Otac Goriot Jedan građanski pansion Gđa Vauquer, nekada de Conflans, već četrdeset godina drži u Parizu jedan stari pansion zvan Dom Vauquer u jednoj zabačenijoj i siromašnijoj četvrti. U doba ove priče u pansionu je stanovalo sedmero ljudi: gđa Couture, udovica jednog republikanskog službenika, s Victorine Taillefer, starac Poiret, bivši četrdesetogodišnji trgovac g. Vautrin, gđica Michonneau, Otac Goriot, bivši proizvođač tjestenine te Eugene de Rastignac, mladi student, porijetlom iz okolice Angoulemea. U pansionu su živjeli još pokućar Christophe te kuharica Sylvie. Sam pansion bio je jeftina izgleda, odavao dojam zapuštenosti ali bio im je dom. U vrijeme ručka u blagovaonici je bilo osamnaest osoba, jer je na objed dolazilo još nekoliko studenata i stanovnika iz bliže okolice. Eugene de Rastignac imao je pravo južnjačko lice, bijelu kožu, crnu kosu i plave oči. Njegov stas, skromno držanje i ponašanje odavali su sina iz plemićke obitelji koja ga je vrlo lijepo odgojila. Jedina druga mlada osoba bila je Victorine, pobožna djevojka koju je njena teta uzela pod svoje okrilje. Naime, Victorine njen otac nije priznavao jer je imao sina i njemu je ostavio svo nasljeđe, tako da Victorine nije imala ništa. Daljnja rođakinja njene majke, gđa Couture, uzela ju je i odgojila kao vlastitu kćer, vodeći ju uvijek na svetu misu te na ispovijed svakih petnaest dana. Victorine je postala ljepotica ponizna i poštena duha, kojoj se pomalo sviđao mladi južnjak. Vautrin je bio pansionist o kojem se najmanje znalo. Ipak, on je uvijek znao sve o svakome. Jedina osoba u cijelome pansionu kojoj su se redovito smijali bio je otac Goriot, najstariji pansionist, prema kojemu su se odnosili sa nepoštovanjem i prezirom, čak pomalo i sa mržnjom i sažaljenjem. Imao je otprilike 69 i dugo je već kod gđe Vauquer. U početku je živio u najboljem stanu i oblačio se kao bogataš, što je navodno i bio. Jedino što se znalo je da je bogato zaradio za ostatak života svojim zanimanjem, u što nisu baš vjerovali. Bio je bogat, vitalni starac za kojeg se zainteresirala gđa Vauquer i neko ga je vrijeme čak i pokušala zavesti, ali on jednostavno nije bio za to. Otada ga je prezirala ali je sve redovito plaćao pa se nije mogla žaliti. Ostali su ga ukućani počeli jače primjećivati kada su ga došle posjetiti dvije prelijepe mlade dame, za koje im je iskreno rekao da su mu kćeri, sa jakim očinskim ponosom, ali oni su mislili jednostavno da su one prelijepe da bi mu bile kćeri te da su mu ljubavnice, koje on sa svojim novcem uzdržava. Ubrzo je posve promijenio način života. Prestao je nositi skupu odjeću, uzeo najjeftiniji stan i postao siromah, premda nitko nije znao gdje su ti njegovi svi novci otišli. Bio je siromah, ali blaga srca. Drugi važan pansionist bio je Eugene, mladić kojega su roditelji sa sela poslali u Pariz na studij prava. On se zaželio jednog posve novog društvenog sloja, sloja bogatih i lijepih žena, u biti, želio je ući u najviše plemićke krugove i uspjeti u društvu. Jedna njegova rođakinja bila je gđa de Beauseant, moćna vikontkinja, koja ga je pozvala na bal. Na balu je upoznao groficu Anastasie de Restaud, prelijepu mladu ženu za koju se zainteresirao i koju je smio posjetiti u Ulici Helder. Mislio je da je postigao sve što je htio upotrijebivši poznanstvo sa ove dvije moćne žene. Te večeri, dok se vraćao sa bala jako kasno, penjući se u svoju sobu, ugledao je oca Goriota kako, netipično za njegov izgled i starost, savija svoju srebrninu kao da on nje misli napraviti polugu. Izgledao je odlučan i tužan. Sutradan je poslao Christophea, slugu u kućanstvu, a ode do grofice de Restaud noseći pismo, nakon što se vratio iz grada. Ostali su krišom