Tomislav Raukar: Seljak i plemić + Hrvatsko srednjovjekovlje Selo u ranom srednjem vijeku - rani srednji vijek: nema izvora o seoskim općinama - prva pojava seoskih općina u spisima: 2. polovica 11. stoljeća - 11. stoljeće: raste snaga gradova na istočnojadranskoj obali i njihov se utjecaj širi prema zaleđu - tako se u susretu između grada (samostan) i zaleđa (seoska zajednica) pojavljuju zemljišne čestice, seoska imanja i njihovi stanovnici: seljaci (villani) - za razliku od područja Biograda, na drugim je područjima društveni položaj seljaka bio teži primjer serva (seljaka) pri samostanu sv. Petra u Selu (Poljice) ovdje zemljoradnici žrtvuju osobnu slobodu kako bi mogli raditi za samostan i tako privređivati za život - specifičnost prostora između Zrmanje i Krke: plodno zemljište na kojem seoska općina doživljava promjene u periodu 2. polovice 11. stoljeća i nakon Razlika poimanja sela: Hrvatska, Dalmacija, Slavonija - razlika između poimanja sela na području istočnog Jadrana i Slavonije - seoska područja/distrikti gradskih središta na istočnom Jadranu činila su sa selom jedinstven komunalni prostor selo nije raspolagalo gotovo nikakvim mogućnostima staleškog okupljanja - staleška razdioba bila je ograničena na stanovništvo unutar gradskih bedema - dalmatinsko selo samo dopunjuje društvenu razdiobu gradskog središta komune nastaju distriktualci: gradski statuti koji vrijede za cjelokupno distriktualno stanovništvo - agrarno stanovništvo na hrvatskom i slavonskom selištu samo je osnovica na kojoj je podignuto staleško ustrojstvo feudalnog društva ni tamo seljak nije imao mogućnost društvenog okupljanja Organizacija seoskog prostora i njegovog stanovništva - oblici vladanja u seoskim su društvima bili mnogo slabije razvijeni od onih u gradskim zajednicama, ali su zato iskazivali više raznolikosti - i selo je težilo društvenom organiziranju, ali je ono bilo podvrgnuto političkom djelovanju feudalnog vlastelinstva - kasnije je selo imalo nešto veće upravne nadležnosti u zadarskom su distriktu sela u 14. stoljeću bila okupljena u sučije, a u 15. stoljeću stvorene su lige i posobe sela na području lige dobila su ograničene sudske ovlasti, s temeljnom zadaćom čuvanja reda na svom području - na drugim dijelovima Jadrana najobičniji oblici seoskog okupljanja bile su seoske zajednice (universitas) i bratovštine (fraternitas) njihove su nadležnosti male, a između ostaloga bili su uporišta dobrotvornosti i zaštite
- zaštitna djelatnost seoskih zajednica bila je krhka i ograničena seoske su se zajednice pokazale bespomoćnima u epohama velikih poremećaja - ipak, ne treba smetnuti s uma ideju ujedinjenja seljaka (funkcija bratovština) Selo u 14. i 15. stoljeću - razaranja i pustošenja sela i gradova u 15. i 16. stoljeću: Turci Osmanlije - selo je bilo nezaštićeno i otvoreno turskim provalama gradovi su bili utvrđeni bedemima - u zapisima nema spomena osvajanja pojedinog sela jer su se uvijek htjeli osvojiti gradovi kao bitne točke/uporišta - bitna uporišta u borbi protiv Osmanlija: utvrde Klis i Jajce - „opustošenost Hrvatske“ uvelike se odnosila na seoska područja pustošenja i sužanjstva Temeljni pojmovi vezani uz selo - seljak: villanus, villicus, colonus, rusticus, laborator, zapator, jobagio obrađivač zemljišta, ratar ili vinogradar - rani srednji vijek: 1) neslobodni servi – na pridvornim gospodarstvima – područje gradova bizantske Dalmacije 2) slobodni villani – pripadnici seoskih općina koji obrađuju vlastito zemljište - u 2. polovici 11. stoljeća sustav takvih općina doživljava promjene javlja se „novi sloj“ seljaka = na