TOMISLAV,
PRVI KRALJ HRVATSKI, I NJEGOVO DOBA.
NAPISAO: MARKO PEROJEVIĆ.
NAKLADA HRVATSKOG KULTURNOG DRUŠTVA »NAPREDAK«
KRUNISANJE KRALJA TOMISLAVA.
I. HRVATSKA PRIJE TOMISLAVA. ivna li je ta naša Hrvatska! Sa sjevera se prostire među dvjema velikim rijekama, kao što se r a j ze maljski bio pružio među Eufratom i Tigrisom. Sa zapada se spušta u sinje more, nabacano većim i manjim otočićima, kao da su đerdan oko djevojačkog vrata. Pružila se sa istočne strane kroz plodne ravnice, guste šume i tihe vode. K jugu se savija kroz klisure i neprohodne gu dure, da opet zahvati morske valove! Lijepa je zaista naša domovina! U ovom kraju Balkana živjeli su u staro doba raz ličiti narodi pod vladavinom rimskih careva. Naši su se pradjedovi počeli amo doseljivati prvom polovinom VI. v., a konačno su se smjestili i uredili u novoj domovini sredi nom VII. v. Hrvati su zauzeli sjeverozapadni dio, braća im Srbi jugoistočni. Isprva su živjeli podijeljeni u različita plemena po župama, kojima je kao starješina na čelu bio župan. Kod dalmatinskih Hrvata prije je bilo takovih se dam plemena, a poslije dvanaest. Kasnije, u svrhu bolje obrane od neprijatelja, više se župa združilo u jednu, i tako su postale kneževine sa knezom na glavi. Prva dva stoljeća boravka hrvatskoga naroda na jugu, zastrta su gustom koprenom. To je djetinje doba našega naroda, kad dijete ne zna da govori, a drugi o njemu ne vode računa. Kroz to je vrijeme naš narod pre šao iz poganstva u kršćanstvo, rastao je i učio se. Početkom IX. v. Hrvati su već bili stupili na svjet sku pozornicu. Tada su bili okupljeni u dvije kneževine. Prva je bila u staroj Panoniji, između rijeke Drave i Save i planine Kapele, a zvala se je Posavska Hrvatska. Ta je hrvatska kneževina bila podložna divljim Avarima, a po slije su Hrvati postali podanici silnih franačkih careva. Drugu su kneževinu Hrvati osnovali u staroj Dalmaciji.
Dalmatinska Hrvatska protezala se sa sjevera od rijeke Raše u Istri do Drima na jugu, pa od Jadrana do Drine. Ova se kneževina dijelila u Bijelu Hrvatsku od Raše do Cetine, u Bosnu oko gornjeg tijeka rijeke Bosne, te u Cr venu Hrvatsku od Cetine do Drima. Crvena Hrvatska obuhvatala je oblast Neretvansku od Cetine do Neretve, oblast Zahumsku od Neretve do Dubrovnika, oblast Travunjsku od Dubrovnika do Kolora, i oblast Dukljansku od Kotora do Drima. Sva ova zemlja bila je naseljena Hrvatima, a samo u dalmatinskim gradovima: Zadru. Splitu i Trogiru, te oto cima: Rabu. Krku i Osoru, bili su nastanjeni kalini. Sa svim tim Hrvati nijesu se otuđili od mora, jer je i u nji hovoj vlasti bila obala dalmatinska i drugi otoci. Oni su odmah uvidjeli važnost mora, sagradili su brodove i za tr govinu i za ratovanje. U malo i u kratko oni su postali gos podarima istočne obale Jadranskog mora, a strahom i tre petom svim drugim narodima okolo mora. More je raznijelo na daleko hrvatsko ime. ali je ono također bilo uz rokom, da su susjedi htjeli zagospodovati hrvatskim mo rem i zarobiti hrvatski narod. Hrvat se je uvijek tomu pro tivio i do danas je ostao gospodarom svoga mora. Hrvatska je bila uprav na međašu istoka i zapada, između velikog carstva Franačkoga i carstva bizantinskoga. Za to su jednom i drugom rasle zazubice, da osvoje hrvat sku zemlju, da hrvatski narod održe u svojoj vlasti, da im Hrvatska bude mostom za prodiranje bilo prema istoku, bilo prema zapadu. Kad su Franci uništili g. 796. avarsku državu i pod jarmili posavske Hrvate, dođoše Franci do međaša dalma tinske Hrvatske i htjedoše da i nju osvoje. Zbog toga do šlo je do rata između oba carstva. Mirom g. 812. bila je Francima priznata vrhovna vlast nad dalmatinskim Hrva tima, a Bizantincima ostadoše samo gradovi i otoci dalma tinski. U znak pokornosti g. 814. poklone se franačkomu caru Ludoviku oba hrvatska kneza, posavski Ljutovid i dal matinski Borna. Teško li je biti sužnjem, a još teže u okrutna i nemilostiva gospodara. Takovi su bili Franci sa posavskim Hrvatima. Za to ustade njihov knez Ljutovid, da strese sa svog naroda tuđi jaram. Njemu se pridruže i neka bližnja srpska plemena i velik dio Slovenaca. Četiri je godine Lju tovid ratovao s Francima, ali jačoj sili nije mogao da odoli (823.). I ako knez Ljutovid, koji je stolovao u Sisku, nije pobijedio, ipak je njegovo djelovanje i nastojanje vri jedno pohvale, jer je on prvi hrvatski vladar, koji je i ako za kratko vrijeme znao da okupi jedan dio Slovenaca i
Srba, namjerom da osnuje veću državu od izvora Drave. Save i Soče do ušća Timoka u Dunav. Nije uspio ni njegov nasljednik knez Ratimir, jer je i on bio potučen (838.) i prisiljen na pokornost. Nu misao za slobodu bila je tim posijana i učvršćena u onom dijelu hrvatskoga naroda. Kad dođe nova zgoda i nastupe druge prilike, posavski će se Hr vati opet sjetiti Ljutovidova nastojanja. Bilo je to pri kraju IX. v. Na ravnicama oko Du nava i Tise pojavi se nov narod, Madžari. Pod vodstvom Arpada, svoga poglavice, oni krenuše iz svoje stare domo vine preko Kijeva do srednjih Karpata i uđu u današnju Ugarsku (896.). Pade tako velika moravska država i Koceljeva kneževina s Blatnim gradom. Tim bješe uništene ne samo slavenske pitome zemlje, nego bi pogažena i satrta ona lijepa