pogledali unutra i vidjeli isplaćenu mjenicu. Za ručkom je student ispričao kako je upoznaju predivnu gospođu de Restaud, na što je Goriot zainteresirano počeo slušati i postavljati svakojaka pitanja o njenu izgledu i raspoloženju. Ukućani su zaključili da mu je ona ljubavnica koju on neizmjerno voli ali koja njega i njegovu dobrotu samo iskorištava, čim joj je platio mjenicu. Bianchone, student medicine, i Eugene su se složili da je starac poseban medicinski slučaj. Dva posjeta Sutradan se Rastignac sredio i otišao do gđe de Restaud, uvjeren da mu ništa ne stoji na putu prema boljem društvenom statusu. Međutim, već je i po pogledima sluga shvatio kako ga
smatraju nedostojnim, ponajprije po odjeći. Dok ju je čekao u salonu, vidio je kroz prozor kako otac Goriot odlazi a ona ga ispraća. I opet se zapita kakav je odnos između starca i mlade ljepotice. U salonu je naišao na još jednog gospodina, Maxima de Traillesa, koji je ispao grofičin ljubavnik. Grofica je predstavila Rastignaca svome mužu i ostavila ih da zajedno razgovaraju, dok su se ona i njen ljubavnik, za kojega njen muž nije znao, savjetovali o sljedećem tajnom sastanku i grofica odluči sumnju njena muža sa Traillesa prebaciti na Rastignaca. Kad je Maxime otišao i Rastignac ostao sam sa bračnim parom, nehotice pokušavajući pojačati veze sa tim višim društvenim krugom izjavio da zna Goriota, njena oca. Na to su ga istjerali van i zatvorili vrata pred nosom. Očajan otišao je posjetiti svoju rođakinju, vikontkinju, i kad su mu rekli da je zauzeta, i sam je shvatio da i ona vjerojatno ima svojeg ljubavnika. I doista, vikontkinja je imala ljubavnika i to markiza d'Ajuda- Pinta, mladog bogataša koji se imao ubrzo oženiti za gđicu de Rochefide, što je vikontkinja tek sad saznala i jednostavno nije htjela prihvatiti. Markiz ju je nastojao što taktičnije moguće odbiti jer se bojao slomljena ženskog srca. Kad ga je napokon primila, vidio je kako ju je to slomilo ali nije htjela prihvatiti izgubljenu bitku i ponašala se kao da se ništa nije dogodilo. Ona i njena prijateljica vojvotkinja de Langeais su mu ispričale zašto su ga izbacili kad je spomenuo Goriotovo ime. Starcu su njegove kćeri bile sve na svijetu i davao im je sve i naporno radio. Kada se starija, Anastasie, udala za grofa de Restauda a mlađa, Delphine, za bogata bankara de Nucingena, smatrao je da su zbrinute i povukao se iz posla. Međutim, rastrošne mlade dame ubrzo su shvatile da njihovi muževi neće plaćati takve budalaštine koje im je otac uvijek dozvoljavao tako da su od oca ponovno tražile novac. I tako su ga ubrzo posve istrošile. To je i objasnilo zašto je Goriot iz bogataša postao u nekoliko mjeseci najveći siromah. Što je najgore, iako su ga istjerali iz obaju kuća jer nije imao plemenito podrijetlo te ih je samo sramotio, on je nastavio ljubiti svoje kćeri i dopuštati da ga iskorištavaju, želeći im pomoći. Rastignaca je ta priča dirnula i Goriot mu je porastao u očima. Umjesto Anastasie, rođakinja mu preporuči da proba sa Delphine ako doista želi dospjeti nekamo i da mora biti jako maštovit ako se želi izdvojiti iz mora njenih obožavatelja. Kad se vratio kući, shvatio je kako, spram bogatih kuća iz kojih je upravo došao, pansion izgleda previše bijedno i da se otale mora što prije maknuti ako želi nešto postići u društvu. Vrativši se u sobu, napisao je pismo majci u kojem ju preklinje da mu pošalje tisuću i dvjesto franaka jer su mu prijeko potrebni inače je gotov. Premda je osjećao strašnu grižnju savjesti dok ga je pisao i slao, mislio je istovremeno i na uspjeh koji će postići kad bude imao dovoljno resursa. U međuvremenu je nastojao saznati što više moguće o Goriotu, ali se sve više-manje