ANDREJ NIKOLAIDIS Mimesis
ROMAN »Razumijete: onaj ko govori je nepomičan, ostao je nepokretan dok je rečenica izgovarana, pažljivo se uzdržavajući od svakog gesta«.
ŽAK DERIDA, »Istina u slikarstvu«
Al: I SEE A DARKNESS Bonnie Prince Billy Moje ime je Konstantin Teofilis. Ako vjerujete u priče o specifičnostima, predestinira-nosti i top-listama nacija, svakako vam neće promaći da nosim grčko ime. Moj dobri prijatelj kaže kako je velika sreća biti rođen u grčkom jeziku, u kojem je kroz filozofe najprije progovorilo Biće, a potom kroz Novi zavjet — i sami dobri Gospod Bog. 0 tome vam, nažalost, ne mogu reći ništa: bježeći čas ispred jedne, čas ispred druge vojske, moja porodica je na svom putu od Zičišta do Ulcinja izgubila većinu svojih posjeda i bogatstva. Do 1974, a ta godina mi je naročito važna, do 1974. kada će Konstantin Ko nstantin zaplakati u košev-skom porodilištu i nakon dvanaest sati grčeva, koji će okončati carskim rezom, obradovati majku Anu i oca Joanisa, do 1974. će porodica Teofilis, mijeseći hljeb i pekući đevreke, provlačeći se tako kroz Prvi svjetski rat, srpsku okupaciju Crne Gore 1918, prvu Jugoslaviju, Drugi svjetski rat, mijeseći, ponavljam, peciva u maloj pekari prozaično (a prozaičnost je dobra za posao) nazvanoj »Kod Grka«, mijeseći ih i za srpske žandare, i za italijanske oficire i za mrke brkate baliste, mijeseći sve do 1945, kada djed Nikola nepogrješivim poslovnim instinktom — nazovimo ga ovom prilikom: grčkim — procjenjuje da dolaze teška vremena za male porodične firme i radnju zatvara, do 1974. će, rekoh, porodica Teofilis izgubiti posljednju i najveću dragocjenost koju je pradjed Naum ponio iz Žičišta onda kada je kao vođa karavana kiridžija u volujska kola smjestio ženu Helenu i troje sitne djece i poveo ih da život nastave u Ulcinju — izgubiće znanje grčkog jezika. U kući u kojoj sam odrastao nikada nije izgovorena grčka riječ. Iako je to odbijao da prizna, otac je iskreno patio zbog toga. Njegova braća, koju smo posjećivali ljeti, kada
bismo iz Sarajeva, gdje smo živjeli, odlazili u Ulcinj, gdje je otac na djedovom imanju nakon Velikog zemljotresa sagradio malu kuću, s mukom bi se uspjeli prisjetiti neke grčke fraze. Onda kada bi euforija porodičnih ručkova dostizala vrhunac, a domaća lozova rakija bila zamijenjena crnim vinom, neko od očeve braće mucavo bi zapjevao neku grčku pjesmu, nešto što je volio da pjevuši djed, u rijetkim trenucima kada nije čitao Bibliju i nije razmišljao o vlastitoj smrtnosti i paklu, taj stari grčki sveštenik koji je na koncu postao pekar. Svakako primjećujete da kažem »očeva braća«, ne »moji stričevi«. Odnosi u familiji Teofilis, osobito oni između mog oca i njegove braće, bili su statični i hladni — ja samo nastavljam tradiciju. Vi, Teofilisi, ste poput grčkih kipova govorila mi je majka. Ako i nisu čeznuli jedan za drugim, jedan drugome nisu činili ni zlo. Pod uslovom da vjerujete kako ravnodušnost predstavlja visoki stepen mudrosti, prilivatićete te odnose kao racionalne i korektne. Međutim: varate se ako mislite da je grčki jezik nedužan u čitavoj priči. Pradjed Naum iz Zičišta kraj Moskopolja seli u Ulcinj. Djed Nikola se krajem devetnaestog vijeka u Kotoru ukrcava u brod koji će ga odvesti u Ameriku. Otac Joanis ubrzo po mom rođenju seli u Sarajevo. A stričevi, »očeva braća«? Jedan odlazi u Grčku. Drugog kod Kordobe ubijaju Frankovi vojnici. Treći, kapetan broda u penziji, u devedesetoj godini, osjećajući blizinu smrti, jednog nedjeljnog jutra budi ukućane i govori im: sve prodajemo, selimo u Cantavir, vjerujući, pretpostavljam, da ga smrt u ravnici Vojvodine neće pronaći. Umire dva mjeseca kasnije. U oporuci insi-stira da ga sahrane u Cantaviru: sit sam putovanja, moje kosti ostavite tamo đepanem, piše. Ako vjerujete u porodične istorije i izvjesne poduke koje pruža mitologija geneologije, sve u meni govori: putuj! Pa ipak, ja mirno ležim u babinom stanu na Grbavici. Grbavi ci.
Pripovijedam li vam ovu porodičnu istoriju sa ponešto žara i nježnosti — koja i mene iznenađuje — činim to zato što je rano jutro, i ja se još uvijek snen prevrćem u udobnom starinskom krevetu. Udobnost kreveta je kriva što jutros prošlost vidim kao sistem smislenih postupaka i očekivanog feedbacka okolnosti. Sto je prinčevski luksuz za nekoga ko nizašta na svijetu ne bi pristao da iznova doživi niti jedan jedini dan svoje mladosti, nekoga ko se, zapravo, najdublje stidi svakog dana koji je proživio, nekoga ko, kada pogleda unatrag na svoj život, poput svakog čovjeka koji drži do sebe, može jedino reći — I See A Dark-ness. Jutro kroz zastore prodire u sobu, obezbjeđujući mojoj priči — oreol. Ova dosjetka sa svjetlošću jeste jeftina, ali molim vas: mitologija se i tvori od jeftinih stvari. Kad pomislim na Mona Lizin osmijeh, namah gubim kriterij i svaka mistifikacija čini mi se prihvatljivom. Anvthing goes! Obično se, kada treba donijeti važnu odluku, kaže: pusti neka prenoći. A istina je zapravo drugačija: čovjek je tupav ujutro, tupav u podne i tupav uveče. Tupavost je, štaviše, najveća upravo ujutro. Jeste li se pitali zašto je seks najbolji baš jutrom, onda kada dolazi kao prva stvar po buđenju? Zato što naš mozak — kojega, ionako, kako znamo koristimo tek petnaestak posto — tada najsporije i najlošije funkcioniše. To malo krvi koja se bezvoljno uputila put mozga tada je najlakše skrenuti naniže. Snen čovjek pod toplim pokrivačima je kao sretna vjerenica u radnji sa vjenčanicama — sve mu možete prodali. Ako vjerujete u literarne modele; ako ste skloni da prihvatite tezu po kojoj literatura, od Svetih knjiga naovamo uobličava stvarnost makar u mjeri u kojoj ova utiče na nju, još ako ste uz sve to i determinista, pomislićete: evo ga još jedan koji leži u prvom poglavIju — ovo će biti neka oblomovština. Ako je sve gore navedeno dio vašeg svjetonazora, ali vas je iskustvo
namjesto determinizmu naučilo nihilizmu, reći ćete: najgori su ovi koji isprva mirno leže — ovo je neki grčki Korčagin, neki neurotični revolucionar ili masovni ubica, kao da tu ima razlike. Postelja u kojoj ležim je raj za jugonostalgičare, tu specifičnu lokalnu vrstu ljudi iskreno posvećenih odbijanju činjenica i njihovog zdravorazumskog tumačenja. Krevet, kupljen nakon što je 1991. odselio posljednji babin podstanar, Grk sa Hidre koji je u Sarajevu studirao poljoprivredu, proizveden je u »Simpu«, Vranje, Srbija. Jastuk i posteljina, tetkin novogodišnji poklon, koju je baba od sredine osamdesetih čuvala u ormani i koja i jutros snažno miriše na lavandu kojom ju je štitila od moljaca, nosi trade mark »Lio«, Osijek, Hrvatska. Napokon, zahvaljujući sarajevskim hladnim majskim noćima, obukao sam i stari džemper za skijanje, firme »Rasica«, Slovenija. Ali šta ja to radim jutros, zagledan u prošlost, u postelji koja bi se pravosnažno imala smatrati i instalacijom ili nekom drugom formom savremene umjetnosti, koja bi pod imenom kakvo je »YU: R. I. P« ili »Bio jednom jedan krevet: bila jednom jedna zemlja« mogla biti izložena u nekoj od evropskih prijesto-ničkih galerija, ali eto, dijeleći sudbinu ko zna koliko drugih zagubljenih remek-djela, tmne u stanu moje babe? Donosim najvažniju odluku u životu. Samo mjesec dana ranije, prije nego je poštar zakucao na moja vrata i uručio mi dva pisma —jedno iz Bosne, dnigo iz Holandije, nisam mogao ni pomisliti da ću ovo jutro dočekati u Sarajevu, gradu koji sam napustio deset godina ranije, vjerujući da ga napuštam zauvijek. Uvijek sam bio sklon patetično—tragičnim razrješenjima: kada se ljubi, ljubi se samo jednom; kada se odlazi, odlazi se zauvijek; kada se kreće u rat, onda se i gine. U životu, međutim, rijetko dolazite u priliku da primijenite svoj rafinirani osjećaj za tragično, te se zamišljeni uzvišeni princip
najčešće troši na trivijalnosti. Pa na kraju biva samo: kada se pije, pije se do padanja u nesvijest; kada se bježi, bježi se brzo; kada se zaboravlja, zaboravlja se potpuno. Samo mjesec dana ranije bio sam uvjeren da nikada više neću doći u tu zastrašujuću situaciju — da donosim važne odluke. Konačno, nekoliko godina potrošio sam nastojeći da organizujem miran život, bez putovanja i transakcija emocijama, život ispunjen lijepom umjetnošću, pisanjem i svakodnevnim ritualima, od jutarnjeg ispijanja kafe do popodnevnih šetnji. Naporno i uporno sam radio na tome — nisam li otud imao pravo nadati se uspjehu? Poštar Paško je jedna od rijetkih osoba kojoj se iskreno obrađujem — barem je tako bilo do tog dana. Poneka knjiga, pismo nekog čitaoca i svakih petnaest dana redovna isporuka od deset diskova koja je stizala od mog dilera muzikom: to je ono što mi je Paško donosio. Nije bilo razloga da ne volim tog čovjeka, moram reći, i pored sve moje sklonosti mizantropiji. Bez pisama čitalaca se svakako moglo, ali knjige i diskovi značili su mi doista mnogo. Moja mirna egzistencija o kojoj vam govorim, bila je projektovana kao flatline na aparatu za održavanje života; dugačka ravna linija ravnodušnosti, koja bi poskočila tek pred ponekom knjigom ili pop albumom. Stvar bi se, naravno, ubrzo vratila u norrnalu, u signalizaciju kliničke smrti. Sve do novog Paškovog dolaska, kada bi miris svježe štampane knjige ili digitalni zapis na serateh proteeted površini diska djelovao na mene poput naglog strujnog udara sa aparata za reanimaciju. Ovako se već može živjeti, mislio sam to jutro. A onda je na moja vrata pokucao Paško. Čitao sam Kurejšija, »Budu iz predgrađa« i slušao Bahovu »Pasiju po Mateju«. S vremena na vrijeme pogledao bih Nolu, svog tri mjeseca starog rotvajlera, tek da bih se uvjerio daje teorija Aleksandra Bečano-vića o uticaju Baha na životinje bila tačna. Kada sam mu rekao kako sam
zapazio da moj pas zaspi uvijek kada pustim Baha, Bečanović je rekao: Naravno. Bah u čovjeku uništava sve animalno. A budući daje animalno jedini sadržaj životinje, Bah egzorcirajući iz nje animalno, nužno čini da ona pada u — ništavih. Nola je doista spavala na svojoj prostirci ispod
police sa knjigama. Pazeći da je ne probudim ustao sam i otvorio ulazna vrata. Jedno je pismo, dakle, bilo iz Sarajeva; drugo mi je stiglo čak iz Amsterdama. Siguran u identitet pošiljaoca amsterdamskog glasa, prepustio sam se radoznalosti: ko mi to piše iz Sarajeva? Sjeo sam natrag u fotelju i pročitao: Dragi Konstantine! U ime Organizacionog odbora za obilježavanje desetogodišnjice mature — IV — 2, pozivamo te da prisustvuješ proslavi koja će 7. maja u 20 sati biti održana u hotelu Hollidaj Inn. Svoj dolazak svi pozvani su već potvrdili, uključujući i one koji dolaze iz SAD i Kanade. Vidimo se u Sarajevu. Alisa Matić i Iman Mehmedbašić.
Ova imena nisu mi ništa značila. Djevojke su vjerovatno udate i nose muževo prezime. A i da nije tako, sva je prilika da ih se ne bih sjetio. Jer, koji se tip djevojaka uvijek gurao u sve zamislive Odbore i Forume, od Saveza pionira u osnovnoj školi do Dramske sekcije u gimnaziji? Svakako ne onaj tip djevojaka koje pamtite. Svakako ne srednjoškolske ljepotice, lutke koje su uvijek bile u vezi sa starijim i bogatim momcima, ili vi jednostavno nikada niste skupili dovoljno hrabrosti da ih pozovete da izađete, tako da i kada pedeset godina kasnije budete umirali, sa žaljenjem ćete pomisliti na njihov poljubac koji ste možda mogli imati, samo da ste... Tako dakle, pomislio sam. Zlatni jubilej: deset godina od maturske večeri koju, uostalom, moja generacija i nije imala. Svi smo već bili kupili odijela i cipele, spremajući se za veliko majsko slavlje. Momci sa brda su, međutim, zapucali već u aprilu. Do maja je moj
najbolji prijatelj dobio snajperski metak u glavu i bio sahranjen na Barama, a moja djevojka doživjela nervni slom jer je pater familias odlučio da napuste Sarajevo i presele u njegovu rodnu kuću u Bugojno, »da budu sa svojim narodom«, kako je rekao. Do mene u Ulcinju, glas o tome dospio je poštom, koja je kao i telefoni tada još uvijek funkcionisala, baš kao što sam poštom dobio i svjedočanstvo o završenoj gimnaziji. Sta sam tada uradio? Ne sjećam se, ali spreman sam da se kladim da sam sjeo u istu fotelju i pustio istog starog, dobrog Baha. Smrdljivog debelog Buha za orguljama Svetog Tome, kako ga Bernhard naziva u »Starim majstorima«. Smrdljivog debelog Baha, ko jeg najdublje prezirem onda kada se gadim sam sebi. Smrdljivog debelog Baha, čiji nepojmljivi genij mi je toliko puta poslužio da sve nerazriješene dileme, sramne postupke i kukavička povlačenja utopim u njegovoj muzici, pomislivši svaki put da zapravo postupam ispravno, jer iluminiram u božanskoj ljepoti, namjesto da se bavim ovozemaljskim trivijalnostima. Potom sam otvorio Teino pismo. Ovo je prsten. Njega ćeš staviti u džep i postupiti prema uputstvima koja slijede. Ovo je avionska karta. Avion poleće iz Sarajeva, 7. maja u 17.30. Kada avion sleti u Amsterdam, čekaću te na aerodromu. Prići ćeš mi i pružićeš mi prsten koji sam ti poslala. Pitaćeš me: hoće li da se udaš za mene. Ja ću reći »da« i živjećemo sretno dok nas smrt ne rastavi. Ovo će se desiti 7. maja, ili nikada. Ako ne budeš u tom avionu, nećeš me više vidjeti. Kao ispriku mogla bih prihvatiti izvjesni splet okolnosti koji bi doveo do toga da se avion sruši i tom prilikom pogineš: sve osim toga duboko prelazi moj prag tolerancije. U slučaju avionske nesreće treba da znaš da ću te uvijek voljeti. Ponavljam: 7. maja u Amsterdamu ili nikada više nećeš čuti za mene. Volim te, Tea
Sada je 10 časova i trideset minuta. Danje 7. maj dvijehiljadedruge godine: moj rođendan i rođendan Maršala Tita, iako su mu, a u tome je nemoguće ne vidjeti konce zavjere, kako protiv njega, tako i protiv mene, rođendan uporno slavili 25 maja, pod firmom »Dana mladosti«. Ako vjerujete da se suština svijeta može izraziti brojkama, ako ste vjernik numerologije, dolazak u Sarajevo, na moj i Titov rođendan, na proslavu deset godina mature, na deset godina od početka rata — svakako će vam reći mnogo toga. Posljednji put kada sam prespavao u babinom stanu, zamalo nisam ostao bez divnog prijatelja, Ama-ra Bičakčića. Bilo je to 1991, kada sam u stanu koji je napokon napustio grčki student organizovao žurku sa nešto trave i mađarskog bijelog vina. Oko 3 sata ujutro društvo se razišlo, a Amar i ja zaključili da smo, citiram ga, gladni kao vuci. Ako se držimo ove životinjske terminologije, treba reći da sam ja bio pijan kao svinja. U stanu nije bilo ničeg jestivog, tako da je Amar odlučio da ode do Marin Dvora, do fast fooda koji je radio čitave noći. Sklon sam da krivicu za to svalim na doista odvratno mađarsko vino, ali istina je da me je loša trava učinila paranoičnim, te sam ubrzo po Amarovom odlasku, čvrsto ubijeđen da ubice FBI vrebaju na trenutak moje nepažnje, zaključao vrata. Nakon toga sam se odvukao do kuhinje i tamo izgubio svijest. Then I Saio A Darkness. Ujutro me je probudio smrad vlastite kose koja je spokojno tinjala, jer se jedan pramen zapalio, budući da sam pao na pod naslonivši glavu na termoakumulacionu peć. Pažljivo sam osmotrio stan u neredu i ubrzo se suočio sa poovskom tajnom: Amara nije bilo u stanu, a ulazna vrata bila su zaključana iznutra. Kako je, zaboga, izašao? I kada? Prosvijetlila me je komšinica, koja je kao Tasmanijski đavo istrčala u haustor kada me je kroz špijunku ugledala kako izlazim iz stana i panično ispričala o mladiću koji je oko
četiri ujutro lupao na moja vrata. Dakle ovako: Amar se sa hamburgerima vratio sa Marin Dvora i naišao na zaključana vrata. Pozvonio je. Kada mu i nakon toga nisam otvorio, izgubio je živce i stao nogama lupati o vrata, psujući me na sve načine kojih se u tom trenutku uspio dosjetiti. Oni koji su upućeni u tajne bosanskih psovki, znaće da je katalog varijanti proklinjanja koji je imao na raspolaganju bio praktično neiscipan. Iz komšinicine priče shvatio sam da je na koncu uspio razbuditi sve stanare. Neko od njih pozvao je policiju. Kada je dežurna patrola stigla, zatekla ga je kako sa nesmanjenim entuzijazmom urliče i šutira vrata. Pokušao je da im objasni da je unutra bila Žurka, da je izašao da kupi hamburgere — evo, pogledajte, još su topli — i da mu iz nekog razloga sada ne otvaram. Glas naroda iz komšiluka se umiješao u priču ustvrdivši da momak laže, jer je tu živio neki Grk, student, ali je sada odselio; nikakve tu žurke nije bilo, nego neka ga vode u stanicu i vide šta nije u redu sa njim, da nije on neki od onih narkomana. Policajci su,
doista, na vratima ugledali pločicu sa grčkim imenom. Pozvonili su i zaključili da u stanu nema nikoga. Amara su odveli u policijsku stanicu, odakle ga je ujutro izveo otac. U čitavoj situaciji za Amara je bilo nekoliko otežavajućih okolnosti. Najprije, Amar je nedavno završio terapiju odvikavanja od heroina, tako da su roditelji spram njega gajili izvjesne sumnje i strahove. Kasnije će se dobri ljudi navići, jer je to, pokazaće se, bila prva u nizu njegovih terapija detoksikacije. Čitava situacija postaće nadrealna trećeg dana rata, kada ga je otac pod snajperskom paljbom sa Breke u dva ujutro vozio u bolnicu Koševo, jer je Amar procijenio da je početak rata pravo vrijeme za overdose. No tada još uvijek nepovjerljivi, roditelji su nekoliko nedjelja odbijali da ga noću puste u grad. Izlasci su mu ograničeni na odlaske u školu, odakle se imao vraćati tačno u minut.
Svakoga dana pred školom ga je čekao taksista, prijatelj njegovog oca, koji ga je vozio do kuće i pratio sve dok ga ne bi predao u ruke majci. Na žurku su ga pustili prije svega jer je moje ime, smatrali su, garantovalo pošteno društvo i odsustvo opijata. Pušten je pod uslovom da prespava kod mene, i da se sa mnom ujutro vrati kući, gdje će nas, slijedi stimulativni i ljekoviti pastoralni detalj, kao nagrada čekati — doručak. Tako da je, kada je u četiri ujutro zaključio da nema izgleda da ću mu otvoriti, vrlo precizno mogao predvidjeti kakva će ga kazna zadesiti pojavi li se ranom zorom, sam, roditeljima pred očima. Pretpostavljam daje incident koji je te noći u haustoru napravio bio više rezultat očaja nego bijesa. Jer, kaznu je znao — ali se pitao: gdje je krivica? Krivica je, kao što znamo, u tom trenutku hrkala na podu babine kuhinje. Sta da ti kažem: sve je to od lošeg vina, rekao sam mu kada sam ga sutradan vidio. Uostalom, mogu vam se desiti i gore stvari nego da vam otac, zato što je vaš pijani prijatelj zaključao vrata i izgubio svijest, na pola godine ukine džeparac i produži zabranu izlaska. 0 mogućnosti da ponovo vidim Amara mislio sam dok sam prelazio bosanske—crnogorsku granicu. Kada iz Crne Gore uđete u Bosnu, dočeka vas put koji je Milorad Dodik, svojevremeno gazda Republike Srpske, napravio pred neke od izbora. Bilo mu je potrebno da birače ubijedi kako on, eto, održava odnose sa ostalim srpskim zemljama — put prema bratskoj Crnoj Gori bio je dovoljno ubjedljiv... Dodik je dobio izbore. Danas, taj put je gori od bilo kog makadamskog planinskog dnima. Komadi asfalta poredani po blatnoj podlozi. Uzana trasa koja treba da vas odvede u zemlju koja je iskrvarila. To je vjerovatno najgori put u univerzumu, pomislio sam dok sam kroz napuštene zasade jabuka vozio ka Brodu na Drini. Samo kamiondžije nikšićke željezare i podgoričkog »Radoja Dakića« u svojim
zarđalim kamionima na rubu raspadanja jure tom kozjom stazom, ne obazirući se na one koji dolaze iz suprotnog pravca. S vremena na vrijeme mimoiđete se sa bijelim džipom neke od humanitarnih organizacija koje kruže Balkanom, u kojem se voze ljudi koji vjeruju da su humanisti i civilizovani, ljudi kojima smo mi potrebniji nego oni nama. Jer: da li bi oni bili civilizovani da nema divljaka poput nas? Prošli ste granicu. Prije godinu dana, granični prelaz kontrolisala je carina i policija Republike Srpske. Danas, tu su službenici Federacije, uz one srpskog entiteta. Sutra, biće samo bosanski carinici. Ako vjerujete u pravdu koja uvijek dolazi na kraju, zak-ljučićete kako se proces integracije Bosne i Hercegovine odvija sporo, ali Čovjek, neutralni posmatrač, slučajni putnik, rekli bismo, ipak uočava promjene. Dakle: Dodikov put. Da su u izgradnju tog puta uložili makar djelić entuzijazma koji su demonstrirali prilikom rušenja bosanskih gradova, da ne govorimo o tome da kada na red dođe rušenje džamije bosanski Srbin odjednom postaje radišan kao Njemac — danas bih se vozio putem nalik na — upravo njemačke. Ali Republika Srpska je deridijanska zemlja — raj dekonstrukcije. Razoriti, porušiti, rastaviti, razdvojiti — to su stvari koje zanimaju zemlju ratnika koji su četiri godine bili čuvari džinovskog koncentracionog logora za Bošnjake. Republika Srpska je spomenik tom konc— logoru: nema ničeg što bi se moglo uporediti sa bezočnom perverznošću postojanja tog entiteta, nasta-log ukrštanjem epskog, varvarskog nasilja i sofisticirane, virtuelne evropske spoljne politike. Kao da nacističke konc-logore ujedinite u jednu teritoriju i obezbijedite im autonomiju: svi konc-logori u jednoj državi.
Zamislite čovjeka koji deset godina odlučno odbija da putuje. Čovjeka kojem je čak i vožnja od Ulcinja do
Podgorice — put patnje. Za njega to nije sto kilometara asfalta — to je staza posuta sitnim čavlima kojom gazi bos, dok ga bijesna gomila gađa kamenicama. Taj čovjek napokon odluči da putuje, jer su ga se sjetili stari prijatelji i jer je žena koju voli našla za shodno da ga maltretira bijednim bračnim ultimatumima. Njegov dom odjednom postaje središte orkana. Nailazi opasnost koja iz korijena mijenja geografiju njegove kuće — ugodna radna soba odjednom nije prostor smiraja i lijepe umjetnosti, nego vlažna, mračna tamnica u kojoj mora donijeti važnu odluku od koje zavisi sve ono što ga ne zanima i čega se, konačno, mukom riješio: prije svega emocije i planovi za budućnost. Zato odlučuje da — bježi. Bježi ravno u susret opasnosti, u Sarajevo, tamo gdje leži razrješenje — jer tamo gdje prebiva opasnost, raste spasonosno.
I tako: evo me u babinom stanu, u krevetu gdje na vokmenu slušam Oldhamovu »I See A Darkness«. Sta tu radim, šta se to očekuje od mene? Trebam da odlučim da li da u 20 časova odem u Hollidav Inn i ponovo vidim sve preživjele prijatelje i izgubljene djevojke, ili da u 17.30 na butmirskom aerodromu uđem u avion za Holandiju, koji će me odvesti ravno u budućnost — u brak sa mojom najvećom ljubavi. Dozvolite da podignem intonaciju i stvar postavim ovako: šta ću odabrati — prošlost ili budućnost? I ako odabrem prošlost, neće li to biti zato jer po svaku cijenu želim da izbjegnem budućnost. Ili nas nezavršena, prekinuta prošlost proganja poput duha i od našeg života stvara ukletu kuću, koja može biti oslobođena a čini zbačene tek novim suočavanjem sa svim tajnama i neraščišćenim računima prošlosti? Ili pak dozvolite da budem precizan i brutalan, i stvar postavim ovako — hoću li imati muda da se pokrenem i odem u Amsterdam? Ako vjerujete u happy end; ako vjerujete u ljudski razum;
ako vjerujete da u svakome od nas počiva izvjesna količina zaliha dobra, koja će se, kao kada se porodični nakit iz skrivenih kutija vadi u vremenu najvećeg siromaštva, uz fanfare i konfete pojaviti u odsudnom trenutku — tada svakako smatrate da ću navečer ući u avion za Amsterdam i nekoliko sati kasnije priviti na grudi Teu, onda kada se probije kroz špalir carinika i pretrči aerodromsku pistu, da bi mi se bacila u zagrljaj. Kažem, ako u sve to vjerujete. Jer ja ne vjerujem. A2:
IN THE AEROPLANE OVER THE SEA Neutral Milk Hotel Pamtim da mi je brat pričao kako je samo jednom, doduše treba biti pošten i reći — nakratko, pomislio kako voli Crnu Goru. Nakon tri i po godine provedene u Kanadi, riješio je da u junu dođe u Ulcinj i posjeti nas. Lufthansin let iz Toronta završavao je u, mislim, Frankfurtu. Odatle je imao avion za Tivat. Kada sle-ćete na tivatski aerodrom, letjelica pred samo spuštanje izvede široki polukrug. Tivtu prilazite linijom hrvatske obale, ali je zbog položaja aerodroma i planinskih masiva koji ga natkriljuju pilot primoran da se udalji put pučine, i odatle, s mora, aterira. Samo u tom trenutku, pričao mi je brat, kada se čini da će se avion poput broda nasukati na obalu, pomislio je da je sretan što se vraća. Samo u tom trenutku, posma-trana iz aviona iznad mora, Crna Gora mu se učinila lijepom zemljom. Iluzija, pogađate, kratko traje, jer vas po slijetanju dočeka oronuli aerodrom, od one vrste kakvima zamišljate privatne piste kolumbijskih kokainskih kartela. Carinici doslovce smrde na znoj, pričao mi je brat. Njihove sintetičke plave uniforme natopljene su znojem, koji se slijeva čak i sa brkova, koje nose svi, vjerovatno kao
neformalni dio uniforme. Puštaju vas da prođete bez neprijatnosti samo ako i sami smrdi te. U suprotnom su izuzetno nepovjerljivi, rekao mi je. Istresu sve iz vašega kofera, zavire u svaku pregradu. Čim izađete iz aviona postanete svjesni njihovog prisustva. Još na pisti osjetite njih, kao i policajce, koji imaju slične uniforme koje je gotovo nemoguće razlikovati i koji naravno jednako, unifor-mno smrde. Cim stupite na tlo Crne Gore spoznate da ste došli u pravnu državu, gdje vladaju red i zakon. Ležeći u krevetu, u sarajevskom stanu koji sam naslijedio od babe, pokušavam da se sjetim da li sam nekada pomislio kako sam sretan stoje pradjed Naum volujska kola iz Zičišta usmjerio put Ulcinja, zbog čega se naša porodična istorija nastavila u Crnoj Gori, umjesto da je krenuo put sjevera — jer svi južnjaci, a kamoli jedan Grk cincarske krvi, znaju da ako napuštate dom u potrazi za novcem i spokojem, na sjever valja ići. Pa jesam li? Možda kada sam imao dvadeset i jednu godinu, jer tada sam bio srećan, a sreća, kao Što znamo, najuspješnije zaglupljuje. Kada sam imao dvadeset i jednu godinu mislio sam da nikada više neću biti tako sretan. To je, nažalost, jedina stvar koju sam tada mislio, a koja se pokazala tačnom. It's A Wonderful Life, govorio sam sebi tokom dugih šetnji obalom mora. Hodao sam po dvadeset kilometara dnevno i vjerovao da činim nešto korisno, jer sam, patrolirajući ulcinjskom obalom, razmišljao o pričama koje sam pisao. Hodao bih, sve dok od dvije dosjetke ne bih izgradio čitavu naraciju. Onda bih kroz makiju i kamenjar trčao kući sa pet kilometara udaljene Velike plaže, u paničnom strahu da ću nešto od onoga što sam smislio zaboraviti prije nego misli zapišem. Tada sam, rekoh, imao dvadesetijednu godinu: još uvijek sam vjerovao da imam nešto važno da kažem, da će šteta zbog moje izgubljene rečenice dovijeka odzvanjati kosmosom kao posmrtna zvona.
