Laurent Gounelle - Covek koji je trazio srecu(1) (2).pdf

Anna

Monsoni

1

Anna

Laurent Gounelle

Čovjek koji je tražio sreću S francuskog prevela Bisera Fabrio

Monsoni

2

Anna

 „Mi smo ono što mislimo. Svojim mislima oblikujemo svijet."  Buda

Monsoni

3

Anna

Nisam želio otići s Balija, a da ga ne upoznam. Ne znam zašto. Nisam bio bolestan, štoviše, zdravlje me oduvijek izvrsno služi. Malo sam se raspitivao o njemu i o tome koliko očekuje da mu platim; odmor mi se bližio kraju i novčanik mi je bio doslovce prazan. Nisam se ni usudio provjeriti stanje na bankovnom računu. Ljudi koji su ga poznavali rekli su mi: „Ostavi mu koliko želiš, stavi to u kutijicu na polici." U redu, to me malko smirilo, iako mi je i dalje stvarala nervozu sama pomisao na to da bih ja sad trebao ostaviti neku siću osobi koja je, pričalo se, liječila japanskog premijera. Bilo mi je teško pronaći njegovu kuću skrivenu u malom selu, nekoliko kilometara od Ubuda, u samom središtu otoka. Ne znam zašto, ali u ovoj zemlji doslovce nema nikakvih prometnih oznaka. Služiti se kartom jest moguće, ali onda kad su mjesta nekako označena. U suprotnom, karta je potpuno beskorisna. Baš kao i mobitel u krajevima u kojima nema signala. Naravno, rješenje je jednostavno: pitati nekog prolaznika. Iako sam muško, to mi nikad nije bio problem. Čini mi se kako neki frajeri misle da jako gube na muškosti ako moraju spasti na to. Zato radije šute, ostavljajući dojam da ta njihova šutnja znači „znam" i prave se da vladaju situacijom, sve dok se potpuno ne izgube, a žene im kažu: „Rekla sam ti da smo trebali pitati."

Monsoni

4

Anna

Problem na Baliju je u tome što vam ljudi uvijek razdragano odgovaraju s „da". Stvarno. Ako nekoj djevojci kažete „mislim da si jako lijepa", pogledat će vas, prekrasno se osmjehnuti i reći „da". Ako pitate za smjer, toliko vam žele pomoći da im je posve neprihvatljivo priznati da to možda i nisu u stanju. I onda pokažu u nekom pravcu, vjerojatno napamet. nap amet. Kad sam se našao pred ulazom u vrt, već sam bio na rubu živaca. Ne znam zašto, ali zamišljao sam da ću zateći prilično luksuzno zdanje kakva na Baliju nisu rijetkost - s bazenima prekrivenim cvjetovima lotosa, pod blagom sjenom listova frangipanija, s velikim bijelim cvjetovima koji mirišu toliko opojno da je to gotovo nepristojno. Umjesto vile, naišao sam na kolibe bez čvrstih zidova, međusobno povezane vrtovima. I kolibe i vrtovi bili su jednostavni - oskudni, ali nisu djelovali siromašno. Prišla mi je djevojka odjevena u sarong, crne kose podignute u punđu. „Dobar dan. Što želite?" izravno me upitala, s jakim engleskim naglaskom. Imam metar i osamdeset i pet i plave oči, pa nije bilo sumnje da dolazim sa Zapada. „Došao sam vidjeti gospodina... ovaj... učitelja... Samtyanga." „Doći će", rekla mi je pa nestala među ukrasnim grmljem i malim stupovima koji su pridržavali krovove kolibe. Monsoni

5

Anna

Ostao sam stajati osjećajući se pomalo glupavo, čekajući Njegovu Ekscelenciju da bude milostiva i ukaže se skromnom posjetitelju poput mene. Nakon pet minuta, a to je bilo dovoljno da počnem preispitivati svoje razloge dolaska ovamo, vidio sam kako mi prilazi čovjek koji ima barem 70, a možda i 80 godina. Prvo mi je palo na pamet kako bih mu, da ga nekim slučajem vidim da prosi na ulici, tutnuo u ruku 50 rupija. Dajem novac samo starcima. Sam sa sobom tada zaključim kako to što prose u tim godinama znači da stvarno nemaju drugog izbora. Čovjek koji se polako kretao prema meni nije bio u krpama, to sigurno, ali mu je odjeća bila veoma jednostavna, minimalistička i bezvremenska. Sram me priznati, ali palo mi je na pamet da ovo možda nije čovjek kojeg čekam. Da ovo ne može biti slavni iscjelitelj, poznat u cijelom svijetu. Ili taj njegov dar ide pod ruku s manjkom pronicljivosti, pa je prihvatio da ga japanski premijer plati kikirikijem. Ili je možda marketinški genij pa računa na klijente sa Zapada, zbog čega mu odgovara savršeni klišej asketskog života, odmaka od materijalnoga, a onda, u konačnici, na kraju tretmana prihvaća velikodušne iznose. Pozdravio me te jednostavno i nježno, na vrlo dobrom engleskom, izrazio dobrodošlicu. dobrodošlicu. Sjaj u očima bio je u neskladu s borama na njegovu preplanulom licu. Desno mu je uho bilo deformirano, kao da mu je uška djelomično odsječena. Rekao mi je da ga slijedim u prvu kolibu; krov su držala četiri stupa, uza stari zid bila je naslonjena ta Monsoni

6

Anna

slavna polica s kutijom izrađenom od kamforova drva, a na podu je bila prostirka. Ladice su bile otvorene i pretrpane dokumentima, među kojima su bile i ploče sa slikama ljudskog tijela i njegove unutrašnjosti. U nekoj drugoj situaciji vrištao bih od smijeha vidjevši ih; toliko su bile zastarjele i daleko od današnjeg poimanja medicine. Prije no što sam ušao u prostoriju, izuo sam cipele, kao što je to običaj na Baliju. Starac me pitao što nije u redu sa mnom i time me grubo vratio na razlog mog dolaska. Što točno tražim ovdje, s obzirom na to da nisam bolestan? Protratit ću vrijeme čovjeku čiju sam iskrenost, da ne kažem i vjerodostojnost, počeo shvaćati, iako nisam imao nikakvu potvrdu o njegovim sposobnostima. Jesam li samo želio da se netko pozabavi mojim slučajem, malo sa mnom popriča o meni, a možda i otkrije postoji li način da se osjećam bolje? Možda sam samo slušao intuiciju. Konačno, rekli su mi da je on sjajan čovjek i želio sam ga upoznati. „Došao sam na pregled", povjerio sam mu, pocrvenjevši na pomisao da ovo nije redovit godišnji sistematski pregled kod liječnika i da je moj odgovor posve neprikladan. „Lezi ovdje", rekao mi je, pokazujući na prostirku, bez ikakve reakcije na moj neobični zahtjev.

Monsoni

7

Anna

I onda je počelo prvo i, nadam se, posljednje iskustvo mučenja koje sam imao u životu. Sve je počelo normalno; ležao sam na leđima, opušten, pun povjerenja i pomalo zbunjen. Osjećao sam kako dodiruje i lagano opipava različite dijelove moga tijela. Za početak glavu, a onda vrat. Zatim ruke, sve do vrhova prstiju. Potom mi je pregledavao točno određene dijelove prsa pa trbuh. Osjetio sam olakšanje kad sam primijetio da je s trbuha prešao ravno na bedra. Koljena, gležnjeve, pete, tabane... dodirivao je gotovo sve i nije mi bilo posve neugodno. A onda se dohvatio mojih nožnih prstiju.

Monsoni

8

Anna

Nisam znao da je moguće natjerati čovjeka na toliku patnju, stišćući mu palcem i kažiprstom mali prst lijeve noge. Vrištao sam i grčio se u svim pravcima. Izdaleka, ta je scena vjerojatno izgledala kao da ribar pokušava nabosti na udicu crva od 185 centimetara. Priznajem da sam nježan, ali ono što sam tada osjetio bilo je bolnije od bilo čega što sam ikada ranije doživio. „Boli te", rekao je. Ma hajde.

Procijedio sam „da", između dva vriska. Više nisam imao snage ni urlati. Činilo se da on nije nimalo pogođen tim mojim bolom; bio je, na neki način, dobronamjerno neutralan. Na licu mu se čak ocrtavao izraz dobrodušnosti, što je bilo u potpunom neskladu s tretmanom koji mi je pružao. „Ti si nesretan", rekao je, kao da time određuje dijagnozu. U tom sam trenutku bio, da. Jako. I nisam više znao trebam li plakati ili se smijati zbog situacije u koju sam se uvalio. Možda i jedno i drugo, i to istovremeno. A mogao sam provesti dan na plaži, razgovarati s ribarima i gledati lijepe djevojke Balija! „To što te boli na ovom, točno određenom mjestu, to je simptom opće slabosti. Da na isti način stisnem nekoga drugog, na istom mjestu, on ne bi osjetio bol", rekao je. Monsoni

9

Anna

U tom trenutku konačno je pustio moju nogu i odjednom sam bio najsretniji čovjek na svijetu. „Čime se baviš?" upitao je. „Učitelj sam." Pogledao me na trenutak, a onda se odmaknuo od mene, zamišljen, kao da je zabrinut. Osjećao sam kao da sam rekao nešto što nisam trebao ili kao da sam napravio nešto glupo. Odsutno je gledao u pravcu bugenvilije u cvatu, koja je bila udaljena nekoliko koraka od nas. Činilo se da je izgubljen u svojim mislima. I što bih sad trebao učiniti? Samo otići? Nakašljati se da ga podsjetim da sam tu? Prenuo me iz moje zbunjenosti vrativši se k meni. Sjeo je na pod i pogledao me u oči. „Što ne valja u tvom životu? Zdrav si. Što je onda? Posao? Ljubavni život? Obitelj?" Iako mu je glas bio mekan, a pogled ljubazan, njegova pitanja bila su izravna i gledao je ravno u mene, pa nisam mogao pobjeći, iako sam pomišljao na to. Osjetio sam se obveznim odgovoriti mu, ogoljeti se pred čovjekom koji mi je do prije samo sat vremena bio stranac. „Ne znam. Da, pretpostavljam, mogao bih biti sretniji, onako kao i svi ostali." „Ne tražim da razmišljaš o drugima, nego o sebi", mirno je odgovorio. Ovaj mi tip počinje ići na živce. Radim što želim i to se njega ne treba ticati, pomislio sam, osjećajući kako u meni raste bijes. Monsoni

10

Anna

„Recimo da bih bio sretniji da sam s nekim." ne kim."  Zašto sam to rekao? 

Osjetio sam kako se moj bijes sad okrenuo protiv mene. Stvarno nisam bio u stanju izbjeći odgovor na neko pitanje. Baš sam jadan. „Pa zašto onda nisi?" Da. Sad moram donijeti odluku, makar to nije

 jedna od mojih jačih strana. Ili ću ga prekinuti i otići, ili ću nastaviti igrati igru do kraja. Čuo sam samog sebe kako odgovaram: „Volio bih da jesam, ali da bi se to dogodilo, trebao bih biti privlačan nekoj ženi." ,,A zašto nije tako?" „Pa, previše sam mršav", ispalio sam, crven u licu od sramote i bijesa istovremeno. i stovremeno.

Monsoni

11

Anna

Izgovarao je riječi polako, gotovo tiho, naglašavajući svaku od njih. „Tvoj problem nije u tijelu, nego u glavi." „Ne, nije problem u mojoj glavi. To je objektivna i vrlo konkretna činjenica! Samo me stavi na vagu ili pogledaj kako sam građen, vidi mi bicepse. Vidjet ćeš i sam, a ni vaga ne laže. Ne mogu utjecati na to svojim ludim, neurotičnim umom." „Uopće se ne radi o tome", odgovorio je strpljivo i dalje se držeći mirno. „Lako je reći..." „Tvoj problem nije izgled, nego način na koji misliš da ga žene doživljavaju. Zapravo, uspjeh koji netko ima ili nema kod suprotnog spola ima jako malo veze s fizičkim izgledom. Zar nisi nikad vidio ljude koji su daleko ispod nekakvih standarda ljepote, a žive s nekim tko jako dobro izgleda?" „Naravno da jesam." „U svakom slučaju, većina ljudi s tvojim problemom izgleda posve normalno, ali su previše usredotočeni usredotočeni na neke svoje sitne nedostatke. Pretanke usne, predugačke uši, celulit, podbradak, prevelik ili premalen nos. Misle da su preniski, previsoki, predebeli ili premršavi. Kad upoznaju osobu koja bi ih mogla voljeti, imaju samo jednu opsesiju - taj svoj nedostatak. Uvjereni su da zbog toga ne mogu biti privlačni. I znaš što?" Monsoni

12

Anna

„Što?" ,,U pravu su! Kad samog sebe doživljavaš kao ružnog, onda te i drugi vide takvim. Siguran sam da i žene misle da si premršav." „Točno." „Drugi ljudi nas vide onako kako se sami vidimo. Koja ti je najdraža glumica?" „Nicole Kidman." „I, što misliš o njoj?" „Izvrsna glumica, jedna od najboljih u svojoj generaciji. Obožavam je." „Ne, mislim fizički." „Savršena, predivna. Bomba." „Sigurno si gledao 'Oči širom zatvorene' Stanleya Kubricka?" „Ti gledaš američke filmove? Imaš satelitsku u kolibi?" „Ako me sjećanje dobro služi, postoji jedna scena u kojoj vidimo Nicole Kidman posve golu, u društvu Toma Cruisea." „Sjećanje te dobro služi, da." „Odi u video klub u Kuti i pogledaj opet taj film. Tamo imaš kabine u kojima se prikazuju filmovi za ljude koji kod kuće ne mogu gledati DVD. Kad dođeš do te scene, stisni pauzu i pažljivo gledaj." „To ne bi trebao biti neki problem..." „Zaboravi na nekoliko trenutaka da je to Nicole Kidman. Zamisli da je to netko koga ne poznaješ i objektivno pogledaj njezino tijelo." Monsoni

13

Anna

„Da...?" „Primijetit ćeš da je zgodna. Ima lijepo tijelo, ali ne i savršeno, nikako. Njezino je dupe lijepo, ali moglo bi biti oblije, ljepše formirano. Grudi joj nisu loše, ali bi mogle biti veće, punije, podignutije. Vidjet ćeš i da su crte njezinog lica pravilne i simetrične, ali da to nisu crte izvanredne ljepote." „Na što ciljaš?" „Postoji na desetke tisuća žena koje su jednako lijepe kao Nicole Kidman. Svakog dana prolaziš pored njih, ali ih uopće ne primjećuješ. Njezina stvarna snaga je u nečemu drugom." „Da?" „Nicole Kidman je vjerojatno uvjerena da je prekrasna. Sigurno živi u uvjerenju i da je poželjna svakom muškarcu, i da joj se sve žene dive, da joj zavide. Vjerojatno samu sebe vidi kao jednu od najljepših žena na svijetu. Ona u to toliko snažno vjeruje, da je i drugi ljudi tako doživljavaju." „Britanski časopis Eve izabrao ju je 2006. godine za jednu od pet najljepših žena na svijetu." „Eto." „Kako to objašnjavaš?" „Tako da nas drugi vide onakvima kako sami sebe vidimo?" „Da." „Sada, kad si ovo shvatio, napravit ćemo eksperiment. Na trenutak ćeš nešto zamisliti. Nema veze je li to istina ili nije. Samo uvjeri sebe da jest. Jesi li spreman?" Monsoni

14

Anna

„Što? Sada? Odmah?" „Da, sad. Ako ti je tako jednostavnije, možeš zatvoriti oči." ,,U redu, spreman sam." „Zamisli da si uvjeren u to da si jako zgodan. Uvjeren si da imaš veliki utjecaj na žene. Šećeš plažom u Kuti, medu svim onim Australkama koje su tu na ljetovanju. Kako se osjećaš?" „Stvarno sjajno. Jako sretno." „Opiši svoj korak, držanje. Samo da te podsjetim misliš da si jako zgodan." „Moj korak... Kako da ga opišem? Samouvjeren je, ali istovremeno i opušten." „Opisi mi svoje lice." „Držim glavu uspravno, gledam ispred sebe, ležerno se i prirodno smješkam. Istovremeno sam opušten i samouvjeren." „U redu. A sad zamisli kako te doživljavaju žene oko tebe." „Pa, to je jasno. Ja..., kako da to kažem, svakako ostavljam određeni dojam." „Što one misle o tvojem tijelu, o bicepsima?" „Pa... Zapravo ne gledaju u njih." „Možeš otvoriti oči. Ono što žene smatraju privlačnim je ono što zrači iz tvog tijela, to je sve. A to proizlazi upravo iz slike koju imaš o sebi. Kad vjeruješ u nešto vezano uz sebe samoga, bilo pozitivno bilo negativno, ponašaš se tako da zrcališ tu emociju Monsoni

15

Anna

prema van. Pokazuješ je drugima cijelo vrijeme i, makar ona isprva bila nešto što je stvorio tvoj um, drugim će ljudima postati realnost, a onda i tebi." „To je moguće, iako mi zvuči pomalo apstraktno." ,,S vremenom će ti biti sve jasnije i jasnije. Predlažem da otkriješ, kroz različite primjere, kako sve što proživljavaš zapravo ima temelje u onome u što vjeruješ." Počeo sam se pitati u što sam se to upleo. Međutim, tad sam još bio daleko od toga da zamislim kako će mi razgovori koji će uslijediti u potpunosti promijeniti život. „Zamisli", nastavio je on, „da si uvjeren u to kako si netko nezanimljiv, netko tko gnjavi druge i dosađuje im čim otvori usta." „Više mi se sviđala ona prva igra..." „Ova će trajati samo nekoliko minuta. Zamisli da si posve svjestan toga kako se ljudi u tvome društvu dosađuju. Stvarno pokušaj osjetiti što to znači, vjerovati u to. Možeš li?" „Da. Strašno je." „Ostani u tom filmu, misli na to. I sad zamisli da si na ručku s kolegama i prijateljima. Opisi taj ručak." „Moje kolege puno razgovaraju. Pričaju o tome kako su proveli ljeto, a ja uglavnom šutim." „Ostani u tom stanju, ali sad napravi određeni napor i ispričaj im neku anegdotu sa svog ljetovanja." „Samo trenutak. Zamišljam prizor. U redu. Nema nekog efekta. Zapravo me ne slušaju." Monsoni

16

Anna

„To je prirodno. S obzirom na to da si uvjeren kako nisi zanimljiv, i govorit ćeš na način koji nikome nije zanimljiv." „Da." „Naime, s obzirom na to da se podsvjesno bojiš kako dosađuješ svojim kolegama, možda ćeš, a da toga nisi ni svjestan, govoriti brzo, preskakati riječi, samo da im ne bi oduzimao previše vremena i gnjavio ih. Kao rezultat toga, tvoje priče neće ostaviti nikakav dojam i bit će posve nezanimljive. Osjećaš to i govoriš samome sebi da si grozan u pričanju priča. Zbog toga ćeš biti sve gori i gori, i posve sigurno, netko od tvojih kolega će progovoriti i promijeniti temu. Na kraju ručka, nitko neće imati pojma što si pričao." „To je opako." „Kad smo u nešto uvjereni, to postaje stvarnost. Naša stvarnost." Prilično su me zbunili ti njegovi eksperimenti. ,,U redu, dobro, ali zašto bi netko bio uvjeren u to?" „Ovo vjerojatno nije tvoj problem, ali jest problem nekih drugih ljudi. Svi vjeruju u neke stvari koje su posebno vezane uz njih. A ovo je bio samo jedan primjer." „Da nastavimo s ovim slučajem. Zamisli da si uvjeren u suprotno: siguran si da ljude lj ude zanima ono što pričaš, da ostavljaš na njih dojam. Kad na tom ručku sa svojim kolegama počneš nešto pričati, uvjeren si da će tvoja priča pogoditi srž, i da će biti prihvaćena. Smijat će joj se, iznenaditi se ili će samo privući njihovu pozornost. Vođen tim uvjerenjem, sada Monsoni

17

Anna

zamisli kako im pričaš. U očekivanju željenog ishoda, daješ sebi vremena da počneš govoriti o tome, igraš se svojim glasom. Dopuštaš sebi nekoliko pažljivo smišljenih stanki kako bi povećao napetost. Znaš što? Oni će upijati svaku tvoju riječ." ,,U redu. Razumijem da ono u što vjeruješ vj eruješ postane stvarnost, ali i dalje me muči jedno pitanje." „Da?" „Zašto počinjemo vjerovati u nešto pozitivno ili negativno o sebi?" „Postoji nekoliko odgovora. Kao prvo, tu je ono što drugi govore o nama. Ako su ti ljudi u našim očima važni ili vjerodostojni, držimo li do njihovog nj ihovog mišljenja, onda ćemo povjerovati u ono što kažu za nas." „Na primjer naši roditelji?" „Općenito govoreći, sve počinje s roditeljima i ljudima koji nas odgajaju. Dijete nauči nevjerojatno puno toga od svojih roditelja i, sve do nekih određenih godina, prihvaća ono što roditelji govore. To ostaje upamćeno. Dijete to upija." „Imaš li neki primjer?" „Ako su roditelji uvjereni da je njihovo dijete lijepo i inteligentno, i ako mu to stalno ponavljaju, onda postoji velika šansa da će i dijete samo sebe doživljavati takvim i postat će prilično samouvjereno. Uzmimo da doista bude tako. Posljedice ne moraju nužno biti samo pozitivne. Možda će to dijete biti i pomalo arogantno..."

Monsoni

18

Anna

„Znači, moji su roditelji krivi što ja imam određene sumnje prema svom izgledu?" „Ne, nisu nužno. Kao što ćeš vidjeti, postoji čitav niz mogućih uzroka zašto o sebi mislimo tako kako mislimo. A što se tiče mišljenja drugih ljudi, tu nisu važni samo roditelji. Na primjer, učitelji ponekad imaju velik utjecaj." „To me sad podsjetilo na nešto. Bio sam stvarno dobar u matematici, sve do devetog razreda. Imao sam same petice. A onda sam u desetom razredu imao učiteljicu koja nam je svima, svakoga sata nastave, ponavljala da smo beskorisni. Sjećam se da je cijelo vrijeme vikala na nas, poiskakale bi joj žile na vratu koliko se derala. Te sam godine imao dvojku iz matematike." „Vjerojatno si povjerovao u ono što je govorila." „Možda. Ali, da budem iskren, nisu svi u razredu imali tako loše ocjene kao ja." „Možda su bili manje osjetljivi na njezino mišljenje." „Ne znam." „Sedamdesetih godina znanstvenici su na jednom američkom sveučilištu napravili eksperiment. Odabrali su grupu učenika istih godina, djecu koja su imala jednake rezultate na testu inteligencije, odnosno djecu podjednake inteligencije. Onda su podijelili tu grupu na dvije manje. Prva grupa dobila je učitelja kome je rečeno da program učenja bude uobičajen, ali da mora znati kako su ovo djeca koja su inteligentija od prosjeka. Druga grupa imala je učitelja Monsoni

19

Anna

kome je rečeno da bi program učenja trebao biti uobičajen, ali da ima na pameti kako su u njegovoj skupini djeca koja su manje inteligentna od prosjeka. Nakon godinu dana, znanstvenici su djeci ponovo podijelili testove inteligencije. Oni koji su bili u prvoj grupi sad su imali bolje rezultate na tim testovima od djece koja su bila u drugoj grupi." „To je suludo." „To je zapravo prilično impresivno." „To je nemoguće! Sve što se treba napraviti je navesti učitelja da misli kako su mu učenici inteligentni i onda ih on učini takvima? A ako je uvjeren da su glupi, on će ih i učiniti glupima?!" „To je bio znanstveni eksperiment." „Čak i u tom slučaju, bolesno je na taj način eksperimentirati na djeci." „Točno je da o tome možemo raspravljati..." „Ali, usput, kako je to moguće? Mislim, kako učitelj može vjerovati da su mu učenici idioti i napraviti od njih idiote?" „Postoje dva moguća objašnjenja. Prvo, kad pričaš s nekim tko je glup, kako se izražavaš?" „Superjednostavnim riječima, vrlo kratkim rečenicama i potpuno razumljivim mislima." „Dakle, eto. A ako tako pričaš s djecom čiji mozgovi trebaju biti stimulirani da bi se razvijali, onda će oni stagnirati umjesto da se razvijaju. To je prvo objašnjenje. Drugo je puno štetnije." „Da?" Monsoni

20

Anna

„Ako se baviš djetetom za koje vjeruješ da je glupo, sve što činiš stalno odaje činjenicu da misliš kako je glupo. Ne samo tvoj rječnik, kao što smo već rekli, nego i način na koji mu pričaš, tvoj izraz lica, pogled. Na neki način ti je žao tog djeteta, ili, s druge strane, možda te i nervira, pa će i dijete to primijetiti. Ono se u tvojoj blizini jednostavno osjeća glupim. A ako si ti netko tko mu je važan, ako su mu važni tvoji status, godine ili uloga, onda postoji velika mogućnost da neće preispitivati svoj osjećaj. Počet će vjerovati da je glupo. Ostatak znaš." „To je zastrašujuće." „Da, prilično je strašno." Dosta me mučilo to što sam saznao. Sva ta saznanja ostala su visjeti u zraku. Nekoliko trenutaka smo šutjeli. Lagani povjetarac donio mi je nježne mirise tropskih biljaka koje su slobodno rasle oko kolibe. U daljini, tropski gušter ispuštao je svoje karakterističke karakterističke zvukove. „Čudi me nešto." „Da?" „Ne želim te ljutiti, ali kako imaš pristup svim tim informacijama? Mislim na znanstvene eksperimente koji se obavljaju u Sjedinjenim Državama?" „Dopusti mi da neke stvari zadržim za sebe." Nisam želio inzistirati, ali volio bih znati. Bilo mi je teško zamisliti da u susjednoj kolibi ima internet vezu. Nisam bio siguran čak ni u to da selo ima telefonsku liniju. Pogotovo nisam mogao zamisliti da moj iscjelitelj sudjeluje u znanstvenim forumima. Bilo Monsoni

21

Anna

mi je puno lakše zamisliti ga kako satima meditira u lotus položaju, u sjeni mangrova. „Rekao si da postoje i neki drugi razlozi zašto mislimo o sebi to što mislimo?" „Da, postoje određeni zaključci koje izvlačimo iz svog životnog iskustva, a da toga nismo svjesni." „Volio bih čuti primjer." „Dobro, relativno jednostavan način da to ilustriram je ovaj: zamisli dijete čiji roditelji slabo reagiraju na ono što dijete radi. Dijete plače? Roditelji se i ne pomaknu. Viče? Ni riječi. Smije se? Nema reakcije. Možeš zamisliti da će to dijete s vremenom razviti osjećaj da nema nikakvog utjecaja na svijet oko sebe, da od drugih ne može dobiti ništa. Ono to neće svjesno reći samome sebi, naravno, naročito ne u tim godinama. To je samo osjećaj, dojam, nešto u što je dijete uvučeno. No, da sve to do krajnosti pojednostavnimo, pogotovo ako pretpostavimo da nema nikakvih drugačijih ili suprotnih iskustava, možeš zamisliti da će, kad odraste, takva osoba biti fatalist i nikad neće pristupiti drugima kako bi dobio od njih nešto što želi, niti će ikada pokušati promijeniti stvari. Ako ga netko od prijatelja, na primjer, pokuša izvući iz takvog stanja, neće moći, nego će zauvijek morati prihvatiti njegovu pasivnost. Nema smisla uvjeravati ga da reagira, da pronalazi rješenja, kuca na tuđa vrata, preuzme kontrolu nad situacijom, kontaktira ljude... Ništa neće pomoći. Što je još gore, možda će ga taj prijatelj prestrogo osuditi i reagirati pregrubo, ali bez rezultata. Sve je to samo rezultat ranijeg vjerovanja, duboko ukorijenjenog u Monsoni

