ALBERT CAMUS: STRANAC Bilješke o piscu: Alber Camus (1913. – 1960.), francuski romanopisac r omanopisac,, dramatičar i esejist, rođen u Alžiru. Godine 1940. dolazi kao već formiran filozof i književnik u Francusku, gdje se priključuje Pokretu otpora, a nakon rata aktivno se angažira u nizu društvenih i političkih pitanja. Stradao je u naponu stvaranja kao žrtva automobilske nesreće. Književni rad mu je usko vezan s filozofskim pogledima i dijeli se na dvije faze: I. Faza – faza «apsurda» - U ovoj fazi veoma je blizak egzistencijalizmu egzistencijalizmu - Djela koja nastaju odišu osjećajem bespomoćnosti - Život prikazuje kao niz apsurda (patnja, nasilje, zločini, smrt) - Čovjek je bespomoćan, bespomoćan, a pojedinac može ostvariti svoju filozofiju jedino ukoliko prihvati svoju životnu filozofiju (tzv. ( tzv. filozofiju apsurda), i prestane doživljavati stvarnost kroz tradiocionalne vrednote - Djela koja tada nastaju su: – filozofski esej «Mit o Sizifu» 1942. g. – roman «Stranac» 1942. g. – drame «Nesporazum» i «Caligula» 1944. g. II. Faza – faza «pobune» - Raskid s egzistencijalizmom egzistencijalizmom - Smiso čovjekova egzistencijalizma pronalazi u njegovoj pobuni protiv životnog apsurda i u ljudskoj solidarnosti - Djela koja tada nastaju su: – filozofski esej «Pobunjeni čovjek» 1951. g. – romani «Kuga» 1947. g. i «Pad» 1956. g. - drame «Opsadno stanje» 1948. g. i «pravednici» 1950. g. Zbog izvanrednog stila i majstorske kompozicije 1957. godine biva nagrađen Nobelovom nagradom za književnst. O djelu: Kratak roman u dva dijela, u kojem se opisuje jednoličan i besmislen život mladog službenika Mersaulta u Alžiru od trenutka tr enutka kad je saznao za smrt svoje majke pa do iščekivanja vlastite smrti na koju je osuđen zato što je bez pravog razloga ustrijelio nekog Arapina, koji se prethodno potukao s njegovim prijateljima. Svi ti događaji ispričani su u obliku ispovjedi glavnog junaka, koji u tamnici s podjednakim mirom i ravnodušnošću govori o proteklim zbivanjima kao i o smrti koja mu preostaje. Djelo je pisano izvanrednim stilom, a iskaz je dan u jasnim, preciznim i kratkim rečenicama. Prema romanu «Stranac» 1967. godine snimljen je istoimeni film. Camusov Stranac jest roman s poprilično uskom usmjerenošću, usmjerenošću,
jednostavan je u svijetu punom nedokučivosti i ravnodušnosti, događaji koji se nižu nemaju opravdanja, nemaju smisla i svi su apsurdni, kao što je primjer sukob Raymonda i Mersaulta s dvojicom Arapina. Upravo u tom sukobu Camus želi prikazati unutarnje napetosti, nelagode, osjećaje kriznih situacija. Camus to prikazuje Mersaultovim razmišljanjem u tim trenicima. Stranac se razlikuje od drugih suvremenih romana i po tematici koja ne govori o politici, o ratu, o gospodarskim i kulturno-psihološkim razlozima, već govori o nečem posve drugom, govori o privatnim stvarima, zgodama i nezgodama jednog mladića, Mersaulta. Analiza glavnih likova: Mersault Nakon u jednom dahu pročitanog romana za Mersaulta želim reći samo jedno: «Stvarno čudna biljka!» U dosada pročitanim knjigama junaci koji su se htjeli oduprijeti konzervativnom tradicionalizmu bilu su donekle pasivni, što znači da su se barem donekle sukobljavali sa društvom čineći određene stvari, za razliku od Mersaulta koji ne čini apsolutno ništa. Njegova apsolutna pasivnost čak me je u određenim dijelovima romana i zbunjivala, jer ja imam namjeru dok čitam roman ili bilo koje drugo djelo razumijeti postupke i razmišljanja glavnog junaka, a Mersault mi je to dopustio tek u određenim sferama; samo u pogledu apsurdnosti ljudskog života, te općeljudskog postojanja. Smrt Mersaultove majke Uobičajeno je ukoliko nekome netko umre, posebice ako je riječ o majci, da je vidljiv osjećaj tuge i žalosti u očima. Za Mersaulta je vijest o smrti nešto je normalno, kao da je u novinama pročitao da se to desilo nekom trećem, a ne njemu. «Majka mi je danas umrla. A možda i juče, ne znam. Primio sam telegram iz doma staraca: ‘Majka umrla. Sahrana sutra. S osobitim poštovanjem.’ Međutim, to ništa ne znači. Možda je to bilo i juče.» Mersault nema izljeva nikakvih emocija, totalna ravnodušnost. U početku sam mislila da je odsustvo emocija uzrokovano šokom nakon saznanja za događaj, ali kako je vrijeme prolazilo on opet nije iskazivao nikakve osjećaje, a i kasnije, u nastavku događanja, shvatila sam da on ni prema čemu nema razvijene emocije – on je zapravo kao ameba. Primjer: kad se vraća na posao i komentira protekle događaje: «Mislio sam da je prošla još jedna nedelja, da je majka sahranjena, da ću se opet prihvatiti posla i da se, sve u svemu, ništa nije izmenilo.»
