1
Univerzitet u Bihadu Peagoški fakultet Bosanski jezik i književnost književnost
Roman i njegova struktura
prof.r.Amira Derviševid
Stuent:Damir Kasid Bihad:maj Bihad:maj 2012.god.
2
Saržaj: 1.
Porijeklo romana.............................. ................................................ 3
2.
Klasifikacija romana injegova evolucija .............................................5
3.
Strktura romana................... .............................................................8
Romaneskne forme u promišljanju G.Lukacsa ................................10 5. Unutrašnja forma romana ................................................................14 4. 6.
Definicije romana..............................................................................17
Nešto o zlatnom obu romana na južnoslavenskom prostoru.........20 8. Zaključak ...........................................................................................22 7. 9.
Literatura i izvori................................................................................23
3
1.Roman i njegove karakteristike Porijeklo romana
Roman je jeno o najpopularnijih proznih jela,a spaa u novije književne vrste.Prema nekoj opdoj efiniciji roman je prozna književna vrsta koja opisuje i prati život glavnog junaka,ali i ostalih junaka odnosno aktanata sa kojim glavni junak dolazi u bilo kakav kontakt
svojim aktivnostima.Zanimljivo je mnijenje iznio njemački književnik i filozof Novalis s kraja 17. Stoljeda kazavši a je roman život u obliku knjige što je s tačke gleišta anašnjeg posmatranja i tačno jer roman se tiče ljuskog života.Dakle,roman kao prozna vrsta koja prati život čovjeka obila je naziv po romanskom jeziku na kojem je ovaj i pisan,a taj jezik je bio takoredi pučki jezik – narodni – koji je bio u opziciji naspram onog puritanskoj latinskog jezika.No,Hegel naziva roman „savremenom građanskom epopejom“,te je na taj način roman oveen u izravnu vezu sa junačkim epovima,tačnije rečeno sa perioom Antičke književnosti.U tom periou,zapravo epohi književnosti i njezina razvoja,teoretičari književnosti su tražili porijeklo romana i njegovu preteču.S jene strane bili su upravu,a s ruge nisu.Ako uzmemo misao a je roman postojao u Antici morat demo se složiti s tom konstatacijom jer je to književna činjenica.Taašnji Grci su pisali prozna jela koja su imala više o peeset pa i više stranica – a a bi se roman mogao žanrovski oreiti morao bi tekst imati stotinu i više stranica a takvih je bilo - stoga roman je po brojnosti i strukturi u taašnjog Grčkoj postojao,no nije još bio imenovan niti žanrovski oređen.Prema tome ta ja konstatacija tačna – roman je privino postojao u staroj Grčkoj – no druga konstatacija da se roman može oreiti žanrovski u Antici te a su njegove preteče antičke epopeje i junački epovi ipak nije tačna.To se uviđa preko nekoliko književnih činjenica.Roman je još io svojeg postanka vezan za knjigu,čitanje i to iniviualno čutanje,očim je ep stvaran i pjevan za kolektiv.Dakle ep se sluša,roman se čita.Roman ima realan svijet ili jelomično realan,ok ep je prožet i građen o uzvišenog svijeta,uzvišenih junaka i njihovih fantastičnih postupaka.Likovi romana su normalni ljui koji nisu uzignuti kao u epu jer oni su izloženi potpunoj karakterizaci ji koja se otiče njihove vanjštine,ali i unutrašnjosti.Bez obzira o kome je riječ u romanu mi demo saznati i znati koje su njegove vrline,a koje mane.U epu takve karakterizacije i opisa nema – glavni junaci su veliki ljudi koji imaju nadnaravne osobine koje obični smrtnici nemaju te kaa čitamo o takvima,čitat demo samo o njihovim vrlinama,ne o manama jer su one samo istaknute.Još jena upečatljiva razlika ko opzicije ep -roman oglea se također ko likova,akle aktanti/likovi romana su inamični i promjen jljivi,bore se za surovi opstanak,gaje nau u ostvarenje cilja,iznalaze razne načine a bi ošli o istog,stoga njihovo prisustvo nije o samog početka zaano,kao u epu i njegovim junacima koji su tu a se bore i brane ča st na raznim megdanim i bitkama,dok jeina veda sličnost između epa i romana jeste obimnost teksta – E.M. Forster je tvrdio da je svako djelo preko 50.000 riječi roman,pa se i zbog toga povezivalo ove vije umjetničke vrste. Ovo su razlike – uz jenu vedu sličnost -koje potvrđuju činjenicu a roman ne voi porijeklo o Grčkih epova.No,postoji jena bitna zanimljivost koju je uočio u vaesetom stoljedu. Georg Lukacs – mađarski književni teoretičar – da postoje prijelazni epski oblici,dakle iz epa u roman.Takav
4
je na primjer Dantevoa „Božanstvena komeija“ koja prati život jena glavnog junaka,Dantea,kako se bori a bi ostvario svoje ciljeve,a i ostali junaci su true i žele a ostvare svoj ciljani čin – na primjer kažnjenici pakla mole Dantea a se moli za njih a bi bili izbavljeni.Također,Dante nema nekih načovječanskih osobina (osim što je uzignut u Pakao,Čistilište i Raj),on je običan smrtnik,za razliku o rugih epskih junaka koji su stubokom rugačiji no obični smrtnici.Isto vrlo bitan fakat jeste taj a Danteova subina,kao junaka epa,ne uslovljava subinu zajenice,a oživljaj njegovog junaka je simboličko jeinstvo ljuske subine uopde.Pa svezi ovog Lukacs kaže;“Dante je jeini veliki primjer jasne pobjede arhiktekture nad organikom ;zato on čini historijsko- filozofski prelaz o čiste epopeje ka romanu.On još ima savršenu imanentnu neistanciranost i zatvorenost istinske epopeje,ali su njegovi likovi ved iniviuumi koji se svjesno i energično protivstavljaju zbilji koja ih zatvara,postajudi u tom otporu istinski likovi“. 1No,ako je ukazano a anašnji roman nije imao žanrovsko oređenje – niti imenovanje – u Antici,a niti je ep bio njegova preteča,treba ukazati na značaj slijeedeg perio,perioa helenizma. U u ovom stadiju književnog razvoja,obu helenske književnosti,pisali su se tzv. erotikoni koji su bili sutremljeni na živo va glavna junaka – djeovojka i momak – te koji bivaju razdvojeni zbog nekih životnih neprilika,a bi se tek smrdu ponovo spojili.Znači,u ovim spisima proznohelenske književnosti teoretičari su vijeli porijeklo romana jer ista djela su ustremljena na život glavnih junaka,njihovu karakterizaciju,opise njihovih žiovota,a cijelokpuno jelo je bilo prožeto emocijama.Dakle,ove bi se moglo govoriti o faktu a je roman nastao iz ovih proznih tekstova no ta misao nije p rihvadeno iz razloga što je o ovog razoblja pa o pojave prvog pravog romana prošlo preko 1300 goina. Nakon ovog razoblja olazimo o srenjovjekovne književnost koja je bila izrazito religijskog,onosno crkvenog karaktera,pa su de facto i takva djela stvarana.No postojao i manji broj koji nisu bili
zasnovana na crkevnim temama,a takvi su viteški srenjovjekovni roman – oni prate život viteških junaka,kraljeva i prinčeva na njihovim pohoima,bitkama i meganima,rai obrane časti svojih voljenih žena,te obrane kršdanske religije.Ovakva književna jela su prestavljala glavnu proznu vrstu srenjovjekovlja,pa su stoga i bila najviše čitana,apače pubila/recipijenti su bila zaluđeni njima.Ovi srenjovjekovni romani su bitni iz još jenog razloga jer su nagiov jestili procvat književnosti,te njezin izlazak iz mraka crkvenog i religijskog stvaranje,zapravo to je bila naznaka renesanse.Dakle prvi pravi roman jeste Don Quijote
Migule e Cervantesa iz 15. Stoljeda.No,ipak,realno gleajudi i ovaj je roman nije nastat o takoredi samo o sebe i ni iz čega ved je kreiran na osnovu onih ranije napisanih,akle viteških romana.Servantes se ugleao na viteške romane te ih paroira;njihove likove,čitatelje,pa i romane same.Smatrao je a ta „zaluđenost“ mora prestati,pa i otua njegova inspiracije za parodiranje i izrugivanje istih.Servantes – odnosno Don Kihot – jeste kritikovao i tzv. „novu komeiju“ Lopea e la Vege kazavši o istoimenim jelima a su to „ sve same bualaštine i stvari koje nemaju ni glave ni repa“ .Također,vrlo bitno za redi je to da se u Servantesovom romanu nalaze prvi elementi fantastičnosti koji de kasnije biti osnova mnogih moernističkih i postomernističkih romana.Naravno,postoji i velika sličnost viteških 1
Lukacs,Georg,Teorija romana,Sarajevo,Veselin Masleša,1968.