svelo na ono što je saznao od svoje rođakinje. Ulazak u visoko društvo Ubrzo je primio 2 pisma, odgovor od majke i od sestara. Majka mu poručuje da je uspjela skupiti novce krišom i pita ga u kakvu se to situaciju doveo kada mu tako očajnički treba novac. Sestre su mu poslale još tristo franaka, koje su uštedjele i za koje nisu znale što bi s njima te su ih drage volje predale voljenome bratu. Sada je imao tisuću i pet stotina franaka i osjećao se kao da je već postigao svoj cilj. Vautrin je vidio u kakvom je stanju mladić i poveo ga na stranu za razgovor. Počeo ga je uvjeravati da mu takav novac neće dulje opstati i da već sada se treba pobrinuti za budućnost. Predložio mu je pakt, dogovor s kojim će obojica nešto postići. Vautrin želi napustiti Pariz i otići u Ameriku i tamo imati vlastitu farmu sa crnicima tako da ostatak života ne mora ništa raditi. Međutim, kao početni kapital mu nedostaje još svega dvjesto tisuća franaka. Ukoliko se pobrine da se Rastignac oženi za bogatašicu, Eugene bi mu samo morao dati tih dvjesto tisuća i bili bi kvit. Eugene se raspametio od sreće ali nije shvaćao odakle im bogatašica. Kad mu je ovaj rekao da će to biti gđica Victorine, kojoj je drag, ništa mu nije bilo jasno. Vautrin mu objasni da sve što trebaju učiniti je ubiti u dvoboju njena brata tako da njenom ocu ne preostane ništa drugo doli da ju prizna. A ona neće zaboraviti onoga tko je bio uz nju čak i kad nije imala ni prebijena novčića. Kad je čuo da bi trebao biti sudionik u
umorstvu, još uvijek savjestan mladić se prenerazio i odbio sklopiti takav sporazum. Vautrin nije odustajao i znao je u sebi da će mu se mali na kraju vratiti. Rastignac se sredio za bal tu večer na kojoj će ga rođakinja upoznati sa drugom kćerkom oca Goriota. Starac ga je presretan zamolio da mu, kad se vrati navečer kući, samo javi kako mu je kći izgledala i je li se zabavila. Usto mu reče da ga njegove kćeri jako vole ali da su njegovi zetovi ti koji ga ne podnose, a one ih samo slušaju jer oni raspolažu njihovim novcem. Te večeri se Eugene zaljubio u Delphine a i on se njoj jako svidio, te je Goriot sa srećom slušao o njihovim razgovorima i zavolio je mladog studenta za kojega je mislio da će usrećiti njegovu mlađu kći. I ostali su ukućani primijetili koliko su prisni mladić i starac postali. A Rastignac je počeo ispod Delphinine površine primjećivati jednaku želju za uspjehom kakvu je i on imao, jer ona, mada bogata, nije imala plemićku titulu kao njena sestra, i jednaku taštinu i zapovijed u riječima koje su bile tako urođene njenoj sestri. Kad ju je prvi put posjetio, uočio je da je strašno očajna. Izvela ga je u šetnju, dala sto franaka i poslala u prvu kockarnicu koju su vidjeli i zamolila ga da proba osvojiti novac u iznosu od šest tisuće franaka. On je sav zbunjen ušao i u dva poteza na ruletu osvojio sedam tisuća. Sva sretna bacila mu se u zagrljaj i plačući mu rekla da ju je spasio. Naime, njen muž nije joj htio platiti dug koji je imala za odjeću i sitnice. Uzela je šest tisuća a preostalu mu tisuću dala u znak zahvalnosti, i u očima joj je još više porastao kao junak koji ju spašava u nevolji. Vrativši se, ispričao je Goriotu što se dogodilo. Ovaj je bio očajan što mu je kći toliko patila a on za to nije znao i još se osuđuje što nije imao potreban novac da bi mu ona došla. Odluči se posavjetovati sa odvjetnikom zbog njena miraza kojega ona ne prima a prema bračnom ugovoru ima pravo koristiti. Rastignac mu je dao tu tisućicu da ju čuva za svoju kći. Lažna Smrt Rastignac je uspio u društvu. Žene su ga sa zanimanjem gledale što zbog odjeće što zbog vanjska izgleda a Delphine mu je obećavala poljupce samo da ne izgubi zanimanje za