Voltaire

Voltaire

Rasprava o toleranciji

Prevela Bosiljka Brlečić

2

Priredio Milivoj Solar MATICA HRVATSKA Zagreb 1997 M ATICA H RVATSKA BIBLIOTEKA PARNAS Niz Filozofija

© Matica hrvatska 1997 Naklada Matice hrvatske Za nakladnika Josip Bratulić Urednica Jelena Hekman Likovna i tehnička oprema Luka Gusić Priprema Kolumna d.o.o., Zagreb Tisak Targa, Zagreb CIP - Nacionalna i sveučilišna knjižnica 970618155

3

ISBN 953-150-082-7

Sadržaj Poglavlje I. Kratka povijest smrti Jeana Calasa...................................................................... 5 Poglavlje II. Posljedice stradanja Jeana Calasa...................................................................... 16 Poglavlje III. Ideja reformacije u XVI. Stoljeću........................................................................ 18 Poglavlje IV. Je li tolerancija opasna i u kojih je naroda dopuštena.................................. 22 Poglavlje V. Kako se može dopustiti tolerancija................................................................... 29 Poglavlje VI. Je li netolerancija u skladu s prirodnim ljudskim pravom............................... 33 Poglavlje VII. Jesu li Grci poznavali netoleranciju.................................................................. 35 Poglavlje VIII. Jesu li Rimljani bili tolerantni........................................................................... 38 Poglavlje IX. Mučenici............................................................................................................. 44 Poglavlje X. O opasnosti od lažnih legendi i progona.......................................................... 54 Poglavlje XI. Zloupotreba netolerancije................................................................................ 60 Poglavlje XII. Da li je netolerancija smatrana božanskim pravom u judaizmu i da li je uvijek primjenjivana.......................................................................................... 65 Poglavlje XIII. Krajnja tolerancija Židova.................................................................................. 73 Poglavlje XIV. je li Isus Krist učio ljude netoleranciji............................................................. 77

4 Poglavlje XV. Svjedočenja protiv netolerancije....................................................................... 84 Poglavlje XVI. Razgovor umirućeg i zdravog čovjeka................................................................ 87 Poglavlje XVII. Pismo koje je jezuitu Le Tellieru napisao neki beneficijat,6.svibnja1714.................................................................................. 90 Poglavlje XVIII. Jedini slučajevi u kojima je netolerancija u skladu s ljudskim pravom.......... 94 Poglavlje XIX. Izvještaj o jednoj burnoj raspravi u Kini........................................................... 97 Poglavlje XX. Je li korisno držati narod u praznovjerju....................................................... 100 Poglavlje XXI. Vrlina vrijedi više od učenosti.......................................................................... 104 Poglavlje XXII. O općoj toleranciji............................................................................................ 106 Poglavlje XXIII. Molitva Bogu.............................................................................................................. 110 Poglavlje XXIV. Post-scriptum................................................................................................ 112 Poglavlje XXV. Nastavak i zaključak...................................................................................... 117 Poglavlje XXV. Novododana glava u kojoj se izvještava o posljednjoj presudi u korist obitelji Calas.......................................................... 121 Bilješke................................................................................................................... 127 Voltaire (Milivoj Solar)........................................................................................... 139

5

Poglavlje I Kratka povijest smrti Jeana Calasa¹ Umorstvo Calasa, što ga je u Toulouseu počinio mač pravde 9. ožujka 1762, jedan je od onih izuzetnih događaja koji zaslužuju pažnju našeg vremena i potomstva. Ljudi ubrzo zaboravljaju mnoštvo mrtvaca izginulih u bezbrojnim bitkama, ne samo zato što se tu radi o neizbježnoj sudbini rata, već i zato što su te žrtve oružja i same mogle zadavati udarce neprijatelju i nisu pale ne braneći se. Tamo gdje su opasnost i nadmoć podjednake, čuđenje prestaje, pa i samilost slabi; no ako je neki nedužni otac obitelji izručen na milost i nemilost zabludi ili strasti ili fanatizmu, ako je optuženome jedina obrana njegova nevinost, ako se suci koji odlučuju o njegovu životu izricanjem smrtne presude izlažu jedino opasnosti da pogriješe, ako mogu ubiti nekažnjeno, samo tom jednom presudom, tada se podiže glas javnosti, svatko se počinje plašiti za sebe, narod vidi da nitko nije siguran za svoj život pred sudom postavljenim da bdije nad životom građana i svi se glasovi slijevaju u jedan jedini tražeći osvetu. U ovom neobičnom slučaju radilo se o vjeri, o samoubojstvu, o umorstvu sina; trebalo je saznati jesu li jedan otac i jedna majka zadavili vlastitog sina da bi ugodili Bogu, je li brat zadavio brata, prijatelj prijatelja, i mogu li suci sebi predbaciti da su na smrt na kotaču osudili nedužnoga oca ili da su poštedili krivce — majku, brata, prijatelja. Jean Calas, star šezdeset osam godina, bijaše trgovac u Toulouseu više od četrdeset godina i svi koji su s njim živjeli smatrahu ga dobrim ocem. Bio je protestant, kao i njegova žena i sva njihova djeca, osim jednoga koje se odreklo hereze i kojemu je otac davao malu potporu. Činilo se da mu je daleka i pomisao na onaj besmisleni fanatizam što raskida sve društvene veze, tako da je odobrio preobraćenje svojega sina Louisa Calasa, a više od trideset godina sluškinja mu je bila gorljiva katolkinja, koja je podigla svu njegovu djecu. Jedan od sinova Jeana Calasa, po imenu Marc-Antoine, posvetio se peru; slovio je kao čovjek nemirna, mračna i silovita duha. Taj mladić, ne uspjevši da ude u trgovinu, za koju nije imao dara, niti da bude primljen u advokatsku službu, jer su mu za to trebala svjedočanstva o pripadnosti katoličkoj vjeri koja nije mogao dobiti, odluči da skonča svoj život i jednom od svojih prijatelja dade naslutiti svoju nakanu; u njegovoj ga je odluci učvrstilo čitanje svega što je ikada napisano o samoubojstvu. Napokon, izgubivši jednoga dana novac u igri, izabere taj dan za provođenje svoje namjere. Jedan prijatelj njegove obitelji, a i njegov, imenom Lavaysse, devetnaestogodišnji mladić, poznat po prostodušnosti i blagoj ćudi, sin čuvenog odvjetnika iz Toulousea, stigao je uoči toga dana u Bordeaux;1 slučajno je svratio na 1

12. listopada 1761. (Voltairova bilješka uz tekst označene su zvjezdicom, op. prevod.)

6 večeru Calasovima. Otac, mati, najstariji sin Marc-Antoine i drugi sin. Pierre, večerali su zajedno. Poslije večere povukoše se u mali salon: u jednom trenutku MarcAntoine se izgubi. Kad je nakon nekog vremena mladi Lavaysse odlučio da pođe, isprati ga Pierre Calas; dolje, pored trgovine, nađoše njih dvojica Marc-Antoinea obješena o dovratak, samo u košulji, dok mu odijelo bijaše složeno na tezgi. Košulja mu je bila uredna, kosa glatko začešljana, a na tijelu se nije vidio nikakav trag rane, niti modrica.2 Prelazimo ovdje preko svih detalja o kojima su izvijestili branitelji; nećemo opisivati bol i očajanje oca i majke, čiji su se krici čuli i u susjedstvu. Lavaysse i Pierre Calas, potpuno izvan sebe, otrčaše potražiti ranarnike i predstavnike vlasti. Dok su oni obavljali tu dužnost, dok su se otac i mati gušili u suzama, narod Toulousea okupio se oko kuće. Taj je narod praznovjeran i nagao; svoju braću koja ne pripadaju istoj vjeri kao on, gleda kao čudovišta. U Toulouseu su svečano zahvalili Bogu za smrt Henrika III. i zakleli se da će pogubiti prvog koji prizna za kralja velikog, dobrog Henrika IV. Taj grad još uvijek svake godine upriličuje procesiju i pali krjesove, svečano slaveći dan kada je, prije dva stoljeća, pobijeno četiri tisuće heretika. Uzalud je gradsko vijeće šest puta donosilo odluku kojom se zabranjuje ta strašna svečanost; Tulužani su je uvijek slavili kao cvjetne igre. Neki fanatik iz svjetine uzviknu da je Jean Calas objesio vlastitog sina, MarcAntoinea. Taj uzvik, ponavljan od usta do usta, za tren postade jednoglasnim; drugi dodadoše da se pokojnik sljedećeg dana trebao odreći svoje vjere, da su ga njegova obitelj i mladi Lavaysse zadavili iz mržnje prema katoličkoj vjeri; trenutak kasnije nitko više nije u to sumnjao. Cijeli grad bijaše uvjeren da kod protestanata, u znak vjere, otac i majka moraju ubiti sina ako se ovaj želi preobratiti. Jednom uznemireni duhovi više se ne zaustavljaju. Izmisliše da su se protestanti Languedoca dan ranije sastali, da su, većinom glasova, izabrali krvnika sekte, da je izbor pao na mladog Lavayssea, da je taj mladić u roku od dvadeset četiri sata primio vijest o svom izboru i došao iz Bordeauxa pomoći Jeanu Calasu, njegovoj ženi i sinu Pierreu da zadave prijatelja, sina, brata. Gospodin David, činovnik gradske uprave Toulousea, potaknut ovim glasinama i želeći se istaknuti brzim izvršenjem dužnosti, obavi istražni postupak protiv svih propisa i pravila. Obitelj Calas, katolička sluškinja i Lavaysse nađoše se u okovima. Objavljen je i poziv pred crkveni sud, isto tako manjkav kao i istražni postupak. Učiniše i više od toga: Marc-Antoine Calas umro je kao kalvinist,2 te bi ga, ako je sam podigao ruku na sebe, trebalo vući na pleteru; sahraniše ga, međutim, uz najveće počasti u crkvi Svetog Stjepana, usprkos župniku koji se bunio protiv tog svetogrđa. U Languedocu postoje četiri pokajničke bratovštine:3 bijela, plava, siva i crna. Braća nose dugačku kukuljicu s platnenom maskom na kojoj su dva proreza za oči: htjeli su vrbovati i vojvodu od Fitz-Jamesa, zapovjednika pokrajine, da uđe u njihovu zajednicu, ali ih je on odbio. Bijela braća održaše svečanu službu za Marc-Antoinea Calasa kao da se radi o mučeniku. Nikada nijedna crkva nije s toliko sjaja slavila istinskog mučenika; no, sva ta počast bijaše jeziva. Iznad veličanstvenog katafalka podigli su kostur koji se micao, a predstavljao je Marc-Antoinea Calasa koji u jednoj ruci drži palminu grančicu, a u drugoj pero kojim treba potpisati da se odriče 2

Na lešu, prenesenom u gradsku vijećnicu, nađena je samo mala ogrebotina na vrhu nosa i sitna mrlja na grudima, nastala vjerojatno pri nepažljivom prijenosu tijela.

