BORISAV STANKOVIÆ
Srpski realizam je prolatio kroz vie faza. To su: -
romantièna faza,
-
klasièno-realistièka i
-
moderna faza realizma.
Ovoj poslednjoj fazi, koja u sebi nosi odlike realistièke tradicije, a li i otvara vrata srpskoj modernoj prozi, a koja se obiljeava jo i kao lirski real izam pripada Borisav Stankoviæ, pripovijedaè, romansijer i dramski pisac. Njegovo dj elo je, u tom smislu, primjer povezivanja ili sinteze starog i novog u srpskoj kn jievnosti s poèetka dvadesetog vijeka. Borisav Stankoviæ je roðen 1876. godine, neposredno poslije osloboðenja Vr anja od Turaka (1875). Kada je veæ poèeo otkrivati svijet, starog Vranja vie nije bil o. Staro tursko je zauvijek nestajalo, a umjesto njega formirali su se neki novi drutveni odnosi, dolazili neki novi ljudi, novi moral sa njima, nova ponaanja i j edan posve drugi mentalitet. Ali, i pored toga, Borisav Stankoviæ æe nostalgièno pisat i o starom i prizivati staro, uvijek okrenut prolosti, sa negativnim emotivnim od nosom prema novom. Tako u pripovijeci Stari dani, kada je u pitanju novo, on kae: ta ima sad tamo da vidite? Nita. Prosta, mala varoica, opkoljena vinogradima i brdi ma On vidi pola seoske, pola varoke kuæe, gomile ðubreta i neki novi svijet. Ali, i por ed toga, kad je odlazio iz Vranja na kolovanje (Ni, Beograd), uvijek je u sebi nos io Vranje i zavièajni svijet Vranja kao svoju trajnu opsesiju. Vranje i njegovi lj udi, njihova psihologija i naèin ivota, jezik i pjesma, uvijek su bili vrelo sa koj eg je zahvatao i crpio graðu za svoja poetski nadahnuta djela. Borisav Stankoviæ je napisao sledeæe knjige: zbirke pripovijedaka Iz sta rog jevanðelja (1898), Stari dani (1902), Boji ljudi (1902) i romane Neèista krv (191 0), Gazda Mladen (1927) i nedovreni roman Pevci, zatim drame Kotana (1902) i Taana. U toku Prvog svjetskog rata, nakon zarobljavanja, internacije u logor u Dervent i i povratka u Beograd, pisao je reportae i kratke zapise o ivotu u okupiranom Beo gradu, koje æe objaviti u knjizi Pod okupacijom, to æe mu donijeti mnogo neprijatnost i. Umro je 1927. godine u Beogradu, ogorèen na ljude i nezadovoljan svijetom oko s ebe. Bora Stankoviæ je graðu za svoja djela crpio iz prièa drugih ali i neposre dnog doivljaja. Tematski krug njegovih proznih i dramskih djela èini zavièajni svijet : Vranje i patrijarhalni odnosi, socijalna i individualna prolost, u kojoj je nal azio poeziju ali i grubu realnost, punu nesporazuma, nerazumijevanja, trauma i l judskih promaenosti. U djelima Bore Stankoviæa nailazimo na: -
ljubav, ljepotu i mladost;
-
ene
i strast;
-
al
za mladost;
-
odnos starih i mladih;
-
propadanje starog i nastajanje novog.
Interesuje ga moral i psihologija liènosti, ono emotivno, nagonsko, tamno i duboko u èovjeku, zbog èega su ga nazvali naim Zolom. Od Stankoviæevih pripovijedaka posebno se izdvajaju: Stari dani, Tetka Zlata, Nuka, U noæi, Uvela rua, Prva suza, Pokojniko
va ena, Ðurðevdan, Na Boiæ, Ljuba i Naza, Paraputa Voleo je ono to je sirovo, burno, oporo, mutno, vatreno, neodoljivo i to izaziva bol, patnju, hropac, bezgranièno osjeæajno, a ne i ono to je sladunjavo, i ntelektualno i suvie izglaèano.
NEÈISTA KRV
Ovo Stankoviæevo djelo prvi put se pojavilo kao pripovijetka pod istim naslovom Neèista krv 1900. godine, a potom poèelo da izlazi kao roman u nastavcima u ondanjim èasopisima. Nakon dugotrajnijeg rada i vie verzija roman je bio gotov 190 9. godine, da bi se iz tampe pojavio 1910. godine, u neto skraæenijem izdanju, zbog nedostatka novca za tampu. Zavretak romana je skraæen za 30-40 strana, s uvjerenjem pisca da æe jednog dana moæi da ga tampa u prvobitnoj zamisli. Ali, doao je Prvi svjet ski rat i rukopis je nestao. Tako je roman Neèista krv definitivno ostao u obliku i sa krajem koji i danas imamo. Roman Neèista krv u sebi nosi elemente sociolokog romana, jer su u njeg ovoj osnovi sadrani jedno vrijeme i drutveni odnosi i promjene u tom drutvu. Roman zahvata razdoblje poslije osloboðenja Vranja od Turaka, tj. nakon 1875. godine, il i vrijeme s kraja 19. vijeka. To vrijeme, kako u Vranju tako i u iroj, tek osloboðe noj Srbiji, obiljeavale su krupne drutvene promjene, naroèito na jugu, koji je bio d ugo pod Turskom. Jedan stari, feudalni poredak, znan kao staro ili pusto tursko, nestaj ao je. Sa odlaskom turske vladavine odlazili su i nestajali i stubovi te vladavi ne: pae, age, begovi turska privilegovana klasa, a njihova imanja i kuæe kupovali s u ili silom otimali dojuèeranji seljaci, njihove èivèije ili nadnièari. Sa osloboðenjem, roèito u Vranje, koje je bilo na putu