5
romana i Don Kihota i to u labavoj epizoičkoj ko mpziciji,sa nizom slabo povezanih zgoda,a isto tako je preuzeo i njegovu narativnu strkturu .“Međutim,on je na više nego jean način uspijevao učvrstiti strukturu svoga romana,i to koliko mnoštvom ponavljanih leit -motiva,koji na simboličkom planu povezuju z gode i nezgode Don Quoijotea i njegovog perjanika Sancha Panse,toliko i jeinstvenim pogleom na taj svijet u kojem se oni kredu i koji,zahvaljujudi tome,postaje izraz jene cjelovite i koherentne vizije“: 2Dakle,ovje viimo misao Z.Lešida koja utvrđuje fakat da je Servantesov roman prvi pravi roman te prvi roman koji je žanrovski oređen i utvrđen.
2.Klasifikacija romana i njegova evolucija
Roman kao prozno jelo se može žanrovski klasificirati na više vrsta,a klasifikacija se može izvršiti prema tematici,stavu autora i opdim tonom romana,te prema čimbenicima integracije svih elemenata.Dakle,pretečama romana je bilo potrebno ugo a bi bilo shvadene kao roman,onosno a bi bile žanrovski oređene i jenostavno imenovane otičnim imenom,no kada se j e ošlo o žanrovskog oređenja isti se počinjao sistemtaski razvijati prolazedi kroz svoj sopstveni tip evolucije – od romana koji se ugledao na srednjovejekovne romane pa sve o postmoernog koji je kombinacija svega o saa poznatog iz književnosti. No,kako se roman sve više razvijao kroz historiju tako je olazilo i o žanrovskih razgraničenja,a samim time i o njegovih žanrova,onosno pojele na iste.Nakon pojave Servantesove knjige jednim laganim ritmom su se pojavljivali i drugi romani,pa su u Francuskoj tokom 17. Stoljeda napisana va romana o strane ženskih autora – razlog je taj
jer su taa romani uglavnom čitani o strane ženske publike.Ipak osamnaesti vijek je bio prekretnica jer se taa javlja jelo Daniela Defoea „Robinson Crusoe“.To jelo je nagovijestilo različite mogudnosti romana,kako tematske orijentacije tako i njegovog strukturiranja.U romanu „Robinson Crusoe“ se prati život jenog junaka,akle sva je pažnja usmjerena na njega,njegov život nakon brooloma;preživljavanje,borba,htijenje,bo l isl.Znamo a svaki roman ima svoju „centralnu figuru“,a to se obro vii i u Defoovom jelu.Također,pripovijeanje u prvom licu – ich forma – je nakon ovoga romana korištena u kontinuitetu,pa je uz er formu postala jean o temeljnih načina književnog pripovijeanja.Drugi roman ovog književnik (Moll Flaners) je vrlo bitan iz razlog jer isti utvrio tzv. „pikarski roman“,a to je takva vrsta romana koja prati jenu problematičnu osobu,u teškoj životnoj situaciji,koja čini sve a bi ošla o željenog cilja i izašla iz problema,pa čak čini nemoralne ranje,ruži se sa kriminalnim osobama te i sama postaje kriminalna.Dakle,jean u potpunosti problematičan život je u pitanju.To je bit pikarskih romana.Alegorijsko-satirični roman je slijeedi koje du spomenuti,a u isti je zasnovan na realno-irealnim putovanjima njegovog glavnog junaka (npr. Guliverova putovanja) gdje
glavni junaka prolazi kroz razna poručje prevazilazedi raznolike prepreke i probleme,a osnovno obilježje ovog tipa romana jeste a je glavnik junak i unutrašnji pripovjeač pa se 2
Lešid,Zenko,Teorija književnost,Sarajevo Publishing,Sarajevo,2005.
6
sva ogovornost za faktor istinitosti priče prebacuje na lika,onosno junaka. No,imamo i kombinaciju ova va tipa romana pa taa govorimo zanimljivoj avanturističkoj priči gje junak prolazi razne životne prepreke te u jenom životnom trenu shvata a ovaj život koji živi nije bit njegova života nego ved postoji nešto bolje za sve ljue.Do toga zaključka olazi nakon mnogobrojnih straanja i stečenog iskustva. Epistolarni roman jeste romanska vrsta u obliku pisama putem kojih ju nak iznosi svoje misli,refleksije,čežnju,patnju isl.Ovakav tip romana ima osta emocija,a za primjer možemo navesti Geteovog „Vertera“. Sentimentalni roman je preteča moernih ljubavnih priča i romana u kojima se iznose patnje voje zaljubljenih koje su vrlo potresne pa često izazivaju ko recipijenata i suze.Ovaj roman je nagovijestio val romantičarske osjedajnosti pa su ovi romani bili ponajviše zastupljeni u romantizmu.Edukativni
roman je takva prozna vrsta koja prati odrastanje svojeg
junaka.Dakle interes ovoga romana je jena mlaalačka ličnost koja orasta i stiječe životno
iskustvo i tek kaa ovoljno oraste postaje potpuna i kompletna ličnost. Gotski roman je prvotna vrsta horor romana koja je zasnovana na jezivoj i mračnoj atmosferi.Ovaj roman ima poseban gotski ambijent.Jedan od najpoznatiji pisaca ove vrste je E.A.Po.Do sada nabrojane
vrste romana su imale povijesnog uticaja na žanrovsko razgraničenje istih,pa su zbog toga ponaosob i spomenute,no treba se vratiti prvotnim klasifikacijama i navesti ih koji tipovi se u
koje svrstavaju.Ako govorimo o klasifikaciji romana prema tematici taa demo u tu grupu ubrojati npr. slijeede;pikarski,ruštveni,pikarski,gotski,kriminalistički,pustolovni...Drugi je način klasifikacije vezan za stav autor i opdi ton romana pa u takve ubrajamo slijeede;tenenciozne,satiričke,iaktičke,humoristične,sentimentalne i sl. romane.I treda osnovna pojela je na osnovu čimbenika integracije svih elemenata - o čemu je govorio Wolfgang Kayser – a imam tri vrste;roman zbivanja,roman lika,roman prostora .
Roman zbivanja – Ko ovog tipa romana bitan je faktor inamičnost,akle to zbivanje
i pokretljivost koje čine fabulu.U takvom romanu zbivanje ujeinjuje sve opisano šta roman obrađuje.To zbivanje je naravno zasnovano na fabuli koja može biti – formalno gleajudi – hronološka i uzrčno-posljeična.Da bi lakše shvatili ovaj tip fabule uzet demo za primjer Foresterovu rečenicu koja objašnjava istu:Kralj je umro,a zatim je umrla kraljica.Dakle,sve je uvjetovano hronološkim slijeom i f abula se tako ovija.Uzročno-posljeična fabula je zasnovana kako i sam naziv kaže na uzroku i posljedici,tj. uzrok koji dovodi do posljedice.I ovaj tip fabule se može objasniti također Foresterovom rečenicom:Kralj je umro,a o tuge je umrla i kraljice.Ovdje viimo a ova rečenica ima i uzrok i svoju posljeicu.Osim segmenta fabule za ovu ovu vrstu romana i ostale romana treba ponešto redi i o zapletu. E.M.Forster se bavio ovim problemom te je objasnio razliku između pojmova „ 3story“ i „plot“,a ova dva pojma porazumijevaju uspostavljeni onos između glavnih zbivanja u priči,a to se ko nas tumači pojmom „zaplet“.Dakle,zaplet prestavlja ulančavanje ogađaja u romanu ili rami gje svaki novi ogađaj traži a se prouži ili završi u slijeedem.
