Kovačić - U REGISTRATURI ŽIVOTOPIS:
Ante Kovačić (1854.-1889.) roĎen je u Oplazniku. Maturirao je u sjemeništu i nastavio studij prava u Zagrebu. Radio je u tuĎim advokatskim advokatskim kancelarijama u Zagrebu i Karlovcu do 1887., kada je doktorirao i otvorio vlastitu odvjetničku pisarnicu u Glini. Bio je pristaša Stranke prava i Ideja Ante Starčevića. Bio je novinar, feljtonist i knjiţevnik. Djela: ''Baruničina ljubav'', ''Fiškal'', ''U registraturi'', ''Izabrane pjesme'', itd. KNJIŽEVNI ROD: epika VRSTA DJELA: roman TEMA:
Odrastanje i sazrijevanje seoskog mladića u gradskoj sredini
VRIJEME I MJESTO RADNJE: 19. st., Hrvatska (relacija selo - grad)
OBILJEŽJA OVOG ROMANA: ROMATINČARSKA: SKA: 1. ROMATINČAR Vidljiva su u tajanstvenosti kojom je obavijeno Laurino podrijetlo, u intrigama, Laurinom hajdučkom ţivotu, u tajanstvenosti njezina odnosa s Ferkonjom i babom Hudom. REALISTIČKA:: 2. REALISTIČKA Osnovna je tema realistična: prikazuje djetinjstvo i školovanje seoskog dječaka Ivice Kičmanovića i njegovu preobrazbu u graĎanina. Prikazan je prodor kapitalizma na selo (Medonić), a preko kumordinara Ţorţa tip siromašnog seljaka koji postaje gradski sluga. Preko Ferkonje pokazuje zametak velegradskog kriminala.
Predstavljene su dvije sredine: gradska i seoska. IzmeĎu tih je dviju sredina (i dvi ju ţena koje ih predstavljaju) Ivica Kičmanović. NATURALISTIČKA: KA: 3. NATURALISTIČ
U svojim su postupcima neki od likova motivirani i biološki - naslijeĎem (Laura je plod grešne Mecenine ljubavi koja, ne znajući, počini incest - postaje ljubavnica vlastitog oca; zlo je u njoj ukorijenjeno samim roĎenjem). MODERNISTIČKA:: 4. MODERNISTIČKA
Vrijeme nije izraţeno u kontinuitetu, česte su retrospekcije. Završetak romana prikazuje nemoć pojedinca da ostvari ljubav i osobnu sreću zbog usuda koji ravna njegovim ţivotom. KRATAK SADRŽAJ: Ivica Kičmanović veoma je bistro dijete seoskog «muţikaša» Joţice zvanog Zgubidan. Na susjednom brijegu ţive Mali Kanonik i njegova obitelj, s čijim sinovima, Pericom i Mihom Ivica polazi u školu. Zbog Ivičine bistrine, učitelj i ţupnik nagovaraju Joţicu da ga pošalju na daljnje školovanje u grad, što uspijevaju i ostvariti uz pomoć ţupnika i Joţičina roĎaka Jurića, «Ţorţa», koji radi kao sluga kod bogatog
«Illusrissimusa» koji pak pristaje primiti Ivicu na stan i hranu za vrijeme školovanja. Illustrissimus je lik misteriozne prošlosti, izvanbračni sin vlasnika imanja i supruge upravitelja imanja, a prije preseljenja u grad ţivio je razvratnim ţivotom (silovao je Doricu, suprugu jednog uglednog seljaka).
Kada je Ivici 20 godina, u Mecenin dom stiţe njegova lijepa roĎakinja i štićenica Laura u koju se Ivica odmah zaljubi, a koja mu ispriča kako je nakon očeve smrti smrti odrasla u siromašnoj siromašnoj radničkoj obitelji u kojoj je otac pijanac, pijanac, a sin jednooki grubijan grubijan Ferkonja. Bjeţeći od Ferkonje, Ferkonje, u šumi je naišla na babu Hudu kod koje je provela nekoliko godina, a zatim je došla u grad k Meceni. Nakon što Mecena otkrije Ivičinu i Laurinu ljubav, potjera Ivicu iz svog doma pa se on, upravo za Uskrs vraća kući. Mecena je na samrti, a Laura trovanjem poţuruje njegovu smrt. Iste noći Mecenina kuća izgori u poţaru, Ţorţ postaje krčmar, a Laura s Meceninin novcem dolazi za Ivicom na selo. MeĎu Meceninim novcem, Laura pronalazi dokaze da je zapravo Mecenina kći (plod sil ovanja seljakinje Dorice!), a Ivica odlučuje nastaviti školovanje Laurinim novcem. Po povratku u grad saznaje da je Laura u vezi s Kanonikovim sinom Mihom pa raskida s njom.
