Prof dr sci JOVAN MARIĆ
KAKVI SMO MI SRBI ? Prilozi za karakterologiju Srba BEOGRAD, 1 9 9 8
POGLED UNAPRED ILI UMESTO PREDGOVORA Draga Čitateljko, dragi čitaoče, Uzimajući ovu knjigu u ruke verovatno sami sebe pitate: da Ii ću naći odgovore na pitanja koja i sam sebi postavljam - kakvi smo mi to Srbi? Kakva je naša psihološka struktura, naš karakter? Jesmo li "lud narod" (parafraziram kolegu psihijatra koji je napisao knjigu o nama sa naslovom "luda zemlja"). Šta nam se to sve događa poslednjih godina, pa i decenija? Tačnije, zašto nam se sve to događa? Kakav smo mi to narod koji se nalazi u Evropi, a živi kao u Africi? Kakav nas to "fatum" prati? Ih smo sve to možda i zaslužili? Da lije psihološka struktura većine nas Srba upravo takva daje logično što nam se sve to i desilo, daje logično što živimo tako kako živimo, što bolje nismo ni zaslužili? Ili su nesrećne istorijske okolnosti u nas oblikovale takve karakterne osobine koje nas "nesvesno teraju" da "sami sebe uništavamo"? I tako dalje, i tako dalje... Ista pitanja sam i ja sebi postavljao. Uvek stasavaju generacije koje postavljaju slična ili identična pitanja na koja prethodnici možda nisu dali zadovoljavajuće odgovore. A prethodnika po ovom pitanju (psihološko-karakterna analiza Srba) nije bilo preterano mnogo. Neki su se tim analizama i proslavili npr. Jovan Cvijić (napisao 1920-ih godina - "Balkansko poluostrvo") i Vladimir Dvorniković (napisao 1939 godine monumentalno delo "Karakterologija Jugoslovena"). Međutim, tada je bila Jugoslavija i oni su opisivali Jugoslovene (pa i Srbe), a sada imamo ponovo Srbiju, tj. "skraćenu Jugoslaviju". Zatim, oni su istraživali i pisali pre 60 odnosno S0 godina, a posle njih, desile su se brojne, rekao bih, dramatične promene na našim terenima, koje su zasigurno modelirale i naše psihološko karakterne osobine. Pomenuću neke: 1. Drugi svetski rat i građanski rat koji gaje pratio (1941 - 1945); 2. Pedeset godina socijalizma sa komunističko samoupravnom ideologijom; 3. Eksplozija medija masovne komunikacije (televizija, radio), čega nije bilo u vreme Cvijića i Dvornikovića; 4, Putevi, automobili, telefoni - olakšana komunikacija među ljudima (pre 60 godina iz sela u grad se putovalo po ceo dan; sa brda se u ravnicu silazilo par puta godišnje); 5, Urbanizacija, migracije - tako daje nekadašnji odnos selo grad koji je bio 90 prema 10 sada "fiftififti" (50% naspram 50%); 6. Novi građanski rat 1991-1995 i raspad države SFR Jugoslavije. Najnoviji događaji u našoj zemlji se smenjuju takvom brzinom da analitičari (sociolozi, ekonomisti, psiholozi, psihijatri) ne stižu ni da sagledaju, a kamo li da sistematizuju, sve duboke i trajne posledice koje će ti događaji proizvesti. Navodim neke: egzodus Srba iz prekodrinskih krajeva i talas izbeglica nezapamćen u istoriji ove zemlje; mega inflacija sa svetskim rekordom po tom pitanju; četvorogodišnje međunarodne sankcije - ekonomske, političke, psihološke... Svi ovi događaji našli su mesta u ovoj knjizi. Ali i više od toga.
Pokušao sam da "vidim" Šta je to ostalo od srpskog mentaliteta i naših osobina pre 60 godina? Koje smo to nove karakteristike dobili, a koje smo izgubili, naprosto, kakvi smo danas mi Srbi? "Pogled unapred" podrazumeva, dragi čitaoče, da Vam dajdžestiram stranice koje slede. Biće tu govora o zavisti i srpskim neslogama (nije to slučajno prvo poglavlje), jer je to, prema mom shvatanju, ishodište svih naših "nacionalnih nesreća". Diskutovaće se i o drugim našim negativnim osobinama kao što su "balkanski primitivizam", zatim dvoličnost, ulizištvo, licemerje. Spisak naših "negativnosti" ovim se ne završava, jer će posebna pažnja biti posvećena našem odnosu prema vođi (ovo poglavlje je malo "stručnije" obrađeno, rekao bih daje to "psihološko psihijatrijska analiza naše edipalno analne strukture"). Govoreći o odnosu prema vođi govorićemo i o našoj naivnosti u odnosu na lica sa autoritetom, našem pokoravanju "njima", pa ako hoćete našoj adolescenciji po ovom pitanju... Ali, nemojte odmah izvlačiti krivi zaključak - pa, ovaj nas samo napada i negativno piše o nama. Naprotiv. Moja želja je da iznoseći naše negativne osobine "poradimo malo na njima" i da ih iskorigujemo. To je đavolski težak posao, ali je moguć! Naravno, ja govorim u ovoj knjizi i o predivnim srpskim osobinama. Celo jedno poglavlje je posvećeno "toploj slovenskoj duži i pitomom pravoslavlju" (baž tako se i zove to poglavlje). Opširno govorim o našoj emocionalnosti, a o njoj bih mogao napisati tri ovakve knjige. Mnogo prostora u knjizi je dato našem smislu za kolektivno, prevalenciji kolektivizma nad individualizmom... Analiziram još jednu divnu srpsku osobinu, još jedan "božji dar" - naš smisao za šale, viceve, našu duhovitost. A i našu duhovnost, odnosno "srpski smisao za nematerijalno'', što je takođe pozitivna ljudska osobina (čast, poštenje, pravdoljubivost su nam često važniji nego gomilanje novca i bogaćenje - ili je bar tako bilo do pre izvesnog vremena). Jedno poglavlje sam naslovio ovako: "Srpski mentalni kvartet - tuga, trpnja, mazohizam, mat". Paralele sa "Četiri jahača apokalipse" su jasne, jer te naše karakterstike su, izgleda, taj naš usud... Našlo se u knjizi mesta i za analizu "Kosovskog mita", tačnije srpskom sindromu prošlosti tj. našoj nesrećnoj potrebi da vazda prebiramo po prošlosti, a nikako da se odlučnije okrenemo budućnosti... Kada ćemo već jednom da završimo sa tim Kosovom (ono će nam i danas izgleda "doći glave"), kada ćemo da završimo sa četnicima i ustašama, Nemcima i partizanima (Nemci ovde simbolizuju sav ostali svet, koji, zamislite, ne voli, da ne kažem mrzi, nas Srbe...)? Dakle, dragi čitaoci, to je to! A, seks? A, ljubav? Kakvi su Srbi po tom pitanju? Ima i toga, naravno, jer "to" i politika su za Srbe oduvek bile važne stvari... Možda "toga" nema onoliko koliko očekujete. Treba nešto ostaviti i za potonja izdanja, jer knjiga se u podnaslovu zove "Prilozi za karakterologiju Srba". Ako bude novih izdanja, a namera mi je da o nama Srbima napišem trilogiju - sledeća knjiga će u podnaslovu imati "NOVI prilozi za karakterologiju Srba"... Još jedno malo autorsko objašnjenje. Posle mnogo godina rada kao lekar (psihijatar!) radeći sa nama Srbima osetio sam potrebu da sintetizujem svoje opservacije i da ih "stavim na hartiju", Vi ćete, dragi Čitaoci, biti prosuditelji dali je to uopšte bilo potrebno...
UVOD Upuštajući se u avanturu opisa "mentalnog sklopa ili karaktera" jednog naroda, tačnije nas Srba, najpre treba prodiskutovati neke metodološke probleme koji se, po ovom pitanju, nedvosmisleno otvaraju. Osnovno pitanje glasi: da lije tako nešto uopšte moguće odnosno kako su to pitanje rešavali naši prethodnici, tačnije, šta kažu istraživači nauke koja bi se mogla nazvati "karakterologija" ? Pre nego što odgovorimo na pitanje koje smo sami sebi postavili - da raspravimo pojam "mentalni sklop" odnosno "karakter". "Karakter" je grčka imenica i u svom prvobitnom značenju predstavlja "oštar predmet kojim se dubi ili reže". Kasnije se ovom rečju označavao i "trag", pa nešto "urezano, udubeno, nacrtano, znak ili beleg po kome se može prepoznati neka stvar ili neko lice". Savremena psihijatrija je sklona da reč "karakter" zameni izrazom "ličnost". Pod pojmom ličnost podrazumeva se "opšti i za pojedinca prepoznatljivi, karakteristični i relativno trajni način ponašanja i reagovanja". Crte ličnosti nekog pojedinca mogu da se klasifikuju crte temperamenta (emocije), crte karaktera (vrednosni sistem, moralnost), način adaptacije, karakteristične navike, motivi kao pokretačka snaga, stavovi, predrasude... Dakle, ono što nazivamo "mentalni sklop" jedne osobe su i njene emocije i načini emocionalnog reagovanja, i njeno ponašanje u karakterističnim situacijama, i njena verovanja, intelektualne sposobnosti, njen vrednosni sistem... (Mnogi su skloni da pojmom karakter tumače samo vrednosni sistem jedne osobe odnosno njenu moralnost, pri Čemu se moralnost i definiše kao "sposobnost & čoveka da sam sebi postavlja norme i pravila ponašanja, da se tih normi i pravila ponašanja pridržava tokom svog života i da sam sebe kažnjava za nepridržavanje tih normi u obliku griže savesti odnosno osećanja krivice...’’). Ako smo uspeli da definišemo pojam ličnost, mentalni sklop odnosno karakter jedne osobe (ove reč i, za ovu priliku, smatramo sinonimima) - možemo li to isto tako definisati i za jedan narod kada je on, narod, sastavljen od miliona tih individua. Brojni istraživači po ovom pitanju se slažu da je to ipak moguće, ma kako to, nelogično i neverovatno 7 zvučalo. Te istraživače bismo mogli nazvati "karakterolozi" mada je bolje, modernije i preciznije reći "transkulturalni psiholozi i psihijatri". Genetički orijentisani karakterolozi kažu da je 60 % ličnosti dato u genima i da se gensko nasleđe proteže vekovima unazad čime se obezbeđuje izvesna stalnost mentalnog sklopa. Sociološki orijentisani karakterolozi tvrde da zajednička sredina i zajednička životna sudbina kroz vekove formira i zajednički karakter (ovo je učenje blisko bihejvioristima). Psihoanalitički orijentisani karakterolozi (psiholozi ili psihijatri) kažu da se superego pojedinca (to je instanca u ličnosti Čoveka nadležna za realizaciju moralnosti) formira usvajanjem roditeljskog superega,"s kolena na koleno" unedogled, čime se obezbeđuje generacijski kontinuitet. U teoriji karakterologije treba pomenuti još dva koncepta: naučnu i impresionističku karakterologiju i karakterologiju odozgo i karakterologiju odozdo.
NAUČNA KARAKTEROLOGIJA Naučna karakterologija podrazumeva brojna naučna istraživanja karaktera jednog naroda. A naučno istraživanje "karaktera jednog naroda" je đavolski težak posao, praktično nemoguć. A šta je moguće uraditi po ovom pitanju? Moguće je samo uzimati reprezentativne uzorke tog naroda, njih podvrći detaljnoj psihološkoj analizi (ankete i si.) i tako izvlačiti određene, parcijalne zaključke. U našoj zemlji u poslednje vreme se rade takvi naučni radovi (magistrature, doktorske disertacije), ali oni su veoma retki i takođe podležu brojnim primedbama u vezi sa ovom temom. Osnovna je - može li se na osnovu ispitivanja 100 ili 200 ispitanika izvesti validan zaključak o milionskom stanovništvu pa reći: da, Srbi su veoma uspešni u seksualnom funkcionisanju, ili Srbi su veoma inteligentan narod, ili Srbi više cene prijateljstvo nego bogatstvo, ili Srbi se radije "pesniče” nego što verbalno razrešavaju svoja međusobna neslaganja... IMPRESIONISTIČKA KARAKTEROLOGIJA impresionistička karakterologija podrazumeva da pojedinci (opet iz raznih struka kao što su sociologija, etnologija, psihologija, psihijatrija, a politika...) Čak i u naučnostmčnim tekstovima daju popularne, prigodne, "impresionističke" opise pojedinih karakteristika našeg naroda. Iako bi se mnogo toga moglo prigovoriti i takvoj karakterologiji npr. da je površna, diletantska, neozbiljna, marginalna - ipak, možemo da kažemo da autoritet (stručni ili životni) jednog takvog opservera igra najvažniju ulogu. A to znači, ukoliko je osoba od većeg javnog i stručnog autoriteta njegova zapažanja će se više ceniti. S tim u vezi, mnogi ljudi imaju neko svoje viđenje ovoga naroda i hteli oni to ili ne - postaju, "impresionistički karakterolozi" (karakterolozi na osnovu impresije, utiska). Svako, dakle, pravi neku svoju "narodnu" karakterologiju, prema svojim potrebama i iskustvu, naročito to čine osobe koje u svom životu i radu komuniciraju sa mnoštvom ljudi, (a poseduju dar zapažanja), kao što su advokati, lekari, trgovci, profesori... Vladimir Dvomiković, autor neusumnjivo kapitalnog dela po pitanju karakterologije "Karakterologija Jugoslovena" (1939 godine) - kaže: "...Svako udešava za svoje potrebe i svoju "narodnu karakterologiju" i po njoj se, svesno ili nesvesno, upravlja. Interesantno je slušati takve razne karakterologije, kako su ih za svoje potrebe, iz svog iskustva i "rada sa narodom" (ili "uza narod") sačinili naši advokati, suđije, lekari, profesori, gazde i trgovci. Svaki od njih, j ne znajući, nosi pod pazuhom po jednu takvu nenapisanu karakterologiju Jugoslovena. Svaki se na svoju zaklinje, sa njom stoji i sa njom pada. Neko polazi od npr. pretpostavke daje naš čovek u suštini "nizak i lukav", ili "egoističan, zaostao i tupoglupav". Tako je npr. glavni nosilac režima kneza Mihaila, Nikola Hristić verovao da je naš narod glup, zao, razularen i pomaman i time je pravdao svoj policijsko apsolutistički režim. Takozvana južnjačka krv, nagao temperament, prebrzo osećanje za svoje Ja, a zaboravljanje višeg socijalnog i državnog Nad-Ja sve to zahteva i jače kočnice u celokupnom socijalnom i državnom mehanizmu..." KARAKTEROLOGIJA ODOZGO Karakterologija odozgo podrazumeva da genijalne ličnosti jednog naroda istovremeno predstavljaju i prototip celog tog naroda, tačnije stvaralaštvo tih genija na najbolji mogući način odslikava taj narod. Smatra se daje to Gete za Nemce, Šekspir za Engleze, Dante za Italijane,
Tolstoj i Dostojevski za Ruse, Servantes za Špance, itd. Mnogi misle da mi, 'Srbi, nemamo jednog takvog reprezentativnog genija iz koga bi progovorile sve one osobenosti koje možemo smatrati utvrđenim etničkim crtama i karakteristikama, mada bi to mogao da bude možda jedan Vuk Karadžić, ili Dositej Obradović, ili Njegoš (ako u "naš narod" uključimo i Crnogorce). Međutim, i u toj karakterologiji odozgo, prema mom shvatanju, mogu se postaviti ozbiljne primedbe - pre svega, da li su danas Englezi, Nemci, Rusi onakvi kakvi su bili ili kakvim su ih opisivali Šekspir, Gete, ili Dostojevski. Prema našem shvatanju nisu, iako priznajemo da u takvom pristupu ovom problemu ima i logičnih postavki... KARAKTEROLOGIJA ODOZDO Karakterologija odozdo podrazumeva da se posmatra običan svet, da se notiraju svakodnevna zapažanja oponašanju ljudi, a da se koriste i drugi važni podaci, npr. iz istoriografije, književnosti, psihijatrije, geografije, antropologije, muzikologije... I, na kraju ovog malog uvoda, pogledajmo kako su nas nekad davno opisivali neki naši prethodnici (prema navodima V. Dvomikovića): "...Kada je austrijski jozefmski činovnik, inteligentni i obrazovani Fridrih Taube došao u inspekciju u Slavoniju da dade što objektivniji izveštaj, on uopšte nije video "Srbe i Hrvate" nego samo "Ilire". Njegove oštre i u mnogom tačne dijagnoze iznose zajedničke vrste svih Ilira, bez obzira na veru i pokrajinu, na "turske" i "ugarske" Ilire, kako se on izražava 1777 godine! U njegovom delu "Kraljevina Slavonija i Vojvodina Srem" nalazimo možda prvi pokušaj neke male karakterologije svih Jugoslovena. Ličnu hrabrost ("naturliche Herzhaftigkeit"), pobratimsku vemost, čovekoljublje, intelektualnu bistrinu, pesničku obdarenost, muzikalnost, ali i osvetoljubivost, lukavstvo, naklonost alkoholizmu i erotizmu, to bi bile glavne crte ove Taub ove opštejugoslovenske karakterologije...” Drugi jedan poznati istraživač, Jovan Cvijić, 1920 godine, u svom poznatom delu "Balkansko poluostrvo", tvrdi da geografska sredina utiče i na psihičke osobine stanovništva i zato su psihičke osobine predmet antropogeografije. Ističući zajedničke osnovne etničke crte Srbo— Hrvata, Slovenaca i Bugara, Cvijić odmah prelazi na tipove i podtipove. Čuvena je njegova podela na dinarski, centralni, istočno bosanski i panonski tip sa varijetetima i grupama u svakom od tih pojedinih tipova. Cvijić je opisivao maksimalno popularno i slikovito psihološke karakteristike pojedinih tipova. On kaže daje narod jednog kraja "živahan, srdačan, junačan", u drugom kraju je škrt, nepopravljiv, kao daje stvoren samo za "tekovinu". Ili, dinarce (brdski tip) opisuje kao energične, impulsivne, nagle, uzavrele, a panonce (ravničarski tip) kao smirene, vesele, druželjubive... Još jedna mala (neophodna) opaska za uvod u Čitanje ove knjige: imajući u vidu da karakterologija jednog naroda može da povredi sujetu toga naroda ja sam u podnaslovu ove knjige namenio stavio manje pretenciozno - "Prilozi za karakterologiju..." Uostalom, pogledajmo kako lucidno priprema svoje čitaoce V. Dvomiković: "...Mnoga dijagnoza-i prognoza - u ovom delu iznenadiće možda pažljivog čitaoca. Biće i takvih konstatacija koje će možda malo i povrediti sujetu nacije, možda i izazvati izvesne plemenske, pokrajinske, pa i lične osetljivosti. Nijedna karakterologija nije tome mogla da izbegne, pa tako neće ni ova naša. Ali, autor se teši time da će takve pojave - samo potvrditi dotične konstatacije. Biće i toga da će po gdekoji naš Jovo ih Ivo, Meho ili Janez negodovati - 'Ne, to nisam ja! Na toj slici ja ne mogu i sebe da prepoznam!"
Ali, i to je predviđeno: svoju sopstvenu dublju, u kolektiv ukorenjenu psihu, čovek prepoznaje najteže i najkasnije. Nacija kao celina, nadamo se - ipak će prepoznati sebe u glavnim crtama: ne lažno, maskirano, ulepšano ili nagrđeno, nego svoje istinsko lice..." Tako se i ja nadam, da ćemo i mi Srbi sebe prepoznati u nekim od ovih mojih opservacija...
ZAVIST, SRPSKE NESLOGE Ne treba trošiti mnogo reči u zaključivanju da je zavist jedna od ključnih osobina srpskog naroda. Prema našem shvatanju zavist je negativna moralno psihološka odrednica koja u svojoj suštini ima sleđeće osobine: ne može da se podnosi uspeh drugog, oseća se neprijatno kada se drugi raduje nekom dobitku, nije sposoban da uživa u sreći drugog, ne može da podeli radost sa nekim ko je možda uspešniji... Predvorje zavisti, ili tu sasvim blizu su tzv. zađevice i nesloge. Jedno proizilazi iz drugog i neretko se uzajamno pretaču dajući jedno drugom energiju narastanja tih negativnih osobina. U našoj stručnoj i popularnoj literaturi srpske zađevice i nesloge su opisivane podjednako mnogo kao i zavist tako da je logično da su značajno oblikovale naše ostale karakterne osobine. Brojni su dokazi postojanja zavisti u našem narodu. Navešćemo nekoliko koji svojom jačinom, trajanjem i "logikom” pokazuju koliko je zavist jedna od bitnih karakteroloških osobina srpskog naroda. 1. Kosovska bitka se vekovima ući u školama kao karakteristični sudbinski ishod koji je nesumnjivo odredio budućnost i istoriju srpskog naroda. Vekovni uticaj orijentalne kulture i mentaliteta - kao posledica života 500 godina pod Turcima posle "Kosova" - zadržao se i do današnjih dana. Dakle, da vidimo šta mi učimo u školama i šta znamo o Kosovskom boju? Najpre, odgovor na pitanje zašto su Srbi pobeđeni? Naravno, pobeđeni su zato što su Turci bili brojniji ("svi mi da se u so pretvorimo; ne bi Turcima ručak osolili..."), ali slušamo da su Srbi pobeđeni i zbog izdaje Vuka Brankovića. Fenomen izdaje je oduvek prisutan u ovom podneblju, a izdaja je prepuna elemenata zavisti (ona je zavist na kvadrat, rekli bismo). Poznata je stvar da se ličnoj osetljivosti lako pridružuje i zavidljivost. Surevnjivost na ovim prostorima je takođe išla rame uz rame sa zavišću (surevnjivost je možda samo druga reč za istu pojavu). 1 Karađorđe je imao takođe zavidnike, pa je i u njegovo vreme bilo prisutno izdajstvo. "Ozlojeđen i uvređen neko se okrene protiv svoje 13 sopstvene sredine onom istom ako ne i jačom silom i žestinom kojom ju je pre toga branio", piše Dvorniković u svojoj "Karakterologiji Jugoslovena" kao često ponašanje na ovim terenima. Pa, isti autor, dalje nastavlja: ..."Izdajstvo je uopšte karakterističan i upadljiv element naše istorije još od srednjeg veka. Osvetnička izdaja ključala je često u krvi našeg dinarca. Monumentalni i simboličan je lik Vuka Brankovića. To je Juda Kosovijade: "Proklet bio ko ga i rodio; prokleto mu pleme i koleno..." Mnogobrojna su pretrčavanja u protivnički tabor. Biće da ih je nešto ljuto uvredilo kada im je ovakva krvava pena izašla na usta..." Izdaja je, naravno, univerzalna karakteristika homo sapiensa što znači da primere izdaje nalazimo i u drugim narodima. Međutim, u nas je primer Vuka Brankovića toliko ponavljan kroz vekove da se izgleda urezao u sećanje brojnih generacija i kao takav, on kao da hrani potonje negativne junake. Taj obrazac izdaje je dat, "hranjen" je vekovima, začas ispliva na površinu i prosto podstiče na repetitivno ponašanje. 2. Nebrojeno je poslovica i narodnih kazivanja koje potvrđuju problem srpske sloge odnosno nesloge. A Šta je drugo ime za neslogu nego zavist. Naravno, nesloga ima i druga objašnjenja, ali je zavist, kao negativna moralno psihološka odrednica, sigurno najhitnija u genezi nesloge. Primer koji se često koristi da potvrdi tradicionalnu neslogu je narodno tumačenje 4 ocila na srpskom grbu. Iako ocila predstavljaju nešto sasvim drugo (na grbu srednjevekovne srpske države) način na koji su ona ucrtana svakog posmatrača nesumnjivo podsećaju na četiri ćirilicom ispisana slova S. Naravno,
narod je odmah dao i tumačenje toj skraćenici od Četiri S: Samo sloga Srbina spašava. Koji to još narod u svom grbu ima generacijsku poruku da ga samo sloga spašava?! Očigledno onaj narod koji je večno kuburio sa neslogom. A srpskom narodu seto često dešavalo. To su, nažalost, znali i drugi narodi, naročito oni komšijski. Često neprijateljski raspoloženi (a koji to narodi nisu ratovali sa svojim susedima - to je gotovo istorijsko pravilo). Dakle, ti drugi, okolni, neprijateljski narodi imali su jednu karakterističnu uzrečicu - Ne daj Bože da se Srbi slože! I zaista, u svesti tih drugih naroda ostalo je urezano generacijsko pamćenje - sa Srbima ćemo lako... Dovoljno je da Ih međusobno posvađamo, da kod njih proradi njihova urođena zavist.. Nebrojeno puta je dokazano da dub Brankovića čuči u mnogima od nas i da latinska mudrost - Divide et impera Zavadi pa vladaj - nalazi plodno tle za realizaciju upravo na ovim našim prostorima... 3. U kaskadi psihološko - moralnog odnosa prema drugoj osobi zavist je prvi, najblaži stepen. Sledeći su zloba i mržnja. Zlobu definišemo kao "htenje tuđeg zla" (Šopenhauer). To je ona poznata situacija kada neko drugi, koga ne volimo, ima neku štetu i mi se zbog toga ugodno osećamo. Mržnja je korak dalje u odnosu na zavist i zlobu i predstavlja, prema našem shvatanju, želju za uništenjem objekta koji se mrzi. O mržnji će još biti govora, a na ovom mesni navešćemo onaj čuveni vic kao dokaz rasprostranjene zlobe (koja se ishodi iz zavisti). Želja mnogih na ovim prostorima je da "komšiji crkne krava". Kada su jednog takvog domaćina pitali - "Pa, kakvu ti imaš korist od toga?" - on je odgovorio: "Nemam ja korist, ali on ima štetu!" Važno je, dakle, naneti Štetu drugome koga ne volimo i zlurado, iz prikrajka, uživati u toj njegovoj Šteti odnosno muci. Naš čovek se ispoljava kao veliki majstor u vređanju svog bližnjeg; ideja je "ujesti za srce". Naša psovka često pogađa najosetljivije mesto. Ne kaže se slučajno u nas - "ujesti za srce". Naš čovek više voli tuđe zlo nego svoje dobro. Žučnost, zloba, pakost, zavist i osvetoljubivost su povezani u jedan kompleks u kome se dinamično smenjuju i uzajamno podstiču ove "tobože zasebne crte". U nas postoji karakteristična reč: pasjaluk. Pasjaluk je uživanje u samom zlom delu kao takvom, to je i pakost i bes. Javne polemike su najbolji primer tih obračuna. Naš Čovek je zlopamtilo. Izgleda da ta reč nema analognog izraza u drugim jezicima. U nas se uvreda pamti do smrti. Samo u Prvom svetskom ratu izgleda da srpski vojnik nije bio zlopamtilo nego se pokazao velikodušnim. Dvorniković smatra daje zlopamćenje "dispozicija, a ne određeno moralno svojstvo, da je to dispozicija za intenzivnije osećanje negativnih utisaka života... Bol se oseća intenzivnije od prijatnih utisaka već po biološkoj potrebi da se uklone štetni i životu neprijateljski utisci. U svojoj istoj osnovici od is i istog su izvora i melanholija u melosu i zlopamćenje u etosu. Tuga, žalba, kao i bolna uvreda ritaju se jednim istim zajedničkim nervom... Konstitucionalni, manirski kolerički melanholik ne može da bude dobroćudni zaboravijač. Pamćenje zla, trajnost uvrede i stalno ponavljanje svega toga je važna karakteristika toga osećanja. Javlja se samo onda kada su afekti mržnje i osvete spojeni sa osećanjem nemoći da se i u delu i žive..."
U skladu sa "komšijskim sindromom" na temu zavisti egzistira ijedno od objašnjenja zašto je ranijih godina naša služba unutrašnjih poslova (policija i milicija) bila veoma uspešna u otkrivanju kriminala i drugih nedozvoljenih radnji. Upravo zato što je naš narod sklon da potkazuje drugog, tačnije, da zaviruje iza plota drugog uz veliku dozu radoznalosti (o tome kasnije), uz veliki potencijal da "otkuca" drugog. Znalci i analitičari uspešnosti naše milicije tvrde da ta služba nije bila toliko uspešna zbog "intelektualnih sposobnosti pojedinaca, pripadnika te službe". Čak bi se moglo kazati, opet prema narodnom verovanju tj. brojnim šalama i vicevima na račun milicionara (a gde je dima tu je i vatre) da im intelektualni dometi nisu najjači kvalitet. Dakle, zahvaljujući zavisti kao opštoj narodnoj osobini milicija je bila vrlo uspešna, jer nije bilo lako sakriti neke nedozvoljene radnje i ponašanja. Cela ova priča o otkrivanju zločina od sirane milicije bazira na prošlim podacima, na statistikama tzv. Titove Jugoslavije. U novije vreme, kao da smo svedoci relativne neuspešnosti policije, pa uočavamo da se kriminal dramatično povećao (nastupilo je doba neshvatljive erozije morala). Ova relativna neuspešnost Službe ima druga objašnjenja, baš kao i porast kriminala (nije u pitanju redukcija zavisti, što bi se moglo prividno zaključili). Dakle, zavist kao naša tipična osobina tvrdokorno opstaje vekovima... Zadržimo se još malo na "komšijskom sindromu". Dragiša Vasić u svom oduševljenju Srbima i Srbijom posle Prvog svetskog rata (1919 godine) piše: "U jednom narodu, u kome se druga zdravica o slavi napijaše komšiji, zemljište za ovo seme mržnje beše neplodno, neradno. Sloga je preovlađivala. Ako je prenaseljenost u nekim okruzima izazivala sporove oko imanja i izvesna krivična dela, to još ni iz daleka nije predstavljalo kakvu ozbiljniju opasnost. Srbija pre ratova bila je jedno selance Evrope, jedno selo originalno i prosto, odvojeno ali dovoljno spokojno; u njemu se jedva nešto znalo o onom drugom, složenom životu 16 napredne Evrope, civilizacije i luksuza, bede i nespokojstva, zavisti, gušenja, bolne rezignacije i suptilnih bolesti..."Navodimo ovo mišljenje, a na ovog autora ćemo se još pozivati, tek da se vidi daje bilo i drugačijih shvatanja o našim plemenitim i neiskvarenim ljudskim osobinama. 4. Sledeći argument koji govori o srpskoj neslozi i zađevicama je jedna fina priča iz Vrnjačke Banje. Na V kongresu lekara Srbije gradonačelnik Vrnjačke Banje je održao, kao što je to i uobičajeno, pozdravni govor i tom prilikom je rekao daje mineralna vodu u Vrnjačkoj Banji pronađena pre više od 120 godina. Te daleke 1800 i neke godine, mnogi ugledni stručnjaci iz celog sveta su dolazili da ispitaju i provere sastav vode i njenu moguću lekovitost. Ostalo je upamćeno daje jedan poznati francuski balneolog tada zapisao: "Ovo je prvoklasna mineralna voda, samo ako se Srbi slože, ovo može da postane svetska banja..." Dakle, oduvek je bio problem da se Srbi slože, što su i drugi uočavali. A slično piše i D. Prohaska: "Slovenska slabost, slovenska beskarakternost i naklonjenost međusobnim zađevicama i zavisti kriva je što su Sloveni ostali porobljeni i politički neslobodni (ovo je pisano pre prvog svetskog rata, 1914 godine). Problem ove vrste se postavlja kada se analizira opšte dobro u odnosu na pojedinačno dobro. Mi očigledno nismo skloni da se zarad opšteg dobra udružimo, složimo, naročito ako će iz tog udruživanja neki pojedinac možda izvući veću korist za sebe u odnosu na druge. Taj obrazac se nebrojeno puta desio
na makro i mikro planu, na planu opšteg dobra u smislu državne politike i na planu pojedinačnih interpersanalnih relacija. Za naš mentalitet gotovo daje prepoznatljiva sledeća situacija: U nekoj grupi uspeh je na vidiku ako svi članovi grupe daju svoj maksimalni doprinos i okupe se oko vođe tj. rukovodioca (grupu uvek neko treba da predvodi). Međutim, ako će u tom uspehu "kajmak" da pokupi lider, onda u grupi narasta fenomen zavisti i nedovoljnog angažmana, iako bi sa pobedom ili uspehom te grupe svi članovi profitirali. Taj karakterističan srpski sindrom se pojavio u ovom poslednjem ratu (1991-1995 god.) prilikom "oslobađanja" grada Modriče u B i H. Stase, naime, dešavalo? Srbi se udruže i osvoje Modriču, ali se posvađaju oko toga ko će da bude gradonačelnik i prepuste je Muslimanima, sa idejom - "E, nećeš, vala, ti biti prvi čovek u Modriči pa makar došao i Turčin!" I Muslimani osvoje Modriču. Srbi se ponovo udruže (muka ih natera!) i opet zauzmu Modriču. Ta situacija gotovo da se, pričaju svedoci, nekoliko puta ponavljala i u nekim drugim Modričama u ovom građanskom ratu 1991 - 1995 godine. Izgleda da slično ponašanje na ovim prostorima traje odvajkada. Tako u svom delu o crnogorskom čojstvu i junaštvu G. Gezeman piše: "Zajednička akcija među plemenima je bila samo odbrambena, nikada stvaralačka i pozitivna. Kratkorajni savezi uglavnom su se stvarali, jer su katuni bili odvojeni i suprotstavljeni, bez saobraćaja jednih sa drugima. Marko Miljanov je jednom ovako pisao: U ovo vrijeme Kuče je ubratila turska sila s ostalijem Srbima oko njih, te je sve brat brata klikova. Tada Srbi nemahu kad biti sebični i grabljivi na prvijentsvo, no i rogatome đavolu taj mah bi prvjenstvo dali i bratom ga nazvali teke da im pomaže od Turaka". Ne čini li vam se da se 1997 godine, dakle stotine godina kasnije, koalicija "Zajedno" raspala upravo zbog "prvijenstva" odnosno sebičnosti vođa i sledstvene zavisti. 5. Slična situacija - odnos pobednika i pobeđenog i sledstvene zavisti koj a narasta do neslućenih razmera - nalazi se i u našem parlamentarnom životu tj. skupštinskom životu. Brojni su opisi tog života pre drugog svetskog rata kada su bahato ponašanje pobednika i zavist pobeđenih bili glavno obeležje skupštinskog života i izbornih aktivnosti. Takvo ponašanje je dolazilo do izražaja naročito tokom izborne kampanje. Politički analitičari kažu da često to nije bila izborna borba nego izborna tuča. Simbolično, naravno, jer se reagovalo strastima i emocijama, a ne razumom, dok je zavist tu bila spiritus movens. I u najskorijem parlamentarnom životu, kada opet imamo višestranačje, bili smo svedoci tuča u skupštinskim klupama. Parlamentarne tuče među poslanicima nisu specijalitet samo srpskog naroda. Događa se to i u drugim parlamentima, ali su naše tuče sidromološki vezane sa fenomenom zavisti. Glavni pokretač ovog tipa zavisti je, prema našoj tezi, bahato ponašanje pobednika (o bahatosti videti opširnije u drugim poglavljima). Izborni pobednik kao danemanikakvupotrebuda se redovno sastaje sa pobeđenim opozicionim prvacima. I u trenucima kada su se ispisivale najdramatičnije stranice naše istorije tokom raspada SFRJ te 1991 1995 godine i potonjeg rata nismo imali prilike da budemo svedoci sastanaka izbornih pobednika sa pobeđenima. Takvo ponašanje, po našem mišljenju, hrani zavist i daje joj onu neophodnu negativnu energiju. Zato se ne treba čuditi što kod velikog broja osoba (političkih neistomišljenika) zavist ne retko prerasta u
mržnju, koja je mnogo opasnija emocija. 6. Politička pozornica u poslednjem građanskom ratu, 1991 - 1995 godine, na terenima bivše SFRJ je idealna za analizu fenomena zavisti (i mržnje) u srpskom narodu. Nesporno je da su Srbi kao narod doživeli pravi debakl u tom ratu. Od činjenice da su primorani da napuste svoja vekovna staništa (kako se to srceparatelno kaže) pa do medijske satanizacije po ćelom svetu. Biće potrebno najmanje deset godina posle rata da se regeneriše srpsko biće i u materijalnom, i u duhovnom, i u kreativnom smislu, odnosno da svet prihvati bolje istorijsko mesto Srba nego ovo koje nam je sada dodeljeno. A to kvalitetnije mesto u istoriji Ćovečanstva Srbi kao narod sigurno zaslužuju. Analize ovog velikog istorljskog poraza će se još decenij ama pojavljivati. Naša analaza tog poraza poentlra poslovičnu srpsku neslogu 1 zavist. Nama se čini, da je glavni uzrok srpskog poraza bilo odsustvo jedinstva i sloge. Stara politička teza je bila da će Srbi (i svako drugi) dobiti onoliko koliko budu jaki (tzv. politički Zapad uvažava samo jakeprimer i dokaz te teze je sukob Rusije i Čečenije). A Srbi će biti jaki onoliko koliko su složni. Pošto nismo bili složni, bili smo slabi i izgubili smo. Konstrukcija je jednostavna i logična, ali je na žalost i tačna. Ima mnogo dokaza daje ovo mišljenje ispravno. Najpre su se "posvađali" (navodnici su zato što politička terminologija koristi druge eufemizme) Jovan RaSković i Milan Babić, srpski politički prvaci iz Hrvatske Krajine, potom su bili u neslozi Mikelić i Martić, predsednik vlade i predseđnik Republike Srpske Krajine. I, Šta je mogao da bude ishod nesloge tako važnih ličnosti u Republici Srpskoj Krajini nego totalni poraz, tačnije debakl sa egzodusom oko 400.000 Srba, Stoje brojčano najveći poraz Srba u istoriji. Zatim je došla "svađa" Karadžića i Miloševića, predsednika Republike Srpske i predsednika Republike Srbije, koji raskol je učinio da reka Drina bude reka podela, a ne reka sinteze. A o neslaganju (da ne kažemo opet svađi) političkih prvaka unutar države Srbije i da ne govorimo. Sindrom bahatosti pobednika i sindrom zavisti poraženih tu je došao najviše do izražaja. I kada se trebalo ujediniti protiv zajedničkih neprijatelja, što se u prirodi gotovo redovno dešava - u našem narodu, u tim presudnim istorijskim trenucima, prevladavala je zavist. Još jednom je zavist pojedinca prema drugom pojedincu pobedila opšti interes i opšte narodno dobro. Iskustvo ovog poslednjeg rata, a i brojnih prethodnih, trebalo bi konačno da stavi tačku na fenomen zavisti u srpskom narodu. Ako Srbi izvuku nauk da je srpska poslovična zavist pošast koje se treba što pre osloboditi - onda smo za generacije koje slede ipak nešto profitirali. Mala je verovatnoća da će se tako nešto dogoditi, jer zavist se ishodi i na opštem siromaštvu i osećanju inferiornosti koje to siromaštvo donosi. A mi ćemo još dugo biti materijalno siromašni, još dugo ćemo finansijski "sastavljati kraj s krajem". U svesti savremenog čoveka, sa savremenim medijima koji favorizuju potrošačko društvo, bogatstvo se meri predmetima, a ne duhovnim kvalitetima. Kada se za nekog kaže daje bogat čovek misli se na količinu novca i robe koju poseđuje, Što je po našem shvatanju apsolutno pogrešno. Bogat čovek je onaj koji je bogat duhom, koji je misaon, obrazovan, čije misaone konstrukcije donose radost i njemu i okolini (o srpskoj duhovnosti i "bogatstvu" videti u sledećim poglavljima). Dakle, lako smo kao narod duhovno bogati, to na žalost ne stavljamo u prvi plan, nego smo podlegli
psihologiji potrošačkog društva. A na tom planu blćemo Još dugo siromašni, što će uticati da zavist takođe još dugo rovari po našim intimama... 7. U vezi sa napred rečenim ima još jedna narodna izreka koja odslikava problem zavisti i govori koliko se ona, na različite načine, manifestuje (Često prikriveno, mimikrijski...) "Bože, čuvaj me prijatelja, neprijatelja ću se sam čuvati!" Ova misao jasno pokazuje koliko su zapravo nesloga i zavist uzroci mnogih poraza. Neprijateljska pozicija je jasna, s neprijateljem je borba vidljiva i logična. Ali, kada prijatelj postane neistomišljenik odnosno neprijatelj, po ovoj izreci, opasniji je od bilo koga. Naša velika slabost je što smo najsurovije kažnjavali upravo "odmetnike iz svojih redova". Tu zavist takođe dolazi do 20 punog Izražaja. Komunistička politička logika je negovana decenljama: opasniji su revizlonisti nego klasni neprijatelji (ova logika je nasleđena od verske šizme). To je slogan celog komunističkog pokreta, kroz to bolno iskustvo i mi smo kao narod prošli. Najpre su bile čuvene frakcijske borbe u komunističkoj partiji Jugoslavije između dva svetska rata sa krvavim obračunima, zatim je došla 1948 godina sa Golim otokom. Neposredno posle drugog svetskog rata klasni neprijatelji su bili tzv. buržoaska reakcija, bogataši, kulaci, kraljevi simpatizeri... Međutim, 1948 godine njima je laknulo, jer, odjednom oni više nisu bili "najveći državni neprijatelji", nego su to postali neki drugi ljudi - simpatizeri kominteme, provereni komunisti, dojučerašnji saborci, ali sada - revizionisti. Moskva i Kina su nas, takođe, decenijama smatrali revizionistima, I umesto da se, kao svugde u svetu, prihvati postojanje frakcija unutar jedne partije, koje frakcije, kao Što je poznato, čuvaju ustvari celinu te partije, mi se odmah surovo obračunavamo sa partijskim neistomišljenicima. To se događa 1 sada u našem političkom životu što govori o liderskoj zavisti. Budući da ne uvažavamo frakcije zbog decenijskog iskustva o "negativnosti frakcija" (što nam je komunističko nasleđe) - mi odmah osnivamo nove partije. Najnovija istorija sprskog političkog, stranačkog života to najbolje potvrđuje. Neistomišljenici u Demokratskoj stranci u Srbiji, su se najpre odvojili u SLS (Srpsku liberalnu stranku), zatim u DSS (Demokratsku stranku Srbije), konačno u Demokratski centar, što je samo po sebi značajno oslabilo stranku maticu. A da su se stišale negativne emocije tipa zavisti, da se prihvatilo postojanje frakcija unutar jedne stranke (kao što je to stranačkim statutima regulisano u svim većim partijama zapadne Evrope) stranke se ne bi cepale na više malih nego bi ostala jedna velika. . Ideje nesloge 1 rešenja koja ta nesloga nudi nama su očigledno prihvatljivija nego sloga i cellna. O odnosu jakih ličnosti unutar plemena na ovim prostorima piše i Sreten Vukosavljević u delu: "Plemenski i seljački mentalitet": "Široka prostranstva van svoga plemena ili van plemenskih oblasti bila su zaklonjena visokom plemenskom ogradom. Otuda često: velika lična ambicija i lična i plemenska lričeljivost. A iz toga dvoga lako se stvara i velika ozlojeđenost. Naročito kada je uporedo sa nemaštinom. U takvom uskom okviru kakav je plemenski ne mogu prosto da se razmalmu tolike velike vrednosti. Biće da je u ovome uzrok prilično česte pojave izdajnika, čemu se inače u plemenima ne bi moglo nadati. U istim uslovima u kojima je u plemenima postao tip junaka, postojao je i tip izdajnika. Koreni oba ova različita tipa u istom su mentalitetu. To nije onaj vulgarni tip sitne prodane duše, nego u njemu ima i neke veličine. U najmanju ruku ima veličine bar u njegovoj mržnji i borbenosti. To je čovek sa preuveličanom svesti o svom značaju, koji je bezobzirno težio da pribavi u važe nje, pa se žestoko sveti za povređene svoje ambicije i pretenzije... On je čak i predstavnik frakcije svoga plemena ili svoga plemena celog. Pošao je u bunu pa posle iz bune morao u izdaju. Često je da ga pleme ne smatra izdajnikom - to će se
moći uveriti svako, ko može saznati o prisnom osećanju plemena. Ni posle više od stotinu godina u plemenu se ne izradi svest da je on bio izdajnik. Ljudima iz drugih oblasti čudnovato je otkuda među izdajnicima tako često i ličnosti vrlo jakih i markantnih. Ponekad je to bilo od ljute gladi da su se vezivali za Turke, ponekad isto iz osećanja povređenog značaja, zbog povređenih ambicija i pretenzija - iz istih uzroka iz kojih je i pojedinac išao u izdaju to je bilo i pleme celo. U nekim najborbenijim plemenima više nego u drugima - kao što se u hercegovačkom plemenu i kaže - U svakom žitu ima urodice, u najboljem najviše..." 8. Tako smo došli do mržnje koja je za ovu temu posebno interesantna, jer je prema našem shvatanju mržnja najviši stepen zavisti. A ona je bila i ostala najvažniji spiritus movens raspada SFRJ i nesrećnog građanskog rata koji je usledio. Mržnja se definiše kao složeni poremećaj emocija koji podrazumeva negativan emocionalni odnos prema objektu mržnje sa idejom uništenja tog objekta. I antipatija sadrži u sebi negativne emocije prema objektu, ali kod mržnje se ide i dalje u tom negativnom određenju - postoji jaka želja da se nanese zlo objektu mržnje, sve do njegovog potpunog uništenja. Da bi sc zadovoljio ovaj uslov potrebno je postojanje određene energije kojom se nanosi odnosno proizvodi zlo. U sociološko psihijatrijskoj genezi mržnje neophodno je analizirati dva elementa koji su izgleda uslov za postojanje ove negativne emocije: to su psihološka bliskost 1 osećanje inferiornosti. Smatra se da samo inferiorne osobe mogu da produkuju mržnju, kao što se tvrdi i da se mrze samo psihološki bliske osobe. Psihološka bliskost sa objektom koji se mrzi je veoma logična konstrukcija. Poznato je da se najveći stepeni mržnje događaju u porodici ("Nema rata dok ne udari brat na brata!"). Isto tako, kada "pukne" prijateljstvo, pa dva nekadašnja prijatelja postanu neprijatelji - lako se instalira visok stepen mržnje sa velikom količinom energije. Narodno iskustvo i u ovom slučaju daje nedvosmislen dokaz poznatom izrekom, koju smo već citirali: "Bože, čuvaj me prijatelja, neprijatelja ću se sam čuvati!" Dublje psihodinamsko tumačenje psihološke bliskosti u genezi mržnje polazi od pretpostavke da kada se posvađamo sa prijateljem ili kolegom sa posla i kada taj odnos poprimi elemente mržnje - to je najčešće zato što zapravo u drugoj osobi prepoznajemo sopstvene slabosti. Ukoliko više svojih osobina, tačnije slabosti, prepoznajemo u objektu mržnje (nekadašnja psihološka bliskost) utoliko će biti i jači stepen mržnje. Tako smo došli do fenomena inferiornosti, drugog važnog uslova u genezi mržnje. Psihijatrijskim jezikom rečeno samo nerealizovane osobe, osobe osujećene samorealizacije - podobne su za produkciju mržnje. Ličnost koja je emocionalno zrela, svesna svoga Ja, svoje vrednosti i značenja (postojanje "volje za značenjem") - imaće manje šansi za emociju mržnje. Ovome u prilog ide i analiza emocije ljubomore, koja je bliska mržnji i u kojoj, kao što znamo, ima više ljubavi prema samom sebi nego ljubavi prema partneru. Iz ovoga se izvlači jasan zaključak da je povređeno samoljublje i inferiornost zapravo osnova ljubomore (a ne ljubav). Ako ovim razmišljanjima o inferiornosti dodamo poznatu istinu da slabost (inferiornost) rađa strah - onda je izgleda Niče bio upravu kada je tvrdio: "U ljubaznosti je prezir prema ljudima, umržnjije strah!" Sva ova psihološko antropološka analiza mržnje ima smisla ako je prenesemo u ambijent poslednjeg građanskog rata na terenima bivše SFRJ. U tom smislu korisno je podsetiti se mudrog, na žalost lucidno prognozerskor lve Andrića, koji je još 1920 godine napisao daje "Bosna učionica mržnje..." Za nas psihijatre, imajući u vidu užasnu
destruktivnost koja se ispoljila u Bosni, ona je i zemlja crnica za istraživanje mračnih strana ljudske prirode... Dakle, ako prethodne teze o inferiornosti i psihološkoj bliskosti prenesemo na situaciju s kraja dvadesetog veka - jasno je da danas na Balkanu postoji i osećanje inferiornosti i psihološka bliskost aktera mržnje. Ako osećanje inferiornosti sa pojedinačnog, individualnog plana prenesemo na narode na Balkanu možemo da zaključimo da i kod Srba, i kod Hrvata, Muslimana, Albanaca postoje elementi za osećanje inferiornosti. Srbi imaju sve razloge da budu nezadovoljni realizacijom društvenog sistema (više decenijsko komunističko i postkomunističko društveno uređenje), a ostali pomenuti narodi su nezadovoljni zbog "tisućljetnog žala za državnošću". Svi misle da po potencijalima koje pcseduju mogu mnogo bolje da žive nego što žive, što potencira doživljaj osuječenja samorealizacije naroda. Još je ubedljivija analogija personalne psihološke bliskosti sa bliskošću naroda na Balkanu (u genezi mržnje). Nesporno je da su narodi na Balkanu psihološki veoma bliski Što objašnjava donekle i naraslu mržnju kao jedan od generatora postojećeg građanskog rata. Naime, ma koliko se mi trudili da dokažemo da smo različiti i ma koliko je zaista bio i različit istorijski i religijski razvoj pojedinih naših regiona ipak, u onom Jungovom kolektivnom nesvesnom, u onim njegovim arhetipovima jedan smo narod (arhetip = kolektivni upamćeni sadržaji prethodnih generacija). "Gens una sumus !" - Jedan smo rod !- što bi rekli šahisti. I te male razlike ("prokletstvo malih razlika") uz nesumnjivu psihološko istorijsku bliskost objašnjavaju poreklo mržnje na ovim prostorima. Postoji li način da se prevaziđe postojeća mržnja? Lekar, humanista po svom određenju i vokaciji, treba da da i savet za sanaciju određene bolesne pojave (u ovom slučaju mržnje, jer smo se složili daje to bolesna pojava, određenije - bolest emocija). Ako znamo da energija koja puni mržnju narasta i pokazuje spremnost za pražnjenjem tek u prisustvu osobe ili pojave koja se mrzi - onda je to putokaz šta nam valja Činiti. K.ada neko kaže: "Mrzim komunizam, mrzim Srbe, mrzim Hrvate, mrzim Jevreje, itd" - to još uvek ne znači mnogo ako se iza toga ne prepoznaje jedna strasna energija koja podstiče na akciju za realizaciju te mržnje (a realizacija je, videli smo, po definiciji - uništenje objekta koji se mrzi). Ta energija mržnje se kumulira uvek u prisustvu osobe ili pojave koja se mizi. Ako nas komunisti uvek iznova podsete na Boljševičko komunistički manir u svakodnevnom političkom životu, onda to nvek doda malo energije našem antikomunizmu, odnosno "proradi nam adrenalin", što bi rekli fiziolozi. Ako na televiziji gledamo zlodela Hrvata, Srba, muslimana ili medjunarodne zajednice to uvek, po principu da se mržnja hrani i realizuje samo u prisustvu omrznute osobe ili pojave - dakle, to uvek iznova doda malo energije našoj hrvatomržnji, srbomržnji, antisemitizmu, ksenofobiji, antikomunizmu i sličnim oblicima ideološke, nacionalne i religijske netrpeljivosti. Etičko terapijski savet, dakle, glasi - ne hranimo energiju mržnje iznoseći negativne primere, nego otapajmo tu negativnu energiju pozitivnim primerima sloge i ljubavi. Setimo se opet mudrog Andrića:"... U zemlji takvih razlika, gde paralelno postoje četiri religije, potrebno je četiri puta više sloge, ljubavi, tolerancije..." I Dragiša Vasić, i pored svih simpatija u svojim opisima Srbije i Srba, ipak uočava da se, po ovom pitanju, menjamo u negativnom pravcu: "Pre svojih poslednjih ratova Srbi su živeli u veri, u optimizmu, u relativnoj ugodnosti. Sumnja, pesimizam, velike bede Zapada, behu im nepoznate. Tiho, harmonično, uglavnom tekao je njihov skroman život pored onog drugog, hučnog, vrlo ubrzanog, punog vrtoglavice; u kome su vladale najveće materijalne razlike među ljudima, duboka provalija u njihovim težnjama i osećanjima, neposna društvena disharmonija, jednom rećju.