On je u stvari jedva čekao da se sve ovo rješi, da može dalje nastaviti živjeti kako je i običavao u monotoniji vlastite svakidašnjice. Najčudnije mi je djelovala ova rečenica: «Nije moja krivica.» Tom rečenicom se pokušao poslodavcu opravdati za dvodanje odsustvo sa posla radi sahrane majke – pa nitko ga ni za šta nije okrivio da bi on morao ovako reagirati. Na samoj sahrani on se ponaša ponovno neuobičajno; pije bijelu kavu, puši, i kao kruna svemu tome – sljedećeg dana odlazi u kino sa prijateljicom Marijom gledati komediju. Život i postojanje Kroz cijeli roman Mersault je ravnodušan po pitanju postojanja, djelovanja, te života općenito. Cijeli život on ide linijom manjeg odbora (kao da ga je današnja mladež savjetovala kako da korača životom), a njegovi pogledi dolaze do izražaja kad biva optužen za ubojstvo, a za kaznu mu porota izglasa smrt i onu fizičku, ali ga pritom i moralno osudi na smrt izvrgnuvši ga javnom ruglu. On ne žali ni zbog čega, niti zbog majčine smrti, niti zbog zločina koji je počinio, što jednostavno zbunjuje i plaši društvo. Nema ni trunke kajanja kao da želi dati doznanja da ga osude na što višu kaznu. Ljude zapravo zbunjuje to što on niti pred likom Krista ne osjeća nikakav stid niti kajanje. On je nevjernik, ne vjeruje ni u kakav život poslije smrti. Za Mersaulta je Bog, kao i ljudsko postojanje, još samo jedan u nizu apsurda, jer nije od ovog svijeta, nije opipljiv i vidljiv ljudskim očima. Mersaultova razmišljanja o životu i ljudskom bivstvovanju najviše dolaze na vidjelo kada odbija ispovjednika, i na kraju ga ipak primi ali s velikim negodovanjem. Za Mersaulta je postojanje stvar čiste sudbine, a sudbina je jedino u što je on još vjerovao. Smatra da nije važno da li si dobar ili loš, pošten ili nepošten, hrabar ili kukavica, jer svakoga na kraju stigne ista apsurdna i surova smrt. «Ali svi ljudi znaju da ne vredi živeti. Očigledno je da, kad dođe smrtni čas, nije važno kako se i kada umire.» Smrt je jedina stvar u Mersaultovu životu koja nije besmislena i jedina ona ima smisao da uništi jednoličnost ljudskog života i postojanja.
