GOSPOĐA BOVARY KNJIŽEVNI ROD : epika VRSTA DJELA: roman KARAKTERIZACIJA LIKOVA : likovi: Emma Bovary, Charles Bovary, Leon, Rudolphe, Charlesovi roditelji, Emmin otac... Charles Bovary: Nesposoban za velike riječi, relativno neuspješan u svome poslu, ali sposoban za uzvišene osjećaje, za oprost i bezuvjetnu ljubav, običan prosječan čovjek koji ispunjava dužnosti svoga zvanja, voli svoju ženu, ali nema odgoja ni uzvišenih misli. Iz ljudske običnosti izdvaja ga samo lijepa, dirljiva smrt; i u perspektivi p erspektivi takve smrti, po svojoj je naravi Charles ostao prosječan. Jedan je od onih koji subinu subinu prihvačaju premda njome ne upravljaju. upravljaju. Emma Bovary: Odrasla je u samostanu, a svijetu snova i mašte, potaknuta mnogobrojnim jeftinim romanima prepunih ljubavnika ljubavnika i ljubavnica, progonjenih progonjenih gospođa što se onesviješćuju onesviješćuju u samotnim samotnim paviljonima i sličnih sličnih romantičnih sudbina, sudbina, i ona je sanjala o jednoj takvoj. takvoj. Izašavši iz samostana i vrativši se na selo gdje joj je bilo dosadno, s nestrpljenjem je čekala da život počne, da se maštanja obistine. Kada je Charles zaprosi, ona pristaje misleći da ga voli, ali ona je nakon udaje sve prije nego sretna. Kad je zahvati depresija oni se čak sele u Jonvil-l’ Abei. Ondje Emma rađa, ali curica joj uopće ne mijenja raspoloženje iako je voli. Idealan čovjek svakako nije Emma koja jest slojevit lik, koju uništavaju njezini osjećaji i neuklopljenost neuklopljenost u život kakav joj je dan. Ona je najprisutniji lik u romanu, lik čija je tragičnost najtemeljitije iznesena u svoj svojoj beznadnosti
O DJELU: ''Gospođa Bovary'' je najpoznatiji Flaubertov roman, na kojem je radio pet godina. Fabula je romana vrlo jednostavna i ne obiluje uzbudljivim događajima, već iznosi povijest života mlade Emme Bovary, djevojke koja je odrasla na bogatome seoskome imanju, odgojena u djevojačkom internatu, udana za dobra i prostodušna seoskog liječnika Charlesa Bovaryja, s kojim provodi jednoličan život u malograđanskoj sredini provincijskih gradića. Nezadovoljna svojim životom, upušta se u dvije strastvene ljubavne avanture i, napuštena od oba ljubavnika, konačno se ubija. Sadržaj djela ima podlogu u istinitom događaju. Roman je podijeljen na tri dijela, sva tri s raznih aspekata koncentrirana oko lika glavne junakinje. Roman je protkan elementima elementima romantizma, realizma i naturalizma koji savršeno savršeno slikaju postupke, maštanja, ali i sveukupni život jedne žene, malograđanskog srednjeg obrazovanja, ne baš dobrog ukusa i površnog talenta koja je samo htjela pobjeći od dosade koje je se je toliko bojala. Njezina razmišljanja romantična su, njezini susreti s ljubavnicima puni strasti, ali zato sredina u kojoj živi živi okrutna okrutna je realnost realnost od koje ona tako očajno očajno želi pobjeći. Sam Charl utjelovljenje je svega protiv čega se je ona borila. Svaki njegov korak k njoj za nju je predstavljao sve bezumniji bijeg. S naturalističkog gledišta ona je bila bludnica, žena koja je težila uvijek većim uzbuđenjima i strastima, koja je bila gotovo očajna da ih doživi. Njezino samoubojstvo možda je romantično, ali njezina smrt užasava i samog čitatelja (“Emma se diže kao kakav vještački oživljen leš,
raspletene kose, ukočena pogleda, začuđena. Stade se smijati užasnim, mahnitim, očajnim smijehom, misleći da vidi grozno lice onog bijednika koje se dizalo u vječnoj tami kao neko strašilo. ”).
Gustave Flaubert Rođen 1821.godine u Rouenu. Književni period kojem pripada je realizam(19.st.), francuski prozaist, jedan od najvećih svjetskih romanopisaca. Rano je pokazivao sklonost za književnost, premda je prvo djelo objavio s 35 godina. Iz njegove se mladenačke prepiske s pjesnikinjom Louise Colet otkriva spisateljski dar. Neuspješno Neuspješno je studirao studirao pravo, živio živio povučeno na na imanju imanju u Normandiji, Normandiji, nije nije se bavio bavio politikom, politikom, burnu je je četrdeset i osmu doživio doživio kao promatrač promatrač i pomalo pomalo kao kao sudionik. Nakon dramskih i novelističkih pokušaja dugotrajno radi na pjesničko-filozofskoj rapsodiji Iskušenje Sv.Antuna. Temeljena na stvarnu događaju o kojem je slušao, rađa se zamisao o romanu Gospođa Bovary. Slikao je provincijsku pustoš, građansko licemjerje i ograničenost. Flaubert je pesimist, skeptik, trijezan promatrač koji ne vjeruje u dobru ljudsku prirodu. U okviru sitnoburžoazijske filistrije propadaju nadprosječni pojedinci, živi se tjeskobno i skučeno, mjesto znanosti cvjeta diletantizam. Djelo je doživjelo velik nakladnički uspjeh. Djela: putopisne bilješke s putovanja ( Po poljima i žalima ) kao i kazalištni komad Kandidat njegovi su neobjavljeni mladenački spisi; slijedi roman Gospođa Bovary ( 1857. ), povijesno-arheološki roman Salambo ( 1862.), autobigrafski roman Sentimentalni odgoj, filozofsko-pjesnička dramska epopeja Iskušenje Sv.Antuna ( 1874.), zbirka novela Tri priče ( 1877.). Gustave Falubert ostaje najutjecajnijim romanopiscem 19.stoljeća. Umro je na obiteljskom posjedu Croisset Croisset 8. svibnja svibnja 1880. 1880.
KAFKA – PREOBRAZBA Odnosi među likovima OTAC: Odnos oca prema svom sinu Gregoru je grub, on njega mrzi i ne smatra ga sinom. Takav odnos proizlazi iz Kafkina odnosa prema svom ocu. Otac Gregora tuče i ne pušta ga da uopće izađe iz kuće, ne pušta ga čak ni iz sobe. Tako je bio grub da ga je gađao jabukama i jednom ga je pogodio pogodio u leđa, leđa, a poslije umire zbog zbog toga. MAJKA: Majka voli sina Gregora, ali ga se srami i stoga ga ne želi vidjeti. Ipak se na kraju dovoljno sabrala da bi išla k njemu. Tako je i on bio sretan, jer njemu je bilo dovoljno da čuje njihov glas da bi se razveselio. GRETA: Greta je jedina u obitelji koja stvarno voli Gregora, ona se brine za njega, hrani ga i pomaže mu kad god može. Gregor je isto volio nju i stoga mu je bilo žao što joj nije rekao o namjerama da ju upiše u konzervatoriji, budući da je tako lijepo svirala. No i ona ga počinje zanemarivat zanemarivati,i, diže ruke od od njega.
raspletene kose, ukočena pogleda, začuđena. Stade se smijati užasnim, mahnitim, očajnim smijehom, misleći da vidi grozno lice onog bijednika koje se dizalo u vječnoj tami kao neko strašilo. ”).
Gustave Flaubert Rođen 1821.godine u Rouenu. Književni period kojem pripada je realizam(19.st.), francuski prozaist, jedan od najvećih svjetskih romanopisaca. Rano je pokazivao sklonost za književnost, premda je prvo djelo objavio s 35 godina. Iz njegove se mladenačke prepiske s pjesnikinjom Louise Colet otkriva spisateljski dar. Neuspješno Neuspješno je studirao studirao pravo, živio živio povučeno na na imanju imanju u Normandiji, Normandiji, nije nije se bavio bavio politikom, politikom, burnu je je četrdeset i osmu doživio doživio kao promatrač promatrač i pomalo pomalo kao kao sudionik. Nakon dramskih i novelističkih pokušaja dugotrajno radi na pjesničko-filozofskoj rapsodiji Iskušenje Sv.Antuna. Temeljena na stvarnu događaju o kojem je slušao, rađa se zamisao o romanu Gospođa Bovary. Slikao je provincijsku pustoš, građansko licemjerje i ograničenost. Flaubert je pesimist, skeptik, trijezan promatrač koji ne vjeruje u dobru ljudsku prirodu. U okviru sitnoburžoazijske filistrije propadaju nadprosječni pojedinci, živi se tjeskobno i skučeno, mjesto znanosti cvjeta diletantizam. Djelo je doživjelo velik nakladnički uspjeh. Djela: putopisne bilješke s putovanja ( Po poljima i žalima ) kao i kazalištni komad Kandidat njegovi su neobjavljeni mladenački spisi; slijedi roman Gospođa Bovary ( 1857. ), povijesno-arheološki roman Salambo ( 1862.), autobigrafski roman Sentimentalni odgoj, filozofsko-pjesnička dramska epopeja Iskušenje Sv.Antuna ( 1874.), zbirka novela Tri priče ( 1877.). Gustave Falubert ostaje najutjecajnijim romanopiscem 19.stoljeća. Umro je na obiteljskom posjedu Croisset Croisset 8. svibnja svibnja 1880. 1880.
KAFKA – PREOBRAZBA Odnosi među likovima OTAC: Odnos oca prema svom sinu Gregoru je grub, on njega mrzi i ne smatra ga sinom. Takav odnos proizlazi iz Kafkina odnosa prema svom ocu. Otac Gregora tuče i ne pušta ga da uopće izađe iz kuće, ne pušta ga čak ni iz sobe. Tako je bio grub da ga je gađao jabukama i jednom ga je pogodio pogodio u leđa, leđa, a poslije umire zbog zbog toga. MAJKA: Majka voli sina Gregora, ali ga se srami i stoga ga ne želi vidjeti. Ipak se na kraju dovoljno sabrala da bi išla k njemu. Tako je i on bio sretan, jer njemu je bilo dovoljno da čuje njihov glas da bi se razveselio. GRETA: Greta je jedina u obitelji koja stvarno voli Gregora, ona se brine za njega, hrani ga i pomaže mu kad god može. Gregor je isto volio nju i stoga mu je bilo žao što joj nije rekao o namjerama da ju upiše u konzervatoriji, budući da je tako lijepo svirala. No i ona ga počinje zanemarivat zanemarivati,i, diže ruke od od njega.
Tematika Kafka u ovom djelu prikazuje otuđenost Gregora. On je čovjek, ali je sasvim drukčiji, različit i stoga ga nitko ne voli, cijela obitelj ga mrzi i hoće ga se riješiti tako da bi ih što manje osramotio. Jedino se sestra brine za njega. Unatoč svemu Gregor je usamljen jer osim sestre on nema nikoga, cijeli njegov svijet je mala soba iz koje nesmije izaći. Jako se bojao oca koji koji ga je mrzio i htio je učiniti učiniti bilo bilo šta da bi ga se riješio. riješio. To se i dogodilo, on on je bio krivac za njegovu njegovu smrt kad ga ga je pogodio pogodio jabukom u leđa. Mama Mama ga je također također voljela, voljela, ali upravo zbog toga ga njie željela vidjeti jer nije podnijela sve to.
Zaključak Kafkin je svijet apstraktan i anormalan. Za njega sve što je normalno je anormalno. Okolni likovi u Kafkinim romanima smatraju junake funkcionare u obliku šahovskih figura. Međutim te figure žive u svojim nepojmljivim zakonitostima i umjesto da im koriste pripremaju pripremaju im neodgodivi neodgodivi mat. mat. Svijet u kome je Kafka vođen i u kome je on živio jest onaj Staroga zavjeta. On je taj svijet napustio, ali ga se nije riješio, transponirao ga je u svoje vrijeme, zapravo ga je učinio bezvremenskim. bezvremenskim. Posebna Posebna značajka svijeta Starog Starog zavjeta zavjeta jest apsolutni suverenitet suverenitet božiji. On je slobodan na strašan besprigovoran način
SADRŽAJ: Gregor Samsa jednog se jutra probudio preobražen u kukca. Gregor je po zanimanju trgovački putnik i sve teže podnosi podnosi stres koji mu donosi donosi posao, no ne može ga promijeniti promijeniti dok ne otplati dugove svojih roditelja. Nakon što shvati da kasni kasni na vlak, na vrata mu pokuca majka, a on, on, odgovorivši joj, uplaši uplaši se svog glasa i kojem se osjetilo nekakvo bolno jaukanje. jaukanje. Usto shvaća da se ne može tako lako izvući iz kreveta. Čuđenje i sumnja ukućana zbog zaključanih vrata njegove sobe sve više rastu, a uskoro stiže i prokurist iz njegove tvrtke provjeriti zašto Gregora nema. Zbog toga se Gregor mukom izvuče iz kreveta. Uzbuđenje pred vratima postaje sve veće i iako ih Gregor pokušava umiriti, to se ne događa jer mu je glas toliko promijenjen da ga ne razumiju. Iako je htio odgoditi trenutak pojavljivanja, pojavljivanja, prokuristovi oštri oštri prijekori natjeraju ga da se ipak ipak pokaže, nakon čega mu majka pada u nesvijest, nesvijest, a prokurist pobjegne od straha. Gregor krene za njim u namjeri da mu objasni sve, no otac ga štapom potjera nazad u sobu. Provlačeći se kroz tijesna vrata bojeći se udarca, Gregor se ozlijedio i tek se navečer probudio iz nesvjestice jer je namirisao svoju omiljenu hranu, koja mu više ne prija. Pada noć i njegova ga prostrana soba počinje ispunjavati strahom. Sutradan mu ujutro sestra, koja je jedina mogla podnijeti njegov novi izgled, primjetivši da ništa nije okusio, donosi svakakve vrste jela da ispita njegov ukus. Gregor otkriva kako mu prijaju samo jela zahvaćena truljenjem. Brigu o njemu preuzima sestra: donosi mu hranu, čisti i prozračuje sobu, dok on leži leži pokriven plahtom kako ga ona ona ne bi vidjela.