22

Anna

njemu, da ne može ni na koji način utjecati na druge ljude, niti može od njih nešto dobiti. Neće u to čak ni svjesno povjerovati. Za njega je to naprosto tako; to je stvarnost, njegova stvarnost." „Razuvjeri me: takvi roditelji ne postoje, zar ne?" „To je bio samo primjer. Osim toga, možeš zamisliti i suprotan primjer; roditelji koji previše reagiraju na svoje dijete i njegove najmanje promjene raspoloženja. Ako plače, oni dotrče. Ako se smije, oni su oduševljeni. Dijete će, bez sumnje, razviti osjećaj da utječe na svoju okolinu i, da skratimo priču, možeš pretpostaviti da će, kad odraste, postati vrlo aktivna ili zavodljiva osoba, netko tko je uvjeren u svoj utjecaj na druge ljude, i nikad neće oklijevati da zatraži ono što želi. Ali, neće biti svjestan što je dovelo do takvog životnog stava. Njemu se čini da je sve prilično jasno: naprosto utječe na druge ljude. To je jednostavno tako. Ne zna da je to vjerovanje rezultat onoga što je u njega usađeno i što je iskusio kao dijete." Mlada žena koja me dočekala, ušla je u kolibu i ostavila čaj i kolačiće, ako tako možemo nazvati nekakvu mokru, slatku i ljepljivu smjesu koju, ako želite poštovati tradiciju na Baliju, morate jesti prstima. Jedna balijska poslovica kaže da je jesti nožem i vilicom isto kao da vodite ljubav preko posrednika. Trebate uzeti hranu prstima i zatim je strpati u usta, gurajući je palcem. To treba savladati, inače ćete završiti kao dijete bez slinčeka.  „Znači, počinješ vjerovati u stvari o sebi na temelju onoga što drugi kažu, ili onoga što sam Monsoni

23

Anna

nesvjesno zaključiš, na osnovi određenih proživljenih iskustava. Je li tako?" „Da." ,,I samo tijekom djetinjstva?" „Ne. Recimo da se većina naših uvjerenja uvelike oblikuje tijekom djetinjstva, ali mogu se razviti i kasnije, čak i kad odrastemo. Ali, u svakom slučaju, bit će uglavnom rezultat nekog vrlo jakog emotivnog iskustva." „Na primjer?" "Zamisli da, prvi put kad imaš neki javni nastup, napraviš od toga katastrofu. Mucaš, ne možeš pronaći riječi, glas ti je zapeo u grlu, usta su ti suha kao da si tri dana proveo u pustinji bez vode. U dvorani je takva tišina da se ni mušica ne čuje. Vidiš da te ljudi sažalijevaju. Neki već imaju osmijeh na licu, vidiš da ti se rugaju. Dao bi sve što imaš, cijelu ušteđevinu, čak i cijelu plaću za iduću godinu, samo da budeš negdje drugdje i da ne moraš prolaziti kroz to. Kasnije osjećaš sram svaki put kad se sjetiš te scene. U svakom slučaju, moguće je da ćeš početi vjerovati kako jednostavno nisi dovoljno dobar za javne nastupe. Zapravo si samo jednom bio neuspješan, točno tog dana i točno pred tim ljudima, govoreći o točno određenoj temi o kojoj si govorio. Ali, tvoj mozak uopćio je to iskustvo i iz njega izvukao konačne zaključke." Završio sam s kremastim slatkišem i prsti su mi bili prilično ljepljivi. Oklijevao sam, razmišljajući da li da ih poližem ili obrišem o prostirku. Nisam mogao Monsoni

24

Anna

odlučiti pa sam ih zadržao u zraku. Vjerojatno sam upravo razvijao mišljenje kako nisam stvoren da bih jeo hranu s Balija. „Sutra kad dođeš, zajedno ćemo otkriti druga uvjerenja koja te sprečavaju da budeš sretan", ljubazno mi je rekao. „Nisam znao da dolazim i sutra." „Ne misliš valjda da vjerujem kako su tvoji problemi ograničeni samo na dvojbe po pitanju toga kako izgledaš? Sigurno imaš i druge, puno ozbiljnije probleme i zajedno ćemo se nositi s njima." „Oštar si." „Ljudima neće pomoći ako im govoriš samo ono što žele čuti", odgovorio je s osmijehom. „Znaš, mislio sam da si ti iscjelitelj, da se baviš samo bolestima i bolovima." „Vi na Zapadu navikli ste odvajati tijelo od uma. A mi ovdje mislimo da su tijelo i um blisko povezani, odnosno da su cjelina. Možda ćemo imati prilike više razgovarati na tu temu." „Imam još jedno pitanje. Draže mi je ako smo po tom pitanju jasni, makar mi je neugodno pričati o tome. Koliko ti trebam platiti za pomoć, za vrijeme koje mi posvetiš?" Pogledao me izbliza, a zatim rekao: „Znam da se baviš poslom koji ti omogućava širenje znanja na druge. Bit će dovoljno ako mi obećaš da ono što otkriješ ovdje, nećeš zadržati samo za sebe." „Imaš moju riječ." Monsoni

25

Anna

Dok sam odlazio, svejedno sam u kutijicu na polici ubacio novčanicu. „To ti je za rad na mojim nožnim n ožnim prstima."

Monsoni

26

Anna

Cesta prema Ubudu stvarno je jako lijepa. Nisam to primijetio kad sam dolazio, jer sam bio previše zabrinut hoću li pronaći mjesto koje tražim. Cesta migolji, vrluda, na mjestima prolazi kroz polja omeđena stablima divljih banana, a tu i tamo prelazi preko potoka. U tom brdovitom kraju u središtu otoka vječito se nadmeću sunce i kiša, topla kiša koja samo pojačava mirise prirode. Takva klima pogoduje i toj eksploziji bogate tropske vegetacije. Zamaknuo sam iza zavoja i ugledao trojicu muškaraca na rubu polja, nekoliko metara od ceste. Pretpostavljam da su imali između 20 i 30 godina, bili su vitki i... posve goli. Prilično me iznenadila ta njihova neočekivana pojava. Nisam bio svjestan baš tolike skromnosti u balijskoj kulturi. Možda su krenuli na kupanje nakon cjelodnevnog rada na polju? Mirno su hodali jedan pored drugoga. Kad sam stigao do njih, pogledi su nam se sreli. Nisam uspio protumačiti čudne poglede koje su mi uputili. Je li im bilo neugodno što sam nabasao na njih, na ovoj cesti kojom rijetko tko prolazi? Ili su primijetili moje iznenađenje zato što su goli? Cesta je vodila dalje i, kako se Ubud približavao, prolazila je kroz mala sela. Kuće su odavale dojam siromaštva, ali o ulicama su se očito brinuli, jer su bile čiste i pune cvijeća. Pred svakom kućom, na tlu ispred vrata, bili su poslagani darovi za bogove, cvijeće i Monsoni

27

Anna

hrana složeni na isprepletene listove banane. Ti su se darovi prinosili svakodnevno. Ljudi na Baliju žive okruženi svetim. Njihova vjera ne ovisi o zagonetnim obredima u točno određeno vrijeme ili u neke dane u tjednu. Ne. Oni su u izravnom kontaktu s bogovima. Čini se da su posve prožeti svojom vjerom, da je ona vječno u njima. Uvijek mirni, nježni i nasmiješeni, oni su, pored ljudi na Mauricijusu, bez sumnje najljubazniji ljudi na Zemlji. Ostavljaju dojam da ih nikad ništa ne može isprovocirati. Sve što im se događa prihvaćaju s jednakom vrstom spokoja. Bali se gostu doima kao raj, to je sigurno, i tim je čudniji podatak kako na Baliju ne postoji riječ „raj". To je prirodni element Balija, element  Balija, pa ljudi nemaju riječ kojom bi opisali svijet oko sebe, jednako kao što ribe ne primjećuju vodu. Razmišljao sam o svom susretu s iscjeliteljem i još sam se osjećao kao začaran nakon našeg razgovora. Taj čovjek ima posebnu auru. Bio sam uzbuđen zbog onoga što mi je otkrio, iako mi je na neki način sve to bilo i zbunjujuće. Nisam mogao ni zamisliti da ću se jednoga dana naći na drugoj strani svijeta, slušajući starog mudraca kako komentira guzicu i sise Nicole Kidman. Na putu kući, na izlazu iz mjesta Ubud, krenuo sam prema istoku. Dan je bio nabijen emocijama i osjećao sam potrebu biti sam sa sobom neko vrijeme, kako bi se sve ono što sam otkrio, na neki način sleglo u meni. Trebat će mi malo više od sat vremena da stignem do malog ribarskog sela na istočnoj obali gdje Monsoni

28

Anna

sam unajmio bungalov, na rubu udaljene, lijepe plaže sa sivkastim pijeskom. Srećom, turisti su više voljeli bijeli pijesak na južnoj strani otoka, pa sam ih malokad susretao na „svojoj" plaži. Samo je neki nizozemski par zauzeo kuću na jednom obližnjem, osamljenom mjestu. Nisu bili neugodni i rijetko sam ih sretao. Moj je bungalov pripadao obitelji koja je živjela u unutrašnjosti otoka. Iznajmio sam ga na mjesec dana po cijeni koja mi je bila prilično povoljna, a njima, s druge strane, više nego prihvatljiva. Bile su mi drage takve situacije u kojima se svatko osjećao kao pobjednik. Plaža je tijekom jutra bila prazna; tek bi se poslijepodne na nju došla igrati seoska djeca. Od ostalih, jedini koji su svraćali na nju, bili su ribari koje sam ponekad znao čuti u pet sati ujutro kako se spremaju isploviti u svojim pirogama. Jednom sam isplovio s njima iako mi je, s obzirom na to da ne govorim njihov jezik, bilo poprilično teško objasniti im što hoću i potom dobiti njihov pristanak. To mi je jedno od najdražih iskustava s Balija. Isplovili smo prije zore i nisam se osjećao osobito sigurnim u tom nestabilnom i uskom drvenom plovilu, pirogi. Čamac je bio gotovo na samoj razini mora i doslovce nisam mogao ništa vidjeti jer je noć bila bez mjesečine. Ali, ribari su jako dobro znali svoj posao i toga sam dana shvatio što je to povjerenje - slijepo povjerenje, kako je to htio slučaj. Čuo sam oko sebe udaranje mora, osjećajući kako me hladni povjetarac udara u lice, i to je uglavnom bilo sve što su moj a uznemirena osjetila mogla pojmiti. Četrdeset i pet minuta kasnije, vidio sam kako se na horizontu polako Monsoni

29

Anna

podiže sunce, kao projektor koji obasjava scenu: prvo samo pozornicu, a onda odjednom donosi svu grandioznu ljepotu krajolika oko nas. Bilo je moćno, prelijepo, čarobno. U sekundi sam spoznao te krajnosti - nepreglednost mora pod sobom i svu minijaturnost piroge u kojoj smo plovili i činilo mi se kao da smo nekom čarolijom u ponoru bez dna, poput šibice bačene u ocean. Ugledao sam smiješak na licu ribara i odjednom se osjetio sretnim, iako nisam znao zašto. Putem natrag, uz pirogu su plivali dupini i poželio sam zaroniti s njima. Valjda je to idiotski poriv zapadnjaka koji je u životu previše obilazio zabavne parkove. Međutim, ribari su me spriječili u tom naumu, pokušavajući mi na sve moguće načine rastumačiti kako dupine koji plivaju na površini možda slijede morski psi, koji plivaju ispod njih i traže ribu. Argumenti su im bili prilično uvjerljivi, pa sam odustao od ideje ronjenja s dupinima i zadovoljio se time da se samo vizualno divim tim životinjama, slobodi njihova kretanja, slobodi da idu kamo god žele, slobodi da žive svoje živote. Putem sam zastao kako bih na jednom štandu kupio nasi goreng, tipično lokalno jelo s rižom, baš onakvo kakva su gotovo sva jela na Baliju. Nakon četiri tjedna, čim bih samo vidio rižu, bilo mi je dovoljno da izgubim apetit. Stigao sam do svog bungalova prije sumraka, u vrijeme koje je idealno za šetnju po plaži na kojoj nema žive duše. Izuo sam se i odmah krenuo. Kao što Monsoni

30

Anna

sam i predvidio, plaža je bila pusta i dugo sam hodao dok nisam stigao do mora i podvrnuo nogavice. Uskoro su se moje uskovitlane misli vratile na susret s iscjeliteljem i razmišljao sam o svemu onome što je rekao. Dakle, mi ljudi stvorili smo uvjerenje o tome tko smo, imamo sliku o sebi, na temelju utjecaja drugih ljudi i na temelju zaključaka koje smo nesvjesno izvlačili iz svojih iskustava. Bio sam spreman to prihvatiti, ali koliko su daleko takva uvjerenja išla? Vidjeli smo da možemo vjerovati da smo zgodni ili ružni, pametni ili glupi, zanimljivi ili dosadni. Možemo vjerovati i u svoju sposobnost da utječemo na stvari, ili, s druge strane, da nismo sposobni ni na koji način utjecati na druge. U kojim je drugim područjima još moguće razviti takva uvjerenja? Shvatio sam da možemo vjerovati u određeni broj stvari i da onda ta vjerovanja mogu utjecati na naš život. Ali, u kojoj mjeri? Pitao sam sa m se na koji su način moja vlastita uvjerenja utjecala na moj život i u kojoj su mjeri bila rezultat slučajnih susreta i iskustava. Da je moj život drugačije tekao, bih li vjerovao u nešto drugo? Jedini odgovor na moja pitanja bilo je zapljuskivanje mora po mojim nogama, zvuk koji je razbijao tišinu napuštene plaže. Palme na njezini m rubovima bile su savršeno mirne; vjetar se nije igrao njihovim nježnim granama. Već sam stekao rutinu; kupao sam se svake večeri. Skinuo sam hlače i majicu i ušao u topli ocean. Plivao sam dugo, bez razmišljanja, dok me s neba gledao mladi mjesec. Monsoni

31

Anna

Probudio sam se nakon vrlo dubokog sna i otkrio da je sunce već visoko na nebu. Pojeo sam nešto voća za doručak i krenuo u jutarnju šetnju kroz šumicu koja se proteže iza plaže. Kad sam stigao do bungalova u kojemu su bili Nizozemci, Hans i Claudia, čuo sam njihove glasove. „Nije li već vrijeme ručka?" pitao je Hans. Sjedio je na jednom kamenu i držao na koljenima knjigu. Imao je tamnosivu kosu, bezizražajno lice i vrlo tanke usne. „Uskoro, dragi, uskoro." Claudia, draga i nježna žena u svojim četrdesetima, imala je okruglo lice, uokvireno lijepi m plavim uvojcima, i upravo je pekla ribu. „Stavila si previše ugljena. Nema smisla, samo ćeš ih uništiti." Rekao je to potpuno nesvjestan da prigovara. Njemu je to bila činjenica. „Ali, inače se peku presporo", objasnila je. Posljednji put kad sam ih vidio, Claudia je čistila bungalov dok je Hans čitao pohabanu knjigu. Pitao sam se što je natjeralo ženu da u 21. stoljeću preuzme ulogu sluškinje. Hans nije bio mačo tip u uobičajenom smislu te riječi. Njemu samome vjerojatno je bilo „normalno" da se njegova žena time bavi. Bez sumnje, nije imao potrebe raspravljati o tome. „Hej, Julian. Drago mi je što te vidim!" rekla je Claudia kad me primijetila. Monsoni

32

Anna

„Dobro jutro, Juliane", pozdravio je i Hans. „Dobro jutro." „Hoćeš li s nama podijeliti ribu?" ponudila je. Hans je gotovo bezosjećajno podigao obrvu. „Ne, hvala. Upravo sam doručkovao." „Sad si tek ustao?" upitao me Hans. „Mi smo jutros već obavili dva izleta. Obišli smo hram Tanah Lot i muzej Subak u Tabananu." „Sjajno. Čestitam." Nije čuo ironiju u mom glasu. Hans je bio jedan od onih ljudi koji su slušali riječi, ali nisu razumjeli ni ton glasa, niti izraz lica osobe koja je govorila. „Ti baš i ne ideš u obilaske, čini mi se. Ne zanima te?" „Da, ja više volim osjetiti atmosferu, šetati selima, razgovarati s ljudima, pokušati se staviti u njihovu poziciju. Znaš, razumjeti njihovu kulturu." „Julian voli otkrivati kulturu iznutra, a ti dragi više voliš poimati kulturu iz knjiga", rekla je Claudia. „Da, tako je brže. Uštediš na vremenu", rekao je Hans, nadovezujući se na ženine riječi. Složio sam se. Je li imalo smisla upuštati se u prepirku? „Hoćeš li s nama večeras?" pitala je Claudia. „Idemo u Ubud, na predstavu gamelan glazbe, a kasnije ćemo promatrati kornjače na plaži Pemuteran. Sad polažu jaja. To traje najviše jednu ili dvije noći. Nakon toga bit će prekasno." Monsoni

33

Anna

Mogućnost provođenja večeri s Hansom nije me previše uzbuđivala, ali sam zaista želio vidjeti kornjače. I shvatio sam da bi Claudiji bilo jako drago da prihvatim poziv. „U redu, hvala na ponudi. Popodne ću već biti u Ubudu pa ćemo se tamo naći. Dajte mi adresu." „Predstava je u seoskoj dvorani, znaš, pored velike tržnice. U sedam sati", rekla je Claudia. „Ideš obići galerije?" pitao je Hans. U Ubudu, naime, postoji mnoštvo umjetničkih galerija. „Ne. Idem posjetiti, kako da to kažem... duhovnog učitelja." „Ma daj, stvarno? Zašto?" Znao sam da je njegovo nje govo pitanje iskreno. Hans je tip osobe koji bi pitao zašto idete u kino, crkvu, ili na groblje, ili zašto više ne nosite hlače koje jesu strašno staromodne, ali su još uvijek dovoljno očuvane. Sve što je iskakalo iz racionalnog procesa (racionalnog po njegovim kriterijima) bilo je ludorija. „Pomaže mi da osvijestim neke stvari. I, na neki način, pomaže mi da ponovo pronađem samoga sebe." „Da pronađeš samoga sebe?" Glas mu je bio zbunjen i zatečen. „Da, na neki način." „Ali, ako si već izgubljen, otkuda ti ideja da ćeš se prije pronaći u Ubudu negoli u New Yorku ili Amsterdamu?"

Monsoni

34

Anna

Jako smiješno. Stvarno postoje ljudi koji su neosjetljivi prema duhovnoj dimenziji života. „Nisam izgubljen. Ako otvoriš rječnik, a uzgred rečeno, trebao bi uživati čitajući ga jer je njegova emotivna razina namijenjena upravo ljudima poput tebe, vidjet ćeš da uz glagol 'pronaći' stoji nekoliko značenja. Pa tako 'ponovo pronaći samoga sebe' znači bolje se upoznati, kako bi živio skladnije s onim što već jesi." „Nemoj se ljutiti, Juliane." „Ne ljutim se", lagao sam. „Dragi, pusti Juliana na miru", rekla je Claudia. „Usput, roniš li još uvijek?" „Da, gotovo svakoga dana." „Mi smo otišli roniti prvog dana", rekao je Hans. „Imali smo sreće; vrijeme je bilo lijepo, a more bistro. Za jedan sat vidjeli smo sve što treba vidjeti." „Ja često ronim. Uživam biti među ribama, u njihovoj blizini. Toliko su pitome da ih gotovo možeš dodirnuti." Očekivao sam da me pita zašto. „Čovjek je potomak ribe. Julian se ponovo povezuje sa svojim korijenima." ,,A ti ćeš upravo pojesti nekog potomka svojih predaka. Ravno s gradela. U redu. Ostavit ću vas da ručate. Dobar tek! Vidimo se večeras." „Sretna ti potraga. I nemoj gubiti nadu: u Jakarti još uvijek postoji ured za izgubljene i zgubljene stvari!" Monsoni

35

Anna

„Vidimo se večeras", rekla je Claudia. Nastavio sam hodati, razmišljajući o Hansu. Pitao sam se koji je njegov problem. Bio je malo čudan. Ali, istovremeno, nisam mislio da je kvaran. Nije me želio povrijediti. Bio je samo nepristupačan kad su u pitanju neke stvari. Vratio sam se u bungalov, brzo se spremio i uskočio u automobil. Cesta mi se sada činila jednostavnijom i usred popodneva stigao sam pred kuću učitelja Samtyanga.

Monsoni

36

Anna

Ljubazno me dočekala ona ista mlada žena. Odvela me ravno u kolibu u kojoj sam bio dan ranije. Ovaj put bio sam u prilici malo pomnije razgledati to mjesto. Bilo je istovremeno i oskudno i predivno. Zračilo je velikim spokojem i skladom, pa sam se odjednom i ja počeo tako osjećati. Tu ste se mogli samo opustiti, odbaciti mnogo toga, ostaviti većinu svojih briga već na ulaznim vratima. Vrijeme kao da je stalo. Imao sam dojam da bih ovdje mogao provesti godine, a da ne dobijem ni jednu jedinu boru na licu. Nisam čuo kad je došao. Okrenuo sam se, a on je stajao iza mene. Pozdravili smo se i on mi je rekao da mi u ovo doba dana ne može posvetiti puno vremena. Šteta. ,,I onda? Jesi li otišao u video klub u Kuti?" pitao me. „Ovaj... Nisam", priznao sam pomalo jadno. Potom mi je, bez trunke drskosti ili naređivanja, rekao: „Ako stvarno želiš da te pratim na putu koji će te odvesti dalje u životu, važno je da napraviš ono što sam ti rekao. Ako se budeš oslanjao samo na ono što ti kažem, neće se dogoditi puno toga. Jesi li spreman na to?" „Da." Jesam li imao izbora, s obzirom na to da nisam želio prekinuti naše druženje? „Reci mi... Zašto nisi išao u Kutu?" Monsoni

37

Anna

„Ovaj... Zapravo, sinoć sam bio malo umoran. Trebao sam odmor." Odgovorio mi je nježno. „Ako već lažeš drugima, barem nemoj lagati sebi." „Molim?" Bio sam zatečen. „Čega si se plašio?" Iz njegovog je glasa i dalje zračila nježnost, a pogled mu je prodirao u mene, u samu moju nutrinu. Svejedno se nisam osjećao napadnutim. Osjećao sam kao da me vidi. Ovaj čovjek me čita kao otvorenu knjigu. „Da si otišao onamo, što si mogao izgubiti?" Kako zna tako postaviti pitanje? Kako zna uprijeti prstom upravo tamo gdje treba? Uslijedila je tišina, a potom sam čuo sebe kako odgovaram: „Mislim da sam želio ostaviti netaknutim to svoje divljenje prema omiljenoj glumici." „Bojao si se da ćeš izgubiti iluzije." Bilo je to čudno rečeno, ali točno. Što je još čudnije, jučer sam shvatio da je u pravu po tom pitanju. Pa zašto onda odbiti istinu? „Možda", rekao sam. „To je prirodno. Ljudska bića prilično se snažno vežu uz stvari u koje vjeruju. Ne traže istinu. Samo žele određenu vrstu ravnoteže i uspijevaju izgraditi oko nje prilično cjelovit svijet za sebe, utemeljen na Monsoni

38

Anna

njihovim uvjerenjima. To ih hrabri i toga se nesvjesno drže." „Ali zašto ne prihvatimo da sve ono u što vjerujemo nije stvarnost?" stvarnost?" „Sjeti se da ono u što vjerujemo - postaje stvarnost." „Nisam baš siguran da te skroz pratim, znaš. Možda je to za mene malo previše filozofski. Unatoč tome što sam sanjar, ja sam i dalje prilično racionalan tip. Meni je stvarnost - stvarnost." „To je vrlo iskreno. Ako zatražim od tebe da zatvoriš oči, pokriješ uši i u detalje opišeš sve što se nalazi oko tebe, ne bi mogao sve opisati. To je prirodno. Scena se sastoji od milijardu detalja i informacija, i nisi ih sve mogao upiti. Ti si samo doživio dio stvarnosti." „Drugim riječima?" „Na primjer, na vizualnoj razini postoje brojni dijelovi informacija. Od toga kako izgledaju zidovi i stupovi različitih koliba koje vidimo, do drveća, grmlja i biljaka s tisućama listova koji se njišu na vjetru. Uz to, ovdje je namještaj, predmeti, crteži. Svaki dio je od različitog materijala. Osim materijala, različite su im i boje. A tu je i gomila informacija koje se tiču svjetlosti, sjena, neba, oblaka, sunca. Samo moje tijelo, samo ono, šalje ti na tisuće informacija vezanih uz moj izgled, uz pokrete očiju, izraz lica, i sve se to mijenja iz sekunde u sekundu. A sve to o čemu pričamo, p ričamo, samo su vizualne informacije! Tome treba dodati i ono što čuješ: različite šumove, blizu ili daleko, promjenu Monsoni

39

Anna

glasa, njegove jačine i tonaliteta, ritam riječi, šuškanje odjeće dok se krećemo, zujanje kukaca, ptice u daljini, šum lišća koje se povija na vjetru i tako dalje. Ali, ni to nije sve. Preplavljen si i podacima o mirisima i osjetilima; temperatura zraka, vlaga, mirisi različitih biljaka koje nas okružuju, mirisi koji se mijenjaju prema strujanju zraka, osjećaj prianjanja tvoga tijela uz tlo..." ,,U redu, u redu. Uvjerio si me", prekinuo sam ga. „Priznajem da ne bih bio sposoban prenijeti sve te dijelove informacija zatvorenih očiju i pokrivenih ušiju. To je istina." ,,I za to postoji vrlo dobar razlog. Nisi svjestan svih informacija. Previše ih je, i tvoj ih um nesvjesno razvrstava. Neke prihvatiš, a neke odbacuješ." „Da, u to nema sumnje." „Ono što je stvarno zanimljivo jest kako taj proces razvrstavanja nije jednak kod tebe i kod mene. Ako zamolimo nekolicinu ljudi da naprave istu vježbu i napišu što su primijetili u okolišu, vidio bi da ne bismo dobili dvije iste liste. Svaka osoba ima svoj osobni, vlastiti način razvrstavanja informacija." ,,U redu." „A to nije slučajno." „Kako to misliš?" „Proces razvrstavanja informacija različit je kod svake osobe i posebice ovisi o njezinim uvjerenjima, o onome u što ta osoba općenito vjeruje, odnosno o njegovoj ili njezinoj viziji života." „Da?" Monsoni

40

Anna

„Naša će vjerovanja utjecati na način na koji filtriramo stvarnost, odnosno kako filtriramo ono što čujemo, vidimo i osjećamo." „To mi je i dalje pomalo apstraktno." „Dat ću ti vrlo jednostavan primjer." „U redu." „Zamisli da si podsvjesno uvjeren u to da je svijet opasan. S takvim mislima moraš vječito brinuti, stalno se od nečega štititi. Vjeruješ u to. U redu?" „Da." „Ako imaš takvo uvjerenje, što misliš, našto ćeš se sad usredotočiti? Koje ćeš informacije upiti iz okoline, ako duboko u sebi vjeruješ da je svijet opasan?" „Pa, da vidimo... Ne znam. Pretpostavljam da bih prvo bio na oprezu zbog tebe jer te, za početak, uopće ne poznajem! Mislim da bih pažljivo promatrao tvoje lice, pokušao proniknuti u tvoje misli, a sve kako bih shvatio što se krije iza tvojih ljubaznih riječi. I pokušao bih otkriti bilo kakve nelogičnosti u onome što pričaš, u svojoj želji da procijenim mogu li ti vjerovati ili ne. Dalje... Gledao bih i ulazna vrata. Motrio bih jesu li ostala otvorena, tako da, ako dođe do bilo kakvih problema, mogu lako otići. Što još? Da vidimo... Možda bih posvetio pozornost i onoj tamo gredi, za koju mi se čini da je samo čudo drži uspravnom i koja bi mogla pasti na mene. A pazio bih i na tropskog guštera kojeg čujem kako se šulja između greda, jer se plašim da bi me mogao ugristi. Primijetio bih i da je prostirka na tlu pohabana i da se mogu nabosti na nešto ako budem neoprezan. Eto." Monsoni

41

Anna

„To je to. Tvoja bi pozornost bila zaokupljena potencijalnim rizicima koji postoje u svakoj situaciji, i ako bih te pitao da opišeš situaciju zatvorenih očiju, ovo su faktori koji bi ti prvi pali na pamet." „Vjerojatno." „Sad zamisli da su ti uvjerenja posve suprotna. Vjeruješ da je svijet prijateljsko mjesto, da su ljudi dragi, iskreni i da im valja vjerovati i da ti život nudi pregršt zadovoljstava koja samo treba uzeti. Ponašaj se kao da su ta uvjerenja duboko ukorijenjena u tebi. Na što bi u takvom trenutku bila usmjerena tvoja pozornost? Što bi mogao opisati zatvorenih očiju i poklopljenih ušiju?" „Mislim da bih pričao o biljkama koje su stvarno divne, o ugodnom povjetarcu koji čini ovu vrućinu podnošljivom. Mislim da bih spomenuo i guštere jer bih samome sebi rekao: Eno, gekon je na krovu. To je super. Znači da uokolo više neće plaziti p laziti nikakvi kukci!  A onda bih opisao smireno lice prijateljski raspoloženog čovjeka koji mi otkriva toliko različitih i zanimljivih stvari, a za to ne traži novac!" „Upravo tako! Ono što mi vjerujemo o stvarnosti, o svijetu oko nas, predstavlja samo filtar. Kao neke selektivne naočale koje nas navode da vidimo one detalje koji idu uz to u što želimo vjerovati. I to u tolikoj mjeri, da pojačava naša uvjerenja. Napravili smo puni krug. Dakle, ako misliš da je svijet opasan, tad ćeš obraćati pozornost na stvarne ili potencijalne opasnosti i stalno ćeš podizati razinu spoznaje da živiš u opasnom svijetu." „To je logično." Monsoni

