OSNOVE OSNOVE ARHI TEKTU RE
•
je već u prvotnom antičkom smislu riječi obuhvatan i mnogoslojan pojam. Arhitektura – je
•
Sastoji se od dva starogrčka korijena:
•
– označava počinjanje, upravljanje, poduzimanje Arh – označava
•
– označava pronalaženje, stvaranje, učvršćivanje, oblikovanje, graĎenje (tesanje, Tekton – označava graĎenje drvom)
•
U pozivu arhitekta sjedinjena su sva ta područja djelatnosti; arh je zbroj stvaralačkih djelatnosti.
•
Arh - projektiranje i graĎenje – jedno je od sredstava pomoću kojih se čovjekov životni prostor
ureĎuje, smisleno razgraničuje i oblikuje u suodnosu s prirodom – od – od pojedinačne stambene kuće, pa sve do širih regija. •
Arhitektura (Latinski „architectura―, od starogrče složenice „arkitekton―, ὰρχιτεκτονική , od ὰρχι glavni i Τεκτονική graditelj) u užem smislu je znanost i umjetnost projektiranja umjetnost projektiranja i oblikovanja zgrada i drugih graĎevina. Arhitekt je Arhitekt je osoba koja se bavi arhitekturom . Pojam "arhitektura" se takoĎer koristi za proizvode arhitektonske djelatnosti, npr. arhitektura Novog Zagreba ili arhitektura Dioklecijanove palače. palače.
•
Arhitekt se bavi planiranjem i projektiranjem zgrada i drugih graĎevina, te sudjeluje u nadzoru i voĎenju izgradnje istih. Arhitekt osmišlja graĎevine s obzirom na kontekst i program, razmatrajući pri tom masu, formu, volumen, prostor, teksturu, strukturu, svijetla i sjene, materijale i pragmatične poput troškova, konstruktivnih i tehnoloških ograničenja da bi došao do praktičnog, ekonomičnog i po mogućnosti umjetničkog arhitektonskog djela.
•
Razlika izmeĎu arhitekture i graĎevinarstva često je bila predmet kontroverze. Nikolaus Pevsner, europski povjesničar iz prve polovice 20. stoljeća, rekao je: "Garaža za bicik le le je graĎevina, katedrala u Lincolnu je arhitektonsko djelo". Danas je razlika prilično nejasna. Ako poput Vitruvija smatramo da je arhitektura sva dobra izgradnja, znači li to da loša arhitektura ne postoji?
•
Prije se smatralo kako je arhitektura umjetnost, a graĎevina inženjerstvo. Danas je takva podjela neodrživa. Danas se pojam arhitektura najviše odnosi na visokogradnju, urbanizam i sl.
•
Danas u tom zadatku suraĎuju projektanti, arhitekti, vlast, industrija. Suvremena arh nezamisliva je bez povijesne pozadine – njezini su korijeni u stvaralačkoj produkciji prošlih stoljeća. GraĎevine spadaju meĎu najtrajnije svjedoke povijesti – daju pouzdanu informaciju o stvaralačkim sposobnostima svog vremena.
• Njima se bave u širem opsegu znanstvene discipline što su utemeljene u 19. st – PU, povijest, arheologija, etnologija, antropologija (sve vrste i razne arh, uključujući i tehničke, kao i industrijsku arh, mogu biti i jesu predmet istraživanja; samo su težišta različito postavljena u različitim disciplinama) – ali – ali koje takoĎer imaju dugostoljetnu tradiciju izgradnje i nadogradnje (razvoja).
•
U isto vrijeme (19.st) javljaju se i velike restauratorske obnove povijesnih graĎevina (uglavnom s nacionalističkim težnjama) te se otkrivaju nove graĎevinske tehnike.
•
MeĎu ostacima sačuvanih graĎevina iz davne prošlosti malo ih je uspijelo sačuvati izvorni izgled. Većinom su one rezultat dugotrajnog procesa preobrazbe. Istraživanjima se iz njihovog konačnog obličja nastoji rekonstruirati ono prvotno. Do njega se dolazi oslobaĎanjem starijih dijelova gradnje, iskopavanjima, poredbenim istraživanjima, konzultacijom konzu ltacijom pisanih izvora itd. (izvorni opisi i nacrti prava su rijetkost).
•
UtvrĎivanje stanja jedini je način barem djelomičnog očuvanja za nadolazeće naraštaje, jer su čak i najznačajniji spomenici često izloženi izlož eni nestručnim zahvatima (arheologija: iskopavanje, bilježenje, vrednovanje i konzervacija tragova).
•
Zahvaljujući suvremenim istraživanjima širom svijeta slika sveukupnog svjetskog graditeljstva postaje preciznija i slojevitija, tako se došlo i do spoznaje da je svaka arhitektura vezana uz svoje doba i da je neponovljiva.
•
Istodobno raste spoznaja kontinuiteta, u kojem su meĎusobno povezana različita razdoblja, dolazi do utjecaja ili preuzimanja pojedinih arh rješenja ili elemenata. Arhitektura se temeljno dijeli na:
• profanu (svjetovnu) arhitekturu; U profanoj se bitno razlikuju stambena i društvena arhitektura. • sakralnu (religijsku) arhitekturu • fortifikacijsku (utvrdnu) arhitekturu arhitekturu No, podjelu arhitekture ne treba shvatiti kruto, jer su se kroz povijest javljale javljale graĎevine kojima je funkcija pomiješana. Takve su npr.: n pr.: Dvorac-tvrđava Dvorac-tvrđava u Velikom Taboru koji je ujedno i kuća za stanovanje obitelji Ratkaj, ili crkva Vrboska na otoku Hvaru (16. st.) koja je ujedno i tvrĎava za obranu od Turskih gusara ARHITEKTURA: INVENCIJA I(L) FUNKCIONALNOST?
•
«Arh je čista umjetnost invencije...» (G. Semper), ali ona ovisi o prirodnim zakonitostima , mehaničkim zakonima materijala.
•
Koji god predmet arh invencije uzeli u razmatranje, njegova je prvotna i izvorna koncepcija
nastala zadovoljavanjem neke materijalne potrebe, ponajprije potrebe za skloništem i zaštitom od klimatskih nepogoda. Budući da tu zaštitu možemo postići koristeći materijale iz prirode, kod gradnje smo prisiljeni na strogo poštivanje statičkih i mehaničkih zakona. •
Ta materijalna ovisnost daje arh stanoviti karakter nužnosti, no ipak je s druge strane ona umjetnost invencije.
•
Primarna je funkcija arh biološke prirode (zaštita). S razvojem podjele rada u društvu graĎenje osim trajne primarne funkcije zadobiva često i sekundarnu funkciju. Arhitekt prilikom
projektiranja graĎevinom mora zadovoljiti i neke privatne i javne potrebe, ponekad čak i reprezentirati društvo i koristiti njegove simbole. •
Arhitektura je umjetnost oblikovanja prostora volumenom.
•
Ona je likovna umjetnost koja ima praktičnu namjenu – zaštita od prirodnih nepogoda (kiša, vjetar, snijeg …), hladnoće ili vreline. GraĎevina izvana tvori volumen (kao skulptura), dakle
ima raspored i odnos masa, odnos punog i praznog, zatvorenog i otvorenog, svojstva graĎe, osobitosti obrade površina, o bojenost itd. •
Uz tri dimenzije – širinu, visinu i dubinu, arhitektura uključuje i četvrtu dimenziju – vrijeme, tj.
kretanje potrebno da se arhitektura "doživi" sa svih strana, iznutra i izvana! •
Osobit je i prostor unutrašnjosti arhitekture koji je potrebno promatrati neodvojeno od vanjskog omotača.
•
Program definira svrhu i opseg zadatka .
•
U raznim pov razdobljima se životne okolnosti, privredni i društveni oblici života neznatno se mijenjaju.
•
Za većinu zadataka postoje tipična rješenja.
•
Individualni programi ili nova rješenja nastaju iz novih ili promjenjenih potreba (primjerice, u
rimsko doba najamne kuće i poslovne zgrade, carske palače, kazališta i terme, str. 224). •
Od početka industrijalizacije programi se sve brže mijenjaju, tako da se postavlja zaht jev za «fleksibilnijom» arh. Graditeljstvo se razvija kao samostalno područje privrednog života; u njemu se stoljećima koncentrira većina tehničkih zanimanja. (Velike graĎevine povijesnih epoha u umj i u tehničkom su smislu pionirska postignuća svojeg doba.)
•
Uz sudjelovanje javnosti arh se razvija kao višeslojan autonomni proces. Njezina je autonomija uvijek s jedne str ograničena: s jedne str podreĎena je uvjetima programa, javnom mnijenju, povijesnoj situaciji, s druge str podliježe prirodnim zakonima, prije svega zakonu gravitacije i uvjetima koje postavlja graĎevinski materijal.
•
Izvedbi prethodi pripremna faza projektiranja : idejni projekt rasporeda prostorija i konstruktivnih elemenata za postavljeni program.
•
Zahtjevi projekta moraju se uskladiti s tehničkim mogućnostima, financijskim sredstvima,
graĎevinskim terenom. •
U procesu projektiranja prožimaju se imaginacija i primijena znanja o konstruktivnim rješenjima (razvijanjem načina gradnje koji odgovara namjeni, materijalima, prirodnim zakonima).
•
Umjesto iskustvenih znanja zanatske tradicije, statika kao znanost o ravnoteži sila omogućuje
dovoljno pouzdane prognoze o ponašanju konstrukcije pod utjecajem različitih sila. •
Kao posljednja faza slijedi izgradnja – praktično ostvarivanje zamišljenog projekta.
•
U mnogim epohama arh nudi likovnim umjetnostima široko polje djelovanja. Sva tehnička i umjetnička ostvarenja se kod velikih (značajnih) graĎevina stapaju u jedinstvenu cjelinu.
•
Koncipiranjem arhitektonskog ureĎenja, arh nastala iz programa i izgradn jom, stavlja se u vezu s drugim odrednicama u čovjekovom društvu i sredini (u odnosu na okolne objekte, krajolik, industriju, promet..)
•
Svaka je arh vezana uz svoje vrijeme sredstvima svojeg doba.
i može se manifestirati samo kroz žive zadatke i
•
Arh je reprezentativna umj društva, predstavlja ga stvarno i simbolički.
• Nastaje projektiranjem i izvoĎenjem graditeljskih narudžbi što ih arhitektima daju pojedinci, skupine ili državne institucije. •
Taj se proces odvija u okvirima društva i vremena koji ga uvjetuju.