novim vlastelinstvima crkvenih institucija villani postaju obrađivači zemljišta na tuđim posjedima - od 12. stoljeća nadalje šire se gradski distrikti ili kotarevi, pa selo postaje sustavnim dijelom komunalnog ustrojstva koje svim pripadnicima čuva osobnu slobodu, a svakog zemljoradnika podvrgava komunalnom sudištu, a ne sudskoj ovlasti zemljoposjednika područje zaleđa dalmatinskih gradova (Lučka, Sidraška i Primorska županija) - seoske općine na širem prostoru srednjovjekovne Hrvatske većim se dijelom uključuju u zemljišne posjede vlastele ili Crkve, a njihovi pripadnici postaju obrađivači kmetskih selišta koji su podvrgnuti kmetskim obavezama i sudskoj vlasti feudalaca - ipak, jedan dio seoskih općina u Hrvatskoj uspio je sačuvati vlastiti, slobodni zemljišni posjed plemenština - kasnije će ta činjenica postati temelj i preduvjet nobilitiranju pojedinaca početak stvaranja nižeg plemstva - razlika između gradskog plemstva dalmatinskih gradova (koje svoj status temelji na antičkim temeljima i kontinuitetu antičkih gradova) i nižeg plemstva (koje svoj status temelji na plemenštini)
- Slavonija: široka društvena ljestvica – velikaši, plemići, niže plesmtvo te velik utjecaj Arpadovića i Anžuvinaca Vlasništvo nad zemljom - zemljište i vlasništvo nad zemljišnim posjedom jedna je od ključnih pojava u razvoju srednjovjekovnih društava zemljište na različite načine povezuje društvo i sve njegove skupine, od obrađivača do zemljoposjednika - kmet i težak su, kao obrađivači zemljišta ili vinograda, u izravnoj vezi sa zemljištem i zemljišnom proizvodnjom - plemići, crkvene institucije i kraljevska vlast ubire dijelove zemljišnih prihoda - trgovci se, kao neposredni elementi, uključuju u promet zemljišnih proizvoda - pitanje vlastite slobode: neovisan pojedinac nije bio ekonomski i sudski ovisan o nekom drugom (vlastelinu) i obrađivao je vlastito zemljište - pravno slobodan pripadnik seoske općine mogao je izgubiti svoju neovisnost ako bi postao pravno ili ekonomski ovisan o plemiću, građaninu ili svećeniku - u periodu srednjeg vijeka seljaštvo je bilo najbrojniji sloj društva najveći dio stanovništva bili su seljaci, koji su obrađivali tuđe zemljište - seoski dio stanovništva posjedovao je najmanje zemljišta Zemljišni posjedi u ranom srednjem vijeku - ranosrednjovjekovna vrela spominju dvije vrste zemljišnog posjeda: 1) kraljevski zemljišni posjed (territorium regale) 2) slobodni posjed seoskih općina ili zajednica (villa) - njima se u ranom srednjem vijeku pridružuju još dvije vrste zemljišnog vlasništva: 3) posjedi crkvenih institucija (samostani, biskupije) 4) zemljišni posjedi svjetovne elite (gradski patricijat u dalmatinskim gradovima te pripadnici kraljevskih uglednika u Hrvatskoj – npr. župani) - od 12. stoljeća nadalje područje i opseg kraljevskog zemljišnog posjeda će se smanjivati - također, stezati će se i posjedi slobodnog zemljišta seoskih zajednica - nasuprot tome, širit će se posjedi svjetovne vlastele i crkvenih institucija - ne postoje povelje i zapisi koji donose informacije o tadašnjem posjedu kralja zbog toga, povjesničari zaključuju (iz interpretacije sačuvanih vrela) da se kraljevski posjed smanjivao kraljevskim darovnicama svjetovnim uglednicima i crkvenim institucijama - do 1102. godine posjedi Trpimirovića bili su uvelike smanjeni - primjer: Bribrici postupno preuzimaju vlast nad Bribriskom županijom 1251. g. ugarski kralj Bela IV. potvrđuje prava knezovima Bribirskim kraljevskom darovnicom
