Umberto Eco
Model čitatelja
3.1. Č itateljeva uloga Tekst kakav se javlja svojom jezičnom površinom (ili pojavnošću) predstavlja lanac izražajnih sredstava koja primalac mora aktualizi rati. Kako smo odlučili da ćemo se u ovoj knjizi baviti samo pisanim tekstovima (a što više budemo odmicali, pokušaje analize ograničavat ćemo na pripovjedne tekstove), odsada ćemo nadalje umjesto о prima ocu govoriti о »čitatelju«, a na isti ćemo način ravnopravno upotreb ljavati naziv »pošiljalac« i »autor« da bismo označili proizvođača tek sta. Tekst je nepotpun utoliko što ga tek treba aktualizirati, a dva su tome razloga. Prvi se ne odnosi samo na predmete koje smo odlučili određivati kao tekstove (usp. 1.1.), nego na bilo koju poruku, što uklju čuje i izolirane rečenice i termine. Neki izraz ostaje puki flatus vocis sve dok se, u skladu s određenim kodom, ne uklopi u korelaciju sa svojim konvencijom određenim sadržajem. U tom se smislu primalac uvijek postulira kao (ne nužno em pirijski) operativac koji je, da tako kažemo, kadar otvoriti rječnik pri svakoj riječi na koju naiđe i po služiti se nizom prethodno postojećih sintaktičkih pravila da bi pre poznao uzajamnu funkciju pojedinih termina u kontekstu rečenice. Recimo, dakle, da svaka poruka postulira gramatičku kompetenciju primaoca, čak i ako se odašilje na jeziku koji poznaje samo pošiljalac, izuzmemo li slučajeve glosolalije, kad sam pošiljalac pretpostavlja da nije moguća nikakva jezična interpretacija, nego u najboljem slučaju emotivni učinak i izvanjezična sugestija. Otvoriti rječnik ujedno znači prihvatiti niz značenjskih postulataк riječ je sama po sebi nepotpuna i kad je odredim o terminima minimal nog rječnika. Rječnik nam kaže da je brigantin brod, ali dopušta da (brod) implicira i druga semantička svojstva. Taj se problem s jedne 1 Usp. R. Carnap, »Meaning postulates«. Philosophical studies 3, 5, 1952. Tome se pitanju u ovoj knjizi [ Lector in fabulai vraćamo u poglavlju 8.5.
strane tiče beskonačnosti interpretacije (koja, kao što smo vidjeli, is hodi iz Peirceove teorije interpretanata), a s druge upućuje na tema tiku im plicitacije (entailm ent) i odnos između nužnih, bitnih i sporednih svojstava (usp. 4.). Tekst se, međutim, od ostalih vrsta izražavanja razlikuje večom složenošču, a glavni uzrok njegove složenosti jest upravo neizrečeno što ga prožim lje (usp. Ducrot, D ire et ne pas dire, Pariz, 1972). »N eizrečeno« znači nešto što se ne očituje na površini, na razini izraza. N o upravo to što je neizrečeno valja aktualizirati na razini aktualizacije sadržaja. U tom pogledu, znatno više nego ikoja druga po ruka, tekst iziskuje aktivnu i svjesnu suradnju čitatelja. Ako se nam jerim o na ulomak teksta koji glasi: (9) Ivan uđe u sobu. »Onda, ipak si se v ra tio!«, razdragano kliknu Marija. očito je da njegov sadržaj čitatelj mora aktualizirati putem složenog slijeda kooperativnih poteza. Zasad ostavljamo po strani aktualizaciju koreferencija (treba naime ustanoviti da se /ti/ što ga implicira upo treba drugog lica jednine glagola /biti/ odnosi na Ivana), ali već tu koreferenciju omogućuje konverzacijsko pravilo na temelju kojega, u ne dostatku alternativnih objašnjenja i vodeći računa о tome da su na zočna dva lika. čitatelj pretpostavlja da se onaj koji govori nužno obraća drugome. Doduše, to se konverzacijsko pravilo nadovezuje na jednu drugu interpretativnu odluku, to jest na ekstenzionalnu opera ciju koju čitatelj obavlja — odlučio je da na tem elju teksta što mu se nadaje valja zacrtati odsječak svijeta u kojem žive dvije osobe, Ivan i Marija, koje se odlikuju svojstvom da se nalaze u istoj sobi. Napokon, procjena da je M arija u istoj sobi u kojoj je i Ivan ovisi о drugom zaključku koji je (u talijanskom tekstu, op. prev.) izazvala upotreba određenog člana /1а/ odnosno prijedloga sa članom /nella/: govori se о jednoj jedinoj sobi.2 Ostaje nam da se upitamo smatra li čitatelj uput nim da uz pomoć referenci jalnih pokazatelja Ivana i M ariju identifi cira kao bića vanjskog svijeta, koji poznaje na temelju prethodnog is kustva što ga dijeli s autorom, misli li autor na čitatelju nepoznate osobe ili pak odlomak teksta (9) treba povezati s prethodnim ili sa slje dećim odlomcima u kojim a su Ivana i Mariju interpretirali ili u koji ma će ih interpretirati točno određeni opisi. Ali kao što smo rekli, radije ostavimo po strani sve te probleme. Nem a nikakve sumnje da se u igru uključuju i drugi kooperativni po stupci. U prvom redu, čitatelj mora aktualizirati svoju enciklopediju da bi shvatio kako se upotrebom glagola /vratiti se/ na neki način podra zumijeva da se subjekt prethodno udaljio (sa stanovišta kauzalne gra matike ta se radnja raščlanjuje na jednak način na koji se značenjskim postulatima pripisuju imenicama — tko se vraća udaljio se, kao što je svatko tko je neženja ljudski odrasli stvor muškog roda). U dru gom redu, od čitatelja se zahtijeva da se potrudi kako bi iz upotrebe 2 О postupcima identifikacije u ovisnosti о upotrebi određenih članova usp. pregled koji о tom pitanju donosi Van Dijk, Some aspects of text gram mars, The Hague, 1972. Nekoliko primjera v. u ovoj knjizi 8.11 i 10.
