JANE AUSTEN (1775-1817) BIOGRAFIJA Jane Austen
smatra se jednom od navećih spisateljica svih vremena i prva je ţena koja je
uključena u kanon engleske knjiţevnosti. Iako je veći dio 41 -godišnjeg ţivota bila relativno nepoznata
meĎu srednjom vlastelom ruralne Engleske, pretvorila je svoju ograničenu domaću
okolinu u mikrokozmos čovječanstva. RoĎena je u Steventonu, malom selu u Hampshir eu u juţnoj Engleskoj 16. prosinca 1775. kao sedmo od osam djece lokalnog svećenika. Prvih 25 godina u Stevensonu provela je u ţivahnom i obrazovnom okruţenju koje su stvorili njeni roditelji. Njeno najbliskije društvo bila je njena sestra Cassandra koja je kasnije
uništila većinu njenih pisama kako bi sačuvala
njenu privatnost, ostavljajući tako biografima nagaĎanja o epizodama iz Austenina ţivota. Austenin
nim, prazanim…događajima'' jer je nećak nazvao je njen ţivot ''….jedinstveno okud nim,
većinu svog ţivota provela šivajući, učeći klavir, posjećujući prijatelje i balove. (AustenLeigh 8). Ipak, Austen nije bila tako odvojena od vanjskog svijeta kako mnogi misle.
Engleska je bila u ratu 2 desetljeća od Austenih četiri, dva njena brata bila su admirali u mornarici, a suprug njene roĎakinje pog ubljen je na giljotini tijekom Francuske revolucije. U Engleskoj je započela industrijalizacija, a novac je socijalne i političke
omogućio ljudima da kupe ''staleţ'', dok su
rasprave izazvane svime, od odgoja djevojaka do britanske trgovine
robljem.
Moţda je ovo revolucionarno doba poticalo Austen in nezavisan duh, koji je isplivao na površinu u njenim satiričkim skicama i začinjenim burleskama pisanim u tinejdţerskoj dobi za zabavu
svoju obitelj. Ona predstavlja junjakinje koje se opijaju, laţu, kradu i podiţu
vojske, prkoseći svakom pravilu ispravnog ţenskog ponašanja, što je kasnije i potvrdila u pismu ''slike savršenstva…izazivaju mi mučninu i zlo..'' (Pisma, 23 svibanj, 1817.) Njeno adolescentno
zanimanje za uvoĎenje satira u nemoguće sadrţaje , njeno sentimentalno
pripovjedanje i pretjeranost likova suvremenih romantika nastavilo se i u njenih šest dovršenih romana. Iako se njena fikcija odnosi na sklapanja braka,
ona je za ţivota ostala neudana. Odbila je
bogatog prosca jutro nakon nakon što ga je prihvati la. Ona i Cassandra stavile su oznaku ''stare cure'' prije nego je bilo potrebno,
povlačeći se na taj način sa bračnog trţišta. Nećakinji koja je
razmišljala o braku Austen je upozorila da je ''sve bolje od braka bez emocija…'' Čak su i
sretne supruge u br aku aku
i majčinski osjećaji prijetili uništiti njenu ''slatku igru misli''. (Pisma,
20 veljače 1817). Jane Austen zadrţala je slobodu pisanja, kao što je
o oţenjenom poznaniku napisala u pismu
svojoj sestri „kompozicija mi je izgledala nemogućom, puna glava spoja ovčetine i doze
rabarbara“.
Vrijedno je radila na usavršavanju svojih romana te im se obraćala kao djeci: ''Nikada nisam prezauzeta da bih razmišljala o Razumu i osjećajima. Ne mogu to zaboraviti zaboraviti kao što majka ne može zaboraviti svoje d ijete.'' (Pisma, ijete.'' (Pisma, 25 travnja 1811.) Pozdravljala je po moć koju su joj
pruţali otac i braća u pronalaţenju izdavača za svoje romane, uviĎajući uviĎajući da bi joj prihod ubrzo mogao donijeti nezavisnost. ''Zato volim pohvale kao nitko“ (Pisma, 30. studeni 1814.) Austen se ipak klon ila
centra pozornosti i drţala se kao da malo misli o svom pisanju. Na
nećakov prijedlog da spoje svoja djela Austen je napisala da se njegove ''snažne, produhovljene skice'' ne bi uklopile sa njenim minijaturnim djelima: ''Uska slonovača na kojoj radim sa finim kistom rezultira sa jako malo efekta nakon toliko puno rada.'' Odlučila je
da neće popraviti škripava vrata sobe tako da moţe sakriti svoje rukopise kada ju netko doĎe posjetiti. Iako je njen hvalisavi brat otkrio
njen identitet i dentitet čak i engleskom namj esniku princa,
Austen je izbjegavala javne sastanke i otkrivanje svog imena na naslovnim stranicama.
