Željezno doba

Hrvoje Potrebica

Hrvoje Potrebica

KNEŽEVI ŽELJEZNOGA DOBA

Zagreb, travanj 2013.

VRIJEME PROMJEHA

Sadržaj Predgovor

6

1. Vrijeme promjena

8

2. Halštatski kulturni kompleks - Europa u starijem željeznom dobu Heuneburg Hochdorf , Vix-Mont Lassois Hallstatt Frog

20 28 30 33 .. 37 43

Nove Košariska Sopron-Burgstall

46 48

Pecs-Jakabhegy

52

Kleinklein

54

Novo Mesto Budinjak

60 64

Kaptol 3. Trgovina i razmjena - mreže i kontakti 4. Ratnici - elite halštatskog svijeta

69 74 94

5. Gozbovanje

112

6. Žene - sljedbenice ili vladarice?

130

7. Halštatska religija - doba mitova i heroja 8. Pogrebni ritual - krajolici kontinuiteta i promjene

144 184

9. Naselja - sjedišta vladara ili središta zajednica?

204

Literatura

213

O autoru Popis izvora ilustracija

226 228

Izvaci iz recenzija Sažetak na engleskom jeziku / Summary

231 237

KNEŽEVI ŽELJEZNOGA DOBA | 5

Predgovor Ova je knjiga p lod m o g d u gogod išn jeg rada na p ojed in im aspektima halštatske kulture koja je kulturološki sin on im za starije željezno doba u našem srednjoeuropskom okruženju. S ob zirom na to da je riječ upravo o razdoblju kada nastaju temelji koncepta europske kulture, trebalo je odabrati pristup jednoj veom a složenoj tem i koji će uz znanstvenu k orek tn ost postići jasnoću i pristupačnost teksta publici na različitim razinam a upućenosti u arheolo­ giju željeznog doba. Iako je koncipirana kao kom pleksna studija sastavljena od više zaokruženih cjelina, njihova m eđu sobn a p ov eza n ost i referentnost bitne su za skiciranje cjelovite slike halštatskoga k ultu rnog kompleksa. S ob­ zirom na to da posljednjih petnaestak godina predajem tem e vezane upravo uz ovo razdoblje, pokušao sam na određeni način prilagoditi znanstveni sa­ držaj kako bi imao i određenu edukacijsku dim enziju. Rezultat tog izbora je koncepcija knjige koja bi trebala biti funkcionalna na nekoliko razina. Riječ je o nizu studija o antropološkim tem am a koje su zajedničke ra­ zličitim kulturama i razdobljim a te om ogućuju prim jenu predloženih mode la i u m nogo širim kontekstim a od arheologije željezn og doba. Poglavlja su koncipirana tako da svako pokriva određene aspekte povijesnih i arheoloških zajednica, koji nisu isključivo vezani uz neko određ en o razdoblje ili prostor. Takav pristup om ogućava prim jenu i testiranje pon u đen ih m odela i na pot­ puno drugim sadržajima pa ne m ora biti zanim ljiv sam o arheolozim a ili p o ­ vjesničarima koji se bave prapovijesnim razdobljim a. Knjiga daje pregled najnovijih dostignuća u različitim aspektima prou­ čavanja halštatske kulture, od kojih su neka i autorski d oprin os, popu t istra­ živanja nadaleko poznatog kneževskog groblja u Kaptolu. Naime, izuzetno važna otkrića vezana upravo za razdoblje halštata, koja se u posljednje vrije­ me događaju u našoj zemlji, ukazuju da ovaj p rostor ima m n og o veću važnost u stvaranju slike željeznog doba Europe, koja će se u svjetlu novih nalaza morati značajno revidirati. Dosad se smatralo da prostor naše zem lje predstavlja kulturnu perife­ riju kako u smislu razvijenih sredozem nih civilizacija Italije i Grčke, tako i središta srednjoeuropske civilizacije željeznog doba. U tom prostoru nastaju golema i m oćna središta lokalnih aristokracija koia će doživjeti procvat kroz halštatsku kulturu. Upravo na području tih zajednica povijesna previranja i evolutivni procesi dovode do stvaranja zam etka on oga što će se u posljednjim stoljećima prije Krista prepoznati kao latenska kultura i povezati s povije­ snim i kulturološkim pojm om Kelta. Opisujući te procese, pokušao sam ukazati na specifičan p rostor na ko­ jem se nalazi naša zemlja. Prostor Hrvatske se nalazi na razm eđu tri velika kulturološka kruga: srednjoeuropskog, na k ojem se uspinju željeznodobni kneževi halštatskih zajednica, sredozem nog, iz kojeg neprestano dolaze kul­ turološki impulsi i tehnološke inovacije, i istočn og, stepskog prostora s ko­ jega dolaze pojedini aspekti društvenog identiteta, presudni za razvoj sred­ njoeuropskih zajednica i njihov ulazak na p ozorn icu željezn og doba. Iako je iz perspektive svakog od tih civilizacijskih središta naša zem lja na periferiji,

KNEŽEVI ŽELJEZNOGA DOBA

VRIJEME PROMJENA

nova otkrića i revizija starih podataka otkrivaju potpuno drugu perspektivu. Moćna i čudesna nalazišta poput Kaptola uzdižu se u specifična kneževska središta na razmeđu. Središta čije elite označavaju najbogatija i najprestižnija dobra koja potječu iz sva tri svijeta i koja upravo na ovom prostoru dosežu svoje krajnje točke distribucije u monumentalnim kneževskim grobovim a kaptolske kulture. Susrećemo kneževe čija m oć ne proizlazi samo iz eksplo­ atacije konkretnih sirovina iz okoliša ili kontrole nad trgovinom određenim proizvodim a i sirovinama, nego uvelike počiva na m onopolu nad nematerijal­ nim dobrima. Prije svega, to se odnosi na tehnološki i kulturološki transfer. Zajednice koje žive na našem prostoru jedine poznaju sva tri svijeta i na neki način om ogućuju, kontroliraju, ali i oblikuju komunikaciju između njih. Novi rezultati i reinterpretacija postojećih podataka pomiču prostor naše zemlje s kulturološke periferije u središte onih procesa koji će biti presudni za stva­ ranje kulturne slike željeznodobne Europe i pokazuju da su naše halštatske zajednice u velikoj mjeri djelovale kao aktivni čimbenik u procesu nastanka željeznog doba. Stoga su u svaku raspravu uz najpoznatije i najnovije primjere iz Europe obavezno utkane i reference s prostora Hrvatske i neposrednog okruženja kako bi se sadržaj lokalizirao i vezao uz naš prostor. Temeljem novih spozna­ ja i uz korištenje postojećih podataka kritički se razmatraju neka uvriježena mišljenja i nude novi interpretativni modeli. U knjizi se primjenjuju m etodo­ loški postupci koji su standardni u m odernoj analitičkoj znanosti i na taj se način pruža m etodološka infrastruktura sljedećim istraživačima kako sličnih tako i različitih drugih tema vezanih uz humanistička područja. Uz to, knjiga je bogato opremljena ilustracijama i izborom osnovne relevantne literature pa se m ože koristiti i kao udžbenik za kolegije iz željeznog doba na koje se neposredno referira, a, nadam se, i kao koristan priručnik za neke druge ko­ legije. Cilj mi je bio ponuditi tekst koji će stručnjacima i studentima biti kori­ stan, a široj publici zanimljiv. Koliko sam u tome uspio, prosudit će čitatelji.

Prof. dr. sc. Hrvoje Potrebica

KNEŽEVI ŽELJEZNOGA DOBA | ?

„

_ '

8

KNEŽEVI ŽELJEZNOGA DOBA

KNEŽEVI ŽELJEZNOGA DOBA I 9

STARI SVIJET (KASNO BRONČANO DOBA) a bism o m ogli govoriti o zajednicama željeznog doba, moramo znati što ih čini takvima, od n osn o p o čemu se te zajednice razlikuju od onih koje su im prethodile. U tu svrhu morat ćemo se nakratko vra­ titi nekoliko stoljeća u prošlost, u vrijeme kasnog brončanog doba, U većem dijelu središnje Europe, prostoru na kojem će u starijem željeznom dobu dominirati pojava koju nazivamo halštatskim kulturnim kompleksom, u to se vrijeme rasprostire kompleks kultura polja sa žarama. Naime, krajem 1.4. st, pr. Kr., općenito gledajući, na tom se prostoru grobni ritual skeletnih grobova pod malim tumulima ili na ravnom zemljištu mijenja te dominantna pojava postaje spaljivanje pokojnika i ukop u urni. Iako se u literaturi često pojavljuje termin kultura polja sa žarama, riječ je zapravo o cijelom nizu veoma različitih kulturnih pojava kako po materijalnoj kulturi tako i p o oblicima naselja, a vjerojatno i po društvenom ustrojstvu, s grobnim ritualom kao jedinom čvrstom poveznicom. Unutar toga kulturnog fenomena ističe se cijeli niz kulturno homogenijih cjelina poput Čaka grupe u zapadnoj Slovačkoj, grupe Velatice-Baierdorf u Moravskoj i Austriji ili naše virovitičke grupe. Stoga bi primjereniji naziv za tu veliku i hetero­ genu pojavu bio kompleks kultura polja sa žarama. Iako se spomenuti kompleks veže za središnju Europu, slične fenomene možemo pratiti i na zapadnoj strani Alpa sve do Iberskog poluotoka, pa i na sjeveru Italije. Iako nema velikih grobalja koja bi bila kriterij pripadnosti kompleksu kultura polja sa žarama, promjena grobnog rituala početkom kasnog brončanog doba zapaža se i mnogo šire, sve do Skandinavije i Britanije. Takva situacija često sugerira sliku Europe tijekom kasnoga brončanog doba kao mozaika raznolikih lokalnih kulturnih pojava, koji na generalnoj razini tvori ipak jedinstvenu kulturnu cjelinu. Promjena koja u kasnom brončanom dobu zahvaća većinu Europe nije samo u grobnom ritualu, nego i u grobnom inventaru. Dok se u ranijim fazama bron­ čanog doba moglo naići na ukope s naglašenim oznakama statusa, većinu prona­ đenih artefakata iz ovog razdoblja čine keramičke posude u kojima su bili ostaci pokojnika, prilozi hrane i pića te nošnje spaljenog pokojnika. Međutim, isto kao što ni kremacija nije postala isključivi grobni ritual na europskoj razini, i ovdje zapažamo izuzetke na razinama pojedinih kulturnih skupina, ali i unutar njih. Veličina nekropola je varijabilna i može se kretati od nekoliko tisuća ukopa do tek nekoliko desetaka, pa i manje. Konstrukcije nekih grobova pokazuju odstupanja od standardnih pravila: ukopi se smještaju u kamene ciste, pronalaze se tragovi drvenih konstrukcija iznad grobova, a u nekim se slučajevima iznad grobova po­ dižu i veći humci. U grobovima se pojavljuju i drugi metalni predmeti, a katkada i izuzetni nalazi poput modela kola ili čak dijelova pravih kola u bogatim grobo­ vima u Poingu i Hart an der Alzu u Bavarskoj ili Milavče u Češkoj (Muller-Karpe 1956.; Pare 1992.; Winghart 1993.). Općenito gledajući, kasno brončano doba vrhunac je proizvodnje brončanih predmeta ne samo kvantitativno nego i po zapanjujućoj lepezi različitih pred­ meta i njihovih tipova. U svakom slučaju, nasuprot slici više-manje egalitamog društva kakve se kasnobrončanodobne zajednice srednje Europe na prvi pogled čine, nalazimo izuzetne pojedince koji se jasno ističu u svojoj okolici bilo složeni­ jim grobnim ritualom ili grobnom konstrukcijom ili bogatijim prilozima. 10 | KNEŽEVI ŽELJEZNOGA DOBA

VRIJEME PROMJENA Zbog raznolikosti tipova i oblika oružja te pojave tih predmeta u elitnim uko­ pima kao i pojave utvrđenih naselja širom Europe, mnogi su arheolozi zastupali tezu da je kasno brončano doba vrijeme uspona ratničke aristokracije. Doslov­ nim shvaćanjem tog termina u središte društvene strukture stavljala se elita čiji je prestižni status dolazio i morao biti održavan isključivo ratničkim uspjesima. Nove spoznaje o propasti južnoameričkih civilizacija, primjerice Maja (Tainter 1988.; Webster 2002.), u kojima su katkad važan čimbenik bili neprestani i iscr­ pljujući sukobi zajednica na čijem su čelu bile konkurentne ratničke elite koje su na taj način pokušavale održati svoj status, pružaju potporu ovakvom modelu društvenog ustrojstva. Međutim, iako posebno mjesto u produkciji metalurga kasnog brončanog doba zauzima oružje, među kojim se ističu mačevi koji su u to vrijeme dosegnuli vrhunac tehnološke, ali i tipološke inovativnosti koja se odra­ žava u bezbrojnim tipološkim varijantama i oblicima, s obrambenim oružjem situacija nije tako jasna. Primjerice, oklopi od brončanog lima u obliku cuirassa (Paulik 1968.; Snodgrass 1971.) pružali su slabu zaštitu protiv ofenzivnog oružja toga doba pa se može pretpostaviti daje riječ o insignijama vlasti i statusa koje imaju više ceremonijalni nego funkcionalni karakter. Osim toga, često je riječ o rijetkim importima koji su prestižna i ekskluzivna dobra, tipološki strana zajed­ nici u kojoj se nalaze. U svakom slučaju, status ratnika bio je rezerviran gotovo is­ ključivo za elitu jer većina stanovništva, unatoč pojavi utvrđenih naselja, nastav­ lja živjeti kao i dotad. Osim toga, i nekropole upućuju na pojavu ratničke elite kao izuzetak, a ne opći fenomen. Uskoro je status ratnika postao neodvojivo vezan za identitet elite, vjerojatno bez obzira na konkretne aktivnosti. Ako se vratimo generalnoj slici, vidimo Europu kao prostor koji, unatoč mnoštvu lokalnih zajednica koje se razlikuju po osnovnim elementima svako­ dnevnog života poput materijalne kulture i tipa naselja, ipak dijeli sličan sustav vrijednosti. Taj sustav se manifestira u sličnim pogrebnim običajima (spaljiva­ nje kao dominantan grobni ritual) i religijskoj simbolici (vodene ptice, kola), ali i sličnim društvenim mehanizmima (postojanje elita s ratničkim elementima). Pitanje je na koji način takav zajednički sustav nastaje i opstaje u dinamičnom okruženju različitih zajednica. Najbolji odgovor leži u mreži kontakata kojima je prekrivena cijela kasnobrončanodobna Europa, od Baltika do Egeje i od istočnih stepa do Atlantika. Ako se vratimo metalurgiji bronce kao izuzetno važnoj, ako ne i najvažnijoj, aktivnosti toga vremena, vidjet ćemo da osnovni preduvjeti za takvu proizvodnju poput sirovinske podloge nameću uspostavu kontakata izme­ đu udaljenih krajeva. Naime, ležišta bakra, a posebno kositra, veoma su lokalizi­ rana i nisu široko rasprostranjena, što velike dijelove Europe, poput Skandinavije ili Grčke, prisiljava na uspostavu takvih kontakata. Kako je stabilna komunika­ cija na takvim udaljenostima dugoročno neodrživa, na tim putovima nastaju transferna čvorišta. Ako u tu komunikaciju dodamo i druga prestižna ili nužna dobra, poput jantara i soli, te cijeli niz lokalnih i regionalnih mreža razmjene i kontakata koje se u većim središtima preklapaju s nadregionalnim mrežama koje omogućuju komunikaciju na velikim udaljenostima, dobivamo jednu izuzetno kompleksnu strukturu s golemom unutarnjom aktivnošću. Na neki način me­ talurgija bronce transformira cijelu Europu u jedno simbiotsko tijelo. Sličnosti u materijalnoj kulturi između različitih zajednica u prvom se redu odražavaju na metalu koji prestaje biti jasna kulturološka odrednica. Proizvodnja metalnih predmeta ovisi umnogome i o lokaciji radionica, a svakako je riječ i o robi više vri-

KNEŽEVI ŽELJEZNOGA DOBA i 11

jednosne kategorije. Naime, brončani predmeti i nakon gubitka osnovne funkcije zadržavaju određenu elementarnu vrijednost materijala jer se mogu pretopiti i u novom funkcionalnom obliku vratiti u optjecaj. Ipak, unatoč intenzivnoj aktiv­ nosti kakvu zapažamo unutar te mreže, lokalne zajednice uglavnom zadržavaju karakteristična obilježja materijalne kulture poput keramike ili načina života, ali i autohtoni trend razvoja. Slika koju nam daju groblja kulture polja sa žarama nije toliko kompleksna kao što če to poslije postati, ali svakako ukazuje na izdvajanje elitnih skupina ili pojedinaca od ostatka stanovništva, što je nastavak trenda koji je, najšire gleda­ jući, počeo već u ranijim fazama brončanog doba. Takve skupine imaju vlastiti sustav vrijednosti čiji je dio i ratnička ideologija. S vremenom elite postaju u većoj mjeri slične jedna drugoj nego što su to zajednice na čelu kojih stoje. Nekoliko je razloga za to. Elitne skupine dijele fundamentalno sličnu ideologiju koja ih drži na vlasti pa u nekim slučajevima kompatibilnost funkcionira samo na razini elita dok su drugi društveni segmenti ljudskih zajednica razdvojeni autohtonim ra­ zvojem i lokalnom društvenom dinamikom. Držeći se fiksnog ideološkog sustava kojim se elite identificiraju unutar svojih zajednica kao izuzetne skupine i među­ sobno kao kompatibilne skupine, one nužno postaju konzervativne u odnosu na lokalne razvojne trendove. Međutim, to im daje monopol na uspostavu i održava­ nje kontakata, što implicira i mobilnost kao drugo važno obilježje tih društvenih skupina. Aktivna kontrola i sudjelovanje u komunikacijskoj mreži koja povezuje različite zajednice na manjim ili većim udaljenostima daju pripadnicima takvih skupina i kontrolu nad osnovom vrijednosnog sustava koji će tijekom kasnoga brončanog doba, a u izmijenjenom obliku i poslije, biti karakteristika cijelog eu­ ropskog prostora. Sliku kasnobrončanodobne Europe, a posebno kompleksa kultura polja sa žarama na prostoru središnje Europe, obilježava nekoliko važnih čimbeni­ ka. Na duhovnoj razini, to je uspostava sličnog sustava vrijednosti na gotovo cijelom europskom području, koji se posebno odražava u pogrebnom ritualu i svim njegovim implikacijama. Na tehnološkoj razini, to je golem napredak, posebno u sferi metalurgije. Na društvenoj razini, to je pojava elitnih skupina s manje ili više naglašenom ratničkom komponentom. Sva su tri čimbenika nerazdruživo povezana s uspostavom i održavanjem guste i aktivne mreže kontakata. Na taj je način kasnobrončanodobni kompleks kultura polja sa žarama na neki način postavio pozornicu za ono što će slijediti u prvom tisuć­ ljeću prije Krista, a to je starije željezno doba, odnosno kompleks halštatskih kultura na prostoru srednje Europe.

Osvit željeznoga doba Još je Paul Reinecke (1872. - 1958.), poznati njemački prapovjesničar te utemeljitelj i danas korištene srednjoeuropske kronološke nomenklature, uvidio kontinuirani razvoj između kasnoga brončanog doba i starijeg želje­ znog doba, pri čemu je kompleks kulture polja sa žarama činio kulturolo­ šku poveznicu između ta dva svijeta (Reinecke 1924.; Miiller-Karpe 1959.). U njegovoj je kronologiji temeljna razdioba bila na "brončano doba (A-D)” i “halštatsko doba (A-D)”. Znakovito je da, općenito gledajući, kasno brončana 12 | KNEŽEVI ŽELJEZNOGA DOBA

doba u Europi obuhvaća Reineckeove faze Bronca D te Hallstatt A i B, koje se ujedno povezuju i s kompleksom kultura polja sa žarama, dok faze Hallstatt C i D predstavljaju željezno doba, odnosno vežu se uz halštatski kulturni kompleks. Granica između tih relativnih kronoloških cjelina, koje danas ima­ ju više značenje kulturoloških faza, ugrubo je odgovarala sredini 8. st. pr. Kr., iako će se većina autora ograditi daje granica između kraja brončanog doba i početka starijeg željeznog doba veoma maglovit pojam i ne može se precizno definirati, posebno ne na globalnoj razini. Ch. Pare dao je posljednji doprinos kronologiji prijelaznog razdoblja iz brončanog u željezno doba u srednjoj Eu­ ropi značajnim podizanjem apsolutnih datuma za početak tog razdoblja, dok je sinkronizaciju s uvriježenim relativno kronološkim terminima riješio uvo­ deći nakon brončanodobnog stupnja Ha B3 stupanj Ha C la za sam početak željeznog doba (Pare 1999; 2000.). Iako se pojavljuje dosta novih i veoma važnih odlika novog vremena, a neke stare nestaju, u onim oblicima materijalne kulture, naseobinske struk­ ture i elementima grobnog rituala koji opstaju i tijekom željeznog doba zapaža se kontinuitet razvojnih trendova koji u određenoj mjeri ukazuje na or­ gansku povezanost kasnoga brončanog i starijeg željeznog doba. Karakter i intenzitet te povezanosti veoma su varijabilni i mogu se uvelike razlikovati u pojedinim kulturološkim kontekstima, pa čak i ako je riječ o prostorno veo­ ma bliskim pojavama. Sve to nam nimalo ne pomaže da pronađemo odgovor na pitanje kada pre­ staje brončano doba i počinje željezno. Čini se da nema jedinstvenog odgovora za cijelo područje Europe, ali ako i suzimo prostor koji promatramo, još uvijek moramo znati na koji način odrediti kada i zašto dolazi do te promjene. Cijeli niz autora bavio se tim pitanjima, a odgovori koje su pružili veoma su kompleksni i nikako nisu jednoznačni. Osnovni je problem uspostava kriterija koji ćemo uzeti za početak željeznog doba. Dvije osnovne skupine kriterija mogu se ugrubo po­ dijeliti na tehnološku i kulturološku sferu koje su više ili manje povezane i među­ ovisne. Uz to, u posljednje su vrijeme istraživači sve svjesniji važnosti i utjecaja okoliša koji je, barem u određenim područjima, uz tehnološke i kulturološke čim benike zasigurno imao važnu ulogu u pojavi željeznog doba.

TEHNOLOGIJA Početak željeznog doba ne označava prva pojava željeza, nego vrijeme kada ono ulazi u široku uporabu. Iako se za željezo znalo barem od 1700. godine prije Krista (Waldbaum 1999., 29-31), u Europi nije postalo uobičajen metal sve do 8. stoljeća prije Krista. Uobičajena je pretpostavka da je želje­ zo materijal superiorniji bronci i da se počelo upotrebljavati čim su postali dostupni znanje i tehnologija za njegovu proizvodnju. Međutim, tomu nije tako. Željezo je bilo poznato gotovo tisuću godina prije nego što je ušlo u široku uporabu i nikada nije u svim aspektima zamijenilo broncu. Unatoč uvriježenom mišljenju, veoma je upitna i tehnološka superiornost željeza, barem u prvim fazama željeznog doba. Naime, sve do mlađeg željeznog doba željezno oružje svojim tehničkim karakteristikama nije nadmašivalo bron­ čane prethodnike. Kad imamo sve to na umu, nameće se pitanje što je onda prouzročilo široku uporabu željeza diljem Europe od 8. stoljeća prije Krista. Odgovor na to pitanje mogao bi biti: percepcija željeza kao prestižnog mate-

rijala. U prilog toj tvrdnji ide i iz b o r u porabnih predm eta za koje se u najrani­ jem razdoblju k oristilo željezo, a to su nakit i oružje, Prva dvojba ok o pojave željeza u Europi jest pitanje o prijenosu znanja i tehnologije ili o a u toh ton om razvoju, od n osn o je li metalurgija željeza bila uvedena u Europu kao g o to v paket znanja i vještina ili je na ovim prostorima razvijena neovisno o nekim vanjskim izvorištim a. Kako bismo izbjegli česte term inološke nesporazum e, trebam o jasno odvojiti pitanje pojave materija­ la i tehnologije. Pojava željeznih predm eta na nekom prostoru nije isto što i tehnologija izrade tih predm eta od željeza, a u svakom slučaju nije isto što i pojava metalurgije željeza. O pćen ito gledajući, prvi željezni predmeti bile su vjerojatno perle načinjene od m eteoritsk og željeza koje se u Egiptu datiraju već na početak 4. tisućljeća prije Krista (W ainwright, 1912.). Međutim, činjenica da su načinjene od m eteoritskog željeza1 čini ih irelevantnima za pojavu željeza kao m etalurškog proizvoda. Prvi predm eti o d metalurškog željeza pojavljuju se u različitim kulturama s razvijenom m etalurgijom relativno rano pa ih na ma­ loazijskom prostoru nalazim o u elitnim grobovim a još od trećeg tisućljeća prije Krista. Iako pitanje razvoja m etalurgije željeza još nije potpuno jasno, vjerojat­ no se željezo u najranijim fazam a pojavilo kao nusproizvod metalurgije bakra. Naime, talište željeza je na 1538 °C, a tu tem peraturu rani metalurzi nikako nisu m ogli postići. M eđutim , još od bakrenog doba rani su metalurzi koristili željezni oksid kao sredstvo za ekstrakciju nečistoća u procesu topljenja bakre­ ne rude.2 Dodavanjem željeznog oksida u rudu procesom taljenja dobivala se zgura koja se lako m ogla odvojiti o d čistog bakra. Takva zgura, koja se u gole­ m im količinama pronalazi na m jestim a intenzivne metalurgije bakra, sadrži određenu količinu željeza, ali s m n ogo nečistoća i šupljina, što će se u budućoj metalurgiji željeza nazivati pogačom . Ako se ta pogača dugo kuje na visokim temperaturama, m ehanički se izbijaju nečistoće i dobiva se kovano željezo u gotovo čistom obliku. Cijeli postupak tako završava, a da metal zapravo nikad nije niti bio u tekućem obliku jer temperatura nije prelazila 1000 °C. Čini se, dakle, da je tehnološki proces za proizvodnju kovanog željeza m ogao biti pozn at u veom a ranim fazama m etalurgije, ali se postavlja pitanje zašto odm ah nije uslijedio pom ak o d obrade nusproizvoda prema eksploata­ ciji rude i m asovnoj proizvodnji. O d govor je u svojstvim a materijala - naime, nasuprot uvriježenom m išljenju, čisto željezo dob iven o na ovaj način je mek­ še od bronce, a uz to i b rzo korodira kada je izložen o zraku i vlazi. Iako su vjerojatno predm eti od željeza u početk u imali status egzotičnih i prestižnih dobara3, zb og lošijih teh n oloških karakteristika uspješne metalurške zajedni­ ce bakrenog i b ron ča n og dob a nisu imale veću m otivaciju za uvođenje novog metala u m asovnu proizvodn ju (H um m el 2004., 125-127).

1 Meteoritsko željezo nalazi se već u obliku metala pa njegova obrada ne zahtijeva nikakav metalurški proces. Kad je riječ o sastavu, od metalurškog željeza načelno se razlikuje po vidljivom udjelu nikla u metalu. Međutim, treba napomenuti da postoje i lateritske rude bogate niklom koje su eksploatirane i u arheološkim razdobljima, primjerice u helenističko vrijeme u Petresu u sjeveroza­ padnoj Grčkoj (Photos 1989 ). Stoga takvi artefakti zahtijevaju daljnju metaluršku analizu kako bi se utvrdilo porijeklo željeza od kojega su načinjeni. 2

To je posebno bilo vidljivo ako se kao sirovina koristio malahit koji je sadržavao dosta čestica pijeska.

3 Jedan od dva bodeža sa zlatnim drškama iz Tutankhamunove grobnice imao je oštricu od zlata, a drugi od željeza (si. 2) (Lucas 1962., 239; Čarter No. 256k]. 1 4 I KNEŽEVI ŽELJEZNOGA DOBA

VRIJEME PROMJENA U tom kontekstu treba vjerojatno promatrati i pojedinač­ ne nalaze najranijih željeznih predmeta koji se, bez obzira na mjesto i vrijeme proizvodnje, pojavljuju u različitim brončanodobnim kulturama izvan konteksta metalurgije željeza. Željezni predmeti pojavljuju se u kontinentalnoj Europi već tijekom kasnoga brončanog doba, pa i ranije.4 Tako određen broj željeznih predmeta pronalazimo i u kontekstima kultura polja sa žarama (Pleiner 1986.; Taylor 1989.). Usporedo s na­ pretkom u tehnološkom procesu proizvodnje kovanog željeza, koji je u prvoj polovici drugog tisućljeća poznat, osim u Maloj Aziji, i u Indiji te u zapadnoj Africi, i na povijesnoj pozornici dolazi do drastičnih promjena. Proizvodnja bronce na Levantu oko 1800. pr. Kr. dolazi u krizu zbog nedostatka kositra pa je sljedeće stoljeće ispunjeno nemirima i ratničkim skupinama koje napadaju i utvrđene gradove kako bi se domogle bronce za izradu oružja. Čini se da je nedostajalo i bakra pa nije čudno što u to vrijeme razvoj metalurgije željeza omogućava kovanje upotrebljivih komada koji ne zaostaju za broncom, a nešto su lakši. Najveći pomaci u tehnologiji bili su vidljivi na prostoru Hetitskog Carstva čiji uspon neki autori povezuju upravo sa superiornim željeznim oružjem, iako su prevagu vjerojatnije činila njihova ubojita bojna kola. Pravi skok u tehnologiji je korak od željeza do čelika, koji se, čini se, dogodio na prostoru Hetitskog Carstva i čiju su tajnu Hetiti čuvali gotovo dva stoljeća.5 Ponavljanjem ciklusa zagrijavanja željezne sirovine u pećima s drvenim ugljenom i kovanja kako bi se izbacile nečistoće, u željezo je na visokim temperaturama postupno ulazio ugljik. U sirovom željezu udio ugljika iznosi od 3,5 do 4,5 posto, a čelikom se smatra legura željeza i ugljika u kojoj se udio ugljika kreće između 0,2 i 2 posto. U arheološkim je razdobljima čelik sadržavao između 0,3 i 0,6 posto ugljika, ali već i to je bilo dovoljno da ga učini gotovo dvostruko tvrđim od bronce uz istu težinu. S vremenom su se razvili i drugi postupci, poput kaljenja ili koncentriranja čelične slitine na mjesta gdje to zahtijeva njegova uporaba,

□ Dva bogato ukrašena bodeža u zlatnim koricama iz Tutankhamunove grobnice (1323. pr. Kr.], od kojih jedan ima zlatnu oštricu, a drugi željeznu, živo svjedoče o golemoj vrijednosti koju je željezo kao prestižni materijal im alo u ono vrijeme ( si. 2)

primjerice na oštricu ili vrh mača. Sama činjenica da se u to doba željezo nije moglo lijevati, nego samo kovati činila ga je mnogo pogodnijim za izradu predmeta u kojima nije bilo šupljina, poput mačeva i drugog oružja. Pad trgovačke mreže na istočnom Sredozemlju i kriza u opskrbi bronce, koja je ponovno nastupila oko 1200.

4 Primjerza to mogao bi biti željezni bodež (ili srp] s brončanim zakovicama koji jc pronađen u kultnom bunaru na slovačkom nalazištu Gšnovce koje pripada Otomani kulturi, a datira se oko 15. st, pr. Kr. (Vlček & Hšjek 1953.; Pleiner 1980.; Furmanek 2000.). 5 U pismu pronađenom u Hatuši kralj Hatušil III. (1275, ■1255. g. pr, Kr.) obraćaše nekom nepo­ znatom vladaru i piše; “Što se tiče dobrog željeza o kojem si mi pisao, dobro željezo nije dostupno

u mojoj kući pečata u Kizzuvvatni. Pisao sam ti daje loše vrijeme za proizvodnju željeza. Oni će proizvesti dobro željezo, ali do sada nisu završili. Kada završe, ja ću ti ga poslati. Danas ti šaljem jedan željezni bodež". Očigledno je da je proizvodnja željeza bila pod neposrednom kraljevskom kontrolom jer se smatralo daje riječ o dobru čija je vrijednost čak i u količinama poput jednog bodeža bila dostojna kraljevskog dara (Collis 1984.], Međutim, čini se da su Hetiti veoma dobro poznavali razliku između sirovog i “dobrog” željeza, koje je vjerojatno bilo čelik. KNEŽEVI ŽELJEZNOGA DOBA | 15

pr. Kr., koincidirali su s padom H etitskog Carstva. Zbog nedostatka bronce6 ljudi se okreću željezu kao zam jenskom materijalu, a s obzirom na pad hetit­ skog tehnološkog m on opola, u Grčkoj počinje intenzivni razvoj metalurgije željeza i nastupa željezno doba. Uz sve to treba imati na umu da je željezo znatno rasprostranjenije od bakra i kositra, pa ga čak i slučajevima kad je manje kvalitetno od bronce ljudi k oriste jer je dostupnije, a time i jeftinije te omogućava proizvodnju m n og o većih količina metala. Kad onda nastupa razdoblje željeznog doba u srednjoj Europi i na našem prostoru? Ako željeznim dobom definiramo on o vrijeme kada se zajednice ko­ riste uporabnim predmetima koji su proizvod aktivne metalurgije željeza, prvo moramo pronaći put kojim je metalurgija željeza došla na naše prostore. Tije­ kom prošlog stoljeća m nogo je autora pokušalo odgovoriti na to pitanje i iako nema jednoznačnog odgovora, uglavnom su se sugerirala tri različita objašnje­ nja. Prvo je polazilo od pretpostavke o autohtonom razvoju metalurgije željeza na području sjeverozapadnog Balkana prije 11, st. pr. Kr. Time su se objašnjavale sporadične pojave željeznih predmeta na području kulture polja sa žarama u sre­ dišnjoj Europi (von Merhart 1952.), ali i neki o d ključnih aspekata teorije o panonsko-egejskim migracijama (Foltiny 1961.; Kimmig 1964.). Drugo je mišljenje proizišlo iz kritike prvoga, zasnovane na učestalosti i vremenu pojave željeznih predmeta koja jasan prioritet daje Grčkoj (Snođgrass 1965.). Rezultat toga bila je ideja da upravo Grčka igra ključnu ulogu u prenošenju uporabe željeza na ostatak Europe. Treći pretpostavljeni pravac vezao se uz tezu o Trakokimerijcima pa je u skladu s time imao ishodište na Kavkazu odakle je preko Ponta završavao u Karpatskoj kotlini (Berciu 1963.). Ovu se tezu kritiziralo zbog pojave metalurgije željeza na području središnje Europe i u razdobljima koja prethode pretpostav­ ljenom “trakokimerijskom udaru”, a u posljednje vrijeme većina autora u većoj ili manjoj mjeri napušta koncept Trakokimerijaca. S obzirom na to da se naša zemlja nalazi upravo na razmeđu tih putova, postavlja se pitanje kako procijeniti koji je odgovor pravi? Ako ostanemo u sferi tehnologije, trebamo odvojiti meta­ lurgiju željeza kao tehnološki paket znanja i vještina koji predstavlja sustavnu ak­ tivnost od ranijih pojedinačnih nalaza željeznih predmeta, bez obzira na njihovo mjesto i vrijeme proizvodnje. Pokušajmo stoga i ovaj problem sagledati u svjetlu postavke da metalurgija željeza zapravo dolazi kao inovacija, odnosno sljedeći razvojni korak i odgovor na postojeći problem u metalurgiji bronce. Metalurgija željeza nastaje na tehnološkoj baštini metalurških centara za proizvodnju bronce pa je vjerojatno da se i širi putem takvih središta. S obzirom na to da na našem prostoru nema takvih središta, treba se okrenuti onim prostorima gdje se takvi centri nalaze. Razvoj i prilagodba brončanodobne metalurgije zapaža se tijekom cijelog kasnog brončanog doba, a posebno je vidljiva u mlađoj fazi kompleksa kultura polja sa žarama kada je jedna od inovacija, primjerice, dodavanje olova u bakrene slitine. U to se vrijeme istočnoalpska, a vjerojatno i zapadnopanonska proizvodna središta koriste rudama i polusirovinama s prostora istočnih Alpa i Italije pa je logično da i tehnološke inovacije, poput ove spomenute, dolaze tim putem (Trampuž Orel 1999.; Trampuž Orel, Heath 2001.). Za zapadni dio naše zemlje, pogotovo za perialpski prostor i Podravinu, m ožemo pretpostaviti inici­ jalno širenje metalurgije željeza upravo ovim putem. 6 U to se vrijeme bilježi široka pojava pretapanja brončanih predmeta druge namjene u oružje, što ukazuje istodobno na nesigurna i opasna vremena, kao i na posvemašnji nedostatak opskrbe broncom. 16 | KNEŽEVI ŽELJEZNOGA DOBA

VRIJEME PROMJENA Poseban problem čini izuzetno jak kasnobrončanodobni proizvodni krug sje­ verozapadnog Balkana, koji leži odmah u posavskom zaleđu i kojemu pripadaju središta poput Visa kod Dervente, Poda kod Bugojna, Velike Gradine u Varvari ili gradine Kopilo kod Zenice. Tim se pitanjima intenzivno bavio B. Čovič koji je pokazao da iako možemo odbaciti tezu o veoma ranoj metalurgiji željeza na zapadnom Balkanu, koja se postavljala čak u 11. st. pr. Kr., na ovom prostoru takvu aktivnost u naseljima sigurno možemo potvrditi već u 9. st. pr. Kr. (Čovič 1980.). Takva datacija prethodi pretpostavljenom pravcu širenja s istoka, ali čini vjerojatnijom hipotezu distribucije te tehnologije prema sjeveru iz južnih, sre­ dozemnih središta, u prvom redu Grčke. Za prostor Posavine, odnosno kaptol­ sku grupu istočnog halštatskog kruga imamo pouzdane dokaze o povezanosti sa središtima na jugu tijekom razvijenog halštata. Kulturno jedinstvo Posavine sa sjeverne i južne strane rijeke Save ogleda se i u kulturi Barice-Gređani na samom početku kulture polja za žarama. Međutim, nedostaju nam potvrde o takvim ve­ zama upravo u ključnoj fazi prelaska iz brončanog u željezno doba. Novi nalazi, posebno par mačeva iz kneževskog tumula 6 na nalazištu Kaptol-Gradci, mogli bi se pokazati izuzetno značajnom karikom u rasvjetljavanju problema pojave tehnologije proizvodnje željeznih predmeta u južnom dijelu sjeverne Hrvatske. Riječ je, naime, o mačevima čija datacija najmanje za stoljeće (ako ne i dva) pret­ hodi samom ukopu koji se datira u Ha Cla, odnosno na kraj 8. ili eventualno sam početak 7. stoljeća prije Krista. I dok o željeznom maču ne znamo gotovo ništa detaljnije, za brončani smo sigurni da je riječ o tipu Kostel čijim se ishodištem smatraju upravo metalurška središta zapadnog Balkana. Međutim, iako je veza tog kruga s prostorom naše zemlje, posebno s Likom i Posavinom, tijekom ka­ snoga brončanog doba neupitna, još nemamo čvrstih dokaza da je metalurgija željeza također prenesena tim putem. U prostoru Podunavlja situacija je malo složenija te ćemo se za definiciju početka željeznog doba morati okrenuti više kulturološkim čimbenicima.

KULTURA/DRUŠTVO Kao što smo u prethodnom poglavlju mogli uočiti, postojanje razvijene me­ talurške tehnologije unutar pojedinih zajednica na kraju kasnoga brončanog doba ukazuje da nije bilo zapreke za pojavu željeznih predmeta. Međutim, or­ ganizacija prave eksploatacije i proizvodnje željeza zahtijeva sustavne promjene unutar tih zajednica. Osim toga, to ne objašnjava ni gotovo istovremeni ulazak u kulturološki definirano željezno doba i onih zajednica koje svoj gospodarski razvoj nisu temeljile na proizvodnji željeza. Možda zapravo razlika leži u percep­ ciji kulturološke promjene koja se odvija na kraju brončanog i početku željeznog doba. Tradicionalni pristup je tu promjenu uvijek doživljavao kao zamjenu jed­ nog sustava drugim ili u najboljem slučaju kao đekonstrukciju jednog i izgradnju drugog sustava koji koristi pojedine sastavne elemente ili gradi na temeljima ono­ ga prethodnog. Međutim, sve boljim uvidom u finalne faze kasnoga brončanog doba postaje jasno da je riječ a dinamičnom, a ne statičnom sustavu, s uočljivim faktorom rasta i dinamikom promjene. Isto tako jednostavne verzije interpretativnih modela, poput uobičajenih središte-periferija ili world model sustava, ne opisuju do kraja sve složene interakcije i povratne sprege koje su u takvim su­ stavima, čini se, bile veoma značajne. U nekim je slučajevima jasno da je riječ o gotovo sinaptičkoj povezanosti pojedinih strukturnih čimbenika gdje razina akKNEŽEVI ŽELJEZNOGA DOBA | 1?

tivnosti pojedinog elementa unutar sustava barem u nekim slučajevima određuje utjecaj promjene tog elementa na cijeli sustav, bez obzira na strukturalni položaj tog elementa unutar sustava. Pojednostavljeno, to znači da je i prom jena u pe­ rifernim dijelovima sustava, koji su u nekim povijesnim trenucima bili m nogo dinamičniji od središta sustava, mogla imati dalekosežne posljedice na funkcio­ niranje sustava kao cjeline. S druge strane, ne treba zanemariti ni faktor rasta u dinamičnim sustavima, odnosno utjecaj evolutivnih prom jena koje su nužne za daljnje funkcioniranje. Takav model pretpostavljao b i jednu fluktuirajuću fazu između uspostave dviju stabilnijih i univerzalno lakše odredivih struktura koje na temelju određene skupine kriterija nazivamo brončanim ili željeznim dobom . Dakako da je dinamika pojave pojedinih kulturoloških odrednica u toj fluktuirajućoj, tranzicijskoj fazi teško odrediva i veom a lokalna, odnosn o uvelike ovisi 0 specifičnoj strukturi i okruženju svake pojedine kulturne grupe, a vjerojatno 1 pojedine zajednice unutar tih skupina. Općenito gledajući, “halštatizacijom” u onom smislu kako taj pojam rabe neki suvremeniji autori (Stegmann-Rajtar 1992.; Nebelsick 1994.) nazivao bih trend stabilizacije koji će nakon tranzicijske faze krajem kasnoga brončanog doba na širokom prostoru srednje Europe re­ zultirati halštatskim kulturnim kompleksom čiji zajednički nazivnik čine neke kulturološke odrednice poput pojave utvrđenih naselja, pokopavanja p o d tumulima, prilaganja konjske opreme u grobove i rasprostranjenosti tehnologije pro­ izvodnje željeza. Kada T. Kemenczei osporava postojanje procesa halštatizadje (Kemenczei 2000.), on navodi da svaki od navedenih kriterija m ožem o naći i u razdobljima koja prethode halštatu i na prostorima izvan okvira halštatskoga kulturnog kompleksa. Međutim, on taj proces promatra iz perspektive kasnoga brončanog doba kao fiksni kulturološki paket koji jednoznačno određuje poče­ tak željeznog doba. Očigledno je da se u rijetkim slučajevima taj skup čimbenika pojavio sinkronizirano, upravo na samom kraju kasnoga brončanog doba, ali je isto tako jasno daje riječ o temeljnim vanjskim odrednicama onoga što kao rezul­ tat stabilizacije na širem europskom prostoru nazivamo halštatskim kulturnim kompleksom. Rezultat toga jest da m ožem o imati generalnu sliku o tom e kako izgleda društvena i materijalna struktura zajednica kasnoga brončanog doba kao i starijeg željeznog doba, ali model transformacije iz jednoga u drugo je veom a individualan i razlikuje se od jedne do druge kulturne skupine, pa čak i između pojedinih zajednica unutar tih skupina. S druge strane, početak željeznog doba u hrvatskom Podunavlju zbio se u kulturološkim okvirima daljske i bosutske grupe, koje su se razvile u mlađoj fazi kasnoga brončanog doba krajem 2. tisućljeća pr. Kr. kao rezultat niza društvenih i ekonomskih promjena u Karpatskoj kotlini i jugoistočnim Alpama. Početak izrade i uporabe željeznih predmeta u okvirima daljske i bosutske grupe m ože se datirati na kraj 9. st. pr. Kr., ali se takve pojave vjerojatno m ogu nešto ranije zapaziti unu­ tar bosutske grupe. Riječ je o procesu postupnog uvođenja željeznih predmeta u svakodnevnu uporabu, čija se izrada povećala tijekom 8. st. pr. Kr. kada se od želje­ za više ne izrađuju samo prestižni predmeti kao što su konjska oprema, oružje ili nakit. Daljska ibosutska grupa, bez obzira na tehnološku promjenu koja se zbila, nastavile su svoj unutarnji razvoj, uz primjetne utjecaje izvana, posebno one s Bal­ kana na jugu te iz donjeg Podunavlja na istoku, koji se i smatraju izvorištem tran­ sfera ideje izrade i uporabe željeznih predmeta. U materijalnoj ostavštini početka željeznog doba prepoznaju se i utjecaji s jugoistočnoalpskog prostora na kojemu • se također nalaze bogata ležišta željezne rude. 1 8 | K NEŽEVI ŽELJEZNOGA DOBA

VRIJEME PROMJENA

KRONOLOŠKA TABLICA —

SREDNJOEUROPSKA KRONOLOGIJA Miiller-Karpe (1959.)

Pare [1998.]

Hernig (2001.]

DOLENJSKA

GLASINAC

Gabrovec, Teržan [2010.]

Čović [1987.] 900. pr. Kr.

900. pr. Kr. “ -

850. pr. Kr.

Ha B2

H a B 2 /B 3

Ha B 2 /B 3

III c2

850. pr. Kr.

800. pr. Kr.

800. pr. Kr. P o d z e m e lj 1

750. pr. Kr.

H a B3

H a C la

IV a

H a CD

750. pr. Kr.

P o d z e m e lj 2

Ha C l

700. pr. Kr. Ha

Cl

H a C lb

700. pr. Kr.

S tičn a 1

_.—---------•

_____ _ IV b

0

850. pr. Kr.

S tič n a 2

H a C2

Ha C2

Ha C2

600. pr. Kr.

850. pr. Kr.

----- ---

800 pr Kr

-------------------------IV C l

S tu p a n j z m ijo lik e f ib u le 1 Ha D l Ha C l

550. pr. Kr.

550. pr. Kr. S tu p a n j z m ijo lik e fib u le 2

H aD

----- -------

500. pr. Kr.

Ha 02/03

Ha D2

IV c2

Stupanj certoške fibule 1

500. pr. Kr. Stupanj certoške fibule 2

450. pr. Kr.

450. pr. Kr. Stupanj negovske kacige 1 Lt A

400. pr. Kr.

Va

Lt A

400, pr. Kr. Stupanj negovske kacige 2

370. pr. Kr,

^

-------------KNEŽEVI ŽELJEZNOGA DOBA | 19

n Slika tumula Kleinaspergle, na putu prema kneževskom sjedištu Hohenasperg u pozadini, na neki način tvori kanonski prikaz jednog zapadnohalštatskog kneževskog sjedišta - tzv. Furstensitz (si. 3)

'L .

'i ■

-

«■

•&: *;

;

\4~sXUtf&frM

D

ezultat procesa opisanih u prethodnom poglavlju jest nastanak niza regi­ onalnih kulturnih skupina na širokom prostoru središnje Europe, čija su

; ■, \ glavna značajka bogato opremljeni grobovi elite koje katkad m ožem o po­ vezati i s njihovim utvrđenim sjedištima. Uz lokalne prestižne predmete,

poput kola i nakita, ti grobovi često sadrže i uvozna dobra s prostora Sredoze­ mlja, poput amfora, fine keramike ili metalnih predmeta koji već zbog rijetkosti zauzimaju visoko mjesto na ljestvici prestižnih dobara u zajednicama u kojima se nalaze. Upravo takvi izuzetni grobovi, koji se najčešće nalaze pod tumulima, dominantna su arheološka pojava na opisanom području u razdoblju od 8. do 5. stoljeća prije Krista. Iako je opće obilježje europskog željeznog doba naglašena društvena stratifikacija i uspostava hijerarhijskih struktura, na prostoru kom­ pleksa halštatske kulture to je dodatno naglašeno kontaktima sa svijetom klasič­ nih civilizacija, odnosno moći koja je proizlazila iz kontrole nad prom etom ljudi i dobara koji su bili rezultat tih kontakata. Koncept, bolje rečeno termin “halštatska kultura” nastao je krajem 19. stoljeća i u početku je označavao kulturu starijeg željeznog doba na prostoru od istočne Francuske do zapadne Mađarske. Jedinstvo te kulture u materi­ jalnom se smislu zasnivalo na sličnosti nalaza s tog područja s predmetima pronađenima u velikoj nekropoli kod mjesta Hallstatt u Austriji. Međutim, već od početka je bilo jasno da će kulturna pojava koja pokriva tako veliko područje i obuhvaća veom a različite zajednice nužno biti veom a heteroge­ na i teška za definiranje. Stoga je već na sam om početku O. Tischler sugeri­ rao podjelu te kulture na dva kruga - istočni i zapadni - s granicom negdje upravo oko samog eponim nog nalazišta u Hallstattu. Ta je podjela tijekom posljednjih stotinu godina doživjela bezbrojne preinake i dobivala različita

■ Područje halštatskoga kulturnog kompleksa (karta 1]

22 | KNEŽEVI ŽELJEZNOGA DOBA

HALŠTATSKI KULTURNI KOMPLEKS - FIJROPA U STARIJEM ŽELJEZNOM DOBU

značenja, što je u određenoj mjeri dovelo do konfuzije u definicijama i ra­ zličitog shvaćanja značenja tih termina kako u prostornom tako i u kultu­ rološkom smislu. Tome su pridonijeli i brojni autori koji su od dvadesetih godina prošlog stoljeća pokušavali uvesti niz drugih kriterija za definiranje kako halštatske kulture u cjelini tako i njezina zapadnog i istočnog kruga, ali bez nekog univerzalnog uspjeha. Posebnu zbrku je uvelo izjednačavanje istočnog i zapadnog kruga s arheološkim kulturama, s obzirom na to da te "kulture” nisu bile utemeljene u učestaloj pojavi istog ili sličnog konteksta materijalne kulture, odnosno arheoloških nalaza, na istom prostoru, što je odgovaralo ideji arheološke kulture kakvu je predlagao V. G. Childe. Kako se na istoku i zapadu središnje Europe tijekom željeznog doba na najopćenitijoj razini doista može primijetiti različita dinamika kulturnog razvoja kao poveznica navedenih "kultura”, uvedene su etničke skupine pa su pojedini autori u zapadnom halštatskom krugu prepoznavali Kelte, a u istočnom Ilire. Sve je to bilo, dakako, veoma slabo utemeljeno na arheološkim nalazima (karta 1). Danas i na jednom i na drugom prostoru nalazimo niz manje ili više ho­ mogenih kulturnih skupina, a termin istočni i zapadni halštatski krug se u sklopu halštatskog kulturnog kompleksa koristi više kao dogovorni termin koji u prostornom ili kulturološkom smislu označava demarkaciju između dviju osnovnih tendencija kulturnog razvoja, pogotovo u razdoblju mlađeg halštata.

ZAPADNI HALŠTATSKI KRUG Kulturološki gledajući, područje zapadnoga halštatskog kruga mnogo je kompaktnije od istočnih prostora, što osobito dolazi do izražaja u vrijeme kasnog halštata kada, zahvaljujući grčkoj kolonizaciji i sve jačim trgovačkim vezama sa Sredozemljem, lokalne zajednice starijeg željeznog doba postaju važna čvorišta u novoj komunikacijskoj mreži kojom diljem Europe kolaju različita dobra i ljudi. U društvenom smislu taj proces dovodi do stvaranja jakih hijerarhijskih struktura koje se u materijalnom smislu manifestiraju u utvrđenim središtima moći, takozvanim Fiirstensitze, odnosno kneževskim sjedištima iz kojih se kontroliraju izrazito centralizirana područja utjecaja. Takva mjesta u većini slučajeva prate monumentalni i izuzetno bogati gro­ bovi, prepuni skupocjenih i rijetkih uvoznih proizvoda, ali i najviših ostvare­ nja lokalnog obrta, sve u svrhu naglašavanja identiteta elite i zgusnute moći koja se sve više centralizira do razine izuzetnih pojedinaca. Takav izrazito hijerarhijski i centralistički model u posljednje vrijeme doživljava kritike koje polaze od činjenice da ne poznajemo dovoljno prostor između takvih sjedišta te ne znamo na koji su način bile ustrojene zajednice koje su živjele izvan tih središta moći i koji je bio njihov međusobni odnos. Isto tako, zbog ne­ dovoljne istraženosti samih središta o kojima je riječ, postavlja se pitanje i tko je zapravo tamo živio. Međutim, iako novija istraživanja ukazuju da je struktura tih zajednica bila mnogo složenija od najjednostavnijeg radijalnog modela “središte-periferija”, sigurna je činjenica da na ovom prostoru nastaju središta koja se snagom i utjecajem bitno razlikuju od bilo čega što susreće­ mo u ostatku halštatskog svijeta. Ostaje otvoreno pitanje što leži u pozadini

KNEŽEVI ŽELJEZNOGA DOBA | 23

takve koncentracije m oći. Svakako nije riječ o sam o jed n om čim beniku, nego o m eđuodnosu cijelog niza društvenih, gospodarskih, prom etnih i političkih faktora koji u određenom povijesnom trenutku rezultiraju nastankom i ra­ zvojem takvih središta. O no što im se čini zajedničkom karakteristikom jest to što osnovna podloga m oći leži na kontroli nad kom unikacijom , odnosno protokom kako materijalnih tako i nem aterijalnih dobara, što sugerira dina­ mičnu komunikacijsku mrežu unutar koje takva središta egzistiraju i čija su elementarna pokretačka snaga. U arheološkom smislu, na ovom prostoru rani halštat (Ha C) u najvećoj mjeri odražava kontinuirani razvoj iz kasnoga b ron ča n og doba (Ha A i B). Osnovna razlika u odnosu na preth od n o razdoblje jest prihvaćanje razvijene tehnologije proizvodnje željeza. M eđutim , na prostorim a zapadno i sjeverno od Alpa željezo nije odmah zam ijenilo b roncu u svim aspektim a života, nego je riječ o dugotrajnijem procesu. Tijekom 8. stoljeća željezo su još smatra­ li prestižnim materijalom, a u 7. stoljeću već postaje u običajen om pojavom . Međutim, u to se vrijeme bronca još upotrebljava u proizvodn ji oružja, a za­ nimljivo je da dominira i kao materijal za proizvodnju p oljop rivred n og oruđa. Najbolji primjer tog procesa pružaju mačevi tipa M indelheim . Ti dugi mačevi, koji m ogu biti duži i od jed n og metra, najrasprostranjeniji su u sre­ ■ Rasprostranjenost mačeva tipa Mindelheim i Gundlingen (karta 2)

2 4 | KNEŽEVI ŽELJEZNOGA DOBA

dištu zapadnoga halštatskog kruga, od n osn o na prostoru Alpa, Češke, ju ž­ ne Njemačke i istočne Francuske, iako ih se pronalazi p o cijeloj zapadnoj i sjevernoj Europi. Iako tipološki vjerojatno predstavljaju razvoj iz b ron ča n o-

HALSTATSKI KULTURNI KOMPLEKS - EUROPA U STARIJEM ŽELJEZNOM DOBU dobnih mačeva s jezičcem, ti se mačevi pojavljuju isključivo početkom halštatskog razdoblja, i to u dvije inačice: brončani, lijevani i željezni, kovani. To potvrđuje hipotezu spomenutu u prethodnom poglavlju da je distribucija tehnologije željeza zapravo išla kroz središta metalurgije bronce u kojima su stari majstori učili raditi s novim materijalom. S druge strane, nešto kraći suvremenik ovog tipa s još širom distribucijom jest tip Gimdlingen koji se pojavljuje u horizontu prije mačeva tipa Mindelheim, i to gotovo isključivo u brončanom obliku (karta 2). Uz oba tipa mača često se pronalaze korice sa specifičnim završnim okovima koji također imaju veoma raširenu distribuci­ ju diljem Europe i ne odgovaraju u potpunosti pojedinim tipovima mačeva. Kad je riječ o proizvodnji, lako hi bilo pretpostaviti da je središte zapad­ noga halštatskog kruga ujedno i središte inovacije čiji su rezultat posljednji dugi mačevi brončanodobne tradicije te da je riječ o distribuciji prestižnih dobara iz ove jezgre prema periferiji zapadne i sjeverne Europe. To bi ujedno pretpostavilo da je riječ o distribuciji dobara, ali ne i tehnologije koja ostaje rezervirana za mali broj radionica unutar jezgre zapadnohalštatskog kruga. Međutim, pojedini su mačevi pronađeni uz predmete koji u željezu opona­ šaju lokalne brončane tipove, što bi značilo da u najmanju ruku distribuciju tih prestižnih predmeta prati i distribucija tehnologije u lokalna metalurška središta. Osim toga, porijeklo tipa Gundlingen vjerojatno leži više na atlant­ skom prostoru ili možda čak i u Britaniji, ali njihova distribucija pokazuje široku rasprostranjenost u samom središtu halštatskog svijeta. Takva bi dis­ tribucija ukazivala na smjer širenja suprotan od pretpostavljenog. S druge strane, distribucija različitih okova korica koja ne prati distribuciju s njima pronađenih mačeva ukazuje da je situacija znatno složenija od tipičnog od­ nosa “sređište-periferija” u kojem prestižni predmeti i tehnološke inovacije putuju isključivo iznutra prema van. Druga karakteristična promjena koja dolazi sa starijim željeznim dobom jest nestanak ostava. Iako ima izuzetaka tijekom cijeloga starijeg željeznog doba, razlika u broju ostava i količini pohranjenih predmeta u odnosu na raz­ doblje kasnoga brončanog doba je drastična. S obzirom na to da smo već utvr­ dili da bronca ne nestaje iz uporabe nego se koristi većinom za predmete koji se mogu tumačiti i kao statusne oznake, poput ukrasa na nošnji i konjskoj opremi ili posuda za hranu i piće te defenzivnog naoružanja, razlog za nesta­ nak ostava treba tražiti na drugim mjestima. Ako ostave shvatimo kao soci­ ološki mehanizam izlučivanja materijalnog bogatstva iz zajednice, odnosno iz cirkulacije unutar društvene skupine, tada bi njihov broj i sadržaj trebali bitj obrnuto proporcionalni količini sličnih predmeta u grobovima. Takvu tendenciju djelomično m ožem o pratiti i u horizontima ostava kasnoga bron­ čanog doba na našem prostoru, a grobovi ranog halštata u zapadnom halštatskom krugu također bi se uklapali u navedeni model. Uz znakove osobnog prestiža koje smo već u obliku priloga oružja mogli pratiti i u kontekstima kulture polja sa žarama, sada je češća pojava bogatih grobova pod tumulima, s mnogo keramičkih i metalnih priloga - od elemenata nošnje, preko konjske opreme do oružja i samih kola u iznimnim slučajevima. S druge strane, u ovom razdoblju nema dokaza o pojavi utvrđenih središta, nego je uglavnom riječ o manjim grobljima uz naselja, koja se položajem u prostoru (a čini se i strukturom) ni sa čim ne razlikuju od modela iz prethodnih razdoblja. Iako

KNEŽEVI ŽELJEZNOGA DOBA | 25

0 naseljima bez sustavnijeg istraživanja ne m ožem o donositi nikakve konkretnije zaključke, struktura materijalnih dobara također upućuje na lokalna središta proizvodnje koja nikada ne dosežu “industrijske” razmjere. To vrijedi 1 za keramiku čiji položaj u grobnim kontekstim a i distribucija upućuju na to da je barem u određenim kategorijama bila smatrana prestižnim dobrom. Takva slika odgovarala bi manjim, m eđusobno povezanim plemenskim zajed­ nicama. Tek za veća groblja - koja obuhvaćaju i više od stotinu ukopa, od kojih mnogi sadrže prestižna dobra (primjerice kola), poput Hradenfna u zapadnoj Češkoj - neki autori navode m ogućnost da je riječ o koncentraciji grobova iz ■ Tumul u Magdalenenbergu kod Villingen-Schvvenningena, u njemačkoj pokrajini Schvvarzvvald, najveći je halštatski tumul u središnjoj Europi. Promjer mu je veći od 100 me­ tara, a u originalu je bio viši od osam metara. Središnji ukop u monumentalnoj drvenoj komori bio je opljačkan u davno vrijeme, ali još uvijek predstavlja najve­ ću količinu halštatskog drveta otkrivenog na jednome mjestu. Brojni sekundarni grobovi koji su pronađeni pod nasipom tumula prema najnovijoj teoriji markiraju položaj zviježđa na ljetni solsticij G18. pr. Kr. kada se datira središnji grob [si. 4]

kultnih razloga, što bi sugeriralo veće plemenske zajednice, ali bez izrazitih znakova centralizacije ili koncentracije m oći (Koutecky 1968.; Collis 1984., 78). Što je potaknulo procese društvene diferencijacije na ovom prostoru u razdoblju ranog halštata, teško je reći. M ožem o pretpostaviti da starim brončanodobnim putovima preko Alpa teče komunikacija s prostorom sjeverne Italije te daje ulogu u tome imala i kontrola nad prom etom prestižnih dobara koja stižu iz tog smjera. Prava kulturna prekretnica prouzročena neposrednim kontaktima sa Sredozemljem, odnosno Grcima za zapadni halštatski krug nastaje početkom razdoblja mlađeg halštata (Ha D). U to vrijeme, oko 600. pr. Kr., osniva se grčka kolonija Massalia na ušću Rhone (današnji Marseille), koja riječnim pu­ tem širi svoju trgovačku mrežu u unutrašnjost. Istovremeno razvoj halštatskih zajednica u jugozapadnoj Njemačkoj i istočnoj Francuskoj doseže razinu diferencijacije i hijerarhijskog ustroja dovoljnu da postanu vrijedan cilj takve trgovine. Već početkom Ha D pojavljuju se golemi tumuli s izuzetno bogatim središnjim grobovima. Najveći među njima je Magdalenenberg pokraj Villingena na području Schwarzwalda u pokrajini Baden-Wiirttemberg, koji je sačuvan u dimenzijama od 100 metara u promjeru i 16 me­ tara visine (si. 4). U središtu tog tumula pronađena je, na žalost opljačkana, drvena komora go­ lemih dimenzija (8 x 6,5 m) koja predstavlja najveći nalaz drveta iz halštatskog razdoblja. Upravo je to drvo dalo dendrokronološki datum 616. pr. Kr., što uvrštava taj grob na sam početak Ha D razdoblja. U nasipu tumula posli­ je je pronađeno još 127 grobova muškaraca i žena različitih dobi i statusa. Pokojnici su ukopani skeletno na drvenim nosilima, s raznolikim grobnim prilozima koji ipak nikada ne dosežu kneževski status. Čini se da je riječ o pokojnicima koji na neki način pripadaju istom klanu ili drugoj

2 6 | KNEŽEVI ŽELJEZNOGA DOBA

HALŠTATSK! KULTURNI KOMPLEKS - EUROPA U STARIJEM ŽELJEZNOM DOBU društvenoj skupini kao i rodonačelnik ukopan u središnjem grobu. Nedaleko od toga groba nalazi se i utvrđeno naselje iz istog razdoblja o kojemu nema detaljnijih podataka. U sljedećim razdobljima ovakva kolokacija monumentalnih bogatih tumula koji se javljaju u krugu nekoliko kilometara oko središnjeg utvrđenog naselja postaje model onoga što ćemo na središnjem prostoru zapadnoga halštatskog kruga zvati Fiirstensitz. Upravo je taj termin katkad bio izvor zabuna i miskoncepcija koje su uglavnom podrazumijevale prešutno prihvaćanje ili osporavanje antropološkog modela koji se zapravo temeljio na konceptima poznatim iz srednjeg vijeka. Međutim, riječ je o terminu koji je uobičajen u stručnoj literaturi i najopćenitije označava utvrđena sjedišta složenih i moć­ nih plemenskih zajednica. Među najpoznatije se ubraja i Heuneburg u neposrednoj blizini Dunava, također u pokrajini Baden-Wiirttemberg (vidi izdvojeni tekst na str. 28-29), oko kojega nalazimo također niz golemih ukopa pod humkama, među kojima se najbogatiji datiraju u vrijeme Ha D l i Ha D2, a monumentalnošću se posebno ističe Hohmichele koji veličinom gotovo doseže Magdalenenberg. Na sličan način možemo promatrati i vjerojatno najpoznatiji i posljednji otkriveni kneževski ukop pod monumentalnim tumulom u Hochdorfu (vidi izdvojeni tekst na str. 30-31) koji se datira oko 550. pr. Kr. te uz Grafenbiihl i Romerhugel iz Ha D3 te Klein Aspergle iz Lt A tvori skupinu kneževskih ukopa koji se vežu uz Asperg, treće utvrđeno središte u istoj saveznoj državi (si. 3). Najrecentnija istraživanja provode se na golemom utvrđenom naseobinskom kompleksu Ipf kod Bopfmgena, također u Baden-Wurttembergu (si. 5). Arheološki tragovi na nalazištu protežu se od kasnoga brončanog doba do ranog latena, iako je najveću važnost imalo kao halštatski Fiirstensitz u čijoj se neposrednoj blizini, na položaju Hof MeisterstalI, nalazi i skupina tumula (Krause 2007.). Sličnu situaciju možemo pratiti i prema jugoistoku, bliže izvorištu sre­ dozemnih, odnosno grčkih kontakata. U Burgundiji nalazimo Mont Lassois. Količina sredozemne keramike na tom nalazištu uvelike nadmašuje sva slična prethodno spomenuta središta na sjeveroistoku. Među nalazima se posebno

D Ipf kod Bopfingena nalazi se u pokrajini Baden-Wurttemberg. Posljednjih desetak godina provode se sustavna arheološka istraživanja koja tek naslućuju golemu važnost tog halštatskog utvrđenog središta koje, poput ostalih zapadnohalštatskih Fiirstensitze, prati skupina monumentalnih tumula na položaju Hof MeisterstalI (si. 5) KNEŽEVI ŽELJEZNOGA DOBA I 27

euneburgje utvrđeno naselje u sjeveroza­

H

su bedemi koji su s prednje i stra žnje stra ne im ali

padnoj Njemačkoj, na gornjem toku Dunava,

drvenu palisadu dok je s re d išn ji dio bio podijeljen

u blizini Tubingena u saveznoj državi Baden-

u drvene kasete, obložen kam enim blokovim a i

W urttem berg. lako je samo nalazište bilo nase­

ispunjen kam enjem i nabijenom zem ljom . Na vrhu

ljeno od kasnog neolitika (3. tisućljeće pr. Kr.)

bedema bio je nadsvođeni prolaz radi lakšeg i

do srednjeg vijeka (11. s t.j, najvažnije naselje pripada halštatskom razdoblju i datira se u 6. i

sigurnijeg kretanja branitelja. M eđutim , u razdoblju

5. st. pr. Kr, Utvrđeni dio naselja zauzim a samo

ljen u potpuno drugačijoj tehnici. Imao je kamene

3,3 hektara, ali posljednja istraživanja ukazuju

tem elje širine oko tri m etra i visoke oko 0,5 metara

na ve lik dio naselja, površine gotovo 20 hektara, izvan zidova, u neposrednom podnožju utvrđenog

na kojima je sagrađen zid od nepečene cigle visine

uzvišenja (si. 6 ]. Na to upućuje i nekoliko skupina

izlazilo i osam pravokutnih kula koje su b ra n ite lji­ ma om ogućavale unakrsnu paljbu po eventualnim

veom a ve likih i bogatih tum ula koji se nalaze u blizini naselja, lako postoje tragovi naselja iz ka­ snoga brončanog doba, čini se da utvrđeno naselje nije bilo naseljeno tijekom Ha C te da do pravog procvata dolazi tijekom Ha D. Bogata stratigrafija koja prelazi pet metara, s to je veoma neuobičajeno za te krajeve, otkriva 14 naseobinskih faza i deset faza utvrđivanja. Uobičajeni oblik fortifikacije bili

nakon prve trećine 6. st. pr. Kr. bedem je obnov­

oko četiri m etra i dužine oko 500 m etara, iz zida je

napadačima. Riječ je o načinu i tehnici gradnje potpuno stranoj za ove krajeve, ali uobičajenoj na Sredozemlju. Stoga je sigurno da je m a jsto r koji je gradio ovu fazu bedema opisanu te h n iku izučio na jugu ako i sam nije bio p odrijetlom s tih prostora, lako je potpuno neprilagođen lokalnim k lim a tskim uvjetim a, ovaj bedem, koji je jedinstvena pojava u srednjoeuropskoj arheologiji, trajao je gotovo sedam desetak godina i u tom je razdoblju nekoliko puta popravljan u istoj tehnici sve dok krajem 6. st. pr. Kr. nije uništen i zam ijenjen uobičajenom konstrukcijom od drvenih greda, kamena i zemlje. Premda je istražen tek dio utvrđenog naselja, v id lji­ vo je da su kuće bile pravokutnog oblika, većinom sm ještene uz bedem s relativno u skim prolazim a i katkad odvojene drvenim ogradama. Različiti tip ovi kuća varirali su od m alih sa sam o nekoliko prostorija do velikih konstrukcija s trije m ovim a. Zidovi su bili od drvenih greda i kućnog Ijepa, a krov vjerojatno na dvije vode, pokriven slam om ili trskom , i gotovo u pravilu odvodni kanal koji je prikupljao oborinske vode. Pravilan ra ster naselja i gotovo periodično obnavljanje s često is tim gospo­ darskim sadržajim a na istom prostoru, poput m e­ ta lu rških radionica za preradu bronce u jug o isto č­ nom dijelu naselja, ukazuju na plansku gradnju. U naselju izvan bedema u podnožju utvrde uočeni su

D Lidarska snimka Heuneburga otkriva veoma kompleksan arheološki krajolik u kojemu dominantnu ulogu imaju utvrđeno naselje i monumentalni tumuli na sjeverozapadu (si. G]

2 8 ] KNEŽEVI ŽELJEZNOGA DOBA

relativno ve liki objekti i čin i se da je sjeverni dio tog naselja napušten krajem 6. st. pr. Kr. kada su na tom e m jestu bili podignuti tu m u li (si. ?).

HALSTATSKI KULTURNI K O M P L E K S - EUROPA U STARIJEM ŽELJEZNOM DOBU

U b lizin i H e u ne b urg a n a la zi se n e k o lik o s k u ­ pina b og a tih i č e s to g o le m ih tu m u ia (G iessuebelTalhau, H o ch m ich ele , L e h e n b u h l, B a u m b u rg , B e tte lb u hl i dr.) u k o jim a se uz s re d iš n ji ukop često bilježi i n iz p e rife rn ih b iritu a ln ih ukopa. Na ž a lo s t, b ro jn i iz n im n o b o g a ti s re d iš n ji g rob ovi u d rve n im k o m o ra m a d a vn o su o p lja č k a n i iii su is tra ž e n i p rije v iš e od je d n o g s to lje ć a uz o s k u d ­ nu d o k u m e n ta c iju . N a jp o z n a tija m eđ u s p o m e ­ n u tim sku p in a m a g rob ova je ona od 3G tu m u ia s m je š te n ih tr i k ilo m e tra za p a d n o od H e u ne b ur­ ga, kojom d o m in ira H o ch m ich ele . U to m tu m u lu - koji s p ro m je ro m od oko 85 m e ta ra i v is in o m od 13,5 m etara p re d s ta v lja , uz M ag d ale ne n be rg, jedan od n a jve ćih tu m u ia u s re d n jo j Europi - ta ­ kođer je bila m o n u m e n ta ln a s re d iš n ja d rve n a ko ­ m ora koja je o p lja č k a n a jo š u davna vre m e n a . U to m je tu m u lu o tk riv e n o i jo š n e ko liko s k e le tn ih i p a lje vin skih g rob ova , m eđu ko jim a se is tič e d ru ­ gi ukop u d rve n o j k o m o ri koji se p o p u t s re d iš n je g datira na kraj ?. i p o č e ta k 6. s t. pr. Kr. U ko m o ri su bili pokopani m u š k a ra c i žena s m nogo p rilog a i kolim a na č e tiri k o ta ča . Među p rilo z im a se is tič u konjska opre m a i b ro n č a n o posu đe , a posebno je z a n im ljiv to b o la c s 51 s tre lic o m p ron ađ en uz

■ Heuneburgse nalazi u pokrajini Baden-Wurttemberg, na samom Dunavu, i najpoznatije je naselje starijeg željeznog doba u središnjoj Europi, gotovo sinonim za utvrđeno kneževsko sjedište u halštatskom kulturnom kompleksu, lako je lokalitet naseljavan u mnogim razdobljima, najvažnije pada u 6. i 5. st. pr. Kr., a osim utvrđenoga dijela, zauzima i golemi prostor od oko 20 hektara ispod same utvrde, sve do skupine monumentalnih tumuia [si. 2)

m uška rca. Od ž e n s k o g n a k ita tre b a s p o m e n u ti ja n ta rn u o grlicu s v iše od 3 5 0 ja n ta rn ih perli i

skom sjed ištu tipa Furstensitz na p odručju za pa d ­

o grlicu s v iš e od 23G 0 p erli. U ko m o ri je s a č u v a ­ no puno tra g o v a o rg a n s k o g m a te rija la pa stoga

noga h alštatskog kruga, koje je im alo golem u v a ž ­ n ost u vrijem e kasnog halštata. Heuneburg nam

znam o da su p o k o jn ic i bili položeni na krzna , a

daje zasad je d in stve n uvid u razvoj p roto u rba n ih

p ron ađ en i su i o s ta c i tk a n in a , m eđ u kojim a je

sred išta toga vrem ena, sa svom lepezom p op rat­

n a jv a ž n iji n alaz s v ile n o tk a n je š to p re d s ta v lja

nih dragocjenih podataka, od s tru k tu re ra d io n ičkih

n ajran iju z a b ilje ž e n u p oja vu s v ile u Europi! P osljednji u kop pod tim tu m u lo m je s k e le tn i grob

središta, preko arheobotanike i arheozoologije do tipologije i kronologije p okre tn e građe.

koji se d a tira u d ru g u p o lo vicu 6. s t. pr. Kr. Osim opisan ih bedema, o in te n z iv n im ko ntak­ tim a s g rčkim kolonijam a i E truščanim a govore i nalazi grčke i ita lske keram ike, b rončanih posuda i ja n ta rn ih pločica, dok b rojni n ala zi jan ta ra upućuju na činjenicu da je to m oćno h a lšta tsko sred ište im alo važnu ulogu u m reži razm jene dobara izm eđu sjevera i juga Europe. Riječ je o jed n om od najbolje istra že n ih i zasad najpoznatijem knežev-

Literatura: W. Kimrmig, Die Heuneburg an deroberen Donau, Tubingen 19? 8. W. E. Stockli, Die Zeistufe Hallstatt D l und der Beginn der hallstattzeitlichen Besiedlung auf der Heuneburg, Archaologie Korrespodenzblatt 21/3, Mainz 1991., 369382. G. Riek, Der Hochmichele: ein Ftirstengrubhugel der sparen Hallstattzeit bei der Heuneburg, Berlin 1962,

KNEŽEVI ŽELJEZNOGA DOBA

29

o s lje d n ji m eđu kn eže vskim grobovim a Ha

b ili v id ljiv i tra g o vi organske presvlake . Naslon

D razdoblja o tk rio je J. Biel 1978. godine kod

leža ljke je u k ra š e n p rik a z im a ra tn ik a koji stoje

m je sta Eberdingen-H ochdorf, također u saveznoj

na kolim a i tri para ra tn ik a s m a če vim a i š tito v i­

d ržavi Baden-W urttem berg. Riječ je o tu m u lu

ma koji su, čin i se, p rik a z a n i u sce na m a plesa, a

p rom jera oko 6 0 m etara i v isin e oko 6 m etara. S

cijela ležaljka sto ji na o sam nožica na kotačim a,

o bzirom na to da se nalazi na uzvišenju, iako je

izrađenih u o bliku žena s u z d ig n u tim rukam a

udaljen oko d eset kilom etara, još je v id ljiv s kne-

koje nose m alene žiča n e ž e lje zn e n a u š n ic e i

že vsko g sjed išta Hohenasperg pa je vjerojatno dio

n akit prika zan u rezim a u koje je u m e ta n koralj.

