Stephanie Laurens
BLUDNIKOVA PROSIDBA Prevela s engleskoga
Lidija Toman
Scan by один Obrada dexdex
Z AGREB, 2018.
Mojoj četverogodišnjoj unučici Alexi, koja mi je bila vizualna inspiracija za Elise
1. ožujka 1820. Newmarket, grofovija Suffolk
N
eograničena sloboda! Pobjegao Pobjegao je.
Harold Henry Cynster, znan svima – pa čak i vlastitoj majci u trenucima slabosti – kao Demon, spretno je zaustavio kočiju u stražnjem dvorištu svoje konjušnice u Newmarketu. S arogantnim smiješkom, zakoračio je na popločanu stazu pa je dobacio uzde svojem konjušaru Gilliesu, koji se u tren oka stvorio iza kočije da ih uhvati. Vedro raspoložen, nježno je pogladio sapi svog sjajnog konja pa se ponosno, kao pravi veleposjednik, osvrnuo po svojem imanju. Na pomolu nije bilo nijedne majke koja spletkari, nijedne bogate udovice koja sve vidi i sve zna. Još je jednom nježno potapšao svoga konja pa se zaputio prema stražnjem ulazu u konjušnicu. Krenuo je iz Londona oko podneva, neočekivano zadovoljan što će slatkasti parfem jedne pohotne grofice ishlapjeti i nestati na povjetarcu. Štoviše, bio je presretan što iza sebe ostavlja plesne dvorane, zabave i bezbroj zamki što su ih majke koje traže muževe za svoje kćeri postavljale gospodi poput njega. Nije da je inače imao poteškoća s izbjegavanjem takvih klopki, ali u posljednje je vrijeme u zraku osjećao opasnost koju nije mogao ignorirati. Najprije je pokleknuo njegov rođak Devil, onda njegov vlastiti brat Vane, a sada i njegov najbliži rođak Richard – koga će idućeg od njihove šesteročlane družine, poznate kao Cynsterov klub, sudbina namamiti u naručje žene? Tko god bio, to neće biti on. Zastao je ispred otvorenih vrata konjušnice i osvrnuo se oko sebe, a sunce mu je udaralo u oči pa je morao škiljiti. Nekoliko njegovih konja kaskalo je tratinom, u prisutnosti konjušara. Na polju iza konjušnice mogli su se vidjeti i konji drugih konjušnica, koji su vježbali pod budnim okom svojih vlasnika i trenera.
Mojoj četverogodišnjoj unučici Alexi, koja mi je bila vizualna inspiracija za Elise
Prizor je bio ispunjen isključivo muškarcima. Činjenica da se osjećao kao svoj na svome – da, doista se osjećao kako se opušta – Demonu se učinila malko ironičnom jer on voli žene i istinski uživa u njihovom društvu. Uz to, nikad se nije morao pretjerano mučiti da ih osvoji i morao je priznati samome sebi da mu taj lov pričinja golemo zadovoljstvo. Naposljetku, on je jedan Cynster. Nasmiješio se. Da, sve je to točno. Međutim... Dok su se ostali članovi Cynsterova kluba, kao bogata gospoda uglednog porijekla, pomirili s činjenicom da će poštivati tradiciju i osnovati obitelj, on se zakleo da će biti drugačiji. Zakleo se da se nikada neće oženiti i izazivati sudbinu pred kojom su pokleknuli njegov brat i rođaci. Nije imao ništa protiv ženidbe kojom bi se zadovoljila društvena obveza, ali brak iz ljubavi bio je prokletstvo svakog muškog Cynstera, do dana današnjega. Da, to je zaista bilo prokletstvo za ratničku rasu kojoj je on pripadao – bilo je prokletstvo pasti na milost i nemilost jedne žene u čijoj se tanašnoj ruci nalazi vaše srce, duša i budućnost. Od te pomisli problijedio bi i najsnažniji ratnik. Ne, to se njemu neće dogoditi. Bacivši još jedan pogled na besprijekorno čisto dvorište, zadovoljan pometenim podom i čvrstom ogradom, okrenuo se i ušao u glavnu konjušnicu u kojoj su se nalazili njegovi trkaći konji. Popodnevne su