7 krivovjerja, a potpisivao je ustvari smrtnu presudu vlastitom ocu. Ostalo je još jedino da nesretnika koji je na sebe podigao ruku proglase svecem: narod ga je već gledao kao sveca; neki su ga zazivali, drugi su odlazili da se pomole na njegovu grobu, treći su od njega tražili čuda, četvrti su govorili o čudima koja je izvršio. Jedan mu je fratar iščupao nekoliko zuba da bi imao trajnu relikviju. Neka je pobožna žena, inače nagluha, izjavila da je čula zvuk zvona. Neki apoplektični svećenik ozdravio je uzevši sredstvo za povraćanje. Sastavili su zapisnik o tim čudima. Pisac ovog izvješća može potvrditi da je jedan mladić iz Toulousea poludio moleći se nekoliko noći na grobu novog sveca i ne uspjevši izazvati čudo koje je zazivao. Neki od sudskih činovnika pripadali su također bratstvu bijelih pokajnika. Od tog trenutka smrt Jeana Calasa kao da bijaše neizbježna. No, njegovu je smrt ponajviše pripremalo približavanje one neobične svečanosti koju Tulužani slave svake godine u spomen na pokolj četiri tisuće hugenota; 4 1762.5 bila je godina dvjestote obljetnice. Grad su posebno ukrašavali za tu svečanost: to je još više poticalo raspaljenu maštu naroda; javno se govorilo da će stratište na kojem će na kotaču pogubiti Calasove, biti najveći ukras svetkovine; netko je rekao da je sama providnost dovela ove žrtve da budu prinesene u slavu svete vjere. Dvadeset je osoba čulo te riječi, pa još i strasnije od njih. I sve to u naše doba! U ovom vremenu kad je filozofija toliko napredovala i kada se u stotinjak akademija pišu djela koja treba da pobude blagost u vladanju! Izgleda da se fanatizam, pogođen odnedavna uspjesima razuma, ispod njega još bješnje bori. Trinaest sudaca sastajalo se svakoga dana da završe proces. Protiv obitelji nije bilo, a nije ni moglo biti, nijednog dokaza; no, mjesto dokaza zauzela je zaslijepljena vjera. Šest sudaca dugo je ustrajalo pri odluci da Jeana Calasa, njegova sina i Lavayssea treba osuditi na smrt na kotaču, a ženu Jeana Calasa na lomaču. Sedam preostalih, umjerenijih, htjeli su da se stvar barem ispita. Dugotrajne rasprave su se ponavljale. Jedan od sudaca,6 uvjeren u nedužnost optuženih i nemogućnost zločina, održi žustar govor njima u prilog, suprotstavljajući žar čovjekoljublja žaru strogosti. U svim domovima u Toulouseu, gdje su neprestani povici zabludjele i pretjerane vjere tražili krv tih nesretnika, on postade javnim braniteljem Calasovih. Drugi sudac, poznat po svojoj naprasitosti,7 govorio je po gradu protiv Calasovih s isto toliko žestine koliko je prvi pokazivao gorljivost braneći ih. Napokon pometnja postade tako velika da su obojica bili prisiljeni dati ostavku; povukoše se na selo. No, nekom čudnom nesrećom, sudac sklon Calasovima ostao je obziran pri svom povlačenju, dok se drugi vratio i dao svoj glas protiv onih kojima uopće nije smio suditi: upravo taj glas utjecao je na odluku da se optuženi osude na kotač, jer je na kraju, u trenutku kad je bilo osam glasova protiv pet, jedan od šest sudaca koji su se suprotstavljali osudi, nakon dosta protesta prešao na stranu najstrožih. Kad se radi o umorstvu sina i osudi jednog oca obitelji na najstrašniju kaznu, čini se da bi presuda morala biti jednoglasna, jer bi dokazi za takav nečuven zločin1 morali biti nepobitni i svima očiti: i najmanja sumnja morala bi u sličnom slučaju biti dovoljna da pokoleba suca koji će potpisati smrtnu presudu. Slabost 1

U povijesti znam samo za dva slučaja očeva optuženih da su ubili svoju djecu zbog vjere:

Prvi je slučaj oca svete Barbare, koju mi zovemo sveta Barbe. On naručio je dva prozora za kupaonicu; Barbara je, u njegovoj od sutnosti, dala izraditi treći u čast Svetog Trojstva; vrbom prsta napravila je znak križa na mramornim stupovima. Njen otac, bijesan, krene za njom s mačem u ruci, ali ona pobježe kroz brdo koje se pred njom otvorilo. Otac zaobiđe brdo i dostigne kćer; izbičevaše je golu, a Bog je obavije bijelim oblakom; na krajnjoj otac odsiječe glavu. Tako izvještava Cvijet svetaca.

8 našega razuma i nedostaci naših zakona svakog se dana osjećaju; no, u kojoj ćemo prilici bolje otkriti njihovu ništavnost negoli u trenutku kad prevagom jednog glasa pošalju na kotač nekog građanina? U Ateni je trebalo pedeset glasova iznad polovice ukupnog broja glasova da bi se suci usudili izreći smrtnu presudu. Što iz toga proizlazi? Ono što već znamo, ali nam ništa ne koristi, da su Grci bili mudriji i humaniji od nas. Izgledalo je nemoguće da bi Jean Calas, šezdesetosmo-godišnji starac, čije su noge već odavno bile slabe i natečene, mogao sam zadaviti i objesiti sina od dvadeset osam godina, koji osim toga bijaše natprosječne snage. Pri tome su mu sasvim sigurno morali pomagati i njegova žena, sin Pierre, mladi Lavaysse i služavka, Oni se nisu ni za trenutak razdvajali one večeri kad se zbio kobni događaj. No, ta je pretpostavka bila još besmislenija od prve: ta kako bi služavka, gorljiva katolkinja, mogla trpjeti da hugenoti ubijaju mladića kojeg je ona odgojila i to zato da bi ga kaznili zbog ljubavi prema vjeri te iste služavke? Kako bi Lavaysse mogao doći iz Bordeauxa s namjerom da zadavi prijatelja o čijem navodnom preobraćenju nije ništa znao? Kako bi nježna majka mogla podići ruku na svog sina? Kako bi svi oni zajedno mogli svladati mladića, snažnijeg od svih njih, bez dugotrajne i ogorčene borbe, bez strašnih krikova koji bi dozvali cijelo susjedstvo, bez mnogo udaraca, bez modrica, bez poderanih odijela. Bilo je jasno da su, ako je umorstvo zaista izvršeno, svi optuženi podjednako krivi, jer se nisu odvajali ni na trenutak; bilo je očito da nisu; bilo je očito da ne može biti kriv samo otac; a ipak je sud jedino tog oca osudio da izdahne na kotaču. Razlozi takvoj presudi bijahu isto tako neshvatljivi kao i sve ostalo. Suci koji su odlučivali o kazni za Jeana Calasa, uvjerili su sve ostale da slabašni starac neće izdržati muke i da će pod udarcima krvnika priznati svoj zločin i odati pomagače. Bili su posve smeteni kada je taj starac, umirući na kotaču, dozivao Boga za svjedoka svoje nevinosti i zaklinjao ga da oprosti njegovim sucima. Bili su prisiljeni izreći drugu presudu, koja je proturječila onoj prvoj; odlučili su naime da puste iz zatvora majku, sina Pierrea, mladog Lavayssea i služavku. No, kad ih je jedan savjetnik upozorio da takva presuda poriče onu prvu, i da time sami sebe osuđuju, jer su optuženi bili stalno zajedno u vrijeme kad je navodno izvršeno umorstvo, te da puštanje iz zatvora svih preživjelih nepobitno dokazuje nevinost oca obitelji nad kojim je kazna izvršena, odlučiše se da kazne izgonom Pierrea Calasa, njegovog sina. Taj se izgon činio isto tako besmislenim i nedosljednim kao i sve ostalo: jer Pierre Calas bio je ili nevin ili kriv za ubojstvo brata; ako je bio kriv, trebalo ga je poslati na kotač kao i oca; ako je bio nevin, nije ga trebalo prognati. No suci, zaplašeni stradanjem oca i blagom pobožnošću njegova umiranja, zamišljali su da će spasiti svoju čast ako narod povjeruje da su pomilovali sina, kao da pomilovanje u ovom slučaju ne bi predstavljalo još jedan znak nesavjesnog obavljanja dužnosti; i vjerovali su da progon tog mladića, siromašnog i bez potpore, u čemu oni nisu vidjeli nikakve posljedice, ne predstavlja veliku nepravdu nakon one koju su, na nesreću, već učinili.

Drugi primjer je princ Hermenegilde. Pobunio se protiv kralja, svog oca, izazvao ga 584. na borbu, u kojoj je pobijeđen, a ubio ga je neki oficir: proglasili su ga svecem jer mu otac bijaše arijevac .

9 Dok je još bio u tamnici, Pierreu Calasu su počeli prijetiti da će i njega zateći očeva sudbina ako se ne odrekne svoje vjere. To ovaj mladić1 tvrdi pod zakletvom. Napuštajući grad, Pierre Calas je sreo opata preobraćenika, koji ga je vratio natrag u Toulouse. Zatvoriše ga u neki dominikanski samostan i tamo prisiliše da obavlja sve katoličke obrede; bijaše to djelomice ono što su željeli, bijaše to cijena krvi njegova oca; vjera, koju su smatrali osvećenom, kao da je time bila zadovoljena. Majci oduzeše kćeri; zatvoriše ih također u samostan. Ta žena, koju je takoreći poškropila krv vlastitog muža, koja je na svojim rukama držala mrtvog najstarijeg sina, gledala kako drugog progone iz grada, kojoj su oduzeli kćeri, lišili je imanja, ostala je sama na svijetu, bez kruha, bez nade, umirući od svoje prekomjerne nesreće. Neki ljudi koji su pažljivo proučili sve okolnosti tog užasnog događaja, bili su tako zapanjeni da su nagovarali gospodu Calas, koja se bila povukla u potpunu samoću, da potraži pravdu pri samom prijestolju Žena se jedva držala na nogama, gasila se poput svijeće; osim toga, Engleskinja po rođenju, preseljena u tu francusku provinciju još kao dijete, plašila se i samog spomena imena grada Pariza. Zamišljala je glavni grad kraljevine još barbarskijim od Languedoca. Na kraju je dužnost da osveti uspomenu na svojega muža ipak nadvladala slabost. Stigla je u Pariz spremna na najgore. Iznenadila se naišavši tamo na lijep prijem, na pomoć i suze. U Parizu razum je jači od fanatizma, ma kako snažan ovaj bio, dok u provinciji fanatizam gotovo uvijek odnosi prevagu nad razumom. Gospodin de Beaumont, čuveni odvjetnik pariškog najvišeg suda, prvi se zauzeo za nju i sastavio pismeno obrazloženje koje je potpisalo još petnaest odvjetnika.8 Gospodin Loiseau, ne manje rječit, sastavio je predstavku9 u korist obitelji. Gospodin Mariette, odvjetnik u savjetu, podnio je pravnu molbu,10 koja je uvjerila sve duhove. Ova tri plemenita branitelja zakona i nedužnosti prepustiše udovici dobit od izdavanja svojih pledoajea.2 Pariz i cijela Evropa bili su ganuti i, zajedno s nesretnom ženom, tražili su pravdu. Cijela je javnost donijela odluku mnogo ranije negoli što ju je mogao potpisati savjet. Milosrđe je doprlo čak do ministarstva, unatoč stalnoj bujici raznih slučajeva koji ga zasipaju i često isključuju samilost i unatoč navici da gledaju nesretnike, što može još više otvrdnuti srce. Kćerke opet vratiše majci. Vidjeli su ih, sve tri prekrivene velom i oblivene suzama, kako izmamljuju suze na očima i svojim sucima. No, obitelj je još uvijek imala neprijatelja, jer se radilo o vjeri. Više osoba, koje u Francuskoj zovu pobožnima,3 izjavilo je otvoreno da bi bilo bolje ostaviti da na kotaču izdahne neki stari, pa makar i nedužni kalvinist, negoli da osmorica savjetnika iz Languedoca moraju priznati da su pogriješili. Poslužili su se čak ovim riječima: »Ima više magistrata nego Calasa«, iz čega je slijedio zaključak da je obitelj Calas 1

U moju tamnicu ude neki jakobinac i zaprijeti mi istom takvom smrću ako se ne odreknem vjere: to potvrđujem pred Bogom. 23- srpnja 1762. Pierre Catas. 2 3

U više gradova bili su krivotvoreni i gđa Calas izgubila je dobit od te velikodušnosti.

Pobožan (devot, prim. prev.) dolazi od latinskog devotus. Devoti su u starom Rimu bili oni koji su se žrtvovali za spas republike: bijahu to Kurciji, Deciji.

