xxxxxxxxxxxxxxxx xxxxxxxxxxxxx
Fizičko vaspitanje sa higijenom Tema: Olimpijada i Olimpijske igre
Student: xxxxxxxxxxxx
Profesor: xxxxxxxxxxxxxx
xxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxx
Sadržaj
Uvod ............................................................................................................. 3 1. Antičke olimpijske igre ............................................................................ 4 2. Oživljavanje olimpijskih igara ................................................................. 6 2.1. Olimpijski pokret ........................................................................................ 7 2.2. Olimpijska znamenja .................................................................................. 8 2.3. Nagrađivanje pobjednika ............................................................................ 9 2.4. Olimpijska himna ...................................................................................... 10 2.5. Svečano otvaranje ..................................................................................... 11 2.6. Svečano zatvaranje .................................................................................... 11
3. Olimpijski sportovi ................................................................................. 12 4. Moderne olimpijske igre ........................................................................ 13 4.1. Zimske olimpijske igre ............................................................................. 13
5. Doping .................................................................................................... 16 Zaključak ................................................................................................... 17 Literatura .................................................................................................... 18
2
Uvod Olimpijske igre ( grč. Ολυμπιακοί Αγώνες, engl. Olympic Games, fr. Jeux Olympiques) su skup međunarodnih sportskih takmičenja u različitim disciplinama koje su podjeljene na ljetnje i zimske. I zimske i ljetnje olimpijske igre održavaju se svake četiri godine. Do 1992. održavane su u istoj godini, a od tada se održavaju naizmenično, svake dvije godine. Nekada se pogrešno nazivaju i Olimpijadom, kako je u antičkoj Grčkoj nazivan period između dvaju olimpijskih igara. Službeni naziv olimpijskih igara, npr. konkretno igara 2004. godine u Atini glasi: „XXVIII Olimpijske igre modernog doba“. Smatra se da su antičke olimpijske igre prvi put održane 776. p.n.e. u Olimpiji, u Grčkoj, i održavale su se sve do 393. n. e. Na početku su se održavale samo u antičkoj Grčkoj, a oživljene su krajem 19. vijeka djelovanjem francuskog barona Pjera de Kubertena. Na njegov predlog je u Parizu 23. juna 1894. Osnovan Međunarodni olimpijski komitet (MOK), a prvi predsjednik tog tijela bio je Grk Demetrios Vikelas. Te igre, odnosno „Prve olimpijske igre modernog doba“ održane su 1896. godine u Atini, i od tada se održavaju svake četiri godine. Izuzetak je bio u vrijeme I i II svjetskog rata. Prve Zimske olimpijske igre održane su u Šamoniju u Francuskoj, 1924. godine. Nekoliko mjeseci prije olimpijskih igara trkači, uglavnom bivši sportisti, istaknuti pojedinci, ali i mnogi građani, prenose štafetno olimpijsku baklju od drevne Olimpije do mjesta svečanog otvaranja na olimpijskom stadionu. Zimske olimpijske igre su se ranije održavale iste godine kada i ljetnje, zaključno sa 1992. godinom i igrama u Albervilu u Francuskoj. Tada je zbog glomaznosti olimpijskog programa, ali i zbog zahtjeva moćnih TV kuća odlučeno da se razdvoje termini ljetnjih i zimskih igara. Prve sljedeće Zimske olimpijske igre su održane 1994. godine u Lilehameru u Norveškoj.
3
Olimpijska baklja
1. Antičke olimpijske igre Pravi izvori o nastanku antičkih olimpijskih igara su izgubljeni u vihorima vijekova, ali postoje mnoge legende i predanja o njihovom nastanku. Jedna legenda govori da je igre ustanovio sam Zeus kao proslavu svoje pobjede, u bici za vlast nad ocem Hronosom. Druga kaže da je Herakle pobjedio u jednoj trci u Olimpiji, pa je odlučio da se na tu uspomenu svake 4 godine održavaju takve trke. Međutim, osim igara u Olimpiji održavale su se i druge konkurentske, slične igre. To su bile Panateneje, Pitijske, Nemejske i Istmijske igre, ali su Olimpijske igre, spletom političkih okolnosti, nadvladale. Sve te priče u vezi sa antičkim igrama dovode se u vezu sa starogrčkim pojmom olimpijskog primirja, kada su, prema legendama, grčke državice prekidale međusobna neprijateljstva za vrijeme trajanja igara. A prvi vjerodostojan zapis o održavanju igara u Olimpiji datira iz 776. p.n.e., iako nije sigurno da su to bile i prve igre u antičkoj Grčkoj.
4
Antička Grčka
Na početku su igre bile uglavnom događaj lokalnog značaja, a do XV antičkih olimpijskih igara održavala se samo jedna disciplina i to trka na 1 stadij (nešto manje od 185 m). Onda je dodana trka na 2 stadija, a prva dugoprugaška trka, na 24 stadija (u metričkom sistemu 4.420 m), održana je 720. p.n.e.