Mi smo ratovali sa šest raznih nacija i nijednu od nj dr nismo mogli mrze ti, a hteli smo da se između sebe omiznemo. Nama priroda nije podarila onu strast, ona beše strana našoj duši. Ali mi smo bili otpočeli da se veštački mrzimo. Mi smo bili uobrazili daje to čak potrebno i u višem interesu. I tako nas je strast stala da razjedinjuje, da nas trnje svojim otrovom. Pomirljivost se smatra laka poltronstvo. Dabi smo se ujedinili u ovoj mržnji, mi smo nastali da se tuđimo u familiji i porodici.... Ko je god hteo lakše da živi, taj je trebao da nauči da mrzi. Mi smo svi bili očevici kako se u našoj zemlji pojavljivahu profesionalni agitatori mržnje. Oni su je sejali u Štampi, u administraciji, u školi, u vojsci, u porodici. Oni su njome dojili i opijali čak i decu. I kao u Francuskoj, kako je pisao Poenkare u svojim "Poslednjim mislima"videlo se da se javljaju ljudi kojima, izgleda, inteligencija služaše samo da lažu, a srce samo da mrze". I tokom rata 1991-1995 sve se opet ponovilo. Opet smo počeli da se "tuđimo u familiji... opet smo bili očevici kako se u našoj zemlji pojavljuju profesionalni agitatori..." Zanimljivo je i pitanje šta biva kada se mržnja zadovolji, kada se nanese zlo objektu koji se mrzi? Da li smo zbog toga ispunjeni i srećni ili smo prazni i potišteni? Čini nam se daje zadovoljstvo po ovom pitanju škrto odmereno. Verovatnije je da će se javiti osećanje krivice ili griža savesti, naročito kasnije kada ( ili ako) nastupi otrežnjenje. Ako bismo pokušali da napravimo razliku između tzv. normalne mržnje i patološke mržnje (mada ideja "normalne mržnje" izgleda veoma dubiozna, a sa etičkog aspekta čak i neodrživa) - onda bi odrednica tzv. normalne mržnje bilo upravo osećanje krivice odnosno griža savesti. Griža savesti je, kao što znamo, složena emocija u kojoj ima i stida, i auto sadističkih tendencija, i gneva na samog sebe, i oslabljenog samopoštovanja. Što se pre i snažnije javi osećanje krivice, pre će se prekinuti psihološki lanac, tačnije spirala mržnje i ta eskalacija će se zaustaviti. Očigledno je da Srbi kao narod ne mogu tako lako da mrze, jer su oduvek bili dobronamerni prema drugim narodima. Međutim, unutar svoga naroda lako se instaliraju te negativne emocije (teško je biti pop u svom selu, a lako u drugom narodu!) Logično je da posle zadovoljenja mržnje imamo osećaj praznine i uniženog samopoštovanja. To je najbolji dokaz da je mržnja etički neprihvatljivo stanje. Nove generacije treba učiti oprostu i onoj hrišćanskoj - ko tebe kamenom ti njega hlebom. Čuvena Spinozina misao - homo homini sacer est - Čovek je Čoveku svetinja - dobro dođe kao podsetnik kako se treba odnositi prema drugom ljudskom biću. Grupna mržnja je fenomen kome takođe treba posvetiti dužnu pažnju, jer je prisutna na ovim našim prostorima i maksimalno je došla do izražaja u dva poslednja rata (drugom svetskom ratu od 1941 - 1945 i građanskom ratu od 1991 - 1995 godine). Grupna mržnja nastaje buđenjem straha od stvarnog, a često i od imaginarnog neprijatelja (koji se politički i stvara da bi proizveo mržnju). Jako osećanje ugroženosti i mržnje stvara i homogenizuje grupe. Tako se ideološki i formiraju grupe, jer se falsifikovanjem realnosti stvara jednoumlje koje postaje jedini presuditelj. Pojavljuje se odsustvo kritičkog suda i tim mehanizmom se podgrevaju rasističke, šovinističke i druge ekstremne grupe. From, na sledeći način ilustruje osećanje člana jedne takve grupe - "Ja, koji sam u stvari mrav, pripadanjem grupi postajem div i član najdivnije grupe na svetu". Učestvovanje u grupi zadovoljava narcizam pojedinca, što grupu čini još kohezivnijom. Stepen grupne narcisoidnosti je vezan za nedostatak stvarnog zadovoljstva u životu. U ovoj poslednjoj tezi jasno prepoznajemo fanatizovane grupe tipa verskih sekti, a bogme i naše "komunističke ćelije", koje su u određenom periodu bile tajne sekte, zapravo. Rekli smo već da stepen ugroženosti homogenizuje grupu. Ako se neprijatelj ne nađe u spoljnoj grupi počinje da se traži unutar svoje grupe npr. unutar svoga naroda (frakcije, revizionizam, videti napred). Uočljivo je da se obično traži neprijatelj od formata da bi se raslo kroz borbu s njim, da bi se zadovoljila
nare istička potreba. Poznata je izreka u antičkoj Grčkoj: "O bogovi, dajte mi dostojne neprijatelje!" Grupna mržnja je često opasnija od individualne. Kod pojedinačne mržnje može da se prođe kroz proces kajanja, opraštanja i zaborava, a grupna mržnja je antropofllna (nekrofilna). Ona se ublažava, na žalost, jedino realizacijom mržnje tj. destrukcijom protivnika (uništenje objekta mržnje). Tako smo došli i do osvete odnosno opraštanja (izuzetno važnog hriščanskog moralnog principa kao njenog pandana). Osveta je fenomen koji je znan samo vrsti homo sapiens. Osvetnička destruktivnost je spontana reakcija na intenzivnu i neposrednu patnju koju podnosi osoba ili Članovi grupe sa kojima se ta osoba identifikuje (sic!). Nju karakteriše javljanje posle učinjene štete, veliki intenzitet, okrutnost, požuda i nasilništvo. Pošto je osveta ubikvitema ljudska pojava ona je karakteristična za mnoga podneblja, neka više neka manje. Tako Jevreji imaju izreku - "Ne, oko za oko, nego dva oka za oko!" Na našem brdovitom Balkanu mogućnosti osvete 1 revanšizma Istorijski su toliko lsprepletane da skoro svaka generacija raste sa tim osećanjima. Budući da smo već decenijama formirani u ateističkom duhu sa minimalnom sposobnošću za praštanje onda ne treba da nas čudi što danas osvetnička agresivnost predstavlja značajan energetski kotao balkanske destruktivnosti. Ta sociopsihodinamska situacija kao da opravdava slutnje pesnika Matije Bećkovića koji kaže..."A što da se opet ne ćeramo kada smo se vazda ćerali... ćerali smo mi njih, ćerali su oni nas... jedino što dobro znamo to je da se ćeramo... jer živimo u zemlji Ceraniji..." Dragiša Vasić, u svom radu "Karakter i mentalitet jednog pokoljenja", (Novi Sad, 1919) dokazuje da Srbi nisu ratnički i osvetoljubiv narod. Osporavajući Le Bonove stavove o mržnji prema neprijatelju kao motivu srpskih vojničkih pobeda Vasić ukazuje na karakter i mentalitet Srba nesklonih mržnji prema drugim narodima i osvetoljubivosti prema ratnom neprijatelju. Strast nasledne mržnje strana je Srbima, ističe on, jer je oni nisu ispoljavah tokom svojih oslobodilačkih ratova prema Turcima, ni prema Bugarima, ni prema Austrougarima.. Naravno, dodao bih ja, ali su zato Srbi imali mnogo mržnje prema bliskima, prema "mangupima iz svojih redova", prema svojim saplemenicima, jer za mržnju, videli smo to, psihološka bliskost je - conditio sine qua non... Dakle, da se opet ne bismo "ćerali" sa nama bliskima moramo se naučiti praštanju. Mudri srpski patrijarh Pavle je u Jasenovcu svetački poručio "Nećemo zaboraviti, ali ćemo oprostiti!" - Oprosti mu Bože, ne zna šta čini! - je mehanizam kojim se Često koristimo u psihoterapiji tzv. posttraumatskog stresnog sindroma. Osobe koje su preživele katastrofićno iskustvo (logori, tortura, ranjavanje, smrt bližnjih, destrukcija materijalnih dobara i si.) i koje zbog toga imaju određene psihijatrijske poremećaje koje označavamo kao postttraumatski stresni sindrom - najlakše lečimo tako Što pokušavamo da ih ubedimo da su imali nesreću i "dopali u ruke" neke izmenjene, psihopatski strukturisane osobe ("ne zna šta čini"). Ako je Čovek žrtva nekog duševnog bolesnika tj. osobe sa destruktivnim porivima, onda lakše može da obradi sve Što je pretrpeo od takve osobe. U našem narodu je poznata izreka (istina među Crnogorcima, ali je prihvaćena i u Srba) da je junaštvo kada branim sebe od drugoga, a čojstvo kada branim drugoga od sebe. Drugim rečima, biti čovek znači kontrolisati agresivne porive, kontrolisati osvetničke impulse, intelektualno obraditi konfliktnu situaciju racionalizacijom, samosavlađlvanjem... Slično misli i Gerhard Gezeman kada za Crnogorce uvodi pojam Humanitas heroica - Čojstvo ili savlađivanje. Analizirajući neke običaje u Crnoj Gori on kaže: "...Jer čovek ne može nikad izbrisati u sebi junaka. I kao
čovek junak ostaje - junak. Kao čovek primiče se ovaj junak hriščaninu, ali zbog toga ipak još nije potpun hriščanin, jer bi to značilo ugušenje junaka. Zato se crnogorska reč čojstvo ne može drugačije prevesti nego sa humanicaheroica..." On dalje navodi daje gotovo podjednako važno da se za nekoga kaže i daje čovek i da je junak... "Znao sam te kao junaka, ali ne i kao čovjeka. Tek sad vidim da si i jedno i drugo... Nema ničeg lepšeg nego kad ti se to kaže. A ništa gore nego kad veruješ da si sa nekim delom postigao najviši stepen agona (karakterističnog junaštva), a tebi onda neki čovek kaže: Ti si junak, ali nisi čovek..!" To je otuda što upravo junaštvo ne spada samo hrabrost da se napadne već i đa se izdrži i istraje, a naročito i da se oprosti. Tako je ostalo zabeleženo da su jednom postavili nekom velikom junaku Novaku Ramovu jedno od omiljenih agonalnih pitanja - da li se ikad prepao. Odgovor je bio: "Nema čovjeka na svijetu koga nije strah od smrti, samo što kod junaka ponos i čast ljudska nadjača strah, samo Sto junak bolje trpi, da ga u tome ljudi ne bi prekorili.. Čojstvo se u nas oduvek veoma cenilo. Veliki je minus za nekoga rukovodioca ako mu se kaže: "Imaš vlast, ali nemaš čojstva, nisi čovek. Teško narodu kome ćeš ti suditi..." Naravno nije lako biti čovek u pravom smislu te reči. Jer, narodna poslovica kaže - Junaka na hiljade, a ljudi u hiljadu jedan. A sličnog smisla je i poznati aforizam: Iako nije velika konkurencija, teško je biti dobarčovek! Isto tako, kada već diskutujemo o junaštvu, pravdi i hrabrosti može se reći da se vrhunac čojstva (ne samo u Crnoj Gori) postiže ako ratnik pobedi svoje ratničke nagone. To se postiže naročito u situacijama kada se odrekne osvete. Samo pravi junak, junak koji se nebrojeno puta dokazao kao takav, i kome se mora verovati daje junak, da je npr. u stanju da se sveti, tek takav čovek može sebi dozvoliti da se odrekne osvete, a da se njegov ugled zbog toga ne okmji; samo se takvom čoveku priznaje savlađivanje kao najveća ljudskost - kao Čojstvo. Agon (specifično junaštvo) postaje izvanredno fina vaga, kada se na njoj meri ne samo junak već i čovek. Smatra se daje najveća vrednost u tome da "ne potire ni junak čoveka, niti čovek junaka, nego da se obe bitne odlike sliju u jedno veće jedinstvo". A to veće jedinstvo je osveta, kaže Marko Miljanov. U nekim našim krajevima narod o osveti još priča sa religioznom pobožnošću, narod koji nikome ne zaboravlja ni zlo ni dobro, nego pamti i ostavlja potomstvu. Kad Crnogorce pitamo šta se to moglo desiti u duši ubice, koji je iz osvete nekoga ubio, većina njih misli daje to zato što je uvideo da njegov život nema više nikakva smisla, jer mu je narod zbog njegovog postupka (oklevanje izvršenja osvete!) uskratio svako poštovanje. A, da lijeuvređenizato poštedeo život ubici, jer mu je i dalji život pod takvim okolnostima još veća kazna. Sigurno ne, mislili su, jer kad uvređeni u svome čojstvu oprosti, oprostio je i narod, jer on, narod, nije strožiji. Nema, dakle, sumnje da Niče ima pravo kada velikodušnost, tu duhovnu karakteristiku borbenog i zato viteškog čoveka, objašnjava iz sećanja (zapravo anticipacije) osvete, koja se u fantaziji izvrši i doživi, a zatim se manifestuje oplemenjena kao velikodušnost i ljudska blagost; dakle, velikodušnost je oproštena osveta koja iza sebe ostavlja teret blagodamosti i zahvalnosti. Da bismo generacijama koje slede preporučili oprost kao vrhunski hrišćanski i humani postulat nije loše setiti se i reči Golde Meir upućenih Palestincima:.."Oprostićemo vam što ste nas ubijali, ali vam nikada nećemo oprostiti što ste nas naterali da vas ubijamo". Suština je, dakle, suzbiti u sebi porive za osvetničkom agresijom. Granica između čuvanja sopstvenog doma i života, sjedne strane, i osvete, s
druge strane, ipak je jasna. U tom smislu se i može prihvatiti misao Golde Meir, jer, ako se pređe granica agresivnosti onda se u samoodbrani mora ubijati. To će naravno kod pravih hrišćana opet izazvati osećanje griže savesti, naročito ako su žrtve posledice strahota koje donosi građanski rat. A mi smo na ovim terenima u posleđnjih pedeset godina imali praktično dva građanska rata (1941 - 1945 i 1991 1995 godine). A građanski rat Je poguban za moralno tkivo svakog naroda pa bili mi Srht, pnhednici 111 poraženi. Uostalom još je davno Ciceron lucidno ustvrdio: "U građanskom ratu sve je odvratno, a pobeda najodvratnija". I kada je izgledalo da su Srbi bili ti odvratni pobednicl upozoravali smo da se "umere u pobedi". Jer, u građanskom ratu svi su gubitnici. Posledice ta dva građanska rata su idealan ambijent za bujanje negativnih psihološko moralnih osobina - zavisti, mržnje, osvete, ljubomore, egoizma, kriminala i ostalih moralnih devijacija. Ljudska priroda je lako kvarljivaroba - dovoljno je samo malo otupiti moralne kočnice tj. našeg unutrašnjeg policajca, pa eto svih tih negativnosti u društvu. Kada analiziramo zavist odnosno srpsku neslogu vidimo da je ona odvajkada opstajala, više ili manje, vidljiva. Nakon ovog poslednjeg građanskog rata i reke izbeglica koji naseljavaju Srbiju za očekivati je da će zavist, sa ostalim negativnim psihološko moralnim osobinama odnosno ljudskim manama, imati jedan moralno rušilački uzlet. Da bi se povratila dobrota i prostodušnost koju takođe ima u sebi srpski narod, svi akteri društvenog života treba da se maksimalno uključe u suzbijanje moralne erozije koja narušava plemenito biće srpskog naroda. Svedocismo daje krajem dvadesetog veka u ovim, kako se to kaže, smutnim vremenima isplivao moralni talog na pozornicu života, isplivali su moralni nedovrši. Moramo učiniti sve da taj talog padne na dno gde mu je i mesto!
ODNOS PREMA VOĐI – SRPSKA EDIPALNO - ANALNA STRUKTURA Karakterističan je odnos Srba prema vođi, prema predvodniku, rukovodiocu, ocu, direktoru, autoritetu. Poredali smo ove funkcije, a zapravo mislimo na odnos prema autoritetu ili odnos prema licu koje ima vlast. Najpre, da vidimo koja su to "lica sa autoritetom"? U ranom detinjstvu to su roditelji (a i kasnije, naravno), zatim dolaze vaspitači, učitelji, profesori, rukovodioci, direktori, sve do kralja odnosno predsednika države, kao osobe sa verovatno najvećim autoritetom odnosno najvećom vlasti. Odnos prema licu sa autoritetom instalira se još u ranom detinjstvu, u periodu od 2 do 6 godine života. Način života većine našeg naroda je takav da u ovom uzrastu dete intenzivno boravi u kući sa roditeljima. Samo relativno mali procenat dece odlazi u obdanište (oko 20 %). To omogućuje da se, psihonalalitičkim jezikom rečeno, instaliraju pojave koje će kasnije značajno uticati na određene crte ličnosti odnosno karakterne osobine. Ima istraživača (J. Rašković) koji čak tvrde da su Srbi edipalno fiksiran narod (opet rečeno psihoanalitičkim jezikom)... Međutim, nama se čini da se moraju uzetiuobzir i neke osobine prethodnih faza razvoja ličnosti, naročito analnog stadijuma razvoja ličnosti, pa je logičnije govoriti o "srpskoj analnoedlpalnoj strukturi" Prema jednom zanimljivom stavu psihijatra Jovana Raškovića Muslimani bi bili narod koji ima analne crte ličnosti, a Srbi edipalnu strukturu. Na osnovu svog bogatog iskustva ovaj autor smatra da srpski narod odlikuje edipalni karakter. Ispoljavajući poslušnost prema autoritetima, odnosno ocu, koji ima potpunu vlast, edipalni karakter se u svom drugom aspektu iskazuje u buntu, osporavanju nosioca vlasti i zadovoljstvu u rušenju institucije autoritarnosti. Generator ovih karakternih autoritarnih crta u našoj kulturi je patrijarhalna porodica koja podrazumeva čvrstu strutkturisanost i hijerarhiju. Slično razmišlja i Bojan Jovanović kada, komentarišući poznate stavove J. Cvijića, kaže: "...Osnovne karakteristike srpskog dinarskog i centralnog psihičkog tipa možemo sagledati kao dva aspekta jednog karakternog profila. Energičnost, agresivnost, impulzivnost i buntovnost dinaiaca u jednoj komplementarnoj karakternoj ravni mogu postojati uporedo sa umerenošću, smirenošću, pomirenošću sa sudbinom, konformizmom i moralnom mimikrijom..." Međutim, budući da su uticaj i orijentalne kulture izraženo prisutni na ovim terenima, logičnije je izvesti zaključak da Srbi predstavljaju spoj crta ličnosti koje su značajno inspirisane i analnim i falusnim stadijumom razvoja. To ćemo naravno, pokušati da pokažemo (i dokažemo!) na stranicama koje slede. Za početak, navešćemo srpski odnos prema higijeni (WC-a, pre svega), odnos prema novcu i tačnost] (točnije netočnosti, odnosno neodgovornom odnosu prema vremenski fiksiranim obavezama). Ove tri karakterne osobine opisuju se u stručnoj literaturi kao "analni trijas" (a sve tri nalazimo upravo kod Srba), što nas jasno upućuje na zaključak da analni stadijum tak ode značajno utiče na srpske karakterne osobine. Ako tu uključimo stav prema autoritetu, ambivalenciju, zavist i slične osobine koje se instaliraju u falusnom stadijumu odnosno edipalnoj situaciji (koja se javlja upravo u falusnom periodu razvoja ličnosti) onda je logično izvesti zaključak da kombinacija ova dva stadij uma pretežnije utiče na
formiranje srpskog karaktera, nego neke druge faze npr. oralna ili genitalna. Neki istraživači čak tvrde da su Srbi isključivo analno fiksiran narod, što je, prema našem shvatanju, dosta nepouzdano. S toga nam se čini da tek analnofalusna kombinacija u razmišljanju o srpskoj karakternoj psihogenezi ima najviše dokaza. No, najpre, pogledajmo šta psihološko - psihijatrijski udžbenici kažu o ovim đvema fazama razvoja ličnosti (citiramo udžbenik "Klinička psihijatrija", J. Marić, SILMIR, Beograd, VII izdanje, 1995). Analna faza razvoja ličnosti "Ako psihoseksualno sazrevanje napreduje osnovna erogena zona prestaju da budu usta. Zona zadovoljstva se premešta na anus. Početak analne faze ide sa trenutkom kada dete počinje da stiče izvesnu sposobnost u kontrolisanju svoje defekacije, tj. sfinktera za defekaciju (mišići kontrolori ispuštanja izmeta). U ranoj fazi zadovoljstvo je asocirano sa sposobnošću isterivanja fecesa (izmeta), a u kasnijoj sa sposobnošću zadržavanja fecesa. Činjenica da odrasli ne gleda prljave pelene sa radošću i entuzijazmom daje detetu mogućnost da shvati važnost defekacije i, još važnije, da shvati da svojim činom može da izazove roditeljsko zadovoljstvo, ljutnju ili čak mržnju. Roditeljski napori u "treningu" deteta da nauči kontrolu đefekacije, te često zagledanje u krevet ukazuju đetetu daje u pitanju važna stvar. U ovoj fazi dete se susreće sa autoritetom, spoljnim pritiscima i kažnjavanjem. Neki spoljni pritisci nastaju i ranije, npr. napon da se dete nauči da drži kašiku. U analnoj fazi dete se upoznaje i sa sposobnošću kontrole samog sebe, a time i sa mogućnostima igranja sa okolinom. Kada dete dugo sedi na noši često se zapravo igra sa okolinom: pustiću - neću pustiti dragoceni sadržaj za vas. Uskoro, kako faza sazrevanja napreduje, dete nauči da zadrži feces i da kontroliše izbacivanje. Ovo dovodi do spoznaje deteta da poseđuje mogućnosti za zadovoljavanje roditelja, ili za njihovo uznemiravanje, što se događa kada ispusti feces u nevreme i na neodgovarajuće mesto ("pravljenje posla njima"). Zahvaljujući savremenim sredstvima za pranje, servisima i mašinama, mnoga deca prođu kroz ovaj stadijum sa minimalnim diskomforom i neugodnostima, jer i roditelji nemaju više onakve neugodnosti oko pranja kao nekada. Ipak, sedenje na noši i navikavanje na higijenu sfinktera može da dovede do određenih teškoća u razvoju ili da budu njihov uzrok. Preokupacija roditelja sa funkcijom bešike i creva značajno utiče na razvoj nekih osobina ličnosti. Pokušajmo da sistematizujemo karakterne osobine, stavove i crte ličnosti usmerene analnim stadijumom. 1.- U ovom stadijumu razvijaju se one crte ličnosti koje imaju direktnu vezu sa fecesom, tj. đefekacija,ekskreti i toalet. Izvestanbroj reči slenga vezanih za analnu funkciju koristi se da izrazi nezadovoljstvo ili mržnju (karakteristične psovke sa upotrebom reči iz analne oblasti). Ponekad neke osobe reči iz ovog domena koriste i da izraze i potenciraju zadovoljstvo. U odraslom dobu usta se mnogo češće koriste u seksualnom zadovoljstvu nego anus, ipak analna masturbacija i stimulacija može da bude znak fiksacije u ovom stadijumu. Isto tako, prekomemo obraćanje pažnje na zadnji deo tela (na fotografijama, navikom oblačenja i si.) vuče korene iz ovog doba. 2.- Razvijaju se i crte ličnosti koje se odnose na čistoću,' urednost, pedantnost. Osoba može da uživa u
čišćenju stana i da to bude čak način življenja, ali i obrnuto, može da osećagrižu savesti i jako osećanje krivice ako je stan neuredan. Osoba koja se oseća nelagodno u prljavštini u sopstvenom stanu, istovremeno može da postane radosnija i vedrija u prljavštini na ulici ili u prljavom tuđem stanu. Začetak iz ovog perioda nosi i želja za slikanjem uopšte, a naročito mazanje prstima (u osnovi prljavo i neuredno). 3.- Deo "analnog trijasa" su i crte ličnosti koje su u vezi sa vremenom i tačnošću. Ovo uključuje i stavove prema efikasnosti, čekanju i poštovanju rokova za određene poslove. Preterano neodgovoran odnos prema vremenu povezan je sa ispuštanjem fecesa "tačno na vreme" u đetinjstvu. 4.- Analna faza razvoja ličnosti utiče i na crte ličnosti koje se odnose na autoritet i spoljnu kompulziju (pritisak). Ovaj stadijum ima veliki uticaj na to da li će neko biti komformista ili će se suprotstavljati autoritetu. Odnos prema roditeljskim zahtevima u vezi sa higijenom defekacije utiče i na odnos prema naredbama uopšte i određuje prirodu tog odnosa. Određuje i eventualni otpor prema tim naredbama, kao i otvorenost ili zatvorenost u odnosu na autoritet. Frojd duhovito kaže: da li ćemo ili ne, poštovati razne socijalne norme i zabrane, i kakav ćemo odnos imati prema autoritetu - određuje se kada se dete prvi put stavi na nošu. Ako to navikavanje na spoljne naredbe prođe bez frustracije odrasli će kasnije, tokom života, verovatno poštovati razne norme i pravila ponašanja. Drugim rečima, moralna instanca čoveka, elementi Superega, su pod jakim uticajem ove faze razvoja. 5.- Formiraju se i crte ličnosti koje se odnose na neprijateljstvo, agresivnost i, Čak, destruktivnost. Ljutnja roditelja u slučaju nepoštovanja higijenskih navika može značajno da utiče na kasnije formiranje agresivnosti. 6.- Konačno, u analnom stadijumu utiče se i na formiranje onih crta ličnosti koje se odnose na novac i posedovanje. To uključuje formiranje, kako škrtosti, tako i velikodušnosti. Feces je materijalna stvar koja može da bude zadržana ili data. Može se dati na traženje roditelja i zato može da postane sredstvo za plaćanje roditeljima, tzv. detetov unutrašnji dohodovni servis. Alternativna veza sa novcem je i odnos prema posedovanju stvari (feces se poseduje), a i odnos prema tačnosti plaćanja, tj. na vreme, kada oni pristignu." Ovaj udžbenički citat analnog stadijuma razvoja ličnosti kao daje pred sobom imao lik i ponašanje prosečnog Srbina. Možemo navesti bar Šest srpskih karakternih osobina inspirisanih analnim stadijumom psiho seksualnog i psihosocijalnog razvoja ličnosti: 1. Reči slenga i psovke
2. Okupiranost WC-ima i "klozetska nehigijena" 3. Neurednost i prljavština kao Šire određenje 4. Vremenska netačnost, tj. nepoštovanje rokova
5. Odnos prema autoritetu
6. Odnos prema novcu, odnosno rasipništvo. Analizirajmo svaku od ovih "analnih crta ličnosti" u našem podneblju: 1. REČI SLENGA I PSOVKE. Poznati smo u svetu po veoma sočnim psovkama i uzrečicatna vezanim za genitalije, pri čemu "predeo anusa" ima sigurno jedno od dominantnih mesta (pored muških i ženskih genitalija koje se takođe maštovito i bogato upotrebljavaju, a što obeležava falusnu fazu razvoja odnosno edipalnu situaciju videti kasnije). 2. Klozetska (nužnička) nehigijena . Svi putnici namemici koji putuju kroz našu zemlju zapažaju izuzetno prljave WC-ee. Kao da ne živimo u Evropi sa hiljadugodišnjom civilizacijom! Prljavštine ima i u drugim zemljama sveta, ali za jednu evropsku zemlju, mi smo, po tom pitanju, verovatno šampioni nehigijene. Ostali su mi u sećanju brojni sastanci posvećeni ovom problemu (u uslovima grupnog življenja). Sećam se tako sastanaka na radnim akcijama posvećenih higijeni, letovanja sa ferijalcima, sastanaka na našim psihijatrijskim terapijskim zajednicama... Uvek ista tema: ko je taj koji ne pušta vodu u WC-u, ko se penje cipalama na šolju, zašto ne postoji elementarna higijena u WC-u? Silno vreme je trošeno na raznim delovitna ove zemlje u raspravama po ovom pitanju, Sto nedvosmisleno govori o "srpskom klozetskom sindromu". O srpskim higijenskim i drugim navikama piSe i S. Vukosavljević (1947 godine) u tekstu Plemenski i seljački mentalitet. .."Kada je mogao da zadovolji osnovne potrebe ishrane, stanovanja, i odela, seljak se nije iole jače trudio da svoj život organizuje udobnije. U prilikama, u kojima je živeo za vreme tursko, nije mogao da stvori navike koje bi ga na to potsticale. Ukoliko su potrebe višeg stupnja utoliko je sve slabija bila težnja da se one zadovolje. Više potrebe - čistoća, složeniji jelovnik, finije odelo, rublje, bolji stan, oseti se prvo kao potreba reprezentovanja. Zbog razvijenog društvenog života na selu potrebe reprezentovanja sujake još spočetka i sve jačaju. One su prve posle osnovnih životnih potreba. Jače se i ranije osete nego neke druge, i to vrlo važne, potrebe kulturnog života. Nedostatak je ovoga činioca Što seljak mnogo izdvoji za reprezentaciju od svakodnevnog života svoje porodice. Posebno organizuje u svome stanu odeljenja za reprezentaciju; ima poseban svečani jelovnik, čistoću tela, odela, rublja, stana, organizuje sve to više kao uljudnost nego kao higijenu. Razume se da reprezentovanje i svakodnevni život ipak ne mogu potpuno da se razdvoje, ali je njihovo razdvajanje velika smetnja razvijanju kulturnih potreba i stvaranju kulturnih navikausvakodnevnomživotu... Imajoš jedan važan uzrok što je kućni režim zaostao iza proizvodnje: upotrošnji, u ćelom kućnom režimu glavni režiser je žena. U svečanostima naročito. Čovek se reprezentuje troškom, a žena organizacijom troška. Žena je pak u svačemu bila manje obaveštena nego čovek: ne putuje, ne ide u vojsku, ne učestvuje u javnom životu, nije bila pismena, manje zna i kada je inteligentnija od čoveka. Manje ima mogućnosti da što novo vidi i da se čemu pouči. Opterećena je radom, više nego čovek..." 3 . N e u r e d n o s t i p r u a v š t in a k ao š ir e o d r e đ e n j e
Opšti (i pojedinačni) odnos prema higijeni, odnosno odsustvo robovanja čistoći i urednosti - takođe je, nesporno, odrednica našeg karaktera. Fiksiranostu analnom stadijumu obično inspiriše jedinku na urednost i robovanje Čistoći. Ali, i obrnut slučaj je poznat i moguć kao analna fiksacija: neurednost i prljavština - što se upravo kod nas događa. Ne treba trošiti mnogo rečl u dokazivanju koliko su nam ulice prljave, 38 koliko je uočljiva nehigijenska atmosfera i ambijent u mnogim stanovima i na radnom mestu. Sećam se jedne posete automehaničarskoj radnji nadomak Beča u Austriji. Čistoća u toj radnji se mogla meriti sa ambijentom jedne apoteke. A kod nas: u gotovo svakoj našoj automehaničarskoj radnji uočićemo daje sve zamašćeno, zauljeno, prljavo, prašnjavo... A šta tek da se kaže o novim naseljima sa bezličnim soliterima oko kojih niko ne uređuje travnjake i zelene površine, oko kojih godinama stoji šut ili neki nezavršeni kutak?! To izuzetno negativno utiče na stvaranje navika kod dece koja žive i odrastaju u takvom ambijentu. Neke stvari umerao precizno da dovedemo gotovo do kraja, uredno i pedantno, a onda, kao po pravilu, nešto ostavimo nezavršeno, zabašureno, neuredno. Kao da svakome želimo da pokažemo sa nekom sitnicom da smo aljkavi, neuredni, nesistematični, da smo nedovršeni, da nam je ostao taj analni rudiment. I J. Cvijić je takođe uočavao našu nedovršenost: ..."Dinarski svet pokazuje u običnom životu dosta bistrine ili brzog shvatanja, ne retko i dosetljivosti i hitrine duha. Ali, amplituda dara nije velika. Najveći broj takozvanih darovitih đavao je do sada male rezultate. Mahom ne razrade poslove (ne samo na delu već i u mislima) do krajnjih konsekvencija. Vrlo retko urade štogod potpuno. Često misle daje isto videti ili osetiti i izvršiti. Ima dakle dosta površnih... Kod mnogih ljudi je darovitost vrapčije intenzivnosti. No ima i izuzetaka - veliku darovitost i prostrane koncepcije pokazali su dinarski samouci Karađorđe, Miloš, Vuk Karadžić, Njegoš..." 4 . V r em e n s k a n e t a č n o s t Vremenska netačnost u pridržavanju dogovorenih rokovaje sledećanaša bitna karakteristika inspirisana analnim stadijumom. Koliko samo živaca troše stranci nervirajući se što ne poštujemo dogovoreno, što zakašnjavamo sa rokovima, što smo, vremenski neodgovorni. Naša čuvena parola - "lako ćemo", naši sastanci koji nikada ne počinju na vreme, naša poslovična neodgovornost - utiču da u Evropi zauzimamo gotovo poslednje mesto u efikasnosti vođenja biznisa i ekonomskoj uspešnosti. Izgleda da je toj našoj osobini najviše kumovalo naše seljačko poteklo. Naime - rokovi, koje glavnim seljačkim radovima priroda određuje, nisu na Časove i minute nego su na dane ili na sedmice. Seljak se navikao na takve rokove. Zbog toga je onoliko neprecizan kada se , nađe u situaciji da zadovolji precizne rokove gradskih radova. On ima svoju seljačku preciznost rokova, izrađenu iz seljačkih radova. Ona je drukčija nego preciznost gradskih radova jer su i radovi drukčiji. Ima, razume se, seljaka koji su nemarni i za te seljačke rokove, ali ima, verovatno ne manje, i gradskih radnika koji su nemarni za rokove svoga rada. Kao što nema osećanja za rokove gradskog rada, seljak tako nema osećanja ni za meru, onako sitnu kakva je u gradskim radovima. O ovim seljačkim rokovima, tj. odnosu seljaka prema vremenskoj tačnosti i uopšte preciznosti govori i S. Vukosavljević: "U seljačkim radovima ne mari ako je što, naprimerposejano malo gušće ili malo rede. Priroda ide za njim i ispravlja ga u njegovim glavnim radovima. Na bazi svog vekovnog iskustva zna da
ako je štaposejao ili šta posadio, malo rede - prazan prostor se popuni: biljka se šire razgrana ili se ubokori. Ako je posejao ili posadio malo gušće nego što treba - ne ubokori se ili se manje razgrana. Na godini suvoj bude mu korisnije ako je posejao gušće, jer bi usev inače bio redak, pošto ne može da se razgranjava ili bokori: na godini kišnoj bude mu korisnije ako je posejao rede, jer se usev razgranjava i bokori. Precizne mere u seljačkim radovima praktično i nema. Međutim, u gradskim radinostima mera je utvrđena i po njoj sve mora da bude napravljeno. Na zgradama i na izradi sve drvenarije seljak je sekao i tesao sekiram i bradvom, oruđima glomaznim kojima se i ne može raditi po preciznoj meri. U lim radovima ne mari je li što malo duže ili kraće, malo deblje ili tanje. Ali, znao je seljak da radi i pecizno kada je to trebalo. I žuljevima grubo izobličeni i zadebljani seljakovi prsti nekako dobro urade i poslove u kojima je potrebna velika preciznost. I sada može da se nađe seljak, teški ratar, koji opravlja mlinove za kafu ili čak i satove..." 5. O d n o s p r em a a u t o r i t e t u Odnos prema autoritetu i poštovanje njegovih naredbi formira se u analnom stadijumu, ali i u falusnom (odnos prema ocu kao prototipu autoriteta). Mi tu imamo ambivalentan stav (videti kasnije) - maksimalno poštujemo naredbe (dete na noši), ali se i značajno bunimo (nestašluci, zabušavanje, "švindlovanje", želja da se uradi nešto iza leđa autoritetu, da se prevari drugi i tako nadmudri). Stalno smo u krajnostima. Kao da nema sredine, tj. normalnog ponašanja: ili je u pitanju servilnost prema glavnom, prema vođi 111 se radi o pobuni odnosno žestokom otporu u odnosu na lice s autoritetom. A upravo tako se i opisuje u udžbenicima analni karakter: ili će biti konformista i maksimalno poštovati jačeg od sebe ili će stalno biti u otporu prema jačem. 5 . O d n o s p r em a n o v c u Odnos prema novcu se instalira u analnom stadij umu. Radi se o dve mogućnosti koje su posledica fiksacije u ovoj fazi i formiranja tzv. analnog karaktera: formira se ili tvrdičluk (Što je češći slučaj), ili rasipništvo. Prema našem shvatanju u slučaju "tipičnog Srbina" javlja se inače reda pojava analnog karaktera: rasipništvo 1 neumerenost u baratanju sa novcem. To je pretežnije ponašanje nego škrtost i spretnost sa novcem. O tome će jošbiti govora na stranicama koje slede, pri čemu treba napomenuti da uz sve karakteristike potrošačkog društva, koje se sa svojim sistemom vrednosti instalira postepeno u našoj zemlji - ipak smo mi ostali nepopravljive trošađije živeći gotovo uvek preko svojih mogućnosti. Samoupravni sistem sa društvenom imovinom (čuvena Je parola iz tog vremena; "što je svačije nije ničije ") još više Je uticao na poslovično nedomaćtnsko ponašanje koje je postalo takoreći nacionalno obeležje. Tek generacije koje slede možda će menjati uhodane srpske stereotipe odnosa prema novcu. I ovi srpski stereotipi, baš kao i odnos prema nepreciznosti rokova, ima svoje oblikujuće poreklo u našim seljačkim korenima. O tome piše S. Vukosavljević sledeće: "Potrošačka organizacija poljoprivrede i seljački privredni mentalitet. - U prvim godinama po doseljenju kada je zahvatanja najviše, i ne može se mnogo zemlje obrađivati. A vrlo teško ju je i krčiti. Ni stoke se ne može imati previše. Teškoće zimske ishrane ograničavaju broj stoke na mnogo manji nego što se preko leta može držati. U seljačkoj kući je i raskoši manje nego što bi u ondašnjem primitivnom društvu moglo biti. Raznih neekonomskih motiva u poljoprivredi, organizovanoj za vlastitu potrošnju, uopšte ima više nego u poljoprivredi, organizovanoj za tržište. Ne striže se, na primer, "ovan predvodnik", daje se krava za dobro zvonku "medenicu", odbija se u planinu po nekoliko ovaca da ih vuci pojedu, ili se zakolje koza i baci pred orlove lešinare i kada se negde blizu spuste. U takvoj poljoprivredi se drukčije i kalkuliše nego
u poljoprivredi tržišnoj. Na poseban seljački načinje i Štednja i potrošnja. Hleb, štede i ratari i stočari, i dokle je proizvodnja organizovana za vlastite potrošnje. Meso ne štede ni jedan ni drugi - zbog onog istog uzroka, zbog koga se stoka u jesen mora da smiče. I zbog toga je potrošnja mesa velikim delom svečana i reprezentativna. Ukopno uzev, privredni mentalitet je u stočara ipak bio više rasipnički nego u ratara, jer su stočarski proizvodi glavni deo njihove poljoprivrede, a ratarima su oni bili ipak sporedni deo. Dodir sa gradom seljaku je bio na malim površinama jer je malo kupovao, malo prodavao, malo se mešao sa građanima. Zbog malog kontakta sa gradom, i sa ostalim svetom uopšte, seljak je imao uže vidike i nije iole dobro bio uključen u opšta svetska strujanja. Seljačko domaćinstvo je do nedavno malo šta kupovalo nego je izrađivalo skoro sve Što čoveku treba od pelena i kolevke do pokrova i dasaka, u koje će nekoga položiti u grob. Seljak je drukčiji u proizvodnji nego u potrošnji. U potrošnji i ucelom kućnom režimu seljakov je privredni mentalitet bio nazadniji nego u proizvodnji. Sela uz naše velike gradove su, naprimer, izdigla najvažnije delove svoje privrede, tržišno povrtarstvo i tržišno mlekaistvo, na najviši stupanj agramotehničkog razvitka, organizacija pak ishrane, stanovanja, načina kako se troši, način kako se štedi, higijene - mnogo je zaostala. Izuzetak su samo Vojvodina i ostale najrazvijenije oblasti... Odelu je kroj u celoj pojedinoj oblasti bio uglavnom isti i od materijala skoro istoga, stanovanje uglavnom na isti način. U svemu je razlika bila najviše u gradaciji, a ne u kvalitetu..." Dakle, seljakje rasipao robu koja nije mogla dobro da se proda a nije mogla da se uskladišti i ostavi za kasnije. Rodilo pa se trošilo, kako se to govorilo u narodu. Kod seljaka je vladala logika da se ne čuva roba koja ne može da se dobro proda, a i tehnika skladištenja i čuvanja seljačkih proizvoda nije bila usavršena. Da vidimo Šta o tome dalje piše S. Vukosavljević: "Kod seljaka nema rasipanja žita, ni vune ili konoplje. Rasipa se kad gaje preko potrošnje, rasipa se meso, rasipa se vino koje se nije umelo sačuvati da pregodini i voće koje ne ume da se kako bilo konzervira. I kada se glavnina poljoprivrede razvije nerazumnog trošenja ostaje mnogo u svemu onome delu poljoprivrede koji je organizovan za vlastitu potrošnju". Toliko o našoj analnoj strukturi. Pogledajmo sada kako se falusni stadijum razvoja fino uklapa u formiranje našeg karaktera. Fa l u s n i s t a d i ju m r a z v o ja Opet krećemo sa citatom iz navedenog udžbenika da bismo videli kako se niz fenomena iz ovog stadijuma prepoznaju u našim životima (više nego u drugim narodima). "Kratko vreme nakon što se kontrola defekacije uspostavlja i završi trening navikavanja na tu delatnost, genitalni organi postaju glavna erogena zona. Dete postaje svesno tih organa i zadovoljstava koja dolaze od njih. Radoznalost za polne organe druge dece i odraslih, takođe je prisutna u ovom periodu. Zavisno od roditeljskih ohrabrivanja ili kažnjavanja, uočava se u različitom stepenu tendencija da se pokazuju po Ini organi ili da se uživa uautoerotičnoj praksi dodirima, stimulacijom, a javljaju se, čak i ekvivalenti rane masturbacije. Za ovu fazu razvoja karakteristično je nekoliko pojava koje treba detaljnije objasniti. To su: edipalna situacija i njeno razrešenje, primalna scena, kastracioni strah i zavist prema penisu.
Ed ip a l n a s i t u a c i ja Edipalna situacija (stari naziv Edipov kompleks) podrazumeva daje đete seksualno privučeno roditeljem suprotnog pola. Reč je uzeta iz Sofoklove tragedije i označava đečakova seksualna osećanja prema majci. U uopštenoj upotrebi ovaj pojam se odnosi i na devojčice i njihova seksualna osećanja prema ocu, mada je za to precizniji naziv Elektra situacija - kompleks (ElektrastarogrČka mitološka ličnost). Radoznalost detetapremapolnim organima, svojim i roditeljskim, je, više ili manje, sputavana od strane roditelja. Dete može da se ponaša kao da je ljubomorno na roditelja istog pola i može da se "bori sa njim" za ljubav roditelja suprotnog pola. Borba sa nekim koji je mnogo veći i jači može da vodi u osećanje inferiornosti, a i u strah od kazne ili odmazde. Druga interpretacija Eđipalne situacije je da je ona simbolizacija sinovljeve pobune protiv jačine i autoriteta oca i daje to značajnijeu njenoj genezi nego seksualna ljubav prema majci. Taj sukob sa ocem, tj. roditeljem istog pola, može da rađa osećanje krivice, i u ovoj fazi ono se obično i indukuje. Pr jm a ln a s c e n a Izraz primalna scena se koristi za opis trenutka kada dete prvi put posmatra akt vođenja ljubavi od strane roditelja. Neki koriste ovaj izraz i za trenutak kada je dete prvi put videlo nage roditelje. Većina dece opserviraju to upravo u ovom stadijumu razvoja; ranije opservacije se obično zaboravljaju usled nedovoljno razvijene funkcije pamćenja. U ovom starosnom dobu dete je često još uvek u sobi sa roditeljima ili sa njima spava, a to je i doba uobičajene povećane radoznalosti i istraživanja okoline. Dete može pogrešno da interpretira ono Što vidi. Otac je obično u superiornoj poziciji i, kada tome dodamo još i grimase na licu koje prate orgazam, može se zaključiti daje to što roditelji rade agresivno, tj. daje pozicija oca agresivna. To može da bude i pojačano eventualnim roditeljskim svađama vezanim za seksualnu sferu, ili, pak, određenim rečima ako sc izgovaraju za vreme koitusa. Naporno ubrzano disanje tom prilikom može da bude interpretovano od strane deteta kao nešto mučno, naporno, neugodno. Frustracije vezane zaprimalnu scenu mogu da budu kasnije, u životu odraslog, izvor unutrašnjih konflikata. KASTRACIONI s tr a h Interpretacija primalne scene kao agresivne, ili strah zbog borbe sa roditeljem istog pola - odražavaše na strah od povrede genitalija ili, čak, gubitak istih. To se označava izrazom kastracioni strah. Kastracioni strah može još da se dovede u vezu i sa kaznom za autoerotsko ponašanje ili može da bude u vezi sa frustracijama od strane roditelja suprotnog pola u toku napredovanja seksualne igre sa njim. Dečakova spoznaja da devojčice i žene nemaju penis predstavlja dodatne elemente u fantaziji za nastanak ovog straha (kažnjene odsecanjem penisa!) Z a v is t p r em a p e n is u I devojčice mogu da imaju strah od povrede genitalija. One nemaju osnovu za nastanak straha od gubitka penisa, ali devojčica može da ima 44 ideju da joj je penis uzet ili skinut sa nje, možda kao neka vrsta kazne. Ovo može da ima značaja u genezi vaginalno i klitorisno izazvanog orgazma u odraslom dobu. Devojčica može da se oseća kao daje
izgubila nešto što može da se želi. S druge strane, ona vidi da dečak ima deo tela više nego što ima ona. U psihologiji dečjeg uzrasta je da žele da imaju sve ono Što ima i drugo dete, pa kako to devojčica nikako ne može da postigne, može da se rađa fenomen zavisti. Tendencija nekih žena, koje zavide muškarcima (feministički pokret), može da ima svoju genezu i u tzv. zavisti prema penisu, koja se formira relativno rano, još u falusnom stadijumu razvoja. Ipak, ako pretpostavimo i kulturološki koncept psihosocijalnog razvoja muške t ženske dece, onda ta zavist može da bude i posledica procesa kasnijeg vaspitanja i davanja veće slobode dečacima tokom detinjstva. Zavist prema penisu, ali drugog tipa, može da se javi i kod đečaka. Dečak može da ima osećanje inferiornosti ili neadekvatnosti (geneza tzv, kompleksa inferiornosti!) ako poredi svoj penis sa očevim (značajno u borbi za ljubav majke) ili sa starijim bratom ili drugim odraslim licima. U tom uzrastu to poređenje še uvek završava na štetu deteta. Razreš en je ed ip a ln e s itu a c ije Pri kraju falusne faze infantilnog psihoseksualnog razvoja dolazi do razrešenja Edipalne situacije. Seksualne želje prema roditeljima i želje koje imaju za cilj monopoliziranje roditeljske pažnje obično se osuđuju. Dolazi do frustracija i sazrevanjauslovaza razrešenje Edipalne situacije. Načini razrešenja Edipalne situacije mogu biti sledeći: a) Identifikacija sa roditeljem istog pola, b) Konkurencija sa roditeljem istog pola, c) Pomeranje seksualnog inteiesovanja ka drugim licima ili objektima. Tokom falusnog stadijuma razvoja značajno se razvija i seksualni identitet. Dete počinje da sebe vidi kao dečaka ili devojčicu sa svim svojim genitalnim karakteristikama. Ova spoznaja je direktno pod uticajem falusnog stadijuma, ali i drugi faktori u procesu vaspitanja mogu da imaju odgovarajući značaj u formiranju spremnosti deteta da prihvati i reprezentuje svoj pol. Pre svega to je stav roditelja prema polu deteta. Npr. majka, razočarana Što ima devojčicu, a želela je sina, to stalno pokazuje i ponavlja; ili, devojčica je ponosna što je "lepa i ženstvena", jer joj tako govore roditelji, a tako je i doživljavaju; ili, dečak može da bude razočaran nasvoj izgled ipol, plače na najmanju sitnicu i traži lutku, a majka to potencira, jer je želela devojčicu. I roditeljsko osećanje sopstvenog pola i stav prema svom polu (prihvatanje muškog i ženskog polnog identiteta), kao i stavovi roditelja prema osobama istog i suprotnog pola - imajuuticaja na razvoj detetovog osećanja prema sopstvenom seksualnom identitetu. Karakterne osobine i stavovi (crte ličnosti) usmerene falusnim stadijumom razvoja uključuju: 1.- One crte ličnosti koje su u vezi sa seksualnošću. Iako se stavovi prema seksualnim aktivnostima konačno formiraju u adolescenciji, u ovom stadijumu se instaliraju neki stavovi, koji kasnije uvode jedinku u adolescenciju. Kao Što oralni stadijum odlučuje o sposobnosti uživanja u brani, falusni odlučuje o uživanju u seksualnoj aktivnosti. Strah od seksualnosti i osećanje krivice kao uopštena pojava, a posebno osećanje krivice u
seksualnoj sferi, pod uticajem su ovog stadijuma. Odnos prema seksualnoj aktivnosti kao agresivnoj ili emotivnoj, takođe vuče korene iz ovog perioda. 2.- One crte ličnosti koje se odnose na seksualne organe, sekundarne polne karakteristike, ili 11a telo uopšte. Ovo podrazumeva i uključuje i neke impulse ka skromnosti (čednosti), a i egzibicionizmu. 3.- One crte ličnosti koje se odnose napolni identitet. Ovo se odnosi na način kako se neko oseća u nošenju i doživljavanju svoga pola, kao i na stavove prema osobama istog ili suprotnog pola. Neko može da vidi osobe istog pola kao lica kojima se divi ili ih imitira, ili da ih vidi kao opasne rivale, ili čak, objekte mržnje. Slično ovome, osobe suprotnog pola mogu da budu viđene kao osobe sapunorespekta; kao osobe kojima se Ćovek divi, koje su potencijalno opasne ili koje izazivaju revolt. Toplina i emotivnost, ili, mržnja i sklonost ka kažnjavanju prema osobama istog ili suprotnog pola uplivisani su u ovom periodu. 4.- One crte ličnosti koje su asocirane sa konkurencijom i zaviŠću. Ljubomora, strah od rivala ili mržnja prema rivalima su pod uticajem 46 ovog stadijuma. Tendencija da se traži takmičenje, ili suprotno tome, da se napušta konkurencija sa osobama istog pola su derivati iz ovog perioda. Osečanje inferoronosti, iako može da bude inicirano i ranije, takođe je značajno u vezi sa događajima iz falusnog perioda (komparacija penisa i borba sajačim ocem). 5.- Formiraju se i one crte ličnosti koje su vezane za seksualnu radoznalost. U kasnijoj seksualnoj aktivnosti odraslog seksualna radoznalost je značajan faktor i pokretač erotskih želja i seksualnog uživanja. U ovom periodu se utiče i na formiranje radoznalosti u širem smislu reči, a to znači stavovi prema učenju, istraživanju nepoznatog, eksperimentisanju, i uopšte, stav prema nepoznatom. U oralnoj fazi razvoja postoji izvesna tendencija ka istraživanju okoline, i formiranju nezavisnosti kroz radoznalost, a to se u falusnom stadijumu fiksira i značajno dalje usmerava” (kraj citata: Marić, J.: "Kliničkapsihijatrija" , VI izdanje, SILMIR, Beograd, 1995). Ovo je opet bio udžbenički citat opisa falusne faze psihoseksualnog razvoja ličnosti. Ako sada sve to prenesemo na karakterne osobine zamišljenog tipičnog Srbina možemo da prepoznamo bar šest karakteristika koje su inspirisane ovim stadijumom:
1. Zavist 2. Emotivnost (ljudska toplina i prostodušnost)
3. Divi se konkurentu ili ga mrzi 4. Povlačenje u takmičenju ili se traži borba 5. Osečanje inferiornosti i odnos prema autoritetu
6. Agresivnost, seksualna radoznalost Posvetimo dužnu pažnju svakoj od ovih osobina (iako je o nekima već bilo govora ili će biti više u
sledećim poglavljima).
1. Za v is t O zavisti je napisano celo prethodno poglavlje. Naovom mestu treba reći da zavist vuče korene iz falusnog stadijuma razvoja (rečeno psihoanalitičkim jezikom), ali u našem slučaju mora se razmišljati u sociološkim dimenzijama. Onih čuvenih "500 godina pod Turcima", u jednoj potčinjenoj i inferiornoj poziciji, sigurno Je uticalo da se prema jačem, prema vođi, prema autoritetetu formira i osećanje zavisti. Najpre, kao zavist prema jačem i boljem, a kasnije i zavist kao uopštena osobina (baš kao što je to slučaj u genezi zavisti kod žena; kod njih, najpre, kreće zavist prema penisu, zatim sledi generalna zavist prema jačem, fizički jačem, što je zapravo muškarac - i na kraju, zavist se javlja kao autohtona, uopštena, generalizovana odlika ženskog roda). 2. Em o t iv n o s t ( l ju d s k a TOPLINA, PROSTODUŠNOST) I o ovoj karakternoj osobini biće više reći u sledećem poglavlju (toliko je tipična za srpsku karakterologiju da joj posvećujemo celo jedno poglavlje). Na ovom mestu samo toliko da se zna da je uplivisana, između ostalog, i falusnim stadijumom razvoja ličnosti. Pre svega, zato što je u ranom detinjstvu, zbog edipalne situacije, premnogo emocija. Ako je tačna teza da je "dete otac odraslog", a često ova teza nalazi potvrdu u realnom životu, onda je Frojdova opservacija da "dete nije čedno”, kako se pre njega mislilo, nego daje "polimorfno perverzno" izuzetno značajna. Naša tradicionalna (slovenska) emotivnost vuče korene i iz edipalne "emocionalne gužve", tj. ljubavi prema roditelju suprotnog pola (u novije vreme Elektra situacija, dinamika odnosa ćerkaotac, je sve češća, intenzivnija i uočljivija). Zatim, sledi borba sa roditeljem istog pola (borba za ljubav onog drugog roditelja). Ta borba rađa i mižnju kao osobinu, a videli smo (u prethodnom poglavlju) da mržnja ide "ruku pod ruku sa zavišću.” 3 . O d n o s p r em a k o n k u r e n tu Iz prethodno rečenog (borba za ljubav u Edipalnoj situaciji) prolzilazl naš tako karakterističan stav amblvalencije prema konkurentu odnosno vođi. Njemu se divimo 111 ga mrzimo (baš kao prema ocu u Edipalnoj situaciji). Iz ovoga proizilazi i sledeća psihološka odrednica odnosno stav - borba ili povlačenje. 4 . BORBA ILI POVLAČENJE Nebrojeno je primera da smo u ovakvim dilemama gotovo uvek birali krajnosti; kao da nismo nikada prihvatili Aristotelov koncept "zlatne \ sredine" - ni premnogo, ni premalo. Po pitanju borbe ili povlačenja, uvek smo imali, ili premnogo, ili premalo. To se potvrđuje u brojnim istorijskim situacijama. U dvaposlednja rata 1941-1945 godine i 1991 1995 godine bilo je mnogo onih koji supobegli u inostranstvo odbijajući da se bore (izdaja ili dezerterstvo), ali je bilo i mnogo onih koji su se dobrovoljno javljali u borbu (naročito u ovom drugom ratu, što je iznenađujuće). Dakle, same krajnosti! S druge strane, ml obožavamo takmičenje, lako smo malt narod, u sportovima smo veoma uspešni, uspešniji nego što hi nam po veličini pripadalo. To je ta
edipalna želja za takmičenjem. Međutim, i tu imamo karakterističan fenomen, gotovo tipičan za nas Srbe. Kada dođemo do cilja, kao da se uplašimo konačnog uspcha i dramatično gubimo. Baš kao u edipatnoj situaciji - ako pobedimo oca sledi ko zna kakva kazna? Očigledno je da ne možemo da negujemopobednički mentalitet, a to nas već uvodi u analizu sledeće karakterne osobine koja se formira takođe u falusnon stađijumu - osećanje inferiornosti. 5 . Os e ć a n je in f e r io r n o s t i i o d n o s p r em a a u to r it e t u Osećanje inferiornosti je, ipak, prevalentno stanje našeg duha, makar u nizu pojedinačnih situacija imamo, prividno i površno posmatrano, obrnutu pojavu. Osećanje inferiornosti vuče korene iz viševekovnog ropstva pod Turcima, ali i edipalne situacije (u borbi sa ocem uvek smo inferiorni!) Međutim, ovde vreba opasnost olakog zaključivanja. Ne retku imamo i kompenzatorni mehanizam prevladavanja inferiornosti. Taj mehanizam produkuje bahatostu ponašanju i sledstveno tome minimiziranje i negaciju druge osobe. Taj kompenzatorni mehanizam je odlično proučen i odavno poznat u psihologiji. O kompenzatomom manevru na izvestan način govore i ove misli I. Andrića: .„"Tragičnost prekoračenja granice sopstvenih moći koje, ispoljene radi održavanja života, utiču i na gubljenje njegovog smisla. Senka tog života pokazuje i onu drugu, negativnu stranu našeg mentaliteta iz koje se pomalja mitomanija, samoprecenjivanje, hvalisanje, izdajstvo, osveta, javašluk, lenjost..." Dakle, prekoračenje sopstvenih mogućnosti rađa i negativne elemente u vidu mitomanije, hvalisanja, lenjosti.. U našoj analizi modifikacije srpskih karakternih osobina poslednjih pola veka imamo jedan fenomen koji je značajno uticao upravo na fiksaciju ovih kompenzatomih osobina. Reč je o pojavi Josipa Broza i masovnoj identifikaciji naroda sa njim. Njegova pojava je stvorila osećanje izvanredne kompenzacije te naše primarne, ukorenjene inferiornosti. Mi smo, naime, sebi, preko njega, pridavali, mnogo veći značaj nego što smo to objektivno zasluživali. To smo postizali, pre svega, veštom medijskom propagandom i komunističkim jednoumljem (a mediji i komunizam su obeležili poslednjih pola veka u našoj zemlji pri čemu su značajno oblikovali i naše karakterne osobine). Poistovećivanje sa Titom je bilo gotovo apsolutno. TaČnije, on se doživljavao kao "otac svih nas", kao opšti zaštitnik. Svi smo bili mala deca u odnosu na njega. Pozicija deteta je često prijatna, jer "Big Dady" misli o svemu, Čuva nas i brine o nama (zato smo rado i prihvatili tu poziciju). Pozicija deteta ostavlja jedinku u prezaštićenom položaju (nažalost i infantilnom!). Budući da je ta pozicija deteta u nas isuviše dugo trajala - 40 godina - ostavila je nesumnjiv tragu našoj karakternoj modifikaciji (vide ti kasnije 0 tome na stranicama koje slede). Kada je Tito umro svi smo plakali, jer je umro deo naše prividne superiornosti. Kada se Tito rukovao sa svim onim kraljevima i državnicima, kada je nonšalantno, državnički iskusno i urođeno superiorno, primao sve svetske velikodostojnike i ličnosti od ugleda - svi smo se mi pomalo, takođe rukovali sa njima, svi smo rasli od zadovoljstva i samouvažavanja i osećali smo se ponosnim i značajnim. Ima još jedna pojava koju vredi komentarisati, a Što dobro uočava i S. Jovanović, Reč je o fenomenu Partije (sa velikim P), tačnije Savezu komunista Jugoslavije (SKJ). Preciznije, reč je o zameni lične diktature partijskom, kolektivnom. "Svi oni koji naginju brzim i prekim merama preporučuju diktaturu
jednog narodnog vođe kao najbolji način za uspostavljanje nacionalne discipline. Ne može se sporiti da je bilo diktatora koji su kratkim putem, bez pravog prevaspitavanja naroda zavodili red i disciplinu. Ali takva nametnuta disciplina, kad bi nestao diktator, nestajala bi i ona snjime. Komunisti su iznašli jednu novu vrstu diktature - diktaturu ne više jednog čoveka, nego jedne stranke. To je jedna mnogo trajnija i mnogo metodičnija diktatur a. Ali baš zato ona čini ljude suviše poslušnim i ubija u njima javni duh. Društvenu disciplinu ona postiže po cenu preteranog slabljenja lične energije. U našem slučaju, pri disciplinovanju dinarskog tipa moralo bi se paziti da se što manje izgubi od lične energije, u kojoj leži njegova najbolja snaga. Iz toga razloga želeti je da naša nacionalna disciplina bude, koliko mogućno, slobodno primljena. Disciplina pod moranje da se postići pritiskom jedne diktature. Disciplina iz slobodnog uverenja, kojapostaje stalni sastojak nacionalnog karaktera, može biti plod samo celog jednog vaspitnog sistema." Ako ove misli prevedemo u stanje postitovske Jugoslavije tj. Srbije možemo da zaključimo da diktatura jedne partije još uvek traje, iako imamo višepartijski sistem (institucije vlasti kao što su vojska, policija, mediji, finansije - sve se nalaze u rukama jedne vladajuće partije, odnosno jednog Čoveka). No, vratimo se našem odnosu prema vođi. On je, dakle, veoma karakterističan. To je jedna od bitnih karakternih osobina Srba. MI nesporno volimo jake vode. To vole i drugi narodi, ali kod nas se to gotovoukorenilo. Od Dušana (Silnog), preko Karađorđa (vožda), Miloša (despota), kralja Aleksandra (za koga se takođe tvrdi daje bio apsolutista i veoma autoritaran) - do Josipa Broza, koji je u svetu poznat po nadimku "benevolentni diktator". Srbi su oduvek poštovali svoje vođe, uvažavali njihove naredbe i tako razvijali podanički mentalitet do stepena naivnosti. To uočavai D. Vasić: "Srbi su osobito poslušan narod, koji je uvek imao najveće poverenje u svoje vođe. Tom poverenju izvor je njegovo verovanje u brigu ovih za njega. Prema starešinama u vojsci ovo poverenje nije imalo granica. Nemac Karlo Fr. Novaku svome članku Psihologija povlačenja pisao je: Malo vojnika se tuklo onako kako se tukao srpski vojnik... On je umirao tamo gde mu je naređivano da se drži. Njemu čak nije moralo biti ni naređeno, da bi se održao po svaku cenu. Zaštitine trupe koje su ostavljane postradale su gotovo sve... (Kelnske novine, od 27.1.1918 godine)...1’ No, vratimo se fenomenu Josipa Broza. Tito je bio čvrst vođa koji se surovo obračunavao sa neistomišljenicima. On je koristio Staljinov model kažnjavanja sa idejom da se utre strah u bar dve generacije, kako je to voleo da kaže Staljin. Kakva je to, zapravo, bila kazna? Ako se uglednik jedne generacije, u jednoj određenoj porodici kazni (strelja, pošalje u Gulag ili na Goli Otok) onda je u slcđeće đve generacije njihovih potomaka posađen strah sa idejom - opasno je suprotstaviti se vlasti ("od toga se gubi glava"). Tako se formira podanički karakter prema vođi. Mi smo taj podanički mentalitet oduvek imali (vezano za istoriju pod Turcima). Dokaz toga straha od autoriteta je i sledeći zapis J. Cvijića: "Neposredni uticaj stege i nasilja. Pokazuje se u tome što su skoro kod svih hrišćana razvijeni strah i plašljivost. Kad se u nekom kraju pojave muhamedanski nasilnici i razbojnici, čitave oblasti su često mesecima u panici. U nekim krajevima Makedonije neće pričati kako su se tukli sa Turcima ili Arbanasima već kako su uspeli da ispred njihpobegnu ili da se nekim lukavstvom spasu. U Makedoniji su mi govorili: "Mi i u snu bežimo ispred Turaka i Amauta".