U Ivicu je zaljubljena kanonikova kći Anica koja za njim dolazi u grad i upada u ruke svodnici, od čega je Ivica spašava u posljednji trenutak. Istovremeno se Laura i Miha posvaĎaju kada ona u jednom njegovom njegovom prijatelju otkrije Ferkonju. Ona s Ferkonjom ubije Mihu te kreće u bijeg i stvara odmetničku druţinu. druţinu. Potom ubija i Ferkonju i ţeli započeti novi ţivot s Ivicom u inozemstvu, ali Ivica se odlučuje vjenčati s Anicom. Laura sa hajducima upada na samu svadbenu svečanost; Kanonik i Ivičini roditelji pogibaju u tom sukobu, Ivica je ranjen, a An ica oteta i ubijena nakon okrutnog mučenja mučenja (Laura joj odreţe grudi). Ubrzo potom Laura j e uhvaćena, osuĎena i smaknuta, a Ivica sluţbuje kao registrator u provinciji. Krajem ţivota odaje se alkoholu, te u t renutku pomračenja uma spaljuje i sebe i registraturu. KARAKTERIZACIJA LIKOVA:
u početku naivni mladić, koji s vremenom odrasta u patnika. U djetinjstvu je bio sretan, a kasnije ga je ţivot učio na sve gore i gore stvari. Prisiljen je na skromnost, rad, siromaštvo i seoski mentalitet. Ipak, on voli selo i svog oca i majku. Odlazak u grad ga mijenja. Prisilno odrasta u rezigniranog čovjeka, rastegnutog na više strana koji ne pronalazi svoj unutrašnji mir. Njegov lik, kao i ostali, ostali, prolazi kroz promjene. promjene. U početku je zbunjeni zbunjeni dječarac koji ne shvaća shvaća sve što se dogaĎa dogaĎa oko njega. Nakon toga dolazi faza mladog štićenika, koji shvaća okolinu, ali eksplicitno mu je zabranjen svaki komentar: Nakon toga je mladić uhvaćen u koštac s dvije ţene, da bi na kraju završio kao neretni alkoholičar, bez vidljivog cilja na obzoru. JOŽICA KIČMANOVIĆ: KIČMANOVIĆ: Ivičin otac kojega nazivaju "zgubidan". Nije poznavao ni pedagogičko-didaktičkih teorija ni prakse. Seljak naših starih korijena i zlatnih vremena, ne razumije se ni u čitanje ni u pisanje. Pa stoga nije mogao pročitati nikakve moderne pedagoge. Vesela ljudina, seljački muzikaš na tzv. "bajsu". Tako obljubljeni svadbeni veseljak znao je biti kruta svadljivica u našem susjedstvu i jezičav poput IVICA:
kakove babe.
ključni faktor u Ivičinu ţivotu, njegova prva ljubav i ''femme fatale''. Njena ga privlačnost u isto vrijeme i privlači i odbija, isto kao što i on nju privlači i odbija. Laura je lik pun suprotnosti i unutrašnjeg nesklada. Ona ili jako mrzi ili jako voli. Takvi sukobi su od nje učinili hladno neemocionalno biće, koje na kraju završi hajdučeći uokolo. uokolo. MeĎu ostalim, ona je i glumica, i to takva koja glumi iz os obne koristi. Njezin je ţivotni put pun razočaranja i ona na kraju ostaje nezadovoljna - isto kao i Ivica. ŽORŽ: Njegov prividni sjaj sjaj zasljepljuje seljake, seljake, dok je on u stvari samo samo Mecenin rob. On je oličenje nesklada izmeĎu izmeĎu ţelje i stvarnosti, i pokazuje čovjekovu čovjekovu ţelju da se pretvara pretvara da je ono što nije. Njegova Njegova je stvarna uloga uloga da se ulizuje Meceni. MECENA: laţni dobročinitelj. Njegov dobar glas počiva na neobjašnjivo neobjašnjivojj činjenici da ljudi imaju visoko mišljenje o njemu (bar oni koji ga ne poznaju). Ipak, to nije baš toliko čudno ako se uzme u obzir da je i on jedan glumac. Ne toliko velik kao Laura, ali sasvim dostatan da LAURA:
zavara okolinu. U stvari je priglup i dvoličan čovjek, a to se vidi u svakodnevnim prilikama: npr. učenje govora. Iza njegove je površinske kreposti skrivena razbludnost i hedonizam. STRUKTURA DJELA:
Roman sa višeslojnim fabularnim zbivanjima u kome je uključeno mnoštvo likova iz različitih društvenih slojeva, pa je roman svojevrsna analiza socijalnih, moralnih i psiholoških sastavnica tadašnjega hrvatskoga društva. ''Ja ispadoh iz odaja Mecene i sretnem na stubama divnu Lauru... Ona mi se nasmiješi rajskim, poţudnim osmijehom a u crnim očima plamti joj strast i hladnoća, neopisivo milje i ljut prezir, anĎeoska dobrota i zmijska zloba... sve to u jedan tren...''
''Ja ni od koga ne trebam i ne traţim oproštenja, ni pomilovanja, nego samo od tebe! Od tebe, mili moj! Vrati mi svoju ţarku ljubav, a ja ću za sve vjekove biti tvojom robinjom! Ljubit ću prah za tvojim stopama! Gazi po meni, kao po kakvu crvu: samo da sam uza te, samo da s tobom dišem, mislim, govorim i ţivim! Oh, smiluj se, smiluj!'' ''Tvoja je Anica ono seljačko dijete... Hi... hi... hi! Suviše smiješno. Da ćeš je vjenčati. . . Pripovijedalo mi, ispričalo mi sve. Ali pamti razbojničkog ţenskog harambašu Laru: nikada nijedna neće biti tvojom dok je na ovim ramenima slobodne glave!''