Pausanija piše da su se na početku sportisti takmičili obučeni u laganu sportsku opremu, kao danas. A onda je, tokom jedne trke, trkaču Orsipu iz Megare – spala odjeća. On je nastavio da trči go. To je od ostalih atleta ubrzo objeručke prihvaćeno, pa su se takmičari od tada takmičili goli. Žene nisu smjele da se takmiče, čak im nije bilo dozvoljeno ni da budu gledaoci. Ipak, devojke su se smjele takmičiti na Herajama, igrama u čast boginje Here, koje su se takođe održavale u Olimpiji svake četiri godine. Za razliku od muškaraca, one se nisu takmičile gole. Ubrzo se je počeo povećavati i broj sportova: 748. p.n.e. uveden je pankration (kombinacija boksa i rvanja), 708. p n.e. klasično rvanje i petoboj, 688. p n.e., pesničenje (kao današnji boks), 689. p.n.e., godine trke kočija, itd. Bilo kako bilo, igre postaju sve važniji momenat u istoriji antičke Grčke, dostižući svoj vrhunac tokom 6. i 5. vijeka p.n.e. Olimpijske igre su još imale veliki vjerski značaj. Održavane su u slavu vrhovnog boga Zeusa kome je podignuta veličanstvena statua u Olimpiji. Broj disciplina ubrzo je narastao do dvadesetak, a same igre su se održavale nekoliko dana. Olimpijski pobjednici su uskoro postali osobe sveopšteg poštovanja, ako je trebalo, rušili su se i dijelovi gradskih bedema da bi pobednici mogli ući s 5
pratnjom prilikom povratka u rodni grad (zbog olimpijskog primirja gradovi nisu smjeli ratovati), te bili bi opjevani u pjesmama i podizali bi im se spomenici. Njihovi uspjesi bili su i materijalno nagrađivani (raznorazne beneficije, oslobođenje od poreza, itd). Ustalio se ritam održavanja igara - svake četiri godine, a vrijeme između prošlih i budućih igara nazvano je Olimpijadom. Igre su polako gubile važnost tokom rimske vladavine nad Grčkom, iako su i tada imale veliki ugled i značaj. Priča se da je sam rimski car Tiberije maštao o naslovu i časti olimpijskog pobjednika, a i car Neron je rado posećivao olimpijska borilišta i učestvovao u takmičenjima. Neron je učestvovao u trci dvokolica, ali je pao i nije završio trku. I pored toga, Grci su ga slavili kao pobjednika, a Neron ih je zauzvrat oslobodio poreza. Sa pojavom hrišćanstva, a pogotovo kad je ono postalo državna religija (391. godine) Olimpijske igre su sve više smatrane slavljenjem paganskih božanstava i ostacima paganskih rituala, pa je konačno 393. godine rimski car Teodosije ukinuo olimpijske igre, prekinuvši tako gotovo 12vijekovnu istoriju ovog sportskog događanja.
2. Oživljavanje olimpijskih igara Olimpijski duh i olimpijska ideja nisu umrli 393. godine. U 17. vijeku u Engleskoj su počele da se održavaju Kotsvoldske igre, sportske priredbe donekle slične drevnim starogrčkim igrama. Zanimanje za oživljavanje olimpijskih igara raslo je kako su iskopavanjima njemačkih arheologa, sredinom 19. vijeka otkrivani ostaci antičke Olimpije. Tokom sljedećih decenija slična sportska događanja organizovana su u Engleskoj i u Grčkoj. Grčki filantrop Evangelios Zapas je sponzorisao organizovanje igara posvećenim antičkim Olimpijskim igrama koje su se prvi put održale 1859. na gradskom trgu u Atini. Zapas je platio obnovu antičkog stadiona Panatinaiko, koji je prvi put korišćen za Igre 1870. Isti stadion je korišćen i za Prve moderne Olimpijske igre 1896. Na ovim igrama su se takmičili sportisti iz Grčke i Osmanskog carstva. Engleski ljekar Vilijam Peni Bruks je u drugoj polovini 19. veka pokrenuo Godišnje igre Venločkog olimpijskog društva. Te igre 1890. godine posjetio je francuski baron Pjer de Kuberten. Nekako u isto vreme Kuberten je istraživao razloge francuskog poraza u Francusko–pruskom ratu (1870. - 1871). Zaključio je da je razlog poraza u tome što 6