nju. Vautrin ga je samozadovoljno gledao kako uživa i proricao mu da tako neće moći dugo opstati bez stalnih prihoda. I doista, ubrzo se počeo zaduživati zbog najobičnijih stvari. Dok za osnovna sredstva za život mu je bilo teško izdvojiti novac, za nove, moderne stvari je uvijek rado skupo plaćao. Kad bi u kockarnici osvojio veći novac, kupovao je zlato koje bi u doba nestašice onda zalagao i tako u nedogled. Sad je stvarno počeo razmišljati o Vautrinovu prijedlogu i svako malo bi se uhvatio kako zamišljeno promatra Victorine. S druge strane, Delphine ga je držala na uzici, uskraćujući mu ono što je obećavala ili dotad davala jer je htjela još više pozornosti i smatrala da će ju više voljeti ako ga drži u iščekivanju. Premda je cijeli Pariz mislio da su ljubavnici, ona mu je pripadala upravo onoliko i pri prvome susretu. Tako da je počeo sa zavođenjem Victorine, ne znajući više što dalje. A ta mlada djevojka se toliko razveselila što joj pruža pažnju, te umalo pa mu se počela kleti na vječnu ljubav. Vautrin je to zadovoljno promatrao i uvjeravao Rastignaca da je tako najbolje. Pošto je Eugene bio u dugovima, Vautrin mu je velikodušno posudio tih tri tisuće i pet stotina franaka, ali mu je napisao mjenicu, koju će platiti kad bude pri novcu, da Rastignacu bude duša na mjestu tj. da ne misli da mu duguje više nego što doista jest. Nakon tog razgovora Eugene se zgrozi nad svojim postupcima i odluči ne oženiti Victorine. Te večeri je na vistu dobio dovoljno da otplati sve dugove a i Vautrinu je vratio novac. Dva dana kasnije, Poiret i gđa Michonneau su sjedili u vrtu i razgovarali sa jednim gospodinom, koji se predstavio kao državni čovjek, i tražio njihovu pomoć. Naime, država već dulje vrijeme sumnja da je Vautrin zapravo Lažna Smrt, odbjegli robijaš iz Toulona. On prima novac od robijaša, zelenaši ga i potom prema naputcima robijaša ga dijeli njihovim obiteljima ili ljubavnicama. On je njihova blagajna. Zato država smatra da će, ukoliko, uhite Vautrina, zadati veliki udarac organiziranom kriminalu. Međutim, nije lako do njega doći, jer ima snažne veze i dobro je čuvan, te mu mnogi duguju usluge. Ukoliko im odluči pomoći, gđa Michonneau će dobiti nagradu. Zadatak je jednostavan: za vrijeme objeda treba mu usuti jednu kap otrova od kojega će se onesvijestiti, zatim ga prenijeti u sobu i kad ne bude
nikoga drugoga u njoj, pljesnuti ga po ramenu i vidjeti hoće li se pojaviti neka slova. Ako se pojave, on je doista Lažna Smrt i ona će dobiti dvije tisuće franaka. Ako se ne pojave, dobit će samo pet stotina za izvršenje zadatka. Ona nije sigurna i treba vremena da razmisli, premda ju Poiret uvjerava da bi to trebala učiniti. Te večeri je Rastignac, u očaju zbog nedovoljno ljubavi od Delphine, ponovno se okrenuo Victorine, koja ga je s obožavanjem gledala i slušala. Međutim, kada je Vautrin ga obavijestio da se mladi gospodin Taillefer posvađao sa jednim drugim mladićem i dogovorio dvoboj, dečkom koji izvrsno puca i koji će ga ubiti jer duguje Vautrinu uslugu, Rastignacu je proradila savjest i odluči obavijestiti Tailleferove. Prije no što je stigao krenuti, Goriot ga je pozvao u stranu i sav sretan obavijestio da je Delphine za njega uredila stan, stan u kojem će moći živjeti kako dolikuje mladom plemiću, a starac će živjeti iznad njega u jednom stanu, tako da će ih moći posjetiti kad Delphine dođe u posjet Rastignacu. Isto tako, odvjetnik se pobrinuo za njen miraz kojega će odsad redovito primati tako da ne mora moljakati muža za vlastiti novac. Eugene je dobio i predivan sat od Delphine na dar, sa porukom da uvijek misli na nju. Čekala ga je da joj dođe tu večer u posjetu. Na večeri je Vautrin bio izrazito dobre volje i na