•
Arh je ostvarenje narudžbe i uvijek počiva na graĎevinskom programu (na odreĎenombroju i vrsti prostorija i njihovom povezivanju, ovisno o funkciji graĎevine i predodžbama naručitelja – utoliko je svaka graĎevina funkcionalna).
•
Funkcionalnost
•
naručitelji sa svojim osobnim predodžbama i zahtjevima
neke graĎevine sastoji se ponajprije u ispunjavanju odreĎene namjene. Nejzina funkcija može biti čisto utilitarna (žitnica) kao i simbolička (piramida). Pri stvaranju graĎevinskog programa važni su sljedeći čimbenici:
• postojeći uzori s rješenjima priznate vrijednosti •
arhitekt sa svojom teorijskom izobrazbom i praktičnim iskustvom
•
Tijekom pov općenito, ali i unutar okvira pojedinih razdoblja, programi postaju sve raznolikiji. Taj proces za počinje nastankom gradova u ranim visokorazvijenim kulturama.
•
Urbanizam
•
On je najprije bio usmjeren na uže gradsko područje; u 20.st (zahvaljujući sve većem rastu gradova) on se proteže na izradu planova čitavih regija i država.
•
Modeli planiranja priprema ju strukture velikih prostornih razmjera kako bi: 1. omogućili bolju
i arh uzajamno su usko povezani. Arh obuhvaća sva područja života i rada nastala društvenim raslojavanjem. U svrhu njezine regulacije u okviru sveukupnog funkcioniranja društva razvio se je urbanizam kao koordinirajuća disciplina graĎevinske djelatnosti.
koordinaciju životnih područja u velegradovima i njihovih osnovnih funkcija te 2. osigurali ravnotežu izmeĎu grada i izvangradskih područja. •
MeĎu najznačajnije pokušaje te vrste spada prostorni plan izgradnje Tokijskog zaljeva, što ga je 1960. izradila skupina planera pod vodstvom Kenza Tangea.
• Nagli rast grada i širenje oko povijesne jezgre završio je u kaosu. Novi plan računa s dodatnim rastom te razvija linearnu strukturu.
•
Gradska os, dužine 40 km, treba prolaziti otprilike 10 km po unutrašnjosti starog dijela grada, a
potom poput mosta prijeći Tokijski zaljev do druge obale (javne službe, vlada i sl). •
Arhitektova je namjera bila afirmacija nužnosti globalnog planiranja života i okoliša. PRIKAZI GRAĐEVINA I POSTUPCI ISTRAŽIVANJA GRAĐEVINA
•
Planimetrijski prikaz
•
Nacrti u mjerilu
•
Tlocrt tipske samur ajske kuće iz 17.st sačuvane u mjestu Otsu kod Kiota počiva (znatno više
temelj su za izvoĎenje projekata. MeĎu njima je najvažniji tlocrt (arhitektonska se ideja konkretizira u tlocrtu, koji ima posebno značenje) nego u drugim zemljama) na tipovima, mjernim veličinama i normama. One potvrĎuju svoju vrijednost ne samo u gradnji kuća, nego i u ustrojstvu gradova. Za krovnu konstrukciju dovoljno je tek nekoliko nosača; pomični razdjelni zidovi. Duhovna organizacija materije usmjerena bitnom i ostvarena homogenom konstrukcijom.
•
Raspored i organizaciju prostora, veličinu pojedinih prostora i njihove veze, možemo spoznati tek iz arhitektonskih nacrta ili snimaka.
•
Oni moraju biti pravilni i "u mjerilu", tj. da svaka mjera u nacrtu odgovara mjeri u naravi u nekom omjeru (1:100, 1:50 itd).
•
Jedini način da doživimo arhitekturu kroz slike je da složimo jedinstven doživljaj o graĎevini iz slika pročelja (nacrt ), bočnih strana (bokocrt ), unutarnjeg prostora odozgo (tlocrt ) ili ponajbolje presjekom graĎevine.
•
Plan je i najvažnije sredstvo osnovnog proučavanja arh. Već se od 13.st koriste ortogonalne
projekcije čitave graĎevine. Za prikaz graĎevine koristi se i presjek (postupak razvijen na jednakom principu kao i ortogonalna projekcija), pri čemu je graĎevina zamiš+ljena presječena uzdužno, poprečno ili horizontalno. • Najvažniji horizontalni presjek je tlocrt, čija je razina presjeka neposredno iznad razine glavnog poda. Daljnji horizontalni rezovi mogu se postaviti na katovima (ako se tako dobivaju novi podaci o graĎevini). Tlocrt može pružiti podatke samo o protezanju neke graĎevine u ravnini, tj u 2D.
•
Uz ortogonalno projiciranje pogleda vanjštine (pr. pročelja), unutrašnjost graĎevine može se prikazati samo daljnjim vertikalnim rezovima po poprečnim i uzdužnim osima. Oni se zajedničkim imenom zovu nacrti.
•
Često se koriste i skice (karakteristično za 19.st); uporaba različitih signatura i šrafiranja na prerezanim zidovima (posebno na tlocrtima), omogućava označavanje različitih vremena nastanka – uvijek je riječ o interpretaciji stanja u prikazu. Uporaba linija različitih vrsta i debljina označava i razlikuje zid od nekog drugog konstruktivnog elementa, primjerice, od luka.
•
U novije vrijeme u literaturi je sve učestalija upotreba izometrije trodimenzionalnog prik aza arhitektonskih sustava i tijeka povijesti gradnje (u kombinaciji s različitim presjecima).
•
Izometrija se temelji na spoznaji da tri osi koje se sijeku u nekoj točki pod proizvoljnim kutom predstavljaju tri brida kocke, na koje se mogu prenijeti dužine bez skraćenja. U pravilu se odabiru dvije osi koje su meĎusobno pod pravim kutem (izmeĎu njih se prema mjerilu i uvažavajući pravi kut raširi tlocrt). Treća os daje visine bez skraćenja, pri čemu sve plohe okomite ka tlocrt (zidovi) više ne mogu biti pod pravim kutem. Takav postupak prikazivanja zove se paralelna perspektiva.
•
Snimanje graĎevine, tj mjerenje i prikazivanje graĎevine pomoću točnih planova, služi tome da se objekt u zatečenom stanju prikaže što je više moguće potpuno i da upravo putem planova bude dostupan istraživateljima.
•
Snimanje ima vrijednost samo ako su (što je točnije moguće) zabilježene sve nepravilnosti deformacije koje su nastupile uslijed procesa povijesnog starenja graĎevine. (mjeri se iz ruke, ali postoje i različiti računalni ureĎaji – laserke zrake; koristi se mjerni raster itd; zakrivljeni oblici dobivaju se pomoću više mjernih točaka, čiji se broj i razmak odreĎuju prema veličini i pravilnosti izvedbe)
•
Fotografija je od njezina izuma u 19.st nezamjenjiva u prikazivanju arh, ali ona samo nadopunjuje crteže (i obrnuto) – brzi izorni postupak za reproduciranje cjeline.
•
Fotogrametrija – kombinira fotografiju i mjerenje dužina, razvija se od upotrebi
•
Istraţivanje graĎevina u cilju otkrivanja povijesti gradnje (utvrĎivanja faza gradnje, odnosno faza nastanka i naknadne promjene prvotnog dovršenog stanja – u sakralnoj arh težište je često na prvoj fazi, u profanoj češće na drugoj)
•
Rezultat može biti samo relativna kronologija (naročito ako nema natpisa koji odreĎuje godinu), a svakako taj postupak treba kombinirati s drugim metodama istraživanja (istraživanje izvora i
60-ih god, danas u
sl).
•
Vrsta, veličina, obrada površina, rez kamena i mreža fuga moraju se istražiti, nacrtati i objasniti u odnosu na povijesni proces – i najmanja indicija može biti važna. Različiti načini zidanja karakterisitčni su za pojedina razdoblja i regije. Ako graĎevina nije žbukana, katkad se može iščitati proces njezina nastanka, proširenja, povišenja, promjene oblika prozora itd.
•
Geološko odreĎivanje uporabljenog kamenog materijala, istraživanje uzorak ažbuke. Uporaba metode C-14, metode odreĎivanja starosti na temelju vremena raspada ugljika, donosi u pravilu samo neprecizne rezultate. Ostali postupci: termografija (temelji se na termičkim reakcijama materijala), endoskopija (mali objektiv s rasvjetom se uvlači u izbušene rupe)...
•
Opisi graĎevine: podaci o topografiji i ukupnoj pojavi graĎevine, opis tipa, prostorna dispozicija (tlocrt, vanjština, unutrašnjost); uvode se brojevi za označavanje stupova, prostorija i sl.
•
Iskapanje. Stratigrafija (znanstvena motoda istraživanja slijeda slojeva – koji su jasno razdvojeni prema obojenju i sastavu).
•
Istraţivanje izvora. Uz istraživanje graĎevine, mora se obavezno provesti istraživanje dokumenata koji su s njome povezani (pisana graĎa za mlaĎe i značajnije graĎevine: pravni dokumenti, crkveni spisi, rukopisi biskupskih vizitacija, knjige bratovština, spomenice itd.). Često je i sama graĎevina svojim natpisima nositelj pisanog nasljeĎa. Posebno mjesto zauzimaju kamenoklesarske oznake te slikovna graĎa. U dokumente o graĎevini spadaju i svi postojeći graĎevni planovi (mogu dati podatke o promjenama) te modeli (od početka ranonovovjekog razdoblja često zamjenjuje plan, jer je za naručitelja bio jasniji) ARHI TEKTURA: VRSTE ANAL I ZA
•
arhitektonska i urbanistička
•
volumetrijska
• prostorna
•
oblikovna
•
tipološka
•
konstrukcijska
•
dekorativnih dijelova
ARHITEKTURA: PRETPOSTAVKE TUMAČENJA •
likovne i estetske
•
materijalne
•
tehničke
• psihološko-antropološke •
filozofsko-religiozne
•
etnološke
•
gospodarsko-društvene
• političke •
znanstvene
•
intelektualne
moderna sulptura istražuje idealistički prostor, izvan prostorno-vremenskog prikazivanja, a u 60im god. ulazi u ―ničiji‖ prostor koji ima odlike i arhitekture i prostora (Morris, Serra, Aycock, Smithson...) Ar hi tektur a kao stru ktur a, volumen i prostor
•
Le Corbuiser: «Arh je znalačka, precizna i čudesna igra volumena pod svjetlom... Svjetlost i tama bude oblike. Njihova je pojava za nas čista i shvatljiva bez ikakve dvosmislenosti. Zbog toga su to lijepi oblici, najljepši oblici...»