Furstensitz kom pleksa Asperg. U tu m u lu su bila

Noge tih fig urica počivaju na o s o vin a m a m alih

u kup n o č e tiri ukopa, a sred išnja grobna ko n stru k­

kotača pom oću kojih se leža ljka m ogla p o m ica ­

cija kva dra tn og je oblika: va njska drvena komora

ti. Pokojnikova glava bila je položena na ja s tu k

im a s tra n ic u od oko 7,5 m etara i v isin u od oko dva

od ispletene trave, a im ao je š e š ir od brezove

m etra, a zidovi u nu ta rnje drvene prostorije su du­

kore sliča n onom e na s ta tu i iz H irschlanđena

ž in e 4,7 m etara. Prostor izm eđu hrasto vih komora

(udaljenog te k oko š e s t k ilo m e ta ra prem a ju g u ),

i iznad njih bio je ispunjen s oko 50 tona kamena,

zla tn i to rk v e s te pojasnu kopču i a n te n s k i bodež

š to je predstavljalo efikasnu z a štitu od pljačkaša

obložen zla tn im lim om (si. 9 ), U krasi od zlatno g lim a krasili su i njegove cipele, a im ao je jo š i

pa je riječ o jednoj od najbolje sačuvanih i najbo­ g a tijih grobnih cjelina iz vrem ena kasnog halštata (si. 8 j. Tijelo m uškarca u če trde se tim godinam a, v is in e od oko 1,85 m etara, bilo je položeno na 2,75 m etara dugu brončanu ležaljku na kojoj su

zlatnu n a ru kvicu i d vije z la tn e z m ijo lik e fibule. Oko njega su pronađeni b rojni tra g o v i orga nsko g m aterijala poput biljaka, kože, perja, cvijeća, pa čak i h itin s k ih oklopa kukaca, a posebno se ističu

H U Hochdorfu, u njemačkoj pokrajini Baden-Wurttemberg, pronađen je i jedan od najbogatijih kneževskih grobova Ha D razdoblja. Rekonstrukcija grobne komore daje tek skicu bogatstva koje se krilo u kvadratnoj grobnoj komori unutarnjih dimenzija oko pet metara koja je bila prekrivena tumulom promjera oko 60 metara i visine oko šest metara (si. 8 ]

30 | KNEŽEVI ŽELJEZNOGA DOBA

HALŠTATSKi KULTURNI KOMPLEKS - EUROPA U S T A R IJE M I e LJEZHOM DOBU

I Antenski bodež s koricama obloženima zlatnim limom i zlatna plitica tek su dio vrhunskih nalaza ‘ od plemenitih metala koji su priloženi knezu iz Hochdorfa oko 550. pr. Kr. (si. 9}

ostaci tka n in a sa sačuva nim bojanim i tka n im

osam m anjih od organskog m aterija la). N asuprot

ukrasnim m otivim a. Uz pokojnika su bili priloženi

ležaljci stajala su kola na če tiri kotača s ja rm o m ,

luk i tobolac s 14 strije la, dok mu je na pojasu bila

ukrašena že ljeznim aplikam a na kojim a se

torbica s to a le tn im priborom koji je sadržavao tri

nalazio pokrivač od tka n in e i kom plet brončanog

željezne udice, b ritvu , šivaću iglu i koštani češalj.

posuđa koji se sastoji od tri velike zdjele i devet

Na drvenom s to liću uz ležaljku stajao je i brončani

tanjura. Osim posuda, na kolim a su bili položeni

kotao grčkog porijekla, ukrašen figuram a lavova,

željezna sjekira, nož i vrh koplja, a po priloženoj

od kojih je jedan naknadno zam ijenjen. Taj kotao

konjskoj oprem i čini se da su ih vukla dva konja.

je ujedno ije d a n od rije tk ih sredozem nih im porta

Cijeli ukop se datira u Ha D l razdoblje i čin i jed n u

u ovom grobu. P retpostavlja se da je lakonskog

od najvažn ijih grobnih cjelina kasnog h alšta ta u

porijekla, odnosno da je izrađen u radionici na

sred išnjo j Europi kako po bogatstvu i ra z n o v rs n o ­

području Regija u sjevernoj Italiji. Preko njega je

s ti tako i po o čuva no sti nalaza.

bila prebačena vunena tk a n in a dok je na obodu bila položena zlatna zdjelica koja je vjerojatno služila kao grabilica za te ku ćin u. Ostaci meda koji su pronađeni u ko tlu upućuju na to da je vje ro ja t­

Literatura: J. Biel, Der Keltenfurst von Hochdorf, Stuttgart 1985.

no sadržavao m edovinu. Zidovi su bili prekriveni

D. Planck, Der Keltenfurst von Hochdorf: Methoden und Ergebnisse der Landsctrchaologie in Boden-Wurttemburg,

tkaninom pričvršćen o m s 20 brončanih fibula,

KonradTheiss Verlag, Stuttgart 1985.

a na jednoj od njih je visjelo devet rogova za piće (jedan ve liki že ljezn i sa z la tn im u krasim a i

D. Kraufle, Hochdorf IH, Landesdenkmalamt BadenWurttemberg, Konrad Theiss Verlag, Stuttgart 199G.

KNEŽEVI ŽELJEZNOGA DOBA | 31

ističu vinske amfore iz Masalije. Čini se da bi upravo trgovina vinom mogla biti jedna od veom a važnih kom ponenti u gospodarskom procvatu tog sredi­ šta koje se veže uz razdoblje kraja 6. st. pr. Kr. (Ha D3). Osim gospodarskog značenja, M ont Lassois je bio i važno političko, a možda i kultno središte na što nam ukazuju kompleksne konstrukcije nedavno otkrivene na platou naselja i nekoliko izuzetno raskošnih ukopa pod tumulima, poput nedalekog St. Colombe ili svjetski poznatoga groba “kneginje iz Vixa” (vidi izdvojeni tekst na str. 33-35) koji se nalazi odmah u podnožju naselja te sadrži jednu od naj­ bogatijih i najzanimljivijih grobnih cjelina tog vremena (Ha D3) u Europi, o kojoj će biti još riječi u ovoj knjizi. Iako i na prostoru zapadnoga halštatskog kruga nalazimo predmete uvezene iz sjeverne Italije ili Etrurije, jasno je da je Masalija izvorište veći­ ne uvezenih sredozemnih dobara (poput atičke crnofiguralne keramike ili već spomenutih lokalno proizvedenih vinskih amfora). Trgovina tim dobri­ ma vjerojatno je također bila u rukama Grka na što indirektno upućuje i niz nalaza koji se najlakše mogu protumačiti neposrednim kontaktom Grka i lokalnih zajednica, poput oznaka za sastavljanje kratera iz Vixa ili sustava utvrđivanja i bedema od ćerpiča, sagrađenog u jednoj fazi Heuneburga. Bez obzira na to, kontrola i m onopol nad tim kontaktima bili su osnova uspona i moći zapadnohalštatskih središta (Fiirstensitze) istočne Francuske i zapadne Njemačke. Takvo bogatstvo i koncentracija moći nikada prije nisu zabilježeni na tom prostoru, a u ostatku starijeg željeznodobnog svijeta kontinentalne Europe nema sličnih pojava, odnosno znatno su rjeđe i manje intenzivne. Raspadom te trgovačke mreže početkom 5. stoljeća prije Krista kolabira i su­ stav na kojemu su ta središta počivala te se naselja uglavnom napuštaju, a nestaju i bogati ukopi. Na drugim je prostorima proces centralizacije moći tekao drukčije i ocr­ tavao različite modele. Specifičan primjer je upravo eponimno nalazište Hallstatt (vidi izdvojeni tekst na str. 37-39). Oko dvije tisuće pronađenih grobova potječe iz razdoblja od kasnoga brončanog doba (Ha B) do početka latenskog razdoblja (Lt A), ali velika većina nalaza pripada starijem željeznom dobu (Ha C i D). Velik broj grobova sugerira brojnu i jaku zajednicu, a zanimljivo je da na groblju nalazimo muške, ženske i dječje ukope. Iako je riječ o veli­ kom broju grobova, valja biti svjestan da je u pitanju samo reprezentativni uzorak populacije (pogrebni ritual za ostale ostaje nam nepoznat). To znači da je iako imamo pokojnike svih dobnih i spolnih skupina, riječ o određe­ nom društvenom ekskluzivitetu, odnosno nije svatko ukopan na nekropoli. Na istu činjenicu upućuje i izuzetno bogatstvo priloga u pojedinim ukopima. Međutim, zanimljiva je činjenica da je najvjerojatnije riječ o ravnom groblju (nema vidljivih tumula!) na kojemu se pogrebni rituali inhumacije i kremacije pojavljuju u gotovo jednakim omjerima. Raznolikost bogatih nalaza koji potječu iz gotovo svih dijelova onodobne Europe, kao i razlika u tretmanu po­ kojnika u smislu pogrebnog rituala često su korišteni kao argument za sliku hallstattske zajednice kao heterogenog amalgama različitih skupina koje na ovom prostoru rudare sol i održavaju intenzivne veze sa svojim matičnim po­ dručjem. Rudnik soli, koji je osnova gospodarske moći tog prostora tijekom mnogih arheoloških razdoblja, vjerojatno je najintenzivnije eksploatiran u starije željezno doba kojemu pripada i većina grobova na nekropoli. Boga-

HALSTATSKI KULTURNI KOMPLEKS - OJROPA U STARIJEM ŽELJEZNOM DOBU

ix se nalazi u departm anu Cote-dOrna istoku francuske pokrajine Burgundije. Halštatsko utvrđeno naselje sm jestilo se na Mont Lassoisu, vapnenačkom brežuljku uz lijevu obalu rijeke Seine (si. 10). Premda je brežuljak visok samo 109 metara, vrlo je nepristupačan zbog strm ih obronaka i močvarnog područja u njegovu podnožju. Unatoč tome, bio je okružen bedemima koje je sa zapadne i sjeverne strane okruživao obrambeni jarak dubok oko šest metara. Činjenica da rijeka Seina upravo od tog mjesta postaje plovna, otvorenost jugu dolinom Rhone koja teče sve do grčke kolonije Masalije na Ažurnoj obali, kao i otvorenost prema srednjoj Europi preko obližnje doline Rajne (danas postoji kanal Seina-Rajna) koja se nadovezuje na Dunav, omogućila

V

je razvoj Mont Lassoisa kao strateški važnog sjecišta putova trgovine i razmjene dobara između Sredo­ zemlja i sjevernijih dijelova Europe. U toj razm jeni važnu je ulogu imao kositar iz Cornvvalla, Devona is otočja Scillu) (vjerojatno Kasiterida, koje u neodređe­ nom obliku spominju Plmije Stariji i Strabon). Velika količina ulomaka m asalijskih amfora pronađenih na tome m jestu navodi na m ogućnost daje ondje bio jedan od važnih distributivnih centara za trgovinu vinom prema barbarskoj unutrašnjosti. lako je lokalitet poznat i istraživan od kraja 19. stoljeća, na njegovu je pravu važnost ukazalo gotovo slučajno otkriće tumula I koji se nalazio na pola puta između Mont Lassoisa i Seine. Čini se da je još u davna vremena tum ul bio poplavljen i potpuno zasut m uljem □ Kneževsko središte na Mont Lassois pokraj Vixa smjestilo se na ključnom položaju, odnosno onome mjestu odakle Seina postaje plovna. S druge strane, vjerojatno je ondje bilo središte za trgovinu vinom koje je dolazilo iz smjera grčke Masalije (današnjeg Marseillea) i distribuiralo se prema haištatskim središtima središnje Europe. Poznati grob kneginje iz Vixa nađen je pod tumulom 1 (si. 10)

KNEŽEVI ŽELJEZNOGA DOBA ) 33

iz Seine, što gaje sačuvalo od pljačke pa je Rene Joffroy, profesor povijesti koji je tada već nekoliko godina istraživao na tom području, imao priliku 1953. istražiti prvi netaknuti kneževski ukop iskopavan u 20. stolje­ ću. Tumul je, čini se, bio promjera oko 40 metara i bio je vidljivjoš u antičko vrijeme, a u neposrednoj blizini utvrđeno je postojanje još najmanje četiriju tu mula, od kojih jedan pripada kasnom brončanom dobu, jedan kasnom halštatu, a dva su nepoznate datađje. Ispod kamene konstrukcije tum ula, koji je bio neprepoznat­ ljiv u okolišu zbog ravnanja prouzročenih poljopri­ vrednim radovima, nalazila se drvena grobna komora

veličine o tp rilike 3 x 3 m etra u čijem je središtu na ko­ lim a ležala pokojnica u dobi izm eđu 30 i 35 godina, a kako je riječ o kra tk im kolim a, sm atra se d aje izvorno pokojnica na njim a sjedila [si. 11]. Dsteološki materijal bio je fragm entiran i loše očuvan, a sastojao se od djelom ično sačuvane kralješnice, lubanje s dentalnom s tru ktu ro m , gotovo cijelog sakrum a, dijela ključne kosti i fragm entarnih udova. U sjeverozapadnom kutu kom ore stajao je golem i brončani krater koji predstav­ lja im p o rt iz radionica u južn oj Italiji [Magna Graecia], poput Taranta ili radionica u Sparti, a u Vixje takva roba pristizala preko Masalije [d a na šn ji Marserlfe), grčke

■ Tlocrt grobne komore kneginje iz Vixa, koja se datira u vrijeme oko 500. pr. Kr., otkriva golemo bogatstvo, ali otvara i mnoga pitanja o ulozi žene u zajednicama željeznog doba (si. 11]

3 4 | KNEŽEVI ŽELJEZNOGA DOBA

HALSTATSKI KULTURU! L i

kolonije koja je bila ne samo ključna točka za uvoz mediteranskih proizvoda, nego je i sama predstavljala važno obrtničko središte. Visinom od 1,64 metra i maksimalnim promjerom od 1,2? metara krater je naj­ veći danas poznati metalni nalaz iz vremena klasične Grčke, a veći je i izradom istančaniji čak i od primjera­ ka sa samoga grčkog kopna, sa stijenkama debelima tek 1 do 1,3 milimetra. Teži je od 200 kilograma i ima zapremninu od oko 1200 litara. To je jedina posuda koja odgovara Herodotovu opisu veličanstvenoga kratera koji su Spartanci darovali kralju Krezu, a koji je u sebe mogao primiti 300 amfora. Tri masivne volutne ručke podupiru lavice, a pri dnu su ukrašene glavom Gorgone. Lijevani lik žene, koji su neki tum ačili i kao prikaz boginje, oblikuje ručku poklopca kratera, a vino se vjerojatno ulijevalo u krater procjeđivanjem kroz poklopac kako bi se uklonili komadi borove smole koja je grčkom vinu davala karakterističan okus i služila kao konzervans. Ukrašen je frizom s prikazom hoplita i bojnih kola, koji se ponavlja osam puta. Svaka figura i njezino mjesto na frizu označeni su slovima grčkog alfabeta kako bi mogle biti pričvršćene pravilnim redo­ slijedom, što govori daje krater radi lakšeg transporta do Vixa vjerojatno stigao u komadima. U krateru su se nalazili takođerlm portirani pehari za piće, od kojih je jedan atički, datiran oko 525. g. pr. Kr., poslužio i za okvirno datiranje ukopa. Osim njih, u grobu je prona­ đen čitav set posuda za piće italskog i grčkog porijekla. Kasnohalštatska kola s četiri kotača su, sudeći prema njihovoj širokoj geografskoj distribuciji i prisutnosti i u muškim i u ženskim grobovima, statusni simbol neovisan o spolu pokojnika. U ranolatenskom razdo­ blju zamjenjuju ih bojna kola s dva kotača, no krajem latenskog razdoblja iznenada se ponovno pojavljuju u grobovima. Najupečatljiviji komad nakita u grobu u Vixuje torkves težak 430 grama, izrađen iz 25 dijelova od 24-karatnog zlata. Pri dnu torkvesa, uz šuplje kuglaste završetke koji podsjećaju na glavice maka, nalaze se detaljno izrađene figure Pegaza. Na rukama je imala po tri narukvice od lignita i po jednu bronča­ nu narukvicu sa zrnima jantara, a na ^vakoj nozi po jednu brončanu nanogvicu. U nošnju možemo ubrojiti i brončane fibule sja marnim i koraljnim ukrasom te jantarne perle koje su vjerojatno dio ogrlice. Oko struka se nalazio brončani pojas obložen kožom, vjerojatno ritualne namjene. Interpretacija ovog ukopa bila je od samog počet­ ka predmet žestokih diskusija. Prvi istraživač je do

iTl'-'A U STARI I FM 7.£JL JF.ZNOM DOBU

samog kraja bio uvjeren da je istražio m uški kneževski grob jer, unatoč svim znakovima koji su upućivali na ženski spol ukopane osobe, nije mogao prihvatiti činjenicu da takav željeznodobni ukop visokog statusa može pripadati ženi. Takav androcentrični stav ostao je dugo dominantan pa su i nakon antropoloških ana­ liza pojedini autori još tum ačili ovu cjelinu kao ukop svećenika transvestita! Danas, zahvaljujući sustavnoj kontekstualnoj i antropološkoj analizi, ali i rezultatim a DNK testiranja, pouzdano znamo daje riječ o ženi koja je imala oko 35 godina kada je u mrla i bila je visoka oko 160 centimetara. Međutim, mišljenja o pozadini njezina kneževskog statusa u zajednici koja je kontro­ lirala Mont Lassois se razlikuju. Osnovna je dvojba je li riječ o pripisanom ili postignutom statusu, odnosno je li njezin status samo odraz statusa njezine obitelji ili klana ili je riječ o vladarici zajednice u punom sm islu te riječi. Prihvatimo li hipotezu daje žena mogla doći na vodeće mjesto društvene ljestvice zahvaljujući pripisanom statusu vezanom uz moć odsutnog ili poginulog m uškog člana svoje obitelji, lako je zam isliti da je, ako je takva situacija potrajala dovoljno dugo, njezino značenje za zajednicu ili legitim itet njezina vodstva postao vezan uz njezina postignuća, odnosno visoki status žene u ranom latenskom društvu mogao je biti kombinacija pripisanog i postignutog. Isto tako, moguće je da je riječ o svećenici koja je imala veoma važnu ulogu u društvenom životu središta poput Mont Lassoisa.

2

E 3

“ ' •• 1

U blizini tum ula pronađena je i s tru k tu ra s ja ­ mom u sredini, okrenuta prema utvrđe no m naselju, u kojoj su pronađeni fragm enti kipova ratnika i s v e ­ ćenice s torkvesom pa se p retpostavlja da je riječ o svojevrsnom sve tištu . Sustavno rekognosciranje, geom agnetsko istraživanje i sondiranje prostora naselja, koje se provodi poslje d njih d esetak godina, utvrdilo je složen sustav fo rtifik a c ija od palisada i rovova, organizirano naselje, ali i neobičnu građe­ vinu od drveta i pletera, tlo c rta s ličn o g m egaronu s polukružnom apsidom dužine oko 35 m etara i širine veće od 20 metara.

Literatura: J. S. W. Megaw, The Vix Burial, Am/quity 40, London 1966., 38-44. J. Knussel, More Circe than Cassandra: the Princess of Vix in ritualized social context, Journal ofCuropean Archaeologtj 5/3, 2002., 225-308.

KNEŽEVI ŽELJEZNOGA DOBA

35

ti prilozi, koji predstavljaju importe iz različitih udaljenih dijelova Eurof,e često se nalaze u istim grobovima, što ne bi podupiralo sliku o stranim pinama koje koegzistiraju na tom prostoru. Gospodarski procvat utcmeljen na rudarenju i trgovini solju Hallstatt je pretvorio i u važno središte ukomu nikacijskoj mreži kojom su na taj prostor dospjeli i neki “stranci", ali nema arheoloških dokaza daje riječ o organiziranim skupinama. Iako su grobovi u prosjeku doista bogati nalazima i unutar njih možemo izdvojiti nekoliko po. stotaka kao elitnu skupinu ove zajednice, jasno je da nema onih najelitnijih istaknutih pojedinaca kakve nalazimo u monumentalnim kneževskim tumulima diljem Europe. Čini se da upravljanje rudarenjem i izvozom soli stvara raspodjelu moći unutar zajednice, drukčiju od izrazito centralističke koja po­ čiva na drugim premisama poput zapadnohalštatskih Furstensitze. Upravo taj uspon moći zapadnih središta čini se da je bio odgovoran za preseljenje težišta trgovine solju u njima pristupačniji Durnberg. Iako na hallstattskom groblju ima ukopa (pa čak i relativno bogatih) sve do ranog latena, smanjenje broja i kvalitete grobova jasno odražava da već krajem halštatskog razdoblja važnost Hallstatta postupno opada, da bi se u razdoblju latena sveo na razinu koja je niža i od one koju je imao tijekom kasnoga brončanog doba.

36 I KNEŽEVI ŽELJEZNOGA DOBA

HAL>TAT$Kl tstlLTURNl KOMPLEKS - EUROPA U STARIJEM ŽELJEZNOM fclOBU

0 Ramsauerovi protokoli zapravo su nacrtna dokumentacija iskopavanja koja je na hallstattskoj nekropoli provodio Johann Georg Ramsauer između 1846. i 1863. godine. Fascinantni akvareli grobova s točnim rasporedom i inventarom nalaza u velikoj mjeri odgovaraju i današnjim strogim standardima izrade arheološke dokumentacije (si. 12]

I „ 1 ailstatt je m jesto u Republici A ustriji, 50

mena, a prvi zapisi o njim a potječu iz 1?. stoljeća

* ■kilom etara ju g o isto čn o od Salzburga, poznato

kada neki predm eti iz to g m jesta završavaju i u

po rudnicim a soli. lako su a rheološki nalazi na

nadaleko poznatoj zbirci Rudolfa II., najvažniji

Prostoru Hallstatta pronalaženi od n ajran ijih v re ­

istraživač to g nalazišta bio je Johann Georg Ram-

KNEŽEVI ŽELJEZNOGA DOBA | 3?

!I Brončana sjekira s figurom konja na tuljcu za nasad pronađena u Hallstattu vjerojatno je imala više ulogu statusnog simbola ili kultnog rekvizita nego što je bila funkcionalno oružje. Datira se u ?. st. pr. Kr. (si. 13)

sauer koji je sredinom 19. stoljeća istražio 980

Ramsaueru m ožem o p rip is a ti najviše zasluga za

grobova. Ramsauer nije samo proveo najopsežnije

činjenicu da je H a lls ta tt u drugoj polovici 19. stolje

is tra ž iv a n je nego ga je popratio i za ono vrijem e

ča postao e po n im n o n a la ziš te i sino nim za starije

izvrsn o m dokum entacijom koju odlikuju precizni

željezno doba s re d iš n je Europe. Prapovijesna

protokoli s popisim a nalaza i opisim a grobova,

nekropola u H a llsta ttu nastala je na kraju kasnoga

n acrti nalazišta te dragocjeni akvareli s tipovim a

brončanog doba, oko 8 0 0 . pr. Kr., i nastavila se

grobova i nalaza u njim a (si. 12], lako je cijeli niz

upo tre bljava ti tije ko m slje de ćih stoljeća, do oko

istraživača do danas istraživao tu nekropolu,

4 00 . pr. Kr., odnosno do sam og kraja halštatske

38 | KNEŽEVI ŽELJEZNOGA DOBA

HALSTATSK! KULTURNI KOMPLEKS-EUROPA U STARIJEM ZHLJEZNOM DOBU

kulture, u? te k nekoliko grobova koji pripadaju

m eđureglonalne trgovine solju ilu strira mnogo

latenskoj kulturi. Nekropola nem a jasno kronolo­

nalaza, poput tridesetak ostava kulture polja

ško ishodište, nego je, čini se, nastala na nekoliko

sa žaram a pronađenih uz putove koji vode kroz

mjesta i razvijala se istodobno u nekoliko skupina

alpske doline prema H allstattu. Tijekom željeznog

koje se možda mogu p rip isa ti ra zličitim klanovim a.

doba proizvodnja velikih količina soli, za kojom

Zanimljiva je b iritu a ln o st koja je odlika te nekro­

je vladala potražnja diljem Europe, om ogućila je

pole od sam ih početaka, lako ima o tp rilike isti broj

uspostavu razgranate m reže trgovine i razm jene

kremacija i inhum acija, krem acija je ipak nešto

u čijem se središtu nalazio upravo H allstatt, Po­

učestalija tijekom Ha C i čini se da su taj ritual če­

srednom i neposrednom trgovinom i razm jenom

šće birali pripadnici e litn ih skupina. Zanim ljivo je

na to su područje dospijevala razna egzotična i

da su među p aljevinskim grobovim a urne veoma

dragocjena dobra, a m aterijal iz grobova pokazuje

rijetke (među više od 450 Ram sauerovih p aljevin­

da je trgovina solju om ogućavala mnogo široj

skih grobova, samo je sedam bilo u u rnam a] i ti su

skupini unutar zajednice da sebi p riu š ti p restižn a

grobovi u pravilu znatno s kro m n iji po prilozim a.

dobra kakva su u drugim zajednicam a pronala-

Groblje u Hallstattu je jedna od n ajvažn ijih prapovi­

žena samo u kneževskim grobovim a. Upravo ta

jesnih nekropola na tlu Europe ne sam o zbog oko

velika količina uvoznih luksuznih predm eta u g ro ­

1500 grobova koji su do danas istraženi, nego i

bovim a hallstattske nekropole često je bila povod

zbog izuzetno bogatih i z a n im ljiv ih grobnih priloga

rasprava o strancim a kao značajnom elem entu

koje sadrže (si. 13). Temeljem tih priloga možemo razlučiti nekoliko d ru š tv e n ih kategorija. P rim jeri­

tvrdila p risu tn o st većih skupina stranaca u nu ta r

ce, grobovi najvišeg ratničkog sloja tijekom starije

dom aće populacije. Sredinom 4. st. pr. Kr. rudarska

hallstattske zajednice, ali dublja analiza nije po­

faze halštatske kulture, odnosno Ha C, označavaju

a ktivn o st je naglo prestala. Pretpostavlja se da je

halštatski brončani i željezni m ačevi. Do danas ih

to neposredna posljedica erozijskih lavina koje su

je ukupno pronađeno 20, a n ajluksu zniji prim jer­

zatrpale rudarska okna i koje se na to m području

ci imaju drške od slonovače katkad ukrašene

događaju i u današnje vrijem e. Čini se da je ponov­

jantarnim umecima. Na prijelazu u kasniju fazu

no rudarenje počelo u 2. st. pr. Kr., ali s obzirom na

(Ha D) mačeve zam jenjuju antenski bodeži, što

to da je isti prostor bio korišten i u 16. i 17. stoljeću,

vjerojatno upućuje na prom jenu načina ratovanja.

nije sačuvano puno nalaza. U m eđuvrem enu, od

U Hallstattu općenito zapažam o izuzetno visok

G. st. pr. Kr. razvija se i središte proizvodnje soli

broj elitnih grobova koji se ističu ve likim brojem

u Durrnbergu nedaleko od Halleina, 15 k ilo m e ­

priloga ili prilozim a od dragocjenih m aterijala (sta ­

tara južno od Salzburga, koje tijekom latenskog

klo, jantar, zlato] ili egzo tičnim i rije tk im prilozim a

razdoblja preuzim a prim at i ostaje a k tivn o sve do

(slonovača).

sredine 1. st. pr. Kr. Rudarska a k tivn o s t u H all­

Temelj bogatstva prapovijesnih zajednica u Hallstattu bila je eksploatacija soli koja već u razvi­ jenom obliku postoji tijeko m srednjeg brončanog

sta ttu nije u potpunosti prestala, ali više nikada nije dosegnula one vrhunce na kojim a se nalazila tijekom starijega željeznog doba.

doba. Tragovi te eksploatacije arheološki su vidljivi i izdvojene su tri skupine rudnika koje nisu isto vre ­

Literatura:

meno bile u fu n kciji: sjeverna skupina (eksp loa ti­

A. Kern, K. Kovvarik, A. W. Rausch & H. Reschreiter (ur,), Kingdom ofSalt. 7000 years oj Hallstatt, Natural Histortj Museum, Wien 2009.

rana između 1500. i 1250. pr. Kr. = srednje i kasno brončano doba], istočna skupina (eksploatirana između 800. i 4 00 . pr. Kr. = sta rije željezno doba) i zapadna skupina (eksploatirana od 4 0 0 . do oko početka nove ere = m lađe željezno doba). Važnost

F. R. Hodson, Halistatt. The RamsauerGraves - quatification and analgsis, Romisch-Germanisches Zentralmuseum. Forschungsinstitut fiir Vor- und Friihgeschichte, Monographien 1G,Bonn 1990.

KNEŽEVI ŽELJEZNOGA DOBA

39

ISTOČNI HALSTATSKI KRUG S druge strane, istočni halštatski krug u kulturnom pogledu predstavlja znatno drukčiji prostor. Pojava željeznog doba na tom prostoru gotovo cijelo stoljeće vezala se uz pojavu nomadskih ratničkih skupina u središnjoj Europi. Jedan od razloga za to je pojava razmjerno m nogo priloga konjske opreme u grobovima s početka starijeg željeznog doba, koja se nužno povezivala s ko­ njaničkim populacijama. Kako su postojali i povijesni podaci o Skitima koji potiskuju Kimerane s područja sjeverno od Ponta te o prodoru Kimerana na područje Male Azije i Kavkaza (Herodot IV,11), arheolozi su godinama poku­ ■ Skeletni grob grupe Fuzesabony-Mezocsat. Riječ je o skupini koja je krajem brončanog i početkom željeznog doba živjela u istočnoj Mađarskoj, a u posljednje se vrijeme spominje kao prenositelj istočnih kultur­ nih elemenata s prostora stepa na prostor istočnog halštatskog kruga gdje postaju dijelom ideologije novog vladajućeg sloja [si. 14)

šavali povezati svoje nalaze s tim povijesnim navodima. Međutim, dok nam i drugi povijesni izvori, poput asirskih zapisa, potvrđuju sukobe s Kimeranima na području Kavkaza i južnije, nema nikakvih podataka niti tragova koji bi svjedočili o kretanju tih zajednica prema zapadu. Ipak, hipoteza o upadu konjaničkih naroda, koja bi objasnila propast sustava kasnoga brončanog doba i kultura polja sa žarama te istovremeno stvorila podlogu za početak starijeg željeznog doba koje u arheološkom smislu karakterizira upravo poja­ va bogatih ukopa ratničke elite s konjskom opremom kao simbolom prestiža i moći, bila je veoma primamljiva. Velika imena prapovijesne arheologije iz prve polovice 20. stoljeća, poput P. Rieneckea, I. Nestora i F. Holstea, upra­ vo su u Kimeranima vidjela nomadsku populaciju koja je mogla pokrenuti taj povijesni zamašnjak (Reinecke 1924.; Nestor 1934.; Holste 1940.). Kako bi se objasnila pojava Kimerana u Karpatskoj kotlini, navodio se podatak o udruživanju Kimerana i nekih tračkih pleme­ na pa se početak starijeg željeznog doba u Europi počeo objašnjavati “tračko-kimerskim udarom”, uveden je pojam tračko-kimerskog horizonta", a i pojedini tipovi nalaza, pogotovo konjska oprema, smatrali su se neposrednom po­ sljedicom tih pojava. Pritom se zanemarivala činjenica da se povijesni podatak koji spominje tračka plemena odnosio na pljačkaške pohode prema Maloj Aziji, a nikako se nisu spominjali pokreti prema zapadu. Prvo metodološko pita­ nje koje se u ovom slučaju nameće jest koliko je isključivo temeljem pojedinih elemenata materijalne kulture moguće dokumentirati migraciju, odnosno pojavu novih populacija na nekom prostoru. Ono što se sa sigurnošću može uočiti jest razmjerno nagli porast istočnjačke ideologije i nekih | tehnoloških inovacija, posebno onih vezanih uz konjani- < čku opremu, na prijelazu iz kasnoga brončanog u starije željezno doba, odnosno tijekom transformacije kultu­ ra polja sa žarama u pojedine skupine halštatskoga kul­ turnog kompleksa. Na početku starijega željeznog doba Dunav je imao ulogu svojevrsne razdjelnice između dva kulturna kompleksa, stoga veću pažnju treba usmjeriti na kontaktnu zonu koja leži između stepskih nomadskih populacija koje su pretpostavljeni izvor tih impulsa i pro stora na kojemu će nastati halštatski kulturni kompleks. Središnje mjesto u tome svakako ima istočni dio Karpatske ko

4 0 1 KNEŽEVI ŽELJEZNOGA DOBA

HALSi'ATSKI KULTURNI KOMPLEKS - F.UROI

!l JERi a

tline, odnosno mađarski Alfold i rumunjska Transilvanija. Dok su se zapadno od Dunava, na prostoru Transdanubije, razvijale kulturne skupine istočnoga halštatskog kruga, Velika mađarska ravnica (Alfold) i planinski prostor na sjeveru pripadali su prostoru stepskih, prvo predskitskih, a potom i skitskih zajednica. Termin “predskitski” uveden je u mađarskoj literaturi kako bi se naglasila razlika između zajednica koje su na tom prostoru živjele prije pojave grobaIja tipa Szentes-Vekerzug, koja se pripisuju skitskom horizontu naseljavanja istočnoga dijela Karpatske kotline. Naselja iz ranoga željeznog doba na tom su prostoru izuzetno rijetka, unatoč relativno dobroj istraženosti i poznatim naseljima iz kasnijih i ranijih razdoblja. Stoga arheološki nalazi potječu goto­ vo isključivo iz grobalja i ostava. Najveće groblje tog razdoblja otkriveno je na nalazištu Mezocsat (55 grobova), a groblja na nekim drugim mjestima, poput onoga na nalazištu Fuzesabony, manja su (21 grob). Nedostatak naselja i ma­ nja, vjerojatno obiteljska groblja upućuju na nomadsku, stočarsku populaciju čija kratkotrajna naselja nisu ostavila veći trag. E. Patek prva je definirala ovu kulturnu skupinu i prema najvećim nekropolama je nazvala FiizesabonyMezocsat (Patek 1974., 337-362; 1993., 19-46). Grobovi samo upotpunjuju sliku takve zajednice (si. 14). Riječ je o skeletnim ukopima uglavnom u ispru­ ženom položaju na leđima, položenima u smjeru zapad-istok, što se poduda­ ra s grobovima stepskih skupina iz razdoblja Černogorovka i Novočerkaska, a što je uočio još Teronožkin (Teronožkin 1976.). Takve ukope prate prilozi koji rijetko prelaze dvije keramičke posude (uglavnom lonac i šalicu), a česti su i prilozi velikih komada ovčjeg i goveđeg mesa. Među specifične priloge ubrajamo kamene žrvnjeve za koje paralele nalazimo na prostoru Transil­ vanije i bogato ukrašene koštane pločice koje su vjerojatno bile dio ženske nošnje. Metalni prilozi su veoma rijetki i nalazimo ih samo u najistaknutijim grobovima te skupine. S druge strane, keramički materijal je oskudan, ali he­ terogen i sadrži mnogo stranih elemenata. Postoje dvije osnovne teorije o porijeklu skupine Fiizesabony-Mezocsat. Prva smatra da je riječ o populaciji koja je genetički povezana sa skupinama Moldavije i sjevernog Ponta, a na prostor Alfblda je dospjela migracijom (Kemenczei 1981., 79-92). Zasniva se na grobnom ritualu koji je veoma sličan navedenim skupinama, a u Velikoj mađarskoj nizini predstavlja novost. Dru­ ga hipoteza zastupa mišljenje kako je moguće da su sve te specifičnosti po­ sljedica prilagodbe lokalnih populacija novonastalim uvjetima i preuzimanju osnovnih predodžbi o zagrobnom životu s Istoka - kao što se dogodilo počet­ kom kasnoga brončanog doba s paljevinskim ukopom kulture polja sa žara­ ma (Metzner-Nebelsick 2000., 160-194; Metzner-Nebelsick 2002., 475-482). Iako je uska veza s prostorom Moldavije neporeciva, heterogenost kerami­ čkog repertoara govori o importu, odnosno odražava nomadski način života zajednica koje pripadaju toj skupini, ali i intenzivan sustav robne razmjene, što nije nužno dokaz da je riječ o stranoj, stepskoj populaciji. Zbog svih tih karakteristika upravo se skupina Fuzesabony-Mezocsat smatra katalizato­ rom i prenositeljem istočnih kulturnih elemenata s prostora stepa na prostor istočnoga halštatskog kruga gdje su ugrađene u novu ideologiju vladajućeg sloja. Međutim, zanimljivo je da na prostoru te skupine nema ukopa pod humcima ili u podzemnim drvenim komorama tipičnim za sjevernopontsko

KNEŽEVI ŽELJEZNOGA DOBA | 41

stepsko područje. Isto tako, na Istoku je uobičajena pojava oružja i konjske opreme, u grobovima ove skupine veoma je rijetka, ali zato izuzetno dobre primjere pronalazimo u ostavama poput one iz Biharugre (Galius & Horvath 1939., tab. 12-19) koja jasno ocrtava istočnjačke elemente. Za potpuno ra­ zumijevanje zbivanja na tom prostoru ne smiju se izostaviti niti okolišnoklimatski čimbenici. Niz klimatskih promjena koje su zahvatile taj prostor na prelasku iz drugoga u prvi milenij prije Krista (Gyulai 1996.) svakako se odrazio i na okoliš. Pretvaranje dijela karpatskog bazena u stepe, koje je poče­ lo još tijekom srednjega brončanog doba, sigurno je bio čimbenik koji je pota­ knuo promjenu načina života populacijskih skupina koje su živjele u Alfoldu. Rezultat tog procesa bio je postupni ulazak Alfolđa i dijelova Transilvanije u istočnoeuropsku stepsku koine (Metzner-Nebelsick 2000., 160-194). Nosite­ lji kulturne skupine Fiizesabony-Mezocsat bili su pastirski nomadi, stočarske zajednice koje su bile djelomično mobilne, i po tome su se jasno razlikovali od populacije zapadno od Dunava. Neki autori i danas zastupaju tezu o stranom stepskom podrijetlu tih populacija, ali vjerojatnije je riječ o korjenitoj trans­ formaciji lokalnih zajednica koja je prouzročena klimatskim i okolišnim, ali i kulturološkim prilagodbama jer je teško vjerovati da su aktivnosti agresiv­ nih konjaničkih i ratničkih populacija na Istoku oko 1000. pr. Kr. ostale bez odgovora na ovom prostoru. U prilog tomu govori i preuzimanje tehnološki superiorne tehnike sprezanja konja (a možda i kvalitetnije rase konja) koja je za cilj vjerojatno imala uspješno pariranje prijetnji s Istoka. To svakako ne isključuje nazočnost stranih utjecaja i vjerojatno u manjoj mjeri neposrednih kontakata koji su bili nužni za transfer tehnologije, a koje odražavaju ostave tipa Biharugra. Upravo su takve skupine bile idealan katalizator i prijenosnik istočnih utjecaja koji su obilježili razvoj istočnoga kruga halštatskog kultur­ nog kompleksa. Zbog svega navedenog smatram u potpunosti opravdanim prijedlog C. Metzner-Nebelsick da se termin “tračko kimerski” zamijeni poj­ mom “pontsko-kavkaskih karakteristika" ili, u pojedinim slučajevima, “pontsko-kavkaskog podrijetla” (Metzner-Nebelsick 2002.). Ako istočni halštatski krug promatramo s geografskog gledišta, riječ je o području istočnih Alpa i Panonske nizine, koje se u geografskom smislu otvara prema Karpatskoj kotlini, a na istoku ga zatvara Dunav. Obuhvača Do­ nju Austriju, Gradišće, Štajersku, Korušku, dio Slovačke, zapadnu Mađarsku (Transdanubiju), Sloveniju i sjevernu Hrvatsku. U kulturološkom smislu taj prostor uvelike definiraju istočna strujanja koja u većoj ili manjoj mjeri dopi­ ru s pontsko-kavkaskog prostora preko istočnoga dijela Karpatske kotline i na kojemu nalazimo cijeli niz heterogenih kulturnih skupina. U posljednje su vrijeme mnogi autori pokušali detaljnije prostorno i kulturološki definirati te skupine (Jerem 1996.; Egg&Kramer 2005.), ali uvijek s polovičnim rezulta­ tima. Razlog tomu leži i u kriterijima prema kojima izdvajamo pojedine kul­ turne skupine unutar kompleksa halštatske kulture. Naime, ako kao kriterij za podjelu uzmemo pogrebne običaje ili neke druge slične pojave koje uvjet­ no rečeno odražavaju neke elemente duhovne, nematerijalne kulture, dobit ćemo sliku koja se bitno razlikuje od podjela koje se zasnivaju na slici materi­ jalne kulture, što je uobičajeni kriterij u arheološkoj znanosti. Situacija je još složenija jer različite kategorije unutar materijalne kulture, poput keramike i metalnih predmeta, također daju značajno drugačiju sliku. Očigledno je da

4 2 | KNEŽEVI ŽELJEZNOGA DOBA

jesto Frčg nalazi se u gornjoj Koruškoj, u nepo­

M

povezanost s istočnim , pontsko-kavkaskim svijetom

srednoj blizini Drave. Veliki kom pleks groblja

kako kroz dijelove naoružanja i konjske oprem e, tako

pod tum ulim a u Frbgu is tra ž iv a n je još od kraja 19.

i kroz pojavu keram ike ukrašene u stilu Basa rabi koja

stoljeća. Na žalost, m nogi su grobovi opljačkani u

ovdje doseže najzapadniji kraj svoje distribucije. Sve

davna vrem ena, a rana iskopavanja bila su loše

to sugerira izuzetnu važnost Drave kao kom unikacije

dokum entirana i m nogi su nalazi završili u različitim

koja je povezivala Podunavlje, u to vrijem e izloženo

privatnim zbirkam a. Većina iskopanog m aterijala

istočnim utjecajim a, i alpski prostor. Upravo preko

još nije niti konzervirana, a obja vljen je sam o m alen

središta poput Froga ta se kom unikacijska kom po­

dio. Groblje od oko S00 tu m u la bilo je organizirano

nenta nadovezivala na kom unikacijsku m režu Alpa

u nekoliko skupina položenih uz put koji je, čini se,

i sjeverne Italije, tvoreći tako kom pleksnu s tru k tu ru

vodio prema naselju. Grobni ritual činilo je sp aljiva­

halštatskoga kulturnog kompleksa.

FROG

HALSTATSKI KULTURNI KOMPLEKS - EUROPA U UfARUHM ŽELJEZNOM DOBIJ

nje, a tum uli su sadržavali i više stru ke naknadne ukope. Pojedine skupine tu m ula vjerojatno pripadaju različitim skupinam a (kla n ovim a) iste zajednice. U svakoj skupini uočljivi su veći tu m u li va žnijih pripad­ nika zajednice, koji uglavnom pripadaju ista kn u tim

Literatura: G Tomedi, Dos hallstattzeitliche Graberfeld von Frog: Die Altgrabungen von 1883 bis 1892. Archaeolingua 14, Budapest 2002.

ratnicima. U drugim tu m u lim a nalazim o i m uškarce koji nemaju oružje, a jedne i druge katkad prate žene. S druge strane, osim žena koje su ukopane u iste tum ule s m uškarcim a, postoji i klasa bogatijih isključivo že nskih ukopa. U grobovim a nalazim o keramiku, dijelove nošnje i oružje, ali najzanim ljivije su olovne figurice koje prikazuju m uškarce, žene, konjanike, konje i vodene ptice (si. 15]. Neki autori u antropom orfnim prikazim a vide tri osnovne kategori­ je pokojnika: m uškarce ratnike (kon jan ici), m uškarce bez oružja i žene (n eo visn i u kop i]. Pretpostavlja se da su spom enute figure barem u nekim slučajevim a bile pričvršćene na pojedine posude. Pronalazim o ih u većim tu m u lim a više g d ruštve n og statusa, ali i u jednoj od prostorno izdvojenih skupina. Ako p rih vati­ mo tezu da je riječ o oznakam a statusa koje su imale i visoku sim boličnu vrije d n o st, m ožem o p retpostaviti da se druga generacija elite re grutirala prvenstveno iz onog klana u čijim grobovim a, bez obzira na status, često nalazim o spom enute olovne figure. Osim toga, materijal od kojega su načinjene vjerojatno sugerira i resurs na kojem u se, uz povoljni p rom e tn i položaj, temeljilo bogatstvo te zajednice. N alazište se u tri faze kontinuirano razvijalo od početka 8. st. pr. Kr. sve do sredine 6. st. pr. Kr., o dn o sno do kraja Ha D 1 kada prestaje ukopavanje pod tu m u lim a . Treba nagla­ siti jasno uočljive veze to g prostora s e tru šća n skim područjem, pogotovo u ra nijim fazam a, ali i jasnu

13 Jedinstvene olovne figurice konja i jahača, pronađene na nalazištu Frog u austrijskom dijelu Koruške, ukrašavale su keramičke posude. Na tom je m jestu od početka 8. st. pr. K. pa sve do sredine G. st. pr. K. bilo aktivno utvrđeno naselje i groblje pod tum ulim a. Nalazi ukazuju na komunikaciju s prostorom Etrurije, ali i kontakte s Podunavljem koji su tekli dolinom Drave (si. 15)

KNEŽEVI ŽELJEZNOGA DOBA | 43

zapravo objektivno možemo promatrati samo pojedine zajednice u njihovu prirodnom i društvenom okruženju. Međutim, kako ne poznajemo dovoljno društvene strukture koje djeluju kao kohezijski čimbenik unutar pojedinih zajednica niti su nam u potpunosti jasni međusobni odnosi naselja koja pri­ padaju tim zajednicama, odnosno na koji način te zajednice kontroliraju pro­ stor na kojem se nalaze, ništa ne bismo dobili spuštajući razinu znanstvenih razmatranja na te gradive elemente. Stoga na neki način radimo kompromis i za potrebe znanstvenog istraživanja i međusobne komparacije rezultata određujemo pojedine kulturne skupine koje su definirane zajedničkim (ali ne uvijek istim) kulturološkim odrednicama. Na zapadu bi tako granicu istočnoga halštatskog kruga činila koruška skupina koja je veoma slabo poznata i u najvećoj je mjeri definira utvrđeno središte i pripadajuće groblje pod tumulima u Frogu (vidi izdvojeni tekst na str. 43). U svakom slučaju, riječ je o području gdje dominiraju paljevinski ukopi pod tumulima koji se javljaju već početkom 8. st. pr. Kr. i nestaju krajem Ha D l. Međutim, na istom području nalazimo i Škocjan gdje se tumuli javljaju upravo u vrijeme Ha D2 i traju i u vrijeme Ha D3 kada se obnavljaju i druga središta Koruške, poput već spomenutog Froga. Upravo ta karakteristika ka­ snog horizonta grobalja pod tumulima pokazat će se specifičnom pojavom u odnosu na ostatak istočnoga halštatskog kruga u kojemu tumuli nakon Ha D l potpuno nestaju.

SKUPINA KALENDERBERG Najsjeverniji dio istočnoga kruga halštatskoga kulturnog kompleksa za­ uzimale bi zajednice kalenderberške skupine koja se rasprostire na području Donje Austrije, Gradišća, sjeverozapadne Mađarske (oko Nežiđerskog jezera) i jugozapadne Slovačke (Mali Karpati). Karakteristika skupine su utvrđena na­ selja koja prate groblja s tumulima. Tumuli dominiraju južnim dijelom tog po­ dručja, a u sjevernom dijelu nisu rijetka niti ravna paljevinska groblja. Čini se da su ravni paljevinski grobovi stariji i pripadaju samom početku starijega že­ ljeznog doba s jakim vezama s kulturom polja sa žarama, dok se tumuli katkad i na istim nekropolama javljaju nešto kasnije. Treba spomenuti i mali broj - oko deset posto - skeletnih grobova na istim ravnim nekropolama (Rebay 2007., 136-138), o čemu će više riječi biti kasnije. S obzirom na to daje metal opće­ nito, a posebno oružje, izuzetno rijedak u grobovima skupine Kalenderberg, osnovna karakteristika i definirajući faktor te kulturne skupine je keramika, posebno ona ukrašena karakterističnim grubim ukrasom. Grobni nalazi jasno pokazuju da keramičke posude na području te skupine mnogo neposrednije odražavaju status pokojnika nego metal (Egg 1996., 58-56). Stoga se grobovi osoba višeg društvenog statusa ističu velikim brojem posuda, među kojima katkada posebno mjesto zauzima skupina posuda koje tvore izuzetnu cjelinu - kalenderberšku trijadu (si. 16). Trijada se sastoji od zdjele na nozi, dvostruke posude i tzv. mondidola (Nebelsick 1996., 326), a o njezinu simboličnom zna­ čenju bit će više riječi nešto kasnije. Na tom geografski heterogenom prostoru nalazimo niz nalazišta različitih karakteristika. Primjerice, u Donjoj Austriji nalazimo velika ravna groblja, poput onoga u Statzendorfu (Rebay 2006.), ali i skupine golemih tumula, poput tri tumula iz Gemainlebarna. U susjednom Gradišću uz ravna groblja nalazimo i niz nekropola pod tumulima, poput ono-

4 4 | KNEŽEVI ŽELJEZNOGA DOBA

HALStATSKI KULTURNI KOMPLEKS - EUROPA U STARIJEM ŽELJEZNOM DOBU ga u Bad Fischau (14 tumula), a naselja su nam slabo poznata. Kalenderberškoj kulturi pripada i zapadnoslovačka skupina halštatskih tumula (Janiky, Chorvatsky Grob, Reca, Kvetoslavovo), a najpoznatiji lokalitet na tom području je sku­ pina od nekoliko monumentalnih tumula na nalazištu Nove Košariska (vidi izdvojeni tekst na str. 46). Najpoznatiji kompleks nalazišta kalenderberške skupine nalazi se oko Soprona s istoč­ ne strane Nežiderskog jezera. Središnje nalazište tog kompleksa svakako je Sopron-Burgstall s ne­ kropolom od oko 200 tumula koji se protežu uz put koji vodi do utvrđenog naselja (vidi izdvojeni tekst na str. 48 - 49). Iako tumuli pripadaju gotovo isključivo razdoblju klasične halštatske kulture, naselje je imalo i kasnolatensku fazu. Općenito na području Soprona, ako uz Burgstall uzmemo u obzir nekoliko nalazišta iz neposredne blizine (Sopron-Varhely i Sopron-Krautacker), možemo pratiti kontinuitet života od kasnoga brončanog doba do kasnog latena.

TRANSDANUBIJA Ako isključimo prostor oko Nežiderskog je­ zera koji smo pripisali kalenderberškoj kulturi, u ostalom dijelu Transdanubije, koja pripada prostoru istočnoga halštatskog kruga, mogu se izdvojiti dvije geografske cjeline: prostor oko ri­ jeke Raab sjeverno od Balatona, koji na sjeveru i istoku zatvara Dunav, i prostor između Drave i Balatona sa središtem u dolini rijeke Kapos. U sjeveroistočnom

dijelu Transdanubije

nalazimo niz važnih halštatskih središta koja najbolje markiraju grobovi pod tumulima, iako postoje i ravna paljevinska groblja poput on o­ ga u Halimbi. Monumentalnošću i bogatstvom nalaza ističu se tumuli na nalazištima Csonge, Saghegy-Kismezo i 5omlovasarhely. Zajednička im je karakteristika kon­ strukcija tumula kćji Često uključuju složene središnje grobne komore sagra­ đene od drveta i kamena koje imaju obzidane dromose i krovne konstrukcije pa nalikuju kućama. Tumul I u Somlovasarhelyju sadržavao je veliki komplet od deset keramičkih lonaca i izuzetno bogatu ratničku opremu koja je uklju­ čivala mač i dijelove kola, ali i neke uvozne predmete, poput umba štita s naj­ bližim paralelama u Donjoj Dolini (Horvath 1969., 109 i d.). Nadaleko poznat nalaz s tog područja je brončana kaciga iz tumula I na nalazištu Csonge koji je također sadržavao središnju drvenu grobnu komoru (Lazar 1955., 211, Fig. 5, Pl. 32:5). Vodeći društveni sloj na tom području očigledno su bili ratnici čiji se status u grobovima pokazuje kompletima oružja, konjske opreme, a kat-

■ Kalenderberška trijada iz groba 2? u Sopronu u zapadnoj Mađarskoj savršeno oslikava ovu specifičnu skupinu predmeta. Riječ je 0 skupini posuda koja se najčešće sastoji od zdjele na nozi, dvostruke posude 1tzv. mondidola. Te posude nalazimo u grobovima kalenderberške skupine i pripisuje im se važna uloga u ritualu (si. 16) KNEŽEVI ŽELJEZNOGA DOBA | 4 5

NOVE KOŠARISKA

ove K o ša riska je n a la ziš te u Slovačkoj, oko

nog kada je kom ora bila položena n ep o sre d no na

16 k ilo m e ta ra is to čn o od B ratislave, lako je

p o v rš in u z e m lje i p re krive n a z e m lja n im nasipom ,

N

is tra ž iv a n a prije 50 godina, p rim je n o m k v a lite tn e

do kom ora s v iš e p ro s to rija , pa čak i v iš e etaža

m etodologije i d ob iva n je m opse žne doku m en ta cije

koje su u n e kim s lu č a je v im a bile p a rc ija ln o zasi-

arheološkog ko nteksta ta nekropola pripada je d ­

pavane z e m ljo m p rije polaganja priloga. K atkad su

nom od najbolje is tra ž e n ih lo ka lite ta na p odručju

se iznad g ro b n ih kom ora n a la z ili rovovi ili jam e u

Slovačke. Tijekom is tra ž iv a n ja nekropole u Novim

koje su polagani osta ci s lom ače. Grobne priloge

K ošariskam a pod v o d s tv o m Magde Ptchlerove, u

uglavnom su č in ili d oista v e lik i k o m p le ti [o d 11

razdoblju izm eđu 1960. i 196?. godine, pronađeno

do čak 8 1) bogato u k ra š e n ih k e ra m ič k ih posu­

je ukupno pet tu m u la p rip isa n ih kalenderberškoj

da nep o zna to g sadržaja. K e ra m ika je ukra še na

k u ltu ri starijega že ljeznog doba. Tri veća tu m u la

uglavnom c rn im s lik a n je m na crve n o j podlozi, a

(tu m . III, IV i V I] im ala su drvenu grobnu kom oru,

n a la zim o i s p e c ifič n e oblike p o p u t posuda u k ra ­

dok su ostala dva bila s k ro m n ih d im enzija i je d n o ­

še nih p la s tič n o o b liko v a n im b ik o v s k im glavam a,

sta vnije k o n s tru k c ije bez grobne kom ore. Postu­

posude u o bliku ptice, a n tra p o m o rfn e posude s

pak k o n stru kcije tu m u la va rira o je od jed n o sta v-

iz ra ž e n im ru ka m a ili nogam a, p seu d oke rno se itd. Neke od posuda bile su u k ra še n e ke ra m ičkim lan cim a koji su v is je li s ru čk i ili su bili provu čen i kroz za to n a čin je n e o tv o re (si. IP ), a p o s to je i tra g o v i u kra ša va n ja b ro n ča n im a plika m a . U dva tu m u la n ala zim o posude sa s lik a n im fig u ra ln im p rik a z im a ritu a la . Ž iv o tin js k e k o s ti p ronađ ene u č e tiri od p e t is tra ž e n ih tu m u la govore o č e s tim p rilo z im a m esa. Z astupljene su k o s ti koza, ovaca, goveda, svin ja , zečeva, d iv ljih p a tki, pasa, pa čak i riba, a p ronađene su i lju ske ja ja kod s p a lje n ih lju d s k ih osta ta ka . M etaln i o s ta ci su v rlo o s k u d n i i p ronađeni su u sam o tr i tu m u la , a u najvećo j se m jeri odnose na m e ta ln e u kra se zido va kom ore ili k e ra m ič k ih posuda. U rije tk im s lu č a je v im a kada p re d m e te m ože m o p ove zati s p o k o jn ic im a , riječ je o d e fo rm ira n im fra g m e n tim a koji su prebačeni s osta cim a lom ače. Tutnuli u m je s tu Nove K o ša riska d a tira ju se u Ha C i p o č e ta k Ha D s tu p n ja .

Literatura: M. Pichlerova, Nove Košariska - Kniežacie mohylyzo s taršejdoby železnej. Bratislava, 1969.

B Kernos s plastično oblikovanim rukama i keramičkim lancima, ukrašen slikanjem , otkriven je pod tum ulom na nalazištu Novć Košariska u Slovačkoj, koje pripada kalenderberškoj kulturnoj skupini. Riječ je o jednom od najljepših primjeraka tog tipa kultnih posuda na prostoru cijeloga istočnog halštatskog kruga (si. 1?)

46 | KNEŽEVI ŽELJEZNOGA DOBA

HALŠTATSKI KULTURNI KOMPLEKS - EUROPA U STARIJEM ŽEL JEZNOM OOBU kad i kola. Kako su nam ostala nalazišta (posebno naselja) s tog prostora re­ lativno slabo poznata, ostaje otvoreno pitanje treba li u tu skupinu uvrstiti i nalazišta s gornjeg toka Raaba, poput utvrđenog središta Velem-Szentvid, ili su ona bliža sulmtalskoj skupini uz koju se često veže, primjerice, Krennach. S druge strane, opremi m oćnog ratnika pokopanog pod tumulom u Vaskeresztesu uz ostalu je opremu bila dodana i kaciga sastavljenog tipa. Taj tumul, u kojemu su uz m oćnog ratnika vjerojatno bile pokopane i dvije žene, također je imao veliku komoru s ulazom kojemu se pristupalo kroz konstrukciju koja je počivala na dva reda stupova (Fekete 1982., 137, fig. 6-8; Fekete 1985., 41, fig- d, 12, 15). Takva slika mogla bi upućivati i na povezanost tog prostora s istokom kroz dolinu Raaba ili jednostavno ilustrira kompleksne veze izme­ đu različitih zajednica koje na širem prostoru od Štajerske do Panonije dijele slične ideje o statusnom identitetu zajednice i ulozi istaknutih pojedinaca ili grupa unutar nje. Još jedna problematična prostorna skupina nalazišta smje­ stila se u samom Dunavskom koljenu. Najveće nalazište je nekropola s više od stotinu tumula u Szazhalombatti, a među najpoznatije se ubraja tumul na nalazištu Siittd pod kojim je pronađena monumentalna drveno-kamena grobna komora s drom osom (si. 18). U njoj je bio pokopan moćni ratnik s konjskom oprem om za više konja i oružjem te mnogo keramičkih priloga. Uz njega je u komori pokopana i mlađa žena uz m nogo spaljenih ostataka životinja, a uz njih su pronađeni i skelet psa i djeteta (Vadasz 1983.). Čini se

■ Grob pod tum ulom na nalazištu Sutto u Mađarskoj imao je monumentalnu grobnu komoru od kamena i drva s dromosom. U komori su pronađeni spaljeni ostaci starijeg muškarca i mlađe žene, a na - vjerojatno - krovu komore bili su skeletni ostaci djeteta i psa. Među spaljenim prilozima ističu se oružje, najmanje tri konjske opreme, mnogo fragm entirane keramike i dijelovi ženske nošnje. Grob se datira u drugu polovicu ?. ili prvu polovicu G. st. pr. Kr. (si. 18]

KNEŽEVI ŽELJEZNOGA DOBA I 4?

SOPRON-BURGSTALL

o p ro n -V a rh e ly (B u rg s ta ll) n a la zi se p e t

S

k ilo m e ta ra ju ž n o od d a n a šn je g a grada

M eđu p rilo z im a tre b a is ta k n u ti nekoliko k a te g o rija , p o p u t p re d m e ta v e z a n ih uz tkanje

Soprona i n a jp o z n a tiji je lo k a lite t toga p o d ru čja .

[u te z i tk a la č k o g s ta n a i p rš lje n c i s vre te n a ],

Is tra ž iv a n ja na lo k a lite tu S o p ro n -B u rg s ta ll

k a le n d e rb e rš k e trija d e i p osu d e s fig u ra ln im

počeo je Lajos Bella 188?. i v o d io ih je sve

u k ra s im a i n a ra tiv n im p rik a z im a ritua la.

do 1932. g o d in e . E rz s e b e t Patek o b n o vila je

N ajbolja ilu s tra c ija za to je grob iz tu m ula

is tra ž iv a n ja iz m e đ u 19?1. i 19?8., a m a n ji su

2 2 4 u ko je m uz ra z lič ite lon ce n alazim o

z a h v a ti p ro v e d e n i i s lje d e ć ih g od ina .

s itu le s p o k lo p c im a , p osu d e na nozi, šalice, a

P ra p o vije sn o n ase lje n a la zi se na brdu

p ro n a đ e n e su i d v ije d vojne posude. U grobu su

zv a n o m V a rh e ly , na v is in i od 4 8 ? m etara .

ta k o đ e r p ron ađ en a i dva "m o n d id o la ” koji čine

O bram beni ja ra k je jo š i d an a s v id ljiv , a

k a le n d e rb e rš k e trija d e , posuda sa zvjezdolikim

bedem je o k ru ž iv a o cije lo naselje, o sim 150

u k ra s o m te d v a d e se t i tr i ke ra m ičke prizm e,

m e ta ra na z a p a d n o j s tra n i, i p rila g o đ a va o se

d o k o s ta li n ala zi, p o p u t o g rlice od s ta k le n ih

sa m o m te re n u . N ekoliko v a n js k ih bedem a na

p erli, n a ru k v ic e i d v o p e tlja s te fib u le , jasno

ju g o za p a d u pripada la te n s k o j k u ltu ri, a u n u ta r

s u g e rira ju da je rije č o že n sko m grobu s jakom

u tv rđ e n o g a d ijela nase lja n a la zila su se jo š

re lig ijs k o m ko m p o n e n to m . U n eko liko grobova

dva bedem a koja su ga d ije lila na dva dijela.

n a la zim o k e ra m ič k e posude s u re z a n im

Is tra ž iv a n ja bedem a p okazala su da je glavna

p rik a z im a žena koje s u d je lu ju u ra z lič itim ,

fo rtifik a c ija k o n s tru ira n a u Ha C ra zd o b lju , iako

v je ro ja tn o ritu a ln im a k tiv n o s tim a , a m eđu

je n a se lje p o s to ja lo u v rije m e Ha B, a č in i se da

n jim a je n a ju p e č a tljiv iji p riz o r tk a n ja na žari

je bedem bio d o g ra đ iv a n i p o više n u ra zd o b lju

iz groba 2? koji m ožda m ože m o iz je d n a č iti

latena. B edem i su se s a s to ja li od ze m lje, d rva

s m o tiv o m M oira, g rč k ih božica sudbine.

i ka m e n e k o n s tru k c ije , ali p ro n a đ e n i o sta ci

A n alog ije za ta k v e p rika ze n a la zim o i na dva

n is u d o v o ljn i za p o tp u n u re k o n s tru k c iju . Cijelo

k ilo m e tra u da lje n o m n a la z iš tu Sopron-Varis

p o d ru č je o k ru ž e n o b ed e m o m bilo je n a s ta n je n o ,

(IV a ris c h b e rg ), kao i na već sp o m e n u to m

ali p ou zd an e p o d a tk e im a m o te k za je d n u kuću

n a la z iš tu Nove K o ša riska . Svakako treba

iz p rve p o lo vic e Ha D ra zd o b lja , koju je p re s je k la

s p o m e n u ti i p ris u tn o s t posuda u k ra š e n ih

je d n a la te n s k a kuća.

u s tilu Basarabi, koja je n a jb o lje ilu s trira n a

Groblje se nalazi na jugozapadnoj s tra n i g radine i sadrži oko 2 00 tu m u la koji se protežu

in v e n ta ro m groba 59. Kronologija koja se uglavnom te m elji na

duž p uta što vodi u naselje kroz ulaz za štiće n

keram ici sugerira k o n tin u ira n i razvoj iz Ha B do

s lo že n im fo rtifik a c ijs k im sustavom [s i. 19). Ispod

početka Ha D, pa se tako n ajran iji istraže n i grob

grobnog hum ka obično se nalazi sam o jedan ukop.

81 datira u Ha B3 dok je grob 215a najkasniji

U neko liko p rim jera nađeni su d v o s tru k i ukopi,

poznati ukop i pripada u Ha D razdoblje. Krajem

a sp ora dičn o se javlja ju i m lađi ukopi u starije

Ha D l čini se da živo t na tom nala zištu prestaje,

grobne hum ke. Svi dosad istraže n i tu m u li im ali

da bi bio obnovljen te k krajem latenskog razdoblja

su p a lje vin ske ukope koji im aju iz vo rište u ku lturi

[L t D). U rim sko je doba na m je stu Soprona

polja sa žaram a tra n sd a n u b ijsko g područja, a

bila Scarabantija, važno urbano sred ište toga

m ogu b iti u žaram a, u m alim jam a m a ili je pepeo

vrem ena.

pokojnika je d n o sta vn o ra su t po grobu. M etalni

Ključan položaj Soprona na izuzetno važnoj

p rilozi na to m groblju su rije tk i i nem a oružja, a

ko m u n ika ciji izm eđu Baltika i Jadranskog mora,

količina keram ike varira.

koja se u velikom dijelu preklapa s jan ta rnim

4 8 | KNEŽEVI ŽELJEZNOGA DOBA

HALSTATSK! KULTURNI KOMPLEKS - EUROPA U STARIJEM ŽELJEZNOM DOBU

./putom , v je ro ja tn o je o s n o v n i iz v o r m oći to g ž e lje z n o d o b n o g s re d iš ta koje se ubraja m eđu n a jv a ž n ija n a la ziš ta is to čn o g a h a lš ta ts k o g kruga.

Literatura: S. Gallus, Die Figuralverzierten Urnen vom Soproner Burgstall, Acta Archaeologica Musei Nationalis Hungarici 13, Budimpešta 1934. E. Patek, Recent excavations at the Hallstatt and LaTene hillfort of Sopran -V arhely [Burgstall] and the predecessors ofthe Hallstatt Culture in Hungary. u: Studies in the Iron Age of Hungary. BAR IntSer 144., Oxford 1982., 1-52. E. Patek, Neue Untersuchungen auf dem Burgstall bei Sopron, Bericht der Romisch-Germanischen Komission E3,102-1??.

■ Sopron-Burgstal! na krajnjem zapadu Mađarske jedan je od najznačajnijih lokaliteta kalenderberške skupine i istočnoga halštatskog kruga uopće. Sastoji se od utvrđenog naselja, koje je bilo s prekidima naseljavano od kraja brončanog doba do latena, i nekropole pod tum ulim a koji se rasprostiru uzdužno uz put koji je vodio na ulaz utvrđenog naselja [si. 19] 225

%

°

S0PR0NBurgstall ( 1 9 ? i . - 1 9 7 8 .)

• i

Istraživani grobovi i Istražni rovovi

KNEŽEVI ŽELJEZNOGA DOBA

I 49

U drugoj velikoj kulturološkoj zoni Trans danubije središnje mjesto zauzi­ maju nalazišta Nagyberki-Szalacska i Pecs-Jakabhegy. Najpoznatije nalazište i najvažniji halštatski centar tog prostora je Pecs-Jakabhegy (vidi izdvojeni tekst no str 52 - 53). Materijal pronađen u grobovima najvišeg statusa pod tumulima sa samog početka starijega željeznog doba pokazuje neke istočnjačke utjecaje kroz uvezene predmete (primjerice, konjska oprema i bimetalni bodeži) te preuzetu ideologiju (prilaganje oružja i konjske opreme u grobove pod tumulima), ali isto­ vremeno i jaku vezu s lokalnim okruženjem (isključivo lokalni tipovi keramike) i kulturom polja sa žarama koja im kronološki prethodi (pojedini tipovi oružja) (Teržan 1990., 152-156; Metzner-Nebelsick 1997., 9-26). Tipologija prestižnih dobara otkrivenih u tim grobovima ukazuje na ovaj prostor kao na premosnicu za kulturni transfer istočnih utjecaja prema alpskim halštatskim središtima s kojima je sasvim sigurno povezana, a manje atraktivni prilozi, poput keramike, 50

I KNEŽEVI ŽELJEZNOGA DOBA

HALŠTATSKI KULTURNI K O M P LE K S - EUROPA l ) STARIJEM Ž E L J E Z N O M DOLU ukazuju na lokalne korijene te zajednice. S druge strane, svi tumuli na nekropo­ li Nagyberki-Szalacska (si. 20) mlađi su o d dosad poznatih cjelina iz nekropole Pecs-Jakabhegy. Struktura tumula, tipovi fibula, keramički oblici pa i statusni simboli (ražnjevi i dijelovi kola) u potpu n osti odgovara ju istovrem enim sku­ pinama istočnoga halštatskog kruga od susjedne doline Raaba, preko Šta­ jerske do skupine Kaptol s k ojom dijeli m nogo sličnosti. Čini se da taj prostor tijekom razvijenog halštata ulazi u teško razdvojivu kulturnu cjelinu koja zauzima panonske i perialpske dijelove istočnoga halštat­ skog kruga, od Štajerske i sjeveroistočne Transdanubije do Kaptola.

SULMTALSKA SKUPINA Kada se govori o nam a blisk om podru čju koje pripada istočn om halštatskom krugu, neki autori kao podcjelinu izdvajaju ju goistočn oalpsk i halštatski krug. Dobar predstavnik te cjeline je sulmtalska skupina ili skupina Kleinklein, tako nazvana p o istoim en om nalazištu (vidi izdvojeni tekst na str. 54 - 5 6 ) na kojem u se nalazi je d n o o d najvećih grobalja p o d tum ulim a u o v o m dijelu Europe uz pripadajuće naselje. Riječ je o skupini koja obuhvaća sp om en u to nalazište i dolinu rijeke Solbe, o d n o s n o središnji to k rijeke M ure s n e k ro p o ­ lama u VVildonu i Leibnitzu. Budući da ne p ozn a jem o d ov oljn o niti skupinu nalazišta iz doline Raaba, p o p u t tum ula u K rennachu, kao ni p ro sto r ok o g o r­ njeg toka Mure s fantastičnim nalazom ispod tum ula u Strettvvegu, i ov i se nalazi često uključuju u navedenu skupinu kao i m anje pozn ata nalazišta iz kotline oko Graza te ostalih dijelova austrijske Štajerske, a u n ek oj literatu­ ri prostor te skupine uključuje i slovensku Štajersku s G orn jom R a d g on om i Poštelom sve d o skupine K aptol s k o jo m je u p rvim sintezam a halštatske kulture u o v o m dijelu Europe bila i povezana. Z b o g svega n a ved en og nazivati tu skupinu sulm talskom jedn ak o je ograničavajuće p o p u t ranijih naziva p o

□ Veliki lonac s izvijen im rubom pronađen je pod tu m u lo m na lokalitetu N agyberki-S zalacska. Ovo n alazište datira se u drugu polovicu ?. i prvu polovicu G. s t. pr. Kr., odnosno u Ha C2 i Ha D l, što znači da v re m e n s k i nasljeđuje P e cs-Jakab h eg y. S obzirom na to da vrem en ski, n a la z im a i grobnim ritualom u p o tp u n o s ti odgovara tu m u lim a kapto lske skupine, neki autori ovo n a la z iš te uključuju u prostor navedene kulturne skupine. To je posebno vidljivo kod nekih tipo va lonaca koji su gotovo identični onim a iz Kaptola (s i. 2 0 ]

nalazištima. Ta je skupina nastala na jakoj tradiciji kulture polja sa žaram a i

O P re g le d n i prikaz n a la za iz grobne kom ore tum ula Krdllkogel na n a la z iš tu K leinklein prikazuje fantastično bogatstvo groba v la d ara ove zajednice iz prve polovice 6 . s t. pr. Kr. (si. 2 1)

KNEŽEVI ŽELJEZNOGA DOBA | 51

PECS-JAXABHEGY

p e c s - J a k a b h e g y se nalazi na jug o isto čn oj s tra n i

bodež tip a Gamow je, uz nalaz iz Leibnitza, jedini

a

p rim jera k to g tip a pronađen zapadno od Dunava

gorja M ecsek koje je jedina značajna uzvisina

u ju g o isto čn o j Transdanubiji. Dobrom s tra te š ­

M atično područje to g tip a je Kavkaz, iako neko­

kom položaju pridonosi i blizina Drave i Dunava.

liko nalaza potječe iz zapadne Ukrajine i istočne

Prapovijesno naselje se sm je stilo na v is in i od oko

M ađarske. I ostalo oružje iz toga groba (željezna

BOO m etara, a nekropola pod tu m u lim a sm ještena

čekićasta sjekira i koplje s kra tk im listo m i dugim

je oko 50 m etara niže. Naselje je postojalo već u

nasadom ) is to čn o g je porijekla. Konjska oprema

razdoblju Ha A kada nije bilo utvrđeno. Prekid kon­

se sastoji od elem enata lokalne proizvodnje (žva­

tin u ite ta naseljavanja traje tijekom najvećeg dijela Ha B razdoblja, krajem kojega se gradi utvrđeno

le) i isto čn o g porijekla (p sa lije ), a sva keram ika je lokalnog porijekla. Taj u vje tn o rečeno kneževski

naselje na više m i s tra te š k i povoljnijem položaju

ukop, koji se datira u vrije m e Ha B3, sastavom

isto čn o od ranijeg naselja. Fortifikacija ima oblik

i porijeklom priloga pokazuje jake isto čn e u tje ­

ze m ljanog bedem a s obje strane obloženog kam e­

caje, baš kao i niz lokaliteta to g razdoblja koji su

nom i u u nu ta rnje m sm is lu dijeli naselje na dva

sm je š te n i uz Dunav duž cijeloga njegova toka

dijela, od kojih je m anji na nešto višem položaju pa

kroz Transdanubiju. Tumul 25 ta k o đ e rje grob

se sm atra da je imao fu n kciju akropole. Uočena su

is ta kn u to g ratnika koji je, čini se, bio spaljen na

dva ulaza u naselje za koja se sm atra da potječu

kolim a, lako je koplje sličn o onom e iz tu m ula 1,

iz halštata zbog prostorne veze s nekropolom pod

osta ta k oružja, konjske oprem e i priloga sigurno je

tu m u lim a . Keram ika pronađena u naselju ukazuje

lokalnog porijekla. Taj grob se datira o tp rilike jednu generaciju kasnije od tu m ula 1.

na evoluciju oblika grupe Dalj, odnosno na karak­ te ris tik e keram ografije halštatskoga ku lturn og kom pleksa uz jaku tra diciju razdoblja ku lture polja sa žaram a. Na m je stu ranijeg naselja iz kasnoga bron-

Područje isto čn o od Dunava ne pripada halšta tsko m ku ltu rn o m kom pleksu s ta rije g željeznog doba pa v e lik broj predm eta p on tsko-kavkaskih ka ra k te ris tik a u tu m u lu 1, kao i is to čn i običaj do­

čanog doba u starijem željeznom dobu sm jestila

davanja priloga nakon sp aljiva nja pokojnika, m o­

se nekropola tu m u la koja se prostire duž puta što

žem o tu m a č iti kao posljedicu b lizin e dunavskih

vo d i u u tvrđe no naselje. Takođerje podijeljena

prijelaza preko kojih su tije ko m Ha B3 dopirali utje­

u d vije skupine. U prvoj im a oko 2 20 tu m ula , a

caji s Istoka i š irili se dalje prem a Zapadu. Tumul

druga, koja broji oko 80 tu m ula , udaljena je od

25 ukazuje na slabljenje kontakata s Istokom i

p rve oko 2 0 0 m etara i nalazi se na istoj nadm or­

p rod ub ljiva nje kontakata sa sada već kulturološki

skoj v is in i kao i naselje. Tum uli su prom jera od

fo rm ira n im is to čn im h a lš ta ts k im krugom , dok

d ese t do 15 m etara, a visin a im varira izm eđu 80

ka sniji grobovi iz Ha C2 p o tvrđ u ju ja sn u p rip ad ­

ce ntim e ta ra i 2,5 m etara i u svakom je pronađena

nost kneževskog sjed išta Pecs-Jakabhegy tom

neka v rs ta kam ene ko n stru kcije . Većina je im ala

krugu. Ovo n ala zište sm a tra se je d n im od ključnih

kam ene vijence, a u poje dinim sluča je vim a i

sre d išta za d is trib u c iju ranih is to č n ih utjecaja koji

suhozide viso ke od 50 do 20 ce ntim e ta ra (tu m u l

dolaze preko Dunava na p ro sto r budućeg istočnog

2 5). U n u ta rtu m u la bile su nepravilne kvadratne

h a lšta tsko g kruga, i to vjero ja tn o d olinom Drave.

kom ore o kružene ka m e n im ko nstru kcija m a. Ostaci s p a lišta sugeriraju sp aljiva nje pokojnika na m je s tu ukopa, U ve ć in i je ukopa uz spaljene d ije lo ­ ve nošn je pronađeno sam o d vije do š e s t posuda, a neki im aju i bogate inventare. Tumul 1 sadržavao je ra tn ič k i grob u kojem u je uz o ružje bila i konjska oprem a (si. 2 2 ). B im e ta lni

52

KNEŽEVI ŽELJEZNOGA DOBA

Literatura: B. Maraz, ”Pecs-Jakabhegy - Ausgrabungsergebnisse und die Fragen der FrGhhallstattkultur in Sudostpannonien”, u: E. Jerem & A. Lippert (ur.j, Die Osthallstankultur, Archaeolingua 2, Budimpešta 1996., 255-266. C. Metzner-Nebelsick, Hallstattzeitliche Zentren in Sudostpannonien.Zo/o/ Muzeum 8, Zalaegerszeg 1992., 9-26.

HALŠTATSKI KULTURNI KOMPLEKS - EUROPA U STARIJEM ŽELJEZNOM DOBU

■ Izbor iz nalaza u tumulu 1 na nalazištu Pšcs-Jakabhegy. Tumul se datira najkasnije u polovicu 8. st. pr. Kr., a među nalazima istaknuto mjesto zauzima komplet oružja [bodež, sjekira i koplje) s neposrednim paralelama na sjevernom Pontu. Posebno je važan bimetalni bodež tipa Gamow (si. 22)

KNEŽEVI ŽELJEZNOGA DOBA | 53

ECLEINKLEIN

leinklein je veliki halštatski kom pleks u okrugu

K

kruga, koje je obuhvaćalo više od 2 0 0 0 humaka prije nego što je veliku većinu u n ištila poljopri­

Leibnitz u austrijskoj Štajerskoj, u dolini rijeke Sulm. U središtu spom enutog kompleksa

vreda (si. 2 3], Vjeruje se da su tu m u li zauzim ali

nalazi se naselje na Burgstallkogelu koje je, čini

gotovo cijelo područje izm eđu G leinstattena i

se, kontroliralo drevni trgovački put koji je išao

sela Kleinklein, ali danas je evidentirano oko 200

od Koruške preko Štajerske prema Panoniji. Osim

tum ula koji su podijeljeni u prostorno m anje ili

toga, u blizini je bilo i željezne rude. Prvo veće

više odvojenih 14 skupina u kojim a se nalazi izm e­

naselje na tom e m jestu datira se u vrijem e kraja

đu še st i 160 tu m ula . Među njim a postoje razlike

kulture polja sa žaram a (oko 8 00 . pr. Kr.], ali tek su pokusna istraživanja provedena osam desetih

u sastavu. Takva prostorna d istrib u cija vjerojatno

godina prošlog stoljeća ustanovila ku lturn i slijed

odraz interakcije ljudske a k tiv n o s ti i prirodne ero­

od Ha B2/3 do Ha B3/C1. Čini se da je naselje u halšta tskim razdobljim a dvaput bilo uništeno

zije kojoj su lakše odolijevali veći i zb ije n iji tu m uli

požarom koji nije bio posljedica ra tnih akcija, da bi

Riječ je o p aljevinskim grobovim a, a relativno se

odm ah nakon 600. pr. Kr. bilo napušteno. U jednoj

često pojavljuju i kam ene grobne kom ore. Samo

od kuća otkriven je najveći ve rtik a ln i tkalački

najsta riji tu m u li iz Ha B3/C1 razdoblja odgovaraju

stan iz halštatskog razdoblja u središnjoj Europi.

najm lađim slojevim a naselja dok k a s n ijim ukopi­

Naselje nikada nije bilo utvrđeno.

ma odgovaraju te k sp oradični nalazi s naselja. Na

Svuda oko naselja rasprostire se najveće po­ znato groblje pod tu m u lim a isto čn o g halštatskog

nije postojala u halštatsko vrijem e, nego je više

kao i oni prostori koji su bili p rekrive n i šum om .

području oko Burgstallkogela pronađeno je i neko­ liko ravnih grobova koji se d atira ju u 10. st. pr. Kr.

ll T ’ TUMUUJ

HARTL

.(145 TUMULI] STEINBf

Burgstallkogi TSCKONI

^VflESENI

PpMMERKOGEI>

BAUER

iOllkogeu

KLEINKLEIN

hartnermichelkogel

KOGEL £RELLWH.DGRUF

D Odnos naselja i skupina tumula na nalazištu Kleinklein u Austriji pokazuje svu kompleksnost željeznodobnog krajolika u dolini rijeke Sulm. Posebno je zanimljiva izdvojena skupina velikih tumula u dolini rijeke Saggau za koje se pokazalo da sadrže grobove dinastije kneževa koji su vladali tom zajednicom tijekom halštatskog razdoblja (si. 23)

5 4 | KNEŽEVI ŽELJEZNOGA DOBA

HALŠTATSK1 KULTURU! KOMPLEKS- EUROPA U STARIJEM ŽELJEZNOM DOBU

□ Za brončanu masku i aplike u obliku ruku iztum ula Krollkogel na nalazištu Kleinklein (prva polovica S. st. pr. Kr.) smatralo se da su dio opreme pokojnika, ali danas znamo da su vjerojatno bili dio manje drvene skulpture, svojevrsnog idola koji je bio dio grobnog inventara (si, 24] Na rubu nekropole izdvojena je posebna

slje dn o g reda u sam om v rh u elite, odnosno m eđu

skupina m on u m en ta ln ih kn e ž e v s k ih tu m u la koji

kn eže vim a za jednice u K leinkleinu. Jedinstvena

uz to pokazuju i z a n im ljiv vre m e n ski slijed koji

pojava na to m groblju je m nogo grobova m eđu

upućuje na eventualno postojanje u tvrđ e n o g na­

kojim a su e litn i ukopi u velikoj m an jin i. Grobni

KNEŽEVI ŽELJEZNOGA DOBA | 55

h um ci is tra ž iv a n i su jo š od 1844. godine, i to u tri

m aska i p a r ru ku od b ro n č a n o g lim a ko ji vjerojatno

navrata tijeko m 19. st. (A ustrougarsko i Štajersko

p re d s ta v lja ju d io m a n je k u ltn e s k u lp tu re (si. 24).

antro p olo ško d ru š tv o ), u vrijem e Prvoga s v je ts k o g

Upravo je ta j p o s lje d n ji n ala z p o sta o s vrem enom

rata i trid e s e tih godina prošlog stoljeća, a nakon

s im b o l cije le n ekro p o le . N ovija is tra ž iv a n ja d on i­

duge pauze obnovljena su 1922. godine. Neki

jela su na s v je tlo dana z a p a n ju ju ć u k o lič in u dotad

nalazi n ašli su se već na Svjetskoj izložbi u Beču

z a n e m a re n e k e ra m ik e te o s te o lo š k e o s ta tk e koji

1823. godine, ali, na ža lo st, m nogo ih je u n iš te n o

su p o ka za li da su u k o m o ri b ili s p a lje n i osta ci triju

poljoprivrednom proizvodnjom ili n e o vla šte n im

osoba (d v ije m u š k e i je d n e ž e n s k e ) u z određen

is tra ž iv a n je m raznih am atera i skupljača.

broj ž iv o tin ja (m e đ u k o jim a je b ilo i k o n ja ). Uz to

Na isto čn o m dijelu nekropole izdvojena je s k u ­

su p ro n a đ e n i i o s ta ci m ača ko ji je 2 0 0 g od ina s ta ­

pina od č e tiri velika kneževska tu m ula (H artner-

riji od s a m o g ukopa i tada v iš e n ije im ao fu n k c iju

m ichelkogel I i II, Pomm erkogel i Krollkogel) koji su

o ružja, nego je s lu ž io kao in s ig n ija m o ć i pokojnog

ujedno najveći i najbogatiji tu m u li na nekropoli. Uz

poglavara.

m nogo keram ike, u njih ovim m on u m en ta ln im ka­

Z a n im ljivo je da nedavna re v iz ija m a te rija la iz

m enim kom oram a s drom osom pronađen je i ve o ­

jednoga od ve ć ih tu m u la u n u ta r g ro b n ih sku pina

ma v e lik broj brončanih posuda, ukrasa i dijelova

(T sch on e gg erfran zl, tu m u l 2 ), koji je im a o i kam e­

nošnje te željeznog oružja. Među izuze tn e nalaze

nu grobnu ko m o ru s d ro m o s o m , o tk riv a ta k o đ e r

ubrajam o m ačeve koji su očigledno zn atno s ta riji

ukop m uška rca, žene i m ožda d je te ta . I u to m su

od sam ih ukopa, kacige i prsne oklope zbog kojih

grobu p ron ađ en i d ije lo vi b ro n č a n o g p rs n o g oklopa

katkad te kneževe zovu i “oklopljenom d in a s ti­

što, u n a to č b itn o m an jem g ro b n o m in v e n ta ru ,

jo m ”. Izdvojenost tih tu m ula , s lič n i k o n s tru k c ijs k i

sugerira jed a n a ris to k ra ts k i sloj koji n ije pripadao

elem enti (m onum entalne zidane kom ore s d ro m o ­

sam o m v rh u , o d n o sn o p o g la va rim a , a li je bio d o ­

s o m ), sro d n o st u nekim s p e c ifič n im dijelovim a

v o ljn o b lizu da s u d je lu je u ra zd io b i n a jp re s tiž n ijih

p re s tiž n ih priloga (p o p u t oklopa i m ačeva) i kro n o ­

dobara i in s ig n ija m o ći p o p u t p rs n o g o klo pa .

loška ko m plem entarnost navode na hip o te zu da je riječ o svojevrsnoj d in a stiji, poglavarim a za jednice u K leinkleinu koji su se uzdigli iznad k la n o vskih okvira i zauzeli je d in stve n u vlad arsku p oziciju s u sta no vlje nim sustavom n asljeđivanja zbog čega im neki a u to ri daju određene kraljevske a trib u te . Zasad je najbolje obrađen n ajm la đi ukop iz te skupine, Krollkogel, koji se datira u prvu polovicu G. s t. pr. Kr. Od sred ine 20, stoljeća bio je m nogo puta is tra ž iv a n i pljačkan, da bi 1995. bio konačno i u p o tp u n o s ti istra že n uz p rim jenu svih su vre m e ­

C. Dobiat, Der Kroll-Schmiedkogel bei Kleinklein und seine Stellung innerhalb der ostalpinen Ha IIstatt ku Itu r. u:

Kroll-Schmiedkogel. Beitragezu einem “Fiirstengrab" der ostlichen Hallstattkulturin Kleinklein (Steiermark). Kleine Schriften aus dem Vorgeschichitlichen Seminar Marburg, Heft 18, Marburg 1985., 29-62. C. Dobiat 8c W. Slonek, Der Burgstallkogel bei Kleinklein I. Die Ausgrabungen derJahre 1982 und 1984. Marburger

nih m etoda is tra ž iv a n ja . S redišnja grobna kom ora

Studien zur Vor- und Friihgeschichte. Rahden/Westfalen 1990.

s drom osom i obzidana kam enom bila je ve ličin e

M. Egg 8c D, Kramer, Krieger-Fešte - Totenop/er.

oko 8 x 8 m etara, a p retp o sta vlja se d a je tu m u l im ao p rom jer od 4 0 m etara i da mu je orig in a ln a

Derletzte Hallstattfurst von Kleinklein in der Steiermark. Forschungen am Romisch - Germanischen

v isin a bila oko 12 m etara. R ezultat ra n ijih i slabo

Zentralmuseum, Band 1, Mainz 2005.

d oku m en tiran ih istra živa n ja bio je v e lik broj b ro n ­

L. Hansen, Das Panzergrab inTschoneggerfranzI-Tumulus 2 bei Kleinklein (Gem. GroOklein, Bez, leibnitz) in der Weststeiermark, Jahrbuch des Romisch - Germanischen Zentralmuseum Mainz 54/1, Mainz 200?.