Iz istih razloga razvile su se izrazite osobine raje: osobito nedostatak iskrenosti i otvorenosti, odsustvo junačkoga ili viteškoga duha. U teškoj borbi za život razvili su se među samom rajom osećanja zavisti, mržnje, katkad i pakosti. Ali ne treba suviše oštro osuđivati ove stvarne mane, one nisu proizvod bitnih osobina samoga stanovništva, već surove vladavine koju su podnosili. Podjarmljenost i robovanje su svuda prouzrokovali iste posleđice.smatra J. Cvijić. Kasnije, u istoriji Srbije krajem devetnaestog i početkom dvadesetog veka nastupila je era demokratizacije političkog života, dabi 1945 i 1948 godine sve ponovo.bilo vraćeno na naš nesrećni podanički početak. Neposredno posle Drugog svetskog rata, 1944 i 1945 godine, Josip Broz se surovo obračunao sa ne istomišljenicima (ubijanje političkih protivnika - "reakcije", trgovaca, bogataša, seoskih "kulaka", kraljevih simpatizera). I pored toga, ogromna većina našeg stanovništva je obožavala Josipa Broza. Istovremeno sa obožavanjem postojala je i ideja praiskonskog edipalnog oceubistva. Srbi kao da vole svoje tiranine. Desetak godina posle smrti Tita, kada napovršinu izbijaju mnoge stvari koje se nisu znale, (ili se nisu smele pričati) opet postoji strah od detitoizacije odnosno strah od oceubistva. MI to oceubistvo očigledno nismo završili. Nismo odrasli. Očigledno je da volimo svoje tiranine (naravno i mrzimo, a li ambivalencija je nesporna). Ima tu i mazohističkog uživanja (o sipskoj patnji i radosti te patnje videti kasnije) tako da je za nas Srhe tipično da aktuelni vlastodržac nikada nema dovoljno sadizma koliko Srbi imaju mazohizma da sve to otrpe i izdrže (Čak u tome i uživaju!?). Dokaz ambivalencije je izjava jednog opozicionog lidera koji je utamničen ođaktuelnog režima Očigledno mu je u zatvoru bilo teško (dokazano mučen, udaran) pa je čak počeo i da Štrajkuje glađu. Međutim posle izlaska iz zatvora i takvog mučenja, kada se jednom prilikom prvi put sastao sa svojim defakto mučiteljem i tamničaremzanjegaje imao i reči pohvale: "Znate, on je jedan duhovit i Šarmantan čovek!" To je ta ambivalencija prema vođi koji se istovremeno i voli i mrzi. Uvek smo imali vođe koje su bile surove, ali mi smo ih obožavali. I kada je kralj Aleksandar ubijen svi su plakali, baš kao i za vreme Titove sahrane. Mi smo stalno imali borbu sa ocem, ali ga, Izgleda, nikad do kraja nismo pobeđlli. 1 kada se desi to oceubistvo, a 1 toga je bilo u našoj istoriji, ubica postaje tiranin i opet se krug obnavlja (nikako da dođemo do stvarne demokratije). Tako se priča o oceubistvu uvek iznova aktuelizuje. Vođama se neretko pridevaju osobine koje oni nemaju. Ta specifična "mitologija autoriteta" začeta još u vreme Kosova (Miloš Obilić i Marko Kraljević) kao da se i danas vešto održava. O toj tajanstvenosti vođa piše i J. Cvijić u poglavlju Mistična logika: "...Na ljude dinarskog tipa najviše uticaja imaju vođe u čijem ponašanju ima nečega tajanstvenog ili im oni to često pripisuju... Kod dinarskih ljudi ima sklonosti mističnome, tajanstvenome, mističkoj logici. Ona je u vezi sa njihovom intenzivnom osećajnošću i sa fantazijom. Time oni stvaraju tajanstvena fakta i pojave i formiraju ideale. To rade i u normalnim vremenima, ali naročito u uzrujanim, ratnim...". U nastavku razmišljanja o mističnoj logici, u razumevanju ove pojave mogli bismo istu povezati sa našim razmišljanjem o srpskom idolopoklonstvu, o srpskom pokoravanju autoritetu, o srpskom strahu od autoriteta. Pogledajmo šta o srpskoj sklonosti da veniju nepoznatim silama, da se bespogovorno pokoravaju sudbini, da nisu sposobni da svoj život, svoju sudbinu drže u svojim rukama - piše D. Neđeljković u delu -
Dinarski psihički tip i osnovne etnopsihološke odlike Južnosrbijanaca: "...Mistička osnova" društvenog života i "mistička logika" u razumevanju. Kao sedmu osnovnu psihičku odliku dinarskog tipa Cvijić je naznačio "le fonds mystique", duševnu naklonjenost mistici, "mističkoj logici" u razmevanju svega. Veruju u urokljivo oko, "lošo oko”, presna voda, "lošotije" mogu da ulaze u ljude i žene i čine zla... Sve su to bića sa kojima Južnosrbijanci neprestano računaju, od kojih se brane raznim vradžbinama i leče se, ako u njih uđu, raznim mističnim sredstvima. Za njije je neobično važno znati čuvati se od "vetruški", tih mističnih zlih vetrova, koji oduzimaju vid ili glas čoveku, ili mu i, paralizuju ruku ili nogu. Po njihovom mišljenju mnogo zavisi od toga kakav je "angel" ušao u čoveka kada se rađao, jer svaki u sebi ima svog anđela. Sve ima svoje mistično značenje, ako se pas protegne, ako zaurla, ako je pevac na pragu ili posle večere kukurikne, ako uvo zuji, oko zaigra, 1 dlan zasvrbi, ako vatra ciči, ako se u snu vidi ovo ili ono, itd. Neke žene ušivaju u svoje haljine jaja ili bar mesa od vidre... I ova "mistična logika" je jedini način shvatanja i razumevanja za Južnosrbijance svega onoga Što im izgleda da ne zavisi od njihove volje i energije. Sve elementarno i prirodno (rođenje, život, bolest, kiša, suša, grad, rat, smrt, itd) dešava se onako kako je K’smet, (sudbina, sreća), kako je Bog dosudio i ništa se tu ne može izmeniti... Zato Južnosrbijanci i veruju da se umire samo onda kad "e došel čas na umiračka", veruju da se ne umire od bolest ili od kurŠuma već uvek samo "ot Gospod", "ot dedo Bog", "ot Bog krvnik". Bog ili k’smet svim upravlja, životom i smrću, i to po redu kojegje on unapred odredio... Ovaj duboki poetski misticizam, inspirisao je Južnosrbijance za najlepše njihove pesme..." Ovakav tajanstveni pristup vođama nesumnjivo postoji u Istočnjačkom modelu vođe i vladanja (kineski carevi u zabranjenom gradu, Staljinova nedodirljivost pa 1 nekih naših vladara sa izraženim kultom ličnosti i retklm pojavljivanjima u javnosti, što hrani taj kult). Kratko istorijsko političko pamćenje je sledeća važna odrednica srpskog političkog karaktera. Poslednjih desetak godina našeg društvenog i političkog života (1987 - 1997) su bili krcati događajima da ili je zaista teško bilo sve popamtiti i hronološki klasifikovati. Nikada mi nismo bili dobri arhivari i precizni u skupljanju podataka. Koliko puta su samo aktuelne političke vođe (ovo je ipak poglavlje o našem odnosu prema vođi) menjale svoja mišljenja; zaklinjali se u jednu koncepiju, a ubrzo istim, još i jačim rečima, zastupali potpuno suprotnu koncepciju. I umesto da takve prevrtljivce, političke konvertite, skinemo sa vlasti, oni i dalje vladaju našim životima. Naravno zaključak nije teško izvesti - naš narod je strahovito naivan i stoga je spreman da poveruje najrazllčitljim lažima i nadanjima. Kada bi neko izašao na trg Terazije i počeo da upisuje građane u spisak da daju 100 nemačkih maraka uz potvrdu da će za mesec dana dobiti 120 nemačkih maraka - red bi bio veliki. Ako bi se to isto desilo, recimo, u Švajarskoj narod bi počeo da viče - Lopov, prevarant, uhapsite ga! Potreba Srbina da voli jakog vođu, đavoli pritisak spolja, govori i o nezrelosti superega, tog našeg specifičnog unutrašnjeg policajca. Svestan činjenice da pritisak iznutra nije baš mnogo jak i pouzdan vremenom je formiran takav karakter da se mnogo više strahuje od pritiska spolja (strah od autoriteta, strah od direktora, strah od uniforme - u našim krajevima uniforma se još uvek mnogo ceni npr. uniforma policajca, oficira). Ako je superego nezreo to znači da nam je veoma izražena i tzv. "socijalno adaptivna orijentacija u moralnom rasuđivanju", a nju karakteriše, između ostalog, "uvažavanje straha od kazne i potreba za nagradom". To
rasuđivanje je karakteristično za doba odrastanja što posredno govori da smo po pitanju odnosa prema autoritetu još uvek u adolescentnom periodu. To nesumnjivo vuče korene iz "rajinske pozicije Srba", ali smo mi našim školstvom dodatno odnegovali idolopoklonički mentalitet. Retki su profesori u našim školama koji će pohvaliti učenika koji se ne slaže sa profesorovim mišljenjem. Ako je čovek siguran u sebe, siguran u svoju egzistenciju, ako ne zavisi mnogo od drugog, posebno od Šefova, onda se neće plašiti spoljnih pritisaka i kazni, pritisaka koji dolaze izvan naše ličnosti. U poslednje vreme, vreme potrošačkog mentaliteta, kao daje potenciran razvoj "šićarđijskog duha". To znači d aje savremeni Srbin spreman da se "proda" svome šefu ili nekom drugom licu sa autoritetom za "siću", za sitne male privilegije, bez želje da rizikuje i bez želje da se hrabro celim svojim bićem suprotstavi autoritetu. Trebaće nam mnogo "rada na sebi" da ojaćamo, da pobedlmo u sebi tu "rajtnsku šićarđijsku psihologiju" i da se bez straha, vođeni sopstvenim superegom, hrabro usprotivimo pogrešnim idejama naših vođa, naših roditelja i ostalih lica sa autoritetom...
TOPLA SLOVENSKA DUSA I PITOMO PRAVOSLAVLJE Iza ovog naslova bi moglo da stoji - mit ili stvarnost? Da Ii uopšte postoji nešto što bi se moglo nazvati slovenska duša? Da lije ona zaista "topla” (ovde izraz "topao" ima značenje - emocionalan). A "topla duša" moglo bi da znači - smisao za više duhovne vređnosti, za umetnost, za radovanje životu, za uživanje i oduševljenje, za emocionalnu zainteresovanost za drugo ljudsko biće. Pandan bi bila "hladna duša", proračunata duša, onakva kakva možda obeležava neke sevemjake npr. Nemce, Skandinavce, Engleze (ne kaže se slučajno "hladan kao Englez"). A kako stoji stvar sa pravoslavljem? Da li je ono zaista pitomo? I da li ono uopšte modelira karakterne osobine tj. svojstva ličnosti? Naravno, pitanja je mnogo i naš odgovor je samo jedan (iako ćemo diskutovati sva pitanja i dati sve odgovore). Dakle, taj jedan odgovor glasi: - Da, Srbi poseduju toplu slovensku dušu i njih obeležava pitomo pravoslavlje. Sada, da vidimo šta to sve znači i gde su dokazi za takve tvrdnje. Najpre diskusija o nama Slovenima. Stereotip je da su SLoveni barbarska plemena. Došavši pre hiljadu godina sa severa i istoka evroazijskog kontinenta na jug Evrope, zaticali su na našem prostom clvilizovnnija plemena i narode. Tu je već cvetala antička civilizacija, U poređenju sa grčkom i rimskom civilizacijom, koja se tada već odomaćila na Balkanu, sigurno je da su Sloveni delovali primitivnije i sirovije. Međutim, vremenom, kao Što to po pravilu biva, nastupila su neminovna mešanja naroda, mešanja kultura i običaja, tako da su grčka i rimska kultura, svojim prisustvom na ovim terenima, modelirale neka paganska obeležja Slovena. Međutim, modeliranje ne ide uvek u jednom pravcu. Svojom brojnošću, istorija bar tako kaže, Sloveni su dali pretežniji pečat ambijentu u kome su se naselili. Ako sada analiziramo generalno Slovene, pre svega Ruse, zatim Poljake, Cehe, Južne Slovene - možemo da dođemo, ipak, do jednog zaključka da je karakteristična emocionalnost (toplina) nešto što ih odlikuje i bitno razlikuje od ostalih evropskih naroda ili naroda u njihovom okruženju. Emocije su jedna od psihičkih funkcija koje su ponajviše određene nasleđem. Novija biohemijska istraživanja mozga i limbičkog sistema (deo mozga odgovoran za temperament odnosno naš emotivni život) ukazuju daje sve dato u genima. U tom smislu postaje jasno da određeni narodi, pod pretpostavkom da se nisu mnogo mešali sa drugim narodima, imaju i vrlo specifične karakteristike. Kako u pogledu telesne građe i rasnih obeležja, što je genetski jasno uočljivo i prenošljivo sa generacije na generaciju, tako i u pogledu suptilnijih psihičkih funkcija mozga - emocija, na primer. Istraživači Južne Amerike su utvrdili da su se osvajači tih prostora, Španci i Portugalci, veoma različito ponašah u odnosu na domorodačko stanovništvo. Španci su bili zatvoren narod, kao osvajači su bili veoma surovi i nisu se uopšte mešali sa lokalnim stanovništvom. Otuda stanovništvo Španskog govornog područja u Južnoj Americi, Meksiko pre svega, nema šarenilo boje kože i telesne građe, kakvo postoji, recimo u Brazilu. Brazil su, naime, osvojili Portugalci, a oni su se, tako bar kažu istraživači, značajno mešali sa domorodačkim stanovništvom i kasnije dovođenim Crncima. Iz tih razloga u Brazilu danas postoje svi prelazi boje kože od cme preko raznih modaliteta boja čokolade (mulatkinje, polu cme, polu bele) do potpuno bele... Ovaj mali izlet u istorijska mešanja naroda (došljaka i domorodaca) i njihova preplitanja imao je za cilj
danasuveri da pojedini narodi nose neka obeležja koja su više ili manje uočljiva (zavisno od toga dali su se u istoriji ti narodi ponašali kao otvoreni ili zatvoreni) Prema tome, i Sloveni su doneli neke svoje primame karakteristike, ali su se mešali i sa ostalim narodima, Turcima, pre svega, tako daje rezultanta svega to što danas imamo na Balkanu. Poznata je stvar da učenik uči od učitelja, sluga od svog gospodara. Mnogo toga groznog primili su Sloveni od svojih avarskih gospodara. Opisano je da na raznim vojnim pohodima savremenici nisu razlikovali Slovene od Avara. Sluga uči od svoga gospodara, on ga imitira kada i sam postane gospodar. To vidimo na prvim ruskim vlastodršcima posle oslobođenja od Tatara, isto tako vidimo i na prvim srpskim posle oslobođenja od Turaka. Isto tako danas vidimo da se u našoj zemlji opozicija ponaša praktično isto kao što su se ponašali komunisti poslednjih pedeset godina.. Prema našem shvatanju, dakle, Slovene odlikuje specifična emocionalnost koju bismo, za ovu priliku, nazvali - topla duša. Sloveni, za razliku od tzv. Zapadne civilizacije, poseduju u većem stepenu prostodušnost u komunikaciji, otvorenost i spremnost emotivnog davanja sebe drugima, sposobnost empatije... Empatiju defmišemo kao sposobnost uživljavanja u emocije druge osobe, kao sposobnost emotivnog razumevanja stanja druge osobe. Druga osoba se može razumeti i saznati na dva načina: emotivno i intelektualno. Shvatiti nekoga intelektualno, razumski, znači, između ostalog, razumeti ga i onako kako je to naučeno u procesu obrazovanja. Sa drugom osobom se može komunicirati i učtivo, kulturno, ljubazno... Sve to je posledica vaspitanja odnosno učenja ("kućno vaspitanje, naučeno ponašanje"). Takvo ponašanje smo opservirali u zemljama tzv. Zapadne kulture, što smo svojevremeno nazvali "polite but superficial" - ljubazno, ali površno. To je komunikacija i ponašanje na kognitivnom, saznajnom nivou, a ne na emotivnom nivou. To nije empatsko ponašanje, to je konvencionalna emocionalnost, tačnije naučena ljubaznost. Takvo ponašanje smo uočili u znantno većem procentu u zapadnoj kulturi. O toj konvencionalnoj ljubaznosti, koja nije naša jača strana piše i V. Dvomiković: "...Dinarsko lice nije krojeno za konvencionalnu sladunjavu ljubaznost. To primećuju i stranci koji dolaze u naše varoši, a naročito im pada u oči što žene npr. u Beogradu tako ozbiljno i gotovo namršteno gledaju preda se bez grimase i ljupkosti, kojana Zapadu mora da bude tu, prosto kao dodatak ili dopuna toalete... Mislim da nije preterano ako se kaže da je dinarska rasa telesnim izgledom uopšte majmuškija evropska rasa!". Međutim, Sloveni su sposobni za emocionalnu, empatsku komunikaciju. Kapacitet za empatsko ponašanje Sloveni imaju u mnogo većem procentu nego neki drugi narodi. To je spremnost đa se autentično, iskreno produbljeno, urođeno (nenaučeno), emotivno interesujemo za zbivanja, život i sudbinu drugog Ljudskog bića. To je spremnost da drugom ljudskom biću damo sebe ne štedeći svoje vreme. Da vidimo šta o svemu tome piše J. Cvijić: "Dinarska uzajamna pomoć. Samohrana žena sa decom uvek se pomaže u teškim poljskim i drugim radovima. NaroĆito se pomaže za vreme žetve koju treba brzo
svršiti - to se zove moba... Solidarnost srpskog seljaka je izuzetna. Osećajnost i simpatije. Izgleda da se duh koji živi u zadruzi i uopšte dinarska međusobna pomoć mogu objasniti emotivim karakterom i vrlo živom sklonošću za simpatijom. Toplo učešće se vrlo živo pokazuje kako u radosti tako i u žalosti, pa i prema strancima. Ta su osećanja još življa u žalosti nego u radosti. Izražavaju se očima punim sjaja ili suza, zlih ili radosnih suza. Posledica ove duboke osećajnosti su i njihova duboka osećajna pravda i milosrdnost, kao i gotovost na požrtvovanje i samoodricanje... Dinarski su ljudi uslužni i puni dobrote. Pred većim tuđim nevoljama ovi ljudi zaboravljaju sebe i svoje sopstvene nevolje. S osobitom umešnošću raspoznaju Šta mogu primiti od tuđe ljubaznosti. Osećanje čednosti i stida osobito je razvijeno kod žena. Osećajnost ih katkad navodi na nepromišljena dela. Kad im nedostaje iskustvo jaka osetljivost ih učini naivnima. Često se podaju sentimentalnom i neuputnom optimizmu. Njihova krajnja osetljivost Često postaje slabošću, njihova velikodušnost ih učini nepravičnim..." uočava J. Cvijić. Nasuprot ovakvom ponašanju "tople slovenske duše", savremenl čovek Zapadne civilizacije nema više vremena za drugog. On je u priličnoj meri egoista, nije spreman da se da drugome. Sloveni u širem smislu, Srbi posebno, to još uvek mogu. To je ta topla slovenska duša, koja se pre svega nasleđuje, baš kao što se temperament tj. emocije pretežno nasleđuju. O tome na sličan način piše i V. Dvomiković kada ustvrduje da je nasledni Činilac veoma značajan u formiranju karaktera uopšte (mi bismo dodali, posebno emotivnog dela): "...Nasleđuje li se karakter kao što se nasleđuju organska i rasna obeležja čoveka? Šta je urođeno, a Šta stečeno? Šta čovek "prima", a šta sam dodaje u formiranju svog karaktera? Narodna mudrost kaže - isti je otac... Nigde se toliko kao u Crnoj Gori ne pita za Čoveka kakvi su mu bili "stari”, kakvo je celo bratstvo, jer se i2 toga izvodi zaključak o karakternom kvalitetu pojedinca. Novija karakterologija slaže se u ovoj tačci i sa popularnom tradicionalnom mudrošću kao i sa rezultatima istraživanja o nasleđu na drugim područjima. Na psihičkom i organskom genotipu, ne na fenotipu, zasniva se uglavnom karakterologija naroda... U karakterologiji naroda nasleđe je prvi i glavni tvorac psihičkog kontinuiteta u kome se ispoljava karakter naroda kao istorijske individualnosti..." smatra ovaj autor. Za sliva tanje srpske topline i emotivnosti, tj. spremnosti da iskreno komuniciramo sa drugim ljudskim bićem karakteristični su slučajni susreti sa nepoznatim osobama. Kako izgledaju jednostavni kratki kontakti sa običnim ljudima, npr. sa taksistom, u prođavnici sa kasirkom..? U Zapadnoj kulturi u takvim kontaktima dolazi do izražaja "naučena ljubaznost" - Have a nice day! Have a nice weekend! - sa obaveznim osmehom ("kezom beiih zuba") i - ništa više. Prazno. Možda još neka učtiva rečenica. Međutim, susret sa našim čovekom je potpuno drugačiji. On je spreman da Vas autentično (a ne naučeno) sasluša, da se iskreno interesuje za Vaše probleme, da vam ispriča nešto intimno iz svog života, da vam se drugim rečima, iskreno da, celim svojim bićem... To je ponekad naivno, ponekad glupo, ponekad nepotrebno tj. iracionalno, ali je toplo i emocionalno... ID. Vasić uočava tu "krasnu" srpsku osobinu:", ..Ako je čitave narode doista moguće redati po temperamentima onda bi se za naš narodu Srbiji moglo sa osnovom kazati da je temperamenta koleričnog što potpuno odgovara onoj osnovnoj crti u naravi njegovoj tj. ozbiljnosti... U osećanju Srbina u Srbiji značajno je i veoma krasno to, Što on na sve svoje sunarodnike gleda kao na neki rod. Taj svoj pogled on iskazuje sasvim očevidno; sretnuvši koga, ma i sasvim neznanoga, on ga oslovljava rečju, koja označava srodstvo i zove ga: rođače, brate, striče, ili ako je žensko Čeljade: sestro, strina, snaho, itd. Osećanje
jednakosti t osećanje srodstva, oba još od iskoni duboko ukorenjena u duši svakoga Srbina, postala su pravom prirodom njegovom,po svoj prilici, usled dugoga i jakog pritiska turskog, pod težinom kojegane samo da ojača porodica, nego se izgtadiše i sve razlike i nejednakosti, i ljudi jedan drugom približiše istovetnošću sudbine. Srbija je i danas jedina zemlja u svetu u kojoj prosjaku i seljaku i kaputašu koji pored njega prolazi viče: đaruj me brate; u kojoj vladalac, kad siđe u narod, među seljake, izgovara reči braćo i sestre... U Srbiji nema plemstva i strancu, koji prvi put k nama dolazi, pada veoma jako u oči pojava savremene jednakosti - demokratije - u monarhiji. Ovo snažno osećanje srodstva izvor je ne samo nekim običajima, nego se ono prikazuje i u divnoj saglasnosti sa poznatom, velikom gostoljubivošču, koja se u Sibiji još i danas često srede, i koju su sa poštovanjem i hvalom pominjali svi putnici, koji su i za vreme Turaka njome putovali..." Toplina slovenske duše ogleda se u smislu za umetnost, u jednom posebnom daru za stvaralaštvo u umetnostima (a umetnost je najbliža emocijama i umetničke produkcije sa iznedruju kako iz kreativne inteligencije tako isto i iz emocija). Sloveni su nenadmašni u poeziji, književnosti, baletu, muzici, pevanju... Slovenski filmovi (ruski, češki, poljski, srpski) zaista poseduju jednu specifičnu emocionalnost, jednu karakterističnu toplinu i humanizam. Nije slučajno što su se u slovenskim narodima lako primile Ideje socijalizma i komunizma, jer te ideje takođe baziraju na Čovekoljubiju. Pravoslavlje, sa svojom doktrinom o porodici, samo je učvrstilo (i dosolilo) primarnu, toplu duhovnost koju imaju Sloveni. No, ostavimo za trenutak Slovene, kao grupaciju i vratimo se nama, Srbima. Sa kim smo se sve mi mešali na ovim prostorima i da li je to modeliralo našu primarnu slovensku emocionalnost i toplinu, naš umetnički potencijal? Kako su istorijske promene, na mestu na kome se nalazimo, (sredokraća puteva Istoka i Zapada) uticale na našu emocionalnost? Posebno, Šta se događa u poslednjih pedeset godina (socijalističko-samoupravnog društva) i da li je lo modeliralo našu "toplu slovensku dušu"...? Krenimo redom, istorijski. Po ko zna koji put vračamo se Turcima i uticajima koje smo odnjih trpeli. Činjenicaje da su ti uticaji bili izuzetno dugotrajni (više stotina godina). Ta dugotrajnost mogla je da dovede do genetskih promena, pod pretpostavkom da su se ta dva naroda međusobno mešala. A tih mešanjaje, zaista, nesporno i bilo. Od odlazaka srpske dece u Tursku, u janjičare, pa do prelaska u Islam brojnih srpskih porodica, čime su se ispunjavali uslovi i za bračno mešanje. Činjenicaje da su Sloveni pretežno plavi, (oni koji se nisu mešali sa "tamnim" narodima), dok je takođe nesporno da smo mi Srbi, pretežno cmpurasti. Genetskomedicinskim jezikom rečeno sigurno je dolazilo do mešanja sa Turcima, koji su takođe poznati po tamnijoj boji kože. Ako je došlo do takvih telesnih mutacija, da li je dolazilo do psihološko emotivnih promena? Imamo li dokaze da se srpski i turski arhetipovi međusobno prepliču i prožimaju? Suptilnija psihološka analiza poslednjeg građan62 skog rata 1991 - 1995 godine daje brojne dokaze u tom. smislu. Navešćemo samo dva: Prilikom jedne posete ozrensko - trebavskom ratištu u okolini Doboja (autor je poreklom iz Bosne, Bijeljine i Doboja) kada smo bili na 500 metara daleko od muslimanskih rovova i linija, pitali smo jednog srpskog borca u rovu - "Kakvi su Muslimani kao ratnici, da li su dobri, hrabri, spretni, junaci...?" Odgovor je bio nedvosmislen: "More, da vidiš doktore, odlični su borci, opasni su..." Naš zaključak je bio - naravno da su dobri borci, jer se i sa jedne i sa druge strane biju Srbi, samo Srbi pravoslavne i Srbi muhamedanske vere koji su vremenom postali Muslimani (Bošnjaci). A
Srbi su ipak, uz sve nedoumice i sumnje, poznati kao ratnički narod, (ne i kao ratnici osvajači!), tačnije kao narod koji ume da se bori, da puca, da ratuje (nismo slučajno u streljaštvu kao sportu među najboljima u svetu!) S druge strane, povremeni izveštaji o brutalnostima kojima je obilovao ovaj poslednji građanski rat (a i prethodni) ukazuju na j oš jedan arhetip koji se "probudio" u ovom ratu, a koji je nastao uzajamnim mešanjem Turaka i Slovena. U šerijatskom (arapsko muslimanskom) pravu i dan danas je predviđeno odsecanje ruke za krađu. Mnogi tvrde daje Kuran najagresivnijabožija knjiga. Setimo se samo opisa nabijanja na kolac kao specifičnog turskog modela kažnjavanja i osvete. Taj arhetipski model surovosti ("nabijanje na kolac") zadržan je do današnjih dana u onom Jungovom kolektivnom nesvesnom na terenima "brdovitog Balkana". Ta surovost, ta maligna agresivnost do bestijalnosti, koja je izbila kod pojedinaca na Balkanu, i kod Srba, i kod Hrvata, i kod Muslimana, vuče korene iz Azijatske surovosti (a možda i iz rudimenata slovenskih paganskih običaja, iako je paganstvo istorijski bilo mnogo ranije, a osmanlijske surovosti su svežijeg datuma). Tako je, tim uzajamnim paganskoazijatskim uticajima nastao balkanski ratničko destruktivni gemišt... Dakle, turski uticaji su modelirali slovensku (srpsku) emocionalnost utoliko Što su joj povremeno dodavali agresivnost, tačnije afekat i strast, ail je nisu ugušili. Ona je opstajavala i prisutna je do današnjih dana (viđeti poglavlja koja slede). O ovoj karakternoj crti našeg narodapostoje različita mišljenja. Tako J. Cvijić smatra da se dinarci odlikuju impulzivnošću, pre svega, dok D. Nedeljković ima kritički odnos prema takvom shvatanju. On kaže: "Etnopsihološka kompozicija našeg južnosrbijanskog stanovništva sastoji se iz koleričnih i melanholičnih karaktera. Cvijić karakteriše dinarce energičnošću i impulsivnošću kao njihovim dominantnim odlikama i misli da se po svome psihičkom tipu mogu klasificirati u sangvinike odnosno kolerike. Energičnost je nesumnjivo jedna od najdubljih odlika Dinaraca. Međutim, impulsivnost kao psihopatološki slučaj pojedinih individua ne može biti odlika čitavihpokrajina. Jer, impulsivnost je takvo reagiranje pri kome volja ide pre razuma, postupak pre razumevanja situacije i svoje sopstvene namere. Impulsivnost je naročita bolest volje. Impulsivnost je automatsko i sasvim slučajno reagiranje pod uplivom ma kakve momentane emocije ili ma kakve sugestije... Nemoguće je da se društvo sastoji od ovako psihički nenormalnih impulsivaca. Moralo bi se ono upravo kao društvo onemogućiti ili čak i uništiti. Visoka i snažna energičnost pojedinih Dinaraca koji su stajali na čelu izvesnih istorijskih događaja, kao što su hajduci i uskoci, Karađorđe, Tanasko Rajić i Sinđelić, na koje Cvijić ovde misli, nije impulsivnost, već hitro primenjivanje vrlo smišljenih i donetih odluka". Zastanimo ovde za trenutak i napravimo mali rezime ovog poglavlja. Ovo poglavlje je posvećeno toplini slovenske duše, a mi analiziramo balkansku destruktivnost (impulsivnost, violentnost). To činimo upravo zbog sadašnje medijske satanizacije Srbakojapoentira upravo te barbarsko- destruktivne elemente. A da su te barbarske elemente uočavali i drugi moramo se opet vratiti opisima nekih prethodnika. "KoleriČnost psihičkog karatkera se ogleda kod Južnosrbijanaca kao i kod ostalih dinaraca, još i u tome što mnogi brzo planu, ljudi grde i psuju, a žene kunu. Psovka im je strašna, a kletva užasna. Primera radi navodimo nekoliko "klenja". Tako, vrlo često se čuju - Skrši vratiot! Čuma da te udre! Crve da variš! Kamen da se činiš! Čafki oči da ti čapkat! Cma zemlja da te glatne! itd. Iste ove izraze koleričkog tipa nalazimo i kod ostalih Dinaraca..."
Ove barbarsko destruktivne elemente imaju svi narodi (ono pagansko poreklo, koje ima svaki narod) čak, može se i dokazivati da civilizacijski napredak, tehnički pre svega, ni malo nije umanjio bestijalne potencijale homo sapiensa. Oni su, na ovaj ili onaj način, uvek prisutni u čoveku. Svesni smo, dakle, činjenice da svaki čovek poseduje potencijal za agresivnost, ali smo svesni i činjenice da Sloveni, tj. mi Srbi poseđujemo i enormni potencijal za emocionalnost. Dakle, "topla slovenska duša” je prevalentno stanje u srpskom mentalitetu, a istorijski uslovi i mene utiču da povremeno, ponekad, kod nekih, pojedinaca, izbiju agresivni arhetipovi pohranjeni u kolektivno i individualno nesvesno. U tom smishr značajno je analizirati još dve pojave koje su mogle modelirati našu slovensku emocionalnost i toplinu. To su: 1. Geografska lokacija Srbije i
2. Uticaj medija u poslednjih pedeset godina, Ad 1.)-Kada se želi objasniti burna istorija srpskog naroda, Beograda posebno, obično se kaže - pa, i logično je daje Beograd često osvajan i rušen, jer se nalazi "nasred druma". A kuča koja je nasred puta, uvek je meta raznih skitnica, kradljivaca, probisveta, lopova, silnika, osvajača, itd. Srbija je geografski, zaista, na samom putu koji spaja Istok i Zapad Evropu i Aziju. Ta geografska činjenica mogla je da utiče na više naših osobina. Brojni putnici - namernici probuđivali su sigurno radoznalost kao važnu crtu ličnosti. S druge strane, komunikacija sa različitim osobama koje su dolazile i prolazile, formirala je lzvestan oprez, tačnije lukavstvo koje nesporno postoji kod srpskog čoveka (seljaka posebno, o tome kasnije). Oprez i lukavstvo su sigurno u suprotnosti, tačnije kontradiktornosti, sa toplinom duše odnosno srpskom emocionalnošću. Ipak, u toj "borbi" pobednik je emocionalnost. Između ostalog, i zato što je srpska emocionalnost urođena karakteristika, a lukavstvo i oprez je naučeno ponašanje. A što je naučeno to je racionalno. Nama racionalno ponašanje očigledno nije jača strana. Sporove radije rešavamo pesnicama nego verbalnim nadmudrivanjem. To se vidi joŠu adolescenciji kada smo đačke sporove razrešavali poznatom rečenicom - izađi u dvorište da raspravimo ko je u pravu. Taj obrazac kao da je ostao i u odraslom ponašanju. Kada je po drugi put za 50 godina izbio besmisleni građanski rat na ovim prostorima, umesto da sporove rešimo mirnim putem, pregovorima i nadmudrivanjem, diplomatijom i politikom - mi smo oberučke prihvatili ratne izazove. Brojne rubrike u štampi i na ostalim medijima (TV, pre svega) imali su svoje ratne huškače. Proradio je "srpski mentalitet" nabijen emocijama i strastima. Među prvima su bili oni koj i su, verovatno oduvek, sporove rešavali pesnicama, a ne rečima. A takvih je poprilično u našem narodu što jasno govori o našoj "uzavreloj južnjačkoj krvi". Ad 2.) - Tako smo došli do medija koji poslednjih godina igraju presudnu ulogu u modeliranju ljudskog ponašanja. Tako je u svetu, pa je tako i kod nas. Dali i kako mediji mogu da modeliraju "toplu slovensku dušu"? Mediji, očigledno mogu sve da modeliraju, ali kognitivno, razumsko, naučeno ponašanje i stavove, neuporedivo više nego emocije. Rekli smo već, emocije su genetski date čoveku i samim tim temperament se teškp menja medijima. Pa ipak, izborom teme i načinom obrade tih tema u medijima mogu da se postupno i duževremeno modeliraju čak i emocije. Istina minimalno, ali mogu. U tom smislu evidentno je da poplavom televizijskih emisija na temu nasilja i agresije, a zapostavljanjem ljubavno
romantičnih sadržaja kao da se menja i naša emocionalnost i pomeia u pravcu negativnih emocija: mržnje, osvete, agresije, nasilja, ljubomore, zavisti... Pozitivne emocije - ljubav, saosećanje, praštanje, čovekoljublje - kao da su u drugom planu. Zato ne treba da nas čudi što je tokom ovog posleđnjeg građanskog rata, 1991 - 1995 godine, lako došlo do pomeranja našeg "socijalističkog internacionalizma" u pravcu sukoba sa komšijama. (Proleteri svih zemalja ujedinite se! - zaboravljena je parola). To samo govori o moći medija i njihovoj sposobnosti da nas modeliraju. Ako vešto barataju sa našim iskonskim osobinama, kao što su zavist, emocionalnost, inat, odnos prema vođi - lako mogu da postignu ono što žele. Kao što su ljude lako motivisali zaborbu (setimo se tekstova o kapetanu Draganu i njegovim "kninđama" koji su jedno vieme bili vrhunski idoli mladim momcima, junošama i adolescentima) - tako isto mediji su, igrajući na kartu tradicionalne srpske nesloge, preko noći podigli barijeru na Drini tj. kumovali su političarima da tu granicu opravdaju. Veštom manipulacijom u medijima brzo su nađeni poklonici te ideje - jer se išlo na kartu srpske nesloge i zavisti. Probudila se iskonska ideja: da vidimo šta radi komšija s druge strane plota tj. s druge strane Drine - Drina je u ovom sudbinskom značenju onaj čuveni komšijski plot - sa idejom da kotnšiji crkne krava; u ovom slučaju sa idejom, kad već neće nas da poslušaju neka ili zlo lupi po glavi. us Dakle, igralo se na kartu naše južnjačke plahovitosti (emocionalnost + afektivna agresija), na naš mediteranski mentalitet. A da posedujemo taj mediteranski mentalitet i to je tačno. Mediteranski mentalitet je po pitanju emocija sličan slovenskoj duši - ali se po drugim modeli' rajućim činiocima ipak i razlikuje. Ml imamo brojne sličnosti sa međiterancima - (mi smo, na neki način, ipak i mediteranska zemlja, posredstvom Jadranskog mora koje, istina, ne zapljuskuje Srbiju, ali zapljuskuje Crnu Goru, to naše Čuveno "drugo oko u glavi" - pitanje etnogeneze Crnogoraca ostavljamo ovom prilikom po strani ). Dakle, meditaranci zbog klime kakvu imaju obožavaju život na ulici. Od antičkih rimskih i grčkih agora, tj. trgova do naših letnjih bašti, korza i šetnje gore dole... Mediteranske emotivnosti u sportskom navijanju, mediteranska strast i smisao za životnim uživanjima - sve je to zajedničko 1 njima i nama. Međutim, razlike su takođe uočljive. Ekonomski razvijenije mediteranske zemlje (Francuska, Italija, Španija) ipak imaju daleko izraženije ono naučeno ponašanje koje karakteriše tzv. zapadnu kulturu. Siromašnije mediteranske zemlje u koje i mi spadamo - Grčka, Portugal, Egipat i ostale arapske zemlje - imaju mnogo izraženije elementarne emocionalne datosti - u koje spadaju i spremnost za oduševljenje nepomućeno razumom, smisao za uživanje 1 radovanje životu. Taj južnjački elemenat u spoju sa slovenskom pozitivnom osećajnošću daje jednu karakterističnu emocionalnu rezultatnu - umemo da se od srca radujemo životu i njegovim čarima, umemo da otkočimo svoje ponašanje pod uticajem emocija, ali umemo, bogme, i da žestoko patimo (o tome kasnije). Na ovom mestu, na temu radosti a naročito patnje življenja, ukazujemo ha sličnost Grka Zorbe i našeg Mitketa iz Koštane. Emocionalna otkočenost, koja je sastavni deo "tople slovenske duse" zaslužuje malo više pažnje i analize. Najpre, gde su dokazi te tvrdnje? Navešćemo nekoliko. Posmatrajmo samo kako smo neumereni kada su u pitanju emocije. - Kad se "naš čovek" veseli, to tako niko ne ume - skloni smo da kažemo, iako je to krajnje neracionalno, nepametno, rasipničko ponašanje. Ali, gde je tu pamet i šta će ona kada lumpujemo, kada skačemo od radosti ili kada igramo naše čuveno kolo? Ništa bolje ne odsllkava našu emocionalnost nego taj folklor, odnosno to naše "narodno kolo". Frula, taj sirotinjski instrument, pro izvođenjem karak67 terističnog zvuka, podarila je generacijama naših zemljaka onu energetsku injekciju srpskoj emocionalnosti. Pričali su mi mnogi
depresivni pacijenti da ih kolo fantastično razmrda, da ih prosto ponese i tako postane efikasan antidepresiv. Slične antidepresivne fenomene uočio sam i u brazilskoj sambi, naročito u vreme čuvenog karnevala ("Kad samba leći", J. Marić, Duga, br. 14; april, 1989). Uostalom, sličnosti između brazilskog i srpskog naroda su brojne, što su svi opserveri nedvosmisleno zaključivali ( "Kakva sličnost između nas i njih" ! - bila je uobičajena rečenica svih turista našeg porekla koji su pohodili Brazil). U novije vreme i popularnost čuvene latinoameričke televizijske serije "Kasandra" kod našeg naroda može da se objasni upravo velikom mentalnom sličnoŠću nas i Latinoamerikanaca. Dakle, u našem folkloru, u našem kolu, i kod najurbanijeg Srbina kada ga čuje, proradi emocionalni naboj njegovih seoskih predaka i on - "zaigra kolo". A upravo tako i kažu depresivni bolesnici (prilikom tretmana pomoću muzikoterapije): "Nešto mi zaigra u duši kada Čujem kolo, kao da dobijem neku energiju koju sam izgubio, ja se trgnem i za trenutak izađem iz depresije..." To je taj slavenski engram za emocionalnu toplinu, engram za muziku i umetnost, to je taj generacijski talog, mnemički engram, koji je upisan u našim slovenskim arhetipovima, u našem slovenskom kolektivnom nesvesnotn... Ako bismo u jednoj reći, jednoj karakterističnoj sintagmi možda pokušali da okarakterišemo Srbe - to bi bio "srpski folklor” (kolo, frula, nošnja). Kada nam dođu stranci to im po pravilu uvek prvo i pokazujemo (koncert čuvenog ansambla "Kolo"). Slične pokušaje defmisanja određenih naroda u jednoj reći pokušali su i drugi istraživači. Tako je Madariaga u jednom svom delu uporedio Engleze, Francuze i Špance. Najdublji duševni kompleks u Engleza je "fair play”, Francuza Mle droit", u Španaca "el honor". Prvo je čin, drugo misao, a treće strast. Neke forme Španske umetnosti spontani su pokreti života, bez ikakve svesti o snazi i obliku. Tipičan primer je igra. Špansku igru ne može da igra drugi, mora je igrati Španac, inače ništa ne vredi. Slično i Kant pokušava da impresionistički okarakteriše čitave narode i zemlje jednom jedinom rečju: Francuska mu je "Mondenland", Nemačka "Titelland", Italija "Rankeland" (zemlja lukavstva i intriga), Španija "Ahnenlanđ", Engleska "Launenland", a Rusija "Land derTucke". Iako je ovakav pristup opasna siinplifikacija (kojoj nije odoleo ni jedan Kant) nama se čini da nas najjasnije odslikava upravo ta naša narodna umetnost, taj naš folklor, pri Čemu mislim i na našu narodnu nošnju, narodnu ornamentiku, duborez (drvorezbarstvo), narodne pesme, narodna kola, frulu i harmoniku, pa čak i gusle... Ovom temom mnogo se bavio V. Dvomiković u svojoj "Karakterologiji Jugoslovena". Evo šta on piše: "...Ritam života se složio u iskrivljenu liniju narodne ornamentike. Cikcak linije, rombovi, kvadrati. Naša narodna umetnost dala je prekrasne egzemplare u rombovima. Ova konstatacija donosi i iskušenje da baš ovu bogatu i čestu primenu romba proglasimo jugoslovenskom osobinom. Rompski motiv je vizantijski, a meander je grčki i antički. Spiralni motiv, krug - to je simbol sunca, simbol Afrike... Drvorezbarstvo - je nordijsko nasleđe Jugoslovena. Kujunđžijska umetnost, filigranska tehnika, srma... sve sutonašeumetničke tvorevine, naša ornamentika... Za nekoga ko dobro igra kolo kaže se sitno veze ornamentika veza. Kolo je shvaćeno kao beskonačni ornament pokreta. Kolo je igrajući ornament..." Posvećujući veliku pažnju umetničkim tvorevinama na našem prostoru V. Dvomiković analizira i kolorit: "Pusta prazna belina na velikoj površini u narodu je izvorni simbol
mrtvila: žalosna, beživotna praznina. Oko luta po njoj i ne nalazi pobude ni oživljenja... Crna boja kao bojažalostfvaroški je uticaj i nikako ne spada u kostimski izraz i ukus jugoslovenskog čoveka. Crna boja je nametnuta od Turaka. Tvrđa i čista belina zadaje bol oku i duši. Horor vacui - strah od praznine. Seksualna simbolika crvene boje u nas je takođe česta... Dinamika, jak temperament, ritmika, jaka ekspresivnost i konstruktivna sposobnost fantazije - to bi bio rezultat narodnokolektivnih tvorevina sa našeg područja..." Uslov za stvaralaštvo je kreativnost, kreativnost je umetnost, a umetnost su emocije, pre svega (zato i dfskutujemo o umetnosti 1 kreativnosti, jer je to zapravo diskusija o emocijama). U našoj kreativnosti, slažemo se sa Dvornikovićem, uočljiva je dinamika, jak temperament, snažna emocionalnost, fantazije. Ako analiziramo i druge oblike umetničkog stvaralaštva možemo opet doći do istih zaključaka: ljudska toplina, emocije, afekti, fantazija.:. Poznat je naš dar za pričanjem. U narodnoj prozi stvaralačka fantazija maksimalno dolazi do izražaja. U običnom govoru čest je pesnički izraz: Veče se šunja dolinom... Sunce se sakriva za oblake... Zima štipa za obraze... Dar konverzacije je "božiji dar". Postoji mišljenje daje svaki Hercegovac pesnik, a svaki Crnogorac epski filozof. Stručnjaci se slažu da je kratka sažeta pričica, anegdota sa humorističko satiričkom i socijalno etičkom žaokom, možda najjači literarni rod naše narodne proze. Ako smo, nadam se, ustvrdili da nam "toplina duše” ne nedostaje, zašto u naslovu ovog poglavlja imamo onaj dodatak "pitomo pravoslavlje "? I da lije mogao da stoji samo slogan "topla slovenska duša"? Prema našem shvatanju dodatak je zato što je pravoslavlje, kao karakteristična religija, na ovim terenima staro, takođe vekovima, i što je, zasigurno, utlsnulo svoj jasan pečat u oblikovanju srpskog karaktera. Taj pečat se odlično kombinovao sa "toplom slovenskom dušom" i sa njom daje, Čini mm se, jednu cei inu. U odnosu na dve druge značajne religije sa kojima smo u neposrednom komšijskom dodiru: islam i katoličanstvo - pravoslavlje, preciznije svetosavlje, nesumnjivo je pitomije... Tapitomost se ogleda u nizu karakterističnih crkvenih, religijskih doktrina koje su vekovima negovane na ovim prostorima. Negovane su toliko intenzivno i duboko u našim dušama da su čak, smatra se, i održale naše nacionalno biće (tokom onih 500 godina pod Turcima odnosno islamom). "Pesma nas je održala, njojzi hvala" može da se promenl u "Crkva nas je održala njojzi hvala!" (111 manastiri, pre svega). No, ovde moramo najpre proanalizirati da li su Srbi uopšte religiozan narod? D. Vasić piše: "Mi smo napomenuli da Srbi nisu veoma religiozan narod. I ono što je najmanje tačno to je da je religijsko verovanje igralo prvenstveno uloguu njihovim akcijama. Ko god ovo tvrdi, taj govori bez ikakvog poznavanja o Srbima. Svi oni, naprotiv, koji su pisali o njima i poznavali ih, isticali su njihovu jedinstvenu versku trpeljivost. Međutim, borba za veru značila je prosto borbu za ođbranu njihove vere samo ukoliko je ona bila gonjena u vidu ništenja srpskog imena; ona je značila borbu da se slobodno verovalo i da bi se tako očuvalo nacionalno ime. Religijsko i nacionalno zaista je značilo jedno isto i utoliko je ona borba imala versko obeležje. Ali, nikad Srbi nisu težili da ma kome drugome nametnu svoju veru... Za Srbe religijsko osećanje značilo je jedno žensko osećanje. Oni su iskreno smatrali da nije dovoljno muški biti jako okupiran ovim osećanjem i oni su bili neprijemčivi za svaku religijsku hipokriziju. Uostalom, da se njime zabavljaju, oni su to ostavljali za svoje stare godine i o praznicima. Oni su,
ukratko, više voleli da misle o životu s ove strane, nego o životu s one strane; njih se slabo ticalo kako će drugi o tome za sebe misliti, i može se reći da se oni nisu baš mnogo pribojavah Nepoznatoga. Međutim, to nikako ne znači da su ga oni poricali. Naprotiv, istinaje; da su oni duboko verovaliu Proviđenje, samo što nisu bili skloni da se sa nečim što je neosporno mnogo zanimaju; oni su bili đeisti, precizno po onoj definiciji E. Fagea..." Dakle, Srbi su deistl, ali samo o praznicima idu u crkvu (ako uopšte idu, jer imaju otpor prema crkvi kao instituciji pa čak 1 prema popovima kao službenicima crkve). Iako smo poslednjih 50 godina socijalističko komunističkog iskustva i života u drugoj polovini dvadesetog veka (skoro 3 generacije su za to vreme stasale) imali ateistički intoniranu državnu politiku, ipak je sve* tosavlje ostalo duboko u našim dušama i predstavlja onaj "generacijski engram", onaj "zov naših predaka", koji se ne može zaobići i zanemariti, tako da poslednjih nekoliko godina opet imamo "kam bek" svetosavlju i izvornim običajima srpskog naroda. Diskusija o pravoslavlju i svetosavlju i srpskom odnosu porema religiji zavređuje ne samo jednu posebnu knjigu, nego i tomove knjiga... Na ovom mestu i za ovu priliku na pitanje: Dali su Srbi religiozan narod? - daćemo sledeći odgovor, onako kako gaje sročio V. Karić: "...Našje narod u samoj stvari u duši svojoj pobožan, ali u očiglednome iskazivanju pobožnosti on ne ide nikad tako daleko, kao što to rade katolici ili protestanti drugih naroda, pa i sami pravoslavni Rusi. Po shvatanju našeg naroda bog ima sve vrline i slabosti čovečje. Narod naš i danas misli da bog čini ljudima i zlo i dobro, iz sasvim Ćovečanskih pobuda, zlo dakle iz osvete, razlika je pak u tome samo što čovekovoj sili ima kraja, te ne može da učini sve kako bimusehtelo, abogjesvemogućan. Bog je stari krvnik, kaže se u jednoj narodnoj pesmi. Naš narod veruje, s druge strane, u sudbinu, u amajlije..." Dakle, da vidimo, koje su to bitne karakteristike pravoslavlja (svetosavlja) koje opravdavaju epitet "pitomo" i koje su vekovima uobličavale našu slovensku emocionalnost? {Nije slučajno pravoslavlje najviše zadržano kod Slovena i nije slučajno što su se ideje socijalizma i komunizma najpre primile upravo kod Slovena). Prvo "pitomo" obeležje pravoslavlja je neofanzivnost religijskog učenja. Za razliku od.drugih verskih učenja pravoslavlje maksimalno poštuje volju i optedeljenje drugog i njegov religijski izbor. Međutim, i islam i katoličanstvo su veoma ofanzivne religije, žele da prošire i nametnu drugima svoje stavove i svoje kanone. To se najbolje ogleda prilikom sklapanja mešovitih brakova, brakova dve različite religije: i islam i katoličanstvo (pominjemo uglavnom te dve religije, jer se one nalaze u našem neposrednom okruženju, a islam se i obimnije instalirao na srpskim prostorima tokom istorije) - dakle, te dve religije insistiraju da se, ukoliko dođe do sklapanja mešovitog braka, supružnici izjasne za islam odnosno katoličanstvo u odnosu na potomstvo. To je gotovo uslov i zbog toga su često {praktično uvek) protiv mešovitih brakova. Pravoslavlje ima drugačiji pristup. Dozvoljavajući mešovite brakove, tačnije ne protivećt se njima tako energično i uslovno, pravoslavlje kao da je svesno da će u toj borbi između vere i ljubavi - pobeđitl ljubav {tačnije, Srbin će podleći svojim emocijama). Već smo konstatovali daje pravoslavlje uhvatilo korene kod Slovena, a da Slaveni imaju tu karakterističnu emocionalnost {"topla slovenska duša"). Verovatno se iskustveno došlo do zaključka da će se Sloven voditi za svojim emocijama, daje to njegovo prevalento stanje i daje ljubav, za njega, jedna od najvažnijih stvari na svetu. Po svemu sudeći, zato pravoslavlje i ne postavlja tako velike barijere
emocijama čak i ako su one protiv crkvene dogme. Pa, i kod razvoda slična je situacija. Iako su praktično sve religije protiv razvoda, pravoslavlje je mnogo tolerantnije po ovom pitanju u odnosu na, recimo, katoličanstvo, koje se tvrdoglavo protivi razvodu. Pravoslavlje je dovoljno svesno da shvata da ljubav (Čitaj: topla slovenska duša, slovenska emocionalnost) i ovde presudnije deluje nego verska norma. Zato Srbi ne robuju mnogo braku kao neki katolički ili islamski narodi. Čak se može reći da je pravoslavlje u svoje moralne kodekse upravo ugradilo niz principa koji baziraju na emocijama, odnosno u vezi su sa emocijama (znajući da je emocionalnost tako važna za Slovene odnosno Srbe). Ovo je prilika da malo više analiziramo odnos prema braku i ljubav muškarca prema ženi na ovim terenima. U narodu je prisutno verovanje daje ljubav nešto ozbiljno, kobno, tajanstveno pa i tragično. Ljubav je jača od smrti; (to je duboko osečanje koje je sačuvano za generacije i u narodnoj pesmi Omer i Merima). Ljubav može da postane ljutom boljkom i neotklonjivom nesrećom. Od ljubavnog bola nema leka, narod ga smatra bolesnikom. Takođe, na ovim terenima grešna se ljubav ne prašta. Muškarac se lako distancira od žene, pa kaže - "ovamo je nesreća" (ne zove je imenom). Neretko se čuje da se kaže "Ja sam Sluga svoje zemlje i Gospodar svoje žene". Fizičko kažnjavanje takođe nije izuzetak: štaviše, žena katkad udarac očekuje i zahteva, kao dokaz muževljeve pažnje i ljubavi. "Ne voli me čojek, već je nedelja što me nije izbio, ima on drugu..." Ova androkratija ili faiokratija nije nikakvo gospodarenje muškarca i podređenost žene, nije nikakva sprska karakteristika nego je tipična pojava u svih naroda srodnog kulturnog tipa. Poznato je koliko se glorifikuje muški pol kod rađanja deteta. Ima mišljenja daje svojevrsni atavjzam kada se zaćerku kaže "sine moj". Prema tom shvatanju ćerci se ukazuje najvećapočast i nežnost jer iz svog nižeg pola bivapodignuta na nivo sina. (Nama se čini da to čuveno "sine"- ćerkama govore očevi koji nemaju muškog potomstva, čime, naravno, prave kardinalnu grešku u procesu vaspitavanja ženskog deteta). Sledeći dokaz pitomosti pravoslavlja je analiza "Sedam smrtnih grehova" i "Sedam vrlina" koje obeležavaju pravoslavlje. Ako uporedimo Deset Božijihzapovesti, koje generalno obeležavaju hrišćanstvo i Sedam glavnih vrlina i Sedam smrtnih grehova, koje su tipične za pravoslavlje, možemo da uočimo da se u Deset Božijihzapovesti nalaze pretežno kognitivne zabrane, zabrane vezane za razumsko opredeljenje. Sedam vrlina i sedam grehova apostrofiraju pretežno emocionalni deo ljudske prirode, što bi moglo da odgovara našoj tezi o naglašenoj srpskoj (slovenskoj) emocionalnosti. Kada se postuliraju neka pravila (zakoni, verske norme, zabrane, uputstva, moralne vrednosti) onda se to čini iz dva razloga - prvo, da se zabrani ono što se najčešće može dogoditi i događa (iskustveno se zna daje ta pojava u toj sredini problem) i drugo, da se prevenira mogućnost nastanka sukoba među ljudima i kvarenje dobrih, humanih, pravednih međuljudskih odnosa. Sećam se moralnih uputstava u vojsci za nas novopečene lekare iz cele bivše Jugoslavije. Zajedno smo služili vojsku svršeni studenti medicine iz raznih delova SFRJ Jugoslavije. Pored čisto medicinsko taktičkih uputstava jedno od ključnih je bilo i: "...Ne raspravljajte da li je kvalitetniji beogradski ili zagrebački medicinski fakultet (pojedini profesori, udžbenici; itd)..." A zašto je bila takva zabrana? Zato Što su vojne starešine imale ogromno iskustvo u radu sa prethodnim klasama vojnika i zato što su došli do zaključka da su te "diskusije " izvor kasnijih međuljudskih problema, svađa, pa i tuča među vojnicima. I Šta se događalo u praksi? I pored strogih uputstava u tom smislu, u klasi u kojoj sam ja služio vojsku, ipak su se dešavale takve prepirke, pa su zabrane te vrste bile vremenom još rigoroznije (baš kao i kazne za nepridržavanje pomenutog propisa).
Ovu anegdotu iz vojske pričamo zbog paralelizma koji je uočljiv sa pomenutim pravoslavnim normama. Znajući da verske norme mogu značajno da preveniraju negativne pojave u društvu, naročito one koje se u tom društvu Često pojavljuju - te norme se zato i podižu na nivo glavnih verskih vrlina, a zabrane na nivo "smrtnih grehova”. Pogledajmo, dakle, koji su to smrtni gresi, koje poentira svetosavlje: zavist, gordost, neumerenost u jelu 1 piću, razvrat, očajanje... Kada o njima malo više razmislimo vidimo da su to sve emocionalno nagonski porivi.. A koje su vrline, koje propagira pravoslavlje? I one su, takođe, u vezi sa emocijama (više nego sa razumskim delom čovekove ličnosti) - čovekoljubije, milosrđe, smernost, uzdržljivost, darežljivost... Zadržimo se malo na ovim glavnim pravoslavnim vrlinama odnosno manama. Zavist, gordost (bahatost), očajanje obrađujemo i diskutujemo u ovoj knjizi na drugom mestu. Neumerenost u jelu i piću je interesantna mana. Pravoslavlje obavezuje vemike na mnoge postove da bi se izvršila prevencija tog "slovenskog krkanluka" koji potencijalno visoko kotira kao opasnost. Srpska kuhinja važi za "tešku kuhinju" u smislu da se prave i jedu masna i "silna" jela, a ne preferiraju se tzv. lakša jela. Alkoholizam je takođe problem u ovom narodu zbog kompulzivnosti koju mi posedujemo kao jednu od karakternih osobina. Drugo, obično ime za kompulzivnost bi moglo biti "neumerenost" ili neobuzdanost. Dakle, u svemu smo često neumereni - i kada se radujemo, i kada plačemo (videćemo to kasnije poglavljima koja slede); pa smo ponekad neumereni i u jelu i u piću. I zato postoji čak i religiozna zabrana te vrste. Ali, to nije samo naša karakterna osobina, niti je naša prevashodna odlika, mada ima naznaka da nas to više obeležava nego neke druge narode. I analiza vrlina koje sugeriše pravoslavlje još više potvrđuje pitomost te religije. Pogledajmo samo kako su to nemilitantna, emotivna i ljudski topla moralna uputstva: druželjubivost, čovekoljublje, smemost, milosrđe, uzdržljivost. Poentiramo na ovom mestu uzdržljivost koja očigledno treba da smiri i prevenira onu napred opisanu južnjačku plahovitost, energičnost I violentnost (violentni dinarski tip Srbina, kakav je voleo da opisuje Cvijić). Još jedna norma zahteva analizu, jer je tipična za srpski narod .i duboko je ukorenjena u našu podsvest, u naše kolektivno nesvesno, a odnosi se na emocije. To je, prema nekim analitičarima morala, tzv. kategorički imperativ srpskog naroda, analogno Kantovom kategoričkom imperativu. (O ovome se može pročitati i u poglavljima koja slede.) Radi se o poznatim stihovima iz narodne pesme. Prema narodnom predanju kraljica Jevrosima zaklinje sina Kraljevića Marka da pravedno presudi kome pripada srpsko carstvo posle smrti velikoga cara, pa kaže: "Marko sine, jedini u majke; ne bila ti moja hrana kleta; nemoj sine govoriti krivo; ni po babu ni po stričevima; već po pravdi Boga istinoga! Bolje ti je izgubiti glavu; nego svoju ogriješiti dušu!" Ovaj "kategorički imperativ srpskog naroda" zapravo poentira da se ne sudi po emocijama, tj. ni po babu ni po stričevima. To je nastalo verovatno opet zato što je kod nas suđenjepo emocijama oduvek bilo veoma rasprostranjeno, a ono, kao Što možemo i pretpostaviti, nije baš najpravednije. Koliko puta smo samo uočili nepravednosti u moralnom rasuđivanju i pristrasnost u odnosu na Članove porodice. Na ovim terenima roditeljska briga za svoju decu je preterana, i to u onom negativnom smislu. Naime, lako se previđaju propusti dece, postoji užasna unutrašnja potreba da se učini sve za svoje dete, od protekcije u Školi i na ispitima, pa do neopravdane pravne zaštite kasnije u životu. Nije to slučaj samo kod nas, nego je to uočljivo kao pojava kod svih mediteranskih naroda. Znajući za taj fenomen neke zemlje evropske zajednice do skora nisu priznavale italijanske i grčke diplome stečene na medicinskim fakultetima u tim
zemljama; zbog pojave nepotizma i "poklanjanja" ocena, tačnije ovog napred opisanog nerealnog odnosa prema svojim najbližim odnosno nerealnog ocenjivanja (budući da se porodičnim, roditeljskim vezama sve postiže). Dane bi bilo teorijske zabune, na ovom mestu ipak treba reći da "rasuđivanje vođeno emocijama" spada u zrele oblike moralnog rasuđivanja i najobjektivnije je ako je udruženo sa racionalnim elementima (tzv. "orijentacija vođena emocijama" plus "kognitivna orijentacija vođena internalizovanim principima" - Marić, J. "Medicinska etika", VII izdanje, SILMIR, Beograd, 1995). Međutim, u kraljičinom kategoričnom imperativu srpskog naroda apeluje se na objektivnost u vezi sa "porodičnim emocijama". Nepotizam je, viđeli smo to, problem u mnogim narodima (naročito mediteranskim, južnjačkim) i ta vrsta emocionalnosti nije dobra za moralno rasuđivanje. No, vratimo se "kraljičinom kategoričnom imperativu srpskog naroda (KKISN). Na ovu temu KKISN jc značajan, jer ne samo da ističe potrebna slišavanja srpske emocionalnosti, nego pledira i za Božijom pravdom (..."već po pravdi Boga jedinoga"). Tako se krug zatvara. Božije norme pravednosti, iskazane i kroz pravoslavlje, uobličavaju "srpsku prirodu" i, udružene sa srpskom emocionalnošću, predstavljaju jedan fini spoj koji smo nazvali "topla slovenska duša i pitomo pravoslavlje". Za kraj ovog poglavlja jedan fini apel, jedna proklamacija, tačnije jedno upozorenje. Uz sve rizike koje nosi televizija sa propagiranjem potrošačkog mentaliteta moramo učiniti sve da ne dozvolimo da nam se ugasi ta "toplina ljudske duše" koju posedujemo, ta naša ljudskost, ta naša karakteristična emocionalnost. Ona jc često u našoj istorijibila "bure baruta" koje nam je donosilo muke, ali nam je omogućavala i "radost življenja". Emocije su toliko važne za ljudsku sreću da su, prema momshvatanju, najvažnija psihička funkcija. Mislim, čak važnija od razuma, pa se u poslednje vreme zalažem da vrstu "homo sapiens" treba preformulisati u "homo emotionalis"... Obično volim da kažem da mi, Srbi, danas nemamo baš mnogo Štaza izvoz u "beli svet", ali emocija za izvoz imamo na pretek! To može dabude naša "strateška izvozna ruda". Štanam vrede "svi novci ovoga sveta" ako duša nije stećna, ako ne možemo da zadovoljimo naše emocije, našu toplu slovensku dušu..:? "b a l k a n s k i p r im it iv iz a m " U naslov ovog poglavlja, koje ima "opasnu nameru" da opiše jednu našu negativnu osobinu (zato je ta namera opasna) nije stavljeno srpski primitivizam. To bi bilo zaista surovo, a tako i ne stoji. Naši neprijatelji nam uporno spočitavaju tu osobinu, pa kada žele najviše da nas ponize obično kažu: bizSn trnci, barbari, primitivci (zaboravljaju istorijsku istinu da su "bizantinci" zapravo Rimljani). I već ta Činjenica, tj. potreba da koriste jake reči da nas uvrede, govori da nemaju boljih, očiglednijih, razložnijih, logičnijih argumenata. S druge strane, ti naši neprijatelji iz komšiluka koji nas "dobro poznaju" imaju Često stav prezira prema nama Srbima, Taj stav prezira je sličan mržnji i blisko stoji uvezi sanjom. Ali, prezirje i nešto drugačiji i podrazumeva zapravo nipođaštavanje onoga prema kome se ima takva emocija. Podrazumeva da se onaj drugi gleda sa visine, sa odstojanja. U preziru nema Želje za kontaktom i komunikacijom sa osobom koja se prezire (mržnja traži kontakt, negativna energija mržnje vuče ka objektu koji se mizi, mržnja ima želju da uništi objekat mržnje), a prezir pokušava da odbaci objekt koji se prezire. Neki analitičari su tvrdili da nas Hrvati više preziru nego Što nas mrze i da su zbog toga pronašli kovanicu - bizantinci, barbari, primitivci.