slavenska znanost, koju su sv. braća Ćiril i Metod bili posijali i uzgojili među onim Slavenima. Osim toga divlji Madžari zađu kao klin u slavensko tijelo i prekinu dotadašnju vezu između sjevernih i južnih Slavena. Kako su se Madžari zalijetali u Njemačku i Italiju, zaprijeti pogibelj i posavskoj hrvatskoj kneževini. Madžari predoše Dravu na jug i počeše uznemirivati i udarati na Hrvate. Trebali su sada posavski Hrvati drugoga Ljutovida, ali ga u svom knezu ne nađoše. Uprav g. 896. nestaje traga knezu Braslavu. Našao se ipak drugi hrvatski knez, koji će braći skočiti u pomoć i osloboditi ih madžarskog ropstva. Nu pogledajmo prije, kako su Hrvati živjeli u drugoj kneževini, u dalmatinskoj Hrvatskoj. Njihovi su knezovi također priznavali vrhovnu vlast Franaka. Kako su već bili dosta jaki na moru. osobito oni u Neretvanskoj oblasti, to su im postali neprijateljima Mlečani, koji su htjeli imati glavnu riječ na Jadranu. Za kneza Mislava oko god. 830. spominju se prvi sukobi Hrvata s Mlečanima. Uz Mlečane domalo se na Jadranu iz Sicilije pojaviše i Sara ceni, koji ni jesu štedili ni hrvatske obale, ali se amo nijesu mogli ugnijezditi, kao što su učinili u južnoitalskom gradu Bariju. Poslije Mislava bio je u dalmatinskoj Hrvatskoj knez Trpimir (oko 845.—864.). On je praotac narodne hr vatske vladarske porodice, koja je uz neke izuzetke vla dala sve do pred k r a j XI. v. Povelja, koju je dneva 4. ožujka 852. izdao knez Trpimir, prvi je pisani spomenik, koji spominje hrvatsko ime. U toj se ispravi Trpimir na ziva knezom Hrvata, a njegova kneževina kraljevinom Hr vatskom, i ako onda u Hrvatskoj nije se vladar zvao kra ljem, nego knezom. U ispravi veli Trpimir, da je nedavno sagradio samostan i doveo mnoštvo fratara. Listina je ova izdata na Bijaćima, između Splita i Trogira, u blizini rim-
skog Solina i blizu Klisa, gdje je valjda Trpimirova poro dica živjela i imala svoje posjede i dvore. Uz Trpimira su bili župani kao njegovi savjetnici i pomagači, te komornici i dvorski svećenici. Za vladanja Trpimirova napadoše Bugari na Srbe, koji su onda obitavali one krajeve, kojom protječu Piva, Tara, Gornja Drina, Lim, Ibar i gornja zapadna Morava. Bugari navale na Srbiju hoteći je pokoriti, ali ih Srbi od biju. I po drugi put pokušaše Bugari sreću, nu i sada bez uspjeha. Braća Mutimir, Stojmir i Gojnik poraze bugarsku vojsku. Nema dvojbe, da su Srbima u pomoć skočili Hrvati, pa za to onda Bugari okrenuše protiv Hrvata. Knez Trpi mir potuče ih i prisili na mir. I ako je Trpimir imao tri sina: Petra, Zdeslava i Mutimira, ipak ga nijedan od njih ne naslijedi, nego kneževsku vlast preuzme knez Domagoj (864.—876.). koji nije bio u rodu s Trpimirom, a dvori sti mu bili negdje na sjeveru oko Nina i Knina. Za Domagoja opet se uhvate u koštac Mlečani i Neretvani. Ratovalo se izmjeničnom sre ćom. Oko g. 866. mletački dužd udari na Hrvatsku s ja kim brodovljem. Domagoj mu ponudi mir, a za tim sklopi s njim savez protiv zajedničkih neprijatelja Saracena, koji su iz B a n j a harali mletačke i hrvatske krajeve. Protiv Sa racena složi se car franački Ludovik II. s bizantinskim Va silijem i pozove Domagoja u društvo. Franci i Hrvati dneva 2. veljače 871. osvoje Bari na juriš. Dok su Hrvati bili pod Barijem, Bizantinci pošalju protiv neretvanskih i hrvatskih obala svoju mornaricu, koja je izdajnički stala pljačkati i razarati hrvatske gradove. Kad Domagoj doznade za ovaj napadaj, uskipi gnjevom na nevjerne Bizantince i njihove pomagače Mlečane. Uze odmah po Jadranu da gusari i na pada bizantinske i mletačke brodove. Za to je doznao i papa, pa je pisao Domagoju, da primiri ogorčenost Hrvata. Domagoja naslijedi sin Ujko (Inoslav) (876.—878.), a. Trpimirov sin Zdeslav morade da bježi u Carigrad. Po slije nepune tri godine vrati se Zdeslav, istjera iz Hrvatske Domagojeve sinove i sam zasjede na očevo prijestolje. Koji je uzrok bio ovim trvenjima u Hrvatskoj? Dva: politički i vjerski. Franci i Bizantinci, papa rimski i cari gradski patrijarha imali su u Hrvatskoj svojih pristaša. Bi zantinci su htjeli istisnuti iz Hrvatske upliv franački, pa da i Hrvatska kao i dalmatinski gradovi priznadu samo vlast cara bizantinskoga. Isto tako htio je carigradski patrij a r k a podvrći Hrvate i hrvatsku crkvu pod svoju vlast, kao što su mu Latini u dalmatinskim gradovima bili pod ložni. Nadbiskup u Splitu smatrao se je nasljednikom sta rih nadbiskupa u Solinu, koji su imali duhovnu vlast nad