prilogâ suprotnog značenja /onda, ipak/ izveo zaključak da M arija nije očekivala da se on vrati, a po načinskoj oznaci /razdragano/ stekao dojam da je to u svakom slučaju žarko željela. Tekst je dakle protkan bjelinama, međuprostorima koje treba po puniti, a tko ga je odaslao predviđao je da će ih netko ispuniti, pa ih je bijelim a ostavio zbog dvaju razloga. P rije svega, zato što je tekst lijen (ili ekonomičan) mehanizam k oji živi od viška smisla što ga u nj unosi primalac, pa se jedino u slučajevima izrazite sitničavosti, izrazite didaskalijske iscrpnosti ili izrazite represivnosti tekst komplicira do datnim redundancijama i potankostima — sve do granice na kojoj se krše standardna konverzacijska pravila,3 a u drugom redu zato što, prelazeći iz didaskalijske u estetsku funkciju, tekst želi čittelju prepu štiti interpretacijsku inicijativu, iako obično traži da ga interpretira s dovoljnom m jerom jednoznačnosti. Tekst hoće da mu netko pomogne funkcionirati. Ovdje se dakako ne upuštamo u svrstavanje tekstova prema »li jenosti« ili po količini slobode koju nude, a koju smo drugdje nazvali »otvorenošću«. О tome ćemo ponovno govoriti nešto dalje. Ali moramo odmah reći da tekst svojega primaoca postulira kao nužan uvjet ne samo vlastite konkretne sposobnosti da komunicira, nego i svoje vi talne mogućnosti da nešto znači. Drugim riječim a, tekst se odašilje za nekoga tko će ga aktualizirati, čak i ako se ne nadamo (ili ne želim o) da taj netko postoji konkretno i empirijski. 3.2. Kako tekst predviđa čitatelja Čini se, međutim, da se taj očiti uvjet postojanja tekstova kosi s drugim, jednako očitim pragmatičnim zakonom, koji se doduše u po vijesti teorije komunikacija prilično dugo zanemarivao, ali danas više nije tako. Lako ga je izraziti krilaticom: primaočeva kom petencija ne poklapa se nužno s pošiljaočevom kom petencijom . Već smo obilno (a u Raspravi о o p ćoj sem iotici, 2.15 definitivno) kritizirali komunikacijski model koji su popularizirali prvi teoretičari informacije, pošiljalac, poruka i primalac, u kojemu poruka nastaje i interpretira se na tem elju koda. Sada pak znamo da se prim aočevi kodovi od pošiljaočevih kodova mogu razlikovati potpuno ili djelom ič no, da kód nije jednostavan entitet nego češće složen sustav sustavâ pravila, te da jezični kod nije dovoljan da bismo shvatili jezičnu po ruku. Poruka /Pušite li?/ /Ne/ jezično se može dekodirati kao pitanje i odgovor о navikama primaoca pitanja, ali se u određenim okolnosti ma odašiljanja odgovor konotira kao »neodgojen« na tem elju koda koji nije jezični, nego se tiče lijepog ponašanja — trebalo je reći /Ne, hvala/. Da bi se, dakle, »dekodirala« verbalna poruka, osim jezične kom3 U vezi s konverzacijskim pravilima pozivamo se, naravno, na Gricea, »Logic and Conversation«, William James Lectures, Harvard University, 1967. Svejedno podsjećamo na Griceove konverzacijske maksime. Maksima količine: nastoj da tvoj prilog bude onoliko informativan koliko zahti jeva situacija pri ophođenju. Maksima kvalitete: ne govori ono što sma traš lažnim i ne govori stvari za koje nemaš primjerene dokaze. Maksima relacije: govori ono što je značajno. Maksime načina: izbjegavaj nejasnoće u izražavanju, izbjegavaj dvosmislice, budi kratak (izbjegavaj ne potrebnu opširnost), budi uredan.
Crtež b r .
1
znanja k o ja ^ se zernifTokiju kao za^ecCitršic«-' p o š ilja o c u i primaocu i(k o n k retn e,o k o ln o sti коде
skreču
n re tp o s ta v k ^
(o k o ln o s ti k o je usm jeravaju p re tp o s ta v k e !
petencije potrebna je raznolika okolnosna kompetencija, vještina da se aktiviraju pretpostavke, potiskuju idiosinkrazije i tako dalje, i tako dalje. Stoga smo, također u Raspravi, predložili niz pragmatičnih pri sila kakve predočuje crtež br. 1. Što tekstualnu suradnju štiti od mogućnosti manje ili više »pogreš ne« interpretacije? Pri (izravnom) ophođenju licem u lice djeluje bez broj oblika izvan jezične potkrepe (kretnjama, pokazivanjem i tome sli čno) te bezbroj redundantnih i povratnih ( feed back) postupaka koji se uzajamno podupiru. Sve to ukazuje da ne postoji čista jezična komu nikacija, nego semiotička djelatnost u širem smislu, pri čemu se više sustava znakova međusobno dopunjava. Ali što se zbiva kad je riječ о pisanom tekstu što ga autor stvara i prema tome predaje različitim interpretativnim činovima poput poruke u boci? Rekli smo da tekst postulira čitateljevu suradnju kao uvjet svoje aktualizacije. Možemo točnije reći da je tekst proizvod k o ji treba da u sklopu vlastitog stvaranja sadrži svoju interpretativnu sudbinu. Stva rati tekst znači prim jenjivati strategiju koja obuhvaća i predviđanja protivničkih poteza kao, uostalom, svaka strategija. U vojnoj strategiji (ili u šahovskoj, i uopće u strategijama igara) strateg skicira model protivnika. Povučem li ja ovaj potez, nagađao je Napoleon, Wellington bi morao reagirati ovako. U tom konkretnom slučaju W ellington je svoju strategiju skovao bolje nego Napoleon, Wellington je konstru irao model Napoleona koji je zbiljskom Napoleonu sličio više nego što je model W ellingtona kakav je zamislio Napoleon sličio zbiljskom Wellingtonu. Analogiju može narušiti jedino činjenica da se autor u tekstu obično ne trudi da protivnik pretrpi poraz, nego da pobijedi. Ali to nigdje ne stoji. Pripovijetka Alphonsea Alliasa koju ćemo anali zirati u posljednjem poglavlju više je nalik na bitku kod Waterlooa nego na Božanstvenu komediju. Ali u vojnu strategiju (za razliku od šahovske) mogu se umiješati slučajnosti (na prim jer, Grouchyjeva nesposobnost). Kao što se zna zbiti i u tekstovima, katkad se Grouchy vrati (što kod Waterlooa nije učinio), a katkad Desaix stigne (kao što se dogodilo kod Marenga). Do-