vježbe već započele, a on će ih promatrati zajedno sa svojim iznimno sposobnim trenerom Carruthersom. Demon je namjeravao poći na svoju farmu pastuha koja se nalazila pet kilometara južno od trkališta, na brežuljkastom području na granici s Vrištinom. Počinjala je takozvana sezona1 i trenutačna atmosfera u Londonu stvarala mu je nelagodu; njegove tete, a i majka, maj ka, razmišljale su samo o novim vjenčanjima, potencijalnim suprugama za svoje sinove i potomcima koji bi mogli doći na svijet. A on, kao čovjek koji je naumio izbjegavati brak do kraja života, odlučio se stoga pritajiti i promatrati sezonu sa sigurne udaljenosti, na farmi pastuha, u bezopasnom društvenom okruženju gradića Newmarketa. Sudbina ga ovdje naprosto ne može zaskočiti. Gledajući u pod kako bi izbjegao balegu svojih miljenika, polako je hodao glavnim prolazom. Boksovi na obje strane prolaza trenutačno su bili prazni. Vrata na drugom kraju konjušnice bila su otvorena, a 1
»Sezona« označava društvena zbivanja koja su se odvijala u raskošnim kućama engleskih aristokratskih obitelji u 19. stoljeću. Sezona je počinjala nakon Uskrsa i trajala do kraja lipnja, uključivala je razne zabave i balove, a ženama je pružala priliku da pronađu muževe.
pogled se pružao na Vrištinu. Bio je divan dan i lagani povjetarac poigravao se konjskim grivama i dugačkim bujnim repovima. Svi Demonovi konji bili su vani i radili su ono što im je išlo najbolje – galopirali su. Nakon što je proveo posljednjih nekoliko sati na suncu, zatvoreni prostor konjušnice nije mu odgovarao. Hladnoća mu je iznenada obavila ramena pa se razlila niz cijela njegova leđa i on je zadrhtao. Namrštio se i protresao ramena. Nastavio je prolazom, sve do prostora za osedlavanje konja, a zatim se zaustavio i podigao pogled. Ugledao je poznat prizor – vješt jahač upravo je zajahao jednoga od njegovih šampiona, prebacujući nogu preko sjajnih konjskih leđa. Konj je bio okrenut stražnjicom, ali Demon je odmah prepoznao svojeg trenutačnog favorita, irskog rasnog konja koji će zasigurno odlično trčati u nadolazećoj sezoni. Međutim, Demonu je nešto drugo privuklo pažnju, nešto zbog čega je ostao stajati kao ukopan. Mogao je vidjeti samo jahačeva leđa i tu jednu nogu koju je prebacio preko konjskih leđa. Jahač je nosio platnenu kapu koju je navukao do polovice čela, pohabanu jaknu i samterice koje su vrećasto padale. Točnije, vrećasto su padale svugdje osim na jednom mjestu – stražnjici. Carruthers je stajao pokraj konja i davao upute. Jahač se spustio u sedlo, gurnuo stopala u stremene pa se još jednom namjestio, a hlače su se opet napele na stražnjici. Demonu je zastao dah. Usredotočio je pogled. Ozbiljna izraza lica zakoračio je naprijed. Carruthers je pljesnuo konja po sapima, a jahač je kimnuo glavom te polaganim kasom izveo Mighty Flynna na sunce. Dok mu je Demon prilazio, Carruthers se okrenuo i proškiljio prema njemu. »Oh, pa to si ti.« Unatoč kratkom, hladnom pozdravu, Carruthersove stare oči bile su pune topline. »Došao si vidjeti kako napreduju, je li?« Demon je kimnuo glavom, ali pogled mu je i dalje bio uprt u nepoznatog jahača. »Tako je.« Obojica su pošli za Mighty Flynnom, koji je posljednji izišao iz konjušnice. Demon je u tišini promatrao svoje konje. Mighty Flynn se razgibavao – najprije korak, pa kas, pa opet korak. Iako je pratio što rade i drugi konji, Demonov se pogled nije udaljavao od Mighty Flynna.