ANTE KOVAČIĆ: U REGISTRATURI
Bilješke o piscu: Ante Kovačić je romanopisac, novelist, pjesnik, feljtonist, polemičar, pravaš i primjer tragične sudbine hrvatskog pisca. RoĎen je u mjestu Oplaznik, Hrvatsko zagorje, 6. VI. 1854. U borbi sa ţivotnim nedaćama i nerazumijevanjem okoline doţivio je duševni slom. Umro je u ludnici u Zagrebu, 10. XII. 1889. Nakon završene pučke škole koju je polazio u Mariji Gorici, pohaĎa gimnaziju u Zagrebu. Kasnije nastavlja gimnaziju kao sjemeništarac i nakon mature napušta »crnu školu« i upisuje u Zagrebu studij prava. Istodobno studira, radi u odvjetničkim pisarnicama, bavi se knjiţevnim radom te aktivno sudjeluje u političkom studentskom ţivotu. Oduševljeni je pristaša Ante Starčevića i pravaške misli. Nakon diplome radi u zagrebačkim i karlovačkim pisarnicama kao odvjetnički pripravnik i intenzivno se posvećuje knjiţevnom stvaranju. Nakon što doktorira uspijeva postati samostalnim odvjetnikom u Glini. Knjiţevno je započeo stvarati oko 1870. g. sastavljanjem umjetnički neznatnijih pjesmotvora u kojima je tematizirao dogaĎaje iz hrvatske narodne prošlosti (Car Bajazet, Hrvoje Hrvatić, Ana Cesargradska). Prvih godina nastaju i pjesme osobne, uglavnom ljubavne naravi, započeo je pisanje pjesama u kojima je oštrom kritikom i sati rom
prikazivao suvremene nacionalne društvene i političke prilike (Kameleonu, Velikom patuljku, Pokornome kljusetu i dr).
U zadnje se pjesničko djelo posebno uspješno uklopila travestija Smrt babe Čengićkinje, u kojoj je pravaški Kovačić tematsko-stilskom opstrukcijom uzvišenoga epa narodnjaka Ivana Maţuranića Smrt Smail-age Čengića napao i kritizirao politiku i ideologiju Narodne stranke. Sasvim su protunarodnjački obojeni i Kovačićevi feljtoni Iz Bombaja, objavljeni u Slobodi, koji su uzrokom definitivnoga
prekida Kovačićeve suradnje s narodnjakom Augustom Šenoom. Šenoa je Kovačiću u Vijencu tiskao prve radove i zapaţeno je hvalio njegov knjiţevni talent. Ni u svojoj pripovjednoj prozi Kovačić nije mogao bez političkih pogrdnih izraza i oštrih satiričnih t onova. U noveli Ljubljanska katastrofa, u kojoj opisuje tadašnje društvene prilike u Sloveniji, daje oduška svojoj pravaškoj nesnošljivosti spram nijemaca i istodobno se zauzima za slogu izmeĎu hrvata i slovenaca. U noveli Ladanjska sekta prikazan je naivan i neuspio prodor darvinističke i socijaldemokratske misli u jedno zagorsko selo, a u noveli Seoski učitelj naslovni lik potpuno u pravaškome duhu napušta gradsku gimnaziju i poučavanje njemačkog jezika, kako bi se posvetio izobrazbi hrvatskog seoskog puka i tako istinski pomogao svomu narodu.
Dok je u dimenzioniranju društvene zbilje svoga vremena bio izraziti kritičar i satiričar, u strogome stilsko-formalnome i tehničko- pripovjednome smislu Kovačić je miješao romantičarske i realističke elemente. To se osobito uočava u središnjem dijelu njegova knjiţevnoga opusa – u romanima. Baruničina ljubav daleko je od zamisli o realističnome djelu. To je tipski roman zbivanja sa trivijaliziranom fabulom prepunom ljubavnih intriga. Iako su i u romanu Fiškal mnogi prizori nastali na temelju tipičnih romantičarskih motiva (spletke, dvoboji, trovanja, fatalne ţene), socijalno-kritički i satirični tragovi u prikazu aristokracije i graĎanstva u t adašnjoj Hrvatskoj jasno su vidljivi. Roman je posvjedočio prepoznatljiv razgovor Kovačićeve pravaške satire (groteskno-karikaturalni portreti te sklonost sarkazmu i crnomu humoru)
koja je razbijala šenoinsku tradiciju idiličnoga prikaza kompaktne zbilje. Starčevićevu pravaštvu primjerena je iskazana nesnošljivost spram nijemaca te protuilirska ideja. Vrhunac Kovačićeve društvene kritike i uzorni tekst pravaške i realističke satire trebao je biti roman MeĎu ţabari, kojega je tiskanje već nakon desetak nastavaka u listu Balkan bilo obustavljeno, jer su se mnogi pojedinci u tekstu prepoznali