bar strateg u svojem računu vjerojatnosti mora predvidjeti i takve slučajne događaje. Jednako mora postupati i autor teksta. »Onaj ru kav jezera Corno« — a što ako se namjerim na čitatelja koji za Corno nije nikada čuo? Moram gledati da to nadoknadim u daljem tekstu, a zasad ćemo se praviti da je Corno puki flatus vocis, kao Xanadou. Malo dalje natuknut ćemo nešto о lombardskom podneblju, о vezi iz među Coma, Milana i Bergama, о položaju talijanskog poluotoka. Či tatelju s manjkavom enciklopedijom kad-tad ću doskočiti. Dovle nam se zaključak čini jednostavnim. Da bi organizirao tekstovnu strategiju, autor se mora osloniti na niz kompetencija (što je obuhvatniji izraz nego »poznavanje kodova«) koje će izrazima što ih upotrebljava pridati sadržaj. On mora smatrati da je ukupnost kom petencija na koju se oslanja ista na koju se oslanja njegov čitatelj. Zato će predvidjeti Model Čitatelja kadrog da surađuje aktualizirajući tekst onako kako je zamišljao on, autor, te da pri interpretaciji slijedi isti put kojim se on kretao pri stvaranju teksta. Može se koristiti mnogim načinima — birajući jezik (čime se na ravno isključuje tko ga ne govori), birajući vrstu enciklopedije (započ nem li neki tekst rečenicom /kao što se jasno obrazlaže u prvoj K r i tici . . ./, već sam, u prilično strukovnom smislu, ograničio sliku svo jeg Modela Čitatelja), birajući određeni leksički i stilistički fo n d . . . Mogu istaknuti oznake književne vrste koje provode selekciju audito rija: /Draga djeco, bio jednom negdje daleko . . ./. Mogu suziti geograf sko područje: /Prijatelji, Rimljani, sugrađani!/. Mnogi tekstovi objav ljuju kakav im je Model Čitatelja pretpostavljajući apertis verbis (ne ka mi se oprosti oksimoron) specifičnu enciklopedijsku kompetenciju. Da bismo odali počast nekima od mnogobrojnih znamenitih rasprava u filo zo fiji jezika, pogledajm o početak glasovitog Waverleyja, kojemu je autor, kako je dobro poznato, sâm autor: (10) . . . što bi drugo m o ji čita te lji m ogli očekivati od viteških imena kao što su Howard, Mordaunt, M o rtim e r ili Stanley, ili od zvonkijih i rom a ntičn ijih zvukova kakvi su Belm ore, Belville, Belfield i Beigrave, osim stranica punih banalnosti, sličnih stranicama koje su takvima okrstili ima tome već pola stoljeća? Pa ipak, prim jer uključuje još nešto. Autor s jedne strane pretpo stavlja, ali s druge uspostavlja kompetenciju svojeg Modela Čitatelja. Makar i nismo imali iskustva о gotskim romanima koje poznaju čita telji Waltera Scotta, sada se i nama pruža prilika da doznamo kako stanovita imena konotiraju »viteškog junaka« i kako ima viteških ro mana u kojim a žive gore navedeni likovi, a odlikuju se stilskim osobi nama koje na neki način zaslužuju osudu. Dakle, predvidjeti Model Čitatelja ne znači samo »nadati se« da on postoji, nego znači i voditi tekst tako da ga konstruiramo. Tekst ne samo da počiva na nekoj kompetenciji, nego pridonosi i da se ona iz gradi. Je li dakle tekst manje lijen, a suradnja koju zahtijeva manje slobodna nego što se želi pokazati? Sliči li više sanduku s montažnim elementima kakve zovu »k it«, koja od korisnika traži da radi samo da bi složio jedan jedini tip gotovog proizvoda, ne opraštajući mu moguće
greške, ili »lego« kockama kojim a po svojem nahođenju može sastaviti mnogo oblika? Je li tek skupocjena kutija što sadrži komade puzzlea koji, kad se sklopi, daje uvijek Monnu Lisu, ili je jednostavno kutija puna olovaka u b oji i ništa drugo? Im a li tekstova koji su sposobni nadzirati moguće događaje ka kve predviđa slikar br. 1? I ima li tekstova koji igraju na takve pomake, navode na njih, oçekuju ih — i jesu li to »otvoreni« tekstovi koji se mogu čitati na tisuću raznih načina, od kojih svaki donosi beskrajan užitak? I odriču li se ti tekstovi za užitak prava da postuliraju svoj model čitatelja ili ga postuliraju, ali je on drukčije prirode?4 M ogli bismo pokušati ustanoviti nekakvu tipologiju tekstova, sa mo što bi popis izgledao kao slijed beskonačnog broja stupnjevitih prijelaza. Povodeći se za intuicijom predlažemo samo dvije krajnosti (a tek onda ćemo potražiti jedinstveno i ujediniteljsko pravilo, neki transcendentalan generativni obrazac). 