Međutim, ove pojave vredi detaljnije analizirati, jer određuju, kako stavove drugih prema nama tako još i više, i naše stavove i pokušaje u odnosu na druge. Naše je mišljenje da Hrvati, a i drugi narodi u našem "okolišu", ali najviše Hrvati - imaju takav odnos prema nama Srbima, zato što smo mi gotovo vekovni svedok njihove nemoći, slabosti, grešaka i poraza. To je onaj poznati mehanizam koji se viđa i kod pojedinaca, a predstavlja sledeću situaciju: kada vas prijatelj ili poznanik izvuče iz neke neugodne situacije u kojuste zapali - vi ste mu u prvo vreme "bratski zahvalni". Npr. kada vam saopšti da vas supruga vara vi mu se zahvaljujete: "E, baš ti hvala, ti si mi pravi prijatelj". Međutim, vremenom, razvijaju se negativna osećanja, jer je ta osoba živi svedok vaše nemoći, vaše bede, vaših poniženja, vaših grešaka. Sve to upravo može da se prepozna u odnosima Srba i Hrvata. Pogledajmo koliko ima dokaza za tu tvrdnju. U vreme postanka Srpskih Krajina u XV veku Srbi su došli da brane Austrougarsku (ali i Hrvate !) od Turaka; dakle, Hrvati su bili nemoćni, slabi da se hrabro bore na granicama svoje odnosno Austrougarske države. Dalje, u Prvom svetskom ratu Srbi su, nalazeći se na strani pobednika protiv Austrougarske, praktično izbavili Hrvate iz viševekovnog ropstva i primili ih kao pobednici, kao bratski narod u zajedničku državu Kraljevinu Srba Hrvata i Slovenaca, kasnije pod zajedničkim imenom - Jugoslaviju. U Drugom svetskom ratu kao da se sve ponovilo po treći put u istoriji, Opet su Hrvati doživeli dramatičan poraz našavši se na strani Hitlera tj. formirali su svoju Nezavisnu državu Hrvatsku, fašistički nastrojenu, i opet su Srbi bili spasioci tj. oni koji su im oprostili greške. Kada je neko tako često svedok nečijih poraza i uniženja, kao što su to u Istoriji bili Srbi u odnosu na Hrvate, onda je logično da se instalirao taj psihološki mehanizam kod Hrvata (najpre zahvalnost, a ubrzo potom treba se odvojiti 1 pobeći od svedoka inferiornosti). Ovo sve diskutujemo zato što nam se Čini da smo nedovoljno elaborirali ove Činjenice u našim odnosima pa nam se desilo to što nam se desilo u građanskom ratu 91-95, A u predistoriji toga ratovanja desio se jedan fenomen koji zahteva analizu, jer odslikava našu bahatost, preciznije naše odsustvo smisla za suptilnost (a sve to ide u sindrom balkanskog primitivizma). Rečje opet o politici i odnosima Srba i Hrvata (sada smo na toj temi). Ranih devedesetih godina krenula je akcija iskopavanja kostiju iz hrvatskih hercegovačkih jama u koje su ustaše tokom II svetskog rata i tadašnjeg građanskog rata bacali ubijene Srbe. To je bio istorijski zadatak zapotonje generacije da se dovrše "nezavršeni poslovi iz istorije". To je u redu, to da se dovrše te istorijske nepravde i obeleže kako treba, obeleže dostojno čoveka. Međutim, kada su te kosti nošene u prepoznatljivim pravoslavnim povorkama sa pravoslavnim obeležjima i liturgijama, Hrvati, koji su stajali pored povorke i gledali šta se događa, pokazivali su rukom preko vrata sa jasnom porukom - opet ćemo vas klati! Šta to govori? Pored mržnje i prezira, koji postoji između ta dva naroda, to govori jasno i o našoj nespremnosti da to (u suštini jedan pravedan Čin!) uradimo kako treba, da uradimo tako da ne izazovemo ovakve negativne reakcije hrvatskog naroda. I mi u psihijatriji znamo zapojam nezavršeni poslovi iz detinjstva koje u psihoterapiji treba dovršiti tj. prodiskutovati sa sapacijentom da ih onrazreši. Ako se tonevešto radi, ako se to radi grubo i direktno, bez uvažavanja digniteta i suptilnosti pacijenta, ako se ponašamo kao slon u porcelanskoj radnj i - onda može da se desi da se u pacijentu tokom psihoterapije razbuktaju uspomene iz detinjstva, da mu se dramatično pogorša postojeće stanje, pa Čak da se sve završi i tragično - suicidom bolesnika. Upravo to se desilo sa kostima naših predaka u hercegovačkim jamama. Sve je to urađeno očigledno nepripremljeno i, kao Što pacijent bude ponekad nepripremljen za interpretaciju u
psihoterapiji, tako je "nošenje srpskih kostiju" bilo nepripremljeno u odnosu na Hrvate. Bez njihovog učešća u toj akciji nije moglo biti uspeha, Istorija je to, uostalom, i pokazala. Srbi su to premeštanje kostiju uradili nedovoljno suptilno, grubo, dane kažem bahato, sigurno vemjući da rade nešto što je logično i što ispravlja istorijske nepravde. I desilo se što se desilo. Slon u porcelanskoj radnji je sve porazbijao. Sve tenove grobnice su, koliko saznajemo iz štampe i od očevidaca, sada buldožerom prekopane, tako da nema više ni Prebilovaca ni sličnih stratišta iz drugog svetskog rata. Postoje nažalost neka nova stratišta iz ovog najnovijeg građanskog rata. Balkanski primitivni sindrom je još jednom našao potvrdu svoga opstojao ja (kod svih naroda na Balkanu). Ovo je trenutak kada treba objasniti zašto insistiramo na izrazu "balkanski primitivizam". NajpTe, moramo da objasnimo reč "primitivan". Pod tom rečju podrazumevamo "nedovoljnu emocionalnu razuđenost, sofisticiranost, odsustvo suptilnosti", podrazumevamo izvesnu grubost u ispoljavanju emocija, podrazumevamo, dalje, nedovoljnu opštu obrazovanost, dakle sve ono što karakteriše tzv. primitivne narode, koji nemaju viševekovnu civilizacijsku tradiciju. Naravno, odmah nam je jasno zašto onda kažemo "balkanski". Zato što nijedan od postojećih balkanskih naroda (izuzev Grka) nema tu viševekovnu civilizacijsku istoriju. Ima istoriju, nesumnjivo, ali ne i visok civilizacijski nivo u dužem kontinuitetu. I Srbi, i Hrvati, i Albanci, i Bugari, i Muslimani spadaju u te balkanske narode, ali ne i razvijene narode civilizacijske Evrope. Turci su ostavili očigledno jasan pečat i po ovom pitanju u smislu nedovoljnog favorizovanja pismenosti i opšteg obrazovanja kod porobljenog stanovništva (već smo diskutovali o genetskim uticajima po pitanju grubosti i surovosti). Isto bi moglo da se kaže i za Austrougarsku, koja jeste bila kulturnija sredina, ali kao zavojevači nisu se preterano trudili oko balkanskih naroda u smislu civilizacijskog unapređenja tih naroda E, sad, gde su dokazi sindroma balkanskog primitivizma u ponašanju i istoriji nas Srba? Najvažniji dokaz je način razrešenja konfliktnih situacija. Postoji više mehanizama (Ego odbrambeni mehanizmi) kojima se mogu solvirati konfliktne situacije. Veoma civilizovan, suptilan, sofisticiran način je tzv. intelektualna obrada konfliktne situacije. To podrazumeva, između ostalog, analizu pojave, uzimanje u obzir svih elemenata "pro et kontra" jednog stava, verbalno nadmudrivanje sa suprotnom stranom (ako je neki pojedinac izvor naše konfliktne situacije). Šta nam govori dosadašnja istorija Srba? Dva građanska rata (1941 - 45 i 1991 - 95 godine) govore da nam civilizovano, dogovorno rešavanje problema očigledno nije jača strana. Prema našem shvatanju (već smo o tome govorili) to vuče korene još iz školskih klupa, kada smo neku svađu razrešavali radije tučom i pesnicama nego razgovorom, nadmudrivanjem, diplomatijom. Slično se događa i u svakodnevnom, pojedinačnom životu. Istraživači bi rekli da je ovaj poslednji rat posledtca nesrećne činjenice da su se za vođe nametnuli violentni tipovi (dinarski, hercegovačko - crnogorski tip umesto miroljubivog ravničarskog tipa). Pogledajmo samo kako J. Cvijić opisuje "posvedočene vojničke vrline dinarskih ljudi". Za njih kaže da su energični i impulzivni. Pa dalje -"Ljudi dinarskog tipa su po pravilu življeg temepramenta. Oni su violentni, silni, ognjeviti ljudi, kod kojih uzrujanost, nagoni i podvizi mogu dostići najveću meru. Mahom vrlo impulzivni, koji odmah i često bez dužeg razmišljanja rade... Jedni pravedni kao bog, drugi mogumizeti usijanom mržnjom, jarost može dospeti do bolnog usijanja, a ovi su glavni nosioci i raznosači dinarske devize "sveta osveta". Mogu se izmetnuti i u razvratne interežđije koji ne prezaju ni od kakvih podvala i smicalica..." Isto tako, ako analiziramo naročito ovaj poslednji rat (1991 - 1995 godine) možemo da konstatujemo daje
"srpski nerealni narcizam" bio jedan od bitnih uzroka našeg poraza. Psihijatrijskim jezikom rečeno "grandiozni self' naših vođa, kako u njihovim ličnostima, pre svega, ali i u svima nama, doprineo je da nerealno procenj ujemo stvarnost i naše mesto u svetu. Isto se događa i na kolektivnom i na pojedinačnom planu. Srbi su verovatno vekovima bili uniženi i porobljeni, što je moglo da razvije dugotrajno osećanje inferiornosti (izvesna malodušnost kod nas često izbije na površinu, a ona je direktno u vezi sa tim osećanjem inferiornosti). Zatim je došla era Josipa Broza, koji je sopstveni narcizam preneo na sve nas, pa smo imali to osećanje jednog zapravo nerealnog narcizma, javila se neka vrsta kompenzatomog mehanizma posebnosti i nerealne vrednosti. U eri Josipa Broza bilo je i suviše mnogo preterivanja o našim dostignućima, O našim prirodnim bogatstvima iposebnostima da smo svipomalo počeli u to da verujemo. A iz toga proizilaze i mnoga druga ponašanja. Tako npr. u eri ekonomskih sankcija 1993 - 1996 godine pojave se oglasi i tekstovi u novinama u stilu: "Ko ste vi, Zapade? Iinamo i mi kulturu i vrednosti bolje i starije od vas." Što naravno nije baš sasvim tačno, ali u datom trenutku može dobro da nahrani sankcijama uniženu srpsku dušu. Ta era nerealnog narcizma iz doba Josipa Broza ostavi laje svoje rezidue kod pojedinaca i dan danas, naročito kod onih koji nisu mnogo putovali po svetu da bi realno mogli da vrše komparacije. (Naš veliki problem je što slabo znamo strane jezike, pa zbog toga imamo male šanse da uspemo u tom "belom svetu"). Danas, kada opet u osnovi teško živimo 1 kada imamo televiziju kao sredstvo koje omogućuje komparaciju sa svetom (ipak samo delimično i dozirano!) u svesti većine Srba lako će se instalirati ponovo onaj osećaj inferiornosti (Što takođe nije dobro). Balkansko primitivno ponašanje ogleda se i ft ponašanju u inostranstvu 1 u velikim gradovima. U inostranstvu, pod parolom - ovde me niko ne zna, mogu da radim šta hoću - često se ponašamo necivilizacijski (sa aspekta higijene, ekologije, opšteg bontona, prihvaćenog morala, itd). To je isti sindrom koji se viđa kod čoveka koji iz tzv, unutrašnjosti dođe u veliki grad. Početna faza je snebivanje, oprez, čak i snishodljivo ponašanje. Ali u sledećoj etapi nastupa rezon: ma, ko me ovde zna, mogu da se ponašam kako hoću... I onda nastupa jedno bezobzirno "došljačko" ponašanje koje je V.V. Janković nazvao Prelaznički mentalitet - prelaz iz sela u varoš. Piše on tako (1938 godine): ’’...Beograd je i danas doŠljačka varoš, više no ikada. Dve trećine najmanje ima došljaka iz svih krajeva Jugoslavije i sa strane. Došljaka sa najrazličitijim mentalitetom verskim, vaspitnim, nacionalnim, pokrajinskim, staleškim, sa najrazličitijim ciljevima zarade, pogleda na svet. To novo stanovništvo donelo je sobom svoju meru stvari u svetu, svoja merila. svoju dinamiku i temperament, raznorodan i oprečan. Od tih opreka i sukoba vri i širi se, ali se još ne stišava, ne stilizuje, ne formira novi Beograd, nego je u punom prelaznićkom previranju. Jurnuo je u Beograd iz prvih godina posleratnog slavlja, pobedničkog mamurluka i magle jedan debeli sloj skorojevića, brzih profitera, berzanskih egzistencija svih vrsta, neodređenih ili sumnjivih vrednosti, i izbio na površinu, na vlast, na uticaj, kroz banke, kroz nekažnjeni kriminal, kroz politiku. Pokriveno je ono starobeogradsko mnogočim, gurnuto u pozadinu, u mrak, van arene. U celoj zemlji, pa i uprestonici najosetnije. Isprednjačili ljudi lakta i podvale, familijarnog i koterijskog interesa. Ali živi i ono staro. Činovnici koji ne podlegnu mitu, a otvorenih su očiju za sve što se događa oko njih, privrednici koji zarađuju običnu kamatu na svoj novac, a vide oko sebe i one koji su drugačiji, intelektualci koje prezire politika i privreda, a koji znaju ciljeve zemlje bolje od političara i berzijanaca; inženjeri i privatnici koji nisu pod
službom stranih kompanija, a znaju kako to u toj službi ide; vojnici koji su ostali svoji i koji to svoje daju čitavim pukovima... U tom prelaznom stanju ljudi su spremni da usitne i najveće podvige, da prokockaju i najdublja uverenja, da se za noć okrenu za čitav krug, i da se istoga dana nekoliko puta osete naporedo u sebi i rajetina i hajduka, i pobednika i nesposobnog, i junaka i poltrona, jakog i slabog, revolucionara i cinika, zainteresovanog i skeptika, Srbina i gada, Jugoslovena i nakazu kolonijalnu. I da postanu sami sebi zagonetka koja od svog rešenja beži. Prelazništvo stvara kategorije prelaznih ljudi, prelazničkih tipova, i prelazničara po profesiji..." Sve ovo upravo ovih poslednjih godina opserviramo kod mnogih izbeglica i danas u našem glavnom gradu Beogradu. Budući da je u pitanju jedan inertan i ienj obrazac ponašanja još ćemo verovatno dugo Imati taj fenomen pauperizacije 1 ruralizacije urbanih sredina. Dakle, Jugosloven je ostao plemenski čovek, koji ima slabo razvijen organ za socijalni život. Tako 1939 godine V. Dvomiković piše: "...preko 80% našeg stanovništva živi na selu, preko 70% se bavi zemljoradnjom, pa se možemo nazvati seljačkim narodom. Seljaštvo je veliki socijalni rezervoar... Varošanina, bez razlike na profesiju, seljak ne voli, jer misli 82 da on živi na njegov račun. Građanski sloj kao da ne postoji, takođe. Svetinja građaninova - imanja, dvorišta ili bašte - ograđena su kadgod do same ulice bodljikavom žicom; ali, iako bi se neko mogao raniti tom žicom taj građanin o tome ne vodi računa. Njegov horizont dopire samo da kućnih vrata i ograde; kakav je put i kakav centar, a pogotovo periferija toga grada njega ni malo ne interesuje, jer to nije njegovo lično pitanje. Ne bi se moglo reći da se tu radi o nedostatku ukusa i smisla za red i čistotu. Naprotiv, njegova kuća i dvorište može da bude čislo i uređeno kao kutijica, ali na ulicu malo dalje od svojih vrata on će da baci svaki gad i nečistotu... Za njega je karakteristično bezobzirno širenje lične sfere, pri čemu ne vodi računa o potrebama drugog čoveka i sukobom sa eventualnom ličnom sferom tog drugog... Egoizam se ispoljava nekad i sasvim otvoreno. -Baš mi je stalo! Baš me briga! Neka misle šta hoće o meni! - česte su socijalne uzrečice u ovakvim situacijama..." Ovo sve navodimo jer je to upravo naša bitna primitivna karakteristika, Ništa se tu značajnije nije promenilo za poslednjih pedeset godina. Iako su stasale brojne školovane generacije, ono seljačko poreklo 1 dalje je prisutno u ponašanju mnogih ljudi. U mnogima žive intenzivno uspomene iz đetinjstva, iz seljačkog blatnjavog ambijenta, sa nesnosnom prašinom preko leta, sa neprijatnim mirisima svlnj aca, sa zamrznutom vodom u lavoru preko zime... Obično volim da kažem za nekog fakultetski obrazovanog čoveka koji se nekulturno ponaša: "Studirao je u Beogradu, prošao je Beograd, ali Beograd nije prošao kroz njega". Naravno, pod pretpostavkom daje Beograd primer kulturnog ambijenta. Međutim, danas je Beograd upravo onakav kakvim gaje opisivao V.V. Janković. Alije danas Beograd i onakav kako gaje opisao B. Nušić neku godinu pred svoju smrt u "Politici”: "...Beograd iz dana u dan stiče u pogledu života veliku varošku fizionomiju. U njemu je izumrla patrijarhalnost, iščezaoje pojam komšiluka, razlabavile su se rođačke veze. Beograd živi jednim novim bučnim životom. Njegovim ulicama teče bujica Života, kao reka koja je razorila brane i nemilosrdno plavi... Mi smo se rodili u Beogradu, gradu tišine, gradu gde su svi stanovnici bili jedna porodica, gradu gde je život tekao odmereno i tiho.
Vi koji ne poznajete to doba možete ga zvati i starovremskim ili kojim hoćete imenom, ali mi jedno ne možete osporiti - bilo je u tom Životu neke topline, topline u odnosima među ljudima, topline porodičnog života,,," U analizi našeg balkanskog primitivizma treba pomenuti atmosferu i pravila života u mnogim "srpskim varošima", kao i određeni pečat koji su dali Cigani, za koje V. Dvorniković drži da su svojim primitivnim obrascima ponašanja zarazno uticali na narode koji oko njih žive. Uostalom pogledajmo šta ovaj autor beleži: "... U jednoj varoši svi su uveli struju samo nije najbogatiji čovek, jer je struju u varoš doveo njegov ljuti politički protivnik. Ta preterana lična osetljivost, sujeta, primitivno i grubo ispoljavanje zavidljivosti, bolesni samoživi egocentrizam - osnovne su karakterne crte naših varoši i varošica... Naročito u politici i trgovini može da se oseti po koja ciganska kap i po koja jasnija crta ciganskog mentaliteta. Ciganska životna formula je: živeti od ljudi, ali van ljudskog reda i rada. Ciganska nomadsko-Čergaška psiha obeležena je u prvom redu krajnjom neosetljivošču za opcijalnu meru i ukus, kao i izbegavanjem svih tereta i društvenih obaveza. I kada hoće tobože da pošteno zarađuju, da budu i korisni, oni u stvari izbegavaju sam rad. Cigansko primitivno lukavstvo, njihova neukusna nametljivost kao i uopšte neosetljivost za obzire ustaljene u svakom razvijenom društvu deluju na narode koji među njima žive kao primitivna forma parazitizma, jednog društveno nedozrelog i u mnogo Čemu detinjastog elementa... Karakterističan je sledeći slučaj koji odslikava "cigansku dijalektiku": Uhvatili Ciganina u krađi i doveli tri sveđokakoji su to videli. - Ja ću dovesti tri stotina svedoka koji to nisu videli, - branio se Ciganin... Naš narod ima celu malu literaturu o Ciganima i njihovom jasnom karakteru, pa nekad za nekog kaže - nemoj ciganiti!..." Jedna od osnovnih moralnih vrednosti je tolerancija i poštovanje potreba drugog. Osobina koja to suzbija i osujećuje mogla bi se nazvati bahatost. Na žalost, to je mnogo vise naša karakterna crta nego Što je to tolerancija i poštovanje potreba drugog. Drugi narodi nam najviše zameraju upravo to bahato ponašanje, to odsustvo želje da poštujemo dogovore, a samim tim i drugu ličnost. Stranci obično kažu da se sa Srbima ništa pouzdano ne mogu da dogovore, jer naprosto dogovore ne poštujemo. I to je na neki način naša karakterna promena koja je nastupila poslednjih 50 godina. U eri kapitalističkog morala, kada su privatne firme ( čitaj porodice ) imale svoje ime - one sn se i maksimalno trudile godinama, decenijama, pa i vekovima, da s kolena na koleno prenesu nešto Što se zvalo trgovački moral, majstorski moral, moral kuće, moral te porodice ("nemoj da brukaš naše časno Ime!"). Zatim je došla socijalizacija, pođruštvljenje svega i svačega i taj tzv. građanski moral se ugasio, a novi socijalistički, komunistički teško se izgrađivao. I taj novi moral je imao svojih vrednosti, pre svega solidarnost, kao najvažniju proklamovanu socijalističku moralnu vrednost. Međutim, negativne pojave socijalističkog sistema su ovladale društvom (videti kasnije licemerstvo, dvojni moral) tako da se formirala napred opisana karakteristika - ne poštovanje zadate reči. Jer, iza te reči više ne stoji "moja firma, moja porodica", nego "naše preduzeće", a to i nije baš mnogo lično, pa i ne zahteva strogo pridržavanje obećanja i zadate reči (rezon je: uvek mogu da se sakrijem iza preduzeća i odluka radničkog saveta). Na temu obećanja tj. davanja lažnih obećanja i ne ispunjavanja istih imamo mnogo dokaza u ponašanju čelnih ljudi, u ponašanju vođa, direktora, političara, A lica sa autoritetom su inspiratori moralnih vrednosti jednog društva; to su osobe koje se oponašaju i koje značajno utiču na formiranje karakternih osobina jednog društva, pa i celog naroda.
Odvajkada su naši političari pokazivali takvo ponašanje. Evo jednog opisa S. Jovanovića o ponašanju političara početkom dvadesetih godina ovoga veka: "U početku stvaranja naše nove države posle Prvog svetskog rata naši političari su više zborili nego tvorili, Ovaposlednjacrtaje bila besumnje znak odvratnosti prema radu uopšte, ali u njoj se u isto vreme ogledala i ona pripoveđačka mašta svojstvena Dinarcima. Oni vole da pričaju, i to sebi samima. U toku pričanja sve se više udaljuju od stvarnosti - i kao u lovačkim pričama sve prikazuju zanimljivijim i značajnijim nego što je u stvari. Njihov govor nije običan govor: to je ono pusto maštanje koje ubija volju za stvarni rad..." Setimo se samo i ovovremenskih reći "naših političara". Koliko je samo bilo praznih obećanja u predizbomim kampanjama ili u situaciji kada neko novi preuzme političku vlast ili neku direktorsku funkciju. Sve to u suštini govori o bahatom ponašanju tih ljudi na rukovodećim mestima. Taj sindrom bahatog ponašanja čoveka na vlasti ili nekom rukovodećem položaju prolzilazi lz dve činjenice koje generlšu takvo ponašanje: prva se odnosi na način njegovog izbora odnosno dolazak na taj položaj, a druga je u vezi sa njegovom strukturom ličnosti tj. njegovim poreklom, obrazovanjem i si. Dolazak tj. selekcija čelnih ljudi u ovoj "zemlji Srbiji" se već decenijama vrSi potpuno pogrešno. Ta selekcija ne ide po kvalitetima same ličnosti (stručnost i si.) nego po poslušnosti i ideološkoj opredeljenosti (poseban je problem i dugačka priča zašto smo formirali društvo u kome je poslušnost, a ne sposobnost, uslov socijalnog napretka). Zato se i događa da se ti rukovodioci ponašaju tako kako se ponašaju. Prema mom opažanju te nekompetentne ličnosti prolaze kroz pet faza, koje bismo mogli nazvati "komunlstlčkosocijallstički direktorski sindrom". Prva faza je čuđenje. Postavalja sebi pitanje - odkud baš ja na toj funkciji?! Druga faza je verovanje da on to ipak uspešno može da uradi, daje on stručan i sposoban za to. Treća faza je širenje kompetencija, formira se omnipotencija, počinje da misli da i druge stvari može uspešno da uradi. Četvrta faza je slom kompetencije, shvata da sve to ipak ne može da odradi. Počinje da mrzi one koji su uspešniji od njega, jer shvata vremenom da ipak nije dovoljno kompetentan. U petoj fazi počinje da mrzi i one koji su ga postavili na to mesto (disidentsko ponašanje) tj. ima loš odnos i prema pretpostavljenima, postaje agresivan, jer mu je jasno da i oni znaju njegovu nekompetentnost i da su ga na to mesto postavili samo zbog poslušnosti, a ne i stručnosti. Drugi Činilac u genezi bahatosti rukovodilaca su konkretno poreklo odnosno detinjstvo, obrazovanje i razvojni put te ličnosti do rukovodećeg položaja, odnosno njegove individualne karakteristike. U većini dominira ono seljačko poreklo, siromaštvo u detinjstvu, skromnost u formiranju kulturnih obrazaca ponašanja. Nije slučajna Cerčil rekao: "Za frak su potrebne tri generacije". A, mi bismo dodali - dete koje nije raslo pored očeve biblioteke teško može da zavoli knjige i da postane knjigoljubac; zato je i razumljivo što kupuje komplete plavih ili "crvenih" knjiga jer mu se slažu sa nameštajem! A poznat je i onaj aforizam iz doba komunizma: Ko ne čita knjige, ima knjižicu (partijsku)! Opisujući neke karakterne osobine našeg političkog mentaliteta S, Jovanović daje fini opis Srbina poluintelektualca: "Između dva svetska rata nastupilo je doba kada je svaki pojedinac verovao da ga njegov egoizam vodi ispravno. I naravno javna svest je stala da slabi, te su se javljaliznaci kvareži naravi. U te znake spada i pojava poluintelektualca, koji se u sve većem broju sretao u javnom životu. Uzimajući ga u njegovom najpotpunijem i najizraženijem vidu poluintelektualac je ćovek koji je uredno, pa čak možda i s vrlo dobrim uspehom, završio
Školu, ali u pogledu kulturnog obrasca i moralnog vaspitanja nije stekao skoro ništa. Bilo usled njegove urođene nesposobnosti ili zbog mana školskog sistema on nije dobio podstreka za duhovno samo razvijanje. On uopšte duhovne vrednosti ne razume i ne ceni. On sve ceni prema tome koliko šta dorinosi uspehu u životu, a uspeh uzima u čaršijskom smislu, dakle sasvim materijalistički. S ostalim duhovnim vrednostima odbacuje i moralnu disciplinu, ali ne sasvim, jer prekršaji te discipline povlače krivičnu odgovornost. Ipak, i u moralnom, kao i u kulturnom pogledu on je u osnovi ostao primitivac. Neomekšan kulturom, sa olabavelom moralnom kočnicom, on ima sirove snage napretek. Školska diploma, kao ulaznica u krug inteligencije, dala mu je preterano visoko mišljenje o sebi samome. U društvenoj utakmici taj diplomirani primitivac bori se bez skrupula, a spummuverenjem da traži samo svoje pravo, koje mu je škola priznala. On potiskuje suparnike nemilosrdno kao da ne bi bili živa bića nego materijalne prepone. On je dobar laktaš - izraz jedan koji je prodro u opštu upotrebu jednovremeno s pojavom poluintelektualca. Pretpostavimo da se u njega probudila politička ambicija i da je postao ministar. Taj položaj mogao je ugrabiti samo kroz silno guranje i strmoglavujagmu i zato će smatrati daje sada nešto "njegovo". Iz te svoje tečevine ili bolje reći plena, gledaće da izvuče nešto više ličnog Čara. Biće korupcionaš, ali neće biti svestan toga fakta: utoliko će mu to izgledati prirodno i na svom mestu. Kao da se odvaja od punog Čanka. Koje lud da to uradi... Poluintelektualac je bolesna društvena pojava, koja je obelodanila i dve stvari: 1. Daje kulturni obrazac potrebna dopuna nacionalnog i političkog obrasca, što se naročito oseća onda kada uticaj ta dva obrasca stane slabiti, i 2. Da škola koja se ograničava na davanje znanja bez uporednog vaspitavanja karaktera nije u stanju sprečiti pojavu takvog društvenog tipa kao što je poluintelektualac..." - lamentira S. Jovanović, ovaj sjajni analitičar naših prilika i naravi, analitičar našeg političkog života. Imajući u vidu da smo praktično i danas svi u trećem kolenu poreklom sa sela (Srbija = "zemlja svinjara", kako su to pogrdno govorili Austrijanci u devetnaestom veku) onda ne treba da se čudimo što se neki naš sugrađanin kada se "dočepa" visokog položaja ponaša tako kao daje ceo svet njegov. Priređuje čuvene "terevenke", lumperajke, bahato se odnosi prema potčinjenima i na svakom koraku manifestuje taj balkanski primitivizam. Nisu baš česti oni koji imaju urođeno gospodstveno ponašanje, koji se sa dostojanstvom 1 maksimalnim uvažavanjem obraćaju svakom drugom ljudskom biću. Tako smo opet došli do pojma "urođeno” tj. do genetike, odnosno do one "tri generacije" po Čerčilu. Savremena psihijatrija je sklona da danas, na ovom nivou znanja i istraživanja, postulira sledeću hipotezu: ličnost je određena genima u 60 procenata, 20 % čini roditeljski uticaj i vaspitanje, a ostalih 20 procenata su uticaji šire sredine i društvene zajednice. U tom smislu, nezaobilazni V. Dvomiković u svojoj "Karakterologiji Jugoslovena" mnogo prostora je posvetio ovim urođenim činiocima smatrajući da se i na osnovu fizionomije i građe tela mogu da odrede karakter i osobine jednog čoveka. Pogledajmo šta on kaže: "...Fiziognomika, mimika tačnije, ima osnova u proceni karaktera jedne osobe. O tome je naučno pisao nemački lekar Krečmer u svom delu: ’Telesna struktura i karakter7, a naš S. Jovanović beleži o knezu Milošu ovakvu anegdotu: Pri izboru ministara Miloš obraća pažnju na fizičke osobine: on ima dar primitivnog Čoveka da po fizičkim osobinama pogađa i moralne - i zna da prost svet poštuje onoga koji mu već svojom pojavom uliva poštovanje... Knez Mihajlo je govorio: Babo voli starešine krupne, glavate i plećate... Jednoga kandidata za ministra
pravde Miloš odbija zato što mu se ističe trbuh. -Vidiš koliki mu je trbuh: mora biti nebriga. - Dakle, nebriga je tu i tako debeo, trbušast Čovek. Mogu li se tako lako svi mršavi ljudi proglasiti zlima, a svi debeli dobrima? Ima i debelih koji su puni zlobe i pakosti kao akrep otrova... Generalno se može smatrati da postoji: Čovek misli, čovek osećanja i čovek volje. U prvom tipuje istaknut gornji đeo lobanje - čelo, u drugom srednji - jagodice i širina obraza, a u trećem donji deo lica vilice. Prvi tip odgovara uglavnom Krečmerovom leptosomnom, drugi pikničkom, 88 a treći atletskom tipu. Drugim rečima, postoji emotivni tip, nagonski tip i herojski tip..." Navodimo ovo zanimljivo razmišljanje V. Dvomikovića i njegovo precenjivanje značaja fiziognomike, koja je danas u nauci dobrim delom odbačena. No, vratimo se analizi našeg "balkanskog primitivizma". Već smo naglasili da je naše seljačko poreklo tome dobrim delom kumovalo; tačnije da je za formiranje kulturne ličnosti neophodna višedecenijska, pa i viševekovna kulturna tradicija i negovanje kulturnog ambijenta svakodnevnog življenja. To se najbolje uočava u našoj zemlji ako se uporedi kulturna atmosfera u Vojvodini sa ostalim delovima Srbije. Ipak je Vojvodina vekovima trpela uticaje kulturnijih sredina za razliku od moravske Srbije kojaje vekovima bila pod Turcima. I te razlike, ma kako danas bile smanjene, ipak se uočavaju. Promene na kulturnom planu se veomo sporo dešavaju. Izuzetno je jaka sila inercije. Naročito je tvrdokoran patrijarhalni seljački mentalitet. On tradicionalno ima otpore prema "gradskoj gospodi" i s vremena na vreme ozbiljno zarati sa "građanima". Ilustracije radi, pogledajmo šta su opserveri i istoričari pisali o poznatoj TimoČkoj buni, krajem devetnaestog veka: "...TimoČka buna je pokazatelj daje seljački sloj bio protiv nametanja činovničko birokratske države. Radikalna partija sa svojim "samoupravnim" programom - da činovnike bira neposredno sam narod, a ne da ih postavlja kralj ili vlada - dala je samo modemizovani partijski izraz tome starom seljačkom lokalnosamoupravnom, u stvari patrijarhalnom protivcentralističkom nagonu, onom s kojim se u Crnoj Gori počeo nositi vladika Petar I, ali se s njim uhvatio u koštac prvi svetovni vladar Crne Gore knez Danilo I... Sudar stajaće i narodne vojske je bio samo povod, u suštini to je bio sukob birokratskog i seljačkog shvatanja države. Seljak neće njemu odozgo nametnute gospode... Timočka buna je bila buna za seljačku državu. Protiv činovnika budila se kod seljaka strahovita mržnja, činovnik je važio za narodnog zlotvora. U narodu se pevala tzv. "seljačka marseljeza": Ustaj seljo, ustaj rode, da se spasešod gospode!" Neki analitičari ratnih zbivanja poslednjih pedeset godina u našoj zemlji skloni su da neobično zaključe: U Drugom svetskom ratu desila se socijalistička revolucija, tj. pobuna radnika protiv bogataša, kapital89 ista. U ovom posleđnjem ratu 1991 - 1995 godine desila se, između ostalog, i pobuna (rat) seljaka protiv građana. Otuda onako veliko razaranje gradova i kulturnih spomenika (Vukovar, Sarajevo, Mostar, stari most!), jer je to svojevrsna "osveta seljaka gradu 1 građanima!" 1 zaista, ni u Prvom, ni u Drugom svetskom ratu nije bilo toliko razaranja gradova i drugih materijalnih dobara kao u ovom posleđnjem... Ima još jedna pojava koju na ovu temu vredi proanalizirati, a tiče se našeg kulturnog obrasca ponašanja. Već smo govorili o našoj toploj slovenskoj duši, o toj našoj neposrednosti u komunikaciji. Ona često pređe granicu pristojnosti pa pod vidom neposrednosti zapravo imamo nekulturno ponašanje. Reći ćete, i to je bolje nego uštogljena komunikacija po strogim pravilima zapadne (dvorske) etikecije i "tisućljetne kulture". Verovatno ste u pravu. I to "fino ponašanje" je zastranjivanje i ne odgovara nama Slovenima, ali
i naša preterivanja u suprotnom pravcu treba takođe korigovati. Nešto drugačije je uočavao J. Cvijić: "...Sama je spoljašnjost u Srbijanca puna samopouzdanja; valja samo videti gomilu domaćina koja se kud bilo uputila radi nekog narodnog posla, kako se ozbiljno drži i važno kreće, kako visoko čelo nosi i to sve tako prirodno, tako neusiljeno da i nehotice izaziva poštovanje. Ozbiljnost koja provejava kroz svu narav Srbina ogleda se jasno i u porodičnom životu njegovom; pored neobično jako razvijenog prirodnog srodstvenog osećanja, u prilikama, u kojima je mogućno srcu odoleti, a da se ono i ne izjavi, on ga iskazuje strašljivo ili bolje reći stidljivo. Ona velika otvorenost i predusretljivost, koju u tome pogledu i u istim prilikama pokazuju Srbi u Austrougarskoj, našima ovamo izgleda kao maženje i prenemaganje. Pa ozbiljnost ta ne ostavlja Srbijanca sasvim ni pri samom veselju, pa čak ni u igri. Jedan stranac, dobar poznavalac naših krajeva, veli: - U Srbiji ljudi nisu veseli... Sa te ozbiljnosti, koja Srbijanca ni u kojoj prilici sasvim ne ostavlja, on izgleda strancu krut i nepoverljiv, više ćutljiv i suh no predusretljiv..." Još jedan dokaz naše bahatosti i nerealnog narcizma, koji prolzilazi zapravo iz osnovnog primitivizma nalazimo u situaciji kada sebe poredimo sa ostalim svetom. TaĆno je da ako se poredimo sa nekim afričkim ili azijskim zemljama ("crna Afrika", Indija, Bangladeš) možda ćemo izvući zaključak da smo mi ipak Evropa, da imamo tu hiljadugodišnju kulturu i tradiciju i da smo "neko i nešto" u svetu. Na 90 žalost, nije tako, i taj rejting, koji smo nekada možda iz ovih 'iji onih razloga imali, stalno gubimo poslednjih godina (što može dalje dajitiče na naše osećanje inferiornosti koje kasnije rađa bahatost i r e a l n i narcizam, kao odbrambenu, kompenzatomu meru). Primera radi, diploma Medicinskog fakulteta stečena u Beogradu ne priznaje se.danas čak ni u Sudanu, nego je potrebno nostrifikovati 5 kliničkih predmeta (ginekologija, hirurgija, interna medicina, pedijatrija i infektivne bolesti, dakle sve klinički predmeti od značaja za lekarsku praksu). A Sudan spada u tu "crnu Afriku" i verovatno ima 90% nepismenog stanovništva. No, vratimo se temi - kako mi sebe doživljavamo u odnosu na ostali svet? Već smo rekli da se doživljavamo krajnje nerealno. Međutim, kada neko od nas otputuje u "beli svet", tek onda vidi kako nas tamo nlko mnogo ne ceni, pa čak ne zna ni gde je Jugoslavija. Sećam se jednog mog putovanja u Meksiko (1980 godine) i razgovora sa koleginiciom psihijatrom (reč je, dakle, o obrazovanoj osobi). Ona je po pitanju Jugoslavije znala samo dve reči: Tito i Dubrovnik. Na žalost, uposlednje vreme svet mnogo priča o nama Srbima i znaće možda još neke reči, kao Što su "agresija, rat, sankcije - vrući ba lkanski kotao ili bosanski lonac". 1 trebaće mnogo vremena đa koiigujemo i od ranije ne baš svetla mišljenja o nama kao narodu. Da bi se Jedan narod upisaou istorlju značajnijih pozitivnih naroda potrebno je da zaduži svet pozitivnim civilizacijskim miljokazima. Mi smo tih kamena temeljaca savremenog života tokom naše istorije dovoljno ugradili, srazmerno našoj veličini i brojnosti, ali Ih je u poslednje vreme sve manje (a po zlu poznatih sve više). Ne tako davno, u svom dnevniku (7 maj 1996 godine) koleginica, inače profesorka sociologije, piše: "...U prvim pojavnim oblicima građanskog društva u Srbiji već kod druge generacije građanske klase mogli su se uočiti napori za oslobađanje od najgorih balkanskih osobina - netolerantnosti, nerazboritosti, nedokazanosti, indiskretnosti, neprofesionalnosti, lenjosti... Kao što su se mogli uočiti i napori zaprihvatanjem evropskog, shvaćenog u najboijem smisiu te reči... U tom pogledu radilo se o solidnom obrazovanju, tolerantnosti, dobrom vaspitanju, kontrolisanim osećanjima, uvažavanju pravila igre
građanske civilizacije i građanske porodice..." Najednom, drugom mestu ista autorka piše: "...Napori da se Srbija priključi evropskom načinu života znači i kultivisano poštovanje prošlosti, gospodska tolerancija prema neistomišljenicima, uzdižanost u ispoljavanju ličnih i političkih emocija..." Navodimo ove rečenice, jer se sa svakom apsolutno slažemo, jer sve sjajno odražavaju našu tezu i opis balkanskog sindroma. Naročito ističemo formulaciju "...gospodska tolerancija prema neistomišljenicima, uzdržanost u ispoljavanju političkih emocija...” Oduvek smo imali problema naročito u komunikaciji sa neistomišljenicima, političkim posebno. Već smo govorili o sukobima u parlamentu, o davanju velikog značaja politici, koji značaj ona ipak ne zaslužuje. Mada se kaže: "Na ovim prostorima politika je sudbina", a i onaj aforizam je poprilično tačan: "Iako se vi ne bavite politikom, ona se bavi vama”. Izgleda da je Slovenima upisano to permanentno raspravljanje o politici. Kada se Rus i Srbin nađu u belom svetu (a to se meni više puta dogodilo) obavezno raspravljaju o politici. Netolerantan stav prema neistomiŠljenicima se takođe uklapa u našu balkansku bahatost i primitivizam, jer tolerancija u mišljenju Je zasigurno civilizacijsko dostignuće Ali, avaj! Po tom pitanju Srbi su daleko od civilizacije...
KOLEKTIVIZAM, DRUŽLJUBIVOST Nalazimo se praktično na polovini ove knjige, kao što ste mogli i zaključiti. Svako poglavlje je zamišljeno da se obradi tako što će se najpre postaviti određena teza; ona će se zatim precizno definisati; dalje, pokušaćemo da dokažemo njeno postojanje u nas; i konačno, kroz diskusiju proširiće se značenje te karakterne osobine i utvrditi eventualna veza sa ostalim osobinama. Ovo poslednje je naročito značajno, jer mu je cilj da se stalno ima na umu celovitost ljudskog bića, celovitost jedne ličnosti. U ovoj knjizi, kao Što smo mogli viđeti do sada, mi razlažemo karakterne osobine na pojedinačno, analitički pokušavamo da ih sagledamo u detaljima (i u celini) dok se na kraju trudimo da izvršimo sintezu svega. Ipak je nesporno da kod jednog čoveka možemo da nađemo više jednih, a kod drugog više nekih drugih osobina. Uostalom, davno je rečeno daje svaki čovek neponovljivi eksperiment prirode, Što će reći da i svaki pojedinačni Srbin ima neke svoje specifičnosti. Međutim, naša teza je da su Srbi kao narod ipak nečim obeleženi i da to nešto upravo ovom knjigom pokušavamo i da razotkrijemo. E, pa tako, teza za ovo poglavlje glasi: Srbi nisu Individualisti, oni pripadaju kolektivu, kolektivlstlčki duh je veoma Izražen i prisutan u svakom od nas, Ili tačnije u velikoj većini Srba. Pa čak, i kada smo neki od nas nepopravljivi individualisti, taj kolektivni duh u nizu situacija izbija na površinu. Ako ispravno sledimo postavljeni zadatak, tj. redosled: najpre objašnjenje pojmova i teze, a zatim dokazivanje teze - sada treba malo više da objasnimo pojmove individualizam - kolektivizam. In d iv id u a l is t a Individualista je osoba koja o nekim pitanjima ima svoje prepoznatljive stavove, koja živi na sebi svojstven način, koja ne prihvata pravila ponašanja grupe ili sredine u kojoj živi, čije mišljenje ne može tako lako đa se pokoleba.. To može da bude pozitivno, a može da bude i opasno. Kada kažem opasno mislim na jednu od definicija mentalnog zdravlja koja poentira upravo dobru adaptaciju na okolinu, tačnije razvijen kapacitet za adaptaciju.. Individualne očigledno nema taj kapacitet za adaptaciju ili ne želi da ga ima. On "fura svoj fazon" kako bi danas rekli mangupi i rizikuje da ga obeleže kao ekscentrika, čudaka, neobičnog čoveka. E, sad tu dolazimo i do pozitivnosti individualizma. Najpre, da analiziramo ovo poslednje Što smo rekli: neobičan čovek. To je, po mom shvatanju, veliki kvalitet. Kao adolescent imao sam u svom adolescentnom marginatoru ispisan svoj životni moto: "Tokom života treba negovati neobičnosti koje prosperiraju". Dakle, biti neobičan, ali na način prosperiranja. Šta je to Što prosperira nije uvek lako proceniti. Rizik je da se pretera u neobičnostima i da za Vas onda kažu: "Ma, pusti ga, "lujka". Na ovom mestu, treba da sepodsetimo da su gotovo svi genijalni ljudi (ili bar velika većina!) bili u privatnom životu prilično neobični. Manjina, koja "predvodi stado", koja iskače iz prošeka uvek je po nečemu neobična. A ona je onaj krem društva koji to društvo vodi napred. Uostalom, Niče je mudro rekao da su pravila ponašanja tj. moral smislili prosečni da ograniče nadprosečne, smislili su slabi da ograniče jake, jer jaki i nadprosečni nisu u toj većini. Uvek mi se činilo daje bolje biti u horizontalnom delu Gausove krive, a ne u njenom zaobljenom delu gde se nalazi 90 % populacije (mereno statistički). Problem je samo što Gausova kriva ima 5 % i sa jedne i sa druge strane
onog uspravnog ovalnog dela. Da li ćemo svojim neobičnostima, svojim indvidualizmom, uvek pogoditi prosperitetni deo te krive? Slično je očigledno razmišljao i Džon Rokfeler, osnivač i utemeljitelj istoimenog bogataškog biznismenskog klana, pa je ispred Rokfelerovog centra u Njujorku, na njemu posvećenom memorijalu, upisan zlatnim slovima njegov životni moto: ..."Ja verujem u pojedinca, ja verujem u preimućstvo individualnih vrednosti, ja verujem u pojedinačni kvalitet života..." Amerika, mislim SAD, je sazdana očigledno na glorifikaciji individualnog, na pojedinačnoj inicijativi, na šansi koju treba da ima svaki pojedinac, na postulatu da "Suisque suae fortunae faber est - Svako je kovač svoje sreće!" U ovom smislu možemo još malo filozofirati o individualizmu. (Ova knjiga ima ambicije da čitaocu podari i neka razmišljanja, da ne kažem uputstva, za kvalitetniji i srećniji život). Meni se, naime, Čini daje čovek, homo sapiens, osuđen da bude sam, da bude individualac. Kada to kažem mislim na sledeću situaciju: ma koliko mi ostvarili bliskost sa drugom osobom, sa grupom, sa članovima svoje porodice - u krajnjoj konsekvcnci čovek je ipak sam. Sam rešava svoje probleme, sam trpi svoje bolove, sam donosi bitne odluke. Uostalom, mi ga tako u psihijatriji i savetujemo, jer je to njegov život. Čovek ne treba da živi tuđe živote, nego svoj sopstveni - ovo poslednje je naročito važno za uas Srbe, koji smo skloni da živimo tuđe živote (videti kasnije), Čovek je sam i kada je bolestan, kada ima neke bolove, jer, na primer, zubobolju ne može da prenese na drugoga, to je njegov bol i on sam mora da ga otrpi i izdrži. Reći ćete odmah kontra tezu - lakše se sve podnosi u grupi, sa svojima, sa najbližima... To je donekle tačno, ali je i privid. Poznata je izreka - ljudi koji trpe bol misle da drugi nedovoljno učestvuju u njihovom bolu. U svoj svojoj filozofskoj konačnosti čovek jeste sam, ostaje sam i sam uostalom i umire. Kada kažem "sam", mislim da su njegove misli samo njegove, njegova raspoloženja su samo njegova (ma koliko ih on delio sa drugima), u njegovu psihu ne može niko spolja da prodre, niko ne može da mu čita najskrivenije misli... Na početku sam rekao - Čovek je osuđen da ipak bude sam. Reč "osuđen" je ovde vrlo značajna i njome želimo da naglasimo da biti sam često nije prijatno. Uostalom, slično su govorili i filozofi egzistencijalističke provenijencije: "... Čovek je sam odgovoran za sve što mu se događa i zato je briga, strepnja, teskoba permanentno psihičko stanje čoveka..." Zato i upotebljavam slogan "osuđen da bude sam", jer reč osuda pođrazumeva više neprijatnost nego prijatnost... Ko l e k t iv it e t S druge strane, kolektivitet takođe ima svojih pozitivnih i negativnih implikacija. Pozitivno je, to smo videli, što se bol, patnja, briga mogu da podele sa nekim, te se time delimično i ublažavaju (ali samo delimičnol). Često kažemo - svoju tugu treba izživeti. Treba nekogako ima objektivne razloge da bude tužan, npr. smrt u porodici, treba ga pustiti đa to sam odboluje, da završi te intrapsihičke obrade... Ako je stalno u grupi, ako grupa to odlaže, ako grupa to olakšava - stalno se događa to bolno odlaganje i samo delimično proživljavanje. Tako imamo one čuvene nezavršene poslove iz detinjstva (nezavršene patnje, strahove) koje mi posle u psihoterapiji dovršavamo (i ovo je važno za nas Srbe koji imamo mnogo nezavršenih poslova iz naše prošlosti, iz naše istorije, to smo već diskutovali). Nije grupa samo ugodna za lakše podnošenje patnje i bola, nesreća i nedaća, iako se to gotovo uvek stavlja u prvi plan. Često naglašavamo da su nam pravi prijatelji oni koji su se našli pored nas u nekoj našoj nesreći da nam tada priteknu u pomoć. Međutim, spremni smo da poverujemo da je i to jedna od mnogih zabluda na planu međuljuskih odnosa i motiva tih odnosa. Zabluda je najviše zbog toga što mi u
našem specifičnom bolnom afektivnom stanju, u toj patnji i nesreći, nerealno procenjujemo odnose, događaje i učinak drugih. I zato imamo doživljaj daje pomoć drugih bezmema. S druge strane, grupa je važna i za doživljavanje sreće. Obično se kaže: za sreću je potrebno dvoje. Ima jedna divna kratka pesmica Eve Ras koja to i potvrđuje. Ona glasi ovako: "Jabuka kad se delije manja; i kruška kad se delije manja; i sve što se delije manje; samo je sreća kad se deli - veća; najveća!" I zaista, svi dobro znamo da u paru ili u grupi uživanje takođe može da se obogati i da bude kompletnije. E sad, nakon ovog malo opširnijeg uvoda na temu individualizam - kolektivizam da vidimo jesu li Srbi individualci ili imaju naglašeniji smisao za kolektivitet? Već smo rekli da smatramo da je ovo drugo karakterna crta Srba. To ćemo pokušati da dokažemo, a trudićemo se i da damo objašnjenje zašto nisu individualci, a zašto jesu naklonjeni kolektivu i kakve to reperkusije ima po naš dalji razvoj - ekonomski, društveni, politički, individualni, nacionalni. Međutim, odmah treba reći da ima stavova koji poentiraju i srpski individualizam. Tako npr. Bogdan Popović je za polaznu tačku svojih shvatanja uzimao daje srce Srbije - Šumadija i Mačva, i da su ta dva kraja naseljena hajducima i uskocima dobrim delom iz Hercegovine, Bosne i Sandžaka. "Kao nekom revolucionarnom selekcijom stvoienaje jedna srčana i buntovna rasa. Njene dobre osobine bile su slobodoljubivost, čudnovata prirodna bistrina, samostalnost i oštrina suda, s nečim u isto vreme trezvenim i pravoumnim. Rđave su strane bile preterani individualizam, nesposobnost za organizovanu zajedničku radnju, oskudica osećanja celine zemlje i države... Zahvaljujući svojim dobrim osobinama Srbi su stvorili svoju nacionalnu državu u kojoj vlada demokratska jednakost, i u kojoj se i građanstvo i inteligencija jednako osvežavaju proticanjem zdrave krvi sa sela. Rđave osobine Srba izbile su u mrskoj zloći i zavisti i u divljoj partijskoj borbi koja je otuda proistekla". O srpskom individualizmu piše i S. Jovanović: "Kod nekih Srba zapaža se individualistički dinamizam. Našeg individualna koji ima ambicije, ali ima i snage, prati kao senka individualist koji ima ambicije, ali nema snage. Nezadovoljna željena ambicija rađa zavist - i znaci zavisti bili su česti i u politici, i u književnosti, i u nauci. Zavist je neizbežno izazivala lične sukobe, jalovo rasipanje snage i samo je još više smetala složnom radu, za koji ni inače nije u nas bilo mnogo sklonosti. Ali zbog te ružne strane našeg individualizma, kao ni zbog njegovih preteranosti, ne treba gubiti iz vida da je on bio pun snage i poleta, i da njemu, individualizmu, Srbija duguje mnogo za sva svoja postignuća do stvaranja Jugoslavije" Pre nego što pređemo na naše shvatanje geneze srpskog kolektivizma pogledajmo kako su neki istraživači komentarisali ovu karakternu osobinu. U prošlosti, videli smo to već, bilo je oprečnih stavova. Tako, nezaobilazni Dvomiković piše:"... Jugoslovenje zadružno biće, ajugoslovenska narodna duša je po svojoj socijalnoj prirodi pre svegazadružna duša. Zadružni nagon je specifičan i prastari slovenski nagon. Porodična zadruga, iako je propala, ostala je u duši... Sloven je obdaren jakim druževnim i društvenim organom, više nego neko drugi... Krvna porodična zadrugaje osnovana na uzajamnoj ljubavi,poverenju, nežnom porodičnom saosećanju, a ne na prinudnoj sili formalnog zakona. To je seoski porodični komunizam... Ali, i u gradovima postoji neki vid zadrugarstva: varoška kućna zadruga podrazumeva opstajanje dece u krugu svojih roditelja i kada se ožene. Zadružna disciplina i zadružni moral, poštovanje starijeg, druževnost i solidarnost prisutni su i u pravim patrijarhalnim zadrugama... Inokosan čovek je egoist, azadrugar altruist. Individua lnije prirode ne mogu da se priviknu na zadružnu pokornost. Naklonjenost komuni u određenim okolnostima, u periodima ugroženosti bezuslovnoje prisutna u ljudskoj duši svih rasa i svih epoha.
Ali, nagon za ličnim, za imati, držati, posedovati dublji je, spontaniji i elementamiji nagon. Pećinski čovek, kada je držao sekiru to je bila njegova, a ratarski prvu obrađenu zemlju je držao za svoju. Naš narod ima karakterističnu poslovicu: Ako smo braća kese nam nisu sestre..." Tako piše Dvomiković, a mi bismo dodali da nam je od ovog slovenskog zadrugarstva ostao taj smisao za kolektiv. Pa i u oslovljavanju članova šire porodice naglašavamo bliskost porodične zadruge kada kažemo "brat od tetke" ili "sestra od strica" umesto "rođak". Brat i sestra je očigledno intimnije od rođak. Plemenska organizacija je, možemo slobodno reći, osnova tog kolektivnog duha, koji je kasnije prerastao u zadrugarstvo. 1 politički duh vuče korene iz plemenske organizacije koja je dugo bila prisutna i nije mnogo slovenska tvorevina, nego je više domorodačka, sa balkanskih plemena. Istoričari tvrde da su Sloveni, došavši na Balkan, nametnuli jezik, ali se plemenska organizacija tvrdokorno očuvala. Ona je ostala sve do dolaska Austrougarske na jug, a i ona sama je poštovala, na neki način, tu plemensku organizaciju i Život. Npr. Austrougarskaje uvažavala plemenske porodične sudove, iako je imala svoje sudstvo, jer naprosto drugačije nije mogla da zavede red. U plemenskoj organizaciji, kao Što znamo, važnija je bila krvna osveta nego regularni sudovi. I danas su ti rudimenti plemenske pripadnosti i organizacije evidentni. Oni se naročito uočavaju u političkom životu i političkom mišljenju. Ako analiziramo ponašanje pripadnika političkih stranaka možemo da zaključimo da se ponekad ti pripadnici međusobno napadaju, vređaju i gone sa pravom plemenskom, familijarnom mržnjom. Najupadljivije zamenice koje se čuju u našem političkom životu su još uvek "mi" i "oni". To jepreovlađivalo i između dva svetska rata, a i danas je veoma prisutno. Umesto jednog kolektivnog Mi, u svim burnim vremenima, kada su se ispisivale sudbonosne stranice srpske jstorije, dominirala je ta stranačka, ta Ideološka, bolje reći plemenska podeljenost. Koliko je značajna taplemenskapripadnost i koliko je prisutna i danas najbolje se uočava u negovanju "zavičajnih klubova" (UžiČana, Čačana, Bosanaca, itd). Pojam "zemljak" ili "čovek iz mog kraja" veoma je značajan pojam, koji obavezuje na određeno ponašanje, koji obavezuje da se tom Čoveku učini usluga, da se on prihvati kao neko svoj najrođeniji... Orijentacija Srba ka kolektivitetu vuče korene i iz pravoslavlja i tzv. sabornosti (pored napred opisanog zadrugarstva). Sabor podrazumeva okupljanje radi zadovoljenja zajedničkih potreba i naravno ima svoje korene u prvobitnoj ljudskoj zajednici, u vreme prvobitnog, pretežno preistorijskog vremena i plemenskog okupljanja (kada se trebalo okupiti da bi se lakše pobedili priroda ili neprijatelji). Mnogi narodi su tu sabemost, to okupljanje nosili u genima svojih predaka, ali se vremenom, drugim načinom života, ta sabomost izgubila npr. kodnaroda zapadne civilizacije. Izgubila se ona iz više razloga - počev od klime koja je na severu hladnija i koja ih je terala u kuće, pa preko višeg standarda koji im je omogućavao da svako ima svoju sopstvenu t udobnu kuću u kojoj opet može da se prijatno izoluje - do, u krajnjoj liniji, filozofsko - ideološkog kapitalističkog opredeljenja u smislu glorifikacije privatne svojine i, sledstveno tome, nove izolacije u svom "private property". Međutim, neki narodi su plemensku organizaciju jače zadržali (primer, Šiptari, Crnogorci), a neki su, poput Mediteranaca, dakle i nas Srba, delimiČno transformisali te plemenske porive u život u grupi, život na ulici. Mediteranci, u koje se i mi uračunavamo, obožavaju život na ulici, život u gnipi, izneđu ostalog, i zbog pogodnije klime u kojoj žive i koja im takav način života omogućava.