i oštro prosvjedovali protiv autora. Kovačić je slikar hrvatskog društvenoga, gospodarskoga i političkoga ţivota, ţustar politički i knjiţevni polemičar, pisac bujne fantazije, realist, romantik, naturalist, satirik i lirik. Portretist najznačajnijih likova u hrvatskoj knjiţevnosti 19. st. Središnje je djelo Kovačićeve proze i njegova knjiţevnoga opusa roman U registraturi. Djelo koristi jednu od glavnih tematskih realističkih preokupacija: razvitak, odgoj i sudbinu mladića Ivice Kičmanovića koji sa sela dolazi u grad na školovanje. Vrsta djela: Roman Mjesto radnje: Radnja se zbiva na relaciji selo – grad. Vrijeme radnje:
Druga polovica 19. stoljeća. Tema:
Razvitak, odgoj i sudbina mladića Ivice Kičmanovića koji sa sela dolazi u grad na školovanje. Problematika koja se obraĎuje u djelu: - Opis epizoda iz seoskog ţivota. - Ilustracija novih društveno -ekonomskih odnosa u selu i psihologija sela. - Monologizacija ljudskog karaktera i prodiranje u mehanizam ljudske
duše. - Skokovita dinamika zbivanja i neočekivani dogaĎaji. - Produbljivanje problematike i nepredvidive komplikacije. - Realno opisivanje zločina koje čini Laura i njena druţina. Struktura djela:
Roman sa višeslojnim fabularnim zbivanjima u kojem je uključeno mnoštvo likova iz različitih društvenih slojeva, pa je roman svojevrsna analiza socijalnih, moralnih i psiholoških sastavnica tadašnjeg hrvatskog društva. Inspiracija iz sličnog djela: Opisivanje karakternih likova, promatranje ljudske duše i objektivno opisivanje dogaĎaja u prirodi zbivanja ljudskih osjećaja. Takvi pripovjedači dogaĎaja podsjećaju nas po stilu, načinu uključivanja istraţitelja i rasvjetljavanju dogaĎaja kako je opisivala Agatha Mary Clarissa Christie u svojim djelima. Moţda ima malo doticaja s načelima pisanja Rousseaua. Po načinu opisivanja zbivanja moţe se usporediti sa dramom Pravednik istaknutog hrvatskog knjiţevnika Mirka Boţića. Dramatičnim zbivanjima počinju problemi od toga kako očuvati moralni integritet i ljudsko dostojanstvo u jednoj iznimnoj ljudskoj i društvenoj situaciji kao što je rat, pa spoznaje okrutnosti, solidarnosti, ništavnosti i bijede čovjeka, ali i njegove veličine. Stoga ta drama poprima univerzalne dimenzije, aktualne u svim razdobljima, a ne samo u jednom specifičnom povijesnom trenutku. Sadrţaj:
Ivičin otac Joţica Kičmanović zvani "zgubidan" vesela je ljudina, seljački muzikaš na bajsu: "Niti jedna zabava u selu nije mogla biti bez da zgubidan sa svojim muzikašima nije uveseljavao suseljane". Bio je obljubljen svadbeni veseljak, ali je znao biti i kruta svadljivica i
jezičar poput kakove babe. Majka je bila tiha i radišna kao crv. Ţivjeli su u seljačkoj kolibi koja se sastojala od polovine četverouglaste sobe s ogromnom peći na kojoj su svi zimi spavali, dok je druga polovina iza pregrade sluţila za blago i ostalu sitnariju. Jednoga dana «zgubidan» i prvi susjed mali «kanonik» gadno se
dograbiše. Otac, čovjek suh na dugačkim suhim tankim nogama, pograbi se sa svojim susjedom «kanonikom» malenog, krupnog i
kratkog vrata i debele jake glave. U seoskoj krčmi oni se izmiriše, otac se smijao svome bijegu, a susjed «kanonik» kako ga je otac
opalio kolčinom. DoĎe jesen i do Ivičinog odlaska u školu: «Sutra ga spremi, a ja ću ponijeti učitelju bocu stare šljivovice, purana, a ti pripravi koju deseticu jaja i koji sirac! Bit će mekša školnikova šiba, a i slova će biti podatnija!» - reče otac majci. Tako Ivica dobije početnicu i tablice, te je svakoga dana s kriškom sira i nešto kruha u torbici išao u seosku pučku školu. Iz kuće maloga «kanonika» školu je polazio Miho, otresit jak dječak i brat mu Pero, slabašno dijete. Ivica je dobro napredovao, bio je najbolji učenik, no nije dugo potrajalo i njegov se ţivot potpuno izmijeni. U velikom gradu sluţbovao je očev daleki roĎak Jurić, kojeg je valjalo zvati «Gospodin kumordinator (sobar) Ţorţ pri ilustrisimusu» te ga je otac zamolio da Ivicu primi k sebi, a kako je mali bistar mogao bi postati gospodski sluga.
