Br. 174 ZLOČINI GENOCIDA NA PODRUČJU VIŠEGRADA - ZAPISNIK ZEMALJSKE KOMISIJE BOSNE I HERCEGOVINE ZA UTVRĐIVANJE ZLOČINA OKUPATORA I NJIHOVIH POMAGAČA, SARAJEVO, 19. FEBRUAR 1947.
Broj: 60423/ 194. Zapisnik sastavljen dne 19.II. 1947 pred Zemaljskom komisijom za utvrĎivanje zločina okupatora i njihovih pomagača u Sarajevu Srez Sarajevo Okrug Sarajevo Od komisije su prisutni: Zapisničar Latifić Muniba
Kvasnićka Boţana
Pristupa Mešanović Fatima, ţena Hamida, rodom iz Višegrada, Opština Višegrad, Srez Višegrad, Okrug Sarajevo, sada se nalazi u Višegradu, stara 36 godina, po zanimanju domaćica izdraţava ______________ članova porodice, propisno opomenuta o kazivanju istine, izjavljuje: Početkom oktobra 1943. godine nalazili su se četnici u okolici Višegrada. Uoči 5.X.1943. napali su četnici na Višegrad, a iz Višegrada prije podne 5.X.1943. god. povukli su se izpred četnika domobrani, milicija i oko 100 SS. njemačkih vojnika, a odmah po tom upale su četničke bande u Višegrad pod komandom Dragiše Vasiljevića (37 godina, rodom iz Višegrada, poginuo navodno 1945. g.). Četnici su odmah zapalili jedan dio grada tako, da su izgorile dvije trećine grada, i odmah su počeli sa ubijanjem muslimanskog življa. Ubijali su gdje god su koga stigli, a osim toga prva tri dana i noći odvodili su žrtve na Drinski most i tu ih ubijali iz pušaka i klali, a tada ih sa mosta
2
bacali u Drinu. Neke su žrtve primorali da žive sa mosta skaču u Drinu, koja je u to vrijeme bila velika i hladna. Ja to nisam svojim očima vidila jer sam se kao muslimanka sa svoje troje djece (od 12-3 godine) krila u podrumu Milutina Filipovca (40 god. star, Srbin, sada sluţbenik u Višegradu), ali sam to čula od svedoka očevidaca Sadije Dţino i Muje Dţino, koji sada ţive u Višegradu, a koji su se takoĎer tada krili i to na tavanu kuće Hriste Hodţo, blizu Drinskog mosta, odakle su promatrali šta četnici na mostu rade. Prva tri dana četnici su bez prekida ubijali i klali narod. Tada je pobijeno mnogo svijeta, ali neznam imena sviju ţrtava, jer je tada u Višegradu stradalo mnogo izbjeglica, koje su pobjegle u Višegrad ispred četnika iz Goražda, Čajniča, Priboja, Rudog i iz sela sreza višegradskog. Znam imena ovih ţrtava, koje su četnici u ta tri dana pobili:
Kapetanović Kapetanović Kapetanović
Ohranović ii
Jamak Jamak Šuško Šuško Šuško Šuško -Tabaković
Sarać
3
Abdulah, Abida, Ahmet, Rasema, Hiba, Ajiša /ţ.?/
um. Mustafe, ţ.um. Mustafe, um. Mustafe, um. Mustafe, I I kć.um. Mustafe, dijete Ajišino podvornik u srezu
23 god. muderiz iz Višegrada 45 god. iz Višegrada 12 god. iz Višegrada 18 god. 15 god. 34 god. 1 god. 46 god. iz Višegrada, 36 god.
Salko, ţ. Salkina 6 do 7 djece Salkine od 14 god. na niţe Dervija, um. Hasana 38 god. Mula um. " 28 god. Mula, ţ. Mustafina, 30 god. Mustafa, 30 god. 3-4 djece Mustafe Jamaka (nastarije staro 12 god.) Salko, teţak, 56. god. iz Nail 40 god. ţ. Nailova, 38 god. četvoro djece Nailove (od 12 god. na niţe) ne znam ime, ţ. hodţe 55 god. Fatima ţ. Ibrahimova 30 god. Ibrahim, sin hodţin 40 god. ţ. Zejnilova, 32 god. Zejnil 42 god. Z. Ševalova 19 god. Ibrahim, 40 god. trgovac
Karišik Haj ta M
60 god. Pašo, 40 god. Idriz, 40 god. hodţa, Meho, Tifija, kć. Mehina, 22 god. ne znam joj ime kć. Mehina 12 god. mu ime sin Mehin, 10 god.