njegovu želju su izvadili boce vina i svi počeli piti da se počaste. Eugene je posve zaboravio i na Tailleferove i na Delphine, jer mu je Vautrin uvijek iznova punio čašu a nije ni navikao na toliko alkohola. Niti Goriot nije bio u boljem stanju. Rastignac je zaspao na Victorininu ramenu a ona je cvala od sreće, dok su ih ostali pansionisti gledali i komentirali kako su lijep par. Da Vautrin nije namjestio pijanku te večeri, još bi sutradan dobro prošao. Ovako se gđa Michonneau uspjela iskrasti i idući ju je razgovor sa državnim službenikom uvjerio. Sutradan, dok su svi predugo spavali zbog magle i vina, ubacila mu je otrov u kavu. To jutro je bilo puno događaja. Čim se Rastignac probudio, vidio je pismo od Delphine u kojem je bila bijesna jer nije došao. Na vrata je tada stigao sluga koji je Victorine i njenu tetu obavijestio da je njen brat umro i da njen otac traži da dođe do njega. One odu a Vautrin pade onesviješten na pod. Gđa Michonneau je provjerila kad su svi otišli po liječnika njegovo rame i doista su se pojavila slova. Dok su svi bili na okupu, upadne policija i raskrinka Vautrina kao Collina ili Lažnu Smrt. Međutim, stanari su se srdili više na gđu Michonneau što ga je izdala nego na Collina što im je lagao. Collina je odvela policija, dok su gđu Michonneau istjerali pansionisti jer nisu htjeli izdajicu u kući. Ona je doista otišla a slijedio ju je Poiret, te su napokon postali dugoočekivani par. Rastignac i Goriot su tada nesretnu gazdaricu obavijestili da se sele, jednako kao i Victorine i njena teta, tako da je ona ostala bez svih svojih pansionista, te postala očajna jer nije znala gdje će nabaviti nove stanare u ovo doba nestašice. Međutim, sad kad je vidio što se dogodilo Vautrinu te koliko je bio blizu da i sam tako završi, probudili su se u njemu plemeniti osjećaji i bio je blizu toga da odbije Delphine. Uz zajedničko nagovaranje Goriota i Delphine ipak je ostao. Dvije kćeri Eugene primi pismo u kojem ga njegova rođakinja poziva zajedno sa Delphine na bal kod nje. On odnese Delphine to pismo i ona ga sva sretna zagrli, uvjerena da im je napokon krenulo. Te noći su po posljednji put spavali u Domu Vauquer i iduće su jutro se trebali preseliti. Dok je Rastignac pričao sa gazdaricom, Delphine je došla do svog oca i rekla mu da je njen muž spiskao sve njihove pare, uključujući njen miraz, u neki poslovni pothvat tako da je njihov trud bio zabadava. Traži od nje da mu da par mjeseci vremena da se sve riješi i onda može raditi sa svojim novcem što god hoće. Ali, do tada, nema ni novčića. Goriot je bijesan jer se tako ophode sa novcem njegove kćeri. Uto mu dođe i starija kći, govoreći da je propala. Naime, njen muž je saznao za njena ljubavnika i odbio joj plaćati dugove. Maxime se u međuvremenu zadužio do grla kod zelenaša i ona je nekako uspjela platiti njegove dugove. Međutim, otišao je i ostavio ju samu i bez prebijena novčića. Sada i ona traži od oca Goriota novca. Goriot je sav u šoku i nevjerici, jer ne zna otkuda da uzme novac kad ga ni sam više nema nigdje. Svu ušteđevinu je uložio u Rastignacov novi stan. Anastasie ga optuži da je loš otac te se ona i Delphine počnu