•
W. Gropius: «Glavno izražajno sredstvo arh s onu stranu svih tehničkih zahtjeva je prostor.»
•
Dvije glavne kategorije u arh su:
•
- masa/volumen (ono što ima neku tjelesnost, možemo dotaknuti)
•
- prostor (ono što je izmeĎu masa/volumena)
•
Elementi forme i kompozicije: volumen, prostor, ploha, crta, boja, površina.
•
Elementi koji utječu na doživljaj mase (ali i prostora): osvjetljenje, boja, tekstura
•
Imaginacija (preobrazba programa u prostor i volumen) povezana je s konstruktivnim rješenjem, odnosno s razvijanjem načina koji odgovara namjeni, s izborom dostupnih graĎevnih materijala i njihovom uporabom na temelju prirodnih zakonitosti.
•
Statika kao znanost o ravnoteži sila omogućuje točne (dovoljno pouzdane prognoze) o ponašanju
konstrukcije pod utjecajem različitih sila. •
Vrhunac stvaralačkog u procesu projektiranja predstavlja prožimanje konstruktivnog rješenja i mašte (imaginacije).
•
IzgraĎeni volumen jedan je od glavnih vidova arh.
•
Postoji arh koja se sastoji samo od volumena, ali i takva koja se sastoji samo od prostora.
•
IzmeĎu te dvije krajnosti leži veliko područje mogućnosti.
•
Volumen graĎevine odreĎen je svojim omeĎenjima:
•
- plohama i manjim volumenima koji se stapaju u cjelinu
•
dodavanjima i prožimanjima volumena i ploha
•
- jednostavnim i složenim, glatkim i plastički obraĎenim, zatvorenim i otvorenim volumenima.
•
savršena su arh u Le Corbusierovu smislu (skupina od 3 velikih i 3 malih p, jednako izgraĎenih i orijentiranih geometrijskih tijela koja stoje jedna pored drugih, oštrih bridova i jasno razgraničenih ploha, na kojima se zbivaju mijene dnevnog svjetla)
•
Posejdonov hram u Paestumu
Piramide u Gizi
sastoji se od članaka, on je masa razdijeljena u graĎevinske nosive i nošene dijelove; njegovu celu (megaron, za lik božanstva) okružuje gusti slijed/niz voluminoznih stupova. Unatoč raščlanjivanju na vertikalne nosive i horizontalne nošene dijelove hram djeluje kao jedinstveno gr aĎevno tijelo. • Nasuprot napetosti ploha u egipatskoj arh, kod njega vlada napetost izmeĎu pojedinih članaka (graĎevine). Volumen i razmak izmeĎu nosača stoje u točno proračunatom odnosu. Svaki pojedini stup (iako element niza) ujedno je samostalan volumen te dominira okolnim prostorom
te djeluje jakom plastičkom snagom. Kod posve sačuvanih graĎevina ant Grčke stupovi kao da se povezju u «plohu» koja djeluje neprobojno.
•
Sličnost izmeĎu piramide i grč hrama je u tome da su oboje osmišljeni kao volumen, a razlika je poimanju i percepciji/zamjedbi plastičnoga tijela: • u Egiptu ono je kristalično apstraktni izraz kozmičkih i matematičkih zakonitosti, u Grčkoj ono je oživljena, geometrijski organizirana tjelesnost ljudskog lika). • Bazilika Sant' Apollinare in Classe (kod Ravenne) arhitektonski je volumen potpuno drugačije prirode: vanjsku stranu prostornog omotača oblikuje unutrašnji prostor svojim raznovrsnim
•
• • • •
volumenima složenima na aditivan način. Njegovo jedinstvo proizlazi iz kutijastog karaktera njegovih manjih volumena s izmjenom ravnih i ukošenih ploha, s jasnim stupnjevanjem i podreĎivanjem jednostavnom glavnom volumenu uzdužnog broda. Plošni karakter naglašen je čak i tamo gdje bi se iz unutrašnjosti očekivao kružni plastički volumen, kod apsida. Stupn jevanje graĎevinske mase kod ranokršćanske bazilike jedno je od sredstava koja se primjenjuju od samih početaka arh, kako bi se veliki volumeni raščlanili u manje pregledne odsječke, a da se sama masa ne rastvori i da se ne oslabi njezin cjelokupni dojam. Kasnije podignuti zvonik (samostojeći zvonik = kampanil) u suprotnosti je prema izduženim plohama – taj volumen izrazitog vertikalizma velike kompaktnosti takoĎer je prostorni omotač; zbog zaobljenosti djeluje mekše, ali je posve plošan i nosi različito ant osjećaju za volumen. IzmeĎu tih dvaju volumena (horiz crkve i vert zvon) nastaje napetost. Odnos tako suprotstavljenih volumena zadobiva poseban zančaj u volumetrijsko-prostornom tkivu gradova.
•
Kuće u nizu u Berlinu (Dahlem), 1925., Braća Luckhardt, sastoje se od skupina od po 6 stambenih jedinica. Svaka je skupina oblikovana kao horizontalno i vertikalno stupnjevani volumen.
• •
Ovdje je prisutno isto načelo kao i kod crkve S. Apollinare in Classe: slijed unutrašnjih prostora koji je čitljiv i iz tlocrta i poprečnog presjeka, daje arh volumenu oblik prostornog omotača. Pojedinačne jedinice (stambene kuće) pomaknute su u odnosu prema uzdužnoj osi niza naprijed nazad tako da taj pomak odgovara dubini verande u prizemlju i balkona u gornjem katu. Na taj način se ističu verande i balkoni kao prizmatični blokovi.
• • •
•
•
Takvim i sličnim stupnjevitim uvlačenjem arhitekti izbjegavaju monotoniju koja često karakterizira graĎevine u nizu. Odnos izmeĎu oblika prostora i oblika volumena postaje neposredno jasan. Već pred 30 000 god skupine ljudi gradile su kuće i šatore, ponajviše na tlocrtnoj osnovi kruga (šator s motkama, stožasta sojenica). Ti prostori graĎeni su na temleju geometrijskih praoblika, sa svih su strana omeĎeni i ureĎeni prema tjemenoj točki koja je iznad njega – odnos prema prirodnom prostoru je radijalno orijentiran. Ulaz predstavlja prvo označavanje smjera. Postupni prijelaz preko ovalnih i polukružnih tvlocrta prema tlocrtima u obliku pravokutnika dogodila se još u prapovijesti. Time se iz temelja mijenja i čovjekov odnos prema prostoru. Nekoliko jednostavnijim primjera graĎevina pravokutnog tlocrta ukazat će na veliki broj mogućnosti prostornih tvorbi i različitih odnosa izmeĎu unutrašnjeg i vanjskog prostora. Prostor danske stambene kuće (S. H. Rasmussen) odreĎuje potpuno otvaranje jedne strane staklenom stijenom.
• •
Gledajući iznutra prema van nastaju četiri prostorne zone (poprečna galerija, tirjem, vrt). Stropne grede (podvlake) položene iznad zidova sobe jako su istaknute te na taj način uspostavljaju vezu s vrtom.
•
Vrt djeluje kao prošireni unutrašnji prostor. Na njega se kao posljednja zona nadovezuje otvorni krajolik.
• • • • • •
Kuća s jednom prostorijom u tal zapadnim Alpama (Rolate Camsco), posvemašnja suprotnost koncepciji prethodne kuće. Grednik dijeli unutrašnjost u dvije razine s jednakim kvadratnim tlocrtom. Potk rovlje odreĎuju kose krovne plohe, sljeme mu daje jednoznačno smjerenje, trokut zabata čini proporcije kuće čitkima. Prostor s ognjištem u prizemlju jasno je omeĎen zidovima i nema usmjerenja. Odnos prema vanjskom prostoru usredotočuje se na mali prozorski otvor u zabatnom zidu, tako da je naglašena masivnost zidova i oštra suprotnost izmeĎu vanjskog i unutrašnjeg prostora. U kaštelu Ursino (Catania, It) dinamika teških svodih rebara odreĎuje prostorni dojam ulazne dvorane. Prostor se sabire u aktivne, prividno uzlazne silnice. Plohe zidova i svodnih polja izgledaju kao ispune prostornog kostura koji je kod svakog svodnog traveja (kao kod prvotnih
•
šatora s motkama) usmjeren prema sjecištu dijagonalnih rebara. Pri nizanju takvih svodnih traveja križišne točke u tjemenu svoda naglašavaju dubinsku os. Srednji brod samostanske crkve u Schaffhausenu unutrašnji je prostor jasne uzdužne orijentacije, sastoji se od niza prostornih odsječaka. Posljednja tri – križište, bični travej i korski travej – razlikuju se od ostalih po rubovima i plohama koje ih omeĎuju. Križište otvoreno na 4 strane odreĎuju visoko postavljeni lukovi. Četiri ugaona stupca velikim se kamenim kvadrima jasno razlikuju od zidanih ploha.
•
Sljedeći obični travej omeĎen sa strane nosivim zidovima samo se u donjem dijelu arkadama djelomice otvara prema bočnim brodovima, dok prem akoru i prema križištu ostaje potpuno otvoren.
• •
Travej kora zatvoren je graničnim zidovima poput kutije te oblikuje krajnji odsječak prostora . Dnevno svjetlo prodire samo kr oz visoko smještene male lučne prozore, tako da ne uspostavlja
•
odnos s okolnim prostorom. Rimska vila s peristilom (Pompeji) karakterizirana je nizanjem prostora, dubinska dinamičnost
i povezivanje prostornih dijelova na drugačiji način nego li je to učinjeno kod prošlog primjera. • Atrij – središnji prostor čiji otvor prema nebu odreĎuje karakter centralnosti, unatoč osnom rasporedu graĎevine - odreĎuju velike jednostavne plohe zidova i krova. • Njemu je po karakteru suprotan prograĎeni helenistički peristil (dvorište s vrtom), koje je istodobno omeĎeno i prošireno stupovima trijema. • W. Pinder: «Svi prostori što ih je čovjek umjetno stvorio razgraničeni su volumenima. Bez oblikovanih volumena nema oblikovnog prostora.»