Iako ne komunicira s ostatkom obitelji, saznaje da je otac nakon sloma svog poduzeća uspio spasiti nešto novca koji će pomoći obitelji da se osovi na noge sad kad je izgubila svog hranitelja. Što se tiče Gregora, sestra je odlučila isprazniti mu sobu kako bi mogao puzati po zidovima. I kada Gregor osjeti da mu oduzimaju sve što ga podsjeća na njegovu ljudsku prošlost, prvi put reagira agresivno. Očajnički se ustrčao sobom pokušavajući spasiti bar nešto, zbog čega njegova majka, užasnuta, pada u nesvijest. Tada dolazi otac i misleći da je Gregor počinio nasilje, ranjava ga jabukom, koja ostaje duboko zarivena u njegovom tijelu. Rana zbog koje Gregor teško pati urodila je ipak time da mu uvečer otvaraju vrata da može promatrati obitelj okupljenu u dnevnoj sobi. Gregor bi s nostalgijom promatrao oca, koji se ponovno zaposlio, te majku i sestru zabavljene šivanjem. Postupno, obitelj sve više potiskuje Gregora iz svoje svijesti. Unajmili su dvorkinju, koja ga je uživala vrijeđati, da obavlja najteže poslove, dok bi sestra ostatke hrane iz njegove sobe uklonila jednim zamahom metle. Gregor gotovo više ništa ne jede, a u njegovu su sobu počeli stavljati sve suvišne predmete. Roditelji uzimaju stanare pa vrata njegove sobe ostaju i uvečer zatvorena. Jedne je večeri čuo sestru kako svira violinu, a vrata su njegove sobe slučajno ostala otvorena te se on približio vratima kako bi ju vidio. Na nesreću, vidjeli su ga stanari, uspaničili se i počeli prijetiti tužbom. Taj događaj pogoršava Gregorov položaj, a sestra izjavljuje da ga se moraju riješiti. Poražen, Gregor se vraća u sobu čuvši kako se za njim okreće ključ. Te noći, prisjećajući se obitelji, Gregor umre. Sutradan ga nalazi dvorkinja, a na njezinu je vijest da je umro svima laknulo. Proljeće je. Otac, majka i sestra odlaze na izlet izvan grada razmišljajući o povoljnim perpektivama za budućnost koje su im se otvorile Gregorovom smrću. KAFKA (1883.-1924.) Pisac moderne književnosti -austrijski pripovjedač, rođen u Pragu, u ortodoksnoj židovskoj obitelji. -Kafka provodi nesretno djetinjstvo pod nesmiljenim autoritetom oca, koje će ostaviti neizbrisiv pečat na njegovoj osjetljivoj psihi i slabom tjelesnom ustroju, te će do smrti živjeti kao osamljenik. Za života je objavio teko nekoliko pripovijedaka, među njima i Preobražaj ( 1915.), dok je većinu svog opusa oporučno namijenio spaljivanju. U književnoj ostavšti koju je sredio i većim dijelom objavio Max Brod nalazila su se i napoznatija Kafkina djela: romani Proces (objavljen 1925.), Dvorac(objavljen 1926.) i Amerika (objavljen 1927.)
MILUTIN NEHAJEV – BIJEG Milutin Cihlar Nehajev : rođen je 1880. godine u Senju, u doseljeničkoj češkoj obitelji. Njegov otac kao učitelj, došao je u Kraljevicu i oženio se Ludmilom Polić iz ugledne kraljevičke obitelji. Gimnaziju je pohađao u Kraljevici i Zagrebu, a studij kemije završio u Beču, gdje je stekao doktorat znanosti. Bio je gimnazijski profesor u Zadru. U Zagrebu radi kao novinar i književnik. Godine 1926. Izabran je za predsjednika Društva hrvatskih književnika. Umro je u Zagrebu 7. travnja 1931. godine. On je svestrani stvaralac: novelist, romanopisac, dramatičar, književnik i kazališni kritičar, prevoditelj, publicist, svestrano obrazovan intelektualac. U trideset godina književnog rada stvorio je pozamašan broj djela (novela, dva romana, drame, kritike i veliki broj članaka). Nehajev pripada čelnicima hrvatske moderne, osobito svojim esejističko-kritičkim tekstovima i romanom Bijeg. To je jedan od prvih romana u Hrvatskoj književnosti u kojemu dolazi do značajne defabularizacije, pri čemu se pisac poslužio modernom tehnikom pisanja, pokušajem zatvaranja interesnog kruga na bitne probleme čovjeka. Pri tome sve drugo ostaje u drugom planu, a posebno nacionalna i socijalna motivacija. Publicist i književnik koji je bio jedan od ne samo ''najjačih i najizrazitijih'' predstavnika hr. modernista i ''jedan od onih od kojih je njegovo pokoljenje najviše očekivalo'', već ''najdublji i najizgrađeniji'' pisac te epohe. Osim za literaturu, Cihlar se zanimao i za nacionalnu kulturnu i političku povijest, pa su tako nastale njegove knjige i studije o Anti Starčeviću, Eugenu Kvaterniku, Ivanu i Vladimiru Mažuraniću, Stjepanu Radiću, hrvatskome narodnom preporodu itd.
Kratak sadržaj: Đuro Andrijašević toliko se naputovao u svom životu da je imao neku odvratnost protiv svakog putovanja. Hvatao ga strah da će u onom drugom svijetu naći nešto nepoznato i novo na što se neće moći priviknuti. Prisjetio se da je u trećoj godini sveučilišta upoznao Veru u koju se jako zaljubio. Smatrao je da bi bilo najbolje sve prepustiti vremenu. Prisjetio se kako su profesori u gimnaziji potvrdili da takvog talenta kakav je on nije bilo. U Vijencu je izašao njegov prvi veći rad i svi su se čudili njegovoj savršenosti. Opčinila ga je želja za slavom. Praznike nakon položene mature proveo je u Kraljevici, a tamo je upoznao gospođicu Zoru i njenog brata Marka. Mladići su ubrzo postali dobri prijatelji. Njihovim izletima se pridružila gospođica Zora i poslije par susreta Đurin se pojam o ženi kretao između dva kontrasta. Nije bila lijepa, ali je začarala svoju okolinu. Nakon par dana su otišli Zora i njen brat i Đuro je osjetio grižnju savjesti na tu ljubav i propatio je do trenutka kada je trebao krenuti u Beč da se upiše na sveučilište. Napisao joj je pismo proklinjući je i u isti mah strašno i samilosno žaleći. U velegradu se preobrazio u drugog čovjeka. Čekao je neće li od Zore doći nekakav odgovor i tako se njihov
roman nije nikako mogao završiti. Mislio je da se njena ljubav pretvorila u prezir. Izbjegavao je susret sa poznatim ljudima, da ne bi oni vidjeli kako je duboko i zauvijek propao. Otišao je kod prijatelja Toše. Povjerio mu se i rekao ga je mučilo. On mu je rekao da je proživio normalno razočaranje u prvoj ljubavi i da je loše što je zapustio svoj književnički rad. Đuro je poslušao savjet i treću godinu studija upisao u Zagrebu. Novi osjećaj ga je odveo dalje od očajanja zbog prijeloma sa Zorom. Vera je bila lijepa pristala djevojka i njen izgled je pristajao uz sliku djevičanstva i netaknutosti koju bijaše zamislio. Sve snažnije je primjećivao da mu se Verina duša približava. Nevidljiva veza između njih dvoje sve se više stezala i Đurino uspavano srce stalo se buditi, kucati sve jače i hrliti njoj u susret. Ipak je Đuro uvjeravao sebe da je odviše star i grešan za tu novu, veliku ljubav i da se ne može izbrisati prošlost koja ga čini bezvrijednim pred Verinim zahtjevima. Otišao je u svoj stan da je više ne vidi i napisao joj pismo, kako je ovo sve ludost i zločin što radi. Opisao je svoju ljubav prema njoj i svoj strah radi te ljubavi, te da je njegov život sagrađena na ogromnom razočaranju. Đuro je otputovao jatelju Toši i u prilikama odmora pisao dnevnik događanja. Slučajno je u novinama pročitao o imenovanjima i premještajima da je Zora Marak, učiteljica više pučke škole premještena na višu djevojačku školu u V. Tako je saznao gdje je završila Zora kao učiteljica, odgajajući djecu, s vremenom stara djevojka sa praznim domom. Teško je pomislio, kako je proživjela te godine. Da li ga je zaboravila i smirila se. Da li je zadržala uspomenu na našu ljubav, a to sigurno jest jer se nije udala i mora da ju to muči. Ružno je misliti na to, ali se ništa više ne da popraviti. Smislili su da razvrgnu zaruke i Veru udaju za nekoga drugoga. Bio je premješten za suplanta u Senj. Nije javiti Veri, nego da ona vijest pročita iz novina, te se uputi u svoje novo boravište. Pomisao da će Vera biti njegova svakim danom se sve više udaljavala od njega. Jednoga dana je stigao brzojav od Vere, koja ga poziva da dođe. Pomislio je da ga se poželjela vidjeti, ali se tog trenutka kod njega pojavila spoznaja vlastite bijede i nemoći. Slabost mu je zahvatila cijelu dušu. Samo se prisjećao Vere i njihove ljubavi. Napisao je oproštajno pismo Toši u kojem ga obavještava da je sasvim propao, dobio otkaz i da mu u krčmi iz milosti daju piti. Postao je propalica. Vera se udala, a on od života ne može pobjeći, nikad nisu pronašli njegov leš.
Glavni lik: Mladi daroviti intelektualac koji studira u Beču kako bi postao doktor. Njegov lik odražava raspoloženje jednog dijela mlade generacije koja se, mnogostruko obrazovana i puna snova, nije mogla potpuno snaći u konkretnim društvenim prilikama, već je naginjala skepsi i depresiji. Kroz njegov lik se izražava tragični nemir modernog čovjeka. Propast talentiranog čovjeka nije izazvan uskim prilikama provincijskog mjestanca u kojem živi, već je samo tragičan finale uslijedio nešto brže. On u svojoj duši nosi klicu sloma svojom jako razvijenom prevlašću misli i konstantne autoanalize. Ne predstavlja prosječnu ličnost, zamišljen je kao izraz tragičnih nemira modernog čovjeka, nervoznog, tjeskobnog i umornog, koji je ovu baštinu primio u nasljeđe, pa nije imao dovoljno snage, ni bioloških uvjeta, da aktivnošću ispuni život Struktura djela: Roman kao pripovjedačko sredstvo, kojim se lik predstavlja u prvome licu i služi se pismom i dnevnikom u oblikovanju romana. Roman našeg vijeka, psihološki, realistički, socijalni sa mnogo ustaljenog oblika i nove književne forme – defabulativni roman. Cihlarov roman Bijeg, s podnaslovom Povijest jednog našeg čovjekanajbolji je roman hrvatske moderne. U njemu je opisana tipična sudbina siromašnog hrvatskog intelektualca, školovanog u velegradskom ambijentu, a dotučenog i do kraja propalog u skučenim okvirima provincijskog gradića. U središtu romana je lik Đure Andrijaševića i njegov životni put koji
donekle odgovara putu samoga pisca, pa se roman može čitati i kao djelomični životopis mladog Nehajeva. Bijeg, roman o Đuri Andrijaševiću (roman lika), pokraj socijalnih elemenata, tipičan je psihološki roman koji se bavi u prvom redu stanjem svijesti svojega protagonista, njegovim ponašanjem i položajem u društvu. Andrijašević je zapravo antijunak, pasivni junak preodređen da bude žrtva, svojevrsna varijanta Ljermontovljeva Pečorina. Hrvatska književnost na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće u znaku u tzv. modernističkoga pokreta (1895-1903), koji nije bio samo književni, već je zahvatio cjelokupan nacionalni život tražeći da se on izmjeni i u političkom, gospodarskom i kulturnom smislu. Upravo u viđenju nacionalne prilično beznadne stvarnosti (režim Khuena Hedervaryja 1883-1903), njezina uzroka, posljedica i mogućih rješenja naročito su se isticali mladi koji su se prema svemu odnosli kritički. Zato su protiv sebe izazvali većinu pripadnika tzv. ''starih'', pa je cijeli pokret obilježen upravo tim generacijskim sukobom. Među ideolozima i organizatorima pokreta posebice su se istical Milan Marjanović, Milutin Cihlar i dr. Njima će se kasnije, nakon samog pokreta u razdoblju moderne priključiti i A.G. Matoš. Bez obzira na uzajamne razlike u poimanju društvene uloge književnosti u kritičkoj ocjeni stanja te u poimanju umjetničke slobode i potrebe da se hrvatska književnost u svemu približi europskima i da bude izraz svoga vremena mladi modernisti bili su jedinstveni.
ALBERT CAMUS – STRANAC O ROMANU: -Roman napisan u razdoblju književnosti od 1929. do 1952. -Moderni roman -U romanu nema složenih tematskih sklopova, nema širine zahvata u oblikovanju, nema ni eksperimentalne upotrebe različitih stilova, ponajmanje pak modernističkih tehničkih postupaka. To je relativno mirno i jednostavno ispričana priča o čovjeku kojem je umrla majka, koji je postao slučajni ubojica i koji je zbog tog ubojstva osuđen na smrt. -Od utjecaja velikih modernih romanopisaca u njemu se osjeća jedino nešto utiska koji ostavlja Kafkina proza, ali i to više zbog neke sličnosti u "doživljavanju svijeta" nego zbog upotrebe istih ili sličnih književnih sredstava. -Kratak roman u dva dijela, u kojem se opisuje jednoličan i besmislen život mladoga francuskog službenika Mersaulta u Alžiru od trenutka kad je saznao za smrt svoje majke pa do iščekivanja vlastite smrti, na koju je osuđen zato što je bez pravog razloga ustrijelio nekog Alžirca. -Djelo je pisano izvanrednim stilom, a iskaz je dan u jasnim, preciznim, kratkim rečenicama. -Camus ravnodušnost glavnog junaka ističe kratkim rečenicama.