Carruthers je stajao pored njega i pozorno motrio krdo. Demon je pogledao u njegovo naborano lice, u te stare smeđe oči koje su budno proučavale svaki korak, svaki okret. Caruthers nikad nije vodio nikakve bilješke niti mu je trebao podsjetnik o tome koji je konj izveo koju vježbu. Točno je znao kako koji napreduje i što je još potrebno da konj bude u najboljoj formi. Carruthers je bio najiskusniji trener u Newmarketu i poznavao je svoje konje bolje nego što je poznavao vlastitu djecu. Upravo je zbog toga Demon toliko navaljivao i nagovarao ga, sve dok ovaj nije pristao trenirati samo njegove konje. Pogleda uprtog u Flynna, Demon je promrmljao: »Ovaj dečko koji jaše Flynna... on je novi, je li?« »Je«, odvratio je Carruthers, ne odvajajući pogled od konja. »Došao je iz Lidgatea. Ickley Ic kley je zbrisao, z brisao, barem mi se tako čini. či ni. Jednog se jutra nije pojavio i otada ga nitko nije vidio. Otprilike tjedan poslije pojavio se mladi Flick u potrazi za poslom. Dao sam mu da zajaše jednoga od nemirnijih«, rekao je Carruthers, gledajući u Flynna koji je mirno kaskao za ostalim konjima, a tanašna figura na njegovim leđima leđim a s lakoćom je njime upravljala. »Zajahao ga je bez problema. Nikada nisam vidio da se konj tako brzo preda. Dečko, bez sumnje, ima dara. Odlične ruke i stabilna stražnjica.« Demon se u sebi složio s njime. »Stabilna«, međutim, nije pridjev koji bi on upotrijebio. Ma ne, zacijelo se vara... Carruthers je bio odan član muškoga bratstva, nema šanse da bi doveo jednu ženu da radi za njega, i to da jaše Flynna. Ipak... Nešto ga je kopkalo, neki uporan šapat u njegovom uhu, nešto snažnije od sumnje koja mu je prolazila glavom. Uostalom, na jednoj razini – razini u kojoj su vladala njegova čula – znao je da se ne vara. Ne, nijedan muškarac nema takvu stražnjicu. Ta je misao ponovno stvorila slasnu viziju pred njegovim očima, pa se promeškoljio i opsovao u sebi. Prošlo je tek nekoliko sati otkako se rastao s groficom, demoni požude u njemu trebali bi sada spavati, a ne dizati glave. »Taj... Flick...« Dok je izgovarao to ime, kao da mu je zazvučalo poznato. Ako je mladić odavde, možda ga je već susretao. »Kad je stigao k nama?« Carruthers je i dalje gledao u konje, koji su se sada morali malko ohladiti prije nego što se vrate u staju. »Bit će dva tjedna.« »Je li dobar radnik?«
»Zaposlio sam ga samo na pola plaće – zapravo mi ne treba još jedan par ruku za stajske poslove. Treba mi jahač, za vježbanje galopa. Pokazalo se da momku to odgovara, jer majka mu nije dobro. Dojaše ovamo, obavi jutarnje poslove u staji, a zatim se vrati u Lidgate da joj pravi društvo. Poslijepodne opet dođe i kratko radi u stajama.« »Hm.« Prvi konji polako su se vraćali. Demon se povukao u staju i stao s Carruthersom sa strane dok su stajski radnici uvodili konje. Poznavao je većinu tih mladića. Dok je s njima razmjenjivao pozdrave i pokoju novost, pomno je pratio kolonu, ne gubeći Flynna iz vida ni na trenutak. Flick je hodao na kraju niza. Kratko je kimnuo i izmijenio tek nekoliko riječi s ostalim momcima; u ozračju sveopćeg drugarstva Flick se doimao poput usamljenika. Međutim, nije se činilo da i ostali tako misle jer su prolazili pored njega kao i pored bilo koga drugoga; ni po čemu im se činio drukčiji. Flick je koračao uz snažnog dorata i tapšao mu dugački svileni vrat, a sudeći po tome kako su se konju veselo trzale uži, očito mu je i nešto šaptao – nešto besmisleno, ali slatko. Demon je ponovno opsovao u sebi i ponovno se zapitao je li moguće da griješi. Flynn