Živio sam sam, u prizemlju napuštene kuće koju je pedesetih godina prošlog vijeka izgradio djed Tomislav, otac moje majke. Ne pamtim ga, ali u arhivi porodičnog sjećanja stoji da je bio dobar čovjek. Premda sam još kao petogodišnjak shvatio da to govore za svakog mrtvog djeda. Osobito u Crnoj Gori, gdje čovjek u očima drugih postaje dobar tek kada umre ili osiromaši toliko da zasluži sažaljenje, tako da svako nedvojbeno detektuje: ovaj je crnji čak i od mene. Pa ipak, mora da je nešto od lijepih priča o djedu bilo istina. U svakom slučaju, čovjek je bio pošten: bio je oficir jedne moćne armije, a sagradio je najneugledniju kuću u čitavom naselju. Susjedne kuće obućara i konobara izgledale su prema našoj kao renesansne palate. Ali je zato jedino djedova kuća preživjela veliki zemljotres 1979. Bez napukline na fasadi. I eto vam još jedne poučne priče... Tomislav Primorac postao je major još za vrijeme Dragog svjetskog rata. U zabitima Kozare spasio je život četnom komesara, što je protumačeno kao akt požrtvovanja i klasne svijesti, shodno tome nagrađeno Činom. Ako vam je do vojne karijere, uvijek gledajte da pristupite mladoj vojsci u nastajanju, tamo gdje hijerarhija još nije čvrsto postavljena, tamo gdje se, u nedostatku tradicije, heroji i mitovi proizvode online — u sadašnjosti, za sadašnjost. U mladim vojskama sve je za instant upotrebu — revolucija, uostalom, nikada nema vremena da čeka. Tomislav je tako pristupio partizanima i dobio čin, zbog Čega će ga otac Ivan prezirati sve do posljednjeg časa, kada će, osjetivši da umire, sinu ipak pružiti ruku i drhtavim glasom izgovoriti: opraštam ti. Tomislavov grijeh kojim je zavrijedio prijekor mog pradjeda nije ležao toliko u pristupanju partizanima, koliko u napuštanju porodične tradicije stare šest generacija. Primorci su, naime, toliko bili vodeći majstori u znamenitoj kovacnici Kresevskog samostana. Predivne
mačeve, Štitove i oruđa iskovana u ovom franjevačkom samostanu možete naći na zidovima škotskih zamkova kojima danas pretrčavaju neurotični japanski turisti sa foto-aparatima. Naći ćete ih i u radnim sobama — između preparirane medvjeđe glave i čeljusti bijele ajkule — teksaških trgovaca naftom i govedima. Zanat Primoraca bio je da kuju oružje koje će dobiti ratove za ratnike koji ih nose — nikako da sami ratuju. Uočavate li ovdje finu distinkciju koju je majčina porodica pravila između majstora zanata i ratnika od zanata? Do sličnih stvari držao je i moj djed po očevoj strani, Nikola. On nikada nije sreo Ivana, ali ovaj bi se svakako saglasio sa rečenicom koju je Nikola ravnodušno iznova ponavljao kada bi sinovi insistirali da proda nešto od svojih posjeda: ko kupuje, ne prodaje. Svijet se dijeli na one koji kupuju i one koji prodaju; na one koji kuju mačeve i one koji ubijaju i ginu od njih — budite među onim prvima, to je ono što su Ivan i Nikola učili sinove. Rekoh: živio sam sam. Vikendom sam posjećivao roditelje u porodičnoj kući u maslinjaku pored grada. Pamtim te vikende kao suncem okupane dane u kojima sam se trudio da u sebe sabijem što više hrane, svjestan da ću tokom sedmice gladovati. Živio sam u užasnom siromaštvu: sada znam da je to siromaštvo bilo jedan od presudnih razloga moje tadašnje sreće. Nisam imao ništa, tako da sam se umio radovati svakoj stvari: sve se činilo značajnim. Radio sam u štampariji, sa dvojicom poštenih Albanaca katolika sa sela, koji su me voljeli i žalili, jer su bili sigurni da nisam normalan i da ću loše završiti. Bio sam užasan radnik. Moja mašina pravila je tone škarta. Kući sam se vraćao sa naslagama štamparske boje na rakama. Boja kao da je ulazila pod kožu, bilo je nemoguće oprati je. Tek kada sam dobio prvi honorar za tekst od »Monitora« i uvjeren da ću uspjeti da preživim radeći kao novinar ostavio posao u štampariji, nestalo je boje
na mojim rukama. Posao sam ostavio u aprilu, a tek sredinom juna vimom i četkom za ribanje skinuo sam zadnje naslage crnila sa jagodica. Taman pred sezonu, sjećam se da sam pomislio — turističku sezonu, jedini period kada su momci iz primorskih gradića seksualno aktivni. Mlade djevojke ne znaju što su prave vrijednosti duha, suviše se oslanjaju na spoljašnjost u izboru muškarca sa kojim će se pariti. Glibave ruke bitno umanjuju vaše šanse u jurnjavi za koitusom — vjerujte mi. Kada je tako očigledno, takoreći crno na bijelo da pripadate radničkoj klasi, djevojke od vas bježe kao đavo od krsta. Tada sam, i pored crnila na rukama, imao djevojku koja me je voljela. I koju sam volio: pravo govoreći, mislio sam da bih se ubio kada bi me ostavila. Ovo vam je poznato? Na kraju sam na vrlo čudan način ja ostavio nju. I shvatio da se, suprotno uvriježenom mišljenju, nažalost ne umire tako lako. U to vrijeme, ekipa koja se okupljala kod mene provalila je u neki od ulcinjskih napuštenih hotela. Jedne noći kada je jugo nanosio kišu u moje ispucale, loše zakivene prozore... Kuća je imala debele zidove, kao i sve stare kuće na primorju zidane od kamena, tako da je iza prozora postojao prostor od gotovo pola metra širine, koji mi je, u nedostatku polica, služio kao mjesto na kojem sam čuvao knjige i rukopise. Prozor je, međutim, te noći propustio kišu, tako da je voda gotovo uništila primjerak »Kože« Kurcija Malapartea. Slušao sam »Tindersticks« i pokušavao da knjigu osušim na kvarcnoj grijalici, kada su mi ovi pirati banuli u kuću i na stari drveni pod bacili petnaest sanduka pića. Ušli su u prazni hotel, pored stražara koji je gledao boks, i kroz neki od prozora iznijeli sva luksuzna pića koja su našli u šanku. Ja sam u to vrijeme jedini imao sopstveni stan, tako da je izbor za čuvara zaliha, prirodno, spao na mene. Dakle ovako: karton Kurvoazijea (odlično ujutro, uz kafu); pola
kartona Black&Whitea (odvratno, nisam vjerovao da viski može biti tako loš); pet kartona nekog burbona kojem više ne pamtim naziv (to sam pio samo ja, neprekidno izmišljajući ode Americi, velikoj zemlji koja proizvodi tako božanska pića); pet kartona crvenog Džoni Vo-kcra (kada sam popio burbon, gestom punim razočarenja otvorio sam bocu Džonija, smatrajući da se moja situacija svakako može podvesti pod onu priču o spa-danju s konja na magarca; ispio sam prvi gutljaj i mimo volje priznao: jebi ga, ima i ovo svoje; prijateljska preporuka: Džoni Voker, budući mjerna jedinica za viski, idealan je za one situacije u kojima zapravo ne znate što vam se pije, ili kada vam je svejedno što ćete piti); dva kartona Civasa (ovo smo popili na kraju, želeći da završimo sa najboljim; bila je to velika greška: budući da smo hronično bili bez novca, kada smo ostali bez ukradenog pića, shvatili smo značenje već pominjane izreke o konju i magarcu — s Civasa smo pali direktno na Subotičankin »Rum-punč« od koga povraćate još dok ga pijete, i nešto što se zove »Istra Bitter«, a što u ustima ostavlja ukus sličan kiselini koju osjećate nakon povraćanja); i karton i po Amaro Montenegra (to je popio moj dragi prijatelj, stamen i pouzdan u piću, jednako kao i u prijateljstvu). Nakon tri noći pijanke, ekipa se osula; bili su danima bolesni; potom bi se vratili, pili jednu noć, potom opet danima bolovali, čime je oslobođen prostor za majstore da se razmašu — nas dvojica pili smo po bocu na noć, diveći se svojoj umjerenosti. Počeli bismo oko devet, oko četiri ujutro on bi odlazio kući. Bez glavobolje, zadovoljni životom i puni vjere u Boga, čovječanstvo, Ženski pokret i ljudske slobode, sutradan uveče nastavili bismo da pijemo. Savršena metafora mog tadašnjeg života bile su večere koje sam servirao oko jedan ujutro, onda kada bi se pijanka nakon početne euforije već stabilizovala, a alkohol
izazvao glad. Među boce vrhunskog pića tada bih smjestio činiju sa kuvanim krompirom prelivenim maslinovim uljem, jer je to bilo sve što sam imao. Dešavalo se, doduše, da uz to serviram i sardinu izmiješanu sa majonezom i sjeckanim crnim lukom — premda zanemarljivo rijetko, uglavnom kada bi me u firmi častili dodatkom na platu, o vjerskim praznicima ili kada bi neko umro a mene zorom odvlačili u štampariju da pravim umrlice. Ali nije marilo; ništa zapravo nije nedostajalo, sve je bilo na svom mjestu, postojala je savršena ravnoteža između stvari koje sam imao i onih koje nisam, iako je ovih drugih bilo nemjerljivo više. Ujutro bi me probudila djevojka, kada bi pobjegla iz škole i uvukla se u moj krevet. Docnije bi ona otišla kući, a ja izašao u dugu šetnju. Viđao sam samo ljude koje sam volio. Nisam imao televizor i nisam čitao novine: tada još uvijek nisam bio ničija ciljna grupa. Ono malo novca što sam imao, trošio sam na kupovinu albuma omiljenih mi pop grupa, strahujući neprekidno od trenutka u kojem će moj turski mini-stub marke »Eurosonic« napokon crći, a ja neću imati novca da kupim drugi. Jedne noći nisam mogao zaspati, jer sam imao užasnu glavobolju od »Nikšićkog piva«. Oko pola šest ujutro odlučio sam da prošetam, nadajući se da će mi svjež vazduh prijati. Ali je napolju bilo previše svježine za moj ukus, ako se posjedovanjem ukusa može pohvaliti čovjek koji je maločas priznao da pije rum-punč. Bura se sa planina u zaleđu apokaliptičnom snagom obru-šavala na ovaj dio obale. U kućama rijetkih ljudi koji su imali posao bila su upaljena svijetla, dok su se spremali da odu u svoje propale firme i tamo zarade dvije marke, koliko je iznosila mjesečna plata u tom vremenu herojske borbe ovog naroda za pravoslavlje, a protiv islama koji prijeti Evropi i iste te Evrope, istovremeno. Uvukao sam šake u rukave, navukao kapuljaču i pognuo glavu. Uzalud: činilo se da će
vjetar svakog časa strgnuti kožu sa mog lica, odvojiti meso od kostiju, tako rasparčanog me podići sa zemlje, odnijeti do mora i tamo rasuti po dnu. Ovaj vjetar je ubica, mislio sam. Sve na ovome svijetu postoji samo da bi nas ubilo, pomislio sam uz snažni osjećaj da sam to negdje već pročitao. Tada sam ugledao susjeda kako polunag u dvorištu izvodi gimnastičke vježbe. Moj pedesetogodišnji susjed stojao je između dva limuna i istezao se. Još uvijek u donjem dijelu pidžame, sa zepama na bosim nogama, u bijeloj penzionerskoj potkošulji, odavao je utisak zadovoljnog čovjeka. »Jesi li poranio, komšo«, doviknuo mi je i dalje mlateći rukama. »A eto«, rekoh mu: »Ti komšo? Može li se što na ovu zimu?«. Onda je on izgovorio tu rečenicu, tih nekoliko riječi koje su mi promijenile život. »Znaš kako kaže Njegoš«, rekao je i napravio zgib, »u zdravom tijelu, zdrav duh«. Sve stvari kreću se samo ka svome kraju — naravno da sam to i tada znao. Pa ipak: kraj je došao tako nenadano, tako nedvosmisleno. Svakome od nas dešavaju se velike promjene, veliki zaokreti sreće u životu, ma kako nam se vlastita egzistencija činila nebitnom i blijedom. Sa izvjesne udaljenosti okrenemo se unatrag na prošlost i shvatimo da smo nekada bili srećniji nego danas. Ili, pak, da pamtimo i gore dane od ovih — da zapravo živimo životom kakav smo oduvijek željeli. Pa ipak, teško je uočiti granicu, tačku na kojoj su stvari krenule drugim tokom. Ja znam tu tačku. Zapravo, znao sam: to je to, čim sam ga ugledao. Komšiju koji je u pola šest ujutro, na najgoroj buri koju svijet pamti veselo pravio zgibove, polunag između dva limuna. Onda kada je citirao Njegoša koji je, komšija je u to vjerovao,
rekao: u zdravom tijelu, zdrav duh. Tada sam shvatio da je svijet užasno mjesto prepuno zlih i glupih ljudi, mjesto koje će kao Godzila progutati i posrati moju divnu privatnu stvarnost. Jedno jutro sam izašao da prošetam po buri, jer me je od lošeg alkohola boljela glava. Tada sam shvatio da će se moj svijet srušiti. U njemu nije bilo penzionera koji vježbaju na mrazu i glasaju za ratne zločince. A stvarnost je zapravo bila sačinjena od takvih tupavih bitangi i njihovih nepodopština. U mom svijetu nisu postojali ljudi koji su vjerovali da je sve pametno što su čuli u životu — napisao Njegoš. Ti ljudi će već naći način da me usisaju u svoju stvarnost. Oni će već naći način da sruše sve bedeme koje sam dugo i Prilježno gradio kao odbranu od njih. I stvar se doista srušila: sama od sebe. Bilo je dovoljno da shvatim kolika je njihova glupost, pa da utvrdim da moj eskapistički mikro—svijet ne može dugo opstati, ne kada je okružen njima. Ljudima koji vjeruju da je Njegoš rekao: u zdravom tijelu zdrav duh. Od tada pokušavam da razumijem te ljude. Ali mi loše ide: oni se kreću u prostoru kolektivnog iracionalnog, a ako vas je Bog kaznio pa u vas usadio malo razuma, teško je probiti se kroz taj svijet džinovskih pečurki na čijim klobucima raste mahovina u obliku krsta i četiri slova »S«, svijet nadrkanih bijelih zečeva koji predvode horde bivših opštinskih činovnika pretvorene u koljačke paravojske nalivene šljivovicom, svijet ludog šeširdžije koji se svakog božica preoblači u pravoslavnog patrijarha, vadi svoj časovnik i mahnitu zemlju iza izvrnutog zrcala, u kojem se ogleda Evropa, obavještava da Hrist nije rođen 25. decembra, nego 7. januara, i da Nova godina ne počinje prvog, nego četrnaestog januara. Svijet je bio prepun ološa koji je radio strašne stvari, pritom se kunući u čast i citirajući Njegoša. Čudan je to
osjećaj, živjeti sa ljudima koji po čitavi dan ne rade ništa osim što žele smrt nekim drugim ljudima, koji su im se zamjerili zato što nisu isti kao oni. Čovjek okopava baštu. Naiđe njegov komšija koji niz put tjera tri krave. U prolazu razmijene mišljenja o stradanju našeg naroda u Bosni. I prije nego krava izbaci balegu na put, kojim ja poslije treba da prođem, postignu konsenzus da nekrst treba ubijati, inače će oni pobiti nas — kao što je rekao Njegoš: valja trijebiti gubu iz torina. Ili sjednete u primorski kafić, radujući se unaprijed ukusu duvana i prvog jutarnjeg espresa. Posmatrate more koje blješti pod suncem i na trenutak povjerujete da veličanstveni prizor u koji ste se zagledali svjedoči o postojanju nekog master plana prema kojem funkcioniše svijet — sve dok mladi čovjek za susjednim stolom ne počne da evocira uspomene na svoje dvomjesečno vojevanje u Foči. Odete u samoposlugu da kupite mlijeko. Stojite u redu sa pet ljudi iz susjedstva, znate te obične građane, penzionere koji vam se smješkaju i ljubazno se raspituju za zdravlje vaše porodice, dobitne kombinacije lota i vremensku prognozu, te fine stare ljude koji su spremni da u narednom trenutku, samo ako se ukaže prilika, kao čopor hijena skoče i svojim staračkim socijalnim zubalima zakolju nekog čovjeka. Pozdravljate se sa ljudima na ulici, oni vam se srdačno javljaju, a vi znate da su oni svim srcem stali iza vojske koja je pobila Srebrenicu, da su čak i učinili sve što su mogli da se to dogodi. Svi ti ljudi smatraju daje »Gorski vijenac« njihova sveta knjiga. U kojoj lijepo piše: u zdravom tijelu, zdrav duh. Kada sam imao dvadeset i jednu godinu bio je rat, a ja sam bio sretan. Cijena za to bila je visoka: prve tri godine rata moja paranoja je rasla, sve dok nisam dospio u fazu kada sam spavao sa skraćenom dvoci jevkorn u krevetu, vjerujući da će oni upasti na moja vrata
i ubiti me. Da će nekako saznati što ja mislim i na čijoj sam strani. Da će, dakle, upasti u moju kuću, riješeni da me zbog toga kazne. Naravno, svakih pola sata sam se u strahu budio. Potom se moja nesanica počela odražavati na dnevne postupke — postao sam razdražljiv, sklon nekontrolisanim, naglim promjenama raspoloženja. Sa devetnaest godina sam odbio da studiram književnost, ubijedivši napokon roditelje da bi to za mene bila propast. Studirati književnost značilo je živjeti u Beogradu ili otići u školu za popove i učitelje, koja se zvanično zvala Univerzitet u Nikšiću. Shvatićete da se, kako kažu, cijelo moje biće bunilo — svaka nijansa paranoje digla je svoj glas protiv toga. Znate one horor filmove, u kojima kuću opsjeda metafizičko zlo? Svaki od njih sadrži scenu u kojoj lik, nakon što locira epicentar zla (na primjer u podrumu), uđe upravo u tu prostoriju. I to bude zadnje što je učinio. Sad mi recite: nije li vas to uvijek nerviralo? Hoću reći, jasno je da niko normalan ne bi ušao u taj podrum. Naprotiv, sve bi uradio da pobjegne što dalje od njega. Mislim da vam je sad jasno da su razlozi za moje odbijanje da pođem na studije bili mnogo dublji od želje da prepravljam konvencije horor žanra. Kada imate paranoju tog intenziteta, jedini način da je pobijedite jeste — nihilizam, dimenzija većih od vaše paranoje. Tek kada nemate nikakvu nadu, bićete oslobođeni od svih strahova — ovo vam govorim dobronamjerno, iz iskustva. Obuzeti nihilizmom, ne planirate dug život. Zapravo, nemate nikakve planove. Odatle se lako stiže do odluke da ignorišete sve oko sebe. Kada sam napokon uspio da ignorišem krvnike iz komšiluka, nestalo je razloga za paranoju i nihilizam. Tako sam, rekoh, kada sam imao dvadesetijednu godinu, napokon bio sretan. Pretpostavljam da i vi uočavate koliko je to krhka konstrukcija bila. I naravno, kada sam jedno jutro ugledao
susjeda kako na buri trenira između dva limuna, znao sam da moja odbrana neće dugo izdržati. Ali više nije bilo bitno — napokon sam bio spreman da se borim. I šta je bilo prvo što sam uradio? Napisao sam tekst koji je bio dekonstrukcija oficijelne interpretacije Njegoša, onoga što su veliki krvnici putem Njegoševog teksta imali da poruče svojim dobrovoljnim dželatima, koji su se u slučaju SRJ eufemistički zvali — biračko tijelo, aka obični građani. Taj tekst bio je, u stvari, dekonstrukcija svih mojih strahova. Udarao sam ih najjače i najprljavije što sam mogao, mlateći po tastaturi kao Džek Le Mota u Skorsezeovom »Razjarenom biku« po protivnicima, sve dok potpuno malaksao nisam zaspao u fotelji pred kompjuterskim ekranom. Udarao sam dok sam mogao da stojim. Svakog dana viđam neke od momaka koji su tada dolazili na pijanke u moju kuću. Neki od njih imaju djecu i teško žive. Drugi su na teškim drogama. Dvojica su danas srpski nacionalisti i aktivisti u nacionalističkim strankama. Jedan je čak postao profesionalni vojnik u Vojsci Jugoslavije. Kada ih sretnem, kažem im: Hail, nacionalno svjesnim narkomanima. Barem jednom nedjeljno pokušavam da im objasnim kako se narkomanija i nacionalizam međusobno isključuju. Dop i nacionalizam su vam kao Srbi i Hrvati, kažem im, ne idu zajedno. Hulite na svijetle tradicije narkomanije, koja je u principu globalistička, liberalna ideologija, koja ne pravi razliku između nacija, vjera i rasa. Narkomanu su, kao i istinskom komunisti u bivšoj Jugoslaviji — svi ljudi isti. Nije mu bitno, znate kako ono kažu — »kako se ko krsti«. On gleda »kakav je ko čovjek«. Zamislite narkomana rasistu? Sa tim desnim skretanjima je narkomanija raskrstila još u vrijeme hipi pokreta. Narkomanija isključuje fašizam, rasizam i nacionalizam. Kada narkoman govori o di-hotomiji »žuto — bijelo«, on ne misli na boju kože. Pokušavam da im objasnim da
nema ništa gore nego vidjeti narkomana — seljačinu. Nihilistički, autode-struktivni koncepti, kakav narkomanija jeste, morali bi biti elitistički, inače gube harizmu i smisao. Tako im kažem, pa dodam: nacionalizam je, s druge strane, populistički koncept. Kako uspijevate da spojite to dvoje? Jednom sam im rekao: re kao: ako hoćete da provjerite da li sam u pravu, otiđite na neki od vaših partijskih sastanaka i priznajte da ste narkomani. Lupite pesnicom o sto i recite im: ja sam narkoman, ali sam i Srbin. Ako vas prihvate takve kakvi jeste, i treba da ostanete u Partiji. Ali ako vas osude i uvrijede, to će značiti da im nikada nije bilo stalo do vas, do onoga što vi zaista jeste. Recite im, jasno i glasno: to je dualizam mog bića — ime narkomansko, prezime srpsko. Zašto bi to bilo neprihvatljivo, tim prije što je upravo dualizam zvanični stav vaše partije: nije li predsjednik Bulatović sebe definisao kao čovjeka koji nosi ime crnogorsko a prezime srpsko? Razgovor sa njima obično završim tako što im kažem: ostavite drogu, vratite se vjeri praotaca, jer znate kako je rekao veliki Njegoš: u zdravom tijelu, zdrav duh. I u sebi se zadovoljno nasmijem što sam konačno pronašao način da njihovu glupost okrenem protiv njih. I danas, kao i tada, šetam borovom šumom ka Velikoj Plaži. Ali se nakon onog kobnog hladnog jutra nikada više kući nisam vratio trkom, nikada više nisam žurio da bilo šta zapišem. Šetnje mi i dalje pričinjavaju zadovoljstvo, možda i najveće od svih — rijetkih, uostalom. Ponekad, između preslušavanja Oldhamovog »There Is No One That Will Take Care...« i Drejkovog »Five Leaves Left«... Kažem ponekad, između Pavementove »Here« i »In The Aeroplane Over The Sea« Neutral Milk Hotela, pomislim na Njegoša. I uvijek pred očima imam ono što zovem »mrtvom prirodom iz susjedstva« — prugastu pidžamu, papuče i bijelu potkošu-lju, sa dva limuna u
rubovima slike. I znam: to je priča o razdvojenim svjetovima. Kao što kaže moj dragi prijatelj: kada smo mi slušali »Sonic Youth« i »The Cure«, oni su slušali Miroslava Ilica. U tom trenutku, na tom trivijalnom izboru naši životi su se razdvojili, a jaz između njih će vremenom postajati sve veći. Nikada se više neće spojiti: hvala Gospodu na tome. A3: GIRL
The Beatles Svakako vam je neko, barem jednom u životu, postavio pitanje: The Beatles ili The Rolling Stones? Odgovorite mi na to pitanje dok ste još mladi i reći ću vam sve što želite da znate o svojoj budućnosti. Znam mnoge darovite i dobre ljude koji su propali, razmišljajući godinama kasnije: gdje sam to pogriješio? A odgovor leži tamo gdje nikome ne pada na pamet da ga traži: u mladosti, kada ste birali između bitlsa i stounsa. I molim vas, nemojte mi sada reći: pa ne moram da biram — može oboje. Takvi najgore prođu. Pogledajte, recimo, Svetislava Basaru. Taj čovjek je mogao napisati nešto zaista veliko. Ali... 1999, ili je bila 1998, govorio sam na njegovoj podgoričkoj književnoj večeri. Pred kraj ležernog razgovora koji je sa njim vodio Bozo Koprivica, Basara je na pitanje »bitlsi ili stounsi« odgovorio: »stounsi, naravno«. Bujica koja je odnijela Basaru izvire iz tog trenutka. Duhoviti hroničar virtualnog, dekonstrukcionista simulakruma, Svetislav Basara — završio je kao ambasador nepostojeće države SR Jugoslavije na sumnjivo su mnjivo postojećem Kipru, kao čovjek koji godinama nije objavio dobru knjigu. Dakle: The Beatles ili The Stones? U familiji Teofilis postoji interni kviz čije jedino i vječito pitanje glasi: »Platon ili Aristotel?«. Kada dijete napuni
osamnaest godina, najstariji član porodice pita ga da odabere između ove dvojice. Zavisno od odgovora, porodica odluči šta dalje da radi sa njim — na koju školu da ga da; da ga ženi odmah, poslije ili nikako; da ga šalje u vojsku ili da mu pomogne da bježi u inostranstvo. Moj brat Nikola odabrao je Aristotela. Danas u Torontu na Yorke univerzitetu završava sociologiju kulture i pri tom zarađuje 3 000 $ mjesečno radeći drugu smjenu u »Mandrake« centru za zapošljavanje. Ja sam odabrao Platona — zato sada sa vokmenom na ušima đuskam u stanu na Grbavici, dok šetam od kuhinje do balkona i mutim neskafu. Platon je moj izbor. On, koji je znao da svijet vrijedi manje od ideje svijeta. On koji bi, kada bi ga nasrtljiva stvarnost povukla iz mišljenja u sebe, ak-centujući gađenje odmahivao nikom kao da tjera muve i govorio: pi, staje ovo? Stvarnost!?
To je moj čovjek. Jedini koji je odbio da odgovori na porodični test zrelosti bio je moj brat od strica Jorgos. On je, naime, osjećao jaku sklonost ka naučnoj fantastici. Književ44
nost, pulp štampa, strip ili film — bilo mu je svejedno, sve dok je poštovan SF žanr. Tako potpuna posvećenost gotovo uvijek izaziva podozrivost. Otud je većini ljudi jednako neprijatno voziti se u autobusu kraj sveštenika, kao i pored kolekcionara dječije pornografije. Nepovjerenje koje je porodica gajila prema Jorgosu bilo je potpuno i neselektivno. Nisu mu vjerovali čak ni onda kada bi se vratio sa neke lokalne sahrane i na uobičajeno pitanje »kakva je bila rakija« odgovorio: fantastična. Jorgos je, doduše, za takav tretman djelimično i sam bio kriv. U svojoj ljubavi prema naučnoj fantastici išao je tako daleko da je čak, i pored mog gorljivog i, vjerovao sam, ubjedljivog odgovaranja svojevremeno kupio »Sci—Fi
Lullabies« pop grupe »Suede«, on koji je slušao samo grčku narodnu muziku. Sve što je asociralo na SF postajalo bi predmet opsesivne želje mog rođaka Jorgosa. Razumjećete da se porodica hvatala za glavu svaki put kada bi Jorgos svečano objavio da ima novu — poslovnu ideju. Teofilisi su oduvijek znali da posao odvoje od zadovoljstava, naročito od onih opasnih, "ilo je u ovoj porodici i kurvara i kockara. Imeci su trošeni za jednu pijanu noć. Ali jedno je bludničiti noću, drugo voditi posao kao što se bludniči. Posljed-n Je što je Teofilisima trebalo bio je gazda Jorgos, zagledan u duboki svemir dok radnici ispod tezge potkradaju porodični novac. Jedan od rituala koji se ponavljao tokom svakog našeg ljetovanja u Ulcinju bio je skup mudraca — otac Joanis i njegova braća zabrinuto bi pričali o Jorgosu, pokušavajući da osmisle neki posao koji ovaj neće upropastiti i zbog kojeg njegova žena neće ponovo prijetiti da će ga napustiti. Irena, Jorgosova žena, došla je u Ulcinj iz Ljubljane. Jednoga ljeta posjetila je rođaku u Stoju i tu ostala, nemoćna da odoli čarima preplanulog, dva metra visokog Jorgosa, mladića snenog pogleda i guste crne kose, kakva se u svim slikovnicama docrtava grčkim junacima. Od morskih ljubavi na koncu ostaju samo suze — to je tako stara priča. Zbog svega što nas očarava ljeti, kajaćemo se zimi. Jorgos nije bio mladi junak, potomak Herkula. Bio je šanker u kafani svoga oca. A što se tiče znamenitog snenog pogleda, on nije bio proizvod lutalačkog duha i duboke unutarnje patnje, kako je toga ljeta bila sklona povjerovati Irena. Sneni pogled bio je rezultat Rubinovog vinjaka, na koji je Jorgos još tada bio navučen. Jorgos je držao da je Irena razmažena. »Žena treba ponekad nešto i da istrpi«, govorio je, »kada bi svaka žena
napuštala muža onda kada mu je najteže, šta bi bilo sa ovim svijetom?«. Po njemu, za sve je bio kriv Irenin odgoj. Navikla na skupe poklone i putovanja po Evropi na koja ju je otac Marin vodio u trogodišnjim ciklusima, onda kada bi se vratio sa poslovnog puta u arapske zemlje (gdje je gradio brane, mostove a ponekad i bunkere) navikla na ulogu tatine princeze, Irena je bila nespremna da preuzme ulogu žene i majke. Tako je govorio Jorgos. Drugima, uključujući tu i mene, izgledalo je pak kao da Irena više neće da trpi njegova sranja. Ona je ubrzano propadala i od negdašnje ljepotice postajala suvonjavi dijabetičar. Propadala je tako vidljivo i nedvosmisleno da sam svakoga ljeta, kada bi me zagrlila i pozdravila svojim divnim slovenačkim akcentom, iznova ostajao zapanjen strašnim stanjem u kojem je zatičem. Kao da je Irena napokon shvatila da će, ako ne napusti Jorgosa, ubrzo umrijeti. Niko u porodici nije je krivio zbog toga. Nije joj ni govorio da ide, to ne, ali su svi nastojali da joj slave do znanja kako njen odlazak neće biti shvaćen kao izdaja. Irena je na koncu doista otišla. Uzela je djecu za ruku i zauvijek napustila Ulcinj. Nekoliko godina, sve do rata, slala je razglednice mojoj majci u Sarajevo. Kasnije smo čuli da se sretno udala i da sa mužem, arhitektom, živi u Kuvajtu. Tako je život nastavila tamo gdje joj je djetinjstvo prekinuto — u prostom u kojem je obitavao njen otac, tamo odakle se svake tri godine vraćao i sobom donosio sigurnost i spokoj. Jorgos je odlazak žene i djece podnio stoički, u najboljoj grčkoj tradiciji. Poslije tri dana uzaludne potrage pronašli smo ga u nekoj improvizovanoj javnoj kući, pet kilometra uzvodno od ušća Bojane. Trebalo mu je još tri dana da se otrijezni i precizno shvati šta to imamo da mu kažemo. »Tako znači«, rekao je, otišao do prve kafane i nastavio da pije.