čitavom rimskom Dalmacijom. Hrvati su naprotiv prizna vali franačku vrhovnu političku vlast, a za crkvenoga svoga poglavicu imali su posebnoga narodnoga biskupa u Ninu, koji se je zvao »biskupom Hrvata«, a bio je podre đen patrijarki u Akvileji, a po njemu papi u Rimu. Sva je Hrvatska, dalmatinska i posavska, slušala hrvatskoga bis kupa i njegova se vlast protezala sve do samih zidina la tinskih gradova. Nije za to čudo, da su među Hrvatima bile onda dvije stranke, jedna za Franke i papu, druga za Bizantince i carigradskog patrijarku. Trpimirovi sinovi i narod u ne posrednoj blizini dalmatinskih gradova, voljeli su Cari gradu, a Domagojevi sinovi Rimu. Iz ovih razloga bilo je u hrvatskoj državi trzavica i buna, u kojima su Trpimirovići, kao pristaše Bizanta, izgubili prijestolje i morali bje žati iz zemlje, a za tim isto tako Domagojevići, kao pri staše Rima. Kad se je ono g. 878. vratio Zdeslav iz Carigrada uz pomoć bizantinskog dvora, otjerao je Domagojeve si nove i zavladao sam. Prva mu je briga bila, da državu i narod hrvatski podloži caru i patrijarki bizantinskomu. S njim dođe jedan dvorski dostojanstvenik, koji je imao da upravu zemlje uredi po bizantinsku. Također su za njim došli mnogi grčki svećenici, koji su imali da hrvatsku crkvu privedu u krilo istočne crkve, kojoj je onda na glavi bio glasoviti Fotije, začetnik crkvenoga raskola. Protiv ove nasilne Zdeslavljeve državne i crkvene politike podiže se u Hrvatskoj velika buna. U svibnju g. 879. dođe do prevrata i građanskog rata, a knez Zdeslav u okršaju plati glavom. Pobijedila je stranka franačkorimska, koja uzdigne na kneževsko prijestolje Branimira, po svoj prilici sina Domagojeva. Knez Branimir (879.—892.) odmah javi papi Ivanu VIII., da se narod i svećenstvo hrvatsko vraća rimskoj cr kvi. Hrvatskim biskupom u isti mah bi izabran đakon Teo dozije, koji polovinom g. 880. krene u Rim, da uredi i učvr sti odnošaj hrvatske crkve s papom. Ako nije prije, to se je za stalno sada Teodozije sastao i upoznao u Rimu sa sv. Metodom i s njegovim djelovanjem za slavenski jezik u crkvi. Ovom je zgodom bez dvojbe i Teodozije dobio za svoju hrvatsku crkvu sve one povlastice, koje je papa dao sv. Metodu glede uporabe slavenskog jezika u službi božjoj. Tako se je hrvatski narod za uvijek pridružio ka toličkoj crkvi, ali u isto se je vrijeme ogradio svojim je zikom protiv latinizacije sa strane latinske crkve u Dalma ciji. Ovim je Teodozije postavio temelj glagoljačkoj hrvat-
skoj knjizi, iz koje se kasnije razvila hrvatska književnost. Slavenski jezik raširio se i uhvatio duboka k o r i j e n a u hr vatskim crkvama sve do dalmatinskih gradova. Tolika je bila moć kneza Branimira i toliki ugled biskupa Teodozija, da su splitski Latini god. 886. izabrali Teodozija svojim nadbiskupom, na što je Teodozije priveo splitsku crkvu papi. Mislio je valjda Teodozije i Branimir, da će se tako moći hrvatska i latinska crkva u Dalmaciji sjediniti pod jednini nadbiskupom, koji će biti prvostolni kom u Hrvatskoj i Dalmaciji. Ovo je stanje na žalost potrajalo k r a t k o vrijeme. Oko g. 892. nestaje Branimira i Teodozija. Moguće je, da je opet nastao p r e v r a t u državi, j e r Trpimirovi sinovi ni jesu spavali. Poslije Branimira sjede na hrvatsko prijestolje knez Mutimir (892.—910.) sin Trpimirov i brat Zdeslavljev. Mutimir je sada sasvim oslobodio hrvatsku državu od franačkog gospodstva, ali rek bi da nije ni pokušao, da hrvatsku crkvu opet podloži carigradskom patrijarki. To je doduše učinio novi splitski nadbiskup Petar II., dočim je hrvatski biskup Adelfred ostao vjeran papi. Ova dvojica prepirali su se za neke zemlje oko crkve sv. J u r j a u Putalju (danas Kaštel Sućurac kod Splita), a sudio im je dneva 28. rujna 892. knez Mutimir na Bijaćima pred crkvom sv. Marte. U pratnji Mutimirovoj bili su mnogi župani, tri kneževa k o m o r n i k a : postelnik. buzdovnik i štitonoša, te poglavica hrvatskih samostana. I knjeginja je imala svoju posebnu pratnju župana i komornika. Iz ovoga se dade za ključiti, da je hrvatska kneževina krajem IX. v. bila ure đena k u l t u r n a država po uzoru zapadnom. Kao što su se u H r v a t s k o j borile dvije porodice o vlast i gospodstvo, tako je bilo i u susjednoj Srbiji, gdje su se rođena braća gonila, a sve na štetu svoga naroda i ko rist tuđinca. Spomenuli smo, k a k o je knez Trpimir branio Srbiju od Bugara. Sada i knez Mutimir pruža r u k u pomoć nicu braći Srbima. Sinovi srpskog kneza Vlastimira: Muti mir, Stojmir i Gojnik bili su razdijelili očevinu, pa se do malo posvadiše. Mutimir nadjača braću i posla ih u Bugar sku, a kod sebe zadrži samo Petra, sina Gojnikova. Uslijed toga nastaše u Srbiji u n u t a r n j e borbe, za kojih jedni traže oslona u Bugarskoj, drugi u Hrvatskoj, treći u Carigradu. P e t a r umače iz ruku stričevih u Hrvatsku, te uz pomoć hr vatskoga kneza Mutimira provali god. 892. u Srbiju. Petar svlada stričeviće: Pribislava, Brana i Stjepana i p r o g n a ih u Hrvatsku, gdje svi pomriješe osim Brana. O v a j g. 894. u d a r i sa sinom Pavlom iz Hrvatske u Srbiju, no knez ga P e t a r pobijedi, uhvati i oslijepi. Da nevolja bude teža. udari za tim na Petra iz Bugarske stričević mu Klonimir.
sin Stojmirov. Petar i njega svlada (g. 896.) i pogubi, pa onda sklopi mir s bugarskim knezom Simeonom i predade mu slijepoga Brana sa sinom mu Pavlom. Sada je knez Pe tar Gojniković sam bez takmaca zavladao Srbijom. Ovakovo je bilo stanje u Hrvatskoj i u bližnjoj Srbiji za vrijeme kneževanja Mutimira pri kraju IX. i po četkom X. vijeka. Jedan kameni natpis iz god. 895. još spo minje Mutimira, a za tim mu se gubi trag. Drži se, da je umro oko g. 910. Za Mutimirova vladanja nestalo je u Hr vatskoj unutarnjih trzavica, a to je pridonijelo, da su se prilike u državi sredile i da je ugled Hrvatske među su sjedima bio velik. Mutimir je učvrstio rod Trpimirovića na hrvatskom prijestolju i tako su prestale borbe s Doma gojevićima o prevlast. II. TOMISLAV.