3.3. » Zatvoreni« tekstovi i »o tv o re n i« tekstovi Neki autori poznaju pragmatičnu situaciju koju prikazuje slika br. 1. Oni međutim misle da ona opisuje niz nezgoda koje mogu nas tati, ali se mogu i izbjeći. Stoga sociološki oštroumno i vješto se dr žeći statističke prosječnosti utvrđuju svoj Model Čitatelja — obraćat će se redom djeci, melomanima, liječnicima, homoseksualcima, lju bi teljim a surf inga, malograđanskim kućanicama, poklonicima engleskih tkanina i podvodnim ribolovcima. Kao što vele stručnjaci za reklamu, izabrat će svoj target (a »nišan« teško da može surađivati, obično čeka da ga pogode). Trudit će se, da svaka riječ, svaki izraz, svako pozivanje na enciklopediju bude takvo da ga njihov čitatelj po svoj prilici uz mogne razumjeti. N astojat će izazvati posve određen učinak. Kako bi bili sigurni da će pobuditi stravu, unaprijed će kazati »a tad se dogodi nešto strašno«. Na nekim će razinama igra upaliti. N o bit će dovoljno da knjiga koju je Carolina Invernizio napisala za torinske krojačice s kraja stoljeća dopadne ruku najpohlepnijem degustatoru literarnog kiča i pretvorit će se u pravu gozbu poprečnog čitanja, interpretacije između redaka, naslade otrcanim općim m jesti ma, huysmanovske sklonosti prema tekstovima koji mucaju. Umjesto da bude »zatvoren« i represivan kakav je bio prije, tekst će se posve rastvoriti i prometnuti u stroj za proizvodnju čudovišnih pustolovina. Ali može se zbiti i nešto mnogo gore (ili bolje, ovisno о primjeru), da tekst naime ni kompetenciju Modela Čitatelja nije predvidio u do voljnoj m jeri — zbog nedostatne povijesne analize, zbog grešaka u semiotičkim procjenama, zbog kulturnih predrasuda ili krivo procijenje nih okolnosti prim anja poruke. Sjajan je prim jer takvih interpretacijskih pustolovina Sueov roman Tajne Pariza. Iako je pisan s dendijevskim pobudama da obrazovanoj publici pripovijeda golicave zgode iz slikovitog svijeta siromašnih slojeva, proletarijat ga očitava kao jasan 4 U vezi s otvorenim djelom upućujemo, naravno, na Otvoreno djelo (Eco, Milano, 1962; u prijevodu — Sarajevo, 1965.). Preporučujemo, međutim, Bompianijevo džepno izdanje (Tascabili Bompiani), koje donosi naj do tjeraniju redakciju djela i dodaje esej »Generiranje estetskih poruka na edenskom jeziku«.
i pošten opis svoje podređenosti. Čim to autor uvidi, nastavlja pisati za proletarijat nadijevajući ga socijaldemokratskim poukama kako bi tu »opasnu« klasu, koju on shvaća ali je se i boji, nagovorio da suspregne očaj uzdajući se u pravicu i dobru volju imućnih staleža. Dok ga Marx i Engels žigošu kao uzor reformističko-demagoške patetike, knjiga se zagonetno preobražava u duhu svojih čitatelja, pa te iste čitatelje ponovno zatječemo na četrdesetosmaškim barikadama kako dižu revoluciju, između ostaloga i zato što su čitali Tajne Pariza .5 Da nije knjiga sadržavala i mogućnost takve aktualizacije, da se nije u njoj krio utisnut kao vodeni znak i takav M odel Čitatelja? Svakako, pod uvjetom da je čita preskačući moralizatorske dijelove — ili da ih ne želi razumjeti. Nema ničeg otvorenijeg od zatvorenog teksta. Ali njegova otvore nost ishodi iz vanjske pobude, iz načina na koji čitatelj može upotri jebiti tekst, umjesto da tekst neprimjetno upotrijebi čitatelja. Posri jedi je više nasilje nego suradnja. S tekstom se može postupati nasil nički (knjiga se može i pojesti, kao što čini apostol u Pathmosu) i u tome nalaziti poseban užitak. N o ovdje govorim o о tekstualnoj surad nji kao о djelatnosti koju pokreće tekst, pa nas prema tome te vrste prim jene ne zanimaju. N e zanimaju nas, treba napomenuti, u sklopu ovog istraživanja. Valéryjevo geslo » I I r í y a pas de vrai sens d'un texte«. (N e postoji pravi smisao teksta) dade se pročitati na dva načina: jedan je da se tekst može upotrijebiti kako se hoće, a to nas tumačenje ov dje ne zanima, i drugi, da se nadaju bezbrojne interpretacije teksta, pa ćemo sada razm otriti ovaj način čitanja. Im am o »otvoren« tekst kad autor zna kako da se izvuče korist iz slike br. 1. Očitava je kao uzorak neotklonjive pragmatične situacije. Odlučuje (upravo tu se tipologija tekstova izlaže opasnosti da se pret vori u slijed nijansiranih prijelaza) do koje m jere mora nadgledati čitateljevu suradnju i gdje je treba pospješiti, kamo je valja usmjeriti, gdje ona mora postati slobodna interpretativna pustolovina. Kazat će /cvijet/, pa ako zna (i hoće) da ta riječ odiše mirisom svekolikoga od sutnog cvijeća, bit će siguran da neće odisati bukeom starog vina, pa će proširivati i stezati igru neograničene semioze kako bude htio. Domišljatom će se strategijom potruditi da postigne jednu jedinu stvar, da sve moguće interpretacije, koliko ih god bilo, podsjećaju jed na na drugu, ne tako da se potiru, nego da se štoviše uzajamno pot krepljuju. Moći će, kao što se zbiva s romanom Finnegans Wake, postulirati idealnog čitatelja koji pati od idealne nesanice, pa mu je kompetenci ja podložna promjenama. N o taj će idealni čitatelj kao tem eljnom kompetencijom morati vladati engleskim (iako knjiga nije napisana na 5 Usp. Eco, »Codice«, VS 14, 1976. (također i u Einaudijevoj Enciklopediji, 3, 1978), osobito »Sue: il socialismo e la consolazione« (»Sue: socijalizam i utjeha«). О problemima »pogrešne« interpretacije treba pogledati još i »Della difficoltà di essere Marco Polo« (»Kako je teško biti Marco Polo«) u Dalla periferia delVimpero (S periferije carstva), Milano, 1977. Usp. i Paolo Fabbri, »Le comunicazioni di massa in Italia« (»Masovne komuni kacije u Italiji«), VS 5, 1973, kao i Eco i Fabbri, Istraživački projekt о načinima na koje publika upotrebljava ambijentalnu informaciju rađen za Unesco 1978.