42

Anna

„Ali, tu ova priča ne završava. Naša uvjerenja utječu i na to kako tumačimo stvarnost." „Tumačimo?" „Prije nekoliko sekundi spomenuo si moj izraz lica. Izraz, kao i moji pokreti, mogu biti protumačeni na različite načine. A tumačit ćeš ih na temelju svojih uvjerenja. Osmijeh, recimo, može biti protumačen kao znak prijateljstva i ljubaznosti. Međutim, može biti tumačen i kao znak zavodništva, ironije, ismijavanja, podcjenjivanja. Uporni pogled može biti znak jakog interesa, ili, naprotiv, znak prijetnje, želje da nekoga izbaciš iz ravnoteže. I svaka će osoba biti uvjerena u svoje tumačenje. Ono što vjeruješ o svijetu navodi te dalje, da daš značenje svemu što je višeznačno ili nesigurno, i to na način da osnažiš svoja uvjerenja. Dakle, još jednom." „Počinjem shvaćati ono što si mi već rekao, kako sve u što vjerujemo postaje naša stvarnost." „Da, ali ni tu nije kraj priči." „Uf, već sad mi je previše..." „Kad u nešto vjeruješ, onda te to usmjerava da usvojiš određena ponašanja koja će imati utjecaj na ponašanja drugih, i to tako što će ponovo pojačati ono što ti vjeruješ." ,,E, ovo mi sad stvarno zvuči prekomplicirano." „A zapravo je jednostavno. Ostanimo na istom primjeru. Ti si uvjeren da je svijet opasan, da moraš biti zabrinut i oprezan. Kako ćeš se ponašati kad upoznaš neke nove ljude?" „Bit ću oprezan." „Da, i tvoje vjerovanje navodit će te da ostavljaš dojam vrlo oprezne osobe." „Sasvim sigurno." Monsoni

43

Anna

„A ljudi koje upoznaješ, koje srećeš prvi put, oni će to vidjeti i osjetiti. Kako će se oni ponašati prema tebi?" „Postoji velika mogućnost da će i oni biti oprezni i da mi se neće otvarati." „Upravo tako! Prihvati da ćeš se u to i uvjeriti. Osjetit ćeš da su udaljeni, da se ponašaju kao stranci. Pretpostavi nadalje kako ćeš to sebi protumačiti, na temelju svojih uvjerenja." „Očito ću samome sebi reći kako imam potpuno pravo biti sumnjičav." „Tvoja će uvjerenja biti još veća." „To je strašno." ,,U ovom slučaju, da. Ali to djeluje i u suprotnom pravcu: ako si, duboko u sebi, uvjeren da su ljudi oko tebe načelno prijateljski raspoloženi, onda ćeš se i ti prema njima ponašati vrlo otvoreno. Smijat ćeš se, biti opušten. I onda ćeš, naravno, i njih navesti da se otvore, da se u tvom društvu osjećaju opušteno. Nesvjesno ćeš imati dokaz da je svijet uistinu prijateljski nastrojen. Ali, moraš shvatiti da je ovaj proces posve u podsvijesti. Zato je toliko moćan. Ti nikad svjesno nećeš reći samome sebi: Točno sam to mislio. Ljudi su zapravo prijateljski nastrojeni jedni  prema drugima. Ne. Nećeš to trebati reći jer je to tebi posve normalno. To je tako; ljudi se ponašaju prijateljski, očito je. Na isti način, oni koji misle da pod svaku cijenu moraju biti zabrinuti i bojati se drugih, bit će u situaciji da im je normalno susretati Monsoni

44

Anna

neugodne, povučene ljude, čak i kad im je takva situacija mrska." „To je ludo. Na kraju, bez da to shvaćamo, svatko od nas stvara vlastitu stvarnost, a ona je zapravo samo plod naših uvjerenja. Nevjerojatno!" „Tu si posljednju riječ dobro odabrao." Osjetio sam da je na neki način zadovoljan. Vjerojatno je vidio da sam počeo shvaćati. Ja sam zaista bio zapanjen. Sad sam znao da su ljudska bića žrtve svojih ideja, svojih uvjerenja, svojih vlastitih „vjerovanja", da iskoristim tu riječ. Najgore od svega je to što toga, možda, uopće nisu svjesni, i to iz jednog jedinog razloga: nisu shvaćali kako vjeruju u ono u što vjeruju. Njihova vjerovanja nisu bila svjesna. Želio sam vikati i sa cijelim svijetom podijeliti svoju spoznaju, objasniti im kako si uništavaju živote zbog stvari koje uopće nisu važne. Vidio sam samoga sebe kako se vozim po cijeloj planeti, u jednom od onih kombija s razglasom. Vičem, kako bi riječi preko zvučnika mogle doprijeti od jednoga grada do drugoga: „Dame i gospodo, vi apsolutno morate prestati vjerovati u ono u što vjerujete. Zbog toga samo patite." Vjerojatno ne bi trebalo više od tri dana da me ljudi u bijelim kutama strpaju u luđačku košulju. „U redu, ali reci mi samo jedno: ta vjerovanja koja imamo, kojih se područja tiču? Koliko daleko idu?" „Svi smo mi razvili neka vjerovanja kod samih sebe, po pitanju drugih, po pitanju naših odnosa s drugim ljudima, o svijetu koji nas okružuje, o svemu Monsoni

45

Anna

oko nas, manje ili više. Svatko od nas ima unutar sebe određeni sustav vjerovanja. Ima ih bezbroj i utječu na naše živote." „Neka su pozitivna, a neka negativna, zar ne?" „Ne, ne baš. Ne možemo osuđivati svoja uvjerenja. Jedino što se može reći je to da ona nisu stvarnost. Ono što je još zanimljivije, jest razumjeti njihove učinke. Svako vjerovanje ima učinak koristi i učinak ograničenja. Smatram da određena vjerovanja vode korisnijim učincima od nekih drugih." „Da, čini mi se da je u našem interesu vjerovati kako je svijet prijateljski nastrojen, zar ne? Štoviše, ne vidim kako uvjerenje da je svijet opasan može imati korisne učinke." „Ali, ipak ima. To će te vjerovanje, naravno, navoditi na to da se jako štitiš, sigurno će ti pokvariti život, ali jednog dana, kad se susretneš s pravom opasnošću, možda ćeš biti zaštićeniji od nekoga tko vjeruje da je sve divno i krasno." „Mmmmmm..." „Zato je važno postati svjestan onoga u što vjerujemo, zatim shvatiti da su to samo naša uvjerenja, i konačno, otkriti način na koji utječu na naše živote. To nam može pomoći u razumijevanju mnogih stvari koje proživljavamo." „Usput, jučer si rekao kako ćemo pričati o onome što me priječi da budem sretan." „Da, ali prvo ti moram dati zadatke koje moraš sam obaviti. Imam dva zadatka i moraš ih obaviti Monsoni

46

Anna

nakon ovog našeg sastanka, prije nego se ponovo vidimo." „U redu." „Prvi zadatak je da sanjaš dok si budan." „Mislim da to mogu." „Sanjat ćeš da si u svijetu u kojem je sve moguće. Zamisli da ne postoji granica onoga što možeš postići. Ponašaj se kao da imaš sve kvalifikacije na svijetu, sve kvalitete koje postoje, savršenu inteligenciju, visoko razvijene međuljudske vještine, predivno tijelo... sve što želiš. Sve je moguće." „Već vidim da će mi se svidjeti ovaj san." „Zamisli kako u tom snu izgleda tvoj život; što radiš, kojim se poslom baviš, što činiš u slobodno vrijeme, kako ti se život odvija. Neka ti bude stalno u glavi da je sve moguće. A onda to sve zapisi i donesi mi." ,,U redu." „A tvoj drugi zadatak uključuje određeno istraživanje." „Istraživanje?" „Da. Želim da prikupiš informacije o znanstvenom istraživanju u SAD -u o placebo efektu. Onda ćemo razgovarati o tome." „Ali, gdje ću to pronaći?" „U Sjedinjenim Državama svi farmaceutski laboratoriji provode istraživanja zato što moraju: ne smiju pustiti neki lijek na tržište ako nije znanstveno dokazano da ima veći učinak od placeba, odnosno od Monsoni

47

Anna

neaktivne supstance. Neizravno, to daje preciznu statistiku o učinkovitosti... placeba. Nitko ne koristi te statistike. Ali, meni su zanimljive. Znam da su laboratoriji objavili određene rezultate. Naći ćeš ih." „Ti ih znaš?" „Naravno." „Pa, u tom slučaju, zašto od mene tražiš da ih nađem? Možemo uštedjeti prilično vremena budemo li o tome pričali odmah. Znaš, u subotu letim kući; to znači da ću još svega nekoliko puta biti u prilici naći se s tobom..." „Tražim da ih sam nađeš jer je slušati nekoga tko ti nudi neku informaciju, posve drugačije od toga da sam dođeš do nje." „Oprosti, ali ne vidim u čemu je razlika." „Ako o tome budem pričao s tobom, uvijek možeš sumnjati u brojke koje sam ti dao. A, premda te poznajem površno, siguran sam da ćeš upravo to učiniti! Možda ne sad, ali kasnije sigurno. Osim toga, nećeš napredovati tako što slušaš nekoga tko ti govori. Moraš to sam proživjeti, steći iskustvo." „Ali, gdje ću naći te informacije? Nisam u hotelu. Nemam pristup internetu, a na otoku nisam vidio ni jedan internet kafe." „Onaj tko dopusti da ga zaustavi prva prepreka na koju naiđe, neće daleko stići u životu. Hajde. Im am povjerenja u tebe." „Još samo ovo; kad mogu doći sutra, a da mi se posvetiš i imaš više vremena?" Monsoni

48

Anna

Pogledao me i nekoliko se trenutaka samo smješkao. Ponovo sam se pitao jesam li rekao nešto što nisam trebao. „Prvo i osnovno, nemoj početi misliti da me trebaš. Vrijeme koje ću ti posvetiti kad dođeš bit će posve dovoljno."

Monsoni

49

Anna

Vraćajući se prema automobilu, pitao sam se kako taj čovjek može biti tako miran, iskren, imati tako ljubazan izgled, a istovremeno pričati ono što apsolutno nisam želio čuti. Stvarno je bio neobičan, i nastavio me iznenađivati poznavanjem novina sa Zapada. Mogao sam se zakleti da nikad nije napustio svoje selo, pa mi je bilo teško razumjeti kako je taj starac s druge strane svijeta uspijevao izvući mudrosti iz zapadnjačkih istraživanja. Čudno. Već sam poznavao cestu i za tren sam stigao u Ubud. Sunce je rano zašlo i kad sam se parkirao blizu velike tržnice, već je bilo mračno. Iz vrtova se prema malenom restoranu širio miris tamjana. Ljudi na Baliju često koriste tamjan kako bi otjerali komarce, pa se užareni štapići mogu vidjeti kako stoje na tanjurima u vrtovima i pred ulazima u kuće. Mirisi su itekako doprinosili opojnoj atmosferi ubudske noći. Ušuljao sam se u restoran, sjeo ispod stabla i naručio prženu ribu. Na stolovima u vrtu bile su postavljene svijeće, a pored stolova stajale su baklje. Plamtjele su u travi, lagano sagorijevajući i otpuštajući blago, toplo svjetlo. Povremeno su se s ulice mogli čuti povici. Nema sumnje, to stanovnici Balija glasno nude strancima usluge ilegalnih taksija. Imao sam još sat vremena do koncerta. Bali je jedino mjesto na svijetu na kojem nisam svakih pola sata gledao na sat. Ovdje vrijeme nije imalo nikakvu važnost. Bilo je onoliko Monsoni

50

Anna

sati koliko je bilo, i to je sve. Baš kao i s vremenskom prognozom. Nitko se nije ni pokušavao brinuti oko toga zašto je vrijeme baš takvo. U svakom slučaju, svakoga dana bit će i sunca i kiše. Tako je bilo. Ljudi na Baliju prihvatili su ono što su im bogovi dali i pritom nisu postavljali neugodna pitanja. Razmišljao sam ponovo o zadatku koji mi je dodijelio mudrac, da odsanjam idealni život u kojem bih bio sretan. Nije mi trebalo mnogo vremena da se ubacim u kožu nekoga kome je dopušteno činiti što god poželi i zamišljati kako bi, u takvim okolnostima, izgledao moj život. O tim stvarima ne razmišljate baš svakodnevno. Osobno, više vremena trošim na primjećivanje onoga što ne valja s mojim životom, nego na maštanje o idealnom životu. Kad bih si i dozvolio sanjarenje, prvo bi mi pala na pamet promjena posla. Učiteljski posao bio je, naravno, plemenita profesija koja je donosila određeno zadovoljstvo, ali pomalo mi je dozlogrdilo podučavati djecu koja ne vole predmet koji predajem i koja se dosađuju. Naravno, bilo mi je jasno da bih ih, samo ako postavim stvari drugačije, mogao motivirati i potaknuti njihov interes. Međutim, morao sam primjenjivati uobičajeni školski program i držati se aktualnih nastavnih metoda, onih koje su bile posve neprilagođene današnjim školarcima. Teško sam podnosio tolike razlike između administracije i učionice. Želio sam udahnuti svježi zrak, želio sam potpunu promjenu posla, želio sam se ostvariti na području umjetnosti. Sanjao sam Monsoni

51

Anna

O tome da mi strast postane profesijom. A moja strast bila je fotografija. Posebno sam volio hvatati izraze lica i raditi portrete koji su otkrivali nečiju osobnost, emocije, raspoloženja. Čak me zanimalo i fotografiranje vjenčanja. Kad bi to bilo moguće, želo bih imati svoj fotografski studio. Ne jedan od onih standardnih, koji produciraju dosadne, pozirane fotografije. Ne. Volio bih imati studio koji će se specijalizirati za izradu iskrenih fotografija, onih koje prikazuju stavove i osobnost mojih modela. Moje bi fotografije pričale priču. Gledajući ih, mogli biste razumjeti što svaka osoba misli i osjeća. One će dekodirati osjećaje roditelja, nade ili strahove budućih svatova, pogled u očima starije sestre koja se pita kad će doći njezin red, ili razvedenih ljudi koji jedni drugima govore kako ovi mladenci vjeruju u Djeda Mraza. Želio bih učiniti ljudsku sreću vječnom, tako da se tijekom cijelog života, samo jednim pogledom na tu fotografiju, mogu vratiti u atmosferu i osjećaje tog velikog dana. Uspjela fotografija govori puno više od dugačkoga govora. Moj fotografski studio bio bi jako uspješan i slavan. I časopisi bi objavljivali neke od mojih radova. Dobio bih priznanje za svoj talent. Da, to bi bilo super. Imao bih niske cijene, kako bi moje usluge mogli koristiti ljudi svih društvenih slojeva. No, čak i tada, bez problema bih udvostručio ili čak utrostručio iznos koji sam zarađivao kao učitelj. Mogao bih konačno kupiti kuću. Lijepu kuću koju bih dizajnirao i izgradio sam. Imao bih vrt i tijekom vikenda bih u njemu čitao knjige, ispružen u ležaljci, u sjeni limuna. Ležao bih na Monsoni

52

Anna

travi i odmarao, a nosnice bi mi draškao miris tratinčica. I, naravno, bio bih sa ženom koju volim i koja voli mene. To sigurno. Naučio bih svirati klavir. Uvijek sam želio znati svirati neki instrument! E, sad bih to konačno i učinio. I onda bih nam predvečer, u velikoj sobi, svirao Chopinov nokturno, dok bi u kaminu pucketala vatra i grijala nas. Tu i tamo, dolazili bi mi prijatelji i svirali bismo zajedno. Moja bi sreća bila zarazna. „Vaša riba, gospodine." „Ovaj, oprostite?" „Želite li umak od limuna ili ljuti?" „Limun, molim vas." Na tanjuru mi je bila riba i imao sam dojam da me gleda tim svojim jednim okom. Počeo sam se osjećati krivim što sam sanjao o sreći, a ova je riba zbog mene morala umrijeti. I podsjećala me na to, tako što je gledala u mene. Bio sam gotovo iznenađen time što moj san nije bio toliko pretjeran ili ambiciozan. Nisam trebao postati milijarder da bih bio sretan, ni rock zvijezda, niti neki poznati političar. A ipak, taj običan san i sreća koju je sadržavao, činili su mi se nedostižnima. Bio sam gotovo iznerviran što mi je iscjelitelj odškrinuo ta vrata i dao mi da vidim kako bi mogao izgledati moj život. Vrata koja će, kad opet jednom budu zatvorena, ostaviti gorak okus. Mojoj svijesti bilo je jasno da postoji ogroman ponor između snova i stvarnosti. Bila je tu i ona druga zadaća koju mi je dao i pitao sam se gdje ću pronaći internet. Sigurno u nekom Monsoni

53

Anna

hotelu, samo mora biti dovoljno luskuzan i dobro opremljen. Postoji rizik da će me odbiti jer nisam njihov gost. U redu, time ću se baviti sutra. Iskušat ću sreću u jednoj od onih palača na obali. Nešto ću smisliti i pokušat ću pronaći način kako da to učinim. Riba kao da nije odobravala moju ideju. I dalje me gledala tim svojim optužujućim pogledom. Izgubio sam apetit i na kraju tražio račun, ostavivši pola ribe na tanjuru.  Žao mi je, stari. Uginuo si uzalud. Vani sam se ponovo susreo s opuštenom atmosferom ulice. Ispred dvorane naišao sam na Hansa i Claudiju. Stajali su i halapljivo jeli nekakve sendviče. Naravno, čemu tratiti vrijeme na uživanje? Manje vremena gubi se na obroke ako jedete brzu hranu. A i jeftinije je. Ukratko, racionalnije! „Dobra večer, Juliane", rekli su uglas. „Dobra večer i vama! Dakle, koliko ste hramova danas obišli?" „Recimo da smo iskoristili dan tako što smo od njega maksimalno profitirali", odgovorio je Hans. „Uskoro počinje koncert", najavila je Claudia. Koncertna dvorana zapravo je bila neka vrst otvorenog amfiteatra. Bila je već gotovo puna i mi smo sjedili otraga, skoro pri vrhu, gledajući prema pozornici. S obzirom na to da sam dosta dobar poznavatelj glazbe, imao sam jasnu predodžbu o tome što je gamelan - vrsta širokog bambusovog ksilofona koji ispušta ograničeni raspon zvukova. No, te večeri, Monsoni

54

Anna

na pozornici ih je bilo najmanje osam, i kad je koncert počeo bio sam iznenađen bukom koja je ispunila cijeli amfiteatar. U početku je bilo zaglušujuće, čak je djelovalo kao kakofonija zvukova, ali na kraju se sve to nekako stopilo u jedinstven zvuk. Uskoro sam shvatio kako postoji nešto čarobno u toj glazbi, kojoj je nedostajalo onog sklada na kakav su navikle uši zapadnjaka. Nakon nekog vremena, ponavljanje melodije posve me hipnotiziralo i bio sam u nekoj vrsti transa; kao da su me nosili ti opsesivni tonovi koji su mi dopirali do samog uma. Jak miris tamjana širio se amfiteatrom i omamljivao publiku. Prošlo je deset ili dvadeset minuta, možda i više - izgubio sam pojam o vremenu - a onda su se na pozornici pojavile plesačice, odjevene u raskošno ukrašene tradicionalne nošnje, bogate bojama. Kosa im je bila podignuta u otmjene punđe i ukrašena biserjem i lijepim vrpcama. Plesni pokreti bili su im precizni i lagani, a svaki je odisao nevjerojatnom ženstvenošću i otmjenošću. Iz daljine sam mogao vidjeti njihove oči i poglede uprte uvis i odjednom sam shvatio da su u transu; plesale su u hipnotičkom stanju. Bilo je impresivno promatrati ih kako se ritmički savršeno kreću na zvuk gamelana, koji je odražavao njihov trans i prenosio ga gledateljima. Pokreti na sceni bili su odmjereni, a koordinacija savršena. U plesu su ključnu ulogu imale ruke. Pomicale su se u nizu nježnih pokreta, vrlo simboličnih i elegantnih, ali i preciznih. Publika je bila kao začarana i mogao sam osjetiti kako vibrira u skladu s plesačicama. Posve nas je ispunio miris tamjana. Jedino je Hans s vremena na vrijeme pogledavao na sat. Claudia je bila zadivljena Monsoni

55

Anna

spektaklom. Imao sam osjećaj da će se podići u zrak i levitirati, a bio je to fenomen koji bi jako zanimao njezinoga muža znanstvenika. Ritam je postajao sve brži, a zvuk gamelana koji je otupljivao mozak sve glasniji, preuzimajući kontrolu nad mojim mozgom i zaposjevši mi dušu koja više nije bila posve moja. Miris tamjana ispunio mi je tijelo i prožeo svaki mišić. Svjetlost s pozornice vrtjela mi se iznad glave dok mi je svaka stanica tijela vibrirala u ritmu tog instrumenta.

Monsoni

56

Anna

Bilo mi je teško voziti noću nakon takvog koncerta. Srećom, sve što sam morao bilo je pratiti Hansov i Claudijin automobil. Znao sam da mogu vjerovati Hansu: on nije bio pod dojmom predstave. Vozio sam na tempomatu, a opet mi se činilo da je put predugačak. Prolazili smo kroz šume, polja, nebrojena sela gdje sam se morao koncentrirati da ne bih udario nekog od ljudi koji su još bili na ulici. Najgore je bilo izbjegavati automobile koji su vozili u svim pravcima, često bez svjetala. Ljudi na Baliju vjeruju u reinkarnaciju i, kao rezultat toga, ne boje se smrti. Zbog toga su vrlo neoprezni, bilo kao pješaci, bilo kao vozači, pa obični smrtnik poput mene mora biti posebno pažljiv. Bila je skoro ponoć kad smo stigli na plažu Pemuteran. Nebo je bilo crno, ali svjetlucave točkice ukazivale su na to da na nekoliko mjesta na plaži ima ljudi. Mjesec je povremeno izlazio iza oblaka koji su ga nastojali zadržati, bacajući blijedu, hladnu svjetlost na male valove koji su lizali pijesak. Nas troje smo stali pred zaštitarom koji je kontrolirao ulaz na plažu. „Dobra večer. Došli smo vidjeti kornjače", rekao je je Hans. „Dobra večer. Možete ići na plažu ako kanite poštovati pravila. Morate biti barem dva metra udaljeni od odraslih kornjača. Ne smijete govoriti glasno. I morate ostati s kopnene strane kornjača; ne smijete se kretati u području koje ih odvaja od mora." Monsoni

57

Anna

„U redu." „Želim vam ugodnu večer." Gazili smo pijesak u tišini, udišući topli, teški noćni zrak, pomiješan s nježnim mirisima mora. Mogli smo vidjeti velike tamne obrise na plaži; bile su to kornjače, a svaka je bila dulja od metra i teška oko stotinu kilograma. Bile su nepomične, kao da su zaspale na pijesku. Blijeda svjetlost koja se pojavljivala s vremena na vrijeme doimala se poput nekakvog nebeskog svjetionika, od kojeg su kornjače izgledale kao neka strašna prapovijesna bića. Dugo smo ih gledali bez riječi. Nismo ni na koji način željeli narušiti njihov mir. Spremale su se napraviti najljepš i čin na svijetu, u gotovo religioznoj tišini koja je bila narušena samo postojanim udarima valova. Bili smo uvučeni u jedan tihi svemir, utopljeni u spokoju i nijemi od fascinacije ovim rijetkim trenutkom, osjećajući kako nam srca glasno lupaju. Prolazile su duge minute, a nitko od nas nije rekao niti riječ: zatim smo krenuli prema grupi ljudi koji su bili okupljeni malo dalje. To su bili članovi organizacije za zaštitu prirode, poslani ovamo zbog ovog jedinstvenog događaja. Nadzirali su jaja sve dok se nisu izlegla jer su majke kornjače, nakon što bi ih izlegle, ostavljale jaja u pijesku. Objasnili su nam da oni vode godišnji registar rađanja kornjača, kako bi iz godine u godinu pratili statistiku. Kornjače se stoljećima lovilo, ali su vlasti, uznemirene sve većom prijetnjom o nestanku ove vrste, konačno zabranile lov i trgovanje kornjačama. Otkada je počeo krivolov, vlasti čine sve što mogu kako bi nadgledale nekoliko Monsoni

58

Anna

plaža na kojima se odvijalo polaganje jaja, što traje vrlo kratko: jednu ili dvije noći godišnje. Majke kornjače i same su došle na svijet baš ovdje, na istoj ovoj plaži, prije više od pedeset godina. Svih tih godina su putovale, prelazeći na tisuće kilometara i vratile su se kako bi stvorile novi život, točno na mjestu gdje su, prije pola stoljeća, i same rođene. Nitko nije znao zašto je tako; nijedan znanstvenik nije to mogao objasniti. Jednostavno je bilo tako i to je bilo vrlo dirljivo. Ove tihe kornjače bile su čuvari drevne tajne, nositelji neznane mudrosti. Zašto su se vraćale ovamo? Kako su uspjele pronaći put kroz oceane i vratiti se točno na ovo mjesto, na mjesto svojeg rođenja? Što je sve to značilo? Toliko je pitanja bilo bez odgovora. Čekali smo gotovo tri sata da se iz jaja izlegu malene kornjače i onda smo začuđeno, ali širom otvorenih očiju i s nježnosti u srcu gledali kako se tek rođene bebe kreću prema moru, bez oklijevanja prelazeći onih nekoliko metara koji ih dijele od vode. Naučili smo da će ih većina uginuti u nekoliko prvih sati: pojest će ih različiti predatori, uključujući i morske pse. One koje uspiju doći do otvorenog mora imaju veće šanse za preživljavanje. Statistički, od noćašnjeg legla, na kraju će preživjeti samo jedna kornjača. „Život je lutrija", rekla je Claudia ljutito. „Život je stalna utrka", odgovorio je njezin muž. „Samo najbrži preživljavaju. Oni koji oklijevaju, trate Monsoni

59

Anna

vrijeme i dopuštaju sebi užitke, oni umiru. Uvijek moraš grabiti prema naprijed." Bio sam zaprepašten - koliko bebama kornjačama, toliko i onim što sam upravo čuo. Bilo je to nevjerojatno. U samo nekoliko riječi oboje su sumirali svoju viziju života. Posljednji dijelovi te nizozemske slagalice sad su dolazili na svoje mjesto, dajući smisao svim scenama kojima sam svjedočio. Shvatio sam zašto je Claudia prihvatila svoju ulogu sluškinje koju joj je nametnuo muž. Jednostavno izvukla je pogrešan, nesretan broj. Kad si izgubljen, izgubljen si; tu se ne može ništa učiniti. Nećeš se svađati kad izgubiš u kockarnici ili na lutriji. Stvari su takve kakve jesu i nema smisla željeti promijeniti ih. Što se Hansa tiče, sad sam bolje shvatio njegovu opsesiju akcijom, baš kao i nemogućnost da dozvoli sebi trenutke opuštanja. Pitao sam se jesu li i kornjače imale kakva životna uvjerenja ili im je, naprotiv, odsutnost uvjerenja omogućila da više žive u skladu sa sobom. Gledao sam bebe kornjače kako mirno idu prema svom prirodnom okolišu i pitao se koja će od njih preživjeti i vratiti se ovamo, za pedeset godina, kad na nju dođe red da podari novi život.