Isti dan kad je završavala školska godina, «kanonikov» Perica je umro i bio je njegov sprovod. Ivičin učitelj je napisao nekoliko redaka i zatraţio od Ivice da odrţi posmrtni govor. Kako se njemu taj govor činio nepotpun, Ivica je odlučio još ponešto dodati. Gledajući u lijes govorio je dugo. Čitavim njegovim bićem strujalo je nešto milo i kada je bio got ov opazi svoje seljane gdje im se nadimlju grudi od silnoga plača. Svi su bili iznenaĎeni, a učitelj najradosniji i gospoda odluče da će maloga preporučiti illustrisimusu koji je poznati Mecena. I opet puče glas po bregima, da će gospoda poslati Ivicu u veliki grad «da uči za fiškalića ili suca». I krene Ivica put velikoga grada na nauke. U domu svoga dobrotvora Ivica
upozna svoga dobrotvora ilustrisimusa: «No, vi ste dišli? Ovo je taj mali dobrijan Jilirec? Prije svega budu dobar i pomaţi Ţorţu!» počeo je mahati rukama kao da tjera muhe, te oni odoše. «Zbogom sinko Ivice! Moli se Bogu i budi dobar!» Dugo, dugo je Ivica ukočeno gledao za njime. Lice mu je planulo i stade gorko jecati i plakati. I tako započne Ivičino školovanje i odgoj u druţinskoj sobi meceninoga dvora. Polazio je u školu, ali nije bio svjestan je li dobar učenik ili ne. Učitelji su prema njemu bili hladni i nekako surovi. Kumordinar niti ga je pazio, niti ga je pitao da li uči, on nije nikada pitao za njega. Kumordinar Ţorţ obavijesti Ďaka Ivicu
da uskoro dolazi prelijepa nećakinja milostivog gospodina: «Ovakve djevojke neima nijedna barunija, nijedna grofovija ovoga s vijeta.» Već sljedećeg dana Ivica upozna novu štićenicu, roĎakinju staroga mecene Lauru G. Bila je ona mlada i lijepa djevojk a velikih plavih očiju. I kumordinar Ţorţ je hvalio Lauru, a Ivica je gorio od ţelje da je opet vidi. Otada je Ivica počeo ţivjeti novim ţivotom. Njegovi i Laurini domjenci bijahu rijetki, ali sve slaĎi i iskreniji. Oni su se priljubili jedno uz drugo. Je li to bilo prijateljsko bratstvo
i sestrinstvo ili je tinjala vatra dva srca djevojke i mladića. Laura otkrije njemu svoje porijeklo, svoje teško djetinjstvo, kako je ostala bez roditelja i svoj ţivot u siromašnoj porodici Ferkonje, te njezin dolazak u dvor milostivog gospodina mecene. «Sve je mirno!» – šapne Ivica – «Lauro, već je gotovo godinu dana kako se poznajemo, ali nikada ja ne bijah u tvojim odajama» – klikne
strastveno, a nekakav tajanstveni plamen buknu u čitavom mu biću. I tako je svršila dvadeseta godina njegove mladosti u domu milostivog gospodina i općega dobrotvora i mecene. Odjednom u hodniku ispred Laurinoga stana začuju se koraci i kucanje na vratima. Mecena se hvataše za glavu: «Nitkove, nezahvalniče, da te za koji čas ne vidim u svojem domu!». «On je moj!» – klikne djevojka. «Ona je moja!» – poviče Ivica. Uskršnji su blagdani. Ivica je došao kući s kumordinarom Jurićem. «Ah kako je milo i ugodno u našem brĎanskom zelenilu. Svega se sjećam, svaki grm, svako stabalce, svaku jarugu i u meni budi krasne i slatke uspomene!» – govorio je Ivica majci. Od maloga «kanonika» saznao je da mu se sin Miha – «dao u samostalnu trgovinu konjima i marvom» – te kako ga je bogati trgovac Medonić odveo u široki svijet i kako ga nikada nema kod kuće. Lijepo, tiho i nešto hladno jutro osvanulo je na uskršnji dan.
Seljani se spremaju na misu. Nagrnuše sa svih okolnih brda prema crkvi u selo. «Japa! Japa!» – pomoli svoju crnu glavu Miha iz otmjene seoske krčme. «A Miha!» «A što mi ga radiš ovdje pa na sam Uskrs?» – uspali
se mali «kanonik». «Na Uskrs da idem u ţidovsku krčmu prije nego li u crkvu! Ne daj Boţe» – reče «kanonik». U to zazvone crkvena zvona i svi nagrnuše u crkvu. Sveti obred je počeo. «Aleluja! Aleluja!» Narod se bije u griješna prsa i šapće molitve i uzdiše. Kada uzdigoše «Nebo» krenuše iz crkve. Iz ţidovske krčme izaĎe Miha i stane u red do gospodara Medonića. Miha je crnomanjast, nizak, zbit mladić obučen u «maĎarsko» odijelo u koje «gvirahu» i muškarci i ţene. Puk se sakupio pred crkvom. Miha se stvori uz Medonićevu Justu.
Bijaše ona ohola i naduta djevojka, svjesna da je bogata: «Nijesam baš lijepa, ali ne treba da budem! Što trebam da sam lijepa, kada sam bogata» – govorila je Justa prijateljicama. Kada je završila misa, zaigraše seoski muzikaši, a na čelu im Joţica sa svojim bajsom. Galama je postajala sve jača: «Igraj onu maĎarsku!» - kriknu Miha i baci na Jozičin bajs srebrenjak. A sada zaigraj Joţice onu cigansku – lupi kumordinar šakom o stol, a oči mu se zakrijesiše. «Igraj oberštajersku!» – prodere se Miha. «Hej, zgubidane! Onu furlansku da se sva zemlja potrese ispod nogu!» - viknu «kanonik». «Igrajte furlansku, ako su vam mile gusle!» – viknu Miha.