10 trebala biti žrtvovana zbog časti magistrature. Nisu pomišljali da se čast sudaca, kao i drugih ljudi, sastoji u tome da isprave svoje pogreške. U Francuskoj ne vjeruju da je papa, zajedno sa svim svojim kardinalima, nepogrješiv: mogli bi ipak povjerovati da to nisu ni osmorica sudaca iz Toulousea. Svi ostali razumni i nepristrani ljudi govorili su da bi presuda iz Toulousea bila poništena u čitavoj Evropi, ali posebni obziri sprječavali su da bude poništena u savjetu. Takvo je bilo stanje u tom neobičnom slučaju kada se u nekolicine nezainteresiranih ali osjetljivih osoba rodila zamisao da javnosti iznesu neka razmišljanja o toleranciji, o oprostu od grijeha, o sućuti koju opat Houtteville11 u svojoj naduvenoj i što se činjenica tiče neistinitoj govoranciji, naziva čudovišnim učenjem, a koju razum zove darom prirode . Ili su suci iz Toulousea, zavedeni fanatizmom svjetine, osudili na smrt na kotaču jednog nedužnog oca obitelji, za što do sada nema primjera u sudskoj praksi, ili su taj otac obitelji i njegova žena zadavili svog najstarijeg sina, pri čemu su im pomagali drugi sin i jedan prijatelj, što nije u skladu s prirodom. U jednom i drugom slučaju zabluda najsvetije vjere izazvala je velik zločin. Dakle, u interesu je ljudskog roda da ispita treba li vjera biti milosrdna ili okrutna.

11

Poglavlje II.

Posljedice stradanja Jeana Calasa

Ako su bijeli pokajnici bili uzrokom stradanja jednog pravednika, potpune propasti jedne obitelji, njenog rasula i sramote koju bi trebalo pripisati jedino nepravdi, a ovdje je pala na žrtvu; ako je žurba bijelih pokajnika da počnu slaviti kao sveca onoga koga je, prema našim surovim običajima, trebalo vuči na pleteru, dovela na kotač časnog oca obitelji, ta bi ih nesreća doista trebala učiniti pokajnicima do kraja života; i oni i suci morali bi plakati, ali ne u dugačkoj bijeloj mantiji i s maskom preko lica. koja im skriva suze. Poštujemo sva bratstva: ona upućuju na dobro; no, koliko god bilo veliko dobro koje mogu učiniti za državu, može li se ono izjednačiti s ovim užasnim zlom što su ga prouzročila? Izgleda da su utemeljena na žaru koji u Languedocu potiče katolike protiv onih koje nazivamo hugenotima. Reklo bi se da su se zavjetovali da će mrziti svoju braću jer ih mi suviše volimo i pomažemo. A što bi bilo kad bi ovim bratstvima upravljali zanesenjaci, poput onih što su nekoć, u pojedinim udruženjima obrtnika i gospode12 u pravo umijeće i sistem pretvorili svoj običaj da imaju vizije, kao što kaže jedan od naših najrječitijih i najučenijih magistrata? Što bi bilo kad bi u bratstvima uveli one mračne komore, nazvane sobama za meditaciju, gdje su po zidovima slikali đavole naoružane rogovima i kandžama, vatre pakla, križeve i bodeže, sa svetim imenom Isusovim iznad slike? Kakav prizor za već opčinjene oči i maštu, istodobno raspaljenu i podložnu svojim vodičima! Bilo je vremena, to i predobro znamo, kada su bratovštine bile opasne. Mala braća, flagelanti, izazivali su nemire. Liga15 je počela s takvim udruženjima. Zašto da se netko odvaja od ostalih građana? Zar su se smatrali boljima od drugih? Već i to je uvreda za ostali dio nacije. Jesu li željeli da svi kršćani udu u bratovštinu? Bio bi to krasan prizor: cijela Evropa s kukuljicom i pod maskom s dvije okrugle rupe ispred očiju! Misle li doista da Bog više voli tu bizarnu odjeću od običnog kaputa? Više od toga: ta je odjeća uniforma oponenata, koja opominje protivnike da uzmu oružje; ona može izazvati neku vrstu građanskog rata u duhovima, što bi možda završilo nesretnim izgredima kada kralj i njegovi ministri ne bi bili isto toliko mudri koliko su fanatici bezumni. 13

Dobro znamo koliko nas je stajala rasprava kršćana o dogmi: krv je tekla — na stratištima i u bitkama — od IV. stoljeća do naših dana. Ograničimo se ovdje na ratove i na strahote koje su izazvali sporovi o reformaciji i pogledajmo koji im je uzrok u Francuskoj. Možda će kratak i vjeran prikaz tolikih nevolja otvoriti oči nekim slabo upućenim osobama i dirnuti dobra srca.

12

Poglavlje III.

Ideja reformacije u XVI. stoljeću Kada su se u vrijeme procvata književnosti i filozofije duhovi počeli prosvjećivati, najčešće su bile žalbe zbog zloupotrebe; svi priznaju da su žalbe bile opravdane. Papa Aleksandar VI. javno je kupio tijaru,16 a petoro njegove kopiladi uživalo je njene povlastice. Njegov sin, kardinal i vojvoda od Borgie, dao je u dogovoru s ocem pogubiti obitelji Vitelli, Urbino, Gravina, Oliveretto i stotinu drugih velikaša, da bi im oteo imanja. Julije II, obuzet istom sklonošću, ekskomunicirao je Luja XII, dao njegovo kraljevstvo prvom osvajaču, a on sam, s kacigom na glavi i oklopom na leđima, opustošio je ognjem i mačem dio Italije. Leon X. prodavao je oproste od grijeha kao što se prodaje živež na tržnici, samo da bi mogao platiti svoje užitke. Oni koji su ustali protiv tolikih razbojstava nisu se barem ogriješili o moral. Pogledajmo jesu li bili u krivu kad je riječ o politici. Govorili su da Isus Krist nije nikada zahtijevao anate17 i rezervacije,18 niti prodavao dispenze19 za ovaj svijet i oproste20 od grijeha za onaj drugi; možemo dakle i bez plaćanja svih tih stvari nekom stranom vladaru. Kad bi nas anati, procesi koji se vode u Rimu i oprosti koji još i danas postoje, stajali samo pet stotina tisuća franaka godišnje, jasno je da smo od Françoisa I, tijekom ovih dvjesto pedeset godina, platili sto dvadeset pet milijuna franaka; a ako izračunamo različite cijene srebrne marke, ta suma iznosi oko dvjesto pedeset milijuna današnjih franaka, Možemo se dakle, bez bogohuljenja, složiti da heretici, predlažući ukidanje tih neobičnih nameta kojima će se potomstvo čuditi, svojim prijedlogom nisu nanosili veliko zlo kraljevstvu i da su bili prije dobri račundžije negoli loši podanici. Dodajmo da su oni bili jedini koji su znali grčki i poznavali stari vijek. Ne smijemo prikrivati činjenicu da im, unatoč njihovim zabludama, dugujemo za razvoj ljudskog duha, dugo utonulog u teško barbarstvo. No kako su nijekali čistilište, u koje ne treba sumnjati, i koje je uostalom dosta donosilo fratrima, kako nisu poštivali relikvije koje treba poštivati, a koje su fratrima donosile još i više, kako su, napokon, napadali dogme dostojne svakog poštovanja,1 odgovoriše im odmah tako što su ih spaljivali na lomači. Kralj, koji ih je štitio i potplaćivao u Njemačkoj, koračao je u Parizu na čelu povorke nakon koje su 1

Obnovili su Berengerovo mišljenje o euharistiji; poricali su mogućnost da jedno tijelo bude na sto tisuća različitih mjesta, pa bilo to i uz pomoć božanske svemoći; poricali su da atributi mogu postojati bez subjekta; smatrali su potpuno nemogućim da ono Što vidimo očima kao kruh i vino, čiji okus osjećamo na nepcu i u želucu, može nestati u trenutku dok postoji; podržavali su sve te zablude osuđene nekoć od Berengera. Pozivali su se na mnoge pasuse prvih crkvenih otaca, a osobito svetog Justinijana, koji u svom dijalogu protiv Trifona doslovce kaže: «Prinošenje finog brašna je oblik euharistije koji Isus Krist traži od nas da prinesemo u spomen na njegovu muku», (strana 119, Edit. Londiniensis, 1719, in - 8°) Podsjećali su na sve što je u prvim stoljećima rečeno protiv kulta relikvije; navodili su rijeci Vigilancija: «Zar je potrebno da poštujete ili čak da obožavate prosti prah? Zar duše mučenika još nadahnjuju njihove smrtne ostatke? U crkvu su se uvukli običaji neznabožaca: usred podneva počinju paliti baklje. Za života možemo moliti jedni za druge, ali poslije smrti čemu služe te molitve?«. No, nisu govorili koliko je sveti Jeronim bio protiv tih Vigitancijevih riječi. Ukratko, htjeli su da sve podsjeća na apostolska vremena, a nisu htjeli priznati da je zbog širenja i učvršćenja Crkve bilo nužno jačati i učvršćivati njezinu disciplinu: osuđivali su bogatstva, koja su, kako se čini, ipak bila potrebna da se obrani dostojanstvo kulta.

13 pogubili veći broj tih nesretnika. A evo kako je izvršena kazna: vješali su ih na kraj dugačke grede što se poput vage njihala na uspravljenom deblu; ispod njih je gorjela vatra u koju su ih čas spuštali a čas iz nje podizali; mučili su ih polako, temeljito, sve dok ne bi izdahnuli od najdugotrajnijih i najstrašnijih muka što ih je divljaštvo ikada izmislilo. Kratko vrijeme prije smrti Françoisa I, nekolicina članova skupštine u Provansi, koje su protiv stanovnika Merindola i Cabrieresa nagovorili svećenici, zatražiše od kralja da im pošalje vojsku kao pomoć pri pogubljenju devetnaestorice ljudi iz tog kraja koje su bili osudili; poklali su ih na kraju šest tisuća, ne poštedjevši ni žene, ni djecu, ni starce; trideset trgovišta pretvoriše u prah i pepeo. Svi ti ljudi, do tada nepoznati, bili su vjerojatno krivi zato što su rođeni kao valdenzi,21 bijaše to njihov jedini grijeh. Nastanili su se već prije tri stotine godina u pustarama i na brdima koja su nevjerojatnim marom učinili plodnima. Njihov pastirski mirni život dočaravao je nevinost pripisivanu počecima svijeta. U susjedne gradove odlazili bi samo da prodaju voće što su ga uzgajali; nisu poznavali parnice niti rat; nisu se branili; poklali su ih poput odbjeglih životinja u zabranu.1 Poslije smrti Françoisa I, vladara poznatijeg po svojim udvaranjima i nevoljama negoli po okrutnosti, smrt tisuću heretika, osobito smrt savjetnika u skupštini Dubourga, i napokon pokolj u Vassyju, podigoše na oružje progonjene, čija se sekta namnožila pri svjetlosti lomača i pod nožem krvnika; bijes je zamijenio strpljenje; ugledaše se u okrutnost svojih neprijatelja — devet građanskih ratova ispunilo je Francusku krvoprolićem; mir zlokobniji od rata izazvao je Bartolomejsku noć,22 pokolj kojem nema premca u analima zločina. Liga je ubila Henrika III.23 i Henrika IV,24 posluživši se rukama jednog jakobinca25 i jednog čudovišta iz reda cistercitske braće.26 Ima ljudi koji tvrde da su humanost, blagost i sloboda savjesti strašne stvari; no, govoreći pošteno, bi li one izazvale slične strahote?