1. T o m i s l a v, z a d n j i k n e z (910.—924.).
h r v a t s k i
Kneza Mutimira naslijedio je knez Tomislav, čije se ime prvi put spominje g. 914. u povijesti Tome, split skoga arciđakona (+ 1268.), ali se općenito uzima, da je već g. 910. stupio na prijestolje. On je po svoj prilici sin Mutimirov i u n u k Trpimirov. Stara hrvatska kronika kaže, da je Tomislav bio »mlad i kripak u rvanjih«, prema tome on je još mlad zasio na hrvatsko prijestolje. Trebao je tada Hrvatskoj mlad i hrabar knez, jer su se okolo nje odigravali veliki događaji, koji su mogli i nju da zahvate u vrtlog i upropaste. Red i mir u kući omo gućili su Tomislavu, da se svim silama posveti vanjskim događajima i da bijesne valove jakom rukom odbije od svoje domovine. Počeli su dopirati do dalmatinskih Hrvata vapaji posavske braće, koju su divlje madžarske čete na brzim konjima tjerale s očinskog ognjišta. U Tomislavljevu kne ževinu hrpimice su pridolazili bjegunci, koji su braći kazi vali, kako im je zemlja opustošena i bez poglavice. Uz to su Madžari pri svojim pljačkaškim napadajima na Italiju i Njemačku prolazili kroz Hrvatsku i nanašali narodu ve like štete. Sve je to pobudilo Tomislava, da oružanom silom obrani svoju zemlju i oslobodi braću u posavskoj Hrvat skoj. Raskriljenih ruku dočekaše posavski Hrvati svoga osloboditelja. No Madžari se ne daju otjerati iz bogate zem lje. Za to dođe do rata između Hrvata i Madžara. Naša kro nika o tome piše: »I kraljujući (vladajući) Polislav (To mislav) u to vrijeme biše u kraljevstvu ugarskom kralj
imenom Atila (Arpad). I on skupi vojske i izađe s vojskom na kralja Polislava. Biše Polislav mlad i kripak u rvanjih. i činiše među sobom mnoga rvanja i vazda Atila, kada se bijahu, izgubljaše, i napokon ne mogaše suprotiviti se i po ježe«. Po Tomislavu oslobođeni posavski Hrvati drage se volje združe s dalmatinskom Hrvatskom i priznadu To mislava svojim knezom. Posljedica Tomislavljeve pobjede nad Madžarima bila je ta, da je sjedinio sve Hrvate u je dnu državu i postavio rijeku Dravu za sjevernu među svoje velike kneževine. Kasnijih vijekova neprijatelj je opet dijelio i cijepao Hrvate, ali misao ujedinjenja i slo bode nije nikada ugasila kod Hrvata. Što Ljutovidu Posav skom nije bilo pošlo za rukom, da utemelji veliku i jaku državu, to je sada Tomislav sretno izveo. Pobjeda Tomislavljeva dokazuje, da je onda Hr vatska imala jaku i uređenu vojsku, a ova se je ujedinje njem svih Hrvata sada povećala. Car Konstantin Porfiro genit (948.—952.) piše. da je u ovo doba Hrvatska mogla dignuti 60 hiljada konjanika i 100.000 pješaka, da je imala 80 velikih brodova, na svakom do 40 ljudi, i 100 manjih lađa, na svakoj 10—20 mornara. Po ovom broju vojske može se izračunati, da je onda Hrvatska imala do dva mili juna stanovnika. Madžari su i kasnije više puta (g. 919.. 921.. 922. i 926.) pokušali osvojiti Posavinu, ali ih je junački Tomislav uvijek odbio i zauvijek odalečio od hrvatske zemlje. Zatim je morao Tomislav da budnim okom prati događaje, koji su se zbivali na istoku Hrvatske, u Srbiji i Bugarskoj. Kazali smo, kako se je srpski knez Petar Goj iković bio združio s bugarskim knezom Simeonom (892.— 927.) i predao mu Pavla Branovića, te je mirno vladao neko vrijeme u Srbiji. No mirovanje mu dodija, pa navali i os voji oblast Neretvansku, koju je držao humski knez Mihajlo Višević (oko 910.—930.) S toga dođe do sukoba između srp skog i humskog kneza. Petar se je više uzdao u moć cara bizantinskoga i bio je priznao njegovu vrhovnu vlast nad Srbijom. To dobro dođe Mihajlu, pa se združi (912.) s bu garskim knezom Simeonom protiv kneza Petra. Rat usplamti između Petra i Simeona, koji se smatrao neograni čenim gospodarom Srbije. Petar bi uhvaćen i odveden u Bugarsku, gdje i umre, a srpskim knezom postade (917.) Pavao Branović, bugarski štićenik. Sada Mihajlo uze natrag. Neretvansku oblast i u svojoj vlasti ujedini Neretvu. Hum. T r a v a n j a i Duklju. Bizant je krivim okom gledao bugarskoga štiće nika na srpskom prijestolju, jer je knez bugarski Simeon
SABOR KRALJA TOMISLAVA GOD. 925. U SPLITU.
bio zakleti neprijatelj carstvu bizantinskomu. Simeon je snovao kako će na ruševinama carstva podignuti bugarsku veliku državu sve do Bospora i Jadrana. Za to je više puta s vojskom dolazio pod Carigrad, odakle su ga Grci teškom mukom odvraćali. Simeon je bio doveo bizantinsko carstvo na rub propasti, osobito kad je u bitci na rijeci Aheloju (kod današnjeg Burgasa, blizu Crnog mora), dneva 20. ko lovoza 917., porazio grčku vojsku. Slavodobitni knez Si meon uđe na to u svoju prijestolnicu Veliku Prijeslavu i proglasi se »carem Bugara i samodršcem Grcima«. Njegova se država protezala od Beograda skoro sve do zidina Cari grada, od ušća Dunava do Tesalije i južnog Epira, a ticala je tri mora: Crno, Egejsko i Jadransko. Da svoju državu učini sasvim neodvisnom od Carigrada, ustanovi Simeon bugarsku patrijaršiju i nadbiskupu Leontiju udijeli naslov bugarskoga patrijarke. Tim je Bugarska bila potpuno iz jednačena s Carigradom. Grci se u Carigradu našli na stotinu muka. U svr hu da Simeonu ometu račune i da uspostave u Srbiji svoj ugled, pošalju protiv kneza Pavla stričevića mu Zahariju. Ovaj uz pomoć bizantinsku prodre u Srbiju, ali bi potu čen i bačen u bugarsku tamnicu (920.). Kad ta bizantinska spletka nije uspjela, obrati se car Roman Lekapin, suvladar Konstantina Porfirogenita, knezu Pavlu, ne bi li ga lijepim načinom privukao na svoju stranu. Pavao ga posluša, odreče se Simeona i pokloni se grčkom caru. Uprav se je Simeon spremao na Carigrad, kad do znade za Pavlovu nevjeru. Oslobodi Zahariju iz tamnice, s njim se i izmiri i posla ga s bugarskom vojskom u Sr biju. Zaharija zbaci Pavla i sam se postavi na prijestolje (921.) kao bugarski sluga. Sada Simeon slobodno svom si lom udari na bizantinsko carstvo. U velikoj nevolji, koja je snašla Grke, obrate se car Roman i patrijarka Nikola papi za pomoć. Da lakše predobiju papu izmire se (923.) s rimskom crkvom. Tako je bilo obnovljeno jedinstvo kršćanske crkve. Nu Grcima osim moralne papine pomoći trebalo je i vojničke. Carigradu su bile dobro poznate vrline hrvatskoga kneza Tomislava i junaštvo njegove vojske. Osim na Tomislava baci carski dvor oko i na humskoga kneza Mihajla. Ovoj dvojici po nudi bizantinski car savez protiv Simeona. Za ovako ve liku uslugu dobio je Tomislav od Bizanta carske gradove u Dalmaciji, da s njima upravlja kao carski »prokonzul«. I carigradski patrijarka odreče se svoje vlasti nad dalma tinskom crkvom i prepusti je papi. Na ovaj način došla je dalmatinska crkva opet u krilo papino, a dalmatinski gra-
dovi i otoci pod političku vlast kneza Tomislava i u vezu hrvatske države. Da savez Bizanta s Tomislavom i s Mihajlom bude jači, privukoše Grci u savez i srpskoga kneza Zahariju, koji zbaci bugarsko gospodstvo i zamijeni ga s grčkim. Bizantinci su ovako okupili tri bližnja kneza protiv silnoga Simeona. koji je uprav tada podsjedao Carigrad. Čim je Simeon doznao za taj savez, razumio je odmah, da nema govora o osvajanju Carigrada, dok mu za leđima stoje sa veznici. Kad mu dneva 9. rujna 921. dođoše u tabor car Ro man i p a t r i j a r k a Nikola, sklopi s carem primirje, napusti podsadu i krene natrag, da najprije kazni nevjernoga Za hariju. Nema dvojbe, da su Hrvati sada dali pomoć Sr bima. Knez Zaharija pobijedi bugarske vojvode Sigricu i Marmama, a njihove glave i oružje posla u Carigrad u znak pobjede. Da ovaj poraz osveti, pošalje Simeon novu vojsku s novini pretendentom na srpsko prijestolje. Časlavom. Zaharija se ispred bugarske sile povuče u Hrvatsku. Pobjedonosni Bugari prolazili su Srbijom i pozvaše neke srpske župane, da dočekaju i priznadu Časlava za kneza. Ljuto se prevariše župani, jer ih Bugari uhvatiše i okovaše. Sada je bugarska vojska slobodno harala po Srbiji i pučan stvo ubijala i vodila u ropstvo. Mnogima ipak uspije da pobjegnu, osobito u Hrvatsku, tražeći zakloništa i pomoći. Srbija hi uništena i postade dijelom velike bugarske dr žave (924,). Kaznivši tako kneza Zahariju i Srbiju, odluči Si meon da se osveti Tomislavu i Hrvatima, koji su ih bili uzeli u zaštitu. Bugarski vojskovođa Alogobotur provali krajem 924. ili početkom 923. u Hrvatsku. Tomislav je do bro uvidio pogibelj, koja mu je zaprijetila, pa sakupi svoju vojsku i dočeka Bugare. Negdje na istočnom međašu Hr vatske dođe do odlučne bitke, u kojoj propade bugarski vojskovođa sa čitavom svojom vojskom. S j a j n o m ovom p o b j e d o m spasio je To mislav H r v a t s k u , a ako Srbiju nije u isti mah o s l o b o d i o , to je ipak p o m o g a o , da se Srbi za malo godina otresu b u g a r s k o g a ropstva, i uskrise svoju kneževinu, jer od u d a r a c a To mislav1jeve desnice nije se bugarska voj ska mogla da osvijesti. Tomislav je time ta k o đ e r s p a s i o i C a r i g r a d , jer S i m e o n više ni je m o g a o ni da s a n j a o o s v o j e n j u b i z a n t i n skog carstva.