čanih posuda, od kojih su neke dosezale golem e razm jere, bogat ko m p let oružja te m ala brončana

56

Literatura: C. Dobiat, Dos hallstattzeitliche Graberfeld von Kleinklein undseine Keramik. Schild von Steier Beiheft 1, Graz 1980.

KNEŽEVI ŽELJEZNOGA DOBA

HALŠTATSKI KULTURNI KOMPLEKS - EUROPA U STARIJEM ŽELJEZNOM DOBU čvrsto je vezana uz nju, što se ogleda u paljevinskom individualnom ukopu pod tumulom koji ostaje kao pravilo tijekom cijelog postojanja te skupine, kao i u najranijim grobovima pod tumulima. Za razliku od kalenderberške skupine, u grobovima sulmtalske skupine pronalazimo, osim keramike, i do­ sta metalnih nalaza. Broj grobova (samo u Kleinkleinu broj tumula varira iz­ među 700 i 2000) i njihov sadržaj omogućuju puno jasniji uvid u kronologiju, ali i statusne kategorije koje očigledno postoje unutar halštatskih zajednica na tom prostoru. Za sulmtalsku skupinu posebno su važni grobovi najviše aristokracije koji se ističu ne samo fantastično bogatom ratničkom opremom i brončanim posudama, nego i monumentalnom arhitekturom drvenih grob­ nih komora, obzidanih suhozidom s dugim dromosima načinjenim na isti na­ čin. To se posebno odnosi na takozvane kraljevske tumule u Kleinkleinu (si. 21) i tumul u Strettwegu o kojima će biti još riječi.

DOLENJSKA SKUPINA Iako se pokop pod tumulom i muški grobovi s oružjem i konjskom opre­ mom te ženski grobovi s bogatom nošnjom savršeno uklapaju u opće kulturne karakteristike istočnog kruga halštatskoga kulturnog kompleksa, dolenjska grupa po mnogočemu predstavlja izuzetak. Premda cijeli prostor Slovenije pripada već spomenutom istočnoalpskom halštatskom krugu, pojedini au­ tori odvajaju nekoliko više-manje geografski razdvojenih kulturnih skupina. Međutim, osim što je najdominantnija, dolenjska skupina je jedina istočnohalštatska skupina s inhumacijskim načinom ukopa, a tumuli o kojima je ri­ ječ golemih su dimenzija i sadrže desetke, a katkad i gotovo stotine grobova. Oni su radijalno raspoređeni oko središta u kojemu može, ali i ne mora biti

□ Tumul XIV na Kapiteljskoj njivi u Novom Mestu ilustrira način ukopavanja na prostoru □olenjske. Skeletni grobovi raspoređeni su radijalno oko središta tumula koje je u većini slučajeva prazno. Ako postoji, kao što je slučaj s tumulom XIV, središnji grob ima složeniju konstrukciju, nije nužno najbogatiji u tumulu, ali je najstariji i na neki način označava rodonačelnika skupine koja se ukopavala pod tim tumulom (si. 25)

KNEŽEVI ŽELJEZNOGA DOBA | 57

središnji grob (si. 25). S obzirom na to da inkluzivni kriterij za pokop u pojedinom tumulu nije niti status, niti rod, a grobovi u različitim tumulima pripadaju i istim kronološkim horizon­ tima, čini se da je riječ o nekom obliku rodovskih, odnosno klanovskih tumula koji upućuju na izdvojene grupe unutar druš­ tvene strukture pojedine zajednice. Dok su mrtvi bili pokapani u opisanim tumulima, živi su gradili utvrđena naselja na stra­ teškim točkama koje su imale najbolji prometni i gospodarski potencijal. Dolenjska se smjestila na najkraćem putu između Panonije i Italije i sasvim je sigurno dio svog prosperiteta mo­ gla zahvaliti upravo kontroli tih kontakata s Italijom, odno­ sno Sredozemljem. S druge strane, bogatstvo željezne rude na tom prostoru nije imalo zanemarivu ulogu u usponu dolenjske skupine. To je dokumentirano u ostacima intenzivne metalur­ ške aktivnosti u neposrednoj blizini nekih veoma važnih dolenjskih središta, poput utvrđenog naselja Cvinger kod Stične. Osim metalurgije na prostoru Dolenjske, posebno oko Novog Mesta, bila je izuzetno značajna proizvodnja stakla i proizvoda od stakla koji se najbolje odražavaju na stotinama tisuća stakle­ nih perli koje su pronađene u tamošnjim grobovima, ali i širom željeznodobne Europe (si. 26). Uz staklo susrećemo i jantar u £1 Staklene perle pronađene u grobovima s Kapiteljske njive u Novom Mestu broje se u tisućam a i predstavljaju zaštitni znak tog ieljeznodobnog središta. Majstorski proizvedene m inijature ovnovih glava i golemo bogatstvo različitih oblika ističu Novo Mesto kao središnje mjesto proizvodnje tog tipa ukrasa u okvirima cijeloga halštatskog kulturnog kompleksa (si. 26)

širokom rasponu od neobrađenih perli do vrhunskih proizvoda minucioznog obrta kakav smo već zabilježili na staklenim perlama (Križ, Stipančić & Škedelj Petrič 2009., 87-140). Jedan od nadaleko poznatih fenomena halštatske kulture općenito, a koji je neraskidivo vezan uz Dolenjsku, svakako je situlska umjetnost koja na tom prostoru tijekom kasnoga halštatskog razdoblja do­ življava procvat (Turk 2005.). Figuralna umjetnost, koja se javlja na situlama, ali i nekim drugim predmetima (pojasevi, poklopci, kacige), ostat će nenađmašena tijekom željeznog doba središnje Europe, a pruža i veoma važan uvid u društveni i religijski identitet halštatskih populacija, o čemu će više riječi biti kasnije. Prikazi i nalazi predmeta poput lepeza ili glazbenih instrumena­ ta ukazuju na to da je srednjoeuropska aristokracija oponašala izgled i običaje viših društvenih slojeva u klasičnim civilizacijama, što znači da su kontakti srednje Europe i Sredozemlja nadilazili isključivo trgovačke veze i imali su svoju kulturološku i političku dimenziju. Pitanje kontinuiteta dolenjske sku­ pine veoma je važno i za njezin početak i kraj. Čini se da nastaje na supstratu ljubljanske skupine kulture polja sa žarama, ali prelazak s jedne na drugu razinu materijalne i duhovne kulture, a time svakako i društvene organiza­ cije, bio je za svaku zajednicu različit. U naseobinskom smislu zapaža se na­ puštanje kasnobrončanodobnih visinskih naselja i (katkad planska) gradnja halštatskih utvrđenih središta, dok s druge strane na nekim nekropolama, poput Kapiteljske njive, možemo istovremeno dokumentirati prijelaz iz jed­ ne u drugu kulturu, ali i dokazati kontinuitet života zajednice ukopavanjem na istome mjestu i pojavom pojedinih specifičnih kronološki odredivih di­ jelova materijalne kulture u različitim kontekstima u smislu načina ukopa i pogrebnih običaja. Na tome mjestu veoma sličnu situaciju možemo zapaziti i na kraju starijeg željeznog doba kada se na istoj nekropoli pojavljuje ravno paljevinsko groblje latenske kulture. To se ne može uzeti kao pravilo, ali opće-

58 | KNEŽEVI ŽELJEZNOGA DOBA

HALŠTATSKI KULTURNI KOMPLEKS - EUROPA U STARIJEM ŽELJEZNOM DOBU nito gledajući, dolenjska skupina izrasta na kulturi polja sa žarama, doživlja­ va veliku transformaciju koja je u materijalnom i kulturološkom smislu čini integralnim dijelom istočnoga halštatskog kruga, da bi se kasnije više-manjc kontinuirano pretopila u latensku kulturu. To je čini različitom od ostatka istočnoga halštatskog kruga u kojemu sredinom 6. st. pr. Kr. možemo prati­ ti značajnu kulturološku promjenu koja se odražava na nestanku “panonske kulture tumula” i pojave ravnih skeletnih grobova. Za razliku od dolenjske skupine, kasni halštat ostalih skupina istočno od Alpa jasno se razlikuje od ranijih kronoloških stupnjeva i latenska kultura lokalnih zajednica se gradi na tom supstratu, a ne na onom koji smo mogli pratiti tijekom razvijenog halštata. Povijest istraživanja dolenjske skupine traje već gotovo dva stoljeća. Golema količina materijala, koji su iskopali na tom prostoru J. PeČnik i drugi istraživači još u 19. stoljeću, preplavila je zbirke bečkog i ljubljanskog muzeja. To je potaknulo velik interes ondašnje znanstvene zajednice pa je dolenjska skupina relativno dobro poznata i obrađena od samih početaka. Na žalost, taj je interes potaknuo i mnoge privatnike na intenzivna istraživanja, od kojih su najpoznatija ona vojvotkinje Mecklenburške. Materijal iz tih istraživanja na žalost je izgubljen ili je bez adekvatne dokumentacije dospio u zbirke ra­ zličitih svjetskih muzeja, od Berlina do Sjedinjenih Američkih Država (Dular 2003., 13-84). Na sreću, još je mnogo nalazišta ostalo za istraživanje i na tome se intenzivno radi posljednjih pola stoljeća pa su kronologija i repertoar dolenjske skupine među najbolje obrađenim cjelinama istočnoga halštatskog kruga. Jedan od najboljih primjera za to je kompleks nalazišta oko Novog Mesta koji smo već spomenuli (vidi izdvojeni tekst na str. 60 - 62).

HALŠTATSKA KULTURA U HRVATSKOJ

■ Figurica jahača na konju s nalazišta Turska kosa na neki način predstavlja simbol ovog kulturnog fenomena starijeg željeznog doba na području Hrvatske, koji još nije do kraja definiran (si. 27)

Prostor Hrvatske u starijem željeznom dobu bio je zbog specifičnoga geografskog položaja naše zemlje krajnje heterogen. Dvi­ je osnovne cjeline koje m ožemo izdvojiti su kontinentalna i jadranska Hrvatska. I dok na Jadranu i u zaleđu možem o u starijem že­ ljeznom dobu pratiti kulture koje će poslije u povijesnim vremenima biti prepoznavane pod različitim imenima poput Histra, Liburna ili Delmata, u unutrašnjosti je situacija više okrenuta utjecajima halštatske kulture. Iako su Japodi bili izloženi utjecajima zbiva­ nja u halštatskom kulturnom kompleksu, to vjerojatno možemo svesti isključivo na razi­ nu materijalne kulture koja je zapravo imala veoma ograničen utjecaj na izrazito autohton razvoj te skupine još od brončanog doba. Kada krenemo prema sjeveru, nailazimo na prostor Pokupja gdje neki autori u posljednje vrijeme temeljem nekoliko izuzetnih nalaza s nalazi-

KNEŽEVI ŽELJEZNOGA DOBA | 5 9

NOVO MESTO

okaliteti u Novom Mestu i oko njega čine to

razdoblju iz brončanog u željezno doba, a površinski

m jesto jednim od najgušćih i najbogatijih

nalazi jasno govore d aje naselje na tom e m jestu po­

L

arheoloških područja željeznodobne Europe (si. 28).

stojalo najm anje do sam og kraja starijega željeznog

Samo iz vremena starijega željeznog doba na užem

doba. Na druga dva uzvišenja istog brda sm jestila su

području grada nalazimo nekoliko izuzetno važnih

se groblja koja gravitiraju tom naselju. Na sjevernom

nalazišta. Središte arheološkog kompleksa iz tog

uzvišenju je nalazište M estne njive na kojem u je

razdoblja sm jestilo se na brdu Marof koje se uzdiže

dosad istraženo više od 540 ravnih paljevinskih

oko 80 metara nad Krkom i 50 metara nad okolnim

grobova iz mlađe faze kulture polja sa žaram a, dok

terenom. Na najjužnijem uzvišenju tog brda sm jestilo

se na zaravnjenom zapadnom uzvišenju površine

se istoimeno utvrđeno naselje koje je vjerojatno bilo središte života u halštatskom razdoblju. Malo son­

veće od 4 0 .0 0 0 četvornih metara sm je stilo nalazište

diranje potvrdilo je postojanje naselja u prijelaznom

proveo je još 1894. slovenski a n tikva r Jernej Pečnik

Kapiteljska njiva. Prva istraživanja na to m e m jestu

Mestne njive

Marof postaja Smolova hosta Portovalll ; NOVO MESTO. ••• > - ;' ■ -j*,:

-v- ' •'i V v •'O

Malenškova gomila •

ii l\ \ 'V

V.'h'tn • Tumul • Tumul sa situlom □ naselje

S00m

GO | KNEŽEVI ŽELJEZNOGA DOBA

HALŠTATSKI KULTURNI KOMPLEKS- EUROPA U STARIJEM ŽELJEZNOM DOBU

■

.

koji je u suradnji s profesorom Rudolfom Hoernesom iz austrijskog Naturhistorisches Museuma istražio dva tada još vidljiva grobna humka. Nakon toga se teža devastacija lokaliteta dogodila ukopavanjem talijanske artiljerijske postrojbe tijekom Drugoga svjetskog rata, ali vjerojatno najveću štetu načinila je kontinuirana poljoprivredna obrada koja je trajala sve do sredine devedesetih godina 20. stoljeća. Kada je Tone Knez 1983. godine obnovio istraživanja na tom lokalitetu, niti jedan tum ul nije više bio vidljiv. Od tog se razdoblja istraživanja kontinuirano provode na cijelom nalazištu, a više od 20 godina sustavno

:

1

■ Brončano žezlo s privjescima iz groba 2 u tumulu XIX na Kapiteljskoj njivi pripadalo je ženi visokog statusa koja je vjerojatno u ?. st. pr. Kr. imala važnu ulogu u kultu ove zajednice. Zanimljiv detalj su prikazi konja na vrhu žezla, koji se u kultnim aktivnostima često povezuju sa ženama (si. 29]

ih provodi Borut Križ, kustos Dolenjskog muzeja. Riječ je o višeslojnom groblju koje počinje s razdo­ bljem kulture polja sa žarama i na tom eje mjestu dosad pronađeno više od 150 paljevinskih ravnih grobova. Na istom prostoru početkom starijega željeznog doba počeli su se podizati tum uli koji u svemu odražavaju karakteristike dolenjske skupine (višestruki inhum acijski ukopi radijalno raspore­ đeni oko središta u kojemu može, ali i ne mora biti središnji grob]. Zasad je istražen 41 tum ul s ukupno oko 5G0 grobova iz starijega željeznog doba. Takva golema količina materijala čini to nalazište ključnim za proučavanje materijalne kulture halštatskoga kulturnog kompleksa u europskim razmjerima. Po­ sebno su im presivne goleme količine stakla i jantara. U pojedinim se grobovima nalazi i više od tisuću staklenih perli čiji oblici variraju od najjednostavnijih do m inijaturnih remek-djela, poput višebojnih detalj­ no izrađenih ovnujskih glava veličine tek nekoliko milimetara kojima nema premca u cijeloj onodobnoj Europi. Sve to, uz podatak da količina staklenih perli pronađenih u Dolenjskoj i po nekoliko stotina puta nadmašuje količinu tih perli pronađenih na drugim mjestima u Europi, upućuje na zaključak da je Novo

■ Zakrivljeni mač, mahajra, u drvenim koricama iz groba 16 u tumulu I na Kapiteljskoj njivi pripada jednom od najvažnijih ratničkih grobova pronađenih na tom nalazištu. Uz mač su pronađene i dvije sjekire [željezna s ručicama i brončana sa zaliscim a], dva koplja, konjska oprema, dvije višeglave igle i ostaci zdjelaste kacige. Ova cjelina datira se na sam početak halštata, odnosno na prijelaz iz 8. u ?. st. pr. Kr., a zanimljivo je da, unatoč očitom kneževskom statusu, to nije središnji grob u tumulu I (si. 30]

Mesto bilo jedno od najvećih središta proizvodnje staklenih predmeta u cijelom halštatskom kulturnom

druge predmete. Kapiteljska njiva je izuzetno važna i

kompleksu. Uz već spom enuti jantar, tu pronalazimo

zbog pitanja kontinuiteta. Naime, čini se da populacija

i sve moguće ukrase i elemente halštatske nošnje

kulture polja sa žarama na tom području kontinui­

od bronce (si. 29] i željeza te im presivne komplete

rano živi i prolazi isključivo kulturnu transform aciju

naoružanja u grobovima ratnika, koji uključuju

m ijenjajući pogrebne običaje, ali zadržavajući isto

zdjelastu kacigu, povinuti mač (m ahajru] (si. 3 0],

groblje. To nam potvrđuju i slučajevi gdje isti materijal

željezne i brončane sjekire, koplja, konjsku opremu i

pronalazim o i u najkasnijim paljevinskim i u najrani-

KNEŽEVI ŽELJEZNOGA DOBA | 61

jim in h u m a c ijs k im g ro b o v im a , a p o sto je ča k i s itu a c i­

š e n e s itu le i je d in s tv e n i p ojas od b ron čan o g lima, u

je gdje je in h u m a c ijs k i grob p re sje če n p a lje v in s k im .

p o tp u n o s ti u k ra š e n s itu ls k im fig u ra ln im m otivim a,

Sličan se proces, čini se, odvija i na kraju h a lš ta ts k o g

Takvo obilje m oglo bi u k a z iv a ti i na ra dion icu koja se

razdoblja kada u n e kim in h u m a c ijs k im g ro b o v im a

n ala zila ili u s a m o m N ovom M estu ili n egdje u blizini.

nala zim o i ra no la te n ske elem ente koji se p ro te ž u do

Osim s p o m e n u tih , u N o vo m M e stu n ala zim o

razdoblja Lt B 1, dok se is klju č iv o p a lje v in s k i u kop i na

jo š n e k o lik o h a lš ta ts k ih n a la z iš ta p o p u t M alen-

ravnom te ren u pojavljuju na is to m e m je s tu d je lo m i­

š k o ve g o m ile ili d ru g ih za s a d a u s a m lje n ih tu m ula

čno se preklapajući s p ostojećim g ro b n im h u m c im a

na n a la z iš tim a B rš ljin , P o rto v a ld , Z a g re b š k a cesta

u razdoblju Lt B2 i tra ju do poče tka Lt □ kada se da­

i S m olova h o s ta , k o ji m o ž d a u k a z u ju na p o s to ja ­

tira ju p rvi ukopi na nekropoli Beletov v r t u p od n o žju

n je d ru g ih h a lš ta ts k ih n e k ro p o la ili š iri a re a l već

Marofa. Postoje ind icije da s ke le tn o ukop a va n je pod

p o s to je ć ih .

tu m u lim a u određenoj m jeri tra je i u k a s n ijim fazam a latena, a laten ski grobovi sadrže m nogo ke ra m ike i neke m etalne nalaze, p o p u t bojnih sjekira s tu ljc e m za nasad, koji se razlikuju od u n iv e rz a ln o g laten skog inventara i jasno ukazu ju na k o n tin u ite t lokalne

Takvo b og a tstvo Novog M esta u že ljezn o m dobu m oralo se te m e ljiti na neko liko č im b e n ik a . Položaj na glavnoj k o m u n ik a c iji koja je preko Alpa spajala Italiju s ju ž n o m P anonijom sv a ka k o je bio v a ža n izvor m oći koja se odražava i na a k u m u la c iji i d is trib u c iji

h alštatske populacije u novom , latenskom k u ltu rn o m

p re s tiž n ih dobara iz h a lš ta ts k o g razdoblja [o klop i,

okruženju. Zasad je na Kapiteljskoj n jivi pronađeno

uvozn i e tru š č a n s k i proizvod i p o p u t tro n o šca , situle).

više od 700 incin e ra cijskih laten skih grobova, što

Određenu ulogu je igralo i p re tp o s ta v lje n o s re d iš te

to nalazište čini ije d n o m od najvećih i n a jva žn ijih

proizvodnje s ta k le n ih p red m eta koje se tu nalazilo,

latenskih nekropola uopće. Na ža lo st, zbog izuze tn e

a i obilje jantara vjero ja tn o je im a lo v a žn u fu n k c iju u

kiselosti zem lje na n a la zištim a u Novom M estu (kao

o ndašnjem su stavu ra zm jene dobara i ko m u n ika ciji s

i na većem području D olenjske] nem a nalaza organ­

udaljenim krajevim a. Ne treba z a n e m a riti n iti eksplo ­

skog m aterijala, što se odnosi i na gotovo p o tp u n i

ataciju željeza o čijem opsegu m o že m o te k sp e k u li­

nedostatak bilo kakvih o ste oloških ostataka.

rati, ali o čem u postoje tra go vi u vidu ta lio n ič k ih peći

Drugo groblje pod tu m u lim a u Novom M estu nalazilo se s druge strane Krke na loka lite tu Kandija. Taj je p rosto r inten zivn o izgrađen pa nikada nećem o

na n alazištu B ršljin, u n eposrednoj b lizin i naselja na M arofu. Nalazišta u Novom M estu, posebno K apiteljska

zn ati pravi broj tu m u la koji se tam o nalazio, ali znam o

n jiva i Marof, n isu n iti izdaleka rekla svo ju p osljednju

da ih je bilo najm anje šest. Prva gom ila je teško

riječ i svakako će tije k o m slje de ćih godina dati nove

oštećena tijeko m g rađe vin skih radova 1939. i kasnije

podatke, klju čne za ra zu m ije v a n je ju g o is to č n o a lp -

u dva navrata djelom ično istraživana. Na žalost,

sko g dijela h alštatskoga k u ltu rn o g kom pleksa.

upravo u toj gom ili o tk riv e n i su brončani dvodijelni p rsn i oklop, sličan onim a iz Kleinkleina, i e tru šča n ski b rončani tronožac. U razdoblju od 1968. do 1970. g odine Tone Knez je istražio jo š četiri gom ile na to m e m je s tu i našao ukupno 118 grobova s m nogo a tra k tiv n ih nalaza u rasponu od pseudokernosa do kaciga i situ la . Novo M esto m ožem o s m a tra ti i je d n im od n ajvažn ijih središta s itu ls k e u m je tn o sti. Na n alazištu

62

Literatura: T. Knez, Novo Mesto I, Halštatski grobovi. Carniola archaeo­ logica 1, Dolenjski muzej, Novo Mesto 198G. B. Križ, Kapiteljska njiva - katalog izložbe. Dolenjski muzej, Novo Mesto 1997. B. Križ, Novo Mesto V, Kapiteljska njiva - gomila IV in gomila V. Carniola archaeologica 5, Dolenjski muzej, Novo Mesto 2000.

Kandija pronađeno je pet u kra še nih situla, a na

B. Križ, Novo Mesto VI, Kapiteljska njiva,Mlajšeželeznodobno grobište. Carniola archaeologica

Kapiteljskoj njivi dosad je pronađeno jo š če tiri u k ra ­

6, Dolenjski muzej, Novo Mesto 2005.

KNEŽEVI ŽELJEZNOGA DOBA

HALŠTATSKI KULTURNI KOM PLEKS - EUROPA U STARIJEM ŽELJEZNOM DOBU

šta Turska kosa i Kiringrad izdvajaju skupinu Kolapljana (sL 27). Na žalost, nedostatne objave ovog materijala onemogućuju nam da se kritički odredim o prema ovoj hipotezi pa ćemo to ostaviti za neka druga vremena.

SKUPINA BUDINJAK Prvu pravu vezu s halštatskim svijetom pokazuje ta­ kođer relativno nedavno izdvojena skupina Budinjak. I ona je izdvojena gotovo isključivo na bazi dugogodišnjeg sustavnog istraživanja istoim ene nekropole pod tumulima. Kako nam u ovom dijelu Hrvatske - sjeverno od Kupe i Save, a istočno od Sutle (Škoberne 2004., 132) - gotovo u potpu­ nosti nedostaju halštatski nalazi, područje te skupine zasad je ograničeno na prostor Žumberka. Osnovna karakteristika ove sku­ pine jest raznolikost pogrebnih rituala koje nalazimo na nekropoli i njezin veoma rani početak koji se veže uz ravne paljevinske grobove kulture polja sa žarama. Njih p ostu pn o zamjenjuju paljevinski grobovi pod tumulima u kojima se uz paljevinske pojavljuju i inhumacijski ukopi koji poslije posta­ ju dominantni. Takvi višestruki ukopi p od tumulima podsjećaju na Dolenjsku, ali se razlikuju po broju (nikad nema više od nekoliko ukopa pod istim tumulom) i raznolikom grobnom ritualu (katkad pod istim tumulom nala­ zimo i skeletne i paljevinske grobove). S druge strane, materijalna kultura, odnosno keramička produkcija neodvojiva je od dolenjske skupine, a m e­

■ Kaciga iz kneževskog groba iz tumula 139 na Budinjaku pripada zdjelastim kacigama, odnosno najstarijim halštatskim kacigama uopće. Ovaj tip možemo datirati u Ha C lb, odnosno na kraj 8. st. pr. Kr. Na ovom nalazištu pod tumulom 3 pronađen je i nešto stariji tip koji se datira u Ha C la , odnosno u prvu polovicu 8. st. pr. Kr. (si. 31]

talni prilozi jasno uključuju ovaj prostor u šire istočnohalštatsko okruženje (si. 31). Iako u odnosu na Kolapljane ovdje ipak postoji veliko nalazi šte koje se sustavno istraživalo dugi niz godina, nema još dovoljno sustavnih objava koje bi jasno pokazale u kojem je odnosu ta skupina prem a dolenjskoj, odnosno je li zapravo riječ o lokalnom facijesu dolenjske skupine koja je zbog svoga cifičnoga geografskog okruženja malo drukčija ili je ipak riječ o puno dubljim razlikama. O dgovor na to svakako će pružiti daljnja istraživanja na Budinjaku (vidi izdvojeni tekst na str 64 - 65), ali i usporedbe s drugim nalazištima. U tom smislu treba istaknuti nalaze s nalazišta Sv. Križ Brdovečki (si. 32). Ratnički grob otkopan na tom e mjestu je, osim skeleta pokojnika i konja, sadržavao izuzetnu ratničku opremu koja je uključivala jedinstvenu kacigu sličnu onoj iz tumula Csonge, a konjska oprem a, odn osn o žvale skitskog tipa ukazuju na kasnohalštatski horizont, različit od onoga kakav je dokumentiran u dolenjskoj skupini (Škoberne 2004., 131-171).

KAPTOLSKA SKUPINA Kaptolska skupina ili skupina Martijanec-Kaptol, kako je poznata u novi­ joj literaturi, zauzima najveći prostor kontinentalne Hrvatske tijekom stari­ jega željeznog doba. Njezino je ime ostalo do danas prijeporno i u m nogočemu ovisno o tom e koji prostor pojedini autori uključuju u sastav te skupine. Još od sredine 20. stoljeća, kada je zahvaljujući istraživanjima na Kleinklei-

□ Kaciga iz konjaničkog groba u Sv. Križu Brdovečkom jedinstven je nalaz i može se usporediti tek sa sličnom kacigom iz tumula Csonge u Mađarskoj, a konjska oprema, odnosno žvale skitskog tipa ukazuju na kasnohalštatski horizont. Konkretnija datacija bit će moguća nakon završetka konzervacije svih nalaza iz tog važnog groba (si. 32]

KNEŽEVI ŽELJEZNOGA DOBA | 63

BUDINJAK

S

elo B u d in ja k s m je s tilo se u s re d iš n je m

o d g o v a ra lo Ha C lb i Ha C2, n e s ta ju ž a rn i ukopi i

d ije lu Ž u m b e ra č k e gore, na n a d m o rs k o j

u tu m u lim a i iz va n n jih te p re v la d a v a ju s k e le tn i

v is in i od 240 m e ta ra , b lizu n a jv iš e to č k e na

u kop i u tu m u lim a , iako već i tada m o ž e m o

c e s ti koja p reko Ž u m b e ra č k e gore p o v e z u je

u o č iti i p o je d in a č n e in h u m a c ijs k e g ro b o v e u

Zagreb s g ra d o v im a O zijem i K a rlo vce m .

ra vn o m te re n u . P o slje d n ja faza u k o p a v a n ja na

Is to č n o od sela p ro s tire se B u d in ja č k o polje,

b u d in ja č k o j n e k ro p o li o b ilje ž e n a je is k lju č iv o

uz c e s tu koja iz B u d in ja k a v o d i na ju g p rem a

in h u m a c ijs k im u k o p im a u tu m u lu i iz v a n njega

s e lim a Dani i K o rd ići. P ra p o vije sn o nase lje ,

u ravnom te re n u i tra je do oko 5 50 . pr. Kr.,

g ra d in a Ž id o v s k e kuće, s m je s tilo se na

o d n o sn o o dg o vara Ha D l.

s tra te š k i p o v o ljn o m p o lo ža ju , o d n o sn o na

lako n e k ro p o la p o k a z u je d ug i k o n tin u ira n i

v rh u b rijeg a koji v iz u a ln o d o m in ira p o lje m . S

s lije d u ko p a va n ja s ra z lič itim p rije la z n im

tr i s tra n e o k ru ž e n o je v rlo s trm im p a d in a m a ,

k o m b in a c ija m a , v iš e s tr u k i u k o p i pod tu m u lim a

d o k je p ris tu p a č n ija s tra n a o k re n u ta prem a

p od sje ća ju na n e k ro p o le d o le n js k e s k u p in e ,

B u d in ja č k o m polju opasana s tr i reda z e m lja n ih

prem da, za ra z lik u od ta m o š n jih g o le m ih

b edem a. Ukupna p o v rš in a n a se o b in sko g

tu m u la gdje n a la z im o i v iš e d e s e ta k a u kop a ,

ko m p le ksa p ro c je n ju je se na oko 4 0 .0 0 0

na B u d in ja ku broj u kopa pod tu m u lo m n ika da

č e tv o rn ih m etara . N ekropola tu m u la n a la zi se

nije ve ći od d e se t. M aterija l s n e k ro p o le , uz

s je v e rn o ispod g rad in e u B u d in ja čko m p olju i

je d a n iz u z e ta k , nije s u s ta v n o o b ja v lje n , ali

ra s p ro s tire se uz p rila z n i p u t prem a g ra d in i na p o v rš in i od 6 0 .0 0 0 č e tv o rn ih m etara.

u o č ljiv o je da m a te rija ln a k u ltu ra is to ta k o odgovara d o le n js k o j s k u p in i. Čini se da i

Prvo isko p a va n je je d n o g m an jeg grob no g h um ka, provedeno 1984., p o tv rd ilo je da

s tru k tu ra tu m u la na p ro s to ru Ž u m b e rk a i

je rije č o n ekro po li koja pripada sta rije m

tu m u le n a z iv a m o k la n o v s k im , b u d in ja č k e

že lje z n o m dobu. G eodetskim s n im a n je m 1986.

m ožem o n a z iv a ti o b ite ljs k im . Takva ra z lik a u

u s ta n o v lje n je u kupno 141 tu m u l i otad se

ra z in i ra zd iob e z a je d n ic e na u k o p n e s k u p in e

pod v o d s tv o m Ž e lim ira Škobernea nekropola k o n tin u ira n o is tra ž u je u ve ćim ili m a n jim

uočava se u p o s lje d n je v rije m e i na n e k im

ka m p a nja m a .

s k u p in u u v rije m e k u ltu re polja sa ž a ra m a

P ro m je rtu m u la v a rira izm e đu pet i 20

D olenjske p ra ti is tu ideju, ali ako d o le n js k e

d ru g im d o le n js k im n a la z iš tim a pa bi b u d in ja č k u tre b a lo g le d a ti kao dio lju b lja n s k e s k u p in e , a u

m eta ra , a sačuva na v is in a se kreće od 0 ,5

s ta rije ž e lje z n o doba kao re g io n a ln u v a rija n tu

do 2,2 m etra. Na n e kro p o li je uočeno d e s e t ra z lič itih tip o v a ukopa. N a js ta riji grobovi

d o le n js k e s ku p in e . D akako, p o tp u n iji o d g o v o r

p rip a d a ju kasnom brončanom dobu i p rip is u ju

objava d o s a d a š n jih re z u lta ta . O staje o tv o re n o

se lju b lja n s k o j s k u p in i k u ltu re polja sa ža ra m a .

p ita n je š to se na to m p ro s to ru d og a đalo n akon

D a tira ju se na kraj 10. i 9. s t. pr. K r„ o dn o sn o u

p re s ta n k a u k o p a va n ja na n e k ro p o li, o d n o s n o tije k o m ra zd o blja Ha D2 i p o s lije .

Ha B2 do B3. Ti su g rob ovi is k lju č iv o p a lje v in s k i na ra vn o m te re n u . U s lje d e ćo j fazi, s m je š te n o j u v rije m e Ha C la (p re m a k ro n o lo g iji C. P area], o d n o s n o iz m e đ u 8 0 0 . i 2 3 0 ./2 2 0 . pr. Kr., n a la z im o ža rn e grobove u tu m u lim a i izva n n jih te n a jra n ije in h u m a c ijs k e grobove u

na ta p ita n ja dat će d a ljn ja is tra ž iv a n ja i

N a jv a ž n iji n ala z na n e k ro p o li o tk r iv e n je 1994. g o d in e pod tu m u lo m 139. Tum ul je bio s m je š te n na s je v e ro z a p a d n o m ru b u n ekro po le, p ro m je r m u je iz n o s io 19 m e ta ra , a v is in a dva m e tra . Pokraj k n e ž e v s k o g ra tn ič k o g groba

tu m u lim a . U slje d e ć e m ra zd o blju od 2 3 0 ./2 2 0 ,

(g ro b 6 ] p ro n a đ e n o je jo š š e s t in h u m a c ijs k ih

do 6 20 . pr. Kr., koje bi po is to j k ro n o lo g iji

g robova, od ko jih je n a js ta riji bio s re d iš n ji

G4 | KNEŽEVI ŽELJEZNOGA DOBA

HALSTATSKI ICULTUP.NI KOMPLEKS- FIJPOPA u STARIJEM ž e l j e z n o m DOBU

□ Nalazi iz kneževskog groba iz tumula 139 na Budinjaku na Žumberku ukazuju na dvostruki ukop muškarca i žene, koji se može uvrstiti u klasu kneževskih ukopa sa samog početka halštata, odnosno na sam kraj 8. st. pr. Kr. (si. 33]

ukop žene ko ji se d a tira u h o riz o n t P o dze m elj

p ro s to rn e d is trib u c ije m ože se p re tp o s ta v iti

1 [g ro b ? ]. Prem a n a la z im a , rije č je o ž e n i

da su u g ro b u b ili u k o p a n i m u š k a ra c i že na .

v iše g s ta tu s a , a is tra ž iv a č p re tp o s ta v lja da

P re tp o s ta v lje n i p o lo ža j že ne iz m e đ u m u š k a rc a

su osobe iz k n e ž e v s k o g u ko p a na n e k i n a čin

i k o n js k e opre m e dao bi n a s lu titi k a s n iji u ko p ,

bile ro d b in s k i p o v e z a n e s n jo m . K n e ie v s k i

ali to bez a n tro p o lo š k e p o tv rd e o s ta je na ra z in i

grob 6 i grob 1 m o g u se p rip is a ti h o riz o n tu

s p e k u la c ije . Kaciga s m a n jim i v e ć im b ro n č a n im

P odzem elj E, d o k se o s ta li g ro b o v i m ogu

p lo ča m a i m e đ u p ro s to ro m is p u n je n im

s m je s titi u h o riz o n t S tič n a -N o v o M e sto 1.

č a v lić im a iz ovoga groba p rip a d a v a rija n ti D

K n e ž e v s k i u k o p bio je s m je š te n u d rv e n o j

z d je la s tih kaciga p re m a F. S ta reu , a li u ra n ijim

kom ori d im e n z ija 3 x 1,6 m e ta ra , s m je š te n o j

is tra ž iv a n jim a p ro n a đ e n a je pod tu m u lo m 3

na z a p a d n o j p a d in i tu m u la k o ji je to m p rilik o m

je d n o s ta v n ija v a rija n ta is to g tip a ka cig a (b e z

bio z n a tn o p o v e ć a n (s i. 3 3 ). O sim k e ra m ič k ih

b ro n č a n ih p loča - p re k riv e n a sa m o č a v lić im a ).

p riloga m eđ u k o jim a se is tič e s itu la u k ra š e n a

K acigu iz tu m u la 139 m o ž e m o d a tira ti na sam

b ro n č a n im z a k o v ic a m a , p ro n a đ e n i su i b ro n č a n i

p o č e ta k Ha C lb , o d n o s n o na kra j 8. s t. pr. Kr., a

n a k it, v iš e g la v a b ro n č a n a igla , ž e lje z n o k o p lje ,

je d n o s ta v n iju v a rija n tu iz tu m u la 3 d a tira m o u

b rončana k o n js k a o p re m a s ra z v o d n ic im a ,

p rv u p o lo v ic u 8. s t. pr. Kr., o d n o s n o u Ha C la .

iv a la m a i p riv je s c im a u z d i te z d je la s ta kaciga. S o b z iro m na to da, kao i na p ro s to ru D o le n js ke ,

Literatura:

zbog k is e lo s ti tla n is u s a č u v a n i n ik a k v i

Ž. Škoberne, Budinjak: kneževski tumul. Muzej grada

o s te o lo š k i o s ta c i, te m e lje m p rilo g a i n jih o v e

Zagreba, Zagreb 1999,

KNEŽEVI ŽELJEZNOGA DOBA j 65

11 Tumul Gomila u Jalžabetu najveći je u Hrvatskoj ijedan od najvećih tumula središnje Europe. Promjer mu je oko 25 metara, a sačuvana visina oko 12 metara [si. 34]

nu bila u literaturi formirana skupina Wies, skupina je s novim spoznajama i istraživanjima mijenjala ime. Na početku je bila ograničena na austrijsku Štajersku, ali se poslije tom prostoru počeo priključivati i prostor slovenske Štajerske, Međimurja i dijela Podravine pa je zahvaljujući tada novoistraženom tumulu kod Martijanca bilo korišteno ime Wies-Martijanec. Nakon toga su istraživanja kod Kaptola ponukala autore da prostoru rasprostiranja te skupine dodaju još i središnju Slavoniju pa je u našoj literaturi uvedeno ime Martijanec-Kaptol. Isto tako, nije jasno treba li se tom e dodati zapravo cijeli prostor Transdanubije, odnosno svi halštatski fenom eni između kalenderberške i dolenjske skupine. U novijoj se literaturi pojavljuje razdioba tog prostora na dvije transdanubijske skupine i na sulmtalsku i kap­ tolsku skupinu. Iako nije jasno po kojem bi se kriteriju mogla napraviti i takva razdioba, stanje istraživanja, a posebno neobjavljenost elementarne građe onemogućava nas u ponudi nekog boljeg rješenja pa ćemo se zadržati na trenutačno prihvaćenoj terminologiji. Pritom je pot­ puno jasno da je riječ o tehničkim terminima koji imaju više smisla kao dio znanstvenog metajezika kojemu je svrha sistematiziranje i jednoznačna

: Tumul 2 u Jalžabetu datira se u polovicu G. st. pr. Kr. ili možda malo kasnije. Nasip je u trenutku istraživanja bio potpuno razvučen, a prekrivanje monumentalnu grobnu komoru s dromosom i kamenim obzidom. U komori nisu pronađeni ljudski ostaci, ali su pronađene spaljene kosti konja i niz zanimljivih nalaza ■ od fragmentirane keramike, preko dijelova konjske opreme do koštanih strelica i dijelova Ijuskastog oklopa skitskogtipa (si. 35] GG | KNEŽEVI ŽELJEZNOGA DOBA

VRIJEME PROMJENA

razmjena informacija, nego što pred­ stavljaju kulturološki odraz zajedni­ ca koje označavaju. Starije željezno doba slovenske Štajerske sustavno je obradila B. Teržan (Teržan 1990,) i na tom je prostoru ključno utvrđeno naselje Poštela koje prate dva groblja pod tumulima i jedno ravno groblje. Ne treba zanemariti niti nalazišta kod Rifnika i poznati nalaz iz Gornje Radgone. Geografski se na taj pro­ stor nastavlja hrvatski dio M eđimur­ ja i Podravine. Na tom je prostoru istraživano nekoliko nalazišta, među kojima se ističu međimurska groblja p o d tumulima u Dvorišću i Goričanu te podravski tumuli istraženi u Martijancu i Jalžabetu. Jedino istraži­ vano naselje na tom prostoru nalazi se u Sv. Petru Ludbreškom (Šimek 2004., 79-130). Pet tumula u Dvori­

□ Dio ljevačke ostave iz Sv. Petra Ludbreškog najbolja je ilustracija prijelaznog razdoblja između kasnoga brončanog i starijeg željeznog doba na ovom prostoru. U to se vrijeme u takvim m ajstorskim radionicama uz uobičajene tipove kulture polja sa žarama počinju proizvoditi i elementi novih tipova konjske opreme, koji su najpoznatija oznaka halštatske kulture u nastanku (si. 36]

šću ukazuje na rani početak te skupi­ ne, koji se m ože datirati u 8. st. pr. Kr. Najveća istražena, ali, na žalost, još ne­ objavljena nekropola te skupine nalazi se u Goričanu. Istraženo je dvadesetak tumula koji pokazuju jedinstvenu sliku individualnih paljevinskih ukopa, ali nisu uočene nikakve drvene ili kamene unutarnje konstrukcije. Među nala­ zima dominira keramika različitih oblika, iako ima i oružja i dijelova nošnje. Na eponim nom nalazištu Martijanec pronađena je središnja grobna komora, načinjena od ploča pješčenjaka, iako ima indicija da je zapravo riječ o drve­ noj kom ori obzidanoj kamenom. Nedostatak oružja i veće količine metalnih nalaza istraživači su pripisali pljački, ali ne m ože se u potpunosti isključiti ni druge m ogućnosti za objašnjenje tog specifičnog inventara u kojemu se ističu lonci ukrašeni m otivom m e­ andra koji je crnom b ojom oslikan na crvenoj pozadini, a p otom su na nje­ ga nalijepljene kositrene lamele. Kod Jalžabeta se nalazi najveći tumul u Hrvatskoj, pozn at p o d im enom G o­ mila, koji svojim dimenzijama (oko 75 m promjera i 8 m visine) ulazi u skupinu najvećih grobnih humaka srednje Europe (si. 34). Taj spom enik je 1963. sondiran, pri čemu je utvr­ đeno unutarnje kam eno popločenje, ali nikada nije istraživan. U njegovoj neposrednoj blizini istražen je ma-

■ Tumul u Kravljaku kod Dulovca dio je skupine m onum entalnih tum ula na nalazištu koje se počelo istraživati 2012. godine i koje bi moglo dati odgovore na pitanja vezana uz karakter kontakata između halštatskih zajednica Podravine i Međimurja t Požeške kotline [si. 3?)

KNEŽEVI ŽELJEZNOGA DOBA | 6 7

nji tumul ispod kojega je otkrivena m onum entalna središnja komora s drvenom

konstrukcijom i obzida­

na kamenom na koju se nastavljao dromos. Takav način ukopa veoma je sličan konstrukcijama kakve su pronađene u Kleinkleinu i Suttou, ali nalazi su znatno različiti. U ovom su tumulu pronađeni fragmentirana keramika, koštane i željezne streli­ ce, ostaci ljuskastog oklopa i ukra­ si konjske opreme koji upućuju na vrijeme Ha D l, odn osn o početak 6. st. pr. Kr. (si. 35). Analiza spaljenih kostiju ukazala je da nema ljudskih □ Tumul Mula kod sela Tulnik na jugoistoku Požeške kotline ubraja se među najveće na tom nalazištu i u Hrvatskoj općenito. Na tom je lokalitetu uočeno samo još nekoliko tumula koji su svi golemih dimenzija, što predstavlja jedinstvenu cjelinu za koju se pretpostavlja da pripada vremenu starijeg željeznog doba. Odgovore na ta i druga pitanja dat će sustavna istraživanja koja su počela 2012. godine (si. 38]

ostataka, nego je riječ o konju, što otvara m ogućnost različitih interpretaci­ ja (Šimek 1998., 493-510). Sv. Petar Ludbreški pripada kategoriji nizinskih naselja na povišenim gredama u riječnim dolinama. Iako je infrastruktura te­ ško oštećena poljoprivrednim radovima, utvrđeno je da je riječ o nadzemnim objektima, a nalazi iz naselja sugeriraju da je nastalo još krajem brončanog doba. Najvažniji nalaz su ostaci talioničke peći i jama s nizom kalupa za lije­ vanje brončanih predmeta, od kojih jedni pripadaju posljednjim horizontima brončanog doba (primjerice, lovorasta koplja i noževi s tuljcem za nasad), a drugi pripadaju kategoriji predmeta s pontsko-kavkaskim karakteristikama, poput privjesaka za konjsku opremu ili sjekira s dvostrukom ušicom (Šimek 2004., 79-130) (si. 36). To je ujedno i najbolji metalurški kontekst na prosto­ ru Hrvatske u željeznom dobu. Između tih lokaliteta u Podravini i nalazišta u Požeškoj kotlini, među kojima dominira Kaptol, uočljiva je praznina koja je vjerojatno posljedica slabe istraženosti tog područja. Na to upućuju i najnovi­ je ubikacije položaja golemih tumula u selu Kravljak kod Đulovca, sa zapadne strane Psunja (si. 37). Kaptol kao eponim no nalazište s dvije nekropole pod tumulima i utvrđenim naseljem svakako pruža najpotpuniju sliku o najjuž­ nijem dijelu te skupine i cijeloga halštatskog kulturnog kompleksa općenito (vidi izdvojeni tekst na str. 69 - 73). Međutim, Kaptol nije jedino takvo nala­ zište u Požeškoj kotlini, stoga, iako tumuli na nalazištima Kagovac i Tulnik (si. 38) još nisu istraživani, u skoroj budućnosti m ožem o očekivati mnogo novih važnih otkrića na tom prostoru. Isto tako treba utvrditi i istočnu gra­ nicu kaptolske skupine, odnosno gdje je na prostoru istočno od Slavonskoga gorja zona razgraničenja prema daljskoj skupini. Otvoreno je i pitanje je li Sava razdjelnica između kaptolske skupine i skupine Donja Dolina ili Posavi­ na predstavlja zasebnu i jedinstvenu kulturnu cjelinu. O dgovor na to pitanje dat će određenje kulturne pripadnosti tumula u Dolini kod Nove Gradiške te istraživanja tumula u okolici Županje.

68 | KNEŽEVI ŽELJEZNOGA DOBA

'i KULTURNI KOMP!SKS - EUROPAU STARIJEM ŽEl JEZNOM DOBU

aselje K a ptol n a la z i se u P o že š k o j k o tlin i,

Nekropola Čemernica (B ) s m je s tila se na

11 k ilo m e ta ra s je v e ro is to č n o od Požege, u z ju ž n e o b ro n k e P apuka. K o m p le k s n a la z iš ta , koje

m je stu gdje ravnica Požeške k o tlin e prelazi na obronke Papuka sjeverno od sela Kaptol. Na to m je

se s a s to ji od u tv rđ e n o g n a s e lja i d v ije n e k ro p o le

n ala zištu zapaženo i istraže n o u kupno 14 hum aka,

(si. 3 9 ], p o z n a t je jo š od k ra ja 19. s to lje ć a i

ali pravi opseg nekropole je te š k o u s ta n o v iti je r je

v je ro ja tn o je p lije n io p a ž n ju lo k a ln ih is tra ž iv a č a ,

vjero ja tn o puno tu m ula u n ište n o obradom zem lje,

no p rva p rava a rh e o lo š k a is tra ž iv a n ja p ro ve la je

na što upućuje činjenica da je zbog in te n zivn e

izm e đ u 1 96 5 . i 1971. e k ip a A rh e o lo š k o g m uze ja

p oljoprivredne obrade sačuvana v isin a p o je d in ih

iz Zagreba p od v o d s tv o m Vere V e jvo de i Ivana

tu m ula u vrije m e is tra ž iv a n ja iznosila i m an je

M im ika.

od jednog m etra. Na obje je nekropole riječ o

■ip'M

H Na zračnoj fotografiji područja sjeverno od mjesta Kaptol naznačeni su položaji najvažnijih nalazišta iz vremena starijeg željeznog doba. Južna nekropola na položaju Čemernica (B) istraživana je od 1965. do 19?1., a u vinogradima se još vidi tum ul III koji je u potpunosti istražen revizijskim istraživanjem 2009. godine. Sjeverna nekropola na položaju Gradci (A) istražuje se od 2000. do danas, a utvrđeno naselje (C) na istom položaju počelo se istraživati 2011. godine (si. 39)

KNEŽEVI ŽELJEZNOGA DOBA | 69

Zdjela ukrašena grafitnim slikanjem iz tumula 14 na nekropoli KaptolGradci pripada među najljepše posude pronađene na nalazištima oko Kaptola (si. 40]

p a lje v in s k im

ali n ajzn a ča jn iji su prim jerci obram benog

grobovim a u

naoružanja. Osim sred išnje ploče š tita , koja dolazi

kojim a su pokojnici položeni u urne, ali i izvan

iz srednje Italije, svi su o sta li p rim jerci grčkoga

njih. Poseban problem pri analizi m aterijala s

porijekla (g rčko -ilirska kaciga, ko rin tska kaciga

te nekropole je s t d efin ira n je grobnih cjelina.

i par knem ida). Važnost i bogatstvo sred išta

Istraživači navode da u nekim tu m u lim a ima

u Kaptolu, kao i njegovu izn im n u v a ž n o s t u

više grobova, ali ljudski spaljeni ostaci se rijetko

europskim o kvirim a , najbolje ilu s trira činjenica da

izričito sp om inju . Čini se da je u većini slučajeva

je riječ o najsje ve rnijim p rim jercim a sp om e nu tih

riječ o jednoj grobnoj cjelini s više koncentracija

tip ova u Europi! Opremu m u ških grobova čine još

priloga u nu ta r grobne komore. Pronađeni su

igle, pojasevi i brusevi, a oprem i že n skih grobova

v rije d n i m e ta ln i i kera m ički nalazi koji su upućivali

pripadaju fibule, ra znoliki brončani n a k it i pribor

na veliku v a ž n o s t to g lokaliteta. To se posebno

za tkanje. Na nekropoli Čem ernica izdvajaju se

odnosi na dvije grobne cjeline pod tu m u lim a IV

dva “že nska” tu m u la (II i V] u kojim a s re d iš n ji grob

i X, koje se zbog bogatstva i re pre ze n ta tivn o sti

ima že nski inve ntar s d od a tn im p rilozim a konjske

m ogu n azva ti kn eže vskim grobovim a. Kaptolski

oprem e i okova za kola. Ti neuobičajeni prilozi

kneževi bili su p rve n stve no ra tnici, a njihova m oć i bogatstvo odražavali su se i na n jihovu oružju. Puna oprem a ratnika sastojala se od dva do tri željezna koplja, bojnih sjekira, noža i konjske oprem e, što je k a ra k te ris tič n o za razvijeniju fazu h alšta tsko ga razdoblja. Oprema ta ko đer poka zuje n ačin borbe koji je na tim p rostorim a, prem a svem u sudeći, bio još u v ije k pojedinačan (s u lic e za bacanje i s je kire za borbu izbliza ]. Osim kopalja i sjekira, oružja k a ra k te ris tič n o g

m ogu su ge rira ti viši, m ožda re lig ijs ki s ta tu s tih žena u h alšta tsko m d ru štvu . U većini grobova nalazi se i bogat ke ra m ički inventar, m eđu kojim se posebno izdvaja askos s d rškom u obliku goveda koji je jedan od nekoliko s lič n ih prim jeraka s područja južn e Panonije. Treba sp om e nu ti i keram ičke tro n o šce , ali najp ozn atiji i najljepši kera m ički oblik pronađen u Kaptolu su posude u kra še ne b ik o v s k im p rotom am a. Većina

za cijeli p ro s to r h a lšta tske ku lture , u grobovim a

fin ih posuda prevučena je sja jn im slojem grafita,

k a p to ls k ih kneževa nalaze se i b ru s o v i-ž e z ia s

što im daje poseban m e ta ln i sjaj (si. 4 0 ). Upravo je

u k ra š e n im b ro n ča n im d ršcim a te više g la ve igle

obližn ji ru d n ik grafita, koji se isko rišta va o sve do

tip a Donja Dolina, a to su s p e c ifič n i p re s tiž n i

s re d in e 20. sto lje ća, pred sta vlja o jedan od važnih

p re d m e ti s p o d ru čja glasinačke ku lture , odnosno

te m elja bog a tstva i m oći k a p to ls k ih kneževa.

s p o d ru čja s ku p in e Donja Dolina. Tu je i konjska oprem a p o n ts k o -k a v k a s k ih ka ra k te ris tik a ,

70 | KNEŽEVI ŽELJEZNOGA DOBA

Iz u z e tn e re z u lta te p o lu čila su i re viz ijs k a is tra ž iv a n ja na Č e m e rn ici, p rove de n a 2007. i

2 0 0 9 . g o d in e . T u m u l XI, k o ji je iz d v o je n d a le k o na s je v e ru n e k ro p o le , v e ć na s a m im o b ro n c im a P apuka, p re k riv a o je m o n u m e n ta ln u d rv e n u

te re n a 1 9 7 5 . kada s u p o d u z e ta i m a n ja s o n d a ž n a is tr a ž iv a n ja . S u s ta v n a is tr a ž iv a n ja na d ru g o j k a p to ls k o j n e k ro p o li (A ) o d 2 0 0 0 .

g ro b n u k o m o ru , o b z id a n u k a m e n o m , k o ja je

g o d in e p ro v o d i e k ip a O d sje ka za a rh e o lo g iju

im a la d im e n z ije od o k o 4 x 4 m e tra . U n jo j

F ilo z o fs k o g fa k u lte ta u Z a g re b u i C e n tra za

je p ro n a đ e n n a jb o g a tiji k o m p le t p o s u đ a na

p ra p o v ije s n a is tr a ž iv a n ja p o d v o d s tv o m H.

Č e m e rn ic i, k o ji u k lju č u je p o s u d e s c rv e n im i

P o tre b ic e . T ije k o m d o s a d a š n je g is tr a ž iv a n ja

c rn im s lik a n je m , p o s u d e u k ra š e n e k o s itr e n im

d e fin ira n o je o ko d v a d e s e t i p e t, a is tra ž e n o

la m e la m a ka o i o n e u k ra š e n e b ro n č a n im

p e tn a e s t tu m u la na n e k ro p o li koja z a u z im a

n a lje p c im a , v e lik e lo n c e na n o g a m a te m a n ji

n e k o lik o h e k ta ra , č in i se d a je o g ra đ e n a

a s k o s i p s e u d o k e rn o s ! Od m e ta ln ih n a la z a ,

m a n jo m fo r tifik a c ijo m i n a la z i se na a p s o lu tn o j

tu su s a v rš e n o o č u v a n a v iš e g la v a igla i

n a d m o rs k o j v is in i od o ko 4 5 0 m e ta ra u

n a jm a n je p e t ž e lje z n ih ra ž n je v a ita ls k o g tip a .

n e p o s re d n o j b liz in i u tv rđ e n o g n a s e lja . Č ini se

U g ro b u je jo š p ro n a đ e n a i p o ja s n a g a rn itu ra ,

da su u s v im tu m u lim a b ile d rv e n e k o m o re

a m e đ u s p a lje n im o s te o lo š k im o s ta c im a

r a z lič itih d im e n z ija , a n e ke su b ile i o b z id a n e

v je ro ja tn o se n a la z i i k o n j. R ije č je o iz u z e tn o

k a m e n o m ( tu m u li 1, 2, 6, 7 ,1 0 , 12, 14 i 1 5 ],

b o g a to m m u š k o m g ro b u u k o je m u u p a d ljiv o

U d va s lu č a ja n a la z im o i tra g o v e m a n jih

n e d o s ta je o ru ž je . Pod tu m u lo m III p ro n a đ e n a je

d ro m o s a ( tu m u li 10 i 1 5 ), a u je d n o m je s lu č a ju

m o n u m e n ta ln a d rv e n a g ro b n a k o m o ra o b lo ž e n a

p ro n a đ e n o i s p a liš te pod tu m u lo m . S am o u

k a m e n o m , v a n js k ih d im e n z ija 8 x 8 m e ta ra ,

je d n o m s lu č a ju ( tu m u l 13) p a lje v in s k i je g ro b

s p rila z n im r itu a ln im h o d n ik o m (d ro m o s o m ) d u ž in e od o ko 8 m e ta ra . U n u ta rn je d im e n z ije k o m o re b ile su 5 x 5 m e ta ra , a č in i se da je im a la k ro v na d v ije v o d e . O staci s lo m a č e m o g u se n a ć i s a m o na p o d u d ro m o s a , a u k o m o ri ih u o p ć e n e m a . O sim t r i k e ra m ič k a lo n c a , u k o m o ri n ije b ilo d ru g ih n a la z a , a na p rije la z u iz d ro m o s a u k o m o ru p ro n a đ e n je lo n a c s k o s tim a k o ji je n a jv je r o ja tn ije s lu ž io kao u rn a . Takve k o n s tr u k c ije b ile su re z e rv ira n e s a m o za n a jv e ć e u g le d n ik e o n o g v re m e n a , o č e m u n a jb o lje s v je d o č i č in je n ic a da z a s a d z n a m o za sa m o d e s e ta k ta k v ih p rim je ra na p o d ru č ju h a lš ta ts k o g a k u ltu rn o g k o m p le k s a [p o p u t o n ih u K le in k le in u , S iittu ili J a lž a b e tu ) , a ovo

bio u k o p a n u ja m i is p o d p rv o b itn e ra z in e tla . la k o se č in i da se n e k ro p o la u o d re đ e n o j m je ri k ro n o lo š k i p re k la p a s o b liž n jo m n e k ro p o lo m na Č e m e rn ic i, na b rd u G radci p ro n a đ e n e su n a js ta rije g ro b n e c je lin e na c ije lo m k o m p le k s u n a la z iš ta oko K a ptola koje se d a tira ju u Ha C l. U tu m u lu 1 ta j h o riz o n t ilu s tr ira ju ž e lje z n a s je k ira s ru č ic a m a i b ro n č a n a d v o p e tlja s ta fib u la s d is k o id n im p ro š ire n jim a na n a re b re n o m lu k u koja d o la z i iz a lp s k o g a p ro s to ra , a s lič n a je p rim je rc im a iz Froga ili N ovog M e s ta . U tu m u lu 2 p ro n a đ e n i su ž e lje z n a b o jn a s je k ira sa z a lis c im a , o z n a č e n a n u m e rič k im s im b o lo m , koja je n a jis to č n iji p o z n a ti n a la z to g a tip a u o p će , i p s e u d o k e rn o s , k u ltn a p o s u d a s v iš e m a n jih p o s u d a na tije lu je d n e ve ć e . Ovo je

je d osad n a jb o lje s a č u v a n i s p o m e n ik te v rs te

je d a n od p e tn a e s ta k p o z n a tih p rim je ra k a

ko ji, uz to , s a d rž a je m u p o tp u n o s ti o d u d a ra

to g a tip a p o s u d a na p ro s to ru h a lš ta ts k o g a

od b o g a tih g ro b o v a k o je ta k v e k o n s tru k c ije

k u ltu rn o g k o m p le k s a , a u is to m su tu m u lu

u g la vn o m s a d rž e .

p ro n a đ e n e i ž e lje z n e s tre lic e , ž e lje z n a p erla i

Tragove g ra d in s k o g a n a s e lja i d ru g e

p o s u d e u k ra š e n e k o s itre n im la m e la m a k a k ve

g rup e tu m u la na b rd u G radci s je v e ro is to č n o

se n a la z e i u k n e ž e v s k o m tu m u lu 6. Tum ul 10

od n e k ro p o le Č e m e rn ica u o č ila je e k ip a

im a o je m a le n i d ro m o s , a u n je m u su, iz m e đ u

A rh e o lo š k o g m u z e ja u Z a g re b u p re g le d im a

o s ta lo g , p ro n a đ e n i i n a jlje p š i p rim je ra k p o su d e

KNEŽEVI ŽELJEZNOGA DOBA | 71

■ Lonac ukrašen ko sitre n im lam elam a iz kn eže vskog tu m u la 6 na n a la z iš tu Kaptol-G radci p ripada m eđu najljepše p rim jerke lonaca ukra še nih na ta j način, a posebno se is tič e neuobičajenom ko m b in a c ijo m m o tiv a m eandra i spirala (si. 41) u k ra š e n e b ik o v s k im p ro to m a m a , d v ije b ro n č a n e

ž e lje z n i ije d a n b r o n č a n i m a č ( n a js je v e r n ija

v iš e g la v e ig le i b o g a t k o m p le t n a o r u ž a n ja s

p o ja v a m a č e v a tip a K o s te l) , p o ja s n a g a r n itu r a s

tr i k o p lja , ž e lje z n o m s je k ir o m s r u č ic a m a i

b ru s o m i b ro n č a n a s itu la . U s i t u li s u p ro n a đ e n i

b ro n č a n o m s je k ir o m sa z a lis c im a .

jo š n iz m e ta ln ih p r e d m e ta i d ije lo v i z d je la s te

Pod tu m u lo m 6 na n e k ro p o li G ra dci o tk r iv e n

k a c ig e - n a jis to č n ije g n a la z a to g n a js ta r ije g

je z a s a d n a jb o g a tiji k n e ž e v s k i g ro b na p ro s to ru

tip a h a lš ta ts k ih k a c ig a . O s im m e t a ln ih n a la z a ,

H rv a ts k e . S v is in o m o d o ko 2 ,8 m e ta ra i p r o ­

g ro b n a k o m o ra je s a d rž a v a la i tr id e s e ta k k e ra ­

m je ro m o d o k o 18 m e ta ra to je n a jv e ć i v id ljiv i

m ič k ih p o s u d a , m e đ u k o jim a s u n a jz a n im ljiv iji

tu m u l na to j n e k ro p o li. Uz s a m u p o v r š in u z e ­

lo n c i u k ra š e n i k o s itr e n im i b r o n č a n im la m e la ­

m lja n o g n a s ip a n a la z io se p e r ife r n i p a lje v in s k i

m a ( s i. 4 1 )*.S v e to po m n o g o č e m u p re d s ta v lja

g ro b m u š k a rc a , m la đ i o d s r e d iš n je g u k o p a , a

iz u z e tn u c je lin u k o ja z n a č a jn o m ije n ja d o s a ­

te m e lje m p o ja s n e g a rn itu re a lp s k o g tip a d a tira

d a š n je s p o z n a je o p o č e tk u ž e lje z n o g d o b a u

s e u ra z d o b lje Ha D 2. U d rv e n o j k o m o ri is p o d

ju ž n o j P a n o n iji. O p re m a r a tn ik a u p u ć u je na to

g o le m e k a m e n e k o n s tr u k c ije p ro n a đ e n o je

da bi m o g la b iti rije č o d v o jn o m k n e ž e v s k o m

m n o g o n a la z a , m e đ u k o jim a se is tič u d v a p a ra

g ro b u , š to b i b ilo je d in s tv e n o o tk r ić e o s ta rije m

ž e lje z n ih s je k ira , š e s t ž e lje z n ih k o p a lja , d v a

ž e lje z n o m d o b u E u ro p e ! la k o s u m e ta ln i nalazi

k o m p le ta k o n js k e o p re m e sa ž e lje z n im ž v a la -

iz to g a g ro b a jo š u p o s tu p k u k o n z e rv a c ije , d op u ­

m a i b ro n č a n im ra z v o d n ic im a re m e n ja , je d a n

š ta ju n a m p r e lim in a r n u d a ta c iju u Ha C l.

72 | KNEŽEVI ŽELJEZNOGA DOBA

HALŠTATbKl KULTURNI KO M PLEKS- EUROPA IJ STARIJEM ŽELJEZNOM OC Rij

Z a n im ljiv je i tu m u l 12, d ru g i po v e lič in i

s lo je v i koji bi o d g o va ra li ra zd o b lju u k o p a va n ja

na toj n e k ro p o li, p od k o jim je p ro n a đ e n o i

pod tu m u lim a , uz iz u z e ta k s lu č a jn o g nalaza

s p a liš te d im e n z ija 2 x 1 m e ta r na k o ji se

lu č n e d v o p e tlja s te fib u le s nogom u o b liku

d ire k tn o n a s ta v lja la k a m e n o m o b z id a n a

b e o tsko g a š tita , ali su to b ogati s lo je v i koji p rip a d a ju v je ro ja tn o ra zd o b lju Ha D2 i k a s n ije .

kom ora. U g lavn o m u s p a liš tu , a li i u k o m o ri, pronađeno je m n o g o n a la za : fra g m e n ti n iza posuda v is o k e k v a lite te , 16 p ira m id a ln ih u te ga ,

K e ra m ika iz tih slojeva p o k a z u je ja k e ve ze s ju g o m , o d n o sn o s Donjom D o linom . S o n d ira n je

brončane fib u le (č u n a s te i ž ič a n a ), u lo m c i

bedem a je u tv rd ilo p o s to ja n je la te n s k o g n ase lja

b ron čan ih la n č ić a na č ijim su k ra je v im a s ta ja li

na to m polo ža ju.

tro k u ta s to o b lik o v a n i p riv je s c i od b ro n č a n o g

Odm ah upada u oči da brojni p redm eti

i že ljezn o g lim a u k ra š e n i is k u c a v a n je m , v e lik

upravo u Kaptolu dosežu svoje najdalje točke

broj b ro n č a n ih c ilin d r ič n ih p e rlic a (v je ro ja tn o

rasprostiranja u e uropskim o kvirim a, poput

dio o g rlic e ) i n e k o lik o c ilin d r ič n ih p e rlic a od

ra zličitih tipova naoružanja (bojne sjekire,

e le k tru m a koje su o b lik o m p o tp u n o id e n tič n e

m ačevi, kacige, kn em ide ), dijelova nošnje (fib u le

b ro n ča n im p rim je rc im a i p re d s ta v lja ju

i višeglave igle) i drugih predm eta sp ecifične nam jene (kon jska oprem a i b ru s o v i/ž e z la ].

prve n a la ze p le m e n itih m e ta la u k o n te k s tu ž e lje z n o d o b n ih n a la z iš ta oko K a p to la . P ronađeni su i u k ra š e n i k o š ta n i p re d m e ti (v je ro ja tn o p riv je s c i na o g rlic i i n a š iv c i na n o š n ji] te b o g a to u k ra š e n o d rv e n o d u g m e koje p re d s ta v lja ve o m a rije d a k n a la z . U s re d iš n jo j grobnoj k o n s tru k c iji p ro n a đ e n i s u lo n a c i d v ije zdjele sa s p a lje n im k o s tim a i p e p e lo m te m no g o s itn ih n ala za od b ro n c e i k o s ti, m e đ u k o jim a se is tič e u lo m a k fig u ra ln o g p rik a z a ja h a č a na konju [v je ro ja tn o d io fib u le ) . P re lim in a rn o ta j tu m u l m o že m o in te r p r e tir a ti kao u k o p že ne v iso k o g p o lo ža ja u re lig ijs k o j s tr u k tu r i o n d a š n je za je d n ic e s p rije la z a Ha C2 u Ha D l. Obje n e k ro p o le m o ž e m o d a tira ti u ra z d o b lje

V eliko i p ro s p e rite tn o n a se lje s d u g im k o n tin u ite to m ž ivo ta te b og a ti p rilo z i u g ro b o v im a e lite , ko ji sa drže e k s k lu z iv n e p re s tiž n e p re d m e te iz u d a lje n ih k ra je v a , u k a z u ju na golem u v a ž n o s t k n e ž e v s k o g s re d iš ta u K a ptolu u k o m u n ik a c ijs k o j m re ž i koja je tije k o m s ta rije g ž e lje z n o g doba p o v e z iv a la ra z v ije n a k u ltu rn a i p ro iz v o d n a s re d iš ta u Grčkoj i Ita liji s b o g a tim s je d iš tim a h a lš ta ts k ih k n e ž e v a u s re d iš n jo j E uropi. B lis k a p o v e z a n o s t to g s re d iš ta s p o je d in im ž e lje z n o d o b n im s k u p in a m a ju ž n o od Save (p o p u t D onje D oline i G la sin ca ), ali i u P o du n avlju i T ra n s d a n u b iji, p o tv rđ u je n je g o v k lju č n i p o lo ža j na ra z m e đ u tr i

izm eđu Ha C l i Ha D l ka da u k o p i p re s ta ju , uz

c iv iliz a c ijs k a kru g a : P a n o n ije , A lpa i B a lka na .

iz u z e ta k p e rife rn o g g ro b a u p la s tu k n e ž e v s k o g

Stoga n ije ču d n o š to je u p ra vo K a ptol dao im e

tu m u la 6 k o ji se m o ž d a m o ž e d a tira ti u Ha D2.

n a jju ž n ijo j s k u p in i h a lš ta ts k o g a k u ltu rn o g

P re lim in a rn a is tr a ž iv a n ja u tv rđ e n o g a

k o m p le k s a .

naselja, koje z a u z im a p r o s to r od oko s e d a m h ektara s je v e rn o od n e k ro p o le G radci, p o k a z u ju d a je n je g o v a v e lik a p o v rš in a b ila u k lju č e n a u a k tiva n ž iv o t k o ji je , č in i se , k o n tin u ir a n o tra ja o sve do la te n s k o g a ra z d o b lja , i to n je g o v e ra n e ili s re d n je fa ze , š to bi, u s lu č a ju da se p o tv rd i većim b ro je m n a la z a , z n a tn o p ro m ije n ilo k ro n o lo šku i k u ltu r o lo š k u s lik u to g a d ije la Panonije. N a im e , na n a s e lju jo š n is u o tk r iv e n i

Literatura: V.Vejvoda 8c I. Mirnik, Prethistorijski Kaptol, u: Potrebica, F. [ur.j, Kaptol 1221.-1991., Kaptol 1991., 9-28. H. Potrebica, Kaptol - a centre on the periphery of the Hallstatt vvorld, u: Tappert, C„ Later, Ch., Fries-Knoblach, J., Ramsl, P. C., Trebsche, P„ Wefers, S. & VViethold, J. (ur.j, IVege und Transport, Beitrage zur Ur- und Fruhgeschichte Mitteleuropas S.Beier 8c Beran. Langenweissbach 2012., 235-245.

KNEŽEVI ŽELJEZNOGA DOBA | ?3

■Buhi ii

■

"

P ^ ? W lS ^

'V ,■ f -

K

Na detalju sa situle,2 ijgwb?» 3 prici tum ulom IV, ^ pronađene na- nalazištu KSmđija kod Novog Mesta' " -prikazanje tovarni kcfhfJcojeg vode dva muškarca, Sltula je pronađena u bogatopn dvojnom grobu m uškarca.ižene s kraja' 5. ili početka 4. st. pr. Kr.. jA \w . ‘hln !a ii n r ii nrr»Kartpn hnoati knmnlpt nruŽia'S pljim a, sjekirom i, konjskom ^njom te iznjtnno bogati ženski nakit od erli? jantara*už.fitodle i dijelove pojasnih ^nti s itu i' koji pnpadafi ka^pu fazu

■■^ tu ls k & C ^ n e tn o s ti, n j.a g k b a ć in nigfcsava *v » r isu mogu trgovine

ada govorimo o kontaktima između Sredozemlja i središnje Europe tijekom željeznog doba, moramo biti svjesni činjenice da nije riječ o izuzetnoj ili novoj pojavi. Još od najranijih vremena ljudi, predmeti, tehnologije i ideje kretali su se na toj relaciji. Najbolji primjer za to je proces neolitizacije koji je svakako uključivao kretanje skupina ljudi koji su raspolagali znanjem vezanim uz specifičan, nov način života, a motivacija im je možda bila ovladavanje novim prostorima koje bi kao temeljni resurs omo­ gućilo daljnje širenje i prosperitet tih zajednica. Dolaskom takvih zajednica na prostoru kontinentalne Europe ne pojavljuju se samo nove populacije i tehnologija poljoprivredne proizvodnje, nego i njihova materijalna kultura u kojoj se arheologija posebno bavi keramikom. Materijalna kultura je jedan od odraza specifične ideologije i pogleda na svijet koji takve zajednice tako­ đer donose sa sobom (Collis 1984., 26). U tom najranijem razdoblju, kao i poslije, smjer kretanja na relaciji između Sredozemlja i kontinentalne Europe obično ima ishodište na jugu. Međutim, nije uvijek tako. Iako proces neoli­ tizacije uvelike možemo uzeti kao paradigmu za difuziju ljudi, ideja i dobara na tom prostoru, postoji i nekoliko značajnih razlika. Prvo je riječ o dinamici kretanja. U slučaju neolitizacije govorimo o zajednicama koje uvelike ovise o okolišu u kojem trebaju uspješno implementirati svoj način života. Prilagod­ ba (ili pronalazak) takvog okoliša, koji omogućava bavljenje poljoprivredom, zahtijeva određeno vrijeme, ali još više vremena zahtijeva prilagodba zajed­ nice novom okolišu. Kontinentalna Europa sa svojom klimom, reljefom, bilj­ nim i životinjskim svijetom predstavlja u svakom slučaju značajno drukčije, a vjerojatno u odnosu na Sredozemlje i znatno teže životno okruženje. Za uspješan život na takvom prostoru bilo je potrebno uzgojiti robustnije biljne i životinjske vrste koje će bolje odolijevati izazovima novog okoliša. Osim toga, za postizanje optimalnih prinosa trebalo je prilagoditi i same tehnike poljoprivredne proizvodnje i stočarstva. Sve to zahtijeva i po nekoliko gene­ m-

Mr

racija pa se takva kretanja ne odvijaju brzo i linearno kako to nerijetko zami­ šljamo. Upravo taj relativno sporiji protok vremena u odnosu na prostorno

.

kretanje, kao i sjedilački način života, čini da se te zajednice na neki način ■

više udomaćuju na prostoru kojim se, gledajući iz diskursa duljih razdoblja,

ESiLlb, "(j

kreću ili šire. Uz sve to, takve su zajednice po definiciji samodostatne. Stoga je intenzitet takvih kontakata u usporedbi s kasnijim razdobljima znatno niži i uglavnom nepovratan.

MESKEm .n7-r ^ _ . -i. ».*

o n

•,

a

t-:i\-^ .; : z -j

0 0 ^

Jv '&SL-S-

C /đk i •*> g7

H l ,

^ •.

• .V

ft% S®#J |4

jevaju znatno dinamičnije kontakte koje, s druge strane, omogućuju poveća­ nom akumulacijom elementarnih dobara. Sve je manje pravih migracija, a sve je intenzivnija mobilnost skupina i pojedinaca kojom se na prostoru Europe

i1.-V•V*- l ‘ r**:.*iN.• * .

uspostavlja gusta mreža kontakata i razmjene koja svoj vrhunac doseže tije kom brončanog doba. U starijem željeznom dobu još uvijek je većina impulsa koji su pokretali

■

V:;r -; -

U kasnijim prapovijesnim razdobljima komunikacijske mreže postaju sve složenije i komunikacija sve intenzivnija jer novi oblici privređivanja zahti­

■

trgovinu i/ili razmjenu bila vezana uz smještaj prirodnih izvora ili polupro­ izvoda. To je posebno izraženo u kontinentalnoj Europi i na Balkanu dok se

’

na prostoru Sredozemlja već javljaju proizvodi koji superiornom tehnolo­ gijom ili rijetkošću postaju traženi u “barbarskoj” Europi i izvan nje. Takva situacija dovela je do pojednostavljene slike da se sirovine iz “barbarskih"

| KNEŽEVI ŽELJEZNOGA DOBA

cw

- MRir'/C 1KUMFAKTi

krajeva kontinentalne Europe zamjenjuju za luksuzne proizvode “civiliziranog” Sredoze­ mlja (karta 4). Prava je slika, dakako, m nogo kompleksnija.

Sredozemnim

civilizacijama

su povremeno ili stalno nedostajale sirovine koje su bile ključne za funkcioniranje složene trgovinske i političke mreže na cijelom Sredo­ zemlju, a njihov je nedostatak mogao dovesti do kolapsa cijelog sustava i dalekosežnih p o­ sljedica na cjelokupni povijesni razvoj kao što se dogodilo u vrijeme “naroda s mora”. Izvori nekih od tih sirovina nalazili su se u sjever­ nim, kontinentalnim krajevima pa su u ne­ kim slučajevima dostupnost i kontrola uvoza određenih prirodnih bogatstava bili više stra­ teški interes nego trgovačka inicijativa. Postupak uspostave trgovačkih putova je polagan i relativno rizičan proces. Dok nisu uspostavljeni stabilni odnosi sa zajednicama koje upravljaju potencijalno traženim resur­ sima ili kontroliraju prilaz do željenog odre­ dišta, stupanj rizika u takvim je pothvatima veoma velik. Rizik je stvar relativnog odnosa između potencijalne koristi i opasnosti od gu­ bitka uloženog truda ili sredstava. Kako bi taj omjer bio što povoljniji, vjerojatno su trgo­ vačke skupine bile manje, a vrijednost even­ tualno pribavljenih dobara toliko velika da bi se uspjeh takvog pothvata višestruko ispla­ tio. Roba koja odgovara tim kriterijima su ri­ jetki metali (u manjoj mjeri bakar i kositar, a najviše srebro i zlato) i jantar kao savršen pri­ mjer veoma ograničenog, prestižnog i strogo kontroliranog resursa. Važan je čimbenik i prenosivost takve robe, odnosno mobilnost i fleksibilnost trgovačke skupine smanjuje potrebna sredstva (tegleća stoka, kola i si.) i rizik od neuspjeha. Roba koju je jedan čovjek mogao dopremiti iz udaljenih krajeva bilo neposrednim kontaktom, bilo preprodajom, odnosno višestrukom razmjenom, mogla je i nekoliko stotina puta nadmašivati svoju ori­ ginalnu nabavnu vrijednost kao što je to bio slučaj s jantarom. Zbog toga nije slučajno što su trgovački putovi otvoreni

□ Trgovački putovi tijekom

u to vrijeme, poput drevnog jantarnog puta, markirali osnovne komunika-

ranog (a) i kasnog (b) halštata

C1jske i trgovačke pravce koji su bili aktivni i u m nogo kasnijim razdobljima.

tkarta 4)

UsPostava stabilnijih trgovačkih putova omogućila je intenzivniju trgovinu,

Povećanje količine i proširenje vrsta roba kojima se trgovalo.

KNEŽEVI ŽELJEZNOGA DOBA | ??

Morska plovidba bila je najsigurniji i najisplativiji način prijevoza dobara na veće udaljenosti i unatoč činjenici da za razdoblje starijega željeznog doba gotovo i nemamo materijalnih tragova tih aktivnosti, možemo pretpostaviti da se većina dobara koja je kolala Sredozemljem transportirala upravo na taj način. Prema Dioklecijanovu Ediktu o cijenama iz 311. godine, cijena transporta kopnom bila bi više od 60 puta veća od cijene transporta morem (DuncanJones 1982., 366-369), a uz to se morem može prevesti i do stotinu puta veći teret uz dvostruko veći prijeđeni put. Pritom treba imati na umu da je sve to bilo neusporedivo teže i opasnije u razdoblju starijega željeznog doba, stoje moralo vrtoglavo povećavati troškove kopnene trgovine. Riječni tokovi su ponekad produžetak pomorskih putova u unutrašnjost,

□ Središta u komunikacijskoj mreži istočnih Alpa (1. Grize, 2. Ormož, 3. Legen,

ali su isto tako međusobno povezivali različita područja duboko na kopnu.