Njeno nesamopoštovanje nesamopoštovanje krilo je njenu temeljnu smjelost i čvrstoću nauma. Kada je knjiţničar prinčeva namjesnika predloţio da Austen napiše nešto ma lo ozbiljnije, naprimjer biografiju nekoga
kao što je on, Austen je odgovorila istovremeno sa poniznošću i
samozalaganjem: ''Mislim da mogu pohvaliti samu sebe da sam, uz svu moguću taštinu, najneobrazovnija i najneinformiranija osoba koja se ikada usudila biti pisac.'' Odbila je pisati
povijesne izmišljotine i išta što nije dovoljno ozbiljno da joj spasi ţivot. ''Bilo bi neophodno za mene da nastavim i nikada se opušteno ne smijem sebi i drugima. Sigurna sam da bih se trebala objesiti prije negoli dovršim prvo p oglavlje. Ne, moram nastaviti u svom stilu i na svoj način.'' (Pisma, 1. travanj 1816). Austenin ''jedinstveni način'' uključivao je pozorno
promatranje njenih poznanika i pretvaranje svakodnevnih dogaĎaja u šest ozbiljno komičnih romana o manirima i moralu. Izdavanje knjiga nije prolazilo bez frustracija i odgoda. Austen je napisala tri romana: 1790-ih prije nego se njena obitelj preselila iz Steventona u Bath: Razum i osjećaji (zatim ''Elinor i Marianne''), Ponos Marianne''), Ponos i predrasude (''Prvi dojmovi''), i Opatija Northanger (''Susan''). Northanger (''Susan''). Londonski
predrasude, dok je drugi izdavač kupio Opatiju Northanger za 10 izdavač odbio je Ponos i predrasude,
funti, ali ju nikad nije objavio. Nakon što se Austeni preselili u Chawton 1809. godine, Austen se vratila ranijim rukopisima koje je ispravljala za objavu. Kad se napokon pojavila knjiga Razum i osjećaji
(Od Dame) 1811. godine godine kritičari su pozdravili njenu razboritost i
mudrost. Isti izdavač dvije godine kasnije objavio je Ponos i predrasude te potvrdio Austeninu reputaciju i utro put za objavljivanje Mansfiel objavljivanje Mansfiel parka 1814., te Emme te Emme 1816. godine.
Austen nije doţivjela objavu njenog najranijeg romana, Opatije Northanger , niti zadnjeg t uđim utjecajem. Oba romana objavljena su nakon njene smrti 1818. dovršenog romana Pod tuđim godine. Usprkos odbijanju l iječenja, najvjerojatnije od Adissonove bolesti, Austen je nastavila pisati i
posljednih mjeseci svog ţivota. Preminula je 18. srpnja 1817. godine, a pokopana je u katedrali Winchester. S namjerom da se zadrţi njen privatan ţivot , na prvom grobnom natpisu nije se spominjalo njeno pisanje niti rastuća slava.