•
• • •
Arh se može poimati i kao odreĎeni odnos velumena i prostora. IzmeĎu dva granična slučajeva: čistog volumena (piramide) i čistog prostora (Atrejeva grobnica), postoji beskonačan broj mogućnosti da se odreĎeni prostori odvoje pomoću volumena: - unutrašnji prostori ili nizovi prostora u unutrašnjosti graĎevina - vanjski prostori oko graĎevina ili izmeĎunjih, dijelova graĎevina... - prijelazni stupnjevi do prelaska u slobodni krajolik. Presudne su za izgled i oblik prostora njegove granice:
- najčešće se one sastoje od čvrstih tijela: tektonskih elemenata poput zidova, stropova,
vertikalnih nosača, greda, krovova, lukova, svodova; - kod vanjskog prostora sastoje se često od graĎevina ili njihovih dijelova - kod tragova od cijelih skupina graĎevina
•
U povijesti se često javljaju pokušaji dematerijalizacije prostornih granica, pa i njihovog potpunog ili djelomičnog dokidanja. Oni u krajnjoj liniji vode u rastvaranje oblika.
•
S druge strane postoje težnje za zbijanjem volumena u arh, odnosno njihovim svoĎenjem na plastičko tijelo (Egipat, Grčka, 19. i 20.st)
•
Već povezianjem jednostavnih vertikalnih i horizontalnih elemenata nastaje mnoštvo odnosa izmeĎu prostora i volumena koji ga omeĎuje, npr u istočnom predvorju Hefestova hrama u Ateni. Volumen dorskog hrama u potpunosti odreĎuje ophodni trijem (peristaza). Stupovi kao da se sjedinjuju u plašt koji izvana djeluje homogeno. To se predvorje odlikuje vrlo promišljenim odnosom omeĎujućih elemenata. Stupovi (niz poredanih vertikalnih pojedinačnih elemenata) volumenom i meĎusobnim razmakom odreĎuju odnos otvorenosti prema vanjskom prostoru, kao i omeĎenje prostora unutar kolonade.
•
Unutrašnji prostor cele utiskuje se u taj prostor (ako se gleda iz predvorja, on teče kao uzak prolaz duž vanjskog zida te optički proširuje predvorje u ophod kojeg oko više ne može slijediti). Čelo zida cele u obliku stupca (ante) presudna je granična točka. Ovdje s trostrano zatvorenim prostorom ispred cele (pronaos) započinje jezgra hrama koju tvori volumen izgraĎen unutar kolonade. Neznatno, ali razgovijetno povišenje podnog popločenja kao unutarnji temelj odvaja ga od predvorja. Gornju granicu čini arhitrav s frizom poviše koji obično kruži povrh zidova cele (analogno pragu temelja).
•
Kapela u Germigny-des-Presu (podignuta u karolinško doba) razlikuje se od prethodnog
primjera u uravnoteživanju vertikalnih i horizontalnih arh volumena; ona je u cjelosti projektirana s obzirom na unutrašnji prostor (masivni zidovi isključuju vanjski prostor). •
Pojedini unutrašnji prostori strogo su razgraničeni zidanim stupcima oštrih bridova.
•
Zidani lukovi koji iz njih izlaze oblikuju odvojene traveje koji su meĎusobno povezani na aditivni način (ponavljanje istih elem ne znači i njihovu meĎuovisnost).
•
Prostor je uzak, stiješnjen, volumeni koji ga omeĎuju su teški i okomiti. Zidane stijene (zidovi) rastvaraju se triforama, ali unatoč tomu oni omeĎuju središnji prostor iznad lukova tako da se dobiva dojam skučenosti okna.
•
Zidna masa i vertikalnost odreĎuju ovu ranosrednjovjekovnu graĎevinu.
vijećnica u Torontu (arhitekt Viljo Revell, 1956-66.) pokušaj je poništavanja sterilnog nizanja i zbrajanja prizmatičnih nebodera administrativne namjene (tipičnog za velike gradove 20.st), pomoću karakterističnog prostornog rasporeda volumena: na platformi postolja uzdižu se dva polukružno zakrivljena nebodera (h= 78m i 100m, krivuljama velikog opsega obuhvaćaju plitku (stiješnjenu) betonsku kupolu vijećnice – simboličkog središta grada i regije.
•
Gradska
•
Zakriveljene plohe nebodera orijentiranih prema unutrašnjoj strani (meĎuprostoru) otvaraju se
prema prednjoj strani pozivajući na trg, dok u pozadini dopuštaju pogled kroz uski procijep. •
Kao se mijenja stajalište promatrača, tako se mijenjaju i pogledi na odnos zatvorenog i otvorenog volumena.
•
Ta je arh kompozicija neovisan prostorni volumen unutar grada, ali on je istodobno s gradom povezan.
•
Gradovi su koncentracije ljudi, djelatnosti, zgrada – povijesni gradovi zatvaraju se zbog obrane pojasom utvĎenja, čiji oblik odreĎuje konfiguracija tla ili neki temeljni geometrijski lik. Zatvoreni prostor dijeli se prema funkcijama. Tako n astaje struktura sastavljena od volumena i
prostora, u kojoj se potreba pojedinog graĎanina mora uskladiti s potrebama čitave zajednice (za zajedničkim prostorom). •
Od 19.st gradovi su u ekspanziji koja je napustila ta povijesna mjerila (granice utvrĎenog grada).
Unatoč promijenjenim odnosima, arh vrijednost nekog grada prije svega počiva na meĎusobnim odnosima volumena i prostora.
•
Glavni gradski prostori su ulice i trgovi. Ulice služe raspodijeli gradskih četvrti i omogućuju im pristup – namijenjene su prolaženju, prometu, kretanju, pa je njihov tijek uglavnom linearan.
Trgovi služe prihvaćanju kretanja, skupljanju, okupljanju, a po svojoj su prirodi plošne površine. I jedni i drugi svoj specifičan prostorni karakter duguju odnosu slobodne površine i izgraĎenih
volumena što ih omeĎuju. •
Forum Romanum – jedan je od malobrojnih tijekom vremena oblikovanih rimskig gradskih trgova (za razliku od susjednih carskih foruma i o stalih trgova rimskih gradova) koji ne slijedi
shemu foruma uobičajenog u rimskom urbanizmu. U svojem konačnom obliku, on ipak odgovara shvaćanju gradskog trga kao zatvorenog prostora (niti jedna gradska ulica ne ulijeva se u trg izravno).
•
Veliki kubični volumeni graĎevina koje okružuju trg ne djeluju kao izolirani volumeni, već se njihovi zidovi doimaju poput zidova što zatvaraju trg – takvom čitanju doprinosi frontalnost i oblikovanje pročelja.
•
Hramovi na postoljima podignuti na kraćim stranama i izdužena bočna pročelja bazilika trgu daju jasno usmjerenje, a poprečna masa tabularija na padini Kapitolija postaje dominantni element foruma.
•
Samostalna cjelina unutar grada, obilježena velikim masama i volumenima prostranih površina, naglašavanjem središnje osi (i usmjerenjem prema jednoj dominanti) = mediteranski tip.
•
Gornji i Donji trg u Gorlitzu – slobodni su prostore analogne funkcije, ali različitog oblika i
veličine; povezani su u prostorni slijed te tako čine glavnu os grada. •
Usitnjena struktura stambenih četvrti, aditivno povezanih, što se sastoje od pojedinačnih kuća povezanih u niz, čija se pročelja spajaju u obodne plohe ulica i trgova koji se nižu, bez izražene osi/aksijalnosti (dubinska dinamika prostornog niza koju pojačavaju vertikalni naglasci tornjeva koji djeluju kao orijentacijske točke u mreži ulica) = srednjoeuropski i sjevernoeuropske tip (srednjovjekovne tradicije)
•
Iako potpuno različita, ta se dva načela prostorne/urbanističke izgradnje (mediteranska i srednjoeuropska) tijekom povijesti često prožimaju.
• Njima se pridržuje još starije načelo slobodnog grupiranja graĎevina, koje slijedi grčka arhitektura.
•
Zevi: arh je umjetnost prostora
•
- «Impossessarsi dello spazio, saperlo vedere, costituisce la chiave d'ingresso alla comprensione degli edifici.»
•
- Nedostatak zadovoljavajuće pov arh proizlazi iz nenaviknutosti većine ljudi da razumiju prostor, kao i iz neuspjeha povjesničara i kritičara arh u primjeni i širenju suvisle metode za prostorno
proučavanje graĎevina. •
- Ako dobro razmislimo, i prirodno je da je prostor, praznina nositelj arh: jer arh nije samo umj (...), ona je prije svega, ambijent, pozornica na kojoj se naš život odvija.
•
Danas se govori o ravnoteži punoća i praznina, igri masa, volumetrijskim odnosima, o beskonačnom i perspektivnom prostoru.
•
Focillon:
•
Duboka izvornost arh kao takve sastoji se u unutrašnjoj masi (...) graditelj ne obuhvaća prazninu, nego stanovito boravište oblika, i radeći na prostoru, modelira ga izvana i iznutra, poput kipara.
•
Norberg-Schultz : element prostora se osvješćuje kada meĎuprostori zadobivaju oblikovni (figuralni) karakter, odnosno kad ih poimamo kao topološko zatvaranje (tako primjerice
centralizacija naglašava izoliranost)
Ostala prostorna i formalna/oblikovna tumačenja arhitekture; načela prostornog planiranja •
Zevijevo prostorno tumačenje – dijeli na 3 osnovne kategorije: - sadržajna tumačenja - fizio- psihološka tumačenja - formalistička tumačenja
•
Zevijevo formalno/oblikovno tumačenje arh - niz načela kojima odgovara arh kompozicija: - jedinstvo (svaki dio mora djelovati kao povezujući, npr Bramanteov Tempietto), - simetrija (ravnoteža u graĎevinama pravilog oblika, sa središnjom osi, npr Partenon, Palača Farnese) - kontrast (sinteza oprečnih elemenata, npr Palazzo Chiericati) - ravnoteža (uspostavljanje simetrije u arh nepravilnog oblika, npr Wright, Kuća na slapovima) - proporcije (brojčani odnosi dijelova meĎusobno i svakog prema cjelini; sredstvo za postizanje jedinstva) - izraz/ karakter (mora biti iskaz svrhe arh dj; što može izražavati? karakter plemenitosti, praktičnosti, profinjenosti, humora, urbanosti, vulgarnosti, dostojanstva, razmetljivosti, vedrine,
snage, tjeskobe, mirnoće, nemira, skučenosti, skromnosti, monumentalnosti) - mjerilo (mjerni sustav iz kojeg su vidljive dimenzije u o dnosu prema nekoj poznatoj mjernoj jedinici) - isticanje, naglašavanje, raznolikost, svojstvenost
•
Norberg-Schultz - dvije osnovne vrste poimanja oblika danas :
1. poimanja koja opisuju RED u arh dj
2. poimanja koja odreĎuju neku KVALIETETU arh dj (npr teški/ lagani oblici, statičnost, zatvorenost...) 1. poimanja koja opisuju RED u arh dj
•
najstariji: Pitagorejski koncept «Sve je broj» (teorija iz glazbe + Vitruvije : harmonija
podrazumijava ponavljanje modula tako da su svi dijelovi dovedeni u meĎusobne brojčane odnose – ideja proizlazi iz tumačenja analogija s ljudskim tijelom) •
Alberti objedinjuje ideje pitagorejaca i Vitruvija (sklad...)