«Sviraj našu domaću polku!» – skoči kumordinar gurnuvši Mihu da mu krčmi nastade sveopća tučnjava. Kumordinar svjestan da drţi «ogajtanjeno» maĎarsko Mihino odijelo, silno povuče i razdere čitava leĎa Mihinoga kaputa. Osjetivši to, Miha udara šakom lijevo i desno i najljuće očepi svoga vlastitoga oca,
je okrugli klobučić odletio s glave. I u
malog «kanonika», koji je u tmini grabio na sve strane poput vampira,
ne mareći mome će ogrebati nos, kome lice, kome oko. I kada su pobjegli van iz gostionice, tek se onda razmahala prava
bitka. Strašna bitka zavrtjela je svoje krvavo kolo. Čitav sat je trajala tučnjava. Bilo je krvavih glava i teško ranjenih, da im se ni broja nije znalo.
I proĎe «Tri kralja» ili kako ih zovu «Mali Boţić». U trgovca Medonića spremala se sjajna svadba. Sin maloga «kanonika» Miha ţeni se sa Justom, kćerkom bogatog trgovca konjima Medonića. Istina, djevojka je starija od Mihe, ali: «Novac je ipak novac! Najveći, najjači i najsavršeniji gospodin na svijetu!» – govorilo se po selu. Nikada ovaj kraj nije vidio ovakovu svadbu. «Ţivjeli! Ţivjeli!» – stadoše se svatovi grliti s mladencima, a muzikaši sviraju da sve frcaju iskre od struna i nagiblju pehar s vincem, da sve čuješ kako teče i klokoće niz groce u veselo srce. Kada je mecena otjerao Ďaka Ivicu, zavladao je grobni mir, tuga i samoća nekoliko dana. No, to ne potraje du go i sve se vrati u normalu nakon pomirbe mecene i roĎakinje mu Laure. Otada je u dvorima mecene bilo sve po starome, a o onoj zgodi
s Ivicom nije se više govorilo. Iznenada mecena oboli, a Laura je neprekidno bdjela nad bolesnikom. Kada se kumordinator otišao odmoriti, Laura pograbi ljekarsku tekućinu,
izlije polovicu i brzo u nju usipa ţućkasti prašak, promiješa pred svijećom i šapnu: «Danas treba da je kraj» – i dade starcu lijek. Bolesnika savlada teţak san, a onda se pojavi učestalo glasno hroptanje, nakon čega se bolesnik smiri. Svuda zavlada grobna tišina. Laura prisloni uho na prsa: «Gotovo je! Tako je i pravo! Neka ţive mladi koji su za svijet i za njegove strasti i nevolje». Ispod jastuka mecenine glave uzme ključeve i započne otvarati mnoge pretince po odajama. Oči joj bljeskaše kao u tigra. Počela je vaditi silan novac, a obrazi joj se izmijeniše i zadobiše grabeţljiv i grozan lik. Kada joj je kumordinar Ţorţ sav izbezumljen došao reći da je milostivi gospodin mrtav, ona se toboţe zaprepasti. Nedu go zatim, vatra se iz mecenine sobe počela širiti po cijelom dvorcu, a uzrok je bila svijeća koju je Ţorţ nehotice srušio. Laura se odmah snaĎe i natjera kumordinara da joj pomogne iznijeti škrinju, kako ne bi ostala nakon nesreće gola i bosa. Ţorţ se počne prisjećati da je on krivac ove vatre koja je nastala u dvorcu. Ipak i Laura i kumordinar budu bogato nagraĎeni iz ostavštine za svoju vjernost i sluţbovanje. Tko bi mogao posumnjati u zločin lijepe i umiljate djevice Laure? Ona je još nekoliko dana glumila ţalost i tugu. U svojoj je škrinji meĎu imetkom i blagom što ga je ugrabila pronašla dokument iz kojega je saznala da je ona kći mecene i njegovog teškog grijeha iz mladosti s lijepom i gizdavom Dorom. Shvativši da je ubila
vlastitog oca, spali dokument i napusti grad: «Ţivjeti ću, ţivjeti! A sve
ostalo do sada bijaše puki san!» Protjerani Ďak Ivica vratio se kući. Tumarao je dane i večeri ne bi li gdje sreo «kanonikovu kćer Ančicu» – «Ah, što je to samnom? Ančice!» – šaptaše osamljeni mladić. Jednom vrativši se kući, naĎe Lauru u svojoj sobici: «A što ćeš za Boga ti u ovome jednolikom seljačkom domu, mila moja?» Njezina ljepota, krijeposno i skromno drţanje očaralo je sav svijet. Doskora se počinju prenostiti glasovi, da je ona najbliţa roĎakinja pokojnog ilustrisimusa i da je baštinila silan imetak. Nedugo zatim, iza Joţicine potleušice nikla je lijepa zidanica, ureĎena gospodski, s visokim dimnjakom i sjajnim prozorima. Kada pogledaš u oči ti zabliješti sva ljepota zgrade, neviĎene u tim krajevima, a narod ju je prozvao «nova kapelica».
Poslije nekog vremena, udari puk u posve neke druge ţice o njima i njihovom ţivotu – «pa što nas briga za puk i njegove glupe predrasude i bajke» – reče Laura. «Vjenčajmo se! Ovakav divlji brak ne trpi crkva, to je ţupnikova duţnost. Vjenčajmo se!» – reče Ivica. Bijaše to prva večer, prva noć što se navukoše crni oblaci, tuga, sumnja i teške misli ovih ljubavnika.