Da klima zaista može značajno da utiče na način života, pa time i na oblikovanje psihičkih osobina najbolje potvrđuje nauka koja se zove mezologija, nauka koja prirodi i sredini (mezos - grčki = sredina) pripisuje apsolutnu pretežnost. Za nas Srbe pojam "majke zemlje", kao životne podloge, bio je vekovima mnogo važniji i uticajniji u formiranju našeg karaktera nego što je to slučaj kod izvesnih zapadnih i sevemih naroda Evrope... 1 kao ratar (praslovenska baština) i kao stočar (dar Balkana!) naš čovek je vezan za zemlju. Dakle, Srbin je, i kao ratar, i kao stočar, i kao seljak u ceiini, bio i ostao vezan za zemlju. Tako smo došli do teorije miljea, tj. geoklimatskog okruženja koje nesporno utiče na psihologiju pojedinaca, pa i celili naroda, što su ustvrdili mnogi sociolozi i psiholozi. Rusi i Poljaci se tako uzimaju kao tipični narodi nizije. "Ruska ravnica je, piše Češki sociolog Jan Dušek, uzrok ruskoj tragediji; cela ruska istorija pati od nedostatka gorde energije. Stanovnik nizije nema otpornosti ni pređuzimljivosti, kroz vekove on se pretvara u bezobličnu masu, a to se ispoljava i u njegovom jeziku. Ruski i poljski jezik su najmekši jezici Evrope, a gramatika im je razdrobljena kao i zemlja. Oni neobično vole deminutive za razliku od balkanskih brđana koji vole augmentative... Rus mnogo govori i lepo govori, Englez govori malo a ružnim jezikom, ali zato mnogo više radi... Kultura se istina stvara u nizini, ali iz gorštačke energije koja u nju silazi. Slično se stvara i kultura juga iz sevemjačke energije. Nizinac je amorfan u svemu, otud i njegova anarhičnost. Iz istih razloga je dobar materijal i za apsolutizam i diktaturu," Ovako kako je pisao Jan Dušek moglo se uzeti za tačno pre 100 godina, pa i danas nam se čini da "gorštačka energija" ima značaja u modeliranju kulture. Slično je tvrdio i Helpah konstatujući da Atina ima 17 % oblačnosti, a Nemačka zimi 70 - 80% iz čega on izvlači zaključak daje bolja klima ona koja oživljava, a to je brdska klima, ona uzbuđuje, dok niziska koči. Međutim, danas se promenilo sve i "ništa nije kao pre", a naročito koncept da sa severa ljudi dolaze na jug. Danas je upravo na delu obrnuti proces, sa siromašnoga juga reke gastarbajtera idu u bogati sever i tom severn možda ipak donose neku specifičnu energiju. No, ova podelanajug i sever ipak je nešto drugo uodnosu napodelu: brdo - nizija, o čemu je naročito lucidno pisao i istraživao J. Cvijić, i svojim geografsko psihološkim stavovima zavredio svetsku slavu. Njegova podela na brđanski i ravničarski tip čoveka, stočara i ratara, dinarca i panonca - još i danas opstaje. On je smatrao da Jugoslavija nije geografski i hidrografski podesna da postane prostornim okvirom ili podlogom za formiranje jednog psihološki homogenog istorijskog naroda. Za to je bio nužan proces sekundarne homogenizacije koji je stvorio od tipova narode tj. na Balkanu se dešavalo unutrašnje vekovno vrenje i dozrevanje. Sloveni, starinom i instinktom ratari nizije, prodiru sve dublje u balkanska brda potiskujući staro stanovništvo, pri čemu se i mešaju s njim. Velika pomeranja su se dešavala na našoj teritoriji, i u poslednjih dvestatrista godina, tvrdi J. Cvijić, niko nije ostao na svojoj teritoriji. Sprovodio se proces tzv. dinarizacije i panonizacije tj. repanonizacije. U svim delovima naše zemlje starosedeoci su svugde u manjini. Čovek siromašnih geografskih predela, posne zemlje i ostalih neblagorodnih prirodnih obeležja neminovno je formirao i određene psihološke karak100 teristike. Po rezultatima Cvijićeve škole karsni čovek, navikao na nemaštinu, skroman je i umeren u svojim prohtevima i izdržljiv je zato do krajnosti. Po rezultatima pomenute škole gotovo cela zapadna obala je impregnirana zapadnim i južnim dinarskim elementima. Da priroda kreira životne oblike po nekim svojim kriterijumima izgleda vrlo logično. Živeći u močvarnoj
niziji priroda je Slovenima diktirala mirniju, neofanzivnu formu života. U skladu sa prirodom Sloven je okrenut sebi, on je introvertovan tip sa izvesnim depresivnim životnim osećanjem koje se i danas primećuje; u njemu se uočava stav odbijanja i odbrane, bez zamaha u svet i životnu okolinu. On čezne đa bude svoj na svome, a ne da osvaja kao neki Viking. Slovensku, naročito rusku poniznost mnogi su tumačili kao pritvomost ili pečat dugog robovanja, naročito pod mongolskim gospodarima {od kojih su najviše i bežali u močvarne nizine). Glavni akteri ponosne svetske istorije su uvek bili osvajači, a Sloveni to nikada nisu bili. To je možda i objašnjenje zašto se Sloveni nikada nisu popeli na vrh svetske civilizacije i imperije. Na tom vrhu su bili Italijaničak dva puta (antički Rim i doba Renesanse), zatim Grci, Egipćani, Francuzi (Napoleon), pa Englezi, Španci, sada Amerikanci, a Sloveni nikada. "Činjenica da su Sloveni na kraju pobeđivali i nadživeli svoje pobedničke gospodare prava je misterija slovenske istorije..." piše V. Ćcrović. Za Slovene je dalje karakteristično da neki imaju svoj organ za osećanje pravde i to ih je, izgleda i održalo. Strpljivo, tvrdoglavo čekanje pravde i danas je u krvi gotovo svih Slovena. Setimo se samo brojnih junaka iz romana slovenskih autora: Sluga Jemej, Matija Gubec, David Štrbac... U tom stilu se može govoriti i o bogumilstvu, tu je i Tolstojeva religija neopiranja zlu, veličanje poniznosti u Dostojevskog, kosovski kult Srba, poljski mesijanizam - svi sa tezom: pobediti kroz poniženje! Pravoslavna sabomost podrazumeva glorifikaciju grupe kao takve i negovanje uzajamnosti i kolektiviteta, za razliku od drugih koncepata koji poentiraju individualnost, samosvojnost (npr. istočnjačka filozofija i drugi religijski pravci). Drugi argument, tačnije dokaz, u prilog tvrdnje da posedujemo visoko Izražen smisao za kolektiv i glorifikaciju grupe - su tzv. kolektivni sportovi. Oni nedvosmisleno pokazuju koliko mi zapravo volimo društvo i druženje, odnosno grupu. Poznato je da su Srbi u kolektivnim sportovima odlični, čak neprimereno dobri u svetu u odnosu na druge veće narode i države (košarka, odbojka, rukomet, fudbal, vaterpolo - samo su neki od sportova u kojima grupa kao takva dolazi do izražaja, a u kojima smo među najboljima u svetu). S druge strane, u sportovima gde individualno dolazi do izražaja (kao što su plivanje i atletika, pominjemo samo najkarakterističnije, najmasovnije individualne sportove) nikad nismo bili na nivou uspeha koje postižemo u kolektivnim sportovima. Kolektivni sportovi imaju još jedan fenomen koji nije bez značaja za ovu priču. Reč je o igri, o sportu kao igri. Poznato je koliko mi volimo da improvizujemo, koliko maštovito učestvujemo u igri. Volimo da se igramo u svemu, čak i u ljubavi (ono naše čuveno - čik pogodi šta ja volim?) To izgleda da nosimo u svojim genima, za razliku od sistematičnosti i upornosti koju zahtevaju individualni sportovi, a koje osobine mi očigledno ne posedujemo. Trening u sportu je zanimljiv i vredi se malo na njemu zadržati. Trening za kolektivne sportove je vrlo specifičan. Tu je prisutan visok stepen druženja, neguje se timska atmosfera i to sve odgovara našem mentalitetu. Ako tome dodamo i inat (kao posebnu srpsku karakteristiku, videti kasnije), onda je sigurno da tako udruženim performansama i postižemo dobre rezultate u kolektivnim sportovima. Međutim, rizik pojavljivanja i štetnog uticaja zavisti, kao naše bitne karakterne osobine nije mali, i u sudaru sa našim smislom za igru i kolektivitet, bat kada je kolektivni sport u pitanju, zavist biva odložena, a možda i pobeđena (da li ?). S dntge strane, u individualnim sportovima, na treningu zavist je femonen koji je, kažu znalei, veoma prisutan. Po svemu sudeći, ta zavist, uz ono odsustvo sistematičnosti, doprinosi da nemamo dobre rezultate u individualnim sportovima.
Još jedan femomen je veoma prisutan kao dokaz našeg kolektiviteta, a vezanje takođe za razonodu (sport je ipak razonoda, ali je i biznis). Reč je o kafanama i kafanskom životu. Naše kafane su tako napravljene da je šank (bar, pult) zapravo mali i beznačajni deo kafane. Ljudi uglavnom sede za stolovima i imaju mogućnost da se intimnije druže, da formiraju grupe. Na tzv. Zapadu Šank (bar) je dominantni deo kafane i zauzima najviše prostora. To je najviše zbog toga Što je u tom civilizovanom Zapadu problem samoće i usamljenosti (individualizam!) veoma izražen. A šank sam uvek nazivao "šansa za usamljenog Čoveka". Ovo je prilika da prodiskutujemo problem samoće j usamljenosti kao jedan od fenomena zapadne civilizacije, akoji istovremeno nije i naš problem, što posredno, takode, ukazuje da mi volimo druženje sa drugim i da brinemo o drugom i da imamo veoma razvijen smisao za kolektivno. Biti sam i biti usamljen nije isto, ali je samoćapredvorje usamljenosti. Osoba može da se oseća usamljenom i u braku - usamljenost u dvoje je najtragičniji oblik usamljenosti. Povremeno je potrebno biti sam, čak to stanje nekima veoma godi. Onaj ko ne ume ili ne voli da bude sam to je zato što zna daje loše društvo (sam sebi naravno). Međutim, usamljenost je poremećaj, to je negativno emocionalno saznaj no stanje koje podrazumeva doživljaj sopstvene izolovanosti i praznine na socijalnom, kognitivnom i emotivnom planu. Usamljenost na socijalnom planu podrazumeva gašenje značajnih interpersonalnih veza i kontakata, nemogućnost uklapanja u grupe, socijalno otuđenje od drugog ljudskog bića. Usamljenost na kognitivnom planu odnosi se na izolovanost kroz sistem vrednosti, kao i kreativnu prazninu, odsustvo stvaralačkih ideja i smisla življenja (egzistencijalni vakuum, odsustvo "volje za značenjem"), a usamljenost na emotivnom planu odnosi se na odsustvo (ili gubitak) objekta ljubavi. Ovi modaliteti usamljenosti se uzajamno prepliću ijedni druge mogu da kompenzuju. Kada je čovek ostao sam (bez ljubavnog partnera ili prijatelja, bez članova porodice) ne mora da se oseća usamljenim ako je stvaralački aktivan (umetnička ili naučnička kreativnost zapravo često i traži samoću). Sva ispitivanja odnosno epidemiološkopsihijatrijske analize psihijatrijske teleapel službe (služba za pružanje psihijatrijske pomoći putem telefona) pokazala su daje usamljenost daleko veći problem u zapadnoj civilizaciji nego u našoj zemlji. Ima naravno više objašnjenja za tu pojavu. U zemljama zapadne kulture, u procesu vaspitanja naglašen je koncept osamostaljivanja jedinke. Mlada osoba od svoje 13 - 14 godine već se usmerava na samostalan život i priprema se da uskoro ode od kuće (na školovanje, najčešće u koledž). Ideja svakog dobrog vaspitanja dece i jeste da mladu osobu nauči da sama brine o sebi i da sama organizuje svoj život. Na Zapadu, izgleda da se u tome preteralo, pa se sada uočava tamna strana medalje tog samoizgrađivanja. Ta tamna strana je usamljenost. Naime, kod nekih osoba se javlja ideja: ako sve mogu sam niko mi ne treba! Tako se od malenajedinka udaljuje od drugog ljudskog bića, tako se polako formira samoća (odnosno usamljenost), tako se formira institucija "singl pipi". U megalopotisima razvijenih zemalja, u brojnim bildinzima i njihovim stanovima, u popriličnom broju stanova živi samo po jednaosoba. U Njujorku, taj procenat se penje do 50% i tamo je "singl pipi" (jedna osoba) već institucija, pojam za sebe. (Priređuje se parti samo za "singl pipi", turistička putovanja takođc samo za samce, i si. - otuda i oni šankovi kao najveći deo kafane). Jedno odobjašnjenjamasovnosti institucije "singl pipi" je i opšti nivo obrazovanja. Kod tzv. belih kragni mnogo je veći problem usamljenosti nego kod plavih kragni. Covek sa višim stepenom obrazovanja ("bele kragne") kao da traži više vremena za samog sebe i svoje distrakcije (što posredno može da vodi u samoću odnosno usamljenost). U nas se, međutim, preteruje u drugom pravcu. Mi očigledno imamo još uvekpatrijarhalno društvo, mada
se ono uposlednjih 50 godina drastično promenito. U takvom društvu članovi porodice (deca pre svega) ostaju dugo u krugu porodice, čak preterano dugo. Sve do svoje tridesete godine, Što je veoma negativno za proces samoizgrađivanja. U klasičnom patrijarhalnom društvu (na selu imamo rudimente tog društva i danas) glava porodice zida kuću za sina u dvorištu i tako svi ostaju jedni pored drugih (na Kosovu, istina kod Albanaca, i po više desetina Članova jedne porodice su unutar zidina koje opasuju kuće i dvorišta). Može se s pravom zaključiti da u tom patrijarhalnom modelu porodice kao grupe, leži i naš smisao za kolektivitet, a ne za individualizam. To je, kao što smo videli na priineru usamljenosti, veoma korisno, jer taj problem usamljenosti mi ne prepoznajemo, ili bar ne u onom obimu u kome je on prisutan u razvijenim društvima. Na psihijatrijskom teleapclu Instituta za psihijatriju u Kliničkom centru Srbije u Beogradu najveći broj poziva su "pozivi za drugog". Mi umemo itekako da brinemo o drugom, spremni smo još uvek da mu priteknemo u pomoć, interesuje nas šta komšija radi (čak preterano). Iako, ponekad, ova vrsta radoznalosti za drugog prelazi okvire dobrog ukusa i pristojnosti, utešno je da bar nemamo problem usam104 ljenosti, problem one tanine strane medalje koja se tako civilizovano zove individualnost. Tako smo se primakli krucijalnom dokazu za kolektivnost kao jednom od naših srpskih iracionalnih određenja. Reč jeo našoj potrebi da se pohvalimo pred drugim, o potrebi da 1 drugi znaju Šta se nama desilo (ako nam se naravno desilo nešto prijatno, pa čak 1 neprijatno!), o našoj potrebi da u grupi i kroz grupu sve intenzivnije i bolje percipiramo i doživljavamo. Gotovo daje klasičan primer ono standamo samoprebacivanje - "Šta mi vredi što postižem uspehe, što mi se to i to predivno desilo, kada nema Žike i Laze da to vide..." Kao da nismo sposobni da sami uživamo u onome šta nam se događa nego to obavezno moramo dapodelimo sa drugim. Tu naravno odmah uočavamo i onu Čuvenu zavist (napred opisanu) koja sada ima značenje u obrnutom smeru. "Neka vide i čuju šta se meni lepo dešava; pa nek’ puknu od zavisti i pakosti... Kada čuje za ovo, kada to vidi - ima da umre od ljubomore i zavisti" - takođe su vrlo prepoznatljive rečenice za naš ambijent. Ima tumača ove pojave koji tvrde da je takav stav karakterističan za nezrele osobe. Izgleda da se radi o osobama koje ne umeju da zaustave svoju radoznalost za sve Što se događa drugoj osobi, s jedne strane, i koji ne umeju da budu sami sa sobom, uzvišeni u svom dostignuću, bez hvalisavosti, s druge strane. Tako smo došli do jednog aspekta kolektiviteta, koji zovemo "potreba da se žive tuđi životi". To je često jedan oblik radoznalosti, a radoznalost je nesumnjivo vrlina (na pitanje Šta je njegova največa vrlina, Džon Kenedi, slavni i kultni američki predsednik u vremenu od 1962 - 1965 godine je odgovorio radoznalost). U grupu tih pozitivnih radoznalosti spada tzv. naučnička radoznalost, pa tu je i umetnička, saznajna, eventualno i seksualna radoznalost, pa čak i radoznalost za drugo ljudsko biće, jer nam ona omogućuje dasveobuhvatnije sagledamo Čoveka i na taj način proširimo i svoje sopstvene vidike. Međutim, naše interesovanjeza živote drugih često je "ogovaračkog karaktera". Mi smo skloniji da se intenzivno interesujemo ne za uspehe drugog nego za njegove minuse, poraze, neuspehe i da onda njih prepričavamo (zavist!). Jedna druga vrsta radoznalosti iz ovog domena, tj. iz interesovanja za drugog, je vešto opisana od strane pesnika koji je, opisujući rođendane našeg vođe i masovnog slavljenja tih rođendana, zaključio: "...Od slavljenja Njegovih rođendana mi nismo stizali da slavimo svoje... od Njegovih brojnih ’putovanja mira’ mi sami nismo stizali da putujemo... " To je opet ilustracija naše sposobosti da se stavimo na mesto drugog, da gotovo živimo za tog drugog...
To da smo mi Srbi sposobni da maksimalno živimo za tog drugog vidi se još i u našoj porodici. To je koliko pozitivno, Čini mi se, još i više negativno. Priličan broj srpskih majki (njih stavljam na prvo mesto, ispred očeva) ali i očeva, žive intenzivno živote svoje dece. Žive na način da pomno prate sve šta im se događa u životu (i žarko žele da znaju tj. da budu obavešteni o svemu) pa do potrehe da intenzivno usmeravaju njihove živote. Koliko puta smo samo čuli prepoznatljivu rečenicu: "Toliko sam se žrtvovala za njega, za njih, a oni meni tako vraćaju" (mislimo na đecu). Naravno, rečenica je stupidna i krajnje nezrela. Kao daje roditelj brinuo za svoje dete, podizao ga i vaspitavao sa pozicije žrtve?! Naprotiv, činio je to radi svog zadovoljstva, a činjenica da mnogo energije troši analizirajući živote svoje dece, govori samo o tome da on i nema baš neki sadržajan i duhovno bogat sopstveni život, dane živi kreativno nego nastavlja da živi kroz (i preko) svoje dece i njih time dodatno opterećuje. Naravno, sve su to situacije koje nalazimo i u drugih naroda, ali su kod nas Srba prepoznatljivije i tipičnije (naročito ako se uporedimo sa narodima tzv. Zapadne kulture). Nadamo se da čitalac neće izvući pogrešan zaključak da smo mi zagovornici otuđenja dece ođ svojih roditelja i da plediramo za nebrigu u procesu vaspitanja. Naprotiv, toliko puta smo insistirali daje porodica najpogodnije emocionalno utočište za svakog čoveka i đa jedino trajna ljubav i postoji na relaciji roditelji - deca. Homo sapiens kao daje svestan daje ljubav na relaciji muško - žensko veoma promenljiva (i nestalna), a daje pri tom samo ljubav na relaciji roditelji - deca trajna, do smrti. Zato smatramo (pa i insistiramo na definiciji) da su "deca emocionalna investicija za starost". Međutim, analizom ove pojave želimo samo da istaknemo da mi u mnogo čemu preterujemo, i da nam je ta vrsta preterivanja gotovo nacionalna karakteristika (ona napred opisana neumerenost). Davno je rečeno (Aristotel, Platon) da je harmonija ideja i pojava najidealnija kombinacija, daje zlatna sredina vrhovni etički princip! Dakle, ne treba preterivati ni u jednom ni u drugom pravcu... Ni u pravcu otuđenja od dece i drugog Čoveka, što se sve više uviđa u Zapadnoj kulturi, (a Što uzima maha i kod nas, zato smo toliko mnogo diskutovali o usamljenosti i problemu samoće!) niti pak treba negovati patrijarhalni ambijent i simbiotične odnose, što se vekovima događalo kod nas (srpsko zadrugarstvo). Ovo je prilika da još nešto kažemo o srpskom zadrugarstvu. Tako D. Nedeljković piše: "...Ono što pada u oči kod Južnosrbijanacaje savršena komunističnost njihovog unutrašnjeg uređenja (mislimo na zadruge). Dok su svi zajedno nijedan član zadruge ne srne da kaže ovo je moje ili tvoje, ovo samja uradio i nabavio ili ovo si ti kupio pa tebi pripada. Sve što zarade, sve što kupe, sve Što nađu - to je zajedničko, svakome pripada, svaki može time da se služi. U južnosrbijanskoj užoj ili široj zadruzi uopšte sve podjednako pripada svakome. Ako se ova komunističnost ma čime ma i najmanje naruši zadruga se deli. Patrijarhalnost dakle, taj osnovni činilac razvitka, odlika dinarskog psihičkog tipa, nesumnjiva je činjenica i u društvenom Životu Južnosibijanaca..." Sve ovo je uticalo da se kod nas formira visok stepen smisla za družinu, za kolektiv. Tako J. Cvijić, opisujući šumadijski varijetet dinarskog tipa kaže: "Druževnost, ozbiljnost, veselost i pevanje važne su karakteristike. Kod njih se zapaža težnja za stvaranjem družina i oni se udružuju u svima prilikama. Odnosi između članova jedne družine su srdačni. Često idu dva i dva zagrljeni. Čutura sa Šljivovicom ili vinom ide od jednog drugome. I najteži zemljoradnički poslovi su se radili uz šalu i veselost, u društvu, sa idejom uzajamnog pomaganja." Konstatacija da se fenomen otuđenja (alijenacije čoveka od drugog Čoveka) uočava sve više i u našoj zemlji poslednjih 50 godina podstiče nas da izanaliziramo te dramatične sociološke promene. Pomenućemo dve koje su od značaja za diskusiju o kolektivitetu i individualizmu: 1.
Pojava televizije i njena Široka upotreba i 2, Eksperiment sa idejom samoupravljanja, odnosno idejom socijalizma, koja ideja još uvek opstaje. Ad 1) Televizija je medij koji je u našoj zemlji doživeo procvat poslednjih godina, dakle dovoljno da stasa cela jedna generacija koja je vaspitavana na tom mediju. Svi Istraživači se slažu da televizija uman107 juje potrebu za grupom i da veoma izoluje čoveka. Čak se duhovito kaže daje ljubav fenomen koji treba defmisati kao situaciju "kada dvoje gledaju u istom pravcu" (savremena definicija ljubavnog para koji uživa u gledanju televizijskog programa). Taj negativni uticaj televizije (ima televizija, naravno, i nebrojeno mnogo pozitivnog u sebi) vidljiv je i u našoj zemlji. I ml Srbi, baš kao 1 mnogi drugi narodi, skloni smo da gledanje televizije pretpostavimo nekim drugim dlstrakcijama, između ostalog i grupnim okupljanjima, koje, kao pagansko zadovoljstvo, nosimo u sebi (izlazak na "korzo”, odlazak na "poselo ”). I ovi pomenuti modaliteti razonode su se značajno modifjkovali u poslednje vreme u nas. Ipak, čini nam se da su "šetnja na korzu" i "odlazak na seosko poselo" zadržali svoju, rekli bismo, genetski utisnutu privlačnost. Nebrojeno puta smo se uverili kako našim ljudima "zaigra srce" pri mogućnosti realizacije neke od ovih grupnih dogodovština, što jasno potvrđuje kolika je snaga inercije "genskog zapisa" naših predaka. Ipak, mora se prihvatiti i činjenica da nove generacije nose i nova pravila ponašanja, te da će se u sledećim generacijama sigurno modelirati i ovo naše "uživanje u grupnim aktivnostima", odnosno naš smisao za kolektivitet... Te nove sociološke pojave su veoma interesantne za psihološku analizu. One značajno menjaju psihologiju novih generacija, naročito sa aspekta odnosa jednog čoveka prema drugom čoveku, sa aspekta odnosa prema grupi i grupnom druženju. Već stasava generacija koja živi uz kompjutere, koji su takođe pogubni za razvoj, tačnije gašenje našeg smisla za kolektivitet, za grupu. Kompjuter je, baš kao i televizor, nova sprava koja podstiče čoveka da sedi sam sa tom napravom, sprava koja će razvijati individualizam t koja će sve više instalirati 1 usamljenost kao tamnu medalju tog procesa samo življe nj a, Ad 2) Ideje socijalizma, koje su nesporno, relativno lako uhvatile korene kod Srba (i raspadom SFRJ, u nas najupornije opstojavaju), kao i prateće ideje samoupravljanja, takođe su ideje koje su modelirale naše "grupne potencijale" i kao takve nesumnjivo zaslužuju veću pažnju. Činjenica da smo veoma lako prihvatili socijalističkokomunistfĆke ideje učvršćuje nas u ubeđenju daje kolektivitet naša sudbina i naše bitno 108 određenje (mada se o tome može i drugačije rasuđivati). Čini mi se veoma tačnom sledeća teza: kada Hrvati odu u iracionalno i "politički polude" skliznu u fašizam, a kada Srbi odu u iracionalno i "politički polude" ulete u komunizam! No, da vidimo kako su to Srbi tako lako prihvatili koncept društvene svojine? Slobodni smo da zaključimo daje koncept društvene svojine suprotan prirodi čoveka i tim Čudnije je zašto su Srbi napustili koncept "prirodnog življenja". Privatna svojina je, kao što znamo, ugrađena u gene svakog homo sapiensana zemljinoj kugli. Ona vuče korene još iz prvobitne zajednice. Francuski folozof Ruso duhovito kaže: onaj prvi Čovek, koji je ogradivši parče zemlje rekao - ovo je moje, i našao druge ljude koji su mu u to poverovali - taj prvi Čovek je začetnik privatne svojine.
Daje osećanje privatnog vlasništva zaista bitna, najdublja karakteristika svakog Čoveka najbolje ilustruje primer sela Jakeša kod Modriče. To selo se jezikom socijalne psihijatrije nazivalo "psihijatrijsko selo". U njemu je bilo smešteno oko 1000 teških hroničnih duševnih bolesnika. Polovina lakših bolesnika je bila smeštena po seoskim kućama, po 1 - 2 bolesnika u svaku kuću sa obavezom domaćina da bolesniku da zasebnu sobu i hranu, a zauzvrat tj. zato što ima duševnog bolesnikau kući, seljak je dobijao novčanu nadoknadu u visini b. o, (bolničko opskrbnog) dana koji bi se i inače plaćao bolnici za tog bolesnika. I to je odgovaralo svim akterima: bolesnici su boravili u prirodnoj sredini (kuća sa dvorištem), patronažna sestra je obilazila te bolesnike i davala im odgovarajuće lekove, dok je seljak dobijao zadovoljavajuću količinu novca Polovina težih bolesnika bila je smeštena u klasičnu psihijatrijsku bolnicu koja je postojalau Jakešu i koja je imala organizovan uobičajeni bolnički đan. U okviru okupaciono - radne terapije bolesnici su obrađivali ogromno imanje koje je bilo vlasništvo bolnice. Naravno, obrada tog imanja je išla veoma loše, što zbog činjenice da su bolesnici bili izuzetno teški, a i zbog uobičajenog odnosa prema društvenoj imovini. Imanje je postepeno sve više propadalo. Međutim, vispreni upravnik bolnice se, jednog momenta, lukavo dosetio: isparcelisao je to ogromno zemljište i na svečan način, u opštini, bolesnicima je podelio papire (tapije) da su vlasnici određene parcele i da na njoj mogu da rade Šta hoće. Tačnije, da organizuju proizvodnju kako sami žele, odnosno da privređuju za sebe. I, šta se desilo? Imanje se preporodilo. Priča nam upravnik, prilikom jedne naše posete: "...Pre neki dan dolazi delegacija teških duševnih bolesnika da traži da se pozove Šinter i da se unište psi lutalice. Pitao sam ih zašto to nisu j uče tražili ikako to da uništavaju pse kada se sa njima svakodnevno igraju, kada ih brižljivo hrane i kada im oni predstavljaju svakodnevnu radost i gotovo smisao boravka. Odgovor, koji su bolesnici dali, ilustrativan je za odnos prema privatnoj svojini: -Da, ali oni sada uništavaju naš kupus i mora da se oterajuili unište! Isto se desilo i kada su tražili dasepostave strašila da se oteraju čavke i ostale ptice. Na pitanje zašto to nisu juče radili odgovor je bio: -Ovo je sada moje, čavke uništiše moju boraniju!" Eto dokaza da i u "tri grama zdravog mozga" ostaje očuvana ideja privatne svojine (dakle svako od nas nosi u sebi jaku težnju za privatnom svojinom). I pored toga zadivljujuće je i zahteva objašnjenje - kako se tako brzo u nas primila ideja društvene svojine i samoupravljanja (koje ideje su gotovo suprotne ljudskoj prirodi, što se, uostalom, kroz ekonomsku neefikasnost socijalističkih sistema Istočne Evrope ipokazalo). Odgovor je jasan - najviše zbog toga što u nama živi smisao za kolektivno, za društveno, za grupu. Da je ta ideja grupe prisutna u nas dokaz je i eksperiment sa samoupravljanjem koji "pokus" Je opstojavao tridesetak godina i koji je, ipored svih promašaja, neretko dramatično kvario i međuljudske odnose. Na zborovima radnih ljudi, na sednicama radničkih saveta maksimalno je dolazio do izražaja naš smisao za kolektivno. Koji sve problemi se tu nisu diskutovali, a koji nemaju nikakve veze sa uspešnom tehnologijom. Koliko smo se samo uživeli u činjenicu da mi grupno odlučujemo o drugim ljudima 1 njihovim sudbinama (pravljenje pravilnika o sistematizaciji, pravilnika o ličnim dohocima, o dodeli stanova itd). Koliko samo grubih reči i poremećenih međuljudskih ođnosajeproizašloiznakaradne ideje kojom se pomešala tehnologija odvijanja posla i rukovođenje - sa samoupravljanjem. Zbog te "zbrke u odlučivanju" i mogle su se desiti takve anomalije da npr. o putovanju vrhunskog stručnjaka na neki svetski kongres odlučuje i portir (jer je po ključu o sistematizaciji radnih mesta i on član radničkog saveta). Naravno, mi smo odavno želeli da opišemo tu negativnu stranu samoupravljanja
po kvarenje međuljudskih odnosa, tu bačenu kosku u kolektiv da se danima raspravlja i svađa oko 1 ili 2 boda više za platu u pravilniku o bodovanju radnih mesta, itd. Naravno, nikada ništa negativno nismo smeli da objavimo tridesetak godina, jer se ideja samoupravljanja nije smela kritikovati i rušiti i takvi stručni radovi i istraživanja naprosto nisu bili mogući... Dakle, više đecenijsko življenje u uslovima kolektiviteta, koje sa sobom nosi ideja socijalizma (i samoupravljanja), po našem shvatanju, primila se na ovim terenima relativno lako zbog našeg iskonskog smisla za kolektivno. Međutim, važno je napomenuti daje ta ideja na neki način i učvrstila to kolektivno u nama. Jer, hteli ne hteli, živeli smo intenzivno tuđe živote, odlučivali smo o bitnim stvarima za drugog, pratili smo socijalne karte ostalih članova kolektiva To i ne bi bilo tako loše (između ostalog i zato što to povećava koheziju kolektiva, a i suprotstavlja se modernim negativnim tendencijama usamljivanja) samo kad bismo mi kao ličnosti bili zreliji, odgovorniji, sa većom dozom moralnosti. Ovako, budući da smo bili i ostali veoma neobrazovani i nezreli - sistem se urušio, jer se pokazalo daje utopijski i da nama ne odgovara. A nama ne odgovara i zato što imamo u ogromnim količinama tu nesretnu zavist i neslogu kao srpsko određenje. Pitanje titulara svojine, odnosno pojma društvene i državne svojine u nas je loše postavljeno i sa ideološko - filozofskog i sa ekonomskog stanovišta. Princip, koji je svima odzvanjao u ušima tokom tog tridesetogodišnjeg socijalističkog samoupravnog eksperimenta, glasio je: što je svačije nije ničije. A sve je to bilo naše, sve je to bilo imovina svih nas, pa je i sadašnja ekonomska propast takođe naša. Dakle, ta dva događaja, televizija i tridesetogodišnja praksa organizacije života po principu socijalističkog samoupravljanja značajno je modelirala naš kolektivitet. Televizija gaje narušila j učinila da čovek više bude sam sa sobom (zureći naravno u magičnu kutiju, u taj "prozor u svet"), a socijalističko samoupravljanje je za izvesno vreme stabilizovalo naš odnos prema grupi i naš život u grupi. Naravno, možemo da kažemo da i pored lošeg ekonomskog iskustva koje je taj društveni eksperiment doneo, mi smo i dalje ostali vemi kolektivu, vemi kolektivnoj ideji; i dalje naše gensko sabomonasleđedelujedami imamo jaku potrebu za drugom osobom. To sigurno treba da znaju organizatori našeg života - političari pre svih, i da se shodno tome iskoriste pozitivni aspekti našeg smisla za kolektiv, a da se minimizirajusvi negativni aspekti, kako bi ovo društvo krenulo ubrzanije da zauzima mesto u Evropi i svetu koje mu lokacijski i istorijski pripada. Celokupna ideje ove knjige, a nalazimo se na pola puta, je - upoznati sebe da bismo se popravili. Još je Sokrat davno rekao: "Nosce te ipsum - Spoznaj samog sebe!" Samo ako sebe do kraja razotkrijemo, moći ćemo se i korigovati. A korekcije su moguće ako se permanentno družimo sa sledećom životnom devizom - tokom života stalno treba vršiti korekcije sopstvenlh nesavršenosti. Dakle, nikada nije kasno. Tačnije, za ozbiljno osvešćenje srpske nacije još ima vremena. Posle svih kataklizmi koje su nas zadesile možemo ipak izaći jači ("kriza kao šansa za sazrevanje"). Kao šahista poznat ml je princip da se "iz poraza, iz izgubljene partije mnogo više nauči nego iz pobede”. Pretvorimo naše poraze u pobedu to će biti pun pogodak. Ova knjiga ima tu ideju vodilju...
SRPSKI MENTALNI KVARTET: TUGA, TRPNJA, MAZOHIZAM, INAT Da li ove Četiri karakteristike imaju neku međusobnu vezu? Mislimo potvrdno, naravno, čim smo ih tako poredali. Čak mislimo da je to jedna postupnost, jedna kaskada koja obeležava ono što bismo, za ovu priliku, mogli nazvati "srpski sindromološki mentalni kvartet". Slično kao što smo svojevremeno imenovali bosanski trijas - pošten, naivan, glup. Taj trijas se odnosi na stanovnike bivše Bosne i Hercegovine, Muslimane i Srbe ponajviše, jer su njihovi uzajamniuticaji pretežniji i uočlj iviji nego što su uticaji Hrvata i Srba, jednih na dmge. Muslimani i Srbi su mnogo sličniji jedni drugima, nego Hrvati i Srbi ili Muslimani i Hrvati (istorijske političke pouke Iako je izvuči!). Daje to tako, da postoji ta sličnost Srba i Muslimana ne treba iči u daleku prošlost i pozivati se na onih 500 godina pod (sa!) Turcima. Istraživanja iz ovog poslednjeg građanskog rata 91 95 jasno su pokazala da su deca u Srpskoj Krajini u Hrvatskoj nepogrešivo znala ko su naši a ko njihovi, ko se ne voli i ko je kome neprijatelj. Međutim, deca u Bosni i Hercegovini u identičnom istraživanju nisu imala formiran identitet o neprijatelju - nisu znali ko je protiv koga i ko koga ne voli. To posredno opravdava, tačnije potvrđuje, onaj bosanski trijas - pošten, naivan, glup. Stanovnici bivše Bosne i Hercegovine (pre svega Muslimani i Srbi) važe za poštene osobe. U tom podneblju poštenje se izuzetno cenilo, i za većinu stanovnika se slobodno može reći da su neiskvareni, da su izvorno pošteni. Međutim, pošten čovek je ne retko naivan. To zvuči surovo, ali je tako. Pošten Ćovekje spreman svakome da poveruje, a to je Često naivna pozicija. Ljudi su lukaviji nego što to pošten čoveku svojoj moralnoj čistoti može da shvati. U tom smislu govori i napred pomenuto istraživanje, gde bosanska deca u svom poštenju nisu znala ko je protiv koga i zbog čega Ako sledimo dalje ovu kaskadu - pošten, naivan, glup - onda nam je jasno daje naivan Čovek ponekad i glup (vicevi o glupim Bosancima nisu slučajni). A da je to tako potvrđuje poslednji građanski rat u Bosni i Hercegovini ( - 1995). Većina ljudi u početku rata naprosto nije mogla da shvati (u svom poštenju, odnosno naivnosti) da neke političke grupe nešto potajno i podmuklo smeraju i eskaliraju u pravcu građanskog rata. Treći stepen bosanskog trijasa - glup - može se samo uslovno uzeti, više anegdotski, jer i u mnogim vicevima Bosanac slovi kao nepametna osoba. Ali, svi dobro znamo da naivna osoba često sama sebi ispadne glupa i to je ono što danas opstaje kao eho bosanskog građanskog rata. Svi se sada pitaju: "...kako smo mogli biti tako glupi pa da ne vidimo Šta nam političke vođe smeraju i koliko su te vođe bile nezrele, pa nisu mogle da se dogovore..?!" Napravili smo ovaj izlet u bosanski trijas da bismo ga povezali sa srbijanskim kvartetom (nije slučajno ovde rečeno srbijanski, ipak male, ali nebitne, razlike postoje među Srbima s jedne i druge strane Drine). No, vratimo se srpskom mentalnom kvartetu - tuga, trpnja, mazohizam, inat. Analizirajmo svaku osobinu ponaosob.
Tuga Da li Srbi u svojoj emocionalnoj obojenosti, koju smo prethodno analizirali, pretežno ispoljavaju i tužno raspoloženje? Naš zaključak je potvrdan. Tačnije, mi smo po svojoj emocionalnoj strukturi cikiotimni, što znači da imamo oscilacije raspoloženja u pravcu tuge i veselosti - smenjivanje plus i minus faza pri čemu je tuga pretežnije stanje, a veselost samo povremeni odbrani beni mehanizam prevazilaženja stanja tuge. Ovo je trenutak da ovom tumačenju damo neko stručnije psihijatrijsko pojašnjenje. Naime, potrebno je napraviti razliku između tuge i depresije, kao i razliku između veselosti i euforije. Tuga je stanje blage potištenosti, blage žalosti, blage bezvoljnosti, a depresija je stanje patološke tuge, patološke žalosti, potpune bezvoljnosti, jednom rećju bolesno stanje. Slično je i sa veselošću - to je stanje radosti, i povišene aktivnosti, a euforija je stanje patološke bezrazložne radosti i ekstremne hiperaktivnosti, dakle jedno patološko stanje. Još od Cvijića traje dilema da li su Srbi kolerici ili melanholici? D. Nedeljković piše: "No, ne samo da kod Južnosrbijanaca ima brojno više melanholika nego kolerika, već je i njihova melanholija mnogo dublja od melanholije drugih varijanata dinarskog tipa. Oni imaju pre svega duboko osećanje prolaznosti života, svoju "žalbu za mlados". Sve južnosrbijanske melodije prelivene su jednon zanešenom južnjačkom tugom. Najzad, sađržina gotovo svih južnosrbijanskih narodnih lirskih pesama, pripovedaka i drugih umetničkih izraza je jedan dubok životni grč, "bol bez prebol". Ovakve unutrašnje doživljaje su mogle imati samo duboke melanholične prirode." Na ovommestu, pre nego što pređemo na detaljniju analizu naše tuge, treba diskutovati o pojmu temperamenta. Tako Adler smatra da se "karakter rase i naroda razvija na taj način što se ljudi ugledaju jedni na druge, što u sebi razvijaju crte koje su jedni od drugih prihvatili i usvojili". Inače reč "temperament" potiče od Iat. reči temperari - mešati, da bi se dobila neka određena smesa, dakle, u pitanju je hemizam! Temperament je uztbudljivost volje po L. Klagesu - test za to je situacija kada treba pokazati stepen strpljivosti; tada dolazi do izražaja intenzitet i brzina reakcije, da li smo osetljivi ili apatični, ipak, temperament je uži pojam i samo je deo karaktera, samo njegov sastojak. L. Klages dalje smatra da postoji konstanta temepramenta npr. Azijati su po pravilu obeleženi slabijom uzbudljivošću. Naša je tvrdnja da su Srbi po svom emocionalnom sklopu skloni tugl. To naravno, kao i sve napred što smo konstatovali, treba dokazati. Pa, gde su dokazi? Ima ih, kao i obično, više. Najpre, umetnost, pesme, narodne pesme, poezija... Sve obiluju ogromnom količinom patnje, tuge, derta, nekog napuštanja, ostavljanja, "hude sreće" tj. nesreće. Narodni pevač nije slučajno odabrao tužne teme, tužne sadržaje. Očigledno je daje to prevalentno stanje u srpskom narodu. Pišući o Jugoslovenima V. Dvomiković je zaključio da su svi na ovim terenima melanholični, pa tako i Srbi: "...Jugosloven je u osnovi istočnjačke duševne građe: negativi života zarezuju se dublje u njegovu dušu. Odnos prema pesmi je drugačiji; nije se jednom desilo da hoće i da ubije ako mu neko uskrati ili uvredi "njegovu pesmu"... Jugoslovenska duša je tipično nostalgična duša, neiživljenapsihavečitočežnjivainikad nezadovoljena. U istoriji to je simbolična gruda bola na duši celog
naroda... Uporna i tvrdoglava tuga koja izbija i u kolu i u veselju, a ima i da posluži tom veselju... Naklonjenost molu u pesmi je praslovensko nasleđe, a ne orijentalno, mada je to kasnije značajno modelirano. Crkveno vizantijsko pevanje je osnova narodnog pevanja, a to je maloazijsko nasleđe - međutim, u pesmi su se redovno prožimali izvorno crkveno i narodno..." Dvorniković (citirajući i Luđvika Kubu) izuzetno stračno i lucidno analizira sve karakteristike naše pesme izvlačeći jasan zaključak - mi smo melanliolici. Pogledajmo te opise i tu analizu: "...Muzika je tonska objaktivacija, eksternalizacija temperamenta i karaktera. Melos i ritam izražavaju najneposrednije strukturu čovekove psihe. Tonovi, vibracije, dizanje i spuštanje, ritmički akcenti, tempo, pauze, svi ti elementi, kako ih razne analize i teorije mogu i ne mogu razlikovati i fiksirati, neposredni su izraz samog životnog putsa. Svaka naša pesma mala je "opera" svoje vrste; u njoj ima melosa, ritma, recitativa, dramatike i lirike, dijaloga (ili monologa), osećanja, strasti, dinamike. Ona je igra u sebi, u titraju duše... Nema neposrednijeg ključa do sadašnjeg i istorijskog jugoslovenskog kolektivnog temperamenta nego Što je narodna pesma i muzika. U svim drugim vrstama objekti - vacije narodne psihe imamo nešto statično, fiksirano, mrtvo; ovde imamo tu psihu, svaki put ponovo oživljenu, u samom pokretu i dinamici... Za našu pesmu je tipičan arhajski oblik - otegnuto brđansko ojkanje. Kao "patničko zapevanje" ono izražava potrebu usamljenog brđanina da "sam sebe razgovori", da oproba grlo i uopšte da da oduška svojoj unutrašnjosti - posle ćutanja ili samoće... Imanekog elementarnog uživanja u zvuku kao takvom. Ojkanje je neko naročito pevanje bez teksta, puno uzdisaja, slično Ieleku i jauku bolesnika". Drugu etapu orijcntalizacije đoneli su Turci. Iako se naš narod odupro Azijatima duhovno i kulturno, pokazao se vrlo pristupačan istočnjačkom uticaju po pitanjupesme i melosa. Dert je Turčinu samo briga, a Bosancu nešto više i psihički daleko dublje. Ipak, u pesmi slovenski arhaizmi izbijaju i ispod orijentalne dekorativnosti tako daje smeša orijentalnog i slovenskog tu uočljiva. Svoj doprinos našoj pesmi su dali i Cigani, ali Cigani su bili loši posrednici, jer su uneli mnoge ciganske elemente zbog zarade novca npr. def je njihova inovacija. Svi muzički analitičari se slažu daje u našoj pesmi prisutan svuda neki prigušeni jauk iz davnina, u samoj tehnici pevanja oseća se neki stilizovani plač, prepoznatljiv iako sakriven u Čudnoj isprekidanoj ritmici, u sinkopama i karakterističnim diminuacijama. Kada je reč o pesmama sa ljubavnim sadržajem u nas je mnogo više pesama sa tužnim ljubavnim sadržajem, nego sa ljubavnim radostima. Najčešće se tuguje za nesrećnom ljubavi ("Pijem da je zaboravim"). IJ. Cvijić uočava nažu me lanho ličnost: "...Dinarska tuga je istorijska tuga. Ovih osobina nema kod svega dinarskog stanovništva, ali se na njih često nailazi. One su karakteristike njihove žalosti i tužne istorije za vreme turske vladavine. U njihovim narodnim melodijama vrlo često preovlađujii tužni tonovi, ali katkad, iz sentimentalnosti i tuge izbijaju i energični tonovi, sve energičniji, živi i strasni,.." Sledećl dokaz tuge su običaji vezani za sabrane, običaji nošenja crnine godinu i više dana, karakteristične tužbalice na groblju... Ta pravoslavna praksa sa sahranjivanjem, te naše srpske specifičnostiprosto pothranjuju to stanje tuge. Tužbalice su specifične narodne pesme koje vredi malo više analizirati. Naime, prvo što pada u oči je velika sličnost tužbalice i epske junačke pesme, npr. ponekad se uočava isti siže koji veže i tužbalicu i epsku pesmu. Pevanjeplakanje na groblju je takođe praktično u desetercu, kao i
kod epske pesme (koja se peva obično uz gusle). Žena tuži u konkretnom slučaju za sinom, bratom ili junakom uopšte i to odgovara njenoj ženskoj prirodi. U srpskoj junačkoj pesmi, guslar, sa višeg epskog pijedestala, sa organom istorijske rezonance, može da opeva taj isti slučaj. Iako on govori sa istorijskotragičnog notuma, shema osećajne ekspresije pored sveg retuša u osnovici ostaje ista kao i kod tužbalice. I Novica Šaulič analizira tužbalice kao osnovu naše melanholičnosti: "Junački ep je muška forma apercepcije tužbaličkog motiva... Sve je bilo u službi krvne osvete, pa je tuženje podbadalo i potstrekavalo na akciju osvete. Ona, žena to vrši indirektno preko tužbalice." Gusle i guslarenje su sledeči tipično srpski (i crnogorski) narodni običaj. I analiza gustarenja daje nepobitne dokaze o prevalentnosti srpske tuge. Na Balkanskom poluostrvu samo dinarski ljudi imaju gusle kojima se prate narodne pesme, inspirisane jedino narodnom istorijom. Guslama se ne mogu pratiti igre ili lirske pesme, za koje dinarski ljudi imaju druge instrumente (naročito svi ralu). Monotoni i tužni tonovi gusala potpuno se slažu sa narodnom dušom kada ona obnavlja uspomene iz istorije, pune patnji i ponižavanja. Međutim, guslarenje ima svoju dinamiku, svoje prelive od melnaholije ka drami, egzaltaciji, pa i agresiji. Dramatika guslarenja je takva da izgleda kao da će se svakog momenta mašiti revolvera za pojasom, naročito kada guslar ide u kreščendo. To je uočio i J. Cvijić kada kaže: "Posle propasti Srbije 1915 godine mnogi Srbi su mogli podnositi samo tužnu i monotonu umirujuću muziku gusala, muziku koja može postati energična, pačak i besna, u žalosti, pod rukom guslara koji je obuzet uzbuđenjem. Pričajući o strahotama koje su se okomile na njegov narod, guslar ih prati brujanjem sve zvučnijim i obuzima ga gnev; desi mu se da baci i skrha svoj instrument da bi izrazio silna osećanja koja u njemu izaziva jaka želja da popravi nepravdu. Slušaoci su dirnuti u najosetljivije žice, gotovo užasnuti!" Ali, i u glasu takvog herojskog otpora jednako bruji onaj osnovni melanholični ton. Svaka borba donosi svoj tragikon, i poraz i pobeda jednako se plaćaju krvlju i suzama. Srbi su prolazili kroz brojne ratove, pa bili u njima oni pobednici ili poraženi - uvek se ginulo. Žrtve su tukao i čitave generacije pokojnika. Ta smesa teskobnih osećanja sa herojskim otporom našla je svoj izraz u desetercu, u guslarenju. "Depresija u dnu, linija otpora i dinamike na vrhuncu, smirenje i oslobađanje na kraju". Svaki guslar daje svoj individualni ton pesmi zavisno od toga da li je tada u tužbaličko osećajnom ili u buntovnoherojskom registru. Tako se u našem čoveku bore lirska i epska duša. One se bore, ali tužne su obe. Sledeći činilac su brojni istorijski gubici poslednjih decenija koji su takođe ukorenih stanje tuge više no bilo koje drugo stanje. U ćelom dvadesetom veku Srbi su stalno ratovali, a svi ratovi nose brojne žrtve i teško je proceniti da li su Srbi uvek bili pobednici ili su to Pirove pobede. U Drugom svetskom ratu paralelno sa borbom protiv okupatora (Nemaca) odvijao se i građanski rat unutar Srbije (četnici i partizani) Što je, samo po sebi, već veliki poraz ("U građanskom ratu sve je odvratno, a pobeda najodvratnija" - Ciceron.) Srbi su bili veliki gubitnici i u sukobu sa Pavelićevom Nezavisnom državom Hrvatskom (Jasenovac, Kozara, hercegovačke jame i druga stratišta). Građanski rat, koji je pratio Drugi svetski rat, kumovao je sigurno potonjem osećanju krivice, a osećanje krivice je sastavni deo tuge i te dve emocije idu ruku pod ruku. I u građanskom ratu 91-95 opet imamo značajan udes Srba, značajne gubitke (egzodus Srba iz Hrvatske, milion srpskih izbeglica, tj. ljudi koji su pomereni sa svojih ognjišta, što rada stanje sete, tuge, bezvoljnosti, neaktivnosti i gubitništva...)
Stanje duha danas, u srpskom narodu, mnogi su bili skloni da opišu kao stanje apatije. Jer, u onim donedavnim ponižavajućim redovima za hleb, mleko, dnevni list Politiku(?!) narod je bio miran, pa su neki opserveri krivo zaključivali kako je naš narod dostojanstven, kako mirno, stoički podnosi sve nedaće "nepravednih i ničim izazvanih sankcija". Kako je samo izdržljiv! Da, narod je bio relativno miran, nije bilo dramatičnih problema i demonstracija, iako je taj narod gotovo sve izgubio. Ali, narod nije bio apatičan, nego je bio tužan. Jer, i tužan čovek je miran. A daje narod bio tužan, a ne apatičan, najbolji dokaz su ti "mirni redovi, ti mirni autobusi gradskog saobraćajnog preduzeća u Beogradu". Iz te "mirnoće" odjednom zna da bukne agresija; za Čas se neko s nekim posvađa, za čas krenu psovke, uvrede, verbalna agresija... Apatičan čovek je bez emocija, dakle i bez agresije. Ali, depresivan Čovek, mi psihijatri to dobro znamo, za tren oka postane agresivan. Depresija i agresija idu ruku pod ruku kao đve izgubljene sestre... (mi psihijatri i to dobro znamo). A kako i da ne budemo tužni kada smo u ovom posleđnjem građanskom ratu izgubili sve lepe stvari - od ugodne prethodne države Jugoslavije, do elementarnog egzistencijalnog minimuma, do elementarnog ljudskog dostojanstva... Dokaz tuge je i visok procenat suicida koji se dugo održava u našoj zemlji. Poslednjih godina on je rastao po stopi od 20 % što govori o depresiji, ali i o agresiji (suicid je posuvraćena, retroflektirana agresija). Neko je kriv za ponižavajuće gubitke; prema tom nekom (to su naravno političari i naše vođe) mi ne možemo da iskalimo bes i agresiju i onda se diže ruka na sebe; između ostalog i zato što deluje osećanje krivice uz samoocenu da smo ispali glupi što smo sebi dozvolili toliko srozavanje životnih prilika na kraju dvadesetog veka u srcu Evrope, gde se začela praktično cela svetska civilizacija, kao što su Egipat, Grčka, Rimsko carstvo... Dokaz tuge je i visok procenat alkoholizma u našoj zemlji. Poznato je da u alkoholizmu ima mnogo elemenata maskiranog duševnog bola i patnje (mnogi potapaju svoj boi u alkoholu, na žalost bolje dobar plivač !). Dakle, sve naše opservacije ukazuju da je tuga u dvadesetom veku prevalentno stanje srpskog duha i da će još dugo trajati, jer se ne naziru periodi blagostanja i srećnlje budućnosti. Nije to uvek tako katastrofalno loše. Svako zlo ima i svoje dobro. Čovek je kao brod, potrebno je da ima tereta u sebi da bi mogao da plovi. Ivo Andrić je jednom prilikom čak rekao: "Najbolji sam kada sam očajan". Možda je naše stanje tuge upravo podsticaj, onaj unutrašnji, za umetničkim stvaralaštvom, za kreativnošću na duhovnom planu To je ona "Čaša žuči Što ište Čašu meda, a smiješane najlakše se piju..." Faze veselosti ("čaša meda",) koje povremeno u talasima nailaze, samo su odbrana od tuge kao trajnog stanja. Čovek ima potrebu da sebi malo da ođuška, da svojoj duši učini na volju i napravi takvu situaciju da se "nerazumno veseli". To naše nerazumno lumpovanje (videti ranije) samo je znak daje to iznuđeno ponašanje, pokušaj prevazilaženjatuge, makar i nakratko. Baš kao Što je to slučaj sa manijom (plus faza) koja je jedna odbrambena faza, borba protiv trajne i bolne depresije. TRPNJA Sledeća karakteristika našeg narodaje velika izdržljivost. Srbi nesporno
Imaju sposobnost da sve otrpe čutke, sa nekim svojim unutrašnjim dostojanstvom, sa nekim mirom i predavanjem "sudbini". Ta naša karakterna crta očigledno je slovensko nasleđe. Spuštajući se sa severa u novu postojbinu na evropskom jugu, Sloveni su se stapali sa zatečenim starosedeocima. Ta činjenica, kao i turska epoha bile su glavne etape u kojima se izvršila transformacija praslovenskog supstrata u novi specifični amalgam - Južni Sloveni. Međutim, kult herojskog trpljenja i Čekanja i danas veže Jugoslove1 “ sa severnim Slovenima. Istorijski posmatrano Srbi su -'ili izuzetno nesrećan narod; dovoljno je samo pomenuti reč raja, rops’ i titulu celog jednog naroda, pa da se izazovu asocijacije patnje, osku*’ ce, unižavanja samog Čovečijeg dostojanstva. Ostalo je upamćeno u i irodu sledeće: - Pitali raju šta sve mora da daje agi. "Nemam vremena < 11 nabrajam, ali mogu reći šta ne moram da dajem." - Šta? - "Dušu!", b leda da se Turcima moralo sve davati, što je očigledno u srpskoj (spr. ;noj!) duši stvorilo fantastičnu sposobnost trpljenja. Međutim, trago na ovoj i oval o spašenoj duši opažaju se i danas. U epskim pesmama je operno i srpsko trpljenje, naročito heroizam pasivnog, prezrenog, ženskog trpljenja. Naročito je divno opisan tihi heroizam majke, Što govori da naš ep ima mnogo duše. Naime, poznato je da nema veće patnje nego kada majka sahranjuje svoje đete. Bol majke daje najvišu meru patnje koju Čovečja duša i telo može da podnese, I to stanje je upravo opevano u divnoj pesmi "Smrt majke Jugovića” - I tu majka tvrda srca bila; da od srca suze ne pustila... AF tu majka odoljet ne može tek za devetim Jugovićem. Upoređujući dižanje vojnika raznih narodnosti D. Vasić beleži sa ratišta o srpskim vojnicima i ovo: "...Ali, manje nego drugi, pouzdano manje nego ostali, roptali su Srbi. Iutome se još ogleda njihov heroizam. Trpeti najviše, po opštem priznanju, a negodovati najmanje, jeste žilavost i ono Što je, kaže se, Srbe učinilo nesravljenim. Ono Što su oni dali, trpeći nečuveno, a sanajmanje roptanja, to se prosto može nazvati inatom mukama. A inat je takode jedna osobina Srba..." Raja - hajduk, ratnik - ovo je simbolična antiteza velikog perioda naše istorije. Ali, ona je i karakterološki značajna - raja predstavlja elemenat pasivnog trpljenja i čekanja; ratnik, hajduk - otpor, pobunu i osvetu. Borbeni i herojski kvaliteti cene se iznad svega kao oblik preživljavanja. "Junaštvo je car zla svakojega, a i piće najslađe duševno, kojiem se pjane pokoljenja". Ovo nam je ostalo od Njegoša, jer je Crnogorac ipak hvališa i pozer (naglašeni elementi mediteranizma). Hipertrofija junačke poze ne može se samo podmetnuti Crnogorcima, mada je Šumadinac ipak realan i racionalističan. Uz sve to može se zaključiti daje Srbin uprošlosti bio sposoban da se žrtvuje za više ciljeve. U brojnim ratovima to je bila svesna žrtva srpskih vojnika za otadžbinu sa željom da Što korisnije Žrtvuju svoj život sa kojim su bili prečistili. Sve ratno lukavstvo i sva borbena dovitljivost Srba, sav ratnički karakter izazvan je nevoljom i odbranom, ne ekspanzivnim agresivnim osvajačkim instinktom. Zato je u svoj toj trpnji uočljiva primesa i nečeg žučnog i osvetničkog. Inat i gorčina kao stil naše borbenosti su onaj fini modulator našeg vekovnog trpljenja.