Dvije nedjelje kasnije na stričeva vrata pokucala su dva brkata tipa, noseći obeznanjenog Jorgosa. Bili su to vlasnici kafane »Tri kamena« u Skadru. Kako je Jorgos dospio tamo, nikada nismo uspjeli da saznamo, a, istinu govoreći, nije ni bilo bitno. Nesretnom Jorgosovom ocu donijeli su sina i račun za kafanski ceh. Kafedžije su već uveče bile na putu za Skadar — aktom porodične solidarnosti novac je brzo prikupljen. Iste noći moj otac i stričevi ponovo su vijećali o Jorgosu. Do jutra su odlučili da mu ponude kapital sa kojim bi mogao početi novi život u nekoj stranoj zemlji, najbolje Americi. Sada kada uz sebe nema ženu i dijete, slobodan je da putuje, računala su braća Teo-filis. Samo što dalje od Ulcinja, gdje će ga dovijeka proganjati uspomene i loše društvo. Dok su dogovarali posljednje detalje ponude, Jorgos je došao sebi i od-gegao se do kupatila. Za vrijeme diskusije o tome da li da putuje u Ameriku ili Kanadu, iz kupatila su dopirali zvuči Jorgosa koji se budi. Otac mi je pričao kako su najprije čuli beskrajno dugi mlaz tečnosti koju je Jorgos iz sebe izbacio u WC solju. Tek što se to smirilo, odjeknuli su nimalo diskretni rafali pražnjenja crijeva. Na koncu, kada je izašao iz kupatila, Jorgos se protegao i sa blaženim osmijehom na licu rekao »Aaaahhh«, dobronamjerno dobacivši ocu i stričevima da ako neko ima potrebu da ode u kupatilo, on savjetuje da se narednih pola sata od toga suzdrži. Zatim je sjeo za sto za kojim su ovi zbog njega probdjeli noć i pitao: pa dobro, ima li u ovoj kući neke kafe? Dali su mu kafu i ponudu da od porodice dobije veliki novac, pod uslovom da napusti Ulcinj i ode u Ameriku. Prihvatio je, ali je insistirao da se odustane od putovanja u Ameriku. Taj se novac može mnogo mudrije potrošiti, tvrdio je. Zatim je pred te očajne ljude raširio planove za katamaran dugačak 30 metara. Crtam ih već godinama, rekao je. Ideju za projekat pronašao sam u ovoj knjizi,
saopštio je i ocu pružio »Najbolje svjetske SF priče za 1984«. Napraviće, dakle, ogromni turistički katamaran, kojim će moći da goste vodi na krstarenje po Jadranu. Nije li to bolje nego da napusti sve koje voli i ode u daleku Ameriku, zapitao je na kraju, ne bez fino dozirane patetike. Sutradan smo otputovali nazad u Sarajevo. Otac nam je bez daljnjih obavještenja saopštio da se petnaest dana ranije vraćamo kući. Čitavo vrijeme vožnje do Sarajeva nije rekao ni riječ. Da je, kako su mu svojevremeno sugerisale tetke, oženio Crnogorku, Jorgos bi sačuvao porodicu. U pore-đenju sa drugim ženama, Crnogorke imaju veliko srce i tvrde kosti. Zbog velikog srca se najčešće zaljubljuju u ološ, bijednike na koje se sažale. Zbog tvrdih kostiju ostaju u braku sa njima — manje ih boli kada ih mlate. Crnogorska supruga se stidi ako je sretna u braku. Ako ste socijalni slučaj, alkoholičar i nasilnik, vi ste u Crnoj Gori magnet za žene. Prilično dobro prolaze i tuberkulozni, astmatičari i uopšte neizlječivo bolesni. Dobro se kotiraju i bolesnici od raka, ali pretpostavljam da vam je u tom slučaju slaba utjeha to što se dopadate ženama. Suština vaše uspješnosti kod crnogorskih žena je u tome da ih maltretirate. Pri čemu će se smatrati značajnom prednošću ako ih maltretirate — samim svojim postojanjem, ako vaša egzistencija sistematski uništava ženinu. Otud su na cijeni teški bolesnici koji zahtijevaju svakodnevnu njegu do kraja života. Naravno, poželjno je da bolest bude neizlječiva, ali ne i smrtonosna, barem ne na kratki rok, jer bi takav razvoj okolnosti značio da se ženinoj patnji nazire kraj, što nju u konačnici, diskredituje kao dobru suprugu. Ako pak niste bolesnik ili alkoholičar, poželjno je da imate stani, nepokretnu namćorastu majku, iznimno neprijateljski nastrojenu prema snahi. Ako ne majku, onda
barem značajno hendikepiranog oca, čija bi egzistencija, kada to već ne čini vaša, parazitirala isisavajući život iz vaše žene. Na cijeni su takođe i kriminalci, naročito ozbiljni prestupnici sa dugačkom zatvorskom kaznom. Brakovi u Crnoj Gori ipak često propadaju, jer savremeni muškarci ženama ne obezbjeduju dovoljno patnje. Muškarčev autoritet tada biva radikalno narušen u ženinim očima. Sto ne čudi, jer ona je onda prisiljena da sama sebi čuva obraz. Zato neke žene po dvadeset ili trideset godina, sve do smrti zapravo, nose crninu za ocem ili bratom. Ponekad čak i unaprijed oblače crninu, u slučajevima kada je otac umro dok je ona još bila dijete, a brat je dobrog zdravlja i ne pokazuje sklonost samoubistvu, brzoj vožnji, odlascima na ratište ili intravenoznom uzimanju šest puta sječenog heroina. Ali, iako je nošenje crnine izuzetno naporno i pogubno za zdravlje, jer temperature ljeti u Crnoj Gori dosežu i 55 stepeni Celzijusa, a mnoge supruge i majke, naročito u avgustu, umiru od dehidracije, zatim moždanog ili srčanog udara — ljudi to ipak nedovoljno cijene. Dugogodišnje nošenje crnine više je nego blijed nadomjestak za teško bolesnog muža. Prošlog vikenda sam na ulici srela Kajl Lasna, pisala mi je Tea nakon što se bježeći iz Bogote dokopala Toronta. Velikog Kajl Lasna, gurua culture jammera. Prišla sam mu i pozdravila ga. Sa njim je bila neka djevojka, izgledala je stidljivo u svojim poznim dvadesetim. Ovo je Naomi Klajn, predstavio mi je. Divim se onome što radite, rekla sam mu, i tako je sve počelo, pisala je. U prošlom broju »Adbustersa« objavljen je i moj rad. Intervenisala sam na plakatu sa Uncle Samom, pisala je. Iscrtala sam mu stripovski oblačić iznad glave i u njega upisala: cenzura je dobra zato što... Kajl je bio oduševljen, poslao mi je mail u kojem mi čestita. Juče sam posjetila njegovu prijateljicu Naomi
Klajn. Sjedjeli smo u zadnjem dvorištu njene kuće u južnom dijelu Toronta. Odavno se tako lijepo sa nekim nisam ispričala. Njen muž je Evi Luis, voditelj političkih emisija na nekom od kanadskih televizijskih giganata. Kako mi stoji kravata?, pita dok prolazi kraj nas spremajući se za nastup. Kasnije nam se pridružila Mišel Lendsberg. Evijeva majka, predstavila mi je Naomi, vjerovatno je najmilitantnija kanadska feministkinja. Neka te ne zavara njen pitomi izgled, rekla je, ova žena jede žive muškarce. I žene, rekla je gospoda Lendsberg. Naomi mi je ispričala da piše knjigu o načinima na koje velike multinacionalne korporacije upravljaju životima milijardi ljudi. Njihov gravitacioni uticaj je smrtonosan, rekla mi je, a najsmješnije od svega je da zapravo vlastitim novcem plaćamo ulaznicu u njega. Knjiga će se zvati »No Logo«, pisala mi je Tea. Nećeš vjerovati, pisala je još, slavna televizijska voditeljica Kej ti Li Giford doslovce je zaplakala pred kamerama kada je otkriveno da je odjevna linija koju nosi na nastupima proizvedena u dječjim pogonima u Hondurasu. Nakon što mi je Naomi to ispričala, pozvala sam redakciju »Adbustersa« i dogovorila reportažu o velikim trade markovima koji eksploatišu dječju radnu snagu. Srce doslovce počne da ti krvari, započela je Tea pismo jeftinom metaforom, kada mi se javila narednog mjeseca. Cak bi i tvoje srce prokrvarilo pred prizorom koji sam zatekla u Kaviteu. Tamo rade robovi, većina od njih su djeca, pisala je. Kavite je najveća slobodna trgovačka zona na Filipinima, saznao sam. Desetogodišnjim djevojčicama je na radnom mjestu zabranjeno »smješka-nje i pričanje«, kako piše na jednom od upozorenja na fabričkoj oglasnoj tabli, pisala je. Djeca imaju odmor od svega petnaest minuta dnevno, stoga su primorana da mokre u plastične kese koje im uprava s tom namjerom postavlja pod mašine za rad. Svakih pola sata iznesu neko beživotno dječje tijelo, pisala je. Lacoste
majica koju nosiš, tvoj omiljeni Benetton džemper, tvoje crne Nike patike: sve je to proizvedeno u ovakvim fabrikama, pisala je. Tea je oduvijek željela da se bavi ozbiljnim stvarima, pomislio sam, a borba protiv velikih korporacija i svjetske nepravde čini mi se dovoljno velikom. Na koncu će kao žrtva njenog sukoba sa autoritetom očinske figure pasti — kompanija Nike. Korporacijski kapitalizam i ne sluti kakvoga je neprijatelja dobio u Tei, pamtim da sam pomislio. Tea je, dakle, napokon na dobrom putu da obiđe svijet. Odnekud sam znao da će sve ono što mi u pismima bude opisivala više ličiti na pikarski roman nego na život djevojke iz Ulcinja. Pikarski roman čiji zaplet dobro pamtim, budući da smo ga zajedno osmislili. Time dolazimo do bazične razlike između Tee i mene, do tačke iz koje izvini sve naše nesuglasice, a to je različito poimanje svrhe književnosti. Ja sam, vidite, tradicionalista: vjerujem da roman treba pisati ili čitati. Tea ga je međutim, u jednom vajldovskom obrtu, odlučila proživjeti. Djevojka sa kojom sam svojevremeno razmijenio nekoliko ljetnjih poljubaca rekla mi je, odlazeći iz Ulcinja na studije u Podgoricu, kako »sve u životu treba probati«. To je fraza koju ponavljaju horde studenata koji svake jeseni iz svojih malih gradova i sela hodočaste u naše univerzitetske centre. »Sve u životu treba probati« misle mlade djevojke kada na beogradskoj željezničkoj stanici izađu iz voza koji ih je dovukao iz rodnog sela. Sve u životu treba probati, a i nije se dobro obrukati u velikom gradu, misle djevojke koje su tog jutra po prvi put pošteđene muže krava. Treba raditi sve što i drugi, treba što brižljivije prikriti svoje seljačko porijeklo, misle još. Sve u životu treba probati, samo seljaci misle drugačije, govore sebi u bradu tu maniru; ako hoću da budem poštovana i ista kao drugi, sve u životu treba probati. I onda sve u životu proba. Posljednje što proba je,
naravno, smrt — u nekoj rupi gdje skonča od loše droge. Svake godine hiljade djevojaka njihove patrijarhalne porodice čvrstog morala šalju na studije. Očevi koji su im čitave mladosti zabranjivali izlaske puštaju ih, kao pse sa lanca, ravnodušne na sve što će se s njima u budućnosti zbiti. Puštaju ih i one, mašući repom, razdragano otrče u ružičasti horizont. Očev posao je priveden kraju: dok su živjele u njegovoj kući, u njegovom gradu, nisu ga posramile. U drugom gradu, daleko od očiju komšiluka i rodbine, mogu činiti što im je volja. U malim crnogorskim mjestima ljudi tumaraju ulicama bukvalno mahniti od akumulirane seksualne energije koju nemaju na kome i sa kim da potroše. A sve zbog dugog jezika. Muškarci, naime, imaju običaj da sve žene koje se usuđuju da stvore bilo kakav socijalni život nazivaju — kurvama. Od ranog jutra pijani, oni sjede u kafanama i analitički pristupaju moralu žena koje prolaze ulicom. Loša reputacija tim ženama život u gradu čini nemogućim — one ili netragom odlaze ili se povinuju visokim moralnim standardima svoje sredine. Mnoge od njih, zato što su pomislile da mogu svaki dan šetati korzom ili uveče izaći u popularni gradski kafe bar, odbaci porodica. Tužna srca majke kćeri šalju rodbini u drugi grad, ponavljajući: a lijepo sam ti govorila da sjediš doma. U krajnjem, žene u tim malim mjestima zaključuju da ako žele preživjeti, moraju ostati kući. Zato u tim mjestima svi kafei i diskoteke liče na gej klubove — samo nepregledne gomile muških tijela sa vidnim, beznadnim erekcija-ma koje prijete da će eksplodirati, odletjeti ravno u noćno nebo i odatle se stropoštati po patrijarhalnoj varoši kao misteriozna kiša sperme. Osnovna briga crnogorskog oca je da mu pijani pobratim u nekom klubu penzionera, sa najjeftinijim pivom u gradu, ne dobaci kako mu se kćerka jebe po ulici. Dok je u njegovoj kući, njegova kćerka ima da se ne jebe, jer to u
kafanskoj raspravi kao ubistveni argument uvijek može biti upotrijebljeno protiv njega. Kćeri shvataju delikatnu poziciju svojih očeva, stoga gledaju da se jebu konspirativno, čuvajući obraz ocu. Ovo nas dovodi do situacije nalik na one iz antičkih drama: zato što se čuva čast kćeri, ginu sinovi. Obratite pažnju na ovaj uzročno posljedični slijed: djevojke pristaju da izlaze samo sa momcima koji imaju automobile, jer samo oni omogućavaju da se neopaženi iskradu iz grada i dokopaju okolnih šuma u kojima napokon mogu osloboditi svoju seksualnost. Ne dolaze u obzir bilo kakvi automobili. Vozilo mora imati zatamnjena stakla, jer je u suprotnom vožnja kroz grad, za tu djevojku, isto što i sjedenje u izlogu pod firmom: kurva. Vozila sa zatamnjenim staklima su obično skupa, jer se ta vrsta luksuza ugrađuje samo na automobile više klase. Zbog toga su mladići, koji nemaju novca za skupe limuzine, prisiljeni da stakla oblažu crnim naljepnicama. Ove naljepnice, pogađate, dramatično smanjuju vidljivost, time i sposobnost upravljanja vozilom. Osobito noću, kada se ove opsežne procedure koje vode koitusu obično i sprovode. Momci zato po autoputevima ginu kao muve. Svako uključivanje u saobraćaj za njih je kao partija ruskog ruleta. 50% šansi da iz suprotnog smjera dolaze kola, 50% da sudara neće biti. Tu leži antički zaplet: zato što kćeri čuvaju čast oca, sinovi voze kola iz kojih ne vide svijet oko sebe. Zato što sestre traže zatamnjena stakla, braća ginu u kolima, hitajući da opale nečiju sestru i kćer. Sve to prestaje kada se kćer napokon pošalje na fakultet, u veliki grad odakle nikada do sugrađana neće dospjeti ogovaranja o njenom raskalašnom ponašanju. I tako svake godine čopori djevojaka, kao vučice spremne za parenje, trče ka velikim gradovima da bi tamo zadovoljile svoje seksualne fantazije, da bi se nalokale i spavale sa neznancem, da bi probale droge, jer u životu sve treba
probati. To je jedina svrha postojanja univerziteta u Crnoj Gori. Univerzitet postoji samo da bi očevi makli brigu s vrata i da bi se kćerke nekoliko puta pošteno i bez bojazni za reputaciju izjebale. Svima je jasno da uzalud studiraju. Privreda je uništena, zemlja izgleda kao da je prije pet minuta na nju pala atomska bomba. Nikada neće dobiti posao za koji uče. Najbolje čemu se ove stu-dentkinje ekonomije, prava i književnosti mogu nadati jeste da se udaju u gradu u kojem studiraju. Sretnice uspijevaju u tome. Ostale se vraćaju u svoja mala rodna mjesta, umorne od brzog seksa koji nikada nije donio očekivano zadovoljstvo, site trave koja nikada nije pomjerila svijest dovoljno daleko da zaborave svoje porijeklo i sivu sudbinu koja ih strpljivo čeka ispred očeve kuće. Vraćaju se da budu radnice u butiku ili kasirke, nadajući se da će naići na nekog nesretnika, najčešće policajca ili vojnika koji će ih oženiti. Jedna od bizarnih igara kojom sam se zabavljao tokom svoje retardirane novinarske odiseje u Podgorici zvala se »Posljednja pjesma«. Preko poznanika, koji je radio u policiji, uspio sam da iz zapisnika o saobraćajnim nesrećama saznam koju su pjesmu slušali ljudi u automobilu, u trenutku kada su se kola prevrnula, smrskala ili eksplodirala. Zanimalo me je: kakvi su zvuči te ljude ispratili u smrt? Rezultati su, pogađate, bili porazni. Narušavali su čitavu mitologiju o umiranju, čitav brižno čuvani sistem posljednjih želja, pogleda, riječi i uzdaha, sve mistifikacije o životu koji u trenutku pred konačni fade out promiče pred očima. Ukoliko bi trenutak umiranja doista bio takva svečanost — smrti ovih ljudi bile su seoske svadbe sa ciganskom muzikom, u najboljem tek prigradski ispraćaji u vojsku. Gotovo po pravilu iz olupine bi se čula narodna muzika, čak i onda kada bi kola hitne pomoći iznijela leševe i dok bi policajci, i sami cupkajući nogom uz ritam
koji je dopirao iz čudom neoštećenog auto—radija, u zapisnik unosili zapažanja o udesu. Razložnim se čini pomenuti mogućnost da udesa i ne bi bilo, da veseljaci tokom vožnje nisu slušali folk—željoteku. Ne iziskuje mnogo mašte da se zamisli trenutak u kojem vozač, ponesen četiri/četvrtinskim ritmom pušta volan i kao u transu tapše, dok automobil mijenja putanju, prelazi u drugu traku i sleće sa puta. Moje istraživanje tu se nije zaustavilo. Ispitao sam tanathos — no kako su stvari stojale sa erosom? Da bih došao do podataka neophodnih za nastavak istraživanja, morao sam istrpiti brojna poniženja. Ali: sve za nauku. Učlanio sam se u žensku nevladinu organizaciju »Žena je žena«. Tamo sam se ubrzo istakao zanimljivim idejama, od kojih je jedna podrazumijevala sprovođenje ankete među ženama Podgorice. Pitanje u kojem ćete neizostavno prepoznati moj rukopis, glasilo je: »uz koju ste pjesmu izgubili nevinost?«. Soundtrack prvih seksualnih iskustava bio je isti kao onaj pogibija na autoputu. Kako biste nazvali život u kojem su umiranje i gubitak nevinosti lišeni svega estetskog, pitam vas? Animalnim? Ili šund koji dopire iz zvučnika svjedoči o još strasnijoj ontološkoj degradaciji? I šta bi nam, napokon, o tome rekao Aristotel, on koji je čovjeka definisao kao biće sa logosom? Ali ja sam, kao što znate, odabrao Platona. Kada sam izgubio nevinost, na mom gramofonu vrtjela se ploča »The Beatles«. Kada sam se nakon prerane ejakulacije stropoštao na krevet i pomilovao kosu moje prve djevojke, čuo sam samo njeno ubrzano disanje i Lenona koji je pjevao: Girl... A4: LOVE WILL TEAR US APART Joy Division Kada je oženio Zorku, djed Nikola je imao šezdese-tičetiri
godine i pet brakova iza sebe. Ona je bila stara djevojka, uz to šepava — uspomena iz gladnog djetinjstva provedenog u vlažnoj kamenoj kući na Rijeci Crnojevića. Ni on ni ona nisu mogli da biraju. Da jesu, i jedno i drugo uzeli bi mlade. Hajdukovići su jedva dočekali da tridesetpetogodišnju Zorku otpreme u Ulcinj. Računali su da ide na kraj svijeta, odakle se, nadali su se, nikada neće ni vratiti. To je značilo da će počinuti od njenog jezika oštrog kao sablja, bru-šenog u cetinjskoj građanskoj školi. Kada je došla u porodicu, Zorka je, izuzmemo li iz ove računice samog Nikolu, imala više škole od svih Teofilisa zajedno. Oštroumna, govorljiva i šepava žena u poznim godinama — familija se sablažnjavala nad Nikolinim izborom. »Samo takva će me dobro čuvati od vas«, odgovarao je on. Četvoro djece im je umrlo prije nego je rođen Joanis, moj otac. Niko nije vjerovao da će to slabašno dijete preživjeti. Nikola je tada imao sedamdeset, Zorka četrdesetijednu — nisu to godine za rađanje. Prvoga dana kada sam te rodila znala sam: bićeš fenomen ili kreten,
tepala je kasnije Zorka Joanisu. Ovaj će dovijeka patiti za ocem. Nikola je poživio dovoljno dugo da vidi kako sin raste i polazi u školu, ali njihov odnos bio je lišen bilo kakvih očinskih izraza ljubavi. Posljednju deceniju života Nikola je proveo pripremajući se za smrt. Joanis je od oca dobio život, Zorka sina, a ovaj je za uzvrat očekivao da ga njih dvoje puste da umre na miru. Nikola je godinama sjedio ispred kuće u kojoj je nekada bila pekara koja je stvorila porodično bogatstvo. Sada je radnja bila pretvorena u skladište u kojem je vlasnik kafane u susjedstvu za bijednu mjesečnu nadoknadu krio od finansa alkoholna pića i hranu. Nikola je, kažem, sjedio i čitao Bibliju. »Kada otvaram, Nikola je ispred sa knjigom — kada zatvaram, i dalje je tamo. Ako ga jednoga jutra ne
vidim, znaću da se bliži kraj svijeta«, rekao je jednom kafedžija Zorki. »Ili ćeš poći po bocu u onaj tvoj podrum i s njom pod mišku mu svratiti na pokajanje«, odgovorila je Zorka. Sjedio je i čitao Bibliju. S vremena na vrijeme bi zaspao. Sijeda glava bi klonula — bio je to znak koji su svi u kvartu poštovali. Majke bi tada djecu ućutkale i uvele u avlije, u kafani bi utišali muziku sa radija. Čak bi i Cigani, koji su u prolazu oglašavali da popravljaju kišobrane, zaćutali. San bi kratko trajao. Nikola bi naglo uspravio glavu i nastavio da čita na mjestu na kojem je maločas stao, baš kao da se ništa nije desilo. Nije da se mali Joanis nije trudio. Trčao bi oko oca, puštao pred njim balone, bacao put njega krpenu loptu, neprekidno ga dozivao. Uzalud: za Nikolu je postojala još samo smrt i knjiga koja je čuvala tajnu izmirenja sa njom. Kao da se bojao da je smrt svuda izvan stranica njegove Biblije. Kao da je vjerovao da je siguran samo dok čita. A morao je da čita, jer još uvijek nije bio spreman za smrt. Kada je jednog majskog popodneva oslanjajući se na štap ušao u kuću; kada je jednog majskog dana ušao u kuću, poljubivši na ulazu Joanisa u glavu; kada je jednog majskog popodneva poljubio Joanisa i ušao u kuću, a Zorka vidjela tri suze kako se slijevaju niz njegovo staračko lice; kada je jednog majskog dana tiho plačući ušao u kuću i nakon što je poljubio sina odložio svoju Bibliju ispod ikone Svetog Nikole u hodniku; kada je jednoga dana poljubio sina i odložio Bibliju, Zorka je znala da je kraj blizu. Još za večerom, dok je Nikola lomio hljeb i gnječio ga u sitne loptice, koje je potom umakao u vino i spuštao na sto pred sina, a ovaj ih jednu za drugom trpao u usta, nezasit očeve pažnje — još dok su večerali, kažem, Zorka je spremila Nikolinu robu za pogreb. Iz škrinje je izvadila i
ispeglala svoju crninu. Od kafedžije je uzela stolice, stolove i piće na veresiju. Bez riječi je obavljala pripreme za ukop. Samo bi s vremena na vrijeme, prolazeći užurbano hodnikom pogledala na Nikolinu Bibliju i upaljeno kandilo nad njom. Znala je: kada ujutro otvori oči, kraj sebe će ugledati mrtvog muža. Ova priča vam je rekla koliko se u našoj porodici drži do knjige. Ona takođe govori o izvjesnoj sklonosti da se emocije, ma kako snažne bile, temeljito prikriju. Dostojanstvo je nešto do čega Teofilisi naročito drže. Dostojanstva, naravno, najviše ima u knjigama — zato sam im tako posvećen. No katkada je čovjek spriječen da čita ili piše — tada ga opsjednu emocije, a veliki je izazov nositi se sa njima. Moja ljubavna priča, to je ono što vam želim reći, ne razlikuje se u bitnome od literature koju čitam. I u jednom i u drugom slučaju, tekst se razvija bez moje volje — ja sam samo prilježni posmatrač, neko ko se sa, nadam se, rafiniranom čitalačkom distancom kreće kroz zbivanja na stranicama. Cak i onda kada je priča koju čitam — moja. Priprosti ljudi su apsolutno bezočni u svojim literarnim zahtjevima. Njihove ambicije nemaju horizont, šire se poput svemira. Oni će vam bez imalo skrupula prići dok pijete kafu, večerate, čak će gledati da vas zaskoče dok ste na plaži, računajući, pretpostavljam, kako ćete tamo biti najbolje volje. Tada vam silueta netalentovanog pisca doslovce zakloni sunce. Osjetite njegovu sijenku na leđima, i već znate da slijedi: gospodine Teofilis, ja sam Marko Antonić, vas kolega pisac.
Očevi vam privode kćerke, govoreći kako nastavnica književnosti u gimnaziji smatra da je pred djevojkom blistava književna karijera. Oni znaju da ćete pogledati u sisice njegove kćeri, i upravo taj trenutak vaše nepažnje i
raznježenosti iskoristiće da vam utra-pe njene škrabotine. Naravno, nikada više nećete vidjeti kćerku, ona će vjerovatno ostatak života provesti u sobi iščekujući milost muza i pokušavajući da napiše zbirku pjesama — ali će vam zato trebati narednih pola godine da se otarasite oca. Moj najveći neprijatelj su nastavnice književnosti. Ove nepismene, i uglavnom ružne žene, bez prestanka proizvode kretene u pubertetu u književne talente. Pozivaju roditelje u školu i ubjeđuju ih u darovitost njihove djece. Poslije se sve slomi na meni, pa se po čitav dan skrivam od očeva i majki budućih nobelo-vaca. Ponekad se ta djeca, koju školski sistem i do-konost nastavnica proizvodi u talente, doista intere-suju za književnost — tada je situacija za mene naročito opasna. Takvi ne odustaju lako. Ne slutite koliko su daleko spremni da idu da biste im i vi potvrdili umjetnički status. Većina djece, srećom, misli samo o seksu i drogama, kao što i doliči njihovim godinama. Jednom su mi, dok sam u podgoričkom restoranu »Masa« doručkovao slane palačinke, čovjek i žena čudnog akcenta i mirisa na sto bacili knjigu nekog desetogodišnjaka, najenergičnije insistirajući da za »Vijesti« napišem, kako su rekli, »ozbiljnu kritiku«. To jutro su bili u redakciji moje novine, sa namjerom da se žale na tretman koji je knjiga njihovog sina imala kod nas. Ljudi su došli čak iz Berana, jer su bili kivni na dopisnika »Vijesti« iz tog grada. On je, tako su mi rekli, poslao samo kratku novinsku informaciju o knjizi njihovog sina. Oni su pak očekivali pravu književnu kritiku. Ponosno su dodali da njihov sin ima samo deset godina i da je najmlađi pisac u istoriji Berana. To, smatrali su, zaslužuje veću medijsku pozornost. A šta kaže njegova nastavnica književnosti, nisam odolio da upitam. Da će biti veliki pisac, možda čak kao Dobrica Cosić, informisao me je otac. Tako je i Dobrica počeo, rekao sam, istinski talenat uoči se srazm-jerno
rano. Pisci su tu najsličniji balerinama — ako ne počnete da trenirate balet do desete godine, ili ako do tada ne objavite knjigu, poslije je kasno za vrhunske domete kako u baletu, tako i u literaturi. Kada su pročitali kratku informaciju u »Vijestima«, ovi ljudi su istog trena sjeli u traktor i otišli pravo do dopisnikove kuće, čak u drugo selo. Tu zamalo nije pala krv, kako sam shvatio. Dopisnik je izgleda procijenio da mu je život u opasnosti. Zato im je, da bi ih smirio, rekao da pođu u Podgoricu i pronađu mene, jer sam ja u novini zadužen za književnu kritiku. Rek'o nam je da to ne može napisat' niko do ti, rekao mi je otac nadarenog malog Beranca. Moja situacija bila je dakle bezizlazna. U redakciju su došli već u devet ujutro, kada tamo nema nikoga osim sekretarice Kace. Oduvijek sam sumnjao da nisam simpatičan toj djevojci, mislio sam dok mi je čovjek pružao knjigu svog sina, na kojoj mi je lično on napisao posvetu. Kaca je samo čekala trenutak da mi zagorca život, i to je napokon učinila: nahuškala je ove krvosljednike iz Berana ravno na mene, dok sam još čitao novine i čekao doručak. Kada su konačno otišli, prelistao sam knjigu. Bila je posvećena nastavnici književnosti. »Onoj koja je uvijek imala vjere u mene i bez koje ove knjige ne bi ni bilo«, pisalo je. Knjiga je bila grozna, čak i za dijete od deset godina. Klinac je bio nepismen: izgleda da se u Beranama ne drži toliko do formalnog savršenstva, koliko do talenta u nepatvorenom obliku. U trenutku mi je pred očima sijevnula budućnost. Da me mahniti roditelji ne bi ubili, napisaću tekst o knjizi. Puno vjere u sebe, ovo dijete će nastaviti da piše. Roditelji će ga poslati u Beograd, da tamo studira književnost. Na drugoj godini studija momak će postati doušnik Državne bezbjednosti. Spijuniraće druge studente i pisce, a za uzvrat će mu jednom godišnje »Prosveta« objavljivati
knjigu, koju će »Politikin« književni kritičar po dužnosti pohvaliti. Magistriraće sa trideset. Sa tridesetipet postaće akademik. Sa četrdeset predsjednik države. Sa četrdesetijednu zapo-čeće novi rat. Sa četrdesetidvije govoriće na mitingu u rodnim Beranama. Na televizijskoj reportaži sa mitinga primijetiću, u prvom redu, na počasnom mjestu, njegovog oca — čovjeka koji je od početka vjerovao u sina. Rak na plućima koji je istodobno referisao na jetru i mozak spriječiće njegovu majku da prisustvuje trijumfalnom sinovljevom povratku u zavičaj. Zbog tuge za suprugom, ali i zbog ponosa zbog sina, televizijski snimak zabilježiće suze u očevom oku. Neke književne karijere moraju biti sasječene u korijenu, pomislio sam i pozvao konobara da knjigu odnese u đubre. Ako sam i pokazivao izvjesnu odlučnost u pitanjima literature, ljubavi sam se prepuštao kao bujici. Vjerujući da je nezainteresovanost za krajnji ishod dovoljna zaštita, ona spasonosna mjera distance — dozvolio sam da me ponese. Danas se to čini tako dalekim. Danas, dok sjedim na terasi babinog sarajevskog stana i posmatram park ispod sebe — park i dalje, iza njega, ulicu koja vodi na Vraća. Tamo smo, u to brdsko naselje opasnog imena — a pravo Sarajevo i jesu njegove kuće na brdima, gore iznad Miljacke, gdje slučajni turista nikada neće zalutati, mjesta o kojima su tako lijepo pisali Samokovlija i Jergović — tamo srno došli iz Ulcinja. Uselili smo u prizemlje kuće dvoje pristojnih, starih ljudi — mislim da su rodom bili iz Fojnice. Koliko su ti ljudi bili blagorodni i gostoljubivi, toliko je iznajmljeni, vlažni, dvosobni stan bio surov. Već poslije dvije godine dobio sam hronični bronhitis. Majka je uzalud pokušavala da pronađe bolje plaćen posao koji bi nam omogućio da preselimo u bolji kraj grada. Otac Joanis je tada — a još neki od njegove braće
imali su slične manire pri susretu s najtežim životnim iskušenjima — umjesto novcem bio zaokupljen potragom za smislom života. Na selidbu smo stoga čekali sve dok majka nije isposlovala da, kao perspektivni mladi inžinjer, od Energoinvesta dobije stan. Škola u koju sam išao nalazila se ispod memorijalnog kompleksa posvećenog partizanima. Na vrhu brda je bila, i danas je, raskrsnica — lijevo se išlo za Trebević i dalje za Jahorinu, desno ste skretali, ukoliko ste željeli da izađete iz grada i produžite dalje, ka Foči i crnogorskoj granici. Prvog dana škole, moja brižna baba otpratila me je sve do školske klupe. Kada se uvjerila da sam miran i objasnila mi da će po okončanju časova doći po mene, prišla nam je učiteljica. Pomilovala me je po kosi i rekla mi, obraćajući se zapravo babi: a otkud si ti, sine, zalutao ovdje? Baba će godinama s ponosom prepričavati ovu anegdotu. Nije to bio postupak pravog komuniste koji je prevazišao ideju o klasnim razlikama: kako učiteljicin, tako i babin. Neke razlike se, međutim, jednostavno ne mogu prevazići. Debe-ljuškasto dijete s velikim naočarima, obučeno u bež sako brižno uparen s ljubičastom leptir mašnom. Postavite takvo dijete, u bilo kojoj zemlji i bilo kom sistemu u učionicu sa tridesetoro seljačke djece — svaka stara učiteljica odrasla u građanskoj porodici s nježnošću će se sjetiti svog djetinjstva i prići go-spodčetu s istim riječima. Naravno: imao sam sreće. Učiteljica je i sama mogla biti seljačko dijete. Izvjesno je da bi u tom slučaju moja Drugost, umjesto pozitivnom diskriminacijom, bila počašćena dobrom, starom torturom, stoje drevno ime za politički korektni termin »diskriminacija«. Za Četiri godine života na Vracama uspio sam: a) da završim tri razreda škole b) da imam dvije neuzvraćene ljubavi koje su mi pomogle da shvatim da će se nadalje moja različitost, koja mi je priskrbila uciteljicine simpatije, među vršnjacima, a
naročito ženskim polom, tretirati kao nakaznost c) da primim k znanju kako se većina konflikata rješava nasiljem, te da nastojanje da se bude pristojan i civilizovan u takvim situacijama samo dodatno motiviše dripca koji me obara na zemlju i nogama šutira u glavu d) i napokon, da dobijem već pominjani bronhitis Ove sažete verzije kataloga mojih iskustava u odrastanju na Vracama prisjećam se ovog poznog jutra, dok ispijam drugu kafu na balkonu sa pogledom na poprište prvih sarajevskih uspomena. Danas se sve to čini tako daleko, kao što se dalekom čini i moja romansa sa Teom. Gotovo jednako daleko, jer to je odlika sjećanja: do svega jednom položenog u tu škrinju, jednakom se procedurom dolazi. Istim brisanjem prašine, okretanjem istog ključa, istovjetnim pokretima kojima se pretražuje mračna unutrašnjost. I nema tu nikakve razlike između udaraca koje sam dobio na školskom igralištu na Vracama i prvog poljupca sa Teom na stepenicama ispod moje kuće u Ulcinju. Kažem: sve je to jednako daleko, a trebalo bi — »jednako blizu«. Jer ja vrijeme provodim nagnut nad škrinjom, u ritualu preturanja po uspomenama, ritualu koji rijetko i nevoljno prekidam, onda kada svijet iza mojih leđa nešto od mene neodložno zahtijeva. Moje vrijeme usmjereno je unazad: živim prema prošlosti. Otud umjesto neizvjesnosti pred budućnošću ja sjedim raznježen uspomenama. Otud melanholični ton kada govorim o prošlosti, i zajedljivost kada govorim o vremenu izvan prošlog, sterilisanog i arhiviranog. Svijet se može podnijeti samo kada je već proživljen — kroz umjetnost i kroz uspomene. Stvar je vrlo jednostavna: dok ćete od domaće loze i jeftinog viskija povraćati, tri puta destilisani single mak prijaće vam kao voda života. Izbor između ovo dvoje, složićete se, prije svega je stvar ukusa i stila. Tri puta destilisani život, koji sam izabrao, skupo me košta, kao i svaki dobar single
mah, uostalom. K tome, pakuje se u male boce. Ali
nezamislivo mi je drugačije — čovjek mora paziti što unosi u sebe, bilo da je po srijedi alkohol, bilo Svijet. Tek malo, tek od najboljeg. Kada sam neuljudan u komunikaciji, to je stoga što osjetim bijes, isti onaj koji osjetite kada u bioskopu, u redu ispred vas, prođe okašnjeli gledalac i njegova crna silueta na trenutak zakloni platno. Platno na kojem, u crno—bijelom sloiv motionu, iznova posmatram prvi poljubac sa Teom. Alkohol i lake droge loše utiču na vaše rasuđivanje, ali upravo stoga olakšavaju sklapanje seksualnih veza. Da su ljudi bili pri sebi, seksualna revolucija nikada se ne bi dogodila. Ali alkohol i ilegalne supstance sa lakoćom brišu sve što stoji na putu zadovoljenja vaših seksualnih nagona. Sve, osim vašeg tijela, postaje višak: izlišan biva mozak, i on je prvi eliminisan. Odatle vas samo korak dijeli do obračuna sa tradicijom, partijarhalnim moralom i njegovim bajkama o čednosti. Na koncu, budete čvrsto ubijeđeni daje vaša erekcija centar univerzuma, da planeta Zemlja rotira na vrhu vašeg krvlju napumpanog penisa. Da Tea te odsutne noći nije bila pijana, naracija o mom životu ostala bi uskraćena za melodramatski naboj. Ali ona je svoje pijane usne pribila na moje, njeni djelimično oduzeti prsti zavukli su se u pantalone i dohvatili moj penis... kako prozaičan početak za tako nesvakidašnju ljubavnu priču. Čvrsto vjerujem da je u načinu na koji je jedna stvar stvorena već upisan način na koji će okončati. Moja veza sa Teom ne potvrđuje tu teoriju. Sve što se poslije desilo, bilo je daleko bolje od početka. Poznavaoci tvrde da je seks najbolji kada je čovjek na kokainu, najduži onda kada je na heroinu. Ne znam: uspio sam da izbjegnem teške droge, prije svega zato što sam shvatio da prezirem lake. Marihuana vas pomjera samo
onoliko koliko želite da vas pomjeri. To nije droga — to je asocijacija na drogu. Za nekoga ko je, poput mene, uvijek ophrvan depresijom, paranojom i niskim udarcima hipohondrije, marihuana je besmisleno potrošeni novac za stvar koja uopšte ne može doprijeti do mog mozga. Ta smiješna biljka može jedino da me uspava, što je izlišno, jer sam zbog depresije ionako sposoban da zaspem na svakom mjestu, u svakom trenutku. Jedna od lijepih stvari kod depresije, kaže se u jednoj romantičnoj komediji, je to što se čovjek dobro naspava. Tako da vam jedino mogu govoriti o seksu na alkoholu. Stoje žalosno iskustvo koje je bolje prećutati. Nalijete se viskijem i majmunišete se po krevetu sa djevojkom, nadajući se da je i ona pijana, zbog čega stvar lakše podnosi. Ali ujutro, kada se probudite a u tijelu osjećate posljednje tragove pijanstva, izvjesnu ljenost i utrnulost, tada je seks doista nešto posebno. Sta tada treba uraditi? Najprije, provjeriti da li vam djevojka još uvijek spava. Zatim pažljivo otkriti dijelove njenog tijela, grudi ili stražnjicu, u zavisnosti od afiniteta. Potom se posvetiti diskretnoj masturbaciji, bez mnogo zvukova i izlišnih pokreta koji bi ženu kraj vas mogli probuditi i tako sve pokvariti. Ovakva jutarnja masturbacija nakon pijanstva je u mojim parametrima savršen seks, u kojem je sve na svome mjestu. Recept može da se primijeni i sa izvjesnim šovinističkim modifikacijama: na primjer bez žene, ali nipošto bez alkohola. Tokom jedne od svakonoćnih žurki u djedovoj kući u Ulcinju, pomislio sam kako bi bilo lijepo zabavljati se sa Teom. Po logici romanse sada bi nužan bio opis mojih osjećanja, talasa ljubavi koji me je najednom zapljusnuo. Ništa od toga. Tea je prošla kraj mene i ja sam pomislio: kakvo slatko dupe. Istoga trena ustao sam i pošao u kuhinju za njom. Uljudno me je odbila, ističući kako ćemo uvijek biti prijatelji. To je fraza koju žene vole da koriste jer će
vam te riječi, navodno, olakšati zavodnički neuspijeh. Kao da uopste želite da budete prijatelj sa nekim za kim ste potrčali jer ima, kako rekoh, slatko dupe. Djevojke, naravno, znaju da vas te riječi dodatno povrijede — zato ih i koriste, produžavajući sadističku seansu koja je počela onda kada vas je odbila. Preciznije: koja je počela onda kada ste vi, objavivši želju da se upustite u vezu sa njom, obznanili svoju mazohističku prirodu. Ali sutradan je Tea bila pijana i stvari su krenule nabolje za mene. Kada je te noći po drugi put povratila na terasi, procijenio sam daje dovoljno pijana. Odatle je mogla samo na dva mjesta: kući, odmah, ili u hitnu pomoć na ispiranje stomaka, dva piva kasnije. Stoga sam kao dobar domaćin riješio da je otpratim do kuće. Najprije se trebalo spustiti niz 105 stepenika do parkinga, potom je ubaciti u kola i odvesti kući. Ali već nakon nekoliko koraka djevojka sa slatkim dupetom je ponovo povratila. Izgleda da joj je zbog toga bilo iznimno neprijatno, te je pognula glavu i zaplakala. Ja sam je tješio, šta sam drugo mogao. Biće da sam bio uvjerljiv, jer se Tea životinjskom gipkošću bacila u moje naručje i poljubila me. Slagaću vas ako ustvrdim da je to bio jedan od ljepših poljubaca u mom životu. Pravo govoreći, učinio bih sve da izbjegnem pojubac djevojke koja je maločas povratila. Kao što me je iznenada poljubila, tako me je iznenadno odvukla do kola, gdje je na pustom parkingu u 3 ujutro zapovijedno uvukla moj ud u usta i tu ga zadržala čak i kada sam izbacio sjeme. Nakon čega je insistirala da šetnjom ode kući. »Trijezna sam«, odgovorila je na moje insistiranje daje ipak povezem, »hajde, vrati se gore, nisi zaboravio da imaš goste?« Posmatrao sam je sve dok se nije izgubila ispod pokvarenih uličnih svjetiljki. Iz pregratka automobila izvadio sam kasetu na kojoj je srebrnim flomasterom pisalo »Joy Division«. Pritisnuo sam »plav« i sklopio oči. Zaspao sam
na drugoj pjesmi. A5: HEROES David Bowie Pobijedio je onaj ko je doma živ doša', bila je jedna od uzrečica
babe Zorke. Ova sentenca, ujedno, predstavlja manifest familije Teofilis, kada je riječ o pitanjima rata. Drugi su bili heroji — mi smo samo zarađivali novac. Rat, naime, ne samo da je opasan po zdravlje, nego i mnogo košta. Djed Nikola je u sinove usadio uvjerenje daje rat Božija kazna. Onda kada zlo u nama preko mjere naraste, kada sami postanemo zli — tada će se ratovati. Biti protiv rata znači biti protiv Božije volje, držao je dalje Nikola. Biti protiv rata znači sumnjati u za-služenost naše kazne, znači pravdati naše zlo. Kazna je neizbježna i uvijek pravedna. Ali kada do kazne dođe, treba spoznati krivicu i pokajati se. Tada ne treba ubijati i ginuti, zaokružio je djed svoj diskurs o ratu — tada treba pognuti glavu i peći hljeb. Ili zidati međe, ili klati stoku, ili loviti ribu — pokorno i pokajno vratiti se svome poslu. Jer da smo svi više držali do posla koji nas hrani, rata i ne bi bilo. Da smo se držali svoga posla, zlo nas ne bi moglo obuzeti. Ovo je savršeni primjer djedovog svjetonazora — jedinstvena mješavina pravoslavlja, grčke trgovačke dovitljivosti i protestantskih uticaja, mudrost koju je stekao u Americi, tamo gdje je najprije postao svešte-nik, zatim i bogataš. Nikola 1895. kreće na svoje veliko putovanje, ono jedinstveno, koje nas trajno mijenja i sva naredna putešestvija čini izlišnim. U Kotom se ukrcava na brod koji će ga odvesti čak do Amerike. Kada se deset godina kasnije bude pojavio na vratima napuštene porodične kuće, vratiće se kao čovjek koji je u dalekoj zemlji zaradio bogatstvo. Po dolasku u Njujork on utočište pronalazi u maloj grčkoj crkvi u Bronksu. Tu će završiti bogosloviju,
služiti neko vrijeme, a zatim se, držeći da je dug prema Bogu i crkvi odužio, posvetiti sticanju imetka. Vratiće se, rekoh, kao naočit i bogat Čovjek. Staće pred oronula vrata iza kojih je odrastao, i u trenutku shvatiti da sve ono što je učinio tamo neće biti dovoljno da ispravi niti jednu jedinu stvar koja se za njegovog izbivanja zbila ovdje. Zato je velika mudrost — gotovo najviše što ljudsko biće može — biti i trgovac i pop: ono što ne uspiješ isposlovati molitvama kao pop, moći ćeš ostvariti svojim trgovačkim sposobnostima; ono pak u čemu ne uspiješ ni kao trgovac, znaćes dostojanstveno podnijeti i oplakati kao sveštenik. Saznaće da su mu i otac i mati pokopani na groblju pod Bijelom gorom, a da se sestra muči u braku sa nekim sitnim trgovcem u Skadni. A brat, gdje mije brat, pita Nikola na albanskom koji ni u Americi nije zaboravio, dok komšije, znakovito, nijemo klimaju glavama, okupljeni oko gospodina u skupocjenom odijelu, u kojem su s nevjericom prepoznali Naumo-vog Nikolu. Gdje mije brat, pita. Doznaje da se Leonidasu, godinu dana nakon njegovog odlaska, gubi svaki trag. Mladić je jedne noći ukrao nešto od očevog novca i dragocjenosti i iskrao se pokraj usnulih starih roditelja. Do jutra je stigao na ušće Bojane, gdje se ukrcao na neki od švercerskih jedrenjaka. Priča je dalje mogla biti egzotična: obale Afrike, opasnost, vino i lučke žene. Ali je vjerovatno bila kratka i trivijalna: nekoliko čaša vina, koliko da Leonidas povjeruje saputnicima, potom udarac u potiljak, bacanje tijela preko palube, zadovoljstvo zbog raskošnog i lako opljačkanog plijena. Djed je govorio sinovima, ali oni nisu slušali. Došao je Drugi svjetski rat — odlučili su da je vrijeme da prestanu biti pekari i postanu — heroji. To je djeda skupo koštalo. Budući da su četvorica sinova prišla partizanima, djed je strahovao da će mu balistička uprava oduzeti dozvolu za
rad, ukoliko sankcije zbog herojstva podmlatka Teofilisa ne budu i rigoroznije. Djed je stoga petom sinu na glavu stavio keče. Od danas na ulicu nećeš izlaziti bez ove kape, rekao mu je, tako će biti sve dok ti se braća ne vrate. Da li zbog kape koja je trebala da posvjedoči lojalnost vlastima, ili zbog poklona u brašnu i pecivu koji su iz pekare redovno stizali u komandu mjesta, djed je čak i u Velikom ratu uspio da imovinu sačuva netaknutom, možda čak i uvećanom. Začudili biste se šta sve možete postići ako gledate svoja posla i pečete hljeb. Djed je, naravno, kao kolaboracionista sa okupatorom, nakon rata postao meta komunističke vlasti. To što je imao četiri sina u partizanima spasilo mu je život. To i brašno koje je, istovremeno dok ga je slao balistima i Italijanima, krisom otpremao i u šumu, partizanima. Ali nije Nikola brinuo za život — za imetak je on strepio. Stoga je pekaru zatvorio, ne čekajući da mu je komunisti zatvore. Kada je čuo strašne priče o nacionalizaciji svu imovinu razdijelio je sinovima, računajući da partizani svojima neće otimati. Djed je zadržao samo kuću u kojoj je bila pekara i mali maslinjak na imanju iznad grada. To je bio kraj pekare »Kod Grka«, neugledne radnje koja je Teofilisima, između ostalog, omogućila da zadrže prezime. Početkom vijeka su, naime, namjesnici kralja Nikole za Ulcinj — a vjerujem da se to zbilo u trenucima primorske dokolice — došli na zabavnu ideju da Teofilisi treba da prihvate neko crnogorsko prezime i time dodatno potvrde odanost kruni. Crnogorska vojska je ušla u Ulcinj 1878. Kao i svaka nova uprava i crnogorska je od stanovništva koje je tu zatekla neprekidno tražila nove i snažne izraze lojalnosti. Sličnu politiku sa promjenom imena u Ulcinju je vlast sprovodila nakon Drugog svjetskog rata: većina albanskog stanovništva bila je prisiljena da slovenizira prezimena, dodajući na njih nastavak — »ić«.