francuski vojnici nisu imali potrebnu fizičku pripremljenost, pa je nastojao to poboljšati. Kuberten je takođe želio da zbliži narode, to jest da se omladina takmiči na sportskom, a ne na bojnom polju. Tako je ideja o oživljavanju olimpijskog duha ponovo dobila svoj najdublji smisao. Na kongresu na pariskom univerzitetu Sorboni, održanom od 16. jula do 23. jula 1894. godine Kuberten je iznio svoju ideju pred međunarodnim auditorijumom i dobio je podršku. Posljednjeg dana kongresa odlučeno je da se prve Olimpijske igre modernog doba održe 1896. godine u Atini, u njihovoj domovini Grčkoj, gdje su i nastale pre više od 2.600 godina. Radi organizacije igara utemeljen je Međunarodni olimpijski komitet (MOK), a Demetrios Vikelas je, kao pripadnik grčkog naroda, dobio čast da postane prvi predsednik ovog komiteta. Ljetnje olimpijske igre 1896., prve Olimpijske igre modernog doba, bile su uspješne. Održane su od 5. aprila do 14. aprila 1896. Iako je učestvovalo samo 285 sportista (samo muškarci) iz 13 država, koji su se takmičili u 9 sportova i 43 sportske discipline, bilo je to najveće međunarodno sportsko takmičenje ikada održano (ne treba zaboraviti da su se na antičkim olimpijskim igrama takmičili samo Grci). Grčke vođe i grčka javnost bili su ushićeni i očekivali su da će imati monopol nad igrama, odnosno očekivali su da će se olimpijske igre, kao nekad, održavati samo u Grčkoj, ali MOK je odlučio drugačije, pa su II Olimpijske igre održane 1900. u Parizu, u Francuskoj. Ove igre su bile i mnogo veće: 24 zemlje učesnice, 1.225 sportista, među njima 19 žena. Inače, čuveno olimpijsko geslo: brže, više, jače (lat . Citius, altius, fortius), koje je postalo moto olimpijskih igara, nije ostalo iz antičkog doba nego je to u svom govoru, prilikom osnivanja školskog sportskog društva u školi u kojoj je bio upravnik, izrekao prijatelj barona de Kubertena, dominikanski otac Henri Martin Didon. I utješno geslo „nije važno pobjediti, važno je učestvovati“ , koje se, pogrešno, pripisuje samom Pjeru de Kubertenu, takođe je „autorsko djelo“ jednog sveštenika - na misi za učesnike olimpijskih igara u Londonu 1908. izrekao ga je pensilvanijski biskup Etelbert Talbot. 2.1. Olimpijski pokret
Brojne organizacije su uključene u organizaciju olimpijskih igara. One zajedno čine olimpijski pokret. Pravila i načela po kojima djeluju regulisana su olimpijskom poveljom. Na čelu olimpijskog pokreta je Međunarodni olimpijski komitet (MOK), čiji je trenutni predsjednik (od 2001. godine) Belgijanac Žak Rog. MOK se brine o tekućim pitanjima i donosi važne odluke, kao što su izbor grada domaćina Olimpijskih igara, program igara i druge odluke.
7
Tri grupe organizacija djeluju i rešavaju pitanja iz svoje nadležnosti: Međunarodne sportske federacije su najviša tijela u datom sportu, (npr. FINA u plivanju, FIBA u košarci, FIFA u fudbalu, itd). Trenutno 35 međunarodnih sportskih federacija deluje unutar olimpijskog pokreta. Nacionalni olimpijski komiteti, svaka zemlja članica ima svoj olimpijski komitet. Svaki olimpijski komitet pojedine zemlje članice zastupa u svojoj zemlji olimpijski pokret, unapređuje njegova načela i pravila. Trenutno pod okriljem MOK djeluje 202 nacionalnih olimpijskih komiteta. Organizaconi komitet olimpijskih igara formira nacionalni olimpijski komitet one zemlje članice koja dobije organizaciju igara. Organizacioni komitet se raspušta nakon obavljenog zadatka, to jest po završetku olimpijskih igara (ne samim zatvaranjem igara, nego sređivanjem celokupnog bilansa upravo održanih igara). Međutim, njegov zadatak odmah nastavlja organizacioni komitet one države koja organizuje naredne Olimpijske igre. Donedavno je MOK bio često kritikovan da je zatvorena organizacija sa nekoliko članova „zacementiranih“ u članstvu do kasne životne dobi, pa i doživotno. Da bi se izbjegli budući skandali u izboru grada-domaćina igara, predviđaju se neke reforme, jer je u prošlosti bilo korupcije. Planira da se u članstvo MOK uvode bivši, ali i još aktivni veliki sportisti, jer se pretpostavlja da takav sportista, koji je svoju sportsku slavu godinama mukotrpno, znojem i odricanjima sticao na sportskom polju, neće biti sklon prevarama. Planira se, takođe, vremensko ograničavanje članstva u MOK. 2.2 Olimpijska znamenja
Olimpijski pokret koristi mnoga znamenja i simbole, od kojih mnoga predstavljaju ideje i ideale koje je Pjer de Kuberten imao u svojim vizijama. Svakako najpoznatiji simbol su olimpijski krugovi .