U daljoj analizi trpnje moramo se još malo zadržati na "tim nesretnim Turcima" koji su nam, često neispravno, opravdanje za sve naše negativne osobine. Šta smo mi sve pretpreli od tih surovih osvajača i sve smo izdržali. Odvodili su nam najbolju decu u janjičare, pa je i to ostalo bez većih pobuna. Povlačeći se u manastire, u nekoj isposničkoj tišini, nalazali su neki naši preci unutrašnji mir. Tek posle par stotina godina, kada se očigledno više nije mogao da izdrži turski zulum, "buknuo" je (tako smo bar učili) Prvi rpski ustanak, a potom i Drugi. A nešto "bukne" posle užasnog dugotrajnog pritiskanja, Što je posredan dokaz koliko smo dugo i jako trpeli. Ovaj naš smisao za lipnju istorijski je izgleda prisutan kod Slovena. Rusi ga takođc imaju. U svojoj istoriji svašta su trpeli: od Džingis kana, okrutnih careva (Ivan Grozni) do Staljina i negovih čistki, pa su sve to podnosili. Naročito su zanimljive za analizu komunističke čistke u XX veku. Skloni ideološkim uticajima (Što odlikuje primitivnije narode) Rusi su u svojoj porstodušnosti lako prihvatili objašnjenja o nečijoj "dokazanoj" krivici i bili su srećni što su za "nepostojeću krivicu" dobili samo 10 godina prinudnog rada u Sibiru, a ne smrtnu kaznu. Slično se dešavalo i kod nas tokom čistki za vreme I.B.-a odnosno epizode sa Golim otokom. Egzekutori i žrtve u toj komunističkoj Jugoslaviji pretežno su bili Srbi. Tu je ta naša "naivnost do gluposti" našla svoje uporište. Sposobnost trpnje pokazujemo i u novijoj istoriji. Već smo konstatovali da nam odgovaraju jake vođe, da im se rado pokoravamo, da rado ostajemo u poziciji malog deteta koje traži ljubav strogog i moćnog oca. Pogledajno samo kako se odnosimo prema vođama u XX veku. U stanju smo sve da otrpimo bez većih pobuna i da čak vrlo brzo počnemo da se "udvaramo” tim surovim vođama, da ne bismo bili kažnjeni, da bismo imali bar malo njihove naklonosti. A to "parčence njihove naklonosti" identično je uživanju malog deteta kada mu strogi roditelj, čiju ljubav večito traži i moli, na kašičicu dodeli malo te ljubavi... A slično se dogodilo i poslednjih godina. Skloni ideološkim uticajima maksimalno smo sebi dozvolili da padnemo pod uticaj medija, televizije pre svega, (kao nekada pod uticaj komunstičkog jednoumlja odnosno komunističke propagande). Sve se to sada suptilnije radi (u ispiranju mozga mediji su se maksimalno usavršili), a mi ostajemo naivni (i glupi), tačnije neskloni da mislimo svojom glavom. Videli smo ranije (prethodno poglavlje) da nam individualizam nije jača strana i da lako potpadamo pod uticaje drugih odnosno mase. Lako postajemo vođeni od pogrešnih vođa, skloni da trpimo njihove greške, skloni da prihvatimo sankcije (koje su jedna velika trpnja), a da pri tom oni koji su krivi za te sankcije ne osete na svojim plećima narodni bunt. Ovaj narod je naprosto navikao da trpi, on je sposoban da trpi, on može d a "jede i korenje", jer je "nebeski narod..." Uostalom, narod će uvek preživeti, on je kao voda, uvek nađe neki izlaz. Ma z o h iz a m Svojevremeno sam rekao sledeću rečenicu: "Naše vođe (Slobodan Mlloševlć) nemaju toliko sadizma koliko Srbi imaju mazohizma 1 sve mogu đa Izdrže", Pa čak da se u tom izdržavanju i ne osećaju loše. Samo u našoj, srpskoj tuzi ima toliko radosti! Tako smo spojili tugu, trpnju i mazohizam. Mazohizam je po definiciji uživanje u patnji, radost patnje (The joy of suffering). Kako drugačije objasniti istoriju srpskog naroda i sve što mu se događalo (i dalje događa) i što će mu se možda događati - nego mazohističkim uživanjem. Staraje misao da svaki narod ima vladu kakvu zaslužuje. Ako smo mi skloni tuzi, trpnji i mazohizmu onda smo uživali vekovima pokoravajući se Turcima i drugim domaćim i stranim zulumćarima.
Pogledajmo dokaze našeg uživanja u bolu i patnji. "Zdrav sam, a bolan" - ove teči govori Mitke u Stankovićevoj Koštani slušajući pesmu: Da znaješ mori mome. Tuga, žalba, žal, sevdah, đert, kahar, - to su izrazi trenutne refleksivne svesti o jednoj naročitoj udešenosti duše u koju nesvesno, gotovo manastirski, tone Čovek koji je zarobljen tom pesmom. Poruka naše melanholične pesme je razbijanje derta, to je specifična slast žalbe i derta. Iživljavanje pesme koja se sluša je praktično uvek individualni čin - jer, "pasti" u sevdah znači osetiti slast bola. I N. Županić uočava melanholični ton naše pesme kao i specifično uživanje u toj čežnji, dertu i sevdahu. On to ovako opisuje: "Melanholični, nostalgični ton bosanske i južnosrbijanske pesme može da ima uglavnom dva psihološka naglaska, jedan dinamički, čeznutljivo strasni sevdah i, drugi, pasivni, rezonantni: žal, žalba, dert, tuga. Čežnja, nesvesna ili svesna, akutna ili latentna, zajednička je i najdublja žila svih ovih duševnih stanja. Sevdah je bolna, strasna, često beznadna ljubavna čežnja. Dert je rasplinut, skuplja se dok ne oteža i pritisne dušu. U njemu se skupljaju svi negativi života; otuda u razbijanju derta ima mnogo simbolike. Prvo je nešto stegnuto, bolno, azatirn pusto, ekstremno, otkočeno (krajnja ekscitacija). Nagle skokove, iz najdublje tuge u omamu puste žestine, mnogi smatraju i obeležjem primitivnijeg, kulturno zaostalog Čoveka. Iz krila tuge, derta i sevdaha rađa se žalba, žal, žalovanje, kao najdublja pasivna osećajna rezonanca. Ono prethodno je dinamičko repetitivno stanje, a Žalba je Čist bol rezignacije... Slovenska nostalgija i duša se tu osećaju, žalba je slovenska reč. Svaka žalba je luda i besmislena, ali ona se nakuplja i razliva, sav život kao daje potopljen u njoj... Kad nas ona obuzme sve prestaje, briga, život, rad, sva stvarnost. Najrazličnija osećanja, davno iz duše izbačene čežnje, davno preboljene rane - sve sad ponovo oživljava i kao daje sraslo u jedno jedino sećanje kome nema više ni mere, ni izraza, ni leka. I sevdah, i đert, i žalba - sve se stapa u jedno. "Tuguj tugo... kad si tu, moja si i draga si mi i pođi u beskraj - evo ja te podbadam i nosi me kud hoćeš..." Kakav divan opis uživanja u patnji, kakav divan opis mazohizma! A nismo mi jedini narod koji je u istoriji toliko trpeo. Jevreji su verovatno šampioni trp nje i mazohizma. U tom smislu objavljeno je više studija jevrejskih psihijatara koji su objašnjavali (psihijatrizovali) posleđnje ratove koje vodi Izrael odnosno agresivnost koju ispoljavaju prema Arapima. To je poznati mehanizam "progonjenog progonitelja". Vekovima proganjani Jevreji postaju progonitelji po mehanizmu koji se viđakod paranoičnog bolesnika, koji istina umišlja daje proganjan i onda počinje da napada svog umišljenog progonitelja. Taj mehanizam "progonjenog progonitelja” može da se ponudi i kao objašnjenje za eventualne surovosti koje su se sa srpske strane pojavile u poslednjem građanskom ratu. Proganjani od ustaša u ratu 1941 - 1945 Srbi su postali "progonjeni progonitelji" i 1990 godine, formirajući Republiku Srpsku Krajinu, pokušali su da preduprede progonstvo. Istina, to su činili ponekad nezgrapno, pa Čak i pogrešno, odnosno poinereno, kako to, psihijatrijski rečeno, i bivau praksi. Naime, kao da se desilo "pomeranje proganjanja", pa su umesto revanšističke agresije prema Hrvatima u ratu 1991 - 1995 godine mnogo veći stradalnici ispali Muslimani. Međutim,
"Božija pravda" se ipak desi i na kraju sve dođe na svoje; svi postanu gubitnici i shvate kako je sve to bilo besmisleno, kako ih je vodio zapravo neki mazohistički usud. Tako će sada poraženi Srbi lečiti svoje rane, mentalne pre svega, ali bogami i fizičke, materijalne, egzistencijalne - pokušavajući u tom viđanju rana đa nađu tj. povrate unutrašnju ravnotežu. No, vratimo se još malo pesmi i vezi tuge i mazohizma, Melanholičnost i ekstremna strasnost psihološki su blizanci. Melanholik je naklonjen i onome što Francuz zove ressenthnent. Bol, uvreda, uniženje, žalba uvlače se u dušu najdublje, a pritom pokazuju i jaku tendenciju iiadjjacije, prožimanja celog duševnog tkiva nekom gorčinom. U mukotrpnoj istoriji srpskog naroda ta životna gorčina taložila se i pribirala vekovima; čim se duša uzmuti, a kočnice popuste, talog se diže i muti čak i onu sferu koja je vedra, koja radi, bori se, koja hoće da se veseli. Sta zapravo kazuju gusle svojim elegičnim tonom i ritmičkim jecajem deseterca? Odslikavaju refleks propaćenog i žalbu za izgubljenim, ispoljavaju tugu, prigušenu strast i naklonjenost kolerično obojenoj melankoliji. Šta je u celini ep kao psihološki pojam? Šta se zbiva u njegovom funkcionisanju, onda kad živi i diše na svom pravom terenu? Psihološki izraženo i najjednostavnije rečeno - to je uzbuđena naracija. Svi dobro znamo da nam zastaje dah kada uzbuđeno nešto pričamo, uočava se zadihana ritmika, nastaje prekidanje i raščlanjavanje govora. To su vegetativni znaci koji prate emocije, to je fiziologija stiha. Međutim, pevanje uz gusle, saglasno sadržaju pesme, još je bliže emocionalnoj intonaciji; jednom se približuje tipu melankoličnog tuženja, a drugi put herojskog otpora i podstreka. "Guslarenje su jauci iz neke strašne prošlosti, daju jednu mračno tragičnu sliku; umorno lice i ono nekoliko tonova koji se guslaru teško otimaju iz grla i iz instrumenta" piše V. Vinš, u svojoj analizi slovenskog guslarenja. A, onda odjednom, krene ekstaza, radost u bolu koji inicira energiju otpora... Slično se događa i kada neko "lumpuje u sevdahu" i uz muziku razbija čaše. Kada razbijajući čašu okrvavi ruku on zapravo uživa u bolu koji je uekstazi sam sebinaneo. Zar to nije naša specifična srpska manifestacija mazohizma? In a t Ovom analizom približili smo se i četvrtom jahaču apokalipse - srpskom inatu. Znajući da če se sve to njima na kraju lupiti o glavu Srbi kao da vole da se inadžijski ponašaju dokazujući da su u nečemu u pravu. I na kraju, kada dokažu đa su u pravu - toliko je štete bilo, ponajviše po njih same, da saldo "pobede" uvek bude poraz! Tvrdoglavost i inat su psihološki veoma blizu, ali je za Srbe ("Srbijance") Inat karakterističnija odlika, dok Je za Srbe iz Bosne ("Bosance") tipičnlja tvrdoglavost. Karakteristična je sledeća situacija: Srbin zastupa jednu tezu (jednu politiku). Ona mu se čini logičnom pa će pokušati da je dokaže na sve moguće načine. Vremenom uviđa da je ona po njega zapravo štetna, donosi mu neku štetu, neki gubitak (pod uslovom da se ta politika realizuje). Međutim, on neće promeniti svoje stavove. Njemu je važnije daje njegova teza isterana do kraja, makar to išlo na njegovu (sopstvenu) štetu. Na kraju će pobedonosno reći - vidite da sam bio u pravu, a pri tom je izgubio i novac, i prijatelje,
i mnoge druge vrednosti. Poznata je stvar da gotovo nema veće patnje za našeg Čoveka nego kad ga ljudi i događaji u nečemu demantuju. Onjenpr. tvrdio: "Ovastvar nije pametna". Ali, kad se pokaže daje ta stvar bila na mestu on to oseća kao ličnu uvredu, kao neko poniženje svoga Ja. Svejedno da li se radi o nekoj indiferentnoj ili Čak o korisnoj stvari - on se ljuti. Ako je npr. predviđao neki ishod on prosto počne da radi u korist tog svog predviđanja. Duša mu je da dočeka trenutak kada će da kaže - eto, vidite da sam bio u pravu. Kazao sam vam ja... pri čemu je retko iskreno radostan što nije bio u pravu. Ima u takvom shvatanju i stavu elemenata prkosa, inata, sujete, nepopuštanja i tvrdoglave upornosti. Ovaj karakterni potez da lično, osetljivo ja, toliko preovlađuje iznad stvari o kojoj se radi uveliko je doprineo nerazvijenoj moralnoj atmosferi i slabom pritisku moralnog javnog mišljenja. Lični kompleks je po pravilu isuviše bujan, pa objekti™ moralni kriterijum kao i socijalni teško dolaze do jačeg dejstva i kada su sasvim jasni. To odsustvo pragmatičnosti, to tvrdoglavo inaćenje sa jačim od sebe kao da je tipična srpska osobina. Ovakvo formiranje srpskog inata je pothranjivano tokom celokupne naše istorije. Istoričari i arheolozi kažu da smo imali Šansu da budemo veliki narod (pre svega brojčano), ali smo uvek bili "večiti stradalnici", između ostalog i zato što smo se inatili sa jačim od sebe pa smo zbog toga doživljavali poraze. Nismo učili na postulatu - pametniji popušta. Srpski inat je prepoznatljiv i kao pojedinačna i kao kolektivna osobina. U pojedinačnom, individualnom smislu prepoznatljiva je naša čuvena rečenica: "Ne dam njemu, neće on to dobiti pa makar ja štetio zbog toga!... Isteraću ja po svome pa makar posle propao"! Tu, na pojedinačnom terenu, inat je blizu zavisti. Uzmimo samo brojne sudske procese koje pojedinci vode jedni protiv drugih i koji ih i psihički i finansijski iscrpljuju, a ponekad dovode i do prosjačkog štapa. Finansijski ih iscrpljuju nesporno, a da li i psihički? Odgovor je dubiozan, jer upravo inat - unutrašnja potreba da svoju stvar dovode do kraja - daje Srbinu onu poznatu energiju preživljavanja, onu energiju istrajavanja. Dakle, ako se psihički efekti uzmu u razmatranje onda smo blizu ideje o tipnji i mazohizmu (Inat prosto traži trpnju) i to je razlog zašto inat svrstavamo u ovu kategoriju, a ne u poglavlje o zavisti. Sličan fenomen se zapaža i na kolektivnom planu. Srbi će se lako mobllisati oko neke ideje, ako je njena pokretačka energija "u inat nekom moćnijem", u Inat nekome ko želi nešto da nam nametne bez našeg pitanja i naše suglasnosti, ko želi da nas nekako obmane i nekim, nama nejasnimputevima (naivnosti, pre svega) prevari, pa makar to bilo u konačnoj realizaciji i dobro po nas. Toliko puta smo se na ideji inata "opekli" u političkom životu da i sada prolazimo kroz tu fazu. Po pitanju ideje "Velike Srbije" svet je, izgleda, rekao jedno veliko NE, a nama se čini da su naši argumenti ispravni (imamo karakteristično slepilo, čuvenu srpsku tvrdoglavost, da ne kažem glupost za shvatanje i razumevanje tuđih argumenata). I tako "popili" smo sankcije, kažnjeni "zatvorom" skoro 4 godine, što je poprilična zatvorska kazna; maksimalno smozbog togauniženi i osiromašeni i oporavljaćemo se, izgleda, posle tih sankcija još godinama. Uostalom, isto onoliko koliko treba čoveku koji je toliko dugo bio u zatvoru. No i pored toga, inatimo se izgleda i dalje sa svetom, jer nam je to naprosto u krvi, jer ne možemo drugačije. To bi trebalo da shvate i naši protivnici, "belosvetski političari", pa da ipak pronađu neko kompromisno rešenje kojim neće osuditi nedužni narod. Jer, karakterne osobine naroda ne mogu da se menjaju preko noći... Ovaj povremeni diskurs u politiku treba prihvatiti i sa izvesnom rezervom, jer se uvek može postaviti
ispravno pitanje - da li mi znamo sve istine novije istorije, odnosno politike, vezane za rat 1991 - 1995 godine. Najbolja definicija istorije glasi - "Istorija je sve ono što odmah nisuhteli da nam kažu!" Naravno, postoje i druge tačne definicije istorije, kao ona daje "istorija učiteljica života" - u našem slučaju to je retko bila, a dobra je i konstatacija da "istoriju pišupobednici" - u našem slučaju to je nebrojeno puta potvrđeno; pa, upravo zbog toga istorija nam i nije bila baš neka učiteljica života. Pisanje istorije od strane pobednika izgleda da je slovenski specijalitet: - Rusi su, kažu znalci, najgori istoričaii. Poznata je ona anegdota - Gde je pakao na zemlji? Odgovor: "Pakao je tamo gde je Englez kuvar, 1 talij an biznismen, Nemac umetnik, Amerikanac modni kreator, Francuz radnik i Rus istoričar!" A gde je raj? "Raj je tamo gde je Italijan modni kreator, Amerikanac biznismen, Francus kuvar, Englez istoričar, Rus umetnik i Nemac radnik". Poenta ove anegdote, pored činjenice da odslikava karakterne crte nekih drugih naroda, za ovu temu je - "Rus istoričar"! No, vratimo se srpskom inatu odnosno onom "srpskom mentalnom kvartetu". Srpski inat posebno dolazi do izražaja u sportu (o sportu je već bilo govora u poglavlju o kolektivizmu). Tu se inat pojavljuje u svoj svojoj pozitivnosti, jer sportistima daje dodatnu energiju, odnosno dodatni motiv. Zapravo, vođeni motivom inata, sportfsti često nadmaše sebe i svoje mogućnosti. Desilo se to, do sada, više puta: na olimpijskim igrama u Tampereu 1952 godine kada je u jeku medijske kampanje SSSR-a protiv Jugoslavije došlo do fudbalskog meča između SSSR-a i FNRJ. Vođeni inatom jugoslovenski fudbaleri su nadmašili sebe i svoje mogućnosti te je pobeđen moćni Sovjetski Savez (prigovor može da bude da reprezentaciju nisu činili samo Srbi, igrali su i igrači drugih južnoslovenskih naroda). I novija istorija sporta daje primere o srpskom inatu kao važnom energetskom potencijalu i pokretaču. U vreme "neopravdanih i ničim zasluženih sankcija" na prvenstvu Evrope u košarci, prvi put kada je dozvoljeno učešće Jugoslavije, tj. kada su ukinute sankcije za sportska takmičenja igrači, vođeni motivom dokazivanja sebe, ali i vođeni motivom inata (sic!) - osvojili su zlatnu medalju. To je bilo "više od igre”, a na tu temu je snimljen i duhovit film (istina sa radnjom iz Drugog svetskog rata i fudbalskom utakmicom između Nemaca i Naših, ali je tema ista). Zaključak je jasan: Srbe ne treba potcenjivati previdevši njihov inat kao nacionalnu osobinu. Taj inat će im proraditi kad tad i to je onda jak motiv protiv koga se nije lako boriti. Još jedan primer inata je sudbonosan. Reč je o 27 martu 1941 godine i besmislenim parolama - Bolje rat nego pakt, Bolje grob nego rob. Ako prihvatimo da je sve to inspirisano zakulisnom igrom velikih sila, Engleza pre svega (što je istorijski izgleda tačno), ipak je u celoj toj priči važnu ulogu odigrao i srpski inat. Igranje tih sila na kartu srpskog inata bilo je očigledno delotvomo (gledano naravno sa njihove strane). Tako se i moglo dogoditi nažalost to što se dogodilo: izazvali smo mnogo jaču Nemačku, koj a nas je prosto pregazila i porobila i zbog toga je točak naše istorije išao potpuno drugim putem. A sve zbog našeg pogrešnog tumačenja politike koja je vođena. Sklapanje pakta sa Nemclma protumačeno je kao potcenjivanje i Izdaja nacionalnih interesa što su Srbi doživell kao udarac svom ponosu. I to je dalje, kao što znamo, probudilo srpski inat i dovelo do poznatih martovskih demonstracija, koje su bile praktično samo u Beogradu i Srbiji, a ne 1 u ostalim delovlma tadašnje Jugoslavije. Da zaključimo analizu srpskog mentalnog kvarteta označenog kao: tuga, trpnja, mazohizam, inat. Na početku smo rekli daje to gotovo jedna kaskada, da jedno proizilazi iz drugog ili se nadovezuje na drugo, da jedan proizvodi drugi i tako se možda vrte u krug (inat je Često pogrešan, izaziva trpnju, a ova tugu). Na kraju možemo reći - srpska emocionalnost je složena pojava, ona je nesporna, u njoj učestvuje mnogo
činilaca - od tuge do inata, i njih sve treba uzeti u obzir kada se pravi "dil" sa Srbima.
KOMUNIZAM, DVOLIČNOST, LUKAVSTVO, UCEMERJE, ULIZIŠTVO Interesantno pitanje je da li je pedesetogodišnje iskustvo socijalističko-komunističke ideje promenilo nešto u karakteru prosečnog Srbina? Teza je - jeste, promenilo je. Srbi su sada (možda su bili i ranije?) dvolični, licememi, lukavi, često neguju dvostmke poruke: čas govore jedno, čas drugo; nikada im se ne može verovati; oni će te žedna preko vode prevesti; toliko su prevejani i premazani svim bojama... Ovo poslednje naročito se moglo čuti u Bosni i Hercegovini, jer se tamo negovalo mišljenje da su "Bosanci" pošteni (već smo govorili o bosanskom trijasu - pošten, naivan, glup), a "Srbijanci", dakle Srbi iz Srbije, su lukavi, prepredeni, gotovo neiskreni. No, najpre, pogledajmo kako se definišu određeni pojmovi iz ove grupe karakternih osobina da ne bi bilo nesporazuma šta se pod kojim pojmom podrazumeva. Is k r e n o s t Iskrenost podrazumeva sklad reči i dela, misli i osećanja, unutrašnjih težnji; otvoreno iznošenje sopstvenih misli. Posebno se naglašava sklad verbalne i neverbalne komunikacije, pri čemu se smatra daje neverbalna komunikacija u suštini emocionalna komunikacija i da ona mnogo više otkriva prave poruke i autentično mišljenje. Dv o l ič n o s t ( u c em e r j e ) Dvoličnost (licemerje) nije jednostavna neiskrenost (u slučaju obične lažljivosti istina se ne govori iz razloga pribavljanja neke koristi za sebe). Dvoličnost je, dakle, pored neiskrenosti obogaćena i drugim psihološkomoralnim negativnim osobinama: zavišću, zlobom, pakošću, poltronstvom (ulizištvo). Ideja neistine ovde nosi u sebi i navođenje drugog na štetu (sa određenim zadovoljstvom za sebe zbog ideje vešte prevare). Kao uvod u analizu ovih napred opisanih karakternih osobina navodimo jedan događaj iz jednog grada u unutrašnjosti Srbije čiji smo bili direktni učesnici, a koji izvanredno odslikava naše naravi, po ovom pitanju. Šetali smo ulicama toga grada, ja i moj prijatelj, sa jednim lokalnim kolegom, građaninom toga grada (namemo ne pominjem ime grada da se građani ne bi uvredili, ali priča je, po mom shvatanju, tipična za gotovo svaki grad u Srbiji, odnosno tipična je za nas Srbe). Dakle, šetali smo ulicama toga grada, a ispred nas, sa druge strane ulice je išao jedan naš zajednički poznanik, koga smo svi prepoznali. Mi, istina, nešto teže, jer ga odavno nismo videli, pa gase nismo ni set i li. Krenuli smo dapričamo 0 njemu i naš domaćin, stanovnik toga grada, počeo je veoma negativno da govori o tom čoveku. Te, on je ulizica, beskičmenjak, pokvaren čovek, osvetoljubiv, nepošten, sav u koristoljublju i "interežđija", kako se to obično kaže za nekog o kome se, sa moralnog aspekta, nemabašnajlepše mišljenje. I tako, pričajući, sustigosmo tog poznanika našeg domaćina i naš domaćin poče da nam ga pretstavlja.. ."Da vas upoznam sa jednim starim uglednim građaninom ovoga grada, on potiče iz jedne od najuglednijih
porodica... to je duša od čoveka, jedan od najboljih ljudi ovoga kraia... te, ovo, te ono, te on je plemenit, opšte omiljen čovek... svi ga vole, cene 1 poštuju"... itd. Pred njim (i nama) o njemu je rekao toliko pozitivnih reći da smo za trenutak moj prijatelj i ja pomislili da se ne radi o istom čoveku o kome smo pre toga pričali. Kada smo se svi rastali - moj prijatelj, sa kojim sam bio u poseti tom gradu, reče: "Vidiš, takvi smo upravo mi Srbi, pre pet minuta o njemu je govorio mal’te ne sve najgore, a pred njim sasvim druga priča - hvalospev, kuje ga u zvezde, samo što mu odlikovanje ne dodeli... Kakva vrhunska dvoličnost, kakvo tipično srpsko licemerje...!" Naravno, nakon toga događaja otvorila su se mnoga pitanja. Da lije to ono naše čuveno srbijansko lukavstvo? Ilije to vrhunski nemoral? Kakvi smo bili ranije, a kakvi smo sada, po ovom pitanju? Biti lukav verovatno i nije negativna moralnopsihološka osobina, znak je veštine komunikacije sa ljudima, znak da čovek poseduje, između ostalog, i ono što psiholozi i psihijatri zovu socijalna inteligencija. A to znači, izvrsno sagledavanje međuljudskih odnosa i opštih odnosa u društvu i podešavanje svoga stava shodno opštim, zatečenim prilikama. Ako je tako sa lukavstvom, kako stoji stvar sa prevarom, koja je sa moralno psihološkog aspekta tu sasvim blizu, ali ipak sa negativnim moralnim predznakom? Istina, po pitanju prevare ima i drugačijih shvatanja. Tako u svojoj filozofskoj raspravi "Psihologija podvale" Šopenhauer kaže: "Prevara je duša socijalnog života. Som mrda svoje brčiće da male ribe misle da su crvi i tako padaju kao žrtve tog podvalađžije. Prevara je u prirodi veoma česta, čak se dešava i kod biljaka (npr. poznato je da neke biljke imitiraju koprivu i tako se štite)..." U našoj srpskoj psihologiji ukorenilo se sledeće shvatanje: "Sav svet podvaljuje, i meni podvaljuju, pa Što ne bih i ja drugom". Kada se komentariše daje neko dete zrelije nego obično čak se kaže: ..."Ma, da znate, on već ume đa podvaljuje?!" (ispada daje to čak i pozitivno). Podvala je i mudrost, neki misle, iako je to, u suštini, lopovluk. "Nije dosta smeti, treba i umeti podvaliti, to je veština". Mnogi smatraju daje podvala veština, da budala ne ume da podvaljuje, a u našem narodu se misli daje znak lukavstva "prevesti žedna preko vode". Jednom je neko rekao da su Englezi najdetinjastiji narod na svetu, jer veruju svemu što im se priča. Ali, to je zato što Englez očekuje od svakog đa govori istinu. U nas se ugnezdila sasvim druga shema - svakog čoveka treba smatrati nepoštenim, sve dok se ne uveri u suprotno. Setimo se divnog Milovana GliŠića i njegove "Podvale". Nepoveiljivi Srbin očigledno ne voli ni u šta đa ulaže celu svoju ličnost, sve svoje poverenje bez rezerve, jer zna da lako može da bude izigran, da bude prevaren. Naša sklonost obmanama naročito je uočljiva kod osoba koje žele da se prikažu boljim i uspešnijim nego što jesu. 0 tome smo već govorili (5 faza "sindroma socijalističkog direktora") a na ovom mestu dodajmo još i to da su, prema našem shvatanju, naša tradicionalna beđa i siromaštvo, to naše seljačko poreklo odigrali verovatno presudnu ulogu u formiranju ove negativne karakterne osobine (psiholozi bi rekli; odsustvo samorealizacije ličnosti). Neretko se uočava da se tzv. "inteligencija i varošani seljačkog porekla" stide toga porekla i žele da ispadnu drugačiji (reaktivni kompleks, "reaktivna formacija", kao Ego odbrambeni mehanizam). Kod njih je upadljvo skrivanje svega
što "narodski zaudara". Poruka je jasna: nemoj da misliš da sam ja seljak! Iza ovakvog ponašanja stoji preterana težnja za društvenim ugledom. Ožiljke siromaštine iz mladih dana ti ljudi žele danadkompenzuju. "Na5 čovek lako oboli od velike varoši, još lakše od velikog inostranstva. Čamotinja siromaštva kao da se pretvorila u jednu golemu i nazajažljivu žeđ života. Nekadašnja apatija prelazi u žarku želju za visokim standardom. Varalica, petljanac, hohštapler - poznati su nazivi koji se iz takvog stanja Cesto rađaju; najbolji primer je Šćepan Mali..." piše V. Dvomiković. Čini nam se da Srbi nesporno poseduju tu karakternu osobinu, koja bi mogla da sadrži i humanije atribute, npr. - socijalna snalažljivost, promućumost... Naravno, to automatski podrazumeva da se ne može biti apsolutno iskren, jer to vodi u naivnost (budući da svi ljudi najčešće nisu pošteni i da zbog svog poštenja čovek može i da nastrada.) Slično je razmišljao i V. Dvomiković, kada je našem narodu dodelio visoki stepenintelektualne obdarenosti i snalažljivosti: ..."Čovekakarakteriše i tip njegove inteligencije, uz to još napose i odnos iracionalne i racionalne sfere u njegovoj psihi, kao i prelazni stepeni iz fantazije u misao. Kakva je umna obdarenost Jugoslovena i koja su obeležja njegovog intelektualnog života? Primitivnost se ne srne smatrati glupavošću. U Bačkoj i Banatu, kažu, Lala ne voli da misli. Nekultumost i necivilizovanost se ne srne tumačiti kao intelektualna zaostalost ili nesposobnost Razumski ljudi se množe slabije od nagonskih. Setimo se Davida Štrpca u Kočićevom "Jazavcupred sudom": "A, jel ja, jel mene pitaš?" -kaže David sudiji dok sve misliu jednu, dok ne smisli mudar odgovor... To je tzv. zaštitna pauza ili "lukava glupavost". Umno je on hitar i bistar kad ustreba... Iako u prošeku kulturno zaostao, naš narod spada među prirodno najdarovitije narode Evrope..." tvrđi Dvomiković. Ovo poglavlje smo naslovili: "Komunizam, dvoličnost, lukavstvo..." Pre nego što krenemo u analizu komunističkog stila života zadržimo se još malo na lukavstvu, tačnije na intelektualnim karakteristikama našeg naroda. Moja osnovna teza za ovo poglavlje glasi: Srbi su snalažljiv 1 domišljat narod, ali emocionalnost I naročito nesreća sa vođama tj. društvenim sistemom nije omogućila veću realizaciju te prirodne obdarenosti! Pogledajmo šta drugi misle o našim intelektualnim kvalitetima: Taube ima slično pozitivno mišljenje: "Seljaci u njih nisu tako glupi i tupi niti takvi bukvani kao što su seljaci u drugim zemljama..." Hupfeld tvrdi da su Sloveni najobdareniji Evropljani, ali im je mana Sto supreosetljivi i besformni. Bokovnef smatra sve Slovene obdarenim za filozofsku intuiciju, ali manje za diskurzivno i analitičko mišljenje. Vratimo se opet Dvomikoviću: ..."Inteligencija se izvodi iz obima glave tj kapaciteta lobanje (ovakav pristup je danas napušten, prim. autora). Lukavstvo, pritvomost, prevara i podvala etičke su senke koje
katkad u stopu prate taj oštri borbeni i praktični razum. "Vidra", čivija, dovitljivac... Krvava istorija i gorka nevolja naučile su togačoveka oštroj i borbenoj pameti. Morao je isuviše često da uči i zna kako će žedna preko vode prevesti..." J. Cvijić smatra dinarca više otvorenim, a manje lukavim. Mi (Dvomiković) se ne slažemo sa ovom tvrdnjom. Cvijićev lik dinarca dobro je osvetljen ali slabo osenčen. Tipična je sledeća priča: kada sam u svom selu svršio osnovnu školu uze me majka za ruku, dade mi o rame torbu sa hlebom i sirom te me izvede pred kuću govoreći: dete moje, ja te više ne mogu da izdržavam i hranim. Pođi u svet, uči sam škole ako naiđeš na dobre ljude. I pošao sam. Patio sam dosta, ali sam učio i evo doučio... Ovo je pre pravilo nego izuzetak u nas. Već u prvoj generaciji naš čovek je sposoban da se uzvine u najviše sfere umnog stvaranja..." smatra Dvomiković. Analiza narodnih poslovica je izuzetno korisna da bi se promovisala narodna mudrost. Latinske sentence i kineske mudrosti, u ovom smislu naročito visoko kotiraju. Međutim, i naše poslovice i uzrečice nisu ništa manje kvalitetne. U našim narodnim poslovicama se uočava seljački patrijarhalizam i veličanje svoga doma. Veliki deo njihovog sadržajaje preuzet iz opšte ljudske mudrosti - od biblije do latinskih sentenci i kineskih poslovica, koje su slične, ali bez uzajamnog uticaja (ipak su nastale odvojeno), što govori o konvergenciji ljudske pameti i mudrosti tj. ljudskog duha uopšte. U našim narodnim mudrostima ima i vizantijskih elemenata, kao i asimilacije mudrosti drugih naroda. Međutim, i izbor te asimilacije je takođe značajan; zanimljivo je videti i analizirati šta je iz te svetske mudrosti naš narod upisao u svoju knjigu života. Generalno možemo zaključiti dau narodnoj mudrosti provejava jedan jasan životni realizam, zatim etika, junaštvo, borba, sukobi i teške životne dileme. Uočljiv je i taktičan duh, verovatno zbog brojnih gospodara koji su tutnjali ovim predelima: "Koga je molit nije ga srditi", ili "Lepa reč gvozdena vrata otvara". Takođe, ceni se i školovanje, tačnije odnos prema učenju: "Niko se nije naučen rodio", ali ima krajeva gde se cene i samouci - tip "narodnog filozofa". Ćutolog je neietko takođe na visokoj ceni: "Svaka mu zlata vrijedi"- "Mudar ćojek!" U ovim narodnim uzrečicama i poslovicama ogleda se model mišljenja i mudrosti tj. inteligencije i obdarenosti - prisutno je oštro zapažanje analogije i sličnosti, brzo uočavanje srodnosti u unutrašnjim odnosima; slikoviti jezik je takođe nešto što pojednostavljuje poruku i čini jepamtljivom... Svi se slažu da sudinarci aktivan,živ ipreduzimljiv elemenat, intelektualno obdaren i otuda izvesna južnodinarska ekspanzivnost i širenje na sever (brojne kolonizacije iz Hercegovine i ostalih dinarskih područja). Ali, nedostaje nam rad, pa je to razlog zašto naš čovek "zaključa mozak Ili ga pusti da pase travu". Jednom rečju, radi se često o zaparloženoj pameti. Srpska tegobna istorija, istorija porobljavanja, istorija siromaštva i neimaštine ipak je terala srpskog seljaka da se prilagođava postojećim situacijama (koje su najčešće drugi diktirali, jer smo u istoriji mnogo duže bili porobljeni nego što smo bili samosvojni tj. državotvorni, mislimo pre svega u novijoj istoriji, istoriji posleđnjihvekova). Interesantno je da je i J. Cvijić dao dosta prostora analizi tih negativnih osobina našeg naroda koje je on nazvao "moralna mimikrija". Opisujući detaljnije tipologiju stanovnika Balkanskog poluostrva on kaže: "Centralni tip - rajinske osobine... Istina, rajinske osobine nisu karakteristike samo centralnog tipa. Njihovih tragova ima i u dinarskom, pa Čak i u panonskom tipu. Ali su najjače izražene u istočnom tipu. Ove su oblasti bile duže pod vrlo jakim turskim pritiskom. Protivno onome kako je bilo kod dinarskog i panonskog tipa, Turci su
ovde činili većinu stanovništva u varošima, ovo su takođe jedine oblasti na Poluostrvu u kojima je nastanjena velika masa turskog seoskog stanovništva... Uticaji moralne mimikrije. Od mnogobrojnih rajinskih osobina centralnog tipa najviše padaju u oči one osobine koje potiču od moralne mimikrije. Pod tim podrazumevamo uticaj surovosti i nasilja gospodara na mentalitet ovoga stanovništva, ali i posledice podražavanja ovim gospodarima. Poslušnost i napor robova da se ugodi željama i ukusu gospodara bili su glavni činioci ovoga preobražaj a. Predosećajući šta se od njih očekuje u svakoj pojedinoj prilici, ćivćije i kmetovi su u sebi stvarali rajinsku dušu... Samo se po sebi razume da čim Srbin postane musliman prestaje potreba za mimikrijom, Šta više, iz već pokazanih psiholoških razloga, on postaje najljući nasilnik prema svojoj braći. Može se reći da su ovi otpadnici najviše doprineli da se raja dovede do najnižeg stupnja poniženosti... Od moralnih osobina se usled mimikrije najpre razvije poniznost prema begovima, prema nasilnicima, prema svima muhamedancima, jednom reči prema svima koji sami nisu raja. Raja se sve više navikava na to da je niža, ropska klasa koja ima da se ulaguje i da se klanja ne bi li se umilila gospodaru. Ovi ljudi postaju prituljeni, skriveni, nepoverljvi i podmukli, naviknu se na pretvaranje i na podlost, jer im to pomaže da mogu živeti i da se sačuvaju od nasilja. Čivčije se naviknu da varaju svoga agu i da potkradaju trećinu ili četvrtinu od zemljoradničkog prinosa koja njemu pripada. U nekim krajevima konkubinat između hrišćanskih Žena i Turaka nije bio mnogo zazoran. U Morihovu nedaleko od Bitolja on je bio postao običajem..." Pajskerova istraživanja govore da su "Prasloveni imali i imaju za vlast i gospodare samo turskotatarske ili germanske reči i imena." Po njemu to je dokaz da Sloveni nisu imali svoje vlasti ni gospodara, jer su vekovima trpeli pod Hunima i Avarima, sakrivali se od njih i živeli u beskrajnom močvarnom moru, (ime Sloven odaje čudnu vodenu etimologiju; osnova slov, stav = označavala je prvobitno stanovnike oko podvodnih krajeva, reka i jezera, otuda kasnije slogan: slovenski močvarni čovek). Sloveni su bili pod ropstvom Huna i Avara i sa njima su stalno ratovali, ali uglavnom kao potčinjeni; stalno su bežali i sakrivali se u močvaru. Otuda Sloveni u sebi imaju nešto neofanzivno, nešto pitomo, pa su tako i odabrali svoju "tužnu domovinu" (močvaru) i širili su se, ne osvajački nego populaciono. "Pejzaž u kome su živeli stvoren je za bujan rad mašte, ali ne iza divlji nemir i osvajačkupreduzimljivost" smatra Pajsker. Čuvena jepriča da su se Sloveni pred naletima Huna i Avara spašavali tako što su, skrivajući se u močvari, disali na trsku, što je kasnije uticalo na njihovu pritvomost i lukavstvo. Već smo rekli da su glavni akteri ponosne svetske istorije osvajači, a Sloveni to nisu nikada bili. Oni očigledno umeju da čekaju svoj trenutak, svoje blagostanje kite: lipnju. Imaju neki svoj organ za osećanje pravde. Strpljivo, tvrdoglavo čekanje pravde i danas je u krvi gotovo svih Slovena. Izgleda daje ova teza taČna naročito ako imamo u vidu sadašnji trenutak naše političke i društvene stvarnosti. Na kraju dvadesetog veka Sfbi mnogo trpe i pate tvrdoglavo čekajući neku "nebesku pravdu". "Violentni dinarski rasni element se u nas formirao kasnije sa geografijom i drugim klimatskogeografskim uslovima" - smatra J. Cvijić. Ali, avaj! Njega danas nigđe više nemau srpskoj stvarnosti... Naša osnovna teza za ovo poglavlje je: Srbi su lukavi, snalažljivi, domišljati, ali na žalost Često i dvolični, llcemerni, pokvareni, poltroni, ulizice... Da tu osobinu dobrog snalaženja u raznim situacijama zaista posedujemo u priličnoj meri vidi se najbolje na primeru naših brojnih gastarbajtera po zemljama Evrope i po svetu. Iako većina naših radnika u inostranstvu nisu visoko obrazovani kadrovi, Čak uočljiva većina su nekvalifikovani i polukvalifikovani
radnici * može se ipak zaključiti da se odlično snalaze po zemljama Evrope i da se vešto uklapaju u tamošnje prilike. Brojni su primeri srpske snalažljivosti u raznim prilikama njihovog emigrantskog života. I pored lošeg znanja stranih jezika, važili suza uspešnije i snalažljivije radnike od, recimo, Turaka, Azijata, Afrikanaca, Albanaca, Grka, pa čak i Italijana... Ta, rekli bismo, "prirodom obdarena srpska snalažljivost i domišljatost", da ne kažemo lukavstvo, daje nam za pravo da zaključimo da bi se u jednom korektnom ekonomskom nadmetanju sa razvijenim svetom brzo snašli i uhvatili korak. U tom smislu često smo ranije govorili da se ne treba plašiti naše utakmice sa svetom (pa i kod raspada bivše Jugoslavije smatrali smo da uz prirodne resurse, veličinu i geografski kvalitet zemljišta i broj stanovnika, uz prirodnu obdarenost stanovništva - Srbija može veoma uspešno da izgrađuje svoju ekonomsku i društvenu budućnost). Ali, avaj, ili, kako se to kaže, ne lezi vraže! (uvek ima neko ali, što devojci sreću kvari). U ovom slučaju nama sreću žestoko kvari naša nesposobnost da napravimo takvo društveno uređenje koje će izvući maksimum kvaliteta iz svakog pojedinca. Dobra organizacija života u jednoj državi, po našem shvatanju, podrazumeva takav optimalni društveni ambijent koji će iz svakog pojedinca izvući maksimum njegovih mentalnih, kreativnih i ostalih sposobnosti. Eksperiment sa socijalizmom i samoupravljanjem, zbog postojanja, između ostalog, i mnogih drugih srpskih osobina (zavisti, pre svega) očigledno, nije uspeo. A nije uspeo iz mnogo razloga, a najvažniji je što nije podsticao pojedinca da radi sa maksimumom svojih potencijala nego je svako radio sa tridesetak posto svoje energije (čuvena je naša parola, videli smo to u prethodnim poglavljima: "nikada me ne možete tako malo platiti - koliko ja mogu malo raditi!"). Ima ljudi koji pokušavaju da dokažu kako je u našoj zemlji mnogo dobrih stvari urađeno za vreme pedesetogodišnje vladavine komunističkosocijalističkog režima. Naravno, život je značajno napredovao u svim zemljama sveta za posleđnjih pedeset godina, pa samim tim i u našoj zemlji. Međutim, samo neobrazovane osobe mogu da se zalepe za floskulu - "eto, vidite Šta smo sve izgradili za proteklih pedeset godina, to je očigledno dostignuće socijalističkosamoupravnog sistema i dokaz njegove uspešnosti..." Pa, sve zemlje sveta (izuzev možda Kube i Albanije) za proteklih pedeset godina su svašta izgradile, naravno mnogo više nego mi, pogotovo zemlje koje su bile na istom nivou kao i mi, a imale su drugi politički i ekonomski sistem (sve zemlje istočne Azije, npr. Japan, Južna Koreja, Singapur, itd.). Dakle, ta nesrećna istorijska epizoda, ta komunističkosocijalistička samoupravna epizoda u našoj istoriji, tih posleđnjih pedeset godina, po našem mišljenju, ne samo da nisu doveli do ekonomskog prosperiteta nego su upravo značajno modelirali tu našu iskonsku osobinu koju nazivamo - srpska snalažljivost. Ali, modelirali su je u negativnom pravcu. Kao daje ta osobina tokom posleđnjih pedeset godina prerasla u dvoličnost tj. licemerstvo. Da bismo ovo potkrepili moramo malo više da analiziramo tih naših pedeset godina pod komunizmom (analogija sa pet stotina godina pod Turcima), Šta je taj sistem zapravo napravio od nas, šta je oblikovao u nama što bismo tretirali kao naše moralne vrednosti? S jedne strane proklamacije su bile veoma jasne: nastupa socijalna pravda, solidarnost je vrhovni moralni princip, svi za jednoga-jedan za sve. I, nema više bogataša, sve postaje naše... Preduzeća, fabrike, ustanove postaju imovina svih nas... Nema više kulaka, bogataša, nema socijalnih razlika... Te opojne reči za sirotinju i raju (raj inska psihologija jeuistoriji Srba, videli smo to ranije tj. na prethodnim stranicama, oduvek postojala), te reči bile su, dakle, omamljujuće i - sistem se uspostavio. Međutim, šta se desilo? Ubrzo je komunistička vrhuŠka počela da živi veoma raskožno (vile na Dedinju, rukovodioci i političari postaju izdvojena klasa, otvaraju se "diplomatski magazini" u kojima samo vrhunski političari mogu da kupuju), a i dalje se
proklamovalo da su vođe tog sistema zdušno na strani sirotinje. LeviČarske ideje su oduvek opijum za sirotinju, jer je sirotinja naivna, neobrazovana i lako se da zavesti opojnim rečima. Zašto? Zato Što joj se nudi nada, a nada je potrebna svakom čoveku, siromahu posebno, Čoveku uskraćenom u nečemu pogotovo ("nada je majka svih ljudi!") Naravno ovo je prilika da kažemo da ljudskoj naivnosti, povodljivosti i lakomosti nema kraja. To je poznato u psihologiji, baš kao što je poznato i da Srbi nemaju dobro istorijsko pamćenje, Tačnije, nemaju smisao za arhiviranje podataka, za uredno vođenje arliive i dokumentacije, za dosledno registrovanje i praćenje događaja i sledstvenu minucioznu analizu. Međutim, emotivno pamćenje, pamćenje u kolektivnom nesvesnom je prisutno u svakom narodu, pa i u srpskom, i ono je nesporno (kosovski mit, videti dalje u poglavlju koje sledi). Dakle, poslednjih godina kao da nam se ponavlja naša potreba da sirotinja dobije parče lažne nade u novim (starim) hrišćanskim idejama, parđon, komunističkosocijalističkim idejama. No, pogledajmo kakve je osobine moglo da kreira takvo društvo koje verbalno proklamuje socijalnu jednakost i solidarnost, a u praksi se izdvaja "crvena buržoazija", kako je to kasnije sociološki ispravno nazvano. Kao što na više mesta citiramo narodne mudrosti, viceve i parole(narodje mudar, zar ne?), jer narod ispravno i sočno (ponekad do stepena vulgarnosti) imenuje određene pojave - tako ćemo i na ovom mestu napomenuti kao ilustraciju daje narod toj "crvenoj buržoaziji" na raznim mitinzima, radničkim štrajkovima, demonstracijama - uzvikivao: "crvena bando", jasno stavljajući do znanja svima da shvata da je prevaren (naročito onim opojnim lažima o socijalnoj pravdi i jednakosti). Priznali mi to ili ne, nesporna diskrepanca Između proklamovanog i življenog u našoj zemlji tokom poslednjih pedeset godina stvorila je ono što se zove dvojni moraL Jedno se mislilo, a drugo govorilo. Jedno se govorilo, a drugo radilo. Na tu temu čuveno je ono licememo novinarsko pravilo: Što misliš ne kaži, što kažeš ne napiši, što napišeš ne potpiši, što potpišeš ne objavi... Gde su dokazi da smo pedesetak godina socijalističkog i samoupravnog društva (ovo drugo istina nešto kraće, jedno tridesetak godina!) negovali dvoličnost, licemerje i dvojni moral? Pa, setimo se samo naših javnih diskusija na sastancima. Setimo se glasanja na zborovima i radničkim savetima. Posle sastanaka (pa i pre!) obično smo kritikovali sistem, rukovodioce i direktore. Na sastancima smo ili ćutali ili čak i pozitivno govorili, a glasanjem obavezno potvrđivali ono što intimno nismo želeli. Čuven je i onaj aforizam: "Ne spuštajte ruke, ima još glasanja!" Koliko je samo farse bilo u tim glasanjima, jer je malo ko smeo da se javno usprotivi. Mi, zapravo, nikada ništa nismo birali, mi smo samo glasali (a to nije Isto). Znalo se, onome ko se usprotivi sledila je neka sankcija, jer je komunizam proklamovao monolitnost, a zapravo to je, preciznije rečeno, bilo jednoumlje. Demokratiji tu nije bilo mesta. Kada se ponekad desi neslaganje na nekom partij skom ili sličnom sastanku obično smo govorili - imali smo bumu sednicu. A u normalnom svetu to bi bilo samo uobičajeno demokratsko neslaganje i borba mišljenja, borba različitih argumenata. Međutim, još iz vremena partijske frakcionaške borbe (videti ranije) različitost se žestoko kažnjavala, paje to formiralo kod ljudi taj dvostruki moral. Ideološki neistomišljenici su se uvek loše proveli u tom komunističkom sistemu (nikada nisu dobro prošli, nikada niko nije rekao; baš dobro što imamo kritičare, to nas tera da bolje radimo). Zbog svega toga promućurni Srbin je brzo i lako uočio kakvo ponašanje donosi korist. Čuvene su naše rečenice
"...Šta me briga, to donosi korist... nisam lud da budem bela vrana..." U kuloarima se tražio hrabar Čovek koji će na sastanku da se hrabro suprotstavi Šefovima i, kada je izgledalo daje takav pronađen, on bi na sastanku obično zatajio. Svi su tada ćutanjem prihvatali nešto sa čime se u duši, intimno, nisu slagali. Tako se negovalo licemerje. Ne samo da se negovalo u realnom životu, nego su se i deca u tom stilu vaspitavala (to je ono čuveno psihijatrijsko bihejvioralno pozitivno potkrepljivanje određenog ponašanja). Ako se određeno ponašanje nagrađuje ono ima tendenciju da se opetuje, da se ponovi. Generacije su odrasle u ubeđenju da nije dobro imat) svoje originalno mišljenje nego je bolje ići uz masu, uz većinu. Zato se danas ozbiljni analitičari s pravom pitaju - gde je to čuveno srpsko junaštvo i hrabrost. Kao da su zatihposleđnjih pedesetak godina Srbi postali kukavice, "jajare", kako to neki vole sočno (i zlobno) da kažu. Ima još jedna pojava u srpskom karakteru koja na posredan način dokazuje (i pokazuje) ovu poslednju tezu. Hrabar čovek se rado upušta u promene, voli da rizikuje, jer promene ne znače uvek i boljitak. Promena koja se desila sa tzv. socijalističkom revolucijom nije đonela (videli smo to, istorijaje pokazala) neki naročiti boljitak. Dakle, pitanje glasi, da li su Srbi hrabri na taj način, da li vole promene ili su tradicionalistički nastrojeni? Pitanje može i dramatičnije da se postavi: da li su Srbi hrabri uopšte? Jedno nedavno rečeno mišljenje o Čuvenom povlačenju u Albaniju tokom Prvog svetskog rata podstiče na razmišljanje da su Srbi, prema toj tezi, pobegli iz kukavičluka, ostavivši žene i decu (nejač!) na milost i nemilost okupatoru (što hrabar čovek obično ne radi). U odgovoru na prethodno pitanje mišljenja sam da Srhi, kao i svaki n osnovi visoko patrijarhalan narod, ne vole promene. Srbi, Izgleda, da nemaju tu dozu hrabrosti za promene. U ovoj tezi može da se uoči prividna kontradiktornost. Pa, kako smo tako brzo prihvatili socijalizam, ako ne volimo promene? Odgovor je: socijalizam je samo delimično prihvaćen, jer se uklapao u naše vrednosti koje je pravoslavlje negovalo vekovima. I propada poslednjih godina, između ostalog i zato što ga narod u totalu nije prihvatio, tačnije, srpski seljak taj sistem nikada nije prihvatio (a srpski seljak je činio većinu našeg stanovništva). A on ga nije prihvatio zato što je on, srpski seljak, jako vezan za zemlju i za privatno vlasništvo nad tom zemljom. Socijalističke seljačke radne zadruge su i propale zato što srpski seljak voli da obrađuje svoju zemlju, voli da zna daje to njegova zemlja. Posvađaće se sa komšijom, pa čak 1 ubiti, za pola metra te svoje zemlje. Koliko puta smo na sudu veštačili ubistva zbog svađe oko međe, oko pola metra nečije zemlje. Dakle, socijalistička ideja, tačnije društveno vlasništvo na selu nije prolazilo. S druge strane, u gradovima, kod radnika, brzo je nastupilo razočarenje. I kod njih je, duboko u duši, takođe postojalo neslaganje. Zato se sistem i urušio sam od sebe. Nakaradni društveni sistem je opstajavao na negovanom strahu od različitih mišljenja, na strahu od vođe i njegove kazne, a Srbin se plaši strogog vođe, odnosno veoma poštuje vlast. To, nažalost zna i vođa, pa se tako 1 ponaša. A ponaša se tako jer je vekovima služio drugog i na svojim plećima osetio tuđi zulum on u prvoj prilici oseća potrebu đa to Isto pokuša na drugima. Teza mu je; neka misle o meni šta hoće, nek me i mrze, samo nek me se boje. Vazda se u našoj zemlji na strahu izgrađivala vlast. Srpski narod je mnogo bolji kada se boji nego kada voli!
Dakle, teza je: Srbi se nerado upuštaju u promene. Zašto? Zato što se u jednoj patrijarhalnoj srpskoj porodici zna koje gazda, ko odlučuje, zna se poredak stvari. I to se vekovima poštuje. Zato sada i uočavamo da, i pored teške ekonomske situacije, Srbi nemaju revolucionarne hrabrosti da nešto drastično promene u postojećem sistemu, a izgleda da su takvi oduvek bili. Slično misli i D. Vasić, koji čak proširuje tezu tvrdeći da Srbi nisu ni ratnici, a ni borben narod, a kao argument poteže ijedan tekst Svetozara Markovića iz druge polovine devetnaestog veka. Evo šta konstatuje D. Vasić: "Srbi nisu ratnički narod. Istina je da se njihovo srce uzbuđivalo pri pomisli na staru junačku prošlost. Jedan ratnički narod hoće borbu kao zanat, jedan takav narod ima težnju da u borbi Živi, hoće ovu, tako reći stalno. Od kako se zna za Srbe, oni su se mnogo borili, to je istina, ali su i morali mnogo da se bore i da dugo drže pušku u ruci. Srbi nisu borben narod. Sedamdesetih godina, napadajući birokratski sistem liberala, Svetozar Marković, pisaše: "Kod tolikih ustanaka za oslobođenje, što se zbiše u poslednje vreme na balkanskom poluostrvu, Narod Srpski u Kneževini ostade nepomičan, kao da se to njega ništa ne tiče. Birokratska sistema uspela je da uguši u njemu svaku ličnu inicijativu. Neka se sravni sa ovim lična enerđija i pređuzimljivost grčkog, vlaškog i samog bugarskog naroda za svoje oslobođenje, pa da se vidi kako su duboko pali potomci Kara-Đorđa i Miloša". I doista, daje režim Aleksandra Obrenovića besneo u Francuskoj, on bi tamo, sigurno, podigao ceo celcati narod. Je li on bio podigao Srbe? Je li atentant od 29 maja 1903 godine bio delo narodnih ruku? Očevidno je da ovaj događaj nije njegovo preduzeće. Nezadovoljan vladavinom svoga kralja, narod je tada s tužnim srcem gledao svoja posla i upirao svoj pogled na inteligenciju. Kada je ova jedanput presekla nesnosni režim, on joj je odobrio postupak; ali sam, on se nikad nije osećao kadar i pozvan da proliva krv svoga vladaoca..." Tako piše D. Vasić, a mi dodajemo: Da, Srbi su lenj, tradicionalistički nastrojen narod, sa velikom dozom inercije. Srbi se i danas nerado upuštaju u promene, jer zaključuju da bi promene možda donele i pogoršanje. Zaključuju da vlast relativno čvrsto drži tu vlast i da taj posao čuvanja vlasti, odnosno upravljanja, ti ljudi na vlasti znaju da rade (po svemu sudeći, to je jedino što oni uspešno rade). Srpsko političko telo kao da zaključuje da alternativa postojećoj vlasti nije složna, nije homogena, ne zna uvek šta hoće i to narod odvraća od takve alternative. Srpski seljak, u suštini relativno neobrazovan Čovek (a to je ogromna većina glasačkog stanovništva), ipak zna kako se čuva država i kako se drži vlast. Ako neko dobro drži vlast većina će, i zbog onog licemerja, glasati za vlast po principu - kada ti dođeš na vlast glasaču za tebe. Ta rečenica je takode čuvena i postala je karakteristična za srpskog seljaka. To jeste sistem spojenih sudova, odnosno zapletenih rogova, ali običan srpski građanin ne ume drugačije da razmišlja. O odnosu prema politici, prema društvenom uređenju i naročito stavu prema političarima zanimljivo je videti kako je razmišljao V. Dvomiković pre Drugog svetskog rata, tj. pre iskustva sa komunizmom: ..."Državotvorni duh Jugoslovena: Političnost i politiziranje smatra naš narod veštinom u nadmudrivanju.