Mersault je stranac ljudima i to je jedini problem zbog kojeg ga ljudi osuđuju. Oni si jednostavno ne mogu predočiti da netko nema osjećaja ni za što i to ih jednostavno zastrašuje. Društvo ga osuđuje na smrt ponajviše zato što se ne kaje. Za mene on nije niti negativac, a još manje tragičan lik; po meni jedini nositelji tragike u ovom romanu su ljudi i njihovi bijedni životi prepuni tuge, žalosti, kajanja i straha nad nepoznatim i novim. Prirode Mersault je jedino uživao u prirodi, jedino je ona bila u kojoj se mogao opustiti, odmarati i prepustiti užicima. «Osjećao sam se skoro izgubljen između plavog i vedrog neba i monotonije ovih boja, ljepljive crne boje naprslog asfalta, tamnocrvenih odjela i crno lakovanih kola. Sve to, sunce, miris kože i konjske balege, miris laka i tamjana, umor od besane noći – mutio mi je pogled i misli.» Zapravo kad razmišljam o Mersaultovu poimanju prirode dolazim do zaključka da on jedino u prirodi, točnije suncu i nebu, pronalazi sklad i neku vrstu ideala jer se često opisujući svoja razmišljanja zaustavlja promatrajući sunce i plavetnilo neba. «Na nebu je sunce već uveliko sjalo. Počelo je da pritiskuje zemlju, vrućina je naglo rasla…» Pisac također prirodu i prirodne pojave koristi kako bi uspostavio određeni ugođaj – vrućina i užareno sunce. Simbolika plavog neba: – Kao što sam već navela ono je jedini ideal u Mersaultovu životu – Jedino nebo ima moć da utječe na njega – Imam osjećaj da ga je pogled na nebeski svod i krstarenje snovima još jedino i držalo na životu Nakon što je osuđen na smrt jedino za čim žali su slike prirode: «Zaželio sam da još jednom oslušnem žubor vode, da se sklonim od sunca, napora, plača žena i da pronađem hlad i mir.» Sklad koji pronalazi u prirodi pokušava prenijeti u vlastiti život i to je razlog zbog kojeg ga ljudi smatraju stranim i nestvarnim. Salaman Mersaultov prvi susjed. Imao je starog psa prepeličara koji je imao neku kožnu bolest pa mu je poispadala sva dlaka i tijelo mu je bilo osuto pjegama i krastama. «Penjući se mračnim stepenicama, sudario sam se sa starim Salamanom, susjedom iz hodnika. Bio je sa svojim psom. Već deset godina viđaju ih
zajedno. Prepeličar je imao neku kožnu bolest, mislim neko zapaljenje, od koga mu je opala sva dlaka i od kojeg je dobio pjege i smeđe kraste. Živeći tako s njim, obojica sami u jednoj sobici, stari Salaman bio mu je najzad potpuno sličan. I on je imao crvenkaste kraste na licu i žućkaste i proređene dlake. A i sam pas bio je povijen kao i njegov gospodar, imao isturenu njušku i izdužen vrat. Izgledalo je kao da su iste rase, mada su jedan drugog mrzili.» Poistovjećujući čovjeka i psa, Camus u ovom citatu kritizira obične ljude koji kroz život idu četveronoške kao kakvi «šugavi» psi, čekajući smrtni trenutak koji će ih osloboditi boli i patnje koju im je život dodijelio. Svakog dana starac je psa izvodio u šetnju. Uvijek je grdio i tukao psa, ali ga je stvarno volio. On mu je bio sve. Kada ga je izgubio bio je utučen i sve je pretražio da bi ga našao. Ovaj lik je jednostavno dokaz one stare poslovice: «Pas je čovjekov najbolji prijatelj!» Raymond Sintes Onizak čovjek, veoma razvratan i «prijatelj» Mersaulta, te njegov susjed. «Upravo u tom trenutku uđe moj drugi susjed iz hodnika. U ovom kraju grada govorilo se da živi od žena. Kad bi ga neko upitao šta je po zanimanju, odgovarao bi da je ‘magacioner’. Nitko ga nije volio. Sa mnom često porazgovara i katkad provede po neki časak kod mene, jer ga ja slušam. Smatram da je ono što kaže zanimljivo. Nemam, uostalom, nikakvog razloga da s njim ne razgovaram.» Raymond je pak slika radničkog društva onog doba, on je zapravo boem u ovom romanu – uživa u životu i ima veoma neobičan odnos prema ženama – on smije njih varati, ali one ne smiju ni u kom slučaju njega varati. On je bio Mersaultov tzv. prijatelj jer Mersault, kako nije imao mišljenja o svemu što se događalo oko njega, tako nije imao niti mišljenje o prijateljstvu. Raymond je određivao i Mersaultov odnos prema ženama posebice onaj prema Mariji. Marie Mersaultova prijateljica, daktilografkinja u njegovu uredu, a kasnije i njegova ljubavnica. «U vodi zatekoh Mariju Kardonu, bivšu daktilografkinju u mojoj kancelariji, koju sam u ono vreme priželjkivao.» To je žena prema kojoj nije osjećao ništa drugo doli same seksualne privlačnosti koja je vidljiva u njegovim opisima Marije dok ju je gledao ili je se prisjećao.