Monsoni

60

Anna

Vratio sam se na moju plažu pa otišao na svoje ritualno kupanje, pitajući se kakva bi mi bila sudbina da sam beba kornjača. S obzirom na to da sam po prirodi u svemu oklijevao, pitao sam se bi li izraz „pojeden od sumnje" u mojem slučaju dobio neko posve novo značenje. Nakon vrlo kratke noći, probudio sam se rano. Želio sam imati dovoljno vremena za prikupljanje informacija koje je iscjelitelj tražio, prije nego što ponovo odem k njemu. U turističkom vodiču pronašao sam najbliži luksuzni hotel i uskočio u automobil. Dvadeset minuta kasnije, vozio sam polagano uz ulaz u Amankilu, vjerojatno jedan od najljepših hotela na svijetu, i također jedan od najintimnijih. Progutao sam knedlu dok sam sa svojim jeftinim rent-a-carom ulazio u hotelski park, brutalno svjestan kako ne pripadam ovamo i koliko mi je automobil prljav, naročito nakon dva tjedna skitanja po prašnjavim otočnim cestama. Polako sam vozio po puteljku koji je vijugao između cvjetnih gredica, nadajući se da ću izazvati što je moguće manje buke, i parkirao sam što dalje od recepcije. Koračao sam lijepom stazicom koja je vrludala kroz predivno zamišljen i uređen botanički vrt, a spazio sam i dvojicu vrtlara kako kleče na tratini koja se pružala pored vrta. Svaki je imao par vrtnih škara i marljivo su uređivali travu. Na ovakvom mjestu, prostačka kosilica nije dolazila u obzir; mogla Monsoni

61

Anna

bi poremetiti mir gostiju. Na trenutak sam zastao bez riječi, pa nastavio dalje, pokušavajući djelovati prirodno, kako bih imitirao nonšalanciju ovdašnjih gostiju. Bilo je teško zadržati tu pozu zbog ljepote koja me okruživala i od koje mi je zastajao dah. Niz prizemnica, neke od njih bez čvrstih pregradnih stijena, izgrađenih u modernom kolonijalnom stilu i napravljenih od skupih materijala - rijetkog drva i predivnog kamena - nalazio se na putu prema moru. Preko puta njih bio je niz bazena koji su se pružali na tri razine. Prvi, najviši, bio je do vrha napunjen vodom koja se tiho prelijevala u onaj na drugoj razini, a zatim tekla u treći. U daljini se pružao spektakularan pogled prema moru, koje je bilo iste plave boje kao i bazeni. Bili su tako sjajno uklopljeni u pejzaž da se činilo kako je more samo prelilo svoju boju, da im bude slično. Iznad mene, plavetnilo je bilo intenzivno. Nekoliko kokosovih palmi i ostalih tropskih stabala bilo je pažljivo poredano, kako bi naglasilo ljepotu i savršenstvo mjesta. Imao sam dojam da ništa što bi se dodalo ili oduzelo ovom mjestu, ne bi moglo pomutiti tu savršenost. Apsolutni mir, bez vidljive ljudske prisutnosti. Nema sumnje, ovi gosti vole intimu privatnih bazena koji se nalaze ispred njihovih apartmana, u elegantnim, odvojenim vrtovima. Povremeno i bez riječi, pojavio bi se pokoji zaposlenik hotela, odjeven u odoru od sirove svile, u boji koja je savršeno odgovarala nijansi zidova. Lebdjeli su poput duhova među stupovima razasutih zgrada. Nastavio sam koračati prema recepciji, i bilo mi je sve teže i teže Monsoni

62

Anna

osjećati mir na ovakvom mjestu. Iza recepcije me pozdravio neki uglađeni čovjek, koji je imao istu krem boju uniforme, te bio srdačan i smiješio se. Nastojao sam djelovati samouvjereno. „Dobar dan, trebao bih internet." „Jeste li gost hotela, gospodine?" Zašto to pita? Zna da nisam. Čitao sam u turističkom vodiču da je u hotelu zaposleno dvije stotine ljudi koji se brinu za sedamdesetak gostiju. Svakoga dana zaposlenici uče napamet imena gostiju da bi ih, kad god bi ih sreli, mogli oslovljavati poimence. „Kako ste, gospodine Smith?" „Divan dan, zar ne, gospođo Green?" „Izgledate dobro danas, gospodine King." „Ne, ja sam u Legianu", lagao sam, izgovorivši ime drugog luksuznog hotela na otoku. „Ovdje sam u obilasku, a moram se na nekoliko minuta spojiti na internet." U svakom slučaju, sumnjao sam da će odbiti zapadnjaka. „Slijedite me, molim." Odveo me u elegantno uređenu prostoriju u kojoj je bilo već uključeno računalo, spremno izraziti mi dobrodošlicu. Bila je velika gotovo kao moj stan, s ugodnom atmosferom, debelim tepihom na podu, okvirima od tropskog drva i staklenim vratima čije su izrezbarene kvake vjerojatno koštale kao moja avionska karta.

Monsoni

63

Anna

Trebalo mi je manje od petnaest minuta, uz različite sugestije pretraživača na računalu, da dođem do informacija koje su me zanimale. A podaci koje sam pročitao uvjerili su me u ono što mi je nagovijestio moj učitelj: farmaceutske kompanije okupile su dobrovoljce koji pate od neke bolesti. Polovici njih dali su lijek koji su upravo stvorili za tu bolest, a drugoj polovici dali su placebo, odnosno, posve neutralnu, neaktivnu supstancu koja samo izgleda kao lijek. Ovi drugi pacijenti, naravno, nisu znali da su dobili placebo: mislili su da je to lijek koji će ih izliječiti. Zatim su znanstvenici izmjerili rezultate obiju grupa. Da bi se pokazao uspjeh njihovog liječenja, pacijenti koji su dobili pravi lijek, morali su imati bolje rezultate od grupe koja je uzela placebo. Otkrio sam da placebo ima određeni učinak na bolesti, što je već samo po sebi iznenađujuće. Naime, ovdje se radilo o stvarnim bolestima, a placebo je sam po sebi neaktivna tvar. Jedino njegovo djelovanje, dakle, moglo je biti samo psihološke naravi; pacijenti su vjerovali kako je to lijek koji će ih izliječiti. I, u nekim slučajevima, to je bilo dovoljno. Ono što me stvarno iznenadilo bio je broj slučajeva u kojima je vjerovanje bilo dovoljno za pacijentovo izlječenje. Kretao se gotovo oko 30 posto! Pacijenti su čak prestali trpjeti bolove! Placebo je bio jednako učinkovit kao i morfij, i to u 54 posto slučajeva! Pacijenti koji su patili od bolova, uzeli bi obični šećer ili tko zna kakav drugi neutralni sastojak i to bi im zaustavilo bol. Trebali su samo vjerovati u to. Monsoni

64

Anna

Zbunjen, provjeravao sam podatke za različite bolesti. Zatim sam naišao na statistiku koja me prikovala za stolicu i sledila mi prste na tipkovnici: dali su pacijentima placebo za koji su rekli da se radi o kemoterapiji i 33 posto njih posve je izgubilo kosu! Sjedio sam ispred ekrana razjapljenih usta. Ti su ljudi progutali nešto što odgovara grumenu šećera, vjerujući da se radi o lijeku čija je dobro poznata posljedica gubitak kose i oni su zaista izgubili kosu! A nisu progutali ni manje ni više nego običan šećer! Bio sam zapanjen, zatečen moći uvjerenja, na kojemu je iscjelitelj toliko inzistirao. To je bilo nevjerojatno. A ipak, brojke su bile stvarne, objavili su ih laboratoriji poznati po kemo -terapijama. Čudno, trenutak kasnije osjećao sam se pomalo ozlojeđeno: zašto te statistike nisu javne? Zašto nisu u medijima? To bi otvorilo rasprave koje bi, na kraju, natjerale znanstvenike da malo temeljitije razmotre to pitanje. Ako psihološki fenomen ima toliki utjecaj na tijelo i bolesti, čemu koncentrirati istraživanja na proizvodnju skupih lijekova koji uvijek imaju nuspojave? Zašto se ne bi posvetilo više pažnje liječenju bolesti na psihološki način? Izašao sam iz prostorije, namjerno ostavivši otvorenu stranicu s tim podacima. Uz malo sreće, idući korisnik ovog računala bit će šef nekih velikih novina... Nema ničega lošeg u sanjarenju. Dok sam odlazio, nonšalantno sam mahnuo recepcionaru, naravno, i ne pokušavajući platiti korištenje interneta; da sam pokušao, izgubio bih Monsoni

65

Anna

vjerodostojnost, s obzirom na to da sam se predstavio kao netko tko često zalazi na ovakva mjesta.

Monsoni

66

Anna

„Zdravo!" rekao sam mladoj ženi koja me, kao i obično, dočekala na ulazu. Trebalo mi je gotovo sat i pol da dođem ovamo iz Amankile. Bio mi je dovoljan pogled na kolibu i vrt da se osjećam dobro, kao da sam na malom oblaku. Kao kad otvorite poklopac kreme za sunčanje, pomirišete je i istoga trena vas vrati na mjesto na kojem ste lani ljetovali. „Učitelj Samtyang danas nije ovdje." „Molim?" Grubo sam vraćen na zemlju. Nije tu? On i ovo mjesto bili su prilično nerazdvojni, pa mi je bilo teško zamisliti da ga je netko mogao odvesti odavde. „Kad ce se vratiti? Čekat ću ga." „Rekao mi je samo da vam dam ovo", rekla je i pružila mi list papira presavijenog na četiri dijela. Ostavio mi je poruku? Ako je želio objasniti svoj izostanak, zašto nije jednostavno rekao toj mladoj ženi što da mi kaže? Otvorio sam papir i pročitao, zaboravljajući da je ona ovdje: Prije našeg idućeg sastanka: Monsoni

67

Anna

- zapisi sve što te sprečava u ostvarenju tvog t vog sna o

sretnom životu; - popni se na planinu Skouwo. Samtyang

Popeti se na planinu Skouwo? Ali to znači penjati se barem četiri ili pet sati! I to po ovakvoj vrućini! Zašto ne na Annapurnu? Gledala me, smijući se, nimalo uznemirena zbog mojih briga. „Je li rekao nešto više kad vam je dao ovu poruku?" pitao sam. „Ništa posebno. Samo je rekao da vam je proslijedim i da ćete je vi sigurno razumjeti." Ono što sam nedvojbeno razumio bilo je to da sam ovdje još svega tri dana, i da sam upravo izgubio današnji dan. Osjećao sam se ekstremno frustriranim. „Znate li hoće li sutra biti tu?" „Bez sumnje", odgovorila je glasom iz kojeg sam mogao naslutiti da nema pojma. „Ako ga vidite, recite mu da ću doći sutra ujutro i da stvarno računam na njega. Apsolutno ga moram vidjeti." Nevoljko sam otišao prema autu. Krenuo sam, bez imalo elana, prema planini Skouwo, na sjeveru otoka. Ako se želim popeti na nju i vratiti se prije mraka, nemam baš vremena za gubljenje. Nakon nekoliko kilometara, vidio sam neko dijete kako šeće cestom. Monsoni

68

Anna

Imalo je osam ili devet godina, barem mislim tako. Nikad nisam dobro procjenjivao dječju dob. Čim je vidio da prilazim, dječak se zaustavio i ispružio prst. Nije bilo razloga da ga ne povezem. Ušao je, a licem mu se razvukao zadovoljan osmijeh. „Kako se zoveš?" „Ketut." Nije me čudilo: na Baliju postoje samo četiri imena, a ovo je najuobičajenije. Kad upoznate nekoga domaćeg, šansa je 1:4 da mu je ime Ketut. „Danas nema nastave?" „Ne, danas nema." „Ideš kod roditelja?" „Moji su roditelji mrtvi." Ušutio sam, ljutit zbog svoje nesmotrenosti, a onda sam vidio da se dječak i dalje smije. „Prošli tjedan su poginuli u prometnoj nesreći", dodao je, jednako se smiješeći. Bio sam nemiran, iako sam znao da ljudi na Baliju nemaju isti odnos prema smrti kao mi. Vjerovanje u reinkarnaciju daje cijeloj toj priči posve drugačije značenje od onoga koje mi imamo. Za njih, smrt nije naročito tužna. Gledao sam kako se dijete smije i prvi put priznao sebi kako bih volio da sam s Balija i da pripadam kulturi koja u meni izaziva tako pozitivna razmišljanja. Dugo sam se pitao što bi bilo drugačije u mom životu da smrt doživljavam na njihov način. Ostavio sam dječaka u idućem selu i nastavio s putovanjem. Na nebu nije bilo ni oblačka da olakša Monsoni

69

Anna

sparinu. Penjati se na planinu Skouwo bit će bolno. Počeo sam se pitati imam li uopće snage za to. Nisam bio u formi za penjanje, a u svakom slučaju nisam ni shvaćao kako bi mi ono trebalo pomoći. Zašto mi je dao taj zadatak? S kojim ciljem? Kakve on ima veze s našim razgovorima i s mojom potragom za sretnim životom? Nikakve. Pa, čemu onda sve ovo? Imao sam i drugi zadatak, puno relevantniji. Bolje bi bilo da se koncentriram na njega. Što sam bio bliže planini Skouwo, to sam više tražio razloge zašto da se ne popnem. Nisam smio lagati samome sebi, to mi je učitelj već objasnio. Dobro, istina je bila da se uopće nisam želio penjati. Nisam trebao to opravdavati pseudoracionalnim argumentima. Sutra ću mu reći istinu. Ako sam i trebao otkriti nešto na planini, on će mi reći što je to, i opet dobro. Posve sam sposoban shvaćati stvari kad mi ih netko dobro objasni. Odjednom sam osjetio olakšanje zbog takve svoje odluke, kao da mi je netko maknuo teret s leđa. Okrenuo sam se na idućem križanju i krenuo u smjeru suprotnom od planine. Pravac: moja plaža! Stigao sam krajem popodneva. Parkirao sam i na putu prema svojem bungalovu sreo Claudiju. „Hej, Claudia, krasan dan, zar ne?" „Da, danas je lijepo. Platit ćemo zbog toga sutra", rekla je dok je odlazila. Bezopasna rečenica koju sam uvijek prihvaćao bez razmišljanja, sad mi je odzvanjala u ušima. Claudijin svijet bio je prilično tužan, pa su joj i dobre Monsoni

70

Anna

stvari izgledale sumnjivo. Možda je mislila da ih ne zaslužuje, i kad bi naišle, očekivala bi da će za njih platiti, prije ili poslije. Naoružao sam se bilježnicom i olovkom i sjeo na pijesak, naslonivši se na deblo palme, koristeći njezinu sjenu. Plaža je bila prazna; bio je tu samo jedan ribarski brodić, vani na moru; s jedne strane bio sam ja, ljudsko biće, a s druge strane beskonačni horizont. Počeo sam pisati sve što mi je palo na pamet, večer prije, u restoranu. Osjećao sam da pišem oporuku svojoj sreći. Ako bih iznenada umro, neka moji potomci čitaju o životu kakav sam želio imati. Što me sprečavalo u tome da vodim takav život? Bilo je teško dati zadovoljavajući odgovor. Morao sam ići u detalje. Otkrivao sam, jednu po jednu, sve one točke koje sam ranije spominjao i nažalost, bilo je lako shvatiti razloge zbog kojih nisam mogao nastaviti sa svojim snovima, pratiti svoje ideje, ostvarivati ih i, konačno, doći do sreće. Proveo sam gotovo sat vremena pišući i osjećao se prilično malodušno dok sam gledao kako se nad morem spušta noć. Kao i svi, i ja sam imao trenutke sreće, ali imao sam osjećaj da nisam stvoren da budem posve sretan. Sreća je možda bila namijenjena određenim ljudima, ali među njima nisam bio ja. Došlo je vrijeme za moje noćno kupanje i dugo sam plivao u tišini.

Monsoni

71

Anna

Naviknuo sam se na rano ustajanje. Međutim, danas sam morao vidjeti učitelja i bio sam i dalje pomalo prestrašen činjenicom da ga jučer nije bilo. Brzo sam se spremio i uskočio u auto, ne zaboravivši bilješke. Jurio sam i zabavljao se mišlju da pregazim nekog pješaka koji će time dobiti šansu biti reinkarniran prije nego što je planirao. Kad sam čuo „Molim vas, pođite za mnom", odnosno kad sam se javio djevojci na ulazu u kolibu, osjetio sam olakšanje. Opustio sam se, udisao mirise vrta i, istinski sretan, pozdravio sam učitelja Samtyanga kad mi se pridruž p ridružio. io. „Bio sam vrlo razočaran što te jučer nisam sreo", priznao sam. „Jesi li napredovao u svojim razmišljanjima o životu?" „Da." „Vidiš? Ne trebaš me baš toliko", rekao je i osmjehnuo se. Kao i obično, sjeli smo na pod, na prostirku. „Onda, jesi li pronašao neke zanimljive informacije o placebu?" pitao je. „Da, i stvarno su me zaprepastile", priznao sam. Ispričao sam mu rezultate svojeg jučerašnjeg istraživačkog zadatka u Amankili. „Mislio sam da ću pronaći dokaze o učincima koje placebo ima na bolesti Monsoni

72

Anna

kod kojih um igra značajnu ulogu, kao što su, recimo, poremećaji spavanja. Ali, bio sam stvarno iznenađen što sam otkrio njihov utjecaj na konkretne bolesti, kao i učinke koje ima na samo tijelo. Vrlo impresivno", rekao sam. „Da, točno." „Mislim da je šteta što nema više istraživanja o tome kako se mehanizmi vjerovanja mogu koristiti u liječenju ljudi." „Da, naročito zato jer to nije nešto novo. Isus je to radio još prije dvije tisuće godina." „Molim?" „O tome se ne govori, ali Isus je koristio vjerovanja ljudi kako bi ih izliječio." „Šališ se. Planiraš li napisati novi nastavak Da Vincijevog koda?" 

Ne odgovorivši mi, nagnuo se prema ladici stolića od kamfora i, na moje iznenađenje, izvadio Bibliju. „Ti si kršćanin?" „Ne, ali to ne znači da me ne zanima što piše u Bibliji." Mirno je prebirao po stranicama i zatim mi pročitao ulomak. „Isus odgovara nekim slijepim ljudima koji ga preklinju da ih izliječi, to je iz Evanđelja po Mateju, glava 9, stihovi 28 i 29. Isus ih je pitao: 'Vjerujete li da mogu to učiniti?' Oni mu odgovoriše 'Da, Gospodine'. A tad je dotaknuo njihove oči i rekao: 'Kako vjerujete, neka vam tako i bude!'" „Je li to stvarno rekao?" Monsoni

73

Anna

„Pročitaj sam", odgovorio je i pružio mi otvorenu Bibliju. „Primijetit ćeš da ne kaže: 'Ja, svemogući Isus, imam sposobnost izliječiti vas.' Ne. On pita njih vjeruju li da on ima takvu moć, a zatim im kaže da će biti onako kako vjeruju. To je prilično različito." Nisam mogao prijeći preko toga. Čitao sam iznova i opet taj odlomak iz Evanđelja. Bilo je to nevjerojatno. Kako je Isus mogao znati ono što nije znao gotovo nitko u 21. stoljeću? Kako je u tolikoj mjeri mogao razumjeti ono što je duboko u ljudskim dušama? Morao sam priznati da me uznemirilo to što sam upravo otkrio. Iscjeliteljev glas vratio me u stvarnost. „Američki znanstvenik nedavno je proveo istraživanje o učinkovitosti različitih tretmana protiv raka. Proučavao je rezultate jedne grupe pacijenata. Kako su rezultati bili prilično različiti, nastavio je dalje s istraživanjem. Na kraju je otkrio kako su u ovoj grupi pacijenti koji su se osjećali bolje, prolazili kroz vrlo različite tretmane. Ali, svi su imali nešto zajedničko." „Što?" „Svi oni kod kojih je zabilježeno poboljšanje bili su i prije početka tretmana apsolutno uvjereni kako će im liječenje pomoći. Imali su potpuno povjerenje u svoje liječnike i izbor terapije. Za njih, ozdravljenje je bilo činjenica." „Dakle, liječenje samo po sebi nije bitno. Ono što je važno jest vjerovanje." „Na neki način." Monsoni

74

Anna

„To je ludo. Rak nije psihosomatska bolest. Njezina prisutnost u tijelu može se nedvojbeno utvrditi." „Svi mogući uzroci raka nisu još uvijek dobro poznati. Vjerojatno postoji nasljedni faktor, a tu je i okoliš, zagađenje, prehrana i tako dalje. Ali možda, isto tako, u nekim slučajevima postoji psihološka dimenzija koja je još uvijek nepriznata." „Na što mislite?" „Prije nekoliko godina dogodilo se nešto uznemirujuće, nešto što nitko nije mogao objasniti." „Što?" „Žena je pokazivala sve znakove leukemije, raka krvi, i hitno je primljena u američku bolnicu. Uzorak krvi koji su odmah uzeli pokazao je krvnu sliku tipičnu za leukemiju. Bolnička procedura nalaže da se uzme još jedan uzorak kako bi se potvrdili rezultati. No, drugi nalazi pokazali su posve normalnu krvnu sliku. Iznenađeni, liječnici su tražili i treće vađenje krvi. Tada su rezultati bili identični prvima, pa su liječnici mislili da je drugi test loše napravljen i da su rezultati pogrešni. Da bi bili sigurni, naručili su četvrti. A taj je potvrdio nalaze... drugoga. Zbunjenost i nerazumijevanje. Kasnije su otkrili da je pacijentica patila od poremećaja podvojene ličnosti. Čas je bila jedna osoba, čas druga. I ispostavilo se da su se te promjene događale u vrijeme vađenja krvi. Jedna od njezinih osobnosti imala je rak, druga nije." „Ali to je bila jedna j edna te ista osoba!" „Da." Monsoni

75

Anna

„Nevjerojatno." „To je zagonetka. Nitko nikad to nije uspio objasniti." Bio sam zadivljen i ponovo oduševljen idejom da će jednom, kad se istraživanja u ovom području dovrše, mogućnosti u medicini biti puno šire. „Da završimo s tim poglavljem koje se tiče zdravlja...", rekao je. „Zanimljivo je znati da ljudi koji vjeruju u Boga i koji su na bilo koji način religiozni, obično imaju u prosjeku 29 posto dulji životni vijek od ostalih." „Znaš, više me ništa ne iznenađuje!" „Kao što sam ti i zadnji put rekao, ne možeš procjenjivati vjerovanje, ali mogu te zanimati njegovi učinci. U ovom slučaju, nitko ne može dokazati postojanje Boga, ali znamo da je jedan od učinaka koje ima vjerovanje u Boga, dulji životni vijek." „Možda bih onda trebao nedjeljom ići u crkvu!" „Nisam siguran da bi ti to pomoglo. Vjerovanje je ono što se računa, a ne ponašanje. Iako, a crkveni ljudi to znaju, rituali održavaju vjerovanje živim. Usput, kakav to medaljon nosiš?" „Ovo?" pitao sam, pokazujući na križić koji mi je visio oko vrata. „Da." „Dao mi ga je otac dok je još bio živ. Da mi donosi sreću, rekao je. Vrlo sam vezan uz njega, zato jer mi ga je otac poklonio." Monsoni

76

Anna

„Puno ljudi vjeruje u svoje sretne amajlije, do te mjere da ne bi mogli bez njih. Ali, to im ne bih savjetovao..." Opet ću dobiti ljepljivi obrok. Vidio sam kako mlada žena stiže s pladnjem hrane, dok sam se ja prisiljavao na usiljeni osmijeh i razmišljao kako da je odbijem, a da nikoga ne uvrijedim. „Hvala puno, ali ne želim zloupotrijebiti vaše gostoprimstvo." „Nama je zadovoljstvo ponuditi vam ovo", rekla je ona, a ja sam se osjećao nelagodno. Osjećao sam se obveznim prihvatiti. „Oh, onda ću uzeti samo malo, jer sam se jutros prejeo." Pružila mi je tanjur, poslužila učitelja Samtyanga i nestala. On je vidio moju nelagodu i široko se smijao. Zabavljalo ga je to. „Zašto si opet lagao?" Nisam želio poricati i dalje se zapletati u svoje laži. U svakom slučaju, nema smisla: ovaj čovjek mi očito može čitati misli. „Da ne bih nekoga uvrijedio ako kažem da mi vaša hrana nije fina, i da mrzim jesti ovako kako jedete vi na Baliju, s ljepljivim rukama..." „Ako ja to ne mogu razumjeti i ako se zbog toga ljutim, onda je to moj problem, a ne tvoj." „Molim?" Monsoni

77

Anna

„Nije poruka ono što nam smeta, nego način na koji se ona prenosi ili izražava. Ako si, na primjer, pun takta, ako zahvaljuješ drugoj osobi na njezinim pozitivnim namjerama, onda ju nećeš uvrijediti. A ako je osoba kojoj se obraćaš baš jako osjetljiva, onda to nije tvoj problem, nego njezin." „Znaš, mislim da sam se tako ponašao jer mi se to činilo lakšim negoli izreći istinu." „Sad se zavaravaš. Kad ljudima ne kažeš istinu, navodiš ih da ne shvate tvoje razloge, i onda opet lažeš. To se slučajno i sad dogodilo. Na kraju ćeš se naći u situaciji koja će biti posve protiv tvoje volje, kao što je, recimo, ona da jedeš hranu koju ne voliš. Samo, sad ćeš biti dvostruko kažnjen." „Dvostruko?" „Da, zato što je, prvo i osnovno, lagati loše. To je kao da skupljaš negativnu energiju koju onda odašilješ oko sebe. Pokušaj s istinom. Vidjet ćeš da ona oslobađa i odmah ćeš se osjećati lakšim." Lakoća je bila uvjerljiva riječ, poželjno obećanje kad se gušite gustom, ljepljivom hranom. „Iskreno govoreći, jučer nisam slijedio tvoje instrukcije: nisam se popeo na planinu Skouwo." „Ne čudim se." „Nije mi se dalo, pa nisam." ,,I što sad osjećaš? Nakon što si izgovorio istinu?" „Moram priznati da je ugodno. Lijep osjećaj." „Dobro. Jesi li obavio druge zadaće koje sam ti dao?" Monsoni

78

Anna

„Da, napisao sam svoju viziju idealnog života i zatim zapisao sve ono što me sprečava da tako i bude." Izvadio sam bilješke i pročitao mu opis života o kojemu sam sanjao. Slušao je u tišini, i bio je to ugodan osjećaj, jer je netko obraćao pozornost na moje želje i nije ih komentirao, nije me prekidao da bi me razuvjerio ili mi predložio nešto drugo što bi, prema njegovom mišljenju, bilo bolje. Čuo sam toliko sabotera mojih snova, ljudi koji kažu: „Da sam na tvom mjestu, ja bih..." Ili čak gore, one koji znaju predviđati negativne posljedice tvojih ideja. „Ako to napraviš, sigurno ćeš..." Kad sam završio, prvo je malo šutio, a onda me samo upitao: „Kako znaš da bi te takav život učinio sretnim?" „Osjećam to. Zamišljao sam ga nekoliko puta i uvijek imam isti osjećaj, isto zadovoljstvo. A osim toga, kad zamišljam sebe da tako živim, nemam drugih želja." ,,I kad se tako zamišljaš, postoji li nešto, u odnosu na sadašnju situaciju, što bi ti nedostajalo do mjere da se osjećaš zakinutim, da si u gubitku?" „Ništa, apsolutno ništa." „Savršeno. Prije nego što krenemo s detaljima, volio bih čuti tvoj stav prema razlozima zbog kojih život koji opisuješ nije kao ovaj kojeg sada živiš. Zbog čega je došlo do toga da je tvoj put, ukupno gledajući, različit od onoga koji si htio slijediti?" Monsoni

79

Anna

„Za početak, mislim da nemam puno sreće. Da bi bio uspješan u životu, moraš imati sreće, a ja baš nisam sretan..." „Maloprije si zaključio da nisi religiozan", rekao je je i nasmijao se. „Ali praznovjeran jesi! Ne vjerujem u sreću. Mislim da svatko u životu susreće velik broj prilika. Neki ljudi ih znaju prepoznati i zgrabiti, drugi ne." „Možda." „Nedavno je u Europi napravljen vrlo zabavan eksperiment, ako me sjećanje dobro služi. Testu su bili podvrgnuti dobrovoljci; neki od njih smatraju se sretnima, a drugi ne. Svatko je dobio novine i nekoliko minuta da izbroje točan broj fotografija objavljenih u njima. Nakon nekoliko stranica, u sredini novina, bio je prilično velik okvir i u njemu je velikim slovima pisalo 'Nema smisla da nastavite brojiti. U novinama je točno 46 fotografija.' Ljudi koji su mislili da su sretni, stali su čim su pročitali tu poruku. Zatvorili su novine i rekli istraživačima: 'U novinama ima 46 fotografija.' Što misliš, što su učinili ljudi koji doživljavaju sebe nesretnima?" „Ne znam. Rekao bih da su pomislili kako je taj natpis neka zamka i da su nastavili brojiti do kraja, a onda objavili rezultat?" „Ne. Točno je da su nastavili brojiti do kraja, ali kad su ih pitali zašto nisu uzeli u obzir ono što je pisalo u okviru, svi su pitali: 'U okviru? Kakvom okviru?' Nitko ga nije vidio!" „Stvarno zanimljivo." Monsoni