4. Martijanec, 5. Poštela,

snih vremena do danas i značajno su utjecale na cjelokupni kulturni razvoj

6. Rifnik, ?. Kleinklein, 8. Leibnitz^ 9: Gornja Radgona, 10. Strettweg, 11. Wildon, 12. Lamprechtskogel, 13. Jalžabet) (karta 5)

toga golemog prostora. Dunav je posebno značajan za prostor Panonije jer

Dunav i Rajna su temeljne europske komunikacije od najranijih prapovije*

njime dolaze utjecaji s istoka, odnosno s crnomorskog područja, ali i sa sje­ verozapada, iz alpskog svijeta. Temeljna poveznica na jugu Panonije je rijeka Sava, a intenzivna dvosmjerna komunikacija između Podunavlja na istoku i

:

^

] i ;

SKUPINA KALENDERBERG ) j

v a (i vjj-H allstatt

č.

* SJEVEROISTOČNA TRANSDANUBIJA

JUGOZAPADNA TRANSDANUBIJA

ESTENSKA KULTURA

78 I KNEŽEVI ŽELJEZNOGA DOBA

lOLENJSKA SKUPINA

KAPTOLSKA SKUPINA

TRGOVINA I RAZMJENA - MREŽE i KONJAK Ii

alpskog svijeta na zapadu posebno je aktivna tijekom kasnog brončanog i sta­ rijeg željeznog doba. Upravo na taj stabilni i veoma aktivan komunikacijski pravac, koji teče krajnjim jugom Panonije, tijekom druge polovice 7. st. i prve polovice 6. st. pr. Kr. priključit će se najsjeverniji ogranci trgovačkih putova s juga, koji svoje polazište imaju na Egeji. Tamo gdje rijekama ne m ogu prolaziti veći brodovi, roba je prekrcavana u manje, sve do razine monoksila kojima se moglo komunicirati i najmanjim vodotocim a te tako dosegnuti i najudaljenije krajeve, i kada se komunikacija ne odvija plovidbom , kopneni putovi slijede uglavnom obale rijeka, dijelom zbog lakšeg transporta i geografske otvorenosti, a dijelom i zbog jednostavne orijentacije u teško prohodnom prostoru. Veoma je važno utvrditi mjesta na kojima je dolazilo do neposrednog kontakta, odnosno gdje se odvijala razmjena dobara. Prilikom pomorskog transporta to su, kao i danas, luke u kojima je teret prvi put mijenjao vlasnika nakon polaska iz matične luke i prelazio na druga sredstva i načine transpor­ ta. Posebno su važna i mjesta gdje dolazi do izmjene oblika transporta, što vjerojatno inducira znatno intenzivniju razmjenu dobara od jednostavnog pretovara iz jednog sredstva u drugo. Primjerice, moć središta poput Mont Lassoisa se barem djelomično temeljila na činjenici da je upravo to mjesto

Donja ' Dolina H o

Mramorać

Glasinac Pilatovići Ateniča

Trebenište

Tarent Metapont

Korkira

B Središta u komunikacijskoj mreži preko Balkana (karta 6) KNEŽEVI ŽELJEZNOGA DOBA | 79

od kojega Seina postaje plovna i na kojem se križaju veom a važni kopneni i riječni putovi. Međutim, mjesta kontakta na kopnenim trgovačkim putovima znatno je teže utvrditi. Zakoni ponude i potražnje upućivali bi na pojedina središta političke i gospodarske m oći lokalnih zajednica u kojima se nalaze pojedinci ili skupi­ ne koji kontroliraju cjelokupno područje i gdje je koncentrirana ekonomska i politička m oć tog područja. Arheologija nam pruža m n og o dokaza za takvu tezu. Na zemljovidima su prikazana ona središta u kojim a nalazim o tragove kontakata i trgovine s udaljenim krajevima te na temelju toga pretpostavljeni pravci utjecaja, odnosno trgovački putovi. Distribucija prestižnih predmeta, o čemu će još biti riječi, poput obram benog oružja, ne markira samo središta moći lokalnih elita, nego istodobno iscrtava skicu složene komunikacijske mreže u kojoj su ta središta djelovala kao čvorišta gdje se odvijao transfer ideja, dobara i ljudi. Uporaba kultnih središta kao trgovišta veom a je stara pojava. To je p o ­ sebno slučaj u razdobljima i na područjima gdje se naselja nisu razvila do razine kad uključuju i prostor za trgovanje, odn osn o razmjenu dobara. Takav specijalizirani prostor za razmjenu odnosno trgovanje u obliku agore prvi se put pojavljuje kod Grka (Herodot I, 153). Budući da takva m jesta često, osim kultnih, imaju i ulogu administrativnih središta, predstavljaju jedan od osnovnih povezujućih čimbenika oko kojih se okuplja cjelokupna zajednica i stoga su idealna mjesta za razmjenu iskustava i dobara. Takva sveta mjesta također pružaju i određenu zaštitu, pa smanjuju i rizik trgovine. Trgovina vezana uz kultna mjesta toliko je jaka i široko rasprostranjena tradicija da je neizmijenjena preživjela do današnjih dana. Neka od tih središta svojom važnošću počinju nadilaziti prostor koji kontrolira samo jedna zajednica pa postaju natplemenska kultna središta koja su jednako važna u duhovnom životu nekoliko zajednica. Zbog toga su idealna mjesta prijenosa dobara iz­ među dviju zajednica u sustavu lančane trgovine. Upravo na takvim mjestima susrećemo se i s važnim pitanjem sadržaja komunikacije među različitim zajednicama i prostorima. Osim materijalnih dobara, koja možemo arheološki pratiti ako su od materijala koji nisu pod­ ložni propadanju, moramo uzeti u obzir i prijenos ideja i tehnologija kao ne­ materijalnih kulturnih kategorija. Postoji nekoliko općih i m nogo specifičnih modela koji objašnjavaju kako su ti nematerijalni kulturni oblici prenošeni i kakve su njihove veze s arheološkim materijalom. Najstariji i najjednostav­ niji su oni koji neposredno vežu kretanje ljudi, predmeta i ideja u jedinstven proces. Na razini zajednica ti modeli uključuju migracije koje su, bez obzira na to je li riječ o relativno mirnim ili osvajačkim pokretima, najčešće jedno­ smjerni procesi. S druge strane, organizirane manje skupine mogle su se kre­ tati između pojedinih prostora i kultura sa znatno većom mobilnošću. Tom modelu, primjerice, odgovaraju skupine ratnika koje su se organizirale radi pljačkaških pohoda na bogata, ali udaljena središta i/ili su djelovale kao pla­ ćeničke postrojbe. Najmaglovitija kategorija je individualna mobilnost koju je veoma teško potvrditi arheološkim metodama. Stoga je važnost pojedina­ ca u procesima kulturnog transfera bila uvelike neopravdano zapostavljena. Udaja i ženidba u druge zajednice, ropstvo ili hodočašća u udaljena kultna središta samo su neki od mnogih oblika individualne mobilnosti. Ne smijemo

80

KNEŽEVI ŽELJEZNOGA DOBA

TRGOVIMA I RAZMJENA-MREŽE I KONTAKTI

zaboraviti niti bezim ene pu stolove ili istraživače koji su vjerojatno bili izvor podataka kasnije uključenih u pisane izvore. M itologija nam pruža modele, a možda i odraze, takvih pojedinaca ili skupina popu t Argonauta ili Odise­ ja. Dakako, veom a važn o pitanje vezano uz b ilo kakav sličan m odel putova­ nja i razmjene na velikim udaljenostim a jest sigurnost putnika (Sherratt & Sherratt 1991., 3 5 1 -3 8 6 ). O dgovor na to pitanje m ogao bi biti općeprihvaćen koncept gostoprim stva prem a putnicim a, uspostavljen kroz složeni proces razmjene darova i m eđ u sob n og sklapanja braka. Iako m nogi autori smatraju da su migracije, invazije ili trgovačke ekspedicije osnovni mehanizmi razmje­ ne nematerijalnih kulturnih dobara, m oje je mišljenje da je, ovisno o sadr­ žaju koji je b io predm et kulturnog trasfera, istovrem eno djelovalo nekoliko mehanizama i da neki o d njih nisu uključivali putovanja na velike udaljenosti (Potrebica 2001., 74). N edavno su Kristiansen i Larsson predložili integrirani interpretativni m od el distribucije i transformacije koji se uz određene m odi­ fikacije m ože testirati i na sličnim procesima starijeg željeznog doba (Kristi­ ansen & Larsson 2005., 3 0-31 ). M eđutim , konačnu potvrdu takvih kontakata treba dati relevantan arheološki materijal u jasnim kontekstima, kao i komparativna istraživanja ljudskih ostataka. Upravo u tom segmentu velik potencijal imaju analize izotopa stroncija u zubima i kostima, koje su izvor izuzetno važnih podataka o m obilnosti skupina i/ili pojedinaca (Priče et ali. 1994.; Priče, Burton 8t Alexander Bentley 2002.). U toj kategoriji možda su najbolje arheološki dokum entirani upravo slučajevi hodočašća. Iako su veo­ ma rijetki, u grčkim svetištima postoji nekoliko skupina predmeta sjevernog porijekla koji bi se m ogli interpretirati kao panopliji ili votivni darovi. Pitanje je tko su bili donositelji tih darova: hodočasnici sa sjevera ili nepoznati p o­ srednici.

OBLICI TRGOVINE Čak i kad utvrdim o putove komunikacije, m oram o biti svjesni da su ra­ zličiti predmeti bili prenošeni na različite načine. Osobni predmeti i elementi

\

nošnje vjerojatno su bili vezani uz kretanje osoba kojima su pripadali, o čemu je već bilo riječi. S druge strane, transport vrijednih materijala poput zlata i jantara zahtijevao je organizirane skupine koje su bile dio nekakvog sustava trgovine ili razm jene što se zasnivao prvenstveno na ekonom skoj i funkcio­ nalnoj vrijednosti predm eta izrađenih o d tih materijala. Postoje različiti oblici trgovine, koje u tom razdoblju m ožem o najjedno­ stavnije podijeliti na lančanu razmjenu dobara, sustav razmjene prestižnih dobara, slobodnu trgovinu vođenu individualnim interesima i usmjerenu ko­ mercijalnu trgovinu.

Lančana trg o v in a Kako je udaljenost na kojoj se odvija trgovina ili razmjena obrnuto proporcionalna fizičkoj količini robe, m oralo se raditi o dobrima koja su u odredišnim kulturama imala veom a visoku vrijednost. Nalazi sa sjevera na prostoru sredozem nih kultura relativno su rijetki i ne m ogu opravdati ulo■

KNEŽEV] ŽELJEZNOGA DOBA | 81

ženi trud i rizik vezan uz održavanje kontakata s tim krajevima. Zbog toga m oram o pretpostaviti da su dobra koja su putovala prema jugu bila sirovine ili podložna propadanju čije je postojanje teško potvrditi uporabom isključi­ vo arheološke metode. To je odgovaralo općem trendu prema kojem su Grci izvozili umjetnički oblikovane predmete i vino u zamjenu za plemenite me­ tale ili druge rijetke sirovinske materijale kojima su raspolagala “barbarska" društva. Koža, krzno i med tradicionalno se spom inju kao “izvozni proizvo­ di” barbarskog sjevera. Povijesni izvori spom inju “da na sjeveru Evrope, kako izgleda, ima daleko najviše zlata", kao i kositar i jantar koji također dolazi s “najudaljenijih područja” (H erodot III. 115-116). Ne sm ijem o zaboraviti ro­ bove koji su se navodno mogli kupiti od barbarskih poglavica za “vrč vina” (D iodor Sikulski V. 26), niti plaćenike koji su u manje ili više organiziranim skupinama prodavali svoje usluge sredozem nim zajednicama. U zamjenu za spomenuta dobra Grci su vjerojatno nudili prestižna dobra koja su često uključivala opremu za gozbe poput brončanih posuda, već spom enuto vino i možda fine tkanine. Na taj su način opskrbljivali ratničku aristokraciju protopovijesnih zajednica na sjeveru “stvarima koje su pripadale civiliziranom načinu života” (Strabon 11. 2. 3). Najbolja prilagodba geografski, a time i politički i etnički koherentnom prostoru je sustav lančane trgovine. Takav m odel je kom patibilan koncep­ tu peer polity interaction, koji je uveo C. Renfrew, a poslije su ga kritizirali i razvijali drugi stručnjaci (Renfrew & Cherry (ur.) 1986.; Shanks & Tiley 1987.,

41-42, 51-53; Shaw & Jameson (ur.) 2002., 461-462). Sustav lanča­

ne trgovine u kojem robu transportira određena zajednica do granice svog područja gdje ju preuzimaju pripadnici druge zajednice i transportiraju da­ lje omogućavao je prelazak golemih prostora. Na taj se način, primjerice, odvijala trgovina duž Puta svile preko cijele središnje Azije. Da b i takav su stav funkcionirao na velikim udaljenostima, nužno je imati uspostavljene odnose između niza lokalnih zajednica, koji uključuju i tem eljne odnose i razumijevanje između zajednica koje stoje na različitim krajevima ovog su­ stava prijenosa dobara. Sve to podrazumijeva postojanje stabilnih plemen­ skih zajednica na tom prostoru u duljem razdoblju. Ključni koncept lančane trgovine je kontrola nad prostorom . Da bi sustav funkcionirao, potrebno je umrežiti one koji kontroliraju određeni prostor na putu od izvorišta robe do njezina odredišta. Veličina kontroliranog prostora i brojn ost zajednice nije jedini kriterij važnosti u ovom sustavu jer ponekad veom a male zajednice ili čak skupine m ogu uspješno kontrolirati ključne segm ente prostora p o­ put planinskih prijevoja ili riječnih prijelaza, pa moraju na adekvatan način biti uključene u mrežu međusobnih odnosa, što je nužno za funkcioniranje ovakvog sustava. Tijekom takve trgovine na velike udaljenosti pri svakoj lančanoj izmjeni odigrava se i niz lokalnih ili regionalnih transakcija, što čini cjelokupnu sliku interakcija u kontaktnom prostoru znatno složenijom. Isto tako, prilikom preuzimanja neke robe na granici dvaju područja oni koji robu preuzimaju, morali su ostaviti adekvatnu zamjenu onim a koji robu pre­ daju. Pri toj zamjeni dolazi do učinka “pokvarenog telefona” jer svaka za­ jednica potražuje robu koja joj je potrebna (a koja nije nužno roba koju njoj susjedna zajednica dobiva na drugoj strani za upravo preuzetu robu) ili koju m ože uspješno zamijeniti za traženu robu pri sljedećem stupnju razmjene.

8 2 | KNEŽEVI ŽELJEZNOGA DOBA

TRGOVIMA! RAZMJENA - MREŽE I KONTAKTI

Stoga se postavlja pitanje h o će li ista rob a markirati cijeli trgovački put, o d ­ nosno m ožem o Ii raditi p retp osta vk e o dužini trgovačke kom unikacije i n je­ zinu položaju u p rostoru sa m o na tem elju distribucije jed n e kategorije robe. Prema svem u n a veden om , najdalje će putovati roba stabilne i veom a visoke vrijednosti koju takvom sm atraju sve zajednice duž puta. Tom e najbolje o d ­ govaraju prestižni p red m eti k oji nisu n u ž n o vezani za n eposred n e p otrebe zajednica i koji m o g u svojim k on cep tu a ln im na bojem uspješno povezivati zajednice na p o če tk u i na kraju od ređ en e trgovačke kom unikacije. Iz toga proizlazi da razm jena prestižn ih dobara najbolje markira m akroregionalne, ali i lokalne trgovačke kom unikacije. Osim m aterijalnih dobara, sustav lančane trgovine, o d n osn o razm jene pojavljuje se i k ao rješenje za difuziju ideja i tehnologija na velikim udaljeno­ stima. Neki aspekti m ita o H iperborejcim a također sugeriraju kako se m ogao odvijati proces k u ltu rn og transfera u tom slučaju (Potrebica 2005b, 3 3-34 ).

R azm jen a p re s tiž n ih d o b ara Dok je na S redozem lju razm jena dobara počela poprim ati obrise prave trgovine, u k on tin en taln oj Europi tijekom starijeg željezn og doba još je bio veom a aktivan sustav razm jene prestižnih dobara koji je u potp u n osti o d ­ govarao d ru štven om ustroju ratničkih elita koje su vladale pojedin im zajed­ nicama. M eđutim , sustav razm jene darova karakterističan za elitne skupine na prostoru k ontinentalne Europe isto je tako jedna od tem eljnih značajki egejske aristokracije. Razm jena darova nije usm jerena isključivo na stjecanje profita ili b ogaće­ nje elite, nego p rven stven o služi kao sredstvo uspostave i održavanja p o v je ­ renja m eđu različitim zajednicam a te kao potvrda ili ob n ova ugovoren ih o b ­ veza ili saveza. Riječ je, dakako, o prestižnim dobrim a koja su specifična više zbog sim boličn og značenja nego z b o g sam e materijalne vrijednosti. Z b o g toga je sustav distribucije takvih dobara b itn o drukčiji od sustava distribucije roba od šireg značaja za zajednicu (popu t m etala, soli, kože i si.), ali su n užno bili i povezani. Naime, prestižna dobra su pon ek ad služila i kao svojevrsni porez na p rom et dobara k ojim se o d lok a ln og m oćnika pokušavalo ishoditi sigurno odvijanje trgovine dobrim a koja su donosila klasičnu trgovačku za­ radu u obliku razlike nabavne i prodajne vrijed n osti koja je nadmašivala rizik i troškove transporta. Što su p ojed in e zajednice bile bolje organizirane, to je trgovina više bila p o d adm inistrativnom k ontrolom . Na taj je način elita transform irala k ontrolu nad p rostorom u k on trolu trgovine koja je dovodila do akumulacije prestižnih dobara, a tim e i m oći u n jih ovim rukama. Takvi pred m eti m ogli su pokrenuti ili ozn ačiti sm jer razvoja m aterijalne i duhovne kulture lokalnih zajednica. Za razum ijevanje djelovanja tih p ro c e ­ sa važno je odred iti sam poja m im porta i utvrditi n jegove m ehanizm e koji se ugrubo m ogu p odijeliti u tri osn ov n e kategorije: import predmeta, import ideja i koncepata te import tehnologije i zanatskih vještina. Distribucija prestiž­ nih dobara tijekom starijega željezn og doba nudi određeni uvid u sva tri vida im porta. Prilikom svih analiza koje uključuju prestižne predm ete m oram o im ati na um u jednu veom a važnu činjenicu: takvi predm eti se veom a rijetko kupuju, KNEŽEVI ŽELJEZNOGA DOBA | 83

odnosno gotovo nikad nisu predm et klasične trgovine s fiksnim sustavom razmjenskih vrijednosti čija motivacija je ostvarivanje zarade kroz razliku tih vrijednosti. Prestižni predmeti su dospjeli u odredišnu kulturu kompleksnim sustavom razmjene darova koji je bio ključan za uspostavu trgovačke mreže između tih veoma različitih kultura. Kad je takva mreža razmjene uspostavlje­ na, postoje dvije temeljne motivacije za razmjenu darova. Prva je darivanje lo­ kalnim moćnicima kao zalog ostvarivanja tem eljnog kontakta u nadi usposta­ ve klasičnih trgovačkih odnosa, bilo na prostoru koji taj pojedinac ili skupina kontroliraju i/ili u vezi s resursima koje kontrolira lokalna zajednica, odnosno m oćnik (BigMan). Takav koncept darivanja podrazum ijeva trgovce koji dola­ ze iz konteksta same polazišne kulture ili iz njezina neposrednog okruženja. Druga je m ogućnost daje riječ o razmjeni darova izm eđu elita različitih zajed­ nica koje žive na relativno bliskom prostoru. Takvo darivanje ima u najvećoj mjeri sociološku pozadinu uspostave i regulacije odnosa m eđu tim zajednica­ ma i dobro je primjenjivo na sustav lančane trgovine. Sustav razmjene sku­ pocjenih darova, keimelija, bio je dobro poznat i uobičajen u Grčkoj (Fischer 1973.), o čemu nam svjedoče gotovo svi klasični pisci još od Homera. Takav sustav izuzetno je važan kohezivni čimbenik u nepism enim zajednicam a jer je to bio najučinkovitiji način potvrđivanja i održavanja saveza budući da je takav sustav razmjene darova uvijek kao posljedicu im ao neku vrstu moralnog zaduženja medu sudionicima razmjene. Stoga takve sustave razmjene darova nalazimo u različitim društvima diljem svijeta u gotovo svim razdobljima, a etnološka istraživanja provedena tijekom prošlog stoljeća pokazala su da se među nekim zajednicama sličan običaj zadržao gotovo do danas. Struktura prestižnih dobara uvelike odražava način života i društveni ■ Rasprostranjenost kaciga grčko-ilirskogtipa (II. faza) ^karta ? ^

ustroj koji je vladao u dobrom dijelu kontinentalne Europe. Prestižni predmeti vjerojatno su uključivali i neka dobra koja s vrem enom propadaju pa n^ihove t e o l o š k e tragove teško (ili nem oguće) utvrditi, p op u t već spo­ minjanih finih tkanina, vina ili m ožda opijuma. Primjerice,

u halštatskom

kneževskom

grobu

Hochmichele u južnoj Njemačkoj pronađen je ko­ mad svilene tkanine koji, prem a obavljenim anali­ zama, potječe iz Kine, a neki drugi nalazi upućuju na to da vjerojatno nije i jedini takav kom ad na prostoru halštatske kulture. M eđu predmetima koje u vrijeme starijeg željeznog doba na nama bliskom prostoru m ožem o ubrojiti u skupinu pre­ stižnih dobara, izdvajaju se dvije osnovne skupine: defenzivno oružje i brončano posuđe. Kulturološki kontekst obje skupine predm eta veže se uz kon­ cept m oćn og ratnika. Brončano posuđe kao dio ili kom plet pribora za gozbu stoga ima i funkciju oznake društvenog statusa. Taj običaj zajedničkog ispijanja alkoholnih pića jasno je strukturiran, bilo da je riječ o religijskom ili sociološkom kontekstu. Često je riječ o vinu koje se dijelilo na gozbam a i kom pletim a posuda za piće koje su se koristile u tim prigodama. U starijem željeznom dobu težište 8 4 | KNEŽEVI ŽELJEZNOGA DOBA

TRGOVINA! RAZMJENA- MREŽE I KONTAKTI

uporabe brončanog posuđa postupno prelazi na komplete posuda vezanih uz sustav koji se temelji na ratničkim družinama (Gefolgschaft), odnosno zajed-

R Rasprostranjenost zdjelastih kaciga (karta 8)

ničke gozbe u kojima sudjeluju vođe pojedinih zajednica i njihovi sljedbenici, a središnju ulogu ima podjela i ispijanje alkoholnih pića. Čini se da su u vrije­ me starijeg željeznog doba plemenske aristokracije širom Europe time poka­ zivale privrženost istim temeljnim vrijednostima i na taj način omogućavale i stimulirale trgovinu i prijenos religijskih iskustava na velikim udaljenostima. Spomenute gozbe bile su važna kohezijska sila kako unutar same zajedni­ ce tako i među elitama pojedinih zajednica, a o važnosti posuđa povezanog s tim, koje je imalo gotovo ceremonijalni karakter, govori veoma istaknuto mjesto koje su takvi kompleti imali u pogrebnom ritualu pripadnika društve­ ne elite na prostoru halštatske kulture (poput kratera iz Vixa ili kotla i rogova iz Hochdorfa). Druga važna kategorija prestižnih dobara u zajednicama kojima dom i­ nira ratnički hijerarhijski ustroj svakako je oružje. Bez obzira na uporabnu vrijednost takvih predmeta, oni su u svakom slučaju imali ulogu insigni­ ja moći ratničke elite. Tu je dominantno defenzivno oružje iz više razloga, među kojima je i vizualna percepcija m oćnog ratnika. Forma i namjena tih stvari čini ih u neku ruku “ izložbenim predmetima” koje svatko m ože vi­ djeti i percipirati kao sim bol moći i bogatstva. S tim je povezana i ideja da

KNEŽEVI ŽELJEZNOGA DOBA | 85

■ Izbor nalazišta iz razdoblja halštata koja se češće spominju u tekstu: 1. Kaptol, 2. Budinjak, 3. Sopron, 4. Szazhalombatta, 5. Masalia (Marseille), 6. Kleinklein, ?. Novo Mesto, 8. Frćg, 9. Nove Košariska, 10. Hallstatt, 11. Vix-Mont Lassois, 12. Heuneburg, 13. Hochdorf, 14. PecsJakabhegy, 15. Ipf, 1G. Bologna, 17. Dalj, 18. Goričan, 19. Jalžabet, 20. Nezakcij, 21. Verucchio, 22. Stična, 23. Batina, 24. Magdalenska gora, 25. Donja Dolina [karta 9]

kompleti obrambenog oružja i njihova distribucija odražavaju granice sfera utjecaja kojima su izložene pojedine kulture (Potrebica 1998., 241). O dno­ sno, prostori distribucije različitih tipova kaciga odražavaju različita tržišta, ali i prostore različitih utjecaja i političke orijentacije, bez obzira na kon­ kretnu lokaciju proizvodnih središta tih tipova (Teržan 1995., 85). Sjeverna Hrvatska leži otprilike na granici tih sfera utjecaja, što je osobito vidljivo u nalazima iz Kaptola (karte 7 i 8). Za obje skupine predmeta m ožem o reći da se djelom ično radi i o obliku isticanja pojedinca ili skupine koja kontrolira distribuciju dobara kako unutar zajednice tako i kroz kontakte s drugim zajednicama ili skupinama. Bronča­ no posuđe kao prestižni predmet samo po sebi markira razinu i uspješnost kontrole nad procesima razmjene i trgovine, kao i m oć vlasnika takvih doba­ ra koja proizlazi iz spomenute kontrole, dok je defenzivno oružje dio njihove pojavnosti i način na koji oni pokazuju svoju m oć i status kako na ovom tako i u zagrobnom svijetu. Očito je da nisu samo predmeti putovali duž tih drevnih putova. Ako kulturu percipiramo kao teret, onda prestižni predmeti predstavljaju snaž­ ne konceptualne spremnike koji mogu prenositi skupine ideja preko velikih udaljenosti i otvarati manje ili više stabilne komunikacijske kanale kojima će se odvijati daljnji kulturološki transfer. Dobar primjer za to je jedan od najvažnijih aspekata života u starijem željeznom dobu, a to je način rato­ vanja i koncept ratnika, o čemu će više riječi biti u sljedećem poglavlju. Iako ponekad u kneževskim grobovima kontinentalne Europe nalazimo vrijedne

8S

I

kneževi

ž e l j e z n o g a doba

TRGOVINA I RAZMJENA - MREŽE I KONTAKT! komplete uvezenog obrambenog naoružanja, analiza ratničkih grobova halštatskih ratnika, primjerice s nekropole kod Kaptola, pokazala je da se način ratovanja nije promijenio. Kompleti obrambenog oružja sastoje se od pomno prikupljenih predmeta italske inspiracije, koji su u Panoniju dospjeli preko Alpa, kao i onih koji su preko Balkana doputovali s prostora Grčke i očito su bili smatrani prestižnim dobrima. Takvi su predmeti imali visoku vrijednost zbog svoje rijetkosti (koja je ponekad bila rezultat velike udaljenosti s koje su dolazili), visoke kvalitete izrade ili samog materijala od kojega su načinjeni. Odražavali su moć istaknutog pojedinca ili skupine u okvirima lokalne dru­ štvene strukture. Sve to pokazuje kako se kontekst gubi s udaljenošću, ostavljajući takve predmete otvorene za konceptualnu transformaciju. Prestižni predmeti, poput defenzivnog oružja, često su izvađeni iz konteksta kulture koja ih je proizvela i stječu novo značenje i vrijednost u kulturi u koju ulaze. Ratnički grobovi s kombinacijom različitih vrsta kaciga i knemida pokazuju da nije riječ o imitaciji izgleda, nego je posrijedi pravi import pojavnosti ili koncep­ ta ratnika u kojem su kacige i knemide samo vanjske manifestacije. S druge strane, i sami su predmeti na određenoj razini djelovali kao mediji kulturnog transfera. Njihova uloga u tom transferu uvelike je ovisila o količini original­ nog značenja koje su donijeli u novi kulturni kontekst. Međutim, iako nam distribucija prestižnih predmeta sredozemnog p o­ rijekla ukazuje na važna čvorišta u komunikacijskoj mreži kontinentalnog dijela Europe, ne otkriva nam u potpunosti međusobne odnose tih sredi­ šta i mehanizam kulturnog transfera ne samo iz jedne zajednice u drugu, nego i iz jedn og kulturnog prostora u drugi. U tome nam mogu pom oći predmeti koji u lokalnim okvirima imaju ulogu statusnih simbola, a koji također postaju predm et razmjene. Primjerice, balkansku komponentu utjecaja u ratničkim inventarima skih

kaptol­

tumula,

osim

grčkih kaciga i kne­ mida, ocrtavaju i b o ­ gato ukrašeni brusovi s brončanim dršcima koji se pojavljuju p od tumulima.

Porijeklo

tog tipa je svakako glasinačko jer su naj­ ljepše oblikovani k o­ madi pronađeni upra­ vo na tom prostoru i ukazuju nost

da

na

m ogu ć­

u

jednom

trenutku prestaju biti samo

funkcionalni

predmeti ju

te

simboli

p osta ­ visokog

H Rasprostranjenost mačeva tipa Kostel (karta 10)

KNEŽEVI ŽELJEZNOGA DOBA | 8?

društvenog položaja pa u grobn om inventaru zauzim aju konceptualno m jesto koje su prije i poslije tog razdoblja imale b ojn e sjekire. Iako nije pozn ato što je dovelo do ov og pom aka, vidljivo je da se u to vrijem e uz funkcionalne kom ade u Kaptolu pojavljuju i luksuzni prim jerci s bronča­ nim drškama. Takva veza već je potvrđena i nalazim a k orintskih kaciga u kneževskim grobovim a Kaptola i Glasinca, koje čine najsjevernije nalaze te vrste u Europi. S druge strane, m ožem o isto reći za D on ju D olinu i Kap­ tol ako se uzme u obzir grčko-ilirska kaciga druge faze, ali i još jedan pred­ met. Riječ je o višeglavim iglama tipa D onja D olina, k oje su specifične za to nalazište gdje ih nalazim o u osam grobova, uz jo š p o k o ji usamljeni nalaz u naselju i razorenim cjelinama. Osim na tom e m jestu, p o jedan pri­ mjerak takvih igala pronađen je i p od tum ulim a na G lasincu i u Kaptolu (Čović 1987a, 620; Vejvoda & M irnik 1973., 595, T. 6 ,1 ). Daljnja distribu­ cija rijetkih primjeraka tih igala ukazuje na širenje prem a istoku dolinama Save i Dunava sve do Rumunjske (M ajnarić-Pandžić 2 0 0 2 ., 2 8 5 -2 9 1 , Fig. 2). Zanimljivo je spom enuti da se kaptolski prim jerak takvih igala nalazi u dvojnom grobu pod tum ulom VII u kojem u je u m ušk om inventaru za­ bilježena i specifična kombinacija kopalja i sjekira (dvije sjekire s tuljcem za nasad i jedna s ručicama) (Vejvoda & M irnik 1973., T. 6, 1 -9 ), kakvu nalazimo u središnjem grobu 22 tumula I u Stični (G abrovec et al. 2006., 247-256, Fig. 65), dok sličan par sjekira (sjekira s ručicam a i sjekira s tulj­ cem za nasad) nalazimo uz ksifos u grobu 3 nekropole u Sanskom M ostu (Čović 1987b, 246, T. 25, 8-13) te uz glasinački mač i knem ide u grobu 9 u tumulu III nekropole na Ilijaku (Benac & Čović 1957., 11, T. 1 6-17; Čović 1987a, 601). Nalazi keramike na kaptolskoj gradini s g o to v o identičnim paralelama u D onjoj Dolini i Podunavlju pružaju još čvršću p o tp o ru tezi o uskoj povezanosti tih centara (Potrebica 2003a) jer keramika kao ma­ terijalno dobro relativno niske vrijednosti u od n osu na gabarite uvijek ima relativno ograničenu distribuciju (osim u slučajevim a kada služi kao recipijent za neka znatno vrednija dobra). N ajnoviji doprin os ovoj proble­ matici je pronalazak najsjevernijeg mača tipa K ostel u k neževsk om tum u­ lu 6 na nekropoli Kaptol-Gradci (karta 10). P roizvodno središte tog tipa vjerojatno se nalazilo na području zapadnog Balkana. M eđutim , najjužniji nalaz potječe iz ostave Grepci (Marijan 199 6 .) u kojoj uz mač nalazim o i koplje, brus s ukrašenom brončanom drškom , koji bi pripadao već opisa­ nom glasinačkom tipu, i brončani trn kalotaste kacige karakteristične za kulture polja sa žarama s najbližom paralelom u Batini. Poput kaptolskih kneževskih grobova, ova ostava sadrži ratničku oprem u koja se sastoji od uvoznih prestižnih predmeta koji svaki na svom području (zapadni Bal­ kan, glasinački kulturni kompleks, kultura polja sa žarama) imaju znače­ nje statusnih simbola. Čini se da je u vrijem e 7. i 6. st. pr. Kr. GLasinac p o ­ stao dom inantnim kulturnim i trgovačkim središtem središnjeg Balkana te je kom unikacijom s D onjom D olinom stvorio trgovačku m režu orijen­ tiranu prema Panoniji, u koju je na određeni način bio uključen i Kaptol. Tim putem su balkanski utjecaji dosezali dolinu Save kojom je prolazila izuzetno važna komunikacija između alpskog prostora i Podunavlja koje m ožda predstavlja najvažniju kulturno-trgovačku transverzalu toga vre­ mena. Poslije, u kasnom 6. i 5. st. pr. Kr., južni komunikacijski pravac se

8 8 | KNEŽEVI ŽELJEZNOGA DOBA

TRGOVINA I R A Z M J E N A - MREŽE i KONTAKTI pomiče na istok i teče od središta na središnjem Balkanu, poput Glasinca, ravno prema Podunavlju. U to vrijem e na prostoru istočne Slavonije, Sri­ jema i V ojvodine nalazim o niz tragova balkanskih utjecaja, popu t fibula s trokutastom ili tra p ezoid n om n o g o m i dugm etom (Vasić 1999., 89). O toj svojevrsnoj “panonsko-balkanskoj” koine na rubu halštatskog svi­ jeta svjedoče nalazi ratničke oprem e, ali i lokalnih tipova koji su označava­ li razmjerno visok status svojih posjednika, poput igala iz Donje Doline ili glasinačkih brusova. U term inim a kulturnog transfera te predmete m ožem o promatrati kao konceptualne cjeline koje su pokupljene strujanjem ideja od Grčke ka Panoniji. S druge strane, distribucija dvije opisane kategorije pre­ stižnih dobara, defenzivnog oružja i brončanih posuda, pokazuje njihovu kolokaciju sam o na ovom prostoru bez sličnih primjera na području koje ga dijeli od pretpostavljenih središta proizvodnje. M oguće je da su ti jaki centri moći udruženi u aktivnu lokalnu mrežu razmjene, kontakata i trgovine pred­ stavljali snažnu privlačnu silu koja je kroz sustav razmjene prestižnih doba­ ra predmete tako visoke vrijednosti privlačila i zadržavala upravo na ovom prostoru. Takva slika u kojoj važnu ulogu igraju ne samo pojedina čvorišta u nekoj općoj kom unikacijskoj mreži, nego i lokalne mreže kao zasebni moduli razmjene ideja i dobara, čini komunikacijsku sliku starijeg željeznog doba još složenijom. Nije nevažna činjenica da s prostora Balkana periferiju halštatskog prostora doseže defenzivno naoružanje čiju krajnju distribuciju preko Kap­ tola vjerojatno m ožem o pratiti sve do Transdanubije gdje u tumulu I u Soml6vasarhelyju pronalazim o um bo štita s najbližim paralelama u Donjoj Do­ lini (Horvath 1969., 109). Međutim, istovrem eno m ožem o zapaziti da s istog prostora nema daljnje distribucije brončanog posuđa. Čini se da navedena središta ne igraju samo pasivnu ulogu u kulturnom transferu koji se odvija distribucijom prestižnih predmeta, nego određene kategorije takvih predme­ ta zadržavaju i prekidaju daljnje širenje kulturnog paketa koji ih prati, dok s druge strane na lokalnoj razini uključuju u taj transfer i neke svoje autohtone elemente poput statusne uloge ukrašenih brusova. Imajući to na umu, čini se da periferni položaj halštatskih središta poput Kaptola zapravo omogućava takvim m jestim a svojevrsni m on op ol na kulturni transfer između dva, a u slučaju Kaptola m ožda i tri različita kulturna kruga. Gledajući na takav način, kultura u smislu kohezijske sile koja povezuje halštatski kulturni kompleks istovremeno ima i centripetalnu i centrifugalnu kom ponentu. O dnosno, dok se pojedini kulturni koncepti u prostornom smislu šire iz središta pre­ ma periferiji, upravo centri poput Kaptola igraju aktivnu ulogu u kulturnom transferu koji na određeni način tem eljno određuje smjer i dinamiku razvoja te kulture. Ovakva slika dovodi u pitanje klasični sustav središte-periferija i stvara nacrte jed n og sustava dinamičke mreže u kojem u veze između pojedi­ nih čvorišta nisu jednosm jerne, nego više djeluju u smislu povratne sprege. Imitacija je fenom en koji m ožda najbolje ilustriraju predmeti namijenje­ ni vizualnoj percepciji. Takvi predm eti m ogu se pojaviti kao rezultat uvoza tehnologije, poput dijelova bedem a od nepečene cigle u Heuneburgu, uvoza prestižnih dobara kao što su obram beno naoružanje i kom pleti brončanih posuda ili jednostavno uvoza pojedinih elemenata nakita ili nošnje. Zajed-

KNEŽEVI ŽELJEZNOGA DOBA | 89

nička karakteristika svih tih pojava jest oponašanje pojavnosti koje se posti­ že predmetima materijalne kulture, s ograničenim poznavanjem originalnog konteksta tih predmeta ili njihove konceptualne vrijednosti. Primjerice, u slučaju fortifikacije od nepečene cigle iz Heuneburga riječ je svakako o uvozu tehnologije gradnje s prostora Sredozemlja. Na prvi pogled, teško je odrediti je li riječ o primjeni tehnološke inovacije koja se pokazala ne­ učinkovitom u kontekstu okoliša odredišne kulture ili je graditelj, bez obzira na to o komu je riječ, imao zadatak postići vanjski izgled sličnih m oćnih utvr­ da sa Sredozemlja. Međutim, ovdje je situacija znatno složenija jer se, osim tehnologije gradnje, prvi put pojavljuju i pravokutne kule koje om ogućuju borbu protiv napadača unakrsnom vatrom - dakle, riječ je i o prim jeni novih strategija. To pokazuje da nije riječ o jednostavnoj imitaciji izgleda, nego o znatno složenijoj tehnologiji gradnje, primijenjenoj za postizanje željeznog strateškog učinka, za što je zasigurno trebalo imati barem voditelja radova koji je razumio sustav i znao organizirati njegovu operativnu izvedbu. O kompletima brončanog posuđa već je bilo riječi kao o prestižnim do­ brima, a poslije će detaljnije biti obrađen njihov religijski aspekt, pa ću te rasprave zasad ostaviti po strani. Dok je za luksuzne kom plete brončanog p o ­ suđa uvezenog u središnju Europu relativno jasno da su bili u funkcionalnoj uporabi prije nego što su završili u grobnom inventaru, za balkanske primjer­ ke situacija nije posve jasna i postoji m ogućnost da su barem u nekim slu­ čajevima takvi luksuzni importi pribavljeni i isključivo za pogrebnu namje­ nu. Zanimljivo je da u južnoj Panoniji, koja leži između balkanskog i alpskog kruga distribucije brončanih posuda, ne nalazimo takve luksuzne komplete. Umjesto njih, nalazimo njihove keramičke “imitacije” koje su više ili manje vjerne originalu i zavređuju kratki osvrt prilikom rasprave o konceptualnoj kategoriji imitacije. Mnogo takvih kompleta posuđa otkriveno je na širokom prostoru halštatske kulture. Keramičke imitacije brončanog posuđa nisu tek odraz inferiorne zajednice koja si ne m ože priuštiti “pravu stvar”. Prihvaćanje i svojevrsna transkripcija tih prepoznatljivih oblika ukazuje na to da se, osim vizualne komponente, kulturološki transfer odvijao i na dubljoj konceptual­ noj razini. S druge strane, kad originalni predmeti, u ovom slučaju brončano posuđe, imaju funkciju prestižnih dobara, njihov kulturološki i konceptualni utjecaj može imati samo površinski karakter, odnosno ostati na razini vanj­ ske forme. Elementi nošnje preuzeti iz drugih kultura uvijek su u određenoj mjeri integrirani u ukus i stil lokalne kulture te se uglavnom pojavljuju na ekviva­ lentnim mjestima i u sličnoj funkciji kao i u materijalnoj kulturi zajednice u kojoj su nastali. Elemente imitacije najlakše uočavamo na primjerim a kod kojih je naglašen gubitak originalnog kulturnog konteksta dolaskom u novo okruženje. Drugi uočljivi slučajevi imitacije m ogu se vezati uz predmete čija je svrha stvaranje vizualnog dojma koji je što bliži željenom originalu. Istočni utjecaji igrali su ključnu ulogu u procesu društvenih i kulturnih promjena na kraju kasnog brončanog doba u Panoniji čiji je krajnji rezultat bilo formiranje halštatske kulture. Medu golem om količinom raznolikih predmeta različitih datacija koji nose istočne karakteristike ističu se kimer-

9 0 | KNEŽEVI ŽELJEZNOGA DOBA

TRGOVIMA I RAZMJENA - MREŽE I KONTAKTI

ske” bronce. Ta skupina predmeta većinom se sastoji od brončane konjske opreme koja se datira u 8. i prvu polovicu 7. st. pr. Kr. (Harmatta 1953.; Gazdapusztai 1967.; Kossack 1980., 109-114). Iako je ideja koja stoji iza tih predmeta svakako došla s istoka, analiza njihove distribucije odredila ih je kao panonske tipove koji su m n ogo prisutniji na prostoru središnje Europe i Panonije nego u južnoj Rusiji. N ovi oblik sprezanja konja i jahanja pojavio se s istočne strane Karpata i sigurno nije m oglo doći do prijenosa novih tehnika proizvodnje bez nekog kontakta s populacijama koje su obitavale na tom pro­ storu. Međutim, pojava “tračko-kimerijske” konjske opreme i sličnih tipova može se smatrati više reakcijom nego imitacijom. Riječ je o uvozu tehničkih rješenja za postojeći problem koji je u tom trenutku bilo formiranje efikasnog konjaništva koje m ože parirati eventualnim prijetnjama s istoka i koje će rat­ ničkom m oći osigurati dom inaciju nad određenim prostorom. Ideja, prototip ili tehnologija prvobitno su bili uvezeni, ali je proizvodnja organizirana lokal­ no i ti se predm eti pojavljuju kao potpuno integrirani elementi materijalne kulture lokalne zajednice. Dakle, konjska oprema se pojavljuje kao tehnolo­ ška inovacija prouzročena promjenama unutar društva. Imitacija je jasno vidljiva u odnosim a unutar kulture, što je posebno izra­ ženo unutar više ili manje kompaktnih kulturnih cjelina poput Grčke ili u još većoj m jeri unutar helenističkog ili rimskog kulturnog koinea. U tim sluča­ jevima predmeti i ideje dio su istog općeg znanja i učinak koji se želi postići imitacijom jasno je vidljiv. S druge strane, veom a je teško izdvojiti kategoriju “imitacije” u odnosi­ ma između različitih kultura i u trgovini na velikim udaljenostima. U tim je slučajevima riječ o m nogo kompleksnijim konstrukcijama koje su povezane s im portom i kulturnim transferom i u kojima imitacija uvijek visi na nejasnoj granici različitih konceptualnih kategorija. Transfer prestižnih dobara bio je vjerojatno veoma složen proces koji se u velikoj mjeri, ali ne i potpuno, oslanjao na koncept peer polity interaction. Čini se da su prestižni predmeti, bez obzira na to je li riječ o osobnim pred­ metima ili predmetim a specifičnog društvenog značenja ili kultne namje­ ne, imali veći utjecaj na konceptualnoj, nego na materijalnoj razini. Za tu kategoriju je bez dodatnih arheoloških podataka, poput razlika u grobnom ritualu ili pojave novih tipova predmeta osobne namjene, posebno teško utvrditi jesu li se kretali predmeti ili ljudi. To je posebno vidljivo u proble­ mu m obilnosti oružja nasuprot m obilnosti ratnika (Kristiansen & Larsson 2005., 37, 231-236). Halštatske zajednice bile su veoma svjesne razvijenih i moćnih sredoze­ mnih civilizacija poput Etruščana ili Grka i većina prestižnih predmeta na prostoru halštatskoga kulturnog kompleksa proizvodi su upravo tih civili­ zacija. Stoga je razumljivo tumačenje prema kojemu su halštatske zajedni­ ce usvajanjem pojedinih kulturnih koncepata s toga prostora pokušavale na neki način sredozemnu herojsku tradiciju moći i slave učiniti dijelom svoga svijeta. Međutim, m oguće je da je halštatski kulturni kompleks na neki način i polagao pravo na to naslijeđe, što je uz kompatibilnu društvenu strukturu znatno olakšalo prihvaćanje novih ideja.

KNEŽEVI ŽELJEZNOGA DOBA | 91

Slobodna trgovina ili trž iš n a ra zm jen a dobara Ovaj oblik trgovine, odnosno razmjene bavi se robom šire uporabe, od­ nosno dobrima koja su nužna za svakodnevni život i prosperitet cijele za­ jednice. Za razliku od sustava distribucije prestižnih dobara, distributivna mreža ovih dobara je m nogo razgranatija i drukčije organizirana. Međutim, treba biti svjestan ograničenja arheološke m etode i pokušati ukalkulirati i ona dobra koja nam ostaju nevidljiva ili se teško m ogu otkriti arheološkim istraživanjima. U tu kategoriju pripada većina sirovinskih dobara, a raznolike sirovine ili poluproizvodi bili su glavna roba koja se s barbarskih prostora izvozila prema Sredozemlju jer treba imati na umu da je grčko zanimanje za europsku unutrašnjost bilo uglavnom motivirano potrebom za sirovinama poput meda, kože, robova, jantara ili plemenitih metala, ali i vjerojatno naj­ veći dio regionalne razmjene i razmjene između susjednih zajednica. Nedo­ statak arheoloških dokaza ne znači da nije postojao intenzivni sustav trgova­ nja takvim dobrima. Isto tako, nemoguće je na temelju arheoloških tragova pouzdano suditi o intenzitetu takve trgovine. Sustav trgovine takvom robom zahtijeva transporte relativno velikih količina i zarada nije tako golema kao u rizičnoj trgovini izuzetno vrijednim materijalima poput jantara ili zlata. S obzirom na te činjenice, m ožemo biti relativno sigurni da je takva trgovina doživjela zamah u kasnijoj fazi starijeg željeznog doba, odnosno u vrijeme kad su trgovački putovi prema sjeveru bili dobro uhodani, a veze s udaljenim populacijama relativno stabilne. Drvo je sirovina koja je relativno dostupna svima i nije teška za obradu, stoga m ožemo očekivati da je drvo bilo upotrebljavano za izradu umjetničkih predmeta mnogo više nego druge sirovine. Tu tezu dokazuju i sibirske kneževske grobnice, poput glasovite u Paziriku, koje zbog posebnih uvjeta ima­ ju sačuvan cjelokupni organski materijal pa dobivamo potpun uvid u sastav grobnog inventara. S obzirom na to da je široko dostupno, predmete i ukrase od drva je lako prenositi na velike udaljenosti i kopirati. Stoga brojni auto­ ri kao izvorište mnogih dekorativnih stilova u pojedinim kulturama navode upravo drvene rezbarije. U nekim slučajevima, kad zapažamo prijenos stil­ skih odlika na veće udaljenosti bez vidljivih tragova neposrednog kontakta, možemo uzeti u obzir i takvu mogućnost, U određenim slučajevima bile su potrebne specifične vrste, pa i tehnološke karakteristike drva koje se tražilo, primjerice za brodogradnju, pa na manjim udaljenostima (posebno na relaci­ jama obala i njihova neposrednog zaleđa) svakako treba računati i na takvu vrstu trgovine. Med je, uz m nogo drugih namjena, bio i temeljna sirovina za spravljanje medovine, a zanimljivo je spomenuti da je, prema kemijskoj analizi or­ ganskih ostataka, veliki kotao iz kneževskoga groba u Hochdorfu sadržavao visokokvalitetnu medovinu. Ako imamo na umu da je sol jedan od osnovnih životnih resursa, pogotovo za populacije vezane uz stočarstvo, znamo da su putovi distribucije soli na određenom prostoru zapravo predstavljali osno­ vu za trgovinu mnogim drugim dobrima. Povijesni izvori jasno svjedoče o važnosti soli kroz pretjerane navode da su Tračani prodavali vlastitu djecu u zamjenu za sol (Polibije VII, 4). Osim neposredne uloge robe kojom se trguje, sol je imala ulogu u trgovini i kao sirovina za pripremu usoljene ribe i mesa kojima se zatim trgovalo kao finalnim proizvodom . 9 2 | KNEŽEVI ŽELJEZNOGA DOBA

Uza sve to, trebamo biti svjesni promjene u pristupu razmjeni dobara koja se javlja krajem starijeg željeznog doba. Razmjena prestižnih dobara nije motivirana zaradom, nego prestižem. Pojava profitnog sustava razmje­ ne, koji kontroliraju poduzetnici i trgovci, izravno je ugrožavala ekskluzivnu kontrolu plemenskih poglavara nad distribucijom uvoznih prestižnih dobara i razdiobom lokalnih proizvoda i resursa. Na taj su način bili uzdrmani teme­ lji sustava razmjene na kojima je počivala golema moć plemenske aristokra­ cije, a koji su se zasnivali na vezama između pojedinih elita, utemeljenim i održavanim sustavom razmjene darova koji je uključivao i političke brakove. Otvorenje put potpuno novom sustavu trgovine i razmjene, a time i društve­ nim i privrednim procesima koji će iz temelja izmijeniti lice Europe u sljede­ ćim razdobljima.

KNEŽEVI ŽELJEZNOGA DOBA | 93

•“

> fc , ^ -* ' #

; ■-:. % < C . - -

-•;,.■ Mr. At

-‘

.-

ako je uvriježeno mišljenje bilo da je tijekom kasnoga brončanog doba društveno ustrojstvo bilo relativno egalitarno, to nije isključivalo aspekt ratovanja, što se odražavalo u proizvodnji i distribuciji ratničke opreme. Čini se da je upravo koncept ratnika bio jedan od ključnih čimbenika u tvorbi identiteta brončanodobnih elita. Brojni arheološki nalazi s područja Sredozemlja, ali i iz Skandinavije svjedoče o klasi ratnika koji stječu i zadrža­ vaju visok status i m oć kroz nabavu, odnosno posjedovanje i uporabu oružja, već u kasnom brončanom dobu. Međutim, na prostoru kulture polja za ža­ rama izrazito ratnički grobovi su relativno rijetki, a većina nalaza vezana uz ratnike dolazi iz konteksta ostava. Za razliku od kasnoga brončanog doba, u društvenoj strukturi željeznodobnih zajednica oružje postaje standardni, pa i kanonski dio grobnih inven­ tara. I u ostavama i u grobovima oružje je sredstvo komunikacije s onostranim, ali u slučaju grobova taj je konceptualni paket jasno vezan uz arheološki vidljivu osobu. Prijelaz iz kasnoga brončanog u starije željezno doba na pro­ storu kojim se ova knjiga bavi obilježava uglavnom transformacija kulture polja sa žarama u halštatski kulturni kompleks. Iako svaka zajednica kroz taj proces prolazi svojom dinamikom, krajnji produkt, a to je identitet hal-

_-

štatskog ratnika, relativno je uniforman na prostoru cijeloga halštatskog kul­ turnog kompleksa. Samo na temelju materijalne kulture m ogli bism o reći da tu tranziciju obilježava nastanak i uspon ratnika kao zasebne klase, ali čini se da je više riječ o promjeni u iskazivanju njihove pojavnosti. Na određeni način koncept ratnika s razine mitološke kategorije dolazi na razinu društve­ ne kategorije, što ne mora biti nužno povezano s promjenama na djelatnoj razini, odnosno u samom ratovanju. Klasa ratnika koja je bila izuzetno važna i u brončano dobnim zajednicama sada postaje aktivni društveni čimbenik i temeljna odrednica identiteta elite, odnosno njihove vizualne pojavnosti. Po­ jednostavljeno, to bi značilo da pripadnici halštatske elite ne samo da moraju biti ratnici, nego moraju i izgledati kao ratnici. Iako nam grobni nalazi - kao što ćemo vidjeti na odabranim primjerima - sugeriraju kako je ovaj univerzal­ ni princip primjenjiv na svim zajednicama halštatskoga kulturnog komplek­ sa, ima indicija da je barem u nekim slučajevima ustrojstvo elite pojedinih zajednica bilo znatno složenije. O naoružanju ratnika halštatskoga kulturnog kompleksa m nogo je vrsnih autora napisalo cijeli niz tipološko-kronoloških studija (primjerice, Hencken 1971.; Stary 1981.; Gerdsen 1986.; Frey 1991.) i u okvirima ove knjige nema smisla ponavljati detaljnu kronološku ili prostornu raščlambu pojedinih ti­ pova. Umjesto toga, analiza na nešto široj razini m ože nam otkriti uzorke i kategorije materijalne kulture koje se vežu uz društvenu kategoriju ratničke elite i koji se u svojevrsnoj form i konceptualnih paketa nalaze u grobovima te društvene klase. U jednom od najpopularnijih radova na tu temu P. Treherne identificirao je četiri kategorije koje uključuju ratovanje (oružje), konzuma­ ciju alkohola (pribor za piće), predmete vezane uz jahanje i vožnju (konjska oprema i dijelovi kola) i predmete vezane uz ukrašavanje tijela (pincete, bri­ tve, ogledala, nakit...) (Treherne 1995., 108). U vrijeme prijelaza iz kasnoga brončanog u starije željezno doba na ma­ terijalnoj razini veliku važnost ima pojedinačna borba, što se na društvenoj razini odražava u usponu društvene vrijednosti časti i slave koja se stječe u

9 6 | KNEŽEVI ŽELJEZNOGA DOBA

Oružje i oprema halštatskog ratnika Dolenjske sastojala se od ofenzivnog naoružanja, odnosno bojnih sjekira i kopalja, konjske opreme i u najboljem slučaju kompleta defenzivnog naoružanja koji je mogao uključivati kacigu, oklop i štit (si. 44]

bitkama, dok se u grobnom ritualu manifestira u ratničkim ukopim a koji na materijalnoj, a vjerojatno i izvedbenoj, odn osn o obrednoj razini pokazuju ži­ votnu filozofiju i etiku ratničke elite. Upravo hom erski epovi izvrsno odraža­ vaju ove koncepte. U tom razdoblju, kada se stvara novi identitet ratnika, čini se da je uz materijalnu kulturu taj identitet povezan i s novom definicijom muškosti u rodnom (ne nužno i spolnom ) smislu. O redefiniciji rodnih uloga u željeznodobnom društvu i njihovu odnosu prema biološkom spolu i mate­ rijalnoj kulturi puno je pisala B. Arnold, kao i niz drugih autora, pa se ovdje nećemo time detaljno baviti (Arnold 1995.). Međutim, postavlja se pitanje je li naša percepcija željeznodobnog ratni­ ka zapravo kontaminirana tim donekle romantičarskim viđenjem ratovanja kao najvažnijeg sredstva stjecanja slave i m oći, odnosno svakako prenaglaše­ nim aspektom “ratničke ljepote”. Neke odgovore m ožem o naći detaljnijom analizom već spomenutih ka­ tegorija vezanih uz koncept ratnika. S obzirom na to da je golema količina literature napisana o tipologiji i kronologiji konjske opreme i dijelova kola u halštatskom kulturnom kompleksu pa bi čak i jednostavan pregled te teme uzeo previše prostora na ovom mjestu, dok će o priboru za ispijanje pića biti nešto više riječi u sljedećem poglavlju, ovaj će se prikaz na razini materijalne kulture uglavnom zasnivati na oružju (si. 44). Temeljna odrednica ratnika u smislu materijalne kulture svakako je nje­ gova ratnička oprema koju možem o podijeliti u tri osnovne komponente: ofenzivno naoružanje, defenzivno naoružanje i konjska oprema. Koplje je standardni dio ofenzivnog naoružanja tijekom kasnoga brončanog i cijeloga željeznog doba i u tom smislu temeljna ratnička oprema. Sa­ svim je sigurno da postoji nekoliko različitih funkcionalnih kategorija unutar te vrste oružja, čiji se tipološki razvoj može pratiti u kronološkom slijedu. 0 tomu nam svjedoči činjenica da u bogatijim grobnim cjelinama, za koje pret­ postavljamo da su sadržavale puni komplet ratničke opreme, nalazimo više kopalja koja pripadaju jednom ratniku. Luk i strijela se nalaze m nogo rjeđe. Dok je na Istoku to često temeljno ofenzivno oružje, na području središnje Europe pojava luka i strijele u ratni­ čkim grobovima predstavlja više izuzetak nego pravilo. M oglo bi se pretpo­ staviti da zbog velikog udjela organske tvari jednostavno nismo u mogućno­ sti zapaziti skromnije varijante tog naoružanja, ali vrhovi strelica bi morali ostati sačuvani jer su u najvećem dijelu kultura širom svijeta napravljeni od tvari koje ne propadaju, poput kosti, kamena ili metala. S druge strane, po­ stoje i rijetki nalazi “strijelaca” s više strijela i ostacima tobolaca, a nisu tako rijetki ni nalazi samo jedne ili nekoliko strijela uz koje vjerojatno možemo pretpostaviti i postojanje luka od organske tvari. Dok pojava skupina trobridnih strijela u grobovima kasnije faze starijeg željeznog doba vjerojatno upućuje na uporabnu vrijednost luka i strijele kao oružja, o čemu svjedoče i neki antropološki nalazi poput ozljeda nanesenih upravo tim oružjem, u slu­ čajevima gdje nalazimo klasične strelice, a pogotovo tamo gdje ih ima malo, ne smijemo isključiti niti mogućnost da je riječ o lovnom oruđu. Naime, takvi nalazi nisu česti i uglavnom se pojavljuju u grobovima u kojima ostali nala­ zi ukazuju na viši status pokojnika - nema ratnika koji su “samo strijelci,

98

KNEŽEVI ŽELJEZNOGA DOBA

RATNICI - EUTE HAJ

f' v

odnosno imaju uz strijele skromniju ratničku opre­ mu. Malo je vjerojatno da bi upravo taj tip oružja određivao najvišu razinu ekskluziviteta u tadašnjem ratničkom svijetu, a na situlskoj um jetnosti u širem smislu nalazimo česte prikaze lova lukom i strijelom. Riječ je vjerojatno o aktivnostima karakterističnima za elite željeznodobnih zajednica. Sudjelovanje u ta­ kvim aktivnostima imalo je za pripadnike tih elita gotovo protokolarno značenje (poput gozbi) jer su na taj način utvrđivali svoj status unutar zajednice i društvene skupine kojoj su pripadali. G otovo kanon­ ski oblik tih prikaza ne isključuje ni određene ritu­ alne ili cerem onijalne konotacije tih aktivnosti. Sto­ ga m ožem o zaključiti da luk i strijela, bez obzira na njihovu funkcionalnu vrijednost, svakako pripadaju m eđu materijalna dobra koja markiraju pripadnike ratničke elite halštatskoga kulturnog kompleksa. Sastav d efenzivnog naoružanja odražava još jednu fundam entalnu prom jenu koja se događa na kraju brončanog doba, a to je nestanak mačeva kao tem eljnog navalnog oružja. Raznolikost tipova, konteksti nalaza i figuralni prikazi mačeva iz tog razdoblja ukazuju na to da je mač svakako bio fun­ dam entalni sim bol ratnika kasnoga brončanog doba i na neki način odrednica tih zajednica u smislu ma­ terijalne kulture. I najraniju fazu formiranja halštatske kulture određuje pojava dva nova tipa mača na prostoru zapadnoga halštatskog kruga: Gundlingen i M indelheim (karta 2). Prvi se pojavljuju mačevi tipa Gundlingen čije područje rasprostiranja zahva­ ća cijelu zapadnu Europu i dio Skandinavije, i to u on om razdoblju koje je u ranijoj kronološkoj term i­ nologiji bilo označavano kao Ha B3, a Pare ga kasnije definira kao Ha C la (si. 45). Taj tip mača napravljen je gotov o uvijek od bronce i u većini slučajeva p o ­ javljuje se u kontekstim a u kojim a ga prate predme­ ti usko vezani uz m aterijalnu kulturu ili tradiciju kulture polja sa žarama. O sim toga, pojavljuje se i u dosta grobnih inventara u kojim a nema željeznih predmeta, p op u t p ozn a tog ukopa s kolima iz Wehringena (H ennig 2001. 2 59 -2 6 8, T. 113, 24). T ipo­ loški, taj mač je ukorijenjen u mačevima s jezičcem kulture polja sa žarama, ali unatoč činjenici d a je nji­ hova najveća koncentracija upravo na prostoru za­ padnoga halštatskog kruga, novije studije o britan­ skim m ačevim a kasnoga b ron čan og doba upućuju na atlantsko ili čak britansko porijeklo tog tipa. To pokazuje da inovacije u ratničkoj oprem i ne polaze

KNEŽEVI ŽELJEZNOGA DOBA | 99

\

uvijek iz prostora najveće “konzum acije” takvih dobara, nego svoje izvorište m ogu imati i na, uvjetno rečeno, perifernim prostorim a distribucije samih tipova kao što je već spom enuto u prvom poglavlju. Već je C. Pare zapazio da se u ovom horizontu uz spom enuti tip mačeva pojavljuju prestižna dobra zapadnoeuropske, pa i nordijske provenijencije koja u sljedećem horizontu, za koji su karakteristični mačevi tipa M indelheim , gotovo p otp u n o nedosta­ ju i bivaju zamijenjena uvozom s istoka (Pare 1991., 19). Čini se d a je opisa­ nu kronološko-tipološku tranziciju izazvao upravo kolaps “zapadne” mreže kontakata i na neki način okretanje prema Istoku. Za razliku o d mačeva tipa Gundlingen, mačevi tipa M indelheim m ogu biti i duži od metra, a pojavljuju se u dvije inačice: brončani, lijevani, i željezni, kovani. I njih ima po cijeloj zapadnoj i sjevernoj Europi, ali najrasprostranjeniji su u središtu zapadnoga halštatskog kruga. I jedne i druge mačeve prate korice s karakterističnim završnim okovima koji imaju vlastiti tipološki razvoj i nisu u korelaciji s p o­ jedinim tipovima mačeva, bez obzira na to što u najvećoj mjeri dijele isti prostor distribucije. I ti mačevi nestaju krajem Ha C, ustupajući mjesto b o­ dežima na prostoru zapadnoga halštatskog kruga (Gerdsen 1986., 69). H.

Gerdsen je na području središnje i zapadne Europe kartirao 567 gro­

bova s mačevima, od kojih se najveći dio nalazi na području zapadnoga hal­ štatskog kruga (najviše u Bavarskoj, preko 80), a u sam om Hallstattu ih je utvrdio 23 (Gerdsen 1986., 45, 168-171, Karte 11). Na području istočnoga halštatskog kruga situacija je bitno drukčija. Tu već na početku na mjesto mača kao dom inantnog ofenzivnog naoružanja u materijalnom, a vjerojatno i u simboličnom smislu stupaju sjekire. Međutim, u pojedinim cjelinama još ■ Brončani mač tipa Kostel s koricama iz kneževskog tum ula G na nekropoli Kaptol-Gradci najsjeverniji je primjerak tog tipa koji se distribucijom obično veže uz zapadni Balkan i Dalmatinsku zagoru. lako se obično datira na kraj kasnoga brončanog doba, odnosno 10. i 9. st. pr. Kr., ovdje je pronađen u halštatskom kneževskom grobu koji se vjerojatno može datirati gotovo 2 0 0 godina kasnije (si. 4 6 ]

uvijek nalazimo mačeve, i to uglavnom tipove koji pokazuju jaku povezanost s kulturom polja sa žarama. U Donjoj Austriji otkriven je željezni mač među nalazima iz nekropole kod Maiericha (Gerdsen 1986., 171) i u kneževskom ukopu pod tumulom I u Gemeinlabarnu (Kromer 1958., A l i ) . I u austrij­ skom dijelu Štajerske ima takvih nalaza. Iako u literaturi postoje različiti p o­ daci, čini se da su u Kleinkleinu mačevi pronađeni u pet grobova: u tumulu Forstvvald 17 ulomak brončanog mača s jezičcem, u tumulu Tschoneggerkogel, odnosno Forstwald 59 brončani mač tipa Tachlovice, u Hartnermichelkogelu 1 antenski mač, u Pommerkogelu ulomci željeznog mača i u Krollkoge­ lu ulomci mača tipa Gundlingen (Dobiat 1985., 46-48, Abb 6; Egg8tKramer 2005., 13-15). Nadalje, ulomak željeznog mača dolazi iz tumula Gollikogel kod Leibnitza (Gerdsen 1986., 171), ulomak brončanog mača pronađen je pod tumulom 10 u Bad Fischau, dok je u Villachu pronađen brončani mač

100 | KNEŽEVI ŽELJEZNOGA DOBA

RATNICI - ELITE HALŠTATSKOG SVIJETA

s punokovinskim drškom (Dobiat 1985., 46-48, Abb 6). U nedavnim istra­ živanjima koja je G. Tiefengraber proveo na poznatom nalazištu Strettweg u tumulu 2 otkriven je mač tipa Tachlovice sličan onome iz Gornje Radgone. Na prostoru Mađarske su pronađeni već spomenuti mač iz tumula I u Somlovasarhelyju (Horvath 1969., 1.09 i d.) i mač iz tumula I na nalazištu Doba (Gallus&Horvath 1939., 47). Na području Slovenije treba spomenuti poznati mač iz Gornje Radgone koji se pripisuje tipu Tachlovice, mač iz groba s oklopom u Stični koji je očito kasniji hibrid nastao prepravkom, odnosno zamjenom oštrice mača tipa Tachlovice (Teržan 2010., 284-285) te mač iz tumula u Pivoli pod Poštelom (Strmčnik Gulič 8c Teržan 2004., 228-230, SI. 10/1, 11/1). Iz halštatskoga razdoblja na prostoru sjeverne Hrvatske zasad

B Željezni mač s koricama i mehanizmom za vješanje o pojas iz kneževskog tumula 6 na nekropoli Kaptol-Gradci veoma je zanimljiv jer zasad nema poznatih paralela, lako će pojedinosti oblika i detalji izrade biti jasni tek nakon završetka cjelokupnog postupka konzervacije i restauracije, već je jasno da bi to mogao biti najstariji željezni mač u Hrvatskoj (si. 4?)

su poznati samo mač tipa Morigen iz Draganiča (Vinski-Gasparini 1973., 157-158) i bimetalni mač (brončana punokovinska drška i željezna oštrica) iz Batine (Harding 1995., 84-85, T. 35, 262-263). Oba spomenuta nalaza dati­ raju se u 9. st. pr. Kr. Međutim, nalazi iz tumula 6 na nekropoli Kaptol-Gradci donose nam još dva mača - jedan brončani mač s jezičcem (tipa Kostel) (si. 46) i jedan željezni zasad nepoznatog tipa (si. 47). Promatrajući te nalaze s prostora istočnoga halštatskog kruga, može se donijeti nekoliko općih zaklju­ čaka. Tijekom ranije faze halštatskog razdoblja zajedno se pojavljuju mačevi s punokovinskom drškom i mačevi s jezičcem. Iako svi konteksti nisu dovoljno poznati, čini se da željezni mačevi čak imaju određeni kronološki prioritet u smislu kronoloških cjelina u kojima se nalaze. Međutim, s tipološke strane to je iskrivljena slika jer skupina brončanih mačeva koji su ovdje nabrojeni u najvećoj mjeri predstavlja očigledni anakronizam. Kako bismo to objasnili, moramo se okrenuti fenomenu “tradicijskih” mačeva o kojima je posljednjih dvadesetak godina pisalo mnogo autora (Tomedi 1996.; Trachsel 2005.; Clausing 1999.). Spomenuti model objašnjava te mačeve kao statusne simbole u grobnim cjelinama koji takvima postaju upravo zbog svoje kronološke uda­ ljenosti, pa stoga i rijetkosti. Bez obzira na to je li riječ o lokalnom proizvodu ili uvezenom prestižnom dobru, takve pojave otvaraju i mogućnost konti­ nuiranog prijenosa ovih mačeva kao insignija vlasti kroz nekoliko generacija iste zajednice, što na spekulativnoj razini otvara mogućnost razmatranja i linearnog prijenosa vlasti. Potporu ovom modelu jasno pruža činjenica da ve­ ćina spomenutih mačeva iz istočnohalštatskih grobnih cjelina dolazi iz kneževskih ukopa ili grobova veoma visokog statusa. Osim toga, riječ je uglav­ nom o brončanim mačevima koji se javljaju u cjelinama kojima već dominira KNEŽEVI ŽELJEZNOGA DOBA | 101

funkcionalno željezno naoružanje, i to uglavnom koplja i bojne sjekire. Takav je slučaj s mačevima tipa Tachlovice u cjelinama poput Stične, Gornje Radgone, Tumula 2 u Strettwegu ili Tschoneggerkogela u Kleinkleinu. Možda je najbolji primjer za to Krollkogel koji se datira u 6. st. pr. Kr., a u kojem nala­ zimo 200 godina stariji mač tipa Giindlingen koji i po prostoru distribucije na tome mjestu predstavlja egzotiku. Mač iz groba u Stični je znatno kraći od tipa kojemu bi trebao pripadati po izgledu drške pa se čini da je sječivo u jednom trenutku bilo zamijenjeno, ali mač je zadržan kao insignija moći. S obzirom na to da je željezni mač iz tumula 6 na nekropoli Gradci još u postup­ ku konzervacije, o njemu ne možemo reći ništa detaljnije, ali za brončani mač s jezičcem možemo sa sigurnošću reći da pripada tipu Kostel. Prvi argument daje riječ o nalazu koji pripada u kategoriju “tradicijskih” mačeva jest gotovo isključivo zapadnobalkanska distribucija tog tipa, uz izuzetak primjerka iz Kaptola. Drugi argument je datacija tog tipa na prijelaz iz kasnoga brončanog u starije željezno doba. Tako široka datacija posljedica je činjenice da jedino nalaz iz Kaptola dolazi iz sigurne grobne cjeline dok je u ostalim slučajevima riječ o slučajnim nalazima, pojedinačnim nalazima u vodenim kontekstima ili o uvjetno nazvanoj ostavi Grepci (Marijan 1995.). Svi predmeti iz te ostave su izrazito ratničkog karaktera, poput mača, koplja s brončanom petom, ali i brusa s ukrašenom brončanom drškom i brončanog trna kacige koji su sigur­ no stranog porijekla i svakako predstavljaju statusne simbole u kulturama iz kojih potječu, o čemu je već bilo govora u prethodnom poglavlju o trgovini i komunikacijama. Činjenica da takav statusni simbol dolazi i s područja koje je za Kaptol bilo značajno u smislu regionalne mreže kontakata govori nam da je i koncept ratnika bio jedna od poveznica među elitama koje su tu mrežu održavale. Općenito mačevi zapadnobalkanskog porijekla koji pripadaju raz­ doblju Ha B, poput srodnih tipova Kostel, Tešanj i Veliki Mošunj, imaju, čini se, ulogu insignija ratničke moći, što se odražava u činjenici da se uglavnom pojavljuju u specifičnim kontekstima, ali često su i svojevrsni relikti, znatno stariji od većine inventara.

■ Željezna sjekira s ručicama iz tumula 1 na nalazištu KaptolGradci pripada uobičajenom tipu sjekira za istočni halštatski krug. Međutim, neobično je to stoje pronađena u tumulu 1 koji po svim drugim nalazima možemo pripisati ženi iz prve polovice ?. st. pr. Kr. (si. 4 8]

Dominantno ofenzivno oružje istočnoga halštatskog kruga bila je bojna sjekira koju nalazimo u tri osnovna oblika: sjekira s ručicama, sjekira sa zaliscima i sjekira s tuljcem za nasad. Sjekire s ručicama pojavljuju se u bronča­ noj varijanti i prije 2000. pr. Kr. u zoni oko Kaspijskog jezera, a u razdoblju od 13. do 10. st. pr. Kr. nalazimo ih i u Europi. Dok brončana varijanta ima mnogo širu distribuciju i vezana je za atlantska i mediteranska područja Eu­ rope, distribucija željeznih sjekira ovog oblika, koje se javljaju oko 10. st. pr. Kr., pokazuje najveću koncentraciju u središnjoj Europi, sa središtem upravo na području i u vrijeme istočnoga halštatskog kruga (Wesse 1990. - karte 18-20). Determinacija funkcije ovog oblika sjekira vrlo je složena (si. 48). U nekim slučajevima postoje jasni argumenti da su korištene kao oruđe, ali na raznim prikazima iz razdoblja starijeg željeznog doba vidimo te sjekire u ja­ snim borbenim kontekstima. Smatram da su sjekire svakako imale dvojaku namjenu, i kao oružje i kao oruđe, ali raščlambu na funkcionalnoj razini mo­ žemo tražiti tek za pojedine tipove (ako je uopće moguća), a ne oblike. Puno je važnije pitanje konteksta u kojem su pronađene, kako kulturološkog tako i konkretnog grobnog ili nekog drugog. U nekim su zajednicama vjerojatno služile kao oruđe, dok su u drugima (posebno na Balkanu) mogle biti sma-

102 | KNEŽEVI ŽELJEZNOGA DOBA

R A T N IC I- ELITF HALŠTATSKOG SVIJETA

trane izrazito ratničkim atributom , pa i statusnim simbolom. Za područje istočnoga halštatskog kruga skloniji sam taj tip sjekira smatrati oružjem jer se gotovo nikada ne pojavljuje izvan izrazito ratničkog konteksta. Ovakvu interpretaciju dovodi u pitanje relativno česta pojava tih sjekira u paru s dru­ gim oblicima, što bi m oglo značiti da u tim slučajevima preuzima ulogu oruđa dok je druga sjekira funkcionalno oružje. Sjekira sa zaliscima također se po­ javljuje u brončanoj i željeznoj varijanti (si. 49). Brončana varijanta se javlja na prijelazu iz bron čan og u željezno doba kada biva zamijenjena željeznom varijantom koja se nastavlja razvijati. Najkasnija varijanta halštatskih sje­ kira su željezne sjekire s tuljcem za nasad, koje su prostorno koncentrirane izrazito na prostoru dolenjske grupe, uz pojedine nalaze i izvan tog prostora, posebno u sam om Hallstattu (Stary 1982., 86-39, 76-88). Dominantan tip naoružanja popu t sjekire ima i golem u simboličnu važnost u percepciji rat­ nika, ali u arheološkom kontekstu teško ju je identificirati jer je zasjenjena izrazitom funkcionalnom kom ponentnom . S druge strane, defenzivno oružje pokazuje bitno drukčiju sliku. U tu kategoriju ulaze kacige, oklopi, štitovi i knemide. Iako su knemide tijekom kasnoga brončanog doba bile relativno rasprostranjene na području kulture polja za žarama, u starijem željeznom dobu na prostoru halštatskoga kul­ turnog kom pleksa gotovo potpuno nedostaju, uz izuzetak kaptolskog para koji je sigurno uvezen, i to vjerojatno preko Balkana s prostora Grčke. Među­ tim, treba spom enuti da je sličan primjerak pronađen u špilji u Plerimondu u Provansi uz par knemida ukrašenih iskucavanjem za koji se pretpostavlja balkansko porijeklo (Boyer 2000., 256, si. 4). Knemide ne nalazimo ni na pri­ kazima halštatskih ratnika u situlskoj umjetnosti, ali zato nalazimo mnogo prikaza štitova koje također rijetko nalazimo u arheološkim kontekstima. Vjerojatno je riječ o štitovima od organskog materijala, a metalni umbo, koji vidim o na prikazima, izuzetno je rijedak. Jedini autohtoni tip je pravokutni željezni um bo zastupljen s dva primjerka iz Novog Mesta, a temeljem toga nudi se i alternativna interpretacija za brončanu ploču iz kneževskog groba IV na nekropoli Kaptol-Čemernica, koja se obično smatrala prsnom pločom (Egg 8t Križ 1997.). Kao znakovitu iznimku treba još spomenuti i brončani umbo iz tumula I u Somlovasarhelyju (Horvath 1969., 109-121, si. 5) koji je, vjerojatno poput kaptolskih knemida, preko Balkana stigao s egejskog prostora. Kao i štitovi, i druga zaštita za tijelo je vjerojatno bila uglavnom od organskih materijala, uz pojedine izuzetke u koje možda možemo ubro­ jiti kaptolsku prsnu ploču. Poseban slučaj je skupina brončanih oklopa koje nalazimo na prostoru jugoistočnoalpskog halštatskog kruga, odnosno na tri nalazišta: Kleinklein, Stična i N ovo M esto (si. 50). Riječ je o oklopima koji su vjerojatno rađeni prema grčkim uzorima, ali su svakako domaće izrade, stoga otvoreno ostaje pitanje jesu li m odeli za izradu tih oklopa stigli putem Balkana ili Italije. S obzirom na to da nema niti jednog nala2a između grčkih (i nešto kasnije tračkih) primjeraka i ove jugoistočnoalpske skupine, prikazi takvih oklopa, koje nalazimo u Etruriji i sjevernoj Italiji, ipak daju prednost

D Željezna sjekira sa zaliscima iz tumula 2 s nekropole KaptolGradci izuzetan je nalaz koji predstavlja krajnju istočnu točku rasprostiranja tog tipa, a ukrašena je simbolom koji podsjeća na rimski broj XIII. Slični simboli povremeno se pronalaze na sjekirama, ali i drugim predmetima na prostoru halštatskoga kulturnog kompleksa, lako postoji više hipoteza, još nam nije poznato njihovo značenje, ali kaptolski simbol također predstavlja krajnji istočni rub rasprostiranja ovog fenomena. Tumul 2 okvirno se datira u polovicu ?. st. pr. Kr. (si. 49)

italskom putu. Važno je napom enuti i da se proizvodnja tih oklopa datira u 8. st. pr. Kr., a pronalazimo ih isključivo u kneževskim grobovima, i to iz 7. i 6. st. pr. Kr. Zbog toga svakako ulaze u kategoriju “tradicijskog" naoruža­ nja, poput mačeva, i zasigurno predstavljaju statusni simbol najvišeg ranga.