U muslimanskom selu Crnićima, koje je udaljeno 1 km bd Višegrada, u ta prva tri dana četnici su izvršili takoĎer pokolj. U tom selu oni su zatvorili u kuću Osmanagić Safeta, porodicu Osmanagića, u kojoj je bilo oko 15 članova, i porodicu Brankovića u kojoj je bilo oko 30 članova - samih djevojaka bilo je oko 15, kuću su zapalili, tako da su žrtve žive u kući izgorile. U Crnićima su tada poubijali još drugih ţrtava tako, da broj poubijanih iznosi oko 100. U selu Nezucima, koje je daleko jedan km od Višegrada, tada su četnici pobili oko 70 lica, od kojih znam imena samo Toskić Behari, ţena Mehina (za njezine nekoliko djece, znam da joj se najstarija kćerka zvala Šuhra Toskić, imala je 15 godina). U ta prva tri dana drţim da je u Višegradu i najbližoj okolici Višegrada pobijeno oko 2.000 žrtava. Osim zločina pokolja četnici su vršili zločine paljevine, pljačke i silovanja. Neznam imena oštećenica, koje su četnici silovali, samo znam imena djevojaka i to: Umije iz sela Mioča 18 godina stara i djevojke Sadije, isto iz sela Mioća stara 19 godina. Ove dvije djevojke četnici su zatvorili u brijačnicu Rasima Mulahasića u Višegradu, gdje su ih silovali, a zatim ih ubili. Svi ovi zločini vršeni su po nalogu komandanta Dragiše Vasiljevića i nekog Moljevića, koji je osuĎen u procesu zajedno sa Draţom Mihajlovićem u Beogradu. Znam daje bio komandant četnički i neki Pavlović Dragomir, Miloradov, star 20 god. iz Osredaka, (boravište nepoznato), pa je sigurno i on imao udjela u vršenju ovih zločina. Četvrti dan četnici su u Višegradu uspostavili vlast, a glavnina im je otišla prema Rogatici, a u Višegradu su ostale male snage. Četnici su postavili svoga načelnika nekog Čedu, star 40 godina, Nedićevac ubijen kasnije od NOV-a. Odmah po uspostavljanju vlasti jedna grupa četnika povela je Šaćiru Karčić (ţ. Jusufova, 38 godina, sada u Višegradu), sa njezino četvoro djece (od 10 god. na niţe) da ih ubiju. Šaćiru su pronašli sa djecom sakrivenu kod neke Ljube i vodili su ih Drinskom mostu. Ovu grupu
4
četnika, kojaje vodila Šaćiru, srelaje druga grupa četnika, koja je naredila sprovodnicima Šaćirinim da ne smiju ubiti Šaćiru i njezinu djece, nego daje imaju pustiti kući, i tako se Šaćira spasila. Kroz par dana pohapsili su četnici po Višegradu sve Muslimane i jednu katolkinju, koje su pronašli, i zatvorili ih u zatvor u srezu. MeĎu tima uhapšenima bila sam i ja, sa svoje troje djece, Kasim Balić 45 god. star, sada u Dušču kod Višegrada, Meho Malohija 40 god, teţak, Šaćira Karčić, ţ. Jusufova stara 38 g., sa svoje 4 djece, sada se nalazi u Višegradu, Sadija Dţino, sa jednim djetetom, stara 40 g. sada u Višegradu, Galićka 25 god. Hrvatica, i oko 40 djece, kojima su četnici pobili roditelje. Svi smo mi bili potrpani u jednu sobu. Prve noći oko 12 sati došlo je do k nama u zatvor oko 6 četnika i naredili nam da iziĎemo, jer da će nas otpremiti u šumu "Sjemeć" Hrvatima. Mi smo se nećkali, jer smo znali šta nas čeka i molili ih da nas ostave u zatvoru, dok ne svane, ali nam to nije pomoglo. Čim su nas izveli, pred zatvorom je Meho Malehija spustio iz naručja dvoje djece i nageo bjeţati u pravcu Drine. Za njim su otrčali četnici Ţivković Vojo, pok. Mikajla, 18 god. iz Višegrada, sada u zatvoru