velikih trgovaèkih karavana, poèinje da pristie n eki novi svijet, ljudi sa granice. U Vranje je pristizao svijet koji se obogatio raznim pekulacijama i otimaèinama, preduzimljiv svijet koji je dolazio do lijepih turskih kuæa ili pravio nove kuæe. Bio je to svijet skorojeviæa koji æe naæi svoje mjesto i u romanu Bore Stankoviæa. Stari vranjanski svijet, po bogatstvu, ugledu i prestiu vrlo blizak nekadanjim aga ma i begovima, ostao je sa svojim èitlucima, èivèijama i raskonim kuæama, ali zbunjen nov im odnosima i nemoæan da se snaðe u ovom vremenu. Staro tursko vie nije postojalo. St varalo se novo drutvo zanatlija i trgovaca drutvo skorojeviæa. Hadije i èorbadije sv se povlaèe pred naletom novog, zatvaraju se u svoj svijet, dreæi i dalje do svog gos podstva i ugleda, iako su sve vie i vie materijalno propadali. Dojuèeranji nadnièari po li su da otimaju njihovo imanje i da se ponaaju kao gazde i vlasnici onih posjeda na kojima su samo kmetovali. Ne eleæi da se parnièe, hadije i èorbadije èesto su odust i od svog prava, dizali ruke od svega, ili pak odlazili u Tursku da tamo potrae u tjehu i izlaz za svoju nemoæ. Njihovo propadanje je bilo toliko primjetno da nije moglo da ga prikrije nikakvo odjevanje, nikakva gordost ili pak kuæni sjaj, koji j e bio samo dekor i maska. I ne samo to. Taj stari vranjanski, hadijski svijet poèeæe i bioloki da propada, to æe na tematskom planu biti prisutno i u romanu Neèista krv, kome æe preko pojedinaènog biti odslikano i opte. Meðutim, u djelu Neèista krv postoji i bioloki aspekt, koji se javlja kao primaran, n adreðen prethodnom aspektu, to roman i èini psiholokim djelom i romanom liènosti, jednim od najkompleksnijih kada je u pitanju slikanje psiholokih stanja i duevnih drama u srpskoj knjievnosti. Polazeæi od predaka svojih junaka i iduæi od generacije do generacije, Bora Stankoviæ prati njihova bioloka, nasledna svojstva, posebno se zadravajuæi na njihovim nagonim
a i strastima, dodirujuæi manje ili vie i predele nesvjesnog, onu tamnu i malo proz irnu stranu njihovog biæa. To je i prvi takav prilaz liènostima u naoj knjievnosti. U prvom planu romana Neèista krv su, dakle, materijalno, moralno i bioloko propadan je, pri èemu naslov romana prvenstveno upuæuje na ovo potonje - na moralno i bioloko propadanje, èiji su korijeni u "neèistoj krvi" koja je ovladala hadi Trifunovom porod icom i njenim potomcima. U tom smislu i vrijeme u romanu se dijeli na ono prolo i ovo sadanje. Prolo je samo jedna vrsta uvaoda u sadanje koje, sem prvog poglavlja, nastanjuje cio roman. Predstavnici prolog su preci junakinje Sofke: - pradjed hadi Trifun, - prababa Cona, - djed Kavarola, - njegova sestra Naza - tetak ludi Rista. U njima su uzroci i korijeni kako materijalnog tako i moralnog i biolokog propada nja, ako se iz toga iskljuèi hadi Trifun. Predstavnici sadanjeg vremena, kojima je ispunjen prostor romana, jesu potomci: - efendi Mita i - Sofka, njegova kæerka Oni su - noseæi neèistu krv predaka i teret jednog vremena koje ih je materijalno ra zorilo - postali siromsi, materijalno i bioloki propao svijet koji okonèava u potpu nom krahu i materijalnom porazu. Njih je porazila vlastita krv i ivot, u kome nis u mogli da naðu oslonac za dalji porodièni opstanak. Roman Neèista krv je uostalom roman drama, neponovljiva pripovedna drama u naoj kn ievnosti, jer je to: psiholoko-socioloka drama meðu liènostima i u samim liènostima, drama drutvene sredine Vranja krajem 19. i poèetkom 20. vijeka, roman drama liènih strasti koje haraju i polove (cijepaju) liènosti. Glavni akter romana je Sofka, ljepotica, èiju sudbinu Borisav Stankoviæ prati od prv ih njenih djevojaèkih dana pa sve do usahnuæa njene snage i zgasnuæa njene ljepote. S vremena na vrijemr, u pojedinim situacijama, javlja se i njen otc efendi Mita; z atim gazda Marko i sin mu Tomèa, za koga je udaje efendi Mita, uvjeren da æe mu to d onijeti materijalno izbavljenje (dobiæe silan novac za nju). Sadraj romana Roman Neèista krv podijeljen je na 33 poglavlja. U prvom poglavlju, koje je vrlo v ano za razumijevanje osnovne teme sadrane u naslovu i uzroka propadanjajedne hadijs ke porodice, èiji je polednji muki izdanak efendi Mita. Pisac poèinje od porodiènog pro speriteta koji je doao sa hadi Trifunom i njegovim neumornim radom, sticanjem boga tstva, a sa bogatstvom i ugleda u gradu i autoriteta u porodici. Meðutim, nakon nj