•
u baroku: gemetrijske metode projektiranja (Hume: ljepota je u oku promatrača)
•
Le Corbusier: čovjek podignute ruke - mjerilo
2. poimanja koja odreĎuju neku KVALIETETU arh dj (npr teški/ lagani oblici, statičnost, zatvorenost...) •
Alois Riegl: taktisch / optisch
•
Heinrich Wolfflin - pet pojmovnih parova: linearno-slikovito, površinsko-dubinsko, zatvorena forma-, otvorena forma, mnogostrukost- jedinstvo, jasnoća-relativna jasnoća.
•
Zevi i arh kao umj prostora
•
Dagobert Fry – arh kompozicije imaju početak i kraj (kritika, argument: renes crkve centr tlocrta)
•
Paul Frankl odredio je (najjasnije sistematizirao) konceptualnu shemu za analizu arh
kompozicija, uvodeći pojmove prostorne ćelije (Raumzellen) i oblici masa (Korperformen); pokušao je odrediti prostorno-volumenske odnose kroz način i načela prema kojima su arh cjeline organizirane:
– aditivnost (renesansa), (stvara se sukcesivnost) i razdioba – interpenetracija (barok) – uz prevladavajuće elemente stvaraju se ambiguitetne zone koje pripadaju dvoma elementima
– fuzija (barok, organička arh, suvremena arh) – elementi se stapaju na način da njihovim odvajanjem gube smisao, (stvara se kontinuitet)
•
Hans Sedlmayer – analiza geneze + kvalitete (za Borrominijevu arh: trezvenost, organsko,
kristalna čvrstoća; pokrenutost) •
Norberg-Schultz uočava 3 faze «razvoja» u traženju najprimjerenije metode za formalnu/oblikovnu analizu arh:
1. Oblik kao proporcija (primitivniji) Oblik kao volumen (1.pol 20.st) 2. Oblik kao prostor (popularan u 2.pol 20.st) 3. Oblik kao struktura (kraj 20.st)
•
U tumačenju arh vrlo je važan pojam sličnosti i istog, jer stvara koherentnost sustava (jedinstvo arh) te sudjeluje u odnosima oblika na sljedeće načine:
- ponavljanje (stvara ritam, najjednostavniji oblik je jednolično ponavljanje sličnih ili istih elemenata, ali i k ada se to načelo kombinira s drugim načelom izmjenjenog odnosa izmeĎu elem) - kontrast - dominantnost
Ar hi tektur a kao konstruk cija
•
zidovi (zidni vez, otvori)
•
nosači
•
krovna konstrukcija
•
svodna konstrukcija (bačvasti svodovi, kupole na pandantivima i trompama)
• plošne nosive konstrukcije, mrežne konstrukcije, obješeni krovovi, šatorski krov •
stube i rampe
•
KONSTRUKCIJA
•
Osnovni cilje svake konstrukcije je stabilnost. Svaka graĎevina sastoji se od materijala koji je stalno pod utjecajem sile teže. Ona djeluje kao pritisak u smjeru zemljine površine i mora se neutralizirati suprotnim silama.
•
Tek u 2.pol18.st počinju se proračunavati konstrukcije na matematičkoj osnovi.
•
Statika i znanost o materijalu tvore znanstvenu podlogu graĎevinske tehnike. Znanost o čvrstoći eksperimentalnim ispitivanjima ustanovljuje čvrstoću graĎevnih materijala i njihovo ponašanje pri različitom opterećenju.
•
Statika unaprijed odreĎuje/predviĎa sile koje će djelovati na izabranu konstrukciju i njihove smjerove. Najvažnije sile koje se javljaju su: vlastita težina konstrukcije, pokretna opterećenja, pojedinačna opterećenja (ljudi, ureĎaji...), opterećenja koja djeluju izvana (snijeg, vjetar), dinamički titraji (strojevi, promet, zemljotres).
•
Sila se definira veličinom, točkom u kojoj djeluje i smjerom. U graĎevini djeluju sile iz različitih smjerova, prije svega kao sile pritiska i sile potiska, ali i kao vlačne sile (npr pri izjednačavanju pritiska i potiska), torzijske sile (kod zavrtanja), posmične sile pri djelovanju sila (koje u istoj razini dolaze iz suprotnog smjera).
•
Ravnoteža je uspostavljena onda kada je zbroj svih sila i momenata (umnožak veličine sile i njezine udaljenosti od ležišta ili vrtloga – poluga) jednak nuli, tj kad se sile i rekcije meĎusobno dokidaju. (Djelovanjem svake sile poništava se silom jednake veličine suprotnog smjera; dvije sile koje djeluju iz različitih smjerova zamjenjuju se trećom, rezultantom).
•
Svaka graĎevina ostvaruje statički sustav. Kod kuće sa stupovima u Troji (o 1350. pr.K.) jedna uzdužna greda (podvlaka) prenosi teret poprečnih stropnih greda (nosač na 3 potpornja) na nekoliko središnjih nosača. Povećavanju vertikalnih sila odgovara stožast oblik nosača i stupnjevito pojačanje vanjskih zidova, tako da je ploha veća tamo gdje je pritisak najjači.
•
(o 62.p.K.) oblikovan je kao i dr rimski mostovi, od punih kružnih lukova načinjenih od klinastog kamenja; njihova je zadaća da pritisak kolnika raspodijele na riječne pilone i na obalne upornjake; svaki se luk jednom trećinom nastavlja kao protuluk ispod površine vode.
•
Katedrala u Amiensu (od 1220.) – masa je posve rastvorena u arhitektonske članke;
•
križnorebrasti svodovi rasporeĎuju pritisak tek na nekoliko točaka graĎevine.
•
Rebra svoda djeluju kao sile usmjerene koso odozgora vršeći snažan horizontalni potisak na zid srednjeg broda kojem se izvana suprotstavljaju usporedno rasporeĎeni kontraforni lukovi.
•
Oni odvode pritisak na kontrafore koji se poput tornjeva dižu iznad bočnih brodova. Njihova vlastita težina, fijale na njihovom vrhu i teret krovišta svojim okomitim silama kompenziraju bočne sile potiska. Nagib kontrafornih lukova otprilike odgovara smjeru rezultante u odgovarajućem paralelogramu sila.
•
Pritisak svodova u bočnim brodovima kompenziran je zbrojem vertikalnih opterećenja, te
Ponte Fabricio u Rimu
stupcima arkada i kontraforima.
•
Natkrivena trţnica u Algecirasu (Eduardo Torroja, 1933.) sastoji se od armiranobetonske kupolne ljuske tanke stijenke (na tjemenu tanka samo 8.5cm) što je položena na 8 nosača, a natkriva oktogon (promjera 47.62m).
•
Sile potiska djeluju radijalno prema van; u svrhu njihova prihvaćanja rub (uporište, impost) pojačan je na debljinu od 44cm, a dodatno ga pojačavaju plitke valjkaste ljuske. Sila – na glave
nosača koso odozgo; •
horizontalnu komponentu napadnih sila preuzima jaka horizontalna vlačna prstenasta zatega (a
vertikalni nosači preuzimaju samo preostalo vertikalno opterećenje).
•
Iza jednostavnog oblika krije se sofisticirani statički sustav.
•
ZIDOVI – uspravni plošni volumeni ravnog ili zakrivljenog toka,
koji omeĎuju prostore i tijela graĎevina ili ih raščlanjuju. Ispočetka su kod pojedinih nastamba (šator) granične plohe koje su se uzdizale od tla istodobno služile kao zidovi i kao krov, a kasnije su krov, strop i zidovi dobili svoje jasne funkcije kao zasebne plohe.
•
Razlikovanje prema svrsi, graĎevnom materijalu i konstrukciji vodi u oblikovanje različitih tipova zidova:
•
- zidove koji su istodobno nosivi i zatvaraju
•
- zidove koji zatvaraju ali nisu nosivi (čvrsti, pomični ili klizni)
•
- skeletne konstrukcije od nosivih vertikalnih elemenatta i h orizontalnih greda, s ispunom od laganih materijala.
•
Karakter neke graĎevine bitno je odreĎen strukturom nosivih elemenata (naročito zidova).
•
Kuća za odmor na obali Oceana u Les Mathesu (Saintonge), 1935., Le Corbusier i Pierre Jeanneret – demonstrira funkciju zidova: vanjski zidovi od lomljenog kamena omeĎuju je i nose. Spajani su pod pravim kutem (jer se tako uzajamno podupiru i učvršćuju), a omeĎuju dva prostorna volumena (1:2 cca), od kojih je svaki otvoren u suprotnom smjeru. Gornji kat nose drveni kostur od mosnica, stropnih greda i krovnih vezača.
•
Heidenhaus u Schwarzwaldu – tip (španjolske) seljačke kuću iz srednjeg vijeka karakterističan je primjer kanatne gradnje od drva. Zidovi se sastoje od drvenih stupova/greda i platica. Konstruktivni se sklop sastoji od vertikalnih nosača (stupova) i horizontalnih greda (okvir) te ispune od platica, dasaka i prozora odjeljaka. Spojeni su drvenim klinovima, a zasjeci, utori i čepovi spajaju ugaoni nosač visok dva kata s uzdužnim podsjekom i gornjom horizontalom
gredom okvira (vjenčanicom) na kojoj počivaju krovne grede. •
Biblioteka u Illinois Institute of Tecnology, Chicago, Walter Netsch (1962.) +
•
S.R. Crown Hall, Illinois Institute of Technology campus. Ludwig Mies van der Rohe (1956.)
•
arh oblik zgrade odreĎen je otvorenom tektonskom strukturom, ali pomoću moderne gradnje čelikom. Nosivi kostur (čelična konstrukcija) razabire se na čeonoj strani: četiri vertikalna čelična nosača i poprečni nosači. Prozorske osi odgovaraju razmaku izmeĎu greda. Tektonska struktura dobiva karakter kože i kostiju.