3
Forster,Edward,Aspekti romana,Orpheus,Zagreb,2002.
7
Roman prostora – U ovakvoj vrsti romana je bitan prostor u kojoj se fabula istog
ovija,apače prostor i čini fabulu.No,naravno a su svi (zbivanje,likovi,prostor)
ovi faktori
sastavni dijelovi svakog romana,no sada govorimo o
karakterističnim vrstama gje se neki o ovih faktora,tj. segmenta više ističu pa smo od njih i dobili ova tri tipa romana.Prostor je bitan faktor romana jer se sve zbiva u
nekom prostoru i okruženju.Tako možemo govoriti o svim prostranstvima i mjestima iz čovjekovog života koji su z astupljeni u romanu pa na primjer;o pejzažima,ektserijerima,urbanim prostorima,ruralnim, pa onda o raznim objektima u kojim čovjek provi svoj život u privatnosti i na poslu it. ).Dakle,nema romana bez prostora,pa je taj prostor – uz mjesto – jean o šest segmenata koji čine priču,pa je zbog toga M.Bahtin uveo onaj poznati termin „kronotip“ za mjesto i vrijeme.Kronotip čini ambijent jenog romana,a aje smisao njegovom svijetu.Prostor možemo efinrati,kao mjesto u kojem se likovi romana kredu i olaze u međusobne kontakte. Roman likova – Ko ovakvog romana jean ili više glavnih junaka ominiraju strukturom romana – junaci koji su međusobno povezani.To je fakat ovog tipa romana,no i svaki rugi roman ima svoje likove bez kojih ne može funkcionisati te tako zbivanja u romanu imaju ulogu izgranje ličnosti,a ličnosti onosno junaci čine strukturu romana.Likovi mogu biti raznoliki – a isto su jean o onih šest segmenata koji svaka priča mora imati – a najformalnija je pojela na;inamične i statične.Dinamični likovi mijenjaju svoje osobine kako radnja romana prolazi,dok ovi rugi,statični,ostaju isti,oni se ne mijenjaju – ako su bili recimo loši na početku,takvi de biti i na kraju.Likovi ili aktanti – aktanti su jer izvršavaju funkciju u romanu ili priči,nekada su objekt,a nekada subjekt – su u opziciji jedan prema drugom,a imamo i aktantske parove (svi su romani zasnovani na parovima,tj. svaki lik ima nekog svojeg para).Uglavnom,treba redi a su likovi su fiktivne ličnosti i kao takve ih moramo posmatrati (mada i ne moraju biti,npr. historijski roman).
Osim ved spomenutih pojela na tipove romana,pa i žanrove,imamo poznatu kompozicijsku klasifikaciju romana na;
roman paralelne kompozicije,u ovom romanu se prati život vaju glavnih junaka,paralelno,te
se
njihovi
životi – a time i fabule – međusobno
ispreplide,onosno miješa.
roman stepenaste kompzicije,ovaj roman prati život jenog glavnog junaka,a strktura
romana je zasnovana na stepenasto povezanim motivima.Svaki roman može činiti posebnu priču za sebe,no ov je su sukcesivno povezani.
8
roman prstenaste kompozicije,je zasnovan na jednoj temeljnoj pripovijetci koja se
prožima kroz cijelokupnu fabulu(ka npr. knjiga „Put oko svijeta za 80 ana“ u kojoj se proteže opklaa kroz cijelo jelo de putovanje biti izvo ljivo za toliko dana).
3.Struktura romana
Strktura roman je zasnovana na vremenskoj imenziji kao i svako rugo književno djelo.Dakle,roman ima svoje vrijeme – sekunde,sata,godine – no to vrijeme ipak nije
ientično našem „stvarnom“.Razlog je taj a je to isto vrijeme položno moifikacijama po uticajem narativa.Narativ,tj. pripovijedanje u romanu – pa i u rugim književnim jelima – je
uzvišenije no fabula i njezino vrijeme jer narativ kontrolira isto,a i zaustavlja istu.To modifikovanje
fabule
i
njezina
vremena
ostvaruje
se
raznim
elipsama,pauzama,rezimeima,prizorima,prolepsama,analepsama isl.Dakle,ako narator želi a objasni nešto iz prošlosti vezano za nekog lika iz romana,on de zaustaviti tok fabule,pa i vrijeme,tako narativ kontroliše fabularno kreta nje.Zbog toga moramo razlikovati fabulu – kao zbivanja romana – i narativne strukture – kao konkretne obrae istog.Upečtaljivija je
razlika,a svoi se na isto,razlika između fabule i sižea koju su uveli ruski formalisti.Druga vrlo bitna stavka romana jeste motiv kao najmanja tematska jeinica romanske strukture.Još su
ruski formalisti okazali a se roman moža raščlaniti na namanje strukturne jeinice,akle motive.U jenom su se složili svi književni teoretičari – roman je sačinjen o slijea različitih motiva koji čine njegovu strukturu.Oko priče o motivima i njihovom nastanku ne možemo,a
a ne govorimo o ruskim formalistima,pa kasnije i strukturalistima.To su književno -teorijski pravci koji su uveli motive u književnost,a kasnije ih i stubokom učvrstili.Os im motiva oni su razlikovali još jenu strukturnu jeinicu – motivaciju.Motivacije je upravo ona pobuda koja „tjera“ aktante a čine i ispunjavaju svoju funkciju.Motivacije se može klasificirati na tri dijela:1. realistička motivacija,dakle ona koja je zasnovana na realnom, 2 . kompozicijska otivacija,zasnovana na puritizmu,u njeoj ne smije biti suvišnih motiva, 3. umjetnička motivacija,ista sarži načelo umjetničkog ojma. Poznat je primjer stihova iz poezije Maka
Dizdara za motive koje je naveo Milivoj Solar u svojoj „Teoriji književnosti“,a isti glasi; Stah,
Boga moled,
9
I zla ne misled Ovden ubi me grom.
imamo jenostavan primjer motiva;1.zaustavljanje, 2. molitva Bogu u teškom trenutku, 3. Osutnost grijeha, 4. Smrt od U
ovoj
Makovoj
pjesmi
sa
bosanskih
st edaka
4
groma
No,o velikog su značaja promišljanja ruskih formalista na čelu sa Viktorom Šklovskim koji su podijelili motive na dvije grupe;a) vezani motivi su oni koji povezuju fabularna zbivanja i kretanja b) slobodni motivi su oni koji nisu bitini toliko za samu fabulu ali jesu za narativ,a tu spadaju
tzv.
odstupanja
od
same
fabule
putem;opisa
eksterijera,interijera,ličnosti,retrospekcije,refleksije ličnosti isl. Drugu grupu motiva čine slijeedi;a) inamički motivi su oni koji mijenjau situaciji dinamizmom.To su prije svega postupci junaka i posljeice na njegov čin.b) statički motivi su
oni koji su uglavnom opsinog karaktera te tako opisuju mjesto,vrijeme,ličnost...Znači,ovo je pojela formalist,a istu su preuzteli strukturalisti na čelu sa Ralnom Ba rthesom te istu modifikovali.Oni su razlikovali dvije skupine motiva; integracione i distribucione.Prvi su bili
uglavnom
opisnog
karaktera
(kao
statički
i
sloboni)
te
su
upudivali
na
nešto,akle;mjesto,aktanta,vrijeme...Drugi su imali karakter inamičkih i vezanih motiva,pa oni raspoređeni u tekstu uspostavljaju međusobnu korelaciju ogađaja koji čine fabulu romana i povezuju ih u uzročno-posljeični niz.