Slava kneza Tomislava i njegove h r a b r e vojske puče na sve strane. O njoj se i u kasnija vremena pričalo na daleko. Ruski ljetopisac Nestor piše: »Simeon pođe na Hrvate i pobijeđen bi od Hrvata«. 2. T o m i s l a v, p r v i k r a 1 j h r v a t s k i (925.— oko 928.) Kad je ono bugarski knez Simeon g. 917. pobjedom na rijeci Aheloju došao na vrhunac svoje moći i slave, pro glasio se carem bugarskim. Tako je i hrvatski knez Tomi slav, koji je već otprije bio proširio mede svoje države i pod svoju vlast okupio sve Hrvate, pobjedom bugarske voj ske g. 924.—925. stigao na vrh svoje slave. Pobjednik Ma džara i Bugara, saveznik i spasitelj bizantinskog carstva, gospodar čitave Hrvatske i Dalmacije. Tomislav je pravom svoja djela htio da okruni najvećom počasti, a ta je bila kraljevska k r u n a . U ovo doba, oko g. 925. Tomislav se pro glasi i okruni za kralja hrvatskoga. Pismo pape Ivana X. od g. 925. prvi je pisani spomenik, koji Tomislava nazivlje kraljem. Bilo je nekih, koji Tomislavu nijesu priznavali kraljevski naslov, j e r su se dizali riječi Tome arciđakona, koji piše, da je Stjepan Držislav (969.—997.) bio prvi kralj hrvatski. Ovo je mišljenje propalo s otkrićem nadgrobnog natpisa kraljice Jelene (+ 975.) u Solinu. Natpis kaže, da je ona bila majka Držislavljeva, a žena kralja Mihajla Krešimira (949.—969.). Dakle je ne samo Držislav nosio na slov kraljevski, nego i njegov otac Krešimir. Po tome je jasno, da Držislav nije bio prvi kralj hrvatski. Papa čisto govori, da je Tomislav kralj, a poznato je. da je papa bio dobro upućen u hrvatske prilike i da njegova kancelarija nije dijelila naslova, kojih nije bilo. Za to možemo sa stalnošću kazati, da je Tomislav bio k r a l j i to prvi k r a l j hr vatski, j e r prije njega hrvatski vladari nose naslov kneževski. Sva naša starija povijest nije nam dovoljno po znata, j e r se sačuvalo malo isprava, koje bi nam potanko objasnile život i djela naših kraljeva. To se tiče i vladanja Tomislavljeva, osobito njegova proglašenja i k r u n j e n j a za kralja. Ipak i sitnice povjesne i kasnije pripovijedanje na rodno i pisane uspomene mogu nam u ovom poslu da po mognu. Tako nemamo dobrih suvremenih isprava o mjestu, gdje se je Tomislav krunio, ni ko ga je krunio, ni kakvom je k r u n o m okrunjen. Pokušat ćemo ipak da o svemu tome dademo što vjerniju sliku služeći se uspomenama kasnijih vremena i p r i m j e r i m a onog doba.
O mjestu, gdje se je Tomislav k r u n i o kraljevskom krunom, hrvatska p r e d a j a kaže, da se je t a j svečani čin obavio na Duvanjskom polju u današnjoj Bosni. Ova pre daja i danas živi u narodu, pa nema razloga, da j o j ne vje rujemo. Položaj D u v n a bio je za to zgodan, j e r je bilo u središtu same države, blizu dalmatinskim i posavskim Hr vatima. Duvno je u ono doba bilo dobro napučeno i imalo je mnogo svećenstva. U D u v n u je bila neka crkva, koju je posvetio bl. German (+ oko 541.). biskup kapuanski. Ovdje je prije dolaska Hrvata bila i biskupija, ali se kasnije do kinula, te je sada s njom upravljao hrvatski biskup u Ninu. Sve ove činjenice čine vjerojatnom hrvatsku predaju i za to središte proslave krunisanja Tomislavljeva danas je u Duvnu. Drugo zamršenije je pitanje: ko je Tomislavu po slao kraljevsku k r u n u ? Ako se osvrnemo na prije spome nuti savez i prijateljstvo cara bizantinskoga s Tomislavom, te na zahvalnost carevu, što je Tomislav oslobodio Cari grad od propasti, očito je, da su kraljevski znakovi došli iz Carigrada. Nije bez nekog oslona na starinske isprave Toma arciđakon napisao, da su hrvatski kraljevi primali znakove kraljevske časti od carigradskih careva i da su se zvali njihovim e p a r h i m a ili patricijima. No opet nije is ključeno, da je rimski p a p a poslao Tomislavu k r u n u kra ljevsku. C a r Simeon i njegovi nasljednici primili su car sku k r u n u od crkve rimske i apostolske stolice, pa je to isto mogao i Tomislav. Kako bilo da bilo, Tomislav je okru njen znanjem i odobrenjem Rima i Carigrada, j e r raskola onda među njima nije bilo i za to se može vjerovati hrvat skoj kronici, koja priča, da su na duvanjskom polju bili izaslanici papini i carevi. Još da kažemo, koji je crkveni dostojanstvenik stavio Tomislavu na glavu kraljevsku k r u n u . Drži se op ćenito, da je to bio splitski nadbiskup. Protiv toga mišlje nja mi držimo, da je ovu veliku čast imao narodni hrvatski biskup, kao duhovni poglavica crkve i naroda hrvatskoga. Splitski nadbiskup tek je pred dvije godine bio priznao papu. On je bio crkveni poglavica dalmatinskih biskupa, ali ne hrvatskoga naroda i hrvatske crkve. Nadbiskupov položaj u hrvatskoj državi nije još bio određen i utvr đen, a vlast hrvatskoga biskupa bila je u čitavoj Hr vatskoj priznata. Mi ćemo još ustvrditi, da je Tomi slav, slijedeći p r i m j e r Simeona bugarskoga, bio uzdigao u ovo vrijeme hrvatskoga biskupa na viši stepen i da ga je proglasio poglavicom i prvosiolnikom u Hrvat skoj i Dalmaciji. T a d a je hrvatskim biskupom bio glaso viti G r g u r Ninski. Suvremeni Latini kažu, da je G r g u r že-