je posljednji ušao u staju. Demon je stajao pokraj Caruthersa, ali smjestio se u sjenu, koja je sada postala još dublja zbog blještavila zalazećeg sunca koje je iznenada doprlo u staju. Flick je dopustio doratu da se još jednom propne prije nego što ga umiri i uvede u staju. Kad je konj konačno zakoračio u staju i začuo se prvi teški udarac kopita o kameni pod, Flick je podignuo pogled. Najprije je nekoliko puta trepnuo da se privikne na polutamu staje, a zatim je pogledao u Demona. Zauzdao je konja, ali je i dalje gledao u Demona. Ovaj neobični jahač i Demon nekoliko su trenutaka netremice zurili jedan u drugog. Flick je zategnuo uzde, a zatim je okrenuo konja i dobacio Carruthersu uplašen pogled. »Još je nemiran – odvest ću ga van da se još malo istrči.« Rekavši to, u tren oka je nestao s Flynnom. Iza njih je ostao samo lagani zapuh vjetra. »Što? Dovraga...!« Carruthers je krenuo naprijed, ali odmah je stao jer je shvatio da je potjera uzaludna. Zbunjeno se okrenuo prema Demonu. »Nikad nije učinio takvo što.« Psovka je bila jedini Demonov odgovor. Istog trena krenuo je niz prolaz između boksova. Zaustavio se kod prvog otvorenog boksa, gdje je jedan od momaka upravo počeo skidati kolan s konja.
»Pusti to.« Demon je ramenom odgurnuo momka u stranu pa je jednim trzajem iznova učvrstio kolan. Popeo se u sedlo i polako krenuo iz boksa. Carruthers se morao pomaknuti u stranu dok je ovaj prolazio s konjem. »Ma prepusti to meni. Ja ću srediti tog malog«, rekao mu je Carruthers. Demon je sumnjao da je Carruthersu jasno o čemu je ovdje zapravo riječ, ali nije namjeravao stati i objašnjavati. Ne sad. Mrmljajući nešto sebi u bradu, dao se u potjeru. Čim je konj izišao iz staje, Demon ga je podbo petama pa je iz kasa prešao u galop. Odmah je uočio svoju metu, daleko naprijed; nestajala je u sjenama šumarka. Da je izišao trenutak poslije, bio bi je izgubio. U početku se mučio sa stremenom, dok je konj jurio svom snagom, a vjetar je za njima raznosio njegove psovke. Napokon, namjestio je stremen na ispravnu duljinu, smjestio se u sedlu kako treba, i tek je tada započela prava potjera. Figura koja je poskakivala na Flynnovim leđima kratko se osvrnula, ali je odmah svoj pogled ponovno usmjerila naprijed. Flynn je naglo promijenio smjer i ubrzao korak. Demon je skrenuo u stranu i počeo jahati dijagonalno, s namjerom da presiječe put i smanji razmak, ali našao se na terenu prekrivenom šipražjem te zamalo izgubio kontrolu. Bio je prisiljen usporiti, a kad je podignuo pogled, vidio je da je Flick iznenada jurnuo drugim smjerom. Umjesto da se smanji, udaljenost između njih samo se povećala. Stisnutih čeljusti i bijesnog pogleda, Demon se usredotočio na jahanje i prestao psovati. Naime, već u prve dvije minute shvatio je da neće uspjeti dostići svoju metu. Sada je samo htio držati tu prokletu ženu na oku. Jahala je poput demona – čak i bolje od njega. Nije se činilo mogućim, ali... Demon je bio izuzetan jahač, vjerojatno najbolji od svih. Mogao je jahati sve što ima četiri noge, grivu i rep, bilo gdje, preko svakog terena. Međutim, ovo ga je dobrano izmučilo. Problem nije bio u tome što je Demonov konj bio umoran, niti u tome da je Demon tjerao svog konja više nego ona svog; i Flynn je bio umoran, a ona ga je tjerala još jače nego Demon svoga konja. Međutim, činilo se da su ona i taj konj jedno