VAŢNIJA DJELA I TEME Većina pisaca, uz neko liko sramotnih manjih djela koja se zanemaruju , napiše jedno ili dva koji budu priznati kao remek djela. Suprotno tome, svih šest Austenih završenih romana se smatra velikim djelima. Iako objavljen tek nakon njene smrti, roman Opatija Northanger smatra se njenim najranijm djelom. Opatija Northanger satirizira nerealistične gotičke romanse njenih dana i
podsjeća na
njenu mladenačku burlesku. Junjakinja Catherine Morland upuša se u niz avantura jer je pročitala Mysteries of Udolpho koju je napisala Ann Radcliffe. Njeno srce počinje ludo lupati kad Catherine pret postavi postavi da će dokument koji je pronašla u skrivenom crnom pretincu otkriti
strašne tajne o ob itelji Tilney, no sutra ujutro otkriva da je iskopala samo ''inventar platna'' . Od susreta
sa hvalisavim kmetom i krvoţednim nasilnikom, radije bira susrete sa banalnim
Johnom Thorpom i koristoljubivim generalom Tilneyjem. Poput svih Austenih romana, Opatija Northanger
završava udajom junjakinje, no tek nakon niza nezgoda koje su joj
pomogle da pogleda svijet mudrijim očima. očima. Puno citiranih odlomaka iz Opatije Northanger bavi bavi se junjakinjinom nekonvencionalnošću i
vrijednošću romana. Austen započinje roman ističući junjakinjine nesavršenosti : ''Nitko tko je vidio Catherine Morland u djetinjstvu nije pomislo da je rođena da bude junjakinja. ''
Catherine fali roditeljska ljubav (njen otac ''nimalo nije ovisan o brizi za svoje kćeri'' ), nedostaje joj ljepota ( ''imala je tanku, čudnu figuru, blijedu blij edu bezbojnu kožu, tamnu glatku kosu i jake crte lice' ') ') i finoća ('izbjegava ''ograničenja i čistoću'' bučno se ''spuštajući niz obronke
iza kuće'') . Iako Austen satirizira gotičke romanse brani svoj ţanr od onih koji g a nazivaju ''samo romanom'' ili
ukratko, „ nekim djelom u kojim se najveće moći uma predstavljaju, u
kojem je najtemeljitije znanje o ljudskoj prirodi, najsretnija deklinacija njegovih različitosti, najživahniji izljev razboritosti i humora predstavljen svi jetu jetu na najbolje izabranom jeziku.''
Šest godina nakon prvog neuspješnog izd anja Opatije Northanger , Austen je ispravljala Razum i osjećaje. Prvo izdanje romana 1811. godine donijelo joj je 140 funti, što je
pozamašan iznos za to vrijeme. vrijeme. Razum i osjećaji prikazuju udvaranja dvjema jako temperamentnim i različitim sestrama.
Praktična i racionalna Elinor Dashwood savjetnica je svojoj više osjećajnoj sestri Marianne i njihovoj majci koja je nedavno n edavno postala udovica. Sudbina ţena Dashwood ovisi o tome da li će hladan John i Fanny Dashwood podijeliti s njima tek dobiveno nasljedstvo. ''Ljudi uvijek žive kada im se treba isplatiti renta''. renta ''.
Fanny upozorava Johna i uspješno otklanja njegov plan da
pokloni obitelji pomajke 3000 funti umjesto prigodne prigodne košare hrane. Elinor
i Marianne različito reagiraju na ljubavna razočarenja. Čitajući osjećajne romane i
romantičnu poeziju Marianne tuguje nakon što ju odbije zamam ni Willoughby. Elinor pati u tišini nakon što njen voljeni Edward Ferrars počasti zarukama vulgarnu Lucy S teele. Novac ponovno odreĎuje odreĎuje način ponašanja. ponašanja. Willoughby odbija Marianne zbog zbog nedostatka bogatstva, bogatstva, a Lucy odbija Edwarda nakon što njegov brat dobiva obiteljsko nasljedstvo. Naslov Razum i osjećaji ne odnosi se samo na dvije sestre već i na konačno spajanje uzdrţljivog Colonela Brandona i strastvene Marianne. Nakon objave Razuma i osjećaja Austen se okrenula ispravljanju Ponosa ispravljanju Ponosa i predrasuda koji se
pojavio 1813. godine. Još se jednom Austen usredotočila na obitelj i neudane kćeri, ali njena junjakinja nije
anĎeoska, suzdrţana Jane Bennet već njena zdrava, duhovita i iskrena mlaĎa
sestra Elizabeth.