Postoje političari koji rade sa pojedincima i masama za ostvarivanje velikih istorijskih pozitivih ciljeva i političari koji su mase i pojedince upotrebljavali za svoje lične ciljeve i svoje nezajažljive težnje za moći i slavom. Cezar, Napoleon, Aleksandar Veliki, Hitler... Istorijom duboko upijena neverica prema svemu što donosi društveni život i političko kretanje izoštrila je u našem seljaku čudnu pronicljivost pa i preteranu sumnju prema dubljim motivima ljudskog delanja uopšte. Najkomplikovanije odnose on razgolićuje i pojednostavljuje na ljudsko pitanje. U tom psihološkom procesu reduciranja složenog na jednostavno, skupnog i kolektivnog na individualno, apstraktnog na konkretno, sva je jačina političkog organa i u najprimitivnijeg našeg čoveka. Sve su to na kraju prosti odnosi ljubavi i mržnje, prijateljstva ili neprijateljstva..." Tradicionalistički patrijarhalni duh je isuviše dugo u našim genima da gaje teško menjati. Dešavaju se blage mutacije, nesporno, ali to ovom narodu sada očigledno nije dovoljno. Te promene su bile i ranije ali minimalne. Uočavao ih je i J. Cvijić kada, opisujući šumadijski varijetet dinarskog tipa, kaže: "...Ono Što danas naročito pada u oči u karakteru Šumadinaca jeste nešto jako smelo, velika aktivnost i zdravi živci. Retke su inertne prirode. Kruti tradicionalizam skoro je sasvim iščezao. Svi se prilagođavaju novim načinima života Manje je epskih sklonosti nego kod čistih dinarskih tipova.." Tako je bilo nekada Međutim, Inertnost sadašnjeg stanovništva Je evidentna, a energiju da se prihvate novi modeli života, ovo stanovništvo Izgleda više nema. U sadašnjoj ekonomskoj i političkoj situaciji potrebni su drastični rezovi. Ali, avaj, poveći broj onih koji bi mogli biti nosioci "revolucionarnih promena" napustili su ovu zemlju. Računa se da je u periodu 1991 - 1995 godine oko 500.000 izuzetno kvalitetnih umova otišlo "trbuhom za kruhom". Kvalitetni ljudi koji su ostali osećali su se prosto neprijatno, jer je važeći slogan bio: svako ko je nešto vredeo napustio je Srbiju. Ostali su, dakle, pretežno mediokriteti koji nisu kadri da iznesu te željno očekivane promene. Tako opet imamo situaciju "Jovonanovo”. Opet je došlo do gubitka kvalitetnih srpskih mozgova, s tim što su u ovom poslednjem Iseljeničkom talasu odlazile cele porodice (i žene, i deca, i mladi nevenčanl parovi, naročito ovi poslednjl u velikom broju). I to je srpski mentalitet. Kada vidi da ne može nešto da promeni u svojoj kući odlazi dalje. Dokaz za to je velika urbanizacija u poslednjih 50 godina. Kakve su se samo promene dešavale u nagloj urbanizaciji posle drugog svetskog rata, kada su povorke ljudi sa sela dolazile u grad. U tom smislu sledili smo primere drugih zemalja, jer je urbanizacija fenomen druge polovine dvadesetog veka (a ne dostignuće socijalizma, kako su neki političari našem neukom narodu pokušavali da prikažu). Taj proces urbanizacije zahvatio je celu Evropu zbog napretka tehnike, koji napredak je omogućio dobre puteve, automobile i druga prevozna sredstva tako da je to mešanje sela i grada nesporno dalje uticalo na promene srpskog karaktera. No, vratimo se istorijskom iamentunad sadašnjom pozicijom srpskog naroda (imamo utisak daje prethodna priča ostala nezavršena). Naime, o Čemu se tuzapravo radi? Sjedne strane, zaključujemo daje srpski narod nesklon promenama, patrijarhalan, tradicionalistički (seljakpre svega, a to je preko pedeset posto stanovništva, ako računamo i one koji su od skora "građani"). Da li mi zaista znamo šta taj seljak misli kada nakrivi šajkaču, nabaci je s temena rukom na čelo, pljune u plajvaz i sprema se da zaokruži neko ime na poslaničkoj ili odbomičkoj listi? Da li će on tada doneti neku revolucionarnu odluku ili će se opredeliti za postojeće stanje, ma kako ono loše bilo. Čini nam se daje ovo drugo verovatnije. Da je seljak nesklon promenama govori i ovaj mali citat V. Karića: "Doduše staroverstva ima u seljaku dosta, ali je seljak starovera svuda u svetu, on svuda i svagda kaže: i
moji su stari tako radili - i gleda s nepoverenjemnanove stvari i teorijske istine. Za seljaka je svudau svetu očigledna nastava jedino od vrednosti, pa tako mora biti i kod nas. " S druge strane, imamo fenomen velikog odliva ljudi u inostranstvo, što nije u suprotnosti sa prethodnom tvrdnjom, jer onaj ko oseća da je prerastao sredinu u kojoj živi kreće u drugo mesto, u druge zemlje, "trbuhom za kruhom"... Srpski narod je nesklon promenama u svojoj kući, ali je spreman da je napusti i da je ostavi onakvu kakva jeste, dakle, ne dira je jer poštuje starinu. Amerikanac, viđeli smo to, svakh 10 godina izvrši pravu malu revoluciju u svojoj kući i sve izbaci napolje (nameštaj i sve starudije). A naš Čovek, nesklon promenama, sve čuva, čak i brojne nekorisne stvari (što je karakteristika, između ostalog, sirotinjskog mentaliteta). Dakle, nezadovoljni postojećim stanjem, Srbi radije napuštaju zemlju nego Što će učiniti nešto daje radikalno promene. U tom smislu možemo da tumačimo i činjenicu da su zadržalipraktično isti sistem već pedesetak godina (društvene svojine, socijalističke psihologije). Tako je i naše iskustvo pokazalo da je tačna ona poznata tvrdnja da svaki narod ima vladu kakvu i zaslužuje, a mi bismo to proširili na: ima društveni sistem kakav zaslužuje! Ja imam sličnu rečenicu koja se odnosi na pojedinačne životne sudbine: "Čovek posle tridesete godine života živi kako je zaslužio!" Zvuči možda surovo (pa i sumorno), ali je istinito. Naime, do tridesete godine može da se "vadi" za neuspehe u životu, može da se 146 opravda jer je imao loše roditelje, nesrećno detinjstvo, oca alkoholičara, zlu maćehu - ali je do tridesete godine ipak mogao sve to da prevaziđe. Dakle, posle tridesete živi kako je zaslužio. Psihološki problem većine ljudi je što ima nerealne prohteve, a bolje zapravo nisu ni zaslužili. Ništa nisu postigli u životu da bi bolje živeli pa je nelogično njihovo kritizerstvo. Slično se događa izgleda i sa Srbima, sa poslednjim generacijama Srba Srbi ništa nisu učinili da bi bolje živeli. A prema svojim potencijalima sigurno je da to mogu. Ne samo duhovno. Kao relativno mali evropski narod (oko 8 miliona Srba, spada u male narode) sa dugom tradicijom - možemo slobodno kazati da smo duhovno veoma bogati. Ali, ekonomski smo siromašni i to nas sada, u vreme opšte potrošačke euforije i psihologije s kraja dvadesetog veka prosto ubija. Na kraju dvadesetog veka kao da postoje druga merila uspešnosti. To su predmeti, potrošnja, količina novca koji se poseduje. Prema savremenoj definiciji bogatstva bogat je onaj ko ima mnogo novaca i skup ih predmeta. Moramo se trgnuti iz letargije i učiniti nešto da uhvatimo korak sa Evropom 1 svetom. A ml to možemo. I još uvek nije kasno. Kako davno reče Svetozar Marković: "Nezadovoljan vladavinom svoga kralja (svoga sadašnjeg predsednika, primedha autora) narod je tada (1 sada!) gledao tužnim srcem svoja posla, upirao svoj pngled na inteligenciju..." Da li će se konačno u ovoj zemlji uspostaviti pravi sistem u kome će narod "veselim srcem gledati svoja posla"? Ambicija ove knjige je da nas Srbe na to upravo i podstakne...
KOSOVSKI MIT SRPSKI SINDROM PROŠLOSTI Srbi su narod koji je intenzivno okrenut prošlosti. To isto možemo reći i za mnoge druge narode. I Englezi, i Kinezi, i Francuzi, i naravno Grci i Rimljani, tačnije Grci i Italijani (ovi poslednji su evropski narodi koji zaista imaju čega da se sećaju u prošlosti) takođe neguju svoju bogatu i civilizacijskim dostignućima ispunjenu prošlost. Samo Amerikanci ne glorifikuju toliko svoju prošlost. Ne samo zato Što je nemaju. Imaju je i oni. Istina, ne takvu kao gore pomenuti narodi, ali je za Amerikance tipično da toj prošlosti ne robuju kao drugi narodi. Za njih je karakteristično da su svi okrenuti ka sutra, ka budućnosti. Međutim, srpska okrenutost prošlosti je vrlo uočljiva 1 specifična 1, po našem shvatanju, osnova je nekih naših karakternih osobina, na prvom mestu tuge I trpnje. Smatrajući da je za istraživanje karakterologije jednog naroda izuzetno važno da se prouči i njegova prošlost V. Dvomiković, u svojoj "Karakterologiji Jugoslovena", piše: "...Horizontali sadašnjice treba dodati i vertikalu u duboke slojeve istorije. Kada se radi o karakterologiji jednog naroda kao kolektivne istorijske individue - nasleđe prošlosti, mrtvi koji žive u svim kasnijim generacijama, od većeg su značaja od onih koji sačinjavaju samo jednu, sadašnju generaciju. Karakterologija naroda ne može se ni zamisliti bez istorijske, a kroz antropologiju i preistorijske i biološke dijagonale. Bez vremenskog faktora - koji stvara karaktere naroda - ne može se zamisliti karakterisanje ni jedne jedine epohe, a kamo li svihepohau rezultanti sadašnjosti. Sadašnjost iprošlost, to su dva izvora, dva glavna plana naše karakterološke sinteze..." U skladu sanapred rečenim, tj. imajući u vidu naš, sprski odnos prema prošlosti i mi ćemo ovo poglavlje posvetiti toj prošlosti. Tačnije Kosovu. Jer, u nas sve počinje (i završava se, nažalost) od Kosova. Tačnije od Kosovskog mita. Kosovo je udes, fatum. Neiskrenost i servilnost, prepredenost i surovost, to su u isti mah i defekti srpskog karaktera i rezultat turskog upravljanja posle Kosova. Kosovo je tako značajno postavilo vrednosne međaše u srpskoj (storiji odnosno duši da je i dan danas pojam junaka u srpskom narodu Miloš Obilić, pojam izdajnika Vuk Brankovlć, pojam milosrđa Kosovka devojka, pojam megdanđije Marko Kraljević, pojam sprske majčinske ljubavi majka Jugovića, itd. Sve to je opevano u srpskim junačkim pesmama koje su se sa kolena na koleno prenosile i pevale i ostale zapamćene u srpskom narodu kao takve. Izgleda da nećemo pogrešiti ako napravimo paralelu između Kosova i pojave Isusa Hrista. Možemo čak slobodno reći daje Kosovo za Srbe isto ono što je Isus Hristos za hrišćane: "...Nad ćelom Koso vij adom, njenim glavnim licima i obrtima, naročito u predigri, lebdi primer i uzor Hristijade. Tragedija baca senku preda se kao i u Hristovoj istoriji. Lazareva večera uoči bitke, nagoveštenje izdaje i prisustvo izdajnika^ u mnogome podseća na Isusovu poslednju večeru. Kao nebo od pakla, i ovde se oštro deli žrtva od izdaje. Vuk Branković Judina je slika, car
Lazar po uzoru na Hrista sprema se da život položi za ideju koja jedino pomoću te žrtve može da pobedi. I carstvo može da se izgubi, ali duša se gubiti ne sme. Hristova nauka o vrednosti duše, za koju se ništa "u otkup" ne može dati ovde je oživljena i pokrenuta u Lazarevom liku. Pre krvi i boja borba je odlučena onog trenutka kada se Lazar "nebeskome privoleo carstvu". Teško je Lazarovo prokletstvo za svakog ko ne dođe na boj na Kosovo da se svesno žrtvuje za već izgubljeno carstvo. Kome češ se privoljetu carstvu? Ili voliš carstvu nebeskome ili voliš carstvu zemaljskom? Car voljede carstvu nebeskome, jer Zemaljsko je za maleno carstvo. A nebesko uvjek i dovjeka...” Srpske junačke pesme su ogledalo srpske duše. Naime, kao izvorištu nacionalnog nadahnuća vraćaju se Srbi njima uvek iznova, a posebno u vremenima borbe za opstanak, kada se sledi put predaka stazama koje su vekovima utirale prethodne generacije obezbeđujući tako duhovno jedinstvo naroda. A tih borbi za opstanak srpskog narodabilo je ipreviše, čak i za narod kojije svoju kuću sagradio nasred druma, kako se toobično kaže za geografsku lokaciju Srbije. Zgusnuta istorija srpskog naroda, njegovi mitovi i njegova predanja, njegovo verovanje i njegov moral, sve je to stalo u narodne junačke pesme, koje, kao kakav ep, pokazuju čitaocu sve što je najhitnije, a ponajviše okosnicu narodnog trajanja, osnove i podlogu srpskog opstajanja, moralne vrednosti srpskog naroda i svetosavlja, odnos prema životu i smrti... Izjednačujući smrt i neminovnost, i shvatajući je prolaznom fazom u ljudskom Životu, Srbi su, u svojim junačkim pesmama, nadmudrili smrt i uzdigli su se iznad nje još od Kosova Polja, kada su mogli da biraju život u ropstvu ili izginuće u slavi. Etičnost srpskog naroda najbolje se čita u njegovim junačkim pesmama. A one se dele na one pre Kosova (kojih je neverovatno malo) i one posle Kosova. Kosovo je dakle jedna prekretnica i u istoriji i u duši srpskog naroda. Pogledajmo malo kako to narod peva o Kosovu i šta je osnova tog našeg Kosovskog arhetipa? U narodnoj tradiciji ostalo je zabeleženo da su Turci pobedili, jer su bili brojniji ("sve je turska pritisnula vojska; konj do konja junak do junaka... svi mi da se u so pretvorimo; ne bi Turc’ma mčak osolili"), ali i jer je Vuk Branković, izdavši kneza Lazara, pre vremena povukao svoje trupe kako bi nakon Lazarevog stradanja zagospodario i njegovim oblastima. Tako je Vuk ostao upamćen kao najveći izdajnik sprskog naroda koji kao takav služi od Kosova do danas kao primer zločinačkog izdajstva spram sopstvenog naroda. Miloš Obilić, pak, ostao je upamćen kao primer neprevaziđenog patriotizma na kome su učile potonje generacije, od Karađorđa đo Gavrila Principa. Kosovska bitka, održana na Vidovdan 28 juna 1389 godine, udarila je snažan pečat na vaskoliki sprski narod, koji i svoje računanje vremena kao i nastanak srpskihjunačkih pesama, kako piše Vuk Karadžić, računa, tj. počinje da vodi - do Kosova i od Kosova. Kosovo postaje tako mit, međaš u istoriji srpskog naroda. Ono je postalo i ostalo simbol srpskog otpora i opredeljenja za "nebesko carstvo". To se najbolje oseća u pesmama o Kosovskom boju, među kojima se posebno ističu likovi Kosovke devojke i majke Jngovića, uz već znane junake Miloša Obilića, Jug-Bogđana i devet Jugovića... Sve vreme viševekovnog ropstva pod Turcima kroz srpske junačke pesme negovale su se neke moralne vrednosti koje su vekovima oblikovale i srpski karakter. Tako su veoma indikativne pesme o Kraljeviću
Marku i Banović Strahinji, sa moralnog aspekta posebno. Banović Strahinja se ističe ne samo junaštvom nego i čojstvom (oprost nevernoj ženi). U pesmi o Strahinjiću banu prašta se zavodniku svoje žene. Čojstvo i junaštvo jače je od seksualnih kompleksa i muškog polnog ponosa... Narodne pesme o Kraljević Marku su izuzetno zanimljive za analizu srpskog karaktera, jer se njemu pridevaju mnoge srpske osobine (on se upesmi kreće svim srpskim teritorijama). Kralj Marko, koji je imao titulu kralja, ali relativno malu moć, kojeg narodno predanje čak optužuje da nije učestvovao u boju na Kosovu jer je zakasnio, koga narodni pevač svrstava u poturice, sa nizom negativnih osobina kao što su naprasitost, pijanstvo ("pola pije, pola šarcu daje") - predstavljen je u osnovi i kao veliki zaštitinik svog naroda, zaštitinik svih slabih i nevoljenih. Tako je Marko Kraljević otelotvorenje mnogih pozitivnih, ali i negativnih karakternih osobina koje je narodni pevač očigledno dobro poznavao. Međutim, njemu je podarena i uloga najvećeg junaka i najvećeg turskog protivnika u zaštiti "raje", najviše zbog toga što je u ono vreme sveopšteg klonuća srpske države bilo potrebno da imaju nekog važnog zastupnika. Titula kralja nije bita mala, a i činjenica daje turski vazal (vazal je bio i knez Stefan Lazarević) nije se previše osuđivala. Možda i zato što je vazal mogao slobodno da se kreće po turskom carstvu. Imao je pristup sultanu i upravi, te je tako mogao lakše da zaštiti svoje podanike negc daje turski neprijatelj. Kraljević Marko je simbol narodnog otpora i herojstva: "...Nije majka rodila junaka, što je majka Kraljevića Marka". Plemeniti Marko buni se protiv nečovještva. Marko je junak, indvidualista, čuvar svoje lične časti i svojega oružja, ali on je i branilac raje, borac za narodna prava i Čovečanska prava. "Crnijem se osmjehuje brkom, prevaljuje okom krvavijem, bijelijem poškripuje zubom, oči mu se bjehu uzmutile, ko u gladna kurjaka, kad pogleda kanda munja sine..." Narod je bio razapet, i raja i junak u isto vreme; takav razapet je bio i njegov Marko. Ovo navodimo zato što je iz Kosovskog boja kasnije Kraljević Marko onaj srpski duh koji je ostao do današnjih dana. A to znači 1 j unaštvo 1 naprasitost, i vazalstvo prema jačem odnosno šefu, makar on bio neprijatelj, ali i zaštita raje i nemoćnih. Takođe, znači i sklonost pijanstvu, ali i pesmi i guslama. Kraljević Marko je negovao osobinu ranijih srpskih vladara da uz gusle i pesmu provodi slobodne Časove... Slično o nama tj. o kosovskim junacima pišu i drugi, npr Englez Owen Meredith daleke 1861 godine: "...Strah potajni u duši ritanskoj je strah od Kraljevića Marka. Marko je junak u pokorenom Srbinu, simbol otpora i junakovanja pod Turcima, ne još u slobodi. Iako izgleda daje njegov lik amoralan i rogoba tan on nosi u sebi jednu karakternu celinu i moralnu vrednost..." Našeg narodnog pesnika interesuje samo čovek u borbi sa moralnim i fizičkim, u borbi sa zemaljskim i nadzemaljskim silama. Njega ne interesuje priroda i njene lepote; toga nema u junačkim narodnim pesmama. Njega interesuje samo "srce junačko"; iz našeg junačkog epa progovara naše narodno biće, progovara balkanski epizirani čovek, sa tragovima stare slovenske osećajnosti, ali i sa muškim stavom borbenosti i svi'm onim Što je s tim psihički povezano: gordom kolerikom i nadasve čovečjim ponosom i velikom ljubavlju za pravdu i slobodu. Kroz junački deseterac pulsira rasna dinarska Žila, a sudbina i istorija odredile su samo smer tog pulsiranja... "Krasan junak na ovom svijetu" - je duša epske lepote. Muška slika i srce junačko opisuju se sa emfazom kao u grozničavom uzbuđenju. Opis kako junaci polaze u
kosovski boj da ispune svojužrtvu, kako izgledaju i kako se ponašaju, jedinstvenaje slika kakvu treba tražiti i u Homera: "...Sve konjanici po bojnim kopljima; pred njima je Boško Jugoviću; na alatu vas u čistom zlatu; krasan gaje barjak poklopio; pobratime do konja alata; na barjaku od zlata jabuka; iz jabuke od zlata kistovi; od krstova zlatne kite vise; te kuckaju Boška po plećima..." A zatim se ukazuju tri nerazdruživa druga Miloš Obilić, Kosančić Ivan i Toplica Milan. Čeka ih Kosovka devojka da ih otprati poslednjim pogledom. "...Jedno jeste Milošu vojvoda; drugo jeste Kosančić Ivane; a treće je Toplica Milane... Gledala ili kosovka devojka; kad se šeta vojvoda Milane; krasan junak na ovome svijetu..." Kada analiziramo srpske junačke pesme, koje na najbolji način odslikavaju sprsko kolektivno nesvesno koje se vekovima taložilo, valja znati da u svim tim pesmama ima mnogo pojedinaca koji su osvetlali srpski obraz na svim teritorijalna koje se naseljavali Srbi, od Vojvodine i Hercegovine, do Bosne i Hrvatske Krajine... Sa godinama koje su prolazile pod Turcima vremenom su se snage srpstva pomerale od pojedinaca, junaka, ka narodu kao celini. U Karađorđevom dobu, dobu Prvog i Drugog srpskog ustanka, počinje da se u našim narodnim pesmamaumesto pojedinaca pojavljuje Čitav srpski narod sa svojim brojnim vojvodama, harambašama i sveštenstvom, pa iz tame turskog ropstva vremenom izranja bezbroj junaka koji su nalik na kosovske heroje. U pesmama iz Karadorđevog vremena (1804) prvi put se pominje i jasna nacionalna ideja o ujedinjenju vaskolikog srpstva u čuvenim rečima Đorđa Petrovića ("Početak bune protiv dahija"): "...Drino vodo plemenita međo; izmeđ Bosne i izmeđ Srbije; naskoro će i to vreme doći; kada ćuja i tebeka preći; i čestitu Bosnu polaziti..!" IJ. Cvijić je uočio značajnu okrenutost Srba ka prošlosti i pridavanje značaja svojim precima. I on uočava daje u svesti svakog Srbina uvek prisutna ideja ujedinjenja svih Srba. Tako u poglavlju "Osobito poštovanje predaka i običaj slava Nacionalna svest i nacionalna zadaća" on piše: "... Za narodnu stvar svi podnose najveće žrtve. Svaki je Srbin prožet nekolikim kao kristal jasnim mislima. On hoće slobodu i samostalnost svih zemalja za koje zna da su bile njegove države i da u njima živi "sirotinja raja". Pod ovim imenom on razume svu onu braću koja ne žive u granicama Srbije i prema tome nemaju potpunu moralnu i intelektualnu slobodu. Njih treba osloboditi stalnim junaštvom, neprekidnim požrtvovanjem i krvlju..." Napajan ovim nacionalnim duhom, koji vuče korene od Kosova, nažalost poslednji pohod ka Bosni i prelazak Drine nije se najslavnije završio ni s ovu, a izgleda, ni s onu stranu reke Drine. Srpskim narodnim junačkim pesmama dali smo dosta prostora, jer nam se čini da su one emanacija srpskog karaktera i da je u njima mnogo štošta rečeno što će kasnije značajno oblikovati srpski mentalitet, pa i srpsku istoriju (uključujući i ovu koja se sada živi i piše). Analizirajmo samo tezu daje Kosovom srpski narod sebi obezbedio ulaznicu za "nebesko carstvo”. Kakva glupost i kakva besmislica! Ta teza o Srbima kao "nebeskom narodu" vraćena nam je pre par godina kada smo pokušavali da dokažemo da nam "nepravedne i ničim zaslužene sankcije" ništa ne mogu, jer smo, zaboga, nebeski narod. Naravno, narod se ne može uništiti, on je kao voda, rekli smo to već, uvek nađe neki izlaz, ali da je ovim ekonomskimsankcijama u vremenu od 1992 do 154 godine srpsko nacionalno biće vraćeno dvadesetak pa i tridesetak godina unazad, izgleda daje nesporno. AH, od Kosova pa nadalje, nama niko ništa ne može, pa ni te "ničim zaslužene" sankcije. Tako se Kosovski mit održava i dalje hrani.
Kosovo je nesumnjivo tragični poraz srpskog naroda. Mi, naravno, pokušavamo da, gradeći mit, od poraza napravimo pobedu. Malo koji narod slavi svoje poraze na način na koji smo mi vezani za mit o Kosovu. Nije isključeno da nam to Kosovo u novijoj istoriji (ili onoj koja se tek sprema) opet dođe glave. Budući poraženi na Kosovu Srbi su nalazili ventile svog daljeg opstajanj a pozivajući se nerealno na kosovske junake. To stalno vraćanje u prošlost je zapravo srpski usud. Kamo sreće da umemo, kao Amerikanci, da budemo okrenuti samo ka sutra. Mi psihijatri dobro znamo da Čačkanje po prošlosti neke osobe može da razreši njene nesvesne konflikte i frustracije. Isto tako, umerena okrenutost našoj istoriji, odnosno srpskoj prošlosti, može da nam kaže da nismo "tikve bez korena" i da iz te prošlosti možemo da crpemo snagu 1 za budućnost. Međutim, mi Srbi u tome, kao 1 u još ponečemu (videtl ranije: neumerenost) dramatično preterujemo. Ako pogledamo u srpski crkveni pravoslavni kalendar, videćemo da pravoslavlje ima 4 dana u godini kada su zadušnice tj. dani koji su posvećeni umrlima, odnosno precima. Naravno, umrlih se treba sećati svakom prilikom, a ne samo onda kada pročitamo u crkvenom kalendaru da su zadušnice (to nas podseća na divan tekst koji se napiše pozadi na fotografiji, poklonjenoj za "uspomenu i dugo sećanje": - Ne, pogledaj pa se seti, već se seti, pa pogledaj !). Međutim, naša preterana okrenutost prošlosti nije dobra pre svega zato što je ta prošlost prepuna ratova sa komšijama, prepuna osvetničkih poruka koje nam mute istoriju. Te srpske junačke pesme, koje psihološki podstiču, pa i teraju, na "izginuće u slavi", kao da zaboravljaju da se živi "ovde i sada" (latinski: hic etnunc, ili još univeizalnije "here and now" na engleskom jeziku, danas modemom esperantu). Od Amerikanaca koji su danas vodeća nacija sveta u mnogo čemu, ali ne i u moralnom promišljanju, možda možemo da naučimo da ne robujemo prošlosti. Tačno je daje u Kosovskom mitu bilo sjajnih poruka koje su gradile srpski nacionalni ponos i vrednosni sistem. Rekosmo već - kraljičin moralni imperativ srpskog naroda treba uzdići na svetski nivo barabar sa Kantovim kategoričkim imperativom. Oproštaj Banović Strahinje nevemoj ženi zarad ljubavi govori koliko o našoj emocionalnosti (ah, ta ljubav!) toliko je i preteča pravog humanog odnosa prema ženi sa velikom dozom tolerancije i razumevanja (mogli bismo reći daje u ovoj pesmi ta tema ljubavnice čak i preterano favorizovana i dramatizovana). Međutim, tačno je i to daje Kosovskim mitom pothranjivana jedna naša karakterna osobina koja nam u istoriji nije donela preteranu sreću. Reč je o glorifikaciji prošlosti. Što se uspešnlje oslobodimo robovanja prošlosti to ćemo brže ići u svetliju budućnost Što pre završimo "nezavršene poslove iz istorlje" uključujući 1 pomirenje svih Srba koji su radili za dobro majke Srbije (četnici 1 partizani) pre će nas ogrejati sunce srećnijeg 1 bogatijeg života...
SRPSKA DUHOVITOST, VICEVI, SRPSKI SEKSUALITET Polako se približavamo definitivnom uobličavanju srpskog karaktera. Pitanje koje ćemo za trenutak postaviti vraća nas na sam početak ove knjige, a glasi: Šta je sve pokazatelj karakternih osobina? Kako ocenjujemo karakter pojedinca, a kako jednog celog naroda? Karakter individue je pojam za koji je u nauci postignuta kakva takva saglasnost. Ali, Šta je karakter celog naroda? Šta je to "Englez", "Nemac", "Rus", "Francuz", "Srbin" kao duševni tip i zasebna karakterna struktura? Je li to neka suma, "prosečna shema" na osnovu većeg broj a članova tih naroda, ili idealan tip kome se jedino veliki pretstavnici tih naroda više manje približavaju? I najzad, kojim putem da se dođe do sheme i do idealnog tipa u kome bi sve bitne karakterne crte jednog naroda bile sadržane? Koliko treba podataka pa da "uhvatimo" karakter pojedinca? Po Fujeu, prvo dolazi u obzir rasa i nasleđe, drugo fizički milje i treće moralnosocijalni momenat. Kroz sve ovo prolazi narod u toku vekovnog prilagođavanja i transformisanja da bi dospeo do svog psihičkog tipa. Tu je, dakle, i antropologija, i rasa, i konstitucija, naročito cerebralna, etnički i geografski faktori, pa čak i fiziologija nacije... Prema ovom stavu, dakle, treba posmatrati mnogo elemenata koji "žive” u jednom narodu i onda ih sažimati, konvergirati ka jednom zamišljenom liku, jednoj ličnosti. Miler Frajenfels ima drugačije mišljenje. Proučavajući Nemce on kaže: "Mislim da najjači pretstavnici nekog naroda mnogo jasnije izražavaju njegov tip nego široka masa. Neizmerno bolje možemo upoznati suštinu francuskog bića na jednom Volteru, ruskog naroda na jednom Dostojevskom, nego li na nekom običnom malograđaninu tih zemalja." Utic sumnja u sve, svojim poznatim da...ali. On kaže: "...Nikad dosta opažanja, svuda i svugde, i sistematski i slučajno, gde god se prilika pruži: u železnici, na ulici, u gostionici, u društvu..." I naš stav je takav - što više podataka, što više opservacija običnog stanovništva, u nas naročito seljaka, jer su oni onaj karakterni duh koji Živi u svakom građaninu, više ili manje. Međutim, određene pojave treba istraživati, davati im stručna objašnjenja da ne bismo upali u zamku, o kojoj smo govorili na početku ove knjige, zamku olakog i brzog zaključivanja. Kao ilustracija ove konstatacije obično se iznosi sledeći primer: u izvesnim krajevima Južne Srbije postoji običaj da se žene preSiroko opasuju i tako dobijaju izgled bremenitosti. Nekad sredstvo odbrane od turskog nasilja, danas je to samo narodna nošnja i ništa više, dakle, pojavama se moraju dati istorijska objašnjenja. UopŠte sve što je od značaja u životu jednog naroda valja uzeti u obzir: religiozne, moralne, umetničke, ekonomske i društvene tvorevine u toku dugih vremenskih perioda nepobitni su dokumenti njegovog karaktera. E, pa tako i smatramo da su to kod nas i vicevi. Naši čuveni srpski vicevi, pre svega naše Sale, humor, smeh, anegdote, aforizmi, satire i slične književne tvorevine. "Pesma nas je održala, njojzi hvala!". Ovi poznati stihovi su verovatno taČni za duži vremenski period istorije srpskog naroda. Oni se naročito odnose na istoriju pod Turcima, jer su se u srpskim junačkim
pesmama toga vremena sigurno realizovale sve svesne i nesvesne potrebe srpskog naroda u ropstvu. Tako smo učili u školama, a tako je i zapisano u našem sećanju. Sva hrabrost, moral, istrajnost, srpstvo, junaštvo, duhovne potrebe srpskog naroda - sve je to, ne mogavši da se realizuje u stvarnom životu realizovano u srpskim narodnim pesmama. Danas, čini nam se da bi slogan sa početka ovog teksta vređelo parafrazirati u: "Šala nas je održala, njojzi hvala!". JoŠ preciznije - vicevi. Oni su nas održali, njima hvala! U novijoj srpskoj istoriji, naročito poslednjih pedesetak godina, izuzetno smo produktivni u izmišljanju raznih viceva. Zašto kažemo u poslednjih pedesetak godina? Zato što se u tom periodu "negovanja jednoumlja" (analizirali smo to u prethodnim poglavljima), naprosto nije smela kritikovati postojeća vlast (slično verovatno kao i u tursko doba). I šta je drugo preostalo narodu nego da prazni svoje političke i Ine frustracije i tendencije kroz viceve. Smatra se da je vreme političke diktature veoma pogodno za stvaralaštvo tipa satire i aforizama. Međutim, bilo je i suprotnih mišljenja. Tako je još davno G. Gezeman tvrdio da Jugosloveni već zato ne mogu da imaju humora, jer su optimisti i racionalisti. Prema našem shvatanju ovakav stav je pogrešan, ali i sam Gezeman kao da sumnja u to pa kaže da je to mišljenje nastalo iz perspektive "nas stranih". Iz "komike", na bazi antipatije, odvratnosti i gorčine, razvija se satira i ironija, dosetkai Sala sa oStricom poruge. Tu nema osnovnog osećanja vedrine, simpatije i dobroćudnosti. Iz satire i ironije može da izbije plemeniti gnev i visoko moralna ličnost koja osuđuje, ili, kako se to obično kaže, "šiba" i "Ieči" neku društvenu pojavu, ali može da bude i izraz pakosnog ruganja, mržnje i zavisti. Satiraje gorka, a ironija ljuta... S druge strane, sarkazam deluje kao otrovna kiselina, dok aluzija može da bočne i pecne, prema situaciji, ali i prema dosetljivosti onoga kome je namenjena. Može se reći daje naš narod više podrugljiv, više naklonjen ironiji, satiri, sarkazmu nego vedrom humoru, mada i toga ima u velikim količinama. J. Cvijić u svojoj idealizaciji dinarca dovodi ovu crtu u vezu sa iskrenošću: "Nigde u jugoslovenskim zemljama ne postoji više iskrenosti, nigde više sklonosti za ismevanjem". Postoje mnoga razmišljanja i istraživanja o smehu i šali kao o specifičnoj manifestaciji ljudskog duha, ali i specifičnoj ljudskoj potrebi. Prema Krečmeru, atletski tip u odnosu na piknika nema humora. Davnašnja je spoznaja da kada se nečemu smejemo mi ustvari osećamo neko olakšanje i momentalno oslobađanje od tegobne životne ozbiljnosti i realnosti. Kao da smo stali iznad objekta kome je smeh namenjen. U pogledu na tn biološku zbilju smeh bi bile neke "psihološke pauze". Smeh ima ne samo svoju fiziologiju i psihologiju nego i svoju karakterologiju, svoju etiku i sociologiju. "Lud se po smehu poznaje" kaže naš narod, a psihološki prošireno može se kazati da se inteligencija, kultura, ceo tip čoveka poznaje po smehu. Smeh je zapravo iskra koja u trenutku osvetljava celu unutrašnjost Čoveka. Naivnost, dobroćudnost, pakost, zloba, zavidljivost, nepoverljivost, žučnost, pronicljivost ili tupost ogledaju se u raznim formama smeha i humora (smešnosti). Smeh je i "dezinfektor ljudskog društva". Ima humora koji nagrađuje i koji kažnjava, odobrava ili osuđuje, miluje i ranjava, diže i unižava. U borbi nema ništa opasnije nego kad vas protivnik učini smešnim. Smeh može da ima u sebi i podstreka, ali i
razorne snage prema tome kakva mu je psihička žaoka. Iz njega može da izbija i simpatija i otrovna pakost. Ali, organza smešno može da bude i organ nekog trenutnog instinktivnog reagovanja, izraz oštrog i brzog dara opažanja tako da se i najsitnije crte karaktera uoče i joS brže ocene. Uostalom, ne kaže se slučajno u narodu "svaka Šala pola istine". Koliko je šala (smeh) bogata za stvaralaštvo i koliko se iz nje može svašta otkriti mudri Dositej Obradović ovako zaključuje: "...Zaista, od ta četiri slova mogla bi se sačiniti cela knjiga..." Humor u sebi ima neki ton simpatije, ne obara nego diže, osobito ako je tzv. vedri, lagani humor. Humor je i pokušaj imunizacije od bola, npr. kada Marko Kraljević na udarac topuzinom kaže: Ne budi mi po kožuhu buva! Pred opasnom situacijom hajdučki harambaša kaže: Ne bojte se, dobra biti neće! To je poznato kao tzv. "humor pod vešalima" - Umri Srbine da vidiš svoju slavu! Često se iz humora razliva i oseća neki ton melanholije i rezignacije. Oduvek smo tvrdili daje smeh izuzetno koristan čoveku i daje znak dobrog zdravlja. Nedavno je to i naučno potvrđeno tako Stoje ispitivanjem dokazano da deset minuta smeha ima isti benefit za srce i kardiovaskularni sistem kao i pola sata trčanja ili veslanja. Kao Što je smeh za pojedinca zdravstveno veoma koristan tako se to isto može kazati i za narode. Narod koji ume da se šali, koji ima duha, sigurno je zdrav narod, Pre svega duhovno zdrav. A to je nesumnjivo veliki kvalitet. Naš, srpski smisao za smišljanje šala i viceva je izuzetno zdrava i korisna pojava. Kada se Srbin nađe među svoj ima u inostranstvu jedno od prvih pitanja koja mu postavljaju je: ima li novih viceva. Očigledno je da se ti vicevi smišljaju u matici, a ne u dijaspori. 1 to je dokaz daje matica još uvek mentalno zdrava, kao Što je dokaz da drugi narodi nisu tako produktivni u tome. T I. Cvijić je smatrao da mi kao narod imamo smisla za humor i da smo "zdravorazumski nastrojeni": "...Treba kod Šumadinaca zabeležiti zdrav razum, meru, smisao za stvarnošću. Seljaci se često odlikuju osećanjem mere, koje rede imaju njihovi školovani sunarodnici... Isto je razvijen i smisao za komično, koji potiče od inteligentnog i finog posmatranja tuđih akcija, naročito njihovih pobuda. Sve ono što se ne dopada javno se iznosi šalama, humorom i ismevanjem." Kada se sada, posle ovog ružnog i groznog građanskog rata označenog kao "rat 91-95", sretnemo sa našim bivšim sunarodnicima, npr. Hrvatima, u "belom svetu" na raznim skupovima, kongresima, 160 sajmovima i si. jedno od prvih pitanja je: koji su novi dobri vicevi, mi smo u tome siromašni, obično kažu Hrvati. Mi im, naravno, ispričamo najnovije viceve, a oni tada konstatuju: "B, baš ste vi Srbi karakteristični po tim vicevima i duhu koji posedujete, mi ostali kao da smo nekako sterilni, jer želimo da budemo gospođstveni..." Viceve koje smišljaju Srbi možemo da grupišemo u nekoliko kategorija: 1. Vicevi koji kritikuju i ismejavaju postojeću vlast; 2. Vicevi koji pokazuju daje Srbin mudriji od nekog drugog ili sa nekim posebnim kvalitetima u odnosu na druge narode (u odnosu na Amerikanca, Engleza, Rusa...); 3. Vicevi koji ođslikavaju pojedine krajeve Srbije sa karakterističnim mentalnim osobinama koje se stavljaju u prvi plan (Lala i Sosa); 4. Vicevi o drugim narodima (Bosanci: Mujo i Haso, Crnogorci, Romi—
Cigani); 5. Vicevi o pojedinim ličnostima (vođama posebno). 6. Vicevi koji govore o nekim srpskim odlikama tačnije kvalitetima (seksualnost, pre svega); Prenego što pređemo na analizu pojedinih grupa srpskih viceva, koji na poseban, gotovo nesvesan, način otkrivaju neke srpske osobine - ponovimo još jednom staru istinu koja jeza ovu priliku korisna: "Svaka šala se bazira na istini" ili "U Šali je pola istine". U našem slučaju, videčemo to posle odgovarajuće analize, nije upitanju samo "pola istine" nego i "cela istina!" 1. Na prvo mesto stavljamo viceve koji ismevaju i kritikuju aktuelnu vlast. Ti vicevi su bili posebno aktuelni u vreme dugotrajne vladavine Josipa Broza i njegovog komunističkog režima. Budući da se tada išlo u 161 zatvor, ako bi se na bilo koji način ozbiljno kritikovao taj režim - jedini način da narod nađe sebi odušak, sigurnosni ventil, da kako tako mentalno preživi, bilo je pričanje viceva. U vicevima na te političke teme pominjani su i Tito, i Jovanka Broz, i Staljin, i Hruščov i razni komunistički simboli i pojmovi. Jednom rečju, ismejavani su i kritikovani praktično svi modaliteti aktuelnog komunističkog režima. Jedno vreme, tačnije posle smrti Josipa Broza i uništenja jednopartijskog sistema, kao daje nastupilo zatišje po ovom pitanju. Međutim, u novije vreme izgleda da ponovo nailazi plima smišljanja ovakvih viceva, jer ponovo postoji "zakon o zaštiti imena i lika voljenog predsednika", pa se iznova pričaju vicevi o Slobodanu Miloševiću i njegovoj supruzi. Karakterističan vic iz tog novijeg vremena je: Kako se kaže atentat na Kiiu Gligorova na makedonskom jeziku? - "Probata na Slobata". (U vreme kada se desio taj atentat, mnogo se pričao ovaj vic). Obično su politički vicevi nedovoljno originalni, jedna ista duhovita tema se ponavlja, samo se menjaju ličnosti koje su na vlasti tj. zamenjuju se imena. Isto tako, u uvodu pričanja vica sa političkom konotacijom, gotovo uvek se kaže ona standardna rečenica: "A sad jedan vic za koji se ide u zatvor, onaj ko ga priča dobiće 10 godina, a onaj ko ga sluša 5 godina!" Oduvek sam smatrao da su ljudi mnogo siromašniji ako ne mogu u svakodnevnim diskusijama da raspravljaju o potezima svojih vođa, o njihovim mentalnim karakteristikama i političkom ponašanju. Ako smo mogli da raspravljamo satima da li su bolji fudbaleri Bobek ili Mitić, Šekularac ili Milutinović, zašto nismo mogli da raspravljamo da li je bolji Bakarić ili Kaidelj, Nikezič ili Vlaškalić ili neki drugi političari uključujući naravno i samog Josipa Broza?! Bili smo u to vreme nesumnjivo osiromašeni i morali smo se učiti da govorimo između redova odnosno šapatom i prikriveno. Zato su se i iznedrili vicevi sa političkim sadržajem (i Rusi su poznati po vicevima sa tom tematikom, kao i ostale zemlje komunističke provenijencije). I danas, kada kritikujemo svog aktuelnog predsednika, stariji ljudi, koji se sećaju prošlih vremena i Titovog doba, reći će šapatom, kao upoverenju - "Ćuti, nemoj tako da pričaš... šta ti to treba..." Sudeći prema tim kretanjima (tačnije šapatu!) u novije vreme, kao da opet dolazi doba političkih viceva... 2. Sledeća grupa viceva su vicevi u kojima se Srbi porede sa drugim narodima. Interesantno je dau
tompoređenju Srbi najčešće ispadnu bolji, ja£i, snalažljiviji, muževniji, lukaviji...(nerealni narcizam! videti ranije). To su oni poznati vicevi tipa - Bili Srbin, Rus i Amerikanac... U tim vicevima kazano je mnogo o tipologiji pojedinih naroda, a posebno su naznačene neke karakteristične osobine Srba. To najbolje govori da je narodna kreativnost ipak ispravno uočila i posebna obeležja srpskog naroda i vešto ih uklopila u pošalice i viceve. Srpska poslovična snalažljivost, domišljatost 1 lukavkstvo u većini viceva ove vrste maksimalno dolazi do izražaja, a te osobine smo više puta isticali u ovoj knjizi. Na ovommestu napomenimo još da se u poređenju sa drugim narodima neretko ističe srpska seksualna dominacija, što je na svoj način moglo da hrani sujetu, naročito pripadnika muškog pola. Ne mogavši da se u mnogim drugim stvarima u realnom životu uspešno suprotstavi moćnijim od sebe Srbi suu vicevima uglavnom ti koji su pobednici odnosno muškarčine. Smišljajući viceve sa ovakvim sadržajem narod je majstorski realizovao potrebu da izađe iz gubitničke pozicije i savlada kompleks inferiornosti. Primećujemo da je znatno manje šala na sopstveni račun, a to su zapravo i najkompleksniji vicevi. Takve "Šale na sopstveni račun", kada je reč o pojedincima, poznato je, mogu da pričaju samo uspešne, zrele i realizovane ličnosti. Očigledno je da Srbi, kao narod, Još uvek nisu dostigli taj stepen samo realizacije, taj stepen zrelosti da bi mogli da se Šale na sopstveni račun. Još smo, očigledno u adolencentnnm uzrastu, po pitanju ovakvog psihološkosuperiomog dozrevanja... 3. Sledeća grupa viceva su vicevi koji odslikavajupojedine krajeve naše zemlje, vicevi sa lokalnom notom. Tačno je da svaki imalo diferencirani i veći narod ima i mora da ima svoje regionalne tipove. Sve glavne karakterne crte naroda ne mogu da budu ostvarene u svakom pojedincu, ah ni u svakom pojedinom regionalnom tipu nekog naroda. Jedan je narod siromašan, drugi bogat u regionalnim tipovima. U ove druge spadaju i Južni Sloveni (Jugosloveni), generalno, ali i Srbi. O tome Utic kaže: "...stanovnik divljih crnogorskih brda drukčiji je nego dalmatinski pomorac, otmeni aristokrat Dubrovčanin, Zagrepčanin ili Beograđanin i zato ne preostaje drugo nego da se analiziraju samo tipovi..." Međutim, ako uzmemo u razmatranje istraživanja J. Cvijića, koji je konstatovao brojne i velike migracije, kojimaje obnavljana i dinarizacija i panonizacija i repanonizacija, onda ovakvo mišljenje treba uzeti sa određenom rezervom. Naime, danas možemo da kažemo da je velika pokretljivost stanovništva (putevi, automobili, mediji) dovela do izvesne homogenizacije stanovništva jednog naroda, ali su ipak uočljivi i regionalni tipovi (mada ne kao ranije!). Poznati su vicevi o Lalama, o ljudima uz Moravu (koji se pričaju sa posebnim južnjačkim naglaskom, vicevi o Milojici i Radojki, kao tipičnim Šumadincima) zatim, u ovoj kategoriji su i vicevi o Piroćancima, Erama, itd. Ti vicevi su indikativni, jer je u njima sakupljeno ono Jungovo generacijsko pamćenje, oni arhetipovi, ono kolektivno nesvesno. Upravo vicevima i dajemo određeni prostor u ovoj knjizi, jer smatramo da oni na svojevrstan način pokazuju neke naše karakterne osobine. U ovom slučaju te osobine su još više isparcelisane na pojedine krajeve Srbije. Tako se Lale prikazuju kao izuzetne dobričine, benevolentne, dobrodušne po naravi ("samo da se ne
jedim"), što sadrži i svojevrsne dublje psihoterapijske poruke. Naime, u Vojvodini je najveći procenat samoubistavaunašoj zemlji, možda i zbog toga što su se "mlogo jedili". S druge strane, Sosa se gotovo uvek prikazuje kao žena sklona uživanjima (hrana, seks), ali takođe na jedan krajnje nonšalantan i prihvatljiv način. Moravcf, Radojka i Milojica, prikazuju se u vicevima, takođe, kao zanimljiv par, pri Čemu je st alno prisutno neko nadmetanj e, nadmudrivanje između njih dvoje. Oboje su lukavi, vispreni, snalažljivi, što govori o srpskoj domišljatosti (o čemu smo već naveliko diskutovali). I u drugim krajevima Srbije potenciraju se određene karakterne osobine svojstvene tom području (Ere se prikazuju kao šereti, Piroćanci kao tvrdice), što, po našem shvatanju, takođe ima određenu psihoterapi164 jsku notu (pražnjenje određenih kompleksa, prevencija težih poremećaja, ventilacija potisnutih strahovanja, realizacija prigušenih želja). 4. Sledeća grupa viceva, kako smo ih na početku ovog teksta tipološki razvrstali, odnosila bi se na viceve o drugim narodima (ali iz našeg okruženja). I ovi vicevi su popularni, a oni, iako govore o drugim narodima, zapravo na određen način govore i o nama. Čuveni su vicevi o Crnogorcima i Bosancima, tačnije Muslimanima Muji i Hasi, ali i vicevi o Romima (Ciganima). Šta se može saznati iz tih viceva? Prema našem shvatanju, Srbi rado pričaju te viceve, jer kroz njih opet prazne neke svoje frustracije i minimiziraju neke svoje probleme (Ego ođbrambeni mehanizam poznat kao fenomen pomeranja). Poznat je sterotip da su u tim vicevima Crnogorci prikazani kao lpnjivci, te skloni svekolikom preterivanju, a Bosanci, tj. Mujo i Haso, slove kao priglupi. Za Srbe se ne može baš reći da su preterano vredan i marljiv narod (u poređenju sa recimo ostalim evropskim narodima - pri čemu je logično da se uvek poredimo sa narodima Evrope, a ne sa narodima Azije ili Afrike, kao što ne treba da se poredimo ni sa narodima Amerike, jer su to ipak značajno drugačiji ambijenti - i geografski, i religijski, i kulturalno, i folklorno, pa ako hoćemo i rasno...). Evropa je upravo ono mesto gde se mi nalazimo, ona nas određuje i ona treba da nam buđe i paramater, tj. standard za komparaciju. Dakle, smatramo da mi u vicevima o crnogorskoj lenjosti, zapravo korigujemo neke naše Istine o našoj lenjosti, (To je u psihologiji poznato kao ego odbramebni mehanizam pomeranja i projekcije). Daleko smo od toga da smo "workoholici", ("rađoholičari") kao što su to Nemci ili Japanci, ili da toliko robujemo novcu pa se "ubismo od posla" (videti sledeće poglavlje). Slična psihodinamika može da se opservira i u vicevima o Muji iHasi. Već smo govorili o Bosanskom trijasu - pošten, naivan, glup - što se prepoznaje i u ovim vicevima. Međutim, primenjujući ovaj psihološki mehanizam pomeranja to može da se odnosi na Srbe u Bosni, tj. Republici Srpskoj, ali istovremeno i na našu "svojevrsnu osvetu Turcima za njihovo petstogodišnje vladanje", pa i opravdanje zašto se nismo više razvijali, iako smo bili porobljeni (kao npr. narodi pod Austro-Ugarskom, koji su takođe vekovimabili porobljeni, ali su se ipak "europejski" razvijali, ili, recimo, Grci koji su takođe bili vekovima pod tim istim Turcima). 5. Vicevi koji se odnose na pojedine ličnosti, naročito značajne ličnosti tj. lica sa autoritetom. Šta nam oni kazuju? Već smo rekli da je odnos prema licu sa autoritetom, prema vođi, izuzetno delikatan za srpski
narod. Taj odnos je, rekao bih, psihološki maksimalno konfliktogen (ambivalentan pre svega, prisutno je bezgranično obožavanje, ali i velika antipatija - što nam se čini da se upravo sada dešava sa aktuelnim "voždom"). 1 taj specifičan odnos, ti emotivni naboji se divno "prazne" u vicevima sa značajnim ličnostima. Naročito kada su te ličnosti npr. gore na nebu, kod Svetog Petra (priželjkivanje njihove smrti), a takvih viceva nije malo, Što govori na posredan način o onom Frojđovom oceubistvu (o koine smo pisali u prethodnim poglavljima). 6. I konačno, vicevi koji odslikavaju neke naše karakterne osobine, posebno seksualitet (tzv. "masni vicevi"). Treba reći da su izuzetno popularni, možda i ponajviše, upravo ovi vicevi sa seksualnom notom, začinjeni sočnim srpskim jezikom, koji je poznat po brojnim rečima slenga za oblast genitalija i seksualnih radnji (a koje reČi se sa mnogo plastičnosti uvek sve nalaze u tim "bezobraznim vicevima"). Ovo je prilika da prodiskutujemo naš smisao za sočnu psovku. U njoj se takođe manlfestuje određena narodna psihopatologija tj. karakterologija. O tome V. Dvomiković piše na sledeći način: "...Erotska psovka i pornografska poštapalica... Psuje li naš čovek zato što je bezbožnik, što ni u šta ne veruje. Ni govora... Simbolikom polnog silovanja sve bude uniženo, naročito ako se doda glagol. U toj pojavi ima i nešto sadističkog perverziteta. A to je i određeni psihološki ventil, takođe. Ni Italijani, inače rafinovani majstori psovke, ne poznaju našu glagolsku erotskodinamičku psovačku formulu. Takvu formulu poznaje Istočna Evropa, a i Turci je imaju. Turci su svaku pobedu doživljavali kao vršenje polne sile nad neprijateljem; polni akt je silovanje i unižavanje bića nad kojim se vrši akt osvete, (ali je tu, u takvoj psovci, i nesvesna homoseksualna komponenta)..." Tako, dakle, Dvomiković naš smisao za sočnu psovku vezuje za "sadistički perverzitet", za silovanje i "neizbežne" Turke, pa i nesvesni homoseksualizam... U našoj psovci, međutim, verujemo da viSe ima elemenata one ranije opisane analne fiksacije tj. edipalnoanalnih karakteristika (viđeti drugo poglavlje). Ali, u našoj psovci ima i elemenata namemog vređanja stida i stidljivosti, a naročito vređanja druge osobe. U tom pravcu formule su proračunato konstruisaae, a pri tom se ističe i jaka crta ekshibicionizma. Dakle≫ da rezimiramo ovu malu analizu naše psovke: u njoj postoji jaka doza seksuallteta, zatim Izražena tendencija da se unizi objekat {nedostatak vaspitanjat) a samim tim I potreba da se manlfestuje snaga, sila i nadmoć, i konačno, ona Je u funkciji opuštanja psihičke 1 nervne napetosti, a s tim u vezi predstavka i specifično pražnjenje našeg dinarskog koleričkog temperamenta i davanje ođuška žučnosti l netrpeljivosti... No, vratimo se vicevima sa seksualnim sadržajem, odnosno srpskom seksualitetu. Prema našem shvatanju Srbi su efikasni, odnosno veoma uspešni, u seksualnoj aktivnosti i to je retka oblast u kojoj, siguran sam, možemo ravnopravno da se takmičimo sa ostalom Evropom. A to, priznaćete, nije nevažna oblast za osećanje samozadovoljstva, pa možda i nerealnog narcizma. O tom nerealnom srpskom narcizmu već smo govorili, a on se, moguće, koreni i na mitu o "Srbinu seksualcu”, odnosno o njegovoj nadmoći u ovoj seksualnoj sferi. Razlike u pohlepnosti, s jedne strane, i uzdržljivosti seksualnog nagona, s druge strane * među narodima su izgleda evidentne. Tako sevemjaci slove da su uzdržljiviji, hladniji - južnjaci su vrući i eruptivniji. Orijentalna i mediteranska ljubomora kod muškaraca dobro je poznata pojava, indiferentnost i mlakost sevemjaka isto tako. Smatra se da će kondukter u Italiji gledati za lepom devojkom, možđajoj nešto i
dobaciti, dok tramvajdžija u Nemačkoj ili Engleskoj to zasigurno neće učiniti. Isto je i kod nas. Okuplranost seksom i erotikom, bujna seksualna fantazija, spremnost za erotskim dobacivanjem 1 udvaranjem - naša su tipična karakterna osobina. Na ovu temu mi bismo rekli još nešto: u nekim krajevima Srbije, npr. najugu (tzv. "južna pruga”) veoma je izražena čulnost i specifični smisao za sevdah. Setimo se samo Bore Stankovića i njegove Sofke (i naslov "Nečista krv" mnogo govori sam za sebe), ali i Mitketa. Svatajužnosrbijanska čulnost i sevdalinsko sagorevanje je zasoljeno i karakterističnim patrijarhalnim moralom, koji je koliko kočnica čulnoj realizaciji toliko joj daje i energiju koja čekanjem narasta. J. Cvijićpominje da utoj sredini ni incest nije nikakva retkost, ali D. Nedeljković to pobija. Kada govorimo o patrijarhalnom moralu on je u mnogim našim krajevima izražen naročito u ovoj intimnoerotskoj oblasti. Zabrane su višestruke. Otuda je "bosansko ašikovanje" uvek praćeno sa bolom. I dinarski moral je veoma strog. Postojala su određena pravila ponašanja u ljubavnom životu. Decenijama je postojao običaj da se svi rano žene i udaju; otuda se stariji momak smatra ruglom i kao da nije čovek. U staroj Crnoj Gori đete udevojkeje nečuvena pojava. Očigledno je da herojskopatrijarhalna siromaština nije bila sredina za erotske lascivnosti. Gubljenje energije u po Inom života mora da se oseća kao nešto štetno, nešto što slabi borbenu snagu i čini čoveka mekušnim. Borbena mobilizacija i ekonomska oskudnost ove sredine ne podnosi bujni erotski život. Seksualni život se smatra kao nešto nečisto, pa se, gotovo kao neko nužno zlo, prekriva brakom. Polna stidljivost se mnogo ceni, stidljivost se smatra kao bitna osobina i vrlina ženskog bića. Karakteristična je rečenica klasičnih Crnogoraca, ako je partnerka aktivna u krevetu - "Šta se mrdaš? K’ada si kurva!" U svakodnevnom životu još su češće brojne fraze o "obrazu" npr. za devičanstvo "devojka još neomilovana". Navrednosnoj skali morala veoma visoko kotiraju bračna vernost i devičanstvo. Naročito se pazi na devojačku Čednost, tako da kada se devojka "otme" - po pravilu se i ženi. Velike povorke i paradni bučni svatovi u kojima se ćelom svetu nametljivo (svirkom, trubljenjem) stavlja do znanja ko koga uzima, a koji običaji se i danas mogu videti po našim krajevima, ostaci su seljačkih običaja i seljačkog shvatanja. Provodadžisanje je takođe jedna pojava koja je u našim krajevima bila veoma zastupljena, naročito tamo gde se gledalo "ko za koga polazi", "koje iz koje familije". Ono je i danas ostalo, ali je retko. Ako se rezimiraju ovi običaji oko sklapanja braka i negovanja određenih moralnih pravila u vezi sa seksualitetom - ipak možemo da kažemo da je poslednjih tridesetak godina sve značajno promenjeno. Šezdesetih godina ovog veka "seksualna revolucija" je zahvatila i našu zemlju. Moralne kočnice su se maksimalno razlabavile omogućile su da se razmahne naša genetska predispozicija za - "po svemu sudeći dobro seksualno fimkcionisanje". Nema eksplicitnih epidemioloških istraživanja koji bi dokazali "srpsku premoć" po ovom pitanju, ali u vicevima koje mi pričamo (vraćamo se vicevima sa seksualnom tematikom), ta premoć je našla svoje mesto. Zato se ograđujemo i kažemo "po svemu sudeći", jer naše dobro seksualno fimkcionisanje nije precizno dokazano. Imajući u vidu našu psihijatrijsku praksu mogli bismo reći da je onaj ranije opisani "srpski nerealni narcizam", istina samo po ovom pitanju, čak i realan. Ako uzmemo u obzir da su naši preci što šta i pozitivnog dobili od Turaka (opet ti Turci!) onda bi njihov odnos prema ženama (harem) mogao da se uključi u gensko nasleđe, u one kolektivne Jungove arhetipove
(a novija istraživanja ukazuju da genetska predispozicija najviše odlučuje o kvalitetu i kvantitetu nečijeg seksualnog potencijala i funkcionisanja). Toliko o srpskom seksualitetu, iako bi se i o njemu mogle pisati prave studije. Međutim, i posredno se može zaključiti da mi tu dobro stojimo. Naime, malo je psihijatara-seksologa koji se bave ovom oblašću, Što bi moglo da znači daje malo i mušterija tj. potencijalnih pacijenata. Ima još jedna pojava u našem narodu koja zavređuje pažnju, a odslikava naš smisao za duhovitost. Reč je o nadimcima, dodatnom imenu koje se daje nekoj osobi. Svi narodi imaju podrugljiva imena, a Rusi imaju podrugljiva prezimena. U Gogoljevoj "Ženidbi" najednom mestu stoji - Ima u nas Rusa imena dapljuneš i da se prekrstiš. Ali, sve je to bledo prema jugoslovenskim "karakterističnim" prezimenima i prema grdnom mnoštvu i varijacijama o kojima bi se mogao napisati čitav etimološki ređnik. Takvo bogatstvo u drastičnim, podrugljivim i pornografskim imenima nema možda niti jedan narod Evrope. Tako, K. Jiričekbeleži u svojoj "Istoriji Srba" kako su Srbi u srednjem veku imali mnogo imena i prezimena, te neobičnih nadimaka kao što su Lisica, Muha, Jež, Kazoder, Svinjoglav, Zlobradić, Mutivođa, Golozlo... IV. Dvorniković uočava ovu, rekli bismo "čudnu" srpsku osobinu, pa kaže: "...Ima u nas i virtuozno složenih imena, pravih poslastica za filologe, u kojima su kristalisane negdašnje anegdote i istorije, stegnute cele male rečenice, izražen moralni karakter, "prekor", telesne i duševne t69 mane, poreklo, zanimanje, hod, glas i još koješta... U jediničnim spiskovima naše vojske pored rubrike za ime, prezime i ime oca ima i zasebna rubrika: nadimak. Ima li ovo u još kojoj vojsci Evrope? " - pita se Đvomiković. No, vratimo se još malo dokazivanju srpskog smisla za duhovitost. Pored viceva i drugog usmenog kazivanja - dokaz da šala u nas intenzivno postoji su i zbirke šaljivih pesama, anegdota, šaljivih priča. Čak možemo reći da nema ozbiljnije antologije koja nema i taj odeljak. Naš folklor šale, dosetke, rugalice, doskočice, satiričke pričice i anegdote bujanje i šaren. Nema zbirke narodnih priča i pripovedaka u kojoj se ne bi našao i odsek - šaljive priče i anegdote. Ima tu pribeležene mudrosti i etike, ah izvan toga ostaje i dosta nepribeležene grube pornografije, podivljalog erotizma, obesnog ruganja i "duhovitosti" svake vrste. Ima tu ventila povređenog osećanja pravde, mržnje protiv gospodara, i ugnjetača (u starije vreme Turčina), ali i regionalnih, lokalnih, plemenskih, konfesionalnih i socijalno klasnih zloba i zagrižljivosti. U Južnoj Hercegovini je ođomaćen izraz "liska", kojim se opisuje osoba sa smislom za podrugivanje. U tim krajevima se izuzetno ceni podmgački karakter (spremni su Čak da se i pred mrtvacem šale i izmišljaju podrugljive anegdote). I Šapčani slove kao izuzetno duhoviti ljudi ("Šabačka čivija" je nadimak za takvu osobu). Dokaz u ovom smislu je i naša satirička i humoristička književnost, koja je izuzetno bogata i kvalitetna. David Štrbac je antologijska ličnost; primer kako naša raja i sirotinja može "očas da učini smešnim kaputliju i učenog čoveka". Komedije Brantslava NušlĆa, satire Rađoja Domanovića, naše duhovite narodne poslovice dokaz su da se naš opšti narodni smisao sa šalu vinuo 1 u velike visine ("dijalektički skok kvantiteta u kvalitet"). Zatim, posebna je grupa epski, deseterački humor. "Šaljivdžlja, veseljak, šeret" - nazivi su za tipove koji se mogu naći u svim delovima naše zemlje i koji po ceo dan smišljaju neke šaljive dogodovštine. Međutim, valja reči da takve osobe u Cmoj Gori preziru
kao "sprdačine" i tu crtu ličnosti smatraju nemuškom. Izgleda da ni Kraljevića Marka ne cene zbog te osobine..."Nemoj mi tu đetiniti"... često se kaže u pesmama, a i u našem narodu. U našem humoru može da se uoči izvestan flegmatični ton (slovenska sklonost tuzi) naročito kada šala počinje da odiše ironijom, ruganjem i gorčinom, kada zapravo prelaziu satiru... Ima u nas duha, to je nesporno, ali ima i Žučnosti. Ima žaočke oštrine i budnog kriticizma, kao i brze kombinatorike fantazije. Posedujemo dar za pričanjem, ali i dar za skraćivanjem. Naši aforističari su se proslavili u svetu i može se smatrati da prate tendencije svetske književnosti za skraćivanjem. Sve to odaje karakterističan tip intenzivnog duhovnog života koji postoji u našem narodu, tip u osnovi ozbiljan, kondenzovan, flegmatičan... Tip Gogoljevog humora bliži nam je nego humor francuskog duha... Dakle, da zaključimo temu o srpskoj duhovitosti i vicevima. Srbi tu osobinu nesporno poseđuju, oni su duhovit narod, oni obožavaju viceve, a kroz njih prazne i mnoge slabosti i neuspehe koje imaju u drugim oblastima života.