KNEŽEVI ŽELJEZNOGA DOBA | 103

Pojava pet takvih oklopa (Egg 2004., 105) u kneževskim i drugim bogatim grobovima u Kleinkleinu čak je potaknula neke autore da tamošnju skupinu kneževskih grobova nazovu “dinastijom oklopa”. Kacige predstavljaju posebnu kategoriju. Najstarija halštatska kaciga je zdjelasta kaciga koja se javlja na prijelazu iz Ha B u Ha C, a najviše ih se može datirati u Ha C l. Najveća je koncentracija tih kaciga na području Dolenjske, sa značajnom skupinom od dvadesetak komada u samom Hallstattu i sporadičnim nalazima na rubu istočnoga halštatskog kruga, o čemu svjedoči i nedavni nalaz iz kneževskog groba 6 na nekropoli KaptolGradci. U sljedećim razdobljima na prostoru halštatskoga kulturnog kompleksa nalazimo cijeli niz različitih tipova kaciga koje su vjerojatno lokalni proizvod nastao pod utjecajem italskih prototipova, poput dvogrebenastih i kasnije negovskih. S druge strane, tu su i tipovi poput grčko-ilirskih i korintskih kaciga čija su središta proizvodnje sasvim sigur­ no izvan halštatskoga kulturnog kompleksa, kao i varijante poznatih tipova, ali uvezene uglavnom s područja Italije. Prema već spomenutoj tezi da kompleti obram benog oružja i nji­ hova distribucija odražavaju granice sfera utjecaja kojima su izložene pojedine kulture, klasični oblik grčko-ilirske i korintske kacige označa­ vao bi zonu grčkog utjecaja u 7. st. pr. Kr., dok bi italsku zonu označavale kacige sastavljenog tipa. Slična je situacija prisutna i u 5. st. pr. Kr. kad grčko-ilirske kacige mlađeg tipa označavaju jednu, a negovske kacige drugu zonu utjecaja (Gabrovec & Čović 1987., 927; Potrebica 1998., □ Kaciga i oklop iz tumula Krollkogel na nalazištu Kleinklein iz prve polovice 6. st. pr. Kr. predstavljaju vrhunski komplet defenzivnog naoružanja kakav nalazimo samo u grobovima najvećih velikodostojnika istočnoga halštatskog kruga (si. 50)

241). Očito je da u ranijoj fazi, odnosno u vrijeme zdjelastih kaciga taj model nije funkcionalan pa je i u vrijeme razvijenog halštata situacija znatno slože­ nija od jednostavne podjele na dva kulturna dominija. Pitanje je, međutim, kakve to implikacije ima na identitet ratnika koji su pokopani s tim kacigama. Jesu li kacige samo predm et, dio ratničke opreme ili su dio cijelog koncepcijskog paketa ratnika koji bi onda bio povezan ili pod utjecajem prostora odakle takvi predm eti dolaze? Jesu li te kacige uopće dio funkcionalnog naoružanja ili su zapravo statusni simboli koji odražavaju unutarnju hijerarhiju pripadnika ratničke elite? Pregled ofenzivnog i defenzivnog oružja zapravo daje dvojaku sliku hal­ štatskog ratnika. Jedna je ona funkcionalna razina, a druga je razina pojav­ nosti, odnosno vizualnog identiteta koji je usko povezan s konceptom ratni­ ka u određenoj zajednici ili kulturi. Međuodnos tih dviju razina m ožem o najbolje vidjeti na realnom primje­ ru nekropola oko Kaptola. Na svakoj nekropoli je istraženo po 14 tumula, a u tablici 1 su istaknute one cjeline koje sadrže oružje i koje prema tome m ožem o tretirati kao ratničke ukope. Na nekropoli Čemernica takvih je šest, a na nekropoli Gradci pet. Ako pogledamo razdiobu ofenzivnog naoružanja, iz tablice je vidljivo da u devet takvih cjelina nalazimo koplja, u šest bojne sjekire, u dvije po dvije željezne strelice, a samo u jednom slučaju prisutni su mačevi. Ako pogledamo defenzivno oružje u cjelini, vidimo da se takvi nalazi pojavljuju samo u tri groba. Konjsku opremu nalazimo u šest grobova, a dijelove kola samo u jednom ratničkom grobu, i to u istom tumulu gdje je očito da postoji oprema za više konja. Analiza ovih podataka daje nam sliku

1 0 4 | KNEŽEVI ŽELJEZNOGA DOBA

RATNICI - ELITE HALŠTATSKOG SVIJETA

kaptolskog ratnika (si. 51). Temeljno ofenzivno naoružanje sastojalo se od dva-tri koplja i bojne sjekire koja se u čak četiri od šest grobova javlja u paru. Jedinstveni nalaz mačeva u izuzetnom kontekstu kneževskoga groba samo potvrđuje njihov karakter “tradi­ cijskog” oružja, odnosno statusnog sim bo­ la. Po dvije strelice koje nalazimo u dva gro­ ba također podupiru interpretaciju da nije riječ o funkcionalnom oružju, nego možda o oruđu za lov, odnosno vjerojatno predmetu koji simbolizira životni stil elite, status m oć­ nog ratnika. Bez sumnje su aktivni ratnici nosili štitove i nekakvu zaštitnu opremu za tijelo i glavu, ali ta se oprema očito uglav­ nom izrađivala od organskih materijala (drva i kože) pa nam nije ostala sačuvana, osim u tri slučaja kada je riječ o vrijednim kompletima uvezenog obram benog naoružanja. Zanimljivo je da su nalazi konj­ ske opreme relativno česti i da ih nalazimo i u ratničkim grobovima koji sadrže samo koplja i u kneževskim grobovi­ ma, što nam daje za pravo da pretpostavimo da su konjanici bili standardni dio operativnih ratnika kaptolske zajednice. S druge strane, kola nalazimo samo u kneževskom tumulu 6 na nekropoli Gradci, i to s višestrukim nalazima konjske opreme, što ih uvrštava u kategoriju statusnog simbola, i to ne nužno po­ vezanog s konceptom ratnika jer isti tip okova osovine nalazimo na nekropoli Cemernica u tumulu II koji prema svemu ostalome ima odlike ženskog ukopa. ■ Skica ratnika iz kneževskog tumula G na nekropoli KaptolGradci ilustrira kako je mogao izgledati jedan od najvjerojatnije dva ratnika koji su pokopani u toj izuzetnoj grobnoj cjelini (si. 51)

Sve nam to govori da se standardni komplet oružja u Kap­ tolu (koplja, sjekire i katkad konj) upotrebljavao za individual­ nu borbu, a ne za borbu u organiziranim postrojbama. Čini se da je riječ o načinu ratovanja koji u potpunosti odgovara onome koji je opisala K. Vinski-Gasparini, a koji uključuje koplja za borbu na distanci (vjerojat-

KAPTOL-CEMERNICA OFENZIVNO ORUŽJE (Fe)

DEFENZIVNO ORUŽJE [Br]

GROBOVI SJEKIRA KOPLJE NOŽ MAČ KACIGA KNEMIDE OKLOP Tll/G 1 (fem.) Tili TV(fem.) 2 TVI TVII/G2 [fem.l 1 T XI 1+ 2 TIV/G1 1 1 lfFe/Br) 3 TVII/G1 3+ 2+1 t v iii / g i 2 3 TIX/G 1+2+4 TX T XII

2+ 2 2+ 1 1 4

( k a m . ) __________KONJSKA OPREMA (Br & Fe) BRUS

ŽVALE

RAZVODNIEI

PRSTENOvi

(Br) PRIVJESCI

KOLA 2

10+ 1

1 (Fe)

3[Fe] 2 (Fe/Br)

4 [Fe] 1 [Fe]

3 (Br) + 2 (Br]

3 (Br) +10 (Fe)

2 strel.

1 1 1

5 raž. llBrl

421+12)

l(Fe)

l[B r) l(kam/Br] l(Fe) 2 (Br) + 2 [Br] + 6 (Br)+ 1 (Br) lfkam/Brl 5 (Br) lfFel

A [Br]

1 [Fe] l(Fe]

KNEŽEVI ŽELJEZNOGA DOBA | 105

KAPTOL-GRADCI OFENZIVNO M U ijE lF e ) DEFENZIVNO ORUŽJE |Br] SJEKIRA KOPLJE NOŽ MAČ KACIGA KNEMIDE OKLOP T 1 (fem.?) 1 T? T 11 1 T2 1 T6 4 2 6 2 1(+1?] ? T10 2 2+ 3 T 14 2 1 GROBOVI

(kim) BRUS

KONJSKAOP8EMJ(Bi6Fe]

[Br)

ŽVALE

RAZVODNIO

PRSTENOVI

PRIVJESCI

KOLA

3+

12+ ?

10 +

30 +

2 s+rel 2

1

1-2

no bacanjem prema neprijatelju) i sjekire za borbu izbliza (Vinski-Gasparini 1987., 195), što izvrsno ilustrira poznata pojasna kopča iz Vača (Turk 2005., 62-63, fig. 92), s napomenom da su koplja isto tako mogla služiti i za blisku borbu (si. 52). To bi značilo da se, unatoč pojavi kompleta grčke defenzivne opreme (korintska kaciga, grčko-ilirska kaciga i knemide s naglašenom muskulaturom) u kneževskim grobovima ove zajednice, način ratovanja nije promijenio. Kao što je već rečeno, kulturološki kontekst se gubi s udaljenošću, pa tako i kacige dolaze bez svog originalnog konteksta, odnosno načina ratovanja iz I I Pojasna kopča iz Vača datira se na kraj S. ili u 5. st. pr. Kr. Na njoj je prikazan sukob dvojice ratnika na konjima koji jedan prema drugome bacaju koplja, a u pripremi imaju bojne sjekire za borbu izbliza. Iza svakoga od njih nalazi se po jedan ratnik opremljen štitom i kacigom. Jedan od njih drži sjekiru, a drugi koplja. Na desnom rubu kopče prikazan je leđima okrenut muškarac sa širokim šeširom i odjećom koja odgovara velikodostojnicima na situlskim prikazima gozbi [si. 52)

kojega su proistekle. Stoga bi odgovor na jedno od pitanja o kacigama mogao biti da su lokalno proizvedeni tipovi bili i m nogo više u funkciji, a uvezeni su tipovi imali mnogo naglašeniju ulogu prestižnog predmeta koji je ulazio u već formiranu nišu u pojavnosti ratnika, odnosno riječ je o vizualnom identitetu ratničke elite. Potporu toj hipotezi daju i nešto kasnije grčko-ilirske kacige iz Makedonije koje nose tragove uporabe i popravaka, a geografski i kulturo­ loški su puno bliže svom proizvodnom središtu. Za razliku od kaptolske, ti su primjerci imali m nogo naglašeniju funkcionalnu kom ponentu nego što su bili klasični prestižni predmeti. Možda su čak i kacige iz Kaptola bile upotre­ bljavane u nekim konkretnim sukobima, ali njihova primarna namjena bila je predstaviti svog vlasnika kao istaknutog pojedinca unutar društvene struk­ ture. Iako je takvo oružje dospjelo čak do Panonije bez originalnog koncepta ratovanja, čini se da su određeni dijelovi takvih kompleta bili dio općepri­ hvaćenog koncepta pojavnosti m oćnog ratnika. O tome svjedoče koncepcijski istovjetni kompleti ratničke opreme koji se sastoje od različitih tipova.

106 | KNEŽEVI ŽELJEZNOGA DOBA

RATNICI - ELI fF: HALŠTATSKGG SVI TETA

□ Središnje mjesto u izboru nalaza iz kneževskog tum ula X na nekropoli Kaptol-Čemernica zauzim a korintska kaciga s najbližom paralelom u sličnoj kacigi iz Arareve gromile na Glasincu. S tim se prostorom povezuje i kameni brus s bogato ukrašenom brončanom drškom, a ne treba zaboraviti ni brončane razvodnike konjske orme istočnih karakteristika. Grob se datira u prvu polovicu 6. st. pr. Kr. [si. 53)

Ako se vratimo tablici ratničkog materijala iz kaptolskih tumula, primi­ jetit ćem o da unutar klase ratnika m ožem o izdvojiti barem dvije statusne skupine kojima je temeljni distinktivni faktor uvozno defenzivno naoruža­ nje, ali prilikom definiranja tih skupina treba imati na umu da već ukop pod tumulom u ovoj zajednici znači pripadnost višim društvenim strukturama. Bilo kakav daljnji pokušaj definiranja neke ratničke hijerarhije, kako bi bio znanstveno relevantan, zahtijeva više cjelina i svakako se mora temeljiti na zatvorenim kronološkim fazama. U istoj tablici možemo uočiti i jednu anomaliju, a to je pojava željezne sje­ kire s ručicama pod tumulom 1 na nalazištu Kaptol-Gradci čiji inventar u svim ostalim komponentama ima karakteristike ženske cjeline. Provedena antropo­ loška analiza također upućuje na žensku osobu stariju od 30 godina.7 Zbog toga ta cjelina nije uvrštena u skupinu ratničkih grobova jer ova sjekira ne predstavlja oružje, nego statusni simbol. Na sličan način možemo tumačiti i nalaz kola u tumulu II na nalazištu Kaptol-Čemernica. Međutim, puno je teže objasniti nalaz strelica i konjske opreme iz izrazito ženskog tumula V na istoj nekropoli. Možda je riječ o dvojnom grobu, ali istraživači su već pri istraživanju zaključili da su ova i susjedna cjelina pod tumulom VI bile opljačkane, pa nam nedostaju originalni kontekst nalaza i bilo kakvi antropološki podaci. U svakom slučaju, oružje u ne­ kim grobnim cjelinama m ože imati i ulogu statusnog markera, a da pritom nije nužno riječ o ratničkom grobu. Isto tako m ožemo zapaziti i da od svih ratničkih grobova, jedino u inventa­ ru kneževskoga groba pod tumulom X na nekropoli Kaptol-Čemernica (si. 53) u potpunosti nedostaje ofenzivno naoružanje, a materijal povezan s konceptom ratnika sastoji se uglavnom od uvezenih prestižnih predmeta: korintska kaci­ ga s prostora Grčke, konjska oprema s paralelama na prostoru istočne Srbije i ? Stručni izvještaj dr. sc. Marija Šlausa [EP-164-03/09) iz Odsjeka za arheologiju Hrvatske aka­ demije znanosti i umjetnosti.

KNEŽEVI ŽELJEZNOGA DOBA | 10?

zapadne Bugarske (Zlotska pećina i Sofronijevo), brus/žezlo s ukrašenim bron­ čanim drškom koje je tipični statusni simbol glasinačkog kulturnog kompleksa u tom razdoblju i željezni ražanj s brončanim drškom s najsličnijim paralelama na prostoru Dolenjske. Ako se taj grob usporedi s drugim kneževskim grobom pod tumulom IV u kojemu je također pronađeno luksuzno uvozno defenzivno naoružanje, očita je konceptualna razlika (si. 54). Dok je kod kneza iz tumula IV koncept ratnika izražen i kroz njegov operativni status putem funkcionalnog seta ofenzivnog naoružanja, u tumuluX pripadnost ratničkoj aristokraciji počiva gotovo isključivo na vizualnom identitetu. Druga razlika između ta dva groba odražava se na kronologiji: knez iz tumula IV pripada Ha C2, odnosno drugoj polovici 7. st. pr. I
D Izborom nalaza iz kneževskogtumula IV na nalazištu Kaptol-Čemernica dominira bogati komplet defenzivnog naoružanja u koji se ubrajaju grčko-ilirska kaciga (II. faza], prsna ploča i knemide. Ovaj ratnik iz ?. st. pr. Kr. imao je i ofenzivno naoružanje koje se sastojalo od kopalja i zanimljive bimetalne bojne sjekire (si. 54] 108 | KNEŽEVI ŽELJEZNOGA DOBA

RATNICI - ELITE HALSTATSK0 6 SVIJETA

municira sa svojom onostranom kom ponentom . Primjerice, zamjena bojnih sjekira ukrašenim brusovim a u grobovim a glasinačkih kneževa u određenom razdoblju ne znači da u to vrijeme bojne sjekire nisu dio standardnog nao­ ružanja, nego samo da u prikazu koncepta ratnika u grobovima tog vremena brusovi zauzimaju sim boličnu nišu sjekira. Zanimljivo je da ni u kaptolskim grobovima u kojim a nalazimo ukrašene brusove nema bojnih sjekira. Na ža­ lost, uzorak je premalen da bism o mogli tvrditi da se uz prijenos statusne oznake, koja je u ovom slučaju i prestižni predmet, odvija i konceptualni transfer koji se odnosi na način prikazivanja ratnika u grobnom ritualu. Čini se da ovakve veze nisu bile ograničene samo na prestižne predme­ te, o čemu svjedoči dvojni grob u tumulu VII na nalazištu Kaptol-Čemernica koji sadrži jedini nalaz igala tipa Donja Dolina na ovom prostoru, a ratnička oprema, uz koplja, sadrži i dvije sjekire s tuljcem za nasad te sjekiru s ru­ čicama (Vejvoda & M irnik 1973., 595, T. 6: 1, 4, 5 i 6). Takvu kombinaciju sjekira opet nalazimo u grobu 3 u Sanskom Mostu (Čovič 1987a, 249) i, što je zanimljivo, u izuzetno bogatom središnjem grobu 22 iz tumula I u Stični (Gabrovec et al. 2006., 247-256, si. 65). Načelo prezentacije koncepta ratnika u grobnim cjelinama koja ima u pr­ vom redu simboličnu funkciju i ne mora odgovarati vizualnom identitetu tog ratnika, a još manje njegovoj uporabnoj opremi, posebno dolazi do izražaja kad je riječ o konjskoj opremi. Konjanička komponenta bila je ključni dio koncepta halštatskog ratnika, a u grobovima je prezentirana konjskom opremom i dije­ lovima kola koji u tim kontekstima, kako smo već vidjeli, nemaju samo ulogu dijela ratničke opreme, nego mogu funkcionirati i kao statusni simbol, posebno u grobovima koji nisu temeljno ratničkog karaktera. S obzirom na to da u većini grobova nije bilo vidljivih ostataka konja ili potpune konstrukcije kola, često se interpretiraju kao predmeti koji po principu pars pro toto zamjenjuju stvarne konje i kola. Osim religijskih i konceptualnih konotacija, kao razlog za to navo­ di se i m ogućnost da si zajednica jednostavno nije mogla priuštiti gubitak ta­ kvih vrijednih, ali i funkcionalnih dobara u grobnom ritualu, a to su opet mogli formalizirati kroz sustav obrednih pravila kojima bi se iz raznih razloga konji i kola isključivali iz grobnog rituala. Međutim, postoje dva osnovna prigovora toj hipotezi. Prvi je da u elitnim grobovima nalazimo predmete koji su izuzetno vrijedni, a putem grobnog rituala izlaze iz operativnog posjeda žive zajednice. Drugi se odnosi na ritual kremacije koji se obično odvija na drugom mjestu od samog mjesta pokopa. S obzirom na to da se u grobove očito nije prenosio sav materijal sa spališta, moguće je da kola i konji u tom trenutku izlaze iz vidljivih okvira grobnog rituala, odnosno iako su bili spaljeni s pokojnikom, ne završa­ vaju u grobu. Takvu predodžbu barem djelomično možemo pripisati i metodo­ logiji istraživanja koja donedavno nije dovoljno pažnje posvećivala osteološkim ostacima, posebno spaljenima i onima životinjskog podrijetla. Na to ukazuje i činjenica da u novijim sustavnim istraživanjima, pogotovo u bogatijim cjelina­ ma, često pronalazimo i tragove spaljenih konja. Treba napomenuti da koncept ratnika koji se uglavnom opisuje u literaturi i koji vidimo u ratničkim grobovima predstavlja statičnu sliku ratnika na vrhun­ cu moći. Status ratnika vjerojatno nije jednostavna kombinacija roda i starosti, odnosno nisu svi muškarci određene dobi ratnici. Previđanje te činjenice dovodi do relativno česte situacije u arheologiji starijeg željeznog doba u kojoj nam “ne-

KNEŽEVI ŽELJEZNOGA DOBA | 109

dostaju” muški grobovi jer ih jednostavno nism o u stanju prepoznati bez izrazito ratničkih komponenti. Očito nam nedostaju dva važna modela: na koji se način i u kojem kontekstu stječe status ratnika te, što je još važnije, u kojoj dobi i na koji način prestaje status ratnika i koje su društvene posljedice gubitka ili prestan­ ka toga statusa. Romantičarska slika protopovijesnih ratnika koji vječnu slavu u onostranom, a time i pravo na ratnički ukop m ogu zadobiti samo “slavnom smr­ ću”, uglavnom u borbi, u najvećoj mjeri nema uporište u arheološkom materijalu, nego je plod srednjovjekovnih koncepcija. Međutim, čak i podsvjesno preuzima­ nje takve koncepcije društvenih vrijednosti izjednačava elitne ukope muškaraca s ratničkim grobovima. Kao što smo vidjeli, postoje situacije u kojima se u takvim kontekstima nalaze žene, a još je važnije da postoje ukopi muškaraca veom a viso­ kog statusa, ali bez oružja, o čemu će više riječi biti kasnije. Koncept ratnika u halštatskom kulturnom kom pleksu nerazlučivo je p o ­ vezan i s cijelim nizom društvenih i religijskih kategorija koje su u ovoj knjizi posebno obrađene pa se ovdje nećem o na njima zadržavati. M eđutim , ovdje ćem o malo pažnje posvetiti rijetkim dvojnim grobovim a ratnika naizgled istog društvenog statusa koje povezujem o s poznatim k on cep tom “braće po oružju” koji zajedno ratuju, ali jedan drugoga slijede i na drugi svijet. Dobra ilustracija tog koncepta je grob 19 iz tumula VII u N ovom Mestu. U grobu velikih dimenzija (430 x 220 cm) pronađeno je m n ogo nalaza, među kojima se ističu dvije grčko-ilirske kacige, brončane posude, neka vrsta oklopa, dvije sjekire s tuljcem za nasad i jedna križna sjekira, pet kopalja, brončana pojasna kopča i dr. Osim što je riječ o jednoj od najvažnijih grobnih cjelina toga razdoblja (sredina 5. st. pr. Kr.), interpretacija grob n og inventara ukazuje na izuzetan kontekst. Čini se da su dva ratnika sličnog statusa bila ukopana u isti grob, iako je teško reći je li se to d ogodilo istovrem eno (Križ 1997b, 50-52, 56-57; Egg 1999.). Iako je riječ o potpuno drugačijem grobnom ritualu, tum ul IX na nekro­ poli Cemernica u Kaptolu pokazuje slične odlike. Grobna konstrukcija sadr­ žavala je dva veoma slična seta naoružanja koji su se sastojali od dva koplja i dvije gotovo identične posude (urne?). M ožda je i ovdje riječ o paru ratnika za čiji su pokop upotrijebljene dvije urne iz istog seta k oji je vjerojatno na­ pravljen isključivo za tu namjenu. Ako je doista riječ o dvostrukom ratničkom ukopu, čini se da je jedan od ratnika imao i željezne žvale, d ok je drugi uz koplja imao i već spomenuti brus s ukrašenim brončanim drškom i navlakom rađenom na proboj, kao i križne razvodnike konjske oprem e. Isključivo temeljem tih nalaza teško je preciznije odrediti interpretativni model, odnosno objasniti odnos između ta dva ratnika. Karakter tog odnosa nije morao počivati isključivo na vojničkoj disciplini ili prijateljstvu koje je kasnije dobivalo mitske dimenzije. M oguće je da je bila riječ i o krvnoj, od n o­ sno klanskoj vezi koja je unutar plem ena definirala parove suboraca. Osnove za to nalazimo i u Ilijadi, gdje m noge takve parove čine braća ili polubraća, a neke elemente za takvu interpretaciju nalazimo i u rodbinskim odnosima Patrokla i Ahileja (Flašar 1996,, 32). K. Kristiansen smatra da takvi m itološki koncepti imaju odraz i u politi­ čkoj strukturi pojedinih zajednica pa nudi m odel dvojne đruštveno-religijske strukture. Taj m odel se zasniva na ritualiziranom paru ratnika-vladara poput

1 1 0 | KNEŽEVI ŽELJEZNOGA DOBA

RATNICI“ Ci liCHAi b i/T S r

spartanskih kraljeva. Određene dokaze za takve tvrdnje on također nalazi u grobnom ritualu, primjerice u grobu iz Kivika (Kristiansen 2001.; Kristiansen 8r Larsson 2005., 187-199, 258, 265, 266-270, 338-339) ili u mnogo po­ znatijem, ali u smislu konteksta kontroverznom nalazu iz Nebre kod Hallea (Meller 2004,). Doista, svi takvi parovi, kako iz književnih izvora tako i iz mitologije, pripadaju eliti svojih zajednica i imaju snažno naglašenu herojsku dimenziju. Osim u grobnom ritualu, takav mitološki kontekst se odražava i u drugim dvojnim kontekstima materijalne kulture. Na tom je tragu i reinterpretacija veli­ kog (“kraljeva”) i malog ("kraljičina”) megarona koji se u paru pojavljuju na svim važnim mikenskim utvrđenim palačama (Rehak 1995., 95-117), a prema kojoj i ti arhitektonski elementi mogu naslućivati neki oblik dvojnih vladara. Nedavni nalaz, čini se, dvojnoga kneževskog groba pod tumulom 6 na nekropoli Gradci kod Kaptola posebno aktualizira ovaj model. Iako te nalaze m ožem o uključiti u razmatranje tek nakon završene konzervatorske obrade, zasad m ožem o reći da su u spom enutom grobu vjerojatno ukopana dva rat­ nika s bogatom ratničkom oprem om (nije isključeno da pokojnika u grobu ima i više). Pronađeni su ostaci najmanje jedne kacige i pojasne garniture s brusom , a ostalo oružje se pojavljuje u dva gotovo identična kompleta koji se sastoje od dvije željezne bojne sjekire, tri željezna koplja, mača i konjske opreme. O čito je riječ o istom konceptu, ali u ovom slučaju na najvišoj so­ ciološkoj razini. Ta grobna cjelina svakako će pružiti značajan doprinos ra­ svjetljavanju spom enutog koncepta “braće po oružju”, ali i proširiti spoznaje o načinu ratovanja na ovim prostorima tijekom starijeg željeznog doba. Čini se da je transformacija koncepta ratnika na relaciji kulture polja sa žarama i halštatskog kulturnog kompleksa imala dvije komponente. Prva i jače prisutna u istočn om krugu bila je ona koja se temeljila na utjecajima s Istoka, koji su u situaciji izm ijenjenog okoliša i gospodarske strukture te pod stalnim pritiskom prijetnji s tog područja prouzročili velike promjene u načinu ratovanja i konceptu ratnika. Među tim utjecajima ističe se konjanički element koji postaje tem eljni element identiteta nove ratničke aristokracije koja izrasta u središnji elem ent društvene strukture u cjelini. Međutim, valja naglasiti da je riječ o procesu koji je već p očeo krajem brončanog doba i na taj način društvene zajednice učinio otvorenijim a takvim utjecajima. Druga kom ponenta dolazi sa Sredozemlja i uglavnom se zasniva na oru­ žju kao prestižnim predm etim a i statusnim oznakama. Veze s drugim kul­ turama uspostavljale su se unošenjem i konceptualnom transformacijom takvih predm eta u n ovom kulturnom okruženju, pa je ova kom ponenta više utjecaja imala na konceptualnoj, nego na materijalnoj razini. Međutim, halštatska kultura nije zamijenila ili prevladala kulturu polja sa žarama kao vanjski ili strani čimbenik. Različito društveno ustrojstvo i usvajanje novih oblika naoružanja koje je izmijenilo koncept ratnika u ve­ likom dijelu Europe tijekom 8. st. pr. Kr. nije nametnuto ili doneseno kao gotov konceptualni paket putem istočnih utjecaja (kako god ih tumačili). M a­ terijalna kultura nam govori da su te prom jene nastale unutar društvenih zajednica. Pojednostavljeno rečeno, prom jene nisu nametnute prodorom s Istoka, nego su nastale upravo kao reakcija na te kontakte i utjecaje.

KNEŽEVI ŽELJEZNOGA DOBA | 1 U

Prizor gozbe na s itu li i/K u ffe r n a u A ustriji, koja se d a tir ^ u 5. st. pr. Kr., prikaz'uje veliko d o sto jn ika koji sjedi z a v a lje n u stolcu dok ga po slu žu ju pićem iz situle. Osim m nogo m a te rija ln ih f cerem o n ijaln ih e le m e n a ta g o zb o van ja p rik a z a n ih n a ovoj situli. z a n im ljiv je detalj ' -m a n ji lik koji Stoji iza stolice veliko d o sto jn ika, a odjeven je potpuno isto (si. 5 5 ]

rana i piće, odnosno načini pripreme i konzumacija tih dobara

1 B

oduvijek predstavljaju važan dio ljudskog života koji je predmet

proučavanja arheologije. Osim materijalne razine, veom a su važni i društveni i antropološki aspekti pripreme i konzumacije hrane i pića. Međutim, gozbovanje kao formalizirana zajednička konzumacija hrane i pića određene skupine ljudi izlazi iz sfere svakodnevnih aktivnosti i zauzima značajno mjesto u društvenom i religijskom životu prapovijesnih zajednica. Gozbovanje je univerzalna pojava koju nalazimo širom svijeta. Pojavljuje se vjerojatno još od eneolitika (Sherratt 1987.) i postaje sve značajnije sa svoje­ vrsnim klimaksom upravo u vrijeme željeznog doba. Iako posredne tragove nalazimo u gotovo svim zajednicama toga doba, najkompleksnije ili najviše formalizirane varijante takvih običaja nalazimo u visokorazvijenim, kasni­ je pismenim sredozemnim civilizacijama. Zanimljivo je da su na Levantu, u Grčkoj i Italiji, ali i u kontinentalnoj Europi tragovi koji upućuju na razne oblike gozbovanja izuzetno dobro dokumentirani u inventaru ratničkih grobova u kojima se kombiniraju elementi kulta predaka i pogrebnih gozbi. Unatoč činjenici da na Sredozemlju postoji nekoliko formaliziranih varijanti tog običaja, gozbovanje je jasno definirano u svim elementima: uključuje mu­ škarce više klase koji uz glazbu konzumiraju m eso i vino, a na neki je način povezano i sa smrću i pogrebnim ritualom. Iako i u Grčkoj i u Italiji običaj gozbovanja nije nov, preuzimanjem pojedinih elemenata levantskog marzeaha u tim zajednicama izrastaju njihove formalizirane verzije gozbi koje u klasičnom razdoblju poznajem o pod zajedničkim im enom simpozij. M nogo autora izjednačuje levantski marzeah i grčki simpozij, ali to, unatoč evident­ nim sličnostima i pojedinim zajedničkim elementima, ipak nije moguće. S druge strane, pojedini autori vide form alno definirane razlike između grčkog simpozija (symposion) i italskog simpozija (symposium) (Nijboer 2012.). Kako bism o mogli uspoređivati i opisivati različite vrste gozbovanja, tre­ ba izdvojiti nekoliko kriterija, odnosno elemenata koje m ožem o naći u svim takvim običajima. Osnovne usporedne kategorije gozbovanja m ožem o ukrat­ ko svesti na sudionike, materijalnu kulturu i sadržaj. Osim arheoloških nala­ za čija je interpretacija uvijek složena i upitna, podatke o običajima gozbova­ nja nalazimo u oskudnim literarnim izvorima, prikazima na grčkim slikanim posudama i prizorima iz etruščanskih oslikanih grobnica. Međutim, za nas je najvažniji izvor situlska umjetnost.

SUDIONICI U Grčkoj je simpozij, kao form alno okupljanje uz ispijanje alkohola, re­ zerviran isključivo za muškarce, baš kao što to jasno naglašava Hom er u Ilija­ di i Odiseji. Žene se pojavljuju isključivo u svojstvu posluge i zabavljačica i uvi­ jek imaju perifernu, podređenu ulogu u odnosu na muškarce koji sudjeluju u simpoziju. Na prostoru Italije situacija je malo drukčija. Tijekom orijentalizirajućeg razdoblja, odnosno starijeg željeznog doba u cijelosti, zapažena je istaknuta uloga žena u javnom životu. Shodno tom e, one sudjeluju i u gozba­ ma, odnosno talijanskoj varijanti simpozija kao što nam to pokazuju plasti­ čni ili slikani prikazi iz etruščanskih grobnica. Iako u situlskoj umjetnosti

114 | KNEŽEVI ŽELJEZNOGA DOBA

GOZBOVANJE

žene u prizorima gozbi poslužuju muškarce, njihova je nošnja u svim specifič­ nim detaljima jednaka nošnji žena prikazanih u kontekstima u kojima imaju nedvojbeno visok status (si. 57). Isto tako posjednute muškarce na tim goz­ bama služe i drugi muškarci, a različite nošnje tih muškaraca, kao i pokrivala za glavu, upućuju na određenu hijerarhiju (si. 56). Iako u situlskoj umjetnosti nema jasno prikazanih žena koje ravnopravno sudjeluju u gozbama, stječe se dojam da je halštatski prostor u tom smislu bliži italskoj nego grčkoj formi simpozija. U kasnijim razdobljima etruščanske kulture opada naglašena ulo­ ga žena u javnom životu viših slojeva (barem u njegovoj društvenoj dimenzi­ ji), a upravo je to vrijeme kada se na sjeveru Italije i na području istočnih Alpa pojavljuje situlska umjetnost koja svoj procvat doživljava zapravo na samom kraju halštatskog razdoblja.

■ Scena sa situle izVača (5. st. pr. Kr.) u kojoj svirača na gozbi nude pićem iz situle ima gotovo identičnu paralelu na situ li iz Providencea. Razlika je u pokrivalim a za glavu koja nose sjedeći svirač 1stojeći prom atrač i u tome što na potonjoj piće nudi žena. S obzirom na to da su sjedili na stolcim a i bili nuđeni pićem, a % odjeća im se ne razlikuje od drugih velikodostojnika, čini se da i ovi svirači pripadaju elitnoj skupini [si. 56]

MATERIJALNA KULTURA Gozbu m ožem o promatrati kao formalizirano zbivanje, poput predstave u kojoj sudjeluje određena skupina ljudi. U tom slučaju materijalnu kulturu vezanu uz gozbe m ožem o podijeliti u dvije osnovne kategorije. Jedno je sce­ nografija koja definira prostor u kojem se gozba odvija i u kojem se sudionici kreću i borave, a drugu skupinu čine rekviziti, odnosno predmeti kojima se koriste sudionici gozbe.

]U prizoru gozbe na situ li izVača (5. st. pr. Kr.] žena poslužuje piće [sličan prizor nalazim o i na s itu li iz Providencea]. M eđutim, nošnja jasno ukazuje da je riječ o ženi visokog statusa koja je vjerojatno i sama aktivno sudjelovala u gozbi (si. 5?]

Scenografija gozbe — prostor i pokućstvo U Grčkoj i vjerojatno Italiji relativno rani snažan proces formalizacije gozbovanja u formu simpozija imao je i utjecaj na arhitekturu pa se u raz­ vijenim kulturama Feničana, Grka i Etruščana mogu identificirati prostori

KNEŽEVI ŽELJEZNOGA DOBA | 115

posebno sagrađeni za namjenu gozbovanja, To nam svakako ukazuje na izuzetnu važ­ nost koju su takva zbivanja imala za lokal­ nu zajednicu. Za razliku od Sredozemlja, na području halštatskoga kulturnog kompleksa još nemamo takvih nalaza. Prikazi iz situlske umjetnosti daju naslutiti da su se barem neke od gozbi odvijale unutar zatvorenih prostora - vjerojatno u kućama pripadnika elite ili objektima sagrađenim specifično za tu namjenu. Osim prostora za gozbu, važan dio sce­ nografije za takve događaje bilo je i adekvat­ no pokućstvo. Iako postoje i raniji prikazi mikenskih gozbi, većina autora se slaže da se grčki symposion razvio iz željeznodobnih obi­ čaja gozbovanja povezanih s kultom predaka i ratničkim družinama. Sudionici tih gozbi su sjedili dok se na prijelazu iz 8. u 7. st. pr. Kr. na prostoru Grčke nije pojavila kline, speci­ fična ležaljka koju često vidimo na prikazima različitih željeznodobnih i antičkih gozbi. Kline je bliskoistočnog, vjerojatno levantskog porijekla, a u Grčkoj se pojavljuje upra­ vo u vrijeme kada orijentalna dobra - kako materijalna tako i duhovna - imaju nagla­ šeni status prestižnih dobara, što će kasnije

D Drveno prijestolje iz grobnice

kulminirati pojavom stila orientalizzante na širokom području Sredozemlja.

89 na nekropoli Lippi kod Verucchija u Italiji datira se u drugu polovicu ?. st. pr. Kr. Prikazi na stolcu tumače se na različite načine, od života elite do svadbenih svečanosti, ali važno je uočiti činjenicu da se nalazi u ženskom grobu i da izgledom savršeno odgovara stolcima koji se pojavljuju na prizorima situlske umjetnosti (si. 58)

Pojava kline u kontekstu opreme za gozbu trag je istočne koncepcije rituala gozbovanja, ali i sam predmet predstavlja prestižno dobro materijalnog po­ rijekla koje se kao statusni simbol "izlaže" prilikom gozbe. Italski se simpozij od grčkog običaja ne razlikuje samo po rodnom sastavu sudionika, nego i po scenografiji jer se uz kline i dalje upotrebljavaju stolci, odnosno prijestolja. U homerskim prikazima gozbi nema ležaljki pa su, čini se, sudionici sjedili, a luksuzni stolci predstavljali su i dostojan dar ugledniku. Takvi su stolci bili i dio bogatih grobnih inventara u Italiji, što potvrđuju i poznata bogato ukraše­ na drvena prijestolja iz grobnica na nekropoli ispod Rocca Malatestiana kod Verucchija (si. 58) (Gentili 2003.). Zanimljivo je da su dva od pet pronađenih bili u ženskim grobovima. Na različitim prikazima situlske umjetnosti osobe visokog statusa, uključujući žene, prikazane su na takvim prijestoljima, a i na situlskim prikazima gozbi uglavnom nalazimo stoke, i u rijetkim slučajevima ležaljke, što je u svakom slučaju sličnije italskom konceptu.

Posuđe Koncept gozbovanja karakterističan je za zajednice u kojima ratnici do­ miniraju društvenom, a heroji mitološkom strukturom i vjerojatno je u svojoj primitivnijoj formi predstavljao okosnicu željeznodobne društvene struktu-

116 | KNEŽEVI ŽELJEZNOGA DOBA

GOZBOVANJE re širom Europe. Najbolje ga ilustriraju brojni kompleti keramičkog i brončanog posuđa kakve nalazimo u grobovima. Pritom treba biti oprezan jer je po­ nekad teško razlučiti pripadaju li posude u grobu pogrebnom ritualu koji su provodili živi pripadnici zajednice ili je riječ o grobnim prilozima u užem smislu koji su namijenjeni pokojniku za uporabu u zagrobnom životu. U komplete za gozbu pripadaju posude za držanje, posluživanje, miješanje, pretakanje i ispijanje pića te posude za držanje i posluživa­ nje hrane. Osim različitih likovnih prizora, izuzetno važan izvor za ovu kategoriju materijalne kulture su grobni konteksti. Na prostoru Sredozemlja postoje nebrojeni primjeri, pogotovo u italskim i grčkim grobnicama u kojima se nalazi cjelokupni inventar za gozbu. Među­ tim, izuzetne primjere nalazimo i na prostoru halštatskoga kulturnog kompleksa, poput groba kneginje iz Vixa ili kneza iz Hochdorfa. Posuđe za gozbu su oni rekviziti koji su svim sudionicima bili vidljivi i koji su bili izrav­ no upotrebljavani tijekom cijele gozbe pa su bili izvrstan medij za prenošenje različitih poruka. Visoki status organizatora gozbe naglašavao se luksuznim, često uvezenim posudama od keramike ili bronce, ali ima primjera i od dragocjenih metala. Takve komplete za gozbu, sastavljene od uvezenih brončanih posuda, nalazimo i na Balkanu, primjeri­ ce u grobu kneza iz Ilijaka (si. 59) (Čović 1987b, 591). Iako su gozbeni kompleti imali naglašeno obilježje pre­ stižnih dobara, ne smijemo zanemariti njihovu funkcionalnu dimenziju koja je često bila povezana i s vrstom alkoholnog pića koje se na gozbi konzumiralo i s načinom njegove priprave. Dok je na prostoru Grčke i Italije dominiralo vino, na prostoru središnje Europe mnogo su uobiča­ jenije bile različite vrste piva i medovine jer se vino smatralo luksuzom i na neki način samo po sebi prestižnim dobrom. O tome koliko su elite kontinentalnih zajednica cijenile vino, govori i vjerojatno pretjerani podatak Diodora Sikulskog koji navodi da će plemenski poglavari zajednica na sjeveru zamijeniti roba za vrč vina (Diodor Sikulski V, 26). Upravo ti “vrčevi", od­ nosno vjerojatno amfore u prenesenom smislu (odnosno nerazmjerno male količine iz perspektive antičkog pisca), markiraju mjesta gdje su se takve raz­ mjene mogle odvijati. Jedan od najboljih primjera je Vix, odnosno utvrđeno središte Mont Lassois za koje se upravo na temelju goleme količine nalaza masalijskih amfora pretpostavlja da je bilo distributivni centar za izvoz vina u moćna halštatska središta u središnjoj Europi. Međutim, riječ je i o mjestu gdje Seina postaje plovna, što ga čini prirodnim čvorištem trgovačkih puto­ va, a samim time i mjestom bogate i dinamične razmjene dobara kako izme­ đu kontinentalnih zajednica kasnog halštata tako i sredozemnih kultura, u prvom redu Grčke, putem Masalije. Trgovačka aktivnost na toj razini sigur­ no je zahtijevala m nogo pregovora i sklapanja poslova, koji su se vjerojatno odvijali tijekom gozbi, što je moglo poticati veliku konzumaciju vina na tom

■ Knez iz Ilijaka (tu m u l II, grob 1] datira se na kraj 8. ili početak ?. st. pr. Kr. i n a js ta riji je kneževski grob na Glasincu (Bosna i H ercegovina]. Osim ratničke kom ponente koju naglašavaju knem ide, toke na prsim a, ukrašeni brus i kara k te ris tič n i glasinački mač, važno je uočiti i bogati kom plet za piće koji se sastoji od nekoliko uvoznih brončanih posuda (si. 59]

području. Kroz takvu aktivnost lokalna zajednica morala je doživjeti vrtoglav uspon, o čemu svjedoče i istraživanja na M ont Lassoisu, a o gozbama govori i inventar grobnice kneginje iz Vixa (si. 60) s nadaleko poznatim kraterom (Arnold 1999., 71-93). Važnost vina kao prestižnog dobra u običaju gozbovanja u kontinentalnoj Europi s vremenom raste, što se odražava u gozbenim kompletima koje nalazimo u grobovima elite, a koji tijekom mlađeg željez-

KNEŽEVI ŽELJEZNOGA DOBA | 11?

nog doba sve češće uključuju i velik broj amfora različitog porijekla (Craven 2007.). Jedna od osnovnih razlika u na­ činu serviranja vina jest pije li se vino razrijeđeno s vodom ili u čistom obli­ ku. Načelno se navodi da su Grci vino miješali s vodom dok su ga druge za­ jednice konzumirale u čistom obliku. Takvu praksu trebali bi odražavati i kom pleti posuđa za gozbu u funk­ cionalnim oblicima koji omogućuju miješanje vina i vode, odnosno fi­ nalnu pripremu pića za konzumaciju na samoj gozbi. Međutim, vino se za gozbu pripremalo i na druge načine pa se još od Ilijade i Odiseje spominju različiti dodaci vinu poput meda, pa čak i sira i luka (Sherratt 2004., 327328). U homerskim opisima gozbi izuzetno su rijetke reference na do­ davanje vode u vino, ali je uobičajeno ritualno pranje prije gozbe i često se spominju veom a luksuzne posude za ispijanje pića koje su bile osob­ no i dragocjeno vlasništvo pojedinih heroja - primjerice, N estorov pehar ili

■ Grčke i etruščanske posude iz pribora za gozbu kneginje iz Vixa, koji se datira oko 50G. pr. Kr., pokazuju da nadaleko poznati krater nije u grobu samo zbog svoje veličine ili egzotičnog porijekla, nego je dio pomno biranog kompleta za gozbu koji se sastoji od skupocjenih uvoznih posuda (si. 6 0 ]

Ahilejev zlatni pehar (JZ. 11.632-635) ili dar Spartanaca kralju Krezu (Her. Hist. 1.70). S druge strane, na području halštatskoga kulturnog kompleksa središnje mjesto u kompletima posuđa pripada upravo posudam a za miješa­ nje, odnosno pripravi pića za gozbu. Krater iz Vixa nije samo prestižna uvo­ zna posuda vrhunske kvalitete izrade koja predstavlja prestižni predmet par excellence, nego je riječ i o najvećoj brončanoj posudi u grčkom svijetu uopće, koja je imala zapremninu od 1200 litara, a služila je upravo za pripremu vina za gozbu što potvrđuje i poklopac koji ima funkciju cjedila. Sama veličina te posude ukazuje i na golemu količinu vina, drugog prestižnog dobra kojim su moćni vladari Mont Lassoisa očito u obilju raspolagali. Situle su također posude koje su služile za pripremu i posluživanje pića (si. 61). Nalazimo ih širom halštatskog svijeta u keramičkom i brončanom obliku. Osim po materijalu, situle se razlikuju i po načinu ukrašavanja, ali i dimen­ zijama. Situle iz kneževskih grobova u Kleinkleinu dimenzijama višestruko nadmašuju situle s područja sjeverne Italije i jugoistočnih Alpa i vrhunski su ukrašene u situlskom stilu. I keramičke situle m ogu biti ukrašene brončanim čavlićima ili na neki drugi način. Ako promatramo gozbe prikazane na situlama, na njima se situla pojavljuje kao jedan od središnjih rekvizita i figuralno ukrašene primjerke na stvarnim gozbama m ožem o promatrati kao svojevr­ snu sliku u slici. O semantičkom sadržaju prikaza na situlama bit će riječi u sljedećim poglavljima. Ovdje svakako treba reći da figuralno ukrašene situle nadilaze temeljnu, funkcionalnu ulogu i ulogu ekskluzivnih, katkad uvoznih

118 1 KNEŽEVI ŽELJEZNOGA DOBA

GOZBOVANJE prestižnih predmeta. U slučaju gozbe koja uk­ ljučuje pripadnike drugih zajednica, situle s prikazima mitoloških i društvenih koncepata koji su razumljivi svim sudionicima vizualnom komunikacijom premošćuju jezične barijere i uspostavljaju temeljnu platformu zajedničkih vrijednosti, što je osnova za uspješnu komuni­ kaciju. Na sličan način uspostavljaju i osnažu­ ju identitet elite unutar vlastite zajednice. Već su samo porijeklo i vrijednost posude govorili mnogo o onom e tko ju je posjedovao, a sadr­ žaj figuralnih prikaza, ako su posude bile ukra­ šene na taj način, pružao je dodatnu potporu iskazivanju pripadnosti određenom kulturnom okruženju i elitnoj skupini unutar zajednice. U grobu iz Hochdorfa središnja posuda kompleta za gozbu bio je brončani kotao grč­ kog porijekla (vjerojatno iz neke od radionica u južnoj Italiji, možda Tarant), ukrašen lavovi­ ma, u kojemu je pronađena zlatna plitica vje­ rojatno u funkciji grabilice (si. 62). Na zidu je visjelo devet rogova za piće: osam manjih jed­ nake veličine i jedan veliki i bogato ukrašen. Na kolima je bilo devet tanjura i tri zdjele. Iako je knez bio položen na kline i brončani kotao je nesumnjivo grčkog porijekla, u njemu su pronađeni tragovi polena i voska koji pokazuju da je sadržavao visokokvalitetnu medovinu. I rogovi kao posu­ de za ispijanje pića odgovaraju kontinentalnoj tradiciji i medovini. Na području istočnoga halštatskog kruga ne možemo biti sigurni koja pića su se služila na gozbama, ali kao posude za ispijanje pića koristile su se plitice i šalice koje često pronalazimo i u grobovima. Od ostalih dijelova kompleta za piće treba spomenuti kutlače za grabljenje koje se često vide na prikazima na situlama u kombinaciji s velikim posudama za miješanje pića na visokim nogama ili tronošcima. Tome je vjerojatno služio i etruščanski trono-

■ Situla iz Vača, koja se datira u sredinu 5. st. pr. Kr., ubraja se među najpoznatije spomenike situlske umjetnosti uopće. U gornja dva figuralna friza nalazimo prikaze iz života elite onog vremena, dok u donjem frizu u suprotnom smjeru korača niz rogatih životinja (si. Gl]

žac iz bogatoga groba na Kandiji u Novom Mestu (Gabrovec 1968.). Iz groba 22 tumula III na Kapiteljskoj njivi u Novom Mestu dolazi i brončano cjedilo s dugim tordiranim drškom, također etruščanskog porijekla (Križ 1997a, 2831, 68-69, T. 51), koje je vjerojatno imalo ulogu u pripremi pića. Ovdje treba spomenuti i rijetke primjerke keramičkih askosa o kojima će kasnije biti više riječi, a koji, čini se, imaju važnu ulogu u gozbenim kompletima koje nalazi­ mo u grobovima moćnika istočnoga halštatskog kruga. Ostaje otvoreno pita­ nje jesu li ti kompleti namijenjeni ritualnim ili kompetitivnim gozbama, kao i ona mnogo dublja dvojba: koliko je opravdano razdvajati te dvije kategorije. Na prostoru Hrvatske daljska skupina s golemim brojem keramičkih po­ suda u grobovima možda najbolje ukazuje na važnost koncepta gozbovanja tijekom starijeg željeznog doba, ali treba biti oprezan i ne zamijeniti mnogo recipijenata nama nepoznatih grobnih priloga za istinske komplete za goz­ bu. Upravo o tome će u kasnijim poglavljima biti više riječi. U halštatskim KNEŽEVI ŽELJEZNOGA DOBA | 119

kontekstima možda najbolje primjere nala­ zimo na prostoru kaptolske skupine. Pod tumulom VI na nekropoli Čemernica u Kaptolu pronađena je grobna cjelina u kojoj se ističu dvije keramičke situle i keramička cista. Čini se da je riječ o pokušaju oponašanja sku­ pog i rijetkog metalnog uzora, ali isto tako posredno pokazuju da je koncept gozbovanja, u manje ili više kanonskom obliku, inkorpori­ ran u lokalnu društvenu strukturu. Drugi vrijedan keramički komplet pronađen je pod tumulom XII na istoj nekropoli. U njemu se nalaze askos s dršcima u obliku bovida, tri identična velika lonca s malim drškama i par kerami­ čkih šupljih tronožaca za koje nema parale­ le u halštatskom svijetu. Iako oblikom nogu i elementarnom funkcijom podsjećaju na grčke i etruščanske brončane primjerke, očito su izrađeni lo­ kalno, bez namjere neposrednog oponašanja. U ovom slučaju treba postaviti

■ Kotao iz Hochdorfa [pol. G. st. pr. Kr.) vjerojatno potječe iz neke od grčkih radionica u južnoj Italiji i predstavlja središnji dio kompleta za piće u koji treba uključiti devet rogova za piće (osam manjih i jedan veliki] te zlatnu pliticu za grabljenje. U kotlu je bilo piće načinjeno na bazi meda, vjerojatno medovina (si. 62)

pitanje jesu li ti oblici, uz funkcionalnu vrijednost unutar kompleta za gozbu, imali i religijsku i simboličnu dimenziju kakva se uz njih vezuje u sredoze­ mnim kulturama. Često spominjani kneževski grob pod tumulom 6 na kaptolskoj nekropo­ li Gradci sadržavao je jednu neukrašenu brončanu situlu i čak 26 keramičkih posuda, među kojima su devet plitica, jedna zdjela na nozi, dvije zdjele, četiri šalice i deset lonaca. Riječ je o dosad najbogatijem inventaru posuda, a šalice i situla daju naslutiti da barem dio njih pripada kompletu za posluživanje i ispijanje pića. Međutim, za temu ovog poglavlja najzanimljiviji je tumul XI na nekropoli Čemernica. Na žalost, nalazi iz tog groba još su u postupku konzervacije, ali već možemo reći daje komplet za gozbu iz tog tumula sadr­ žavao, između ostaloga, nekoliko posuda ukrašenih metalnim ukrasima, tri keramičke situle, tri zdjele na nozi, dva lonca na šupljim nogama, šalicu, mali askos i kernos (Potrebica 2008b).

Pribor za priprem anje hrane Upravo u spomenutom kaptolskom tumulu XI na Čemernici povrh dijela bogatog kompleta pronađeno je i nekoliko željeznih ražnjeva s ušicom. Pred­ meti poput ražnjeva, roštilja ili prijeklada vežu se uz pripravu hrane, ali su ujedno i statusni simboli. Meso se, naime, smatralo teže dostupnom hranom koju su si u redovitoj prehrani mogli priuštiti samo najviši slojevi. Najekonomičnije pripremanje hrane je kuhanje jer su se uz meso mogle pripremiti i razne druge namir­ nice, čime se povećava količina hrane i brzina pripreme. Čini se da je to bio i standardni način pripreme hrane za gozbe u mikensko doba. Međutim, u

120 | KNEŽEVI ŽELJEZNOGA DOBA

GOZBOVANJE ■ Željezni ražnjevi na keramičkim posudama iz tumula XI na nekropoli KaptolČemernica predstavljaju jedinstven takav nalaz na nalazištima oko Kaptola i jedan od najvećih takvih kompleta na prostoru istočnoga halštatskog kruga. Položeni su preko lonaca na nozi i drugih posuda koje imaju paralele na prostoru Dolenjske, a ovaj nalaz predstavlja upravo krajnju istočnu točku područja rasprostiranja ovog tipa [si. 63]

g |r M i'

Homerovo se vrijeme stvari mijenjaju. Meso je, dakako, poželjna hrana za heroje i glavno jelo na gozbi, a priprema se u čistom obliku na roštilju i ražnju i u najvećem broju slučajeva za to su zaduženi sami sudionici gozbe. Metalni ražnjevi pojavljuju se na Cipru u brončanom obliku u 11. st. pr. Kr., a ubrzo ib nasljeđuju željezni primjerci kakve od 10. st. pr. Kr. nalazimo na prostoru Egeje, što ilustriraju i grobovi iz Lefkandija iz 9. st. pr. Kr. (Sherratt 2004., 306-308, 312-313). Pojava ražnjeva relativno je česta u Italiji i obično se u tim grobnim cje­ linama nalaze i ostaci životinja, ali zanimljivo je da je najstarija cjelina s ra­ žnjem u Italiji ženski grob 132 s nekropole Castel di Decima koji se datira oko 825. pr. Kr. (Nijboer 2012.). U istočnom halštatskom krugu ražnjevi se pojavljuju u dva osnovna oblika: s drškom u obliku ušice ili s trapezoidnim drškom. Na ovom području nisu ni približno tako česti kao u Italiji - ima ih tek nekoliko desetaka i pojavljuju se isključivo u muškim grobovima visokog statusa, primjerice u Strettvvegu, Gornjoj Radgoni, Frogu, Hallstattu ili Waisenbergu gdje su pronađena tri ražnja u kombinaciji s grabilicom i cjediljkom (Teržan 1990., karta 5; Egg 1996., 139-151; Gleirscher 2009.). Zbog toga je još važniji pronalazak najmanje pet željeznih ražnjeva s drškom u obliku uši­ ce u tumulu XI na kaptolskoj nekropoli Čemernica (si. 63), koji je sadržavao i bogati komplet posuđa, ali ne i oružje (Potrebica 2008b).

Ostali predm eti Na situlskim prikazima gozbovanja u rukama sudionika često vidimo i neke druge predmete koji na neki način određuju situaciju gozbovanja ili go­ vore o identitetu, odnosno statusu osobe koja ih drži. U tu drugu skupinu pripadaju lepeze koje, osim na situlskim prikazima, nalazimo i na etruščanskim freskama. Lepeze i suncobrani se kao dio orijentalizirajućeg utjecaja po­ javljuju na prostoru Etrurije već u 7. st. pr. Kr. i o tome svjedoči niz nalaza u

KNEŽEVI ŽELJEZNOGA DOBA | 121

B Grobnica Nerke Trostiaie pronađena je u Esteu kod Padove. Međutim, svojim oblikom i sadržajem predstavlja reminiscenciju bogatih etruščanskih grobnica na čiju se tradiciju očito poziva ova bogata pripadnica trgovačke elite s početka 3. st. pr. Kr. U izuzetno bogatoj grobnici nalazi se i brončana sjedalica, jedan od posljednjih primjera situlske umjetnosti (si. G4)

k-.v

:.L '

u

:

v č ifc . /

, *

■_

■■ ■■■ ■ > . ,

&

bogatim grobovima (si. 64). Međutim, iako se u literaturi najčešće povezuju sa ženama, njihova rodna atribucija ni izdaleka nije tako jasna. Na etruščanskim freskama nalazimo ih u prizorima gozbi i zabava, ali u rukama sluga (primjerice, freska iz Grobnice štitova iz Tarkvinije). U nadaleko poznatoj Grobnici lepeza u Populoniji nalazimo bogato ukrašene primjerke od bronce i bjelokosti. Međutim, ta grobnica sadrži najmanje četiri ukopa u razdoblju od sredine 7. do sredine 6. st. pr. Kr., a medu više od 340 priloženih predme­ ta istaknutu ulogu imaju i bogati prilozi obrambene opreme ratnika, poput korintskih kaciga i oklopa. Već i sama činjenica da su lepeze bile uključene u ograničen izbor predmeta koji se pojavljuju u prizorima gozbovanja u situlskoj umjetnosti govori nam da je riječ o predmetima koji su imali vrijednost statusnih simbola, Stoga podatak da ih najčešće nalazimo u rukama muš­ kih sudionika tih gozbi, koji uglavnom sjede na visokim stolcima o kojima je već bilo riječi, sugerira da lepeze u ovom slučaju predstavljaju statusnu, a ne rodnu odrednicu. Iako ti predmeti vjerojatno nisu bili tako česti na prostoru istočnoga halštatskog kruga, ne smijemo ih zanemariti kao motiv koji je u situlsku umjetnost prenesen s italskog prostora. Na to nas upućuje i nekoliko primjeraka koji potječu iz Picuga, kao i nekoliko primjeraka iz nezakcijskih grobnica u Istri (Mihovilić 1980.). Zanimljivo je da u već spomenutoj Grobnici lepeza, kao i u još dvadesetak grobnica na području Italije s muškim pokojnicima visokog statusa koje se datiraju u 8. i 7. st. pr. Kr., nalazimo i brončani ribež (Ridgway 1997., 334335). Još Homer opisuje kako se ribež koristi u pripravi kukedna, pića kojemu se pripisuju čudesna, čak i medicinska svojstva, a koje se sastoji od mješa­ vine vina, ribanog sira, meda i malo ječmene krupe. U Ilijadi ga Hekameđa pripravlja za Nestora koji ugošćuje Mahaona i Patrokla (17. 11.628-643). U tri ratničke grobnice na Lefkandiju nalazimo i brončane ribeže čija se pojava u Eubeji datira u 9. st, pr. Kr. pa se čini da su na prostor Etruščana dospjeli kontaktima s Eubejcima koji su tu tražili rude (Nijboer 2012.).

122 I KNEŽEVI ŽELJEZNOGA DOBA

GOZBOVAIUE

SADRŽAJ GOZBI Iako nemamo adekvatnih opisa halštatskih gozbi, na osnovi nekoliko čimbenika, među kojima su najvažniji sadržaj grobova i situlska umjetnost, m ožemo izdvojiti nekoliko sigurnih kategorija.

Jelo Teško je sa sigurnošću reći koliko je jelo bilo formalni dio gozbi istočnoga halštatskog kruga, ali skloniji smo tvrditi da je barem u svojoj elitnoj inačici bilo bliže italskim gozbenim običajima onoga doba, nego grčkom formalnom simpoziju, što u načelu znači da se uz piće u takvim prigodama služila i hrana. Iako nemamo izravnih dokaza, pa čak ni na situlskoj umjetnosti nije jasno vidljiva konzumacija hrane, iznimno bogati simpozijalni kompleti u grobovi­ ma halštatskih velikodostojnika sadrže i elemente za pripravu i posluživanje hrane, poput posuđa ili već opisanih ražnjeva.

Piće Zajedničko ispijanje alkoholnih pića središnji je dio svake gozbe, a za halštatske gozbe m ožemo ustvrditi da se, za razliku od grčkih ili etruščanskih običaja tog doba, pije u sjedećem položaju. Prema situlskim prikazima, čini se da je piće pripravljeno u situlama ili drugim posudama, a zatim u situlama nošeno od jednog do drugog sudionika gozbe. Iz zajedničke posude piće se grabilo šalicama ili zaimačama. Na taj je način situla (ili njezin ekvivalent) kontinuirano kružila među sudionicima gozbe i kao središnji element po­ služivanja bila u središtu pažnje. Kao što smo već utvrdili, sadržaj grobova i situlski prikazi upućuju na to da se piće ispijalo neposredno iz zaimača ili iz plitica i šalica. Za razliku od pojedinih sredozemnih konteksta, nema luksuz­

■ Spaljene jabuke iz grobne komore tumula 14 na nekropoli Kaptol-Gradci zasad su jedini nalaz ove vrste i predstavljaju izravan dokaz da je to voće imalo značajnu ulogu u životu (a možda i vjerovanjima] željeznodobnih zajednica na ovom prostoru (si. 65)

nih pehara i posuda za posluži­ vanje koje bi mogle pripadati pojedinim uzvanicima i na taj način im omogućiti da uđu u svojevrsno natjecanje u luksu­ zu s priređivačem gozbe. Cesti su i prikazi osoba koje iz zajed­ ničkih posuda poslužuju piće sudionicima gozbe koji sjede, što znači da aktivnostima na gozbi u najvećoj mjeri upravlja organizator dok uzvanici imaju znatno pasivniju ulogu. Količina i dinamika ispi­ janja ostaje nepoznata i vjero­ jatno uvelike ovisi o tome koja su se pića posluživala. Oskudne spoznaje kojima raspolažemo upućuju nas na cijeli dijapazon

KNEŽEVI ŽELJEZNOGA DOBA | 123

od raznih varijanti piva do vina koje je, kao što znamo na primjeru Vixa i prema antičkim izvorima, bilo veoma cijenjeno na prostoru središnje Europe. Ne smijemo zaboraviti niti medovinu koju imamo dokumentiranu u nekoliko slučajeva, uključujući i najpoznatiji kotao iz Hochdorfa. Nije isključeno da su na takvim gozbama konzumirali i druga alkoholna pića. Međutim, treba imati na umu da je unatoč nepobitnom korištenju mnogih vrsta divljeg voća poput jabuka, za što imamo neposredne dokaze u tumulu 14 na kaptolskoj nekropoli Gradci (si. 65), teško dokazati i da su bile korištene za proizvodnju alkohola jer je kod plodova tih vrsta zbog relativno male količine šećera bilo veoma teško izazvati fermentaciju. S druge strane, neki alkoholni pripravci možda su uključivali i biljke koje su same po sebi imale omamljujuća ili halucinogena svojstva (Milićević Bradač 2000., 68-73).

Glazba Na gotovo svim situlskim prikazima zastupljeni su i glazbenici koji svi­ raju na različitim žicanim i puhačkim instrumentima - većinom lirama i siringama. Iako su lire, a uvjetno i siringe, veoma pogodne za praćenje pripo­ vijedanja ili recitala, prizori nam daju naslutiti da su svirači sudionici gozbe najvišeg statusa jer se prikazuju s luksuznim pokrivalima za glavu (od šešira do kaciga), najčešće su posjednuti na stolce ili ležaljke i često su prikazani kako ih se nudi pićem. Osim u rijetkim prizorima kada su u procesiji (situla iz Welzelacha), u najvećem broju slučajeva izgleda kao da se natječu u sviranju, a na to ukazuju i primjeri kada je između njih vidljiva nagrada u obliku luk­ suzne posude poput situle iz Providencea (Lučke & Frey 1962., T. 64, 76, Beil 1) (si. 66). Ovdje treba reći da sva novija istraživanja prapovijesnih glazbala i glazbe polaze od činjenice da je u ono vrijeme percepcija glazbe bila mnogo drukčija nego danas i da melodičnost zvukova i funkcija zabave vjerojatno nije bila primarna, nego su znatno naglašeniji bili aspekti vezani uz religijske ■ Prikaz svirača na situli iz Providencea pokazuje da su se tijekom gozbi odvijala i svojevrsna sviračka nadmetanja. Situla koja se čuva u Providenceu u SAD-u vjerojatno potječe iz okolice Boiogne i datira se u sredinu 5. st. pr. Kr. (si. GG)

124 | KNEŽEVI ŽELJEZNOGA DOBA

predodžbe. To možemo reći i za ples koji se na situlskoj umjetnosti pojavljuje u jednom primjeru ženskog para koji pleše između dva glazbenika na situli iz groba 2a na nekropoli Preloge na Magdalenskoj gori (Tecco Hvala & Dular & Kocuvan et al. 2004., Pril. 2). Poseban status tih žena je naglašen i njihovom neuobičajenom odjećom, odnosno suknjama izrezanim s prednje strane koje se pojavljuju samo na ovoj situli. Treba spomenuti i teze kako su mačevaoci na kolima, prikazani na naslonu kline iz kneževskoga groba u Hochdorfu, katkad interpretirani kao plesači nekog ratničkog plesa (poput današnje mo-

60ZB0VANJE reške ili kum panije). Ne sm ijem o zaboraviti da u nekim tradicijskim kultura­ ma, p o g o to v o na Istoku (primjerice u Indiji), ples i danas ima strogu seman­ tičku strukturu i izrazito narativni karakter. O dgovor na pitanje zašto na području halštatskoga kulturnog kompleksa nem am o nalaza takvih instrum enata, iako su očito bili važan dio materijal­ n og konteksta i sam og sadržaja gozbe, gotovo sigurno leži u materijalu od kojega su bili izrađeni. Vjerojatno se najviše koristilo drvo, uz veoma malo m etalnih dijelova, i to vjerojatno sam o žica. Na to nas upućuje i poznati na­ laz drvene siringe sa sam og početka ranoga brončanog doba (rađiokarbonska datacija sm ješta je u 22. st. pr. Kr.), koja je 2003. pronađena u mjestu W icklow blizu istočne obale Irske ( 0 ’Dwyer 2004.).

Igre K om petitivnost kao važnu dimenziju gozbe, osim glazbe, zasigurno su potencirale i različite, uvjetno rečeno, sportske igre. Najbolji primjer i jedan o d univerzalnih prizora u situlskoj umjetnosti je prizor borbe šakača s ute­ zima u obliku bučica (si. 67). G otovo uvijek su prikazani goli, s izuzetkom pojasa, i gologlavi, a bore se za luksuznu posudu ili kacigu. Neki smatraju da

nije riječ o šakanju u najužem smislu, nego je cilj bio izbaciti bučice iz ruku protivnika (Turk 2005., 37). Kao i kod glazbenika, zanimljivo je pitanje iden­ titeta tih natjecatelja. Zanimljivu sugestiju pruža nam situla iz Providencea gdje u prizoru borbe ispod šakača vidimo složenu odjeću s pokrivalima za glavu koja su identična onima koje nose svirači na istoj situli (Lučke & Frey 1962., T. 6 3 ,7 5 , B e ill).

Simplegma Prikazi snošaja koji se pojavljuju u situlskoj um jetnosti izrazito su form alizirani i iako se često odvijaju u javnosti, pa i u kontekstim a koji

B Prikaz boksača na pojasnoj kopči iz groba 4G pod tumulom ii na nalazištu Preloge kod Magdalenske gore u Sloveniji datira se u drugu polovicu 6. ili na početak 5. st. pr. Kr. Riječ je o jednom od najčešćih prikaza u situlskoj umjetnosti, a ovaj su put prikazani kako se bore za kacigu koja se nalazi izložena između njih (si. 67)

bi m ogli upućivati na gozbu, vjerojatno imaju m nogo više religijsku, nego društvenu funkciju. Stječe se dojam da te žene nikako nisu hetere ili slu-

KNEŽEVI ŽELJEZNOGA DOBA | 125

škinje koje služe za zabavu sudionika gozbe, nego žene koje su na istoj statusnoj razini kao i muškarci pa je vjerojatnije riječ o ritualu plodnosti koji se obavlja možda i tijekom ritualne gozbe. Iako je ovakvo tumačenje sasvim spekulativno, na to bi m ogao upućivati i prizor orača koji se često nalazi na istim situlama, o čemu će više riječi biti kasnije. U svakom slu­ čaju, ako je taj čin dio ritualne gozbe, onda m ožem o govoriti o tome dana prostoru halštatskoga kruga prisutnost žena visokog statusa na gozbama (barem onim visokoformaliziranim) nije bila sam o dopuštena i poželjna, nego na neki način i neizostavna.

Trgovina i razm jena Formalna okupljanja ratnika oko gozbe ojačavala su, ako ne i stvorila, elitu željeznodobnih zajednica koja je u tim prigodam a naglašavala svoj ekskluzivitet unutar vlastite zajednice i vjerojatno definirala unutarnje ustrojstvo vladajućeg sloja. Istovrem eno su kontakti izm eđu različitih zajednica, koji su se na razini viših slojeva vjerojatno odvijali najčešće upravo tijekom gozbi, omogućavali kulturni transfer, ali i razmjenu doba­ ra između susjednih ili udaljenih područja. Čini se da sudionici tih goz­ bi tijekom pregovora nisu samo definirali, nego i kvantificirali razmjenu između svojih zajednica. 0 tome m ožda najbolje svjedoči grobnica 79 s groblja Toumba na Lefkandiju u grčkoj Eubeji. U toj grobnici, osim oružja (mač, koplje, strijele) i osobnih ukrasa (naušnice), nalazim o i predmete vezane uz gozbovanje (posude za piće, jelo i mirisna ulja) te jasne indika­ tore trgovačke djelatnosti (komplet levantskih utega i cilindrični pečat) (Popham & Lemos 1995., 151-157).

Priče i štovanje predaka Jedan od važnih elemenata tijekom gozbi bilo je pričanje priča. Ako je riječ o kontaktu između dviju skupina koje pripadaju različitim zajednicama, to je u neku ruku bio pandan razmjeni darova. Za lokalnu elitu to je znači­ lo stjecanje ekskluzivnih i egzotičnih spoznaja, ideja, m ožda i tehnologija o prostorima koji su daleko izvan njihova fizičkog dosega. Na taj bi način unu­ tar svoje zajednice učvrstili elitni status baš kao što bi to učinili stjecanjem i pokazivanjem prestižnih dobara. Stoga se prepričavanjem tih priča unutar lokalne skupine na neki način distribuiraju stečena nematerijalna dobra. Na isti se način oživljava i učvršćuje vlastita tradicija. U nedostatku pisma usme­ na je predaja, potpomognuta vizualnim poticajima poput situlske umjetno­ sti, bila jedini način za stvaranje čvrste tradicije, nužne za stabilne društvene odnose. Na toj tradiciji i kontinuitetu morao se temeljiti i sustav prijenosa moći između generacija, odnosno održanje elitne skupine na čelu društve­ ne zajednice tijekom vremena. Tu m ožem o tražiti pokretački mehanizam halštatske herojske tradicije koja je vjerojatno bila ukorijenjena u štovanju predaka, koje se na najbolji način m oglo manifestirati upravo tijekom gozbi i pogreba.

126 | KNEŽEVI ŽELJEZNOGA DOBA

GOZBOVANJE

ULOGA GOZBE Gozbovanje je gotovo uvijek imalo dvostruku ulogu: društvenu i kompetitivnu, kao i religijsku odnosno žrtvenu. Taj je običaj bio okosnica željeznodobne društvene strukture u Europi, ali je istovremeno imao i veoma važnu ulogu u ratničkoj i herojskoj dimenziji željeznodobne religije kako na području halštatskoga kulturnog kompleksa tako i južnije, na Balkanu i Sre­ dozemlju. Posredno, gozbovanje u svojoj ritualnoj ulozi odražava božanske gozbe i ilustrira proces kojim su pripadnici elita željeznog doba postajali bliži božanstvima. Konceptualna kategorija heroja nastaje kao rezultat promjena u društvenoj i mitološkoj strukturi koje su zahvatile prostor središnje Europe pri kraju brončanog doba. Heroji su slični bogovima, a kroz ceremonijalne, visokostrukturirane gozbe m oćni ratnici odražavaju mitološke gozbe heroja i bogova. Gozbe su bile izuzetno važne i pri uspostavi i održavanju stabilnosti društvene strukture kako na prostoru Sredozemlja tako i u željeznodobnim zajednicama Balkana i središnje Europe. Između ostaloga, gozbe su pružale društveni okvir, svojevrsnu pozornicu na kojoj se odvijala razmjena darova. Ono što razmjenu darova u osnovi razlikuje od obične razmjene (a poslije i trgovine) jest da dar ne podrazumijeva uzvrat iste vrijednosti. Međutim, primanje dara stvara i nedefiniranu obvezu uzvraćanja darivanjem. Na neki način postoji očekivanje da se na primljeni dar treba (a u nekim slučajevima i mora) uzvratiti darom čija je vrijednost unutar zajednice jednaka ili veća od one primljene. Takav recipročni dar može se sastojati od materijalnih do­ bara i u tom je slučaju uvijek riječ o veoma vrijednim i/ili prestižnim dobri­ ma, ali i od adekvatne usluge ili povlastice. Sve dok se društvena vrijednost razmijenjenih darova ne izjednači (što je praktički nemoguće), obje strane u tom odnosu svjesne su postojanja određene društvene obveze. Takav pri­ jenos društvene odgovornosti stvorio je strukturu koja se uvelike oslanjala na sustav društvene dužnosti i razmjene darova. Motivacija za takvu aktiv­ nost počiva na dva osnovna načela. Razmjena darova između elita različi­ tih zajednica igrala je važnu ulogu pri uspostavi i u upravljanju odnosima između tih zajednica, što se moglo primijeniti i na sustav lančane trgovine. Sličan je sustav bio učinkovit i unutar pojedinih zajednica gdje je sudjelovanje na gozbi povlačilo društvene obveze koje su mogle varirati od proizvodnje i dobavljanja određenih lokalnih dobara ili proizvoda, preko sudjelovanja u radovima važnim za zajednicu, poput podizanja ili održavanja putova i for­ tifikacija, do učešća u ratnim pohodima. Mnogi antički izvori dokumentira­ ju postojanje takvih složenih sustava razmjene darova, poput onoga koji se u Grčkoj nazivao Kei/urjXia. Slični društveni mehanizmi poput gozbovanja i razmjene darova pružali su onaj inicijalni zajednički nazivnik koji je elitama kasnoga brončanog i starijeg željeznog doba omogućavao komunikaciju na golemom prostoru između Baltika i Sredozemlja. Složena mreža kontakata, koja je povezivala zajednice starijeg željeznog doba na Balkanu, markirana je distribucijom prestižnih predmeta u elitnim grobovima koje nalazimo uz središta pojedinih kulturnih skupina. Ti predmeti su najčešće obrambeno oružje, kompleti ili pojedinačne brončane posude i predmeti ili poluproizvodi načinjeni od dragocjenih materijala poput zlata ili jantara. Koncentracija dra-

KNEŽEVI ŽELJEZNOGA DOBA | 127

gocjenosti u rukama male elitne skupine omogućava im potpunu kontrolu nad distribucijom tih dobara među drugim pripadnicima njihove zajednice, što na neki način osnažuje postojeću strukturu moći unutar zajednice kojom upravljaju. U tom su kontekstu kompleti bronćanog posuđa imali dvostruku ulogu. Bili su predmet razmjene darova između pojedinih zajednica, a isto­ vremeno su služili kao demonstracija moći unutar zajednice zahvaljujući sre­ dišnjoj ulozi u gozbama, što je imalo društvene implikacije o kojima je već bilo riječi. Obrambeno oružje također pripada u kategoriju predmeta s većom dru­ štvenom, nego uporabnom vrijednosti, Početkom starijeg željeznog doba na prostoru halštatskoga kulturnog kompleksa i Balkana kacige, štitovi, oklopi i knemide bili su bez sumnje ekskluzivni dijelovi ratničke opreme. Za ratničke elite, koje su dominirale tim visokohijerarhijskim društvima, takvi su pred­ meti bili idealni pokazatelji statusa. Dobar primjer za to je distribucija kaciga druge faze grčko-ilirskog ili korintskog tipa. Iako su proizvedene u Grčkoj, nekoliko ih je pronađeno u središtima komunikacijske mreže na Balkanu, a najsjeverniji primjerci tih originalno grčkih proizvoda pronađeni su u kneževskim grobovima oko Kaptola, na samom južnom rubu Panonije (Potrebica 2008a, 192-198).

ZAKLJUČNA RAZMATRANJA U svim zajednicama željeznog doba postojao je nekakav oblik gozbovanja i prije kontakata sa sredozemnim kulturama. Takvi su običaji u pojedinim zajednicama bili različiti u detaljima izvedbe, ali su im ključni elementi bili zaj ednički: - u tim su gozbama sudjelovali pripadnici elite - bila je naglašena ratnička dimenzija okupljenih - kult predaka bio je važna sastavnica gozbovanja, što se vidi kroz pričanje priča i prisjećanje na herojsku prošlost - veza gozbe i pogrebnog rituala, pogotovo u obliku pogrebne gozbe u kojoj simbolično ili kultno sudjeluje i pokojnik - zajednička konzumacija hrane i pića u za to pripremljenom okruženju koje uključuje poseban namještaj i druge predmete, ali m ožda i specifičan pro­ stor načinjen ili izdvojen za tu namjenu - kompleti za pripremu, posluživanje i konzumaciju pića i hrane koji su če­ sto imali ulogu prestižnih predmeta kojima je priređivač gozbe dokazivao i učvršćivao svoj status - različite druge aktivnosti: igre, glazba, nadmetanja, možda i lov. Preuzimanje pojedinih elemenata iz Italije i Grčke u procesu strukturira­ nja i formaliziranja tih običaja nije bilo puko oponašanje stranih običaja radi postizanja statusa unutar vlastite zajednice, nego je zapravo bilo usvajanje ikonografije i gotovih sustava koji su tadašnjim zajednicama jednostavno omogućavali da na snažniji i fomalniji način izraze svoje koncepte i vjerova­ nja. Ako bolje pogledamo, vidjet ćemo da je preuzimanje pojedinih elemenata

128 | KNEŽEVI ŽELJEZNOGA DOBA

GOZBOVAHJE

u takve običaje selektivno, o čemu svjedoči i situlska umjetnost, što znači da su halštatski običaji gozbovanja bili zapravo dizajnirani amalgami koji su savršeno odgovarali potrebama i identitetu ondašnjih elita. Sličan proces se vjerojatno dva stoljeća ranije odvijao i u Grčkoj i Italiji gdje se prihvaćaju istočni elementi koji od 9. st. pr. Kr. uz lokalne tradicije sudjeluju u procesu stvaranja formalnih sustava simpozija kakve poznajemo od kraja 7. st. pr. Kr. M ožem o pretpostaviti da su upravo takva okupljanja najpovoljnija po­ zornica za prijenos pojedinih ideja i dobara s Levanta na Zapad, što će unutar tog trokuta (Levant - Grčka - Italija) dovesti do kulturne pojave koju naziva­ mo oriencadi'.zante ili orijentalizađja. To posvemašnje “poistočenje” nadilazi razinu materijalne kulture i čak se ne zadržava samo na orijentalizirajućem stilu, nego značajno mijenja ukus zapadne civilizacije i sigurno zadire u obli kovanje njihove slike svijeta, a samim time i temeljne religijske predodžbe. Ako tu hipotezu postavim o još radikalnije, možemo se zapitati i je li urbani­ zacija zajednica u Grčkoj i Italiji, koja se odvijala u 7. i 6. st. pr. Kr., u određe­ noj mjeri primjena jednog “istočnog” koncepta. Ispijanje alkoholnih pića koja po definiciji snižavaju inhibicije, ritualizirano gostoprim stvo uz štovanje predaka i običaji razmjene darova čine gozbovanje savršenom arenom za pregovore, razmjenu dobara i ideja. To su vjerojatno žarišta kulturnog transfera između pojedinih skupina koje ne moraju biti u neposrednom geografskom kontaktu. Ulaskom željeznodobnih zajednica kontinentalne Europe, prvenstveno halštatskoga kulturnog kom­ pleksa, u kulturni prostor Sredozemlja koji dijeli osnovne postavke rituala gozbovanja otvara se golem potencijal za uspostavu mnogo šire i intenzivnije mreže kontakata i razmjene, što će svakako obilježiti, a dijelom i pokrenuti, kulturnu dinamiku mlađeg željeznog doba.

KNEŽEVI ŽELJEZNOGA DOBA | 129

j

S

ii

* «* »

1i l f V* »1

;« u < .