lio sebi prisvojili prvenstvo (primat) nad dalmatinskim bis kupima, a Toma arciđakon veli, da je Grgur za sebe tražio metropolitsko pravo. Kako pak u Hrvatskoj nije bilo dru goga biskupa osim ninskoga, to je Tomislav htio, da mu podvrgne sve dalmatinske latinske biskupe i istoga nadbis kupa splitskoga, pa da onda među njima Grgur bude prvi. Sudeći po jednom zaključku splitskoga crkvenoga sabora, utvrđeno je, da je Tomislav to htio da izvede i prema tomu da je bio na strani Grgurevoj, a protiv nadbiskupa split skoga. Iz ovih razloga mi tvrdimo, da je hrvatski biskup Grgur Ninski okrunio Tomislava, a ne splitski nadbiskup. Tako je Tomislav g. 925. bio okrunjen na Duvanjskom polju po hrvatskom biskupu Grguru za prvoga hrvat skoga kralja. U Splitu u gradskoj krstionici još je i danas jedan odlomak kamene ploče, na kojoj je uklesana jedna osoba s krunom na glavi i s križem u ruci, sjedeći na prijestolju. Po Kukuljeviću i nekim drugim učenjacima ona osoba pri kazuje kralja Tomislava. Suvremenici opisuju bugarskoga cara Simeona, obučena u carsko odijelo. Imao je odijelo potkano dragim kamenjem, s nizom novca oko vrata i grivnama na rukama, opasan purpurnim pojasom, niz koji se spustio pozlaćeni mač. Tako ukrašen sjedi on u sredini svo jih boljara, koji su također okićeni zlatnini lancima oko vrata, pojasima i grivnama. Vjerojatno je, da je i k r a l j Tomislav ovako sjajno bio odjeven. Njegovu pratnja i nje gov kraljevski dvor svakako su bili sjajniji nego li za nje gova oca Mutimira. III. BORBA ZA PRVENSTVO HRVATSKOGA BISKUPA.
1. P r v i c r k v e n i s a b o r u S p l i t u g. 925 Svojom krunidbom Tomislav je ne samo sebe ovjenčao slavom, nego i hrvatskoga biskupa Grgura, koji je sada bio smatran prvim među svim biskupima u državi. Taj njegov novi položaj imao je da bude priznat i potvrđen od pape. No u tom njegovom nastojanju naišao je na naj žešću protimbu splitskoga nadbiskupa, koji je morao da bude zbačen s dosadašnjega dostojanstva. Uz nadbiskupa su bili svi dalmatinski Latini i njihovi biskupi, a uz Gr gura kralj Tomislav, hrvatski velikaši, svećenstva i sav hr vatski narod. Nastade borba između Splita i Nina, dalma tinskih Latina i Hrvata. Sva latinska mudrost i oholost uro tila se protiv Grgura. Splićani su sada stali dokazivati, da je njihov nadbiskup zakoniti nasljednik solinskih nadbis kupa, te da u svojoj crkvi oni imaju moći sv. Dujma. pr voga solinskoga biskupa i učenika sv. Petra. Tim su htjeli
kazati, da je solinsko-splitska crkva apostolskog porijetla. što crkva hrvatska nije mogla da dokaže. Tvrdili su još Splićani, da su negdašnji solinski nadbiskupi uvijek imali duhovnu oblast nad Hrvatima. Protiv Hrvata i G r g u r a iz mislili su dalmatinski Latini još jedno strahovitije oružje, kojim su unaprijed znali, da će ih pred papom omraziti. Hrvatska crkva služila se jezikom sv. Metoda, pa su dalma tinski Latini tu okolnost izrabili protiv Hrvata i prikazali ih papi kao sljedbenike krive neke nauke. Spor, koji je među hrvatskim biskupom i splitskim nadbiskupom nastao, nije se mogao drugčije riješili, nego po papi. Jedna i druga stranka obratila se je papi Ivanu X., da on pitanje raščisti. Papa udovolji njihovoj molbi i po šalje u Hrvatsku svoje poslanike: jakinskoga biskupa Ivana i Lava prenestinskoga. Ovi odmah sazovu u Split crkveni sabor g. 925. Uz nadbiskupa Kana i ostale dalmatinske biskupe došli su na sabor hrvatski biskup Grgur, k r a l j Tomislav, hrvatski velikaši, humski knez Mihajlo i neki srpski veli kaši, koji su bili u Hrvatskoj kao bjegunci. Ovom prigodom poslao je papa jedno pismo kralju To mislavu, knezu Mihajlu, županima i svemu narodu hrvat skomu, kojim izražava želju, da hrvatska djeca uče latin ski jezik i traži, da se Bogu ne prinosi žrtva u slavenskom jeziku. Drugo pismo upravi papa nadbiskupu splitskomu i ostalim dalmatinskim biskupima, pa ih kori što su se dali u krilo istočne crkve i tim prouzrokovati, da se je među Hrvatima raširila neka druga nauka, koje nema u svetim knjigama, i da su Hrvati zabacili ustanove evanđelja i apo stolske naredbe, te se ravnaju po nauku nekoga Metoda, koji se ne nalazi nigdje među svetim piscima. Za to ih po zivlje, da odlučno uznastoje oko popravka u hrvatskoj zem lji i da se služba Božja obavlja po običaju rimske crkve jezikom latinskim, a ne tuđim. Iz sadržaja ovih dvaju pisama dade se zaključiti, da su dalmatinski Latini kod pape najviše udarali na Hr vate kao tobožnje krivovjerce, ali iz saborskih zaključaka vidimo, da je njima bila glavna svrha, da se hrvatskomu biskupu ne priznade prvenstvo, nego da prvak bude latin ski nadbiskup u Splitu. Kako su Latini na saboru imali ve ćinu, to im je bilo lako postići što su htjeli. Nadbiskup je prikazao pitanje prvenstva onako, kako je njemu išlo u prilog, te se većina nije ni obazirala na razloge hrvatskoga biskupa. U saboru je nastalo živo prepiranje, podigla se zaglušna vika i buka. Kralj Tomislav i svi hrvatski velikaši tražili su, da sve biskupije u opsegu splitske nadbiskupije, to jest: zadarska, rapska. krčka, osorska, stonska. dubro-
vačka i kotorska, budu podvrgnute hrvatskomu biskupu. Da li se knez Mihajlo pridružio ovom zahtjevu, ili je on htio posebnu nezavisnu nadbiskupiju za svoju kneževinu, to se ne zna. Čini se, da je i biskup zadarski, Formin, htio da bude prvostolnikom, jer je u ono doba Zadar bio glav nim gradom latinske Dalmacije. Došlo je napokon do zaključka većine. Najprije je prihvaćeno, da crkva splitska ima prvenstvo nad svim cr kvama u kraljevstvu i da j o j po zakonu pripada naslov me tropole nad svim biskupijama, pa da s toga nadbiskup splitski ima pravo sazivati sinode i posvećivati ostale bis kupe. Onda se je izričito zaključilo, da hrvatski biskup ima da bude podložan splitskoj metropolitskoj crkvi kao i os tali dalmatinski biskupi. Za tim je sabor skučio vlast nin skoga biskupa i odredio, da svaki biskup mora da ima tačno označene međaše i da u tuđoj biskupiji ne smije