8
Olimpijski krugovi
Ovih pet međusobno povezanih krugova predstavlja jedinstvo pet naseljenih kontinenata (Afrika, cijela Amerika, Australija, Azija i Evropa), a boje tih krugova (s lijeva na desno: plava, žuta, crna, zelena i crvena) izabrane su jer svaka država svijeta ima na svojoj nacionalnoj zastavi bar jednu od tih boja. Olimpijski krugovi su prvi put predstavljeni na Olimpijskim igrama u Antverpenu, 1920. Olimpijski krugovi se nalaze i na olimpijskoj zastavi koja se podiže, vijori i spušta prilikom otvaranja, trajanja, odnosno zatvaranja olimpijskih igara, a u olimpijski stadion se unosi dok se svira svečana olimpijska himna. Službeni olimpijski moto je latinski izraz: „brže, više, jače“ (lat. Citius, Altius, Fortius). Ideali olimpizma su, verovatno, najbolje opisani u olimpijskoj izjavi: „Najvažnije na olimpijskim igrama nije pobjediti, nego učestvovati, kao što ni u životu nije najvažnija pobjeda nego borba. Velik je čovek onaj ko ne osvaja nešto bez časne borbe.“
Olimpijski plamen pali se u grčkoj Olimpiji sunčevom svjetlošću uz pomoć konkavnog ogledala. Zatim tako nastali plamen na olimpijskoj baklji nose hiljade trkača, štafetno, preko svih kontinenata, do grada u kojem će se održavati olimpijske igre. Na kraju se plamen donosi do istaknutog mjesta na olimpijskom stadionu na kom će goriti za vrijeme održavanja igara. Prvi put je plamen na otvaranju nekih OI upaljen na Ljetnim olimpijskim igrama 1928., a način štafetnog prenošenja plamena bakljom uveden je u sklopu priprema i otvaranja Ljetnih olimpijskih igara 1936. godine. Tradicija obilazaka svih 5 kontinenata je započeta 2004. godine.
Olimpijski plamen
2.3. Nagrađivanje pobjednika
9
U antičko vrijeme, pobjednik na Olimpijskim igrama nagrađivan je vijencem od lovorovog lišća. Danas, za sve discipline svih sportova zastupljenih na olimpijskim igrama, pobjednicima u pojedinačnim i ekipnim, dodeljuju se medalje: za prvo mjesto zlatna medalja (u stvarnosti je to srebro presvučeno zlatom), za drugo mjesto srebrna medalja a za treće mjesto dodeljuje se bronzana medalja. Ovaj način dodjele odlikovanja uveden je na Ljetnim olimpijskim igrama 1908. Na prvim modernim igrama, 1896. godine u Atini, medalje je primalo samo dvoje prvoplasiranih, a na igrama 1900. i 1904. godine najboljima su dodeljivane raznorazne nagrade i pehari.
Medalja sa prvih modernih OI, Atina 1896. godine
Baš zbog toga što se olimpijske igre održavaju svake četiri godine, i javnost i sportisti ih cijene, i uspjeh na njima priželjkuju mnogo više nego na svjetskim prvenstvima ili raznim turnirima, kojih se svake godine održava mnoštvo. Mnogi vrhunski npr. plivači ili atletičari, nerjetko, jednostavno ne dođu na svijetska prvenstva koja se održavaju u predolimpijskoj godini da im to ne bi remetilo zacrtani plan priprema za olimpijske igre. Naravno da je tu izuzetno važna i istorijska dimenzija olimpijskih igara. Nije zato nimalo čudno da mnogi olimpijski pobjednici bivaju u svojim zemljama dočekivani i slavljeni kao istinski heroji, baš kao što je to bilo i milenijumima ranije, a u današnje vrijeme olimpijska pobjeda donosi često i materijalnu nagradu. Zbog svega toga i tu velikim dijelom leži objašnjenje zašto se neki sportisti nastoje pošto-poto dokopati titule olimpijskog pobjednika, rizikujući upotrebom dopinga svoje zdravlje, ponekad život, a ponekad i zdravlje svog potomstva. 2.4. Olimpijska himna
10
Olimpijska himna je muzičko djelo koje je komponovao Spiros Samaras (Spyros Samaras) na tekst pesme grčkog pjesnika i pisca Kostisa Palamasa ( Kostis Palamas). Prvi put je izvedena na ceremoniji otvaranja prvih Olimpijskih igara 1896. u Atini. Nakon toga, svaki domaćin je davao raznim kompozitorima i muzičarima da napišu himnu za određenu Olimpijadu. Ovu himnu je Međunarodni olimpijski komitet 1958. proglasio zvaničnom i prvi put je izvedena na otvaranju Tokijskih Igara 1964. godine. Olimpijska himna ima status državne himne prema propisima MOK -a. Stihovi
Besmrtni Duše Antike, prečisti oče ljepote, veličine i istine, siđi, otkrij nam se kao munja ovdje u slavi tvoje zemlje i tvoga neba. U trčanju, rvanju i bacanju prosvjetli nas plemenitom svjetlošću igara, i kruniši nas vječnim vijencem i učini nam tijelo čvrsto i vrijedno. Polja, planine i pučina sjaje sa tobom kao bijelo-purpurni veliki hram, u koji dolaze tvoji hodočasnici, o Besmrtni Duše Antike, svi narodi.