•
Specifičan karakter neke arh osobito se ogleda u konstruktivnom i estetskom rješenju uglova, tj spajanju perimetralnih zidova. Zidovi Le Corbusierove kuće unatoč avangardnoj koncepciji kuće za odmor u tehnici se ne razlikuje od onih nastalih u tisućljetnoj tradiciji. Zidna struktura
biblioteke u Chicagu u krajnjoj je opreci prema masivnom zidu, ali se zasniva na sličnim zakonitostima kao srednjovjekovna drvena gradnja.
• S.R. Crown Hall on the Illinois Institute of Technology campus. Designed b y Ludwig Mies van der Rohe in 1956. - Arh oblik zgrade odreĎen je otvorenom tektonskom strukturom, ali pomoću moderne gradnje
čelikom. - Nosivi kostur (čelična konstrukcija) razabire se na čeonoj strani: četiri vertikalna čelična nosača i poprečni nosači. - Prozorske osi odgovaraju razmaku izmeĎu greda. Tektonska struktura dobiva karakter kože i kostiju
•
Zidni vez služi uspostavi zbijene strukture, koja omogućuje ravnomjerniji raspored sila pritiska.
Njihovo prenošenje s jednog kamena (cigle) na drugi zbiva se preko sljubnica. (ono najbolje uspijeva pri ravnim površinama nalijeganja i tankim rešetkama. •
Veliko i teško kamenje može se čvrsto povezati i bez spona, klinova i žbuke (čak i onda kada se dodiruje u samo nekoliko točaka) – poželjne su što glaĎe ležajne i sudarn epovršine te dodatno vezivanje žbukom.
•
Povezivanje bez žbuke karakteristično je za gradnju prirodnim kamenom.
•
Tehnika i estetika meĎusobno su uvjetovani: zidanje pravilnim kamenim kvadrima zahtijeva viši tehnički standard i više vremena:
•
kod tzv kiklopskog ziĎa nepravilni su blokovi naslagani su jedan iznad i pored drugog, a praznine se pune kamenim krhotinama, zemljom ili smjesom od gline
•
tehnički i estetski napredak tog postupka predstavlja poligonalno ziĎe
•
horizontalni zidni vez – slojevi klesanaca iste veličine (hram Amenhotepa III. u El Kabu
• potpuno pravilni zidni vez (idealne su sasvim tanke reške bez žbuke; ponekad se u njih umeću metalne spone koje osiguravaju blokove od bočnih pomaka; u gradnji opekom pravilnost prevladava od samog početka, a proizlazi iz proizvodnje opeke kao prvih normiranih graĎevinskih elemenata – preciznost zidnog veza ima vrlo veliko konstrukcijsko značenje; izmjenično polaganje opeke u uzdužnom (uzdužnjaci) i poprečnom (vežnjaci) položaju susreće se već na graĎevinama visokorazvijenih mezopotamskih kultura, pr u Uruku, jednako kao u antičkoj rimskoj gradnji ili u gotici). •
Površina zida:
• bunjasta površina zida (bunjat) karakteristična je za obrambenu gradnju ili u razdobljima ukojima se takav izgled nastoji dati graĎevini
•
izodomni vez – apsolutna pravilnost - susrećemo na zidovima cele Partenona u Ateni
•
višebojnost povećava reprezentativan dojam, oživljava velike površine; ornamentalna i simbolična funkcija
•
mješoviti vez (kopneni zidovi Konstantinopola: slojevi opeka izmjenjuju se sa svjetlim površinama ziĎa od prirodnog kamena; odteretni lukovi od dvostrukih nizova uskih pločastih opeka povezani su na sugestivan način)
• Na karakter prostora i volumena graĎevine presudno utječe odnos izmeĎu zida i OTVORA. •
Vrsta i veličina otvora prvenstveno ovise o dva čimbenika: o klimi (odreĎuje potrebu za svjetlom, sjenom, grijanjem, rashlaĎivanjem) i o graĎevinskoj tehnici.
•
Vrste prozora:
•
- romanička bifora (uske otvore natkrivaju nadvojni kamenovi s malim polukružnim lukom i zajedno s doprozornicima i potprozornicima oblikuju okvir umetnut u zidnu površinu – tako se prozor postupno počinje odvajati od zidnog veza);
•
- križni prozor (gotika);
•
- prozori ravnog nadvoja i polukružno zaključeni prozori (od klinastog kamenja) karakteristični su za renesansu...
•
Otvorski okviri (prozora, vrata – sastoje se od dovratnika i nadvratnika) mogu biti profilirani:
motivom oblog štapa, zakošene plohe, motivom na reboš, motivom tordiranog stupa... •
Obrnuti odnos zida i prozora može se iščitati na Fagusovu pogonu u Alfeldu na Leini što ga je 1912. sagradio W. Gropius: od zida ostali su samo uski i šir oko razmaknuti stupci od opeke, a gotovo se čitava površina zgrade sastoji od staklenih ploha koje su postavljene pred niz stupaca (= courtain walls = obješena pročelja) – prozor postaje zidom. (str 33)
•
MeĎu konstruktivne graĎevinske elemente spadaju NOSAČI
•
najčešće su uspravni, rijeĎe koso postavljeni
•
oni u odreĎenim točkama preuzimaju opterećenja
•
oblici nosača proizlaze iz materijala, iz odnosa s konstrukcijom (s koje se na njih prenosi opterećenje) te umjetničkog htijenja.
•
- stupovi su često samostalni oblikovni elementi (kuća u Troji, 1350.pr.Kr.; barok...);
•
- u srednjem vijeku nosači se preoblikuju u svežnjeve silnica koje prostoru daju uzlaznu
dinamičnost:
•
- do 20.st. najviše se koriste nosači od drva i kamena
•
- u 20.st sve više se koriste čelični nosači: pr zgrade arh M van der Rohe-a (zgrada Baccardija kod Mexico cityja); u 20.st sve više se koriste čelični nosači: Palača rada u Torinu iz 1960.
•
Pier Luigi Nervi Palača rada u Torinu iz 1960.(sljedeća 4 sl)
•
stropna polja su konstruirana kao konzolne ploče (sa zvjezdolikim čeličnim potpornjima) koje
nosi središnji nosači te tvore konstruktivne jedinice u obliku «gljive». Neki stupovi se šire prema dolje, u skladu s njihovom statičkom funkcijom...; (str 35) •
Konstruktivni elementi: KROV.
•
Iz odnosa zemljišta, krova i zidova nastaju brojne mogućnosti tipova kuća i oblika krovova.
•
Tip, oblik i nagib krovne konstrukcije ovise o klimi, graĎevinskom materijalu, svrsi, kulturi. Te se diferencijacije provode u najranijoj povijesti.
•
Za kamenu gradnju karakteristični su svodovi, za glinenu stropovi s gredama i ispunama od
nabijene gline, za drvenu gradnju krovovi od brvana (str 42) ili krovišta podbijena daskama. •
- kuća-krov spada meĎu najstarije graĎevinske tipove; Apuijski i Abruzzeški trulli pripadaju skupini konzolnih kupola (pseudokupola) kod kojih su krov i zid prvotno tvorili jedinstvenu
plohu; njezina unutrašnja ljuska parabolično je zakrivljena, a stožasta vanjska ljuska odvodi kišu •
- standardni oblici krova: ravni krovovi, svodni k rovovi, kosi krovovi, dvostrešni, jednostrešni,
četverostrešni (piramidalni) •
KROVNE KONSTRUKCIJE skrivene su ispod površine različitih krovnih oblika kao kostur u tijelu; ima ih različitih vrsta:
•
- dvostrešne krovove mogu nositi slobodno stojeće krovne stolice, visulje, nizovi rogova
(roženica), pajante, raspinjače i druge konstrukcije, pa čak i bačvasti svod. •
- krovovi s rogovima i sljemenom gredom tipični su za seljačke kuće-ognjišta (rimskog podrijetla)
•
Krovni POKROVI od drva (od brvana i greda, šindre), trske i slame, nabijene ilovače (s bitumenom; obrastao travom), kamene škrilje, crijepa
•
BAČVASTI SVOD str 45
• bačvasti svodovi spadaju meĎu najstarije i najjednostavnije oblike svoda. • potječu najvjerojatnije od prapovijesnih kuća s krovom koje imaju valjkasti oblik i paraboličnu kupolu:
•
Mezopotamija, Italija ... (obloga od slame počiva
na paraboličnim lučnim rebrima (na primjeru kuće u Italiji na str 45. 3 drvena središnja nosača probijaju sljeme, što potječe od kuće s nosačima sljemena ili od kuće u obliku kupole kružnog tlocrta sa središnjim nosačima).
•
Masivni kameni svodovi pojavljuju se u visokorazvijenima kulturama samo kod nekoliko
graĎevina i grobnica. Tehnika svoĎenja sastojala se u kosom postavljanju svodnih prstenova, čime se pokušala postići veća otpornost u uzdužnom smjeru: •
- pr u Dur Šarukinu, Korsobad – gdje segmentne pločaste opeke rasporeĎene u nagnute segmente polukruga;
•
- slične nagnute svodove gradili su i drevni Egipćani, pr spremišta Ramezeja, o 1300 pr.Kr.;
•
- kasnije i Sasanidi u Perziji na velikoj palači u Ktezifonu, 3.st.pr.Kr. (dolje i slj sl)
•
- bačvasti svodovi od radijalnih slojeva opeka nose terasaste «viseće vrtove» u Nabukodonosorovoj palači u Babilonu , o. 600.pr.Kr. (u antici slovili kao svj. čudo)
•
- svodovi etruščanskih kamenja
•
- kod profanih gradnji, kod izgradnje substrukcija i utvrĎenja graĎevine, rimski i helenistički
grobnica dijelom su izvedeni kao bačvasti svodovi u tehnici klinastog
graditelji usavršavaju tehniku postižući sve veće raspone •
- bačvasto nadsvoĎene kuće na kampanijskoj obali Italije i egejskom području – lagani
svodovi od vodootporne cementne graĎe i vulkanskog materijala izlaze bez ikakve oplate iz volumena graĎevine; taj tip prostorne i konstruktivne jedinice primjenjuje se i kod velikih graĎevina rimskog carskog doba (kuće u inzulama Rima, Ostije, str 224.; Trajanova trţnca u Rimu, str 242.; Maksencijeva bazilika , str 232.; (gore lijevo)...). Prostori ispod bačvastih svodova usmjereni su uzdužno, jer se teret prenosi prema bočnim stranama na nosive zidove, upornjake ili tlo.