Poglavlje IV. Gđa. de Cental, kojoj je pripadao dio opustošenih imanja na kojima su se mogli vidjeti još samo leševi njihovih žitelja, zatraži pravdu od kralja Henrika II, koji je uputi na pariški sud. Generalni zastupnik Provanse, izvjesni Guerin, glavni izvršilac pokolja, jedini je osuđen na smrt. De Thou kaže da je on sam snosio kaznu za ostale krivce, quod aulicorum favore destitueretur, jer nije imao prijatelja na dvoru. 1

14

Je li tolerancija opasna i u kojih je naroda dopuštena Neki su izjavili da svaka očinska blagost prema našoj zabludjeloj braći koja se mole Bogu na lošem francuskom, znači stavljanje oružja u njihove ruke i da ćemo vidjeti nove bitke kod Jamaca, Moncontoura, Coutrasa, Dreuxa, Saint-Denisa,27 itd. To zaista ne znam jer nisam prorok; no čini mi se da ne zaključujemo dosljedno ako kažemo: »Ti su se ljudi pobunili kad sam im nanio zlo: dakle, pobunit će se i kada im učinim dobro.« Usudio bih se biti toliko slobodan i pozvati one koji su na čelu vlade i one kojima su namijenjeni visoki položaji, da dobro i zrelo ispitaju moramo li se doista plašiti da će blagost izazvati onakve pobune kakve je izazvala okrutnost; mora li se ono što se dogodilo u određenim okolnostima dogoditi i u drugima; jesu li vremena, nazori, običaji uvijek isti. Hugenoti su, bez sumnje, bili opijeni fanatizmom i ukaljani krvlju kao i mi; no je li sadašnja generacija isto tako okrutna kao i njihovi očevi? Zar novo doba, razum koji toliko napreduje, dobre knjige, blagost društva, nisu uopće doprli do onih koji usmjeravaju duh tih naroda i zar ne uviđamo da je gotovo cijela Evropa izmijenila lik u posljednjih pedesetak godina? Vlast se posvuda učvrstila, dok su se običaji ublažili. Državna policija, koju pomaže i podržava još uvijek brojna vojska, ne dopušta uostalom strahovanje od tih nemirnih vremena bezvlađa, kada su se kalvinistički seljaci borili protiv katoličkih seljaka unovačenih na brzinu između sjetvi i žetvi. Druga vremena druge brige. Bilo bi besmisleno da se danas desetkuje Sorbona zato što je nekada zahtijevala da se spali Djevica Orleanska,28 zato što je ekskomunicirala i proskribirala velikog Henrika IV. Nećemo to, naravno, tražiti niti od drugih tijela kraljevstva koja su počinila iste greške u tim mahnitim vremenima: bilo bi to ne samo nepravedno već i ludo, kao kad bismo htjeli »očistiti« sve stanovnike Marseillea jer su godine 1720. imali kugu. Hoćemo li opustošiti Rim, kao što su to učinile čete Karla V, jer je Siksto V,29 godine 1585, dodijelio devet godina oprosta od grijeha svim Francuzima koji podignu oružje protiv svog vladara? Zar nije dovoljno spriječiti Rim da više nikada ne učini nešto slično? Strast što je potiču dogmatski duh i zloupotrebe loše shvaćene kršćanske vjere, prolila je podjednako mnogo krvi, izazvala podjednako mnogo nesreća u Njemačkoj, u Engleskoj, pa čak i u Nizozemskoj, kao i u Francuskoj; no u tim državama vjerske razlike danas ne izazivaju nikakve nemire: Židov, katolik, pravoslavac, luteran, kalvinist, ana-baptist, socinijevac, menonit, moravska braća30 i toliki drugi žive u tim zemljama kao braća i podjednako pridonose dobru društva. Nitko se više u Nizozemskoj ne boji da bi rasprave jednog Gomara1 o predestinaciji mogle stajati glave prvog ministra. Nitko se u Londonu ne boji da bi prepirke prezbiterijanaca i anglikanaca,51 zbog liturgije i rokete,32 mogle proliti kraljevsku krv na stratištu. Irska, napučenija i bogatija, neće više gledati kako 1

François Gomar bijaše protestantski teolog; protiv svog kolege Arminiusa podržao je tezu da je Bog većinu ljudi osudio da vječno gore u paklu: ta paklenska dogma podržana je, kao što i treba, progonima. Prvom ministru Barneveldtu, koji je pripadao stranci suprotnoj Gomarovoj. odsječena je glava u sedamdeset i drugoj godini, 13. svibnja 1619. »zato što je strašno rastužio Božju crkvu«.

15 njezini katolički građani tokom dva mjeseca žrtvuju Bogu svoje protestantske sugrađane, kako ih žive zakopavaju, kako majke vješaju na vješala, a kćeri majkama oko vrata, gledajući ih kako zajedno umiru; kako trudnicama otvaraju utrobu, izvlače iz nje napola formiranu djecu i bacaju ih kao hranu svinjama i psima; kako stavljaju bodež u ruku svojih zarobljenika čvrsto vezanih konopcem i kako je usmjeravaju prema grudima njihovih žena, očeva, majki, kćeri, zamišljajući da ovi nanose smrt vlastitom rodu i kako ih sve osuđuju na istrebljenje. O tome izvještava Rapin-Thoiras, časnik u Irskoj, može se reći suvremenik tih događaja; o tome izvještavaju svi anali, sve povijesti Engleske, i to se, bez sumnje, nikada više neće ponoviti. Filozofija, jedino filozofija, ta sestra religije, razoružala je ruke koje je praznovjerje tako dugo zalijevalo krvlju; a ljudski duh, budeći se iz svog pijanstva, ne može vjerovati do kakvih ga je strahota doveo fanatizam. I mi u Francuskoj imamo jednu bogatu pokrajinu u kojoj je luteranstvo jače od katolicizma. Sveučilište u Alzasu je u rukama luterana; oni zauzimaju i neke gradske položaje; nikada niti najmanja vjerska razmirica nije narušila mir te pokrajine otkada ona pripada našim kraljevima. Zašto? Zato što u njoj nikoga ne progone. Nemojte mučiti srca i sva će srca biti uz vas. Ne kažem da svi oni koji ne pripadaju vjeri vladara trebaju dijeliti povlastice i časti s onima koji pripadaju vladajućoj vjeri.33 Katolici u Engleskoj, koje smatraju privrženim pretendentskoj stranci, ne mogu dobiti službe: plaćaju čak dvostruki porez; no inače uživaju sva prava građana. Neke francuske biskupe sumnjičili su da misle kako im nije niti na čast niti je u njihovom interesu da u svojoj biskupiji imaju kalviniste,34 i da je to najveća prepreka toleranciji; ne mogu to vjerovati. Biskupski zbor u Francuskoj sastavljen je od čestitih ljudi, koji misle i djeluju plemenito, pokazujući uzvišenost dostojnu svojega rođenja; milosrdni su i velikodušni, to im moramo priznati. Oni moraju pomišljati da će se neki od njihovih nestalnih župljana sigurno preobratiti u stranim zemljama i da će ih, kad se vrate svojim pastorima, ovi moći prosvijetliti dobrim poukama i dirnuti vlastitim primjerom; bila bi čast preobratiti ih, svjetovna vlast ne bi time ništa izgubila, a što bi bilo više građana, više bi donosila imanja prelata. Neki biskup iz Warmije, u Poljskoj, imao je zakupnika anabaptista i poreznika socinijevca; netko mu je predložio da protjera i sudski progoni jednoga zato što ne vjeruje u konsupstancijalnost,35 a drugoga jer je krstio sina tek u petnaestoj godini; odgovorio je da će oni biti vječno prokleti na drugom svijetu, ali da su mu na ovom ovdje jako potrebni. Izađimo iz našeg malog kruga i pogledajmo ostatak kugle zemaljske. Sultan vlada u miru nad dvadesetak naroda različite vjere; dvjesto tisuća Grka žive sigurno u Carigradu; sam muftija36 imenuje i caru predstavlja pravoslavnog patrijarha; tamo podnose i rimokatoličkog patrijarha. Sultan imenuje katoličke biskupe na nekim grčkim otocima1 i evo formule koju pri tome izgovara: »Naređujem mu da služi kao biskup na otoku Hiosu,37 u skladu s njihovim starim običajima i besmislenim obredima«. U tom carstvu ima mnoštvo jakobita, nestorijanaca, monotelita; ima kopta, kršćana Svetog Ivana, Židova, gebra, baniena.38 Turski anali ne spominju nikakvu pobunu izazvanu od strane bilo koje od tih vjera. Pođite u Indiju, Perziju ili u Turkestan, i vidjet ćete jednaku toleranciju i jednaki mir. Petar Veliki dopuštao je podjednako sve kultove u svom prostranom 1

Vidi Ricaut.

16 carstvu; trgovina i poljoprivreda od toga su samo dobile, a političko tijelo nije nikada trpjelo. Vlast u Kini nije u ovih četiri tisuće godina otkad postoji nikad dopuštala druge kultove osim taoizma i konfucijanizma,39 priprosto obožavanje jednog jedinog boga; ona ipak tolerira praznovjerja Foa40 i mnoštvo bonza,41 koje bi bilo opasno kad ga mudrost sudova ne bi obuzdavala Istina je da je veliki car Yung-Ch'ing, možda najmudriji i najplemenitiji od svih što ih je Kina imala, protjerao jezuite, no to nije učinio zato što je bio netolerantan, već naprotiv, zato što su to bili jezuiti. Oni sami navode u svojim Neobičnim pismenima riječi koje im je izgovorio taj dobri vladar: »Znam da je vaša vjera netolerantna; znam što ste učinili u Manili i u Japanu; prevarili ste mog oca, ne nadajte se da ćete prevariti i mene«. Pročitajte cijeli govor što ga je održao i vidjet ćete da je bio najmudriji i najmilostiviji čovjek. Zar je doista mogao zadržati fizičare iz Europe koji su, pod izgovorom da na dvoru pokazuju termometre i eolipile, već podigli na ustanak jednog princa njegova roda? A što bi tek rekao taj car da je čitao našu povijest, da je poznavao naša vremena Lige i barutne zavjere?42 Njemu je bilo dovoljno da sazna za nedolične svađe jezuita, dominikanaca, kapucina, laičkih svećenika poslanih s drugog kraja svijeta u njegove zemlje: došli su propovijedati istinu, a proklinjali su jedni druge. Car je, dakle, samo otjerao strane sumnjivce; no kako ih je dobrostivo otpremio! Kako se očinski pobrinuo za njihov put, želeći spriječiti da ih putem netko uvrijedi! Samo njihovo protjerivanje bilo je primjer tolerancije i humanosti. Japanci1 bijahu najtolerantniji od svih ljudi: u njihovom je carstvu mirno živjelo dvanaest vjera; jezuiti su donijeli trinaestu, a zbog njihove netrpeljivosti prema drugima znamo što se ubrzo dogodilo: građanski rat, ne manje strašan od onog iz vremena Lige, opustošio je zemlju. Kršćanska je religija na kraju ugušena u potocima krvi; Japanci zatvoriše svoje carstvo pred ostalim svijetom, a nas su gledali kao divlje životinje nalik onima od kojih su Englezi očistili svoj otok. Uzalud je ministar Colbert,43 osjećajući koliko su nam Japanci potrebni, a mi njima ni najmanje, pokušavao uspostaviti trgovinu s njihovim carstvom: naišao je na neumoljivo odbijanje. Tako nam, dakle, cijela naša zemaljska kugla dokazuje da ne treba ni propovijedati ni provoditi netrpeljivost. Bacite pogled na drugu hemisferu; pogledajte Karolinu,44 čiji je zakonodavac bio mudri Locke:45 dovoljno je sedam očeva obitelji da se ustanovi javni kult priznat od strane zakona; takva sloboda nije izazvala nikakav nered. Bog neka nas sačuva od pomisli da Francuskoj predložimo da slijedi taj primjer! Navodimo ga samo zato da bismo pokazali kako ni najveća tolerancija nije imala za posljedicu ni najmanju neslogu; no ono što je vrlo korisno i vrlo dobro u nekoj koloniji koja se tek rađa, ne odgovara jednom starom kraljevstvu. Što reći o priprostim ljudima koje su podrugljivo nazvali kvekerima,46 a koji su, usprkos svojim, možda smiješnim običajima, bili tako čestiti i uzalud pokušavali poučiti ostale da žive u miru? U Pensilvaniji ima ih sto tisuća; u sretnoj domovini što su je stvorili, nepoznati su sporovi i nesloga, a samo ime njihovog grada, Philadelphija, podsjeća ih u svakom trenutku da su ljudi braća i trebalo bi biti primjer drugima, postiđujući narode koji još ne poznaju toleranciju. 1

Vidi Kempfer i svi izvještaji o Japanu.

17 Ukratko, ta tolerancija nije nikada izazvala građanski rat; netolerancija je prekrila zemlju leševima i krvlju. Pa prosudite sad, odlučite se između ove dvije suparnice: između majke koja želi da joj ubiju sina i majke koja popušta samo da bi on živio! Govorim ovdje samo o interesu nacija; i poštujući teologiju, kao što je red, razmatram u ovom tekstu samo fizičko i moralno dobro društva. Preklinjem svakog nepristranog čitaoca da odvagne ove istine, da ih ispravi i da ih dalje širi. Pažljivi čitaoci, koji jedni drugima iznose svoje misli, idu uvijek dalje od autora.1

Poglavlje V.