Romaneskne forme u promišljanjima G.Lukacsa
O apstraktnom idealizmu
Duša je bitan faktora za Gyorgya Lukacsa ko koje je ošlo o pojelbe na vije sfere;uša je ili uža ili šira nego vanjski svijet koji joj je at kao pozornica i supstrat njenih čina.Uzrok ovoga te želje za avanturom te neostatku transcenentalnosti leži u samoj rastrojenosti svijeta i kolektiva.Prema riječima Lukacsa
5
emonizam sužavanja uše je emonizam
apstraktnog iealizma.Dakle to sužavanje uše voi ka nekoj vrsti ealizma,zapravo pokušaju istog,no to stremljenje zaboravlja na svako ostojanje između ieala i ieje,između 4 5
Solar,Milivoj,Teorija književnosti,Školaska knjiga,Zagreb,1994. Lukacs,Georg,Teorija romana,Sarajevo,Veselin Masleša,1968
10
univerzalnog duha i psihe.Dakle,problematika koja oređuje heroja za kojeg je
karaktersitično gore naveeno sastoji se u tome a se oustajanja žive kao zbiljnosti.Ahil ili Odisej,Dante ili Arjuna znaju – njih vode bogovi – a ovo vođenje može izostati i a bi o ni bez
takve pomodi ostali bez snage pre namodnim neprijateljem.Zato je sačuvan aekvatan onos između objektivnog i subjektivnog svijeta.No,čim ovo instikntivno osjedanje odstojanja
nedostaje,odnos
subjektivnog
svijeta
prema
objektivnom
postaje
paradoksalan,stoga uša mora ostati uzignuta u ovakvim slučajevima,akle epskim
slučajevima.No,ako je uša lišena jene unutrašnje problematike uše,taa se preobražava u čistu aktivnost.Takav aktant ima život prožet nizom aktivnosti.Takvom aktantu neostaje svaka vrsta kontemplacije,svaka sklonost i mogudnost za jelovanje koje je usmjereno prema
unutra.Iz ovoga proizilazi to,a bi lik,onosno aktant,bio umjetnički i životno normalan mora sve ovo atomizirati te postati fleksibilan.Takav je lik Don Kihota – prožet božanstkim
supstancijama i luošdu.Kako je tvrio Lukacs,Servantes na kreaciji takvog lika „ mora zahvaliti ne samo genijalnom taktu nego i historijsko-filozofskom trenutku u kojemu je nastalo njegovo djelo“ Svima je poznata da je istoimeni roman nastao kao metatekst i
paroija ustrremljena ka srenjovjekovnim viteškim romanima gdje ih je Servantes ismijavao.Servantes je postupio prema istim ne samo na čisto književan način nego i esejistički.No,srenjovjekovni
roman
je
izgubio
stubokom
svoje
korijene
u
transcenentalnom bitku,i forme, koje više nisu mogle a proizvoe ništa ima nentno,stoga su one morale zakrljžati – prema mnijenju Lukacsa.Ovakvu subinu koju je oživio viteški roman,oživjela je i epska literatura.No,Lukacs bez obzira na to,ne pobija značaj srednjovjekovnog
romana
koji
se
ogleda
u
razvoju
samo
romanske
forme
i
književnosti.Također,on spominje i tzv. prelazne forme poput Danteovog epa „Božanstvena
komeija“ koje prestavlja koherentan čin i romana i epa.Takav primjer „prelaznog epa“ je rijeak slučaj – navodim Dantea – no ostali pjesnici i pisci,koji su se ugledali na Dantea,nisu bili na tom umjetničkom nivou,prema tvrnji Lukacsa,oni su više,strukturalno gleajudi,stvarali romane no epopeje.Takvi su romani imali sličnosti sa bajkama jer transcenencija u njima nije zatečena,akle nije imanentna.Lukacs govorio i o „svemodnosti“ romana
koje
mora
biti
prisutna,no
mora
se
voiti
računa
kako
se
ista
upotrebljava.Svemodnost je rugačija u epovima jer ukazuje na svemod bogova na ljuima,a u romanima je ruga situacija,rai toga se mora voiti računa koliko te svemodi ima u samom djelu.Lukacsa zaključuje – što se tiče viteških romana – a viteški romani,protiv
11
kojih je nastao „Don Kihot“ kao polemika i paroija,izgubili su svoj transcenentalni onos,i iščeznudem ovog smisla – osim,ako,kao ko Ariosta,čutav svijet nije postao ironična lijepa čista igra – moralo je iz iz tajanstvenih i vilinskih površina postati nešto površno,pa se tako izroio Servantesov roman kao subjektivno jasniji i fanatično poržavan bitak.Dakle ovaj roman pripaa onom vremenu u kojemu Bog hrišdanstva počinje a napušta svijet,gje čovjek postaje usamljen i može nadi smisao i supstanciju jeino u uši,koja nigje ne nalazi zavičaj.Dakle,uša izrasta o nečuvene veličine voedi bjesomučnu,na izgle besciljnu borbu protiv rastudih sila.To je oba oslobođenog emonizma,oba velike pometenosti vrijenosti pri još postojedem vrijenosnom sistemu.I Servantes je,kao uvjereni hrišdanin,stvorio sebi preožbu,ustvari pogoio je njezinu bit i bitnost:a je načistiji heroizam morao postati groteska,a najčvršda vjera luilo kaa su putevi ka njegovom transcenentalnom zavičaju postali neprohoni.Iz ovog mnijenja se moža izvudi prost i jasan zaključak a se tu rai o prvoj velikoj borbi untrašnjosti protiv prozaične polosti vanjskog života,a to je i jeina bitka u kojoj je unutrašnjosti uspjelo a neokaljano izađe iz te borbe.Don Kihot je sa strane Lukacsa jasno protumačen:objektivacija svoga tipa,prožimanje poezije i ironije,uzvišenosti i groteske,božanskog i monomanije sa posebnom uhovnošdu unutar svoje bitnost i.Ako su ovu bitnost duhovne strukture preuzeli neki noviji romani siurno da ona nije odgovarala istim
jer je istat unikatna za otični roman.Tako su romani avanture,koji su jenostavno preuzeli njegovu umjetničku formu,pstali upravo tako bez ieja kao nje govi neposredni prethonici,viteški romani.Dakle i oni su izgubili jenu plonu transcenentalnu napetost – bez obzira a le je ona naomještena socijalnom napetošdu,avantursitičkom,tj. inamičkom ili bilo kojom drugom,nije bitno,jer je transcendencija izgubljena.Iz tih je razloga i apstraktni
iealizam izgubio svaki onos prema životu,a razlog tog gubitka prestavlja gubitak sfere bitnosti.Iz tih je razloga H.Kleist tumačio a je nužno bilo za onašnji svijet,a psihologija heroja postane čista iniviualna psihologija,a epska forma novelistička.Tu mora odi o u samom umjetničkom uobličavanju o iščeznuda uboko uzajamno prožimanje uzvišenog i groteksnog a bi napravilo mjesta listo uzvišenom.No,ovo nije bilo u potpunosti ostvarivo jer bi likovi dolazili o takvih veličina,zapravo bi oni bili tako veliki te bi s tom veličinom graničili