•
- monumentalni bačvasti svodovi natkrivaju velike dvorane rimskih carskih palača, pr baziliku u Domus Augustana (str 228) (gore desno), ali i unutrašnje prostore u rimskim sakralnim graĎevinama, pr celu u hramu u Baalbeku i u hramu Venere i Rome u Rimu
•
- graditeljstvo srednjeg vijeka preuzima tu tradiciju, naročito u romaniziranim dijelovima zapadne Europe, u našim krajevima: obalni dio današnje Hrvatske; S. Maria di Naranco kod Ovieda (prvotno vizigotska kral jevska dvorana): dugačak bačvasti svod ojačan je i raščlanjen
pojasnim lukovima, a završava na uporišnom zaobljenom profilu što podsjeća na vijenac; niše polukružnih lukova na perimetralnim nosivim zidovima preuzimaju motiv pojasnica (gore) • – dvorana je nasljednik rimskih i preteča romaničkih srednjevjekovnih sakralnih prostora: redovničke i hodočasničke crkve Francuske i Španjolske.
•
- nakon toga bačvasti svod gubi dominantnu ulogu, da bi ju ponovno zadobio u manjoj mjeri u It crkvama 15.st., a značajniju ulogu zadobiva u baroku: Il Gesu u Rimu (gore)
•
- u 19.st za tim oblikom posiže gradnja tehnikom čeličnih i željeznih konstrukcija; pojavljuje se u raznim konstruktivnim oblicima i velikim dimenzijama, ali tako da je masivni svod sveden na skeletnu konstruk ciju, kod izložbenih paviljona i kolodvora :
•
Paviljon Svjetske izloţbe u Chicagu iz 1893. sastoji se od niza trozglobnih lukova; lijeva i desna polovica lukova povezane su u tjemenu samo zglobovima, a isto su tako oslonjene na
zglobove u točkama gdje dotiču tlo. Vlačne zatege postavljene ispod poda dvorane izjednačuju bočne potiske dok horizontalni nizovi rešetkastih nosača preuzimaju učvršćenje u uzdužnom smjeru.
•
slične takvim velikim čeličnim konstrukcijama su one armiranobetonske, pr velike tržnice ili čuveni hangar za zrakoplove u Orlyjju (a: Freyssine t) koji se sastoji od rebraste konstrukcije paraboličkog presjeka; u tim halama se može prepoznati snaga velikih bačvastih svodova (u oblikovanju i objedinjavanju prostora); njihov menumentalni karakter po vezuje se s funkcionalnim zahtjevima industrije, tehnike i prometa.
•
KRIŢNI SVOD
•
Križni svod nastaje presijecanjem dvaju bačvastih svodova pod pravim kutem. Krivulje nastale iz ta dva presijecanja (presiječnice) s donje strane ocrtavaju se kao bridovi, s gornje strane kao usjeci. One odgovaraju toku rezultante sila pritiska obaju bačvastih svodova koji djeluje koso odozgo na uporište u točki u kojoj donji dio krivulje prelazi u vertikalu (uporišna točka, impost). Upornjaci ili druge protusile, pr zatege svoda ili debeli zidovi moraju izjednačiti horizontalni potisak svoda. Pritom bi uporište (nosači, zidovi) trebalo preuzeti isključivo vertikala opterećenja (str 26)
•
Začetke (ideju nastanka) križnog svoda vjerojatno možemo pronaći u postavljanju poprečnih bačvastih svodova u odnosu na uzdužni bačvasti svod. Na prikazu helenstičkog bačvastog svoda u Pergamu vidljivo je kako on nastaje presijecanje slično križnom svodu (kojem su visine oba tjemena jednake). Taj se postupak često ponavlja u rimskoj, ranokršćanskoj i romaničkoj arh.
•
Razlika u tlocrtu uzrokuje drugačije natkrivanje prostora. Iznad tlocrta s 2 prostorne jedinice u gornjem se katu presijecaju uzdužni bačvasti svod i poprečni bačvasti svod te tako nastaju 2 križna svoda. Svodni pritisak kod bačvastog svoda ležao je na cijelom uzdužnom zidu, a ovdje se koncentrira na nekoliko točaka.
•
MeĎusobno povezivanje prostornih jedinica, njihova orijentacija prema različitim stranama, rasporeĎivanje (raspored, brojnost, veličina) prozora na odterećenim zidovima ne stvara više konstrukcijske probleme. (Svodovi zidani vulkanskom graĎom ili načinjeni od lijevanog betona lagani su, čvrsti i gotovo nepromočivi, tako da često tvore i krov, vidi str 38, 44)
•
Lijevani beton (jedan od izuma rimske graĎevinske tehnike) pretpostavka je velikom uzletu rimske svodne gradnje. Njegova primjena (često u kombinaciji s pojačavajućim rebrima od opeke) omogućuje ravnomjernu raspodjelu pritiska, pa stoga i velike raspone.
•
Križni svodovi velikog raspona osnovni su konstruktivni element prije svega dvorana javnih graĎevina (carske terme, Maksencijeva bazilika ... str 232, 236). Raspodjela svodnog pritiska na nekoliko točaka dopušta otvaranje velikih otvora u zidovima (nosačima). Rimska arh dostiže vrhunac povezivanjem svodnih traveja (velikog raspona) s visokim lukovima te prozorima velikih površina u zidovima osloboĎenim potiska.
•
Upotreba križnih svodova osigurava i veću fleksibilnost pri povezivanju pojedinačnih prostora u velike meĎusobno povezane graĎevinske sklopove. S druge strane, takva upotreba stvara nov konstruktivni sustav koji je neovisan o redovima stupova grčke antike. Taj sustav počiva na kvadratu u kojem se opterećenja prenose na ugaone točke, na pojedinačne stupce, na zidove ili lukove. Povezivanjem luka i kvadrata nastaje kvadratični shematizam (što dijelom odreĎuje i karakterisitčnu konstrukciju romaničkih svodova u srednjem vijeku, str 376)
•
Mogućnost odvoĎenja sila potiska u odreĎene točke (što rezultira raščlanjivanjem svoda na nosive elem i na ispunu) vodi sustavu križnorebrastog svoda gotičke arhitekture. Bridovi svoda podudaraju se s rezultantama sila ii pojačavaju se podlaganjem rebara, a potom se konstruiraju kao samostalna rebra. Poprečni (pojasni) i uzdužni (bočni, zidni) kulovi i rebra koja se dijagonalno križaju oblikuju nosivi kostur, a svodne plohe ispunu. Da bi se bolje učvrstile izmeĎu rebara, svodne su plohe neznatno povišene – napete su poput jedara.
•
Uporaba šiljastih lukova (umjesto polukružnih) omogućava znatno slobodnije nizanje i meĎusobno usklaĎivanje svodnih polja (traveja). Zahvaljujući rebrima i šiljastim lukovima, nije više potreban kvadratični shematizam, jer lukovi mogu polaziti od uporišnih točaka iste visine i presijecati se u zajedničkoj tjemenoj točki. Svodni traveji mogu biti pravokutnog ili trapezoidnog tlocrta.
•
Iz toga proizlazi realtivno slobodan raspored konstruktivnih čvorišta koji ujedno omogućava poligonalno i polukružno oblikovan deambulatorij (samostanske crkve i katedrale): ophodi oko poligonalnog kora raščlanjeni su u trapezoidne svodne traveje, a pritom se tjemene točke svodova (zaglavni kamenovi) nižu koncentrično oko središnje točke polukruga kora.
•
U ranogotičkom deambulatoriju katedrale St. Remi u Reimsu sva svodna rebra izlaze iz pokrovne ležajne ploče kapitela. Na zidovima uzdužnih brodova got katedrale rebra se dijelom spuštaju kao polustupovi (tzv. službe) do podnožja stupca. Svod se tako planira ovisno o stupcima i zidovima. Načelo rastavljanja u nosiva rebra i ispune (kod križnog svoda) razvija se tijekom srednjeg vijeka. Tako nastaje mnogo daljnjih oblika svodova: zvjezdasti, lepezasti,
mrežasti i saćasti svod. Pojedinačni svodni traveji sve se više stapaju u svodne cjeline. Za razliku od bačvastog svoda kojeg karakterizira statičnost, križni svod karakterizira prilagodljivost, pokretljivost, dinamičnost (u konstruktivnom i oblikovnom smislu).
•
katedrala St. Remi u Reimsu: Na zidovima uzdužnih brodova got katedrale rebra se dijelom
spuštaju kao polustupovi (tzv. službe) do podnožja stupca. Svod se tako planira ovisno o stupcima i zidovima.
•
KUPOLE
•
Kupole (= svodovi pravilne zakrivljenosti) najčešće se podižu iznad kruga, rjeĎe iznad elipse. Njihov je idealan oblik polukugla, no on se ostvaruje dosta kasno u pov arh.
•
rani oblici primjene kupole mogu se primijetiti kod prvotnih tipova kuća, pr parabolične kupole s konzolnim svoĎenjem oko 5000. pr.Kr. u prednjoj Aziji (str 84.), o 3500. na Cipru, ali i u 20.st kod graĎevina u Abruzzu i Apuliji što ih tamošnji stanovnici nazivaju trulli (str 38); isto tako još i danas većina afričkih plemena žive u kružnim kupolastim kolibama, a Eskimi u nadsvoĎenim kućama od snijega (iglu ); nomadi u istočnoj i srednjoj Aziji (Mongolija) podižu jur t e, kupolaste šatore na motkama promejra do 8m, na elastičan konstruktivni način koji se može usporediti s onim što se koristi na Zapadu u 20.st
• prostorne koncepcije ostvarene u tim prvobitnim kućama nakon prijelaza na kuće četverokutne osnove bila su potisnuta u područje (uglavnom) podzemne grobne arh (str 148); tek se u rimskoj arh ponovno javlja sklonost gradnji nadsvoĎenog centralnog prostora •
novi graĎevinski tipovi na početku car skog doba kakve su pr terme i carske palače (Domus aurea) jasno pokazuju volju da se stvori monumentalni oblik koji nadilazi neposrednu
svrhovitost; monumentalnost se u Rimu uvijek odnosi na prostor (za razliku od Grčke) •
u savršenom obliku ostvarena je povezivanjem valjka i polukugle (sferne kupole) na Panteonu (str 252); brojne rimske i ranokršćanske varijante zadržavaju kao kontinuirani element polukuglu, dok je donji dio graĎevine izveden u obliku valjka kružne ili poligonalne osnove (osmerostranog ili deseterostranog tijela).