1

G. de La Bourbonnaire, upravitelj u Rouenu, kaže da je u Caudebecu i u Neuchatelu proizvodnja šešira opala nakon bijega izbjeglica. G. Fou-caut, upravitelj iz Caena, kaže da je u tom kotaru trgovina smanjena za polovinu. G. de Maupeou, upravitelj u Poitiersu, kaže da je proizvodnja drogeta propala. G. de Bezons, upravitelj iz Bordeauxa, žali se da trgovine u Cleracu i u Neracu vise gotovo i nema. G. de Miromenil, upravitelj iz Tourainea, kaže da je trgovina u Toursu smanjena za deset miliona godišnje; i sve to zbog progona. (Vidi predstavke upravitelja iz 1698.) Uračunajte, osim toga, broj oficira na moru i na kopnu, kao i mornara, koji su bili prisiljeni da služe protiv Francuske i procijenite da li je netolerancija nanijela neko zlo državi. Nemamo smjelosti da ovdje predložimo neka gledišta ministrima čiji duh i plemenite osjećaje poznajemo, i čije je srce isto toliko plemenito koliko i rođenje: uvidjet će sami da obnova mornarice zahtijeva određenu popustljivost prema stanovnicima naših obalnih krajeva.

18

Kako se može dopustiti tolerancija Usuđujem se pretpostaviti da će se neki prosvijećen i plemenit ministar, neki human i mudar crkveni dostojanstvenik, neki vladar koji zna da je u njegovom interesu da ima velik broj podanika i da je njegova slava u njihovoj sreći, udostojati da baci pogled na ovaj nesavršen i manjkav spis; dopunit će ga vlastitim uvidima; reći će samome sebi: Kakvoj bih se opasnosti izložio gledajući kako zemlju obrađuje i ukrašava više marljivih ruku, kako se prinosi povećavaju, a država bolje cvjeta? Njemačka bi bila pustinja prekrivena kostima katolika, evangelika,47 protestanata, anabaptista koji su se međusobno poklali, da Vestfalski mir nije konačno donio slobodu savjesti. Mi imamo Židova u Bordeauxu, u Metzu, u Alzasu; imamo luterana, molinista, jansenista:48 zar ne možemo otrpjeti i prihvatiti kalviniste pod sličnim uvjetima pod kojima ih prihvaćaju u Londonu? Sto je više sekta, to je svaka od njih manje opasna; množina ih čini slabijima, a sve su podvrgnute pravednim zakonima koji zabranjuju bučne skupove, uvrede, pobune i koji uvijek djeluju snagom prinude. Znamo da mnogi očevi obitelji koje su stekle veliko bogatstvo u stranim zemljama razmišljaju o povratku u domovinu; oni traže jedino zaštitu prirodnog zakona, priznavanje svojih brakova, sigurnost svoje djece, pravo da naslijede očeve, slobodu vlastite osobe: ne traže nikakve javne hramove, niti pravo na gradske službe, na počasti, katolici ih nemaju ni u Londonu ni u mnogim drugim zemljama. Ne radi se niti o davanju velikih povlastica ili osiguranih mjesta u jednoj stranci, već o tome da se jednom mirnom narodu dopusti da živi, da se ublaže propisi, nekoć možda nužni ali koji to danas više nisu. Nije na nama da ukazujemo ministarstvu što može učiniti; dovoljno je da molimo za nesretnike. Koliko li je načina da ih učinimo korisnima i spriječimo da nikada ne postanu opasni! Razboritost ministarstva i savjeta, podržavana snagom ostalih, lako će naći ta sredstva što ih tolike druge nacije tako sretno koriste. Među kalvinističkom svjetinom ima još fanatika; no neosporno je da ih ima još i više među konvulzionističkom49 svjetinom. Društveni talog bezumnika iz SaintMedarda narod smatra beznačajnim, a onaj kalvinističkih proroka je uništen. Najbolji je način da se smanji broj manijaka, ako ih još ima, da se ta bolest duha prepusti upravi razuma, koji polako ali sigurno prosvjećuje ljude. Taj je razum blag, human, potiče na opraštanje, suzbija neslogu, jača vrlinu, čini poželjnim pokoravanje zakonima, još i više nego što ih sila podržava. I zar nećemo voditi računa o činjenici da danas svi čestiti ljudi smatraju zanesenost nečim smiješnim? To smiješno snažna je brana protiv svih pretjeranosti sektaša. Prošla vremena kao da nikada nisu ni postojala. Uvijek treba polaziti od točke na kojoj smo i od one do koje su narodi dospjeli. Bilo je vrijeme kad su ljudi mislili da moraju optužiti i osuditi one koji naučavaju doktrinu suprotnu Aristotelovim kategorijama, koja ne prihvaća strah od praznine, niti sigurnost i univerzalni karakter stvari. U Europi ima više od sto svezaka jurističkih spisa o vračanju i metodama razlikovanja lažnih vještica od pravih. Ekskomunikacija skakavaca i drugih insekata koji škode dobrom urodu bila je vrlo raširena i još i danas se održala u mnogim obredima. No, običaj je nestao; ostavljeni su u miru Aristotel, vještice i skakavci. Primjeri tih velikih

19 ludosti, nekada tako snažnih, mnogobrojni su; s vremena na vrijeme pojavljuju se druge: no kad obave svoje, kad se ljudi zasite, one nestaju. Kad bi danas netko izjavio da je karpokratovac ili eutihovac, ili monotelet, monofizit, nestorijanac, manihejac,50 itd., što bi se dogodilo? Ismijali bi ga kao staromodno odjevenog čovjeka s nabranom ogrlicom i prslukom. Narod je počeo otvarati oči kad su jezuiti Le Tellier i Doucin sastavili bulu Unigenitus51 i poslali je u Rim: vjerovali su da još uvijek žive u onim vremenima neznanja kada su narodi bez pitanja prihvaćali najbesmislenije tvrdnje. Usudili su se odbaciti izreku čija je istina univerzalna i vrijedi za sva vremena i sve slučajeve: »Strah od nepravedne ekskomunikacije ne smije nas spriječiti da izvršimo svoju dužnost.« Značilo je to odbaciti razum, slobodu galikanske crkve52 i temelj morala; značilo je to reći ljudima: Bog vam naređuje da nikada ne izvršite svoju dužnost, da je zanemarite čim osjetite strah od nepravde. Nikada zdrav razum nije drskije uvrijeđen. Savjetnici Rima nisu o tome vodili računa. Na rimskom dvoru uvjeravali su da je ta povelja nužna, i da je nacija želi; potpisana je, ovjerena pečatom i poslana: nastavak je poznat; naravno, da su bili upozoreni, bulu bi preinačili. Prepirke su bile oštre; razboritost i dobrota kralja napokon su ih smirile. Slično je i u velikom broju točaka koje razdvajaju nas i protestante; ima nekih čije su razlike bez ikakvih posljedica; ima drugih, ozbiljnijih, kod kojih je međutim strast sporenja toliko ublažena da i sami protestanti danas o njima ne raspravljaju. Ovo vrijeme gađenja, zasićenosti, ili radije — razuma, možemo dakle smatrati epohom i zalogom javnog mira. Sporenje je epidemijska bolest kojoj se upravo bliži kraj, i ta kuga od koje smo ozdravili traži još jedino blagu upravu. Napokon, u interesu je države da se prognani sinovi smjerno vrate kućama svojih očeva: to zahtijeva čovjekoljublje, to savjetuje razum, a ni politika se toga ne može plašiti.

20

Poglavlje VI.

Je li netolerancija u skladu s prirodnim i ljudskim pravom Prirodno pravo je ono pravo koje priroda pokazuje svim ljudima. Podigli ste svoje dijete na noge: ono vam kao ocu duguje poštovanje, a zahvalnost kao dobročinitelju. Imate pravo na proizvode sa zemlje koju ste obrađivali vlastitim rukama. Dali ste i primili obećanje, treba ga održati. Ljudsko pravo može se temeljiti jedino na tom prirodnom pravu; a veliko, univerzalno načelo jednog i drugog na cijeloj je zemlji isto: »Ne čini ono što ne bi želio da netko učini tebi.« Ne vidim, dakle, kako bi, slijedeći to načelo, neki čovjek mogao reći drugome: »Vjeruj u ono u što ja vjerujem, a u što ti ne možeš vjerovati, ili ćeš propasti.« Upravo to kažu u Portugalu, u Španjolskoj, u Goi,53 U nekim drugim zemljama zadovoljavaju se time da kažu: »Vjeruj ili ću te mrziti; vjeruj ili ću ti nanijeti sve zlo koje budem mogao; čudovište, ti ne pripadaš mojoj vjeri, ti dakle uopće nemaš vjere; trebalo bi da te se gnušaju i susjedi i grad i pokrajina u kojoj živiš.« Kad bi takvo ponašanje bilo u skladu s ljudskim pravom, trebalo bi da Japanac mrzi Kineza, koji bi se grozio Sijamca; ovaj bi progonio ljude koji žive oko Gangesa, koji bi se okomili na stanovnike oko Inda; Mongol bi iščupao srce prvom Malabarcu na kojega bi naišao: Malabarac bi mogao zaklati Perzijanca, koji bi opet mogao ubiti Turčina: a svi zajedno mogli bi se baciti na kršćane koji su se tako dugo proždirali međusobno. Pravo na netrpeljivost je, dakle, apsurdno i divljačko: to je pravo tigrova, i doista je užasno, jer tigrovi se razdiru samo zbog jela, a mi smo se međusobno tamanili zbog paragrafa.

21

Poglavlje VII.

Jesu li Grci poznavali netoleranciju Svi narodi o kojima nam je povijest pružila neka saznanja promatrali su svoje različite vjere kao čvorove koji ih povezuju: bilo je to udruživanje bogova kao i ljudi. Kad bi stranac stigao u grad, najprije bi se poklonio bogovima te zemlje. Nikada nisu propuštali da se poklone čak i bogovima svojih neprijatelja. Trojanci su upućivali molitve bogovima koji su štitili Grke. Aleksandar se u Libijskoj pustinji obratio bogu Amonu, kojemu su Grci dali ime Zeus, a Rimljani Jupiter, iako su jedni imali kod kuće svog Jupitera, a drugi Zeusa. Kad su opsjedali neki grad, prinosili su žrtve i upućivali molitve bogovima toga grada da ih umilostive. Tako je, čak i usred rata, vjera spajala ljude i ponekad ublažavala njihove strasti, ako ih je već koji put navodila na neljudske i strašne čine. Možda se varam, no čini mi se da od svih starih civiliziranih naroda nijedan nije ometao slobodu mišljenja. Svi su imali neku religiju; no čini mi se da su je dijelili s ljudima, kao i bogove; svi su priznavali jednog vrhovnog boga, no pridruživali su mu silno mnoštvo nižih božanstava; imali su samo jedan kult, ali su dopuštali mnogo posebnih sistema. Grci, na primjer, koliko god bili religiozni, smatrali su da je dobro što epikurejci niječu providnost i postojanje duše. Ne govorim o drugim sektama, koje su sve redom vrijeđale ispravne ideje što ih moramo imati o Stvoritelju, i koje su sve bile dopuštene.54 Sokrat, koji se najviše približio spoznaji Stvoritelja, zbog toga je kažu, pretrpio kaznu i umro kao mučenik u slavu božanstva; on je jedini kojega su Grci pogubili zbog njegova mišljenja. Ako je to zaista bio uzrok Sokratove osude, to nije bilo u čast netolerancije, jer je kažnjen samo onaj koji je jedini priznao slavu Boga, a uvažavani su svi oni koji su o božanstvu imali najnedostojnije predodžbe. Neprijatelji tolerancije ne trebaju se, po mom mišljenju, dičiti ružnim primjerom Sokratovih sudaca. Očito je, uostalom, da je on bio žrtva ogorčene stranke koja se podigla protiv njega. Stvorio je sebi nepomirljive neprijatelje među sofistima, govornicima, pjesnicima koji su poučavali u školama, pa čak i medu svim učiteljima koji su se brinuli o djeci uglednih ljudi. On sam priznaje u govoru što ga donosi Platon, da je išao od kuće do kuće kako bi tim učiteljima pokazao da su neznalice. Taj postupak nije bio dostojan čovjeka kojega je proročište proglasilo najmudrijim od ljudi. Nahuškali su protiv njega jednog svećenika i jednog vijećnika iz vijeća Pet stotine, koji ga optužiše; priznajem da ne znam točno za što, u njegovoj Obrani vidim samo nešto neodređeno; kaže vrlo općenito da mu predbacuju da je mlade ljude poticao protiv vjere i protiv vlasti. To je argument kojim se klevetnici svakodnevno služe svuda u svijetu; ali na sudu su potrebne provjerene činjenice, precizne i obrazložene točke optužbe; to nam suđenje Sokratu uopće ne pruža; znamo jedino da je u početku imao za sebe dvije stotine i dvadeset glasova. Medu članovima suda Pet stotine bilo je, dakle, dvjesto i dvadeset filozofa. To je mnogo; sumnjam da bismo ih drugdje našli toliko. Na kraju, većina je glasala za kukutu: no, prisjetimo se također da su Atenjani, došavši k sebi, s gnušanjem gledali tužitelje i suce; da je Melitos, glavni začetnik procesa, osuđen na smrt zbog te nepravde; da su ostali prognani i da je podignut