SADRŽAJ:
Radnja se romana događa u Alžiru. Glavni je junak mali namještnik Mersault, mladić s banalnim životom bezbroja malih, beznačajnih ljudi. Roman, pisan u prvom licu, započinje jednostavnom konstatacijom: “Danas je majka umrla” . Od te prve jednostavne rečenice u romanu svi događaji djeluju tako na glavnog junaka - oni najglavniji, presudni, kao i svakodnevni. Upravo je ta beznačajna svakodnevnost i ispunila prvi dio ove ispovjedi. Mir i ravnodušnost kojom Mersault putuje na pokop majke, mir koji u njemu vlada, produžuje se do posljednjeg retka knjige. U njegovu životu nema potresa. Imati prijatelja, djevojku, izlaziti s njima, ljubiti - to je okvir njegova života, okvir koji ispunjava iz dana u dan na isti način. Jedan događaj odjednom unosi promjenu u taj život. Za uobičajnog izleta u okolici grada Alžira s prijateljem i djevojkama, dolazi do sukoba koji je za Mersaulta bio presudan. Njegov prijatelj Raymond i on potukli su se sa dvojicom Arapina. Najgore je prošao Raymond kojeg je Arapin ranio nožem. Kad su se strasti smirile i činilo se da je sve zaboravljeno, dolazi do preokreta. Mersault pištoljem ubija tog Arapina. Drugi se dio romana odvija u zatvoru bez ikakvih događaja osim ispitivanja i suđenja, on sadrži osjećanja i misli Camusova junaka, koji ne može dati nikakvo objašnjenje za svoj postupak; isto tako ne može pronaći nijedan razlog pokajanja, niti se želi spasiti. Smrt na koju je osuđen prima potpuno ravnodušno, uvjeren da je, napokon, sve svejedno, da nema vrijednosti zbog kojih bi trebalo nešto poduzeti. Užasavanje koje izaziva svojom otvorenom ravnodušnošću očito je užasavanje koje čovjek pokazuje pred otkrićem besmislenosti, apsurda svog postojanja. Mersault ide miran u smrt uvjeren da ona nije ni u čemu gora od života, ni besmislenija, uvjeren da je ona apsolutni kraj.
ANTUN BRANKO ŠIMIĆ – PREOBRAŽENJA PJESNICI Pjesnici su čuđenje u svijetu Oni idu zemljom i njihove oči velike i nijeme rastu pored stvari Naslonivši uho na ćutanje što ih okružuje i muči pjesnici su vječno treptanje u svijetu MOJA PREOBRAŽENJA Ja pjevam sebe kad iz crne bezdane i mučne noći iznesem blijedo meko lice u kristalno jutro i pogledima plivam preko livada i voda. Ja pjevam sebe koji umrem na dan bezbroj puta
i bezbroj puta uskrsnem. O, Bože, daj me umorna od mijena preobrazi u tvoju svijetlu nepromjenjivu i vječnu zvijezdu što s dalekog će neba noću sjati u crne muke noćnih očajnika. MLADIĆ Ja poznam bol mladića koji pobjednički pjev iz svoga izmučenog srca u jutro pjeva sa željom da sva srca s njegovim zatrepte i da se osluškujući glave prignu u ćutanje i slatki zaborav Al pjev mladića nečuven od ljudi padne natrag u njegovu ćutijivu samoću Ja poznam očaj blijed i bolesno zelenkast s pogledom u prazna lica ljudi u sivomu zraku i sa strahom ispred crnog bezdana u duši Ja poznam ponos mrk i tvrd sa smjelim uspravijenim korakom što gazi i s uhom koje iznutra glas svoga boga sluša MOLITVA NA PUTU Bože koji si me do ovoga časa doveo nevidljiv vodi me i dalje koncu mojih želja Ne ostavi me umorna i sama nasred puta Obrazi su moji blijedi i moje misli nemoćno ko moje ruke vise Bože daj da novo plavo jutro iz umora digne moje misli da kroz blijede ruke prođe mlaz crvene svježe krvi Budi nad mojom glavom moja pratilica zvijezda
ŽENE, MLADIĆI, LJETO O podne se na šetalište slete mnoge žene - O odakle sve dođu? ko jata tica što ispod plavog neba k nama na zemlju se spuste Žene šume kroz ljetni zrak i duše sanjarskih mladića i laki koraci im nose laka tijela Ne, žene nisu s ove zemlje! Već to su izdna nebrojenih plavih noći naše mladosti bijele čežnje izrasle u tijela O žene za vas rastvorili smo dvore naše mladosti! Al korak žena zvoni tuđ i dalek Sve žene opet odu ko jata tica što išćeznu za plavim zavjesama ljeta Na koncu naših pogleda red stabala visok sam korača ZAVODNIK I poslije toga na koljenima izmeđ razbacanih jastuka misliš na smrt O dijete! Ja neću da te novim poljupcima smirim u zaborav Puštam da ti blijedim licem suze teku Sutra smirit će se tvoje srce koje sada očajalo tuče Sutra kad stupiš među svoje mlade druge s dvije tamne sjenke ispod očiju začudit će se tvoje mlade druge Al nijedna neće moći da otkrije
skrivenu udno tvojih očiju blijedu zvijezdu ZAVEDENA Ne, njega nema više. Pobjego je. Vrata na kući dolje glasno zalupila ko zadnji put Da letim za njim niza stepenice? Ukočila se, stojim Na podu zgažen cvijet Kroz prozor crvene se zvijezde glasno smiju Ja zovnem u noć iz svih snaga Na prozoru staklo se zatrese i smiri U noći kamenito srce grada ćuti Moje golo tijelo dršće obliveno ladnim svjetlom zvijezda
MIROSLAV KRLEŽA – GOSPODA GLEMBAJEVI O djelu: - psihološka drama u tri čina - razdoblje kniževnosti od 1929.-1952. - Glembajevi u dramskom smislu uspoređeni s prvim Krležinim dramama znače zaokret od vanjske, simboličke drame prema produbljivanju psiholoških sukoba.
Mjesto i vrijeme radnje: Zagreb, jedna ljetna noć prije rata 1914-18., od 1h do 5h u noći Likovi: - Ignjat Glembay, bankar, direktor poduzeća Glembay Ltd. (69 godina) - Barunica Castelli-Glembay, njegova druga žena (45 godina) - Dr. Leone Glembay, sin Ignjata i prve supruge rođ. Basilides-Danielli(38 godina)
- Angelika Glembay, udovica starijeg Glembayevog sina Ivana(29 godina) - Fabriczy, bankar Glembaya, veliki župan (69 godina) - Dr. Puba Fabriczy, advokat, pravni savjetnik poduzeća Glembay Ltd.(28 godina) - Dr. med. Altman, liječnik (51 godina) - Dr. theol. et phil. Silberbrandt, baruničin ispovjednik (39 godina) - Oliver Glembay, sin barunice Castelli i Ignjata Glembaya (17 godina) - Sobarice, gosti Sadržaj: Čin prvi Crveni salon. Na zidovima se nalaze petnaestak portreta obitelji Glembay. Sve je puno gostiju. Na sceni stoji Sestra Dominikanka Angelika, udovica Ivana Glembaya, (najstarijeg sina Ignjata Glembaya) i promatra portrete. Vitka je i otmjena, ruke skriva u naborima rukava. Uz nju stoji Leone Glembay. Ima prosjedu kosu, rijetku bradu, bez brkova. U ustima ima lulu. Leone počinje razgovarati o Kantu i Euleru te o logici i matematici. Prvi put izlazi na vidjelo da je Leone zaljubljen u Angeliku kada joj govori da je ona jedino u što vjeruje u glembayevskoj kući. Govori joj da ju je gledao cijelu večer. Angeliki postaje neugodno. Dolaze do portreta Angelike i počinju razgovarati o njemu. Dolaze Fabriczy i Silberbrandt. Svi razgovaraju o portretu. Dok ga Fabriczy i Silberbrandt hvale, Leon u njemu stalno nalazi pogreške. Angeliki postaje neugodno pa odlazi do drugih portreta. Svi dolaze za njom. Ona počinje ispitivati Fabriczya o ljudima na portretu. Dok Fabriczy govori o njihovim dobročinstvima Leone priča da je točno da su svi Glembayevi varalice i ubojice kako je rekla stara Barboczyjeva. Fabriczy je bio začuđen tim njegovim stavom. Dolazi Puba tražeći barunicu. Sav je razdražljiv jer se nitko osim njega ne brine za nedavni događaj. Govori o napisima u tisku koji nepovoljno govore o obitelji Glembay i posebno barunici. Smatra da to treba demantirati u novinama. Uto dolazi Glembay i govori da to nije potrebno. Svi prisutni očituju se što treba napraviti. Poslije svirke na klaviru u prostoriju dolazi barunica. Govori da su je oslobodili i da o tome više ne govore jer je uzrujavaju. Puba pita Glembaya što da radi. Ovaj odgovara da se tome protivi, a barunica govori da je boli glava. Puba počinje čitati članak u kojem se sve objašnjava: Sinoć se oko devet sati s trećeg kata bankarove kuće bacila krojačka radnica Fanika Canjeg zajedno s sedmomjesečnim djetetom nakon što je bila izbačena iz Glembayeve kuće. Prije toga njenu je svekrvu pregazila barunica sa svojom kočijom, ali bila je oslobođena optužbe . Članak optužuje barunicu za ubojstvo svekrve i krojačice. Glembay više ne može slušati i traži Pubu da prekine čitati. Puba počinje govoriti kako bi trebali napraviti demante na takve članke u tisku. Glembay opet ustaje protiv toga. Leone cijelo vrijeme pozorno slušajući govori im da nikakvim riječima ne mogu oživjeti mrtvu ženu. Barunica se buni ne misli li on da je ona za to kriva. On pređe preko tog pitanja. Počne govoriti da je razgovarao s tom ženom i da je ona tražila samo jednu Singericu. On joj je rekao neka se ne ponižava i neka ode. Kada je otišla, otišao je i kupio Singericu te poslao na njenu adresu. Puba u tome vidi priliku da se demantiraju novine, a Leone tom ne može vjerovati. Barunici je svega dosta, zove psa i s pratnjom izlazi iz sobe na terasu, a zatim i u vrt. U daljini se čuje grmljavina. Dolazi do svađe Leonea i Silberbrandta. Silberbrandt govori da je čuo razgovor između Leonea i krojačice i da je čuo da je Leone rekao da bi najbolje bilo da se baci kroz prozor. Leone na to odgovara optužujući barunicu i njenom lažnom dobročinstvu. Silberbrandt je počinje braniti, a Leone ga optužuje da je baruničin ljubavnik. To sve sluša Glembay na terasi. Gosti odlaze.
Neki od njih pričaju o vezi Leonea i Angelike. Čin drugi Zbiva se trideset minuta poslije. Sve se zbiva u sobi Leonea Glembaya. On pakira kovčege. Tu se nalazi i Silberbrandt. Optužuje Leonea da ga nije trebao optužiti pred svima. Da mu je to rekao u četiri oka još bi mu i mogao oprostiti, ali ovako ne zna. Leone se gotovo i ne obazire na Silberbrandta. Netko pokuca. Ulazi Glembay. Leone mu govori da sjedne. Glembay ostane stajati. Silberbandt se ispriča i povuče iz sobe. Nastavlja se dijalog između oca i sina. Počinju govoriti o Leonovu slikanju, grmljavini, nekom nécessaireu stalno izbjegavajući temu. Konačno Leone upita zašto je došao. Glembay mu govori da je čuo svaku njegovu riječ i da li je to istina. Leone govori da je suvišno da razgovaraju. Glembay želi da prijateljski razgovaraju, ali Leon to odbija. Glembay traži dokaze, a Leon kaže da ih nema. Leon počinje razgovarati o obitelji. Govori da je barunica za sve kriva. Njegova se sestra Alis se utopila jer je saznala da je mladić u kojeg se zaljubila ljubavnik barunice. Također optužuje barunicu za smrt majke koja se otrovala. Govori kako se sjeća da je odmah sljedećeg dana barunica došla k njima s kitom ljubičica i psom i da nije ni izmolila Oče naš , a već se prekrižila i otišla u salon. Glembay mu govori da mu je mjesto u ludnici i da je to Daniellijeva krv, a ne Glembayeva. Leone optužuje oca da je barunici kupovao darove i vile dok je još majka bila živa i da još uvijek od njega uzima novac kojim bi se mogla nahraniti cijela zemlja. Glembay odgovara da ga je barunica naučila živjeti i da nema nikakvo prava da je optužuje. Tada se počinju svađati o novcu i imovini koju je u obitelj donijela Leoneova majka. Ponovo se vraćaju na to kako je Leone optužio barunicu da ima ljubavnika. Leone Glembayu daje pisma, nađena kod nekog Skomraka koji se ubio zbog barunice, pisana baruničinim rukopisom i potpisom Mignon. Glembay pisma ne priznaje. Tada Leone počinje vrijeđati barunicu što rezultira provalom bijesa kod Glembaya koji konačno dva puta udari Leonea raskrvavivši mu lice. Leone napokon priznaje da je barunica i njega zavela i da zbog toga jedanaest godina nije dolazio. Glembaya počinje probadati srce. Zove slugu da ode po barunicu. Ne mogu je naći u sobi. Glembay postaje sumnjičav. Barunica dolazi, a Glembay je pita gdje je bila. Ona slaže da je bila u vrtu jer ima migrenu. Glembay ponavlja: “ M-m-m-i-grena?” U tom mumljanju padne. Barunica izvan sebe traži da netko donese leda. Čin treći Glembayeva spavaća soba. Na postelji leži Glembay. Do njegovih nogu, na klecalu, kleči sestra Angelika. Leone slika oca. U naslonjaču sjede Fabriczy, Silberbrandt i doktor Altmann. Svitanje. Na telefonu razgovara Puba Fabriczy dogovarajući sastanke odbora. Fabriczy, Altmann i Silberbrandt razgovaraju o smrti. Dr. Altmann o smrti razgovara s medicinskog, a Silberbrandt s vjerskog stajališta. Leone nije zadovoljan skicom i potrga je, a Puba uzima komadiće i na stolu ih slaže u cjelinu. Leone govori o svom snu o mrtvim ribama govoreći da to nije dobro. Puba govori preko telefona i saznaje da je u banci pasiva više od pet milijuna.