Tako bi Resulbegu postali Resulbegovići, Abazi — Abazovići... Imenima onih koji bi odbili ove genocidne uplive države u privatne poslove, proširivani su spiskovi državnih neprijatelja, a u nekim slučajevima i groblja. Postoji porodični mit prema kojem je pradjed Naum svojom pekarskom vještinom uspio isposlovati da zadrži prezime. Navodno je u barsku luku stigao brod sa brašnom koje je počelo da crvi ja, i koje bi prije nego se pretovari i razveze po Crnoj Gori postalo nejestivo. Kralj Nikola je, kaže dalje mit, tražio najboljeg pekara na primorju. Ko je taj, pitao je. Naum Teofilis iz Ulcinja, rekli su mu. Pod pratnjom naoružanih vojnika Naum je jedne noći pošao za Bar. Tamo je izveo čudo — brašno je bilo spašeno, time i porodično prezime. Iz Bara su ga odveli na Cetinje kod kralja. Sto tražiš za uzvrat, pitao ga je kralj, koji u ovoj priči nedvojbeno postavlja previše pitanja za jednog kralja. Naum je tražio pravo da zadrži prezime. Kralj mu je ispunio želju. Tako kaže mit. Ojf the record, u porodici je postojala i druga verzija priče o imenu. Kada je shvatio da vlasti neće odustati od ideje da prezime promijeni u crnogorsko, pradjed je otišao u upravu i pitao: koliko treba da platim. Porodično ime platio je onoliko koliko su tada stajala dva najbolja vola. Ma šta vi o tome mislili, ma koliko se ovome smijali — tada to nije bilo malo novca.
Herojstvo sam oduvijek povezivao sa glupošću i pokvarenošću. Da parafraziram jednu znamenitu izreku: herojstvo je posljednje utočište za podlace. Kako je iritantna pomisao da neko uistinu može povjerovati da će time što se oblokao lošom lozovom rakijom i poginuo na nekom ratištu gdje je pošao da pljačka i siluje... kako je iritantno da neko doista može pomisliti da je time svojoj mizernoj egzistenciji kupio vječnost. Još strasnija je pomisao da je rat vrijeme kada porastu šanse da vas ubije upravo takva ništarija. Na mojoj top—listi dostojnih zanimanja
herojstvo se nisko kotira: daleko ispod kobasičarstva, dubretarstva, dilerisa-nja, prostitucije. Zapravo, jedino bankarstvo i bavljenje politikom smatram beščasnijim od herojstva. Kao i svi narodi koji rijetko mijenjaju vlast, Crnogorci su kukavice. Odnos prema vlasti je stvar građanske hrabrosti i lične higijene. Predsjednici država su kao gaće: valja ih što češće mijenjati. U suprotnom, stvar počinje da smrdi. U Crnoj Gori se glasovi kupuju za vreću brašna. Ljudi nemaju hrabrosti da glasaju protiv vlasti, ali radosno odlaze u ratove koje te vlasti započinju. Ti bijednici koji se svakodnevno ulaguju policajcima, vojnicima, čak i doktorima, zapravo svakom čovjeku koji nosi uniformu, ti bijednici, kažem vam, te kreature koje na biralište izlaze sa strahom kakav valja osjećati jedino na kapijama Cistilišta — oni će rado poći u rat. I što više budu pili, sve će više u njima narastati volja da poginu, jer su ih čitavog života učili da će sve njihove nepodopštine biti iskupljene smrću u ratu. Naravno: kada se otrijezne, kukavičluk ih ponovo preuzima. Četa dobrovoljaca koja je iz Ulcinja pošla na Dubrovačko ratište, nakon što je zapalila desetine kuća i kamionima otpremila njihov sadržaj u Crnu Goru, u Konavlima je nabasala na jedinicu hrvatske vojske. Hrvati su pripucali, Crnogorci su polijegali u prašinu. Jedan od ulcinjskih dobrovoljaca plačnim je glasom zavapio put Hrvata: stanite, braćo, što činite, sve nas pobiste! Ljudi u Crnoj Gori nemaju hrabrosti da utiču na svoj život — svo njihovo herojstvo leži u spremnosti da se pomire sa posljedicama svoje pasivnosti, ma kako strašne bile. Epska svijest je kao sifilis — ne možete je se osloboditi. Ona čovjeka čini erektiranim i usmjerava ga ka herojstvu, a herojstvo i jeste — erektiranost prema smrti. Ali ga, kao i u slučaju sifilisa, na koncu upravo ta erektiranost košta
života. I nije slučajno što najveći pjesnik epske Crne Gore, vladika Petar II Petrović Njegoš, skončava od posljedica sifilisa. Tako smrću zavodnika umire ovaj pravoslavni sveštenik, koji je u »Noći skuplja vijeka« našao za shodno da ispiše odu pički, a u »Luči mikrokozma« da svojoj pastvi kroz seriju dubioznih religijskih stavova približi Đavola. Erekcija je savršena metafora herojstva — mozak je tada stavljen van funkcije, jer sva krv hita drugdje; i kao što se želi prodrijeti u ženu, hita se da se penetrira u smrt. Kasnije sve splasne — u miru utrobe mlohave i vlažne zemlje, tamo gdje smo se probili, kriknuli, prosuli sjeme i krv i napokon pali. Jednom smo u redakciji »Vijesti« Balša Brković, Ognjen Spahić i ja ubjeđivali dragog starijeg pisca, gospodina Stevana Markovića, da je lozova rakija bila presudna za dugovjekovnu uspješnu odbranu Crne Gore od Turaka. Balša je insistirao kako je lozova rakija, zapravo, tečni kokain. U Crnoj Gori od davnina postoji običaj da se, kao lijek za upalu sinusa, loza sipa u dlan i odatle ušmrkava — to je bio jedan od naših argumenata za analogiju između kokaina i crnogorskog nacionalnog pića. Marković, koji je u javnosti bio poznat između ostalog i po knjizi vojnih eseja »Crnogorsko ratovanje«, nervozno je odbijao ovu tezu. Njegova petsto stranica obimna knjiga detaljno se bavila strategijom, taktikom, motivacijom, čak i pozadinskim faktorima bitaka u kojima su Crnogorci kao po pravilu pobjeđivali. Tih dana Marković je iščekivao treće izdanje knjige. Stoga je gotovo bijesno odbio naše podbadanje kako mu je knjiga prilično manjkava, jer nije opisao ključni faktor crnogorskog herojstva — lozovu rakiju. Crnogorski vojnici, uglavnom teška sirotinja, bosi se vuku katunskim kamenjarom. U tišini, jedan za drugim, oni idu na bojno polje, da od Turaka brane otadžbinu. Avgust je i sunce nemilosrdno prži. Njihov život dovoljno je težak i
bez ovog pješačenja. Uglavnom su gladni, a osnovna privredna grana u Crnoj Gori tog vremena je — pljačka. »Udar na ovce«, kako se tada zvala pljačka komšijskih ovaca, zapravo je stručni ekonomski termin Crne Gore tog herojskog vremena — ekvivalent današnjem berzanskom skoku akcija ili inflatornom udaru na male ekonomije dirigovanom od strane velikih kompanija. Teško se živi — toliko teško da se ovi ljudi svaki dan mole Bogu za neki rat u kojem bi mogli slavno poginuti i napokon počinuti. Vojne vlasti najčešće nisu u stanju da im obezbi-jede uniforme — tek ponešto banita i mnogo lozove rakije: toga ne smije da fali. »Gospodine Markoviću, zamislite: od dugog pješačenja po kao žilet oštrim stijenama, njihova stopala krvare, a bijes u njima narasta zalivan tim bolom«, rekli smo mu. »S vremena na vrijeme vojnici iz čuturice potežu gutljaj rakije. Lozova rakija u čovjeku pojačava agresivnost i podiže stepen tolerancije bola — otud, i zato jer je bijelo piće, teza o lozi kao tečnom kokainu. U Crnoj Gori se govori: vino pij zimi, rakiju ljeti. Lozova rakija gasi žeđ, to će vam reći svaki alkoholičar koji po podnevnoj žegi u bašti kafane ispija dvadesetu lozu tog dana. Većina alkoholičara, na lozovoj rakiji, stoga umire od moždanog udara — ne možete pretpostaviti kakvu pometnju u vašoj glavi napravi loza kada je pijete po suncu, pometnju od koje vas oslobađa samo smrt. I kada crnogorska vojska napokon stigne pred neprijatelja, nalivena tečnim kokainom, krvavih bolnih stopala od bosonogog pješačenja po užarenom stijenju... molim vas zamislite taj trenutak«, rekli smo mu još. »Horde ka smrti erektiranih Crnogoraca kao vukodlaci se sjure na nesretne Turke. Lete glave, zubima se otkidaju grkljani, baš kao što ste opisali u knjizi. Na obimni katalog brutalnosti svikli Turci napokon ustuknu pred animalno herojskim Crnogorcima, koji još dugo dižu krvave ruke ka suncu i zavijaju za turskom vojskom u bijegu.«
Marković nas je zgranuto saslušao. Prekrstio se i ćutke nas napustio. Na stolu je zaboravio kabal od kočnica koji je izvadio iz svoje lađe, a sa kojim je došao u redakciju, smatrajući da gaje neko presjekao, i vjerujući kako će naš medij biti sretan da objavi priču o pokušaju mučkog atentata na pisca knjige o crnogorskom herojstvu. Onda kada je napokon nestalo Turaka, nastupilo je teško razdoblje za Crnu Goni. Nije više bilo spoljnog neprijatelja, te su se morali izmisliti — unutrašnji. Iz tog vremena potiče specifična crnogorska igra, koja se igra sve do danas. Pravila su jednostavna: Crna Gora se podijeli na dvije grupacije koje međusobno ratuju. To mogu biti Zelenaši i Bjelaši, partizani i četnici, titoisti i informbiroovci, konačno današnji su-verenisti i unitaristi. Kao kada smo se u djetinjstvu okupljali na livadi i dijelili u dvije ekipe za mali fudbal. Crna Gora je civilizacija vojnog logora. Kolektivno je bilo usmjereno na odbranu, individualno na smrt u ratu. A šta gore može zadesiti vojni logor nego da, najednom, nestane neprijatelja? Sta se gore može desiti vojniku i heroju, nego da bude osuđen na život? Ulcinj je grad na granici. U takva mjesta se dolazi, da se nikada više iz njih ne ode. Jer odlazak iz njih, uvijek je povratak u ono od čega se pobjeglo. Iz Ulcinja nema putovanja dalje, jer Ulcinj je na kraju pu-teva. Put vodi samo — nazad. Zato je Ulcinj savršeno mjesto za prognanike, bjegunce i one koji žele da spokojno provedu posljednje godine života. Nekada je ovaj grad bio piratsko gnijezdo: ulcinjski pirati odlazili su u pljačkaške pohode sve do Afrike na jugu i Rijeke na sjeveru. Ulcinjska flota bila je druga po veličini na Jadranu, odmah poslije mletačke. Sa jednog od afričkih pohoda pirati su se vratili sa nesvakidašnjim plijenom — crnačkom porodicom, zarobljenom u pomorskoj bitki. Vjerovatno su pirati nam jeravali da nesretnike prodaju. U ulcinjskom Starom gradu
i danas postoje ostaci tadašnje pijace robova. Šta se dalje dešavalo sa crnom porodicom, ne znam. Ali njeni potomci i danas žive u Ulcinju. Premda im izlivi herojske svijesti često zagorčaju život. Izvjesni Sarović, čovjek koji se sa sjevera Crne Gore sedamdesetih godina dvadesetog vijeka spustio na primorje, svojevremeno je u jednom od restorana na Bojani imao žustru polemiku sa Majklom Arapom, jednim od preostalih ulcinjskih crnaca. Majki Arap je, naravno, bio nadimak koji su ovom čovjeku dali lokalni dripci. Ne mogu se sjetiti njegovog pravog imena — sumnjam, uostalom, da ga se i on sam sjeća. Majki Arap i Sarović, u magnovenju cjelodnevnog pijanstva, raspravljaju o politici. Sarović se upravo vratio sa jednog od svojih tradicionalnih liječenja u klinici za plućne bolesti u Brezoviku. U Ulcinj je došao kao stolar zlatnih ruku. Ulcinj pamti desetine, stotine takvih radnika koje su u njega došli u potrazi za poslom. I gotovo svi su imali istu sudbinu. Nakon teškog fizičkog rada odlazili bi u jeftine kafane, iz kojih bi se u pozno doba noći odvukli u svoje iznajmljene sobičke. Vremenom: na građevinama bi ostajali sve kraće, a sve Češće biste ih viđali kako teturaju ulicama. Na koncu, gubili bi posao. Neki od njih skončali su kao prosjaci, spavajući u skladištima zimi pustih hotela. Sarović se još uvijek dobro držao. Cak i polumrtav od tuberkuloze i alkohola, i dalje je bio najbolji majstor u gradu. U to vrijeme na Bojani su nicali riblji restorani. To je značilo mnogo posla za Sarovića, kojem se u životu napokon posrećilo. Vječito razapet između posla i kafane, dočekao je smirenje: njegov posao postala je izgradnja bojanskih drvenih kafana. Sarović i Majki Arap, dakle, ne dijele političke stavove. Vremena su teška i sudbonosna: budućnost nacije je u pitanju. Dvojica prijatelja nižu prazne pivske boce na stolu pred sobom. Prisutni gosti odah-nu kada vide dirljivi
prizor: dva pijana čovjeka koji se bratski grle. Razlike su, činilo se, napokon bile prevaziđene. Mudrost i razum su iznova porazili mržnju. Ali već narednog trenutka Sarović skače i prevrće sto. Dostojan uloge u najboljoj pozorišnoj postavci Njegoša, on glasom pravednika uzvikuje: ustaj crni arapine, megdan da podijelimo 1. U trenutku, Sarović je shvatio da je istorija samo jedan, jedinstveni trenutak. Bitke njegovih predaka sa Turcima bile su i njegove. Juče je bilo danas i biće sutra, jer vrijeme je samo sjećanje koje čuvaju gusle. Sarović je možda bio pijani stolar, ali je razmišljao kao akademik. Jednog lijepog majskog jutra... Insistiram na bajkovitom uvodu, jer ono što ću vam ispričati i jeste bajka — feministička bajka... Jednoga, dakle, lijepog majskog jutra 1996. državna televizija javila je da su maskirani pljačkaši na prilazu Podgorici oteli kamion koji je prevozio penzije za crnogorske vojne penzionere. Identitet pljačkaša još uvijek nije poznat, ali policijske i vojne snage rade na njihovom otkrivanju. Prva hapšenja treba očekivati već tokom noći, ustvrdila je policija. Već sutradan u javnost su iz vojnog vrha procurile informacije da je pljačku izveo samo jedan pljačkaš, ali, dodali su ipak, uz vrhunsku NATO opremu i izvjesno specijalno obučen. Vojska je sumnjala da je pljačka djelo stranih obavještajnih službi. Smatrali su kako je velika vjerovatnoća da je pljačkaš uz pomoć domaćih doušnika već napustio zemlju. »Ovo je još jedan vid pritiska na našu državu«, poručio je na kraju neimenovani vojni izvor, »ali sa sigurnošću već sada možemo reći da kao što nepravedne sankcije nisu uspjele pokolebati našu volju, neće ni ova podla pljačka. NATO zlikovci su napokon pokazali svoje pravo lice: budući nesposoban da naudi odlučnim vojnim snagama naše države, nemoćan pred našim hrabrim vojnicima, neprijatelj je oštricu svog udara
usmjerio na stare i nezaštićene vojne penzionere«. Istoga dana stotinjak vojnih penzionera je pred Američkim kulturnim centrom u Podgorici spalilo američku zastavu. Ovaj performans postaće tradicionalan: ista grupa ljudi svake godine palice istu zastavu, sve do velikog penzionerskog Vudstoka pred Centrom tokom američkog bombardovanja Srbije. Vojni penzioneri su nekoliko dana bjesnili. Državna televizija im je napokon, obećala da će njihove penzije biti namirene, čim država bude u prilici. Ne samo da nisu dobili tu penziju, nego ni one za narednih jedanaest mjeseci. Do tada su svi zaboravili pljačku: prije od svih policija i vojska. Kako sam saznao da je tajanstveni pljačkaš bila — Tea, moja Tea? Nevjerovatnu vijest donio mi je, a ko bi drugi — poštar Paško. April je te godine bio eliotovski okrutan. Marte kani e ne kani, a aprile ne prestani, bila je jedna od metereoloških dosjetki babe Zorke. Teška proljetna kiša prosula se toga aprila na Ulcinj. Iz domova su na pljusak izlazili samo ribari, koji u to vrijeme presreću jata kuble koja se od Otranta kreće ka sjevernom Jadranu. Moja stara kuća već polovinom mjeseca počela je da prokišnjava. Kroz sobu sam se kretao kao po minskom polju, izbjegavajući šerpe kojima sam sakupljao kišnicu. Jugo se smjenjivao sa zapadom, a velika sparina i vlaga dokrajčila je brojne srčane bolesnike, koje su s mukom pokapali u vlažnu zemlju. Ujutro iskopane rake do podneva bi bile ispunjene vodom, te su mrtvace zapravo potapali u zemlju, kao da su mornari. Ono što se dalje dešavalo sa njima bilo je lako konstruisati: vlažni sanduci brže su se raspadali, tako da su crvi prije dolazili do leševa. Pretpostavljam da su tijela već nakon nedjelju dana, u tako vlažnim rakama, nestajala, raznesena crvima, bubama i pacovima. April je donio kišu i zaborav: na sva živa bića, i na mrtve.
U maju, kiša se povukla. Ljudi su bojažljivo izmi-lili na sunce. Sa njima i ja. Dane sam provodio na terasi, ispijajući domaće crno vino i posmatrajući more koje je i dalje bilo mutno od aprilskih fortunala. Tu na terasi me je zatekao poštar Paško, dok sam za »Monitor« pisao tekst o tome kako su i »Darklands« benda »The Jesus and Marv Chain« i hit tada popularnih »Suede« pod imenom »Trash« nastali, zapravo, kradom Bouvijeve »Heroes«. Sumnjičavo sam osmotrio kovertu. Rukopis na njoj tvrdio je da mi piše Tea. Pismo je imalo poštanski žig Podgorice. Dobro: Tea jeste bila u Podgorici. Tamo je studirala, odatle je narednog petka trebala da dođe na još jedan vikend ispunjen seksom i pijanstvom. Zašto bi mi Tea pisala: tim prije što sam pouzdano znao da umije da koristi telefon i jer nipošto nije ličilo na nju da se dopisuje sa ljubavnikom. Tea je u pismu tvrdila da je opljačkala vojne penzije. Bezvrijedne dinare je odmah zamijenila za njemačke marke. To je bio tek jedan od detalja koje je brižnim planiranjem uvezala u savršenu pljačku. Neki podgoricki diler joj je obezbijedio transakciju u marke i kartu do Bogote. Za uzvrat je dobio dinare po povoljnom kursu — bio je to dobar posao za oboje. Dok ovo čitam, ona je već u Bogoti. Noć nakon pljačke sanjala je kako spava u avionu iznad okeana. U tom snu unutar sna sanjala je pljačku penzija. Ovome sam se nasmijao — kladim se da bi struktura sna bila drugačija da je prošloga mjeseca nisam natjerao da pročita Borhesove »Maštarije«. U snu su vozači vojnog kamiona bili Dragan Nikolić i Bata Živojinović. Sa zadovoljstvom ih je izrešetala. Nije joj bilo teško da zamijeni šaržer i isprazni ga u njihova nepomična tijela. Ovo je već ličilo na Teu. Bio sam spreman da joj povjerujem. Napokon: zašto sve to ne bi bilo istina? Zar jedna od temeljnih osobina našeg vremena nije to što niko od nas, zapravo, ne zna ko je osoba koju jebe? To je ona vrsta nesigurnosti protiv koje se ne možete boriti
kondomom. Zapravo — upravo kondom jeste kriv za nju. Siguran seks, kažete? NavuČete kondom i legnete sa nekim. Šta znate o toj osobi? Ništa osim da vas neće zaraziti — to vam jamči kondom. Osoba u koju prodirete može biti masovni ubica; možda je kriva za smrt roditelja; možda je kao dijete gurnula brata sa drveta; može biti ratni zločinac; može, napokon, biti zla, može biti ništarija. Ali to vas se ne tiče, sve dok imate kondom. Kondom je gumica, a gumicom smo još u školi sa papira brisali greške koje napravimo. Kondom — gumica — je dakle ono što nam omogućava da slobodno griješimo. I da nakon greške nastavimo spokojno da živimo. Svo zlo s kondomom. I u njegovu glavu. Siguran seks sa masovnim ubicom, kažete? »Volim te. Pisaću ti uskoro i sve ti objasniti«, stojalo je na kraju. Ne mogu da dočekam, pomislio sam. BI: LOSING MY RELIGION R. E. M. Pravoslavlje u Crnoj Gori smrdi kao kužna lešina, sve do neba. Pastva je, kao i svuda, zločinačka — ali pravi zlikovci su popovi. Oni ionako kolosalnu crnogorsku mržnju dodatno uvećavaju. Huškaju ljude jedne na druge, kao bijesne pse. Gdje god se čini neki zločin, crkva predvodi rulju. Blagosilja ubice, silovatelje i palitelje. Popovi naoružavaju narod, organi-zuju paravojne jedinice. Jugoslovenska vojska snabdijeva ih oružjem, čak i helikopterima i gliserima. Kao komandosi, popovi jure Crnom Gorom i oružjem zavode red. Gdje god postoji nešto što ne odobravaju, popovi stižu sa kolonom vojnih transportera. Crkva se u Crnoj Gori bavi jedino politikom. Srpski mitropolit u Crnoj Gori kaže: kada bi crnogorskim mitropolitima zabranili da se bave politikom, malo bi šta od njih ostalo. Javna saopštenja crkve uvijek su ili proklinjanje ili
poziv na linč. Kada god se crkva oglasi, neko strada. Mitropolit poziva svjetinu da lidere protivničke političke grupacije zajedno zakuju za podgorički Ve-zirov most. Vlada se boji crkve i neprekidno joj se ulaguje, popove stavlja iznad zakona. Predsjednik pred izbore mitropolitu iz Grčke dovlači milione dolara skupi krst za kupolu lirama u Podgorici. Pred tim hramom, pod tim krstom, mitropolit svake godine rulju poziva da mrzi predsjednikove glasače i državu koju predsjednik simbolizuje. Jer mitropolit ne vjeruje predsjedniku, ni kada darove iz Grčke nosi. Svake godine za Božić, Crna Gora je na rubu građanskog rata, jer popovi huškaju svjetinu na klanje. Božić se u Crnoj Gori smatra najboljim datumom za masovna ubistva. Ako neko u Crnoj Gori ima potrebu da izvrši omanji genocid, to će svakako učiniti na Božić. I taj običaj ustanovio je sveštenik, onaj koji je volio da piše poeziju. Vladika Petar II Petrović je u »Gorskom vijencu« opjevao pokolj koji su Crnogorci izvršili nad Muslimanima. Na Badnje veće, naravno. Crnogorski popovi tvrde da je »Gorski vijenac crnogorska Biblija«, što bi drugdje bilo bogohuljenje dovoljno za ekskomunikaciju iz crkve. »Gorski vijenac« je Božić pretvorio u nacionalni praznik, simbol borbe protiv Drugog. Jedan od crnogorskih pisacapolitičara piše: »Crnogorci su tako dovedeni u položaj da se odreknu ili slobode, ili bratstva sa domaćim 'Turcima' i da ih poubijaju. Odlučili su se za ovo drugo i svoju odluku su izvršili na Badnje veče, kada se rodio mali crnogorski Bog, to jest od korupcije i izdaje očišćena Crna Gora. Od tog vremena najveći crnogorski praznik je Badnje veče. Oko njega se okreće moralni i etički sistem crnogorske religije kao planete oko sunca«. Isti autor piše: »Za Crnogorce ne postoji ono čega nema u 'Gorskom vijencu', u kojemu je sadržan moralni i etički sistem crnogorskog naroda, svi propisi crnogorske religije.
Crnogorci, iako hrišćani, i to uglavnom pravoslavni, ispovijedaju religiju 'Gorskog vijenca'«. Otud je u Crnoj Gori pravoslavlje neodvojivo od ubijanja. Badnje veče pretvoreno je u masakr, »Gorski vijenac« u Bibliju, hrišćanstvo u oružje u rukama nacije. Sveštenik ne može biti tek duhovnik, jer takav nikome ne treba. On mora biti ili pjesnik, ili vojnik, ili kako kaže crnogorski mitropolit, političar.
Popovi su iz Nikšića odlazili u Foču, predvodili su nikšićke dobrovoljce da tamo ulicama kotrljaju odrubljene glave i rukovode rušenjima džamija. Za to vrijeme zlo je kao crni oblak prekrilo Nikšić. Bilo je ljeto, najtoplije koje grad pamti. Majke su sa djecom u naručju skakale sa prozora stanova u soc—realističkim zgradama. Osamnaestogodišnje djevojke su pucale u glavu vjerenicima i mokrile po njihovim leševima. Muževi su noću pijani ulazili u kuće, silovali žene i sjekirom otkidali glave usnuloj djeci. U okolnim selima ljudi su ujutro u kokošinjcima pronalazili mrtve kokoške iz kojih je bila isisana krv. Svake nedjelje iz bazena nedovršenog sportskog centra vadili su leš djeteta koje se tu utopilo. Gradom su se širile glasine o dolasku Posljednjeg dana. Ljudi noćima nisu spavali, strahujući da će ih u snu ubiti braća, sestre ili supružnici. Na koncu su se popovi vratili iz Bosne i organizovali litiju koja je prošla ulicama Nikšića. To je bio njihov način borbe protiv zla. Popovi su prolazili gradom, pjevušili pravoslavne popevke i mlatili kandilima. Svjetina je bila impresionirana. Ljudi su izašli na asfalt da posmatraju ceremoniju urbanog egzorcizma. Bacali su cvijeće na popove, nadajući se da će uspjeti da okončaju užas. Padali su sveštenicima pred noge i preklinjali da ih spasu. Sve je bilo uzalud. Istjerivali su zlo, ali na nikšićkim ulicama toga dana nije bilo nikoga ko bi zlo mogao prepoznati.