svađati, kako to već biva s njima dvjema, prepirući se koja je ocu više para izbila iz džepova. Rastignac je čuo tu prepirku i otišao po svoju mjenicu u Vautrinovoj sobi te napisao potreban iznos od dvanaest tisuća franaka za Anastasie koji mora platiti zelenašima. Iako se ona ražestila od sramote što je netko čuo u kakvom je položaju, uzela je mjenicu i, premda, je prije toga rekla da se odriče i oca i sestre, sada povukla te riječi i otišla. Goriot je u muci i jadu pao na krevet kao mrtav ali se samo onesvijestio. I dok su tako se brinuli o njemu dok se nije osvijestio, uđe ponovno Nesie i zatraži da joj potpišu mjenicu te potom opet ode. Kad je Goriotu bilo malko bolje, odvede Rastignac Delphinu kući i vrativši se, ugleda oca Goriota za stolom kako odsutno jede. Eugene zamoli Bianchona da se pobrine za njega i čuva ga, jer je očito poludio, jer on mora te večeri sa Delphine izaći. Delphine se nije uopće uzrujala kad je čula za očevo stanje nego je i dalje nastavila zavoditi Eugenea, jer je njoj bila potrebna njegova pažnja i ljubav. Sutradan je Goriot se iskrao otišao založiti posljednje stvari i dao novac Nesie, koja ga je došla moliti za njega. Bianchon misli da je posve poludio i stalno ga hvata groznica, međutim nitko od njih nema dovoljno novca za lijekove, a niti jedna od kuća Goriotovih kćeri ne želi platiti njegovo liječenje. Delphine se i dalje više brine o Eugeneovoj pažnji nego o očevu stanju, premda on govori da mu je dobro i da ju ne uznemirava. Eugene još uvijek nalazi izgovora da sam sebi objasni Delphininu hladnoću i ravnodušnost spram očeve bolesti. Njegova rođakinja, vikontkinja de Beauseant, ni sama nije bila u boljem položaju. Trpi javno poniženje, nakon što ju je ljubavnik napustio i oženio se mladom nasljednicom. Održala je te večeri posljednji bal i zatim otišla u Normandiju da se dostojanstveno nosi sa boli. Činjenica da i viši sloj pati od posljedica vatrenih osjećaja snažno je dojmila Eugenea i njegova obuka je time bila pri kraju. Očeva smrt Liječnici su prognozirali skoru Goriotovu smrt, premda nisu ustvrdili o kojoj se bolesti radi, samo da je psihička. Bianchon i Eugene su se naizmjenično brinuli o njemu i ponovno pokušali dobiti novac od njegovih kćeri, ali niti jedna se nije odazvala. Starac je u bunilu počeo dozivati kćeri, prisjećajući se njihova djetinjstva i kako su bile lijepe i sretne. Sad pred kraj shvaća da je on kriv što ih je tako krivo odgojio da ga ne poštuju osim kada ima novca i bijesan je što su tako nezahvalne prema starome ocu. U jednom ih času proklinje a u drugome zove k sebi riječima ljubavi. I tako se na koncu onesvijestio. Rastignac je prodao Delphinin sat da bi platio lijekove. Kad je to Delphine čula, problijedila je i pohitala ocu, a Eugene je bio sretan što će barem jedna kći razveseliti oca. Dok se ona oblačila, u pansionu su ga oblačili u posmrtničku odjeću i mijenjali posteljinu premda još nije bio mrtav. Dok su mijenjali posteljinu svaki od dvojice mladića je stajao sa jedne strane kreveta i on je još jednom došao k sebi i pogladio ih po glavi, misleći da su njegove kćeri te je njegova duša napustila tijelo, mada je tijelo još živjelo, ali je bilo samo pitanje vremena konačne smrti. Premda su očekivali Delphine, pojavila se Nesie, još uvijek sva jadna ali je ocu izrazila kajanje i molila za oprost, premda ju više nije čuo. Na njenim rukama je konačno umro. Odvezli su ju kući onesviještenu i pojeli nešto te se pobrinuli za pokop. Kako ni jedan zet nije htio platiti troškove pogreba, Bianchon i Eugene su to platili od novca koji su dobili za zlatni sat. Goriotu su ostavili zlatni medaljon njegove voljene pokojne supruge sa pramenovima kose njegovih kćeri i s njime ga pokopali. Obred je bio skroman i prisustvovali su mu samo Eugene i Christophe, koji je volio starca, te svećenik. Likovi: Eugene de Rastignac, otac Goriot, gđa Vauquer (rođena de Conflans), kuharica Sylvie, sluga Christophe, gđica Michonneau, Poiret, Vautrin (Collin ili Lažna Smrt), Victorine Taillefer, gđa Couture (Victorinina teta), liječnik Bianchon, gđa de Beauseant (Rastignacova rođakinja), markiz d'Ajud- Pint (njen ljubavnik), Delphine de Nuncingen, Anastasie de Restaud, Maxim de Trailles (njen ljubavnik)