sa prisilnom komikom.Taa olazi o ukianje upravo one „uzvišenosti“,a likovi su smiješne figure – prema tumačenju G.Lukacsa.Zato recimo Marquis Posa,kao najautentičniji p otomak
Don Kihota,živi stubokom u rugoj formi nego njegov praotac,iako su na očigle tako slični,sa onakim načinom promišljanja,nemaju ništa šta ih povezuje.Postoji jena važna
12
tvrtnja u Lukacsovom promišljanju gje on mnije a groteksno oblikovani ljui su uniženi ili o bezazlene komike ili o sužavanja njihove uše,njena ekskluzivna koncentracija na jenu tačku postojanja,koja nema više ništa zajeničko sa svijetom ieja,mora a ih ovee o čisto
emonskog,apače,a
o
njih
napravi
na
jean
oređen
humoristični
način,prestavnike jenog principa zla ili čistog osustva ieja.Također,ova negativnost ima svoju protuslovnu stranu pozitivuma,a ona se oglea u „objektivaciji“ buržoaske pristojnosti – na veliku nesredu mernog humorističnog romana.Prema miš ljenju Lukacsa ovaj pozitivum je mogao razbiti imanenciju smisla i romanesknu formu.No,Servantes je sa svojim djelom
uspio uraiti suprotno,on je zapravo uspostavio imanencijuovoedi u jeinstvo uzvišeno i humor,akle,sužavanje uše i onos imanencije nas pram transcendencije.Zato Lukacsa tvrdi a su Dickensonovi romani,koji obiluju humorističnim likovima,otkrivaju na tako piltki i malograđanski način,a također smo e facto iz istih razloga u nemogudnosti Gogoljevim likovima nadi pozitivističku protutežu jer je recimo lik Čičkova tako sretan i ploan,a s ruge strane i „negativan“.Zbog toga su takvi romani Gogolja oživjeli tzv. „poravnanje“ iz slijeedih
razloga:bez
objektivitet,nikakvu
njega
epsku
njegov
roman
zbiljnost,n užno
nije ostajudi
mogao
ostidi
subjektivni
nikakav
epski
aspekt,satira
ili
pamflet.Spoljašnji svijet je,što iz logike proizilazi,postao iskljudivo konvencionalan te se sve
tako oigrava samo unutar ove sfere:pozitivno kao i poreknuto,humoristično kao i poetično.Demensko-humoristične priroe je samo hiperboliziranje i izobličavanje izvjesnih strana konvencija ili ostaje njihovo imanentno i zato na isti način konvencionalno poricanje,ili borba.Balzac je,za razliku o spomenutih,pošao suprotnim pravcem,prema čisto epskoj imanenciji.Za njega j značajan subjektivno-psihološki emonizam.On je princip svakog bitnog
ljuskog ponašanja koje se objektiviralo u epskim činima.Njegov neprimjereni onos prema objektivnom svijetu je poroastao do izuzetnog intenziteta,pa je izazvalo jedan imanentni protivuar:vanjski svijet je potpuno ljuski i u bitnom naseljen ljuima koji pokazuju sličnu duhovnu strukturu – iako sa različitim smijerovima i saržajima.Tim činom,ova emonska
neprimjerenost postaje činom zbilje :nastaje onaj čuesan beskonačan i nepreglean metež isprepletenosti subina i usamljenih uša što čini jeinstvenost ove vrste romana.Ovom paraoksalnom homogenošdu građe spašava se imanencija iste.Opasnost jene apstraktne,loše beskonačnosti prevaziđena je velikom nevolističkom koncentracijom događaja,nepatvorenim epskim značajem koje je na taj način postignuto.Tako je u „Ljuskoj
komeiji“ ovaj čin bio uspješan,iako za svaku priču posebno u istoimenom jelu. Ova haotika
13
– prisutna u „Ljuskoj komeiji“ - koja čini totalitet svijeta jeste emonska iracionalnost,a saržajna isupunjenost ovoga jeinstva jeste ispunjenost autentične velike epske poezije,dakle,totalitet svijeta – kako je tvrio Lukacs.Svim osaašnjim pokušajima
oblikovanjima,o kojima je govorio Lukacs,zejenički je statički karakter psihologije,sužavanje uše je ato nepromjenjljivo kao apstraktna apriornost.No ovakvu „koncepciju“ uše nije prihvatio roman realizma,apače,samo je jean roman taj čin preuzeo – „Pontpionov „Hans u sredi“.To je bio pokušaj a se ovakvo uševno kreatanje u zme kao centralno.Na taj način,transcenencija je vazana uz subjekt,a emonska tenencija uše se potpuno ovaja o svega što ne ogovara ovoj apriornosti.Dok su u „Don Kihotu“ unutrašnja sigurnost heroja i neprimjereni stav svijeta prema njoj bili osnova svih pustolovina,tako da je demonsko
obilo pozitivnu i pokretačku ulogu,ove je jeinstvo skriveno između osnove i cilja,neslaganje uše i zbilje biva zagonetno i,privino,potpuno iracionalno, jer se demonsko sužavanje uše ispoljava samo negativno,nužnošd u da napusti svaku tekovinu.Dok je tamo ovršenje životnog ciklusa bilo samo ponavljanje iste pustolovine i njeno samoproširenje otle a je postala svesaržavajudi centar totaliteta,ove kretanje života slijeijenoznačan oređen smijer:on teži čistodi uše,koa je jenostavno ošla sebi,koju su njene pustolovine naučile a samo ona sama može a ogovori,zatvarajudi se u samu sebe,svojem najubljem instinktu.Zato se Pontopionova ironija sarži u tome što on ozvoljava a njegov heroj pobjeđuje,ali a ga emonska sila prisiljava a sve stečeno preozna kao bezbrijeno i neautentično,tako a ga nama,čim ga osegne,napusti.Dok znamenita napetost potiče iz toga što se tek na kraju može otkriti smisao ovog negativnog emonizma,koji svom cjelokupnom životu posveduje,uz postignutu rezignaciju heroja,retrospektivnu jasnodu imanencije smisla.Dakle,iz ovoga de Lukacsa zaključiti a junaci ili junak kao a bi željeli ostati isti i statični,te a bi kao takvi (nepkretni u sebi),posmatrali prolaženje ogađaja,kao a bi se sve jelovanje sastojalo u tome a se skinu velovi koji su tu ušu skrivali,Dinamički karakter psihologije otkriven je kao puki privi inamike,a ono je akle inamičnost -
kod
Pontopiona omogudila putovanje kroz pokretan i živi životni totalitet,sto ga,ovo je djelo apstiniralo o puke psihologije,prema priječima Gyiergya Lukacsa.