biće, kao da su srasli na način koji mogu razumjeti samo vrhunski jahači. Demon je to razumio. I bio je zadivljen, premda je znao da nema šanse da je sustigne. Ona. Više nije bilo sumnje u to. Muškarci nemaju nježna ramena, labuđe vratove i šake koje su tako malene i fine, čak i dok su prekrivene kožnatim jahačkim rukavicama. A što se tiče njenog lica, ono malo što je uspio vidjeti iznad vunenog šala omotanog oko nosa i brade, više je nalikovalo Bogorodici nego muškarcu. Žena po imenu Flick. Negdje duboko u njegovom umu pojavilo se sjećanje, ali bilo je previše maglovito da bi se zadržalo. Trudio se da ga izvuče na svjetlo, ali uzalud. Na kraju je zaključio da ne poznaje ni jednu ženu po imenu Flick. Ona je i dalje bila dobrih četiristotinjak metara ispred njega i tu je razdaljinu održavala s lakoćom. Jahali su prema zapadu, prema onim dijelovima Vrištine gdje je rijetko tko zalazio. Prohujali su pokraj nekolicine ljudi koji su uvježbavali konje. Ljudi su ih začuđeno promatrali. Demon je vidio kako se Flick opet osvrnula, a zatim je brzo skrenula. S mračnom odlučnošću, Demon je lagano pritvorio vjeđe, štiteći se od bljeska zalazećeg sunca, i krenuo za njom. Možda je neće moći dostići, ali jahat će za njom do vječnosti ako treba. Flick je ubrzo shvatila da Demon neće odustati. Promrmljavši nekoliko nepristojnih primjedbi na račun Londonskih kicoša koji dolaze na svoje konjičke farme bez najave i smetaju svojim radnicima, dekoncentriraju ih, zbunjuju i uznemiruju, Flick je uzrujano razmotrila svoje opcije. Nije ih bilo mnogo. Dok je ona lako mogla jahati još jedan sat, Flynn neće moći još dugo. A neće ni konj kojega je jahao Demon. Unatoč golemoj panici u trbuhu, nije vidjela nikakav smisao u bijegu. Ovako ili onako, sada ili poslije, morat će se suočiti s Demonom. Nije znala je li je prepoznao, ali u onom nelagodnom trenutku u staji, kad su je prostrijelile njegove plave oči, imala je dojam da zna tko je ona, iako se prerušila. Štoviše, imala je dojam da je mogao vidjeti kroz njezinu odjeću – a to je bio vrlo uznemirujući osjećaj. Čak i da Demon nije shvatio da je ona zapravo žena, ovom impulzivnom reakcijom privukla je neželjenu pažnju. Bježala je. Morat
će mu to objasniti. Kako da to izvede a da pritom ne otkrije svoj identitet? Duboko dišući, pogledala je iza sebe; Demon je još uvijek bio ondje i tvrdoglavo ju je slijedio. Ponovno je pogledala naprijed, da procijeni gdje se nalaze. Prvo je bila odjurila na zapad, pa je nastavila na jug, zaobilazeći konjušnice i obore uz rub trkaćih staza, a potom još dalje na otvorenu vrištinu. Pogledala je prema suncu. Bilo je još sat vremena do sumraka. Svi su se već vratili u staje i spremali su konje za noć pa je taj dio vrištine bio prazan. Shvatila je da treba pronaći prikladno mjesto za susret koji se sada činio neizbježnim. Iskrenost joj je bila jedini izlaz. Zapravo, to joj je bilo draže, jer laži i okolišanje nisu bili njezin stil. Stotinjak metara dalje ugledala je živicu i sjetila se što je iza. Flynn je bio sve umorniji pa se nagnula i pogladila njegovu sjajnu grivu šapćući mu u uho riječi hvale i ohrabrenja. A zatim ga je uputila prema živici. Flynn ju je preletio, s lakoćom se dočekavši na noge. Flick je ublažila njegov doskok i skrenula lijevo prema šumarku koji je pružao duboke sjene. Na čistini između živice i šumarka, koju ju je zaklanjao s tri strane, zauzdala je konja i čekala. I čekala. Nakon pet minuta zapitala se je li Demon u onom bitnom trenutku okrenuo glavu pa tako nije vidio kamo je otišla. Prošla je još minuta. Nije čula da tlo odjekuje topotom pa se namrštila i uspravila u sedlu. Upravo se spremala skupiti uzde i krenuti u potragu za svojim progoniteljem, kad ga je ugledala.