- gledišta historiografije o društvenom organiziranju: 1) stav F. Račkog: podjela pleme rod zadruga selo = nema povijesnih dokaza, pa to za sada ostaje samo shema 2) teorija o socijalnom dualizmu V. Klaića = doseljeni Hrvati (vladari) i neslobodni kmetovi (Slaveni) – tumačenje prema djelo D.A.I. 3) teorija M. Kostrenčića o preustroju rodovsko-plemenske organizacije; smatra kako se Slaveni, nakon doseljenja, organiziraju u teritorijalne seoske općine, gdje teritorijalni princip ima prednst nad krvnim srodstvom 4) stav Nade Klaić: Slaveni su nakon doseljenja stvorili seoske ili teritorijalne općine kao osnovne organizacijske jedinice prema tome, dolazi do raspadanja seoskih općina (jer sve više slabi komponenta krvnog srodstva) i stvaraju se vlastelinstva - stav N. Budaka o ranosrednjovjekovnom seoskom ustrojstvu: smatra da su u doba ranog srednjeg vijeka temlju većinom obrađivali slobodni seljaci unutar seoske općine i da je vjerojatno te 11. stoljeće vrijeme kada se stvaraju novi oblici odnosa u agraru - villani se spominju u samostanskom kartularu sv. Ivana biogradskog – žive u selima, raspolažuči slobodno svojom zemljom, a njihovi su posjedi nazivani alodijima - oslanjajući se na podatke iz kartulara samostana sv. Petra u Selu o servima, oni postaju radna snaga na samostanskom pridvornom gospodarstvu u 11. stoljeću - iz ovoga je razvidno da podatke o seoskim općinama u ranom srednjem vijeku iščitavamo tek u vrijeme kriznih pojava na početku razvijenog srednjeg vijeka - samostanska zemljišta i posjedi kralja utječu na seoske općine posjedi seoskih općina uključuju se u nova samostanska vlastelinstva, što njihove pripadnike dovodi u podložan položaj spram samostana - s druge strane, osiromašeni članovi seoskih općina postaju servi iz egzistencijalnih razloga na pridvornom gospodarstvu - zaključak: temeljna organizacijska forma na hrvatskom selu u ranome srednjem vijeku bila je seoska općina (villa), koju tvore slobodni pripadnici (villani) - tek potkraj ranoga srednjeg vijeka istočnojadranska gradska društva počinju postupno podvrgavati slobodne seoske općine širenju vlastitih zemljišnih posjeda treba imati na umu i blizinu gradova zbog mogućnosti neposrednog utjecaja na okolna zemljišta/općine - u Lučkoj i Sidraškoj županiji razvoj seoskih općina ima drugačije i složenije značajke, koje izvorna građa od 12. stoljeća jasnije osvjetljava Seoska društva u razvijenom i kasnom srednjem vijeku
- novi krizni procesi javljaju se i zapisani su u katularima od 12. stoljeća nadalje - sve više prodire utjecaj i vlast svjetovnih i crkvenih zemljišnih posjeda dalmatinskih gradova prema zaleđu - i stvaranje kneštava (širenje zemljišnih posjeda hrvatske vlastele) utječe na seljake pripadnici seoskih općina koje su inkorporirane u posjede vlastele postaju ovisni kmetovi - srednjovjekovni nazivi seoskih općina: komun, universitas, fraternitas, posoba - iako se smanjuje broj slobodnih zemljoradnika i njihovih zemljišnih posjeda, seoske općina i dalje ostaje temeljni oblik društvenog organiziranja na seoskim područjima - promjene u gospodarskom i pravnom položaju seoskih općina u razvijenom i kasnom srednjem vijeku najbolje ocrtavaju vrela na području južno od Velebita, između Zrmanje i Cetine – tamo gdje se hrvatski politički teritorij izravno dodiruje i prožimlje s komunalnim područjima dalmatinskih gradova - svjetovni i crkveni zemljišni posjed, oslonjen na pomicanje granica komunalne jurisdikcije, širi se na hrvatsko zaleđe i steže prostor slobodnih seoskih općina - ipak, na svim dijelovima srednjovjekovne Hrvatske sukob s komunalnom jurisdikcijom gradova nije bio jednako jak i izražen najblaži je bio u gradovima s velikim distriktualnim