I ponovno Ivica ode na školovanje u veliki grad, a njegov dobrotvor je sada bila Laura. Nakon odlaska Ivice, počelo je jačati prijateljstvo
izmeĎu Laure, Juste i Mihe. Kada je Justa pod čudnim okolnostima umrla, napusti Laura «kapelicu» i nastani se kod Mihe, a na brdu muzikaša Joţice ostane samo «kapelica» u koju nitko nije ulazio, jer su je smatrali prokletinjom.
Kako se Ivica dugo nije javljao, ode muzikaš Joţica da potraţi svog sina u gradu. Ondje pronaĎe bivšeg kumordinatora i sazna da je oţenjen i da ima krčmu, te da je Ivica kod njih na stanu i hrani. Mali «kanonik» otuĎio se od svoga sina Mihe, a muzikaš Joţica opet je svirao po svadbama. Odjednom puče glas da se Miha i njegova ljubavnica Laura sele daleko u tuĎi grad, a svoje gospodarstvo ostavljaju malom «kanoniku». Laura i Miha nastaniše se u dvorcu izvan ovećega grada. On se i nadalje bavio trgovinom i tu upozna čudnovatog druga i oni se zavolješe kao braća: «Taj svat bijaše ćorav na jedno oko, s brkovima i bradom, a tijelom je bio pravi atleta. Njegove šale i dosjetljivost zavedu trgovca Mihu, pa on bez svoga novoga prijatelja ne moţe ţivjeti. Laura prepozna ćoravca Ferkonju: «Po čitavom svijetu sam te traţio i naĎoh te. Ili ćeš biti opet moja ili ćemo obadvoje propasti i završiti!» A Miha je ţelio da se vjenčaju i vrate kući u drevni Madonićev dom. «Miho moj! Ja ne drţim do popovskoga blagoslova i ja se nikada neću ni sa kim vjenčati!» Mihu već osam dana razapinje napitak što ga j e pripremila Laura, ali ga shrvati nikako ne moţe. U mrklom mraku dvije se sjene dogovaraju i šuljaju u sobu bolesnika da ostvare svoj strašni naum, da ubiju Mihu. Još bijaše noć, kiša je lijevala kao iz kabla, a usopljeni konji stadoše. Iz dvorca s teškom mukom iznesoše nekakav dugački omot i poloţiše ga oprezno u kola. Nosili su i druge teške stvari, osobito teške kovčege. Konji opet odjuriše i zamalo ostaviše dvorac, da se više nikada u njega ne vrate. «Već dvije godine nas gone poput divlje zvjeradi, a mi još skupismo razbojničku četu, počinismo grdosiju novih zločina – a tvoje ime harambaše Lare, strah je i trepet u čitavoj zemlji» – govorio je Ferkonja. «Lauro, čim iskopamo blago i novac, da ostavimo razbojnički ţivot i da počnemo pošteno ţivjeti!» I prispješe do neke pukotine, teškom mukom odvale kamenu ploču i puzeći doĎu u silne prostorije. «Zapali zublju!» – zapovijedi ţenski glas. Za kratko vrijeme svijetlo zublje obasja veličanstveni hram podzemnog svijeta. Muškarac pomakne dvije teške ploče i stade vući iz jame kovčeg za kovčegom. No ostadoše još nekoliko vreća, pa kako Frekonja nije htio ići po njih, to se Laura stade šuljati u jamu do svoga druga. Do ponora je ostalo još par stepenica i ona se stane spuštati. Glava od Ferkonje sezala je baš do nogu Laurinih. I u isti tren stvori odluku, te ga gurne u ponor. Muškarački glas zajaukne, zahripi i štropotom se surva u ponor. Nešto teško palo je negdje duboko i isto tako daleko. «I tebe se riješih, sretno!» – ciknu ţenski glas. «Pravo si imao! Svega je dosta, a Laura će sada potraţiti pošten, ugodan ţivot, pa bilo to i u tuĎem carstvu. Još nije svemu kraj!»
Đak Ivica ţurio je na sastanak k «Crnom orlu» ne znajući da ga je to pozvala Laura: «Oh čisti, dragi, slatki moj mladiću» – pade mu pred noge. «Oprosti, Ivice moj! Pomiluj! Sve što uradih, činila sam samo za tebe! Sve što bijaše, bilo je za tebe i radi tebe, sve! Sve je to za našu ljubav, za naš mir!» – govorila je Laura. «Pusti me grozna ţeno! Pusti! Mene druga iščekuje. Kojim pravom me miješaš u tminu tvojih grijeha, opačina, uţasa?» – trgne se Ivica i izleti napolje.