Poput ţena Dashwood, Elizabeth i njene četiri sestre pate zbog nepravde zakona o nasljeĎivanju. Imanje njihova oca pripalo je najbliţem muškom roĎaku, pompoznom gospodinu Collinsu. GospoĎa Bennet, ''žena razumijevanja'' očajnički traţi supruge za svojih
pet kćeri dok se cinični gospodin gospodin Bennet povlači iz nesretnog braka, skrivajući se u knjiţnici i ismijavajući svoju suprugu. Prepreke koje su onemogućile plan gospoĎe Bennet: tvrdoglava Elizabeth odbija dosadnog svećenika gospodina Collinsa; Jan ein tuţitelj odlazi iz susjedstva; Mary postaje zamorna cjepidlaka ''kao posljedica toga što je obična u obitelji'' a vrtoglave Lydia i Kitty koketiraju sa
časnicima ko ji su zainteresirani samo za zavoĎenje, a li ne i za brak. Elizabeth mora priznati zabludu u vezi s prvim dojmom (što je ujedno i originalni naziv romana) kad prizna da je šarm kapetana Wickhama sakrio njegov lopovluk, a rezervna maska gospodina Darcya njegov integritet.
Iako je na početku gospodin Darcy odbio Elisabeth jer ''nije dovoljno privlačna'' i
prezreo njeno porijeklo, naposljetku joj j oj priznaje svoju ljubav kao i to da su njeni ujna i ujak bolji od njegove vulgarne i ohole ujne, moćne Catherine de Bourgh. Austenino
teţište se naglo mijenja dok napreduje od samopouzdane, iskrene Elisabeth do
Fanny Price,
samoosuĎujuće, tihe junjakinje Mansfield Parka. Fanny Price čiji je otac
alkoholičar a majka aljakava, ima tek deset godina kada je iz svoje obitelji preseljena u snobovsku obitelj Bertram.
Poput Frankensteina u romanu Mary Shelly koji postaje čudovište
jer se svi prema njemu ponašaju kao da je čudovište, Fanny P rice postaje ovisna i ponizna jer drugi negiraju njenu nezavisnost i vrijednost,
naglašavajući naglašavajući od početka da zapamti da ona nije nij e
gospoĎica Bertram. Gospoda Bertram su elegantna i
savršena (oni rade umjetno cvijeće, pričaju francuski,
recitiraju popise imena kraljeva Engleske), ali im nedostaje Fannyna odanost i dobrota.
GospoĎa Bertram, provodeći dane odmarajući na sofama, slikajući svog psa mopsa i šivajući ''bezkorisno i ruţno'' nije nimalo dobar uzor. Gospodin Thomas Bertram je u Antigui, na svojoj plantaţi šećera, gdje riješava probleme odnose nvezane uz robovlasničke odnose. U njegovoj odsutnosti, Fanny prima samo uvrede („Sjeti se, tko god da je si, ti si nitko i ništa“)
od svoje ujne, zlobne i škrte Norris, koja hvali samo svoje plemenitosti. Prikazu Fanny Price Austen pravi kontrast ţivahnom Mary Crawford, pokazujući da Mary moţe blistati, zbog nedostatka Fannyine „ljubaznosti i snažne želje da učini dobro“. Iako je Maryina upadljivost odagnala Edmunda Bertrama od „strašljivosti, zabrinutosti i dvojbi“
zasluga njegove sestrične Fanny, ipak je prepoznao Fannyinu pred anost. Fanny je otkrila „ozbiljnost njezine svrhe“ čuvši glas bratića- svoga prosca i čuvara. Austen je u Mansfield Parku primjetila kako
čak i „nježna i zgodna“ mlada ţena moţe u svojoj punoljetnosti doći
do neke vrste hrabrosti i odlučnosti.