egove smrti sve se izmjenilo: vie nije bilo reda u kuæi, niti pravoga rada - u trgo vini se sve vie gubilo, imanja su propadala. Muki sviet se sve vie udaljavao kako o d posla tako i od drugih ljudi, okrenut sebi , svojim eljama, navikama, liènim potr ebama i nagonima. To se isto deavalo i sa enama: predavale se dotjerivanju, sjaju, raskoi, uivanjima, eljama da se dopadnu svakome. A onda je, vremenom, u svima njim a (i u mukarcima i u enama) zavladao nemoral, ona nagonska strana biæa, kao u Sofkin om djedu Kavaroli, u prababi Coni, u Nazi i drugima, dok nisu poèeli da pobolijeva ju i postaju svijet izopaèenih i degenerisanih: Toliko umobolnih, uzetih, toliko r aðanja djece sa otvorenim ranama, umiranje u najboljim godinama, veèito odlaenje èuveni h eæima, lekara, babica, toliko bajanje, posipanje raznim vodama, voðenje kod vraèara. .. Eto, iz takve porodice, na takvom porodiènom stablu, pojaviæe se zakasnjeli izdan ak - efendi Mita, a potom i njegova kæer Sofka. Mlada Sofka nikad nije htjela da razmilja o tim svojim precima jer bi se pri tom poèela i sama osjeæati bolesnom. Kako je rasla i sazrijevala, Sofka je postajala sve ljepai izazovnija. Uostalom, i njen otac, efendi Mita, bio je lijep èovjek. Sa pro paæu turskog, i on se povlaèi, kao da bjei od nove stvarnosti i novog ivota. Odlazi pre ko granice i tamo ostaje nedjeljama i mjesecima. Iznad svega voli Sofku. Ona je njegova mezimica, pa je zato i Sofkica!... Tatina Sofkica!... Meðutim, kako njena snaga postaje sve bujnija, a njena ljepota neodoljiva, efendi Mita sve rijeðe dola zi kuæi, kao da zazire od njene blizine. Osiromaio i materijalno sasvim propao, on odluèuje da ljepoticu Sofku, punu strasti i snova o lijepom i krnom mladiæu, sada veæ u godinama, uda za gazda Markovog sina, za dvanaestogodinjeg Tomèu, bolje reæi da je p roda za veliku sumu novca. Jer, kada je dojuèeranji seljak gazda Marko prvi put ugl edao Sofku, skoro istih godina, odmah je zaelio da je ima za snaju, odnosno za se be, ne aleæi koliko daje. On, dakle, to èini iz dva razloga: zbog njene raskone ljepot e i zbog elje da se kao pridoli i imuæan, ali bez ugleda, to vie potvrdi u novoj sredi ni, oroðujuæi se sa starom hadijskom porodicom. Sofka, poraena saznanjem za koga je otac udaje buni se, ali, na kraju, svjesno p ristaje da bude rtva radi materijalnog spasenja oca. Uoèi svadbe, po obièaju, Sofku odvode u hamam na kupanje. Tamo, pomjeana sa drugim ena ma nagih tijela,slua pomalo alobne pjesme o udaji, rastanku, o oprotaju od mladosti , to æe je rastuiti i natjerati na plaè, utoliko vie to udaja nije bila vlastiti izbor to nije obeæavala sreæu i neki trijumf, nego sramotu, poraz i ru enje svih iluzija. I zato joj, po povratku kuæi iz amama, "njoj cela kuæa, naroèito zbog tog imira, kao da za mirisa neto pokojno, mrtvaèko". Simbolika za umiranje jedne ljepote, za smrt svih i luzija koje je razvijala u trenucima svoje djevojaèke samoæe. Doao je i dan svadbe. U efendi Mitinoj kuæi sve je organizovano i otmjeno u izgledu i dranju ljudi, sve suzdrano u govoru i ispoljavanju osjeæanja; svuda i u svemu se osjeæao duh gospodstva, stare vranjske aristokratije, sa utiskom da nije to kraj s tare slave i bogatstva, iako je sve to bilo plaæeno parama gazda Marka. U kuæi pak g azda Marka sve je drugaèije - sirovo, gruboi neukrotivo, buèno. Gore vatre, kotlovi su puni rakije, muzika jeèi i bubnjevi bubnjaju svom silinom; pije se, pjeva, grli , vièe igra. Sve je sljaèko i neukrotivo u provali strasti: "zdravice, halalakanje, usklici". ene æe "trista èuda iz besa i strasti uèiniti". To je prava erupcija seljaèke z drave energije i one "radom ubijene strasti". Mukarci, neukrotivi i podivljali od pomame èula i strasti, vade noeve i zabadaju ih u stolove, sijeku sebi vekne; kidiu na ene. U tim trenucima, uasnuta Sofka sve mukarce doivljava kao jednog mukarca, a " sve enske" takoðe vidi kao "jednu optu ensku". Tu se Tomèa gubi, kao da i ne postoji. U prvom planu je gazda Marko, uvijek uz Sof ku, traeæi od nje da kae koga najvie voli. A kad je ona izgovorila: Sve, kuæu, tebe, a najvie tebe..., u njemu se probudila nova vrelina i zanos, i nada i slutnja da æe t a ljepota, po nepisanom pravilu i "zakonu" predaka, pripasti prvo njemu. Otvara k rinju punu srebrnjaka i zlatnika i sve joj to pokazuje i kao da pred njom razast ire, opijen njenom blizinom, mekotom i bjelinom tijela, oblinama. On pada pred n jom i u mraku joj se ispovijeda. a kad Sofku odvode u njenu sobu, Marko grdi sta