U Harlemu sam viđala sveštenike koji se u pratnji malih, dvanaestogodišnjih crnaca u Calvin Klein trenerkama uspinju uz merdevine i razmazuju crnu farbu po Marlboro billboardima, pisala je Tea. Odlazila sam u male crkve u Bronksu i tamo slušala crne sveštenike kako pastvu podučavaju da ustanu protiv kompanija koje im prodaju alkohol i cigarete. Vaš pravi neprijatelj je »Jack Daniel's«, grmio je sveštenik, on je vašeg muža učinio pijanim i nasilnim, pisala je. »Marlboro« i »Camel« su ubili vašu sestru, vikao je sveštenik, oni su posadili klicu kancera u njena pluća. Vidjela sam sveštenika koji se ukazao sred mase tokom ogromnog rave partva na plažama Koni Ajlenda. Svetom vodicom je prskao mlade ljude sa istetoviranim bar kodovima koji su se pod skenerom čitali kao parola »želim da me pojebeš«, pisala je. Na koncu se sveštenik popeo na binu i DJ—a polio limenkom »Coca— Cole«. Ovo su vaši neprijatelji, vikao je sa bine u mikrofon: »Coca—Cola« i »Red Buli«. U San Francisku sam vidjela sveštenika kako na ulazu u podzemnu željeznicu proklinje logo IBM-a, koji džinovski laser te kompanije projektuje na nebu iznad grada. To je ono što oni čine, propovijedao je radoznalim prolaznicima, sebe postavljaju na Nebo, njihovi logotipi treba da odozgo svrgnu Boga, tako da, kada pogledate u svemir, ne vidite Gospoda nego najljuće neprijatelje, pisala je Tea. U Bostonu se student zaključao u sobu i odatle nije izlazio danima. Po čitavu noć iza zatvorenih vrata dopirali su neljudski krici. Na koncu su roditelji u pomoć pozvali katoličkog sveštenika, pisala je još. U kutu sobe so be je čučao mladić, uprljan vlastitom vl astitom krvlju krvl ju i mokraćom. Ne mogu više, kroz plač je govorio svešteniku. Bio je briljantan student informatike, ali je jednoga dana njegov sistem pao, memorija je spržena, procesor je pregorio i mladi čovjek je želio mir bijelih zidova sobe, pisala je. Ne mogu više da primam informacije, plakao je mladić pred sveštenikom, niti jednu jedinu informaciju,
ništa više ne želim da znam. Njemu nije potreban egzorcizam, ništa mi ne možemo učiniti, rekao je sveštenik, jer smo nemoćni da izvršimo egzorcizam nad civilizacijom, rekao je roditeljima prije nego je kroz prozor na ulicu izbacio mladićev Machintosh sa/lat ekranom. Tako je pisala Tea. U Ulcinju, pak, na Badnje veče ljudi dolaze pred crkvu da bi pucali u vazduh i plašili komšije Albance. Bijesni mužjaci sa repetiranim automatskim puškama ulaze u crkvu i čim prije ponovo izlaze, da bi u dvorištu ispalili još jedan rafal. Puca se da bi se Albancima poslao signal sign al da su Crnogorci naoružani i u svakom trenutku spremni za rat. Potom se bacaju bombe, koje često ubiju popove svinje i koze koje pasu iza crkve. Pop stoički izdržava pucnjavu, iako mu je život i imetak u opasnosti. Boce sa rakijom kruže od ruke do ruke i ubrzo je dvorište crkve ispunjeno naoružanim ljudima koji psuju, teturaju i povraćaju po zidu hrama. Od teškog pijanstva tijelo im trne i oni gube kontrolu nad pokretima. Ruke u kojima drže puške sred rafala padaju i meci lete po svjetini. Još niko nije poginuo, ali popa je jedne godine spasio sam dobri Gospod Bog. Rafal iz automata ispaljen je put njega. Meci su se žarili u zid crkve. Petnaest rupa, petnaest verzija smrti na desetak centimetara od po-pove glave. Čovjek koji je pucao izgubio je svijest u trenutku kada je pritisnuo obarač. Prije nego je njegovo besvjesno tijelo udarilo o tlo, meci su poletjeli ka popu. Rulji se to dopalo. Smijali su se. Bilo je i onih koji su predlagali da vježbaju gađanje tako što će pucati u jabuku postavljenu na popovu glavu. Prestravljeni pop je pobjegao i zaključao se u kuću. Nikada međutim nije učinio ništa da spriječi šenluče-nje pred crkvom. Dok traje pucnjava za Badnje veče, pristojni građani se zaključavaju u kuće. Djeci se brani da izlaze na ulicu. Meci padaju po krovovima, neki kroz prozor
uleću u sobe. Ljudske žrtve za Božić ne smatraju se nepoželjnim. Žrtve pucnjave tolerišu se i u mnogo trivijalnijim prilikama, pa kako ne bi za vjerske praznike. U Crnoj Gori postoji izreka da nema bolje svadbe bez pet mrtvih. Život ovdje vrijedi malo. Poginuli prilikom šenlučenja smatraju se kolateralnom žrtvom slavlja. Život je zapravo kolateralna šteta smrti. Kao što je i pola stanovništva Crne Gore kolateralna šteta evolucije. Dok iznova preslušavam kasetu u vokmenu i čekam trenutak kada ću napokon morati donijeti odluku o putu u Amsterdam, dokolicu prekraćujem pretraživanjem babinog stana. Otvaram ladice, zavlačim se pod ormare ne bih li pronašao neki dokaz skrivene babine religioznosti. Ali unaprijed znam da mi je trud uzaludan. Baba je bila komunista. Čak ni djed Tomislav, čije je katoličanstvo bilo tvrdo poput oružja koje je kovao u Kreševskom samostanu, nije uspio da je promijeni. Babaje najdublje prezirala sveštenike. Cak i kada su franjevci dio manastira u Visokom ustupili za potrebe komunističke škole koju je pohađala njena kćerka a moja majka Ana, baba je bila ravnodušna prema, kako ih je zvala, crkvenim izlivima dobrote. Zato smo bili zapanjeni kada je, tiho umirući u bolnici u Risnu, baba od majke zatražila da se pobrine da posljednjih dana života brigu o njoj vode časne sestre koje su pružale dragocjenu pomoć bolničkom osoblju. Šta je značila babina posljednja želja? Veliki obrt svjetonazora, jedan od onih kakvi se dešavaju u blizini smrti? Ili možda i ova epizoda, zapravo način na koji je pripovijedam, govori o našoj bizarnoj potrebi da postupke umirućih uzimamo mnogo ozbiljnije od onoga što Čine i govore živi? Kako bilo, odgovor na ova pitanja neću naći u prašnjavim kutovima babinog stana kojim, kao u zatvorskoj ćeliji, pravim krugove, nemoćan da odgovorim na pitanja koja se tiču mene, danas. Ali naravno, mnogo je ugodnije sjećati se. Cak i onih stvari koje su vam zadavale
mnogo muka. Kao, na primjer, strahova iz djetinjstva. Sve do sedmog razreda osnovne škole, vise od svega plašio sam se vampira i odrpanih, musavih cigančića. Svaki kvart imao je ponekog od ovih razbojnika koji je svakodnevno zlostavljao dječurliju, dok je na teritoriji pod njegovom tiranijom igrala fudbal ili tuda prolazila na putu do škole. Ovi zulumćari imali su egzotična i žovijalna imena, u rasponu od Sejdo, preko Tarzan do Mišel. Nijedan superheroj iz stripova nije mi bio tako blizak kao Betmen, jer sam u njemu prepoznao borca protiv svih cigančića ovog svijeta. Njih je u stripu, pogađate, reprezentovao žovijalni Džoker — nepredvidljivo, dosadno zlo. Kao zla kob ovi bi se namrgođeni Huni pojavljivali da pokvare svaki idilični trenutak našeg djetinjstva. Ako bismo se igrali klikerima, nešto od staklenog imetka bilo je pametnije ostaviti kući, jer ste sa velikom sigurnošću mogli računati da će neki cigančić prekinuti vašu igru i ukrasti sve klikere sa igrališta. Onaj ko bi se usprotivio bio bi pretučen. Ako ste igrali fudbal, bilo je pitanje vremena kada će vam oteti loptu i za nju tražiti otkup — novac koji su vam roditelji dali za užinu. Nema nijednog djeteta odraslog na Dobrinji, Alipašinom polju — o Svrakinom selu da ne pričam — kojem Cigani, barem jednom, nisu ukrali biciklo, patike, džins jaknu ili mu pred bioskopom oteli kartu za kinopredstavu. Ono što mi i dalje nije jasno jeste njihova nevjerovatna sposobnost da prepoznaju neodlučno, lijepo vaspitano dijete iz dobre kuće, instinkt da upravo njega odrede za metu svog napada. Djetinjstvo je kao džungla — civilizacija ne dopire do njega, a najjači i najbeskrupulozniji uvijek određuju pravila. Nemilosrdni kao statistika, cigančići su nas zlostavljali čitavog djetinjstva. I danas, kada god mi Ciganka sa djetetom u naručju priđe
dok ispijam kafu u bašti nekog kafea, pomislim na nesretnu djecu koju njeni sinovi u ovom trenutku muče i pljačkaju. I nikada, apsolutno nikada nisam im dao novac. Držim da su mi ga u djetinjstvu dovoljno oteli. Čuvena ulcinjska dobrovoljka na Dubrovačkom ratištu, od ratnih reportera crnogorske televizije prozvana »cigančića Dragana«, danas je aktivistkinja jedne od nevladinih organizacija koje sprovode programe za pomoć i edukaciju Roma. Čudesna je storija o njenom životu: od prostitucije, preko rata i pravoslavlja, ova žena stigla je do liberalizma. Priča počinje 1991, kada Dragana, tada naočita cigančica od sedamnaest godina, odlučuje da se pridruži crnogorskim dobrovoljcima na Dubrovačkom ratištu. Državna televizija snima nekoliko emisija o neobičnoj djevojci, bez koje bi život ratnika bio siv i lišen životne radosti. Draganin gest nacija je prepoznala kao hrabar, patriotski čin. Istina je bila ponešto drugačija. Dragana se bavila prostitucijom. Rat je loše uticao na posao. Većina njenih mušterija bili su građevinski radnici, kamiondžije i mehaničari — onaj pošteni, patriotski sloj stanovništva koji je već prvih dana rata odgovorio na poziv otadžbine i sa puškom o ramenu uputio se ka Dubrovniku. Dragana nije imala kud nego da krene trbuhom za kruhom. Promet je iz dana u dan opadao, a mlada braća i sestre su kao ptići svakog dana uzaludno i nestrpljivo očekivali njen dolazak. Navikli da Dragana kući donosi razne slastice, rasplakali bi se kada bi se Dragana ujutro, nakon naporne radne noći, vratila praznih ruku. Mušterije su, dakle, otišle na ratište — Dragana za njima. Nakon samo dva mjeseca četni komandir Draganu će deportovati kući. Čitava četa je do tog trenutka oboljela od tripera. Uključujući i komandira, a upravo je to bila, kako se kaže, kap više u prepunoj čaši. Dragana se kući vratila kao imućna žena, napokon shvativši značenje izreke: rat je
nekome majka, nekome maćeha. Manji dio bogatstva, koji je djevojka donijela iz Konavala, bio je opljačkan. Glavnicu je činio teško zarađeni novac stotina, hiljada zadovoljnih mušterija. Ubrzo po dolasku na ratište Dragana je uočila da su dvije stvari osobito cijenjene među ratnicima: pravoslavlje i Slobodan Milošević. Brza prilagodba tržištu: to je osnova svakog uspješnog posla, mislila je Dragana. Stoga je dekolte, kojim je mamila mušterije, ubrzo ukrasila krstom. Raspeće je veselo skakutalo među njenim sisama dok se sa vojskom probijala kroz konavoske vinograde i spaljena sela. Grupa popova iz Oštroga obilazila je ratnike i serijski ih, kao brojlere, blagosiljala. Jedan od njih je, ugledavši Draganu, rekao: evo naše nove Kosovke djevojkel Ovi smjerni ljudi posvećeni Bogu, tek nakratko i ratu i naciji, poklonili su joj raskošni, zlatni krst — da je čuva od zala i iskušenja ovoga svijeta. I sami isposnici, ništa joj drugo nisu imali darivati. Dragana se nije odvajala od krsta. Sto joj je često izazivalo probleme. Teški, dvanaest centimetara dugački krst opterećivao je njen tanki vrat i stvarao joj rane na grudima. Svejedno: Dragana se nije odrekla vjere. Ponosno je nosila svoj krst, čak i kada bi je doista bolno grebao, naročito tokom zadovoljavanja mušterija pod ljetnjim suncem. Njene grudi orosile bi se znojem i pljuvačkom muškarca na njoj. Tada bi joj krst kao užaren pekao kožu, podsjećajući je da je Isus umro i za njene grijehe. Krst je Draganu štitio od trudnoće. Većina umornih, pripitih ratnika naročito je uživala u svršavanju po krstu i njenim grudima. Kao opsjednuti, neljudski su urlikali i izbacivali litre sjemena po relikviji. To je možda bilo neprimjereno sa stanovišta vjere, ali je bilo odlično sredstvo za kontracepciju. Bog će oprostiti, mislila je Dragana, bolje i to nego u mene. Uz to, bilo je dobro i za
posao. Vidjevši svoje sjeme prosuto po ostroŠkom krstu, ratnici bi se hitro prekrstili i rukavom uniforme obrisali i uglancali krst. Ali bi ih strast, još dok su navlačili pantalone, ponovo skolila. Koliko za još jednom?, užarenih očiju pitali bi Draganu. Djevojka se vratila kući, ali je nastavila da nosi krst — iz noći u noć, od muškarca do muškarca, među grudima blizu srca čuvala je uspomenu na dane kada je branila svoju zemlju i bila blagoslovljena od pravoslavnih duhovnika. Krst će skinuti tek koju godinu kasnije, po zapovijesti ljekara. U sukobu nauke i vjere, Dragana se na koncu opredijelila za nauku. Nije imala izbora — tumor na dojki gurnuo je u ruke medicine. Ljekarka u barskoj bolnici utvrdila je da je krivac za njen tumor — ostroški krst, poklon svešte-nika hrabroj djevojci. Krst, kako su analize utvrdile, nije bio zlatan. Bio je od legure cinka, uvezene iz okoline Cernobila, i tek ovlaš pozlaćen. Stalni dodir metala sa kožom doveo je do korozije i štetne materije su kroz kožu i rane neprekidno oticale u krvotok. Draganina posvećenost vjeri, njena odluka da krst nosi čak i kada je pekao rane na grudima — to je ubrzalo stvaranje tumora. Nauka joj je spasila život, ali ne i profesiju. Kurva sa jednom dojkom? Stoga se Dragana posvetila humanitarnom radu — edukaciji romske djece, mališana koje je željela uputiti na pravi put, da ne bi ponovili njenu tragičnu sudbinu, da ne bi došli u iskušenje da, zbog nepoznavanja postignuća nauke, živote bespogo-vorno povjere crkvi. Zureći sa podgoričke željezničke stanice u redakciju »Vijesti«, zaustavio sam taksi. Uvukao sam se u neugledni golf star barem dvadeset godina. Prvo što sam primijetio bila je vozačeva ćelava glava. Recepcija se uvijek odvija izvan naših predstava o prioritetima i trivijalnom — sjećanje najčešće čuva upravo naizgled nebitne podatke.
Stoga je tako uzbudljivo sjećati se, jer to uvijek znači iznova osmišljavati. Sjećanje nije repeticija, ono je kreacija. Sposobnost sjećanja koja nam je data, zapravo, obesmišljava budućnost. Novosti su izlišne, jer je sjećanje uvijek novo. Za čovjeka obdarenog uspomenama, budućnost je luksuz. Recepcija stvarnosti, kažem: ćelava glava, presvlake za sjedišta izrađene od sintetičkih materijala u tigrovom dezenu, prljava šoferšajbna, slomljeni retrovizor. I napokon: kraj volana zalijepljena molitva za vozače i drveni krst okačen za retrovizor. Od stvarnosti primate tek onoliko koliko je neophodno. Kada napokon naiđete na spasonosni detalj koji će obezbijediti cjelovitost i postojanost sjećanja, ispustićete uzdah olakšanja. Konačno: stvarnost će se povući pred vašom idejom o njoj. Taksista je nedvojbeno imao suicidalne tendencije. Na putu od stanice ka zgradi Metalke razvio je brzinu od stotinudvadeset kilometara na čas, prošavši pritom kroz crveno svjetlo na semaforu. Ne smanjujući brzinu, pod ručnom kočnicom se uključio u saobraćaj ka hotelu »Crna Gora«. Tu je napokon morao zakočiti, dok su zadnje gume automobila ispuštale crni dim. Strepio sam za ono što će se desiti na zavodljivo pravom putu koji je od hotela vodio ka »Maši«. S pravom: brzinomjer je već kraj zgrade Vlade pokazivao stotinutrideset kilometara na čas. U magnovenju sam sa komandne table golfa čitao molitvu za vozače: neka mi Gospod podari siguran put... Taksista je vozilo naprezao do krajnjih granica izdržljivosti. Daje vozio koji kilometar brže, automobil bi se doslovce raspao. Krst okačen za retrovizor ravnodušno se njihao. Razmišljao sam: nije li ovo jedna od onih situacija kada griješimo Što tražimo pomoć od Boga, jer sada nam valja samima sebi pomoći? Kao kada se pred polazak u bitku kaže: vjerujte u Boga, ali provjerite da li vam je barut suv. Ali da je taksista vozio sporije, koja bi bila svrha molitve za
vozače i krsta na retrovizoru? U Ulcinju živi beskućnik kojega mještani zovu »Kum«. Prije tridesetak godina stigao je iz Vojvodine. Sa sobom je donio veliko bogatstvo. Otvorio je firmu za građevinsko preduzetništvo. Podigao je mnoge kuće, ali mu mnogi nisu platili. Manjak novca pokušao je povratiti koćom... ubrzo je završio na ulici. Od tada spava u ruševinama i pod nadvožnjacima. Umije dostojanstveno da prosi. »Kume«, kaže vam, »imaš li danas da mi posudiš za pivo«. Moj otac je uporno odbijao da mu da novac. »Zašto da mu dam za pivo, kada spava pod nadvožnjakom?«, govorio je. »Zar mu ne bi bilo bolje da skuplja novac za pristojan smještaj, nije li do sada popio barem tri kuće?«. Tako je bilo sve dok mu prijatelj nije rekao: »Ali razmisli: kada novac ne bi trošio na pivo, kako bi spavao pod nadvožnjakom. Ko bi trijezan mogao tamo prenoćiti«. Doista: zašto bi vozač vodio računa o vlastitoj bezbi-jednosti, kada je crkvi platio za krst i samoljepljivu molitvu koji će ga štititi? Nevolje, međutim, nastaju onda kada se vi nađete zarobljeni u korodiranom golfu, između odgovornosti individue i crkve, u sporu koji vas se nipošto ne tiče. Dok vozite kroz Crnu Goru, kraj puteva viđate cvijeće položeno u spomen na nastradale u saobraćajnim nezgodama. Mnogi od njih danas bi bili živi da za retrovizore nisu kačili krstove. Svojevremeno su ljudi u Crnoj Gori kao obavezni dio garderobe nosili pištolje. Ako vam je do toga, oružje možete smatrati simboličkim produžetkom njihovog spolovila. Kada su se na tržištu pojavili mobilni telefoni, te sprave su začas iz upotrebe istisnule pištolje. Ali: ako je bilo poželjno posjedovati što veći pištolj, telefon je imao biti što manji. Kao protivteža malim telefonima, moderni su postali veliki njemački automobili. Paralelno sa ovim smjenama mode, Crnogorci su naprasno postali religiozni. Stoga su na retrovizore, kao svima vidljivu legitimaciju religijske korektnosti, kačili
krs-tove. Takmičarski duh u Crnogoraca ubrzo je doveo do toga da su krstovi postajali sve veći, sve dok nisu počeli ozbiljno smanjivati vidljivost vozača. Automobilski krstovi veličine pola metra u prečniku nisu bili rijetkost. Iako bogougodan modni detalj, krstovi su značajno smanjivali bezbjednost u saobraćaju. Do problema u upravljanju vozilom dolazilo je naročito u krivinama, kada bi se krst zanjihao i onesposobio vozača da vidi put pred sobom. I ekipa narkomana, koji su se tokom devedesetih okupljali kod mene, danas nigdje ne ide bez krsta. Budući da, s vremena na vrijeme, dozive overdouz ili flešbekove koji dovode do zacrnjenja i gubitka svijesti, desi se da se probude na nepoznatom mjestu ne sjećajući se kako su tu dospjeli. Bude se na stjenovitim plažama, u borovoj šumi iza hotela ili u napuštenim bungalovima na Adi. Ponekad ih slučajni prolaznici pokradu dok leže bez svijesti. Skinu sa njih jaknu i cipele, uzmu im novac iz novčanika i nakit. Ali niko im nikada nije ukrao krst koji nose oko vrata. Iskreno vjeruju da ih relikvija odvaja od smrti: sve dok nose krst oko vrata, mogu bezbijedno da se drogiraju. Prošle godine je momčad, četvorica njih, otišla na rafting Ibrom. Iz barske marine su ukrali gumeni vojni čamac. Skupili su nešto novca za put, spremili heroina koliko da se nade u časovima predaha na obali. Nakon dva dana spuštanja rijekom naišli su na neki manastir. Iznova se osjetivši bezbjednim u blizini hrišćanstva, odlučili su da logoruju pred zidinama manastira. Ispostavilo se da su ponijeli malo droge, tako da su te noći bili prisiljeni da posegnu za zalihom trodona. Noć su proveli u svađi i međusobnom optuživanju za lošu organizaciju puta. U zoru su se strasti stišale, a neko je predložio da obiđu manastir i tamo akumuliraju duhovnu snagu potrebnu da završe put. Konačno, možda su u manastiru imali i neku prigodnu samo-ljepljivu molitvu za splavare.
Cim su kročili kroz tešku manastirsku kapiju, vidjeli su popa kako trči ka njima i proklinje ih. Jedan od njih osjetio je fascinaciju ljepotom rijeke i okolnih brda. Zagledan u pejzaž, prošao je kroz kapiju leđima okrenut manastiru. Pop je insistirao da odmah odu, ali su ga uspjeli ubijediti da se ponašaju kao da se ništa nije desilo i da ponovo uđu u manastir, ovoga puta kako dolikuje. Na kraju je sveštenik popustio. Uveo ih je u crkvu i zatvorio vrata za njima. Onda su se momci raznježili. Jedan se sjetio pokojne babe koju je cijenio kao majku, što je drugoga podsjetilo na djevojku koju je volio i bdio kraj njene postelje i u posljednjim trenucima dok je umirala od AIDS—a. Kao kada padaju domine, stizale su ih uspomene na bliske, drage ljude koji su umrli. Riješili su da zapale po svijeću za njihove duše. Zagledani u plamen svijeća brisali su suzne oči, kada su osjetili neobičan miris. Trenutak kasnije jedan od njih planuo je kao buktinja. Ophrvan uspomenama stajao je preblizu plamenu svijeće koji je zapalio njegovo polie-stersko nepromočivo odijelo kupljeno specijalno za rafting. Plamena lopta trčala je crkvom i zapomagala kao ranjena životinja. Nije bilo vremena za gubljenje pa su momci, u pokušaju da spasu prijatelja, posegnuli za jedinim Stoje moglo ugasiti plamen — svetom vodicom. Nisu čekali da pop vidi prevrnutu krstionicu, lokvu i garež pred oltarom. Istrčali su iz manastira. I kada ih je ponovo preuzela riječna matica, a oni se napokon osjetili bezbijednim od popove osvete, iza njih se kao iza parne lokomotive vukao crni trag nepromočivog odijela koje je i dalje dimilo. B2: BLOOD Tindersticks Svaki party u mojoj kući na koncu se pretvarao u
sjedjeljku. Tu se okupljalo šaroliko društvo, ali nas je čvrsto povezivalo nekoliko stvari. Nismo imali novca, prije svega. Prezirali smo ples, sve pokušaje umjetničkog izražavanja tijelom. Držali smo da ništa ne deprimira kao pogled na rulju koja se veseli. I napokon, bili smo depresivni, paranoični i neurotični. Formirali smo, kako smo ga zvali, neformalni zajednički fond za alkohol. Sa tim novcem kupovali smo boce koje smo iz noći u noć, godinama, ispijali na sjede-ljkama, koje su nekome sa strane morale izgledati kao sesija grupe bivših Anonimnih alkoholičara koji su se vratili alkoholu nakon što su primili radosnu vijest o metastazi i jedno vrijeme proveli i u Grupi za oboljele od raka pluća. Dijelili smo i zajedničku predstavu o idealnoj ugodno provedenoj večeri: uz veliku količinu alkohola, grupa prijatelja sluša Oldhama i Tindersticks i priča bizarne, mračne priče, dok dolje na ulici ljudi galame i smiju se, jureći za snošajem žure u diskoteke i klubove. Naše postignuće spokoja u nepokretnosti možete nazvati ženom, čak i filozofskim mirom. Čitavi koncept bio je savršen između ostalog i jer je bio aseksualan. Tek poneka djevojka zalutala bi na naše zabave. Kao po pravilu, nikada se više ne bi vraćala. U gradovima kakav je Ulcinj djevojke uglavnom razmišljaju o tome kako će se udati, a ponuda mladoženja u mojoj kući bila je, priznajem, bijedna. Jedina djevojka koja je ostala vjerna našim zabavama bila je Tea. Uostalom, možete li zamisliti filozofski mir u prostoriji sa deset pijanih i drogiranih muškaraca i žena? To je orgija, kažete, a ja se slažem. Ljeti bi se ekipa osula, jer više nisu mogli suspre-zati svoju seksualnost. Na jesen bi se pognute glave ponovo uspinjali u moju kuću na brdu iznad gradske plaže, bogatiji za nekoliko snošaja, sa novim naslagama razočarenja i gorčine. Dobro sam znao te momke: bili su romantični i čitali su mnogo knjiga. Nisu bili sposobni za ljetnje veze koje se sastoje od dvadesetak snošaja, mnogo
obećanja i brzog rastanka nakon kojeg, ako ste sretnik opremljen bezočnošću, slijedi i brzi zaborav. Ali ne: oni su još mjesecima patili za ljetnjim ljubavima. Nikada nisu uspjeli da se izbore sa ledenom proračunatošću djevojaka koje su iz velikih gradova dolazile u svoje primorske kuće. Za te velegradske citate vamp koncepta ovi momci bili su tek sastavni dio ljetnje zabave: kao sunce, more i palme, kao lake droge i kokteli od votke i bijelog ruma. Bili su savršeni morski ljubavnici: lijepi, pristojni i sa mnogo knjiškog znanja, neko koga su, konačno, kao dovoljno uglađenog mogle predstaviti roditeljima, doktorkama i inžinjerima koji su iz nekog razloga smatrali bitnim daje momak, koji im ljeti jebe kćerku, iščitao Dostojevskog. A upravo za Dostojevskog bili smo eksperti: naročito za »Idiota«. U to vrijeme bio sam ubijeđen da policija prati moje kretanje. Zato sam uveo nekoliko strogih pravila. Prvo od njih glasilo je: bez droge u kući. Ponekad sam bio dobre volje, obično pred vikende kada je Tea trebala doći iz Podgorice — tada sam tolerisao tablete. Ali kada bi se momcima duvalo, morali su izlaziti na vjetar i kišu i sa džointom u rukama smrzavati se na dvorištima okolnih, zimi napuštenih kuća. Vraćali su se mokri i promrzli, proklinjući me. Najveći problem predstavljalo im je to što je bilo nemoguće izbjeći da se džoint skvasi. Tako da se drogiranje pretvaralo u težak fizički rad — vući dim iz pokvašenog džointa ne razlikuje se u bitnom od miješanja betona ili cijepanja drva za nadnicu. I jedno i drugo sugeriše da ste u bezizlaznoj situaciji, čim se bavite tim stvarima. Ono što vama treba jeste dobar pajp, rekao sam im. Stoga smo osmislili sirotinjsku verziju vodenog pajpa koja im je napokon omogućila da se dostojanstveno drogiraju. A dostojanstvo i estetika su u pitanjima droge od presudnog značaja. Granica kada počinjete ubrzano da propadate
prolazi ravno kroz vašu sposobnost da saèuvate dostojanstvo. Sta ste sve u stanju da uradite zbog droge? Odgovorite na ovo pitanje: spisak isprva djeluje dostojanstveno, odaje osobu punu principa. Ali vrijeme prolazi i lista je sve duža — njeno širenje je putanja vaše propasti. Većina heroinskih narkomana isprva s gnušanjem odbija mogućnost introvenoznog uzimanja dopa. Sam prizor igle koja se zariva u tijelo smatra se dovoljno odvratnim da bi eliminisao tu mogućnost. Argumentacija je, dakle, estetska. Iz istih, estetskih razloga heroin se isprva ušmrkava. Snifanje djeluje nevino, jer ritual sadrži primjesu djetinjastog. Čitava stvar sa linijama na stolu asocira na dječje crteže. Jezik, kao i uvijek, to prati. Žargon za snifanje kaže i: »crtanje«. Igra biva naglo prekinuta pred zastrašujućim prizorom igle, koja uvodi novu asocijativnost: gotovo je sa obdaništem i časovima likovnog — sada govorimo o bolesti. Spri-cevi i gumeni steznici, taj bolnički rekvizitorij, namah uozbilje stvar. Estetsko je napokon prevazideno, nova aksiologija je uspostavljena. Lijepo i dostojanstveno su u njoj tek prazne ljušture koje se osipaju na prvi dodir. Vodeni pajp izrađen u slavu narkomanskog dostojanstva bio je, zapravo, nargila »uradi—sam« filozofije. Izrada: osnova naprave bila je plastična dvolitarska boca koka— kole, na kojoj je cigaretom bila probušena rupa. Grlić boce bio je pokriven celofanom iz Milka čokolade, na kojem je iglom nepoznatog trade—marka bilo izbušeno dvadesetak rupa. Boca je prethodno do polovine napunjena vodom. Uputstvo za upotrebu: u celofan na grliću sabijete mješavinu trave i duvana. Da bi smjesa bolje gorila, poželjno je da sadrži više duvana no što biste stavili u džoint. Inhalirate kroz rupu na boci. Prednosti: sav dim zadržava se u boci; voda hladi dim te ga inhalirate lakše, što opet znači da ga inhalirate
više. Moguća poboljšanja: umjesto vode, u bocu sipati domaću lozovu rakiju. Do otkrića se, kako to obično biva, došlo slučajno. Neko je dedu iz podruma ukrao takozvanu »rakiju za obloge«. Pod ovim imenom koje sugeriše ljekovitost, krije se otrov: lozova rakija od 65 ili više postotaka alkohola. Tu tekućinu je nemoguće piti. Zato smo je, očajnički joj tražeći namjenu, sipali u pajp. Oni koji su probali, tvrde da je pajp sa rakijom značajno efikasniji od standardne, vodene verzije. Sigurno da jeste: samo udisanje takve rakije dovoljno je da izazove nesvjesticu. Sredinom devedesetih ulcinjski hotelijeri su se po prvi put suočili sa novom vrstom gostiju — narkomanima. Navikli na siromašne Istočne Njemce, Čehe i Makedonce, zapanjeni konobari i sobarice nekako su se i snašli, ali su policajci bili na istinskim mukama. Beogradska narkomanska elita otkrila je Adu Bojanu — tako je Ulcinj postao njihovo omiljeno ljetovalište. Petnaest kilometara udaljena od grada, sa svih strana okružena vodom, Ada je pretvorena u mediteransku verziju indijskih narko— trgova. Svakoga dana kola hitne pomoći su po nekoliko puta iz grada jurila na Adu, bilo da spašavaju overdozirane goste, bilo nesretne sobarice koje su postajale žrtve nervnog sloma kada bi ujutro zaticale njihova beživotna tijela na podu kupatila. Većina ovih žena bila je iz okolnih sela i, ako su nekada i čule da postoji droga, svakako su bile nepripremljene za susret sa nagim, modrim leševima narkomana. Konobari su se tih godina jadali da promet u kafanama nikada nije bio manji. 0 bakšišu nije moglo biti ni govora. »Po čitavi dan služim samo kafu i kiselu«, pričao mi je komšija koji je radio na Adi. »Ja sam zadužen za terasu na rijeci. S vremena na vrijeme ih pogledam, mada znam da neće biti narudžbine. Pola ih spava, a druga polovina grize nokte i cupka nogom. Ako ih pitaš 'izvolite', hoće oči
da ti iskopaju«, rekao je. U to vrijeme je moj dobri prijatelj Sergej na Velikoj plaži otvorio kafanu koju je nazvao »Mira Furlan«. Iako ime nije ništa, a ruža bi slatko mirisala i drugim imenom, ime ove kafane odražavalo je ludistički princip po kojem je funkcionisala. Slava tog mjesta doslovce je koračala ispred Sergeja. Zbog čega je bio privlačan kako napaljenim tinejdžerkama privučenim maglovitim terminom dekadencija, tako i policajcima. Njegove posjete istražnom zatvoru, u podrumu ulci-njske stanice milicije, postale su tradicionalne. »Mira Furlan« je bila omiljeno mjesto za izlazak narkomana sa Ade. Policija je stoga svaku noć u kafani vršila raciju. Mora se priznati da su svoj posao obavljali veoma filmično: džipovi bi stigli ravno iz guste ljetnje noći, gume bi zaškripale i policajci u maskirnim uniformama sa repetiranim dugim cijevima opkolili bi kafanu. Nekoliko puta su čak izvodili i desant sa mora, iskrcavajući se iz velikih patrolnih glisera. Nikada, međutim, nisu pronašli drogu. Kroz kafanu su, smatrali su, prolazili kilogrami ilegalnih sup-stanci. Problem je bio u tome što oni u to vrijeme, po svoj prilici, nisu znali kako ilegalne supstance izgledaju. Kasnije su se izvještili, pa se u godinama koje će doći čak dešavalo da i uhapse nekog sitnog dilera sa dvadeset grama trave. U to vrijeme, međutim, uzimali su bočice sa origanom iz kafanske kuhinje i slali ih na analizu u Podgoricu. Onda bi Sergeja priveli u stanicu, gdje je morao da sačeka da iz Podgorice stigne izvještaj da je materija iz tegli zaista — origano. U očajničkom pokušaju da se spasi od suludih hapšenja, Sergej je iz jelovnika izbacio sva jela sa origanom i kuhinju očistio od svih začina osim bibera. Skrenuo sam mu pažnju da ako želi biti potpuno siguran, biber mora biti u zrnu; mljeveni biber mogao bi kod policajaca izazvati asocijacije na heroin. Ipak su nastavili da ga odvode u stanicu i nagovaraju da špijunira za njih. Pred
kraj ljeta je komandir, nakon još jedne neuspješne racije, uzviknuo: »sad mi je svega dosta!« Od lokalnih autoprevoznika zaplijenio je dva autobusa. Sa specijalnom jedinicom otišao je do »Mire Furlan«, pohapsio sve goste koje je tu našao, odveo ih na Adu da tamo spakuju stvari, a zatim ih autobusima, uz policijsku pratnju, otpremio do Bara. Odatle ih je vozom deportovao za Beograd. Svjedoci kažu da je trčao za vozom mašući bijelom maramicom i histerično se smijući, dovikujući pritom da će dati da ih strijeljaju kroče li još jednom u njegov grad. Jutarnji rituali narkomana nalik su na rutinu vrhunskih sportista. Ti ljudi u sebe svakoga jutra unose dvadesetak tableta. Od švajcarskih komprimata bijelog luka, preko selena nužnog namučenom srcu, svih nauci poznatih vitamina do kalcija i beta-karotina. Što su više droge unosili u sebe, sve su bili odgovorniji prema svome zdravlju. Nerijetko su bili vegetarijanci. Kada su u restoranima naručivali ribu, insistirali su da im se ne servira tovljeni levrek. Paradajz iz staklenika nije dolazio u obzir, baš kao ni gazirana pića pogubna za jetru. U kafu je uvijek stavljan ne—kalo-rijski zaslađivač, nikada opasni šećer. U neku ruku, narkomanija i jeste sport. Jedna od onih ekstremnih disciplina, poput bandži-džampinga ili paraglajdinga, ali superiornija od svih njih, jer je najbliža smrti. Hajdegerovski sport: bivstvovanje ka smrti. Za vrhunske rezultate i dugu karijeru narkomanu je neophodan naporan trening, lucidna strategija i taktika i, napokon, pomoć savremene medicine. Ne mislim pritom na adrenalinsko—insulinske injekcije ili elektrošokove kojima se pribjegava prilikom rea-nimacije, jer oni su tek priznanje da je taktika bila pogrešna. Poznavao sam narkomana koji je bio vlasnik telefonskog imenika u kojem je devet od deset imena bilo prekriženo crnim
flomasterom. Mrtvi prijatelji, objasnio mi je. On je bio Last Man Standing, on je bio Preživjeli. Varate se ako to pripisujete sreći. Sreća sa tim nema ništa, ili ima vrlo malo. Narkomanija je najcerebralniji od svih sportova — devedesetdevet posto planiranje i jedan posto sreća. Jedno od imena prekriženih crnim flomasterom po-staće i ime Teinog brata Gorana. U rano jutro probudila me je zvonjava telefona. »Umro je, napokon je umro«, rekla je Tea, »a ja sam znao da govori o Goranu«. »Umro je u svojoj sobi u jebenom alpskom koledžu, gdje ga je poslao moj bolesni otac, uz prećutnu podršku moje kukavičke majke«, rekla je. »Umjesto da priznaju propast svih nadanja koja su uložili u njega, umjesto da pokušaju da ga liječe, poslali su ga u Svajcarsku. Tamo prave lijepu čokoladu, satove sa kukavicom, pada snijeg i sve je čisto, tamo će naš Goran da studira, daleko od svog lošeg društva«, rekla je. »U Svajcarskoj nema droge, jel* da Mirko, govorila je majka, dok se otac smiješio suzdržavajući se da ne pukne od samozadovoljstva stoje dovoljno bogat i uspješan da sina pošalje u svajcarsku akademiju lijepih umjetnosti«, rekla je Tea. »Ujutro će iz akademije lijepih umjetnosti dovući njegovu smrdljivu lešinu, da na porodičnom groblju pokopamo genija«, rekla je, »najdarovitijeg od svih Petrovića. Ne znam zašto plačem«, rekla je još, »zašto plačem kada je napokon sve okončano, kada je heroin učinio ono što sam odavno morala učiniti ja, ali nisam imala smjelosti«, rekla je Tea. Ona je govorila: riječi su do mene stizale kao bujica, snažna voda koja je s nje spirala sve uspomene na brata, prije svega na ono što joj je brat učinio. Goran je bio godinu dana stariji od nje. Dobro: kada su bili djeca dobijao je više slatkiša, babe i strine su mu posvećivale više pažnje, neki put bi joj slomio lutku. Ali na šta vam ja ličim, na nekog putujućeg psihoanalitičara:
naravno da ga nije zato mrzjela, nije se zato borila da ga zaboravi. Kada je imala trinaest, brat je slomio nju, kao nekada njene lutke. Dok je spavala uvukao se u njen krevet i silovao je. Snažno joj je stegnuo vilicu, nastojeći da je spriječi da vrisne. Bila je to još jedna izlišna grubost. Ni na kraj uma nije joj bilo da doziva u pomoć, jer pomoći se bojala više od brata koji je dahtao nad njom sa odvratnom maskom požude na licu. Pomoći se bojala — oca koji bi ušao u sobu, zaključao vrata za sobom i pridružio se sinu. Tako je mislila te noći, tako misli i danas. Mnogo puta mi je pričala da je još dok se Goran uvlačio u njen krevet osjetila Što će se desiti. Tada je pomislila da bi trebala vrisnuti. Ali umjesto slike oca-spasitelja, vidjela je čitavu sekvencu dugog i teškog mučenja, boli koju joj obojica naizmjenično nanose. Stegla je zube i sklopila oči. Sve što joj je Goran uradio bilo je, koliko mi je puta rekla, mnogo manje bolno od pomisli na oca koji joj utrobu puni sjemenom iz kojega je nastala. Čula je Gorana kako pseći dahće, dok je zamišljala rnilione veselih spermatozoida sa njenim licem kako kroz nju jure u maternicu. Jedan od njih napokon trijumfalno prolazi kroz cilj i u narednom trenu Tea se porađa. Bezimeni ljudi sa bijelim maskama tajnovito se došaptavaju nad njom. Napokon joj prinose dijete. Tea odmotava pelene, tek da bi ustanovila da novorođenče nema tijelo. Rodila je lice, rodila je oči koje sada s bijesnom mržnjom gledaju u nju. Tea gleda u pelene i tamo vidi samo svoju krvavu, sluzavu, a ipak živu glavu. U trenutku nježnosti, pomišlja: ali draga moja, ti ne znaš koliko si zapravo sretna. Bestjelesna, lišena sveg bola i neprijatnosti koje bi ti tjelesina donijela. Kada je ponovo otvorila oči, Goran je već napustio sobu. Okrenula se na bok i zagledala u krvlju natopljeni uložak koji je brat strgnuo sa nje prije nego je silovao. Bio sam prvi Tein muškarac... nakon Gorana. Tek poslije
mjesec dana dana višesatnih pokušaja uspio sam da uđem u nju. Zgrčeno tijelo govorilo mi je da odustanem, ali kada bih se pokušao odmaći, ona bi me histerično pribijala uz sebe. I nakon sati uzaludnih pokušaja, ona je stezala moj mlohavi ud i urlikala: jebi je. Onda bi ponavljala tu mantru prostote sve dok nas umor i tuga ne bi uspavali. Kada bi otišla, osjećao sam se jadno. Ne toliko jadno kao ona, znao sam, i zato sam nastavljao sa pokušajima, nadajući se da će obična, jebena penetracija napokon skinuti sa nas teret koji je prijetio da nas zdrobi. Tea bi tiho ustala, nastojeći da me ne probudi. Nisam želio kvariti igru: pretvarao sam se da spavam. Cuo bih kako otvara vrata i znao da je zastala da bi me još jednom pogledala. Zvuk vrata koja se zatvaraju značio je da sam ostao sam i da napokon mogu plakati. Ustao bih, pustio Tindersticks, tu najmelodramatskiju od svih pop grupa i — plakao. Ponekad nisam imao snage da ustanem, nisam se mogao pomjeriti, niti uključiti muzički stub. Tada je bilo naročito teško. Tada bih plakao bez odmaka; bez muzike, koju sam puštao da bih neizbježnu seansu plača učinio artificijelnom, bez muzike koja je obezbjeđivala niskomimetski plač. Plakao sam i bilo me je strah. Pomislite li nekada da kada izgubimo sposobnost ravnodušnosti, gubimo svaku zaštitu pred svijetom? Bojao sam se jer sam volio tu djevojku. Volim te, rekao sam u telefonsku slušalicu, ali ona je već bila prekinula vezu. Goran je sahranjen sutradan. Teina pisma pomogla su mi da rekonstruišem slijed zbivanja. Fragmenti koje sam godinama brižno skupljao na koncu su mi pružili jasnu sliku događaja koji su prethodili njenom odlasku. Majka je, još otkako je Čula vijest, umirena ben-sedinskim injekcijama, ležala u zamračenoj sobi na spratu nove porodične kuće pod Goricom, koju su kupili kada je Tea
pošla na studije. Porodica je smatrala da je bogatstvom i značajem prerasla ulcinjske provincijske standarde — početak Teinih studija bio je samo formalni razlog za selidbu u glavni grad. Svu brigu oko pogreba preuzeo je otac. Vješto, energično i brutalno, onako kako je i stekao imetak, komandovao je pripremama za pokop. Prvi gosti već su stizali. Zaključana u biblioteku u prizemlju, Tea je slušala brižno pripremane izjave saučešća. Crnogorci takvim prilikama tradicionalno pridaju veliki značaj. A kada je riječ o tragedijama bogataša, kojima se zgodno ulagivati u svakoj prilici, tada postavljaju nove standarde patetičnih usmenih iskaza. Uglavnom se oplakivao briljantni sin, od kojega se očekivalo da postane veliki pjesnik. Teško je ocu kada izgubi sina ratnika, a još teže onom ko pokopa sina pjesnika, čula je Tea daje u predvorju rekao neko, i sam pjesnički obdaren. Sa trinaest godina Goran je ukrao očev automobil i brzinom od stotinu šezdeset kilometara na sat sletio sa puta. Tom prilikom poginuo je jedan od trojice školskih drugova koji su se te noći vozili sa njim. Oprošteno mu je, jer je pokazivao veliki pjesnički talenat. Otac je smatrao da se krađa automobila može podvesti pod ono što je nazivao »umjetničkim bubicama«. Sa četrnaest je silovao sestru, ali roditelji, iako su naslućivali istinu, nisu našli za shodno da to ikada pomenu. Nije to bilo nešto sa čim se Tea ne bi mogla izboriti, držali su. Sa petnaest je silovao mladu nastavnicu koja mu je predavala dopunske časove iz matematike. »I veliki pjesnici moraju da jebu«, rekao je otac i izgladio stvar tako što je bogato platio djevojčinu šutnju. Zapravo je bio ponosan što je njegov sin tako rano postao snažan muškarac i zavodnik. Takvi su bili mnogi slavni francuski pjesnici, tvrdio je ovaj čovjek u čijoj glavi, čini se, nije bila najjasnije izvedena razlika između francuske poezije i francuskog seksa. Sa šesnaest je Goran otkrio heroin, tako da je ženski rod napokon mogao počinuti od njega. Takvi
su pjesnici, govorio je otac, uvijek mračni, skloni onostranom, neprekidno plešu sa Đavolom na taktove valcera koji im svira smrt. Ovdje primjećujete da ni otac nije bio lišen pjesničkih
ambicija. Lako je pretpostaviti da je beskrajni kredit oprosta, koji je Goran kod njega imao, počivao na očevoj projekciji da će sin ispraviti njegove literarne neuspjehe. Bogatstvo je već stekao. Naredni korak moralo je biti pribavljanje porodičnog ugleda, a za ugled nema ničeg boljeg od slavnog pjesnika u kući. Sada je Goran bio mrtav. Ali gore u njegovoj sobi, Tea je iz biblioteke čula kako kroz suze govori otac, gore se nalazi rukopis poetske knjige koju mi je nedavno poslao iz Svajcarske. Ta će ga knjiga posthumno proslaviti, tvrdio je otac, ona će svijetu reći ko je bio moj sin, kakav talenat i kakav umjetnik, i svijet će plakati kada spozna kakvu je veličinu izgubio njegovom smrću.