»pravom« engleskom), a neće moći biti helenistički čitatelj iz drugog stoljeća poslije Krista kojemu nije poznato da postoji Dublin, kao što neće biti ni neuk čovjek koji raspolaže leksikom od dvije tisuće riječi (ili će moći, ali će tada opet biti riječ о slobodnoj upotrebi о kojoj se odlučuje izvana ili pak о krajnje ograničenom čitanju koje bi se svo dilo na najuočljivije diskurzivne strukture, usp. 4). Bdjenje nad Finneganom, dakle, očekuje idealnog čitatelja koji ima na raspolaganju mnogo vremena, vrlo je domišljat u asocijacijama i vlada enciklopedijom kojoj granice nisu strogo zacrtane, ali ne bilo koji tip čitatelja. Svoj Model Čitatelja konstruira tako da bira stup njeve jezične složenosti i množinu podataka na koje se poziva, da u tekst umeće ključ rješenja, da upućuje na druge tekstove te da pruža makar i prom jenljive mogućnosti unakrsnog čitanja. Model Čitatelja romana Bdjenje nad Finneganom zamišlja Čitatelja koji je sposoban da u vremenu ostvari najveći mogući broj takvih unakrsnih čitanja.6 Drugim riječim a, i kasni Joyce, autor najotvorenijeg teksta о ko jemu se može govoriti, svojeg čitatelja konstruira putem tekstualne strategije. Ako ga prim aju čitatelji kakve tekst ne postulira i ne po maže stvarati, tekst postaje nečitljiv (više nego što jest) ili postaje neka druga knjiga. , 3.4. Upotreba i interpretacija Moramo znači razlučivati slobodnu upotrebu teksta, kad se on uzi ma kao poticaj mašti, od interpretacije otvorenog teksta. Upravo se na toj razmeđi bez teorijskog ambigviteta zasniva mogućnost onoga što Barthes zove tekstom za uživanje. Treba odlučiti upotrebljava li se tekst kao tekst za uživanje ili određeni tekst sastavnim dijelom svoje strategije (pa prema tome i svoje interpretacije) smatra poticaj na najslobodniju moguću upotrebu. N o mislimo da je nekakve granice potrebno zacrtati, je r pojam interpretacije ionako uključuje dijalek tiku između autorove strategije i načina na koji na nju odgovara Model Čitatelja. Naravno, uz istovrsnu se praksu može zamisliti i estetika slobodne upotrebe koja tekstovima pristupa pogrešno, pristrano i s primislima. Borges je predlagao da se Odiseja čita kao da je nastala poslije Eneide ili Nasljedovanje K rista kao da ga je napisao Céline. Te su zamisli iz vrsne, uzbudljive i lako ostvarijive. Izuzetno su kreativne, je r se na taj način zaista može proizvesti nov tekst (kao što je Q uijote Pierrea Ménarda posve drugačiji od Cervantesova, s kojim se slučajno podudara od riječi do riječi). Očevidno je da se pišući taj drugi tekst (ili tekst drugog stupnja) zapravo podvrgava kritici predložak ili mu se prona laze skrivene mogućnosti i valencije. Karikaturu odaje upravo što iz gleda kao, ali nije, karikirani predmet, a s druge strane, prepričani ro mani svakako su bolji, je r postaju »drugim « romanima. Sa stanovišta opće semiotike, upravo u svjetlu složenih pragmatič nih procesa (slika 1) i proturječnosti Globalnog Semantičkog Polja, sve 6 Usp. U. Eco, Le poetiche di Joyce (Joyceove poetike), Milano, 1966. (I. iz danje 1962, u: Opera aperta (Otvoreno djelo), cit.). Usp. i »Semantica della metafora« (»Semantika metafore«) u Le forme del contenuto (Forme sa držaja), Milano, 1971.
se te operacije mogu teorijski objasniti. N o premda lanac interpreta cija može biti beskonačan, kao što nam je pokazao Peirce, ukupni svi jet diskursa posreduje da bi ograničio form at enciklopedije. A tekst nije ništa drugo do strategija koja uspostavlja ukupni svijet svojih in terpretacija koje se, ako već nisu »zakonite«, dadu ozakoniti. Svaka druga odluka da se slobodno upotrijebi neki tekst odgovara odluci da se proširi svijet diskursa. Dinamika neograničene semioze se tome ne opire, nego štoviše pogoduje. N o valja znati želim o li uvježbavati semiozu ili interpretirati tekst.
100
Dodajmo na kraju da su zatvoreni tekstovi pri upotrebi izd ržljiviji nego otvoreni tekstovi. Budući da su zamišljeni za vrlo određen Model Čitatelja u nam jeri da represivno upravljaju njegovom suradnjom, os tavljaju prilično elastičan prostor za upotrebu. Uzmite kriminalističke priče Rexa Stouta i interpretirajte odnos između Nera W olfea i Archieja Goodwina kao »kafkijanski« odnos — zašto ne? Tekst izvrsno pod nosi takvu upotrebu a da se ne gubi ni zabavna strana fabule ni užitak što će se na kraju otkriti tko je ubojica. A li sad uzmite Kafkin Proces i pročitajte ga kao da je kriminalistička priča. Nem a zakona koji bi vam takvu primjenu zabranio, ali je tekstualni učinak više nego osku dan. Jednako biste postigli kad biste stranice knjige iskoristili kao papir za motanje cigarete marihuane, samo što biste više uživali. Proust je mogao čitati željeznički vozni red prepoznajući u imeni ma gradova u Valoisu nježne zvuke Nervalovog labirintičnog putova nja u potrazi za Silvijom . Ali posrijedi nije bila interpretacija voznog reda, nego njegova punopravna, gotovo halucinantna upotreba. Sam po sebi, vozni red predviđa samo jedan tip Modela Čitatelja, pravokutnog kartezijanskog operativca koji ima izrazit osjećaj za ireverzibilnost vre menskog slijeda. 