2.5. Svečano otvaranje
Ceremonija otvaranja dostiže svoj vrhunac paljenjem Olimpijskog plamena. U posljednje vrijeme, radi atraktivnosti i originalnosti, plamen se pali na različite načine. Svečanost otvaranja Olimpijskih igara protkana je mnogim običajima koji su postali tradicionalni. Po takvoj tradiciji svečanost otvaranja počinje izlaskom predstavnika država na način da sportisti ulaze na stadion po abecednom redu imena svojih zemalja. Uvijek prva izlazi delegacija Grčke, domovine Olimpijskih igara, a poslednja delegacija države koja organizuje igre. Na čelu reprezentacije svake države ide sportista ili sportistkinja koji imaju čast nošenja zastave svoje zemlje. Nakon što su sportisti – predstavnici svih država ušli na Olimpijski stadion igre proglašava otvorenim sam šef države domaćina. Tada se svira Olimpijska himna i u stadion se unosi Olimpijska zastava. Za to vrijeme baklja s Olimpijskim plamenom je na ulazu u stadion, gdje je na kraju, preuzima poslednji nosač baklje. Ovo je možda najveća čast koja se može pružiti nekoj osobi, a za poslednjeg nosača plamena obično se bira istaknuti sportista, bivši ili sadašnji, naravno zemlje domaćina. Posljednji nosač baklje prinosi Olimpijski plamen plameniku koji je 11
smješten na dominantnom mjestu Olimpijskog stadiona. Uskoro Olimpijski plamen počinje goriti svom snagom, uz istovremeno puštanje golubova, simbola mira. Na kraju, svi nosioci zastava zemalja učesnica okružuju govornicu na koju dolazi jedan sportista i jedan sudija. Prvi, u ime svih sportista, učesnika igara, a drugi u ime sudija koji će suditi takmičenja na igrama, polažu svečanu Olimpijsku zakletvu da će se viteški časno i pošteno boriti i takmičiti, odnosno pravedno i nepristrano suditi. Uz tradicionalne elemente otvaranja Olimpijskih igara, svaka zemlja domaćin u tu svečanost unosi i dijelove svoje kulture, tradicije i običaja. 2.6. Svečano zatvaranje
Zatvaranje Olimpijskih igara nije protkano tako strogim pravilima kao svečano otvaranje. Sportisti svih zemalja ulaze na stadion, ali ne, kao prilikom otvaranja, strogo iza svog nacionalnog stega, nego svi pomješani, da bi se time simbolizovalo jedinstvo sportske mladosti sveta. Olimpijski plamen polako se gasi, Olimpijska zastava polako se spušta niz jarbol, skida se, slaže i predaje gradonačelniku grada - domaćina sledećih Olimpijskih igara. Predsjednik MOK -a proglašava Olimpijske igre zatvorenim.
3. Olimpijski sportovi Na olimpijskim igrama u Sidneju sportisti su se takmičili u 28 sportova. Ali samo je pet sportova zastupljeno na olimpijskim igrama od 1896. godine. To su atletika, biciklizam, gimnastika, mačevanje i plivanje. Tu bi spadalo i veslanje, jer su veslačka takmičenja trebala se održe na prvim igrama, ali nisu zbog lošeg vremena. Stalni sportovi na Zimskim Olimpijskim igrama su alpsko skijanje, skijaško trčanje, umjetničko klizanje, hokej na ledu, nordijska kombinacija, skijaški skokovi i brzo klizanje. Treba napomenuti da su umjetničko klizanje i hokej na ledu bili na rasporedu nekih olimpijskih igara i prije uspostavljanja posebnih, zimskih igara. Proteklih godina MOK je, naročito zbog mlađih gledalaca, uveo i neke nove atraktivne sportove kao što su snoubording i odbojka na pijesku. Međutim, brzi porast broja olimpijskih disciplina i takmičenja prisiljava i na mjere izbacivanja sportova. Verovatno će se desiti da će manje popularni sportovi ili zastarjeli sportovi, poput modernog petoboja, (ili skupi sportovi kao kajak i kanu na divljim 12