Austen
Emmi: ona nije Fanny Price, Emma misli na se okreće radikalno drugačijem liku u Emmi:
dobro i ne premalo na sebe. Iako je Austen označila Elizabeth Bennet u Ponosu i predrasudama predrasudama „kao ugodno biće ikad pojavljeno u tiskanju“ , nazvala je Emmu „junjakinjom k oju oju nitko ne može voljeti više od mene“. Za razliku od ranjive Dashwood i Bennet, Emma Woodgouse je „zgodna, lukava i bogata sa ugodnim domom i sretnim dispozicijama“,
tvrdoglava ţena koja je „živjela skoro 21 godinu sa nimalo stresa ili uznemiravanja“. Umjesto da je ponudila njegovoj njegovoj kćeri vodstvo, vodstvo, Emma nije imala „nikakav povod za brigu “ pošto je uţivala kao ljubavnica nekretnina, s obzirom na hipohondriju i neprestano prigovaranje o zdravlju, hrani i vremenu gops. gops. Wooghoosa. Emma, a kako bi upropast ila
romansu izmeĎu njezine štićenice, siročeta Harriet Smith, i
snaţnog, poštenog farmera, gospodina Martina, "upravo su seljaci ljudi za koje imam osjećaj da nemamo ništa zajedničko", Emma bahato upozorava Harriet. Emma umjesto toga odabire
licemjernog “gospodina” , gospodina Eltona samo kako bi na vlastitu ţalost otkrila da su ema Harriet. Jednom odbijen, njegovi osjećaji okrenuti njoj (i njezinom novcu), a ne pr ema gos podin plitku
Elton ne trati više svoje vrijeme na potragu gospoĎe Elton, jednu nezaboravno nezaboravno
ţenu koja se pravi vaţna svojim bogatim roĎacima, velikim imanjem i zgodnim
kočijašima. Emmin budući suprug, gospodin Knightly, prvo joj sluţi kao moralni učitelj, grdeći je za sporadično čitanje, nametljivo ponašanje i grubost prema “velikom govorniku o m alim stvarima”, gospoĎice Bates. Emma je morala naučiti da to što je “zgodna, pametna i bogata”
ne znači da je dama, osim ako tome ne doda ljubaznost, toleranciju i moral. Brak izmeĎu Emme Woodhous e i gospodina Knightleya ponovo ujedinjuje ţivahnu mladu ţenu sa suzdrţanim i racionalnijim starijim muškarcem. Neslomljiva Emma je jedina Austenina heroina čije ime sluţi kao naslov romana. Heroina/protagonistica u posljednjem Austeninom romanu sazrijeva kroz bolno iskustvo. Za razliku od Fanny Price, koja se opire uvjeravanjima drugih, Anne Elliot u Uvjeravanju, Uvjeravanju, pokorila
se kao tinejdţ erica bez majke obiteljskom prijatelju koji je bio protiv udaje za
neprikladnog čovjeka. Uvjeravanje se ne zasniva na pogrešci iz mladosti već na kasnijim posljedicama kada se
dvadesetsedmogodišnja dvadesetsedmogodišnja Anne, ubrzo i neprijatno upozna upozna s kapetanom kapetanom
Wenthwortom. Mnogi kritičari su hvalili zrelost heroine i jesensko raspoloţenje povodom završetka zadnjeg Austeninog romana. Umjesto očajnog bijega, kao Marianne Dashwood, Anne čini svoj ţivot kroz njezinu "eleganciju uma i slatkoću karaktera".
Za razliku od sestre Anne, udana Mary Mussgrove nema mogućnosti za samoću i okreće se manipulativnoj hipohondriji tvrdeći da njezino upaljeno grlo izgleda gore nego bilo čije drugo i koristi svoje ţivce kao ispriku da ne ostane uz zaglavlje bolesnog sina dok je zabava u tijeku(37). Junakinja Anne Elliot ne pronalazi pomoć ni od njenih sebičnih sestara niti od taštog oca, Sir Waltera Elliota, koji se zadivljujuće promatra u ogledalima i divi natpisima svog imena u the Baronetageu. Anne ne pronalazi uzoran sretan bračni par, meĎutim, titrava Sophy Cott se pridruţuje admiralu Croftu na moru i njegov je ravnopravan partner na kopnu izbjegavši nezgodu s kočijom tako da je „hladnokrvno preuzela uzde i okren ula ih u pravom smjeru“(97).
U svih šest novela, Austen se usredotočuje na junakinju u kritičkim trenucima izmeĎu uloge kćeri i ţene. Budući su njihovi roditelji preminuli, nisu prisutni, odvojeni ili glupavi, junakinje rade pogreške i rastu kroz svoje nezavisne borbe. Ponavljajuće teme uključuju raskorak izmeĎu izgleda i realnosti, uţase nepravednog braka bez ljubavi, potrebu da se balansira izmeĎu razuma i emocija, razarajuće učinke materija lizma i snobizma i nestatnog školovanja ţena, kao što je u Emmi opis gospoĎe Goddard o „poštovanom, staromodnom internatu... gdje bi cure mogle biti poslane da ne budu smetala i malo se obrazuju, bez opasnosti da
postanu protagonistice“ protagonistice“(21-22). Ironija obuhvaća Austenine opise čuvara bez mudrosti,
svećenika bez milosti i aristokrata bez plave krvi. Mnogo puta citirano otvaranje Ponosa i Predrasuda („To je općepoznata općepoznata istina da je j e čovjek koji posjeduje veliko bogatstvo uvijek u potrazi za suprugom“ suprugom“) utjelovljuje Austenino naveliko ironično razmišljanje(3).