22 hram Sokratu. Nikada filozofija nije bila tako osvećena niti toliko počašćena. Sokratov primjer u biti je najjači argument što ga možemo navesti protiv netolerancije. Atenjani su imali oltar posvećen stranim bogovima, bogovima koje nisu mogli poznavati. Ima li jačeg dokaza ne samo pažnje prema svim narodima već i poštivanje njihovih kultova? Jedan častan čovjek, koji nije ni neprijatelj razuma, ni neprijatelj znanosti, ni poštenja, ni domovine, opravdavajući nedavno Bartolomejsku noć, navodi rat Foćana, prozvan svetim ratom,55 kao da je taj rat započet zbog kulta, zbog dogme, zbog teoloških argumenata; radilo se međutim o tome da se sazna kome će pripasti jedno polje: to je uzrok svih ratova. Žitno klasje nije simbol vjerovanja; nijedan grčki grad nije se nikada borio zbog mišljenja. Uostalom, što hoće taj blagi i skromni čovjek? Hoće li da povedemo sveti rat?56

Poglavlje VIII.

Jesu li Rimljani bili tolerantni Kod starih Rimljana, od Romula do vremena kada su se kršćani sporili sa svećenicima Carstva, ne možete vidjeti nijednog čovjeka koji bi bio progonjen zbog svojih nazora. Ciceron je u sve sumnjao, Lukrecije je sve negirao, i nisu im uputili ni najmanju zamjerku. Sloboda je išla čak dotle da Plinije Stariji, prirodoslovac, započinje svoju knjigu poricanjem Boga i tvrdnjom da postoji samo jedno božanstvo a to je Sunce. Ciceron, govoreći o podzemnom svijetu, kaže: »Non est anus tam excors quae credat; nema čak ni starice tako lude da u to povjeruje«.57 Juvenal kaže: «Nec pueri credunt (Satira 11, stih 152); ni djeca u to ne vjeruju«. U rimskom teatru pjevali su: Post mortem nihil est, ipsaque mors nihil. (SENEKA, Trojanke; kor na kraju II čina; Poslije smrti nema ničega; ni sama smrt nije ništa.) Odbacimo s gnušanjem ove izreke i, u najboljem slučaju, oprostimo ih narodu koji Sveto pismo još nije prosvijetlilo; one su lažne, one su bezbožne; no zaključimo da su Rimljani bili vrlo tolerantni, jer one nikada nisu izazvale ni najmanji prigovor. Veliko pravilo rimskog senata i rimskog naroda bijaše: »Deorum offensae diis curae (o uvredama nanesenim bogovima treba da brinu sami bogovi)«. Taj kraljevski narod mislio je samo na osvajanje i vladanje svijetom. Bili su naši zakonodavci i naši osvajači; i nikada nas Cezar, koji nam je dao oružje, zakone i igre,

23 nije htio prisiliti da zbog njega ostavimo svoje druide, iako je bio veliki svećenik naroda koji je imao vlast. Rimljani nisu priznavali sve kultove, nisu sve javno odobravali; no sve su dopuštali. Pod Numom nisu imali ni jedan materijalni predmet kulta, nisu imali ni slika ni kipova; uskoro su ih podigli bogovima majorum genti-um,58 s kojima su ih upoznali Grci. Zakon dvanaest ploča, Deos peregrinos ne colunto?59 sveo se na to da se javni kult dozvoli samo višim božanstvima koja potvrdi senat. Izida60 je imala hram u Rimu sve dok ga nije srušio Tiberije, kada su ga svećenici tog hrama, potplaćeni novcem nekog Mundusa, naveli da u hramu, pod imenom boga Anubisa,61 legne sa ženom po imenu Paulina. Istina je da tu priču možemo naći jedino kod Josipa;62 on nije bio suvremenik; a inače bijaše lakovjeran i sklon pretjerivanju. Malo je vjerojatno da bi u tako prosvijećeno doba kao što je Tiberijevo neka žena visokog roda bila toliko glupa da povjeruje kako uživa naklonost boga Anubisa. No, bila ta priča istinita ili lažna, sigurno je da je u Rimu podignut hram egipatskom božanstvu i to uz javno dopuštenje. Židovi su u tom gradu trgovali još u doba Punskog rata; imali su u Rimu sinagoge od Augustova doba i uspjeli su ih sačuvati sve do danas. Ima li boljeg primjera za tvrdnju da su Rimljani smatrali toleranciju najsvetijim zakonom ljudskog prava? Kažu nam da su ti isti Rimljani, koji nikoga nisu progonili, počeli progoniti kršćane čim su se ovi pojavili. Čini mi se očitim da je to potpuno netočno; kao dokaz dovoljan mi je sam sveti Pavao. Djela apostolska izvještavaju nas da su Židovi optužili svetog Pavla1 da želi uništiti Mojsijev zakon pozivajući se na Isusa Krista i da je sveti Jakov predložio svetom Pavlu da obrije glavu i da sa četiri Židova ode u hram da se očisti »kako bi svi znali da je ono što govore o vama lažno i da vi i dalje poštujete Mojsijev zakon.« Pavao, kršćanin, pođe dakle da kroz sedam dana obavi židovske obrede; no sedam dana nije još ni prošlo, kad ga prepoznaše Židovi iz Azije i, videći da je ušao u hram ne samo sa Židovima već i s poganima, podignuše uzbunu zbog svetogrđa; uhvatiše ga, odvedoše pred guvernera Feliksa i zatim se obratiše Festovom sudu. Gomila Židova tražila je njegovu smrt; Fest im odgovori:2 »Nije običaj Rimljana da osude nekog čovjeka prije nego što optuženi može vidjeti svoje tužitelje i prije nego što mu se pruži mogućnost da se brani«. Te riječi još su značajnije za ovog rimskog suca jer izgleda da nije imao nikakvog poslovanja prema svetom Pavlu i da je prema njemu osjećao jedino prezir: zaveden lažnim objašnjenjima svog razuma smatrao ga je luđakom; čak mu je i rekao da je u ludilu:3 Multae te litterae ad insaniam convertunt.63 Fest je dakle slušao samo pravedni glas rimskog zakona, pružajući svoju zaštitu neznancu kojega nije mogao ni cijeniti. Eto, sam Sveti Duh izjavljuje da Rimljani nisu bili progonitelji i da su bili pravedni. Protiv svetog Pavla nisu se pobunili Rimljani već Židovi. Svetog Jakova, brata Isusovog, kamenovali su po naređenju jednog saducejskog Židova a ne Rimljanina. Sami Židovi kamenovali su svetog Stjepana,4 i kada je sveti Pavao čuvao 1

Pogl. XXI. i XXIV. Djela, XXV, 16. 3 Ibid, XXVI, 24. 4 Iako Zidovi nisu imali pravo da sude otkad je Arhelaj poslan k Alobrožanima, a Judeja postala provincija Carstva, Rimljani su ipak često zatvarali oči pred židovskim, u žaru izvršenim presudama, to jest kada bi Zidovi, u iznenadnom metežu, kamenovali nekoga tko je navodno počinio svetogrđe. 2

24 haljine onih koji su ga kamenovali,64 on, naravno, nije postupao kao rimski građanin. Prvi kršćani nisu se, bez sumnje, imali o čemu sporiti s Rimljanima; neprijatelji im bijahu jedino Židovi, od kojih su se počeli odvajati. Zna se kakvu neumoljivu mržnju osjećaju svi pripadnici neke sekte prema onima koji tu sektu napuštaju. U rimskim sinagogama bilo je sigurno sukoba. U Životu cara Klaudija (pogl. XXV) Svetonije65 kaže: »Judaeos, impulsore Christo assidue tuniultan tes, Roma expulit«.66 Varao se govoreći da je to po nagovoru Krista: on nije mogao biti upućen u pojedinosti u vezi s narodom tako prezrenim u Rimu, kao što to bijaše židovski narod; no nije se varao što se tiče povoda tih sukoba. Svetonije je pisao u doba Hadrijana, u drugom stoljeću; u očima Rimljana kršćani se tada nisu razlikovali od Židova. Iz Svetonijevog odlomka može se vidjeli da su Rimljani, daleko od toga da muče prve kršćane, tada kažnjavali Židove koji su ih progonili. Željeli su da rimska sinagoga prema svojoj braći koja su se odvojila pokaže istu onakvu blagost kakvu je senat pokazivao prema njoj, i prognani Židovi uskoro se vratiše; dospješe čak i do počasti, unatoč zakonima koji su tu mogućnost isključivali; o tome nam govore Dion Kasije i Ulpijan.1 Je li moguće da su nakon pada Jeruzalema carevi ukazivali počasti Židovi ma, a proganjali i izručivali krvnicima i divljim zvijerima kršćane koje su smatrali jednom od židovskih sekti? Neron ih je, kažu, progonio. Tacit* navodi da su bili optuženi za potpaljivanje Rima i prepušteni bijesu naroda. Da li se u takvoj optužbi radilo o njihovom vjerovanju? Zasigurno ne. Hoćemo li reći da su Kinezi koje su, prije nekoliko godina, Holanđani poubijali u predgrađima Batavije,67 bili žrtvovani zbog religije? Koliko god željeli da se prevarimo, nemoguće je pripisati netrpeljivosti nesreću što je u doba Nerona pogodila nekolicinu nesretnih polu-Židova i polukršćana.2 Ulpianus, Digest., I, tit. II: Eis qui judaicam superstitionem seqnuntur bonores edipisci permiserunt, etc. 1

2

Tacit (Anali, XV, 44) kaže: Quos per flagitia invisos vulgus chri-stianos appellabat (Oni koje je puk, gnušajući se njihovih nedjela, nazivao kršćanima). No prilično je teško tvrditi da je izraz »kršćanin« bio već tada poznat u Rimu: Tacit je pisao u doba Vespazijana i Domicijana i govorio je o kršćanima drugačije nego što se govorilo u ono vrijeme. Usudio bih se reći da riječi: odio humani generis convicti, mogu kod Tacita značiti i uvjereni da ih ljudski rod mrzi i uvjereni (navedeni) da mrze ljudski rod. Sto su ustvari radili u Rimu ti prvi misionari? .Nastojali su pridobiti poneku dušu, naučavali moralnu čistoću, nisu se okupljali ni protiv jedne vlasti. Bili su jedva poznati i jedva su se izdvajali od drugih: kako bi ih ljudi, koji su ih jedva poznavali, mogli mrziti? I kako bi oni mogli biti navedeni da mrze ljudski rod? Kada je zapaljen London, optuženi su katolici; ali to se dogodilo poslije vjerskih ratova, nakon barutne zavjere, za koju su bili odgovorni neki katolici, nedostojni tog imena. Prvi kršćani u doba Nerona sigurno nisu bili u istom položaju. Teško je istraživati daleku povijest. Tacit, s druge strane, ne pruža nikakav dokaz za sumnju da je sam Neron htio zapaliti Rim. Ima više razloga da se posumnja da je Karlo II. podmetnuo požar u Londonu: krv njegova oca, pogubljenog na stratištu pred narodom koji je tražio njegovu smrt, mogla bi barem poslužiti kao opravdanje za Karla II. Ali Neron nije imao niti opravdanja, niti interesa. Te besmislene glasine mogle bi u svakoj zemlji poteći od naroda: Čuli smo ih u naše doba podjednako ludih i podjednako nepravednih. Tacit, koji je tako dobro poznavao karakter vladara, trebao je poznavati i karakter naroda: uvijek varljivog, pretjeranog u svojim žestokim i nestalnim shvaćanjima, nesposobnog da bilo što vidi, spremnog da kaže sve, da u sve povjeruje, da sve zaboravi.