80

Anna

„Da, uvjeren sam da i ti imaš sreće koliko i drugi, ali možda ne primjećuješ mogućnosti koje ti se nude." „Moguće je." Opet sam se pitao koje su to bile mogućnosti kojima sam dopustio da prođu pored mene, i kojim bi putem okrenuo moj život da sam ih prepoznao i iskoristio. „U redu, idemo se sada koncentrirati na različite elemente tvoga sna." „Središnji element je da radim za sebe, da imam vlastiti fotostudio." „Dobro. Reci mi što te u tome sprečava." „Zapravo, bojim se da nisam sposoban, iako me ta zamisao jako privlači." „Kako znaš da ne bi bio sposoban?" „Mogu to osjetiti. Toliko je drugačije od moga posla, od onoga što sam naučio raditi. Možda bi to bila prevelika promjena i ne bih se snašao u njoj." nj oj." „Ako se samo osloniš na osjećaj, onda ne možeš znati je li to stvarnost ili tek ograničeno vjerovanje." „Možda." „Znaš li kako si počeo vjerovati da za nešto nisi sposoban?" „Ne." „Kad u glavi vrtiš pitanje, pogotovo ono koje ne izražavaš svjesno, i kad nemaš odgovor na njega." „Ne pratim te." „Na primjer, ako ne znaš odgovor na pitanje 'Kako mogu konkretno provesti ovaj plan?' onda riskiraš Monsoni

81

Anna

razmišljati 'Ja nisam sposoban provesti taj plan' i dolaziš u sferu ograničenog vjerovanja. I zato te pitam što namjeravaš napraviti da ovaj plan vidi svjetlo dana?" „Ne znam." „Vidiš? Dokle god nemaš odgovor na ovo pitanje, imat ćeš dojam da nisi n isi sposoban realizirati svoj san." „Shvaćam." „Da ti odgovorim, morat ćeš krenuti u same detalje jer dokle god u sebi imaš globalan plan, vidjet ćeš ga kao apstraktnu stvar, dakle, kao nešto što se ne može postići." „Točno. Imam osjećaj, ali nemam precizan plan akcije. Imam pozitivne emocije kad sanjam o rezultatu, a negativne kad mislim o tome da krenem u akciju." „Eto ti. Demistificirat ćeš plan tako što ćeš napraviti preciznu listu svega onoga što moraš napraviti kako bi postigao svoj cilj, a zatim ćeš za svaki zadatak napisati što možeš napraviti i što još ne možeš napraviti. Onda trebaš pronaći vještine koje još uvijek nemaš." „Postoji puno stvari koje bih morao savladati, a koje su mi danas posve strane. Na primjer, kako voditi nešto što je, na kraju krajeva, mali biznis. Trebam trgovačke vještine jer ću se morati nametnuti i prodavati svoje usluge. A problem je u tome što nemam ni vremena ni novca da prođem tečajeve i obuku." Monsoni

82

Anna

,,U redu, ali možeš računati na svoju sposobnost snalaženja: nije uvijek nužno slušati lekcije da bi nešto naučio! Na primjer, tko su ljudi oko tebe koji bi mogli imati vještine koje ti nemaš, a koji bi ti ih mogli prenijeti?" „Moj ravnatelj ima neke od njih, ali naravno, ne dolazi u obzir da o tome razgovaram s njim." „Dobro. Dalje?" „Moj stari ravnatelj, u školi u kojoj sam ranije predavao." „Savršeno. Njega ćeš pitati da ti pomogne." „Ne..." „Što te sprečava?" „Ne mislim da je to dobro." „Zašto?" „Ne znam. Ne želim ga gnjaviti sa svojim problemima." „Kako znaš da bi ga gnjavio?" pitao me, zapanjen, kao da sam mu upravo rekao da čitam ljudima misli i da unaprijed znam što će tko misliti. „Vjerojatno neće trošiti vrijeme na to da pomaže nekome tko mu nije blizak, niti je član njegove obitelji." „Da si ti u pitanju, zar ne bi pomogao nekome tko je došao zatražiti savjet oko posla?" p osla?" „Da, da. Naravno da bih." Pogledao je ravno u mene. „Čega se onda bojiš?" upitao me beskrajno nježno. Monsoni

83

Anna

Ponovo sam imao dojam da je pokazao prstom upravo tamo gdje treba i nije nij e trebao previše inzistirati na tome da izazove učinak. Ovo „bojiš se" osobito mi je odjekivalo u glavi. Nekoliko trenutaka udaralo je poput gonga po mojim prsima, a potom su te vibracije zašle duboko u moj um. Ono što se pojavilo na površini bilo je samorazumljivo. „Bojim se da će me netko otjerati, pa ne volim riskirati." Samo razmišljajući o tome osjetio sam sram, kakav bih osjetio da mi moj bivši šef kaže da se gubim sa svojim idejama. „Tvoj strah proizlazi iz toga što miješaš odbijanje svog zahtjeva s odbijanjem tebe kao osobe. Ako je tvoj zahtjev odbijen, to ne znači da ti kao osoba nisi simpatičan ili da te netko ne cijeni." „Možda." „Osim toga, apsolutno ne možeš znati hoće li nečija reakcija biti negativna. Ne možeš odgovarati za druge ljude. Samo ako pitaš, moći ćeš znati sigurno." „Vjerojatno nisam toliki mazohist." „Većina naših fobija stvorena je u našim glavama. Vjerojatno ne razumiješ, ali ključno je znati kako se obratiti drugima i tražiti ih nešto. Svi ljudi koji su uspješni u svojim životima, to su učinili i imaju tu sposobnost." „Možda ja imam neke druge sposobnosti, koje nadoknađuju ovu koju nemam." Monsoni

84

Anna

„Moraš je pronaći. No, nećeš dogurati daleko u životu ako nisi u stanju zatražiti od drugih pomoć, podršku, savjet ili kontakte. Prije no što se danas rastanemo, dat ću ti zadatak koji će ti pomoći da napreduješ u tom području." Prihvatio sam, moleći se da to ne uključuje penjanje na neku drugu planinu ili plivanje preko zaljeva i izazivanje morskih pasa. „Kad je u pitanju ono što bih trebao naučiti kako bih pokrenuo svoj plan, postoji nešto što bi moglo predstavljati problem." „Što to?" „Ne mogu sam voditi studio. Pogotovo zato što se, kad bih bio na terenu, nitko ne bi brinuo za klijente i javljao na telefon. Dakle, morao bih angažirati jednoga ili dvoje pomoćnika. Tu stvari postaju malo čudne." „Kako to misliš?" „Pa, ako postoji nešto za što se bojim da stvarno nisam stvoren, onda je to upravljanje ljudima." „Kako znaš?" pitao je, djelujući kao da se zabavlja. „Ravnatelj je jednom bio odsutan i zamolio me da ga taj dan mijenjam, tako da, u slučaju potrebe, ipak netko bude na čelu škole. I naravno, morali su se dogoditi problemi. Jednom od kolega pozlilo je na predavanju i morao sam učenicima naći zamjenu. Ali, svaki razred ima svoj raspored, i učitelji kojima sam doveo učenike počeli su prigovarati da to nije unaprijed planirano, da neće raditi prekovremeno... Naime, s ovim učenicima trebalo je Monsoni

85

Anna

ostati malo duže da nadoknade sat. Pokušao sam pregovarati sa svakim od njih. Bezuspješno. Sve je završilo noćnom morom: okupio sam učenike u svojoj učionici koja je, naravno, bila pretijesna za sve. Neki su počeli plakati. Nisam držao stvari pod kontrolom; sve je bilo u potpunom kaosu. Idućeg dana mogao sam na ravnateljevom licu vidjeti kako me osuđuje. Rekao sam samom sebi da više nikada neću pokušati upravljati ljudima." „Jednom prilikom imao si problema na tom području i zaključio kako nisi stvoren za to." „Bilo je to više od problema. Poraz." „I nikada više nisi probao?" „Bio sam oprezan, da mi se to više ne dogodi." „Jesi li ikada gledao dijete kako uči hodati?" „Hvala na usporedbi." „Djeca nas puno toga mogu naučiti. Gledaj dijete kako uči hodati: misliš li da uspije pri prvom pokušaju? Pokušava ustati, i... Opa! Padne. Potpuni neuspjeh. Ali ipak ponovo ustaje. Ustaje opet i opet pada! Prije nego što prohoda, dijete će pasti u prosjeku dvije tisuće puta." Nasmijao se i dodao: „Da je svaka beba poput tebe, grad bi bio pun ljudi koji bi hodali na sve četiri." „Drugim riječima, kažeš mi da sam došao do još jednog ograničavajućeg uvjerenja, na temelju samo jednog neuspjeha." „Da, i nema sumnje da ti treba ozbiljan tečaj upravljanja ljudima." „Kao što sam rekao, za to treba vremena i novca, a ja nemam ni jedno ni drugo." Monsoni

86

Anna

„Mislim da to ne košta više od odmora na Baliju." „Ne volim prekidati svoje praznike ili vikende. Meni je slobodno vrijeme svetinja." „Na tebi je da odlučiš što ti je važnije: ispunjavanje tvog sna ili iskorištavanje slobodnog vremena", rekao je savršeno neutralnim tonom koji mi je dopuštao da sam odlučim. „Želim ispuniti svoje snove, ali bilo bi mi teško bez mog slobodnog vremena!" „Rekao si da bi te ispunjenje tvojih snova učinilo sretnim. Čine li te praznici sretnim?" „To bi bilo pretjerano. Recimo da mi pružaju zadovoljstvo, i da sam vezan uz njih." „Postoje situacije u kojima moraš učiniti neki izbor i u to ime odreći se stvari koje voliš, a sve to kako bi postigao stvari koje ti znače više", rekao je jednostavno. „Mrzim se odricati nečega." „Ako se ničega ne odričeš, onda nemaš ni mogućnost izbora. A kad se odričeš mogućnosti izbora, onda se odričeš života kakvog bi želio." Rekao je to nježno, oči su mu bile pune dobrote. Kao netko tko je često iskusio da ga je izbjegavanje odluka spašavalo od patnji, sad sam osjećao da na ovaj način doprinosim vlastitoj nesreći. „Nemoj me krivo shvatiti", nastavio je. „Ne pokušavam te nagovoriti da više ne ideš na odmor. Samo želim da budeš svjestan kako ne možeš ispuniti Monsoni

87

Anna

svoje snove ako nisi spreman na neko odricanje, a ako je potrebno, i na žrtvu." Naravno, činilo se kao da govori zdravorazumski, ali ipak čovjek ne postaje tek tako spreman na žrtvu, na osnovi neke jednostavne je dnostavne odluke. Osjećao sam da su neki ljudi rođeni s time, da imaju u sebi tu sposobnost. sposobnost. Ja očito nisam takav slučaj. „Slijediti svoj put, kako bi samoga sebe ispunio, ponekad izgleda kao penjanje na planinu. Dok to ne učiniš, ne znaš da napor koji ulažeš pojačava zadovoljstvo koje osjetiš kad stigneš na cilj. Što je veći napor, intenzivnija je sreća i dulje će biti u tebi." Shvatio sam poruku jasno i glasno, i bio sam mu zahvalan što nije eksplicitno komentirao moje izbjegavanje da se popnem na planinu Skouwo. „Moraš pronaći način", rekao je, kao da govori sam sa sobom, „da uzmeš u obzir izbor, napor nap or i žrtvu." Bio sam silno sretan što je ovaj čovjek zainteresiran za mene, do te mjere da razmišlja kako zaobići moje neuspjehe i usmjeriti me na put obveza. Činio je to tako da mi pomogne u onome što moram naučiti! „Ovo je sve za danas", nastavio je, ,,a za sutra bih volio da razmisliš o tome gdje se vidiš za nekoliko mjeseci, kako se vidiš, kako zamišljaš da si dobio sve one vještine koje ti u ovom trenutku nedostaju. Želim da se staviš u kožu fotografa i kažeš mi kako se osjećaš." „U redu." Monsoni

88

Anna

,,I još nešto. Obećao sam da ću ti dati zadatak kako bi se riješio straha od prilaženja ljudima i traženja pomoći, straha od odbijanja." „Da." ,,U redu, onda ovako: sutra ćemo se ponovo susresti, a dotad ćeš prići ljudima koje ćeš sam izabrati i pitat ćeš ih bilo što, imajući na umu jedan jedini cilj." „ A to je?" „Da ti kažu 'ne'." „Molim?" „Čuo si me. Moraš poduzeti sve da te ljudi odbiju. Preciznije, moraš ih jasno navesti da ti kažu 'ne'. I do sutra trebaš dobiti pet odbijenica." „To ne bi trebalo biti tako teško." „Onda se zabavi. Očekujem te ovdje sutra ujutro", rekao je, i činilo se kao da se sprema otići. „Samo još nešto: ja u subotu odlazim s Balija, idem kući." „Već? Mislio sam te vidjeti još tri ili četiri puta." „Moguće je sutra i u petak, ali u subotu popodne imam let. Ili možda da se vidimo ujutro?" „Subotom ujutro nisam dostupan." „Stvarno?" „Ako želiš da se vidimo još jednom, u subotu, sve što moraš napraviti je promijeniti kartu i otići doma u nedjelju!" rekao je, kao da se to podrazumijeva. „To nije baš tako jednostavno. Kartu koju imam trebalo bi prilično nadoplatiti, ako želim promijeniti datum. A u ponedjeljak moram biti na poslu. Let je Monsoni

89

Anna

predugačak da bih mogao ravno s aerodroma otići u razred. Radije bih izbjegao..." „Vidjet ćemo sutra ima li još važnih stvari koje moraš otkriti i je li stvarno neophodno da se vidimo i u subotu."

Monsoni

90

Anna

Odjednom sam bio svjestan kako imam malo vremena do odlaska, i želio sam napraviti sve, bez odgađanja. Tijekom naših razgovora shvatio sam kako zadaci koje mi je davao nisu bili besmisleni, i bacio sam se na ostvarivanje ovih novih, posljednjih koje sam preuzeo. Priznajem, nisam bio previše oduševljen što moram odraditi ono što mrzim, prilaziti ljudima i tražiti ih da naprave nešto za mene. No, bio sam znatiželjan vidjeti što će na kraju biti od toga, jer sam već bio siguran kako iscjelitelj točno zna zašto to traži od mene. Otišao sam u Ubud, mjesto u kojem sam znao da mogu očekivati zapadnjake. Da odem kod domaćih ljudi, to bi bilo gubljenje vremena; oni ne znaju reći 'ne'. Kako ću početi? Moj je zahtjev morao biti takav da budem odbijen. Ukratko, morao sam biti siguran da ću postići rezultat kakav bih u nekim drugim okolnostima nastojao izbjeći. Dakle, pet  puta ću čuti konačno 'ne' i ljude kako me otkantavaju. Super. Glavna ulica bila je prilično živahna za rano popodne. Savršeno. Puno ću lakše moći prikriti svoje ponovljeno sramoćenje. „Taksi! Taksi!" Domaćini su nudili vožnje turistima. Jedan od njih stao je blizu mene. „Nemam novca. Možeš li me odvesti besplatno do Kute?" pitao sam sa smiješkom. Monsoni

91

Anna

„To je pedeset tisuća rupija. Možeš platiti kad se budeš vraćao", rekao je široko se osmjehujući. „Ne mogu, nemam novca. Može li mi to biti poklon?" „U redu, drag si. Za tebe, trideset tisuća rupija." „Ne. Besplatno. Kao poklon." ,,U redu. Dvadeset tisuća rupija." „Ne, ne mogu." „Čuj, idemo u Kutu pa ćemo putem pričati o cijeni. Dogovorit ćemo se. Hajde, ti si na dobiti." „Ne, u redu je. Ići ću doma nekako drugačije, hvala." Bilo mi je sve više neugodno. „Hajde, upadaj. Nešto ćemo se dogovoriti." ,,U redu, hvala ti. Hvala puno." „Hajde!" „Ne, hvala ti, predomislio sam se. Neću ići u Kutu. Bok." Gledao me kako odlazim, zbunjen, kao da želi reći: „Ovi su zapadnjaci stvarno čudni." Dobro, jedan je pokušaj propao. Čuo sam 'ne' pet puta, ali izgovarao sam ga - ja! U svakom slučaju, zašto sam uopće prišao lokalnom čovjeku, ako sam unaprijed znao da je to besmisleno? Sigurno zato jer je bilo lako. Ljudi s Balija uvijek su vrlo pristojni i dragi, i bili su mi ugodniji od mojih sunarodnjaka i susjeda. Morao sam se suočiti s očitim: toliko sam se bojao da ću biti odbijen, da sam radije povećao vježbanje teme negoli se suočio sa svojim strahovima. Idemo, trebao sam skupiti svu hrabrost, suočiti se s Monsoni

92

Anna

tjeskobom, brzo dobiti svojih pet odbijenica i pobjeći, sakrivši se na svoju napuštenu plažu. Osvrnuo sam se oko sebe. Na uskom pločniku glavne ulice bilo je puno ljudi. Neki su izlazili iz umjetničkih galerija, drugi su odlazili u kavane čiji je postkolonijalni stil očito bio namijenjen zapadnjacima. Dok su hodali, ljudi su pazili da se ne spotaknu na darove za bogove koji su bili poredani po tlu. Morao sam krenuti, makar to značilo slučajno odabrati neku osobu i pitati je prvo što mi padne na pamet. I tad sam spazio debelu Amerikanku u tirkiznoj suknji i ružičastoj bluzi. Izlazila je iz slastičarnice i držala u ruci veliki kornet natrpan sladoledom. „Kakav divan sladoled!" rekao sam joj. „Super je!" odgovorila je, a oči su joj bljesnule. I usne su joj se sjajile, ali od sladoleda. „Mogu dobiti liz?" natjerao sam se izgovoriti to pitanje. „O, netko je vrlo izravan!" rekla je, a oči su joj opet bljesnule. Iz pogleda sam joj mogao pročitati kako misli da bi moje lizanje njezinog sladoleda bilo ravno tome da je poljubim. „Mogu li ili ne?" „Naravno da možeš, dragi", odgovorila je, pa mi se približila, gladno me gledajući. „Ne, šalio sam se, šalio sam se", rekao sam i natjerao se da se nasmijem. „Ma, nemoj se bojati. Možeš dobiti liz. Hajde." Monsoni

93

Anna

„Ne, hvala ti. Bezveze sam to rekao... Bezveze. Dobro, vidimo se. Uživaj u sladoledu!" Ostavio sam je stajati u nevjerici, dok su joj prsti bili zgrčeni oko korneta, a sladoled se lagano cijedio niz ruku. Još jedan promašaj. S kolateralnom štetom. Osjećao sam kako sam se sav zacrvenio i bio ljutit na sebe jer sam možda nekoga uvrijedio. Hodao sam brže i skrenuo u prvu ulicu na koju sam naišao, tako da se mogu nekoliko trenutaka odmoriti i doći k sebi. Razmišljao sam o tome koji će biti moj idući zahtjev, kad sam na drvenim vratima vidio natpis PRINGGA JUWITA. Krenuo sam naprijed i vidio kroz gustu vegetaciju hotelske bungalove, skrivene medu drvećem. Išao sam prema njima, kad su izašla dvojica turista. „Oprostite", rekao sam. „Jeste li vi gosti hotela?" „Da." „Ja sam odsjeo na istočnoj strani otoka. Automobil mi se pokvario i neće biti popravljen do sutra. Nemam kod sebe novca da platim noćenje u hotelu. Znam da je moj zahtjev prilično neuobičajen, ali možete li mi, molim vas, dopustiti da noćas prespavam u vašoj sobi? Ne želim provesti p rovesti noć vani." Na trenutak su se iznenađeno pogledali, a onda je jedan od njih pitao: „Pokvario ti se auto?" „Da." ,,I nisi pitao mehaničara da te negdje smjesti?" „Ne." Monsoni

94

Anna

„Ljudi su ovdje vrlo gostoljubivi; možda te on može smjestiti ili ti preporučiti nekoga od susjeda. Ja bih ti volio pomoći, no naša je soba premalena. Hoćeš li da pitam u hotelu? Tu smo tjedan dana, već nas poznaju. Znam da su puni, ali siguran sam da bi ti pomogli i da znaju nekoga tko bi mogao smjestiti prijatelja njihovih gostiju." „Ne, snaći ću se, hvala. Vrlo si ljubazan." „Kako želiš." „Hvala u svakom slučaju." „Sretno." „Hvala, pozdrav." Pobogu, zar nisu jednostavno mogli reći 'ne'? Dok sam gledao kako odlaze iza ugla, stekao sam dojam da će ovo biti teže nego što sam mislio. U tom trenutku iz hotela je izašao još jedan turist i taman sam se pripremao ponoviti pitanje, kad mi je nešto sinulo. Odjednom sam se uplašio da bi moje riječi mogle zvučati kao ponuda. Vratio sam se na glavnu ulicu. I dalje je bilo puno ljudi. Moram pronaći neki nevjerojatan zahtjev koji će ljudi morati odbiti. Misli, misli, misli... Novac! Da, to je to. Novac. Čim ljude tražiš da posegnu u džep, postanu nepovjerljivi i puno izravniji. Prošao sam pored ulaza u poštu i krenuo prema prvoj osobi koja je izašla. Imala je pedesetak godina, sijedu kratku kosu i djelovala pomalo muškobanjasto - bila je puna samoupouzdanja i sigurno joj nije teško reći 'ne'. Idealna žrtva. Već mi se sviđa. Monsoni

95

Anna

„Ispričavam se što smetam, ali stvarno bih trebao obaviti važan poziv u inozemstvo. Međutim, nemam kod sebe novca. Možete li biti toliko ljubazni i dati mi pet stotina rupija, tako da mogu telefonirati iz i z pošte?" „Imaš hitni poziv?" pitala je j e vrlo autoritativno. „Da." „Gdje moraš zvati?" Gledala me namršteno i ravno u lice. „U Ameriku." „Hoće li dugo trajati?" Počeo sam se osjećati kao da me ispituje policija. „Da. Pet minuta, možda šest." „Slijedi me do mog hotela", zapovjedila je. „Tu je, iduća zgrada. Koristim hotelski telefon s  prepaid karticom, koja košta nešto sitno. Ali, možeš je koristiti tri minute, ne dulje." „Nažalost, to mi neće biti dovoljno. Možete li mi dopustiti šest minuta?" Nisam mogao prepoznati samoga sebe. Nikad nisam skupio hrabrosti niti pitao išta slično, naročito ne gospođu koja je bila toliko ljubazna da mi ponudi tri besplatne minute telefona, meni, potpunom strancu. „Sigurna sam da ćeš uspjeti i u tri minute. Hajde!" rekla je i povukla me. „Naučit ćeš biti konkretan. To je vrlo korisno u životu!" Iskreno, svi su me htjeli savjetovati o životu. „Ne, ali... Ne želim vam smetati ako niste kanili ići u hotel. Ne brinite, snaći ću se." „Ne smetaš mi", rekla je zapovjedno, nastavljajući naprijed i pokazujući mi put. Monsoni

96

Anna

„Ali, vjerojatno će i vama trebati. Ne želim vam uzimati minute na telefonu." „Ma daj. Da mi je to problem, ne bih ti ponudila." Deset minuta kasnije, zvao sam vlastiti kućni broj i imao ubrzani dijalog sa svojom telefonskom sekretaricom. Prekinuo sam nakon dvije minute. „Bili ste u pravu: dvije minute su bile dovoljne." „Savršeno! Super. Je li problem riješen?" pitala je kao prava sveznalica. „Da. Ne znam kako bih vam zahvalio." ,,U tom slučaju, nemoj ni pokušavati!" „U redu... Doviđenja onda. Uživajte u boravku ovdje!" „Doviđenja i ne zaboravi; u životu moraš znati kako ići ravno prema cilju!" Dok sam odlazio, žena me gledala, a kad sam se nakon nekoliko metara okrenuo, ona se i dalje smijala, očito zadovoljna sama sobom, daleko od toga da je mogla zamisliti kako se ponašala posve suprotno mojim očekivanjima. Obeshrabren, krenuo sam popiti hladno piće u Yogi, prvi kafić koji mi se našao na putu. Ovim tempom, trebat će mi cijeli tjedan da dobijem pet odbijenica. Kako depresivno. Kad sam ušao u lokal, spokoj tog mjesta kao da je poništio moj umor, i odjednom me obuzeo pozitivan osjećaj. Svjetlo je bilo prigušeno elegantnim drvenim venecijanskim roletama, fotelje su bile niske, baš kao i stolovi. Tiho je svirala glazba Sha'abana Yahye, a gosti su razgovarali Monsoni

97

Anna

prigušenim glasovima. Bilo je to idealno mjesto za kratki odmor i punjenje baterija. Naručio sam ledeni čaj i dok sam tonuo u jednu od fotelja, pustio sam da napetost izađe iz mene. Zatvorio sam oči na nekoliko trenutaka i ispustio zrak iz pluća dugim, tihim izdahom. Imao sam dojam da sam sat vremena zaboravio disati. Novi zrak koji sam udahnuo ohladio mi je nosnice i donio slatkaste mirise čaja i tamjana koji me smirivao. U meni je rastao osjećaj dobrog raspoloženja i udah mi ga je raznio do svih dijelova tijela. Neko sam vrijeme bio u tom stanju, kao da sam bez težine, praznoga uma. Kad sam ponovo otvorio oči, vidio sam mladu ženu, poput prikaze, kako sjedi na tabureu nekoliko metara od mene. Mogao bih se zakleti da nije bila tu kad sam ušao. Jasno, uz pretpostavku da mi um nije u takvom stanju da bi mi bila nevidljiva sve dok se nisam opustio. Bila je prilično mršava, a uska leđa koja sam vidio iz profila bila su joj prirodno zaobljena. Imala je smeđu, dugu kosu, vezanu na vratu, i pokazivala je dovoljno leđa da bih shvatio koliko je nježna. Udubila se u knjigu koja je stajala na stoliću, a desnom je rukom mehanički žličicom miješala čaj koji se pušio pored nje. Dugo sam je gledao, diveći se njezinoj prirodnoj eleganciji. Pomaknula se kako bi prinijela šalicu usnama, lijepim, punim usnama koje su me navele da pomislim na malinu. Vratila je šalicu pa lagano okrenula glavu u mom pravcu. Pogledala me, svjesna moje nazočnosti, kao da je cijelo vrijeme čekala pravi trenutak da bi usmjerila svoju pozornost prema meni. Pogledi su nam se sreli i nisam Monsoni

98

Anna

odmaknuo svoj, činilo se, čitavu vječnost. Oči su mi bile tako prikovane za njene, da se nisam usudio ni trepnuti. Imao sam dojam da se razdaljina između nas smanjuje, kao da nas netko zumira, pa je sve oko nas postajalo mutno ili je nestajalo. Pri pogledu na ovu ljepotu, koja me privlačila poput crne rupe, sve oko nas činilo se ništavnim. Glazba je nestajala, a istovremeno mi se činilo da izlazi iz mene. Mlada žena se nije smijala i lice joj je bilo posve bezizražajno. Jedino su joj se nježne nosnice pomicale u skladu s disanjem. Bilo bi uzaludno pokušavati proniknuti u njezine misli, razumjeti što pričaju njezine oči. Ono što smo u tom trenutku iskusili bilo je više od misli, više od jezika, više od razumijevanja. Njezina je duša govorila mojoj duši, a ona joj je odgovarala. Ticalo se to samo njih i bilo je besmisleno tražiti značenje u nečemu što je bilo veće od nas. U svakom slučaju, nisam želio ništa i nisam trebao ništa. To više nisam bio ja; bio sam izvan sebe. Mislim da sam na nekoliko trenutaka dosegao onu dimenziju u kojoj se ljudi sjedine i komuniciraju jedni s drugima bez riječi. Osjetio sam toliko uvrnuto poimanje vremena da kasnije nisam imao pojma koliko je dugo sve to trajalo. Kontakt je prekinut kad mi je konobar donio račun i pokušao zapodjenuti razgovor. Odgovorio sam na pitanje koje mi je postavio, potražio novac, platio, dobio ostatak i... nje više nije bilo. Nestala je jednako kao što se i pojavila. Osjećao sam da bi bilo uzaludno tražiti je, jurnuti van, pitati ljude. Pronaći je ponovo, ostvariti kontakt, razgovarati s njom, svelo bi sve to na neku ovozemaljsku, konkretnu razinu, drukčiju od Monsoni

99

Anna

onoga što smo maločas osjetili na duhovnoj. Ništa se nije moglo dodati savršenstvu, a da ga ne pokvari, obezvrijedi i konačno izgubi. Osim toga, savršenstvo ne može biti temelj za vezu. Na njemu se ne može graditi ništa. Život je sve, samo ne savršenstvo. Ostao sam još neko vrijeme u Yogiju, a onda se prisjetio svog zadatka. Izašao sam iz kafića i proveo idućih sat vremena prilazeći različitim ljudima i postavljajući pred njih svakojake zahtjeve, postajući u njima sve luđi. A ipak, nikako nisam uspijevao dobiti jasno, rezolutno 'ne'. Ljudi su ili nastojali polovično udovoljiti mojim zahtjevima, ili su pokušavali pronaći način kako da mi pomognu. Osjećao sam da ću završiti dan razočaran, iako sam stvarno namjeravao uspjeti u svojem zadatku... Srećom, na uglu ulice, odjednom sam vidio osobu koja će mi spasiti čast i omogućiti mi da ne odem kući „praznih ruku". „Hans! Hans!" viknuo sam izdaleka. „Hans, možeš li mi posuditi nešto novca?"