Iako se svih šest novela koncentriraju na svakodnevne ţivote nekoliko seoskih obitelji, čitatelji mogu otkriti hrabre poruke ako čitaju izmeĎu redaka, kao što djeca koja sudjeluju u traţenju skrivenih slika mogu pronaći siluete čizme ili noţa skrivene u onom što na prvi pogled izgleda kao šarmantna seoska okolica. Jedan se takav od lomak pojavljuje u Uvjeravanju
kad Anne Eliott odbija primisao kapetana Harvillea da su ţene šašave zato što
karci tako kaţu knjige: „Neću dozvoliti knjigama da išta dokazuju.“ Anne odgovara , „jer muš karci
imaju svu prednost u pričanju svoje vlastite priče. Školovanje je bilo pod njima u mnogo većem stupnju. Olovka je u njihovim rukama“ (234). Uzevši olovku u ruke i okrenuvši razum
prema društvu, Austen je tiho, ali sigurno sigurno preispitala gotovo gotovo svaku pretpostavku iz svog doba.
KRITIČKA RAZMATRANJA Romani Jane Austen su oduvijek izazivali različite rea kcije, te su joj priskrbili jednako akademski ugled, kao
i opću popularnost. Austen je primila znatne pohvale za svoje četiri
knjige, te je znala da prinčev
namjesnik ţeli da mu posveti jedan roman. Sir Walter Scott
pozitivno je pisao o njenim romanima još 1815., te ih i h hvalio u novinama na samom početku desetljeća nakon njene smrti: Ova mlada žena ima talenta za opisivanje i uključivanje osjećaja i likova u svakodnevni svakodnevni život, što smatram najboljim od svega svega s čim sam se dosad dosad susreo. Osobno Osobno mogu uložiti veliki napor, napor, kao i bilo tko drugi: ali njen izniman štih koji uobičajene stvari stvari i likove učini zanimljivima, od realnih opisa do osjećajnosti, meni je nepoznat. Velika je šteta da je tako nadarena osoba tako rano umrla.
No nisu se sve viktorijanske viktorijanske kritike slagale sa Scottom. William Wordsworth Wordsworth se, štoviše, ţalio na njen „prožimajući nedostatak mašte“, dok je Thomas Carlyle opisao njene romane kao puko „pranje suđa“.
Charlote Brönte kukala je zbog Austeninog nedostatka osjećajnosti,
obrazlaţući to W. S. Williamsu u pismu od 12. travnja 1850. godine: „ona površinski jako dobro povezuje živote engleskih plemića… (ali) strasti su njoj potpuno nepoznate: odbija čak i govoriti o poznanstvima u tom sestrinstvu“ . I dok su George Lewis, Benjamin Disraeli i
Thomas Macaulay hvalili Austen, vidjevši je kao prvog ţenskog pisca koji zasluţuje usporedbe sa Shakespearom, drugi su nastavljali proglašavati njen svijet „uskim i stegnutim“ njen svijet, a uz to i „opsjednut im im bračnim odnosima“. Mark Twain je kao primjer dobre
knjiţnice naveo onu u kojoj nema djela Jane Austen, te je u pismu Wiliamu Deanu Howellsu pisao kako „je velika šteta da joj je dopušteno umrijeti prirodnom smrću“. prirodnom smrću“.