Okruţnog suda u Sarajevu i njegov brat Sreten Ţivković, 20 god. star sada negdje u našoj vojsci. Nas su odveli do Medrese i kad smo stigli pred Medresu, dotrčao je meĎu nas Rajko Savić (star 30 god. 1945 poginuo nesretnim slučajem) - straţar sreskog načelnika Cede (40 god star, ubijen 1943. od NOV-a). Rajko Savić sa revolverom u ruci zaprijetio je četnicima, da nas ne smiju pobiti i da nas moraju povratiti u zatvor i to ovim riječima: "Sram vas bilo, malo vam je turske krvi, natrag sirotinju u zatvor". Iza toga nas je Rajko Savić sam povratio u zatvor. Nakon pola sata došao je meĎu nas u zatvor Ţivković Vojo i odveo Galićku, koja se više nije povratila. Ja nisam Voju prepoznala, jer je bio mrak u sobi, ali su mi drugi to rekli koji su ga prepoznali. Ujutro je došao isti taj Vojo sa bratom Sretenom i pitao nas, gdje nam je Galićka i Meho Malohija, a iza toga nam je rekao: "Eno vam Galićke otputovala niz Drinu za Zvornik, a Mehe vam eno u Drini zaklanog, pa ako imate volju otiĎite da ga vidite". Drugu noć oko 10 sati došao je Vojo opet k nama u zatvor, probudio nas i pitao kako se zove ona bolesna ţena u kući Sante Pape. Ja sam mu odgovorila da se zove Fatima Hamzić, udata Hodţić, (36 god stara) i pitala sam ga "zar je ţiva, pa to mi je rodica". Poslije toga on je otišao. Sutradan ranim jutrom došao je u zatvor Vaso Đurović, (38 god. star
5
Srbin, ubijen kasnije od četnika) i kroz vrata samo upitao, je li meĎu nama Fatima Hamzić. Ja sam mu rekla "pa zar nije kod vas, sinoć mi je Vojo Ţivković rekao daje kod vas". On je odgovorio "daju je noćas baš Vojo Ţivković i odveo k nama u zatvor, pa da to znači, kad nije dovedena k nama, daju je Vojo i ubio". Te su riječi čuli i Šaćira Karčić, Sadija Dţino i Kasim Balić, svi sada u Višegradu. Taj isti dan dovedeni su k nama u zatvor Šerfo Maslo (38 godina iz Višegrada)/ i još jedan mladić - musliman, kojemu ne znam imena. Oba su bila lakše ranjena prilikom bjeţanja ispred četnika. U sumrak istoga dana došli su u zatvor k nama Vojo i Sreten Ţivković i odveli ovu dvojicu ranjenih, rekavši da ih vode za bolnicu u Priboj. Toga dana data je još jedna soba za nas zatvorenike, u koju smo prešli ja sa moje troje djece, Sadija Dţino sa djetetom - Mehmedom starim 7 godina i Kasim Balić. Još prije nego što smo mi dovedeni u zatvoru trećoj sobi bili su zatvoreni samo muškarci. U tu sobu neprestano su i za vrijeme dok smo se mi nalazili u zatvoru, dovodili zatvorenike i odvodili ih na ubijanje. Jednom sam vidila, kad su iz ove sobe odveli na ubijanje Dušana Alibabu, 30 god. star, Srbin, partizan. U istoj toj sobi bio je naki Balagija Avdo, 20 god. ţeljezničar, sadanaAlipašinom Mostu, kojeg je spasila njegova djevojka Lepa Bogdanović, koju su kasnije ubili četnici. Dušana Alibabu izveo je iz zatvora četnik Niko Đurić, (40 god. star, rodom iz Sasa, sr. Višegrad, sada na slobodi u Sasama). Kad sam prešla u drugu sobu, kako sam gore navela, došao nam je jedne noći oko-9 sati Vojo Ţivković. Čim je došao sjeo je kraj peći pored nas. Kako u sobi nismo imali svjetla, to smo drţali peć otvorenu, tako da je od plamena iz peći bilo u sobi dosta vidno. Čim je Vojo sjeo, izvadio je veliki noţ iz korica, koji je bio sav krvav, a i ruke su mu bile zamazale