«Nikada nijedna druga neće biti tvoja, ni ti njezin! Nosi se okrutniče!» I puče glas s bregova maloga «kanonika» i muzikaša Joţice, da je muzikašev sin već drugi puta navješten s kćerju maloga «kanonika». Ivica ne dovrši nauke, nego se zaposli kao niţi činovnik sluţbe, te navijesti Ančici da će se vjenčati u domu u svojim brdima. Ivičina svadba slavila se zajednički u Laurinoj «kapelici» i za taj dan je preudesiše i oţivješe novim ţivotom. Mali «kanonik» i «zgubidan» Joţica predstavljahu domaćine, ali badava bijahu nekako zamišljeni. Ni svadba nije takla baš najveselije, kao da mladenci nisu njihovi. I kada je svatovski starješina ustao, da koju kaţe slavnoj svadbenoj sviti,
vani sijevnuše i zagrmiše puške i kubure, a konji stanu toptati i rzati kao da se crni vragovi sjatiše oko Laurine kapelice i zaigraše noćno kolo. U tren oka prsnuli su prozori na kapelici i uţasna lica pokaţu se na prozorima. «Što blejite u nas? DoĎosmo po mladenku? Nju nam predajte, pa se neće proliti ni kap krvi! – viknu harambaša. «Nikada! Nikada!»
U taj čas grunuše puške i kubure, te zasjaše noţevi. Sve se uskomeša. Nastade plač, jauk i zapomaganje kao u paklu. Vrisnu ţenski glas. Razbojnici ostaviše bojište, skoče na konje, a najgorostasniji baci nevjestu na svoga konja i svi odjuriše. «Krvava svadba» završila je zaista u krvlju i u ljudskim ţrtvama. Muzikaš Joţica i mali «Kanonik» izdahnuše na mjestu. Ivičina mati bila je smrtno ranjena, te je umrla istoga jutra. Od gostiju nije bilo nikoga tko
nije zadobio neke ozlijede. Mladoţenju Ivicu pogodilo je tane u rame i prenesoše ga u staru muzikaševu potleušicu. Trećeg dana pronaĎoše mladenku Ančicu mrtvu pod hrastom osakaćenu. To bijaše djelo harambašice Lare. Za veliku nagradu izdaše je njezini harambaše pa je uhvatiše i osudiše na smrt strijeljanjem. Ivica Kičmanović vukao se po niţim sluţbicama. Samotan, mrk, strog i ozbiljan, svak ome bijaše tuĎi kao i on drugima. Prošle su mnoge godine i do njega doĎe spis o hajdučici Lari. Ostavio je on drugi posao i čitao i proučavao dan i noć taj kobni spis. Počeo se povlačiti po krčmama. Postao je naprasit, surov i nesnošljiv prema drugima. U cijeloj zgradi ostao je registrator sam, čekao je
da padne noć. Zaključa vrata i stane polijevati zapaljivom tekućinom po knjigama i spisu hajdučice Lare i svog ţivotopisa, te napokon i po samom sebi. Bjesnoća i ludilo raspiri mu čitavo biće. I upali luč, baci je u tekućinu i sve počne buktati u strašni oganj koji zahvati svu registraturu. Spasilo se nije ništa. Iz zgarišta izvukoše pocrnjelu, do ugljena izgorjelu materiju ljudskoga trupla. Nakon istrage utvrdilo se da je to izgorjelo ljudsko truplo Ivice Kičmanovića. Analiza likova:
Ivica Kičmanović Mladić sa sela, finih crta lica, tamnih očiju, kestenjaste kose, visok i vitak. Susjed kanonik mu je dao nadimak Zgubidanović. Roditelji ga poslali u varoš u gospodsku kuću na visoke škole da uči za plebanuša, fiškališa ili suca i da svakako postane gospodin.
Joţica Kičmanović Ivičin otac kojega nazivahu veselim Joţicom Kičmanovićem s nadimkom "zgubidan". Nije poznavao ni pedagogičko-didaktičkih teorija ni prakse. Seljak naših starih korijena i zlatnih vremena, ne razumije se ni u čitanje ni u pisanje. Pa stoga nije mogao pročitati nikakve moderne pedagoge.
Vesela ljudina, seljački muzikaš na takozvanom "bajsu". Tako obljubljeni svadbeni veseljak znao je biti kruta svadljivica u našem susjedstvu i jezičav poput kak ove babe. Kumordinar Ţorţ Sluga kod ilustrisimusa. Petar
Bijaše visoka, plećata ljudeskara, garava lica, smjela crna oka, duge nebriţno počešljane kose što mu vijori poput grive okolo glave i malih zategnutih brkova. Helena Krupna djevojka, srednjeg stasa, grudi i ramena upravo atletskih,
lica okrugla, a nosića vrlo njeţna. Usne odavahu sav draţesni čar njezinu ţivotu, komu bijaše valjda jedina svrha raskoš i uţivanje… Ančica Nešto starija, drobnija i manja od Helene, bila je ţivi tip lukavštine, himbe i neke razbludne previjanosti. Iz njezinih najfinije zašiljenih usnih kutova i vragoljastih očiju, štono se neprestance krijese poput varnica, odiše iskustvo, apodiktično samopouzdanje i drzovita smjelost do skrajnosti na svakom polju i u svakom pravcu. Laura
Bujna gospodična sa rajskim i poţudnim osmijehom, a u crnim očima plamti joj strast i hladnoća. Ona je neopisivo umiljata sa ljutitim prezirom, anĎeoskom dobrotom i zmijskom zlobom. Njeţna osoba izigranih osjećaja i nesretne ljubavi. Ona je tipičan primjer jednog upropaštenog nesretnog ţivota, propala ličnost, sklona samouništenju.