Dolazi barunica i moli Angeliku da ode po kravatu za Glembaya. Ostaje sama s Leoneom. Pita ga zašto je mrzi, što mu je skrivila. On šuti. Govori Leoneu da je on bio jedina traka svjetlosti u glembayevskoj kući. Govori kako je njen sin već poprimio glembayevska obilježja, kako se u njemu već razvija zločin. Vraća se Angelika. Donosi kravatu. Leone odlazi na telefon. Vraća se i govori barunici da je treba direktor Trgovačke banke. Angelika i Leone ostaju sami. Leoneu postaje slabo. Angela ga dovodi do divana. On legne. Leone joj govori kako je dotukao Glembaya. Govori da postoji samo jedno rješenje, a to je ubiti se. Dolazi barunica poput luđakinje. Govori da je Glembay nitkov, hulja, da ju je pokrao. Angeliki govori da glumi, da je drolja, da je ljubavnica kardinala. Leone joj govori: “Marš napolje.” Ona mu govori da je ta kuća njeno vlasništvo, da je nitko ne može otjerati. Opet optužuje Glembaya. Leone joj govori da je uzeo samo ono što je ona od njega krala sve te godine. Govori joj da šuti. Barunica optužuje da su svi Glembayevi ubojice i varalice. Leone uzima škare s govori: ”Ni riječi više!” Barunica počne vikati što hoće od nje. Leone je želi pograbiti, ali ona pobjegne. On potrči za njom. Čuje se lupanje vratima, razbijanje stakla. Barunica viče: “Pomoć!” Ulazi sluga i uzima instrumente dr. Altmanna. Govori da je barunica zaklana. Angelika stoji poput kipa. Cvrkut ptica u vrtu.
MIROSLAV KRLEŽA – POVRATAK FILIPA LATINOVICZA O djelu: -roman -pripada razdoblju književnosti od 1929. do 1952. -prvi je moderni hrvatski roman: po strukturi vrlo složen, bez klasične, standardne kompozicvije i razgranate fabule, višeslojevit u svojoj sadržajnoj i misaonoj strukturi. - Roman započinje retrospektivom: Filip se vraća u rodni grad, a zajedno s njime vraćaju se, kao ptice iz dalekih zemalja, davne uspomene za koje mu se činilo da su otišle u nepovrat, odnosno da se mogu prevladati. - Čitav je Filipov povratak (koji u mnogome nalikuje na povratak Leonea Glembaya u roditeljski dom), upravo za razliku od Leonova jedan tihi monolog, solilokvij koji se odvija uz pomoć neobične, upravo čudesne orkestracije uspomena što naviru kroz ustreptala osjetila. Preteže, naravno, koloristička komponenta: sve što vidi i sve čega se sjeća Filip instinktivno pretvara, prevodi u boju, u slikarski izraz uopće; ali u isto vrijeme njegova je senzibilnost potpuno otvorena svim dojmovima; zvukovi, mirisi, davno videne boje; ugledni prizori, okus jela i dodir predmeta, njihova hladnoća i hrapavost, sve to vraća se silovito u dramatske noći, ovdje pratimo korak po korak u nastajanju i u sve snažnijem rastu. Krležin - Povratak Filipa Latinovicza treba prije svega shvatiti kao roman jednog slikara i roman jednog povratka: slikarova povratka izgubljenom djetinjstvu. Bez te dvije osnovne komponente gotovo je nemoguće dokučiti sav domašaj ovoga veoma pažljivo komponiranog teksta. Stoga ćemo tekst najpotpunije razumjeti zamislimo li ga kao jednu golemu, neprestanu izložbu slika: to je intimni zakon ovoga teksta i glavni način njegova postojanja. Povratak Filipa Latinovicza nije, naravno, samo to. On je i mnogo više. On je ponajprije organski dio Krležine goleme freske o Glembajevima i o glembajevštini kao tipu života. U njemu se, pred
raspadom, kreće isti taj svijet koji je ocrtan u dramama Gospoda Glembajevi, Leda, i U agoniji. Topropadanje klase koja je već posve trula i koja se pred nama posve razjeda , to je (u širem smislu) tema ove knjige.
Sadržaj: - Filip je došao na kaptolski kolodvor nakon 23 godine. - Sjeća se kako je prije 23 godine ukrao svojoj majci stotinjarku, kako je lumpao sa javnim ženama (kelnericama) i kako se dovukao pod zaključana vrata kao izgubljeni sin. - Od tada živi na ulici cijelo vrijeme. - Sjetio se Karoline koja mu je jednom sjela u krilo i to je za njega bila najsladostrasnija emocija čitavog djetinstva. - Kad se Karolina udala on je htio počiniti samoubojstvo tako što je skakao u vodu sa svetog Florijana. - Sjetio se kako je prije 23 godine jednog dana ujutro došao kući i pozvonio majci na vrata, ali mu je ona rekla da se vrati tamo gdje je i bio, i tako je otišao i proveo 23 godine potpuno sam na ulici. - Grad mu je bio poznat koliko i stran, ali prepoznao je trafiku svoje majke - gospođe Regine, i sjetio se nekih događaja vezanih za tu trafiku. - Sjetio se da su njegovu majku svi zvali Regina iako se ona zapravo zvala Kazimiera i bila je Poljakinja. - Ona je imala jednu sliku nepoznate gole žene i čuvala ju je ljubomorno kao relikviju. - Filipa je ta slika mučila godinama. - Jednog dana majka je odvela Filipa u grad i ostavila ga u jednoj kavani, a vratila se tek poslijepodne i onda ga je odvela jednoj gospođi - Ta gospođa imala je jednu šojku, Faraona, koji je znao izgovoriti “Bon jour, monsieur”. - Razmišljao je o svom ocu i kanoniku Lovri za kojeg je neko vrijeme sumnjao da mu je otac. - Otišao je u gostionicu i naručio piće. - Dok je bio u gostionici sjećao se starih mirisa koji su ostali nepromijenjeni. - Sjeća se mnogih mirisa, boja i doživljaja koje je doživio i djetinstvu. - Odlučio je posjetiti svoju gospođu majku u Kostanjevcu gdje se preselila. - Dok je tako putovao sjetio se što je jednog dana napravio. - U šestom razredu riskirao je čitavu svoju moralnu egzistenciju i zaputio se k “frajlama”. - Izabrao je podne jer je tada grad bio prazan tako da ga nitko nije vidio. - Ušao je u kupleraj i bio pozvan u jednu sobu. - U sobi je ugledao ženu koja je ležala a trbuh joj je bio raskriven, ogroman i sasvim bijel. - Ta mu je slika ostala u sjećanju i razmišljao je kako taj motiv slikarski riješiti. - Pobjegao je iz sobe i cijelo poslijepodne plakao pod prugom. - Dok se tako vozio u Kostanjevac razgovarao je i sa kočijašem. - Već su dva mjeseca minula od Filipova povratka na kostanjevački vinograd. - Tamo mu je majka dala sobu pod krovom u kojoj je mogao mirno raditi (slikati). - Jedne noći zapalila se štala i pošto je jedan bik ostao unutra Filip ga je izveo van i postao poznat po svom junaštvu. - Upoznao je illustrissimusa Liepacha plemenitog Kostanjevečkog s kojim se njegova majka družila.
- Majka mu je pričala o Liepachu i o njihovom odnosu koji je trajao već tri godine. - Željela je od Filipa da napravi njen portret i on je počeo da je slika. - U početku joj se portret sviđao, ali kako je Filip dalje slikao i otkrivao ono ispod maske kakvu je nosila njegova majka, ona je postajala nervozna, nije dolazila na vrijeme i na kraju mu je rekla da je sramotno to na koji način on gleda svoju majku. - On je zatim odustao od slikanja. - Saznajemo neke pojedinosti iz života Liepacha plemenitog Kostanjevečkog. - Jednog dana stari Liepach priredio je svečanost na koju je i Filip bio pozvan, a i gospođa Ksenija – kasirica “Kod Krune”. - Zanimala ga je ta žena za koju je čuo da je napravila puno skandala i zla u životu. - Njen nadimak je bio Bobočka i kako je upropastila puno ljudi, a među njima je i Baločanski kojem se smilovala, on je živio kod nje i ona se brinula za njega. - Saznajemo tajne iz Bobočkinog života i iz života Vladimira Baločanskog. - Filip je puno vremena provodio sa Bobočkom i svuda s njom išao. - Jednog dana došao je Sergije Kirilovič Kyriales, grk sa Kavkaza koji je puno toga u životu proživio. - Prema njemu je Filip osjećao neki strah i nelagodu, bojao ga se, mislio je da je slabiji od njega. - Kyriales je posjedovao spram Filipa neku neshvatljivu superiornost. - Kad god bi se Filip uputio u raspravu s njim uvijek je Kyriales izašao kao pobjednik. - Kyriales je kritizirao i Filipovo slikarstvo. - Kad je Kyriales otišao, poslije se saznalo da se ubio. - Filipa je tada jednog dana Bobočka zamolila da joj posudi novaca da bi mogla otputovati. - Te su se večeri trebali sastati u njegovoj kući, ali ona nije došla već je došao Baločanski koji je rekao da Bobočka nikud ne putuje. - Pokazao je Filipu nekakav račun govoreći da je to Bobočka napisala. - Filip je na papiru primijetio krv i kad je bolje prišao Baločanskom primijetio je da je on sav krvav. - Baločanski je tada izjurio van iz sobe. - Filip je potrčao za njim, ali ga nije stigao pa je otišao kod Bobočke. - Nju je našao kako leži sva u krvi na krevetu. - Baločanski joj je prerezao grkljan.
ŽIVOTOPIS: Miroslav Krleža rođen je u Zagrebu 07.07.1893., a umro je, također u Zagrebu, 1981. Poslije rata, politički opredijeljen za komunističku opciju, živi uglavnom kao slobodni književnik, putuje u SSSR te Prag i Varšavu. 1950. je godine imenovan direktorom leksikografskog zavoda u Zagrebu, na čijem čelu ostaje do smrti. Djela su mu: ''Pan'', ''Tri simfonije'', ''Balade Petrice Kerempuha'', ''Povratak Filipa Latinovicza'', ''Gospoda Glembajevi'', ''Zastave'', itd.
DOSTOJEVSKI – ZLOČIN I KAZNA Radnja ovog djela počinje početkom srpnja, za vrijeme neobične vrućine, kad se Raskoljnikov uputio kod Aljone Ivanove, kod starice koja je uzimala stvari u zalog. Sa sobom je uzeo jedan predmet da ga založi, jer je bio potpuno bez novaca, pa je želio dobiti koji dinar, ali i istovremeno da prouči gdje ta starica drži sve predmete koje joj ljudi nose kao zalog. Vraćajući se kući pošao je u jednu krčmu, jer je imao jaku želju da nešto stavi u svoja usta te da nešto popije. Tu je upoznao Marmeladova-on je bio cinovnik. Marmeladov mu je puno pricao o svojoj obitelji kcerki Sonji iz prvog braka. Vrativši se kući, legao je na krevet i zaspao. Ujutro ga je probudila Nastasja kada mu je ušla u sobu. Ona je bila kuharica i jedina gazdaričina pomoćnica. Donijela mu je nešto za pojesti, te ga je obavijestila da je gazdarica otišla na policiju da ga prijavi jer nije plaćao račune za smještaj. Prije nego što je otišla uručila mu je pismo njegove mame sa kojom se često dopisivao, a kada ga je dobio bio je toliko veseo da je takoreć potjerao Natasju van iz sobe, sjeo na krevet i započeo ga čitati. Dok je čitao to pismo osjećaji su ga toliko obuzdali da je plakao, međutim kada ga je pročitao do kraja raspoloženje mu se pokvarilo, jer je pročitao da bi mu se sestra (Dunja) trebala udati za jednog bogatog trgovca, ali on se zakleo da se taj brak neće dogoditi dok je on živ. Nakon toga otišao je do Razumihina, jednog svog prijatelja iz škole, možda i jedinog prijatelja kojeg je imao. Putem je vidio jednu pijanu djevojku koju je želio napasti jedan gospodin, ali je on to spriječio. Kada je došao kod Razumihina naglo je promijenio svoje raspoloženje i otišao je nazad kući. Hodajući doma, otkrio je da će Aljona Ivanova biti sama kod kuće drugi dan oko sedam navečer, te je odlučio da će tada počiniti ubojstvo. On je to ubojstvo već odavno planirao kako bi ju mogao opljačkati, pošto on nikada nije imao novca. (ona je bila lihvarica i kamatarila je) Tog dana odlučio je malo odspavati popodne, prije nego što ode do Aljone, međutim dosta se kasno probudio pa se bojao da će zakasniti. Prvo je otišao uzeti sjekiru u gazdaričin stan, a nakon toga se polako uputio prema stanu u kojem je ona živjela. Hodao je sporo te zaobilaznim putem, kako ne bi na sebe privukao pažnju. Došavši do njenog stana pokucao je na vrata, međutim ona se pravila da nije kod kuće, a tek onda kada se predstavio mogao je ući u kuću. Dao joj je zalog, te uzeo sjekiru i ubio je. Tada se užurbano uputio do mjesta gdje je ona držala stvari i uzeo neke stvari, međutim kao da je bio pijan, pa nije uzeo novac i sve stvari. Baš onda kada je htio otići začuo je jedan šum te je vidio da je u sobu došla Lizaveta (Aljonina mladja sestra, koju je Aljona zlostavljala), pa je i nju morao ubiti. Nakon toga je još imao problema, na vrata stana došla su i dva radnika, međutim uspio ih je prevariti i dok su oni otišli po gazdaricu, on se sakrio u susjedni stan te je pobjegao doma. Došavši doma sakrio je stvari te legao. Ujutro mu je Natasja donijela poziv iz policije. Morao im se javiti zbog duga gazdarici, a on je mislio da ga sumnjice za ubojstvo. Kada je u stanici cuo za ubojstvo, onesvijestio se-zbog temperature, ali i zbog vijesti. (od tada su pocele sumnje na njega) Dok je bolovao, pazio ga je prijatelj Razumihin. Dosle su mu majka i sestra.