Monsoni

100

Anna

Otišao sam natrag u bungalov uživajući u lakoj pobjedi. Prvi put u životu ispunilo me zadovoljstvom to što sam pred sobom vidio lice koje se smračilo, oči koje su se sledile, mrštenje koje se usjeklo na čelu i stisnute usne. Činilo mi se kao da se ta scena odvija usporeno, ekstremno usporeno, zbog čega sam mogao uživati u svakoj tisućinki sekunde, u jednoj pa u drugoj slici, koje će mi ostati zauvijek u glavi, kao da su se dogodile jučer. Vidio sam kako mu se otvaraju usta i trenutak kad mu je jezik sišao s nepca, kad mu je disanje postalo oštro i ošinulo zrak poput biča, stvarajući magičnu riječ odbijanja, riječ koju sam cijeloga popodneva nastojao iskamčiti. Trebao sam snimiti tu scenu, kako bih je mogao uvijek i iznova pogledati. Već sam htio podići ruke i pogledati prema nebu, pa pasti na koljena, kao teniski šampion koji je upravo osvojio posljednji bod za pobjedu u finalu  grand-slam turnira. Mogao sam ga zagrliti i poljubiti u znak zahvalnosti. No, bilo je dovoljno da se nasmijem i pogledam ga, u tišini, čekajući zadovoljstvo koje će uslijediti jer je upravo nastojao obrazložiti svoju izmišljenu ispriku nekim bezveznim argumentima. Kad sam mu rekao da je to bila šala, nasmijao se, no usiljenim osmijehom nekoga tko osjeća olakšanje, ali je i dalje bio zgrčen zbog prvotnog zahtjeva. Monsoni

101

Anna

Nošen svojom pobjedom, osvojio sam i drugi bod i to tako što sam telefonirao turističkoj agenciji u Kutu, gdje mi je jasno rečeno 'Ne'. Nije moguće promijeniti moju avionsku kartu bez dodatnog plaćanja 600 dolara. Nikad nisam primio tako lošu vijest u tako dobrom raspoloženju. U tom trenutku entuzijazma čak sam kontaktirao i svog bivšeg ravnatelja. Nisam izračunao vremensku razliku i odmah sam shvatio da sam ga probudio. Glas mu je bio snen, a imao sam dojam i da je pomalo ustrašen, onako kako već bude ustrašen glas nekoga koga ste probudili telefonom usred noći, i sad se pita koje su to strašne vijesti zbog kojih ga budite. Oduševljeno sam mu pričao o svojem planu, ne obazirući se uopće na razliku između mog oduševljenja i njegove pospanosti. Slušao me, i kad sam ga upitao pristaje li ustupiti mi svoje vrijeme i prenijeti mi makar dio svoga znanja, pristao je. Nema sumnje, dijelom zato jer mu je laknulo što mu nisam javio kako mu je baka upravo poginula u eksploziji škole uslijed terorističkog napada. Konačno, dva od pet učinilo mi se kao častan rezultat za početnika i otišao sam na svoju plažu samouvjeren i miran, pa proveo večer radeći na svojoj drugoj zadaći - zamišljajući sebe kao fotografa i pokušavajući shvatiti što osjećam u tom novom profesionalnom identitetu. Nakon uznemirujućeg, ali pobjedničkog dana, noćno kupanje bilo je predivno vrijeme opuštanja, smirivanja i sreće. Monsoni

102

Anna

„Onda? Je li bilo lako kao što si mislio, dobiti sve te odbijenice?" „Pa, ne baš. Moram priznati da nije." Nasmiješio se i sjeo na prostriku u lotus položaju. Pogledao sam ga, sretan što sam ponovo nasuprot njemu. Volio sam njegovo mirno, hladnokrvno lice lice nekoga tko ne očekuje više ništa od života, tko ne žudi ni za čim, tko nema nikakvih posebnih želja. Nekoga tko je sretan samo zbog onoga što jest i tko drugima nudi to isto, kao model koji mogu slijediti ako žele. „Ljudi koji se boje biti odbijeni", nastavio je, „nemaju pojma koliko rijetko te drugi ljudi odbijaju. Ne događa se to baš tako često. Zapravo, ljudi žele pomoći, ne žele razočarati, žele napraviti ono što očekuješ od njih. A baš kad se bojiš da ćeš biti odbijen, onda ćeš to i biti, što je u skladu s mehanizmom vjerovanja o kojem si dosad već nešto naučio." „Istina je." „Kad naučiš prilaziti drugima i tražiti ono što trebaš, ponudit će ti se cijeli svijet. Život se i sastoji u tome da se otvaraš drugim ljudima, a ne da se zatvaraš u sebe. Pozitivno je to što ti takav stav omogućava povezivanje s drugima." Palo mi je na pamet moje jučerašnje povezivanje s Hansom. U krajnjoj liniji, to je bio dobar trenutak i Monsoni

103

Anna

na kraju sam shvatio da bih ga trebao žaliti, a ne prezirati. „Mislim da si u pravu." „Onda, jesi li uspio zamisliti se u koži osobe kakvom bi želio postati?" „Pa, baš sam o tome htio razgovarati s tobom jer imam problem." „Dobro je da si postao svjestan toga, prije nego što si krenuo s planom." „Da, u pravu si." „Koji je to problem?" „Kad se zamišljam u koži fotografa, odnosno umjetnika, ne osjećam se posve dobro s tom idejom." „Što te točno smeta?" pitao me na način koji me pozivao da mu se povjerim. „Pa, ovaj... Ja sam iz, kako da to kažem..., obitelji koja cijeni samo intelektualne profesije. Cijeli život roditelji me guraju da se obrazujem. Čak bih mogao reći da nisam imao izbora. U mojoj obitelji cijenjen si ako si znanstvenik, učitelj ili profesor, i to je uglavnom sve. Ostali poslovi ne smatraju se dovoljno vrijednima. Tako da fotograf..." „Oni imaju pravo na svoje mišljenje, a ti imaš pravo raditi sa svojim životom što ti želiš." „Naravno, i jasno mi je da u svojim godinama više nikome ne dugujem objašnjenje, ali to će biti takav šok! Bojim se da će biti vrlo uznemireni."

Monsoni

104

Anna

„Jesu li danas uznemireni? Kad znaju da nisi sretan s onim što radiš? Jesu li ti bili podrška?" „Ne, zapravo ne." „Ako te vole, što misliš što će im biti draže: da budeš nesretni učitelj ili sretni fotograf?" „Gledano na taj način..." „Tako se to mora gledati: ako volimo ljude samo onda kad se ponašaju u skladu s našim idealima, to nije ljubav. Mislim da se nemaš čega bojati kod onih koji te vole. Čak i u obitelji u kojoj se svi vole, svatko ima pravo na vlastiti život. Dobro je razmišljati o onome što činimo jedni drugima, kako ne bismo povrijedili te druge. Ali, s druge strane, ti ne možeš stalno preuzimati tuđe želje i ispunjavati ih, držati do njih, a naročito ne zato što te neki drugi zbog toga osuđuju. Svatko od nas je odgovoran odlučivati sam o sebi. Ti nisi odgovoran za mišljenja drugih ljudi." Bio je bez sumnje u pravu, ali nešto me i dalje smetalo. „Zapravo, pitam se do koje me mjere moja obitelj 'zarazila' svojim stavovima: iako osjećam oduševljenje zbog ovog plana, nisam posve opušten jer napuštam intelektualni 'tabor' i prelazim u umjetnički!" „Mislim da je neprikladno razmišljati o kategorijama 'tabora', čak i ako pripadaš jednome od njih. Za tebe to nije pitanje napuštanja jednog kampa i priključivanja drugome, nego ispunjavanje plana koji ti je drag srcu."

Monsoni

105

Anna

Bio sam zamišljen, definitivno pogođen njegovim riječima, ali mislim da je on osjećao kako me cijela ta situacija dovela u stanje mentalne blokade. „Hajde sa mnom", rekao je, sporo ustajući. Vidjevši kako se kreće, prvi sam put postao svjestan njegove visoke životne dobi. Nisam imao taj dojam dok mi je pričao, jer je j e precizno i mirno koristio riječi. Ustao sam i slijedio ga. Obišao je nekoliko koliba, a zatim krenuo putem koji je vijugao kroz vegetaciju, tako gustu da nisam mogao vidjeti gdje vrt završava. Hodali smo nekoliko minuta u tišini, jedan iza drugoga, a onda se staza proširila pa sam mogao hodati pored njega. Svako malo, oko nas su se protezale sićušne i pažljivo njegovane lijehe; vjerojatno su to bile neke ljekovite biljke. Neke od njih imale su mikroskopski sićušne žute ili plave cvjetove. Nakon što smo prošli kroz šipražje ogromnih, zelenih i mirišljavih grmova bambusa, uvukli smo se u polutamu i bili okruženi vlagom. A onda je staza odjednom došla na rub, s pogledom prema dolini od kojeg je zastajao dah. Znao sam da je selo na uzvisini, ali nisam mogao ni zamisliti da rub vrta učitelja Samtyanga toliko nadvisuje dolinu koja se pruža sigurno dvjesto metara ispod nas. Ovaj okomiti, ptičji pogled, a bilo je kao da smo iznad ponora, bio je čist i u nesrazmjeru s ostatkom vrta, gdje je gustoća vegetacije sprečavala jasan pogled. Sjeli smo jedan pored drugoga na stijenu, a noge su nam se klatile nad prazninom, i bili tihi nekoliko minuta, razmišljajući o grandioznom pejzažu uz koji sam se osjećao tako Monsoni

106

Anna

sitnim. Na kraju je iscjelitelj bio taj koji je prekinuo tišinu svojim mirnim, ljubaznim glasom. „Što vidiš na rižinim poljima?" Daleko ispod nas vidio sam desetak radnika kako stoje do gležnjeva u vodi, povijenih leđa, s rukama ispruženima prema sadnicama riže. „Vidim grupu radnika kako rade." „Ne, to nije grupa." „Onda niz radnika, ako tako više voliš." „Ne, nije grupa, i nije niz." U redu, sada slijede igre i gre riječi, pomislio sam. „Znaš li", nastavio je, „koliko ljudi živi na Zemlji?" „Između šest i sedam milijardi." ,,A znaš li koliko je gena u svakom ljudskom biću?" „Ne znam... Nekoliko tisuća?" „Malo više od dvadeset tisuća. A od gotovo šest milijardi ljudi, ne postoje dva čovjeka s jednakim genima." „Da, svatko od nas je jedinstven." „Upravo tako! Pa i kad rade isti posao, na istom mjestu, u istom trenutku, ne možeš ih smatrati grupom ili nizom jer, bez obzira na to što im je zajedničko, uvijek će postojati više elemenata zbog kojih su različiti, negoli onih po kojima su slični i koji su vezani uz njihov posao!" „Razumijem što želiš reći." Monsoni

107

Anna

„Ponekad o stvarima razmišljamo na način da ih razvrstavamo, kategoriziramo. Pa onda stavljamo i ljude u istu kategoriju, a zapravo, na polju ispod nas ima nekoliko desetaka ljudi, a svatko od njih ima svoj identitet, svoju povijest, svoju osobnost, svoj specifični ukus. Više od polovice živi u selu. Poznajem ih. Kad je u pitanju njihova motivacija, već su tu različiti. Jedan od njih radi ovaj posao zato jer voli biti u dodiru s vodom, a onaj do njega, njegov susjed, nema izbora. Treći to radi zato jer mu donosi nešto više novca negoli njegov prijašnji posao, a četvrti da pomogne ocu. Peti voli brinuti o biljkama i gledati kako rastu. Šesti je tamo zato što je to tradicija u njegovoj obitelji, i nikad nije ni planirao raditi nešto drugo. Kad razmišljamo na način da vidimo grupe, nizove, tabore... zanemarujemo svaku pojedinačnu vrijednost i svaki doprinos, pa lako padamo u zamku pojednostavnjivanja i općenitosti. Gradimo teorije koje služe našim uvjerenjima. I ne samo da su te teorije lažne, nego potiču ljude da postanu p ostanu baš ono što tvrde te teorije." „Razumijem." „To je veliki korak u životu, trenutak kada prestaneš generalizirati druge, i kad svaku osobu počneš doživljavati individualno, iako znaš da je ona dio nečega puno većeg - čovječanstva, a još dalje, i svemira." Pogledao sam dolinu u daljini. Preko puta nas, na drugoj strani praznine, bilo je drugo brdo, moglo bi se Monsoni

108

Anna

reći planina, visoka gotovo kao i ova na kojoj smo mi. Bila je odvojena od nas nekoliko stotina metara i zajedno s ovom stvarala je veliki kanjon na čijem je dnu nestajala dolina. Neki su oblaci bili ispod nas, neki iznad, i imao sam osjećaj kao da lebdimo između dvaju svjetova. Lagani, uporni vjetrić činio je vrućinu ugodnom i nosio valove mirisa, nekih dalekih aroma koje nisam mogao prepoznati. ,,U redu, vratimo se na ono o čemu smo razgovarali", rekao je. „Kad ostvariš svoj plan, s obzirom na to da to želiš, nećeš se samo pridružiti nekoj kategoriji, grupi ljudi. Bit ćeš to ti. Izražavat ćeš svoj talent u suglasju sa svojim stavovima." „To je točno, toga se moram sjetiti." „Da." „Znaš, već sam malo pričao o tom svom planu s dvojicom ljudi iz svojih krugova i oni su me odgovarali od njega." „Zašto?" "Jedan od njih tvrdi da na tržištu ima jako puno te profesije, i da se tu jednostavno ne mogu probiti, pogotovo bez odgovarajućih kvalifikacija ili kontakata. Drugi mi je rekao da se takav posao ne počinje preko noći, bez klijenata, i da praktički nemam nikakve šanse za uspjeh." „Svi koji imaju plan susreću se s tim problemom." „Što to znači?"

Monsoni

109

Anna

„Kad ljudima pričaš o svojim planovima, nailaziš na tri vrste reakcija; neutralne, ohrabrujuće i negativne, koje te nastoje navesti da odustaneš." „To mi je jasno..." „Posve je jasno da se moraš kloniti ljudi koji te žele obeshrabriti. Ili im makar prestani pričati o svojim planovima." „Da, ali na neki način može biti korisno da ti ljudi otvore oči ako radiš nešto pogrešno." „Da bi to dobio, razgovaraj samo s ljudima koji su specijalisti u područjima koja te zanimaju. Ne smiješ se povjeravati ljudima koji će te pokušati obeshrabriti, samo zato da bi zadovoljili svoje osobne psihičke potrebe. Na primjer, postoje ljudi koji se osjećaju bolje kad si ti loše i koji će zbog toga učiniti sve što mogu da se ni ti ne osjećaš dobro! Ili drugi, koji mrze mogućnost da ispuniš svoje snove, jer ih to podsjeća na njihov nedostatak hrabrosti kako bi ispunili svoje. Također, postoje ljudi koji osjećaju da je njihov stav osnažen time što ti imaš problema, jer im to otvara prostor da te savjetuju. U tom slučaju, planovi koje imaš za njih znače da gube tlo pod nogama, i zato će učiniti sve što mogu da te obeshrabre. Nema smisla da se zamaraš s njima, jer oni to rade nesvjesno. Ali bolje ti je da im ne pričaš o svojim planovima. Oni će utjecati na to da izgubiš povjerenje u samoga sebe. Sjećaš se kako smo jučer pričali o djetetu koje uči hodati i nikad ne izgubi volju, unatoč stalnim porazima?" „Da."

Monsoni

110

Anna

„Kad konačno uspije, to je između ostalog i zato što ni jedan roditelj na svijetu svij etu ne sumnja u sposobnost svog djeteta da hoda. I nitko ga neće obeshrabriti u tom naumu. No, kad bude odrastao čovjek, postojat će bezbroj ljudi koji će ga pokušati obeshrabriti u tome da ispuni svoje snove." „To je, dakako, točno." „Zato je bolje držati se dalje od takvih ljudi ili ne razgovarati s njima o svojim planovima. U suprotnom, bit ćeš dio milijuna koji nemaju živote kakve žele." „Razumijem." ,,S druge strane, vrlo je pozitivno imati u svojoj blizini jednu ili dvije osobe koje vjeruju u tebe." „A koje vjeruju?" „Kad kreneš sa svojim planom koji predstavlja izazov, na primjer kad želiš promijeniti posao, uvijek neizbježno postoje dobre i loše strane. Vjeruješ u to, želiš to i onda, odjednom, počneš sumnjati: ne vjeruješ više u to, ne osjećaš se sposobnim to učiniti, bojiš se promjene, nepoznatoga. Ako si u tim trenucima sam, postoji velika vjerojatnost da ćeš odustati, da ćeš napustiti brod. Ako ti je u blizini netko tko vjeruje u tebe, tko vjeruje u tvoje sposobnosti da budeš uspješan, i trudi se da i ti to vidiš, onda će nestati tvoje sumnje i strahovi, kao nekom čarolijom. Povjerenje koje ti iskazuje ta osoba bit će zarazno. Potaknut će te na uspjeh i dat će ti snagu za pokretanje planina. Bit ćeš petnaest puta jači, nego kad si sam sa svojim planom. Ali, nemoj me krivo shvatiti: ta osoba ne mora ti pomagati ili te savjetovati. Ne. Ono što se Monsoni

111

Anna

računa iznad svega jest da vjeruje u tebe. Konačno, bio bi iznenađen koliki je broj slavnih ljudi profitirao baš od takve vrste podrške." „Nisam siguran da imam nekoga takvog..." ,,U tom slučaju razmisli o nekome tko ti je dalji. Stariji rođak ili neki prijatelj iz djetinjstva, bez obzira na to što ih rijetko viđaš. Ako stvarno ne možeš pronaći nikoga, onda možeš razmišljati i o nekim osobama koje više nisu žive, a koje su te voljele dok su bile tu. Reci samome sebi: 'Znam da ste tamo gdje jeste, ako me možete vidjeti, vjerujte u mene.' Čim počneš sumnjati, zamisli kako te ti ljudi ohrabruju jer znaju da ćeš uspjeti." „Onda ću odabrati svoju baku. U njezinim očima uvijek sam vidio koliko je ponosna na mene. Kad bih u školi dobio loše ocjene, roditelji bi me korili, a ona je uvijek govorila: 'Nema veze. Znam da ćeš ti to popraviti i sljedeći put dobit ćeš dobre ocjene.'" „To je dobar primjer. Ima ljudi koji vjeruju u Boga i koji crpe snagu iz toga. Napoleon je bio uvjeren da ima svoju sretnu zvijezdu. U većini bitaka koje je vodio, čak i kad se situacija loše razvijala, on je bio uvjeren da će pobijediti, uz pomoć svoje sretne zvijezde. To ga je strašno motiviralo i dalo mu snagu koja je često bila odlučujuća." „Kad sam bio mlad, imao sam prijateljicu koja je obožavala svog mačka; znala je govoriti da mu u očima vidi kako je podržava u svemu, i u svim okolnostima. Njezini su roditelji bili strogi i hladni. Kad joj je trebala utjeha, od njih je nije mogla dobiti. Monsoni

112

Anna

Otišla bi svom mačku, gladila ga i govorila mu o svojim nesrećama. Dok je on preo, gledao ju je u oči dubokim, nježnim pogledom i vraćao joj samopouzdanje." „To je itekako moguće. Životinja često osjeća bezuvjetnu ljubav prema svom gospodaru, a takva ljubav može puno pomoći. Znaš, ljudi tek sad počinju raditi znanstvena istraživanja o ljubavi i saznalo se puno izvanrednih stvari. Na američkom sveučilištu, znanstvenicima koji uzgajaju stanice raka u Petrijevoj zdjelici, palo je na pamet dovesti studente u laboratorij. U Americi studente često koriste prilikom pokusa. Stajali su oko zdjelice i rečeno im je da „pošalju ljubav" stanicama raka. Studenti su to učinili i istraživači su mjerenjem ustanovili da se rak počeo povlačiti. Nisu bili sposobni objasniti taj fenomen, kao što nisu mogli konkretno objasniti ni to kako su to studenti poslali ljubav, ali rezultat je bio jasan i nedvojben: stanice su bile u regresiji." „To je suludo." „Da, ljubav u svakom slučaju ima brojne učinke, koje tek sad polako počinjemo otkrivati. Ali, većina znanstvenika ne voli ovakve eksperimente jer mrze izvući na površinu fenomene koje onda ne znaju objasniti. Stavi sebe u njihovu poziciju: moraš nešto priznati, a to što priznaješ te frustrira. Sad, kad sam pri kraju života, uvjeren sam da je ljubav odgovor na većinu problema s kojima se čovjek susreće. Možda se čini kao jednostavna, konvencionalna ideja, ali zapravo je nitko ne primjenjuje zato jer je vrlo često teško voljeti." Monsoni

113

Anna

„Recimo da postoje ljudi kojima se ne sviđa pomisao na to da nekoga vole. Čak imam dojam da postoje i oni koji čine sve samo da ih se ne bi voljelo!" „Neki su grozni jer ne vole sami sebe. Drugi su iritantni jer su puno patili i žele da cijeli svijet plati za to. Neki se plaše ljudi i vjeruju da se na taj način štite od negativnog stava. Neki su bili razočarani pa su zatvorili svoja srca; zaključili su da ubuduće ne mogu ostati povrijeđeni ako više ništa ne očekuju od drugih. Neki su egoistočni jer su uvjereni da su svi oko njih takvi, i misle da će biti sretniji ako se nametnu drugima. Međutim, svima njima je zajedničko to da će se iznenaditi ako osjete da su voljeni. Zato jer to ne očekuju. Većina će ih čak odbiti povjerovati u to, jer im se ta mogućnost čini nenormalnom. Ali, ako ustraješ i pokažeš im, na primjer nekim nesebičnim djelima da ih voliš, to može promijeniti način na koji oni vide svijet a, osim toga, i njihov odnos prema tebi." „To mogu prihvatiti, ali nije lako pratiti ljude i imati prema njima pozitivne osjećaje, naročito prema takvima." „Lakše je ako znaš da je druga stvar koja je svim tim ljudima zajednička to što zapravo imaju dobre namjere. Oni vjeruju da je to što rade najbolje, čak i jedino moguće. Zato, čak i na meti kritike, njihovi su motivi vrlo jasni. Znaš, ljubav je najbolji način da promijeniš ljude. Ako nekome priđeš tako što ga okrivljuješ za nešto što je učinio, guraš ga u situaciju da bude još ustrajniji u svom ponašanju i da ne sluša tvoje agrumente. Osjetit će se odbačenim i posljedično odbaciti tvoje ideje. S druge strane, ako osobi, čak i Monsoni

114

Anna

ako je napravila ili rekla nešto katastrofalno, pristupiš s uvjerenjem da je duboko u sebi dobra i da je imala pozitivne namjere, ta će se osoba opustiti i otvoriti prema onome što želiš od nje. To je jedini način da joj daš priliku da se promijeni." „To me podsjeća na priču koju sam prije nekoliko godina čuo na radiju", rekao sam. „Bilo je to u Francuskoj. Na putu prema kući ženu je slijedio serijski silovatelj. Upravo je odškrinula vrata, kad ju je zaskočio i zatvorio se s njom u stan. Bio je naoružan, a ona se nije imala čime braniti i nije mogla vikati jer joj je prijetio oružjem. I počela je razgovarati s njim. Nametala je razgovor, uzalud ga pokušavajući natjerati da progovori. Kasnije je ispričala kako ga je to malo izbacilo iz takta jer nije očekivao od žrtve takav stav. Nastavila je pričati s njim, ispitivati ga i davati mu odgovore, skrivajući, što je najbolje mogla, užasni strah. U jednom trenutku, na pamet joj je pala neka misao, i rekla mu je: 'Ne razumijem zašto radiš takve stvari kad si zapravo dobra osoba.' Kasnije je ispričala novinarima da je njezin napadač tada počeo jecati i kroz suze joj pričati o svojem jadnom životu, dok je ona pokušavala saslušati ga i sakriti svoj strah. Na kraju ga je uspjela nagovoriti da ode, i to svojom voljom." „To jest ekstreman primjer, ali točno je da se ljudi nastoje ponašati u skladu s onim kako ih vidimo, kako bi se identificirali s onim što mi percipiramo u njima. Moraš razumjeti da svatko od nas ima svoje kvalitete i nedostatke; ono na što koncentriramo svoju pozornost raste i širi se. Ako usmjeriš pozornost na Monsoni

115

Anna

nečije dobre strane, iako ih je malo, one će biti naglašene, razvijat će se i na kraju će biti dominantne. Eto. Zato je važno da imaš oko sebe ljude koji vjeruju u tebe."