rog djeda Mitra, majku i oca proklinje. Svi su oni, prije njega, imali pravo na prvu braènu noæ sa snajom, samo njemu brane, samo on ne moe. Svi su oni enili sinove i birali snaje po svojoj volji, ne za sinove, nego za sebe. I njega je otac mlado g oenio i sigurno je i njegova ena prvo sa njegovim ocem spavalai, kasnije, ivjela. .. Zato je i razgoropaðen, uvrijeðen. Ophrvan prevelikim strastima, ustaje, tuèe enu, s a eljom da joj se osveti, da je ubije... Onda, zagrcnut od bijesa i onemoæao od sil ne poude, na koljenima i laktovima ide prema vratima Sofkine sobe; rukom dodiruje , noktima grebe po vratima, ali nema snage da ih otvori i uðe u sobu. A enino cvilj enje i kuknjava nalik su na no koji se zariva u srce; od toga, on ima utisak, kao da se rui kuæa i po njemu padaju tavanica, grede i crijepovi. Osjeæajuæi se poraenim, a ne znajuæi kako da izaðe iz te situacije, u bijesu poziva slugu Arsu i trai da mu os edla konja. Uzjahaæe u bijesu konja, i udarajuæi ga noem u sapi, odjuriæe u noæ, da se ta mo na granici sa Arnautima bori i da pogine. Ubrzo je Marko teko ranjen, a kada su ga previli i ponijeli kuæi, "raskidao je veze , pojaseve oko sebe, te krv i utroba pokuljala..." Drugi susret sa Sofkom nije m ogao da podnese, a da pri tome ostane na distanci. Nakon smrti gazda Marka poèinje novo poglavlje u ivotu Sofke. Tomèa je odrastao, sazr eo u pravog mua, a Sofka je bivala sve sreænija. Ali, ne zadugo. Taj harmonièni porod ièni ivot, svojim iznenadnim dolaskom, prekida njen otac efendi Mita. To je bio dru gi udarac ili postupak oca koji æe unititi ivot kæerke. Prvi je bio kada se odluèuje da je proda, drugi sada kada je doao da trai novac od Tomèe koji mu je njegov otac obeæao . U pitanju je zaostali dug za Sofku, o èemu Tomèa nita nije znao. Nastup efendi Mite je dosta grub, pun je omalovaavanja i prezira: Pare! - Zar da nije obeæao pare, i to kakve, zar bih ja dao, ne za tebe nego za vas, moje èedo, kæer? Ko si ti? ta si ti ? Kerpiè jedan, seljak jedan!... Tomèa je preneraen onim to je èuo. Saznanje da je Sofka data zbog para a ne iz ljubavi , a jo i poniavanje rijeèima "kerpiè" i "seljak", u Tomèi izazivaju gnijev i oèaj. On, i e brojeæi novac, baca pune kese sa novcem u lice efendi Miti, a kada ovaj odlazi, vièe na Sofku, tuèe je, da bi potom uzjahao konja i, kao njegov otac nekad, odjurio prema granici, na svoje imanje, da tamo pije i u sebi pati. Od tog trenutka gasi se panja i ljubav prema Sofki. Ona je sada u njegovim oèima kupljena stvar, vlasnit vo sa kojim moe da radi ta hoæe. Retko dolazi, a kad doðe, tuèe je, vrijeða, tjera silom a pije i tako, probuðenih strasti, ostavlja je samu. Ona se povlaèi u sebe, vene, nj ena ljepota sve vie nestaje, a snaga kopni. Efendi Mita trai od Sofke da se vrati staroj kuæi, ali ona tu pruenu ruku spasenja odbija, spremna na jo veæu patnju. Svekr va, ojaðena, kune sve to je muko: i mua Marka, i Mitu, i sina Tomèu, da bi na kraju od muke umrla. Sofka, ostavi sama, sve vie se opija da bi, muèena od mua, sebe to vie um vila. A kad bi zavladalo unutranje ludilo u njoj, "onda je zvala sebi sluge. I za to su onda svi momci to bi sluili kod nje, morali uvijek biti gluvonijemi". Neèista krv je potpuno ovladala njome. Djeca koja su se raðala bila su malokrvna, blijeda, podbula, bolesna. Dakle, sve se ponavlja ispoèetka i sa poèetka ivota: propadanje, m aterijalno, moralno i opta degeneracija. U razvoju radnje ili na planu kompozicije romana Neèista krv javljaju se tri èvorna mjesta, tri dramska mjesta ili situacije koje roman èine velikom dramom ljudske due ; mjesta iz kojih izvire sva dramatika romanesnog ivota. Prvo dramsko mjesto - klimaks u romanu je kada "propali efendi Mita" prodaje svo ju kæerku Sofku nepoznatom strancu, bogatau seljaèkog porijekla, gazda Marku, i to za njegovog dvanaestogodinjeg sina Tomèu, samo da bi se oslobodio bijede i konaène prop asti. Drugo dramsko mjesto vezano je za dan svadbe i trenutak kada gazda Marko, podsta knut piæem i pohotom, eli da se suvie priblii lijepoj Sofki, ali se u njemu sve lomi izmeðu tjelesne pohote i nekih obzira. To je trenutak najveæih iskuenja i za samu Sof ku, èijom je gospodskom ljepotom opsjednut sirovi gazda Marko. Trenutak kada, zaus tavljen u namjeri, tuèe enu i puzi prema Sofkinim vratima a zatim, zaslijepljen bij