Jednog je dana vraćajući se kući vidio nesreću u kojoj su konji pregazili jednog njegovog prijatelja, te ga je odnio kući kod njegove žene. To je bio Marmeladov kojeg je upoznao u gostionici. Njegova se žena zvala Katarina Ivanova, te joj je dao novca jer su oni bili siromašni. Tu je upoznao i Sonju. Sonja ga je sutradan dosla pitati hoce li doci na sprovod. Poslije sprovoda, Katerina Ivanovna je pripremila daću. Istog dana je preminula i Katerina Ivanovna i Raskoljnikov je priznao Sonji ubojstvo. Rekla mu je da se prijavi. Taj razgovor je cuo i Svidrigajlov koji se nakon nekoliko dana ubio. Jedina osoba kojoj je on to priznao bila je Sonja, zato jer ju je on volio, a i ona njega. Nakon što joj je to rekao, ona se rastužila i zaplakala, te mu obećala da će zauvijek biti sa njim. Ubrzo se o tom ubojstvu pročulo po gradu te se on predao policiji, jer više nije mogao podnositi da on i drugi ljudi pate zbog toga. Bio je odvezen na robiju u Sibir. Dunja se udala za Razumihina, njena majka je umrla.
POE – CRNI MAČAK ŽIVOTOPIS: Edgar Allan Poe rodio se 1809. Američki je pripovjedač i lirik. Rano je ostao bez roditelja, pa je odrastao u kući bogata trgovca. On ga je školovao nekoliko godina u Engleskoj. Poslije živi od književnog i novinarskog rada. Bio je sklon neurednom životu, uz to boležljiv, pa nakon smrti mlade supruge ubrzo i od umire, gotovo na ulici. Poeove su priče nastale pod utjecajem engleskog "romana jeze". Redovito opisuje mistične teme te jezovita djela i zločine. Smatraju ih prethodnicama suvremene priče, posebno kriminalističke. Većina ih je u dvjema knjigama: "Groteskne pripovjesti i arabeske" (1840) i "Pripovjesti" (1845). Kao pjesnik, bio je manje plodan. Pisao je pjesme mistično-romantičnog ugođaja i bizarnih motiva. Najpoznatije mu je pjesma "Annabel Lee", a najpoznatija poema ''Gavran''. Ostala djela: ''Tomerlan'', ''Groteskne pripovijesti i arabeske'', ''Pripovijesti''. KNJIŽEVNI ROD: epika VRSTA DJELA: pripovijetka O DJELU: Pripovijetka prikazuje ljudsku sklonost zlu, nanošenje zla bez pravog razloga. Nastranost i zlo su najiskonskiji porivi ljudskog srca, a ovdje se javljaju u različitim oblicima: kao mrzovoljnost, razdražljivost, bezobzirnost, okrutnost i, na kraju, hladnokrvno ubojstvo. Crni je mačak materijalizacija pripovjedačeve zle ćudi i u njemu se javlja želja da je uništi. Vješala na mačkovom trbuhu ga upozoravaju da je zločinac, ali i da će biti kažnjen. Mačak pobjeđuje, ali i pravda - zlo će biti kažnjeno jer policija, zahvaljujući mačku, otkriva pripovjedačev zločin. KRATAK SADRŽAJ: Djelo počinje tako što Poe opisuje život svog junaka koji voli životinje. On se rano oženio, imao je punu kuću kućnih ljubimaca, ali najdraži mu je bio jedan crni mačak po imenu Pluton. Njihovo je prijateljstvo trajalo nekoliko godina dok nije počeo piti i mijenjati
raspoloženje. U to je vrijeme sve životinje mučio osim Plutona, sve do jedne večeri kad se vratio pijan kući i kad je, ne prepoznavajući samog sebe, mačku iskopao oko. Zbog toga je bio dosta potresen, ali nije stao dok jednog jutra nije hladno mačku stavio omču oko vrata i objesio ga u vrtu na stablo. Noć nakon zločina zapalila mu se kuća i, kada je drugi dan došao da vidi kuću, na zidu njegove sobe, koji je jedini ostao, bio je otisnut veliki crni mačak, a on je mislio da mu je to kazna za zlodjelo. Nakon tog je događaja je više vremena provodio u krčmama, sve dok jedne večeri nije na vrhu jedne bačve ugledao crnog mačka. Odmah je odlučio da će ga uzeti, a njegova je žena bila jako zadovoljna. Mačak je bio isti Pluton, nije imao jednog oka kao i on, samo što je ovaj imao bijelih dlaka na prsima. Neko se vrijeme slagao s tim novim mačkom, ali odjednom mu se mačak počeo gaditi i počeo ga je mrziti, a ona bijela mrlja na prsima počela je dobivati oblik jedne stvari koju on nije mogao podnijeti - oblik vješala. Puno mu se puta mačak zaplitao između nogu, ali ga nikad nije udario. Sve do jednog dana kad je odlazio u podrum i skoro se spotaknuo na mačku. U tom je trenutku uhvatio sjekiru i htio ubiti mačku, ali je došla njegova žena i htjela ga zaustaviti i on je sjekiru zabio njoj u glavu. Sad je ostalo samo pitanje kamo sakriti leš. Dolazile su mu mnoge ideje na pamet. U jednom mu je trenutku palo na pamet da može sakriti leš u zid u podrumu i da nitko neće primjetiti. I tako je on iskopao rupu u zidu i stavio tamo leš svoje žene. Kad je došla policija, bio je miran jer je znao da ga neće moći otkriti. I bilo je tako, sve do jednog dana kad je policija opet došla. Kad su pregledavali podrum, on je u želji da dokaže nevinost, pokucao bambusovim štapom baš po mjestu gdje je bio leš njegove žene i iz zida se javi neka vika, nekakvi glasovi. Kad su policajci prokopali zid, u zidu su našli leš njegove žene i crnog mačka bez jednog oka.
GOETHE – PATNJA MLADOG WERTHERA ŽIVOTOPIS: Johann Wolhgang Goethe (1749.-1832.) najveći je njemački pjesnik, književnik i mislilac. Potekao je iz ugledne i imućne građanske obitelji. Pjesničke prvence objavio je u Leipzigu, gdje je studirao pravo. Plaćao je danak pomodnom klasicizmu u duhu rokokoa. To je bilo između njegove šesnaeste i sedamnaeste godine života, kad se vratio kući "slomljenih krila". Roman "Patnje mladog Werthera" učinio ga je najpoznatijim i najslavnijim njemačkim autorom. Prvi je njemački pisac koji je postigao svjetsko značenje. Djela: ''Faust'', '' Patnje mladog Werthera'', '' Rimske elegije'', '' Srodne duše'', '' Naukavanje Wilhelma Meistera''... KNJIŽEVNI ROD: epika VRSTA DJELA: roman ANALIZA JEZIKA I STILA: - metafora: gutao one crne oči, kako su mi samo svježe njene usne i svježi osmjesi mamili
dušu - epiteti: crne oči, svježe usne, umni čovjek, istinska sreća
KRATAK SADRŽAJ: Mladi pravnik Werther dolazi u neki grad. Zadivljen je ljepotom krajolika, koju opisuje svome dragom prijatelju Wilhelmu. No, Werther opisuje i mnoge događaje vezane uz grad. U gradu na nekakvom balu susreće pukovnikovu kćer Lottu, koja ga isti tren očara svojom ljepotom. No, ona je zaručena za Alberta, ali Werther ipak provodi dosta vremena s njom. Naravno, to se sve odvijalo dok je Albert bio na poslovnom putu. Werther je bio tužan znajući da Lotta nije njegova, no ona ga opet na neki način voli, što Werthera čini još depresivnijim. Ali, došao je i taj dan kada se Albert odlučio vratiti kući i povući se iz posla. Werther se s njim ipak sprijateljio i svo troje provode sretne dane uživajući u bezazlenoj društvenosti i prirodnim ljepotama gradske okolice. Za rođendan Werther dobiva jedno izdanje Homera kojeg obožava i vrpcu s Lottine haljine koju je nosila kad su se upoznali. Wertherova ljubav prema Lotti svakim danom bila je sve jača i on je bio sve tužniji jer je vidio da Lotta nikad neće biti njegova. Tada Werther shvaća da mu više nije tu mjesto i, kako ne bi narušio sklad među zaručnicima, on odlazi. Hoteći se praktično zaposliti da bi izmakao mislima na Lottu, mladić se dade nagovoriti da primi mjesto tajnika kod jednog diplomata. Teško podnosi službu jer nije birokrat nego pjesnička duša. A kako njegov gospodar voli sitničavo zabadati, gubi volju za službu koja ga nikad nije privlačila. Poslanik tuži Werthera ministru, no ministar pokazuje više razumjevanja i daje mladiću očinske savjete kako se u buduće ima vladati. Werther podnosi ostavku i stupa u službu nekog kneza kome ć na ladanjskom imanju kratiti vrijeme .Wertherov novi gospodar nije loš čovjek, ali je prosvjetiteljski suhoparan pa ga romantični mladić teško podnosi i doskora napušta službu. Neuspio pokušaj da se zaposli i da u tom poslu nađe zadovoljstvo pojačava potisnute osjećaje prema Lotti, koja se udala za Alberta. ne mogavši odoljeti želji da je opet vidi, Werther se vraća u gradić gdje su se bili upoznali. Stanje doskora postaje neizdrživo. Albert s koji, se nekoć dobro slagao sada mu je omrznuo, a sve mu se čini da Lotta u tom braku nije srtna koliko bi zaslužila. U drugu ruku Wertherova ekscentričnost vrijeđa trijeznog Alberta koji mutno naslućuje da bi mu Werther mogao postati opasan. I Lotta koja je dugo zavaravala samu sebe, počinje uviđati da njezini osječaji nisu bezazleni. Između Werthera i njegove okoline nesporazumi se množe i Lotta bi se htjela izvući iz te situacije, ali sama ne zna kako. Da bi spriječila svakodnevne Wrtherove posjete, ona mu naređuje da par dana izostane, a Werther kojeg već duže vrijeme salijeću misli o samoubojstvu izvršava sada posljednje pripreme. Vraća se još jednom Lotti, pada joj oko vrata i njihove se usne prvi put sjedinjuju. Nakon trenutačnog zanosa Lotta se pribere i daje Wertheru do znanja kako ga više ne želi vidjeti, Werther odlazi kući sav rastresen. Poručivši Albertu da mu posudi pištolje jer se sprema na putovanje, on ih dobiva, a pri tom ga blaži misao da ih je sa zida skinula Lotta i obrisala svojim mekanim rukama. Sluga je te večeri otišao znajući da će se nešto loše dogoditi. Werther je popio čašu vina, uzeo pištolj te opalio metak ravno u desnu sljepoočnicu. Sluga ga je pronašao ujutro još živog, no u teškom stanju. U podne je preminuo... Prije smrti, Werther je izrazio želju da ga pokopaju izvan groblja, tj. u blizini, između dvije
vitke lipe. Na posljednji počinak ispratila ga je Lottina rodbina, nosili su ga obrtnici, a svećenika nije bilo.
O DJELU: Djelo ima uzorke iz piščeva života. Prijatelj Jeruzalem se ubio zbog ljubavi, taj čin ga je potaknuo na pisanje ove knjige. Lottu možemo podijeliti na dvije osobe iz Goetheova života, Charllotu i Maxa. Roman je pisan u pismima kako bi izgledao realniji i bliži svakodnevici. Možemo ga podijeliti u dva djela. Prvi dio do njegova odlaska u grad, a drugi do njegove sahrane. Tema samoubojstva se očituje na kraju djela.