SRPSKA DUHOVNOST, SMISAO ZA NEMATERIJALNO, SRPSKA MORALNOST Da U su Srbi duhovan narod? I da li je to njihova bitna odrednica? Mislimo da jesu i da ta duhovnost na određen način uobličuje srpski karakter. No, kao Sto smo i do sada činili u ovoj knjizi - pođimo redom, od definicije duhovnosti. Stara psihološkopsihijatrijska škola u našoj zemlji smatrala je da su pojmovi - duhovno, duševno, psihičko, psihološko, mentalno - u suštini sinonimi i da označavaju okrenutost čoveka njegovom unutrašnjem misaonom svetu, njegovom celokupnom psihičkom funkcionisanju. Kad kažemo stara psihijatrijska Škola, mislimo na doba pre tridesetak godina kada religija u ovoj zemlji nije imala takav značaj da bi se u ovu definiciju inkorporirao i taj aspekt. Danas, međutim, sa povratkom religije u svakodnevni život sve više se ističe da bi, od napred pomenutih sinonima, trebalo izdvojiti pojam "duhovno" i taj pojam rezervisati za okrenutost religiji, za religiozno biće čoveka, dok bi ostati pojmovi označavali određene psihološke kategorije koje psihologija i psihijatrija kao nauke izučavaju, i koji se i dalje mogu smatrati sinonimima. Uz uvažavanje ove distinkcije ostaćemo kod tumačenja starije škole, jer nam se naprosto, za ovu priliku, Čini Jepšim i adekvatnijim diskutovati o srpskoj duhovnosti nego o srpskoj psihologiji ili srpskom mentalnom sklopu. Naravno, u pitanju je isključivo semantički problem, što dalje znači da mi pod pojmom duhovnost podrazumevamo prevlast duhovnog nad materijalnim, okrenutost duhovnom, unutrašnjem, psihičkom, misaonom i emotivnom životu, a istovremeno zapostavljanje ili stavljanje u drugi plan materijalnog, predmetnog sveta; minimiziranje uloge predmeta, stvari, proizvodnje tj. ekonomije; odsustvo robovanja novcu odnosno potrošačkom mentalitetu. U ove osobine uključujemo i ljubav prema dmgom ljudskom biću - filotimo... U duhovnost možemo da uključimo i moralne vrednosti našeg naroda, ali i nešto iracionalno, transcendentalno, koje nije obavezno i religijsko... Toliko o definiciji duhovnosti i našem shvatanju tog pojma. Došavši na sam kraj ove knjige, s pravom možete da kažete: sve je to dobro i lepo, imamo emocija, temperamenta i vitaliteta, imamo toplu slovensku dušu i pitomo pravoslavlje, stvaralačku fantaziju i umetnički dar, a ni sa umnim sposobnostima, tačnije snalažljivošću i domišljatošću, ne stojimo rđavo. Radne i organizacione sposobnosti razvićemo u budućnosti (u svetloj budućnosti, kako to kažu naši političari, a mi kažemo "malo morgen")... Ali, etos, moralni karakter, srce i duša svega karaktera uopšte, kako je s tim? Veličina naroda zavisi u prvom redu od njegovog moraliteta, tvrdio je Le Bon. Dakle, kakav je zapravo vrednosni sistem srpskog naroda? Koja je to naša skala moralnih vrednosti? Pre nego što prodiskutujemo odgovore na ova pitanja, potrebno je skrenuti pažnju na neke metodološke probleme. Ako procenjujemo moralnost jednog naroda onda uvek treba analizirati kolektivni moralni stil više nego pojedinačne etičke stavove; dakle, analiziraćemo narod kao celinu zapostavljajući "pojedince od imena". To pomalo liči na "contradictio in ađjecto", jer se vrednosni sistem upravo usvaja od lica sa autoritetom. Međutim, koje ćemo lice sa autoritetom uzeti kao prototip moralnog, duhovnog Srbina; koji je to pojedinac koji bi mogao da bude sinonim vaskolikog srpstva? Nismo to mogli ni u opštoj ocem srpskog karaktera, pa to očigledno ne možemo ni sada, kada pokušavamo da analiziramo našu duhovnost,
naš moralni sistem. Još jedna metodološka napomena na početku koja glasi: u etički portre jednog naroda mogu da uđu samo one dublje crte koje se ističu i ponavljaju kroz brojne generacije i koje utiču i na smenu generacija. Istorijski posmatrano, menjanje moralnih vrednosti jednog naroda išlo je veoma sporo, ali se "eksplozijom medija masovne komunikacije" (Štampa, radio televezija) ono danas maksimalno ubrzava. U takvim uslovima dovoljne su tri generacije pa da se značajno promeni etos jednog naroda (a od poslednjih analiza J. Cvijića i V. Dvomikovića upravo je i prošlo toliko vremena). Ostanimo još malo u prošlosti i pogledajmo činioce naše moralnosti i duhovnosti. Balkanska građanska klasa sa levantinskim nasleđem imala je (ima i danas) koristoljublje kao osnovnu ideju vodilju; međutim, naš seljački element, koji je očigledno važniji u stvaranju našeg etičkog portreta, ima drugačiji vrednosni sistem. Analizirajući naš etos Taube govori o "smrznutoj ljubavi prema bližnjem", a Gezeman govori o racionalizmu tj. "osećajnoj atrofiji". To su, prema našem shvatanju, ipak nesporazumi po pitanju etičkih određenja, jer u njihovim zapažanjima nije reč o suštini vrednosnog sistema, nego oni govore više o načinu etičkog ispoljavanja. Ako analiziramo našu etičku prošlost možemo da uočimo da tzv. sraslost individue sa zajednicom nije tako duboka i osećajna kao što se u nas i danas veruje. Naime, mi, s jedne strane, imamo značajnu okrenutost grupi, kolektivu; kolektivizam je naša karakterna odlika - ali, s druge strane, kada je reč o vrednosnom sistemu, videli smo to više puta, egoističnost često dominira nad kolektivnim interesima. Još uvek ne umemo da Izađemo Iz svog dvorišta, iz svog plemena. U poslednje vreme, čini nam se, to je i naglašenije, Jer u savremenom društvu egoizam, zajedno sa narcizmom, koji je takođe obeležje epohe, sve više dolazi do izražaja. Analizirajući našu etičku prošlost već smo rekli đa visoko kotira KKISN (kraljičin kategorički imperativ srpskog naroda). Isto tako, treba reći da se još u zakoniku cara Dušana zabranjuje "lapot" (običaj ubijanja- eutanazije starih, nemoćnih). Takođe, više puta smo konstatovali da smo mi mnogo propatili u prošlosti (pa i sada patimo, možda još i više), a stara je istina da ko sam mnogo puta strada, on očigledno psihički otupi, pa i za drugoga postaje manje osetijiv u svojoj, ali i u tuđoj nevolji. Ako smo mi u prošlosti Ćesto bili u nekoj borbi, abili smo - onda valja reći da altruistička sentimentalnost i osećajna obazriv ost prema drugome ne odgovara krutom životnom stilu Čoveka borca. Međutim, nije tu u pitanju nordijska bezosećajnost i nesposobnost za toplija osećanja (osećajna atrofija) kako su to neki tvrdili. Naprotiv, ml Sloveni imamo mnogo te emocionalne topline, ali smo nekako tvrđi u svemu tome. Naša koleričnost i žučnost zapravo odaje žestoku i praskavu ćud naklonjenu ljutini. U izrazu naših ljudi ima često nešto namrgođeno i ljuto i kod muškaraca i kod žena. Ljuta, to će reći otresita, energična, vredna i pribrana žena se traži u nekim krajevima Šumadije. Izraz "otresit čovek" je sve drugo nego ljubazan, blag, pređusretljiv; kada se za nekog tako kaže obično se to doživljava kao pohvala i priznanje. Kada se za nekog u nas kaže da je "dobričina" to nema uvek apsolutno pozitivnu kono175 taciju. Dobričina se dovodi u vezu sa tipom "dobre budale", a u tom izrazu "dobričina" - imaprimesa daje taj "slab poznavalac ljudi, umno ograničen, suviše popustljiv". Bolećivost je sentimentalno popuštanje pod trenutnom navalom nekog ganuća i samilosti. "Krv i temperament" ulaze često neposredno kao presudni
činioci u socijalno i etičko ispoljavanje našeg čoveka. Između pravog nagona diktata ćudi, raspoloženja, osećanja, afekta, s jedne strane, i prelaza u gest i deio, s druge strane - nema mnogo stanica za kočenje i transforuiisanje. Drugim rećima, u nas bi se moglo govoriti i o intuitivnoiracionalnom modelu donošenja moralnih odluka, a ne samo o rasuđivanju vođenom emocijama (koje kod nas nesumnjivo dominira). Naša plahovitost i relativno slaba kontrola ponašanja pod uticajem emocija ima značaja i u moralnom rasuđivanju (suđenju) i moralnom ponašanju (delanju). "Naši seoski mladići su strahovito osvetoljubivi", piše LJ. Bajić, a Miladinović i Jovanović uočavaju sledeće: "...Braničevcisu skloni krađi i prevari, pričešćuju se zato što je to dobro za stoku da ne lipsuje, polni moral je nizak, a ima ih koji su ljuti kao Arnauti... Viđa se i oholost i gordost, dane kažemo i svirepost, a ima i vrlo čestih slučajevazločina..," Ko je u pravu, oni koji govore pozitivno ili oni koji tamnim crtama opisuju naš etos. Ima krajeva u kojima je krađa u seljaka isključena. To znači da se sve može ostaviti na sred druma i da to niko neće ukrasti (ovakvih pojava je, danas, nažalost, sve manje). Međutim, istovremeno ima i krajeva gde su neki virtuozi u krađi. U takvim krajevima svet ne pokazuje odvratnost prema nepoštenoj raboti. Zanimljivo je videti i šta J. Cvijić misli o našem etosu: "...Seljak ima prema sebi jedan moral, ali prema škutorima, prema kaputašima, gradskoj gospodi - drugi i prema njima je sve dozvoljeno: laž, prevara, podvala, pa i ubistvo... Seljačko krivokletstvo je jedna čudna moralna pojava Naš seljak brz je na krivu zakletvu, naročito ako nekog treba spasiti od krivične odgovornosti. Ima seljaka koji se profesionalno bave svedočenjem i koji Čekaju pred sudom "ako se Štogod trevi". O ovoj našoj sklonosti da ne veiujemo sudu i da smo spremni da se krivo zakunemo, govori i naša narodna poslovica: Dvoje bez duše, treći bez glave... Pred turskim, austrougarskim sudovima naš čovek se navikao na krivokletstvo mirne savesti: sudio je tuđin. A seljak je samo spasavao svoje. Postojala je velika osećajnost i sentimentalnost za optuženog... N ep ove rij Iv ost i zatvorenost našeg seljaka prema svakom, pa i prema svom najbližem, dostiže katkad neverovatne razmere. Danas u našoj zemlji uočavamo dramatičan porast kriminala svih oblika, pa čak i porodičnog kriminala (unutar porodice, što se ranije nije tako često događalo, npr. da unuka ubije babu, sestra brata, itd). Lakomost i mržnja, pored ekonomske neizvcsnosti i erozije opštih moralnih vrednosti uzrok su porastu porodičnog kriminala, pa i ubistvima. Poštovanje starijih znatno popušta. Već smo govorili kako se u nas često kaže "brate, sestro" za nekoga. Međutim, i po ovom pitanju može se konstatovati određena promena. Frazeologija o "bratu" sve više je samo frazeologija u oslovljavanju: brate moj, pobratime, sestro, ono čuveno demagoško političarsko "braćo i sestre" o čemu smo već điskutovali, itd. Po Cvijiću "moravsko vardarski Srbi su manje poverljivi i manje otvoreni, uglavnom su lukaviji (kadšto duboke lukavosti), štedljiviji, često tvrdice; odlikuje ih zatvaranje ličnog ja i velika rezervisanost prema drugom, počev od brata pa sve do tuđina... Naš čovek nije bezosećajan, ali često daje takav spoljni utisak..." Kada govorimo o moralnom fenomenu, svađama i kriminalu ne smemo zaboraviti ni alkohol, jer smo kao narod skloni alkoholu. Procenat alkoholičara u nas je veći nego u nekim drugim zemljama.
Alkohol je fenomen koji bi trebalo posebno analizirati. Njegov doprinos kriminalitetu i otapanju moralnih kočnica je veoma veliki. On je posebno važan za ubistva i uopŠte seljački kriminal. Za ovu priliku recimo samo da je u preko 50 procenata slučajeva ubistava alkohol bio "prisutan činilac". No, vratimo se moralnom krokiju prosečnog Srbina. Herojsko patrijarhalno društvo je imalo karakterističan sistem vrednosti. Kada se u takvom društvu za nekoga kaže da je dobar to znači da je i hrabar i čojstven, postojan i pouzdan, čovek od reči i obraza, vazda spreman i na krajnju žrtvu. Za obraz će mnogi položiti i svoju glavu. Velikodušnost i gostoprimstvo, poštovanje starijih, skromnost i zadovoljstvo sa malim (herojska siromaština) budno čuvanje časti svoje i celog plemena, težnja za slavom i ugledom; to je sklop vrlina koje Čine jednu celinu i koje čine moralni ideal. Sujeta, jaka lična osetljlvost, strasna mržnja prema neprijatelju ulazi i kao pokretno pero u jednu dalju istaknutu crtu: zlopamćenje i krvno osvetoljublje. Samo u sklopu takvog patrijarhalnog društva i njegovih specifičnih vrlina može da se shvati ne samo moralnost nego i svetost osvete. U narodu se govorilo: Ko se ne osveti taj se ne posveti. Patrijarhalno društvo, čije rudimente ml nesumnjivo uočavamo i danas u našem narodu, neguje i dalje preterano naslanjanje na svoje i u zaštiti, što dalje znači da se ne veruje sudovima i državnom aparatu. Naš patrijarhalni (plemenski) čovek ispunjenje još uvek nekim naročitim naivnim i sujetnim egocentrizmom. Često se koristi u govoru: ja, mene, meni... Što je svojevrsna rekompenzacij a osećanja inferiornosti. Uočljiva je egocentrična osetljlvost. Ova, rekli bismo, bodljikavost i naježenost na najmanju povredu ličnog integriteta, ova budnost u čuvanju ličnog prestiža, refleks je nekadašnjeg patrijarhalnog budnog čuvanja časti i obraza celog plemena. Zlopamćenje 1 uvreda se 1 danas u našeg prosečnog Srbina dugo pamte. Na početku ovog poglavlja definisali smo naše shvatanje duhovnosti i postavili pitanje - jesmo li mi duhovan narod? Po našem shvatanju, Srbi su nesporno duhovan narod (onako kako smo to napred definisali). Kao Što i obično radimo u ovoj knjizi, postavljamo novo pitanje - gde su dokazi te tvrdnje? Prvo, iako su Srbi mediteranski narod, evropski narod (točnije tu žive preko hiljadu godina), što će reći, Žive u srcu svetske civilizacije (tu se začelo i egipatsko carstvo, i stara Grčka i Rimsko carstvo, pa kasnije Renesansa, itd) - dakle, iako su vekovima živeli u okruženju uspona drugih država i naroda - Srbi nikada nisu postigli neki zavidan nivo u proizvodnji ma terijalnih dobara, u proizvodnji predmeta. Očigledno je da ih gomilanje predmeta (proizvodnja 1 si.) nije baš mnogo interesovalo što znači da su maksimalno okrenuti duhovnim kvalitetima i karakteristikama života. U svom oduševljenju posle Prvog svetskog rata i herojskom ponašanju Srba u tom ratu, D. Vasić, 1919 godine, pod svežim pozitivnim uticajima toga rata, ovako odslikava srpsku duhovnost: "...Srbi su bili fizički zdrav narod, oni su dakle imali zdrav duh. Zdrav duh, to znači smeo, preduzimljiv, odvažan duh; zrav duh, znači u isti mah jedan jasan i istrajan duh. Ovaj duh nije bio podložan religijskim, kosmopolitskim i anarhističkim uticajima. On je predstavljao jedan eklatantan primer čistog nacionalističkog duha, ničim neizopaćen, ničim nepomućen. To je bio duh koji je, uglavnom, i sa opravdanih razloga, bio zadovoljan samim sobom, to znači dovoljno uravnotežen. Skoro, u koliko je to moguće da Čovek bude nezavidljiv i nezloban, on je to bio,
prvenstveno zbog vrlo povoljnih socijalnih prilika u kojima je Živeo; zbog, bezmalo, potpunog odsustva društvenih razlika uzemlji, kao i zbog toga što nije imao prilike da se upoređuje sa drugim. On se, možda, poredio sa svojim precima i uviđao daje od njih stajao nesravnjeno bolje. Daje, pak, bio u prilikama da se po redi s drugim narodima on bi, utoliko pre, imao da bude zadovoljan svojim stanjem... Ovaj duh, najzad nikad nije bio pohlepan, on ni najmanje nije pripadao onima što su mučeni žeđu za preteranim bogatstvom. Jednom rečju, on beše umeren dub, zdrav duh, koji zna Šta hoće i kao takav uvek pristupačan jednoj jasnoj ideji..." Iako se ne slažemo sa D. Vasićem po pitanju nezavidljivosti i nezlobnosti srpskog čoveka smatramo da je u pravu kada kaže da nije nikada "mučen žeđu za preteranim bogatstvom". Taj srpski odnos prema novcu tj. bogaćenju (predmeti su osnova bogaćenja, zar ne?) smatramo pozitivnim sa psihološkog stanovišta, jer smo oduvek tvrdili da su jedino duhovne vrednosti trajne vrednostj, a zadovoljstva predmetnog sveta su prolazna. Izgleda, zaista, da "srpski duh nikada nije bio pohlepan". Istina, Srbi seponekad intenzivno vežu za neke "svoje" predmete, pa godinama čuvaju neku staru škrinju i u njoj kojekakve "uspomene iz detinjstva", neke starudije nasleđene od bake, staru fotelju, itđ. Ta vezanost Srba za samo neke predmete je tačna, i utoliko pre potvrđuje tezu da Srbin ne robuje predmetima kao što to čini čovek tzv. zapadne civilizacije (tržišne ekonomije, kapitalističkog sveta). Naime, o Čemu se tu radi? Stase krije u grčevitom čuvanju samo nekih predmeta, bolje reći sitnica? (To smo opservirali i u ovom poslednjem egzodusu Srba iz Srpske Krajine u Hrvatskoj, kada su izbeglice u onim tužnim povorkama na traktorima nosili i mnoge nevredne stvari). Odgovor je prost: Srbin živi od uspomena, njemu je važniji predmet kao duhovna hrana nego predmet koji se može bogato unovčiti. To potvrđuje našu tezu o duhovnosti kao generalnoj osobini, jer govori da ti predmeti imaju isključivo emotivni značaj za Srbina. Novčano izraženi oni su nevredni, ali njihova vrednost je nemerljiva zbog uspomena. A uspomene su, za nas Srbe, značajne je r pretstavljaju, koliko ono robovanje prošlosti, o čemu srao već govorili, toliko su l znak srpske duhovnosti. Sve to opet potvrđuje tezu da kod Srba uprvom planu stoje duhovni kvaliteti i osobine. Da je to tako navešćemo sledeću rečenicu koja odslikava upravo taj srpski smisao za nematerijalno. Obično kažemo - nemamo mnogo, ali u tome umemo da uživamo. Koliko puta smo samo čuli rečenicu: "Šta vredi tom bogatom Zapadu, bogatom u smislu velike količine novca koji poseduje ili, šta vredi tim vrednim, a sada i bogatim Japancima, šta im vredi sve to bogatstvo kada ne umeju da žive, kada samo rade i ne umeju da uživaju. Samo rade, rade, "ubiše" se ođ rada, da zarade što više para, da kupe Što više stvari, a ne znaju da se raduju, da se vesele, da dangube, da, jednom rečju, uživaju..." Naravno, ljudi se među sobom veoma razlikuju u konceptu življenja, pa i uživanja. U tom smislu karakteristična je sledeća dobro poznata anegdota: Došao bogati iseljenik iz Amerike svom bratu Srbinu uposetu u domovinu i ljuti se što ovaj po ceo dan peca ribu i ništa korisno ne radi. "Zašto nešto ne radiš i tako zaradiš pare?" - pita ga brat Amerikanac. -"Pa, šta će mi to!?", odgovara Srbin. - "Kako, šta će ti? Kada zaradiš pare, moći ćeš da kupiš fabriku? - "A, šta će mi fabrika?" - "Kada budeš imao fabriku moći ćeš da zaradiš još više para." - "Pa, šta onda"? - "Pa, kada zaradiš mnogo para moći ćeš da kupiš jahtu" - "Pa, šta onda?" - "Pa, kada kupiš jahtu moći ćeš da isploviš i da pecaš do mile volje!" - "Pa, ja to radim već sada, pecam do mile volje!" - lucidno odgovori brat Srbin. Ovaj vic pričamo ne da bismo zagovarali nerad i dangubu, nego da bismo odslikali srpski mentalitet, s jedne strane, a s druge strane, da bismo sebi dali šlagvort da te pojave proanaliziramo malo i sa aspekta
njihove geneze, a i da otvorimo novu temu: naš odnos prema radu. Naime, otkuda nama ta relativna neofanzivnost u bogaćenju, ta jednostavnost da ne kažem skromnost po pitanju organizacije života? Da li je to slovensko nasleđe ili je to turski kalem? Biće daje ijedno i drugo. Naše odsustvo robovanja predmetima, proizvodnom svetu i bogaćenju izgleda da je prevalentna osobina Slovena i da je to geneza i naše skromnosti po ovom pitanju. Ali, kakvi su zapravo Sloveni po tom pitanju? U pogledu karaktera Slovena vlada "savršen liaos još i dan današnji, sto i više godina posle buđenja slovenskih naroda i rođenja slavističke nauke", piše V. Dvorniković. "Ne samo u žurnalistici i publicistici nego i u tekstovima stroge nauke nalazimo neizmirena ona dva poznata i tipična suprotna mišljenja o "slovenskoj duši" - za jedne su Sloveni, još uvek, npr. po Prokopiju i Herderu, "golubinja ćud" i prema tome, miroljubivi, pasivni, nedržavotvomi. Drugi autori ističu upravo suprotne crte: svirepost, podmuklost, i prilično jaku "biologiju" Slovena. Tako slavista A. Brikner kaže: "...dobroćudni i gostoljubivi, bezbrižni i veseli, živahnog ali nepostojanog duha, bez inicijative i energije, lenji i površni, konzervativni i nemarni, Sloveni uzmiču pred svakim napadom, izbegavaju svaku vlast, rođeni su demokrati i anarhisti, koji su i svoje pobeđonosne vojskovođe ubijali da ovi ne bi njima zavladali. Pri tome su neobično skromni, ni za čim ne teže, i zato, pored sve svoje hrabrosti, velikog broja i fizičke izdržljivosti nisu bili stvoreni za osvajače ili osnivače država..." Masarik, međutim, piše drugačije: "...Nepristrasni studij dokazuje da su Stari Sloveni bili narod ratnički, poduzetan i okrutan..." Bokovnet se takođe upušta u opisivanje karaktera Slovenapa kaže da je on "osećajan, neaktivan, indolentan, uz to u svemu "bezgraničan". Mekan je i bolećiv za drugoga, ali dalje od osećanja ne ide. Religiozni i etički organ u njega je vrlo razvijen, ali i fantastičnost, razlivenost koja mu oduzima svaku sposobnost za red, organizaciju i uopšte civilizaciju..." (posebno napominjući da Rusi predstavljaju kombinaciju Slovena i Tatara). Iako V. Dvorniković u svom delu opisuje pretežno Jugoslovene, mada povemeno điskutuje posebno i o Srbima, pogledajmo kako on gleda na ove duhovne karakteristike: "...Jugosloven nije čovek volje; bliži je južnjačkom i orijentalnom nego nordijskom tipu pokretnosti i aktivnosti. Samo borbeni vitalitet (dakle sfera nagona) i snaga trpljenja - crte su koje iskaču, Jugosloven jeste borac, ali nije radnik, nije organizator. Savlađivanje prepreka upornom energijom i istrajnim radom nije njegova jača strana, jaka volja kao pokretač u socijalnoj aktivnosti nije karakteristika Južnih Slovena. Čovek rada i čovek politike su dva različita i u mnogom suprotna tipa. U radu se ogleda stvaralačka dinamika i efektivnost volje, a to nema Jugosloven...” Naveli smo više različitih mišljenja o Slovenima koja uglavnom konvergiraju i koja su zanimljiva za našu dalju diskusiju. Iz ovih mišljenja uočavamo da nam mnogi spočitavaju da smo "bez inicijative i energije, lenji i pasivni, neaktivni i indolentni, da nismo radnici ni organizatori..." Naše Je mišljenje da Srbi nisu skloni preteranom radu naročito tzv. produktivnom, upornom, strpljivom stvaralačkom radu. Mi sigurno nismo ”workohollci - rađoljupci", oni koji mnogo rade i pritom uživaju u tom syom radu. Rad se, inače, može definisati kao razvijanje telesnog i duševnog karaktera napora kojim se stvara neka životna vrednost. Bitni sastojci pri tom su cilj, istrajnost i izvestan odnos prema svetu vrednosti. Radne sposobnosti, opšta aktivnost kao i radne dispozicije koje se izražavaju u nekim specijalnim smetovima
još uvek ne odlučuju o celokupnom radnom karakteru čoveka. No, nisu samo Srbi formirani sa otporima prema radu. U Platona i Aristotela jasno se oseća prezir prema sitnom, naročito telesnom radu. Rad se i u srednjem veku dodeljuje robovima, tačnije kmetovima. Plemić ništa ne radi. Međutim, vremenom, sa razvojem civilizacije odnosprema radu se u nekim zemljama značajno promenio. Lenjost danas postaje oznakom psihičke inferiornosti i kulturne zaostalosti. Nemci, Japanci, Amerikanci slove danas za izuzetno vredne ljude ("koj i se ubiše od rada") pa su vercvatno zato i na vrhu najbogatijih zemalja (mereno količinom dolara, jena, maraka...) Dakle, pitanje glasi: jesu li Srbi lenj narod. I Evropa i Amerika ubrajaju Srbe u narode sporog, vrlo sporog tempa. Naše čuveno "sutra" je dobro poznata reč među strancima koji sa nama imaju ma kakva posla. Austro bosanski činovnici išli su tako daleko da su lenjost zvali "bosanska bolest". Ilir mrzi već po svojoj prirodi svaki posao - piše Taube, a i Gezeman slično piše o lenjosti u nas. "Njegova nebriga za budućnost to je nešto nečuveno. Seljak želi u grad jer misli 182 da se tamo manje radi. Seiri i rahitli u nekom hodniku u gradu. Merak mi siđeti i gledati kako svjet prolazi..." kaže on. Kolika je glorifikacija nerada u nekim našim krajevima govori i iskustvo iz Cme Gore u kojoj se za neke govorilo: ne da im gordost i ponos da rade, pa makar i gladovali. A u Bosni iz usta bosanskih aga i begova se moglo čuti: da nije fukara ne bi ni učio! Iz ovog posleđnjeg možemo izvesti zaključak daje u našem odnosu prema radu bilo i turske imitacije tj. kalemljenja. U novije vreme, komunističkosamoupravni sistem je još više fiksirao taj naš odnosprema radu bolje reći glorifikaciju nerada. Već smo govorili o ono j čuvenoj rečenici: "Nikada me ne mogu tako malo platiti, koliko ja mogu malo raditi!" Činjenica je da odavno nemamo takvo društveno uređenje i sistem koji bi adekvatno nagrađivao vredne i sposobne, koji bi izvlačio maksimum sposobnosti iz svakog pojedinca. Da mi možemo i takvi da budemo govori naša spretnost i snalažljivost u inostranstvu. Istina, kažu posmatrači, i tamo postižemo uspehe više našom inteligencijom i opštom snalažljivošću nego sistematičnim radom. No, i to je nešto. U nas očigledno ne postoji kult rada. Naprotiv, na mnogo većoj ceni je nerad. Čini mi se da u našoj zemlji već u đačkim klupama počinje to pozivanje na genijalnost 1 bedno glupavilo rada. U mojoj đačkoj generaciji "lenja genijalnost" bila je toliko na ceni da su vredniji đaci kradom učili samo da se ne bi izvrgli potsmehu svojih drugova. Za takve se govorilo da su "bubalice", "štreberi". "Nisam bogami ni pogledao" - bilo je stereotipno pravdanje onoga koji bi izgledao sumnjiv da nešto zna zato što je to kod kuće učio. Identična situacija je i danas. Poznata je ona anegdota sa Japancem koji je odseo u hotelu Moskva u centru Beograda. Videvši u podne mnogo ljudi na ulici, a znajući daje radno vreme do 15 časova, pomislio je da su neke demonstracije u toku, pa ceo dan nije izlazio iz sobe (jer je ceo dan bila gužva na ulici). Imajući u vidu da poslednjih godina u nas mnogo bolje žive ljudi koji nisu završili "velike škole", koji se nisu mnogo namučili upornim učenjem i školovanjem, može se očekivati da će se naš odnos prema radu, ovakav kakav je, samo dalje cementirati... D obrnutoj proporciji prema radinosti stoji krltizerstvo. Srbin je rođeni kritizer. Izgleda da postoji sledeća zakonomernost u našem mentalnom sklopu; Sto je Čovek sporiji i lošiji u radu to je brži u kritici i prigovoru.
J. Cvijić o tome piše na sledeći način: "...Izgleda da mi nemamo osobitu predispoziciju za jaku volju u smislu koncentracije, istrajnosti i savesti. Po promatranju koje sam ovda onda grosso modo činio, u nas od dvadeset ljudi valjane inteligencije ima možda samo jedan s jakom voljom. U organizovanom zajedničkom intelektualnom radu ispoljava se po pravilu još manje disciplinovanog radnog duha; uočljive su: neobuzdana, primitivna subjektivnost, uobražena osetljivost, surevnjivost, nepoverenje, mtžnja, zavist, nedisciplinovanost, neobjektivnost i nepravičnost Mahom ništa ne svrše i ne urade potpuno..." U narodu je poznata i ona izreka: Nije Švabo za gajdaša ni Srbin za birtaša, Istina, valja kazati da Srbi mogu da budu dobri radnici, kada ih natera velika muka, što se viđa u inostranstvu, kod tzv. gastabrajtera. Ranije se to govorilo - otišao u pečalbu. Reč "pečalbar" dolazi od reči "pečal" što znači potmula patnja, duševni bol. Dakle, Čovek je odlazio na rad u inostranslvo samo kada je primoran usled velike neimaštine, usled velike patnje, i tada tamo radi dobro i najgore poslove. Za razvijeni kapitalistički Zapad mi smo istočni narod, a na Istoku vreme ne igra nikakvu ulogu. Na Istoku je sve relativno... A, i lenjost i vrednoća su relativni pojmovi. Italijan Francuzu izgleda lenj, ovaj Nemcu, a ovaj Japancu... Da rezimiramo naš odnos prema radu: mi smo sposobni za krajnji napor (veliki rad) u specijalnim uslovima, ali 1 za krajnji nerad. Karakteristika naše "ritmike rada" je velika amplituda: visok uspon ili duboka čamotinja je i inače odlika našeg čoveka, pa je to i po ovom pitanju jasno uočljivo. Već smo na stranicama ove knjige analizirali pojam "bogat čovek". Pledirali smo da se bogatim čovekom smatra onaj ko poseduje duhovno bogatstvo, ko je psihički bogat, bogat svojim unutrašnjim duhovnim Životom, ko ima mnogo znanja i obrazovanja, a nije bogat onaj ko poseduje mnogo skupih predmeta ili ko ima mnogo novaca. Tako su mislili, uostalom, i mudri Latini, kada su rekli: "Omnia mea mecum porto" - "Sve svoje sobom nosim". U tom smislu Srbi su, po našem shvatanju, bogati. Ali, uvek ima to nesrećno "ali". Nije baš sve tako ružičasto. Mora se u svemu naći mera i harmonija. Savremeni svet je 184 otišao veoma daleko u organizaciji života, u izmišljanju raznih predmeta koji ćoveku olakšavaju život i omogućuju mu zaista ono "uživanje u pecanju na jahti", tako da malo više vrednoće i radinosti ne bi nikako škodilo srpskom narodu. Čak, naprotiv! Ako vemo sledimo našu tezu, duhovna bogatstva se i ne stiću sama od sebe, nego takođe upornim radom. Ali, radom na sebi, čitanjem, učenjem, saznavanjem, usavršavanjem svoje ličnosti, spoznajom duhovnih kvaliteta življenja, A za taj trud, za intelektualno usavršavanje ne treba mnogo novaca, dovoljne su samo đve stvari (medicinskim jezikom rečeno): volja i ugljeni hiđrati. Dakle, i tzv. duhovno bogatstvo ipak nije bogom dano, nego se treba pomučiti da se do njega dođe... Moguće da mi kao narod imamo u svom genetskom kodu taj smisao za uživanje, za osećanje sreće (makar 1 u patnji, analizirali smo to ranije), baš kao što to imaju i Grci i Italijani, za koje takođe stoji priča da umeju da žive, da umeju da uživaju, da se vesele. Da znaju da pronađu pravu meru između uživanja (očigledno im je to ostalo od prapredaka, starih Grka i Rimljana) i kapitalističke okrenutosti potrošačkom mentalitetu (ipak su oni vekovima i kapitalističke zemlje). Po svemu sudeći to je naš zajednički mediteranski mentalitet. U današnje vreme roditelji se žale kako im deca nemaju volju za školu, za učenje. Po ceo dan se izležavaju, spavaju do podneva, a glavna želja im je da lagodno žive, da imaju što više lepih i skupih
predmeta... Kada meni kao psihijatru u ordinaciju dođe nesrećna majka, nesrećna što nema dovoljno novca da svome sinu školarcu kupi patike neke poznate marke, koje su u modija joj dajem sledeći savet: "Naučite i vaspitavajte vaše dete tako da nije štos imati te i te patike i da tako neće biti prvi u razredu, nego daje fazon da zna nekoliko pesmica Desanke Maksimović ili da zna neke druge duhovne mudrosti ili, jednom rečju, da gradi svoje duhovne vrednosti - on će tada biti bolji i kvalitetniji od onih što se Šepure sa majicama i farmerkama skupih proizvodnih znakova... Tako formirajte svoje dete." No, vratimo se srpskoj duhovnosti i smislu za nematerijalno. Onaj kome je "rabota" postala jedinom sadržinom života ikoje, kao što se izrazio Cvijić, "stvoren samo za tekovinu", za bogaćenje, za zgrtanje predmeta (zgrtačka psihologija i struktura ličnosti) ne može da tss bude drukčiji nego tvrd, nepoverljiv, egoističan, bestidno lakom, lukav, disponovan na podvalu, prevaru, na bezdušno iskorišćavanje bližnjeg i sve moguće akcije i transakcije koje vode glavnom i jedinom cilju života - zarađivanju i bogaćenju. Može se stoga smatrati da je naša moralnost danas zapravo jedan etički amalgam nastao spajanjem čak tri sloja: seljačkog sa praslovenskim prabalkanskim reziduama, plemenskopatrij arhalnog sa starobalkanskim i srednjevekovnim crtama i građanski stranog kapitalističkopotrošačkog zapadnjačkog varijeteta. No, vratimo se našem smislu za duhovne, nematerijalne kvalitete života. Srbi to nesporno nose u sebi, ali treba reći i da je to veoma kvarljiva roba. Međutim, nije moralnost t duhovnost kvarljiva roba samo u nas Srba. Tako je to izgleda u ćelom svetu i to je proces koji je odavno počeo. Još je to uočio V. Dvorniković 1939 godine pa kaže: "...Nema više piferara u Italiji, ni kastanjeta u Španiji, nema baćuške Rusa. Nema jugoslovenske melankolije ni guslarskog epa. Sve to samo "proviruje" kao trag prošlosti. Rus gradi tehničke džinove, Italijan je postao ratnik, lojolski jezuitski Španac ruši krstove i oltare, a nostalgični epski Jugosloven ili kopa ugalj ili čezne za ministarskim portfeljom. Gde su ti stari individualni i nacionalni karakteri? Kud god dođeš: fabrika, radnička bluza na jednoj, smoking, dijabetes, ošišana frizura na drugoj strani... Svetska civilizatorska uniforma ruši i nivelira sve..!’’ A, mi, šezdeset godina kasnije, možemo da konstatujemo da je svet zaista postao "globalno selo" i da su se u urbanim sredinama ljudi poprilično približili. Gotovo svi se danas oduševljavaju istim pesmama ipevačicama, istim automobilima, istim filmovima i njihovim junacima, istim manekenkama i ostalim površnim vrednosnim obeležjima. Ostaje intrigantno pitanje - gde smo ml Srbi u svim tim menama. Da II je i nas, sada više nego pre, uhvatila "zapadnjačka reka"... Jedan od motiva za pisanje ove knjige je i želja da upravo odgovorimo na to pitanje: gde se, na kraju dvadesetog veka, nalaze Srbi sa svojim karakternim osobinama, posebno sa smislom za duhovnost? Dakle, pitanje glasi - "Da li su burni događaji, naročito u drugoj polovini dvadesetog veka (građanski ratovi, mediji, socijalističko samoupravljanje) na neki način modelirali i ovu našu iskonsku slovensku osobinu, ovu našu specifičnu duhovnost, ovaj naš smisao za nematerijalno?" Odgovor je - na žalost jesu, ali ne mnogo. Tačnije, srpska duhovnost još uvek opstaje, ali muči se, nestaje, teško opstaje, i po mojoj slobodnoj proceni, tendencija gašenja će se realizovati za dvadeset do trideset godina (ako se, naravno, taj trend ne zaustavi). Ovako razmišljajući postavlja se odmah i pitanje sa početka ove knjige: je li karakter promenljiv? (nije slučajno ovo pitanje na kraju, jer sa mnogim stvarima sa kojima se počinje sa njima se i završava).
Folklorna mudrost mnogih naroda, a naročito našeg, smatra ćud, narav, nečim ne samo nasleđenim nego i nepromenljivim i neizbrisivim. U našem narodu postoje poslovice: Vuk dlaku menja, ali ćud ne; Krsti vuka vuk u goru; Što kolevka odnjihala to motika zakopala; Dete ušće od peleni se poznava (iz Južne Srbije) i si. Šopenhauer je najodlučniji pristalica teze o nepromenlj ivosti karaktera. Ali, Adler kaže sledeće: "Kada se jednom stvori karakter, on se vrlo sporo i teško menja - ali se ipak menja", dok Le Bon, opet, misli drugačije. Dakle, i u teoriji ima neslaganja oko promenljivosti odnosno fiksiranosti moralnih vrednosti. Mi, baveći se dvadesetak godina problemima morala i medicinske etike, možemo da kažemo da se moralne vrednosti sporo i teško menjaju. Jednom formiran moralni vrednosni sistem pokazuje veliku inerciju i uporno opstajava u nekom pojedincu. Sporo se i retko dešavaju unutrašnje moralne revolucije! Paskal je bio upravu kada je rekao: Kada bi ljudima odsekli glave i pustili da se kotrljaju niz ulicu svako bi potrčao za svojom glavom. Isto je, još i uočljivije, sa narodima. Moralnost je jedan lenj i sporovozan proces. Pa, ipak, rekosmo da će se naša moralnost promeniti možda za sledećih tridesetak godina. Prema našem shvatanju to će se desiti najviše zbog uticaja medija. Ti uticaji su moćni, naroćito televizije ("bolje je jednom videti nego stotinu puta ćuti"), a televizija j e dramatični propagator potrošačkog društva u čijoj osnovi leže materijalna dobra, tj. novac. Više puta smo u ovoj knjizi citirali Amerikance (i po dobru i po lošem), ana ovom mestu treba reći daje njihov model života ćelom svetu nametnuo kao osnovnu vređnost - "njegovo veličanstvo dolar". Doživeli smo u toj zemlji da ljudi znaju imena onih koji su među deset najbogatijih Amerikanaca, a ne znaju da nabroje đesetNobelovacau toj Americi. U našoj zemlji, ipak, još se ne vode statistike koje najbogatiji, ali se zna ko je bio Ivo Andrić, tj. ko je jugoslovenski nobelovac. (Na žalost sa tendencijom da se i to zaboravi, i da se, kao i u Americi, na prvom mestu rangiraju "novčani bogataši"). U Americi su Čak sročili slogan - kako možeš da budeš slavan j uspešan u nekom poslu, duhovno srećan i duhovno kvalitetan, a da nisi bogat. To je, prema njihovom shvatanju, nemoguće. Onaj ko je uspešan, mora da bude i bogat, onaj ko ima duhovne vrednosti taj je i bogat u novcu, u protivnom nije ono što se misli za njega po pitanju uspešnosti i stručnih kvaliteta. Možda je tako u Americi, ali u našoj zemlji je ipak moguće da neko bude duhovno veoma kvalitetan, a da ne bude novčano bogat. To je zato što u našoj zemlji, između ostalog, prave ličnosti nisu došle na prava mesta, prave vrednosti se ne nagrađuju na pravi način. U svojim lutanjima svetom sretao sam bogatog Arap ina koji se razmetao dolarima, mercedesima i bogatstvom, (zahvaljujući, pre svega, nafli u svom dvorištu), a koji je bio nepismen?! Da li nepismen čovek može đa bude bogat? Onako kako ja gledam na pojam bogatstva - duhovnog bogatstva - teško da može! Proanalizirajmo još malo srpsku moralnost i naš eventualni smisao za pravdu, za pravednost. Prema uobičajenim kriterijumima na vrhu piramide moralnih vrednosti stoji pravednost. Imaju li Srbi osećaj za pravednost? O tome smo već pisali potvrdno, a na ovom mestu pogledajmo šta o tome piše V. Dvomiković "...Naš seljak shvata suštinu prava i zakona čiju silu oseća na svojim leđima i shvata razliku između pravnosti i moralnosti tj. priniarnost morala nad pravom. On će učiniti i najteži zločin da bi kaznio onoga ko mu ne da da dođe do svog stvarnog ili uobraženog prava. Shvata to mistično, gotovo religiozno. Pozivajući se na Dostojevskog koji je žeđ za pravdom proglasio kao dubokom slovenskom karakternom crtom, to je stalna duševna groznica koja hara slovenskom dušom... Dušanov zakonik je ne samo kombinacija srpskih i vizantijskih pravnih uredaba nego i vrlo starih praslovenskih starobalkanskih
indoevropskih pravnih shvatanja i običaja U njemu se pravi razlika između javnopravnog i privatnopravnog prestupa pa se prećutno za ubistvo dozvoljava i krvna osveta kao privatno pravno shvatanje ubistva. Međutim, javno pravne norme teško se odomaćuju u psihi Jngoslovena..." Ovo poslednje je potpuno tačno. Već smo govorili o tome da Srbi teško mogu da se žrtvuju zarad opšteg dobra. Mi očigledno nismo sposobni da razdvojimo lično Ja od društvenog. Sličan rascep imamo i kod moralnog rasuđivanja i moralnog delanja. U nas postoji razvijeno etičko čulo. Ali, organska veza između biološkog i drugog etičkogje vrlo labava - etički motiv slabe je i nepouzdane snage. Naš Čovek je čovek živog moralnog suđenja i osećanja, ali ne i doslednog moralnog delanja. Prelaz u akciju, naročito primenana svoje lično Ja, je lošija u odnosu na moralnog zapadnjaka. Srbin očigledno nije svestan te svoje podvojenosti i neuravnoteženosti. Samooptužba nam nije Jača karakteristika. Pobediti samog sebe, to je prava pobeda. A to nama teško polazi za rukom. Da Srbi ne mogu u javnim poslovima tako lako da se oslobode pristrasnosti prema rođacima i prijateljima na izvestan način govori i Bogdan Popović pišući o tome šta Srbi mogu da nauče od Engleza (prema navodima S. Jovanovića); "...Mi (Srbi) imamo suviše živ temperament, suviše se bizo uzrujavamo pod uticajem spoljašnjih utisaka; ne vladamo dovoljno nad osećanjima, otuda naša razdražljivost, naprasitost, suviše strasne želje, suviše jaka srdžba, kad se te želje ne ispune. Mi nismo rđavi, ali zbog svoje neobuzdanosti kadri smo pod prvim utiskom učiniti stvari koje su gore nego što nam je pravi karakter. Mi imamo bistru i živu pamet, ali baš ona nas navodi na bize i jednostavne zaključke i ne da nam da stvari mimo i sa svake strane posmatramo... Za onoga koga voli Srbin je u stanju da učini više od Engleza. AH, Englez je u stanju učiniti i za onoga koga ne voli, kad ga viđi u nevolji. Srbin čini dobro iz ljubavi, a Englez iz osećanja dužnosti..." Uz "englesku dobrotu" Popović pominje i englesku sposobnost samosavlađivanja. "Englezi su doista gospodari svojih osećanja. Čovek bi čisto rekao daje u njih tačno proračunato šta, kada i koliko treba da osećaju... Za razliku od nas Englezi svoju javnu ličnost potpuno odvajaju od privatne. U vršenju javne službe bezlični su i neumitni gotovo do bezdušnosti. Ne znaju ni za sevap, ni za hatar. Duše valja, i≪ znaju ni za inat. Te tri turske reći izvitoperile su ceo naš javni život... Englezi su majstori da pomire suprotna osećanja. Englezi manje žive u prošlosti i u starim uspomenama nego na primei Irci ili mi Srbi. Oni brzo otpisuju ono što je bilo i prošlo pa se opredeljuju prema novom činjeničnom stanju... Kad god im bitni interesi nisu u pitanju Englezi se brzo priklanjaju svršenom činu i prilagođavaju se promenjenim prilikama. Oni to čine ne samo u svojim spoljašnjim radnjama nego i u svojim unutrašnjim osećanjima-ne samo, dakle, disciplina volje, nego i disciplina srca Da li ćemo to nazvati razumnošću ili neosetljivošću, objektivnošču ili sebičnošču, to je sporedno. Glavno je da tu sposobnost samosavlađivanja koju Englezi imaju, mi Srbi nemamo..." Čini nam se da nećemo pogrešiti ako kažemo da su savest, moralna obaveza, osećanje odgovornosti, kajanje, najslabije razvijene strane našeg etičkog preživljavanja. I kada je etičan i kada je neetičan, naš Čovek ne izlazi iz nagonskog spontanog i osećajnog motiva, ne izlazi iz pobuda srca. Upravljanje po nekom racionalnom i moralnom principu dužnosti, iz nemačkokantovskog poštovanja prema apstraktnom moralnom zakonu kao takvom - našem biću je savršeno strano... Lična osetljivost i samoljublje (egocentrizam), ćud i temperament teško ustupaju pred drugim obavezama. Ne popušta lako moćni
kompleks sujete i koleričnog samoljublja. Zato je sklonost ličnoj povređenosti, inatu, zavisti, zlopamćenju i osveti upadljiva karakterna crtau srpskom narodu. Potpuno drugačije o Srbima piše D. Vasić. U svom, već nekoliko puta pomenutom oduševljenju ponašanjem Srba u Prvom svetskom ratu, on 0 našim moralnim osobina piše sledeće: "...Heroizam srpskog vojnika, to je njegova velika duševna snaga i izdržljivost. Njegov heroizam, to je njegovo sasvim razvijeno osećanje dužnosti, to je odricanje od većine svojih potreba, to je kult dužnosti, to je život koji se samo iz njih sastoji; to je dragovoljno uzdržavanje i to je odanost jednom velikom narodnom poslu do potpunog samoodricanja. Srpski vojnik nikad nije bio sklon da mnogo razmišljao smrti, i to je još jedna osobina što je doprtnela njegovom heroizmu. To je osobina njegove optimističke prirode. Obično, ulazeći u borbu, on je zauzet najsitnijim brigama života. Za njega borba, to je jedan rizičan posao koji će se ipak dobro svršiti, i zato treba uvek misliti "za posle". Smrtno pogođen on ima izgled deteta koje se iščuđava. Kao svako ko nepridviđa 1 ne računa, on je stalno, u tom pogledu, ispoljavao đetinjsku naivnost; on je bio uvek nepripremljen. A zatim, za njega je smrt značila jednu eventualnost, dok on ni najmanje nije voleo da se bavi neizvesnim događajima; zato, ne misleći na nju, on joj je išao u susret uspravno, slobodno, otvoreno... On je uvek verovao daće se svako preduzeće kome je pristupao, ma kako bilo opasno, dobro svršiti, on je verovao u život. On nije bio onaj heroj da pogine, već heroj đa živi; on je heroj optimist. On nije voleo rat, niti mu je borba ikad bila mila stvar iprijatan posao, kao što se to često, bez dovoljno razmišljanja, hoće da kaže. Mnogo puta, on je imao gorkih i oporih reči kojima je optuživao i pitao: zašto se taj odvratan posao jednom već ne svrši. Eto, takav je heroizam Srba: sav mladićski, sav bujan, sav naivan; on podseća na heroizam ljubavnički, onaj vatreni heroizam koji ne zna za granice. On predstavlja najvišu tačku do koje se nesebičnost ljudska mogla da uspne, najveću visinu do koje je ljudsko požrtvovanje moglo da uzleti. Na toj visini nije se više mogao raspoznati čovek; na toj visini sa velike daljine, docnije, mnogo docnije, budućim naraštajima izgledaće sasvimneverovatan ovaj čovek od gvožđa. Tužan je heroizam Srba: pun bola, pun nevinosti. On zaista, liči na heroizam mladosti, čija odanost ne zna za granice. On predstavlja najdublju reku krvi, kojije ljudski idealizam mogao da prolije i najduži put patnji, kojije ljudska istrajnost mogla da izdrži. U toj dubini i na tom putu nije se više mogao raspoznati čovek. Docnije, mnogo docnije, gledan iz daljine, taj čovek biće neshvatljiv budućim naraštajima... Sav je krvav heroizam Srba; njihov heroizam, to je heroizam hrišćanski. Jedan narod postupio je tačno kao što je nešto pre dve hiljade godina postupio jedan Čovek. Kao što je čovek jedno biće, narod je jedno biće. Oba su se bića plemenito žrtvovala, ali oba nisu razumeli u vremenu kada su se žrvovala..." Tako piše D. Vasić, a tako je možda i bilo pre osamdeset godina. A kako je danas? Rekosmo već, tri generacije su izrasle (možda i četiri, jer se jedna generacija računa na 20 - 30 godina). U međuvremenu su se desila dva nova velika ČetvorogodiŠnja rata (1941 - 1945 i 1991 - 1995 godine). Naša opservacija ne sledi oduševljenje D. Vasića, što on i anticipira kada kaže da će mnogo godina docnije to sve izgledati neshvatljivo i neverovatno. No, moramo priznati, od njegovih zapažanja, a naših karakternih osobina ostalo Je mnogo naivnosti, ostalo Je malo manje (ali Još uvek mnogo) "krvi i patnje", ostalo je sasvim malo onog "kulta dužnosti". Već smo govorili koliko je mladića dezertiralo tokom ovog poslednjeg rata ne želeći da se bore t ginu za jednu "nejasnu srpsku nacionalnu ideju i politiku, ili vođu te politike". Dragiša Vasić piše i o vemosti srpskog vojnika: "...Čeličnom vernošću, obeležen je svaki njegov trag, sav
njegov trnoviti put. S nasleđem kakvo je dobio, i u tom ubeđenju, ne poznavajući dovoljno druge narode s kojima se nije mnogo mešao, ovaj narod je duboko verovao daje Čast narodna jedan pojam shvaćen na opšti način, od svih, podjednako od svih naroda. Njemu, Čiji su očevi u privatnom životu, sklapali ugovore životne važnosti, u četiri oka, napoverenje, na golureč i to po pravilu - bilo je nepojmljivo neverstvo u međunarodnim odnosima. A on je uvek imao svhatanja svojih očeva, za koje je data reč značila zakon, a zakon svetinju. Eto, sa takvim shvatanjem on se borio na Jedrenu za Bugare; sa takvim shvatanjem neko vreme posle toga, on je kategorički odbacivao pomisao o mogućnosti da bude napadnut od svojih saveznika... Vemost, to je kompliment koji se neizostavno upotrebljava od sviju bez razlike kad je reč o Srpskom Narodu; taj narod, kaže se, simbol je vemosti. A to priznanje hranilo je i podsticalo besprimemog idealistu.. Tako piše "besprimerni idealista D. Vasić" moralni hvalospev srpskom narodu. Kako to danas sve izgleda naivno i čedno. Danas, kažu znalci političkih zbivanja, nema vemosti i ljubavi prema nekom narodu - ima samo interesa! I to ekonomskih, političkih, dolarskih interesa... Citiramo opširno D. Vasića, jer nam se čini da su neke njegove opservacije izvanredno tačne. Međutim, tačno je i to da je danas mnogo izmenjena ta "divna srpska moralna čistota". Evo još malo D. Vasića: "...Pre ratova, početkom dvadesetog veka, Srbi su se mogli ponositi svojim dobrim i čistim običajima. Najveći deo naroda beše moralno očuvan. Porok se morao kriti po mračnim jazbinama gde je imao svoj prostoru kome se kretao, jedan prostor ograničen, vrlo ograničen, kužan i prezren. Prag tradicionalno čistog ognjišta beše za njega nesavlađljivo nepristupačan. Najveća porodična tragedija to ne beše ni bankrotstvo, ni krajnja oskudica, ni smrt, to bejaše umrljana čast, osramoćeni obraz porodice. Neko osobito, sveto osećanje obuzimalo je čoveka u srpskoj kući, gde je kandilo iz ugla ozarivalo prostodušno i otvoreno lice vredne i veme domaćice i njezinih kćeri. Zadnja misao osećala se tu vrlo nezgodno, neiskren pogled lutao je zbunjen, ponižen i osramoćen. Na kapiji ove kuće, kad bi je napuštao, Ćovek bi se nehotice stresao zbog svoje urođene niskosti... Srpska kuća, pre ratova, značila je istinski odmor duše, pravu čisto tu jednoga hrama, spas od niskih želja. Ono što je učinilo najlepšim Srbe u ratovima, to je ovaj moralni instinkt i ova moralna čistota, koju su oni izneli iz ovakve kuće. Polazeći u rat oni behu poneli jedno urođeno osećanje o časti i svetinji porodice, za koju oni imađahu kult. Pobeđeni su zaista bili zadivljeni srpskim moralnim idealizmom..." Eh, kako je to nekada divno bilo. A, kako je danas, nažalost, sve drugačije. Lament nad uočljivim promenama naše moralnosti u poslednjih 80 godinazavršavamo sledećim apelom: Diskutujući o moralnim vrednostima koje žive u srpskom narodu, ovo je prilika i da redefmišemo naše ciljeve života, kao i da, komentarišući i analizirajući ovu našu finu osobinu - srpsku duhovnost - plediramo daje i sačuvamo. Da shvatimo da nije cilj života Imati što više para, nego je cilj života naći ravnotežu sa samim sohom i uživati u svojim duhovnim vrednostima (koje smo pre toga izgradili). Ne smemo da dozvolimo da nas uhvati "zapadnjačka reka" i da postanemo robovi novca, robovi predmeta i materijalnih dobara. Ml, Srbi, to nikada nismo bili, pa ne treba ni da budemo. Ali, ne treba ni da živimo na prosjačkom štapu, na kome smo donedavno živeli... Da ne bi bilo zabune - ne zagovaram ja tezu "U se i u svoje kljuse!" A, Srba, zagovornika te teze na ovim prostorima je uvek bilo. Naročito danas, to govore oni kojima dobio
ide, koji su nako zna kakav profiterski (kriminalni?) način zaradili velike pare. Naprotiv, ja tvrdim suprotno. I menije kristalno jasno da treba da se, što pre i što potpunije, uključimo u tzv. zapadni civilizovani svet. Ali, da se u njega uključimo tako što ćemo uneti naše "komparativne prednosti": našu emocionalnost, našu duhovnost, našu domišljatost, naš smisao za uživanjem... Ne plašim se ja utakmice sa tim svetom, jer imamo ono što oni teško mogudapostignu. Za kvalitetan duhovni unutrašnji život nije potrebno mnogo novca - potrebno je mnogo duha, potrebno je mnogo smislaza uživanje, potrebno je mnogo emocionalne topline u duši, potrebno je uživanje u drugom ljudskom biću (kolektivnost), itd. A mi Srbi to sve imamo...
POGLED UNAZAD ILI UMESTO ZAKLJUČKA Dakle, dragi čitaoci, to je to! Ako ste pažljivo čitali ovu knjigu (amožete je i više puta iščitavati, Što Vam toplo savetujem) dobićete odgovore na mnoga pitanja koje sebi postavljate na temu - kakav smo mi to narod? Da li ste zadovoljni mojom analizom srpskog karaktera i mentaliteta? I jeste, i niste. Da li ste se možda negde prepoznali? Ili ste prepoznali svoje poznanike, prijatelje, komšije? Ja sam vam dao svoje viđenje "našeg naciona". Logično je da se možda u svemu ne slažete sa mojom analizom i mojim "viđenjem stvari". Međutim, ako sam vas podstakao da sami razmišljate o našim mentalnim karakteristikama - to je pun pogodak! Sta mislite, da li se degenerišemo kao narod i propadamo ili sazrevamo i napredujemo? Na ovo pitanje je veoma teško dati tačan odgovor. Taj odgovor će se dobiti kada se zaokruži cela priča o nama Srbima. Kao što ste mogli uočiti čitajući ovu knjigu ja sam gotovo uravnotežio pozitivne osobine sa negativnim. Iako danas, kod mnogih intelektualaca, naročito poslednjih dvadesetak (pa i više!) godina, preovladava mišljenje da se degenerišemo kao narodja nisam toliko isključiv. U knjizi sam opisao mnoštvo naših negativnih osobina počev od zavisti i licemerja do inata i idolopoklonstva (ulizištva). Ali sam detaljno opisao i naše predivne karakteristike kao što su topla slovenska duša i emocionalnost, duhovitost, druželjubivost i kolektivizam, duhovnost odnosno smisao za nematerijalno... Naravno, ovom knjigom priča o nama Srbima nije završena. Moje opservacije se. nastavljaju. Već sam prikupio građu za drugu knjigu (zamišljena je trilogija!) u kojoj će biti obrađene neke ne manje važne naše mentalne osobine. Dakle, priča o nama Srbima nije završena I ne može da bude, jer nam se poslednjih godina događa tako "zgusnuta istorija" koja nas prikazuje u nekom posebnom izdanju. Sve vreme smo u nekim sudbonosnim političkoistorijskim odlukama Sudbina Srba u Hrvatskoj, Srbi u Bosni i Hercegovini tj. u Republici Srpskoj, pitanje Kosova i odnosi sa Crnom Gorom, sve su to "dramatična pitanja" koja zahvataju sadašnju generaciju i zahtevaju analizu mentalnog odnosa prema svim tim "prelomnim zbivanjima", Uostalom, aforističar je pametno konstatovao: Dobro smo ostali čitavi kod toliko prelomnih trenutaka!