25

Poglavlje IX.

Mučenici Kasnije je bilo kršćanskih mučenika. Prilično je teško saznati točno zbog kojih su razloga bili osuđeni; no usuđujem se vjerovati da, barem pod prvim cezarima, nijedan nije osuđen samo zbog vjere: sve su vjere bile dopuštene; kako bi mogli ispitivati i progoniti neugledne ljude koji su imali poseban kult, u doba kada su svi drugi bili dopušteni? Tit, Trajan, Antonin, Decije nisu bili barbari: možete li zamisliti da bi jedino kršćane lišili slobode koju je uživala cijela zemlja? Da bi se samo njih usudili optužiti da imaju tajne misterije, dok su misterije božice Izide, boga Mitre ili sirijske božice, sve jednako strane rimskom kultu, bile dopuštene bez suprotstavljanja? Mora da je progon kršćana imao druge uzroke i da su drugi oblici mržnje, podržavani državnim razlozima, izazivali prolijevanje kršćanske krvi. Kada je, na primjer, sveti Lovro odbio da rimskom prefektu Korneliju Sekularisu preda novac kršćana što ga je čuvao, prirodno je da su se car i prefekt naljutili; oni nisu znali da je sveti Lovro podijelio taj novac siromašnima i da je učinio milosrdno i sveto djelo; smatrali su ga pobunjenikom i dali ga pogubiti.1 Pogledajmo mučeništvo svetog Poliekta. Je li osuđen samo zbog svoje vjere? Odlazi u hram gdje prinose žrtve bogovima za pobjedu cara Decija; on uvrijedi Filon (De virtutibus et legatione ad Caiurri) kaže da »ih je Sejan (zloćudni Tiberijev savjetnik, prim. prev.) progonio pred Tiberijem, ali im je car poslije Sejanove smrti vratio njihova prava«. Imali su prava rimskih građana, iako su ih ovi prezirali; sudjelovali su u podjeli žita, a ako je podjela bila u subotu, na njihov zahtjev prebacivala se na neki drugi dan; razlog tome su vjerojatno znatne sume koje su davali državi, jer su posvuda kupovali toleranciju i znali su kakva je njezina cijena. Ovoj primjedbi dodat ću Filonovo mišljenje prema kojem je Tiberije bio mudar i pravedan vladar. Uvjeren sam da je bio pravedan barem onoliko koliko je njegova pravednost odgovarala njegovim interesima. No, to što Filon o njemu govori dobro, navodi me da posumnjam u neke od strahota zbog kojih ga prekoravaju Tacit i Svetonije. Ne čini mi se vjerojatnim da bi se bolestan sedamdesetogodišnji starac povukao na otok Kapri da bi se predao rafiniranim porocima, suprotnim prirodi, nepoznatim čak i najrazuzdanijoj rimskoj mladeži. Ni Tacit ni Svetonije nisu poznavali ovog cara; oni su s užitkom sakupljali pučke priče i glasine. Oktavijana, Tiberija i njihove nasljednike mrzili su, jer su vladali nad narodom koji je trebao biti slobodan. Povjesničari su uživali ocrnjujući ih i tim se povjesničarima vjerovalo na riječ, jer u to vrijeme nisu postojali pisani memoari, novine, dokumenti. Povjesničari zato ne citiraju nikoga i ne možemo ih osporavati. Ocrnjivali su koga su htjeli i utjecali su po svojoj volji na sud budućih naraštaja. Neka mudri čitalac prosudi kako se ne može pouzdati u istinitost povjesničara i s koliko povjerenja treba primiti Činjenice o kojima izvještavaju ozbiljni autori, rođeni u obrazovanim narodima, a koje granice treba postaviti lakovjernosti i vjerovanju u angedote o kojima govore ovi autori, ne pružajući pritom nijedan dokaz. Mi, naravno, poštujemo sve što Crkva kaže da treba poštivati; prizivamo svete mučenike, pa čak i ako duboko poštujemo sv. Lovru ne možemo imati nikakvih sumnji ni u vezi s činjenicom da mu je sveti Siksto rekao: »Slijedit ćete me za tri dana«; da je u tom kratkom vremenu rimski prefekt zatražio od njega novac kršćana; da je đakon Lovro imao vremena da sakupi svu gradsku sirotinju, da je odveo prefekta na mjesto gdje su se okupili svi siromasi; da je protiv njega pokrenut proces; da je podvrgnu! mučenju; da je prefekt naručio od nekog kovača tako velik roštilj da se na njemu može pržiti čovjeka; da je sam prvi magistrat Rima prisustvovao tom neobičnom mučenju; da je sveti Lovro s roštilja zapomagao: "Dovoljno sam pečen s jedne strane, daj da me okrenu na drugu, ako me hoćeš pojesti«? Ovaj roštilj nimalo ne odgovara običajima Rimljana, i kako je moguće da nijedan od poganskih autora nije govorio ni o jednom od tih događaja? 1

26 svećenike koji prinose žrtvu, sruši i razbije oltare i kipove; u kojoj bi zemlji na svijetu oprostili takav napad? Kršćanin koji je javno poderao ukaz cara Dioklecijana i koji je navukao na svoju braću velike progone u toku posljednje dvije godine vladavine tog vladara, nije bio gorljivi pristaša znanosti i bio je vrlo nesretan što je izazvao nesreću svoje stranke. Taj nesmotreni žar, koji je izbijao često i koji su više puta osuđivali čak i crkveni oči, bio je vjerojatno uzrokom svih progona. Ne uspoređujem, naravno, prve sakramentare68 i prve kršćane: ne stavljam jednu uz drugu istinu i zabludu; no Farel, prethodnik Jeana Calvina, učinio je u Arlesu ono isto što je sveti Poliekt učinio u Armeniji. Po ulicama su nosili u procesiji kip svetog Antuna Pustinjaka; Farel se, s nekolicinom svojih, okomi na fratre koji su nosili svetog Antuna, istuče ih, rastjera i baci svetog Antuna u rijeku. Zaslužio je smrt, koja ga međutim nije stigla, jer je uspio pobjeći69 Da je samo doviknuo fratrima da ne vjeruje da je gavran donio pola kruha svetom Antunu Pustinjaku, niti da je sveti Antun razgovarao s kentaurima i sa satirima, zaslužio bi pošten ukor jer narušava red; no da je navečer, nakon procesije, u miru razmotrio priču o gavranu, kentaurima i satirima, nitko mu ne bi mogao ništa prigovoriti. Što, zar bi Rimljani trpjeli da se nedostojni Antinoj uzdigne u rang drugostepenih bogova, a raskomadali bi i bacili zvijerima sve one kojima su jedino mogli predbaciti da se mirno klanjaju jednom pravedniku? Što, zar bi priznavali vrhovnog,1 najvišeg Boga, vladara i gospodara svih nižih bogova, potvrđenog formulom: Deus optimus maximus,70 a progonili bi one koji obožavaju jednog jedinog Boga? Nije vjerojatno da je bilo kada u doba careva provedena istraga protiv kršćana, to jest da su ih dolazili ispitivati o njihovom vjerovanju. Nikada u vezi s tim nisu uznemiravali ni Židove, ni Sirijce, ni Egipćane, ni barde, ni druide, ni filozofe. Mučenici, dakle, bijahu oni koji su se pobunili protiv lažnih bogova. Bilo je vrlo mudro i vrlo pobožno ne vjerovati u njih; međutim, ako su, nezadovoljni obožavanjem jednog Boga u duhu i istini, oštro napali prihvaćeni kult, koliko god ovaj bio besmislen, moramo priznati da su oni sami bili netrpeljivi. 1

Treba samo otvoriti Vergilija i vidjeti da su Rimljani priznavali jednog vrhovnog Boga, vladara svih nebeskih bića. ...O! qui res bominum deumque Aeternis regis imperiis etfulmine terres. (Aen., I, 233-234) O pater, o hominum deumque acterna potestas, etc. (Aen,, X , 18) Horacije se izražava još mnogo snažnije: Unde nil majus generatur ipso, Nec viget quidqam simile, aut secundum. (Lib. I, od. XII, 17-18} U misterijama u koje su bili upućeni gotovo svi Rimljani, slavila se upravo jedinstvenost Boga. Pogledajte lijepu Orfejevu himnu; pročitajte pismo Maksima od Madaure svetom Augustinu. u kojem kaže »da jedino budale ne mogu shvatiti i priznati da postoji jedan vrhovni Bog«. Longin, poganin, piše istom svetom Augustinu da je Bog »jedinstven, neshvatljiv, neizreciv«; sam Laktancije, kojega ne možemo optužiti za preveliku popustljivost, priznaje u svojoj Petoj knjizi (Divin. Institut., pogl. III) da »Rimljani potčinjavaju sve bogove jednom vrhovnom Bogu; illos subjicit et mancipat Deo«. Pa i Tertulijan u svom Obrambenom govoru (pogl. XXIV) priznaje da cijelo Carstvo slavi jednog Boga, gospodara svijeta, čija su moć i uzvišenost beskrajne, principem mundi, perfectae potentiae et majestatis. Otvorite prije svega Platona, Ciceronova učitelja u filozofiji, i vidjet ćete da »postoji samo jedan Bog; da ga treba slaviti, voljeti i nastojati da mu budemo nalik po svetosti i po pravednosti«. Kpiktet u okovima. Marko Antonije na prijestolju, govore istu stvar na sto mjesta.

27 Tertulijan u svom Obrambenom govoru71 priznaje da su kršćane smatrali buntovnicima; optužba bijaše nepravedna, ali je pokazivala da revnost sudaca nije izazivala samo vjera kršćana. On priznaje72 da su kršćani odbijali da ukrase svoja vrata lovorovim grančicama u vrijeme javnih svečanosti kojima su se slavile pobjede careva; takvo prenemaganje moglo se veoma lako osuditi kao zločin uvrede veličanstva. Prve stroge pravne mjere protiv kršćana poduzeo je Domicijan: no, ograničio se na izgon kraći od jedne godine: Facile coeptum repressit, restitutis etiam quos relegaverat,73 kaže Tertulijan (pogl. V). Laktancije,čiji je stil tako zanesen, priznaje da je od Domicijana do Decija Crkva živjela u miru i da je cvjetala.74 Taj dugi mir, kaže on, prekinut je kad je Decije, ona odvratna životinja, počeo ugnjetavati Crkvu: Exstitit enim post annos plurimos exsecrabile animal Decius, qui vexaret Ecclesiam. (Apol. pogl. IV) Nećemo ovdje uopće raspravljati o mišljenju učenog Dodwella75 o malom broju mučenika;76 no ako su Rimljani toliko progonili kršćansku vjeru, ako je senat dao da se poubija toliko nevinih ljudi, osudivši ih na nečuvene muke. ako su kršćane uranjali u kipuće ulje, ako su gole djevojke bacali u amfiteatar pred izgladnjele zvijeri, kako su onda puštali u miru sve prve rimske biskupe? Sveti Irenej smatra jedinim mučenikom od tih biskupa Telesfora, 139. godine po pučkom kalendaru, a nema nikakvih dokaza da je taj Telesfor pogubljen. Zeflrin je upravljao rimskim stadom punih devetnaest godina i umro je mirno 219. godine. Istina je da u starim popisima medu mučenike ubrajaju gotovo sve prve pape: no riječ mučenik, tj. martir, uzimana je tada samo u svom pravom značenju: martir je značilo svjedočanstvo, a ne muke. Teško je tu istinu progona povezati sa slobodom koju su uživali kršćani i s mogućnošću da održe pedeset šest koncila, koliko su ih nabrojili crkveni pisci u prvu tri stoljeća. Bilo je progona; no, da su bili tako strašni kao što se govori, Tertulijan, koji je s toliko uvjerenja i strasti pisao protiv vladajućeg kulta, vjerojatno ne bi umro u svom krevetu. Dobro znamo da carevi nisu pročitali njegov Obrambeni govor; da jedan nepoznati spis, sastavljen u Africi, ne dolazi do onih čija je dužnost da vladaju svijetom; no mora da su ga poznavali oni koji su posjećivali afričkog prokonzula; mora da je navukao mnogo mržnje na svog autora; pa ipak nije doživio sudbinu mučenika. Origen je javno poučavao u Aleksandriji i nije zbog toga osuđen na smrt. Taj isti Origen koji je tako slobodno govorio poganima i kršćanima, koji je jednima najavio Isusa a drugima poricao postojanje Boga u tri osobe, izričito priznaje, u svojoj trećoj knjizi protiv Celza, »da je bilo vrlo malo mučenika i to tek tu i tamo.« No, kaže on, »kršćani ne propuštaju nijednu priliku u nastojanju da navedu cijeli svijet da prihvati njihovu vjeru; odlaze u gradove, trgovišta, sela.« Sigurno je da su ta stalna hodočašća neprijateljski raspoloženi svećenici mogli lako optužiti i proglasiti za pobunu; a ipak su te misije dopuštane, usprkos egipatskom narodu, uvijek nemirnom, buntovnom i podlom: narodu koji je raskomadao jednog Rimljanina zato što je ubio mačku, narodu uvijek dostojnom prezira, što god o tome rekli obožavatelji piramida.1 1