esom to je u tome sprijeèen, na konju odlazi u noæ, da u sukobu sa Arnautima pogine. Treæi dramski momenat je kada efendi Mita uleæe u kuæu Tomèe i Sofke, kada trai novac, vr ijeða Tomèu i sa novcima bjei, a tomèa "kupljenu" Sofku tuèe i tretira kao svoje vlasnit . LIKOVI Efendi Mita Efendi Mita je jedan od izdanaka bogate èorbadijske porodice, koja svoj materijalni prosperitet doivljava u vrijeme hadi Trifuna. On je "efendi"- gospodin, lijep, ob razovan: govorio je grèki, turski i arapski. Svima iz neposredne sredine je bio tuð i stran, ali uvijek blizak agama, begovima i paama, u èije je domove odlazio i èije j e drutvo volio. Bio je otmjen i gord. Kada je dolo vrijeme enidbe, pred njim su bil e dvije moguænosti: da se oeni bogatom i prostom enom, seljankom, ili pak lijepom, a siromanom. On je izabrao ovo drugo. Ali, i tada, èesto je ostajao sam; sam ruèavao; uvijek bio sa nekim drugim, i uvijek spreman na neki put. U svemu tome kao da je bilo nekog bjekstva od sive svakodnevice i novog koje je nagrizlo i ruilo staro. Do njegovog otuðenja posebno dolazi nakon osloboðenja, kada je poèelo da se gasi staro gospodstvo i otima ono to je pripadalo hadijama. Ne eleæi da se tui sa onima koji su nii od njega, a koji bezobzirno prisvajaju ono to je njegovo, on odlazi u Tursku, da tamo trai utjehu, nemoæan da prihvati taj novi ivot i da se ukljuèi u njega. Povrem eno je dolazio kuæi, i kao krijuæi se zatvarao se u svoju sobu, ali uvijek naklonjen Sofki. Ona je njega oslovljavala sa "efendijice" i "tatice", a on sa "tatina So fkice". On je u Sofkinim oèima i ustima vidio neto i kao da se, gledajuæi ih, sjeæao neèe ga. Meðutim, kako je Sofka rasla i razvijala se u ljepotu koja zanosi i uzbuðuje, on je sve rjeðe dolazio , èega je bila svjesna i sama Sofka. Kao da se plaio grene pomisli i nagonskog, incestnog u sebi, a to bi bila posljedica "neèiste krvi", one predaèke, n aslijeðene, ruilaèke krvi, kojoj nita nije sveto. I kad bi doao, bilo bi to rijetko, do lazio je samo noæu. Poslednji put kada je doao, veæ je donio odluku: udaæe svoju Sofku, ljepoticu, nju ko ju je najvie volio, za gazda Markovog sina Tomèu, dvanaestogodinjaka, i ne sluteæi da æe mu se ona suprotstaviti. Silno uzbuðena i sva drhteæi silno æe otvoriti vrata, uæi u so bu i reæi mu: Ja ne mogu i ... neæu! Pa opet: Ja ne mogu i neæu za takvoga da poðem!... To je bilo prvi i jedini put da se ona suprotstavlja, kreæi nepisano pravilo po kom e su, u tom svijetu, roditeljska rijeè i odluka neporecive. Efendi Mita je iznenaðen i zaèuðen takvom reakcijom svoje Sofke. To iznenaðenje Bora Stankoviæ kazuje samo jedno m konstatacijom, ali iz Sofkine perspektive: Samo vide kako se on podie, sa nekim suvim podsmehom... Njegove rijeèi su, na prvi pogled, smirujuæe: Sofke, sinko! Ljie pota i mladost za vrijeme je... Umjesto da je smiri, to ju je jo vie razgnijevilo jer je znala da nije tako: da je on, kad se enio, poao za ljepotom, a ne za bogats tvom. Kada je brzo zapazila, "kako mu se po æilimu prsti od nogu u èarapama grèe, tres u", zbog nemoæi, oèaja i straha da ne izgubi poslednje uporite u toj ideji i namjeri da je "proda", jer se za tu namjeru hvatao kao davljenik za slamku. Od bjesa on poèinje da se trese i prvi put poèinje da ispovjeda svoju nevolju, materijalnu propa st i bezizlaz u koji je pao. Da bi je uvjerio, s mukom i jednom vrstom stida, on joj, koristeæi kao poslednji i najjaèi razlog, pokazuje unutranju stranu svoga kaput a. Kad je razgrnuo pred njom mintan, Sofka je vidjela neto to nikad nije mogla ni pomisliti. Vidjela je kako su rubovi njegovog mintana bili opiveni skupocijenom p ostavom, kako je samo gajtan bio nov, dok je cijela leðna postava, iznutra, bila s tara, masna, poderana, na nekim mjestima i bez postave, sa poispadalim pamukom. I cijelo njegovo tijelo zaudaralo je na "znoj, hanove, nepresvlaèenje, neopranost, masnoæu". Raspameæena od onoga to je vidjela, Sofka æe pobjeæi tetki da bi pristala na v lastitu rtvu, ali to je bio ne manji udar i za njega efendi Mitu. Pred Sofkom je izgubio dostojanstvo; nestala je predstava o njemu kao autoritetu, a poreknut je
i njegov ugled. Pokazujuæi poderanu i prljavu unutranjost i prljavu unutranjost min tana, on je razgolitio svoju bijedu i pokazao da je niko i nita, da je jedan prop ao èovjek, sveden na ponienja i golo trajanje. Efendi Mita pojaviæe se u jo jednoj dramski oblikovanoj situaciji da, noen egoizmom i krajnje bezobziran, iznova promjeni sudbinu Sofke i da joj do kraja zagorèa ivot. Kada je veæ bila ula u vode skladnog porodiènog ivota, pojavljuje se on, osoran i pre k, pobjesnio to jo jednom mora ma manifestuje svoje propalo stanje i trai neto zbog èe ga bi morao da se stidi Efendi Mita, u toj situaciji, nije ni slutio da je unitio ostatak ivota Sofke, jer je ona, od tog trenutka, u "Tomèinim oèima postojala druga, obièna, neka stvar, koja se, kao svaka stvar, moe novcem kupiti..." Efendi Mita je predstavnik hadijskog vranjskog svijeta koji u novonastalim uslovi ma propada i materijalno, i moralno, sa nekim skrivenim tragovima "neèiste krvi" u sebi, ponete jo od predaka.