područjem (npr. Zadar) gdje je i širenje gradskog zemljišnog posjeda bilo lakše - najoštriji je sukob bio s gradovima koji su imali malu površinu komunalnog teritorija (npr. Split) - najraniji primjer takvog sukoba jest sukob između splitske crkve i omiških Kačića oko zemljišnih posjeda u Mosoru, koji završava 1180. g. pogibijom splitskog nadbiskupa Arnira (Rajnerija) - prema splitskoj nadbiskupiji, kralj Koloman je njoj potvrdio brojna sela i posjede u i oko Poljica, ali se pokazalo kako je ta isprava krivotvorina - drugi primjer sukoba jest onaj koji govori o sukobu između Splićana i stanovnika sela Ostrog (izvor: T. Arhiđakon) Ostrožani su, prema svemu sudeći, bili baštinici djedovskih imanja (Ostrog = seoska općina) i pobunili su se protiv podvrgavanja splitskoj komuni – poraženi su u sukobu, ali su im prava priznata u drugoj polovici 13. stoljeća Primjer Zadra - Zadar od 12. do 15. stoljeća širi gradski distrikt prema hrvatskom zaleđu i Lučkoj županiji, i to prije svega ekonomskim putem – stjecanjem zemljišnih posjeda, koji se tek nakon toga postupno uključuju u politički pojam teoritorija zadarske komune - većina seoskih zemljišnih posjeda postupno se uključuje u zadarski svjetovni i crkveni zemljišni posjed, a villa ili selo postaje njihovim nerazdvojnim sastavnim dijelom
- ipak, svi stanovnici zadarskog distrikta nisu postali kmetovi ili težaci na zemljišnim posjedima sve do kraja srednjeg vijeka na zadarskom se području sačuvao sloj vlasnika slobodnoga zemljišnog posjeda - prema tome, Zadarski statut (odnosno njegove Reformacije) u 15. stoljeću razlikuju dvije skupine stanovništva: 1) otočanin, kmet koji je na otoku naseljen na zemlji nekog zadarskog građanina 2) stanovnika otoka koji ima vlastito zemljište - u jednom notarskom dokumentu iz 1491. godine spominju se s jedne strane „oni koji su didići i koji imaju vlastita zemljišta u Sali“, te s druge strane „oni koji stanuju u Sali kao kmetovi drugih“ - glavna razlika između dvije skupine stanovništva jest posjedovanje vlastitog zemljišta - didići (didichi, dedighi) – naziv za one pojedince koji su uspjeli sačuvati vlastito zemljište, slobodno od jurisdikcije bilo kojega drugoga zemljišnog vlasnika - sačuvana građa ne omogućava točan odgovor na pitanje koliki je bio udio slobodnog zemljišnog posjeda u Zadru, ali utemeljeno se smije pretpostaviti da je većina stanovništva obrađivala posjede drugih (villani = kmetovi, težaci) Upravno ustrojstvo sela - selo na zadarskom distriktu s jedne strane postaje jedinica političke uprave, u vrelima označena nazivima sučija (judicatus), liga i posoba, koju organizira komunalna ili mletačka vlast - s druge se strane selo okuplja oko svoje bratovštine (fraternitas) koja nastaje unutar njega, potaknuta vjerskim duhom, ali i socijalnim ciljevima - prvi podaci o upravnoj organizaciji sela na zadarskom području potječu iz sredine 14. stoljeća – 1354. godine u jednom se ugovoru spominje „sudac otoka Oliba“ - da institucija suca (iudex) nije postojala samo na otočnom, nego i na kopnenom dijelu pokazuje ugovor iz 1386. godine, u kojemu sudac sela Raštana kupuje neko zemljište - u drugoj polovici 14. stoljeća zadarski je distrikt bio podijeljen na sučije (judicatus), na čijem je čelu bio sudac (judices) njihov najvažniji zadatak bio je izvršavanje obaveza sučije (sela) prema komuni - iz odredaba zadarskog vijeća od 1374. godine vidi se da je na zadarskim otocima bilo 18 sučija i da su one bile dužne osigurati zadarskoj komuni 21 veslača na općinskoj galiji - u sredini 15. stoljeća dužnost eoskih sudaca uklopljena je u novi mletački upravni sustav na zadarskom teritoriju što su ga činile lige i posobe - o tome svjedoči dokument „Forma privilegiorum ligarum comitatus Jadrae“ iz 1455. godine, a kojeg je mletačka vlast uklopila u Reformacije Zadarskog statuta