3.5. A u tor i čitatelj kao tekstualne strategije U komunikacijskom procesu imamo pošiljaoca, poruku i primaoca. I pošiljalac i primalac u poruci se često gramatički izriču: I Ja ti kažem d a . . ./ Kad ima posla s porukama s referenci jalnom funkcijom, primalac te gramatičke tragove upotrebljava kao referenci jalne pokazatelje (/ја/ označava em pirijski subjekt iskazivačkog čina u iskazu о kojem u je riječ, i tako redom). Isto se može dogoditi i s dužim tekstovima kao što su pisma, dnevnički zapisi i napokon sve što se čita da bi se priba vile inform acije u vezi s autorom i s okolnostima iskazivanja. Ali kad se razmatra tekst kao tekst, a osobito u slučajevima kad se tekstovi sastavljaju za širu javnost (kao romani, politički govori, znanstvene upute i tako dalje), pošiljalac i primalac u tekstu nisu pri sutni toliko kao stožeri iskazivačkog čina, koliko kao aktancijalne ulo ge iskaza (usp. Jakobson, Shifters, verbal categories and the russian verb, Russian Language Project, Harvard, 1957). U tim slučajevima autor se u tekstu očituje jedino kao (I) prepoznatljiv stil — što može biti i idiolekt teksta, ili korpusa, ili povijesnog razdoblja (usp. Rasprava, 3.7.6), (I I ) kao puka aktancijalna uloga (/ја/ = »subjekt iskaza«), ( I I I ) kao neizgovorena pojava (/ja se kunem da/ = »postoji subjekt koji
obavlja radnju zaklinjanja«) ili kao operativac koji ima govornu spo sobnost, a odaje »instancu iskazivanja« odnosno djelovanje subjekta koji je stran iskazu, ali je na neki način nazočan u širem tkivu teksta (/iznenada se dogodi nešto grozno . . ./, /... reče grofica glasom od ko jeg se ledila krv u žila m a .../). Obično se ovakvo prizivanje pošiijaočeve prikaze ja vlja u korelaciji s prizivanjem primaočeve prikaze (K ri steva, Le texte du roman, Hag, 1970) Pogledajm o ovaj odlomak iz Wittgensteinovih Filozofskih istraživanja, 66. pasus: (11) Uzmi na p rim je r procese koje zovemo »igram a«. P ri tome m islim na igre na šahovskoj ploči, na kartaške igre, na igre loptom , sport ska natjecanja i tako dalje. Što je zajedničko svim tim igrama? — N e m o j kazati: »M O RA b iti da sve im aju nešto zajedničko, je r se inače ne bi zvale ’igre’« — nego POGLEDAJ im aju li sve nešto za jedničko. — Ako ih, naime, prom otriš, zacijelo nećeš vid jeti nešto što bi bilo SV IM A zajedničko, nego ćeš v id jeti sličnosti, srodnosti, i vid jet ćeš da ih je pače čitav n iz .. . Sve te osobne zamjenice (im plicitne i eksplicitne) nipošto ne ozna čavaju osobu koja se zove Ludwig Wittgenstein ili bilo kojeg em pirij skog čitatelja, nego predstavljaju isključivo tekstualne strategije. D je lovanje subjekta koji govori komplementarno se odnosi prema aktivi ranju Modela Čitatelja, kojemu intelektualni profil određuju jedino interpretativne operacije kakve se pretpostavlja (ili zahtijeva) da on znade obaviti: prepoznavanje sličnosti, prom atranje nekih ig a r a . . . Na isti je način i autor samo tekstualna strategija kadra da uspostavi se mantičke korelacije. /Pri tome mislim . . ./ (Ic h m e in e . . . ) znači da će u ovome tekstu termin /igra/ poprim iti stanovitu ekstenzionalnost (i obuhvatiti igre na šahovskoj ploči, kartaške igre i tako dalje), dok se hotimično izbjegava da se on intenzionalno opiše. U ovome tekstu W it tgenstein je tek filozofski stil, a Model Čitatelja samo je intelektualna sposobnost da u tom stilu sudjeluje surađujući pri njegovoj aktualizaciji. Neka zato bude jasno da će se, kad god se odsada nadalje budu upotrebljavali termini kao Autor i Model Čitatelja, uvijek i u oba slu čaja razumijevati tipovi tekstualne strategije. Model Čitatelja jest skup poželjnih uvjeta što ih ustanovljuje tekst, a kojim a treba udovoljiti da da bi se potpuno aktualizirao potencijalni sadržaj teksta.7 3.6. A u tor kao interpretativna hipoteza Ako su Autor i Model Čitatelja dvije tekstualne strategije, znači da je situacija pred kojom se nalazimo dvojaka. S jedne strane, kao što smo dosad kazali, em pirijski autor kao subjekt tekstualnog iskazi vanja postavlja hipotetičan Model Čitatelja, a prevodeći ga u svoju stra tegiju sebe kao autora ocrtava u svojstvu subjekta iskaza, koji se opet podjednako »strateški« shvaća kao oblik tekstualne operacije. N o s 7 U vezi s poželjnim uvjetima upućujemo dakako na Austina, How to do things with words, Oxford, 1962. i Searlea, Speech acts, London—New York, Cambridge U. P. 1969.
druge strane i em pirijski čitatelj, kao konkretan subjekt suradničkih činova, mora sebi zacrtati hipotetičnog Autora izvodeći ga upravo iz podataka koje pruža tekstualna strategija. Hipotetični M odel Autora što ga gradi em pirijski čitatelj čini se utem eljenijim od hipotetičnoga Modela Čitatelja koji gradi em pirijski autor. Potonji naime mora postulirati nešto što još ne postoji kao aktualno i realizirati ga kao niz tekstualnih operacija, a prvi naprotiv izvodi tipsku predodžbu iz ne čega što se već zbilo kao iskazivački čin i prisutno je u tekstu kao is kazu. Osvrnimo se na prim jer (11): Wittgenstein samo postulira da po stoji Model Čitatelja koji je kadar obaviti suradničke operacije koje mu zadaje, dok mi, čitatelji, predodžbu о tekstualnom Wittgensteinu prepoznajemo kao niz izraženih operacija i poziva na suradnju. Ali M o del Autora ne može se uvijek tako jasno razlučiti, pa je em pirijski čita telj nerijetko sklon da ga izjednači s obavijestim a kojim a raspolaže о em pirijskom autoru kao о subjektu iskazivanja. Zbog tih opasnosti od zastranjivanja tekstualna suradnja zna postati uzbudljivom.