okorjelom krvlju, jeo je s nama orahe, ajezgre je nabadao krvavim velikim noţem i tako ih primicao ustima. Tom prilikom nam je rekao: "Šerfu Maslu i onog mladića nisam odveo u bolnicu, nego sam ih zaklao ovim nožem, jer su oni bili ustaše". Ja sam mu ponudila da opere ruke od krvi i upitala ga kako moţe jesti tako krvavim rukama. Na to je on pristao, da opere ruke, koje sam mu ja poljevala vodom. Osim toga nam je tada rekao: "Sinoć sam ubio 30 ustaša u selu Crnićima". Ja sam ga upitala odakle ustaše u Crnićima, našto mije on odgovorio: "Samo je li turčin, ustaša je. Sad bih ono tvoje muško dijete zaklao, ali neću za to što si se pazila sa mojom majkom". Zatim je rekao daje umoran i pospan
6
i da hoće kod nas da spava i naredio meni i Šaćiri Karčić da unesemo u sobu još jedan stol, na koji će on leći. Nas dvije unijele smo stol, sastavili sa stolom koji je već bio u sobi. Stolovi su se nalazili izmeĎu moga kreveta i Sadije Dţino. On je skinuo sa sebe bombe, redenik, revolver, pušku i krvavi noţ izvaĎen iz korica i sve to stavio sebi pod glavu. Šaćira je zatim otišla u drugu sobu, a mi smo svi legli. Kasim, Sadija i djeca su odmah zaspala, što sam osjetila po hrkanju. Ja od straha nisam mogla spavati. Nakon jedno pola sata Vojo je ustao, prišao k meni i počeo mi rukama otvarati očne kapke. Ja sam ga tiho počela moliti da me pusti na miru i opirala se, na što je on uzeo noţ u jednu ruku, a drugom me rukom stezao grlo, i kako se nisam usudila vikati ni otimati, to je on na meni rastrgao donje haljine i nada mnom izvršio zločin silovanja. Poslije toga legao je na stol i spavao je do ujutro. Ujutro kada je otišao, ja sam plakala i svi su vidili na mome licu ogrebotine od nokata i ja sam im odmah ispričala sve o počinjenom zločinu. Poslije toga Vojo nije više dolazio u našu sobu. Par dana iza toga došao je u sobu Sreten Ţivković, brat Vojin i odveo je mene i Kasima Balića, navodno na neki rad. On je nas odveo u selo Osojnicu, to je odmah preko drinske ćuprije i tu nam naredio da skupljamolješeve žrtava četničkih na kamaru, polijemo ih nekom tekućinom i zapalimo. Ja sam .skupila na jednu kamaru 30 žrtava, to su sve bili muslimani i muslimanke, koje su četnici prije toga pobili. Zadnja ţrtva koju sam metnula na kamaru bila je sestra od moje majke Aiša MeĎuseljac, stara 66 godina, rodom iz Višegrada i polila sam hrpu sa nekom tekućinom, koju mije dao Sreten i zapalila. Kasim Balić mije rekao daje on 28 leševa pokupio i zapalio. Osim Sretena Ţivkovića nije više bio ni jedan drugi četnik prilikom toga spaljivanja. Za vrijeme dok smo još palili stigao je Ţarko (17 god. Nedićevac) straţar sreskog načelnika Cede i naredio da se odmah imamo vratiti u zatvor, i tako nas je spasio, jer bi nas sigurno Sreten tamo i ubio. Osim svoje tetke nisam prepoznala više ni jedne od ţrtava. Koncem oktobra došli su četnici i to na25.X.1943. u utorak, a u treći utorak četnici su se povukli, a došli partizani, koji su sutradan produţili dalje. Odmah po tom opet dolaze četnici i zadrţavaju se jedno dva do tri dana, a nakon toga dolazi partizanska Majevička brigada, koja nakon nedjelju dana odlazi prema Rogatici. Sa ovim partizanima otišla sam i ja sa svojom djecom prema Rogatici, a iz Rogatice u Sarajevo.