«Mnogo sam je želio, jer je imala lijepu haljinu sa crvenim i bijelim prugama i kožne sandale. Nazirale su se njene čvrste grudi a od sunca preplanulo lice podsjećalo je na cvijet.» Mersault je u Mariji vidio samo seksualni objekt, a to se najbolje vidi u trenutku kad ona predloži da se vjenčaju. «Te večeri Marija dođe po mene i upita me da li bih se s njom oženio. Odgovorih joj da mi je to svejedno i da bismo mogli to učiniti ako ona to želi.Tada je ona htela da zna da li je volim. Odgovorih joj, kao što sam to već jednom učinio, da to ništa ne znači, ali da sam siguran da je ne volim.» On ju čak nije nikada niti barem malo volio, a još manje toliko da se vjenča s njom. Kroz ovo se samo još jednom potvrđuje Mersaultova ravnodušnost, ali u ovom konkretnom slučaju, ravnodušnost prema ljubavi kako kroz ovaj citat, tako i kroz njegovo razmišljanje o Mariji kad završi u zatvoru: «Te večeri sam razmišljao i sam sebi rekao da se možda umorila od toga da bude ljubavnica na smrt osuđenog. Došao sam i na ovu pomisao da se možda razbolila ili umrla. To bi bilo sasvim prirodno. Od tog trenutka, uostalom, ostao bih ravnodušan sjećajući se Marije. Mrtva me više nije interesovala.» Sporedni likovi: Perez prijatelj Mersaultove majke, veoma je iznenađen Mersaultovim ponašanjem na pogrebu. Emanuel Nadstojnik i upravitelj doma za starce u Alžiru. Celest Također još jedan od stanara zgrade u kojoj je živio Mersault te još neki manje važni likovi kao Mason i njegova žena, policajci itd. Dojam o djelu: “Stranac” sadrži priču o čovjeku koji se našao u situaciji zločinca i osuđenika na smrt, a da ništa od toga ne shvaća. Odnosno, on je izgubljen, živi u svom svijetu, a za druge ne brine što me se posebno dojmilo, kao i odgovori na pitanja: Što je život? Što je svijet? – “Život i svijet su apsurdni: apsurd proizlazi iz sukoba između iracionalnosti i nostalgije za smislom i skladom”. Međutim, mi ipak živimo, mislimo da postoji neki interes da živimo. Jedno privilegirano iskustvo ipak otkriva vrijednost: to je pobuna, a upravo tu vrijednost Mersault nije želio iskoristiti što je veoma čudno. Ljudi žive u apsurdu, u kugi, dok se Mersault u potpunosti slagao s tim negativnim smislom života.
Djelo mi se svidjelo jer pisac svojim bojama oslikava opću zajedničku situaciju svih ljudi; osvijetljenje koje on baca na događaje obasjava svakog od nas pojedinačno. Kao i sreća život je varljiv. Jer tako je malo potrebno da budemo sretni, a tako često nam to malo nedostaje. Zato smatram da je Camus ovim romanom pružio okrutnu, ali istinitu sliku o čovjekovom položaju u svijetu. Često se može čuti da je Stranac egzistencijalistički roman, ali takvo određenje nije potpuno tačno. Termin egzistencijalizam je mnogo širi i obuhvatniji od ideja iznesenih u ovom romanu, štaviše označava različite stvari i često se pogrešno ili neopravdano upotrebljava. Najjednostavnije rečeno, centralna ideja egzistencijalizma je da univerzum i čovekova egzistencija nemaju neko više značenje, niti u svetu postoji racionalni poredak. Prema tome, ljudski život nema neku svrhu koja ga nadilazi, nema ničega osim fizičkog postojanja. U Strancu je uočljiva ta osnovna ideja, ali filozofija egzistencijalizma je mnogo šira od toga i sadrži mnoge veoma važne aspekte koji ni na koji način nisu prisutni u ovom romanu. Sam Kami odbija da svoje delo nazove egzistencijalističkim. Mnogo adekvatniji filozofski termin za pristup Strancu je apsurd. Filozofiju apsurda je razvio upravo Kami i to baš u vreme kad je pisao Stranca i, paralelno, Mit o Sizifu.