Sofka Sofka je poslednji izdanak nekadanje hadi Trifunove porodice. Naslijedila je spol janju ljepotu oca i majke, a nemir i vrelu krv od svoijh predaka, mada se ta "neèis ta krv" i "dvogubo" u njoj nije, bar u prvo vrijeme, tako vidno i jednostavno ma nifestovalo. Prateæi njenu pojavnost i razlièite naèine ispoljavanja njenih unutranjih nemira i ivotni put koji vodi u patnju i bioloko propadanje i degenraciju koja se sluti, ali èiji se kraj ne vidi, Bora Stankoviæ je od Sofke naèinio centralni lik u ro manu i najizrazitiji umjetnièki profil ene u srpskoj knjievnosti, neponovljiv po svo joj psiholokoj punoæi i nemjerljiv po ivotnom udesu. Na poèetku drugog poglavlja vidimo kako Sofka ne eli da misli na svoje pretke zbog nekog pritajenog strahs da i ona u neèemu moe biti slièna njima. Od njih je ponijela gospodski izgled, unutranju gordost i niz drugih crta koje su se ispoljavale u dra nju, u suzdranim odnosima prema drugima, u nesvjesnoj elji za dominacijom u odijev anju i izgledu u odnosu na svoje vrnjakinje u elji za dopadljivoæu i u provociranju d rugih svojim pogledima, u potrebi da u svemu bude jedina i neponovljiva. I sva t a svojstva bila su svojstvena i njenim pretkinjama. Pojavom, raskonom ljepotom i djevojaèkom psihologijom Sofke Bora Stankoviæ se detaljn ije bavi u èetvrtom poglavlju svog romana. Prvo nam daje portret Sofke: bila je lijepa, a sa godinama ta ljepota postajala je sve "raskonija i zanosnija"; "ramena i leða jednako su joj bila jedra, puna, raz vijena" - ruke su bile oblije i jedrije; bila je ljupka i prava, "dugih i suvih ruku, sa istim suvim, ali njenim prstima i sa jo njenijim vie dlana oblim i punim èlan kom ruke koji su pokazivali svu bjelinu njene koe; imala je bijelo lice, visoko èel o, krupne crne oèi, uvijek vrele jagodice i stisnute tanke usne, uvijek vlana i str astvena. A od svega toga to je bilo oblo i kao saliveno i èinilo njenu ljepotu, koj a kao da je stala zanavek, uoblièena, jedino je kosa bila bujna, crna meka i teka". Sofkina ljepota odreðene je atributima koji naglaavaju tu neponovljivu, idealnu ens ku ljepotu i njenu èulnost: oblost, jedrost i vitkost tela, belina ruku i belina k oe, krupne oèi, vrele jagodice, bujna, meka, crna i teka kosa i vlana i strasna usta. O samog poèetka saznavanja svijeta i sebe Sofka je bila uvjerena da æe biti lijepa i najljepa, i da æe tom ljepotom zadivljivati i njome poraavati svijet. Iz te samosv jesti ishodilo je i Sofkino ponaanje: - ljepota je uèinila gordom i sreænom;
- "mukarce je zaluðivala"; -"sama sobom bila zadovoljna", samu sebe voljela; - ravnoduna i sa visine gledala na sve djevojke oko sebe; - uvjerena da njenoj ljepoti niko nije dorastao i da se takav nikad neæe pojaviti; - u svojoj ljepoti je vidjela svoju sigurnost, slobodu i odbranu, pa je kod drug ih izazivala divljenje, potovanje i strah od svoje blizine i prisustva; svakoga j e mukarca gledala u oèi dok ne bi oborio pogled, savladan tom njenom ljepotom. Sofkin unutranji ivot obiljeavaju misli o sebi i drugim djevojkama, strijepnja i st rah da æe se pojaviti neka mlaða i ljepa; ispunjavaju je nade, snovi, strasti i zanos i. Njen unutranji ivot se iskazuje u razlièitim vidovima. Iz èetvrtog poglavlja sazna jemo da ne voli posjete, svadbe i okupljanja, veæ samo samoæu i tiinu. Zato i vie voli zimu. Tada joj sve biva "lake i slaðe". A kad se u njoj pokrene taj unutranji ivot, kada se intenzivira i poène èulnost neukrotivo da narasta, onda se javljaju njeni ne spokoji i psihièka muèenja: - svu je obuzme ono "njeno": "snaga joj u èasu zatrepti i sva se ispuni miljem"; - "topi se od neke sladosti" - "od beskrajne èenje za neèim oseæa da bi jauknula"; - "uhvati je ono njeno "dvogubo" ja, kada osjeæa da umjesto jedne Sofke postoje dv ije: jedna ona sama i druga izvan nje - nagonski dio, nosilac "neèiste krvi"; dio koji èesto ovlada njome i ona mu se predaje. - Nagonsko, èulno, iskazuje se tako to je ta "druga" Sofka strano grli, obavija, lju bi, miluje. - Kada je kapija zakljuèana i kada je sasvim sama, odvojena i daleka od svijeta, o daje se sanjariji (vidi svoju svadbu, èuje muziku, gleda njega, izmiljenog. I takav momak prilazi joj, uzima je i ona, u tom zagrljaju, tone, sasvim se predaje nei zmjernoj sreæi i èulnom uivanju). - Jednom kad je bila sama i kada je dolo ono "njeno" pozvaæe sebi i polunijemog i p ijanog slugu Vanka, ali, u poslednjem trenutku, odoliæe iskuenju. Vrijeme prolazi, a Sofka se ne udaje, pa se javlja novi strah - da æe ostati neuda ta. Meðutim, svi njeni snovi o mladom, visokom tamnoputom i snanom mladiæu, na kome æe joj zavidjeti sve druge djevojke, nestaju onog trenutka kada je u njihovu kuæu sa efendi Mitom doao i gazda Marko, prvo, da kupi njihovu kuæu, a potom i da je ispros i za svog maloljetnog sina Tomèu. Opet se u njoj javlja psihièka podjeljenost, samo malo drukèije prirode: na jednoj strani je ono o èemu je sanjala - sve njene elje i d jevojaèka nadanja, a na drugoj strani - pristanak oca, njegova odluka, surova stva rnost koja potire snove. Ne eleæi da se pomiri sa nametnutim rjeenjem, ona, mimo obièa ja, nalazi snage da se pojavi pred njim, da se smjelo suoèi sa njim i da mu kae svo je: Ja ne mogu i... neæu! Pisac taj momenat obraðuje dramski, uvodi dijalog, razvija unutranju dramu svojih j unaka. Kada se Sofka popela da ocu izrazi svoje neslaganje, pred vratima je ugle dala njegove cipele i odmah je poèela da drhti, ali je nala smjelosti u sebi: "siln o otvori vrata i uðe". Silina otvaranja vrata govori o njenoj rijeenosti i odluènosti da se usprotivi i saèuva sebe od ponienja. U tom trenutku, ona je bila uzbuðena, a i z oèiju joj je izbijala "silina", koja je znaèila otpor i nemirenje, gorèinu i uvrijeðen ost. Suoèen sa svim tim, a nenavikao na takvo ponaanje svoje kæerke, on æe se samo namr aèiti i usne æe poèeti da mu drhte. Pokuaæe, prividno mirnim tonom, da je smiri govoreæi