102
Prije svega, tekstualnom suradnjom ne treba smatrati aktualizaciju namjera em pirijskog subjekta iskazivanja, nego namjere koje vir tualno sadrži iskaz. Navedimo prim jer. Drži se da onaj tko u političkoj diskusiji ili članku vlasti i građane Sovjetskog Saveza nazove /ruskima/ umjesto /sovjetskima/ želi pokre nuti eksplicitnu ideološku konotaciju, kao da odbija priznati političku egzistenciju sovjetske države nastale oktobarskom revolucijom i još razmišlja о carističkoj Rusiji. U stanovitim situacijama upotreba jed nog ili drugog termina može djelovati kao pokušaj diskriminacije. Me đutim, može se dogoditi da se autor koji nema antisovjetskih predra suda svejedno posluži terminom /ruski/ zbog nepažljivosti, navike, lije nosti ili nesmotrenosti, priklanjajući se vrlo raširenoj upotrebi. Pa ipak, ako linearnu manifestaciju (upotrebu leksema о kojemu je riječ) odm jeri о potkodove kojim a vlada njegova kompetencija (vidi koope rativne poteze koji se opisuju u odlomku 4.6), čitatelj ima pravo ter minu /ruski/ pridati ideološku konotaciju. Na to ima pravo zato što se konotacija tekstualno aktivira, pa on tu namjeru mora pripisati svojem Modelu Autora neovisno о namjerama em pirijskog autora. Tek stualna suradnja pojava je koja se, ponovimo, ostvaruje između dviju diskurzivnih strategija, a ne između dvaju pojedinačnih subjekata. Naravno, da bi se ostvario kao M odel Čitatelja, em pirijski čitatelj ima »filološk e« zadatke. Drugim riječim a, zadatak mu je da što približnije razabere pošiljaočeve kodove. Uzmimo da je pošiljalac govornik dosta skučenoga koda i manjkave političke kulture koji (zbog opsega svoje enciklopedije) ne može uočiti tu razliku —- uzmimo, dakle, da neuk čovjek čija su politička i jezična znanja nejasna izgovara reče nicu kojom veli da je, na prim jer, Hruščov bio ruski političar (iako je on bio Ukrajinac). Očito je da u tom smislu interpretirati tekst znači uvidjeti da je pošiljaočeva enciklopedija ograničenija i površnija od primaočeve. N o to znači sagledati tekst u sklopu okolnosti njegova iskazivanja. Ukoliko tekst prelazi duži komunikacijski put i kola kao »javn i« tekst koji se više ne dà pripisati izvornom iskazivačkom sub jektu, valjat će ga sagledati u novoj komunikacijskoj situaciji, kao
tekst koji se, posredovanjem prikaze posve općenitog Modela Autora, sada poziva na sustav kodova i potkodova što ga prihvaćaju njegovi mogući primaoci, pa prema tome iziskuje aktualizacijsku sukladnu primalačkoj kompetenciji. Tekst će tada konotirati ideološku diskrimina ciju. Riječ je, naravno, о kooperativnim odlukama koje zahtijevaju da se procijene društveni uvjeti u kojim a kolaju tekstovi, tako da se mo raju predvidjeti slučajevi gdje se svjesno skicira Model Autora koji je nastao stjecajem socioloških okolnosti, premda se zna da se on ne poklapa s em pirijskim autorom.8 Naravno, moguć je i slučaj u kojem čitatelj (pripisujući em pirij skom autoru psihološku namjeru) nagađa da se riječ /ruski/ upotrebila nehotično, a ipak se usuđuje em pirijskom pošiljaocu pridati neke socio-ideološke ili psihoanalitičke osobine. Možemo li u tom slučaju govoriti о ispravnoj tekstualnoj suradnji ili о semantičkoj interpreta ciji teksta? N ije teško prim ijetiti da ovdje razrađujemo pravila socioloških ili psihoanalitičkih »interpretacija« tekstova, kakve nastoje otkriti što ne ovisno о autorovim namjerama tekst uistinu kaže bilo о autorovoj lič nosti ili društvenom podrijetlu, bilo о samom čitateljevu svijetu. No jednako je jasno da se ovdje približavamo dubinskim semantič kim strukturama što ih tekst ne pokazuje na površini, ali koje čitatelj hipotetski zamišlja kao ključ kojim će potpuno aktualizirati tekst, a to su aktancijalne strukture (pitanja о pravom »subjektu« teksta koji nadilazi pojedinačnu priču о ovom ili onom liku što se naizgled pripo vijeda) i ideološke strukture. Te ćemo strukture najprije skicirati u sljedećem poglavlju, a potanje ih raspraviti u 9. poglavlju, gdje ćemo se vratiti i ovome problemu. Zasad bismo m ogli samo zaključiti kako Model Autora kao interpretativnu hipotezu imamo kad sebi predočimo subjekta tekstualne strategije kakav ishodi iz teksta о kojemu je riječ, a ne kad zam išlja mo kako iza tekstualne strategije stoji em pirijski subjekt koji je mož da htio, ili mislio, ili htio misliti drukčije nego što tekst, kad se pri mjeri kodovima na koje se oslanja, kaže svojemu Modelu Čitatelja. Ne može se međutim prikriti važnost što je stječu okolnosti iska zivanja kad nas navode da form uliram o hipoteze о namjerama em pirij skog subjekta iskazivanja i tako uvjetuju izbor Modela Autora. Tipičan slučaj bio je način na koji su novinstvo i političke stranke interpreti rali pisma Alda Mora za vrijem e zarobijeništa koje je prethodilo nje 8 Jesmo li sigurni da je izričući (dajte Cezaru Cezarovo) Isus kanio Cezara izjednačiti s državnom moći uopće i da nije želio označiti samo rimskog Cezara koji je na vlasti bio u tom trenutku, ne izjašnjavajući se о duž nostima koje njegovi pristaše imaju u drugačijim vremenskim i prostor nim prilikama? Dovoljno je pogledati prepirku о vlasništvu nad dobrima i о siromaštvu apostola, koja se u XIV. stoljeću razvila između franje vaca »spiritualaca« i pape, kao i još širu i stariju raspru između papin stva i carstva, da bi se shvatilo koliko je о tom pitanju teško bilo interpretativno presuditi. Danas smo pak (sinegdohom) hiperkodificiranu je dnadžbu između Cezara i državne moći prihvatili kao enciklopedijski po datak od kojega polazimo kad aktualiziramo namjere Modela Autora zvanog Isus po kanonskim evanđeljima.