Iako su Kamijevi pogledi na svet jasno izloženi u tekstu, ne treba smetnuti s uma da je Stranac roman, a ne filozofski traktat, i to da je u pitanju prozno delo velike vrednosti, čiji literarni elementi imaju barem jednaku važnost kao idejni. Objašnjenje apsurda
Moderno osećanje sveta pomera težište sa metafizičkih na etička pitanja, prevashodno na odnos između sveta i čoveka. Taj odnos Kami sagledava bez religijskih predrasuda i u njemu vidi apsurd. Suština apsurda leži u čovekovoj potrebi da racionalno sagleda svet i činjenici da svet nije racionalan. Svest o neskladu između čoveka i sveta je svest o uzaludnosti, uzaludno težimo da ostvarimo predmet sopstvene nostalgije. Najvažnija karakteristika apsurda je tragičnost. Apsurdno stanje je tragično stanje. Postavlja se pitanje je kako živeti ako je svet tragičan i uzaludan. Kami odbacuje samoubistvo kao rešenje, jer ono nije suočavanje, već odbacivanje istine, izbegavanje apsurda. Mit o Sizifu nalaže da čovek treba da umre bez pomirenja, u revoltu. Stranac
Kamijevo literarno i filozofsko delo je u svojim počecima bilo snažno obeleženo kategorijom apsurda, samim tim i udaljeno od preokupacije moralnim vrhuncima. Lik Mersoa je ilustrativan u pomenutom smislu. On ne samo da ne teži nekoj izuzetnoj moralnosti, već
ozbiljno narušava etičke propise. Način na koji prima vest o smrti svoje majke, ravnodušnost prema ubistvu koje je počinio, pokazuju ga kao nekoga kome su moralne norme strane. Ipak, u sukobu sa sveštenikom, Merso nam stavlja do znanja da etičke propise krši - ne zato što mu je naročito stalo da bude nemoralan, već zbog roga što smatra da je podjednako svejedno činiti dobro ili činiti zlo. Sa tačke gledišta smrti, koja čeka sve ljude, to je potpuno irelevantno - podjednako vrede i jedni i drugi. Istu vrednost imaju i žena starca Salamana i starčev pas. Filozofija apsurda samo potvrđuje rezonovanje Kamijevog junaka. Osnovna teza ove filozofije glasi - ništa nema smisla, samim tim ne postoje merila za prosuđivanje dobra i zla. Ispostavlja se da Merso čini zlo, jer suviše intenzivno oseća nemoć dobra. Njegov imoralizam je protest protiv neostvarivosti moralnih vrednosti.
Lik Mersoa
Čini se da Mersoa uopšte ne dotiču stvari koje se dešavaju oko njega. Događaji koji bi za većinu ljudi bili izuzetno značajni, kao što je bračna ponuda ili smrt roditelja, kao da ga se ne tiču. Potpuno je indiferentan kako prema smrti majke, tako i prema tome da li ga Marija voli ili ne. Sa druge strane, Merso je potpuno iskren i ne pokušava da sakrije hladnokrvnost lažnim suzama. Time implicitno izaziva društvo i moralne standarde koji nalažu određen način ponašanja za određenu priliku. To neusvajanje diktiranog obrasca ponašanja, koje se ispoljava kroz nedostatak suza na majčinoj sahrani, čini Mersoa autsajderom. Čak se i na suđenju više govori o tome nego o ubistvu koje je počinio. Ponovo je u fokusu iracionalnost sveta, mada na drugi način. Društvo uporno pokušava da konstruiše racionalne motive za Mersoovo iracionalno ponašanje. Ideja da se stvari nekad dešavaju bez razloga i da događaji ponekad nemaju značenje je uznemirujuća za zajednicu. Suđenje Mersou je primer za to, tužilac pokušava da nađe racionalni poredak, pa povezuje ubistvo Arapina sa Mersoovim ponašanjem na sahrani majke, kako bi doneo zaključak o njegovoj čudovišnosti. I tužilac, i Mersoov advokat pokušavaju da objasne počinjeno ubistvo kao događaj koji logično sledi prethodne po principu uzročno-posledične veze. Takva objašnjenja su izmišljotine koje imaju svrhu da prikriju zastrašujuću ideju da je univerzum iracionalan. Prema tome, i samo suđenje je primer apsurdnosti, primer kako čovečanstvo pokušava da pripiše racionalnost svetu. Analiza likova: Mersault
Sitni bankovni ?inovnik koji ni od koga ništa ne traži, i koji priznaje drugima pravo da rade što žele. Otu?io se od majke. Nakon maj?ine sahrane zapo?inje vezu s Marijom. Ona ho?e da se oni vjen?aju no njemu je svejedno. On je ravnodušan, nezainteresiran, za sve mu je svejedno. Prepustio se životu. Ništa ne poduzima da bi bolje živio. Ubija Arapa te mu sude za to ubojstvo. Na su?enju je nezainteresiran, kao da se to njega ne ti?e.