SALINGER – LOVAC U ŽITU ŽIVOTOPIS: Jerome David Salinger (New York, 1. siječnja 1919. - 27. siječnja 2010.), bio je američki romanopisac i pripovjedač. Objavio je jedan roman i nekoliko zbirki pripovjedaka između 1948. i 1959. godine. Najpoznatija su mu djela: "Lovac u žitu", "Visoko podignite krovnu gredu, tesari", "Seymour - uvod", "Franny i Zooey". KNJIŽEVNI ROD: proza VRSTA DJELA: roman VRIJEME RADNJE: prosinac, subota-ponedjeljak MJESTO RADNJE: New York O DJELU: Roman "Lovac u žitu" napisan je u obliku ispovijesti mladog Holdena Caulfielda, tj. napisan je ja-oblikom. Opisuje dane od odlaska iz škole Pencey Prep (subota) do povratka kući u New York (ponedjeljak). Roman je prožet reminiscencijama (sjećanjima), a radnja se usporava digresijama i epizodama. SADRŽAJ: Holden Caulfield započinje priču danom kad je napustio srednju školu Pencey Prep. Bila je subota, dan nogometne utakmice sa Saxon Hallom, posljednja utakmica godine i kao takva vrlo važna. Holden je stajao na vrhu brežuljka i gledao utakmicu budući da se tek vratio iz New Yorka, gdje je bio s mačevalačkim klubom na turniru, no klub ipak nije nastupio na turniru jer je Holden opremu i mačeve ostavio u podzemnoj željeznici. Drugi razlog što Holden gleda utakmicu s brežuljka, a ne s tribina, jest taj što se ide oprostiti sa svojim profesorom povijesti Spencerom, koji se razbolio te je pozvao Holdena da ga posjeti prije nego ode kući. Naime, Holden je izbačen iz škole budući da je imao jedinice iz četiri predmeta. Nakon što se s brežuljka oprostio od škole, potrčao je prema kući profesora Spencera. Budući da se jako smrznuo, „legao“
je na zvonce čim je došao do kuće kako bi mu što prije otvorili. Gđa Spencer mu je otvorila i uz srdačne pozdrave pozvala ga u sobu profesora Spencera. Spencer je sjedio u fotelji pokriven nekakvim starim pokrivačem. Najprije je ispitivao Holdena zašto nije na utakmici, kako je bilo kod ravnatelja, znaju li njegovi roditelji da je izbačen iz škole, a zatim je uslijedila „jezikova juha“. „Što je to s tobom, mladiću? – rekao je stari Spencer. Rekao je to prilično strogo, bar za njega.“ Holden je pao četiri predmeta, čak i Spencerovu povijest, a položio je samo engleski, u kojem je i inače bio vrlo uspješan. Spencer ga je sad natjerao da mu doda esej koji je Holden napisao o Egipćanima kad su imali zadaću, te mu ga je pročitao naglas. „Spustio je taj moj prokleti sastavak i pogledao me pobjedonosno, kao da je upravo ubio boga u meni u ping-pongu ili nečem sličnom. Mislim da mu nikad neću oprostiti što mi je naglas pročitao sve ono moje sranje. Ja ga nikad ne bih njemu čitao da ga je on napisao – ne bih, zaista.“ Spencer pita Holdena što bi on učinio na njegovu mjestu, bi li ga isto srušio. Holden je tad počeo klasičnim izgovorima: da je glup što je pao, da bi učinio isto što i Spencer, i slično, a dok je to izgovarao, razmišljao je o malom jezeru u Central Parku u New Yorku i o patkama koje na njemu budu. Holden se ispriča da sad mora poći. Jedva je čekao da izađe iz te žalosne sobe. Iako je Holden Spenceru rekao da mora u dvoranu, vratio se u svoju sobu u Penceyju. Živio je u Ossenburgerovu krilu nove zgrade, gdje su živjeli drugi i treći razredi. Holden je išao u drugi razred. U sobi je bilo ugodno toplo te je skinuo kaput, a na glavu stavio crvenu lovačku kapu, koju je za jedan dolar kupio u New Yorku, i to tako da je „šilt“ okrenuo iza. Zatim se zavalio u fotelju i počeo čitati knjigu koju je posudio u knjižnici („Izvan Afrike“). Nije pročitao ni tri stranice kad mu je u sobu upao Ackley, mladić iz susjedne sobe koji bi uvijek upadao k njima i dosađivao. Holden je nastavio čitati pokušavajući ignorirati Ackleyja, no taj je bio toliko naporan, morao je pregledati svaki predmet u njihovoj sobi, a zatim je tražio od Holdena da mu posudi škarice za nokte. Dok je Ackley rezao nokte i „pljuvao“ po Holdenovu cimeru Stradlateru, Stradlater užurbano ulazi u sobu. Ackley tad napokon odlazi u svoju sobu, ostavljajući tako Holdena na miru. Stradlater se spremao za spoj, a Holden mu je pravio društvo. Stradlater iskoristi priliku te zamoli Holdena da mu napiše esej iz engleskog budući da je Holden stručnjak za engleski. Holden pomisli i kaže:„Bila je to velika ironija. Zaista jest. – Ja sam onaj koga izbacuju iz ove proklete škole a ti tražiš od mene da ti pišem tamo neke sastavke (...).“ . Holden je rekao da će razmisliti, a zatim pita Stradlatera s kojom djevojkom večeras izlazi, a on odgovori da se djevojka zove Jane Gallagher, te nadoda kako je rekla da poznaje Holdena. Holden se složi te ispriča kako su se on i Jane družili tijekom pretprošla ljeta. Stradlatera nisu previše zanimale te priče, nego se samo obukao i otišao. Holdenu nije bilo baš ugodno čuti da dobra Jane izlazi sa Stradlaterom jer je Stradlateru samo seks bio važan. Nije mogao odvratiti misli od toga, no uto ponovno dođe Ackley. I to je bio prvi put da je Holdena razveselio Ackleyjev posjet jer mu je odvratio misli s Jane i Stradlatera. Došlo je vrijeme večeri, koja je svake subote bila ista: biftek. Nakon večere, dečki su se zabavljali grudajući se, a budući da Holden nije imao nikakve planove za izlazak, odlučio je s Brossardom i Ackleyjem otići u Agerstown u kino i na hamburger. Na kraju su otišli samo na hamburger jer su Brossard i Ackley već gledali film koji se prikazivao, a Holden ionako nije imao ni želju gledati ga. Vrativši se, Holden odluči napisati sastavak za Stradlatera. Zadatak je bio opisati nešto pa je Holden odlučio opisati bejzbolsku rukavicu svog pokojnog brata Allieja, koji je imao leukemiju. Holden se prisjetio kako je divan njegov brat bio, najbolja osoba koju je poznavao. Kad je Allie umro, Holden je bio toliko ljut da je razbio šakom sve prozore u garaži: „Spavao sam u garaži one noći kad je umro i porazbijao sam golom šakom sve one proklete prozore, onako, iz čistog bijesa. Pokušavao sam čak da porazbijam prozore terenskih kola koja smo imali tog ljeta, ali mi je šaka već bila slomljena i svakakva, pa mi to nije uspjelo.“. Bilo je oko pola jedanaest kad je dovršio sastavak, no nije bio umoran pa je sjeo i gledao kroz prozor. Još je uvijek gledao kroz prozor kad se Stradlater vratio sa spoja s Jane. Holdenu još uvijek nije bilo drago što je Jane izašla s nekim tako beskrupuloznim i egocentričnim, no nije ništa pitao Stradlatera o spoju.
Stradlater je zahvalio Holdenu što mu je posudio sako i pitao ga je li mu napisao sastavak iz engleskog. Holden mu kaže da mu ga je stavio na krevet. Stradlateru se tema i sadržaj sastavka nisu nimalo svidjeli te je rekao Holdenu da ništa ne može napraviti kako treba, na što Holden uzme sastavak i podere ga, te legne na krevet i zapali cigaretu. Šutjeli su duže vrijeme, no onda je Holden ipak upitao kako je bilo s Jane. Priča je dovela do toga da su Stradlater i Jane večer proveli u automobilu, a Stradlater je dao naslutiti i da su imali seksualni odnos. Tad je Holden poludio i htio šakom udariti Stradlatera, no promašio je pa ga je Stradlater oborio na pod i kleknuo na njega da ga smiri. Holden je urlao na njega vrijeđajući ga, govoreći mu da samo iskorištava dobre djevojke. Stradlater mu je rekao da će ga pustiti ako prestane s uvredama, a ako ne prestane, udarit će ga. Holden obeća da će prestati, no čim ga je Stradlater pustio, Holden ga opet „počasti“ svakakvim uvredama i stoga ga Stradlater udari šakom te Holden padne na pod. Lice mu je bilo krvavo. Stradlater mu kaže neka ide oprati lice, te se ode tuširati. Holden je napokon ustao. Imao je osjećaj da je Ackley u susjednoj sobi sve čuo te ode k njemu iako gotovo nikad nije tamo dobrovoljno odlazio. Ackley je još uvijek bio budan, no u sobi nije bilo upaljeno svjetlo pa ga je Holden upalio. Ackley se zaprepastio vidjevši Holdena krvava, no Holden mu je rekao neka se ne brine, krv će sama stati. Ackley je uporno pokušavao doznati zašto su se Stradlater i Holden potukli, no Holden mu je naposljetku rekao da je to bilo zbog njega (Ackleyja), da je branio njegovu čast jer ga je Stradlater vrijeđao. Naravno, to je bila laž jer Holden nije imao namjeru dijeliti svoje intimne misli s Ackleyjem. Holden je upitao može li noćas prespavati kod njega u sobi, u krevetu njegova cimera, no iako se Ackley premišljao, Holden ipak legne u krevet. Morile su ga misli o Jane i Stradlateru jer je znao kakav je Stradlater „igrač“ kad se radi o ženama. Ubrzo Holden ipak ode iz Ackleyjeve sobe, ipak nije namjeravao tamo prespavati. Pala mu je na pamet pomisao da bi mogao još večeras otići iz Penceyja, pa u nekom hotelu u New Yorku pričekati srijedu i povratak kući budući da njegovi roditelji prije utorka-srijede neće dobiti pismo o njegovu izbacivanju iz škole. Pomisao je proveo u djelo. Spakirao je svoja dva kovčega, na glavu stavio crvenu lovačku kapu, opet naopačke jer je to tako volio te izašao u hodnik. Malo je zastao da baci posljednji pogled, „a onda sam dreknuo najjače što sam mogao: - Spavajte čvrsto, degeni!“ i izjurio van. Bilo je kasno da pozove taksi pa je stoga Holden pješice došao do željezničkog kolodvora. U vlaku je sjeo odmah na prvo sjedalo. Kad je vlak zastao u Trentonu, pored njega je sjela neka gospođa, majka jednog njegova kolege iz razreda. Vidjela je na njegovu kovčegu naljepnicu škole Pencey te je tako započela razgovor o svom sinu. Holden nije htio previše govoriti o sebi te je stoga počeo izmišljati: rekao je da se zove Rudolph Schmidt, da mu je u školi dobro i takve stvari. Počeo je hvaliti njezina sina, kako je skroman i povučen, iako je za njega miso da je najveća hulja u cijeloj školi. Gospođa je s izrazitim, iskrenim zanimanjem slušala Holdenovu priču. No naposljetku je rekla kako božićni praznici započinju u srijedu i da se nada kako on ne ide kući zbog toga što se neki član njegove obitelji razbolio, na što je Holden rekao da je zapravo on taj koji se razbolio, ima omanji tumor na mozgu, ali ta će operacija brzo proći. Počeo je proučavati vozni red kako bi napokon prestao lagati. Ubrzo su došli do Newarka, gdje je gospođa izašla. Poželjela mu je sreću prilikom operacije i pozvala ga da posjeti njezina sina preko praznika. Holdenu, naravno, to nije bilo ni na kraj pameti učiniti. Kad se iskrcao na stanici Pennsylvania, prvo je namjeravao nekoga nazvati, no ubrzo je shvatio da su kasni sati i da se nitko ili ne bi javio ili bi se umjesto njih javili njihovi roditelji. Stoga je odustao od te ideje te uzeo taksi koji ga je odvezao u hotel Edmont. Nije mu trebalo dugo da primijeti kako je hotel prepun svakojakih perverznjaka i luđaka: muškarac obučen u ženu, muškarac i žena koji se prskaju alkoholom iz usta i slično. Tad je priznao da je on zapravo najveći seksualni manijak, u mislima. Može zamisliti svakojake perverzne stvari. Zato se sjetio jedne djevojke koja je nekoć radila kao striptizeta i kojoj nije bilo teško „dati“ nekome, a preporučio mu ju je davno neki poznanik. Stoga Holden uzme telefon i nazove ju. Faith Cavendish. Žena je prvo bila neprijateljski raspoložena budući da su kasni sati, no na spomen Holdenova poznanika malo se smekšala, no ipak nije pristala s Holdenom na piće. Holden je smatrao da nije previše kasno, te se stoga uredio i sišao u Plavi salon, noćni klub u sklopu hotela.
Sjeo je za stol u kutu i naručio coca-colu budući da je konobar shvatio da je Holden maloljetan i nije mu htio donijeti alkoholno piće. Sjedeći za stolom, primijetio je tri ružne žene s ružnim šeširima, Bernice, Marty i Laverne, no njemu se plesalo te je stoga odlučio najljepšu od njih zamoliti za ples.Plavuša je pristala. Holdenu se svidjelo kako žena pleše, smatra da izvrsno pleše, što se nije moglo reći po njezinu izgledu, no shvatio je i da je prilično tupava jer nije nikako mogao započeti neki smislen razgovor s njom. Kad su prestali s plesom, Holden je otplesao koji ples i s ostale dvije žene, a kasnije im se pridružio za stolom i naručio im pića. Njih su tri ubrzo rekle da moraju ići jer moraju rano ustati. Holden ih je pokušao nagovoriti da ostanu još malo, no nisu se dale nagovoriti. Ubrzo nakon njih i on je odlučio otići iz Plava salona jer nije imalo svrhe sjediti tamo ako ne smije piti alkohol ili ako nema nekakvu djevojku s kojom bi mogao plesati. Dok je hodao prema foajeu (predvorju), opet se sjetio Jane Gallagher. Zavalio se u nekakvu odvratnu fotelju u predvorju i razmišljao o druženju s Jane. Sjetio se i kako se jednom skoro „pohvatao“ s njom, kad se jednom prilikom rasplakala zbog svog očuha. Volio se s Jane držati za ruke, tek tako. Volio je biti u njezinu društvu. No tad se opet sjetio njezina spoja sa Stradlaterom i opet mu je došlo da poludi. Zato je odlučio otići u sobu po kaput i taksijem otići do Erniejeva bara. Taksi je opet bio sav odvratan iznutra, no barem je vozač bio nešto ljubazniji od onog koji ga je dovezao do hotela. U Erniejevu baru bilo je svakojakih ljudi i ličnosti, i to onakvih kakve se Holdenu nisu nimalo sviđale. Sjeo je za neki uski stol i naručio škotski viski sa sodom, koji su mu i donijeli iako je bio maloljetan. No u Erniejevu su baru svi mogli naručiti alkoholno piće bez obzira na godine. Ubrzo je do Holdena došla bivša djevojka njegova starijeg brata D.B.-ja, koja ga je pozvala da poše nekamo s njom i njezinim dečkom, no Holden je slagao da se mora s nekim sastati. Nakon što su djevojka i njezin dečko otišli, i Holden je otišao kako ne bi shvatila da je lagao. U hotel se vratio pješice. Nije imao volje opet zaustavljati taksi. Nije mu se spavalo pa je htio svratiti u još neki bar, no volja i za tim ga je vrlo brzo prošla, tako da je otišao ravno u hotel. U liftu ga je „liftboj“ upitao je li za zabavu, odnosno za to da mu nabavi neku ženu. Holden je pristao. U sobi se malo sredio, oprao zube i obukao čistu košulju, a ubrzo mu je došla djevojka u zelenoj haljini. Holden se osjećao prilično čudno, nije znao objasniti zašto. Djevojčina mu osobnost nikako nije odgovarala pa je stoga rekao da bi prije samog „čina“ htio malo razgovarati s njom, no ona nije imala volje budući da je samo došla „obaviti“ što je trebala. Holden je bio „nevin“ pa je rekao da ipak ne želi spavati s njom jer je nedavno operiran, što je, dakako, bila laž. „Nevolja je bila u tome što to zaista nisam želio. Osjećao sam se više potišten nego seksualno uzbuđen, ako već želite znati istinu. Ona me je deprimirala.“ Djevojka je odustala, te joj je Holden platio pet dolara, nakon čega je djevojka otišla. Neko je vrijeme Holden sjedio u fotelji i pušio i mislio na pokojnog brata Allieja, a nakon toga se svukao i legao u krevet. Uskoro je netko pokucao na njegova vrata. Bili su to „liftboj“ i ona prostitutka od maloprije. Došli su po još pet dolara budući da je seks koštao deset dolara, no „liftboj“ je Holdenu rekao da je seks pet dolara. Holden nije htio platiti te ga je „liftboj“ snažno udario u trbuh, a djevojka uzela onih pet dolara iz njegova novčanika. Nakon što su otišli, Holden se dovukao do kupaonice, jedva je disao. U kupaonici je ostao oko sat vremena, a zatim se opet vratio u krevet. Nije spavao baš dugo, probudio se već oko deset ujutro. Bilo mu je dosadno budući da je nedjelja, a kući ne može do utorka najranije, te je odlučio nazvati staru prijateljicu Sally Hayes na druženje. Nakon što je zakazao sastanak, taksijem je otišao do Velikog centralnog kolodvora kako bi kovčege ostavio u jednom od onih sefova, a zatim je otišao na doručak. U zalogajnici su se ubrzo pored njega našle dvije redovnice, za koje je u razgovoru s njima saznao da je jedna profesorica engleskog, a druga predaje povijest i američko državno uređenje. Vodio je zanimljiv razgovor o Romeu i Juliji s onom koja predaje engleski, a dao im je i deset dolara dobrotvornog priloga koji nekad skupljaju. Dao bi im i više novaca, ali trebalo mu je novca za sastanak sa Sally budući da ju vodi u kazalište. Ubrzo su redovnice otišle, a nakon njih i Holden.
Bilo je već podne, a do sastanka sa Sally trebalo je još dva sata, te stoga Holden odluči prošetati Broadwayjem kako bi sestri Phoebe kupio nekakvu staru ploču Estelle Fletcher s pjesmom Mala Shirley Beans. Vrlo ju je brzo pronašao i bio je vrlo sretan zbog toga. Stoga je htio ploču što prije dati Phoebe. Znao je da se ona nedjeljom vozi koturaljkama po parku, no kad je stigao do parka, nije je bilo. Pitao je neku djevojčicu, kojoj je usput pomogao da namjesti koturaljke, poznaje li Phoebe i zna li možda gdje je, a djevojčica je rekla da je sigurno s razredom u Prirodoslovnu muzeju jer tamo idu svake subote. Djevojčica je zaboravila da je danas nedjelja, no Holden se ipak zaputi prema muzeju. Bio je uzbuđen što će vidjeti sve te izloške unutra, no kad je došao do muzeja, predomislio je i ipak nije ušao. Da je Phoebe bila tamo, ušao bi, no ovako nije imao volje. Zato je uzeo taksi i odvezao se do Baltimorea sastati sa Sally. Sally je kasnila dvadesetak minuta, no Holdenu je bilo drago što ju vidi. Predstava je trebala početi u 14:45 h, pa su stoga uzeli taksi i odvezli se do kazališta. Holdenu predstava nije bila loša, a Sally je bila oduševljena njome jer su u predstavi glumili Luntovi, njezini omiljeni glumci. Nakon predstave Sally je predložila da odu na klizanje u Radio City, no na klizalištu su ubrzo uvidjeli da su najgori klizači pa su zato odlučili da je najbolje da odu sjesti za stol i popiju nešto. Holden je tad upitao Sally je li ikad osjetila da je sita svega i da želi otići što dalje od svega i svih koje poznaje. Počeo joj je predlagati da skupa odu nekamo živjeti, odmah. Živjeli bi od njegove ušteđevine, a kad bi im ponestalo novaca, Holden bi se zaposlio, pa bi se i vjenčali i sve ostalo. No Sally se držala svog mišljenja da se takvo što ne može napraviti tako naglo, da se prvo treba ići studirati pa onda odlučivati dalje. Naposljetku su počeli malo žustrije svađati. „Oboje smo u tom trenutku mrzili sve jedno kod drugog. Bilo je očito da nema nikakvog smisla pokušavati povesti neki inteligentan razgovor. Bilo mi je užasno krivo što sam uopće i počinjao.“ Tad je Holden rekao da najbolje idu jer ga od njezinih priča boli stražnjica, zbog čega se Sally jako uvrijedila i, iako se Holden stoput ispričao, Sally nije htjela više razgovarati s njim. Stalno mu je govorila neka se gubi, a to je Holden onda i učinio; otišao je bez nje. Već je bio sit svega. Kad je izašao iz klizališta, otišao je pojesti sendvič i nazvati Jane, no nitko se nije javljao, a Holden više nije znao koga bi nazvao da mu pravi društvo večeras. Sjetio se nekog prijatelja Carla Lucea, nazvao ga i dogovorio s njim da se nađu u nekom baru na piću u 22 h. Do tog je sastanka bilo još puno vremena, stoga Holden ode u kino iako ne voli filmove, no morao je nekako ubiti vrijeme. Prikazivao se film o nekom vojniku koji izgubi pamćenje, no sve, naravno, završava sretno. Holden nije volio takve izvještačene, lažne stvari, a ako ikad bude morao ići u rat, doborovoljno će se javiti da ga streljaju jer ne bi mogao podnijeti kad bi morao tako dugo biti u društvu svakojakih kretena kao što su Ackley i Stradlater. Holden je čekao Carla u baru Wicker. Stigao je prilično rano, tako da ga je morao čekati. Napokon se pojavio i Carl, no odmah je rekao kako ne može dugo ostati jer ima spoj. Holden je poveo razgovor o Carlovu seksualnom životu, no Carl je otkrio samo da se viđa s 40-godišnjom Kineskinjom, kiparicom. U detalje nije htio ulaziti, što je posebno uvijek smetalo Holdenu budući da je Carl sve ljude skoro pa tjerao da opišu sve svoje najintimnije trenutke, no on o detaljima svog seksualnog života nikad nije htio pričati. Carl se spremao ići te ga je Holden pokušavao nagovoriti da ostane još malo i popije još koje piće s njim, no Carl je odbio govoreći da već ionako kasni na spoj. Holden je postajao sve pijaniji, „natreskao se kao svinja“. Bio je toliko pijan da se pretvarao da je ranjen u trbuh pa je tako držao ruku ispod kaputa, na rani, da zaustavi krvarenje. Odlučio je otići i nazvati Jane da vidi je li se vratila kući, no kad je došao do telefonske govornice, predomislio se i nazvao Sally iako je već bilo jedan sat poslije ponoći. Kad se Sally napokon javila, Holden joj je stoput ponovio kako će doći na Badnjak k njoj okititi bor. Kad su završili razgovor, otišao je do muškog toaleta, napunio umivaonik hladnom vodom i zamočio glavu unutra. Nije se poslije potrudio ni obrisati se, nego je ostavio da mu se voda cijedi niz vrat i odjeću. Malo je sjedio na radijatoru i grijao se, a zatim otišao po kaput, stavio svoju crvenu kapu na glavu i odlučio otići u park vidjeti jesu li patke još uvijek na onom jezercu. „Tada se dogodilo nešto strašno, upravo kad sam stigao do parka. Ispustio sam onu ploču što sam je kupio Phoebe. Razbio sam je valjda u
pedeset komada. (...) Gotovo sam zaplakao, tako sam se užasno osjećao, ali sve što sam mogao učiniti bilo je da izvadim komadiće iz omota i da ih nabijem u džep od kaputa.“ Ušao je u park i došao do jezera. Pataka, naravno, nije bilo, pa je malo sjedio na klupi. Bilo mu je jako hladno jer mu je kosa još uvijek bila mokra, pa se zabrinuo da ne dobije upalu pluća i umre. Žao bi mu bilo roditelja i Phoebe da i on umre, kao Allie. A kad jednog dana i umre, ne želi da ga ostave na groblju jer mu je i pomisao na to da Allie leži sam na groblju, okružen svim tim nepoznatim ljudima, bila nepodnošljiva. Počeo je razmišljati kako bi se njegova sestra osjećala da on umre. Stoga je odlučio otići do njihova stana kako bi malo popričao s njom jer je ionako imao kod sebe ključ od stana. Brinulo ga je kako će ući jer vrata njihove stambene zgrade jako škripe, no svejedno je odlučio pokušati doći do Phoebe. Holden je imao sreće što u njegovoj zgradi sad radi novi „liftboj“, koji ga ne poznaje, te ga je vrlo lako nagovorio da ga preveze do kata na kojem živi. Ušao je u stan vrlo polagano, te otišao potražiti Phoebe u sobu, no nje nije bilo. Tad se sjetio da ona uvijek spava u D.B.-jevoj sobi kad njega nema. Otišao je tamo, prvo ju malo promatrao kako spava, a zatim ju probudio. Phoebe je bila vrlo sretna što ga vidi, te je pričala kao navijena. No ubrzo je shvatila da Holden zapravo treba doći tek u srijedu i da je sigurno opet izbačen iz škole. Rekla mu je da će ga tata ubiti kad čuje te uzela jastuk i stavila ga preko glave jer više nije htjela razgovarati s Holdenom. Holden ju je nagovarao da makne jastuk s glave da mogu razumno porazgovarati, no ona nije htjela. Zato je otišao u dnevnu sobu, uzeo nekoliko cigareta sa stola i stavio ih u džep jer je on iscrpio sve svoje rezerve. Kad se vratio u sobu, Phoebe je maknula jastuk s glave, no još uvijek ga nije htjela ni pogledati, a kamoli razgovarati s njim. Naposljetku ga je pitala zašto je dopustio da ga opet izbace. Tad je on počeo govoriti o tome kako mu se u Penceyju nisu sviđali ni škola ni učenici. Tad je Phoebe rekla kako se njemu nikad ništa ne sviđa i neka joj kaže jednu stvar koju najviše voli, što bi htio postati, učenjak ili pravnik možda. Holden je rekao da to nisu zanimanja za njega, no sjetio se što bi najradije radio. Sjetio se pjesme Roberta Burnsa „Ako netko sretne nekog dok kroz žito ide“. Tad je rekao što bi htio raditi: „(...) stalno zamišljam mnogo male djece kako se igraju u jednom velikom žitnom polju. Na tisuće male djece, a nikoga u blizini... nikog odraslog, mislim... osim mene. A ja stojim na samom rubu jedne grozne provalije. Što mi je dužnost, trebam uloviti svakoga tko se zaleti prema provaliji... hoću kazati, ako netko trči ne gledajući kuda ide, ja trebam iskrsnuti odnekud i uloviti ga. To je sve što bih trebao raditi čitavog dana. Da budem takav neki lovac u žitu. Znam da je to ludo, ali je to jedino što bih zaista želio biti.“ . Phoebe prvo nije rekla ništa, a zatim mu je opet rekla da će ga tata ubiti. Holden je rekao da neće, te se sjetio jednog profesora iz jedne od njegovih bivših škola koji se sad preselio i predaje u New Yorku, pa ga je odlučio nazvati. Holden je kratko razgovarao s gospodinom Antolinijem, rekao mu je da je izbačen iz škole i pitao ga može li do srijede biti kod njega. Antolini ga je vrlo rado primio. Kad se Holden vratio u sobu, Phoebe je upalila radio pa su malo plesali i zafrkavali se. Tad su čuli kako njihovi roditelji dolaze. Holden se brzo skrio u ormar, a zatim je majka ušla k Phoebe u sobu. Zapitkivala ju je kako je bilo u kinu, kakva je bila večera i slično. Tad su jedna drugoj zaželjele laku noć i majka je otišla. Holden je tad izašao iz ormara i počeo se brzo spremati za odlazak, nije htio čekati da roditelji zaspu. Pitao je Phoebe ima li nešto malo novaca da mu posudi, a ona mu je dala svu svoju ušteđevinu koju je čuvala za kupnju božićnih poklona. „Tada sam, odjednom, zaplakao. Nisam se mogao savladati. Plakao sam tako da me nitko nije mogao čuti, ali plakao sam. Stara Phoebe se uplašila kao sam vrag kad sam zaplakao, prišla mi i pokušavala me utješiti, ali kad čovjek jednom počne, onda ne može tek tako prestati.“ Uspio se smiriti nakon nekog vremena, obukao je kaput i rekao Phoebe da će ju nazvati čim bude imao prilike. Dao joj je i onu crvenu kapu, a zatim otišao. Iako je bio kratak s novcem, Holden je ipak uzeo taksi do Antolinijeva stana. I gospodin i gospođa Anotlini su ga dočekali, no gospođa im je poslužila kavu i odmah otišla natrag u krevet, a gospodin je ostao još malo razgovarati s Holdenom. Pokušavao mu je reći nešto o tome što ga čeka u budućnosti ako se ne opameti. Razgovor je trajao neko vrijeme, a Holden je već bio premoren te su njih dvojica namjestili krevet. Holden je zaspao nekoliko sekundi nakon što je
legao, no usred noći se najednom naglo probudio. „Tada se dogodilo nešto o čemu ne volim čak ni pričati. (...) Osjetio sam nešto na glavi, nečiju ruku. Ljudi moji, to me je zaista prestravilo. Čija je bila, bila je to ruka gospodina Antolinija! Što je radio, sjedio je na podu pored samog kauča, u mraku i sve, i nekako me kao milovao, odnosno gladio rukom po prokletoj glavi. Ljudi moji, mislim da sam odskočio bar pola kilometara.“ Holden je toliko bio nervozan da se u mraku nabrzake obukao i rekao da mora otići do kolodvora uzeti iz pretinca svoje kovčege. Antolini ga je pokušavao nagovoriti da odgodi to do ujutro, no Holden je rekao da su mu tamo sve važne stvari i da to mora učiniti sad, te ode. „Ljudi moji, sav sam se tresao, kao izbezumljen. Znojio sam se, također. Kad se dogodi nešto perverzno, slično tome, počnem se preznojavati kao stoka. Ovakve stvari doživio sam najmanje dvadeset puta, još od vremena kad sam bio dijete. Ne podnosim ih.“ Kad je izišao iz kuće, već je svitalo. Tad je otišao do kolodvora po kovčege i malo odspavao u čekaonici. Počeo je razmišljati čak i da se vrati k Antoliniju jer je ipak bio jako dobar čovjek koji mu je pomogao kad je bio u nevolji. No ipak se nije vratio. Odlučio je isti tren otići nekamo daleko, gdje ga nitko ne poznaje. Samo se htio oprostiti od Phoebe, te je stoga kupio papir i olovku kako bi joj napisao pisamce da se nađu negdje kako bi se oprostili. Otišao je u njezinu školu i predao pisamce gospođi u tajništvu kako bi ga predala Phoebe. U pismu je napisao da se za vrijeme ručka nađu u Muzeju umjetnosti. Ono što ga je jako razljutilo u toj školi bili su natpisi „JEBEM TE“ po zidovima. To ga je ljutilo jer će to morati gledati sva ta nevina djeca. Još je dugo bilo do ručka te je Holden otišao u muzej pričekati Phoebe. Otišao je pogledati egipatsku grobnicu jer su ga zamolila dva dječaka da ide s njima, no uplašili su se i otišli pa je Holden ostao sam. Onda je i na zidu grobnice opazio natpis „JEBEM TE“. „Eto, u tome je sva nevolja. Ne možete nigdje naći lijepo i tiho mjesto, jer takvih enma. Možete misliti da postoje, ali kad jednom tamo stignete, netko će se, dok ne budete gledali, uvući za vama i napisati JEBEM TE točno ispred vašeg nosa. (...) Mislim da će, ako ikad umrem i ako me nabiju u neko groblje i postave mi nadgrobni spomenik i te stvari, na njima pisati HOLDEN CAULFIELD, zatim koje sam godine rođen, a koje sam godine umro, a odmah ispod toga bit će napisano JEBEM TE. U to sam, zapravo, siguran.“ Uskoro je došla i Phoebe, vukuću veliki kovčeg. Htjela je poći s njim. Holden se jako razljutio te joj rekao da ne može ići s njim, da ni on neće ići nikamo i da će ju sad otpratiti u školu. Međutim, phoebe se nije htjela vratiti u školu pa su zato išli do zoološkog vrta, no svatko svojom stranom ulice jer se Phoebe opet naljutila na Holdena. U zoološkom su vrtu naišli na jedan od onih vrtuljaka s plastičnim konjima te joj je Holden kupio kartu da se malo provoza budući da se više nije ljutila na njega. Ona ga je upitala je li mislio ozbiljno kad je rekao da neće otići i da će se vratiti kući. Holden je rekao da je ozbiljan. Počela je i pljuštati kiša dok se Phoebe vrtjela, a Holden sjedio na klupi i gledao ju. No nije mario što je mokar. Bio je sretan. To je bilo sve što je Holden htio ispričati. „Možda bih vam još mogao reći što sam radio kad sam se vratio kući, kako sam se razbolio i sve, i u koju školu trebam poći najesen, kad iziđem odavde, ali nekako nisam raspoložen za to. Zaista nisam. Sve me to sada nekako ne zanima baš osobito.“ Na kraju kaže:„Sve što sad znam, to je da mi nekako nedostaju svi oni o kojima sam vam pričao. (...) Čudno je to. Nemojte nikad nikome ništa pričati. Ako to učinite, odmah počnete osjećati kako vam nedostaju svi oni.“ .
KARAKTERIZACIJA LIKOVA: HOLDEN:
„Ako postoji na svijetu nešto što mrzim, onda je to film. Nemojte ga preda mnom ni spominjati.“ „Volim mjesta na kojima čovjek može, ako ništa drugo, a ono da bar ponekad vidi poneku djevojku, pa makar se samo češale po rukama, brisale rupčićima noseve ili se samo šašavo kikotale i tako.“ „Imam slab kapacitet pluća, ako već želite znati istinu. Mnogo pušim, to je jedno – naime, nekad sam pušio. Natjerali su me da prekinem. S druge strane, porasto sam u toku prošle godine šesnaest i pol centimetara. Tako sam zapravo i dobio tuberkulozu i morao doći ovamo na sve one proklete pretrage i preglede i tako. Inače sam posve zdrav.“ „(...) a djelomično zato što se ponekad ponašam kao da sam mlađi nego što jesam. Imao sam tada šesnaest, sad imam sedamnaest, ali ponekad se ponašam kao da imam svega trinaest godina. To je zaista ironija jer sam visok 189 centimetara, a u kosi imam dosta sijedih vlasi. Imam, zaista. Čitava jedna strana – desna strana puna je milijun sijedih vlasi. Imam ih još od djetinjstva. I pored svega toga, ponekad se ponašam kao da mi je samo dvanaest godina. (...) To je dijelom istina, priznajem, ali nije u cijelosti istina. (...) Ponekad se ponašam kao da sam mnogo stariji nego što jesam, zaista, ali to ljudi nikad ne primjećuju.“ „Kad jednom počnem, u stanju sam lagati satima Bez svake šale. Satima.“ „Inače sam strašna kukavica. Nastojim da se to ne primijeti, ali zapravo jesam.“ „Ja predstave uopće ne volim mnogo, ako već želite znati istinu. Općenito nisu tako loše kao film, ali sigurno nisu ni nešto za čim treba ludovati.“ „Ali nije samo to. Mrzim sve. Mrzim ovaj život u New Yorku. Taksiji, autobusi na Madison aveniji u kojima šoferi uvijek urlaju na čovjeka da je izlaz na zadnja vrata, upoznavanje s kojekakvim umišljenim tipovima koji Luntove nazivaju anđelima, penjanje i spuštanje liftovima kad čovjek ne želi ništa drugo nego da izađe napolje, momci koji ništa drugo ne rade nego cijelo vrijeme kod Brooksa dotjeruju hlače...“ „Ponekad govorim malo previše glasno kad se uzbudim.“ „Moje je mišljenje da čovjeka treba ostaviti na miru ako je ono što govori zanimljivo i ako se zbog nečega uzbuđuje. Volim kad se netko zbog nečega uzbuđuje. To je lijepo.“
HOLDENOVI RODITELJI: „(...) moji roditelji dobili bi bar po dva živčana sloma po komadu kad bih pokušao da kažem nešto pobliže o njihovom privatnom životu. Oni su vam prilično osjetljivi u tim i takvim stvarima, naročito moj otac. To su dobri, fini ljudi i sve – ne kažem ništa – ali su zaista i preko svake mjere osjetljivi.“ „Moj otac je, međutim, prilično bogat. Ne znam koliko love mlati – o tome nije nikad govorio sa mnom – ali, mislim, prilično mnogo. On je pravnik u nekoj velikoj korporaciji. Takvi zaista propisno zgrću lovu. Druga stvar po kojoj znam da prilično dobr stoji jest to što vječito investira novac u neke brodvejske revije. Te revije, međutim, redovno propadaju i majka uvijek pošizi kad on uradi tako nešto. Od smrti mog brata Allieja ona baš nije naročito zdrava. Strašno je živčana. To je još jedan razlog zašto mi je strahovito krivo što će saznati kako su mi ponovo dali nogu.“ D.B., Holdenov stariji brat: „Živi u Hollywoodu. To nije tako daleko od ovog idiotskog mjesta, pa dolazi ovamo u posjet praktično svakog vikenda. (...) Nedavno je nabavio jaguara. To su vam jedna od onih malih engleskih kola koja mogu juriti valjda dvije stotine milja na sat. (...) On je, međutim, pun love, sada. Nekada nije bio. Nekad je bio sasvim običan pisac, dok je bio kod kuće. Napisao je onu fantastičnu zbirku pripovjedaka Tajna zlatna ribica, ako za njega niste ranije čuli. (...) Sada živi u Hollywoodu, D.B., kao prostitutka.“ ALLIE, Holdenov mlađi brat koji je umro: „Bio je ljevak. (...) Sada je mrtav. Dobio je leukemiju i umro dok smo živjeli gore, u državi maine, 18. srpnja 1946. (...) Bio je dvije godine mlađi od mene ali zato valjda pedeset puta inteligentniji.
(...) Bio je i najbolji, na mnogo načina. Nije se nikad ljutio ni na koga. Općenito se smatra da se riđokosi ljudi veoma lako raspale, ali Allie se nije nikada raspalio, a imao je izrazito riđu kosu.“ - Alliejeva bejzbolska rukavica: „Ta rukavica bila je zanimljiva za opisivanje zbog toga što je čitava – prsti, džep i sve – bila ispisana pjesmama. Zelenom tintom. Allie ih je ispisao kako bi imao što čitati kad se nalazi u polju a nitko nije na redu za udarac.“
PHOEBE, Holdenova mlađa sestra: „U životu sigurno niste vidjeli tako lijepu i bistru djevojčicu. (...) Ima pomalo crvenu kosu, pomalo sličnu onoj kakvu je imao Allie, ljeti uvijek kratko podšišanu. Ljeti je uvijek zabacuje iza ušiju. Ima fine, lijepe male uši. Zimi je, međutim, nosi prilično dugu. Majka joj tada ponekad plete kečke, a ponekad ne. Ima zaista lijepu kosu. Ima deset godina. Prilično je mršava, kao i ja, ali zgodno mršava. Koturaški mršava.“ „Ona je veoma uredna, za dijete. Hoću reći, ne ostavlja stvari da leže naokolo, kao neka djeca. Nije nikakvo razmaženo derište.“ „Veoma je emocionalna. Hoću reći da je, za dijete, prilično emocionalna. Ponekad je čak previše emocionalna.“ „Međutim, ipak nije htjela skinuti taj jastuk s glave. Pokušao sam ga podići, ali je snažna kao sam vrag. Čovjek se umori boreći se s njom. Ljudi, ako ta mala želi držati jastuk na glavi, ona ga i drži.“ „Ljudi, kad ta nešto uvrti sebi u glavu, onda to zaista uvrti.“ „Uvijek sluša kad joj nešto pričate. A najsmješnije je u svemu tome to što čitavo vrijeme zna o čemu pričate. Zaista zna.“ JANE GALLAGHER: „Čitao sam je kao knjigu. Zaista jesam. Hoću reći da je, pored dame, prilično voljela atletiku i sport i, pošto sam se upoznao s njom, čitavo dugo ljeto igrali smo tenis gotovo svakog jutra a golf gotovo svakog popodneva. Zaista sam je upoznao posve intimno. Ne želim reći da je između nas bilo nekih fizičkih veza ili što ja znam čega – nije – ali viđali smo se čitavo vrijeme. Čovjek ne mora imati seksualne odnose s nekom djevojkom da bi je upoznao.“ „Bila je to čudna djevojka, ta stara Jane. Kad bih rekao da je izrazito lijepa, to ne bi bio baš točan opis. Ipak, oduševljavala me je. Imala je nekako strašno pokretna usta. Želim reći da su joj se usta, kad bi govorila ili se uzbuđivala zbog nečega, nekako kretala u pedeset raznih pravaca, usne i sve. To me je obaralo s nogu. I nikad ih zapravo nije propisno ni zatvarala, ta svoja usta. Uvijek su bila tek malčice otvorena, naročito kad bi u golfu zauzela pozu za udarac ili kad bi čitala knjigu. Uvijek je čitala, i čitala je veoma dobre knjige. Čitala je svu silu poezije i još mnogo toga. Ona je bila jedini čovjek, izvan moje obitelji, kome sam pokazao Alliejevu rukavicu za bejzbol, sa svim onim pjesmama ispisanim po njoj.“ „Na primjer, uvijek smo se čitavo vrijeme držali za ruke. To baš ne znači kao nešto naročito, to mi je jasno, ali ona je bila djevojka s kojom je fantastično držati se za ruke.“ ostali: Sally Hayes, Stradlater, Selma Thurmer, profesor Spencer, Robert Ackley, Carl Luce, profesor Antolini...
SOFOKLO – ANTIGONA ŽIVOTOPIS: Sofoklo je živio od 496. do 406. g. prije Krista.Grčki je pisac tragedija rodom iz Atene. Napisao je 123 dramska djela, a u cjelini je sačuvano samo sedam tragedija: ''Ajant'', ''Elektra'', Kralj Edip'', ''Antigona'', ''Trahinjanke'', ''Filoktet'' i ''Edip na Kolonu''. Obilježja Sofoklovih djela: pojačava dramsku radnju i ulogu dijaloga, uvodi trećeg glumca, smanjuje partije kora i povećava broj njegovih članova na 15, piše prve sadržajno nepovezane trilogije te stvara formu grčke drame; junaci drama više nisu titanske ličnosti kojima upravljaju usud i volja bogova, već stvarni ljudi koji sami odlučuju o svojoj sudbini; harmonična kompozicija, jasno ocrtani karakteri, visoki etički principi i duboka humanost. Zbog svega je ovoga Sofoklo najveći i najsavršeniji antički tragičar. KNJIŽEVNI ROD: drama VRSTA DJELA: tragedija u sedam činova VRIJEME RADNJE: razdoblje stare Grčke MJESTO RADNJE: Kreontov dvor TEMA: Antigona pokapa svoga brata IDEJA: Treba poštovati one zakone koji ne ugrožavaju ljudski moral i ljudsko dostojanstvo. KRATAK SADRŽAJ: Radnja je ovog djela usko vezena s dramom "Kralj Edip". U njemu se (između ostalog) opisuje sukob Edipovih sinova.Naime, jedan od njih, zvan Polinik, odlazi iz Tebe jer mu njegov brat Eteoklo nakon godinu dana vladavine ne prepušta vlast po dogovoru. Ovaj se vraća nakon nekog vremena s namjerom da pokori Tebu.Uskoro dolazi do sukoba same braće koji u isti trenutak, jedan drugome, probadaju mačem tijela, te obojica umiru. Vlast dobiva brat Edipove žene Kreont, koji naređuje da se Eteoklovo tijelo dostojno pokopa, a Polinikovo tijelo zbog njegove izdaje ostavi bez obredna pokopa.Tada počinje radnja same "Antigone" u kojoj istoimena djevojka, Edipova kći, govori svojoj sestri Izmeni da namjerava tajno pokopati svog voljenog brata Polinika. Izmena odbija sudjelovati u tom činu i pokušava odgovoriti Antigonu od njezina nauma. Antigona, unatoč sestrinoj zabrinutosti, svjesna posljedica, odlazi do mjesta gdje joj leži mrtvi brat, te neprimjetno posipa nešto praha po bratovu tijelu i izvršava uobičajeni obred. Kad stražari uvide što je učinjeno protiv kraljeve naredbe, jedan od njih odlazi reći kralju. Kreont, uznemiren i zaprepašten, naređuje da se nađe krivac ili će se okriviti stražari. U međuvremenu, stražarimaknu prah s mrtvog tijela, te ubrzo nekon toga nalaze uplakanu Antigonu kraj mrtvog brata. Tada ju odvode Kreontu koji ju osuđuje na smrt. Antigona svjesno stoji iza svog djela i objašnjava Kreontu da ona voli svoju mrtvu braću jednako, te da se moraju,