- prema toj odredbi, lige su bile udruge više sela na kopnenom dijelu, dok su posobe bile skup stanovnika ili seoskih glavara u svakom selu - glavni im je zadatak bio održavanje reda na području lige i sprečavanje krađa i pljački što su ih u zadarskom području činili Vlasi, Morlaci i domaći distriktualci - na čelu sela, u sklopu lige, bili su suci koji su imali pravo izricati presude u građanskim parnicama, ako vrijednost spora nije prelazila iznos od 5 mletačkih libara - u slučaju krivičnog prijestupa na području lige svaki stanovnik sela bio je „dužan pohitati u pomoć onima koji su pretrpjeli štetu te progoniti tate i zločince“ - na taj je način mletačka vlast već postojeću organizaciju sučija prilagodila vlastitim ciljevima – selo je zadržao neke samoupravne nadležnosti, a seoski su suci jamčili održavanje reda - mletačka je uprava 1454. godine potvrdila tzv. Vransko običajno pravo, to jest „članke njihovih povlastica, isprava i običajnog prava“ taj zbornik običajnog prava ocrtava seosko društveno ustrojstvo na području Vrane - njegove odredbe s jedne strane utvrđuju obveze kmetova prema vlasniku zemljišta i mletačkoj upravi, ali s druge strane i njihova prava (neke odredbe upućuju na višu samoupravnu razinu od one koje su imale lige u zadarskom distriktu) Selo i bratovština - osim institucija liga i posobi (koje su pobrojane u dokumentima Vransko običajno pravo i Oblik povlastica liga zadarskoga kneštva) postojao je i drugi oblik seoskih institucija koje se stvaraju unutar samih društava – universitas (općina, zajednica) ili fraternitas (bratovština) - seoske zajednice i bratovštine bile su integralni dio društvene svakodnevnice, pa su se brinule za neposredna materijalna i duhovna dobra svojih pripadnika - te su seoske ustanove mogle sklapati pravne poslove, posjedovati nekretnine i vlastitim novčanim sredstvima podmirivati zajedničke potrebe - pravila bratovština: matrikuli – prema pravilima bratovštine Gospe od Dilata u Kaštel Sućurcu na čelu su bratovštine bili župan i 2 suca - članovi bratovštine (bratimi) bili su dužni pomagati druge bratime, za života ili prilikom smrti - ako bi koji član bratovštine umro, bratimi su bili dužni otići po njegovo tijelo kopnom 50 milja, na moru neograničeno daleko - bratovština je istodobno čuvala red na svome području – strogo je kažnjavala krivične prekršaje svojih pripadnika - iščitani primjeri pokazuju da je mletačka uprava u Dalmaciji u 15. stoljeću i sama poticala seosku samoupravu, a dijelom dopuštala samostalno organiziranje seoskih općina 1452. godine predstavnici zajednica u selima novigradskog distrikta (teritorij Zadra) imenuju
opunomoćenika da ih zastupa i Veneciji radi osiguravanja njihovih interesa i „čuvanja starih običaja“ - sačuvana građa (notarski spisi, zbornici običajnog prava, pravila bratovština) ocrtavaju složenost svakodnevice seoskih društava na istočnom Jadranu u kasnom srednjem vijeku - primjer Berma: bratovština sv. Marije dovodi majstora Vincenta iz Kastva da im oslika zidove crkve sv. Marije „na Škrilinah“ pokraj Berma zajedništvo i zajedničko djelovanje - zaključak: pripadnici seoskih društava na istočnom Jadranu u kasnom srednjem vijeku bili su ekonomski ovisni o vlasniku zemljišta, ali su posjedovali izražen osjećaj zajedništva i individualnosti, koji se ispoljavao preko djelovanja i sudjelovanja u bratovštinama