posveći vati crkava ni rediti svećenika. Konačno je većina sabor ska ustala protiv kralja Tomislava i hrvatskih velikaša, zaprijetivši, ako ostanu kod svoga zahtjeva, n e k a latinski bis kupi po Hrvatskoj, to jest izvan svojih biskupskih gra dova, nikoga ne krste, niti crkve posvete, niti svećenika zarede, a tako će mnogi Hrvati ostati bez službe Božje i bez sakramenta, j e r hrvatski biskup ne može svuda da do pre. Za sve posljedice, kažu oni, neka pred Bogom odgo varaju Hrvati i njihov biskup! Kad su tako dalmatinski biskupi oborili hrvatskoga biskupa i ustrašili Hrvate, pređoše da istrijebe iz hrvatske crkve Metodov jezik. Razumjeli su sami, da se to ne može na brzu i laku ruku izvesti, j e r bi hrvatske crkve opustile. Za to je zaključeno, da ni jedan biskup više ne redi novih slavenskih svećenika, a oni, koji su prije bili ređeni, neka služe Bogu u samostanima ili kao niži redovnici, ali u cr kvi ne smiju mise služiti u slavenskom jeziku. Jedino, ako koji biskup ne bude imao dovoljno dušobrižnog svećenstva, može od pape zamoliti, da im dozvoli vršiti svećeničku službu. Tim saborskim zaključcima udaren je pastir, a nje gove ovce raštrkane. Nu pastir hrvatskoga naroda, biskup Grgur, nije pod udarcima pao ni klonuo. On se potuži papi protiv saborskog zaključka, kojim je čast prvostolnika bila priznata splitskom nadbiskupu, a ne njemu. P a p a ne odo bri t a j zaključak, nego pozove nadbiskupa ili jednoga od dalmatinskih biskupa, da dođe s Grgurom u Rim, gdje će se pitanje po pravičnosti riješiti.
2. D r u g i c r k v e n i s a b o r u S p l i t u g. 928 Ne znamo, je li Grgur išao u Rim, ali svakako stvar se otegla za pune dvije godine. Splićani su više puta kod pape požurivali riješenje, no nijesu ga dobili. Bit će to iz razloga, što je tada papa bio zaokupljen poslovima u dru gim zemljama, a i zbog ratnih prilika, u koje se je opet Hr vatska uplela. Car Simeon nije mogao zaboraviti poraza svoje vojske. U proljeće g. 927. povede on glavom svoju vojsku, da se osveti Tomislavu. I ovoga puta bila je bu garska vojska ametom potučena (26. svibnja 927.). Kaže se, da je sutradan Simeon od tuge i žalosti umro. Simeona naslijedi sin Petar, vladar pobožan i mi roljubiv, koji se izmiri s Grcima i s Hrvatima. Petar zamoli papu, da ga okruni carskom krunom, a također da ga po miri s Tomislavom. Papa pošalje preko Hrvatske u Bugar sku svoje poslanike: biskupa Madalberta i vojvodu Ivana. Ovi su imali da ispune obe želje Petrove, što su oni sretno i učinili uspostavivši dobre odnošaje između Hrvatske i Bu garske. Nakon ovoga oni se g. 928. povratiše u Split. Papa je biskupu Madalbertu još bio stavio u duž nost, da riješi na licu mjesta pitanje prvenstva između nad biskupa splitskoga i biskupa hrvatskoga. U tu svrhu sazove Madalbert u Split crkveni sabor, na koji su došli nadbiskup Ivan, biskup zadarski Formin i ninski Grgur. S hrvatskim biskupom bili su i hrvatski velikaši, a valjda i kralj Tomi slav. Kažemo valjada, jer sva je prilika, da on nije lično pristupio, nego da je poslao svoga zamjenika, člana kra ljevske kuće. To mislimo, j e r saborski spisi spominju kne ževića, a ne kralja hrvatskoga. U riješenju spora između nadbiskupa i biskupa Gr gura uzelo se je za temelj ono crkveno stanje, koje je bilo u rimskoj Dalmaciji prije dolaska Hrvata, dakle kad nije bilo ninske biskupije, ni hrvatske države. Prema tome po novno je priznato prvenstvo splitske crkve, kao što je ta kođer priznat zakoniti opstanak svih starih dalmatinskih biskupija, samo se to nije priznalo Ninu, jer se je ustano vilo, da crkva ninska nije u staro doba imala svoga pra voga biskupa, nego nadpopa, koji je nedozvoljenim nači nom dobio naslov biskupa, ili po riječima pape Lava VI., koji je silom prilika, u doba, kad su dalmatinski biskupi bili pod vlašću carigradskog patrijarke, postao biskupom hrvatskoga naroda. Zbog ovih razloga sabor je dokinuo nin sku biskupiju i odredio, da njezin dosadašnji biskup Grgur ide za biskupa u Skradin ili Sisak ili Duvno, gdje se imaju obnoviti stare biskupije. Ako G r g u r hoće, neka uzme sve te tri biskupije, pa će opet — rugaju mu se protivnici —
imati veliku i prostranu biskupiju, ali ne kao prvak, nego kao podređen splitskomu nadbiskupu. Biskup Grgur i sada se je usprotivio zaključcima saborske većine i nije htio da priznade vlasti splitskoga nadbiskupa. Još nije bio izgubio nade. Mislio je, da će još naći u Rimu zaštite i razumijevanja. Na njegovu nesreću uprav tada bio je svrgnut papa Ivan X., a izabran (u srpnju 928.) papa Lav VI., koji bez oklijevanja potvrdi sve sa borske zaključke. Osim toga novi papa ukori Grgura nin skoga i Formina zadarskoga, što ne će da se pokore split skomu nadbiskupu kao svome starješini, već sebi prisva jaju to ime. Potvrđujući papa prvenstvo splitske crkve, na redi da nadbiskup splitski bude poglavica duhovni u hrvat skoj zemlji, a Grgur neka ide za biskupa samo u Skradin. Suviše mu zaprijeti, da će ga izopćiti, ako se bude pačao u tuđe biskupije. Eto tako je svršila borba oko crkvenoga prvenstva u Tomislavljevoj kraljevini. Podlegao je Grgur protiv ve ćine dalmatinskih biskupa, koji nijesu dozvolili, da im Hr vat bude prvakom. Dična stolica hrvatskih biskupa u Ninu ukinuta je, a splitski nadbiskup odsada nosi naslov »prvostolnika Dalmacije i čitave Hrvatske«. Hrvatski narod na taj se je način izmirio s Latinima u dalmatinskim grado vima, a to je opet došlo u prilog Hrvatima. Hrvati su do lazili u gradove, nastanili se u njima i malo po malo pohr vatili ih. Tome neoružanomu osvajanju i tihomu pohrvaći vanju imamo da zahvalimo početke hrvatske književnosti baš u tim negdašnjim latinskim gradovima. U Splitu rađa se prvi hrvatski pjesnik Marko Marulić. IV. SMRT KRALJA TOMISLAVA OKO GOD. 928. Kazali smo malo prije, da kralj Tomislav nije valjda lično prisustvovao drugomu saboru u Splitu. Mo guće je, da je tada bolovao ili je već bio mrtav. Svakako poslije g. 928. on nije bio više na životu. »I umri — kaže hrvatska kronika — slavom velikom«. Po toj kronici Tomi slav je imao jednu kćer i dva sina, a vladao je sedamnaest godina (oko 910.—928.). Gdje je Tomislav umro i gdje je pokopan, nije nam na žalost ostalo upisano, niti se je do sada našao njegov grob. Ipak ne gubimo nade, da će se jednog dana, kad se ne budemo nadali, otkriti barem ko mad ploče, koja je pokrivala kosti prvoga kralja hrvat skoga. Mogao je doista kralj Tomislav da mirno i slavno zaklopi oči. On je prvi, ali i najslavniji k r a l j hrvatski. Oslobodio je sjevernu braću, posavske Hrvate, od madžar-
skih navala, raširio svoju državu do Drave, ujedinio sav hrvatski narod u j a k u kraljevinu, koju uvažava i rimski papa i bizantinski car, ta dva najveća vladara u Evropi. Nije Tomislav nikada navaljivao na drugoga, da mu otme zemlje i gradove, nego je samo branio svoj narod i skočio u pomoć braći, da ih drugi ne potlači. Taj lijepi Tomislav ljev primjer slijedili su Hrvati uvijek. Nikada se nijesu polakomili za tuđim, ali za to do zadnje kapi krvi branili su svoje. Tomislav je pomagao i zaštićivao braću Srbe od bugarske sile. Nije ih odmah oslobodio, ali porazom bugar ske vojske pridonio je, da su se Srbi do malo lako digli pro tiv svojih tlačitelja, stresli tuđi jaram i uspostavili svoju nezavisnu kneževinu. Tomislav je pristajao i branio hrvatsku narodnu crkvu i pomagao biskupa Grgura, j e r je znao, da će hrvat ski narod u svojoj narodnoj crkvi naći najbolje zaklonište i da će uz crkvu napredovati u znanju i umijeću. Nije on išao za odcjepljenjem od Rima, nego samo za tim, da hr vatski biskup bude na čelu katoličkoj crkvi u njegovoj dr žavi. No Tomislav nije u tome uspio, jer se crkvena pita nja ne rješavaju mačem i junačkom desnicom, a dalmatin ski Latini imali su na svojoj strani jedno j a k o oružje, naime svoju starinu i prošlost. Oni su bili baštinici rimske slave i kulture, i to im je pomoglo, da u borbi pobijede sa mo glede prvenstva splitskoga nadbiskupa, no glede sla venskoga jezika u crkvi pobjedu su iznijeli Hrvati. Poslije prvog i drugog splitskog sabora povukli su se hrvatski svećenici u seoske crkve, da među prostim hr vatskim narodom čuvaju jezik Metodov, amanet hrvatskih biskupa Teodozija i Grgura. Nije bilo sile, koja im je mo gla iz srca iščupati ljubavi prema svome narodu i jeziku. Mnogo progonstva su pretrpjeli, ali su ipak uvijek saču vali luč Metodove nauke. Hrvatski svećenici čuvali su i dočuvali svome rodu hrvatski jezik i hrvatsku knjigu. Svo jom ustrajnošću oni su postigli, da se je u dalmatinskim gradovima čula riječ hrvatska i da se je u dalmatinskim crkvama orio hrvatski jezik pri službi božjoj. Istina je, da je naš jezik u našim crkvama životario uz latinski, ali nije propao. Prohujilo je punih 1000 godina nad glavom i do movinom hrvatskoga naroda. Mnogo zla, a malo dobra do živio je naš narod kroz ovaj dugi niz godina. Padali su di jelovi Tomislavljeve kraljevine u tuđe šake. Mlečani su otrgli od majke Hrvatske čitavu Dalmaciju. Turci su osvo jili Bosnu i Hercegovinu, Madžari su pritisnuli posavsku Hrvatsku. Naš narod nije ipak očajavao. Duša hrvatskoga naroda i pod različitim tuđim gospodarima ostala je jedna
i čekala je, da na novo uskrsne Tomislavljevo kraljev stvo. To je hrvatski narod i dočekao. Poslije 1000 godina uskrslo je Tomislavljevo kraljevstvo u zagrljaju s bra ćom Srbima, koje je Tomislav obranio od bugarskog rop stva, i s braćom Slovencima, koji su se već onda uz Tomi slava borili protiv Madžara. Veće zadovoljštine sjena kra lja Tomislava nije mogla da ima, nego li je ova, kad nje govi Hrvati u slobodnoj državi slave uspomenu 1000-godišnjice njegovoga krunisanja. I duh Grgura Ninskoga danas uživa gledajući po bjedu svoga rada i nastojanja. Dalmatinskih Latina nestalo je. U Dalmaciji, u Splitu, gospoduje hrvatski jezik, a na stolici latinskih splitskih nadbiskupa sjedi Hrvat-biskup, koji slavi sa svojom crkvom i svojim narodom 1000-godiš njicu Tomislavljevu i Grgurovu. Nedavno je biskup split ski pjevao u Solinu na grobu kraljice Jelene, žene Tomislavljeva unuka, svečanu službu božju u slavenskom je ziku, u onom jeziku sv. Metoda, koji je u splitskom saboru g. 925. bio istjeran iz crkve. Ovo je pobjeda Grgureva, ovo je zadovoljština, koju negdašnji latinski Split daje Grguru, hrvatskomu svećenstvu, hrvatskomu narodu. Još jednu zadovoljštinu traži od Hrvata njihov bis kup Grgur i kralj Tomislav. Neka opet uskrisi naslov »hr vatskoga biskupa«! Taj naslov bio je za neko vrijeme još za hrvatskih narodnih kraljeva dobio biskup u Kninu, ali i toga je opet nestalo. Prigodom 1000-godišnjice hrvatskog kraljevstva, neka se i ta čast uspostavi, da ujedinjeni Hr vati u katoličkoj crkvi imaju na čelu i svoga hrvatskoga nadbiskupa. Na 1000-godišnjoj prošlosti neka hrvatski narod gradi svoju budućnost. Rijetki su narodi, koji su sličnu proslavu doživjeli. Bili su i propali i više ih nema. Hrvat je ostao! Pun volje za boljitkom i napretkom neka stupa, neka radi, da uzmogne dočekati u sreći i slobodi i drugu 1000-godišnjicu svoga kraljevstva!