Monsoni

116

Anna

„Postoji li neki drugi aspekt tvog plana koji te blokira? Zbog kojeg se ne osjećaš baš dobro sam sa sobom kad razmišljaš o tome da ostvariš svoj plan?" pitao me. „Da, i to je zadnja točka o kojoj sam htio razgovarati s tobom." „O čemu se radi?" „U mojem snu, zarađujem dovoljno da bih si mogao priuštiti kuću s vrtom i, zapravo, ne osjećam se posve dobro kad o tome mislim. Duboko u sebi nisam siguran jesam li sposoban zaraditi novac, niti želim li to. Ukratko, nešto me muči po tom pitanju!" „Došli smo do toga!" „Molim?" „Znao sam da ćemo doći do toga. Prije ili kasnije." „Zašto?" „Novac objašnjava sve naše maštarije, projekcije, strahove, mržnje, ljubomore, naše komplekse manje vrijednosti, komplekse superiornosti i mnoge druge stvari. Bilo bi nezamislivo da se nismo dotaknuli tog pitanja." „Nisam znao da tako kratka riječ krije toliko puno!" „Hajde, sve mi ispričaj. Zašto brineš zbog novca?" I dalje je govorio ljubazno, ali po njegovom tonu koji je odavao da se zabavlja, mogao sam shvatiti da je tu temu već prilično istražio, čak do mjere da ga Monsoni

117

Anna

apsolutno ništa od onoga što ću mu reći, što god to bilo, neće iznenaditi. „Recimo da o tome razmišljam na dva načina. Kao da jedan dio mene želi zaraditi novac, a drugi ne želi, kao da je novac prljav." „Dakle, pitanje je kako pomiriti u sebi te dvije strane, zar ne?" „Zanimljivo je da tako kažeš, ali dobro, možemo i tako reći, istina." „Počnimo s tim da mi ispričaš što želi onaj dio tebe kojemu je cilj zaraditi novac." „Mislim da bi mi novac mogao dati određenu slobodu. Osjećam da, što si bogatiji, manje ovisiš o drugima. Kao rezultat toga, postaješ slobodniji, neovisniji i po pitanju vremena, i po pitanju aktivnosti. Nikome ne duguješ nikakva objašnjenja." ,,U tome ima istine. Dalje?" „Pa, želim biti siguran da imam određenu materijalnu sigurnost. Dovoljno sam iskusan da bih znao kako mi je lakše biti sretan u lijepoj, mirnoj kući negoli u derutnoj garsonijeri u bučnom, zagađenom kvartu." „Nema ničega lošeg u tome što se traži materijalna sigurnost, i točno je da ona može olakšati stvari. Da budem precizniji, materijalna utjeha ne donosi sreću; ali, s druge strane, njezin izostanak može pokvariti sreću." „To mi se čini prilično očitim." Monsoni

118

Anna

„Ali, opet naglašavam da materijalno, samo po sebi, ne može donijeti sreću. Mnogi se ljudi slažu s tom mišlju i ponekad je glasno izriču, ali ipak, duboko u sebi, nesvjesno, i dalje vjeruju kako bi ih novac mogao učiniti sretnima. Odriču se onih koji se ponašaju rasipnički i šepure svojim bogatstvom, ali to odricanje i osuđivanje ima, zapravo, notu ljubomore, jer je dio njih zavidan i živi u uvjerenju 'što si bogatiji, to si sretniji'. To je uvjerenje rašireno, čak i među onima koji govore suprotno." „Da, to je moguće." Sjetio sam se jedne od svojih prijateljica koja je toliko žestoko kritizirala bogataše i one koji samo misle na materijalno, da mi je to djelovalo pomalo sumnjivo. Njezin nedostatak razumijevanja prema takvima nedvojbeno je izražavao njezin odnos prema novcu, koji, možda, uopće nije bio bezazlen. „Zapravo, vjerovanje samo u materijalno čini ljude nesretnima, jer ih tjera u beskonačnu utrku. Želiš neki predmet, automobil, komad odjeće, što god, i počinješ vjerovati da će te posjedovanje te stvari posve zadovoljiti. Želiš to, žudiš za tim i na kraju, kad tu stvar kupiš, brzo zaboraviš na nju i usmjeriš svoju pozornost na nešto drugo što će te zadovoljiti kad ga dobiješ. Nema kraja toj potrazi. Ljudi ne shvaćaju da će, ako voze Ferrari, žive na Beverly Hillsu i putuju privatnim avionom, biti uvjereni da trebaju imati i jahtu, koju još nemaju, i da će ih baš ona učiniti sretnima. Naravno, ljudi koji nisu ni blizu toga da voze Ferrari, time su iznervirani i misle kako bi bili sretniji da imaju samo malo više novca nego što imaju. Ne žele Monsoni

119

Anna

vilu na Beverly Hillsu, samo malo veći stan, i uvjereni su da bi to bilo dovoljno, i da nakon toga više ništa ne bi tražili. E, baš tu griješe. Kojem god materijalnom nivou težiš, kad dođeš do njega, htjet ćeš više. To je zaista utrka bez kraja." Njegove riječi bubnjale su mi mislima; podsjećale su me na Božiće iz djetinjstva. Uvijek sam bio jako uzbuđen dok sam pisao pismo Djedu Božićnjaku i redao popis igračaka koje sam želio. Tjednima sam razmišljao o tome, nestrpljivo čekajući dan kada ću ih konačno imati. Moje uzbuđenje doseglo bi vrhunac na Badnjak: nisam mogao skinuti oči s drvca, razmišljajući kako ću sutra pod njim pronaći svoju sreću. Kad bih otišao spavati, noć koja je bila preda mnom činila mi se bez kraja i bio sam sretan kad bi se pojavile prve zrake zore. Konačno je stigao veliki dan! Kad bih otvorio vrata dnevnog boravka i vidio poklone u šarenim kutijama pod osvijetljenim drvcem, osjetio sam ogromnu sreću. Sve bih odmotao, nestrpljiv i bez daha, a onda bih većinu dana proveo igrajući se s onim što sam dobio, izbjegavajući pritom duge obiteljske ručkove, ostavljajući odrasle s njihovim dosadnim razgovorima. Ali, sjećam se i da bi već navečer, kad bi se sunce sakrilo, moje veselje polagano kopnilo. Nove igračke nisu mi više pružale toliku navalu zadovoljstva. Čak sam znao razmišljati o tome kako bi bilo super da mi se može vratiti uzbuđenje koje sam osjećao dan ranije. Volio bih to ponovo proživjeti. Sjećam se kako sam jedne godine rekao samome sebi da me maštanje o igračkama čini Monsoni

120

Anna

sretnijim negoli same igračke. Čekanje mi je nosilo više ugode nego sam rezultat. Rekao sam to mudracu, a on je sa smiješkom odgovorio: „Najveća laž roditelja prema djeci nije ona o Djedu Božićnjaku. Najveća laž je to prešutno obećanje da će ih darovi usrećiti." Ponovo sam pogledao prema radnicima u dolini i pitao se je li i njih njihova tradicija navodila da jednom godišnje pokušaju usrećiti svoju djecu, tako da ih zatrpaju materijalnim poklonima. p oklonima. „Rekao si mi", nastavio je, „što motivira dio tebe koji želi zaraditi novac. Sad mi pričaj o onom drugom dijelu koji odbacuje tu ideju." „Mislim da mi se novac pomalo gadi. Ponekad osjećam da je to sve po čemu se ovaj svijet mjeri, i da novac postaje središtem ljudskih briga." „Stvari pomalo idu u tom pravcu, istina, a to je šteta jer novac je zapravo posve dobar izum." „Zašto to kažeš?" „Često zaboravljamo da novac na početku nije bio ništa više od sredstva razmjene dobara među ljudima kako bi stvari bile jednostavnije: razmjene dobara, ali i usluga, vještina, savjeta. Osoba koja je nešto trebala bila je prisiljena pronaći nekoga tko će biti zainteresiran da joj to omogući, u zamjenu za nešto što je tu drugu osobu zanimalo. To nije bilo lako. Stvaranje novca omogućilo je procjenu svakog predmeta, svake usluge, a novac koji je prikupljao trgovac omogućavao mu je da kupi drugu robu i usluge. U tome nema ništa loše. Na neki način, mogao Monsoni

121

Anna

bih čak reći da, što više novac kruži, što je više razmjene među ljudima, to bolje." „Kad tako gledaš, da, to je sjajno!" „Tako bi trebalo biti: ponudi ono što imaš plodove svoga rada, svoje vještine - i zauzvrat dobij ono što su drugi stvorili, a što ti ne možeš. Osim toga, novac nije nešto što bi trebalo sakupljati, nego koristiti. Da svi krenu s tim principom, nezaposlenost ne bi postojala, zato jer ne bi bilo granica uslugama koje jedan čovjek može ponuditi drugome. Bilo bi dovoljno cijeniti ljudsku kreativnost i potaknuti ljude da realiziraju svoje ideje." „Zašto se onda novac smatra nečim prljavim?" „Da bi to razumio, moraš najprije shvatiti dva elementa; kako se novac zarađuje i kako se troši. Novac je zdrav ako dolazi od angažiranja tvojih vještina, ako ga stječemo tako što dajemo najbolje od sebe. Na taj način, on donosi stvarno zadovoljstvo ljudima koji ga zarađuju. Ali ako ga dobijaš tako da zlostavljaš druge - na primjer svoje klijente ili suradnike - onda on generira ono što bismo simbolično mogli nazvati negativnom energijom; šamani to nazivaju hucha. A hucha sve vuče prema dnu, zagađuje misli i, na kraju, čini nesretnima i onoga tko pljačka i opljačkanog. Onaj koji pljačka možda će misliti da je nešto dobio, ali zapravo će se samo sve više okruživati tom negativnom energijom koja će ga činiti nesretnim. Vidiš to na licima ljudi kada ostare, bez obzira na to koliko bogatstvo imali. A onaj tko zarađuje novac tako što Monsoni

122

Anna

daje najbolje od sebe i poštuje druge, taj cvate dok se bogati." Nisam mogao prestati razmišljati o Slici Doriana Graya, nevjerojatnom romanu Oscara Wildea, o čovjeku čija nedjela ostaju vidljiva na njegovom portretu umjesto na njegovom licu. S vremenom, portret postaje sve više i više unakažen, sve dok ne postane odvratan. „Rekao si da je važan i način na koji trošiš novac." „Da, ako koristiš zarađeni novac tako da i drugima daješ mogućnost izražavanja njihovih talenata i vještina, tako da koristiš njihove usluge, onda novac proizvodi pozitivnu energiju. S druge strane, ako se zadovoljavaš samo zgrtanjem materijalnih dobara, onda je život lišen svog smisla. Isušit ćeš se, malo -pomalo. Pogledaj oko sebe; ljudi koji cijelog života gomilaju bogatstvo, a ne daju ništa zauzvrat, posve su izolirani od drugih. Nemaju više nikakav ljudski odnos. Više nisu sposobni istinski se zainteresirati za neku osobu, ili voljeti. I vjeruj mi, kad dođeš u tu fazu, više nisi sretan!" „Čudno. Kad razmislim o tome - na drugom sam kraju svijeta, razgovaram s duhovnim učiteljem, a pričamo o novcu!" „Zapravo, uopće ne pričamo o novcu." „Kako to misliš?" „Pričamo o ograničenjima koja postavljamo u životu. Novac je samo metafora za tvoj potencijal."

Monsoni

123

Anna

Klatio sam nogama nad prazninom i gledao u ogromni otvoreni prostor ispred sebe. Lagani, topli povjetarac mirisima mi je draškao nosnice i šaptao na uho svoje tajne. „Na kraju, možda zaradim dovoljno novca i neće mi biti potrebno više. Ali, reci mi, s obzirom na to da tako otvoreno razgovaramo, kako to da ti nisi bezobrazno bogat?" Nasmijao se prije negoli je j e odgovorio: „Zato jer mi to ne treba." „Dakle, zašto me onda podržavaš u tome kako je u redu zaraditi novac?" „Možda zato što nešto moraš zaraditi, prije nego se naučiš distancirati od novca." „A zamisli da sam već distanciran?" Nakon kratke stanke, rekao je: „To ne bi bilo distanciranje, to bi bilo odricanje." Njegove su riječi odzvanjale u meni i činilo mi se da mu je glas nastavio vibrirati. Morao sam priznati da je opet u pravu. ,,U hindu filozofiji", nastavio je, „zarađivanje novca je vrijedan cilj i odgovara jednoj od životnih faza. Moraš samo paziti da ne ostaneš vezan isključivo uz njega, i moraš znati kako napredovati prema nečemu drugom što će ti predstavljati uspjeh u životu." „A što znači uspješan život?" pitao sam, osjećajući se pomalo naivno. Monsoni

124

Anna

„Uspješan život je onaj koji vodiš u skladu sa svojim željama, kad daješ najbolje od sebe u onome što radiš i pritom ostaješ u skladu s onim što jesi. To je život u kojem imamo mogućnost ići i dalje od samih sebe, posvetiti se nečemu drugome osim samima sebi i dati nešto čovječanstvu, makar to bilo nešto skromno i nešto maleno. Pero male ptice bačeno u vjetar. Osmijeh upućen drugim ljudima." lj udima." „To pretpostavlja da znaš svoje želje." „Da." „ A kako znaš da se ponašaš u skladu s onim što si prepoznao kao vrijednost?" „Tako što pratiš kako se osjećaš i paziš na to. Ako ono što radiš nije u skladu s tvojim sustavom vrijednosti, osjećat ćeš nelagodu, neku vrstu mučnine, slabosti ili osjećaj krivnje. To je znak da se upitaš jesu li tvoje radnje u suprotnosti s onim što je tebi važno. Možeš se, na kraju, isto tako pitati jesi li ponosan na ono što si postigao. To je vrlo važno: ne možemo se razvijati kao ljudska bića, ili biti dobrog zdravlja ako radimo stvari koje štete našim vrijednostima." „Neobično je da si to povezao sa zdravljem. Naime, sjećam se, dok sam studirao, preko ljeta sam radio u jednoj agenciji za prodaju osiguranja preko telemarketinga. Morao sam nazivati ljude i savjetovati ih da uzmu određenu policu. Kompanija je imala informaciju da tri četvrtine ljudi koje kontaktiramo već imaju tu policu, iako to ne znaju, jer im je tu uslugu pokrivala njihova kreditna kartica. Ali, nismo to nikako smjeli spomenuti i trebali smo svima ponuditi tu novu uslugu. Toga ljeta, prvi put u životu, imao sam strašan ekcem. Liječnik uopće nije otkrio Monsoni

125

Anna

uzrok. Dao mi je lijek koji mi nije nimalo pomogao, pa sam ga prestao uzimati. Ekcem se nastavio razvijati i na kraju sam prestao raditi jer mi je bilo neugodno dolaziti takav na posao. Tjedan dana nakon što sam prestao raditi, nestao je." „Ne možeš biti siguran, naravno, ali možda je to bila poruka tvoga tijela da se nisi ponašao u skladu sa svojim poimanjem vrijednosti, u smislu da poštuješ druge i držiš do povjerenja i iskrenosti." „Istina je da su to za mene temeljne vrijednosti." „Siguran sam da je tako." „Rekao si da moramo dati sve od sebe u onome što radimo?" „Da. To je ključno za sreću. Znaš, ljudska bića uživaju u aljkavosti, ali procvatu kad se zaista oko nečega trude. Kad smo usmjereni na ono što radimo, uspjet ćemo koristeći sve svoje vještine i sposobnosti i to tako što ćemo nove izazove savladavati korak po korak, i osjećat ćemo se sretnima. To je istina za sve, bez obzira na posao ili sposobnosti, a naša se sreća povećava ako naš posao donosi nešto i drugima, čak ako je to i neizravno ili skromno." Baš u tom trenutku sjećanje me odvelo četiri godine unatrag. Bio sam u Maroku, u Marakešu. Pred kraj dana, šetao sam trgom Djemaa el Fna. Već se smračilo i atmosfera je bila očaravajuća. Iz brojnih zalogajnica čulo se pucketanje ugljena na kojem se peklo meso. Vatra je obasjavala prolaznike, prelazeći preko njihovih lica i plamen je plesao u noći. Miris Monsoni

126

Anna

pečenih mergueza miješao se s mirisom kus-kusa. Ulični prodavači bili su posvuda. Neki su nudili kožne predmete, upravo sašivene u obližnjim radionicama, koji su još uvijek imali onaj opori, snažni miris. Drugi su nosili izrezbarene bakrene pladnjeve na kojima se odražavao plamen, pa je zlatni odsjaj padao na njihova lica, turbane i dželabije. Buka glasova miješala se s pulsirajućim zvukovima bubnjeva i melodijom frula kojima su svirači mamili zmije na ples. Hodao sam i sve to upijao, očaran nevjerojatnom atmosferom. Bio sam prepun emocija od svih tih mirisa, slika i zvukova, kad me zaustavio sitni muškarac, od nekih pedesetak godina, mršav i nasmijan, s licem izbrazdanim od južnjačkoga sunca. Sjedio je na kutiji koja je bila postavljena na goloj zemlji; s jedne njegove strane bio je nekakav restoran, s druge trgovac s keramikom. Nasmijao sam mu se i pogledao prema stolici na koju mi je pokazivao da sjednem. Tek tad sam shvatio što radi. Bio je to čistač cipela. Osmijeh mi se zamrznuo na licu a ja sam se ukočio. Uvijek mi je bilo nelagodno pred ljudima koji su nudili obavljanje nekih nezahvalnih poslova. Možda mi je najteže bilo upravo pred čistačima cipela jer su oni svoj posao obavljali pred mušterijom. Na njoj. Čak mi je bio nelagodan i način na koji su sjedili: mušterija bi sjedila na visokoj stolici, kao da dominira situacijom, a čistač cipela bio je ispod njega, pogrbljen - sjedio bi ili klečao. Nikad se nisam naviknuo na takve usluge. Monsoni

127

Anna

Čovjek je ponovio svoj poziv i uporno inzistirao, i dalje mi se široko osmjehujući. Budući da sam zapadnjak, predstavljao sam mu, bez sumnje, idealnu mušteriju. Ali baš ta činjenica da sam stranac pojačavala je moju nelagodu: nisam želio da njegovi sunarodnjaci vide kako jedan od njih čisti cipele nekom zapadnjaku. Ružan kolonijalni klišej. Ne znam je li vidio moju nelagodu ili ju je protumačio samo kao oklijevanje. Možda je na sve utjecao i nedostatak moje ravnodušnosti, pa mu je to dalo nadu da će me uvjeriti. Ustao je, i dalje se smijući, i prišao mi. Nisam imao vremena izraziti svoje odbijanje: već je bio pored mene, proučavao moje otrcane cipele i izricao svoju dijagnozu, uz obećanje da će ih „pomladiti". Moj problem što ne znam odbiti ljude sigurno je dosta utjecao na to da se nađem n ađem na toj stolici koju sam maloprije gledao s gađenjem. Nisam se usudio gledati ljude, od straha da ne susretnem optužujuće poglede. On je već bio zaposlen s mojim cipelama. Polovicom limuna energično je trljao kožu. U stanju u kojemu sam bio, više me ništa nije moglo iznenaditi. Mislim da se ne bih čudio ni da mi je u cipele utrljao bananu. Radio je to s oduševljenjem. Siguran u sebe, kontrolirao je pokrete, izmjenjujući limun i različite tipove četki. U daljini, frula krotitelja zmija nije prestajala svirati. Postepeno sam se opustio. Razmijenili smo nekoliko rečenica, iako je on bio vrlo usredotočen na ono što je radio, i dalje pokazujući zarazni osmijeh. Stavio je neku crnu kremu na cipele koristeći staru krpu, a zatim trljao kožu da je upije. Zatim je počeo Monsoni

128

Anna

laštiti cipele sa spretnim četkanjem, a dok su moje cipele dolazile k sebi, njegov je osmijeh bivao sve veći, otkrivajući blistave zube, čija je bjelina bila u kontrastu sa smeđom bojom kože. Kad su cipele bile glatke i sjajne poput novih, oči su mu zasvijetlile od ponosa. Posve sam zaboravio na onu svoju početnu nelagodu. Njegova je radost bila zarazna i odjednom sam se osjetio blizak ovom čovjeku koji mi je prije petnaest minuta bio potpuni stranac. Stvarno sam osjetio navalu simpatije za njega, kao neki val prijateljstva. Rekao mi je poštenu cijenu koju sam spremno platio, i u tom trenutku, inzistirao je na tome da me ponudi čajem od metvice u maloj metalnoj šalici, dijeleći svoju radost tako što je produljio naš odnos. Odjednom sam postao svjestan nečega što mi se u tom trenutku učinilo očitim, bolno očitim: ovaj je čovjek sretniji od mene. Od mene koji imam cijenjenu profesiju i koji sam, unatoč skromnim primanjima, sigurno tisuću puta bogatiji od njega. Ovaj čovjek je zračio srećom kroz svaku poru svoga tijela, i ta je sreća sjala oko njega. Kad god se sjetim te scene, navru mi suze na oči. „Zašto si pričao o tome da je korisno odrediti izazove i onda se osjetiti sretnima zato što smo ih savladali koristeći vlastite vještine?" upitao sam. „Zato jer nam izazov stimulira koncentraciju, gura nas da damo najbolje od sebe, i kasnije nam daje za pravo da se zaista osjećamo zadovoljnima. To je preduvjet da procvjetamo u onome što radimo."

Monsoni

129

Anna

„Rekao si da život postane uspješan kad postigneš stvari u skladu s onim što jesi. Ali kako znaš da je tako?" „Zamisli da ćeš noćas umrijeti, i da si cijeloga prošlog tjedna znao da će se to dogoditi. Što bi se za tebe promijenilo u tom posljednjem tjednu?" ,,E, to je pitanje!" „Da." „Recimo da je ovaj posljednji tjedan bio dosta poseban, s obzirom na naš susret. Nema puno toga što bih želio promijeniti." ,,U redu, uzmimo onda tjedan prije tvog dolaska na Bali." „Pa... Da vidimo... Ovaj... Da vidimo..." U glavi sam ponovo pokušavao odvrtjeti film toga tjedna. Vraćao sam u misli, sat po sat, sve što sam radio, i za svaku od tih radnji pitao sam se bih li je obavljao da znam da ću umrijeti do kraja tjedna. Trebalo mi je nekoliko minuta za odgovor. „Ugrubo, odradio bih tridesetak posto od stvari koje sam učinio." „Želiš mi reći da bi se odrekao 70 posto onoga što si činio? Da si znao za ćeš umrijeti?" „Pa, da." „To je previše, puno previše. Normalno je obavljati neke besmislene zadatke, ali ne do te mjere. Zapravo, odnos bi trebao biti obrnut: procijeniti da bi, znajući da ćeš uskoro umrijeti, nastavio sa oko Monsoni

130

Anna

sedamdeset posto onoga što inače radiš. Bio bi to znak da su tvoje radnje u skladu s onim što jesi." „Shvaćam." ,,I primijetit ćeš da se to ne odnosi na težinu radnji, nego samo na značenje koje one imaju za tebe." ,,U redu, slažem se, ali u praksi, nije uvijek moguće činiti ono što želiš." „Uvijek imaš izbor." „Nemam. Da činim samo ono što je u skladu s mojim željama, ostao bih bez posla..." „Dakle, imaš izbor. Da sačuvaš ili izgubiš posao." „Ali, u tom slučaju morao bih pronaći drugi posao, možda slabije plaćen. Možda više ne bih mogao plaćati najamninu za stan!" „Onda bi imao izbor zadržati taj stan ili uzeti drugi, jeftiniji, možda udaljeniji od tvog posla." „Obitelj i prijatelji bili bi razočarani da odselim." „Onda bi imao izbor da ih ili zadovoljiš ili razočaraš. „Ako to tako gledaš..." „Samo ti želim pokazati kako je izbor uvijek tvoj. U određenim trenucima u životu nije nužno da imaš puno izbora. Možda i jesu bolni, ali postoje. Na kraju, sam odlučuješ kako ćeš živjeti: uvijek imaš izbor i važno je imati to na umu." „Ponekad mi se čini da drugi odlučuju za mene." „Onda si ti taj koji je izabrao da drugi odlučuju za tebe." Monsoni

131

Anna

„Svejedno, mislim da postoje ljudi koji imaju više izbora od drugih." „Što duže prolaziš kroz život, više ćeš se oslobađati uvjerenja koja te sputavaju, i imat ćeš više izbora. A izbor je sloboda." Pogledao sam u ogromni prostor ispred sebe, vrtoglavi prostor koji ništa nije zaustavljalo i počeo sam sanjati o svojoj slobodi. Oči su mi bile fiksirane na horizont i duboko sam upijao opojni zrak s njegovim mirisom vječnosti. „Znaš", nastavio je, „ne možeš biti sretan ako vidiš sebe kao žrtvu događaja ili tuđih želja. Važno je shvatiti da si ti taj koji odlučuje, o čemu god se radilo. Čak i ako si najniži od najnižih na poslu, ti si ravnatelj svog života. Ti upravljaš komandama. Ti si gospodar svoje sudbine." „Da." „I ne smiješ se plašiti: otkrit ćeš da ćeš u trenutku kad sebi dopustiš izabrati one radnje koje su u skladu s tobom i tvojim vjerovanjima, koje poštuju tvoje vrijednosti i izražavaju tvoje sposobnosti, postati važan i drugima. Otvarat će ti se vrata. Sve će postati lakše i više se nećeš trebati boriti da ideš dalje." Dugo smo sjedili u tišini. Onda je on ustao, a ja sam prekinuo tišinu. „Raspitao sam se za svoju avionsku kartu. Ne mogu je promijeniti bez da doplatim priličan iznos. Planirao si mi danas reći ima li još važnih stvari koje moram otkriti i je li nužno da se sutra ponovo vidimo." Monsoni

132

Anna

„Mislim da je jedna velika stvar ostala neriješena." „A sutra ujutro nisi dostupan?" „Ne." „Oprosti što inzistiram, ali možeš li se ikako osloboditi tih obveza, tako da stignem na popodnevni let?" „Ne mogu." Stvarno nemam sreće. Bio sam suočen s teškim izborom: trebam li izostati s posljednjeg sastanka koji me ispunjavao zanosom i budio iznutra ili trebam nadoplatiti bezobrazno visoku svotu i odgoditi povratak? „Što bi ti napravio da si na mom mjestu? Bi li promijenio let?" „Na tebi je da odabereš", rekao je. Na licu mu je zaplesao zadovoljan osmijeh, a topli pogled bio je uprt u moje oči pune pitanja. U njegovim se zjenicama zrcalila vječnost. Laganim, mirnim korakom otišao je prema nastambama i izgubio sam ga iz vida kad je ušao u gustiš bambusa.

Monsoni

133

Anna

Šest stotina dolara! Pa to je suma gotovo jednaka onoj koju bih izdvojio za kupnju još jedne povratne karte! Teško je to prihvatiti... Da i ne spominjem kako bi se to odrazilo na moje financije čija je budućnost ionako neizvjesna. A i odnos s mojim osobnim bankarom sigurno bi neko vrijeme bio obilježen tim manevrom. Uza sve to, doći ću kući umoran i imat ću samo nekoliko sati prije nego što počnem ponovo raditi. To nije baš ugodna spoznaja. S druge strane, nije baš da svakoga dana imam mogućnost sresti čovjeka poput učitelja Samtyanga. Ali, bila bi to stvarno skupa lekcija! Nisam imao pojma što učiniti. Svaka je opcija djelovala bolno i nisam mogao donijeti odluku. Bio sam u automobilu i približavao se Ubudu. Sad sam morao odlučiti jer, ako želim promijeniti kartu, moram stati pored putničke agencije u Kuti dok još radi. Približavao sam se mjestu na kojemu moram odrediti svoj put. Pokušavao sam odvagnuti razloge za i protiv. Nijednoj opciji nisam davao prednost. I na jednoj i na drugoj strani bilo je i prednosti i mana. Nemoguć izbor! Nisam namjeravao bacati novčić: nakon pet dana osobnog razvoja moram biti sposoban sam donijeti odluku! Konačno, savjest mi je obznanila da trebam prijeći preko kaotičnog početka cijele priče i da ću sasvim sigurno pronaći način za otplatu tog ekstra troška. Za šest mjeseci ili godinu dana, već ću Monsoni

134

Anna

zaboraviti na ovaj teški trenutak. A od onoga što će me iscjelitelj naučiti, imat ću koristi možda cijeloga života. Stigao sam na raskrižje i krenuo južno, prema Kuti. Kao što je Oscar Wilde rekao: „Jedina stvar koju čovjek ne zaboravlja jesu njegove pogreške!" Sjećam se što je rekao predsjednik Meksika u vrijeme kad je njegova zemlja bila u velikom dugu. Novinar ga je pitao može li noću spavati. Odgovorio je da čovjeku noću ne da spavati minus od tisuću dolara. A kad je u pitanju minus od stotinu milijardi dolara, onda je onaj koji ne može spavati - njegov bankar. Zaključio sam kako moji dugovi još uvijek nisu u toj kategoriji. Trebalo mi je gotovo sat vremena da stignem do Kute. Nije mi se sviđala. Meni Kuta nije bila Bali. Bilo je to mjesto s najviše turista, pogotovo australskih surfera. Kad bi se smračilo, grad je postajao ogromni noćni klub. Bilo je nemoguće prošetati, a da vam netko s Jave ne ponudi drogu ili prostitutku. Sedamdesetih, Kuta je bila dio hipijevskog kruga - tri K koja su se morala vidjeti Kuta, Katmandu i Kabul. Simbol Zapada, 2002. godine, Kuta je bila izabrana za jedan od najkrvavijih napada Al Qaide. Vožnja je trajala dulje nego što sam mislio i stigao sam tek kasno popodne. Putnička agencija će biti zatvorena za deset minuta. Jurio sam uskom ulicom najvećom mogućom brzinom i, kao nekim čudom, primijetio parkirno mjesto točno ispred ureda. Prošao sam pored njega tako da se mogu vratiti u rikverc i primijetio da automobil iza mene nije stao, iako je Monsoni

135

Anna

moja namjera da se parkiram bila i više nego očita. Ne samo da sam dao žmigavac na vrijeme, nego sam također napravio takav manevar da je bilo jasno kako se namjeravam tamo parkirati. Ne, on me morao slijediti, sprečavajući me da se parkiram. Za trenutak sam stajao tako, sa žmigavcem, u namjeri da on shvati moj manevar, ali nije bilo nikakve koristi. Spustio sam prozorsko staklo, izvukao glavu i zamolio ga da se vrati malo u rikverc kako bih se mogao parkirati. Iza njega nije bilo automobila, dakle, to mu ne bi smio biti problem. Bilo mi je jasno da me razumije jer sam mu istovremeno i pričao, i snažnim i eksplicitnim gestama pokazivao što želim. Nije bilo pomoći. Zapadnjak, u svojim pedesetima, imao je purpurno lice, a kod blijedih ljudi bio je to siguran simptom pretjeranog izlaganja suncu i alkoholu. U njegovom slučaju, spremno sam glasao za ovu drugu opciju. Imao je tvrdoglav izraz lica onih koji nemaju na umu nikakvu fleksibilnost i nikad ne žele posustati. Njegovo je držanje odavalo nevjerojatno inertan stav. Činilo se da je težak jednako kao i njegov automobil, da je ukorijenjen za mjesto na kojemu se nalazio. Ponovio sam svoje geste i riječi. Ništa. Tupo lice, tvrda ramena, fiksirane ruke, velike šake koje se drže za volan: cijelim tijelom pokazivao je da se neće predati. Zato jer je bilo očito da je na taj način rastumačio molbu da se pomakne samo nekoliko metara dalje. Činilo mi se to jasnim: u njegovom životu, njegovi odnosi s drugima sigurno su bili regulirani nekom silom i sigurno je, nema sumnje, vjerovao da biti pozitivan prema nekome, udovoljiti Monsoni