JS « 2 **U u.

vtMJi.* *-)2 y

r,j,

iT in tin a b u l (plosnati ritualni privjesak - m ožda klepetaljka) iz Z la t n e g r o b n ic e na nekropoli Arsenale kod Bologne u Italiji prikazuje žene očito visokog statusa u scenam a predenja i tkanja. Riječ je o aktivnostim a koje su se barem u sim boličkim aspektim a izravno povezivale sa ženskim dijelom elitnih skupina. Čini se da i grobnica pripada jednoj takvoj ženi, a datira se oko 6 30 . pr. Kr. (si. 6 8 )

ao i većina podataka o halštatskom društvenom ustroju, i podaci o rodnim i spolnim razlikama dolaze uglavnom iz nekropola. Me­ đutim, koliko dobro poznajemo mušku komponentu halštatskoga društva, toliko su oskudni podaci koje imamo o ženama. Na prvi pogled to je čudno već i zato što je na nekim nekropolama uočen značajno veći broj ženskih ukopa. Ključ za takvu situaciju svakako leži u strukturi tih podataka. Kao što će biti riječi u sljedećim poglavljima, halštatske zajednice se znatno razlikuju u razini inkluziviteta pri ukopavanju pod tumule koji su najvidljiviji, pa time i najbolje dokumentiran oblik pogrebnog rituala halštat­ skoga kulturnog kompleksa. Situacija može varirati od tek nekoliko grobova po naselju, preko nekoliko desetaka do nekoliko stotina. U prvim je slučajevi­

SLJEDBENICE

ma jasno da nisu svi, odnosno daje proporcionalno veoma malen broj pripad­

P LU

nika zajednice bio ukopan pod tumulima. Kako nam u tom slučaju nedostaje podatak o ostalim pokojnicima, upućeni smo na tu relativno malenu skupi­ nu. S obzirom na to da halštatskim društvom ipak dominira muška, ratnička komponenta, u takvim grobljima visokog ekskluziviteta nalazimo relativno malo ženskih ukopa. S druge strane, na grobljima na kojima je generalna za­ stupljenost populacije znatno veća katkad žene brojčano dominiraju, što se može objasniti i povećanom smrtnošću žena u većini prapovijesnih populaci­ ja. Međutim, ako unutar takvih skupina napravimo statusnu razdiobu, opet ćemo naći relativno malo žena unutar elitne skupine i m nogo više “običnih” ženskih ukopa koji su znatno manje diferencirani među sobom i ne daju ni iz­ daleka tako velik broj podataka kao što je to slučaj s elitnim grobovima. Osim toga, malo koja halštatska nekropola ima načinjenu relevantnu antropološku analizu. Razlozi za to su različiti: od grobnog rituala spaljivanja (primjerice, sulmtalska i kaptolska skupina), preko kiselosti zemlje koja u potpunosti ra­ zlaže osteološki materijal (primjerice, dolenjska skupina) do činjenice da su istraživanja provođena prije uvođenja standardnih antropoloških metoda ili voditelji istraživanja i autori publikacija nisu smatrali potrebnim da ih prove­ du. U svakom slučaju, u velikoj većini slučajeva o spolu pokojnika zaključuje­ mo gotovo isključivo temeljem grobnih priloga. S obzirom na kvalitetu raspoloživih podataka, morat ćemo se barem na razini postavljanja temeljnih hipoteza često služiti komparativnim materija­ lom. Ako se u tom smislu okrenemo Italiji, prvo s čime se suočavamo jest svo­ jevrsni mit o etruščanskom matrijarhatu koji se zapravo temelji na tome da antički pisci, u prvom redu Grci, nisu razumjeli lokalni društveni kontekst. Potporu takvom shvaćanju je pružala i onomastička formula koja je i kod žena uključivala nomen i praenomen, a pri filijaciji je uz patronimik stajao

i

i matronimik. Ono što je doista drugačije na ovom prostoru jest veća uloga žena u javnom životu i upravljanje vlastitim materijalnim dobrima, među­ tim riječ je gotovo uvijek o ženama visokog roda. Ako znamo da su etruščanskim zajednicama u vrijeme starijeg željeznog doba upravljali aristokratski klanovi, jasna je ključna uloga žene u prijenosu vlasti. Žene koje pripadaju elitnim skupinama garantiraju nesmetani prijenos m oći s jedne na drugu ge­ neraciju, a međusobnim bračnim vezama elitne skupine zadržavaju ekskluzivitet upravljanja. Praćenjem rodbinskih veza putem ženskih linija sprečava se i osipanje materijalnih dobara tih rodova. Na neki način žene etruŠčanI

onoKrs 132

KNEŽEVI ŽELJEZNOGA DOBA

ske aristokracije upravljaju prijenosom vlasti slično istočnjačkom konceptu

ŽENE - SLJEDBENICE ILI VLADARICE? kraljevske časti koja se potvrđuje kroz sjedinjenje s božicom. 0 svemu tome nam govore izuzetno bogati ženski grobovi koji kao znakove visokog statusa sadrže i predmete koji u svom funkcionalnom obliku potječu iz muške, pa i ratničke sfere, poput kola, posuda s prikazima ratničkih povorki ili štitova iz grobnice Regolini-Galassi iz Cerveterija koja se datira u drugu polovicu 7. st. pr. Kr. (Colonna & Di Paolo 1997.). U istoj su grobnici bile i ležaljka i oprema za posmrtnu gozbu o kojoj je bilo više riječi ranije. Veoma je yažno naglasiti činjenicu da se prvi predmeti s alfabetskim natpisima na etruščanskom području mogu u najvećoj mjeri neposredno po­ vezati sa ženskim aspektima materijalne kulture, što upućuje na činjenicu da su upravo žene odigrale ključnu ulogu u inicijalnoj fazi prijenosa pisma i transformacije etruščanske kulture u kategoriju pismenih. Kasnije se pismo kao simbol i instrument m oći sve više pojavljuje u muškoj sferi. S druge stra­ ne, aktivnosti vezane uz predenje i posebno tkanje ostaju trajno pod isklju­ čivom dominacijom žena i u najvećoj mjeri označavaju njihovu društvenu i obiteljsku ulogu i status. Dok je predenje bilo isključivo ženska aktivnost, i to vjerojatno vezana uz žene višeg statusa, tkanje je bilo u isključivoj dome­ ni gospodarice kućanstva. Bezbrojni nalazi predmeta vezanih upravo uz te aktivnosti u više ili manje bogatim grobnim cjelinama na prostoru Italije na neki način podupiru ovaj model. Međutim, što od ovoga (ako uopće bilo što) možemo primijeniti na pro­ stor halštatskoga kulturnog kompleksa? Ako krenemo od grobnih cjelina, moramo se nakratko zaustaviti na kneginji iz VLxa, nezaobilaznom temelju svake rasprave o statusu žena u halštatskom kulturnom kompleksu. Osnovni podaci o tom fantastičnom nalazu dani su u ranijim poglavljima pa ćemo se ovom prilikom samo osvrnuti na osnovne elemente interpretacije. Grob se datira na kraj 6. st. pr. Kr., a riječ je o ženi koja je umrla u dobi od oko 35 godina. Bila je pokopana na kolima u komori pod tumulom uz priloge koji su ukazivali na najviši status pokojnika. Kako ovakvi prilozi uglavnom pripada­ ju muškim grobovima, desetljećima je trajala kontroverza o spolu pokojnice dok je konačno nisu zaključila antropološka istraživanja. U najvažniju skupi­ nu priloga m ožem o uključiti zlatni torkves s prikazom Pegaza, kola i opremu za gozbu, među kojom je najistaknutiji općepoznati krater iz Vixa, najveća sa­ čuvana posuda porijeklom iz grčkog svijeta. Međutim, kada bolje pogledamo te priloge, sve su to statusni prilozi i baš kao što je to slučaj sa sličnim naizgled “muškim” predmetima u bogatim grobovima etruščanskih žena, otvara se pi­ tanje je li njihova prisutnost u muškim grobovima determinirana spolom ili statusom pokojnika. Odnosno, je li veća učestalost tih priloga u grobovima muškaraca posljedica njihove pripadnosti muškoj sferi društva ili visokog statusa pokojnika u društvu u kojem su ipak dominirali muškarci? U bez­ brojnim interpretacijama toga groba, koje su polazile od činjenice da je riječ o ženi, središnji je problem bio njezin rodni identitet (Arnold 1995., Knusel 2002.). Kao osnovna dvojba pojavljuje se pitanje je li riječ o pripisanom ili postignutom statusu, odnosno je li njezin status samo odraz statusa njezina nevidljivog muškog partnera ili roda, ili je riječ o vladarici zajednice u punom smislu te riječi. Postojala je i dvojba je li ta žena obnašala svoju društvenu ulogu kao žena ili svojevrsni surogat muškarca za što postoji cijeli niz para­ lela od faraonskog Egipta pa nadalje. Naime, u društvima kojima dominiraju

KNEŽEVI ŽELJEZNOGA DOBA | 133

muškarci žene koje dodu na položaj moći i autoriteta postaju anomalije koje se tumače u odnosu prema muškom dijelu populacije. Žene su tako supruge ili priležnice koje prate svoje muževe u grob (Kniisel 2002., 297) ili ako su same, tumače se kao “počasni muškarci", pri čemu se podrazumijeva da preu­ zimanjem tradicionalno muških uloga u društvu moraju preuzeti njihov rod­ ni identitet, određenje i ideologiju, odnosno njihova društvena važnost gleda se kao svojevrsna težnja prema "muškosti” . Međutim, ako se vratimo samom grobu, primijetit ćemo da od statusnih simbola nema samo jednog, a to je oružje - kategorija nalaza koja, osim statusne, ima i veoma izrazitu funkciju spolne odrednice. S druge strane, svi elementi nošnje (ako izuzmemo zlatni torkves) ni sa čim ne odstupaju od bogate ženske nošnje. Sve to navodi na zaključak da barem u svojoj pojavnosti ova žena nije oponašala muškarca. S obzirom na to da su najviši položaji na društvenoj ljestvici toga doba ipak pripadali muškarcima, sklon sam prikloniti se modelu prema kojemu je ova žena mogla u početku zauzeti vodeće mjesto društvene ljestvice zahvaljujući pripisanom statusu vezanom uz m oć odsutnog ili poginulog muškog člana svoje obitelji. Međutim, nije isključeno daje s vremenom njezino značenje za zajednicu ili legitimitet njezina vodstva postao vezan uz njezina postignuća. Poveznica s opisanim etruščanskim modelom može biti upravo slična društvena struktura kasnog halštata i ranog latena u zapadnom halštatskom krugu. I ovdje pojedinim zajednicama dominiraju ratničke elite, vjerojatno organizirane u rodove koji se međusobno povezuju ženidbom. To bi značilo da i na ovom prostoru sustav prijenosa vlasti počiva na ženskim rodnim ve­ zama (Knusel 2002., 159). U takvom društvenom kontekstu u slučaju odsut­ nosti muškaraca (muževa, braće, sinova) starije su žene mogle preuzeti poli­ tičku i društvenu moć u obiteljskoj zajednici, koja je uključivala i održavanje gozbi pomoću kojih su se uspostavljale i održavale društvene veze i obveze. Stoga bi njihov grobni inventar svakako morao uključivati insignije visokog statusa i rekvizite za obnašanje dužnosti koje iz njega proizlaze. S druge strane, ako bolje pogledamo ikonografiju predmeta koje pronala­ zimo u grobu, primjećujemo određenu sadržajnu i konceptualnu povezanost, iako su sami predmeti vjerojatno različite provenijencije. Primjerice, prikazi Gorgona na krateru (si. 69) mogu se povezati s Pegazom na torkvesu, a važ­ nu simboliku očito ima i figura žene na poklopcu kratera. Brončani prsten nepoznate namjene i promjera oko 27 centimetara neki autori povezuju sa sličnim predmetom koji na nekim prikazima u ruci drži Atena koja je opet poveznica s Gorgonama i Pegazom putem Perzeja kojemu pomaže u njego­ vim podvizima. Možda nije slučajnost što su na atičkoj zdjeli, pronađenoj u grobu, prikazane upravo Amazonke (Knusel 2002., 287). Stječe se dojam đa prilozi iz ovoga groba nisu samo nasumična skupina prestižnih i luksuz­ nih predmeta, nego čine smišljeno prikupljen komplet koji na razne načine odražava koncept jakih ženskih likova. Je li cilj takve ikonografije opravdanje neuobičajene političke pozicije na kojoj se ova žena našla u svojoj zajednici ili iza nje stoje dublji simbolični korijeni, zasad ostaje nepoznato, ali moguće je objašnjenje da je ova žena bila svojevrsna svećenica i daje svojim golemim re­ ligijskim značenjem igrala veoma važnu ulogu u društvenom životu središta poput Mont Lassoisa. U tom bi smjeru mogli ukazivati i nedavno pronađeni objekti u blizini tumula, ali i na samom utvrđenom naselju.

134 | KNEŽEVI ŽELJEZNOGA DOBA

ŽENE - SLJEDBENICE ILI VLADARICE? Ako prijeđemo na prostor istočnoga halštatskog kruga, u vrijeme kasnog halštata na­ lazimo situlsku umjetnost. U njoj žene nalazimo u prikazima gozbovanja, ali nisu eksplicitno prikazane kao aktivni vladajući sloj. Važno je napomenuti da se i unutar prapovijesnih dru­ štava uloga žena s vremenom mijenja pa u vrijeme situlske umjetnosti ni na etruščanskom području žene više nemaju ja­ sno istaknutu javnu funkciju. Međutim, među rijetkim p o ­ znatim

grobovima

kasnoga

halštata, a pogotovo iz razdo­ blja ranog latena na prostoru Hrvatske

u

značajnoj

mjeri

dominiraju bogati ženski gro­ bovi. I ovdje bi m ogao odgovor biti upravo u društvenoj struk­ turi. Relativno nagli nestanak tumula na području istočnoga halštatskog kruga, s izuzetkom Dolenjske, ukazuje na značajne promjene na tom polju. M ogu­ će je da uspostava novog susta­ va također počiva na očuvanju moći lokalnih

aristokratskih

rodova koji kontakte u novoj mreži uspostavljaju ili potvrđu­ ju ženidbenim vezama. To bi objasnilo zašto i najraniji latenski nalazi uglav­

D Gorgona s volute kratera iz Vixa ilustrira fantastičan umjetnički rad na ovoj brončanoj posudi koja se pripisuje grčkim radionicama južne Italije i datira u drugu polovicu G. st. pr. Kr. Osim visoke umjetničke kvalitete, krater impresionira i samom veličinom jer ga visina od 1,64 metra, zapremnina od oko 1200 litara i masa veća od 200 kilograma čine najvećom metalnom posudom iz vremena klasične Grčke (si. 69]

nom dolaze iz ženskih grobova. Iako je jasno da prva pojava latenskog stila u kasnohalštatskom kulturnom kontekstu na prostoru istočnoga halštatskog kruga dolazi upravo posredstvom ženske nošnje, teško je reći je li tu riječ o raširenoj pojavi egzogamije, u kojem bi slučaju žene visokog društvenog sta­ tusa trebale dolaziti s već lateniziranih područja, ili je riječ o nekoj složenijoj vrsti kulturnog transfera. Tu situaciju m ožem o usporediti s već spomenutim modelom uvođenja etruščanskog alfabeta kroz kontakte s Grcima, prema ko­ jem glavnu ulogu u primarnom kontaktu i prijenosu nose žene, da bi kasnije ta prestižna kulturna kategorija sve više prelazila u sferu muškaraca. Među­ tim, da bismo shvatili razvoj uloge žene u halštatskom svijetu, moramo se vratiti na početak halštata. Na ovom prostoru imamo veoma malo ženskih grobova, a grobovi visokog statusa su svi muški s naglašenim ratničkim ka­ rakterom. Jedino u populacijama gdje je evidentan kontinuirani prijelaz iz kasnoga brončanog u starije željezno doba, poput dolenjske skupine na za­ padu i daljske skupine na istoku, nalazimo bogate ženske grobove od samog

KNEŽEVI ŽELJEZNOGA 00BA | 135

početka. U kalenderberškoj skupini nalazimo relativno velik postotak boga­ tih ženskih grobova u odnosu na poznate muške grobove visokog statusa, što je zanimljivo jer je općenito riječ uglavnom o grobovim a s m n ogo keramičkih posuda i relativno malo metalnih priloga. Upravo uz tu najvišu klasu žen­ skih grobova vežu se dvije specifične skupine nalaza. Jedna je poznata kalenderberška trijada koja se sastoji od široke zdjele na nozi, dvostruke posude ukrašene na karakterističan način i tzv. mondidola. Od prvih nalaza do danas iznesen je niz tumačenja simboličnog paketa koji stoji iza takvih kompleta, a najzanimljivije je ono prema kojemu ta skupina zapravo predstavlja na neki način konceptualni model ognjišta, definirajući na taj način grobnu kom o­ ru kao “kuću mrtvih” (Nebelsick 1996.). Takvoj interpretaciji podlogu pruža činjenica da se u širokoj posudi na nozi, u koju je obično položen mondidol, često nalazi pepeo i gar s ognjišta, a i da je sam mondidol zapravo kerami­ čki model većih prijeklada. Druga kategorija nalaza koja je usko povezana sa ženskim ukopima visokog statusa jesu predmeti vezani uz tkanje i predenje, koji markiraju ženske grobove visokog statusa ne samo na području ove kul­ turne skupine, nego univerzalno na cijelom prostoru halštatskoga kulturnog kompleksa. Veza između žena i materijalne kulture vezane uz predenje i tkanje odav­ no je uočena i bila je predmet brojnih arheoloških radova (Eibner 1986.; Teržan 2001.; Teržan 2004.). Daljnjom analizom pronalazimo snažnu, gotovo arhetipsku vezu između žena, plodnosti i mjerenja vremena. Isto tako gotovo u svim kulturama koje imaju tzv. indoeuropske korijene susrećemo proizvod­ nju tkanine kao metaforu vremena (pa čak i danas govorim o o “vremenskoj niti”). Osim što su predmeti vezani uz predenje i tkanje na neki način bili insignija žena višeg statusa u grobnom ritualu halštatskih skupina, očito su ti predmeti imali i simboličnu funkciju povezanu s kultom. Taj dualni aspekt možda najbolje personificira Penelopa u Odiseji (si. 70). U sadržajnom smislu pridaje poznata. Na glas da Odiseja nema već godinama i d a je vjerojatno m r­ tav, u njihovu domu okupljaju se prosci, odnosno pretendenti na prijestolje, tražeći da se Penelopa uda za nekoga od njih. Kako bi odgodila svoju odluku, ona obećava prascima da će izabrati svog muža i Odisejeva nasljednika na­ kon što satka mrtvački pokrov za svog svekra Laerta. Međutim, ona svake noći opara ono što po danu satka, tako da taj posao traje unedogled. Nedugo nakon što prosci razotkriju obmanu, pojavljuje se Odisej i pobije ih te pon ov­ no zauzima svoje m jesto vladara. Ako se sada vratimo na značenja pojedinih aspekata ove priče, koja su bez sumnje bila puno jasnija slušateljima u doba kad je Odiseja nastala, dolazim o do veom a zanimljivih zaključaka. Prvo, p o ­ tvrđujemo da je tkanje ekskluzivna statusna aktivnost gospodarice kuće koja je metafora i za prostor, odnosno zajednicu kojom vlada Odisej. Iz situacije je jasno da se pretendenti na tu vlast pojavljuju u onom trenutku kad se smatra da Odisej više nije živ, što očito Penelopi uskraćuje pravo da upravlja u njego­ vo ime, S druge strane, jasno je da je nitko ne m ože prisiliti na izbor, odnosno nasilno preuzeti vlast, nego odluka ovisi isključivo o njoj. To oslikava upravo ono o čemu je bilo riječi ranije, a to je sustav prijenosa vlasti putem moćnih žena - bilo majčinstvom, bilo udajom. Na to upućuje i rastanak Odiseja i Penelope pri kojemu Odisej kaže da ga Čeka dok Telemahu ne izraste brada, a onda se m ože preudati po svom izboru. Međutim, isto tako i sugerira da

136

KNEŽEVI ŽELJEZNOGA 00BA

ŽENE - SLJEDBENICE ILI VLADARICE? nakon udaje mora prepustiti Telemahu vlast i otići - vjerojatno zato da nje­ zin suprug ne bi automatski postao Telemahov suparnik za prijestolje. Kako Telemah još nije dosegnuo dob ili još ne posjeduje kvalitete temeljem kojih bi ga zajednica mogla priznati za punopravnog nasljednika, teret izbora je isključivo na Penelopi. Izborom bilo kojeg od prosaca Penelopa zapravo službeno pri­ znaje smrt Odiseja i legalizira novog vlada­ ra. Važan je detalj da ona taj trenutak odgađa upravo tkanjem, odnosno paranjem istog tog tkanja. U grčkoj mitologiji susrećemo Moire, božice sudbine, koje simbolično upravljaju ljudskim živo­ tom upravo putem proizvodnje tkanine. Jedna prede nit života, druga je tka, a treća prereže kada je tkanje gotovo. Ako Penelopino tkanje shvatimo kao Odisejev život, ona zapravo obmanjujući prosce vara i sudbinu dok pod okri­ ljem noći zaustavlja, odnosno vraća inače neumitan prolaz vremena. Sigurno

■ Na crven ofigu ral nam atičkom skifosu izChiusija u Italiji prikazani su Penelopa i Telemah u razgovoru dok je u pozadini izvrstan prikaz vertikalnog tkalačkog stana. Skifos se datira u 5. st. pr. Kr. (si. ?0]

nije nevažan ni detalj da je riječ o posmrtnom pokrovu za njezina svekra, Odisejeva oca Laerta, jer Penelopa navodi da je taj posao tako važan da mora odgoditi svoju odluku zato što bi bila sramota da nekoga iz tako bogate kuće smrt zatekne nespremnog, odnosno bez pokrova. Ako to prenesemo na ra­ zinu sadržaja, možemo ponuditi tumačenje kako bi bila sramota da u jed­ nom tako bogatom i moćnom rodu Laert umre bez vlastitog nasljednika na tronu. Cijelo vrijeme nitko ne dovodi u pitanje legitimnost i funkcionalnost sustava prijenosa vlasti jer se kao mračna opreka fiksnom sustavu oslikava­ ju razuzdani prosci koji svakim danom nemilice troše Odisejevo bogatstvo, što je vjerojatno metaforička slika anarhije koja bi rastočila tu zajednicu ako struktura upravljanja ne bi bila u razumnom vremenu obnovljena. Penelopa na jednome mjestu čak govori prerušenom Odiseju da Telemah želi da se ona preuda jer će inače ostati bez ikakva nasljedstva. Međutim, s druge strane prosci kuju zavjeru kako bi ubili Telemaha i na taj način uklonili prijetnju da on postane pretendent na prijestolje bilo prije ili poslije Penelopina izbora. U svakom slučaju, vidimo situaciju u kojoj moćna žena obnaša operativnu vlast u ime odsutnog muža i koja nije osporavana dok je taj muž živ, odnosno ta­ kva se situacija smatra privremenom. Trajno rješenje, odnosno ponovna us­ postava stabilnog sustava leži u dvije mogućnosti - povratku Odiseja na tron ili Penelopinoj udaji za nekog od prosaca. U drugom slučaju vlast preuzima Penelopin muž ili Telemah ako je dotad stekao društvene uvjete za preuzima­ nje vlasti. U tom svjetlu treba sagledati i kraj priče. Nakon eliminacije pro­ saca Penelopa ne priznaje Odiseja istog časa. Nije ga bilo 20 godina i izgled mu se promijenio. Dok ga Penelopa ne prepozna, on zapravo ima status još jedfnoga, istina očigledno najjačeg, pretendenta. Međutim, prepoznavanje ne dolazi (ili barem ne isključivo) iz srca. Uključen je i test kojim Odisej mora pokazati da zna podatke koji su poznati jedino njemu i Penelopi kako bi ga ona prihvatila kao svog zakonitog muža, a time i suverenog vladara. Telemah je optužuje za oklijevanje jer na taj način ugrožava i njegov budući legitimitet na prijestolju. Veoma je važno da su ti podaci intimni detalji njihova bračnog

KNEŽEVI ŽELJEZNOGA DOBA | 13?

života, odnosno izgled njihove bračne postelje. Kako bi testirala Odiseja, Penelopa naređuje da se pripravi njihova postelja i iznese iz Iožnice, na što se Odisej čudi jer zna da je postelja načinjena u drvetu masline oko kojega je sagrađena cijela kuća i da ju je nem oguće iznijeti ako se ne sruši cijela kuća. U tom trenutku Penelopa ga prepoznaje, odn osn o priznaje za svog supruga i zakonitog vladara. Metafora bračne postelje koja je nerazdvojiva od nosive strukture cijele kuće više je nego jasna i p on ov n o naglašava presudnu važ­ nost prirodnog prijenosa vlasti unutar roda za opstanak zajednice u cjelini. Isto tako, ponovno je naglašeno da i Odisej m ora dokazati legitim itet svoje vlasti obnovom bračne veze s Penelopom, koja se odvija preko postelje koju samo njih dvoje poznaju. Hijerogamija je očito ključni element u prijenosu vlasti zajednica koje Homer opisuje u svojim epovima. Ne treba zaboraviti niti veom a sličnu situ­ aciju u kojoj se prije ženidbe s Penelopom nalazi Odisej, kao jedan od preten­ denata za ruku Helene. On je bio jedan od onih koji su došli u Spartu tražiti Heleninu ruku i upravo onaj koji je smislio zakletvu k ojom se svi prosci (a to su praktički bili svi utjecajni vladari ondašnjih grčkih zemalja) obvezuju štititi bračnu čast onoga koji na kraju bude izabran. Na taj način njezin otac Tindarej potencijalno suparništvo koje je m oglo dovesti do razornih posljedi­ ca sukoba medu grčkim zajednicama pretvara u zajedništvo što se temelji na zavjetu časti. Upravo zbog te pom oći u rješenju krizne situacije on pomaže Odiseju da dobije za ženu njegovu nećakinju Penelopu. M eđutim , upravo ono što je izgradilo zajedništvo i stabilnost postaje uzrok Trojanskog rata i velikog stradanja. I sam Odisej pokušava izbjeći obvezu odlaska u rat hineći ludost pa upreže konja i vola, ore zemlju i sije sol u trenutku kada ga N estor i Menelaj dolaze podsjetiti na zakletvu časti. Njegovo pretvaranje biva razotkriveno, odnosno prisiljen je izvršiti obvezu odlaska na neželjeni poh od, tako što je Palamed, koji je došao s njima, iz Penelopinih ruku uzeo maloga Telemaha i stavio ga pred Odisejev plug prisilivši ga da se zaustavi. Iz toga se m ože iščitati ideja da Odisej, bez obzira na to što je njegova vlast u tom trenutku stabilna i ugodna, ako odbaci izvršenje obveze dovodi u pitanje cijeli sustav prijenosa vlasti, pa i prirodan transfer m oći unutar nasljedne linije vlastitog roda. O no što je obranjeno tijekom Trojanskog rata na kraju je potvrđeno i u njegovu vlastitom domu. Ako pretpostavimo da su Homerova djela nastajala u 8. st. pr. Kr., m ože­ mo pretpostaviti da je tako detaljno m ogao opisivati one sustave prijenosa vlasti koji su mu bili suvremeni i dobro poznati - kako njem u tako i slušate­ ljima kojima se obraćao. Pitanje je m ožem o li m odele koji proizlaze iz Home­ rovih djela prepoznati i izvan Grčke. Na prostoru Etruščana već onomastika ukazuje na važnu ulogu žena u prijenosu legitimiteta (a tim e i vlasti unutar pojedinih rodova ili klanova). Takvu tezu potvrđuju i bogati ženski grobo­ vi na prostoru Italije koji uključuju insignije vezane uz tradicionalne muške društvene sfere poput oružja, ukopa s kolima, “prijestolja” ili predmeta veza­ nih uz gozbovanje, ali i predmete vezane uz predenje i tkanje. U nedostatku pisanih izvora na našem putu prema halštatskom kultur­ nom kompleksu m oram o se sve više oslanjati na vizualnu komunikaciju, od­ nosno simboliku koju nose određeni znakovi ili prizori. Takvi prikazi na neki su način čuvali netaknutima i kod promatrača ojačavali i poticali prijenos 138 | KNEŽEV! ŽELJEZNOGA DOBA

ŽENE -SLJEDBENICE ILI VLADARICE? tradicionalnih znanja i običaja, posebno u situacijama kada su bili popraćeni pričama, odnosno usmenim prijenosom sadržaja na koji su asocirali navede­ ni prizori. Upravo su prethodno opisani običaji gozbovanja pružali savršenu arenu za takve aktivnosti, što situlsku umjetnost čini idealnim medijem za prijenos tako važnih koncepata. Stoga nije čudo što na situlskoj umjetnosti nalazimo prikaze simplegme koje zbog izrazite formalnosti i gotovo kanon­ skog ponavljanja možemo smatrati slikom hijerogamije u najužem obliku. Paralelu za slične prikaze možemo potražiti i na prostoru Etruščana, primjerice na poznatoj ojnohoi iz Tragliatelle (Menichetti 1992.; Martinez Pinna 1994.), koja pričom o Tezeju i labirintu zapravo prikazuje kraljevsku inicijaciju koja završava dvostrukom hijerogamijom. Na taj su način podije­ ljeni i prikazi pa u gornjem frizu promatramo ritualnu razinu, a u donjem frizu mitološku razinu tog procesa. Na sličan način možemo promatrati i ogledalo iz Castelvetra u kojem niz ritualiziranih prizora kulminira hijeroga­ mijom prikazanom na kline s dvije ptičje protome (Saeflund 1986.). Dalje prema sjeveru dolazimo na venetsko područje i na cisti iz Montebelluna i situli iz Sanzena nalazimo prikaz simplegme koji se odvija na kline, ali u ovim slučajevima par nije sam, nego se čini da ih okružuju sudionici neke gozbe ili rituala (si. 71). Na obje se posude u drugom frizu javlja motiv orača. U Nezakciju također nalazimo istu kolokaciju prizora na ulomcima iz groba 1-12, a motiv orača je prisutan i na poznatoj situli s pomorskom bitkom iz grobnice s područja hrama B (Mihovilić 2001., Tab. 15: 8, 9; SI. 109). Goto­ vo identičan motiv simplegme nalazimo i na pojasu iz groba III/12 u Novom Mestu (Križ 2012., 134-135). Međutim, iako su ikonografski identični, čini se da se prikazi simplegme na etruščanskom i halštatskom području razlikuju u narativnoj koncepciji. Dok na etruščanskim primjerima hijerogamija čini dio neprekinutog i povezanog slijeda mitoloških prizora, narativni slijed prizora na situlskoj umjetnosti područja Veneta i Alpa nije u potpunosti kompaktan. Tu nalazimo mitološke, ali i druge prizore više kao niz asocijativnih slika. U tom kontekstu relativno realistični prikazi simplegme pokazuju izrazitu for­ malnost, ali i daju naslutiti javni karakter tog čina, o čemu je već bilo riječi u

■ Prikaz simplegme i orača na situli iz Sanzena u Italiji nije jedinstvena kolokacija i pojavljuje se u nekoliko drugih primjera, a interpretira se kao veza između plodnosti vladara i zemlje kojom zajednica raspolaže. Ova situla s venetskog područja datira se u 5. st. pr. Kr. i čini se da par u seksualnom odnosu stavlja u jasan kontekst gozbe [si. ?1]

poglavlju o gozbovanju. Moguće je da taj čin par najvišeg statusa (mož­ da gospodar i gospodarica kuće) u određenim formalnim prilikama ponavlja kako bi se obnovili ciklusi plodnosti i osigurao prospe­ ritet cijele zajednice. U neku ruku i Odisej mora preko bračne postelje obnoviti svoje pravo na prijestolje. Veza simplegme i aktivnosti ora­ nja je više nego očita: muški prin­ cip prodire u ženski i na taj način potiče plodnost. Međutim, riječ je o plodnosti koja je već latentno prisutna i predstavlja neodvojivo žensko svojstvo (uvijek je riječ o oraču, a ne o sijaču). I Odisej ore kada želi izbjeći obvezu odlaska u Trojanski rat, a na zakletvu ga podsjećaju stavlja­ jući mu sina pred plug. Poruka je jasna:

KNEŽEVI ŽELJEZNOGA DOBA | 139

ako ne zaštiti sustav, dovodi u pitanje plodnost i obnovu svoje zajednice, ali i

□ Prikaz simplegme na prijestolju na pojasnoj kopči iz groba 1 pod tumulom 1 iz Brezja pri Trebelnem u Sloveniji doista je neuobičajen. Jedna od interpretacija jest da naglašava ključnu ulogu žene u prijenosu, nasljeđivanju i legitimaciji moći između trenutačnog vladara i njegova nasljednika. Pojasna kopča se datira na kraj G. ili početak 5. st. pr. Kr., ali treba uzeti u obzir da je barem jednom popravljana (si. 72]

svoga roda. U mitologiji često susrećemo prikaze seksualnog čina kao meta­ foru za kontinuiranu obnovu plodnosti. Ta je veza najizraženija u egipatskoj mitologiji gdje se često, a možda najbolje kroz mit o Iziđi i Ozirisu, odra­ žava odnos Egipta kao zemlje (ženskog) i Nila kao plodonosnog (muškog) principa. Zanimljivo je kako Meyboom i Versluys, analizirajući motive gozbi i simplegmi na tzv. nilskim prizorima u rimskoj umjetnosti, zaključuju da su prizori simplegme često zaključak prizora orgijastičkih plesova, u mnogim slučajevima povezanih s gozbama. Osim toga, statističkom analizom utvr­ đuju da se, unatoč činjenici što je u antičko doba bio poznat niz seksualnih položaja, u navedenim prizorima koriste samo dva, i to jedan isključivo na prizorima simplegme na kopnu, a drugi na čamcu. Odbijajući uobičajeno tu­ mačenje da je riječ o žanrovskim prizorima, pokazuju da je riječ o ritualnim scenama kojima se podražava uskrsnuće Ozirisa i njegov odnos s Izidom. Ti prizori se odvijaju u kontekstu plodonosne poplave Nila, čime se priziva i sla­ vi obnova plodnosti (Meyboom & Versluys 2007., 182-202). Ako se vratimo situlskoj umjetnosti, primjećujemo da je uvijek uprizoren položaj u kojem muškarac u ležećem položaju odozgo prodire u ženu okrenutu licem prema njemu, koja nogu okrenutu prema promatraču drži blago podignutu, što omogućava jasan prikaz samog seksualnog čina. Taj veoma specifičan položaj podsjeća na prizor orača koji se često pojavljuje na istim posudama. Osta­ je otvoreno pitanje jesu li oba prizora samo opća metafora obnove ciklusa plodnosti ili njihova gotovo kanonska dosljednost ima dublju i konkretniju mitološku referencu. Pojas iz Brezja pri Trebelnem je jedini slučaj kada se odstupa od tog kanona (Barth 1999., Abb. 1; Turk 2005, 29-31). Na njemu je prikazan odnos muškarca koji prodire u ženu koja pritom sjedi na tronu (si. 72). Iako je pojas teško oštećen, čini se da je riječ o dva identična para

140 | KNEŽEVI ŽELJEZNOGA DOBA

ŽENE - SLJEDBENICE ILI VLADARICE? koji su okrenuti jedni prema drugima, što bi objasnilo čudan detalj da mu­ škarac gleda unatrag. Tron na kojem u ovom slučaju iznimno sjedi žena, a na kojem u sljedećem prizoru sjedi muškarac odjeven identično kao i onaj koji je uključen u seksualni akt, upućuje na to da ovaj prizor nema kompetitivni, nego ritualni karakter i da simbolizira prijenos vlasti (Teržan 2001.; 2004.), odnosno vladarsku inicijaciju poput dvostruke hijerogamije prikazane na već spominjanoj ojnohoi iz Tragliatelle. To bi moglo posredno sugerirati daje pri­ jenos vlasti unutar elitnih skupina halštatskoga kulturnog kompleksa barem na jugoistočnoalpskom području tekao također putem ženske linije, pri čemu ključnu ulogu igraju upravo m oćne pripadnice aristokratskih rodova. Iz svega navedenog vidljivo je da žene visokog statusa imaju važnu dru­ štvenu ulogu u halštatskim zajednicama. Međutim, ta uloga je operađonalizirana kroz ritualne kontekste vezane uz plodnost i njezine cikluse. Ta je klasa žena usko povezana i s aktivnostima predenja i tkanja kako u simbo­ ličnom, o čemu će više riječi biti u sljedećem poglavlju, tako i u konkretnom kontekstu. Naime, ne smijemo zaboraviti da tkanine također predstavljaju prestižna dobra koja se vjerojatno razmjenjuju kao darovi visoke vrijednosti prilikom gozbi ili u drugim formalnim prigodama. Iako religijska i društvena struktura unutar željeznodobnih zajednica nisu bile istovjetne, svakako su se u nekim aspektima preklapale. To je vid­ ljivo i u grobovima ratnika s naglašenim religijskim komponentama, ali je puno važnije u interpretaciji istaknutih ženskih grobnih cjelina s nesumnjivo religijskim sadržajima. S obzirom na mali broj objavljenih nalaza te vrste, te­ ško je u ovom trenutku postaviti model tog međuodnosa religije i društvenog statusa. Mogli bismo zaključiti da se visok status tih žena u religijskoj hije­ rarhiji neizbježno odražavao i na njihov položaj unutar društvene strukture. Samo ako pogledamo grčke mitove, jasno je da većina svećenica i pro­ ročica, poput Kasandre, dolazi iz najviših aristokratskih slojeva. Isto je tako razvidno da obnašanjem tih dužnosti ne prekidaju kontakt s društvenim okruženjem iz kojega su potekle. U Italiji na samom početku željeznog doba u grobnim kontekstima izu­ zetno je naglašena važna uloga žena u tadašnjim zajednicama. Potporu za to nalazimo i na likovnim prikazima, kao i u jasno definiranim religijskim kategorijama poput vestalki koje igraju značajnu ulogu u povijesnom i mito­ loškom formiranju Rima. Prestižni predmeti koje nalazimo u bogatim žen­ skim grobovima, pogotovo iz ranijih faza starijega željeznog doba, često se mogu dvojako interpretirati. Primjerice, činjenica da običaj gozbovanja od kraja 9. st. pr. Kr. i tijekom cijelog orijentalizirajućeg razdoblja do prve po­ lovice 6. st. pr. Kr. na etruščanskom području ima više levantski nego grčki karakter argumentira se upravo istaknutom i aktivnom ulogom žena u goz­ bama, uporabom stolaca, a ne ležaljki i kombinacijom posluživanja hrane uz ispijanje pića (Nijboer 2012.). Sve to se odražava i u bogatim ženskim grobovima iz istog razdoblja u kojima nalazimo ražnjeve, noževe i drugi pri­ bor za gozbu, ukrašene stolce (“prijestolja”), ali i kola i konjsku opremu te različite predmete vezane uz tkanje (von Eles 2007., 71-83; Bartolom 2003.; Emiliozi 1997.). Bogati ženski grobovi na prostoru halštatskoga kulturnog kompleksa, pogotovo istočnog kruga (si. 73), nisu tako česti, ali ih također

KNEŽEVI ŽELJEZNOGA DOBA | 141

■ Zlatni n akit iz groba ‘kneginje iz Stične’ (tu m u l 4 8 , grob 2 ? ) samo je dio izuzetno bogate nošnje u kojoj je žena bila pokopana, a koja se sastojala i od m noštva m ale brončane dugm adi prišivene na odjeću, velikog broja fibula [od zm ijolikih i čunastih do onih s jantarno m i koštanom oblogom ], niza narukvica i ja n ta rn e ogrlice. Ovaj ženski grob, po svim n a la zim a doista kneževski, datira se na sam početak 6. st. pr. Kr.

ŽENE - SLJEDBENICE ILI 'v'tADAR]CE'' označuju prestižni predmeti koji se tradicionalno vežu uz muške aktivnosti i utezi za vretena i tkalačke stanove. Svi ti prilozi mogu se interpretirati kao statusni simboli istaknutih pripadnica elitnih skupina, ali mogu imati i funkcionalnu ulogu u kultu. Treba imati na umu da u najranijim fazama željeznog doba društvena i kultna funkcija najvišeg sloja društva možda i nije bila jasno razdvojena pa su i spomenuti predmeti doista imali dvojaku namjenu * statusnih simbola i kultnog pribora, o čemu će više riječi biti ka­ snije. Je li i na ovom prostoru došlo do promjene u statusu žena unutar tih elitnih skupina, teško je reći. Naime, upravo sredinom 6. st. pr. Kr. kada na području Etrurije zapažamo takav trend, na području istočnoga halštatskog kruga uglavnom nestaju tumuli, a s njima i bogati grobovi. Međutim, odgo­ vore na ta pitanja m ožem o potražiti na prostoru dolenjske skupine gdje u to vrijeme cvate situlska umjetnost, a ukopi pod tumulima se nastavljaju kon­ tinuirano do razdoblja latena. S druge strane, na istoku bi nam dobar uvid u tu problematiku mogla pružiti daljska skupina s većim brojem paljevinskih ukopa na ravnim nekropolama. Ono čega trebamo biti svjesni jest da kada govorimo o značajnijoj ulozi žena u društvenoj strukturi zajednica s početka starijeg željeznog doba, za­ pravo govorimo o pripadnicama elitnih skupina koje svoj status grade, izme­ đu ostaloga, na važnoj ulozi u sustavu prijenosa moći i vjerojatno dominaciji u kultnim strukturama zajednice. Ostale žene koje su predstavljale većinu u zajednici vjerojatno nisu imale ni izdaleka tako istaknutu ulogu u društve­ nim aktivnostima. Takva situacija vjerojatno traje do prestanka pokopavanja pod tumulima. Nakon toga imamo premalo podataka da bismo mogli donije­ ti ikakve konkretne zaključke, a početkom latenskog razdoblja na ovom pro­ storu ponovno dominiraju istaknuti ženski ukopi. Sve što zasad znamo o ulozi žena u halštatskim zajednicama govori nam da nema jednoznačnog odgovora na pitanje postavljeno u naslovu ovog po­ glavlja. U cjelini gledajući, halštatskim zajednicama svakako dominiraju mu­ škarci. Međutim, na razini elitnih skupina situacija je znatno drukčija. Žene imaju m nogo značajniju ulogu koja je vjerojatno usko povezana sa sustavima prijenosa i održanja vlasti unutar pojedine zajednice, a ne smijemo zane­ mariti niti ulogu egzogamije. Općenito, u kasnijim se razdobljima sve češće susrećemo s istaknutim ukopima žena koji nose kulturne elemente strane zajednici u kojoj se nalaze pa ih često tumačimo kao egzogamiju, odnosno udaju žena izvan zajednica u kojima su odrasle. Glavna motivacija za to u višim društvenim slojevima je zalog uspostavljenih kontakata i međusobnih obveza, ali i sklapanje rodbinskih veza. Upravo zbog uloge žena iz viših sloje­ va u transferu moći veze uspostavljene na taj način su mnogo dublje i donose mnogo veće društvene obveze nego što nam to daje naslutiti materijalna kul­ tura. S druge strane, upravo zbog toga što takve žene ulaze u svoje nove za­ jednice na pozicije moći i utjecaja, one postaju izuzetno značajan čimbenik u procesu kulturnog transfera. To je i model koji nam pokazuje kako velike pro­ mjene u materijalnoj kulturi pojedinih zajednica u relativno kratkom roku mogu biti prouzročene i bez velikih pomicanja stanovništva ili intenzivnih kontakata velikog broja ljudi. Ne smijemo zanemariti niti očito značajnu ulo­ gu koje su žene imale u kultnim aktivnostima halštatskih zajednica, o čemu će više riječi biti u sljedećem poglavlju.

KNEŽEVI ŽELJEZNOGA DOBA | 143

*

Prizor na situli pronađenoj u grobu 126 (po staroj numeraciji grob 23) na nekropoli kod vile Benvenuti na području Estea u Italiji očigledno je motiv iz neke priče ili mita koji je promatračim a bio općepoznat u vrijeme kad je ta luksuzna posuda bila u uporabi. Situla Benvenuti također pripada među najpoznatije spomenike situlske umjetnosti i datira se oko^Gp. pr. Kr. (si. 24)

isati o religijskim predodžbama prapovijesnih zajednica i kultura uvijek je nezahvalan posao. Riječ je o fenomenima u čije postojanje ne možemo sumnjati, ali o kojima nema nikakvih pouzdanih pisanih svjedočanstava, a arheološke metode daju nam tek ograničen i vrlo fragmentiran uvid u tragove takvog djelovanja. Čak i u slučajevima gdje po­ stoje jasni arheološki tragova određenih religijskih aktivnosti, njihova inter­ pretacija veoma je opasna i izuzetno složena zadaća. Gotovo je nemoguće i bilo bi preambiđozno iščitavati opći ustroj religijskih sustava pojedinih za­ jednica na temelju tako nepotpune slike. Zbog svega navedenog, u ovom po­ glavlju obradit ćemo tek nekoliko religijskih koncepata koje možemo iščitati iz postojeće arheološke građe. No, prije nego što počnemo, trebamo se zapitati postoji li nešto što bi­ smo mogli nazvati “halštatskom religijom", kako u kulturološkom tako i u prostornom i kronološkom smislu. Gotovo identičan problem postoji i prili­ kom definiranja onoga što nazivamo "halštatskom kulturom". Odgovor na to pitanje prvenstveno leži u društvenom ustroju pojedinih zajednica vidljivih u prostoru, ali i u strukturi i karakteru regionalne i nađregionalne povezanosti takvih zajednica. Zasad skromne spoznaje o tom ustroju daje nam naslutiti tek nekoliko okvirnih postavki. U prethodnim poglavljima već je bilo dosta riječi o heterogenosti kulturnih pojava koje na širokom području središnje Europe zajedničkim imenom zovemo halštatskim kulturnim kompleksom. U temeljnoj unutarnjoj konceptualnoj podjeli tog kompleksa područje naše zemlje pripada istočnom krugu, a neki autori kao užu i specifičnu prostomu podcjelinu izdvajaju jugoistočnoalpski halštatski krug. Temeljeći takve podjele na materijalnoj kulturi i organizacijskoj struk­ turi, pretpostavljamo da i religijska komponenta kulture tih zajednica slijedi sličan uzorak. Očigledno su postojali temeljni principi zajednički na cijelom prostoru halštatskoga kulturnog kompleksa, ali njihove manifestacije su po­ nekad imale izrazito lokalni karakter. Složenost situacije povećava i činjenica da, u rijetkim slučajevima gdje možemo povući paralele između materijalnih i duhovnih kultura pojedinih zajednica na određenom prostoru, sličnost u ma­ terijalnoj kulturi ne prati nužno i sličnost u duhovnim aspektima kulture, i obratno. Tragove takvih pojava nalazimo i u poznatijim religijskim sustavima poput grčkog, u kojem, barem u ranijoj fazi, imena pojedinih božanstava više predstavljaju generičke klase nego jasno definirane entitete. Te klase se sa­ stoje ili odražavaju cijeli niz uglavnom lokalnih i u određenoj mjeri različitih religijskih principa. Koncept glavnih božanstava oblikuje se upravo procesom sintetiziranja tih lokalnih atributa, ali i nametanjem pojedinih lokatnih pre­ dodžbi na široj regionalnoj razini. Međutim, treba imati na umu da spome­ nuti proces katkad teče i u drugom smjeru, odnosno da se specifični i lokalni religijski principi pokušavaju formalizirati pod imenom nekog od božanstava koje im svojim atributima najviše odgovara. Upravo zbog toga imena koja se dodaju generičkim božanstvima, poput Zeusa ili Atene, katkad imaju mnogo veće značenje u smislu prostornog i/ili karakternog određenja tog božanstva. Ostaje otvoreno pitanje jesu li temeljno apstraktni religijski principi unu­ tar halštatske kulture bili uobličeni u takve jasno određene forme oko kojih nastaju mitološki sustavi s odgovarajućom narativnom komponentom. Neki elementi materijalne kulture dohvatljive arheološkim metodama istraživanja

14 6 I KNEŽEVI ŽELJEZNOGA DOBA

HALŠTATSKA RELIGIJA - DOBA MITOVA i HEROJA - od sitne plastike, figuralnih prikaza na keramičkom i metalnom posudu pa sve do narativnih scena situlske umjetnosti - ukazuju na postojanje takvih božanstava i m itoloških sustava. Pokušat ćem o ukazati na nekoliko arheolo­ ških tragova pojedinih koncepata iz religijskih sustava halštatskih zajednica prisutnih na prostoru naše zemlje.

EGEJSKI KONCEPTI U ISTOČNOM HALŠTATSKOM KRUGU? Grčko ‘‘mračno doba” kronološki uglavnom odgovara kasnom bronča­ nom i početku starijega željeznog doba u središnjoj i jugoistočnoj Europi. Kraj brončanog doba nije obilježila samo korjenita promjena materijalne kul­ ture, nego i općeg pogleda na svijet, što se odrazilo i na promjenu u percepciji mitoloških sadržaja. Religijsko naslijeđe često predstavlja jedini dio materijalne kulture prapovijesnih zajednica koji nam barem u određenoj mjeri ostaje arhe­ ološki vidljiv, m eđutim opasno je samo na temelju tih premisa donositi zaključke o društvenom životu i općem pogledu na svijet prapovijesnih zajednica. S druge strane, ne m ožem o ignorirati činjenicu da postoji odre­ đena veza između tih kategorija, a ključno je pitanje kako ih interpretirati i koja je vrijednost takvih zaključaka. To je ujedno i osnovni m etodološki problem u razmatranju m ogućih konceptualnih sličnosti halštatske i grčke kulture, pri čemu m itologija daje važan set komparativnih podataka. Neki znanstvenici tvrde da je gotovo nemoguće uspostaviti bilo kakvu vezu iz­ među materijalne kulture i m itologije, odnosno da je nemoguće naći tra­ gove m itoloških koncepata u materijalnoj kulturi (Leach 1977.; Shanks & Tilley 1987.; Hodder & Hutson 1991.). Arheologija, kao znanstvena disci­ plina koja se bavi proučavanjem i interpretacijom materijalne kulture, do­ nosi određenu količinu forenzičnih podataka koji se sa sigurnošću mogu povezati s religijskim ponašanjem. Činjenica da je arheološkim m etoda­ ma moguće utvrditi i prepoznati takve podatke govori nam da ti tragovi nisu slučajni, nego su posljedica događaja koji su se ponavljali i namjerne strukturirane aktivnosti. Iako postoje stotine definicija rituala i nekoliko različitih sustava kriterija za utvrđivanje ritualne aktivnosti (Parker Pearson 1999.; Bowie 2000.; Briick 1999.), m ožem o je ukratko opisati kao svojevrsnu standardiziranu reakciju zajednice na određeni unutarnji ili vanjski poticaj. U m nogo slučajeva u potpunosti ili djelomično nedostaju priroda i sadržaj tih poticaja, ali nije uvijek tako. Primjerice, grobni ritual i s njime povezane religijske aktivnosti odražavaju reakciju pojedinca i/ili zajednice na krizu prouzročenu smrću (Binford 1972.; Chapman, Kinnes & Randsborg 1981.; Morris 1987.). Standardizirana aktivnost koja se ponavlja upućuje na postojanje općeg razumijevanja ustrojstva svijeta, a mitologija je morala biti neodvojiv dio tog općeg znanja o svijetu. M ito­ logija vjerojatno nije neposredni povod za niz religijskih aktivnosti koje možemo utvrditi uz pom oć arheologije. Međutim, forma u kojoj se te ak­ tivnosti izražavaju sugerira da su sudionici u njima bili svjesni određenog mitološkog sustava i daje njihovo djelovanje, barem u nekim slučajevima, bilo usklađeno s tim sustavom. Iako neki znanstvenici zastupaju tezu da je bez pisanih izvora i kanoniziranih mitoloških sustava teško ili nem ogu­ će uključiti elemente m itologije ili religijske sustave u interpretaciju konKNEŽEVI ŽELJEZNOGA DOBA | 147

teksta m aterijalne kulture (D ickinson 1994., 2 5 7 -2 5 8 ), svatko tko je imao posla s doista prapovijesnim kulturama zna da tom u nije u potpunosti tako. Čak i u kulturama gdje nam pisani izvori don ose više ili manje kanoniziranu m itologiju i dobro utem eljene religijske sustave, na razini siro­ vih, forenzičnih arheoloških podataka često susrećem o određene diskre­ pancije. To je posljedica percepcije m itološk og sustava unutar zajednice, unutar pojedine skupine u zajednici, pa čak i na individualnoj razini. Kad radimo s m aterijalnim ostacim a visokostrukturiranih zajednica, raspola­ žem o m itološkim sadržajima u određ en om broju različitih pisanih izvora, postoje ikonografski dokazi, a nalazim o i tragove aktivnosti koje su in­ ducirane ili povezane s tim sadržajima. Gledajući iz perspektive sadržaja, u tim se slučajevima prvenstveno susrećem o s percepcijam a zajednica, skupina i pojedinaca, a ne s konkretnim m itološkim sustavima. Drugim riječima, bez pisanih (ili dobro razvijenih ikonografskih) izvora teško je gurno m ožem o uspoređivati kontekste materijalne kulture koji su vezani uz njihovu percepciju tih sustava. Pritom je percepcija m itološk og sadržaja unutar zajednice važna koliko i sam sadržaj. Međutim, interpretacijski proces je neizbježno kontaminiran našom vla­ stitom percepcijom svijeta i sadržaja o kojemu je riječ (Renfrew 1994., 47). Zbog toga je važno razviti interpretativnu m etodologiju koja će na najmanju moguću mjeru svesti deformaciju značenja koju uzrokuju osobna uvjerenja i kulturno podrijetlo istraživača. Najpouzdaniji m etodološki sustavi su uteme­ ljeni na kontekstualnoj analizi semantičkog sadržaja. Osim toga, interpretativne modele treba iznova procijeniti i provjeriti svaki put kad se primjenjuju na drugi kontekst. Isto tako je važno ustanoviti jesu li prapovijesne zajedni­ ce, koje su predmet proučavanja, doživljavale mitološki sadržaj kao manife­ staciju istih snaga koje neposredno određuju realnost svijeta u kojemu žive ili su ih smatrali dijelom svijeta koji postoji na paralelnoj, ali različitoj razini i samo u određenim trenucima se preklapa, odnosno komunicira s njihovom realnošću. Čini se da je određena korespondencija između Egeja i prostora koji će poslije postati istočni halštatski krug postojala još u vrijeme kulture polja sa žarama. Uglavnom se porijeklo tih elemenata pripisivalo egejskom prosto­ ru jer su tamo bili izraženi u mnogo sofisticiranijem obliku. Međutim, slični elementi bili su vidljivi u pojedinim religijskim pojavama kultura starijeg že­ ljeznog doba koje su živjele na područjima izvan prostora u kojem je egejski utjecaj mogao biti dokumentiran elementima materijalne kulture, stoga se čini da je porijeklo tih pojava bitno složenije pitanje. Osnovni problem u proučavanju religije kultura polja sa žarama ili halštatskoga kulturnog kompleksa jest to što su njihova božanstva teško odrediva, gotovo bezoblična i uglavnom prikazivana samo na simboličan način. Primjerice, sveprisutni religijski m otiv kultura polja sa žarama je sunčev disk ili božanstvo Sunca koje je predstavljeno u mnogo simboličnih oblika, a često kao kola koja vuku konji ili ptice vodarice. To nas dovodi do veoma proble­ matične diskusije o religijskim konceptima na razini simbolizma (RipinskyNaxon 1995., 43-54; Renfrew 1994., 47; Garwood, Jennings, Skeates & Toms 1989.). Kada govorimo o takvim religijski potentnim simbolima, moramo 140 | KNEŽEVI ŽELJEZNOGA DOBA

H A IS 7/JS K A RELIGIJA -! bili svjesni da vidimo tek neznatan dio njihove vizualne manifestacije bez ikakve lingvističke pozadine. O no što ostaje jest njihova reprezentativna sna­ ga i ono za Čime težimo jest rekonstrukcija metaforičke vrijednosti tih simbo­ la (Tilley 1999.* 36-76). Kristiansen i Larsson su razvili sličan pristup: "... we

simply State tluit materini evidence contains a coded message with a meaning that sheuld be decoded rr? order to understand and explain the impact ofthe interaction prečest" (Kristiansen & Larsson 2005., 29). Takvi simboli bili su sveprisutni u materijalnoj i duhovnoj kulturi i sa­ mim time svima razumljivi. Djelovali su kao elementi metajezika koji je bio razumljiv na širokom području nastanjenom zajednicama koje su dijelile isto ili slično mitološko naslijede. Međutim, smatram da njihovo značenje tre­ ba u svakom pojedinom slučaju izvesti iz kontekstualne analize. Iako mnogi simboli djeluju na razini analogija, neki od njih djeluju na veoma dubokoj arhetipskoj razini. Moguće je da u vrijeme koje promatramo granica između mitološke i materijalne razine postojanja nije bila tako jasna i da ta dva svi­ jeta u ljudskom umu nisu bila odvojena, nego su djelovala kao nerazdvojivi elementi iste stvarnosti. U tom slučaju mitološku strukturu ne možemo od­ vojiti od pogleda na svijet (Potrebica 2007., 268). S obzirom na to da komunikacija između pojedinih zajednica zahtijeva temeljnu sličnost u percepciji svijeta, u ovom slučaju mora uključivati i sli­ čnu mitološku strukturu. Međutim, ta sličnost ne znači nužno isti sadržaj, nego postojanje odgovarajućih semantičkih polja koja su povezana u slične konceptualne strukture. Sadržaj takvih polja odražava se na razini simbola koji su zbog slične unutarnje strukture postali zamjenjivi i na taj način om o­ gućuju komunikaciju. No, uvijek treba imati na umu da ta semantička polja, iako slična, nisu identična. Dobra ilustracija toga bila bi interpretatio Romana grčkih, ilirskih ili egipatskih božanstava. Kako odgovarajuća semantička po­ lja u pojedinim kulturama nisu identična, rimska percepcija, ili da ostanemo dosljedni izvornom terminu - interpretacija, Silvana, Afrodite ili Izide u odre­ đenoj se mjeri razlikuje od izvornog religijskog koncepta tih božanstava, ali je dovoljno slična da na određenoj razini može postojati univerzalni pogled na svijet, omogućujući time komunikaciju između različitih zajednica. Možemo zaključiti da na području središnje Europe postoji dosta različi­ tih pojava vezanih uz religiju ili kultnu praksu koje imaju sličnosti s nekim pojavama na prostoru Egeja. Neke od njih imaju izrazito materijalnu formu, poput askosa, kernosa ili tronožaca, dok su druge više apstraktne, poput p o ­ jedinih elemenata animalne simbolike, motiva sunčevih kola ili društvenih i religijskih konotacija tkanja. Sličnosti su uočljive i u pogrebnom ritualu, kao i u konceptima Čije tragove nalazimo proučavajući pogrebne kontekste poput “braće po oružju", religijsku i društvenu dimenziju gozbovanja ili kult heroja. Međutim, najteže je odgovoriti na pitanje koji su mehanizmi mogli dovesti do pojave sličnih religijskih koncepata u tim prostorno i kulturološki udaljenim područjima. Zasad možemo ponuditi nekoliko modela. Prvi medu njima je zajedničko "indoeuropsko** naslijeđe koje je. unatoč individualnom razvoju, zadržalo određene sličnosti. Naime* svi spomenuti konteksti - goz* kovanje, solarni kult, animalni simbolizam, kola, "braća po oružju" - dijelovi su temeljnog indoeuropskog mitološkog sustava i pojavljuju se ti mnogo obli­ ka u različitim kulturama. Stoga slični religijski i sociološki koncepti, poput KNEŽEVI ŽELJEZNOGA DOBA | 149

društvenog ustroja kojim dominiraju ratnici i mitologije kojom dominiraju heroji, mogu biti posljedica zajedničkog naslijeđa ili neovisnog razvoja koji se odvijao u sličnom društveno-ekonomskom okruženju. Drugi bi model uključivao neku vrstu neposredne ili posredne komunikacije između kultu­ ra o kojima je riječ, a mehanizmi koji bi mogli objasniti kako su ti koncepti prenošeni s jednog prostora na drugi te koja je njihova veza s konkretnim arheološkim materijalom detaljno su objašnjeni u trećem poglavlju.

TRADICIJA, SIMBOLIKA I VIZUALNA KOMUNIKACIJA SGLARNI KULT Kontinuitet motiva sunčeva kruga, svastike i ptica, koji je bio karak­ teristika prikaza u kulturi polja sa žarama na ovom prostoru (iako obično izveden u drugoj tehnici), upućuje na to da su određeni koncepti i vjero­ vanja, poput onih vezanih uz solarni kult, preživjeli tranziciju u željezno doba i bili prepoznati ili preuzeti od halštatskih zajednica. Prisutnost tih elemenata potvrđuje hipotezu da je halštatsko društvo nastalo iz popu­ lacije kulture polja sa žarama koja se izmijenila pod snažnim pritiskom veoma utjecajnih koncepata s Istoka. Dinamična komunikacija između pojedinih zajednica kasnoga brončanog doba i starijeg željeznog doba na prostoru Europe svakako je dovela i do široke distribucije nekih religij­ skih koncepata koji su recepcijom u lokalne sustave rezultirali različitim kultnim amalgamima, a njihova lokalna evolucija dovela je do pojave ba­ rem u pojavnosti sličnih ideja na vremenski i prostorno udaljenim mjesti­ ma. Kada govore o solarnom kultu u religiji nordijskog brončanog doba, K. Kristiansen i T. B. Larsson rekonstruiraju m itološku strukturu u kojoj dominira božica Sunca sa sunčevim kolima, blisko povezana sa svojom braćom, božanskim blizancima, koji se, pak, odražavaju u Kristiansenovu konceptu dvojnih vladara (Kristiansen & Larsson 2005., 258-282, 294308; Kristiansen 2001., 85-105). Zasad ostaje otvoreno pitanje može li se koncept halštatske “braće po oružju”, detaljno opisan u prethodnim poglavljima, povezati i s ovom solarnom dim enzijom . U svakom slučaju, unutar halštatskoga kulturnog kompleksa osjeća se opća prisutnost solarne dimenzije religijskih predodžbi, ali m oć i snaga um jetničkog izra­ za tih predodžbi varira, vjerojatno ovisno o životn osti supstrata kulture polja sa žarama u lokalnim halštatskim kulturnim skupinama. Evolucija solarnog kulta na golemu prostoru od srednje, pa čak i sjeverne Europe do Egeja djelom ično odražava promjenu pogleda na svijet na početku že­ ljeznog doba, kao i neku vrstu općeg razumijevanja osnovnih odrednica tog kulta (Bouzek 1997., 34-43; Kristiansen & Larsson 2005., 251-319).

ANIMALNA SIMBOLIKA U RELIGIJI ŽELJEZNOG DOBA Budući daje arheologija disciplina koja svoje metode temelji prvenstveno na materijalnoj kulturi, kada govorimo o simbolici u najvećoj se mjeri osla­ njamo na vizualnu dimenziju simbola. Iako se na prvi pogled uočavanje reli­ gijskih simbola ne čini teškim, riječ je o mukotrpnoj kontekstualnoj analizi s upitnim rezultatima jer je u većini slučajeva teško razlučiti kada jedan te isti oblik ili prikaz ima religijsko, a kada društveno, heraldičko ili tek dekorativno

150 1 KNEŽEVI ŽELJEZNOGA DOBA

HALSTATSKA RELIGIJA ~ DOBA MITOVA I HEROJA značenje. Možda je u toj kategoriji najlakše uočljiva animalna simbolika koju možemo vezati za cijeli niz životinja, od kojih ćemo spomenuti samo neke. Ptice vodarice

Ptice vodarice, koje su dominantan simbol kulture polja sa žarama, upra­ vo u kombiniranom, a katkad i teško razlučivom kontekstu solarnog i ktoniČkog kulta i u halštatskom kulturnom kompleksu zauzimaju veoma važnu simboličku nisu. Od samog početka željeznog doba nalazimo ih na mnogo ukrasnih predmeta, dijelovima nošnje, predmetima ritualne namjene, kera­ mici, brončanim posudama i drugim predmetima. Zanimljive su keramičke posude i zvečke u obliku ptica, poput primjerka iz Dalja (Hoffiller 1938., T. 36: 13). U tu kategoriju spadaju i posude s protomama u obliku ptica, poput lonca iz Turčišća-Dvorišća (Majnarić-Pandžić 1998., 236-237, fig. 60), i šalice s ručkama u obliku ptičjih glava, poput onih iz Martijanca i Dalja (VinskiGasparini 1961., T. VII: 1, T. IX: 1, 2), a zanimljivo je napomenuti da se na istim tipovima posuda u kasnijim fazama halštatske kulture pojavljuju glave ili rogovi bikova. Međutim, svakako su najznačajniji predmeti kojima atribuiramo ritualnu namjenu, primjerice modeli kola poput glasinačkih (si. 75) ili zvečke s nepoznatog nalazišta iz istočne Slavonije (Šimić 1995., 49). Posebno je važna pojava ptica vodarica kao ukrasa na konjskoj opremi sa samog počet­ ka starijeg željeznog doba gdje se taj moćni religijski simbol dvojakog karak­ tera dovodi u izravnu korelaciju s konjima koji postaju odrednica identiteta halštatskih elita i simbol najvišeg društvenog statusa. Dobar primjer za to nalazimo u ostavi u Adaševcima i u ostavi iz Legrada (Vinski 1955.; VinskiGasparini 1973., 181, T. 127). Gotovo je siguran kontinuitet značenja ptica

■ Kultna kolica s pticam a vodaricam a pronađena su na G la sin cu jo šu 19. stoljeću. Pretpostavlja se da potječu iz razorenog tu mula, a danas se čuvaju u N aturhistorisches Museumu u Beču. D atiraju se na prijelaz 8. u ?. st. pr. Kr. (si. ?5]

KNEŽEVI ŽELJEZNOGA DOBA I 151

vodarica kao nositelja Sunca samog ili solarnog božanstva koje uz njihovu pom oć putuje nebom, ali i smjenom godišnjih doba odlazi u onostrani svijet tame da bi se u proljeće vratilo i osiguralo regeneraciju prirode započinjući još jedan životni ciklus koji se lako mogao povezati sa sezonskom migraci­ jom većine ptica vodarica. Zanimljivo je primijetiti da su močvare, koje su B U rn a s b ikovskim protom am a iz tum u la 10 na nekropoli Kaptol-Gradci jedna je od nekoliko posuda pronađenih tijekom pokusnih istra živa n ja na ovom m jestu još 19?5. godine. Ova izuzetna posuda n a jljep ši je prim jerak u skupini lonaca s b ikovskim protom am a pronađenih na Kaptolu i na neki način je z a š titn i znak ovog n alazišta. Revizijska iskopavanja o v o g tu m u la o tkrila su izuzetno vrijednu ratničku oprem u (si. ?G)

1 52 I KNEŽEVI ŽELJEZNOGA DOBA

staništa mnoštva ptica vodarica, često i mjesta intenzivne kultne aktivnosti željeznodobnih zajednica - posebno na sjeveru gdje je i kult Sunca imao veo­ ma istaknutu ulogu i zadržao se do duboko u željezno doba. Bik

Simbol bika tradicionalno se povezuje s prethodno spomenutim solarnim kultom, a u halštatskom okruženju često ga nalazimo u obliku plasti­ čnih prikaza glava i tijela goveda na ručkama i drugim dijelovima keramič­ kih i brončanih posuda. S obzirom na to da su takve posude gotovo uvijek dio ekskluzivnog grobnog inventara, m ožem o zaključiti da je simbolika bika imala, uz solarnu, i određenu ktoničku dimenziju. Zanimljivo je da su ta­ kvi prikazi rašireni po cijelom alpskom području, ali se nalaze samo u zna­ čajnijim grobnim cjelinama (si. 76), poput pet takvih lonaca pronađenih u Kaptolu (Potrebica 2009., 166) ili primjeraka s nalazišta Nove Košariska. S

HALŠTATSKA R E L IG IJ A - DOBA MITOVA I HEROJA

obzirom na široku, ali specifičnu distribuciju, m ože se pretpostaviti da je taj simbol ukorijenjen u religijskim predodžbam a kulture polja sa žarama na što bi upućivala i figurica iz ostave u Poljancima (Vinski-Gasparini 1973., 183, T. 48, 22). M nogo plastičnija mala skulptura bika pronađena je u reli­ gijski izuzetno važnom kontekstu iz halštatskog razdoblja, u nadaleko p o ­ znatoj pećini Byči skala u Moravskoj (si. 77), koja asocijaciju na bika ima i u samom imenu (Nekvasil 1980.). Ne treba zaboraviti ni drevnu simboliku konsekrativnih rogova i bukranija koja je na prostoru Europe i Azije gotovo kontinuirano prisutna već tisućama godina, a u halštatskim kontekstima bi­ kove rogove nalazimo na ručkama keramičkih i brončanih šalica i vjerojatno nije slučajno da je riječ o posudam a prvenstveno namijenjenima za ispijanje pića. Još bolji primjer za to su panonski askosi s prikazima goveda na ručka­ ma ili ručkama u obliku goveda kakve nalazimo u Kaptolu (si. 78) i Goričanu (Potrebica 2009., 167), a m ogli bi biti povezani s dionizijskim aspektima simbolike bika (Harrison 1962., 431-436, fig. 134). M nogo keramičkih figu­ rica goveda koje su pronađene na prostoru Kolapijana, posebno u svetištu na Turskoj kosi, smatra se votivnim darovima koji zamjenjuju stvarnu žrtvu životinje (ČuČković 2004., 198-200). ■ Bik iz pećine Byčf s kala u južnoj Moravskoj pripada jednoj od n a jk o n tro v e rz n ijih arheoloških cjelina u cijelom halštatskom kom pleksu. Uz veoma bogate nalaze koji se datiraju u 7. s t. pr. Kr. pronađeni su dijelovi kola i 4 0 skeleta različite dobi i spola. Na ža lo s t, iskopavanja su provedena 1872. pa nam nedostaju k v a lite tn i podaci i a n tro p o lo ški m a terijal, uz izuzetak lubanja. H ipoteze se kreću od kneževsko g ukopa sa ž rtv a m a , preko m asakra trgovačkog karavana do nesreće tije ko m ž e tve n ih svečanosti i dugotrajnog kultnog m jesta vezanog uz proizvodnju željeza (s i. 7 7 ]

KNEŽEVI ŽELJEZNOGA DOBA | 153

S druge strane, bik je također jedan od izuzetno važnih simbola u grčkoj mitologiji i religiji. Pojavljuje se kao obličje koje preuzimaju bogovi (primjerice Zeus), ali i čudovišta (Minotaur ili maratonski, odnosno kretski bile). Osim izrazito naglašene plodnosti koja je prisutna u svim kontekstima vezanim uz bika, teško je ne zamijetiti solarno-ktonički simbo­ lizam ove životinje. S jedne strane kao obličje bo­ gova predstavlja plodonosnu snagu Sunca (Zeus-Europa, Helijeva goveda), a s druge strane mračnu divlju sna­ gu koja rađa destrukciju i propast u podzem ni svijet (kretski bik - Pasifaja, Mi­ notaur). Upravo zbog toga bik je sveta životinja kojom gospodare bogovi i pogrešan tretman m ože smrtnicima do­ nijeti okrutnu kaznu, poput Odisejevih drugova koji su ubili Heli­ jeva goveda (Odiseja XII, 339-450). Zbog istih razloga bik je i visokocijenjena žrtvena životinja - sjetim o se samo Nestorove žrtve Posejdonu (Odiseja III, 5-68). Stoga nije čudno što se bik katkad pojavljuje u različitim oblicima u grobnom ritualu važnih pojedinaca tijekom brončanog i željeznog doba na tlu Europe, od mikenskih prostora B A s k o s iz tu m u la XII na nekropoli Kaptol-Čemernica ima ručku oblikovanu u tije lo bika. Riječ je o specifičnom i rije tko m tip u posude koji čini vrijedan dio kom pleta za gozbu, ali moguće je da ž ivo tin je koje se pojavljuju na ručkam a ovih posuda nem aju sam o dekorativnu ulogu, nego i dublje sim bolično značenje (si. ?8)

(Gallou 2005., 98-105) do Balkana. Tamo u poznatom kneževskom grobu u Atenici nalazimo tragove tripartitnih (“indoeuropskih”) životinjskih žrtava koje uključuju svinju, psa i govedo i na taj način podsjećaju na rimske suovetaurilije (Čače 1985., 13-32). I u kasnijim kontekstima mlađeg željeznog doba bik zadržava svoju izni­ mnu važnost kako u ikonografiji tako i kao žrtvena životinja - upravo u tom kontekstu se pojavljuje i na kotlu iz Gundestrupa. N ebrojeni su primjeri žr­ tvovanja i ukopa bikova u keltskom svijetu, popu t pozn atog svetišta u Gournayu (Teegen 2002., 30-31). O tom e nam govore i pisani i m itološki izvori. Plinije piše o tom e kako se tijekom druidskog obreda rezanja imele žrtvu­ je bijeli bik (Plinije NH, XVI, 249), a žrtvovanje bika i konzum acija njegova mesa otvaraju i igraju ključnu ulogu u ritualu izbora n ov og kralja u Irskoj (MacCana 1983., 50).

V epar Vepar je relativno čest sim bol, a pojavljuje se o d najranijih vremena u različitim kulturama. Na europskim prostorim a nalazim o prikaze vepra od brončanog doba, a p osebn o su česti u latenskoj ikonografiji i kultnoj praksi, od sitne plastike do prikaza na kotlu iz Gundestrupa. Još od grčke m itologi­ je - u kojoj Heraklo lovi erim antskog, a M eleagar kaledonskog vepra - lov na vepra snažan je religijski sim bol, čim e se u posljednje vrijem e detaljno bavi­ la Alexandrine Eibner (Eibner 2001.). Ona lov na vepra povezuje s kultom

1 5 4 | KNEŽEVI ŽELJEZNOGA DOBA

HALŠTATSKA RELIGIJA - DOBA MITOVA I HEROJA □ Konjska oprema izrađena od veprovih kljova iz tum ula 114 u Szazhalom batti kod Budimpešte rijedak je, ali ne i usamljen prim jer ovakve uporabe. Činjenica da je jedan od druga dva primjera pronađen u Italiji ( Este] pokazuje daje riječ o univerzalno razum ljivoj sim bolici (si. ?9]

heroja koji postaje prominentan upravo s pojavom željeznog doba, a ima i jaku mitološku pozadinu koja vjerojatno nadilazi okvire grčke mitologije. Lov na vepra susrećemo i u keltskoj religiji gdje je prikazan kao smrtno opasan pothvat dostojan najvećih ratnika, a sama životinja često se prikazuje kao gotovo nepobjediva i ima moć promjene oblika, što je čest slučaj u mitolo­ škim referencama na veprove na drugim prostorima, pa i u klasičnoj mito­ logiji (Odisejeva epizoda s Kirkom). U halštatskoj situlskoj umjetnosti tako­ đer nalazimo prikaze lova na vepra, poput pojasne kopče iz groba 48/104 u Stični, na situli iz groba 1/12 iz Nezakcija (Mihovilić 2001., 99-100, si. 89) i u obliku lovnog trofeja na situli Certosa iz Bologne. Prikaze vepra i veprovih kljova (koje su dokaz i posljedica uspješnog lova) često nalazimo u kolokaciji s ratničkom opremom: od poznatih mikenskih kaciga načinjenih od veprovih kljova do prikaza vepra u obliku folije od plemenitih metala na grčko-ilirskim kacigama - poput zlatnog vepra između dva lava na kacigi iz Trebeništa (Popović 1994., 128, fig. 96) ili identičnog srebrnog motiva na kacigi iz Olimpije. Možda na taj način treba promatrati i izuzetni nalaz halštatske konjske opreme iz tumula 114 u Szazhalombatti (si. 79) na kojoj su obrazni dijelovi žvala načinjeni od veprovih kljova, kao i sličan nalaz u tumulu V na nalazi­ štu Vaszar koji, uz dvije kljove, obiluje i brojnim drugim elementima konj­ ske opreme (Patek 1993., 94-103, 129-134, Abb. 75,1-2, Abb. 107; Horvath 1969., 126-129, fig. 2 4 /1 -2 ). Zanimljiv je podatak da sličan komplet konj­ ske opreme dolazi iz groba Benvenuti 278 u Esteu (Capuis 8c Chieco Bianchi 1992., 68, fig. 49). Izvori često spominju svinju ili vepra kao veoma važan, ako ne i sredi­ šnji element u gozbama, kako onim društvenim tako i mitološkim. Posebno je važan komad mesa koji pripada najboljem među ratnicima ili poglavaru (zbog čega su navodno često izbijale krvave razmirice). Cesto se taj komad mesa (donji i gornji dio noge) pojavljuje u grobovima kao prilog, i to ne samo u smislu običnog priloga u hrani, nego i u kultnom kontekstu u kojem je svi-

KNEŽEVI ŽELJEZNOGA DOBA

155

njetina, a pogotovo taj komad, smatrana izuzetno prigodnom ktoničkom hranom. Nisu rijetke ni pojave zasebnih cjelovitih ili parcijalnih ukopa svinja ili veprova. Zanimljivo je da vepar, unatoč čestoj pojavi u raznim religijskim predo­ džbama, nije posebno vezan uz neko specifično božanstvo, nego ima vlastiti animalni religijski potencijal snažno vezan uz ktoničke i ratničke/herojske elemente. Isto tako u ikonografiji se ne naglašavaju toliko kljove koliko čeki­ nje na glavi koje su davale posebno divlji izgled vepru u borbi (Green 1986., 181). Možda je to odgovor zašto se na našem prostoru kao prilozi u latenskim. grobovima žena najčešće pojavljuju dijelovi svinjskih nogu dok je u grobovi­ ■ Kultna kola iz Strettwega u A ustriji vjerojatno su najpoznatiji nalaz ovog tipa u cijelom halštatskom svijetu. □io su inventara bogatog kneževskog groba pod tum ulom koji je istra živa n još sredinom 19. stoljeća, a datira se oko G0Q.pr.Kr. (si. 80]

ma muškaraca često riječ o dijelovima glave s rascijepljenom donjom ili gor­ njom čeljusti. Najbolji primjer za to je naše najbolje istraženo groblje latenske kulture u Zvonimirovu (Dizdar 2005., 90-91). Svakako treba obratiti pažnju na podatak da se kosti svinja ovdje ne pojavljuju samo kao prilog, nego su iz­ miješane s ljudskim ostacima koji dolaze s lomače i vjerojatno je svinja/vepar imala i važnu ulogu žrtvovanja ktoničkim božanstvima prilikom incineracije o čemu je već bilo riječi. Tragove žrtvovanja svinja ktoničkim božanstvima i njihove ukope nalazimo širom Europe u različitim razdobljima od Grčke, pre­ ko Balkana (Atenica) pa sve do latenskog svetišta u Gournayu gdje je središte okruže­ no naizmjeničnim rovovima sa svinjskim i ljudskim skelet­ nim ostacima (Teegen 2002., 28-29). Jelen

Zbog svog rogovlja, koje se obnavlja svake godine, bio je u m nogim kulturama i epo­ hama sim bol plodnosti i ci­ kličke obnove života. U grčkoj religiji veže se uz Artemidu, božicu lova. U željeznodobnoj religiji morao je imati značaj­ nu ulogu jer ga često nalazimo u kultnoj ikonografiji od pri­ kaza urezanih u stijenama na prostoru Skandinavije ili u Val Camonici, preko keramičkih posuda poput onih iz Soprona do situlske um jetnosti poput prizora lova na situli iz No­ vog Mesta (Križ 1997a, Pril. 3) i pojasnoj kopči iz Molnika (Puš 1991.). Jedan od najpo­ znatijih prikaza jelena su kul­ tna kolica iz Strettwega (si. 80) gdje nalazimo po jednog 156 | KNEŽEVI ŽELJEZNOGA DOBA

HALSTATSKA RELIGIJA - DOBA MITOVA 1HEROJA

jelena na svakom kraju kola (Egg 1996., 1 4-62). S obje strane svakog jele­ na stoje muški likovi koji bližom rukom drže jelena za rogove. Iako je teško dokučiti koje je značenje jelena unutar te figuralne kom pozicije (lov, žrtva?) kojom dominira središnja ženska figura, svakako je riječ o točno određenom, dakle zajednici onoga doba prepoznatljivom , m itološkom kontekstu. U situlskoj um jetnosti nalazim o ga u povorkama životinja, ali često i u scenama lova (si. 81). Ti prizori imaju ikonografsku podlogu jer je lovno oruđe u većini slučajeva luk i strijela, što nije oružje za borbu tih zajednica, strijelac često kleči iza drveta, a iza njega je veliki lovački pas. Zanimljivo je da identičnu ikonografsku sliku nalazimo i na istočnom Sredozemlju i na Bliskom istoku stotinama godina ranije (Turk 2005., 23-33, 41), pa je pri­ hvatljiva teza A. Jockenhovela i B. Knochea o brončanodobnim korijenima željeznodobne ikonografije jelena (Jockenhovel & Knoche 2001.). Od tog ka­ nona odstupa jedino situla Certosa iz Bologne gdje je jelen u jednom prizoru prikazan kao lovina koja se nosi prema središnjoj sceni gozbe. U mitološkim izvorima koji se vezuju uz keltsku kulturu, pa i u kasnijim razdobljima sve do kršćanstva, lov na jelena nije opisan kao lov na vepra. Nije to borba s divljom životinjom u kojoj ratnik/heroj/vladar pokazuje hrabrost i zadobiva status njezinim ubijanjem, nego se više stječe dojam dualizma, gotovo posvećene međuovisnosti lovca i jelena. M ožda to ima veze sa Strabonovim opisima venetskih svetih gajeva posvećenih argivskoj Heri i etolskoj Artemidi gdje divlje zvijeri postaju pitome i jeleni se miješaju s vukovima (Strabon Geografija V, 1,9). Iako s prostora halštatskoga kulturnog kompleksa nemamo toliko ne­ posrednih nalaza materijalne kulture vezane uz simboliku jelena, nalazimo ga u obilju u kulturama koje su halštatskoj kronološki ili prostorno bliske, p o­ put figurice jelena iz Sotina (Šimić 1995., 48), Posebno je to slučaj s nomad­ skim zajednicama na istoku, primjerice Skitima, gdje jelen ima važnu ulogu u ikonografiji, mitološkoj strukturi, a vjerojatno i u religijskoj praksi - posebice onoj vezanoj uz šamanizam. S druge strane, naglašena uloga u latenskoj reli­ giji najbolje se odražava na poznatom kotlu iz Gundestrupa gdje na jednoj od ploča jelena nalazimo uz boga Cernunnosa koji i sam nosi jelensko rogovlje, a neki ga autori tumače kao “gospodara životinja” (Green 1986., 184), dok na drugoj ploči bog drži u svakoj ruci po jednog jelena za stražnje noge. Upravo u toj ikonografskoj slici pojavljuje se i zmija koja se u antici, ali i kasnije u kršćanstvu, suprotstavlja jelenu pa je m oguće da neke korijene tog koncepta treba tražiti upravo u željeznodobnim religijskim predodžbama.