Ovu tvrdnju treba dokazati. Treba priznati da, od vremena kada je povijest zamijenila legendu, Egipćane poznajemo kao narod koliko plašljiv toliko i praznovjeran. Kambiz je osvojio Egipat jednom jedinom bitkom; Aleksandar im je objavio zakone bez ijedne bitke, a da se ni jedan grad nije usudio oduprijeti opsadi; Ptolomejevići su ga zauzeli bez upotrebe oružja; Cezar i August također su ga lako pokorili; Omar je zauzeo cijeli Hgipat u jednom jedinom pohodu; mameluci, narod iz Kolhide i s područja oko Kavkaza, postali su mu vladari poslije Omara;

28 Tko bi trebao podići protiv sebe svećenike i vlast više od Grgura Čudotvorca, Origenovog učenika? Grgur je u noći vidio starca kojega je poslao Bog, u pratnji jedne žene blistave od svjetlosti: ta žena bijaše sveta Djevica a starac sveti Ivan Evanđelist. Sveti Ivan pokaza mu simbol koji je sveti Grgur dalje propovijedao. Idući u Novu Cezareju, on prođe pored jednog hrama u koji su ljudi dolazili zbog proročanstva i gdje ga je kiša prisilila da provede noć; više puta učini znak križa. Sutradan, veliki svećenik hrama veoma se iznenadi kada duhovi, koji su mu prije odgovarali, ne htjedoše više izreći proročanstva, te ih pozva. Đavoli se pojaviše da mu kažu da više neće dolaziti; rekoše mu da više ne mogu prebivati u tom hramu, jer je Grgur u njemu proveo noć i napravio znakove križa. Vrač dade da uhvate Grgura, koji mu odgovori: »Mogu protjerati duhove odakle hoću i dovesti ih kamo me bude volja«. »Natjerajte ih onda da se vrate u moj hram«, reče vrač. Tada Grgur otkinu listić papira iz sveska što ga je držao u ruci i ispisa na njemu ove riječi: »Grgur Sotoni: Naređujem ti da se vratiš u ovaj hram.« Tu ceduljicu staviše na oltar: duhovi poslušaše i toga dana izgovoriše svoja proročanstva kao i obično; poslije toga prestadoše se javljati, kao što je poznato. O tim događajima iz života Grgura Čudotvorca izvještava Grugur iz Niše. Svećenici idola trebali su svakako biti ogorčeni na Grgura i u svojoj zaslijepljenosti prijaviti ga sudu: no njihov najveći neprijatelj nije doživio nikakvu neugodnost. U povijesti svetog Ciprijana navodi se da je bio prvi biskup Kartage osuđen na smrt. Mučeništvo svetog Ciprijana pada 258. godine naše ere: veoma dugo, dakle, nijedan kartaški biskup nije pao kao žrtva svoje vjere. Povijest nam ne kaže ništa o klevetama koje su iznijeli protiv Ciprijana, ne kaže tko su mu bili neprijatelji, zašto se prokonzul afrički naljutio na njega. Sveti Ciprijan piše Korneliju, rimskom biskupu: »Odnedavno se narod u Kartagi uznemirio i već dva puta uzvikivahu da me treba baciti lavovima.« Vrlo je vjerojatno da je bijes divljeg naroda Kartage na kraju bio uzrokom Ciprijanove smrti; a sigurno je da ga nije osudio car Gal iz onolike daljine i to zbog vjere, kad je već puštao u miru Kornelija, koji mu je živio pred očima. oni, a ne Egipćani, pobijedili su vojsku sv. Luja i zarobili ovog kralja. Na kraju su i mameluci postali poput Egipćana, to jest tromi, plašljivi, rastreseni, prevrtljivi, kao i domoroci u tom podneblju, predavši se za tri mjeseca Selimu I, koji je dao objesiti njihovog sultana i pripojio ovu provinciju turskom imperiju, sve dok je jednog dana nisu osvojili drugi barbari. Herodot izvještava da je u davnim vremenima neki egipatski kralj, po imenu Sezostrid, krenuo iz svoje zemlje s čvrstom namjerom da osvoji svijet: jasno je da je slična namjera dostojna Don Kihota; ako i zanemarimo činjenicu da ime Sezostrid nije egipatsko, ovaj događaj, kao i svi prethodni, može se usporediti s pričama Iz Tisuću i jedne noći. Kod osvojenih naroda ništa nije tako često kao pričanje legendi o svojoj prošloj veličini, kao što u nekim zemljama pojedine, žaljenja dostojne obitelji, tvrde da potječu od drevnih vladara (...) Sto se tiče piramida i drugih antičkih građevina, one pokazuju jedino loš ukus i oholost egipatskih vladara, i ropstvo jednog glupog naroda koji je koristio svoje ruke, jedino svoje dobro, da bi zadovoljio grubu taštinu svojih gospodara. Vlast ovog naroda, čak i kad se može pohvaliti kao snažna, izgleda mi apsurdna i tiranska. Tvrdi se da je sva zemlja pripadala vladarima. Kako bi onda ti robovi mogli osvojiti svijet? Veliko znanje egipatskih svećenika drugo je smiješno pretjerivanje povijesti, to jest starih bajki (...) Religija tih svećenika, koji su upravljali državom, ne može se usporediti s religijom najprimitivnijih naroda u Americi. Poznato je da su obožavali krokodile, majmune, mačke, luk. Danas je možda na cijelom svijetu tako besmislen jedino kuk velikog lame. Njihova umjetnost nije vrijedila mnogo više od njihove religije. Nema niti jednog podnošljivog egipatskog kipa, a sve što je bilo dobro, napravili su u Aleksandriji, u doba Ptolomejevića i doba Cezara, grčki umjetnici. Trebao im je jedan Grk da bi naučili geometriju.

Slavni Bossuet u svojoj Raspravi o općoj povijesti, posvećenoj sinu Luja XIV, pada u zanos pred zaslugama Egipćana. Ova knjiga može obmanuti mladog princa, ali sasvim malo zadovoljava učene ljude. To je elokventna deklamacija; no, jedan historičar trebao bi biti više filozof negoli govornik. Uostalom, ovu primjedbu o Egipćanima iznosim samo kao nagađanje: koje drugo ime možemo dati svemu onome što se govori o

davnim vremenima?

29 Toliko se skrivenih uzroka često miješa s prividnim uzrokom, toliko nepoznatih razloga ima za progon nekog čovjeka, da je u kasnijim stoljećima nemoguće otkriti skriveni uzrok nesreće najuglednijih ljudi, a onda još i teže uzrok stradanja nekog pojedinca kojega su poznavali samo njegovi prijatelji i istomišljenici. Imajte u vidu činjenicu da su sveti Grgur Čudotvorac i sveti Denis, biskup aleksandrijski, koji nisu prošli ni kroz kakve muke, živjeli u isto vrijeme kad i sveti Ciprijan. Zašto su njih, koji bijahu poznati barem koliko i biskup Kartage, ostavili u miru? I zašto je sveti Ciprijan stavljen na muke? Ne bi li se po tome moglo naslutiti da su jednoga uništili osobni i moćni neprijatelji, služeći se klevetom i pozivajući se na državne razloge, koji se tako često mogu povezati s religijom, a da su ostali imali sreće i izbjegli ljudskoj zloći? Nije nikako moguće da je samo optužba zbog kršćanskog uvjerenja izazvala smrt svetog Ignacija pod blagim i pravednim Trajanom, budući da su kršćanima dozvolili da ga prate i pružaju mu utjehu dok su ga vodili u Rim. U Antiohiji, nemirnom gradu u kojem Ignacije bijaše tajni biskup kršćana, dolazilo je cesto do pobuna: možda su te pobune, zlobno pripisane nedužnim kršćanima, pobudile pozornost vlasti, koja se prevarila, kao što to često biva. Sveti Simeon, na primjer, optužen je pred Saporom da je uhoda Rimljana. Povijest njegova mučeništva govori o tome da mu je kralj Sapor predložio da se pokloni suncu; no poznato je da Perzijanci uopće nisu imali kult sunca: ono je za njih bilo samo znak dobrog principa, (Ormuzda), Boga Stvoritelja kojega su priznavali. Koliko god čovjek bio tolerantan, ne može a da se ne naljuti na one brbljivce koji optužuju Dioklecijana da je progonio kršćane otkad je došao na prijestolje. Pozovimo se ovdje na Euzebija iz Cezareje: njegovo svjedočanstvo ne može se odbaciti; miljeniku i panegiričaru Konstantinovom, žestokom neprijatelju prethodnih careva, treba vjerovati kada ih brani. Evo njegovih riječi;1* »Carevi su kršćanima dugo pružali znakove velike naklonosti; povjeravali su im provincije; veći broj kršćana živio je na dvoru; čak su se i ženili kršćankama. Dioklecijan je uzeo za ženu Prisku, čija je kći bila žena Maksimilijana Galera, itd.« Naučimo, dakle, iz tog značajnog svjedočanstva, da više ne klevećemo; prosudimo nemaju li možda progoni koje je potaknuo Galerije, nakon devetnaest godina vladavine pune blagosti i dobročinstva, izvor u nekoj zavjeri o kojoj mi ne znamo ništa. Shvatimo koliko je besmislena priča o legiji iz Tebe77 koja je, kažu, cijela pobijena zbog religije. Smiješno je i pomisliti da bi netko doveo tu legiju iz Azije preko Svetog Bernarda; nemoguće je da bi je pozvali iz Azije da dođe smiriti neku pobunu u Galiji; i to godinu dana nakon što je pobuna već ugušena; još je manje moguće da se poubija šest tisuća pješaka i sedam stotina konjanika u prolazu u kojem bi dvije stotine ljudi moglo zaustaviti cijelu vojsku. Izvještaj o tom navodnom pokolju počinje očitom laži: »Dok je zemlja stenjala pod Dioklecijanovom tiranijom, nebo se punilo mučenicima.« A taj događaj, kao što je rečeno, zbio se navodno 286. godine, u vrijeme kada je Dioklecijan bio najviše sklon kršćanima i kada je Rimsko Carstvo bilo najsretnije. Na kraju nešto što će nam uštedjeti sve rasprave, a to je činjenica da tebanska legija nije nikada postojala: Rimljani bijahu suviše ponosni i suviše razboriti a da bi sastavili legiju od tih Egipćana koji su u Rimu služili jedino kao robovi, Verna Canopi: to bi bilo isto kao da su imali židovsku legiju. