Manil Suri
Doba Šive
Za Prem i sve ostale tigrice iz Bidre zbog žestine njihova duha i neustrašivosti njihove ljubavi
Chia&Exponto www.bosnaunited.net www.crowarez.org
PRVI DIO
PRVO POGLAVLJE
Svaki put kada te dotaknem, svaki put kada te poljubim, svaki put kada ti ponudim svoje tijelo. Ašvin. Znaš li kako čvrsto sklapaš oči dok mi usnama pretražuješ kožu? Znaš li kako se upireš tabanima o moje tijelo, kako pružaš ruke, kako se rubovi tvojih grudi napinju pod mojim dlanovima? Jesi li svjestan svojih prstiju koji promiču mojom kožom, pokušavajući se sklopiti oko nečega za što bi se mogli uloviti, ali umjesto toga klize po mojem glatkom mesu? Ašvin. Primjećuješ li vlažnost koja nadire iz mojih bradavica i slijeva se niz kosine mojih grudi? Je li tvoj jezik to što osjećam, možeš li ukrasti kap ili dvije? Ašvin. Tvoje oči još su zatvorene, kapljice vlage rose ti nos. Znaš li koliko nevino izgledaš, koliko bespomoćno, dok navodim bradavicu prema tvojim ustima? Na trenutak te želim zadirkivati. Prevlačim bradavicom po tvojim usnama, samo da je dotakneš, a onda je izmaknem. Promatram tvoj jezik koji zbunjeno izviruje, prste koji se još uvijek otvaraju i sklapaju i grče, dok ti zabrinutost počinje nabirati lice? I ta bespomoćnost - ta nježna bespomoćnost u izrazu tvojega lica, ta potreba za mojim tijelom, za bradavicom koja je tvoja, za dojkom koju sam ti tako okrutno oduzela. Da, ljubav može biti hirovita, zar ne, drago moje? Ali, naravno, ja popuštam i prije no što sam počela: od izraza tvojega lica prožima me osjećaj krivnje. Dopuštam tvojim ustima da se sklope oko mene, osjećam pritisak tvojih desni, tvojih usana. Iznenađuje me snaga tvojih čeljusti - samo malo više snage, i već vidim da će biti boli. Tvoj jezik navlači moju bradavicu. Toliko uvježbano, toliko uporno, toliko odlučno; kako zna što mora činiti? Osjećam kako odgovaram. Svaki trzaj navodi tekućinu da poteče, crpi moju dojku, uvlači je u tvoja zahtjevna usta. Tvoja se stopala uvrću i odupiru o moj trbuh dok jedeš, ruke ti napokon pronalaze uporište na mojim grudima. Prsti ti se šire oko sićušnih dlanova, tvoja kraljevska jabuka, tvoj svijet, što ga držiš u rukama. Gubim se u ritmu tvojega sisanja. Umišljam li ja to ili postoji usporedni ritam koji odjekuje u meni? Žudnja koja raste u mojem tijelu i treperi pod mojom kožom. Osjećam kako crvenim, osjećam kako mi se dojkama širi boja. Tada ugledam tvoje lice. Čelo ti gubi zabrinutost, kapci ti više nisu čvrsto stisnuti i namreškani. Promatram osmijeh koji pokušava uzdići kutove tvojih usta, a vrućina u meni pretvara se u toplinu. Nema ničega, pomislim, dok puštaš moju bradavicu i okrećeš se prema meni, ispunjen. Ničega što može biti toliko zadovoljavajuće. Kasnije liježem pokraj tebe. Tako dobro pristaješ uz moje tijelo. Prije no što sklapam oči, još te jednom pogledam. Tvoje oči, tvoje uši, tvoje ruke, tvoja stopala, sve to provjeravam da se uvjerim da je još ovdje, još uvijek netaknuto. Čak i maleni zavijutak tvoje muškosti, ugniježđeno tako nevino između mesnatih nabora tvojih bedara. Sve sam to ja stvorila. Sve je to poteklo iz mene.
Dok tonem u san, pitam se hoćeš li ikada saznati te misli koje mi plove umom. Te monologe kojima se obraćam tebi, taj razgovor koji držim u svojem mozgu. Možda ću ti jednoga dana pričati o žudnji iz koje si rođen. O životima s kojima se možeš igrati, o planetima za koje se držiš. Ašvin, znak na nebu, zviježđe blizanaca. Ašvin, onaj koji je otišao prije tebe, onaj s kojim dijeliš svoje ime. Ti si nada i vatra, odrješenje, pročišćenje. Ti ćeš me izbaviti, zar ne, iz ovoga života u kojem sam se zatekla? Kada otvorim oči, ponoć je. Soba je u mraku, netko je ugasio svjetla. Automobilske su trube utihnule, bombajski autobusi prestali voziti preko noći. Negdje odozdo, s ulice, čula sam usamljeni cilik biciklističkog zvonca. Trake svjetla rastu i blijede po sobi, a zastori se nadimaju od zapuha svježeg zraka izvana. Sjena se odbija od zidova i klizi kroz sobu. To je obris muškarca, naginje se nad moj krevet. Razlivena mrlja lopatica stropnog ventilatora iza njegove glave oblikuje aureolu. Zrake svjetla s udaljene lampe naglašavaju njegov nos, njegovu bradu. Tvoje oči, pomislim zadivljeno kroz izmaglicu sna, tvoja brada. Posegnem da ti pomilujem usne; tople su i vlažne pod mojim prstima. Naravno, ja sanjam. Sanjam san u koji si dolebdio iz drugog razdoblja svojega života, da mi pokažeš kako ćeš izgledati kada odrasteš. Promatram tvoje ruke i noge, tako odrasle i pravilnih razmjera, dječje debljine više nema, zamijenili su je mišići. Imaš li brkove, želim znati, kovrča li se još uvijek tvoja kosa? Kao se uklapa sve to zajedno, te usne, taj nos, ta brada? Pomaknem se s ruba kreveta i ti sjedaš pokraj mene. Gladiš me po glavi, tvoji prsti prolaze kroz moju kosu. Moj sin, moj Ašvin, pomislim, dok me san ponovno vuče u svoju izmaglicu. Sve te godine ispred nas, da te gledam kako rasteš. Tvoje ruke dodiruju moj obraz, jednu stranu vrata. Zadržavaju se na mojem ramenu, a onda slijede liniju ključne kosti do udubine na vratu. Gotovo opet spavam kada mi trzaj na dojkama otvara oči. Prsti mi otkapčaju bluzu, dlanovi klize ispod odjeće da oslobode grudi. Pokrivač od dlaka na grudima zaigrano klizi mojom kožom; trbuh, struk, pupak, trlja se o moje bedro. Ugledam u lice za koje znam da ne može biti tvoje. Ventilator proizvodi zvrjavi zvuk dok uznemirava noć. Ruke me počinju gladiti na uvježban način. Usne silaze niz moju bradu, niz vrat. Osjećam kako mi u prsima brzo raste pritisak. Prije no što mogu išta reći, prednja strana mojega tijela je vlažna. „Dev", kažem. Naravno, ja znam, kako sam mogla ne znati? „Ponovno si vlažna", kaže Dev. Optužujuće drži svoj dlan u zraku i kroz tamu vidim svjetlucanje vlage na koži tvojega oca. Kasnije te noći ja sam u kuhinji, valjam chappatije. Tvoj ih otac voli svježe pripremljene - podgrijane je, kaže, teško probaviti. Tapšanjem sam upila tekućinu najbolje što sam mogla, ali moje bradavice još uvijek zatamnjuju materijal bluze. Iz dnevne sobe čujem zvuk soda-vode koja bježi iz boce, a onda nalijevanje tekućine u čašu. „Majčino mlijeko za bebu i mlijeko zrnja za tatu", kaže Dev. Znam da je već poprilično popio prije no što je došao kući. U njegovu sam dahu namirisala kiselu oštrinu.
Bacim chappati na rešetku i debelom je krpom o vrući metal pritiskam. Miris pržena brašna penje se do mojih nosnica. Nakon jedne minute odljuštim chappati i bacam ga u otvorenu vatru. Chappati se polagano nadima i ispunjava kuhinju svojim mirisom. Kada su chappatiji gotovi, pečem meso, režem luk i stavljam ukiseljeni mango na tanjur. Tada donesem sve u dnevnu sobu i odlažem ispred Deva, pokraj njegove čaše. „Zar mi se nećeš pridružiti?" kaže zaplećući jezikom. Zjenice su mu proširene, usta otvorena u razlivenom osmijehu. Pa ipak, uspijeva mu da bude zgodan. Gledam njegove pravilne zube, čist način na koji njegove usne uokviruju njegova usta. Tako će izgledati tvoj osmijeh, razmišljam, jednom kada se naučiš smijati. Na ovaj će način tvoje oči izgledati nevine, samim time što su preblizu usađene. Ovo je način na koji će tvoja brada određivati izgled tvojega lica, tvoje će uši diskretno viriti iz tvoje kose. Koliko snažno tvoje crte lica nalikuju očevima, ne mojima, čak već sada. Pogođena sam nepravdom toga. „Barem ima nekog mesa", kaže Dev, prinoseći ovčje rebarce prema mojem licu. Dok maše vilicom po zraku, umak iz mesa pada na pod. „Ja sam već odavno jela", kažem, uzimajući rebarce iz njegove ruke i odlažući ga na tanjur. „Ta vlaga", kaže dok se saginjem prema njemu, otirući umak s poda. „Kada se prošli put osušila, bila je tako ljepljiva. Po cijeloj mojoj koži." Glas mu postaje nježan, zavjerenički. „Ne bi li najprije mogla nahraniti Munnu?" Pokušava me pogladiti po kosi svojom masnom rukom, ali ja izmičem glavu. ,,U hladnjaku ima kreme s jajima", kažem. „Nemoj zaboraviti odnijeti tanjur natrag u kuhinju. Prošle je noći posvuda bilo žohara." „Žohari", kaže, zureći u hranu, kao da vidi cijeli konvoj tih kukaca kako mu marširaju preko tanjura. S ruba usta visi mu grudica ukiseljena manga. Dok se vraćam u spavaću sobu, ciljem kako glasno prazni svoju čašu, a onda je ponovno puni. Sjedim na krevetu u tami i promatram te. Trak svjetla boji ti čelo zlatom, a onda nestaje i slijeće ti na nos. Izgledaš tako smireno, tako spokojno, mogao bi reklamirati san. Pitam se bi li ti smetalo da te probudim. Prošli su sati od tvojega posljednjeg hranjenja. U mojim prsima buja hitnost. Žudim za utjehom tvojih usta na svojoj dojci. Radije ostajem na mjestu i gledam te. Svjetlo se malo pomaknulo ili se pomaknula tvoja glava. Zlato sada ocrtava tvoja usta i slijeva ti se niz vrat. Tvoj otac počinje pjevati. Čini to samo onih noći kada je krajnje pijan. „Hoćeš li upaliti vatru svojega srca", zavija, „da razbiješ tamu mojega života..." Pjeva tiho, kako se njegov glas ne bi čuo u drugim stanovima, ali dovoljno glasno da ga mogu čuti. Čak i kroz gutanje stihova probija se ljepota njegova glasa. Zadržavam dah kao da ne želim propustiti nijednu od njegovih riječi. Ti otvaraš oči. S tvojim osvijetljenim očima i grlom, izgleda kao da pjesma dolazi iz tebe. „Priđi bliže i uzmi me za ruku", kažeš, „odvedi me u život s manje boli..."
Odjednom pjevanje prestane. Vidim ti u očima da ćeš sada zaplakati. Žurno te podižem i nudim ti dojku. Kada počneš sisati, pjesma ponovno počinje. „Jer samo ljubav može vratiti svjetlo..." Sjedim tamo u mraku, slušajući glas tvojega oca. Tvoji se prsti upiru o dno moje dojke, tvoje usne ponovno okružuju moju bradavicu. Dok mlijeko teče iz mojega tijela u tvoje, širi se zametak zasićenja. „Samo ljubav..." pjeva tvoj otac. S pozornice se uzdiže glas. Leprša po mračnom gledalištu i dopire do mene u prvom redu balkona. „Samo ljubav može vratiti svjetlo..." Riječi su bremenite čežnjom, toliko bremenite da se pitam kako može dolebdjeti do mjesta na kojem sjedim. Nadnevak je dvadeset i peti siječnja 1955. - večer pete godišnjice Indije kao republike. Mi smo u Ramajas Collegeu u Delhiju. Sedamnaest mi je godina. „Hoćeš li upaliti vatru svojega srca?" nastavlja glas i sada netko stoji u pozadini balkona i pali reflektor. Svjetlo nemirno luta po podu, pretražuje praznu pozornicu i zaustavlja se na usamljenome liku odjevenom u crno, leđima okrenutom prema publici. „Da razbiješ tamu mojega života." Lik se okreće. Vidim lice obojano toliko bijelo da se čini kao da lebdi bez tijela u briljantnom sjaju reflektora. Usne su crvene, gotovo purpurne; oči pažljivo obrubljene crnilom; izgleda kao da svaka trepavica stoji crna i odijeljena nasuprot okolnoj bjelini. Možda se radi o uzbuđenju svjetine ili je samo u pitanju moja mladenačka tvrdoglavost, ali kada gledam u oči tvojega oca, mislim da otkrivam emociju koju samo ja mogu vidjeti. Čežnja koja istječe iz tjeskobe stihova, bol, glad koja zaziva samo mene. Roopini se prsti utiskuju u moju nadlakticu — moja sestra jedva da je svjesna toga dok se na svojem sjedalu naginje prema naprijed. Skrećem pogled s pozornice — s tamnih, savršenih očiju, neprirodno crvenih usana, obraza koji podrhtavaju i gore. Gledam u Roopu, čije je lice sjajno na svjetlu koje se odražava od pozornice. U njezinoj joj je ushićenosti dupatta razvratno pala do lakata, izlažući polukrug kože koji mutno sjaji ispod njezina grla. Na usnama joj je sjaj zabranjena ruža. S uski joj vise jeftine naušnice, poput malih, zlatnih grozdova. U stanki između dviju pjesama Roopa počinje premetati po torbi. Izvlači srebrni upaljač koji čak i u mraku prepoznajem kao dragocjeno vlasništvo Pajia, onaj koji je prošle godine dobio od strica Tejia. Naušnice naše majke, upaljač našega oca — potkradala je oboje. Impresionirana sam. Reflektor se gasi. Pjesma se nastavlja, uzdižući se sada iz još mračnijih dubina. Čitala sam u romanima o takvim izmučenim dušama, vidjela na filmu njihove priče; duše koje pate kako bi mi ostali mogli osjetiti njihovu bol. „Upali vatru u svojem srcu", pjeva tvoj otac i ja sklapam oči da se usredotočim na muku koja se gomila u njegovu glasu. Roopa počinje petljati s ukradenim upaljačem, a ja otvaram oči i vidim da je oživio plavim i žutim plamenom. Podiže ga iznad glave i svuda uokolo primjećujem ljude kako drže upaljene žigice i svijeće pa čak i male uljne svjetiljke. Gledam preko ograde balkona u točke svjetla koje se roje u donjim redovima, razasute poput gradskih svjetala kada se gledaju s vrha planine. Baš kada pjesma
dostiže vrhunac, u isto se vrijeme pale sve žarulje u gledalištu. Tvoj otac širi ruke da dočeka pljesak, svjetlost koja bliješti, on odlazi do ruba pozornice i klanja se. Kasnije, nakon što su pjevali svi natjecatelji, zastori se razmiču posljednji put da otkriju suce koji sjede iza stola ukrašena girlandama. Na bijelu plahtu iza njihovih leđa pribadačama je pričvršćena velika zastava Indije. Završeno je natjecanje u pjevanju u povodu Dana Republike i te l955. godine pobjednik je Dev Arora s Ramjas Collegea, u Delhiju. „Dev, Dev!" vrišti Roopa pokraj mene, a onda stavlja prste u usta da zazviždi. Zvižduk izlazi u obliku kratkog, štrcavog zvuka, a ona pokušava sakriti svoje prste umrljane ružem. To je stvar koju mogu izvesti bolje od svoje sestre pa odašiljem dugački zvižduk savršena tona, modulirajući jačinu kako bih se pravila važna. Roopa se ne obazire na to. „Idemo iza pozornice", kaže. Vodi me niz prolaz omeđen zelenim zidovima do vrata na kojima piše NE ULAZI. „Muška garderoba", objavljuje Roopa bezbrižno. „Jesi li dovoljno hrabra da uđeš?" Vidim da me želi šokirati, ali ja žustro klimam glavom. Roopa posljednji put šušuri svoje kovrče na koje je potrošila cijeli dan da ih oblikuje. Tada ulazimo. Kroz dim vidim nekoliko pjevača s natjecanja. Nitko na nas ne obraća pozornost. Dev stoji vitak i bez košulje iznad umivaonika. Njegovo lice u zrcalu napola je bijelo, a napola boje mesa - shvaćam da pere sloj šminke koja se širi do njegova vrata. Jedno je oko još uvijek obrubljeno crnilom, a drugo je čisto. Još se nije spustio do usana koje su i dalje neprirodno tamnocrvene. Primjećujem umrljani ručnik u njegovoj ruci, tekuće crnilo koje se kovitla i nestaje u umivaoniku i osjetim ubod razočaranja. Zar je to sve što je potrebno, pitam se, da izbriše tugu? „Moja sestra Meera", objavljuje Roopa, a Dev se okrene. Tamo je crta od dlaka koje započinji ispod njegova pupka i kovrčaju se do početka njegova vrata. Nalik je zmiji, naagu, s dvije glave—jedna ima oko u obliku njegove lijeve bradavice, a druga se izvija prema njegovu desnom ramenu. Zurim u njegova naga prsa, zatravljena okom, bradavicom, glavama. Roopa gleda u mene i ja shvaćam da me Dev pozdravio, ali ja nisam odgovorila. „Zdravo", mrmljam, a onda dodajem: „Čestitam." „Tvoja je sestra gotovo jednako lijepa kao i ti", kaže Dev Roopi ili meni, nisam sigurna. A onda, na moje zaprepaštenje, tvoj se otac naginje naprijed i ljubi moju sestru svojim crvenim, crvenim usnama. Tvoj otac još uvijek ima dlake koje mu se penju uz prsa. Trlja ih o mene svaki put kada želi da znam da on ima potrebu. Katkad, kada leži na meni, čujem kako šušte po mojoj koži. Možda si ih i ti čuo u meni, s uhom pritisnutim o moj trbuh. Uskoro će tvoj otac prestati pjevati u dnevnoj sobi. Zaboravit će kremu i ostavit će tanjure tamo gdje jesu. Protegnut će se na stolcu i zuriti u strop, otvorenih usta. Oči će mu se sklopiti — hrkat će i misliti da je još uvijek budan. Ja ću poravnati plahte na njegovu krevetu pokraj mojega. Raširit ću tvoju deku i položiti te na njegov prazni krevet. S obrazom na svojem jastuku promatrat ću te kako spavaš pokraj mene. Oči će mi se sklopiti, preteći podizanje i spuštanje tvojih grudi.
Malo prije zore tvojega će oca probuditi vrućina. Skinut će košulju i maknuti časopise sa sofe. Rastegnut će se po njoj i preklopiti košulju da mu služi kao jastuk. Spavat će s naagom koja se drži njegova tijela. I ti ćeš se probuditi i plakati da te nahranim. Moje će se oči otvoriti i stavit ću te na prsa. Nakon toga ću te opet poleći na krevet tvojega oca. Pokušat ću još malo odspavati prije no što noć završi. Ujutro ću prokuhati mlijeko koje je donijela ganga. Bacit ću ukiseljeni mango i staviti posude u sudoper. Neću podizati buku i tvoj se otac neće probuditi. Promatrat ću tvojega oca i misliti na tebe. Pitat ću se hoćeš li imati njegov glas, hoćeš li tako pjevati. Zamišljat ću kako tvoje tijelo raste, kako čvrsnu tvoji mišići. Naag se počinje uspinjati i uz tvoje grudi.
DRUGO POGLAVLJE
Nekako se uvijek vraćam na taj Dan Republike 1955. u Delhiju, kada sam prvi put vidjela tvojega oca. Pitam se kakav bi mi bio život da nisam otišla na taj koncert s Roopom. Da joj nisam dopustila da me odvuče iza pozornice. Da nisam čula tvojega oca kako izgovara te riječi. „Tvoja je sestra gotovo jednako lijepa kao i ti." Svaki put nakon toga, kada sam mu postavila to pitanje, rekao je da se ne može sjetiti na koju je od nas dvije mislio. Kada je ta ideja prvi put počela bujati u mojem umu? Je li to bilo u trenutku kada sam vidjela Roopu kako zviždi tijekom predstave? Kad sam iza pozornice vidjela izraz na njezinu licu? „Tvoja je sestra gotovo jednako lijepa kao i ti." Nikada nisam nikoga čula da mi to kaže. Niti je Roppa čula da to netko kaže njoj. Ili je to bilo nakon natjecanja, kada smo otišli na tržnicu na Chandni Chowk stajati na ulici i jesti voćnu salatu iz jedne od prastarih prodavaonica? Kada je Roopa uporno zahtijevala da ona nahrani Deva, nabadajući čačkalicom bananu posutu začinima i slatki krumpir i prinoseći to uporno njegovim ustima? Svuda oko nas oči su se širile zbog njezine neobuzdanosti, čela su se borala od negodovanja, glasovi mrmorili o besramnosti mladosti. „Da pospem još chilija u prahu?" pitala je Roopa Deva, a ja sam vidjela kako je pocrvenjela zbog pogleda za koje se pretvarala da ih ne primjećuje. „Meera ne voli ananas", rekao je Dev, pokazavši glavom prema listu na mojem dlanu koji je bio prazan, osim male, žute piramide od komadića ananasa koju sam čačkalicom Izgradila na njegovu rubu. Smiješio mi se i, dok sam promatrala, otvorio je usta očekujući novi zalogaj iz Roopine ruke. što bi se dogodilo kada bih nabola jedan komadić sa svoje piramide i podignula ga prema njegovim usnama? Bih li i ja bila sposobna baciti se u vatru sablažnjenih pogleda? „Ona je uvijek bila petljavica u obitelji", objavila je Roopa, ljutita što je Devova pozornost odlutala. Prebirala je po svojem voću tražeći komadić ananasa da ga ubaci u njegova usta i zurila je u mene kada ga nije pronašla. „Ako ga nisi željela jesti, zašto nisi rekla čovjeku da ne želiš ananas, umjesto da od njega gradiš Taj Mahal na listu, da ga svi gledaju?" „Čuvala sam ga za kraj", rekla sam i nabola komadić, žvačući ga s užitkom, a na Roopino očajanje. „Vrlo je sladak", rekla sam joj, a onda nestašno dodala: „Hoćeš li malo? Za Deva?" Roopine su oči bljesnule, ali njezine su se riječi izgubile u naletu siječanjskoga vjetra koji je zapuhao uličicom. Prethodne je noći kišilo i hladnoća je bila bremenita vlagom koja nas je natjerala da čvršće stisnemo čačkalice. Promatrala sam pruge na Devovoj svijetloplavoj, tankoj vesti s V-izrezom, od vrste koju su svi ulični prodavači nudili po cijelom Delhiju kao najnoviji modni krik uvezen izravno iz Londona. Dev ja stajao okrenut prema vjetru raskopčana ovratnika košulja kao da je tenisač na Wimbledonu koji uživa u povjetarca vrućeg, ljetnjeg dana. ,Je li vam hladno?" upitao
je kada smo Roopa i ja pritegnule svoje šalove, pokušavajući ih razvući da si pokrijemo i ruke. „Mogu jednoj od vas dati svoju vestu." Gotovo sam je uzela. Ali onda, kada je progovorio o tome kako će se preseliti u Bombay kako bi na playback pjevao, u filmovima, primijetila sam kako mu se čeljust napela da spriječi zube da cvokoću. „Roopa kaže da nikada ne bi mogla napustiti Delhi, ali ja cijelo vrijeme sanjam o tome. Zamislite da živite tamo uz toplinu mora, zamislite da vam nikada više ne zatreba šal ili vesta." Dok to govori, priljubljuje ruke uz bokove svojega mršavog tijela kako bi zadržao nonšalanciju svoje poze. Kako je to bilo dražesno, razmišljala sam, da se ispod te svoje hrabrosti i on smrzavao. Roopa je željela kupiti nešto kozmetike pa smo krenuli prema tvrđavi, tražeći usput pokrajnju ulicu s parfumerijama.. U zraku je lebdio miris vatre potpaljene na ugljevlju, miješajući se s aromom hrane pržene na velikim, željeznim rešetkama. Zrak je bio toliko zasićen dimom da je izgledao zrnat, a svjetla iz izloga prodavaonica cijedila su se prema nama kao kroz maglu. S mnoštva štapova zabodenih svuda oko nas vijorile su se papirnate zastavice, poput ranoproljetnih cvjetova koji su pozdravljali Dan Republike. Od 1950. godine naovamo ukrasi za tu proslavu postali su mnogo raskošniji pa su ove godine između stupova javne rasvjete bile razapete žice načičkane žaruljicama. Upravo ovoga jutra u novinama je pisalo kako su rane nastale zbog podjele zemlje na Indiju i Pakistan napokon zacijeljele nakon osam godina i kako su hindusi i muslimani diljem Indije bili spremni ostaviti sa strane pobune i ubijanja i pozdraviti budućnost ujedinjeni. „Pogledaj prema tvrđavi", rekao je Dev, pokazujući prema luku koji se uzdizao pred nama na svjetlu sumraka. „Kažu da je šah Jehan unajmio stotinu glazbenika kako bi svirali pet puta na dan. To je vrijeme u kojem sam ja trebao živjeti: u danima Mughala. Kada su ljude poput mene unajmljivali na dvorovima, kada je duša pjevača bila nešto što je čak i kralj znao cijeniti." Zamislila sam šaha Jehana i njegovu caricu Mumtaz kako se u tvrđavi naslanjaju na jastuke u Sheesh Mahalu. Uz Devove stihove svijeće se pale jedna po jedna, a svaki se plamen održava u staklima tisuća zrcala na stropu i zidovima. „Sva ta stoljeća kasnije, a sve još uvijek stoji gdje je i bilo, baš kao u doba kada su ga izgradili mughalski kraljevi", rekao je Dev. „Britanci su došli i otišli, a te će nas građevine sve nadživjeti." Crvenu sam tvrđavu prvi put vidjela baš prije Razdiobe, kada mi je bilo devet godina. Kada je postalo jasno da će grad pripasti Pakistanu, moja je obitelj napustila kuću svojih predaka u Rawalpindiju i pobjegla u Delhi. Paji nas je svakoga dana vodio u drugi dio grada kako bismo upoznali svoj novi dom. Darya Ganj, dio Staroga Delhija u kojemu smo se smjestili, bio je pun uskih uličica i bučnih bazara. U usporedbi s time Novi Delhi, sa svojim širokim bulevarima i golemim zgradama, bio je toliko drukčiji da je to isto tako mogao biti i London ili New York. Savršeni, bijeli stupovi i uglačane arkade Connaught Circusa stvarali su simetriju, red, koji je bio uznemirujući. Posebno je Biji bila preplašena svime time pa je nakon toga rijetko kada napuštala Stari Delhi. Ono čega se iz tih dana najživlje sjećam u svezi Crvene tvrđave jest Union Jack koji vijori navrh stijega, a stroga geometrija njegovih trokuta i križeva tuče se s profinjenom zamršenošću minareta i lukova. Na njezinu vrhu danas leprša indijska
zastava na kojoj stoljećima star Ashokin kotači oblikuje most između hinduske narančaste i muslimanske zelene trake. Nova, ujedinjena Indija, učili su nas, s ujedinjenim identitetom za budućnost. „Trebali bismo i sutra doći ovamo, da vidimo vatromet", rekla je Roopa dok smo promatrali kako radnici podižu velike portrete na tkanini Ghandija i Nehrua sa svake strane ulaza u Lahore za posebno slavlje sutra navečer. „Smatra se da su potrošili popriličnu količinu rupija kako bi proslavili tu petu obljetnicu." Cijelu su tvrđavu polagano počela preplavljivati svjetla, kupajući pješčenjak patriotskim vodopadima bijele, zelene i narančaste boje. „Proba, proba", viknuo je netko preko megafona. Zatim je zrakom zapucketao Nehruov glas: snimka govora koji je održao 1947. Za Dan neovisnosti. „Postignuće koje danas slavimo tek je jedan korak, otvaranje mogućnosti prema većim trijumfima i dostignućima koja nas čekaju. Jesmo li dovoljno hrabri i mudri da iskoristimo tu mogućnost i prihvatimo izazov budućnosti?" Primijetila sam da je Roopa očešala zapešće o Devovu vestu i podvukla ruku ispod njegove. Izgleda čudno što optužujem Nehrua za svoj život, ali mislim da su njegove riječi bile te koje su mi pomogle da se rodim prema svojoj sudbini. Slušajući ga počela sam se pitati što mi je pripremila moja budućnost i s kime ću je živjeti. Koje su bile moje mogućnosti, viseći teške i zrele meni nadohvat, čekajući da ih uberem? Stajala sam tamo upijajući užurbane, uskomešale zvukove ulice, dok su lica muškaraca s ožiljcima prolazila pokraj mene, vozeći se na biciklima. Ispred mene je mutno sjajilo velebno pročelje tvrđave s urednim redovima prozora i vrata, a zastava je lijeno visjela na stijegu. Iza se protezalo prostrano, široko nebo, glatko i čisto poput plahte uronjene u tintu. „...Prošlost je gotova i budućnost je ta koja nas sada zove", objavio je Nehru. Koju priču namjeravam ispisati preko prazna prostora svoje vlastite budućnosti? Moji su roditelji već počeli pozivali obitelji perspektivnih mladoženja da dođu i pogledaju Roopu. Iako sam bila dvije godine mlađa, Biji, odlučna da Iskoristi svaku marketinšku mogućnost, pronašla je neki izgovor da u svakoj takvoj prigodi izvuče i mene na svjetlo dana. „Ovo je moja druga kći, Meera. Još samo malo vremena i vidjet ćete da će procvasti u drugu Roopu, samo čekajte." Bilo je sasvim moguće da nas obje uda u godinu dana, prije no što uopće dobijem priliku da dođem na fakultet, prije no što uspijem iskusiti bilo koju od pustolovina o kojima sam sanjarila ili ih vidjela na filmskome platnu. Osjetila sam kako me nešto stisnulo oko srca. Roopa se nikada nije umorila od hvalisanja svojim fakultetskim flertovima, o mladićima koje je upoznala čak i prije večeri poezije na kojoj su je upoznali s Devom. Kada će biti moj red za romantiku? Iz Roopina se grla oteo mali uzdah. Okrenula sam se i vidjela kako Devove usne dodiruju njezine prste. Oči moje sestre bile su sklopljene, a glava lagano zabačena, kao da se upravo predala ugodi posebno mekanog i luksuznog jastuka. Pogledala sam u Devova usta, sjenu njegovih brkova, u poluosmijeh koji mu je lebdio na usnama. (Možda zbog laganog dodira s prstima moje sestre?) Ispod ruba njegove brade pruga šminke još je uvijek sjajila neoprana na njegovu vratu, poput svjetlucavog poteza kistom koji je srebrom obojio tamnilo njegove kože. „Diže se nova zvijezda, zvijezda slobode na istoku, oživljava nova nada, materijalizira se dugo njegovana vizija", rekao je Nehru, a ja sam iznenada shvatila da su Devove oči
bile otvorene, da je njegov pogled bio usredotočen na moje lice, da me promatrao dok sam ja proučavala njega. Tada je nestalo struje, Nehruov je glas utihnuo usred rečenice, a velika arhitektonska djela Mughala oko nas utonula su u tamu. „zna li paji za deva?" To je bilo kasnije te večeri i bile smo same kod kuće. Paji je trebao biti odsutan preko noći, a Biji je ugrabila priliku da odvuče našu mladu sestru Šarmilu da je blagoslovi sveti čovjek u Dhaula Kuanu kako bi njezini zubi izrasli ravni. Roopa je sjedila ispred zrcala u Bijinoj sobi, prekapajući po šminki koju je pokupila (na svjetlu uraganske svjetiljke) iz Chandni Chowka. „Daj uključi mozak", rekla je, gledajući me podsmješljivoj „Bi li sjedila ovdje živa da sam mu rekla?" „Morat ćeš im reći ako se udaš za Deva." „Tko je spominjao brak?" podrugnula se Roopa. „Njegov je otac neka vrsta željezničkog radnika na postaji u Nizamuddinu. Možeš li nas zamisliti na peronu kako mašemo zastavicom pošti iz graničnog područja?" Pronašla je bočicu koju je tražila i podignula je u zrak. „Vidiš ovo? To je pravo rumenilo. Uvozno. Ne ona užasna, crvena pasta iz Ajmera koju kršćanske ayahe razmazuju po obrazima." „O, molim te, možemo li ga isprobati na mojem licu?" Rumenilo je bilo kozmetičko sredstvo kojeg se Biji najviše grozila, govoreći da je to nešto što pristaje samo licima kurvi i engleskih kućanica. Biji je smatrala da je sva šminka nemoralna, a sama je posjedovala samo jedan štapić crvenog ruža za usne. Služila se njime ne da namaže svoje usne, nego da u posebnim prigodama nacrta savršeno okrugli bidi na svojem čelu. „Ne znam", rekla je Roopa, procjenjujući crte mojega lica okom stručnjakinje. „Tvoji su obrazi pregrubi — osim toga, previše je skup da bih ga razbacivala na tvoju tamnu kožu." Već sam toliko mnogo puta čula takve stvar iz njezinih usta da mi to nije smetalo. Svi su se slagali da je Roopa bila ta koja je izgledala poput filmske zvijezde i imala svjetliju, blistaviju kožu. Usprkos komplimentima, moja sestra svejedno nije mogla odoljeti prilici da me sreže do korijena kako bi poduprla tu tvrdnju. „Što ako, kada me našminkaš, obećam da neću reći Pajiju za Deva?" Roopa je dahnula. „Ti mala vještico. Ja sam te odvela tamo, a sada mi prijetiš? Što je, zar si tako ljubomorna jer ne možeš pronaći dečka?" „I ja ga mogu imati, ako poželim. Samo sam premlada." „Sedamnaest ti je godina. Imaš dvije godine manje od mene. To nije premlado. Ne, stvar je u tome da si ti previše ružna, eto zašto ne možeš pronaći dečka." To se dogodilo nakon što su me donijeli kući od bake. Roopa me jedanput pogledala i odjurila, prestravljena. Idućeg jutra, kada je vidjela moja usta na Bijinoj dojci, onesvijestila se i pala na pod. Dva dana nakon što sam stigla Roopa se sklupčala i odbila dopustiti da je stave u krevet. Biji se počela bojati sumorne budućnosti - da izgubi prvorođeno dijete u zamjenu za drugorođeno. Roopa je imala dobre zube, žilave udove i kuću je
ispunjavala veseljem. Ja sam, s druge strane, još bila ošamućena od porođaja i otvarala sam usta samo kako bih zaplakala. Bilo je jasno za koga će se odlučiti - a ja nisam bila dječak. I tako me sljedećega jutra Biji spakirala zajedno s mojom odjećom, položila me u kolijevku i naložila slugi da me vrati u selo u kojem sam rođena. Tamo sam trebala ostati nekoliko mjeseci, postati manje ružnom dok ne bude odlučeno da više neću traumatizirati sirotu Roopu. Do trenutka kada se rodila Šarmila, Roopa se već naviknula na bebe. Ili je, možda, Šarmila izgledala ljepše nego ja. U svakom slučaju, Roopa nije plakala i Šarmila nije bila poslana iz kuće da postane manje ružnom. Umjesto toga, ja sam bila ta koja je zavijala svaki put kada bih ugledala Šarmilino lice. Ali Biji nisu ganule moje suze. Šarmila je ostala. Nije samo Biji bila ta koja je tetošila Roopu. Paji ju je nazivao svojom „engleskom kćerkom", toliko svijetlom da ju je babica sigurno uzela iz kolijevke u obližnjem engleskom] dijelu grada. „Ti ćeš osvjetlati obraz svojega oca i jednoga ćeš dana postati liječnica ili znanstvenica." Inzistrao je na tome da je svake večeri hrani. Roopa bi mu sjedila zdesna i prihvaćala darove u obliku hrane i voća sa samozadovoljnom dobrodušnošću idola u nekom hramu. U našem je kućanstvu toliko duboko bilo ukorijenjeno pravilo da Roopa u svemu ima prednost da se tome nikada nije suprotstavljalo. Bilo bi to kao da se bunite protiv zakona prirode - protiv Zemljine sile teže ili dolaska monsuna. Šarmila i ja smo bez pritužbi nosile Roopinu staru odjeću i igrale se njezinim odbačenim igračkama, zvale smo je „Bhenji", jer bi korištenje njezina imena izražavalo pokazivanje nepoštovanja, a njezine smo zapovijedi poštovale (ili nismo) poput onih koje bi izrekao roditelj. No danas nisam namjeravala dopustiti Bhenji da se izvuče nazivajući me ružnom. „Tvoj Dev misli da sam ja lijepa", rekla sam i bila sam nagrađena nervozom i ljutnjom koje su joj prohujale licem. Na kraju je Roopa popustila i našminkala me, iako je namjerno nanijela previše rumenila, učinivši da mi obrazi izgledaju jarko rumeni poput slatkiša. Pogledala sam u svoje lice, zgurivši se ne samo da uravnotežim rumenilo na obrazima, nego i olovku za oči, kojom je Roopa iscrtala moje kapke toliko napadno da su zurile u mene poput crteža što bi ga napravilo neko dijete. Ali sve to, zapravo, nije bilo važno. Napokon sam procvjetala, kao što je Biji predvidjela, i još je netko bio u stanju to vidjeti. I ja sam sada bila lijepa - Roopa više nije bila jedina. Toliko lijepa da se ta ideja napokon uobličila, napokon se napunila mogućnostima i proključala ambicijom, ponijevši me na sebi poput vala. Ja sam mogla osvojiti Deva. Mogla sam ga ukrasti od Roope, nadoknaditi sve te godine favoriziranja kojim su je roditelji godinama obasipali. Mogla sam posegnuti i ubrati vlastitu jabuku, zagristi kroz njezinu glatku, zlatnu kožu, kušati njezin slatki, senzualni okus, prije no što bude prekasno. Svi njegovi osmjesi i pogledi upućivali su na to da je Dev bio dostupan - osim toga, tko je drugi bio u mojoj blizini da ga označim kao moguću metu? Nije li me sam premijer Indije, Nehru, potaknuo da krenem u smjeru kojim sam planirala?
Zamišljala sam da je u Chandni Chowku ponovno nestalo struje, ali ovoga puta nije bilo komešanja kada su se svjetla ugasila. Ovoga puta tama čarobno guta Roopu prije no što se uspjela poslužiti njome da se priljubi uz Deva. On sada stoji iza mene, prsima me pritišće o rame, njegovi prsti glade moje. Njegove usne lebde iznad mojega vrata, pokušavajući odlučiti na koje će se mjesto spustiti. Osjećam kako miluju tkaninu moje bluze, prateći njezin rub, kako bi se poigravali na mojoj goloj koži. Sada je moje grlo ono iz kojeg se izvija uzdah, ali Roopa nije tu da ga čuje. Mjesec visi visoko iznad nas, okrugao i svijetao poput usamljene ulične lampe. „Pogledaj u Chandi, kako rasipa svoj chandni", kaže Dev, okrećući lice prema nebu. Sklapa oči i otvara usta kao da može uhvatiti mjesečinu poput kiše. Niz zavoj njegova vrata, preko Adamove jabučice, ponovno treperi blistava, zaboravljena traka šminke. „Pjevaj mi", kažem mu. „Zapjevaj pjesmu koja će vratiti svjetlo." Željela sam promatrati bjelilo mlađaka kako se podiže i spušta na njegovu vratu. Dev me gleda, a ja podižem njegove ruke i pritišćem mu prsa, ohrabrujući ga. „Hoćeš li upaliti vatru u svojem srcu?" počinje, ispočetka toliko tiho da ga jedva čujem. „Da razbiješ tamu mojega života." Promatram oznaku na njegovu vratu kako počinje pulsirati, prelijevajući se preko njegove brade Oko nas se oblikuje krug, a ljudi zastaju da bi slušali. „Jer samo ljubav može vratiti svjetlo..." Kao odgovor stiže mekana eksplozija odnekuda iza tvrđave. U nebo se tiho podiže usamljena raketa, ostavljajući na plavo-crnom noćnom nebu bijeli trag. Trenutak kasnije nebo osvijetli galaksija iskri. Počinje se lijeno penjati još raketa, poput peteljki cvijeća koje izrastaju na nebu i procvjetavaju narančastim, zelenim i bijelim. „Hoćeš li upaliti vatru u svojem srcu, da razbiješ tamu mojega života?" Bljeskovi osvjetljavaju lukove tvrđave kao na pozdrav iz topova upaljenih negdje iza zidova. Zastava se pojavljuje iz svojega skloništa u noći, njezine pruge lepršaju nacionalnim bojama. Gandhi i Nehru dobroćudno gledaju na lica iz svjetine podignuta prema nebu, združena u pjesmi. „Samo ljubav može vratiti svjetlo", pjeva Dev, a njegove riječi simboliziraju svaki glas, svaku želju na ulici. Tada dolaze nautch djevojke, ljuljajući se. „Samo ljubav, samo ljubav, samo ljubav", umilno poju, uvijajući se kroz gužvu i vrteći ukrasne konope na svojim grudima. Iskakuju plesači odjeveni kao britanski vojnici, spretno vrteći svojim pištoljima, salutirajući kao jedan. Pokraj njih polagano klizi šah Jehan sa svojom Mumtaz, hraneći je grožđem, a slijedi ga njegova glazbena svita. Oživljava Nehru i pjevajući se spušta sa svojeg plakata, a slijedi ga Gandhi, plešući. I evo nas, od Mughala i Britanaca do Gandhija i Nehrua, svi poredani za veliku završnicu. Prizor se prelijeva u Eastman Color, a nebo širi u CinemaScope. Plotuni se razliježu kroz noć, a cigle na ulici svijetle kao po danu. Gandhiji tapka svojim štapom u ritmu glazbe, naprije prema svojim nogama, onda prema meni, pa prema Devu, pa onda prema eksploziji iznad Crvene tvrđave, iznad Indije. Je li to moja budućnost prema kojoj pokazuje, staza prema mojoj sreći koja se osvijetlila? „Samo ljubav..." pjeva Dev, a ja zakopavam svoje lice u njegovu vestu i dopuštam da njegova pjesma odvuče svijet.
Zaspim s pjesmom koja mi leluja u ušima, a slatkiš sjaji na mojim obrazima još crvenije, s mislima o mojoj budućnosti s Devom. Možda to jest rumenilo, možda jest otrovno, možda Biji jest u pravu kada kaže koliko je to opasno. Vraća se u ponoć, izvlači me iz kreveta i za uho odvlači u kupaoniću da ga oriba s mojega lica.
TREĆE POGLAVLJE
Onoga dana kada je Roopa rekla devu za mornaričkoga časnika s kojim će se zaručiti, ja sam stajala u sjeni, uhodeći ih. Slijedila sam Roopu do postaje Nizamuddin, a onda niz usku cestu na kojoj su se poslagale rikše čekajući putnike, pa preko velikog, golog poteza tla koje je bilo raščišćeno za nove obijeljene željezničke četvrti poput one u kojoj je živjela Devova obitelj. Tamo nije bilo ničega iza čega bih se mogla sakriti, ali već sam ih toliko dugo uhodila (jednom čak i do kina Rivoli u Connaught Placeu, gdje sam sjedila u redu iza njih, čekajući da se poljube), da sam sada već bila stručnjakinja za to da se služim samo zrakom kako bih se sakrila. Ako ćemo pravo, ta loša navika uhođenja koju sam poprimila jedva da je bila moja pogreška. Cijelo me proljeće Roopa koristila kao alibi za provođenje večeri s Devom. Izvukla bi me iz kuće kako bi pokazala Pajiju da to samo nas dvije zajedno odlazimo, a onda bi od mene očekivala da se izgubim onoga trenutka kada bi došao Dev. Zar me se zaista može kriviti što sam željela čekati iza nekog stabla kako bih mogla promatrati što će se dogoditi? Katkad sam se pitala je li Roopa shvatila da sam joj ja suparnica, na način na koji je koketirala s Devom. „Svaka velika romansa ovisi o onome što se događa u međuvremenu", rekla bi mi, „a to je uloga koju ti je sudbina namijenila." Bila sam unovačena da Devu prenosim poruke, poruke (kako je Roopa izvela da to zvuči) od životne važnosti koje sam Iz nekog nejasnog razloga nije moglo izreći osobno, već sam ih morala dostavljati ja, u zapečaćenim omotnicama. „Potpisala sam se na poleđinu, pa nemoj ni razmišljati o tome da pogledaš unutra", upozorila me kako bi bila sigurna da sam stavljena na dovoljno velike muke. Je li to bila igra koju je Roopa izmislila kako bi se zabavila, nakon što je pogodila koja se nepodopština budi u mojem timu? Je li mogla isplanirati moje zadatke točno očekujući da će se moja ruka očešati o Devovu? Slučajni je dodir uskoro doveo do namjernoga, kada su na pozornicu stupili brzi stisci i ukradena milovanja. Čekala sam da još jedanput eksplodira vatromet, čekala sam struju koja će proći između naših prstiju, ali Devova je koža ostala hladna i gluha na mojoj. „Koliko si mlađa od svoje sestre?" upitao je jednoga dana. „Dvije godine. Ali ako nas budeš promatrao dok stojimo Jedna pokraj druge, primijetit ćeš da sam viša od nje gotovo dva i pol centimetra." „Možda si viša čak i od mene, hajde da vidimo." Primaknuo se bliže meni i prešao rukom iznad svoje glave prema mojim obrvama. „Da, nevjerojatno, opet dva i pol centimetra." Na trenutak sam pogledala prema prstima koji su dodirivali moje čelo, zaprepaštena tom objavom. Tada sam shvatila da zbija šalu sa mnom i odmaknula sam njegovu ruku.
„Zašto nekog poslijepodneva ne bi došla u kafić Sangam? viknuo je Dev za mnom dok sam, zacrvenjelih obraza i visoko podignute glave, brzo odmicala. Nekoliko puta i jesam otišla u taj kafić — nalazio se točno prekoputa Ramjas Collegea, gdje su Dev i Roopa studirali. Čak sam ukrala i malo kozmetike iz njezine torbe, posluživši se fakultetskom kupaonicom da oponašam njezinu tehniku nanošenja šminke što sam se bolje mogla sjetiti. „Što si to učinila svojim očima?" upitao je Dev kada sam si prvi put dala maha s olovkom za obrve. „Ta ti šminka ne pristaje na način na koji pristaje tvojoj sestri - pokriva svježinu tvojega lica." Nikada nisam uspjela skupiti hrabrost da sjednem za Devov stol sa svim njegovim prijateljima. „Sawhneyeve djevojke su svaki dan sve ljepše i ljepše", rekao bi netko, a ja bih brzo izgovorila gdje se Dev treba sastati s Roopom te večeri i otišla. ,,A što je s tobom, draga moja, gdje ćeš se sastati s nama?" vikao bi glas za mnom. Mladići bi zviždali i smijali se, a ja bih čula zvuk bučno odloženih čaša, meni u priznanje. Tijekom tih ekspedicija nada mnom je uvijek lebdjela mogućnost da iskusim bijes svoje sestre. Roopa se u trenutku mogla preobraziti iz drage u goropadnu, poput ljutite božice koja iznenada puca iz svojih naoružanih ruku. Izgledalo je da moji roditelji to podržavaju - naša je baka čak nježno nazivala Roopu svojom „malom Durgom". Možda je to uhođenje učinilo toliko privlačnim uzbuđenje da bi me moja demonska sestra u tome mogla uloviti u svakome trenutku. Iako, toga posljednjeg dana u Nizamuddinu bilo je drukčije. Nije opasnost bila ta koja me toga puta izvukla van, već potreba da svjedočim vrhuncu priče koja se toliko dugo odvijala. Mornarički se časnik pojavio sa svojim roditeljima na našim vratima već prije nekoliko dana. Zvao se Ravinder, njegova je koža bila još svjetlija od Roopine i zračio je nekakvom obuzdanošću i nadzorom nad stvarima, potpuno suprotno od bezbrižne prirode koju je odražavao Dev. Bio je odjeven u savršenu bjelinu - od okrugla, bijela šešira na svojoj glavi do ulaštenih, bijelih cipela koje je pažljivo odvezao i ostavio pred našim vratima. Možda je stvar bila u njegovu izgledu, možda u njegovoj uniformi, ali vidjela sam da je Roopa od samog početka bila uhvaćena na prepad. Pocrvenjela je: bilo je to nešto za što nisam znala da je sposobna. Jesi li vidjela?" izjavila je čim su otišli. „Tako mlad, a već časnik." No nastavila je s Devom kao da se ništa nije promijenilo, kao da šušur bračnih pregovora koji se počeo kovitlati oko nje tih sljedećih dana nije postojao. „Najbolje je ne ureći stvari djelujući naprečac", rekla je, pružajući mi još jednu namirisanu omotnicu da je isporučim Devu. „Kako je ona, moja slatka i slana?" upitao je Dev toga jutra kada sam ga informirala o rendezvousu s Roopom u Nizamuddinu. Klimnula sam, ne mogavši govoriti, i otrčala. Sada sam se šuljala iza njih dok su oni hodali prema napuštenoj grobnici Salima Fazla. Je li to bio cilik Roopina smijeha - je li doista mogla biti toliko hladnokrvna dok se spremala prekinuti s Devom? Već je bio travanj i bugenvilija koja se divlje probijala kroz ruševine bila je načičkana cvjetovima. Netko je rekao da je Fazi bio Sufi mistik prije vremena Mughala, iako su drugi tvrdili da je on jednostavno bio najomiljeniji ministar. U svakom slučaju konkurentski sjaj svetišta Hazrata
Nizamuddina (po kojem je i taj dio grada dobio ime) već je prije mnogo vremena sve hodočasnike svratio prema sebi, ostavljajući Fazlovu grobnicu da trune u tihoj usamljenosti. Promatrala sam iza grmlja kako Dev vodi Roopu kroz rupu u žičanoj ogradi prema svetištu i njegovim zidovima obloženim pločicama. Nisu stali da se poljube ili zagrle na vanjskom dvorištu kao što su to obično činili. Posljednje što sam vidjela prije no što su nestali u izbi bilo je kako Roopa nervozno gleda preko svojega ramena, kao da je zabrinuta jer ih netko promatra. Nekoliko minuta kasnije istrčala je van, držeći rub sarija pritsnut o svoja usta, kao da želi svoje osjećaje zadržati unutra. Čekala sam da izađe i Dev, ali nije izašao. Protjecale su minute, ali ulaz u svetište ostao je prazan. Počele su me preplavljivati misli o tome što je Roopa mogla učiniti - koliko je bila okrutna, u kakvu je stanju ostavila Deva? Kada mi je postalo nepodnošljivo da još dulje čekam, ušuljala sam se unutra. U izbi je bilo hladno i mračno, toliko mračno da su se crteži cvijeća na pločicama činili poput nijansi sive. Dijelovi zida osipali su se na mjestima gdje su prije tko zna koliko desetljeća strgnuli pločice za uspomenu. Samog svetišta nije bilo; veliko cementirano udubljenje u središtu izbe označavalo je mjesto gdje se nekoć nalazilo. Kolale su glasine da su ga Britanci iskopali i odnijeli u jedan od svojih muzeja u Londonu. Napola sam očekivala da ću vidjeti Deva u tome četverokutu, ruku uredno prekriženih na prsima, kao što je sufijski svetac ležao u svojem grobu. Ali Dev nije bio tamo. Pronašla sam ga s one strane malih vrata na udaljenome kraju, u dvorištu s druge strane. Ležao je u travi lica okrenuta prema zalasku sunca, ruku ispruženih iznad glave kao da se proteže nakon drijemeža. „Dev", prošaptala sam, ali on se nije pomaknuo. Prišla sam bliže i primijetila da su mu oči zatvorene. Sunce je zaranjalo iza zida prema kojem je bio okrenut, a svjetlo koje se slijevalo kroz lukove isprugalo je njegovo lice narančastim i crvenim. Oko njega su u travi blistali komadići slomljene boce, poput dragulja koji su okruživali rezbarije u hramu, uklesane u zid. Zraka sunca promašila je njegovo čelo pomilujući mu trepavice, bojeći im vrhove zlatom. Htjela sam ga dotaknuti, kada je progovorio: „Znao sam da ćeš doći." Oči su mi i dalje bile sklopljene. ,,I ti si došla posljednji put, zar ne? Vidio sam kako se skrivaš iza bugenvilije." Ispružio je ruku i ja sam je prihvatila, omatajući svoje prste oko njegovih. Kapci su mu zatreperili, ali nije otvorio oči. Sunce je zašlo iza zida i njegove trepavice više nisu bile zlatne. Zagraktala je vrana, a ja sam čula trube skutera koji putuju kući. „Ona se neće vratiti, zar ne?" rekao je na posljetku. „Udaje se." Dev se kratko nasmijao. „Trebao sam to očekivati. Nisam dovoljno bogat za tvoju obitelj. Nisam dovoljno dobar za Sawhneye. Sva ta njezina obećanja da ćemo zajedno pobjeći." Kada se u mislima vratim u taj trenutak, katkad izmanipuliram svoje pamćenje da napravi jedan trik. Izmislim prizor, s dijalogom, opisujući mene kao pasivnu, kao onu koju vodi Dev. No koje god uspomene da prizovem, riječi koje tada izgovorim
nikada se ne mijenjaju. „Roopa nije jedina", čula sam se kako kažem. „Postoje drugi, koji snažnije osjećaju tvoju bol." U kutu njegova oka treperi suza, ali izgleda da Dev to ne primjećuje. Je li uopće svjestan što sam mu priznala? Osjećam bijes prema Roopi zbog vlasti koju ima nad Devom. Željela sam osvetiti godine njezine arogancije, očaj koji je sigurno razdirao sve prikladnike pred kojima se hvalisala, ne samo njega. Suza curi s jedne strane Devova nosa, a onda nestaje u njegovoj koži. Primjećujem njegove usne — razdvojene su upravo toliko da se počnem pitati kako bi njegova usta ležala na mojima. Odjednom udahnem Šarmilin mliječni, dječji miris, miris jedine osobe koju sam poljubila, dok smo se igrale „kuće". Kakav bi bio Devov dah - zasićen dimom cigareta, odrastao, muški? A kada bismo se poljubili, bi li pritisnuo svoja prsa o moja, kao što sam vidjela da rade junakinje u filmovima? Bi li iznenadni tuš natopio naša tijela, tako da nam se odjeća prilijepi za kožu? Zamišljam nas dvoje kako trčimo po livadi, preko obronaka dok se iza nas valja grmljavina, pod nebom osvijetljenim munjama. Dođemo do jedne napuštene kolibe i Dev otvara vrata udarcem noge. Unutra je gola soba, osim kamina u kojem Dev brzo pali vatru. Svlači svoju košulju, a ja razmatam svoj sari, koji je od kiše postao proziran. Pronađemo uže i razapinjemo ga preko sobe da stavimo sušiti svoju odjeću. Stojimo na suprotnim stranama zastora, Dev u hlačama, ja u bluzi i podsuknji, osjećajući vatru na našim tijelima, promatrajući ples plamenja na licu onoga drugoga. Dvoje glumaca zamrznuta u pokretu, čekajući sljedeći prizor iz scenarija. Osim što je travanj, pa nema kiše. Ali ipak trčimo zajedno, kao da nas doista progoni oluja - kroz dvorište, pokraj zida, kroz vrata kroz koja smo došli. Prsti su nam još uvijek isprepleteni i Dev juri ispred mene, ali nije jasno vodi li on mene ili ja požurujem njega. Unutra smo nesigurni što da učinimo, tama nas je učinila stidljivima. Nema vatre koju bi se moglo upaliti, nema užeta da ga se razapne, ni odjeće da je se stavi na sušenje. I opet, moje sjećanje se poigrava mnome. Je li Dev onaj koji prilazi bliže ili sam to ja? Osjećam kako Devov palac prelazi mojom donjom usnom kao da otire mrvicu koju je tek sada primijetio. Obujmljuje moj potiljak dlanovima i navodi moja drhtava usta prema svojima. Njegove usne razdvajaju moje i ja u njegovu dahu osjetim miris ne dima, već svježine, poput bosiljka. Njegov jezik klizne unutra i ispituje unutrašnjost mojih usta ispitujućim milovanjem - preplašena, ja se odmaknem. Stojim tamo želeći da groznica mine iz mojega tijela, zahvalna što tama skriva izraz mojega lica. Ispunjena sam razumijevanjem, ali i ushitom, pridružujući se ligi poljubljenih. I sada je ovdje četverokut usječen u tlu za nas, gdje je sufijski svetac Šalim Fazi nekoć ležao. Evo me ovdje, ležeći na leđima na tome krevetu, dok tkanina moje bluze dijeli cement od kože. Ruka mi se sklapa oko komadića pločice koja je odnekuda otrgnuta. Napipam obris utisnuta cvijeta i trljam je kao hamajliju za sreću. Oko mene podrhtava tama, a onda nestaje i čarobno otkriva mozaike na zidovima. Gužva
plavih latica okružuje prašnike žute od peluda, crvene i paperjaste tučke, oteklih rubova. Dev oklijeva pa se naginje nada me. Skinuo je košulju, iako nije bilo kiše. Svjetlost treperi nja njegovim prsima, kao da se u nekome kutu upalila vatra. Osvjetljenje je previše slabo da otkrije naag, za koju znam da se tamo krije. Zamišljam kako oživljava, meljući plave latice koje se bude. Njezino tijelo razmazuje žuti pelud, a ljepljivost stigmi drži joj se za ljuske. Dev se podiže na lakat jedne ruke, nogu među mojima i bori se da otkopča remen. Obris njegova tijela iz ovoga kuta izgleda još oskudniji, to su mišići koji se još razvijaju, kao u nekoga tko još nije sasvim odrastao. S njegove se kože diže blagi miris znoja. Primjećujem da me poziva senzitivnost iz nekog dijela mojega tijela koji ne znam imenovati. Topla i tekuća svjesnost koja nevidljiva napreduje ispod moje odjeće i oblijeva mi kožu. Osjećam kako mi trbuh postaje vruć, pa moje grudi, vrat i lice. Dev se izvlači iz hlača. Grlo mi steže nalet panike. Moram li i ja nešto svući zahtijeva li pravilo da i ja uzvratim nečim takvim? Filmovi nikada nisu otišli ovako daleko. Nema pjesama koje objašnjavaju napredovanje prizora, ni pjevača u pozadini koji pružaju nagovještaje. Oko mene počinje plesati panika, paleći druga pitanja poput odbjegla plamena. Zašto sam ovdje sama s Devom? Kako sam završila u ovom položaju s njim? Nije li Biji provela cijeli život upozoravajući me na točno ovakve situacije? Što će misliti Paji, što će učiniti Biji, što će svi reći? Tada se pojavljuje Roopa. Mislila sam da će njezino lice biti preplavljeno bijesom, ali ona se podsmjehuje. „Nisi to mogla učiniti, zar ne?" činilo se da kaže. „Nisi mogla ići dalje, nisi mogla biti smjelija od mene." Sve što sam morala učiniti da Roopa nestane bilo je da trepnem. Mahnem rukom kao da tjeram muhu, da prekinem ovu nepomičnost, da završim ovu igru. No umjesto toga, ja sam je izazvala. Odlučila sam proći onu točku na filmu kada glazba izblijedi u ništavilo. Odlučila sam krivotvoriti svoju sudbinu, kako bi to rekao Nehru. Sklapam oči i navodim Devovu ruku do uzice za povlačenje oko mojega struka. Dev je taj koji gubi živce. Razvezuje moje salware, a onda se zaustavlja i čudnim pogledom promatra moje lice. Naag je ponovno dopuzala na njegova prsa, tijelo joj je ponovno crta od njegovih dlaka. Ja jednostavno..." kaže. „Ne znam što sam..." Glas mu je liko napet da se riječi jedva probijaju. „Žao mi je", uspije istisnuti. Prebaci se na tlo pokraj mene i stavlja ruku preko lica. Neko vrijeme samo ležimo tamo. Osjećam grubi cement na traki kože oko svojega struka. Pločica mi je skliznula iz prstiju, cvjetovi su se povukli na svoj zid. Čujem kako Dev iza mene navlači hlače i okrećem se da ga pogledam. U mozgu mi treperi džep vrućine. „Nema ti zbog čega biti žao", rekla sam na posljetku i prinijela njegove prste usnama. „Ništa nismo učinili - nema razloga za strah." Osim što ga je bilo. Ono što ne shvaćam jest da nije važno što smo stali tamo gdje jesmo. Moja je sudbina bila zapečaćena u trenutku kada je Devovo tijelo pritisnulo moje o grob. Možda su se oči, koje su nas promatrale, pomiješale s
pločicama mozaika. Možda bih, da sam čula korake kako se povlače, navela Deva da se dade u potjeru. Ali sada je dvorište već bilo prazno, bugenvilije pogažene, traka prazna tla s otiscima stopala. Vrata su bila širom otvorena, vrata željezničke kućice pokraj Devove. Ovdje je, dakle, sin šefa postaje, rahim, koji se voli pretvarati da je čuvar grobnice Salima Fazla. Proteklih nekoliko dana i on je uhodio Deva. „Ne jedna djevojka, već dvije", bez daha je prebrojavao neovlaštene upadače na njegov teritorij. „A s drugom se skinuo." Izgovara to toliko očarano, toliko provokativno da se njegova majka okreće od štednjaka i žuri van da istraži. U međuvremenu, ja razmišljam da je možda najbolje što je Dev stao tada kada je stao. Zgodan je, to je istina, i znam da mi tijelo još uvijek žudi za njim. Ali osjećam li doista ono što obećavaju pjesme, jesam li spremna biti zaljubljena u njega? Što ako je i moja sudbina da se udam za mornaričkog časnika u bijelim cipelama i odgovarajućoj kapi? Stišćem prstima Devove, gestom za koju se nadam da neće odati ništa više od prijateljstva. To se događa nekoliko minuta prije no što supruga šefa postaje dolijeće do nas, dok se mi na grobu držimo za ruke.
ČETVRTO POGLAVLJE
Oženio sam se tvojom majkom kada je njoj bilo trinaest", rekao mi je otac. „Mojoj je obitelji, za njezin tiskarski posao, trebao papir, a njezina je obitelj posjedovala šume i pilanu pa je naš brak bio logična stvar. Tvojoj je majci bilo deset plakala je kada joj je svećenik rekao da ne može zadržati svoju lutku tijekom ceremonije. Sjećam se kako je stiskala tu lutku, toliko čvrsto da joj se ruka istrgnula kada ju je njezin otac pokušao iščupati iz njezinih ruku. Nije bila ništa više od komada krpe povezane koncem, a vateno je punjenje stršalo van. Sjećam se da sam pomislio kako je to smiješna djevojčica i tako nepopustljiva - možda su seoske djevojčice odgojene na taj način. Kada smo sjeli ispred vatre znao sam što se događa, znao sam da sam oženjen tom djevojčicom, koja je čak i sada jecala nad pahuljama mapuka koje su lebdjele u zraku. Ono što nisam znao, bilo je to što je značio brak. Što je značilo za mene da imam ovu djevojčicu za suprugu, djevojčicu koja će četiri godine kasnije doći živjeti u našu kuću još uvijek stišćući istu, prljavu lutku, kojoj je ruka zašivena natrag. Čak i da sam mogao, ne bi mi palo na pamet da svojim roditeljima postavljam pitanja. Dogovorili su taj brak prije no što sam se ja rodio i oni su znali što je najbolje." Pajijeve su oči trepnule. Netko je mogao zaviriti u njih i izraz zamijeniti za veselje, ali ja sam znala da je to sjaj bijesa. „Nismo imali gotovo ništa zajedničko. Ne samo što Romini nije bila odgojena u gradu, nego je bila i djevojčica iz obitelji zamindara - vjerojatno onih, koji su imali najviše zemlje u državi - pa se njezini roditelji nisu potrudili da je školuju. Jedino što su je naučili bilo je da se posluži svojim desnim palcem, a ne lijevim, za potpisivanje svojega imena. Pa ipak, nisam se žalio." Stajala sam ispred Pajija u knjižnici. Zidovi su bili obloženi knjigama koje je objavila njegova tvrtka. Roopa, Šarmila i ja (a vjerojatno i Biji) bile smo užasnute tom prostorijom, jer smo se tamo okupljale samo kada bismo napravile nešto jako ružno. Paji bi u takvim prilikama počeo nadugačko i naširoko pričati dogodovštine iz svojega života, pažljivo promatrajući svaki naš tik i pokret kako bi postigao sve veći osjećaj straha i užasa koji je stvarao. Prestao bi samo onda kada bi nas dovoljno kaznio i kada je bilo vrijeme da oslobodi punu verbalnu snagu svojega bijesa. Za razliku od Biji, Paji nas nikada nije tukao. Danas sam osjećala veću tjeskobu no inače. Naravno, znala sam zašto sam pozvana. Glasine su se proširile gotovo odmah, poput tihog bubnjanja čiji je otrovni zvuk pokrio naše susjedstvo koje je ležalo osam kilometara sjeverno od Nizamuddina. Roopa je bila bijesna. „Zar nemaš nimalo samopoštovanja? Zar ne znaš da postoje granice koje se nikada ne prelaze? Zar si doista mogla biti toliko ljubomorna?" Prestala je razgovarati sa mnom prije no što sam uspjela objasniti. Svi su sluge šaptali, pa se činilo da čak i paanwalla iza ugla iskosa pogledava kada sam prošla pokraj njegove tezge.
Jučer, nakon još jedne besane noći, odlučila sam da će mi biti najbolja strategija da objavim Pajiju da se želim udati za Deva. Znala sam da će Paji biti zaprepašten i zabraniti taj brak - ali tada će se morati baviti glasinama. Nisam se mnogo brinula o malo vjerojatnoj prilici da se vjenčamo. Budući da nisam imala hrabrosti svoju nevjerojatnu ponudu izreći Pajiju u lice, napisala sam mu pismo i ubacila ga u njegovu večernju poštu. Ali Paji nije bio spreman odmah progovoriti o pismu. „Moj je otac želio da postanem liječnik", rekao je. „Želio me poslati u Englesku da tamo studiram." Poslušno sam zurila u pod dok se Paji prisjećao kako je Biji zatrudnjela baš kada su rezervirali putnu kartu. Kako je put otkazan samo kako bi se beba, djevojčica, rodila mrtva. I sama se Biji jako razboljela i svi su očekivali da će umrijeti - tako da su se Pajijevi ujaci počeli raspitivati o djevojkama koje bi je mogle zamijeniti. „Iz nekoga čudnog razloga uspjela se oporaviti. Liječnik je rekao da bi je još jedna beba ubila. Moja je obitelj inzistirala na tome da pokušam ponovno, pa sam to i učinio." Šest godina kasnije rodila se Roopa. Paji nikada nije otišao u Englesku da postane liječnik. Umjesto toga dao se u tiskarski posao svojeg oca Harilala. Glavni su im proizvod bili religiozni kalendari kičaste slike Lakšmi i Ganeša (za Sikhe Guru Nanaka) na čijem su dnu stajali papiri s datumima koje se moglo trgati. „Zamisli moj užas - ja, koji sam uvijek sebe smatrao ateistom - odjednom sam po cijeli dan okružen tim božanskim slonovima i božicama i njihovom vojskom. Bio sam u takvoj depresiji da sam se jedva vukao u tvornicu. Odjeća mi je zapela u mašineriji. Razvio sam alergije na miris tinte. Srećom za mene, došla je Razdioba." U tom nas je trenutku Paji uvijek podsjećao da smo mi jedna od sretnih obitelji koje su neozlijeđene uspjele pobjeći iz Rawalpindija, čak i ako je istina da netko jest ubio našeg psa prije no što smo otišli. No Harilal je morao sve ostaviti za sobom. Tvornicu je preuzeo jedan muslimanski radnik koji je datume iz 1948. godine (koji su već bili otisnuti) zamijenio stiliziranim citatima iz Kurana. Bilo je relativno lako ponovno sve posložiti u Indiji. Harilalu je dodijeljena preša u Karol Baghu, koji su napustili Britanci. „Znao sam da ga moram odgovoriti od toga da se vrati kalendarima — nisam se više mogao vratiti bavljenju mnogostruko naoružanim Ganešom." Paji je svojem ocu očajnički govorio o Nehruovoj svjetovnoj viziji nove zemlje - kako su potrebne nove publikacije da smire bijes zbog Razdiobe, da se muslimani i hindusi združe. Uspio je nagovoriti Harlala da otisne komplet pamfleta koje je vidio u jednom stranom časopisu: izbor iz najpoznatijih svjetskih filozofa: svi, od Platona do Nietzschea. Harilal je pristao na početno tiskanje u količini od dvije tisuće kompleta od kojih će se svaki sastojati od šesnaest malih svezaka, tvrdih korica i rubova stranica optočenih zlatom. „Na žalost, hindusi i muslimani nisu do kraja završili s međusobnim ubijanjem. Moja incijativa za tiskanje Nietzschea ležala je nepročitana u skladištu. Na posljetku su korice potrgane, a papir prodan skupljaču članaka. Kako bi se toj povredi dodala i uvreda, skupljač je tvrdio da je zlatni obrub nečist, pa nam je po kilogramu platio dvije paise manje od uobičajene cijene." Obgrlila sam se rukama kada se Paji primaknuo kraju svoje priče. Odluka da Harilal umjesto toga počne tiskati vladine dokumente. Zahtjevi zahuktale nove
birokracije. Godinu dana nakon Gandhijeva ubojstva 1948., Pajiju je dopušteno da objavi knjigu o borbi za slobodu, koja se dobro prodavala i dobila dobre kritike od novinara. Do trenutka kada je 1952. Harilal umro, Paji se pomirio s idejom da će cijeloga svojega života biti izdavač. „To nije bilo nešto što sam svojevoljno odabrao. Još uvijek sam zazirao od mirisa tinte. Moja supruga još uvijek nije imala ničega zajedničkoga sa mnom. Znaš li kako je to biti izdavačem i biti oženjen nekime tko ne zna ni čitati?" „Pretpostavljam da se moje nezadovoljstvo vidjelo od samoga početka. Možda je zato moja majka počela tući Rohini svakog petka, nakon što se rodila Roopa. Ili je razlog možda ležao u tome što mi je tvoja majka podarila samo djevojčice. Bilo kako bilo, ja se nisam miješao. Svakog bi petka odlazio rano iz kuće, znajući što će se dogoditi. Kada bih se vratio, Rohini bi se odmarala u mraku, poput pacijenta koji se oporavlja od nekakva tjednog liječenja. Polagano bi hodala dok bi mi u kuhinji pripremala večeru. Možda se nekog petka samo pretvarala, možda je moja majka nije tukla baš svakog tjedna. Kada sada razmišljam o tome, to nije nešto čime se ponosim. Trebao sam to prekinuti. Nije mi koristilo što moja supruga dobiva batine. Njezina nevolja nije umanjivala moju." „Postojala je još jedna djevojčica te godine, nakon što si se ti rodila. No bila je rođena s manom i nije mogla disati, pa je živjela samo dva dana. Tada je došla Šarmila. Računajući dvije djevojčice koje nisu preživjele, to je bila peta djevojčica koja se pojavila iz utrobe tvoje majke. Pogled na tvoju mlađu sestru ubio je duh moje majke. Prestala je tući Rohini. Umrla je za godinu dana. Katkad se pitam nije li Rohini namjerno rađala djevojčice kako bi moju majku otjerala u smrt." „U svakom slučaju, odlučio sam se pomiriti s tvojom majkom. Petkom sam se počeo vraćati kući noseći darove. Ali to je tvoju majku učinilo vrlo sumnjičavom. Mislila je da negdje uzdržavam drugu ženu." Kada sam je pokušao naučiti pisati, odbila je, rekavši neka umjesto toga odem učiti svoju drolju. Bacila je sve moje darove. Zadržala je samo ruž za usne, a čak je i to koristila da nacrta bindi na svojem čelu, a ne da njime namaže usne. Dugogodišnje zanemarivanje nije lako izbrisati. „Znaš li koliko sam se mučio da sve vas obrazujem? Vaša se majka borila sa mnom na svakom koraku toga mojeg puta. 'One su unuke zamindara', objavila bi, čak i nakon što je njezina obitelj izgubila svaku grudu zemlje koju su posjedovali u Pakistanu. 'One moraju naučiti samo kako da nadgledaju sluge, ništa drugo. Ali usprkos svim pogreškama koje sam učinio u svojem životu, znao sam da jednu pogrešku nikada neću učiniti. Neću svoje kćeri poslati u svijet nepripremljene. Neću dopustiti da prožive sudbinu svoje majke i da pate. Niti da prožive moju sudbinu, kada smo već kod toga. Obećao sam samome sebi da ću im pronaći dobre supruge. Supruge koji će biti kompatibilni, stabilni, koji dolaze iz dobrih obitelji. One koji će biti vrijedni da se ožene kćeri Sawhneya." Pajijeve oči postale su mutne. Na njegovu je licu treperio osmijeh, a usne su mu bile zavinute od tolike gorčine, da sam morala skrenuti pogled. „Taj tvoj Dev nema nijedne stvari koja bi mu govorila u prilog. Njegov otac vlakovima puše u zviždaljku. Kažeš da želi otići u Bombay i postati pjevač. To je suprug o kojem ti pričaš - tvoj život, shvati Čak se i pas više ogleda oko sebe prije no
što će pronaći mjesto na kojem će se olakšana. Kakvim te je napitkom drogirao da te navede da se na takav način obeščastiš s njim?" Paji je zastao kao da čeka da mu odgovorim, iako je znao tla to neću učiniti. „Tako je, sada šuti. Ti si svoje učinila, što bi još tome mogla dodati? Roopa kaže da su za to čuli čak i članovi njezine buduće obitelji — što ako sada otkazu taj brak? Jesi li zastala barem toliko da razmisliš kakav će učinak tvoja glupost imati na njezinu budućnost? Postoji samo jedan način da se stane na kraj tim glasinama. Da se poklekne pred tvojom ludošću. Da ti se dopusti da se udaš za njega. Za tog Deva, koji nema ni toliko hrabrosti da dođe ovamo i pokaže svoje lice. Reći svojoj obitelji u Nizamuddinu da me nazove. Nisu vrijedni da jedu iz naših tanjura, ali kakav si mi izbor ostavila?" Na trenutak sam jednostavno ostala zuriti u Pajija, pokušavajući probaviti njegovu odluku. Je li se pretvarao, pokušavajući me zastrašiti, pokušavajući me navesti da naučim lekciju? Činilo se nemogućim da bi se mogao složiti s mojom ponudom. Zašto sam zamišljala da bi me nametanje moje volje na ovakav način moglo ushititi? Posrnula sam prema vratima. „Meera", rekao je otac iza mene. „Možda to još ne shvaćaš, ali upravo si uništila svoj život." Nitko nije želio da to bude dvostruko vjenčanje, ali ispalo je da bi bilo preskupo da budu obavljeno svako za sebe. No Roopa je uspjela isposlovati da njezin obred nanošanja kane bude pomaknut za jedan dan, tako da se ne poklopi s mojim. Požurila se da za sebe prisvoji najbolje sarije i najskuplji nakit koji je Biji odvojila za nas. Dok se dan vjenčanja približavao, pronalazila je zamjerke svakom detalju, čak se u jednom trenutku potuživši da bramanski svećenik koji će izvesti obred njezina vjenčanja ne izgleda toliko svećenički kao moj (pa su ih zamijenili). Pobrinula se da se Ravinderova obitelj ne mora miješati s Devovom, složivši sjedala na taj način da su stolci namijenjeni uzvanicima mladenke oblikovali zid između tih dviju strana. Glazbenici sa šahova dvora upravo su počeli ugađati svoje instrumente, svirajući svoju tugaljivu svadbenu glazbu, kada se dogodilo ono neumitno — Roopa se susrela oči u oči s Devom. Nije bio u stanju da nešto izgovori, gledajući u moju sestru čežnjivim pogledom širom otvorenih očiju napuštena djeteta, oblikujući toliko sažaljiv lik da sam ga gotovo počela sažalijevati. Ali Roopa je savršeno odglumila svoju ulogu, čestitajući mu s upravo savršenim daškom skromnosti, sjetivši se čak da mu se obrati u ispravnom obliku, kao „Jijajiju", to jest svojem šogoru. Tada je do njih došla Devova petnaestogodišnja sestra Hema. „Zar to nije djevojka kojom si se zapravo želio oženiti?" upitala je svojega brata. Jedino zadovoljstvo koje je proisteklo iz toga što sam čula tu rečenicu bilo je što je otrla skromnost s Roopina lica. Svećenici su za potrebe obreda upalili dvije jednake vatre pod platnenom nadstrešnicom. Paji je sjedio točno u sredini, školski primjer nedjeljivosti. Izgledalo je kao da je Hema više zainteresirana za ono što se događalo s Roopinom vatrom cijelo je vrijeme istezala vrat da vidi žrtve koje su se prinosile, kao da se željela uvjeriti da nešto nije promijenjeno u posljednji trenutak meni u korist. Dvije odijeljene rijeke zapijevanja na sanskrtu stopile su se u jednu i s dimom se uzdizale u zrak.
Očekivala sam da će Biji plakati za vrijeme obreda, ali, na moje iznenađenje i Pajijevo je lice poprimilo boju pepela. Izgledalo je da je zatravljen vrpcom koja je blistala preko svećenikovih grudi - svako je toliko izvlačio rupčić i njime tapkao usne. Čim je sedam krugova bilo dovršeno, ispričao se da mora otići leći, rekavši da mu je dim vatre ušao u oči. Shvatila sam da je pjevanje i izvođenje dijelova obreda više religije no što je Paji mogao podnijeti. Kada je došlo vrijeme da se baci riža, Roopa ju je bacila preko ramena takvom spretnošću da sam se zapitala nije li vježbala. Žene iza nje sklopile su oči i pustile da ih riža istušira poput plodne kiše. Čak su i njezine suze bile savršene, prestavši teći kao na zapovijed nakon što su docurile do polovice njezinih obraza, gdje su mogle blistati s najvećim učinkom. „Moja najstarija, moje svjetlo, moj život", tulila je Biji, potrčavši podignutih ruku da je zagrli po drugi put, prije no što uđe u fiat okićen cvijećem. Onda je bio red na mene i suze su se držale mojih trepavica, toliko guste da sam jedva uspjela zahvatiti šaku riže. Dopustila sam da riža teče preko mojega ramena za oproštaj. Plačem posljednji put, rekla sam sebi, bezglasno ponavljajući riječi koje me naučila moja baka. Neću više roniti suze zbog onoga što sam ostavljala za sobom. Biji se sada već uspjela dovesti u histerično stanje i hodala je uokolo sa sarijem raširenim kao u prosjakinje. „Dvije", neprestano je ponavljala, poput nekoga tko pokušava objasniti veličinu tragedije, „večeras sam izgubila dvije." Divlje me zagrlila i držala priljubljenu o svoje grudi kao da napokon prenosi zalihu ljubavi koju je godinama prikupljala za mene. Kada nas je razdvojila moja tetka, primijetila sam nešto neobično u svezi njezinih usana. Bile su iste nijanse kao i bindi nacrtan na njezinu čelu — moja se majka slomila i na njih nanijela ruž. Umjesto fiata, mene je na cesti čekao doli. Devova ga je obitelj posjedovala već naraštajima. „Iz kojeg su stoljeća ti ljudi, kada već od te stvari nisu napravili drvo za potpalu?" Paji je grmio kada sam mu rekla za njihov običaj da svoje mladenke odvode kući u drvenoj nosiljci. „Zar nisu čuli za izum koji se zove automobil? Zar ne znaju da moja kći nije neka nepismena seljanka kojom mogu paradirati uokolo u kavezu?" Na posljetku je odlučeno da će me nositi u doliju samo do i iz kamiona koji je prevozio žene natrag u Nizamuddin. Ako sam željela, mogla sam izaći iz nosiljke i hodati po prikolici kamiona, ali između trenutka u kojem ću napustiti očevu kuću i ući u Devovu, moja stopala ne smiju dotaknuti tlo. Promatrala sam izblijedjele životinje i drveće naslikano na stranicama kamiona, u izblijedjele rezbarije na ručkama na krajevima dvaju štapova, u zlatom obrubljenu crvenu krpu koja je pokrivala ravni vrh dolija. Izgledao je sićušan, kao nešto načinjeno za lutku. „Ne brini, kada uđeš unutra, bit će ti udobno", rekla je Devova majka pomažući mi da uđem. „Kada sam se udala, nosili su me u njoj devetnaest kilometara, i to ne u kamionu, nego na ramenima." Razvezala je vrpce na vrhu nosiljke. „Sjeti se da lagano razmakneš noge, to je dobar položaj za mladenke." Bacila sam posljednji pogled na majku koju su sestre držale za ruke na kapiji, prije no što mi se pred oči spustila krpa s vrha nosiljke. Unutra nije bilo potpuno mračno - svjetlo je dopiralo kroz mali, rešetkasti prozor sprijeda. Sjela sam kako me Devova majka podučila, s rukama oko nogu,
odmarajući bradu na koljenima. Zrak je bio težak od mirisa drva, drva za koje sam zamišljala da je namirisano nadama i strahovima svih mladenki koje su su bile u ovoj nosiljci. Pokušala sam osjetiti treperenje njihova srca, vidjeti iščekivanje na njihovim licima, okusiti sol iz njihovih suza. Kako je to izgledalo napustiti svoje selo po prvi put u ovoj kutiji, da te nose kroz doline i prašume, preko planina i potoka? Biti privedena nepoznatoj sudbini, kružeći oko supruga čije lice možda još nikada nisu vidjele? Kroz glavu su mi počeli prolaziti prizori s dolijima iz filmova - prizori u kojima junakinje plaču, ili pjevaju pjesmu, ili čak piju otrov. A onda, iznenada, prizor u mojem umu izblijedi u bjelinu. Kao da je iznenadno, zastrašujuće shvaćanje progorjelo ravno kroz film u projektoru. Shvaćanje da više nisam u filmu, da ovo više nije pretvaranje ni sanjarenje. Da sam sada odrasla i da je ovo moj život. Obično, kada se netko probudi iz sna, teško je rekonstruirati točni tijek događaja, jer u pamćenju spavača može ostati samo nekoliko najživljih prizora. Kada se te noći razbila čarolija od proteklih nekoliko mjeseci, nisam bila tako sretna. Svaki poticaj koji sam osjetila, svaka igra koju sam odigrala, svaki manevar i mladenačka zavjera, bolnom se jasnoćom razvila u mojem umu. Svakim logičnim korakom bila sam provedena kroz svaki dio radnje koja me dovela do toga da sjedim u ovoj zamračenoj unutrašnjosti. Prije no što sam uspjela potpuno upiti to novo stanje svijesti, doli je drhtajem oživio. Osjetila sam kako sam poskočila prema naprijed, pa prema natrag, jer motke nisu bile podignute potpuno istovremeno. Došlo je do naginjanja u smjeru gore-dolje i lijevo-desno, a ja sam pritisnula dlanove o zidove da se uravnotežim. Vani je svadbena grupa glazbenika, kao da se ruga mojem buđenju iz filmskih prizora, počela svirati trijumfalnu melodiju iz nekog filma. Zamišljala sam uniformirane glazbenike kako se znoje dok hodaju pušući u svoje trube, napuhujući svoje trombone. „Svako blago na nebu", glasila je pjesma, a ja sam poželjela da mogu odljuštiti vrh nosiljke i promatrati zvijezde koje promiču nad mojom glavom. Dolje na zemlji, je li moja majka još uvijek bila tamo, je li se otela stisku mojih tetaka da sa suzama u očima trči za mnom? A moj otac — je li izašao iz kuće da promatra dok u njemu raste žaljenje, a okamenjenost se osipa dok me nose iz njegova vidokruga? Ali nisam imala kamo gledati osim ispred sebe, kroz prozor s rešetkom čije su sjene činile iskrižani uzorak na mojem licu? Sve što se moglo vidjeti bila je motka kako se proteže preko ramena jednog niskog i mišićavog nosača, kićanka koja se ljulja na njezinu kraju dok muškarac polagano hoda sve dalje od kuće mojih roditelja. A onda sam položena u prikolicu kamiona. Kroz prozor su virile znatiželjne oči, pokušavajući vidjeti prekrasno stvorenje iza rešetke. Unutra su prodrli dječji prsti, pokušavajući mi dotaknuti lice. Naginjala sam se na jednu, pa na drugu stranu dok se doli ljuljao u mjestu. Okruživalo me zveckanje narukvica i čavrljanje ženskih glasova dok se u kamion uspinjao ostatak uzvanika. Čula sam podizanje i lupanje vrata prikolice dok je zasun sjedao na svoje mjesto. A onda, dok su zvijezde s neba nevidljivo sjale prema meni, kamion je otpočeo svoje putovanje prema Nizamuddinu.
PETO POGLAVLJE
U Devovoj ulici nije bilo struje. „Ove je noći neće biti", veselo je objavila Hema. „Kada grad ostane bez struje, mi smo prvi koje isključe." Držala je upaljenu žigicu u podnožju svijeće da je omekša, a onda ju je zalijepila na rukohvat naslonjača. „Na posljetku, mi smo samo kolonija, ništa slično bogatom području u kojem tvoj otac ima kuću." Sjedila sam šćućurena na charpoyu u jedinoj spavaonici u stanu, a dugački gunghat mojega sarija padao mi je preko lica poput vela. Bilo je teško zadržati pozu koju mi je pokazala Devova majka. No taj je položaj učinio da se osjećam kao da sam zauzela središnji položaj yoge asane — usredotočujući se da ostanem nepomična na krevetu, mogla sam skrenuti misli s očaja koji me gušio. „Sada možeš govoriti, znaš, a možeš čak i skinuti svoj gunghat. Prije ili kasnije morat ćeš pokazati svoje lice zbog svih tih ljudi koji govore da je tvoja sestra ona koja je ljepša od vas dvije." Hema je držala svijeću blizu mojega lica ispunjavajući unutrašnjost mojega gunghata svjetlom, pokušavajući zaviriti kroz njega. „Osim toga, sigurno umireš unutra - nisi navikla na isključene ventilatore. Reci mi, je li istina - Dev bhaiyya kaže da si u svojoj kući imala rashladni uređaj?" Imali smo dva: jedan u sobi za crtanje i jedan u Pajijevoj knjižnici, ali ostala sam šutjeti. „Pa, barem si imala mnogo slugu, zar ne? Dev bhaiyya kaže da je tvoj otac izvrsno zarađivao kao izdavač. Ne želim reći da mi nemamo sluge, podsjećam te. Dobro, možda ne baš sluge, ali imamo gangu — dolazi nam oprati lonce. Premda, nemamo kuharicu. Ne brini, nećemo te tjerati da radiš. Barem ne dok si nova bahu. Kada je Sandhya didi bila nova bahu, kada se tek udala za Aryju bhaiyyu, nijedanput tijekom prvog mjeseca nije morala stupiti u našu kuhinju. Sada je Mataji tjera da sve skuha, naravno - iako, među nama govoreći, njezina se riža toliko lijepi da bi je i ganga bolje skuhala. Pretpostavljam da ne bismo smjeli očekivati ni da ti budeš dobra, budući da si kći bogataša i sve to. Već sam rekla svojim roditeljima. Kada se ja budem udavala, vjenčat ću se s najbogatijim muškarcem kojeg ću uspjeti pronaći. Udati se zbog lagodnosti, to je ono što ja želim, a ne iz ljubavi, kao ti. Reci mi, je li istina ono što ste vas dvoje radili u grobnici? Bili su jako bijesni, muslimani, rekli su da ste oskvrnuli grob. Čak je i šef postaje, gospodin Ahmed, rekao da je to uvreda jednog od njihovih muslimanskih svetaca." Pogled sam usredotočila na svoja stopala, tjerajući svoje tijelo da bude potpuno nepomično. Znoj mi je ispod gunghata kapao niz lice i vrat, ali nisam se pomaknula, niti ga otrla. „Meni možeš reći, obećajem da to nikome neću ponoviti. Pushpa, tu niže iz ulice, kaže da ste bili potpuno goli." Hema se zahihotala. „Jeste li doista bili goli? Babuji je nazvao u ured gospodina Ahmeda, znaš. Ovaj ga je dobro izribao."
„Hema, prestani gnjaviti banu", viknula je Devova majka iz druge sobe. „Upalila si svijeće i sada dođi ovamo." Hema je počela šaptati. „Čak je i Arya bhaiyya bio uznemiren. Rekao je da Babuji nije trebao pristati na taj brak. Nazvao te, ponovno", Hema se zahihotala, „droljom. Rekao je da je tvoja sestra pokušala zatraviti njegova brata, da je izvela čaroliju nad njim, i bacila na njega tantričke čari. A kada to nije upalilo, obitelj je umjesto nje na jadnog Deva bhaiyyu poslala tebe." Hemine su se oči raširile. „Zar ti doista znaš čarati? Hoćeš li me naučiti svoje trikove?" „Hema", pozvala je ponovno moja svekrva. „Zaustavi taj svoj Dehradun Express jezik i odmah dolazi ovamo." „Dolazim, Mataji. Ali, Dev bhaiyya se zauzeo za tebe. Bio je tako drag, tako hrabar. Rekao je da si mu se sažalila - da je bila njegova dužnost da se oženi tobom da nije, tvoja bi reputacija bila toliko uništena da nitko drugi to ne bi učinio. Uvijek je bio meka srca - dopuštao je da ga svi iskorištavaju. Razgovarat ćemo još sutra. Večeras je ova soba tvoja. Arya bhaiyya i Sandhya didi spavaju s nama u drugoj sobi, iako je on stariji brat. Bit će tijesno. Da ne kažem da je od sve te raskošne svadbene hrane Didi opet dobila plinove, a, osim toga, ona hrče." Hema je rastresla jastuk i položila ga na moja stopala. „Imaš tako lijepe nožne prste. Ali pretpostavljam da ih mladenke i moraju imati, barem na početku. Sigurna sam da će moj bhaiyya biti vrlo impresioniran." Otišla je do vrata. „Uživaj u svojoj posebnoj noći." Nakon što je Hema otišla, ostala sam čekati na krevetu. U jednom sam trenutku skinula gunghat, ali osjećaj klaustrofobije iz dolija nije nestao. Iza kruga svjetlosti svijeće, zidovi su se primicali jedan drugome, kao da će doći i progutati me. Iz kutova su rasli komadi pokućstva, a njihovi su obrisi zračili nijemim neprijateljstvom. Izgleda da je i mjesec pao žrtvom nestanka struje — kroz rešetke na prozoru ulijevala se samo tama. Možda sam i zaspala u svojoj asani. Probudio me zvižduk lokomotive. Vani je po tračnicama grmio vlak, prolazeći toliko blizu da sam mislila da će se vagoni svakog trenutka probiti u sobu. S prozora vlaka smjenjivali su se kvadrati svjetlosti poput niza fotografskih bljeskalica, osvjetljavajući ormar, stolić, okvire slika i Deva, koji je u svojoj svadbenoj odjeći stajao na vratima. „Oprosti što je toliko dugo trajalo", rekao je, pokušavajući zatvoriti vrata. U okvir su zapele peteljke nevena obješenih iznad vrata. „Nisu mi dopustili otići." Stisnuo je vrata preko cvjetova, odašiljući u zrak oblak latica. „Nadam se da ti Hema nije napunila glavu s previše svojih priča. Nemoj slušati ništa od onoga što ona kaže." Spustila sam pogled i ostala šutjeti. Nije li to način na koji se nova banu trebala ponašati? Uostalom, koju sam drugu mogućnost imala, osim da pokušavam ignorirati ono što je rekla Hema? Možda bih trebala ponovno navući gunghat preko glave kako bih više nalikovala mladenki, kako bih izgledala tradicionalnije, pokrivši razdjeljak u svojoj kosi. „Kako dugačak dan", rekao je Dev i počeo odmatati svilenu traku oblikovanu u turban na svojoj glavi. Iz brokatnih nabora turbana ispalo je još latica, ovoga puta ružičastih i crvenih, sa svadbenog obreda. Raskopčao je svoju tuniku i skinuo i nju. ,Jesi li jednako iscrpljena kao i ja?"
Klimnula sam glavom ne pogledavši ga. Kako je to bilo čudno: od mene se, kao mladenke, očekivalo da ne susretnem Devov pogled. Da mu se ne obraćam imenom. Zar nismo još jučer zajedno jeli ananas u Ghandni Chowku, zar se nisam još jučer smijala na njegov račun? Koliko sam malo vremena provela s njim od tada. A sada je bio moj suprug, muškarac za kojega sam se udala. Moja veza s ovom kućom, s ovom obitelji, s vlakom koji klopara vani, moj razlog za sjedenje na ovome krevetu. Zavrtjelo mi se u glavi. Kako su moje igrice mogle dovesti do tako velike promjene? „Zar nećeš skinuti svoj sari?" upitao je Dev, sjedeći pokraj mene, povlačeći prstima niz moju pregaču. Uhvatio je rub sarija i zaigrano razotkrio moju bluzu. Bilo je nečega veselog u njegovoj blizini, nečega ohrabrujućega u činjenici da sam na posljetku bila sama s njim. Dopustila sam sebi da podignem pogled do razine njegove brade. Na svjetlosti svijeće njegov je vrat bio boje meda; večeras na njemu nije bilo zaboravljenih tragova boje. Na ramenima je imao bjelkaste tragove od potkošulje. Osjetila sam potrebu da podvučem prste ispod te tkanine, da mu njima odvojim kožu od materijala. Na trenutak smo ponovno bili u grobnici Salima Fazla. Prašnici su provokativno klimali u mračnim uglovima izbe, a njihovi su štapići oblikovali goleme cvjetove. Tada me Dev poljubio. Trebalo mi je da u njegovu dahu prepoznam slatkast miris alkohola. Kada mi je bilo sedam godina, postojalo je razdoblje u kojem je Paji svake večeri do kasna tumarao po kući, kada se činilo da mu je dah imao isti takav miris. Ukočila sam se i primaknula rubu kreveta. „Ujak Vijay sa sobom je donio bocu whiskeya. Uzeo sam samo gutljaj - morao sam, iz pristojnosti." Sjedila sam u tišini, sjećajući se Bijina bijesa prema Pajiju, njezinih optužbi i prijetnji. Dev je pokušao dotaknuti moje rame, ali ja sam se izmaknula. „Reci mijesi li ikada ranije spavala na charpoyju?" upitao je nakon trenutka tišine. Ozbiljno sam odmahnula glavom. Htjela sam odgovoriti da su charpoyji, odakle ja dolazim, bili dobri samo za sluge. „Dopusti, onda, da ti nešto pokažem." Krajičkom sam oka začuđeno promatrala kako Dev poskakuje po krevetu. „Arya bhaiyya i ja običavali smo ovo raditi u charpoyju kada smo ga dijelili, dok smo bili djeca. Katkad bismo posjeli Hemu u sredinu i pokušali je lansirati u zrak." Počeo je žešće poskakivati, a ja sam se pitala koliko je popio. „Premda, bolje je bez madraca; evo, daj da ga izvadim." Dev je izvukao madrac i bacio ga na pod. Drveni je okvir zaškripao u protestu dok je on skakao po goloj užadi. „Katkad smo stajali i koristili ga kao trampolin, ali to nikada nije djelovalo. Ni sam ne znam koliko smo batina dobili od Babujija, jer smo potrgali užad." To je bio tako nevjerojatan primjer da sam se, usprkos samoj sebi, počela smijati. Moj suprug, mladoženja koji poskakuje. Zar sam se udala za muškarca koji je u srcu dječak? Život ne bi trebao biti ipreviše strašan s nekim toliko razigranim. I Dev se počeo smijati. ,,I ti to možeš raditi, znaš, na drugoj strani." Veselo me poticao kada sam mu se pridružila. Je li u tome bila svrha braka, da zajednički poskakujemo po krevetu? „Pritisni prema dolje svaki put kada ja poskočim prema gore", uputio me, a ja sam osjetila da se naše poskakivanje pojačalo. Sa svakim se odskokom još nešto otkvačilo i ispalo iz mojih misli - Hema, doli,
whiskey, svadbeni obred. Počela sam se osjećati odvažnom i bezbrižnom, kao da se sa Šarmilom opet nalazim na klackalici u Rawalpindiju, na ljetnom sajmu. Tada sam izgubila ritam i sletjela u trenutku kada sam se trebala odbaciti prema gore. Taj me pokret poslao ravno u Devov zagrljaj. Još sam se uvijek smijala kada sam shvatila da mi je Dev skinuo bluzu. Moje su se dojke razlile i pritisnule o njegova prsa, a on me podignuo da lijevu stavi u svoja usta. Šokiralo me pogledati dolje i vidjeti svoje meso okruženo njegovim usnama. Mojim tijelom još nikada nije rukovano s toliko opuštena osjećaja vlasništva. Pokušala sam se nagnuti unatrag da se izvučem, ali Dev me prečvrsto držao. Osjećala sam kako sisa moju bradavicu, kako njegov jezik nespretno palaca po mojoj koži. Tada me pušta kako bi zgrabio i drugu dojku, pa kušao i nju. „Meera", rekao je Dev, a ja sam pazila da ne pokažem očaj koji mi se počeo uspinjati licem. „Koliko sam dugo želio..." Počeo je izvlačiti sari od ispod mojega struka, bacajući ga na pod velikim zamasima, poput ukrasnog papira na svadbenim darovima. Polegnuo me na charpoy i petljao oko podsuknje, pokušavajući je skinuti. Njegova se tvrda muškost na nekoliko mjesta pritisnula o mene, poput prsta koji iskušava je li voće dovoljno zrelo. Zatim je ušao u mene. Toga dana u grobnici, kada se između mojih nogu probudila i narasla toplina, postala sam svjesna još jednog osjećaja. Duboko ukorijenjena žudnja, skrivena praznina, koja se otvorila u istom dijelu mojega tijela. A sada, misao koja je prva bljesnula mojim umom bila je ta da će ta praznina biti ispunjena. Da će ta bezimena žudnja biti namirena, da će se valovi zasićenja preliti i drugdje. No ono što se proširilo kroz mene toga trenutka kada sam osjetila Deva u sebi, nije bilo zasićenje, nego bol. Bol toliko neočekivana, bol toliko živa da sam mu stisnula ramena i izvila zdjelicu dalje od njega, da se oslobodim. Dev je možda pogrešno shvatio moju reakciju i protumačio je kao zadovoljstvo, jer je prešao jezikom preko mojega vrata. „Meera", prošaptao je i podginuo se dok gotovo nije izašao van, a onda je dublje zaronio unutra. Još sam se jednom pokušala odmaknuti, ali užad ispod mene spriječila su bijeg. „Meera", propentao je Dev, dok se opet i opet zabijao u mene. Charpoy je počeo poskakivati u novom ritmu, dok mi se užad usijecala u kožu. Poslije se prevrnuo s mene i pljesnuo o charpoy. „Predivna si", rekao je. Jedva da mogu povjerovati da si moja. Na tolike si načine slična svojoj sestri, a ipak iznutra izgledaš toliko jednostavnija." Poljubio me u čelo i puhanjem ugasio svijeću. Zurila sam u noć koja je visjela s one strane prozora. Mjeseca još nije bilo na vidiku. Osjećala sam kako me užad bode i gori na leđima i sjetila se da moj madrac još uvijek leži negdje na podu. Imam li snage da ga sama dovučem na mjesto ili bih trebala zamoliti Deva da mi pomogne? Ležao je potpuno mirno pokraj mene, lica okrenutog prema stropu. „Ne pitaš li se što ona sada radi?" promrmljao je. „Roopa. Hoće li biti sretna u životu koji je odabrala ili misli da je pogriješila." Nekoliko je trenutaka ostao ležati na leđima, a onda se okrenuo na bok.
probudila sam se okupana svjetlom i na trenutak sam pomislila da je dan, da sam preživjela noć. Ali onda sam vidjela golu žarulju na stropu kako mi bliješti u lice - u nekom trenutku vratila se struja. Dev je potrbuške ležao pokraj mene, otvorenih usta na jednoj ruci, kao da se sprema da se u snu ugrize za članak. S tronošca u kutu zujao je stolni ventilator, metodično se okrećući slijeva nadesno i natrag, kao da izvodi vježbu za razgibavanje vrata. Kroz prozor se u daljini materijalizirala željeznička postaja, a njezini su prazni peroni sjajili sablasnom fluorescencijom. Na podsuknji koju sam opet odjenula nalazila se tamna točkica krvi. Obrazi su mi planuli od neugode kada sam je ugledala. Sto ako ju je i Dev primijetio? Sjetila sam se prvog puta kada se to dogodilo. „Obrati pozornost, jer ću ti ovo pokazati samo jedanput", čula sam Biji kako govori dok je trgala komad tkanine sjedne stare pidžame i vodila me do kupaonice. Zašto noćas, kada nisu bili pravi dani u mjesecu za to? Ustala sam da se operem. Ogrnuvši se plahtom kao šalom preko svoje bluze, kliznula sam kroz zamračenu sobu pokraj naše. Hema je hrkala na madracu blizu ulaznih vrata, ali uspjela sam ih otvoriti dovoljno da se provučem kroz njih. Još uvijek nije bilo mjesečine, ali bilo je dovoljno uličnog svjetla da zemlja na tlu igrališta sjaji čudnom nijansom žute. Uza zid se u okomitom položaju odmarao još jedan charpoy, pokraj ručne pumpe za vodu i drvenog stupa za koji je Hema rekla da su jedanput privezali kravu. U jednom je kutu bio izgrađen zahod: niska, cementna izba, podignuta tri koraka iznad zemlje. Kada sam upalila svjetlo, jedan je stari žohar kliznuo u pukotinu pokraj stepenice. Pod slavinom u zidu stajala je prazna limenka ulja za kuhanje odrezana vrha kako bi poslužila kao šalica. U zraku je lebdio slabi miris fenola, bezuspješno pokušavajući prikriti smrad izmeta. Čučnula sam i oprala sebe, pa svoju podsuknju, što sam najbolje mogla. Bilo je manje krvi no što sam mislila - je li to mogla biti ozljeda od spolnog čina? Otvorila sam vrata i izašla na svježi zrak. Je li to bilo nešto što je povratnik na ovo mjesto morao izdržati? Na podnožju stuba, odjeven u potkošulju koja je blistala u noći, stajao je Dev. Iznenađeno sam ga pogledala. „Baš sam bila na..." počela sam pa ušutjela. Sjene na njegovu licu bile su gušće, obris mišića izraženiji. Ramena su procvala čupercima dlaka. Aryja je zurio u plahtu koja jedva da je pokrivala moju bluzu, u vlažnost koja je procvala na mojoj podsuknji Zakoračio je prema meni, stisnutih čeljusti, očiju lišenih svakog izraza. Na trenutak sam pomislila, dok sam se provlačila pokraj njega, čvršće privukavši plahtu oko sebe, da će posegnuti i zgrabiti me za ruku. Ali ostao je na mjestu ne maknuvši se ustranu da mi napravi mjesta, ali ni da me zaustavi. Dok mi je srce nabijalo, vratila sam se u spavaću sobu i ugasila svjetlo. Mislim da sam čula zvuk dvorišnih vrata koja se otvaraju na ulicu kako se otvaraju i zatvaraju. Čekala sam hoću li čuti Aryjine korake u susjednoj sobi, ali nije se vratio. Kada sam se ponovno probudila zbog zvuka prolazećeg vlaka, vlažnost je bila nestala. Idućih nekoliko dana i moj miraz i ja bili smo izloženi na oglede.
Rano toga prvog jutra Hema je nahrupila u sobu, rekavši da su stigli radnici iz tvornice s hladnjakom koji je poslao Paji, gurajući ga pred sobom na ručnim kolicima. Nakon nekoliko apsurdnih pokušaja da ga se progura kroz uska kuhinjska vrata, Arya je poslao radnike da sjednu u dnevnu sobu. Mataji je upalila tamjan da iskaže dobrodošlicu aparatu, kao što bi učinila i za novog člana kućanstva, Babuji mu je na podnožju razbio kokosov orah, a Arya mu je na čelu nacrtao sveti crveni znak. Devova je obitelj zatražila hladnjak tvrtke Kelvinator, ali Paji je odbio platiti za stranu marku, rekavši da će to biti indijska tvrtka Godrej i ništa drugo. Ardeshir Godrej postao je poznat po tome što je pronašao način da napravi sapun od biljnoga ulja umjesto od životinjskog loja, što je vrijeđalo mnoge hinduse. Njegov je brat nakon neovisnosti brzo proširio tvrtku, razgranavši je za proizvodnju talkova i higijenskih potrepština, velikih, metalnih lavora i, odnedavno, kućanskih aparata. Hladnjak koji je Paji uspio dobiti još je uvijek bio prototip, nedostupan čak i za prodaju naveliko. „Nadam se da su barem imali toliko pameti da važne dijelove uvezu iz Engleske", primijetio je Babaiji, dok je sumnjičavo zavirivao u zamrzivač. Hema je hodala gore-dolje po ulici, objavljujući svima da je hladnjak (prvi u koloniji) napokon isporučen. S ponešto snishodljivosti, čak je rekla obitelji šefa željezničke postaje da će od sada pa nadalje moći zatražiti led. U jednom je trenutku po dnevnoj sobi miljelo petnaest susjeda (većinom djece), zijevajući u Hemu koja je petljala oko hladnjaka, otvarajući i zatvarajući ladice, police i odjeljke. Svjetina je donekle izgubila zanimanje kada su otkrili da kockice leda, koje je Hema obećala, neće biti na raspolaganju još barem nekoliko sati. Jedno od djece pokušalo se popeti po ladicama da uđe u zamrzivač, odakle ga je Babuji otjerao kišobranom. U vrijeme ispijanja čaja stigao je i jedan radiogram. Načinjen je golemi ormar s odjeljcima, od fino ulaštenog drveta obojanog tako tamnom bojom da je bio gotovo crn. Mataji je objavila da je boja neprimjerena i predložila da ga se oboji malo veselijom bojom, na primjer crvenom. Hema je ponovno željela podignuti susjedstvo na noge, ali nije se uspjela odlijepiti od gramofona na kojem je stalno ispočetka svirala jednu te istu pjesmu iz nekog filma. Nije ju slušala već dvije godine, objasnila je, otkada je obiteljski gramofon pokvaren. Izgledalo je da je Babuji od prve bio osvojen višestrukim kratkovalnim radiopostajama i sjajem cijevi unutra. No kasnije se potužio Aryji da su mogli popraviti gramofon i da je stari radio bio sasvim dobar. „Većinom je od drva, taj radiogram — zašto umjesto toga nismo tražili više novca?" Mene su najviše izlagali u spavaćoj sobi. Svakoga je jutra Mataji odabirala sari i komplet nakita koji sam toga dana trebala staviti na sebe, uzimajući ga iz škrinjice koju sam donijela sa sobom. Ona je bila ta koja je upravljala mojim ogledima, brinući se da je gunghat na mjestu prije no što bi ušli posjetitelji, ponosno se smiješeći kada bi komentirali moje ukrase (i, jednako često, mene). „Doista, Dev je u tvoju kuću doveo Lakšmi", rekli su, a nekolicina je posegnula da iskuša težinu zlata moje narukvice ili veličinu dragulja u mojoj ogrlici (jedna se čak pretvarala da mi zaglađuje kosu na mjesto kako bi imala bolji pogled na moje naušnice). „Tako puni obrazi. Tako lijepe oči. I nije pretamna, baš kako treba." Pitanja koja su mi postavljali bila su vrste koje bi postavili djetetu - kako se zovem, odakle dolazim, kako mi se sviđa u Nizamuddinu. Nakon toga ih je Mataji vodila u obilazak da vide hladnjak i radiogram i kuhinjske aparate, mučeći ih čudesima koja su se mogla izvesti s Papenovim loncem (i ovoga puta prvim u koloniji, ovoga puta uvezenim ravno iz Engleske). „Sve što smo doista
željeli bila je Meera, ali, gledajte koliko su inzistirali, koliko su nam mnogo dali", rekla je. Bilo je dobro što je tih prvih dana bilo toliko aktivnosti u kući obitelji mojega supruga, jer je ona spriječila da kliznem u žaljenje tijekom svakoga svojega budnog trenutka. Bit će da je Mataji shvaćala što sam proživljavala, jer je brzo počela uvoditi sitne poslove u moju svakodnevicu. Primijetila bi kako zlokobno zurim u Deva dok bi sjedio za svojom popodnevnom porcijom žestoka pića s Babujijem i Aryjom i brzo bi iz hladnjaka izvukla bocu sa soda-vodom. „Reci im da prijeđu bocom po čelu prije no što je otvore. S obzirom koliko Babuji stalno prigovara zbog hladnjaka, to će ga podsjetiti koliko su pića bila topla prije no što si ti došla u kuću." Svaki put kada sam ušla u zahod i ogledala se za žoharima („Stari je Shyamu", obavijestila me Hema. „Možeš ubiti one koji lete, ali ne i njega."), s nježnošću bih se sjetila čistih, bijelih pločica u kupaonicama svoje prošlosti. Svake sam večeri mirisala raskošne curryje i biryanje s basmati rižom, pokušavajući se izboriti s ljepljivim grudicama Sandyjaine riže na svojem tanjuru. Zvuči djece koja se vani igraju preselili bi me u park u Daryji Ganju, gdje smo Šarmila i ja svakoga ljeta igrale badminton i u proljeće puštale zmajeve. Čak sam se, svaki put kada bi u Nizamuddinu nestalo struje, zamislila kako stojim u Pajijevoj omrznutoj knjižnici, pod navalom hladnog zraka iz ventilatora rashladnih uređaja. Najbolnije od svega bilo je to što nisam znala kada ću ponovno vidjeti svoje roditelje. Mataji o tome ništa nije rekla, iako je po njezinu nadzoru nada mnom bilo jasno da ne smijem nikamo izlaziti sama. Bila sam previše preplašena da je izravno upitam, iako je Hema nekako pogodila što mije na umu. „Svi znaju da se mladenka tri mjeseca ne smije vraćati u kuću svojega oca", izjavila je. „Nisi li gledala onaj film? Suraiya se vrati kući nakon samo pet tjedana, a njezina muža ugrize zmija i on umre." „Isto tako, nemoj misliti da tvoja majka može doći kad god želi da te vidi. Ona je obitelj s mladenkine strane, pa mora primiti poziv od nas prije no što pokaže ovdje svoje lice. A tko zna koliko će mjeseci proći prije no što se Mataji i ja složimo da je došlo vrijeme za to?" Moje treće večeri u nizamuddinu odlučila sam pobjeći. Ta se ideja materijalizirala u trenutku - Mataji je s Hemom sjedila u kuhinji, koreći Sandhyju jer nije dovoljno prepržila luk, a muškarci su bili u dnevnoj sobi i već su pomalo zapletali jezikom, glasova naglašenih pucketanjem mjehurića iz soda--vode. Zašto se ne bih iskrala do Darye Ganja kada nitko ne gleda? Možda da se nikada ne vratim? Srce mi je počelo nabijati od pomisli na tu mogućnost. Mogla bih za manje od sat vremena sjediti na našoj terasi, uživajući u svježe ubranim guavama s drveta u prizemlju. Moja je inkarnacija u mladenku napuštena poput proživljene noćne more iz koje u bilo kojem trenutku mogu probrati više zastrašujuće detalje kad god želim prestrašiti Šarmilu. Tada sam osjetila ubod žaljenja. Kako da povratim svoj miraz? Na trenutak sam se upitala bih li mogla prikupiti sav svoj nakit i sarije i prebaciti ih u zamotuljku preko ramena kada budem odlazila. Ali nije bilo načina da neprimijećena priđem škrinji u spavaćoj sobi. Osim toga, nisam mogla umaknuti ponijevši radiogram ili hladnjak. Jedini je izbor bio da sve ostavim iza sebe.
Ispalo je da je bijeg prošao brzo i lako. Odšetala sam dvorištem duž zida do kapije, pretvarajući se da pregledavam balegu prilijepljenu na zidove ograde, preostale iz vremena kada je obitelj imala kravu. Vrata su se otvorila nakon jačeg trzaja, lanac je glasno zazveketao, drvo zacviljelo poput nečega živoga. No izgledalo je da nitko to nije primijetio; nitko nije viknuo za mnom, čak ni kada sam stupila na cestu i zatvorila za sobom vrata. Već se smračilo, ali ja sam trepnula kao da sam stupila na jarku svjetlost. Zrak je bio zasićen oštrim mirisom chili papričica pečenih u užeglom ulju - to je, rekla sam si, bio miris slobode. Dopustila sam sebi da me ponese olakšanje, pa sam odlebdjela prema željezničkoj postaji preko blatne ulice u svojoj zlatnoj opremi mladenke, držeći nabore sarija visoko u zraku, da se ne zaprlja njegov bogato ukrašeni rub. Prodavači povrća gledali su u mene iza svojih košara punih blistavih rajčica, njihov me rumeni sjaj veselo pozdravljao, a patlidžani su mi svojom tamnom uglačanošću pružali podršku. Prošla sam pokraj prodavaonica s metalnim dijelovima, naherenih kolibica s krovovima od cerada, poredanih rikši na željezničkoj postaji - sve poznati prizori iz mojih dana uhođenja Roope i Deva. Prije koliko je vremena to bilo - možda su prošle godine, ili stoljeća? Hoće li ovo biti posljednji put da ih gledam? Po hrpi smeća iza postaje kopala je ista ona smeđe-bijela krava koju sam već toliko puta pomilovala za dobru sreću. Prekinula je sa svojom aktivnošću da me pogleda i klimne kao da me prepoznaje, a kora kriške lubenice u njezinim ustima oblikovala je veliki, zeleni osmijeh. Stala sam ispred stuba prema peronu postaje, razmišljajući o najboljem načinu da nastavim svoj put. Još sam uvijek imala novčić od jedne rupije koji mi je Šarmila utisnula u dlan na vjenčanju, za dobru sreću. Je li to bilo dovoljno za vožnju rikšom do Darya Ganja? Ili bih trebala poći autobusom — jednim od onih jarko obojanih vozila nasuprot postaji koji iskašljavaju oblake ispušnih plinova, čiji kondukteri kroz prozor izvikuju smjerove kretanja, istovremeno pokušavajući unutra ugurati što je više moguće putnika? Postojao je i mjesni vlak koji je vozio ovuda tijekom dana, ali nisam znala prolazi li blizu mjesta mojega stanovanja. Tada mi je na pamet palo bitnije pitanje. Čak i ako uspijem stići do Darya Ganja, što ću reći Biji da me pusti u kuću? Nije li nam uvijek govorila da je mjesto supruge uz njezina supruga, da je on njezin bog, njezin Šiva, njezin patiparameshwar? „Dobar ili loš, mora ga prihvatiti kao svoju sudbinu", čula sam je kako intonira. Sjećam se svih prigoda u kojima nas je povezivala s pričom o Sati, koja se bacila u vatru kada je njezin suprug Šiva primio uvredu. U Bijinim bi očima buknuo čudan sjaj svaki put kada bi pričajući došla do dijela u kojem se pripremala lomača, kao da je to bila kušnja koju bi i sama voljela doživjeti, samo da dokaže svoju odvažnost i predanost. Pomislila sam na sve one gorke, nesretne godine Bijina braka koje je proživjela uz mojega oca. Što ako joj se pojavim na pragu, a ona me otpravi? Ali tu je uvijek bio Paji koji nije vjerovao u takve stvari. Paji, koji je toliko neumorno pokušavao promijeniti Bijine stavove. Paji, koji je citirao Junga i Johna Stuarta Milla, koji je svojim kćerima čitao cijele odjeljke iz svezaka koje je napisao Nehru, kako bi nas podučio da smo bile ravnopravne s muškarcima. Osim ako - je li bilo moguće da je s toliko žara čitao te tekstove kako bi u njih uvjerio sebe, a ne nas? Na posljetku, nije li on bio taj koji je imao posljednju riječ kad se radilo o mojem braku, koji je na kraju rekao „da"? Onaj koji je ugovorio da me se preda Devovoj
obitelji, iako mi je jasno i glasno rekao što mogu očekivati? „Stotinu i deset rupija za Papenov lonac, dvije tisuće za hladnjak, osamnaest tisuća za radiogram", čula sam ga kako recitira, izgovarajući svaki broj hladnom preciznošću. ,,A to čak ne uključuje nakit, ni dvadeset tisuća u gotovini." Ako je toliko potrošio da me dade, zašto bi me sada želio primiti natrag? Shvatila sam da nemam kamo otići. Jedina kuća koja je ostala otvorena jest ona koju sam upravo napustila. Svuda oko mene ljudi su jurili s rikšama, gurali se u nakrcanim autobusima, trčali po tračnicama da uskoče u vlakove. Jesam li ja bila jedina bez odredišta? Bez obzira kome se obratila — rođacima ili prijateljima ili susjedima, što će spriječiti moje roditelje da saznaju za moj bijeg i vrate me u Nizamuddin? „Novopečena mladenka?" Bila je to jedna starica na stubama postaje, koja je čučala sa skupinom seljana dok su muškarci stajali natisnuti oko prozora blagajne za prodaju karata. Njezine su prste i nos krasili debeli, srebrni prstenovi, a njezine su zlatne naušnice bile toliko teške da su joj se rupice u uškama izdužile i otvorile. „Tako lijepa", rekla je na seoskom narječju hindija. „Tako lijepa haljina. Ali što radiš ovdje sama? Gdje ti je muž? Je li i on otišao po karte?" Promatrala sam je nesposobna da progovorim. Je li to moglo biti to? Točka u kojoj se saželo moje postojanje? Gdje mi je suprug i zašto nisam s njim? Je li to bila bit, destilat, svih godina Bijinih intonacija? Zašto nisam pokraj svojega boga, svojega patija, svojega parameshwaral Počela sam se gušiti od nepravednosti toga stava, ogrlica se stezala oko mojega vrata, sari me počeo pritiskati poput mrtvačkoga pokrova. Žena na stubama zabrinuto me zagledala, a onda je ustala i uhvatila me za ruku, za slučaj da ću pasti. „Bit će sve u redu", rekla je, pritisnuvši mi nježno dlan uz obraz. Koža joj je mirisala na stare listiće čaja. „Bit će ovdje za trenutak. Vjerojatno je tu negdje, pazi na tebe i kad misliš da to ne radi. Samo mu reci da te ubuduće ne ostavlja samu, tako lijepu mladenku." Zurila sam u bore na njezinu licu, poput tragova plimnih valova na pijesku. Čelom joj se širila sitna, plava tetovaža i nestajala ispod ruba kose. U očima joj je treperio dar u obliku empatije, solidarnost koju nisam mogla podnijeti da je prihvatim. „Neka te Bog uvijek drži uz tvojega muža", rekla je i počela prelaziti dlanom po mojoj glavi, blagoslivljajući me. Nisam čekala da završi. Otrgnula sam se i otrčala na ulicu, ne mareći gdje stajem, ne brinući hoće li mi se sari zaprljati. Tezgari su zurili u mene otvorenih usta dok sam se spoticala preko svojega svadbenog ruha - njihov je smijeh lebdio za mnom u zraku. Otišla sam prije dvadeset minuta, možda prije dvadeset i pet, a već je cijela Devova obitelj krupnim koracima grabila po cesti. „Eno je!" vrisnula je Mataji i uvukla me unutra kao da sam zarazna ili gola ili luda i bijesna pa me hitno treba skloniti od pogleda susjeda. Svi su se okupili u dvorištu da svjedoče mojem izlasku pred bračni sud. Babuji je čak iz sobe dovukao svoj stolac i mali stolić kako bi bolje vidio. Dev je stajao pokraj svoje majke, gledajući u zemlju kako slučajno ne bi susreo moj pogled.
„Kako stvar stoji, cijeli je Nizamuddin čuo glasine o tvojem ponašanju u grobnici", počela je Mataji. „Svadbena se vatra još nije ni ohladila, a ti si se i dalje odlučila isticati? Gdje ti je bila pamet?" „Da, gdje", zacvrkutala je Hema, a iza nje Sandhya je nakratko pogledala u mene kao da je primila osobnu uvredu. Babaji je promrmljao da je bahu, naravno, mislila da se može ponašati kako želi — na posljetku, nije li im njezin otac kupio hladnjak? „Odjuriti tako bez svojega supruga, tumarajući bog zna gdje? Što su si ljudi sigurno zamišljali - mlada žena koja se tako uredila i paradirala gore-dolje po ulici?" Mataji je iskoračila prema meni, da me udari, pomislila sam, ali me umjesto toga zgrabila za zapešće i čvrsto ga stisnula. „Nisi li već dovoljno jezika pokrenula, nismo li čuli dovoljno insinuacija? Nisi li zastala barem toliko da pomisliš kakav će novi skandal Ahmedovi do nas napraviti od toga?" „Ahmedovi", klimnuo je Babaji, otpivši još jedan gutljaj whiskeya. „Reci joj kako su ti muslimani dobri kada treba zakuhati ogovaranje." „Samo sam htjela otići u šetnju, razgledati okolicu", rekla sam, znajući čak i dok sam to izgovarala da će me odati izraz krivnje na mojem licu. „Što si ti zamišljaš, da je ovo Connaught Place, da možeš..." počela je Mataji, pa zastala. Ispod mojih je prstiju, koji su se otvorili od čvrstine njezina stiska, blistao rub novčića koji mi je dala Šarmila. Prije no što je itko stigao reagirati, Hema ga je iščupala iz moje ruke. „Gle"', viknula je Hema, trijumfalno ga držeći u zraku. „Cijeli jedan rupi s kojim je bježala." Mataji je pustila moju ruku. „Pretpostavljam da ćeš nam sada reći da si otišla kupiti samose! Da si iznenada osjetila želju za voćnom salatom?" Razočarano je odmahnula glavom. „Reci mi, jesmo li mi loše postupali s tobom kada moraš ovako skrivati stvari od nas? Hranimo li te korama od krumpira ili te tjeramo da prenosiš cigle na glavi? Što smo, uopće, tražili od tebe, osim da cijeli dan sjediš na krevetu i lijepo izgledaš dok Hema i Sandhya i ja vučemo kao mazge?" Uzela je novčić iz Hemine ruke. „Mi u ovoj kući ne skrivamo stvari. Ne držimo novac skriven uokolo po džepovima. Zadržat ću ovo i čuvati ga za tebe. Nadam se da mi barem toliko možeš vjerovati." „Siguran sam da Meera nije mislila ništa", rekao je napokon Dev, ali ga je Meera prekinula podignutom rukom. „Gle', baku. Mi nismo ona vrsta obitelji koja vjeruje u zlostavljanje snaha. Ne vjerujemo da ih treba zaključavati ili ih izgladnjivati ili ih batinama naučiti da budu pokorne. Mi smo suvremeni ljudi. Imaš slobodu da radiš što želiš, ideš kamo te volja. Otiđi ako želiš. Sve što tražimo jest da upamtiš jednu stvar. Način na koji se ponašaš, stvari koje činiš, sve se to odražava ne samo na tebe, nego i na sve nas. Reputacija cijele obitelji balansira na tvojoj glavi." „Da", rekla je Hema. „Sjeti se toga. Uvijek." „Siguran sam da hoće", rekao je Dev, uzevši me za ruku. Povukao me za sobom pokraj Mataji i Babujija, pokraj Heme koja se podrugljivo smijuckala, pokraj kamenog izraza na Aryjinu licu i pokraj Sandhyina neprestanog zurenja.
toga je petka hema stavila ploču s pjesmom „Upali vatru u svojem srcu" na radiogram. Obitelj se okupljala svakoga dana poslije večere da čuje kako Dev pjeva duete sa K. L. Saigalom. Bilo je nevjerojatno kako se Devov glas slagao sa Saigalovim, koliko je točna bila njegova reprodukcija svakoga glasa, svakoga visokog tona. Dev je stajao pokraj gramofona i počeo pjevati kada se začula i pjesma s ploče pa je zvučalo kao da pjevaju blizanci, a onda je polagano odšetao do drugog kraja sobe. Da sam imala sklopljene oči, jedino bi orkestar odavao snimljenu dionicu. Moj neuspio pokušaj bijega donio je kući i jednu nepobitnu istinu: za mene nije bilo drugih mogućnosti; moja jedina nada počivala je uz Deva. On je bio taj koji je imao ključeve moje sreće, moje je bivstvovanje sad bilo neraskidivo povezano s njegovim. Te mi večeri nije postavio nijedno pitanje, samo je sjedio pokraj mene na krevetu i donio mi iz hladnjaka bocu vode. „Nemoj ni pomisliti na to da me napustiš — previše te volim", rekao je. Dok su gutljaji tekli mojim grlom i rashlađivali ga, promatrala sam njegovu glavu u svojem krilu. On je pristao i nije neljubazan, rekla sam si, ima tu svoju dječačku crtu, svoj šarm. I on se bori da se saživi s novosti koju je predstavljao brak - zar ne bih ja mogla biti ta koja će prilagoditi svoje potrebe njegovima? Koliko bi sve bilo lakše kada bih mogla povjerovati da Dev voli mene i da sam ja zaista zaljubljena u njega. Pribila sam se uz njega te noći kada se zadovoljio i pokušala sam se izdići iznad boli. Jednoga ću dana, obećala sam samoj sebi, pronaći riječi kojima ću izreći svoje želje. Kojima ću ga vratiti u onaj dan kraj grobnice, podsjetiti na strast koju smo dijelili. Da odatle nastavimo dalje polaganim koracima, bez ikakve žurbe i vidimo jesmo li dospjeli negdje drugdje. Odlučila sam u Devu potražiti ono pozitivno. Potražiti sjeme koje bih mogla njegovati i koje bi na posljetku moglo procvasti u naklonost, privrženost. Svake sam večeri čekala da Hema na gramofonu pusti pjesmu „Upali vatru". Koji je bolji način da se ohrabrim od onoga u kojem sam ga prvi put čula kako pjeva? Zamislila sam kako glazba nadire ispod i oko mene, da su stihovi lagani kao oblak koji me podiže u zrak. Na njima ću odlebdjeti u iste visine kao i ranije i osjetiti novu navalu ljubavi prema Devu. Ali ti oblaci nikada nisu stigli. Umjesto lebdenja, ono što sam osjetila kada sam toga petka napokon čula Deva kako pjeva bila je okamenjenost koja me povukla prema dolje. Je li to doista mogla biti pjesma koja je promijenila moj život, je li to bio glas koji me zatravio toga siječanjskog dana? Hoće li to biti sve s čime ću morati raditi, hoće li to biti to čarobno sredstvo koje sam trebala oživjeti i obnoviti? „Upali vatru u svojem srcu", pjevao je Dev, a riječi su sada imale prijeteći prizvuk - nisu više unosile poziv, već zapovijed. Znala sam da moram uspjeti zbog svoje sreće, zbog samoga mojeg opstanka. Spoznaja da u tome možda neću uspjeti bacila me u očaj. Sklopila sam oči kao što sam napravila pri svakoj pjesmi i čekala da Dev počne kružiti po prostoriji. Ovoga je puta stao na pola puta. „Priđi bliže i uzmi me za ruku", pjevao je, a ja sam osjetila neodoljivu potrebu da skočim na noge i pobjegnem van. Da se negdje sklonim i pokrijem uši rukama kako bi njegovi stihovi ostali s druge strane. „Odvedi me u život s manje boli", zahtijevao je, glasnije i upornije, a ja sam shvatila da se nije pomaknuo. Kada sam otvorila oči, znala sam što ću ugledati Deva koji stoji ispred mene, pjevajući baš meni.
Cijelo vrijeme koje sam provela u Nizamuddinu, tijekom svih noći s Devom i dana što sam ih provela kao nova mladenka, jedino na što sam bila ponosna jest obećanje koje sam si dala prije no što sam ušla u doli. Nisam plakala. Bez obzira koliko me gušilo, bez obzira koliko sam čeznula za domom i bila očajna, nisam sebi dopustila da prolijem ijednu suzu. Ali to možda nije bila istina, možda sam cijelo vrijeme jecala, jer sada, kada sam ugledala Deva, suze su navrle iz skrivenih spremnika iza mojih očiju. „Samo ljubav može vratiti svjetlo", pjevao je, a ja sam osjetila kako se iz moje nutrine počinju uzdizati jaki, grčeviti jecaji. Pogledala sam oko sebe u panici, pokušavajući ih ugušiti prije no što izbiju van, pokušavajući ih progutati prije no što mi dospiju u pluća ili eksplodiraju u grlu. Devova je obitelj nepokretno stajala u sobi, poput publike koja čeka da se razvije obećani spektakl. Gdje su sada bile nautch djevojke da im privuku pozornost, gdje je bio Nehru da isključi struju, gdje je bio Gandhiji da mi pokaže put za bijeg? Ali Gandhiji se nije pojavio, svjetlo je ostalo upaljeno, bujica nije spriječena. Zaplakala sam, kušajući sa svakim jecajem neobuzdanu radost, dopustivši da mi suze poteku niz obraze, dopustivši svojem potisnutom žaljenju da izbije na površinu. „Samo ljubav", zaključio je Dev, dramatično mahnuvši prema mojim suzama, poput cirkuskog mađioničara u areni koji se razmeće izvedbom naročito teškog i egzotičnog trika. ,,I sama sam se gotovo rasplakala", rekla mi je kasnije Hema. „Nisam imala pojma da ga toliko voliš."
ŠESTO POGLAVLJE
Hema nije bila jedina koju je te večeri impresionirao moj plač. Dogodilo se da sam zbog mojih suza (radosnica, pomislili su svi) svima postala draga. Mataji je oprostila i, činilo se, zaboravila moj pokušaj bijega. Počela mi je donositi darove (limenku s puderom, staklenku Pondove hladne kreme) koje sam trebala držati skrivene u škrinji sa svojim mirazom i ne dopustiti da ih vidi Sandhya. Jednog me sunčanog dana čak posjela na charpoy u dvorištu i utrljala mi u kosu kokosovo ulje. Babuji je počeo govoriti lijepe stvari o hladnjaku, kao da se bojao da mi je povrijedio osjećaje. „Tako savršene kockice leda", izjavio je, čak i kada su bile okrnjene i tanke, jer je Hema bila previše lijena da posudice s pregradama do kraja napuni vodom. „Tako ugodna boja, bijela. Upamtite moje riječi, ovaj će dugo živjeti. Recite vašem gospodinu Godreju da je s ljudima poput njega ova zemlja na pravome putu." Hema je objavila da ćemo od sada pa nadalje nas dvije biti nerazdvojne, pa me odvela po susjedstvu da me upozna sa svim svojim prijateljima. „Otpočetka sam vidjela, kada sam prvi put vidjela Meeru didi, da će mi ona biti starija sestra koju nikada nisam imala." Čak me i Arya prestao ispitivački promatrati kao što je to učinio one prve noći u mraku. Prije no što bi nam se oči sada susrele, uljudno bi stao ustranu da me pusti proći. Jedina osoba koju nisu dirnule moje suze bila je Sandhya. „Što da se učini?" rekla je Hema žvačući kockicu leda, što je bila navika koju je, na svekoliku iritaciju ukućana, usvojila nedugo nakon dolaska hladnjaka. „Njezin otac nije bio tako bogat poput tvojega - izgubio je čak i ono malo što je dobio nakon Razdiobe. Aryja ih je pronašao u izbjegličkom kampu. Njezina je majka uspjela sačuvati neke naušnice - pa su ih lijepo umotali, nazvali ih njezinim mirazom i poslali je od kuće. Nisu si čak mogli priuštiti da kupe pristojan sari, a kamoli ogrlicu ili narukvicu. Sada je prošlo već osam godina kako je kod nas, a čini se da je i njezina utroba u zastoju. Ima sreće što mi nismo nekakva obitelj iz niže klase, jer bi je u protivnome već odavno bacili na ulicu." Sandhya je ispočetka odbijala dotaknuti hranu koja je bila pospremljena u hladnjak, ali, kada je to postalo nepraktično, bojkotirala je samo led. Kada ju je Mataji pitala zašto ne koristi novi Papenov lonac za kuhanje slanutka, istrčala je iz kuhinje, plačući. Pazila je da otvoreno ne iskazuje neprijateljstvo, već je tu bila samo ta nadurenost koja bi joj se uvukla u glas i izraz lica svaki put kada bi morala komunicirati sa mnom. Svakoga jutra nakon što bi se okupala viđala sam Sandhyju u dvorištu kako izvodi svoju pooju Aryji. Zemljanom bi lampom, koja je počivala na okruglom, metalnom thaliju kružeći mahala ispred Aryjina lica, kao što bi netko činio ispred neke slike u svetištu. Obilježila bi njegovo čelo pepelom iz tanjurića, a katkad bi utapkala i malo svijetlocrvene boje i ovlažena rižina praha. Pognula bi glavu i čekala da on crvenom bojom oboji razdjeljak u njezinoj kosi. Tada bi se sagnula još niže da
mu dotakne noge - najprije desnu, a onda i lijevu. Istom bi rukom prešla preko svoje glave da se blagoslovi dok se uspravljala. Kada sam prvi put vidjela tu pooju, stajala sam u kuhinji, začarana. Dodirivanje stopala bio je obred čije je obavljanje u našoj kući Paji strogo zabranio. „Sve to klanjanje, sva ta servilnost - zar nitko u ovoj zemlji nije čuo za ljudsko dostojanstvo? Zar u hramovima već ne postoji dovoljno bogova da zadovolje nacionalnu glad za pokornim puzanjem? Proveli smo dva stoljeća ližući čizme Britancima - jeste li ikada vidjeli njih kako idu okolo i prostiru se pod nečije noge?" Naravno, naši su rođaci svi bili naučeni izvoditi taj obred na početku i kraju svakog posjeta kako bi iskazali poštovanje prema starijima u svojoj obitelji. Paji bi ih povukao za kosu i uspravio u trenutku kada bi se počeli klanjati. „Je li vam nešto ispalo na pod?" zahtijevao bi odgovor. „Spremate li se izvoditi sklekove? Možete gledati u pod koliko god želite, ali ako mi dotaknete stopala, ja ću vas ošamariti." Kada smo bili mali, Biji nas je neko vrijeme pokušala prisiljavati da izvodimo taj obred kada Paji nije bio u blizini. „Ti nezahvalna kćeri sove, nije me briga što kaže tvoj otac, slomit ću ti svaku koščicu u tijelu ako ne dotakneš stopala svoje bake." U drugim bi nas prigodama pokušala obraditi slatkorječivošću. „To je samo znak poštovanja, ništa drugo. Što je loše u tome da se poklonite pred mudrošću, pred godinama?" Kako bi ojačala svoje argumente, čitala bi nam priče iz Mahabharate i Ramayane, poput one u kojoj Bharat drži sandale svojega brata na prijestolju kada je Ram bio protjeran u šumu. „To je dio naše kulture, nešto što se stoljećima prenosilo s jednog naraštaja na drugi", govorila bi. „To je dostojanstven obred - trebali biste ga izvoditi s ponosom, a ne da ga se stidite." Kada je Paji saznao za to, brzo je okončao Bijine napore „Što se drugo može očekivati od nje — djeca u njezinu selu morala su prati noge svojim roditeljima i kasnije, iz poštovanja, popiti tu vodu. Hoće li to biti sljedeće čemu će vas naučiti?" Paji nam je pričao da je tijekom tih prvih godina njihova braka Biji odbijala bilo što pojesti ujutro dok nije dotaknula njegove noge. „Govorila bi mi da sam ja njezin gospodar, njezin zaštitnik, njezin skrbnik i da ne može otpočeti dan bez mojega blagoslova. Kada sam je spriječio, izvukla bi moje cipele ispod kreveta i izvodila obred nad njima. Kada sam ih sakrio, počela je iščekivati da odem u kupaonicu, kako bi umjesto cipela dotaknula moje papuče. Prošle su godine prije no što sam je uspio odviknuti od toga, prije no što sam opet mogao svoju obuću držati uokolo nezaključanu." Jednoga jutra, dok sam tako promatrala Sandhyju, Mataji je došetala iza mene. „Ona dolazi iz vrlo jednostavne obitelji. Ona je vrlo poslušna djevojka. Nije mogla začeti, jadnica - trebala si vidjeti koliko je zbog toga postila. No pretpostavljam da je moglo završiti i gore od toga: mogla nam je roditi niz djevojčica." Mataji je uzdahnula. „Užasno je kroz što sve mi žene moramo prolaziti. Kako je obeshrabrujuće znati da pojedinac ne može promijeniti svijet. Ali možda se takve stvari rađaju iz mudrosti koja je veća od naše. Možda su nužne kako bi se stvari u svijetu glatko odvijale. Nadam se da će uskoro Bog čuti njezine molitve. Znaš li da smo običavale zajedno svako jutro izvoditi pooju prije no što bi naši supruzi odlazili na posao? Izašla bih van, a svi bi me sastojci već čekali, posloženi na thaliju - katkad sa svježim cvijetom hibiskusa ubranim s grma vani, katkad s jasminom - nikada
nisam znala koji će me cvijet čekati. No sada, naravno, moja leđa više ne valjaju i ne mogu se ni sagnuti." Mataji je ponovno uzdahnula. „Ali ti si još uvijek mlada." Okrenula me oko moje osi da me pregleda, a onda povukla rub sarija s ramena da ga smjernije povuče preko moje glave. „Dev je sada tvoj suprug. To je tako predivan obred - zašto ne razmisliš o tome da ga i sama izvodiš za njega?" Rasporedi za spavanje ubrzo su se promijenili. Izgledalo je nepristojno da nastavimo monopolizirati sobu koju nam je Arya ustupio, pogotovo otkada je stigao hladnjak i radiogram, pa je prednja soba postala premalena za petero ljudi koji su se stiskali u njoj. I tako smo se Dev i ja iselili nakon prvog tjedna i nekoliko noći proveli spavajući pod zvijezdama. No bio je rujan i doba čestih pljuskova, pa smo se jedne noći morali skloniti unutra. Nakon toga smo završili dijeleći sobu s Aryjom i Sandhyjom koji su spavali na charpoyjima, a mi na talaijima, na podu. Iako su talaiji bili dovoljno tanki da ih se, umjesto madracima, naziva prostirkama, bili su mi draži od charpoyja. Kao prvo nisu se ugibali, a osim toga označili su kraj noćnom poskakivanju koje više nije bilo razigrana šala, nego Devov način da mi signalizira da je vrijeme za seks. Gubitak privatnosti značio je da je sada bilo preteško inicirati radnje toga tipa, a to je bio razvitak događaja pri kojem sam se pretvarala da dijelim Devovo razočaranje. Jednom mi je prigodom počeo svlačiti odjeću kada je mislio da drugo dvoje spavaju. Izgledalo je da se svaki šum u malenoj sobi višestruko pojačava, pa je morao prestati kada je Sandhya iznenada sjela u krevetu. Svake su noći Arya i Sandhya ulazili u sobu prije nas, dok smo se Dev i ja pretvarali da smo zauzeti vani. Čavrljali smo s njegovim roditeljima ili slušali radio, bacajući poglede prema tračku svjetla koji se vidio ispod vrata. Čim bi se svjetlo ugasilo, u mraku bi se ušuljali na naše talaije, trudeći se najviše što smo mogli da zadržimo privid privatnosti. Prestala sam piti vodu nakon devet sati navečer i pobrinula se da potpuno ispraznim mjehur, jer je putovanje do zahoda noću meni predstavljalo zlokobnu radnju. Bez obzira koja vani bila temperatura, čak i kada nije bilo struje i kada ventilator nije radio, Sandhya se uvijek zamatala u plahtu, tako da je svaki dio njezina tijela bio pokriven, lako je Arya često bio budan, sjedeći na krevetu u potkošulji i pušeći cigaretu, nikada si nismo poželjeli laku noć. Otprilike jedanput tjedno svjetlo ispod vrata nije se tako brzo gasilo. U takvim bi nas prilikama Mataji sve odvela u dvorište i šamarala Hemu ako bi ova glasno pitala je li to noć u kojoj će napokon postati ujna. Bili smo odvedeni van i kada su se Arya i Sandhya svađali. Jednom je Arya izjurio na dvorište gdje smo sjedili i odšetao niz ulicu, vrativši se tek sljedećeg poslijepodneva. Kada smo se uvukli u sobu, Sandhya je bila umotana u pokrivač kao i obično, ali idućeg sam jutra vidjela da joj je lijevo oko zatvoreno i otečeno. Zaustila sam da nešto kažem, ali me Mataji spriječila, prošaptavši da je to zbog nerađanja djeteta. Poslala me da donesem malo leda iz hladnjaka koji je bez riječi dodala Sandhyji nakon što ga je umotala u rupčić. Uvijek sam se u blizini svojega šogora osjećala neugodno. Noću bi nam se, usprkos mojem oprezu, pogledi ponekad susreli u mraku. Ulovio bi moj pogled i uporno ga držao prikovanim za svoj, kao da klizim prema njemu po nizbrdici. Ono što mi je toliko smetalo bilo je to što nikada nisam znala o čemu razmišlja. Izgledalo
je kao da kupuje vrijeme prije no što otkrije svoje namjere; njegova mu je uvježbana neuhvatljivost s lica brisala svaki izraz. U neka bi jutra čula kako ustaje u četiri sata i u mraku odijeva košulju. Ne bi ga bilo otprilike dva sata, a kada bi se vratio, otišao bi spavati. Dev nikada nije pružao detaljne odgovore na moja pitanja o tome što radi Arya, pa sam prestala pitati. Očekivala sam da će na našu uvidavnost glede redoslijeda odlaska na spavanje uzvratiti istom mjerom — da će nas pozvati da nekih noći mi prvi odemo na spavanje, dajući Hemi priliku da svoje insinuacije protegne i na nas. Ali Arya to nikada nije ponudio, a Dev nikada nije to zamolio - možda je bio previše stidljiv ili previše ponosan ili previše ravnodušan. Umjesto toga, počeo je svake noći privlačiti svoj talai uz moj, kako bismo se u mraku mogli priljubiti jedno uz drugo. Osjetila bih kako se ispod pokrivača priljubljuje uz moje tijelo zabivši mi nos uz potiljak, jednom me rukom obgrlivši oko prsa, a drugom oblikovavši kolijevku između moje glave i jastuka. Katkad bismo zaspali u tome položaju. Jedne je noći počela padati kiša i poškropile su nas kapi s prozorskog okvira, probudivši nas. „Ostavi ga otvorenog", prošaptao je Dev kada sam počela ustajati da zatvorim prozor. „Preživjeli smo i mnogo gore dok smo spavali vani." Okrenuo me tako da moje lice bude uz njegovo. Kapi vode završavale su u jastuku između nas — osjećala sam kako slijeću na našu kosu, našu kožu. Dev me poljubio i mogla sam osjetiti okus kiše na njegovim usnama. Počeo je odvlačiti plahtu s mojega tijela, ali se ukočio i odustao kada je Arya iza njega u snu šmrcnuo. Jednoga ćemo dana imati svoj vlastiti stan. Uskoro, obećavam." U daljini je zazviždala neka lokomotiva, kao da naglašava njegove riječi. „Preselit ćemo se u Bombay, eto što ćemo učiniti. Uvijek sam sanjao o tome da odem tamo. Zamolit ćemo Babaija da nam ustupi kartu od svoje željezničke kvote za Frontier Mail." Zamislila sam kako se naslanjam na zeleno, debelo podstavljeno sjedalo u vagonu prvog razreda, one vrste koja se noću preobražava u krevet za spavanje. Mašem pozdravljajući se s Hemom i Aryjom i svima ostalima na peronu, dok vlak polagano klizi iz Nizamuddina. „Mogli bismo promatrati monsun", rekla sam. „Čula sam da tamo kiša pada toliku gusta da se čini poput pokrivača..." Odnekuda se začula buka vagona koji ubrzavaju na tračnicama ili je to možda bio zvuk kiše koja je sve jače padala. ,,A ja bih mogao upoznati sve glazbene urednike na filmovima, u njihovim studijima - možda čak one za koje je Saigal bio na audiciji prije toliko godina. Kada bih ih barem mogao navesti da me samo jedanput poslušaju, znam da bi nam budućnost bila osigurana." Dev je počeo gladiti moju kosu, skupljajući između prstiju kapljice vode, potiskujući ih prema mojim ramenima. Zagladio je pramenove koji su mi se zalijepili uz čelo, odmičući ih od očiju. „Naravno, to je samo san. To je tako skup grad, ne bi bilo načina da preživimo u njemu." „Nekako bismo se snašli", rekla sam neoprezno, okrenuvši glavu da pogledam u prozor. Kroz kaskadu kišnih kapi koje su odskakivale od prozorskog okvira mogla sam vidjeti Frontier Mail na svojem putu do slobode. Njegova zviždaljka sretno
zviždi, motor ga tjera preko polja i kroz sela, a dugački pramen crnoga dima provlači se kroz zrak poput krasopisa. „Možda, kada bismo tamo mogli nabaviti stan, situacija ne bi bila toliko loša", rekao je Dev dok je dlanovima stiskao pramenje moje kose, sušeći je. Raširio ih je ukrug oko moje glave i pogledao me s ljubavlju. Preko lica mu je prešao bljesak kao da mu je na pamet upravo pala neka ideja, kao da je nadahnuće upravo izronilo na stakleno ravnu površinu njegova uma. „Mogla bi zamoliti tvojega oca za pomoć." Jutro nakon što sam se rasplakala zbog Devove pjesme bio je prvi put kada mi je Mataji dopustila da razgovaram sa svojim roditeljima. „Imaš mnogo sreće", rekla mi je. „Koliko ljudi u cijelom Delhiju ima teleon kod kuće? Kada sam se ja udala, prvi put sam čula glas svoje majke tek nakon tri mjeseca." Izvukla je novčić u iznosu od jedne anne iz torbice ispod svojega sarija i pružila ga Hemi. „Koliko se ja sjećam, jedan poziv stoji četiri paise. Pazi da mi vratiš dvije paise." Telefon se nalazio u prodavaonici s racioniranom robom, u suprotnom smjeru od željezničke postaje. Hema je požurila prema kiosku s nakitom. „Gle", crveni lančići za gležanj, dvanaest za jednu annu - svaka bi mogla kupiti četiri ako odustaneš od svojeg poziva." Izgubila je zanimanje za njih kada sam joj rekla da će moći otipkati brojeve na telefonu, a to je bilo nešto što još nikada nije radila. Biji se javila na poziv. Nikada nije uspjela do kraja svladati govorenje u pravu stranu slušalice, pa joj se glas uzdizao i spuštao dok je pokušavala govoriti u oba njezina kraja. Hema se priljubila uz mene - nakon što je odabrala brojeve, osjetila se ovlaštenom da prisluškuje razgovor. „Moja kći, moja Meera", zaplakala je Biji kada je prepoznala glas s druge strane slušalice. Osjetila sam težinu u prsima kada sam čula kako plače, ali i otuđenost, kao da je fizička udaljenost među nama stvorila i emocionalno odvajanje. „Kuća je sada tako prazna. Odjednom se osjećam tako starom." Bila je to istina, shvatila sam kao da me nešto ubolo - Biji jest zvučala čudno staro preko telefona. Paji je bio pribran i služben. Želio je znati je li hladnjak stigao i kako radi radiogram. Papenov lonac, upozorio me, može biti opasan ako vodilica nije na svojem mjestu. Nadao se da su Dev i njegovi roditelji zdravi i zamolio me da im prenesem njegove pozdrave. Ja sam njega zauzvrat zamolila da pozdravi Šarmilu. Upravo sam htjela spustiti slušalicu kada sam se sjetila da Hema stoji pokraj mene, naćuljenih ušiju. ,,I ne brini se za mene", dodala sam. „Svi se dobro ponašaju prema meni — puni su brige za mene." Sada je već Mataji potvrdila ono što je Hema tvrdila — smatralo se nedoličnim da posjetim svoje roditelje prebrzo nakon vjenčanja. „Najprije se smjesti, neka ovaj dom postane tvoj, a onda čak možeš otići i ostati nekoliko noći", rekla je. Kada sam se ulovila za tu temu i predložila da umjesto toga Biji dođe k nama, Mataji je objasnila da se u njihovoj obitelji takav posjet dopuštao samo tijekom dana posebnih proslava. „Pozvat ćemo ih da dođu idući mjesec, na Karva Chauth. To je za tebe veliki dan prvi ćeš put postiti zbog Deva. Ne brini, taj će dan doći prije no što se snađeš." Dopuštala mi je da im telefoniram svaka četiri dana. (Koliko će mi trebati, pitala sam se, da tim ritmom potrošim dvadeset tisuća rupija koje sam dobila od Pajija i jedan rupi od Šarmile?) Hema me uvijek pratila i rekla mi kako su sve njezine prijateljice bile ljubomorne zbog tih poziva pri kojima je ona mogla birati brojeve.
„Osim hladnjaka i radiograma i Papenova lonca, zamolit ću Babujia da u moj miraz uključi i telefon." Nekoliko puta, kada je inzistirala na tome, dopustila sam Hemi da osobno pozdravi moje roditelje. „Nisam baš shvatio tko je to, ali puno priča", komentirao je Paji. Jednoga jutra Biji nije došla do telefona. Paji mi je rekao da je plakala još otkada se Roopa odselila na istočnu obalu. „Ravinderova jedinica odlazi u mornaričku bazu u Visakhapatnamu. Kreću ove nedjelje. Reći ću im da ih pozdravljaš." „Visakhapatnam!" viknuo je Dev kada sam mu rekla. „Ali to je na drugom kraju zemlje." Izgledao je toliko zaprepašteno da sam morala potisnuti drhtaj uzbuđenja koji sam osjetila. „Jadna Roopa", rekao je i polagano odmahnuo glavom. „Gledaj što si je učinila." Tijekom telefonskih razgovora s Pajijem nikada nisam uspjela spomenuti Devov prijedlog za odlazak u Bombay. Ispočetka sam odustala od ideje o tome jer mi se činila drskom. Nakon svega što je potrošio na moj miraz Paji bi se sigurno samo nasmijao na taj moj zahtjev. I to ne s toplinom, već s bijesom, rekla sam Devu. „Što je s dvadeset tisuća rupija u gotovini koje je dao Paji?" upitala sam. „To je trebalo biti za nas — to bi moralo biti dosta za stan, pa čak i u Bombayu?" Dev je izbjegavao moja pitanja o novcu što je dulje mogao. Na posljetku je otkrio da ga je obitelj zamolila da posudi taj novac i drži ga sa strane za Hemino vjenčanje. „Vidjela si i sama kako funkcioniraju te stvari s mirazom. Samo pomisli na to - Sandhya ništa nije donijela sa sobom. Bi li si netko poput Babujia mogao priuštiti da samo od svoje plaće plati vjenčanje svoje kćeri?" „Hoćeš reći da se moj otac ne mora brinuti samo o udaji svoje tri kćeri, nego i o Heminoj?" „To nije tako. Pokušaj shvatiti. Nitko taj novac ne čuva za sebe. Sve je to jedan veliki krug uzimanja i davanja, to je sve." „Da, moj otac neprestano daje, a tvoja obitelj neprestano uzima." „Začepi. Ovo nije kuća tvojega oca pa da možeš trkeljati što ti prvo padne na pamet." Te sam noći otišla u krevet naizmjence zaprepaštena i zapanjena. Dev je ležao na talaiju okrenut mi leđima, a smrad whiskeya u zraku bio je toliko snažan da sam znala da se namjerno napio. To je bio njegov način durenja, ali ja nisam marila za to. Kako im je mogao dopustiti da uzmu novac? Ja sam imala mnogo više razloga da budem ljuta na njega. Dok sam zurila u njegova leđa, počela sam shvaćati da je njegova obitelj bila ta koju je trebalo okrivljavati. Da je imao izbora, Dev bi sigurno više volio taj novac iskoristiti za preseljenje u stan u Bombayu. Dokle god budemo živjeli s njima, bilo je malo vjerojatno da će biti u stanju oduprijeti se željama svoje obitelji. Zbog toga je bilo još važnije da napustimo tu kuću. Na pamet mi je pala slika lokomotive koja se veličanstveno pomalja iz oblaka pare. Naravno, gotovine od mojega miraza više nije bilo — čak ni Dev nije mogao vjerovati da je to bila samo pozajmica. Hoćemo li ikada biti u stanju priuštiti si vlastiti stan? Dev neće mnogo zarađivati, barem ne u prvo vrijeme. Ovih su dana
poslovanje i industrija bili u brzom porastu pa je, prvi put od neovisnosti, bilo relativno lako pronaći posao. No to su većinom bili poslovi na početnoj razini, s dobrim mogućnostima napredovanja. Najbolje što je Dev uspio dobiti kao diplomirani sociolog bio je službenički posao u Hindustan Petroleumu, za koji je ponudu dobio u srpnju. „Ako je stanje u zemlji navodno toliko dobro, kako to da te toliko malo plaćaju?" pitao je Babuji. Zviždaljka se oglasila, čuvar je podignuo zelenu zastavicu, Frontier Mail spremao se da isklizne. Preostao je samo jedan način da se ulovi vlak - prihvatiti Devov prijedlog i zamoliti Pajija za pomoć. Budući da nisam mogla razgovarati telefonom, a da me nitko ne prisluškuje i nije mi bilo dopušteno da ga osobno posjetim, to ću morati učiniti pismom. Sve ću mu objasniti, iskreno ću mu reći kamo je otišao novac. Ako u srcu pronađe volje da nam da još nešto novca, može mi to reći tijekom svojega posjeta prigodom Karva Chautha. Nebo se rasvijetlilo, obzor se ponovno našao u fokusu, a zajedno s njim i Frontier Mail, ponovno zviždučući put Bombaya. Da sam znala cijenu koju ću morati platiti za tu vožnju vlakom, zatrla bih svaki trag toga pisma koje sam već sastavila u glavi.
SEDMO POGLAVLJE
Sljedeće srijede, kada smo Hema i ja došle do prodavaonice racioniranom robom obaviti moj telefonski poziv, ustanovile smo da je zatvorena. Meni je, zapravo, laknulo kada sam to vidjela - otkada sam poslala pismo Pajiju, bojala sam se kako će glasiti njegov odgovor preko telefona. „Tek je sedam sati", rekla je Hema, promatrajući zaštitne rebrenice spuštene cijelom širinom kioska. „Pitam se što se događa?" Dok smo se vraćale natrag, u ušima nam je zvonila tišina — tek smo tada primijetile koliko je ulica prazna. Približavajući se zavoju koji je skretao prema koloniji, obje smo nagonski potrčale. Kada samo se približili našoj kući, začule smo prigušene jecaje i namirisale oporost dima. Mataji je stajala ispred kapije, uspaničeno mašući da požurimo. „Gdje ste vi, tumarate uokolo kao da ste otišle u šetnju? Zar ne znate da su počeli neredi?" Zalupila je vratima i povukla zasun. „Pola Nizamuddina je u plamenu, a vi ste odabrale baš ovaj trenutak da odete telefonirati." Ostali smo budni do kasno u noć, slušajući sirene u daljini. Gospođa Ahmed je stajala pokraj zida koji je dijelio našu kuću od njezine i rekla da je dvadeset i troje ljudi poginulo i da je željeznička postaja uništena, ali Arya na radiju nije mogao pronaći ništa o tome. Bila sam ranije čula za nerede koji se dešavaju u siromašnim, napučenim četvrtima daleko od Darya Ganja, ali nikada negdje gdje sam ranije stanovala. Novinski članci sljedećeg dana bili su razočaravajuće oskudni. U njima se tvrdilo da je prethodnog jutra došlo do svađe u mesnici, zbog ovčetine koja se pokvarila. Do poslijepodneva se proširila glasina da se nije radilo o ovčetini, nego o govedini koja se prodavala pod ovčetinu. Ljudi su počeli govoriti da je mesar (musliman, poput mnogih u tome poslu) namamio smeđe-bijelu kravu koja se hranila smećem na željezničkoj postaji u stražnji dio svoje prodavaonice i tamo je zaklao, pa njezino meso podvaljivao hinduskim kupcima pod ovčje. Nakon što je vlastitim mesarskim nožem uboden u rame pobjegao je glavom bez obzira, a njegova je prodavaonica, zajedno s još četiri druge (tri muslimanske i jedna hinduska) zapaljena. No dotična je krava bila neozlijeđena, uvjeravale su novine svoje čitatelje, a sudionici u neredu mirno su se razišli kada su je kasnije toga poslijepodneva vidjeli da mirno kopa po smeću blizu poštanskoga ureda. U novinskom je osvrtu pisalo da bi takvi općinski neredi uskoro mogli postati izdvojene anomalije. U tome se osvrtu isticalo da su neredi u Delhiju u stalnom padu od Razdiobe, pripisujući taj trend povećanim mogućnostima zapošljavanja, koje su stvorene zahvaljujući vladinim petogodišnjim planovima za gospodarski rast. Članak je završio Nehruovim citatom; idealom, pisalo je, koji će narod uvijek smatrati neupitnim: „Vjerujmo u to bez ikakve sumnje... borit ćemo se do smrti za svjetovnu državu." „Na što se svela ova zemlja?" pitao je Babuji na glas kada sam mu pročitala članak. Mislila sam da je uznemiren zbog nereda, ali ispalo je da ga muči to što ih
nema još više. „Kako su ljudi tako lako mogli zaboraviti Razdiobu, tako brzo oprostiti muslimanima?" Babuji je otpuhnuo oblačić dima iz svojega hookaha i počeo plesti još jedan čvor na charpoyju koji je preokrenut naglavačke ležao pred njim. Svakoga jutra, nakon što bi provjerio signale za Punjab Mail, vratio bi se kući na sat vremena. Volio je da mu tijekom te stanke čitam na glas iz novina, dok je on zatezao užad charpoyja. „Svakih nekoliko dana moraš ispočetka pritezati čvorove", rekao bi navlačeći užad na okvir", inače ćeš ujutro strugati leđima o pod." U početku sam sjedila zakrivena velom gunghata mojega sarija, kao što je to činila Sandhya u njegovoj prisutnosti, a on je pazio da se ne okrene izravno prema meni. Sada sam lice držala otkriveno, a on mi je pričao toliko nesvjestan sebe, kao što bi činio razgovarajući s kćerkom. Osim što Babuji nije bio moj otac, nije mogao biti više različit od mojega oca no što je bio. Iako sam naučila da se ne osvrćem na njegovu sirovost, pa sam čak naučila i cijeniti njegovu izravnost, postojali su trenuci u kojima su me njegovi stavovi ostavili zapanjenom. Na primjer, postojao je onaj dan kada je razriješio tajnu mjesta na koje je Arya odlazio u zoru. „To je shahha, u onoj zgradi iza poštanskog ureda — jedan od klubova koji vodi hindus Rashtriya Manch. Arya radi za njih, znaš - on je blagajnik njihova nizamuddinskog ogranka. Javio se da besplatno vodi ranojutarnje vježbe na terenu za nove dječake." Zaprepastio me opušteni način na koji je Babuji hladnokrvno spomenuo to udruženje. „Komunalisti, lopovi, ubojice", tako je moj otac obično opisivao HRM, prigodom svojih čestih pogrda na račun te organizacije. Iako su Pajijeve najžešće uvrede bile rezervirane za Muslimansku ligu, kampanju za stvaranje separatskog Pakistana, preostalo mu je i više no dovoljno vatre da je usmjeri prema ostalim militarističkim organizacijama koje su se pridružile krvavom orgijanju Razdiobe. „Kažu da su se reformirali, da su odustali od nasilja, da ih zanima samo promicanje osjećaja vrijednosti medu mladim hindusima. Ali ne moraš jako duboko zagrebati da izložiš neutaživu žed HRM-a za muslimanskom krvlju." Osjetila sam kako u mojem odgovoru Babujiju odzvanjaju očeve riječi. „Nisu li oni jedna od skupina koje je vlada zabranila zbog ubojstva Gandhijija?" upitala sam. „Sve su to laži", zalajao je Babuji, trznuvši glavom uvis kao da sam posumnjala u njegovo osobno poštenje. „Politika i laži, eto što je to. Nehru je morao pokazati svijetu da nešto radi, da sačuva obraz nakon tako sramotnog ubojstva. Ali zavjera koju su skovali za to ubojstvo nema ništa sa skupinama koje je za to optužio - to je bio razlog da je već sljedeće godine bio prisiljen ukinuti zabranu." Babuji me promatrao toliko užarenim pogledom da sam poželjela da još uvijek između nas imam filter svojega gunghata. „Daj da te nešto pitam, Bahu - budući da je tvoja obitelj došla u ovu zemlju kao izbjeglice, baš kao i mi. Stalno trube Gandhiji ovo i Gandhiji ono, svuda mu podižu kipove, stavljaju njegov lik na poštanske marke. Ali što je on uopće učinio za ovu zemlju? Taj čovjek, kojega nazivamo ocem nacije. Riješio se Britanaca, to je istina, ali po koju cijenu? Milijuni ljudi su poginuli, a još su milijuni, poput nas, postali izbjeglice. Zašto? Zato da bismo mogli imati Pakistan isječen iz našega vlastita mesa, koji nam sada sjedi na glavi? Kakav je to otac koji odsiječe ruku svojega naroda i daruje je nekome?"
Bila sam zapanjena. To je bilo tako zločesto izobličavanje svake činjenice koju su mi ikada rekli da sam osjetila kako mi na oči naviru suze, kao da me netko upravo pljusnuo. Željela sam vrisnuti Babujiju da je Gandhiji bio posljednja osoba na svijetu koja je željela Razdiobu, da joj se odupirao do samoga kraja. Da je čak Jinnahu ponudio mjesto premijera, ocu muslimanskoga naroda, kako bi zemlju održao netaknutom. Britanci su bili ti koji su mogli spriječiti krvavu razdiobu, ali odlučili su da to ne učine i ostavili su zemlju da se sama bori. Povukli su svoje vojne snage punih deset mjeseci ranije no što su to bili najavili, kako ne bi morali trošiti svoje resurse na sprječavanje krvoprolića. Toga sam dana nekako uspjela zauzdati svoj jezik. Pustila sam Babujija da i dalje gunđa, podsjećajući se da ja, kao bahu, nisam u poziciji da ga ispravljam i da mu se suprotstavljam. Sada sam si ponavljala uvijek istu mantru, dok se Babuji žalio da istjerivanje samo jednog muslimanskog mesara nije bilo dovoljno. „Mogu pričati što god hoće o tome da ima dovoljno radnih mjesta za sve, ali bijes ne umire tako lako. Kupuje si vrijeme, leži pritajen i čeka. Upamti moje riječi, izlit će se rijeke krvi — onoga dana kada izrone na površinu svi ti zakopani osjećaji, i to deset puta snažniji." Babuji je pritegnuo i posljednji konopac. „Vjerojatno misliš da sam jako zadrt, zar ne? Da meni muslimani ne čine ništa nažao, pa zašto ih, onda, mrzim?" Duboko je udahnuo dim iz hookaha i počeo snažno kašljati. „Vidiš? To je razlog. Taj duhan koji su donijeli Mughali. Ti će me muslimani još i ubiti." Povukao je još jedan gutljaj dima kroz cjevčicu, a onda hookah odložio ustranu. „Dođi i sjedni pokraj mene." Okrenuo je charpoy na pravu stranu i pokretom me pozvao da mu se pridružim na njemu. „Ispričat ću ti priču da ti promijenim mišljenje." Jesi li ikada bila u Kasuru, bahul Dev ti je sigurno pričao o njemu - na posljetku, to je mjesto u kojem je rođen. Profinjen grad, veličine nara, južno od velike lubenice koja je Lahore. Tamo je živio veliki pjesnik Bulleh Shah, to je mjesto iz kojega potječe najbolja koža. Trinaest sam godina radio tamo kao radnik na pruzi, pa kao pomoćnik šefa postaje, dok me na posljetku, u prosincu 1945., nisu postavili za šefa postaje. To nije bila jako velika postaja, ali imali smo lijep broj vlakova koji su stizali iz Lahorea i Firozpura. Kada sam dobio to postavljenje, mislio sam: to je to — imao sam posao, obitelj, stan, dobre prijatelje - pretpostavljao sam da ću provesti ostatak svojega života živeći tamo sretno." „Tada je pokret za oslobođenje dobio na snazi. Iznenada su muslimani, čak i prijatelji i susjedi koje sam godinama poznavao, počeli poput papiga ponavljati ono što je tvrdio njihov vođa Jinnah — da više ne mogu živjeti pokraj fundusa. Demonstrirali su na ulicama, katkad stvarali nerede kako bi privukli pozornost na taj novi zahtjev za posebnom zemljom." „Ako budemo manjina među hindusima, bit ćemo robovi", tvrdili su, „bit ćemo diskriminirani, bit ćemo ubijani." „Kao da se njihovom zajednicom proširila nekakva zaraza i pojela im mozak." „Nekoliko je dana u Kasuru bilo mirno, iako su se tada u ostatku Punjaba događale strašne stvari. Znali smo da ne možemo pobjeći - bili smo preblizu te sočne lubenice koja se već raspuknula. Pa ipak, šokirali smo se kada nas je na posljetku zapljusnula iskopana utroba Lahorea. Sjećam se da mi je Arya upravo donio ručak na postaju, kada je dotrčao Hussein, prodavač karata, i rekao da je počelo. Promatrali
smo kroz prozorčić blagajne za prodaju karata kako svjetina nadire niz ulicu, spaljujući sve hinduske obrte i prodavaonice." Zinula sam da nešto kažem, ali Babuji je podignuo ruku, „Znam što ćeš reći, babu — da su i hindusi imali muslimane na zubu, da je poginulo jednako toliko muslimana, koliko i hindusa. Mogu ti ispričati samo ono što sam vidio na svoje oči. Bili su vrlo metodični, ti muslimani koje sam toga dana vidio na djelu - provjeravali su svaku adresu, neke su dućane ostavili netaknute, a kroz prozore drugih ulijevali su kerozin. Nakon što su završili, izgledalo je da nismo potpuni no zadovoljni onime što su učinili. Stajali su na ulici zureći u vatru, poput djece koja se pitaju kako da najbolje iskoriste svoje vrijeme za igru. Zatim je netko rekao: 'Soraaj, zelenaš, gdje je on? On uvijek cijedi novac iz muslimana, hajde da ga podučimo lekciji.' Gledali su oko sebe, ali Soraaj je pobjegao davno prije no što su zapalili njegov kiosk, pa su umjesto toga ulovili Bajranga Singha, njegova čuvara, i zapalili mu košulju." „Bajrang je nekako uspio strgnuti košulju sa sebe, a oni su ga onda, smijući se, bockali bakljama, dok mu se nije zapalila i pajama. Uspio je i nju skinuti i stajao je tamo gol, pa su mu zapalili i turban, jer im ništa više nije preostalo za zapaliti. Pomislit ćeš da je turban najlakše skinuti, ali iz nekog razloga - možda zbog šoka Bajrang to nije učinio. Umjesto toga, nagoga je tijela, dok mu se s glave pušilo i plamsalo, potrčao prema željezničkoj postaji." Babuji se zagledao u moje oči. „Nikada neću zaboraviti njegovo lice dok je lupao po vratima koja smo zaključali, nikada neću zaboraviti smrad njegove zapaljene kose. Da smo Bajranga uvukli unutra, možda bismo ga mogli spasiti. Znao je da postaje uvijek poštede - bile bi previše korisne nakon Razdiobe, a da bi ih uništili. Ali čak su se i muslimani u našoj skupini bojali svjetine. Samo se Arya, koji se igrao s Bajrangom dok su bili djeca, borio da se probije van - učinili smo sve što smo mogli da ga spriječimo. Zajedno smo promatrali kako dvojica muškaraca odvlače Bajranga, dok mu se s glave još uvijek pušilo." Babuji je zastao da uzme svoj hookah i povuče dugački dim. Dim je proizveo klokotavi zvuk dok je pjenušao, prolazeći kroz okruglu posudicu s vodom. „Onoga dana kada je Gandhi kapitulirao pred zahtjevima muslimana i pristao na razdiobu, ponovno su po cijelom gradu planule vatre. Nitko nije znao hoće li Kasur potpasti pod Indiju ili Pakistan - Britanci to nisu htjeli objaviti do samoga kraja. Ljudi su govorili da to, zapravo, nije ni važno - zašto da se ne pričeka i vidi kako će se stvari razvijati nakon što sve to nasilje ne prestane, a što je, tvrdili su, razumno za očekivati? Na posljetku, hindusi su prilično dobro živjeli pod muslimanskom vladavinom, za vrijeme Mughala, pa će sigurno i sada biti tako. 'Zašto da ostaviš posao, ostani barem dok ne prodaš stan?' Ali do tada sam već vidio previše prerezanih grla, previše zapaljenih tijela. Te sam večeri iskoristio svoju kvotu šefa postaje da kupim karte za sebe i svoju obitelj. Već smo idućeg dana sjeli u vlak za Delhi. I dobro da smo to učinili — nakon tjedan dana većina je hindusa i sikha, koji su bili dovoljno glupi da ostanu, plutala u kanalu, glava odvojenih od tijela. Grada koji je prije mnogih tisućljeća osnovao Loh, sin Rama, u samome srcu Hindustana više nije bilo. Lahore i njegov nar pripali su Pakistanu." „Iako smo sve izgubili, imali smo više sreće od mnogih. Pobjegli smo prije no što su počeli voziti vlakovi smrti, prije no što su se po tračnicama počeli valjati
vagoni puni izmasakriranih izbjeglica. A pogledaj Sandhyjinu obitelj - uspjeli su pobjeći samo zato, što su se pridružili gomili koja je bježala pješice. To ih je stajalo jednog djeteta — umrlo je trećega dana - i završilo je kao samo još jedno od tijela kremirano usput ili zakopano u neobilježenom grobu." Babuji je još jedanput uvukao dim iz hookaha. „Znaš li tko nas je došao spasiti u Delhiju, bahu? Ne tvoj Gandhiji ni Kongresna stranka — bio je to HRM. Čuo sam za njih u Kasuru - bila je to jedna od grupa koje su hindusi osnovali za samozaštitu i, da, za osvetu. Bili su poznati po svojim noćnim pohodima na muslimane - osveta, shvaćaš, zbog napada na hinduse tijekom dana. Arya im se htio pridružiti u danji ma kada su počele prve nevolje, ali ja mu to nisam dopustio. No u izbjegličkim je kampovima HRM-a dao na znanje da su njihovi ciljevi miroljubivi, da su tu samo zato da pomognu svojim sunarodnjacima hindusima. Samo u našem odsjeku bilo je sigurno oko tucet dobrovoljaca — pomagali su ljudima da se smjeste, dijelili su im chappatije i posteljinu, brinuli se da imamo vodu i lijekove. Kada smo otišli, Arya se htio vratiti i pomoći novim izbjeglicama tako što će i sam postati dobrovoljac. Toga sam puta bio sretan što mu mogu dati svoj blagoslov da se upiše u članstvo HRM-a." „Trebalo je proći nekoliko mjeseci prije no što ću dobiti posao u Nizamuddinu. Iako sam imao toliko mnogo godina službe, bio sam obaviješten da je stari željeznički sustav srušen i morao sam opet početi od pozicije pružnog radnika. No još je više ponižavajuće bilo da je šef postaje bio muškarac po imenu Ahmed. Nakon svega što sam pretrpio, napustivši posao i kuću i sve svoje stvari u Kasuru kada su me Pakistanci otjerali, sada sam morao primati zapovijedi od muslimana. Od nekoga tko je imao hrabrosti ući jednoga dana u moj ured i držati mi predavanje o svetosti groba Salima Fazla." Pocrvenjela sam dok me Babuji svrdlao pogledom. „Vidiš onu kuću pokraj naše? Tamo živi Ahmed - Ahmed sahib. Dobro je pogledaj - jedina je u koloniji koja ima dvije dodatne sobe i kupaonicu u kući, izgrađenu iznad prizemlja. I tako, dok oni tjeraju sve hinduse iz Pakistana, evo kako se mi ponašamo prema našim muslimanima ovdje u Indiji. Podižemo za njih zgrade, zgrade na dva kata, dok se u sobi do nas spavajući tiska četvero ljudi. Sve što Ahmed ima je onaj njegov sin delinkvent, a ja ovdje svojoj bahu mogu ponuditi samo pod. „Reci mi samo jednu stvar, bahu, prije no što me optužiš zbog mojih stavova. Sada kada imaju svoju zemlju, za koju su naglasili da je samo za muslimane, zašto se još uvijek motaju ovuda? Ne bi li Ahmedi trebali biti spakirani i poslani u Pakistan, a mi da živimo u toj kući?" Dok smo odrastali u Rawalpindiju, Paji je često pozivao muslimane na večeru. To je djelomično činio da izaziva svojeg oca Harilala, u čijem smo jednom krilu kuće živjeli. Iako je Harilal upošljavao muslimane u izdavačkom poslu, nije odobravao takvo bratimljenje, pogotovo kada se radilo o hrani i piću. Ipak je pazio da se srdačno ponaša u blizini sinovljevih gostiju, nikada si ne dopuštajući da zagrize mamac. Biji se, s druge strane, u takvim prilikama povlačila u sebe i jela je u svojoj sobi. Pokušala je i nas spriječiti da pokazujemo svoja lica, ali Roopa i ja (ne i jadna Šarmila, koja je bila previše plašljiva) smo obično uspijevale pobjeći. Kasnije bismo čuli kako Biji iskaljuje svoj bijes na Pajiju. „Večer za večeri poslužuješ hranu nečistima. Sigurna sam da je kuharu već svega dosta; što ako iz protesta ode od nas? Hoćeš li me tada strpati u kuhinju, da im kuham kravlje papke?"
Izazivanje Harilala nije bio jedini razlog - Paji je bio istinski zainteresiran za kulturu svojih gostiju. „Muslimani možda jesu osvajači, to je istina, ali gledajte kako bismo bez njih bili nepotpuni. Zamislite kako bi bilo da nikada nismo kušali biryani ili da smo umrli, a da nismo vidjeli Taj Mahal." Pitanja vjere nisu ga mučila — zapravo, želio je njegovati druženje s muslimanima kako bi naglasio svoj sekularni svjetonazor. „Ram ili Rahim, na kraju krajeva sve je to ionako samo prokleti HOAX", rekao bi (iako nikada ne svojim gostima muslimanima, od kojih su mnogi bili prilično religiozni). „Ako želiš gubiti vrijeme, je li važno činiš li to u džamiji ili hramu?" Možda je jedan vid muslimanske kulture, za koji je osjećao istinsku privrženost, bio qawwali. Izgleda da mu nikada nije pala na pamet nedosljednost te naklonosti, i koliko su te strastvene, predane pjesme u raskoraku s njegovim prijezirom prema religiji. Paji je imao jednog prijatelja, strica Salmana, s kojim je naročito često odlazio na recitale qawwalija. Te su priredbe obično otpočinjile kasno navečer i stric Salman je najprije dolazio u našu kuću na večeru, noseći darove u obliku grožđica i badema ili mrvičaste perzijske slatkiše vermicelli, koje sam toliko voljela. Za tu se prigodu volio oblačiti u službeni, svileni sherwani. Tunika je sezala sve do njegovih koljena i bila je upotpunjena krutim, ukrašenim ovratnikom koji ga je grebao po bradi. Njegova bi pidžama bila one vrste koja tijesno prijanja uz tijelo, a na glavi bi nosio tamnu, baršunastu kapu koja je kasnije postala poznata kao kapa Jinnah. Ljeti je svoju bradu bojio kanom — da mu bude hladnije, govorio je. Roopa i ja bismo prelazile dlanovima po njoj, kao da gladimo krznenog, narančastog ljubimca. Šarmilu je intrigirala ta boja, ali otrčala bi svaki put kada smo je pokušali nagovoriti da je i ona pogladi. Stric Salman bio je jedini Pajijev muslimanski gost za kojeg se činilo da ga Biji podnosi, s kojim bi se udostojala sjesti za stolom u blagavaonici, pa čak i porazgovarati s njim. Glavni razlog za to bila je njegova supruga, koju je katkad dovodio sa sobom. Teta Yasmin nije mogla biti drukčija od žena rustikalnih muslimanskih radnika koji su radili za Bijina oca u njihovu selu. Teta Yasmin ne samo što je puštala da joj kosa nesputano pada niz ramena ili ju je vezivala najtananijim šalovima, nego se odijevala u najupadljiviju odjeću u kojoj je često odlazila do Lahorea ili Karachija, na putovanja posvećena kupnji. Njezin izvrsno iskrojen kameez imao je rukave odrezane na točno onu dužinu koja je u tome trenutku bila najmodernija, njezine salware bile su napuhnute ili stegnute oko njezinih nogu ovisno o trenutnome trendu, a neke od njezinih sandala imale su potpetice dovoljno visoke da izazovu one koje su nosile britanske memsahib. Biji se u Yasmininoj prisutnosti počela ponašati djevojački i hihotavo, poput zaljubljene tinejdžerice. Kada su se upoznale, držala se rezervirano, ali je omekšala u samome početku i do kraja toga prvog susreta već su čavrljale i smijale se poput starih školskih prijateljica. Bili smo zadivljeni kada smo vidjeli tu Bijinu preobrazu nestala je rezerviranost i dostojanstvenost zarnindarove kćeri (koju je održavala pri druženju sa svim svojim hinduskim prijateljicama) i zamijenila ih je ta nevjerojatna razuzdanost. Nikada nismo na dugo vremena viđali Yasmin, jer bi je Biji odvukla čim bi ova došla, monopolizirajući njezino društvo iza zatvorenih vrata sve do večere, kada su se pojavljivale namirisane egzotičnim parfemima. Jednom sam
provirila u spavaću sobu i vidjela Biji kako balansira u sandalama tete Yasmin, trudeći se prehodati sobu s jedne strane na drugu. Jedne godine, prigodom festivala Eid, stric Salman je Pajiju darovao odijelo poput onoga koje je i sam volio odjenuti na qawwalije. Paji ga je odmah navukao na sebe — sherwani, šešir Jinnah, usku pidžamu, pa čak i par špičastih cipela ukrašenih zlatovezom. Pojavio se iz svoje spavaće sobe, izgledajući veličanstveno i blistavo poput plemića s mughalskog dvora ili, kako je to stric Salman rekao, „Poput nekoga čiji su preci u sebi imali perzijske krvi." Bila je to istina. Nikada ranije nismo primijetili sličnost između Pajija i strica Salmana — bili su otprilike iste visine i grade, imali su iste, aristokratski visoke jagodične kosti i, kada su tako stajali odjeveni u identične sherwanije, moglo ih se zamijeniti za braću. Biji je, vidjeli smo, bila uznemirena tim prizorom. „Hoćeš li pustiti i narančastu bradu?" pitala je Pajija sljedeće jutro. Kada je sljedeći put došla teta Yasmin, donijela je svilene dupatte za moje sestre i mene, i odijelo za Biji. „Odjeni ovo i večeras ćemo svi otići na qawwali", naredila je. Naravno, Biji je ispočetka bila rezervirana, ali bilo je jasno da će pobijediti njezina znatiželja. „Odjenut ću je, ali samo na trenutak", rekla je. Bio je to salwar kameez, ali vrlo različit od vrećasta tipa koji je Biji nosila po kući. Žuta boja odjeće bila je nijanse koju sama nikada ne bi odabrala — naglašavala je njezinu tamnu boju kože, i to jače od narančaste ili crvene. Kameez je usko pristajao oko struka i tijesno omatao trbuh potiskujući joj grudi uvis, naglašavajući njezinu figuru. Oko njezina vrata sićušna su stakalca oblikovala jedinstven uzorak, presijavajući se i niz ruke, a bili su utkani i u dupattu. Biji je stajala ispred zrcala, promatrajući se na ovaj i onaj način, povlačeći materijal da izravna nabore, neoprezno namještajući oko vrata svoju dupattu. ,,A sada, za završni dojam", rekla je teta Yasmin, vadeći iz svoje torbice ruž za usne i prinijevši ga Bijinim ustima. Ali, lo je već otišlo predaleko. Biji je povukla lice izvan dosega i skinula dupattu. „Voljela bih ti se pridružiti, ali ne mogu." Naša su se lica rastužila, jer, bez Bijina društva, i mi ćemo morati ostati kod kuće. No teta Yasmin razumjela je bolje od nas da je to samo bio majčin trik. Nastavila je laskati i očijukati s Biji, što je bilo ponašanje za kojim je ona čeznula, ali ga nikada nije primila od Pajija. „Kakva će to biti šteta ako te nitko ne bude vidio u salwar kameezu." „Toliko sam se veselila tome da ćemo nas dvije sjediti zajedno, jedna pokraj druge." „Znaš, ženama se dopušta da pođu samo u posebnim večerima." Nije trebalo mnogo da Biji objavi da će i ona poći: „Ako ni za što drugo, a ono da ne razočara djecu." Prebacila je svoju dupattu preko potiljka, tako da su joj dva kraja počivala na grudima, a onda se pogledala u zrcalo i prebacila moderno jedan kraj preko vrata. Paji je ispustio jedan ,,vau!" divljenja kada je vidio Bijinu preobrazbu, a nju je to toliko razveselilo da mu je dopustila da je jednom rukom obgrli oko ramena. Uvijek ću se sjećati njih dvoje kako silaze niz stube s rukom u ruci, poput onog muslimanskog para od neki dan na Eidu, odjevenog u njihovu najbolju odjeću.
Qawwali se održavao onkraj naselja, s druge stane Mali Roada - što je većinom bila muslimanska strana, po kojoj smo rijetko šetali. Kloparali smo po ulicama osvijetljenima plinskim lampama, kroz četvrti koje su bivale sve siromašnije, uronjene u miris konja i stare kože. Stric Salman nam je objasnio sufijsko podrijetlo qawwalija, ali bila sam previše zaokupljena kućama pokraj kojih smo prolazili, a da bih slušala. Očekivala sam da će biti obojane zeleno ili plavo ili u neku drugu boju koja će otkrivati njihov muslimanski identitet, ali bilo je malo toga po čemu ste ih mogli razlikovati od kuća u drugim dijelovima grada. I žene u dvorištima izgledale su isto — raspravljale su o prednostima lonaca nad kuhalima na ugljen, odjevene u uobičajeni, vrećasti salwar kameez koji su svi nosili. Ne bi li bilo lijepo, razmišljala sam, kada bi, ako ih pogledate izbliza, otkrili da su sve našminkane poput tete Yasmin? U predvorju me najviše zadivilo što je sve bilo bijelo. Bjelokosno bijeli strop, svjetlo koje bliješti i slijeva se s njega, glazbenici u svojim savršeno bijelim kurtama, snježnobijele plahte koje su prekrivale dais i slijevale se na sag duž cijelog sjedališta. Sjela sam na plahtu u ženskom dijelu gledališta, nasuprot pamučno-bijelom, duguljastom, tvrdom jastuku, glave pokrivene dupattom, kako nas je teta Yasmin podučila da učinimo. Došla je žena s poslužavnikom i počela kružiti uokolo, nudeći nam čaše pjenušavog, bijelog mlijeka s bademom. Postojalo je nekoliko skupina pjevača („qawwala", kako ih je zvala teta Yasmin), koji su naizmjence nastupali. Qawwal solist otpjevao je svaki novi stih uz melodiju s harmonija, a zatim je njegova skupina odgovorila istim stihovima, usput glasno plješćući. Ljudi u gledalištu cijelo su se vrijeme njihali da time iskažu svoje divljenje i uživanje ili bi ustali da ponude novac, a neki su ispružili ruku i viknuli „Subhan allah". Biji se ispočetka okretala oko sebe i tašto promatrala hoće li spaziti još neku hindusku ženu. Pokušala je navući svoju dupattu nisko na čelo da sakrije svoju bindi, ali ubrzo se opustila kada je shvatila da je nitko ne promatra. Sjećam se da me uspavalo bljeskanje i svjetlucanje kamenčića u Bijinu kameezu, dok su se ona i teta Yaasmin njihale s jedne strane na drugu, u ritmu pjesme i pljeskanja. Biji nikada više nije odjenula salwar kameez. Porast nereda u zajednici učinio je atmosferu nesigurnom za hinduse da odlaze u muslimanske dijelove grada, poput onoga u kojem su se održavali qawwaliji. Stric Salman i teta Yasmin još su nekoliko puta došli u našu kuću, ali ubrzo su se preselili u Karachi, za koji su rekli da je više kozmopolitski. Godinama kasnije, dok sam prekapala po jednoj škrinji, pronašla sam taj salwar kameez - Biji ga je ponijela sa sobom kada se ukrcala na vlak za Indiju, dok smo bježali iz Rawalpindija. Tri godine kasnije čuli smo za strica Salmana. Pismo iz Karachija nekako je pronašlo svoj put preko delhijske uprave za izbjeglice do Pajija. ,,I Yasmin i ja u dobrome smo zdravlju", pisao je stric Salman, rekavši da planira put u Delhi toga prosinca, kako bi posjetio svojega brata Manmada. Manmad je bio jedan od izbjeglica koji su pobjegli u drugome smjeru, ostavivši za sobom svoju spaljenu tvornicu u Ghaziabadu kako bi pobjegao u Karachi. No previše mu je nedostajala Indija i vratio se godinu dana kasnije da iskuša sreću u Delhiju. „Veselim se što ću moći upoznati svoja dva brata u Delhiju jednoga s drugime — znam da ćete biti dobri prijatelji. Možda ti Manmad čak može pokazati gdje su najbolji qawwaliji." I teta Yasmin će poći na taj put - već je u Karachiju počela kupovati salwar kameeze za Biji.
Paji i Biji čekali su novo pismo, koje nikada nije stiglo. Na pismu koje smo primili nije bilo adrese pošiljatelja, niti Manmadove adrese, pa nikada više nismo bili u mogućnosti stupiti u kontakt sa stricem Salmanom. Iako je ispočetka bilo teže, Paji je s vremenom uspio stvoriti krug muslimanskih prijatelja u Delhiju. Čak je u Darya Ganju osnovao posebnu hindusko-muslimansku grupu kako bi poticao takve odnose. Obnovio je svoju strast prema qawwaliju, a Biji se naviknula da ponovno prima na večeru muslimanske goste. Nasuprot tome, u Devovu kuću nikada nije pozvan nijedan musliman. Mataji je čavrljala s gospodom Ahmed preko zida, a Hema je katkad u igru uključila i sina gospode Ahmed, Rahima, no izgledalo je da socijalizacija na tome završava. Na dan festivala Eid, Ahmedovi su poslali čaše mlijeka s bademima. „Nemoj to piti", viknula je Mataji trčeći preko dvorišta da uzme čašu iz Hemine ruke prije no što je stigla otpiti gutljaj. „Koliko ti puta moram reći da su oni muslimani i da su možda stavili urok na to mlijeko." Mataji je odnijela čaše u kuhinju i počela ih prazniti, izlijevajući mlijeko u sudoper. „Žao mi je što ga moram baciti, ali što mi drugo preostaje? Tako se neće uvrijediti kada vratim čaše, a mi smo istovremeno na sigurnome."
OSMO POGLAVLJE
Dan prije karva chautha, Mataji je odvela Sandhyu i mene na sajam koji se protezao po trgovačkoj ulici, s druge strane željezničke postaje. Izgledalo je da se u svakoj dostupnoj niši i udubini između kuća nalazi kiosk, zajedno s platnenim krovom i zidovima od bambusa i žicama na kojima su bile načičkane žaruljice u boji. Mataji nas je znalački vodila kroz hrpe ljudi ispitujući kakvoću sastojaka jarkocrvene boje u prahu i pooje, zastajkujući nad kutijama sa slatkišima, potičući nas da isprobavamo lančiće za gležnjeve i papuče ukrašene zlatovezom prije no što bi ih nam kupila. „Mali dar za moje bahe", rekla nam je. „To je najmanje što mogu učiniti zauzvrat što se brinete da moji sinovi žive dulje." „Chauth" se odnosio, objasnili su mi, na četvrti dan mjeseca u opadanju, kada su supruge postile u ime dugovječnosti svojih supruga, od praskozorja do prvog pogleda na izlazeći mjesec. Bio je to najdulji i najnaporniji od svih postova, jer ga je mogla pokvariti i samo kap popijene vode i obično se obavljao u listopadu, kada je bilo jako vruće. „Katkad ne možeš vidjeti Mjesec, jer ga zakriju oblaci", rekla je Hema, trudeći se iz petnih žila da me preplaši. „Tada moraš nastaviti postiti - ako je potrebno, čak i danima. Doista se nadam da se to neće dogoditi i tebi." Ispočetka sam mislila da se taj obred zove „Kadva" ili „gorčina", kako bi označio koliko je težak taj post. Ali Sandhya mi je pojasnila da se zove „Karva", a ne „Kadva", što se odnosilo na simbol dobre sreće, na jednu vrstu zemljana lonca. „Ako toga dana na tvoja vrata dođe starica koja prodaje grnčariju, svakako kupi karvu", pjevala je, „jer, ako to ne učiniš, ulovit će u lonac tvoj duh i ukrasti ti supruga." Kako se dan festivala sve više približavao, primijetila sam da se Sandhya promijenila. Njezine crte lica, koje su obično odavale izraz stoičkog podnošenja života, počele su se opuštati, pa su čak katkad i procvale osmijehom. Kosu je oslobodila praktične punđe i pustila je da pada u blistavom slapu po njezinim ramenima. U njoj su se pojavili strukovi jasmina, a katkad joj je pokraj uha procvao i cvijet hibiskusa. Oko zapešća su joj zveckale zelene, staklene narukvice, a nokti na njezinim rukama i nogama dobili su sloj raskošnocrvene boje. Jednoga sam je jutra čula kako pjeva u kupaonici; drugi sam je put ulovila kako mrmlja neku melodiju u kutu za pooju. Čak je i njezina riža postala manje grudičasta. Kao da je postala mlada, bezbrižnija i, kako je vrijeme prolazilo, sve veselija — kao da se vraćala u utjelovljenje mladenke. I Arya je to primijetio, jer se činilo da se dulje zadržava svakoga jutra nakon što je ona za svoju pooju dotaknula njegova stopala i samo zuri u nju. Nikada nije bilo poljupca niti ikakva vanjskog izraza ljubavi, samo to zatravljeno zurenje u oči onoga drugoga. Hema bi za mene karikirala to njihovo ponašanje, isplazivši jezik i kolutajući očima kao da joj nisu sve daske na broju. Po noći su se duga čekanja ispred sobe, prije no što bi Arya ugasio svjetlo, uvišestručila od jedanput tjedno na dvaput, pa na četiri puta.
Možda je stvar bila u tome što sam ja bila svježa supruga, a ona iskusna šogorica; možda je to omekšalo Sandhyjin stav prema meni. Primijetila sam to po malim stvarima - progovorenoj rečenici kada to nije bilo apsolutno potrebno, pogled u mojem smjeru bez nevoljkosti ili rezerviranosti, čak i po naranči koju mi je ogulila kada je gulila jednu za Mataji. „I ja sam nekada bila nervozna zbog posta, ali sada mi je to najdraže doba godine", rekla je jednoga jutra. „Prije posta proći ćemo zajedno kroz sve korake, pa se nećeš imati čega bojati." Hema je postala vrlo ljubomorna kada je vidjela da nas dvije raspravljamo o tome obredu. Hodala je po kući žaleći se da s njom više nitko nikada ne razgovara, pitajući se mračno je li to zbog toga što bahe kuju zavjeru. Dok sam odrastala, nikada nisam vidjela Biji da posti. Paji joj je to vjerojatno zabranio, jer je to bio način da se žene drže podređenima muškarcima. Nisu mi bili poznati koraci koje mi je pokazala Sandhya - desno stopalo na tučku za mrvljenje, mlijeko koje se nosi u čaši kao dar, okruglo sito od vrste kroz koju se prosijava brašno, koje se pruža prema mjesecu. „Zašto to rade samo žene?" pitala sam se na glas. „Zašto i muškarci ne poste za svoje žene?" Kao da je Paji bio u meni i natjerao me da izgovorim te riječi. „Ne bi li i Dev trebao vježbati te korake? I Arya?" „Ne bih znala. Nije na meni da to kažem", odgovorila je Sandhya, iznenada hladna izraza lica i službena glasa. Ponovno mi se obratila kasnije, kada smo sito i tučak odložile ustranu. „Bez Arye, ni ne znam bih li bila živa. Zato nije stvar u tome da postim za njegov život — ja postim i za svoj." Ono što me najviše brinulo u vezi Karva Chautha bila je Pajijeva prisutnost na toj svečanosti, kojom će svjedočiti njezinu zaključenju. Sandhya mi je objasnila sveto podrijetlo posta, kako je to prilika ženama da obožavaju majku boginju Parvati. Iako nisam bila pobožna, nije mi smetalo da sudjelujem u tako religioznim ceremonijama. Slušajući mitološke priče s kojim se poistovjećivala Baji ili pjevajući pjesme u hramu ili nudeći darove Lakšmi ili Divali, bilo je lako uživati u tim stvarima kao odrazima kulturološke aktivnosti bez razmišljanja o dubljem značenju tih radnji. No Paji je, zbog svoje duboke odbojnosti prema religiji, bio drukčiji Poput nekoga alergičnog na mačke tko počne sipljivo disati čim barem ugleda mačku, lice bi mu postalo purpurno i oči bi mu se iskolačile kada je bio izložen bilo kakvu obliku obožavanja. Pričao nam je kako je, kao dječak, tako čvrsto zavezao uzice na svojim cipelama da ih nije mogao izuti pred hramom, pa bi pobjegao van. Čak i gore od religioznog aspekta ceremonije bilo je što se od mene očekivalo da dotaknem Devova stopala prije no što se počnem postiti. „Neki ljudi samo dotaknu tlo ispred osobe, ali treba dotaknuti nožne prste te osobe - ne nokat, jer to nije prikladno, već dio iza njega", podučila me Sandhya. ,,I upamti, svi će te promatrati, pa pripazi da dotakneš oba stopala." Nisam se sasvim pomirila s idejom da izvedem tu radnju. Zašto bih se klanjala ispred Deva? Je li on bio Gandhiji da me trebao blagosloviti? Zašto sam, da se vratimo pitanju koje me cijelo vrijeme mučilo, uopće morala postiti zbog njega? Način da prođem kroza sve to, odlučila sam, bit će da mislim na to kao na društveni običaj - bezazleni kuriozitet na koji je navikla Devova obitelj. Onaj koji nije značio
ništa više od toga, koji sam mogla izvesti razmišljajući o nečemu drugome. Što bi na to rekli Pajijevi filozofi? Kako ću to izvesti kada će on biti prisutan na obredu? Prethodnoga tjedna stiglo mi je pismo od Pajija. Odmah sam prepoznala preciznu ekonomičnost slova u adresi, koja su bila ispisana tamnoplavom tintom koju je kupio u prodavaonici pisaćim potrepštinama u Connaught Placeu. Iako ga je poštar donio u četiri sata poslijepodne, ja sam ga pronašla tek navečer, oslonjenog na moj jastuk na talaiju. Odmah sam uvidjela da je pismo već bilo otvarano. Rub kuverte bio je napuhnut i izgužvan, a njegov spoj s ostatkom papira žut od nespretno nanesenog ljepila. Pajijeva su pisma uvijek savršeno izgledala — radije bi nabavio novu kuvertu nego da pošalje pismo u neurednoj. Čekala sam na Pajijev odgovor još otkada sam mu nekoliko tjedana ranije napisala pismo. Nisam mogla spomenuti pismo kada sam s njim razgovarala telefonom, jer je Hema uvijek stajala pokraj mene, ušiju naćuljenih poput gazdinih. Paji nikada nije svojevoljno spomenuo ni riječ o mojem pismu, čak ni to da ga je primio. „Draga Meera", pisalo je u njegovu pismu. „Reći da me tvoj zahtjev ostavio bez teksta bilo bi ublažavanje. No ti si moja kći i osjećam se odgovornim za tebe, kao da su sve pogreške koje činiš na neki način i moje. Raspravit ćemo o svemu kada te s tvojom majkom posjetim prigodom te predivne svečanosti Karva Chauth, u kojoj ćeš, koliko sam razumio, i ti sudjelovati. S ljubavlju, Paji." Znala sam da, tko god da je čitao pismo (a pretpostavila sam da je to bila Hema), nije primijetio sarkazam koji se cijedio iz riječi „predivna". No način na koji je Paji spomenuo predstojeći događaj ispunio me stravom. „Jesi li u posljednje vrijeme dobila glas od oca?" Hema se nije mogla suzdržati da me to ne upita sljedećeg jutra. Na dan festivala Sandhya me probudila u pet sati. „Moramo požuriti", prošaptala je. „Mataji nas je trebala probuditi prije sat vremena, ali zaspala je. Nebo se već počelo mijenjali, imamo samo nekoliko minuta prije no što postane crveno. Dev se promeškoljio kada sam ustala, ali nije otvorio oči. Mataji je bila u kuhinji, panično užurbano pekući krumpire. „Ne mogu vjerovati da se nisam probudila na vrijeme", rekla nam je. „Molitelji će morati doći kasnije, gotovo da nema vremena ni za pojesti." Položila je krumpire iz kojih se pušilo na tri tanjura. ,,I kad se samo sjetim da sam jutros htjela napraviti svježe parathe. Sada ćemo se morati snaći s doublerotijem." Sandhya je iz hladnjaka uzela štrucu kruha Britannia i počela polagati kriške tosta na rešetku iznad vatre. Mataji je dotrčala i gurnula ih prstima sa strane. „Nemamo vremena za to. Donesi doubleroti van na charpoy, otamo ćemo se moći uvjeriti da se zvijezde još vide na nebu." Vani je nebo bilo crvenkasto-crno. Željezne su grede lovile svjetlost iz svjetiljki sa željezničkog perona i odražavale je po tračnicama. Nas smo tri sjedile na istoj strani charpoyja, okrenute licem prema čistini na istoku, na kojoj će biti izgrađeni novi stanovi kolonije, za koju je Mataji rekla da će se na njoj pojaviti prvi znaci zore.
„Pokušaj pojesti najviše što možeš", rekla je Mataji puneći nam tanjure kriškama kruha. „Mjesec se neće pojaviti sve do osam i četrdeset i pet večeras." Počele smo jesti. Krumpiri su bili jako slani, a Sandhya je na njih stavila previše chilija. Trbuh mi je zakrčao iz protesta što ih je primio tako rano nakon buđenja. Primijetila sam da Mataji i Sandhya najprije jedu sredinu kriške kruha, koju je bilo lakše progutati, pa sam i ja učinila isto. Jele smo brzo i učinkovito, usredotočivši se na unošenje hrane, ne gubeći vrijeme na razgovor. Svakih bi nekoliko sekundi Mataji nesigurno bacila pogled prema nebu, kao da vreba dolazak neprijateljskih zrakoplova. U drveću su počele cvrkutati ptice, objavljujući brzi dolazak svitanja. ,,Oh, Bože moj, zaboravila sam sev", rekla je Mataji i pojurila prema hladnjaku. Vratila se sa zdjelom slatke tjestenine za juhu i trima žlicama. „Drago mi je što sam se sjetila toga na vrijeme - to je dio posta, znaš - obred nije potpun bez toga." Počele smo grabiti kremastu mješavinu iz zdjele, naizmjence sa zalogajima krumpira i kruha s tanjura. Izgledalo je da je potrebna cijela vječnost kako bi se hrana unijela u želudac - zbog čega je rastao Matajin osjećaj hitnosti. „Voće!" uzviknula je Mataji i otrčala u kuhinju vrativši se s tri banane, koje je žurno i znalački ogulila. Kombinacija kruha i chilija i banana i tjestenine za juhu počela mi je izazivati laganu mučninu. Sada se već istok jasno žario crvenilom, iako nije bilo dovoljno svijetlo da stvori sjene iza nas. Zvijezde iznad naših glava poprimile su umornu bljedoću, kao da su se, nakon teškog, noćnog rada, pripremale na dnevni počinak. Osjećala sam da ne mogu pojesti više nijedan zalogaj, pa sam odložila tanjur. Mataji i Sandhya također su prestale jesti i naslonile su se na charpoy da promatraju nastupanje zore. Oblaci iznad obzora tek su počeli rudjeti, kada je Mataji naglo ustala, prestrašena. „Voda. Zaboravile smo piti. Požurite, vjerojatno imamo tek nekoliko sekundi." Otrčale smo do hladnjaka, sve tri, i izvukle boce od whiskeya pune vode. U žurbi mi je voda curila niz vrat - Sandhya se zahihotala kada je potočić potekao i niz njezinu bradu. Babuji se probudio i promatrao nas kako gutamo tekućinu, a onda se okrenuo na svojem charpoyju i nastavio spavati. „To je to", objavila je Mataji, poput ravnateljice koja je označila kraj pisanja testa, a mi smo odložile boce. Odvela nas je natrag van i uzdahnula s olakšanjem kada je vidjela da iznad nas zvijezde još uvijek blijedo trepere. Prošla je jedna minuta, pa još nekoliko; zora se pomaljala, ali još nije izbila. Mataji je pogledala prema nebu. „Najprije nas natjeraš da žurimo, a onda sporo nastupaš. Što ćeš sada, igrati se s nama?" Sandhya se uspela na charpoy, a ja sam primijetila kako se danas čini puna vitalnosti, od sjaja na njezinu čelu, pa do njezinih stopala, koja su opušteno visjela niz konopce. Stavila je jednu ruku na moje rame, a drugo na Matajino, da se podupre. Kosa joj je raspuštena visjela niz leđa, oči Sli joj postale blistave, a prve su se zrake sunca izvile s obzorasl obojile joj vrat crvenilom. „Mislim da je mogu vidjeti. Zoru", rekla je.
kasnije toga jutra okupale smo se, iako smo to trebale obaviti prije svitanja. „Sjetite se, pazite da vam ni kap vode ne završi u ustima", uputila nas je Mataji. „Ako vam ijedna kap uđe u usta..." Hema se pospano pojavila u devet sati. „Ja još nisam jela. Smijem li se i ja pridružiti postu?" Nadurila se kada joj je Mataji rekla da je prekasno, a onda je otišla u kuhinju i pripremila si veliki omlet. „Oooh, ovo je tako ukusno", rekla je, izazivajući nas pretjeranim zvukovima mljackanja. „Vidite ovo?" rekla je Mataji izvukavši plitki ćup iz preklopljene krpe. „Ovo je karva kojom se koristila moja majka — nakon svih tih godina na njemu nema nijedne pukotine." Počela je slagati sastojke za večerašnju ceremoniju — riža, tijesto za juhu, šafran i crnu leću po rubu thalija. Hemine su oči zablistale kada je Mataji odmotala ubrus sa staklenih grivni koje je kupila na sajmu i položila ih na čelični tanjur. „Ne diraj ih", upozorila ju je Mataji. „One su samo za one koje su se probudile dovoljno rano da poste." Do jedanaest sati većina je priprema bila gotova. Moj je vjenčani sari ležao na charpoyju u spavaćoj sobi, zajedno sa zlatom koje ću nositi te večeri. Mataji je za Sandhyju izvadila jedan od svojih kompleta naušnica i narukvica, šapćući neka ne kažemo Hemi da su to neki od komada označenih za njezin miraz. Svratio je mehndi i ukrasio nam ruke profinjenim crno-zelenim filigranskim uzorcima. Hema je ruku prinijela nosu i namrštila se na miris paste od kane. „Kako nešto, što izgleda toliko lijepo, može tako smrdjeti?" Sunce, koje je od toga jutra preuzelo nadzor nad našim životom, svojim nas je jarkim zrakama potjeralo unutra. Nije bilo mnogo toga što smo mogle učiniti dok mehndi ne dovrši svoj posao, pa smo lijeno ležale pod stropnim ventilatorom. Sandhya je povremeno pjevušila neku pjesmu - nisam znala riječi, pa sam pokušala samo mrmljati melodiju. Iako nisam bila gladna nakon sve one hrane od ujutro, počela me mučiti žeđ. Suhoća iz mojega grla počela mi se širiti tijelom - osjećala sam kao da su mi suha pluća, a čak se i moja koža doimala ljuskavom. „Poslijepodne će se to još i pogoršati", uvjeravala me Mataji. Nakon što je mehndi otišao, muškarci su došli kući na ručak. „Sigurno si pripremila paraihe za post. Kamo si ih stavila?" viknuo je Babuji, a mi smo ga čuli kako traži po thalijima u kuhinji. „Nisam imala vremena. Danas ima samo doublerotija." Mataji je ostala sjediti, izlažući vrat povjetarcu iz ventilatora. „Sjećam se kako sam ispočetka bila uzbuđena, čekajući da Babujiju poslužim ručak, sva uznojena u svojem vjenčanom ruhu. Kuhinja bi bila nalik pećnici, ali svejedno sam pripremala svježe chappatije. A onda sam se za jednog Karva Chautha počela pitati zašto tako mučim samu sebe — petnaest sati posta sigurno će biti dosta da dulje poživim. Radila sam chappatije dok nisam potrošila sve tijesto i čekala da on pojede svoju porciju. Tada sam si rekla da je to posljednji put - iduće će se godine sam morati posluživati." Mataji je uzdahnula. „Naravno, iduće sam se godine počela osjećati krivom pa sam mu počela pripremati dodatne parathe kada sam ih radila i za sebe. Barem tijekom dana nisam morala odlaziti u kuhinju. A nekih godina, kada nije bilo parathija, morao je jesti kruh Britannia."
Popodne se vuklo, užareno. Navukli smo zastore preko prozora, što nije mnogo pomoglo, jer je zrak već bio vruć. „Dobra stvar kada ne možeš piti vodu jest da se toliko ne znojiš", rekla je Mataji. Podignula je lice prema stropu. „Hvala Bogu da imamo ventilator." Nekoliko minuta kasnije nestalo je struje. Ostali smo sjediti na mjestu, paraliziranim tim novim razvojem događaja. Pasta od kane još nam je uvijek bila na rukama, pa se čak nismo mogli poslužiti ni novinama da se rashladimo. Mataji je ustala. „Vrijeme je da operemo mehndi", objavila je. „Poslužit ćemo se vodom iz hladnjaka prije no što se ugrije. Ne smijemo je piti, ali barem nas može rashladiti." Voda je bila tako hladna i osvježavajuća na mojim dlanovima da sam je pljusnula po licu. Sandhya je učinila isto, a onda me razigrano poškropila kapima po vratu. Hema je svoju bocu odnijela u kuhinju da je ne gledamo dok pije — nakon što nas je jutros onako izazivala, postala je sućutnija prema našoj žeđi. Nakon toga uspoređivale smo uzorke iscrtane kanom na našim rukama. Palo mi je na pamet da su prošli put naši dlanovi bili ovako ukrašeni prigodom mojega vjenčanja, kada smo se jedva poznavale. Kako je sada sve bilo nevjerojatno povezano - ne samo brakom, nego i ovim zajedničkim iskustvom posta. I Sandhya je osjetila tu intimnost, jer je pocrvenjela kada su nam se pogledi susreli. Na trenutak sam je poželjela primiti za ruku, pritisnuti usne o crtež na njezinoj koži. „Moja mehndi je najljepša, a onda slijedi ona Meera didi", objavila je Hema. Olakšanje što ga je donijela voda bilo je samo privremeno - uskoro je isparila, ostavivši moje lice isušenim. Žeđ je sada bila vatra u mojoj nutrini - osjećala sam kako bijesni mojim tijelom, pokušavajući proždrijeti svaku moju misao. Kako su ljudi mogli danima izdržati bez vode? Pitala sam se. Gandhiji je izdržao tri tjedna bez vode, zahtijevajući iz svoje zatvorske ćelije slobodu za zemlju. I eto mene, koja postim tek jedan dan, samo kako bih mogla biti dostojna. Pogledala sam u kanu, zemljovid crta koji se protezao preko mojega dlana. Bi li to mogle biti nove crte sudbine, iscrtane da odrede moju budućnost, te stilizirane vitice i cvijeće? Zamislila sam samu sebe usred toga uzorka, s viticama koje se ovijaju oko mojih gležnjeva, posežući da mi pomiluju lice. Vode me kroz šumu linija dok se ne nađem na rubu narančastog jezera. Skupim dlanove da otpijem gutljaj, ali njima zagrabim pijesak. Pustinja je ono u što zurim, a valići tek nabori koje je napravio vjetar. Tada se nabori prodube i pomaknu i vidim bore urezane u ljudsku kožu. To je lice žene sa stuba na željezničkoj postaji, koja mi govori da će opet sve biti dobro. „Bog će ti dati..." počela je govoriti, ali onda je vidim na vratima vagona. „Meera didi, jesi li dobro?" Bila je to Sandhya, zabrinuto mi tapkajući čelo vlažnom krpom. Iza nje je Hema pitala Mataji uzbuđenim šaptom jesam li se ja to onesvijestila. „Jesam", rekla sam, iako mi se vrtjelo u glavi i bila sam dezorijentirana. Sandhya mi je stavila ruku na čelo. Bila je hladna na mojoj koži. S čuđenjem sam pogledala u njezino lice - umjesto da bude zamućeno, ono je sjalo. „Samo još nekoliko sati. Vrijeme je da se počnemo spremati", rekla je. Kada sam ugledala svoje roditelje, zaplakala sam. Kako su moje suze bile ekstravagantne, pomislila sam, kako je bilo nepromišljeno gubiti tekućinu na taj
način. Ignorirala sam suhoću u svojem grlu, vrtoglavicu od vrućine i pala Biji u zagrljaj. I Paji me zagrlio. „Svi ti dani u kojima te nisam vidjela", jecala je Biji. „Budi sretna, to je sve za što sam se molila. Zamolila sam Devi Ma da blagoslovi moje kćeri dugovječnim supruzima. Što drugo ta stara žena ima za dati?" Mataji je izašla van i prihvatila dar u obliku svilenoga sarija, koji je majka mladenke tradicionalno darivala za post. „Kuća je vrlo skromna, ali hajde da vam je pokažem", rekla je. „Svi darovi koje ste nam dali razvedrili su nam život - a najviše Meera, naravno." Kasnije je Paji zatražio dopuštenje da nasamo porazgovara sa mnom. Sjeli smo na charpoy u dvorištu, gdje nas nitko nije mogao čuti. Osjećala sam se grozničavo, ali pokušala sam se nasmiješiti i napeto sam se zagledala u Pajija. „Dakle, to je stanje u kojem sam te zatekao. Obojenih ruku, kako poslušno postiš, poput neke hinduske žene iz snova. Izgledaš kao da ćeš se onesvijestiti, pa možeš prestati izobličavati usta pokušavajući se nasmiješiti. Sve sam te godine sprječavao tvoju majku da se tako degradira, a ti uroniš u to čim dobiješ prvu priliku. Sigurno znaš da ne postoji medicinski dokaz da će tvoje izgladnjivanje produljiti život tvojemu suprugu? Nisi li im mogla reći ne, ako već ne za svoje dobro, a onda, barem, za moje?" ,,I ta rupa u kojoj živiš. Jesi li zbog toga napustila kuću svojega oca? Dvije sobe za sedmero ljudi — gdje su odložili škrinju s tvojim mirazom — na kuhinjski pod?" Pokazao je glavom oko sebe. „Pogledaj sve to - taj prljavi zahod, ta rasklimana vrata, to... dobri Bože, zar se to kravlja balega suši na zidu?" Željela sam braniti svoje okruženje, obraniti Devovu obitelj, reći mu da je ta kravlja balega tamo već dugo vremena i da je više ne koriste. Ali nisam uspjela prikupiti dovoljno sline da oblikujem riječi i izbacim ih kroz grlo. Paji je prešao rukom po obrvi i polagano uzdahnuo. „Bojao sam se da bi moglo biti loše, ali ovo nisam mogao ni zamisliti. Nemaš pojma kako je ocu pri srcu kada vidi da mu kći gladuje poput životinje u kavezu." Skrenuo je pogled, kao da mu je ono što je bilo pred njim bilo prebolno gledati. „Moram okivljavati i sebe, znaš. Mogao sam pokušati promijeniti mišljenje, mogao sam odbiti pustiti te." Okrenuo se prema meni i gorljivo zgrabio moju ruku. „Kada sam dobio tvoje pismo, bio sam previše zaprepašten da bih odgovorio. Pohlepa ju je zaslijepila, pomislio sam. Ili, vjerojatnije, suprugova pohlepa. Sada vidim koliko sam bio u krivu — u kakvoj si mi očajnoj situaciji pisala. Sada je bitna samo jedna stvar, a ta je da pobjegneš od života kakav su ti pripremili ti barbari. Inače bi to bilo kao da malopomalo nestaješ, dok tvoj suprug to promatra." „Zato sam odlučio. Odlučio sam da ti ideš u Bombay. Spreman sam platiti onoliko koliko će to stajati. I preko onoga što su već iscijedili, samo da te spasim iz njihovih pandži. Ako moraš sa sobom vući tog tvojeg supruga pjevača, u redu. To je tvoj izbor, ne moj. Važno je da se ti oslobodiš, da osnuješ svoj vlastiti život. To će biti moj jedini uvjet. Odlučio sam da ćeš ići na fakultet, Meera. Da ćeš studirati, kako sam i planirao. Da nećeš ostati sjediti kod kuće i udebljati se poput neke dokone supruge."
„Znaš li da je Roopa trudna? Upravo je jučer nazvala i javila tu vijest - 'dobru' vijest, trebao bih reći. Dva mjeseca braka i ona već skače s litice. A ja pretražujem fakultete po Visakhapatnamu, tražeći onaj na kojem će nastaviti studirati i diplomirati. Sva ta obećanja koja sam si dao — da ću, ako ništa drugo, obrazovati barem jednu od kćeri tvoje majke. Možeš li to vjerovati — da me moja Roopa tako razočara? A Šarmila nije dovoljno bistra, pa mi preostaješ samo ti." Paji me promatrao pogledom kao da mi je upravo udijelio kompliment. „Pretpostavljam da je sada vrijeme za večerašnju ekstravagantnost. Ne bih smio pustiti da tvoja rodbina čeka, da ni ne spominjem sve te bogove i boginje koje su sigurno pozvali s neba posebno za ovu prigodu. Planove možemo napraviti i u nekom drugom trenutku. Zašto ne bi pozvala toga tvojeg supruga kako bi i on mogao čuti moju ponudu?" Uskomešanih misli, pozvala sam Deva. Bio je oduševljen. „Kao njezin suprug, potpuno se slažem da Meera mora studirati", objavio je Pajiju. „Imate moju riječ da će pohađati fakultet kada dođemo u Bombay." Dev je gugutao Pajiju o tome koliko je zahvalan, kako će to biti tako prekrasna mogućnost. Da sam bila u stanju jasnije razmišljati, mogla sam predvidjeti njegov sljedeći potez i imala bih vremena da ga upozorim. Ali nakon što sam čula Pajijeve planove za moju budućnost, bila sam psihički potpuno iscrpljena. Prije no što sam ga mogla spriječiti, Dev se sagnuo da dotakne Pajijeva stopala. S brzinom kobre, Pajijeva je ruka izletjela da ga uhvati za zapešće, izvrnuvši ga toliko oštro da je Dev jauknuo od boli. Hema, koja nas je uhodila iz kuhinje, došla je trčeći. „Što to radite?" uzviknula je. „Oprostite", rekao je Paji, olabavivši stisak. „To je refleksna radnja — trebao sam vas upozoriti. To je običaj kojega se jednostavno ne mogu riješiti." Pajijeve su se usne počele izvijati u osmijeh koji to nije bio. „Pretpostavljam da, onda, postoji još jedan uvjet mojoj ponudi. Ne znam koju ste vrstu ceremonije zamislili za večeras. Ali ako vidim da moja kći dodiruje vaša stopala, to će biti kraj vašega sna. Izaći ću kroz ova vrata, a moja će ponuda otići sa mnom." Do osam navečer svi su se gosti okupili u dvorištu. Mataji je pozvala svoje prijatelje da podijele sretnu prigodu mojega prvoga Karva Chautha. „Tamo je gospoda Sampath", rekla je Hema, pokazujući prema ženi koja je sjedila na charpoyju i gnječila svoje grudi. „Kaže da će dobiti srčani udar, jer tijekom posta ne smije popiti svoje tablete za tlak. Prošle se godine onesvijestila, pa je došla hitna pomoć i odvezla je, ali ljudi su kasnije rekli da je to bila samo predstava." ,,A ono je gospoda Gangwal. Još uvijek posti, iako je njezin suprug pobjegao s njezinom nećakinjom prije četiri godine. A pokraj nje je gospoda Pota, čijega supruga nitko nikada nije ni vidio. Kruže glasine da je mrtav." Bilo mi je teško disati. Nakit mi je bio težak i stezao me, a odjeća u kojoj sam se vjenčala prije dva mjeseca bila mi je tijesna i gušila me. Kosa mi je gorjela, kao da sam, umjesto crvenom bojom, razdjeljak u svojoj kosi namazala chilijem u prahu. Čak me i bindi na čelu toliko svrbjela da sam osjetila neodoljivu potrebu da se počešem. Nesigurno sam utonula u posebno sjedalo između Sandhyje i Mataji, do kojeg me dopratila Hema. Oko nas su sjedile druge žene, a iza njih su muškarci stajali ili promatrali sjedeći na charpoyju. Thaliji s darovima kružili su uokolo da im se svi dive,
a moja je glava klimala sa strane na stranu dok sam pokušavala pratiti voće i grivne i sarije koji su se dodavali iz krila u krilo. Gospoda Pota je počela pjevati o tome da žena ne smije šivati na Karva Chauth, a žene su u zboru odvratile da će žena izgubiti supruga ako ga ubode zametnuta igla i otjera ga. Slijedile su druge pjesme, o djevojci koja je postila kako bi vratila svojega voljenoga nakon što ga je pojeo krokodil i o Savitri, koja je spasila svojega supruga prevarivši Yamu, boga smrti. Izgledalo je da se i Biji sjeća nekih riječi pjesama — vidjela sam je kako se njiše i plješće i pjeva zajedno s drugim ženama. U jednom je trenutku pjevanje prestalo i počela je priča o Karva Chauthu. Pokušala sam se usredotočiti, iako mi je sada već hučalo u glavi. Bila je to priča o sedmorici braće koji su ganuti patnjom svoje sestre na Karva Chauthu upaliti svjetlo u lampi kroz drvo svete smokve, kako bi ranije mogla prestati s postom. Kako su se i nadali, zabunom je zamijenila to svjetlo za svjetlost Mjeseca, ali toga trenutka kada je popila prvi gutljaj vode, njezin se suprug utopio. Na sreću, njezine je vriskove čula Parvati na nebu. Sišla je da istraži slučaj iako se njezin suprug, Šiva, durio jer ga je zanemarila zbog nekakve uplakane djevojke. Kada je Parvati otkrila kako su se muškarci umiješali u taj najsvetiji od svih ženskih obreda kako bi prevarili djevojku, postala je vrlo bijesna. Prijetila je da će poprimiti svoje obličje boginje Kali i uništiti sve pred sobom. Šiva nije imao izbora osim da potraži pomoć od Yame, koji je nevoljko vratio njezina supruga u život. Sve je to zvučalo vrlo poznato — nije li nam Biji prije mnogo godina ispričala sličnu priču? Žene su upravo završavale pjesmu kojom su slavile Parvati, kada je Sandhya stisnula moju ruku. „Još samo nekoliko sekundi. Mjesec će se uskoro pokazati." Bilo mi je teško pratiti svu tu uskomešalu aktivnost - paljenje zemljanih lampi, ulijevanje vode u karvu, nuđenje riže i leće, utapkavanje crvene prašine oko tučka položenog na tlo. Jedna je žena izvadila mali, kameni kip Parvati koji je donijela iz Rajastana. Učinila sam što i ostale žene i poslužila se trećim prstom ruke kako bih ga obojila crvenom bojom. „Uzdignuo se", viknula je Hema prekidajući obred. „Vidim ga, tamo, pokraj one kuće." Doista, bio je to Mjesec, čiji je okrugli rub već počeo srebriti vrhove drveća — bile smo previše zaokupljene obredom, a da bismo primijetile njegov polagani izlazak. Nad skup se spustila tišina. Budući da sam ja bila najnovija mladenka, imala sam čast da prva prekinem s postom. Sandhya mi je pomogla da ustanem i sagnem se kako bih postavila noge u pravi položaj, na sredinu tučka. Bio je hladan i gladak pod ristom mojega stopala, a njegova mi je izbočenost omogućila da ga obuhvatim prstima noge. Mataji mi je pružila sito, a ja sam ga podignula prema noćnome nebu. Pred očima mi je sve zalelujalo kada sam to učinila — Mjesec se činio prljavobijelim. Uzela sam od Sandhyje čašu mlijeka i pripremila se da ponudim dar Mjesecu. Ali nisam mogla prizvati riječi koje bih izgovorila u sebi i njima popratila tu radnju. Žene su me promatrale i čekale na svoj red, dok sam ja tako stajala s podignutom čašom. Bih li se trebala okrenuti prema njima i upitati ih za što bih se trebala pomoliti? Sandhya me dotaknula po ramenu i nježno nagnula moju čašu. Promatrala sam kako se izlijeva potočić mlijeka i povezuje me sa zemljom. Devovo je lice svjetlucalo
kroz sito, a crte njegova lica bile su čudesno ubrzane i razmazane pomicanjem mrežice. Nos mu je izgledao duži, čelo preširoko, sjene pod očima izraženije. Gledala sam u razmazane obrise njegovih usta i ponovno čula upute koje mi je prošaptao. „Ne brini se za Pajija — uhvatit ću te u zagrljaj prije no što se stigneš previše sagnuti. Izgledat će sasvim prirodno — umjesto da mi dotakneš stopala, završit ćemo u zagrljaju." Sandhya je sito i čašu mlijeka u mojim rukama zamijenila thalijem punim voća, koji sam trebala ponuditi svojoj svekrvi. Sve što se od mene sada tražilo bilo je da slijedim Devove upute. Uhvatit će me prije no što uspijem dovršiti svoje saginjanje i nahraniti me prvim zalogajem kako bih prekinula post. Paji će s odobravanjem zaklimati s charpoyja kada vidi da su Devova stopala ostala netaknuta. Tamo dolje na željezničkoj postaji, Frontier Mail će doklizati na peron, spreman da nas odnese sa sobom. Iz njegove će moćne lokomotive suknuti para, kao iz nosnica nestrpljive kobile. Pogledala sam u Devove oči i vidjela da i on može zamisliti Frontier Mail. Je li Bombay sada bio nadohvat ruke, jesu li se njegove kalkulacije odvijale po planu? Sigurno je i Paji imao isti taj izraz samozadovoljstva na svojem licu. Njegova kći na svojem putu prema fakultetu, njezin se život napokon živi na način na koji je on želio. Pokraj mene je stajala Sandhya, s licem koje je sjalo smirenom ljepotom, poput Mjesečeve mladenke koja je sišla na Zemlju. Nisam sigurna što me, točno, potaknulo da se odmaknem od propisanog načina izvođenja obreda. Možda bih to ponovno mogla pripisati Nehruu i njegovoj zapovijedi da se afirmiram. Iz moje se gladi da otkrijem radnju koju ću poduzeti rodila bistrina — smirena, prodorna. Zagledala sam se u Devove oči i ovoga se puta njegova samouvjerenost ublažila, njegovo je zadovoljstvo izblijedjelo. U njegov se pogled uvuklo shvaćanje, a onda i uzbunjenost, kada je pogledao u smjeru u kojem sam i ja gledala. Naklonila sam se prije no što me poljulja preklinjanje, koje mu je počelo izobličavati lice. Prekasno, pokušao me zgrabiti, ali ja sam izmaknula rame. Toliko sam se brzo sagnula da je iz mojega thalija ispala jedna naranča i otkotrljala se u masu ljudi. Dev nije mogao povući svoje stopalo čak ni da je to želio — previše je očiju ležalo na njemu. Ostao je stajati ukopan na mjestu, pepeljasta lica, nožnih prstiju ranjivih i izloženih poput onih u kipa. Najprije sam dotaknula njegovo desno stopalo, pa lijevo, kako me Sandhya podučila. Koža na njegovim gležnjevima bila je suha i iznenađujuće glatka. Pri svakom mojem dodiru njegove su noge zadrhtale, kao da sam kroz njih odaslala male strujne udare. Počela sam izvoditi pokret samoblagoslivljanja prolazeći prstima kroz svoju kosu. Zatim sam ustala, još uvijek pognute glave, spremna da prihvatim bijes svojega oca. Spremna da prihvatim zalogaj koji će me osloboditi posta za Deva.
DEVETO POGLAVLJE
Hema se izluđivala pokušavajući shvatiti što se dogodilo. Pročitala je pismo mojega oca, ali nije bila u stanju dešifrirati njegovo značenje. Vidjela je Deva, koji je bio tako okrutno spriječen u svojoj nakani da Pajiju oda poštovanje. Svjedočila je kada je moj otac ostvario svoju prijetnju i odjurio kada sam dotaknula Devova stopala. Ali kada se sve to stavi na hrpu, što je to značilo? Koju sam to zamolbu postavila pred svojega oca da sam ga „ostavila bez teksta", kako je to napisao u pismu? Koja je to bila njegova ponuda na Karva Chauth, a koja je odšetala kroz vrata zajedno s njim? Iako ju je mučila znatiželja, Hema nije mogla popustiti iskušenju da me to izravno upita. To bi značilo da priznaje da je nad parom otvarala Pajijevo pismo, a što bi dovelo do ozbiljnih posljedica od strane Mataji. Nije imala drugog izbora, osim da neizravno pokuša skupiti sve informacije. „Da od svojega oca možeš zatražiti bilo što na ovome svijetu, što bi to bilo?" pitala je, najnevinijim glasom koji je uspjela proizvesti. Kada to nije upalilo, pokušala je s drukčijim pristupom. „Tako je velika šteta što je tvoj Paji morao otići tako iznenada - nije li govorio o tome da će se vratiti s nekakvim darom za tebe i Deva?" Nekako je zaključila da se sigurno radi o automobilu koji sam iskamčila od obitelji. ,,S jedne strane dobro je da poklanja toliko pažnje našim običajima, ali, s druge strane, mogla bi malo i popustiti, ako je već auto u pitanju." Ispredala je sve složenije maštarije o tome automobilu, sve do njegove marke (veći hindustan 14, a ne skučeniji fiat), boje (katkad srebrne, katkad crne), pa čak i vozača, na kojega je Paji navodno pristao. ,,U našem stanu doista ne bi bilo mjesta za njega, ali mogli bismo ga zamoliti da spava u autu, kao što vozači i rade." Čak i tjednima nakon što joj je Mataji zapovjedila da prestane brbljati o toj gluposti, Hema je još uvijek radila profinjene aluzije na putovanja automobilom na koja bismo mogli odlaziti kako bismo vidjeli Qutb Minar, pa čak i Taj Mahal, da nije bilo moje naglosti. Dev mi se obraćao jednosložnim riječima. Prestao je odijevati košulje otvorena ovratnika i vedrih uzoraka u kojima se volio praviti važan, zamijenivši ih tamnim, nabranim košuljama zakopčanima do vrata. Po noći je ležao na svojem talaiju, leđima okrenut od mene. Katkad je tiho plakao u mraku, s udisajima dovoljno dubokima da ih ja mogu čuti, ali ne i Sandhya ili Arya. Više se nismo grlili, niti dodirivali. Mataji me pitala zašto joj se čini da se on uvijek duri, na što sam ja ostala šutjeti. ,,U svakom braku ima trzavica", rekla je. „Muškarci su previše ponosni; žena je ta koja se mora prilagoditi." „Stvari nisu toliko loše", pokušala sam ga utješiti jednoga dana, „da ne možeš promijeniti čak ni tu turobnu košulju. Toliko je dugo nosiš da izgledaš tragičnije i od Saigala kada pjeva Devdas." Dev ništa nije rekao; samo je tiho otišao is sobe. Nekoliko minuta kasnije vratio se u spavaću sobi i pokretom ruke mi pokazao da ga slijedim van. Kuća je bila prazni - Arya i Babuji bili su na željezničkoj postaji, a
žene su otišle u kupnju. Dev je držao malu platnenu vreću, od one vrste u kojoj žene čuvaju rižu. U dvorištu je odmaknuo charpoy ustranu i nekoliko puta udario vrećom o zemlju. Podignuo ju je u zrak i pretresao, kao da procjenjuje štetu koju je nanio njezinu sadržaju. Još uvijek nezadovoljan, odnio je vreću do vrata zahoda i nekoliko puta udario njome o betonske stube. Zatim je vreću pružio prema meni. „To si željela, zar ne?" rekao je, a onda se iskrao iz kuće. Otvorila sam vreću i pogledala oštre komade gramofonskih ploča koji su bili unutra. Na nekoliko se komada još držala naljepnica, a na jednoj je, oštrim, bijelim slovima na crvenoj pozadini, pisalo Saigal. „Čak se bogovi katkad naljute", rekla je Sandhya kada je podignula poklopac s Papenova lonca iz mojega miraza. Iznutra je zalebdio zemljani miris moonga. „Ali tko može objasniti njihove motive? Pogledaj Aryju — ti možda to ne znaš jer uvijek kada ga ugledaš izgleda tako smiren, ali i on se može jako naljutiti." Nasmijala se, kao da je ispričala neku intimnu šalu. „Ne znam kakvi to problemi postoje između tebe i Deva — svi mogu vidjeti da nešto nije u redu - ali vjerujem da će se to riješiti samo od sebe." Sada je već sa Sandhyjina lica izblijedio sjaj Karva Chautha. Više nija blistala poput nove mladenke - njezina je koža, tako glatka i blistava prije samo nekoliko dana, ponovno počela otkrivati svoje nesavršenosti. S njezinih se noktiju ogulio lak, grivne su pospremljene u kutiju poput ukrasa Divali za sljedeću godinu. Već cijeli tjedan nismo nijedanput morali čekati da se ugasi svjetlo ispod vrata spavaće sobe. Jedina stvar koja se nije vratila u ranije stanje bio je Sandhyjin odnos prema meni. Ako ništa drugo, postala je toplija, pa je sada bila osoba koja mi je bila najbliskija u cijelome kućanstvu. Počele smo zajedno sjediti na charpoyju jedna do druge, svakog jutra nakon kupanja, kako bi nam se kosa osušila na suncu. Katkad sam joj čitala iz novina (posebno je voljela horoskop i bračne oglase). Drugih bih joj dana pokazivala slova abecede na pločici za pisanje. Hema je na naše prijateljstvo reagirala sa zazorom — zazorom katkad potaknutim činjenicom da sam počela pomagati oko kuhanja. Iako nikada ranije nisam pripremala rižu, moja je ispadala rahlija no što je Sandhyjina ikada bila. „Ne znam u čemu je stvar - stalno želim da neke stvari naučim raditi bolje - Arya to zaslužuje." Nije kuhanje bilo ono što ju je ispunjavalo napetošću, već to što nije imala djece. „Katkad si kažem da je to zato što sam se molila Devi Ma samo da dobijem sina. Znam da je to ono što Arya želi - sin. Za sada je Devi Ma u mojoj maternici viđala samo djevojčice i to je razlog zbog kojega im nije dopustila da se rode. Samo je pitanje vremena kada će pogledati unutra i ugledati dječaka." Ponedjeljkom je Sandhya postila u čast Šivi i jela samo jedanput na dan, da osigura Aryjinu dugovječnost. Četvrtkom nije jela mliječne proizvode kako bi udovoljila boginji plodnosti. Subotom bi odlazila u hram boginje Lakšmi, a nedjeljom navečer sjedala bi na vlak za Okhlu kako bi posjetila jednu sveticu. Na neko se vrijeme potpuno odrekla mesa kako bi dodatno udovoljila Devi Ma, počevši ga opet jesti kada joj je liječnik rekao da bi nejedenje mesa moglo prouzročiti da bude manje plodna.
Nikada nisam imala dovoljno hrabrosti da spomenem prigodu u kojoj je, nakon noći provedene s Aryjom, izašla iz sobe otečena lica. „On je moj bog", rekla bi mi, kao da je znala što mi se mota po mislima. ,,A bogovi sigurno imaju pravo raditi što žele, zar ne? Osim toga, u prirodi muškaraca je da tu i tamo otpuste ventile." Pitala sam se što je s njezinim roditeljima i ostatkom njezine obitelji. Primijetila sam da nikada nikamo nije odlazila i da joj nitko nije dolazio u posjet. Jednoga dana, dok smo čistile kamenje od mjesečnoga racioniranja brašna, ispričala mi je svoju priču. „Moj otac nikada nije bio dobrostojeći. Imao je mali dućan u Lahoreu, prodavao je bilježnice, papir, sitnice za pisanje i razne drangulije. Jesi li čula za Heeru Mandi, četvrt crvenih svjetiljki, didi? Živjeli smo odmah pokraj nje, toliko blizu da bi tijekom dana tawaife navraćale u skupinama. Smijale bi se i pričale i držale olovke poput komada nakita uz svoja lica. Katkad bi im pozornost privukli oni novi, tanki flomasteri. Zatim bi se vratile navečer, nakićene u srebrnim dupattama, s jarkocrvenim ružem na usnama. Uvijek bi sa sobom povele i svoje mušterije, da im kupe neku sitnicu. Znaš li što sam se uvijek pitala? Što će im sve te olovke, didi, koje su kupile?" Sandhya se nije pojavljivala pred tawaifama, rekla je, već je, kada bi došle, virila iz stražnje sobe. „Moj mi otac to nije zabranio, podsjećam te - jednostavno sam se brinula je li ono što imam na sebi dovoljno dobro. Ljudi su tih dana prodavali padobrane, preostale iz rata. Ne znam jesi li ih ikada vidjela, didi, jesu li ih i u Rawalpindiju prodavali tako jeftino. Moja bi majka kupila jedan i od toga platna svima nama izradila odjeću. Materijal je bio tako prozračan i čvrst da je bio vrlo prikladan za izradu košulja i salwara. Ali ja sam tada bila mlada i glupa. Nisam željela da mi se tawaife smiju kada bi prepoznale jeftin materijal od kojega je napravljena moja odjeća." Pokušala sam zamisliti Sandhyju onakvom kakvom se opisala. Sada se uvijek činila tako tihom i odmjerenom, toliko ozbiljnom. Je li kao djevojčica doista mogla biti bezbrižna, čak i frivolna? „Toga jutra kada smo krenuli prema Lahoreu, moj je otac nakrcao sve stvari koje je mogao ponijeti na drvena, ručna kolica. Olovke i flomastere, dnevnike, bočice tinte, komplete pastela. Nosio je kutiju za kutijom punih stvari, od lanaca za ključeve do baterija i staklenih pritiskivača za papir — od one vrste koja je imala cvijet zarobljen unutra, koja je potjecala iz Irana." Jedino što je ostavio za sobom bio je papir. „Omoti i omoti papira, uredno upakirani u smeđe kutije, koje je uredno posložio pokraj vrata. Bilo je čudo, rekao je, da nije opljačkan poput vlasnika ostalih dućana. 'Papir je pretežak za nošenje, pa će to biti žrtveni dar za sreću koju uživamo.' Zavezao je stvari na kolica najbolje što je mogao i na vrh posjeo mojega brata Ananda. Dok je kotrljao kolica niz ulicu, stalno sam se osvrtala. Željela sam vidjeti tawaife kako izlaze iz svojih kuća i kreću prema papiru. Napokon će imati nešto po čemu će moći pisati svojim olovkama, mislila sam." „Nikada mi nisi rekla da imaš brata." „Ne, nisam, zar ne, didi? - bio je dragi, preslatki sedmogodišnjak. Meni je tada bilo sedamnaest, bila sam najstarije dijete. Nakon mene rodila su se dva dječaka i obojica su umrla od tifusa kada je meni bilo devet godina. To je navelo moju majku
da rodi Ananda - rodio se deset godina nakon mene. On je bio jedini sin koji je preživio, pa su ga, naravno, moji roditelji razmazili. Postupali su s njim kao da je načinjen od stakla, kao da bi se u svakom trenutku mogao razbiti. No on je bio oličenje zdravlja, uvijek se smijao tim svojim debelim, crvenim obrazima idola Ganeša. Moja mu je majka običavala govoriti da će mu na deseti rođendan izrasti slonovska surla i da će onda biti potpun. Svi smo ga obožavali, čak i moja mlađa sestra Chandini, rođena godinu dana nakon Ananda. Željela se voziti s njim na kolicima. Ali moj je otac rekao da bi kolica onda bila preteška da ih se vuče, pa je morala hodati." Trebao im je cijeli dan da se probiju kroz zakrčene ulice do mjesta na kojem je Velika glavna cesta izlazila iz Lahorea. „Posljednji put kada sam vidjela toliko mnogo ljudi bilo je kada smo otišli na hodočašće u hram u Katasraju, na dan božice Divali. Znala sam da nitko iz te hrpe ljudi nije hodočasnik; sve su to bili izbjeglice. Hodali su u tišini, zajedno sa svojom uplakanom djecom. Katkad bi iza njih hodala koza ili pas. Vidjela sam ljude koji su još uvijek krvarili od batina koje su sigurno dobili kada su napuštali Muridke. Bilo je nekoliko ručnih kolica poput onih mojega oca, iako je sve ono što su na njima vozili bilo putem pogubljeno ili opljačkano. Nisam mogla podnijeti pogledati ih u oči, toliko prazne i očajne. Bila je tu i dugačka kolona kamiona, napunjenih s još više izbjeglica. No cesta je bila toliko zakrčena da se činilo da brže odmičemo pješice." Razmišljala sam o našem bijegu iz Rawalpindija, vozeći se u vlaku. Bilo je istinito ono što je Paji uvijek govorio — da smo mi imali sreće. Bismo li ikada uspjeli pobjeći da smo morali hodati? „Anand je bio jedini od nas koji je uživao u putovanju. 'Ganeš sjedi na svojim kolicima i vozi se doma', rekla je moja majka. Od toga je putovanja za njega načinila igru. Još se uvijek sjećam svojega prvog pogleda na sve te ljude. Hodali su toliko stisnuti jedni uz druge da mi se činilo da je i sama cesta živa. Poput zmije koja puzi; bolje rečeno, poput dviju zmija koje polagano klize jedna pokraj druge u suprotnim smjerovima. Jedna se kreće prema Indiji, a druga, muslimanska, ulazi u Lahore. Ispričala mu je priču o tome kako je Ashoka prije mnogo godina izgradio Veliku glavnu cestu. Pokušala se sjetiti imena gradova koji su ležali uz nju — između Kabula i Calcutte, rekla je. Svakih nekoliko desetaka kilometara ispitivala ga je je li gladan ili žedan i prislanjala mu je dlan uza čelo, da provjeri nije li dobio vrućicu. Kad god smo se uspeli na brdo, uzimala ga je na ruke da rastereti kolica. Ja sam nosila Chandini kad god je počela usporavati. Ali moja je sestra vidjela da mi je preteška, pa je bez pritužbi pokušavala hodati. Anand je nekoliko puta ponudio da se zamijeni s Chandini kako bi se mogla malo odmoriti, ali otac je to svaki put odbio." Tridesetak kilometara od Lahorea, baš ispred još jednog brda, Sandhyjin je otac zastao. „Imao je problema s kolicima. Stenjao bi pokušavajući ih vući, a onda bi ih gurao straga kada nisu htjela voziti. Moja je majka predložila da se riješimo nešto robe, ali otac nije želio čuti za to. 'Svaka olovka koju nosim kupit će nam kilogram brašna kada stignemo u Indiju.' Odmarao se nekoliko minuta, a onda je, bez zaustavljanja, gurao kolica sve do vrha brda." „Upravo je htio početi sa silaskom s brda, kada je Anand primijetio da je Chandini zaostala daleko iza njih. 'Molim te, Pitaji, može li se ona umjesto mene
voziti na kolicima?' sjećam se da je pitao. Prašina je sad već pokrila crvenilo na njegovu licu. No još se uvijek moglo primijetiti kako su mu obrazi debeli." „'Ne brini, dostići će nas ona', rekao je moj otac i počeo navoditi kolica niza strminu. Vijugao je njima kroz gomilu ljudi kako su kolica počela dobivati na brzini. Već je gotovo bio u podnožju kada je kotač udario o kamen. Ručke su se izvile iz njegovih ruku i osovina je pukla napola." „Svi smo se okupili oko kolica, najprije kako bismo zurili u štetu, a onda pokušavajući uspraviti kutije koje su se nagnule na kolicima. Chandini je primijetila da Anand ne pomaže. Sjedio je gdje je pao s kolica, glave lagano nagnute naprijed. Izgledalo je kao da proučava perzijske pritiskače za papir, koji su se otkotrljali oko njega." „Majka ga je pozvala po imenu, ali nije progovorio. Dotrčala je do njega, a pastele su još uvijek blistale u njezinoj ruci. Kada mu je dotaknula rame, pao je na zemlju. U tišini smo promatrali kako leži na boku, sklopljenih očiju. Njegove su se male grudi uzdizale i spuštale kao da čvrsto spava. Sjećam se da su pritiskači za papir bliještali na suncu. Jedan se od njih uredno rascijepio na dvije polovice. Cvijet unutra bio je običan komad plastike." Sandhyjin je otac pokušao zaustaviti ljude koji su prolazili pokraj njega. „Vikao im je neka uzmu što god žele s kolica, samo ako mogu pomoći. Bilježnice koje je prodavao za četiri anne, komplet pastela za osam, nudio je za cijenu jednoga zavoja. No od kakve su koristi ti predmeti ljudima koji su u bijegu? Nastavili su hodati pokraj nas, jedva bacivši pogled u našem smjeru. Jedina njihova reakcija bila je da su nas okružili izvan granica koje su postali pritiskači za papir. Moj je otac čak pokušao zaustaviti vozače kamiona, posebno one koji su se vraćali prema bolnicama u Lahoreu. Ubacivao im je kroz prozor potpuno nove dnevnike i skupe olovke. Ali ni oni nisu zastali." „Na posljetku ga je pregledao jedan liječnik koji je dolazio iz Amritsara. Sigurno je bio musliman, ali mi nismo postavljali pitanja. 'Dječak još uvijek diše, ali ozlijedio je mozak' Razdvojio je Anandovu kosu i pokazao nam tanku, crvenu crtu ispod njegove sljepoočice. 'Neće još dugo - ništa se ne može učiniti.'" „Ujutro je moj brat već bio mrtav, baš kako je liječnik rekao. Otišli smo u potragu za drvetom, ali uokolo su ležale samo trijeske. Zato je moj otac slomio svoja kolica i iskoristio ih za lomaču. Kada je vatra počela pucketati, pogledao je Chandini i pogodila sam o čemu razmišlja. Da je barem dopustio da zamijeni mjesto s Anandom. U tom bi slučaju plamenovi lizali tijelo njegove kćeri, a ne sina." ,,U tom sam trenutku doživjela otkrovenje. Arun i Alok, dva brata koja su se rodila prije Ananda - sigurno je otac mene okrivljavao za njihovu smrt, jer nisam umrla umjesto njih. Sve te godine ljutitih pogleda, ispad bijesa bez ikakva razloga. Iznenada je sve sjelo na svoje mjesto. Stajala sam tamo pokraj ceste, promatrajući kako gori moj posljednji brat. Zaklela sam se da ću to nadoknaditi svojem ocu tako što neću dopustiti da mu budem na teret kada dođemo u Indiju. Dok se dim dizao u zrak, oči su mi se napunile suzama zbog Ananda, pa čak i zbog Chandini. Ali nisam dopustila da mi kane ijedna suza zbog mene same."
Odložila sam svoje sito i tiho uzela Sandhyjinu ruku u svoju. Sandhya je sklopila prste oko mojih. Nečisto je brašno ležalo zaboravljeno, prosipajući se iz vrećice. „Satima smo ostali tamo. Moja je majka izgubila želju da se pomakne. Na kraju je stao vozač jednog kamiona. Možda je opazio malu lomaču pa se sažalio nad nama. Dopustio nam je da se uguramo među hrpu ljudi koja se već vozila u straženjm dijelu kamiona. Kada sam pogledala u svoje roditelje, oni su bez riječi zurili iza sebe. Sada su njihove oči bile prazne, poput očiju onih izbjeglica iz Muridkea koje su pretukli. Počela sam pričati iste one priče o Velikoj glavnoj cesti koje je moja majka pričala Anandu." „Granicu smo prešli kraj Wagaha. Ne znam što sam očekivala. Plave rijeke i zelene doline, tigrove i slonove, planine prekrivene šumom. Sva čuda koja su nam obećali kada stignemo na indijsku stranu. Krajolik se nije promijenio. Bilo je istoga niskog raslinja, iste prašine i vrućine. Nije bilo čuvara ni pušaka, pa čak ni vratnica. Sve što sam vidjela bile su motke utaknute u zemlju, kao da čekaju na zastave, i niz buradi obojanih u bijelo, okrenutih naopako. Pa ipak, u grlu mi je ležala knedla kada smo prešli preko crte. Kada su se u kamionu zaorili povici 'Živio Hindustan!' i ja sam željela povikati s njima. Ali moji se roditelji nisu pridružili povicima, pa nisam ni ja." Ostali su u kamionu cijelim putem do Delhija. ,,U izbjegličkom kampu u Kingswayu već je čekalo previše ljudi pa smo mi završili u jednom manjem kampu, s druge strane Yamune. Čak i tamo bilo je mnogo ljudi izvan šatora, jer je već došlo previše izbjeglica. Sve što je preostalo bila je traka gole zemlje, na kojoj su radnici u kampu kredom nacrtali čeverokut za nas. Prvih smo tjedan dana jednostavno sjedili i spavali u tom četverokutu, tom komadiću naše nove zemlje. Dopuštali smo da nam kiša natapa odjeću i da je sunce suši i čekali smo šator. Malo-pomalo, uspjeli smo prikupiti komade drveta i kartona i lima i užeta, pa smo si izgradili malu straćaru, kao što su učinili i drugi izbjeglice. Pokazalo se da je naš komadić tla bio na najgorem mjestu, odmah pokraj otvorena polja koje je služilo kao zahod za cijeli kamp. Čak i sada, kad pritisnem nos o svoju kožu, čini mi se da mogu osjetiti taj smrad." Ponovno sam stisnula Sandhyjinu ruku, a ona mi je uzvratila stisak. Dva puta na dan poredali smo se u povorku da dobijemo našu porciju rotisa i dala. Sjećam se da sam željela imati barem malo ukiseljenog manga da popravim okus ili kakav komadić sirova luka. Voda za piće bila je tako prljava da je uvijek postojao strah od kolere. Izgledalo je da se nijedno od mojih roditelja nije začudilo kada se Chandini ozbiljno razboljela. Činilo se da njezino sve lošije stanje prihvaćaju kao dio njezine sudbine, kao nešto što se moglo očekivati. Moj je otac čak govorio o posebnoj ceremoniji kremiranja, na kojoj bi se moglo pomoliti i za Anandovu dušu. Ali tada su kampu poklonjene neke medicinske zalihe. Chandinina je groznica, sa samo nekoliko tableta, nestala kao čarolijom." „Tada sam prvi put vidjela Aryju — on je bio dragovoljac koji nam je donio lijekove. Kada se Chandini oporavila, moja majka i otac potražili su Aryju i pozvali ga u našu straćaru na čaj. Majka je platila susjedu jednu paisu da posudi šalicu za čaj, a negdje je čak pronašla i laddoo da ga posluži na tanjuru. Kada je Arya došao, Chandini su iznijeli van da mu pokažu kako se zahvaljujući njemu dobro oporavila. Moja mi je majka, iz skromnosti, rekla neka ostanem unutra. Virila sam ispod
gumenog krila koje nam je služilo kao prozor. Osjećala sam se kao da ponovno uhodim tawaife iz stražnjeg dijela dućana mojega oca. Primijetila sam kako Arya odgriza zalogaje baš prave veličine, tako da mu je ladoo potrajao točno onoliko, koliko je trebalo da popije čaj. Kasnije je izvadio rupčić i pažljivo otro mrvice sa svojih brkova. Iako je tronožac bio premalen za njega, sjedio je na njemu savršeno ravnih leda. U usporedbi sa svima ostalima u kampu, izgledao je vrlo čisto." Izgledalo je da je Arya usvojio njihovu obitelj. „Sada je već bilo jasno da neće stići nikakvi šatori, pa je često navraćao donoseći nam stvari za našu kolibicu. Komad cijevi, malo električne žice i jednom, što je bilo najbolje od svega, komad plastike da spriječi curenje kroz krov. Tijekom tih posjeta držala sam lice pod velom i u kutu sam čučala s majkom. No bilo mi je nemoguće ne tumarati pogledom dok je on završavao popravke po našoj kućici. Nekoliko puta, kada je ulovio moj pogled, nisam ga mogla skrenuti. Imao je sposobnost da ga zadrži." „Nisam si počela umišljati da sam se zaljubila u njega. To je bilo previše fantastično da bih uopće i pomislila na to. Moj je cilj, ono o čemu sam cijelo vrijeme razmišljala, bio da se udam. Željela sam da se moji roditelji oslobode odgovornosti za mene. Kada bi se to moglo srediti, odlučila sam da ću pobjeći. Čak i ako je to značilo da ću završiti poput jedne od onih tawaifa koje su običavale dolaziti u dućan mojega oca. Znala sam da postoje brojne obitelji koje su sve izgubile u Razdiobi i koje su se suočavale s istim problemom. Trebale bi godine da se uštedi za miraz kako bi se udala kći poput mene. Mnogo mjeseci kasnije bratić moje majke pisao nam je o jednom mladiću u Indiji za kojega bih se mogla udati. No ta je obitelj zauzela kuću u Delhiju, koju je za sobom ostavio njihov susjed musliman. To je jako povećalo njihovu vrijednost, pa moj brak s njihovim sinom više nije dolazio u obzir." Arya im je rekao za shemu s kojom je započeo HRM. „Bio je to ženidbeni servis. Pokušali su spariti neudate djevojke i mladiće iz iste zajednice, da umanje barem tu jednu brigu svojih izbjeglica. Moj otac nije mislio da će to uroditi nekakvim rješenjem, ali ja sam inzistirala na tome da i moje ime stavi na popis. Ne iznenađuje da je bilo mnogo više djevojaka nego mladića čija su imena završila na tome popisu. Budući da sam bila potpuno neobrazovana, nije bilo gotovo nikakve šanse da će me netko odabrati za nevjestu. „Kada je Arya čuo da više nije bilo mladoženja kada sam ja došla na red, rekao je mojem ocu da će ponuditi svoje ime za mene. Na posljetku, rekao je, i on je već tjednima bio izbjeglica. Bila je stvar čiste sreće da su došli dovoljno rano da se usele u mali stan, dok smo mi imali samo mali komadić tla. Njegova obitelj nije bila zadovoljna njegovom odlukom. Jedan od uvjeta tih brakova bio je da se ne razmjenjuje nikakav miraz. Budući da je bio otac jedne takve djevojke, normalno je da se moj Babuji uznemirio. Moja je majka uštedjela nekakve naušnice, što je bila jedina stvar koju mi je mogla dati kao miraz. Imala je i nešto prstenja, ali rekla sam joj da to sačuva za Chandini." Vjenčali su se potkraj rujna, otprilike mjesec dana nakon prelaska granice. „Moja je obitelj već sljedećeg tjedna morala krenuti prema Jabalpuru. To je bilo mjesto u koje ih je vlada odlučila smjestiti — sve što je moj otac mogao učiniti bilo je da malo odgodi to putovanje. Bila sam jedina djevojka koja se udala u kampu u koji
je došla svadbena povorka. Nije bilo glazbenog sastava, ni konja, samo doli - isti onaj u kojem si ti sjedila, u kojem su i mene odnijeli." „Nikada više nisam vidjela svoju obitelj. Trebala sam ih posjetiti četiri mjeseca nakon vjenčanja. Babuji mi je čak uspio nabaviti kartu. No nekoliko dana prije odlaska stigao je telegram iz jabalpurskog ureda za izbjeglice. Ni moj otac, niti moja majka nisu se oporavili od smrti mojega brata. Posao koji je vlada osigurala za mojega oca bio je posao teškog fizičkog radnika - posao lomljenja kamena za polaganje nove ceste. Kada sam stigla tamo, susjedi su mi rekli da je te noći, kratko nakon što se moj otac vratio s posla, izbila vatra. Bilo je prerano da bi obitelj otišla na počinak, rekli su. Svi prozori i vrata bili su zaključani iznutra." ,,Arya je došao sa mnom u Jabalpur. Pronašli su neke pougljenjene ostatke, i on je bio taj koji je upalio lomaču. Na putu natrag sjedio je cijelo vrijeme, a ja sam držala glavu u njegovu krilu. Nisam spavala, nego sam se cijelo vrijeme pitala koji je bio smisao toga dugačkog puta moje obitelji u Indiju. Zašto nismo ostali u Lahoreu i tamo bili umoreni! Tada sam shvatila da je, ipak, postojala svrha svega toga - da me spoji s Aryjom." „Sada vidiš zašto je toliko važno da ga ne iznevjerim. Zašto je važno da ispunim zadatak zbog kojega sam dovedena ovamo, zbog kojega sam spašena. Katkad vidim Ananda, leži tamo smireno kao da spava, dok mu pritiskači za papir svjetlucaju oko glave poput zvijezda. Tada znam da je moja dužnost da stvorim biće potpuno nalik na njega. Zbog moje obitelji, da im pokažem da nisu umrli uzalud. Za Aryju, bez kojega bih bila negdje u nekakvom bordelu ili spaljena u požaru u Jabalpuru, zajedno s Chandini. Rado bih mu dala svoj život, ali to nije ono što mu je potrebno. Arya od mene želi sina, a koji će nastaviti njegovo ime."
DESETO POGLAVLJE
Nekoliko tjedana nakon Divalija, mjesni ogranak HRM-a organizirao je svoju godišnju priredbu. Svi smo se okupili na javnoj površini iza poštanskoga ureda, gdje je Arya izvodio svoje jutarnje vježbe. Samo dva dana ranije došao je sam ministar željezničkog prijevoza da održi govor nakon puštanja u promet novih tračnica u Nizamuddinu, za koje nas je Babuji ponosno izvijestio da su uvezene iz Njemačke. Sa sredine polja u nas su još uvijek zurili divovski plakati s ministrovim likom, upotpunjeni oglasima za industrijsku mehanizaciju iz tvrtki poput Tate i Godreja i Siemensa. Između njih je bila i reklama za Batine cipele, sa slikom farmera koji drži kosu stojeći pokraj svoje žene i dvoje djece, odjevenih u seosku odjeću, s blistavim, novim plastičnim sandalama na nogama. Po travi su bile rasprostrte dugačke trake durrieja. Sandhya nas je odvela do samoga čela, gdje je bio odjeljak obilježen za posebne goste. Ja sam sjela pokraj nje, ali Dev, koji se još uvijek durio, iskazao je to sjedajući kraj Babujija, a ne kraj mene. Arya je došao s dječakom koji je nosio čašu čaja i vidjela sam kako mu je licem preletio bljesak kada je bacio pogled prema svojem bratu, pa prema meni. „Poslat ću vam malo vrućih samosa", rekao je i vratio se u zgradu kluba, da vidi kako napreduju pripreme. U deset sati Kartik Babu, službenik koji je prije sat vremena trebao održati uvodni govor, još se nije pojavio. Kako su se gledatelji na rubovima tijesno poredanih durrieja za sjedenje počeli razilaziti, Arya je dao znak da svečanost počne. Pojavili su se novaci, nabijeni četrnaestogodišnjaci u bijelim potkošuljama i kratkim hlačicama kaki boje koje su izgledale poput školskih uniformi. Malo su vježbali marširanje, ali nedavno postavljeni plakati pravili su im probleme, pa su morali stupati oko slike nasmiješenog ministra. Nakon marširanja, na tlu su počeli izvoditi jutarnje tjelesne vježbe. Arya je prolazio između njih poput generala koji pregledava svoje trupe, pušući u zviždaljku da označi promjenu ritma ili tjerajući svojim stopalom nekog od vježbača da jače raširi noge. Hema se zaokupljeno nagnula prema naprijed da promat-. ra borbe lathijima, šireći oči svaki put kada su zapucketeli bambusovi štapovi. Izgledalo je da ju je još više očarala borba mačevima koja je uslijedila nakon toga, bodreći spretne i neustrašive mladiće, grabeći moju ruku kada bi neki dječak bio oboren. Bilo je i predstavljanja hrvačkih zahvata, za koje su sudionici skinuli svoje potkošulje i namazali se blatom iz lonca. Zatim je uslijedila i posljednja predstava u kojoj su Arya i još jedan instruktor stali jedan nasuprot drugome s lathijima, golih grudi. Aryjino je tijelo, primijetila sam, bilo mnogo nabijenije od Devova - na njegovim prsima nije bilo naaga, samo sag od kovrčave dlake. Činilo mi se da me pogledom traži po publici svaki put kada bi nastupila kratka stanka u pokretima, ali možda je Sandhya bila ta koju je tražio. Borba je završila tako što je Arya pribio svojega protivnika uz tlo, između svojih mišićavih bedara. Podignuo je svoj lathi visoko u zrak, a onda ga spustio na centimetar od suparnikova grla. Ovoga puta nije bilo
zabune — dok je stajao čekajući da se nakloni, Aryjine su se oči zagledale ravno u moje. Sada je stigao Kartik Babu i podij je izvučen prema naprijed kako bi on mogao održati pozdravni govor. Bio je stariji no što sam očekivala i odjeven u odjeću sanyasija boje šafrana, s biljegom od bijela pepela na čelu. „Ljudi pitaju zašto HRM vježba s lathijima i mačevima. Zašto tjeramo svoje dječake da ustaju prije zore i rade sklekove na tlu. Zašto ih učimo da ne prolijevaju uzalud sjeme svojega života. Odgovor je, kažem ja, sloboda. Moramo biti budni i jaki ako želimo sačuvati čast naše majke, ove zemlje." „Ali to nije indijski običaj, kažu oni. Mi vjerujemo u nenasilje, kažu, u okretanje i drugog obraza. Na to odgovaram neka uče iz povijesti. Svi zavojevači koji su prohujali ovom zemljom, od Mahmuda od Gaznija do barbara, od Portugalaca do Britanaca, bili su pozdravljeni okretanjem i drugog obraza. Obraza koji su svaki put ispočetka pljusnuli. Upamtite da je naša majka ta o kojoj razgovaramo. Kakva su to djeca koja bi mogla stajati sa strane i gledati je okrvavljenu i povrijeđenu?" „Reći ću vam tko su ona. To su ljudi koji žive poput parazita na tijelu naše majke. To su ljudi koji su prije mnogo godina trebali otići u Pakistan. Umjesto toga, oni su još uvijek ovdje. Zašto? Zato što vladi treba njihov glas, eto zašto. Istoj vladi koja zabranjuje da se HRM bavi politikom, koja kaže da su puške preopasne da s njima vježbam, da bismo se trebali zadovoljiti time da svoju zemlju branimo štapovima." Slijedila je tirada portiv muslimanskog osobnog zakona, prema kojem svaki musliman smije imati do četiri supruge. „Zašto ne šest ili dvanaest ili cijeli harem?" bjesnio je Kartik Babu. „Vlada bi tako mogla osvojiti još više muslimanskih glasova. A sa svim tim suprugama, što je sa svom djecom koju stalno proizvode? Cijela je zemlja postala tvornica muslimana, plodno tlo na kojem se mogu razmnožavati poput komaraca, poput muha." „Ove je godine ta ista vlada pritisnula hinduse zakonom o braku, koji je stotinu puta restriktivniji. Iduće godine planiraju donijeti još zakona. Da sačuvaju prava žena koja potječu iz hinduske tradicije, kažu. Recite mi, gdje u Vedama piše da bi udovice trebale naslijediti imovinu svojega supruga i da se kćeri ne mogu udati dok im ne bude petnaesta? A ako su već toliko puni brige, zašto se ne brinu o pravima muslimanskih žena, umjesto što im govore da su one samo jedna četvrtina svojega supruga? Čemu ta diskriminacija, čemu taj posebni tretman? Je li to ono na što je mislio Nehru kada je kokodakao o svojem sekularizmu?" „To je razlog zbog kojeg vam govorim: naučite se koristiti svojim lathijem. Neprijatelj je svuda oko vas. Ali sada je mir, kažu ljudi, ima dovoljno za sve, sada je doba prosperitetni Zato sada moramo spavati, poput sjemena dature zakopanog duboko u zemlji, čekajući da nabubrimo kada se vrati kiša. Možda sada nije vrijeme da podignemo svoje oružje. Ali to će vrijeme doći brže no što mislite." Kada je govor završio, bila sam potpuno zaprepaštena. Ono što me uznemiravalo čak još i više od govora Kartik Babua iz kojega se cijedila mržnja, bio je način na koji je Devova obitelj gutala njegove riječi. Jesu li Mataji i Hema, obrva namrštenih od usredotočenosti, doista vjerovale tim idejama? Što je bilo sa Sandhyjom, sa sjajem na njezinu licu?
Njezin sneni izgled sigurno nije postojao zbog toga govora, nego zbog sjećanja na nedavni nastup njezina supruga s lathijem? Samo je Dev zurio ustranu turobna izraza lica, poput dječaka kojega su prisilili da subotom dolazi u školu, iako bi on radije igrao kriket. Ljudi su ustali na noge, a ja sam, iako nevoljko, slijedila njihov primjer. Kartik Babu podignuo je šaku uvis, a onda se njome udario po prsima. Svi su članovi kluba učinili što i on - pokraj sebe čula sam mekani udarac kada je i Hema udarila svojom šakom po grudima. „Živjela Indija", viknuo je Kartik Babu. „Jai Hind." Svjetina je ponovila za njim, ponavljajući riječi kada i on. Novaci su pozvani posljednji put da otpjevaju državnu himnu. Dev se iskrao i otišao, ali ja ga nisam slijedila. Umjesto toga, pokušala sam Hemu uvući u razgovor o nadolazećim hinduskim zakonima, da je naučim koja su njezina prava na zaštitu „Nisu samo sinovi ti koji će naslijediti imovinu, već će to moći i kćeri." Jedva da me slušala, otumaravši promatrati novake koji su spontano organizirali još jednu hrvačku borbu. Pokušala sam još jedanput sa Sandhyjom, koja se činila privrženijom toj temi, kada je došao Arya. Pitala sam se zašto još uvijek nije odjenuo košulju - njegova su prsa blistala od znoja. „Je li bhabhiji uživala u predstavi?" pitao je. Budući da sam ja bila njegova bhabhi, držao se običaja da se ne obraća izravno meni i umjesto toga je pitanje postavio Sandhyji. „Nije joj se svidio govor toga tvojeg Kartika Babua", odgovorila je Sandhya veselo. „Tko, uopće, i može razumjeti taj zakon o braku? Reci mi, bhabhiji, što misliš o borbi? Je li ti se barem svidjelo sve to svuš-svušanje?" Nasmijala se, pa sam se i ja uspjela natjerati da proizvedem jedan osmijeh. „Gdje je Dev?" upitao me Arya? „Izgledalo je da je otišao u žurbi. Nadam se da je sve u redu." Osjećala sam kako crvenim dok mi je on pogledom pretraživao lice. Tada je došla Mataji odvući Sandhyju da počnu pripremati poslijepodnevni obrok. Arya i ja otišli smo sami. Nitko od nas nije prozborio ni riječ. Odlučila sam gledati u pod dok nije otišao i počeo brojiti crvene i smeđe pruge durrieja. Bila sam svjesna, odmah iza vidokruga svojega pogleda, prisnosti njegovih nogu. Pokušala sam ga natjerati snagom svoje volje da ga odnesu na neko drugo mjesto, ali nisu se željele pomaknuti. Nalet povjetarca dopuhao je prema meni zadah njegova znoja. Bio je opor, poput papaje, ali bez one slatkoće, uopće nije bio nalik mirisu Devova znoja. Smrad se zgusnuo oko mene, zadobivši opipljivost tkanine koja mi je omotala lice. Zamislila sam kako se izdiže iz njegovih pazuha, iz pora na njegovim leđima, iz njegovih tabana, i stresla sam se. Da sam samo pogledala u njega, znala sam da bih bila u stanja ponovno disati, ali ipak to nisam učinila. „Meera", rekao je, i šokirano sam se prenula. Nikada nije tako izravno progovorio sa mnom — bilo je nečuveno da se posluži nečim tako osobnim kao što je to bilo moje ime. „Želim da znaš..." Pokušala sam odvratiti pogled, ali bilo je prekasno. Pobrinuo se da mi zarobi pogled i s pažljivom namjerom dopustio da mu spadne maska. Pohota kojoj je dopustio da izbije na površinu bila je toliko neprikrivena da sam se lecnula. „Želim da znaš kako mislim da si prelijepa. Ako Dev ikada..." Prije no što je uspio završiti rečenicu, ja sam pobjegla.
Iako sam tada uspjela pobjeći od aryje, bilo mi je teže to učiniti u spavaćoj sobi koju smo dijelili. Iznenada se činilo da se njegov miris uzdiže iz zidova i natapa zrak, kao da je u sobi eksplodiralo nešto zrelo i tropsko. Pokušala sam izbjeći gledati u njega, ali moj je pogled, nenamjerno, stalno bježao prema mjestu na kojem je ležao. U takvim je trenucima zurio u mene s neprikrivenom željom. Izgledalo je da svaki pogled na Deva i mene koji ležimo razdvojeni na našim talaijima izoštravaju njegovu samouvjerenost, čineći ga sve odvažnijim. Jednom dok sam se pokraj njega stiskala na svojem charpoyju, okrenuo se tako da mu se moja dupatta pripila uz lakat; drugi put, kada je nestalo struje, prešao je brzo palcem po mojem trbuhu dok je tražio svijeće na našoj strani sobe. Slijedio me u dvorište da mi tamo prošapće ime i svaki se put šetkao bez košulje kada bi me vidio da idem na zahod, jednom, kada sam rasklopila svoj ručnik, iz njega su ispale njegove prljave gaće. Nije bilo nikoga kome sam se mogla potužiti. Dev još uvijek nije razgovarao sa mnom, a drugi ne bi vjerovali kada bi im rekla što se događa. Zaprepastilo me što nitko nije primijetio kako se on ponaša, niti je primijetio da nešto nije u redu. Sandhya je čak preda mnom započela s jednim od svojih uvoda. „HRM otvara novi ogranak. Shakhu, samo za žene, kako bi se i njima omogućilo da se uključe u stranku. Arya je pitao bi li te zanimalo da budeš upraviteljicom. Cijeli bi dan bila odgovorna samo njemu, ništa ne trebaš brinuti. Trebaju nekoga tko zna čitati i pisati; u suprotnome bi sigurno zamolio mene da mu pomognem." Rekla sam si da nikada neću biti nasamo s Aryjom, budući da su Mataji ili Babuji ili Sandhya uvijek bili kod kuće, pa on neće moći nešto pokušati. Ali njegovi uporni pokušaji učinili su da postanem sve nervoznija i oslabjeli su mi apetit. Noću sam se zamatala u pokrivače, na način na koji je to činila Sandhya - jedino sam se tako osjećala sigurnom. Patila sam od noćnih mora u kojima su me gonili po praznim peronima postaje u Nizamuddinu, a uvijek bi me ulovile muške spodobe koje bi izranjale iz tračnica. Budio me i najtiši kašalj ili češanje. Katkad, kada bih maknula pokrivač s glave da pogledam koliko je sati, vidjela sam Aryjine bjeloočice kako sjaje kroz tamu. Žudjela sam za tim da se priljubim uz Deva, ali on se još uvijek odmicao kada bih mu se približila. A onda se moj svijet promijenio. Otkrila sam da sam trudna.
JEDANAESTO POGLAVLJE
Postojala je samo jedna noć u kojoj se to moglo dogoditi — mjesec i pol ranije, upravo prije Karva Chautha. Bilo je to tijekom onoga tjedna u kojem je Sandhya procvala, u kojem je njezin miris postao neodoljiv Aryji. Dev i ja smo svake noći čekali da se u spavaćoj sobi ugasi svjetlo, ali te je noći sjalo do u beskraj. Prvi sam put, kada smo njegovim roditeljima i Hemi napeti poželjeli laku noć, primijetila na njegovu licu, ispod površine, bijes. Možda ga je taj bijes natjerao da odbaci svoj pokrivač i priljubi se uz mene pod mojom plahtom. Nije se odmaknuo kao i obično, već je nastavio, čak i kada je komešanje pod našim pokrivačima postalo alarmantno očito. S druge se strane sobe začulo upozoravajuće kašljanje, ali Dev je svejedno neustrašivo nastavio. Zgrabila sam plahtu da se njome pokrijemo i uronila licem u jastuk da prigušim zvukove. Dev nije stao čak ni kada je svršio u meni, ali je pazio da glasno ne poviče. Kada je prvi put čuo da ćemo imati bebu, Dev je pokušao svima pokazati da je presretan. Ali po noći se još uvijek držao na udaljenosti od mene, odvlačeći svoj talai od mene, okrećući mi leđa. Trebalo je nekoliko dana da se to smiri, da val uzbuđenja u kući ponese i njega, da se na njegovim košuljama ponovno pojavi malo boje. Jedne je večeri došao kući s posla s parom dječjih čarapica i zvečkom, a drugi mi je put darovao majčinski dnevnik. Čak i kada mi je položio glavu na trbuh i tvrdio da čuje kako unutra beba pjeva, osjetila sam da je njegova sreća pretjerana. „Hoće li biti dječak ili djevojčica?" pitao je, a da se nije istinski trudio pogoditi odgovor. „Koje ćemo ime odabrati?" pitao je, ali nije se smijao zajedno sa mnom kada sam mu nabrojala imena za bebu (a sva su nosila poznate filmske zvijezde) koja je Hema do tada predložila. Katkad bih ga zatekla kako nakon dolaska s posla sjedi u zamračenoj dnevnoj sobi, zureći u nijemi radiogram. Matajina je reakcija bila upadljivija - lomila je iz zahvalnosti kokosove orahe u hramu, izvodila nada mnom obrede da otjera urokljive oči, zasipala me darovima u obliku slatkiša i drangulija i igračaka. Počela me svakog jutra hraniti mlijekom u kojem su bili smrvljeni bademi, a na peći se neprestano kuhala juha od ovčetine zbog dodatnih bjelančevina. Po njezinoj je narudžbi jednoga utorka u kuću stiglo deset kilograma pamuka. Mataji je sjedila na charpoyju u dvorištu i osobno nadgledala proizvođača madraca kako bi bila sigurna da je sav pamuk stavio u novi talai, koji je šivao kako bi bolje podržavao moja leđa. Svakih je nekoliko dana odlazila na tržnicu i vraćala se sa svježim tamarindima, slatke i mekane unutrašnjosti. „To je bila hrana koja mi se jela tijekom svih trudnoća - drži ga pokraj svojega kreveta za slučaj da ga poželiš usred noći." Hema si je već prisvojila pravo da djetetu nadjene ime. „Doista sam dobra u tome", objavila je, izvukavši sve svoje stare lutke i recitirajući mi njihova imena. „Ova je Dušica, a ova Lutkica. Ovu sam plavušu nazvala Babloo, iako sada, kad više nema glavu, ne možeš pogoditi da je bila muško." Počela je važno paradirati po kući u
svojem sariju, kao da se uhodava u ulogu ujne. Svakoga se poslijepodneva uvlačila u spavaću sobu i potajno grickala komadiće tamarinda koji je Mataji ostavila za mene. Kako sam se i bojala, Sandhya nije dobro primila vijest. Bila je u kuhinji kada me Mataji odvela do nje da joj kažem i podignula je pogled sa svojega kuhanja kao da je dobila ćušku. Sljedećeg dana nije razgovarala ni s kime od nas, već je hodala uokolo crveno obrubljenih očiju, s boli koja je bila ispisana preko cijelog njezina lica. Dugo vremena nakon toga činila se povučenom u sebe - klimnula bi glavom kad god bi je Mataji ili ja pitale kako je i brzo bi otišla da ne bi trebala progovoriti. Pločica za pisanje ostala je zaboravljena i više mi nije pravila društvo kada sam sušila kosu. Onda sam jednoga dana naišla na nju kako sjedi ispred malog svetišta sa svetim slikama, blizu hladnjaka. „Osam sam se godina podvrgavala svakome postu koji je postojao. Ispočetka sam osjećala samo ljubomoru i bijes, jer sam se osjećala izdanom." Sandhya se okrenula prema meni i ugledala sam cvijeće u njezinoj ruci i svježu oznaku koju je pepelom nanijela na svoje čelo. Iz mirisnog se štapića, zapaljenog ispred nekoliko sličica utjelovljenja boginje Devi izvijao dim, mirišući po jasminu. „Ne znam hoće li ovo išta značiti, jer na mene nije utjecalo. No imalo to ikakvu moć ili ne, danas postim za sina svoje didi." Ta je novost polučila jedan bitan učinak— preko noći je okončala Aryjine pokušaje. Nije se radilo samo o mojem pomirenju s Devom, za koje je Arya zaključio da se dogodilo pogledavši naše talaije koji su ponovno svake noći počivali jedan pokraj drugoga (pri čemu je moj bio dvostruko viši od njegova, zbog svog tog pamuka kojim je bio napunjen). Činjenica da je u meni sada raslo dijete učinila me uzvišenom, nepovredivom — vrebati me značilo bi petljati sa silama rađanja i stvaranja, a to bi moglo prizvati nepoznate posljedice. Jedne je večeri Arya došao kući noseći papirnatu vrećicu, koju je, pun poštovanja, stavio ispred mene. „Marelice", rekao je. „Za bebu. Za mojega nećaka. Ili nećakinju." Kada sam ga pogledala, na njegovu licu nije bilo nagovještaja požude koju sam se naviknula gledati - bio je potpuno ozbiljan, čak skrušen. Zahvalila sam mu na daru i on se povukao, zadovoljan. Iako sam voljela marelice i znala da su bile prilično skupe, dala sam ih iduće jutro gangi, na njezino veliko zadovoljstvo. Tjedni su prolazili i ja sam nestrpljivo čekala da se beba u mojemu trbuhu počne nazirati. Maštala sam o tome da svoj veliki trbuh šećem po Nizamuddinu i da mi ljudi čestitaju na tome. Svakoga sam dana brinula slijedi li moja trudnoća ispravni vremenski raspored događanja - gledala sam se u zrcalo i pitala kako da potaknem bebu na njezinu putu razvoja. Još uvijek nisam imala jutarnjih mučnina i još uvijek nisam žudjela za tamarindom, kako je Mataji obećala. Prsa su me boljela svake noći i bila sam ozbiljno opstipirana, ali osim toga, osjećala sam se dobro. Mataji mi je svakoga jutra, na prosinačkom suncu, masirala kožu uljem gorušice. Donijela mi je ajurvedske praškove i tonike i strogo je vodila brigu o onome što jedem - pobrinula se da su namirnice koje griju, poput patlidžana i ovčetine, uravnotežene s onima koje rashlađuju, kao što su jogurt i krastavac. Što je još važnije, ona je bila arbitar, filter za dotok savjeta koji su stizali do mene. „Jedi banane i mlijeko i ostalu bijelu hranu kako bi bila sigurna da će ti dijete biti svjetloputo." „Ako želiš da ti dijete bude inteligentno, spavaj s bakrenom narukvicom na lijevome zapešću." „Kako bi osigurala lagan porođaj, trljaj intimne dijelove tijela biljkom
piskavicom." ,Jedi mnogo češnjaka, to će ojačati djetetov želudac." „Što god radila, ne jedi češnjak, niti papaju - za plod nema ništa gore od toga." Posebno je Hema, poput ptičice koja skuplja komadiće hrane i nosi ih u gnijezdo, svakoga dana prikupljala prijedloge svojih prijateljica (iako, na njezino razočaranje, nijedna od tih sitnica nije naišla na Matajino odobravanje). Čak je i ganga, možda kako bi pokazala svoje zadovoljstvo zbog marelica, osjetila potrebu da pridonese rekavši mi koju bih hranu mogla početi jesti, a koja potiče dovoljno pritjecanje mlijeka. Po prvi put otkada sam u doliju napustila Daryu Ganj, osjetila sam da si mogu dopustiti da se opustim - čak da, možda, budem sretna. Izgledalo je da se budućnost napokon posložila na sretan način; u zraku se osjećao optimizam. Sada sam vjerovala da sunce može sjati i u Nizamuddinu, oblaci iznad moje glave otplovili su dalje, nebo je postalo vedro. Devovo kućanstvo možda nije bilo ono čemu sam se nadala, ali uspjela sam se izboriti za svoje mjesto u njemu. Prošla sam test Karva Chautha, a ipak pokazala Devu da me ne smije smatrati zdravo za gotovo. Osvojila sam Mataji, Sandhyju i Hemu, pa sam čak sama uspjela spriječiti Aryjine pokušaje. Istina je da se nisam slagala sa svakim mišljenjem ili običajem rodbine mojega supruga, ali kada se beba rodi, mogla bih pokušati polagano nametnuti malo više svojih stavova. Moj će položaj porasti, moja će pozicija postati sigurnija, posebno ako rodim dječaka. Zatekla sam se kako želim sina dok sam sanjarila na svojem talaiju i morala sam se natjerati da se otresem tih misli. To je bio točno onaj način razmišljanja koji je Paji prezirao, onaj za koji se toliko trudio da ga nikada ne usvojimo. Nisam ga vidjela, ni razgovarala s njim otkada je otišao s Karva Chautha. Moji telefonski pozivi u Daryu Ganj su se prorijedili, jer je Biji koristila moju trudnoću kao izgovor da nenajavljena svraća nekoliko puta tjedno. „Većina bi očeva bila u ekstazi kada bi shvatili da će postati djedovima", rekla mi je. „Ali tko može pokušati shvatiti našeg Pajija? Bio je nesretan kada je čuo za Roopinu trudnoću i doista bijesan kada sam mu rekla za tvoju." Iako me Pajijevo neodobravanje mučilo, Devovo je pomanjkanje oduševljenosti bilo to koje je doista umanjivalo moju sreću. Prestao se pretvarati da je veseo i umjesto toga postao je povučen, čak zlovoljan. Otrcane, stare košulje prigušenih tonova izmjenjivale su se s provalama jarkih boja i uzoraka - izgledalo je da više ne mari što odijeva. Noću sam sada ja bila ta koja je tješila, a Dev onaj kojega je trebalo držati u naručju. Ispočetka sam bila zaprepaštena što on nije bio veseo poput mene, zatim sam se osjetila povrijeđenom, pa ljutitom, pa zabrinutom. Na posljetku, on je bio otac - koji će učinak na bebu imati ta njegova suzdržanost? Neprestano sam ga zapitkivala ima li nešto o čemu želi razgovarati, a on je stalno odgovarao da je sve u redu. „Znam da se radi o Pajijevoj ponudi da se preselimo u Bombay", na posljetku sam se jedne noći suočila s njim. „Nije li to razlog zbog kojeg još uvijek tuguješ?" „Ne", rekao je nakon dugog razmišljanja i znala sam da je to značilo da je zapravo htio reći „da". „Samo trebam malo vremena da se prilagodim. Ne postajem pjevač, znaš - umjesto toga, postajem otac. Trebao bih biti sretan što je moj službenički posao u Hindustan Petroleumu toliko siguran." Kada sada razmišljam o tome, trebala sam mu jednostavno vjerovati na riječ i ostaviti stvar na tome. Možda je samo trebao malo vremena nasamo da probavi taj prijelaz, kao što je rekao. Ali sjaj djeteta u meni, Matajino tetošenje, način na koji je
izgledalo da sve ide meni u prilog - sve me to ispunilo osjećajem dobre sreće koju sam željela podijeliti. Osjetila sam da Dev i ja igramo igru nadjačavanja, u kojoj sam ja pobijedila. Nije li bila moja dužnost, kao pobjednice, da ga uzdignem iz njegove bijede? Nije se kod mene radilo samo o osjećaju nadmoći - bio je tu i osjećaj krivnje. Nisam li ja bila ta koja je upropastila priliku koju je predložio Paji - što ako Dev zbog mene nikada neće postati pjevač? Ako ništa drugo, barem sam trebala pokušati da se ostvari njegov san o Bombayu - mogli bismo otputovati u taj grad nakon što rodim dijete. Odreći se Matajine i Bijine pomoći za mene bi bila žrtva, ali malena, u zamjenu za sklad. Osim toga, u pozadini je treperilo jedno još više uznemirujuće pitanje, ako ne pokušam to učiniti: što ako Dev za svoj neuspjeh umjesto mene počne okrivljavati dijete? U tome sam trenutku donijela presudnu odluku. Otišla sam posjetiti Pajija. Mataji je pozvala taksi sa željezničke postaje da me odveze u dom moje obitelji u Darya Ganjuu. Nije bila voljna pustiti me da idem sama i zazirala je od mojega spominjanja Sawhney tradicije koja je zahtijevala da taj prvi posjet obavim sama. „Jesi li sigurna da ne želiš da te pratim?" Pitala je još jedanput, posljednji put, a ja sam je uvjerila da će sa mnom biti sve u redu. „Nemojte pokušavati ići nekim zaobilaznim putem", upozorila je vozača taksija. „Živimo u Delhiju od prije vašeg rođenja." Ostavila sam otvoren prozor na automobilu, iako je vjetar koji je vani puhao bio oštar i hladan. U blizini Stare tvrđave poznati zimski miris borovih sjemenki pečenih u velikom kotlu s pijeskom bio je toliko jak da sam gotovo zamolila vozača da stane kako bih mogla kupiti malo te poslastice. U blizini kina Golcha došlo je, kao i uvijek, do prometni gužve, a na uličici koja je vodila do tržnice nalazila su se kolica nakrcana blokovima leda. Dok sam promatrala, žena je polila vodom dvojicu dječaka koji su nasapunani sjedili na pločniku. Tijekom cijele vožnje uvježbavala sam što ću reći Pajiju. Naravno, ispričat ću mu se zbog svojeg neposluha tijekom Karva Chautha i svalit ću krivnju na post koji mi je malo pomutio razum. „Bio si u pravu, Paji", reći ću mu, „moram' odmah pobjeći od njihova utjecaja ako želim povratiti nadzor nad svojim životom." Ili ću, možda reći: „Ako želim živjeti po načelima kojima si me ti podučio." A sada je cijela situacija bila od još presudnijeg značaja - sada u pitanju nisam bila samo ja, nego i moje dijete („tvoje unuče"). Već je vidio kako su svi oni religiozni, koliko ortodoksni - možda ću i dopustiti da mi klizne da je Arya radio za HRM. Je li Paji doista želio vidjeti kako se njegova vlastita krv odgaja u toj atmosferi? Je li mogao podnijeti pomisao da se njegov unuk svakoga jutra klanja kako bi dotaknuo stopala svojih starijih? Struže čelom ispred svećenika u hramovima? Paradira uokolo s lathijem i radi sklekove svake zore kao kadet HRM-a? Izgledalo je da je Paji u razgaljenom raspoloženju, što sam prepoznala kao posebno opasan znak. „Poslao sam tvoju majku van", rekao je vodeći me u svoju knjižnicu. „Mislio sam da ćemo tako moći slobodnije razgovarati." Iako je bila sredina prosinca, rashladni uređaj u knjižnici još je uvijek radio. Ostala sam stajati, obamrlih ruku i lica - od hladnoće ili straha; nisam bila sigurna. „Molim te", rekao je Paji, „reci mi što ti je na umu." Naslonio se u svojem naslonjaču ljubazna izraza lica, kao da se predao u moje sposobne ruke; bio je
uvjeren da je počašćen onime što ću reći. Dok sam izgovarala govor koji sam uvježbala, nekoliko je puta klimnuo kao da se dobro zabavlja; čak je i tiho zahihotao kada sam spomenula da je Arya bio zaposlenik HRM-a. „I ja imam neke dobre vijesti", rekao je Paji nakon što sam završila. Stajala sam tamo drhteći, čekajući da čujem presudu o tome hoće li mi pomoći. „Jesi li znala da je ispalo da će ono što tvoja sestra nosi u svojoj utrobi dolje u Visakhapatnamu biti blizanci? Trebao sam kupiti kutiju slatkiša, laddooa, zar ne - zbog svih tih novosti koje treba proslaviti. Možda se i ti možeš uključiti u natjecanje - roditi trojke; što kažeš na to?" Pokazao je rukom po sobi. „Cijeli nakot unuka, poput malih štenaca koji jurcaju uokolo - samo pomisli kako bi Biji tada bila oduševljena." „Paji, ja..." „Da, da, znam. Nepošten sam. Nagon za razmnožavanjem prirodna je stvar. Svim je sisavcima to teško kontrolirati - posebno ženkama koje osjećaju da nisu živjele ako nisu dojile. Ali ne misliš li da si mogla pričekati trenutak da se izdigneš iznad svoje životinjske prirode? Pričekati nekoliko godina? Da ako je tako besprijekoran, taj tvoj muž, da si odmah morala leći na leđa i stvoriti još jednu verziju njega?" „Ali nismo čak ni pokušavali, Paji. Jednostavno se dogodilo." „Ah, to je bila slučajnost. Pogreška. I sada ti mene moliš da ti pomognem kao da se ništa nije dogodilo. Kao da se nije dogodila ta slučajnost koju ti nazivaš mojim unučetom. Red mi, zašto bih išta morao učiniti, zašto bih trebao mariti za to? Pola krvi toga djeteta uvijek će biti krv tvojega supruga, nije li tako? Kako da znam da se neće željeti prostirati u hramovima i marširati uokolo na HRM-ovim paradama? Nisi došla i rekla mi: 'Paji, molim te, spasi me, želim studirati', ili 'Paji, molim te, spasi me, želim biti neovisna'. Ne, ti pljuješ po mojim snovima da te pošaljem na fakultet, baš kao što je učinila i tvoja sestra. Dopustila si da taj muškarac prolije svoje sjeme u tvoju utrobu kako bi zauvijek bila vezana s njim. S cijelom obitelji zadrtih ljudi, danas si mi to objavila. Pa, dopusti mi da te uvjerim, Meera, ne osjećam nikakvu povezanost, nikakvu obvezu prema tome djetetu. Ja marim samo za tebe, samo za tvoje obrazovanje, tvoju dobrobit." Paji je ustao iz svojega naslonjača i počeo pregledavati nizove knjiga. Shvatila sam to kao znak da trebam otići, ali on mi je dao do znanja da bih trebala ostati. „Sada za sve ima lijeka, znaš — cjepivo protiv ospica, antibiotici, pa se danas čak može liječiti i tuberkuloza. Ono što ti imaš nije toliko komplicirano, a da oni ne bi znali kako da to riješe." Odabrao je jednu knjigu, a onda je vratio na mjesto i odabrao drugu. „Taj roman o Duti - zašto ga ne mogu pronaći? — o ženi kojoj se dogodila ista neprilika kao i tebi. Mislio sam da bi je možda željela pročitati, kako bi znala da se život može nastaviti - sve što osoba mora učiniti jest da pronađe pravi lijek." Zurila sam s nerazumijevanjem dok je Paji nastavio pretraživati knjige. „Danas su stvari mnogo drukčije — nije to kao s Dutinom junakinjom koja je morala nestati na nekoliko mjeseci. Siguran sam da bi dr. Mishra mogao predložiti nekoga sigurnog i pouzdanog već tu, u Darya Ganju. Osobu koja je mlada i zdrava poput tebe problem bi bio riješen u jedno poslijepodne, prije no što i shvatiš što se dogodilo. To vjerojatno ne bi bilo gore od odlaska zubaru da ti izvadi zub."
Paji je odustao od potrage i okrenuo se da pogleda u moje iznenađeno lice. „Nemaš pojma o čemu ja to govorim, zar ne?" upitao je, a ja sam odmahnula glavom. „Govorim o tebi, Meera, o tvojem životu, tvojoj neovisnosti, tvojoj samodostatnosti. O tvojoj pripremljenosti da prihvatiš ono što ti svijet ima za ponuditi, o tvojoj sposobnosti da staneš na svoje noge. O tome da ne lebdiš kroz život poput one sjene od tvojega supruga, poput tvoje majke ili njezine majke prije nje. Govorim o tvojem odlasku na fakultet, o tome da uvidiš potencijal koji čuči u tebi. O tome da odeš od rodbine svojega supruga, o tome da budeš slobodna da oblikuješ svoje vlastito postojanje. To je ono što si tražila od mene, to je ono što si željela." „Ali možda ne bih ja trebao biti taj koji će ti to objasniti — možda bi bilo bolje da to učini tvoj suprug. Zašto ga ne bi zamolila da bude ovdje sutra u podne, kako bih mogao razgovarati s njim? Reci mu da će mu to biti posljednja prilika da se dokopa Bombaya." „Ja samo kažem da je to mogućnost koju treba razmotriti", rekao je Dev sljedeće večeri. „Ne predlažem da to i učinimo." „Mogućnost", rekla sam polagano. Paji je o bebi u mojem trbuhu, o živom biću koje sam hranila govorio kao o „stvari", kao o „onome". Pretpostavljam da sam Devov izraz za to dijete trebala smatrati napretkom. „To nije naša posljednja prilika da imamo dijete, Meera. Uvijek to možemo učiniti i kasnije, kada se smjestimo u Bombayu, kada ti završiš fakultet, kada se ja probijem u glazbenom svijetu. Ali ovo doista jest posljednja prilika za takvu ponudu. On će nam osobno kupiti stan, obećao je, čak će nam dati novac za novi radiogram i hladnjak. Sve što trebamo učiniti jest da ovo pustimo da ode, da malo odgodimo stvari." „Da pustimo ovo da ode. Za stan, radiogram i hladnjak. To je otprilike ono što je Paji tvojoj obitelji ponudio za mene, zar ne?" „Znam kako to zvuči, Meera, ali poslušaj što ti imam reći. Ispočetka sam i ja bio jednako šokiran. To je tvoj otac, pomislio sam — to će dijete biti njegovo unuče. Pitao sam se mrzi li te on, pokušava li se osvetiti. Bi li mogao još uvijek biti ljutit zbog onoga što si učinila na Karva Chauthu, možda čak i zbog toga što si se udala za mene? Ali tada sam pogledao u njegovo lice i sve što sam vidio bilo je suosjećanje. 'Znam koliko će to biti teško', rekao mi je. 'Ali, ja razmišljam o budućnosti, o dugoročnoj sreći svoje kćeri. Moraš je navesti da to shvati.'" „Znaš li što mi je još rekao? Da sam u Delhiju gubio vrijeme. Da moja sudbina leži u Bombayu, nigdje drugdje, 'Otiđi tamo i učini da se ponosim što sam ti punac. Otiđi i postani uspješan poput Saigala.' Čak mi ni moj vlastiti otac nikada nije dao takav blagoslov. A kada samo pomislim da sam mislio da me Paji ne voli." „On doista razmišlja o onome što je najbolje za nas, Meera. Prerano je da imamo bebu. Ne bi trebala provesti svoj život hodajući u sjeni svojega supruga. Trebala bi biti spremna za ono što ti svijet ima za ponuditi, pripremiti se da budeš sposobna stajati na svojim nogama. U tebi čuči previše potencijala koji čeka da bude pušten van." Prepoznala sam Pajijeve riječi od jučer. U nekom sam zakutku uma odmah osjetila da me iznevjerila Devova interpretacija tih riječi - nije to učinio ni izdaleka toliko zapovjednim tonom poput Pajijeva. Tada me obuzeo bijes. „Moj mi je otac već
održao taj govor - ne trebaš mi ga ti ponovno ispljunuti. Zašto ne odeš i još malo ne pregovaraš s njim o bebinoj cijeni - zašto ne bi zatražio i još jedan Papenov lonac." „Molim te, Meera, samo pokušaj razmisliti o tome." „Ne, ti razmisli o tome. Kako možeš ponoviti nešto tako ružno? Ta očinska ljubav o kojoj govoriš - što misliš, zašto te odjednom obasipa njome? Zar te doista tako lako smotati? Ako te toliko voli, zašto ga ne bi pokušao zamoliti da samo tebe pošalje u Bombay? Ja ću ostati ovdje i roditi svoje dijete." Tijekom nekoliko sljedećih tjedana Dev je pokušao sa svakom mogućom taktikom kako bi me naveo da promijenim mišljenje. Pokušao je u meni probuditi suosjećanje govoreći mi koliko se osjećao poraženim, koliko je bio očajan i iscrpljen automatskim ispunjavanjem obrazaca na svojem poslu, od jutra do mraka, svakoga dana. Kada to nije upalilo, optužio me za sebičnost i za to da se služim majčinstvom kako bih okrutno uništila svaki njegov san. Istaknuo je da je za cijelu tu zavrzlamu trebalo optužiti moj ponos - da sam poslušala Pajijeve zapovijedi u svezi Karva Chautha, sada bismo već odavno bili u Bombayu i sada nas nitko ne bi mogao spriječiti da imamo dijete. Nekih bi noći ljutito razdvojio naše talaije, a drugih bi se priljubio uz moj i zurio u mene poput napuštenog šteneta. Iako izvana nisam pokazivala nikakvo slabljenje svoje odluke, u meni je razina nevjerice ubrzano rasla. Tijekom svakoga dana te njegove kampanje bilo mi je sve teže ignorirati činjenicu da Dev nije želio ovu bebu. Neko sam se vrijeme tješila mogućnošću da će se promijeniti kada ugleda dijete? Ali što ako se ne promijeni? Kako ću odgojiti dijete za koje bi njegov djed i otac željeli da nikada nije ugledalo svjetlo dana? Nekoliko sam puta pomislila na to da se povjerim Sandhyji, ali bilo mi je preteško podnijeti sramotu zbog onoga što je rekao moj vlastiti otac i što je moj vlastiti suprug podržao. Jednim sam se krajičkom uma brinula i o tome da će, Sandhya sve ispričati Aryji. Noćna događanja između mene i Deva ponovno su potaknula njihove sumnjičave pogledej Iako nije otišao dalje, pitala sam se hoće li se, kada se dijete rodi, vratiti svojim pohotnim pokušajima. A onda je jednoga dana Dev primio telefonski Pajijev poziv, u svojem uredu. „Tvoj te otac želi vidjeti sutra u jedanaest", rekao mi je toga dana za večerom. Kada sam došla u daryaganj, Biji ponovno nije bila kod kuće. „Poslao sam je da ode posjetiti tetku Varshu u Agru", rekao je Paji. „Ništa joj nisam rekao — najbolje je ne dopustiti da previše emocija zamagli problem." Na moje iznenađenje, Paji me ovoga puta uveo u dnevnu sobu, rekavši da zna kako knjižnica može biti hladna. Čak je pričekao da sjednem prije no što je zauzeo stolac nasuprot meni. „Gledaj, Meera", rekao je, nestrpljivo se nagnuvši prema naprijed, kao da ću, ako se bude primaknuo bliže, lakše razumjeti što mi ima za reći. „Dev mi je rekao da si već trudna dobrano više od četiri mjeseca. Kada si mi prvi put došla u posjet, možda bi neke biljke ili praškovi bili dovoljni da izvedu trik. Ali sada je toliko kasno, da čak ni prijatelj dr. Mishre ne želi na sebe preuzeti rizik. To je nezakonito, znaš ako ga ulove, završit će u zatvoru. Pa ipak, ja sam pregovarao o cijeni, pa ako si voljna, može to učiniti danas."
Potapkala sam vrat rupčićem. To je bio uvod u recitiranje rečenica koje sam smislila. Da poštujem mišljenje svojega oca kao i suprugovo, ali da samo žena može doista cijeniti život djeteta koje raste u njoj. Da bi bio najveći grijeh od svih kada bi me se prisililo da „zgnječim taj pupoljak prije no što je imao priliku da procvate" (pokupila sam tu frazu iz Suraiyine ljubavne pjesme). Da bi, kao roditelj, Paji sigurno shvatio što je značilo dobiti priliku da se voli i njeguje nečiji potomak. Paji me prekinuo čim sam počela govoriti. „Da, da, Dev mi je rekao sve o tome što si odlučila. Ali, reci mi, ako ga on ne želi, kako ćeš ga ti prisiliti na to? Hoćeš li ga napustiti i sama ga podignuti ili ćeš ostati s njim i mrziti ga cijeloga života?" „Učinit ću ono što se treba učiniti, Paji. I, oprosti mi, ali ti si taj koji je okrenuo Deva protiv djeteta probudivši u njemu pohlepu." „Samo sam ga testirao i on je pao na ispitu. Da sam bilo čim drugim zanjihao ispred njegova nosa, on bi se bacio na to, svaki put. Je li to muškarac s čijim se djetetom želiš vezati? Što ako za dvije ili tri godine poželiš biti slobodna?" „Nikada se neću željeti osloboditi svojega djeteta." „Oh, onda ćeš, znači, napustiti supruga i podizati ga sama, zar ne? Udana žena s djetetom živi sama u Delhiju. To nije Pariz ili New York da možeš raditi takve stvari. Kružit će oko tebe kao morski psi, pojest će te živu." „A ako te nitko i ne bude gnjavio, od čega ćeš živjeti? Takva je odlučnost skupa i teško da možeš očekivati Devovu ili moju podršku. Da barem imaš nekakvu izobrazbu, ne bi trebala biti gladna, niti izgladnjivati svoje dijete. Zar je moja ideja da najprije odeš i nešto studiraš toliko izvan pameti?" Paji je ustao i počeo koračati po sobi. „Cijelog sam se života trudio da se prema svima ponašam pošteno. Prema kćerima kao da su sinovi, prema ženama jednako kao prema muškarcima. Ali što da učinim ako nitko ne želi surađivati? Ako se nitko ne želi razumno ponašati, ako nitko ne želi preuzeti odgovornost za sebe? Tvoja majka, u redu, ona nije obrazovana, to je kao da pokušavam otvoriti vrata lupajući o njih glavom. Ali moje vlastite kćeri — najprije Roopa, a onda i ti? A sutra Šarmila?" „Željela si se udati za toga prostaka i nisam se bunio. Dao sam sve što su tražili kada si se željela vezati s tom pohlepnom obitelji. Čak sam i tu pljusku po licu na Karva Chauth odlučio ne primiti kao uvredu." Paji je klimnuo. „Da, to je bilo za moju dobrobit, zar ne? Mislio sam da te Dev prisilio na to, ali objasnio mi je da si se ti jednostavno ponašala kako si željela. U redu, rekao sam samome sebi, pokušavaš joj se miješati u život, a ona mi to ne dopušta. Napokon neka žena pokazuje snagu karaktera, iskazuje svoje stavove u odnosu na muškarce u svojem životu." „Ali ovoga puta ne, Meera, ovoga se puta ne radi o kontroli ili osveti. Iskustvo katkad starijima pruža mogućnost da stoje na višem mjestu, da vide dalje od tebe. To je trenutak kojega ćeš se sjećati, za pet godina od sada, ili osam ili deset. I bit ćeš zahvalna, obećavam ti, što si poslušala moje riječi." Paji je sjeo na sofu pokraj mene i stavio mi dlan na nadlakticu. „Znam da sam katkad oštar i izravan kada govorim. Znam da nisam bio savršen otac, znam da sam griješio. Ali nemoj moju ljubav zamijeniti za mržnju, nemoj me zbog toga kazniti. Nemoj kazniti ni sebe, živeći svoj život na ovakav način."
Da je možda Paji tu stao, ne bi uspio. Ono što je slomilo moju posljednju crtu obrane bilo je nešto potpuno neočekivano, nešto briljantno, šokantno. Paji je počeo plakati. Kada je Dev došao da me odveze kući ja sam sjedila u Pajijevu krilu, kao što sam radila kada sam bila malena. „Moja mala Meera", govorio je dok me gladio po kosi i pritiskao svoje grudi uz moje. „Toliko mi je žao", neprestano je ponavljao, dok sam ga ja uvjeravala da se ne bi trebao ispričavati. Paji nije išao s nama. Rekao je da ne bi mogao podnijeti da svjedoči tome. Stao je pokraj taksija i dao Devu dvije rupije i osam anni za vožnju. Dok smo odmicali, napokon sam vidjela ono za čime sam toliko čeznula u svojem doliju — pogled na Pajija koji stoji ispred naše kuće i maše mi. Prozor taksija bio je previše prljav da vidim plače li i dalje. Izašli smo iz delhija i vozili se bulevarom koji je vodio prema bolnici Irwin. Pripremila sam se misleći da će mi nosnice zapljusnuti smrad kloroforma. No provezli smo se pokraj skupine zgrada i ušli u prenapučeni bazar iza Kotla Roada. Vozač je dva puta zastao da ulične prodavače pita za smjer. Na posljetku se zaustavio ispred prodavaonice kuponičke opreme. „Moramo na kat", rekao je Dev, vodeći me kroz labirint keramičkih zahodskih školjki i umivaonika koji su se prelijevali preko pločnika. Uspeli smo se stubama pokraj prodavaonice. Vrata na vrhu otvorila su se baš kada smo se zaustavili ispred njih i provirila je nabijena žena odjevena u salwar kameez. Na glavi je imala dupattu koju je straga zavezala u čvor, što joj je davalo neobično gordi izgled. „Da?" upitala je, a ja sam opazila leteći ištrcak soka betela kada je otvorila usta. „Poslao nas je dr. Mishra", odgovorio je Dev. Žena je šire otvorila vrata i bez riječi nas uvela u malu sobu zelenih zidova. Pokazala je rukom prema drvenoj klupi i sjela za metalni radni stol. Iz jedne od ladica izvukla je bilježnicu 1 istrgnula prazan komad papira na kojemu je nešto napisala. Primijetila sam da je nokat na palcu njezine desne ruke bio crn, a mesnati su prsti bili bez prstenja. „Koja dob?" upitala je Deva. „Osamnaest." „Ne njezina, već onoga što je u njoj." „Četiri mjeseca." „Ne više? Jeste li sigurni?" „Malo više." Žena je postavila još pitanja o mojoj težini i načinu prehrane, nastavivši se obraćati Devu, a ne meni. „Čekajte ovdje", rekla je. „Idem po čaj." Dev se počeo buniti da nam nije potreban čaj, da je previše ljubazna. „Nije za vas, za nju je. Da joj pomogne da ništa ne osjeti." Nestala je u susjednoj sobi, otkuda smo čuli kako nešto miješa. Pogledala sam po sobi. Sa zidova i stropa zelena se boja gulila u krpama. Pod je vapio za poštenim ribanjem, iako je bio svježe pometen. Na stolu je pokraj bilježnice ležao dugački izvijač i čekić, kao da je netko vršio nekakve popravke. Kroz otvorena
vrata ulazio je jak mesni zadah, kao da se u curryju kuha masni komad ovčetine. Natjerao me da poželim osjetiti miris nekog dezinficijensa, čak i kloroforma. Baš sam htjela reći Devu da mi ovo ne nalikuje na liječnikovu čekaonicu, kada je on iz svojega džepa izvukao dvije karte. „Vidiš ovo? Frontier Mail, sljedećeg tjedna. Babuji nam je kupio prvi razred." Osmijeh mu se razlio licem prije no što ga je uspio potisnuti. „Hoćeš reći da si za ovo rekao svojem ocu?" „Morao sam. No nitko drugi ne zna. Kada dođemo u Bombay, poslat ćemo telegram da si pobacila." Došla je žena s čajem. Šalicu je pružila meni, a Devu je dala preklopljenu plahtu. „Za nju, nakon čaja. U drugoj sobi se nalazi charpoy. Mora skinuti ono što ima na sebi." „Je li doktor već ovdje?" upitala sam. „Kakav doktor?" Prvi se put žena obratila izravno meni. „Za ovo ne trebate doktora. Ja to radim već godinama. Ne brinite, ja nisam neka seoska dai koja ruke pere blatom." Nasmiješila se i ugledala sam njezine zube umrljane paanom. Kasnije, nakon što sam pri povratku počela krvariti u taksiju, nakon što sam se, ispijena, onesvijestila u Sandhyjinim rukama, nakon što sam porodila preostale ostatke ploda koje je Dev umotao u krpu da ih negdje baci, Paji će me doći vidjeti. „Nisam imao pojma", reći će, držeći ruku na mojem gorućem čelu, nakon što sam se ja po drugi put toga dana uspjela rasplakati. „Molim te, oprosti mi." No tada, u toj sobi, potisnula sam nelagodu koju sam osjećala misleći, ako je Paji dogovorio taj zahvat i ako Dev nije mislio da tu nešto nedostaje, da je sigurno sve u redu. Nakon moje ranije nevoljkosti da to obavim, nisam željela da sada izgleda kao da se pokušavam izvući iz svega. Pogledala sam smeđu tekućinu u šalici. Na vrhu je plutao vrtložić nečega bijeloga, poput nekakva praška umiješanog u čaj koji se nije do kraja otopio. Otpila sam jedan gutljaj i tekućina je imala okus po čaju — bila je mlačna i jako začinjena đumbirom kako bi se prikrio okus tajnog sastojka koji je u sebi skrivala, ali, svejedno, bio je to čaj. Spremala sam se popiti ga, kad mi se u glavi do kraja oblikovala pomisao koja je tamo lepršala još od odlaska iz Darya Ganja. „Kako si znao kada me trebaš pokupiti kraj Pajija?" upitala sam Deva. „Tvoj mi je otac rekao. Rekao je da dođem u dvanaest i trideset, da ćeš do tada biti spremna." Klimnula sam. Prinijela sam šalicu ustima i ispila tekućinu.
DRUGI DIO
DVANAESTO POGLAVLJE
Katkad mislim da vatromet o kojem sam sanjarila te večeri 1955. godine nije najavljivao Deva u mojem životu, već tebe. Da je ispaljen prema nebu da predstavi sljedeće desetljeće i osvijetli put prema tvojem rođenju. Kad god bi mi dani bili previše naporni, vidjela bih Gandhijija kako stoji pod galaksijom zvjezdanih bljeskova raketa, pokazujući mi da će sve biti u redu. „Ovamo", izgledao je kao da kaže, pokazujući prema onome što leži neviđeno iza visokih zidova tvrđave, osvijetljenih u noći. Je li on nekako uspio izvjesiti zastavu koja je još uvijek visjela preko ruba platforme na Bombay Centralu, iako smo doputovali više od tri mjeseca nakon Dana Republike? Dok smo kružili oko uređenih vrtova željezničke postaje, primijetila sam da zastave vise i na stupovima uličnih svjetiljki. Promatrala sam šarene vrpce kako lepršaju na svjetlu plinskih svjetiljki, začuđena činjenicom da je od mojega upoznavanja s Devom prošlo samo petnaest mjeseci. Koliko sam ostarjela od tada? Ali ja nisam ostarjela, podsjetila sam samu sebe - bili sam mlada i zdrava, kao što je Paji točno izjavio. Moje se tijelo oporavilo od zlostavljanja koje sam mu pripremila, a tablete koje mi je dao dr. Mishra učinile su da moja vrućica nestane. "Bit će to novi grad, novi početak — zaboravi ono što se ovdje dogodilo", rekao je Paji na postaji. „Tek ti je osamnaesta — jednostavno otiđi u Bombay i pretvaraj se da ste se tek vjenčali." Taksi je prošao pokraj visokih, željeznih vratnica i stopio se s prometom na cesti. Zurila sam u žene odjevene u sarije omotane oko tijela na nepoznate načine, u mangupe koji su četkama za laštenje obuće lupkali o svoje štandove, ulične prodavače koji su nudili kikiriki i slanutak i šećernu trsku, u muškarce koji su hodali balansirajući s pletenim košarama na svojim glavama. U kojem god sam smjeru pogledala, ljudi su se izlijevali s pločnika i miljeli prema postaji, poput konvoja užurbanih, zaposlenih mrava. Autobus na kat prijeteći je grmio iza viktorije u koju su bili upregnuti konji; vatromet iskri slijegao se na tlo dok je električni tramvaj tutnjao po svojim tračnicama. Je li to bila privlačnost grada, ta terapijska gungula u kojoj sam se trebala oporaviti? Skrenuli smo u ulicu omeđenu stambenim zgradama - ne jednokatnicama ili dvokatnicama poput onih u Nizamuddinu, nego građevinama koje su bile pet i šest puta više. Izgrađene su toliko blizu jedna drugoj da je izgledalo kao da su slijepljene; poput na brzinu složenog kolaža. Povremeno bi se pokazao ulaz u neki hram, optočen rezbarijama i cvijećem ili kinematograf, usidren pokraj ceste poput blistavog prekooceanskog broda. Bilo je tu treptavih svjetala i neonskih natpisa, golemih reklamnih plakata za cigarete koji strše pred mojim očima preobražavali u reklame za sirup protiv kašlja. Usprkos mnogim automobilima, zrak je bio bistar, za razliku od vječne izmaglice koja je visjela nad Delhijem. Umjesto kravlje balege, mirisalo je na sol.
Stan koji nam je kupio Paji (od brata jednoga od svojih prijatelja za qawalli, koji ga je prodao i odselio se u Pakistan) nalazio se u Tardeu. Dev se nadao nečemu u jednoj od pomodnijih četvrti, poput Malabara uz Marine Drive, dragulju u „Kraljičinoj ogrlici", kako je čuo da ih zovu. Paji ne samo što je kupio najjeftiniji stan koji je mogao pronaći, nego ga je i ostavio na svoje ime, kako bi bio siguran da neću odlutati. I da ću otići na fakultet i da neću ponovno zanijeti (što je bio uvjet za koji me Dev uvjerio da će svake noći poduzimati mjere opreza). Taksi je stao ispred zgrade čije je pročelje bilo toliko tamno da je izgledalo kao začađeno. Ispočetka sam pomisila da je možda oštećena tijekom nereda u siječnju. Nehru je objavio da će se Bombayem upravljati iz središnjice kako bi se razvio u trgovačko središte zemlje. Mjesni mafijaši marathi-govornog područja divljali su po gradu, protestirajući što je grad otrgnut iz njihova nadzora. Na naslovnici delhijskog Times of India objavljena je čak i fotografija koja je prikazivala na stotine policajaca koji su se borili sa svjetinom najgoreg dana nereda. Kako je ispalo, naša zgrada nije bila žrtvom bijesa javnosti. Pročelje je svoj opožareni izgled moglo zahvaliti zaštitnom sloju boje koji je bio nanesen prije ovogodišnjih monsunskih kiša. Kiše su ove sezone došle rano, pa je projekt ličenja napušten prije no što je zgrada bila obojana slojem bijele boje. Kada smo ušli unutra, zidovi predvorja srećom su nosili manje uznemirujuću boju, iako su bili popucani i ljuštili se. Dnevna soba stana bila je skučena, kupaonica sićušna, a pokućstvo staro i prašnjavo. Balkon je bio toliko oronuo tla je izgledalo kao da bi se svakoga trenutka mogao srušiti na ulicu dva kata niže. U kuhinji se nalazio prljavi sudoper — kada sam pokušala pustiti vodu, iz cijevi je ispuzao žohar. Dev je nosao svoj kovčeg iz jedne prostorije u drugu, kao da traži vrata skrivena, udobnijeg dijela stana. Na posljetku je odložio svoju torbu na krevet i sjeo pokraj njega. „Da sam znao da je ovo sve što nudi tvoj otac, već bih nas i sam davno preselio u Bombay." Prvoga jutra, nakon što je dev otišao na sastanak s nekim glazbenikom, popila sam čaj u dnevnoj sobi. S ulice odozdo dopirao je zvuk automobilskih truba i uzvikivanje oštrača noževa - pokućarca. Kroz otvorene prozore ulijevala se prašina, darujući svjetlosti zrnat izgled. Od sada pa nadalje to će biti moj svijet, rekla sam si dok sam pijuckala čaj — te sobe, ti zidovi, ta neobično vlažna vrućina. Seoski ugođaj Nizamuddina zamijenila je sva ova užurbanost, a zvižduke vlakova zvukovi prometa s ulice. No ono za čime sam čeznula nisu bili krajolici kojih sam se sjećala iz Nizamuddina, nego ljudi koje sam ostavila iza sebe. Sandhya i Mataji danima su s toliko nježnosti vodile brigu o meni dok sam bila u bunilu i vrućici da nisam bila sigurna je li me to njegovala moja majka ili neka od njih dviju. Čak je i Hema namjeravala bdjeti pokraj mene jedne cijele noći (rekli su mi da je na posljetku sjedeći zadrijemala oko tri ujutro). Kasnije je bilo toliko malo prigoda da budem s njima, toliko malo mogućnosti da izrazim koliko sam s njima dvjema povezana. Tek što sam se oporavila, izgledalo je, a već sam bila ukrcana u vlak - u odjeljak koji je, poput novog dolija, čekao da me odveze u drugi život. Sklopila sam oči i pokušala se prenijeti natrag u Nizamuddin. Tamo je u željezničkoj koloniji stajala kuća, a iza nje je rastao čupavi grm hibiskusa. Tamo su u
dvorištu bile Hema i Mataji i Sandhya, a crte njihovih lica polagano su se iz crno-bijelih obrisa punile bojom. Možda sam upravo stupila medu njih, jer su se njih tri okupile oko mene kao da me pozdravljaju. Vidjela sam kako sunce natapa naše kose, u zraku mirisala hibiskus, pokušavala uloviti nit razgovora. A onda se Sandhya okrenula, ruku prošaranih crvenilom, njezini su krici bili prigušeni kao da dopiru kroz zatvoren prozor, a iza nje sam krajičkom oka ugledala moj sari umrljan krvlju. Otišla sam na balkon da se umirim. Pajijeve riječi odzvanjale su mi u ušima - da si ne dopustim razmišljati o Nizamuddinu, da ne žalim za onime što sam zauvijek ostavila za sobom. Kako li sam samo do posljednje riječi slijedila njegov savjet o promjeni. Povlačila se s ruba svakoga puta kada sam bila u iskušenju da u mislima oživim uspomenu na posjet ženi zuba umrljanih paanom. Odmicala se od mojega žalovanja, osjećaja krivnje, srama, svaki put kada je počeo obigravati oko onoga mojega dijela koji je Dev toga dana umotao i odnio. Podnijela sam bol kako bih se držala priče koju su smislili on i Paji. Svi su, od Heme do Biji, vjerovali da sam pobacila. Grlo mi se stegnulo. Tih sam dana bila na rubu da se rasplačem. Čak je i pogled na novorođenče u majčinu zagrljaju mogao namamiti suze u moje oči. „Ne drži sve u sebi", rekla je Biji. „Izjest će te to iznutra." No ništa nisam mogla učiniti. Nisam više znala kako da govorim jezikom tuge — čak ni Devovo pjevanje pjesme „Upali vatru u svojem srcu" iz mene više nije moglo iscijediti nikakvu emociju. Ispod mene su se kroz zrak polagano uzdizali likovi muškarca i žene. Obrazi su im plamtjeli rumenilom, usne su im bile napućene u pohotnom poljupcu, šarenice im sneno plutale u mliječnim morima bjelila. Bio je to reklamni poster za kinematograf otrcana imena Diana, nasuprot našoj zgradi. Promatrala sam kada su pričvršćivali rubove platna na metalni okvir, a naziv filma, Ljubav u Kashmiru, ispisivali na velikoj reklami iznad ulaza u kino. Kakva čudna ideja, pomislila sam, biti zaljubljen i zaigran u snijegu Kulua ili Srinagara. Primijetila sam iste te reklamne postere, samo umanjene, po stupovima svih uličnih svjetiljki koje su se protezale uzduž pločnika. Ponovno i ponovno ljubav je, što je bilo sasvim nevjerojatno, cvala ulicom. Dev se vratio u dva poslijepodne. „More je predivno, kao što su i rekli da jest. Bacio sam malo pogled iz autobusa. Dođi, hajde da pogledamo." Potjerao me niza stube i u taksi, kao da će more ispariti. Vožnja nije bila dugačka. Voda je otkrila svoju prisutnost čak i prije no što smo stigli do nje - sunce koje se odražavalo od njezine površine u zraku je stvorilo ljeskanje. Zgrade su se iznenada razdvojile i otkrile prostrano područje svjetlucava pijeska. Iza leži zaljev, more se širi do obzora, valovi dražesno zapljuskuju obalu. „Prepoznaješ li ovo?" upitao je Dev uzbuđeno. „To je plaža Chowpatty. S razglednice koju sam uokvirio u Delhiju." Platio je vozaču pa smo izašli iz taksija. „Vidiš one zgrade i palme? - to je Marine Drive; nadao sam se da će nam Paji tamo pronaći stan." Plaža je bila raskošna koliko i pod mramornoga hrama na sunčevu svjetlu izula sam sandale prije no što sam stupila na nju. Kada sam podignula pogled, Dev je već trčao prema vodi. Možda se spotaknuo, možda se namjerno bacio na pijesak, ali u idućem se trenutku počeo prevrtati po tlu, podižući oko sebe oblake pijeska, roneći tijelom kroz suho more.
„Gle' ovo", viknuo je, grabeći pijesak, bacajući ga u zrak. Sletio je na njegove ruke, grudi, lice, ali izgledalo je da ne mari za to. „Nije li predivno?" Zurila sam u potočiće koji su tekli niz njegovu glavu - sićušna zrnca - tinjac, možda - svjetlucala su mu u kosi. Dev je isrpužio noge i razvratno se ritao amo i tamo. „Jesu li ti radili dječju plažu na sajmu u Baisakhiju kao što su radili u Lahoreu? Govorilo se da su vozili pijesak skroz iz Karachija. Kad samo pomislim da sam morao čekati sve ove godine i da sada napokon mogu osjetiti zrnca kako mi klize kroz nožne prste." Ukopao je noge u pijesak, a zatim promatrao kako s njih cure potočići zrnaca kada ih je podignuo u zrak. Prije no što sam se stigla spustiti pokraj njega na tlo, Dev je već bio na nogama i ponovno jurio prema moru. Ovoga je puta prišao sasvim blizu rubu vode. Ispružio je ruke i napuhnuo prsa kao da želi ispuniti šupljinu sa što je moguće više zraka. „More", viknuo je, strelovito se okrenuvši prema meni. „To je to. Napokon." Ponovno se okrenuo prema vodi. „Napokon", viknuo je, a onda zastao, kao da čeka jeku. Sagnuo se da zavrne nogavice, ali je onda samo ritnuo cipele s nogu i utrčao u valove. „Dođi u vodu", viknuo je mahnuvši mi, baš kada se val zapjenušao oko njegovih koljena. Ostala sam stajati na mjestu. Izgledao mi je da bi bilo previše milosrdno slijediti ga u more - još nisam bila spremna podijeliti s njime intimnost toga trenutka. „Sari će mi se sav smočiti", odgovorila sam, ali bio je previše zaokupljen valovima, a da bi me čuo. Pronašla sam suhu krpicu pijeska na koju sam sjela. Dev se razigrano ritao uokolo, bacao se na leda u vodu, rezao dlanovima zapjenjene valove, bacao kokos s obale prema pučini, a onda pljuskajući po vodi poput psa odlazio po njega. Plima nije bila jaka, pa su se najviši od valova letargično uzdizali tek do njegovih bedara. U jednom je trenutku zaronio glavom u vodu, a ja sam nekoliko sekundi kasnije ugledala njegove noge kako se, ravne i ukočene, uzdižu ravno prema nebu. Svako toliko bi ustao i dlanovima uokvirio usta. Čun sam kako izvikuje nešto prema zaljevu: „volim te" ili ,,predivno" ili „napokon." Usprkos samoj sebi, zaključila sam da se i meni sviđa more. Sol u zraku mirisala je neobično poznato, poput nečega što sam udisala cijeloga svojeg života. Osjećala sam se kao da sam dosegnula kraj svojega hodoćašćenja - obala na kojoj sam sjedila bila je rub mogućnosti, a nepregledna voda ispred mene bila je spremna da oprosti, da upije sva sjećanja. U ovome sam se gradu mogla izgubiti, biti nova osoba, početi novi život, kao što je Paji rekao. Izgledalo je da sudbina inzistira na tome da ostanem povezana s Devom, da svoju volju podredim njegovoj. Naučila me koliko može biti nepromišljeno odupirati joj se. Možda je sada bilo vrijeme da pokušam živjeti životom koji je ona iscrtala za mene. Sol će sigurno, s vremenom, iscijeliti unutrašnju ranu. Jedno je bilo donijeti tu odluku na plaži, a sasvim nešto drugo odoljeti da te prošlost ne povuče za sobom. Na površini me održala odgovornost vođenja kućanstva. Svaki put kada sam osjetila da klizim u tamu, pronašla sam neki kućanski posao da mi skrene pozornost. Razvrastavala sam odjeću za tjedno pranje kada dođe dhobi i pogledom pretraživala pod da vidim hoću li pronaći mjesto koje je ganga
propustila očistiti. Pregovarala sam s prodavačima povrća kako bih iscijedila dodatnu jabuku ili luk i satima čekala da u gradskom uredu dobijem naše kupone za racioniranu robu. Moja me snalažljivost iznenadila, jer me nitko nikada nije naučio kako da obavljam takve zadatke. Svaki uspješno obavljen zadatak činio je da se osjećam vjerodostojnije u mojoj novostečenoj ulozi kućanice. Svaki sat koji sam provela čisteći ili kuhajući ili kupujući bio je još jedan sat koji nisam provela valjajući se u razočaranjima i izdajama iz svojega prethodnog života. Jedino područje u kojem me moja snalažljivost iznevjerila bila je kuhinja. Tijekom prvih nekoliko tjedana skuhala sam nebrojene glave cvjetače, jer je to bilo jedino povrće koje me Mataji naučila pristojno pripremiti. Žuti moong mi je bio poznat, ali prenerazila me paleta boja leće u prodavaonici suhim grahoricama. Uspijevala sam istovremeno prepeći ovčetinu i ostaviti je iznutra sirovom. Chappatiji koje sam valjala imali su toliko zamršene rubove da su lako mogli predstavljati granice zemalja na karti. Na sreću, usred jednog mojeg pokusa s chappatijem u stan je ušetala ganga. „Tijestu morate dodati manje vode i morate ga dulje mijesiti", dijagnosticirala je, saginjući se da prijeđe krpom po podu. Predložila je da ovčetinu namočim u jogurtu kako bih omekšala tvrdoglavije komade. „Cvjetača je skupa", rekla mi je jednom, „na isti način možete pripremiti i zelje, znate." Iako nikada nisam uspjela prizvati sjaj koji je blistao u očima gange, pridržavala sam se njezinih savjeta i, malo-pomalo, moje se kuhanje poboljšalo. Biji mi je poslala pismo (koje je, kao i občino, napisala Šarmila po njezinu diktatu) u kojem se zgražala nad kućanskim poslovima kojima sam si ispunjavala vrijeme. „Dovoljno je loše što zamindarova unuka prlja ruke takvim fizičkim poslovima. Ali da učiš od gange, osobe koja ti pere podove? Nadam se da kod kuće imaš veliku bocu Dettola, da dezinficiraš kuhinjski pribor nakon što ga ona dotakne." To je bio dodatak njezinoj kuknjavi o tome kako nas je Pajijeva škrtost naselila usred gomile susjeda muslimana. „Zar u Bombayu nije preostao nijedan hindus, zar nije mogao pronaći prikladniju zgradu za svoju vlastitu krv?" Dev je to spomenuo čitajući jednoga dana imena stanara na ulaznim vratima u prizemlju. „...Azmi, Hamid. Khan. Dr. Kagalwalla bi mogao biti musliman ili parsi. Ali Afzan, Karmali, Hussain...? Svi ti ljudi na svim tim katovima — je li moguće da smo mi jedina hinduska obitelj među njima?" U zgradi je čak bilo i nekoliko žena koje su se odijevale u burkhe. Klizile su niza stube u oblaku svijetloljubičastoga ili smeđega, dok su njihove svilene halje natapale zrak mirisom jasmina ili ruže. Njihovi su im velovi uvijek bili navučeni preko glave i pričvršćeni na mjestu, a katkad sam na njihovim licima ugledala ruž, pa čak i sjenilo na očima. Kada sam ih počela bolje raspoznavati, shvatila sam da nose burkhe samo u određenim prigodama i da su inače bez ikakva problema šetale ulicom u salwar kameezu, poput mene. Arya bi sigurno, poput Biji, bio neraspoložen da je morao biti okružen s toliko muslimana. Izgledalo je da Dev ne razmišlja na taj način, a nisam ni ja. No zbog toga se ipak bilo teže uključiti u život zajednice te zgrade. Osjećala sam se samouvjerenom, kao jedina žena koja je silazila stubama noseći na čelu bindi. Svaki sam dan bacala poglede prema ogradama stubišta koje su vodile na neistražene
katove, zamišljajući da upoznajem jednu od tih žena koje sam vidjela, kako lebdi prema prizemlju u svojoj lepršavoj odjeći. Zamišljala sam kako ću nasumce pozvoniti na nečija vrata i hrabro se predstaviti. Možda ću čak biti nagrađena nekom prijateljicom - nekime s kime ću moći porazgovarati O svojoj usamljenosti, udovoljiti svojoj žudnji za time da se rasteretim. Osim što sam se uvijek teško upoznavala s novim osobama, a još sam im se teže povjeravala. Sada me nije sprječavala samo moja stidljivost, nego i religijske razlike s kojima bih se mogla suočiti nakon što pozvonim na nečija vrata. Što ako se nalaze usred svojega namaza, pa prisutnost nekog hindusa poništi djelovanje njihovih molitvi? Što ako ih prekinem usred obroka za koji se ispostavi da se sastoji od govedine, a oni me pozovu daje podijelim s njima? Pajijev popis svjetovnih gostiju nije bio dovoljno velik da neutralizira godine opreza koji je Biji usadila u mene. Pozdravljala sam susjede klimanjem glave, i oni su na stubama na isti način pozdravljali mene, ali mjeseci takve srdačnosti nisu bili dovoljni za daljnji napredak. Dev si je, za razliku od mene, brzo stvorio mrežu prijatelja glazbenika. Malo sam toga zajedničkoga imala s njima i nisam se s njima družila. Bilo je dobro što sam tako izolirana, govorila sam si — to će me prisiliti da se više veselim Devu kada se navečer vrati kući, bit će mi ga lakše podnositi kada se zadovolji. Svakoga sam jutra palila radio da razbijem tišinu koja je visjela u kući i čekala gangin posjet da ispuni svaku potrebu za društvom koju sam imala. Kada me kuhanje ne bi uspjelo obraniti od napada melankolije, pomagao mi je posjet Chowpattyju. Nekoliko sam puta razmišljala o tome da odem na matineju u Dianu, ali klijentela mi je izgledala previše neprivlačnom, pa sam umjesto toga odšetala do plaže. Moj jedini značajni kontakt s bilo kime drugim osim Deva bio je putem pisama. Biji mi je slala dva pisma tjedno, koja je diktirala Šarmili, a ona bi uvijek na kraju nadopisala nekoliko dodatnih svojih rečenica kako bi se papir iskoristio do kraja. Hema me redovito izvještavala o svim novostima iz Nizamuddina - tvrdila je da se zbog mojega odlaska na cijelu koloniju spustio pokrivač zlovolje. „Mataji je uvijek nervozna, a Babuji je počeo toliko piti da se već dva puta onesvjestio na verandi. Čak se i radiogram pokvario dan ranije, kada sam navečer pokušala pustiti neku veselu ploču. Izgleda da nikome nije stalo do toga da ga popravi - svi mi samo kažu neka već jednom prestanem kukati zbog toga." Navrh svega ostaloga, Pushpina je obitelj kupila hladnjak (Kelvinator, kada već pričamo o tome) i ljudi su hodali uokolo govoreći da je led iz toga hladnjaka mnogo hladniji od onoga iz Godreja. „Tu je postalo toliko turobno da ću uskoro pobjeći i doći živjeti s tobom i Devom bhaiyyom u Bombay. Moći ćeš me odvesti u zlatarnice na bazaru Zhaveri i pokazati mi zoološki vrt." U kutu svakoga pisma Sandhya je mukotrpno ispisivala svoje ime. Njezina je prisutnost bila ta koja mi je nedostajala najviše od svega - željela sam da postoji način da nas dvije izravno razgovaramo. Roopino je dugačko pismo stiglo u lipnju, puno detalja o novim mornaričkim nastambama u Visakhapatnamu i veličanstvenom rođenju njezinih blizanaca. „Majčinstvo je tako nevjerojatan osjećaj - svakoga se jutra buditi sa sjajem. Ne možeš zamisliti kako predivno izgledaju — dva života koje sam stvorila, koji spavaju jedan do drugoga." Pitala sam se trabunja li namjerno o tome ili je samo, kao i obično, bezobzirna i neosjećajna. Dev je cijele večeri slinio nad tim pismom, držeći ga pod
svjetlom žarulje kao da će se tajna ljubavna poruka, ispisana nevidljivom tintom, odjednom pojaviti na papiru. No najveću su mi nelagodu budile Pajijeve poslanice. Isti precizni rukopis, iskošena, uredno oblikovana slova, kremastobijele omotnice, ni najmanjim nagovještajem ne odavajući opasnosti koje možda kriju u sebi. Ispalo je da je većina pisama bila prilično dobroćudna. U jednom se pismu samo raspitivao o novom radiogramu i hladnjaku koje je kupio, kako je i obećao. U drugome mi je poslao potvrde koje će mi biti potrebne za upis na fakultet. No uskoro je od Pajija stiglo pismo koje će još jedanput imati velik utjecaj na naš život.
TRINAESTO POGLAVLJE
Čim smo došli u Bombay, Dev se počeo truditi da se uključi u krug filmskih pjevača. Došao je naoružan dvjema stranicama adresa ljudi iz svijeta glazbe, prikupljenih od prijatelja glazbenika iz Delhija i metodično je počeo obilaziti imena s popisa. Nijedna od tih osoba nije imala telefon, a često su stanovale u udaljenim, slabije razvijenim predgrađima kao što su Malad i Borivili, pa je Dev morao odlaziti na dugačke vožnje vlakom kako bi se sastao s njima. Čak i kada se ispostavilo da su navedeni kontakti s filmskom industrijom prilično nebulozni, Dev je ustrajao i dalje, odlučan da u svojoj misiji ne izostavi nijedno ime. Njegova ga je potraga na posljetku dovela do niske, zelene zgrade udaljene od naše zgrade samo nekoliko ulica, utisnute između medicinske klinike Tardeo i distributera čipsa A-l. Famous Studios bilo je mjesto na kojemu su se snimili glazbeni brojevi za mnoge filmove. Jedan ga je prijatelj upoznao s vlasnikom, a ovaj je dopustio Devu da provodi dane u predvorju. No usprkos svakodnevnim susretima izdaleka s glazbenim direktorima poput Jaikishana i S. D. Burmana, pa čak i sa sestrama Mangeshkar koje su ubrzano postajale caricama pjevačkoga svijeta, Dev je ostao neotkriven. „Bio sam toliko blizu, a nisam znao kako da im priđem", lamentirao je navečer o tome. Jedini ljudi koji su razgovarali s njime bili su glazbenici - majstori svirači tradicionalnih instrumenata table i sitara, te bubnjari i gitaristi, koji su bili sve više traženi zbog ukusa publike koji se sve više priklanjao Zapadu. Katkad su nakon snimanja svraćali u naš stan. U tim su se prigodama obvezno pojavljivale boce žestokoga pića fluorescentnih boja i voćnoga okusa, a ja sam se skrivala u spavaćoj sobi dok je skup postajao sve razuzdaniji. Kada bi ostali bez alkohola, ponovno bi oteturali prema tonskome studiju, do ilegalne točionice alkohola po imenu „Auntie's Place", u uličici pokraj tvornice čipsa. Dev se vraćao toliko pijan da sam se uvijek pitala kako je uspijevao pronaći put do kuće. U rujnu više nije bilo polovice novca s kojim smo doputovali u Bombay. Primijetila sam da se ispod Devova optimizma počeo stvarati nervozni očaj. Njegovi su prijatelji glazbenici prestali svraćati - umjesto toga, duge je večeri s njima počeo provoditi u Auntie'su. Znao je da su njegovi dani u studiju odbrojani i da bez posla nećemo moći preživjeti. Tada je stiglo pismo od Pajija. Prvi ga je put naslovio na nas oboje — Devovo je ime stavio ispred mojega. Sadržaj je bio kratak. Jedan od muškaraca iz kruga Pajijevih prijatelja s qawallija bio je dobar prijatelj Nawaba Mohammeda, glazbenog direktora - isti onaj za kojega je, prije jednog desetljeća, Saigal otpjevao neke od svojih najboljih pjesama. Ako Dev to želi, Paji bi mu mogao dogovoriti susret s njime. Dev je preklopio pismo i pažljivo ga umetnuo natrag u omotnicu. „Želim biti u mogućnosti da i nakon mnogo godina ponovno pročitam ovo pismo", rekao je dotaknuvši svoje čelo kao da se tamo nalazi nešto sveto. Odložio je pismo među svoj
molitveni pribor: između kipa Sai Babe i slike koja je prikazivala boginju Lakšmi. „Tvoj otac nikada nije imao sina, ali ja osjećam da me posvojio." Nawab mohammed živio je u Bandri — ne u dijelu u kojem su se filmske zvijezde odnedavna počele ogledati za bungalovima, već u starijem, manje pomodnom dijelu Pali Hilla, prema crkvi. Možda je to odražavalo činjenicu da su prošli dani njegove slave - zlatno razdoblje kada su se producenti redali u svojim impalama da ga pozdrave, kada ga je sam Saigal okrunio kao ,,nawaba glazbenih direktora", što je bila titula koju je Mohammed uvrstio u svoje profesionalno ime. Dugo nakon što su sami filmovi bili zaboravljeni, a Mohammedova zvijezda počela svoj neumitni put prema opadanju, pjesme koje je skladao za Saigala još su se uvijek razlijegale s radija, i to učestalošću koja je upućivala na besmrtnost. Njegovo se ime sada pojavljivalo na filmskoj špici tek jedanput ili dvaput godišnje, ali to je još uvijek bilo dobro poznato ime - taksist kraj postaje Bandra dobro je znao pred kojom nas kućom mora iskrcati. Večer prije otpratila sam Deva do hrama Babulnath da se pomoli za svoj uspjeh. Chowpatty je počinjao na kraju te ulice, pa smo kasnije otišli tamo. „To će se napokon dogoditi", rekao je Dev dok smo hodali uz rub mora. „Osjećam to u zraku, osjećam to u sebi." Žurila sam u zmijolike obrise koji su označavali razinu vlažnosti pijeska. Oko nogu nam se pjenušalo more. „Nemoj misliti da ne znam koliko je ovo putovanje bilo teško. Nikada neću zaboraviti žrtvu koju si prinijela - što je Paji zatražio od tebe, čega si se pristala odreći zbog mene." Pogledala sam u njega, zapanjena. Bih li mogla navesti Deva da ustukne zureći mu u oči? No on je raskrstio s prošlošću - budućnost je bila ta u koju je sada upirao svoj pogled. „Vidiš li onu smećkastu zgradu - tamo, na sredini Marine Drivea? Mislim da se zove Keval Mahal. Baš tamo, na najgornjem katu - tamo ćemo kupiti naš stan." No nakon večere Devova se odlučnost počela osipati. „Što ako ja to ne mogu?" rekao je beskrvna lica, dok mu je Adamova jabučica poskakivala gore-dolje. „Što ako mi zapnu riječi? Prošla je godina otkada sam se natjecao, a ni to natjecanje nema veliku važnost." Palo mi je na pamet da mu, ako želim, potpuno mogu uništiti samopouzdanje. Pružala mi se prilika da uvjerim Deva da je njegova misija osuđena na propast, da je život u ovome gradu gubljenje vremena. Prilika da iskoristim njegovu ranjivost i osvetim svoju „žrtvu". No u sebi sam pronašla samo tupost, a ne želju za osvetom. U svakom slučaju, Bombay je bio mjesto u kojem su sada ležale sve naše mogućnsoti — nije bilo koristi od toga da počnem govoriti o povratku u Delhi. Jedino praktično ponašanje bilo je da pokušam te noći ponovno izgraditi Devovu samouvjerenost. „Ti imaš točno onaj glas koji mu treba kako bi nakon svih tih godina ponovno počeo stvarati hitove. Sutra ćeš toliko dobro pjevati da će misliti da se sam Saigal vratio u život." Kuća Nawaba Mohammeda bila je krcata predmetima koji su odražavali bogatstvo, ili barem onima koji su upotrebljavani u hinduskim filmovima kako bi ga oslikali. Sa stropa su visjeli lusteri koji su blistali poput ledenih skulptura, široko,
mramorno stubište široke ograde veličanstveno je vijugalo prema gornjem katu, podove su zastirali pahuljasti, bijeli sagovi i ekstravagantni kašmirski tepisi, a na jednom je zidu visio uljani portret Mohammeda u junačkoj pozi, s jednom nogom na glavi mrtvog tigra, kao da je doista nawab neke prinčevske države. Nakon što nas je malo pustio da ga čekamo kako bi nas stigao impresionirati okoliš u kojem smo se nalazili, sluga nas je odveo u pokrajnju sobu, gdje je nawab ležao oslonjen o niz duguljastih, tvrdih jastuka, čapkajući komadiće kebaba koji su bili posloženi na tanjuru. „Tako mi je drago da ste doveli i svoju suprugu", rekao je Devu kada smo sjeli pokraj jastuka naslaganih duž suprotnog izda. „Sam sahib Sawhney ponovno me nazvao jučer navečer iz Delhija. Vi želite pjevati, zar ne?" Pijuckali smo ružičasti šerbet koji nam je donio sluga i pristojno se, na Mohammedovo srdačno inzistiranje, poslužili komadima kebaba. Tijelo mu je izgledalo debeljuškasto, a lice blijedo, kao da nije dovoljno boravio na suncu. Pokraj njegovih nogu ležao je harmonij i, za slučaj da sagovi i kebab i tigar nisu bili dovoljni da naglase njegovu titulu nawaba, hookah optočena draguljima. „To je tako zadivljujući dar, uspjeti iz nečijega grla izmamiti četvrtu ljepotu. A ipak se toliko rijetko vidi da to netko izvede kako treba. I ja bih bio postao pjevač, vjerujte mi, da sam barem donekle imao glasa. No pretpostavljam da bi ljudi rekli da sam dovoljno pridonio bogovima glazbe." Tiho se zahihotao, kao da se slaže sam sa sobom. Naglo je podignuo glavu i pogledao ravno u Deva. „Pa, pjevajte. Dajte da čujem taj delhijski glas s kojim biste željeli opiti naš grad." Mislila sam da će Dev početi pjevati „Upali vatru", ali iznenadio me. „Kada je srce samo slomljeno", jednu od Saigalovih posljednjih pjesama. Bila je to posebno osjećajna pjesma - na trenutak sam si dopustila da sve što se dogodilo tijekom protekle godine ostavim po strani i da me ponesu emocije u njegovu glasu. Je li moguće da sam ga pogrešno procijenila, pitala sam se, jesam li propustila razumjeti tu osobu s kojom sam živjela? Prepoznati tugu koja je sigurno tinjala u njegovu srcu, cijeniti bol koju je sigurno i on osjećao? Primijetila sam da je čak i sluga tiho dotapkao natrag i stao slušati stojeći pokraj vrata. Dok je Dev pjevao, Nawab Muhammed se nagnuo unatrag sklopljenih očiju, mašući po zraku prstima optočenima prstenjem, kao da prebire po nekom nevidljivom glazbenom instrumentu. Izgledalo je da toliko uživa u pjesmi da sam pomislila kako će inzistirati na tome da Dev izvede cijeli svoj repertoar. No Dev jedva da je načeo potpouri koji je pripremio, kada je Nawab otvorio oči i podignuo ruku. ,Jesu li sve pjesme Saigalove?" upitao je tonom liječnika uvjerenoga u svoju dijagnozu, koji se raspituje o manje bitnim simptomima samo da zadovolji formu. „Onda ćemo ih poslušati neki drugi put." „Znate li da će se sljedeće godine navršiti cijelo desetljeće otkada je Saigal preminuo? Osamnaesti siječnja 1947. — to je dan kada ga je njegov alkoholizam napokon dokrajčio. Čak i prije no što se njegov pepeo ohladio, ljudi su počeli govoriti da je bez njega s Nawabom gotovo. 'Jadni čovjek, nikada neće pronaći nikoga tko može pjevati kao Saigal.' Ali to nije bila istina. Nakon što je Kundan Lal umro, svi su pjevali poput njega; svi su željeli biti novi Saigal. Samo poslušajte nekoliko prvih pjesama koje je snimio Mukesh."
„No to nije bilo ono što je publika željela. Ne, ljudi su se umorili od melankolije, bili su natopljeni tugom. Sada su se željeli smijati, smijati i voljeti i živjeti u ovoj novoj zemlji. Ne radi se o tome da je tuga izašla iz mode - to je samo morala biti tuga sretnije, veselije vrste. Mukesh je bio dovoljno mudar da to shvati - već se prve godine sam prebacio na to. Rafi je bio još pametniji — on nikada čak nije ni pokušao krenuti Saigalovim putem — njegova je tuga bila prilagodljive vrste — dolazila je iz srca, nikada iz duše. A publika je to obožavala - ti građani nove republike, ti slobodni, optimistični ljudi kojima je obećan san koji im je sada napokon bio na doseg. Saigal kao da je umro iste godine kada su Britanci otišli. Da ga alkohol nije došao glave, učinila bi to neovisnost." „Zašto se, onda, i ja nisam promijenio, pitat ćete možda? Kao prvo, bila je to stvar ponosa. Ja sam, na posljetku, bio Nawab — nije li sam Saigal to rekao? Ako se publici nije sviđalo ono što sam ja skladao, to je bila pogreška publike, a ne moja - ja sam bio arbitar ukusa. Naravno, na posljetku sam shvatio da nisam bio u pravu. Odbacio sam ljude koje sam uvježbao da pjevaju poput Saigala. Pokušao sam zadiviti Rafija i ostale nove nade. No nije upalilo. Nisam bio prilagodljiv poput Mukesha. Jednostavno nisam bio u stanju podilaziti ukusu publike. Skladati pjesme u koje nisam vjerovao i koje nisu bile dio mene. Bespomoćno sam promatrao kako se udomaćuju Shankar - Jaikishan i ostale pridošlice. Glazbena je industrija zapečatila moju sudbinu kada mu je u četrdeset i osmoj dala nagradu za životno ostvarenje." „Došao si ovamo da čuješ moje mišljenje, pa ti ga i dajem. Tvoj glas nije savršen, ali Saigal bi ga podržao. S vježbom i malo poduke, jednoga bi mu se dana mogao približiti. Ali svijet ne treba novoga Saigala; već ima dovoljno njegovih pjesama. Što znači da bi moj savjet tebi glasio da naučiš pjevati na neki drugi način. Možda poput svih tih praznoglavaca koji danas vedre i oblače srcima tinejdžera. No ti ćeš ostati vjeran sebi - ti si sličan meni, a ne Mukeshu. Čujem to u tvojem glasu, prepoznajem na tvojem licu. Vrati se u Delhi, to je sve što ti mogu reći. Neka pjevanje bude tvoj hobi koji će ti razvedriti život. Odustani od ideje da pjevaš u filmovima. Ni ti, a ni tvoja žena ne zavređujete da budete povrijeđeni. To je najbolji savjet, jedini savjet koji ti mogu dati." Kada smo se vlakom vraćali kući, Dev je izgledao kao da se nalazi u stanju šoka. Pokušavala sam ga uvući u razgovor, ali on jedva da je reagirao. Pokušala sam osjetiti sućut prema njemu, ali osjećaj koji je prevladao sve drugo bio je olakšanje olakšanje što je Dev napokon dobio svoju poštenu priliku, čak i ako nije završilo kako se nadao. Sada će, možda, prestati gubiti vrijeme u tonskome studiju. Ja sam prihvatila da će moja budućnost, u dobru i zlu, biti povezana s njegovom. Možda će se sada pojaviti prilika da sjednemo i razumno je isplaniramo. Kada smo došli kući, mislila sam da će Dev plakati ili piti ili učiniti nešto sentimentalno, kao što je slušanje Saigalovih pjesama. No on je jednostavno sjeo za kuhinjski stol i zurio u nebo koje se mračilo. Na posljetku se okrenuo prema meni. „Ako su ljudi toliko mrzili Saigala, zašto se njegove pjesme još uvijek vrte na radiju? Zašto sam, onda, prošle godine pobijedio na natjecanju? Zašto bih onda, uopće, bio u ovome stanu u Bombayu, s blagoslovom tvojega oca, sjedeći uz tebe, koja si njegova kći?"
U mojem se umu nešto pokrenulo. Telefonski poziv mojega oca koji je Nawab Mohammad primio prošle večeri — je li Paji mogao imati prste u tome? Je li on mogao zamoliti Nawaba da bude toliko demoralizirajući u svojoj procjeni kako bi naveo Deva da prestane gubiti vrijeme? „Ne, ja ne vjerujem onome što je tvrdio Nawab Mohammed", rekao je Dev. „On je samo frustiran, eto što je. Pokušao je uspjeti nakon Saigala, ali nije uspio, pa je sada ogorčen na cijeli svijet. Radije će obeshrabriti sve koji mu dođu, nego da mora vidjeti nečiji uspjeh." Na stolu se pojavila boca nečega zelenoga, što je izgledalo nezakonito. „Pokazat ću ja njemu", rekao je Dev. „Potrebno je nešto više od nekakve bivše zvijezde da mene pokoleba." Nalio si je gutljaj pića, zastao, a onda napunio čašu do kraja. Nikada nisam saznala je li moj otac bio iza kulisa, potežući konce i još se jedanput umiješavši u naš život. Ali ako je Paji namjeravao postići da se njegov zet odrekne pjevanja kako bi se dao u potragu za nekim uspješnijim poslom, postigao je suprotni učinak. Želja da dokaže Nawabu Mohammedu da je pogriješio ojačala je Devovu odlučnost, podarila mu novu izdržljivost. „Nagovorio sam vlasnika Famousa da me zaposli kao svojeg novog recepcionara", objavio je pokazujući mi kutiju s piletinom tandoori iz Sher-e-Punjaba koju je kupio da proslavimo. „Plaća je prilično bijedna, ali sada kad glazbeni direktori udu u studio, najprije će morati porazgovarati sa mnom. A kada budem zapsolenik studija, neće mi više biti neugodno pristupiti onima koji bi mi mogli pomoći." Devova strategija jest polučila neke skromne rezultate. Nakon njegova dodijavanja, nekoliko je glazbenih direktora obećalo održati audiciju za njega. Roshan i Jaikishan na posljetku su i održali svoju riječ - iako su ga ohrabrivali, nikada mu nisu dali nijednu pjesmu da je otpjeva. Naushad ga je angažirao kao rezervnog pjevača — ponekad u zboru, ponekad mu je dao da otpjeva stih ili dva u pozadini. Jedan od njegovih najvećih uspjeha, koji se prilično dugo vrtio na radiju, bio je radijska reklama za hranjivi napitak Bournvita. Čak je i Hema napisala da je u Delhiju čula tu reklamu u poslijepodnevnom programu Vividh Bharati. Kada se Dev više udomaćio u studiju, glazbeni su se direktori i filmski producenti počeli sve više oslanjati na njega. On je bio taj koji je znao koga se mora nazvati za popravak mikrofona, onaj kome su pristupali ako im je za zvučni efekt trebao plač djeteta ili lajanje psa. Mogao je organizirati odlazak vozača u Peddar Road po jednu od sestara Mangeshkar kada je dotična predugo spavala ili nabaviti bataljun violinista da budu na usluzi sa svojim instrumentima već istoga dana. Jednom je uspio raspored snimanja za cijelo poslijepodne prebaciti u Audio Labs, kada je mačka ušla u razvodnu kutiju, izazvavši električni kratki spoj, usput sebe spaleći. Ispočetka je bio sretan što za te posliće može dobiti napojnicu, ali postupno, kada je postajao sve više nezamjenjiv, njegovo je ime pridodano na platnu listu. Mogli smo sasvim udobno živjeti od toga, da Dev nije postao ovisan o svojim usputnim posjetima Auntie's Placeu nakon posla. Samo bi iznos novca kojim je plaćao prijevoz taksijem (da ga u pijanome stanju proveze tih nekoliko ulica do kuće) bio dovoljan da nam kupi ovčetine koju bismo jeli mjesec dana. Jedne sam noći, umorna od čekanja da se Dev pijan pojavi na vratima, odlučila posjetiti Tetkicu. Odšetala sam do tvorničke prodavaonice tvornice chipsa A-l, a
onda sam ušla u neosvijetljenu uličicu pokraj nje. Smrad smeća bio je toliko jak da sam preko lica morala držati dupattu. Trebalo mi je malo vremena da ustanovim da su vrata urezana u bočni zid tvornice, umrljana bezbrojnim ispljuvcima paana. Unutra je bilo mračno i zadimljeno, s taman toliko svjetla golih žarulja da se vide otrcani stolovi. Tamo sam vidjela samo muškarce koji su sjedili na klupama za stolovima, turobno zureći u tekućinu u svojim čašama. Dev je sam sjedio na barskome stolcu za šankom u susjednoj prostoriji. Iza njega je stajala Tetkica, prstiju raširenih po ploči šanka, a iza nje su blistale raznobojne boce alkoholnih pića. Ono što sam odmah primijetila nije bila golema, jarkocrvena bindi koja je pokrivala pola njezina čela, nego njezina kosa. Bila je obojana u najcrnju boju koju sam ikada vidjela, zajedno s njezinim obrvama, iako su joj trepavice bile paperjaste i bijele. Svjetlo iz žarulja podarilo je njezinoj kosi takav sjaj da je izgledala poput nekoga s aurom - devi, možda. Uzela je moju ruku u svoju, dok nas je Dev, zbunjen mojom prisutnošću, pokušao upoznati. „Ti nisi ovdje zbog istog razloga kao i svi ostali - donijet ću ti limunadu", rekla je. Te sam večeri pratila Deva u pijenju; on je u svoju čašu ulijevao domaću žesticu iz boce (na kojoj je pisalo da je u njoj sok od ananasa), a ja sam nalijevala iz vrča s limunadom. Tetkica je bila vrlo srdačna, ponašajući se gotovo kao da mi je prava tetka. U jednom mi je trenutku prišao muškarac iza jednog od stolova i sjeo pokraj mene. Dev je previše ogrezao u alkohol, a da bi mario za to, no Tetkica se u sekundi stvorila pokraj mene odvukavši ga natrag na njegovu klupu. „Ako te budu gnajvili, ti mi samo reci, Beti", rekla je. Na posljetku je Devova boca bila prazna i krenuli smo prema vratima, a Tetkica mi je u dlan utisnula jedan rupee. „Za dobru sreću, od tvoje tetke." Pogladila me dlanom po glavi, blagoslivljajući me. Na glavnoj sam ulici dala taj novčić prosjaku koji je sjedio ispred A-l. Kada samo pomislim da me pokušala kupiti jednom rupijom. Zaklela sam se da se nikada više neću vratiti tamo. No s vremenom sam prihvatila ulogu koju je Tetkica glumila u Devovu životu. Ti su noćni posjeti pomogli otupjeti oštricu njegova razočaranja, zamutiti nazubljene rubove njegova neuspjeha. Nije se radilo o tome da se on nije dovoljno trudio. Nekoliko mjeseci nakon što je počeo raditi u tonskome studiju Dev je počeo pohađati glasovne vježbe, nastavljajući s njima godinu i pol gotovo religioznim žarom. Svakoga utorka i subote ujutro sjedao je na vlak koji je vozio prema predgrađu, odlazio je sve do Jogeshwarija, jer mu je tamo njegov guru obećao da će od njega napraviti potpuno novog pjevača; onakva koji će uznemiriti i učiniti ljubomornim ne samo Mukesha, već i Rafija. Drugih je dana strpljivo čekao da ga prođe mamurluk kako bi sat ili dva prije odlaska na posao mogao vježbati pjevanje. No pokazalo se da je procjena Nawaba Mohammeda bila poražavajuće točna. Dev nikada nije uspio stvoriti svoj vlastiti način pjevanja, podariti mu potrebnu uvjerljivost, oblikovati svoj glas tako da se kroz njega providi Devova duša. U razdoblju kada je prekinuo s odlascima na sate pjevanja, rijetko je kada protekla večer, a da nije otišao posjetiti svoju Tetkicu. Njezina mu je podrška pomogla da preuzme više obveza u tonskome studiju, ona je bila ta koja mu je šaptala da to nije bilo klizanje u tamu ili neuspjeh, već samo stuba na putu ostvarenja njegova sna.
ČETRNAESTO POGLAVLJE
Akademska je godina poćinjala u lipnju pa sam morala čekati do našega drugog ljeta u Bombayu da se upišem na fakultet. Paji mi je pomogao da odabir ne bude težak. Preporučio je Sophiju izvrsne reputacije nakon koje je slijedio St. Xavier, a, ako se ne uspijem upisati ni na jedan od ta dva, daleko na trećem mjestu bio je Elphinstone. Odmah sam ih prekrižila na svojem popisu. Umjesto toga, odlučila sam se za Wilson, ne samo zato što ga Paji nije spomenuo, nego i zato što se nalazio odmah prekoputa ulice koja je vodila do Chowpattyja. Prvog dana predavanja prošetala sam poznatom rutom prema moru. Bio je to tjedan prije početka monsunskih kiša i nebo iznad moje glave bilo je sivo i sumorno. Nasuprot tome, moje je raspoloženje bilo vedro, čak optimistično. To će biti dobrodošla promjena, počela sam shvaćati, promjena od kuhanja, kupovanja i rastresena cjenkanja za koje sam se pretvarala da me zabavlja. Čak mi je i Dev poželio sreću kada sam otišla iz kuće i rekao da će te večeri organizirati nešto za večeru. No raspoloženje mi je splasnulo čim sam ugledala fakultet. Promatrala sam tamne, kamene zgrade, gotičke lukove iznad prozora, riječ Wilson ispisanu staroengleskim slovima iznad željeznih rešetaka ograde. Već sam toliko puta prošla pokraj toga fakulteta. Zašto sam mala osjećaj, kada sam danas prošla kroz kapiju, da je to bio zatvor na koji sam osuđena? Iza zidova nalazilo se dvorište s fontanom u središtu u obliku triju nimfi kojima je iz usta štrcala voda. Studenti su sjedili na travi i stajali u skupinama - nekolicina je podignula natpis koji je oglašavao godišnji Dan bazara. Znala sam da im mora biti šesnaest ili sedamnaest godina, da su samo nekoliko godina mlađi od mene, a ipak sam osjećala generacijski jaz između nas. Slušajući njihovo čavrljanje, sjetila sam se Roopinih prijateljica na fakultetu koje su roditelji školovali samo kako bi bile poželjnije kao udavače. (Nije li to bio razlog zbog kojega se Paji odupirao da se i Roopa upiše na taj fakultet?) Nekoć bih žudjela za time da se krećem u takvome društvu, za prilikom da se s njima susrećem svaki dan kako bih očijukala i ogovarala. Sada, nakon svega što sam iskusila, što sam mogla imati zajedničko s njima? Od prvoga sam se predavanja, o indijskoj povijesti, osjećala još gore. Bilo mi je nemoguće usredotočiti se na civilizacije koje su vukle korijene iz Indus Valleya - sve o čemu sam mogla razmišljati bilo je kako bi Paji bio sretan da me vidi kako sjedim ovdje. Tjedni koje ću provesti na tim drvenim klupama, mjeseci pod ventilatorima koji se lijeno okreću iznad moje glave — je li me zbog toga naveo da se odreknem svojega djeteta? Zurila sam u prazne stranice svoje bilježnice, u tintu koja je blistala na vršku moje keramičke olovke. Svaka riječ koju sam zapisala tijekom sljedeće četiri godine bit će u skladu s onime što je isplanirao. Zamišljala sam ga kako zadovoljno klima glavom - „još je jedna nova ideja usađena u glavu naše Meere". Zazor je bio toliko oštar da sam u ustima mogla osjetiti njegov okus - gorčinu, poput kinina koji smo običavali gutati u Rawalpindiju zbog malarije. Pokušala sam se usredotočiti na
predavanje, na imena civilizacija kao šo su Harrapa i Mohenjodaro, na stoljeća prije Krista u kojima su cvale. No tragovi krede izvirivali su i tonuli po ploči, profesorov se glas uzdizao i spuštao poput valova u mojim ušima. Napokon je prošao jedan seljak zvoneći velikim, ručnim zvoncem kojim je označavao kraj sata. Požurila sam iz predavaonice, kroz hodnik, niza stube fakulteta. Valove sada ne samo što sam mogla čuti, nego sam ih mogla i vidjeti - mogla sam ih vidjeti kako cvjetaju bjelinom duž luka Marine Drivea. Prešla sam cestu i krenula prema plaži. More je bilo valovito i zapjenjeno, kao da je u njemu sputan ležao duh monsuna, čekajući da se oslobodi iz njegova trbuha. Nedaleko od mene skulptor u pijesku izgladivao je božanstvo izrezbareno prethodnog dana kako bi počeo ispočetka. Razmišljala sam o tome da se vratim i prisustvujem ostalim predavanjima - engleskoj književnosti i građanskim pravima, hindiju i geografiji svijeta. Ali oblaci su plažu zastrli neodoljivom melankolijom, a uskomešala me voda cijeloga poslijepodneva držala zatravljenom. U tri popodne dovršila sam ručak i krenula prema kući. Toga sam dana nekoliko puta pokušala odslušati sva predavanja. No svaki put sam osjećala da u predavaonici nema zraka i da se gušim, a krv mi je toliko snažno nabijala u ušima da sam pomislila da će mi se glava raspuknuti. Smirivala me jedino plaža. Sjedila sam na pijesku i zamišljala koliko bi mi život bio drukčiji s djetetom, koliko bi bio fokusiran, koliko aktivan i sretan. Možda bih se jednostavno trebala vratiti svojim kućanskim poslovima, pomislila sam, ponovno se izgubiti u njihovoj bezbojnosti. U tom bi nepovratku predavanjima, u izbjegavanju budućnosti koju mi je Paji namijenio, čak bilo osjećaja nadmoći. Ali tada me zaustavila pomisao na njega kako odmahuje glavom zbog neuspjeha, za koji je cijelo vrijeme znao da će nastupiti. Kiša me potjerala unutra. Veselila sam se da ću moći provoditi vrijeme pijuckajući čaj u kantini za djevojke, ali ravnatelj, dr. Airan, često je krstario oko zgrade fakulteta, pokušavajući uloviti studente koji nisu bili na predavanjima. Bio je poznat po tome što je terorizirao ne samo studente, nego i osoblje, i to ne gledajući na svoj ručni sat, već na stolni sat u svojem uredu kako bi provjerio je li ikoji od njegovih profesora kasnio uspinjući se stubama. Nisam željela privući njegovu pozornost, za slučaj da poznaje Pajija i počne mu slati izvještaje u Delhi. Jedina alternativa tome bila je da se prisilim sjediti na predavanjima. Srećom ih je većina bila u sobi 403, na čijem su se cijelom jednom zidu nalazili prozori koji su gledali na more. Za vedrih se dana cijeli zaljev Chowpatty otvarao kroz prozore poput dijelova neke goleme slike. Ustanovila sam da mi povremeni pogled na tu panoramu pomaže da lakše dišem. Kada je profesorov glas postao prenapet ili moje misli previše klaustrofobične, slijedila bih pogledom automobile koji su zujali goredolje po Marine Driveu. Nakon toga sam se još jedanput pokušala usredotočiti na svjetsku ekonomiju ili Shakespearea ili Indus Valley. Na fakultetu se nisam družila gotovo ni s iako je neka od srdačnijih djevojaka pokušala započeti razgovor u predavaonici ili kantini, ja nikada nisam bila više no uljudna. Moj osjećaj nepripadanja bio je prevelik, moja izdvojenost preduboka. A onda me, negdje na polovici semestra, počeo slijediti jedan student. Prvi sam ga put primijetila na plaži kako se naginje nad svoju torbu s knjigama od plavoga platna. Monsuni su minuli i nakon dugo sam vremena donijela svoj
ručak van. Prepoznala sam ga s predavanja povijesti i, možda, građanskih prava uvijek je sjedio u jednom od stražnjih redova, koje su monopolizirali mladići. Dok sam ga promatrala, uspravio se u sjedeći položaj i od prodavača koji je tuda prolazio kupio tuljac kikirikija. Mislim da je pogledao u mojem smjeru kada je plaćao grickalice, ali pazila sam da mu ne uzvratim pogled. Idućeg je dana došao u knjižnicu dok sam čitala novine i progurao se do stola blizu mojega. Nisam ga pogledala u lice, ali znala sam da je to on; prepoznala sam njegovu plavu, krpenu torbu. Otvorio je knjigu i nespretno je držao u zraku, poravnatu s mjestom na kojem sam sjedila. Nisam čekala da me počne proučavati dok se pretvara da čita - vatila sam novine na mjesto i otišla. Nakon toga činilo se da se nalazi posvuda. Zureći u božanstvo izrezbareno na plaži, uočila sam njegovo lice medu promatračima koji su, poput mene, promatrali rad umjetnika. Dok sam pijuckala čaj u djevojačkoj kantini, šetao se ispred njezinih otvorenih vrata. Jednom se pojavio dok sam se cjenkala s prodavačem prženog kukuruza na Marine Driveu. Izgledalo je da sada prisustvuje svim mojim predavanjima, ne samo povijesti i građanskome pravu. Pitala sam se hoće li napustiti sigurnost svoje klupe u stražnjim redovima kako bi pokušao sjesti pokraj mene. Uspjela sam ga u međuvremenu nekoliko puta detaljno promotriti. Bio je mladi no što sam ispočetka mislila, vjerojatno mu još nije bilo ni sedamnaest. Iz brade su mu rasle nježne, tanke dlačice, a galaksija prištića na njegovu licu rotirala se svakoga tjedna. Kosa mu je bila dugačka i ukrućena od pomade, kao da je na silu pokušao ukrotiti uvojke. Oko vrata je nosio hamajliju za sreću, a crna vrpca na kojoj je visjela toliko se tijesno priljubljivala oko njegova vrata da su je mišići napinjali svaki put kada je zakašljao. Bilo je u njemu neke dražesti, nevinosti, gorljivosti, koja je bila vidljiva čak i kada me uhodio. Iako se na Wilsonu činilo sve što se moglo kako bi se održala spolna segregacija, nije bilo načina da se spriječi rađanje romansi. Svakoga su poslijepodneva prostorijice duž kata s balkonima knjižnice bile pune parova, koji su se pretvarali da zajedno uče (dok jednoga dana dr. Airan nije zabranio mladićima da se penju uza stube). Djevojke koje su živjele u hostelu imale su reputaciju naročito brzih - neke su od njih otvoreno šetale po kampusu sa svojim muškim kolegama, iako čak ni one nisu bile dovoljno hrabre da se s njima drže za ruke. Je li to bio način na koji je počinjalo udvaranje? Je li moj student mislio da sam neudata, jer nisam razdjeljak u kosi označavala crvenom bojom, niti nosila ogrlicu mangalsutru? Znala sam da bih mu odmah trebala reći da prestane s time što je radio. Nisu li, na posljetku, takve igrice mene navele na prvotnu žurbu s Devom u grobnici u Nizamuddinu? No taj mi student nikada nije dodijavao, niti mi je pristupio na bilo koji način, pa kojega bi imalo smisla da ja prva uspostavim kontakt? Kada se uzme u obzir koliko je bilo malo vjerojatno da ću ikada razgovarati s njim, koja bi opasnost mogla postojati ako u sebi nosim neke dokone, romatnične misli koje me zabavljaju? Moja su razmišljanja o njemu bila mnogo drukčija od sanjarenja o Devu kada mi je bilo sedamnaest. On nikad nije bio bez košulje, niti je ikada bio nepristojan na neki drugi način, njega nikada nisam slijedila u grobnicu, a vrpca oko njegova vrata nikada se nije preobrazila u zmiju. Moja naklonost prema njemu, umjesto da bude ljubavnička, prije svega je bila majčinske prirode. Željela sam držati njegovu glavu u
svojem krilu, ljuljati ga dok mi ne zaspi u zagrljaju. Željela sam prolaziti rukom kroz uvojke njegove kose u onim danima kada bi joj dopustio da se zakovrča. Ako ikada pritisnem svoje usne o njegove, nisam željela da vlažnost okalja naš poljubac. Stigla je i večer kada me moj student slijedio nakon predavanja. Ugledala sam ga kako čeka ispred kisoka s cigaretama, pregledavajući novine koje je na pločniku raširio prodavač, reklamirajući ih. Na križanju s Nana Chowkom zastala sam ispred izloga Batinih cipela da vidim hoće li se on pojaviti I on je zastao, pretvarajući se da razgledava proizvode prodavača čaja. Zamislila sam kako ga vodim kući, penjem se uza stube, ostavivši otvorena vrata stana. Dev neće doći kući s posla još nekoliko sati. Što ću učiniti ako me moj obožavatelj, poput psa lutalice, bude slijedio gore? Možda bih ga mogla pomilovati, iznijeti tanjur s kolačima i promatrati ga kako jede. Pripremiti mu šalicu čaja, napitka za koji se čini da ga je zatravio dolje u prodavaonici? A nakon što mu utažim glad i žed, što onda? Grlim li ga i provlačim li ruku kroz njegovu kosu kako bih testirala svoju majčinsku privrženost? Iznenađuje li me kada otkrijem osjećaje koje njeguje prema meni? Nakon što ga nahranim mogla bih ga uvesti u spavaću sobu. Promatrati ga kako izuva cipele i posramljeno stoji bosonog. Posežem li hrabro da otrem mrvicu iz kuta njegovih usta? Lovim pogled na njegov jezik, koji nervozno licka i čisti usnicu? A onda? Odlazim li do kreveta i odmičem li pokrivače? Oklijeva li na trenutak, a onda liježe pokraj mene? Prsti su mu previše prestrašeni da bi me dotaknuo, ali njegova je želja toliko snažna da čujem nabijanje njegova srca. Ležim tamo i udišem miris njegove adolescencije, dopuštam da me obavije njegova prisutnost. No koliko god se trudila, nisam mogla dalje nastaviti s tom maštarijom. Izmicala mi je slika njegove kože pokraj moje. Promatrala sam kako toliko nevino gleda zrna čaja. Nisam li bila premlada da se toliko odvojim od fizičkih potreba? Je li iskustvo s Devom iz mene iscijedilo svu želju? Čak i da jesam mogla dovršiti svoju maštariju, kamo bi me to dovelo? Na koji bi se način moj život poboljšao da sam iskušala sreću? Bismo li zajedno pobjegli, smjestili se negdje da počnemo ponovno? Što me navelo da zamislim da bi on bio bolji od Deva? Odlučila sam da je vrijeme da se suočim sa svojim obožavateljem. Da se izvučem iz igre koju je igrao. „Zdravo, oprosti?" rekla sam došetavši do prodavaonice čaja. Prekasno je podignuo pogled, nemajući vremena da pobjegne. „Zašto me slijediš, što želiš od mene?" U očima mu se pojavio bljesak panike. Problijedio je, kao da je krivnja bila žarulja koja mu je osvijetlila lice. Primijetila sam da je bio spreman pobjeći, pa sam umekšala svoj ton. „Jesi li me želio nešto upitati?" Zurio je u mene, nepromijenjena izraza lica. Tako je teško progutao da sam pomislila kako će vrpca oko njegova vrata puknuti. Svaki trenutak koji je proveo stojeći tamo predstavljao je zasebne, drhtave odluke da ne pobjegne. Progovorila sam još nježnije. „Ti znaš da sam udata, zar ne?" Zurio je u mene, a onda nijemo odmahnuo glavom Ponovno je progutao, a ja sam pomislila da će nešto reći. No on se vratio proučavanju zrna čaja, možda da
sakrije svoje razočaranje. Njegov je pogled vrludao po njima, kao da je pokušao otkriti u kojem se krije tajna sreće. Njegova je stidljivost u meni uzburkala osjećaje. Zapljuskivala me bolna samosvijest, nelagoda kojom je zračio znajući da se ne uklapa. Ne razmišljajući, empatično sam ispružila prste prema njemu. Kao da samo bili u nekoj stranoj zemlji, u kojoj je savršeno razumno da žena posegne za rukom muškarca. U jednom je trenutku počeo pružati ruku kao da će obujmiti moj dlan i protresti ga. No onda je shvatio što čini, što sam ja rekla. Vrat mu se ukočio, oči raširile i izgledalo je kao da mu se cijelo tijelo smanjilo od dodira mojih prstiju. Počeo je hodati natraške, najprije malim koracima, a onda odlučnije, dok se nije odmaknuo od prodavaonice čaja, pa prošao pokraj susjedne prodavaonice, pa pokraj restorana koji je bio sljedeći u redu. Okrenuo se i potrčao, vijugajući između ljudi koji su kupovali cipele i gume i čaj, a onda je naglo s pločnika stupio na cestu. Zadržala sam dah dok je tandrčući prolazio tramvaj, ali on ga je slijepo trčeći zaobišao, sigurna stigao na drugu stranu ulice i nastavio prema policijskoj postaji kraj Gamdevija. Promatrala sam koliko sam god dugo mogla bjelinu njegove košulje koja je poskakivala po ulici, dok ju je svjetlo uličnih svjetiljki bojalo žutilom svaki put kada bi prošao ispod njih. A zatim sam se, uronivši nedotaknute prste u dupattu, okrenula da pođem kući. Na početku drugog semestra Paji je lansirao još jedno pismo u moj svijet. „Nikada nisi imala dobre radne navike što se tiče učenja, pa me ne čudi tvoj loš uspjeh na ispitu iz prvoga semestra. Došao sam do zaključka da moraš više vremena provoditi sa svojim kolegama s fakulteta kako bi se njihove radne navike prenijele i na tebe." Njegov dobar prijatelj, dr. Jamshed Dastoor (isti onaj dr. Dastoor s reputacijom da je bio privatni liječnik lorda Mountbattena u Delhiju) upravo se preselio u Bombay. „Zgodnom koincidencijom, njegova kći Farida ove se godine upisala na Wilson. Molim te, upoznaj se s njom, jer bi ona mogla biti uzor koji ti je potreban za nadahnuće." Vidjela sam Faridu - ili Freddy, kako su je svi zvali (čak i profesori, kada su je prozivali na početku sata) - na dva od predavanja koja sam pohađala. Bilo ju je teško ne prepoznati s njezinom zapanjujuće bijelom puti i pomno počupanim obrvama koje su se u visokom luku uzdizale prema čelu, a kako bi nadopunila dojam, često se pojavljivala s ekstravagantnim šalom zavezanim oko vrata, kao da je upravo dohujala iz nekoga holivudskog filma. Svakoga se jutra blistavi, bijeli mercedes zaustavljao ispred ulaza u zgradu fakulteta kako bi dovezao Freddy na predavanja. Automobil je cijelo vrijeme čekao parkiran ispod drveta pokraj plaže, s vozačem koji je bio spreman da je odveze kamo god bi u tome trenutku poželjela. Ignorirala sam Pajijevo pismo. Nisma imala želju da se sprijateljim s Freddy. Smatrala sam da je ionako previše popularna, a da bih joj se približila - nije bilo načina da probijem zaštitni krug prijateljica koji je uvijek postojao oko nje. Paji je sigurno kontaktirao i dr. Dastoora, jer je jednoga jutra mercedes stao iza mene dok sam prelazila Laburnum Road. Vrata su se širom otvorila i otkrila Freddy u tamnozelenim sunčanim naočalama koje su joj prekrivale pola lica, kako mi maše. „Znam da nemaš puno za hodati, ali zašto te ne bih povezla?" Oklijevala sam, a onda nevoljko ušla u auto - bilo bi previše neuljudno da sam odbila, a osim toga, ljudi su
zastali na cesti da vide što se događa. „Ja sam Freddy, kao što sigurno znaš - naši su očevi odlučili da se moramo upoznati. Ti si Meera, jesam li u pravu? Prije no što zaboravim: sjeti se da sutra glasuješ za mene na izborima." Freddy se natjecala za predsjednicu udruge studenata engleskog govornog područja na Wilsonu — vidjela sam letke koje su dijelili njezini prijatelji. Iako su se sva predavanja na Wilsonu održavala na engleskome, fakultet je bio orijentirati i prema velikoj populaciji iz siromašnijih područja kao što su bila Mazgaon i Dombivili, s većinom studenata koji su završili domaće srednje škole. Neki su predavači objašnjavajući čak počeli koristiti fraze na marathiju i gujaratiju kako bi bili sigurni da ih svi razumiju. „Neka u Wilson Collegeu vlada samo engleski!" zahtijevali su Freddyni letci. „Šalili smo se na tvoj račun da si tako tiha zato što ne govoriš dobro engleski", rekla mi je Freddi nakon što smo malo porazgovarale. „Ali sada kada sam te čula kako govoriš, sve mi je jasno — samo je samostanska škola mogla proizvesti taj naglasak. Dobro je da sam ovdje - stigla sam baš na vrijeme da te spasim od tih sveprisutnih hordi seljaka. Katkad mi se čini da smo zaglavili u zoološkom vrtu, sa svim tim životinjskim jezicima i guturalnim zvukovima." Izgledalo je da je potrebno samo nekoliko sati da solarni sustav Freddynih prijateljica počne kružiti i oko mene. Pozvali su me da igram badminton na posebnim, za to namijenjenim igralištima, ispijam šalice čaja u kantini, pomažem pri postavljanju godišnje predstave koji je postavljala English Club (te su godine pripremali Love's Labour's Lost). Onoga dana kada se otvorio restoran Cream Centre sakrila sam svoje sendviče s pekmezom u torbu i odšetala do tamo zajedno sa svima drugima - Freddy je željela biti prva u gradu koja će iskušati uzorke sladolednih kupova koji su se cijeloga tjedna oglašavali u novinama. Petkom sam odlazila s tom grupom do Erosa ili Regala ili jednog od ostalih holivudskih kazališta - radije bih pogledala neki film na hindiju, ali pazila sam da se ne sazna za moj ukus. Izdajući Pajijeva očekivanja, izgledalo je da je učenje bilo jedina aktivnost koja nikada nije zavladala našim dnevnim rasporedom. Deva je ispočetka jako zabavljalo kada je vidio mercedes koji me vozio kući. „Vidim da si sklopila neka nova prijateljstva. Naša se Meera u svijetu pomiče prema gore." No uskoro mu se raspoloženje pogoršalo. Prigovarao je da ne poklanjam dovoljno pozornosti obrocima, koje sam kuhala i više nije imao vremena da sam glača svoje košulje. Jedne je večeri bio bijesan kada se vratio s posla. Nije otišao u Auntie's i vidio je da se ja još nisam vratila kući. „Ta Freddy s kojom se stalno družiš — voze li se i dečki u tom njezinu mercedesu?" Stvari su se definitivno zakuhale kada sam mu rekla o pikniku na Elephanta Islandu na koji će otići cijeli razred. „Zašto ne?" rekao je. „Ja se mogu voziti u trećem razredu vlaka do Jogeshwarija kako bih pohađao glasovne vježbe, dok ti krstariš do otoka. Možda na Freddynoj privatnoj jahti - izrađuje li mercedes i jahte?" „Ako ne želiš da idem, jednostavno to reci." „Otkada ti za bilo što treba moje dopuštenje? Mislio sam da to tražiš samo od svojega oca. I zašto ne bih želio da odeš tamo? — bilo bi lijepo da se družiš sa svim svojim prijateljima s fakulteta, posebno s muškarcima."
Prvi mi je impuls bio da odgovorim ljubazno, da mu pokažem da me ne može navući na tanak led. Ali Devu se u posljednje vrijeme stvari nisu dobro odvijale usprkos upornosti s kojom je pohađao svoje satove, čak su ga i noviji glazbeni direktori odbijali kada im je htio nametnuti svoj stil pjevanja. Osim toga, radilo se i o mojoj zakletvi da ću mu se prilagoditi. Odlučila sam da ću prići Freddy i reći joj da sam ja drukčija od ostalih studenata - budući da sam udata, mogu ići na piknik samo ako i moj suprug primi poziv da nam se pridruži. ,,Oh, molim te, povedi ga. Što nas je više, to će biti veselije", rekla je. Možda sam umislila pogled koji je razmijenila sa svojim prijateljicama. Krenuli smo prema otoku u deset sati ujutro, u nedjelju, brodom punim studenata s Wilsona i s Devom. „Tko bi nam želio otpjevati neku pjesmu?" upitala je Freddy, a Dev se javio prije no što sam ga stigla zaustaviti. Zapjevao je ,,Awara Hoon", jednu od novih Mukeshovih pjesama kojoj ga je podučavao njegov guru. Kad je završio, ljudi su uljudno zapljeskali, ali dok je pjevao nitko mu se nije pridružio. „Tko još - ovoga puta na engleskome?" rekla je Freddy, a ja sam obamrla, jer se Dev i dalje smiješio, očito ne shvaćajući poentu. Bio je to dugačak put uzbrdo, od broda do špilja s hramom. Vrijeme je bilo neuobičajeno toplo za prosinac - izgledalo je da nas svaki korak prinosi bliže suncu, kako bi nas ispržile njegove zrake. Izgledalo je da je Dev razvio nekakvu opsesiju s Freddy, u vremenu koje nam je bilo potrebno da prijeđemo preko vode. Požurivao me da održim korak s njom, a na licu mu je bio prikovan luckasti osmijeh, za slučaj da se okrene iza sebe i pogleda ga. Svaki put kada bismo prošli kraj grupice majmuna, glasno je oponašao njihovo glasanje, nadajući se da će privući njezinu pozornost. U jednom me trenutku pitao mislim li da bi ona mogla biti žedna, bi li joj trebao kupiti čašu vode od djevojke koja je silazila niza stube sa zemljanim ćupom na glavi. ,,Freddy pije samo prokuhanu vodu", rekla sam mu. Prije odlaska u špilju objedovali smo. Na travi su se oblikovali krugovi od ljudi, a Dev je, naravno, htio sjesti u krug u kojem se nalazila Freddy. „Biste li željeli kušati malo pite od bubrega?" pitala nas je. „Tata je našeg kuhara poslao na tečaj šefu kuhinje u britanskoj ambasadi." Nisam željela prihvatiti, jer smo zauzvrat mogli ponuditi samo naše uobičajene sendviče s pekmezom, ali Dev je prihvatio Freddynu ponudu. „Jako je dobra", rekao je iako sam znala koliko je mrzio jela koja nisu bila iz Punjaba. „Okusom pomalo podsjeća na samosu s ovčetinom", dodao je, a nekoliko se Freddynih prijateljica zasmijuljilo u svoje ubruse. Sigurno je čak i Dev morao primijetiti poglede i namigivanja koje je Freddy razmjenjivala sa svojim prijateljicama. On je odlučio da ih ignorira, nastavljajući sa svojim pokušajima da ih impresionira. Iako je bilo očito da mu se izruguje, Freddy se nije potrudila da se distancira od Devova vidljivog udvaranja. Umjesto toga prenemagala se i treptala pod njegovom pozornošću, kao da je to slap koji prelazi preko njezina tijela. „Još malo pite?" prela je, držeći pred njim tanjur. Kada smo se okupili ispred ulaza u špilju, Dev se odmaknuo od grupe. Kada se vratio, primijetila sam sjaj u njegovim očima - znala sam da je otpio nekoliko gutljaja kako bi se učvrstio. Stajala sam tamo okamenjena - što ako Freddy ili neka druga djevojka namiriše njegov dah? Na sreću, kroz džep njegovih hlača nije se nazirao
obris plosnate boce. „Hoćemo li odati počast Sivi?" upitao je Dev, kao da je skup čekao samo njegov povratak. Jedna od djevojaka s predavanja iz povijesti, Aarti, povela nas je kroz dvorište i uzbrdo po kamenim stubama. „Moj me otac dovodio ovamo toliko puta da poznajem ne samo svaki kamen ovdje, već i svaku izbu iza njega." Zastala je na vrhu stubišta, pokazujući objema rukama prema golemim reljefima koji su uokvirivali ulaz. „Dva najsuprotnija aspekta Šive, kako moj otac uvijek tvrdi. Sva njegova energija i djelatnost u rasplesanom Natraji vama zdesna i nepomičnost njegove jogi-poze na vašoj lijevoj strani." Pokušala sam se usredotočiti na slike, odvući si pozornost od Freddy i Deva. Tamo se nalazio Šiva yogi, sjedeći u takvoj pozi da se činilo da njegovo krilo istovremeno izranja i rastapa se u kamenu. Njegovih ruku više nije bilo, a kamen koji je nekoć oblikovao njegov nos i usne sada se potpuno izlizao - njegova nesvjesnost tih promjena samo je naglasila trans u kojem se nalazio. A na drugoj strani još jedan izraz transa, samo je to sada bio kralj plesa koji skače od olakšanja. Ruke koje lepršaju uokolo, noge koje se križaju i raspleću, njegovo tijelo u takvoj savršenoj ravnoteži da je pokret morao biti neumitan. „Razlog zbog kojega izgleda tako smiren čak i dok cijeli gradovi i kontinenti nestaju pod njegovim nogama jest taj da on zna da će mu uništavanje samo pružiti priliku da ponovno stvara", objasnila je Arti. Ako zadržim dah i počnem zuriti u Šivinu ispruženu ruku, ulovit ću uzbuđenje, barem na njegovim prstima. „Kojem je obliku Šive sličniji tvoj Dev?" upitala je Freddy, prekinuvši moju čaroliju. Devovim se licem razlio oduševljeni smiješak — od njezinih se prijateljica začuo zbor hihota. Pokušala sam ostati pokraj Deva dok smo slijedili Aarti u hladnu unutrašnjost špilje. Ali Freddy kao da je istrenirala svoje prijateljice, kao što bi to učinio kapetan sa svojom nogometnom ekipom - ustanovila sam da me blokiraju pri svakom koraku i postupno, polagano, odmiču prema vanjskom rubu grupe. „Tu je tako mračno. Romantično je, zar ne?" rekla je Freddy. Aarti nas je vodila amo-tamo po špilji, pokazujući nam nizove slika na zidovima kronološkim redom. Šiva se vjenča s Parvati nakon godina isposništva, a Višnu, Brahma i anđeli s darovima lebde da proslave njihovo kozmičko ujedinjenje. Bračni par koji baca kockice, dok Parvati sklapa oči kako bi Šivi omogućila da pobijedi, varajući da se ne bi durio i cijeli svemir obavio tamom. Šiva kao uništavač, iskeženih zuba, isukana mača, očiju pobijeljelih od bijesa, nabijajući na kolac svojega vlastita sina Andhaku, jer se zaljubio u svoju majku Parvati i pokušao je odnijeti. „Ono što Šiva doista uništava je požuda u Andhakinu srcu — daje mu priliku da pobijedi svoju strast i iskupi se. Što Andhaka na posljetku i učini, nakon stotine tisuća godina kazne." Dev je nešto mrmljao u Freddyno uho i vidjela sam kako se smiješi i zavodnički odmahuje glavom. ,,A ovdje boginja Ganga silazi s neba i Šiva je lovi u uvojke svoje kose. Obratite pozornost na nelagodu koju iskazuje Parvati pri dolasku svoje suparnice Gange, za koju zna da će biti Šivina druga supruga." Izraz Parvatina lica nije odavao nelagodu, nego saznanje, dostojanstvo, mudrost. Stajala je s jedne Šivine strane elegantno izvijajući tijelo od njega, u načinu
na koji je nagnula glavu bio je nagovještaj indignacije, a na usnama joj je treperio najškrtiji od svih osmijeha. „Ono što ja želim znati jest ima li ovdje nekoga i za mene, da me uhvati ako padnem", rekla je Freddy. Najupečatljiviji kip u špilji bio je divovsko trojno obličje pokraj reljefa Gange, nekoliko puta više od kopija koje sam vidjela na plaži, koje je napravio skulptor u pijesku. Čak su i Freddy i njezine prijateljice prestale čavrljati kako bi zurile u tri lica, okrunjena zamršenim ukrasima koji su se uzdizali u mrak. Aarti je podignula ruku kako bi pokazala da jedva da može dotaknuti jedno od zrna ogrlica urezbarene u grudi. „Ljudi katkad tvrde da je to trojstvo Šive, Višnua i Brahme, ali to su zapravo tri slike samoga Sive. Pogledajte desno lice s brkovima i Sivu u pozi lotosa kraj lika s lijeve strane - to su Šivine dvije strane, muška i ženska. A u sredini se nalazi u svojem najkontemplativnijem stanju, sklopljenih očiju, lica lišenog bilo kakva izraza, kako gleda duboko u sebe. Zamislite - ovdje je od sedmoga stoljeća - promatra dinastiju za dinastijom kako se smjenjuju, lica uvijek slijepo okrenutog prema istom komadiću mora. Čeka da pravo doba ponovno zavlada svemirom, kada će na posljetku otvoriti oči i osloboditi se." Odmaknula sam se kada je Aarti povela skupinu da vidi sliku Šive na kojoj je pola žena, a pola muškarac. Čavrljanje je utihnulo i ja sam ostala sama ispred troobličja. Promatrala sam blago svjetlo koje je ostavljalo slabi sjaj na obrazima likova - jesu li mi pokušavali prenijeti neku lekciju? Ostani neuznemirena onime što se možda događa, činilo se da govori — prihvati moj dar smirenosti. Čak i ako Dev i Freddy postanu pustolovnije raspoloženi kada primijete da ih više ne pratim, bi li to meni, pitalo me troobličje, doista trebalo biti važno? Okrenula sam se prema ustima špilje kako bih se poravnala u istom smjeru u kojem je bilo okrenuto troobličje. Izvana se ulijevalo svjetlo i utiskivalo blijede slike kroz moje sklopljene kapke. Slijedila sam to svjetlo, tapkala prema njemu kroz tamu, otvorivši oči tek kada sam čula da se ljudi dive reljefima na ulazu. Tada sam sišla niza stube i prošla kraj drvene ograde, cijelim putem do granica koje su gledale na skup otoka raširenih po moru. Negdje iznad mene majmun je proizvodio čudnu, ritmičnu buku, poput pjevanja ptice, a onda se zanjihao između grana. Stajala sam tamo na povjetarcu, čekajući da Aarti povede grupu iz špilje. Dev i Freddy pojavili su se posljednji. Promatrala sam kako moj suprug pruža ruku Freddy da je pridrži, jer je izgledalo da je ona iznenada imala poteškoća sa silaskom niza stube. Cijelim putem natrag, dok smo se vozili brodom, smijala se svemu što je Dev rekao — nikada joj nisam rekla da moj suprug ima takav smisao za humor, izjavila je. Tješila sam se da to nema veze - prošla sam i gore situacije s Devom i Roopom i uspjela se održati iznad ljubomore. „Što kažete, kakav je ono bio izraz na Paravatinu licu?" pitala je jedna od Freddynih prijateljica, a moji su se obrazi oblili rumenilom. „Jesi li morao biti toliko upadljiv?" upitala sam Deva kada smo došli kući. „Barem si tu i tamo mogao obrisati sline koje su ti curile niz usta." „Kako prljavo razmišljaš", odgovorio je Dev. „Je li to sve o čemu možeš razmišljati?" Otišao se duriti u drugu sobu. Kasnije sam ga čula kako mrmlja istu onu Mukeshovu pjesmu koju je pjevao i na brodu.
Toga se tjedna, po prvi put otkada sam počela pohađati fakultet, Dev pojavio nakon predavanja da me otprati kući. „Mislio sam da bih usput mogao zahvaliti Freddy, ako je vidimo, na onim samosama od bubrega kojima nas je ponudila." Završili smo otišavši s Freddynom skupinom u Cream Centre na čaj. Stvari su se odvijale baš kao i na pikniku -Dev je bio jednako nesvjestan situacije, Freddy ga je navodila, a svi su se ostali smijali - ovoga puta ne samo njemu, nego i meni. Bojala sam se da će Dev opet početi pjevati ,,Awara Hoon", ali, na moje olakšanje, to se nije dogodilo. Ne znam kako se izvlačio s posla, ali Dev se počeo često pojavljivati na fakultetu. Jednog je poslijepodneva otišao s nama na ručak — drugoga nas je otpratio da pogledamo An Affair to Remember u Regal. („Idućeg ćemo ti puta pokušati pronaći film s više pjesama", obećala je Freddy.) A onda je stigla jedna večer u kojoj sam bacila pogled preko balkona i vidjela kako ga je u deset sati pred kućom iskrcao bijeli mercedes. „To stvarno nije ništa", rekao je kada sam ga dočekala ispred stana. ,,Freddy je željela vidjeti studio pa smo čekali tamo, ali snimanje nije završilo na vrijeme. Pokušat ćemo ponovno u subotu - imam slobodno jutro - možeš doći i ti, ako želiš." Pjenila sam se cijele noći. Potražit ću onog mladića koji me slijedio prošle godine, rekla sam si. Pojavit ću se s njim u subotu u studiju da pokažem Devu da i ja mogu igrati tu igru očijukanja. Potražila sam svojeg uhoditelja sljedećeg dana na fakultetu — pretraživala sam pogledom predavaonice stojeći na vratima, zavirila i u mušku kantinu, pregledala sve niše u knjižnici, ali njega nigdje nije bilo. U subotu sam rekla Devu da želim biti prisutna u studiju. „Kako želiš", odgovorio je, provjeravajući pred zrcalom stanje u svojim nosnicama i zagladujući iza uha jednu od kovrča. Manžete rukava pričvrstio je gumbima u obliku malih orlova, a onda je na bradu nanio posljednje kapi losiona poslije brijanja Godrej. Rashladni uređaj u predvorju studija bio je isključen. Devov je miris po Godreju ishlapio tijekom prvih pola sata čekanja. Ispod pazuha su mu se oblikovali krugovi od znoja, ali nije otkopčao orlove kako bi zavrnuo rukave. „Možda je na Nana Chowku došlo do zastoja prometa", rekao je kada je prošlo sat vremena. „Trebao sam joj reći da stane ispred tvornice čipsa A-1 - njezin vozač se sigurno muči tražeći adresu", rekao je u jedan poslije podneva. „Možda se dogodila neka nesreća - molim se Bogu da Freddy nije ozlijeđena." Freddy se uopće nije pojavila. Moja prva slutnja da Dev nije bio netko za koga bi ona mogla biti zainteresirana, pokazala se ispravnom. Poput oblaka leptirića koji se istovremeno podižu u zrak, Freddy i njezine prijateljice napustile su Deva, u potrazi za novim grmom na koji će sletjeti. Pozivi na badminton i u Cream Centre naglo su prestali, a mercedes je prestao kliziti oko ugla naše ulice. Iako je meni laknulo što više nisam jedan od Freddynih projekata, Dev je to teško prihvatio. Vidjela sam da je mene krivio za to što sam nekako sabotirala stvari. Gumbe u obliku orlova odložio je ustranu i mnogo mjeseci nije kupio novu bocu losiona poslije brijanja. Nekih se večeri doimao toliko potišten da sam se pitala bih li ga trebala razvedriti - pa čak i, možda, pokušati mu organizirati sastanak s Freddy. Njegov je ego postao mnogo krhkiji, samopouzdanje ozbiljno poljuljano, nakon
mjeseci čamljenja u studiju za snimanje. Nedugo nakon toga prestao je odlaziti u Jogeshwari; prekinuo je sa svojim glasovnim vježbama, a da mi to nije rekao. Freddy me nakon svega toga u najvećem broju prigoda ignorirala, osim kada se radilo o zahtjevu da potpišem peticiju protiv odluke ravnatelja da održi neka predavanja u Marathiju. No nekoliko se njezinih prijateljica i dalje šalilo na moj račun. Jedna od njih čak mi je pristupala svaki put kada me ugledala i obraćala mi se s „Parvati". Počela sam odgađati svoj ulazak u predavaonicu do posljednjeg časa kako se ne bih susretala s namigivanjima i znalačkim smiješkovima. Palo mi je na pamet da su ispred mene još tri godine druženja s mojim mučiteljicama. Nisam trebala brinuti. Kada su toga svibnja stigli rezultati završnih ispita prve godine, ustanovila sam da ih nisam položila i da ću morati ponavljati godinu.
PETNAESTO POGLAVLJE
Paji mi je poslao niz prijekornih pisama kada je saznao novosti. U prvom me je pismu informirao da ne samo što sam osramotila sebe, već sam i ponizila njega ispred dr. Dastoora. „Jesi li bila previše ponosna da njegovu kćer zamoliš za pomoć, samo zato što je bistrija od tebe?" Kada nisam mogla smisliti način na koji bih mu otkrila očijukanje između Deva i Freddy, optužio me da sam namjerno pala godinu, samo zato da ga razbjesnim. „Ako je tvoj način razmišljanja toliko ignorantski, sjeti se da time štetiš samo sebi." Baš sam sklapala odgovor o tome kako mi je bio težak taj prijelaz nakon gubitka bebe, kada je stiglo još jedno pismo u kojem navodi količinu novca koji je potrošio na knjige i pristojbe. „Možda sam trebao posvojiti nekoga lutalicu - više bi cijenio što sam ga poslao na fakultet." U meni se nešto probudilo, nešto što me navelo da potrgam objašnjenje koje sam pokušavala napisati. Ako je to bilo Pajijevo mišljenje, onda u redu, progutat ću njegov bijes, uživat ću u njemu, pa čak i pronaći načina da ga i dalje provociram. Možda je to bio način da ublažim tu ranu u sebi, koja me još jako boljela kad god bih razmišljala o njoj. Odlučila sam prosjediti na plaži cijeli sljedeću školsku godinu, zamišljajući novac koji se gubi svakom tom minutom. Bila je šteta što fakultet nije inzistirao na uniformama. Uživala bih u pomisli na dodatni novac koji izvlačim iz Pajijeva džepa. Osoba koja me skrenula s tog mojeg puta tvrdoglavosti bila je, začudo, Šarmila. Paji je sigurno bio toliko frustriran da se u svojem očaju obratio njoj za pomoć. Ona je uvijek bila ona koja je najmanje obećavala kada se radilo o učenju - bila je izgubljena u svojem svijetu snova, s akademskom poviješću koja je bila sve samo ne uspješna. Još od vremena kada je bila malena izgledalo je da se ne brine previše o svojoj budućnosti i zamišljala je da će Paji i Biji svoju brigu o njoj jednostavno prenijeti na njezina supruga. Sve što je trebala učiniti bilo je da završi srednju školu i čeka da joj život na put nanese pažljivo odabrana supruga. Zato je za nju bio stravičan šok kada je takva budućnost isparila pred intenzivnošću Pajijeve pozornosti prema njoj. Usprkos Bijinim oštrim prosvjedima, izbacili su je iz dnevne sobe gdje je trebala čekati da je dođu ogledavati potencijalni mladoženje i katapultirali je u Ramjas College (koji je prije samo nekoliko ogodina Roopa pohađala s Devom). Pisma koja mi je slala bila su srcedrapajuća - puna užasa zbog toga neviđenog obrata događaja, a ona je bila previše preplašena da se usudi usprotiviti. Ali onda je iznenadila sve nas, a najviše sebe. Prionula je uz knjigu kao luda, upijala je znanje iz knjiga, s predavanja, pa čak, činilo se, iz fakultetskog zraka. Budila se svakoga jutra u pet sati kako bi sjedila nad svojim bilješkama i pričala o svojem najdražem predmetu, kemiji, s fanatizmom koji je užasavao Biji. Toliko je dobro napisala testove (iz prirodoslovnih predmeta, ne društvenih), da ju je fakultet proglasio uzornom učenicom prirodoslovnih predmeta i čak je bilo govora o tome da će je nagraditi novom medaljom. Njezin je sve slabiji vid (zbog svog tog čitanja, rekla je Biji) doveo do para naočala koje su joj podarile stariji, produhovljeniji izgled.
Šok zbog Šarmiline preobrazbe pronašao je svoj put do mene kroz Pajijeva pisma. „Možeš li zamisliti? Bila je najbolja na preliminarnim ispitima iz fizike." „Moja kći, pa znanstvenica - jedva da mogu u to povjerovati." „Jesam li ti spomenuo da će je odlikovati za Dan Republike?" Iznenada me prestao kuditi zbog neučenja - izgledalo je da više nije zainteresiran hoću li održati svoja obećanja da ću se poboljšati. „Doista moram razmisliti o tome, Meera. Ima li smisla ulijevati još novca u drugu godinu ako opet padneš na ispitima." Prijetnja koja se nadvila nada mnom natjerala me da napustim svoje ideje o tome da ne surađujem i vratim se učenju. Godine 1962., kada je Šarmila strelovitom brzinom dogurala do magisterija iz kemije, ja sam se uspjela provući ispod crte i diplomirati povijest. Šarmilina ljubav prema učenju tu nije prestala. Nastavila je dalje i z samo dvije godine doktorirala organsku kemiju, a onda je postala prva žena koja se upisala na novoosnovani program prirodoslovnih znanosti na Sveučilištu Delhi. Indian Express čak je objavio njezinu sliku i kratki intervju, u kojem je glavno pitanje glasilo kada se namjerava udati. „Eva odabire znanost, a ne obitelj", stajao je, na Bijin užas, naslov ispod slike. Kada je sharmila zadovoljila svoju neočekivanu žeđ za znanjem, ja sam se pitala što da učinim sa svojom diplomom. U vrijeme kada sam diplomirala, Paji je, još uvijek zaokupljen Sarmilinim uspjehom, odsutno predložio da se zaposlim. „Zašto se mučiti?" rekao je Dev svaki put kada bih spomenula tu ideju. „Ono što ja zaradim u Famous Studiou dovoljno je za nas oboje." Neko vrijeme nisam činila ništa, ali više nisam bila navikla da stalno sjedim kod kuće, niti su me zadovoljavale šetnje po Chowpattyju. Paji me povezao s izdavačkom agencijom blizu Opera Housea za koju sam počela prevoditi povijesne knjige s hindija na engleski. Nije to bio najpoticajniji od svih poslova, ali vlasnik agencije, gospodin Hansi, bio je vrlo ozbiljan. „Vaš otac ne samo što je nadahnuće svakom izdavaču, već i svakom građaninu ove zemlje", rekao je. „Sretni ste što ste kći tako sjajnog čovjeka." Dao mi je stol u najvećoj od triju soba, u prostoriji koju sam dijelila s tri tipkačice. Ispočetka je bilo teško ignorirati zvukove koje su proizvodile — zujanje vrpce pisaćeg stroja posebno mi je išlo na živce. Pitala sam se bih li trebala zamoliti da me premjeste, ali se, na sreću, ta buka ubrzo stopila s pozadinom i postala zvučnom kulisom. Izgledalo je da se Dev neobično brine da se ne premorim i da mi na poslu ne bude neugodno. Kad sam spomenula buku koju su proizvodile tipkačice, predložio je da jednostavno dam otkaz. „Zašto bi sva prokisnula za nekoliko rupija?" rekao mi je svakoga puta kada je kišilo. „Zašto bi uopće odlazila tamo, kada možeš sjediti kod kuće i prevoditi?" Rekla sam mu da na poslu postoji previše knjiga koje su mi potrebne pri radu, previše riječi i fraza koje ne bih mogla prevesti bez pomoći gospodina Hansija. To nije bio pravi razlog i Dev nipošto nije bio uvjeren u to. „Svima daj do znanja da si udata - nitko od zaposlene žene ne očekuje da bude i supruga. Posebno muškarci koje svakodnevno viđaš - tko zna što im se mota po glavi?" Devovo me opominjanje natjeralo da sve ljude držim na udaljenosti. Uvijek sam bila oprezna, ponašajući se i kod najnevinijih uvoda kao da je prijeđena nevidljiva granica dobrog ponašanja. Svakoga sam se poslijepodneva iskradala u kafić u
dvorištu Opera Housea kako bih sama pojela svol ručak. Tamo su pod platnenom tendom bili razasuti stolovi i, ako bih naručila šalicu čaja, mogla sam na miru pojesti svol sendvič s pekmezom (srijedom i petkom s jajima). Svanuo je dan kada sam primila svoju prvu plaću — da budem točna, bio je to petak, dvadeset i osmoga rujna. Dostavljač je hodao od stola do stola, dijeleći smeđe omotnice na kojima su u uglu, crvenim slovima, bila ispisana imena zaposlenika. Otvorila sam svoju kuvertu i prebrojala dvadeset i pet novčanica od deset rupija, dva novčića od po jedne rupije i šezdeset paisa u sitnišu. Počela sam raditi sedmoga, ali gospodin Hansi mi je dao plaću za cijeli mjesec. Toga poslijepodneva, kada mi je konobar u Opera Houseu donio čaj, zamolila sam ga da mi umjesto toga donese Mangolu. Vratio se s bocom i otvorio poklopac, vješto ga ulovivši u zraku. Otvorila sam omot sa svojim sendvičem i, kako je bio petak, osjetila lagano sumporasti miris jaja. Prokuhala sam ga večer prije, kako sam uvijek činila i pažljivo ga poprašila paprom, da smanjim taj miris. Rastužila me pomisao na narezani žumanjak i bjelanjak u raskvašenoj kriški kruha. Bilo je to potpuno rastrošno, znala sam, ali morala sam ponovno pozvati konobara. „Imate li na jelovniku pakode?" upitala sam. „Ili, još bolje, samose?" Kod kuće sam pričekala da Dev sjedne za kuhinjski stol, a onda sam ispred njega položila smeđu kuvertu. Oprezno ju je protrljao kao da iskušava kvalitetu papira, kao da bi i u samom njegovu sastavu moglo biti nečega uvredljivoga. „Sto je to?" upitao je na posljetku, a da nije pogledao unutra. „Moja prva plaća. Dvjesto i pedeset i dvije rupije." Izvadila sam novac iz kuverte, ne samo da mu ga pokažem, već i zato što sam ponovno željela osjetiti šuštavost novčanica medu prstima. „Bilo je i više, ali sam potrošila osam anni na ručak i dala sam konobaru napojnicu od deset paisa." Dev je zurio u praznu kuvertu kao da su se ostvarile njegove najgore slutnje, kao da se otkrilo da papir ne samo što je neprikladan, već i otrovan. „Tamo svakoga poslijepodneva naručujem čaj, a nikada ništa nisam dala konobaru, pa..." Ali Dev je već odložio kuvertu. „Sutra moram rano otići u studio. Jedino vrijeme kada se i Lata i Rafi mogu zajedno pojaviti da snime duet je u osam ujutro." Nakon toga Dev je uvijek postao nervozan posljednjeg petka u mjesecu kada sam primala plaću. Nismo razgovarali o tome što činim sa svojim novcem, iako je sigurno znao da ga odlažem na naš štedni račun. Iz Opera Housea nisam naručivala samo samose, nego i sendviče s ovčetinom. Katkad, kada je bilo jako vruće, popila bih čak i još jednu Mangolu. Jednog poslijepodneva u siječnju ustanovila sam da su teška, željezna vrata ispred Opera Housea omotana lancem i zaključana. Unutra sam nazrela zatvorena vrata kafića - bio je zatvorena čak i blagajna za kupnju karata. Kapiji je prišao čuvar i prešao lathijem preko šipki. ,,U tijeku je štrajk", rekao je, „zar niste čuli? Zatvorena su sva kazališta u gradu, u znak protesta protiv vladina novog poreza." Iduće večeri kada sam se vratila kući, Dev je već bio u stanu. Sindikat glumaca i ceh glazbenika odlučili su se pridružiti štrajku (dodavši popisu pritužbi svoje zahtjeve za većim plaćama). Svi su studiji sada bili zatvoreni i cijela je filmska
industrija službeno bila u štrajku. Dev bi mogao biti bez posla neodređeno dugo vremena - sada će moja plaća biti od presudne važnosti za naš opstanak. Dev je to prihvatio kao izravni udarac svojem egu. Počeo je potajno povlačiti novac s našeg štednog računa, nikada izravno ne zamolivši za njega. Postao je udaljen i loše raspoložen, motajući se cijeli dan po kući, pijući dva puta više no ranije. Novac koji nam je poslao Paji kako bi nam pomogao, toliko ga je razbjesnio da nije želio potpisati priznanicu (morala sam sama otići u poštanski ured sljedećeg dana da preuzmem novac). Na posljetku jednoga jutra, dok sam se spremala na posao, prepriječio mi je put stavši ispred vrata. „Radije ću kopati kanale na ulici", rekao je, „nego da nastavim živjeti od milostinje zaposlene supruge." „Zašto to, onda, i ne učiniš? To će biti bolje nego da cijeli dan sjediš kod kuće pijan." „Vidim da u uredu ne samo što te plaćaju, već ti i besplatno oštre jezik. Zar ti zato dopuštam da odlaziš tamo, kako bi naučila da se obrecavaš na mene?" Pokušala sam proći pokraj Deva, ali on se nije pomaknuo. „Što ćeš učiniti, napisati pismo tatici ako te sada spriječim da odeš? On je taj koji ti je smjestio u glavu ideju da se zaposliš, zar ne? Moraš li biti tako dobra kći da mu uvijek pokušavaš ugoditi?" „Ne zaboravi da ne bi imao ovu kuću da nije mojega oca - živio bi na ulici. Ako možeš progutati sav njegov novac, a da ne podrigneš, čemu sva ta prenemaganja kada novac potječe od mene?" „Da, da, nastavi mi govoriti koliko sam bezvrijedan. Da sam pijavica na tebi i tvojem Pajiju - nije li to ono što misliš? A što se tiče tvojega poštovanog oca..." Nije dovršio rečenicu, već je otišao u drugu sobu. Otišla sam toga dana na posao, i sljedećega dana, noseći se s Devovim raspoloženjem najbolje što sam mogla. Nadala sam se da će se smiriti kada se vrati na posao, i povratiti svoj sitničavi, ali tolerantni stav. Ali podcijenila sam bijes koji se nagomilao u njemu tijekom deset tjedana koliko je trajao štrajk. Čim je ponovno počeo dobivati plaću, Dev je nestajao svake večeri, vraćajući se oko tri ili četiri sata ujutro, odavno nakon što se Auntie's zatvorio. Potpuno pijan, srušio bi se na kauč u dnevnoj sobi čim bi došao kući. Ujutro bi bio mamuran i loše volje i odbijao bi odgovarati na pitanja koja sam mu postavljala. „To se tebe ne tiče - misliš li da mi još uvijek možeš mahati svojim novcem ispred nosa?" Na posljetku sam se jedne večeri suočila s njim u Auntie'su, u deset sati. „Zašto misliš da ja pratim kamo se kreću moje mušterije?" odrezala je. „Ovih dana navrati ovamo samo na jedno piće - većinu večeri provodi u lokalu Banu's, niz ulicu." Spustila je glas do šapta. „To je jedno od onih mjesta. Ne mogu vjerovati da ti to otkrivam, ali ako žena ženi neće pomoći, tko će?" „Hoćete reći da je to bordel?" „Nije baš tako gadno - tamo samo malo plešu, ili sam barem tako čula. Ali ta Banu zahtijeva cijeli rupi za čašu pića - zamisli da ja počnem toliko naplaćivati. Pretpostavljam da se može izvući s time, s obzirom na to kako se šetka uokolo i nudi svu svoju robu na prodaju."
Dakle, to je mjesto na koje se navukao Dev. Zamislila sam kako ulazim u Banu's da ga odvedem kući. Otvaram vrata i ulazim u hodnik osvijetljen ružičastim svjetlom. Odnekuda se začuje lupanje po tabli, a žena pročišćava grlo i počinje pjevati. Dev se pridružuje pjevajući sugestivne stihove, plješće rukama, lančići oko struka zveckaju, u pjesmu upada harmonij. „Stani!" viče izbacivač dok se ja pritiskam uz pokućstvo i guram kraj njega. Noge mi lupaju po stubama dok jurim uzbrdo, zadihano razmičem zrna visećeg zastora koji skriva pogled na sobe na katu. Što bi me gore dočekalo? Prizori koje sam toliko puta vidjela u filmovima? Oblaci aromatična dima, kičastost crteža u zlatnome, prozirni zastori koji lepršaju na struji zraka. Kurtizane razvratno leže na jastucima, supijane ih mušterije pohotno promatraju, glazbenici sviraju na svojim instrumentima stojeći na linoleumu s uzorkom. Debelo nanesena šminka na licu plesačice, u njezinoj kosi upletena sićušna, bijela zrna ogrlice. A Dev - Dev leži podno njezinih stopala obojanih kanom, toliko udubljen u pjesmu da me nije ni primijetio. „Ali ti se ne bi trebala brinuti, Beti, on je dobar mladić, tvoj Dev, a ne neki moderni Devdas. Mislim da odlazi tamo kako bi imao priliku da pjeva i da se vjerojatno radi samo o tome." Devdas. Bi li to mogao biti lik koji je Dev pokušavao utjeloviti? Razvratni alkoholičar koji je bio Saigalova najpoznatija karakterizacija, uloga za koju su ljudi govorili da je rođen da je glumi? Dev je, sasvim sigurno, imao problem s alkoholom. Roopa bi mogla biti njegova Paru, neostvarljiva ljubav, a Banu bi mogla biti kurtizana Chandramukhi, za koju se činilo da je u njoj Dev već utapao svoju tugu. Izgledalo je da nije preostala nijedna uloga koju bih ja mogla glumiti. „Zašto se jednostavno ne vratiš kući?" rekla je Tetka. „Sutra ću reći Devu da si bila ovdje. Sve će biti u redu, vidjet ćeš, tvoja tetka će se pobrinuti za to. Znaš da si mi poput kćerke." Borila sam se s potrebom da joj odgurnem ruku dok me gladila po kosi. Te sam noći, kada se Dev vratio kući, na prstima došla do njega kada je zaspao na kauču, odlučna da otkrijem dokaze o njegovim prijestupima. Još je uvijek bio odjeven u odjeću u kojoj je otišao na posao - ponjušila sam ga da vidim hoću li namirisati atar, ali osjetila sam samo lagani zadah po curryju. Na njegovoj košulji nije bilo dugačkih, ženskih vlasi, a u džepovima nikakvih inkriminirajućih peteljki motiye, ni potrganih zvončića koji se nose oko gležnjeva. Zapravo, izgledao je poput djeteta dok je tako spavao, nesvjestan moje istrage - poput nevina, pospana Devdasa, pomislila sam. Nikada nisam provela u djelo svoju odluku da se suočim s Devom kod Banu. Bila sam previše neodlučna da izvedem stvari na čistac banuvši na to mjesto. Prizor koji sam zamislila - na koje je načine mogao dosegnuti svoj vrhunac? Bi li se Dev ponašao pokajnički, bi li bio posramljen ili bi me ponizio pred svima, zapovjedio mi da se sama vratim kući? 1, što ako Banu i on nisu samo plesali, već su stajali skriveni iza još jednog zastora od perlica, spojeni u zagrljaju? Tetka možda jest održala obećanje da će reći Devu kako ja znam kamo je odlazio, a možda i nije. Dugo vremena nije bilo promjene u njegovim noćnim izostancima. Tek kada sam bila prisiljena uzeti četrnaestodnevni odmor od posla zbog previše nakupljenih slobodnih dana, Dev se počeo ranije vraćati kući - još se
uvijek zanosio u hodu i teturao je, ali dolazio je u pristojniji sat. Na kraju toga četrnaestodnevnog razdoblja poslala sam poruku gospodinu Hansiju, rekavši mu da želim iskoristiti i ostatak svojega odmora. Kada je i taj posljednji tjedan istekao, Dev se još uvijek nije vratio svojem ranijem načinu ponašanja. Tada sam shvatila pogodbu koju je želio provesti kako bi se držao podalje od Banu - ja sam trebala dati otkaz na svojem poslu. U danima koji su uslijedili osjećala sam se sva zažarena zbog svoje odluke. Dev je postao vrlo pažljiv, dolazio je kući ravno s posla, jedne me večeri odveo na predstavu u Tejpal, a druge na Soviet Expo u Cross Maidan. Kao dodatni bonus - Paji je bio izvan sebe od bijesa zbog moje „autodestruktivnosti" - željno sam iščekivala njegova pisma kako bih uživala u njegovu neraspoloženju. Nije mi previše nedostajao moj posao — prevođenje jednih te istih činjenica uvijek ispočetka postalo je prilično monotono. Kraljevstva Maurya i Gupta, valovi gangetskih osvajača — problem s poviješću nikada se nije mijenjao. Još su gori bili tehnički sveskovi koje me gospodin Hansi molio da obradim — sporazumi o industrijskome rastu od neovisnosti nadalje, zatupljujući podaci o porastu uporabe gnojiva. Jednoga sam jutra teturala prema kući, osjećajući se trijumfalno zbog divovske vreće luka za koju sam se s prodavačem uspjela nagoditi za dvanaest anna, kada se pokraj mene zaustavio poznati bijeli mercedes. „Ti bokca, toliko luka", rekla je Freddy nabravši svoj nos. „Izgleda da ti treba prijevoz - dođi i sjedni pokraj mene." Vreća je bila dovoljno teška da prihvatim ponudu. „Samo ti, draga, ne i luk — vozač će ga odložiti u prtljažnik." Freddy je sva bila odjevena u ljubičasto — sve do laka na svojim noktima i šala koji je pomodno zavezala oko vrata. Otkada sam je posljednji put vidjela, njezina je pojava poprimila patinu samozadovoljnosti - začudo, to joj je dobro pristajalo. „Reći ću našem kuharu da ti pošalje recept za juhu koju Francuzi rade od luka - nisam znala da ti je to povrće tako priraslo srcu." Freddy je inzistirala na tome da me odvede na ručak u Kwality's. Nakon što je moju vreću luka pretvorila u taoca u prtljažniku svojega automobila, sljedećih me sat vremena bombardirala svojim poslijediplomantskim postignućima. Pričala mi je o kolumni koju piše za jedne novine, o spikerskoj službi koju je organizirala za Rotary klub, izložbi u jednoj galeriji za koju je pozvana da u njoj sudjeluje („iako je slikanje tek nešto čime se površno bavim"). Osnovala je čak i svoju glumačku družinu. „Sjećaš li se Pesi i Keki i Judy s fakulteta - sve vrlo rado glume - moraš nas doći vidjeti." Bilo je dobro što je neprestano pričala o sebi, jer sam se užasavala pomisli da ću joj morati uzvratiti govoreći o sebi. „No dosta o meni — što si ti radila u svojem životu?" na posljetku je upitala kada je stigao račun. Te me večeri Dev odvukao na još jedan posljednji posjet Soviet Expou prije no što se izložba zatvori. Grupice ljudi stajale su oko traktora i mehaničkih raonika, kao da čekaju da se strojevi probude i počnu orati tlo u izložbenom salonu. Bili su tamo i blistavi modeli MIG-ovih borbenih aviona u staklenim kutijama iza kojih je visjela divovska tkanina s likovima Nehrua i Hruščova u slavljeničkom zagrljaju. Za stolom u kiosku sjedila je neka žena nudeći pretplate za Soviet Life i Soviet Woman — dvanaest brojeva za jedan rupi, dvadeset i četiri broja za jedan rupi i pedeset anni.
Dev me požurivao da sve brzo pregledamo - kao i obično, njega je zanimao samo Ferrisov vrtuljak. Natpis je tvrdio da je vrtuljak izrađen u Rusiji, iako je izgledao kao obični, divovski vrtuljak s autićima. Dev mi je pomogao da sjednem na sjedalo i povukao je sigurnosnu šipku preko naših krila. U naletima smo se podizali u zrak, stajući svaki put da u sljedeći autić udu još neki ljudi. „Gle', odavde možeš vidjeti Marine Drive. I Gateway i Taj Hotel." Dev se naglo nagnuo na jednu stranu, pa se naše sjedalo u zraku vrtoglavo nagnulo unatrag. Slijedila sam pogledom njegovu ispruženu ruku, ali prizori prema kojima je upirao prstom jedva da su bili vidljivi. Što sam ja to radila sa svojim životom? Odmrmljala sam nešto da skinem Freddy s dnevnoga reda, ali njezino mi se pitanje još uvijek valjalo umom. Zašto sam se odrekla posla, odsjekla si mogućnost da okusim što je značila neovisnost? Zašto nisam ozbiljnije shvatila studiranje, osnovala vlastiti krug prijatelja? Zašto nisam, kada smo već kod toga, imala svoju vlastitu kolumnu u novinama ili kazališnu družinu poput Freddy? Promatrala sam trio galeba kako lete prema moru, njihova bijela tijela koja blistaju kroz mrak. Sva moja energija u ovih nekoliko proteklih godina odlazila je na svađu s Pajijem ili ugađanje Devu. Razmišljajući o Devovu ružnom ponašanju, o njegovu zlostavljanju, pitala sam se zašto sam mu dopuštala sve to? Iznenada se više nisam željela voziti na vrtuljku. Željela sam slijediti galebove i odlebdjeti u život koji nisam bila odabrala. Ali šipka preko mojega krila bila je na svojem mjestu, zaključana, a vrtuljak se počeo uzdizati, sve više ubrzavajući. Dev je stisnuo moju nadlakticu i nešto je rekao, ali njegove su riječi bile izgubljene prije no što su doprle do mene. Zastave koje su ukrašavale trakotre podignule su se da nas pozdrave, srpovi i čekići mahali su na povjetarcu. Krajičkom oka ugledala sam muškarca koji je upravljao vrtuljkom; lice mu je bilo razliveno, šaka na ručici kojom je nadzirao brzinu vožnje. Što ako je zaboravio otpustiti ručicu? Možda ipak postoji šansa da se oslobodim. Zamislila sam da se vrtimo sve brže i brže, toliko brzo da se kotač vrtuljka otkvači od postolja. Žarulje eksplodiraju, kućice se urušavaju, ljudi se pokušavaju držati za sjedala dok se počinjemo kotrljati po tlu. Zajedno s nama kotrlja se i šator i traktori i auti dok jurimo niz cestu do Flora Fountaina. Napredujemo sve do dokova, a onda uz posljednji odskok pljesnemo u more. Ali ja sam ostala na svojem mjestu, neozlijeđena i na sigurnome, no neisporučena u oslobađajuće vode mora. Svjetla Bombaya ispod nas njišu se u luku, približavaju mi se i odmiču od mene. Ne znam koliko je krugova prošlo - pet, deset, petnaest - izgledalo je da se protežu u vječnost. I cijelo to vrijeme, dok smo se zajedno vrtjeli u zraku, Devovi su prsti sveudilj stiskali moju nadlakticu, ne puštajući me. „Nije li to predivno?" rekao je Dev kada smo počeli usporavati. „Hajdemo se opet voziti, hoćemo li?"
ŠESNAESTO POGLAVLJE
Četri godine nakon što smo se odselili u Bombay, Hemino nas je vjenčanje na posljetku ponovno dovelo u Delhi. Dugo sam vremena pokušavala nagovoriti Deva da pođe sa mnom, ali on se uvijek odupirao. „Što ću im reći, s kakvim ću ih licem dočekati, kada još uvijek nisam dodao ni najmanju važnost svojem imenu? Izgleda poput pretučena psa koji se vratio s repom medu nogama, eto što će reći ljudi." Na posljetku sam odlučila da ću otići sama posjetiti Biji i dva puta sam zamolila Babujija da nabavi jednu kartu za mene od svoje željezničke kvote. No možda je Devova nedruštvenost bila zarazna ili možda jednostavno još nisam bila spremna da se suočim s Pajijem. Jedanput sam prevalila cijeli put do željezničkog perona, ali sam se predomislila prije no što je vlak krenuo. Bilo je iznenađujuće kako se za udaljenost između ta dva grada dokazalo da je mnogo više nesvladiva od cjelonoćna putovanja željeznicom. Usprkos svih Heminih pisama u kojima je prijetila da će sljedećim vlakom doći u Bombay, ni ona se nikada nije upustila u to da nam dođe u posjet. Osjetivši Devov otpor prema obiteljskim okupljanjima, Mataji je objavila da je putovanje vlakom neprikladno za ženu bez pratnje. Osim toga, pred njima se još nalazio zadatak pronalaženja mladoženje, a to je bila prva stvar koju je trebalo obaviti. Kada je vjenčanje bilo dogovoreno, Hema je počela stvarati planove da dođe sa svojom majkom prije te ceremonije - kupovati u prodavaonicama u kojima su kupovale bombajske mladenke i da posjeti sve hramove u gradu zbog posebnih blagoslova da se osigura da će joj prvorođeno dijete biti sin. Put se nije ostvario. Šarmila nam je jednom došla u posjet tijekom fakultetskog izleta sa svojim prijateljicama iako nije odsjela kod nas, a u mojem je društvu provela samo nekoliko sati. U Roopinim je pismima iz Visakhapatnama (kada nije raspredala priče o savršenosti svojih potomaka, dječaka i djevojčice) povremeno pisalo da će njezin suprug biti premješten u okolicu Bombaya. Na moje veliko olakšanje, umjesto toga smjestili su se u Madrasu, koji je još uvijek bio dovoljno udaljen. Jedina osoba koja je prilično redovito dolazila u Bombay bio je Arya. Svake je godine jedanput ili dvaput kretao na put, najprije da osnuje bombajski ogranak HRM-a, a onda da dođe u inspekciju. Prgodom jednog od tih posjeta čak se pojavio na Wilson Collegeu, pomažući jednoj od starosjedilačkih grupa studenata da podignu kabinu za Dan aktivnosti kako bi unovačio nove članove u HRM. Tijekom tih posjeta uvijek je odsjedao kod nas. Pokušavala sam se zadržavati izvan kuće kada je on bio u blizini, ali bilo je nemoguće da potpuno pobjegnem od njega. Svako jutro kada sam ulazila u kuhinju da ugrijem mlijeko osjećala sam se kao da se opet nalazim u spavaćoj sobi u Nizamuddinu dok me progoni njegov gladni pogled, a tu je bio i taj miris prezrela voća. Jedini razlog zbog kojega sam se veselila njegovim dolascima bio je nada da će jednog dana sa sobom povesti Sandhyju. Iako su mi s vremenom svi ostali počeli manje nedostajati, moja čežnja za Sandhyjom samo se produbila. Možda zato što su jedine novosti koje sam dobivala o
njoj stizale u obliku Heminih povremenih črčkarija, za koje je smatrala da su dovoljno važne da ih nadopiše. Iako su se riječi koje je Sandhya ispisivala na kraju Heminih pisama počele, nakon mnogih mjeseci i godina, stapati u nespretne rečenice, to mi nije bilo dovoljno. U jedinoj prigodi kada smo uspjeli organizirati da se s Devovom obitelji čujemo preko telefona, Sandhya je bila previše shrvana osjećajima, a da bi uspjela izustiti išta više od „zdravo". Na moje inzistiranje, Dev je uvijek molio svojega brata da sljedeći put sa sobom povede Bhabhijija. Ali znala sam da su moji pokušaji uzaludni. Arya nikada neće željeti da mu se supruga mota pod nogama — samo bi stajala na putu onome što se još uvijek nadao postići. Onoga dana kada smo doputovali na vjenćanje, Hema nije bila na postaji da nas dočeka. „Posljednjih nekoliko dana vježba kako da bude odrasla", objasnila je Mataji. „Da bude onakva kakva bi trebala biti udata oosoba, kaže. Vidjet ćete." Naravno, kada nas je Mataji uvela u spavaću sobu, Hema je turobno sjedila na krevetu dok su je premjeravali za novi niz salwar kameeza. Pogledala je u nas škrto se osmjehnuvši, kao da je to bilo sve što je uspjela postići, s obzirom na težinu i ozbiljnost situacije. ,,Bhaiyyaji, Bhabhiji", službeno nam se obratila, „nadam se da ste ugodno putovali." Promatrati je kako hoda bilo je istinski uznemiravajuće. Držala se poput nekoga tko ima jako dugačak vrat, a tijelo je držala ukočeno i lagano izvijeno prema natrag, klizeći po podu tako da je bilo očito da ne odiže stopala. Odavala je izgled kipa koji pomiču uokolo na kotačićima, povremeno ga nagnuvši na ovu ili onu stranu - poput neke boginje ili kraljice. Mataji je predložila da nam pokaže termosicu i posuđe koje će biti dijelom njezina miraza. „Idemo ovamo", rekla je Hema vodeći nas prema kuhinji, kao da smo bili gosti koji nisu poznavali raspored prostorija u kući. Bile su potrebne četiri godine otkako smo otišli kako bi se pronašao mladoženja za Hemu. Babuji je u fazi pregovora o mirazu odbio nekoliko potencijalnih ženika. „Kada su svi postalo toliko pohlepni?" žalio se pred nama. „Zar više nije dovoljno da djevojka potječe iz ugledne obitelji?" Otpio je gutljaj svojega whiskeya i odmahnuo glavom. „Da sam barem pristao na njezinu svadbu kada joj je bilo osamnaest izvukao bih se s polovicom od onoga što sada plaćamo." Iako se prva ceremonija trebala održati tek sljedeće večeri, grmovi žarulja već su premrežili uličicu, preobrazivši je u blještavu zemlju iz bajke. Ili, radije, u scenografiju sa snimanja kakva filma, s tim zvučnicima privezanima o stupove uličnih svjetiljki iz kojih se po cijeloj koloniji orila filmska glazba. „Vjenčanje će biti još veličanstvenije od tvojega", hvalio se Babuji preda mnom. „Najraskošnije koje je Nizamuddin ikada vidio." Gopal, mladoženja, bio je jedan od Aryjinih prijatelja iz HRM-a, a šator pod kojim se vjenčanje trebalo održati bio je podignut na istom onome polju na kojemu su se održavale priredbe te organizacije. „Ono što je najljepše kada se ceremonija održava toliko blizu kuće jest da ga nitko u cijeloj koloniji ne može propustiti. Povorka s konjem proći će kroz sve ulice i pozvati sve da se pridruže procesiji iza glazbenog sastava. Pod šatorom brahmini će kuhati hranu za petsto gostiju."
„Drago mi je da me tvoja majka dovukla ovamo", rekao mi je Paji tijekom glazbene ceremonije sljedeće večeri. „Tako je dirljivo vidjeti da je moj novac dobrodošao kako se ni na čemu nije moralo štedjeti." Hema je zadržala svoje kraljevsko ponašanje tijekom svih svečanosti. Jedva da je razgovarala s bilo kojom od svojih prijateljica, ostavši dostojanstveno ozbiljna na sve njihove šale. „Što se dogodilo s onim bogatim, starim suprugom kojega si željela, s onim koji bi ti kupio auto i telefon?" zadirkivala ju je Pushpa, a Hema je zurila u nju nenasmiješena. Pristojno je odbila čak i Mataji, kada ju je pokušala navesti da zapleše uz popularnu svadbenu pjesmu. Sva sreća da je Sandhya uspjela pronaći način da spusti Hemu s njezina pijedestala večer prije vjenčanja. Uvukla se u Matajin ormar i pojavila se noseći na sebi blistave zlatne naušnice i ogrlicu, iste one koje je Mataji posuđivala Sandhyji u posebnim prigodama kakve su bile Karva Chauth, no za koje je uvijek govorila da su dio Hemina miraza. „Kako izgledam?" pitala je Sandhya okrećući se poput manekenke ispred okupljenih žena. "Mataji je rekla da ih sutra stavim — dobro će pristajati uz moj crveni svadbeni sari, zar ne?" Hemina rezerviranost nije imala nikakve šanse. Vrisnula je, razmotala se iz svoje poze sjedenja prekriženih nogu i u jednom neprekinutom pokretu doletjela do Sandhyje. „Sviđa ti se?" upitala je Sandhya trčeći u dvorište, dok je Hema jurila za njom. Sandhya je uspjela skinuti ogrlicu upravo prije no što ju je Hema uspjela stjerati u kut i dobaciti je Pushpi koja je mahala njome u zraku da navede Hemu u trk, a onda ju je dobacila Ranjani. Čak se i Mataji uključila u igru ulovivši ogrlicu od jedne djevojke i bacivši je drugoj, dok je njezina kći trčala od jedne do druge, pokušavajući je uhvatiti. Kada je Hema na posljetku ulovila otuđeni komad svojega miraza, bila je previše uzbuđena, a da bi mogla zadržati svoje ozbiljno ponašanje. Neko se vrijeme pokušala duriti, ali onda je shvatila da je to predstavljalo nedosljednost u odnosu na njezino ranije ponašanje u stilu samonametnute nezainteresiranosti. Izgledala je zbunjena, kao da ne zna kako da se sada ponaša, kada je Sandhya sjela pokraj nje i s ljubavlju provukla naušnice korz rupice na njezinim uškama. „Nema nikoga drugoga na kome bi ove naušnice izgledale bolje nego na mojoj sestri", rekla je Sandhya, a Hema je briznula u plač. Nakon toga je sve tjeralo Hemi suze na oči - pjesme koje su svirale, pogled sljedećeg dana na njezino svadbeno ruho, zvižduk vlaka koji je prolazio, pa čak i posljednja hrpica riže koju je skuhala Sandhya. Promatrajući Hemu kako hrabro guta svoju večeru, i Pushpa je počela tiho roniti suze nad svojom rižom, pa Sandhya, Mataji i sve njezine prijateljice. Jedino su moje oči, kao i uvijek, ostale tvrdokorno suhe. Te je večeri Mataji istjerala Aryju i Deva iz spavaće sobe, rekavši da bi žene trebale spavati zajedno Hemine posljednje noći u toj kući. Sandhya je odgurnula ustranu charpoyje, pa smo prekrile pod talaijima i pokrivačima, oblikovavši jedan divovski krevet. Hema je do tada prestala plakati - njezine su oči, umjesto toga, okrugle i užasnute sa strahom iščekivale zoru novoga dana. Na kraju se svakih nekoliko minuta pribijala uz neku od nas, kao da se pokušava napuniti našom
prisutnošću, kao da pohranjuje naše zagrljaje za tjedne i mjesece i godine svojega budućeg braka. „Kako ću ja živjeti sama?" pitala je. „Nećeš biti udaljena ni pola kilometra — doći ću ti u posjet čim ću smjeti", odgovorila je Mataji. „A Sandhya didi?" „Povest ću i nju." „A Meera didi će doći iz Bombaya?" „Da, da, što god kažeš. Nemoj se toliko brinuti. Bit će ti lijepo tamo." Mataji je položila Heminu glavi sebi u krilo i gladila je po kosi. „Sjećaš li se tvoje omiljene priče, one o princezi koja se udala i nikada se više nije željela vratiti kući?" „Ne. Nikada mi nisi pričala priče kada sam bila mala - taj si napor činila samo za Aryju i Deva bhaijju." „Smiješna djevojčice, naravno da ti jesam pričala priče. No ispričat ću ti je ponovno." I tako je Mataji počela pričati priču, a ja i Sandhya smo se naslonile na Hemu. Bila je to dugačka priča, puna hrabrih djela i prinčeva koji su bili potencijalni ženici te prekrasnih princeza koje su se kupale u Gangesu, a bilo je tu i jedno tajno kraljevstvo u Himalaji. Hemini su se kapci pospano sklopili baš kada su princezu prenosili u planine na čarobnom doliju. „Uvijek sam željela da me nose u doliju..." rekla je prije no što je zaspala. Mataji je otkotrljala Hemu na najudaljeniji doli. Još od samoga rođenja uvijek je mogla zaspati u sekundi. Nadam se da će sutra, u noći svojega vjenčanja, uspjeti ostati dulje budna." Uzdahnula je. „Pretpostavljam da je već kasno i da bismo trebali ugasiti svjetlo." Zurila je u Hemu, nepokretna. „Sve te godine koje je provela ovdje ne mogu vjerovati da joj je ovo posljednja noć. Da će ova stara žena noćas posljednji put spavati pokraj svoje male djevojčice." Legla je kraj Heme i pogladila je po kosi, a onda se namjestila tako da Hemina glava počiva na njezinoj ruci. Sandhya je pričekala da Mataji navuče pokrivač preko njih dvije, a onda je ugasila svjetlo. Ostala sam budna, iščekujući da čujem zvuk vlaka koji prolazi, ali nije ga bilo. Mjesec je sjao kroz prozor i stvarao poznate uzorke na zidu. Ista, zagonetna sjena koja me tolike ranije noći intrigirala - je li taj tamni oblik okružen mjesečinom bio kuća ili samo kutija? Ili je to, možda, bio neki automobil? Danas, odlučila sam, bio je to doli. Isti onaj doli koji me donio ovamo nakon mojega vjenčanja, isti onaj koji je posudila obitelj ženika kako bi sutra prenio Hemu. Zamišljala sam je kako se penje u njegovu mračnu unutrašnjost, okružena mirisom drva i znoja koji sam još uvijek mogla prizvati u nosnice. Hoće li je odnijeti u život različit od mojega? „Jesi li budna?" prošaptala je Sandhya. „Jesam." Okrenula sam se licem prema njoj. „Ni ja ne mogu spavati. Tako je teško zamisliti da je sutra više neće biti. Nije joj bilo ni osam kada me Arya doveo ovamo kao svoju mladenku." Sandhya je zastala, lica isprugana sjenama, izraza lica nečitljiva u tami. Preko nosa joj je padao pramen svjetla. „No pretpostavljam da to tako mora biti. Malo-pomalo svi odlaze." Bez riječi sam posegnula i uzela je za ruku.
„Znaš li da su mi, kada si otišla, trebali mjeseci da opet uzmognem zaspati? A čak i kada jesam zaspala, probudila bih se usred noći i zurila u prazni prostor na podu na kojem si običavala ležati. Naviknula sam se na sigurnost koju mi je ulijevalo tvoje zaspalo lice — kada bih ga ugledala, pomoglo bi mi da ponovno zadrijemam. Ali otkako si otišla, počela sam se bacakati i okretati u krevetu sve do jutra. Na posljetku sam naučila da te zamislim kako spavaš u svojem krevetu u Bombayu. Zamišljam žarulje iz kazališta o kojima si pisala kako se pale i gase i bacaju svjetlost po tvojem licu, čujem zvukove prometa koji se uzdižu do tvojih ušiju. Tada zadržim dah, sigurna da će te svjetlo ili buka probuditi. Tek kada vidim da i dalje spavaš, počnem se ponovno opuštati." „Znaš li o čemu sam maštala? Da ćemo ti i ja zajedno zatrudnjeti. Da će naša prvorođena djeca biti sinovi, da ćemo ih odgojiti poput braće, poput blizanaca. Da će, nekom nevjerojatnom koincidencijom, slaviti rođendan istoga dana. Možeš li zamisliti kako bi to bilo - tvoj sin i moj - koje ljubavlju obasipaju dvije majke, a ne jedna?" Stisnula sam Sandhyjine prste i osjetila kako njezin palac miluje moju nadlanicu. „Kada sam čula da si trudna, bila sam posve zaprepaštena", rekla je. „Mislila sam da se radi o ljubomori, ali bilo je, zapravo, zbog toga što se moja maštarija nije ostvarila. Ja nisam začela. Pretpostavljam da sam to toliko žarko željela da sam to počela očekivati. Zaboravila sam da nije moja sudbina da budem toliko sretna." „Nemoj to govoriti. To će se ipak dogoditi, vidjet ćeš." „Ne, neće. Zapravo, pitam se je li se tebi dogodilo to što ti se dogodilo zbog mene. Je li moja nesretna sjena prešla preko tvoje utrobe, je li..." Pokrila sam rukom Sandhyjina usta. Odmaknula je moju ruku poljubivši mi vrškove prstiju. „Bilo kako bilo", rekla je. „Sada si sigurna od moje loše sreće, drago mi je što si otišla. Dobro je i što Hema odlazi. Katkad pomislim da bih i ja trebala otići - otići u Benares, prositi za život, postati sanyasin. Ali tada pomsilim na Aryju, na to da mu to ne bi pomoglo. Željela bih da oženi neku plodniju, sretniju, ali mislim da to ne bi mogao učiniti, znajući da sam ja tamo negdje, još uvijek živa." „Ne, slušaj..." počela sam govoriti, ali sada je Sandhya položila svoje prste na moja usta. „Ne brini. Ne pridaj previše pozornosti onome što ja govorim. Govorim te gluposti samo zato što Hema odlazi." Te smo noći spavale pod istim pokrivačem. Pred jutro je postalo prilično hladno i osjetila sam kako Sandhya ustaje da zatvori prozor. „Tu sam, pokraj tebe", promrmljala sam kada se vratila u krevet. „Možeš nastaviti spavati." Dotaknula je moje čelo, kao da se želi uvjeriti u moju prisutnost, a onda mi povukla prstima niz obraz. „Lice ti je tako hladno", rekla je. „Više nisi navikla na delhijsku klimu. Da nam donesem još jedan pokrivač iz ormara?" „Ne, stisnut ćemo se jedna uz drugu." Primaknula sam se bliže njoj dok mi glava nije počivala na njezinu ramenu, baš kao što je Hemino počivalo na Matajinu pokraj mene. Sandhya je odmotala komad svojega sarija i pokrila njime moje tijelo.
Pritisnula sam svoje lice o njezin vrat i osjetila njezine grudi, tople i utješne, uz moje. Jednostavno ćeš se morati vratiti sa mnom u Bombay", rekla sam. Neko smo vrijeme ostale tako ležati. Bila sam pospana, ali istovremeno i nekako čudno budna, kao da je nešto ugodno poticajno prokolalo mojim venama. Pitala sam se na koji je način ona osjećala moje tijelo, kakav su osjećaj pružali moja glava i lice i grudi. Je li bila iznenađena koliko i ja blizinom naših priljubljenih tijela i kako se svaka izbočina mojega tijela uklapala u udubljenja njezina? Je li osjećala tu traku gole kože na mjestu na kojem nije bilo tkanine, gdje je nagost mojega trbuha milovala njezinu nepokrivenu kožu? Zamišljala sam nas još uvijek umotane u tekuću toplinu njezina sarija, dok zurimo u nebo kroz prozor vlaka. Zvijezde promatraju naše putovanje do udaljenoga kućanstva, u kojem bismo ponovno mogle biti zajedno, zauvijek. Sandhya me poljubila u čelo, a onda kliznula prema dolje da pritisne svoj obraz o moj. „Voljela bih kada bi ova noć mogla trajati zauvijek", rekla je. Tri godine poslije sandhya se ubila. Službeno su svi govorili da je to bio nesretni slučaj, da sigurno nije vidjela da dolazi vlak. „Živjeti tako blizu postaje i biti tako neiskusna pri prelasku tračnica", mudrovao je šef postaje kada je s obitelji došao izraziti sućut. Istina je da je Sandhya tek nedavno počela donositi Aryji njegov ručak - nikada ranije nije imala mnogo razloga da prelazi prugu. Blizu nje, u travi, pronađena je prazna, metalna kutija, kao da je bila nešto dragocjeno, poput djeteta, što je Sandhya pokušala spasiti bacivši ga daleko od pruge. Kada sam čula tu novost, nagon da odjurim u Delhi pogodio me poput fizičkog grča. Možda ako požurim, ako sjednem u avion, uspjet ću je spasiti, još je bilo vremena. Devova objašnjenja da će tada već biti spaljena, da ionako neću biti u stanju vidjeti njezino unakaženo tijelo, nisu baš previše utišala moje nerazumne želje. Tek mi je Hemino pismo pružilo dovoljno jak razlog da ostanem u Bombayu. Sandhya je bila neraspoložena već protekle dvije godine, napisala je Hema, još otkada je rođen Tony. Kada je godinu dana kasnije stigao i Hemin drugi sin, Rahul, izgledalo je da su se stvari dodatno pogoršale. „Mataji je rekla da ti ne kažem, ali prošlog je mjeseca nije bilo čitavih tjedan dana. Na sreću, tetka Shilpa vidjela je Sandhyju bhabhi kako sjedi na stubama hrama Kalkaji - omotana od glave do pete u narančasto, nijanse šafrana, pjevajući kao da je sanyasin. Uklonila je tetkine pokušaje da je nagovori da se vrati kući -Arya bhaiyya morao je sam doći da je odvede kući." Kada se vratila, Sandhya je bila dezorijentirana i prilično izgladnjela, rekla je Hema, i tvrdila je da se ne sjeća kako je dospjela u hram. U prošlosti je bilo još njezinih kraćih, neobjašnjenih nestanaka i trebalo je neprestano paziti na nju, pa je Arya predložio da mu ona svaki dan donosi ručak. „Trebala sam pretpostaviti da nešto nije u redu kada je iznenada postala toliko nestrpljiva da nauči pisati. Uvijek je pričala o tome kako si joj ti običavala pokazivati slova abecede na pločici. Rekla je da ti želi poslati cijelo pismo - rekla mi je da ti to ne govorim, da će to biti iznenađenje. Nekoliko sam puta pitala Aryju bhaiyyu je li nešto pronašao, ali on je rekao da nije, da nije ostavila čak ni poruku." Shvatila sam da sam trebala čekati poštu, kako bih vidjela hoće li sadržavati poruku od Sandhyje, napisanu za mene prije no što je umrla. Svakoga sam jutra dovlačila stolac do balkona i sjedila dok je poštar napredovao ulicom sa svojom
smeđom torbom punom pošte. Poslijepodne, kada bi sunce prešlo preko naše zgrade, vratila sam se na balkon i čekala njegovu drugu isporuku. Katkad bih ugledala ženu odozgo, s crvenom i savršeno ravnom crtom sindhoora u kosi. Tada bi mi u mislima proletjele slike Sandhyje. Eno je, istresa crvenu boju u prahu na tanjur pooje, trga grančicu hibiskusa s grma u dvorištu, maše štapićima tamjana oko Devi Ma. Stoji na Karva Chauthu, balansirajući na charpoyju dok sunce iza nje boji nebo u crveno. Gledam je kako izranja iz svoje kupke, raspuštene kose s koje kaplje voda, kože blistave od bezimena, zelena sapuna koji je Mataji u neomotanim blokovima kupovala za cijelu obitelj. Biljni miris, pomalo uljast, ali zbog toga ništa manje ugodan, kojega sam se još uvijek sjećala od naše posljednje zajednički provedene noći, dok smo zajedno spavale na podu. I uz to, sjećala sam se mjesečine u njezinoj kosi, obrisa njezinih dojki, mekane vrućine njezina trbuha dok se privijala uz mene. Zamišljala sam kako vježba glasnike i suglasnike, ispisujući kružiće slova aa i ka uvijek ispočetka. Izvlači komad papira i stavlja vršak olovke u usta da ga ovlaži, a onda pažljivo počinje ispisivati moje ime. Gleda u svoje djelo, zaključuje da potezi ne izgledaju dovoljno sigurni i ravni, uzima novi list i počinje ponovno. Pokušala sam zamisliti izraz u njezinim očima — je li to bila tuga, ljubav ili smirenost na tome licu? No dok su se slova polagano oblikovala na papiru, nisam mogla ništa pročitati onkraj svojega ispisana imena. Držala sam stražu svakoga dana u tome tjednu, a onda je odlučila protegnuti i na sljedeći, za slučaj da je pismo negdje zapelo. Travanj se prometnuo u svibanj, poštar je i dalje dva puta na dan obilazio našu ulicu, ali ono što sam ja čekala nikada nije stiglo.
SEDAMNAESTO POGLAVLJE
Nakon Sandhyje mislila sam da nikada više neću biti u stanju podnijeti pogled na Delhi. Ono što me na posljetku dovelo natrag bilo je još jedno vjenčanje. Tijekom svoje prve godine na poslijediplomskom studiju, Šarmila se zaljubila u jednog profesora na svojem fakultetu. Nije mogla odabrati neprikladnijeg muškarca. Dr. Munshi Afsar ne samo što je bio osamnaest godina stariji od nje, nego je bio i musliman. Bilo je čak i naznaka, napisala je Roopa (u izljevu emocija koje je ispalila iz Madrasa), da je, za razliku od Pajijevih poznanika s qawwalija, ovaj muškarac bio zadrti fundamentalist. Da se molio pet puta na dan i većinu svojega prihoda darovao džamiji, da je zaklonjeno na nekom sjenovitom mjestu pokraj Crvene tvrđave imao tajno kućanstvo u kojemu nije držao samo jednu, već dvije bivše supruge. Biji je bila izvan sebe od bijesa. Za sve, za svoju najgoru noćnu moru, optuživala je isključivo Pajija. „Ako neprestano dovodiš vukove u kuću, potičeš svoju kćer da se igra i jede s njima i zašto si sada iznenađen kada je jedan od njih odvede? Nikada ti to neću oprostiti, dokle god živim." Naravno, količina stvari koje nikada, dok živi, neće oprostiti Pajiju već je bila predugačka. Na neki način, Paji i jest bio kriv za to. „Njegova je brada bila ta kojoj nisam mogla odoljeti", napisala je Šarmila u jednom sramotno prenapuhanom pismu koje mi je poslala zajedno s fotografijom svojega profesora. Nakon Roopina opisa, očekivala sam zažarene, crvene oči fanatika i razvratni cerek poligamista, ali ispalo je da je dr. Afsar prilično blaga izgleda, čak stidljiv, a lice mu se nekako povuklo iza naočala, kao da se pokušavao sakriti iz stakala. Roopa je, očito, dopustila da njezina mašta izvuče ono najbolje iz nje. „Svaki put kada sam ušla u njegov ured to me podsjetilo na bradu tetka Salmana iz Rawalpindija", napisala je Šarmila. „Onoga čiju ste bradu ti i Šarmila naizmjence gladile kada bi došao odvesti Pajija na qawwali. Onu bradu, koju sam i ja željela pogladiti, ali sam bila previše prestrašena. Ono što doista želim jeste da je Munshi oboji u narančasto kod mehndija, kao što je i tetak Salman običavao. Osim što ću je sada milovati svojim usnama." Što se Pajija ticalo, jedna je stvar bila živjeti u skladu sa sekularnim svjetonazorom koji je godinama njegovao, a sasvim druga pridržavati se toga kada je u pitanju bila njegova vlastita kći. Odbio je dati svoj blagoslov tome braku. Pazio je da nikada ne spomene činjenicu da je Munshi musliman, temeljeći svoje prigovore na razlici u godinama. Kako se Šarmilin stav učvršćivao, to se događalo i s njegovim, dok nije došao dan u kojem joj je zabranio da se nastavi viđati s njim. No to baš nije bilo praktično jer osim što je bio izabranik njezina srca, dr. Afsar je bio i mentor njezinih teza. Događaj koji je riješio dilemu bila je smrt Pajijeva idola. Nehruova je vladavina bila pomračena već više od godine i pol, sve od ponižavajućeg napada Kineza iz 1962. godine. Naše su vojne snage bile toliko loše pripremljene da su, suočene s
velikom invazijom, neki od njih jednostavno pobjegli. Demonstriravši svoju moć, napadači su brzo proglasili primirje i otišli. Paji je kasnije s nevjericom čitao u novinama kako opravdavaju Nehrua, jer je vjerovao da je Kina prijatelj. HRM je iskoristio tu priliku da popljuje i premijerove sekularne ideje. Sedamdeset i koja Nehruova godina počela se vidjeti. U prvom mjesecu te godine pretrpio je moždani udar, a u svibnju srčani udar, od kojeg mu je pukla aorta. Konačni je udar tek trebao doći - umjesto svjetovnog sprovoda za koji je zapovjedio da se organizira, religiozni su vode isforsirali složeno spaljivanje po cjelovitim hinduskim ritualima. Sa smrću njegova junaka, čini se da je i u Pajiju nešto umrlo. Poslao mi je dugačko, ojađeno pismo, ispunjeno tugom zbog prolaska indijskoga zlatnoga doba, zbog kraja nade i sreće i, možda, same demokracije. „Samo pričekaj nekoliko mjeseci i vidjet ćeš - isti ti lešinari koji su se udružili uzdižući ga u visine, uskoro će razjesti njegovo naslijeđe. Nije preostao nitko da nas odvede u budućnost, nitko da održi ideale u kojima je rođena ova zemlja." Možda ga je to demoralizirano stanje uma navelo da pristane na Sarmilinu hindusko-muslimansku vezu. Ili je to, možda, jednostavno bila sentimentalna reakcija, melodramatski doprinos, kako bi se Nehruova ideja sekularizma održala živom. Paji je obećao da će se, zajedno s Biji, pojaviti na Sarmilinu vjenčanju. Kada sam ugledala Pajija na željezničkom peronu, izgledao mi je nepromijenjen u odnosu na razdoblje od prije četiri godine. Kosa mu je još uvijek bila crna, brkovi uredno podrezani, brada kao u pukovnika, iako nikada nije bio vojna osoba. No kada je počeo hodati prema meni, primijetila sam da se kreće polaganije i odmjerenije, kao da razmišlja o nužnosti svakoga koraka. Idealizam koji mu je blistao u očima sada je izblijedio, a zamijenila ga je blagost koja ga je činila i starijim od njegovih šezdeset godina. „Dobro došli kući", rekao je ne samo meni već i Devu, a njegove su riječi izgledale lišene ironije, činile su se iskrenima. Gotovo da sam poželjela da Dev ponovno pokuša dotaknuti stopala mojega oca — bilo bi lijepo vidjeti da ga netko još uvijek može uzbuditi i izbaciti iz takta. Odvezli smo se u Darya Ganj - Dev je želio otići u Nizamuddin, ali se predomislio kada je čuo da će doći i Roopa i odsjesti kod mojih roditelja. Biji nas je sama čekala kod kuće - rekla mi je da je toliko ljuta na Pajija da ga je prestala pratiti van. Izgledalo je da joj je bijes godio — oživio joj je oči zdravim sjajem, obojio obraze rumenilom. Cijelo se njezino tijelo činilo čvrstim i žilavim, kao da je izvodila tjelovježbu pripremajući se za bitku. „Ne znam ni kako ću se suočiti sa susjedima, a kamoli sa svojim prijateljicama. Ako Paji misli da ću dati svoj blagoslov toj parodiji, toj nakaradi od svadbene ceremonije, ljuto se vara." No pojavila se na vjenčanju, ne samo u crvenome, svadbenom sariju, nego je imala i ruž na usnama, možda tek drugi put u svojem životu. Munshijeva je obitelj bojkotirala prigodu pa nije bilo jasno koga je pokušavala zadiviti. Sama je „parodija" trajala samo nekoliko minuta; sat vremena dugo čekanje da s vjenčanjem završe parovi ispred nas, činilo se beskrajno dugačkim. Munshi je predložio ideju da se vjenčanje održi na sudu — što je bila mudra ideja, jer je sasjekla u korijenu prepucavanja oko toga hoće li se vjenčanje održati po hinduskoj ili muslimanskoj ceremoniji. No gotovo su nas istjerali iz dvorane kada su se Roopini blizanci Dilip i Shobha odlučili popeti na klupe - iz sudnice se pojavio čuvar da ih utiša.
Bila su slatka ta dječica - čak su uspjela Bijine usne izviti u osmijeh. Šokiralo me da je čak i Paji uživao u njihovim nestašlucima. Dopuštao im je da se penju po njemu i ljuljaju se na njegovu vratu, nazivajući ih svojim sunašcima, ljubeći ih u čelo. Gdje je sada bila njegova antipatija, njegovi stavovi protiv rađanja djece? Kako se sada mogao tako ponašati, nakon što je inzistirao da postružem svoju utrobu? Na posljetku smo pozvani u malu odaju ispred koje smo čekali. Službenik je uronio vršak svojega pera u bočicu s tintom prije no što ga je pružio najprije Munshiju, a onda Šarmili. Kada su se potpisali, službenik je uzeo knjigu da pogleda što su napisali, kao da traži neku pogrešku zbog koje bi mogao poništiti ugovor. Zatim je, procjenjujući naš status po odjeći koju smo imali na sebi, odlučio da engleski bude jezik na kojem će izrecitirati upamćeni tekst. „Proglašavam vas supružnicima", rekao je i pričekao da mu Paji pruži dvije rupije napojnice, nakon koje je dao potvrdu. „Čestitam", dodao je mrmljajući i klimnuo glavom. Dan nakon vjenčanja, nakon što su Šarmila i Munshi otišli na svoj medeni mjesec u Kašmir, zatekla sam se kod kuće sama s Pajijem. Roopa je povela Biji i blizance u dućan, a Dev je otišao u Nizamuddin. Čula sam Pajija kako buči u svojem uredu, pa sam otišla na kat. Iako je bio početak kolovoza, rashladni uređaj, na moje iznenađenje, nije radio. Paji je poravnavao plaketu na zidu iza radnoga stola. Na plaketi je bio ispisan njemu najdraži Nehruov citat, a ja sam se još uvijek sjećala radionice u Chandni Chowku, kamo smo ga Roopa i ja otpratile da ga dade ugravirati, prije toliko mnogo godina. Neobičan prizor onoga što se naziva religijom, u Indiji i drugdje, ispunio me užasom, često sam ga osuđivao i želio ga. izbrisati. Izgledalo je da je gotovo uvijek predstavljao slijepu reakciju, dogmu i zadrtost, praznovjerje i izrabljivanje, te očuvanje postojećih interesa. Citat je bio toliko dugačak da je graver pri prvom pokušaju graviranja ostao bez slobodna prostora, pa je morao početi ispočetka na novoj plaketi. Paji ga je otro posljednjim pokretom, pa se okrenuo prema meni. „Misliš li da će našega novog premijera, toga Shastrija, ikada mučiti takvi osjećaji? Izgleda da mari samo za to da naš voljeni hindi gura niz grlo juga." Uzdahnuo je. „Pretpostavljam da bih trebao biti zahvalan - čini se da moj novi zet nije previše religiozan; moglo je biti i mnogo gore." Pogledala sam prema kutiji s papirima, koja je otvorena ležala na Pajijevu stolu. „Stare školske svjedodžbe — Roopine, tvoje i Sarmiline — poželim da sam bacio one iz Rawalpindija kada smo bježali iz njega. Sada kada ste sve otišle, ostaju mi samo te uspomene." Ponovno je uzdahnuo, a onda uzeo najgornji list papira. „Hindi četrdeset i jedan posto, engleski trideset i osam posto, prirodoslovni predmeti četrdeset posto... to je Šarmilin uspjeh u sedmome razredu - tko bi pomislio da će dogurati tako daleko?" Zahihotao se. „Uvijek sam mislio da će Roopa biti ona koja će uspjeti." „Ali i uspjela je, zar ne? Pogledaj unuke koje ti je podarila." „Predivni su, zar ne? Znaš li kako me zovu? Paji Veliki." Ovoga se puta hihot pretvorio u otvoreni smijeh. Stajala sam tamo bez riječi i činilo se da je na posljetku primijetio moj nenasmiješeni izraz lica. Njegovo je veselje izblijedjelo i napravio je grimasu, kao da mu se vratilo nešto neprijatno, što je osjetio za doručkom. „Znam što misliš, Meera, i vjeruj mi, nisam imao pojma, vjeruj mi, posramljen sam. Kada samo
pomislim koliko sam puta poželio da si bila sigurnija u sebe, dovoljno snažna da te se ne može poljuljati... Kada bi barem postojao način da vratim vrijeme unatrag..." Zašutio je i zagledao se u pod, a oči su mu ponovno postale mliječne. „Zašto bi želio vratiti vrijeme unatrag, Paji? Diplomirala sam na fakultetu, nisam li? Ne tako blistavo kao Šarmila, ali sigurno si zadovoljan?" „Meera, ja nikada -" ,,I gledaj, nema ni djece - vidiš kako sam besprijekorno čistom uspjela održati svoju maternicu. Naravno, tvoj se zet pobrinuo za to. Meni se vjerojatno ne bi moglo vjerovati, ali on se svake noći drži tvojega naputka. A sada, kad sam ispunila sve tvoje uvjete, sigurno ćeš me počastiti tvojim dopuštenjem da se razmnažam?" „Znaš da nisam tako mislio." „Možda bih ga trebala dobiti napismeno od tebe, možda bi mi mogao potvrdu poslati poštom. Ili, još bolje, pošalji je Devu." Netremice sam zurila u svojega oca, a onda se okrenula i otišla. Nisam željela ćekati da se Roopa vrati s Biji i blizancima pa sam odlučila otići u Nizamuddin. Nisam ujutro otišla tamo s Devom jer nisam željela susresti Aryju (bio je to dan za izbjegavanje ljudi). Sada kada je prošlo vrijeme ručka, mogla sam bez straha pozdraviti Mataji, a da ne naletim na njega. Tijekom proteklih nekoliko godina dobivala sam od Heme djeliće informacija o njemu - kako se bacio na posao u HRMu, kako je prerano posijedio, kako se, usprkos Matajinim pokušajima, tvrdoglavo odbijao ponovno oženiti. „Ako ne zbog sebe, trebao bi barem misliti na obitelj", žalila se Hema. „On je najstariji sin, pa je njegova dužnost da nastavi ime Arora. Kada mu je Bog dao tu drugu priliku, tko je on da je odbije?" Sandhya, odgovorila sam joj u pismu, ljutita. Ona je bila ta, a ne Bog, koja je dala Aryji priliku da se ponovno oženi. Kada sam došla, Mataji je ležala na charpoyju u dvorištu i zurila u zid. Trebao mi je jedan trenutak da shvatim da joj je kosa gotovo potpuno sijeda - prestala ju je bojiti. Zapanjeno me pogledala, kao da sam strane kojega nije prepoznala, a onda me privukla na prsa i počela plakati. „Najprije ti, pa Hema, pa Sandhya — nitko mi nije rekao da će biti tako teško." Lice joj je izgledalo nekako čudnovato smanjeno, kao da joj je netko iščupao sve zube, pa su joj obrazi upali. Sandhyjina se prisutnost osjećala posvuda, snažna i slatka i klaustrofobična. Bila je uza me kada sam slijedila Mataji u spavaću sobu. ,,Arya više ne ulazi ovamo, kaže da više to ne može", rekla je Mataji. „Nakon svih tih godina, sada u toj sobi spavamo Babuji i ja." Pogledala sam u talaije na kojima smo običavali spavati Dev i ja, smotane i uredno prislonjene uza zid. Na trenutak gotovo da sam uspjela osjetiti Sandhyju kako diše u kutu. Iznenada sam morala izaći, prije no što me potpuno shrva atmosfera u sobi. „Gdje je Babiji?" upitala sam. „Trebala bih i njega pozdraviti." „Na postaji, gdje drugdje? Otkada je otišao u mirovinu, samo sjedi na klupi i promatra vlakove kako prolaze. Vjerojatno je i Dev s njim." Mataji je odmahnula glavom. „Dan za danom Arya se dugo zadržava na poslu, a Hema gotovo nikada ne svrati. Voljela bih da i ja imam neko mjesto na koje mogu otići - negdje gdje bih mogla potrošiti vrijeme."
Babuji nije bio na željezničkom peronu — čuvar mi je rekao da drijema unutra. Odlučila sam da ga ne budim. Razmišljala sam bih li se vratila u kuću i pričekala Deva, koji je sigurno još uvjek u posjetu bratu ili da sama odem u Darya Ganj. Zatekla sam samu sebe kako koračam niz cestu, prema kiosku sa skuterima. Tamo su bile koze koje su rovale po hrpama smeća - pitala sam se je li smeđe-bijela krava još negdje u blizini. Komad tla koji sam običavala prelaziti prateći Deva i Roopu prije toliko mnogo godina još je uvijek bio prazan; kolonija koja je tamo trebala biti podignuta nestala je u kompliciranom sporu zbog struje, koji mi je Hema jednom pokušala objasniti. No niza naherenih kolibica više nije bilo, a nije bilo ni prodavača voća i povrća, kao ni prodavaonice metalnih dijelova - sada su tu stajale solidne građevine čvrstih nadstrešnica i obojanih natpisa. U daljini je blijedo blistala kupola grobnice Salima Fazla, pokrivena mahovinom. Prije no što sam shvatila kamo idem, probijala sam se kroz grmove bugenvilije, guste i pune cvjetova nakon srpnja bogata kišom. Je li to bila sudbina koja me odvukla tamo ili samo nostalgija, obična i turobna? Jesam li prizvala, odnekuda iz podsvijesti, prizor koji će me tamo dočekati? Nije li bilo stotinu različitih koincidencija koje su se morale posložiti kako bih se probila kroz zid baš u pravom trenutku? Da sam ostala s Mataji deset minuta dulje ili pronašla Babujija budnoga, bih li pobjegla? Maknula sam granu bugenvilije s vidnoga polja i zbog nekog razloga pomislila na posljednji put kada sam bila ovdje. Kao da sam se vratila na mjesto zločina, kao da sam pogledala kroz pogrešnu stranu teleskopa i vidjela svoj život nakon što sam ga proživjela. Bio je tamo, stajao ispred jednog aluka, osvijetljena tijela, dok mu je sunce natapalo kosu. Pogledala sam u njegovo lice, a on se okrenuo u poluprofil, kao da mi želi pokazati da je još uvijek pristao, da sve mogućnosti još uvijek postoje. Iznenada sam znala što moram učiniti - posegnuti za njim i privesti ga u stvarnost, izbrisati ono što se dogodilo, krenuti dalje od toga trenutka. Razmišljam o razgovoru koji sam urpavo obavila s Pajijem - više me ne ljuti, slobodna sam. Podijelit ću s Devom novosti o tome oslobođenju, reći mu da napokon možemo likovati, da se možemo razmnožavati. Možda ćemo čak moći nastaviti od trenutka u kojem smo otišli, možda će nam Salim Fazi dopustiti da se ponovno poslužimo njegovim pločicama. Čak i tada, mogla sam se povući, potiho zakoračiti unatrag kroz gustiš, zadržati misao u svojoj glavi i nestati. No umjesto toga krenula sam naprijed, najprije jedan korak, a onda i drugi, klizeći kroz grmlje poput nekog duha koji živi u bilju. Dev ne gleda u mene. Slijedim njegov pogled i vidim boju podno njegovih nogu — tkanina sklupčana u travi, bljesak nakita. Napravim još jedan korak i pojavljuje se sari - njegov žuti, grešni rub podiže se na povjetarcu. Prekasno, shvaćam zamku u koju sam dolutala — želim se okrenuti, ali moje tijelo ne surađuje. Noge su mi teške, koračaju same, a strah mi je preplavio mozak. Čak i prije no što je sari polegnuo po zemlji da otkrije lik koji pokriva, ja znam što ću ugledati. Tamo leži moja sestra, ruku podignutih iznad glave, tijela zmijoliko protegnutog u travi ispred Deva. Roopa me prva ugledala. „Zdravo, Meera", rekla je kao da je sve u redu, kao da je to bilo nešto tako nevino kao piknik, za koji se moja pozivnica izgubila u pošti. „Biji je odvela djecu kući, a ja sam došla ovamo i slučajno naletjela na Deva." Sjela je i
mirno me pogledala u oči. „Čak i budala može vidjeti da ništa nismo učinili. Ne pretvaraj ovo u nešto veće od onoga što jest." Na trenutak sam pokušala istjerati obamrlost iz svojih usana. Možda je bila u pravu, možda ne bih trebala podizati previše buke zbog onoga čemu sam svjedočila. Ovaj prijestup sigurno nije bio ozbiljniji od imena koja je u klupu urezao Dev. Tada se u meni podignuo nekakav nepoznati bijes. Bijes koji mi je došao u grlo i ugrijao mi usne. „Što bih, onda, točno trebala misliti o tome, Roopa? O pogledu na tebe i Deva koji se ovako skrivate? Možda ja nisam dovoljno bistra, možda bi mi netko trebao pomoći, možda netko kao što je tvoj suprug, što kažeš na to? Obećavam ti, Roppa, ako ikada više vidim vas dvoje zajedno, reći ću Ravinderu — neka on bude taj koji će donositi zaključke o vašim susretima." Prije no što je Dev mogao započeti sa sipanjem isprika, ja sam odmarširala. Cijele je večeri u meni rastao bijes. Procvao je na mojem licu takvom blistavom, bijelom svjetlošću da mi se Roopa sklanjala s puta svaki put kada bi vidjela da dolazim u njezinu smjeru. Sljedeće je noći spakirala torbe i u zoru je više nije bilo; vratila se u Madras tjedan dana ranije no što je planirala. Dev me, u međuvremenu, pokušao umiriti, ali nakon uvredljivo kratkog razdoblja odustao je i vratio se u Bombay. Ja sam ostala, nesposobna da se vratim natrag svojem propalom eksperimentu glumljenja savjesne supruge. Biji je bila užasnuta i pokušavala me omekšati i navesti da se vratim, ali Paji nije gubio vrijeme nagovarajući me da ostanem. „Znaš da sam se zakleo da više neću pokušavati utjecati na svoje kćeri, ali osjećam da mi je dužnost da ovo kažem. S vremenom se istanji čak i najtvrđa, najžilavija tkanina — dođe trenutak kada se više ne da pokrpati i mora se zamijeniti. Pomisli samo na sve te prazne sobe u kući, sada kada ste sve tri otišle. Kakav bi bolji dar mogli poželjeti stari roditelji nego da jedna od tih soba ponovno dobije stanarku?" Počeo je nabrajati sve poslove u izdavaštvu koji su moji ako samo kažem jednu riječ. „Možeš čak isprobavati svakoga dana novi posao dok ne nađeš onaj pravi. Jednostavno na svoj dvadeset i sedmi rođendan kreni od početka." Iznenadilo me koliko mi je moj bijes olakšao odluku. Kupila sam povratnu kartu do Bombaya, kako bih pokupila svoje stvari i napustila Deva. No na peronu Bombay Centrala nije bilo Deva. Sjela sam u taksi ljuteći se na njega jer je ignorirao moj telegram (u kojem sam otkrila samo detalje o svojem dolasku). Kada sam ušla u stan, u njemu je vladao potpuni nered - smeće na podu, odjeća i papiri ležali su posvuda, žohari su trčkarali među tanjurima i čašama, samouvjereni poput gostiju u hotelskom predvorju. Dev je bio u spavaćoj sobi, otvorenih očiju, suhih usana, gorućega čela od tifusa koji je bjesnio u njemu. U danima i noćima koje su uslijedile, dok sam istiskivala ledenu vodu iz rupčića i polagala ih na Devovo čelo, kroz moju su glavu prolazile uvijek iste misli. Bi li to mogla biti nekakva Devova zavjera, je li providio moje namjere i namjerno se zarazio? Tada bih se zagledala u njegovo poharano tijelo, ispijeno lice, nepojedenu rižu kraj njega, i osjetila bih se krivom. „Meera", mrmljao je jednoga poslijepodneva u deliriju. „Nisam mogao pronaći žarulje. Dobro je što si došla." Trebalo mu je mnogo vremena da povrati snagu i trebao me na svakome koraku toga puta. Svaki put kada sam ga brisala nakon što sam ga oprala spužvom,
svaki put kada sa ga pratila do zahoda, pitala sam se pretvara li se, a onda sam se opet osjetila posramljenom. Jedne sam ga večeri pronašla kako sjedi na podu spavaće sobe i tiho plače. Otkrio je kovčeg u koji sam potajno pakirala svoje sarije, izvlačeći ih s njihova skrivena mjesta pod krevetom. „Spasila si mi život", rekao je, okrenuvši glavu od mene. „Nemoj me napustiti - bez tebe bih bio mrtav." Ništa nisam obećala Devu. Čak i kada je počeo predlagati da imamo dijete, pazila sam da se ni na što ne obvežem. „Katkad, kada vidim bebu koju u kolicima guraju njezini roditelji, osjetim se toliko krivim. Mislim: to smo mogli biti Meera i ja, samo da sam imao više samopouzdanja, samo da sam bio hrabriji." Svake se večeri upuštao u te samooptužbe, pjevušeći „Spavaj, mala princezo" i druge Saigalove uspavanke - sebi za ljubav ili meni, nisam mogla razlučiti. Odlazila sam na dugačke šetnje gradom da pročistim misli. Katkad sam, izgubljena u svojim razmišljanjima, hodala cijelim putem do Colabe ili Worlija, pa sam se morala vraćati autobusom. Svaki put kada sam prošla križanje kraj Nana Chowka, dio mene uvijek se pitao mota li se tuda još uvijek onaj bezimeni mladić koji me uhodio. Vidjela bih ga kako juri između autobusa i trči niz cestu, samo što sam ovoga puta zamišljala da i ja trčim s njim. Jednoga dana, kada je Dev ponovno počeo izlaziti iz kuće, spustila sam na pod manji kovčeg iz njegova skloništa navrh ormara i počela u njega trpati preostalu odjeću. No pogled na moju četkicu za zube koja je u kupaonici stajala kraj Devove naveo me da izgubim odlučnost i prije no što se vratio kući raspakirala sam sve stvari. Kao i obično, Paji je bio taj koji je učvrstio moju odluku. Njegova su pisma postala sve uznemirenija kada sam ga izvijestila o odgodi svojega povratka. Gotovo da sam ga žalila - toliko je dugo čekao i pobjeda je bila tako izludujuće nadohvat ruke. Pogriješila sam i pisala mu o Devovoj ponudi da postanemo roditelji. Odgovor je stigao već toga petka iz Delhija, kao da je, gonjen Pajijevim bijesom, uspio u rekordnom vremenu prevaliti pola države. „Zar ne vidiš što taj čovjek radi - ta navala očinskih osjećaja koje je iznenada otkrio u sebi? Isto se tako možeš dati lisičinama zaključati za nogu kreveta, ako mu se misliš podčiniti zatrudnjevši s njim." Pismo, samo po sebi, nije postiglo željeni učinak - već sam naučila da automatski zanemarim sve što bi Paji napisao. Ako ništa drugo, bilo je ohrabrujuće primijetiti da je zadobio svoju staru žestinu, da se potpuno oporavio od Nehruove smrti. No ono što me uhvatilo na spavanju bio je telegram koji je stigao dan kasnije. PAŽLJIVO RAZMISLI, pisalo je u njemu, NE BUDI GLUPA. SPASI SE. Bila su tu i tri uskličnika, koja su se tu nekako stvorila nakon riječi PAJI, lebdeći na kraju papira. Iste sam se te noći pomaknula na Devovu stranu kreveta. Njegova se šaka još uvijek činila krhkom kada sam je primila u svoju, njegov obraz, kada sam ga pomilovala, još nije poprimio prijašnju punoću. Znala sam da bih trebala pričekati, ali uskličnici su mi još uvijek bljeskali u mislima. „Paji mi je upravo poslao telegram. Slaže se da bismo trebali imati dijete", rekla sam.
TREĆl DIO
OSAMNAESTO POGLAVLJE
Uvijek sam te zamišljala kako se rađaš iz Sunca, kada nebo proguta zvijezde, kada Usha počne bojiti zoru, kada su orlovi još jedanput upregnuti u zvjezdane kočije, a bogovi se počeli komešati. Nebo će se otvoriti i na zemlju poslati slap sunčevih zraka. Sam će Višnu kliznuti dolje, poput filmske zvijezde optočene zlatom, noseći te na svojim mišićavim rukama. Iako, mogao bi stići i u okrilju Mjeseca. Sa Sivom, a ne Višnuom, koji će te donijeti na ovaj svijet. Tvoje su oči sklopljene, disanje ujednačeno, plava mrlja sa Šivina vrata odražava se i na tvojemu, poput broša. U moje će te krilo prenijeti Mjesečeve zrake, a ne Sunčeve. Otvorit ćeš oči i zagledati se u treperenje udaljenih zvijezda. Ono što sam sa sigurnošću znala jest da ćeš biti lijep. Tvoji udovi mesnati i debeljuškasti kao u Glaxove bebe, tvoji obrazi rumeni kao u djece koja se smješkaju s kalendara na zidu. Pritisnut ću svoje usne na tvoja usta, tvoje oči, tvoj nos, na svaki savršeno oblikovani prst tvoje ruke. Nije se dogodilo na taj način, Ašvine. Bistri se dan pretvorio u sumrak prije no što si pristao da se rodiš. Satima sam stenjala i trudila se; nije bilo nikakvih zlatnih kočija da te spuste s neba. Umjesto lepeta orlovih krila čula se kroz prozor bombajske bolnice grmljavina kamiona. I nisi bio nimalo nalik djeci s fotografija na kalendaru. Kada te sestra prvi put položila na moj trbuh, osjetila sam da je počinjena neka pogreška. Nos ti je bio previše spljošten, oči i usta potpuno pogrešni, poput crta nestrpljivo izrezanih iz neke povrtnice koja je predugo držana na zraku. Mrlje nečega bijeloga držale su se poput sira za tvoju naboranu kožu. Jesu li te izvukli prerano, pitala sam se, je li to ono, oko čega sam se toliko trudila? Gdje je onaj uredno umotani zamotuljak koji sam očekivala da će mi spustiti u naručje? Ležala sam iscrpljena na krevetu, promatrajući Šivu i Višnua kako blijede na zidu. Boljela me svaka stanica tijela, svaki mi je mišić bio potrošen. Iščekivanje je potpuno isparilo, preostao je rad koji se protezao i dalje. Ležiš tako bespomoćan i potrebit na mojem trbuhu, izdužene glave, nepristojno naoteklih mošnji. Što ako te ne budem mogla odjenuti, ako te ne budem mogla nahraniti, ako ne budem mogla podnijeti da te položim na svoja prsa? U mojem su me očaju preplavili valovi krivnje, hladni i bodljikavi. Kakva sam ja to bila majka kad sam te osporavala, ljubavi moja? Kako sam ti mogla uskratiti svoje mlijeko? Nako svega što sam već izgubila, što ako izgubim i tebe — ne bi li to bilo upravo ono što sam zaslužila? Tada sam to osjetila prvi put. Otkucaje tvojega srca, ali samo na sekundu. Jesam li to umislila? Sklopila sam oči i zamislila sebe kao divovski znanstveni instrument koji bestrasno istražuje tvoju prisutnost. Zadržavam dah i evo ga, udaljen i opet poput malene žabice, otkucaji srca kroz tvoje grudi.
Odjednom me poplavljuje euforija. Osjećam se lucidnom, osjećam kako lebdim, osjećam da sam i ja rođena dok raste i nosi me preko ruba. Kao da letim kroz zrak, kao da licem zaranjam u vodopad, tvoje obličje treperi u bazenu ispod mene. Shvaćam koliko sam pogriješila razmišljajući o tvojim manama - koža ti je bila blistava, nos savršene veličine, tvoje čvrsto sklopljene oči govorile su mi o razdražljivosti koju si osjetio u sebi. Željela sam te na glas zazvati po tvojem imenu, izviknuti i svoju ljubav, željela sam zaroniti u tvoj lik i ponovno ga stvoriti u milijunu blistavih kapi. Taj je osjećaj nestao jednako brzo kako se i pojavio. Počeo si plakati i tvoje je tijelo na mojem trbuhu iznenada jako otežalo. Došla je sestra i uzela te. „Sigurno ne možete dočekati da ga nahranite", rekla je. Ležala sam budna dok si ti spavao u svojoj kolijevci. Zidovi koji su me okruživali podsjećali su me na negdje nekakvu drugu zelenu sobu. Pokušala sam raščistiti misli, pogledati onkraj krpica boje koje su se ljuštile sa stropa, sve do zvjezdana neba iza njega. Negdje na tome nebu nalazili su se blizanci Ašvin. Biji nam ih je običavala pokazivati dok smo s naše terase zurili u bistre noći Rawalpindija. Nisu bili predaleko od Rohinija, zviježđa po kojemu je majka dobila ime. Ašvini su uvijek bili zajedno, rekla nam je, povezani vezom koja se nije mogla prekinuti. Pružali su svjetlost i energiju svim tijelima u svemiru, čak i onima najudaljenijima. Nije bilo važno ako ste mogli vidjeti samo jednoga, jer je drugi ipak uvijek bio tamo. Prisutnost onoga skrivenoga očitovala se kroz blistavost njegova brata blizanca. Ležala sam u krevetu, bila sam predaleko a da bi me čuli, i po prvi sam put šapnula tvoje ime. Dev nas je odvezao kući u taksiju tri dana nakon što si se rodio. Iako je bilo tek poslijepodne, vidjela sam da je popio nekoliko čašica. U mjesecima nakon što se oporavio od tifusa vratila mu se snaga, a i žeđ. Kao i obično, nakon što bi malo popio grgljao bi s Listerineom - jesi li i ti mogao namirisati alkohol u njegovu dahu? Kada smo stigli do naše zgrade, nevoljko sam te predala. No stubište se dizalo ispred mene, izazivajući me da ga svladam s tobom u naručju. Rekla sam si da je Dev samo supijan, a ne dovoljno pijan da te ispusti na pod. Mirisao mu dah po Listerineu ili ne, još uvijek je bio tvoj otac. Primio te jednom rukom i navalio uza stube obnovljena samopouzdanja, preskačući po dvije odjednom. Osjećala sam se čudno, bila sam dezorijentirana, kao da sam neko nepoznato tijelo vukla prema nepoznatome katu. Dev je izašao iz stana bez košulje na sebi i na vratima mi uručio balon. Na gramofon je stavio pjesmu „Kuća od bambusa", jedinu koju je posjedovao na engleskome. Andy Wiliams pjevao je o podovima i zidovima i krovu od bambusa, a Dev je pjevao s njim. Dev je počeo plesati twist. Pokazivao je prema stropu, zidovima i, pri okretu prema podu pjevao stihove na punjabskome engleskom, prevodeći neke od riječi. Glas mu je bio dubok i zvučan, potpuno neprikladan za tu melodiju. Nemoj ga trošiti na tu bezveznu pjesmu, željela sam mu reći, nemoj vrijeđati glas ugođen za Saigala, za pjesme kao što je „Upali vatru u svojem srcu". Onda sam počela pratiti pogledom njegove kukove koji su se uvijali s jedne strane na drugu, njegove cipele koje su se bijesno okretale na podu, zmiju na njegovim prsima, ponovno crnu i blistavu, i
izgubila sam tijek svojih misli. Nesigurno sam se njihala s balonom u ruci i pitala se bih li i ja, u tom svojem novome tijelu, mogla plesati. Devove su oči bile čvrsto sklopljene u koncentraciji. Je li pokušavao isključiti sve osim glazbe dok je plesao? Ili je iza tih sklopljenih kapaka promatrao neki prizor? Prizor nas troje, sretnih, zaštićenih, okruženih kućom od bambusa koju će izgraditi. Pitala sam se je li bambus dobar materijal za gradnju, bi li takva kuća bila izdržljiva. Možda sam trebala pozornije slušati riječi - možda se o tome radilo u pjesmi. Dev me povukao za ruke i plešući me odveo u spavaću sobu. Uzeo je balon iz moje ruke i zavezao ga za tvoj krevetić. Baloni su se uzdizali s vrpci zavezanih po okviru kreveta, poskakujući gore-dolje na povjetarcu stropnog ventilatora. Izgledali su kao da poskakuju s Devom u ritmu glazbe. Ponovno me uzeo za ruke i odveo me do kreveta. Dva balona, jedan crveni i jedan plavi, lebdjeli su svaki na svojem kraju uzglavlja. Nisam željela leći. Ako to učinim, osjećaji koje sam pokušavala potisnuti mogli bi izroniti na površinu. Osjećala sam mučninu i nesigurnost, ali osjećala sam i sve veću nervozu, koja me poput peperminta peckala u grlu. Kroz te su me osjećaje nježno probadali grčevi očaja. Željela sam vjerovati da je to bio novi početak. Ali prošlost se nije moglo skriti, navirala je iz svakoga kuta mojih misli. „Tek sam došla kući", rekla sam. „Ima tisuću stvari za učiniti, provjeriti kako je beba." Zatim sam primijetila da glazba još uvijek svira, a Devove su usne dodirivale moje. Listerine se počeo gubiti iz njegova daha. Dopustila sam da me poljubi, osjetila sam se krivom i nespretno sam mu uzvratila poljubac. Dev je ljubio moje lice u ritmu stihova. Usne su mu klizile niz moj vrat. Pokušala sam mu zadržati glavu prije no što uspije otputovati niže, ali on se izmaknuo. „Vrata od bambusa", rekao je dok je trljao lice o moju bluzu, a onda je povukao zubima. Pogledala sam u njegovu glavu. Uvijek je bila lijepa s kosom, gustom i crnom, ali sada se začetak ćelava mjesta počeo širiti. Vidjela sam vrh njegova nosa, jedva vidljivog između mojih grudi. Njegove su se usne pritisnule o mene kroz materijal bluze. Zamišljala sam kako ostavljaju trag, crven od ruža za usne, kao prvi put kad sam ih ugledala. Prije koliko je vremena to bilo? Oni dani kada je začešljavao obrve i oblikovao ih u ravnu crtu. Nanosio vazelin na kosu i pokrivao je kapom kako bi ostala na mjestu. Sjećala sam se svijetlih, cvjetnih košulja s nezakopčanim gornjim pucetima kako bi kroz prorez izvirio nag. Uske hlače koje su ovijale njegove noge poput uskih cijevi. Tada je sve u vezi s Devom bilo tako uzbudljivo. Kako mi se sada činilo apsurdnim da sam bila toliko zatravljena, poput kokoši kojoj je svu pozornost privukla boja i sjaj. Ponovno sam pogledala u Devovo ćelavo mjesto i pitala se koliko će vremena proći prije no što zauzme cijelu njegovu glavu. Pjesma je završila. Dev je otro znoj sa svojih prsa o moj trbuh i osjećala sam kako se ukrućuje uz moju nogu. Zgrabila sam njegovu glavu među ruke kao da ću ga poljubiti, a onda je odgurnula od sebe. Pogledao je gore, zapanjen mojom grubošću. Izraz lica bio mi je neutralan, iako sam i ja bila iznenađena. „Liječnik je rekao šest tjedana, zar se ne sjećaš?" Prigrnula sam bluzu o prsa. „Da samo znaš kako se loše osjećam."
Piće mu je počelo nabirati lice. Ispod hrabrosti vidjela sam nadu (ili je to bio strah?) koju je pokušao sakriti. „Samo sam te milovao. Ponovno se osjećam tako dobro, kao da sam dobio drugu priliku." Poljubio me u ruku. „Možda je tifus najbolja stvar koja mi se ikada dogodila. Sve te godine, a sada to svjetlo u našem životu." „Sve te godine", ponovila sam. „Da se rodio nakon što smo se vjenčali, sada bi mu bilo devet godina." Iznenadila me moja mržnja. Pozorno sam promatrala Devove oči da se uvjerim da razumije, da su moje riječi ubile nadu u njima. Ako će biti pomirenja, ja ću biti ta koja će pružiti ruku, i to po mojim uvjetima. Iz susjedne se sobe začuo zvuk igle koja struže po gramofonskoj ploči. Sada kada je pjesma završila, s nekoga se radija na nekom drugom katu začula udaljena, tiha glazba. Ne Saigal, već jedan od onih mladih nada, primijetila sam. „To nije bila moja krivnja", rekao je Dev. Zakopao je lice u moje grudi, kao da govori izravno mojem srcu. „Nadoknadit ću ti to. Učinit ću što god želiš." Mogu li mu vjerovati? Ima li u njegovim riječima dovoljno žara da izjednače svu onu težinu stvari koje sam proživjela tijekom godina? Podignuo je glavu i vidjela sam da su mu oči vlažne. „Sada kada je Munna ovdje, vidjet ćeš. Bit ću nova osoba svi ćemo biti novi — imat ćemo novi život." Omotao je moje ruke oko svoje glave i jecao u moja prsa. Pogledala sam prema gore. Ventilator je slao hladan zrak u mojem smjeru. Balon se oslobodio i visio ispod stropa, nadomak oštrih lopatica koje su se okretale. Promatrala sam kako uzica balona vijori u zraku poput repa rasplesane zmije. Zamislila sam kako se uzica zapleće u ventilator i povlači za sobom balon koji trga lopatice. Komadići balona padaju na tlo poput kiše, a Dev uzbunjeno gleda prema gore. Budiš se u plaču i ja trčim do tvojega krevetića. Ali svaki put kada se uzica dovoljno primakne ventilatoru da je zahvate sječiva, balon odlebdi. Sjedim na krevetu s Devom u svojem naručju, promatrajući kako balon poskakuje i lupka o strop, ali se ne primiče nimalo bliže kako bi mogao biti uništen. A tada sam polagano, oprezno, potpala pod tvoju čaroliju. Svaku sam se noć odazivala tvojim tihim prizivanjima, dok si me privlačio svojem krevetiću da se divim tvojem licu. Promatrala sam niz magičnih trikova koje si izvodio — koža koja je sjala na mjesečini, brada koja se čudesno pojavila preko noći, glava koja je promijenila veličinu i postala proporcionalna s tvojim udovima. Katkad sam osjetila jaku znatiželju prema tebi, kakvu bi pokazalo dijete za novog ljubimca ili igračku. Virila sam u tvoje uši i nosnice, brojila prste na tvojim rukama i nogama. Ljuljala sam te u svojem naručju poput lutke, da vidim hoće li ti se oči otvoriti i opet sklopiti. Euforija iz bolnice vratila se svaki put kada sam osjetila kako usnama povlačiš moju bradavicu. Osjećaj kapanja, osjećaj da će me tvoja prisutnost prenijeti na neko drugo mjesto. Katkad si otvorio oči dok si sisao i zurio u mene razboritošću (ili je to bila pohota?) mudra starca. Dok si nakon toga spavao, na usnama su ti lebdjeli tajnoviti osmjesi, kao da znaš da si me podredio svojoj volji. Izgubila sam sebe u tim osmjesima, u tim izrazima veselja i tuge i srdžbe koji bi prešli preko tvojega lica. Raspoloženje mi se počelo uravnotežavati, moja je turobnost nestala, ubodi očaja
nestali su. Ono što se pojavilo iz sjena tih noći bila je privrženost koju gotovo da nisam mogla podnijeti. Otkuda je izvirala ta ljubav? Je li to bila samo obična biologija? Veza koju sam osjećala jer si bio moje dijete, ujedinjenost koju sam iskusila kada je tvoje tijelo dotaknulo moje? Svaki put kada si se uspeo na mene nesputano istražujući, divila sam se kako nešto toliko raskalašeno može biti toliko čisto. Katkad sam zamišljala da si ponovno dio mene, kao da se pupčana vrpca obnovila da nas još jedanput ujedini. Osjetila sam tvoje ruke i noge kako se tople pripijaju uz moju kožu i sanjarila o tome kako te čuvam u svojem tobolcu i gledam kako rasteš. Moja bi utroba bila tvoje igralište, moje grudi tvoj krevet, ponudila bih ti dojku kada bi bio gladan i služila se njome kao tvojim jastukom kada bi spavao. Ujutro bih čekala da vidim kako se smiješiš - kada podigneš glavu, iz mojega bi tijela sinulo sunce. Ili je moja strast potjecala od saznanja da ću barem jednom biti najvažnija u nečijem životu? Možda su me Paji i Biji voljeli, možda me i Dev volio. Ali kada su oni u pitanju, nikada neću moći biti prva, više su marili za Roopu. Ti ćeš biti zvijezda koja će ponovno stvoriti moj svemir, svjetlo koje mi je obećano prije toliko mnogo godina. Čim naučiš voljeti, ja ću biti ona koju ćeš voljeti najviše. Probudio si u meni još nešto - samouvjerenost koju su prigušile i oslabile godine mojega braka. Nije samo ponos bio ono što sam osjećala jer sam te stvorila, već i moć. Svaki put kada si sisao postala sam moćna, nepobjediva, kao Amazonka koja te puni snagom. S tobom na svojim prsima bili smo dvočlana ekipa, spremni da se suočimo sa svijetom. Sigurno je solidarnost bila ta zbog koje moje misli više nisu pripadale meni. Kad god sam neku misao uputila sebi, umjesto toga pojavila se misao upućena tebi. Bilo je jedino prirodno da sam počela obraćati manje pozornosti na Deva. Neizglačana košulja zbog pelena koje sam morala oprati. Riža koja nije bila svježe pripremljena, kruh umjesto chappatija, jer se ti nisi dobro osjećao. Noć provedena leđima okrenuta Devu kako bih mogla provjeravati treba li te nahraniti. Dan za danom udaljavala sam se od svoje stare rutine obavljanja kućanskih poslova. Dev je sve to dobrohotno prihvaćao, ugađajući mi kao nikada ranije. Kada nisam skuhala večeru, donio je vruće pakode s lukom umotane u novinski papir, s dvije vrste chutneya. Kada sam bila loše raspoložena, odobrovoljavao me sokom od kokosovih oraha ili iscijeđenih naranči (jednom čak i od manga!). Jednoga dana pripremio je curry od piletine, koji mi je obojio zube u žuto zbog mnogo kurkume koju je dodao. Noću te uzimao iz krevetića i polagao te između nas u krevet. Volio se igrati tvojim udovima, pomicati ih kao da su pokretni dijelovi robota. Nije mi palo na pamet da ću se za tvoju naklonost natjecati s tvojim ocem. Sada, kada ga gledam kako te ljubi u nos ili ti noću pjeva uspavanku, u svojem srcu osjećam prve ubode ljubomore. Četvrtkom je nanosio pepeo iz svoje pooje tebi na obrvu, a onda ti nad glavom šaptao posebne blagoslove Sai Babe i Ganeša. Možda će se isplatiti da te dijelim, možda ćemo doista postati obitelj od tri člana u našoj vlastitoj kuć*! od bambusa, tješila sam se. No, ipak, svaki put kada te je držao na rukama, pazila sam da te nakon toga privučem na svoja prsa kako bih te podsjetila tko te i kako hrani.
Zadivilo me Devovo obećanje da neće piti. Prikupio je sve boce indijskoga whiskeya (s imenaima poput „Diplomat" i „Aristocrat"), kao i voćne koktele jarkih boja koje je kupio u Auntie'su. Čak je upecao i izvukao na svjetlo dana i pola litre džina koju je skrivao iza sofe. Sve je boce smjestio u praznu, kartonsku kutiju koju je odložio na najvišu policu u kupaonici. „Novi početak, za Munnu", objavio je. „I za tebe." To nije potrajalo. Dok te ljubio jedne večeri, namirisala sam Listerine u njegovu dahu. Možda je samo grgljao s njim, pokušavala sam si govoriti, ali izgledalo je da nakon te večeri sve češće grglja. Kada sam ga izravno upitala pije li, spustio je kartonsku kutiju na pod i pokazao mi da su boce još uvijek pune. „Jednostavno volim da mi dah bude svjež." Naravno, kada se moja sumnja probudila, nije više mogao dugo skrivati svoju ovisnost. U njegovu sam džepu pronašla praznu pljosku, primijetila sam da jedna neoprana čaša kraj sudopera vonja na alkohol. Jedne sam se noći iskrala van kada je mislio da sam u krevetu i ulovila sam ga kako u kuhinji nalijeva u čašu iz velike boce s fluorescentno zelenom tekućinom boje limete. Nismo razmijenili nijednu riječ. Pogledao je u mene, zastao, a onda spustio pogled i nastavio lijevati. Prvi put kada sam s tobom na rukama izašla iz stana, gospođa Azmi s kata ispod nas zastala je da ti se divi na stubama. „Sve te godine u kojima smo samo izmjenjivale pozdrave — kako predivnu bebu imate." Nije se radilo samo o njoj, već nam se predstavila, lica nepokrivenog velom, cijela zgrada. Dr. Kagawalla ponudio mi je ime jednog pedijatra, a gospođa Karmali i gospođa Hamid pozvale su nas na čaj. Hissainovi, s trećega kata, obećali su sinovljev stari tricikl za trenutak kada budeš dovoljno velik da možeš okretati pedale. U zgradu se uselila i druga hinduska obitelj, u stan s druge strane hodnika. Gospodin Dugal, čija je kosa prerano posijedjela, gledao te velikim, tužnim očima, dok te njegova supruga tapkala po glavi. „Tako su dragi, barem u toj dobi, podsjećaju me na moju Pinky tijekom prvih nekoliko tjedana", rekla je gospođa Dugal. Gurnula je kćer prema naprijed. „Reci teti koliko ti je godina." Pinky se nasmiješila i raširila svoje debele obraze, ali ništa nije rekla. „Ima tri godine, ali recitira 'Jack and Jill' tako dobro da biste se mogli zakleti da joj je deset godina." Kad god me srela nakon toga, gospoda Dugal je pokušavala navesti svoju kćer da izrecitira pjesmicu, ali bez uspjeha. Na tvojem rođenju nije mi čestitala samo zgrada u kojoj smo stanovali, nego i cijeli tardeo. Ulični prodavači mahali su s pločnika dok smo prolazili - žena od koje kupujem povrće čak je naučila tvoje ime. „Mali Baba", tepali su dućandžije i pokušavali omotati tvoje nekoordinirane prste oko slatkiša iako si bio premlad da ih držiš, a još manje pojedeš. Nakon što si stigao kući, Paji je poslao poštom petsto i jedan rupi. „Kakve si sretne novosti donijela", napisao je. „Sada kad si me i ti učinila djedom, ostalo je još samo Sarmili da obavi tu dužnost." U pismima, kao ni u telegramu koji je poslao, nije bilo ni traga poruzi. „Kada dovodiš Ašvina u Delhi?" Pitao je umjesto toga. Ne dok ti ne naplatim za sve, gotovo sam mu otpisala. Možda je njegov osjećaj krivnje otvorio branu njegove velikodušnosti, možda Paji ipak nije zaboravio na telegram. Druga poštanska novčana uplatnica stigla je
tjedan dana kasnije, da ti kupimo kolica. Zatim su stigle košare voća i komplet dječjih odjelaca. Najekstravagantnija je bila ponuda da nam plati ayahu. „Tvoja je majka godinama mijenjala pelene - želim da živiš svoj život, a da se ne moraš brinuti o svemu tome." Dev me uspio uvjeriti da mu šaljem novac natrag. Kroz našu je kuću prošla povorka ayaha. Prva žena koju smo unajmili bila je mlada i imala je gadan osip na prsima, koji je odsutno češala blizu tvojega lica. Druga se tobom bavila zaraznom melankolijom, kao da je izgubila svoje dijete pa koristi tebe kao zamjenu. S čežnjom na licu poslovala je oko tvojih pelena, poput nekoga tko ima fetiš na njih i na kraju je jednog dana nestala s njima, zajedno s dva dječja odjeka koja je poslao Paji. Maria je najdulje potrajala. Čista, dobro odgojena i katolkinja, rekla mi je da se petnaest od svojih dvadeset i pet godina brinula za djecu u svojoj obitelji. Točno je znala kako da te drži, magično se pojavljujući da te preuzme od Deva kad god se pojavio da te podigne na svoj nespretni način. Svaki put kada te okupala pojavljivao si se iz kupaonice svjež i nasmiješen. No ubrzo sam se počela pitati jesam li ja još, i koliko sam, korisna - sada kada je Maria preuzela svu brigu oko tebe. Nije voljela da je promatram dok te prala ili ti mijenjala odjeću i često je odlazila s tobom u drugu sobu kada bih ti se ja približila. Durila se čak i kada sam te hranila, što je bila jedina aktivnost povezana s tobom koja mi je preostala. „Zašto imate toliko mnogo mlijeka?" zahtijevala je odgovor kada je vidjela da sam spontano smočila bluzu. „Bilo bi bolje da ga hranite iz bočice", naglasila je drugi put, a ja sam joj rekla da to nije njezin problem. „Previše si posesivna", rekao je Dev kada sam mu se potužila. „Trebala bi biti zahvalna, a ne ljubomorna što si možemo priuštiti nekoga da se tako dobro brine o Munni." Nakon dva tjedna njezine vladavine napokon sam skupila hrabrost da kažem Mariji da je više nećemo trebati. Dopustila si je da joj licem prijeđe izraz takve samozadovoljnosti da sam se pitala kako ga je toliko dugo uspijevala skrivati. „Vi memsahib uvijek mislite da možete izaći na kraj sa svojim bebama, ali vi to ne možete. Nemojte mene kriviti ako se vašem sinu dogodi nešto loše." Željela te zagrliti prije nego što je otišla, ali ja sam te zaštitnički stisnula u naručje. Njezina mi je prijetnja odzvanjala u ušima. Brinula sam da te je začarala, da ćeš se razboljeti od neke neizlječive groznice. Mjerila sam ti temperaturu dva puta na dan i pregledavala tvoje tijelo u potrazi za točkicama. Svako sam te jutro promatrala dok piškiš kako bih bila sigurna da tvoja cjevčica nije začepljena. Nekoliko sam puta vidjela Mariju na ulici i upitala Deva bismo li trebali pozvati policiju. Dva puta sam s tobom odjurila liječniku - jedanput zato što mi se činilo da tvoj izmet nije odgovarajuće boje, a drugi put zato da upitam zašto je jedan tvoj testis veći od drugoga. Prilikom mojega trećeg posjeta liječnik me odveo nastranu. „Znam da ste novopečena majka, ali ovi dnevni posjeti i inspekcije moraju prestati."
DEVETNAESTO POGLAVLJE
Izbio je rat, ohrabren nedavnom pobunom Indijaca prema Kinezima, Pakistan je preko granice bacao gladne poglede prema Kašmiru, za koji je uvijek pretpostavljao da će biti dio njegova teritorija. Istraživačke kolovoške čarke prvoga su rujna prerasle u otvoreni sukob. U Bombayu je zavladalo zamračenje, a s njim su započele kolati i razne glasine. Iznad grada je srušen jedan neprijateljski zrakoplov, u predgrađa su padobranima slijetali uhode, Pakistanci su odlučili da na zub najprije uzmu tardeo i poslat će roj mlažnjaka izrađenih u Americi da ga raznesu već te večeri. Svakodnevne objave medija učile su nas da čučnemo ispod pokućstva ili u kutove soba kako bismo izbjegli da nas bombe ubiju. Prije tri godine, kada su napali Kinezi, objedovanje uza svijeće i promatranje automobila koji klize po ulici ugašenih svjetala stvaralo je tihi, gotovo smireni ugođaj. Sada sam upoznala strah koji nikada ranije nisam osjećala, čak ni tijekom razbuktalih nereda u Rawalpindiju u doba Razdiobe. Neprestano sam patila od opsesije da će opasnost koja vreba iz zraka nanijeti zlo tvojem četveromjesečnome tijelu. Gurajući tvoja kolica po Marine Driveu uvijek sam jednim okom promatrala obzor, pohranjujući u svoj um zabilješke o tome kako da izbjegnem projektile koje bi mogli ispaliti neprijateljski brodovi. Tu ćemo se baciti ako se oko nas uruši parapet, ovako ćemo se sagnuti ako se komadi betona počnu vrtjeti zrakom. Pokušavala sam te hraniti devet i deset puta na dan — osjećaj tvojih usta na mojoj dojci bio je jedini način da ostanem smirena. Čak i više od zamračenja užasavalo me zavijanje sirena koje su se oglašavale u trenucima zračne opasnosti, toliko žalobno kao kad objavljuju istrebljenje cijeloga grada. Svaki put kada su se oglasile instiktivno sam reagirala na način da se zaštitnički omotam oko tebe. „Ugušit ćeš Munnu", rekao je Dev dok je u mraku pijuckao svoja pića. „Ne brini, ništa se neće dogoditi - sirene zavijaju samo za vježbu ili je to lažna uzbuna." Sirene su i tebe tjerale na plač - jedne noći nisi htio prestati plakati čak i kad sam ti ponudila svoju bradavicu. Možda ga je nadahnulo zamračenje, ali Dev je iznenada počeo pjevati „Upali vatru u svojem srcu". Odustao je od te pjesme prije mnogo godina, čak i prije negoli je prestao pohađati svoje sate pjevanja. Sada se njegov glas pojavio svjež, stihovi su bili poletni kao i ranije, melodija je poput rijeke tekla kroz mrak. Rijeka koja je tekla oko nas dvoje, ljuljajući nas na svojim valićima, sušeći tvoje suze, isplahujući moje strahove. Pričekala sam s paljenjem svijeće dok nije dosegnuo vrhunac, baš kao što sam vidjela da čini publika na fakultetu, prije toliko mnogo godina. Nakon što je pjesma završila, ti si ostao mirno ležati na mojim grudima, omamljen igrom sjena koje je svijeća bacala na zid. Kasnije, nakon što se oglasila sirena za prestanak opasnosti, odnijela sam te na terasu. Zajedno smo promatrali kako se grad pomalja iz zamračenja, kako se svjetla prigušeno pojavljuju iza zamračenih prozora, slušali smo zvuk truba ponovno probuđenih automobila. Iako bombajsko nebo nisu osvijetlile nikakve eksplozije,
zamišljala sam da je zrak pun izmaglice, kao nakon vatrometa. Na trenutak sam se čak uspjela uvjeriti da osjećam smrad baruta u zraku. Nakon što je otpjevao svoju pjesmu, Dev nas je počeo pratiti na terasu, noseći svoje piće u metalnoj termosici da ga sakrije od susjeda. Nikada nije dugo ostajao, vraćajući se dolje kada je morao ponovno napuniti termosicu, ostavljajući nas dvoje na terasi. U takvim sam prigodama čekala da se i susjedi vrate u svoje stanove, jedan po jedan. Tada sam na mjesečini otkrivala svoje grudi i stavljala bradavicu u tvoja usta. Drskost toga čina navela me da protrnem - da se predam gradu, zvijezdama i nebu. Taj smo obred izvodili tako otvoreno, naočigled stanara u ostalim zgradama, naočigled bilo koga tko bi slučajno naišao na vrata. Plesala sam s tobom valcer po terasi dok se oko nas kovitlala noć, glazba veselo treperila, a povjetarac me nježno milovao po obrazima. Nije nas moglo uništiti ni tisuću neprijateljskih zrakoplova bili smo obasjani mjesečevim zaštitnim zrakama. Paji mi je poslao omotnicu punu članaka o ratu, kao da je mislio da ću propustiti sve vijesti o tome u bombajskim novinama. „Kašmir pokazuje da ne može biti oštrijeg kontrasta između sekularizma Indije i religioznih doktrina koje nameće Pakistan", objavio je Indian Express. „Teritorij koji je po Nehruovoj viziji nacije nezamjenjiv i koji je živi dokaz da muslimani mogu uspješno živjeti rame uz rame s hindusima u svojoj vlastitoj državi, u kojoj su u većini." Tome je Paji dodao svoju vlastitu preporuku. „Vrijeme je da Pakistanci uklone slovo K koje su svojemu imenu dodali zbog Kašmira - i da smisle drukčiji akronim, jer to je teritorij koji nikada neće biti njihov." Već godinama otac nas hrani najnovijim komentarima o tome problemu, kao da komentira nogometnu utakmicu između dviju zemalja. „Faul", plakao je svaki put kada su Amerikanci pokušani gurnuti Indiju u još jednu UN-ovu rezoluciju naklonjenu Pakistanu. „Sve o čemu mogu razmišljati jest njihov omiljeni igrač iz Hladnoga rata. Da nije bilo Sovjeta, već bi odavno oteli Kašmir iz našega stiska i darovali ga Pakistanu kao izvođenje nekakva kaznenog udarca." Dolazak rata, nakon mnogih godina prepucavanja i čarki, podario je Pajiju energiju. Pisao je gotovo svakoga dana, a njegova su pisma bila puna nadahnutih analiza najnovijih događaja s obiju strana. Njegov bijes prema SAD-u rastao je sa svakim izvješćem o oružju načinjenome u Americi koje se trebalo upotrijebiti protiv Indije. „Svi ti Pattonovi tenkovi koji su trebali štititi Pakistan od komunista — pogodi u koga su sada upereni?" Prava opasnost nije ležala u američkome oružju, rekao je Paji, nego je potjecala iznutra, od gerile koju je Pakistan poslao preko granice da organizira ustanak u Kašmiru. „Slušaj kako pričaju o džihadu — nadaju se da će se svaki musliman u zemlji solidarizirati s tom borbom i revoltom. Sada ćemo napokon vidjeti hoće li se ostvariti Nehruov eksperiment. Ovisi li privrženost o nacionalnosti ili će religija biti kurtizana." Hema je to izrekla mnogo grublje. „Arya bhaiyya kaže da ako muslimani u Delhiju počnu s pobunom, mi ćemo biti prvi čije će glave odsjeći. Ne samo zato što smo u HRM-u, nego zato što Nizamuddin vrvi od muslimana — to će najvjerojatnije biti najopasnije mjesto u cijelome Delhiju. Bit će opet kao Ghazni ili Gauri ili neki od
ostalih barbarskih masakra. Bhaiyya je svima podijelio mačeve, da ih držimo kraj kreveta. I ti bi trebala imati jednoga - nije li i tvoja zgrada puna muslimana?" Čak je i gospođa Dugal dala svoj obol da raspiri paranoju. Na stubama me povukla ustranu nakon što su počela zamračenja i objavila da je gospođa Azmi uhoda. „Vidjela sam to prošle noći sa svojega balkona - svjetlo je sjalo s jednoga od njezinih prozora - vjerojatno je odašiljala signale skrivenim avionima, slala im tajne poruke u nebo. Nisam sigurna što da učinim - nisam znala kome bih se drugome povjerila osim tebi - ne znam zašto želi da bombardiraju našu zgradu i da nas sve digne u zrak." Željela je da s njom odem do policije, ali odbila sam. Nisu minuli ni strahovi Heme, niti gospode Dugal. Kašmir je ignorirao pokušaje Pakistana da ga oslobodi - ako ništa drugo, većina čak nije govorila istim jezikom. Umjesto da produbi pukotine u zajednici, rat je jedinio naciju - i muslimanski i hinduski vojnici poginuli su braneći svoju zemlju. „Da je barem Nehru živ, pa da vidi da se njegov san ostvario", napisao je Paji. „Da vidi kako se nacija koju je osnovao, građani koje je stvorio, doista i osjećaju stanovnicima te države." Iako je rat završio u slijepoj ulici, povratio je samopouzdanje vojnika u sebe same, nakon demoralizirajućeg poraza od Kineza. Premijer Shastri postao je Pajijev novi junak. „Tko bi pomislio da će taj čovječuljak veličine poštanske marke dokazati da je vrijedan da nastavi Nehruovim koracima?" Pajija je posebno zabavljala sudbina američkih tenkova. Patonovi tenkovi koji su vozili na naftu pokazali su se krajnje osjetljivima na vatru i u velikom su broju bivali uništavani u bitki kraj Khem Karana. Zapravo, SAD je ubrzo objavio da će ih prestati proizvoditi. „Baš je tužno što smo sve te izvorno američke proizvode morali vratiti natrag na crtaću ploču", primijetio je Paji veselo. Posljednje noći zamračenja, uz odobrenje UN-ova dužnosnika zaduženoga za prekid vatre i primirje, terasa se napunila ljudima. Gospoda Hussain je pripremila ćevape koje je nudila kako bi proslavili taj događaj (nema govedine, uvjerila nas je), a gospođa Azmi je donijela male šalice pune kheera od riže, još uvijek toploga. Pinky je smazala dvije šalice, a onda je, uz ohrabrenje gospode Dugal, pojela i treću. S ulice ispod nas začule su se automobilske trube koje su pokušavale svirati filmske melodije. Ljudi su sa svojih prozora ljuštili crne navlake i bacali ih sa svojih balkona — po cijelom su se gradu počela pokazivati nezastrijeta svjetla. Kinematograf Diana čak je upalio svjetla na svojem pročelju. Na terasi susjedne zgrade čak je osvanuo kriješ - vidjela sam obrise dječaka koji su tamo plesali. Začulo se pucketanje petardi, a onda je u zrak sunula raketa iz boce. Dev te uzeo od mene i na svojim te ispruženim rukama držao visoko u zraku. Kada si mu postao pretežak, posjeo te na svoja leđa. „Pogledaj, mali Munna. Ovo je tvoja zemlja, ovo je tvoj grad." Počeo je polagano kružiti po terasi pokazujući znamenitosti koje su poput duhova lebdjele u noći. ,,A tamo", rekao je Dev gledajući prema tamnom procjepu između zgrada iza kojega je ležao Chowpatty, „tamo se nalazi tvoje more." S terase neke zgrade još se raketa podignulo u zrak. Sada kada sam gledala vatromet, više nisam mogla namirisati barut. Dev je podignuo tvoju ruku i pratio luk kojim se kretala jedna od raketa. Završila je malom eksplozijom, koju sam ugledala u odrazu u tvojem oku.
A onda su rakete, ljudi, drama krajolika koji se prostirao pred nama u meni potaknuli val nostalgije. Jedino što je nedostajalo u toj mojoj sanjariji od prije toliko mnogo godina bio je zvuk Devove pjesme. Osjetila sam iznenadnu potrebu da ga pomilujem po vratu. „Zašto ne bi zapjevao?" prošaptala sam umjesto toga. Na trenutak sam pomislila da će oživjeti moju viziju i početi pjevati. Iz mraka će se materijalizirati Nehru i Gandhi i nautćh djevojke i počet će plesati na Crvenoj tvrđavi. Umjesto toga, Dev te vratio meni i podignuo svoju termosicu da je isprazni. „Sada pjevam samo Munni", rekao je i krenuo prema stubama. Izgleda da su moji prijedlozi u njegovu glavu posadili ideju jer je Dev ubrzo odlučio da ne pjeva samo za tebe. Objavio je da će, sada kada je dobio svojega Munnu za obožavatelja, ponovno pokušati izgraditi karijeru pjevača. Dok je tvoj otac sav svoj trud usredotočio na svoj glas, ti si se usredotočio na svoje prve korake. Slijedila sam te kamo god da si išao, vodeći zabilješke o udaljenosti koje si prevaljivao svakoga dana, kao da te treniram za Olimpijadu. „Sada kada Munna uči kako stići nekamo na vlastitim nogama, može biti moja hamajlija za sreću", rekao je Dev dok si se ti spoticao po sobi. „Kasnije ovoga mjeseca povest ću ga sa sobom na probe." Na žalost, plan da te uzme za maskotu nije upalio, niti toga puta, a niti kasnije. Dev se jednom prilikom rano vratio kući, iznerviran. „Nije prestao plakati ni na jednu sekundu. Hvala Bogu da je Sagarova žena bila tamo da mi pomogne oko njega, inače ne znam što bih učinio." Devovi novi pokušaji omogućili su mu da se dokopa nekoliko zborskih dijelova, ali ne mnogo više od toga. Jednoga nas je jutra oboje pozvao u studio, rekavši da želi da njegov sin prisustvuje „povijesnoj prigodi" — glazbeni duet Laxmikant-Pyarelal napokon mu je pružio priliku da se iskaže. Ali u pjesmi koja se snimala dok sam ja s tobom na rukama stajala s vanjske strane staklenog odjeljka bilo je sramotno malo Devova glasa. Dva stiha na početku, jedan na kraju i malo ,,tra-lalajkanja" u pripjevu. Suočen sa svojim najnovijim promašajem, Dev se ogledao za metama na kojima će iskaliti svoju frustraciju. „Glazbeni su direktori postali beskičmenjaci, podilaze najnižem ukusu publike", grmio je. Drugog je dana okrivio Tetkicu. „Proklinjem noć u kojoj me ta đavolica ulovila u svoju mrežu zlih čini." No nije smanjio broj odlazaka u njezin bar. A onda je njegovo nezadovoljstvo pronašlo neočekivani odušak. Oduvijek je izgledalo da je Dev imun na astrološke diktate koji su vladali životima u Nizamuddinu: praznovjerja i bapske priče. Možda ih je potisnute upijao tijekom godina, jer sada je sve to izbilo iz njega i zavladalo svime što je činio. Lunarni je kalendar postao nezamjenjiv i u samom našem postojanju. Nijedna se aktivnost nije mogla isplanirati bez konzultacija, a jedne mračne noći bez mjesečine gotovo je briznuo u plač, preklinjući me da te ne vodim iz stana. Naučila sam da je četvrtak bio najsretniji od svih dana u tjednu, a utorak najnesretniji - i to tako što je četvrtak postao dan kada se započinjalo s novim projektima, a utorak je bio toliko opasan da se tada nije smjelo čak ni otići na šišanje. I ono što je bilo najčudnije od svega — razvio je snažnu antipatiju prema gangi — ne zbog njezine neučinkovitosti ili
nečistoće, već zato što je bila visoka metar i četrdeset i dva centimetra. „Ne bismo li je se mogli riješiti? Babuji uvijek kaže da u niskim ljudima i krojačima čuči loša sreća." A tu nije završilo. Kolega glazbenik upoznao je Deva u Dadaru sa svetim čovjekom, za kojega se pričalo da može svačiji kismet preokrenuti na dobru stranu. Dev ga je počeo redovito posjećivati. Guruji je najprije objavio da se mjesec dana ne smije jesti nikakvo meso, kako bi se odvratilo urokljivo oko. Kada se to pokazalo previše mukotrpnim, Dev se umjesto toga odrekao ribe (koju ionako nikada nije previše ljubio). Zatim je guruji propisao da se kod kuće mora izvesti niz točno određenih pooja. Dev je svakoga idola pomazao mlijekom u kojem je bio rastopljen šafran i kupio je cvijeće i voće koje je bilo strogo određeno za tu prigodu, pa ga je prinio kao žrtvu. Prikupio je pepeo od izgorena tamjana u posebnu posudicu koju je blagoslovio guruji, premještajući ga svakoga četvrtka u papirnatu vrećicu i noseći ga na plažu Chowpatty da ga preda moru. Dok je ranije povremeno dolazio kući s diskretnom oznakom na svojoj obrvi koja je odavala da je posjetio hrani, Dev je sada razmazivao, bez i najmanjeg pojma o tome što čini, goleme crvene i bijele tilake na čelo, veličine koju bi nosio sadhu (one koje su u sebi imale zrna riže najviše su me čudile). Jednoga sam se dana vratila kući i otkrila da si pokriven tim religioznim oznakama - ne samo na čelu, već i po cijelim prsima i rukama. Zabranila sam Devu, i to sasvim izravno, da te ubuduće uključuje u takve obrede. Ali on te i te kako uključivao u to. Jedne se večeri vratio iz Dadara i objavio da je guruji dijagnosticirao problem. „Zanemarili smo svoje religiozne dužnosti — postoji samo jedan način da promijenimo našu lošu sreću. Moramo izvesti Munnin mundan - obrijati kosu s njegove glave."
DVADESETO POGLAVLJE
Dugo nakon što je početno paperje otpalo s tvoje glave, ti si bio potpuno ćelav. Kada se nova kosa napokon pojavila, svakoga sam jutra pratila njezin rast, kao da su to izdanci u loncu na balkonu. Baš kada sam mogla zamisliti polje valovite kose dogodilo se nešto neočekivano. Tvoja se kosa počela kovrčati. Nisu to bile kovrče koje bi se izravnale ako ih nategnete, nego one koje bi se omotale oko vaših prstiju poput zmijica ako biste bili neoprezni i zavukli prste u kosu. A ljudi su upravo to činili - zavlačili su prste u tvoju kosu - svi, čak i stranci na autobusnoj postaji, osjetili su neodoljivu privlačnost prema tvojim kovrčama. Nisu ih samo dodirivali, uživali su u njima kao u nekome luksuzu — osjećavši njihovu punoću, diveći se njihovu sjaju, gubeći se u svjetlosti koja je blistala u njima, prelijevajući se u vrtloge, čineći ih živima. Svjedočila sam čak i jednoj sitnoj ručici koja je posegnula iz kolica parkiranih pokraj tvojih, koja te pokušala pogladiti po glavi. Devova ponuda da izvedemo mundan ostavila me zaprepaštenom. Vidjela sam tonzuru koja se pojavila na glavi jednoga od Devovih bratića u Delhiju. Dječak kojemu su bile samo dvije godine vrištao je tijekom cijele ceremonije. Toliko se vrpoljio da mu je koža glave postala krvava od mnogih porezotina britvom. „Ako misliš da je mundan razlog zbog kojega smo ostavili Ašvinovu kosu da raste, grdno se varaš. Ne dolazi u obzir da netko i dotakne ijednu vlas na njegovoj glavi." „To se radi zato da kosa bude zdravija kada ponovno izraste", rekao je Dev. „To je učinila svaka obitelj koju poznajem - osigurat će da mu se sreća uvijek smiješi. To nije okrutno, ni barabarski, nije kao ono kada muslimani odrežu komadić kože s prednje strane glave. Prema gurujiju, to je čak i propisano u zapisima — bezopasno šišanje, to je sve." „Nije me briga što kaže tvoj guruji ili tvoji zapisi. Sretna sam s kosom svojega sina takvom kakva jest." „On je i moj sin." Hema mi je napisala pismo u kojem me pokušala nagovoriti na to. „U toj dobi čak ni ne shvaćaju da više nemaju kosu. Trebala bi vidjeti fotografije mojega Tonyja i Rahula - poslije toga. Ćelavi i cere se, poput sretnih staraca." Do u detalje je nabrojila sve neprilike koje bi te mogle zadeseiti, koje bi mogle uništiti obitelj, ako ne izvedemo taj obred. „Sjećaš li se Pushpe, čiji su roditelji kupili Kelvinator? Njezina je svekrva počinila samoubojstvo nakon što se njezin šogor utopio. Sva se ta loša sreća dogodila, na posljetku su shvatili, zato što su predugo odgađali mundan svojega četverogodišnjeg sina. Na žalost, bilo je prekasno - baš kada je brijač podignuo svoju britvu, dječak je iznenada oćelavio — sva je njegova kosa odlučila pasti na pod u jednom samoubilačkom naletu. Obišli su na stotine liječnika, na stotine hramova, ali za sada na njegovoj glavi ponovno nije izrasla nijedna vlas." Naravno da je i Paji počeo vršiti pritisak, uokvirivši, predvidljivo, svoj savjet u način izražavanja Indire Gandhi. Još otkada je Shastri umro, a Indira otela
premijerstvo hordi svojih suparnika, spominjao ju je gotovo u svakom pismu. „Ona je doista kći vrijedna Nehrua - ona će Indiju upisati na zemljovid", objavio je kada se pojavila na naslovnici časopisa Time. „Sva ta naklapanja o oslobađanju žena na Zapadu - pogledaj tko se sada izjednačio s tom Betty Friedan po broju zamolbi za intervju." Počeo mi je slati članke o Indiri, u kojima je pojedine odjeljke uokvirivao crvenom olovkom - odjeljke koji su opisivali njezinu inteligenciju ili neovisnost ili neku od drugih kvaliteta njezina karaktera za koju je smatrao da bih je trebala poprimiti. Jednom, nakon što ju je pogodio kamen dok je vodila kampanju u Orissi, primila sam novinsku fotografiju Indirina lica koje je bilo maskirano s dovoljno zavoja da bi mogla izgledati poput Batmana (kao što je i sama istaknula). „Kada bi barem svaka žena mogla biti upola hrabra kao ona", napisao je Paji na te izreske, kao savjet koji bi mi mogao pomoći. No svaki put kada bi Indira posrnula - možda na nekoj katastrofalnoj sjednici Parlamenta, možda zbog njezine nemogućnosti da smiri krizu u vezi riže, ugođaj njegovih pisama naglo bi se promijenio. „Hvala Bogu što Nehru više nije živ, pa ne može čuti kako ga ljudi proklinju što zemlji nije podario sina. Možda je ona ipak goongi gudiya - glupa lutkica, kako je svi nazivaju." Kada je iskrsnulo pitanje mundana, na Pajijevoj je razglednici osvanula Indirina zvijezda. Nekoliko mjeseci ranije, skupina desničarskih hinduskih partija počela je agitirati za opću zabranu ubijanja krava zbog govedine. Neki su komentatori to nazvali jasnim pokušajem stvaranja pitanja oko prikupljanja glasova za nadolazeće izbore. Rulja nagih sadhua naoružanih ostima napala je zgradu Parlamenta, što je bio dio velikih demonstracija, a to je brzo dovelo do pljački, paleža i šest smrtnih slučajeva. No Indira nije kapitulirala. Indija je sekularna zemlja, objavila je, i sirotinja ima ustavno pravo na taj važni izvor bjelančevina. Govedina će i dalje ostati na snazi. „Sve te religiozne besmislice, sve te praznovjerne tvrdnje — ako im se ona mogla tako čvrsto oduprijeti, nadam se da će i moja kći biti u stanju učiniti isto. Sada je vrijeme za to, prije no što obitelj tvojega supruga do kraja položi svoje kandže na Ašvina." Neko je vrijeme izgledalo kao da ću, barem jedanput, uslišiti Pajijevu želju. Usvojit ću Indirinu odlučnost, neću dopustiti da Dev pobijedi. A onda sam jedne večeri, kada se začulo zvono, otvorila vrata. Prva stvar koju sam primijetila bila je igračka u obliku slonica - ona za koju mi je Sandhya prije mnogo godina rekla da ju je kupila na sajmu u Baisakhiju, očekujući da će jednom postati majka. U rukama ju je držao Arya. „Došao sam vidjeti svojega nećaka", rekao je. Svojeg sam šogora posljednji put vidjela prije pet godina, kada je došao u posjet tijekom jedne od svojih čestih misija za HRM. Pothvat nije uspio. Bombajske grupe koje je posjetio bile su prezaposlene svojim agitacijama u svezi jezika, a da bi marile za religiozne teme HRM-a. Taj mlaki doček, upotpunjen smrću Sandhyje koja se dogodila sljedeće godine, okončao je Aryjine izlete — nadala sam se, zauvijek. Zapravo, odlučila sam da ga nikada više neću vidjeti - uspjela sam ga čak, nekim čudom, potpuno izbjeći tijekom obiteljskog izleta u Delhi prošle veljače (upriličenog zbog Pajijeve tvrdnje — koja se pokazala lažnom — da je pretrpio srčani udar). „Smijem li ući?" pitao je Arya, a ja sam bez riječi stupila sa strane da ga propustim.
Dev je pohrlio zagrliti svojega brata, a ti si doteturao iza njega i objema ga rukama obgrlio oko noge. ,,Yara", rekao si. Nekoliko sam trenutaka mogla samo zuriti - lakoća s kojom te podignuo, bliskost s kojom je tvoje lice prekrio poljupcima, način na koji si se smijao dok je puhao po tvojem trbuščiću, tvoje oduševljenje kada je svojim nosom protrljao tvoj. Nitko u Delhiju — ni Biji, ni Mataji — nije se prema tebi ponašao s takvom intimnošću. To je izgledalo kao da Arya nije bio tvoj ,,Yara" nekoliko minuta, već desetljećima. Osim što mu je kosa posjedjela kao što je Hema primijetila, njegov se izgled nije promijenio. Produbljenje crta oko njegova vrata, zadebljanje mesa oko njegova struka, sjena neizgovorene nestašnosti još je uvijek izvirivala iza njegova osmijeha. Uzela sam te natrag u svoje naručje i pomirisala sam ti kosu kako bih bila sigurna da se u nju nije uvukao njegov miris po papaji. „Kosa s kojom se dijete rodi nečista je od majčine utrobe", rekao je Arya dok sam sklanjala posude od večere. Cijele si večeri inzistirao na tome da mu sjediš u krilu, dok sam ja lutala pogledom od njegova lica do Devova, pokušavajući zaključiti je li ga Dev pozvao da dođe i je li sastanak za koji je Arya tvrdio da mu mora prisustvovati bio samo izgovor. „Moramo obrijati Ašvinovu glavu kako bismo ga oslobodili veza s njegovim prethodnim rođenjima." „Kada se Ašvin rodio, na glavi je imao samo paperje, a ne kosu. I, koliko ja znam, na njegovu rodnome listu nisu navedeni nikakva njegova ranija postojanja." „Nema veze — glava se mora obrijati. To je ritual u našoj obitelji koji se mora izvesti." Njegov je glas bio smiren i strpljiv, kao da pokušava pomoći djetetu da usvoji neku složenu činjenicu. „Sigurno se slažeš s time da u njegovim venama teče i naša krv?" „Jesi li zato došao ovamo, da to pitaš?" Arya je razbarušio tvoju kosu. Priljubio si svoje tijelo uz njegov trbuh i nasmiješio mu se. „Samo pogledaj ovoga malenoga - on neće imati ništa protiv toga, je li tako, Ašvine? Reci svojoj mamici da želiš svoj mundan kako bi kosa na tvojoj glavi ponovno mogla izrasti gusta i jaka." ,,Yara gava novono", rekao si. Arya se okrenuo prema meni. „Nije moj problem ako moj brat dopušta da u ovoj kući imaš više slobode no što bi trebala imati. Ali ako zaboravlja čak i to da te podsjeti na tvoje odgovornosti prema našem jedinom nasljedniku, onda netko drugi mora preuzeti taj zadatak." Ispočetka je Aryjin posjet samo učvrstio moju odluku protiv mundana. Kako se klan Arorinih usudio pomisliti da me može prisiliti na podčinjavanje? Kroz misli su mi bljesnula Pajijeva pisma - bilo je to jednako užasno kao i pokušaj hindusa da zastraše Indiru i natjeraju je da zabrani govedinu. No izgledalo je da se Dev raspao od uvrede koju su sadržavale Aryjine riječi, jer je svaku večer, nakon što je Arya otišao, ispijao po cijelu bocu slatke limete. „Kakva si ti to žena, kada želiš da tvoj suprug propusti svoju dužnost?" trabunjao je. „Kada se trudiš da od mene učiniš predmet poruge pred mojom obitelji? Radi se samo o kosi, znaš, kosi koja će ponovno narasti. Kada znaš koliko volim Munnu, čemu onda takva tvrdoglavost?" Na kraju me sažaljenje prema tvojem ocu navelo da popustim. Priljubila sam te uz svoja prsa i zakopala lice u tvoju kosu. Mrzila sam se zbog onoga što ću dopustiti da se dogodi tvojim kovrčama.
Kada je svećenik odredio sretan dan za tvoj mundan, inzistirala sam na tome da na taj dan organiziramo veliku zabavu. Sve sam zamolila da donesu darove, dva mjeseca prije tvojega drugog rođendana. Čak sam otišla do Palmer'sa & Co na Kem's Corneru da ti kupim rođendansku tortu. Odabrala sam jednu u obliku lica, s pastilama koje su glumile oči i s ušima od marcipana. Kao mjeru opreza zatražila sam da od glazure naprave kapicu koja će taktično pokriti glavu. Arya je podučio Deva da za tebe nabavi jedan achkan, izvezen zlatnim koncem. Počeo si plakati onoga trenutka kada si ga odjenuo - jaknica je bila bodljikava i nesavitljiva, a ovratnik toliko visok da ti se usjekao u bradu. Izgledao si prelijepo u svojoj tuzi - tapkao si u pomodnim cipelicama (iako se vidjelo da su ti neudobne), a bijela pajama izvezenog orukavlja bila je toliko uškrobljena da si jedva svijao noge. Sve je to okrunila zlokobna, crna raskoš tvoje kose. Cijeloga sam jutra radila na njoj. Posljednji sam je put oprala sapunom Shikakai, uživajući pipajući njezinu čvrstoću i gustoću između dlanova. S ljubavlju sam sušila pramenje između ručnika i utrljala kokosovo ulje u svaku pojedinačnu kovrču. U podne sam te nahranila, a onda te odnijela u dnevnu sobu gdje su se okupili svi gosti. Dugalovi, Azmijevi, nekolicina ljudi iz glazbenog studija i Hussainovi, koji su donijeli tricikl svojega sina. Dev te posjeo u tvoj stolac za hranjenje ukrašen cvijećem. Na tvoje je čelo razmazao pepeo, a onda cinober crvenom bojom označio tilak. Brijač je odabrao škare i čekao na znak da može početi. Vidio si kako je prvih nekoliko kovrča palo na pod i pogledao si u mene, zbunjen. Tada si počeo cendrati i pokušao se iskobeljati iz stolca. Još ti je kose palo ispred očiju, u crnim hrpicama. Tvoji su jecaji postali glasniji, a onda su se utišali. Pomislila sam da ćeš se početi ritati, ali težina achkana i lica oko tebe spriječila su to. S tvoje su se glave uzdizali okresani pramičci, poput panjeva u šumi poharanoj olujom. Kosa je klizila kroz ovratnik achkana, a ti si se vrpoljio kao da ti uz leda pužu kukci. Pogledala sam u beživotne kovrče koje su se gomilale na podu i osjećala sam se kao da samu sebe bičujem. Nekako sam se uspjela nasmiješiti, da te ohrabrim. Brijač je pomeo preostalu kosu s tvoje glave. Odabrao je najmanju britvu od tri u kompletu i naoštrio je na svojem dlanu. Shvatila sam da nećeš biti miran tijekom brijanja, pa sam te uzela u krilo. Držao si se za moje ruke i bez glasa se grčio pod oštricom. Osjetila sam na svojoj koži bodljikavi materijal achkana, a njegovi su me oštri rubovi bockali čak i kroz sari. U jednom si trenutku vrisnuo - brijač je zarezao tvoju kožu. Rubom njegove britve proširilo se crvenilo — zatražio je malo vode da je očisti. Dev je otrčao po svoju bocu Listerinea i polio je nekoliko kapi po tvojoj glavi. Brijač je napokon svršio s brijanjem. Očekivala sam da će koža na tvojoj glavi mutno zasjati, ali izgledala je kvrgavo, tupo i neugledno. Dev je donio zlatnu kapicu koja se slagala s achkanom i pažljivo ju je namjestio da pokrije porezotinu. Pokušali smo ti odvući pozornost licem na torti, omotavši ti ručicu oko noža da zarežeš u šešir. Ali ti nisi prestao plakati. Pinky je skakala gore-dolje po hrpi tvoje kose, a onda je zgrabila dva komada kolača i nestala. Pljeskanje gostiju utišalo je tvoje jauke, a bljeskanje fotoaparata osvijetlilo ti je suze. Fotograf je neprestano škljocao, izazivajući svakim škljocajem tvoj sve glasniji plač. Podignula sam te i odnijela u drugu sobu. Pinky je podignula svoj kremasti
pogled s torte koju je proždirala na krevetu. Potjerala sam je van i zatvorila vrata iza nje, a onda te počela ljuljati na prsima da umirim tvoje jecaje. Proizvodila sam gugutave zvukove i trljala svojim nosom o tvoj, ali bez uspjeha. Nagnula sam se prema naprijed da te poljubim u obraz, kada su se moje usne čarobno sklopile oko jedne od tvojih suza. Bila je okrugla i biserasta, slankasta poput oceana. Prikupljala sam te bisere, pila ih jezikom, osjećajući provale slanoće dok su se topile jedna po jedna. Kada sam požnjela sve suze i više nisam mogla vidjeti nijednu na tvojim obrazima, prošla sam usnama po slanim tragovima da upijem preostalu vlagu. To te je nekako smirilo. Šmrcnuo si, a onda pokazao prema krevetu na kojem su ležali darovi. Odmotali smo darove jedan po jedan - limenku s čokoladicama Cadbury's, kockice za građenje od gospođe Azmi, bojanku s Mickeyem Mouseom psećih ušiju, djelomično već obojanu, od Dugalovih. („Što da se radi? Tu je djevojčicu nemoguće držati podalje od bilo čega", rekla je kasnije gospoda Dugal.) U drugoj je sobi ceremonija degenerirala u pijanku za Deva i njegove prijatelje. Unovačeni su i gospodin Dugal i gospodin Hussain. Kružila sam kroz tu skupinu, pjeneći se od bijesa, ali izgledalo je da to nitko nije primijetio. Na posljetku nas je, nakon mojega trećeg ili četvrtog kruga, Dev presreo. „Moja supruga i moj sin", važno je objavio, mahnuvši rukom oko nas. Nagnuo se prema naprijed da me poljubi u usta, ali ja sam se okrenula, pa je umjesto toga ulovio moju kosu. „Slikanje", rekao je i svi su se pridružili, bučeći i plješćući. Dev te pokušao uzeti iz mojih ruku, ali ja te nisam dala. „Onda, s vas dvoje zajedno", objavio je i povukao me na kauč. Sletio je na jednoga od svojih prijatelja koji su već sjedili, a ja sam izgubila ravnotežu i pala u njegovo krilo. Fotograf je škljocnuo prije no što sam ga uspjela zaustaviti i bljeskalica je obasjala tvoje nevino lice. Ovoga puta nisi prestao plakati. Pokušala sam te ljuljati i skupljala sam tvoje suze kao u spavaćoj sobi, ali ti si ih nastavio i dalje proizvoditi. I Dev te pokušao umiriti, oponašajući sve ono što je vidio da ja činim. Kada te dodao gospodinu Hussainu, ja sam te otela natrag. Postojala je još samo jedna stvar koja bi te mogla umiriti, jedna stvar koju Dev nije mogao oponašati. Odnijela sam te u spavaću sobu, osjećajući težinu u svojim grudima, i počela te hraniti. Ujutro si imao vrućicu. „To je vjerojatno od porezotine, sva se inficirala", bjesnila sam. „Bog zna gdje si pronašao toga brijača. Jesi li sada zadovoljan ili imaš još neku obiteljsku ceremoniju koju bi nam htio nametnuti?" Dev ništa nije rekao. Donio je iz kuhinje šaku soli i prosuo je u krugu oko tvojega tijela. „Da odbije urokljivo oko, za slučaj da je netko bacio kletvu." Poslijepodne, baš kada sam se pripremala za to da svoju histeriju pustim s lanca, tvoja je vrućica naglo popustila. „Vidiš?" rekao je Dev. „To uopće nije bila infekcija." Nisi se nasmiješio niti nasmijao, iako ti se temperatura vratila na normalu. Svakoga jutra, kada si se vidio u zrcalu, počeo si plakati. Okrenuo bi se prema meni sa suzama koje su klizile niz tvoje obraze i smirio si se tek kada sam ih sve ulovila svojim ustima.
Nisam to oprostila Devu. Iako je porezotina na tvojoj glavi gotovo zacijeljela, neprestano sam ga tražila Listerine kako bih postigla da se osjeća krivim. Trećega sam ga dana pitala bi li mu smetalo da prespava na sofi. „Voljela bih zadržati Ašvina uza se dok se potpuno ne oporavi. Iako, možemo i mi spavati vani, u kuhinji - ne bih te htjela na silu istjerati iz kreveta." „Zašto ne bi stavila Munnu u sredinu, između nas, pa svi možemo spavati zajedno?" Uvijek smo spavali na dva jednostruka kreveta koji su bili primaknuti jedan drugome, pa bi sigurno bilo moguće prihvatiti Devov prijedlog. „Postao je jako osjetljiv nakon onoga što mu je učinjeno. Neće moći zaspati; ne samo od tvojega hrkanja, nego i zbog smrada alkohola iz tvojega daha." Znala sam da sam pogodila u središte po tome što je povrijeđeno trepnuo. Te je noći bez pritužbi napustio spavaću sobu, pretvarajući se da nije svjestan moje namjere da ga kaznim. No idućega mi je jutra rekao da preuveličavam ozbiljnost situacije. „Munna je mnogo otporniji no što ti to misliš. Ti si ta koja ga činiš tužnim." Kako bi dokazao svoje mišljenje, zamolio me da promatram kako se smiješ i igraš s njim na sofi. Čim sam ušla u sobu, tvoje se čelo naboralo i licem ti se prelio nesretan izraz. „Vidiš?" rekao je Dev. „Osim toga, ako malo bolje pogledaš, vidjet ćeš da mu se kosa počela ponovno pojavljivati." Nisam mu pružila to zadovoljstvo, nego sam se bez riječi okrenula i izašla iz sobe. Te sam večeri i sama provjerila stanje na tvojoj glavi. Ono što je Dev rekao bilo je istinito — vidjela sam kako folikuli pokrivaju tvoju glavu. Prešla sam po njoj svilenom dupattom i čula kako se hihoćeš kada je nježna tkanina počela zapinjati. Počeškala sam te noktima po tjemenu i to te nasmijalo. Čak štoviše, sviđao ti se osjećaj koji je na tvojim dlanovima izazivala kratka, četkasta kosa — neprestano si dlanovima prelazio preko glave, kao da nešto otireš s nje. U idućim je danima kosa polagano rasla i prekrila jajolik oblik tvoje glave. No izrasla je ravna, kovrče su zauvijek nestale.
DVADESET I PRVO POGLAVLJE
Čak i nakon što ti je kosa ponovno potpuno narasla i nakon što se činilo da si potpuno zaboravio mundan, Dev je ulazio u spavaću sobu samo kada je to bilo nužno - da se preodjene, da uzme jastuk, da te poljubi za laku noć. Mjesecima se tako ponašao — previše ponosan da bilo što kaže, čekajući da povučem ono što sam rekla. Poneke sam noći, dok sam ležala na krevetu nesposobna da zaspim, čula kako tiho pjeva i gotovo sam ga pozvala natrag. Ali tada sam ugledala tvoje sklopljene oči, tvoje smireno lice i odlučila da te ne izložim listerinskom dahu tvojega oca. Jednoga dana, dok si stajao u žutom, plastičnom vjedru u kupaonici čvrsto se držeći za rub, počeo si zvati svojega taticu. „Tata, tata", ponavljao si. „Tata je otišao na posao", rekla sam i ispraznila nad tobom crveno vjedro. Igrali smo igru vjedrom, koja je postala jedini način da te namamim na kupanje — jednostavno si mrzio sapun. „Ne može ostati kod kuće kako ja to mogu, da te operem." Počela sam te premještati iz jednog vjedra u drugo, prelijevajući po tebi vodu dok sva ne bi nestala. Katkad je bilo dovoljno pritiska da proradi tuš, pa bi ti plesao ispod mlaza vode koja je špricala. Ali danas se iz slavine ništa nije pojavilo. „Tata", rekao si ponovno dok sam prelijevala ostatak sapuna iz posudice za sapun u šalicu, brčkajući po njoj da napravim mjehuriće. Povukla sam ti prepucij prema gore i provukla ti pimpača kroz vodu u šalici. To bi te obično nasmijalo, ali izgledalo je da ti je danas na pameti samo jedna stvar. „Tata", inzistirao si, udarivši nogom u vodi da naglasiš svoje riječi. „Dobro. Tata može doći i pomoći u nedjelju." Poljubila sam te u pupak i ponovno ti polila pimpača i ovoga si puta prasnuo u smijeh. Došla je nedjelja i ti si bio jako uzbuđen dok smo Dev i ja svatko jednom rukom držali šalice i polijevali te vodom po glavi. Nespretno si u vjedru skakao gore-dolje, zalijevajući nas vodom. Pažljivo sam održavala svoje kruto ponašanje prema Devu, iako je on izgledao toliko sretan što je s nama da sam osjetila ubod krivnje. Otresao si tijelom poput psa, dok je tvoj pimpač divlje skakao s jedne strane na drugu - voda nam je poprskala kosu, lica, odjeću, zid u pozadini. Dev je htio politi po tebi još vode, kada si iznenada viknuo i podignuo ruke. Šalica u njegovoj ruci odletjela je u zrak, a zatim mu sletjela na glavu poput kapice. Izgledao je toliko smiješno dok mu je voda curila niz lice da si počeo vrištati od smijeha. Čak sam se i ja počela smijati, što je navelo Deva da uzme šalicu s glave, ponovno je napuni vodom i pažljivo je okrene na mojoj glavi. Lovila sam dah dok su se potoci vode slijevali niz moje čelo, natapajući bluzu koja mi se prilijepila uz kožu. U men ije narasla ljutnja, gorka i jasna, čak i ako mi je vid bio zamućen. No tada sam primijetila da se toliko jako smiješ da si pao natrag u vjedro. Ispod izraza nesigurnosti koji je titrao na Devovu licu, otkrila sam zaigranost koju nisam vidjela godinama. Bila je to ista ona nestašnost koju sam tako često viđala na tvojem licu - sužene oči (kao sada), pućenje usana. Stajala sam tamo, promatrajući malo tvoj izraz lica pa njegov, i osjetila sam kako je moj bijes izblijedio.
Još si se uvijek smijao, pa smo podignuli drugo vjedro i polili vodu po tebi, a onda te njime poklopili, pa si izgledao kao da stojiš u crvenom i žutom jajetu. Kada smo trenutak kasnije podignuli gornje vjedro, pojavio si se podignutih ruku, obijeljenih zuba. Kasnije smo prostrli ručnik po krevetu i umotali te u njega kao salamu. Dev je skinuo svoju potkošulju i košulju, koje su bile potpuno mokre, a ja sam ostala samo u bluzi i podsuknji. Podignula sam svoj kraj ručnika i zakotrljanoga te poslala Devu, a onda je on podignuo svoju stranu, poslavši te natrag. Na posljetku smo odigrali igru s puderom. Dev te cijeloga zaprašio talkom. A onda te osovio na noge i utrljao ga u tvoju kožu. Naciljala sam prema tvojim guzovima i poprašila ih, a ti si guzom vrtio po zraku. Primijetio si puder na Devovim prsima, pa smo poprašili i tatu i utrljali mu puder u kožu. Zatim je bio red na mamu, a Dev je iznad mene tresao bočicom. Sklopila sam oči i osjetila tvoje male dlanove i prste tvojega oca kako mi prelaze kožom lica, grlom i vratom. Kada sam otvorila oči, Devovo je lice bilo sasvim blizu mojega. Poljubio mi je usne i okusila sam puder na njegovima, osjetila kako mu prsti klize ispod moje bluze. Ponovno me poljubio, ovoga puta dulje i morala sam se odmaknuti od tvoje ruke koja je slijedila očevu i vršljala ispod bluze. Upitno si me pogledao, a ja sam vidjela kako ti se lice namreškalo od nezadovoljstva. Nagnula sam se i poljubila i tebe. Pružio si ruke da me zagrliš oko vrata, a onda si pritisnuo lice o moje grudi. „Mamice", rekao si, a ja sam shvatila da ćeš inzistirati na tome da te nahranim. Otkopčala sam bluzu i izvukla jednu ruku iz rukava. Dev je skrenuo pogled, koji mu je odlutao prema vratima. „Ostani", rekla sam mu, iznenada hrabra, iako te gotovo nikada nisam hranila ispred tvojega oca. „Iznenadit će te koliko je postao učinkovit." Smjestio si se u tebi omiljeni položaj na mojem krilu i podignuo usta kako bi uvježbano počeo gutati. Pogledao si me, a ja sam preko sobe pogledala Deva. Povukao si moju glavu natrag prema sebi. „Gledaj u mene", izgledalo je kao da kažeš. Dev je došao do mene i pogladio me po kosi. Osjetila sam kako me polagano oblijeva rumenilo zbog ovakve moje izloženosti - neugoda ili uzbuđenje, nisam mogla odrediti. Nije bilo ničega prirodnijega, rekla sam si - nas troje pomazani istim praškom, udruženi u istome obredu. Tvoje neodjeveno tijelo, Devova naga prsa, moje gole dojke. „Ostavit ću vas na miru", rekao je Dev i na prstima izašao iz sobe. No te se noći dev vratio kako bi okončao svoj egzil iz kreveta. Podignuo te na ruke, poljubio u čelo, a onda te pažljivo položio na polovicu kreveta koja je zamijenila tvoj krevetić. „Mislio sam da bi možda mogla imati mjesta i za mene", prošaptao je. Vidjela sam da je skinuo košulju — sada je mjesečina poprašila vrhove njegovih ramena. Pružila sam ruku prema njemu i on je poljubio moje prste, pa moje zapešće, pa lakat, slijedeći oblinu moje ruke sve do kreveta. Na trenutak smo ostali ležati
jedno pokraj drugoga, zureći u strop, kao da se pokušavamo sjetiti idućeg koraka. Tada se Dev oslonio na ruke i nagnuo se da me poljubi u usta. Dah mu je snažno zaudarao na Listerine, kao što sam i znala da hoće. Pokušala sam ostrugati tu varku s njegova jezika, okusiti istinu koja je ležala ispod toga. Možda je to bio ključ za otvaranje — da iskusim ono što je on iskusio, da shvatim ono što je on osjećao. Povukao je usne i zakopao lice u moj vrat, a onda počeo petljati oko moje spavaćice, pokušavajući je ukloniti. Osjetila sam kako se tkanina povlači s mojih dojki, kako ih obujmljuju njegovi dlanovi. Valjao je vršak jezika preko moje bradavice, a onda me pokrio svojim tijelom. Jezik mu je bio snažan i nemiran; njegove su ruke, čvršće od tvojih, obujmile još mojega mesa. Brzo se zasitio mojih grudi. Čula sam kako raskopčava pojas, osjetila kako gura hlače niz noge. Pokušala sam olabaviti svoju odjeću, ali njegova ju je težina pritisnula o moju kožu. Povukao mi je spavaćicu iznad struka, a ona se nakupila na mojemu trbuhu. Svojom je tvrdoćom napredovao uz moje bedro, a onda je njome počeo pipkati po mojoj stidnoj kosti. Na posljetku je napipao usjeklinu koju je tražio. „Meera", promrmljao je i utisnuo se u me. Sjetila sam se duboko udahnuti kako bih ublažila njegov ulazak. Njegova se težina utiskivala u mene i povlačila se s mojih grudi dok se on odmicao i ponovno približavao. Njegovo tijelo, pritisnuto o moje pod nezgodnim kutom, učinilo je da je njegovo prodiranje bilo bolnije no inače. Nisam ga željela prekinuti, za slučaj da izgubi ritam i da se mora povući, poražen. Pokušala sam se namjestiti tako da si olakšam njegove nasrtaje, ali prečvrsto me držao na mjestu. Dok se njegova brzina povećavala, čula sam šuštanje trenja njegove dlake o moju kožu. Zvuk neumoljiv poput sirene vlaka koji se približava, poput bubnjanja divlje kiše. Pripremila sam se za posljednje napade o mišiće napete u boli. Kada se to dogodilo, sjetila sam se da ne gledam u njegovo lice — bjeloočnice bez zjenica, ustreptali kapci. Umjesto toga, usredotočila sam se na udaljenu pomisao da bi nekako, neki dio ovoga iskustva morao biti zadovoljavajući. Vrtjela sam tu misao u glavi da je iskristaliziram u svijest, da je upišem u pamćenje, dok sam osjećala kako se izvlači van i mekano štrca po meni. Otprilike godinu i pol nakon što smo se preselili u Bombay, ohrabrena, možda, iskustvom pohađanja fakulteta, uspjela sam na dovoljno dugo vremena ukrotiti svoju neugodu da upitam Deva kako mu je bilo. Oblilo ga je tamno crvenilo i ništa nije rekao, samo je klimnuo. Otprilike tjedan dana kasnije isto je pitanje mrmljajući uputio meni. Imala sam na umu najrazličtije stvari koje sam mu željela reći, neizgovorene misli za koje sam maštala da ih iznesem još od onih dana u Nizamuddinu. Kada bi mogao početi polaganije, kada bi mogao da ne pritišće tako jako, kada bi me mogao milovati tamo dolje čak i nakon što se izvuče van. No pohađanje fakulteta nije poništilo nespretnost - to je još uvijek bio novi i zastrašujući jezik koji ja nisam tečno govorila. Mojim je dahom zavladala panika i grkljan se počeo stezati, gušeći riječi u mojem grlu. Sve što sam učinila bilo je da pocrvenim još jače od njega i pritisnem lice o njegove grudi, kako ne bi vidio to crvenilo. On je sigurno taj moj pokret protumačio kao odobravanje, jer nikada više nismo razgovarali o tome.
Neugoda me više nije toliko mučila - poput neke povrede koju na posljetku prihvatite kao stalnu, nisam se više morala brinuti o izlječenju. Sada sam osjećala olakšanje i samo zbog toga što se taj čin priveo kraju. Nije se radilo o tome da sam uživala u tome što se taj čin svršio, ali ipak je postojao osjećaj nekakva postignuća. Osjećaj da su ugovorne obveze savjesno ispunjene, da se dugotrajno poduzeće redovito održava. Obavijanje toga posla te noći pomoglo je da gorčinu ostavimo iza sebe, ali je, istovremeno, označilo početak promjene. U taj smo se čin upuštali sve rjeđe i rjeđe. Katkad bi nas pomisao na to da ćemo te probuditi odvratila od započinjanja. U drugim je prigodama bilo teže uočiti razlog. Dev me poljubio u usta i otkrila sam kao se iz njegova daha izlijeva ustajali smrad alkohola. Možda sam otkrila i zahvalnost. Ustao je i otišao u kupaonicu. Pomaknula sam se da napipam vlažnost koju je ostavio iza sebe, a onda se poslužila rubom podsuknje da je otrem. Prije no što sam otišla na spavanje isprala sam taj rub i ocijedila ga. No bez obzira koliko sam ga uvrtala, nešto bi vlažnosti uvijek preostalo. U natjecanju između gurujijevih predviđanja i mojih očekivanja, pobijedila sam za dužinu ruke - mundan nije imao apsolutno nikakva učinka na Devove pokušaje da se vrati pjevačkoj karijeri. No umjesto da od njih odustane, Dev je postao čak i više opsjednut svojim ritualima. Kada se doselio natrag u spavaću sobu, ispraznio je najgornju policu ormara i pretvorio je u minijaturni panteon. Na sredinu je postavio svoju veliku sliku koja je prikazivala Lakšmi, pri čijem je dnu postavio darove u obliku starih novčića od jedne rupije prekrivenih pepelom, s likom kralja Georgea VI. Pokraj toga je smjestio bistu Sai Babe ogrnutu narančastom tkaninom, koju je donio sa svojega jednodnevnog hodočašća u Shirdi. Okolo je položio sliku djeteta Krišne s kalendara iz 1962., novinsku fotografiju Gandhijija, pa čak i sliku Saigala u odijelu, koji je u srebrnom okviru izgledao mlado i zgodno. Sa stropa police visio je idol u obliku Hanumana na koncu, pa je izgledalo kao da taj majmunski bog lebdi u zraku, njišući se amo-tamo. Sva odjeća na drugim policama počela je mirisati po dimu od spaljena tamjana, taj je miris poprimila i cijela spavaća soba, a tilaci koje je Dev iscrtao po svojoj glavi postajali su sve alarmantniji. Još me više uznemiravalo tvoje uzbuđenje koje bi se javljalo svake srijede kada ti je dopuštao da predvodiš pooju. Iza darova u obliku slatke limete i kokosa koji su stajali u kutu, ispod svojega baldahina od suhoga cvijeća, sjedio je idol kojeg si najviše volio — tvoj obožavani Ganeš. Toliko bi puta mahnuo tamjanom ispred njegove slonovske glave da je Dev morao odmicati tvoju ruku, usmjerivši je i prema drugim bogovima. Uvijek si se nakon toga vraćao tome bogu, da još malo mahneš tamjanom iznad miša podno njegovih nogu. „Mickey Mouse", zvao si ga i prestajao si mahati tek kada bi se nešto voća namijenjena drugim bogovima ponudilo i tome mišu. Zamišljala sam da odnekuda vreba Paji, upravljajući ubodima nevjerice koji su me probadali svaki put kada bih te vidjela kako se naginješ u ormar s tamjanom. „Nije previše loša, ta religija", rekao je Dev. „U njoj ima mnogo smirenosti - trebala bi jednom pokušati." Usprkos svojoj odluci da neću odobravati takve stvari, osjetila sam se uvučena u to. Ponovno sam dopustila Devu da po mojem jeziku posipa kristaliće šećera koje je posvećivao četvrtkom; one koje sam prestala prihvaćati iz protesta
prema tvojem mundanu. Svaki put kada si navaljivao da te se odvede u hram pratila sam te u Mahalakshmi, kupujući ti cvijeće koje ćeš baciti idolima i podižući te u zrak kako bi mogao zazvoniti u zvona. Zatekla sam se kako ti pričam iste one mitološke priče koje sam ja, odrastajući, čula od Biji. Kali je ponovno srušila svojega supruga Sivu pod svoje noge, Ravana se pojavio kao jelen da iskuša Situ, Krišna je ponovno zavrtio svojega ujaka letećim diskom, a Brahma je jednim dahom otpuhao svemir. Tebi omiljena priča potjecala je od Deva, a ne od mene - priča o tome kako je Ganeš dobio svoju slonovsku glavu. Kad god je tvoj otac bio kod kuće u vrijeme kupanja, tražio si da ti je odglumimo — pa je to čak i zamijenilo igru s vjedrima. Ja sam se pretvarala da sam Parvati, ona koja će se upravo okupati. „Mala svjetlosti mojega života, Ganeš. Stoj vani i drži mi stražu - pazi da nitko ne uznemirava tvoju majku dok se kupa." Vatreno si se udario po prsima. „Obećajem da nikoga neću pustiti da prođe." Tada je Dev, koji je glumio Šivu, nahrupio unutra, zahtijevajući da mu se dopusti proći. „Kako se usuđuješ spriječiti me da vidim svoju suprugu? Nije me briga što je ona tvoja majka, skloni mi se s puta." Ali ti se nisi micao i začela se borba između Parvatina sina i njezina supruga. Dev te škakljao po rebrima i govorio „dišuuum, dišuuum", pretvarajući se da te udara. Ti si ga pokušavao oboriti na pod priljubljujući se o njegovu nogu, katkad je ugrizavši. Na posljetku bi došlo vrijeme za tebi omiljeni dio - odrubljivanje glave. Dev bi te uzeo u krilo i dok bi ti grgljao i kašljuco, odsjekao bi ti glavu bridom dlana. Valjao si se po podu, glumeći glavu koja se otkotrljala. To je meni bio znak da se trebam pojaviti iz kupaonice. „Što si učinio svojem sinu?" vrisnula bi na Deva. „Ne vraćaj se dok ne nađeš njegovu glavu, kako bi ga ponovno učinio cjelovitim." Ustao bi s poda i počeo trubiti poput slona, a Dev bi ruku prinio uhu. „Koju bih ja to životinju mogao čuti ovdje u šumi? Možda bih mogao odsjeći njegovu glavu i posaditi je na dječaka." Dok ti se Dev približavao, ti si trubio još glasnije dok ti je tijelo podrhtavalo od sretnog iščekivanja što će ti ponovno biti odrubljena glava. Dev bi u jednom trenutku izvukao par slonovskih ušiju načinjenih od žice i tkanine — nekoliko te puta nasapunao i potopio u vjedro, prije no što te okrunio tom drangulijom. „Bit će bolje da Ganeš bude čist ili se ova nova glava koju sam upravo odsjekao slonu neće moći zalijepiti." Čim si na glavi imao te uši, na kupanje se moglo zaboraviti - cijeli si dan trčao po kući, vičući i trubeći.
DVADESET I DRUGO POGLAVLJE
Bojanku koju su darovali Dugalovi nastanjivala je, osim Mickeyja Mousea, cijela menažerija Disneyjevih likova (od kojih je svaki bio grubo obilježen divljim pokretima Pinkyne pastele). Naučio si ih zvati njihovim imenima - Minnie i Huey, Bambi i Daisy. Lajao si poput psa kada bi naišao na Plutona i pitao si je li Dumbo (koji je, ni više ni manje, imao svojeg vlastita miša Timothyja!) leteća verzija Ganeša. Šiljini izbačeni zubi bili su ti toliko zastrašujući da si brzo okretao stranicu kako ne bi vidio njegovo lice. Na Crawford Marketu pronašli smo dječju kahlicu s portretom Patka Paška na uzvišenju koje je dolazilo između nogu. Toliko si je volio da je izgledao da na njoj sjediš satima - možda si zbog toga od samoga početka bio začepljen. Katkad si balansirao, stojeći nesigurno u polusagnutom položaju, namreškavši lice od napora, ali nije pomagalo. Svaki put kada si uspio, zakvakao si. „Što je učinio Patak Paško?" upitala sam, pa smo oboje istovremeno odgovarali: „Snio je jaje." Gospoda Dugal se hvalila produktivnošću svoje kćeri - kako je Pinky napunila svoju kahlicu: katkad i dva puta, svakoga jutra. Dala mi je za tebe bocu uljasta, zelena lijeka. „Gospodin Dugal proguta jednu ili dvije žlice svaki put kada ne može obaviti veliku nuždu, ali Munni bi trebalo biti dosta i nekoliko kapi." Otvorila sam bocu — smrdjelo je na užegli ghee, pa sam je bacila. „Povremeno umiješam malo toga lijeka u Pinkyinu kašicu od banane", priznala je gospoda Dugal. Nakon toga sam, svaki put kada je Pinky bila u blizini, osjetila nalet zadaha po kahlici. Pokušala sam te držati podalje od Pinky - nisam željela da i ti tako smrdiš. No u zgradi nije bilo druge djece te dobi i, iako je bila tri godine starija od tebe, Pinky te neprestano slijedila. Poslijepodne bi u hodniku podignula šator od starog stolnjaka i pokušala te namamiti unutra. Posebno se voljela igrati s tvojom kosom. Sada je bila dugačka i gusta (i ravna) i Pinky ju je neprestano vezala u čvorove. Svaki sam joj put to zabranjivala, ali ona je tupo zurila u mene očima obrubljenim kohlom. Uspinjući se jednog poslijepodneva stubama, spotaknula sam se na Pinky, koja te stiskala u naručju. Vidjela sam njezine usne pritisnute o tvoje, u njezinim očima zvijezde obožavanja. Otrgnula sam je od tvojega tijela i odvukla je do vrata Dugalovih da se potužim. „Je li to ono čemu ste je učili?" viknula sam na gospodu Dugal i gurnula njezinu kćer naprijed. Pinky je počela plakati, a kohl je na njezinim obrazima ostavljao crne pruge. Gospoda Dugal mi je zalupila vratima ispred nosa. Čula sam zvukove šamaranja i Pinkyna plača koji je prerastao u jaukanje. I ti si plakao dok sam ti umivala usta i lice. „Fuj, prljavo", objasnila sam ti, ali ti si i dalje plakao. Nakon što sam malo uživala u činjenici da se Pinky više ne mota ovuda, pokušala sam zagnjuriti lice u tvoj trbuh, škakljajući te po ušima. Ali nisi surađivao, okrećući lice čak i kada sam pokušala uloviti tvoje suze. I tako sam te, onda, držala u naručju kako je to činila Pinky i ljubila te. Tvoja su usta bila vruća od bijesa i vlažna, ali moje su usne omekšale ljutnju. Pretjerano sam glasno cmakala i upuhivala ti zrak u obraze, dok se na posljetku nisi nasmijao.
Idućeg je dana, uredna, namazana kohlom, Pinky pozvonila na vrata. „Smije li Ašvin doći da se opet igramo kuće?" Od svih naših susjeda ti si najviše volio gospodu Azmi iz prizemlja. Sprijateljila sam se s njom nakon što ju je gospođa Dugal okarakterizirala kao pakistansku uhodu, ne samo zato da opovrgnem takve optužbe, nego i zato da stvorim malo distance između nas i Dugalovih. Gospođa Azmi - Zaida, kako me zamolila da je zovem - udala se kao šesnaestogodišnjakinja za svojega četrdesetčetverogodišnjeg bratića, Anwara. „Sviđao mi se mladić iz susjedne zgrade", priznala mi je. „Isto musliman, ali ne iz iste zajednice. Ništa nismo radili, samo smo razgovarali i potajno se družili. Kada je moj otac saznao za to, uvrtao je mali prst moje lijeve ruke dok ga nije slomio i tjedan me dana nije vodio liječniku. Moj je otac dobro poznavao Anwara, pa je taj brak bilo najlakše dogovoriti." Sada u svojim šezdesetima, njezin je suprug bio slaba zdravlja. Zaida je dolazila kod nas tijekom poslijepodneva, kada je on drijemao. Bilo je nečega zavjereničkoga u njezinim posjetima - znak u obliku udarca drškom metle po njezinu stropu i našem podu, da nas obavijesti da je Anwar zaspao i čin nestajanja koji je izvodila odmah nakon poslijepodnevnog čaja, prije no što bi se Dev vratio kući. Uvijek je uza se imala karamelu ili tvrdi bombon koji si ti mogao pronaći - toliko dobro skriven (voćna štangica umotana u uvojak njezine kose, pepermint bombon ispod koljena) da je poneki put čak i mene zaintrigirala dovoljno da se dam u potragu. Voljela je slušati glazbu kada je dolazila k nama. Jednoga je poslijepodneva na radiju svirala predivna melodija, vrste kakvu Lata Mangeshkar nikada ne bi pjevala, ali za koju se njezina sestra Asha počela specijalizirati. „To je Helenin kabaretski ples iz Teesri Manzila", rekla je Zaida. „Brzo, pojačaj zvuk." Povela te za ruku do čistine između sofe i stola i počela plesati. Moje mišljenje o njoj kao o plahoj ženi ubrzo je nestalo dok se ona okretala i tresla, pjevušeći, mašući dupattom i vrteći te u pirueti. „I ti, Meera", rekla je povukavši me u krug kada se začula sljedeća pjesma. Nakon toga, Zaida je ples pretvorila u svakodnevnu aktivnost, onu koju si nestrpljivo iščekivao (kao i ja). Iznenađuje da je „Kuća od bambusa" postala jedna od njoj najdražih pjesama, „lako ne razumijem engleski, osjećam riječi u svojem srcu." Jedna od njezinih nećakinja naučila ju je plesati twist, a verzija koju je Zaida izvodila između nas u dnevnoj sobi prštala je strašću koja je nadmašivala Devovu izvedbu. „Ljudi stalno pričaju o nekoj grupi po imenu Beatles ili-nešto slično tome — imaš li nešto njihovo?" Nekoliko mjeseci kasnije, za rođendan ti je darovala njihovu single ploču „Ali You Need Is Love". Subotom, kada je njezin suprug provodio dan posjećujući svojega brata u Sewriju, Zainda nas je pozivala na čaj u svoj stan. Za tebe je imala spremnu zdjelu riže kheer, na čiji je vrh posipala dodatnu količinu badema i grožđica koje bi upecala iz lonca. Ti bi sjedio na podu i uživao u okusu svake žlice, promatrajući veliku tapiseriju koja je visjela na zidu, prikazujući žene koje beru jabuke s košarama na leđima. „Donijeli smo ga s odmora u Kašmiru - doista beru jabuke na taj način. To je bio jedini izlet na koji smo otišli samo nas dvoje, bez Anwarove majke." Zaidina je svekrva umrla malo prije tvojeg rođenja. „Provela sam šesnaest godina živeći u tom stanu, pod čizmom te žene - neka počiva u miru, ali jedina ljubaznost koju mi je ikada iskazala bila je kada je umrla. Sve te godine u kojima me
gušila, u kojima sam živjela na ostacima. Možeš li vjerovati da mi je čak bilo zabranjeno pozdravljati susjede na stubama!" Katkad te je tvoja teta Zaida umatala u šalove od svile i najlona i stavljala ti na glavu šešir od stare dupatte, pripremajući te za ples. „Molim te, molim te, hoćeš li mi i našminkati lice?" preklinjao si je, podsjećajući me kako sam ja isto to tražila od Roope. Za razliku od moje sestre, Zaida nije škrtarila s kozmetikom — pružala ti je cjelovit tretman — podloga, olovka za oči, rumenilo, ruž za usne. Završni bi me rezultat uvijek zaprepastio — mogao si biti filmska glumica, japanska gejša, kraljica ljepote. „Princeza Ašvini", objavila je Zaida. „Najvrsnija plesačica u cijelome Bombayu." Otrčao bi do zrcala pokraj vrata i zurio u svoj odraz; ples je bio zaboravljen dok si gladio svoje obraze i pućio usne. „Uvijek sam željela imati malu djevojčicu. Ali nakon dva pobačaja, Anwar je izgubio zanimanje - možda je osjetio da je prestar. Inače nije loš - ne smijem se žaliti. Sad kad nema njegove majke, mogu raditi gotovo sve - slušati radio, šminkati se, čak i odlaziti u kino, njemu ne smeta." Prilično sam često odlazila sa Zaidom u kino. Čak sam prihvatila njezin poziv da odemo u džamiju. Ona je odlazila u jednu u Divaliju, a ja sam rekla: „Zašto ne? Bili smo u toliko mnogo hramova da će za Ašvina biti dobro da vidi i masjid." Sjeli smo na autobus za Haji Ali. Nekoliko sam puta prolazila pokraj te džamije, ali nikada nisam ušla u tu građevinu koja je ležala na svojem otoku usred zaljeva. „Ona je djelo jednog bogatog poslovnog čovjeka koji je u nju uložio sve svoje blago", rekla nam je Zaida. „Umro je na povratku iz Meke - ovo je mjesto do kojega je njegov lijes čudesno doplutao." Do džamije se moglo doći samo za vrijeme oseke, kada se šetnica koja je otok spajala s kopnom pojavljivala iz mora. „More se tek nedavno povuklo - pazi na lokve", rekla je. Išli smo za svjetinom. Duž obiju strana staze u dugačkim su redovima čučali prosjaci, stežući svoje zdjelice u rukama prekrivenim zavojima i između batrljaka bolesnih udova. Zaida ti je dala malu vrećicu s novčićima koju je ponijela sa sobom. „Po jedan novčić za svakoga od njih — o njihovoj sreći ovisi što će ih dopasti. Pazi da naciljaš točno u zdjelicu - pazi da prstima ne dotakneš njihovu kožu." Bio si dovoljno mlad da te odvedemo sa sobom u odjeljak za žene. Zurio si u mramorne podove, ukrašene zidove i strop, u žene koje su se tiho molile. Kada smo prišle rukohvatu koji je obrubljivao svetište prekriveno cvijećem, licem ti se prelio izraz zbunjenosti. Na posljetku si upitao: „Gdje je Ganeš?" Pokušala sam te ušutkati, ali Zaida se nasmijala. „On je tamo", rekla je. „Svi su tamo - samo ih ne možeš vidjeti." Te sam godine, tijekom Eida, morala piti mlijeko s bademima koje je u Nizamuddinu Mataji običavala izlijevati kroz odvod. Zaidina je inačica toga napitka bila upotpunjena zelenim slojem smrvljenih pistacija, ekstravagantno začinjena kardamomom i šafranom. Nako što sam ispila vrč koji je donijela sa sobom, plesale smo twist. Hema je napokon sa svojim sinovima došla u Bombay. Udebljala se, lice joj je postalo okruglo i mesnato, a brada joj je virila između obraza poput vrška naročito okruglog manga. „Što da se radi?" kukala je. ,,I Rahul i Tony jako loše jedu, pa sam ja ta koja mora počistiti njihove tanjure." Već je poprimila ponašanje osobe koja je
dvostruko ili trostruko starija od nje. ,,Tony, donesi mi čašu vode iz hladnjaka", rekla je sjedeći na krevetu i režući kriške betela za svoj paan. ,,Oh, kako me bole noge — Rahule, možeš li malo izmasirati svoju jadnu majku?" Zvačući betel, između dviju uputa Rahulu o mjestima i načinima na koje da je mijesi, napunila me tračevima iz Delhija. „Pogodi tko se pojavio nenajavljen u kući svojih roditelja? Pushpa. Rekla je da joj je dozlogrdilo da je zlostavlja rodbina njezina supruga, možeš li to zamisliti? Njezini su je roditelji odmah poslali natrag, naravno imala je sreće što ju je suprug htio ponovno primiti u kuću." Utišala je glas. „Babuji ima neku bolest mjehura - ni ne shvati kada se sav zapisa. Pralja odbija dodirivati njegovu odjeću - Mataji je sada mora sama prati. Što je još jedan razlog da Arya bhaiyya dovede novu bahu, da joj pomogne u starosti. Jesi li u Bombayu upoznala ikoga koga bi mogla preporučiti?" Prije no što sam mogla odgovoriti, Hema je odmahnula glavom. „Kako bi mogla? - svi koje ti susrećeš su muslimani." Hema je na posljetku uspjela vidjeti zoološki vrt - bila je to želja koju je izražavala u mnogim svojim pismima prije braka. Ta je želja već odavno iščezla, ali s dva dječaka koja su joj neprestano bila za petama, teško da je to mogla izbjeći. Rahul, kojemu je bilo sedam, imao je u sebi crtu zločestoće - pokušao je kroz rešetke ubosti majmune štapom, a ja sam ga morala spriječiti da baca kamenje preko ograde koja je okruživala žirafe. („Samo im pokušava privući pozornost", smijala se Hema.) Tony, godinu dana stariji, bio je tih i stidljiv i iznenađujuće prijateljski nastrojen prema tebi, usprkos razlici u godinama između vas dvojice. Vodio te za ruku do kaveza s pticama i pokazivao ti ih jednu po jednu. Prije no što se vratio u Delhi, dao ti je najveću školjku koju je pronašao na plaži u Juhuu. Kada je vlak trebao krenuti s postaje, toliko si plakao da smo ti obećali da ćemo te svake sljedeće godine voditi u Delhi. Na tim putovanjima više nisam mogla izbjegavati Aryju, jer smo obično odsjedali u Nizamddinu. „Vidiš kako je on dobar s djecom", rekla je Mataji svaki put kada te naganjao po verandi ili ti pokazivao kako da držiš palicu za kriket. „Rahul i Tony obožavaju svojega ujaka, ali izgleda da ga Ašvin voli još i više." Bila je to istina iz nekog razloga nisi mogao odoljeti Aryji. S nelagodom sam promatrala razvitak toga odnosa, nesposobna da smislim način na koji bih ga potkopala. Odbijao si otići na spavanje dok te nije poljubio za laku noć, svaki put si lajao kao psić kada te pozvao da luduješ s njim, pa si čak i zahtijevao da mu za vrijeme obroka sjediš u krilu i jedeš iz njegova tanjura. Nekoliko sam puta proučavala Aryjino lice dok se igrao s tobom. Umjesto izraza budne pozornosti, prikrivene zloće, njegovo je lice bilo otvoreno, blago, a osmijeh gotovo dječji. No tada sam se upitala da li je on, svjestan da ga promatram, namjerno navukao takav izraz na lice. ,,U kakvom to nepravednom svijetu živimo, kada nekome poput njega nije dana prilika da i sam bude otac", rekla je Mataji. Željela sam je ispraviti - prava je nepravda bila ono što je ona morala podnositi. Svakoga je jutra na vatru stavljala golemi lonac vode da dezinficira Babujijeve izmetom uprljane plahte i pajame. Ponudila sam joj pomoć, ali ona je to odbila. „To je moja misija u životu. Dokle god su ove ruke sposobne da se brinu za njega, one će to i činiti."
„Ali barem bi mogao prestati piti. Imao bi bolji nadzor nad time kada bi bio trijezan, ne mislite li tako?" Mataji mi je uputila pogled koji me upozorio da ne nastavljam s time. „Kako su tvoji roditelji?" upitala je. Paji je, zapravo, bio sasvim dobro — nisam ga vidjela u tako vrhunskoj formi još od prije Nehruove smrti. „Znaš li gdje sam bio ovoga jutra? U Safdarjung Roadu, na broju jedan - jesi li se sjetila?" Pogledala sam ga, zapanjena - bila je to najpoznatija adresa u zemlji. „Da", klimnuo je, očito zadovoljan mojim izrazom zaprepaštenja. „Bio sam u kući Indire Ghandi. Najprije u vrtu, zajedno sa svima ostalima, ali onda i unutra, da osobno porazgovaram s njom. Rekla je da zemlja ovisi o izdavačima poput mene. Nagovijestila je da bi i Kongresna stranka mogla nešto imati u rukavu za mene. Tko zna, tvoj bi otac čak jednoga dana mogao završiti kandidirajući se za izbore. Rajinder Sawhney, ministar informiranja i objavljivanja, što misliš?" Tijekom proteklih nekoliko godina Paji je postao sve više očaran Indirom Gandhi, plješćući joj svaki put kada bi učinila nešto hrabro. Odupirući se supersilama, nacionalizirajući banke, oduzimajući bivšim maharadžama njihove titule i mirovine i, kroza sve to, ignorirajući optužbe za bahatost i umišljenost. Njezin najnoviji čin, kada je osnovala svoju vlastitu Kongresnu stranku radije nego da prima zapovijedi od starijih političara kakvi su, na primjer, bili Morarji Desai, odveo je Pajijevo mišljenje o njoj u zlatne visine nepogrešivosti. „Ona je primjer koji bi trebale usvojiti sve žene, kažem ti - ne boji se nijednoga muškarca. Svaki bi otac bio ponosan da ima takvu kćer — da je još uvijek živ, mogla bi stajati rame uz rame sa samim Nehruom." Sada sam već bacala nepročitane novinske izreske koje mi je slao Paji - smatrala sam da politika ne samo što je dosadna, već i da je nevažna. Kako je suprotstavljanje Americi ili konfiskacija maharadžine imovine mogla imati bilo kakvu važnost za moj život s tobom, a da ni ne spominjem golicanje koju su ta djela priuštila Pajiju? Jedina se iznimka ticala cijena koje su rasle brže no što smo mi mogli držati korak s onime što je Dev zaradio. Izgledalo je kao da su se cijene hrane u posljednje vrijeme udvostručile. Biji je za to optuživala samo Indiru Gandhi. ,Ja sam navodno nepismena, pa što ja mogu reći na to? Sve što ti mogu reći je da sada, kada dam slugi pet rupija i pošaljem ga s time na tržnicu, on traži deset. Ono o čemu ljudi poput tvojega Pajija nikada ne govore jest kako te cijene uništavaju ljude i da obitelji imaju tako malo da čak ne mogu spriječiti ni ugibanje svoje stoke." Zapanjilo me to iznenadno zanimanje za politiku koje je razvila Biji, a još i više ta njezina novopronadena empatija prema malome čovjeku. „Sjeti se, ja sam zamindarova kći - to teče u mojoj krvi — moji su se preci stoljećima brinuli za svoja sela. Nema časti koja bi te grijala dok sjediš na prijestolju ako ne možeš ni održati svoj narod na životu." Paji je odbacivao takve pritužbe. „Pogledaj sve poštovanje koje Indija stječe u svijetu zbog svoje neovisnosti, jer se ne dodvorava Zapadu. Ona je na vlasti tek nekoliko godina — treba vremena da se riješe ekonomski problemi. Sve će se to riješiti do trenutka kada mi moj unuk bude do ramena, zar ne, Ace?"
Paji te počeo nazivati tim istinski čudnim nadimkom. Potužila sam mu se da to zvuči kao nadimak nekog pilota lovca Britanskih zračnih snaga, ali on je ustrajao. „Reci mi, Ace, što bi želio biti kada narasteš? Sigurno ne pjevač poput tvojega oca, zar ne?" Iako si obožavao Biji, koja je naručivala puni sanduk Coca Cole posebno za tebe tijekom prvog dana svakog posjeta za ljetnih praznika, uvijek si malo zazirao od Pajija. Možda si osjetio moje nepovjerenje prema njemu. Pokušao te primamiti slatkišem ili novčićima da dođeš i razgovaraš s njime - ti bi te mamce oteo iz njegove ruke i pobjegao. Svaki put kada bi se malo dulje zadržao u njegovoj blizini, držao bi ti predavanje o jednoj od njemu najomiljenijih tema - zlu religije, bezvrijednosti molitve. Katkad bi postajao prilično agresivan, čak i prema tebi. „Možda ipak niti nisi nekakav as", rekao je kada si mu ispričao kako si hranio Mickeya Mousea podno Ganešovih nogu. „Ne možeš očekivati da ćeš uzgojiti najljepšu ružu ako si njezino sjeme pomiješao s manje vrijednim vrstama." Taj stav prema tebi naveo me da riskiram s Aryjom u Nizamuddinu, umjesto da odsjedam u Darja Ganju. Nisam željela da Pajijeva sjena baci mrtvački pokrov na tvoj život, kako je to učinio s mojim životom. Paji nije bio jedina osoba čiji sam utjecaj na tebe pokušala što više umanjiti. Naravno, bio je tu i Arya, a i Hemin suprug Gopal. Brinula sam da će ti isprati mozak svojom HRM-propagandom ako ne budem dovoljno oprezna. Hemin mlađi sin već se hvalio time kako je promatrao mlade novake kako se hrvaju u blatu - vidjela sam ga jednoga dana kako maršira oko kuće sa štapom na ramenu, na mjestu na kojemu se nosi puška. Jedno sam oko uvijek imala i na Roopi. Dva puta je uspjela unaprijed saznati za termine našega dolaska u Delhi, pa se svaki put pojavila sa svojim blizancima, doputovavši vlakom iz Madrasa. Iako su Dilip i Shobha, devet godina stariji od tebe, već nastanjivali svjetove različite od tvojega, ti si se odmah zaljubio u tvoju „tetu Roo", na moje veliko nezadovoljstvo. „Dragi Ashu", pozvala bi te kleknuvši na koljena, a ti bi se zatrčao u njezin zagrljaj. Tvoja ti je teta Roo kupovala najrazličite vrste skupih darova - tenk na navijanje koji je iz cijevi sipao iskre dok bi se kretao, dječju pušku koja je ispaljivala loptice za ping-pong. (U Bombayu si se služio njima kako bi s naročitim gustom terorizirao Pinky - ispalivši ping-pong lopticu u njezina usta, zapalivši joj kosu iskrama iz tenka.) Kada je Roopa čula da je Zaida dobra šminkerica, donijela je svoje vlastite bočice i četkice i uredila ti lice tako ekstravagantno da si ga dva dana odbijao oprati. Kada smo spavale kod Pajija, pričala ti je priče koje smo slušali u djetinjstvu iskrivljavajući prizore, miješajući likove i događaje, ali su te svejedno uspijevale očarati - mogla ti je isto tako čitati i telefonski imenik, a ti bi je i dalje slušao otvorenih usta. Idućeg si jutra tulio da želiš da te ona okupa, a ja sam se nevoljko predala. Nakon toga si inzistirao na tome da ti nasapunam uši kako je to činila teta Roo, a loptice za ping-pong morale su plutati po šalici kojom sam te polijevala po glavi. „Teta Roo mi nije prala pimpača - rekla mi je da sam dovoljno velik da sam to radim." ,Je li ti pokazala kako da to radiš?" upitala sam, a ti si odmahnuo glavom. „Onda nisi dovoljno velik." Provukla sam ga, kao i obično, kroz vodu u šalici.
Nisam razumjela Roopine motive. Što se krilo iza toga pokušaja da te šarmira, da si trasira tu novu cestu u moj život? Prošloga puta u Delhiju otišla sam samo toliko daleko da joj zaprijetim da ću reći njezinu suprugu Ravinderu ako ikada ponovi ono čemu sam svjedočila između nje i Deva. Nije izgledalo kao da još uvijek žudi za mojim suprugom, iako sam bila na oprezu kada god su se susretali. Možda sam još uvijek presretala povremeni značajni pogled ili bljesak koji je većinom potjecao od Deva, ali više nisam mogla biti sigurna u to. Pokušala sam to razriješiti one noći kada si ponovno inzistirao na tome da spavaš blizu tete Roo. „Sasvim je sigurno da si začarala Ašvina. Svi ti darovi, sva ta pozornost — počet će misliti da si ti njegova majka, a ne ja. Pokušavaš li ga ukrasti?" Možda sam pretjerivala, možda je to bio način na koji se ponašala normalna tetka, možda sam ja bila previše ljubomorna ili posesivna, na što se Dev uvijek tužio. Roopa nije zagrizla mamac. „Sretna sam što imam tako predivnog nećaka", rekla je cvrkućući toliko slatko da su me od toga zaboljeli zubi. „Toliko me podsjeća na tebe, i malo na Deva." Dani su prolazili, prebrzo, poput stranica koja otpadaju s kalendara kako bi označile protjecanje vremena u nekom filmu. Zbrka uspomena, fotografije koje ispadaju iz ofucanog albuma, preplavljujući me dojmovima svaki put kada sam ih pokušavala posložiti po godinama. Evo te, skupljaš litchi, pokušavajući ih ispaliti iz svoje ping-pong puške. Sjediš pokraj Ashokina stupa u Hanging Gardensu kako bi se slikao, smiješeći se zagonetno, kao što bi se smiješila Mona Lisa, jer si potajno kakao u hlačice. Nalazi li se ta slika na istoj onoj stranici na kojoj ti plešeš po krevetu, po svojem vlastitom komadu površine Mjeseca, dok radio objavljuje prvi korak Neila Armstronga? Ili na onoj kada počinje vrtić Montessori, kada sam stajala vani i slušala kako zavijaš, a onda sam ušla natrag unutra, poražena, da te uzmem u naručje? Možda su slike bile posložene po temi, a ne kronološki. S cijelim jednim odjeljkom rezerviranim samo za sve one prilike kada si napravio neku nepodopštinu. Tjedan u kojem si kliznuo u kupaonicu i porezao se po licu pokušavajući se obrijati poput tate. Situacija u kojoj si pošpricao pješake bojom koja je bila preostala od Holija dok su prolazili ispod našeg balkona. Poslijepodne u kojemu si se hrvao s Pinky, a ona ti je slučajno slomila zub. Koliko si samo puta pao s ljuljačke i raskrvario si bradu u parku Mafatlal? A zatim slike na kojima je i tvoj otac. Noć u kojoj smo se stiskali ispod jedne jedine mreže protiv komaraca, na hotelskom krevetu u Khandali. S obzirom na način kako si spavao raširenih ruku i nogu, jedva da smo imali dovoljno mjesta da balansiramo svaki na svojem rubu kreveta, a da ne padnemo. Nitko od nas nije mogao spavati: zbog vrućine i manjka prostora i komaraca koji su ponirali kroz rupe u mreži. A onda si proizveo zvuk kao da se gušiš i mi smo uspaničeno sjeli u krevetu. Pogledali smo jedno drugo i počeli se smijati - upravo smo te po prvi put čuli kako hrčeš. Album je imao još jedan odjeljak — onaj kosi nazvala sam „kuća od bambusa" i u koji se ta slika također mogla uklopiti. Odjeljak sa slikama na kojima smo nas troje ugodno obuzeti nekom aktivnošću, uhvaćeni u trenutke obiteljskoga sklada. Prije tvojega kupanja igramo se predstave o Ganešu ili pregovaramo s valovima na Chowpattyju, a u pozadini iznad nas zaštitnički lelujaju grane bambusa. Vozimo se
na divovskom kotaču na sajmu u Dasseri ili u Cream Centreu jedemo sladoled trima žličicama iz iste čaše, dok ploča stola od bambusovine sjaji, ulaštena, poput ebanovine. Jesam li zamišljala da će naša budućnost izgledati ovako? Stranice toga dijela albuma otvarale su se jedna za drugom, spremne da pohrane, da proslave svaki incident u našem životu? Ali onda su u žarište ušle druge fotografije i ja sam vidjela kako se pojavljuje mračnija stvarnost. Ona u kojoj kuća od bambusa jednostvno bude otpuhana, a Beatlesi se raziđu. Taj kovitlac prizora potječe iz drukčijeg dijela albuma, obilježenog svađom, sukobima. Prigode u kojima je Dev bio toliko pijan da sam te slala da ga zamoliš da prestane piti. Noći u kojima je boravio izvan kuće, a ti si se neprestano budio i pitao je li se vratio. Svađe zbog tilaka razmazanih po tvojoj glavi svaki put kada bi te Dev odvukao svojem gurujiju Dadaru. Trenutak u kojem te ošamario jer si razbio sat, a ja ga upozorila da te nikada više ne smije dotaknuti. Posljednji je prizor tjednima ostao živ u mojem umu. Zagrlila sam ti glavu, pokušavajući svojim tijelom izvući bol iz tvojega i ljubila ti oči, obraze, nos. Sjedila sam na krevetu i ljuljala te u naručju - gledao si u moje lice i nisi niti plakao, niti govorio. Te sam te noći zadržala pokraj sebe — Dev je spavao na sofi, a to je bilo nešto što je sve češće običavao činiti kako je vrijeme prolazio. Dotaknuo si moje lice dok sam te ljubila za laku noć, a onda si raširio prste da mi pokažeš kako su vlažni. Na trenutak nisam mogla povjerovati - moja stara zakletva da neću plakati - iako su ovoga puta suze tekle zbog tebe, a ne zbog mene. Pokušala sam se okrenuti od tebe, ali ti si me rukom povukao natrag i rekao mi da moram sklopiti oči. Osjetila sam kako tvoja usta dotiču mjesto ispod mojega oka - ispočetka nesigurno, ali nakon toga s više samouvjerenosti. Utiskivao si mi male poljupce kako bi to radio anđeo, najprije u lijevi obraz, pa u desni. Čvršće sam stisnula kapke, istiskujući još suza koje ćeš moći popiti. Svaki nježni kontakt toliko mekan i ugodan da nisam željela da taj osjećaj prestane. Možda inventar mojih slika ne sadrži ništa toliko nečuveno što bi opravdalo toliko sumornu budućnost. Odvjetnik koji bi branio Devov slučaj mogao bi tvrditi da ni u kojem slučaju nisam dokazala da zaslužuje svoju sudbinu. Osim što, zar album straga ne sadrži još jedan odjeljak, požutjelih stranica, izblijedjelih rubova? S nečim tamnim i neoblikovanim što se ponovno budi, neviđeno? Naravno da sam svjesna postojanja toga odjeljka - čvrsto sam ga sklopila kako bih zaključala uspomene koje sadrži. Tvoju krv koja je otišla prije tebe, blizanca tvojem Ašvinu, onoga s kime dijeliš svoje ime. Nekako, nakon svega toga vremena, osjećam kako se ponovno budi u meni, pripremajući se da ponovno potražuje ono što je njegovo. Trebalo je proći malo vremena prije no što sam shvatila što se događa. Da je on taj koji mi tiho šapće, u svim onim trenucima kada su mi usne počele neobjašnjivo drhtati. Da je njegova prisutnost, koja svilenkasto leprša mojim bićem, ono što me tjera da poželim ustati svaki put kada sam u krevetu sjedinjena s Devom. Smijemo se nekoj šali, nas troje, a ja odjednom poželim pobjeći. Dev donese piletinu tandoori ili moje omiljene pakode, a ja činim sve što mogu da ih ne bacim u smeće.
Nikada nisam do kraj shvatila zašto se ponovno pojavio. Možda da me čuva od opraštanja, da se pobrine da se prošlost ne zaboravi. Možda smo previše postali obitelj, a on se želi osigurati da neću pristati na budućnost u kući od bambusa s Devom. Zatekla sam se kako se borim s tvojim ocem oko nevažnih sitnica, postajući sve svadljivijom oko svake odluke koja se mora donijeti. Taj osjećaj preopterećuje moje živce, u meni ključa zazor, sve dok nisam postala spremna da te okrenem protiv Deva. Ali u ovom trenutku dopusti mi da ti pokažem prizor s prednjeg dijela mojega albuma - šetnja po plaži u potrazi za Ganešom. Nalazimo se na pijesku Chowpattija, jutro nakon što je završio godišnji festival. Trčiš uz rub vode, pokazujući u komadiće obojane gline koja se već počela ispirati. Činili smo to tijekom nekoliko proteklih godina - pridruživali se masi ljudi da promatramo Ganeša, njegovu pratnju od bogova i vođa i filmskih zvijezda. A zatim bismo se vraćali sljedećeg dana, da pogledamo od čega su valovi napravili izložbu, što je plima vratila. Pronašao si nekoliko malih dijelova - kovčeg s naopako utisnutim dlanom na kojemu se nalazi sretna svastika, crtež glave. No ti tražiš nešto što će te više zadiviti — drveno poprsje nekoga junaka kojega je odglumila neka filmska zvijezda ili možda napola otopljeno lice, još uvijek prepoznatljivo kao Gandhi ili Nehru. No valovi su danas visoki i pjenušavi i malo toga ostavljaju za sobom. Trebali smo doći kada se plima povlači, a ne kada nadire. Pijesak je gladak i pometen — čak se ni kipar nije vratio svojem poslu nakon jučerašnjeg pohoda svjetine. Podignuo si školjku i bacio je u more, razočaran oskudnošću blaga na plaži. „Hajdemo do akvarija", predlaže Dev, a ti se razvedriš zbog te mogućnosti. Nismo stigli do njega. Na oprilike pola puta do tamo naišli smo na hrpu ljudi na Marine Driveu. Jedni su miljeli uokolo po pločniku, drugi su stajali na parapetu, a neki su se popeli na betonska uzvišenja. Dev nas vuče kroz mase ljudi da vidi što pokazuju. Jedan golemi idol u obliku Ganeša, dvostruko veći od svoje normalne veličine, leži licem prema gore na lukobranima pokraj mora. Dvije su mu desne ruke slomljene, donji udovi rastočeni, ali inače se kip čini zadivljujuće netaknutim, dok mu u donjoj lijevoj ruci još uvijek stoji velika, spiralna školjka. Lice mu krasi izraz smirenosti, kao da je nesvjestan ljudi oko sebe ili valova koji se obijaju o njegovo postolje; potpuno je zaokupljen kontempliranjem o nebu. Na trbuhu mu čuči mala ptica, jednako obuzeta pogledom na more koje uništava kip. Ptica ne obraća pozornost na pokušaje da je otjeraju. Izgleda da nitko ne zna kako se kip našao tamo. „Sigurno leži ovdje još od svitanja, doplutao je tijekom noći", rekao je jedan promatrač. „Glina je preteška, ne može plutati", primijetio je netko. „Čak i da može, kako bi dospjela do tako visoke točke?" „Da se ni ne spominje koliko daleko od plaže na kojoj je izronio." „To je Ganeš o kojem smo pričali", rekao je jedan mladić odjeven samo u krpu oko svojih prepona. „Sjetite se, on može učiniti što god hoće." Ljudi su još više podijeljeni oko značenja te pojave. Dobar znak, tvrde neki, znak da se Ganpati vratio. Da po drugi put blagoslovi zemlju. Drugi su toliko uznemireni neuspjelim uranjanjem da se pentraju do kipa, potičući valove da se potrude i oslobode ga. Ti im se želiš pridružiti, pa te Dev sjeda sebi na ramena kako
bi ti omogućio bolji pogled. Između dva vala netko se trudi podignuti kip potraživši oslonac u jednoj od njegovih preostalih ruku — no glina je toliko mokra da se osipa. Dolazi nalet jakih valova koji mrve idola i more navire kroz lukobrane. Vjetar raznosi kapljice vode sve do mjesta na kojemu stojimo. Kovitla se još valova, poput upozorenja moramo se skloniti dok ono odvlači sve prepreke koje mu brane da pokaže svu moć svoje plime. Posljednjih nekoliko ljudi koji su pokušali osloboditi Ganeša povlače se na sigurnost parapeta. „Oslobađa se!" vikne netko. Naravno, kip se, sada nesputan svojom rukom, počeo ljuljati i pomicati. Ptica podrhtava na njegovu trbuhu, pokušavajući ne obraćati pozornost na tu promjenu okolnosti, a onda odustaje i odlijeće. Još jedan val obavija idola, a onda se čini kao da ga more podiže. Ganeš se lijeno okreće, glava mu još uvijek zuri u nebo, oči su mu još uvijek usredotočene na vječnost. Na trenutak se odmara na posljednjem od lukobrana, a onda počinje svoje putovanje prema pučini. „Ganpati baba maurya", viče svjetina netko baca cvjetne latice, ali one na vjetru dolepršaju natrag. Žene su sve pokrile glave dupattama —osjetivši se samosvjesnom, i ja im se pridružujem. „Odlazi kući, napokon — gle' kako je veseo." Ganpati doista izgleda kao da pluta kroz valove, poput vješta i skladna plivača koji pliva leđno — možda to ipak jest čudo. Dok promatram kip koji odlazi, iz nekoga me razloga preplavljuje melankolija, a ne sreća. Pokušavam razveseliti samu sebe, reći si da se Ganpati vraća kući, da će putovati pučinom oceana i čak potražiti boginju koja živi u moru. No ne mogu se otresti osjećaja gubitka. Sve životne nedaće - mislim na svoje nerođeno dijete, na Sandhyju, pa čak i na njezinu bebu, Ganešova brata. Za čiji sam ja gubitak predodređena u budućnosti? — zadržavam dah kako bih se spriječila da dovršim misao. Čvršće stišćem tvoju ruku dok stojiš između mene i Deva, vičući „Ganpati baba maurya". „Nemoj razmišljati na taj način, didi", govori mi Sandhya, šapćući mi u uho. „Ovo je sretna prigoda, budi sretna poput svih ostalih ovdje." Njezina prisutnost lebdi oko mene, mogu namirisati biljni, zeleni sapun koji je koristila. „Ovo je dan za obilježavanje protoka vremena. Sve troje ćete se vraćati ovamo godinu za godinom, da se čudite koliko je Ašvin izrastao." Ganpati se podiže iznad vode, sunce blista na rubovima njegove zlatne krune, a svjetina kliče. No ja sam u pravu, moje su slutnje istinite, a Sandhyjin je optimizam pogrešno usmjeren. Nikada više nećemo vidjeti Ganeša uronjenog u Arapsko more, ne nas troje zajedno: ti, Dev i ja.
DVADESET I TREĆE POGLAVLJE
Paji je punio svoja pisma dramatičnim opisima ugodnoga druženja koje je, navodno, razvijao s Indirom Ghandi. Naprije pozivi u njezin vrt, zatim razgovori u njezinoj kući, pa onda jednoga dana doručak, drugoga ručak, dok se nije zaogrnuo plastom osobe iz njezina najužega kruga. „Dobar odgoj se uvijek vidi", napisao je u jednome pismu, beskrajno naklapajući o njezinu ponašanju, njezinoj eleganciji, njezinoj sklonosti ka lijepome. „Tako izvanredna, upečatljiva osoba — da nije postala premijerka, mogla je biti pjesnikinja." U drugom se pismu Paji hvalio time kako je pozvao Indiru svojoj kući na večeru. „Tvoja je majka, možeš li to vjerovati, zamolila Sarmilu da joj pomogne da sastavi popis pitanja o ekonomiji. Umjesto da se brine o tome kako da što bolje počisti kuću ili o planiranju jelovnika za tu večeru, gospođa ministarka Darya Ganja željela je zahtijevati objašnjenje o tome na koji se način vlada zemljom. Hvala Bogu što Indiraji nije mogla doći, inače ne bih mogao preživjeti sramotu." Paji je počeo Indirinu imenu dodavati „ji" na kraju, što je bio izraz poštovanja, još otkada je spomenuta mogućnost da se on kandidira na izborima. Toga prosinca, kada je Indira iznenada objavila raspisivanje izbora koji su se trebali obaviti u veljači 1971., Paji je sav bio kao na iglama. „Pokušavaju odlučiti koja bi funkcija trebala biti moja - bih li se trebao kandidirati iz okruga blizu Patne ili s nekoga mjesta u Himachal Pradeshu." No ubrzo je postalo jasno da Kongresna stranka neće izreći takav poziv - veliku donaciju koju su dobili od Pajija iskoristili su da financiraju kampanju nekoga drugoga. Paji je dobro skrivao svoje razočaranje, ponašavši se kao da je sam savjetovao stranci da uzmu nekoga iskusnijega, za veće dobro. „Svi ti navodni borci za slobodu poput Morarjija Desaija pokazuju svoje pravo lice skačući u krevet s HRM-om. Kada zagovaraju Indirajin odlazak rječima Indira hatao, mi bismo njima trebali viknuti: Garibi hatao - maknite siromaštvo." Nikada nisam saznala je li Paji doista skovao frazu „maknite siromaštvo" kao što je tvrdio u svojim pismima ili ju je čuo od nekoga drugoga. Kovanica garibi hatao proširila se cijelom zemljom, odzvanjajući u riječima građana i seljaka, hindusa i muslimana, siromašnih i pripadnika srednje klase (ali, naravno, ne i u govorima bogatih). To je oslabilo HRM i ostatak koalicije koja je pokušala srušiti Indiru, omogućivši joj tako potpunu pobjedu, da je sada imala dovoljno zastupničkih mjesta čak i da, ako to poželi, promijeni ustav. U večeri proglašenja pobjede promatrali smo ljude koji su se veselili na ulici dok su plesali, ispaljivali vatromete i dijelili slatkiše. Slavljenička atmosfera bila je toliko zarazna da sam se zatekla kako s tobom na rukama na balkonu plešem twist. Ispod nas promet je stao, zaustavljen spontanim relijem koji je zauzeo ulicu. „Majka nacije", vikao je neki glas. „Indira Gandhi", odgovarala je svjetina. „Čuvarica naše sudbine." „Indira Gandhi." Pogledali smo u muškarca koji je držao megafon - iza njega se njihao divovski portret Indire koji je držalo toliko naoružanih ruku da bi ih
bilo dovoljno da se suprotstave i Durgi. „Ona će nas vratiti u blagostanje i napredak", viknuo je. „Indira Gandhi", začulo se iz okupljenih masa. Kako je ispalo, ta je noć obilježila kraj našega napretka i blagostanja, a ne njegov početak. Baš smo se spremali na spavanje kada mi je Dev rekao da je izgubio posao. Način na koji se dev izrazio u svezi toga nije bio baš potpuno točan - nije dobio otkaz, već je jednostavno sam otišao nakon jedne svađe. Jedan od glazbenih direktora, koji je stalno obećavao Devu da će mu omogućiti da pjeva odlučio je pružiti priliku nekome drugome. Razbješnjen, Dev mu je rekao neka onda sam pripremi sve potrebno za snimanje svojega novog zlatnog dječaka. Trebalo je proći tjedan dana da se smiri Devov ponos; tjedan, koji je on prosjedio u Tetkinu baru. Kada je bio spreman da se ispriča, Vasant, vlasnik studija, odbio je razgovarati s njim, poslavši svoju tajnicu da mu kaže da su zaposlili nekoga drugoga. Iako sam ja odmah osjetila napad tjeskobe, Dev je bio prilično opušten. „Gdje će pronaći nekoga tko zna sve finte toga posla, koji, poput mene, u jednome danu može obaviti sve što treba kako bi se obavilo snimanje? Pričekaj tjedan dana i vidjet ćeš samoga Vasanta kako puzi pod mojim nogama ispričavajući se. To će biti trenutak da mu kažem da me neće dobiti natrag bez povišice." Tjedan se pretvorio u dva, a Dev je još uvijek izgledao bezbrižan. „Ne brini", rekao je. ,,U cijelom Bombayu ne postoji samo jedan tonski studio." Ali mogao je i biti samo jedan, jer je Vasant proširio glasine po cijelome gradu — kako je Dev zametnuo svađu s Kalayanjijem i zamahnuo na Laxmikanta, kako je pljunuo na nove pjevače koji su došli u studio i kako je samome Lati Mangeshkaru skinuo sve bogove s neba. Ti su događaji presudili Devovoj karijeri u glazbenoj industriji - našao se na svim crnim listama. „Zašto ne bi otišao u Vasant i zamolio ga da barem raščisti zrak?" predložila sam, što je bio korak koji Dev nije htio poduzeti. Provodio je dane kod kuće kao da je na produljenom godišnjem odmoru, a dnevna soba bila je njegov hotel. Za doručak posluga u sobu, kada sam mu pržila jaje, pa lijena kupka i možda novine, pa za ručak ponovno posluga u sobu, a onda drijemanje. Budio se da posluša radijsku emisiju „Po željama slušatelja", moleći me da pojačam ton kada su pjevali njegovi ljubimci. Na večer bi uzimao novac iz moje torbice da ode Tetki, a vraćao se tek onda kada je jedva mogao stajati na nogama. Svaki put kada sam spomenula pitanje naših šepavih financija pogledao bi me uvrijeđeno, kao da sam prekršila neko pravilo lijepoga ponašanja. „Sve sam ove godine tako naporno radio. Barem mi nemoj nijekati pravo na ovaj privremeni odmor. Osim toga, nije li Paji rekao da bi nam mogao pomoći?" Kao nuspojava svega toga odmaranja (na koji je njegovo tijelo valjda bilo nenaviklo) ubrzo su ga počele pohoditi najrazličitije boljetice. Ukočio mu se vrat, bolio ga je mjehur i svakodnevno je masirao bubrege da si olakša pritisak koji je osjećao u njima. Prestao je jesti luk jer mu je uznemirivao želudac, a od kokosa i jogurta „ježila mu se koža". U krevetu je provodio sate vježbajući da izravna kralježnicu — to je za njega postao neki oblik zabave. Odlazio je liječniku svakog trećeg ili četvrtog dana, vraćajući se s bocama kredasto ružičaste tekućine koju mu je smiješao ljekarnik. Ali kada si ti bio u pitanju, bio je u stanju ući u stanje potpune hibernacije. Obuzeo te isti praznični duh kao i tvojega oca: skakao si po njemu dok je drijemao,
jahao mu na leđima po cijeloj sobi. Hrzao je kada si ga vukao za kosu, galopirao kada si mu uvrtao uši i svaki te put zbacio kada si mu zabio lakat među rebra. Uskoro te počeo odvoditi u šetnje i pratiti u školu i iz nje. Navečer si sjedio s njim pa ste se kartali i dijelili čaj i grickalice. Objavio si da se svakoga jutra želiš kupati s tatom, iako si, sve od kada si navršio petu, inzistirao na tome da se kupaš bez moje pomoći. Stajala sam vani i slušala kako vrištite i smijete se - glasnije no što sam se sjećala prigoda kada smo se igrali s vjedrom. Je li bilo ružno od mene što sam ometala tu Devovu idiličnu egzistenciju? Djetinjasto što sam u prsima hranila zazor? Nije to bila ljubomora, govorila sam si — samo sam se brinula kako bi to činila svaka majka, o vremenu koje ste svakoga dana provodili zajedno. Što ako se utjecaj tvojega oca pokaže štetnim? Što ako završiš kao i on? Što ako ti jedina ambicija bude da svaki dan spavaš deset sati i odlaziš Tetki na piće? Pokušala sam to kompenzirati kad god sam mogla. Svaki put kada bi Dev počeo sa svojim obredom ispijanja pića s ledom, mamila sam te u kuhinju da jedeš vruće purije pržene u dubokoj masnoći. Uzimala sam te od Deva kad god te sušio ručnikom ili ti češljao kosu ili ti rezao nokte. Inzistirala sam na tome da te poneko jutro ja vodim u školu, usprkos Devovim uvjeravanjima da mu nije teško to činiti. Kada je preklapao papir da ti napravi brodić, ja sam te učila kako da ga preklapaš na kompliciraniji način da bi napravio zrakoplov. Podmićivala sam te voćnim štangicama i kupovala ti ledenu Colu — no što sam se više trudila, ti si se više vezao uz njega. A onda je svanuo dan kada sam shvatila protiv čega se borim. Počelo je tvojim skakutanjem uokolo po krevetu dok sam ja pokušavala vratiti zastore iznad vrata koja su vodila u dnevnu sobu. Dev je prethodne večeri došao na briljantnu ideju da ih skine kako bi ih omotao oko sebe i tebe poput sarija. Iznenada ste se vas dvojica počeli hrvati - najprije na krevetu, a onda na podu. „Ja sam Superman", rekao je Dev. „Ja sam Kong Kong", rekao si ti, pokušavajući primiti svojega oca u zahvat — škare. Dev je pazio da se uvijek služi samo s djelićem snage kada se igrao s tobom - danas ti je dopustio da omotaš noge oko njega i prikliještiš ga za pod. Nisam sigurna što se dogodilo nakon toga, ali tvoje je tijelo tresnulo o stolac na kojemu sam ja stajala, izbivši mi ga ispod nogu, pa sam pala na pod. Šipka je pukla po sredini, zastor se rasparao, a nekolicina obruča zakotrljala se sobom. „Kakvo je to huliganstvo?" vrisnula sam. „Što vi mislite, da je ovo hrvački ring?" Ni ti ni Dev niste odgovorili - šutke ste zurili jedan u drugoga. Bacila sam na tvojega oca komad potrgana zastora i bijesno udarila nogom o pod. „Odgovorite mi", viknula sam. „Je li se tako ponaša kod kuće?" Na moje zaprepaštenje vas ste se dvojica, još se uvijek gledajući, počeli hihotati. Dev je podignuo komad zastora i bacio ga na tebe, a ti si od smijeha pao na leđa. Omotao ga je oko glave kao i jučer, pretvarajući se da je to rub sarija. Ustao je i počeo plesati, a obruči su mu lupkali po čelu poput zvončića na defu. Skočio si s poda, veselo pljesnuo rukama i pridružio mu se u plesu. „Moj mi je dragi donio sari iz Bikaneera", pjevao je Dev, trgajući komad tkanine kako bi ti ga omotao oko glave.
Stajala sam tamo, oduzeta zbog nestvarnosti situacije. Izgledalo je da se ti i Dev dobro zabavljate - što sam ja trebala napraviti - pridružiti vam se? Tada sam se sjetila slomljene šipke, potrganih zastora, ruganja na moje riječi. Odšetala sam do mjesta na kojem si plesao i strgnula krpu s tvoje glave. Taj je čin polučio željeni učinak. Primio si se za glavu, šokiran. Dev je zašutio usred rečenice. „Sve je ovo jako lijepo i fino", rekla sam, uspjevši održati glas pod kontrolom. „No u kući ima samo dala, a treba i platiti Ašvinovu školarinu. Varaš se ako misliš da si zbog hrvanja i plesanja dovoljno dobar otac. Zašto ne pronađeš posao, umjesto što provodiš život ponašajući se poput budale?" Sa zadovoljstvom sam promatrala kako se Devovo lice urušilo. Okrenuo se licem prema zidu, dok mu je krpa još uvijek smiješno visjela s glave. Dok je nekoliko puta duboko uzdahnuo, obruči su zazveckali. Kada se ponovno okrenuo prema meni, vidjela sam da si je uspio izmamiti suze na oči. „Kako tužne i osjećajne suze. Sigurna sam da će impresionirati Ašvina. Možda bi ih trebao negdje spremiti i izvući svaki put kada te upita zašto si još uvijek nezaposlen." Dev je isteturao iz sobe. Ti si gledao u mene, širom otvorenih očiju. „Žao mi je", rekla sam i ispružila ruku. „Mama i tata katkad se i posvađaju, ali mi te uvijek volimo." Umjesto da mi priđeš, ti si se povukao od mene, okrenuo se i otrčao kroz vrata, kao da bih mogla pokušati da te ozlijedim. Neko sam vrijeme samo stajala tamo u tišini, još uvijek držeći krpu s tvoje glave. Zatim sam uspravila srušeni stolac i pokupila obruče koji su se otkotrljali ispod kreveta. Stala sam na vratima druge sobe, imobilizirana onime što sam vidjela. Dev je sjedio na sofi sklopljenih očiju, ispružena vrata kao u kućnog ljubimca koji čeka milovanje. Ti si mu klečao u krilu držeći njegovo lice između dlanova, saginjući se da ljubiš suze s njegova obrasla, psećeg lica. Možda, da sam bila plemenitija, možda da mi je učinjena manja nepravda, mogla bih biti velikodušnija, mogla bih mirnije reagirati. Shvati, Ašvine, tvoj je otac istovremeno bio i moj suprug, muškarac koji me lišio mojega prvorođenca, muškarac koji se ponovno pripremao da uzurpira moje pravo. Ti si bio zbroj mojih životnih postignuća, razlog mojem postojanju — nije bilo nikakve šanse da se predam. Nikada te ranije nisam vidjela toliko jasno kao toga puta, uokvirenog okvirom vrata - bio si nagrada na natječaju koju sam morala osvojiti. Moraš shvatiti da nisam željela biti okrutna; niti te večeri, niti u danima i noćima koje su uslijedile. Bila sam prezauzeta kovanjem strategije, pitajući se na koji ću se način boriti da zadržim ono što je bilo moje. Znala sam da si osjetio moju udaljenost - način na koji si cendrao, način na koji si me slijedio uokolo da privučeš moju pozornost, način na koji si se vješao o mene pokušavajući se ispričati. Sjeti se, moja nenaklonost nije bila uperena protiv tebe, već protiv tvojega oca. Vizija o kući od bambusa, gdje sam mogla postupno ponovno osvojiti tvoju naklonost, bila je prekrhka, a da bih riskirala s njom. Umjesto toga, počela sam zamišljati budućnost bez Deva. Povjerila sam tu ideju Zaidi da ispitam njezinu reakciju. „Možda ću pobjeći s Ašvinom, odgojiti ga negdje u nekom malom,
bezimenom gradu. Ponovno ću početi raditi, neću to spomenuti ni Pajiju - živjet ćemo od onoga što ću ja uspjeti zaraditi." Na moje iznenađenje, ona je ostala zaprepaštena. „Izgubio je posao - kako možeš pomisliti na to da ga napustiš u takvom trenutku? Pomisli samo koliko bi to izgledalo sebično, pomisli što bi ljudi rekli." Pokušala sam se usprotiviti i reći da se Dev nikada nije dobro brinuo za obitelj, da mu je nedostajalo pogona, da više nisam mogla podnositi njegovo pijenje - što je sigurno bila aktivnost kojom je izražavao svoje nezadovoljstvo mnome, svoje razočaranje u život. Ali Zaida je na to samo frknula. „Jesi li jučer vidjela gongu, njezino plavo oko i rasječenu usnu? Ako ništa drugo, tvoj se Dev barem raznježi kada popije; kada je on u pitanju, alkohol nije gorivo koje pokreće njegovu šaku. A pogledaj gospodu Dugal, koja tamo smireno sjedi dok njezin suprug ispija jednu za drugom. On slini kada se napije, pa ona u svojoj torbici nosi rupčić da iza njega otre pljuvačku. Tvoj Dev je možda ostao bez posla i ima svoje loše navike, ali još je uvijek dobar otac, to moraš priznati." Shvaćala sam što je time mislila. Ljudi su očvrsnuli zbog supruga koji su tukli, derali kožu, lomili kosti i zube. Oni bi se narugali mojim razmaženim pritužbama, nasmijali bi se i rekli da se moje razočaranje ne može usporediti. Možda bih imala bolje šanse da me Dev katkad ošamario, izbio mi zub, napravio modricu na oku. Tada bih barem, kada bih odlazila, mogla pokazati svoje rane, dati svijetu razlog. Sa svojim sam planom zapela u slijepoj ulici. Zaida je istaknula njegovu manu, koja ga je učinila neizvedivim. Udata je žena, a bez supruga, teško mogla očekivati da će preživjeti u malome gradu, rekla je. „Odrali bi te iz čiste zabave, navalili bi na tebe poput vukova." Izgledalo je da je Dev nešto naslutio jer je pokušao iscijediti sućut, napadno iskazujući koliko pati. Počeo je svakoga jutra sam nevješto pržiti svoje jaje, promatrajući me tužnim, tupim pogledom svaki put kada bi se žumance prolilo 1 stvrdnulo na tavi. Prestao je slušati radio i drijemati preko dana, provodeći usamljene sate na sofi, zureći u kalendar. Nosio je najtamnije košulje koje je imao, s hlačama koje su bile antracitno sive, da mi pokaže kako se jadno i tužno osjećao. Jednoga sam dana čak pronašla novine u kojima su oglasi ispod naslova „Nudimo posao" bili zaokruženi crvenim — no, koliko ja znam, nikada nije krenuo dalje od toga. Često te grlio i provodio vrijeme igrajući se s tobom tako da ja to vidim što je više moguće. Bezuspješno pokušavajući igrati na moje majčinske osjećaje. Ti si shvaćao opasnosti bolje od tvojega tate. Izmigoljio si iz njegova demonstrativnog stiska svaki put kada si osjetio da bi to ponovno moglo potaknuti moju distanciranost. Kad god je izbila svađa, skrivao si se u kupaonicu dok vikanje ne bi jenjalo, kako bi izbjegao da budeš prisiljen birati stranu. Naučio si tako skrupulozno dijeliti svoju ljubav kao da si učio za diplomata. Katkad sam osjetila krivnju kada sam vidjela tvoju sve veću opreznost — uvijek si dozirao svoje nepodopštine, tvoj smijeh više nije bio nesputan. Ali nisam bila u stanju da se otresem svoje napetosti, bila sam nesposobna da te izbavim od potrebe da oko mene hodaš na prstima. Jednoga sam se poslijepodneva vratila iz dućana i u stanu nisam zatekla ni tebe, ni Deva. Pinky je na odmorištu preskakala konopac, što je bila jedna od mnogih djevojačkih aktivnosti na koje ju je poticala gospoda Dugal. „Striček ga na terasi uči
da pušta zmaja", rekla je, a njezini su se zdravi obrazi tresli dok je preskakivala., Još jedna beskorisna dječačka aktivnost." Dok sam se uspinjala stubama, ona je zakolutala očima. Koliko je prošlo (već pet i pol godina?) od onih noći zamračenja na terasi? Kada sam plesala valcer s tobom na mjesečni, s tvojim usnama na mojoj dojci? Sada, dok sam zurila prema kraju iste te terase, izgledao si tako odraslo, stežući uzicu zmaja u svojoj ruci s toliko mnogo odlučnosti. „Povuci!" vikao je tvoj otac pustivši zmaja papir je zašuštao, krhka su se rebra ugibala na vjetru. Baš kada je izgledalo da će zmaj uživati u dražesnom uspinjanju, nos mu je naglo zaokrenuo i zaronio natrag prema zemlji. „Otpusti još uzice!" viknuo je Dev, ali ti si bio previše zatravljen spektaklom pada, a da bi reagirao. Zmaj je pao na terasu i ostao ležati poput ranjene ptice; trokut papira stršao je u zrak poput slomljena krila. Ja bih te, sasvim sigurno, bolje mogla naučiti da upravljaš zmajem. Naš nas je sluga Kesar u Darya Ganju u tajnosti podučio toj muškoj djelatnosti. Sjećam se poslijepodneva tijekom kojega je Roopa mojega zmaja uvela u sukob sa svojim kada sam ja, na njezino veliko iznenađenje, uspjela presjeći uzicu njezina zmaja. Kako bi se iznenadio da saznaš kako je tvoja majka i u toj aktivnosti bila učinkovita. „Danas će te mama učiti kako da uzdigneš zmaja", objavila sam sljedećega poslijepodneva dok si prikupljao svoje zmajeve i uzice. „Možda to nećeš povjerovati, ali u svojim najboljim danima tvoja je majka u tome bila prava stručnjakinja." Moje je srce potonulo kada si se oneraspoložio. „Ali uvijek idem s tatom. Htio mi je pokazati trik kako da mi zmaj poleti u krugu kroza zrak." „Tata je danas malo umoran", rekao je Dev. ,,I mama ti to može pokazati." Pogledao je u mene s nadom, veseo zbog mogućnosti da bude od pomoći. Na terasi smo uzicu privezali za zmaja i, kada je bio u zraku, potrčala sam prema tebi. Dok sam ti pomagala da ga privlačiš i otpuštaš, tvoja se rezerviranost počela topiti. Zmaj je poletio u nebo, lebdeći mimo najviših zgrada, dižući se i onkraj sunca, činilo se. Kada je bio tek jedva vidljiva krpica nasuprot oblacima i kada se šuštanje papira više nije moglo čuti, zaškiljio si kroz priklopljene oči. „Tako je visoko", prošaptao si kao da si odjednom shvatio kako je udaljen bio drugi kraj uzice koja se istezala iz tvoje ruke. „Ne brini, dušo. Vidio si zrakoplove na nebu, zar ne? Oni lete još i više. Jednoga ćeš dana vidjeti i sam - ići ćemo gore zajedno, u zrakoplovu, putovat ćemo na neko novo i predivno mjesto. Bi li to volio?" Zurio si u zmaja, namrštivši obrve. Zatim si se okrenuo prema meni. „Zar tata neće biti usamljen, tako potpuno sam?" Osjetila sam da sam se zacrvenjela. Pokušala sam održati melodiozan, bezbrižan glas. „Povest ćemo i njega, naravno. Nisam ga namjeravala ostaviti." Pogledom si ispitivao moje lice, možda da odlučiš može li mi se vjerovati. Baš kada sam pomislila da će tvoje sljedeće pitanje zarezati poput skalpela i razotkriti moje najtajnije namjere, tvoj se izraz lica opustio. „Kamo ćemo ići?" upitao si. Još neko vrijeme nakon toga i dalje sam uspijevala držati se svoje maštarije o nas dvoje koji zajedno bježimo od Deva. No ti si uspio izbrisati i posljednje njezine ostatke u noći prije tvojega šestoga rođendana, kada sam te upitala što bi volio dobiti
na dar. „Želim da poljubiš tatu", odgovorio si. Gorljiv izraz tvojega lica nije uspio prikriti plimu nesigurnosti koja se uzdizala u pozadini. U meni je narasla krivnja. Kakva sam ja to majka postala kada te nastavljam tjerati da prolaziš kroza sve to? Pritisnula sam tvoje lice uz moje. Idućega smo dana stajali svatko s jedne tvoje strane, Dev i ja, i pomagali ti da narežeš tortu. Nakon što si ugasio svjećice, poljubila sam tvojega oca, kako si zatražio. „Ništa se neće dogoditi", rekla sam ti stišćući te u naručju kako bih ti ulila osjećaj sigurnosti. „Mama i tata su u redu, pa možeš prestati mučiti tu svoju malu šestogodišnju glavicu." Ali ja nisam bila u redu. Moj zazor prema Devu nije se utišao, samo se pritajio u meni i dobivao na vremenu. Sve sam više bila u vlasti tvojega nerođenog brata od prije petnaest godina: njegova me fantomska prisutnost došla progoniti. Nije se pojavljivao u mojim noćnim morama, stvarajući jezovite prikaze sobe iznad dućana s vodoinstalaterskim potrepštinama, niti krvave vizije. On se infiltrirao mnogo profinjenije, šaljući pitanja koja su mi se rojila u mozgu svaki put kada sam vidjela Deva da se igra s tobom. Kako te tvoj otac mogao tako grliti i ljubiti i hrvati se s tobom bez i najmanjeg uboda krivnje? Zašto bi nekome bilo dopušteno da uživa u takvoj tvojoj privrženosti nakon što je tvojem malom blizancu oduzeo priliku da živi? Pokušala sam argumentima umiriti samu sebe - nije li se Dev ponašao pokajnički, nisam li i ja bila kriva za to? No tvoj je blizanac uvijek imao savršen odgovor na moje dvojbe. Što ako priča završi tako da svojega oca zavoliš više od svoje majke - gdje će onda u tome biti pravde? U lipnju si počeo pohađati osnovnu školu St. Xavier. Uspjeli smo te upisati preko jedne od Pajijevih veza. Školarina je bila tri puta veća od one koju smo plaćali za tvoj vrtić, a sada je trebalo kupiti i uniforme i školske knjige. Morala sam zamoliti Pajija da poveća iznos novca koji nam je slao svakoga mjeseca otkada je Dev dao otkaz. „Dev je pronašao neke vrlo obećavajuće poslove", napisala sam. „Uskoro će početi raditi." Kao odgovor na to Paji je izrezao jedan članak iz novina koji je govorio o tome kako se premijerova „Zelena revolucija" pokazala uspješnom. „Indira je uspjela izbrisati sliku o Indiji kao o prosjačkoj kantici - nadajmo se da ćeš i ti uskoro slijediti njezin primjer." Sada se već činilo da se Dev potpuno pomirio sa svojim statusom nezaposlene osobe — pripremio se na dugačko šlepanje. Jedne me večeri čak upitao što mislim o tome bismo li trebali ići na još jedno dijete. „Munna se katkad čini usamljenim, osjećam da ga zakidamo. Pomisli samo, kada nas dvoje budemo mrtvi, on će imati nekoga tko će mu biti najbliži srodnik." Zaprepašteno sam zurila u njega. „Ne možemo si priuštiti čak ni to da Ašvinu kupimo drugi par cipela - kako misliš da si možemo priuštiti još jedno dijete?" „Bog će se pobrinuti za to. Osim toga, ne misliš li da bi tvoji roditelji bili presretni kada bismo im podarili još jednog unuka?" Trebalo mi je malo vremena da shvatim što je Dev želio reći - drugo bi dijete natjeralo Pajija da nam šalje još novca. „Možda bi jedan od njih mogao biti inženjer — možda čak i astronaut - a drugi liječnik. On bi to volio, zar ne, tvoj otac? - da njegov unuk postane liječnik, što on nije uspio ostvariti."
Okrenula sam se, pretvaravši se da nisam čula Devove riječi. Reci mu, tjerao me neki glasić u meni. Reci mu da bi nas već bilo dvoje, Ašvin i ja. Da on nije... Usredotočila sam se na rub svojega jastuka i prisilila se da ostanem nijema. ,,I, naravno, ako bi rodila djevojčicu, sve bi bilo drukčije. Ona bi bila naša mala princeza - svi bi je mazili - Munna, ti i ja."
DVADESET I ČETVRTO POGLAVLJE
Rat koji se urezao u naše postojanje začeo se na granici s istočnim Pakistanom, stotine kilometara od mjesta na kojem smo živjeli. Mjesecima sam već čitala o tamošnjim događajima - o izborima na kojima su Pakistanci glasovali protiv godina iskorištavanja, brutalnosti s kojom su Pakistanci iz zapadnog dijela zemlje ugušili pobunu koja je buknula kao rezultat toga iskorištavanja, o milijunima izbjeglica muslimana iz Bengalija koje su se nakon toga slijevale u Indiju. Kako sam mogla i zamisliti da bi nešto toliko udaljeno moglo izazvati tako neumitnu promjenu kod nas? Trebalo je neko vrijeme da taj sukob stigne do nas. Kako su se gomilali prigovori na ponašanje Istočnobengalaca od strane njihovih zemljaka, tako su povici sa zahtjevom da Indira umaršira u zemlju bili sve glasniji. „Natjerat će svijet da nas prihvati kao osloboditelje, a ne agresore, tako da Amerika neće moći doći poslije nas i stati u obranu Pakistana", objasnio je Paji. Tvrdio je da se nevolja valja već dulje vrijeme, još od Razdiobe. „To je bio još jedan odraz britanske genijalnosti: spojiti tako udaljene regije čiji stanovnici čak ni ne govore istim jezikom; i to samo zato što su muslimani. Hoće li sada ljudi napokon shvatiti koliko je religija bezvrijedna?" Početkom prosinca Pakistanci su se zaletjeli i izvršili nepromišljen napad na Indiju. To je bio upravo izgoVor, koji je Indira čekala. „Nema druge mogućnosti, osim da napadnemo", objavila je. Godina 1962., 1965. i sada 1971. - pripremanje za ratne uvjete činilo se toliko poznatim da je to mogao biti i način na koji smo bilježili protjecanje vremena. Spremila sam velike komade papira za zamračivanje iz 1965. - izvukla sam ih ispod rođendanskih papirnatih ukrasa i postavila na prozore. Ponovno smo počeli sa starom rutinom — uredi su se zatvarali u 16 sati, u kinematografima su otkazane večernje predstave, šećer i kerozin su preko noći nestali s polica dućana. Policija je savjetovala pješacima da nose bijele košulje kako ih po noći ne bi pregazila vozila javnoga prometa. „Samo okorjeli alkoholičari posjećuju barove", izvještavale su novine, što je bila rečenica vrijedna Tetkine rupe. Drugoga su dana počele glasine da pakistanske uhode ruju po cijelome Bombayu i izvještavaju o neprijateljskim zrakoplovima na Madh Islandu. Gospođa Dugal je opet počela mrmljati o sumnjivim stvarima koje se događaju u kući, ali umirila se kada sam je podsjetila da su ovoga puta naši istočnopakistanski saveznici također muslimani. Iako je rat trajao dva tjedna, što se tiče praktičnih razloga, za mene je bio gotov već četvrtoga dana. Pad Dacce, oslobođenje Bangladeša, drama oko Nixonova slanja Sedme flote na Indiju - što se mene tiče, sve se to moglo događati i na drugom kontinentu. Jedina vijest koja se donekle, mutno, zadržala u mojem sjećanju je slika iz novina koja je prikazivala slijetanje sovjetske svemirske letjelice na Mars. Dan ranije, subota, počela je prilično nevino. Ti si inzistirao na tome da s ocem podijeliš prženo jaje, pa sam njemu ispekla još jedno. On se osjećao pomalo
mamurno, pa sam mu umjesto čaja skuhala kavu, koju ti je dopustio da pijuckaš. Bio je praznik i Dev se nije kupao do podneva — jutro je proveo u pidžami, hrvajući se s tobom na krevetu. U jednom trenutku, dok sam u kuhinji razvlačila chappatije, dovukao si svojega oca da mi pokažeš kako si mu dobro nasapunao lice prije brijanja. Nekoliko minuta kasnije ponovno si dotrčao, da mi pokažeš kako je tata zauzvrat tebi nasapunao lice. Došao si i treći put, s oznakom od pepela na čelu — Dev te poslao u potragu za voćem koje bi ponudili Ganešu. Za vrijeme ručka Dev je izvukao jednu od pretjerano velikih boca piva koje je čuvao u hladnjaku. „Popit ću samo ovu", rekao je kada se suočio s pogledom mojih očiju. „Da pročistim bubrege - osjećam da ne mokrim koliko bih trebao." Sve od kada je prestao raditi, uvijek je pronalazio neki terapeutski razlog da malo popije preko dana — pivo za bolje mokrenje, wiskey da spriječi prehladu, rum koji bi trebao izliječiti bol u njegovu vratu. Odmaknula sam ti ruku kada si je ispružio da mu pridržiš čašu dok je on u nju lijevao alkohol. Kasnije si želio otići na terasu da promatraš neprijateljske zrakoplove, ali te Dev uvjerio da bi to bilo previše opasno, usmjerivši te umjesto toga prema balkonu. Savio je komad papira napravivši teleskop i zamolio te da promatraš nebo dok on malo odrijema. Zaida se pojavila pola sata kasnije i stavila na gramofon jednu staru ploču Beatlesa koju je pronašla u stanu svojega nećaka. Dok su oni pjevali o tome da rade naporno kao psi, ti si ih pratio lajući. Te je večeri ulicu zakrčilo više automobila no što sam ikada vidjela subotom. Možda su ljudi već postali klaustrofobični nakon dviju noći zamračenja. Promatrali smo ih s balkona; fiate i ambasadore koji puze ispod neupaljenih uličnih svjetiljki, vozače koji su trubili agresivnije no obično kako bi kompenzirali zamračene farove. U sedam se oglasila sirena za zračnu opasnost. Uletio si unutra da isključiš svjetla još te uvijek uzbuđivala ta novina (za sada su sve to bile lažne uzbune). Čak i nakon što su se oglasile sirene za prestanak opasnosti, inzistirao si na tome da svijeće ostanu gorjeti i da sjedimo u mraku. I tako je Dev počeo pjevati, ponavljajući Saigalovu izvedbu iz prošloga rata. Na trenutak sam se prenijela u prošlost, kada si bio beba i ležao u mojem naručju, kada sam promatrala kako njegov glas tvoje blistave oči puni mirom. Sada, dok si sjedio na krilu svojega oca, meškoljio si se, mahao nogama i bubnjao po stolcu, nesinkronizirano s ritmom njegovih riječi. Jedno je stopalo kružilo po podu, kao da živi vlastitim životom, plešući twist. „Možemo li sada slušati Beatlese?" upitao si čim je Dev prestao pjevati. Te smo noći morali upaliti svjetlo da te uspavamo - tama te previše uzbuđivala. Idućega dana, šestoga prosinca, bio je ponedjeljak. Nisam znala hoće li tvoja škola biti otvorena, no ipak sam ti rano ujutro odjenula uniformu. Na uglu smo čekali do devet, ali školski autobus nije došao. Dev je još uvijek spavao kada si nahrupio u spavaću sobu. Probudio si ga vičući: „Danas nema škole." Možda je providnost bila ta koja te zadržala kod kuće da taj posljednji dan provedeš s Devom. Iako, da nisi bio kod kuće, ja bih možda bila manje rastresena i bila bih smirenija, pa bi stvari ispale drukčije. Toga jutra, kada ti je Dev ponovno dopustio da razbiješ žumance na njegovu jajetu pečeno na oko, nešto je ušlo u mene.
Osjetila sam kako mi se grudima polagano širi vatra kada si ga nasapunao i hrvao se s njime i ponovno dotrčao s pepelnim znakom na čelu. „Još uvijek imaš pivo za svoj problem?" primijetila sam kada si je Dev za ručkom nalio drugu čašu. „Možda ne trebamo mokriti baš toliko često kako ti to misliš." Dev je praznu bocu bez vučno spustio na stol, kao da bi i najtiša buka mogla pomaknuti moj bijes na višu razinu. Sjedio je za stolom i zurio u mrvice na svojem tanjuru kao da čeka dopuštenje da dotakne svoje pivo. „Što je, sada nešto drugo nije u redu? Lakat, možda, ili vrat? Zaboravila sam: bih li ti za to trebala donijeti rum ili whiskey?" Dev još uvijek nije progovorio. Pogledao si u njega, pa u mene, skrivajući lice iza vrča s limunadom. „Pa?" rekla sam. „Hoćeš li mi odgovoriti ili moram pozvati Tetku da postavi dijagnozu?" „Samo jedanput", rekao je Dev nježno i tiho, odmahujući glavom. „Samo jedanput." „Samo jedanput što? Reci glasnije, možda bi i tvoj sin to htio čuti. Bi li se barem jedanput moglo dogoditi da se novac za školarinu ne profućka na alkohol? Ili bi barem jedanput tatica mogao probaviti svoj ručak bez pića?" „Ti si ta koja ne može probaviti ručak, a da se nakon svakog obroka ne posvađaš sa mnom." Dev je odgurnuo stolac, srušio ga i ustao tako naglo da se pivska boca prevrnula i otkotrljala sa stola. „Volio bih kada barem jedanput ne bi sa mnom razgovarala s toliko omalovažavanja. Dan za danom vježbaš svoj jezik da izgovara samo pogrde. Ako ne meni za ljubav, onda barem razmisli što Munna sada mora osjećati." „Što Munna mora osjećati? Promatrati te kako svakoga poslijepodneva nezaposlen teturaš po kući, gutajući svoja pića. Je li to model po kojem želiš da odrasta?" „Da, da, samo ti nastavi. Reci mu koliko je njegov otac beskoristan, kako čak ne može pronaći ni posao. Nemoj misliti da nisam shvatio tvoju shemu. Pokušavaš Munnu okrenuti protiv mene još otkada se rodio." Dev te zaštitnički zagrlio kao da ću te odvesti od njega, a to me dodatno razbjesnilo. „Nisam ja ta koja ga okreće protiv tebe, ti si taj, s tim svojim uvijek istim ponašanjem. Njemu je sada šest godina, ima uši i mozak, može i sam vidjeti kakav je njegov otac." ,,A što je s njegovom majkom, vidi li on kroz njezinu nepogrešivost? Toliko profinjena, toliko dobra prema svima, uvijek maršira uokolo s nosom u zraku, uvijek radi ono što njezin otac nalaže. Umjesto što je došla za mnom i uništila moj život, zašto se nije udala za svojega Pajija?" Nisam sigurna koliko smo se dugo svađali. Sjećam se da si u jednom trenutku ustao i izgubio se na svojem uobičajenom mjestu za skrivanje u kupaonici. Sjećam se da sam izvukla na površinu svaku uvredu koje sam se mogla sjetiti, od Roope do Freddyja i mojega miraza, a Dev je učinio isto. Samo je sjena u meni, fantomska prisutnost tvojega nerođenog brata, ostala neprizvana.
Prekinulo nas je zvonce na vratima. Bio je to poštar koji je isporučio pismo iz Delhija, a koje je stiglo s Pajijevim nepogrešivim smislom za pravi trenutak. Kada sam se vratila u sobu, Deva tamo više nije bilo: odmarširao je na balkon. Bijes u meni bio je toliko sažet u jednu točku da sam ostatak poslijepodneva bila u stanju krajnje izoštrene, bistre svijesti. Osjećala sam se poput glumice usred stanke u predstavi, usredotočujući se na drugi čin. Dok je Dev na balkonu pušio jednu cigaretu za drugom, ja sam odlučila za večeru pripremiti patlidžane, pa sam ih pekla iznad otvorena plamena. Narezala sam rajčicu i krastavac, posloživši ih za salatu. U jednom si me trenutku zamolio za pomoć pri sklapanju kompasa, a ja sam pritisnula toliko snažno da je igla probila tvoju bilježnicu. Pročitala sam Pajijevo pismo oblijepljeno novinskim izrescima o Indirinim najnovijim postignućima. Na površini mojega bijesa Pajijeva uobičajena lepeza prijedloga i prikrivenih pokuda nije ostavila ni najmanju ogrebotinu. Točno u sedam ponovno se oglasila sirena. Sjedio si za stolom, crtajući krug za krugom kao da si hipnotiziran. Ja sam ugasila svjetla i šibicom upalila sve svijeće. Kada su proplamsale, mislima mi je proletio odsječak neke poznate melodije. Sjedila sam u tišini i čekala da Dev dođe s balkona. Olovka s tvojega kompasa škripala je po papiru i zapinjući iscrtavala zaobljene linije. Izgledalo je da je prometna buka manja no prethodnoga dana. Sjećam se da sam to primijetila između zavijanja sirene; automobili su trebali stati uz rub pločnika. Povremeno je netko koristio prednost prazne ceste: čula sam kako zuji kroz noć. Dev se napokon pojavio i, na trenutak, ja sam se pokolebala. Osjećala sam kako nas pritišću događaji od toga poslijepodneva - jesam li imala želudac da okončam nedovršeni! svađu? A onda, kroz tamu, Devov je prkosni, izazovni pogled susreo moj. Odmah sam se naelektrizirala. „Gle', Ašvine" rekla sam. „Tata je ušao." Čak i tada, imali smo šansu. Ja sam mogla dati oduška svojem sarkazmu, a Dev je mogao odabrati da ga ignorira. Mogao se vratiti na balkon ili otići Tetki usprkos zamračenju, poput onih likova iz Times of India. Na posljetku, znali smo za sve mogućnosti: te smo uloge odglumili već toliko mnogo puta. No tada mi se u misli vratila ona neprepoznata melodija. Skinula je krinku preplavivši mi svijest, ščepavši samo središte mojega mozga. „Tata će nam pjevati", čula sam se kako kažem. „Pjesmu koju je godinama pjevao kako bi mamu učinio svojom." Nikada nisam razmišljala o sebi kao o sadistu; uvijek sam ostajala s one strane samonametnuta sustezanja. No sada sam osjetila poriv da iskušam okrutnost poput nekakva eksperimenta, da vidim kakav bi učinak imala na Deva. Željela sam prizvati nešto doista opako, iskusiti uzbuđenje kada poteče s mojih usana. „Znaš na koju mislim, zar ne? Onu koju tata voli pjevati kad god mu se pruži prilika? Onu na koju je potrošio cijeli svoj život, ne radeći niša drugo? Problem je u tome što nitko svih ovih godina nije smatrao da je dovoljno dobro pjeva da bi je snimio." Nisam primijetila nikakav vidljiv učinak na Deva pa sam zarovala dublje kako bih bila sigurna da ću dosegnuti do njega. „Hajde da je zajedno pjevušimo - izgleda da ju je tata zaboravio, ali mi ga možemo podsjetiti. Znam da više voliš Beatlese, ali obećavam ti da ćemo ih slušati kada tata završi." S tim sam riječima počela glasnije
pjevušiti kako bih prekrila tvoje proteste da je ne želiš pjevati. Podignula sam te na ruke i zavrtjela po sobi, pružajući Devu preuveličanu podršku. Neki me glas u meni upozoravao da prestanem, ali ja sam nastavila, nesposobna da se zaustavim. „Izgleda da čak ni to ne može navesti jadnog taticu da se sjeti - možda mora čuti i riječi. Hajde, Ašvine, ovo je zabavno, moraš mi se pridružiti kako bismo mu pomogli." Počela sam pjevušiti i riječi, izmišljajući nove stihove, preuveličavajući intonaciju da bude što podrugljivija. „Hoćeš li rasvijetliti tamu u mojem srcu? Rasplamsati vatru u mojem životu. Nitko ne želi slušati tu pjesmu. Pa je ja pjevam kod kuće svake noći." Otimao si se dok sam ja grabila tvoje ruke i tjerala te da plješćeš u ritmu stihova. Ispjevala sam još nekoliko stihova, dok mi Dev nije viknuo neka prestanem. „Zar ne vidiš da plače?" Došao je do mene i uzeo te iz mojega naručja. To što te fizički uzeo iz mojega naručja iskristaliziralo je sav moj bijes. Nagonski sam krenula u napad. „Ti se toliko brineš za svojega sina", rekla sam, dok je netko u meni žurno osmišljavao tekst. „Prije no što se previše veže uz tebe, zašto mu ne kažeš što si učinio?" „O čemu govoriš?" „Ti to jako dobro znaš - o onome kojega si me natjerao da pobacim, o onome čiji si život trampio za ovaj stan. Želiš li ti to ispričati Ašvinu ili ja to trebam učiniti?" „Jesi li luda? Zar si potpuno izgubila razum?" „Ašvine, poslušaj me, mama ti mora ispričati jednu priču. Ovaj čovjek koji te drži na rukama, on nije samo tvoj tata, već je i tata još jednog djeteta." „Kako se nakon svih tih godina još uvijek možeš držati tih gluposti? Ti si bila ta, ne ja, koja je..." „Slušaj me, Ašvine, sestra ili brat koji je bio u maminu trbuhu, shvaćaš li? Nikada nećemo znati što je bilo, jer, prije no što se moglo roditi, tata ga je ubio." „Zatvori svoja glupa usta", rekao je Dev i, još te uvijek držeći jednom rukom, drugom pograbio moju. Vrisnula sam kao da me udario i pokušala sam se otrgnuti, izgubivši ravnotežu kada me Dev pustio. Poletjela sam prema podu, udarivši usput o rub stola. Na trenutak sam ostala sjediti na podu, omamljena, osjetivši kako mi koža glave na jednom mjestu postaje ljepljiva. Kada sam pogledala, na prstima mi je bila krv. „Meera?" rekao je Dev nesigurnim glasom. „Jesi li...? Žao mi je - nisam htio..." Ostao je stajati na mjestu. Osjećala sam kako krv i dalje curi ispod ruba moje kose i otrla sam je nadlanicom. Ti si počeo plakati, a onda si počeo migoljiti iz Devova naručja. ,,U redu je, šššš", prošaptao je Dev. „Mama je dobro, samo je ogrebala glavu — tata to nije htio učiniti." No ti si počeo vrištati i uvijati tijelom, pa te Dev morao spustiti na pod. Dotrčao si do mene i zakopao mi glavu u prsa. „Tata nije htio", rekao je Dev ponovno, kleknuvši kraj nas. „Munna, pogledaj tatu." No ti si nastavio jecati u moje grudi. Dev se okrenuo prema meni, progovorivši drukčijim tonom. „Hoćeš li mu reći da nisam to učinio namjerno ili ćeš od toga
napraviti veliku dramu? Možda ga možeš uvjeriti u to da pokušavam ubiti i njegovu majku." „Samo ga ostavi na miru, može? Već si dovoljno učinio." ,,A ti si, kao i obično, potpuno nevina." Dev je ustao. Na vratima je još jedanput pokušao privući tvoju pozornost. „Tata te voli, Munna, ti to znaš, zar ne?" Na svjetlosti svijeće uspjela sam razaznati samo obris njegove brade, krivinu usana, blistanje očnih jabučica nasuprot bjelini očiju. „Voli li Munna tatu?" „Ašvine?" rekao je Dev tiho, posljednji put, a ja sam osjetila kako si se ukočio naslonjen na mene. Kada si se okrenuo, tvoj je otac već bio napustio stan i zatvorio vrata za sobom. Čuli smo zvukove čak i prije no što sam stigla staviti nešto na svoju ranu. Bili su tihi, poput mjehura ispod vode, poput kokica koje puckaju u susjednoj sobi. „Zvuk dolazi izvana", rekao si i potrčao na balkon. „Mama, dođi brzo - u zraku lebde svjetla." Stajala sam pokraj tebe i zurila u kugle svjetla visoko iznad zgrada. Nisu to bili bljeskovi ispaljeni iz oružja, ni bombe, ali sasvim su sigurno bile povezane s ratom – morala sam ti reći da ne znam o čemu s radi. Podsjetile su me na slike stanica pod mikroskopom — svako svjetlo poput svjetleće, ljubičaste jezgre okruženo blistavom plazmom. Iz njih bi bljesnula vrpca svjetlosti, a onda se polagano odvojila od njih, lebdeći kroza zrak poput vatrometa koji nije eksplodirao. Neko sam se vrijem pitala nisu li to, doista, neke nove, čudne vrste raketa za vatromet — je li Indija već mogla pobijediti u ratu? Možda, ako budem gledala dovoljno dugo, procvjetat će narančastim, bijelim i zelenim cvjetovima i zasuti zemlju. Tada je počela pucnjava iz pušaka. Iskočile su sjene i obrisi zgrada zatreperili su bjelinom. Nebo se osvijetlilo kao da je zastrijeto plahtom munja. „Dolaze Pakistanci", zajecao si. „Bacit će bombe na nas." Okrenuo si se prema meni, užasnut. „Tata. Nisam ga zaustavio. On je tamo vani." „Tata se može brinuti sam za sebe", počela sam odgovarati, a ti su jurnuo prema spavaćoj sobi. „Ašvine", viknula sam. „Stani, zar nisi čuo što sam rekla?" No bilo je prekasno. Istrčao si iz stana, ostavivši otvorena vrata. Potrčala sam za tobom. Morala sam usporiti na stubištu koje je bilo mračno čula sam tvoja stopala kako posrću ispred mene. Ljudi su miljeli po pločniku pokazujući u nebo, promatrajući ga opušteno kao da gledaju zvijezde padalice. „Ašvine!" viknula sam kada si izletio na cestu da izbjegneš gužvu na pločniku. Jedna me impala gotovo pregazila kada sam i sama stupila na cestu. Vidjela sam ispred sebe tvoj lik kako trči u cik-cak liniji između automobila koji se nisu obazirali na znak „stop". Svakih nekoliko sekundi pogledavao si prema nebu kao da provjeravaš jesu li počele padati bombe. „Tata će biti dobro", neprestano sam vikala, iako sam znala da nećeš pogledati prema meni. „Hajdemo kući - vjeroajtno nas čeka i pita se gdje smo." Pojavio se još jedan auto iz rijeke vozila u pokretu, trepćući zamračenim farovima dok je jurio pokraj mene. Sada je zvuk pucnjave protuavionskih topova bio gotovo stalan - jeka se odbijala od pročelja zgrada. Na nebu su još uvijek blistali krugovi, zureći u nas poput purpurnih očiju.
Nešto je u plamenu palo s neba i srušilo se ispred mojih očiju. Ljudi su se raspršili, ali ja sam nastavila trčati prema tome, misleći samo na tebe. Kada sam stigla na to mjesto, grupica je prolaznika još uvijek promatrala predmet. Na cesti je ležala metalna cijev iz koje se još uvijek dimilo. Netko je rekao da se to jedno od onih purpunih svjetala srušilo na zemlju s neba, a drugi su tvrdili da je to bomba koja nije eksplodirala. Vireći između dvaju muškaraca ugledala sam tvoje lice. U trenutku sam se stvorila pokraj tebe hvatajući te za košulju, pojas, ruke, kako se ne bi mogao otrgnuti. Pokušala sam te povesti prema kući, ali ti si se uhvatio za stup ulične svjetiljke i borio se da se oslobodiš mojega stiska. „Moram pronaći tatu, pusti me", vikao si. Začuo se zviždeći zvuk, a onda je nešto palo iza nas. Na pločniku je ležao okrvavljeni muškarac, a iza njega je sjedila žena koja je vrištala. Trenutak kasnije zvuk je proparao još glasniji zvuk. Dok smo promatrali, kiosk s cigaretama na uglu kraj Lamington Roada raskolio se na dva dijela. Iznenada su svuda oko nas padali projektili. Dok je oko mene većina ljudi trčala u svim smjerovima, ja sam stajala prikovana uza zemlju, zureći u nebo istočkano krugovima, čekajući, činilo se, da me nešto pogodi. Odvukla sam te u zgradu i sklupčali smo se u predvorju zajedno s ostalima koji su na tome mjestu potražili zaklon. „Ram, Ram", pjevušio je vratar, ali njegov se glas utopio u zveckanju i zvonjavi vatrogasnih vozila. Visoko iznad vrata nalazio se prozor kroz koji sam mogla vidjeti van. Noć se činila zadimljenijom no ranije; udaljeni bljeskovi još su osvjetljavali nebo. Jedno za drugim purpurna su svjetla promicala s one strane prozora. Zamišljala sam kako se nebo rascvjetava u eksploziji boja, dok rakete sijevaju visoko u zrak. Kraj mene se stvorio Gandhi da me podsjeti na moj sudbinu, još jedanput pokazujući prema nebu. Tada sam čula kako tiho plačeš u mraku. Podignula sam te na ruke i pritisnula usne o tvoj obraz. Dok sam ti pila suze, zvuk sirena izblijedio je u pozadini. Vatromet nije ukrasio nebo, Gandhi nije svojom prisutnošću oplemenio predvorje. Nije imalo veze što se događa u svijetu, pomislila sam, moja je sudbina sigurna u tvojim rukama.
DVADESET I PETO POGLAVLJE
Te je noći bilo hospitalizirano pedeset osoba; od toga dvadesetero samo s Lamington Roada. Još su mnogi diljem grada zadobili ozljede. U Matungi je poginula jedna žena, dva su dječaka izgubila vid promatrajući spektakl sa svojega balkona, a na terasi zgrade u Sewriju pogođen je jedan muškarac („Dao je život braneći zemlju", objavio je jedan njegov susjed). Nekoliko je svjedoka izvijestilo o tome da su vidjeli neprijateljske zrakoplove — jedan ih je vidio kako nadiru iznad Marine Drivea, a drugi se zakleo da su se gotovo zaletjeli u nebodere na Malabar Hillu, prije no što su skrenuli u posljednjem trenutku. Ta su izvješća ostala nepotvrđena. Pravo je objašnjenje stiglo kasnije — kratki je spoj pokrenuo lažnu uzbunu sirenama koja je rezultirala protuavionskom pucnjavom. Tajanstvena svjetla na nebu koja su izmamila ljude izvan kuća bili su tragači poslani da pretraže nebo. Ono što se spustilo na promatrače kako bi ih ubilo i izranjavalo bili su prazni omotači indijskih, a ne pakistanskih bombi. Dev nije pao žrtvom jednoga od padajućih dijelova bombi. Poginuo je na mostu koji je vodio prema željezničkoj postaji Bombay Central dobrano nakon što se oglasila sirena za prestanak opasnosti - prema riječima policajca koji nam se sljedećega jutra pojavio na vratima. Netko ga je bio primijetio nekoliko minuta ranije, kako pjeva hodajući posred ceste, raširenih ruku kao da pozdravlja zvijezde. „Bit će da, s obzirom na tamnu košulju koju je nosio i da nije bilo svjetla od uličnih svjetiljki niti farova automobila, niti on nije vidio taksista, a ni taksist njega", rekao je policajac. „Trebali biste danas otići po tijelo u bolnicu Nair. Bit će vam teže kada ga pošalju u gradsku mrtvačnicu." Policajac je otišao, a ja sam tamo stajala, previše šokirana da bih zatvorila vrata. Ti si se pojavio iz svojeg skloništa u kupaonici. „Je li ti policajac rekao kamo je otišao tata?" Zaida me provukla kroz jutro. Rat je prouzročio odgodu poziva rezerviranih prema Delhiju, pa je umjesto toga poslala telegram. Rekla mi je da svučem svoj narančasti sari i odjenem bijeli, nježno me podsjetivši da je to boja žalovanja. Ti si suhih očiju sjedio u njezinu krilu u bolničkoj čekaonici, dok sam ja otišla identificirati Deva. S obzirom na nesigurnost prijevoza u ratno doba i činjenicu da su se njegovi ostaci trebali kremirati u roku od jednoga dana, nije bilo svrhe čekati da netko pokuša stići na vrijeme iz Delhija. Organizirala je prijevoz njegova tijela do krematorija na Marine Linesu, a mi smo ga slijedili u taksiju. Ti uopće nisi plakao otkada si čuo vijest. Svaki put kada sam te zagrlila, a ti ostao bez ikakve reakcije, osjetila sam stezanje u prsima. Hoćeš li mene kriviti za smrt svojega oca - još gore, hoćeš li kriviti sebe? Zurio si u ogradu oko parka na Queen's Roadu koja je promicala pokraj nas. Na vrh metalnog tobogana popeo se jedan dječak, kao što si ti činio toliko puta. Krajičkom oka ulovila sam pogled na njega kada se počeo spuštati i čula smijeh
njegovih roditelja koji su ga ohrabrivali da nastavi. „Ašvine", rekla sam, ali ti si nastavio pozorno gledati kroz prozor, dlanova priljubljenih o staklo. Prošli smo pokraj dugačkoga zida s grubo iscrtanim natpisima o trovanju štakora i reklamama za stolne ventilatore, apsurdno mišićavi torzo Dara Singha koji oglašava hrvački meč. Dok je naš taksi milio po cesti, kraj nas je prošla procesija mušakraca koji su između sebe držali truplo. Lice je bilo naborano i isušeno, tijelo sitno i prekriveno cvijećem - ljudi su plesali i bubnjali u bubnjeve, slaveći život koji je toliko dugo potrajao. Kada sam vidjela Deva ranije u bolnici, plahta je čudno stajala preko njegova tijela, kao da su mu prsa bila udubljena. Kada smo ušli u izbu s uzdignutom betonskom platformom na kojoj je ležao, primijetila sam da ga je mrtvački pokrov i cvijeće naizgled ponovno učinilo cjelovitim. Dotrčao si vijugajući između stolaca i popeo se stubama do daisa - na trenutak sam pomislila da ćeš se baciti na njegovo tijelo. No ti si stajao zureći u sklopljene oči i vatu koja mu je virila iz nosnica, ne pokušavajući ga dotaknuti. Je li ovo tvoj babuji?" pitao je nježno svećenik kojega je unajmila gospođa Dugal. Sa svojim naočalama crnih okvira i nepotkresanom bradom, više je nalikovao na pjesnika nego na pundita. „Dođi, hajde da operemo tvoje ruke i stopala", rekao je i za ruku te poveo u susjednu prostoriju. Nesigurno sam sjela između Zaide i gospode Dugal, razmišljajući o tome da sam trebala uzeti tvoje čarape i cipele. Otprilike tucet stolaca u stražnjem dijelu prostorije zauzeli su ljudi koji su izgledali kao da su dolutali na pogrešni sprovod — nisam imala pojma tko su oni. Kada si se vrtio, ustala sam da ti se pridružim na platformi, ali svećenik mi je pokretom pokazao da ostanem na svojem mjestu. „Na ovome svijetu postoje stvari koje ljudi moraju učiniti sami", rekao je, ,,a sin je taj na čija leđa pada ova dužnost." Sjela sam i počela tjeskobno promatrati, kao da ćeš izvesti vodeću dionicu u školskoj predstavi. Ghee te naveo da zaplačeš. Do tada si sposobno slijedio sve svećenikove upute ponavljao si mantre nakon njega, posuo tijelo sezamom i datuljama, namjestio stručak bosiljka u Devova usta svaki put kada je ispao van. Čak si uspio i izvaditi ghee iz vrećice kao što su te uputili: najprije preko jednoga oka, pa preko drugoga, zatim preko usta i ostatak preko srca. No počeo si drhtati kada si ustao i ugledao guste, bijele lokvice koje su se izlijevale iz Devovih očiju kao da je plakao suzama od otopljena voska. Svećenik je izvukao praznu vrećicu iz tvojega grčevitog stiska, a ti si počeo grčevito jecati. Zaida me spriječila da ne potrčim i uzmem te u naručje. Svećenik te već uvodio u sljedeći obred. Postavio je lopatu na pod, iznad Devove glave, i zamolio te da je poškropiš vodom. Još uvijek jecajući, podignuo si keramički ćup koji ti je dao i naglo ga spustio na sječivo. Ćup se razbio kao što je i trebao, rasipajući se po podu u obliku zveckavih komadića. Nekolicina je pala s ruba platforme - jedan me od njih lagano udario po nozi. Tvoji su grčeviti jecaji izblijedjeli u tiho cviljenje dok je svećenikovo zapijevanje ispunjavalo izbu. Jedina riječ koju sam prepoznala u rijeci njegova sanskrta bila je „moksha" - pokušala sam zamisliti kako Devovo tijelo oslobađa njegovu dušu.
Nakon što si oko tijela provukao bambusov štap, poškropio si ga jarkocrvenom bojom u prahu i dovršio posljednju od molitvi. Zatim si namjestio glavu u udubinu između grudi i brade tvojega oca i tamo si ležao, sklopivši oči. Na obraze ti se zalijepilo zrnje sezama, potočići gheeja rastopili su se u kosi. Toliko sam te mnogo puta vidjela u toj pozi kako zadovoljno balansiraš na Devovim prsima dok ti je čitao, ležeći na sofi ili krevetu. Svećenik te podignuo i pružio ti girlandu da prineseš posljednju žrtvu. Jedan po jedan gledatelji su ustali da i oni polože cvijeće - Dugalovi, Hussainovi, Zaida i dva Devova prijatelja glazbenika s kojima je Zaida uspjela stupiti u vezu. Ljudi u pozadini ostali su sjediti — jedan starac je, primijetila sam, zaspao otvorenih usta. Ja sam stajala na daisu, držeći stručak nevena. Bih li se trebala srušiti podno Devovih stopala, jecajući i odbijajući da odem, kao što rade udovice u filmovima? Sjećala sam se priča o odanosti supruga koje nam je Biji običavala pričati — Savitri koja se svađa s Yamom, Sati koja se žrtvuje kada je njezin suprug Šiva doživio uvredu. Koliko je, zapravo, žena kroz stoljeća slijedilo Sati, ponašajući se poput nje? — vrišteći se bacajući na lomaču? No nisam se mogla natjerati da dotaknem Deva. Pokušala sam prizvati uspomenu na njega, onakvoga kakav je bio kada smo se upoznali, privlačnosti njegova osmijeha, dlake na prsima koji su se provokativno uvijali u zmiju. No sada je bilo teško vidjeti onkraj gheeja, bosiljka u njegovim ustima, mrlja crvene boje, sezama koji mu se prilijepio na lice. Kao da ga je smrt od žive osobe preobrazila u hram za prinošenje žrtvi. Sada je u prostoriju s peći za kremiranje bila unesena prostirka na kojoj je ležao Dev. Vrata peći su se otvorila i obojala Devovo čelo zlatom. Dva su poslužitelja gurnula podložak s Devom prema unutra. Kada sam se nagnula prema naprijed, podložak je udario u rub vrata i naglo stao. Udarac je poslao Deva i njegovu prostirku od bambusa u unutašnjost peći. Ležao je tamo nepomično, uzdignuta lica, ruku mirno položenih uz bokove, kao da zadržava dah dok ga pretražuju rendgenskim aparatom. Tada su se vrata peći zatvorila i čula sam vuš plamena. Sagnula sam se da uhvatim posljednji pogled na Deva, da vidim u maternicu koja ga je progutala. Zidovi su bili blistavonarančasti, zrak je počeo treperiti i na trenutak sam se vidjela pokraj njega, kako zajedno nestajemo u vatri. Idućega smo jutra preuzeli pepeo. Poslužitelj koji je preuzeo moju priznanicu govorio je o njemu kao o „cvijeću". Prva mi je pomisao bila da otvorim željeznu kutiju i potražim neki znak da je bilo Devovo. No nisam to učinila i predala sam ti kutiju kada si zatražio da je ti nosiš. Gospođa Dugal objavila je da moram otputovati u Nasik ili na neko drugo sveto mjesto kako bi se obavilo posljednje uronjavanje. „Možeš povesti Ašvina sa sobom, zastati u svim hramovima i napraviti od toga hodočašće." Kada sam joj rekla da je Dev svoje tjedne žrtve u pooji uronjavao u more na plaži Chowpatty, ona se nasmijala. „More oko Bombaya toliko je prljavo da čak i ribe bježe prije no što ispljunu vodu." Svećenik je rekao da je voda voda i da je sve povezano s oceanom jednako sveto. „Ako mislite da će ga to usrećiti, nahranite kravu jabukom i bananom svakoga
dana tijekom jednoga tjedna. Ili ga jednostavno s veseljem u srcu pošaljite u njegov sljedeći život." Pretpostavljam da sam trebala pričekati da čujem kakve je obrede željela izvesti Devova obitelj. Arya i Hema došli su sljedećega dana Frontier Mailom — telegram im je bio dostavljen prije no što smo otišli. No nešto u meni inzistiralo je na tome da obred bude osobniji, da nas dvoje sami bacimo njegov pepeo u more ispred Chowpattija. Amerikanci su upravo pri UN-u osudili Indiju jer je poticala rat i na Chowpattiju je bilo na tisuće ljudi koji su rogoborili protiv njih. Sjeli smo u taksi i, umjesto na Chowpatty odvezli smo se do Nariman Pointa, na drugom kraju Marine Drivea. Prvi sam put tu došla prije petnaest godina s Devom, odmah nakon što smo se doselili u Bombay. Sjećam se kako smo odšetali iza točke na kojoj su završavale zgrade i stali na sam rub novoosvojena tla. Otada se gradnja protegnula dublje prema moru i sada je tu bilo nekoliko gradilišta, kamiona i kranova s dizalicama. Prošli smo kraj nove dovršene zgrade Air India, a do nje je hotel Oberoi s pet zvjezdica još bio u izgradnji. Dan je bio topao i sunčan, nebo neometano neprijateljskim zrakoplovima. Zaljev se protezao nama zdesna, valovi su oplakivali obalu, kao na nekom akvarelu. Cesta je završavala jednako naglo kao i prije petnaest godina, a pločnik se iznenada uklonio pred gomilom betonskih tetrapoda koji su se širili sve do ruba vode. Gdje je bilo mjesto na kojem smo Dev i ja zastali da slušamo kako ispod grmi more, da zamišljamo uplovljavanje prvih portugalskih brodova? „Tu ima toliko mnogo galebova", rekao si zabrinuto. „Hoćemo li tu bez straha moći isprazniti kutiju?" Stajali smo u podnožju niza kamenih ploča koje su se spuštale do vode. Uzela sam ti kutiju da bi mogao bolje održavati ravnotežu. Valovi su svako toliko nježno preplavljivali najdonju ploču. „Neće nam smeteti. Važno je da će voda odnijeti tatu." Sagnula sam se s kutijom. „Evo, skini poklopac i isprazni kutiju." Vjetar je iščupao poklopac iz tvoje ruke u istome trenutku kada si ga skinuo. Nisi mnogo govorio od kremacije. Navečer si inzistirao na tome da spavaš na tatinoj omiljenoj sofi, zakopavši lice u jastuk kao da si ga pokušao udahnuti. Nekoliko sam se puta prikrala da te prenesem k sebi na krevet, ali ti si uvijek bio budan. Na posljetku sam i sama sjela na sofu i provela noć držeći ti glavu u svojem krilu. U zoru si podignuo glavu s mojega krila, odjednom budan. „Ti nisi plakala kao teta Dugal. Zar nisi tužna što je tata umro?" „Naravno da jesam", uspjela sam odgovoriti. „No odrasli su katkad toliko tužni da ne mogu čak ni zaplakati." Pokušala sam izmamiti suze u svojim očima koje bi te utješile, ali one nisu došle. Još sam uvijek bila u zagrljaju zakletve koju sam dala kada sam se udala za Deva: da nikada više neću plakati. Otklopio si kutiju i otkrio fini, sivi pepeo. Pomiješani s pepelom ležali su dugački štapići ugljena i izbijeljeni komadići kosti. Sve o čemu sam mogla razmišljati, dok su niz tvoje lice curile suze, bilo je kako je sadržaj uredno ispunjavao kutiju. Biti ovako pročišćena, završiti tako kompaktna - to bih željela za sebe kada umrem.
Podignuo se vjetar i otpuhao nešto pepela. Možda je to bio Dev, koji je pokušao privući moju pozornost. Sjećaš se trenutka kada sam prvi put uspio privući tvoj pogled? Razmisli, Meera, razmisli; jesam li doista bio toliko loš? Jesi li željela da umrem, je li ovo način na koji si željela da sve to završi? Pokušala sam uskladiti glas sa slikom u svojim mislima. Oči su mi ostale suhe, suze neprolivene. Nikada nije postojao trenutak u kojem sam poželjela ovo: iskreno sam mogla odgovoriti. Razmisli, Meera, razmisli o životu koji si vodila. Još sam uvijek držala kutiju, ali sada me tvoja ruka žurno povukla za nadlanicu. „Mama", rekao si i vidjela sam da želiš baciti pepeo. Na trenutak sam oklijevala - nije li to bila i dužnost supruge? No tada sam odustala od svojega prava. Popeo si se preko stijena s kutijom pritisnutom o grudi. Vidjela sam kako sklapaš oči i ruke u molitvi. Stajala sam predaleko da bih čula tvoje riječi. Znala sam da želiš privatnost pa sam skrenula pogled. Koliko je puta Dev izvodio svoja uronjavanja četvrtkom poslijepodne? Smežurana, slatka limeta iz njegova hrama u ormaru, osušeno cvijeće, pepeo spaljena tamjana. Katkad bi u smeđoj torbi završio i komad voća ili užegli chappatiji koje nismo pojeli. Jedanput čak i idol Sai Babe koji je puknuo po pola, te skupi sat koji je prestao raditi nakon prvog mjeseca. „Sve se vraća oceanu, baš poput Ganeša", rekao bi ti. „Boginja mora zna kako da popravi stvari koje joj na taj način vratimo." Dotaknuo bi ti glavu vrećicom blagoslivljajući je, a katkad te sa sobom vodio do Chowpattija. Nikada ga nisam vidjela kako baca vrećicu. Je li to činio stojeći uz sam rub vode ili ju je bacao s ceste koja se uzdizala do Walkesheara? Nije stvar u tome da te nikad nisam odveo tamo, Meera - ti nikada nisi došla. Kada sam se na posljetku okrenula, ti si stajao na najdonjoj stijeni, držeći u ruci otvorenu kutiju. Val ti se prelio preko cipela, ostavljajući na čarapama sivu crtu vlage. Napola si nagnuo kutiju i iz nje je izlebdio oblak pepela, lelujajući prema tebi da te obgrli. Nekoliko pahuljica dolebdjelo je do mjesta na kojem sam stajala, vrteći se kroza zrak poput sjemenki s jedrima. Ostao si tamo stajati, promatrajući kako pepeo slijeće na površinu vode i kako ga odnosi struja. Tada si, u jednome pokretu, okrenuo kutiju naopačke. Van je izletio sav preostali pepeo. A s njime i komadići kosti, bijeli i blistavi, koji su se okretali u zraku leteći prema vodi poput školjaka koje se vraćaju oceanu. Te si noći spavao kraj mene. Neko te vrijeme mučio osjećaj krivnje što ne možeš odrijemati na sofi, kako je kroz tolike mnoge noći činio tvoj otac. „Misliš li da će se tata ljutiti?" Uvjerila sam te da ne možeš zaspati samo zato što je vani malo prohladno. Slabo si reagirao na bilo što otkada smo se vratili s Nariman Pointa. Pokušala sam te zainteresirati za dolazak tvoje tetke i tetka koji su trebali stići sljedećega dana, ali nisi se razvedrio. Zaida je donijela zdjelu tvojega omiljenog deserta, kheera od riže, ali jedva da si ga dotaknuo. Čak se i Pinky pojavila na vratima (noseći u rukama, od svih stvari na ovome svijetu, baš zmaja), ali nisi je želio vidjeti. Cijele si večeri sjedio na balkonu, odmarajući bradu na ogradi i zurio u daljinu. Znala si koliko sam ga volio. Znala si da bih umro za njega. Jesi li se zato tako jako trudila da nas razdvojiš? Jesi li sada dobila što si htjela, Meera, jesi li sada zadovoljna?
Nisam mogla isključiti Devov glas. Šaptao mi je cijeloga dana, glasom naizmjence optužujućim i dobronamjernim, katkad mi govoreći koliko ga nisam razumjela, katkad me podsjećajući koliko je bio pouzdan kao otac. Kao da je onaj fantom u meni nestao i umjesto njega se u meni naselio Dev, odlučan da ispravi moje osjećaje prema njemu. Jesi li znala koliko si mi značila? Nedostajem li ti sada, kad me nema? Ne budi tužna, Meera, ne želim da osjećaš žaljenje. Devova je slika u mojim mislima već počela poprimati određenu nijansu sepije, rubovi su omekšali, sve mane nestale. Je li to ono što se događa kada ljudi umru? Kako će izgledati ta slika nakon nekoliko tjedana ili nekoliko mjeseci? Ljudi će dolaziti da mi kažu kakav je mučenik i svetac bio, nesvjesni nepravde koju sam morala podnositi? Tko je mogao reći da se s vremenom čak ni ja više neću sjećati loših stvari? Hoće li uspomene na naše bolje trenutke potisnuti sve drugo? Ovako je nabolje, Meera, vjeruj mi. Ne samo za tebe, nego i za Ašvina. Bit će to nešto, za što će se moći uhvatiti, nešto, što će pamtiti. Iz tvojega se grla začuo tihi zvuk, kao da u snu suosjećaš sa svojim ocem. Nije mi bilo drago što je moj suprug preminuo; željela sam protestirati. Da sam mogla, odmah bih ga pozvala natrag, ako ne zbog sebe, a ono zbog svojega sina. Sve je još uvijek bilo previše svježe, previše novo; bit će dovoljno vremena da dođe i bol. Shvati, Meera; ja ne okrivljujem tebe. Sve te godine u kojima će Munna odrastati - samo sam želio biti blizu. Negdje su se otvorile prazne stranice nekoga albuma. Postojali su cijeli odjeljci koji će sada morati biti ispunjeni samo nama dvoma. Kako ću nas provući kroz život, glumeći uloge i majke i oca? Kome ću se obratiti ako ne budem sve mogla obaviti sama? Neće biti lako, Meera, sada kad si potpuno sama. No tada sam naišla na jednu neočekivanu čistinu u svojemu umu. Što ako sam trebala prihvatiti da je ono što se dogodilo preda me postavilo novu mogućnost? Da Devovu smrt ne promatram kao tragediju, nego kao poslanstvo. Poslanstvo slobode, oslobođenja, da te odgojim točno onako kako mislim da trebaš biti odgojen. Bez pritiska ili utjecaja koji bi te sputao i natjerao da slijediš njegove korake. Sjećam se kada ti je Dev prvi put ispričao priču o Ganešu. O tome kako je Šiva neprestano odbijao Parvatine molbe da joj podari dijete, o tome kako se ona osjećala usamljenom svaki put kada bi se on počeo asketski ponašati i izbjegavati bračni život. Nije li ona otišla u šumu i sama stvorila dijete? Pomiješala pastu od sandalovine, ulja za kupanje i ljuspica sa svojega vlastita tijela te oblikovala sina baš onakvoga kakvoga je željela? Njezina je kreacija bila toliko čarobna, toliko savršena za njezine potrebe, da je ubrzo potpuno zaboravila Sivu, veseleći se zaigrano u društvu svojega sina. Bi li to mogao biti poziv meni da te oblikujem baš kao što je Parvati oblikovala svojega sina? Da u nadolazećim godinama ostvarim svoje majčinstvo jednako veselo kao što je to ona učinila? Nisam li oduvijek znala da ćeš ti biti onaj koji je obećan? Onaj kojemu sam povjerila ključ svoje budućnosti još prije no što si rođen? Negdje u daljini zajaukala je sirena. Ti si se promeškoljio, kao da pokušavaš odlučiti da li da nastaviš spavati ili da se probudiš. ,,U redu je", šapnula sam. „Ovdje sam." Privukla sam te bliže sebi.
ČETVRTI DIO
DVADESET I ŠESTO POGLAVLJE
Kažu da ljudi nakon početne ucviljenosti prolaze kroz četri faze žalovanja; ili ih je, možda, pet. Moje je iskustvo bilo drukčije. U tjednima nakon Devove smrti našla sam se zaokupljenom bistrinom uma, lucidnošću koju ranije nisam poznavala. Osjećala sam se kao da je s oceana zapuhao vjetar da rastjera oblake koji su godinama visjeli nada mnom. Ostala sam nesvjesna događanja u svijetu, ratnih uspjeha Indire Gandhi i njezina oslobođenja istočnog Pakistana. No unutar moje sfere izgledalo je kao da se sve intenziviralo - zvukovi su postali oštriji, boje življe, mirisi puniji, kao da sam iznenada poprimila sposobnosti mačke. Osjećala sam se sposobnom u trenutku apsorbirati velika razdoblja svojega života, premošćivati, poput opruge, provaliju između prošlosti i budućnosti. Činilo mi se da se moja mogućnost koncentracije toliko poboljšala da bih mogla, ako bih htjela, napamet riješiti algebarske probleme. Zapravo, i jesam izvela nekoliko matematičkih izračuna dok sam procjenjivala naše financijsko stanje. Prelistala sam priznanice i račune koje je Dev godinama gurao pod madrac. Neposredno nakon tvojega rođenja Paji je potajno otvorio policu osiguranja za Deva na iznos od jednoga lakha i dvadeset tisuća rupija, a ja sam trebala biti korisnica toga novca. Nema sumnje da je tu policu namjeravao jednoga dana iskoristiti za to na ima vlast nada mnom, ne znajući da nam je osiguravajuća kuća odmah nakon sklapanja ugovora poštom zabunom poslala presliku police. Misli su mi se rojile dok sam zamišljala budućnost bez financijskih problema mogla sam uložiti novac u vladin Unit Trust, mogli smo živjeti od kamata, ja se ne bih morala vratiti u Delhi da živim s Pajijem (kao što je gospođa Dugal već počela predlagati). Bila je istina da je stan u kojemu smo živjeli još uvijek glasio na Pajijevo ime, ali čak se ni on ne bi usudio vršiti pritisak na mene, koristeći to kao prednost u natezanju sa svojom obudovjelom kćeri. S tim rojenjem misli pojavio se i nalet energije. Oribala sam podove i oprala zidove, čak sam dovukla stolac u kupaonicu da sa stropa oribam mrlje. Ispraznila sam ormar od svih Devovih stvari, posloživši ih u uredne hrpe donjega rublja, košulja i hlača. Tada mi se činilo neviđeno da bih te stvari tako brzo razdijelila, pa sam ih sve vratila u ormar. Prikupila sam na hrpu njegov češalj, četkicu za zube i pribor za brijanje i pohranila ih u posebnu kutiju. Zatekla sam čak samu sebe kako rastavljam njegov panteon bogova — izgledao si toliko zaprepašteno, da sam ih umjesto toga samo dobro oprašila. Ispremiješani s tim izljevima manične aktivnosti pojavljivali su se napadi osjećaja krivnje. Jesam li mogla spriječiti Devovu smrt? Je li ga moja nesposobnost da ga dovoljno volim, zapravo, ubila? A sada, kada ga više nije bilo, zašto mi se toliko žurilo da nastavim s ostatkom svojega života? Kakve sam to sjajne stvari očekivala iza ugla — ja, koja sam tek osvijestila vlastitu nevrijednost? Svako sam jutro zurila u svoj odraz u ogledalu, očiju upaljenih od nespavanja. Iza mojega odraza u zrcalu pojavila se Sandhya, nudeći mi riječi utjehe. „Vjeruj mi, didi, voljela si mnogo, čak i ako nisi toga bila svjesna. Prirodno je što si toliko
radila, da se ne moraš suočiti sa žaljenjem. No moraš pronaći tugu u sebi i pustiti je da izađe; nemoj biti toliko stroga prema sebi." Željela sam joj reći da si ne mogu priuštiti taj luksuz da prihvatim njezin savjet. Nisam mogla riskirati da me imobilizira bol kada si ti trebao moju snagu. Ustanovila sam da me smiruje kada glumim uloge koje su mi drugi namijenili. Uvodila sam žalobnike u dnevnu sobu i posluživala ih šalicama čaja. Primala sam izraze sućuti prodavača povrća iz kioska na ulici uz tiho klimanje glavom. Kamo god da sam išla, koga god da sam susretala, naučila sam skrivati luđačku užurbanost koju sam osjećala. Kada su na posljetku stigli Hema i Arya (s tri dana zakašnjenja zbog ratnih uvjeta), dočekala sam ih na postaji, smjerno odjevena u bjelinu udovice. Iako sam se obzirno podčinila obredima žalovanja koje je organizirao Arya, na kraju je ipak izbila drama i neugodna situacija. Hema se bacila na cvijeće i sastojke pooje kao da je ispod njih ležalo Devovo tijelo. „Vrati se", glasno je jecala, „vrati se da te vidim još jedanput. Vrati se da te tvoja sestra posljednji put nahrani svojom rukom, da ti na zapešće posljednji put sveže rakhi." Dok joj je Arya pomagao da ustane, ona se iznenada okrenula prema meni. „Najprije ga ukradeš od nas i dovedeš ovamo u Bombay, a onda ga ubiješ? Nisi čak mogla ni dočekati da se riješiš njegova pepela; je li tvoja žeđ napokon utažena?" Ispričala se na željezničkoj postaji, dok smo čekali da vlak krene prema Delhiju. „On me naučio da se pikulam. Ja sam varala, a on mi je to dopuštao, pretvarajući se da to ne primjećuje. U to sam vrijeme bila tako grozna - uvijek sam skrivala cipele, bacala svježe izglačane košulje u vjedra s vodom, krala sam udžbenike i olovke i čega god sam se mogla domoći. Arya bi me uvijek naganjao s palicom za kriket, ali Dev bi na to samo slegnuo ramenima. Ja sam uvijek bila njegova mala Hemali - znaš li da je za svaki moj rođendan imao običaj ispjevati novu pjesmu?" Prislonila je čelo na prozor vagona. Svjetlo joj se slijevalo niz lice, brišući joj godine, pa je izgledala kao da joj je ponovno deset godina. „Reci mi", rekla je Hema, i sada je nevinost u njezinim očima bila zamijenjena nečim svjetovnijim. „Svi ti bijeli sariji koje si nosila — hoćeš li se tako odijevati do kraja svojega života?" Nagnula sam se prema naprijed, a ja sam iza nje vidjela obris Aryjina lika na susjednom sjedalu. Čitao je Ramajanu kao dio rituala koje je obavljao u spomen Devu. Tijekom cijelog boravka kod nas ponašao se obzirno i dostojanstveno — da sam i pokušala, ne bih mogla pronaći mane njegovu ponašanju. Vodio te na duge šetnje po Chowpattiju, odveo te u tri različita hrama, pa čak i, na tvoje inzistiranje, u Dadar, u neuspješnu pokušaju da pronađe Devova gurujija. Bio si toliko ražalošćen njegovim odlaskom da si odbio otići s nama na postaju. „Na posljetku, tu je i Ašvin o kojem treba razmišljati", prošaptala je Hema kao da mi čita misli. Prije no što je mogla povezati sve djeliće priče, zviždaljka je zazviždala, Hema je kroz rešetku čvrsto stisnula moje prste, a iza nje, Arya mi je suzdržano klimnuo. Tada se vlak počeo kretati, a Hemino je okruglo lice, na kojem se razabirala mješavina žalovanja, znatiželje i dječje zaintrigiranosti, bivalo sve manje i manje. Stajala sam na peronu i gledala kako se gubi u daljini, dok se nije stopilo sa zidom vagona. Prekasno sam shvatila da je sari bio otpuhan preko mojih ramena i da se bijeli rub podignuo kako bi sjeo na moju glavu, lijepo je uokvirivši.
Kod kuće nisam nosila svoju auru udovištva. Moja me bjelina štitila u javnosti, ali svukla sam je čim smo bili sami. Jesi li moj nagon za samoodržanjem protumačio kao prijetvornost, jesi li zato odbijao reći mi kroza što prolaziš? Iz dana u dan promatrala sam kako se sve više udaljavaš, kako se sve više povlačiš u svoju bol. Svoju sam novopronađenu energiju ulijevala u pokušaje da te izmamim iz te čahure. Pokušavala sam te razvedriti i zaintrigirati Mickeyjem Mouseom i Patkom Paškom, ali postalo je jasno da te više nemaju u svojoj vlasti. Unovačila sam Pinky da te pokuša privući svojim igrama užetom, ali odustala je kada ti nisi reagirao. Čak ni Zaida nije mogla doprijeti do tebe — odbio si njezine ponude da ti našminka lice i pusti na gramofonu neku od ploča Beatlesa. Svakoga si jutra odlazio u školu i vraćao se poslijepodne, tih i povučen. „Ašvin treba razgovarati s drugom djecom", rekla mi je tvoja učiteljica kada me nazvala te večeri. Bilo je prirodno što ti treba vremena da se pomiriš s Devovom smrću, rekla sam si. Nisam li ja iz prve ruke iskusila koliko ti je bilo neugodno kada sam za Dan očeva ja bila jedina majka iz tvojega razreda koja se pojavila bez supruga? No kako su mjeseci prolazili, tvoja se samoizolacija nije smanjivala - baš suprotno tome, izgledalo je da se pojačava. Stajao si sam na balkonu i, na kraju, satima zurio u promet. Svaki put kada se začulo zvono na vratima skrivao si se u kupaonici. ,Još uvijek odbija sprijateljiti se s nekime", glasila je napomena u tvojoj svjedodžbi iz travnja. Jednoga je jutra naletio Hemin suprug Gopal kako bi nas posjetio na putu prema Pooni. Čim si čuo zvono, otrčao si u kupaonicu. Nako što je Gopal sjeo pokucala sam na vrata, inzistirajući na tome da izađeš i pozdraviš, ali ti si se u međuvremenu iskrao van. Pronašla sam te u spavaćoj sobi, u školskom primjeru poze duboko zaspale osobe, upotpunjenom dubokim, ravnomjernim disanjem i plahtom koja je bila navučena sve do tvojega vrata. Bez obzira na to koliko sam pokušavala nisi želio ustati i pozdraviti Gopala - kada sam te protresla, odgovorio si hrkanjem. „Nema potrebe da ga budiš", na posljetku je viknuo Gopal iz druge sobe. Probudio si se upravo kada je otišao. Postojala je i jedna pozitivna stvar u toj tvojoj stidljivosti, zbog koje sam osjetila ubod krivnje. Ako si odbijao družiti se s drugima, veza između nas morala je bivati sve čvršćom. U lipnju, kada ti je bilo sedam godina, krenuo si u drugi razred osnovne škole. Iako su diljem zemlje monsunske kiše podbacile, Bombay je, paradoksalno, iskusio njihove najobilnije izljeve. Iz neba su padale padile različita intenziteta - od oklijevajućih do bijesnih, mučeći grad iznenadnim olujama čak i onda kada se pretvaralo da je na rubu toga da dopusti suncu da se pojavi. Ganga je tvrdila da je vidjela nove nebodere kraj Nariman Pointa kako se svijaju od vjetra koji puše s Arapskoga mora. Tardeo je u nekoliko navrata bio poplavljen - kao i Nana Chowk i Gowallia tank - vlakovi su prestali voziti, potpuno odsjekavši predgrađa. Kupila sam ti par gumenih čizama kako bih doskočila vodi koja je tekla po cestama, ali ova se bez problema prelijevala preko njihova ruba i punila ih do kraja. Ti si volio to gacanje po vodi, smiješeći se možda po prvi put unutar nekoliko mjeseci. Ja bih odmah skretala pogled - da si ga ulovio možda bi preko svojega oduševljenja navukao zastor turobnosti. Iduće se jutro školski autobus nije pojavio i morali smo hodati do autobusne postaje Best. Šljapkao si pokraj mene, a tvoje su
čizme sa svakim korakom postajale sve teže. „Čekaj", vikao si u pravilnim razmacima, zastajući da ih isprazniš jednu po jednu. Iduće si jutro navukao čak i čarape, samo kako bi ih mogao cijediti kada bi se natopile vodom. Tijekom najgoreg dana poplave naš je dvokatni autobus s postaje BEST zaglavio kraj Nana Chowka. Vozači bi se obično hrabro probijali naprijed, pokušavajući stvoriti najveće moguće valove kojima bi zapljusnuli prolaznike. No trenutni gubitak smirenosti omeo je našega vozača — motor se ugasio i voda je počela nadirati preko poda autobusa. „Gle', pokriva mi noge!" viknuo si — a upravo je to bio razlog zbog kojega si se narogušio kada sam toga jutra spomenula da bismo se mogli voziti na gornjoj palubi autobusa. Vani je voda bila toliko visoka da sam te morala skloniti na sigurno mjesto posjevši te na svoja ramena, kao što su učinile i majke ostalih školaraca. „Ona žena svoju kćer nosi jako brzo", rekao si, pokušavši me navesti da se utrkujem. Jedna od tvojih čizama spala ti je s noge - kondukter ju je uspio uloviti dok je plovila kraj njega. Prolomila se zaglušna grmljavina, poput dugačkog i gromoglasnog smijeha na moju ideju da te odvedem u školu. Podignuo se vjetar, ispaljujući metke kišnih kapi ravno u naša lica. Vrisnuo si kada nas je gotovo oborio val vode iza jednog još razuzdanijeg autobusa. „Hajdemo skroz do kuće ovako, dok me nosiš na leđima", predložio si. No ja sam već teturala pod tvojom težinom i morala sam te spustiti na pod. Nekim čudom ulični je prodavač bio na svojem mjestu ispred hotela Irani čučao je na hrpi drvenih sanduka, sklupčan ispod velikog komada plastike, ali još je uvijek prodavao svoju robu. Kupila sam ti komad šećerne trske za dvadeset paisa. Veselo si šljapkao kroz bujicu vode koja ti je dopirala do ispod koljena, visoko podižući noge, promatrajući razne naplavine kako plove. Čak smo stali kraj zida blizu bolnice Bhatia da potražimo puževe. Započeo si ih skupljati, držeći ih u starom akvariju u kojem je Zaida nekoć držala zlatne ribice, hraneći ih korama povrća koje je izvlačila iz kante sa smećem. No izgledalo je da su danas odlučili da ne budu ulovljeni u zamku na ovoj poludjeloj kiši. Kod kuće si odbijao izaći iz svoje mokre odjeće. „Želim opet ići van i tražiti puževe." Prošlo je toliko mnogo vremena otkada nisi pokazao tako dobro raspoloženje da sam pokleknula. „Ali najprije moraš popiti nešto toplo." „Mislim da danas trebam kavu da me ugrije", izvijestio si me ozbiljnim glasom, znajući da ti ja to, za razliku od Deva, nikada nisam dopuštala. Našli smo se na pola puta dogovororivši se da ćeš piti Ovaltine i ja sam otišla u kuhinju ugrijati mlijeko. Kada sam se vratila s čašom topla napitka, vidjela sam da se tvoje raspoloženje promijenilo. Sjedio si ispred svojega akvarija s puževima, promatrajući jednoga od zarobljenika kako bezuspješno pokušava pobjeći. Dok je istraživao rub između okvira i kutije, ti si ga gurnuo olovkom, pa je ponovno pao na dno. Umjesto da se nasmiješiš, izraz tvojega lica bio je turoban, napet. Pokušala sam te privući sebi, ali bio si ukočen od otpora. „Pogledaj kako je mamina odjeća postala smeđa", rekla sam, nadajući da će ti pozornost privući blato koje se od gacanja kroz vodu nakupilo na mojem sariju. Ali ti se nisi okrenuo, čak i kada sam te namjeravala poljubiti — nastavio si olovkom gurkati okvir akvarija.
Hrvaj se s njim, šapnuo je Dev niotkuda. Svidjet će mu se to, našem Munni. Nisam čula Devov glas od dana koji su uslijedili neposredno nakon njegove smrti. Jednostavno bi te zgrabio straga, imobilizirao ti ruke i ramena čvrstim stiskom jedne svoje, izvrnuo bi tvoje tijelo na pod i sjeo na tebe. Zašto su mi te kretnje izgledale toliko čudne, muškaračke, zašto mi je bilo toliko neugodno izvesti ih? Kako sam mogla biti i majka i otac ako me i nešto tako nevažno poput hrvanja navelo da oklijevam? Zamislila sam kako se kotrljamo po podu u zanosu borbe, dok mi tvoja bedra stišću vrat ili dok se moja koljena nalaze oko tvojega struka. Što ako se odjeća podere, ako meso ispadne van, ako se pojavi gola koža? A opet, zar se nisi, prije samo nekoliko godina, penjao po mojemu tijelu kako bi se nahranio s moje bradavice? Kada sam te nagoga postavila na svoj trbuh da plešeš sićušnim stopalima i kada sam tvojim ručicama pljeskala u zraku? „Hrvat ćemo se, ti i ja", objavila sam tonom za koji sam se nadala da zvuči razigrano. Zgrabila sam ti noge da te zavrtim, ali ispriječile su mi se moje vlastite. Kada sam pokušala prikliještiti tvoje tijelo svojim, pružio si toliko malo otpora da sam se jednostavno otkotrljala preko tebe. Ležao si na podu, lica okrenutog ka stropu, udova mlitavih i nepomičnih. „Zar se ne želiš hrvati s mamom?" upitala sam. „Dođi, bit će zabavno." Pokucala sam šakom na vrata tvojih grudi, kako sam vidjela Deva da čini. Kao odgovor na to, počeo si plakati. Najprije tihim, blagim suzama, a onda oštrim, grčevitim jecajima koji su mi probadali dušu. Uzela sam te, još uvijek uplakanog, u svoje krilo. Okrenuo si da skriješ lice u moje bedro. Razapela sam svoj blatnjavi sari izand nas poput šatora. Ovaltine se tiho hladio na stolu, izvana se povremeno čula grmljavina. Sklupčala sam se oko tebe ljuljajući te gotovo neprimjetno, čekajući da ostaneš bez suza. Poslije sam bacila Ovaltine i umjesto toga skuhala šalicu kave. Sjedili smo zajedno na podu, pognuti pod šatorom mojega sarija i naizmjence pili kavu. Kada je šalica bila prazna i nakon što si oblizao i njezin rub, otišli smo u kuhinju potražiti nešto hrane za tvoje puževe. Špinata više nije bilo, a nije bilo ni lišća cvjetače, pa sam ogulila mrkvu i kore položila na tanjur. Cijele smo večeri zajedno promatrali puževe kako za sobom ostavljaju svjetlucavi trag. Svakog si puža prilijepio na jednu koru mrkve, a onda si uho položio na staklo - da ih čuješ kako žvaču, rekao si. „Hoće li njihova kakica sutra biti narančasta?" upitao si prije odlaska u krevet. Potkraj srpnja monsuni su još uvijek obarali rekorde u Bombayu, iako su mnogi krajevi zemlje treperili na rubu suše. Kratki strip iz Times of India prikazivao je čovjeka kako se davi u kiši koja pada iz jednog jedinog oblaka iznad njega, dok svuda uokolo ljudi puze četveronoške, izbuljenih očiju i natečenih jezika. „Zašto ne bi došla u Delhi da pobjegneš od te kiše?" predložio je Paji. „Sjeti se, godina je 1972. na Crvenoj tvrđavi priređuju posebnu proslavu u čast dvadeset i pet godina neovisnosti. S obzirom na sav novac koji sam donirao Kongresnoj stranci, bit će im bolje da mi daju sjedala u loži koja je rezervirana za samu Indiru Gandhi." Prepoznala sam to kao još jedan Pajijev pokušaj da me preseli u Delhi. U svojoj je kampanji bio taktičan i suzdržan,
iznijevši prvi prijedlog tek četiri puna mjeseca nakon Devove smrti. Odbila sam sve njegove pozive. Znala sam da mi je potrebno da budem sama i nisam željela riskirati da me usisa prišavši mi preblizu. Isto tako, željela sam najprije odlučiti što ću učiniti s policom osiguranja. Bih li mu trebala reći ili da ostavim novac na miru, za rezervu? Paji se trenutno brinuo o svim našim potrebama odašiljući nam svakoga mjeseca ček. Nije li bilo opasno zahtijevati taj novac - možda bi mogao iskoristiti saznanje da ga imam i prestati s mjesečnim uplatama? No kako je ispalo, moj odgovor na Pajijev najnoviji poziv bio je određen nečim što uopće nije bilo povezano s novcem. Dok sam čistila akvarij, zaboravila sam vratiti poklopac na mjesto pa je većina puževa pobjegla. Prvi sam put primijetila da planiraju bijeg kada sam sjela na jednoga od njih. Nekako se dovukao sve do sofe kako bi se susreo sa svojom sudbinom i pod mojom je težinom proizveo tihi, krckavi zvuk koji sam više osjetila, nego čula. Nakon toga, nalazili smo puževe po cijeloj sobi - katkad prateći sluzavi trag duž hrpta knjige, katkad ih vidjevši kako se drže za rub košulje ili donjeg rublja, ali prečesto ih je odalo hrskanje kada bismo slučajno stali na njih. Postao si toliko uznemiren da više nisi htio razgovarati sa mnom. Navečer si odbijao leći u krevet - odvukao bi prašnjave pokrivače na stari madrac u uglu sobe i tamo legao. Molila sam te da se vratiš u krevet, ali ti si se pretvarao da spavaš. Sjedila sam u mraku na podu više od sat vremena, ali ti nisi pokleknuo. Na posljetku sam uzela jastuk i legla na pločice do tvojega madraca. Kada sam se probudila u zoru, ležao si sklupčan kraj mene na podu, s glavom priljubljenom uz moja prsa. Toga sam dana cijelo poslijepodne prkosila kiši, tražeći puževe dok si ti bio u školi. Nije ih bilo oko bolnice Bhatia, pa sam tumarala po susjedstvu šuljajući se u zgrade da ih potražim po zidovima. Vratar u Sheetal Towersu dotrčao je da me potjera. Kada sam mu objasnila što trebam, pridružio mi se u potrazi. Te je večeri tvoj akvarij ponovno bio pun. Iako si prihvatio novu ekipu, nastavio si žaliti za starim puževima. Tjedan dana u Delhiju sigurno bi bio dobra isprika, posebno zato što je to značilo sedam dana nepohadanja nastave. Akvarij smo ostavili kod Zaide, koja je izmislila razlog zbog kojega ga ne možeš nositi sa sobom. „Puževi se ne vole voziti u vlaku jer im se od ljuljanja zaglavi kakica", rekla je. Sa sobom sam ponijela samo bijelu odjeću, ne zato da impresioniram rodbinu svojega pokojnoga supruga, već zbog Pajija. Na postaji se šokirao kada me vidio odjevenu u tradicionalnu odjeću udovica. Služilo mu je na čast što je svoju nevjericu zadržao za sebe. Nisam ga vidjela nakon Devove pogibije i zagrlio me toplinom za koju nisam znala da može pokazati. „U ovakvim vremenima zavidim vjernicima", rekao je. „Za sve mogu reći da je to božja volja." Biji je provjeravala prozore vagona na drugom kraju perona. Ispruženih ruku, dok su joj se niz lice slijevale suze, hodala je, a onda potrčala prema meni. „Moja Merra, draga, kako život može biti tako okrutan?" rekla je grleći me. „Slaviš svoj trideset i peti rođendan, a već si u bjelini - slama mi se srce kada te gledam u toj odjeći. Svakoga se jutra budim i razmišljam: što ti je život ostavio?" Briznula je u jaki plač, odbijajući se utješiti kada sam je pokušala uvjeriti da moja sudbina nije baš toliko tragična.
Toga sam te istoga poslijepodneva odvela u Nizanuddin. Kada sam iz taksija ugledala vrh grobnice Salima Fazla, u mojem se srcu podignuo kovitlac najrazličitijih osjećaja. Postaja se renovirala i bila je obložena skelama, izgrađene su nove zgrade, a iznad tračnica uzdizao se novi, vitki most. Usred gradilišta poznata hrpa smeća i krava koja ju je čuvala. Mataji je propala točno onoliko koliko me Hema upozorila da jest. Lijevi joj je očni kapak visio, usta su joj bila iskrivljena, a kralježnica iskrivljena u obliku slova S, s izrađenom grbom posred leđa. Bila je iznenađujuće pribrana. „Postoji točno određena količina tuge koju osoba može pokazati - to sam naučila kada je umrla Sandhya. Nakon nekog vremena suze se, jednostavno, počnu brinuti same za sebe nauče tiho teći prema unutra. Ipak, trebala sam otići prije Deva — bio je to šok koji nijedna majka ne bi trebala podnijeti." Dok je izgovarala sinovljevo ime, kroz tijelo joj je prošao vidljiv drhtaj. Odvela nas je da pozdravimo Babujija koji je ležao na charpoyju otvorenih usta, ruku prekriženih na grudima. „Došla je Meera", dreknula je, kao da viče u bunar. „Devova žena. Došla je iz Bombaya s tvojim unukom." Nije reagirao. Povukao si me za sari da pobjegneš od smrada izmeta i mokraće. Nakon svog truda koji je Babuji ulagao da svakoga tjedna zategne čvorove charpoyja, užad njegova kreveta sada je bila tužno labava. „Arya je ponudio da dovede gangu koja bi se brinula o njemu, ali ja sam odbila. Izgubila bih jedino žarište svojega života. Sve to vrijeme koje imam - što bih radila s njim?" Mataji se odvukla do kuhinje da nam pripremi šalicu čaja. „Sjećaš se ovoga?" upitala je pokazavši na sredinu niza pocrnjelih lonaca iznad štednjaka. Prepoznala sam Papenov lonac iz svojega miraza. „Hema ga je željela uzeti kada se udala i godinama je moljakala da ga dobije. Ali ja sam rekla da je on došao u ovu kuću i odbila sam odustati od njega. Arya voli ovčetinu, pa ga s vremena na vrijeme još uvijek koristim. Veselio se što će vas vidjeti - uskoro bi trebao biti ovdje. Bit će dobro ako na neko vrijeme možeš svratiti misli s njegovih ostarjelih roditelja." Pogledala je u mene i primijetila sam da joj kapak više toliko ne visi, da su iščezli oblaci u njezinim očima. Na sreću, Arya se nije pojavio sam, već s Hemom. Kupio je auto, polovnog fiata, a straga su sjedili Rahul i Tony. Svi su se skupili oko tebe - Hema te ljubila po cijelome licu, Tony je tresao tvoju ruku smrtno ozbiljnom formalnošću, a Arya te podizao u zrak. Rahul je trčao uokolo sa svojim dječjim pištoljem, ciljajući bez pucanja naizmjence u sve nas. Tvoji su te rođaci odvukli da ti pokažu čopor vukova za koji su ustanovili da živi niže u ulici. „Ne brini — to su samo psi — zapravo, štenci", rekla je Hema. Pogledala je u mene, pa u Aryju. „Idem pomoći Mataji, a vas dvoje razgovarajte." Zaustavio ju je mršenje na Aryjinu čelu. „Zašto umjesto toga ne bi pokazala Bhabhiji gdje se može odmoriti?" rekao je. „Siguran sam da je umorna nakon putovanja vlakom." Arya se cijele te večeri ponašao prema meni s pažljivom pristojnošću - zapravo, tijekom cijelog mojega posjeta Nizamuddinu. Hema i Mataji sve su otvorenije i drskije govorile o tome kako smo oboje izgubili bračne drugove, ali Arya ih je ignorirao, izbjegavajući sve njihove pokušaje da nas ostave nasamo. Nisam bila
sigurna pokušava li samo ostaviti dobar dojam ili želi da spustim gard kako bi mogao nešto zakuhati u budućnosti. No u jedno me jest uvjerio - ljubav koju je pokazao prema tebi bila je stvarna - ti si njemu bio najomiljeniji od svih nećaka. Malo sam se brinula kada je vas trojicu odveo u HRM na hrvanje. No Hema me uvjerila da se vojne vježbe za kadete odvijaju ujutro i da je ovo bilo samo za igru. Ako je Arya doveo osmijeh na tvoje lice, Tony te preobrazio. Svake sam te večeri, na tvoje zahtijevanje, vodila u Nizamuddin i, čim je Tony došao iz škole, prohodao je put od osamstotinjak metara s mjesta na kojem je stanovao do Babujija i Mataji. Vas ste dvojica bili vrlo tajnoviti u svojim igrama - tu su bili uključene tajne šifre, a negdje je postojala i tajanstvena, skrivena tvrđava. Svoje povjerenje nisi htio darovati čak ni Rahulu - provodio je vrijeme loveći golubove ili se dureći u osami. Tony te potaknuo na skupljanje maraka, a ti si mu uzvratio, na Hemino nezadovoljstvo, učeći ga o puževima. Jednu sam večer pohranila u svoje uspomene. Mataji me poslala da kupim korijander i zatekla sam se kako hodam dobro znanim putem prema grobnici. Nisam znala kakva me to autodestruktivna potreba odvela tamo, kakvo je neodoljivo iskušenje to mjesto predstavljalo za mene. Nisam li požalila svaki put kada sam dotumarala na to nesretno mjesto - kada sam prije osam godina tamo vidjela Roopu ispruženu na travi; pa čak i ranije, kada sam si zapečatila sudbinu s Devom? Bugenvilija je bila gušća no što sam je se sjećala, skrivajući većinu građevine koja je ležala iza nje. Kada sam se progurala kroz grm, disanje mi se ubrzalo - okreni se, pomislila sam u sebi, nemoj nastaviti dalje. Zašto sam bila toliko sigurna da će tamo čekati neko novo, zlokobno otkriće? Unutrašnji su zidovi bili manje ukrašeni no što sam se sjećala - protekle su godine iščupale čak i posljednju preostalu pločicu. Tlo je kolonizirala neka biljka koja je voljela tamu - neprestano sam zapinjala o nju. Ušla sam u unutrašnjost koliko sam god dublje mogla, kao da vršim obredno uranjanje u rijeku. Iz tame su navrle uspomene o Devu, da me pozdrave - hoću li se spotaknuti i upasti u grob na kojemu smo ležali? Čula sam zveckavi zvuk, kao da je bačen novčić, i zaustavila sam se. Je li tu bilo još nekoga osim mene - je li se Dev mogao nekako vratiti u obličju duha? Iznenada je grobnica bila ispunjena njegovom prisutnošću, njegov je dah lebdio po prostoriji, njegove su oči odnekuda, neprimijećene, zurile u mene. Poduzela sam još jedan korak u unutrašnjost — vitice bilja insinuirajuće su se trle o moje noge. A onda su krenuli na mene; dvije bezoblične prikaze pojurile su preko poda. Vrisnula sam, zatim sam se okrenula i potrčala, ali pala sam prije no što sam uspjela stići do vrata. Iznad mene se uzdizao bljesak srebra, sa svake je glave spuznula maska. Tony je trijumfalno mahnuo svojim dječjim mačem po zraku: „Nitko ne ulazi u tvrđavu bez tajne lozinke", rekao si. Večer prije dana neovisnosti vratila sam se iz Nizamuddina i zatekla svoje roditelje usred gadne svađe. „Sljedećeg ću te puta ostaviti na nekoliko noći s tvojim pajdašima kavgadžijama", rekao je Paji. „Da te naučim da se boravak u zatvoru ne sastoji od ispijanja čaja i jedenja kolača s čuvarima dok čekaš da te odvezu kući u limuzini."
„Oni nisu kavgadžije", viknula je Biji. „To su studenti iz dobrih obitelji, sa savješću. Mare za poslove i cijene, za način na koji Indira vodi ovu zemlju." ,,A ti? Jesi li i ti počela mariti za cijene? Reci mi nešto, Rohini, jesi li ikada u životu kupila kilogram povrća?" ,Ja sam kći zamindara — moja je dužnost da ne budem sebična, da ne mislim samo na sebe." Biji je toga jutra otišla sa skupinom studenata s fakulteta na kojem je Šarmila htjela pričekati ministra unutarnjih poslova i pred njim održati demonstracije. Prenerazila me ta vijest - da bi Biji sudjelovala u takvom protestu i to sa skupinom studenata; ni manje, ni više. Zamišljala sam ih kako okružuju svoju metu, blokiraju poslove, izvikuju slogane i pjevaju pjesme otpora kao što je činio Gandhi. U pismima koja je Šarmila povremeno pisala Biji bilo je nekih zbunjujućih, nerazumljivih rečenica o studentskim nemirima — je li, možda, mislila na to? „Prošloga su mjeseca bile demonstracije protiv strane politike, a prije toga nekakav ludi protest protiv nacionaliziranja osiguravajućih kuća", rekao je Paji okrenuvši se prema meni. „Taj hobi bavljenja politikom kojemu se iznenada posvetila u svojim šezdesetima — pitaj svoju majku ima li ikakvu predodžbu o tome što znači nacionalizam. Uvijek samo nekakve mlake rekacije protiv Indiraji, uvijek nešto čime će me osramotiti. Zar ne vidi da je ti ljudi iskorištavaju samo zato što je nepismena?" Policija je očito čekala protestante i sve ih je u kombiju odvezla u zatvor u Kailashu. („Cijelim smo putem pjevali 'Vande Mataram'", ponosno je objavila Biji.) Tajnik Kongresne stranke za grad Delhi osobno je nazvao Pajija. „Rekao je da neće biti problema, da ništa neće ući u policijski dosje, niti u novine. U novine, možeš li ti to zamisliti, u novine? Dovezli su je ovamo u crnom ambasadoru — nadam se da shvaća koliko će me stajati ta vožnja." „Da, da - može davati lakhe rupija da ženu vrati u ured, ali zamoli ga da potroši nekoliko rupija na svoju suprugu, pa da vidiš kako će skvičati." Kasnije, nakon što se Paji zatvorio u svoj ured tresnuvši za sobom vratima, Biji je objasnila kako je ušla u svijet studentske politike. „Šarmila je godinama promatrala kako se tvoj otac ponaša prema meni - omalovažavajući me imenima poput 'profesorica Rohini', 'Majka Indija' ili 'premijerka Darya Ganja', pobijajući svako moje mišljenje samo zato što ne znam čitati. Zato je tvoja sestra preuzela na sebe zadatak da me obrazuje — mjesecima se mučila da me nauči čitati." Biji je odmahnula glavom. „Na žalost, istinito je ono što kažu - kada se pseći rep jednom počne svijati, nikada se više ne može izravnati. Sve te godine u kojima sam se odupirala pokušajima tvojega oca da me obrazuje ostavile su traga - sada ni moja vlastita kći nije mogla uspjeti." Kada je Paji saznao za taj neuspio pokušaj, počeo se još više izrugivati Biji. „Nosi to kao Medalju časti", rekao joj je. „Nakon šest mjeseci ti još uvijek ne možeš slovkati svoje ime? To je predivno — sigurno će svima dokazati da si ti još uvijek kći zamindara." Ako je Biji ranije i uspijevala ne obazirati se na njegove uvrede, sada se zbog njih osjećala starom i beskorisnom. „Znala sam da moram pronaći način da mu se osvetim za uvrede kako bih ponovno zadobila svoje samopouzdanje. Tvoj je otac
počeo njuškati oko Indire Gandhi i njezine Kongresne stranke, snivajući o mjestu u parlamentu. Sto je lakše, pomislila sam, nego da istupim podržavajući oporbu?" Biji je u svojim komentarima počela hvaliti stranku Swatantra i Jan Sangh, dvije grupe koje je spominjala Šarmila. Oštro je kritizirala Indirinu politiku poput obezvređivanja rupija, a da nije imala ni najmanjeg pojma o tome što to znači. „Reakcija tvojega Pajija me razbjesnila — dobro se zabavljao i ništa više. Čak mi je ponudio da sa mnom ode u posjet oporbenim političarima kako bih prestala miješati njihova imena." Bijina sve veća frustracija natjerala je Šarmilu da predloži, svoju čudnu shemu. Vidjela je skupinu studenata naoružanu plakatima s natpisima protesta protiv Indire kako svakoga petka nakon predavanja čekaju ispred njezine predavaonice. Budući da je sada i sama bila profesorica, ne bi dobro izgledalo kada bi Šarmila i sama sjedila na njihovim sastancima. No rekla im je da je njezina majka vrlo zainteresirana za to da nauči više o oporbi i pitala ih je bi li imali nešto protiv toga da Biji prisustvuje nekom od sastanaka. „Kada me tvoja sestra prvi put odvukla u predavaonicu, bila sam skamenjena. Šezdesetogodišnja žena koja ne zna čitati ni pisati na sastanku sa studentima, ni manje ni više! Poželjela sam se popeti do najvišeg reda klupa u predavaonici da me više ne vide i da se predam u ruke samoga Krišne. No previše je očiju pratilo svaki moj pokret, pa sam se Stisnula u kut prve prazne klupe koju sam pronašla." „Ne pitaj me o čemu su razgovarali - bit će da su komunisti, najvjerojatnije, kao i obično raspravljali s onima iz HRM-a. Na posljetku se jedna djevojka sjetila da ja tamo sjedim i donijela mi je šalicu čaja rekavši: 'Izvoli, tetkice.' Ne znam što mi je dalo hrabrosti da otvorim usta, ali odgovorila sam: 'Ne tetka; dovoljno sam stara da budem tvoja nani' Moje su riječi upale usred zatišja u raspravi, pa su me pogledali svi studenti i nasmijali se." „I tako sam postala njihova Naniji, njihova baka, njihova maskota za ispijanje čaja, koja je počela vjerno sjediti na svim njihovim sastancima. Što ti još mogu reći o njima? Svi su oni poprilično šeprtljavi i smušeni, to čak i ja mogu vidjeti - pola vremena provode svađajući se međusobno, a ostatak smišljajući proteste. Nisam sigurna žele li doista promijeniti svijet ili samo galamiti. Ispočetka sam na sve samo klimala glavom, ali onda sam ustanovila da i ja imam nekih korisnih ideja. Posebno su mi komunisti neprestano čestitali - što dižem glas u korist radnika, rekli su, nakon sramote što sam rođena u obitelji zamindara." „A tvoj otac? Jako se duri i optužuje me da sam uništila njegove izglede u Kongresnoj stranci, premda su ti izgledi već bili poprilično mrtvi. Premda, sada pazi da me više ne izaziva s toliko drskosti. Ako kažem da se cijena luka povećala ili da je teže pronaći posao, ne traži da mu kažem u kojim sam novinama to pročitala. Možda se čak malo i boji te unučadi koju sam pronašla — zna da mu se mogu osvetiti ako pokuša na mene izvršiti nekakav pritisak." Paji nije bio sretan kada je ustanovio da su sjedala s kojih je trebao promatrati proslavu Dana neovisnosti smještena na najudaljenijem dijelu rezerviranog odjeljka. Da bi stvari bile još gore, dodijeljena su mu mjesta na drvenim klupama, a ne na tapeciranim stolcima određenima za vrlo važne osobe, a čak su i ta zauzeli ljudi iz
susjednog nerezerviranog odjeljka. Premda su ometači brzo pobjegli pred bijesom Pajijeva zacrvenjena lica, sjedio je tamo dureći se cijelo vrijeme. Nisam sigurna koju je ženu više optuživao za taj svoj omalovažavajući status - Indiru Gandhi ili Biji. Moja je majka jasno rekla da nam se toga jutra neće pridružiti. „Nije li dovoljno loše to što su ljude dovodili u kamionima kako bi podržavali Indirine mitinge? Zašto bih ja trebala biti jedna od kapi u moru mase koja joj izvikuje riječi podrške kako bi me snimili za dokumentarac prikazan u vijestima?" Umjesto toga, planirala je prisustvovati zabavi koju su priređivali njezini „unuci". „Ne voli samo Indira svoju zemlju — i mi ostali slavimo Dan neovisnosti, znaš. Reci svojem ocu da to nije politički skup - neće me uhititi, pa ovoga puta neće morati plaćati za mene." Kada je Indira izašla na podij, Paji je jednostavno tamo sjedio, odbijajući pljeskati. Umjesto toga, mrmljao je o tome kako su ga na prijevaru izbacili s njegova mjesta. Mislila sam da se i dalje ljuti zbog rasporeda sjedenja, ali Šarmila je šapnula da sada govori o glasačkom okrugu koji je trebao predstavljati - o mjestu u parlamentu za koje tvrdi da mu ga je ukrala Kongresna stranka. Svugdje oko nas mnoštvo je stajalo i navijalo, poput statista na snimanju nekog epa kao što je Mughal-e-Azam. Indira je mahala dok su se u zrak podizali avioni ratnog zrakoplovstva, iz helikoptera padale cvjetne latice, a bataljuni školaraca marširali ispred nas. U zrak se koordinirano podignulo na tisuće raznobojnih balona, oblikujući u zraku divovsku indijsku zastavu. Na kraju je čak i Paji ustao da zaplješće. Na posljetku, to je bila predsjednica koja je ujedinila zemlju i dovela do tako velike pobjede, a to je bilo nešto što nitko nije mogao poreći. Novine su bile pune članaka o tome kako su hindusi i muslimani zajednički povratili naciji slavu koja joj s pravom pripada i kako je sekularizam napokon, odlučno, trijumfirao. „Neka nitko više nikada ne kaže da vizija Nehruovih nije bila ispravna", tvrdio je jedan uvodnik. Cijena rata u Bangladešu bila je zaboravljena, a nemiri po cijeloj zemlji odgurnuti u zapećak. Majka nacije, nazivali su ljudi Indiru za vrijeme posljednjih izbora i ništa nije moglo biti istinitije od toga, pomislila sam, pridonoseći svojim pljeskanjem snimanju dokumentarca. Kasnije je Paji pokušao spasiti ono što je ostalo od njegova ponosa, odvodeći nas u odjeljak za vrlo važne osobe, gdje su posluživali čaj i pakode. Pokazao je svoju karticu donora Kongresnoj stranci, ali policajac koji je stajao na ulazu nije se pomaknuo. „Možete proći samo ako imate zelenu VIP propusnicu", rekao je. „Tko zna kakve bismo inače sve ljude s ulice morali propustiti unutra?" Da Šarmila nije bila tamo, Paji bi si sigurno priskrbio uhićenje (plaćajući ovoga puta za svoje puštanje na slobodu, a ne za Bijino). Zamahnuo je rukom prema policajcu i samo su njezini brzi refleksi bili zaslužni za to da je uspjela skrenuti njegovu ruku i natjerati ga da promaši cilj. Dok su se na policajčevu licu izmjenjivali različiti izrazi, uzela je našeg razjarenog oca pod ruku i brzo ga odvela. Iza nas je netko puhnuo u zviždaljku, ali tada se oko nas već skupila gomila ljudi s kojom smo se stopili. Vratili smo se kući i zatekli društvo koje se veselo zabavljalo. Na verandi je jedan student razgovarao sa ženom koja je u ruci držali čašu narančina soka. U dnevnoj je sobi u grupicama stajalo još mlađarije, a između njih na stolu stajao je pladanj samosa. Jeste li upoznali moje unuke?" upitala je Biji nahrupivši unutra.
„Fakultet je zbog praznika zatvoren, pa sam ih pozvala ovamo." Sluga je Pajiju ponudio samose, a on je zapanjeno pogledao u njih. „Kako je bilo na paradi?" upitala je Biji. Je li te Paji doveo dovoljno blizu boginji da možeš dotaknuti njezin sari?" Paji je na trenutak ostao zuriti u samosu koju je stiskao medu svojim prstima. Zatim ju je preko sobe bacio na slugu. Popraćen Bijinim vriskovima, Paji je počeo tjerati ljude iz stana — otimavši im samose iz ruku, prevrćući čaše soka na pod. Jedan od mladića nazvao je Pajija prljavim kapitalistom - Paji ga je tako jako gurnuo da je pao na pod i otkotrljao se na verandu. „Ovo tvoje idiotsko ponašanje otišlo je predaleko", viknuo je Paji na Biji, kada se soba ispraznila. „Te tvoje huligane ne želim nikada više vidjeti u svojoj kući." „To je i moja kuća", odvratila je vičući Biji, a Paji joj je prišao toliko blizu da sam mislila da je ošamariti. Umjesto toga, zagledao joj se u oči, zajapurena lica, stojeći udaljen od nje samo nekoliko centimetara. „Nemoj ih više dovoditi ovamo, Rohini. Upozoravam te." Okrenuo se na peti i odmarširao uza stube do svojega ureda. Biji je ostala zuriti za njim. „To je i moja kuća", viknula je ponovno kada je čula da je zalupio vratima ureda. Mene je paji napao sljedećeg jutra. Započeo pristupom koji je u meni trebao izazvati osjećaj krivnje. „Vidiš što se događa tvojoj majci. Odlazi na te svoje lude proteste, prima te huligane pod svoje. Svakim je danom sve neobuzdanija. A tko je može okrivljavati? Nema s kime razgovarati, njezini pravi unuci žive stotinama kilometara daleko. Riječ 'nani' trebala bi čuti iz Aceovih usta, a ne iz usta delinkvenata. Neprestano se pitam – što smo mi to učinili Meeri da inzistira na tome da živi toliko daleko od nas?“ Uslijedio je dio kampanje čija je taktika bila da me namami. „Navikla si na more i to je u redu, ali ovdje imamo Jamunu, a ni Ganges nije previše udaljen. Upisat ću Acea u školu Model. St. Xavier u Bombayu ne može se usporediti s tom školom. Neću te previše nagovarati, jer si me u prošlosti kaznila zbog toga što sam jasno izrekao što mislim. Ali kod kuće bi imala cijeli kat samo za sebe, našao bih ti posao čim odlučiš to zatražiti — reci mi, što se tu još ima za reći?“ Kada nisam odgovorila, Paji se upustio u posljednju fazu nagovaranja, kako bi me podsjetio da i on ima asa u rukavu. „Katkad ne mogu, a da se ne upitam što bi se dogodilo kada bih obustavio mjesečne uplate. Kada bih se razbolio ili financijski skrahirao ili kada bi se dogodila neka druga nesreća. Stresem se na pomisao o tome kako bi se ti snašla, kako bi namaknula novac za hranu.“ Pokušao se stresti, ali to je više ispalo kao da je slegnuo ramenima. „Da ti iskreno kažem, sada kada su cijene u Bombayu toliko visoke, nije loše vrijeme za prodaju stana. Ovo je za mene, zapravo, ekstravagancija – voditi ovo kućanstvo u Darya Ganju i još dodatno plaćati i tvoje. Osim toga, moram biti pošten i prema Roopi i Šarmili – postoji granica u onome što jedna kći može očekivati. Nemoj me krivo shvatiti — nisam rekao da ću ti istoga trena prestati slati novac.“ „Zapravo, neće biti problema ako to i učiniš, Paji. Saznala sam za Devovu policu osiguranja – tvrtka nam je zabunom poslala presliku police. Jedan lakh i
dvadeset tisuća rupija – mislim da je bio naveden taj iznos. Ako uložim taj novac, kamate bi morale biti veće od onoga što mi ti šalješ svakoga mjeseca.“ Namjeravala sam biti oprezna, nisam mu željela tu informaciju podastrijeti na pladnju. Sada kada sam popustila tome iskušenju, uživala sam u pogledu na iznenađenje koje mu se prelilo licem i niz zaprepaštenih treptaja očima. Otvorio je usta kao da će nešto reći, a onda ih je opet zatvorio. No ubrzo je ponovno pronašao glas. „To je bilo tako davno, Meera, ali doista sam te namjeravao izvijestiti o tome. Tvoj Paji je sve stariji — kada samo pomislim da sam ti to zaboravio reći. No tebi taj novac, zapravo, ne treba, znaš – to ti pokušavam reći. Ako dođeš živjeti s nama, ionako nećeš imati nikakvih troškova.“ „Mogu razmisliti o tome, Paji. Kada potrošim novac s police.“ Kada sam bila na odlasku iz njegova ureda, Paji je izveo posljednji pokušaj. „Zašto mi ne bi dopustila da pohranim taj novac za Ace, dok mu ne bude osamnaest? Mogu taj novac i uložiti za njega, pobrinuti se da se novac ne profućka.“ Kada smo se posljednjeg dana našeg odvezli na željezničku postaju, Paji se već potpuno oporavio od moje izjave da znam za policu osiguranja. „Vjeruj mi, Meera — drago mi je što si sada neovisna. Financijski si osigurana, pa ti nitko ne može narediti gdje da živiš. Ali ti znaš jednako dobro kao i ja da više nema nijednog razloga da nastaviš živjeti u Bombayu." Vidjela sam da se Biji trudi da se ne rasplače - barem jednom se potpuno slagala s Pajijem. „Već si predugo odsutna, Meera, a ja ne znam koliko je još godina života preostalo tvojim roditeljima. Od tebe je okrutno da nas tako zanemaruješ." Na postaji u Nizamuddinu kampanja se nastavila jer je Arya preko Babujijevih veza uspio postići da se vlak tamo zaustavi. Čak je i Mataji došla na peron - dok sam je grlila, mogla sam osjetiti svaku pojedinačnu kost koja se uzdiže prema grbi na njezinim leđima. „Otiđi kući, spakiraj se i odmah se vrati", rekla je. Arya te posljednji put stavio na svoja ramena, a onda te jednim zamahom spustio na stube vagona. „Tvoja bombajska pustolovina je završila", viknula je Hema dok su se vrata zatvarala. „Vrijeme je da se vratiš ljudima kojima je stalo do tebe." Dok si se ti u vlaku igrao s drugom djecom u odjeljku, ja sam u mislima prizivala slike koje sam nekoć imala kada bih pomislila na Frontier Mail. Prisjetila sam se slike lokomotive koja grmi preko zemlje, dima koji se izvija iz njezina dimnjaka, zvuka zviždaljke - poziv na slobodu, oslobođenje — koji odjekuje kroz zrak. Pitala sam se kada su položene prve tračnice — je li to bilo u prošlome stoljeću, dok smo još bili pod Britancima? Zamišljala sam radnike kako se muče i rade pod vrelim suncem, kako spajaju tračnice - kopaju ležišta u zemlji, ispunjavaju ih kamenjem, polažu tračnice, učvršćuju velikim zakovicama. Pruga napreduje od jednoga središta zemlje do drugoga, kilometar po kilometar, selo po selo. Žuta polja gorčice na sjeveru, pustinjsko proso koje se uzgaja u Rajastanu, trgovački gradovi Gujarata, zaravni i ravnice. Kako su premostili moćne rijeke Tapti i Narmadu? Kako su se probili kroz planine koje je stoljećima bilo nemoguće prijeći? Koliko je ljudi izgubilo ruku ili nogu dok su pokušavali premostiti rijeku ili prokopati tunel kroz brdo? A što bi bilo da nisu uspjeli? Dva se grada nikada ne bi povezala — vlakovi ne bi omogućavali ljudima da izazovu trenutne promjene. Ili, da su gradovi završili u
dvije različite zemlje - na primjer, da je Bombay pripao Pakistanu? Sada se ne bih suočavala s dilemom o tome gdje da živim. Zapravo, u tom slučaju možda nikada ne bi ni postojala filmska meka pokraj oceana koja je Deva namamila da ode iz Delhija. Negdje tijekom noći probudila sam se kada smo prelazili preko mosta. Grmljavina i podrhtavanje kotača prenosilo se s tračnica na nas. Zviždaljka na lokomotivi oglasila se samo jedanput; dugačkim, otegnutim jaukom, tužnim i usamljenim, kao da objavljuje da je obećanje o novom životu obična laž. Ti si izgledao tako ranjivo, toliko pun povjerenja, spavajući na sjedalu do mene, dok ti je uzdignutim licem kružio niz svjetala. Sljedećega jutra prašnjavoga, isušenoga krajolika više nije bilo: zamijenila su ga polja, zelena i mokra, istočkana palmama. Iz daljine su nam namigivali džepovi mora, dok su žene koje su stajale u lagunama u zrak bacale divovske mreže za ribolov. Jedno po jedno počela su se pojavljivati predgrađa Bombaya, čiji su natpisi jurili kraj nas ispisani na drvenim, žuto-crnim pločama. Jogeshwari, kamo je Dev odlazio na sate pjevanja, Bandra, kamo smo otišli u posjet Nawabu Mohammedu, Mahim, sa svojim mirisom na sumpor i oseku, Dadar, u kojem je živio Devov guruji. Zgrade su narasle, ulice su postale prometnije, krave su ustupile mjesto kamionetima, taksijima i autobusima. Promatrala sam kako na tvojem licu raste uzbuđenje dok si stajao priljubljen uza šipke na prozoru kao da želiš pobjeći. Iznenada mi je Pajijeva ponuda izgledala tako daleka - nije li njegov nadzor bio taj od kojega sam cijeloga života pokušala pobjeći? A Arya - koliko bi vremena proteklo prije no što bi mi se pokušao udvarati — sigurno nisam mogla vjerovati da bi se netko poput njega mogao promijeniti? Bila je istina da si u Delhiju izgledao sretniji, ali jednotjedni se odmor jako razlikovao od trajnog življenja na tome mjestu. Budući da si uspio održati dobar uspjeh u školi čak i s traumom koju si proživio, ne bi li bilo riskantno maknuti te odatle u ovoj fazi? Na površini se pojavila jedna misao, koja me još više uznemirila — kako ću spriječiti, ako se preselimo Pajiju, da ne preuzme nadzor i nad tvojim životom? Njegove su namjere bile jasno vidljive već i tijekom ovoga posjeta - način na koji je sabotirao tvoje svakodnevne odlaske u hram s Biji, igračke kojima ti je mahao pred nosom kako bi te naveo da se pokoriš njegovim željama. U nedjelju si cijeloga dana bio cendrav i šutljiv. Na posljetku sam saznala da te Paji toga jutra ulovio kako se moliš u svojoj sobi i utonuo je u jednu od onih svojih prijekornih tišina — kojih se još uvijek tako jasno sjećam iz svojega djetinjstva. „Znam da još nije prošla ni godina dana, ali jesi li razmišljala o tome da tvoje prezime ponovno bude Sawhney?" upitao me iste te večeri. „Tako bi mogla promijeniti i Aceovo prezime." Znala sam da nikada ne bih mogla izdati Deva na taj način. Kakve god bile različitosti između mene i njega, Dev je tebi uvijek bio dobar otac - neću ugroziti tu vezu, koju je Paji želio omalovažiti i uprljati. Kada smo prošli nekoliko posljednjih postaja prije Bombay Centrala, počela sam osjećati sve veću odanost i nježnost prema Devu. Razmišljala sam o tome kako je bio nestrpljiv da dođe u ovaj grad i s kakvom je beskrajnom fascinacijom promatrao more. Nije li to mjesto na kojem bi volio da odrastaš? Da šetaš ulicama koje je on volio, da posjećuješ hramove u kojima se on molio, da iskoristiš sve mogućnosti koje je on možda propustio?
Vlak je počeo usporavati. Lokomotiva je psiknula i zapućkala, ponovno samouvjerena, zvižduka ponovno veselog i punog obećanja. Čak i prije no što smo stali nagrnuli su kuliji otimajući se za zamotuljke i kovčege. Kroz prozor sam pogledala na peron - Bombay, objavljivali su crno-žuti natpisi.
DVADESET I SEDMO POGLAVLJE
Prva noćna mora pojavila se u rujnu. Probudila sam se i ugledala te kako mašeš rukama i zazivaš svojega tatu. Ugrijala sam ti čašu mlijeka i dopustila ti da se tijesno priljubiš uz mene. Kada te to nije uspavalo, igrali smo Čovječe, ne ljuti se i još neke društvene igre, sve dok na posljetku u tri sata ujutro nisi zadrijemao. Sljedećeg se tjedna noćna mora vratila; pa opet četiri dana kasnije. Ujutro si bio toliko iscrpljen da te toga dana nisam slala u školu. Premda nikada nisam do kraja saznala što si vidio, u meni je počela rasti šunja i osjećaj krivnje. Riječi kojima sam dala oduška onoga dana kada je Dev poginuo otada su lepršale mojim umom poput šišmiša. Jesu li pronašle način da se ukopaju i u tvoje misli i da tamo hiberniraju? Jesu li se iz nekog razloga sada probudile i počele te proganjati? Još se uvijek sjećam svojih optužbi. Da je Dev otac još jednog djeteta, onoga koje je bilo u mojoj utrobi, ali je iz nje okrutno iščupano? Jesam li otišla toliko daleko da ga optužim da je ubio tvojega brata ili sestru? Jesi li u svoje sjećanje pohranio nešto iz tih nemilih trenutaka? Svaki put kada sam razmišljala o tim jezovitim stvarima, obraze mi je oblijevalo crvenilo srama. Kad god si izgledao zamišljen i potišten, utrobom mi se počeo razlijevati užas. Bilo bi ludo podsjetiti te na ono što sam tada izgovorila, pokušati izvući taj prizor iz tvojih snova i podsvijesti. Sve što sam mogla učiniti bilo je da te stisnem uza se u krevetu i dopustim noćnim morama da dođu i prođu. Što se na kraju i dogodilo, iako se lijek nije pojavio iza prvog zavoja. Počelo je s jednim prištićem nasred tvojega čela, nečim toliko beznačajnim da sam pomislila da je to trag uboda nekog kukca. No te si večeri dobio vrućicu, a prištići su se proširili po cijelome tvojem licu. Otišla sam na četvrti kat i dovela dr. Kagalwallu. „To su vodene kozice - poput ugriza komaraca, ali veći - kao da su ga izgrizle kozice", zadirkivao je. „Ne brinite, proći će - ne može se ništa učiniti, osim čekati." Gospođa Dugal predložila je da te perem vodicom od lišća neema - stenjao si dok sam tapkala svaki pristavi mjehurić ispunjen tekućinom. Fistulice su prekrivale svaki centimetar tvojega tijela - nepce, tabane - pa čak i vrh tvojega pimpača. „Kada su me kozice izgrizle?" upitao si. „Ako dođu dok spavam, hoćeš li ih otjerati?" Uvjerila sam te da tvoji prištići nemaju veze s kozicama, već da su to otrovi u tvojem tijelu koji se čiste. Čiste se sve loše i ironične primjedbe koje su se nakupljale u protekloj nesretnoj godini. Tjedan dana kasnije, kada sam na lice nanosila hladnu kremu, pod prstom sam iznad usnice osjetila jedan prištić. Ne može biti, pomislila sam - nije li me Roopa zarazila vodenim kozicama kada mi je bilo osam? Idućeg sam jutra i ja bila sva prekrivena prištićima - jedva sam
mogla gutati, hodati i mokriti. Dr. Kagalwalla pojavio se ponovno, ovoga puta dovevši sa sobom Zaidu da me uvjeri da ih ne mogu opet prenijeti tebi. Cijeloga sam toga dana skrivala lice od tebe, trudeći se da te zadržim na udaljenosti. Mislila sam da te užasava moj izgled i da zazireš od pogleda na moje prišteve - nisam željela da u sjećanju nosiš uspomenu na ružno lice svoje majke. Možda bih mogla srediti da provedeš noć kod Zaide - bi li njezin suprug imao nešto protiv da ti nekoliko dana spavaš kod njih? Ležala sam sama u zamračenoj spavaćoj sobi, uskovitlanih, grozničavih misli, tijela u plamenu. Otvorila su se vrata i ti si ušao u sobu, držeći u rukama ploču za igranje igre Čovječe, ne ljuti se. „Želiš li igrati?" „Mama se ne osjeća dobro", rekla sam, sretna što je soba dovoljno mračna da skrije ružnoću mojega lica. „Mora se odmarati." Uspeo si se na krevet. „Onda ti mogu donijeti moje puževe da ih promatraš", ponudio si privlačeći se bliže meni dok sam se ja bezuspješno pokušavala odmaknuti. S velikim si zanimanjem zurio u moje prišteve. „Jesu li i tebe izgrizle kozice? Ne brini, moju si ugrizi prošli." Otpuzao si do ruba mojega jastuka i sjeo prekriživši noge po turski. „Možeš staviti svoju glavu u moje krilo." To je bio tvoj omiljeni položaj - ležati u mojem krilu - kada sam ti mjerila temperaturu ili ti pričala priču ili te hranila kremom od jaja. Oklijevala sam, bilo mi je neugodno prihvatiti tu igru. „Čekaj tu, moram nešto donijeti", rekao si i odskočio od kreveta. Vratio si se nakon nekoliko sekundi, ponovno si sjeo prekriživši noge, stenjući podignuo moju glavu i smjestio je u svoje krilo. Prije no što sam se mogla pobuniti, u usta si mi gurnuo toplomjer. „Pazi, moraš ga držati ispod jezika." Tada si mi počeo mjeriti puls. Pritisnuo si prstima moje zapešće gledajući u zidni sat i klimnuo glavom. Jako je dobar", objavio si i izjavio da mi je i temperatura jako dobra. Kada sam sama provjerila, cjevčica se crvenila sve do 39 °C. U danima koji su uslijedili osjećala sam agoniju koja mi je iskrivljavala um i izbijala na sve pore. A ipak, prepoznala sam to stanje kao priliku da s tobom ostvarim vezu; priliku koja se možda nikada više neće pojaviti. Koliko ću još puta imati priliku da proživim iskustvo koje je toliko slično onome koje si i sam proživio? Vrućina ispod moje kože, otekline na mojem jeziku, bolnost svakog centimetra kože. Svakoga sam jutra zamišljala tvoje tijelo u situaciji u kojoj je sada bilo moje, budeći se u potpuno istom zemljovidu bola. Potpuno si preuzeo ulogu majke. Ljuljao si moju glavu u svojem krilu veličine gnijezda kakve ptičice, donoseći mi komadićke kruha nespretno namazane marmeladom. Jedne si večeri čak doveo Zaidu da ti prokuha malo vode u koju si uronio lišće neetna. Položio si ručnik na krevet i pažljivo mi spužvom prebrisao lice i vrat. Promatrala sam tvoje usredotočeno lice nagnuto nada mnom, izgubivši se u osjećaju smirenosti. Želio si nastaviti s otiranjem cijeloga mojega tijela, kao što sam ja radila tebi, ali sam zaustavila tvoju ruku kada si se približio mojim grudima. Tjednima nakon toga, kada se moja vrućica povukla, pokazivali smo u istočkano lice onoga drugoga i smijali se. Jedne je večeri gospođa Dugal objavila da će Pinky poslati k nama. „Sada kad ste opet dobro, nema više opasnosti da se Pinky ponovno druži s Ašvinom. Ona je imala vodene kozice kada su joj bile dvije godine, ali čemu riskirati, mislila sam."
Baš kada je Pinky trebala doći, nanijela sam na naša lica ruž za usne u obliku crvenih točkica. Čim je ušla u stan izletjeli smo pred nju. Ona je vrisnula i pokušala pobjeći ali mi smo treskom zatvorili vrata iza nje. Lovili smo je po dnevnoj sobi dok nije shvatila da je na našim licima samo ruž. Izgledalo je da su je zadivile te crvene točkice. „Možete li i mene namazati?" upitala je. I tako smo mi i na Pinkyno lice nacrtali vodene kozice i poslali je njezinoj majci. Kada je gospoda Dugal otvorila vrata, toliko je vrisnula da ju je čula čak i Zaida na katu ispod. U desetoj godini pinky je prestala reagirati na pokušaje svoje majke da je feminizira i ušla je u dječačku fazu. Inzistirala je na tome da nosi kratku kosu, kako se u nju više ne bi mogle upletati vrpce. Prestala je preskakati konopac i skinula je glave svim svojim lutkama — počela se zanimati za kriket i zmajeve. Ponovno se s tobom igrala mame i tate, ali ovoga si puta ti morao biti mama. Prošla bih kraj stola ispod kojega ste vas dvoje čučali i vidjela te kako je poslužuješ malim komadićima kruha. Katkad bi mahala svojom kutijom za školsku užinu kao da se vraća s posla, dok si ti unutra kuhao ručak. Davala ti je novac nacrtan na papiru, s kojim si ti kupio marmeladu u našem hladnjaku; pretvarala se da pije alkohol, kako biste se vas dvoje kasnije zbog toga mogli svađati. Jednoga te dana pljusnula zbog toga što si joj odgovorio kada je vikala na tebe - otrčao si plačući u naš stan, rekavši da više ne želiš igrati s njom tu igru. No nisi potpuno odustao od igre s njom - odlazio si zajedno s njom na terasu puštati zmajeve. Uvijek bih se pobrinula za to da netko bude s vama na terasi dok se igrate - nisam vjerovala Pinky otkada je postala tako robusna — bojala sam se da te slučajno ne gurne s parapeta. S vremenom je postala prava stručnjakinja za to da prereze vrpce drugih zmajeva - agresivno bi krenula na drugog zmaja koji se usudio ući u njezino područje. Gospođa Dugal, koja na Pinkyno dječačko ponašanje nije reagirala ni na koji drugi način osim zabrinutošću i uznemirenošću, sada se divila, gugutala je i ponosila se njezinom odvažnošću u zračnom ratovanju. Raščistila je cijeli jedan zid u svojem stanu kako bi na njega izložila ostatke srušenih zmajeva koji su sletjeli na terasu. Kada joj je bilo dvanaest, Pinky je iz susjednih zgrada okupila skupinu djece i učinila je svojom privatnom bandom. Počele su se slijevati pritužbe na njezine delinkventske ispade - krala je guave iz kolica prodavača, razbijala prozore pokušavajući skinuti mango s drveća, a jednom je sve stube u susjednoj zgradi, od prizemlja do drugoga kata, premazala uljem za kuhanje. (Na veliko razočaranje djece, nitko se nije poskliznuo — stube su više bile ljepljive, no skliske.) Na sreću, ti si ostao na periferiji toga čopora, ograničavajući svoje sudjelovanje na povremene ulične partije kriketa. U međuvremenu, tvoja me učiteljica i dalje izvještavala o tome da se ne družiš dovoljno sa svojim školskim kolegama. U nekoliko sam prigoda, kada bih ti donijela ručak, pokušala intervenirati. „Zašto ne biste zamolili Sunila da se s Ašvinom igra skrivača?" predložila sam jednoga dana majci jednog tvojeg razrednog prijatelja. Prije no što je mogla odgovoriti, ti si pocrvenio od neugode i otrčao. Zapravo, nisi mi izgledao nesretan. Nikada nisam dopuštala da previše dugo budeš sam - kada je bilo potrebno, uvijek si mogao računati na moje društvo. Naučila
sam te nekoliko kartaških i društvenih igara koje sam i sama znala, pa sam čak na hodniku između katova igrala s tobom kriket. Katkad bismo navečer raščistili sve sa stola u kuhinji i igrali stolni tenis. Pa ipak, postojala su razdoblja kada si bio povučen, kada si postajao tih i otuđen. Nesposoban da se usredotočiš na bilo što, bezvoljno si gurkao hranu po tanjuru. U takvim sam se trenucima pitala razmišljaš li o svojem ocu, kakve ti se misli roje u glavi, a koje ne možeš podijeliti sa mnom. Željela sam da budemo toliko bliski da ti mogu kao rendgenskim zrakama pretražiti svaku, i najskriveniju, misao. No naučila sam se obuzdati i prihvatiti tvoju potrebu za samoćom. Možda su ta otuđenja bila nužna kako bi zadržao svoj mir i uz gubitak koji si pretrpio. Možda su to bili pokazatelji da se u tebi razvija neki Tagore ili Einstein, poput kristala, neviđen. Nisi li se obično već navečer vraćao iz toga stanja, želeći se ponovno maziti sa mnom? Katkad, kada ti se raspoloženje ne bi tako brzo popravilo, odvela bih te na plažu u Juhu. Iako je Chowpatti bio mnogo bliže, njegovi su valovi bili previše umirujući, a voda sve više zagađena. Odvezli bismo se vlakom do Santa Cruza, zaustavivši se usput u parku u kojem se nalazio betonski zrakoplov Air Indije. Pogled na plažu odmah je razvedrio tvoj duh — potrčao si po pijesku da skočiš u vodu, onako potpuno odjeven. Sjećam se kako je tvoj otac učinio to isto kada smo prvi put došli na plažu nakon preseljenja u Bombay. Plima te neprestano obarala, ali ti si se brzo osovljavao na noge, napuhujući prsa, pripremajući se za sljedeći udarac. Ja sam omotala svoju dupattu oko vrata i svezala je u čvor, pa sam i sama uteturala u vodu. Volio si da stojim iza tebe. Svaki put kada je val grmeći nahrupio, ti bi u posljednjem trenutku podignuo ruke da te uzdignem iznad njegove krijeste. Katkad sam podcijenila plimu, pa bi i mene srušila. Tada bismo se zajedno otkotrljali u pjenu: hrpa ruku, tijela i nogu. Kasnije sam ti kupila Ice golu s kolica parkiranih pokraj hotela Sun'n Sand. Promatrali smo muškarca kako riba led u tavu, a onda oko štapića oblikuje u lopticu. Do u beskraj si se premišljao oko boje sirupa, iako su svi imali isti okus. Kada je bilo jako vruće, i sebi bih kupila jednu. Sjedili smo na klupi i lizali svoje gole dok nas je sunce sušilo. Jedne je nedjelje more odnijelo djevojčicu. Roditelji su je opremili plastičnim napuhanim kolutom ukrašenim likovima iz crtanih filmova, očito kupljenim u inozemstvu. Sva su djeca s čežnjom gledala kolut dok ga je polagano okretala oko struka, paradirajući gore-dolje po plaži, da pokaže sve likove iz crtica. Val koji ju je odnio nije bio ni naročito velik - u jednoj se sekundi verala po kolutu, a u sljedećoj se kotrljala od nas na valovima, spokojna poput kokosova oraha koji pluta na vodi. Završila je na nekoliko stotina metara od obale: šareni oblik koji poskakuje na zapjenjenim valovima, opušteno mašući, činilo se, promatračima na plaži. Dok su njezini roditelji frenetično trčali uokolo i pokazivali prema pučini, nekolicina djece joj je mahala i zapitkivala smiju li i oni otići tako daleko. Kada su nedugo zatim unovačili jednog ribara da ode po nju, djevojčica je kliznula iz koluta i izgledalo je kao da domahuje ljudima da uđu u vodu. Iznijeli su je staklenih očiju i bez koluta na mjesto gdje je pijesak bio suh, a svjetina se natisnula oko nje da vidi hoće li iz njezinih prsa, kada ih pritisnu, izaći nešto vode.
Držala sam te uza se, zamišljajući kako te odnosi iz mojega života dok ja to bespomoćno promatram s obale, kao što su činili roditelji djevojčice. Nakon toga događaja nikada te više nisam s veseljem vodila u Juhu. Napokon je stigao novac od devove police osiguranja. Paji je s time otezao što je više mogao. „Ne mogu pronaći papire — tko zna gdje ih je zametnula tvoja majka?" „Smrtovnica koju si poslala sigurno se zagubila u pošti - možeš li poslati drugu?" „Rekli su da je Aceovo ime pogrešno napisano — morat ću opet raditi sve ispočetka." Ček s novcem odmah sam pohranila u banku, prije no što je Paji mogao smisliti neki razlog da ga opozove, a onda sam otišla u prodavaonice oko Opera Housea u kojima su se prodavali televizori. S emitiranjem se u Bombayu započelo potkraj prošle godine, iako je u Delhiju televizija bila uvedena još prije dvanaest godina. Već si mjesecima uzdisao kad god bi prošli pokraj prodavaonice s elektronikom, pričajući o emisijama poput Here's Lucy i Grof Monte Cristo, o kojima su pričala sva djeca u školi. Odlučila sam se za Televistu, indijsku marku (jer su strane bile krijumčarene u zemlju, a cijene su im se na crnom tržištu kretale od deset tisuća rupija). Televizor se pokvario već prvoga dana — u idućim smo mjesecima jako dobro upoznali servisera. Na jedinom kanalu Doordarshanu, kojim je upravljala vlada, do u beskraj su se emitirali propagandni filmovi. U novostima se svake večeri ulizivački izvještavalo o detaljima premijerkina radnog dana - slijedili su je dok je posjećivala bolnice ili pozdravljala strane uvažene ličnosti. Problemi, štrajkovi i ispadi koji su se dogodili zbog izostanka već drugih po redu monsunskih kiša mogli su isto tako poharati i neku sasvim drugu državu. „Čak i da su Sovjeti i Amerikanci otpočeli s nuklearnim napadom", rekla je Zaida, „oni bi svejedno prikazivali Indiru kako reže vrpcu na otvorenju tvornice umjetnih gnojiva." Ti si zatravljen sjedio pred ekranom i gutao sve - čak i emisije na marathiju i gujaratiju, koje nisi razumio. Televizor je ostajao upaljen od šest i trideset ujutro, kada se oglašavao zavijajućim tonom označavajući početak programa, do deset navečer, kada bi zmijoliki logotip Doordarshana označio svršetak emitiranja. Najpopularniji program bio je hinduski film koji se na televiziji prikazivao nedjeljom navečer — tada su se prodavaonice zatvarale ranije, pa su čak i gradski autobusi misteriozno nestajali s ulica. Cijelog su tjedna uzbuđeno kružile glasine o tome da će sljedeći hit na televiziji biti nanoviji filmovi Guddi ili Amar Prem — a oni koji su doista prikazani bili su, zapravo, prilično stari. No to jedva da je imalo veze. Nedjeljom su se u našu dnevnu sobu slijevali gledatelji — Zaida i Pinky i gospođa Dugal i gospođa Hussain - pa čak i ganga, koja bi čučnula na svoje omiljeno mjesto pokraj vrata. U mislima sam se vratila u mladost, kada su filmovi bili tako velik dio mojega života - bliske priče o sudbonosnoj ljubavi, o blizancima razdvojenima pri rođenju, o prostitutkama zlatna srca. Jedne su nedjelje prikazali klasik Majka Indija. Glavna junakinja, Nargis, prouzročila je veliki skandal zaljubivši se tijekom snimanja filma u Sunila Dutta, glumca koji je glumio njezina sina. U filmu Nargis ubije svojega sina, jer je osramotio njezinu obitelj — kritičar je kasnije napisao da je majka boginja Kali ubila svojega potomka. U stvarnome životu, na svekoliko zaprepaštenje, Nargis se udala za njega.
Činjenica da je ona bila hinduskinja, a on musliman, samo je dolila ulje na vatru ogovaranja. Kada je Nargisin suprug umro, ostavivši je s dva mala sina i dugovima koji su zaprijetili i njihovoj osnovnoj egzistenciji, iza očiju sam osjetila čudno poznat, a ipak gotovo zaboravljen pritisak. „Hajde", rekla je Zaida. „Koja korist od gledanja filma, ako ne dopustiš osjećajima da izađu na površinu?" Zato, kada se Nargis upregnula u raonik da preore zemlju i nahrani svoju djecu, dopustila sam suzama da mi ovlaže obraze. A kada je Sunil Dutt ležao krvareći u njezinu naručju posljednji je put zazvavši s „majko", prepustila sam se plimi. Nakon toga, svake sam si nedjelje dopustila da se rasplačem - bila je to svojevrsna amnestija od zakletve koju sam si zadala prije toliko mnogo vremena. Kada je Madhubala zapjevala Ako si ikada ljubila, zašto bi se bojala? prije no što su je zazidali u zid; kada je Meena Kumari ubijena i zakopana ispod poda obitelji njezina supruga pijanice u filmu Sahib, Bibi, aur Ghulam. Na plač su me najviše tjerale tragedije koje su se vrtjele oko materinske ljubavi. Filmovi poput Aurata, u kojemu je majka, poput još jedne inkarnacije boginje Kali, također prisiljena ubiti svojega sina kriminalca nakon što se cijeloga života žrtvovala zbog njega. Ili Aradhane, kada glavna junakinja preuzima na sebe krivnju za ubojstvo koje je počinio njezin sin i izlazi iz zatvora kako bi ustanovila da je izrastao u mladića koji je potpuno nalik svojemu ocu, kojega je ona voljela. Premda sam znala da su te priče prenapuhane, nisam si mogla pomoći, a da ne pokleknem pred njihovom čarolijom. Jedan dio mene želio je da patim poput tih junakinja, da me iskušaju iste patnje majčinstva kroz koje su one prolazile. Kako bi izgledalo kada bih se morala upregnuti u raonik da bih preorala zemlju i namaknula hranu za tvoja usta? Zemlju koja bi bila natopljena mojim znojem, dok bi mi se u vratu napinjali mišići, a užad usijecala u grudi, ostavljajući ponosne, goruće tragove? Gledala sam Nargis i Šarmilu Tagore, izgubivši se u maštanju - u maštanju o teškome radu i preživljavanju, o muci i samozatajivanju. Ispred očiju su mi bljeskale mogućnosti za samožrtvovanje, uzdizale su se oko mene poput planina, čekajući da ih iskoristim, korak po mučni korak, kao dokaz moje ljubavi prema tebi, moje odanosti, moje sveobuhvatne strasti. Što još mogu reći o tih nekoliko prvih godina nakon što sam ostala sama s tobom? Uspomene iz odjeljka u albumu koji su počele ispunjavati fotografije iz toga razdoblja bile su najsretnije koje pamtim. Poput prvog poglavlja knjige koju sam jedva čekala da pročitam, reklama za film s nama dvoma u glavnim ulogama, film kojemu je suđeno da bude remek-djelo. Držala sam te za ruku, a ti si mi dopuštao da te pratim po krajoliku tvojega djetinjstva. To je postalo i moje drugo djetinjstvo - ili, možda, moje prvo, jer sam uvijek bila nezadovoljna onim koje sam ranije proživjela. Sve igračke koje je naprije Roopa dobila da ih odabere i poigra se s njima, svi stripovi čije čitanje Paji nije odobravao. Sva hrana za koju je Biji smatrala da potiče pretjerano uzbuđenje - kiselkasti, tvrdi bomboni i bobice jamuna - pa čak i kava. Sada sam imala moć da ti u svemu ugađam (i sebi, usput). Da svu svoju pozornost usmjerim na tebe i da se ona vrati samo meni. Možda je to bila moja najdublja, neispunjena čežnja - da je više pozornosti usmjereno samo na mene. Sada sam osjetila da je ta potreba ispunjena, kroza sve
stvari koje si učinio za me. Svako si jutro solio moje jaje, obilno, da pokriješ cijelo žumance, baš kako sam voljela. Navečer si provjeravao jesam li popila svoje vitamine i punio si mi čašu vodom, da mi bude blizu kreveta. Svaki put kada sam odjenula salwar kameez, pronalazio si dupattu prave boje u ormaru; za sarije si na krevet polagao odgovarajuću bluzu. Kad god sam pokušala napuniti tvoj tanjur ostatkom kheera, uvijek si se pobrinuo da i za mene bude dovoljno toga jela. Postanu li sve majke toliko bliske prijateljice sa svojim sinovima ili sam samo ja bila blagoslovljena time? Načinom na koji je naš obiteljski album bio ispunjen mnogim fotografijama na kojima su bile zabilježene naše zajedničke aktivnosti? Trenutkom nakon što sam te naučila voziti bicikl, kada mi je prodavač predložio da kupim jedan i za sebe? Bio mi je malo prenizak, no uspjela sam održati ravnotežu, omotavši dupattu nekoliko puta oko vrata da mi se ne zaplete u žbice. Vozili smo se sporednim ulicama, vraćajući se gotovo do Gowallia Tanka. Tada smo uočili gospođu Dugal koja je izlazila iz hrama Sai Babe, usmjerili smo svoje bicikle prema njoj i počeli luđačkom brzinom okretati pedale. Vrisnula je dva puta, a ne jedanput prvi put kada si ti prozujao kraj nje, a drugi put kada sam to učinila ja. Ili posjet Visećim vrtovima kada si otkrio svojega prvog kerija, ugniježđenog u grmlje ispod drveta manga. „Je li to pravi mango?" upitao si, držeći ga na dlanovima poput tek izlegnutog pileta, dok mu je s peteljke još uvijek curio sok. „Jest", odgovorila sam. „Pao je baš prije no što je sazrio. Kiseo je, ali hajde, kušaj ga." Nesigurno si zagrizao, a ja sam u tvojim očima ugledala zvijezde - iznenada sam i ja poželjela kušati. „Dođi, hajdemo kušati još koji. Mama će ti u Rawalpindiju pokazati što da učiniš s njima." Kod kuće sam pronašla praznu staklenku u koju sam narezala kerije. No sada si se i ti zarazio tom oporom aromom manga, pa sam ti dopustila da unutra umiješaš sol. „Potrajat će nekoliko dana da korica potamni", upozorila sam te, a ti si protresao staklenku da ubrzaš proces. Do sljedeće si večeri toliko puta protresao staklenku, da su keriji bili okruženi gustom, bijelom pjenom. Znala sam da nećeš moći čekati još jedan dan, pa sam ti dopustila da je otvoriš. „Mahatastični su", rekao si, što je bio tvoj najveći kompliment, a ja sam klimnula slažući se s tobom, dok me smijeh škakljao u grlu. Sjedili smo za stolom i hranili se međusobno komadićima, dok nam od kiselosti nisu utrnuli zubi. Toga je tjedna izgledalo kao da po prvi put vidiš staro stablo manga u dvorištu svoje škole. Stablo je bilo toliko bogato plodovima da su papige neprestano letjele oko njega, pokušavajući ih kljucati svojim crvenim kljunovima. Odmore između školskih satova počeo si provoditi sadeći kerije u zemlju ispod stabla. U petak, kada sam došla po tebe nakon tvojeg sastanka izviđača, zatekla sam te kako se duriš. Previše je drugih dječaka čulo za lov na blago i protekao je cijeli dan, a da nisi pronašao nijedan keri. Sjetila sam se stabla guave koje je raslo u dvorištu ispred naše kuće u Darya Ganju - izgledalo je kao da su najzreliji, najsočniji plodovi uvijek izvan dosega. Uvijek sam bila u iskušenju da bacim kamen na neki od grozdova, ali kada je Roopa to pokušala učiniti, završila je pogodivši susjeda, pa nas je Biji obje istukla. Guave su mi se rugale tijekom cijelog mojega mladenaštva, dok jedne godine drvo nije posječeno.
Nisam sigurna što je natjeralo tu nostalgiju da se prometne u akciju, ali iznenada sam zatekla samu sebe kako kamenom gađam mango. Prije no što sam se uspjela otrijezniti mišlju o odgovornosti ili posljedicama, osjetila sam ugodno zatezanje mišića u svojoj ruci, ugledala kamen kako leti kroza zrak. Svijetlozelena papiga kriješteći je u panici poletjela sa stabla, a mango, zreo i težak, pao je na zemlju. „Jesi li to vidio?" viknula sam kada si potrčao da ga podigneš. „Ako ih vjetar ne može srušiti, tvoja mama može." Za nekoliko je minuta prema drvetu poletjela kiša kamenja, bombardirajući ga. Dječaci koji su bili tvoji suparnici, sluge koji su došli po njih, pa čak i neki ulični prodavači koji su u školskom dvorištu prodavali slatkiše: svi su se pridružili. Keriji su počeli padati jedan za drugim, pretvorivši grmlje ispod drveta u ničiju zemlju. Tada se dogodilo neumitno - jedan je kamen odlutao sa svojega puta i zaletio se u prozor rektorata, gdje je živio ravnatelj i ostali oči. Potrčala sam s tobom, dok su mi svi nagoni nalagali — nemoj zastati da se brineš o principima ili imovini. Kada je ravnatelj, otac Bernard, strčao dolje ogledavajući se oko sebe da vidi koga će oplesti štapom, mi smo već čučali na udaljenom kraju zida. „Odavde mogu sve vidjeti", viknuo je mašući štapom, dok su mu njegove bijele halje lepršale oko cipela. Hihotao si s dječacima koji su se skrivali pokraj tebe, a onda sam vam se i ja pridružila u smijehu. Dok smo se autobusom vozili prema kući, posegnuo si u džep i u krilo mi položio šest kerija, debeljuškastih i mirisnih. Poslije sam se osjećala nelagodno. Zašto sam bila toliko brzopleta i postavila ti loš primjer, toliko nepromišljena u odluci da ti budem prijateljicom? Bi li to moglo biti nešto za što sam zamišljala da čine očevi - možda nešto kako bih od tebe učinila hrabrog muškarca? U protekle si tri godine prevalio dugačak put, ali još je nešto tu nedostajalo. Način na koji si nedjeljom izvlačio kutiju ispod kreveta da dotakneš svaki dio očeva pribora za brijanje. Dugačke, bezglasne molitve ispred panteona, neprestana hodočašća do Chowpattija kako bi u more bacio cvijeće, obavljajući pooju. U tvojem je životu postojao ponor, bila sam toga svjesna, rupa za koju sam znala da je nikada neću moći ispuniti. Je li me Dev naveo da bacim kamen, njegova odsutnost koju sam pokušala nadoknaditi? Čak sam i hrvanju pružila još jednu šansu - ovoga sam se puta bolje pripremila i ostavila osjećaj neugode po strani. No previše sam pazila na to da te ne ozlijedim. Razočaranje ti se jasno vidjelo na licu - naše koškanje nije se moglo usporediti s hrvanjem u kojem si uživao s Devom. Zato smo hrvanje zamijenili škakljanjem. Ti bi legao pretvarajući se da spavaš, a ja bih te počela škakljati, najprije po bokovima. Postupno sam se penjala prema gore, draškajući te najblažim mogućim pritiskom, dok se ne bi utaborila ispod tvojih pazuha. Tamo bih neko vrijeme mirovala, tek pomalo zatreperivši prstima, dok ti očni kapci ne bi počeli drhturiti, a preko lica ti se širiti izraz uzbuđenja. Čim bi otvorio oči, ja bih navalila — opako te škakljajući, dok se sobom ne bi prolomilo tvoje zahihotano vrištanje. Kada bi se umorio, promijenili bismo uloge - nije prošlo mnogo vremena prije no što si naučio da sam najškakljivija oko uški, a ne ispod pazuha. Jednoga svibanjskog poslijepodneva prije tvojega devetog rođendana odvela sam te na Chowpatty da tvoj posljednji mliječni zub zavitlam u more. Na putu natrag
naletjeli smo na veliku procesiju kod Nana Chowka. Isprva sam pomislila da su to demonstracije pružnih radnika. Više od milijun tih radnika započelo je s nacionalnim štrajkom, paralizirajući na četiri dana sav željeznički promet, šireći nestašicu hrane, dovevši zemlju u mrtvi hod. Ali tada sam vidjela da ljudi plešu, začula sam praskanje petardi i ugledala oblačke obojena dima kako se uzdižu u zrak. Bila je to proslava, a ne protest - Indija je upravo testirala podzemnu atomsku bombu u Rajasthanu. Promatrali smo kako se maše nacionalnom zastavom, na kojoj je veliki kotač na sredini zamijenjen likom premijerke. U kaosu svih problema koji su mučili zemlju i s kojima se suočavala, Indira se ponovno uspjela preporoditi kao Durga. Cijele se te večeri mogao osjetiti ushit, koji se širio zrakom kao da je naelektriziran. Sada ćemo stajati rame uz rame s velesilama - Pakistan se više neće usuditi vršiti pljačkaške prepade kako bi se domogao teritorija. Zaida, Dugalovi, Hussainovi, pa čak i ganga — svi su se okupili oko televizora — kao da je opet nedjelja i vrijeme za gledanje filma. Uslijedio je udar, u Rajasthanu se zatresla zemlja, a sobom se prolomilo veselo uzvikivanje. „Buuum!" rekla je Pinky; „Mahabuum!" uzviknuo si ti. U istom ste trenutku podignuli ruke u zrak i skočili s kreveta.
DVADESET I OSMO POGLAVLJE
Povremeno bi se dogodilo nešto što bi me izvuklo iz idilične rutine u kojoj smo se ugnijezdili. Kako bi me podsjetilo da s one strane naših ulaznih vrata postoji mnogo okrutniji svijet. Najviše su me uznemirile Zaidine vijesti, onoga poslijepodneva kada si je pokušao namamiti na plesanje. „Radi se o Anwaru", na posljetku je rekla. „Objavio je da će si uzeti još jednu suprugu. U dobi od šezdeset i devet godina." Svih se ovih godina, a da Zaida to nije znala, njezin suprug svake subote viđao s jednom ženom — svakoga je puta tvrdio da odlazi u posjet svojem bratu u Sewri. „A ja sam, kao posljednja budala, hodala oko njega na prstima, misleći da je jako lošega zdravlja, dok se on svakoga poslijepodneva odmarao. Sada znam zašto je toliko drijemao — prikupljao je snagu za kraj tjedna." Ispočetka se to činilo toliko nevjerojatnim da gotovo da je bilo zabavno. „Iznenada je miš, koji svih tih desetljeća nije nijednom provirio iz mišje rupe, odjednom zaključio da je, zapravo, tigar." No Zaida je uskoro shvatila ozbiljnost svoje situacije. „Njegovo je pravo, kaže mi on, da se ponovno oženi. Ne samo još jedanput, već i tri puta, ako želi. Kaže da će je dovesti ovamo i da želi da pokupim sve svoje stvari i preselim se u kut dnevne sobe. A ako ću praviti probleme, može me izbaciti van - kaže da je zakon jasan po tome pitanju." Doista, zakon je po tome pitanju bio jasan. Hindusima je bilo teško dobiti razvod, pa su ljudi često mijenjali vjeru kako bi imali osnovu za razrješenje braka. Zaida je bila vjenčana po muslimanskom osobnome zakonu, u kojemu su vrijedila drukčija pravila. Ne samo što se Anwaru legalno dopuštalo da ima četiri supruge, nego se i mogao razvesti od Zaide zbog bilo kojeg razloga, izgovorivši samo tri puta riječ ,,talaq". „Svugdje, čak i u Pakistanu, rješavaju se toga instant razvoda po talaqu, ali ovdje mule ne žele odustati od toga. Možeš li vjerovati da ih se čak i Indira previše boji, a da bi dirnula u to pitanje." Zapravo, sve što je Anwar morao učiniti kako bi se oslobodio, bilo je, da tri mjeseca uzdržava Zaidu, u zamjenu za dvadeset i pet godina koje je provela s njime u braku. „Ne čak ni tri mjeseca, podsjećam te, već tri menstrualna ciklusa - tako kaže zakon. Rekla sam mu da, ako je toliko zabrinut za novac, može provjeravati što radim u kupaonici kako bi bio siguran da nije previše platio." U tjednima koji su uslijedili Zaida je postala samouvjerenija, vratila joj se nada, pa je poslijepodne čak počela plesati s tobom. Iako je razvod po talaqu bio legalan, mnoge su ga muslimanske zajednice, pa i njezina, snažno osuđivale. „On se time služi samo kao prijetnjom - baš da vidim kako će miš doista izgovoriti te riječi meni u lice. Vara se ako misli da ću povjerovati u taj njegov blef i pristati da dijelim kuću s tom njegovom kurvom." Čak se i susrela s Aneez, dotičnom ženom, na sastanku koji je organizirao njezin otac, kako bi pokušala izgladiti stvari. „Pedesetpetogodišnja udovica; ni više, ni manje. Zamisli, ima dvoje odrasle djece! Moj mi vlastiti otac
govori da bih se trebala prilagoditi njoj i primiti je u kuću, da ne bih trebala testirati svoj brak." „Nemoj ih slušati - samo ti pokušavaju slomiti volju", odgovorila sam. „Žena te dobi koja zna da nije dobrodošla neće samo tako srljati." Nekoliko je dana izgledalo da će Zaidina strategija iskazivanja čvrstoga stava upaliti. A onda je, kasno jednog poslijepodneva, nahrupila k nama. „Anwar mi je dao ultimatum. Ili ću pristati na sve njegove uvjete i prihvatiti tu udovicu u kuću ili će on ove subote izreći one riječi. Odmah nakon što se okupa - kaže da se osoba koja će ih izgovoriti najprije mora pročistiti - vjerojatno će nakon toga otići na sastanak s njom." Zastala je da ulovi dah. „Ono što on ne zna jest da ću mu ja otežati situaciju. Želim da dođeš k meni i svjedočiš tomu - pa da vidim hoće li se u toj situaciji usuditi izgovoriti te riječi." „Naravno", klimnula sam. „Ali zašto samo ja? Zašto ne bi pozvala i ostale susjede iz zgrade?" Kada se Anwar pojavio iz kupaonice, suočio se ne samo s gospodom Dugal i sa mnom, već i s gospodom Hamid, gospođom Kagalwalla, s Hussainovima, pa čak i s gospođom Karmali, koja inače jedva da je izlazila iz svojega stana. Primijetila sam da je u stan kliznula i Pinky, promatrajući iza kuhinjskih vrata. „Kakva je ovo glupost?" viknuo je Anwar. „To nije nekakav cirkus, nego privatna stvar." „Zašto? Zar se stidiš? Zar ne želiš da tvoji susjedi doznaju za tvoju odluku? Ako si pripravan da izgovoriš te riječi meni, možeš ih izgovoriti i pred njima." Zaida se okrenula prema nama. „Pogledajte, čak je obavio i propisano kupanje. To će potrajati samo jednu minutu — ostanite nakon toga na čaju." Na trenutak smo svi ostali nijemo gledati. A onda je gospođa Hussain gurnula svojega supruga pod rebra, potaknuvši ga da progovori. „Oprostite, gospodine Azmi", rekao je. „Nismo namjeravali doći, ali vaša je supruga zatražila to od nas ona je nama poput sestre. Muškarac vaše dobi — možda biste mogli još malo razmisliti?" Kao odgovor na to, Anwar se grubo progurao pokraj gospodina Hussaina, ušao u spavaću sobu i zalupio za sobom vratima. „Što je?" viknula je za njime Zaida. „Zar ćeš razočarati sve svoje obožavatelje? Došli su da ih naučiš kako se izgovara ta riječ; zar si zaboravio kako se to radi?" Zaidina je strategija polučila željeni rezultat. Aneez je za tjedan dana povukla svoj zahtjev - u zajednici je bilo previše ogovaranja, što je na budući brak bacalo previše ponižavajuće svjetlo. „Poslala mi je poruku na mirisnom papiru, ta naša Aneez memsahib. Rekla je da je zamolila Anwara da ne izgovori riječ talaq - možeš si to zamisliti? Možda očekuje da ću doći k njoj i izraziti joj vječnu zahvalnost, čekajući poput skrušene mučenice u njezinoj špilji." No problem time nije završio. Anwar je bio toliko ljutit da nije želio razgovrati sa svojom suprugom, pa čak ni pogledati je kada su bili u istoj prostoriji. Jednoga poslijepodneva, dok smo Zaida i ja pijuckale čaj, pojavio se na mojim vratima. Oči su mu bile zakrvavljene, a pidžama umrljana. „Došao sam nešto reći svojoj supruzi i želim da vi svjedočite tome." Nisam imala izbora nego da ga pustim ući.
Razgovarao je sa Zaidom na kastinskome urduu, obraćajući joj se službenim načinom, titulirajući je. Stvari među njima zatrovale su se, rekao je, zbog njezine sebičnosti i nespremnosti da se pokori zakonu koji je Bog izrazio u Kuranu. Javno je ismijala i njega i sebe. Umjesto da pokuša sačuvati svetost njihova braka, braka koji mu je jasno dopuštao da dovede još jednu ženu ako to želi, ona ga je dovela u fazu kada se više ne može spasiti. Više nije imalo smisla iskazivati sućut ili brigu prema takvoj zloj ženi, takvome churailu — bilo je vrijeme da učini ono što je trebao učiniti još na početku. ,Talaq", rekao je, a glas q bio je toliko zvučan i oštar da je proparao zrak. „Obećavam ti da ću tu riječ izgovoriti još preostala dva puta, u trenutku koji ja budem odabrao." „Ako si muško, samo ih sada ispljuni, pa da i s time završimo", odgovorila je Zaida, ali Anwar ju je ignorirao. „Ja ću se razvesti od tebe, ako ne želiš ti od mene", viknula je za njim kada je on smireno izašao iz moje dnevne sobe. Zaida je na trenutak djelovala kao da će ući u khulu, vrstu razvoda braka koju je mogla pokrenuti žena. No osim što su uvjeti te vrste razvoda braka mnogo nepovoljniji, to je značilo i da bi novac koji joj je obećan kao meher u ženidbenom ugovoru mogao biti izgubljen. „Osim toga, vjerojatno se nada da će me uspjeti isprovocirati da učinim baš to. Ako ja zatražim razvod, onda sam ja kriva za njega. Onda nitko neće moći uperiti prstom u njega, zar ne, što će nastaviti juriti za tom svojom pedesetpetogodišnjakinjom?" Otac joj je, razvede li se po talaqu ili fehuli, jasno rekao da je on neće primiti natrag u svoj dom. „Izbaci te ekstravagantne ideje iz svoje glave", rekao je. „Već si se dovoljno duboko uvalila s tom svojom tvrdoglavošću — dobro razmisli možeš li si priuštiti nastaviti s takvim ponašanjem." „Radije bih umrla", rekla mi je Zaida, a ja sam pokušala smisliti što da joj savjetujem, pokušala sam zamisliti što bih ja učinila da sam na njezinu mjestu. Osjećala sam se užasno, jer joj nakon svega što je prošla sa mnom nisam mogla pružiti ništa više od sućuti. Svakoga sam je poslijepodneva zadržavala kod nas u stanu što sam dulje mogla, nudeći je kolačima s bombonima koje je toliko voljela, kako bih je razvedrila. Kada je izgledala umorno, inzistirala sam na tome da legne na sofu dok joj ja masiram glavu. I ti si se pridružio mojoj akciji, pokušavajući joj skrenuti misli plešući uz pjesme Beatlesa. No naši napori nisu bili dorasli ozbiljnosti situacije. „Ne mogu tako živjeti — pod tim mačem koji mi se klati nad glavom." No nije joj preostalo previše drugih mogućnosti. Bila je previše ponosna da se useli nekamo, otklonivši svaku moju ponudu da dođe živjeti u naš stan. Njezin je suprug znao da nema ni novčića na svoje ime, s kojim bi mogla preživjeti sama. „Previše si se osramotila, a da bi mogla nastaviti živjeti kao moja supruga", objavio je. „Najprije se trebaš naučiti poniznosti." Uzet će je natrag, rekao je, uz uvjet da se pristane pokoravati svakom njegovu zahtjevu, kao što bi to učinila služavka. Ako iskaže i najmanje buntovništvo, on će izgovoriti one preostale dvije riječi koje je dijele od života na ulici. „Razmišljaj o tome kao o treningu. Treningu kobile koja se previše naviknula na to da slobodno juri uokolo i koju se sada, za njezino vlastito dobro, podsjetilo na ular." Anwar je polagano počeo „trenirati" Zaidu, radeći stvari za koje je znao da će je najviše razljutiti. Prigovarao je bez obzira na to što mu je poslužila za objed; jednoga
je dana grmio protiv cvjetače, a drugoga je tražio da mu pripremi baš to povrće; ako je pripremila chappatije, slao ju je u kuhinju da pripremi kuhanu rižu, a ako je rižu skuhala, on je taj put želio chappatije. Kritizirao je njezino čišćenje i pranje i glačanje kako bi to činila mušičava gazdarica — cilj mu je bio da je upozori na barem tri zadatka dnevno koje nije izvršila kako treba, pa je to morala činiti ponovno. Neke od njegovih taktika bile su djetinjaste - ostavljao je njezin sapun da se rastopi u vodi ispod umivaonika, skrivao joj je naočale kako ne bi mogla čitati, potajno bi ispijao sve mlijeko kako njoj ne bi preostala ni kap za jutarnji čaj. „Ako je to najgore što može smisliti", rekla mi je Zaida jednoga poslijepodneva, „onda u redu, tolerirat ću to sa smješkom, dok njegova mušičavost ne mine." Na žalost, preračunala se - suočen s njezinim strpljenjem, Anwar je samo postao još zločestiji, još ju je više ponižavao. Zabranio joj je da posjećuje susjede i da čavrlja s njima, kao što je činila njegova majka dok je bila živa. Zaida bi ukrala nekoliko minuta dok je on spavao kako bi mi ispričala najnovije nepodopštine koje je smislio. U tim sam je prigodama ponovno pokušavala nagovoriti da dođe živjeti s nama. „Ne samo zbog mene: pomisli samo koliko bi se Ašvin tome veselio", rekla sam. No opet je odbila. „Sada ne mogu odustati. Moram to dovesti do kraja." Anwar je počeo kinjiti Zaidu zbog novca, optužujući je za krađu ako ne bi bila u stanju položiti račune i za najmanji novčić koji je potrošila na tržnici. Svaki put kada bi se vratila s tržnice, pretraživao je njezinu odjeću, provjeravajući ima li negdje skrivenih novčića ili rupija. Otpustio je jamadarni i zapovjedio Zaidi da sama svako jutro čisti zahod. „Ne mogu si priuštiti da na platnoj listi imam dvije služavke", rekao je. Iako je uvijek bio uredan čovjek, iznenada je počeo dolaziti iz svojih šetnji cipela umrljanih blatom i kravljim izmetom - izuvao se ispred vrata, a Zaida je tamo morala sjesti, očistiti cipele i ulaštiti ih. Dopuštao joj je da skuha samo onoliko ovčetine ili piletine, koliko je njemu bilo potrebno - kada je završio s večerom, postrugao je ostatke umaka s tanjura i pomiješao ih sa slatkom kremom koju su imali za desert, pa to dao Zaidi da jede. Tek nam je razmjena čestitki za Eid mogla biti dovoljno dobar izgovor da službeno posjetimo Zaidu u njezinu stanu. Hussaini su već bili tamo, pijuckajući mlijeko s bademima. Zaida je upravo namjeravala i tebi natočiti čašu mlijeka, kada je Anwar prigovorio da je u mlijeku previše šećera. „Vrati se u kuhinju i pripremi ga ponovno", naložio je. Zaida se nervozno nasmijala, kao da je upravo ispričao neku šalu. „Mislim da je mlijeko slatko baš kako treba. Dat ću Ašvinu da kuša - možda on može odlučiti." „Nisi li čula što sam ti rekao da učiniš?" rekao je Anwar. „Otiđi i pripremi novo mlijeko. Odmah." Kada se Zaida nije pomaknula, podignuo je ruku da je udari pred svima nama. Sve se dogodilo toliko brzo da nitko nije imao vremena da reagira. U jednom sam trenutku šokirano promatrala kako se Anwarova ruka spušta prema Zaidinu licu. U sljedećem su se Zaidini prsti stegnuli oko njegova zapešća i zaustavili njegov pokret. „Bio je to božanski trenutak, pravo otkrovenje'', rekla je kasnije. Ruku mi je vodio sam Alah. Nakon što ste svi otišli - najprije popivši mlijeko meni na podršku rekla sam Anwaru da možda doista ima pravo da se razvede od mene ili da to ne
učini. „Ali", rekla sam mu, „bio bi grijeh dopustiti da moje zlostavljanje potraje i trenutak dulje - grijeh ne samo prema meni, nego i prema njemu." Anwarov joj je bacio mlijeko s bademom u lice. Nije ga bilo teško izbjeći, rekla mi je - malo je palo na njezinu dupattu, ali većina je bezopasno pljusnula o zid. Tada je prema njoj zavitlao praznom čašom, čemu se također uspjela izmaknuti. Čaša se odbila od svjetiljke i nerazbijena pala na pod — iz nekoga razloga, činjenica da se nije razbila dodatno ga je razbjesnila. „Podigni je", viknuo je, udarivši nogom o pod poput djeteta koje se trudi preplašiti goluba ili mačku. Zaida je ostala na mjestu. „Podigni je", viknuo je ponovno, „ili ću izgovoriti riječi koje čekaju da mi se odlijepe od jezika." „Ništa nisam osjećala. Možda me božja prisutnost, koja je još bila u meni, učinila smirenom. Bila sam pripravna na sve — znala sam da će se On, ako budem odlučna, pobrinuti za mene, ma što da se dogodilo. Anwar je stao ponavljati svoju prijetnju, ali što je on više prijetio, to nam je oboma bivalo jasnije da je ta prijetnja bila prazna, da neće moći na svoje usne prizvati nijedan od preostala dva talaqa. Tada sam se već osjećala toliko snažnom, toliko u pravu, da sam gotovo mogla osjetiti kako iz mene isijava svjetlost - poput neke od onih kršćanskih slika na kojoj su anđeli ili Isus i Marija sa svojim srcima u plamenu. Možda je i Anwar vidio to svjetlo u meni, jer su njegove riječi postale nesigurne, a oči velike i pune straha. Prestrašeno je jauknuo - gotovo užasnuto - i otrčao u spavaću sobu." Zaida je neko vrijeme samo sjedila na stolcu i čekala. „Da mi odjeća nije bila u ormaru u spavaćoj sobi, možda bih se spakirala i otišla, iako bih vjerojatno samo došla ovamo, u tvoj stan. Primijetila sam da je proliveno mlijeko već privuklo mrave, pa sam u kuhinji navlažila krpu i otrla lokvicu. Pregledala sam čašu koju je Anwar bacio - okrhnula se po rubu. Dugo sam je promatrala nakon što sam je isprala, nesposobna da odlučim da li da je vratim u ormarić ili bacim u smeće. Na posljetku sam je vratila u ormarić, otvorila vrata spavaće sobe i ušla unutra." Anwar je nepomično ležao na krevetu. „Kao da je bio pacijent na operacijskome stolu, a ja kirurg u čije je ruke povjerio svoju sudbinu. Lice mu je bilo toliko beskrvno da sam pomislila da je pretrpio srčani udar. Zamislila sam kako ga puštam da tamo leži i promatram kako život curi iz njega. Počeo se boriti za dah i ja sam prišla bliže toliko blizu da sam mogla osjetiti njegov dah na svojoj ruci, ali nisam ga dotaknula. Shvatila sam da želi nešto reći, ali to nisam bila sigurna želim li to čuti. Što ako se služio svojom posljednjom snagom da protisne riječi koje ranije nije mogao izgovoriti? No bit će da se u meni još uvijek nalazilo božanske prisutnosti — ili sam ga samo sažalijevala, sada kad je izgledalo da su njegovi posljednji trenuci blizu. U svakom slučaju, zatekla sam se kako mu gladim čelo, držim ga za ruku, govoreći mu da sam pokraj njega. Oči su mu se otvorile i bile su iznenađujuće bistre povukla sam se unatrag, zaprepaštena činjenicom da on baš i nije na svojoj smrtnoj postelji. Ponovno je počeo šaptati i toga sam puta približila uho njegovim usnama. 'Aneez', govorio je. 'Nikada se neću moći oženiti Aneez, zahvaljujući churailu? Pretpostavljam da je božanska prisutnost u meni naglo nestala, jer sam mu pljunula u lice. Nije pokušao obrisati slinu, ali na trenutak je prestao šaptati. Zatim je do u beskraj počeo ponavljati Aneezino ime, kao da recitira molitvu. Promatrala sam kako se mračna rupa njegovih usta otvara i zatvara, uokvirena debelom mesnatošću
njegovih usana. Ponovno sam pljunula na njega, ne pogodivši ga u nos, usne ili obraz, nego u dugačku, bijelu bradu zbog koje je izgledao poput mule kojom se toliko ponosio. Pljuvala sam dok nisam ostala bez sline. On nije ni jauknuo, niti se pokušavao zaštititi. Tada sam ga, iako sam vidjela da više nije tigar, već ponovno miš - sada još stariji i krhkiji — ošamarila. Bio je to jedini način kojega sam se mogla sjetiti da ostanem s njim u braku." „Nakon toga je ostao tih i miran. Kada je bilo vrijeme za večeru, razmišljala sam o tome da sama pojedem piletinu, a njemu da poslužim mješavinu mesnog umaka i slatke kreme s namrvljenim kruhom. No nisam se mogla natjerati da to učinim. Umjesto toga, podijelila sam meso na dva tanjura, iako sam njemu dala manji komad. Nije ni dotaknuo svoj tanjur. Pokušala sam žlicom ugurati malo riže u njegova usta, ali on se okrenuo na drugu stranu. Nikada nisam sa sigurnošću mogla zaključiti je li tugovao za Aneez ili je njegova potreba za kaznom bila prevelika." Trebalo je tjedan dana da prođe Anwarova paraliza. Zaida me posjećivala svakoga dana, donoseći mi najnovije izvješće. „Izgleda da žudi za novim zlostavljanjem, ali ja više ne osjećam potrebu za time. Toliko dugo dok se međusobno budemo razumijevali, blef riječi koje vise u zraku neće postojati." Toga je tjedna ponovno primila u službu jamadrani, a za njom se vratila i ganga, da kuha obroke i čisti podove. Dva mjeseca kasnije, iznenadilo me kada sam ponovno primila poziv da u subotu poslijepodne dođem u posjet u Zaidin dom. Otkada su između njih dvoje stvari bile ispravljene, Anwar je subotom ostajao kod kuće, slušajući radio ili se motajući po stanu, a Zaida je toga dana dolazila k nama. „Poslala sam ga van", rekla je kada je otvorila vrata. „Nisam mogla podnijeti njegov nemir." „Ali kamo?" upitala sam. ,,U posjet njegovu 'bratu' u Sewri, kamo drugdje? Nisam mogla podnijeti da svakoga tjedna gledam njegovo tužno lice i bezvoljno povlačenje po kući, kao da mu je sto godina. Ako je mišja rupa ono što njemu treba, onda u redu, neka je ima — sada kada oboje znamo da ja mogu biti jedina supruga. Mogu jamčiti da će biti dobro hranjen i zbrinut kada bude bolestan, ali ljubav prema njemu nije jedna od obveza koju namjeravam ispunjavati." A tada, prije no što sam stigla postaviti još neko pitanje, Zaida ti je pokazala najnoviju ploču Beatlesa koju joj je poslao njezin rođak. „Dođi, Ašvine, pustit ću ploču pa ćemo zaplesati twist."
DVADESET I DEVETO POGLAVLJE
Zaidina kriza jedva da je bila riješena, a Roopa nam je odlučila doći u posjet, još jednom nas izbacivši iz naše smirene svakodnevice. „Ravinder je na mjesec dana poslan na brod, a blizancima sljedećeg tjedna počinju predavanja na fakultetu. Osjećam se tako krivom što nisam došla ranije da budem uz tebe, ali ovo je prva prava prilika da budem doista sama. Reci dragom Ashuu da njegova teta Roo ne može dočekati da vidi kako je narastao." Gotovo sam joj pismeno odgovorila neka ne dolazi, ali onda sam se pokolebala, sjetivši se kako si joj bio privržen svaki put kada si je susreo u Delhiju. Na postaji nas je Roopa istovremeno prigrlila na grudi, govoreći nam koliko se šokirala kada je čula za Devovu smrt. U očima su joj bile suze, što me zbunilo — bih li je trebala podsjetiti da je zakasnila tri godine s izrazima sućuti? Uskoro sam shvatila pravi razlog njezina posjeta - bila se zaklela da će položiti žrtvu u Sai Babin hram u Shirdiju. „Rekla sam Sai Babi da ću mu doći u posjet, ali da zauzvrat mora Dilipu i Shobhi dati dobre ocjene u školi." Iz većine krajeva u zemlji nije bilo lako stići do udaljena grada - Bombay je bio jedno od svima prihvatljivih početnih točaka za noćno putovanje autobusom. Pokušala je uvjeriti i nas dvoje da pođemo s njom, predloživši da napravimo pravi izlet prespavavši u hotelu (što se sama nije usudila učiniti). „Ako ne zbog sebe, kreni zbog Ashua - čak štoviše, zbog Deva. Sjeti se, Sai Baba je bio njegov omiljeni svetac. To bi njegovoj duši donijelo tako velik mir - kako bi volio da zbog njega odeš na hodočašće!" „Sigurna sam da bi ti mnogo bolje od mene mogla navesti Sai Babu da blagoslovi njegovu dušu", odgovorila sam. ,,I sam Dev bi možda više cijenio da molitve čuje iz tvojih usta." No ponudila sam ti mogućnost da kreneš na put sa svojom tetom Roo. Bilo je očito da ti ne želiš ići - zapravo, laknulo ti je kada je otišla. Ta dva dana koja je Roopa provela u Bombayu nisu dobro prošla. Bio si razočaran kada si vidio da si na dar dobio odjeću (dva para hlača, sašivena posebno za tebe, rekla je Roopa, ali nisu ti pristajala). Više te nije zanimalo da ti našminka lice - iskustvo igre s Pinky u kojoj si ti glumio suprugu izliječila te od te faze. Prve si joj večeri donio svoj akvarij kako bi svojoj teti Roo pružio priliku da nahrani tvoje puževe i bio si uvrijeđen izrazom gađenja na njezinu licu. Dva si jutra zaredom propustio školski autobtus jer se ona predugo zadržala u kupaonici. („Samo minutu", rekla je, a onda ostala unutra još deset.) Više nisi volio ni da te zove „Ashu", ali ona se svaki put nasmijala kada si je podsjetio na to. „Previše si mlad, Ashu, da bi mario o takvim stvarima. Koliko ti je sada godina - devet? Nisi tako brzo mogao postati odrasla osoba." No ono što te još više razljutilo bila je činjenica da te istovremeno proglasila prevelikim da spavaš na krevetu između mene i nje, pa te protjerala na tvoju polovicu madraca. I ja sam se osjećala jednako iziritirano. Nekako sam se opet preobrazila u poslušnu mlađu sestru - što je bila uloga koju su mi Paji i Biji nametnuli kada sam bila djevojčica. Zatekla sam samu sebe kako Roopi pripremam doručak, grijem joj
vodu za kupanje, iščekujem da se izjasni što želi za ručak. „Nikada u životu nisam pojela toliko banana", prigovorila je nakon mojega povratka s tržnice. „Možda je sezona već na izmaku, ali jesi li se sjetila upitati imaju li još grožđa?" U trenutku nakon što se Roopa vratila iz Shirdija i prenoćila još dvije noći kod nas, kuća je izgledala kao da je kroz nju prošao uragan. Kupaonski je ormarić bio prekrcan njezinim kozmetičkim stvarčicama, a hladnjak je bio pun namirnica koje sam kupila zbog nje, a koje je ona odbijala jesti. Njezina je odjeća (uključujući i dva grudnjaka, na tvoju veliku nelagodu) ležala posvuda, baš kao kada smo bile male. Ganga se još nije vratila nakon što ju je Roppa prvog jutra ispsovala jer nije obrisala pod ispod ormarića. Ti si se durio jer te Roopa pokušala ispitati geografiju prije testa koji si trebao pisati sljedećeg dana. Kada sam joj rekla da mrziš kada netko nadgleda tvoje učenje, odgovorila je da je to nešto što bih trebala početi raditi, nešto što je ona radila za svoju djecu. „I gledaj, to pali - sada su obojica na fakultetu, zar ne?" „Kada kreće vlak tete Roo?" upitao si one subote kada je trebala otputovati. Kada je Roopa otišla u Shirdi, primijetila sam da su kreveti u spavaćoj sobi razmaknuti. Ne razmišljajući o tome, ponovno sam ih primaknula. Sada, kad je završila s pakiranjem prvoga kovčega, rekla mi je da joj pomognem da ih ponovno razmakne. „Nije u redu da su spojeni kao da je to bračni krevet. Ašvin je dječak koji raste - postaje prevelik za to." Prije no što sam mogla zahtijevati da mi točno kaže o čemu govori, Roopa je nastavila. „Provodiš s njim previše vremena. Dječak te dobi treba prostora za disanje, za sklapanje prijateljstava s drugom djecom. Gotovo se osjećam kao da sam zabasala u kuću nekoga starog bračnog para - sva ta rutina u koju ste upali vas dvoje. Otišla sam u kupaonicu i čak nisam mogla razaznati koja je čija četkica za zube - obje su crvene." Pogledala je u mene optužujućim pogledom. „O čemu ti to govoriš? Ašvinova je četkica upola manja od moje, a u General Storesu drže samo takve četkice - crvene." „Gle, Meera. Ravidner je i ranije dulje vrijeme boravio na brodu. Ja znam kako se žena može osjećati usamljenom. Užasna je to stvar, ta samoća. Pogotovo ako zuriš u cijelu vječnost koja se proteže pred tobom. No nema razloga da misliš da se moraš oslanjati samo na Ašvina. Nema razloga da, uz malo sreće, ne pronađeš nekoga drugoga. Znam da bi Dev to htio." „Što ti znaš o tome što Dev bi ili ne bi htio? Nisi ti bila udata za njega šesnaest godina. Nabacivanje nekome svakih toliko ne čini te stručnjakom za njegovu dušu." Roopa je uzdahnula. „Nemojmo to činiti, Meera. Nisam došla ovamo da se svađamo. Ako ćeš se nakon toga bolje osjećati, možeš mi sasuti u lice sve uvrede koje želiš. No moraš sve to otpustiti. Inače će ti ljutnja progristi rupu u trbuhu. Pa što ako je Dev nekoga volio više, a nekoga manje? Ne možeš stalno plivati u tom bazenu ljubomore. Stvar je u tome da njega više nema - vrijeme je da otpustiš gorčinu iz svojega srca." Potapšala me po ruci. ,,A sada me slušaj. Postoji netko, koga poznajem - brat naše prve susjede. Ima dvoje djece - tek je prije godinu dana kremirao njihovu majku. On je tipičan mušakrac iz Madrasa, nizak i taman, ali ti sigurno nećeš dopustiti da ti izgled sada bude najvažnija stvar kod muškarca. Dođi i posjeti nas - mislim da će i on pristati na to - ali, čak i ako odbije, ništa nisi izgubila."
U prvom sam trenutku željela baciti Roopina niskog i tamnog muškarca njoj u lice - reći joj da se može i sama udati za njega, da joj pravi društvo dok je Ravinder odsutan. No onda sam shvatila da se dogodilo nešto od presudne važnosti. Roopino dugogodišnje nepristojno ponašanje upravo je prešlo i posljednju granicu. Više se nisam morala brinuti o tome što ona misli ili kaže. Odvest ću je na postaju i nikada je više neću vidjeti. „Onda je sve sređeno", rekla je Roppa dok je punila drugi po redu kovčeg sa svime što je kupila - bočice parfema iz Crawford Marketa, torbice od Colabe, salwar kameez odijela, sarije od žoržeta, obuću iz Kolhapurija. Doći ćeš nam u posjet čim se Ravinder vrati s broda. Pripremit ću ručak i pozvati svoju susjedu i njezina brata. Možda bi bilo dobro da kupiš nešto malo manje neugledno i staromodno od onoga u čemu inače hodaš." Roopin je vlak polazio u tri i trideset, ali više nije bilo razloga da još pet sati trpim takvo njezino ponašanje. „Dodi, Ašvine, vrijeme je da se odjenemo. Odvest ćemo tetu Roo na postaju ranije no što sam rekla." Premda sam Roopin posjet pokušala smetnuti s uma, nisam mogla zanemariti sve što je rekla. Jesam li dopuštala da mi moje vlastite potrebe zamagle ispravno prosuđivanje? Jesam li ga doista gušila svojom ljubavlju? Iako je možda mojoj ljubavi pripisala veću ulogu no što je doista imala, kakav je na tebe učinak imala činjenica da se neprestano nalaziš pod reflektorom moje pozornosti? Već sada si me neprestano ljubi i grlio (i škakljao!). Jesi li to činio češće od druge djece tvoje dobi? Zatjecala sam se kako zurim u krevete dok si ti bio u školi i na posljetku sam ih razmaknula — ne toliko daleko kako je to učinila Roopa, no dovoljno da se između njih svori jasno vidljiv procjep. Cijeloga sam se poslijepodneva mučila s time kako da ti objasnim tu promjenu - kreveti će se manje tresti kada se netko od nas dvoje okrene u snu, ovako je bilo lakše promijeniti posteljinu. No iako si sasvim sigurno primijetio razliku, izgledalo je da si jednostavno prešao preko nje. Odlučila sam da ću prestati sjediti na balkonu svakoga dana čekajući da se vratiš iz škole. Bilo je previše lako uljuljkati se u osjećaj bespomoćnosti, u mislima ploviti kroz razočaranja prošlosti. Pronašla sam jednostavniji lijek od udaje, koju je predložila Roopa — vratila sam se na posao. Prošlo je više od jednog desetljeća, ali izdavačka je tvrtka još uvijek imala ured u Opera Houseu, a gospodin Hansi je još uvijek bio vlasnik. Bio je oduševljen što me vidi. „Iako, moram vas upozoriti da smo uveli neke promjene. Više nemamo ništa povijesnoga — naša ciljana publika sada je nešto drukčija." Još je malo obilazio oko srži stvari prije no što je priznao da više uopće ne tiskaju knjige. „Shvatili smo da naša snaga, temeljno, leži u stripovima." Gospodin Hansi mi je dodijelio Caspera i Supermana i Richieja Richa - ja sam ih prevodila u piratska izdanja na hinduskome. Stripovi su bili grubo i površno reproducirani: fotografirani su originalni stripovi, bijelom su bojom gore nacrtani balončići, a u njih se onda ručno tipkao prijevod, prije no što ih se slalo na tiskanje. Povremeno sam obavljala i legalnije prijevode - priče iz Ramajane i Mahabharate — iz hinduskih stripova na engleski. Na tvoje veliko oduševljenje, tvrtka je svojem popisu piratskih klijenata dodala i Mickeyja Mousea i Donalda Ducka.
Tijekom mojega ranijeg rada u toj tvrtki Dev se uvijek brinuo o dojmu koji će dobiti ljudi o ženi koja radi s njima. Tada nitko nije obraćao pozornost na mene, ali sada kad sam bila udovica, izgledalo je kao da je svaki drugi pogled upućen meni od strane muških sudjelatnika bio pohotan. U neka bih jutra pronalazila papirnata srca utaknuta u pisaći stroj; katkad je na tim srcima crvenim slovima bilo otipkano „volim te". Za mene su na telefonski broj gospodina Hansija stizali tajnoviti pozivi; kada bih podignula slušalicu, s druge strane nije bilo nikoga na vezi. Gospodin Phadke i gospodin Malkani pozvali su me van na večeru - na posljetku sam pristala, uz uvjet da na tu večeru povedu i svoje supruge. Čak i Arun, radnik u tiskari dječjega lica, ponudio mi je tijekom jedne poslijepodnevne stanke da puše u moj čaj kako bi ga rashladio. Pretpostavljam da sam trebala očekivati takvo ponašanje, s obzirom na to koliko su se stvari promijenile, čak i u mojem susjedstvu, nakon što je Dev umro. Prodavači nisu gubili previše vremena pokušavajući se sprijateljiti sa mnom — poslovođa General Storesa dva puta me pokušao zadiviti besplatnim sapunima. Bania u dućanu s racioniranim namirnicama jedne mi je večeri namignuo dok sam kupovala leću - kada se suočio s mojim bijesom, nazvao me svojom sestrom i tvrdio da mu je nešto bilo upalo u oko. Ponovno su iskrsnuli Devovi odavna zaboravljeni prijatelji iz svijeta glazbe da mi ponude svoju sućut i provjere jesam li se dovoljno oporavila da odem s njima na šalicu čaja. No najdrskija ponuda pristigla je iz moje zgrade. Svaki put kada sam se spremala izaći, nečiji me je suprug vrebao, čekajući da me otprati po stubama. Gospodin Karmali i gospodin Hussain jednoga su dana izmijenili oštre riječi, nadmećući se međusobno tko će mi pomoći nositi radio niza stube, kada sam ga nosila na popravak. Gospodin Hamid je gotovo slomio ključnu kost trčeći s gornjega kata da mi pomogne otvoriti vrata mojega stana. Te je susrete popratilo još novih poziva na čaj, a svaki je bio izgovoren toliko opuštenim glasom kao da je bio dobro uvježban. Moji su udvarači bez iznimke predlagali odlazak u neki od jeftinih, iranskih restorana u okolici, pružajući prozirne izgovore zašto nisu poveli i svoju bračnu družicu. Ionako ne bih prihvatila njihove pozive, ali zar barem nisu mogli smisliti maštovitije uvode u udvaranje? Poziv na ručak, možda u u novootvoreni restoran Caravan Grill — ili čak u skromni Cream Centre, na nekoliko kuglica sladoleda? Umjesto toga, jedini neobični poziv koji sam primila pristigao je od gospodina Hamida, koji je ponudio da me odvede u Borivili da razgledam njegovu tvornicu, gdje su proizvodili protetičke udove. U natjecanju za najnevjerojatnijeg od mojih udvarača, gospodin Dugal je uvjerljivo zauzeo prvo mjesto. Ranije sam ga uvijek smatrala pomalo boležljivim i slabašnim; on je bio netko čija se osobnost uvijek, bez iznimke, stapala s pozadinom. Sve se to promijenilo jedne večeri kada mi je pokucao na vrata, s izgovorom da je došao posuditi malo šećera — „samo jednu čajnu žličicu". No čaj nije bilo piće koje je on odabrao te večeri — dah mu je strahovito zaudarao na alkohol. Izašla sam iz kuhinje sa staklenkom šećera u ruci i zatekla ga u dnevnoj sobi kako se pridržava za naslon stolca. „Vaš je suprug uvijek bio moj tako dobar prijatelj", počeo je, ali ubrzo se nakon toga počeo diviti mojim zubima. „Tako su bijeli i sjajni - koju zubnu pastu koristite?"
Prije no što sam ga mogla izvesti iz stana, stropoštao se na pod. „Moja je žena postala predebela, ne poklanja više ni najmanje pozornosti svojem izgledu. Dobro je što još uvijek pazite na svoj izgled nakon onoga što se dogodilo, to je vrlo razumno od vas. Pogledajte mene - iako se iznutra još osjećam tako mlad, znam da sam gotovo ćelav." Nagnuo je svoju glavu prema meni. „To je od amebične dizenterije, znate." Počeo je nabrajati lijekove koje je bezuspješno iskušao — ayurvedu, homeopatiju, kojekakve tonike. „Uvijek sam bio bolestan, još kao dijete; kada se samo sjetim svih tih bronhitisa koje sam prebolio." S time su bili ispremiješani njegovi profinjeni komentari o mojoj figuri, licu, odjeći. „Ovo je tako lijep lak za nokte", rekao je teturajući prema mojim stopalima, a ja sam se povlačila unatrag kada je pokušao potapšati nokte na mojim nogama. Izbjegla sam daljnji cirkus poslavši te da odeš po Pinky u njihov stan koja je trebala doći i reći gospodinu Dugalu da ga netko hitno treba kod kuće. Gospoda Dugal ujutro nije izgledala iznenađena kada sam je izvijestila o posjetu njezina supruga. ,,Oh, on samo voli svratiti i čavrljati - navčer popije tek poneku kap, kako bi mogao zaspati. Ne brinite se, neće se ponoviti." Nije mogla sakriti sramotu u svojim očima. Iduće se večeri gospodin Dugal vratio, ali ja sam se bolje pripremila. „Vaša mi je supruga rekla da je ovoga jutra kupila veliku vreću šećera", rekla sam i zatvorila mu vrata ispred nosa. Na moje iznenađenje, jedina osoba koja se nije uključila u taj drski lov bio je Arya. Počeo ti je pisati pisma nedugo nakon što smo se 1972. Vratili iz Delhija, s izleta u povodu proslave Dana neovisnosti. Pisao je svoja pisma na hindiju, jer je bilo važno da znaš službeni jezik svoje zemlje, rekao je. Budući da još nisi naučio čitati na hindiju, ja sam ti ta pisma čitala na glas. U početku su njegova pisma bila rutinska i suhoparna. Izvještavao nas je o Babujijevu stanju i gradnji nove željezničke postaje u Nizamuddinu. Trošio je cijele odjeljke nabrajajući poimence sve one koji su ti iz Delhija slali izraze svoje ljubavi. Na kraju se nalazio popis pitanja kojima je ispunjavao stranicu — kojim si se sportovima bavio, kako je napredovalo tvoje učenje. No uskoro se otvorio, pišući o stvarima za koje je mislio da bi te mogle zanimati – o izletu s Rahulom i Tonyjem u ConnaughtiPlace, novi dječji vlak pušten u promet kraj postaje Okhla, o ridemu psu koji je dolazio svake večeri pojesti ostatke od objeda. O tome kako je tih dana učio nešto novo, kuhati, od tete Heme, kako bi se poneku večer Mataji mogla odmoriti. Pričao ti je o ulozi Dashrath koju je pristao odglumiti za potrebe recitala o Ramayani tijekom festivala Dassera – bilo mu je teško upamtiti svoj tekst, priznao je. Njegova su pisma pristizala s tako udaljenih država kao što su Orissa i Tamil Nadu, kaom je putovao da otvori nove urede HRM-a. „Danas sam cijeli dan sjedio u vlaku sa svojom Ramayanom u krilu i promatrao kako pokraj mene promiče ta naša prostrana zemlja. Katkad zamišljam da sam doista samo jedan od likova u tome epu i da putujem na ista mjesta na koje je putovao naš gospodar Ram.“ Putovanje je bilo iscrpljujuće, pisao je. Želio je da može vratiti vrijeme unatrag i vratiti se predvođenju novaka dok izvode jutarnje vježbe, kao što je činio prije mnogo vremena. „Ništa mi ne nedostaje više od blata i znoja hrvačkog ringa.“
Neko je vrijeme pričao priče o tvojem ocu. „Uvijek je bio tako sretna beba, u kolijevci se više smijao, nego plakao.“ Čak i dok je bio dječak, njihovi su roditelji pozivali susjede da čuju Deva kako pjeva. „Poneke bi nedjelje moja majka iskoristila neki stari sari da balkon našega stana pretvori u pozornicu. Tvoj je otac držao glavu pod mlazom hladne vode – da probudi glazbene stanice u svojem mozgu, rekao je. Pojavio bi se na balkonu sa svojom dugačkom, mokrom kosom smotanom u čvor kao što je nosio princ i dao je znak da se zastor podigne. Na ulici bi se okupila masa ljudi i uskoro je tamo bilo dvadeset ili trideset ili čak pedeset gledatelja koji su promatrali koncert s dva kata ispod.“ Iznenadila me poetičnost koja se pojavila u Aryjinim pismima. Opisao je terenski put u Kashmir sa svojim kolegama i govorio o jezerima prekrivenima cvijećem i zelenim dolinama. Jednu je cijelu stranicu ispunio pišući o maglovitim obroncima planina u Assamu, gdje su se žene pojavljivale i nestajale „poput anđela“ dok su brale čaj. Svoje je tekstove počeo ukrašavati isječcima iz pjesama. Katkad je postajao filozofski nastrojen i pisao je o životnim poteškoćama i ustrajnosti pred licem tragedije. „Ljudi se cijelo vrijeme mijenjaju, ali na onima je koji ih okružuju da to primijete. Tvoj stric više nije ona ista osoba koja je bio prije deset godina, niti čak prije pet.“ Te posljednja filozofska pojenja, pretpostavljala sam, bila su namijenjena meni. Bila su napisana profinjenim i tečnim delhijskim hindijem, s čijim sam odgonetanjem čak i ja imala problema. Življenje u Bombayu svih tih godina, gdje su ljudi govorili pidgin varijantom toga jezika, osiromašilo je moj rječnik. Jednom sam pri povratku iz jedne prevodilačke agencije donijela rječnik, kako bi mi bio pri ruci kada bih čitala njegova pisma. Kada bi došlo vrijeme za odgovor, opet sam ja bila ta koja je morala pisati pismo u tvoje ime. Svaka riječ koju sam oblikovala, svaka stranica koju sam ispisala, dodatno je slamala moj otpor i sve mi je manje bila čudna ideja da se dopisujem s njim. U tim sam se pismima obraćala stricu Yari i potpisivala sam ih s „Ašvin“, ali bilo je nemoguće ignorirati činjenicu da je na tim papirima stajao moj rukopis, da su moje rečenice tekle stranicama. Arya se sigurno jednako naviknuo na moja pisma, kao što sam se ja naviknula na njegova? Kuverte boje vrhnja s utisnutim plavim markama — sigurno ih je i on već odmah prepoznavao kada je primio poštu? Je li i on sačuvao hrpice tih starih pisama, držeći ih u kutiji na polici ormara? Sada sam te tijekom gotovo svakog praznika vodila u Delhi, gdje se Arya prema meni ponašao pristojno i službeno kao i ranije. No pisma su prenosila intimniji sklop osjećaja. „Svaka osoba u sebi čuva predodžbu o savršenoj ljepoti“, napisao je jednom. „Tek kada se ta ideja oživotvori, osoba postaje istinski ispunjena.“ U jednom je pismu Arya istaknuo zanimljivost koju je otkrio u svezi izgovaranja tvojega imena. Ako se premjesti prvih pet slova u imenu „Ašvin", dobije se riječ „Šiva." No isto tako, zamijenivši prvo slovo A sa slovom U, tvoje ime postaje anagram koji glasi „Višnu". Napisao je složene priče o Šivi i Višnuu koji se međusobno natječu u pravu da te nazovu svojim. Svaki put kada bi se izgubio u svojem svijetu, Šiva bi istaknuo da ti meditiraš, da budeš sličniji njemu. No onda bi
iskrsnuo Višnu, u trenucima kada si bio pun energije, čak nestašan, kao izraz njegovih utjelovljenja. Ti si najviše volio priču u kojoj su se dva boga spustila u Tardeo da se bore oko tebe. Siva je narastao veći čak i od zgrade u kojoj smo živjeli, tako da je s jednom nogom stajao na ulici ispred zgrade, a s drugom čak toliko daleko da je napravio most kod postaje Bombay Central. Zabio je svoje osti u oblak da ga napuni munjama, kako bi mogao omotati predmete divovskim vatrenim kuglama uperivši u njih svoje šiljke. Kako ne bi bio nadmašen, Višnu se pojavio u obliku golema orla, čija su se krila protezala od Colabe do Mahima. Napao je Šivu svojim pandžama, pokušavši ga razderati kljunom - u neviđenoj je borbi bilo razoreno pola Tardea. Na kraju nije pobijedio nijedan bog - svako je od njih dvojice shvatio da se bori sam sa sobom, da su oni jednostavno bili dva lica istoga bića. „Zato bi Ašvin trebao biti ponosan što u svojem imenu nosi i Šivu i Višnua", napisao je Arya. Nakon toga si inzistirao na tome da te Paji zove „Ašvin" — svaki put kada bi te pokušao nazvati „Ace".
TRIDESETO POGLAVLJE
Posao kod gospodina Hansija bio mi je lagan, iako ne previše privlačan prevođenje bljezgarija iz crtića moglo je priuštiti točno toliko raznolikosti. Osim toga, moji su me muški suradnici opako gnjavili - osjećala sam se umornom od odbijanja njihovih udvaranja. Kako je ispalo, nisam morala jako dugo raditi ondje. Četiri mjeseca nakon što sam počela, Indian Express je objavio jedan expose o cvjetanju industrije nezakonitog iskorištavanja autorskog prava u Indiji. Kao odgovor na to, policija je izvršila raciju na ulične prodavače piratskih izdanja romana Jacqueline Susan i Harolda Robbinsa u blizini Flora Fountaina. Pojavili su se jednoga poslijepodneva, usred stanke za ručak, i na našim vratima da uhite gospodina Hansija i zatvore mu ured. Nakon što je exposi Indian Expressa bio zaboravljen, a Jacqueline Susan se vratila na ulice, shvatila sam da se i gospodin Hansi bacio na dilanje piratskih knjiga, u reinkarniranoj ispostavi svojega ureda, u udaljenom predgrađu Bhayander. Baš dok je Paji za mene tražio drugi posao, tvoja je škola ponudila da me uposli kao učiteljicu za novi program rada s predškolskom djecom. Radno vrijeme mi se poklapalo s tvojim boravkom u školi, što je značilo da smo se mogli zajedno voziti gradskim autobusom. Ono što je u cijeloj priči bilo još privlačnije bila je činjenica da se više nisam morala susretati s pohotnicima - jedini muški učitelji bili su jezuiti. Možda su se svi moji majčinski nagoni iscrpili u brizi za tebe, jer sam ustanovila da su me djeca drugih ljudi očaravala mnogo manje nego moje vlastito dijete. Jedan od učenika stekao je naviku da svoje bilježnice baca na školsku ploču — drugome su se svakoga dana, točno nakon ručka, događale nevolje u obliku vršenja nužde u hlače. Posebno sam mrzila što ih moram pratiti niza stube do školskoga igrališta način na koji su miljeli oko mene poput jata punoglavaca, zalijećući mi se u noge, navlačeći me za ruku, služeći se mojim sarijem da otru svoje ljepljive ruke. Jedan je moj suradnik predložio da zatražim premještaj u razred sa starijom djecom, ali za to su mi bile potrebne kvalifikacije koje nisam posjedovala. Svejedno sam ustrajala dok u travnju nije završilo polugodište. Uspjela sam dobiti ključ od terase iznad kipa sv. Xaviera, pa smo tamo počeli odlaziti na ručak. Sjedili smo u zasjenjenom dijelu parapeta gledajući preko vrha mangova drveta, a vrisci zaigrane djece jedva su dopirali do nas. Najviše si uživao u mojim paraihama razdvajao si ih i najprije jeo kremu od krumpira, a onda smotao svaku polovicu i umakao je u kečap. Nikada nisam vratila ključ od terase. Dugo nakon što sam prestala raditi u školi, nastavili smo se iskradati tamo kada bih ti donijela ručak. Katkad, nakon pljuska, promatrali smo duge iznad kina Metro kako trepere na suncu. Ispred nas je svjetlucao grad, a zrak je mirisao kao da je svježe opran. Na posljetku, jednoga dana, naši su ručkovi na terasi završili. Odnijeli smo paraihe na vrh i ustanovili da je na bravi novi lokot, koji moj ključ više nije otvarao.
Toga se ljeta studentsko nasilje iz gujarata i bihara razlilo po cijeloj zemlji. Gotovo sam svaki dan u novinama čitala o neredima - katkad su ih poticale visoke cijene, katkad nezaposlenost, a katkad korupcija (vijesti na televiziji pažljivo su izbjegavale takva izvješća). Koliko sam se mogla sjetiti, prvi se put iz oporbe pojavio snažan i karizmatični voda - Jayprakash Naravan ili JP, kako su ga zvali bivši borci za slobodu. „Potpuna revolucija", objavio je, borba koja neće prestati dok se Indira ne ukloni s vlasti. Uspio je oblikovati koaliciju koja je ujedinila hinduske i muslimanske fundamentaliste. Paji je ispaljivao bijesna pisma, žaleći se da je Biji nadmašila samu sebe uništavajući njegovu reputaciju time što se pridružila protestima JP-ja. Biji u pismima nije poricala te objede - izgledalo je da više nema vremena diktirati ih Šarmili. Krenuli smo prema Delhiju ranije no inače - zbog glasina o još jednom željezničkom štrajku. Kada smo stigli, grad je bio usijan — nekoliko je ljudi već umrlo od vala vrućine koji je pristizao sa sjevera. Činilo se da se vjetar Loo, pristigao iz pustinje Thar, okomio točno na središte Delhija, vitlajući lišćem koje je beživotno visjelo s grana drveća, paleći svaki djelić nepokrivene kože. Tijekom poslijepodneva, dijelovi grada uobičajeno uzavreli od gužve i prometa sada su bili prazni, kao da je na snazi bio policijski sat - ljudi su izlazili na ulice samo ujutro, prije no što je vjetar počeo puhati, ili nakon zalaska sunca. Usprkos tome, Arya je za vrijeme i mjesto sastanka odabrao Coffee House na Connaught Placeu, u četiri poslijepodne. Zakazao mi je sastanak jednoga dana u Nizamuddinu, rekavši da želi razgovarati o nečemu važnome. „Njihova hladna kava, možda se još sjećaš, najbolja je u gradu." Možda sam osjećala da me obvezuje naše dopisivanje. Ne može biti štete od sastanka na javnome mjestu, pomislila sam, i pristala. Kada sam se zatekla kako otvaram vrata Coffee Housea, bojala sam se što ću zateći unutra. Općeniti ton tih dugogodišnjih pisama, poruke koje su sadržavala, profinjeno obojan ljubavlju, sasvim je sigurno upućivao na samo jedan mogući motiv. Od uređaja za rashlađivanje zraka osjećala sam se malo bolje, kao i od pogleda na jastučiće tamnih boja na stolcima i zidove prekrivene umirujućim draperijama boje kave. Paji nas je običavao dovoditi ovamo u posebnim prigodama — sjećala sam se žličica četvrtasta vrha, pića u visokim čašama na vrhu ukrašenih sladoledom. „Nisam bio siguran hoćeš li doći", rekao je muškarac koji je hodao prema meni. Bio je to Arya, odjeven u odijelo s kravatom. Ta osoba, koju sam tako često gledala u gaćama i potkošulji i koja je kod kuće većinom bila pokrivena blatom iz hrvačkoga ringa, namjeravala je na mene ostaviti dobar dojam odjenuvši se po zapadnjački (i to po toj vrućini). Kravata mu je bila potpuno pogrešna, kaputić preuzak i loše sašiven, a ipak je uspio izgledati bolje no što sam očekivala. Prosijedi zalisci, prosijedi, uredno podrezani brkovi i naočale bez okvira koje je počeo nositi podarili su mu otmjen izgled. Napola sam očekivala da će mi odmaknuti stolac, ali odveo me do stola i pokretom pokazao prema njemu, a onda je sjeo prije mene. „Njihova hladna kava jako je dobra", podsjetio me ponovno. Doista je bila jako dobra, poslužena s velikodušnom kuglicom sladoleda koja je plutala na zapjenjenoj tekućini. Pokušala sam se usredotočiti na ono što je Arya govorio - zbog nekog mi je razloga želio dati pregled djelovanja HRM-a. „Ljudi
govore da smo protiv muslimana jer protestiramo protiv njihovih posebnih prava ili da smo protiv kršćana jer se pobunimo kada seljane pokušavaju preobratiti s pomoću mita. Ali mi nismo protiv ni jedne grupe ili sekte - na posljetku, mi smo hindusi - a to je religija koja je uvijek vjerovala u suživot, a nikada u preobraćenje. Moraš to razumjeti - ovdje smo da pomognemo ljudima, a ne da ih povrijedimo - štiteći prava hindusa, to je jedini cilj koji imamo." Nastavio je nabrajajući urede koje je otvorio za tu organizaciju — izgledalo je kao da je bio gotovo u svakoj državi u zemlji. „Nakon što je Sandhya umrla, prihvaćao sam svaki zadatak koji će me odvesti odavde, odvesti me od uspomene na nju. Noćio sam u kolibama u Assamu, jeo ono što su jela plemena u Nagalandu, putovao u trećem razredu, stojeći, cijelim putem od Nagpura do Bhopala. U džepu sam nosio dodatni par uzica za cipele, jer sam se zbog svega toga hodanja bojao da će mi se one u cipelama istanjiti i popucati." Rekao mi je da više ne zna ni broja svih trbušnih bolesti koje je prebolio - u Biharu je tjednima bio u deliriju od malarije. „Trebalo mi je više od desetljeća, ali sada napokon osjećam da je mreža na svojem mjestu. A neki od ureda koje sam otvorio zadivili su čak i ljude u našem glavnom stožeru. Samo u zapadnom Bengalu sedam ureda - možeš li to povjerovati — u komunističkoj državi? To samo pokazuje da se i komuniste može privesti pameti kada im posao ukradu muslimani iz Bangladeša." „Poenta je u tome da sam se sada vratio. Dok sam toliko mnogo putovao, nije bilo moguće čak ni da razmišljam o svojoj budućnosti. Ali sada - sada je došlo vrijeme da prestanem bježati. Da dopustim da se kotač mojega života prestane vrtjeti, kako bih se ponovno mogao skrasiti na svojem mjestu u svijetu." Promatrala sam mu ruke dok je govorio. Bile su to snažne ruke, ali izgledalo je kao da je njihova grubost bila čudno obuzdana, kao da je bila ublažena manikurom. Jesu li to bile iste one ruke koje su Sandhyju udarile dovoljno snažno da joj na licu ostave modrice? Jesu li se mogle nekako preoblikovati, sakriti svoju brutalnost jednakom lakoćom kao što se može očistiti prljavština ispod njegovih noktiju? Možda je Arya naslutio o čemu sam razmišljala, jer je počeo pričati o Sandhyji. „Prošlo je dvananest godina otkako je preminula. Ne prođe tjedan, a da se ne upitam jesam li mogao išta učiniti da spriječim to što se dogodilo. Tješim se da je možda njezina potreba da mi podari sina bila prevelika. Čak i dok je bila živa, osjećao sam da je katkad željela da činim stvari koje sam radio, da je to bio jedini način na koji je mogla živjeti sa svojom krivnjom. Time ne mislim da je to nekakav izgovor, niti da me nije sram." Arya je zurio u sladoled koji se topio u njegovoj kavi, sumorna izraza lica - zbog žaljenja ili samosažaljenja, to nisam mogla odrediti. Zatim je pogledao u mene. „Pozvao sam te ovamo da ti nešto pokažem. Nešto što već dugo stalno nosim sa sobom." Izvadio je preklopljeni komad papira, poput onoga istrgnutoga iz bilježnice, i pružio mi ga. „Tijekom godina nekoliko sam puta pomislio na to da ga nekome pokažem - Mataji ili Hemi. Ali nikada nisam bio spreman - znao sam na što bi me pokušale prisiliti, znao sam što bi rekle. Naravno, kada je Dev umro, pomislio sam da podijelim to s tobom. Trebala mi je sva moja samokontrola da pričekam do danas."
Vidjela sam otiske olovke s druge strane papira, rukopis pažljivo smješten između blijedoplavoga crtovlja. Osjećala sam nelagodu rasklapavši papir - ako je Arya toliko dugo to skrivao, unutra sigurno čeka nešto neugodno. Na moje iznenađenje, rečenice koje sam ugledala bile su ispisane neujednačenim rukopisom djeteta. „Prepoznaješ ga, zar ne?" upitao je Arya, ali ja sam odmahnula glavom. „Pažljivo pogledaj rukopis." Pogledom sam pretražila rečenice - slova su bila toliko nespretno oblikovana da mi je bilo teško razumjeti riječi. A onda je iz teksta iskočilo moje ime, pa sam zastala. „Napisala ga je Sandhya", rekao je Arya, a to sam shvatila baš prije no što je izgovorio te riječi. „Ostavila ga je ispod mojega jastuka - pronašao sam ga dan nakon što je poginula. Sjećam se kako je nestrpljivo iščekivala da je Hema nauči pisati - sigurno su joj trebali sati da napiše te rečenice." Drhtavom je rukom uzeo papir iz mojih ruku, kao da bi se mogao raspasti ako se njime ne rukuje s dovoljno pažnje. „Vidiš li kako je izbrisala prvi red? Nikada me nije zvala po imenu, pa joj je sigurno bilo teško odlučiti kako da me nazove - na posljetku je zaglavlje ostavila prazno. Nije li to nevjerojatno - biti oženjen nekim sve te godine i nikada ne čuti svoje ime iz njegovih usta?" Vratio mi je papir. „Željela bi da ti to pročitaš. Ja sam ga ionako već naučio napamet: Ja sada odlazim. Želim se susresti s Devi Ma i upitati je zašto nije odgovorila na moje molitve. Gledaj, koliko se potrudila - pismo je možda teško pročitati, ali gramatika, izgovor, sve je savršeno." „Molim te oprosti mi zbog svih godina u kojima sam te razočaravala. Molim te, oprosti mi sve pogreške koje sam počinila. Nakon što me više ne bude, molim te oženi se ponovno. Znam da u tvojoj budućnosti još uvijek čeka mnogo sinova. Ovoga se puta oženi nekom poput Meere, koja je obrazovanija od mene. To će te učiniti sretnijim." Arya je zastao i odvratio pogled. „Svaki put kada pročitam tu rečenicu, tako se jako posramim. Sigurno je znala, zar ne? Vidjela je kako zurim u tebe, cijelo je vrijeme bila svjesna onoga za što sam mislio da sam uspio sakriti." Sama sam pročitala posljednje rečenice pisma. „Molim se da tvoj život bude ispunjen s onoliko sreće s koliko si ti ispunio moj. Uvijek ću te obožavati kao svojega boga." Na kraju pisma nije napisala svoje ime. „Nema još mnogo toga što bi se na kraju moglo dodati", rekao je Arya, još uvijek ne gledajući u mene. „Već sam ti rekao da više nisam osoba koju si poznavala ranije. Gubitak zna kako da te omekša, kako da učini da postaneš zreliji. Ono što bi Sandhya željela - ono što možeš iščitati iz posljednjih rečenica u svojoj ruci je, kao što možeš pogoditi, ono što i ja želim. Znaš da o Ašvinu već razmišljam kao o svojem sinu. To se nikada neće promijeniti, bez obzira na to hoćeš li odlučiti da moj svijet učiniš potpunim." „Nisam ponosan na svoju stranu koju sam ti pokazao u prošlosti. Znam da nikada neću upoznati nekoga toliko profinjenog, lijepog i kulturnog kao što si ti. Jedini način da ti dokažem da sam se promijenio jest da mi pružiš priliku." Sasvim sigurno nisam mogla tvrditi da me ta ponuda zatekla nespremnom. Pa ipak, zapanjilo me s koliko je lakoće nakošenost slova bila ogoljena u nekoliko običnih rečenica. „Nisam sigurna što da kažem", uspjela sam odgovoriti.
Arya je vjerojatno na mojem licu vidio nesigurnost, jer se preko stola nagnuo prema meni - toliko snažno da je slamka iz njegove čaše dodirivala džepić na njegovoj košulji, a da on to nije primijetio. „Čak se ni ne moraš doseliti u Delhi. Mogu početi raditi za bombajski ogranak HRM-a. Ašvin može i dalje pohađati svoju školu, a ti se možeš nastaviti družiti s prijateljima koje si stekla. Morat ću pronaći neki način da se i dalje brinem o Mataji i Babujiju, ali to neće biti previše teško jer Hema živi na nekoliko stotina metara od njih." Zavalio se ponovno na naslon svojega stolca i počeo se igrati svojom čašom, pozorno me promatravši, kao da pokušava odlučiti smije li mi povjeriti neku tajnu. „Ne znam pratiš li što JP ovih dana radi za zemlju. Samo je pitanje vremena, znaš, prije no što natjera Indiru da se povuče. Kada se to dogodi, HRM će biti na čelu promjena - on zna da smo mi jedna od skupina koja ga je podupirala od samoga početka. Sve te godine u kojima nas je vlada pokušavala zadržati na dnu — pod tim će poklopcem lonac napokon eksplodirati. Upozorio sam sve novake da se pripreme za promjene u ovoj zemlji, promjene koje nitko ne može ni zamisliti. Sva ta korupcija kojoj trenutno svjedočiš, sve to licemjerje, to favoriziranje — HRM će sve to jednostavno pomesti. Mogao bih ti još pričati o našim planovima, ali možda bih ureknuo situaciju ako bih pričao o tome u ovako ranoj fazi." Bilo mi je drago što je nastavio pričati, drago što sam imala priliku sakriti svoju uznemirenost, navući na lice neutralni izraz. „Ono što pokušavam istaknuti je sljedeće: barem po tom jednom pitanju mogu raščistiti sve ono loše što si možda mislila o meni. Uz božju pomoć, moji najbolji dani čekaju me iza prvoga ugla. Ne bi bilo tako loše da svoju zvijezdu privežeš uz moju." To nije izgovorio hvalisavo, već iskreno. Odijelo je u sebi zadržavalo miris njegova tijela dok je tamo sjedio — zrak je bio bremenit samo aromom kave i ničega drugoga. Jesam li doista ozbiljno mislila kada sam rekla da ću razmisliti o tome ili sam samo željela biti pristojna? Jesam li doista u bljeskovima uspomena pred očima imala njegovo revno lice ili je to samo vrućina zbijala šale sa mnom? „Nema nikoga na ovome svijetu kome bih ga radije ostavila", čula sam Sandhyju kako govori. S ljubavlju je ispružila ruke prema meni, pozivajući me da još jedanput položim glavu na njezine grudi. Sljedeći put kada sam susrela Aryju u Nizamuddinu, on se ponovno ponašao pristojno i rezervirano kao i ranije. No više nije bio odjeven u odijelo i izgledalo je kao da mu kosa više nije tako uredno podšišana. kada sam se ukrcala u vlak za bombay, intenzitet Aryjine ponude u mojem je umu oslabio. Jedna je stvar bila ustanoviti da je ugodno čitati njegova pisma, a sasvim druga položiti svoju sudbinu u njegove ruke. Brak se, kako sam otkrila, sav sastojao od tjelesnih odgovornosti. To neće biti platonska veza, niti puko razmjenjivanje mišljenja. Jedan moj dio godinama je čekao da Dev vodi ljubav sa mnom na način koji će me ispuniti. Što je dulje ta nada ostala jalova, to je više potreba blijedjela u meni. Nakon što je Dev umro, pitala sam se bi li moja putena strana mogla, u nekakvoj veličanstvenoj renesansi, ponovno procvjetati. Možda ću naletjeti na onoga dječaka koji me slijedio po fakultetu i ostvariti svoje sanjarenje da s njime provedem noć.
Prizvala sam u sjećanje sve maštarije o tome mladiću koje sam njegovala tijekom godina i pokušala zamisliti njihovo ostvarenje. Vrućinu koja ponovno struji donjim dijelom mojega tijela, kao što je strujala prije toliko godina u mojem životu. Žudnju koja se čarolijom vratila, kako bismo nas dvoje tijekom noći mogli biti sjedinjeni u njezinu zagrljaju. Tek sam bila u tridesetima, podsjetila me Hema (a Aryji je bila tek četrdeseta, lagala je). Ispred mene je bilo još mnogo godina seksualne aktivnosti, sudeći po članku Femine o žensko] seksualnosti koji mi je Šarmila poslala poštom. No renesansa se nije dogodila. Žudnje mojega tijela ostale su uspavane; izgledalo je da su žive samo u nekom apstraktnom smislu. Pitala sam se bi li to moglo biti istina, po onome što je tvrdila Femina, ili je to mit nastao u pregrijanim mozgovima reportera. A nije se radilo samo o Femini, nego i o svim rečenicama na tu temu koje su se množile u knjigama, pjesmama i filmovima. O načinu na koji je Šarmila stalno prela o Munshiju, o načinu na koji je Hema izricala dvosmislene napomene o Gopalu. Čak me i Zaida jednog poslijepodneva šokirala svojim fantazijama kada je pričala o mladiću iz susjedstva u kojega je bila zaljubljena. Sve to oduševljenje seksom sigurno je pretjerano. Bilo je malo toga što sam mogla preporučiti iz svojih iskustava s Devom. Čak i kada bi me takva razmišljanja dovoljno uznemirila da razmišljam o novome braku, ne bih baš očekivala da Devov brat bude najbolji kandidat za supruga. Pokušala sam zamisliti Aryjine usne na svojima, njegove ruke na svojim grudima, njegovo tijelo na mojem i zadrhtala sam. Bilo je tu i pitanje koje me kljucalo, o Sandhyjinoj poruci - zašto je bila nepotpisana? Sjetila sam se svih pisama koje sam primila iz Nizamuddina, u čijem je uglu ona s mukom napisala svoje ime. Ako je to bila njezina posljednja poruka, ne bi li je željela potpisati? Je li Arya mogao sam napisati tu poruku da me natjera da prihvatim njegovu ponudu? Je li mogao izbjeći potpisivanje, znajući da bih mogla shvatiti da to nije napisano njezinom rukom? Na kraju sam zakjučila da vjerojatno nije to učinio, ali u meni je još uvijek ostao trun sumnje. No sve to ionako nije bilo važno - kada sam se ponovno našla u stanu s tobom, shvatila sam koliko mi je malo potreban itko drugi. Uvijek sam izbjegavala da naš život okarakteriziram kao sretan, jer sam se bojala da će se naša sreća okrenuti ili da ću privući uroke. Ali sa svakim danom punm zadovoljstva koji bi prošao, bilo je teže ne priznati to. Odlučila sam napisati Aryji lijepo pismo, otklanjajući njegovu prošnju. Rekla sam mu da je, nakon gubitaka koje su podnijeli njegovi roditelji, važno da sada ostane uz njih. Pohvalila sam njegovo džentlmensko ponašanje prema meni, koje je iskazivao još otkada je Dev umro. „Gdje god da bila, ljubaznost koju si pokazao prema Ašvinu i meni sigurno je Sandhyjino srce ispunila radošću. Ne mogu prestati razmišljati o tebi kao o njezinu suprugu, kao o muškarcu kojega je istinski voljela. I kao o Devovu bratu, a time i mojem vlastitom. I, naravno, za mene ćeš uvijek biti Ašvinov stric Yara." Rezultat je bio sasvim zadovoljavajući, odlučila sam - čitajući to pismo nikako se nije mogao uvrijediti. Niti mu je mogla preostati ikakva nada da bi imalo smisla da me i dalje proganja. Poslala sam ga baš na vrijeme - nekoliko dana kasnije, dvadeset i šestoga lipnja 1975. godine, da budem točna, cijela je zemlja zamrla.
TRIDESET I PRVO POGLAVLJE
Gospođa Hussain pokucala je na vrata u osam sati ujutro. „Brzo dođite. Na telefonu je vaš Paji. Imate poziv iz Delhija." A onda je, vidjevši moju uzbunjenost, dodala: „Ne brinite - vjerojatno samo želi razgovarati o izvanrednom stanju koje je objavila Indira." Nastavila je obrazlagati dok je žurila uza stube. „To je na radiju i u svim novinama. JP i ostatak oporbe - Indira Gandhi sve ih je dala uhititi i strpati u zatvor. Učinila je to prošle noći, nakon što je njezin kabinet ministara otišao na spavanje. Osim toga, ukinula je slobodu govora - i ne samo to, ukinula je i pravo na osobno vlasništvo, i sve. Sve su novosti cenzurirane - Indian Express je svoju naslovnicu iz protesta ostavio praznu." Paji me brzo upoznao s ostatkom detalja. Kako je kriza rasla dva tjedna, otkada je sudac u Allahabadu presudio da je Indira Gandhy kriva zbog prijevare na izborima i zabranio joj obnašanje premijerske dužnosti. Sudac Vrhovnoga suda presudio je da može obnašati dužnost dok ne prođe vrijeme žalbe na odluku, ali da do tada ne smije glasovati u parlamentu. „Naravno, oporba je podivljala kada je u zraku osjetila miris njezine krvi. Jesi li vidjela JP-jev jučerašnji nastup, kada je pozvao na blokadu premijerkine kuće? Pretpostavljam da je to bio jedini način na koji je mogla ostati na vlasti, iako ona tvrdi da je to učinila zato što je JP pozivao na oružani otpor." Jutarnje novine u Delhiju nisu ni bile otisnute. „Isključila je struju svakoj tiskari u gradu, uključujući i moju. Ono što je tužno, da su optužbe za neispravne izbore upravo smiješne. Znaš li da ih londonski Times ne smatra ozbiljnijima od prometnog prekršaja?" Izgledalo je kao da netko vrišti s Pajijeve strane žice i čula sam niz prigušenih udaraca. „Za slučaj da se pitaš što se to čuje, radi se o tvojoj majci. Zatvorio sam je u njezinu sobu, a ona pokušava sve što može da izađe. Već se jutros odjenula da ode na protestni marš sa svojim studentima huliganima, možeš li to zamisliti? Ona ne shvaća u koje se nevolje već uvalila - bit će čudo ako uspijem spriječiti da je odvedu u zatvor." No toga tjedna policija nije došla samo zbog Biji već, na njegovo veliko iznenađenje, i zbg Pajija. Paji je uspio osigurati svoj i Bijin ostanak na slobodi samo zahvaljujući intervenciji svojih prijatelja iz Kongresne stranke i svojem obećanju da će besplatno otisnuti pamflete pod naslovom „Mnoga lica izvanredne situacije" u vrijednosti dva lakha. „Zaprepašćujuće je što tvoja majka, izgleda, još uvijek misli da je razumno ono što je učinila", napisao je. „Provodi dan prijeteći da će otići do zatvora u Tiharu posjetiti svoje utamničene prijatelje." Paji nije bio jedini koji je bio prisiljen pribjeći takvoj taktici da se spasi. Sve su se moguće vrste ljudi našle upletene u divovsku mrežu potezača koja se širila diljem cijele zemlje kako bi ulovila „antinarodne elemente" (krijumčare, prodavače na crnome tržištu i, vjerojatno, oporbene političare). Princezu od Jaipura držali su u
zatvoru dok nije potpisala deklaraciju kojom podržava izvanredno stanje. Urednik tjednika Blitz koji je naginjao komunističkoj ljevici i koji je objeđivao Indiru u svakoj prigodi, odjednom se pojavio na televiziji da pohvali njezinu hrabrost i integritet. Gospoda Hussain mi je rekla da tvorničari stoje u redu kako bi oko Indirina vrata stavili girlandu ili se čak bacili pod njezina stopala tražeći oproštaj - ovisno o tome koliko je njihova politika bila problematična. Nekoliko jutara nakon proglašenja izvanrednog stanja u novinama sam vidjela popis od dvadeset i šest „antipatriotskih" organizacija koje su bile zabranjene. Kako je Paji istaknuo, grupe su potjecale s najrazličitijih dijelova političkoga spektra; od marksisitičke Komunističke partije do raznih vrsta desničarskih, hinduskih frakcija. U posljednjoj je grupi bio i HRM. Arya je otišao u ilegalu već toga prvoga tjedna, baš prije no što ga je policija došla uhititi po MISA-u, ozloglašenom Aktu o održavanju unutarnje sigurnosti. Lipanj se pretopio u srpanj, a on u rujan. Svakim novim mjesecom zemlja se sve više odmicala od anarhije u koju se činilo da će uroniti. Bilo je vrlo umirujuće svakoga se jutra probuditi i čitati ni o čemu drugome osim o svim beneficijama u kojima smo uživali. MISA je zemlju očistio od svih nepodobnih: od neplatiša poreza, preko raspačivača droge do, kako nam je rečeno, zlostavljača žena. U prodavaonici racionirane robe odjednom je bilo svega napretek: i šećera i kerozina. Otišla sam obnoviti dopuštenje za gledanje televizije i, na moje iznenađenje, službenik me pozdravio s osmijehom. Nitko nije imao pojma o prisilnim sterilizacijama i drugim opačinama koje je namjeravao provesti Indirin sin Sanjay. U listopadu su diljem grada visjeli golemi, platneni posteri s Indirinim likom; naslikao ih je, možda, neki od umjetnika koji su izrađivali plakate za reklamiranje hinduskih filmova. Bili su toliko veliki da su joj se preko lica protezali nabori, od vrha njezina nosa preko valova bjeline u kosi - superjunakinja koja je lebdjela iznad nas, spremna da se uhvati u koštac sa svakom nevoljom koja nam se ispriječi na putu. Njezina je podrška postala poznata, umirujuća - dok je ranije bila uobičajena stvar samo na televizijskim novostima, sada se Indira nalazila doslovno posvuda. Jedan je od tih postera čak bio postavljen u dvorištu tvoje škole uoči skupa koji se ondje trebao održati - na njemu je bilo ispisano svih dvadeset točaka programa koje je trebalo ostvariti za vrijeme trajanja izvanrednog stanja. Poslije se Indira nastavila dobroćudno smješkati iznad igrališta kao da je, nepoljuljana s dvadeset zadataka koji su je već čekali na tanjuru, odlučila za svoj dvadeset i prvi zadatak preuzeti na sebe bdijenje nad školarcima. Nadahnuta tim prizorom u svojem dvorištu, škola je organizirala natjecanje u crtanju - svaki je učenik trebao odabrati jednu od dvadeset točaka i od nje napraviti poster. Ti si odabrao točku broj četrnaest - „nadziranje cijena osnovnih namirnica". Na posteru je bila nacrtana skupina djece koja su se veselila i plesala oko brda od šećera, dok su im iz džepova izvirivale novčanice. No prva je nagrada otišla natjecatelju koji je opisao sedmu točku - „ograničavanje vlasništva nad zemljom medu bogatima". Te godine nismo, kao inače, otišli u Delhi na festivalu Divali. Sjedne strane, nedostajale su ti igre s tvojim bratićima, pogotovo klađenje na kartaške igre koje
jedva da si poznavao, služeći se štapićima chipsa od krumpira da ti glume novac. S druge strane, već si zaboravio koliko je zabavno ispaljivati rakete s naše terase. Pinky je bila naročito neobuzdana, nalazeći se na vrhuncu svoje dječačke faze. Palila je „atomske bombe" ispod limenki, šutirala gume od kotača poput lopte, ispaljivala zviždeće rakete na obližnju djecu. Jednom je zapalila zastore u stanu gospođe Hamid, na katu ispod nas. Primijetila sam da se prema tebi uvijek ponašala zaštitnički — nikada te nije izvrgavala gruboj igri u koju se upuštala kako bi zadržala vladavinu nad svojom bandom. Novine su zbog izvanrednih mjera predviđale smireni Divali, ali prodavaonice su izgledale pune ljudi kao i inače, a vjernici su se s hramova izlijevali na ulice. Večer uoči Divalija bila sam nesigurna, jer ću ja biti odgovorna za prinošenje pooje za Lakšmi, a to je uvijek radio Dev. Godinu nakon što je umro nismo slavili Divali, a nakon toga smo na pooju za Lakšmi uvijek odlazili u Nizamuddin. Kada je došlo vrijeme da to obavim, nekoliko sam stvari učinila pogrešno. Ti si me podsjetio na novčiće koji su se trebali umočiti u mlijeko za blagostanje, na šafran s kojim nisam označila Lakšmino čelo. Nisam se mogla sjetiti molitvi koje je Dev običavao izgovarati — sumnjičavo si zazirao od mojih improvizacija na licu mjesta. Na kraju si mi donio šećer da ga posipam po svojem i tvojem jeziku, ali bez Deva to nije bilo isto. Pokušala sam te odvesti na terasu skrenuti ti misli s pomoću vatrometa, ali ti si se nadurio i rekao da ćeš radije ostati unutra i na televiziji gledati program o izvanrednom stanju. Kada je zazvonilo zvono na vratima, pustio si mene da ih otvorim. Trebalo mi je nekoliko sekundi da razaznam osobu koja je ispred mene stajala u sjeni, odjevena samo u krpu oko svojih prepona, i shvatim da je to ista osoba koju sam vidjela nekoliko mjeseci ranije, utegnutu u odijelo i kravatu. „Mislim da me nećeš odbiti na Divaliju", rekao je Arya, lica jedva vidljiva ispod zamršene brade, tijela prekrivena prljavštinom i znojem. „Zato sam čekao do danas prije no što sam ti pokucao na vrata." Ti si sigurno prepoznao glas i pokraj upaljenoga televizora, jer si dotrčao vičući: „Striče Yara!" Pogled na razodjevenu priliku na našim vratima koja još uvijek čeka da je netko pozove ući natjerala te da staneš. „Striče Yara?" upitao si, nesigurno. „Da, ja jesam tvoj stric Yara." Arya je iskoristio priliku da ušeta i podigne te u zrak. „Zar me ne prepoznaješ ispod te brade?" „Ne, ne prepoznajem. Izgleda užasno, ta tvoja brada. Zašto si tako odjeven? I kakav je to smrad?" Nabrao si nos. „Tvoj se stric skrivao jer su ga proganjali zločesti ljudi. Pokušava izgledati jako obično kako ga nitko ne bi prepoznao. Moraš obećati da nikome nećeš reći da si me vidio ovdje, razumiješ?" Arya te spustio na pod. „Razumiješ?" ponovio je, zureći ti u oči, a ti si klimnuo. Okrenuo se prema meni. „Nadam se da nemaš ništa protiv — žao mi je što sam ovako upao. Osjećao sam se usamljenim dok svi slave - jednostavno nisam mogao odoljeti da danas dođem ovamo. Samo na sat ili dva - neću ostati preko noći - ako želiš, otići ću odmah." Nervoznom me nije učinio njegov izgled, ni način na koji je pogledom pretraživao sobu iza mene, već pretraživanje kutova kako bi bio siguran da se nitko
neće pojaviti. Njegova iznenadna prisutnost ovdje u Bombayu, u našoj zgradi, na našim vratima, na isti način na koji se materijalizirao prije svih tih godina, vratila je neugodne uspomene. Ali nisam ga mogla zamoliti da ode. Rekla sam si da je situacija između nas riješena pismom koje sam mu odaslala i da je sve što ću morati učiniti, ako ću morati, podsjetiti ga na svoj obeshrabrujući odgovor. Možda na čvrst, ali ipak nježan način — na način kojim ću cijeniti pozornost koju mi poklanja, pozivajući me čak da ponovno odem s njim u Coffee House. „Jesi li gladan?" upitala sam. Arya je klimnuo. „Već je prošlo neko vrijeme otkada nisam pojeo domaći obrok, posebno chappatije. Iako, stric Yara može jesti samo ako me ovaj ovdje Ašvin hrani svojom rukom." „Ali, taj smrad", rekao si, ponovno iskrivivši lice. Odlučili smo da će se Arya najprije okupati, dok ja pripremim večeru. Dok se voda grijala, Arya mi je ispričao kako je proveo proteklih nekoliko mjeseci. Riječi su mu brzo izlazile iz usta, s dubokim udasima između, poput čovjeka koji je trčao boreći se za dah. „Imao sam sreće — otišli su me tražiti u Heminu kuću. Mislim da su me pomiješali s Gopalom - odveli su ga u postaju, ali onda su ga pustili pretpostavljam da su smatrali da nisam dovoljno važan. Te sam iste noći napustio Delhi. Isplatilo mi se to moje silno putovanje - točno sam znao gdje da se sakrijem, kome mogu vjerovati. Naravno, policija je zatvarala HRM-ove urede jedan za drugim i trpala u zatvor ljude koji su mi pomogli da ih otvorim, pa sam stalno morao biti u pokretu. Gotovo su i mene ulovili - jednom u Patni, gdje je policajac zapucao za mnom, a onda ponovno na postaji u Nagpuru. Jedan mi je čovjek posudio odjeću u kojoj sam sada — policija je mislila da sam seljanin koji je tek sišao s vlaka i pustili su me da odem." Zastao je da u usta pohlepno utrpa šaku kikirikija koji sam položila pred njega. „Mislim da sam im prilično visoko na popisu. Ne poput Georgea Fernandesa, kojega još nisu ulovili – nisam slavan poput njega, ali ipak..." Nije mi promaknula nota ponosa u njegovu glasu. Dok je žvakao, izgledalo je kao da je nešto od izraza progonjene zvijeri nestalo s njegova lica. Očekivala sam da će spomenuti moje pismo, ali nije to učinio. Možda ga nije ni primio? Nije bilo svrhe da sama potičem to pitanje pa sam šutjela. Donio si kutiju iz spavaće sobe i ceremonijalno je položio na stol, pokraj kikirikija. „Što je to?" upitao je Arya. „Dar za strica Yaru?" U kutiji su bile Devove toaletne sitnice i pribor za brijanje. Arya te povukao na svoje krilo. „Stric Yara se ne može riješiti svoje brade, znaš. Bez nje bi ga zločesti ljudi mogli prepoznati." Na kraju se ipak obrijao. Zapanjila sam se kada se pojavio iz kupaonice. Pokazala sam mu zalihu Devove odjeliti za koju si inzistirao da je zadržimo. Arya je odjenuo čisto rublje, kura pajamu i par chappala koje su mu gotovo savršeno pristajale. Obrijana lica i ponovno uredan, nalikovao je na Deva više no ikada ranije, usprkos svojoj prosijedoj kosi. Na koži je čak imao isti miris po sapunu Cinthol, a lice mu je mirisalo po istoj vodici poslije brijanja Godrej. I ti si to osjetio, jer si zabio glavu u košulju njegove kurte i pokušao se upiti u njega. Na tvoje inzistiranje, Arya je ponovno izveo polaganje pooje za Lakšmi. Ovoga je puta njegovo čelo bilo ispravno pomazano šafranom, a dok je umakao svaki novčić u mlijeko, pjevušio je ispravne molitve. Arya je naša usta posipao posvećenim šećerom - njegovi su pokreti - od ponašanja do načina na koji je sklapao oči i naginjao
glavu ustranu — tako podsjećali na Deva da sam morala odvratiti pogled. Odvukao si svojega strica Yaru do panteona, kako bi se i svim drugim bogovima prinijela žrtva koju zaslužuju, nakon godina zanemarivanja kojem sam ih ja možda podvrgnula. Nakon večere želio si otići na terasu da ispaljuješ rakete, ali Arya je odmahnuo glavom. „Stric Yara još nije spreman upoznati se sa svim tvojim susjedima nakon što je obrijao bradu. Umjesto toga, naučit će te igrati poker s tri karte. Kada se slavi Divali, to je važnije od ispaljivanja raketa - kockati se i testirati svoju sreću u nadolazećoj godini." Čak i s ulozima od po pet paisa, uzeo si mu više od šest rupija tvoj je stric to nazvao početničkom srećom, ali miješao je karte na različite načine kako bi ti omogućio da pobijediš. U jednom si trenutku na gramofon stavio ploču „Kuća od bambusa". Arya nije htio plesati, ali ti si se pripio uz njegovu kurtu i odvukao ga na sredinu sobe. Bio je spor i nespretan, nimalo sličan Devu. Upustio se u ponavljanje istih pokreta, naizmjence podižući ruke u laktovima pod pravim kutom, nespretno njima lepršajući. Ja sam vas pratila pljeskanjem, a onda sam nevoljko dopustila da i mene uvučeš u ples. Vidjela sam kako je Aryji odjednom neugodno. Ovaj muškarac koji mi je nekoć udvarao s toliko neotesanosti — sada je samo trebao zaplesati uz tu istu pjesmu, pa da mu se lice oblije tamnim rumenilom. Ja sam se osjećala samouvjereno. Možda zato što si nas ti promatrao, a možda i zato što je bilo previše neobično da se između žene i njezina šogora podiže barijera službenosti. Ili se, možda, radilo o nečemu opasnijem - o načinu na koji sam bila zaražena uspomenom na Devov izgled, na njegovu odjeću, njegov miris. Na sreću, pjesma je ubrzo trebala završiti - čim se to dogodilo, povukli smo se u suprotne kutove sobe. Mrzio si pjesmu s druge strane ploče: „Havajska svadbena pjesma", ali danas si je pustio da svira. Pokušao si nas dovući natrag, ali si ubrzo shvatio da je nemoguće namamiti nas da plešemo uz tako polaganu i intimnu melodiju. Umjesto toga, počeo si izvoditi pretjerane pokrete klizeći po sobi podignutih ruku, kao da plešeš valcer sa zamišljenom partnericom. Kao i obično, pjesma te uspavala — kada je posljednji ton utihnuo, zijevnuo si kao na zapovijed. No nisi imao namjeru dopustiti da večer već završi. Kada te Arya poljubio za laku noć, podignuo si takvu graju da je pristao sjesti na krevet pokraj tebe i ispričati ti priču. „Bio jednom jedan dječak po imenu Ašvin", počeo je Arya. „Za razliku od ostalih dječaka, Ašvin je bio poseban — u njemu nije živio samo Šiva, već i Višnu." „Šiva je bio smiren, a Višnu živahan", odgovorio si. Sada si već, zahvaljujući Aryjinim pismima, mogao izrecitirati sve odlike po kojima su se ta dva boga razlikovala. „Jedan je potekao s Mjeseca, a drugi sa Sunca." „Zato možeš zamisliti koliko je to prouzrokovalo problema", rekao je Arya. U svojim je pismima počeo vrtjeti različite varijacije te priče: o tome kako je Šiva Ašvinu želio smirenost i spokoj, dok je Višnu neprestano poticao dječaka da viče i da se smije. U jednoj verziji te priče, umjesto da se dva boga bore oko prevlasti nad dječakom, Višnu se pretvorio u predivnu djevojku kako bi zaveo Šivu i održao mir medu njima. „Šiva je bio bespomoćan pred njezinom ljepotom — meka koža boje lotosovih latica, svilenkaste ruke i stopala, slatke, sočne usne." U trenutku kada je
Šiva podlegnuo Višnuovim čarima, sjedinio se s njime i sačuvao sklad u svijetu, ti si već spavao. Arya te poljubio. „Toliko me podsjeća na Deva kada je bio te dobi." Vani su atomske bombe još uvijek polijetale s ulica, rakete su osvjetljavale nebo. Arya je tvoj uspavani lik do struka pokrio plahtom, a onda je za mnom krenuo prema dnevnoj sobi. Nesigurno smo stajali, na suprotnim stranama sofe. „Pretpostavljam da bih trebao krenuti." Rečenicu je izgovorio takvom intonacijom da je više zvučala kao pitanje, no tvrdnja. Bilo bi jednostavno odgovoriti, složiti se s njim. Ali oklijevala sam — kada sam vidjela Aryju kako te stavlja u krevet kao što je to Dev činio, moja je volja oslabjela. Ono što sam osjećala nije bilo tjelesno uzbuđenje, već bezglavost, nostalgija, toliko snažna da gotovo da je bila opipljiva. Koliko sam dugo udisala miris Devove kozmetike, a da toga nisam bila svjesna; dodirivala njegovu kurtu, a da prije nisam dva puta promislila? Tijekom koliko su se godina crte njegova lica, toliko slične Aryjinima, urezivale u moje sjećanje? Nije bilo važno jesam li ili nisam bila zaljubljena u Deva, je li mi bio privlačan, jesam li s njime bila sretna ili zadovoljna. Njegove su uspomene bile zauvijek utisnute u mene, njihovo je korijenje bilo žilavo i duboko i bilo je spremno da se, na i najmanji podražaj, vrati u život. Nisam više mogla sprječavati da odgovaram na te uspomene, kao što nisam ni mogla nadzirati refleks u svojem koljenu ili treptanje. Moje je oklijevanje Arya sigurno lako uočio. Prišao je bliže. „Dobio sam tvoje pismo", rekao je. „Ne mogu ti reći koliko me rastužilo. Nisam osjećao samo svoje razočaranje, već i Sandhyjino. Reci mi, što mogu učiniti da ti pokažem koliko sam se promijenio? Ako ne zbog mene, a ono barem da Sandhya može mirno počivati." Pokušala sam odgovoriti, prisjetiti se pisma i svih razloga protiv koje sam u njemu nabrojila. Ali razlozi koje sam nabrojila nisu surađivali - plesali su uokolo i odbijali da ih posložim kako želim. Sve na što sam mogla misliti bio je Devov losion poslije brijanja - zašto njegov miris još nije ispario? Prošli su sati otkako se Arya okupao. „Nemaš pojma kako su bili grozni ti posljednji mjeseci. Skrivati se u prljavim rupama, jesti pokvarenu hranu, bježati svake noći s jednog mjesta na drugo. Jedino što me dijelilo od štakorskoga života bila je nada da ću jednom uspjeti doći ovamo. Svi su mi rekli neka ne napuštam sigurnost malih gradova, ali bio sam spreman sve riskirati, samo da vidim tebe i Ašvina." Njegovo se lice primaknulo još bliže, poput nekakva mjeseca koji me pokušavao uloviti u svoju gravitaciju. Njegove su oči bile velike i prikivale su pogled, kao što se sjećam iz onih dana u Nizamuddinu. Ponovno sam osjetila kao da me privlači svojim zurenjem bez ijednog treptaja - pokušava li on to mene hipnotizirati? „Ne očekujem da ću još dugo moći uživati u svojoj slobodi. Osjećam da su mi sve bliže - svakoga dana pomislim da bi mi to mogao biti posljednji u kojem sam slobodan. Već su uhvatili trojicu od petorice iz HRM-a koji su radili na mojoj razini. Za jednoga od njih, Madhurama, kojega su nasilnici Indire Gandhi tako grozno mučili, čuo sam da možda neće preživjeti." „Ako ću trunuti u nekoj zatvorskoj ćeliji treba mi nada koje ću se držati - ili, ako već ne to, barem uspomena."
Njegovi su prsti okrznuli gornji dio mojega zapešća koje se odmaralo na sofi. Je li postojao razlog zbog kojega se nisam odmaknula, zbog kojeg sam mu dopustila da me nastavi gladiti? Osjetila sam kako je njegova ruka kliznula preko moje i stisnula je. „To bi mi toliko mnogo značilo", prošaptao je Arya. Zašto su moji prsti bili tako uspavani, zašto ni na koji način nisu protestirali? Druga je ruka sada bila na mojem ramenu, njegove usne na mojoj kosi, njegova brada u pregibu mojega vrata. Svaki kontakt utišan i snolik — zar je uspio u svojem naumu da me zatravi? Dugo je vremena stajao iza mene bez ijednog pokreta, kao da me potajno ugrizao i sada čekao da se otrov proširi mojim tijelom. Na posljetku, kada nije preostalo nikakva otpora, osjetila sam kako me okreće prema sebi i ljubi. Izgledalo je kao da je kauč nestao, poput dijela scenografije u nekoj kazališnoj predstavi. Svuda oko nas protezao se pod, gladak i bijel i gol. Nisam li jednom već ovo proživjela - još jedan goli pod, negdje daleko u mojoj prošlosti. No ovoga je puta čekao jastuk sa sofe — osjetila sam kako mi na njemu počiva glava kada sam legla u sredinu dnevne sobe. Arya je odozgo zurio u mene, kao da čeka na rubu nekog ekskluzivnog bazena, čije je vode napokon mogao istražiti. Zamislila sam da Sandhya lebdi negdje iza njega, očiju blistavih od odobravanja, usana raširenih u zahvalan osmijeh. I sada je Arya, golih grudi, kleknuo između mojih nogu, ja sam promatrala kako se dlake na njegovim prsima počinju kovrčati poput onih na njegovoj glavi. Naslonio je moju glavu na pregib svojega lakta kako bi mi otkopčao bluzu. Dok sam osjećala kako se odjeća odiže od mojega tijela, pitala sam se ne bi li ova upečatljiva prigoda trebala još jednom biti označena nečim melodramatičnim, poput gašenja svjetala. Možda bi se iz tame mogao pojaviti Nehru ili Gandhiji i stati pokraj Sandhyje kako bi promatrao; možda čak i zapljeskao. Ako ništa drugo, barem bi se trebao otvoriti strop iznad nas, kako bi otkrio nebo osvijetljeno vatrometom. No s mjesta na kojem sam ležala, nebo nije bilo vidljivo — čak je i pucketanje vatrometa bilo prigušeno zatvorenim vratima spavaće sobe. Svjetlo je ostalo upaljeno, oštro i blještavo, kako bi obasjalo Aryju dok je svlačio ostatak svoje odjeće. Miris Cinthola i Godreja naglo je nestao - zamijenio ih je miris njegove želje. Poznati, slatkasti zadah prezrela voća, koji se počeo miješati sa zrakom u sobi. Taj me smrad prenuo iz transa. Stanice mojega mozga odjednom su se probudile i počele odašiljati signale za uzbunu, dok je Arya odvezivao uzice moje podsuknje. Osjetila sam kako je materijal povučen niz moja bedra i kako me oplahnuo prohladni lahor, kada su dlačice na mojem pubisu ostale nepokrivene. Je li to ono, što sam željela? - to je pitanje osvijetlilo moj um. Arya se ponovno odozgo zagledao u mene, kao da se ponovno divi vodama bazena u koji će uskoro zaroniti. A onda je, zadovoljno uzdahnuvši, uronio u mene, a iz njegova se grla otelo stenjanje. Ispočetka je izgledalo da je zadovoljan i time što može samo tako ležati. Dah mu je imao miris po repi, od curryja koji sam mu pripremila; koža mu je bila klizava, kao da se iz njegovih pora cijedilo ulje. Čak i nakon svih kilograma koje je izgubio, tijelo mu je još uvijek bilo teže od Devova. „Sanjao sam o ovome još od noći kada si prvi put došla u Nizamuddin", šapnuo mi je u uho poput malog dječaka. Čekala sam ispod njegova tijela zadržavajući dah, pitajući se bih li ga nekim čudom mogla zadovoljiti zagrljajem.
Počeo se namještati u položaj, a ja sam prepoznala za što se pripremao. Kako da ga usporim, objasnim mu čaroliju iz koje sam se upravo probudila? „Svih sam ovih godina strpljivo čekao po strani", rekao je Arya. „Nikada si nisam dopuštao da izgledam previše zainteresiran, kako te ne bih preplašio. Pisma koja sam pisao s toliko muke — je li tvoj odgovor morao biti toliko pristojno uglađen? 'Uvijek želim misliti o tebi kao o Ašvinovu stricu.' Zašto? Zar nisam dovoljno dobar da budem tvoj suprug? Zar nisam dovoljno dobar, kao moj brat? Je li on jedini koji se uspio oženiti nekom lijepom i savršenom i profinjenom kao što je to Sawhneyeva djevojka?" Kao da naglašava svoje posljednje riječi, osjetila sam kako je njegov penis poskočio uz moje prepone. Do sada sam imala samo apstraktni pojam o tome u kakvu sam se opasnost uvalila. Sada, kada je Arya signalizirao neposrednost svojega ulaska, presjekla me sva ozbiljnost moje situacije. Pokušala sam se izmigoljiti ispod njega, ali njegove su me ruke, poput šipki, držale u kavezu. Njegovo je tijelo bilo posvuda - njegove su grudi pritiskale moje, njegovo se međunožje trio o moju pubičnu kost, njegova su me stegna mrljala njihovim znojem. Uspaničila sam se od slike nasilja koje je trebalo uslijediti, od pomisli o vlastitoj nemoći. Bezglasne eksplozije izvana podsjetile su me da će biti malo šanse da bi me netko čuo kada bih zvala upomoć. „Ne želim ovo. Molim te, pusti me", rekla sam. To je čak i meni zazvučalo kao da se samo pretvaram, kao da se posljednji put bunim kako bih ispala čedna, nakon što sam ga zavela. „Ne brini. Nisam ovdje da te povrijedim", rekao je Arya dok je svoju ukrućenost primicao uz moje bedro. Poljubio me u vrat, a onda se podignuo na ruke, kao da se priprema za uronjavanje. Ja sam ovdje samo da promijenim tvoje mišljenje." Trgnula sam se. Je li bilo načina da ovo učinim manje odbojnim, usredotočivši svoju pozornost drugdje? A onda sam čula kako me zazivaš. „Mamice", rekao si, a ja sam nagnula glavu i ugledala izvrnutu sliku tebe kako pospano stojiš na vratima spavaće sobe. „Atomske bombe su me probudile." Glas ti je zadrhtao - jesi li došao jer si osjetio nešto čudno? Počela sam izgovarati tvoje ime, ali izašlo je iz mojega grla u obliku jecaja. „Sve je u redu, Ašvine", rekao je Arya. „Vrati se u sobu." Ali ti si prišao bliže. ,Jesi li ozlijedio mamicu? Zašto plače? Sto se dogodilo s tvojom odjećom?" Arya je sjeo na pete, nepoljuljan svojom nagošću. Ja sam posegnula prema svojem sariju, da ga povučem preko sebe poput plahte. „Vrati se u krevet. Stric Yara će ti reći kada ponovno možeš doći." Čvrsto te potapšao, gurnuvši te u smjeru sobe. „Ne. Želim da mamica pođe sa mnom." Uzeo si me za ruku i pokušao izvući ispod Aryje. „Stric Yara će se jako naljutiti ako ga ne poslušaš. Sada ostavi svoju mamu na miru i vrati se unutra." „Ne." Na trenutak ste u tišini izazivali jedan drugoga zurenjem. A onda te Arya ošamario. Na trenutak si ostao skamenjen, a onda si poletio prema njemu i počeo ga šakama tući po glavi. „Pusti mamicu!" vikao si, pokušavajući ga povući s mene, obgrlivši ga oko vrata hrvačkim zahvatom. Arya je nekoliko sekundi trpio tvoje
pokušaje, a onda otrgnuo tvoje ruke sa sebe i bacio te prema polici s gramofonom. Radio se zatresao na mjestu, ali hrpa ploča i gramofon kliznuli su s police i pali na pod. Omamljen si ležao na podu, okružen blistavo crnim komadima slomljene ploče. „Kako se usuđuješ taknuti mojega sina!" viknula sam, krenuvši dlanom prema njegovu licu. Uhvatio me za zapešće i udario — okusila sam krv u ustima. Komešali smo se na podu, ja sam se pokušala odmaknuti, ali Arya me zgrabio za rame i povukao prema sebi. „Ašvin", dahnula sam, pokušavajući se okrenuti da vidim ležiš li još povrijeđen na podu. Ali ti si već stajao, bacajući na Aryju komade slomljenog gramofona. Ručica, zvučnik, postolje — svi su promašili svoj cilj i bezopasno sletjeli na pod. Tada si spazio jednu cijelu ploču i zavitlao njome preko sobe, pogodivši svojega strica u lice, ozlijedivši most njegova nosa. Aryjina je krv kapala na moje lice, poškropivši mi razdjeljak na glavi. S odmorišta ispred našeg stana začuo se Zaidin glas, koji je pitao je li sve u redu. Čuvši ga, Arya se režeći trznuo. Pokušala sam mu se objesiti o stopala, za slučaj da te ponovno pokuša napasti. Umjesto toga poletio je prema vratima i širom ih otvorio. Još uvijek gol i krvav, Arya je protrčao pokraj Zaide, niza stube i prema ulici. Te noći, dok mi je Zaida pomagala da isperem njegovu krv iz svoje kose, razmišljala sam o Aryji koji se vani skriva pred opasnošću. Pitala sam se hoće li se vratiti i zamalo sam je zamolila da ostane kod nas. Kada je otišla, prethodno provjerivši jesmo li pretrpjele ozbiljnije povrede od porezotina i modrica, bilo je toliko kasno da je čak i proslava vani jenjala. Ti si stajao na balkonu, zureći u nebo kako bi ulovio posljednje bljeskove raketa. Na ulici su derani trčkarali po pločnicima, pretražujući smeće u potrazi za neispaljenim petardama. Ti si zadrhtao, iako je noć bila zagrijana dimom. Zagrlila sam te oko struka i uvela te unutra. Za tu smo noć primaknuli krevete potpuno ih spojivši, kako su nekad bili - bio si previše uznemiren da bi se odmaknuo od mene. Neko sam vrijeme ispunjavala udubljenje između madraca i premazivala ti modrice jodom. Nisi želio igrati nijednu igru, niti da ti se ispriča neka priča. Umjesto toga, zario si glavu u moje krilo i zurio u mene, turobna pogleda, očiju punih sjete, muke i previranja. Povremeno bi započeo rečenicu, ali nisi je dovršavao — o stricu Yari, o meni, o sebi. Jedan dio mene želio je izbrisati tvoju traumu, otrijeti iz tvojega sjećanja prizor u kojemu smo Arya i ja ležali na podu. U srcu sam osjećala težinu ili je to, možda, bio sram jer si vidio svoju majku u tome stanju. Na moje iznenađenje, osjećala sam i krivnju — zar nije bilo dovoljno što si izgubio oca; sada si, zbog mene, bio prisiljen odgurnuti svojega strica? „Hoće li se on vratiti?" pitao si dok sam te premazivala jodom. U tvojem sam glasu čula strah, pomiješan s tračkom sjete. „Večeras se ne brini o stricu. Ono što si učinio, bilo je ispravno — neko ga vrijeme nećemo viđati." Boljelo me rame u čašici, u kojoj su se Aryjini prsti ukopali u njega. Pokušala sam i na sebe namazati malo joda, ali ti si uzeo staklenku iz moje ruke i učinio to sam. Prsti su ti bili nježni na mojoj koži - oporost joda počela je uklanjati miris Aryje iz mojega pamćenja. Moja je kosa još uvijek bila vlažna od pranja, pa si iz kupaonice donio ručnik i raširio ga preko mojega jastuka. Razvukao si uvojke moje kose i pritisnuo ih o jastuk,
a onda si ih rasporedio u različite uzorke - valiće, sunčane zrake. Dopustila sam ti da nastaviš, jer je izgledalo da si se potpuno unio u tu igru. „Ako ćeš od svoje mame napraviti takvu princezu, reci mi - kako će ona onda moći spavati?" Tvoji su se prsti savili oko moje uske, a onda počeli kliziti prema mojoj bradi. Zaustavili su se na mjestu gdje je Aryjina ruka označila moj obraz. „Otečeno je", rekao si, lagano ga tapšući. „Boli li te još uvijek?" „Ne brini se za mamu. Ti si je spasio, sjećaš se? Poput njezina princa na bijelome konju. Nedostajao ti je samo taj konj, inače bi to bila prava pravcata bajka." Izgledalo je da su ga moje riječi razveselile, pa sam nastavila. „Ni Rajesh Khanna ne bi mogao bolje učiniti da je spašavao neku od svojih junakinja. Bila to Mumtaz ili Zeenat Aman ili Hema Malini. Što misliš, koja od njih bi mogla biti tvoja mama? Možda, da je bila malo deblja, mogla bi čak biti i Yogita Bali." Oboje smo se sjećali filma s Yogitom Bali u kojem je ta dama gromoglasno pljesnula podignuvši velike valove kada je skočila u bazen da izbjegne zlostavljanje nekog zločinca. Počeo si se smijati. A onda si se, odjednom, natmurio. „Stric Yara - je li ti pokušavao napraviti iste stvari kao taj zločesti čovjek iz filma?" Na jastuku sam napravila mjesta za tvoju glavu. „Sada nije vrijeme za razmišljanje o tim stvarima." Poljubila sam te nekoliko puta u glavu, kao da će dodir mojih usana otjerati misli iz nje. „Važno je da smo oboje dobro." Izgledao si kao da ti se spava. Baš kada sam mislila da će ti se kapci sklopiti, ti si otvorio oči. „Ti ne možeš biti Yogita Bali", rekao si. „Nisi dovoljno velika, poput nje. Ovdje." Prešao si rukom preko svojih grudi da pokažeš kako si mislio na moja dojke. „Vidio sam te." Pocrvenio si. „Na podu." Probudila sam se kasnije te noći. Bit će da sam spavala samo sat ili dva, jer je još bilo mračno. Sanjala sam - neki san u kojem si bio i ti - san koji je izludujuće treperio na rubu moje svijesti, ne dopuštajući da ga prizovem. Počela sam se pridizati u sjedeći položaj, a onda sam zastala - spavao si u pregibu moje ruke, lica priljubljenog uz moje grudi. Pomislila sam da se polagano izvučem, ispružim te da ti bude udobnije, a onda da se popnem preko tebe i legnem u tvoj krevet. No ostala sam na mjestu i dopustila si da uživam u luksuzu osjećanja tvoje glave na mojoj dojci. Nije mi bilo važno što mi se rame ukočilo i što je izgledalo da jod ne djeluje. Strah od Aryje koji gol tumara odjelom hitne pomoći čekajući da ponovno napadne, izblijedio je i povukao se u udaljeni kut mojega uma. Ponovno sam legla i pokušala uhvatiti ritam tvojega disanja, dahom slijedeći podizanje i spuštanje tvojih grudi. San me ponovno pozvao - natjerala sam svoj mozak da se isprazni, svoju pozornost da pluta slobodna, kako bih namamila san da mi se vrati. Ono što jest dolepršalo, dok sam te promatrala kako spavaš, bile su misli o Parvati. O sinu kojeg je stvorila kako bi otjerala svoju usamljenost, služeći se uljem za kupke i pastom od sandalovine i ljuspicama svoje vlastite kože. Što bi se dogodilo da se Šiva nikada nije vratio iz svojega asketskoga lutanja? Bi li Parvati i njezin sin proveli ostatak svojega života zajedno? Igrajući se skrivača u šumi, jedući kada su željeli, spavajući gdje i kada i kako su htjeli? Živeći život u kojem nisu imali potrebu ni za suprugom niti za ocem, život koji je bio ispunjen i nepromjenjiv i bezbrižan?
Ili bi vrijeme promijenilo stvari? Bi li ona primijetila da su se rubovi njegovih usana zaoštrili, da mu je glas počeo pucati, da crte njegova lica nisu više one koje je s toliko ljubavi oblikovala? Bi li njezina vlastita ljepota izblijedjela, njezin korak postao drhtav, bi li se bore počele oblikovati na njezinu čelu? Bi li došlo vrijeme kada bi postala prekrhka da divlja, preumorna da se igra skrivača, prestara da održi razigrano postojanje koje su dijelili? Ili bi se, možda, on prije umorio od toga, poželio živjeti samostalno, istraživati svijet izvan granica njih dvoje, napustiti šumu, a s njim i svoju ostarjelu, neprivlačnu majku? No, naravno, da je ona bila dovoljno predana, on ne bi otišao. Njezina bi ljubav bila zlatna igraonica, čarobno mjesto čije se utjehe on ne bi želio odreći. Ljubav toliko nezamjenjiva, poput samoga zraka, da ne bi mogao preživjeti bez nje. Kakve bi izglede on imao, suočen s tolikom ekstravagantnošću, osim da je voli jednakim žarom? Morala je paziti koliko mu dopušta da je voli. Nije li tu bio i drugi sin, onaj po imenu Andhaka, slijepi potomak Šive i Parvati? Kakva je to pohota prokuljala u njegovu srcu, koliko ga je to poharala strast kada mu se vid vratio, a on se suočio s ljepotom svoje majke. Tek kada je Šiva spalio njegovo meso i iscijedio krv iz njegova tijela, on je napokon postao dostojan da joj ponovno bude sinom. U snu si se priljubio bliže mojem tijelu, kao da mi šapćeš u grudi. Bi li se Andhakina želja mogla uvući i u tvoju podsvijest, čekajući budućnost da se pokaže? Što ako padnem u zamku pa te budem previše voljela — kako ću preživjeti ako odeš? Pokušala sam zavladati mrakom svojih misli, još se jedanput usredotočiti na to da prizovem svoj san. Mrmoriš nešto u snu i privlačim te bliže sebi. Zurim u tvoj vrat dok se širi i skuplja, odvagujući ritam svakog tvojeg udisaja. Kada bi mi se neka želja mogla ispuniti, mislim da bih poželjela da ovako ostanemo desetljećima. Vrijeme prolazi pokraj nas, dopuštajući da ostaneš uz mene, ne upisujući ništa u tvoje grudi.
PETI DIO
TRIDESET I DRUGO POGLAVLJE
Arya je uhićen pet dana kasnije, u samome Bombayu. Dvadesetorici naputaka za postupanje u hitnim slučajevima, koji su bili općeraširena pojava na svim oglasnim pločama, u mislima sam dodala još jedan: da budem na sigurnome od svojega šogora. Hema je možda saznala da me Arya posjetio na Divali, jer mi je odaslala dugačku, pogrdnu poslanicu u kojoj me optužila da sam namamila njezina brata k sebi, a onda ga prijavila vlastima. Između ostalih podivljalih uvreda, optužila me da sam sebična i perverzna - da sam se riješila Aryje baš kao i Deva, jer nisam mogla podnijeti pomisao da bih morala podijeliti svoju ljubav s nekim suparnikom. („Čak ni Kali nije toliko žedna krvi", napisala je.) Bilo je čudno što je rekla i to, da sam isposlovala da Arya slomi nos kako se ne bih morala brinuti o tome da će se neka druga udati za njega. No kada smo idućega ljeta bili u Delhiju, a Arya je još uvijek bio utamničen, Hema je bila topla i srdačna i nije spominjala svoje optužbe. Nakon Aryjina posjeta, ponovno sam spojila krevete. Ubrzo ti je postalo navikom da se ušuškaš u moje naručje — u našoj je bliskosti postojao osjećaj sigurnosti, udobnosti, zaštite. Probudila bih se i ugledala tvoje lice priljubljeno uz neki dio mojega tijela - pregib ruke, udubinu na vrat, a moj ti je trbuh često služio kao jastuk. Katkad bih se samo vratila spavanju — drugi bih put ispod tvoje glave namjestila jastuk, a ja bih prešla spavati na tvoj krevet. Nisam sigurna zašto me počela mučiti učestalost tih izražaja bliskosti. Nije bilo ljubopitljivih susjeda koji bi kvocajući izražavali svoje neslaganje, niti Roope koja bi izgovarala prijave insinuacije. Odakle je izniknula nelagoda koja me natjerala da jednoga poslijepodneva odguram krevete u suprotne kutove sobe? Posljednji put kada sam to učinila, nakon Roopina posjeta, izgledalo je kao da jedva da si to primijetio. No ovoga si puta bio zbunjen novim rasporedom koji si zatekao kada si se vratio iz škole. „Koji ćemo krevet koristiti? Nisu li premaleni da oboje stanemo u jedan?" „Spavat ćemo svaki u svojem. Kada su spojeni, uvijek završimo na istoj strani — zato ih je mama razdvojila." „Ali ja volim spavati na tvojoj strani." „Već ti je deset godina, Ašvine — postaješ prevelik. Želiš da se mama dobro naspava po noći i da se ne guramo?" „Ali toliko su daleko jedan od drugoga. Kako ću te spasiti ako po noći dođe neki zli čovjek?" „Nitko neće doći. A čak i da dođe, u istoj smo sobi" „Tatu nikada nije smetalo da spavam pokraj njega." Te me noći nisi poljubio; umjesto toga, nakon što si oprao zube, povukao si se u svoju novododijeljenu stranu sobe. Kada sam ti prišla da te ušuškam, pretvarao si se da spavaš. Sljedećeg si dana bio tiši no inače, kao da razmišljaš o nekom velikom
problemu. Čak ni moja objava da sam napravila kheer s bademima nije polučila klimaj glavom ili osmijeh. Kada sam ga izvadila na tanjure, niz obraze su ti počele teći suze. „Mama me više ne voli", rasplakao si se, a ja sam se osjećala krivom, skršenom. Napravili smo igru od ponovnog spajanja kreveta - gurala sam ga dok si ti sjedio na njemu, pretvarajući se da si kapetan broda, upravljajući njime preko oceana koji je bio pod spavaće sobe. Kada sam te kasnije uspavanoga držala u naručju, proželi su me trnci sumnje. Jesam li se prelako predala? Nisam li ostavila dovoljno vremena? No osjetila sam da se moja nesigurnost topi dok sam zurila u tvoje lice, smireno i blago na mjesečini. Kreveti su ostali spojeni. Najteže mi je bilo pomiriti se s time kada si se u snu prebacio na moju stranu kreveta. Kada je tvoje lice pronašlo svoj put do mojih grudi ili kada ti se dlan neprikladno smirio između mojih bedara. Ležala bih u mraku pitajući se da li da te probudim ili da pomaknem tvoj uspavani lik. To nije bilo isto kao da si budan i svjestan što činiš, kao da drsko činiš nešto nedolično. Gdje je bio sram u bilo kojem nevinom kontaktu, bez obzira kako taj kontakt mogao izgledati nekome drugome? Ono što me više mučilo bila je moja vlastita reakcija na tu situaciju. Živjela sam u vakuumu, nedotaknuta ni od koga osim od tebe. Što je značilo da si samo ti zadovoljavao moju potrebu za fizičkim kontaktom. Što ako se neki dio mene uzbudi, ako neka neizreciva dubina unutar mene prohtije ispunjenje? Gotovo da sam mogla osjetiti kako Roopa to pitanje žigoše u moj um. Budno sam stražarila i nad najmanjim znakom stimulacije u svojem tijelu. Odlučila sam se odmaknuti i od namjanjeg dodira kojibi u meni izazvao treperenje. Užitak koji sam izvlačila iz maženja s tobom ostat će nevin, onkraj predbacivanja i sramote. Samo će moje materinske potrebe biti ispunjene. Na moje olakšanje, pozornim promatranjem nisam uočila ništa nedoličnoga. Nije bilo sramotnih crvenjenja, niti poplava vrućine koje bi se širile mojim tijelom. Seksualni dio mene koji sam zaključala prije toliko mnogo godina ostao je zatočen, hibernirajući na sigurnome. Počela sam se opuštati u vezi našeg rasporeda spavanja. Iz uma mi je izblijedjela slika moje sestre koja sve to ne odobrava. Promjene, kada su se pojavile, prikrale su mi se. Tvoje lice više nije završavalo na mojem vratu ili ramenu - redovito se, nepogrešivo, zaustavljalo na mojoj dojci. Svaki put kad sam se odmaknula, ti si se okretao i vraćao u isti položaj, često prebacivši ruku preko mojih grudi kao da me dodatno provociraš. Jednom sam se probudila i zatekla te kako ležiš na meni, poput osvajača koji se odmara na vrhu planine koju je pokorio. A ipak, nisam se mogla natjerati da još jedanput razmaknem krevete. Čak i da si bio svjestan toga što činiš, kakva je, zapravo, bila šteta u tome? Zašto bi bilo ičega nedoličnoga u tjelesnoj bliskosti? Nije se radilo o tome da je Andhaka već zavladao; kao da je požuda već mogla zaposjesti tvoje srce, još tako mlado. Možda sam si dopustila da se previše naviknem na osjećaj tvoje težine na meni, na sigurnost koju je pružala težina tvojega tijela, poput kućnog ljubimca koji se privio uz mene. Svaka nas je noć prebacivala na naš privatni otok, učahurila nas u
pokrivače, odvojila od svih ostalih. Navršio si jedanaestu, pa dvanaestu i trinaestu, a mi smo nastavili uživati u našoj bliskosti u krevetu. Presporo sam prepoznavala znakove puberteta. Uvijek si tražio privatnost kada si se razodijevao ili se pripremao za kupanje - sada si postao bolno stidljiv čak i kada si skidao košulju. Pa ipak, jednom sam te nakratko vidjela dok sam ti pružala ručnik kroz vrat kupaonice - šokirale su me vitice publičnih dlaka. U krevetu si se katkad priljubljivao uz mene, a drugih si se noći odmicao - zahtijevajući jednom posebnu plahtu, a drugi put si se želio maziti ispod pokrivača. Možda bi bilo lakše da je Dev još uvijek bio tu i da sam ja, umjesto sa sestrama, odrasla s braćom. Nije bilo nikoga da me poduči o promjenama koje si doživljavao to nije bilo nešto što sam mogla pročitati u nekom članku Eve's Weekleya. Jedne noći, dok si spavao, osjetila sam tvoje spolovilo kako se ukrućuje uz moje stegno. Reagirala sam tako snažno da te moje uspaničeno odmicanje probudilo. U tome se trenutku moje ignoriranje raspršilo. Već ću toga jutra razmaknuti krevete. A onda sam ugledala zbunjenost na tvojem licu, tvoj pospano-nevini izraz lica. Sjetila sam se koliko si bio uznemiren kada sam posljednji put razmaknula krevete. Odlučila sam da ostavim stvari kakve jesu i da ne privlačim pozornost na ono što se dogodilo. A onda su došla jutra u kojima si pokušao prikriti dokaze vlažnih snova, a ja sam se trudila najbolje što sam mogla glumiti kako ne primjećujem što se događa. Katkad bih pronašla jastuk u čudnome položaju, nasred madraca, kako bi prikrio mrlju ispod njega. Drugih bi dana inzistirao na tome da čim ustaneš odeš u kupaonicu i sam opereš svoju pidžamu. Katkad si bio otvoren, privržen, mazeći se uz moj vrat kao i nekada, topeći se u mojem zagrljaju. No bilo je i noći kada je izgledalo da ti smeta i sama moja prisutnost i kada su moji izrazi nježnosti samo pogoršavali stvari. U tim si prigodama čvrsto sklapao oči i svalio se na sam rub svojega madraca, što dalje od mene. Tada te ništa ne bi omelo - ni zagušljiv, ljepljiv zrak, ni moje disanje ili uzdisanje. Ležala sam budna i pokušavala se oduprijeti osjećaju odbačenosti koji me prožimao. Kapi znoja natapale su mi vrat i pitala sam se znojiš li se i ti. Ono što me uvijek iznenađivalo bilo je koliko je moja žudnja tjelesna; kao da mi je netko oduzeo omiljen jastuk koji sam voljela grliti. No na posljetku, pa makar prošlo i nekoliko dana, uvijek si se vraćao na moju stranu. Tih sam ti noći dopuštala da moje lice prekrivaš poljupcima. Je li mi ikada palo na pamet da bi ti zalozi ljubavi mogli biti meni na korist, a ne tebi? Jesi li se možda s osjećajem krivnje pokušao iskupiti zbog moje uskraćenosti? Monsuni su došli i prošli, zahladnjelo je, pa zatoplilo, pa je opet postalo kišovito. Mjesecima si se tako vraćao i odlazio, a ja sam bila previše usredotočena na svoje pretpostavke, a da bih vidjela što ti proživljavaš. „Kakva čudna praksa, tako spavati zajedno." Zaida nije govorila o nama dvoma, već o Gandhijiju - u Blitzu je osvanuo jedan članak o njegovim pokusima s čednosti. Činilo se da je godinama Mahatma spavao pokraj žena, od kojih su neke bile tinejdžerice - motiv je bio iskušati njegovu apstinenciju, iskušati može li živjeti u celibatu. „Tko zna što se događalo pod tim pokrivačima? Što je on doista osjećao, ili te žene?"
Bila sam u iskušenju da se suprotstavim Zaidi, da joj ponudim primjer naše vlastite noćne prakse, Gandhiju u obranu. No nešto me spriječilo da joj to otkrijem. Je li zato što je moje poglede na majčinstvo bilo teško objasniti, što su bili previše nekonvencionalni? Kako bih izgovorila svoju središnju ideju — da je čistoća nakane uvijek jamčila čistoću rezultata opita? Toga listopada, kada si navršio četrnaestu, došla je u posjet tvoja tetka Šarmila. Nakon što je Roopa pala u nemilost, ona je postala omiljena tetka, ona s kojom si provodio najviše vremena na praznicima u Delhiju. Od nje si poprimio ljubav prema znanosti - satima ti je pričala o kemiji i fizici. Prigodom njezina posljednjeg posjeta u Bombayu, neuspješno si lobirao da spavaš između nas - na moje iznenađenje, dobrovoljno si, a da te to nisam zamolila, za spavanje odabrao kauč u dnevnoj sobi. Idućih si nekoliko dana bio zaposlen svime i svačime - više no što sam te vidjela dugo vremena. Šarmila ti je donijela veliku kutiju punu stare opreme s njezina fakulteta - diodni odušci i jedan ampermetar, bočice napunjene kemijskim solima, pa čak i Bunsenov plamenik, koji je uspjela priključiti na plin za kuhanje. Svake večeri, nakon što si se vratio iz škole, nekom je čarolijom u kuhinji od bezbojnih otopina stvarala plave i žute taloge. Jednoga ti je dana pokazala kako da očitaš jačinu struje u strujnome krugu, a idućega ti je pomogla da napraviš eruptirajući vulkan i da ga odneseš u školu. Kao oproštajni dar kupila ti je skupocjenu knjigu o istraživanju svemira - „Moj odnos s njime je najviše što ću iskusiti u svezi života s vlastitim djetetom." Te večeri kada je Šarmila otišla, mijenjala sam plahte na tvojem krevetu, kada si ti opušteno spomenuo da bi želio nastaviti spavati u dnevnoj sobi. Kada sam upitala zašto, pognuo si glavu i rekao: „Bez nekog određenog razloga." „Znaš da je sofa premekana. To nije dobro za tvoja leđa." „Ali tata je cijelo vrijeme spavao na njoj." „Samo zato što si ti spavao u njegovu krevetu." Rastresla sam tvoj jastuk. „Zar više ne želiš spavati pokraj svoje mame?" Ostao si šutjeti, pa sam nastavila. „Ta se soba zove dnevnom zato što bi se u njoj trebalo boraviti preko dana, a ne da u njoj spavaš svake noći. Osim toga, što ćemo učiniti s praznim madracem pokraj mamina?" Lice ti se rastužilo, otkrivajući bljesak očaja koji me natjerao da zašutim. Odjednom se sva tvoja podvojenost iz proteklih mjeseci rječito objasnila. Nisi više mogao podnijeti pomisao da spavaš pokraj mene — kako to nisam ranije uvidjela? Jesam li to u tvojem pogledu naslutila sažaljenje? „Naravno da se ne moraš brinuti za mamu", uvjerila sam te. „Možeš spavati gdje god želiš." Na kraju je doista ispalo da je sofa neprikladna - nije bilo ventilatora koji bi te rashlađivao, a opruge su bile toliko istrošene da si se nekih noći gotovo otkotrljao na pod. Nastavila sam s igrom razmicanja kreveta, vozeći ih u suprotne kutove sobe, mameći te da se vratiš. „Ovako je mnogo bolje", rekla sam, podupirući svoju tvrdnju širokim, veselim smješkom. „Ti tamo, a mama ovdje — sve će biti kako treba." Čak je i meni bilo jasno da te moja veselost nije do kraja uvjerila. Svake si me večeri ljubio ispričavajućeg izraza lica, zabrinuto me pretražujući pogledom, kao da tražiš znakove mojega psihičkog sloma, kao da sam krhka i osjetljiva. Svakih si
nekoliko dana pritiskao glavu o moja prsa kao nekada ili se bacao na mene dok sam ležala u krevetu s očitom zaigranošću. Jednom si mi čak pružio svoje obraze oblivene suzama savršenim poput bisera, da ih otrem poljupcima, nakon što si plakao. Ali to više nije bilo isto — nisam više mogla uživati u tim provalama ljubavi. Uvijek se negdje provlačio dosadni osjećaj da je to samo predstava meni u korist. Da si, osjećajući se krivim, glumio ulogu za koju si mislio da želim da je glumiš. Kroz prozor prodavaonice u Colabi ugledao si elektronički pribor koji je ležao pokraj nekih društvenih igara. Otišli smo tamo da ti za petnaesti rođendan kupimo novu košulju. Pribor je očito bio uvezen - na omotu su bila prikazana dva dječaka pjegavih obraza i nevjerojatno plave kose, koji su uzbuđeno pokazivali u izvijač i raskošni niz električnih cijevi. „To bi moglo biti prilično skupo", upozorila sam ga, ali rekao si da ga samo želiš razgledati i poveo si me za ruku uza stube. Još od Sarmilina prošlogodišnjeg posjeta tvoje je zanimanje za znanost postojano raslo. Najviše si volio ampermetar - jednom si ga čak pokušao žicama pričvrstiti za moju ruku da preko moje kože izmjeriš električnu struju. U međuvremenu si već prikupio i različite druge stvarčice - većinom iz Zaidina starog radija koji je bio pokvaren. Po znanju si već odavno premašio standarde devetog razreda koji si upravo završio — čak si sastavio i mikrofon koji je, kada si govorio u njega, zacvrkutao. Elektronički pribor, koji je stajao osamsto i trideset rupija, bio je prilična ekstravagancija. Klimnuo si glavom kada sam ti objasnila da je preskup. No cijele sam te večeri osjećala krivnju. To će biti deveti rođendan kada ću te promatrati zakinutoga za prisutnost tvojega oca. Kada si razmotao dar i ugledao dotični pribor, oteo ti se uzdah. Imali smo malu zabavu - Zaida, Dugalovi i gospoda Hussain s gornjega kata. Svratio je i Hemin sin Tony, kojega si toliko volio, na svojem putu u Poonu. Na trenutak se nisi micao, samo si s nevjericom zurio u kutiju u svojim rukama. Na omotu plavokosa djeca, još uvijek ružičasta i vesela, električni su dijelovi sjajili tako radioaktivno, kao da bi mogli progorjeti celofan. „To toliko mnogo košta", rekao si, promatrajući me u čudu. Ispružio si usta prema meni da me poljubiš, a ja sam se sagnula prema tebi. No u tom djeliću sekunde prije nego što smo se poljubili, nešto se dogodilo. Usporio si na nekoliko centimetara od mojih usta, a onda si se lagano okrenuo i samo me zagrlio oko vrata. Nije bio značajan, doista, taj ubod koji sam osjetila. Sada ti je bilo petnaest, pa naravno da sam razumjela da nećeš htjeti iskazati previše privrženosti prema meni ispred Tonyja i svih ostalih. Bila sam voljna, moraš znati, prijeći preko toga, da ostavim tu stvar na miru. Tek nakon što su svi ostali otišli i kada si došao da me nekoliko puta poljubiš u usta, tek me onda krivnja na tvojem licu natjerala da reagiram. Da reagiram kada sam osjetila da me zapekla tvoja pretpostavka da bih mogla žudjeti za tvojim poljupcima, da se osjećaš obveznim podariti mi ih kao milostinju. „Ja sam tvoja majka, znaš", rekla sam nježno. „Ne moraš osjećati kao da me svaki put moraš tako nagraditi." Pogledao si prema gore, u mene, zapanjen, ali riječi su nastavile teći s mojih usta. „Ionako si prevelik da me ljubiš bilo gdje drugdje osim u obraz.
Petnaestogodišnjak bi morao znati da ne bi trebao dodirivati majčina usta svojim usnama." Kasnije sam se pokušala ispričati, nakon što si otrčao iz sobe i legao na krevet, zakopavši lice u madrac. „Mama katkad ne zna što govori. Što može učiniti da se iskupi?" Odmaknuo si moju ruku kada sam te pokušala pogladiti po leđima. Trebalo je proći sat vremena strpljivog sjedenja na kevetu uz tebe prije no što si sebi dopustio da te se uzme u naručje. Zabio si glavu duboko u moje grudi kao što si običavao i privukao stražnjicu u moje krilo. Mnogo je vremena proteklo otkada sam osjetila takvu iskrenost u tvojem izražavanju ljubavi, takvu potrebu, oslobođenu lažnosti, u tvojoj osobi. „Možeš ljubiti mamu koliko god želiš, sada ili kad god hoćeš. A ako bude trenutaka u kojima to ne budeš želio raditi, i to ću razumjeti." Podignuo si glavu i stidljivo me pogledao. „Kao što sam običavao? Neće ti smetati?* „Bez obzira koliko si narastao, uvijek ćeš biti moje malo zlato." Pritisnula sam usne o tvoje. Oči su ti zablistale. Pokušala sam pogledom pretražiti tvoje lice, ali ponovno si ga zakopao u moje grudi. Počeo si nas ljuljati. Obgrlila sam te rukama prihvativši tvoj ritam, kao da te uspavljujem u svojem naručju. Ovo nije bilo nimalo slično onome čega sam se sjećala od prije nekoliko godina — sada si bio viši od mene, tijelo ti je bilo kvrgavo, noge se povlačile po podu. No nastavila sam te ljuljati, ignorirajući nespretnost situacije, dopuštajući da mi u umu procvjetaju prizori iz tvojega djetinjstva. Sve se dogodilo tako brzo da ne bih zastala čak i da jesam bila u stanju pratiti što se događa. U jednom sam te trenutku držala u rukama šapćući ti u uho neku pjesmu, osjećajući te iste ugodne osjećaje koje su nekoć prožimale moje tijelo. U sljedećem sam trenutku shvatila da su tvoje usne krčile svoj put ispod moje bluze kako bi mi se priljubile uz dojku. Prije no što sam uspjela ustati s madraca, tvoje su ruke obgrlile moje tijelo. Tvoje se lice čvršće priljubilo uz moje meso, tvoji su pokreti postali užurbaniji — toliko da sam pomislila da ćeš nas otkotrljati preko ruba kreveta. Izgovorila sam tvoje ime, ali ti me nisi čuo - pograbila sam rub kreveta pokušavajući održati ravnotežu. Tekućina se izlila iz tvojih usta i razmazala se po mojoj koži; iznenadio si me svojom snagom. Zabacio si glavu i otvorio usta da duboko, šumno udahneš. Iz grla ti se oteo grgljavi jecaj; olabavio si stisak i prestao se ljuljati. Oči su ti se otvorile - neusredotočene, pune zbunjenosti, a onda užasnuta razumijevanja. Odskočio si s mene, s kreveta. Na tvojoj je pidžami bila vlažna mrlja. Prije no što sam išta uspjela reći, pobjegao si iz sobe. Zvuk vrata kupaonice koja su se s treskom zatvorila zatreperio je kroz zidove i pod. Te sam noći ostarjela više nego kada sam u doliju napustila očevu kuću. Krivnja mi se proširila tijelom i očvrsnula oko kristala zadovoljstva koji sam si dopustila osjetiti dok sam te ljuljala u naručju - oblikovala je grudicu samooptuživanja, neprestano prisutnu u mojem biću. U grozi sam vidjela sve mjere predostrožnosti koje sam morala poduzeti, sve propuste koje sam dopustila, svu svoju ludu bahatost kada sam mislila da se mogu poistovjetiti s primjerom koji je postavila Parvati. Najviše me mučio učinak koji je moj propust imao na tebe. Kad god sam ti pokušala objasniti, tvojim je licem prošao drhtaj. Nisam se usudila spomenuti ideju o
promjeni rasporeda spavanja - izgledalo je da se tvoja strategija izlaženja na kraj s tom situacijom sastojala od toga da rutina ostane kakva je i bila. Morala se nastaviti čak i praksa ljubljenja za laku noć, iako u obraz, a ne više u usta. Dani su prolazili, a ti si ostao udaljen - odsječen, izgledalo je, od svega osim od svojih knjiga i puževa. Jednoga poslijepodneva, nedugo nakon početka nove školske godine, pojavila sam se kada je u četiri sata zazvonilo školsko zvono. Ulovila sam te kada si izlazio iz zgrade s ostalim dječacima. „Došla sam platiti račun za struju, pa sam mislila da se zajedno odvezemo kući autobusom." Ravnodušno si pristao. Hodali smo preko školskog dvorišta, prema stazi koja je vodila do autobusne postaje, a ja sam pokazala u jedno drvo. „Znam da je sezona prošla, ali hajde da pogledamo je li ostao još pokoji keri." Na trenutak si oklijevao, a onda bez riječi pošao za mnom. Ono malo kerija koji nisu otpali prošupljile su papige ili su se smežurali. „Možda bismo", predložila sam, „umjesto toga mogli otići na sladoled od manga." „Znaš, sve ovo nije potrebno." „Ne razumijem. Ti voliš sladoled." Pogledao si u zemlju i podignuo kamen. Zatim si vratio pogled na mene. Nije bio jako drzak, ali nosio je u sebi jačinu od koje sam se s nelagodom prebacila s noge na nogu. Zamahnuo si i bacio kamen prema drvetu. Da si gađao u keri, ne bi mogao toliko promašiti. Kamen je prošištao pokraj najbliže grane i zabio se u jedan od prozora na trećem katu rektorata. „Trči", rekla sam i instiktivno te zgrabila za ruku da krenemo za djecom koja su bježala. Ali ti se nisi micao s mjesta. Pogledom si pretraživao zemlju, kao da tražiš još neki kamen koji bi mogao baciti. Nonšalantno si stajao, pa čak i kada je iz zgrade izašao otac Bernard, mašući štapom. „Stoj! Ne miči se!" vikao je. Dahćući je došepesao i uhvatio te za ovratnik. „Ti si to učinio, zar ne?" Štap je proizvodio uzbunjujuće zvukove dok je otac Bernard vitlao njime kroz zrak. „Nije on to učinio", rekla sam. „Ja sam gospoda Arora — on je moj sin, on je sa mnom." Ravnatelj se okrenuo kao da me prvi put vidi. „Vi ste već bili ovdje, zar ne? Vidio sam vas pokraj drveta manga. Znate li da je ovo ozbiljan prekršaj, uništavati školsku imovinu? Ako on to nije učinio, tko je onda? - nikoga drugoga ne vidim ovdje." „Sigurno je to učinio netko od djece koja su pobjegla. Možemo li sada ići, molim?" Otac Bernard te oslobodio i potapšao po glavi. Pogledao te u oči kao da će s tobom podijeliti neku tajnu i upitao te najstrpljivijim glasom: Jesi li ti to učinio?" Osjetila sam ubod bijesa. „Već sam vam rekla da nije on to učinio. Zar mi ne vjerujete?" Otac Bernard je ignorirao moje riječi. „Jesi li?" „Jesam." Gledao si u mene dok si govorio.
Otac Bernard se nasmiješio kao da sve razumije. Poravnao je tvoj ovratnik i ponovno te potapšao. „Malo si prestar za takve stvari; zato, dođi, riješit ćemo to u mojem uredu." Istupila sam naprijed. „Nikamo on ne ide. Ja sam njegova majka, rekla sam vam. Preuzimam punu odgovornost." „Možda vi gospodo - Arora, je li tako? - možda vi ne shvaćate koliko je to ozbiljan prekršaj. A kakav primjer pružate svojem sinu, ovako lažući. Ako ga vi ne možete naučiti ispravnom ponašanju, škola može. Možete ga odvesti ako želite, ali onda ga više nemojte vraćati." „To teško da je način..." „Mama, molim te." Okrenuo si se prema ocu Bernardu. „Ne moramo ići u vaš ured. Ako me možete kazniti ovdje, svršimo s time." „Ašvine, odmah kreni sa mnom. Žalit ću se ravnatelju." Ali ti si se već nagnuo prema naprijed i položio dlanove na stablo manga. Otac Bernard je podignuo svoj štap i nekoliko puta mahnuo njime kroza zrak da ga ispita, a onda je istupio prema naprijed i naciljao. Pokušala sam svrnuti pogled kada ga je ponovno podignuo, ali nisam mogla. Vrh štapa bio je obojen u crno, primijetila sam, a boja se počela ljuštiti, otkrivajući svijetlo drvo ispod. Tada se ruka oca Bernarda spustila, halja mu je zavijorila od napora, lijevo mu se stopalo pomaknulo prema naprijed, kao da izvodi nekakav ples. Čula sam tupi udarac štapa o odjeću — odjeću koja je pokrivala nešto što ja nisam mogla zaštititi. Zastenjao si kao da si očekivao da ćeš ostati šutjeti, kao da je taj zvuk nenamjerno izbijen iz tebe. Pri trećem si se udarcu izravnao kao da ti je dosta, kao da si se predomislio. No otac Bernard te natjerao da spustiš glavu i ponovno položiš ruke na stablo. „Ne još, sine", rekao je i još jedanput naciljao štapom. Udario te ukupno deset puta, a onda otišao bez riječi. Djeca koja su se okupila da to promatraju revno su promatrala tvoje lice, da vide plačeš li. Obrazi su ti bili crveni, ali suza nije bilo. Odgurnuo si ruku koju sam ti ponudila na pomoć i prkosno si me pogledao. „Dobro sam", rekao si. „Ne moraš ništa reći." Lipanj se prelio u srpanj, a srpanj u kolovoz. Izgledalo je kao da su se vrijeme, prostor i osjećaji zamrznuli između nas — izgledali smo poput dviju figura na pritiskaču za papir — zauvijek svatko na svojem mjestu, udaljeni. Svakoga sam jutra s tjeskobom promatrala tvoje lice, tražeći znakove popuštanja tvoje napetosti, znakove da više nisi toliko udaljen. Baš kada sam se počela pitati hoće li se to stanje nastaviti unedogled, tvoj se stric doselio u Bombay.
TRIDESET I TREĆE POGLAVLJE
Prvo Aryjino pismo stiglo je u siječnju 1977., kada je Indira Gandhi čudesno promijenila mišljenje glede Izvanrednog stanja. Iznenada je objavila održavanje izbora i oslobodila je iz zatvora sve svoje političke utamničenike, uključujući Aryju. Kada je pismo stiglo, prepoznala sam rukopis i zamalo ga poderala; no bilo je naslovljeno na tebe, pa me spriječio osjećaj za ispravnost. „Nedostaješ mi i nadam se da bismo opet mogli biti prijatelji. Tijekom proteklih petnaest mjeseci u zatvoru nije prošao ni dan, a da nisam žalio zbog onoga što sam učinio." U dnu stranice stajao je „P. S. Usput budi rečeno, ne brini se zbog mojega nosa — namješten je tako da se sada doimam aristokratski." Nisi odgovorio na to pismo, a niti na ono koje je uslijedilo neposredno nakon prvoga. Možda, poput mene, još uvijek nisi vjerovao stricu. Vidjela sam kako upijaš tekst svakog pisma, dok te razdire pitanje da li da odgovoriš ili ne. Jednom si čak pitao bih li bila voljna složiti odgovarajući odgovor. No ti si sada bio dovoljno pismen na hindiju, podsjetila sam te — neću ti pomagati u otpisivanju. Hema mi je poslala intervju iz novina u kojem je Arya opisivao kako su ga tukli i mučili električnim šokovima dok je bio u zatvoru. Hemino je pismo stiglo u istom razdoblju u kojem je na televiziji nastupio šef policije, optužujući bivše zatvorenike da izmišljaju takve priče kako bi osnažili svoje političko stanovište. I doista, Arya jest dobio ponudu da preuzme mjesnu političku funkciju u jednom manjem okrugu u Punjabu. Toga je ožujka prikladno pobijedio na izborima, poput mnogih kandidata iz koalicije Janta koji su pobijedili Indiru Gandhi i njezinu Kongresnu stranku. Nakon izbora pisma su prestala dolaziti. Hema nam je povremeno slala novinske isječke o Aryjinu mandatu u vladi, ali on nam nije osobno pisao sve do jedne prigode tri godine poslije, 1980. Koalicija Janta se urušila pod vlastitom težinom i Indira se vratila na vlast. „Nema veze", napisao je Arya o političkoj funkciji koju je izgubio. „Drago mi je da više nisam u vladi, u instituciji koja je toliko korumpirana." Najavio je svoju namjeru da se preseli u Bombay. „Sada kada više nema ni Babujija ni Mataji, ostala je samo tetka Hema da mi ovdje pravi društvo. Srest ćemo se čim se doselim - možda čak stignem doći do svibnja, na vrijeme da proslavim tvoj petnaesti rođendan." Uznemirile su me njegove riječi - opuštenost s kojom ih je pisao, kao da je prošlost zaboravljena. Što ako se vrati pa ponovno pokuša iskušati svoj šarm na meni? Što ako naletim na njega na cesti ili ga zateknem kako me čeka pred vratima? Bi li se ispričao kao što se ispričao tebi u pismima ili bi zaigrao grubu igru, napavši me kao što je to učinio one noći na Divali? No tvoj je petnaesti rođendan došao i prošao, a mi od njega nismo više primili nikakvo pismo ni poruku. Kriza s tobom zahtijevala je moju punu pozornost, ne ostavljajući mi mjesta za razmišljanje o apstraktnim strahovima vezanima uz tvojega strica. Uskoro sam otkrila da možda ipak nema nikakve potrebe da se brinem o Aryjinim motivima. Izgledalo je da se vratio kako bi obnovio romansu koja je bila
mnogo dugovječnija od one sa mnom: HRM. Indira je učvrstila svoju pobjedu na nacionalnim izborima još odlučnije potiskujući oporbu. Novine India Today opisivale su kako je koalicija Janta potpuno demoralizirana i u posvemašnjem rasulu. Skupine poput HRM-a tražile su načina kako da osvježe svoje parole i ponovno se povežu s građanstvom. Redak potkraj članka govorio je o tome kako se Arya preselio u Bombay da bi tu poveo obnovu HRM-a. Izgledalo je kao da si posljednjih tjedana samo učio — nekih si se dana vraćao iz škole kasno navečer, a subotom si čak odlazio u školsku knjižnicu kako bi tamo učio. Pretpostavljala sam da je to potrebno - ta udaljenost koju si tako skrupulozno održavao, koju si koristio vjerojatno kako bi zaliječio ponor između nas. Pokušavala sam se oteti očaju koji me obuzimao, pokušavala sam ne zdvajati i ne razmišljati o dodatnim satima samoće s kojim sam se suočavala. Rezerviranost je bila napredak u odnosu na okamenjenost, tješila sam se. Neko sam vrijeme tražila posao. Tijekom godina, nakon što sam radila kao odgojiteljica u vrtiću, izvodila sam kretke pokuse s različitim vrstama zaposlenja — kao prevoditeljica za jednu pravnu tvrtku, lektorica za glasnik Bombajskog sveučilišta, pa čak i kao pomoćna radnica u muzeju Prince of Wales. Iako je plaća predstavljala dobrodošao dodatak renti od osiguranja, nijedan od poslova nije me doista privlačio. Posebno sam mrzila što nisam mogla biti kod kuće kada si se vraćao iz škole i svaki sam put davala otkaz zbog neprilagodljivog radnog vremena. Ovoga puta jednostavno nisam mogla ništa pronaći - tržište rada u Bombayu bilo je presušilo, a nisam željela zamoliti Pajija za pomoć. Vratila sam se svojim šetnjama po Chowpattiju - istim onim hodočašćima kojima sam trošila vrijeme kada smo se doselili ovamo. Sada su na gornjoj plaži izgradili dječji park i zasadili drveće koje je nudilo zaštitu od sunca i kiše. Najviše sam voljela veliki pipal razgranate krošnje na sredini parka - sjela bih ispod njega s kutijicom kikirikija i čitala neke od poslijepodnevnih novina, poput Middaya. Jedne sam subote zapazila članak na naslovnici o pilot programu koji je pokrenuo HRM, kako bi Bombajce podučio samoobrani. U njemu se citiralo poznatog vođu HRM-a, gospodina Aryju Aroru, koji je rekao da su zavojevači stoljećima gazili Indiju, jer su njezini stanovnici bili slabi. ,,U ovim danima i vremenima, kada se na našim granicama nalazi neprijatelj, a našim se zajednicama šire antidruštveni elementi, još je važnije da naše mlade uvježbamo za snažnu obranu." Bit će pokrenuti besplatni tečajevi za učenje raznih aktivnosti - od tjelovježbe do hrvanja, koji će se izvoditi u raznim gimnastičkim dvoranama i akharama širom grada. „Pozivam sve hinduse od dvanaeste do četrdesete da dođu i uključe se u rad." Arya je bio uslikan na unutarnjoj stranici gdje se članak nastavljao, smiješeći se u fotoaparat dok je rezao vrpcu na otvorenju. Baš sam se htjela preseliti na kolumnu Busybee, kada sam shvatila da mi je pogled ponovno odlutao prema fotografiji. Bilo je nečega u skupini mladih iza Aryje, od kojih su svi nosili iste kape. Mogla sam prepoznati samo nekolicinu lica - posebice jedno, koje je virilo iza Aryjina ramena, gledajući ravno u fotoaparat. Cijelu sam minutu zurila u to lice, dok mi iz prstiju nije nestala sva toplina, a iz mojega uma
izblijedio i posljednji tračak sumnje pun nade. Nije bilo pogreške, čak i uz lošu razlučivost fotografije - osoba koja je stajala iza svojega strica bio si ti. Počela sam hodati prema Operi Houseu dok su novine lepršale u mojoj ruci, otvorene na stranici s fotografijom, kao da tražim izgubljenu osobu, pa namjeravam zapitkivati prolaznike jesu li je vidjeli. Na pola sam mosta počela trčati. Pokraj mene je stao jedan taksi i ja sam uteturala u njega, rekavši vozaču da me odveze do škole St. Xavier's. Nekoliko je dječaka u plavim kadetskim uniformama stajalo ispod drveta manga, no školsko je dvorište inače bilo prazno. Ulaz u glavnu zgradu bio je otvoren, ali vrata knjižnice, kad sam pritisnula kvaku, bila su zaključana. „Danas je zatvoreno", rekao je školski podvornik trljajući duhan na svojem dlanu, kada sam naišla na njega pokraj kapije na dvorištu. „Unutra mora biti ljudi - moj sin svake subote dolazi ovamo učiti." Podvornik je ubacio duhan u usta i počeo ga zamišljeno žvakati. „Ja ovdje radim već šest godina, memsahib, i ne mogu se sjetiti da je knjižnica ikada bila otvorena preko vikenda." Natpis ispod fotografije govorio je da je inauguracija održana u Šivaji Gymkhani, u Bandri. Odvezla sam se taksijem do Churchgatea, da stignem na vlak. U klubu se upravo održavao tečaj mačevanja lathijem - pogledala sam dječake koji su tamo vježbali, ali nisam vidjela tvoje lice. Ured je bio zatvoren, ali me podvornik uputio prema stražnjoj prostoriji. Unutra su dva mušakrca pijuckala čaj, sjedeći na pletenim stolcima — rekli su mi da se, ako želim razgovarati sa sahibom Aryjom, vratim u ponedjeljak poslije podne. „Znate li gdje on živi?" upitala sam, a muškarci su razmijenili značajne poglede. „Ja sam njegova šogorica", napeto sam dodala, pokušavajući ispraviti svoju pogrešku. „Ima stan negdje u Worliju", odgovorio je jedan muškarac dvosmisleno se cerekajući. „Ako ste mu šogorica, onda sigurno imate broj njegova telefona?" Te si se večeri kasno vratio. Sjedila sam na balkonu, čekajući te, i prepoznala sam plavu boju tvoje košulje dok si još bio samo mrljica na cesti. Željela sam ostati smirena, da te ne napadnem baš odmah, ali čim sam te ugledala, ta je namjera isparila. Istrgnula sam stranicu s fotografijom iz novina i stavila ti je pod nos. Je li to ono što subotom radiš u knjižnici?" Toliko sam dugo oko tebe hodala na prstima zbog našega zahladenog odnosa da te moj bijes jako iznenadio. Nisi pokušao izbjeći odgovor ili se povući u sebe, već si samo pustio da riječi poteku iz tebe. Već si mjesec dana posjećivao strica Yaru - ne samo subotom, već i nakon škole. Ispričao si mi kako te vodio na svoje obilaske HRM-ove mreže i upisao te na tečaj yoge u njihovoj gymkhani u Byculli. Rekao si da je njegov stan namješten tek s nešto više stvari od nekoliko stolaca i kreveta, iako se u udubljenju za pooju nalazio cijeli niz minijaturnih idola (uključujući utjelovljenja Višnua koja nikada ranije nisi vidio). „Obično samo odem tamo i sjedim s njim — čita hindusku poeziju ili me uči meditirati." Kada si se počeo ispovjedati osjetila sam samo tupost, ali onda su me ponovno počeli ispunjavati osjećaji. „Kako si mogao, a da mi ne kažeš?" upitala sam na posljetku. „Sve te priče o tvojem učenju - nikada mi prije nisi lagao."
„Mislio sam da bi se ljutila. Mislio sam da mi ne bi dopustila da se sastajemo." Uspjela sam potisnuti osjećaj izdaje koji je počeo rasti u meni, uspjela sam ostati hladne glave. Nisam vidjela smisao u tome da ti zabranim družiti se s Aryjom — to bi ti samo pružilo priliku da se pobuni. Možda su ti ugovoreni sastanci bili potrebni da te izvuku iz tvojega samonametnutoga osamljivanja, možda je to bila cijena koju sam morala platiti zbog onoga što sam dopustila da se dogodi. Potisnula sam potrebu da te upitam zašto si osjetio da je nužno da me tako kazniš. „Ne mogu zaboraviti što mi je pokušao učiniti, Ašvine. Ali on je tvoj stric - da si me pitao, ne bih ti zabranila da ga viđaš." Pitam se kako bi se sve to odigralo da sam tada bila u stanju u korijenu uništiti razvijanje toga poočimskog odnosa. Sljedećih sam mjeseci bespomoćno promatrala kako se Arya sve dublje uvlači u naš život. Nije prošao ni dan, a da ti preko usana nije prešlo ime tvojega voljenoga strica Yare. „Stric Yara misli da bih morao češće vježbati." „Stric Yara misli da će vlada Kongresa propasti." „Stric Yara kaže da su svi glumci komunisti." Uvijek si ga pratio na razne događaje - posebnu pooju za Dasseru, posjet hramu u ime žrtava poplave, ceremoniju blagoslova neke uvažene osobe iz HRM-a. Brinula me religiozna strana tih aktivnosti — počela sam osjećati iste paranoidne strahove zbog kojih je grmio i Paji. Možda su najzlokobniji bili tilaci s kojima si se šepirio i s kojima si mahao, baš kao i tvoj otac prije tebe, kada je preko noći otkrio religiju. Svakog si se jutra, preko vikenda, sav važan vraćao iz maloga hrama u Tardeu sa svetim oznakama razmazanim po čelu (još te uvijek bilo previše sram da te oznake pokazuješ radnim danom, u školi). Nekoliko si tjedana utorkom pokušavao postiti za Hanuman, ali si prestao kada si se jednoga poslijepodneva gotovo onesvijestio u gimnastičkoj dvorani. Krenuo si u potragu za Devovim izgubljenim gurujijem, jedanput tjedno putujući vlakom u Dadar. Povratak očinske figure u tvoj život polučio je i druge dobrobiti - na primjer, povećalo se tvoje samopouzdanje. Primijetila sam to po svim malim načinima na koje si se ponašao - zahtijevao si povrat novca od prodavača voća koji je prodao mango iznutra truo, zahtijevao si od frizera da ti ponovno podreže kosu iznad uha, dok nisi bio potpuno zadovoljan. Pokušavao si izgledati impozantnije - svakoga si jutra radio sklekove i ispijao dodatne čaše mlijeka. Kada to nije upalilo, pokušao si to nadoknaditi usvajanjem agresivnih političkih stavova. Za Indiru Gandhi si čuvao naročito oštre riječi, čak i u trenutku kada su ubili njezina voljenog sina Sanjaya, kojega je bila odabrala za svojega nasljednika. „Učini nešto", iznervirano si govorio svaki put kada bi se pojavila na televiziji naborana lica, otupjela, skamenjena izraza. „Sada kada tobom više ne vlada taj tvoj podli sin, spasi zemlju od propadanja." Bilo je očito da kao papiga ponavljaš Aryjine riječi, ali pokušala sam ne pokazati da shvaćam o čemu se radi. Pokraj tvojih poza i razmetanja, još sam uvijek vidjela nesigurnost koju si pokušavao prikriti. Bilo mi je gotovo prebolno promatrati to - taj očaj koji kao da je postao općeraširena pojava. (Jesu li svi prolazili kroz tu fazu? Jesam li ja? Je li Roopa?) Pokušala sam se ponašati ohrabrujuće i poticajno, inteligentno klimajući glavom na tvoje izljeve bijesa, smiješeći se. No tada je tvoja drskost poprimila šovinistički štih. Prestao si gledati filmove na televiziji proglasivši ih previše golišavima, pronalazeći mane kostimima koje nose
glumice zbog načina na koji naglašavaju njihove grudi. „Pogledaj one djevojke!" viknuo si hodajući pokraj mene ulicom. „Zar ne znaju koliko te traperice koje nose djeluju neindijski?" Izražavao si bombastične izjave o gubitku tradicionalnih hinduskih vrijednosti, prizivajući epove i Vede kao da si dobro upoznat s tim tekstovima. „Sva ta stoljeća vlasti stranaca koju smo bili prisiljeni upijati - ovo je rezultat toga - što smo drugo mogli očekivati?" Jednog si se dana žalio na politiku upisa u tvoju školu i nesrazmjernom broju katolika koje su primili jezuiti, zaduženi za to. „To je zavjera kojoj je cilj preuzeti zemlju - sve te kršćanske škole koje vode jezuiti." Drugog si se dana okomio na svojeg učitelja povijesti, gospodina Nawaza, nakon testa koji nisi baš predobro riješio. „Što on zna? On je musliman", rekao si. „Kakve veze s bilo čime ima to što je gospodin Nawaz musliman?" „Stric Yara kaže da oni sve iskrivljavaju kako bi im poslužilo u njihove svrhe. Posebno povijest. Uspjeli su sve naše udžbenike zaraziti svojim lažima." ,,I teta Zaida je muslimanka. Želiš li otići k njoj i reći joj da tvoj stric Yara kaže da je ona lažljivica?" „On nije govorio o teti Zaidi. U svakom slučaju, ona mi ne predaje povijest." Još je više uznemirujuća bila netolerancija koji si iskazivao svaki put kada bi se vratio iz gymkhane u Byculli. S poljem na kojem je stajao klub na sjeveru je graničila kolonija potelušica, u kojoj su živjeli samo muslimani. Katkad si se žalio na glasnu, religioznu glazbu koju su puštali, navodno kako bi namjerno ometali koncentraciju članova kluba koji su pokušavali meditrati. U drugim se slučajevima radilo o njihovu pomanjkanju čistoće - o tome kako je u klubu pronađena krv, kako je nad cijelim tim mjestom lebdio smrad kuhane govedine kojem se nije moglo pobjeći. „Oni kradu naša radna mjesta, ti muslimani", objavio si došavši kući. „Otkada si ti postao takav znalac o tržištu radnih mjesta? I o čijim ti to radnim mjestima, uopće, govoriš?" „Samo otiđi u bilo koju tvornicu, pa ćeš vidjeti. Muslimani su potpuno preuzeli vlast nad svime. Čak su i vlasnicima hindusima isprali mozak, pa ih sada pripuštaju u sve tvornice konfekcije diljem grada." Bila bih se nasmijala na te besmislice koje su izlazile iz usta jednog petnaestogodišnjaka, da nisam vidjela žar u izrazu tvojega lica. „Jesi li ti sam posjetio te tvornice, Ašvine? Ili osobno razgovarao s tim radnicima? Ubuduće se naoružaj dokazima prije no što izgovoriš takve nečuvene optužbe." Pitala sam se što se, zapravo, događa u gymkhani, na tim satovima yoge za koje si tvrdio da ih pohađaš. Nije li te samo privrženost tvojem stricu tjerala da se tamo vraćaš? Što je u atmosferi toga mjesta bilo toliko privlačno? Svaki put kada sam razmišljala o tome da posjetim to mjesto, odbila me pomisao da bih tamo susrela Aryju. Sjetila sam se shakhe u kojoj je Arya radio u Nizamuddinu; soba golih zidova, neurednog igrališta, otrcanih klupa. Bio je to klub koji je očito bio namijenjen ljudima iz nižih klasa, nudeći tako prizemne aktivnosti kao što su bile kabaddi i hrvanje u blatu. Kako si ti preskočio od svoje škole do takvoga mjesta? St. Xavier se dičio pravim košarkaškim igralištem, urednim travnjakom za igranje kriketa, nizom staza za trčanje koje su svakoga jutra bile označavane kredom. „Mi dječake pretvaramo u
gospodu", pisalo je u reklamnom katalogu škole koji su dijelili prigodom prošlogodišnje parade za Dan Republike. Nije li to bio svijet kojemu si pripadao? Svijet pažljivo izglačanih uniformi i kravata s plavim prugama i školskim amblemima na kojima je na latinskome pisalo Due in Altum. Svijet razrednih piknika na plaži Juhu i limunada tijekom stanke za užinu i dramske grupe koja ti je prije dvije godine povjerila ulogu u Oliveru Twistu? Imao si okršaj s ocem Bernardom, to je bila istina, i nikada nisi bio previše blizak sa svojim razrednim kolegama, ali jesi li se doista mogao toliko otuđiti od njih? „Stric Yara kaže da je gymkhana mjestao na kojem se može upoznati prava Indija. Dječaci iz moje škole svi su iskvareni Zapadom." Pokušala sam zamisliti kako po svojem mršavom tijelu razmazuješ blato iz te prave Indije, boreći se u hrvačkom ringu s mladima koje je odgojila ulica. I kako omataš prepone istom krpom koji su i oni nosili, izrađenom od grubog materijala istkanome na seoskom tkalačkom stroju. Napinjući se da pronađeš slabu stranu svojega protivnika, dok se tvoj znoj miješa s njegovim. (Kako je mirisao, taj njihov znoj? Po jeftinom ulju od kikirikija ili gruboj mješavini curryja?) A nakon toga slijedi tapšanje po leđima, razbarušavanje kose, zajedničko tuširanje da se s tijela spere zemlja. Jesi li osjećao da moraš igrati te grube igre kako bi dokazao svoju muškost, je li to bila vrsta drugarstva za kojim si žudio? A što je s drugim hrvačima koji su te tako srdačno dočekivali - zar nisu primijetili tvoju otmjenost, nisu li shvatili da si uljez u njihovu krugu? Bilo je još čudnije kako te tako lako mogla ponijeti prostačka politika HRM-a. Izmišljotine koje si progutao, a onda ih s tolikim uvjerenjem ispljunuo na mene. Nisi li primijetio da su bile smišljene za siromašne i neupućene, namijenjene njihovoj konzumaciji? „Samo prošeći kroz muslimansku koloniju — čak i najotrcanija potelušica imat će hladnjak i televizor", čula sam te kako tvrdiš. Kakva su nezadovoljstva u tvojem životu mogla predstavljati plodno tlo za takve tvrdnje — kod tebe koji si bio toliko dobro obrazovan, koji si odrastao u susjedstvu punom muslimana? „Prije no što se okrenemo, preuzet će cijeli grad, cijelu zemlju. Moramo otići u njihove kolonije i suočiti se s njima, pokazati im njihova boga." Je li to ono, čemu te uči tvoj stric Yara? Da se moraš otići boriti s muslimanima? Ne zanima me što taj čovjek misli ili čini, ali neću dopustiti da mu se pridruži moj sin. Više se ne vraćaš u Bycullu - neće ti više puniti glavu takvom mržnjom." Oči su ti na trenutak bljesnule, kao da ćeš se sukobiti sa mnom. Što ću učiniti ako se okreneš i odeš, izjavivši da si dovoljno star da sam donosiš odluke? No tvoj se otpor pretopio u durenje. „Stric Yara ne mrzi muslimane", promrmljao si. „To sam valjda čuo od nekoga drugoga. Idući ću put otići u gymkhanu, neću slušati." Tvoji su teatralni govori možda bili namijenjeni samo mojim ušima - što je bilo odbacivanje kako bi se distancirao od mene; ukor koji me trebao podsjetiti na tvoj zazor od mene. Ili je stvar, možda, bila jednostavnija od toga - jednostavno si pokušavao impresionirati svojega strica, trudeći se bolje uklopiti u HRM. Znala sam da moram prekinuti s tim pretvaranjem, probiti fasadu koju si izgradio oko sebe. No kako ću se ja natjecati s velikom mašinerijom HRM-a? Nisam imala nikakvih muških aktivnosti za koje bih te mogla zainteresirati, nikakvih poziva u bitke da ti njima
skrenem pozornost. Jedna jedina strelica u mojem tobolcu, banalna i nenaoštrena, bila je moja ljubav. Približavalo se proljeće, a njegov će dolazak uskoro biti proslavljen Holijem. Iskoristit ću taj festival da svoju ljubav stavim na kušnju. Nije ti još bilo ni četiri kada te Dev uveo u tvoju prvu proslavu Holija. Izvukao je bočicu sa štrcaljkom i pošpricao te obojanom vodom dok si sjedio za stolom, doručkujući. Na trenutak si ostao gledati u svoju košulju, šokiran crvenilom koje je natapalo tkaninu - potočići su curili niz tvoje ruke, krvareći u jaja na tvojem tanjuru. Prije no što si stigao zaplakati (i prije no što sam ga ja uspjela zaustaviti), Dev je omotao tvoje ruke oko bočice i pokazao ti kako da je stiskaš - štrcaji boje slijetali su posvuda po njemu. Nije ti trebalo mnogo da shvatiš ostatak priče - razmazivao si po tati žuti i plavi i zeleni prah, puneći bočicu iz kante u kupaonici, pune crvene i ljubičaste vode. Trčala sam po sobi očajnički pokušavajući pokriti namještaj novinskim papirom, no pustošenje je eruptiralo prije no što sam stigla završiti. U jednom ste trenutku vas dvojica odlučili da ste dovoljno natjeravali jedan drugoga, pa ste pozornost obratili na mene. Umjesto da pokušam izbjeći štrcaje boje, zaštitnički sam stala ispred zidova i dopustila da me pošpricate. Usprkos svojim naporima da ih spasim, ni zidovi ni namještaj nisu ostali neobilježeni. Ispalo je da je ljubičasta boja naročito tvrdoglava, označavajući naše nokte i rub kose nekoliko dana (bio si oduševljen što si tako obojan mogao ići u vrtić). Sljedeće sam nas dvije godine za Holi odijevala u staru odjeću i određivala stroga pravila o slavljenju u hodniku ispred stana. U Pinky si pronašao savršenu žrtvu razuzdano vrišteći trčala je gore-dolje po stubama, nesposobna (niti voljna) da pobjegne. Ali onda je Dev umro, pa čak i kada je Pinky s nadom prolazila pokraj naših vrata za svakoga Holija, ti nisi izgledao zainteresiran za igru. Katkad bih za pola rupije kupila malo crvenog praška koji bismo uredno razmazali po obrazima i to bi bilo to. Čak i kada smo počeli slaviti Divali i sve ostale blagdane, Holi je ostajao neobilježen, možda zato što je njegovo slavljenje bilo tijesno povezano s Devom. Ove sam godine odlučila završiti s razdobljem tugovanja. Ove ću te godine izvući iz tvoje suzdržanosti i povesti te natrag prema razigranosti koju smo dijelili. Večer uoči festivala otišla sam baniju i kupila istu marku crvenih i ljubičastih kristala koje je kupovao Dev. Zatražila sam po žlicu i svih ostalih boja u prahu koje su imali u prodavaonici, s izuzetkom crvene, koje sam uzela dvije žlice. Dev je rastapao kristale večer ranije - rekao je da je na taj način voda postajala tamnija. Ne želeći ti pokvariti iznenađenje, napunila sam vjedra vodom, ali nisam unutra dodala boje, ostavivši ih skrivene u kuhinjskom ormariću. U krevetu sam iznenada shvatila da ti stara odjeća s proslave prvog Holija više neće pristajati — morat ćemo žrtvovati novu odjeću. Morat će to biti ono što ćeš odabrati toga jutra Iako sam te željela iznenaditi, nisam te mogla navesti da odjeneš nešto staro. Možda ću te pošpricati za doručkom, baš kao je učinio Dev one prve godine (ovoga puta ostavivši jaja nepoškropljena). A onda, prije no što se stigneš oporaviti, razmrljat ću po tebi rukohvate boje.
Tome sam se najviše veselila - samoj mogućnosti da te ponovno dotaknem. Naš je odnos postao toliko loman da su između nas iščezli čak i najneviniji oblici fizičkog kontakta. Prestali smo s poljupcima za laku noć - više nismo izmjenjivali ni najmanja tapšanja, ni milovanja. Ono za čime sam čeznula bilo je da te zagrlim i da ti, zauzvrat, zagrliš mene ponovno osjetim kako je to dlanovima dotaknuti tvoju kosu, tvoje lice, tvoju kožu. Sutra će biti dan za to - Holi je svake godine bio dan kada nisu vrijedila pravila o tome tko koga gdje može dodirivati. Žudnje su se ostvarivale i napetosti trošile, čak i ako je u tu igru bila uključena nečija tuđa žena ili suprug. U Rawalpindiju je to bila jedina prigoda u kojoj smo vidjeli naše roditelje da se dodiruju. Paji je ukočeno pružao lice kako nimalo praha u boji ne bi završilo na njegovoj odjeći. No s Biji bi spale sve njezine ograde, pa bi nas polijevala obojenom vodom, a onda bi smijući se trčala po stubama. Dopuštala si je da je stjeramo u kut verande kada bi istrošila svu svoju nestašnost, kako bi primila naše dodire za kojima je žudjela. Pogledala sam preko sobe u leda koja sam toliko željela protrljati. Možda će te festival natjerati da zaboraviš na svoju rezerviranost, kao što se dogodilo s Biji — možda ćemo se sutra ponovno zbližiti. Kada sam se probudila sljedećeg jutra, odraz automobiliskih svjetala s ulice obojio je strop crvenilom. To je sigurno bio znak koji je mnogo obećavao, mislila sam si, najava da sam bila u pravu kada sam odlučila upustiti se u tu pustolovinu. A onda sam primijetila tvoj prazan krevet. Potražila sam te u dnevnoj sobi i kuhinji, ali te nisam pronašla. Na podu prazne kupaonice stajala su vjedra s vodom koja je strpljivo čekala da je se oboji. Naravno, mogao si otići samo na jedno mjesto — u gymkhanu, da tamo proslaviš Holi sa svojim prijateljima. Od te sam se pomisli ispuhala — uništio si moj plan, a da ga nisam stigla oživotvoriti. Cijeloga sam se jutra valjala u svojoj turobnosti - dva sam puta vadila boju iz njezina skrovišta i puštala da mi sipi kroz prste. Nekoliko sam puta otišla na balkon, promatrajući svjetinu kako postaje sve razuzdanija, a njihova se odjeća boji crvenilom. Jedan je dječak špricnuo boju s prozora susjedne zgrade - uperio je svoj pištolj u mene, ali bila sam izvan njegova dosega. „Što čekaš? - idi slavi Holi sa svojim sinom", zapovjedila je Zaida kada je zastala da na moj obraz nanese crvenilo, kao što je radila svake godine. ,,A ako su s njim i drugi, zašto bi ti to smetalo?" Odvezla sam se taksijem do Byculle. Gymkhana je izgledala napušteno. Pronašla sam jednog usamljenog mladca, potkošulje obojene u ljubičasto, kako drijema u hrvačkom ringu. U daljini su dva dječaka natjeravala jedan drugoga oko igrališta, držeći u rukama pištolje na vodu. Pitala sam se kamo su svi otišli. Opsjela me uznemiravajuća pomisao. Holi je bilo najbolje doba godine za podizanje razine napetosti - teško da je postojao bolji način da nekoga razljutite ako ga pošpricate bojom. Što ako vas je Arya odveo u muslimansku koloniju - nisi li spomenuo nešto o sukobljavanju oči u oči? Sjećam se prošlogodišnjih nereda u Mahimu koje je pokrenula rulja mladića zalivši bojom ljude koji su upravo izlazili iz džamije.
Nekoliko dobro odabranih uvreda u koloniji, nekoliko provokativnih štrcaja bojom i cijela je situacija bez problema mogla izmaknuti nadzoru. Zgrada kluba nije odavala tragove o tome kamo su nestali njegovi članovi. Građevina je bila manja no što sam očekivala - samostojeća struktura s krovom od šindre i ukrasni reljef cvjetnog motiva iznad ulaza. Bi li to moglo biti skladište lathija i noževa, HRM-ova oružarnica s mačevima i pištoljima? Promatrala sam zidove boje vrhnja, drvene žaluzine na prozorima, geranij blizu ulaznih vrata. Širili su atmosferu dražesnosti, poput kućice na željezničkoj postaji na vrhu brdašca - to mjesto nije izgledalo nimalo zlokobno. Obišla sam oko zgrade pokušavajući zaviriti kroz prozore, ali bilo je previše mračno, a da bi se unutra išta vidjelo. Pomislila sam da pokušam pritisnuti kvaku na vratima, ali nešto me spriječilo. Uvijek si bio tajnovit u svezi toga dijela svojega života - ako bih ušla nenajavljena, osjećala bih se kao da pregrubo kršim pravila pristojnosti. Okrenula sam se da odem, kada sam čula da se iza mene otvaraju vrata. „Vidio sam te kako obilaziš oko zgrade", začula sam poznati glas. „Prošlo je predugo vremena od kada smo se posljednji put vidjeli, Meera", rekao je Arya.
TRIDESET I ČETVRTO POGLAVLJE
Prvo što sam primijetila bilo je da je Aryjin nos izgledao baš kao da je bio slomljen i da mu to nije pridavalo aristokratski štih, kako je bio napisao u pismu. Kada je progovorio, shvatila sam da glasove min više ne izgovara sasvim čisto. „Ašvin je u susjednoj zgradi, tamo s one strane igrališta", rekao je, a meni je trebalo nekoliko sekundi da odgonetnem njegov novi izgovor tvojega imena. „Dođi, odvest ću te tamo." Iznenadilo me što je izgledalo da ga moj dolazak uopće nije smeo, što se naizgled ponašao potpuno prirodno. Ni nagovještaja onoga što se dogodilo između nas; izraz njegova lica nije pomutio način na koji je završio naš posljednji susret. „Nekoliko sam puta rekao Ašvinu da te dovede ovamo - nisam znao da će to biti danas. Da sam znao, organizirao bih ručak i predstavu." „Nije bilo planirano. Mislila sam da bih ovdje mogla proslaviti Holi s Ašvinom." „Da od jutros je ovdje, s drugim dječacima. Pogledaj što su meni učinili." Pokazao je prema ekstravagantnim mrljama zelenoga i ljubičastoga na svojoj kurti, a onda je prošao rukom kroz kosu iz koje se uzdignuo oblak boje. Odjednom sam postala svjesna svojega neumrljanog sarija i poželjela sam da nisam oprala boju koju mi je Zaida nanijela na obraze. No izgledalo je da Arya to ne primjećuje ili se barem nije potrudio iskoristiti činjenicu da nisam ja bila ta s kojom si htio proslaviti taj festival. „Morao sam popuniti neke obrasce, pa sam se odšuljao ovamo da to obavim." Krenuo je zatvoriti vrata, pa je zastao. „Bi li željela da ti pokažem unutrašnjost?" A onda se on, prije no što mi je u svijest mogla doprijeti pomisao o neprikladnosti našeg zajedničkog boravka u zamračenim prostorijama, nasmijao. „To je samo običan ured, nema unutra ničega zanimljivoga. Zanimljivije je ono što radimo ovdje." Pokazao je rukom prema igralištu. „Grad je baš trebao prepisati to zemljište na nas, kada su se muslimani iz one kolonije pobunili." Obuzeo me natprirodan osjećaj dok smo hodali po travi. Zašto sam tako opušteno hodala pokraj ovog čovjeka, od kojega sam jedva uspjela pobjeći kada me htio silovati? Napola sam očekivala da ćemo se primiti za ruke, poput dugogodišnjih prijatelja u šetnji. „Nadamo se da ćemo tamo izgraditi pravu gimnastičku dvoranu", pokazao je Arya, a ja sam ponovno primijetila mesnatu snagu njegovih dlanova. Iznenađujuće, nisu bili umrljani bojom - možda se poslužio rubovima rukava da omota ruke. „Moramo napraviti planove i za iduće desetljeće ili dva", rekao je Arya. „Dani staromodnih akhara s guruima i njihovim hrvačkim disciplinama odbrojani su." Počeo je pokazivati prema pojedinačnim mjestima na kojima su se odigravale određene rekreacijske aktivnosti, kao da želi zadiviti ulagače. Osjećala sam da bih ga trebala prekinuti i skrenuti razgovor na važnije teme. Nije li trebalo izravnati račune, ispričati se?
No nisam se mogla ubaciti u njegov govor - Arya je toliko usredotočeno govorio da mi se učinilo pomalo djetinjastim upadati mu u riječ. „Današnji dječaci postanu nestrpljiviji kada im naložimo da izgrađuju tijelo služeći se kamenim jorijima i vrećama za boksanje", raspredao je. „Zavirivali su kroz prozore Tawalkarove i ostalih privatnih gimnastičkih dvorana izniklih po cijelome gradu i vidjeli suvremenu opremu i zadivljujuće strojeve koji se nalaze unutra - sada oni žele isto. Osim što ne shvaćaju koliko stoji sav taj blještavi metal - ulažemo koliko možemo, ali treba prikupiti još mnogo novca." Žedno je pogledao u mene i na trenutak sam se upitala hoće li me zamoliti za donaciju. „Znaš li da se neki čak dure kada moraju ući u pješčanik? Na televiziji su, gledajući Olimpijadu, vidjeli strunjače za hrvanje i žele znati kada ćemo ih i mi nabaviti." Arya je odmahnuo glavom. „Sjećaš li se one shakhe kojom sam upravljao u Nizamuddinu? Bila je tako jednostavna, opremljena samo najosnovnijim, a ipak je bila tako..." Ostavio je misao nedovršenu, kao da je bila dio zajedničkih uspomena u nekim sretnijim vremenima. Ponovno sam imala isti osjećaj natprirodnosti. Kako će izgledati sljedeći korak? Espresso sa sladoledom u kafiću Oberoi? Izvući će odnekuda Sandhyjino pismo kako bi me ponovno zadivio svojom iskrenošću? Stigli smo do susjedne zgrade o kojoj je govorio Arya — ispalo je da je to tek nešto malo više od dvorišta ograđenoga s tri strane zidom i Hanumanovim hramom u jednome uglu. „Još nije do kraja dovršeno", ispričavao se Arya. „Sve te pritužbe muslimana..." Izgledalo je da je prošao onaj dio dana u kojem se bacala boja - prazna su vjedra ležala razasuta uokolo. Nekoliko je dječaka, omotano mokrim krpama oko prepona, naizmjence ispralo boju podvlačeći se ispod slavina koje su stršale iz zida. Nekolicina drugih, koji su se već oprali i odjenuli, ležali su po klupama na udaljenome kraju igrališta. Odmah sam te uočila medu njima. „Gle', Ašvine", objavio je Arya, „gle' na koga sam naletio." Podignuo si pogled. Možda sam to samo umislila, ali izraz lica ti je postao naduren. „Tvoja je majka došla da se malo poigra bojom na Holi. Je li nam preostalo malo boje?" Odmahnuo si glavom. „Sva su vjedra prazna. Ostatke boje iskoristili smo da ukrasimo Hanumana." „Zapravo, ja sam sa sobom ponijela malo boje." Otvorila sam torbicu i izvadila zamotuljke novinskog papira u kojima je bila boja. „Tu bi čak trebalo biti i kristala koji se otapaju u vodi." Zurio si u paketiće, ali nisi ih dotaknuo. „Ali ja sam već završio s igrom. Već sam se istuširao." „Pa što?" rekao je Arya. „Holi nije svakoga dana. Možeš se još jedanput okupati svojoj majci za ljubav, zar ne?" „Ali što je s mojom odjećom? Ponio sam rezervnu, čistu, u koju sam se presvukao." Osjetila sam se luckasto jer sam došla ovamo. Čak i da se nisi već oprao, bilo bi ti neugodno da se igraš sa mnom, okružen svim svojim prijateljima. „Sve je u redu, nema potrebe da se ponovno uprljaš", rekla sam.
No Arya te uzeo za ruku i odveo te na stranu. Stavio ti je ruku na potiljak i dugo, strpljivo, razgovarao s tobom. Pokušala sam ignorirati zurenje dječaka s klupe. Čak je i onaj, koji je još uvijek stajao pod slavinom zaboravio na pranje i ostao zapanjeno stajati u gaćama, zureći u nas otvorenih usta. Završio si razgovor sa svojim stricem i vratio se do mene, a izraz na tvojem licu više nije bio neprijateljski. Na moje iznenađenje otvorio si paketiće i sa zanimanjem razgledao njihov sadržaj. Netko je donio vjedra puna vode, a ti si u njima otopio crvene i ljubičaste kristaliće. A onda si me, savršeno prijateljskim, uglađenim glasom upitao kojom bojom želim započeti. U tom se trenutku završilo desetljeće Holija koje nam je nedostajalo otkako je Dev umro. Boja je poletjela, potoci crvene i ljubičaste boje prolijevali su se zrakom, odjeća je postala zelena i plava, a koža se obojila crvenilom. Čvrsto sam sklopila oči kada si se dao u napad, ali zaboravila sam zatvoriti usta - prah je imao okus po kredi. Iako sam jedva mogla vidjeti, tvoja se košulja iznenada našla u mojem stisku stiskala sam je dok si ti pokušavao pobjeći i uspjela sam te dobro namazati bojom po glavi. Neki od dječaka zaboravili su na svoju čistu odjeću i uključili se u igru. U jednom sam se trenutku, pokušavajući izbjeći špricanje boje po svojoj odjeći, spotaknula i pala. U trenutku si bio na meni utrljavajući boju po mojem sariju, tijelu, kosi. Izgledao si pomalo manijakalno lica obojenog poput nekakva ratnika, smijući se, pokazujući zube umrljane narančastim. Netko nas je zalio ostatkom obojene vode - najprije crvenom, a onda i ljubičastom. Mogla sam dugo ostati tamo. Tvoja su se koljena trla o moje bokove, težina tvojega tijela pripila se uz moj struk, crveno-ljubičaste kapljice kapale su mi na lice s mokrih uvojaka tvoje kose. Boja je posjedovala zemljani miris, ali ipak sam ispod nje mogla otkriti poznati miris tvojega znoja. Gledao si u mene, tvoj je smijeh jenjao u poluosmijeh, a onda je iza njega zatreperilo nešto drugo - stidljivost ili nesigurnost, nisam mogla razaznati. Ostali smo tako na trenutak - zarobljeni u sili teže onoga drugoga - Mjesec i Zemlja, Zemlja i Sunce. A onda se čarolija rastočila, trava oko nas polagano se vratila u žarište vida, a s njom i vjedra i klupe i ljudi. Pogledao si oko sebe, a onda si odstupio jedan korak. Očekivala sam da ćeš mi pomoći da ustanem, ali tvoj je stric bio taj koji je ispružio ruku. Arya je blistao. „Drago mi je što si mogla učiniti to s Ašvinom. Iduće ćeš godine morati doći ranije, kako bi se mogla igrati i s nama ostalima." Pokretom te pozvao da staneš pokraj nas. „No, za sada, budući da boje više nema -" Odmaknuo je tvoj ovratnik i prešao prstima po crvenoj mrlji na tvojem vratu. „Smijem li?" upitao si me, ispruživši prste umrljane crvenilom. Zamišljala sam da svi gledaju u nas, zadržavajući dah. Izgledalo je da ne mogu učiniti ništa drugo, osim da klimnem glavom. Srsi su mi projurili od uha i kroz rame dok su njegovi prsti razmazivali crvenilo po mojem obrazu. No svladala sam se i uspjela se suzdržati da ne trznem. Na putu kući sjela sam s tobom na stražnje sjedalo, a odjeća nam je bila mokra. Pitala sam se što ti je Arya rekao da si pristao igrati se sa mnom. Kako si mogao dopustiti da ti tvoj stric priđe toliko blizu, da te nadzire s toliko samouvjerenog utjecaja?
Okrenuo si se od mene i zagledao se kroz prozor. „Stric Yara je sigurno bio povrijeđen jer mu nisi uzvratila na isti način. Najmanje što si mogla učiniti bilo je da i ti na njegovo lice utrljaš malo boje." nikada nisam saznala koje su to bile tajne riječi kojima je Arya toga dana promijenio tvoj stav prema meni. (Religiozni imperativ poštovanja roditelja? Prijetnja?) No uvidjela sam pogrešku u pristupu koju sam počinila još kada se tvoj stric ponovno pojavio. Kada se samo sjetim svih trenutaka u kojima sam ga izbjegavala, sve boli koju sam podnijela kako bih se osigurala da nam se putovi nikada više neće preklopiti. Odvojivši se od njega, potaknula sam te da se ti odvojiš od mene. Zato, kada ti je Arya poslao pozivnicu za godišnju demonstrativnu predstavu borilačkih vještina u HRM-u koja se trebala odigrati sljedećeg tjedna, ja sam krenula s tobom. Priredba me jezovito podsjećala na događaj kojemu sam prisustvovala u Nizamuddinu, prije gotovo četvrt stoljeća. Ovoga je puta Arya bio glavni govornik, a njegov je govor bio jednako žučljiv. Činjenica da neki od suglasnika nisu pravilno izlazili kroz njegov nos samo su uvećali učinak zloće u njegovim riječima. „Ljudi nas optužuju da širimo mržnju. No nisu u pravu - mi mrzimo samo nepravdu. Možda ne želimo trgati kruh s muslimanima, ali nemamo ništa osobnoga protiv njih. Oni ionako svi potječu od hinduske krvi - njihovi preci su se preobratili na drugu vjeru, došli su pod utjecaj stranaca i bili zavedeni na pogrešni pat. Spremni smo da ih bilo kada srdačno dočekamo kada se vrate k nama - samo neka priznaju svoje hinduske korijene i nauče se suživotu." Recitirao je uobičajenu žalidbenu litaniju - o tome kako muslimani kradu radna mjesta i uzurpiraju hinduska prava, kako vlada iscjeđuje novac od poreznih obveznika da njih besplatno pošalje u Meku. „Suživot jednostavno nije riječ koja se nalazi u njihovu rječniku - pogledajte samo kako su nas čak spriječili da izgradimo našu gimnastičku dvoranu." Neprijatelju je nadjenuo novo ime - oni su bili ,,limbus" - limuni - u našoj sredini. „Umjesto da se pomiješaju s nama kako bi nastala slatka limunada, oni hodaju uokolo i sve zgrušnjavaju, poput soka od limbusa kada ga se kapne u mlijeko. A naši ih vođe neprestano potiču u tome – taj vrag u ženskom obliku s kojom smo sada prokleti i njezin imbecilni otac koji se na početku odrekao polovice naše zemlje. Upamtite moje riječi — otac i kći uskoro će se valjati u istom blatu, ponovno se rodivši u obliku svinja.“ Za slučaj da je nekome promaknuo nasilni prizvuk njegove poruke, Arya je u zaključnom dijelu svojega izlaganja bio izravniji. „Indija je zemlja mlijeka i meda, a ne limuna i mlijeka. Recite limbusima da bi im bilo bolje da se vrate u Pakistan, ako se ne mogu stopiti s nama. Recite im da prestanu zauzimati naša radna mjesta, da prestanu sa svojim zadrtim kritikama naše gimnastičke dvorane. Jer ako ne prestanu, svi ćemo ovdje piti mlijeko Kali Ma, a sve što oni mogu očekivati jest ovo.“ S tim je posljednjim riječima Arya nožem presjekao limun napola, iscijedio sok na zemlju i utisnuo ga nogom. ,,A sada nastavimo s našom proslavom.“ Na pozornici su se počele izmjenjivati, jedna za drugom, poznate borilačke vještine — hrvanje, mahanje lathijem, marširanje sa štapovima koji su predstavljali puške. Nakon hrvača, a prije novaka koji su vitlali lathijima, izašla je skupina mladića
koji su nosili mačeve. Dvojica iz te skupine demonstrirala su borbu na sredini pozornice, a ostali su sa strane izveli neke manje manevre. Medu njima si bio i ti – kada si me ugledao, još si jedanput mahnuo mačem po zraku. Nakon predstave Arya je došao do mjesra na kojem sam sjedila, još uvijek omamljena i zapanjena. „Bilo mi je jako drago kada je Ašvin rekao da ćeš doći. Nismo to mogli učiniti za Holija, ali ovo je sada napokon prilika da zajedno popijemo kavu." Napunio je dvije čaše tekućinom iz termosice i pružio mi jednu. „Skuhao sam je sam, pa se bojim da neće biti tako dobra kao ona iz Coffe Housea u Delhiju. Možda ćeš mi dopustiti da te sljedeći put odvedem u restoran u Oberoiju." Došetao si i ti, rukama režući zrak. „Moje današnje sudjelovanje samo je bilo dio ceremonije. Ali vježbam i možda ću iduće godine moći nastupiti u predstavi kao pravi borac." Arya ti je razmrsio kosu. „No, no, Ašvine, to ćemo još vidjeti." Jedva da sam čula ostatak onoga što je rekao - izlaganje o vježbanju yoge, o predstojećem okupljanju u Juhuu, o ljetnom kampu HRM-a u Nasiku u koji te pozvao. Sve na što sam se mogla usredotočiti bio je Arya koji je trljao tvoj potiljak i privijao te uza se kao da si njegov sin. I na lakoću s kojom si ti na to reagirao, na tvoje oči koje su blistale, na način koji nisam vidjela već mjesecima. „Naš kamp u Nasiku nalazi se na predivnom mjestu — a taj je kamp rezerviran samo za one koji najviše obećavaju, tek toliko da znaš. Nalazi se pokraj jezera - Ašvin će se voljeti okupati u njemu nakon vježbi koje izvodimo na svježem, jutarnjem zraku, zar ne, Ašvine? Možda nam i ti možeš doći u posjet dok smo tamo. Mogu te provesti uokolo - jesi li ikada bila na mjestu gdje izvire rijeka Godavari?" Bi li to mogao biti pravi razlog Aryjina povratka - da položi pravo na tebe? Je li me čak i sada pokušavao impresionirati, prebacivši ruku preko tvojih ramena kao da si njegovo vlasništvo, s tolikom sigurnošću i samouvjerenošću; koliko je, onda, lako mogao oteti od mene tvoju ljubav? Poskočio si nagnuvši se prema naprijed, teatralno sletjevši ponovno na stolac. Zamislila sam pravi mač u tvojoj ruci, kako režeš limun njegovom oštricom — stiskaš svaku polovicu između prstiju kako bi iscijedio njihov sok i predao ga zemlji. Moj Ašvin, moje dijete. Pajijev unuk. Koji uči rezati limbuse dok udiše svježi nasiški zrak. Ja neću dopustiti da se to dogodi, ne mogu dopustiti da se to dogodi — da moj sin odraste u fanatika, člana HRM-a. Arya mi je možda pročitao misli, jer je prestao pričati o kampu u Nasiku. „Nadam se da te nisam uznemirio svojim današnjim govorom. Sve je to samo politika, znaš - ti govori moraju biti strastveni, neustrašivi; moram malo napuniti mase energijom onime što govorim. Mi ne pokušavamo raspiriti nekakav bijes - samo pokušavamo dovoljno motivirati ljude da ustanu i bore se za svoja prava." „Ubijajući limbuse, kako si ih nazvao? Planiraš li to podučavati u Nasiku? Hoćeš li odvesti Ašvina u tu koloniju kako bi mogao posjeći nekoliko glava ako ne pristanu na tvoju gimnastičku dvoranu?" Arya se susretljivo nasmiješio. „Zar doista misliš da bih dopustio da se Ašvinu dogodi nekakvo zlo? Da ću pokušati iskvariti njegov um, pokušati od njega napraviti ubojicu? Ne, Meera, ja gledam u mnogo uzvišenije stvari — on će biti vođa, a ne sljedbenik, naš Ašvin. Dobro je da dolazi u gymkhanu, to mu daje osjećaj identiteta, osjećaj povezanosti s običnim ljudima, a ne samo s razmaženom deriščadi iz te
njegove škole. Ono što si vjerojatno pogrešno razumjela je ova današnja priredba — vjeruj mi, to je samo zbog drugarstva — yoga je ono što osobu uči disciplini. Ašvin me morao preklinjati da mu dopustim da nastupi na pozornici - on je trebao učiti samo yogu; nije čak trebao ni učiti baratati mačem." Odmahnuo je glavom, kao da sam bila jako nepoštena prema njemu. „Ponovit ću još jedanput, Meera — nikada ne bih dopustio da se Ašvinu dogodi nekakvo zlo." Malo niže dolje, ti si još uvijek napadao stolce - nije izgledalo da je yoga ono što te zanima. Promatrala sam kako Arya otpija gutljaj iz svoje čaše i njegov uvrijeđeni izraz lica. Na njegovim je brkovima ostao trag kave, obojivši ih mliječno smeđim. „Sjećaš li se što sam ti rekao u Coffee Houseu u Delhiju? O pokretu za preuzimanje zemlje? O tome kako će iskvareno naslijeđe što nam ga je ostavio Nehru napokon biti zamijenjeno?" Iznenadilo me što je potegnuo tu temu. „Da, ali, koliko se ja sjećam, HRM nije uspio bilo što popraviti. Bez Indire, stvari su se samo pogoršale. JP je umro, a s njime i vaš pokret." „Točno, ali pitanje je: zašto? Zašto pokret nije uspio? Jer ono što je došlo nije bilo dovoljno čisto, eto zašto. A vlada koja jednostavno udruži oporbu, hinduse i komuniste, osuđena je na propast. Nije čudo što tri godine nismo uspjeli ostati na položaju, dok taj churail nije opet poražen." „Ključni faktor je čistoća, Meera. Naučili smo svoju lekciju, usuđujem se reći. Nema više križanih vlada. Nema više podilaženja muslimanskim interesima samo kako bismo bili u većini. Ovoga ćemo puta to učiniti uspješno - samo s pravim strankama, na pravi način. Razmisli i sama. U zemlji živi osamdeset i pet posto hindusa. Osamdeset i pet posto. Taj se broj ne može poreći. Sve što moramo učiniti jest da upalimo vatru. Da pronađemo pravu iskru koja će upaliti njihove umove. Jednom kada saznaju gdje leže njihovi pravi interesi, njihovi će glasovi pronijeti istinu. Samo je pitanje vremena kada ćemo ih naučiti da se ujedine i izraze svoju političku volju. „Za to ja izgrađujem Ašvina, Meera. Da sve nas povede u nadolazeći poredak. U novo doba, novu yogu, ne doba Nehrua ili Gandhija, nego u doba Rama ili Šive. Kada će samo stanovništvo inzistirati na tome da se hinduske vrijednosti vrate na mjesto na koje imaju pravo, gdje će učenja Vede ponovno zavladati. Gdje će svi biti jednaki pred zakonom, gdje manjine neće tetošiti posebnim pravima. U doba u kojem će naša drevna civilizacija još jednom doživjeti svoj vrhunac, u kojem će susjedi poštovati našu moć, dok na svjetskoj pozornici drugima postavljamo primjer za ponašanje." Nisam ga namjeravala prekidati, ali njegove su riječi bile toliko nevjerojatne da sam morala progovoriti. „Sve to zvuči jako veličanstveno kada ti to izgovaraš, ali ti prizivaš povijest koja nikada nije postojala. To doba Šive o kojem pričaš jest doba ručnih kolica, a ne atomsko doba. Bez Nehruove vizije ne bismo imali znanost - bez Indire ni atomsku bombu. Još bismo uvijek na svjetskoj pozornici veselo vitlali lathijem." „Zapravo, Meera, istina je baš suprotna tome", odgovorio je smireno Arya. „Pročitaj Vede i vidjet ćeš kakvo bogatstvo znanstvenih spoznaja sadržavaju. Sjeti se, mi hindusi smo ti koji smo svijetu dali broj nula, bez kojega znanosti ne bi ni bilo. Indira si može prisvojiti sva priznanja za bombu — može čak i ustvrditi da je ona
otkrila nulu, što se mene tiče. Ali, hinduska je mudrost odgovorna za to; hinduski način života, hinduski znanstvenici su ti koji nas vode iz jednoga doba u drugo." „Nisam znala da su svi znanstvenici u Indiji bili hindusi. Da su Vede te koje su nas naučile kako napraviti atomsku bombu." Arya je ignorirao moj komentar. „Na neki je način dobro da je Indira pobijedila na izborima. To nas prisiljava da smislimo nove ideje kojima ćemo se suprotstaviti propagandi kojom je začarala sve oko sebe. Da dosegnemo do ljudi s našom porukom, da udarimo u bubnjeve HRM-a u svakom gradu i selu. Ljudi već vide da nije jednako jaka kao i ranije — nikada više neće uspjeti zabraniti HRM, niti će moći natjerati naš pokret da se vrati u bocu." Bacio je pogled prema tebi, a onda nastavio zuriti u mene. „Za jedno desetljeće, nekoliko godina manje ili više, ponovno ćemo imati ovu zemlju u našem stisku. Tada ćeš vidjeti kako će se Ašvin visoko uzdignuti, shvatit ćeš kako je oblikovanje njegova strica pomoglo da on iskoristi taj dan." Toga sam se dana mogla nastaviti prepirati s Aryjom, bacati mu u lice svu silu oštrih primjedbi. Da sam ispod uglađenosti njegovih riječi prepoznala uobičajenu poruku netolerancije i mržnje. Da je ta nazadnjačka filozofija HRM-a bila pokvarena i da ću učiniti sve što je u mojoj moći da je onemogućim. Da ću te radije vidjeti poražena na zemlji, nego da svjedočim tvojem penjanju prema budućnosti koju je on zamislio za tebe. No suzdržala sam se. Nije bilo svrhe da mu otkrijem svoje namjere - bilo je bolje ostaviti Aryju u nadi da me uspio pridobiti. On očito neće tako lako odustati od tebe moja ideja o pregovaranju bila je smiješno naivna. Ili nije bila? Bila sam na pragu da sklopim najgrublju moguću pogodbu — tvoju slobodu u zamjenu za moje prepuštanje sudbini - sigurno bi to želio prihvatiti? Provela sam cijelu noć prevrćući po glavi misli o toj mogućnosti, preispitujući načine na koje bih natjerala Aryju da se drži svojega dijela pogodbe. A onda sam se zamislila u njegovu naručju: moje plahte, moja koža, moje usne koje mirišu po njemu i shvatila sam da je to cijena za koju se ne mogu natjerati da je platim. Moja je ideja pretrpjela razne varijacije. U jednoj sam verziji namamila Aryju u svoj stan, a onda sve podesila tako da izgleda kao da me siluje u trenutku kada ti ulaziš kroz vrata. (Bilo bi preteško sve organizirati tako da se dogodi u pravi trenutak, nevoljko sam zaključila.) U drugoj varijanti, zamjetno manje grozničavoj, jednostavno sam u tvoj um posadila sumnje o Aryji - pitanja o njegovim motivima, propitivanje dobronamjernosti njegovih namjera. To je bila strategija za koju sam se odlučila. „Voljela bih da me tvoj stric nije promatrao na onaj način", rekla sam svaki put kada sam dolazila po tebe pred njegovu kuću. „Neprestano se iz nekog razloga češe o mene", potužila sam se nakon što sam te otpratila na vježbanje u HRM. Jednoga sam te dana čvršće pritisnula nakon svađe oko tvojega odlaska u ljetni kamp. „Znam da voliš svojega strica Yaru, ali zar ne shvaćaš da se prema tebi ponaša s toliko ljubaznosti samo zato da se opet dočepa mene?" „To nije istina. Čak nije nijedanput ušao u našu kuću - ti si ta koja uvijek ideš k njemu. On voli mene, a ne tebe."
„Reci mi onda, Ašvine — svih tih godina u kojima ti je pisao ona pisma. Na koga se na kraju okomio?" Idućeg sam tjedna lansirala svoju prvu nečuvenu laž, nakon što si otklonio moje brige da zanemaruješ svoje učenje u korist druženja sa svojim stricem. „Već me pipkao, znaš. One večeri kada sam otišla s njim na hrvački meč i opet neki dan kada smo se vidjeli s njime na pooji." „Lažeš. Stric Yara nikada ne bi to učinio." „Ne, naravno da ne bi, tvoj stric Yara je svetac. Nije li to razlog zbog kojega si mu morao razbiti nos?" „To je bilo davno." ,,A sada se, kao, promijenio? Odjednom je tako pun vrlina da je postao tvoj junak? Netko koga treba braniti od onoga što je rekla tvoja vlastita majka? Moram li ti ispričati i sve druge stvari koje mi je šaptao na uho, sve što mi je obećao da ćemo raditi kada budemo zajedno?" Istrčao si iz sobe. Bez obzira na to koliko sam se upirala (tvrdeći stvari koje su se nekada činile toliko privlačnima da sam gotovo i sama povjerovala u njih), tvoje je povjerenje u Aryju ostalo nepomućeno. A onda, jedne večeri, odlučila sam poslužiti se otrovom krivnje za koji sam znala da ti kruži venama. Vratio si se iz škole tri sata kasnije no što si trebao, pa sam te pitala gdje si bio. „Svaki put kada mu odeš u posjet to ga samo čini još hrabrijim, još samouvjerenijim. To je kao da mu govoriš da je u redu sve što čini tvojoj majci - je li to poruka koju mu želiš odaslati?" „Ne." „Moraš odlučiti, Ašvine - sada ti je gotovo šesnaesta, pa znaš o čemu govorim. Lijepo je što možeš raditi s njim sve te lijepe stvari, ali je li to vrijedno rizika?" „Ti uvijek sve izvrneš. Volio bih kada bi prestala tako razmišljati." „Ne, ti razmisli, Ašvine — što ćeš ako se jednog dana vratiš kući i zatekneš me u istom položaju kao i onda. Sjećaš li se još uvijek onoga Divalija - jesi li zaboravio što mi je radio na podu?" „To nije istina. Ti si samo ljubomorna. Više ne slušam ništa što ti govoriš." „Možda ti misliš da u tome nema ničega lošega", rekla sam, ne mogavši se zaustaviti. „Zašto ne bi i stric Yara to radio, kada dopuštam tebi, svojem sinu, da se izvučeš s time?" „Što hoćeš reći?" „Znaš ti dobro o čemu ja govorim, Ašvine. O večeri onoga dana kada si proslavio petnaesti rođendan. Samo zato što tada ništa nisam rekla, ne znači da to odobravam, da sam otvorena za to i prema svima drugima. Trebao bi se sramiti što tako misliš - ja nisam nekakav obiteljski bicikl, pa da vožnju na njemu možeš ponuditi i svojem stricu." Sada se sve svodi samo na ovo, Ašvine — na pitanje zbog kojega ćeš presuditi svojoj majci. Je li ono što sam učinila da te udaljim od tvojega strica bilo previše destruktivno, iako sam se poslužila samo riječima? Je li to doista bilo samo u tvojem
interesu ili je nadzor nad situacijom preuzela moja ljubomora? Pomisao da me tvoja ljubav postavila na niži položaj, što ja nisam mogla podnijeti? Ono što mogu reći u svoju obranu jest da u žaru toga trenutka nisam vidjela nijedan drugi način na koji bih se ponašala. Moj je ispravak morao biti brz i učinkovit - u suprotnome bi Arya prisvojio tvoju dušu? To mi moraš vjerovati - nisam te željela povrijediti tim bolnim riječima koje sam izgovorila. Iako, pretpostavljam da sam mogla prihvatiti poraz, predati te u njegove ruke, prepustiti tvoju budućnost njemu, da je on oblikuje. Sreća sigurno može nicati i u okvirima HRM-a. Dan nakon naše razmjene došao si kući toliko rano da sam te upitala ima li problema u školi. Tijekom proteklih mjeseci ostajao si vani dokasno, pa sam zaboravila da je to bilo uobičajeno vrijeme u koje si se trebao vraćati kući. „Sve je u redu", odgovorio si i odnio knjige u spavaću sobu. Toga si dana napunio tanjur rižom i lećom i sjeo na balkon da večeraš sam. Te noći, i svih sljedećih noći, pazio si na to da spavaš leđima okrenut od mene. U subotu, kada sam te upitala hoćeš li ići u gymkhanu vježbati yogu, odgovorio si da ti te vježbe više nisu potrebne. „Sada te vježbe toliko dobro poznajem da ih mogu izvoditi i kod kuće." Aryjino ime nisi spomenuo cijelog vikenda; zapravo, gotovo uopće nisi otvarao usta. Dva tjedna kasnije, Arya je došao u naš stan. Upravo sam se bila okupala otvorila sam vrata mokre kose. Osjetila sam krajnju neugodu kada me pozdravio shvatila sam da na sebi nisam imala čak ni dupattu. No izgledalo je da ga moja nečednost ne uznemirava previše. „Mogu li razgovarati s Ašvinom?" rekao je i pogledao preko mojega ramena u sobu. Povukla sam se u kuhinju da bi mogao na miru razgovarati s njime. Riječ je bila o ljetnome kampu - održao se pripremni sastanak na kojemu se ti, večer ranije, nisi pojavio. „Već sam ti rekao da ove godine ne mogu ići", čula sam te kako kažeš. „Shvaćaš li ti kolika je to čast, koje sam veze morao povući da te pozovu tamo? Osim toga, za nekoliko će ti tjedana biti šesnaest — ako ne odeš ove godine, nikada nećeš otići." Nisam si vjerovala da vam se neću ponovno uplesti u razgovor, pa sam otišla u spavaću sobu i zatvorila za sobom vrata. Još sam uvijek mogla čuti kako se prepireš s njim, pa sam otišla na balkon i promatrala automobile koji su ispod prolazili. Kada sam se vratila u dnevnu sobu, bio si sam. „Je li stric Arya otišao?" Okrenuo si se, a ja sam na tvojem obrazu ugledala ljutiti trag Aryjina bijesa, otisnut crvenilom. „Jest. Nadam se da si sada sretna. Nadam se da si napokon zadovoljna." Prije no što sam uspjela nešto reći, odmarširao si iz prostorije.
TRIDESET I PETO POGLAVLJE
Nekoliko tjedana kasnije, u nedjelju, zazvonio je telefon. Školski su praznici već bili počeli i ti si cijelog tjedna, činilo se, sjedio pognut na svojem krevetu, sklapajući neku vrstu audiopojačala od dijelova iz svojeg elektronskog pribora. Iako je bio najvrući dio ljeta, inzistirao si na tome da vrata tvoje sobe ostanu zatvorena, kako te se ne bi uznemiravalo. „Zdravo, Meera." S druge je strane linije bio Paji. Iako se sada telefonska veza između gradova mogla dobiti bez posredništva telefonistice na centrali, još je uvijek bilo vrlo neobično primiti telefonski poziv iz Delhija. Srce mi je počelo nabijati u ušima dok sam se pripremala na nekakav užasan, hitan slučaj. „Je li se nešto dogodilo Biji?" „Tvoja je majka dobro, nemoguća je kao i uvijek. Nazvao sam da odgovorim na Aceovu - hoću reći Ašvinovu - zamolbu. Mogu li razgovarati s njim?" Osjetila sam takvo olakšanje kada sam shvatila da se ni na koga nije sručila nikakva nevolja, da nisam upitala Pajija o kakvoj je tvojoj zamolbi govorio. „Pozdravi Biji i Šarmilu", rekla sam i pozvala te na telefon. Tvoj razgovor s Pajijem potrajao je jedva minutu ili dvije. Nakon što si mu pretjerano srdačno zahvalio, okrenuo si se pocrvenjela lica. „Odlazim u lipnju. Odlazim u Sanawar." „Što?" ,,U tamošnji internat. Zamolio sam Nanajija za pomoć. Sjećaš li se kada mi je davno obećao da će mi platiti ako ikada poželim poći tamo? Na svu sreću, nije zaboravio na to. Obično ne primaju nikoga iz jedanaestog razreda, ali on sjedi u upravnom odboru i kaže da neće biti problema s upisom." „Ne razumijem. Kada...?" „Znam da sam najprije trebao pitati tebe. No preostalo je tako malo vremena predavanja počinju sljedećeg mjeseca. Ništa neće stajati. Nanaji će čak poslati novac za uniforme. Nevjerojatno je kako je pristao na sve, a da nije postavio nijedno pitanje. Mislim da je presudilo ono što sam u pismu napisao o gymkhani i stricu Aryji. Rekao mi je preko telefona da je ponosan što sam se otrgnuo od toga, da je to najbolje što sam mogao učniti za svoju budućnost." Izraz tvojega lica je omekšao. „Žao mi je što nisam rekao najprije tebi. Znam koliko ću ti nedostajati. To će vrijeme brzo proći, ne brini. Do diplome trebaju proći samo dvije godine." Osjetila sam klonulost. „To je jako lijepo od Nanajija", natjerala sam se da izgovorim. Mislila sam da ćeš me zagrliti, ali nisi to učinio. Dani koji su uslijedili bili su puni aktivnosti. Morali smo kupiti odjeću i posjetiti krojača zbog uniformi. Sanawar se nalazi na velikoj nadmorskoj visini, pa sam kontaktirala Šarmilu da pošalje veste iz Delhija. Škola je poslala posebni vuneni materijal i platnene ambleme koji su se trebali našiti na džep. Morali smo kupiti i
udžbenike — ne samo za jedanaesti razred, već i za deseti (zbog nekih razlika u nastavnome planu i programu). Jednoga je dana poštom stigao medicinski upitnik na tri stranice — otišli smo u ordinaciju dr. Kagawalle da ga ispunimo. Čuo je „nešto uznemirujuće" dok je stetoskopom pregledavao tvoj prsni koš i morali smo otići na rendgen i EKG kako bi se uvjerio da je sve u redu. Iako sam se pokušavala izgubiti u tim pripremama, povremeno bi me preplavila veličina promjene s kojom sam se suočila. Najokrutnijom mi se učinila silna iznenadnost te promjene. Znala sam da ćeš biti odsutan više od te dvije godine, u što si me pokušavao uvjeriti. Već si počeo pričati o tome da ćeš, nakon što završiš sa školovanjem, otići na jedan od tehnoloških instituta raspršenih po čitavoj zemlji. A, osim toga, kada dobiješ svoju diplomu, tko zna u koji će te grad odvesti tvoj posao? U nekom krajičku svojega uma oduvijek sam znala da ću te se morati odreći no samo u nekom apstraktnom odsječku budućnosti, još uvijek vrlo udaljenom. Kome da se požalim zbog toga što su me zakinuli za posljednjih nekoliko godina koje su mi bile preostale? Usprkos ljutnji koju si još uvijek nosio u sebi, podario si mi više svojega društva no obično. Bila sam zahvalna za to dodatno vrijeme koje smo proveli zajedno. U tome smo posljednjem mjesecu nekoliko puta otišli do Chowpattija - naručujući u Cream Centreu ekstravagantne sladoledne kupove i gotovo svaki dan goleme tanjure channa bhature (pomogao je velikodušan ček koji je poslao Paji). Posjetili smo sva tebi omiljena mjesta iz tvojega djetinjstva – zoološki vrt i fontane u Hanging Gardensu. Čak si sjedio pokraj mene na sofi i trpio gledanje filmova na videu. Misao me pogodila kada smo ponovno gledali Aradhanu. Šarmila Tagore upravo je odvedena u zatvor nakon što je na sebe preuzela krivnju za ubojstvo koje je počinio njezin sin. Dok je ona starila iz rešetaka, ja sam shvatila da je napokon odgovoreno na moju želju da dobijem priliku da se žrtvujem. Priliku da se smiješim dok te otkupljujem, u godinama koje se protežu preda mnom. Napokon sam dobila priliku da usvojim držanje prave tragične junakinje. Večer uoči tvojega odlaska, neprestano sam pogledavala prema tebi dok si ležao na krevetu. Koliko sam te puta vidjela u tome položaju u svjetlu koje je dopiralo s balkona - tvoj nos i bradu osvijetljene u srebrnkastu obrisu. Koliko bih još uživala u svakom takvom pogledu da sam znala da se njihov broj primiče kraju. Koliko bih više uživala u svakoj tvojoj uobičajenoj, i najmanjoj, radnji i u svakom trenutku koji smo proveli zajedno. Jesu li ti po glavi još uvijek zujali impulsi kojih se nisi mogao riješiti? Ispod želje da me kazniš zbog toga što sam te odvojila od tvojeg Yare - jesi li još imao želje za bliskošću sa mnom? Ili se žudnja potpuno premjestila, obavijajući vilicama usamljenosti moje grudi? Strah da ću te izgubiti, strah koji je u meni budio želju da te stisnem tako čvrsto da ti izbijem dah iz pluća? Zamislila sam kako dolazim u tvoj krevet. Stojim iznad tebe, kako si ti jednom stajao izad mene - naši su položaji bili isti kao u snu koji sam sanjala. Što bi učinio kada otvoriš oči — posegnuo za mojom rukom, povukao me dolje, pokraj sebe? Da filigranska mjesečina okupa naša tijela, dok sjena omata mrakom sve ostalo?
Na neko bih vrijeme samo ležala tamo, utopljena u tvoju bit, uživajući u tvojem dodiru, u tvojoj prisutnosti. Bi li tvoj miris sada bio jači, određeniji, zreliji? Kada bismo se grlili, bih li osjećala mišiće tvojih ruku i leđa koje prije nisam primijetila? Bi li tvoje suze imale isti okus, ako bi ih moje usne pronašle na tvojim obrazima? A tvoje grudi - bi li bilo dovoljno svjetla da pratim zmijolike oblike koje su slijedile vlasi tvojih dlačica? Kasnije, kada bi bol u mojim grudima popustila i kada bismo potrošili sve izraze privrženosti, kamo bismo otišli? Bismo li dopustili snu da zavlada noći ili bismo potražili nove krajolike da ih istražujemo? Bismo li se sa zahvalnošću grlili u satima koji su nam preostali ili bismo dalje istraživali mogućnost izražavanja ljubavi? Pokušala sam zamisliti kako bi izgledalo to istraživanje. Tvoj nos koji njuška tražeći miris iza mojega uha, tvoj jezik koji istražuje okus mojega grla. Tvoja glava traži grudi kojih se sjeća, tvoje se usne sklapaju oko aureole koja ti je još poznata od ranije. Možda bi tvoji prsti milovali moj pupak, vrata kroz koja si protisnut prije toliko mnogo godina. Šire se ispod mojega trbuha i stidljivo glade kovrče koje još nikada nisu dotaknuli. Tvoje je bedro vruće na mojem, tvoje se stopalo grči i izravnava na mojem ristu. Ližeš usne i osjećam da ćeš nešto reći, ali umjesto toga samo progutaš. Želim te uvjeriti da će ovoga puta biti u redu, da ne moraš biti nervozan, da možeš dopustiti svojoj znatiželji da divlja. To je moj dar tebi, da ti pomogne prijeći taj put, da te slijedi kamo god pošao. Ali ti sklapaš oči i odmaraš bradu na mojim grudima - ili si zadovoljan ili nesiguran da li da nastaviš dalje. Vršci tvojih prstiju, toliko nesigurni pri dodiru, sada su se potpuno povukli. U usta mi je navro okus razočaranja - zar ja nemam pravo na znatiželju, na priliku da i ja istražujem? Kroz tijelo mi i dalje struji rijeka iščekivanja — moje je bedro to koje gori, a ne tvoje, shvatila sam. Na trenutak se pitam bih li ti pomogla da nastaviš dalje, je li sada na meni da preuzmem inicijativu. No svaki put kada se uhvatim za tu mogućnost, tvoj me nemir postidi i ja ne izvršavam pomisao. Sve o čemu mogu razmišljati jest kako pritiskam tvoju glavu o svoje grudi - činilo se previše bolnim razmišljati o nečemu više od toga. Čak ni ovo nije za stvarno, podsjećam samu sebe — ti si u svojem krevetu, na drugoj strani sobe. Možda tamo negdje postoji svijet u kojemu se udaljenost između nas može otopiti. Usporedni svemir u kojemu više nećemo biti majka i sin. Možda smo poput bogova i boginja, proživljavamo naša utjelovljenja jedno za drugim, istražujući različite oblike onoga drugoga. Čekajući na rođenje u one uloge koje će se međusobno poklopiti. No san me krade prije no što se zora stigla približiti. Kada sam se probudila, sunce se prolijevalo preko tvojega prazna kreveta, čineći bijele plahte užarenima. Dok se uzdižem u sjedeći položaj, grudi mi preplavljuje strava - znala sam što znači jutro. Iz kupaonice su dopirali zvuči tvojega pranja zuba; negdje vani sat je odzvonio osam. Tvoj je vlak polazio u jedanaest i četrdeset i tri, što je značilo da nam je preostalo manje od četiri sata. Doručak koji sam ti toga jutra pripremila izgledao mi je poput posljednjeg obroka, osim što sam ja bila osuđena osoba. Umućena pečena jaja s lukom, kruh prepečen dvaput da bude hrskaviji. Čaša Ovaltinea preko kojega je mlijeko preliveno
iz visine kako bi se zapjenušalo. Sjedim prekoputa tebi dok jedeš - bio si potišten i zurio si u tanjur. Palo mi je na pamet da i ti, možda, upravo osjećaš žaljenje. Ugrijala sam ti vodu za kupanje i pomijašala je s hladnom u napola punom vjedru - još jedna rutina koja se primicala svojem kraju. Minute su se ubrzale i ja čujem isti, uporni otkucaj sata — označio je najprije devet, a onda i deset sati. Žurimo se spakirati sve stvari - baterijsku svjetiljku, kutiju za ručak, pa čak i tvoj novi kaputić, koji je još uvijek visio u plastičnoj navlaci u ormaru. Ispalo je da je jedan od lokota bio prevelik za bravicu na kovčegu, pa si otišao dolje k baniju po novu. Sjedimo zajedno na stražnjem sjedalu taksija — Zaida je taktično sjela naprijed. Sjedalo je bilo široko, ali tvoja je ruka nekako ostala utješno priljubljena uz moju. Sada su prošlonoćna sanjarenja o dodiru, žudnji, bila tek zamućene mrlje u mojem umu. Sve o čemu sam mogla razmišljati bio je prizor koji se uskoro trebao odigrati — ti koji nestaješ u vlaku dok te ja promatram suhih očiju, u nevjerici. Na peronu inzistiraš na tome da sam nosiš svoju prtljagu, umjesto da to obave kuliji. Supružnici Sikhi koji su s tobom dijelili odjeljak bili su vrlo srdačni, iako se žena nije pomaknula da oslobodi tvoje sjedalo uz prozor, koje je bila zauzela. Nakon što smo ukrcali tvoje torbe stajali smo vani, a ja sam svoju okamenjenost i tupost pokušavala prodati pod nonšalanciju. I ti si skrivao svoje prave osjećaje, vidjela sam to - maskirajući svoju bol i zamjerke pretjeranom srdačnošću. Malo prije samoga kraja zbacio si svu kamuflažu i potpuno si ušutio. U meni je bljesnuo tračak optimizma — možda si promijenio mišljenje, možda nećeš otići, možda ću dobiti još jednu priliku. Pogledala sam u tvoje lice i vidjela žudnju koja me zaintrigirala - je li bilo nečega što si namjerno otkrivao. Prije no što sam se stigla previše osokoliti, pustio si da ti lice preplavi odraz mnogo snažnije emocije - krivnja koju si osjećao zbog toga što me napuštaš. Mislila sam da ćemo se samo zagrliti, ali ti si me stisnuo i obasuo lice mećavom poljubaca. Začula se zviždaljka, a ja sam zamislila kako se držim za tebe dok vlak odlazi - neka gospođa Sikh zadrži i tvoju prtljagu i sjedalo pokraj prozora. No tada si skliznuo iz mojega zagrljaja, trčeći se uspeo u vlak i evo te, već si mi mahao. Iza tebe je stajao kondukter s poluosmijehom na licu, kao da je to bio nekakav ritual, tužan no neizbježan, kojemu je prisustvovao već mnogo puta. Mahnuo si posljednji put s vrata koja su se udaljavala, a onda sam ostala sama, utopljena u nepreglednosti vremena. Nisam sigurna kako sam došla kući - pretpostavljam da me Zaida odvezla. Prva stvar koju sam primijetila bila je hrpa rupčića koje sam uredno izglačala i preklopila zaboravila sam ih spakirati u tvoju torbu. Ležala sam budna do kasno u noć, brinući se zbog njih. Kako ćeš izdržati prehladu? Čime ćeš otrijeti znoj? Jesi li imao dovoljno novca da kupiš nove? Što ako u Sanawaru nisu ni prodavali rupčiće? Iduće sam večeri sjedila pokraj telefona, čekajući na poziv koji će mi reći da si dobro doputovao. Kada sam ga dočekala, rupčići su bili sve o čemu sam mogla trabunjati. Kada si mi pričao o svojoj spavaonici, ja sam proklinjala svoju zaboravljivost, a kada si mi pokušao opisati svoje putovanje, blebetala sam o tome kako ću ti poštom poslati paket. Čak ti nisam rekla ni koliko mi nedostaješ - veza se prekinula čim su istekle tvoje tri minute. Kasnije sam shvatila da nemam broj telefona na koji bih te mogla nazvati. Trebalo je proći šest dana da tvoje prvo pismo stigne do mene, šest dana baz ikakva
kontakta. Zurila sam u slike iz tvojega djetinjstva, izvukla iz škrinje tvoju odjeću koju si nosio kada si bio beba, listala tvoje školske bilježnice. Jednoga sam jutra čak ponovno izglačala rupčiće i presložila ih na svježu hrpu. Nisam znala da svaka minuta može biti toliko dugačka, da se svaka sekunda može toliko elastično rastezati. U tjednima koji su uslijedili stvari se baš nisu mnogo popravile. Trebalo mi je samo nekoliko minuta da pročitam tvoja pisma, kada bih ih napokon dočekala. Pokušala sam se naučiti živjeti samo za trajanja tih izljeva usredotočenosti, dok sam ih čitala. Ona nikada nisu otkrila sve ono za čime sam gladovala - s kime si razgovarao, što si jeo, kakve su slike visjele na tvojim zidovima, koje si knjige čitao. Šesnaest sam godina bila razmažena, znajući sve o tebi — sve do boje čarapa koje si nosio svakoga pojedinog dana. Nisam te mogla ni nazvati i pitati te sve te detalje — telefonski broj koji si mi poslao služio je samo za hitne slučajeve, upozorio si me. Svake sam večeri gledala meni omiljene, stare filmove — Mantu i Aurat i Majku Indiju. Nargis se neprestano pojavljivala na ekranu mojega televizora, kako bi stalno ispočetka ubijala svojega sina. Jedan dio svake žene bio je Kali, baš kao što je i svaki njezin dio bio Parvati - to su objasnile kritike toga filma. Je li Kali prebivala i u meni bih li i ja tebe satrla da si ostao? Katkad bi se večeri pretvorile u gluhu noć, vani bi se upalile ulične svjetiljke, a kaseta bi se još uvijek vrtjela u videu. Znala sam što me čeka u drugoj sobi — prizor zbog kojega sam teško podnosila noć. Tvoj uredno pospremljeni krevet, s posteljinom koju sam i dalje uredno presvlačila. A pokraj njega se nalazio moj krevet, pust i krut i uškrobljen poput ležaja na kojemu je u Aradhani Šarmila spavala u zatvoru. Držali smo ih odvojenima još otkada si navršio petnaestu, kada se sve promijenilo. Je li bilo toliko loše što sam ih ponovno spojila? Jedan se osjećaj usijano probijao kroz izmaglicu moje boli — bijes prema Pajiju. Nakon što bi filmovi završili, ležim u krevetu - katkad tvojem, katkad svojem. Plahte pucketaju na žaru moje ljutnje, zidovi zrače narančastim i crvenilom. U glavi vrtim zamišljene razgovore s njim - kako je to bila kap koja je prelila čašu, kako sam sita njegova miješanja u sva i sve, kako mu više neću dopustiti da mi se plete u život. Katkad sam zatjecala samu sebe kako te rečenice izgovaram na glas. „Zar si zaboravio da sam ja njegova majka? Kako si se usudio izvršiti tako velike promjene u njegovu životu, a da čak nisi ni porazgovarao o tome sa mnom?" U drugim bi prigodama odmarširala u dnevnu sobu i bijesno bih mu počinjala pisati pismo, nabrajajući sve načine na koji je onemogućio moje pokušaje da budem sretna. „Nije li dovoljno što si mojoj majci od života napravio pakao na zemlji? Imam li toliko toga napretek da si mi morao uzeti i sina?" Na dnevnom bi svjetlu moji bjesovi ponešto jenjali, iako nikada nisu potpuno nestali. Tkala sam još razumnih planova o tome kako da izrazim svoje negodovanje. Nije bilo koristi od toga da ga nazovem - kada sam razgovarala s njim telefonom, uvijek bi mi se spleo jezik. Ne bi imalo smisla ni da mu pošaljem pismo - on je bio previše dobro artikuliran, predobro potkovan u vještini pronalaženja argumenata kako bi se prikrao onkraj pisane riječi. Već sam ga vidjela kako pronalazi elegantne načine da se suprotstavi mojim optužbama, da izrazi kako se on uvijek ponašao nesebično, samo da neutralizira Aryjin utjecaj.
Jedina je mogućnost bila da se sukobim s njim licem u lice. Da stanem u istoj onoj knjižnici, odbijajući da me smuti hladno puhanje iz rashladnog uređaja i da ga suočim sa svim mojim tugama, jednom po jednom. Odlučila sam otići u Delhi na posljednje sučeljavanje s njim. Ako to i ne uspije promijeniti njegovo ponašanje, zadovoljstvo koje ću osjetiti istresavši mu sve to u lice bilo je nešto što sam, negdje duboko u sebi, doista trebala. No nije bilo tako lako iz Pajija izvući ono što mi je trebalo. Prije no što sam uspjela kupiti kartu za vlak, on je umro. Jedva sam mogla povjerovati u vijest kada sam primila dotični telefonski poziv. Pajija sigurno nije moglo dokrajčiti nešto tako obično poput srčanog udara? To se dogodilo prigodom njegove jutarnje šetnje, pokraj križanja cesti Ansari i Tilak. Na uglu se nalazio hram i Paji se godinama uspinjao stubama sve do vrha. Nikada nije ulazio unutra, samo je prolazio pokraj ulaza, „da pokaže Bogu da je Njegov protivnik još uvijek dobroga zdravlja". Većina je hodočasnika izuvala svoju obuću u podnožju hrama i uspinjala se do vrha bosonoga, ali Paji je odlazio gore u svojim kožnatim cipelama i pravio cijelu predstavu od toga da na najgornjoj stubi sastruže blato s njih. Uživao je u šokiranim pogledima i bijesnim povicima s kojima se susretao — nekoliko se puta upustio i u sukobe sa samim svećenikom. „Ako je tvoj Bog načinio sve što postoji — onda je stvorio i kravlju balegu — pa zašto se buniš?" Paji bi možda preživio da je sjeo na stubu kada je počeo osjećati bol ili čak da je svojega prijatelja Bansija, koji ga je pratio, zamolio za pomoć. No on je nastavio dalje poput pravog vojnika, ne želeći nikome u hramu (uključujući idole) pružiti zadovoljstvo da ga vidi kako posustaje. Stigavši do vrha, posljednji je put na najgornjoj stubi ostrugao blato s cipela i uspio zaobići iza ugla, pa je, prije no što se srušio, bio izvan vidokruga bilo koje osobe u hramu. Bansi je rekao da je nekoliko puta toga jutra pokušao nagovoriti Pajija da zastane i malo se odmori, ali da je bio ušutkan. „To su samo vjetrovi", rekao je Paji. „To je najviše što je Bog uspio smisliti da me zastraši." Jedini oblik komunikacije koji je već neko vrijeme postojao između njega i Biji bila je, doslovno, borba do smrti. Natjecanje zurenjem da se vidi tko će nadživjeti onoga drugoga - nitko nije očekivao da će Paji prvi trepnuti. I sasvim sigurno nitko nije očekivao da će on pasti žrtvom božanske odmazde, kako su svi sada govorili. No Paji je dokazao da posjeduje čeličnu volju čak i nakon smrti. Nakon što je Stanje pripravnosti minulo, a Indira Gandhi bila poražena, Bijine političke veze bile su te koje su ih zaštitile od odmazde nove vlade. Paji nije mogao provariti to poniženje; nikada joj to nije oprostio. Bio je dovoljno dalekovidan da isplanira događaje za slučaj da on prvi umre; dovoljno je bio organiziran da unaprijed smisli svoju osvetu Biji. Sišla sam s vlaka u Delhiju i ustanovila da je Biji bila sva izvan sebe - pogreb se još nije održao. Paji je odredio da se izvrši nešto za što je znao da će biti pljuska za nju — nešto čime će se odreći ne samo nje, već i vjere u kojoj su rođeni. Ostavio je pisane upute u kojima je izričito naveo da ne želi da se upali pogrebna lomača, pa čak i da ne smije biti električnog kremiranja — želio je da ga se smjesti u običnu, drvenu kutiju u kakvu su se pokapali muslimani i kršćani i da ga se pokopa. Potrajalo je dok nisu pronašli groblje na kojemu su pristali primiti kovčeg u kojemu leži hindus. Sarmilin suprug Munshi, jedini musliman u obitelji, pokazao
nam je kako da bacimo šaku zemlje u otvoren grob. Pojavio se reporter iz Times of India i napisao članak koji se bavio neobičnim detaljima toga pogreba. U smrti kao i za života, čak i ovim danima razdora u zajednici, Rajinder Sawhney pokazao je zemlji da ideali o sekularizmu Jawaharlala Nehrua još nisu zaboravljeni. Kongresna se stranka tada postidjela i osjetila potrebu da objavi priopćenje, slaveći ga kao nekoga tko je goloruk od temelja izgradio cijelu indijsku izdavačku industriju. (Priopćenje je kasnije povučeno kada su drugi izdavači, koji su darovali više novca stranačkoj blagajni, prigovorili protiv toga.) Biji je bojkotirala ceremoniju, jer ju je smatrala bogohulnom. Nakon što je čula da su novosti o toj sramoti, za koju se nadala da će proći neopažena, osvanule u novinama koje su svi mogli pročitati, postala je pomalo umno rastrojena. Letjela je po kući prikupljajući sve Pajijeve sitnice - njegove suvenire, odjeću, knjige, pa čak i prastare papuče koje je davno potajno dodirivala, započinjući time svoj dan. „Ako želi da mu tijelo izjedu crvi, ja nemam ništa protiv. Budući da je odbio da ga se kremira, najmanje što mogu učiniti jest da barem njegovim stvarima pružim ispravan pogreb." Šarmila ju je zamolila da poštedi barem njegove knjige, ali izgledalo je da je Biji naročito odlučna u svojoj namjeri da ne dopusti da išta izbjegne „pročišćavanju", kako je ona to rekla. „Sve ove godine trljao mi je nos svojim obrazovanjem — gle' kako je bio glup kada se zaboravio pobrinuti za svoju knjižnicu." Sa zida je skinula plaketu s uklesanim Nehruovim natpisom o štetnosti religije i dodala je na svoju hrpu. Ceremoniju spaljivanja izvela je koristeći pravu sandalovinu, pa je čak i platila bramanskog svećenika da izgovori molitve ispred mjesta kremiranja u Nigam Bodhu. Kasnije je inzistirala na tome da svi pročeprkamo po pepelu i skupimo komadiće pougljenjenih drangulija i hrptove knjiga koji nisu izgorjeli. Dala ih je odložiti u tradicionalne zemljane ćupove pokrivene crvenom tkaninom - istog smo se toga poslijepodneva odvezli do Hardwara da ih predamo Gangesu. Biji je unajmila čamac da nas odveze do sredine rijeke, čuvajući ljubomorno ćup u svojem krilu dok je čamdžija veslao. Nije ponudila nikome od nas da s njom podijelimo izvršavanje toga zadatka, nego je sama istresla sadržaj ćupa u rijeku golom je rukom posegnula duboko u njega da izvuče i posljednji, tvrdoglavi komadić, a onda je bacila i ćup. Za razliku od kutije s Devovim ostacima, u ovoj se mješavini nalazilo malo pravoga pepela - većinom su to bili teži ostaci koji su pljesnuli u vodu, a osim njih nekolicina neizgorenih kožnatih komadića koji su neko vrijeme plutali po vodi. Zamislila sam hrptove knjiga iz Pajijeve knjižnice koji su postali dijelom rijeke: od Shakespearea do Austenove, od Kiplinga do Tagorea. Divovska škola riba oslobođenih iz njihovih kovčega, jureći kroz vodu da Ganges pretvore u zeleni, zlatni i crveni. Možda bih i ja mogla otplivati oslobođena okova, sada kad Paji više nema vlast nada mnom. Promatrala sam Sarmilu kako se oprašta, mrmljajući kroz jecaje — zašto i ja nisam mogla osjetiti takvu bol? Roopa, koja je sjedila pokraj nje, naimjence je bolno jaukala i ispuštala dugačke, raskošne jecaje — ispružila je ruku prema vodi kao da se pokušava uhvatiti za Pajija prije no što ga proguta Ganges. Još sam jednom pokušala u svojem srcu pokrenuti žaljenje, ali sve što sam uspjela prizvati bilo je olakšanje.
A onda sam ponovno pomislila na crvene i zelene i zlatne ribice. Zamislila sam ih kako plivaju kroz udoline i kanjone, pokraj gradova i sela, preko širokih nizina Gangesa. Šire svoje znanje kroz vodu, učenje koje je Paji godinama tako predano prikupljao, dok ne stignu u otvoreno more. Kod kuće smo otvorile pisma koja je Paji ostavio kod svojega odvjetnika za svaku od svojih triju kćeri. Iako mi je ostavio velikodušan iznos novca za tvoje obrazovanje, stan u Bombayu prepisao je na tvoje ime, Ace, a ne na moje. Umjesto da me povrijedi njegov propust, ideja me pogodila kao da je gotovo starinska, osebujna i čudnovata — Paji se brinuo zbog opasnosti da svojom ponovnom udajom zatražim pravo na to vlasništvo. Biti roditelj znači biti kriv, napisao je. Sjeti se toga, ako dođeš u iskušenje da me osuđuješ. Možda ćeš jednoga dana to shvatiti i oprosti mi ako misliš da sam odigrao preveliku ulogu u oblikovanju tvoje sudbine. Način njegova izražavanja s godinama nije izgubio ništa od svoje ljepote. Sjećam se kako je svojom rukom obuhvaćao moju kada mi je pomagao vježbati pisanje. „O olovci moraš razmišljati kao o produžetku svojega tijela - tek će tada tinta glatko teći kroz vršak olovke." Preklopila sam Pajijevo pismo, stavila ga u kuvertu i spremila u svoj kovčeg. „Bi li te ubilo da malo plačeš?" pitala je Roopa za večerom. „Čak i ako nisi baš toliko voljela Pajija, zar si zaboravila da si ipak njegova kći?" Pogledala sam je. Oči su joj bile žarko crvene — na obrazima je ponosito nosila tragove tuge - na mjestima gdje su se potočići suza sušili jedan preko drugoga. „Ili još uvijek misliš da je Paji za sve kriv? — jadna Meera, koja uvijek hoda uokolo govoreći da je nikada nije dovoljno volio, da nikada nije bila njegova miljenica. Pretpostavljam da se sada osjećaš bolje, sa svim dokazima koje ti je danas pružio." Govorila je o Pajijevoj oporuci. Roopino se lice snuždilo kada je shvatila da je iznos spomenut u pismu namijenjenom njoj tek nešto veći od onoga što je Paji ostavio Šarmili ili meni. Ustala je sa svojega stolca, vidljivo potresena, kada je odvjetnik objavio da je većina novca otišla nekoj sumnjivoj znanstvenoj organizaciji sa sjedištem u Madrasu, čija je svrha bila razbiti lažan mit o čudima religije. „Oni su ti koji razotkrivaju filmske trikove i koji se poredaju pokraj bazena kada neki sveti čovjek objavi da može hodati po vodi. Vaš otac traži od njih da iskoriste njegov novac kako bi se obrušili i na samoga Sai Babu." Roopa se, što joj služi na čast, brzo uspjela pribrati, pa čak i sakriti svoje razočaranje pred odvjetnikom koji je, na njezino delikatno ispipavanje, rekao da ne bi imalo smisla pokušati osporiti Pajijevu oporuku. „To vam samo pokazuje, kako je to velik čovjek bio", uspjela je istisnuti iz sebe. No sada se oslobodila svakog sustezanja. Želja za krvlju bila joj je ispisana po cijelom licu. „Sigurno ste bile u iskušenju da prebrojite sve što ti je Paji ostavio i da se time tješiš. No ja znam da nisi tako blesava, Meera, pa da njegovo poštenje zamijeniš za ljubav. Svi znamo za koga je u sebi najviše mario - bilo bi teško, čak i tebi, da se zavaravaš po tome pitanju. A što se tiče novca, koju si mu mogućnost, uopće, ostavila? Sve te godine krivnje koju si mu natovarila na ramena, svi ti trenuci u kojima si ga posramljivala i navodila da pomisli da te nije dovoljno volio. Ne mogu
ni zamisliti koliko se opterećeno osjećao, koliko si ga izmučila. Čudo je što nije mislio da ti mora ostaviti cijelu svoju imovinu." Šarmila je, sjedeći blijeda kao krpa za stolom, htjela nešto reći, ali ja sam položila svoju ruku preko njezine. „Ovo će te možda šokirati, Roopa, ali ne razmišljaju svi samo o Pajijevu novcu. Zbog toga su iz tebe izašle sve ove ružne riječi, zar ne? Možda bismo ovaj razgovor trebale ostaviti za sutra, prije no što kažeš nešto što bi mogla požaliti." No Roopa se previše zahuktala, a da bi mogla prestati. „Ne radi se samo o njemu, Meera, zar ne? Napravila si pravu karijeru od toga da u ljudima izazivaš osjećaj krivnje zbog toga što te nisu dovoljno voljeli. Čak ni ja nisam bila imuna na to. Kada samo pomislim na one dane kada si upoznala Deva - kako si ga, uopće, navela da se oženi tobom? Nema sumnje da je platio za to — jadni, dragi čovjek - i ne samo on - svi mi plaćamo cijenu, u obliku Pajijeve oporuke. Prođe me jeza kada pomislim kakav si pakao sada sigurno priredila sirotom Ašvinu." Kada sam čula tvoje ime, nisam mogla, a da ponovno ne zagrizem Roopin mamac. „Ti znaš da Ašvin nema veze s ovime, pa nemoj izgovarati njegovo ime. A što se tiče oporuke, već sam ti rekla da mi do toga nije stalo. Ako je itko pohlepan, onda si to ti, Roopa — pohlepna za Pajijem, pohlepna za Biji, pohlepna za Devom. Kad god vidiš da od ikoga dobivam i najmanji izraz ljubavi ili pažnje ili sreće, uvijek ga pokušavaš ukrasti. Uvijek sam se pitala kako bilo tko može biti tako ljubomoran i što sam učinila da zaslužujem takvo ponašanje i radi li se samo o tvojoj nesigurnosti. No sada shvaćam da si ti ne možeš pomoći, da si ti jednostavno rođena s tom zloćom." Roopa je proizvela zvuk koji je bio nešto između smijeha i režanja. „Vidite? O tome ja govorim. Ja sam zla, ja sam protiv Meere, ja sam joj učinila nažao, baš kao i svi ostali. Hajde, okrivi me, istresi pred mene sve svoje probleme koje sam ti izazvala svojom mržnjom. Ubila si Deva i otjerala sirotog Ašvina u hostel — sada kad više nema ni Pajija, koga još možeš okriviti? Meni ne smeta - od sada pa nadalje, ja ti mogu biti žrtva koju ćeš bičevati. Svaki put kada ti u životu nešto pode po zlu, ja ću biti tu da preuzmem krivnju. No istina je da postoji samo jedna osoba koja je odgovorna za sve, a to si ti, Meera. Cijelo si vrijeme samo ti bila kriva, nitko drugi. Svi ti trenuci u kojima si bila gruba, drska i bezobrazna, sve osobe koje si potjerala iz svojega života." „Da, samo ti kaži sve što misliš, Roopa - predobro te poznajem, a da bih marila za to. Ti si zla i ti si sebična još od kada si se rodila i ne postoji nijedan dublji razlog za tvoju zloću - a što je još gore, nikada se nećeš promijeniti. I Paji je sigurno vidio tu ružnoću - misliš li da si uspjela to sakriti od njega? Možda te zato više nije volio toliko kao prije — zašto bi, inače, napisao oporuku na način na koji je to učinio?" Roopa je briznula u plač i ustala sa stolca. Ovoga su puta suze u njezinim očima bile od ljutnje, a ne tuge. „Moj Paji je mrtav. Oslobodila si ga se. Sada otiđi i nemoj više izgovoriti njegovo ime. Nemoj se nikada više pretvarati da govoriš u njegovo ime. Otiđi i izvedi neke briljantne promjene u svojem životu. Novac koji si uspjela iscijediti - potroši ga kako želiš. A jednom kada se preobraziš, kada se pojaviš slobodna kao leptir, svakako nam piši o toj svojoj predivnoj sreći."
TRIDESET I ŠESTO POGLAVLJE
Iako nikada nisam svjesno sanjarila o Pajijevoj smrti, u nekom zakutku mojega mozga uvijek se nalazila pomisao o tome da će to, kada se dogodi, biti neka vrsta oslobođenja, bijeg od njegova nadzora, oslobođenje iz življenja na koje me osudio. Sada kada sam opet bila u Bombayu, nije mi bilo jasno na koji će se to način sada promijeniti moj život. Na koji ću način uživati u svojoj slobodi? Koje ću briljantne korake poduzeti da se ponovno usrećim, kako me Roopa izazvala? Je li bila u pravu kada je rekla da mi je Paji samo bio izgovor? Netko prikladan na koga sam mogla prebacivati krivnju za sve stvari koje se u mojem životu nisu odvijale kako treba? Jesam li ja, kako je ona tvrdila, bila jedina koju je trebalo okriviti? Pokušala sam se utješiti razmišljanjem o svim onim situacijama u kojima je Paji izmijenio tijek mojega života, ali Roopine su uznemirujuće optužbe ostale lebdjeti u zraku. Još uvijek me dezorijentirao razorni osjećaj gubitka koji je već bio prisutan u meni zbog tvojega odlaska. Pajijeva je smrt učinila da se osjećam dvostruko neusidrena, kao da mi je oteto posljednje preostalo uporište. Nikada ranije nisam razmišljala o njemu na taj način, nikada ga nisam zamišljala kao stabilizirajući faktor u svojem životu, kao silu protiv koje sam uvijek reagirala. Pomisao da ću sada morati sasvim sama upravljati svojim životom učinila je da potonem u malodušnost. Počela sam besciljno lutati ulicama. Katkad, dok sam tako lutala, pokušala sam zamisliti kako me Paji slijedi. Kako povremeno baca pogled na svoj ručni sat i zbraja minute i sate koje sam profućkala. Možda bi odmahnuo glavom i podsjetio me na knjige koje sam umjesto toga mogla pročitati, na ciljeve koje sam mogla dostići, akademske razine koje sam mogla osvojiti. Meera, Meera, Meera. Jesi li ikada razmišljala o tome koliko si života profućkala? No nitko me nije slijedio — Pajija više nije bilo, podsjetila sam se. To je na mene imalo čudan učinak - to dvostruko žalovanje — osjećala sam se više obudovjelom nego kada je umro Dev. Katkad zamišljam da sam mrav u nekakvom kozmičkom eksperimentu, osmišljenom da se ispita moja sposobnost unošenja smisla u stvari koje su mi se događale. Na jednoj od tih mojih bezglavih šetnji prvi sam put počela razmišljati o ideji dovršenja. Upravo sam prešla most kod Chowpattija i ugledala mali vrt iza tračnica postaje kraj Charni Roada. Nikada nije bio pun ljudi, jer je ležao skriven od glavne staze, a ljudi koji su žurili na postaju ili s nje jedva da su bili svjesni njegova postojanja. U sredini parka nalazio se šumarak pernatih palmi, okružen s nekoliko grmova hibiskusa i nara, za koje se činilo da cvatu cijele godine. Posebno sam voljela ugao na kojem je rasla paprat — način na koji su se mladice gnijezdile medu svojim roditeljima, ukovrčanih glavica prema stapki, poput usnulih ptica. No danas mi je pogled privukao sam rub vrta, gdje je stajalo izrezbareno drvo banane. Umjesto zdravoga primjerka koji je posljednji put tako veseo cvao da sam iznenađeno promatrala nešto jedva živo — požutjele listove koji su se slabašno
izdizali iz smežuranog stabla. Izgledalo je nevjerojatno da se takva promjena mogla dogoditi u samo nekoliko tjedana - je li drvo jednostavno odlučilo uginuti kada je ispunilo svrhu svojega življenja? Da je sve ostalo samo na tome, možda ne bih od toga napravila takvo pitanje. No tada sam počela primjećivati i ostale stvari. Uveli, narančasti cvijet drveta gulmohar razasut po cijeloj stazi. Vanjski sloj stapki paprati, sasušenih, u kontrastu s jedrim, unutrašnjim stapkama koje se pripremaju da se odmotaju uvis. Lišće koje nosi povjetarac, otpali plodovi i sjemenke koji se polagano pretvaraju u prašinu. I najdirljivije od svega: mala, bijela ptica — ne grlica, ni vrabac, nego vrsta za koju se ne sjećam da sam je ranije vidjela - koja se odmara na postelji od canna ljiljana. Isprva sam pomislila da spava, ali onda sam primijetila mrava koji gmiže preko njezina sitna, žuta kljuna. Perje joj je bilo glatko i neuprljano, još uvijek sjajno — ta ptica, vidjela sam to, nije bila ni stara, ni bolesna. Okrenula sam je stapkom jednoga lista nije bilo vidljivo što joj se dogodilo, nikakva traga ozljedi. Kao da se posljednji put spustila s neba i zaključila da nema razloga da ponovno poleti. Razmišljala sam o toj ptici cijelim putem kući — zamišljala način na koji je mogla izvesti tako savršenu smrt. Je li provela cijelo ljeto nesući pjegava jaja u svoje gnijezdo, a kada su se ptići izlegli brinući se o njima? Je li ovo mjesto na koje je došla kada je vidjela da su svi narasli i odletjeli — je li se osjetila toliko ispunjenom da je izgledalo potpuno prirodno okončati svoje zemaljsko postojanje? Nije li to ono što čine šumske životinje - pronađu skrovito mjesto na kojem se sklupčaju i uginu kada iscrpe svoju korisnost? A riba o kojoj sam ti nekoć čitala - losos, je li tako? - vraćaju se na mjesto na kojem su rođeni kako bi položili ikru i uginuli? Idućih sam nekoliko dana bila obuzeta tom idejom o dovršenju. Sjetila bih se toga svaki put kada bih ugledala cvijet u vazi koji je uvenuo ili uginulu pčelu na prozorskom okviru. Bih li ja trebala biti mudra poput tih organizama? Znati da ne smijem izazivati red u svemiru? Ne bi li bilo ludo tvrdoglavo ustrajati nakon što je moj posao na ovome planetu obavljen? I koji bi to posao mogao biti, Ašvine, osim da te odgojim, njegujem dok ne odrasteš? Ti si bio ono što je davalo smisao mojem životu, ljepilo koje je njegove komadiće držalo na okupu. Ti si razlog zbog kojega sam upoznala Deva i došla u Bombay, razlog godinama koje sam proživjela kako bih te odgojila nakon što je on umro. Možda je sve što se dogodilo imalo svrhu - čak i ono što se dogodilo da nas razdvoji. Nisi li se sada dovoljno dobro smjestio u svojem internatu - daleko od mene, daleko od Aryje, izvan dosega zla? A sada kad je Paji ostavio i više no dovoljno novca da te školujem, nije li ti osiguran gladak ulazak u svijet odraslih? Što sam više razmišljala o tome, to mi je bilo jasnije da je moj posao obavljen. Dokazi za to bili su vidljivi svaki put kada sam pogledala tvoje fotografije. Evo te kao malog dječačića koji je tek prohodao, Dev i ja držimo te za ruke, dok ti pokušavaš ostati u stojećem položaju. Tu sjediš u svojim dugačkim, marinsko plavim hlačama nakon što je Dev preminuo, s blijedim osmijehom koji si pokazao samo za ljubav svoje mame. Čak i na fotografiji koju je slikala Zaida prošlog travnja u tvojem je pogledu bilo ranjivosti, nježnosti u načinu na koji je tvoja glava okrenuta prema meni. Ali onda dolaze dvije slike koji si poslao iz Sanwara. Na prvoj si pozirao s još tri dječaka - najviše mi je privuklo pozornost da je tvoj osmijeh bio jednako bezbrižan kao i njihov. Druga me fotografija, slikana za potrebe izdavanja osobne iskaznice, još
više zapanjila — odjeven si u novi kaputić školske uniforme, a ja na tvojem licu po prvi put vidim prkosnu samouvjerenost. Može li me u životu očekivati još nešto osim tebe, još neka svrha koju nisam istražila? Paji bi, naravno, eksplodirao na takvo pitanje — bjesnio bi govoreći o dugačkome popisu ciljeva koje tek trebam ostvariti. No njega više nije bilo, njegova pisma više ne stižu kako bi me mučila - koje je bilo značenje trenutka njegove smrti? Nije li to bila posljednja potvrda koju sam trebala, posljednji podsjetnik da je moj zadatak obavljen? Pao mi je na pamet pepeo u koji se pretvorila njegova knjižnica — zamislila sam se kako plutam zajedno s njim niz Ganges. Jutro nakon putovanja u Hardwar da obavimo obred uranjanja posljednji sam put otišla u Pajijevu knjižnicu. Bilo je čudno vidjeti svu tu prazninu kako zijeva s polica na kojima su nekada stajale knjige, ogoljele zidove, čisti stol. Pretražila sam ladice, no i one su sve bile prazne. A onda sam, vrativši se ponovno na najdonju ladicu, pronašla nešto što je promaklo Biji — malu knjižicu poezije na urduu koju je Paji toliko volio. Brzo sam je skrila u svoju torbicu - bit će to moja posljednja uspomena na mojega oca, koju neću podijeliti sa svojim sestrama. Sada sam izvukla tu knjižicu da vidim mogu li unutra pronaći kakve Pajijeve upute. Način na koji sam otkrila knjigu, stihovi koje je Paji podcrtao, uvjerili su me da unutra leži neka skrivena poruka za mene. Većina je pjesama pričala o žaru i žudnji, pjesme pjesnika kao što su Ghalib i Dard i Mir. Ruže su cvale, a onda se pretvarale u prašinu, slavuji su plakali krvavim suzama, izlivene su rijeke vina kako bi isprale nasilje ljubavi. Zastala sam nad svakom podcrtanom kiticom, proučavajući neke vrlo dugo, pitajući se jesam li otkrila što mi je Paji odabrao. No sve su mi bile nedokučive. Baš sam htjela odustati od te knjige, kada mi je pogled zapeo na posljednjoj pjesmi u posljednjem odjeljku, koju je napisao Sauda. Koliko dugo, koliko dugo ćeš ostati na ovome svijetu, I potucati se poput lutalice od ulice do ulice? Danas želiš živjeti do kraja vremena, No čak i tada, koliko ćeš dugo, koliko ćeš dugo trajati? U trenutku sam se sva naježila. Nije li to bila upravo ona potvrda koju sam tražila? Podsjetnik da je moja sudbina neodoljivo povezana s Pajijevom, podsjetnik koji se poziva na biološku vezu? Činjenica da stihovi nisu bili podcrtani, da Paji nije uspio navesti samoga sebe da ih obilježi, učinila ih je još privlačnijima. Odabrao je taj šifrirani način da prenese poruku, onu za koju je znao da je namijenjena baš meni, ali koju nije imao srca označiti olovkom. Imala sam njegov blagoslov, stihovi su me uvjerili da sam ispravno protumačila značenje njegove smrti. Iznenada je, s tim komadićem koji je sjeo na svoje mjesto, moj život postao potpun, iscrtana je karta moje budućnosti. Počeo je nestajati osjećaj besciljnosti; nestala je dezorijentacija koja me gušila. Još nisam počela razmišljati o tome kamo će me odvesti taj način razmišljanja, niti sam artikulirala odluku do koje će me ono dovesti. Bila sam kao umjetnik koji je odložio na stranu napola dovršenu sliku ili kao pisac koji je čekao da se oblikuje zaplet njegove knjige - to će biti posljednje veliko djelo, koje neću impulzivno požurivati. Zaida je primijetila promjenu mojega raspoloženja. „Što se događa?" upitala je. „Ovih se dana smješkaš kao da skrivaš neku tajnu." Znala sam da joj ne smijem ni
nagovijestiti o čemu razmišljam, pa sam se pretvarala da nema objašnjenja za moje novootkriveno veselje. Jedina osoba za koju sam znala da pred njom mogu slobodno govoriti bila je Sandhya. Stigla je jedne noći dok sam razmišljajući ležala u krevetu. Koliko dugo, koliko dugo ćeš ostati, pjevušila je, i potucati se poput lutalice od ulice do ulice? Rekla mi je da je Sauda bio jako poznat u Lahoreu. „Trebale su mi godine da shvatim da više nemam nikakvu svrhu, didi. Ti imaš sreće, ti se ne motaš uokolo beskorisna." Počela je redovito dolaziti, držeći me za ruku ili gladeći me po obrazu, sklupčavši se pokraj mene, pokrivši naša tijela plahtom. „To je jednako jednostavno kao i kad izađeš iz autobusa na svojoj postaji — ja ću biti tamo da ti, kada doputuješ, pomognem nositi torbe." Namirisala sam slatki, biljni miris njezine kože, pogledala u njezino čisto, neokaljano lice, opazila empatiju u njezinim očima. „Stvari o kojima se brineš na kraju, zapravo, nisu važne — kada se to jednom dogodi, svi ti osjećaji jako brzo prođu." Katkad je njezin glas poprimao zabavni, mameći ton. „Ti znaš tko je još tamo, zar ne, čak i ako neko vrijeme nisi razmišljala o njemu, o tvojem Devu? Nije te zaboravio, didi, pita za tebe svakoga jutra — zanima ga što osjećaš, koliko će još dugo čekati. Kaže da se promijenio i da se ne brineš o tome kakav je bio ranije - kada ljudi dođu ovamo, ne ostaju isti." Posebno me tješila i umirivala svaki put kada sam pomislila na tebe, Ašvine. Kada sam se pitala kakav će učinak na tebe imati te vijesti, hoćeš li biti u stanju nastaviti bez mene. „On je poput sina kojega nisam imala, didi, pa znam kako se osjećaš. No moraš upamtiti da će on na kraju pronaći svoju sreću. Nemoj njegove potrebe miješati sa svojima - on je već snažniji no što misliš." Ona mi je došla pomoći kada sam postala neodlučnom u vezi planiranja oproštaja sa svima. Bojala sam se da li da čekam do nakon Divalija kako bih imala priliku da te ponovno vidim; možda, čak, i da odem u Delhi kako bih posjetila sve koji tamo žive. Sandhya me uvjerila da nema razloga da odgađam samo kako bih se osobno pozdravila sa svima. „Svi oni znaju da u svojem srcu čuvaš ljubav prema njima, Ašvin najviše. Iznenadit će te koliko će malo to biti bitno, didi — ono što je sada važno jest da ne izgubiš svoju silu zamaha." Jedne me noći Sandhya poljubila baš kada sam tonula u san. „Sada si spremna, didi", prošaptala je. „Vidim to na tvojem licu, osjećam u svojem srcu. Noćas ću se, dok budeš spavala, moliti za tebe — sljedeći ćemo se put vidjeti na onoj strani." Pokušala sam se pobuniti, ali mi je stavila prst na usta. „Samo to učini brzo, sjeti se da ne smiješ predugo čekati." Ujutro, kada sam se probudila, plahta pod kojom sam spavala ležala je pod mojim stopalima. S balkona se slijevalo svjetlo, a u zraku je lebdio jedva osjetni tračak parfema. Ustala sam iz kreveta i na prstima otišla u drugu sobu, kao da ću tamo otkriti Sandhyju koja spava. Sofa je bila prazna, jastučići su uredno ležali naslonjeni na rukohvate fotelja, u svojim ružičastim jastučnicama. Na podu blizu vrata ležale su novine, još uvijek preklopljene na tri dijela, nakon što su ubačene kroz prorez na vratima. Podignula sam ih. Na prednjoj je stranici pisalo kako je poplava poharala Bihar i Uttar Pradesh. Indija je protestirala protiv najnovije američke objave da će
Pakistanu prodati sedam borbenih zrakoplova F-16. Na muslimansku koloniju u Byculli nepoznati su napadači izveli napad, probovši nekoliko ljudi noževima. Indira Gandhi je u subotu ujutro na konferenciji znanstvenica trebala održati govor, a iste je te večeri na Chowpattiju trebalo biti održano okupljanje. Moj mozak jedva da je registrirao te naslove - tražila sam nešto drugo. Odjednom sam znala što je to. Otišla sam na treću stranicu, gdje su se nalazile zloslutnije novosti iz mjesne zajednice: tu se svakoga dana pojavljivao oglas klinike Gulani („abortus — siguran, jeftin, legalan"). Nisu me razočarali - tamo se, u drugom stupcu, nalazilo izvješće o mladoj ženi koja se ubila utapanjem u Mahim Creeku. A odmah do njega bila je vijest o prezrenom proscu koji se ubio bacivši se s terase na svojoj zgradi, melodramatskom dosjetljivošću, u okno za smeće. Tek sam kasnije shvatila, pretražujući poslijepodnevni Midday i naišavši na slične vijesti, na što je Sandhya mislila. Prihvatila sam ono što sam namjeravala učiniti, poduzela sam sljedeći korak. Ti članci koje sam ranije kukavički izbjegavala — nisam li već pokušavala pronaći najbolji način da si okončam život? Uzela sam iz ladice škarice za nokte i izrezala članak o usmrćivanju otrovom, a onda sam sjela ispred hrpe starih novina da i njih pretražim. Do kraja dana imala sam malu hrpu izrezaka o samoubojstvima i pokušajima samoubojstva. Većina se ljudi služila šačicom popularnih metoda, od kojih je svaka bila snažno povezana s određenim okolnostima. Studenti koji su pali na ispitima učinili su od toga poruku objesivši se. Izgledalo je da je samospaljivanje bila metoda koju su odabirale mladenke koje je zlostavljala svekrva, iako je gutanje metamfetamina bila popularna alternativa. Financijski su se problemi rješavali bacanjem pod auto ili vlak, a skakanje s visine i utapanje općenito je upućivalo na neuspješnu ljubavnu vezu. Nijedan od ovih načina nije se činio prikladnim za mene - ne toliko zbog mehanike samih smrti, već zbog opasnosti da mi se pripiše sličan motiv. Iako mi je bilo žao ljudi o kojima se radilo u tim člancima, njihovi su razlozi bili očitiji od mojih, njihovi su problemi bili svakodnevniji, prozaičniji. U mojem slučaju to ne bi bio jednostavni slučaj boli, razočaranja ili tuge - ja sam planirala okončati sa svojim životom jednostavno zato jer je to bilo nešto što sam nadrasla. Željela sam da to bude jasno, nakon što umrem; željela sam da ljudi u potpunosti shvate moje razloge, njihov vizionarski aspekt. Neko sam se vrijeme pitala bih li jednostavno mogla samu sebe natjerati da umrem. Otići jedne večeri u krevet i zapovjediti si da umrem u snu. No moj se mozak nikada tome nije pokorio. Bez obzira na to koliko moja volja bila jaka, bez obzira koliko sam si to oštro zapovjedila, uvijek bih se ujutro probudila. Razmišljala sam i o drugim metodama, koje nisu bile toliko upotrebljavane. Izgledalo mi je vrlo smireno popiti tablete za spavanje, ali nisam znala koliko bih ih morala popiti, niti gdje da pronađem ljekarnika koji bi mi ih htio prodati u većem broju. Metak kroz glavu bio bi brzo rješenje, ali u Bombayu bi još teže bilo nabaviti pištolj no tablete za spavanje. Čula sam za tehnike koje su bile više egzotične: kao, na primjer, stati jednom nogom u vodu i ubiti se električnom strujom, no nisam dovoljno dobro poznavala način na koji bih to izvela.
Pomogao mi je jedan stari, crno-bijeli holivudski film koji sam gledala na televiziji. Sjećam se prizora u kojem je junakinja (Koja je to bila? Ne Garbo, ne Bette Davis...) ušla u kadu punu vode i zarezala žile na zapešćima. Nagnula se unatrag i sklopila oči, voda je polagano postajala sve tamnije crvena i to je bilo sve. Istina, ja nisam imala kadu - možda bih se mogla poslužiti plastičnim koritom. Činjenica da gotovo nitko u Bombayu nije posjedovao kadu bila je jamstvo da bi ta metoda bila doista jedinstvena. U kupaonici su stajala ista ona plastična vjedra između kojih si stajao u svojem djetinjstvu i uživao u tome da te se naizmjence zaljeva vodom iz njih. Žuto više nije imalo ručku, a crveno je imalo napukli rub. Izgledalo je užasno neprikladno da se poslužim njima za svoj naum, pa sam otišla u Grant Road da kupim novo, sjajno vjedro: Pretpostavljala sam da bi plava boja bila prikladna za samoubojstvo, ali vjedro one veličine koja je meni bila potrebna imali su samo u zelenoj boji. Odlučila sam to učiniti za tjedan i pol. A onda sam, prisjetivši se Sandhyjina upozorenja neka požurim, pomaknula taj događaj na sljedeću nedjelju. Rekla sam raznosaču novina da odgodi isporuku tiskovina do nakon vikenda, a rekla sam i gangi da ne mora dolaziti sljedećih nekoliko dana. Otišla sam u Nana Chowk platiti telefonski račun i ostavila upute za tebe kako da unovčiš potpisane čekove koje sam ti poslala. Već je bio četvrtak, pa sam počela uobličavati načine na koje ću se pozdraviti sa svima. Napisala sam dugačko pismo Šarmili u kojem sam joj objasnila finese svoje odluke i zamolila je da se prema tebi, kada me više ne bude, ponaša kao prema svojem sinu. Zalijepila sam kuvertu, a onda se ponovno odlijepila da neke dijelove objašnjenja upotrijebim i u pismu Zaidi. Pokušala sam sastaviti nešto utješno i za Biji, ali sam, nakon nekoliko neuspješnih pokušaja, odustala od toga. Napisala sam Slatku poruku Hemi i nešto za Roopu što sam kasnije poderala, navodeći sve načine na koje mi je svojim ponašanjem učinila nažao. Biti roditelj znači biti kriv. Pismo tebi započela sam tom rečenicom iz Pajijeva oproštajnog pisma. U nedjelju sam se probudila u sedam ujutro. Raspravljala sam sama sa sobom da li da se potrudim i napravim nešto posebno s njom večer prije ili da te nazovem u hostel, što sam rijetko činila. No odlučila sam da to ne činim, držeći se Sandhyjina savjeta da odem tiho. Pokušala sam se zainteresirati za Indirino okupljanje na Chowpattiju i za demonstracije HRM-a protiv nje koje su ugušene lathijima i suzavcem. Osjetila sam se previše udaljenom od svega toga, a da bih čitala novine. Sjetila sam se da sam trebala otkazati i subotnje novine. Doma sam jela omlet s tostom, shvatila sam da će to biti posljednja jaja koja ću pojesti. Ta me pomisao nije uznemirila. Shvatila sam da hrana nikada nije glumila važnu ulogu u mojem životu — za razliku od mojega oca, na primjer, koji je sebe uvijek smatrao sladokuscem. I Dev je bio jako zainteresiran za kuhinju — bilo je jako neobično pronaći sličnosti između njega i Pajija. Dok sam se kupala, pažljivo sam nasapunala svoje međunožje - nisam željela da mrtvozornici, dok me budu pregledavali, osjete bilo kakav smrad. Odrezala sam nokte na rukama i nogama i počupala nekoliko dlačica s brade. Razmišljala sam o tome da odjenem sari, ali sam zaključila da je to previše službena odjeća, pa sam
umjesto toga odjenula salwar kameez. Impulzivno sam se okitila cijelim kompletom nakita - stavila sam dijamantne naušnice i ogrlicu, a na gležnjeve zlatne grivne koje mi je darovala Mataji prije no što smo otputovali u Bombay. Nakon toga sam skinula sve komade toga nakita i odložila ih ustranu - nisam željela da ih umrlja moja krv. Zamislila sam da taj čin izvedem u dnevnoj sobi, ali se ispostavilo da je veliko korito puno vode bilo preteško za pomaknuti. Zato sam na pod kupaonice prostrla ručnik i na njega položila tronožac iz kuhinje. Otključala sam ulazna vrata - rekla sam Zaidi da ću trebati pomoć oko pražnjenja kuhinjskih ormarića i da dođe oko podneva, bez kucanja. Osjećala sam krivnju što sam odabrala nju za osobu koja će me pronaći, ali nisam se mogla sjetiti nikoga drugoga. Prije no što sam se vratila u kupaonicu, odložila sam na pod sva pisma koja sam napisala, a ono adresirano na Zaidu stavila sam na vrh. Sjela sam na stolac i zagledala se u korito. Stranice su lizali sitni valići. U sredini sam vidjela svoj treperavi odraz, a iza moje glave žarulju koja je visjela sa stropa. Iznenadilo me koliko sam se osjećala smirenom, kao da mi je um ispražnjen od svih emocija. Ušla sam u to stanje barem prije jednog dana, obavivši sve pripreme za svoju smrt usredotočenim automatizmom. Možda su svi samoubojice osjećali tu ravnodušnost, koju je valjda pokretao mozak kako bi mogli dovršiti svoj zadatak. Ne bi bilo mudro da oklijevam - možda se negdje u meni nalazi skriveni rezervoar žaljenja koji samo čeka da iz njega procuri. Ogolila sam zapešća nad koritom i uzela kuhinjski nož. Kako je to bilo izvedeno u onome filmu? Je li osoba držala zapešća pod vodom, kao da podrezuje peteljke cvijeća u buketu? I što s krvi - da li da ispraznim korito do polovice kako bih napravila mjesta za tekućinu koja će u njega iscuriti? Ionako nisam do kraja razumjela svrhu te vode. Je li ona imala samo estetsku funkciju - oblaci krvi koji se kao u filmu miješaju s njom? Ili je to bilo nešto što je doista bilo potrebno voda koja ulazi kroz porezotinu kako bi nadomjestila krv koja je istekla iz vena? Ispalo je da je nož veći kamen spoticanja. S tom sam oštricom rezala meso i gulila ribi kožu - izgledalo je banalno obaviti njime tako važan zadatak. Nožić za guljenje jabuka i krumpira bio je jednako običan, a druge radilice koje su zveckale po kuhinjskoj ladici bile su previše tupe. Naravno, mogla sam se poslužiti britvicom nisu li ih ionako preporučivali za zapešća? Ustala sam da uzmem Devovu kutiju s brijaćim priborom, onu koju si ti sklonio na sigurno. U kutiji je preostala samo jedna oštrica koja je već ležala u držaču. Shvatila sam da se s njom nisam mogla poslužiti — to je bila ista oštrica s kojom se obrijao Arya, prije svih tih Divalija. A onda sam se sjetila da si ti kupio dodatni komplet britvica i spremio ih pokraj svojeg elektroničkog seta, da njima režeš žice. Taj je set sada bio s tobom u Sanawaru, ali sam u tvojem ormariću pronašla još jedan paketić neupotrijebljenih oštrica. Izvadila sam jednu iz kutijice. Na crnom, papirnatom omotu bila je crvenom i srebrnom bojom ispisana riječ Wilkinson, a ispod nje se nalazio logotip u obliku dvaju ukrižanih mačeva. Kada sam htjela vratiti u ormarić sve stvari koje sam izvadila iz njega, ugledala sam rupčiće, uredno složene na hrpu, kako leže na udaljenom kraju police. Nikada ti ih nisam poslala. Pokraj njih je ležalo još tvoje odjeće — dvije majice koje si ostavio, plave hlače koje ti se nisu sviđale i gornji dio pidžame koji ti nikada nije pristajao.
Bila sam u iskušenju da ih prislonim uz lice i duboko udahnem, kako bih vidjela mogu li osjetiti tvoj miris. No suzdržala sam se od toga — čekalo me korito i zadatak koji sam morala obaviti. Zatvorila sam vrata ormarića, ali bilo je prekasno. Odjednom me preplavio osjećaj žaljenja — ne zbog onoga što sam kanila učiniti, već zbog mjesta na kojemu sam to planirala. Ubit ću se u domu u kojemu si odrastao, u istom stanu koji ti je Paji ostavio svojom oporukom. Kako ćeš uspjeti ikada više provesti noć u njemu? Hoćeš li ikada prevladati prizor u kojem mrtva ležim na podu, hoće li vjedra krvi u tvojim noćnim morama prskati po zidovima kupaonice? Počela sam se osjećati jako klaustrofobično. Nisam to mogla učiniti ili, barem, ne ovdje - ono što mi je u tome trenutku trebalo bio je svježi zrak. Odložila sam oštricu natrag u ormarić, vjedra su neokrvavljena ostala u kupaonici, a ja sam sišla niza stube. Kao i uvijek, moja su me lutanja odvela na Chowpatty. Bilo je rano, pa još nije bilo gužve, iako je bio vikend. Tezge s kulfijem i voćem bile su zatvorene, kolica na kojima se prodavao chaat bila su uredno pokrivena šatorskim platnom i omotana užadi. Hodala sam plažom između kaveza koji su štitili nježne, mlade sadnice drveća posađene u pijesak. Na rubu plaže kraj Wilson Collegea bila je rastavljena prozračna platforma napravljena od trupaca i bambusovih štapova. Bit će da je Indira Gandhi ovdje prošle večeri održala govor - s pozornice se uzdizao njezin portret do ramena nacrtan na izrezanoj dasci. Primijetila sam da su promijeniti veličinu njezinih portreta od vremena Izvanrednih mjera, kada se pojavljivala na daskama i plakatima dva ili tri puta većima od ovih danas. No na tim slikama ona nije ostarjela —još uvijek je imala isti, čio osmijeh, istu mladenačku odlučnost u očima. Iznad čela potezao se šokantno bijeli pramen kose, koji je poput munje tekao prema zatiljku. Prišla sam bliže pozornici, očekujući da će me netko zauustaviti, ali nitko me nije primjećivao. Svi su radnici okružili Indiru, privršćavajući užad za stražnji dio njezine slike. Primijetila sam da su neke manje slike već odložili na pod. Naslonjena na bambusove štapove ležala je Sanjayeva slika u punoj veličini, slika sina koji je bio odgajan da postane njezin nasljednik, onaj koji je prije godinu i pol poginuo izvodeći vratolomije zrakoplovom. Sjećam se da su ljudi odahnuli na vijest o njegovoj smrti, šapćući o tome kako je zemlja sretna, jer je izbjegla njegovu tiraniju. Bilo je i glasina o tome kako je vladao svojom majkom, kako je njihova veza bila neprirodno snažna, kako je bila toliko očarana njime da je, čak i prije Izvanrednih mjera, ugađala i popušatala i najbezobraznijim od njegovih mušica. Zamislila sam njegovo tijelo, raskomadano i uništeno kada je ona stigla na mjesto nesreće. Sto joj je prolazilo kroz glavu tijekom očajničke vožnje do bolnice — nije li trebala znati da je već mrtav? Na televiziji su prenosili pogrebnu povorku, dok je sljedećeg dana sporo napredovala kroz usijane ulice Delhija. Ona je sjedila u otvorenom kamionu, pokaj tijela svojega sina, a naciju su od njezine boli dijelile samo sunčane naočale koje je držala na nosu. Kako je izdržala? Kako je uspjela prikupiti krhotine svoje duše i nastaviti biti premijerka - beskrajni intervjui i beznačajni govori, kruženje po bolnicama i tvornicama koje je sada značilo čak i manje nego ranije? Njezin sin nije, poput tebe, nekamo otišao - ona je promatrala kako vatra posmrtne lomače proždire njegovo
tijelo. Mogla sam zamisliti Pajija kako je ponovno ističe kao primjer - nedostižan standard čak i u situacijama podnošanja boli. Radnici su počeli spuštati svoj teret s pozornice. Indira je polagano sišla - poput boginje koja se spušta na zemlju - bijeli rub njezina sarija, zelene mrljice u očima koje su joj davale vizionarski izraz u očima. Kad se postolje spustilo na tlo, njome je prešao drhtaj, poput valova - malo se nagnula prema štapovima iza sebe. Zurila sam gore u nju - vrh moje glave dopirao je tek do njezine brade. Sada se činila manje ranjivom - na putu prema dolje preobrazila se iz ucviljene majke u nepobjedivu predvodnicu. Sada kada je Indira bila na tlu, pitala sam se koji će vođa sići sljedeći. Možda Nehru, ljuljajući se naprijed-natrag, licem se naginjući nad vodu, dok stopalima para nebo. Ili moj stari prijatelj Gandhiji kojega okreću amo-tamo i otkrivaju dasku na kojoj je naslikan, sletivši mekano na pijesak poput mačke. No radnici su već skidali platnenu pozadinu pozornice - nitko više nije preostao na njoj. Izgledalo je kao da Indira kaže: Ja ću ti pokazati način. Nema razloga da razmišljaš o ikome drugome, osim o meni. Njezin je pogled bio odlučan, a brada i nos uzdignuti prema nebu. Je li bilo važno što su u njoj bili sadržani i svi drugi? Je li bilo važno tko je došao na vlast, a tko otišao? Na trenutak sam zamislila sve vode iz prošlosti, zajedno s onima koji su tek trebali doći u idućim desetljećima. Mogli su zamijeniti Indirinu sliku, bilo tko od njih, a ja svejedno ne bih marila. Povijest više nije bila važna, kao ni budućnost — sve što je bilo važno u minutama koje su mi preostale bila je veza s tobom. Prehodala sam pijesak dok nisam osjetila da je vlažan među mojim nožnim prstima. Još je uvijek bilo previše rano za horde djece koje će poslijepodne preplaviti plažu. Podalje se nalazila skupina hodočasnika koja je moru, u smjeru Walkeshwara, prinosila žrtvu u obliku kokosa, no plaža je inače bila gotovo pusta. Nisam čekala da valovi dođu i namame me u vodu, nisam čekala poziv boginje mora. Razlog zbog kojega sam bila ovdje bio je jasan - izgledalo je glupo brinuti se zbog toga kakvu će poruku odaslati moje utapanje (Je li se ubila zbog neuzvraćene ljubavi? Financijskih problema?). Izula sam svoje chappale i pažljivo ih položila na suhi dio plaže. Možda će ih pronaći i darovati nekom siromašku koji će ih moći nositi. Neko sam vrijeme osjetila samo kljuckanje mokrog pijeska pod svojim nogama. A onda je prvi val okružio moje gležnjeve. Voda je bila toplija no što sam očekivala. Podignuo se mali, pjenušavi vir i ščepao moj kameez. Val se povukao, a ja sam, uzmičući, ostavila tragove u pijesku. Došao je još jedan i oplakao mi listove. Osjetila sam kako me taj prijateljski vuče dok sam ulazila dublje u vodu, pokušavajući me ohrabriti. No odbila sam da me se požuruje i ostala sam stajati na mjestu, zagledana u obzor. Biti roditelj znači biti kriv. To su Pajijeve riječi, posljednje koje mi je napisao. U mislima sam vidjela poruku koju sam ja ostavila tebi; moje misli ispisane plavom tintom na običnom papiru s crtama istrganim iz bilježnice. Stranica pažljivo preklopljena, omotnica izravnata i zapečaćena, a dok sam je naslovljavala na tebe, shvaćanje da je to možda posljednji put da ispisujem tvoje ime.
Uvijek sam se pokušavala usredotočiti na tvoju sreću, Ašvine, i bila sam zahvalna za mrvice koje su pale pred mene. Sigurna sam da sam mogla učiniti i bolje - oprosti mi za trenutke u kojima sam možda zastranila. Hoće li Zaida sačuvati pismo da ti ga osobno uruči? Hoće li te posjesti za kuhinjski stol i ostaviti te da pročitaš u miru, sam? Kako ćeš reagirati dok te budu preplavljivale uspomene na tvoju majku? Ne možeš zamisliti što sam proživjela prije negoli si ti začet. Koliko se moj život promijenio kada si se ti rodio. Kako sam duboko cijenila svaku minutu koju sam provela s tobom, kakvo sam ispunjenje osjetila voleći te. Uvijek ću ti biti dužna za sve godine radosti koje si mi podario. Nadošao je cijeli niz valova da me ponovno povuku. Bili su uglađeni, taktični, nesvjesni poziva koji su mi uputili, podižući se tek do mojih koljena. Ostavili su za sobom pijesak u naborima mojih salwara i, nježno se kotrljajući, glatke oblutke koji su se zaigrano prebacivali preko mojih stopala. Okrenula sam se da pogledam iza sebe. Indira je sada bila manje nametljiva, ali izgledalo je kao da me njezin pogled i dalje slijedi. Iza nje grad se uzdizao poput božanskoga bića, a njegove su zgrade bile glave uperene u mojemu smjeru. Postojano su me pozdravljale, kao da razmišljaju o sudbini koju sam si namijenila, pokušavajući odlučiti da li da se umiješaju. Biti roditelj znači biti kriv. Dio koji je Paji izostavio glasio je da biti dijete znači biti poharan tom krivnjom. I ti sebi oprosti, Ašvine, za sve što misliš da si učinio. Sjeti se da ja samo želim da budeš sretan — razmišljaj o tome kao o mojoj oporuci i mojoj posljednjoj želji. Ušetala sam dublje, dok mi se voda nije podigla do struka. Valovi su još uvijek bili puni poštovanja, nije bilo vrtložnog nadiranja, ali sada sam osjetila pritisak na sredinu svojega tijela, svaki put kada bi navrli ili se otkotrljali. Mogla sam zamisliti kako me odvlače, najprije razigrano, a onda oštro i bezosjećajno, kada su sigurni da sam im u vlasti. Mislim da ti nikada ne bih mogla do kraja objasniti zašto je ovo najbolji način da se stvari dovrše. Pokušala sam to učiniti, mnogo sam puta preobličavala to pismo, ali još si uvijek premlad da shvatiš. Kako da izrazim svoju svjesnost činjenice da sam nadživjela svoju korisnost? Mišljenje da sam ispunila sve ciljeve namijenjene mojem životu? Još sam se jedanput zagledala iza sebe. Sada više nisam mogla razaznati izraz Indirina lica — iznenada je izgledala udaljenija no što je doista mogla biti. Izgledalo je kao da su zgrade iza nje izgubile interes za mene. Njihova je čvrstoća blijedila, njihova su pročelja počela blijedjeti. Kao da je i sam grad zaključio da više nije odgovoran za mene, da sam prešla u nadležnost mora. Želim da nikada ne zaboraviš da nisi ti kriv za sve ono što se dogodilo. Želim da mi dokažeš da ti nisam nanijela zlo, da ipak nisam sve uništila. Znam da ćeš biti izvrstan sudent, da ćeš se izdići u svemu što odlučiš napraviti. Želim ti da imaš sretan brak, da nadeš nekoga tko će te voljeti i kome ćeš ti uzvratiti tu ljubav. Obećaj mi to, Ašvine, i time ćeš mi dati blagoslov da mirno odem. Sada je bilo važno samo more. Uskoro će se podignuti još više i zagrliti me. Odignut će me od tla i ja ga više neću moći dotaknuti stopalima. Neću ni pokušavati - prerast ću tu potrebu. Oko mene će se nalaziti samo valovi zapjenjenih glava koji će smireno klizati prema kopnu. Zaljev će se prostirati sve dok mi pogled seže, a na
obzoru neće biti nijednog broda. Odabrat ću neku točku na obzoru i dopustiti si da me odnesu prema njoj. Stajala sam i čekala da me val odigne od pjeskovita tla. Pokušavala sam spriječiti nadiranje misli o tebi, koje su me neprestano oplakivale.
TRIDESET I SEDMO POGLAVLJE
Nisam mogla to učiniti. Nisam se mogla predati boginji mora. Umjesto da me umiri nepreglednost zaljeva ispred mene, sa svakim valom sumnje u mojem umu samo su se umnožavale. Kako ćeš ti reagirati na moju smrt? Kakvu će ti traumu to nanijeti? Hoćeš li misliti da sam bila sebična? Zaokupljena isključivo sama sobom? Bezosjećajna? Kada je more napokon krenulo da me ponese, to nije bio olakšavajuće iskustvo kojemu sam se nadala. Ono što sam osjetila kada moja stopala više nisu mogla osjetiti pijesak ispod njih bila je panika. Dahnula sam kada sam osjetila da je voda postala ledeno hladna i borila sam se da ostanem plutati. Borila sam se protiv pjene, grčevito veslajući rukama prema sigurnosti. Dodatno me prestrašio pogled na moju dupattu koja je na valovima otplutala izvan mojega dosega. Pokraj mene se pojavila Sandhya pokušavajući me umiriti poput majke koja djetetu u uho šapće riječi ohrabrenja. „Trajat će samo nekoliko minuta, a onda ćeš za vijeke vjekova biti spokojna." No bila sam previše izvan sebe, a da bih je slušala, previše zaokupljena borbom s morem. Uspjela sam se izvući iz mora. Dugo sam vremena samo ležala na pijesku, dopustivši da voda kapa s mene. Dva dječaka koja su prošla pokraj mene pokušavala su me ignorirati. Muškarac u kratkim hlačicama protrčao je toliko blizu mene da me pijeskom pošpricao po licu. More ispred mene bilo je mirno poput ulja, poput kakve životinje koja pokušava da ne izgleda prijeteći. Kada sam ponovno prošla pokraj pozornice, svi su portreti bili uklonjeni - nije bilo ni traga od Indire ili Sanjaya. U blizini je kipar prikupljao novu hrpu pijeska za svoje božanstvo, na mjestu koje je prethodne večeri mnoštvo onečistilo smećem. Hodala sam prema kući, jer sam još uvijek bila previše mokra da sjednem u taksi - u svakom slučaju, sa sobom nisam ponijela novac. Ulazna vrata stana bila su odškrinuta - unutra je Zaida nemirno hodala gore-dolje. Bila je pročitala moje pismo i čekala me nestrpljiva, bijesna. Nikada još nisam vidjela zaidu toliko bijesnu. Izgledalo je kao da koristi svu svoju samokontrolu da me ne ošamari. Uspjela je korito koje sam ostavila u kupaonici odvući u dnevnu sobu - u ruci joj je bio kuhinjski nož. „Jesam li zbog ovoga tvoja prijateljica?" viknula je ritnuvši korito nogom. Korito se porevrnulo, a voda je navrla preko sobe. ,,A ovo? Jesi li ti luda? Jesi li ti sišla s pameti?" Mahala je nožem ispred mojega lica kao da me želi naučiti pameti, kao da će me razrezati. Zapravo, i uspjela je toga poslijepodneva ostaviti svoj znak na meni, iako ta promjena nije uhvatila korijen preko noći. Prošlo je nekoliko dana dok nisam uspjela iza glasnoće njezinih riječi prepoznati njihov smisao. „Razmisli o ovome, Meera", rekla je nakon što je odložila nož, nakon što mi je pomogla da otrem pod, nakon što smo se zagrlile i plakale i popile čaj. „Prvi put u svojem životu ti si istinski slobodna." Posebno je bila oštra prema Pajiju. „Što je taj čovjek tebi dao, osim što te napravio? Zašto si tako puna poštovanja prema uspomeni na njega? Napiše ti nekoliko riječi u svojoj oporuci, oslobodi se krivnje, a ti se držiš za njih kao da je to
dokaz da mu je bilo stalo? Pusti ga da ode, Meera, nije toliko važno da te on voli. On je mrtav i nema razloga da osjećaš krivnju." Nastavila je ohrabrena mojom tišinom. ,,A tu je i Ašvin. Oprosti što ću ti to reći, ali možda ne bi trebala toliko oplakivati njegov odlazak. Način na koji si ga sama odgojila, način na koji si izgradila svoj život oko njega, način na koji si svoje postojanje utopila u njegovome — gdje se iza svega toga krije Meerina snaga i duh? Zašto ne bi pokušala gledati na njegov odlazak kao na novu priliku, zašto si ne bi rekla da si oduševljena, a ne tužna? Nije li napokon vrijeme da izađeš u svijet i ispuniš se, ostvariš svoje biće?" Njezina me prozirnost gotovo natjerala da se nasmijem na glas. „Znam da me želiš razvedriti, ali znaš li koliko apsurdno zvuči tvoja tvrdnja da je poželjno biti sam? U svakom slučaju, nisam zbog toga otišla u vodu. Otišla sam zato što sam toliko ispunjena, toliko potpuna - nema ničega što mi još treba." Zaida je odmahnula glavom. „Samo razmisli malo o tome, razmisli što sam ti htjela reći. Poznajem te otkako se rodio Ašvin, svakoga sam vas dana viđala zajedno. Istina je da si ti njegova majka, baš kao što sam ja supruga svojem mužu, ali mora biti još nečega osim toga. Da sam slobodna, da imam novac i diplomu, otišla bih tamo van i pokušala pronaći odgovor, umjesto da sjedim i čekam da se Ašvin vrati iz Sewrija. Zar ne razumiješ, Meera? Upravo si primila tu priliku. Možeš raditi, možeš putovati, možeš činiti što god želiš. Jednom kada prihvatiš da je Ašvin otišao, nemaš nikoga tko te zadržava. Ne mora sve biti tragedija, kako ti to voliš preokrenuti." „Ja ništa ne pretvaram u tragediju. Da imaš sina, znala bi kako se osjećam." „Da ja imam sina, bila bih sretna što je otišao iz gnijezda, što je toliko neovisan. Oprosti mi još jednom, Meera, ali katkad postaneš previše zaokupljena samom sobom. Previše se usredotočiš na jednu stvar i zaboraviš sve druge mogućnosti koje imaš. Jako je lako, kada si s nekime toliko blizak, zbuniti se u vezi svojih potreba." „Je li to doista ono što ti misliš o meni? Baš lijepo od tebe što si mi to objasnila. Možda bi sada trebala otići." Takvo patroniziranje, tavko pametovanje, tako potpuni manjak empatije zbog mojega gubitka, pjenila sam se - to nije ono što bi čovjek očekivao od prijateljice! Cijeli sam tjedan držala Zaidu na distanci. Neka ona te svoje savjete primijeni na sebi, ako ima potrebu mudrovati umjesto da pokuša shvatiti kako mi je. Svaki put kada je došla provjeriti kako sam, otpravila sam je s vrata. „Ne moraš se brinuti. Da još uvijek imam namjeru da se ubijem, do sada bih već to učinila." A onda sam se jednoga jutra probudila i osjetila prema njoj malo veću blagonaklonost. Iako su me njezine riječi povrijedile, nije li ih izgovorila imajući na umu moju dobrobit? Naravno, usredotočivši sav svoj bijes na nju smirila sam previranje koje me dovelo do mora. Zaida je pogriješila što je vjerovala da me može odvratiti od moje opsjednutosti tobom - zar ona ne vidi da je to bio dio mene, bitan mojemu postojanju koliko i disanje? Način na koji je pokušala riješiti taj problem bio je loš — ako sam namjeravala nastaviti živjeti, morala sam si pronaći drugo žarište. Toga sam joj poslijepodneva odnijela malo naranči. Otvorila je vrata stana čak i prije no što sam pozvonila. „Namjeravala sam ti dati još jedan sat, Meera, a onda doći i dovući te ovamo."
Zaida se sigurno cijeli tjedan pripremala za moj posjet. Upustila se u nadahnutu raspravu o tome što bih trebala učiniti s ostatkom svojega života — gotovo da sam očekivala da će izvući karte i dijagrame. „Najvažnije je da si stvoriš karijeru. Ne kao u prošlosti, pod pritiskom svojega oca, niti zato da ispuniš rupe koje je u tebi ostavio Ašvinov odlazak. Ovoga ćeš puta raditi zato što uživaš u tome." Počela je preda me prostirati jedno po jedno zanimanje. „Što misliš o socijalnom radu?" upitala je, a ja sam iz izraza njezina lica vidjela da bi uživala kada bi se sama bavila time. „Novinarstvo bi bilo dobar odabir — sjeti se samo svih prijevoda koje si napravila — ne bi li ih mogla navesti kao dobrodošlo iskustvo?" Poslušala je razloge za i protiv otvaranja malog dućana („ja bih ti svaki dan mogla pomagati"), pa se čak i bunila protiv mojih razloga za odbacivanje ideje o radu u muzeju ili odvjetničkoj tvrtki. Svakom profesijom koju sam odbila, Zaida je bila još upornija da mi pronađe neku koju ću prihvatiti - shvatila sam da me možda neće pustiti da odem ako najprije ne prihvatim neku od mogućnosti. Iznenađuje što mi je uspjela prodati podučavanje. „Ne mališane koji su te prošli put gotovo otjerali u ludilo, već učenike iz viših razreda, koji će biti zreliji. Trebat će ti magisterij, a za to ćeš, naravno, morati učiti. No ovoga će puta sve biti potpuno drukčije - ići ćeš na fakultet jer si ti tako odlučila, a ne Paji. Gnjavila me cijeli tjedan. „Kažu da svake godine trebamo novih trideset tisuća učiteljica kako bismo održali korak s porastom nataliteta - nisi li jučer navečer vidjela Indiru Gandhi na televiziji?" U petak, nakon što se još uvijek nisam odlučila na pokret, Zaida me osobno odvukla na Bombajsko sveučilište da uzmem obrazac za upis. „Moja se prijateljica odaziva pozivu premijerke", objavila je ljudima u redu, „postaje učiteljica u ime budućnosti ove zemlje." Čak je i službenik odložio drskost s kojom je obično nastupao i nasmiješio se. „Jednoga dana, ubrzo, obećavam vam da će učiti i vaše dijete", rekla je Zaida. Kasnije smo stajale vani i promatrale dječake kako igraju kriket na Ovalnom Maidanu, obrazac je preklopljen čamio u Zaidinoj torbi. Po njihovim uniformama nisam uspjela zaključiti koju su školu pohađali — možda neku od onih skupljih, poput Chatedrala ili Campiona. Izgledalo je kao da su tvoje dobi, deseti ili jedanaesti razred. Bi li to mogao biti uzrast na koji bih trebala ciljati? Začuo se glasni pucanj kada je jedan dječak batom opalio po loptici - poslavši je prema palmama na rubu maidana. Promatrala sam ga kako trči prema nasuprotnim vratašcima, dok je njegov partner trčao u drugome smjeru. Koža mu je bila tamna, a noge ne naročito mišićave — osim po žilavu, koščatu tijelu, nije ti nalikovao. No vidjela sam u njemu istu energiju, istu samouvjerenost koje sam otkrila u službenoj fotografiji koji si mi poslao. Iznenada je izgledalo fantastično da bih ja mogla naučiti nešto nekoga toliko odraslog i samouvjerenog. Kakvo ću to veliko skladište znanja otvoriti, otkuda ću izvući nekakve zalihe mudrosti? Ponovno sam počela brinuti se pitajući u što sam se to uvalila i nisu li moji pokušaji da razveselim Zaidu otišli predaleko. Palo mi je na pamet da ako budem podučavala učenike te dobi, tada će oni, godinu za godinom, biti iste dobi kao ti kada si otišao. Bi li to bilo pametno učiniti — na taj čudni način sačuvati tvoj lik ili bi to bila nezdrava veza s prošlošću?
Naravno, mogla sam tražiti mlađe učenike. Možda šesti ili sedmi razred, kada učenici moraju iz kratkih prijeći u duge hlače, a paradoksalno, ti si u svojoj novoj uniformi hlača dugačkih nogavica izgledao mnogo mlađe. Možda da uzmem četvrti razred, godinu duga, kada smo na školskoj terasi podijelili sve one ručkove. Ili čak možda i prvi razred, kada bismo te Dev i ja zgrabili svaki za po jednu ruku i nosili te, smijući se, uza školske stube. Odjednom su mi se u mislima istovremeno pojavili svi tvoji razredi, tražeći da se odabere baš njih. Ponovno sam osjetila kako me oplakuju valovi, no ovoga puta valovi nostalgije, odvlačeći me u svoj ocean. Pokušala sam se oduprijeti, boriti se protiv toga da me obore s nogu, ali jedan moj dio želio se predati, voljno se želio podčiniti. Začuo se još jedan udarac, ja sam se okrenula i ugledala dječaka u dugačkim hlačama kako bez vidljiva napora udara lopticu u zrak. Loptica je poletjela u nebo, tako visoko da je ostala ulovljena blještanjem sunca. Zaida je kod kuće izvadila obrazac iz torbice i izravnala ga na stolu. „Evo. Želim da ga ispuniš prije no što se predomisliš." Izvukla je olovku. „Zapravo, najprije ga potpiši, odmah sada, ispred mene. Želim vidjeti kako svojim potpisom potvrđuješ svoju zakletvu." Pogledala sam obrazac. Ispis je bio nejednak, s nekoliko općenitih pitanja o mojem životu i obrazovanju, sve natisnuto na jednu stranicu. Mjesta koja su ostavili prazna za odgovore činila su mi se nedovoljnima za sve potrebne informacije. U desnom se uglu nalazio kvadratični okvir za fotografiju - na dnu stranice prostor za potpis izgledao je premalen. Sjećam se vremena u kojem je budućnost izgledala poput neobilježena neba: otvoreno, bez rubova, beskonačno. Kako se smanjila na veličinu ovih oskudnih praznina, kako se toliko stisnula. Možda je Zaida primijetila moje oklijevanje. „Potpiši", zapovjedila je prije no što sam mogla spomenuti svoje dvojbe ili bilo koju od stvari zbog koje sam osjećala žaljenje. Ponovno mi je pružila olovku, ovoga puta skinuvši njezinu plastičnu kapicu. Uzela sam je od nje, pazeći da ne dotaknem vršak olovke da tinta ne bi počela curiti. Bio je to samo obrazac, rekla sam samoj sebi, samo način da udovoljim Zaidi, a ipak sam osjećala težinu trenutka. Zureći u rubove okvira, uspjela sam ugurati ime u kućicu za potpis. Zaida je počela pljeskati. Nadgledala me dok sam ispunjavala ostatak obrasca. Dok sam kasnije grijala rižu za ručak, dala se na nagovaranje da odem na krstarenje zemljom. „Imat ćeš na raspolaganju nekoliko mjeseci prije no što ti počnu predavanja, pa zašto da to ne iskoristiš? Jaipur, Simla, Calcutta, Kulu - sva mjesta koja sam oduvijek željela posjetiti." Pokušala sam je slijediti na putovanju na koje me slala, zamisliti i prigrliti novu budućnost koju je iscrtala za mene. Crvenilo uzbuđenja na njezinim obrazima, optimizam u njezinim očima - možda ću jednoga dana saznati tu tajnu. Sanjala sam sočne travnjake ugniježđene između planina čiji su vrhovi bili prekriveni snijegom. Slapove koji su prštali niz obronke u finim, bijelim mlazovima. Borove šume koje su se uspinjale uz planine. Livade ljubičaste od cvijeća u njihovu podnožju. Preko sunca plovili su oblaci, ili je to možda bila maglica. Nebom su se izmjenjivali sjena i svjetlo.
Pitala sam se razgledavam li ja to prirodu na tome Zaidinu putovanju. Jesu li te planine značile da se nalazim blizu škole u Sanawaru? Svrha toga putovanja bila je da pronađem samu sebe. Vidjeti tebe sigurno nije bio dio toga putovanja? Kada sam se probudila, svjetlost je na čudan način treperila preko šume. Na stropu sam vidjela odraze automobila, čula sam s ulice njihove trube. Na krilu mi je ležala otvorena knjiga. Učila sam, a onda utonula u san. Možda me probudio poštar kada je ubacio poslijepodnevnu poštu. Pronašla sam tvoje pismo, utaknuto između stranica nekog časopisa. Pogledala sam svoje ime, ispisano tako urednim slovima kao da ih je napisao Paji. Pisao si o testu iz kemije u kojemu ti je učitelj postavio pitanje o boru, jedinom elementu o kojem nisi učio. Jučer navečer krumpiri su, kao i obično, bili nekuhani i već su po treći put ovoga tjedna poslužili kupus." Kada si u četvrtak otišao brijaču, previše te ošišao. „Moj cimer Rohil počeo je hrkati." Negdje pri kraju pisma bile su utisnute riječi koje su govorile o tome da nećeš doći kući za Divali. „Praznici traju samo dva tjedna, a još ne osjećam da sam se do kraja smjestio. Zato razmišljam o tome da odem s nekim dečkima na planinarenje po brdima Himachala. Oprosti što sam tako naglo promijenio planove. Nadam se da ti to ne smeta." Trebalo mi je nekoliko sekundi da posvjestim te riječi. Prošla su gotovo četiri mjeseca otkada si otišao. Čekala sam Divali da te ponovno vidim, računala sam na to. Željela sam te osobno iznenaditi svojim planovima da magistriram. Zurila sam u tvoje pismo. Jesi li imalo oklijevao dok si ispisivao te rečenice? Jesi li mogao zamisliti koliko će biti obeshrabrujuće? Došla sam u iskušenje da odem lutati po gradu kako bih raščistila misli. Umjesto toga, preklopila sam tvoje pismo i odložila ga u ladicu gdje sam čuvala i ostala. Na samome dnu, ispod te hrpe, ležala je omotnica, znala sam, koja tamo nije pripadala - ona koju sam ostavila za tebe kada sam se odlučila ubiti. Natjerala sam Zaidu da mi se zakune da neće otkriti što sam namjeravala učiniti - ni tebi, niti ikome drugome. Biti roditelj znači biti kriv. Svaki put kada sam uzela omotnicu da je poderem, vratila sam je natrag. Možda da mi bude podsjetnik na način na koji sam se osjećala. Možda zato što sam barem jedanput zapisala misli koje su mi brujale umom, a bile su namijenjene tebi. Zatvorila sam ladicu i okrenula ključ u bravici. Ponovno sam uzela bilježnicu, onu koju sam pokušala probaviti. Principi srednjoškolskog obrazovanja Mishre i Singha. Rekli su mi da upis na magisterij nije lagana stvar i da će mi pomoći pri intervjuu ako pročitam tu knjigu. Zaida će uskoro doći provjeriti dokle sam stigla - odredila mi je ubitačni raspored učenja od tri poglavlja tjedno. Naravno, mogla sam otići na razgovor i naglasiti da je knjigu izdao nitko drugi nego Freedom Press koji je posjedovao moj otac. No nisam imala namjeru prizivati Pajijevo ime - ovoga će puta moje zasluge morati biti te zbog kojih će me primiti na studij. Materijal je bio vrlo zahtjevan i bila sam iznenađena koliko sam daleko stigla. Bilo mi je nemoguće usredotočiti se. Pokušala sam odnijeti knjigu na balkon, pokušala sam je čitati u krevetu. Skuhala sam si čaj i pijuckala ga dok sam listala stranice. Na posljetku sam odustala. Otključala sam ladicu da ponovno pročitam tvoje pismo.
Nije bilo toliko loše, rekla sam si — nakon Divalija uskoro stižu zimski praznici. To će mi dati vremena da još malo učim, dati tebi vremena da se zbližiš sa svojim novim prijateljima. Nije li to bila točno ona vrsta neovisnosti za koju mi je Zaida rekla da je trebam poticati? Distanciranje koje će mi pomoći da ponovno izgradim svoj svijet? Neka mi je misao bljesnula umom (naznaka predosjećaja, rješenja?), ali pobjegla je prije negoli sam je uspjela uloviti. Vratila sam pismo u omotnicu i vratila se Mishri i Singhu. No još se uvijek nisam mogla usredotočiti. Pogled mi se neprestano vraćao omotnici. Misli riječima u njoj. Sjedila sam s otvorenom knjigom na krilu i dopustila svojim mislima da odlebde. Ponovno su se pojavili planinski vrhunci pokriveni snijegom iz mojega sna. Borovi su visoki i veličanstveni. Rijeka sporo vijuga kroz dolinu. Sunce se skriva iza nekoga oblaka. Ovoga puta zamišljam i tebe u tom prizoru. Sam se penješ po stazi. Ja se pitam gdje su tvoji prijatelji. Možda si ih ostavio negdje iza sebe. Dolaziš do jedne izbočine i gledaš na dolinu. Sa sljemena se spušta staza. Sunce te odjednom kupa svjetlošću. Podižeš lice kao da ćeš progutati njegove zrake. Zatim se oblaci ponovno premjeste. Sunce počne blijedjeti na tvojem licu. Sada rasvjetljava panoramu ispod. Okrećeš se prema blistavoj dolini koja te iščekuje.
Z AH VA L E
Iako su priče i osobne povijesti u ovome romanu potpuno izmišljene, ne bih im mogao udahnuti život bez znanja o Indiji prije, za vrijeme i nakon Razdiobe, koje su sa mnom podijelili članovi moje obitelji. Posebno su me zadužili moji roditelji, moji ujaci Krishnan Lal i Ushab Lal Suri, moje tetke Pushap Lall i Kusum Bhardwaj, kao i stric Virender i, posebno, Satinder Mody. Posebno „hvala" stricu Gulshanu zbog njegovih uspomena na izbjegličke kampove u Delhiju i željezničkoj koloniji u blizini postaje u Nizamuddinu. Još jedna posebna zahvala tetki Baby zbog njezina bogata znanja o običajima Karve Chautha i predivnim sitnicama o ljudima koji su u Lahoreu izrađivali odjeću od padobranskog platna. Iako sam povijesni materijal prikupljao iz različith izvora, šira saznanja o ugođaju koji je prevladavao u određenim vremenskim razdobljima dobio sam čitajući stare novine. Za to su mi naročito bile korisne pismohrane u obliku mikrofilmova u sjedištu časopisa Times of India u Mumbaiju. Neka se zna da, iako se u političkom krajoliku Indije može pronaći nekoliko desničarskih organizacija (i u prošlosti i danas), HRM je izmišljena grupa koju sam stvorio zbog potreba radnje knjige. Središnji mit o sinu kojega je stvorila Parvati kako bi joj radio društvo u Šivinoj odsutnosti standard je u hinduskim mitološkim zapisima, kao i onaj koji govori o tome kako je Ganeš dobio svoju slonovsku glavu. Mit o Andhaki ima donekle različite verzije — ona koju sam ovdje koristio, o Andhaki koji čezne za svojom majkom Parvati, potječe iz Mahabhagavate Purane. Šivini ljubavnički progoni ostalih bračnih družica osim Parvati (tumačene u božanskom, a ne smrtnom smislu) do u detalje su objašnjeni u nekoliko Purana (npr. u Skandi i Matsyaji), a Parvatina nelagoda zbog njegova odnosa s Gangom (koja je toliko suptilno izražena u skulpturi u Elephanta Cavesu u Mumbaiju) spominje se, na primjer, u Skandi Purani. Uzeo sam si slobodu da izmislim stihove pjesme „Upali vatru u svojem srcu". No taj naslov podsjeća na jednu stvarnu pjesmu: „Diya Jalao", velikog pjevača i tragičnog junaka K. L. Saigala, a opisi publike koja ga na vrhuncu pozdravlja s upaljenim svjetiljkama istinit je. Neka zapažanja o studentskom životu na Wilson Collegeu potkraj 1950-ih potječu od Vispi Balaporije - zahvalan sam joj što je velikodušno podijelila sa mnom svoje uspomene. Želim zahvaliti prijateljima koji su odvojili vrijeme da pročitaju nacrte rukopisa i ponude mi svoje vrijedne komentare — posebno Nancy i Franku Ptenningu, Karen Kumm, Ricku Morrisu i Deborah Tannen. Posebno hvala mojoj britanskoj urednici Alexandri Pringle zbog njezina strastvenog zanimanja za ovu knjigu i Shashi Tharoor, jer je sa mnom podijelila svoje stavove o povijesnom i političkom sadržaju knjige. Rosemary Zurlo-Cuva detaljno je pročitala knjigu, a njezini su mi prijedlozi pomogli da priču ispričam na privlačniji način. Moja urednica Jill Bialosky uložila je golemu energiju i nadahnutu novu perspektivu romanu, dotjerujući likove i svojim ih komentarima čineći privlačnijima. Moja agentica Nicole Aragi pratila je kao
kvočka ovo djelo od samoga početka, kritizirajući nacrt za nacrtom pozornošću punom ljubavi. Beskrajno sam zahvalan za podršku koju sam primio od kolega iz PEN kluba u Binghamu i s Guggenheima te iz Centra Virginia za lijepe umjetnosti i MacDowell Colony u Yaddou. Posebno želim zahvaliti Fundaciji Ucross za dva čarobna kratka boravka - u kolovozu 2003., kada sam doživio pravi proboj u pisanju i u kolovozu 2006., kada sam dovršio drugi nacrt. Na posljetku želim zahvaliti Sveučilištu Maryland u okrugu Baltimore na ustrajnoj podršci i fleksibilnosti koju su mi pružili u godinama koje su bile potrebne da napišem ovaj roman.
KRAJ
RJEČNIK
achkan - tradicionalna aristokratska sjevernoindijska odjeća, dugi sako akhara - prostor za debatu; organizacija čija je svrha očuvanje i promicanje vedske kulture i tradicije anna — indijska valuta, šesnaesti dio rupije ayah. — indijska sluškinja za vrijeme Britanskog Raja bahu — snaha bhabhi, bhabhiji - ženina sestra bhaiyya, bhaiyyaji - brat biryani — zapečena riža s povrćem burhka - omatajuća odjeća kojim žene muslimanskog svijeta prekrivaju glavu i tijelo canna - rod cvijeća koji raste uglavnom u tropima, najsličniji našem ljiljanu chaat — ukusne grickalice chandni - mjesečina channa bhatura — tradicionalno sjevernoindijso jelo koje se sastoji od začinjenog slanutka i debele pogačice od kiselog tijesta chappale - papuče chappati — pogačica od cjelovitog brašna charpoy - tkani krevet koji se sastoji od drvenog okvira i ispletene užadi churail - ženski duh iz hindskog folklora, vampirica koja se hrani krvlju mladih muškaraca chutney - slatki i ljuti umak od svježeg voća ili povrća dm — babica dais - povišena platforma, kao ispred dvorane za predavanja ili svetišta dhobi — perač rublja u Pakistanu i Indiji didi - sestra doli - nosiljka (palankin) za nevjestu doubleroti - slatki, začinjeni kruh od pšeničnog brašna dupatta (dupatte) - dugi šal koji upotpunjuje južnoazijsku žensku odjeću, primjerice shalwar kameez ili kurtu durrie - tkana prostirka, tepih ghee - pročišćeni maslac koji se koristi za kuhanje i prženje gola — ledeni slatkiš s kojega se liže sirup različitih aroma gunghat — vrsta hidžaba koji nose Indijke da bi pokrile glavu guruji — duhovni učitelj hookah — vodena lula s jednom ili nekoliko cijevi za pušenje
kabaddi — timski sport potekao s Indijskog potkontinenta kheer - slatki puding od riže začinjen kardamomom, šafranom,pistacijama ili bademima khula — pravo žene u islamu na razvod ilirastavu od muža kohl — mješavina mekanog praškastog ugljena i drugih sastojaka koja se koristi kao kozmetičko sredstvo za isticanje očiju i kao maskara laddoo — slatkiš od pržena slanutkovog brašna lathi — dugački „borbeni" štap ili palica, najstarije svjetsko oružje litchi - tropsko voće slatkog okusa i ugodna mirisa mangalsutra - ogrlica koja je sveti simbol hindskog braka, usporediva sa zaručničkim prstenom na Zapadu mehndi - privremena „tetovaža" od kane koja služi za ukrašavanje tijela u posebnim prigodama poput vjenčanja i praznika memsdhib - izraz poštovanja namijenjen bjelkinjama u kolonijalnoj Indiji, „gospođa" moong - vrsta mahunarke, zelena soja naag - kobra, u hindskoj mitologiji zmija koja posjeduje mistične moći i može poprimiti ljudski oblik nani — baka s majčine strane nautch - popularni ples koji izvode mlade djevojke poznate pod imenom „nautch djevojke" nawab — pripadnik visokog muslimanskog plemstva neem - drvo čije je ljekovito lišće veoma cijenjeno zbog svojih protuupalnih svojstava i gotovo magičnog učinka na kožu paan - tradicija žvakanja lišća biljke betel paanwall - prodavač paana paisa - indijska valuta, stoti dio rupije; novac pajama — lagane, prostrane hlače paratha - indijski beskvasni kruh pati — gospodin Bog patiparameshwar - vrhovni Bog, apsolutna stvarnost i istina pooja - molitva, obred obožavanja Purane - „stari tekstovi" srodni epu, napisani uglavnom u obliku legendi koje govore o povijesti Svemira od stvaranja do razaranja te rodoslovlju kraljeva, junaka, mudraca i polubogova. Prožeti su opisima složene hindske kozmologije i filozofije. qawwali - sufijska duhovna glazba, posebno popularna u određenim dijeloyima Pakistana i Sjeverne Indije. Slušači i sami izvođači kroz transcendentalno iskustvo qawwalija dostižu jedinstvo s Bogom.
rakhi — vrpca koja predstavlja čistu ljubav sestre prema bratu i obvezuje brata da doživotno štiti svoju sestru i brine se o njoj. Na praznik Raksha Bandhan sestre odabiru braću i vežu im rakhi oko zapešća. sadhu — sveti čovjek, asket-isposnik sahib — izraz poštovanja, gospodin Saigal, Kundan Lal (1904. -1947.) - indijski pjevač i glumac, smatra se prvom velikom zvijezdom Bollywooda salwar kameez - tradicionalna indijska odjeća koju odijevaju i žene i muškarci. Salware su „vrećaste", prostrane hlače. Kameez je duga košulja ili tunika s prorezom sa strane koji daje slobodu pokreta. samosa — smotuljak nadjeven povrćem, omiljeni indijski snack sanyasi ili sanyasin — onaj koji se odrekao svijeta postavši swami - redovnikasket - onaj koji je primio zavjete sanyase shakha - krilo sherwani - dugački kaputić koji se nosi preko kurte i salwara sinđhoor - crveni prah koji Indijke nanose duž razdjeljka ili kao točku na čelu između obrva. Označuje udanu ženu. Subhan-allah — Slava Alahu! talai — madrac, prostirka talaq - islamski izraz za razvrgnuće braka ili razvod tardeo — popularni dio južnog Bombaya tawaif— kurtizana tkali — pladanj koji sadrži izbor raznovrsnog jela posluženog u malim metalnim zdjelicama; plitki metalni tanjur tilaka - oznaka od sandalovine, svetog praha, kurkume i gline na čelu i drugim dijelovima tijela, često je crvene boje i u obliku točke zamindar - vlastelin u Indiji
Chia&Exponto