136

Anna

mu, zapravo znači pokazati vlastitu slabost i odstupiti. Da, to je to! Sigurno je vjerovao u ono „nikad ne odstupi ni za jedan centimetar, ne daj neprijatelju ni zrno žita". U drugim okolnostima, mislio bih da je smiješan, makar ljudi oko njega vjerojatno nisu tako mislili. Ali, putnička se agencija zatvarala za pet minuta. Nisam imao izbora; morao sam doći do tog mjesta, jer nije bilo vremena da pronađem drugo. Onda sam u glavi začuo mudračeve riječi. Uvijek postoji izbor. Odjednom sam samome sebi rekao kako se protiv inercije mogu boriti samo inercijom. Ugasio sam motor, podignuo ručnu i ostavio automobil nasred ulice, blokirajući je. Odjurio sam u putničku agenciju i dao svoju kartu djelatniku koji je već počeo gasiti svjetla. Tipkanje po tipkovnici uskoro su nadjačale trube automobila ispred agencije. Pružio sam mu kreditnu karticu, pomalo nervozan, moleći se da transakcija ne bude odbijena. Sve je to kratko trajalo, ali meni se činilo kao vječnost. No, na kraju, sustav je prihvatio karticu, i ja sam postao nešto siromašniji. Novčanik mi je bio prazniji, imao sam u džepu novu avionsku kartu i krenuo sam prema automobilu. Vozač je bio izvan sebe od bijesa. Držao je ruku na trubi i kad ju je pomaknuo, počeo je sipati gomilu uvreda. Nasmijao sam mu se što sam slade mogao, a to je samo pojačalo njegovu ljutnju. Pomaknuo sam se, a on me pratio toliko blizu da sam mislio da će me odgurnuti. Stvarno je sve to bilo besmisleno. Tada sam posve razumio ideju o izboru o kojoj je govorio iscjelitelj. Ono što je bilo zapanjujuće kod ovoga Monsoni

137

Anna

vozača bio je njegov nedostatak izbora, jer mu je ponašanje diktirala njegova osobnost. Nije htio otići u rikverc, nije htio pregovarati, niti biti strpljiv. Samo je htio sve na silu. Ovaj čovjek nije bio slobodan. Naprotiv, on je bio rob svojih uvjerenja. To je bilo očito. Prije desetak dana, samo bih rekao „kakav idiot!" A danas, mogao sam vidjeti da inteligencija vjerojatno nema ništa s njegovim nj egovim kretenskim stavom. Bio sam zapanjem svojim novim tumačenjem ponašanja koje sam ranije odbijao, bez sumnje, s određenom netolerancijom. No, ponesen novim razumijevanjem i suosjećajnošću, želio sam promatrati i slušati ljude, pokušati otkriti uvjerenja koja su možda bila ishodište njihovih stavova. Otišao sam na obalu i sjeo za stol na terasi slatkog malog kafića i slastičarnice. Uvijek sam imao običaj trošiti kako bih se utješio zbog novčanih problema. Naručio sam koktel od čokolade i avokada, iznenađujuću, ali apsolutno divnu mješavinu i sjeo u ugodnu fotelju od tikovine koja je gledala prema moru. Vjetar je očito jako puhao jer su valovi bili vrlo visoki. Kasno popodnevno sunce padalo je po plaži sa svojom nježnom narančastom svjetlošću, gladeći kuće i lica ljudi. Plaža se praznila i ljudi su dolazili na terasu, koja je polako oživljavala. Bilo je dobro biti sam, a zapravo ne biti stvarno sam, uživati u rastućoj atmosferi, a da joj moraš doprinositi. Za susjednim stolom razgovaralo je dvoje mladih. Ona je bila nježna i lijepa, s kestenjastom kosom i plavim očima, pomalo mrzovoljna. On nije bio naročito visok i bio je prilično mesnat, s debelim Monsoni

138

Anna

vratom i tamnosmeđom, kratko ošišanom kosom. Zvala ga je Dick. Govorila mu je o kazalištu sjena u kojemu je bila noć ranije i o predstavi koja ju je očito fascinirala. On ju je pažljivo slušao, ali činilo mi se da mu nisu bile dovoljne nekakve sjene da privuku pažnju. Možda je ipak bio dirnut osjećajnošću koju je ona pokazivala. Osjećao sam da nisu par, ali i da ona gaji osjećaje prema njemu koje još nije pokazala. On ju je zvao Doris i nisam mogao shvatiti što osjeća prema njoj. Dick je bio jedan od onih tipova koji su bili toliko muževni da ne možete znati jesu li osjećaji osnovni dio njihovog paketa. Zabavljao sam se razmišljajući o njemu kao o pećinskom čovjeku koji odvlači ženku za kosu u svoju postelju. Za stolom pored njih sjedio je surfer tinejžder koji je još uvijek bio napola bubuljičav, a napola muškarac, i pio viski -kolu. Napeto je gledao Doris, ali imao sam dojam da bi bilo koja druga djevojka kod njega pobudila isti interes. On i ja imali smo jednu zajedničku stvar: nismo propuštali nijednu rečenicu razgovora pored nas. Nakon dvadesetak minuta, Dicku i Doris pridružila se djevojka njihovih godina, koju je pratio netko koga oni očito nisu poznavali. „Hej, Kate", rekao je Dick. „Hej, Dick. Hej, Doris." Mogao sam odmah reći da se Doris na neki način zatvorila. Činilo se kao da se ugasila. Bilo je jasno da joj se ne sviđa Kate. Što se to među njima događalo? Monsoni

139

Anna

Provokativna brineta, Kate, bila je više seksi nego lijepa. Imala je prilično visoke pete za plažu, minicu i grudi na „izvol'te". Nije imala bujne grudi, ali nosila je nekakav čudesni grudnjak i efekt je bio zadovoljavajući. U svakom slučaju, tinejdžer surfer iza susjednog stola nije mogao skinuti pogled s njezinog dekoltea. Smijala se dok je govorila, nastojeći se prikazati kao superkul cura koja je svjesna svog izgleda i dobro se osjeća u svom tijelu. „Žao mi je što kasnim. Morala sam se presvući nakon plaže, i nisam mogla pronaći svoje stvari. Nisam uopće mogla naći gaćice." Bilo je jasno kako je mladi surfer namjeravao saznati je li ih pronašla p ronašla ili nije; pogled mu je s dekoltea pao na minicu i buljio je u nju, kao da čeka trenutak kad će saznati odgovor. Dorisino nezadovoljstvo naraslo je za još jedan stupanj. Kate je bila sretna. „Da vas upoznam s Jenzom. Upoznali smo se na plaži. Nećete vjerovati, oboje pušimo Marlboro mentol lights. Ludo!" rekla je Kate. Vrlo mršav i upalih obraza, Jenz se predstavio ljubazno se smiješeći, i rekao kako dolazi „iz male europske zemlje". Pokazalo se da je riječ o Danskoj. S obzirom na to da je imao veliki krug na glavi po kojem očito nije rasla kosa, mudro je obrijao cijelu glavu, kako bi prikrio ćelavost. Glas mu je bio tih, toliko da je bilo teško čuti što govori. Odgovarao je na pitanja drugih nekom poniznošću koja je graničila sa samopodcjenjivanjem, kao da se ispričava što im smeta. Dick ga je gledao lagano se mršteći, kao da se pita kakva je ovo vrsta zvjerke. Očito mu nije bilo Monsoni

140

Anna

prirodno da se muškarac tako ponaša. Jenz je toliko jako pokušavao nikoga ne uvrijediti da je sav problijedio. Nakon pet minuta svi su zaboravili da je tu. Više nije postojao. Što je nekoga tjeralo da se tako ponaša? Je li to bilo nešto kao „pustit će me na miru ako se ponašam tako ponizno?" U svakom slučaju, bio sam siguran da je Dick imao suprotna uvjerenja. „Poštovat će me ako sam snažan!" Jenz je s ljubavlju gledao u Kate koja ga nijednom nije pogledala otkako ga je predstavila ostalima. Posve ga je ignorirala. Zašto ga je dovela u grupu? Zbog zadovoljstva da bude viđena s bijednim obožavateljem, kako bi pokazala svoje moći zavođenja? Da bi Dick reagirao? Izgledalo je kako je činila sve što može ne bi li privukla njegovu pažnju. Doris je to također morala osjećati, jer je njezin nezadovoljni pogled na trenutke isijavao iskre mržnje. Konobar je uzimao narudžbe. „Plavu lagunu", tražila je Kate. „Mineralnu vodu", rekla je Doris. „Što ćeš ti?" pitao je Dick Jenza. „Svejedno." „Odluči se!" „U redu, isto što i ti." „Dva piva", naručio je Dick. Monsoni

141

Anna

Dick je imao dobar dan. „Valovi su danas bili super, čovječe. Konačno pravi dan, sjajno." „Bilo je super vidjeti kako se danas sve poklopilo", dodala je Doris. ,,U pravu si", ubacio se Jenz. „O, ne! Meni je bilo grozno danas", rekla je Kate. „Na plaži su bila ta neka dva tipa i nisu me prestajali gnjaviti. Bila sam bijesna, a oni nisu htjeli odustati." „Onda idi surfati", rekao joj je Dick. ,,U vodi tipovi gledaju samo valove." „O, ne! Ne surfanje. Stalno padam, a mogla bih povrijediti grudi ako padnem na trbuh." Za susjednim stolom, pogled mladog surfera opet se podignuo s minice prema dekolteu. Doris je odlučila ne prepirati se. Preosjetljiva, ona je jedna od onih koji žele biti voljeni zato što su takvi kakvi jesu, a ako pokuša drugima udovoljavati, onda neće biti voljena zato što je takva kakva jest, nego zbog onoga što čini. „Znate li zašto frajeri svršavaju u mlazovima?" vrisnula je Kate i izazvala tišinu, dijelom zbog iščekivanja, a dijelom od nelagode. Dicku se očito sviđala šala i čekao je ostatak. Dorisino lice odavalo je prezir prema vulgarnosti. Jenz se umilno smijao. „Zato jer žene gutaju u gutljajima", nastavila je, gledajući u Dicka. Monsoni

142

Anna

Jenz se glupo smijao, Dick promuklo, a Doris je bila zgrožena. Mladi surfer nije mogao vjerovati. Nije ni sanjao da postoje takve djevojke. Otvorenih usta gledao je u nju, gladno buljeći. Sigurno je mislio kako je nevjerojatno dobra u krevetu. Ja sam bio nešto manje uvjeren u to: prema mom mišljenju, gajila je veći interes za to kakav dojam ostavlja na muškarce, nego za same muškarce. Što je utjecalo na djevojku da bude tako provokativna, čak do te mjere da u javnosti priča opscene stvari? Što je htjela? Koja su bila njezina uvjerenja, o sebi i o drugima? Nema sumnje da je imala duboku želju zavoditi, poticati u drugima seksualnu želju. Činilo mi se da mogu vidjeti nekoliko njezinih mogućih uvjerenja. „Postojim ako zavodim." Ili: „Vrijedna sam ako uspijem privući muškarca." U svakom slučaju, osjećao sam da njezina agresivna zavodljivost zapravo i nije izbor, već da se radi o potrebi čiji je ona rob. Počeo sam slušati što ljudi govore, kako bih iz zabave pokušao pogoditi njihova uvjerenja, ali što sam više otkrivao, to sam bio ružniji jer sam primijetio da ljudska bića nisu slobodna. Taj nedostatak slobode nije im stvarao neki strašni diktator, nego je dolazio od onoga što je ta osoba vjerovala o sebi, drugima i svijetu oko sebe. Na plaži su roditelji organizirali igre na pijesku za djecu. Neko sam ih vrijeme gledao i bio prilično iznenađen kad sam čuo kako potiču djecu da se natječu s vršnjacima. Nije bilo dovoljno da su uspješni Monsoni

143

Anna

u tome što rade: morali su poraziti svoje male prijatelje, biti bolji od njih. U što su ti roditelji vjerovali? Da si vrjedniji ako pobijediš druge? Da je rezultat dobar samo onda ako je bolji od susjedovog? Osjećao sam da je jedino pravo natjecanje ono sa samim sobom. Da nadvladaš sebe, a ne druge. Mudrac mi je rekao da ne možeš osuđivati tuđa uvjerenja nego samo vidjeti njihove učinke. Što bi oni bili u ovom slučaju, u odnosu na sebe? Stimulacija? Izvjesnost? Motivacija za napredovanje? Ali koji bi bili učinci na odnos prema drugima? Možete li uopće iskusiti ljubav ili prijateljstvo ako se stalno uspoređujete s drugima? I što vi osjećate prema drugim ljudima? Plivate li između osjećaja superiornosti i inferiornosti? Ili samilosti i ljubomore? Ovi roditelji nisu imali pojma što rade svojoj djeci. Da stvaraju nešto što će dugoročno odrediti njihove položaje u društvu. Njihovi motivi, ponašanje, njihovi osjećaji, bit će obilježeni zbog nekoliko uvjerenja usađenih u njih u godinama kad upijamo vrijednosti koje nam nudi vanjski svijet. Osim toga, kako su ovi roditelji razvili svoja uvjerenja? Jesu li ih dobili od svojih roditelja ili su bili suočeni s nekim kompetitivnim ljudima? Ili su bili poniženi pa sad žele da njihova djeca budu u poziciji onih osoba koje su dominirale nad njima? U tom slučaju, gdje je bio njihov izbor? Još je jedan stol u blizini bio zauzet. Neki pametnjaković je razgovarao s damom koja mu je mudro puštala da misli kako se ona divi njegovoj erudiciji dok je, očito, skrivala dosadu. O svakoj temi Monsoni

144

Anna

on je pokušavao izraziti svoje znanje. Čak ju je ispravljao dok je nešto pričala, međutim, to je bilo rijetko jer joj njegova rječitost to nije dopuštala. Pitao sam se koga više žaliti u ovoj situaciji. On se činio strašno očajnim u želji da pokaže sve što zna. Možda je vjerovao da ne postoji, osim u svom znanju? Možda se plašio da ga ne doživi idiotom ili neznalicom? Ili je možda samo mislio da ne može biti voljen od strane nekoga tko neće primijetiti njegovu erudiciju, pa se osjećao obveznim to joj demonstrirati? Svim ovim ljudima bilo je zajedničko to što su imali jako malo slobode. Oni su se držali svojih uvjerenja, a ona su im onemogućila izbore, diktirajući njihovo ponašanje. Sve više i više postajao sam svjestan toga. Sve što sam morao napraviti bilo je samo nekoliko trenutaka slušati i promatrati strance, da bih shvatio uvjerenja koja su odredila njihove stavove. Ja sam bio David Vincent u Uljezima. On je mogao prepoznati vanzemaljce po njihovom ukočenom malom prstu; bili su posvuda i osvajali su planet. Moj planet bio je osvojen ljudskim uvjerenjima.

Monsoni

145

Anna

Sjeo sam u automobil, sretan što napuštam Kutu sa svim njezinim barovima i precijenjenom atmosferom. Stigao sam u svoj bungalov kad se već smračilo. Bilo je vruće i moje ritualno plivanje imalo je božanski učinak. Subotnje jutro činilo mi se beskonačnim. Proveo sam ga na plaži pod sjenom palme, gledajući povremene dolaske i odlaske ribara. S nestrpljenjem sam očekivao popodne. Pitao sam se kakav je to „neriješeni zadatak" koji je mudrac čuvao za naš posljednji sastanak. Osim toga, bilo mi je teško zamisliti da ćemo se vidjeti posljednji put. Već sam se naviknuo na naša druženja i svako je u meni probudilo nešto, do te mjere da mi je bilo teško prihvatiti kako tom ciklusu dolazi kraj. Zašto sam uopće odlučio posjetiti iscjelitelja? Koja me to luda sreća odvela k njemu, učinila da čujem za njega i da ga odem vidjeti kad, zapravo, površno gledajući, nisam imao potrebe za njim? Život je zaista čudan. Ponekad sitne odluke imaju nevjerojatne posljedice. I godinama kasnije, pitate se kako bi se sve odvijalo da tada niste donijeli tu jednu malu odluku za kojom su onda uslijedile druge. Koliko sam puta, na tisuću malih raskrižja u životu, odabrao banalni put, dok bi onaj drugi, na kraju, zapravo bio predivan? Brzo sam doručkovao. Želio sam vidjeti mudraca na samom počeku poslijepodneva, tako da možemo Monsoni

146

Anna

provesti zajedno dosta vremena. Moji motivi za to bili su osnaženi činjenicom da je ovo naš posljednji susret, ali i time, morao sam priznati, jer me sve to skupa dosta stajalo. Sudbina je htjela da sam pred njegovu kolibu stigao upravo u vrijeme kad je uzlijetao avion u kojem sam trebao biti. Vrt je bio baš onakav kakvoga pamtim od prvog susreta, jednostavan i lijep, s nježnim i mirisnim cvjetovima koji su dolazili s drugog kraja svijeta. Krenuo sam naprijed i isprva nisam vidio nikoga. Koliba u kojoj me obično primao bila je prazna. Sve je bilo tiho. Možda sam došao prerano. Hodao sam uokolo. Nije bilo žive duše. Sjeo sam uza zid blizu ulaza i čekao. Tišinu je prekidalo samo padanje lišća i poznati zvukovi guštera skrivenog u gredama. Spokoj je bio posve prirodan i toliko je doprinosio atmosferi, da sam prvi put rekao samome sebi kako uopće nisam stvoren za život u gradu. Prošlo je dvadeset minuta prije nego što se konačno pojavila mlada žena s punđom. Krenuo sam prema njoj, a ona je već znala što ću je pitati. „Učitelj Samtyang danas nije tu", rekla je. „O, da, jest. Znam da je ujutro bio zaposlen, ali planirao je naći se sa mnom popodne. Možda vas nije obavijestio. Možete li mu reći da sam stigao?" „Ali on nije ovdje." ,,U redu, vjerojatno kasni. U tom slučaju, pričekat ću ga unutra", rekao sam, čineći pokret kao da ću poći. Monsoni

147

Anna

„Ne, danas neće doći. Kad je odlazio, rekao mi je da se vidimo sutra." „Griješite", tvrdio sam. „Siguran sam da imam zakazan sastanak s njim. Nije moguće da je zaboravio." „Nije zaboravio. Ali nije tu i nećete ga vidjeti." Izražavala se jednako prirodno kao i inače, ne hajući za moje negodovanje. „Kako mislite, nije zaboravio?" pitao sam, osjećajući kako u meni ključa bijes. „Rekao mi je da ćete doći danas popodne." „Što se događa?" eksplodirao sam. „Promijenio sam avionsku kartu na njegov zahtjev, namjerno, kako bih se još jednom našao s njim. Moram ga vidjeti. Gdje je?" „Ne znam." Situacija je bila nevjerojatna. Imao sam dojam da sam u nekom lošem snu. „Je li vam rekao da mi nešto prenesete?" „Jeste li vidjeli poruku koju vam je ostavio?" „Gdje?" „Unutra." Otrčao sam, osjećajući se grozno zbog ovakvog slijeda događaja. Zašto me izigrao? Znao je koliko me stajala promjena karte. Koju je ispriku imao? Poruka je stajala na kutiji od kamforovog drva. Bio je to mali požutjeli list papira, presavijen četiri puta. Otvorio sam ga. Prepoznao sam njegov lagani, vijugavi rukopis:

Monsoni

148

Anna

Razočaranje, nezadovoljstvo, možda čak i ljutnja koju ćeš osjećati kad počneš čitati ovu poruku, pratit će tvoju promjenu do nove dimenzije tvog života, one u kojoj me više nećeš trebati kako bi nastavio s razvojem. Time što si odlučio danas doći, uspio si u najvažnijem zadatku za samoga sebe. Razvio si sposobnost koja ti  je dosad toliko okrutno nedostajala: sposobnost da napraviš izbor koji te nešto košta, i zbog kojega se nečega moraš odreći. Drugim riječima, rije čima, morao si podnijeti žrtvu kako bi nastavio svojim putem. Na taj  je način posljednja prepreka tvom samoispunjenju  postala prah. Sad imaš snagu koja će te pratiti cijeloga  života. Put koji vodi k sreći ponekad traži da se odrekneš lakšeg puta, da slijediš zahtjeve volje i dubine svoga bića. Sretan ti put Samtyang

Dugo sam stajao u tišini dok je ljutnja u meni prelazila u ošamućenost, ošamućenost u sumnju, sumnja u razumijevanje, razumijevanje u prihvaćanje, prihvaćanje u zahvalnost, a zahvalnost u divljenje. Ovaj je čovjek imao hrabrosti nametnuti mi test, znajući da ću biti bijesan na njega i da mu možda neću oprostiti. Učinio je to zato što je znao da nije dovoljno razumjeti, čak ni pridržavati se ideje kako bi se ona nastavila razvijati, kako bi došlo do promjene. Morao sam iskušati nešto intenzivnije, nešto što me se i osobno dotiče, i upravo to mi je sad dao. Monsoni

149

Anna

Odlazeći, odrekao se mojeg oproštajnog pozdrava, svih riječi hvale, moje zahvalnosti. Pokazao mi je što me naučio, podcrtavši to snažnom porukom. I to je bio vrhunac. Umjetnost. Dugo sam ostao sam, posljednji se put ispunjavajući atmosferom ovog mjesta, tako posebnog, punog značenja, a onda su mi ruke krenule prema vratu i otkopčale lančić s križićem koji sam nosio. Pažljivo sam ga uzeo i stavio u malu kutiju na polici.

Monsoni

150

Anna

Krenuo sam natrag i kratko se zaustavio u selu kako bih napunio ruksak namirnicama, a zatim punom brzinom krenuo prema sjeveru. Pola sata kasnije stao sam, zavezao vezice, ponovo stavio torbu na rame i krenuo stazom. Nakon nekoliko minuta hoda, već sam jako osjećao vrućinu i po čelu mi je počeo izbijati znoj. Pogledao sam prema gore; stavio sam dlan iznad očiju kako bih ih zaštitio od sunca. Iznad mene, u svoj svojoj visini, nadvijala se predivna, ogromna, nepomična i postojana planina Skouwo. Penjao sam se gotovo četiri sata. Četiri sata napora, u nekim trenucima i patnje. Uspon je na mjestima bio toliko strm da sam ostajao bez daha. Ponegdje je staza išla postrance i uspon je bio blag, pa sam tad imao vremena za predah i udisao svježi zrak koji je donosio mirise tropskih grmova čija imena nisam znao. Što sam se više penjao, pogled je bio impresivniji. Došao sam do vrha iscrpljen, bez energije, ali prepun silnog zadovoljstva. Uspio sam prevladati svoju lijenost, mobilizirati snagu i hrabrost i provesti odluku dokraja. Sad sam se osjećao moćno i stajao sam na planini Skouwo poput kapetana na pramcu broda, gledajući pod sobom polja, terase s rižom i šume, dok mi je vjetar zviždao u ušima, opijajući me mirisom avanture. Za mene je počinjao novi život i bit će to moj život, plod mojih odluka, mojih izbora i moje volje. Monsoni

151

Anna

Zbogom sumnjama, oklijevanjima, strahovima od osude, strahovima od toga da za nešto nisam sposoban ili da ne mogu biti voljen. Živjet ću svaki trenutak svjesno, u skladu sa samim sobom i svojim vrijednostima. Ostat ću altruist, ali imat ću na umu kako je prvi dar koji mogu pružiti drugima moja ravnoteža. Prihvatit ću teškoće kao izazove s kojima se moram suočiti, a onda i darove koji su mi dani da se razvijam. Neću više biti žrtva razvoja događaja, nego glumac u predstavi čija se pravila otkrivaju malo pomalo i čija će konačna svrha uvijek imati u sebi ponešto zagonetno. Spuštanje mi je išlo bitno brže i malo sam skrenuo sa staze kako bih odmorio pored jezera u podnožju planine, jezera iznad kojega je bio hram božice vode. Magično mjesto nevjerojatne ljepote. lj epote. Sunce je ubrzo zašlo i prizor oko mene bio je čaroban. Na jezero je padala ogromna sjena planine Skouwo. U blizini nije bilo nikakve nastambe. Ni žive duše. Apsolutna tišina. A crni hram sa svojom pagodom izgledao je poput kineske sjene na bijelom odsjaju oblaka i zrcalio se na površini jezera. Ostao sam tako dugo, upijajući spokoj ovoga mjesta, ispunjavajući se smirenošću i ljepotom. Vraćao sam se u bungalov noću, koncentrirajući se na cestu kako bih izbjegao brojne automobile lokalnih vozača koji su se vozili bez svjetala. Stigao sam istovremeno umoran i osvježen. Došao sam do obale mora. Mjesec koji se punio kupao je moju plažu smirenom svjetlošću. Nikoga nije bilo. Ribarske su obitelji već davno otišle. Monsoni

152

Anna

Potpuno sam se razodjenuo i posve gol ušao u toplo more. Plivao sam u tišini, opušten i slobodan, osjećajući kako more klizi preko moga tijela. Imao sam dojam da se njišem u svojim sporim pokretima zajedno s valovima i da se stapam s oceanom. Zatim sam duboko udahnuo i zaronio prema dnu. Uhvatio sam kamen koji je stajao na pijesku. Njegova težina omogućila mi je da plutam; nisam išao prema površini, niti prema dnu. Sklupčao sam se, prislonio koljena na prsa i držao kamen. Ostao sam tako dugo, kao u bestežinskom stanju, umočen u toplo, nježno more, osjećajući prigušeni, jednolični zvuk valova na površini kao smirujuće, monotono pulsiranje.

Monsoni

153

Anna

Probudio sam se na pijesku nakon što je sunce već izašlo. Sjetio sam se da sam zaspao na plaži. Bio sam odjeven, što znači da me na plažu nakon mog noćnog plivanja nisu izbacili valovi. Ustao sam i ispružio se, puneći pluća čistim morskim zrakom. Osjećao sam se kao novi čovjek. Ribarske piroge bile su već na povratku, osvijetljene jutarnjom svjetlošću. Krenuo sam nekoliko koraka prema moru, stopala su mi upadala u pijesak, a tragove će otkloniti novi val s nježnim mrmljanjem pjene. Morem je prolazio brod koji je nosio stotine putnika da otkriju Celebes, Javu ili Borneo. Na plaži sam ugledao djevojčicu, samu. Bez sumnje, bila je to kći nekog od nekolicine turista koji su otkrivali ovo mjesto. Imala je možda pet ili šest godina. Naoružana štapom, pažljivo je nešto crtala na pijesku. Vidjela je kako prilazim i kad sam joj se približio brzo mi se nasmiješila, odmaknuvši pogled od crteža samo na sekundu. „Što je to?" pitao sam je. „Brod, naravno", odgovorila je povrijeđeno, nastavljajući crtati. „Voliš li brodove?" „Da. Htjela sam biti kapetan broda." „Zašto si promijenila mišljenje?" „Zato jer je to preteško za mene." Rekla je to sa žaljenjem u glasu. Monsoni

154

Anna

„Kako znaš?" „Rekao mi je djed. Rekao mi je da je to posao za dečke, ne za curice." Dovršavala je svoj crtež i imala tužan izraz na licu. Srce mi se slamalo. „Kako se zoveš?" ,,Andy." „Čuj, Andy, pogledaj me." Odložila je štap i okrenula se prema meni. Kleknuo sam na pijesak da bih bio na njezinoj nj ezinoj visini. „Siguran sam da te tvoj djed voli i da želi samo najbolje za tebe. Ali, reći ću ti nešto. To je tajna koju uvijek moraš nositi sa sobom. Hoćeš li?" „Da." "Andy, nemoj da ti više itko govori da nisi sposobna nešto učiniti. Na tebi je da biraš i da odabereš svoj život." Pogledala me u oči i ostala na trenutak zamišljena. Onda je njezina ozbiljnost nestala, i nasmijala mi se osmijehom koji je ozario njezino maleno lice. Otišla je od mene samouvjerena, gledajući prema moru i brodu koji je išao svojim putem prema horizontu.

Monsoni

155