Kada su se gosti napokon povukli iz predsoblja, Tea se uspela do sobe na spratu. Na polici pored kreveta našla je rukopis Goranove knjige. Pola sata, toliko je Tei trebalo da pročita bratovu knjigu. To je bilo posljednjih pola sata koje je provela u roditeljskom domu. U putnu torbu je ubacila tek nekoliko stvari i nešto novca iz malog, priručnog sefa koji je služio tek kao igračka sigurnosti, jer su njegovu kombinaciju znali svi u kući, uključujući i poslugu. Pola sata je trebalo da Tea shvati zašto je porodica Goranu dala pravo da je siluje. Toliko joj je trebalo da shvati zašto je ona čitavog života bila tek mlađa sestra velikog brata. Toliko da napokon sazna zašto je između briljantnog brata i bogatih roditelja postojala prećutna saglasnost o ravnodušnosti spram njene sudbine. Sjela je u očev BMW i pritisnula gas. Dok je odlazila, u retrovizoru je posmatrala roditeljski dom. Kako je malen, pomislila je, kako postajem sve dalja i kako postaje sve manji.
Na krevetu u sobi mrtvog brata ležla je otvorena knjiga. Bila je to loša poezija. B3: WAYFARING STRANGER Johnny Cash Jugoslovenska koljačka vojska bila je dio jedinstvenog niza koji je za Teu počinjao torturom ravnodušne porodice. Svijest koja je silovala nju pobila je ljude u Srebrenici. Kada je Ratko Mladić, slavodobitno hodajući pustim ulicama Srebrenice, govorio o osveti Turcima, to se zapravo njen otac radovao muškom djetetu. I nije govorio Mladić, nego otac. I nisu ubijali vojnici, nego porodice. Majke su odgajale sinove da budu zločinci. Očevi su mučili kćeri, kao što će zlostavljati zarobljenice. Nije bilo razlike između roditeljskog doma i države. Kada je opljačkala vojne penzionere, bio je to udarac namijenjen tradiciji koja je čitavog života napastvovala. Brat je samo jednom probio njenu nevinost, ali tradicija je silovala svakoga dana, iz sata u sat. Penzioneri, poglavito oni vojni, najbrižniji su čuvari tradicije, pisala mi je Tea. Kao pacovi zavučeni u kanalizaciju svojih starosti, grickali su penzije, noću mokrili u gaće i brinuli o stvarima od nacionalnog značaja. Iz njihove kanalizacije pogled je pucao ravno na cjelinu istorije. I što su temeljnije bili zakovani za krevet, pisala je Tea, što su više vremena provodili sa horizontalno položenim tjelesinama, to su više brinuli o istorijskoj vertikali svoga naroda. Kada čovjeku starost osuši kurac, pisala je, teme kojima se bavi postaju sve veće i uzvišenije, njegove analize i interesovanja šire se intenzitetom kojim se skuplja spužvasto tkivo penisa. Starci u Crnoj Gori na kraju odbijaju da pričaju o bilo čemu osim o dualizmu Amerika—Rusija. Prave se istorijske analogije, po zabitim selima sjevera bezubi starci sjede kraj ognjišta i analiziraju geostrateški značaj Crne Gore i Srbije.
Jednoga dana, a bio je dan njegove sahrane, Tea je pročitala bratovu poeziju. Ukrala je očev automobil i tako započela veliki bijeg koji još traje. Ako ne odem u Amsterdam i tako ne prekinem njegovu putanju, bijegu neće biti kraja. Tea je željela kraj — zato me je zvala k sebi. Novac za put oko svijeta otela je od vojnih penzionera — držala je kako je to školski primjer poetske pravde. Ukrala je novac i pobjegla u Kolumbiju, misleći da će tamo najlakše uvećati imetak. Kolumbijci nisu bili impresionirani bijesnom mladom ženom. Opljačkali su je i pretukli, a Tea se nekako uspjela domoći Toronta. Linije njenih puteva odatle se šire planetom u gustu mrežu, nalik na apstraktni crtež ili histeričnu škrabotinu, kako već gledate na modernu umjetnost. Nikada nisam učinio ništa što bi moglo promijeniti stanje stvari, ništa od, kako ljudi vole da kažu, svjetskog i istorijskog značaja. Uglavnom sam gledao da ne činim ništa. Ako sam i morao djelati, trudio sam se da posljedice mojih djela budu što neznatnije. Tea me je naravno mrzjela zbog toga. »Moraš biti angažovan«, grmila je u slušalicu tamo negdje u Teksasu, »ne možeš živjeti u ljušturi introvertnog intelektualca«, vikala je u telefonskoj govornici u sred pustinje gdje je izučavala spiritualnost Indijanaca. Koji se više i ne zovu Indijanci. Oni su sada Native Americans, i mnogo im je lakše zbog toga. Dok su bili Indijanci, život im je bio sranje, pili su benzin u rezervatima, duvali lijepak iz PVC kesa, a kada bi im sve to dosadilo pucali sebi u glavu. Ali od kada su liberali zaključili da je jedino politički korektno ime za njih »Native Americans«, život im je postao mnogo bolji. Koliko puta sam pokušavao da joj objasnim kako želim da spasim samo jedno — vlastitu dušu. I da ću je spasiti utoliko lakše, ukoliko učinim što manje stvari koje će imati uticaja na živote drugih ljudi. Ako sve druge ostavim na
miru, računao sam, možda i Đavo ostavi mene. Za to vrijeme, Tea je spašavala kitove. Skakutala je po oštrom stijenju države Vašington, USA, nastojeći da barem na tom dijelu svjetskog mora razoruža lovce na kitove. Ali se ispostavilo da su lovci, zapravo, Indijanci. To pleme je vjekovima živjelo od ubijanja kitova. Tako da se Teina ekološka družina našla pred nerješivom dilemom: da li poštovati ljudska prava kitova da ne budu ubijeni, odrani i istopljeni, ili pak poštovati pravo Indijanaca na tradicionalni način života i ekonomije? Ta dilema je, koliko sam razumio, uništila Teinu ad hoc ekološkoanarhističku grupu koja je djelovala pod imenom »Crveni Zeleni«. Grupa se pocijepala na zaštitnike kitova i branitelje Indijanaca. Tea je bila neodlučna i pokušavala je spriječiti raskol, ali kako mi je rekla, kada mi je telefonirala po povratku u Toronto, konačno je stala na stranu Indijanaca onda kada je vidjela da najekstremniji od pristalica kitova demonstriraju ispred indijanskog rezervata sa transparentima na kojima je pisalo: »Save the Whales, Kili the Indians«. »Ne može to tako«, rekla mi je, »ne možeš tek tako reći 'Spasite kitove, pobijte Indijance'«. »Pa jeste, ne može to tako«, rekao sam. Prije nego je otputovala ostavila je pismo za mene. Prvo od mnogih pisama, pokazaće se. Pročitao sam ga u nedodirljivoj udobnosti terase sa pogledom na more i pomislio: to ne mogu da dočekam. Pročitao sam pismo i nastavio da posmatram more. Ubrzo sam osjetio nemir koji sam pokušao obuzdati šetnjom. Zato sam se spustio do obale: vjerovao sam da će mi šetnja, kao i obično, pomoći da se vratim u putanju iz koje sam izbačen bez vlastite krivice, mimo vlastite volje. Tamo su se na pješčanoj plaži igrala djeca iz lokalnog obdaništa. Četvorogodišnjaci su već pokazivali svo zlo i okrutnost, samo ako ste ih pažljivo posmatrali. U običnoj igri loptom, praćenoj glupavim uputstvima vaspitačica,
već ste mogli vidjeti nasilje, otimačinu i prijetvornost. Gledao sam ih: iritantno su se kikotali. Pamtim taj odvratni prizor: meke dječje kose koje sijaju na majskom suncu, dok u pozadini kičerajski bljeska more. Onda sam viknuo. Viknuo sam glasno, i nastavio sam da vičem čak i dok su vaspitačice i dječurlija zurili u mene, kao zaleđeni u pokretu. »Zašto se smijete«, viknuo sam, »zašto se smijete kada ćete svi umrijeti«, rekao sam. Tea i ja izgradili smo interni mit o kapetanu Krstu Žrnovu Popoviću. Krsto je bio naš Ce, naš Zapata. Krsto Zrnov Popović, El Komandante. Ime Krsta Zrnova nećete pronaći u udžbenicima iz kojih djeca u Crnoj Gori uče istoriju. Nećete čuti nikoga da javno citira njegove riječi, nećete ga pronaći u lokalnoj književnosti, osim u »Monigrenima« Jevre-ma Brkovića i »Pogibiji« Momira Markovića. Ali Tea i ja bili smo svjesni Krstove veličine. Cak smo dali da se štampaju majice sa njegovim likom. Istorijski arhivi koje smo pretraživali nisu nam otkrili kako je Krsto izgledao. Zato smo na lik Emilijana Zapate montirali crnogorsku kapu i to crnom bojom štampali na crvenim majicama koje sam docnije koristio za nastupe na ljetnjim književnim festivalima. Krsto Zrnov Popović bio je heroj zato što su svi njegovi trijumfi bili izlišni. Osim toga, boreći se čitavog života za Crnu Goru, borio se zapravo protiv Crnogoraca. Ovi će ga na koncu umlatiti kao psa, njegovo mrtvo tijelo satima će udarati kamenjem i jasenovim štapovima. U trenutku kada je Krsto Popović ostvario veliku pobjedu nad austrijskom vojskom u mojkovačkoj bitci, komandir austrijskih snaga za Crnu Goru iz osvojenog Cetinja u Beč šalje poruku daje Crna Gora pokorena. Popović trijumfuje u toj sjevernoj zabiti, čak uspijeva da oslobodi Bijelo Polje, dok austrijska vojska osvaja prijestonicu Cetinje. 1919. Krsto Zrnov predvodi Božični ustanak protiv srpske okupacije Crne Gore. Njegove trupe neko vrijeme sa
uspijehom se bore protiv pristalica ujedinjenja sa Srbijom, ali Popović će ipak biti poražen i prisiljen na bijeg u Italiju. U emigrantskom logom u Gaeti svrgnuti kralj Nikola poraženog vojskovođu Po-povića unaprijediće u čin brigadnog generala. Popović komanduje trupama u izbjeglištvu, sve dok italijanske vlast ne rasformiraju logor. Tu počinje neistraženi dio povijesti Krsta Zrnova Popovića, čitavih šesnaest godina o kojima njegovi rijetki biografi ne govore ništa. Upravo ta zjapeća praznina životopisa navela me je na pomisao da napišem roman o Krstu Popoviću. Tea je bila oduševljena tom idejom, pokazujući pritom više entuzijazma no što priliči djevojci koja hrabri literarna nastojanja svoga mladića. Pomislio sam, i tako rekao Tei: ne bi li bilo interesantno napisati pikarski roman o Krstu Popoviću, o njegovim dogodovštinama od 1920, kada napušta Italiju, do povratka u domovinu 1936? Krsto odlazi u Mađarsku, gdje služi na imanju nekog grofa opakog prezimena nalik na Drakula. Grof sa svojim prijateljima, plemićima i političarima, uživa u živopisnom sportu — lovu na ljude. Plemićevi povjerenici pronalaze siromašne, unesrećene ljude i nude im veliki novac ako pristanu da u toj igri budu lovina. Ljudi plaču opraštajući se sa porodicom. Odlaze da umru, ali makar djeci ostavljaju novac koji će im pomoći da prežive. Pravdoljubivi Krsto otkriva kakve se grozote dešavaju ispod maske ugladenosti i visoke srednjoevropske kulture. Uplašen da će Krsto o zbivanjima na imanju obavijestiti njegove neprijatelje na vlasti, Grof našeg junaka baca u tamnicu. U zoru, izvode ga na livadu kojom se sporo vuku pramenovi jutarnje magle. Krsto čuje trube, topot konjskih kopita i lavež pasa. Shvata da je lovina ovoga puta — on. Bježi u šumu i nakon cjelodnevne potjere uspijeva da umakne
progoniocima. Prije toga, a kako bi drugačije moglo biti, obračunava se sa Grofom. Sa visokog hrasta skače na Grofa i obara ga sa konja. Uvidjevši daje savladan, Grof pokazuje nedostojnu slabost i veliki kukavičluk. Preklinje Krsta za milost, nudi mu polovinu svoga imetka ali ovaj ga ipak zadavi golim rukama. Iz Mađarske Popović bježi u Argentinu, gdje postaje gaučos a potom lovac na zlato. U Meksiku postaje vođa pobunjenika i njegovo ime duž čitave granice sa Amerikom izgovara se polušapatom, uz najveće poštovanje. El Komandante Krsto — te riječi nosi večernji vjetar meksičkom obalom Rio Grandea. Kao i mnoge heroje prije njega, Krsta će izdati žena koju voli. Za šaku dolara ona ga predaje lovcima na ucjene koji ga vode u Teksas. Noć pred pogubljenje bježi iz zatvora u Hjustonu i utočište pronalazi u rudnicima Montane. Crnogorski iseljenici u domovinu će donijeti dirljivu pjesmu »Crnci i Crnogorci«, koja govori o Krstu Popoviću i njegovom prijateljstvu sa crnim rudarima. Krstov osjećaj za pravdu rudare će povesti u štrajk. Policija nasiljem okončava radničke proteste. Tom prilikom gine Buba Didli, Krstov najbolji prijatelj, gorostasni crnac dječjeg lica rodom iz Nju Orleansa. Slomljenog srca i progonjen osjećajem krivice, Krsto odlazi na Aljasku, odatle u Sibir. Potom će se zaputiti ka jugu, sve do Indije. Stići će i do Australije, gdje će se ukrcati na brod-kitolovac koji će iz plavetnila južnih mora izvući veliku bijelu ajkulu, dugačku petnaest metara. Krstova epska borba sa morskom nemani postaće legenda na svim morima. Inspirisan njom, Ernest Hemingvej će napisati »Starac i more« a Stiven Spilberg snimiti »Ralje«. Uživao sam posmatrajući Teu kako se djetinjasto veseli Krstovim pustolovinama. Nakon što bi vodili ljubav, nije bilo ničeg ljepšeg od posmatranja njenog nagog tijela. Ona bi se okrenula na bok, tako da sam mogao milovati meku
kožu na njenoj stražnjici. »Pričaj mi«, rekla bi tada. I ja bih joj pričao o Krstu i svijetu koji je proputovao, sve dok ne bi utonula u san, izmorena seksom i uspavana bajkama. Teino neobično interesovanje za Krstove pustolovine postaće mi, kako to obično biva, jasno tek mnogo kasnije, onda kada njena pisma budu ispisivala pustolovine u kojima ću prepoznati moj roman o Krstu Zrnovu Popoviću. Mora da je još onda, misliću doc-nije, Tea imala nejasnu ideju o bjekstvu. Možda je to bila tek svijest o nužnosti bijega, no ona je u mojoj pikarskoj fikciji o nesretnom junaku prepoznala put koji joj je predstojao. Sudbina Krsta Zrnova Popovića Teu je naučila da se u napuštenu domovinu nikada ne treba vraćati. Krsto se u Crnu Goru ipak vraća 1936. Kao smjerni sitni poljoprivrednik radi na imanju koje mu je ostalo od oca u Cucama. Ali ubrzo počinje Drugi svjetski rat i Krsto ponovo ostavlja plug i grabi pušku. On prezire partizane, mrzi četnike ali odbija da učestvuje na Petrovdanskoj skupštini koja je 12. jula 1941. proglasila stvaranje Nezavisne Crne Gore. Krsto je spreman, preciznije: vapi da krvari za crnogorsku nezavisnost, ali odbija da prihvati italijanski upliv u poslove nove države. Italijani Albaniji pripajaju Plav, Gusinje, Tuzi i Ulcinj, a Krsto Zrnov Popović donosi odluku da oformi ličnu vojsku koja će se boriti protiv svih: četnika, partizana, Italijana, balista. Mala, discipli-novana vojska opstala je sve do 1946. Krsto Popović tada raspušta svoje oružane snage, a sam se povlači u planinska skrovišta. U martu 1947, Ozna ulazi u trag Popoviću. On je tada već starac, šezdesetdeveta mu je. Vojni doušnici u noći trinaestog na četrnaesti mart 1947. onesposobili su Popovićevo oružje. Ujutro, Krsto Zrnov upada u zasjedu. Uvjereni da je nenaoružan, vojnici mu prilaze sa namjerom da ga uhapse. Ali Krsto je, čisteći toga jutra oružje, primijetio da je udarna igla puške slomljena. Opravio je pušku i iz nje ubio Raka Mugošu, mladog
kapetana Ozne, koji mu je samouvjereno prišao, uvjeren u starčevu nemoć. Tada su vojnici pucali u Popovića. Tijelo Krsta Zrnova Popovića rastrgli su seoski psi. Kapetan Rako Mugoša sahranjen je uz najveće vojne počasti, uz prisustvo Blaža Jovanovića, predsjednika Narodne republike Crne Gore. Mugošina majka klckla je na grob i ispjevala tužbalicu koja ju je umalo poslala na robiju. »Draga moja Tea«, rekao bih joj, »u čitavoj priči o smrti Krsta Zrnova Popovića, jedini herojski čin bila je, zapravo, tužbalica koju je na sinovljevom grobu ispjevala ta žena: Rekoh li ti, sine Rako, /Krsto Zrnov nije svako/ nije Krsto što mu zbore, / no je vitez Crne Gore.« Tea bi se uvijek namrštila kada bih se sa pojačanom teatralnošću nag uspravio na krevetu i izrecitovao ovu tužbalicu. To je zaista nerviralo. Upravo zbog toga bih je recitovao, uporno i iznova, sve dok Tea od narodne poezije ne bi pobjegla u kupatilo, dva puta zaključavši vrata za sobom. Ma kako se uporno zaključavali u kupatilo, shva-tićete da se od mjesta u kojem imate nesreću da živite ne možete sakriti. Iako okružen monumentalnim prirodnim ljepotama, sam grad Ulcinj izgleda odvratno. Kratka šetnja Ulcinj om dovoljna je da izazove snažan nagon za povraćanjem. Ova naseobina bježi od mora, u dugačkoj liniji koja uporno vodi ka zaleđu. Tek mali dio grada izbija na obalu. Kada se udaljite stotinjak metara od gradske plaže, nemoguće je dosjetiti se da se nalazite u primorskom mjestu. Nekada lijepi grad orijentalnog stila u posljednjih deset godina je una-kažen arhitektonskim haosom. Svako gradi kako hoće, gdje hoće i koliko hoće. Nijedna kuća u Ulcinju nije dovršena, vlasnici neprekidno zidaju nove spratove i prostorije. Stoga grad izgleda kao kubistički izliv cinizma, kao ogromno gradilište kojim umjesto glavnog inžinjera upravlja maloumno dijete. Sredinom devedesetih godina dvadesetog vijeka Vlada je
donijela odredbu koja je stanovništvu omogućila kupovinu automobila dotrajalih ili ukradenih u inostranstvu. Svi su iskoristili mogućnost da za sitninu kupe skupocjena njemačka kola. Svaki elan porodice ima automobil. Ulcinjske kuće nemaju garaže, to je jedna od osobenosti lokalne arhitekture -uostalom, tek rijetke imaju dvorište, jer Ulcinjam smatraju da je izlišno da automobil parkiraju na vlastito imanje, kada ga mogu ostaviti na ulici, koju ne smatraju svojom. Zato su ulice Ulcinja zakrčene parkiranim automobilima, a kretanje kroz grad je gotovo nemoguće podvižništvo. Ljeti, kada stignu turisti, nastaju saobraćajne gužve u kojima ostajete zarobljeni po nekoliko sati. To nikome ne smeta, jer se smatra da je ta žrtva vrijedna četiri kvadratna metra dvorišta, koliko bi zauzeo automobil kada bi ga vlasnici sklonili sa ulice. U Ulcinju ne postoji parking prostor, jer su sve ravne površine uzurpirane i privatizovane javnim lopovlukom, na koji se, naravno, niko ne žali. Prije svega zato što su i oni koji bi trebali da dignu glas protiv toga — lopovi. A ako to još nisu postali, imaju namjeni da kradu u budućnosti. Zato u gradu vlada konsenzualni haos, za koji se drži da je najsavršeniji oblik društvenog uređenja. Niko ne radi svoj posao, niko se ne buni protiv lopovluka i svi kradu i varaju. Zato stanovnici Ulcinja ljeti zarađuju ogroman novac, dok čitav grad smrdi na smeće i prljavštinu. Uništen je Čak i Stari grad, nekadašnja naseobina slavnih ulcinjskih gusara. Zatrpan otpatcima, neosvijetljen, ovaj dio grada ničim ne podsjeća na važni spomenik istorije. Posebna priča su ljudi koji u njemu žive, jer nemaju nikakvu svijest o značaju prostora koji naseljavaju. Na ulazu u Stari grad, vlasnici kafana su sprejom i masnom farbom rukom ispisali reklame za svoje lokale. Naškrabali su imena restorana po hiljadu godina starim zidinama. Kada Starom gradu prilazite brodom, vidite da su stijene
pod zidinama zatrpane smećem koje u more bacaju stanovnici. Tamna, rubna mjesta ovog spomenika bazde na izmet i mokraću, naročito zavojite, strme stepenice, jedini prilaz plaži pod gradom. Čitav Ulcinj je doslovce pokriven smećem. Gradske vlasti jednom godišnje peru ulice. Stanovništvo obožava da smeće baca na ulicu, svakako radije nego u kante za đubre kojih ionako ima nedostatno. Velika plaža, najveća u Evropi, pješčana površina dugačka dvanaest kilometara, nakon turističke sezone izgleda kao deponija. Zimi često šetam tuda, uvjeren da prolazim kroz neki postapokaliptični predio. Ljeti pak stiže na stotine hiljada turista, koji po čitavi dan jedu i bacaju smeće odmah kraj peškira na kojima leže. Sutradan dođu na isto mjesto, nogom raščiste prostor dovoljan da rašire peškir. Zatim nastave da bacaju boce i kore lubenica. U ljeto dvijehiljadeprve posjetila me je prijateljica iz Podgorice. Sa njom je stigao i njen tadašnji mladić, Skotlanđanin po imenu Endrju. Endrju je, ako dobro pamtim, bio šef BBC—ovog dopisništva u Beogradu. Budući da mu je lijeva ruka bila u gipsu, iz uviđav-nosti prema njemu izbjegli smo odlazak na plažu i umjesto toga sjeli u kafe-bar smješten u gustoj borovoj šumi, na samoj obali mora. Tokom neobavezne konverzacije, nakon što smo utvdili obostranu ljubav prema škotskoj pop muzici — od »Mogwai« do »Belle & Sebastian«, primijetili smo da izvjesna gospođa, koja je konstitucijom podsjećala na omanju slonicu, na desetak metara od nas svlači gaće i okreće nam pozadinu svog ogromnog tijela. Osvrnuo sam se i utvrdio da prizor posmatraju svi gosti na terasi kafea: ruka zastala u pokretu, šoljice kafe koje vise u vazduhu, pogled fiksiran na ogromnu, bijelu stražnjicu. Način na koji je ona to izvela, manir kojim je stvar obavljena, prisiljava me da zbog obaveze prema istini kažem to na ovaj, moguće prost način: gospođa se, naime, po-srala.
Posrala se pred terasom primorskog kafea, pred zapanjenim pogledima dvadesetak gostiju koji su tu sjeli da bi uživali u morskom pejzažu iz turističkih kataloga. U more je bila zagledana i ona — posmatrala je plavetnilo, dok se rukom naslanjala na bor. Ta žena koja se posrala tu, pred nama, pomogla mi je da otkrijem logiku tog svijeta, tih turista koji su ljeti dolazili u Ulcinj. Pogled u harmoničnu veličinu mora bio je dovoljan da gospođa zaboravi da sere tamo gdje, može biti, nije umjesno. Ali nesretna žena je, najvje-rovatnije, morala to učiniti baš tada, baš tu. Stoga je utjehu za sramotu pronašla u prirodnim ljepotama, što je, primijetimo, ipak sofisticiran impuls koji svjedoči o nesumnjivom prisustvu duhovnosti. Istoga ljeta vidio sam sličan prizor. Sa izvrsnim piscem i dragim prijateljem Ognjenom Spahićem sjedio sam u baru na gradskoj plaži. U prvi sumrak, posmatrali smo kako se turisti, poput mrava, iz iznajmljenih soba sa okolnih brda spuštaju na korzo. U špicu sezone, na šetalištu se tiskaju hiljade ljudi. Dvije stvari koje u meni izazivaju najsnažnije fiziološko gađenje su presječeno oko iz Bunjuelovog »Andaluzijskog psa« i pogled na mnoštvo insekata. Ulcinjski korzo me neizbježno asocira na ovo drugo. Stoga sam se trudio da rulja ostane iza mojih leđa. Gledaću u monotoni pijesak plaže, mislio sam. Tražeći utjehu od užasa mase, na gradskoj plaži vidio sam čovjeka koji, do koljena u vodi, ponovo moram biti brutalan — sere. I on je, poput slončeta u borovoj šumi, bio zagledan u more. Pogledaj ovo, rekao sam Ognjenu. A onda je počeo light show. U modi su toga ljeta bili privjesci za ključeve sa crvenim laserom, tako da je dječurlija sa korza, spazivši čovjeka koji je vršio nuždu, stala laserima kružiti po njegovoj stražnjici. Ovoga to nije smetalo. U potpunoj harmoniji sa sopstvom i prirodom, posrao se a potom i saprao morskom vodom. Na koncu se hladnokrvno izgubio u
gomili. Osjećam da ova priča iziskuje neku poentu, ali biću iskren sa vama: ona mi izmiče. Pretpostavljam da spada pod prevaziđenu kategoriju: neizrecivo. Čak i ako ne vjerujete u stvari poput neizrecivog i nedomislivog, razumjećete da Ognjenu i meni nakon ovoga nije bilo do priče. Žurno smo ispili kafe i kroz rulju se zaputili ka automobilu, jer smo namjeravali otići do Ade na laku riblju večeru. Čitavim putem do tamo u nozdrvama sam osjećao uvjerljivi smrad izmeta. Na kurban bajram imućne porodice kao stvar prestiža na pločnike ispred kuća iznose kože zaklanih ovnova. Unajmljeni prevoznici kože docnije traktorima voze u lokalnu fabriku tepiha. Dok se to ne desi, kože danima leže na pločnicima, tako da ste prisiljeni da prolazite pored njih. Rojevi muha i smrad, naročito kada kurban pada u vrele proljećne mjesece, vašu spokojnu šetnju pretvoriče u noćnu moru. Niz ulicu se danima slijeva krv, sve dok se ne skori i ostavi crvene tragove na asfaltu. Cipele vam se lijepe za osušenu krv, dok nikom sa lica tjerate muve. Jednog od tih dana moj brat je rekao: ne mogu više i napisao pismo kanadskoj ambasadi u Beogradu, kojim je molio da mu dodijele useljeničku vizu. Mjesecima sam čak i ovdje sanjao odrane kože i krvave ulice, pisao mi je iz Toronta. Sanjao sam i djecu koja su na tim ulicama igrala fudbal, ruku i nogu crvenih od ovnujske krvi, pisao je još, sanjao sam ih kako se valjaju po krvavom asfaltu, djecu i njihove majke, koje su sve to hladnokrvno posmatrale. Mogao sam izdržati rat, divljaštvo vojske, lažljive medije, sve sam mogao izdržati, ali me je uništila pomisao da ću i nakon svega toga, kada sve napokon bude gotovo, koračati prljavim, krvavim ulicama. Ostanak ovdje nije zasluživao žrtvu, više od toga: nije bio moguć, pisao je, barem ne za mene. Ako ti smetaju prljavština i haos koji te okružuju, moraš otići. Ili ćeš i ti postati isti, pisao je. Postati isti: to me je plašilo više od
rata, više od prisilne mobilizacije i glupe smrti u uniformi srpske vojske koju sam mrzio iznad svega. Mogao sam preživjeti zločinačku vojsku, mogao sam se kriti od bijedne jugoslovenske vlade i njenog državnog aparata, sve sam to mogao — ali zašto? Da bih nakon svega živio u Ulcinju, tom kolapsu civilizacije, tom gradu koji polako nestaje pod teretom sitnosopstveničkih interesa stanovništva, tako je pisao. I drugi su odlazili. Otac mi je pričao o mladićima koji su još krajem šezdesetih godina prošlog vijeka pokušavali da napuste zemlju. Došli bi u sukob sa sistemom i ubrzo bi ih mladalačka plahovitost navela da se odluče na nemoguće bjekstvo. Ljudi poput njih, neprijateljski elementi, nisu imali pravo na pasoš, stoga je zamisliv bio samo ilegalan izlazak iz zemlje. Bojeći se policijskih doušnika, izbjegavali su da se za pomoć obrate prekograničnim krijumčarima. Stoga su se, u očaju, odlučivali za bizarna bjekstva. Dvojica su iz Ulcinja sandolinama krenuli put Italije. Godinama su trenirali veslanje i konačno su povjerovali kako su dovoljno snažni da u krhkom čamcu odveslaju preko Jadrana. Nikada nisu našli njihova tijela. Policijski izvještaji tvrdili su da su stradali u buri koja se, doista, digla svega nekoliko sati pošto su se otisnuli od ulci-njske obale. Svejedno, želim da vjerujem da su uspjeli. Postoji čarobna američka tradicionalna pjesma, nezvanična himna američkih neo-kantri autora. Zove se »Wayfaring Stranger«. Religiozni tekst o čovjeku koji putujući kući prelazi rijeku Jordan uglazbljen je dirljivom, sjetnom melodijom. Johnnv Cash, »16 Horse-power«, »Giant Sand«, »Papa M«, »Brother JT 3«... to su imena onih koji su posljednjih godina snimili svoje verzije ovog folk klasika. Tačnije: verzije koje imam u svojoj kolekciji — bez obzira na ljubav prema pop kulturi, ma kako mi to teško padalo, moram pretpostaviti da postoje i verzije za koje nisam čuo.