□ Prizor lova na jelena s pojasne kopče iz Zagorja u Sloveniji datira se na kraj 6, ili početak 5. s t. pr. Kr. Riječ je o jednom u nizu prikaza lova na jelena koji susrećem o u s itulskoj u m jetnosti. Osim naglašavanja lova kao a ktivnosti rezervirane za elitu, gotovo kanonska dosljednost u izvedbi tih prizora ukazuje na m otiv koji može im ati i sim bolično značenje (si. 81]

KNEŽEVI ŽELJEZNOGA DOBA | 157

O van

Ovan je prirodno jedan od najčešćih simbola u prapovijesnim religijama diljem svijeta jer je od najranijih vremena bio dio svakodnevnog okruženja, a često i temelj privrede različitih zajednica. Međutim, na prostoru halštatskoga kulturnog kompleksa univerzalna simbolika ovna vezana uz plodnost i vatru našla je svoj vizualni izraz na samo nekoliko mjesta. Najistaknutiji primjer je Novo Mesto (si. 26). Kao što je već spomenuto, riječ je o jednom od najvećih europskih središta proizvodnje staklenih perli u kojemu, uz to, nala­ zimo i mnogo jantarnih nalaza. Remek-djela staklene minijature pronađena u grobovima na Kapiteljskoj njivi upravo su polikromne perle u obliku veoma realističnih ovnujskih glava. U grobu 35 pod tumulom V, za koji pretpostav­ ljamo daje ženski, u kojem su pronađeni i veoma rijetki zlatni listići, nađeno je više od tisuću staklenih i gotovo dvjesto jantarnih perli. U tom golemom broju najveću skupinu tvori čak deset cijelih ili fragmentiranih staklenih perli u obliku ovnujskih glava (Križ 2000., 62-65, T. 22-24). Međutim, nalazimo ih i u drugim cjelinama poput groba XIV/41, a najljepši je par pronađen u grobu VII/28 (si. 82). Najbolji jantarni pandan tim nalazima bile bi dvije jantarne glavice ovna iz groba VI/4 (Križ, Stipančić & Škedelj Petrič 2009., 101-103, 139). Unatoč činjenici da u situlskoj umjetnosti nemamo ikonografskih priD Jantarne glavice ovnova iz groba 4 u tum ulu VI na Kapiteljskoj njivi u Novom Mestu datiraju se u 5.-4. st. pr. Kr. i ilustriraju vrhunsku vještinu majstora koji su tijekom željeznog doba u ovom središtu izrađivali m inijaturne prikaze životinjskih glava od stakla i jantara (si. 82]

O A skosi iz Dalja s ručkama u obliku ovnova pripadaju istoj skupini kao i askosi s ručkama u obliku bovida kakve nalazimo u Kaptolu i Goričanu, ali čini se da izbor životinje koja će biti prikazana nema samo dekorativnu, nego i dublju, sim boličnu funkciju [si. 83)

158 | KNEŽEVI ŽELJEZNOGA DOBA

kaza ovna, čini se da je ta životinja za tu zajednicu imala dublje značenje koje nadilazi samo svakodnevnu gospodarsku dimenziju. S druge strane, par panonskih askosa pronađen u Dalju ima drške u obli­ ku ovnova (si. 83), a istom keramičkom kompletu pripadaju i dvije šalice s dršcima u obliku ptičjih glava (Šimić 2004., 48, fig. 9). U ovom slučaju ovnovi zamjenjuju goveda koja na istim posudama nalazimo na prostoru kaptolske skupine. Teško je zaključiti je li riječ o ikonografskim, religijskim ili jedno­ stavno heraldičkim razlikama, ali vidljivo je da u sklopu te dvije kulture ta dva simbola zauzimaju slična semantička polja. U ovom kontekstu treba spome­ nuti i nalaz fibule s jantarnim zrnom na luku u grobu 145 iz nekropole Jezerine-Pritoka, kod koje je okov jantarnog zrna prema opruzi u obliku bikovske glave, dok je na drugoj strani taj okov izdužen u nogu fibule oblikovanu u glavu ovna (Raunig 2004., 93-96, 179, T. XVII, 1). Na japodskom području nalazimo i jantarne i staklene glave ovnova koje u potpunosti odgovaraju pri­ mjercima iz Dolenjske i vjerojatno predstavljaju uvoz s tog područja.

Konj U simboličkom svijetu prapovijesnih religija konj ima bezbroj oblika i aspekata. On je u neprestanom pokretu prostora i vremena i jednako lako mijenja oblike kao što prelazi iz svijeta u svijet. Iako je povezan sa svim elementima, najbliže su mu vode koje također objedinjuju svjetove. Univerzalni aspekti takve simbolike konja posebno su dobro utjelovljeni u grčkim mitološkim konjima (Milićević Bradač 2003.). Jedina životinja koja se konju približava i možda ga nadmašuje u univerzalnosti simbolike je zmija, a povezuje ih upravo voda jer se često vežu uz izvore i rijeke pa mnogi autori kažu da su skriveni putovi konja i zmije kojima se vječno kreću upravo putovi voda (Chevalier & Gherbrant 1983., 277). Majapodskim pektoralima često se pojavljuju konji, iako su u svakodnevnom ži­ votu morali biti mnogo manje zastupljeni u usporedbi s drugim željeznodobnim zajednicama, a na istim predmetima katkad umjesto konja susrećemo upravo zmije. Međutim, kao što je već spomenuto, metodologija primijenjena na analizu materijalne građe u potrazi za religijskim elementima mora biti rigorozna kako bi dala iole relevantne znanstvene rezultate. Konj je kao temeljna odrednica halštatskoga kulturnog kompleksa mo­ rao imati i središnju ulogu u njihovu religijskom životu. Međutim, upravo zbog te sveprisutnosti konja u raznim aspektima života halštatskih zajednica

□ Prikaz utrke na kolim a sa situle iz Kufferna iz 5. s t. pr. K r, osim što ilu strira natjecanja koja su im ala važnu ulogu u različitim svečanim prigodam a (pogrebne svečanosti, gozbe), pokazuje i te m eljito prožim anje halštatskih zajednica i konja kako u svakodnevnom živo tu tako i u ideologiji elitn ih skupina, s to je moralo im ati svoj odraz i u duhovnom životu tih ljudi (si. 8 4)

KNEŽEVI ŽELJEZNOGA DOBA | 159

teško je izdvojiti elemente materijalne kulture ili arheološke kontekste koji se sigurno mogu smjestiti u sferu kulta ili religije. Konjska oprema u gro­ bovima uvijek se može tumačiti kao statusni simbol ratnika-konjanika ili u doista iznimnim slučajevima ukopa s kolima kao dio opreme zaprege koja je vukla ta kola. Čak i u slučajevima istaknutih ženskih grobova, u kojima nala­ zimo neuobičajene priloge konjske opreme i dijelova kola, m ožem o govoriti o statusnom, ali ne nužno i religijskom simbolu. I prikazi rituala u kojima se žene (svećenice?) služe konjima i kolima imaju ulogu funkcionalne opreme za obavljanje kultnih radnji, ali ne predstavljaju njihov aktivni dio. Prikazi konja na situlskoj umjetnosti rijetko su odvojeni od figuralnih scena u kojima su glavni protagonisti ljudi, kao jahači, vozači kola (si. 84) ili u nekoj drugoj ulozi. Isto tako brojne prikaze konja s jahačima ili bez njih, koji se pojavljuju u svim kategorijama materijalne kulture, ne m ožem o sa sigur­ nošću pripisati kultnoj ikonografiji. Čak se i plastični prikazi konja kojima obiluje svetište na Turskoj kosi (Čučković 2004., 198-200) ili olovne figurice s keramičkih posuda iz nalazišta Frog najčešće pronalaze u kolokaciji s jahači­ ma i nemaju samostalno značenje, što se vidi i u njihovu oblikovanju. Unatoč tomu, postoje neke naznake daje konj morao imati doista važno mjesto u kultnom životu ondašnjih zajednica. Iako se dosad nisu uobičajeno provodile detaljne analize spaljenih osteoloških ostataka iz halštatskih gro­ bova, u rijetkim slučajevima kada je to učinjeno, čini se da su na lomači s pokojnikom bili spaljeni i konji. I ovdje ih možem o promatrati kao dio opre­ me pokojnika poput oružja ili nošnje, ali moguće je da imaju i dvojaku ulo­ gu žrtvene ponude. Malo jasnija je situacija kod kasnijih skeletnih konjskih ukopa koje možemo tumačiti isto kao i paljevinske, ali u situacijama kad nisu povezani s nekim određenim pokojnikom, nego imaju svoje zasebno mjesto unutar nekropole, gotovo sigurno imaju i simbolično značenje, odnosno za­ sebnu funkciju u ritualu. Ukopi konja u grobovima ili izvan njih na prostoru nekropole mogu se tumačiti i time da konj koji je služio pokojnika tijekom života kao sredstvo za transport, borbu ili kao statusni simbol tijekom poD Koštana figurica konja i jahača s obloga fibule iz tum ula 12 na nekropoli Kaptol-Gradci fascinantan je prim jer m inijaturne um jetnosti starijega željeznog doba. Fibula s koštanom oblogom kojoj ovaj konj pripada bila je dio izuzetno bogate nošnje žene koja je pokopana pod tum ulom 1 2 .1prije dovršetka postupka konzervacije jasno je da je riječ o najvećem i najbogatijem ženskom tum ulu na nekropoli Gradci (si. 85]

160 | KNEŽEVI ŽELJEZNOGA DOBA

HALŠTATSKA RELIGIJA - DOBA MITOVA I HEROJA grebnog rituala postaje žrtvena životinja ili čak dobiva ulogu psihopompa za što postoje raznoliki mitološki temelji. Još jedan posredan način potvrđivanja ulo­ ge konja u halštatskoj religiji jest veza između moćnih žena i konja. Osim konjske opreme i di­ jelova kola koji se katkad nađu u grobovima tih žena, tragovi spomenute veze se katkad odraža­ vaju i na njihovoj nošnji, i to na dva načina. Če­ sto funkcionalni elementi nošnje, poput fibula, imaju ukrase s motivom konja (Metzner-Nebelsick 2007.), a moguće je da se i dijelovi konjske opreme pojave kao elementi nošnje tih žena (Metzner-Nebelsick&Nebelsick 1999.). Upravo u tumulu 12 na nekropoli Kaptol-Gradđ, koji je najdominantnija ženska cjelina na toj nekropo­ li, pronađena je koštana minijatura konja s ja­ hačem (si. 85) koja je vjerojatno pripadala fibuli (Potrebica 2009b, 137). Gotovo identične pri­ kaze nalazimo i na koštanim figuricama iz Ita­ lije, Vača i Nezakcija (Marzatico 2009.), a tamo se nalazi i nadaleko poznata monumentalna skulptura jahača i žene koja objedinjuje subli­ miranu snagu kulta heroja i plodnosti (Kukoč 2001.). Bez obzira na to jesu li te žene na viso­ kom položaju u društvenoj ili religijskoj struk­ turi, ili možda u obje, izbor takvih specifičnih ukrasa mora imati i apstraktno značenje koje nadilazi samu estetiku. Primjerice, možemo se upitati je li pojava Pegaza kao motiva na zlatnom torkvesu kneginje iz Vixa samo slučajni dekora­ tivni element ili ima i neko drugo značenje (si. 86). Ne zaboravimo da je upravo Pegaz stvorio Hipokrenu, “konjski izvor”, mjesto na kojemu su se okupljale Muze i izvor pjesničkog nadahnuća. S druge strane, poput jelena, žrtve konja su potpuno jasno vidljive kod istočnih susjeda halstatskoga kulturnog kompleksa, posebice Skita, pa se po­ stavlja pitanje kako zapravo tumačiti grobnu cjelinu pod tumulom 2 u Jalžabetu gdje u monumentalnoj komori s dromosom nalazimo pojedine ele­ mente konjske opreme, ljuskastog oklopa, trobridne strelice istočnog tipa i koštane vrhove strelica votivne namjene. Međutim, u spaljenim osteološkim

■ Prikaz Pegaza na zlatnom torkvesu kneginje iz Vixa s kraja 6. st. pr. Kr. može biti te k dekorativni m otiv, ali može biti i dio općeg ikonografskog koncepta u kojem sudjeluju i drugi prilozi u ovom izuzetnom grobu, prim jerice prikazi Gorgona na krateru koji se u m itološkom sm islu mogu dovesti u d ire ktn u vezu s Pegazom. Ne treba zanem ariti ni m itološku vezu Pegaza i zagrobnog svijeta (si. 8G]

ostacima gotovo je sigurno identificiran konj, dok ostaci čovjeka nisu utvrđe­ ni (Šimek 1998.). I u latenskoj kulturi, koja kronološki slijedi halštatsku, pro­ nalazimo žrtve konja u izrazito religijskim kontekstima različitih svetišta, a posebnu ulogu ima Epona, božica štala i konja te vjerojatno i plodnosti, od koje nam je ostalo oko tristo kamenih spomenika samo u Galiji (Green 1986., 173-175). Međutim, jasno je da i tijekom mlađeg željeznog doba konji sami po sebi nisu bili predmet religijskog štovanja. Zmija

S obzirom na univerzalnu prisutnost na svim kontinentima te na spe­ cifičan odnos koji su ljudske zajednice gajile prema ovoj životinji, zmija je KNEŽEVI ŽELJEZNOGA 00BA | 1G1

vjerojatno najuniverzalniji životinjski simbol koji se u različitim zajednicama i širom svijeta javlja od pamtivijeka i kontinuirano je prisutan. Budući da je bibliografija o simbolici zmije praktički nepregledna, nema smisla optereći­ vati ovaj tekst time, pogotovo što na području halštatskoga kulturnog kom­ pleksa zmija gotovo potpuno i upravo znakovito nedostaje. Ta je činjenica još čudnija ako pogledamo balkanski kulturni kompleks gdje se ilirska mitolo­ gija, etimologija, religija pa i heraldika gotovo temelji na tom simbolu! Teš­ ko objašnjiv izostanak zmije iz halštatske religijske simbolike i ikonografije uopće mogao bi se povezati s dominacijom konja kao dualističkog simbola promjene, voda i ostalih semantičkih i simboličkih vrijednosti koje u južnim područjima ima zmija. Međutim, ovakvo je objašnjenje zasad isključivo na razini spekulacije.

SITULSKA UMJETNOST Kao što je već rečeno, u društvu koje se ne koristi pismom vizualna je naracija ključna za očuvanje kolektivnog sjećanja, a time u velikoj mjeri i kon­ tinuiteta religijskih predodžbi. Tisuće stranica su ispisane o svim aspektima situlske umjetnosti, a pogotovo o značenju prikazanih prizora. Tumačenja se kreću između krajnosti. Najkonzervativniji autori tvrdili su da je riječ o uve­ zenim proizvodima koji su ukrašeni motivima u potpunosti stranima halštatskom prostoru. Čak i kad je postalo jasno da su barem neke od situla izrađene na halštatskom prostoru ili namjenski za taj prostor, još se često smatralo da je riječ o motivima koji su preneseni s temeljno dekorativnom namjenom bez pravog razumijevanja sadržaja. Jedna od ideja jest da barbarske elite sa sjeve­ ra oponašaju način života grčke i italske aristokracije. S druge strane imamo tumačenja u kojima se svakom detalju, bilo daje riječ o motivu ili kompoziciji, daje duboko simbolično, a u nekim slučajevima i eshatološko značenje. Iako se situlska umjetnost veže za toreutičku tehniku, pa čak u nekim slučajevima (kao što i samo ime sugerira) za određeni tip predmeta, treba je promatrati mnogo šire. Fizička pojava situlske umjetnosti na području sjeverne Italije i Slovenije ima svoje uzroke u tehnološkoj razini i razvoju tamošnjih radionica te u promjeni strukture zajednica koje su bile standardna publika i tržište tih radionica, a koje su se odrazile na njihov ukus i želje. Međutim, ključni im­ puls za razvoj situlskog umjetničkog izraza bilo je širenje orijentalizirajućeg stila koji je posredstvom istočnosredozemnih kultura, Feničana i Grka, došao do Italije i dalje se prenio na italske populacije i halštatski kulturni kompleks. No, moramo uzeti u obzir da je umjetnički izraz u formi i sadržaju sasvim sigurno nadilazio okvire toreutike i pojavljivao se vjerojatno na još kompleksnije i raznovrsnije načine u različitim drugim medijima poput tekstila i drva. Na žalost, budući da ti materijali podliježu propadanju, arheologija je uskra­ ćena za uvid u cijeli jedan izražajni svijet pa nam preostaje samo toreutika. Puno se pisalo o dugotrajnom zadržavanju situlske umjetnosti na području današnje Dolenjske, koje pretpostavlja i radionička središta na tom prostoru. Činjenica da na tim predmetima možemo pratiti dinamičan razvoj živog stila govori u prilog tezi da nije riječ samo o konzervativizmu u njihovoj proizvod­ nji i uporabi. Ako bliže pogledamo figuralne prikaze na situlama, brzo ćemo uvidjeti da je riječ o nizu motivema, semantičkih elemenata koji imaju sađr-

HALŠTATSKA RELIGIJA - DOBA MITOVA I HEROJA žajno, ali i simbolično značenje. Upravo nam taj dualizam značenja (katkad isti motiv može imati narativnu funkciju, a katkad čisto simboličnu) i njihove različite kombinacije onemogućavaju jasno dešifriranje priča na pojedinim predmetima. Nedostaje nam ključ, odnosno opće poznavanje svijeta, pa tako i mitološka podloga kojom su željeznodobni promatrači tih prizora zacijelo raspolagali. Stoga teško m ožem o reći jesu li priče koje naslućujemo na pred­ metima situlske umjetnosti vezane uz konkretan život društvene zajednice ili predstavljaju opće odrednice tog načina života i shvaćanja svijeta. Isto tako nisam siguran koliko u prostornim odnosima pojedinih elemenata i prizora treba tražiti dublja značenja jer se, unatoč svemu rečenom, ipak u krajnjem slučaju radi o predmetima toreutičke produkcije sa svim svojim tehnološkim zadanostima, a ne smijemo smetnuti s uma da su ih proizvodili obrtnici koji su morali mnogo pažnje posvećivati i funkcionalnoj dimenziji tih predmeta. Međutim, ako promatramo motiveme kao zasebne cjeline, možemo na­ slutiti značenja koja vjerojatno zadiru duboko u duhovnu kulturu halštatskih zajednica. Među prizorima koji se stalno ponavljaju u veoma sličnim obli­ cima su već opisani lov na vepra ili jelena, prizori (natjecanja?) glazbenika, gozbi, ratničkih povorki na konjima i kolima, natjecanja šakača, prizor orača i seksualnih odnosa. Sve to obilno prate sveprisutne povorke životinja, u naj­ većem broju slučajeva rogate divljači. U njihovu sadržaju ili odgovarajućim kombinacijama m ožem o iščitati nekoliko situacija: pogrebne povorke, sve­ čanosti s igrama, gozbe (dvorske, mitološke ili možda pogrebne), neki oblik hijerogamije na koji upućuje formalizirani prikaz seksualnog odnosa (u ne­ kim slučajevima i na prijestolju) te česta pojava prizora orača na istim pred­ metima. Kako je pokazano u prošlom poglavlju, sve su to elementi sustava prijenosa vlasti koji je bio očigledno visokoritualiziran kao i u svim zajedni­ cama željeznog doba. Stalno vizualno naglašavanje tog sustava prvenstveno u kontekstima gozbi na kojima su se te situle i pojavljivale, kao i u grobnim kontekstima u kojima ih nalazimo, činilo je osnovu identiteta elitne skupine na vrhu društvene ljestvice koja je svoj status temeljila upravo na stabilnosti i očuvanju tog sustava. U tom smislu situle nam više govore o ritualiziranoj društvenoj praksi, nego o konkretnim mitološko-religijskim sadržajima.

ŽENE U RELIGIJSKOM SUSTAVU O posebnoj ulozi žena u halštatskom religijskom sustavu postoji puno indicija i osim već poznatih podataka za prostor kojim se ovaj rad bavi, malo se toga može dodati (Potrebica 2005a, 79-80). Kultni prikazi, pa i sama na­ glašena uloga žena u kultnoj praksi sugeriraju daje postojalo žensko božan­ stvo s naglašenim elementima plodnosti. Je li riječ o istom božanstvu koje povezujemo sa solarnim kultom ili njegovu pandanu, teško je sa sigurnošću reći. Međutim, s obzirom na to da uz veze sa solarnim kultom izražava i broj­ ne ktoničke elemente, svakako je riječ o dvojnom identitetu koji nije rijedak kod solamih božanstava, pa i do razine spola, što možda ilustriraju poznata kolica iz Dupljaje (Potrebica 2005b,32-33). Tkanje je očito bilo odrednica žena visokog položaja, ali je imalo i svoju religijsku dimenziju (Eibner 1986., 39-48). Tkanje životne niti jedan je od temeljnih aspekata religijskog koncepta božica sudbine kakav zapažamo i u

i

KNEŽEVI ŽELJEZNOGA DOBA | 163

grčkoj mitologiji, a na području halštatskoga kul­ turnog kompleksa kultnu simboliku tkanja najbolje oslikava tumul 27 na nalazištu Sopron-Varhely (si. 87). U tom je tumulu na jednoj od pri­ loženih posuda prikazan prizor u koje­ mu sudjeluje nekoliko žena (Gallus 1934.,

10-14, T. 9-14). Središnju

scenu čine tri žene, od kojih jedna prede, druga tka na vertikalnom tkalačkom stanu, a treća svira na instrumentu sličnom harfi. Oko njih se nalaze još dva ženska lika u adorantskom položaju, od kojih desna kao da u ruci drži nešto slično škarama. Sličnost s već spominjanim Moirama je doista začuđujuća, ali ne treba pre­ brzo donositi zaključke o kulturnom transferu s prostora Sredozemlja, pogotovo u smislu izravnog kontakta (Potrebica 2007., 274-276). Upravo pod tumulima na Sopranu na­ lazimo nekoliko izuzetno bogatih ženskih grobova, poput groba 224 (si. 88 ) u kojemu uz dva potpuna kompleta kalenderberške trijade (plitka zdjela na nozi, dvostruka posuda i model prijeklađa) nalazimo i 32 keramičke posu­ de različitih vrsta, dva pršljenka za vretena i 23 keramičke prizme nepoznate namjene. Tu su još i ulomci brončanog lima, 27 brončanih dugmeta, ■ Posuda s figuralnim prikazom iz tumula 2? (prema novoj numeraciji, tumul 128], koji se datira u 7. st. pr. Kr„ vjerojatno je najčešće reproducirani motiv s nalazišta Sopron. Prizor u kojem vidimo ženske likove kako predu, tkaju, sviraju na liri i čini se drže škare u ruci neodoljivo podsjeća na grčke Moire, božice sudbine, koje predu, tkaju ina kraju režu nit života (si. 87)

jedna brončana i, čini se, jedna željezna fibula, dvije brončane narukvice i staklena ogrlica od 31 perle (Patek 1983., 144148, Abb. 20-23). Na neki način cijeli inventar groba odaje dojam dvojnosti, što je najočitije upravo kod pršljenaka i kalenderberških trijada - predmeta koji naglašavaju kultni status žene ili žena ukopanih u tom grobu. I na dru­ gim nalazištima istočnoga halštatskog kruga, poput Kleinkleina ili Nove Košariske, nalazimo slične cjeline (Teržan 1986., 227-244, H121-122). Pod tim tumulima katkad pronalazimo različite kultne predmete, a relativno su česti i uvijek naglašeni predmeti vezani uz predenje i tkanje. Te su aktivnosti očito bile odrednica žena visokog položaja, ali su svakako imale i svoju religijsku dimenziju kao što to vidimo na različitim prikazima, od keramičkih posuda poput onih iz Soprana i Nove Košariske do situlske umjetnosti. U klasičnim mitovima taj dvostruki aspekt tkanja možda najbolje utjelovljuje Penelopa koja manipulacijom nad svojim tkanjem praktički gospodari prostorom iz­ među života i smrti, o čemu je već bilo riječi. Ona sama nije aktivni sudionik zbivanja, ali njezina odluka određuje krajnji ishod, pogotovo u aspektu prije­ nosa vlasti i unatoč činjenici da su svi toga svjesni, nitko je ne može prisiliti da donese odluku izvan ritualnog obrasca jer je ona na neki način nedodir­ ljiva. Iako bi ovaj koncept mogao biti egejskog porijekla, a na ovaj prostor je

1 6 4 | KNEŽEVI ŽELJEZNOGA DOBA

MALŠTATSKA RELIG IJA- DOBA MITOVA I HEROJA

■ U tum ulu 224 na nekropoli Sopran pronađen je izu ze tn o bogat ženski grob koji se datira u Ha C l, odnosno u prvu polovicu ? st pr. Kr. U m noštvu ra zn o likih , katka d veom a sp e cifičn ih keram ičkih oblika posebno se is tič u dvije kalenderberške trija d e i 23 keramičke prizm e nepoznate nam jene [s i. 8 8 ) KNEŽEVI ŽELJEZNOGA DOBA | 165

B Na posudi iz tumula 3 nekropole u Sopranu prikazan je ritual koji provode žene, a promatra ga žena na konju [si. 89]

mogao doći preko Italije i halštatskih zajednica na prostoru istočnih Alpa ili direktno s juga, teško je zaključiti je li riječ o kulturnom transferu ili zajed­ ničkom duhovnom naslijeđu. Na nekim drugim posudama s nalazišta Sopron-Varhely prikazane su različite kultne aktivnosti u kojima sudjeluju samo žene, pa ih se najčešće interpretira kao svećenice ili božice. Na posudi iz tumula 3 vidimo ženu na konju koja promatra neki ritual koji provode žene (m ožda žrtvovanje ptice?) (si. 89). Na posudi iz tumula 80 je prikazana žena na konju koja predvodi povorku (procesiju?) u kojoj žene slijede nekakav kultni pred­ met u kolima (Gallus 1934., 10-14, T. 16-18). To nas upućuje na moguć­ nost da nalazi konjske opreme i dijelova kola u ženskim grobovim a ne­ maju isključivu vrijednost markera društvenog statusa, nego mogu biti povezani i s kultom u sim boličnom ili operativnom smislu kao pribor za kultne aktivnosti, bez obzira na to je li riječ o predmetim a koji djeluju po načelu pars pro toto ili je riječ o pravim ukopima na kolima ili ukopima ko­ nja s njihovim vlasnicama. Osim toga, treba naglasiti da su prikazi nači­ njeni na keramičkim posudama, što upućuje na važnu ulogu tih predmeta u pogrebnom ritualu, ali i u procesu diseminacije religijskog i mitološkog sadržaja kao važnoga dijela kulturnog identiteta zajednice kojoj je pokoj­ nica pripadala. Takvi figuralni prikazi dio su sim boličkog jezika nabijenog značenjem koje je razumljivo gledateljima, odnosno pripadnicima zajed­ nice koji sudjeluju u pogrebnom ritualu.

1GG | KNEŽEVI ŽELJEZNOGA DOBA

HALSTATSKA RELIGIJA - DOBA MITOVA I HEROJA

(b) Ni halštatske zajednice na prostoru Hrvatske ne odstupaju od ove sli­

D Među mnogo specifičnih keramičkih nalaza iz tumula V na nekropoli Čemernica, uz posudu ukrašenu bikovskim protomama, treba istaknuti i pliticu ukrašenu modificiranom svastikom te zvjezdoliku posudu (a ), kao i keramičku cistu i jedinu skupinu pršljenaka (utega za vreteno) na ovoj nekropoli (b) (si. 90)

ke pa tako i na nekropoli Čemernica u Kaptolu nalazimo izuzetne grobne cjeline, poput tumula V u kojem dominiraju ženski kultni elementi (si. 90). Ženski grob, za koji pretpostavljamo da se nalazio pod tim tumulom, sadr­ žavao je mnogo posuda od veoma kvalitetne keramike koje već i svojim obli­ kom sugeriraju kultni karakter, poput jednog od poznatih kaptolskih lonaca s bikovskim glavama. Uz to su pronađeni i tragovi konjske opreme koja je neuobičajen nalaz u ženskim grobovima, a u tumulu V pronađeno je i deset pršljenaka, zasad jedinih s te nekropole. Iako je na nekropoli Čemernica bilo i drugih ženskih ukopa, oni su očito imali drukčiji sociološki potencijal i bili su smješteni među ratničke tumule, unutar drukčijih konceptualnih cjelina (Teržan 1986., 227-244, H121-122; Potrebica 2004., 121-122). Najnoviji prilog ovoj raspravi dalo je iskopavanje tumula 12 na nekro­ poli Gradci (Potrebica 2009., 135-138). Riječ je o drugom po veličini tumulu na spomenutoj nekropoli. Pod njim je pronađeno jedino cjelovito spalište dosad poznato u Kaptolu, koje se na kraćoj strani spajalo sa središnjom kamenom konstrukcijom koja je vjerojatno oblagala drvenu komoru. Unu­ tar spališta pronađen je izuzetno velik broj nalaza. Riječ je o cijelom nizu različitih fragmentiranih posuda, među kojima niti jedna nije cjelovita i sve su bile spaljene s tijelom na pogrebnoj lomači. Osim ulomaka posuda, na spalištu je bilo i čak 15 piramidalnih utega koji su vjerojatno bili dio tkala­ čkog stana. Pronađen je i niz ulomaka teško oštećenih željeznih i brončanih

KNEŽEVI ŽELJEZNOGA DOBA | 167

predmeta, većinom rastaljenih do neprepoznatljivosti. Ipak se m ože uočiti nekoliko fibula, zvonasti privjesci, brončani lančići na čijim su krajevima stajali trokutasto oblikovani privjesci od brončanog i željeznog lima ukra­ šeni iskucavanjem, mala brončana plastično oblikovana ptica i velik broj cilindričnih perlica koje su vjerojatno dio ogrlice. Najvažniji metalni nalaz je nekoliko cilindričnih perlica od elektruma koje su oblikom p otpu n o iden­ tične brončanim primjercima, a predstavljaju prvi nalaz plem enitih metala u kontekstu željeznodobnih nalazišta ok o Kaptola. M eđu izuzetne nalaze treba ubrojiti i nekoliko ukrašenih koštanih predm eta (vjerojatno privje­ saka na ogrlici i našivaka na nošnji), kao i bogato ukrašeno drven o dugme za koje sada nemamo paralele. U grobnoj kom ori pronađeni su šesnaesti piramidalni uteg, ulom ci keramike i skupina cjelovitih posuda, od kojih su neke sadržavale ljudske i životinjske (vjerojatno ptičje) kosti te niz sitnih nalaza koji u potpunosti odgovaraju nalazima sa spališta. M eđu fragm entiranim koštanim ukrasima ističe se ulomak m inijaturnog prikaza jahača na konju (si. 85), koji je vjerojatno bio dio fibule, a za koji paralele nalazimo širom halštatskog svijeta (M ihovilić 2001., 90, SI. 79, T. 2 2 ,1 ; M etzner-N ebelsick 2007.; Marzatico 2009.). Na sam om rubu plašta tumula pronađen je periferni paljevinski grob u urni bez priloga. Izdvojeni položaj to g tumula, njegova veličina, specifična struktura (spalište + kom ora), izuzetni nalazi bogate nošnje s metalnim, koštanim i drvenim ukrasima i karakterističnim ikonografskim elementima (prikaz konja s jahačem ), jedinstveni nalazi per­ li od plemenite kovine te utezi tkalačkog stana ukazuju na to da je riječ o ženskom ukopu najvišeg statusa. Sve to, uz činjenicu da unutar tog tumula nema tragova drugih pokojnika niti bilo kojeg elem enta koji bi se m ogao atribuirati muškarcu, ukazuje na m ogućnost da je riječ o ženi čiji visoki status i iznimna važnost proizlaze iz visokog položaja u religijskoj strukturi zajednice, odnosno ukopu neke vrste svećenice. Je li urna pronađena na periferiji dio ovog sklopa, pokazat će potpuna kontekstualna analiza tog tumula koja je još u tijeku. Ako jest, to bi otvorilo brojne m ogućnosti tu­ mačenja, uključujući i ona vezana uz žrtvovanje tijekom p ogreb n og rituala ili nakon njega. Zasad takva razmišljanja ostaju isključivo spekulativnog karaktera. Čini se da istaknute ženske grobne cjeline, kakve nalazimo u Kaptolu, imaju više naglašenu religijsku, nego društvenu kom ponentu. Ostaje otvore­ no pitanje m ožem o li na temelju toga pretpostaviti postojanje klase svećenica koje su imale vlastiti unutarnji ustroj i djelovale kao neovisan element koji je u nekim aspektima bio paralelan društvenoj strukturi (Potrebica 2005a, 7980). Iako sm o već u prethodnom poglavlju pretpostavili da se uloga pojedinih žena u kultnim aktivnostima zajednice neposredno odražavala i na njihov položaj unutar društvene strukture, ostaje otvoreno pitanje nisu li one pr­ vobitno i bile dio gornjeg društvenog sloja. U tom slučaju poseban identitet tih žena, koji se iskazuje materijalnom kulturom grobnog rituala, predstavlja odraz njihove specifične uloge, ali ne nužno i statusa u zajednici. Drugim ri­ ječima, ako je postojala kategorija svećenica, jesu li one bile pripadnice isklju­ čivo viših društvenih slojeva ili je inkluzivitet bio m nogo širi. Iako nemamo konkretnih argumenata, indicije govore u prilog prvom modelu.

168 | KNEŽEVI ŽELJEZNOGA DOBA

HALŠTATSKA RELIG IJA- DOBA MITOVA I HEROJA

BRAĆA PO ORUŽJU - DVOJNOST HEROJA Kao što smo već pokazali u prethodnim poglavljima, koncept ratnika u halštatskom kulturnom kom pleksu nosi i niz religijskih konotacija, a ovaj put bit će opisan samo jedan aspekt grobnog rituala koji uz gozbovanje ima neposredne veze s kultom heroja. Riječ je o ukopima parova ratnika koje smo opisali terminom “braća p o oružju”, a zapravo bi mogli biti dalek odraz drev­ nog koncepta dvojnih božanstava i vladara. Iako su grobni konteksti koji se m ogu pripisati tom fenomenu izuzetno rijetki, spomenuli smo grob 19 iz tumula VII u Novom Mestu s dvije grčkoilirske kacige (Križ 1997a, 50-52, 56-57; Egg 1999.), tumul IX na nekropoli Čemernica u Kaptolu (Vejvoda & Mirnik 1991., 1 2,15-16, Shema 11) i tumul 6 s nekropole Gradci također kod Kaptola (Potrebica 2008a, 200).

U tumulu 6 na nekropoli Kaptol-Gradci, uz dva već opisana gotovo sime­ trična kompleta naoružanja koji sadrže i veoma naglašene statusne simbole, poput brončanog i željeznog mača, situle ili zdjelastih kaciga, pronađen je i izuzetno bogat komplet od gotovo tridesetak keramičkih posuda, među ko­ jima se ističu lonci ukrašeni metalnim lamelama. To je zasad jedini poznati slučaj da u istoj cjelini nalazimo i posude ukrašene kositrenim lamelama i pri­ mjerke ukrašene brončanim pločicama. Unutar te skupine postoji par lonaca, o kojemu će kasnije biti riječi, na kojima različiti metalni ukrasi skrivaju za­ pravo identičnu kaneliranu ornamentiku i oblik, čime bi ta dva lonca odgova­ rala pretpostavljenom konceptu iz tumula IX na drugoj kaptolskoj nekropoli, Cemernici, gdje također nalazimo identičan par lonaca. Već su D. Ward i poslije G. Olmsted tražili mitološku pozadinu za takve kontekste još u eneolitiku (Ward 1968.; Olmsted 1994.). U brončanom se dobu taj koncept formalizira i u grčkoj religiji dobiva oblik Dioskura, među­ tim čini se da je bio prisutan i u središnjoj, pa i sjevernoj Europi (Sprockhoff 1954., 28-110; Kristiansen & Larsson 2005., 258-263). Čini se da su heroj­ ski blizanci poput Kastora i Poluksa predstavljali određeni ideal u grčkoj i etruščanskoj kulturi pa m otiv nerazdvojnih prijatelja i ratnika nalazimo u grčkoj literaturi još od Ilijade gdje najpoznatiji takav par čine Patroklo i Ah ii. Već opisani Kristiansenov m odel dvojne društveno-religijske strukture uklju­ čuje upravo par ratnika-vladara, od kojih jedan utjelovljuje ratničku, a drugi religijsku kom ponentu, iako se u m nogim aspektima preklapaju (Kristiansen 2001.; Kristiansen & Larsson 2005., 258, 265). Međutim, taj model proizlazi iz elemenata grobnog rituala i slike svijeta kasnoga brončanog doba. Iako je opće mišljenje bilo da se tijekom starijega željeznog doba koncept dvojnih božanstava i dvojnih vladara gubi, opisani primjeri iz istočnoga halštatskog kruga otvaraju m ogućnost da to i nije u potpunosti tako.

RITUALNA GOZBA S obzirom na to da sm o se gozbam a zasebno bavili u jednom od pret­ hodnih poglavlja, ovdje ćem o se osvrnuti samo na kultne aspekte ritualnih i kompetitivnih gozbi. Ritualna gozba važan je element ratničke i herojske dimenzije željeznodobne religije kako na Sredozemlju i Balkanu tako i na prostoru halštatskoga kulturnog kompleksa.

KNEŽEVI ŽELJEZNOGA DOBA | 169

Primjerice, na prostoru Italije tijekom željeznog doba veom a je naglašena bila ideja pogrebne gozbe u kojoj sudjeluje i pokojnik, što je izuzetno važan aspekt kulta predaka. To odlično ilustrira primjer grobnice Morelli pronađe­ ne u okolici Chiusija, koja se datira na kraj 7. st. pr. Kr. Pod tumulom je pro­ nađena dvodijelna komora u čijem je lijevom dijelu bila brončana urna sa šti­ tom i dva koplja, ispred koje je stajao brončani stol sa pet šalica i četiri kupe na nozi. Pokraj stola su bile dvije brončane situle i dvije polukuglaste posude od keramike s metalnim ukrasima te deset malih aribala i alabastera i mala ojnohoa od staklene paste. Izvan nje su pronađeni jedan pehar i jedna ola. U desnom dijelu komore bilo je 30 lokalno proizvedenih keramičkih posuda, među kojima potpuni komplet za gozbu i dvostruka posuda. U tom je dijelu bio i par željeznih prijeklada (Minetti 2004., 182 -2 0 3, 4 1 6 -4 1 8 , 5 26 -5 2 7; Rathje 2010., 27). Situlska umjetnost daje niz prikaza gozbi, ali je teško razlučiti je li riječ o društvenim ili religijskim događajima. Brojni setovi posuđa za gozbu od keramike i bronce, koje nalazimo u grobovima, ukazuju na činjenicu da je gozbovanje bilo dio identiteta ratničke elite na ovim prostorima, ali treba biti oprezan u definiranju ritualne pripadnosti tih setova. Naime, katkad je teško odrediti pripadaju li posude u grobu pogrebnom ritualu koji su provodili živi H Kernos iztumula 2 na nalazištu Kaptol-Gradci datira se u 7. st. pr. Kr. i pripada malobrojnoj skupini halštatskih kernosa koje pronalazimo uglavnom unutar istočnoga halštatskog kruga. Za razliku od kernosa sredozemnog tipa, manji recipijenti na vratu lonca spojeni su s osnovnim recipijentom. Ovo je zasad najistočniji nalaz tog tipa posuda [si. 91]

pripadnici zajednice ili je riječ o grobnim prilozima u užem smislu koji su na­ mijenjeni pokojniku za uporabu u zagrobnom životu. S druge strane, grobni ritual je višedimenzionalna pojava pa se te kategorije u pojedinim slučajevi­ ma približavaju, a katkad i preklapaju. Stoga treba pretpostaviti da neki ke­ ramički predmeti koji su na početku rituala imali aktivnu funkciju u kultnim radnjama koje provodi zajednica živih, u jednom trenutku dobivaju ulogu grobnog priloga u kojoj ih pronalazimo. Možda je inzistiranje na razdvajanju društvene od kultne funkcije u slučaju formalnih gozbi, kakve su prikazane na situlama i u kojima su se te situle u krajnjem slučaju i koristile, zapravo p o­ grešan način gledanja na taj fenomen. U mnogim povijesnim izvorima upravo pogrebne gozbe ilustriraju slojevitost značenja gozbovanja. Takve gozbe, koje su slijedile pogrebe predaka, imale su ritualnu dimenziju, ali su istodobno bile i sredstvo uspostave ravnoteže u zajednici nakon smrti važnog člana. Takvi su trenuci zahtijevali ponovnu raspodjelu moći i resursa unutar za­ jednice. U nekim povijesnim društvi­ ma upravo su se na takvim gozbama materijalna dobra, ali i društvene funkcije pokojnika razdjeljivali među živim članovima zajednice prema ranije utvrđenim, strogim pravilima (Potrebica 2012a, 19). Na taj se način krug zatvara, zatvorena je pukotina u sociološkom tkivu zajednice i po­ kojnik je društveno uskrsnuo. Osim izuzetnih primjeraka brončanog posuđa, u južnoj Panoniji seto-

1 7 0 | KNEŽEVI ŽELJEZNOGA DOBA

HALŠTAT5KA RELIGIJA-DOBA MITOVA I HEROJA ve za gozbu u grobovima uglavnom d n e keramičke posude, medu kojima se ističu neki tipovi koji očigledno imaju naglašen kultni karakter, primjerice kernosi i askosi. I kernos pronađen u tumulu 2 na nekropoli Gradci kod Kap­ tola uklapa se u malobrojnu skupinu srednjoeuropskih kernosa koji se znat­ no razlikuju od grčkih primjeraka i po obliku i po funkciji i po kontekstu (si. 91). Riječ je o poznatoj form i halštatskog lonca s izvijenim rubom, na čijem se ramenu nalaze tri manja recipijenta lukovičastog obli­ ka, koji nisu dnom odvojeni od tijela posude, nego omoguća vaju slobodan protok tekućine u njezinu unutrašnjost. Ta­

■ Askos iz tumula u Goričanu, za razliku od kaptolskog i daljskih askosa, nema ručku oblikovanu u obliku životinje, nego na ručki ima figuru većeg goveda koje prate dva manja. Sličan motiv pronalazimo na luksuznim brončanim posudama s područja halštatskoga kulturnog kompleksa (si. 92]

kve posude uvijek prate i drugi predmeti vezani uz kult, a nalaze se uglavnom u muškim grobovima s oružjem. Sve to govori da bogati ratnički grobovi poput ovoga katkad imaju i snažno naglašenu religijsku kom po­ nentu koju u ovom slučaju odražava kernos (Potrebica 2005a, 7 5-76, fig. 1). Goričanski (si. 92) i kaptolski (si. 78) askosi dio su male skupine čija distribucija uglavnom pokriva Pano­ niju. Ručke u obliku bovida ukazuju na važnu ulogu simbolike bika u halštatskoj religiji ovih prostora, o čemu je već bilo riječi, ali s obzirom na ulogu askosa u ritualnim gozbama, moguće da odražava određene dionizijske elemente.

RELIGIJSKE DIMENZIJE POGREBNOG RITUALA Kako su dosad sustavna istraživanja naselja iz starijeg željeznog doba u Hrvatskoj bila veoma rijetka, velika većina podataka o halštatskim religijskim fenomenima vezana je uz grobni ritual i rezultat je istraživanja nekropola. Osim elemenata neposredno vezanih uz pogrebni ritual, u takvim kontekstima nalazimo i tragove općih religijskih odrednica. Općenito se pri­ likom istraživanja prapovijesnih i protopovijesnih razdoblja arheološkom metodom često dogodi da znanstvenici govore o religiji, iako zapravo nalaze i interpretiraju tragove rituala. Rituali imaju definirano unutarnje ustrojstvo i mehanizam, ali nisu jedina odrednica religijskog sustava pojedine zajednice, što treba imati na umu prilikom pokušaja rekonstrukcije religijskih sustava prapovijesnih zajednica. Na početku starijega željeznog doba na prostoru istočnoga halštat­ skog kruga, pa tako i Hrvatske, većinom još živi tradicija kulture polja sa žarama koja se ogleda u dom inaciji incineracije kao grobnog rituala. Na istočnim granicama Hrvatske, u Podunavlju, odnosno na prostoru daljske grupe riječ je o ravnim grobovim a koji takvi ostaju do kraja starijeg željeznog doba, ali se u drugoj polovici 8 . st. pr. Kr. pojavljuje i mali broj skeletnih grobova koji se objašnjavaju balkanskim utjecajima. Na zapad­ nim granicama, na prostoru grupe Budinjak, razvojem starijega željeznog doba javljaju se tumuli, a s vrem enom i skeletni ukop. Time se spom e­ nuta grupa stavlja u kontekst dolenjske kulturne grupe. Na središnjem prostoru sjeverne Hrvatske dominiraju kulturne pojave koje se vežu uz kaptolsku skupinu koja je najbliža općim postavkama istočnoga halštat-

KNEŽEVI ŽELJEZNOGA DOBA | 171

skog kruga, a karakterističan pogrebni ritual te grupe je paljevinski ukop p od tum ulom . Međutim, om jer broja tumula i pretpostavljene veličine lokalne zajed­ nice, koji je u golemoj disproporciji, ukazuje na činjenicu da je sam pokop pod tumulom imao snažno religijsko značenje. Drugim riječima, na taj su na­ čin pokopani samo oni pojedinci za koje se smatralo da svojim prelaskom iz društvene u mitološku strukturu određene zajednice osiguravaju njezin kon­ tinuitet. Stoga pogrebni ritual, čija je materijalna manifestacija arheološki kontekst, m ožem o smatrati načinom komunikacije žive društvene strukture određene zajednice s onostranom, božanskom sferom u kojoj je ta zajednica prisutna u svom mitološkom aspektu. Oni pojedinci koji ne sudjeluju u tom procesu, nisu bitni za kontinuitet zajednice kao cjeline i ne prolaze opisa­ ni grobni ritual, pa nam ostaju arheološki nevidljivi u prostoru (Potrebica 2004., 123).

INCINERACIJA KAO TRANSFORMACIJA U nekim slučajevima ovakvih pokopa incineracija očito nije imala samo tehnički karakter pripreme tijela za ukop, nego i religijsku dimenziju jer su spališta (kada ih m ožem o definirati kao izdvojene cjeline), poput ostalih po­ svećenih prostora, uvijek zaštićena tumulom. Ako incineraciju promatramo kao čin ritualne transformacije, onda je mjesto na kojemu se taj čin obavlja dio posvećenog prostora zajednice koja prakticira taj ritual i mora biti ozna­ čeno u krajoliku, a istovremeno i fizički zaštićeno od profanacije. Tumul u tom slučaju zaštićuje grob kao prostor posvećen grobnim ritualom, a mjesto kremacije je zaštićeno samo u slučajevima kada je posvećeno odgovarajućim ritualom. U oba slučaja treba imati na umu da je riječ o pripadnicima dru­ štvene i religijske elite.

KONZUMACIJA I KONTINUITET U tumulima katkad nalazimo dijelove posuda čiji oblik m ožem o jasno odrediti, ali je očito riječ o fragmentima jer im drugi dijelovi nedostaju. U većini slučajeva te posude pokazuju izrazite tragove gorenja, bilo da je ri­ ječ o promjeni boje, oštećenju površine ili deform aciji prouzročenoj viso­ kim temperaturama. Isto tako većina tih posuda pripada tipovima koji su bili u svakodnevnoj uporabi, a vjerojatno su služile za proizvodnju, obra­ du i pohranu hrane. S obzirom na to da u grobovim a često nalazimo nasip materijala donesenog s lomače, m ože se pretpostaviti da su na taj način u grob dospjeli i ti fragmenti, odnosno da nije riječ o prilozima položenima u grob, nego su te posude sadržavale žrtvene ponude u hrani i piću koje su bile na lomači zajedno s tijelom pokojnika. Ako je tom u tako, to je još jedan od argumenata u prilog tvrdnji da incineraciju ne m ožem o promatrati samo kao tehnički proces pripreme tijela za ukop, nego kao čin koji ima vlastitu ritualnu dimenziju. Prisutnost takvih ponuda na lomači na neki način asocira na koncept konzumacije - božanstva konzumiraju ponuđenu žrtvu u hrani i piću. U činu kremacije vatra je transformacijski element ili sredstvo konzumacije, vidljiva

1?2 | KNEŽEVI ŽELJEZNOGA DOBA

HALŠTATSKA RELIGIJA - DOBA MITOVA I HEROJA i opipljiva prisutnost bogova na zemlji. Teško je reći jesu li ponude u hrani i piću samo dio inventara koji je nužan za ritual prelaska iz jednog svijeta u drugi ili postoji eshatološka veza između konzumacije hrane i konzumacije tijela. Smrt se nikada nije doživljavala kao kraj postojanja, nego je često sma­ trana tek prijelazom na drugu razinu egzistencije. Kako bi pokojnik postigao taj prijelaz, mora se izmijeniti i ostaviti sve što ga može spriječiti da dosegne tu novu razinu - prvenstveno tijelo. Zbog toga svaki pogrebni ritual zapravo slijedi arhetipski koncept razdvajanja duše od tijela koji je prisutan u ljudskoj kulturi oduvijek, od paleolitika naovamo. Između ostalog, svrha je pogrebnog rituala i da olakša to razdvajanje. U slučaju inhumacije često se susrećemo s konceptom da se meso treba odvojiti od kostiju kako bi duša bila slobodna napustiti tijelo i tragove takve prakse nalazimo gotovo u svakoj kulturi gdje je inhumacija dominantan ritual, pogotovo u onim slučajevima kada te za­ jednice koriste grobnice za višestruke ukope tijekom određenog vremenskog intervala. U brončanodobnoj Grčkoj i drugim sredozemnim kulturama živi su se bojali mrtvih i smatrali ih prisutnima sve dok je meso bilo na kostima. U grobovima u kamenim škrinjama iz tog razdoblja jedino posljednji ukop poštuje formu i tijelo je položeno zajedno s pravilno raspoređenim prilozi­ ma, dok su kosti ranijih ukopa pomaknute u stranu bez neke posebne pa­ žnje. Takve situacije katkad nalazimo i u ukopima željeznodobnih zajednica u jadranskom zaleđu i Bosni i Hercegovini. Čini se da je grobnica u ovom slučaju svojevrsni tranzicijski transformacijski prostor. Ne toliko vječni dom pokojnika koliko mjesto gdje pokojnik boravi u tranzicijskom razdoblju dok zauvijek ne napusti ovaj svijet. Dok kosti nisu čiste, samo tijelo predstavlja portal, vezu između svjetova ili razina postojanja, tako da mrtvi još uvijek mogu biti aktivni čimbenici na razini postojanja žive zajednice. Kad su kosti čiste, duša je napustila tijelo i ušla u drugu dimenziju koja se doživljava jasno odvojenom od svijeta živih te je tako izgubila m oć djelovanja u svijetu koji je napustila. Kako bi se taj proces ubrzao, mnoge kulture rabile su različite postupke izlaganja kako vremenskim elementima tako i životinjama, nakon kojih je mogao (ali nije morao) uslijediti sekundarni ukop. U nekim je za­ jednicama taj postupak bio naglašen komadanjem tijela i skidanjem mesa s kostiju. Slični običaji u nekim oblicima bili su još donedavno prisutni u kultu­ rama Tibeta i Nepala, U nekim pacifičkim kulturama tijelo (ili češće lubanja) se kuha kako bi se kosti oslobodile mesa - što je vjerojatno bila podloga za razne ljudožderske mitove. Sve to može se temeljiti na arhetipskoj distinkciji između crvenog-života-mesa/krvi i bijelog-smrti-kosti. U tom smislu kremađja predstavlja savršen, najčišći i najbrži način ukla­ njanja mesa s kostiju i oslobađanja duše umrlog. Koncept konzumacije u os­ novi je tjelesan i često povezan s plodnošću u m nogo različitih konotacija. Tragovi ponuda u hrani i piću na lomači daju kremaciji istaknutog pripadnika zajednice žrtveni karakter. Kroz čin kremacije božanstvo ili više njih će pu­ tem vatre konzumirati tijelo umrloga i tako osloboditi njegov duh od tjele­ snih spona. U tom slučaju žrtvene ponude u hrani i piću na neki način čine taj proces privlačnijim željenim božanstvima, što će osigurati i blagonaklonost prema pokojniku. Zapanjujući konzumacijski potencijal vatre odražava se i na lingvističkoj razini naše kulture pa tako u m nogo jezika vatra “proždire" stvari.

KNEŽEVI ŽELJEZNOGA DOBA | 173

Od najstarijih religija, preko antičkog razdoblja do modernog kršćan­ stva postoji bezbroj primjera izbavljenja duše i uskrsnuća kroz metaforičku ili doslovnu konzumaciju tijela koje se u trenutku smrti percipira kao teret duha. Običaj konzumacije mesa pokojnika u indijskoj tradiciji Aghori jogija smatra se u jednom aspektu činom očišćenja ljudskog tijela od grijeha (Oestigaard 2005., 47-59, 315-318). Slične koncepte možemo povezati i s ritualom endokanibalizma koji, primjerice, provodi pleme Yanomamđ na području Amazone. Oni kremiraju pokojnika i samelju ostatke u prah koji se miješa s biljnom juhom i koji popiju bliski rođaci i prijatelji pokojnika, a sve to slijedi gozba. Oni vjeruju da je to jedini način kojim se duši i životnoj snazi umrloga omogućava da ponovno uđe u krug života. Čak smatraju da bi drukčije postupanje s pepelom moglo uznemiriti ili naškoditi pokojniku (Chagnon 1992., 135-137). Možda pojava posuda za pohranu ili pripravu hrane u ulozi urni također ima veze s konceptom konzumacije. Incinerađjom se tijelo pokojnika trans­ formira u hranu za bogove i tjelesni se ostaci u skladu s tim stavljaju u posude za hranu kako bi bili ponuđeni na toj posljednoj žrtvenoj gozbi koja če oslo­ boditi dušu pokojnika.

ŠTO SE SKRIVA U URNAMA? Keramičke posude pronađene u grobovima često se izdvajaju iz original­ nog konteksta grobnih nalaza u cjelini i podvrgavaju klasičnoj tipološkoj i kronološkoj analizi. U mnogo slučajeva takav pristup dovodi do pogrešne in­ terpretacije koja ima posljedice na shvaćanje ukopa kao cjeline. Osim toga, u mnogo se slučajeva keramika koja je bila upotrebljavana u kultnim aktivno­ stima vezanim uz pokop, ali se nalazi izvan usko shvaćenog grobnog prostora potpuno ignorira ili interpretira kao manje važan materijal. Postoje tri kategorije keramičkih posuda koje se mogu povezati s pogreb­ nim ritualom. Prvu kategoriju tvori posuda koja je eventualno upotrijebljena kao recipijent za ostatke pokojnika. U većini slučajeva je riječ o urni koja je upotrijebljena za pohranu spaljenih ostataka pokojnika, ali postoji i moguć­ nost pokopa skeletnih ostataka u velikim keramičkim posudama, iako se u našoj zemlji takva praksa pojavljuje tek početkom antičkog razdoblja. Drugu kategoriju čine posude koje su pripadnici zajednice koja je obavljala ukop po­ kojnika koristili u kultnim aktivnostima vezanim uz pogrebni ritual. Takve posude mogu biti smještene u grobu kao konačna posljedica pogrebnog ri­ tuala, ali mogu upućivati i na religijske aktivnosti koje su se odvijale izvan groba, prije pogreba ili nakon njega. U treću kategoriju ubrajaju se keramičke posude ili predmeti koje je pokojnik trebao upotrebljavati u zagrobnom živo­ tu ili je riječ o nekom obliku simboličke ili religijske strukture kojoj je svrha komunikacija između žive zajednice i njezina mitološkog ekvivalenta. Osim toga, sve tri kategorije keramike mogu biti proizvedene posebno za svrhu određenog pokopa ili su ti predmeti mogli imati drugu prvobitnu namjenu.

Urne Urna je predmet koji povezuje kremaciju i pokop te igra ključnu ulogu u prijelaznom razdoblju između ta dva obreda. Kao što je prije navedeno, urne 174

KNEŽEVI ŽELJEZNOGA DOBA

HALŠTATSKA RELIGIJA “ DOBA MITOVA I HEROJA se općenito mogu podijeliti na dvije glavne skupine: one koje su načinjene posebno za pokop i one koje su prethodno imale neku drugu namjenu. Međutim, sama činjenica da posuda pripada tipu koji je općenito upo­ trebljavan za drugu namjenu, u većini slučajeva za pohranu i pripremanje hrane, ne znači nužno da je ikada korišten za tu namjenu. Čini se kako je opća karakteristika halštatskih paljevinskih grobova d a je urna pribavljena nakon smrti pokojnika, bez obzira na to je li bila namjenski izrađena ili tek posuda upotrijebljena u tu svrhu. Isto tako treba imati na umu mogućnost da su urne bile načinjene u nekom specifičnom obliku, primjerice posuda za hranu, iz religijskih razloga. U tom slučaju, unatoč činjenici da tipološki odgovaraju definiranoj funkcionalnoj kategoriji, postoji mogućnost da su bile načinjene namjenski za pokop i da nikada nisu bile stavljene u uporabu. Značajnu ulogu u društvenom određenju pokojnika i žive zajednice igra i trajanje razdoblja između kremacije i samog pokopa. Budući da je u takvim slučajevima to razdoblje relativno kratko, urna se u većini slučajeva pribav­ lja na području gdje je osoba o kojoj je riječ umrla. Na taj način urna može postati prostornom odrednicom pogrebnog rituala. U tom slučaju, s obzi­ rom na to da je pogrebni ritual jedan od najkonzervativnijih elemenata u kulturnom naslijeđu bilo koje društvene zajednice, pronalazak specifičnog tipa urne može prostorno i vremenski odrediti vanjske kontakte ili kretanje pripadnika određene zajednice. Kada se kao urna pojavi keramička posuda očito strana lokalnoj zajedni­ ci, pojedini autori sugeriraju mogućnost da je pokojnika koji je umro daleko od kuće netko kremirao na mjestu smrti i donio njegove kremirane ostatke da se pokopaju u skladu s običajima njegove zajednice, koristeći kao recipijent posudu uobičajenu u kraju u kojem je pokojnik umro. Iako je ideja da bi takve posude mogle poslužiti kao markeri mjesta i vjerojatne incineracije pokojnika, osobno mi nije poznat niti jedan takav slučaj s područja halštatske kulture. Osim toga, nije jasno zašto prije ukopa transportna posuda ne bi bila zamijenjena adekvatnom domaćom (možda i kanonski propisanom) urnom. Prije treba uzeti u obzir mogućnost uvoza takvih posuda kao pre­ stižnih ili egzotičnih dobara. Vjerojatnije je da je izbor takvih posuda za urne utemeljen upravo na njihovoj relativnoj vrijednosti unutar lokalne zajednice, a ne na neposrednoj vezi s pokojnikom. Treba imati na umu da bez obzira na to s koje je udaljenosti predmet upotrijebljen kao urna došao u zajednicu kojoj je pokojnik pripadao, u trenutku njegove funkcionalne transformacije taj predmet dobiva novu ulogu kao integralni dio materijalne kulture lokalne zajednice. Oblik i kvaliteta keramičkih urni često ukazuju na njihovu malu ili nika­ kvu funkcionalnu vrijednost, što upućuje na zaključak da su bile proizvede­ ne upravo za tu namjenu. Primarna funkcija urni jest da služe kao konačno počivalište pokojnika. Na neki način one su kuće mrtvih, što se ha mnogim primjerima iz različitih razdoblja i mjesta neposredno odražava i na njihovu obliku, a u pojedinim slučajevima oblik tih posuda ukazuje na mogućnost da urna kao recipijent njegovih zemnih ostataka na određeni način postaje i zamjena za tijelo pokojnika. Kako su u svojoj temeljnoj funkciji urne posude u kojima se ostaci pokojnika donose na m jesto ukopa, a funkcionalne karak­ teristike u opisanim slučajevima ne dopuštaju transport na značajnije udalje-

KNEŽEVI ŽELJEZNOGA DOBA | 1?5

nosti, jasno je da je mjesto kremacije moralo biti u neposrednoj blizini ili na mjestu samog ukopa. Niska tehnološka kvaliteta i malene, ali vidljive distorzije oblika, koje su prisutne na značajnom broju posuda iz grobnih konteksta, ukazuju na hitnju u proizvodnji i/ili svijest o konačnoj namjeni tih posuda u kojoj će takvi manji funkcionalni nedostaci biti potpuno beznačajni. Međutim, karakteristike koje su bitne za ulogu tih posuda u pogrebnom ritualu, a to su oblik i ukras, odražavaju pažnju i preciznost pri izradi. Oblik urni nije uniforman, ali vjerojatno slijedi određena pravila koja su smatrana važnim i prepoznatljivim dijelom kulturnog identiteta koji je pojedina zajed­ nica željela naglasiti kroz pogrebni ritual. U halštatskim zajednicama južne Panonije već je ukop pod tumulom bio znak visokog društvenog statusa. Urna je dodatni element u takvoj diferencijaciji, a slično značenje može biti pretpo­ stavljeno i za različite razine složenosti ukrasa na tim posudama, iako ukrasi na njima vjerojatno prvenstveno nose religijsko značenje. Gotovo da možemo identificirati neki oblik simboličkog metajezika koji je na određenoj razini bio razumljiv živim sudionicima pogrebnog rituala. To je “jezik” kojim je zajednica komunicirala s onostranim i s pokojnikom koji je, unatoč činjenici da je trans­ formiran smrću, na neki način ostao integralni dio zajednice. Ako u određenom kulturnom okruženju pretpostavimo da su urne u većini slučajeva načinjene upravo za tu namjenu, možemo postaviti tezu da posude sličnog ili istog oblika i ukrasa koje nalazimo u različitim grobovima mogu ukazivati na istovremenost tih grobnih cjelina. Međutim, pretpostavke da urne gotovo identičnog oblika i ukrasa također odražavaju rodbinske veze među pokojnicima ili barem sličan položaj u društvenoj strukturi, u ovom trenutku ostaju na razini spekulacije. Terminološki problem kod definiranja urne koji se pokazao na primjeru nalazišta u Kaptolu simptomatičan je i za mnoge druge objave, pogotovo iz ranijih razdoblja. Naime, kako su pri prvim istraživanjima u grobovima pronalažene doista specifične posude, gotovo odmah su bile označene kao urne. Dok se u prvim slučajevima ta definicija najvjerojatnije temeljila na funk­ cionalnom načelu, odnosno služile su kao recipijenti za ostatke pokojnika, veoma brzo je urna ili žara postao tipološki termin, a iz dokumentacije nije uvijek bilo razvidno da su posude tog tipa doista sadržavale pepeo i kosti. Nadalje, s obzirom na to da tadašnji istraživači nisu bili u mogućnosti pro­ vesti antropološke analize, ne možemo biti sigurni je li riječ o ljudskim ili životinjskim ostacima. S druge strane, novijim istraživanjima ustanovljenje relativno čest običaj da niti jedna keramička posuda u grobu nije sadržavala ostatke pokojnika, nego su se oni nalazili na hrpicama u drugim dijelovima groba. Osim toga, često je analiza osteoloških ostataka unutar posuda i izvan njih pokazala da je riječ o životinjskim ostacima. Zbog toga i sličnih slučajeva smatram da termin urna ili žara treba koristiti isključivo u funkcionalnom smislu, a tipološki te posude treba svrstavati prema odgovarajućem obliku, primjerice u slučaju kaptolske skupine to su uglavnom lonci.

Kultne posude ili grobni prilozi? Za mnoge keramičke posude koje pronalazimo u grobovima teško je reći kojoj kategoriji pripadaju. Ako su sadržavale žrtvene ponude pokojniku ili božanstvima, predstavljaju dio pogrebnog rituala koji obavljaju oni koji po-

17 6

KNEŽEVI ŽELJEZNOGA DOBA

HALŠTATSKA RELIGIJA - DOBA MITOVA I HEROJA kojnika oplakuju. Međutim, posude mogu biti i osobno vlasništvo pokojnika ili namijenjene uporabi u zagrobnom životu. U pojedinim se slučajevima te kategorije djelomično i preklapaju. Posebno je to slučaj s posudama vezanim uz ritualnu gozbu koja je veom a važan element ratničke i herojske dimenzi­ je religije starijeg željeznog doba na području Sredozemlja, Balkana, pa i na halštatskom području. U južnoj Panoniji nalazimo dosta primjera posuda čiji oblik reflektira metalne prototipove iz istočnoalpskog područja, primjerice situleili ciste. Zanimljiva pojava u tom smislu je par tronožaca iz Kaptola koji su očigledno domaći proizvod, ali možda predstavljaju lokalnu keramičku reinterpretaciju brončanih tronožaca iz Grčke i Etrurije. Osim funkcionalne uloge u kompletu za gozbu, taj tip posuda ima i naglašenu simboličnu i reli­ gijsku dimenziju, posebno izraženu u religijskoj praksi Sredozemlja. Askosi su drugi tip posuda koji ima veze i s običajem gozbovanja i s reli­ gijskim konceptima. Askos iz Kaptola s drškom u obliku bovida predstavnik je male skupine željeznodobnih askosa s dršcima koje nose prikaze životinja, a čije je područje rasprostiranja uglavnom južna Panonija. Drugi askos, ne­ davno pronađen na kaptolskoj nekropoli, pripada drugoj isto tako malobroj­ noj skupini željeznodobnih askosa uglavnom manjih dimenzija, naglašenih cilindričnih oblika i bez figuralnih ukrasa, koja, osim Panonije, obuhvaća i srednjoeuropski prostor. Te posude vjerojatno svoje konceptualne korijene vuku iz ranijih prapovijesnih razdoblja poput srednjeg brončanog doba i ka­ snog brončanog doba, odnosno kulture polja sa žarama, ali pojava tipova s figuralnim prikazima životinja na ručkama, posebno bovida, možda je odraz južnog impulsa koji nosi odraze egejskih tradicija. Panonski askosi se nalaze gotovo isključivo u istaknutim muškim cjelinama gdje su uvijek dijelovi kom­ pleta za gozbu. S druge strane, malobrojni željeznodobni pseudokernosi s područja halštatske kulture razlikuju se od grčkih kernosa i funkcionalno (dna manjih recipijenata su otvorena i spojena s osnovnim recipijentom) i kontekstual­ no (umjesto u hramovima ili svetištima, nalaze se gotovo isključivo u grob­ nim kontekstima s naglašenom religijskom komponentom). Zanimljiv je i kontinuitet uporabe takvih posuda na srednjoeuropskom prostoru gdje se primjerci veoma slični upravo onom pronađenom u tumulu 2 na kaptolskoj nekropoli Gradci pronalaze u latenskim, pa čak i rimskim grobnim konteksti­ ma. Vjerojatno je riječ o izrazito snažnoj konzervativnoj komponenti religij­ ske prakse koja je i nakon raspada halštatske ideologije i društvene strukture nastavila gotovo nepromijenjena živjeti u potpuno drukčijem kulturološkom okruženju, ali u veoma sličnom grobnom kontekstu. Još jedna značajna skupina su keramičke posude ukrašene metalnim trakama, pločicama ili čavlićima. Iako nisu ni izdaleka tako rijetke poput kernosa, i u europskom halštatu su široko rasprostranjene, također se p o­ javljuju gotovo isključivo u znakovitim grobnim kontekstima. Zanimljivo je da su prije istraživanja u Kaptolu jedini poznati primjerci takvih posuda na tlu Hrvatske bili par lonaca iz poznatog kneževskog groba u Martijancu. U proteklih deset godina na kaptolskoj nekropoli pronađeno je više od de­ set posuda ukrašenih na takav način, a dosad su pronađene u pet tumula. Posebno je zanimljiv keramički inventar tumula 2 na nekropoli Gradci u kojem je, uz posude ukrašene kositrenim lamelama, pronađen i pseudoKNEŽEVI ŽELJEZNOGA DOBA | 1??

■ Lonac ukrašen brončanim pločicama iz kneževskog tumula G na nalazištu KaptolGradci dio je para posuda koji bez metalnih naljepaka imaju identičan ukras načinjen žljebljenjem koji metalni naljepci u potpunosti negiraju. Moguće je da je naknadno ukrašavanje ovih posuda metalnim pločicama, odnosno lamelama odraz njihove transformacije iz običnog lonca u pogrebni prilog (si. 93]

kernos. Upravo te tri posude jedna su od jakih poveznica izm eđu Kaptola i istovremenog kneževskog središta Nove Košariska u Slovačkoj, koje uz to vežu m nogi različiti elementi poput strukture nekropole i neki konstrukcij­ ski elementi grobnih komora. Dosad su te posude bile tretirane kao zasebna kategorija ukrašavanja i ukras metalnih lamela ili pločica na keramici analizirao se isključivo u okviru ornamentike. Međutim, neki nalazi ukazuju i na dublja značenja. Upravo na urnama iz Martijanca, a kasnije i na nekim posudam a pronađenima u Kap­ tolu i na drugim mjestima uočeno je da su prije ukrašavanja kositrenim la­ melama bile oslikane crnim motivima na crvenoj podlozi. Potom su ti motivi prevučeni ljepilom na koje su bile pričvršćene metalne lamele. S obzirom na to da znamo da je crno slikanje na crvenoj podlozi bilo potpuno uobičajen način ukrašavanja keramike na području nekoliko istočnohalštatskih kultur­ nih skupina, postavlja se pitanje zašto su lamele bile lijepljene upravo na tim posudama, i to tako da prekriju oslikani ukras? Ili, ako je prvobitna ideja bila ukrašavanje lamelama, zašto su posude bile prvo oslikane, s obzirom na to da je vjerojatno postojao m nogo brži i jednostavniji način da se označe mjesta na koja trebaju biti zalijepljene lamele? U kneževskom tumulu 6 na nalazištu Kaptol-Gradci nalazimo nekoliko lonaca ukrašenih kositrenim lamelama ije­ dan ukrašen brončanim pločicama. Većina posuda je ukrašena kaneliranjem, a tragovi ljepila prelaze preko različitih elemenata kaneliranog ukrasa pot­ puno ga ignorirajući. Posebno su zanimljiva dva lonca: jedan ukrašen bron­ čanim pločicama (si. 93), a drugi kositrenim lamelama s motivima meandra (si. 94). Na prvi su pogled lonci potpuno drukčiji, ali kada bi se s njih uklonile

178 | KNEŽEVI ŽELJEZNOGA DOBA

HAL5TATSK A RELIGIJA - DOBA MITOVA 1HEROJA metalne naljepke, ukazao bi se kanelirani ukras koji je, kao i oblik, potpuno identičan na obje posude. Veoma izražen dvojni karakter ovog specifičnog groba dao bi naslutiti da je zapravo riječ o paru identičnih posuda koje su ukrašene metalnim posudama neko vrijeme nakon izrade (ili čak uporabe), upravo za svrhu ovog izu­ zetnog ukopa. Moglo bi se dogoditi da barem u ovom slučaju način ukrašavanja posuda ima transformacijsku ulogu, odnosno predstavlja postupak kojim lonac ukra­ šen tehnikom kaneliranja standardnom za lokalnu zajednicu, uporabom druge tehnike ukrašavanja postaje univerzalno prepoznatljiva kultna posuda. Kada razmatramo keramičke posude u kontek­ stu grobnih priloga, treba razlikovati nalaze li se one tamo u primarnoj ulozi kao prilozi za sebe ili je riječ o recipijentima koji su tek sredstvo za pohranu priloga koji imaju funkcionalnu ulogu u grobnom ritualu. Iako se ta uloga mogla i preklapati, posebno u slučaju luksuznih setova za gozbe, teško je biti siguran ako nema tragova potencijalnog sadržaja tih posuda. Tek u rijetkim slučaje­ vima, u kojima sadržaj tih posuda nije bio organskog porijekla ili su eviden­ tno bile prazne (poput seta plitica koje su položene jedna u drugu u tumulu 5 na nekropoli Gradci), možemo donijeti jasniji sud o pravoj ulozi tih posuda u grobnom ritualu. Treba imati na umu i da je grobni ritual višedimenzionalna dinamična pojava pa se opisane kategorije u pojedinim slučajevima približavaju, a kat­

□ Lonac ukrašen kositrenim lamelama iz kneževskog tumula G na nalazištu Kaptol-Gradci drugi je dio već opisanog kompleta. Dualnost nalaza opća je karakteristika ovog željeznodobnog groba, najbogatijeg otkrivenog dosad u Hrvatskoj (si. 94)

kad i preklapaju. Stoga treba pretpostaviti da neki keramički predmeti koji su na početku rituala imali aktivnu funkciju u kultnim radnjama koje provodi zajednica živih, u jednom trenutku dobivaju ulogu grobnog priloga u kojoj ih pronalazimo.

LJUDSKE ŽRTVE Unutar grobnog rituala m ožem o razlučiti nekoliko kategorija religijskih pojava. Najvažnija među njima odnosi se na kultno djelovanje žive zajednice. Arheološki tragovi svjedoče o različitim ritualima koji su se odvijali tijekom gradnje grobne konstrukcije, od libađja ili pogrebnih gozbi na tumulu, praćenih ritualnim razbijanjem posuda, do čitavih kultnih konstrukcija koje su nakon uporabe također zaštićene tumulom. Najdrastičniji oblik takvog djelovanja predstavljaju ljudske žrtve. U ne­ koliko slučajeva pod tumulima kojima dominiraju grobovi istaknutih pojedi­ naca spominju se i drugi manje izraženi grobovi koji se ponekad interpreti­ raju kao ljudske žrtve. U prvim objavama nekropole Cemernica kod Kaptola gotovo se redovito pojavljuju višestruki incineracijski ukopi pod tumulima (Vejvoda & Mirnik 1973., 593-595; Vejvoda & Mirnik 1991., 13-14), ali de­ taljna analiza podataka, revizijska istraživanja na toj nekropoli i iskustva s istraživanja druge nekropole istog nalazišta ukazuju na m ogućnost daje za-

KNEŽEVI ŽELJEZNOGA DOBA | 179

pravo riječ o različitim skupinama grobnih priloga unutar istih cjelina, odno­ sno grobnih komora. Kasnijim istraživanjima na nekropoli Gradci potvrđeno je i bolje dokumentirano postojanje višestrukih ukopa u istaknutim tumulima, međutim malo je vjerojatno da je riječ o ljudskoj žrtvi. U slučaju groba 1 u tumulu 6 riječ je vjerojatno o naknadnom ukopu za što postoji stratigrafsko i kronološko-tipološko uporište. Središnji grob istog tumula je, čini se, dvojni grob, ali ovdje je primjenjiviji koncept “braće po oružju”, o čemu je već bilo riječi. Periferni ukop na ženskom tumulu 12 ne m ožem o još sa sigurnošću neposredno povezati s bogatim ženskim središnjim grobom tog tumula. Općenito, višestruki ukopi u zatvorenim cjelinama starijega željeznog doba često se interpretiraju kao ljudske žrtve, p ogotovo u slučaju žena. Me­ đutim, za to nema prave znanstvene argumentacije i često kontekstualna analiza pokazuje da je više riječ o projekciji nekih naših ideja o religijskom životu i pogrebnom ritualu prapovijesnih zajednica, nego o relevantnim do­ kazima postavljenih hipoteza. Isto tako pojam žrtve i žrtvovanja, pogotovo ako je riječ o čovjeku, veoma je specifičan i ne m ože biti dokazan isključivo istovremenošću ukopa. Međutim, dok je interpretacija perifernih ukopa kao ljudskih žrtava u kontekstu nekropola diskutabilna, to je najvjerojatnije objašnjenje ukopa u kontekstu naselja poput skeleta u jami na nalazištu Sv. Petar Ludbreški (Simek 1979., 106-119).

KULTNI PROSTORI Jedan od ključnih nedostataka u trenutnim spoznajama o halštatskoj religiji su kultni prostori koji su nam na našem području gotovo nepoznati. Visoka strukturiranost kulta i jasno definirani rituali, od pogrebnih do onih na koje nas upućuju figuralni prikazi na keramici, navode nas na zaključak da su takva mjesta, na kojima su se odvijale pojedine kultne aktivnosti, morala biti jasno definirana unutar prostora zajednice. Struktura dosadašnjih istraživanja dovela je do malo boljeg poznavanja takvih mjesta vezanih uz pogrebni ritual. Kako je o konkretnom pogrebnom ritualu već bilo riječi, kada govorim o o kultnom prostoru, ne treba zaboravi­ ti ni spališta koja u nekim slučajevima također predstavljaju kultni prostor. U tim slučajevima sama incineracija pokojnika ima ritualni karakter, što prostor čini posvećenim, pa ga treba jasno definirati i na adekvatan način zaštititi. Međutim, nekropola se ne m ože promatrati samo kao m jesto ukopa mr­ tvih pripadnika zajednice, nego i kao prostor u kojem se povremeno, ali i kontinuirano odvijaju kultne aktivnosti u kojima sudjeluje živa zajednica. Te­ meljem rijetkih tragova m ožem o pretpostaviti da takve aktivnosti nisu uvi­ jek bile neposredno vezane za pogreb, nego m ožda za određeni kult predaka. Tragovi konzumacije hrane i pića ili libacija na pojedinim grobovima ukazuju na to da su i sami grobovi bili u neku ruku kultna mjesta. Ako je doista riječ o takvom kultu, m ožem o u određenim slučajevima pretpostaviti i postojanje posebnih mjesta unutar nekropola gdje su se odvijale aktivnosti vezane uz kult. Najbolji primjer za to su kultna mjesta unutar nekropole na Turskoj kosi. Na tom izuzetnom nalazištu u blizini Topuskog pronađeno je nekoliko

1 8 0 I KNEŽEVI ŽELJEZNOGA DOBA

HALSTATSKA RELIGIJA - DOBA MITOVA I HEROJA

kultnih mjesta unutar biritualne nekropole. Sva su sadržavala namjerno frag­ mentirane keramičke posude i paljevinu, a kultno mjesto I ističe se i golemom količinom pronađenih keramičkih figurica koje prikazuju ljudske likove oba spola i životinje, među kojima dominiraju konji (si. 95). Taj je prostor i fizički izdvojen i vidljiv u obliku elipsoidnog humka u kojemu najstarije slojeve, da­ tirane u razdoblje od 9. do 7. st. pr. Kr., čine vatrišta u ilovastoj zemlji, dok se kasniji slojevi datiraju u razdoblje od 6 . do 3. st. pr. Kr. i sastoje se uglavnom od kvarcnog pijeska izloženog visokim temperaturama. Zbog vatrišta i veće količine životinjskih kostiju unutar starijih slojeva L. Čučkovič postanak sve­

■ Keramičke figurice ljudi i životinja iz svetišta pronađenog na nalazištu Turska kosa tumače se kao votivni darovi. Možda u nekom obliku zamjenjuju ili dopunjuju raniju praksu žrtvovanja na koju ukazuju kosti životinja pronađene u starijim slojevima na istome mjestu (si. 95]

tišta vezuje uz obrede spaljivanja pokojnika ili žrtve paljenice, odnosno za ri­ tuale vezane uz pogrebne aktivnosti, dok kasniju fazu svetišta zbog kvarcnog pijeska i nakupina šljake vezuje uz rituale koji se bili povezani s metalurškom aktivnošću (Čučkovič 2004., 192-209). Teza o konjaničkim likovima kao prikazima heroiziranih pokojnika, bilo daje riječ o figuricama ili prikazima na keramici, svakako je prihvatljiva, ali paralele koje imamo iz niza drugih nalazišta, poput Froga, svakako upućuju i na mogućnost složenije mitološke strukture u pozadini. Iako bi položaj svetišta na Turskoj kosi sugerirao takav zaključak, smatramo da se upravo zbog strukture dosadašnjih istraživanja stvara iskrivljena percepcija nekropole kao središta kultnih aktivnosti halštatskih zajednica na našem pro­ storu. Kultni prostor morao je biti inkorporiran u naselje i činiti njegov važan dio ili je bio izdvojen kao zasebna cjelina u neposrednoj blizini. Na postojanje

KNEŽEVI ŽELJEZNOGA DOBA | 181

takvog prostora indirektno nas upućuje i teza o postojanju zasebne, uvjetno na­ zvano, svećeničke klase unutar zajednice ili pojedinog klana, o kojoj je već bilo riječi. Naglašen religijski aspekt u grobnom inventaru istaknutih članova ratni­ čke aristokracije, koji su u to vrijeme činili vodeći sloj društva, također upućuje na postojanje nekog izdvojenog prostora unutar naselja na kojem su se odvijale aktivnosti nekog “službenog” kulta koji je vjerojatno imao važnu ulogu u osnaži­ vanju i podupiranju sociološke strukture halštatskih zajednica. Nažalost, halštatska naselja u Hrvatskoj gotovo su neistražena. Tamo gdje je i provedeno neko istraživanje, poput Sigetca i Sv. Petra Ludbreškog, nisu pronađeni svi funkcionalni dijelovi naselja, a istražene površine ošteće­ ne su poljoprivrednim radovima i relativno su male. Zbog svega toga gotovo da i nemamo podataka o eventualnim kultnim strukturama unutar naselja ako izuzmemo ljudsku žrtvu pronađenu u naselju u Sv. Petru Ludbreškom. Riječ je o skeletnom ukopu u sjedećem položaju u jami uz ognjište, što sve upućuje na žrtvu pripadnika te zajednice u svrhu zaštite naselja. I u rijetkim slučajevima u kojima možemo jasno definirati kultna mjesta nedostaje nam mitološka pozadina koja je vjerojatno takva mjesta pretvarala u izvorišta religijskih iskustava na širem prostoru, kao što je to bio slučaj kod Grka i drugih naroda.

ZAKUUČ AK Pregledom nekih religijskih koncepata karakterističnih za halštatske za­ jednice na području Hrvatske dotaknuli smo se i nekoliko općih problema vezanih uz religijske fenomene tog razdoblja. Prvi i osnovni među njima je nedostatak istraživanja naselja. Zbog toga ne raspolažemo podacima o for­ malnom mjestu kulta unutar sociološke strukture zajednice, što bi omogući­ lo dublje razumijevanje opisanih religijskih fenomena. Iz rijetkih spoznaja o svetištima teško je odrediti njihov opći karakter. Dosad poznata kultna mje­ sta imaju uglavnom lokalni karakter i vezana su neposredno uz aktivnosti zajednice kojoj pripadaju sa svim pripadajućim specifičnostima. Neka od njih veoma dugo traju, poput onoga uz naselje na Turskoj kosi, što je odraz kontinuiteta stabilne zajednice na tom prostoru. Međutim, moguće je da su upravo takva mjesta bila i važan aktivni čimbenik hom ogenosti lokalnih za­ jednica u smislu očuvanja integriteta tijekom značajnih kulturnih transfor­ macija. Sve to ne isključuje mogućnost postojanja svetišta koja nisu vezana isključivo uz pojedinu zajednicu ili svojom važnošću nadilaze njezine okvire. Takva svetišta, poput onoga često opisivanog u Gorici kod Gruda (Truhelka 1899.; Čović 1976., 252-254), mogla su djelovati kao mjesta hodočašća, od­ nosno žarište okupljanja i razmjene duhovne i materijalne kulture pojedinih halštatskih zajednica. Ako takva mjesta postoje, od velike će važnosti biti nji­ hov položaj u prostoru u odnosu na lokalnu zajednicu, odnosno jesu li vezana uz određenu zajednicu i djeluju li kao katalizator njihove m oći ili je riječ o izdvojenim religijskim središtima kakvo je, čini se, hram u Gorici. Ako je riječ o ovom drugom modelu, to bi otvorilo niz pitanja o paralelizmu sekularnih i religijskih središta moći. Uz sve lokalne specifičnosti koje su odraz velike heterogenosti halštatske kulture u odnosu na pojedina regionalna središta, ipak postoje i neke opće

182 | KNEŽEVI ŽELJEZNOGA DOBA

poveznice koje halštatske religijske fenomene zaokružuju u zasebnu cjeli­ nu. Iako pojave karakteristične za tu cjelinu, od kojih su neke spomenute i u ovom poglavlju, imaju manje ili više izražene sličnosti s mediteranskim, pr­ venstveno grčkim pojavama, nakon pažljivog promatranja komunikacija na tom prostoru smatram da te sličnosti proizlaze primarno iz zajedničkog “in­ doeuropskog” konceptualnog naslijeđa, a ne iz neposrednih kontakata. Me­ đutim, upravo to zajedničko, uvjetno rečeno mitološko naslijeđe omogučava komunikaciju različitih zajednica i pripadnika različitih kultura. Pojedini ele­ menti duhovne kulture možda su i mogli doprijeti do halštatskog prostora lančanim prijenosom uz posredovanje niza željeznodobnih središta i pripa­ dajućih elita, a ne treba zanemariti ni potencijal individualne mobilnosti.