Zanimanje za Austen se povećalo kada je 1870. James Edward Auste -Leigh izdao Sjećanje na Jane Austen
koje predstavlja još uvijek laţnu sliku ţenskasto -djevojačke tetke, dodatno
iskrivljenu u kritikama i biografijama nadolazećih generacija. Čitatel ji kasnog devetnaestog i ranog dvadesetog stoljeća okrenuli su se njenim prividno idiličnim ruralnim pričama kako bi pobjegli iz stvarnosti sve
veće i kompliciranije industrijske ere. Nostalgija se povećala još
više tijekom Drugog svjetskog rata, kad su njeni romani postali obavezno štivo za izmučene ratne veterane. Ipak, njeni su romani prestali umirivati druge. U Pismu U Pismu Lordu Byronu, prvi dio iz 1937. W. H.
Auden pravi oštar politički zagriz u Austeninu prozu, nazivajući ovu „englesku sprintericu
srednje klase“
iznenaĎujuće šokirajućom zbog iskrenog otkrivanja „efekata zaljubljenosti“ i
„ekonomske podloge društva“ . U Jane Austen iz Common Readerove serije, Virginia Woolf
ističe Austen kao „gospodaricu mnogo dubljih emocija nego se površinski prikazuju“ , te hvali njen “nepogrešiv smisao za ljudsku vrijednost“.
Woolf još dodaje kako se ne bi ţeljela
sama naći u sobi sa ovim „najsavršenijim ženskim umjetnikom“ jer „se čini kako su njeni likovi rođeni samo kako bi Jane Austen dali izvanr ednu osjetljivost za zavirivanje u njihove glave“.
Austenini idiosinkratski likovi doimaju se tako stvarnima da cijele generacije čitatelja nalaze zadovoljstvo u raspravljanju o njihovim ţivotima nakon završetka romana. Ovako posvećeni oboţavatelji Jane Austen koji „svaku prokletu stvar...o Jane“ vide „izvanrednom“ prozvani su „Janeiterima“ prema priči Rudyarda Kiplinga iz 1924.
Iz popularnog oboţavanja Jane Austen razvila su se društva u Velikoj Britaniji, Sjevernoj Americi i Australiji, stotine webova njoj posvećenih, filmovi, te čitavo poslovanje dobrima Jane Austen: od majica koje poručuju „Radije bih čitao Jane Austen“, do Post-itova sa poznatim citatima. Pojavljuju se predizdanja
i nastavci knjiga čiji su autori pisci koji se
osjećaju sposobnima završiti Watsonove ili Sanditon, oţivljavajući Austenine likove desetljećima kasnije kad su se već udebljali i oţenili, kao i prepričane priče poznatih romana sa stajališta sporednih likova. Istovremeno, kritičko prihvaćanje Jane Austen stalno je raslo, te se ona danas smatra jednom od najboljih romanopisaca svih vremena. R. W. Chapmanova školska izdanja njenih romana i pisama, u kombinaciji sa širokim rasponom biografija i školskih studija kasnog dvadesetog stoljeća obranili su Austen od slike „drage Jane“. Kritičari zainteresirani za feminizam, imperijalizam i društvenu hijerarhiju otkrivaju skrivenu političku pozadinu Austeninih romana, dok drugi naglašavaju lingvističku kompleksnost romana apologetski ih odbacujući kao „sitnice“,
prikrivajući tako njenu vlastitu umjetničku ozbiljno st. Austen prkosi kritičkim
etiketama; premda
se činila neumjesnom za osamnaesto stoljeće kad se podučavala, za
viktorijanske ili romantičarske knjiţevne klase, ili kad se prezentirala feministkinjama ili antifemisnistkinjama, revolucionarima ili vladajući ma. Početkom dvadeset i prvog stoljeća biljeţio se najveći interes za Jane Austen ikad, kako onaj akademski tako i meĎu masama. Ona ostaje kao jedan od rijetkih svjetskih pisaca čiji se opus hvali podjednako kao „klasični“ i beletristički.
BIBLIOGRAFIJA Oxford University Press
izdao je standardno šesto -volumno izdanje Austeninih šest romana,
juvenila i nedovršenih nedovršenih djelova (ur. R.W. Chapman), kao i njena pisma (ur. Dierdre Le Faye): njeni citati
u ovom radu iz tih su izdanja. Svih šet izdanja takoĎer su dos tupna u verziji s
mekim uvezom. Izdani materijali o Austen su prikazana mnogim filmskim adaptacijama i dokumentarcima, kao i na brojnim web-siteovima.