Ali dok po ko zna koji put danas, u babinom sarajevskom stanu slušam Cashovu »Wayfaring Stran-ger«, mislim o ljudima koji su pokušavali da preplivaju more, samo da bi pobjegli odavde. Naravno, ne treba ih žaliti: oni su barem imali vjeru da je ideja onoga što je napolju, sa druge strane, vrijedna žrtve. Treba žaliti nas koji znamo da je svejedno ovdje ili tamo, svejedno da li će nas ovdje zlostavljati divljačko lokalno stanovništvo ili tamo sistem trade mark-ova, i komoditeta: jer svejedno je gdje ćemo biti očajni. Ili cinični i mrzovoljni, što su samo intelektualne forme dobre stare ljudske nesreće. B4:
YES! I AM A LONG WAY FROM HOME Mogwai Slične pothvate ljudi izvode i danas. U aprilu 2002. gliser obalne straže naišao je na mladića koji je posljednjim naporima uspijevao da se održi na površini, dvije milje od barske luke. U stanici je ispričao da je naumio da prepliva Jadran. Nije imao pasoš, niti je smio na granicu, jer je nedavno pobjegao iz vojske. Povjerio im se da u Italiji živi djevojka koju voli i bez koje više ne može da egzistira, rekao je. Zato je zaplivao ka njoj, jer je čak i smrt, kako je rekao, bila bolja od života bez nje. Policajci su pozvali djevojku i ona im je potvrdila mladićevu priču. Time je tajnovita pojava mladog plivača u zimskom moru bila gotovo rasvijetljena. Kažem »gotovo«, jer još uvijek nije bilo jasno zastoje mladić u plastičnu futrolu, zakačenu za plivački šore, pohranio dvije novčanice: jednu od pedeset njemačkih maraka i jednu od dvadeset eura. Davljenik je bio voljan da odgovori i na to pitanje. Novac mu je bio potreban za autobus koji će ga, kada napokon dopliva u Italiju, od nepoznatog mjesta na talijanskoj obali — nepoznatog, jer nije mogao predvidjeti koliko će na njegovu putanju uticati morske struje — odvesti do Rima,
gdje je živjela njegova djevojka. Plan je, dakle, bio vrlo detaljan i cerebralan: čak dvije valute mladić je ponio sa sobom, ne znajući sa sigurnošću da li je Italija već prešla na euro. Čak ni najbrižnije pripreme, međutim, ponekad nisu dovoljne da bi se čovjek izbavio iz ove zemlje. 0 tome svjedoči sudbina Ibra Dedića, jednog od onih koji su odavde pobjegli — ravno u smrt. Kamo je, uostalom, najsigurnije pobjeći — to barem znaju heroji. Ibro Dedić je poginuo na dužnosti. Taj podatak sobom ne bi nosio sijenku čuđenja da Dedićeva dužnost nije bila — »šef kuhinje hotela Jadran«. »Jadran« je bio čudo ulcinjskog turizma: raskošna građevina podignuta na rtu iznad gradske plaže, kao nastavak arhitektonske obalne linije koja započinje Starim gradom. U tom hotelu godinama je, ranih sedamdesetih, svirao bend moga oca, »Albatrosi«. Bila je to jedna od socijalističkih grupa koje su skidale pjesme »The Beatles«, »The Rolling Stones«, »Animals« i Santane... Čitave godine su vježbali u podrumima, da bi tri mjeseca bili zvijezde pod svjetlima terase hotela »Jadran«. Rutinski bi za prisutne češke i istočnonjemačke turiste odrađivali repertoar sačinjen u dogovoru sa direktorom hotela, sve do poznih sati, kada bi se stariji gosti povukli u sobe. Tada bi »Albatrosi« odsvirali nekoliko svojih pjesama. Pažljivo su osluškivali reakciju publike. Nije je bilo, jer tko još sluša šta hotelske grupe sviraju. Niko, dakle, nije aplaudirao, ali se nije ni bunio. »Albatrosi« su stoga zaključili da im pjesme nisu lošije od hitova »The Beatles«. To im je ulivalo snagu da i naredne zime nastave sa muzičkim usavršavanjem. Bili su dobri, držali su, samo je pitanje vremena kada će ih zapaziti neki veliki menadžer. Grupa se raspala prije nego je dočekala ugovor sa »Jugotonom« i zvjezdane trenutke pan—jugoslavenske slave. Sva krivica za to pada na moga oca, kojem će, siguran sam, nemilosrdno suditi istorija
r'n'r'—a. Mada bi krivicu možda ispravnije bilo pripisati meni. Ljetnju hotelsku turneju 1974. »Albatrosi« su odsvirali bez basiste, jer je moj otac bio zakovan za Sarajevo gdje sam toga maja rođen. Majka je bila odlučna da se ne porodi u barskoj bolnici, koju je smatrala sigurnom grobnicom svakog novorođenčeta. Kada bi se neka žena vratila iz Bara sa živim i zdravim djetetom, trudna Ana bi sumnjičavo vrtila glavom i govorila: »bolje malo sačekajmo, ko zna šta je nesretno dijete sobom ponijelo iz tog ćume-za«. Majka, dakle, nije imala povjerenja u crnogorsku medicinu, stoga je preko svoje rodbine organizovala porođaj u Sarajevu. Otac nije imao kud: morao je sa nama, iako je prezrivo odbacivao, kako je govorio, »Anine paranoične konstrukcije«. U sporenjima kada će mali Konstantin biti dovoljno velik za putovanje do Ulcinja, prošlo je ljeto. Muzička sezona za oca je propala, sa tim se pomirio još u junu. Kada smo se vratili u Ulcinj, isprva je pokajnički odbijao da se ponovo priključi grupi. »Nađite nekog drugog«, govorio je, ali je ubrzo dopustio da ga nagovore na povra-tak. Narednog ljeta su ga ipak izbacili iz grupe. Želeći da glas o »Albatrosima« prošire izvan Ulcinja, ugovorili su nastupe u Sutomoru. Ali je Joanis iz večeri u večer napuštao svirku. Tačno u deset uveČe, u sred gitarskog sola ili refrena, jednostavno bi bacio bas gitaru i otrčao na posljednji redovni autobus za Ulcinj, žureći da ponovo vidi ženu i dijete. Kada bi vidjeli Joanisa kako od autobuske stanice trči ka pijaci, vlasnici ulcinjskih kafana znali su da je vrijeme za fa-jront. Evo ga ulcinjski Kant, rekao bi Omer Kalpačina, stari profesor filozofije u gimnaziji »Maršal Tito«, opet će mi ostati pola piva zbog njega. I ne čekajući da gazda pripite goste obavijesti da zatvara, na stolu bi ostavio novac za konobara i oslanjajući se na štap, u bijelom odijelu i slamnatom šeširu, krenuo kući, putem kojim je već prohujao Joanis.
Ibro Dedić nije dočekao da uživa u kafanskim prepričavanjima ovih anegdota. Kada promišljam: šta bi bila savršena metafora ovdašnjeg sistema, odnosa među ljudima, svjetonazora u koji staje i tipično ulci-njsko, i albansko i crnogorsko, sve balkansko, zapravo, odgovor je uvijek isti. I glasi: smrt Ibra Dedića. Ulcinjski novinar Duško Milačić u jednoj od svojih knjiga dokumentarne—romansirano bilježi taj događaj. Stvar se dakle zbiva u hotelu »Jadran«, na poluostrvu Ratislavi, gdje je još kralj Nikola izgradio rezidenciju i ljetnikovac. Ukoliko je mjesto bilo dobro da ugosti kralja, možda će biti dovoljno atraktivno i za Maršala Tita, razmišljali su uvijek pragmatični lokalni komunistički funkcioneri, kada im je javljeno da Tito dolazi u posjet Ulcinju. Plan dočeka bio je, i pored sve opsežnosti priprema, jednostavan: Tito će proći kroz klicajuću, cvijećebacajuću masu i odvesti se do hotela »Jadran«, gdje će ga dočekati gozba. A za gozbu je bio zadužen Ibro Dedić. Svjedoci kažu da ono što je spremio Ibro Dedić nije bila hrana: bilo je to gastronomsko remek—djelo. Kažu da je većina jela koja su danas ekskluzivitet luksuzne francuske kuhinje osmišljena i prvi put spravljena na — carskom niskom dvoru. Car je zapošljavao francuske kuvare, a bogatstvo ogromne zemlje slijevalo se u njihove kuhinje. Ako je za spravljanje idealnog umaka za divljač bilo potrebno baciti pet stotina fazana, car je kulinarima dozvoljavao tu vrstu kreativne slobode. Ma šta o tome rekli zastupnici ideje socijalne pravde, da nije bilo dvorova, naš jelovnik bi danas bio sveden na pečene svinje i volove, neukusna variva i fast food. Samo iz raskoši i rasipništva dvorova, samo iz tih džinovskih gastronomskih eksperimentalnih laboratorija, mogla je proizići sofisticirana, trans—vremenska kuhinja kakva je francuska. Kakav doprinos svjetskom kulinarstvu možemo pripisati francuskoj Buržoaskoj ili niskoj
Oktobarskoj revoluciji? To što su pobili sve dobre kuvare? Ulcinjski komunistički rukovodioci su u nabavci namirnica za doček Maršala Tita primijenili nešto od iskustava ruskog carskog dvora. Ibro Dedić dobio je neograničen pristup životinjsko—biljnim rezervama tadašnje Jugoslavije. Ako je Ibro trebao ribu iz okoline Hvara, vino sa Pelješca, paprike iz Makedonije, sir iz okoline Travnika, jelene iz Slovenije... bilo je dovoljno da zahtjev dostavi lokalnim funkcionerima, jer se komunistički vrh Ulcinja za tu priliku, manirom Marve-lovih superheroja transformisao u neku vrstu super— intendanture. Ali dok je Ibro na dan Titovog dolaska u svoje remek— djelo unosio sitne aranžerske ispravke, masom se duž ulcinjskih ulica prenijela vijest da Tito, kako je javljeno, iz diplomatskih razloga otkazuje posjetu najjužnijem gradu naše obale. Okupljeni narod se razišao a komunistički vrh je
pohitao u hotel »Jadran«. Poput džinovskih crvenih mrava uništili su Ibrovu gozbu. Ono što nisu mogli natrpati u sebe, u kesama su nosili kući. Na koncu, raskošna banket sala »Jadrana« izgledala je kao da je kroz nju protrčalo krdo divljih svinja. Do tragičnog raspleta ove priče dolazi onda kada iz Bara u Ulcinj stiže telegram kojim se kaže da će Maršal iz obzira prema okupljenom, ushićenom narodu ipak predsjedničkim brodom stići u Ulcinj. Donosilac vijesti žurno utrčava u hotel »Jadran« i uzvikuje: Tito će ipak doći, Tito će ipak doći. U trenutku kada čuje vijest Ibro Dedić stoji na dovratku kuhinje i pali cigaretu. Neće stići da povuče dim: prije toga će ga pogoditi srčani udar i njegovo mrtvo tijelo pašće na mermerni pod kojim će nekoliko sati docnije koračati Maršal. Otkad pamtim sebe, mrzim komunizam, ali bilo bi pošteno reći — ne više od drugih stvari. Tea je, međutim, gajila snažne simpatije za »taj čarobni utopijski pothvat«,
kako gaje zvala. »Komunisti su danas jedini pravi hrišćani«, govorila je, »samo oni ozbiljno shvataju obećanja hrišćanstva i riješeni su da ih ispune« — tako je govorila Tea. Sjećam se da me je jednom pozvala iz Toronta i rekla: »mjesecima ne mogu da spavam. Najprije su srušili dvadesetokatnicu u susjedstvu. Srušili su savršenu zgradu, nije bila stara ni petnaest godina. Sada na njenom mjestu prave novi soliter. Grade i noću, jer je gradonačelnik obećao da će biti izgrađena do Nove godine«, rekla je. »Pomišljala sam da ludim, mnogo puta. Po čitavom gradu ruše nove zgrade, buše i prelivaju asfaltom besprijekorne puteve«, pričala mi je. »Bojim se da ne razumijem o čemu mi govoriš«, usudio sam se da kažem. »Mašina ne smije da stane«, rekla je nervozno. »Ne smije stati, a nema više gdje niti što da se izgradi. Zato se ruši. I ponovo gradi. Samo da bi silni ljudi imali posao, da sistem ne bi stao. Nije bitno donosi li to profit, to već odavno nije bitno«, rekla je. »Ima previše novca, svake godine Kanađanima vraćaju dio poreza koji su platili, kao božični poklon. Bitno je samo da mašina ne stane, jer će se tada sve raspasti. Ogromna mašina koja se hrani ostatkom svijeta, koja guta bezbrojne azijske i afričke živote, koja guta nacije, religije, države, čitave kontinente. Kada dolaze kod vas, navodno da vam pomažu, da vam grade puteve i željeznice, dolaze zato što kod sebe više nemaju Što graditi. Stoga idu po čitavom svijetu, grade zgrade i puteve da bi njihovo građanstvo imalo posao, platu i ostalo, mirno, kući pred televizorom. Idu i grade po čitavom svijetu, potom tamo gdje grade izazivaju ratove. Najprije zato da bi uposlili svoju vojnu industriju — jer i ti ljudi moraju da rade, radnici u fabrici oružja, generali i piloti. Zatim, kada njihove diplomate natjeraju zaraćene strane na mir — jer i diplomate moraju da rade... Zatim«, rekla je Tea, »tamo ponovo šalju svoje građevince, da sagrade ono što su njihovi avioni porušili. I opet nije
dovoljno, opet moraju da niše nove zgrade preko puta moje, moraju da me spriječe da spavam«, rekla je. »Kako da spavam, kada prave buku, kako da spavam kada sve znam. Mislim da mi ne smeta buka, koliko to što razumijem otkud ta buka«, rekla je. »Kako da spavam kada znam što rade«, rekla je. Sve manje od totalnog rješenja za nepravdu, za čitavo čovječanstvo — sve manje od toga nije bilo dovoljno veliko i bitno za Teu. Otud je Tea neizostavno bila tamo gdje su se ljudi koji ne mogu da spavaju zbog AIDS-a u Africi i niskog terora nad Čečenima obračunavali sa sistemom. Samo recite. Sijetl? Naravno daje bila tamo. Poslala mije VHS snimak na kojem uništava Mekdonalds. Umalo sam se rasplakao dok sam je gledao kako gazi po svoj toj divnoj hrani. Tepsijom bureka, sama ga je ispekla, razbila je crvene—žuti logotip. Zatim je kao android u Skotovom »Bladeninneru« uskočila kroz izlog. Za njom je poku-ljala horda ljudi koji pate od insomnije. Od hrane koju ste tamo uništili, deset afričkih plemena, zbog kojih ne možeš da spavaš, moglo se prehraniti pola godine, sjećam se da sam joj napisao. To mi nikada nije oprostila. Nije dopuštala da se sprdam sa njenim pokušajima da svijet načini boljim mjestom. Zato smo prestali da razgovaramo o tome. Ja sam jednostavno primao k znanju njene ispovijesti. Pretukla si policajca u Đenovi? Dobro. Zapalili ste starbaks u Sidneju? Lijepo. Sa daljine od nekoliko hiljada kilometara ubjeđivala me je da ne pijem neskafu, jer time podržavam »monstruoznu Nestle korporaciju«, tako je rekla. Držala je da sam svinja, zato što sam uporno pio neskafu, umjesto daje poslušam i trošim instant kafe malih proizvođača. To Što su kafe malih etiketa imale odvratan ukus, za Teu nije bio argument. Volim tu ženu. A bilo je: neskafa ili ona. Zato sam počeo da kupujem kolumbijsku »Buendia« kafu. Smatrao sam da
će nakon toga napokon shvatiti koliko je volim. Umjesto toga, ponovo je vikala na mene. Ponovo sam bio glupa svinja. »Buendia« instant kafa, kao i sve dnige kafe na kojima vidite logotip na kojem su naslikani magare i čovjek, ispod kojih piše »Cafe de Columbia« — nemojte da kupujete te kafe. Te su vam firme pod kontrolom CI A—e, i novac koji date tim kompanijama biće iskorišten za osnaženje vodova smrti koji štite nedemokratsku vlast u tim zemljama, a ta vlast opet štiti kartele i omogućava proizvodnju i promet novih količina kokaina. To mije objasnila Tea. Dakle, ako učinite grijeh kupovine tih kafa, time ćete doprinijeti smrti malih crnaca iz čikaškog geta, koji će umrijeti od OD—a, upravo od one droge koja je proizvedena novcem kojim ste platili svoju kafu. Mislim da nikada nisam shvatio kako Tea i njeni prijatelji ne umru od gladi? Mislim, Čime se ti ljudi hrane? Da li je moguće pojesti hamburger, a da se ne osjetite krivim za smrt nekog djeteta u Trećem svijetu? Kravu svakako nosite na duši, to ne treba ni spominjati. Tea je u svojoj riješenosti proputovala, doslovce, pola svijeta. Ja sam pak držao kako je turizam jedna od onih ljudskih djelatnosti za koju nema opravdanja. To je masovna, od strane države podstrekivana prostitucija. Nijedna lučka kurva ne ustupa za novac onu mjeru privatnosti koju ljeti gostima prodaju stanovnici turističkih gradova. Oni strancima dopuštaju potpunu uzurpaciju privatnosti. Kao što se prodire u prostitut-kino tijelo, tako turisti prodiru u ove gradove, iznajmljujući za novac prostor i vrijeme mještana. Izdavanje soba u porodičnim kućama je kudikamo sramnije od prodaje tijela. Ljudi puštaju potpune strance u kuće. Izdaju im sobe kraj svojih, sa njima dijele kupatila. Po čitavi dan polunagi ljudi šetaju hodnicima i terasama porodičnih kuća koje se ljeti pretvaraju u svratišta. Majke i kćeri mjerkaju se sa mlađanim gostima, dok očevi i sinovi
uzdišu za oblinama gošći. Noću kućom odjekuju krici ljubavnika. Zvuči kuće izdate turistima zvuči su kupleraja. Smjerne supruge i brižne majke ujutro mijenjaju spermom isflekanu posteljinu, ribaju kade i iz njih čiste stidne dlake. Mitologija koju je Crna Gora izgradila o sebi zapravo je priča o maloj zajednici, vojnom logom, koji je vjekovima sprječavao strano tijelo Turske, potom i Austrougarske imperije da prodre u nju. Ta slika o sopstvu gaji se i danas, kada je čitavo crnogorsko primorje, od Herceg Novog do Ulcinja, predmet besramne turističke prostitucije. Oduvijek sam cijenio gradove čiji su stanovnici negostoljubivi. Cetinje, na primjer. Tamo doista mrze strance, i ne libe se da to jasno pokažu. Autobus sa školskom ekskurzijom iz Kragujevca staje pred jednu od cetinjskih kafana. Jun je, podne. Na terasi lokala sjedi samo jedan čovjek, pržeći se na suncu i ispijajući pivo. Djeca iz autobusa mu prilaze i kažu: »gospodine, mi smo đaci iz Kragujevca, možete li nam reći kako da stignemo do Lovćena«. Ovaj pogleda u bocu, potom opet u njih i kaže im: a je li, Boga vam, zar vas ima još življa? Pamtim: sjedjeli smo na terasi puste kafane, u ulci-njskom Starom Gradu. Bio je pozni maj, prvi turisti su pristizali. Gledali smo ih s najdubljim prezrenjem, moj prijatelj Vuksan Vuksanović i ja. Čvrsto vjerujem da su turisti koji ljetuju u Ulcinju zapravo najružniji turisti u univerzumu, ljudi čije fizionomije prvenstveno podsjećaju na likove iz »Zvjezdanih staza«. Najteža stvar kod ljeta je to što mi uvijek uzdrma vjeru, rekao je Vuksan. Ljeti ne mogu da vjerujem, rekao je, ne kada vidim ove ljude... Jer, zaboga, ko bi mogao povjerovati u hrišćanski pouk po kojem je Bog ove ljude stvorio prema sopstvenom liku i obličju? Teško da ima nečeg nedostojanstvenijeg nego biti turista. Odlazite u predjele tuđe bijede i nesreće, i tamo uživate u stvarima zbog kojih ljudi koji tamo žive čitavog života pate. Turista utrčava u tuđi grad, po čitavi dan se divi
stvarima koje nipošto nisu za divljenje. On uvijek ima ideju da mora vidjeti i doživjeti nešto izuzetno, samom činjenicom da je platio za put. Ali naravno, nema ničeg izuzetnog, gdje god odete vlada isto rasulo, pokvarenost i povrh svega očaj. Zato turista svjesno suspenduje svu svoju inteligenciju i sav ukus, ako ih uopšte i ima, i ushićuje se ništavnim lokalnim znamenitostima. Turisti su, kažem, pristizali u Ulcinj. Neki od njih su se već odomaćili: kao koze su se pentrali po drevnim kamenim zidinama, tamo ispijali limenke koka—kole i jeli hamburgere koje ugostitelji u Ulcinju prave tako neuko da ih ne možete razlikovati od bureka. Tri starije gospode i plavokosa, lijepa djevojka, kojoj nije moglo biti više od šesnaest godina, uspele su se na zid sa kojeg su se do mile volje mogle diviti pogledu na odvratni mravinjak ulcinj skih kuća i suludi spomenik NOB—u koji se nadvijao nad gradskom plažom. Jedna od gospođa je fotografi-sala djevojku, pri tome je ohrabrujući da se što više primakne bezdanu, tako da joj na fotografiju stane što više ružnih kuća i sasušenog drveća. Uostalom, možda je na umu imala sasvim održivu kompoziciju. Kako bilo, mi smo odozgo jasno vidjeli da će djevojka pasti: još pola koraka nazad i strmoglaviće se sa trideset metara visokih zidina pravo na pristanište. Starija gospođa je, međutim, i dalje insistirala da djevojka ide unatrag. Samo još pola metra, čuli smo je kako govori. Sjedite tako, ispijate kafe i čekate da prođe dan, da se uveče napijete i odete na spavanje. Onda se pojave tri gospođe i djevojka. Primijetite da su savršeno našminkane i očešljane, sve te žene različitih generacija. Pomislite: kakav optimizam, provesti sate dotjerujući se. Onda vidite da će djevojka pasti. To vas se, jasno je, uopšte ne tiče. Ali dok pada, shvatate da će vam to uništiti dan, daje gotovo sa ljenčarenjem na suncu, da treba platiti kafu i nestati odatle, prije nego stigne hitna pomoć, prije nego stigne
policija koja bi od vas mogla zatražiti iskaz o nesreći, ili najgore od svega, da neko od vas zatraži pomoć u spašavanju djevojke kojoj, nakon pada sa trideset metara, nema spasa. Razgovor se prekida, bez obzira koliko zanimljiv bio. Govorio sam o svom umu, svom dekonstrukcionističkom umu, sazdanom tako da u pepeo pretvara sve što dodirne, o umu koji uništava svaku izbočinu, svaku utjehu i svaki užitak za koji bih se mogao uhvatiti dok padam u potpunu propast. Sistematski i svjesno se uništava sve što bi moglo zaustaviti ili odložiti pad. Nema nikakve utjehe. Iz života se izgoni sve što bi ga moglo učiniti ugodnijim. Odlučujem se za zdrav život. Ostavljam cigarete, počinjem da idem u teretanu. Mršam petnaest kilograma. Kakav bezuman koncept, zdrav život! Živjeti zdravo znači živjeti duže, znači produžavati agoniju, i to je produžavati tako što se lišavamo duvana i hrane, stvari koje zaista učine da se na trenutak osjetimo bolje. Razgovaramo o tome da zapravo nemamo izbora: sve se mora dovesti do krajnjih konsekvenci, do trenutka kada sve postaje smiješno, kada čak i kazna, odvratnost koju osjećamo prema postojanju biva komična. Kada čak i samoubistvo postaje nešto sa Čime se moramo sprdati, taj jedini od ljudskih postupaka koji se čini dostojanstvenim i hrabrim. Sve treba razoriti, do tačke kada naš um odronom kamenja razuma zatrpa i posljednji izlaz, promišljeno i racionalno samoubistvo. 0 tome smo razgovarali, dok nas u tome nisu prekinule djevojka i tri babe, od kojih je jedna, u namjeri da je fotografiše, zapravo gurnula djevojku u smrt. Sjedimo na majskom suncu, gledamo u pučinu i pijemo kafu, pritom razgovaramo o stvarima koje nas potapaju, vuku na dno okeana depresije, sve dok ne postanemo tako očajni da osjećamo kako više nemamo snage niti da udahnemo vazduh. Svjesno se upuštamo u tu opasnost, jer znamo da tada najpunije živimo, znamo
da na vrhuncu očaja najpotpunije osjećamo život — patim dakle postojim. Pa ipak, ne uspijevamo ostati smireni kada djevojka pred našim očima padne sa zidina i mozak joj se raspe, dolje po pristaništu. Ljudi su tako prijetvorni: ako biste pred tim prizorom ostali ravnodušni, jamačno bi se našao neko ko bi vam nabio na nos da ste nehumani. Baš kao da se ne podrazumijeva da je, u istom trenutku, još negdje u svijetu još neka djevojka pala sa zidina. Recimo sa Kineskog zida, tamo sigurno svakodnevno padaju. Baš kao da u tom trenutku ne umiru neka djeca, ne bivaju silovane i preklane neke žene, raščerečeni muškarci, napokon maljem ubijena neka goveda... Ali sve se to ne dešava pred našim očima, pa se otud smatra da je u redu biti ravnodušan spram toga, dok je sramno biti ravnodušan kada očito smrtno praznoglava djevojka padne pred našim očima, kažem padne i razbije glavu. Naravno, ja ne mislim tako; naravno, ja se stidim što nisam uspio ostati ravnodušan. Stidim se što sam sebi dozvolio to licemjerstvo, da ne budem ravnodušan. Jer djevojku sam, jasno je, žalio samo zato jer je umrla pred mojim očima, zato jer sam vidio kako je pala sa zidina i pritom, razumije se, razbila glavu. Gotovo da je izlišno pominjati da bi mi bilo svejedno daje glavu razbila negdje drugdje. Takva je istina — takva je, praznoglava i površna, priroda ljudske sućuti. U rijetkim prilikama i građani Ulcinja učine nešto dostojanstveno. Za takvo što treba sačekati ljetnji jugo, kada čuvari na gradskoj plaži istaknu crvene zastavice za opasnost. Nezasiti turisti riješe da ignorišu opasnost. Najhrabriji medu njima otplivaju do sredine uvale, gdje su struje najjače i gdje se sudaraju sa talasima koji se lome o pristanište. Odatle ne mogu ni naprijed ni nazad. Najvještiji plivači uspijevaju da se neko vrijeme zadrže na površini. Većina odmah tone. Ulcinjani se u takvim prilikama okupe na pristaništu i posmatraju davljenike.
Tada nakratko okončava ulagivanje gostima. Dosadni turisti prepušteni su sami sebi. Padaju opklade: koliko će izdržati? Davljenicima se dovikuju pogrdne riječi, prstom im se pokazuje na crvene zastavice za opasnost. Obično se, međutim, nađe neko mekog srca, ko skoči u vodu i davljeniku pomogne da ispliva. Nepisano pravilo glasi da se na veliki jugo spašava samo prvi davljenik. Ostali bivaju ostavljeni da umru kao žrtve vlastite gluposti i pohlepe za suncem i morem. Ritual pos-matranja davljenika je zapravo tiha osveta građana Ulcinja. Već su siti bučnih, prljavih turista koji neprekidno dosađuju sa novim besmislenim zahtjevima. Zato je užitak gledati kako ih guta olujno more. Da ne govorimo o tome da porodice utopljenika, najčešće, prekidaju ljetovanje i vraćaju se u svoje gradove da tamo pokopaju mrtvog. Kirija za sobu uvijek se uzima unaprijed, bez mogućnosti povraćaja novca. Stoga vlasnik kuće već sutradan može iznova izdati davljenikovu sobu. I nadati se da će se i novi gost utopiti, premda se to rijetko dešava. Postoje, naravno, i zadivljujući primjeri ugostiteljske vještine. Sestočlana porodica tražila je sobu u kući na gradskoj plaži. Gazda je objasnio da ima samo jednu, trokrevetnu. »Ali ona je upravo savršena za vas«, dodao je, »omogućiće vam veliku uštedu«. Starosna struktura porodice inspirisala je gazdu da osmisli ponudu koju turisti neće moći odbiti. Djed, baba i žena u ranim pedesetim, vjerovatno majka troje tinejdžera, dvije curice i jednog momčića, svi između petnaest i osamnaest godina, hitro je procijenilo vješto ugostiteljsko oko. »Pazite sad«, rekao im je, »vas šestoro spavaće za cijenu tri kreveta. Ali soba i ima tri kreveta«, primijetio je djed. »Naravno«, rekao je gazda, »ali i nije potrebno da ima više. Vas troje ste stariji ljudi«, rekao je, »a stariji ljudi vole da liježu ranije, da bi već ranim jutrom bili na plaži. S druge strane, omladina voli da ide u diskoteke i noćne klubove, voli da
se veseli do kasno u noć. Zato vam savjetujem da uzmete trokrevetnu sobu«, rekao im je, »u kojoj ćete do četiri ujutro spavati vi stariji, a od četiri, kada se vrate iz diskoteke, ovi mlađi«. Nakon kraćih konsultacija sa babom starac je gazdi pružio ruku i rekao: »uzimamo«. Ulcinjani su spremni na sve, samo da bi stekli i zaštitili imetak. To je stoga što znaju pravu vrijednost novca: znaju da značaj novca nikada ne možete precijeniti. Stoga u ovom gradu ne postoji ništa što neće biti riješeno, izglađeno i zaboravljeno samim pome-nom dovoljno visoke dolarske cifre. To naravno nije samo ulcinjska osobenost: pretpostavljam da je tako u svim mediteranskim gradovima. Trgovci na grčkim pijacama će se tako uvrijediti ako bez cjenkanja kupite proizvod koji vam nude. Odbijanjem cjenkanja pokazali ste nepoštovanje prema poslu kojim se bave, uvrijedili ste gostoprimljivog domaćina koji je upravo bio spreman da se dvadesetak minuta nateže sa vama oko nekoliko drahmi. Novac je kovana sloboda, pozivao se na Dostojev-skog znameniti ulcinjski peder Meto, onda kada bi procijenio da je kafansko zadirkivanje i ismijavanje na njegov račun prevazišlo mjeru. Pripit i ležerno oslonjen na šank, odavao bi u tim trenucima utisak čovjeka koji dominira i kontroliše situaciju. Skriveni osmijesi i podrugljiva dobacivanja prestajala su u trenutku kada bi Meto iz džepa na košulji izvadio svoj znameniti notes. Nasumice bi ga otvorio i okrenuo se ka čovjeku do sebe. »Prije svega«, rekao bi Meto, »ja nisam peder: ja ne primam, ja dajem. Ja poštujem argentinsku kulturu i iznad svega argentinski fudbal. U Argentini se pederom smatra samo onaj ko ga prima, nipošto onaj ko ga daje. Želi li, možda, neko od ovdje prisutnih da ustvrdi kako zemlja koja je svijetu dala Borhesa i Maradonu ne zna šta je peder«, poentirao bi Meto. »A koliko dajem reći će nam ovaj
notes«. Zatim bi se unio u lice nekom od prisutnih i sa pobjedničkim osmijehom rekao: »notes nam, tako, kaže da ti nemaš čemu da se smiješ. Jesi li pitao sina sa kim je prošle godine išao u Italiju i kako mu je čika Meto kupio vespu koju i danas vozi? Ili ti«, rekao bi drugome, »pitaj sestrića kako je zaradio svoja skupocjena 'Armani' odijela?« Svi prisutni kao po komandi podigli bi ruku i povikali put konobara: da platim, žureći da napuste kafanu prije nego se Meto sjeti i njih. Ubrzo bi Meto uživao u samoći i miru puste kafane. »Još jedan viski«, rekao bi tada konobaru. »Dobro«, rekao bi ovaj, »samo molim te vrati u džep taj notes.« Balša Brković pričao mi je da su dva brata, bivši tjelohranitelji njegovog oca, jedne noći pripiti automobilom udarili u zid, negdje na putu ka podgoričkom Starom aerodromu. Kada su se, ugruvani i krvavi, izvukli iz automobila da procijene štetu, vidjeli su da su za zid zakucali babu u crnini. Mrtva baba je u ruci držala hamburger. Bila je to njena Posljednja večera, prije nego ju je prepolovio audi koji je brzinom od 120 km/h sletio sa puta i prikovao je za zid. Babini rođaci tužili su momke i ovi su završili u istražnom zatvoru. Ubrzo je, međutim, utvrđeno da ima prostora za pregovore sa babinom rodbinom. Koja, uostalom, nije bila ožalošćena, jer im je babinom smrću u nasljedstvo ostavljen stan u centru Podgorice. Stoga je otac braće, baboubica, pozvao strica iz Nik-šića, da zajedno posjete babinu rodbinu. Po starom dobrom običaju, domaćin je otvorio bocu loze. Nakon te, otvorena je još jedna boca. U međuvremenu je serviran ručak, a dvije porodice su se, pravo govoreći, prilično zbližile. Već su se oslovljavali sa »kume«. Atmosfera je bila pogodna da se pokrenu ozbiljni pregovori. »Nego kume«, diplomatski je počeo stric iz Nikšića, »kaži ti meni koliko mi vama da platimo, da vi
odustanete od tužbe te da one nesretne momke mičemo iz zatvora, jer žalosno je da mladost tamo trune«. »Deset hiljada maraka«, rekao je domaćin, unaprijed spreman na sličnu ponudu. »A nemoj" kume«, skočio je stric iz Nikšića, »nijesu ubili četu, no babu! Nego da mi vama sad ostavimo ovih pet hiljada, pa da one momke vadimo iz zatvora.« Na taj način stvar bi riješena. Kada sam u septembru 2000. napustio posao urednika redakcije za kulturu na državnoj televiziji, bio sam radostan što se vraćam turističkim užasima Ulcinja. Tri godine bio sam na putovanju koje me je odvelo, a gdje bi drugo, tamo odakle sam na putovanje pošao. Kada to učini naivčina željna upoznavanja sa svijetom, vjernik sticanja znanja kroz iskustvo, pa to je već dovoljno strašno! Ali kada to učini neko poput mene, ko je još u šestoj godini izgubio volju za daljnjim zbližavanjem sa svijetom, ko je u mladosti gotovo svakodnevno citirao T. S. Eliota (»naš cilj je tamo odakle smo pošli«) i Kavafija (»shvatićeš već što Itake znače«), ko nikada nije doveo u sumnju Zenonovu tvrdnju da se zapravo i ne možemo kretati; kada to učini Grk kojega je filozofu buretu oduvijek fascinirao više od Odiseja ili čitave bulumente zaludnjaka koji su jurcali za Zlatnim runom — to ozbiljno dovodi u pitanje njegov integritet pred samim sobom. Ako me pitate zašto sam, zaboga, uopšte kretao put Podgorice i bavio se novinarstvom koje mrzim, odgovoriću sa »ne znam« — što je glup odgovor, ali me barem čuva od daljih nezgodnih pitanja. Mislim da sam pomislio kako svaki mladi čovjek treba da ima karijeru. Biće da mi je neko rekao kako nisam ambiciozan i da ću u starosti žaliti za svim stvarima koje nisam učinio u mladosti. U mladosti po pravilu propustimo da umremo — mislite li da će starost donijeti kajanje zbog toga? Napustio sam kuću, svakodnevne rutine i prijatelje da bih
u »Vijestima« pisao tekstove o knjigama hordi crnogorskih pisaca željnih slave. Jedino je bolno odsustvo talenta bilo veće od njihove ambicije. Jedino je iracionalnost moje odluke da preselim u Podgoricu bila veća od mog odsustva ambicije. Zato sam se prvom prilikom vratio kući. Mislim da se moja novinarska karijera može smatrati uspješnom — bio je to samo razlog više da je što prije okončam. Za manje od tri godine sam od honorarnog radnika u redakciji za kulturu »Vijesti« dogurao — insistiram na referenci na Sizifa i njegovo pregnuće — do urednika na državnoj televiziji. Pa dobro, rekao sam sebi, vrijeme je da pustim ovaj kamen i vratim se u podnožje — kući. Svako promišljanje o onome sa druge strane brda ima smisla samo ako ste u njegovom podnožju. Čim se zaputite uzbrdo, ka vrhu, prestaje promišljanje i počinje — nauka. Ako ćete se jednostavno popeti do vrha brda i odatle osmotriti svijet sa druge strane, čitav pejzaž zbog čijeg promišljanja nam je i data sposobnost mišljenja — čemu mišljenje? Eto još jedne stvari koju sam propustio da uradim u mladosti. U Podgoricu sam dakle došao da bih radio za »Vijesti«. Prvih mjeseci, sve dok nisam uspio prikupiti novac da zakupim stan, živio sam na Zabjelu, u iznajmljenoj sobi kod starije gospođe koju i sada pamtim pod imenom teta Bela. U novinama sam naišao na oglas koji je zainteresovanim siromašnim beskućnicima, poput mene, nudio udobnu sobu sa posebnim ulazom. Tragom oglasa ujutro sam posjetio tetu Belu. Ispostavilo se da gospodi novac treba za alkohol. Teta Belaje naime počinjala da pije ranom zorom. Do devet ujutro, kada bih kretao na posao, već je bila pijana. Njeno krhko tijelo doslovce bi podleglo od posljedica lokanja nikšićkog piva. Cesto bih, dok sam mutio prvu jutarnju neskafu, čuo tupi udarac iz hodnika. Znao sam: to je teta Bela izgubila svijest i tresnula o pod.