j o prolaznosti ljepote, ali kad je jo jednom èuo ono njeno "ja ne mogu", on æe, pren eraen, odskoèiti od nje, sav se trewsuæi od bijesa. A kad joj je pokazao svu bijedu n jihovog siromatva ona æe, preneraena, sasvim klonuti i skoro pasti pred njegove noge , izgovarajuæi rijeèi:- Oh, tato, tato!... Zatim æe izaæi u noæ, veæ pomirena da mora pris ti, spremna da se svjesno rtvuje zarad oèevog i porodiènog spasenja od potpune bijede koja je veæ bila prisutna, ali vjeto sakrivana od nje i okoline. Zato i njene rijeèi upuæene njemu:- Oprosti, tato, nisam znala... a on, sreæan to je pristala, reæi æe samo: - Hvala, èedo!Hvala, Sofkice! Nakon svega to joj se desilo, pa i onda kada je svekar doao da je vidi, ona æe osjeæat i samo "otupjelost", ravnodunost na sve i nezainteresovanost za bilo ta. Ona je bi la nalik na predmet u funkciji tuðih namjera i elja. Jedna od izuzetnih scena u kojoj je u prvom planu Sofka jeste i ona iz hamama; s lika puna ivota, atmosfere, raspjevanosti, raspojasanosti, enske nagosti i èulnosti i uzajamnih zadirkivanja, kada Sofka grca od bola u sebi, sa utiskom da joj se " srce èupa a snaga raspada". Razlog nije u èinjenici to ide za nedragog, veæ u neèemu drug ome - to vie neæe biti ono to je dosad bila: Dosad bar iako nije koga volela, a ono b ar se kome nadala, èekala ga, snevala i u snu ga ljubila. Ali, i pored ovakve alopojke srca, ostaje crta mora se, pa ma koliko sve to bilo bolno i niteæe kada je u pitanju njena sreæa i sudbina. Èak u njoj ima i kajanja to se o pirala i suprotstavljala jer bi, tek sada, u oèima svih "postala velika". Tada bi joj "i sam njen sopstveni bol i jad, ukraen portvovanjem, sigurno bio laki, blai, i slaðe bi ga podnosila". Ima, dakle, u Sofki i nesebiènosti, i samoodricanja, samoport vovanja, i samomuèenja, i samoranjavanja. Spremnost na liènu rtvu nije prestala i nakon upada oca efendi Mite u njihovu kuæu i nakon svih njegovih uvreda nanijetih Tomèi, èime je zapeèatio i njenu sudbinu. Stoièki, æu tke i bez glasa otpora ili prigovora, podnoseæi udarce, poniavanja, fizièko i psihièko satiranje. Na kraju, vidimo je kako sasvim povuèena, èesto i pijana priziva sluge, s avim podlegavi svojoj preostaloj èulnosti i "neèistoj krvi". Bora Stankoviæ je, na kraju, ostavlja sa nezdravim porodom; ostavlja je nezaintere sovanu i ravnodunu prema svemu, bilo da je to blisko ili ne. Sa migreniènim bolovim a u glavi i sa uvijenom glavom, ona sjedi pored ognjita i zgasle vatre i prutom ar a po pepelu, kao da simbolièno ispisuje svoju zgaslu ljepotu, izgubljenu snagu i iv ot nalik na taj pepeo.
Gazda Marko Gazda Marko je jedan od najvitalnijih i psiholoki najuvjerljivijih mukih likov a u prozi Bore Stankoviæa. Na njega nailazimo samo u nekoliko poglavlja. Prvi put se javlja u 8. poglavlju romana, kao stranac i neznanac koji je doao sa efendi Mi tom u njegovu kuæu da je vidi i kupi, sa namjerom da se "upie" u svijet uglednih lj udi. Tada æe se prvi put i èuti njegovo ime, kada efendi Mita kae:- Evo, gazda Marko . Ovo je moj saraj.Ovo je ta "efendi Mitina kuæa". Ovo je moja domaæica, a ovo je m oja kæi, moja Sofka, tatina Sofka!... Gazda Marko biæe oèaran kuæom, to se vidjelo i pri odlasku. Kada je uzjahao konja, okrenuo se prema kuæi i dugo sa uivanjem gledao u n ju. Iz narednog poglavlja èitalac saznaje da je on iz gornje èarije, da je doseljenik i po svom porijeklu seljak iz pèinjskog kraja. Pogled koji prvo baca na dva velika sanduka i teke katance na njima u svojoj sobi èitaocu treba da sugerie da ima dosta para i da iza te seljaèke sirovosti krije dobr o bogatstvo. Kada je stigao, odmah je sjeo i, kao pravi gospodar, naredio da ga sluga Arsa raspremi da ga izuje, sa njega skine pojas, silav, kako bi mogao tako raspojasan i oputen da se preda ugodnim mislima. A sama pojava njegove ene Stane treba jo vie da istakne njihovo porijeklo i ukae koliko je velika razlika izmeðu onog