14
4.Unutrašnja forma romana
Roman mora imati svoj totalitet – totalitet svoje svijeta – a totalitet i potpunost moraju davati konstitutivnost.Dakle,tu se radi o putovanje kr oz cjelinu napetošdu bogato,obro
vođeno i bezopasno putovanje,a ne samo ono u kojem se tumara za ciljem.U romana se totalitet sistematizira apstraktno,a upravo ovaj apstraktni sistem je posljednji temelj na
kojemu se sve poiže,ali u atoj oblikovanoj zbi lji postaje vidljiva samo njegova udaljenost o konkretnog života kao konvencionalnog objektivnog i kao prenapregnuta unutrašnjost subjektivnog svijeta.Tako je apstraktno postojanje proizvoa koji počivaju na fakticitetu i modi postojanja.Postoji notorna o pasnost koju prouzrokuje apstraktnost,a ona se ogledau na primjer u transceniranju u lirsko ili ramsko,ili recimo,sažimanje totaliteta u granice iile isl.Takva opasnost se uklanja jeino ako se krhkost,neovršenost i ukazivanje izvan sebe 6
svijeta postavio svjesno i konsekventno kao posljednja zbilja. “Svaka umjetnička forma je
efinirana metafizičkom isonancijom života ,koju ova prihvata i oblikuje kao temelj jednog u sebi ovršenog totaliteta.Roman je forma zrele muževnostiu protivstvau spram normativne infantilnosti epopeje“.Dakle,buudi a je roman forma zrele muževnosti,to bi značilo a je objektivno gleajudi,zaključnost njegovog svijeta nešto nesvršeno,a subjektivno oživljeno – rezignacija.Dvostruka
je
opasnost
koja
uvjetuje
ovo
oblikovanja,a
ogleda
se
u
slijeedem:opasnost je u tome što se pojavljuje surovost ili krhkost svijeta ukiajudi imanenciju smisla koju zahtijeva forma i preobražavajudi rezignaciju u mučno očajanje,ili što suviše, u snažnu čežnju,a bi znala razriješiti neskla u formi,ovoi o nepromišljenog zaključka koji rastvara formu u isparatnoj heterogenosti jer krhkost može biti otkrivena,ali ne i ukinuta.Kako go gleamo jelo je apstraktno.U onosu na život,umjetnost uvijek ie uprkos;stvaranje
formi
je
najdublja
potvrd a
postojanja nesklaa koji se može
zamisliti.Roman se prema mnijenju Lukacsa pojavljuje kao posebna forma u protivstvau
spram rugim roovima.Roman je,prema tom istom mnijenju,najčešde ugrožavana forma,dakle,roman je pun problematike.Uz to,za roman su norm ativna neovršenost i
problematika
jena
historijski
nepatvorena
forma
i
što,kao
znak
njegovog
legitimiteta,ostiže njen supstratmpravo stanje savremenog uha,nego i zato što njegova priroa samo saržajno isključuje zatvorenost.Kao forma ona prestavlja j ednu nestalnu 6
Lukacs,Georg,Teorija romana,Sarajevo,Veselin Masleša,1968
15
ravnotežu,ali sigurnu između postojanja i bitka uziže se o normativnog bitka postojanja.Stoga,ovakakav kakav jest,roman nalaže još strožiju i nepogriješivu umjetničku
zakonitost,a tu se ponajviše rai o zakonima takta i ukusa.Oni za roman i maju veliko konstitutivno značenje,a jeino je pomnodu njih subjektivitet totaliteta romana u stanju a se orži u ravnoteži,a se postavi kao normativna objektivnost i tako prevlaa apstraktnost,opasnost ove forme.Ponajviše opasnost za roman leži u tome a umjesto postojedeg
totaliteta
bue
oblikovan
njegov
subjektivni
aspekt.Prvi
teoretičari
romana,estetičari ranog romantizma,,nazvali su samospoznaju,a tim i samoukianje subjektivitetat,ironijom.Kao formalan segment romaneskne forme ona znači unutrašnje povajanje normativnog pjesničkog subjekta ba subjektivitet kao unutrašnjost koja stoji
nasuprot kompleksima modi i nastoji a prožme strani svijet saržaja svojom čežnjom,a na takav način olazimo o poznate opozicije subjekt -objekt u romanesknoj formi.Ta dvojnost,subjekt-objekt konstrukcije, je opustiva,ali u u uzajmanoj uvjetovanosti se oržava
jeinstvo,zapravo jeinstven svijet.Ovo jeinstvo je čisto formalno:luost i neprijateljstvo unutrašnjih i vanjskih svjetova nisu ukinuti,nego samo spoznati kao nužni i subjekt ove spoznaje ke na isti način epmpirijski. Ova je irtonija zapravo samokorektura krhkosti,krug nesporazuma i i poricanja – gje je sve viđeno sa više strane – te ono što nosi vrijenost i
ništavnost,kao zakržljavanje i cvjetanje isl.Zbog ovo g i ovakvog relativno samostalni dijelovi postaju samostalniji i tako savršeniji,nego ijelovi epopeje,no naravno a se isti ijelovi moraju prilagoiti cjelini a je nebi razrušili.Drukčije no u epopeji oni moraju imati strogo kompoziciono-arhitektobsko značenje,bilo kao kontrastno osvjetljavanje problema kao u
novelama o Don Kihotu,bilo kao preluijsko postavljanje skrivenih,ali za kraj olučujudih motiva.Dočim,vanjska je forma romana bitno biografska.Lebenje između jenog
pojmovnog sistema može se objektivirati samo u hotimičnoj ograničenosti biografije.I za oba konstitutivnih sistema uzorno značenje pojeinačnog života nije nikaa više nego jean promjer – da se predstavi kao nosilac,a ne kao supstrat vrijednosti.U biografskoj formi posjeduje pojedinac oblikovni iniviuum.U biografskoj formi nastaje smirenje vije životne
težnje one koja je neozbiljna te one koja se može smiriti.No,što se tiče samog svijeta,ona je taj koji iniviuu okružuje te utemeljuje njegov unutrašnji svijet.Također,oopasnost,o k ojoj se ved pisalo,može nastati kaa svijet izgubi povezanost s iejama,taa ieje postaju subjektivne uševne činjenice – ideali.Roman bi,na sve do sada spomenuto,prema romantičarima,trebao biti sjeinjenje lirike i misli.Roman kao književna forma ima taj fakat
16
koji rži sve na okupu,tj. zajeno,a rai se o sistemu regulativnih ieja koje konstituiraju totalitet.A po unutrašnjom formom porazumijemavmo – kako je rekao Lukacs – putovanje problematičnog
iniviuuma
o
samog
sebe,akle,iz
nejasnostika
jasnos ti,ka
samospoznaji.Čovjek pokuava ostidi taj smisao,u potrazi je za istim,pa je to i sve što mu život može pružiti.Također,Lukacsa je govorio i o problemu iskontinuirane bezzgraničnosti građe romana – uz kontinuiranu bezrganičnost epopoeje – te zaključio da se taj problem može prevazidi jeino biografskom formom,zapravo ova forma ukia tu bezgraničnost onosno lošu beskonačnost,pa tako besmisleni ogađaji poprimaju jeinstveno raščlanjenje ovođenjem u onos svakog pojeinog elementa sa centralnim likom i s problematikom života koji slikovito preočava životni put.Uz to,valja napomenuti,a početak i kraj romanesknog svijeta su oređeni započinjanjem i završetkom procesa koji ispunjava saržaj romana,postajudi tako jena značenjska međa jenog ograničenog p uta.Za kraj valja navesti jeno bitno mišljenje Lukacsa te još jean zakključak koji se da izvudi iz raa Gyorgya Lukacsa,a radi se o biografskom oblikovanju,dakle, biografsko oblikovanje(biografska forma),
označava životni tok prave životnosti o prvih trenutaka u životu o smrtnog časa junaka.“Roman,kao jena književna forma,posebna književna forma,obuhvata bitno svog
totaliteta između početka i kraja,uziže time inivuuum na beskrajnu visinu onog koji je stvorio čitav svijet svojim oživaljajem,oržavajudi stvoreno u ravnoteži;na visini na koju epski iniviuum nikaa ne može ostignuti...“ 7
7
Lukacs,Georg,Teorija romana,Sarajevo,Veselin Masleša,1968
17
5.Definicije romana
Roman kao posebna književna forma koja je sveobuhvatna,prilagoljiva i strukturalno elastična nema ustaljenu efinicju nego mnogo njih,zapravo,svaki autor,pisac ili teoretičar aju neko svoje viđenje no bitno je a nukleus tih mišljenja jeste sličan,a ponegje i jeinstven.Ne treba ni spominjati koliko ja značaj imati razvijen roman i naarene te fleksibilne pisce iz prostog razloga što je roman okaz kultorološkog ostignuda nekog naroda,ali – također,vrlo bitno – prestavlja okaznost ostignuda jene književnosti,a ta okaznost se ponajviše uviđa u samim romanima .No,ako govorimo o zlatnom periou našeg južnoslavenskog romano,moramo spomenuti razoblje između 1945 – 1955. Iz razloga što se taa štampaju romani poput „Na rini duprija“,“Gospođica“ o Ive Anrida,pa ona rugi io toga razoblja o 1950. Do 1955. Goine kaa se izavaju Davičova „Pesma“ ili recimo roman „Daj nam anas“ o Raomira Konstantinovida između ostalih – to navodim kao spomen na „zlatno doba“ južnoslavesnkog romana i na poletnost istog.Dakle,kaa sam ved ao natuknice o značaju romanu ukazat du i na najvažnije efinicije istog. „8Konačna reč – to je ona širina i svestranost okumentacije o čoveku.o vremenu,o ruštvu : to je roman.On je konstruktivna snaga književnosti;po njemu se oređuje stepen njenog uspona i razvoja.“ Ovo je jena o mnogih efinicija romana,a ved sam napomenuo a je svaka ruga po nečemu različita,ali i pnečemu slična prethonoj,akle,koliko kritičara i romanopisacatoliko i efinicija romana:vrijenost i prenost romana(kao i literature u umjetnosti uopde),u tome je što je njegov smisao i suštinu nemogude sasvim iscrpstigranicama jene ef inicije,pa skoro ni u čitavim stuijama,a to je okaz vitalnosti istog koji – o „Trimalhionove gozbe“ Tita Petronija Arbitra preko Servantesa,Balzaka i Dostojevskog o Prusta,Mana i Džojsa – kroz razne krize i lutanja- nije izgubio atraktivnostni etičko -humanističko značenje.Dalje demo idi hronološki sa efinicijama poznatih pisaca i teoretičara. „Roman je historija ruštva slikanog u akciji“.(Balzak) „Po romanomse o anašnjeg ana porazumijeva jeno tkivo zamišljenih i ništavnih ogađaja,čije čitanje bilo opasno po obar ukus i pristojno vlaanje...“D.Diro „Danas kaa se roman širi i raste,kapočinje bivati ozbiljan,strastan i živ objekt književne situacije i ruštvene ankete,ka postaje,zahvaljujudi analizi i psihološkom istraživanju,moralna savremena historijka;anas ka je roman nametnuo sebi izučavanje i zaatake nauke on može prisvajati njenu slobou i iskrenost“.(brača Gonkur) „Jean roman bit de tim viši i plemenitiji ukoliko više prikazuje unutrašnji a manje spoljašnji život,i ovaj de onos,kao karakteristično obilježje,pratiti sve nijanse romana...Čak i romani Valtera Skota imaju u sebi znatno više unutrašnjeg no spoljašnjeg života...u hrđavim 8
Banid,Miloš,Vreme romana,Prosveta,Beogra,1958.