vodama, za čije je održavanje potrebno izgraditi superskupu stazu koja je kasnije, obično, rjetko u upotrebi), morati da se bore svoj opstanak na Olimpijskim igrama. MOK je isključio bejzbol i softbol sa programa OI 2012. Do 1992. godine, u cilju atraktivnosti, povremeno, a i privremeno su uvođeni novi, demonstracioni sportovi, obično po jedan, po izboru zemlje organizatora igara. Cilj je bio da se zainteresuje uglavnom domaća publika kojoj su ti sportovi bliski. Pobjednici u ovim demonstracionim sportovima nisu sticali titulu olimpijskog pobednika. Po Kubertenovoj viziji na olimpijskim igrama sportisti treba da se takmiče iz sportskih ideala, a nikako za novac, i zato na igrama nije bilo mjesta profesionalnim sportistima. Ovo načelo je rezultovalo sa nekoliko skandala tokom moderne olimpijske istorije. Tokom 1980ih godina stroga amaterska pravila su popuštana, nastupali su sve više mnogi sportisti za koje je bilo jasno da zarađuju isključivo baveći se sportom. Situacija se iskristalisala 1980ih i 1990ih godina. Mnogi sportisti u međuvremenu, više uopšte nisu skrivali da za svoje nastupe primaju novac. Činili su to svi vrhunski atletičari, pa i mnogi drugi. Tačka na i konačno je stavljena na Ljetnjim olimpijskim igrama 1992. godine, nastupom košarkaškog „Tima snova“, sastavljenog od najvećih zvezda američke profesionalne NBA lige koji su, i službeno bili profesionalci. Pravila o reklamama i reklamiranju su i dalje vrlo stroga. Reklama ne smije biti na samim sportskim borilištima, a službeni sponzori olimpijskih igara sponzorišu sve takmičare. Od ličnog reklamiranja sportistima je jedino dozvoljeno da na dresovima, patikama ili trenerkama nose logotipe proizođača, ali su veličine tih natpisa limitirane. 4. Moderne olimpijske igre Nakon početnog uspjeha, Olimpijske igre su imale poteškoća. Igre održane u Parizu 1900. i Sent Luisu 1904. bile su u sjenci, bolje reći bile su privezak svjetskim izložbama koje su u tim gradovima tada održavane. A i samo trajanje tih olimpijskih igara govori dosta: one u Parizu trajale su pet i po meseci, a one u Sent Luisu - nešto preko četiri meseca i dvadeset dana. Kako Englezi ne bi bili „gori“ od Francuza četvrte igre, održane u Londonu 1908, trajale su od 27. aprila do 31. oktobra 1908, preko 6 mjeseci, što je za današnje pojmove neshvatljivo. Trajanje igara tako je variralo, neke su trajale kraće, neke duže - da bi se sa igrama u Los Anđelesu 1932. i u Berlinu 1936. ustalilo vreme trajanja igara na današnjih 15 dana. U spomen na prve Igre iz 1896. održane su, takođe u Atini, 1906. godine, na njihovu 10. godišnjicu, tzv. „međuigre“ (engl. Intercalated games). Iako je igre organizovao MOK, ova organizacija ih ne ubraja među ostale „redovne“ Olimpijske igre, već kao proslavu jubileja. Ima, međutim, mnogih savremenih istoričara
13
olimpizma koji se zalažu za to da i te igre budu smatrane zvaničnim olimpijskim igrama. Svejedno, iako nepriznate kao službene, i te su igre doprinele popularizaciji i širenju olimpijskog pokreta. 4.1. Zimske Olimpijske igre
Kad je utemeljen MOK, jedan od predviđenih sportova bilo je i klizanje na ledu. Prvo takmičenje takvog tipa, održano na igrama 1908. u Londonu, bile su četiri discipline umjetničkog klizanja. Predloženo je osnivanje posebnih zimskih igara, ali je ta ideja odbačena glasovima Skandinavaca koji su protežirali svoje „nordijske igre“. Ipak, neke discipline zimskih sportova bile su uvrštene u predviđeni program igara 1916. godine u Berlinu (koje nisu održane) i onih 1920. u Antverpenu. A onda je 1924. godine u Šamoniju u Francuskoj, pod pokroviteljstvom MOK, organizovan „Međunarodni vikend zimskih sportova“. Ovo takmičenje je postiglo uspjeh, pa je 1925. MOK odlučio da ustanovi posebne Zimske olimpijske igre koje će se održavati nezavisno od Ljetnih olimpijskih igara. Na zasjedanju MOK 1926. odlučeno je da se ta sportska manifestacija održana 1924. godine računa kao prve Zimske Olimpijske igre. Do 1992. i ljetne i zimske olimpijske igre održavane su u istoj godini, a onda je MOK odlučio da ih razdvoji. Zbog toga su sledeće Zimske olimpijske igre 1994., održane samo dve godine