7
Komandant Majevičke brigade bio je Veljko Lukić - Kurjak, kojem sam ja prijavila Voju Ţivkovića, koji je već tada prešao u partizanske redove. Po nareĎenju Veljke Lukića, Nezir Pašić, oficir Jugoslovenske armije, rodom iz Tuzle, doveo je iz Dobruna Voju Ţivkovića u Višegrad, gdje gaje Veljko Lukić predao II krajiškoj brigadi. Prilikom sprovoĎenja Vojo Ţivković priznao je Neziru Pašiću daje ubio samo dvojicu ljudi. 1944. godine Ševal Tabaković, sin hodţin, 25 god. star, sada u Višegradu, došao je iz Sarajeva u Višegrad sa još četvoricom od kojih znam samo Sulejmana Hubića Hanifinog, star 20 god. iz Višegrada i Rašida Ustamujića, 18 god iz Višegrada. Tada su u Višegradu bili Nijemci i četnici. Četnici su optuţili Njemcima ovu petoricu da su partizanski špijuni. Nijemci su svu petoricu zatvorili, predali ih četnicima, a četnici Vojo i Sreten Ţivković, Slavko Filipovac, 20 god. star iz Višegrada sada na slobodi u Višegradu, Ljubiša Tomić sin Milicin, 20 god. star, sada u Višegradu, sa još par četnika kojima ne znam imena, odveli su gore navedenu petoricu muslimana u Kosovo Polje, 2 km od Višegrada i tu ih uveli u jednu kuću, skinuli ih gole, tukli ih i natjerali ih da jedan drugom grize spolni organ i to tako da su od ugriza morali vriskati, a četnici su ih istovremeno tukli i boli po leĎima noževima. Zatim su Rašida Ustamujića izveli iz kuće i zaklali, a ostalu četvoricu, svezane odveli do Drine. Kada su došli kraj Drine sva četvorica su se bacila u vodu, četnici su za njima pucali u vodu, tako da su trojica poginula u vodi, a jedini se Ševal Tabaković spasio. O ovom dogaĎaju sa Ševalom Tabakovićem i njegova četiri druga znam po pričanju Ševala Tabakovića. Naza Jusić, ţena Pašana, 38. god. iz Crnica, sr. Višegrad, sada u Crnićima, pričala mije, daje u 1944 godini bilo zatvoreno 46 muslimana, većinom žena i djece u kući Sante Pape (podvukao: S. Č.). Hapšenje su izvršili četnici. MeĎu tim zatvorenicima bila je i Naza Jusić. Jednom zgodom došao je Vojo Ţivković meĎu njih u zatvor i navalio na Nazu da je siluje, ona ga je molila da je pusti, a on je onda navalio na njenu kćerku Niziju staru 12 god. Nizija je počela plakati, pa ju je pustio i naletio na neku Fatimu. U to je Meho Toskić Husin, 39 god. iz Mezluka - Višegrad, sada u Mezlucima zapomagao i na njegovo pomaganje došao je u sobu neki drugi četnik i istjerao iz sobe Voju Ţivkovića. Tom prilikom Vojo Ţivković je opljačkao zatvorenike i to: od Halila Ajanovića (40 god. star iz Orahovaca - Višegrad, sada u Orahovcima) uzeo je 25 komada
8
dukata, srebreni tepeluk i 3 para cipela, Ademu Ramiću (30 god. iz Crnog Vrha - Višegrad, sada u Crnom Vrhu) novaca i dukata, samo ne znam koliko. Kako je Vojo Ţivković meni oduzeo ponos i čast, to molim da isti bude što stroţije kaţnjen. P.P.P. Svjedok: Mešanović Fatima
Zapisničar: Latifić Muniba,
(A-BiH, ZKRZ - Zapisnici, inv. br. 60423)
9
Pravni referent: Kvasnička Boţana