Sa posla sam se vraćao oko četiri sata. Ona bi me dočekala raširenih ruku, i dirljivim staračkim glasom zamolila da odem u samoposlugu i kupim joj nekoliko piva. »Dolaze mi prijateljice, a osim toga, danas ni kapi nisam popila«, rekla bi mi tada. Nije lagala: jednostavno se nije sjećala jutarnjeg pijanstva. Alkohol bi učinio da zaboravi sve što se desilo tog jutra, uključujući i odgovor na pitanje: otkud ja na podu, u hodniku. Teta Bela bi se pridigla, stresla prašinu sa kućne haljine i skuvala sebi šoljicu okrepljujuće kafe. Za nju je novi dan tek tada počinjao. Prolazak kroz ljetnji pejzaž Zabjela svakodnevno me je poput kamenog malja udarao ravno u lice. Namučeni Zabjelčani, od strašnog ljeta ispijenih asketskih lica i heroin addicted osušenih fizionomija, bježali su od podgoričke vrućine u neugledne parkove ispred višespratnica koje se ljeti pretvaraju u mikrovalne peći. Koračajući kroz apokaliptični pejzaž ljet-njeg Zabjela čak sam umišljao da u vazduhu, oporom i teškom, osjećam miris ljudskog mesa koje dopire iz stanova gdje se, u tom trenutku, kao urbanističkoj refleksiji paklenih muka, hiljade očajnika peku na vatri svoje potrebe da žive u gradovima. Samo me je vokmen, isti ovaj koji mi sada, ovdje na Grbavici pomaže da ne mislim o odluci koja me strpljivo kao smrt čeka na kraju današnjeg dana, samo me je vokmen, kažem, štitio od ljetnjeg Zabjela. Koračao sam užarenim asfaltom ovog podgoričkog pregrada, dok su mi u ušima odzvanjali tonovi »Mogwai«. Ljeti u Podgorici stvarnost djeluje čas nestvarno, čas užasavajuće kao sam Inferno. Subjekt se doslovce razlaže u isparenjima koja lebde iznad asfalta. Tek krajnjim naporom volje, dugačkim i mučnim racionalizacijama, uspijevate da sebi potvrdite vlastito postojanje. Tada kao da se vaš subjekt, istopljen pod suncem i razliven podgorickom dolinom, napokon sažima i iznova objedinjava. Kao i svaka racionalizacija, i ova za krajnji rezultat ima — užas. Sve oko vas ukazuje se
tada kataklizmičnim i neizdržljivim, stoga se s radošću iznova prepuštate vrućini, da vas razlije i rasije. »Mogwai« su bili spasonosni, jer su sprječavali te izlišne trenutke racionalizacije. Kada bi se traka u vokmenu okrenula, i »Mogwai Young Team« počeo zvucima »Yes! I Am A Long Way From Home«, znao sam da to nije bila muzika. Bio je to mali, trivijalni i upravo stoga briljantni način da ponovo budem spašen od zaraznog dodira svijeta. Babe koje su se okupljale kod tete Bele bile su najslađe starice koje sam sreo. Udovice ili napuštene od muževa— baraba, svoja ogromna skladišta samoće ispunjavale su popodnevnim sjedeljkama kod Bele. Uz kafu i pivo čekale bi večernji dnevnik. No u vrijeme dnevnika već su, utučene alkoholom, hrkale u foteljama teta Beline dnevne sobe. Pazeći da ih ne probudim prošao bih kraj njih i, prije nego bih bešumno zatvorio vrata za sobom, još jednom pogledao obezna-njena sasušena tijela, razbacana po uglovima sobe poput prepariranih trofeja naše bačenosti u život. B5: STIL ILL The Smiths ... i tako je Konstantin slušajući »Mogwai« prolazio Podgoricom. Onda se napokon umorio i odlučio da se vrati kući. Ne mogu a da u ovoj priči ne primijetim nešto od načina na koji je Forest Gamp u istoimenom Zemekisovom filmu okončao svoju utrku kroz Ameriku. Sve priče o putovanju zapravo su ovako svedene, nema tu ničeg osim polaska i povratka. Izmišljene pustolovine koje se zbivaju tokom putovanja postoje samo da bi nas ubijedile da putovanje, ta izlišna ljudska djelatnost, nije još i besmislena. Teina pisma su i dalje stizala, jednako uzbudljiva i nevjerovatna. Nešto uzbuđenja, priznajem, prodrlo je i u
moj život. A sve to zahvaljujući NATO—u koji je 1999. napokon odlučio da je nepristojno daljnje odlaganje bombardovanja Miloševićeve Jugoslavije. Držim da je svako u ovoj zemlji, ako je sačuvao makar zrno poštenja i zdravog razuma, znao da će bombe na kraju padati na nas. Zlo na kraju uvijek uništava samo sebe — to je način na koji se održava ravnoteža između njega i dobra, koje je samo po sebi nesposobno da ga porazi. Možda je bombardovanje Jugoslavije bila demonstracija globalističkog poimanja prava; možda je to bombardovanje, u krajnjem, bilo nelegalno; ali kako bi rekla Tea, bila je to poetska pravda. A pravdi se uvijek valja radovati, čak i kada vam pada po glavi. I doista, da parafraziram rečenicu koju je povodom višegodišnjeg bombardovanja Sarajeva u magazinu »Duga« napisao žovijalni srpski fašista Dragoš Kalajič, radovao sam se svakoj bombi koja je pala na Beograd.
Pamtim da smo jutra, kada su »Vijesti« na naslovnoj strani objavile plamenu panoramu srpske prije-stonice i masnim slovima istaknut natpis: »Beograd gori!«, bili zasuti rafalima telefonskih poziva. Bijesni vojnici obećavali su da će tenkovima ući u redakciju. »Vijesti« će im uskoro dati još povoda za buku i bijes. Britanski premijer Toni Bler je tokom NATO bombardovanja Srbije i Crne Gore dao ekskluzivni intervju crnogorskoj državnoj televiziji. Bler je objašnjavao da bombe nisu namijenjene stanovništvu, nego Sloboda-nu Miloševiću. »Bez obzira na bombardovanje, mi smo prijatelji Crne Gore, koja je naš strateški partner i uživa našu nepodijeljenu podršku«, poručio je Bler na Englesku nadrkanim crnogorskim građanima. Uredništvo televizije smatralo je, međutim, poistovjećujući profesionalni kukavičluk i mudrost, da je mudro ne emitovati rečeni intervju. Zato su pozvali »Vijesti« i ponudili im da umjesto njih objave Blerovu poruku crnogorskoj naciji. »Vijesti« su to naravno učinile,
plasiravši intervju na naslovnoj strani. Neurotični borci čitavo jutro telefonirali su redakciji »Vijesti«, prijeteći da će nas sve poklati jer smo nasjeli na neprijateljsku propagandu. Energična sekretarica Nataša ih je sočno psovala, sve dok napokon nije odustala od pokušaja da racionalno opšti sa vojnim životinjama. Činilo se da će objavljivanje intervjua sa Blerom proći bez značajnije kazne, sve dok oko podneva u prostorije redakcije nije banula visoka delegacija Vojske Jugoslavije. Vojnu kaznenu ekspediciju predvodio je izvjesni pukovnik Đukanović, Srbin iz Hrvatske Krajine. Đukanović je uredništvu »Vijesti« zaprijetio da će, kako je rekao, zapriječiti list da izlazi. Na to je gotovo zen staloženi urednik »Vijesti« Ljubiša Mitrović rekao pukovniku: »pogledajte kroz prozor«. Na drugoj strani ulice specijalne jedinice MUP—a Crne Gore obezbjeđivale su zgradu skupštinskog dnevnog lista »Pobjeda« od napada vojske. Vojni udar visio je u vazduhu i jake snage MUP—a bile su raspoređene po svim strateški bitnim tačkama u Podgorici, spremne da snažnom vatrom odgovore na agresiju. Mitrović im je pokazao na heklerima naoružane, u crno obučene kršne specijalce i rekao: »pa dobro, zašto njih ne zapriječite da izlaze, ili vas je strah ovih crnih opasnih momaka?« Vojna delegacija je u bijesu napustila »Vijesti«. Vojska međutim nije odustala od ideje da uređuje informativni program crnogorskih medija. Ceh su platili nesretni stražari koji su se po čitavi dan dosađivali u priručnom prijekom sudu, koji je vojska nakon posjete pukovnika Đukanovića osnovala u podrumu pored ulaza u našu redakciju. Pretpostavljam da se osnivanje vojnog suda u zgradi redakcije »Vijesti« može podvesti pod pritisak na slobodu medija. Kada bi zaboravili da su tu da bi nas uplašili, dokoni vojnici su prepričavali ratničke dogodovštine. Koje se u bitnom ne razlikuju od
lovačkih priča: najčešće su izmišljene i uvijek preuveličane. Omiljena zabava u rana popodneva bila nam je ispijanje kafe u bašti ispred redakcije, odakle smo mogli čuti njihove razgovore. Priče su se nizale i tvorile neku vrstu vojničke »1001 noći«. Visoki vojnik kojega su zvali Bato pričao je o prijatelju, izvjesnom kapetanu Stefanoviću, koji se nedavno vratio iz Prizrena. Iz nemušte vojničke priče, uz ponešto zluradosti koja je, uostalom, nužan sastojak valjanog pripovijedanja, konstruisali smo uzbudljivu Storiju o ratu, seksu i masturbaciji.
Kapetan Stefanović organizuje srpske paravojne formacije u Prizrenu. Radivši u konspiraciji, noćio je kod izvjesnog Sekulića, poštenog domaćina. Sekulić je jedne noći insistirao da Stefanovića odvede u javnu kuću. Tamo su, kako je tvrdio, živjele i radile najljepše Ruskinje na ovom dijelu Balkana. Stefanović je, naravno, ponudu objeručke prihvatio. Ali šta bi, ako bismo dopustili takav razvoj događaja, bilo sa našom pričom? Stoga Stefanovića transformišemo u princa mizantropije, cinika koji Sekulićevu ponudu odbija tvrdnjom da prezire sam koncept seksa. Sekulić se nije dao pokolebati u svojoj ljubaznosti. Stefanović, opet, nije bio od onih koji su upornost u ispoljavanju gostoprimstva smatrali vrlinom, te je riješio da iznervira domaćina. Rekao mu je: »znaš, Sekuliću, mislim sve najgore o našim ženama sa Kosova. Imao sam prijatelja koji se prijavio kao dobrovoljac za ovaj mali rat. Poslali su ga u okolinu Gnjilana, gdje ga je ugostila familija čiji je domaćin bio pokojnik — poginuo je već od prvih američkih bombi. Moj prijatelj je bio kršan momak a udovica već dugo nije imala muškarca. Ali ona nije mogla znati da je moj prijatelj odrastao u Belgiji, gdje je upao u loše društvo i razvio sklonost ka zoofiliji. Nakon stoje nekoliko noći uz mnogo muke uspijevao da otjera udovicu u crnini iz sobe u koju su ga smjestili, napokon je odlučio
da prespava u štali. I tu, moj Sekuliću, počinje tragedija. Mladić se već prve noći u štali odomaćio i zbližio sa nekoliko koza. Tako da ga je, kada je gladna muškarca nakon ponoći banula u štalu, udovica zatekla sa kozom. Žena je vrisnula, prekrstila se, viknula: pederu! i sa vilama u rukama jurnula ka mom prijatelju, riješena da ga probode. Polako, gospodo, rekao joj je moj prijatelj uzmičući, nema potrebe da me vrijeđate, morate znati da su moje seksualne sklonosti moja privatna stvar. Priča završava tako što prijatelj puca u bijesnu ženu i skriven mrakom bježi sa Kosova natrag u Belgiju. Telefonom mi se jadao da su, osim što su privlačnije, koze i ovce na Kosovu i kudikamo politički korektnije od žena.« Sekulić je progutao ovu uvredu, možda i zato što nije razumio Stefanovića. Ubrzo su bili u javnoj kući, gdje je Stefanović konstatovao: Ruskinje su zaista lijepe. Bile su, doduše, nešto deblje, priprostije i gluplje no što bi to iole privlačna žena smjela biti. Popili su pivo a onda je Sekulić odabrao djevojke za sebe i gosta. Stefanović se nećkao, ali nije pomoglo. »Ali Sekuliću, ja ne jebem«, rekao je. »Nego šta radiš«, pitao je Sekulić. »Masturbiram«, rekao je Stefanović. »Zašto?«, mucao je zbunjeni Sekulić. »Zato što sam desničar i smatram da je masturbacija zatvoreni sistem, time savršenija od koitusa koji je miješanje sa Drugošću. Potom i zato što masturbacija ne umnožava broj ljudi. Napokon«, rekao je Stefanović, »koitus nije za hrišćane. Evo ti samo jedan dokaz za to: jesi li primijetio da krst ima oblik opuštenog penisa i testisa«, rekao je i na šanku ispred sebe nacrtao: »S druge strane, satanistički simbol izvrnuti krst predstavlja, očigledno, penis u erekciji. Možemo li time objasniti poželjnost i potentnost satanističkog učenja«, pitao se Stefanović. Na koncu su odlučili da Sekulić obje djevojke zadrži za sebe, a da ih Stefanović, ako baš insistira na apstinenciji, posmatra iz fotelje i masturbira.
Slučaj je htio da tih dana srpska policija u blizini Prizrena zaustavi kamion Crvenog krsta i zaplijeni ga. Ljekove, koje su pronašli u kamionu, policajci su odnijeli u vojnu bolnicu, gdje su doktori, budući da su mjesecima oskudijevali u medikamentima, dopustili bolesnicima da ih se, prema sopstvenom nahođenju, nažderu. Ispostavilo se, međutim, da je krajnje odredište kamiona bio Beograd, a da su u bočicama sa etiketama ljekova bile skrivene table ekstazija. Nakon što su progutali po dvije šake ekstazija, srpski ranjenici su uz igru i pjesmu napustili bolnicu. Zaputili su se u javnu kuću, gdje je u tom trenutku Sekulić uživao u čarima slovenskih sestara a Stefanović, ne bez gađenja, milovao vlastiti nabrekli ud. Na putu ka kupleraju ranjenici su spalili nekoliko albanskih kuća i silovali poneku ženu, neprestano đuska-jući i mašući štakama. Medzikpipl, vudupipl, pjevali su. Kada su se napokon domogli javne kuće, ispostavilo se da će većina ranjenika u obilasku srednjovjekovne srpske prijestonice ostati bez Ruskinjice. Zato su se odlučno zaputili na sprat, držeći da onaj tko prolije krv za narod i državu ima pravo na snošaj. Stefanović je na vrijeme čuo pjesmu i krike ranjenika koji su od drugih mušterija, preko reda, otimali Ruskinje. Zato je, prije nego su ranjenici, neki kroz vrata, neki pak kroz prozor upali u sobu, slobodnom rukom sa poda podigao hekler od kojega se nikada nije odvajao. Pucao je rafalno i precizno, tako da je svaki od ranjenika koji su banuli u sobu sada na tijelu imao još poneku ranu. Kada je i posljednji nasrtljivac pao, spustio je oružje. Dolje na podu, ležao je drug do druga. Na krevetu, Sekulić je krvario na izrešetane Ruskinje. Analitički posmatrajući pokolj, zapalio je cigaretu i rekao: »e moj Sekuliću, samo drkadžije opstaju«. Drugi vojnik je pričao o izvjesnom Rambu Petroviču, plaćenom ubici rodom iz Kasindola kraj Sarajeva. Bila je to
priča koju ćemo za ovu priliku nazvati — Smrt u Lukavici. Rambo je postao hitman 1993. godine. Tome je prethodila tragična smrt njegove majke. Ram-bova majka bolovala je od astme. Stoga su je poslali na liječenje u Lukavicu, u tamošnju bolnicu za plućne bolesti. To što je tamo umrla, ne treba pripisati neadekvatnom liječničkom tretmanu. Lukavica je, naime, u to vrijeme bila žestoko bombardovana. Bolest je odbijala da se povuče, tako da je teta Zlata, kako se gospoda zvala, bila prisiljena da produži liječenje. Produženje boravka na mjestu na koje padaju granate, kao što možete pretpostaviti, procentualno povećala izglede na umiranje. Brojke ne lažu. Rambova majka, teta Zlata, sahranjena je u Kasindolu, iako njen leš nikada nije položen u grobnicu. Ne zato što je transport bio onemogućen borbama koje su se unaokolo vodile, nego prije svega zato što, pravo govoreći, lesa nije ni bilo. U slučaju teta Zlate radilo se, naime, o direktnom pogotku. Razočaran u život i zgrožen njegovom niskom cijenom, do tada tvrdi pacifista Rambo postao je plaćeni ubica. Ubijajući po narudžbi Rambo se nije proslavio, niti je stekao značajan imetak. Ali je stekao mnogo prijatelja, osobito medu kolegama. Njegov prosjek uspješnih egzekucija bio je smiješnih 18%. Zašto lagati: niko od nas ne voli konkurenciju. A Rambo to nikome nije bio. Čovjek je često morao da moli da mu udijele posao. Ukoliko bi dogovorena cijena pokrila putne troškove i municiju, Rambo je kretao u akciju. Na zakeranje kolega da tako nikada neće ništa zaraditi, Rambo je odgovarao: bolje džabe raditi, nego džabe sjedjeti. Sto je bio argument protiv kog se nije moglo. Moj favorit je ipak priča koju je posljednjih dana bombardovanja, kada je sud zatvoren a vojnici u kamione utovarali namještaj i dokumentaciju, ispričao izvjesni vojni sudija Ostojić. Rodom sa Romanije, sudija je za susjednim
kafanskim stolom ispričao Nev-jeravatnu i poučnu priču o seoskom Ijekaru. Priču koju sam zapamtio u obliku koji vam sada, uz svu nepouzdanost sjećanja reprodukujem. Ratne hiljadu devetsto devedeset i treće u selo Ostojići, gore u visovima Romanije, stiže doktor Aleksandar Bigović. Paljanska afera sa maloljetnom kćerkom lokalnog predsjednika opštine koštace ga preko-mande u romanijsku zabit. Ali kontroverzni doktor će čak i tu postati glavni akter afere koju će na naslovnoj strani donijeti »Srpsko Oslobođenje«. Sve je počelo tako što je doktor Aleksandar sa prijateljima sjedio u kafani »Kod Mirčeta«. Jeli su obilno a tako su i pili. Najvažnija je dobra podloga, dijelio je medicinske savjete pijani doktor. On je pio pivo, već dvanaest boca hranljivog napitka koji se, kako je te večeri objasnio prisutnima, preporučuje kod oboljenja bubrega, a u nekim razvijenim demokratskim zemljama se i ne tretira kao alkohol. Doktor Bigović je ispijao trinaestu bocu hranljivog napitka, kada ga je konobar pozvao da odgovori na telefonski poziv. Tražili su ga jer je baba kapetana Boška Sokolovića bila na samrti. Uzevši sve činjenice u obzir: a) da je pijan b) želju da rečeno pijanstvo dodatno produbi c) da mu Sokolovići već duguju za dvije posjete d) da je kapetan Boško zbog krađe crkvenih kokoši i burne ljubavi sa popadijom već šest mjeseci u zatvoru i da, uostalom, više nije kapetan e) da mu ni ovaj put neće platiti, niti će utamničeni kapetan Boško — koji više nije kapetan— moći da mu se osveti zato što je pustio da mu baba umre doktor Aleksandar je odbio ponudu familije Sokolović da po snijegu i ledu pređe deset kilometara i bez izgleda na novčanu nadoknadu konstatuje da baba ima stotinu dvije godine i da joj je vrijeme mrijeti. Time je doktor prekršio Hipokritovu zakletvu. Kao što znamo, sa kajanjem, zbog
pogažene riječi, čovjek se umije izboriti. Sto se toga tiče, doktor bi se, iako krivokletnik, odvezao kući i pao u krevet. Ujutro bi snažna mučnina spriječila dalje kajanje, jer je još od davnina zapaženo da nagon za povraćanjem i meka stolica blagotvorno djeluju na sve vrste duševne boli. Doktor je popio još nekoliko piva nakon čega se oprostio od dništva, sjeo u kola i krivudajući zaputio kući. Bilo je to njegovo putovanje na kraj noći, bijelim putem koji je vodio u nepreglednu tamu, kako je to za stolom kraj nas formulisao
elokventni sudija Ostojić. Put na kraj noći bio je dug pet kilometara. Već na drugom kilometru doktor je primijetio da teško kon-troliše ladin džip — što zbog alkohola, što zbog snijega koji je padao na planinama, dok je u primorju bilo kišovito uz pojačan sjeveroistočni vjetar. Na trećem kilometru primijetio je da ga samo tragovi drugih vozila, poput šina, zadržavaju na putu. Na četvrtom kilometru zgazio je dvoje djece no to je primijetio tek kada je pred kućom parkirao kola. Hauba automobila je, naime, bila krvava. K tome, tu i tamo mogao se pronaći pokoji dječji zub zariven u ruski lim. Doktor je, međutim, iako vrstan dijagnostičar, bio odveć pijan da bi na osnovu postojećih dokaza donio zaključak o svom zločinu. Zato je mirno zaspao, unaprijed spreman na sve tegobe jutarnje postpijane mučnine. Policija će iste noći utvrditi da su pod točkovima njegovog džipa stradali brat i sestra, stari dvanaest, odnosno četrnaest godina — Miloš i Darinka Sokolović, od oca Boška i majke Smiljane. Majka ih je i poslala po doktora Aleksandra, jer je baba Dana bila na samrti a ovaj, očigledno pijan, odbio da dođe u vizitu. Majka Smiljana je bila rada da se te noći umili tastu, đed Bogdanu, te je u sniježnu noć otpremila svoje dvoje djece, računajući da doktor Bigović, koji nije loš čovjek, ali je težak kada popije, neće moći da odbije dječije suze. Budući da ih je, kako smo
saznali, doktor ipak odbio, i to od haubu, pri brzini od 80 km/h, Smiljani nije preostalo ništa drugo nego da se objesi u sušnici, iza kuće. Ova žena plemenitog srca smatrala je da je i to bolje nego da sa crnim vijestima izađe tastu na oči — da ne govorimo o tome kako će novosti primiti Boško, kada se vrati iz zatvora. Ujutro, kada od rakije poluslijepi đed Bogdan uđe u sušnicu da nareže komad slanine za doručak... starac neće, među komadima pancete, mmene pečenice i kao kamen tvrde pršute, među vijencima kobasice — neke ljute, neke ne, trakama ukusnog kulena i znalački začinjene krvavice, neće, rekoh, primijetiti obješenu i od mraza otvrdlu snahu. Njen leš biće otkriven tek dva mjeseca kasnije, kada đed Bogdanov brat od strica Zvonko uđe u sušnicu da odabere najljepšu pršutu, za proslavu stotinutrećeg rođendana babe Sokolović. Doktor Aleksandar uhapšen je iste noći kada je počinio zločin koji je zapanjio to malo bosansko selo. I koji je zaboravljen čim je doktor Aleksandar pušten iz zatvora. Sto se desilo ubrzo, jer selo nije imalo drugog doktora. Kao i svi glavni gradovi država u tranziciji, i Podgorica djeluje prilično nestvarno, sa svojom socrealističkom arhitekturom, nadrealističkim slojevima novih bogataša i subkulturnim pionirstvom gradske gerile u pelenama. Kao da Derida na nekoj halucinogenoj tableti dekonstruiše postkomunizam: stvar obećava da će se raspadati sve dok se uz veliku eksploziju ne rascijepi i posljednji atom društva, ali upravo taj haotični saobraćaj izlišnih informacija i pogrešnog feedbacka, ta izmještenost svake čestice održava sistem. Za vrijeme NATO bombardovanja Podgorica je izgledala kao pulsirajući epicentar nekog linčovskog entiteta iz paralelne stvarnosti, koji je kao u Dikovim romanima povremeno provaljivao u našu realnost i za sobom ostavljao pustoš i ljigavi, smradni trag militantnog, ruralno—plemenskog endemskog nacionalizma. Kičmu realnosti racionalnog svijeta činile su do
zuba naoružane jedinice policije, raspoređene duž grada, kao obezb-jeđenje objektima bitnim za održavanje sistema, ob jektima u kojima je opstajala državna uprava i uz pomoć
medija odbijala ratnu histeriju. Oko tog čvrstog jezgra razuma urlikao je zakovitlani haos, indukovan od Miloševićevog vojnog režima. Bijesni i ogorčeni ljudi čiji je logički aparat bio razdrobljen gravitacionim poljem vojne propagande kretali su se gradom i pljuvali na huk aviona, visoko iznad. Protivvazdušna odbrana je po Čitavu noć ispaljivala plotune put svemira. Neumorno su pucali, iako je njihov domet bio tri, a avioni letjeli na deset hiljada metara. Milo-ševićev dnevnik »Dan« i radio »Elmag« svakodnevno su obavještavali o desetinama novih oborenih aviona. Avion je oboren iznad Podgorice, pilot je pao u Mo-mišiće, javljali su a masa je sa jednog kraja grada trčala ka drugom, željna krvi. Nijedan avion nije oboren, nijedan pilot nije pao na Crnu Goni. Iz dana u dan ljudi naoružani sjekirama i kosijerima ipak su trčali kroz grad. Uveče bi, iznureni, zaspali kao jag-njad. Već ujutro bili bi spremni za novi lov na pilota. Mi smo sjedjeli u »Maši«, i uz velike količine espresa spremali se za još jedan uzbudljivi dan na poslu. Mir poznog proljetnjeg jutra narušio bi topot kopita stotina patriota koji su kao krdo bivola trčali ka Zabjelu, jer je »Elamag« potvrdio da je oboreni pilot za danas pao tamo. Kada bi se za njima slegla prašina, znali smo da je vrijeme za odlazak u redakciju. Pred američkim kulturnim centrom u Podgorici svakodnevno su održavane antiameričke demonstracije. Vojska je dopremila veliku količinu red, ivhite and blue ivith the stripes zastava, sa kojima su okupljeni starci brisali stražnjice. Sutradan bi fotografije tog prizora osvanule u beogradskim novinama. Na jednom od protesta starac sa šajkačom nosio je transparent na kojem je pisalo: Smrt Kliktonu, Toni Boleru i Pičoniju. Toni Bolero je savršeno ime za mafijaškog elitnog ubicu, donovog
povjerenika za delikatne situacije — ali pod ovim žovijalnim imenom mislilo se, naravno, na britanskog premijera Toni Blera. Klikton je Klikton, mala aliteracija ne mijenja na stvari. Ali Pičoni... pamtim da smo se u redakciji žustro sporili da li su demonstranti mislili na čileanskog diktatora Pinočea ili američkog pisca Pinčona. Sto im je Pinoče skrivio, šalio se Ognjen Spahić i na toj nejasnoći temeljio tezu da se transparent odnosio na Tomasa Pinčona. Upravo je postmoderni moralni relativizam, razvijao je tezu Spahić, i doveo do ovog bombardova-nja. Koje je, izgovarao je Ognjen dok je smijeh u redakciji već postajao histeričan, sumrak svih civilizacijskih vrijednosti Zapada. Zašto Pinčon — zato što je njegova estetika bila uvod u vaskoliku propast etike, rekao je Spahić a ja sam u njemu, prirodno, prepoznao još jednog aristotelovca. Daj mi za sutra tri hiljade slova o tome, u svojstvu urednika je prekidao smijeh Balša Brković. Ne postoji »ti« i »oni«, pisala mi je Tea prvih dana bombardovanja. Time što si ostao u toj zemlji, postali ste isti. Oni koji bjesne zbog bombi i ti koji im se dječje iskreno raduješ. Svi ste vi isti ološ, pisala je. Oni, čija te zloćudna glupost uništava i tjera na povlačenje i samosažaljenje. I ti, čiji slavni cinizam oni i ne primjećuju. Svi ste vi dio istog kopna. I zato ne pitaj za koga pada bomba: ona pada za tebe. Misliš li, pisala je, misliš li doista da
postoji razlika između tvog kukavičluka zbog kojeg odbijaš da napustiš tu zemlju, tu septičku jamu zapadne civilizacije, misliš li da postoji razlika između kukavičluka zbog kojeg odbijaš da dođeš u Holandiju i živiš sa mnom, između tvog kukavičluka i te nacije pički koje su ćutnjom i odobravanjem ispratile sve kasapnice koje su im se odvijale pred očima i rijeke krvi koje je upila zemlja na kojoj se danas igraju njihova djeca? Ponovo te, po ko zna koji put pozivam: dođi meni. Dobro znam osmijeh sa kojim ovo čitaš, taj podsmješljivo—samozadovoljni smiješak,
pisala je. Prizivaš omiljene do-sjetke, pisala je još, kao onu o Dostojevskom i Sređeni. Raketa od milion dolara eksplodirala je u blizini tvoje kuće, a ti uživaš u vlastitoj sposobnosti da Čak i u takvim trenucima spokojno meditiraš o tome kako je Sreder zapravo protestantski Dostojevski. Svi filmovi koje je napisao Sreder, misliš sada, pisala je, prije svega »Taxi Driver«, svi su ti filmovi zapravo verzije »Zapisa iz podzemlja«. Ali Srederov protestantski svjetonazor čini da taksista na koncu spašava kurvu, dok se Dostojevski kao uzoriti pravoslavac zadržava na kontemplaciji o tome. Jer protestantski ideal bogougodnog života je da se svijet učini boljim, dok je u pravoslavlju taj ideal — odlazak u manastir. Da li sam dobro zapamtila?, pisala je. A sve to, i tvoje odbijanje da dođeš u Amsterdam priđe, sve to je, ako se ne varam, Dostojevski, Sreder i ti, temeljno povezano sa učenjem Svetog Avgustina, njegovim preziranjem curiositas. I još dublje u prošlost, pisala je, sve do Platona, vjerujem da dobro pamtim. Prepričavaš li sebi još uvijek Platonovu metaforu o sijenkama na zidu pećine? I o vatri kojoj su ljudi leđima okrenuti? Pa onda ljudi svijet sijenki smatraju pravim svijetom, ne znajući da je to tek igra svjetlosti i vatre, pisala je. Ali ti si se uspeo sve do sunca i svjetlosti, gdje leži mudrost o kojoj ljudi u pećini i ne sanjaju, pisala je. Jedina svjetlost koju sada vidite je ona od eksplozije bombi: čujem da od danas nemate čak ni struju. Tek su vam bombe donijele svjetlost saznanja — u njima leži mudrost i istina, pisala je. Ljudi u toj zemlji žive jedući budućnost vlastite djece. Kada današnja generacija umre, za sobom neće ostaviti ništa osim jalove zemlje. Njihova djeca živjeće u bijedi jer su sve resurse zemlje proždrali roditelji, u svojoj gluposti i nacionalističko—pravoslavnoj pomami. Proždrali su sve, do posljednje mašine u najudaljenijoj fabričkoj hali, do posljednjeg pluga na najvišoj planini. Svaki dan koji ti ljudi prežive izjeda
rubove egzistencija njihovih kćeri i sinova. Samo jalova zemlja, to je sve što će ostati. Nema nikakve razlike između njih i Romerovih zombija. Jednako bi se tako majke mogle pridići sa bolničkog kreveta u porodilištu, iz kolijevke podići svoje novorođenče i zubima mu prekinuti vrat. To je isto kao da majka—zombi sažvaće kćerino tijelo, isto kao da ljudi napuste fabrike i sa tupim pogledom, ukočenih ruku ispruženih naprijed upadnu u škole. Isto kao da se školskim hodnicima kotrljaju dječje glave, da se učionicama vuku otkinute, nepojedene dječje šake i stopala, pisala je. Isto. Postavljam sebi pitanje: što je u središtu mog svijeta? Povlačenje? Povratak kući, natrag u Ulcinj nije donio oèekivano smirenje. Šta sam zapravo pokušavao: da iznova sklopim vitraž na crkvi sopstvenog, privatnog mira, vitraž koji sam sam razbio pošavši u Podgoricu? Da upristojim staklo kroz koje ću gledati napolje, u svijet? Da iznova stvorim polomljene boje i oblike? Nije išlo. Sve je bilo drugačije, a drugačije, nažalost, uvijek znači gore. Znao sam da je bombardovanje značilo sveopšte poravnanje računa: znao sam to bolje od drugih, jer je to najprije važilo za mene. Moja nepokretnost više nije bila učinkovita: biti miran nije više jamčilo mir. Zato sam jednoga dana napustio Baha, čitanje i rotvajlera, sjeo u automobil i obreo se u Sarajevu, odakle večeras mogu samo u dva smjera: u Holandiju ili u Hollidav Inn. Baterija je iscurila, traka je napokon stala. Sta sad? Ništa, naravo: I Am Stil 111... Kao da svlačim kondom, skidam slušalice i vokmen spuštam na krevet kraj torbe spremljene za put. Ponovo sam u svijetu, bez ikakve zaštite. Avion poleće u sedamnaest i trideset. Ako želim stići na aerodrom, čak i ako me bude vozio najbrži taksista u gradu, ovaj stan moram napustiti do pola pet. Toliko će pokazivati sat kada stanem pred ulazna vrata i krenem.
Niz stepenice na ulicu, potom ka obližnjem taksi stajalištu, i odatle na aerodrom. Ili ka krevetu, na koji ću spustiti torbu i leći, možda i odspavati prije nego otpočnem ritual oblačenja za večerašnju proslavu u Holliday Inn—u. Naravno, mogao bih se i ubiti. Ali ta se mogućnost, iz posve nejasnih razloga, najčešće nepravedno isključuje. Humor ne spašava, kaže na jednom mjestu Uelbek, humor u krajnjem slučaju ne služi skoro ničemu. Mogu se događaji u životu zamišljati s humorom godinama, tokom mnogih dugih godina, u nekim slučajevima se može zauzeti humorističan stav praktično sve do kraja; međutim, na kraju krajeva, život vam slomi srce.
Kroz prozor babinog sarajevskog stana posmatram obronke Vraća, gdje sam proveo najranije djetinjstvo. Negdje gore, na vrhu slike u koju gledam — gore je naša podstanarska soba, u kojoj smo, mislim da je bila 1983, čekali Novu godinu sa očevom sestrom iz Albanije. Gore se zbio događaj po kojem ću pamtiti oca, i on stoji na vrhu piramidalne kompozicije sjećanja — nalik na onu koju znamo sa »Splava fregate Meduza« — kojima sada častim sebe, dok još imam vremena. Tada sam imao tek devet godina, i samo sam slutio da će otac jednom umrijeti, da ću jednom biti potpuno sam. To sam tek slutio, ali sam znao, jednako čvrsto kao što znam sada, da će sve što se nadalje bude desilo sa mojim ocem i svim izmijenjenim perspektivama iz kojih ću ga ubuduće gledati, sve će to, rekoh li, biti nebitno, jer će za mene moj otac zauvijek biti onaj čovjek iz noći kada smo sa njegovom sestrom iz Albanije čekali Novu godinu, u podstanarskoj sobi na Vracama, godine 1983. Sirota žena je za večerom ispustila čašu sa vinom. Jeftini poljski kristal rasuo se po podu, i ona je, računajući valjda da je učinila nešto neoprostivo, neutješno zaplakala. Vrsta siromaštva u kojoj su u to vrijeme živjeli ljudi u Albaniji nikome od nas nije poznata. Otud se skromna
večera u našoj memljivoj sobi toj ženi morala učiniti ravnom prijemu na dvoru. Bila je to bajka koja se zbivala njoj lično, a koju je upravo ona ubila onda kada je razbila kristalnu čašu. Misleći sada o tome, vjerujem da je plakala ne zbog čaše, nego zbog šamara koji je, kada je kristal pukao, dobila od realnosti. Ali otac... stoje učinio otac? Ustao je, pomilovao sestru po kosi, a zatim naglo povukao stolnjak, i tako rasuo po podu sve što se našlo na stolu, sve šerpe sa sarmom, plad-njeve sa mesom, čaše pune vina i bočice sokova koje smo kroz slamčice obojene crvenim petokrakama pili brat i ja. Takve stvari ljudi obično ne rade, o njima se samo čita, po pravilu u ruskim romanima. Ali otac je uradio baš to: polomio je sve, da bi njegova sestra iz Albanije prestala osjećati nelagodu zato što je slomila kristalnu čašu. Pamtim da su se kasnije svi smijali, majka, otac i njegova sestra iz Albanije, nalik na ljude koji su upravo preživjeli neki užasan događaj, nešto što ih je na smrt prepalo, i sada se nekontroli-sano smiju, kao da glasno se smijući provjeravaju da li su uistinu još živi. Nije li tako zgodno sve polomiti i na taj način sve ispraviti? Ali što ako je problem koji pred mene postavlja Sfinga druge prirode? Poći u Holandiju, oženiti Teu. Ili odšetati do Hollidav Inna, u prvim trenucima nelagodnosti glumiti ushićenost ponovnim susretom, a zatim se kao niz maticu pustiti svemu što povratak u nedovršenu prošlost može donijeti. Jeste li primijetili sa kakvom ravnodušnošću svijet ispraća naše velike, naše životne odluke? Kada sahranjujete oca, u naručje uzimate dijete, kada prosite ženu ili je posma-trate kako zauvijek nestaje u dnu ulice, nikada neće prhnuti ptice, neće se čuti zvonik crkve, neće čak pasti ni jebena kiša. Surova priroda učiniće sve da vas ubijedi u nebitnost vaše sudbonosne odluke. Ako držite do dramaturgije vlastitog postojanja, za mizan-scen i zvučne efekte u takvim prilikama moraćete se sami pobrinuti. To u slučaju da težite