poslije prethodnih igara, da bi od tad nastavile da se održavaju svake četiri godine. Od 245 učesnika (samo muškaraca) iz 15 država, 1896. u Atini, igre su narasle na 10.651 takmičara, i to 6.582 sportista i 4.069 sportistkinja iz 199 država, 2000. u Sidneju. Broj sportista na Zimskim igrama manji je od broja sportista na ljetnim: oko 2.400 sportista i sportistkinja je u 78 disciplina učestvovalo na igrama u Solt Lejk Sitiju, 2002. godine. Sa preko 16.000 televizijskih kuća i novinara prisutnih u Sidneju 2000, Olimpijske igre su najveći medijski događaj na svetu. Procjenjuje se da je igre u Sidneju na televiziji gledalo oko 3,8 milijardi ljudi. Ali rast olimpizma je, uz strah od terorizma, i veliki problem samom olimpijskom pokretu. Iako su nastupi slavnih profesionalnih sportista, te sponzorstva najvećih svetskihmultinacionalnih kompanija rješili finansijske probleme Olimpijskih igara, činjenica je da je ogroman broj sportista, novinara i gledalaca, prevelik zalogaj za mnoge gradove koji bi rado organizovali Olimpijske igre. Olimpijski pokret nije ostao pošteđen posljedica političkih događanja. Ideja olimpizma je iznevjerena tokom I i II svjetskog rata. Politika se u istoriju olimpijskih igara umješala još nekoliko puta. Ljetne olimpijske igre 1936. u Berlinu Adolf Hitler je iskoristio kao 14
propagandu svoje nacional-socijalističke stranke i svoje ideologije. Ipak, na tim igrama, Nemac Luc Long je pomogao američkom tamnoputom atletičaru Džesiju Ovensu da osvoju zlatnu medalju u skoku udalj. Ljetne olimpijske igre 1956. u Melburnu su bile prve igre koje su bojkotovane. Holandija, Španija i Švajcarska su bojkotovale igre zbog sovjetske intervencije u Mađarskoj, dok su Egipat, Irak , Liban i Kambodža bojkotovale igre zbog Suecke krize. Kasnije, tokom 1970ih i 1980ih, zbog rasnih, političkih, hladnoratovskih i ostalih podela došlo je do četiri bojkota Olimpijskih igara koji su ozbiljno zaprijetili ideji olimpizma. Prvo su Olimpijske igre u Montrealu, 1976. bojkotovale mnoge afričke države, jer nije udovoljeno njihovom zahtjevu da se sa igara udalji Novi Zeland čija je ragbi reprezentacija nastupala u, tada rasističkoj, Južnoafričkoj Republici, iako ragbi tada nije bio, kao ni danas, olimpijski sport. Tajvan nije učestvovao na ovim igrama pošto je Narodna Republika Kina uložila protest da on ne može da učestvuje na ovim igrama pod imenom Republika Kina, uprkos kompromisu da Tajvan može da koristi svoju zastavu i himnu. Tajvan je to odbio i nije učestvovao na olimpijskim igrama sve do 1984. godine. Poslednji, doduše mali bojkot zadesio je Letnje olimpijske igre 1988. u Južnoj Koreji. Na ovim igrama nisu se pojavile Severna Koreja, Kuba, Etiopija i Nikaragva.
Na Igrama u Barseloni 1992. reprezentativcima Savezne Republike Jugoslavije u timskim sportovima nije bilo dozvoljeno da učestvuju zbog sankcija koje su Ujedinjene nacije uvele Jugoslaviji zbog rata u bivšoj SFRJ. Takmičari iz SRJ koji su nastupali u pojedinačnim sportovima su se borili pod zastavom Olimpijskih igara. Najtragičniji i najgori incident u olimpijskoj istoriji desio se za vreme Olimpijskih igara u Minhenu, 1972. Palestinski teroristi iz organizacije zvane Crni septembar upali su 5. septembra, 11. dana igara, u olimpijsko selo, ubili dvojicu izraelskih sportista, a devetoricu uzeli za taoce. U nastavku drame, došlo je do masakra. Na minhenskom vojnom aerodromu, posle neuspjele akcije spašavanja talaca, ubijeno je svih devet izraelskih sportista, petorica terorista i jedan njemački policajac. Svet je bio u šoku, ali su igre, posle 34-satnog prekida, nastavljene. Početak OI u Pekingu protiče u senci rata u Južnoj Osetiji. To je prvi put ne samo da je došlo do ratnog stanja za vreme OI još od vremena stare Grčke, već i prvi put da su se počeci rata i OI poklopili u dan.