18
romanima,međutim,spoljašnji život postoji rai samog sebe.Umjetnost se sastoji u tome a se,sa što manje spoljašnjeg života unutrašnji što modnije pokrene: jer unutrašnji život je zapravo premet našeg interesovanja.(A.Šopenhauer) „Roman je subjektivna epopeja u kojoj pisac sebi ozvoljava a svijet obrađuje na svoj način.Pitanje je,akle,samo ima li on neki način,ostalo olazi samo po sebi“.(Gete) „...Roman i pripovjetka ,čak i ka se u njima prikazuje najobičnija i najprostija životna, proza,mogu prestavljati krajnje granice umjetnosti,najvišeg stvaralaštva: u njoj se talent osjeda neograničeno sloboni m(V.G.Bjelinski) „Roman koji zauzima tako važno mjesto pore pjesme i historije,uvršten je u ro čiji omen zaista nema granica.Kao i mnoga vanbračna jeca,to je sredom razmaženo ijete kome sve polazi za rukom.On ne podnosi druge nezgode i ne zna za druge opasnosti osim svoje
neskrajne sloboe“.(Š.Boler) „Roman je priroa posmatrana kroz temparament“.(A.Doe) „...Veliki romansijer mora imati osjedanje stvarnosti i svoj lični način izražavanja.Završit du jenom izjavom;u romanu,u izučavanju čovjeka,ja bezuslovno osuđujem svako opisivanje koje nije... slike sreine koje oređuje i opunjuje čovjeka“.(E.Zola) „...Genijalni pisac romana oživljava ono što je mogudno,on ne oživljava ono što je stvarno“.“Ali veliki roman,roman - priroa(...) to je život,hodu a kažem a je to nešto što se mijenja u nešto trajno“.(A.Tiboe) „...roman koji niko nede oklijevati a bez aljnjega stavi u isti re sa najvišim proizvoim pjesničkog uha“.(T.Man) „Roman je književna vrsta bez traicije forme koja bi obavezivala. To ima dobrih i loših strana.Elastičan je kao guma.Može a se prilagoi svakoj materiji i svakoj epohi...On je postao masovni artikl“.(E.R.Kurcius) „Namede se pitanje: a li je jeinstvo spoljenjeg i unutrašnjeg svijeta ili raski između ta va svijeta ruštveni osnov umjetničke veličine,sveobuhvatne snage romana; a li moeran roman ostiže kulminaciju u Žiu,Prustu i Džojsu,ili je još mnogo ranije - u Balzaku i Tolstoju – ošao o iejnog umjetničkog vrhunca ,kome se anas približavaju samo malobrojni veliki umjetnici,borci protiv struje,kao što je Tomas Man“.(Đ.Lukač) Roman mora biti avantura,tako a ovaj koji se aje na taj pothvat snosi sav rizik,uključivši rizik a zaluta,ili a putem primjeti a su stvari rukčije nego što je mislio te a na koncu povjeruj e u ono što mu se u početku činilo nemogudim.Ako umjetnost romana živi kuikamo više o stalne brige oko istine,makar nam ta istina bila protivna,makar nam bila smrtonosna,jer spomenuta umjetnost nije u službi ničega i nikoga“.(L.Giju)
19
„Drukčije rečeno,savremeni romanopisac ima imaginativnu mod shvatanja početka ,ali ne i kraja .“E.Myuir) „Roman je književna vrsta stila...“(L.Triling)
koja ne smije a teži za sjajnim spoljnjim savršenstvom
„Roman je rekonstrukcija karaktera i ogađaja.On još jenom priča ono što se ogoilo i pokazuje kako se razvio proces postanka,rasta,razvoja u jednoj ljudskoj sudbini.On povezuje
unutrašnji život sa spoljnjim ogađajima“.Dž.Farel) „Roman jkao umjetnička forma je (...) moeran potomak epike“.(R.Velek) „Roman je naš po stao onakav kakvi smo mi.Pesimizam,zlovolja i nezadovoljstvo sa svijetom osjedaju se na svakom listu njegovom“.(B.Popovid) „Roman se pretvara u neku novu vrstu novog eposa koji nede biti stari klasični epos(...),ved jedan tip modernog eposa (...),u kome se svakako nede avati samo isječci spoljašnjeg života ljui,ni samo isječci njihovog unutrašnjeg života,ved de biti epopeja ljuske jelatnosti“.(D.Matid) To su,kao što se i a pročitati,neka o najinteresantniji mnijenja o romanu,zapravo,njegovom definisan ju.Valja napomenuti a je recimo a je Miloš Banid,književni teoretičar,tumačio a je i roman pjesničko jelo – što i ima logike.Dakle,tu se rai o poetskoj viziji,pjesničkom viđenju čovjeka i života,neljui i neživota;pjesničko je jelo ne po broju kitnj astih,lepršavih,zašederenih lirskih rečenica,fraza i luorija,nego po ubini i snazi strasti,pjesničke strasti koja i najbanalnijim činjenicama i poacima života treba a pruži nenametljivu i prisnu ozarenost poezije. 9
„Roman prije svega mora a sarži i zarži u sebi čistinu,oporost i otpornost,upornost života i ljuskog življenja i snalaženja u haosu svakiašnjih iskušenja,napasti,tegoba i neada“.