Otu?enje – alijenacija od majke: “Djelomice je i zbog toga nisam u posljednju godinu dana gotovo uop?e posje?ivao. Pa i zato što bih tada izgubio cijelu nedjelju – a da ne govorim o naporu koji je bio potreban da odem na autobus, kupujem kartu i putujem dva sata.” Besmislenost: “Ali svi ljudi znaju da ne vrijedi živjeti. Uglavnom sam znao da je gotovo svejedno ho?u li umrijeti u tridesetoj ili sedamdesetoj godini života, jer ?e, naravno, u oba slu?aja drugi ljudi i druge žene i dalje živjeti i to na tisu?e godina. Zaista, ništa nije jasnije od toga...” Cinizam (nakon maj?ine smrti): “... uostalom, nisam se imao zbog ?ega ispri?ati. Zapravo je trebalo da mi on izrazi su?ut. Vjerojatno ?e to u?initi prekosutra, kada budem u crnini. Zasad kao da mama nije ni umrla. A nakon pokopa bit ?e to nešto svršeno i sve ?e poprimiti službeniji izraz.” Raymond Sintes
Onizak, ple?at, ima boksa?ki nos. Najbolji Mersaultov prijatelj. Uvijek je besprijekorno obu?en. Živio je u stanu s jednom sobom i kuhinjom bez prozora. Imao je ljubavnicu koju je pretukao jer ga je varala. Mersault je pristao svjedo?iti da ga je ona varala i izvrgla ruglu. Potukao se je sa njezinim bratom. Salaman
Mersaultov prvi susjed. Imao je starog psa prepeli?ara koji je imao neku kožnu bolest pa mu je poispadala sva dlaka i tijelo mu je bilo osuto pjegama i krastama. On i pas živjeli su u istoj sobi. Salaman je imao crvenkaste kraste na licu i žute rijetke dlake. Svakog dana starac je psa izvodio u šetnju. Uvijek je grdio psa i tukao ga, ali ga je stvarno volio. On mu je bio sve. Kada ga je izgubio bio je utu?en i sve je pretražio da bi ga našao. Marija
Mersaultova prijateljica. Bivša daktilografkinja u njegovom uredu. Srela je Mersaulta na kupanju i od tada su oni u vezi. Želi se udati za njega, ali njemu je svejedno. Posje?uje ga u zatvoru i raspla?e se na su?enju. Perez
Nosio je sešir okrugla tulca i širkoga oboda, odijelo kojem su hla?e padale u naborima na cipele, i kravatu od crne tkanine, koja bijaše premalena za njegovu košulju s velikim bijelim ovratnikom. Iz njegove sijede i prili?no nježne kose virile su ?udne, klempave i nepravilne uši kojih je boja crvena kao krv iznenadila svakoga na tom bljedunjavom licu.
O ROMANU:
-Roman napisan u razdoblju književnosti od 1929. do 1952. -Moderni roman -U romanu nema složenih tematskih sklopova, nema širine zahvata u oblikovanju, nema ni eksperimentalne upotrebe različitih stilova, ponajmanje pak modernističkih tehničkih postupaka. To je relativno mirno i jednostavno ispričana priča o čovjeku kojem je umrla majka, koji je postao slučajni ubojica i koji je zbog tog ubojstva osuđen na smrt. -Od utjecaja velikih modernih romanopisaca u njemu se osjeća jedino nešto utiska koji ostavlja Kafkina proza, ali i to više zbog neke sličnosti u "doživljavanju svijeta" nego zbog upotrebe istih ili sličnih književnih sredstava. -Kratak roman u dva dijela, u kojem se opisuje jednoličan i besmislen život mladoga francuskog službenika Mersaulta u Alžiru od trenutka kad je saznao za smrt svoje majke pa do iščekivanja vlastite smrti, na koju je osuđen zato što je bez pravog razloga ustrijelio nekog Alžirca. -Djelo je pisano izvanrednim stilom, a iskaz je dan u jasnim, preciznim, kratkim rečenicama. -Camus ravnodušnost glavnog junaka ističe kratkim rečenicama.