L lJ

HALSTATSKA R E L IG IJ A - DOBA MITOVA i H

^|| I M ic |U PVJ w ^ |1 » J t, * *

ili]

&

S j

ft .-^ , tfg r v£< J t jB K I ; i ’ E *; tf? 'L. V iff 1& H P 8 K $

f

f* y J w L i

V. |v i «'•'■■;■.•.» y* /T ■>V"

|JtJ

rv / /.m

k

l

•.. ■-

"v 'l®

f e s j j f t :fti3 v fc m lJjK' ;•:<,',m , M m

*

3 P t » -.

H n $/ v£BW—

1 ' jgl‘gjj/1

ijekom starijega željeznog doba grobovi pod tumulima bili su standar­ dni način pokopa širom Europe, a na prostoru halštatskoga kulturnog kompleksa gotovo i jedini poznati oblik pokopa. Tisuće stranica posve­ ćene su fenomenu pogrebnih humaka u različitim dijelovima svijeta i - - ■ ■■■

iz različitih razdoblja. Jedan od glavnih razloga tolikog zanimanja za upravo taj tip spomenika leži više u našoj percepciji kulturno-povijesne dimenzije krajolika, nego u samim tumulima ili predmetima materijalne kulture koji se u njima nalaze. Takav tip pogrebnog spomenika koji je široko prisutan na

-

'

-

J

golemom području i u značajno drukčijim kulturnim kontekstima neizbježno

-

ima heterogenu strukturu. Međutim, ako ostavimo po strani različite vrste

: :

materijala ili strukturalni sadržaj tumula, halštatski kulturni kompleks ili,

' .' '

preciznije, njegova istočna varijanta predstavljaju izvrstan vremenski i pro­

|T 1 F ^

■ . _

i';'~~z.iI JP be

storni poligon za potragu za materijalnim manifestacijama konceptualnih kategorija kontinuiteta i transformacije.

PROSTORNA ORGANIZACIJA

i

Dosad se često uzimalo zdravo za gotovo da prostorna distribucija i oblik ukopa pod tumulima u određenoj mjeri odražavaju društvenu struktu­ ru. Iako treba biti veoma oprezan pri generalizaciji takvih hipoteza, u nekim slučajevima ovakav pristup pruža uvid u društvenu strukturu željeznodobnih zajednica koji bi u suprotnom ostao veom a ograničen. Dobar primjer

.

^T3

za to su takozvani klanski tumuli koji su prilično uobičajeni u starijem že­ ljeznom dobu, posebno na području glasinačke kulture (Čović 1987b, 638639). Takvi višestruki ukopi pod tumulima zabilježeni su i na prostoru Like (Drechsler-Bižić 1987., 424-429), u planinskom dijelu Hrvatske koji stoji između balkanskih željeznodobnih skupina i skupina jugoistočnoalpskog halštatskog kruga koje su se smjestile u Sloveniji i Hrvatskoj. Općenito, na tom prostoru ukop pod tumulima (višestruki ili individualni) nalazimo od kasnoga brončanog doba pa sve do antike. Slična je pojava prisutna i u susjednoj Beloj krajini u Sloveniji, a najsjeverniji i najbolji primjer takvih ukopa nalazimo u Dolenjskoj (si. 97). Međutim, u ovom slučaju ta je poja­ va vremenski ograničena na starije željezno doba kada prostor Dolenjske pripada halštatskom kulturnom kompleksu. Za razliku od sličnih ukopa na

ggrsrssa

japodskom području koji ukazuju na određeni kontinuitet grobnog rituala, ovdje takvim tumulima prethode ravni paljevinski grobovi lokalne skupine kulture polja sa žarama, a na kraju starijeg željeznog doba nasljeđuju ih ta­

*.- - *-■»«-•«■ *« « « ■ V. J

kođer ravni paljevinski grobovi latenske kulture. Najbolji primjer dolenjskih tumula susrećemo na nekropoli Kapiteljska njiva u N ovom Mestu gdje je do­

JSaasssaa

sad istraženo 35 takvih humaka i svi sadržavaju višestruke skeletne ukope

sssgsasa

raspoređene u krug oko središta u kojemu m ože (primjerice, tumul 1 ), ali i ne mora biti središnji grob (tumuli 2, 3 i 4) (vidi izdvojeni tekst na str. 60 - 62) (Knez 1993.; Križ 1997a, 2000.). Grobni prilozi pokazuju da prostorna dis­ tribucija grobova unutar tumula nije vezana uz spol ili društveni status. Isto se odnosi i na središnj e grobove koji u tumulima u kojima ih ima, nisu nužno najbogatiji, ali su, čini se, najstariji. Brojnost i ustrojstvo sukcesivnih ukopa pod dolenjskim tumulima govo­ re nam da je kriterij za prostornu razdiobu grobova bila pripadnost određe­ nom klanu ili rodu. Položaj tumula na zaravnjenom povišenju u neposrednoj

186 | KNEŽEVI ŽELJEZNOGA DOBA

POGREBNI R IT U A L - KRAJOLICI KONTINUITETA I PROMJENE

■ Tumuli na Kapiteljskoj njivi (stanje 1997.]. Jasno je vidljiva organizacija grobova u koncentrične krugove oko središta, ali nazire se i prostorni raspored tumula koji je vjerojatno uvažavao raniju nekropolu ravnih paljevinskih grobova kulture polja sa žarama (si. 97]

KNEŽEVI ŽELJEZNOGA DOBA | 18?

blizini naselja ukazuje na standardni odnos naselja i nekropole: grad mrtvih koji odražava grad živih. Osnovna odrednica grobnih humaka očito je njihova vidljivost. Oni po­ staju prepoznatljive odrednice krajolika i osim uloge koju imaju u grobnom ritualu i koja je na određeni način internalizirana, imaju i vanjsku ulogu u svjesnom formiranju ili organizaciji krajolika u određenu simboličnu struk­ turu. Količina rada i društvenih resursa uloženih u podizanje tumula uka­ zuje da je zajednica smatrala takvu “investiciju" ključnom. S obzirom na to da su tumuli odraz visokostrukturiranog i hijerarhijski ustrojenog društva, koncepti društvenog statusa, roda, društvene uloge, a možda i životne dobi imaju veliku važnost u analizi tih spomenika. Prostorna distribucija tumula unutar pojedine nekropole odražava određene konceptualne cjeline koje su u vezi s navedenim kategorijama. Na to ukazuje simbolična struktura grobnih priloga i prostorna distribucija pojedinih predmeta unutar tih cjelina. Pogrebni prostor pojedine zajednice ili naselja ne mora biti prostorno homogen, nego može obuhvaćati nekoliko odvojenih nekropola koje su obi­ čno međusobno kronološki i/ili kulturološki različite. Katkad čak i unutar iste nekropole nalazimo nekoliko skupina tumula (si. 98). Drastičan primjer za to je Kleinklein gdje je oko 700 vidljivih tumula podijeljeno u čak 13 odvo­ jenih skupina u kojima broj tumula varira od šest do 160 (vidi izdvojeni tekst na str. 54-56). U mnogo slučajeva skupina ili podskupina takvih grobova gravitira prema većem tumulu. Ovisno o konceptualnoj strukturi, možemo izdvojiti nekoliko klasa ta­ kvih grobova: 1 . rodovske ili klanske skupine - koncentrirane su oko najstarijeg i naj­

istaknutijeg pripadnika roda ili klana, iako to nije strogo pravilo. Klanski tumuli s višestrukim individualnim grobovima, poput onih u dolenjskoj ili skupim Budinjak, predstavljaju varijantu ovog tipa. 2. spolne skupine - ove skupine su prijeporne. Gotovo da nema niti jednog slučaja kada je razlika između muških i ženskih grobova u odvojenim skupinama temeljena isključivo na razlici u rodu. Često konceptualnu razliku među tim grobovima mnogo više čini društvena uloga pokojnika koji su u njima pokopani, nego njihov biološki spol. 3. kronološke skupine - sadrže grobove koji su nastali u određenom fik­ snom vremenskom intervalu. Katkad se takve skupine u pojedinim raz­ dobljima preklapaju. Međutim, i u tim slučajevima ostali grobovi unutar jedne skupine razvidno su stariji ili mlađi od svih grobova druge skupi­ ne. Prostorni položaj takvih skupina unutar nekropole može biti odraz fizičkih ograničenja nalazišta (nedostatak prostora) i/ili nekih drugih čimbenika, poput promjene dinastije, odnosno bilo koje velike promjene u životu zajednice. Primjer bi mogle biti dvije nekropole kod Kaptola: jedna na obronku brda u neposrednoj blizini naselja, a druga u dolini s druge strane potoka (vidi izdvojeni tekst na str. 69-73). Međutim, iako se čini da su grobovi na gornjoj nekropoli (Gradci) uglavnom stariji od grobova na donjoj nekropoli (Čemernica), još je prerano da se donose konačni zaključci, na što upućuje i činjenica da na nalazištu Gradci nala­ zimo i najstarije i najmlađe grobove.

188 | KNEŽEVI ŽELJEZNOGA DOBA

P O G R E B N I R IT U A L - KRAJO LICI KONTINUITETA I P R O M JEN E

4.

skupine koje se zasnivaju na dru štven om statusu pojavljuju se u dva oblika: a. skupine tem eljene na vertik alnom presjeku su hijerarhijske skupine koje nastaju oko grobova istaknutih pojedinaca, ok o kojih se ukopavaju članovi zajednice njim a p od ređ en i, prim jerice članovi je d n o g dom aćin­ stva ili vojne postrojbe. Te skupine na neki način tvore vertikalni presjek društvene strukture. b. skupine tem eljene na h oriz on ta ln om presjeku pojavljuju se kada se grobovi okupljaju na tem elju društvene klase pokojnika. Rezultat toga su "siromašne” ili "b og a te” n ek rop ole k oje pripadaju istom naselju. Ta­ kve skupine najčešće nem aju središnji tum ul kojem u svi gravitiraju. Na groblju u Kleinkleinu to bi bila skupina kneževskih ukopa u dolini rijeke Saggau (Dobiat 1 985.; Egg & Kramer 2 0 0 5 .). Takav ekskluzivni položaj

nije slučajan i dao je p o v o d za teorije o dinastičkom groblju vladara čija se vlast protezala na cijelu zajednicu k ojoj pripadaju tumuli u Kleinkle­ inu. Isto tako čini se da najjužnija skupina od pet tumula na nekropoli Sopron sadrži m aterijal koji se m ože datirati u vrijem e od Ha B3 do Ha Dl, a mogla bi predstavljati m jesto na kojem su ukopavani najistaknutiji članovi određenog klana ili čak dinastije (Patek 1983., 1 34-137). 5. skupine koje se zasnivaju na društvenoj ulozi. Kriterij za ukop u ova­ ko formiranim skupinam a jest konkretna uloga pojedinca u društvenoj strukturi koja m ože, ali i ne m ora biti povezan a s društvenim statusom pokojnika (ratnici, svećenice, ob rtn ici itd.). To m ože biti tem eljna podjela nekropole ili te skupine m ogu biti izdvojene, ob ičn o na nekoj udaljenosti od ostatka nekropole koja je organizirana p o nek om drugom kriteriju. Obično nemaju središnji grob, ali u nekim slučajevim a takve skupine mogu imati i unutarnju hijerarhijsku strukturu i središnji tumul. Neke nekropole, p o p u t K leinkleina, im aju izu z e tn o k om pleksnu p r o ­ stornu distribuciju. P ojedine skupine na toj n ek rop oli im aju p oseb n a spališta za pokojnike, iako je toča n p oloža j tih m jesta p o zn a t sam o u skupini Hochschustervvald (Teržan 1 9 9 0 ., 1 28). Relativna m aterijalna i k ron ološka uniformnost nalaza u svim većim skupinam a te n ek rop ole, kao i male, ali znakovite razlike u g ro b n o m ritualu ukazuju na to da b ije d a n od osn ovn ih kriterija za podjelu p o skupinam a m og la b iti p rip a d n ost od ređ en om klanu ili plemenskoj skupini. Veliki tum uli k oji su p risu tn i na istak nutom p o lo ž a ­ ju u svakoj skupini ukazuju i na p o sto ja n je neke organizacije koja se tem elji na vertikalnom presjeku, d ok neke m anje skupine m og u biti određ en e kao skupine tem eljene na vertik aln om presjeku ili skupine tem eljen e na dru­ štvenoj ulozi. M. Pichlerova (1969., 10) tvrdi da su veliki tum uli iz N ove Košariske bili odvojeni od ostatka nekropole na k ojem se ukopavala opća populacija. M eđu­ tim, možda te druge nekropole nije nikada niti bilo, n ego je ostatak populaci­ je slijedio neki p otp u n o drugi, nam a n epozn ati p ogreb n i ritual. Kad je riječ o nalazištu Poštela u slovenskoj Štajerskoj, istom naselju pri­ padaju dvije skupine tumula, ali i ravno groblje (Teržan 1 990., 59) i čini se da među njima nema značajnije k ron ološk e razlike, nego je m ora o p ostoja ti neki drugi kriterij za ukop pokojnika u n ekoj od navedenih skupina.

KNEŽEVI ŽELJEZNOGA DOBA | 189

□ Danas vidljive konstrukcije na nalazištim a oko Kaptola. Na južnoj nekropoli Čemernica bila su vidljiva još četiri tum ula. Dva [tum uli III i XI] su tijekom proteklih nekoliko godina bila revizijski istražena i dobiveni su izuzetni rezultati [komora s dromosom, bogati nalazi), jedan je u potpunosti devastiran gradnjom, a jedan (tum ul i) još čeka revizijsko istraživanje [si. 99)

Ne treba zaboraviti ni na moguću važnost orijentacije kako pojedinih ukopa tako i cijelih nekropola. Primjerice, jasna os jug-sjever, gdje je nase­ lje na sjeveru, vidljiva je na obje kaptolske nekropole (si. 99). Najsjeverniji tumuli na nekropoli Gradci, koji su i najbliži naselju, poredani su u nizu koji od te osi odstupa maksimalno pet stupnjeva. Zasad ne možem o utvrditi po­ stoje li određena pravila u orijentaciji grobnih komora i njihova sadržaja na ovoj nekropoli, ali revizijska istraživanja, koja su 2007. i 2009. godine prove­ dena na nekropoli Čemernica, ukazuju na takvu mogućnost. Pod tumulom III pronađena je već spominjana grobna komora s dromosom koji na komoru dolazi s juga. Takva je orijentacija vidljiva i na drugim primjerima spomeni­ ka iz te specifične kategorije u istočnom halštatskom krugu (primjerice, oba tumula u Vaskeresztesu i tri tumula u Kleinkleinu: Kiirbischbauer tumul I,

190 | KNEŽEVI ŽELJEZNOGA DOBA

POGREBNI R IT U A L - KRAJOLICI KONIINUITOAI PPOMJti ■JC

Krollkogel i tumul Kurbischhansl) (Dobiat 1985., Abb. 1). Najsjeverniji tumul na nekropoli Čemernica, Volarska glavica ili tumul XI, smjestio se na samim obroncima Papuka, na dvostrukoj udaljenosti od ostatka nekropole nego što su to tumuli V i VI. Također je sadržavao monumentalnu kom oru dimenzija koje su bile veće od 4 x 4 metra, sa složenom konstrukcijom od drveta i ka­ mena. Nekropola u Sopronu rasprostire se gotovo u ravnoj liniji od juga prema sjeveru gdje se nalazi naselje. Izdvojena skupina očito važnih tumula nalazi se na jugu, ali potencijalno zanimljiva skupina mogla bi biti i ona smještena na sjeveru nekropole u neposrednoj blizini naselja. Upravo Sopron izvrsno ilustrira još jednu važnu prostornu karakteristiku velikog broja nekropola pod tumulima: svih 159 uočenih tumula smješteno je s obje strane puta koji vodi u naselje i izvrsno ga ocrtava. Slična situacija može se uočiti i na drugim važnim halštatskim nekropolama, poput onih u Frogu ili Pecs-Jakabhegyju. Ista je situacija prisutna i na manjim nekropolama koje sadrže samo elitne ukope, poput nekropola u Kaptolu i druge dvije nedavno utvrđene nekropole u Požeškoj kotlini (Lukač i Tulnik). Uloga je tih tumula da podsjećaju na moć i slavu mrtvih heroja i predaka prije susreta s moćnim boravištima njihovih živućih nasljednika. Drugi članovi zajednice koji nisu bili važni za konceptu­ alni kontinuitet nisu bili pokopani pod tumulima. Oni nisu bili dio mitološke strukture predaka unutar svoje društvene zajednice pa nisu morali postati vidljivi u krajoliku.

POGREBNI RITUAL KAO EKSKLUZIVNA KATEGORIJA Iako na nekim nekropolama nalazimo velik broj grobova, ne smijemo zaboraviti da postoji početna ili nulta razina temeljnog ekskluziviteta koja je prisutna gotovo u svim zajednicama: nisu svi članovi zajednice pokopani pod tumulima. Može se čak otići i korak dalje s tvrdnjom koja zvuči pomalo apsurdno, ali je istinita: u halštatskim zajednicama gdje su tumuli jedini p o­ znat, dominantan i karakterističan način pokopa, većina pokojnika zapravo nije pokopana na taj način, nego su slijedili neki drugi, nama nepoznat ritual. To se ne može objasniti različitim grobnim ritualima koji mogu biti posljedi­ ca različitih tradicija ili čak kronologijom nalazišta. Dio ukopa jednostavno nedostaje. Ova pojava je manje vidljiva u zajednicama u kojima su pojedinci bliže povezani unutar rodova ili klanova jer je u takvim zajednicama unutar­ nja društvena struktura znatno čvršća i manje sklona obrascima isključivosti. Neki od tumula na groblju u Stični sagrađeni su u nekoliko faza. Primjeri­ ce, tumul 48 je prvobitno imao promjer 24 metra i visinu od 3 metra i prekri­ vao je grobnu raku dimenzija 3,7 x 1,2 metra koja je bila označena kamenim pločama i sadržavala samo jedan koštani fragment. Uz to su pronađeni samo ulomci dviju keramičkih posuda, a na vrhu tog prvobitnog tumula pronađena je konjska oprema italskog tipa uz ukrašenu sjekiru. Nije jasno pripadaju li svi nalazi središnjem grobu i je li taj grob bio opljačkan, ali svi se mogu datira­ ti u 8 . st. pr. Kr. Oko tog tumula cirkularno su raspoređeni najstariji grobovi i prekriveni drugim humkom koji je imao promjer od 30 i visinu od 4 metra. Nakon toga su grobovi smještani u drugi humak i oko njega, a posljednja faza gradnje zaključena je nasipanjem trećeg nasipa, ovaj put promjera 50 meta­

KNEŽEVI ŽELJEZNOGA DOBA | 191

ra, koji je konačno pokrio i zatvorio sva 183 groba. Na kraju je oko tumula podignut kameni vijenac. Datacija nalaza ukazuje na to d a je najstariji grob pripadao vođi klana, svojevrsnom rodonačelniku čiji ukop predstavlja sredi­ šnju i početnu točku ovoga grobnog humka koji je bio u uporabi gotovo 300 godina. Iako prostorna razdioba grobova u tumulu daje tek grubo kronološko određenje između pojedinih grobnih krugova, jasno je da je unutar svake kro­ nološke faze postojala statusna razlika između pokojnika. Čini se da je svaka generacija imala jednog ili dva “vođe” i muškog i ženskog spola, koji se ističu i izuzetnim grobnim inventarom i posebnim odlikama grobne konstrukcije (Gabrovec 1999.,151-152). Gotovo je opća pojava nedostatak dječjih grobova. Prije određene dobi (vjerojatno spolne zrelosti) i/ili neke vrste inidjacijskog rituala djecu nisu smatrali punopravnim sudionicima društvenog ustrojstva, pa slijedom toga nisu imali ni pravo na standardni grobni ritual. Pojedinac ne ulazi u dru­ štvenu strukturu zajednice rođenjem, nego inicijacijom kada on ili ona, osim društvenog statusa (koji je obično definiran, ali ne nužno i aktiviran rođe­ njem), stječe i odgovarajuću društvenu ulogu. Katkad je inicijacija povezana i s dodjeljivanjem osobnog imena jer tek tada osoba postaje jedinstveni pri­ padnik zajednice sa svojom društvenom ulogom. Društvena struktura mora­ la je biti strogo određena i homogena i lako bi se raspala ako bi se razvukla na društveno neaktivne i neodređene kategorije poput djece. Vjerojatno je među djecom bila i veoma visoka smrtnost, a niti jedna struktura ne bi mogla preživjeti tako značajne gubitke funkcionalnih članova. U takvim su okolno­ stima društvene zajednice često razvijale sustav u kojemu bi pojedinci bili prihvaćeni kao punopravne osobe tek kada bi postali spolno zreli, odnosno sposobni za stvaranje potomstva. U nekim je slučajevima primjena pokopa pod tumulom na samo određe­ ne članove društva izrazito vidljiva. Ako izuzmemo skupinu Budinjak, u sje­ vernoj Hrvatskoj, koja se nalazi na južnoj periferiji rasprostiranja halštatske kulture, karakterističan oblik pogrebnog rituala je spaljivanje pokojnika i po­ kop ispod tumula, iako i unutar tog prostora postoji niz razlika koje se uglav­ nom odnose na grobne konstrukcije i strukturu tumula. U slučaju panonskog dijela kaptolske skupine, nekropole se sastoje od dvadesetak tumula, a jedan od boljih primjera su upravo kaptolske nekropole. Pokojnik je bio spaljen u punoj nošnji (koja je ponekad uključivala oružje i konjsku opremu). U mnogo je slučajeva pod grobne komore bio prekriven pepelom i garom koji sigurno potječe s pogrebne lomače, ali ne m ožem o isključiti ni spaljivanje žrtava na mjestu pokopa. Katkad je lomača bila na mjestu podizanja tumula, ali u veći­ ni slučajeva gar i pepeo su očito bili doneseni s drugog mjesta. Spaljeni ostaci pokojnika su u grobu prisutni u dvije forme. Osnovna, koja je češća u ranijim grobovima, jest da se pepeo i sitne kosti pokojnika (vjerojatno u nekoj vreći od tkanine ili kože) uz određene predmete (često pojasna garnitura) polo­ že u grobnu komoru prethodno posutu ostacima pogrebne lomače te okruže ostalim prilozima (si. 100). Druga je forma da se opisani ostaci pokojnika prethodno, s prilozima ili bez njih, stave u urnu (si. 101). Potom se urna, koja m ože biti pokrivena drugom keramičkom posudom, polaže u grob i u većini slučajeva okružuje drugim keramičkim posudama. Grobne komore su vrlo vjerojatno sve bile načinjene od drveta, a veličina im je varirala od većih san-

192 | KNEŽEVI ŽELJEZNOGA DOBA

k

■ ' K -«* ;■*:••'•>■ ■?

'

"

' & s fl

Kosti u urni iz k n e ž e v s k o g tu m u la 6 na nekropoli Kaptol-Gradci vjerojatho ilustriraju drugi način paljevinskog pokopa na ovoj nekropoli, odnosno ukop u urni. M eđutim , to ćem o m oći sa sigurnošću reći te k nakon završetka

»V«.___ i V. ..

4 ^ v'

■ Dokumentiranje kamenog obzida komore kneževskog tumula 6 na nekropoli KaptolGradci bio je mukotrpan posao. Ispod kamene obloge nekada je bila drvena komora koja je sadržavala najbogatiji dosad otkriveni kneževski grob starijeg željeznog doba u Hrvatskoj (si. 102)

duka do pravih prostorija s arhitektonskim elementima poput greda i pot­ pornih stupova. U nekim slučajevima, pogotovo kada je riječ o većim dimen­ zijama, takve su drvene komore obzidane suhozidom (si. 102 ), a u iznimnim je slučajevima riječ o višeslojnim složenim konstrukcijama od balvana, greda, dasaka i nekoliko obzida kamena (si. 103). Posljednja konstrukcijska faza bila je podizanje zemljanog humka iznad grobne komore. Osim ponuda hrane i pića na pogrebnoj lomači i priloga u grobovima, fragmentirane keramičke po­ sude pronalažene su i u nasipu nekih tumula. Takvi nalazi su se najčešće in­ terpretirali kao ostaci rituala libacije, žrtvenih ponuda u hrani i piću prilikom pokopa ili pogrebne gozbe nakon koje je uvijek slijedilo razbijanje posuda kako bi se prekinula veza s drugim svijetom i na taj način spriječio prodor ktoničkih utjecaja u našu realnost. Takve pogrebne gozbe, dakako, imaju bez­ brojne etno-arheološke i antropološke paralele i detaljno su protumačene u toj literaturi. Ono što se često pritom zaboravlja u arheološkoj interpretaciji jest da takve gozbe mogu imati komemorativni karakter, odnosno da izme­ đu njih i pokopa prolazi neko (obično jasno određeno) vrijeme. Pronalazak takvih keramičkih nalaza u nasipu tumula značio bi da podizanje grobnog humka nije vezano isključivo uz trenutak pokopa, nego ima najmanje dvije vremenski odvojene faze. Većina tumula sadrži jedan paljevinski ukop, a u rijetkim slučajevima kada možemo identificirati više pokojnika, riječ je svakako o istovremenom pokopu. U određenim slučajevima prvi istraživači su navodili više ukopa pod

194 | KNEŽEVI ŽELJEZNOGA DOBA

jednim tum ulom, popu t pet grobova u kneževskom tumulu IV na nekropoli Kaptol-Čemernica (Vejvoda & Mirnik 1991,, 13-14), što se često interpreti­ ralo kao ljudske žrtve koje su pratile na drugi svijet važnog ratnika ili dru­ gog pripadnika društvene elite. S druge strane, na nekropoli Gradci, kao i na dosta istovrem enih nekropola poput Pecs-Jakabhegy ili tumula K u Frogu, uočen je običaj da su u bogatijim grobovim a pojedine skupine grobnih prilo­ ga, katkad um otane u tkaninu ili vreću, položene na različita mjesta unutar grobne strukture (M etzner-N ebelsick 1997., 18; Tomedi 1994., 367 378). Ta­ kva distribucija grobnih priloga unutar tumula m ože objasniti situaciju koju su rani istraživači uočili, ali zb og ograničenja tadašnjih m etoda nisu m ogli adekvatno interpretirati. U svakom slučaju, broj definiranih pokojnika u veli­ kom je nerazm jeru s veličinom i kronologijom naselja koja se povezuju s tim nekropolama.

■ Grobna komora tum ula XI na nekropoli Kaptol-Čemernica. Revizijskim istraživanjem tog tum ula 200?. otkrivena je veoma složena drvena komora sa stupovima i pregradama te obložena kamenim obzidom. U komori je pronađeno mnogo bogatih nalaza koji ukazuju na grob moćnog muškarca (željezni ražnjevi, brončana višeglava igla, keramika ukrašena kositrenim lam elam a i slikanjem, askos, ulom ak kernosa), ali bez oružja (si. 103]

GROBOVI KAO ELEMENT MITOLOŠKOG KRAJOLIKA Pojedinci pokopani p od tumulima bili su vjerojatno p ipadnici elite koja je bila važna za strukturalni kontinuitet zajednice. Na taj su način oni, napu­ štajući društvenu strukturu, istovrem eno ulazili u m itološku strukturu za­ jednice i postajali dio krajolika. Dizanje tumula m ože se smatrati usmjerenom i religijski znakovitom intervencijom kojom se fizički krajolik transformira u mitološki, posvećeni krajolik. Ilijada i Odiseja sadrže iscrpne opise takvih mi­ toloških krajolika u kojim a se bogovi i heroji kreću u prostoru definiranom KNEŽEVI ŽELJEZNOGA DOBA ( 195

odrednicama fizičke geografije. U tom smislu podizanje tumula za Patrokla (.Ilijada. XXIII, 65-93,110-262) i kasnije za Ahileja (Ilijada XXIV, 72-84) ozna­ čava mjesto gdje ti heroji prelaze iz povijesne u mitološku strukturu i na taj način povezuju fizički i mitološki krajolik. Taj proces može biti i reverzibilan. Čak i tisućama godina nakon Trojanskog rata priča o njemu prenesena kroz Ilijadu predstavlja opće znanje i mitološko naslijeđe koje dijele različite kultu­ re širom Europe. Prepoznavanje fizičkih odrednica ovog mitološkog krajolika predstavlja prvu fazu u procesu preuzimanja, odnosno prihvaćanja. Skupina velikih tumula u blizini Troje bila je nazvana grobovima Ahileja, Patrokla, Antiloha i Ajaksa. Ti tumuli, poput onoga u Be$ik-Siviritepeu, odgovaraju krajoliku opisanom u Ilijadi (XXIV, 125-126), pogotovo u dijelu u kojem se opisuje blizina mora, odnosno “ahejskog pristaništa . Međutim, linija oba­ le u pretpostavljeno vrijeme Trojanskog rata (Kayan 2001., 309) znatno se razlikovala od razdoblja ranog helenizma (kasno 4. i početak 3. st. pr. Kr.) kada je ovaj konkretni tumul zapravo podignut (Rose 1999., 63) na lokaciji neolitičkog naselja iz oko 4500. pr. Kr. (Gabriel 2000.). Unatoč tomu, ovaj tumul odabran je kao oznaka u krajoliku na kojoj se temeljio pokušaj stvara­ nja mitološkog konteksta, odnosno oblikovanja konkretnog krajolika prema mitološkom modelu. Drugi važan trenutak u Ilijadi je molba za Hektorovo tijelo. Nije to samo molba žalujućeg oca koji traži tijelo sina kako bi mu pri­ redio dostojan pokop. Hektor je trojanski heroj i odgovarajući pokop s uspo­ stavom poveznice s precima ključan je za kontinuitet njegove zajednice. Na neki način cijela sudbina Troje povezana je s tim pitanjem i čini se da su obje sukobljene strane svjesne toga (Ilijada XXIII, 337-405; XXIV, 239-246). Troja nije samo dobar primjer procesa transformacije krajolika, nego možda još i više drugog ključnog koncepta - kontinuiteta. Moćno i potentno mitološko naslijeđe Troje bilo je neodvojivo od njezina krajolika, što je potaklo niz “ho­ dočašća” koja su poduzimali veoma moćni ljudi (Kserks, Aleksandar Veliki, Cezar, Karakala, Hadrijan, Konstantin Veliki, Julijan, Mehmed II.) s ciljem potvrde ili uspostave njihove mitološke veze s herojima Trojanskog rata. Svi ti posjeti bili su usredotočeni na velike tumule, i to u prvom redu na onaj koji se smatrao Ahilejevim. Često su ti posjeti podrazumijevali i neku intervenciju na tim tumulima, pa i gradnju novih tumula uz oponašanje homerskih po­ grebnih običaja (primjerice, pokop Karakalina prijatelja Fešta) (Sage 2000.).

PRECI, POTOMCI I HEROJI Pogrebni običaji su odraz svega onoga što pripadnici neke zajednice sma­ traju temeljnim uvjetom za ponovno povezivanje i regeneraciju društvene strukture nakon traumatskog iskustva smrti. S druge strane, pogrebni ritual bi trebao biti i način uspostave ritualne veze između živih i mrtvih (Oestigaard 1999., 352). Nit kontinuiteta koja se provlači kroz izmjene generacija čini pogrebni ritual jednim od ključnih povezujućih čimbenika društva koje je zasnovano na snažnom konceptu odnosa predaka i potomaka. Kao što je već spomenuto, sam pogrebni čin je, između ostaloga, vjerojat­ no odražavao i društveni položaj. Kremacija je kao način uklanjanja mrtvog tijela bila univerzalno primjenjivana na većem dijelu istočnoga halštatskog kruga, ali pogrebni ritual u nama vidljivom obliku bio je primjenjivan samo na jedan dio populacije. Možda na neki način možemo razlikovati i kremaciju 1 9 6 I KNEŽEVI ŽELJEZNOGA DOBA

POGREBNI RITUAL - KRAJOLICI KONTINUITETA I PROMJENE

elite ođ istog postupka koji je bio primjenjivan na širu populaciju. Kremacija pripadnika elite bila je, čini se, ritualni čin sa snažnom religijskom kom po­ nentom koji je slijedio jasno vidljiv pogrebni ritual. U slučaju opće populacije, čiji nam grobovi nedostaju ili su manje naglašeni, čini se da je kremacija imala više karakteristike tehničkog procesa ili je bila dio jedinstvenog rituala. U tom slučaju nije bilo prostorno (a možda ni ritualno) jasno izdvojenog po­ grebnog rituala. Čini se kako je pravilo da se cijelo tijelo pokojnika ili njegovi određeni di­ jelovi moraju pokopati na posvećenom prostoru zajednice bilo primjenjivano samo na pripadnike elite ili u svakom slučaju samo dijela cjelokupne zajed­ nice. Takav ekskluzivitet nije odražavao samo ekonomsku moć pripadnika te skupine, nego i njihovu važnost unutar društvene strukture. Oni su bili važni čimbenici te strukture pa ih se na neki način moralo transponirati u drugu dimenziju kako bi postali dio supstrata predaka koji su bili izvor povezujuće snage svake takve zajednice. M oć cijele zajednice bila je koncentrirana u tim pojedincima koji tvore važnu kariku u odnosu predaka i žive zajednice njiho­ vih potomaka i zbog toga su ključni za konceptualni kontinuitet i integritet cijele skupine. Općenito grobovi istaknutih pripadnika zajednica starijeg željeznog doba, kako na prostoru halštatske kulture tako i na balkanskom prostoru, oslikavaju važne ideje o dvojnom konceptu ratnika-heroja. Nakon smrti pripadnici elite napuštaju društvenu i ulaze u mitološku strukturu određe­ ne zajednice. U toj strukturi naslućujemo nešto slično konceptu heroja na koji upućuje izuzetno naglašen ratnički status pokojnika, a karakterističan je upravo za zajednice s izraženom ratničkom hijerarhijskom strukturom u kojoj ključnu ulogu ima kontinuitet. Međutim, ključni i kritični trenutak tog prijelaza iz jedne u drugu strukturu je odgovarajući grobni ritual. Ta se ideja jasno odražava u pogrebima koje opisuje Homer, pa čak i u Ahilejevu odbijanju da preda Hektorovo tijelo za odgovarajući ukop, o čemu je već bilo riječi. Neki autori i na prostoru središnje i sjeverne Europe u pogrebnim konstrukcijama i samom ritualu vide manifestaciju kozmoloških vjerovanja (Kristiansen & Larsson 2005., 261). Ako je doista bilo tako, tada bi slično­ sti u konstrukciji tumula i pogrebnom ritualu odražavale sličnosti u mito­ logiji i kultu. Svi opisi homerskih pogreba začuđujuće su slični pogrebnim običajima na prostoru istočnoga halštatskog kruga (Bouzek 1997., 73-78; Potrebica 2005b, 33). S obzirom na to da se pogrebi koje opisuje Homer znatno razlikuju od uobičajenih mikenskih pogreba, možemo pretpostaviti da je opisivao ono što je on doživljavao kao drevnu herojsku tradiciju bez neposrednih spoznaja kako su izgledali konkretni pokopi mikenskih moćni­ ka. Ako prihvatimo hipotezu daje Homer živio u 8 . st. pr. Kr., uspostavlja se i kronološka povezanost s počecima halštatskoga kulturnog kompleksa pa pitanje porijekla takve herojske tradicije postaje sve složenije. Vratimo li se nakratko mitološkim Hiperborejcima koji imaju sve kvalitete heroja i uvijek se smještaju negdje na legendarni sjever, na spekulativnoj razini možemo se zapitati nisu li koncept heroja i herojska tradicija u grčkom mitološkom sjećanju podsvjesno povezani sa sjeverom kao odraz nekih davnih utjecaja s tog prostora. Čak i ako je koncept ratnika-heroja na prostoru Grčke u jed­ nom trenutku bio oblikovan po sjevernim uzorima, nije jasno je li razvoj

KNEŽEVI ŽELJEZNOGA DOBA | 19?

sličnih ideja na prostoru halštatskoga kulturnog kompleksa jednostavno posljedica istih temeljnih postavki ili je ta sličnost posljedica nekog oblika komunikacije s egejskim prostorom,

GROBOVI KAO SIMBOLI Pažljiva analiza grobnih priloga u pokopima pod tumulom (posebno kada je riječ o individualnim grobovima) otkriva da je grobni inventar više konceptualni prikaz, nego jednostavni odraz društvene uloge pokojnika. U komunikaciji između fizičkog i mitskog svijeta takvi grobovi predstavljaju ideograme za pojedine cjeline društvene strukture (obitelji, ratničke ili vjer­ ske skupine). Već smo govorili o nekoliko takvih tipova na kaptolskoj nekropoli Čemernica. U tumulima IV i X nalazimo ratnike s bogatom opremom i defenzivnim naoružanjem grčkog porijekla koje upućuje na njihov kneževski status. U tumulima VII, VIII, IX i XII nalazimo ukope ratnika koji imaju priloge oru­ žja i konjske opreme, ali nemaju defenzivno naoružanje. Najsjeverniji tumul XI sadržavao je grob moćnog muškarca s priborom za gozbu, ali bez oružja. Tumul II očito je sadržavao dominantno ženski ukop, sudeći po bogatim elementima nošnje, ali i dijelove kola koji ukazuju na visoki status te žene. Tumuli V i VI položeni jedan uz drugoga čine zasebnu skupinu na sjeveru nekropole. Ti su tumuli sadržavali veliki komplet keramičkih posuda neu­ običajenih tipova, jedini komplet pršljenaka pronađen na cijeloj nekropoli i dijelove konjske opreme. Sve je ukazivalo na to da je barem u slučaju tumula V riječ o ukopu žene visokog religijskog statusa s bogatim inventarom kakvi postoje na drugim važnim nekropolama halštatskoga kulturnog komplek­ sa (Teržan 1990., 205-207). B. Teržan (1986.; 1996.) bavila se priborom za tkanje i predenje koji predstavlja dio specifično ženskog grobnog inventara i ustanovila skupine tumula koji sadrže takav materijal na nekoliko nalazi­ šta. Primjerice, u Kleinkleinu značajan broj takvih grobova sadrže skupine Grellvvald i Ofenmacherwald (Teržan 1990., 129-132), ali takve grobove na­ lazimo i na nekropolama Sopron i Nove Košariska. Tim dvjema nekropolama kalenderberške skupine zajednička su osobina nalazi figuralnih prikaza na keramičkim posudama. U Sopronu su ti prikazi izvedeni urezivanjem, a na nekropoli Nove Košariska slikanjem, ali u oba su slučaja prikazani prizori rituala koje izvode žene. Isto tako u slučaju Kaptola i Nove Košariske nekro­ pole imaju tako mali broj tumula da sigurno pripadaju nekoj vrsti društvene elite, a na oba nalazišta ženski grobovi sa snažnim religijskim konotacijama uključuju predmete vezane uz tkanje i predenje i prostorno su izdvojeni kao zasebna skupina na sjeveru nekropole. S druge strane, na kaptolskoj nekropoli Gradci situacija je složenija i ne­ mamo tako jasno izražene konceptualne cjeline. Tumul 12 veoma je istaknuti dominantno ženski ukop s izuzetno bogatom nošnjom koja sadrži koštane elemente, ali i perle od elektruma te čak 16 utega za tkalački stan. U tumulu 1 također sve upućuje na ukop žene, osim željezne sjekire s ručicama koja bi

mogla biti statusna oznaka. Tumul 5 je također ženski ukop (o čemu ima­ mo i određene antropološke podatke), ali bez istaknutih statusnih priloga. S druge strane, jak ratnički kontekst nalazimo u tumulu 10, dok u još dva

1 9 8 | KNEŽEVI ŽELJEZNOGA DOBA

POGREBNI RITUAL - KRAJOLICI KONTINUIIETA i PROMJENE tumula nalazimo oružje, ali ne u punim kompletima: tumul 2 (željezna sje­ kira sa zaliscima i dvije strelice) i tumul 14 (dva koplja). Najvažnija i najnaglašenija ratnička cjelina je tumul 6 u kojemu nalazimo dva bogata kompleta naoružanja koje uključuje i mačeve i obram benu opremu (zdjelasta kaciga). Sve upućuje na kneževski status tumula 6 , ali njegova specifična unutarnja struktura odražava dvojnost koja se povezuje s konceptom ‘'braće po oružju”, o čemu je već bilo riječi.

KONTINUITET U PROSTORU Možemo reći da su tumuli prostorne oznake kontinuiteta određene za­ jednice u njezinu okruženju. Kako bi stekla kontrolu nad tim prostorom, bilo koja vanjska skupina morala bi na neki način te prostorne odrednice ukloni­ ti, preoblikovati ili preuzeti kao svoje. Takva praksa odražava se u ponovnoj uporabi tih spomenika u različite svrhe, a posebno u sekundarnim ukopima. Sekundarni ukopi se pojavljuju u dva osnovna oblika: 1 . ukopi članova iste zajednice koji mogu biti suvremenici pokojnika

iz primarnog ukopa ili nasljednici. U ovom slučaju “zajednica” ne označava samo skupinu ljudi (obično stanovnika jednog naselja) koji koriste određe­ no groblje, nego uključuje i društvenu, biološku, etničku ili bilo kakvu dru­ gu svjesnu povezanost između članova zajednice (u ovom slučaju primarno pokopanog pokojnika i pokojnika iz jednog ili više sekundarnih ukopa). Se­ kundarni ukopi ovog tipa vjerojatno odražavaju želju da se bude što bliže legendarnom pretku ili heroju kako bi se m oglo zadobiti dio njegove ili njezi­ ne slave i nakon smrti. Takvu manje ili više izraženu praksu m ožem o pratiti tijekom povijesti, poput ranokršćanske nekropole s grobovima mučenika u središtu, pa sve do naše suvremenosti. a. ukopi unutar tumula - uglavnom je riječ o suvremenicima ili neposred­ nim nasljednicima primarnog pokojnika, a u svakom slučaju pripadnicima iste skupine unutar zajednice. Izvrstan primjer tog koncepta su veliki klan­ ski tumuli dolenjske skupine, a određeni broj takvih slučajeva uočen je i na drugim nekropolama poput Kleinkleina ili Wildona, i to posebno u velikim tumulima sa središnjom kamenom strukturom (Teržan 1990., 132-133; Grubinger 1930.). Iako se u prvim objavama kaptolske nekropole Čemernica na­ vode višestruki ukopi, na žalost, zbog metodologije istraživanja, koja je prije 45 godina primjenjivana na toj nekropoli, iz dostupne dokumentacije nije

moguće utvrditi pripada li neki od tih tumula ovoj kategoriji. Jedini siguran ukop tog tipa u Kaptolu nalazimo upravo na kneževskom tumulu 6 na nekro­ poli Gradci u kojem je primarni ukop bio u golemoj kameno-drvenoj komori u središtu tumula, a sekundarni paljevinski ukop bio je položen na površinu primarnog tumula, koja je potom bila nasuta još jednim relativno plitkim slojem zemlje. Zanimljivo je da primarni i sekundarni ukop u kronološkom smislu dijele najmanje tri generacije. b. ukopi unutar nekropole, ali izvan tumula - predstavljaju odraz društvene promjene u grobnom ritualu ili ukazuju na različite tradicije pogrebnih obi­ čaja unutar iste zajednice. Na nekropoli u Budinjaku tako nalazimo čak deset različitih vrsta ukopa (si. 104) (vidi izdvojeni tekst na str. 64-65), koji uključuju skeletne i paljevinske ukope kako pod tumulima tako i na ravnom terenu.

KNEŽEVI ŽELJEZNOGA DOBA | 1 9 9

' — "aQ !‘®

V -

O

T'P 10

■ Tipovi grobova na Budinjaku ilustriraju kontinuiranu transformaciju pogrebnog rituala unutar iste zajednice- od klasičnog ukopa kulture polja sa žarama u ravnim žarnim grobovima, preko tumula sa žarnim grobovima i tumula sa skeletnim grobovima sve do skeletnih grobova u ravnom terenu (si. 104)

2 0 0 | KNEŽEVI ŽELJEZNOGA DOBA

POGREBNI RITUAL - KRAJOLICI KONTINUITETA I PROMJENE

Postoji niz različitih vrsta sekundarnih ukopa pa se pod nekim tumulima p o ­ javljuju zajedno i paljevinski i skeletni ukopi. 2 . ukopi ljudi iz drugih zajednica

a. ponovna uporaba tumula. Jedan od modela kojim neko društvo ili kul­ tura polaže pravo na kontinuitet i povezanost s određenim prostorom jest prilagodba ili preuzimanje elemenata fizičkog krajolika u svoj posvećeni ili mitološki krajolik. Ponovna uporaba tumula za ukop pokojnika pokazuje da je druga populacija koja živi u istom krajoliku svjesna svojih prethodnika i da pokušava na određeni način uspostaviti nasljednu vezu s njima i/ili inkorpo­ rirati prostorne odrednice postojećeg posvećenog krajolika u svoju tradiciju. Dobar primjer za to je tumul 1 groblja kaptolske skupine u Goričanu gdje ■ Na halštatskoj nekropoli pod tumulima u Goričanu kod Čakovca, koja je bila aktivna tijekom druge polovice ?. i u prvoj polovici G. st. pr. Kr., grobni ritual je bio individualni ukop spaljenog pokojnika. Međutim, u tumulu 1 pronađen je skeletni ukop u poluzgrčenom položaju uz koji je bila latenska posuda, što pokazuje da nova populacija, koja prakticira sasvim drugi ritual, nakon nekoliko stotina godina na neki način pokušava uspostaviti neposrednu vezu sa svojim prethodnicima ponovnom uporabom njihovih pogrebnih spomenika (si. 1G5]

u središtu tumula nalazimo zgrčeni skeletni ukop koji prati srednjolatenska keramička posuda (Vinski-Gasparini 1974., 133-134) (si. 105). U mnogo slučajeva na Jadranu iste kamene gomile se upotrebljavaju u nekoliko pra­ povijesnih razdoblja i veoma često u srednjem vijeku. Ima slučajeva gdje se izuzetno bogata grobnica željeznog doba (koja se koristi nekoliko generacija) ukopava u gomilu originalno dignutu za ukop u srednjem brončanom dobu i proširivanu u kasnom brončanom dobu. b. ponovna uporaba prostora nekropola. Neke zajednice su koristile prostor nekropola pod tumulima za vlastita groblja iz istih razloga iz kojih su druge

KNEŽEVI ŽELJEZNOGA DOBA I 201

□ Crkva Sv. Nikole na lokalitetu Prahulje kod Nina datira se na sam početak 12. st. i podignuta je na prapovijesnom tumulu. Moguće je da je jednostavno iskorišten povoljan uzdignuti položaj, ali vjerojatno je usamljeni humak u polju imao i mitološku dimenziju posvećenog mjesta koju su graditelji crkve vješto iskoristili i na određeni način preuzeli [si. 105)

zajednice ponovno koristile same tumule. U nekim slučajevima iz vremena Rima nije se koristio samo isti prostor, nego i tumul kao način ukopa. Ljudi su uvijek bili i još su uvijek svjesni sakralnog potencijala koji tumuli imaju u krajoliku u kojem se nalaze. Stoga uspješno preuzimanje tog krajolika od strane nove zajednice i/ili prilagodba prostora novoj ideologiji zahtijeva ili njihovo potpuno uklanjanje ili preuzimanje tog potencijala uključivanjem tih spomenika u vlastitu mitološku strukturu. Takva strategija se odražava i u toponimima koji se pripisuju tim spomenicima (primjerice, Ahilejev grob u Be?ik-Siviritepeu, Hexenhugel (odnosno vještičji grob) kod Krensdorfa u Au­ striji, Sultanov grob u Lici, Volarska glavica u Kaptolu itd.). Poseban slučaj su brojna kršćanska groblja ili crkve koje se nalaze na tumulima čija je namjera s jedne strane preuzimanje sakralnog potencijala tog mjesta u krajoliku, a s druge brisanje poganskog karaktera tih mjesta koja bi mogla poslužiti kao žarišta kontinuiteta starih vjerskih običaja. U ovom slučaju u krajolik se ne uvodi nova društvena, nego vjerska struktura koja preuzima i prilagođava sebi prostorne odrednice svojih prethodnika. M nogo takvih primjera, gdje su vjerski objekti sagrađeni na tumulima ili gomilama, nalazimo i u našoj zemlji, poput crkvice Sv. Nikole u Ninu (si. 106). Uz niz srednjovjekovnih grobalja na gomilama širom Dalmacije treba svakako spomenuti i poznato groblje stećaka kod Ciste Velike. Slične primjere nalazimo i u kontinentalnom dijelu zemlje, poput groblja na tumulu u Dolini kod Save. Ne treba zaboraviti ni da je nadaleko poznati nalaz iz Novog Pazara otkriven pri radovima na crkvi Sv. Petra koja je sagrađena na željeznodobnom tumulu. Tumuli su važan element u procesu transformacije društvenih struktura u mitološke, što je ključno za uspostavu i održavanje kontinuiteta zajednice u određenom prostoru. S obzirom na to da su takvi spom enici manifestacija visokostrukturiranih hijerarhijskih društava, svako narušavanje kohezije ili promjena društvene strukture onemogućava takve pothvate. Možda se upra­ vo takvo što dogodilo u panonskom i u većoj mjeri istočnoalpskom dijelu halštatskoga kulturnog kompleksa gdje tumuli nestaju krajem Ha D l, što koin­ cidira s prestankom intenzivne aktivnosti većine velikih halštatskih središta.

2 0 2 | KNEŽEVI ŽELJEZNOGA DOBA

POGREBNI R IT U A L - KRAJOLICI KONTINUITETA I PROMJENE

Međutim, novija istraživanja na nekima od tih središta daju naslutiti da je ta transformacija (iako nagla u smislu tumula) bila m nogo složenija, odnosno da vremenski diskontinuitet pokopa pod tumulima ne odražava fizički diskontinuitet populacije, nego vjerojatno nestanak elite u dotadašnjem obliku. Nekropola, grad mrtvih, m ože se promatrati i kao velika konceptualna premosnica. To je mjesto gdje se svijet živih ravnopravno susreće sa svijetom mrtvih. Iako grobni ritual dopušta živima interakciju sa svijetom mrtvih, nje­ gova je svrha i čuvati granicu. Grobni ritual postavlja pravila po kojima se od­ vija taj odnos, čime sprečava neželjeni utjecaj jednoga svijeta na drugi. Svrha je mnogih elemenata grobnog rituala štititi žive od negativnog utjecaja mr­ tvih, ali gotovo u istoj mjeri grobni ritual čuva mrtve od svih oblika desakralizacije i osigurava im nastavak postojanja na drugom svijetu u najugodnijem i najsigurnijem m ogućem obliku. Na neki način grobni ritual je mehanizam koji štiti tijela živih i duše mrtvih. Grob je također i mjesto prijelaza gdje osoba, napuštajući svoju ulogu u društvenoj strukturi, zauzima svoje mjesto u mitološkoj strukturi. Pritom grobni ritual omogućava prijelaz s društvene razine na koncepcijsku baš kao što inicijacijski ritual osobu prenosi iz neuobličenog svijeta djeteta (društve­ no nerođenih) i postavlja na njegovo ili njezino mjesto u društvenoj strukturi zajednice. Stoga nekropola nije samo m jesto susreta svijeta živih i svijeta mr­ tvih, nego i mjesto gdje društvena struktura određene zajednice susreće svoj mitološki i povijesni pandan. Grobovi nisu samo jednostavan odraz svijeta živih ili društvene strukture njihove zajednice, nego su na neki način idiomi i prikazi, dijelovi simboličkog jezika kojim društvena i mitološka komponenta određene zajednice m eđusobno komuniciraju. Ako ih promatramo kao takve multidimenzionalne cjeline, pri pokušaju interpretacije grobova i njihova sa­ držaja moramo imati na umu da u svakom grobu vidimo tragove mrtvih, ali i živih članova zajednice koju proučavamo.

KNEŽEVI ŽELJEZNOGA DOBA | 2 0 3

Cl

Ipf kod Bopfingena u pokrajini B aden-W urttem berg je zapravo kom pleksno

nalazište s trajanjem od kasnoga brončanog do početka m lađ eg željezn o g doba, ali je najveći značaj im alo kao halstatski F u r s te n s itz (si. 1 0 ? ]

rheologija se temeljno bavi čovjekom i njegovom materijalnom kul­ turom, ali ljudske zajednice je nemoguće promatrati kao izoliranu pojavu. Stoga uvijek trebamo imati na umu međudjelovanje ljud­ skih zajednica i okoliša u kojem se nalaze u određenom razdoblju. Uglavnom zapažamo dva temeljna aspekta takvog djelovanja. Prvi i u prapo­ vijesnim zajednicama uočljiviji jest prilagodba materijalne i duhovne kultu­ re ljudskih zajednica postojećem stanju i promjenama u okolišu. Drugi, koji «3S|

je mnogo teže uočljiv u vremenski dalekim razdobljima, jest transformacija okoliša koju provodi ljudska zajednica kako bi ga prilagodila svojim potre­ bama. Sve to ističe naselja kao središta interakcije između čovjeka i njegova okoliša. Njihov položaj u prostoru, veličinu i strukturu određuje nekoliko osnovnih elemenata. Prvi je dostupnost osnovnih životnih resursa kao što je voda te osnovnih resursa potrebnih za temeljnu gospodarsku aktivnost zajednice koja se u većini slučajeva svodila na različite oblike stočarstva i ze­ mljoradnje. U tu kategoriju pripadaju obradiva zemlja i prostori za ispašu, ali i drvo i rudne sirovine. Drugi je strategija izbjegavanja negativnih utjeca­ ja okoliša, odnosno biranje onih položaja na kojima će negativno djelovanje

m easasm

određenog prostora na populaciju koja na njemu živi biti najmanje izraženo.

Saa»sea«

Treći je postizanje odgovarajućih prostornih odnosa, odnosno mogućnost

.deBRHBth

kontrole nad određenim prostorom i vizualne komunikacije s određenim po­ ložajima u prostoru (Potrebica 2003b). Na žalost, pri proučavanju prapovijesnih zajednica rijetko imamo priliku analizirati potpuno i kvalitetno istražena naselja. Postoji cijeli niz razloga za

BKE3EČ8^k

takvu situaciju. Prapovijesna naselja obično nisu imala m nogo stanovnika i ne zauzimaju veliku površinu te se kreću od obiteljskih gospodarstava do manjih ili većih sela. Tragove takvih naselja teško je uočiti u prostoru čak i kada zauzimaju veću površinu, osim u slučajevima kada je riječ o utvrđenim dominantnim položajima. S druge strane, takvi položaji su često naseljavani i u kasnijim razdobljima, a kako su ograničeni prostorom , kasnije intervencije u većini su slučajeva potpuno uništile ili teško oštetile ranije slojeve. Zbog svega navedenog pri raspravi o različitim aspektima fenomena koji nazivamo halštatskim kulturnim kompleksom ne smijemo zaboraviti činje­ nicu da nam većina podataka dolazi iz analiza grobnih inventara. Na neki je način kulturna povijest halštatskih zajednica više povijest mrtvih, nego živih. Osnovna promjena koju u društvenom smislu ističem o pri nastanku halštatskoga kulturnog kompleksa jest pojava snažnih, hijerarhijski ustroje­ nih sustava u čijem se središtu nalazi ratnička elita. Svoj dominantni status pripadnici elite temelje na kontroli kako nad resursima tako i nad sustavima razmjene. Kako bi to postigli, pripadnici elite morali su na neki način ovladati prostorom koji ih okružuje. Općenito, odlika svih društava na višoj ustrojbenoj razini jest neki oblik centralizacije koji se odražava u okupljanju ljudi i/ili materijalnih dobara na nekom mjestu. U nekim se slučajevima centralizacija ne vidi na razini populacije ili materijalnih dobara, nego se odražava u aktiv­ nostima poput obrta, trgovine ili rituala koji se odvijaju na nekom zajedni­ čkom mjestu. Takve aktivnosti vezane uz neko središnje mjesto obično su či­ nile kohezijsku osnovu zajednice koja živi na određenom prostoru, bez obzira na konkretnu strukturu naselja. Katkad je arheološki veoma teško utvrditi takve aktivnosti, pa čak i ako pronađemo mjesta na kojima su se odvijale, nije

206

| KNEŽEVI ŽELJEZNOGA DOBA

NASELJA

SJEDIŠTA VLADARA ILI SREDIŠTA ZAJEDNICA

ih uvijek moguće zadovoljavajuće interpretirati samo na osnovi arheoloških nalaza. S druge strane, kada imamo jasne dokaze zajedničkih aktivnosti, p o­ put utvrđenih gradinskih prostora, to ne znači da je riječ o središnjem naselju zajednice u prostornom , materijalnom i društvenom smislu, odnosno osim zajedničke obrane, ne sm ijem o automatski pretpostaviti da su i drugi aspekti društvenog ustroja te zajednice bili centralizirani. Ono što vidimo svakako je rezultat rada organizirane zajednice koja utvrđuje izabrani položaj kao odgovor na potencijalnu opasnost. Međutim, na tome mjestu može živjeti veoma mali dio populacije ili gotovo nitko jer je jedina namjena tog prostora obrana u slučaju opasnosti, a ljudi koji su ga sagradili žive u zajednicama i na mjestima koja odgovaraju njihovu društvenom ustroju i svakodnevnim aktivnostima. Ako istraživanjem potvrdim o i gušću naseljenost tog prostora, ne mora značiti da vidim o cjelokupnu zajednicu, nego samo njezin određeni dio. Taj dio m ože biti određen statusom unutar zajednice, poput koncepta Furstensitze o kojem će kasnije biti više riječi. Međutim, može biti riječ i o pojedinim specijalističkim skupinama unutar šire zajednice, poput trgovaca, obrtnika, rudara ili metalurga, a da istovremeno pripadnici elite žive na ne­ kom drugom mjestu. Kad je riječ o zajednicama starijeg željeznog doba, u većini slučajeva pret­ postavljamo postojanje središnjeg naselja koje je često utvrđeno i nalazi se na dominantnoj točki u krajoliku. Međutim, s obzirom na slabu istraženost tih naselja i poznavanje položaja i veličine drugih, slabije vidljivih naselja u oko­ lici, rijetko m ožem o jasno utvrditi koju razinu centralizacije odražava takvo mjesto. U prethodnim poglavljima spomenuli smo različite zajednice halštatskoga kulturnog kompleksa koje, uz groblja pod tumulima, imaju i jednako im­ presivna monumentalna naselja. To se posebno odnosi na zapadni halštatski krug u kojem susrećemo naselja poput M ont Lassoisa, Heuneburga, Ipfa i Asperga. Upravo analizom prostornog položaja bogatih nekropola i utvrđe­ nih naselja starijeg željeznog doba na kojima su pronađeni predmeti sredo­ zemnog porijekla, Kimmig je takvu prostornu distribuciju identificirao kao područja političke kontrole po uzoru na model malih njemačkih država iz 17. i 18. stoljeća. Na taj je način nastala osnova onoga što zovemo Furstensitze modelom (Kimmig 1969.). Takva naselja viđena su kao sjedišta elite predvo­ đene vladarom (knezom) u čijim je rukama stajala potpuna politička kontrola nad određenim prostorom kao i nad svim aktivnostima vezanim uz trgovinu, eksploataciju sirovina ili obrt. Rezultat te kontrole bila bi visoka centraliza­ cija političke, ali i duhovne moći unutar takvih naselja. S druge strane, ako ne promatramo baš svaki uvozni predmet kao rezultat trgovine, nego barem neke od njih interpretiramo kao prestižne darove lokalnim poglavarima, što je već temeljem povijesnih izvora sugerirao Fischer (1973.), otvara se moguć­ nost mnogo složenije interpretacije tih središta u kontekstu širih komuni­ kacijskih mreža i sustava razmjene. Prostorna razdioba bogatih grobova pod tumulima sugerirala je postojanje aristokratskog sloja i lokalnih plemenskih poglavara na cijelom prostoru koji zauzima određena skupina, dok kneževska središta i tumuli oko njih govore o onim vrhovnim poglavarima koji su uz pomoć lokalnih poglavara dominirali velikim prostorima iz takvih sredi­ šta (Frankenstein & Rowlands 1978.). Takav model pretpostavlja društvenu

KNEŽEVI ŽELJEZNOGA DOBA | 20?

organizaciju koja stoji na granici između poglavarstva i primitivnih država kako ih shvaćaju E. Service (1975.) ili B. Arnold i B. Blair Gibson (1995., 10). S druge strane, najbolji arheološki markeri takvog društvenog ustroja su upra­ vo velika utvrđena naselja, podignuta na strateški povoljnim dominantnim položajima. Osim monumentalnih bedema, takva naselja obično imaju i niz građevina u unutrašnjosti, ali i izvan fortifikacije, dok se u neposrednoj blizi­ ni u pravilu nalaze monumentalni tumuli. Međutim, ako i prihvatimo činje­ nicu da je riječ o političkim središtima određenih prostora, konačnoj inter­ pretaciji treba pristupiti oprezno jer niti jedno nije u potpunosti istraženo. U spom enutom modelu primitivne države elitna skupina je jasno izdvojena od ostatka zajednice. U toj skupini posebno istaknuto mjesto pripada poglavaru koji svoju svjetovnu vlast kombinira i u neku ruku argumentira dominacijom u ritualnom životu zajednice. Obično je to veoma izraženo upravo u onom dijelu koji se odnosi na vezu s precima pa je prirodna veza sjedišta poglavara i monumentalnih tumula. Politička središta morala bi sadržavati građevine koje reflektiraju centra­ lizirane aspekte društvene skupine: nastambe poglavara ili drugih pripad­ nika elite, pogone za obrtničku proizvodnju ili skladišta i drugu trgovačku infrastrukturu. U Heuneburgu nalazimo tragove obrtničke aktivnosti, veli­ ke građevine i posredne dokaze trgovine (sustav gradnje bedema i predmete uvezene s prostora Sredozemlja), ali ne možemo sa sigurnošću utvrditi nika­ kvu rezidenciju poglavara. Isti je slučaj i s drugim istraživanim Furstensitze poput Ipfa ili Mont Lassoisa. U svakom slučaju, odnos središnjih naselja i sjedišta vladara je čak i u ovim najpoznatijim primjerima s prostora zapadno­ ga halštatskog kruga još uvijek nejasan. Već je bilo riječi o tome kako na prostoru zapadnoga halštatskog kruga nalazimo najbogatije kneževske ukope koje možemo datirati na sam kraj hal­ štatskog razdoblja. Međutim, na gotovo istom prostoru nalazimo izuzetno bogate ukope čija se materijalna kultura može pripisati najranijim fazama latenske kulture. Jedna od hipoteza koja se svakako nameće sama po sebi jest da je ono što ćemo nazivati latenskom umjetnošću i tretirati kao jednu od glavnih odrednica latenske kulture uopće nastalo upravo na ovom prostoru. Za takvu transformaciju bilo je potrebno zadovoljiti niz uvjeta. Prvi i osnov­ ni je postojanje moćne i samosvjesne elite koja ima kontinuitet na nekom prostoru, što je preduvjet za postojanje kulturne tradicije. Kulturna tradicija razvija specifičan ukus, a samosvijest koja dolazi iz moći lokalnih elita om o­ gućava da se taj ukus iskaže i na razini najluksuznijih predmeta materijalne kulture koje nalazimo u bogatim grobovima poglavara. Drugi preduvjet su majstori koji su raspolagali znanjem i vještinama za proizvodnju takvih pred­ meta. Jedna mogućnost jest da su se predmeti po ukusu srednjoeuropskih kneževa proizvodili u grčkim i etruščanskim radionicama. Dosta tumačenja ikonografije predmeta iz poznate grobnice u Vixu sugerira model koji bi bio sličan ovome. Druga mogućnost jest da su etruščanski i grčki majstori dola­ zili raditi u ona središta koja su ih mogla financirati kako bi bili bliži svojim naručiteljima. Takav je slučaj vjerojatno s gradnjom utvrde od ćerpiča u He­ uneburgu koja nije bila zahtjevna samo na razini tehnologije gradnje i izrade potrebnih materijala, nego je bila i projektirana na način koji više odgovara obrambenim taktikama primjenjivanim na Sredozemlju. Provedba takvog

2 0 8 | KNEŽEVI ŽELJEZNOGA DOBA

NASELJA - SJEDIŠTA VLADARA ILI SREDIŠTA ZAJEDNICA? pothvata svakako je zahtijevala neposredan nadzor osoba koje imaju boga­ to iskustvo u takvim radovima. Postojanje takvih ljudi u srednjoeuropskim središtima moglo je inicirati nastanak ili transformirati postojeće radionice na tim mjestima, koje su m ogle s uspjehom oponašati sredozemne uzore, ali i raspolagati tehnološkom razinom koja omogućava izradu predmeta po ukusu lokalnih vladara. Na taj način elita distribucijom takvih predmeta širi svoju ideologiju m oći na prostoru koji se upravo u vrijeme ranog latena poči­ nje značajno razlikovati od sredozemnih uzora. Rezultate opisanog procesa kulturne transformacije vidimo u elitnim grobovima kasnog halštata i ranog latena, ali njegovu dinamiku m oći ćemo ustanoviti samo sustavnim istraži­ vanjem središta u kojima se taj proces morao odvijati, poput onih koje defi­ niramo kao Fiirstensitze. Pritom se nikako ne smije zanemariti niti lociranje i istraživanje drugih naselja na prostorima kojima takva središta dominiraju jer je utjecaj tog procesa na društvenu strukturu zajednica unutar kojih se odvija nemoguće razumjeti bez slike odnosa između svih vrsta naselja u koji­ ma ta zajednica živi i radi. Jedan od razlikovnih elemenata između halštatskih i latenskih elita sva­ kako je i temelj na kojem baziraju moć. U literaturi se često javlja slika da halštatske elite uvelike svoju m oć zasnivaju na kontroli nad trgovinom i kon­ taktima, dok latenske elite svoju m oć više zasnivaju na kontroli nad resur­ sima. Jasno je onda zašto halštatske elite svoju moć demonstriraju razmje­ nom prestižnih predmeta sredozemnog porijekla koji, osim što imaju visoku vrijednost, potječu s udaljenih mjesta s kojima kontakte održavaju i m ono­ poliziraju upravo pripadnici vodećeg društvenog sloja. No, ako je moć elite u osnovi zasnovana na kontroli resursa, važno je uz traženi resurs putem specifičnih prestižnih predmeta izvoziti i vlastiti identitet na kojemu počiva ideologija moći takvih zajednica. Međutim, ljudske se zajednice prilagođavaju nizu različitih čimbenika iz svog materijalnog i kulturnog okruženja pa su rijetki modeli univerzalno pri­ mjenjivi u cijelosti. Nakon ranog latena praktički više nema bogatih kneževskih grobova. Materijalna kultura karakteristična za kasnija razdoblja mlađe­ ga željeznog doba pokazuje odlike univerzalnosti i funkcionalnosti i praktički do kasnolatenskih opida ne m ožem o pronaći neka naselja s karakteristikama centralizacije u bilo kojem obliku slične središnjim naseljima kojima smo se dosad bavili. S druge strane, poznato nam je da su mnoge halštatske zajed­ nice i središta vjerojatno velik dio svoje m oći temeljili upravo na resursima, poput Hallstatta sa svojim rudnicima soli. Na prostoru istočno od Alpa situacija je znatno drukčija. Ovdje se kneževski grobovi datiraju znatno ranije, a kako se često nalaze u neposrednoj blizini naselja, smatra se da halštatski centri na istoku nastaju ranije. Brončanodobni komunikacijski sustav između sjevera i juga Europe tijekom final­ nih faza kasnog brončanog doba dolazi u krizu, a pojava središta moći bila bi posljedica uspostave nove mreže kontakata koja je morala zamijeniti staru. Međutim, iako su nove elite posvjedočene u najranijim kneževskim ukopima pod tumulima na samom početku halštatskog razdoblja, na današnjoj razi­ ni istraženosti bilo bi preuranjeno automatski s njima povezivati i nastanak utvrđenih naselja u njihovoj blizini. Dakako da su grobovi pripadnika nove elite pod tumulima bili smješteni na položajima na kojima su se u to doba KNEŽEVI ŽELJEZNOGA DOBA | 2 0 9

koncentrirale ili odvijale centralne aktivnosti halštatskih zajednica u uspo­ nu. Međutim, ne m ožem o potvrditi da se utvrđivanje tih položaja događalo istodobno s podizanjem prvih tumula. Isto tako m ožem o pretpostaviti daje na onim mjestima gdje se nova komunikacijska mreža preklapala sa starom, pojava tumula bila samo novi element monumentalnosti i kontrole nad kra­ jolikom te da je morao postojati kontinuitet života. Upravo na to upućuju dugotrajna tradicija ukopavanja na jednom e mjestu. U slučaju Hallstatta ta­ kav kontinuitet determinira dominantni resurs poput soli, dok je u slučaju Dolenjske vjerojatno na djelu više čimbenika. Riječ je o izuzetno značajnome mjestu na trgovačkim putovima kroz istočne Alpe, ali sa željeznim dobom i metalurgijom željeza postaju izuzetno važne i rudne naslage željeza kojima taj prostor obiluje. To je isto tako i jedan od rijetkih prostora za koje imamo temeljne podatke o naseljima zahvaljujući studiji J. Dulara i S. Tecco Hvala (2007.). Prateći dinamiku od kasnoga brončanog do starijeg željeznog doba, utvrdili su da se ključne promjene odigravaju upravo u prijelaznom razdoblju, a odražavaju se u napuštanju nizinskih naselja i većine visinskih naselja te uspostavi novih utvrđenih središta. Kako je vidljivo i smanjenje broja naselja, čini se da centralizacija uključuje i samu populaciju. Prva kriza nakon toga je vidljiva već u 6 . st. pr. Kr. kada se zapaža obnova fortifikacija katkad nakon vidljivih spaljenih slojeva. Autori tvrde da su kriza i osiromašenje posebno vidljivi u središnjem i istočnom dijelu Dolenjske, što povezuju s općom si­ tuacijom u Panoniji, koja se objašnjava upadima pljačkaških skitskih skupi­ na. Isto tako smatraju daje do konačnog napuštanja utvrđenih naselja došlo krajem 4. st. pr. Kr., što povezuju s dolaskom Kelta i kasnijom dominacijom latenske kulture na tom prostoru (Dular St Tecco Hvala 2007., 251-252). Iako je tijekom ovog projekta pregledano i sondirano m nogo naselja, niti jedno od velikih utvrđenih naselja nije u potpunosti istraženo. Kako se stanje istraženosti groblja i naselja na ovom prostoru drastično razlikuje, moramo biti veoma oprezni u donošenju općih zaključaka na temelju analize građe iz samo naseobinskih ili samo grobnih konteksta. To vrijedi za cijelo područje istočnoga halštatskog kruga. Primjerice, u Novom Mestu, posebice na gro­ blju Kapiteljska njiva, jasno je vidljiv kontinuitet koji traje od kulture polja sa žarama preko halštata pa sve do posljednjih faza latenske kulture. Prijelazne faze koje se mogu uočiti na ovom groblju, kao i prostorno jedinstvo nalazišta, unatoč različitim grobnim ritualima jasno svjedoče o kontinuitetu populaci­ je. Međutim, bez istraživanja obližnjeg utvrđenog naselja na položaju Marof ne možemo tvrditi da je dinamika koju vidimo u kronologiji groblja primje­ njiva i na naselje. Ne znamo kada je naselje dobilo svoju monumentalnu utvr­ đenu formu i ne znamo je li bilo naseljeno u svim fazama kada je groblje bilo korišteno. Već je iz ovoga vidljivo da manja površina u korištenju, obnova bedema ili eventualno napuštanje naselja ne znači nužno i krizu populacije. Isto tako ne moramo očekivati da će se dinamika populacije uvijek jednoo­ brazno odraziti na strukturi naselja. Strategija naseljavanja jedno je od sred­ stava prilagodbe materijalnom, gospodarskom i kulturnom okruženju pa nije nužno da uspješna populacija uvijek primjenjuje model koncentracije života na utvrđenom naselju. Sto je onda s relativno naglim prestankom ukopavanja pod tumulima na prostoru istočnoga halštatskog kruga i kako to korelira s dinamikom živo2 1 0 | KNEŽEVI ŽELJEZNOGA DOBA

NASELJA - SJEDIŠTA VLADARA ILI SREDIŠTA ZAJEDNICA

ta na poznatim utvrđenim naseljima? A ko se oslonim o na analize grobalja i naselja s tog prostora koje su nam dostupne u literaturi, opća slika govori o prekidu ukopavanja pod tum ulim a i života na utvrđenim naseljima s kra­ jem Ha D l, odnosno sredinom 6. st. pr. Kr. Činilo se da je promjena izuzet­ no nagla pa se kao osnovni uzrok često navode provale i pljačkaški pohodi manjih ili većih skupina Skita s prostora Ponta (Parzinger & Stegman-Rajtar 1988.; Teržan 1998., 5 26 -5 3 6). Osim toga, takve drastične promjene u obli­ ku naseljavanja i ukopavanja bile su na pojedinim prostorima koliko nagle toliko i dugotrajne. Ponuđene su čak i teorije o epidemiji kuge koja bi došla sa Skitima i prouzročila ekstenzivnu i dugotrajnu depopulaciju ovog prostora (Šašel & Šašel 1980.). Diskontinuitet u naseljavanju nekih prostora traje čak do kasnog latena. Međutim, kada pobliže pogledam o situaciju u Panoniji i na istočnim rubovima alpskog prostora, uočavamo da ni ovdje nema naselja istraženih u većoj mjeri i da postoje značajne razlike između manjih geograf­ skih cjelina. Golema naselja s m onum entalnim fortifikacijama i složenom infrastruk­ turom su, kao i tumuli, manifestacija visokostrukturiranih hijerarhijskih društava koja su u m ogućnosti investirati združeni napor u aktivnosti koje smatraju važnima za održanje svog kontinuiteta. Ako se njihova društvena struktura naruši, bez obzira na to je li riječ o ekološkoj ili društvenoj krizi (primjerice, klimatske promjene, prirodne katastrofe, rat), vrlo brzo nestaju ili bivaju napuštene m onumentalne konstrukcije. Često se kao primjeri navo­ de mikenska civilizacija (kao predstavnik općeg modela kasnobrončanodobne društvene strukture istočnog Sredozemlja) ili nešto recentniji primjer civili­ zacije Maja na potpuno drugom kraju svijeta. U oba je slučaja riječ o izuzetno stratificiranim i centraliziranim društvima u kojima se struktura u najvećoj mjeri oslanjala na elitu (vojnu, svećeničku ili birokratsku). Takva društva u kojima dominira elita imaju znatno uži temelj m oći nego više "demokratski" ustrojena društva (Drews 1993., 85), a to ih čini m nogo ranjivijima na bilo kakve značajnije promjene u društvenom ili gospodarskom okruženju, pa makar te promjene bile veom a kratka vijeka. Postoji cijeli niz Čimbenika koji mogu destabilizirati takav sustav. U ekološku kategoriju takvih čimbenika ubrajale bi se suše ili potresi. Društveni čimbenici bi obuhvaćali dulje raz­ doblje rata ili nesigurnosti koju uzrokuje nekontrolirana aktivnost različitih samo organiziran ih ratničkih skupina poput pljačkaša ili pirata, ili temeljnu promjenu tehnologije ili načina ratovanja (primjerice, prijelaz s proizvodnje bronce na metalurgiju željeza). Bilo koji od spomenutih čimbenika ili njiho­ va kombinacija ozbiljno bi narušili gospodarsku i društvenu stabilnost tih zajednica i mogli bi prouzročiti urušavanje njihove društvene strukture. Bez odgovarajuće društvene strukture te zajednice postaju nesposobne za podu­ zimanje velikih zadružnih aktivnosti poput gradnje i, što je još važnije, odr­ žavanja infrastrukture (cesta, gradova, sustava navodnjavanja, vojske itd.). Na taj način u veoma kratkim razdobljima veliki gradovi i nekropole postaju napušteni. Populacija koja kvantitativno nužno stagnira i opada, vjerojatno ostaje na istom prostoru. Međutim, zajednica koju sm o poznavali prošla je korjenite promjene te se radi gospodarske održivosti podijelila u znatno ma­ nje skupine raspršene po prostoru i na taj način postaje arheološki nevidljiva u krajoliku.

KNEŽEVI ŽELJEZNOGA DOBA | 2 i i

Možda se sličan proces dogodio u Panoniji na prijelazu iz Ha D l u Ha D2, a glavni uzrok bi mogao biti kolaps ekonom skog sustava i trgovačke mreže koja se zasnivala na razmjeni prestižnih dobara i bila isključivo pod kontro­ lom elitnih skupina u pojedinim zajednicama. Drugi čimbenik je moglo biti ozračje nesigurnosti koje je moglo nastati kao posljedica intenzivnije aktiv­ nosti skitskih zajednica na istoku Karpatske kotline, što bi također izazvalo prekid starih mreža razmjene. Čim je gospodarstvo, a posebno trgovina, po­ stalo više '‘demokratski" ustrojeno, halštatske elite su izgubile m oč koja se zasnivala na ekskluzivnoj kontroli tih resursa. Vremenski diskontinuitet pokopa pod tumulima ne odražava fizički diskontinuitet populacije, nego vjerojatno označava nestanak elite u dotadaš­ njem obliku ili neku drugu društvenu promjenu koja ih je učinila nevidljivima u krajoliku. Otkrića kasnohalštatskih horizonta na nekim srednjolatenskim i kasnolatenskim naseljima također podupiru ovu tezu (Potrebica & Dizdar 2002.). Tijekom najnovijih istraživanja na naselju iznad kaptolskih nekropo­ la nije pronađen očekivani horizont iz razdoblja od 8 . do 6 . st. pr. Kr. kada traje groblje pod tumulima s kneževskim grobovima. Međutim, pronađeni su izuzetno bogati slojevi koji se mogu pripisati razdoblju kasnog halštata i najranijim razdobljima latena. Relativno malena istražena površina mogla bi objasniti zašto na naselju, koje je očigledno dominantna točka nad kap­ tolskim nekropolama, nije još pronađen dokaz o intenzivnom životu tije­ kom ranijeg i razvijenog halštatskog razdoblja. Međutim, teško je objasniti otkuda obilje materijala iz razdoblja kada više nema ukopa pod tumulima i kada bi, prema tome, i život u naselju trebao prestati ili barem biti smanje­ nog intenziteta. Objašnjenje za to možda leži upravo u strukturi halštatske mreže kontakata koja se sredinom 6 . st. pr. Kr. znatno mijenja. Poremećaji u komunikacijskoj mreži ugrozili bi društvenu strukturu kojom upravlja elita čija se moć zasniva na monopolu na kontakte s udaljenim prostorima. Stoga se vjerojatno prostorna jezgra istočnoga halštatskog kruga, koja neposredno ovisi o toj mreži, urušava. Istovremeno zajednice koje raspolažu uvijek traže­ nim resursima i koje su smještene na prostornoj periferiji, pa m ogu aktivirati druge komunikacijske mreže, preživljavaju krizna vremena prilagodavajući se novim uvjetima. Možda to objašnjava zašto na prostoru Novog Mesta tije­ kom kasnog halštata opstaju tumuli, a bilježimo i procvat situlske umjetnosti kojoj je u središtu upravo ideologija elita. Na prostoru Kaptola tumuli doista nestaju sredinom 6 . st. pr. Kr., ali čini se da naselje doživljava puni zamah. Baš kao što je Dolenjska raspolagala željezom, kaptolska zajednica je raspo­ lagala grafitom. Osim toga, Kaptol je pokazivao intenzivne veze s kulturnom skupinom Donja Dolina i glasinačkim kulturnim krugom i ranije, a veze Do­ nje Doline i Požeške kotline su posvjedočene i u ranolatenskom razdoblju, pa ne bi bilo čudno da se i u vrijeme krize početkom kasnog halštata kaptolska zajednica više koncentrira na komunikaciju prema jugu. Prostorni kontinu­ itet (dolenjska skupina) ili diskontinuitet (prostor Panonije i istočnih Alpa) tumula veoma je složen problem i njegovo objašnjenje svakako će zahtijevati mnogo šire istraživanje kako krajolika tako i društvene organizacije zajedni­ ca koje su ih podizale.

212 | KNEŽEVI ŽELJEZNOGA DOBA