•
na grčko-rimskom Istoku počinje se koristiti nova koncepcija centralnog tlocrta, povezivanjem kupole i tijela na kvadratnoj osnovi (polukugla + kocka/prizma). Rješavanje problema bočnog potiska teške kupole bez nosača dovelo je do sljedećih rješenja: prilagodbom kupole kubičnom prostoru nastaje opisana kupola (oko osnovnog kvadrata opisan je zamišljeni krug, kupola nad njim obrezana je duž stranica kvadrata – tako nastaje kalota iznad 4 sferna trokuta, pandantiva, a polukružne bočne plohe zatvaraju se bočnim uporišnim zidovima ili se premošćuju bočnim uporišnim lukovima).
•
ranobizantsko graditeljstvo opisanu kupolu presijeca horizontalno iznad pandantiva te se na tako
nastalom krugu podiže nova polukugla kupole (koja dominira prostorom visoko iznad uporišnih zidova); to načelo kupole nad pandantivima savršeno je tehničko i formalno rješenje spoja kupole i kocke – ono je primijenjeno kod velikih bizantskih crkava, pr Sv. Sofije (str 62)
•
tehnički jednostavnije riješenje predstavlja kupola na trompama (= ljevkastim horizontalnim svodnim nišama iznad uglova kvadrata); one preoblikuju kvadrat u oktogon, na kojem je sazidana kružna osnovica kupole; kod kupole na pandantivima i kod kupole na trompama kupola je relativno neovisna od zidnog valjka, ali ona može počivati i na ugaonim stupcima, uporišnim lukovima ili masivnim zidovima.
•
zidani valjkasti tambur, postavljen ispod tambura kupole često ju izdiže u odnosu na donji dio graĎevine i omogućuje da se vijenac prozora rasporedi neovisno o ljusci kupole, a iznad krovne konstrukcije; svjetlo u kupolu dovodi lanterna (= ukrasna nadogradnja s prozorima) koja ponavlja motive s kupole (renesansa i barok ). U renesansi je osnovno tehničko načelo postala rebrasta kupola s više ljusaka (okotogonalni samostalni svod) koja se sastoji od konstruktivnih dijelova koji se spajaju po načelu «utor i pero» - Brunelleschi, S. Maria Novella , Fi kat, 2.
četvrt 15.st. •
Sljedeći značajan projekt bio je onaj Michelangelov za kupolu Sv. Petra u Rimu (gradnja započinje 1561.): konstrukcijski kostur sačinjavaju rebra, a sve sile pritiska rasporeĎuje na tambur koji ih preko bočnih lukova odvodi na 4 glavna stupca; u tjemenu kupole tlačni prsten prihvaća rebra i lanternu, a željezni vlačni prstenovi kompenziraju potisak kupole. Razlaganje segmenata izmeĎu rebarana vanjsku i unutrašnju ljusku (već kod Brunelleschija) smanjuje težinu kupole te omogućuje neovisno oblikovanje pojedinih segmenata s obzirom na funkcije. Vanjska ljuska služi kao obrana od atmosferilija, unutrašnja oblikovanju prostora. Vanjska laganim povišenjem dobiva parabolični presjek, pojačavajući dojam kupole kao arh volumena. (na sljedećem sl kupola Sv. Petra)
• Na Zapadu je u razdoblju renesanse (nastavlja se i u baroku) kupola dobila na značaju, jer rebra na tam buru postaju vidljiva, posiže se za paraboličnim izduženjem, a dodaje se i krunište s lanternom. Pojedini barokni arhitekti dolaze do jedinstvenih konstrukcijskih rješenja kupole (Guarini, Juvarra...).
•
rimsko-mediteranska tradicija (potpuno usredotočena na prostor) kupolu postavlja u zidni
omotač s krovom ili stepenaste prstenove pr. Panteon u Rimu (te tako zapostavlja plastički, volumetrijski vanjski oblik kupole); tek u Bizantu i u Aziji vanjski oblik kupole dobiva na važnosti: Sv. Sofija i mnoge druge islamske džamije, Taj Mahaal... - načelo koje ističe
graĎevinsku masu (kao u antici), ali i prostor (ranokršćanstvo). •
u 20.st koriste se konstrukcijske mreže od čelika i armiranog betona, a sve se više počinju koristiti i plošne nosive konstrukcije (str 51.) kod kojih plohe same nose opterećenje i sve sile utjecaja na konstrukciju. Karakterističnu i raznovrsnu obitelj oblika čine ljuske koje (za razliku od svodova) osim sila pritiska preuzimaju i bočne sile. Sa statičkog stanovišta razlikuju se jednostruko zakrivljene ljuske (pr bačvasti, križno-rebrasti svod) i dvostruko zakrivljene ljuske (pr kupole, hiperbolični paraboloidi = HP (Hipar) ljuske). Ljuske omogućuju široki izbor odgovarajućih krovnih oblika ra različite namjene. Najčešće se primjenjuju za tvorničke hale,
aerodrome i sl. S ravnomjernim osvjetljenjem. Tipičan je za njih krov zupčastog obrisa, tzv. šed krovovi ( shed-roof ).
•
Za tvorničku halu u S. Bartolu u Meksiku Felix Candela je 1950. projektirao zupčasti lučni krov od konoidnih ljusaka debelih samo 3cm, s lučnim rasponom od 15m i osnim razmakom od 6m; lagane zatege preuzimaju horizontalni potisak; (pojačanja na savijenim rubovima služe kao utori za prozorske trake); oluci rasporeĎeni iznad nosača služe hortizontalnom učvršćivanju; relativno jednostavna konstrukcija združena je s lakoćom i elegancijom oblika. (str 51)
•
Restoran u Xochililcu (Mexico), Alvareza i Candele, ima krov od 8 HP-ljusaka debljine 4cm
koje se prema van optvaraju hiperboličkim lukovima visine 10.23m. Udubine izmeĎu njih oblikovane su kao parabolički zakrivljena rebra koja sile pritiska što ih stvaraju ljuske dovode preko udubina u 8 uporišnih točaka na kojima počiva krov a one su povezane podzemnim horizontalnim zategama. Raspon dijagonala = 32.5m
• Nabrani sustavi primjenjuju ukr ućujuće djelovanje nabrane plohe usporedive sa svežnjem rebara (koja su po prirodi znatno manje savitljiva od ravne plohe). Kod Konferncijske zgrade Unesca u Parizu, što su je 1953. projektirali P.L. Nervi, M. Breuer i B. Zehrfuss, čeone strane i krov sastoje se od okvirne nabrane strukture koja samo u središtu počiva na nizu nosača. Horizontalna
ploča zbog stabiliziranja presijeca nabore krova koji slobodno natkriva polovicu zgrade s dvoranom za plenarne sjednice, dimenzija 35m u uzdužnoj i 49m u poprečnoj osi. Sugestivna struktura nabora odražava protok sila te ostaje neobloženom (izvana i iznutra). Bočni zidovi služe kao ispuna i učvršćenje i namjerno su plošno oblikovani. •
Problematičan faktor konstrukcija širokog raspona uvijek je vlastita težina, stoga su cilj lagane plošne konstrukcije, a otkrivena je mogućnost i da se plohe širokog raspona izvedu kao mreže od metalnih kabela (za razliku od ostalih graĎevinskih elemenata mreže su izložene samo vlačnim silama): mreže sapete u dva smjera čine prednapregnuti sustav male vlastite težine, velike stabilnosti i nosivosti.
•
Stadion za hokej Sveučilišta u Yaleu što ga je 1957. projektirao Eero Saarinen prema proračunima Severuda, Elstada i Kruegera, sastoji se od mreže razapete izmeĎu 3 tlačna luka (srednji je sličan kobilici preokrenutog broda i daje krovu sedlast oblik, njegov slobodni rapon nad igralištem iznosi 85m, h tjemena 23m; usporedno s lukovima razapeto je 9 glavnih kabela, a okomito na njih velik broj nosivih kabela na kojima počiova niz drvenih greda koje nose drveni pokrov krova) .
•
Obješeni krovovi poduprti u odreĎenim točkama (imaju preteče u prenosivim cirkuskim i izložbenim šatorima koji mogu primiti tisuće posjetioca): nove membranske konstrukcije postižu sve veću širinu raspona i sve slobodnije oblike. Pr, šatorski krov za sajam vrtlarstva u Kölnu, što ga je 1957. projektirao Otto Frei , prema načelu «vala»;
•
Construction details of a permanently installed tent-type geodesic dome by [Synergetics. Inc].
•
A geodesic dome is a spherical or partial-spherical shell structure or lattice shell based on a network of great circles (geodesics) lying on the surface of a sphere. The geodesics intersect to form triangular elements that have local triangular rigidity and also distribute the stress across the entire structure. When completed to form a complete sphere, it is known as a geodesic sphere.
•
Typically the design of a geodesic dome begins with an icosahedron inscribed in a sphere, tiling each triangular face with smaller triangles, then projecting the vertices of each tile to the sphere. The endpoints of the links of the completed sphere would then be the projected endpoints on the sphere's surface.
•
Geodesic designs can be used to form any curved, enclosed space.
•
Some 20 years later, R. Buckminster Fuller named the dome "geodesic" from field experiments with artist Kenneth Snelson at Black Mountain College in 1948 and 1949. Snelson and Fuller worked together in developing what they termed "tensegrity," an engineering principle of continuous tension and discontinuous compression that allowed domes to deploy a lightweight lattice of interlocking icosahedrons that could be skinned with a protective cover. Although Fuller was not the original inventor, he dev eloped the intrinsic mathematics of the dome, thereb y allowing popularization of the idea — for which he received a U.S. patent in 1954.[3]
•
The geodesic dome appealed to Fuller because it was extremely strong for its weight, its "omnitriangulated" surface provided an inherently stable structure, and b ecause a sphere encloses the greatest volume for the least surface area.
•
MeĎu konstruktivne elemente spadaju STUBE I RAMPE – one meĎusobno povezuju ravnine različite visine:
•
rampe, rampe sa stubama, stubišta, ljestve, trupac za penjanje, stube = element krajnje praktične namjene (jednokrake stube ravnog toka; zavojne stube kontinuirano spiralnog toka, a njihov koncentrirani oblik je vretenasto stubište; otvorene zavojne stu be-got, ren, barok; vanjsko i
unutrašnje stubište...) str 53.