104
govu umorstvu, о čemu je vrlo pronicava zapažanja napisala Lucrecia Escudero.9 Interpretiraju li se Morova pisma vodeći računa о uvriježenim ko dovima, a ne obazirući se na okolnosti iskazivanja, nema nikakve dvoj be — to su pisma (a privatnom je pismu svojstveno da nastupa kao da želi iskreno prenijeti misao onoga tko piše) u kojim a se subjekt iskazivanja javlja kao subjekt iskaza te izražava zahtjeve, savjete i tvrdnje. Ako se oslonimo bilo na opća konverzacijska pravila bilo na značenje upotrijebljenih izraza, M oro traži razmjenu zatvorenika. M e đutim, većina novina zauzima stav koji ćemo nazvati kooperativnom strategijom odbijanja. S jedne strane stavljaju pod znak pitanja uv jete u kojim a su se iskazi proizvodili (M oro je pisao pod prisilom, prema tome nije rekao što je htio reći), a s druge identičnost subjekta iskaza i subjekta iskazivanja (iskazi kažu /ja, Moro/, ali subjekt iska zivanja je netko drugi, otm ičari koji pregovaraju prerušeni u Mora). U oba slučaja m ijenja se obličje Modela Autora, a njegova se strate gija više ne poistovjećuje sa strategijom koja bi se u drugim prilika ma bila pripisala Aldu Moru kao em pirijskoj osobi (drugim riječima, Model Autora ovih pisama nije Model Autora drugih usmenih ili pis menih tekstova Alda Mora u redovnim uvjetim a). Otuda istječu razne hipoteze: (I) M oro piše ono što piše, ali im pli citno nagoviješta da želi reći suprotno, pa stoga njegove zahtjeve ne valja shvatiti doslovno; (I I ) M oro se služi stilom drugačijim od uobi čajenog da bi priopćio jednu jedinu poruku, a ta je »ne vjeru jte onome što pišem «; ( I I I ) M oro nije M oro je r govori drugačije nego što je go vorio inače, nego što bi govorio inače, nego što bi dolikovalo da govori. Po ovoj posljednjoj hipotezi odmah se vidi koliko su ideološka oče kivanja primalaca djelovala na postupke utvrđivanja istinitosti i na određivanje em pirijskog autora kao i Modela Autora. S druge strane, stranke i skupine koje su se zalagale za prego vore u suradnji su krenule posve suprotnim putem razradivši strate giju prihvaćanja: pisma kažu p a potpisao ih je Moro, dakle M oro kaže p. Subjekt iskazivanja nije se dovodio u pitanje, pa je shodno tome Model Autora u tim tekstovima m ijenjao lik (i strategiju). Naravno, ovdje nismo pozvani da kažemo koja je od dviju stra* tegija bila »prava«. Ako je pitanje bilo »tko je napisao pisma?« od govor leži u ne baš u vjerljivim zapisnicima. Ako je pitanje bilo »ka kav je M odel Autora tih pisama?« jasno je da su na odluku utjecale i procjene о okolnostima iskazivanja, i enciklopedijske pretpostavke u pogledu M oro ve »uobičajene m isli«, a i prethodna ideološka stano višta о kojim a će biti govora u 4.6.7. (ali potonja činjenica očito je bila nadređena ostalim dvjema). Ovisno о Modelu Autora koji bi se iza brao, m ijenjao se tip jezičnog čina na koji se pomišljalo, a tekst bi poprimio različita značenja i nalagao različite oblike suradnje. Uosta lom, isto se događa odluči li se potpuno ozbiljan iskaz čitati kao iro ničan iskaz, ili obratno. 9 »Morov slučaj, manipulacija i prepoznavanje«, referat održan na Savje tovanju о političkom govoru pri Međunarodnom centru za semiotiku i lingvistiku, Urbino, srpanj 1978. Treba pogledati i što kaže Bahtin о »di jaloškoj« naravi tekstova, što preuzima i Kristeva, Semiotikè — Recher ches pour une sémanalyse, Pariz, 1969.
Obličje Modela Autora ovisi о tekstualnim tragovima, ali obuhvaća i sveukupnost onoga što stoji iza teksta, iza primaoca, a vjerojatno i ispred ^teksta i ispred procesa kooperacije (u smislu da ovisi о pi tanju: »što želim napraviti od svoga teksta?«).10 S talijanskoga prevela M O RAN A ČALE K N E Ž E V IĆ
105
10 Pojam Modela Čitatelja pod drugim nazivima i s raznim otklonima ja vlja se u mnogim teorijama teksta. Naprimjer, treba pogledati R. Bar thes, »Introduction à l'analyse structurale des récits, Communications 68, 1966; J. Lotman, Struktura hudožestvenogo teksta, Moskva, 1970; М. Riffaterre, Essais de stylistique structurale, Pariz, 1971. i »The poetic fun ction of intertextual humour«, Romanie Review, 65, 4, 1974; T. A. van Dijk, »Pragmatics and poetics« u T. A. van Dijk, Pragmatics of language and literature, Amsterdam—Oxford, 1976; S. J. Schmidt, »Towards a prag matic interpretation of fictionally« u: Van Dijk, cit. djelo; E. D. Hirsch, Validity in Interpretation, New Haven, Yale U. P., 1967. (u prijevodu: Načela tumačenja, Beograd, 1983.); M. Ćorti, Principi della comunizacione letteraria, Milano, 1976. (usp. u potonjoj knjizi cijelo drugo poglavlje, »Po šiljalac i primalac«, s pojmovima »implicitnog autora« i »virtualno ili idealno zamišljenog čitatelja«). Neizravnih ali dragocjenih napomena ima i u H. Weinricha, Metafora e menzogna: la serenità delVarte, Bologna, 1976.