6.Nešto o zlatnom obu romana na južnoslavenskom prostoru
Južnoslavenski prostor je realno gleajudi u 19. Stoljedu zaostajao za evropskim romanesknim stvaranjem 50 godina,no taj se nedostatak smanjio nakon drugog svjetskog
rata velikim umjetničkim pozitivnim praskom – tada cvate stvarateljstvo Daviča,Krleže,Anrida i Crnjanskog.U razoblju o 1945 – 1952 objavljuju se bitni romani koji unapređuju naš romaneskni umjetnički izražaj.Tu se posebno misli na jelo „Pesma“ – roman Oskara Daviča,našeg moderniste,koji je obradio u svojem romanu tematiku ratnog 9
Banid,Miloš,Vreme romana,Prosveta,Beogra,1958
20
Beograa,ali na jean poseban moernistički način i njemu pripada uloga jednog od najvažniji umjetnika koji su osavremenili naš roman i prozu uopde te napisali pvi žanrovsko utvrđen građanski roman .Dakle,šta su trebali naši pisci toga vremena učiniti a bi ostigli ili se približili evropskim ? Prije svega,što je i logično,trebalo je moernizovati umjetnost,a nasušno smo trebali i veliko književno jelo.Sve smo to obili u ved spomenutim piscima,a jelo „Pjesma“ je izrazito moernističko jelo kojem du posvetiti par reaka.No,buudi a govorimo o klasiku,zapravo omadem klasiku,navest du jean citat Hajnriha Mana koji mnije o Velikom romanu:“Veliki su romani uvijek i bez izuzetka bili povišeni,aleko su premašivali mjeru i zakone stvarnosti.Mišljenje je i osjedanje ljui u njima bilo je žešde i olučnije,subina silnija,i stvari i ogađaji su nastajali jači u zraku koji je ujeno bio lakši i sijao uzbuljivije“. Dakle,to je mnijenje H.Mana o Velikom romanu,no valja napomenuti,da bi roman bio velik u moderno doba – tačnije rečeno u post moerni – on se mora ograditi od bilo kakvih
šablona,banalnosti,prigonih čari jalovog i površno zabavnog i atraktivnog pripovjeanja – ati a progovori ono najintimnije i najublje u čovjeku,oni skriveni impulsi,čežnja,priviđenja,.suari,ona ruga realnost u nama koja nimalo nije ne ralnija i slabija o ove koja nas okružuje.“Moerni roman je uglavnom ogovorio tim zaacima,toj nužnosti; pesnička intuicija u proboju kroz unutrašnji život čoveka i psihološka analiza onoga što je instinkt piščev u njemu (u sebi) osetno kao najvažnije, i poetska transpozicija tih elemenata u književnim izraz – to je jedini put razvoja modernog romana 10“.Drugi pravac razvoja moernog romana jeste onaj koji se ualjuje o poetskog izraza jer teži ka svijetu ideja,no takav vid se napustio u evoluciji romana.U z naveeno treba spomenuti još neke osobine moernog romana,a jena o njih je gubitak klasične fabule,tj. onakve fabule gje sve mora biti objašnjeno i ispričanoo u sitnice,o kraja,tako a čitala ne a ni trunke misaonog napora od sebe; zatim,borba sa vremenom,krodenje i pobjeđivanje bujice vremena; i asimilacija poezije i proze,njihova kohernecija i opunjavanje; vihor pjesničkih oživljaja i motiva koje stih nebi mogao a apsorbuje i obujmi,ruši i obara brane pjesničke metrike pretvarajudi se u prozu koja de ih potpunije,razgovjetnije i cjelishonije izraziti. Nota bene – mi ovo sve imamo u romanu Oskara Daviča.Taj roman bio je pokušaj (uspješno okrajčen) a se sree i stalože one ogromne erupcijeemocija koje su,isuviše jakesilne,neshvatljive,prodorne,odbacile kape i kalupe versifikatorskih uslovnosti, i prelile se u
prozu: on ima prevashono poetski karakter.U romanu je obrađena politička tema,a ona bi postala i njegova politička teza,a ista nije rastvorena emocijama i njome prožeta,pa je tako emocionalna snaga u dubini teksta emocionalna snaga ostala dominantna.Svaki roman
ieja,opdenito gleano,prestavlja opasnost ,zamku za pisca,to je zapravo akutan problem kojeg sam pisac mora riješiti.Uglavnom ,te ieje mora neko a nosi,zastupta,izgovarabori se za njih,ako pisac hode a umjetničko jelo,a ne recimo sociološko - politički traktat – treba da ih izražavaju ličnosti.Davičo se izvrgao toj opasnosti i samo njegova bogata,proigiozna,razigrana pjesnička fantazija uspjela je a zabravi i preplavi –političk okontemplativne verbalne ekskurzije i egzibicije.U ovom sklopu stvari,najvažniji je poatak a 10
Banid,Miloš,Vreme romana,Prosveta,Beogra,1958
21
je ovaj roman modna sinteza misaonih i emotivnih komponenata književnog jela,i a time prihvata i sjedinjuje tendencije i struje savremenog modernog romana.Iz tih je razloga Miloš Banid rekao a je ovo „elo bez uzora i prethonika“.Dakle,prema njegovim zaključcima ovaj roman prestavlja nove poglee u rooslovu južnoslevanskog moernog romana,a osnivači tog rooslova jesu Crnjanski i Krleža.Pa tako na primjer,ok su „Seobe“ Miloša Crnjanskog poetska vizija neobično ramatične i sugestivne snage,otle je Krležin roman „Povratak Filipa Latinovida“,pore mnogih i ragocjenih poetskih etalja,nosio obilježje i racionalne i realističke (tipično krležijanske) fiksacije životnih prilika i problema na našim prostorima poslije Prvog svjetskog rata.Davičov roman je ošao u pravo vrijeme,upravo u onom trenu kaa su ko nas (misli se na južnoslavenski prostor) razgovori o potrebi ispitivanja i traženja neistraženog u literaturi postepeno postajali fraziranje,teoretsko,teretno nametanje riječima,eklaracijama,programima.I tek je „Pesma“ ta priželjkivanja novog i ruga razna previđanja ostvarila na jelu.Tako smo dobili prvi roman iz gradskog života,roman o ruštvu pritisnutom krvničkom okupacijom.
22
7.Zaključak
Vidljivo je iz navedenog teksta da je roman svestrana komponenta,zapravo on je
konglomerat ljuskih tvari,ljuskog života i pojava,no stubokom
fabularno-povezana
književna forma.Dakle,u romanu,kojeg go žanra bio,koliko go imao vanjštine i unutrašnjosti,uvijek je konačna riječ,o čovjeku,vremenu,prostoru,ruštvu...A kao takav je konstruktivna snaga književnosti na čijim se pledima ista zasniva – njezin nazadak ili probitak – također,kao takav je preslika stanja umjetnosti nekoga razoblja.Roman de uvijek dati ogovor koliko li je nečija književnost zrela i uopde a li je zrela.Sjetimo se samo zlatnih poslijeratnih
goina
južnoslavenskog
romana
– tada
se
rađaju
j ela
poput
„Pesme“,“Gospođice“ i još neki rugi naši klasici.Upravo takvi klasici su bili potrebni da se naša književnost (opa. misli se na zejničku) oživi i revitalizira o onog omjera što manjeg zaostatka za rugim moernim evropskim književnostima – u tome se i uspjelo,a roman je bio prevaga.Dakle,kao što svj etska književnost( a i naša) mora biti zahvalna De Servantesu – a i Antici – mi moramo cijeniti taj perio „zlatnih poslijeratnih goina“ naše književnosti,kaa
je ošlo o moernizacije,kaa smo konačno imali prave romane koji su mogli parirati moernističkim evropskim jelima,tj. romanima , i to je zapravo ona činjenica o koje se ne smije bježati.Naravno,osim lokalnog značaja,za naše prostore,a što je i logično,roman je imao velikog,enormno-pozitivnog uticaja i na s vjetsku književnost u procesu njene modernizacije,naravno,a i evolucije njezine svestranosti.
23
8.Literatura i izvori
Banid,Miloš,Vreme romana,Prosveta,Beogra,1958
Forster,Edward,Aspekti romana,Orpheus,Zagreb,2002
Lešid,Zenko,Teorija književnost,Sarajevo Publishing,Sarajevo,2005
Lukacs,Georg,Teorija romana,Sarajevo,Veselin Masleša,1968
Solar,Milivoj,Teorija književnosti,Školaska knjiga,Zagreb,1994