a to oni, doljaci, jesu i svijeta efendi Mitine kuæe. Ona treba da pokae i kakav je o dnos izmeðu gazda Marka i nje. Meðu njima je otuðenost i potpuna ravnodunost, bez ikakv e vidljive osjeæajnosti. Njegova ena je bila blijeda, suva i koèata i sva je mirisala n a seljaèki miris, na mleko, na vonj ðubreta i sveinu jaka prosta odela Vjerovatno da je gazda Marko, ostavi sasvim sam nakon povratka iz efendi Mitine kuæe i susreta sa S ofkom, donio odluku da Sofku dovede u svoju kuæu i da nju kupi umjesto kuæe, da mu bud e snaha, ali sa podsvjesnom eljom da on ima tu ljepotu pored sebe. U 13. poglavlju Bora Stankoviæ daje osvrt na porijeklo gazda Marka; on osvjetljava njegovu prolost i otkriva otkuda on u Vranju. Gazda Marko je bio bli zu granice, cijelo selo je bilo njegovo bratstvo. Imao je jednog sina Tomèu i sest ru koju je pazio i mnogo volio. Trgovao je i stalno bio na nekom putu, uvijek u drutvu Arnauta Ahmeta, sa kojim se i bratimio u manastiru Svetog oca (Prohor pèinjs ki). Ahmet je imao i sinovca Jusufa, koji je trebalo da bude njegov nasljednik, ali sve due odsustvo dva prijatelja i sve veæa bliskost izmeðu Markove sestre i Jusuf a doveæe do tragiènog razrijeenja i Markovog bjekstva iz tog kraja. Naime, Markova ses tra je ostala bremenita i taj grijeh i sramota morali su biti naplaæeni. Jusuf je ubijen od jednog Markovog bratstvenika, a Marko, èuvajuæi se krvne osvete, sa enom i si nom dolazi u Vranje, u gradsku sredinu. Doli su tu bez ugleda, prosti, bez prijat elja, kao skorojeviæi, neprihvaæeni i nepriznati, zatvoreni u svoju prostotu i seljaèk u prirodu. Gazda Marko æe svoje namjere i silinu svoje snage, svoju strastvenost, pokazati na svadbi, u noæi, uz piæe, muziku i vatre, kada je uz Sofku, kada je eli, a li i pokuava da se od samoga sebe otrgne. Ophrvan strastima, on hrli prema njoj. Uh vaæen u namjeri i presjeèen u elji da joj se to vie priblii, on tuèe enu; na kolenima tovima ide prema njenim vratima, nesvjesno grebe po vratima i kao da je vidi iza vrata i èuje njene damare. Uhvaæen u svojoj promaenosti i neostvarenosti sebe kada j e u pitanju mladost i enska ljepota, gazda Marko bjei od svog silnog nagona u smrt . Vrhunac njegove zaslijepljenosti i izbezumljenosti jeste u gestu kada uzjahano g konja noem udara u sapi i juri u mrak, dok za njim vièe Arsa: - Ode gazda i poseèe alata! I gazda Marko, kao i ostale Borine liènosti, nosi neiivljenost i promaen ost ivota, jer i njega su na silu i bez ljubavi oenili dok je jo bio dijete, ostajuæi uskraæen za mnoge mladalaèke snove, radosti, strasti i za ljepotu o kojoj svako san ja i nosi je kao nedosanjani san.
Problem "neèiste krvi" u romanu Mnogi tumaèi Borinog djela, kada je rijeè o romanu Neèista krv, smatraju d a je u prvom planu socioloki aspekt romana i da je propadanje efendi Mitine porod ice uslovljeno drutveno-istorijskim trenutkom u kome on ivi. Ima istine u tome, al i za Boru Stankoviæa u prvom planu je neto drugo, dalekosenije i dublje, mnogo bitni je za njega kao stvaraoca, a to je bioloko propadanje i opta degeneracija koja je zahvatila porodicu, a to je uzrokovano biolokim, nasljednim faktorom, za èije je ozn aèavanje pisac uzeo metaforu neèista krv. Bioloko propadanje, psihièke devijantnosti (i zopaèenja) prethode materijalnom, one ga èak uslovljavaju i ubrzavaju. Sam pojam neèista krv otkriva se u dosta sloeniom znaèenju: podrazumijeva razlièite vidove svoga ispoljavanja. Postoji èitav registar izvedenih pojavnosti ov og biolokog èinioca, odreðujuæeg za porodicu i sudbinu Borinih junaka. Oblici ispoljavanja neèiste krvi kod predaka: 1)
predavanje izobilju i raskoi i udaljavanje od rada i bilo kakvih poslova;
2)
uivanje u jelima, slatkiima i odevanju;
3)
obraæanje panje na izgled (da se viðaju lica bela, nena, oèuvana i negovana),
e to vie pred drugima istakne i naglasi svoja ljepota i strastvenost, naroèito kada su u pitanju ene; 4) elja ena da budu zavodljive, bez obzira na pol i rod. Iz njihovog pona anja je izbijao imperativ: moæi svojom silnom lepotom sve ostale enske iza sebe baciti, a sve muke po kuæi ne gledajuæi ni rod, ni doba osvojiti i zaludeti. 5) voðenje razvratnog ivota na imanjima sa seljankama, Cigankama, lakim enama, otputenim iz turskih harema; uivanje u bahanalijama; 6) jaki nagoni i strasti kada se gubi kontrola nad sobom (ponaanje Kavarole, Sofkina prababa zaljubljena u uèitelja Nikolèu i njegovo pjevanje, presjekla je ile u kupatilu; Sofkina tetka Naza tri puta bjeala od kuæe i tri puta se turèila); 7) bolesti (oduzetost, umobolnost, slabo zdravlje i neotpornost, kao to je i hadi Trifunov sin bio bled, suv i tanak; vie ensko no muko). Kod Sofke se neèista krv iskazuje na slièan naèin, sa utiskom da je mnogo tota naslijedi la od svojih predaka. To su: naglaena èulnost koja dijeli biæe na svjesni i nesvjesni dio, istièuæi u prvi pl an ono njeno dvogubo ja; -
predavanje sanjarijama u kojima se iskazuje njeno erotizovano biæe;
potreba za dopadljivoæu, divljenje drugih prema njoj i osvajanje (stoji na kapiji, pogledom i dranjem izaziva prolaznike); -
povlaèenje u sebe i svoju samozaljubljenost njena narcisoidnost;
pohota ispoljena u susretu sa gluvonijemim Vankom, a na kraju romana sa gluvonijemim slugama; degeneracija izraena kod poroda: djeca su fizièki slaba, psihièki labilna, k arakterie ih podbulost, malikrvnost i bolesti. Ali, u svemu ovome ima i neto to je samo privid neèiste krvi, samo nalik n a neèistu krv. Tu se u prvom redu misli na psihièka mutna stanja i njena ponaanja u m sti, koja su u tim godinama i normalna, kao to su sanjarenje o mladiæu, èulnost, obuz etost ljubavlju, snaga erosa koja ispunjava biæe. O svemu ovome moglo bi se razgov arati, utoliko vie to dosta toga Sofka nosi kao plemenitost, obzir, samoportvovanje i stoicizam.