15
5. Doping
Jedan od najvećih problema i opasnosti današnjeg sporta u cjelini, a samim tim i olimpijskih igara je upotreba nedozvoljenih stimulativnih sredstava, droga, hemijskih i medicinskih medikamentata, jednom rečju poznatih kao doping. Uzimanje tih sredstava na kraći rok može donjeti bolji rezultat, ako naravno, sportista posjeduje ostale kvalitete potrebne da ga učine prvakom. Ali na duži rok to može dovesti do fizioloških, fizičkih, zdravstvenih smetnji, čak i raka, a može dovesti i do iznenadne smrti čak i za vrijeme takmičenja. Vrlo je opasno i to što se posljedice mogu javiti i u kasnijim naraštajima. Ipak kako je san svakog sportiste da učestvuje i da pobjedi na olimpijskim igrama, neki sportisti pribjegavaju svim sredstvima da bi došli do tog cilja. Još početkom 20. vijeka olimpijski takmičari su koristili slične medikamente za poboljšanje svojih sposobnosti, pa time i rezultata. Npr. pobjednik u maratonu na Ljetnim olimpijskim igrama 1904. godine, Tomas Hiks kao stimulans je od svog trenera dobijao strihnin i konjak , čak i za vrijeme trke. Doping se tolerisao do kraja 1960ih godina, kada su sportske federacije počele da uviđaju opasnost dopinga i zabranjuju ga, a MOK ga je zabranio 1967. godine. Sportista koji je neslavno ušao u istoriju kao prvi pozitivan na doping kontroli bio je 16
moderni petobojac, Šveđanin Hans-Gunar Liljenval, na Ljetnim olimpijskim igrama 1968. godine. Međutim, daleko „najčuveniji“ slučaj dopinga uopšte u istoriji sporta, je slučaj kanadskog sprintera Bena Džonsona, na Ljetnim olimpijskim igrama 1988. godine. On je pobedio u finalu trke na 100 m, koristeći nedozvoljenu supstancu stanozolol, koja, između ostalog, razara jetru. Pobeda i zlatna medalja su mu oduzete, a svjetski rekord iz te trke (9,79 s) je poništen. Usprkos provjerama, mnogi sportisti koriste doping, a da ne budu uhvaćeni „na djelu“. Zbog ovakvih i sličnih sve brojnijih primjera i skandala, krajem 1990ih MOK je poveo oštru bitku protiv dopinga, zbog čega je formirana Svjetska anti– doping agencija (WADA – World Anti-doping Agency). Na olimpijskim igrama 2000. i 2002. godine borba je počela da donosi plodove; otkriveni su i kažnjeni neki osvajači medalja u dizanju tegova i skijaškom trčanju jer su im otkrivena nedopuštena stimulativna sredstva primjenom najsavremenijih i najsofisticiranijih naučnih metoda. Ali usprkos svemu, uprkos svim primjerima, upozorenjima i prijetnjama, na Ljetnim olimpijskim igrama 2004. 23 sportista i sportistkinja diskvalifikovano je zbog dopinga.
Zaključak Olimpijske igre (OI) su veličanstveno višesportsko takmičenje koje se održava svake četiri godine. Pogrešno ih nazivamo i Olimpijade, jer Olimpijadom je u staroj Grčkoj nazivan period između dvije Olimpijske igre, pa tako završetkom Olimpijskih igara počinje jedna Olimpijada, a završetkom te Olimpijade počinju sljedeće Olimpijske igre itd. Ispravan i službeni naziv nekih Olimpijskih igara, npr. konkretno igara 2004 godine u Atini glasi: „Igre XXVIII. Olimpijade modernog doba“. Olimpijske su igre oživljene krajem 19. vijeka djelovanjem francuskog humaniste i zanešenjaka baruna Pjera de Kubertena. Na njegov prijedlog je u Parizu 23. juna 1894. osnovan Međunarodni olimpijski komitet (MOK ), franc. CIO, engl. IOC, a prvim predsjednikom tog najvišeg olimpijskog, i uopšte sportskog, tijela postao je Grk Demetrios Vikelas. Olimpijske igre su takmičenja između sportista u pojedinačnim i ekipnim disciplinama. U ekipnim disciplinama svaka država, sudionica igara, smije poslati samo jednu ekipu. Olimpijske igre okupljaju sportiste koje su imenovali njihovi 17
nacionalni olimpijski komitet, a čije je prijave prihvatio Međunarodni olimpijski komitet. Sportisti, ma kako poznati i kvalitetni bili, za razliku od takmičenja na nekoliko početnih Olimpijskih igara, ne mogu se samoinicijativno i sami prijavljivati za učestvovanje na igrama jer bi očito broj, na taj način, prijavljenih sportista bio nepodnošljivo velik. Službeni olimpijski moto je latinski izraz: „brže, više, jače“ (lat. Citius, Altius, Fortius). Ideali olimpizma su, verovatno, najbolje opisani u olimpijskoj izjavi: „Najvažnije na olimpijskim igrama nije pobjediti, nego učestvovati, kao što ni u životu nije najvažnija pobjeda nego borba. Velik je čovek onaj ko ne osvaja nešto bez časne borbe.“
Literatura 1. Ilić, S. (1994): „Istorija fizičke kulture staro doba i srednji vijek“,
Beograd 2. Wikipedia – Slobodna enciklopedija na Internetu
18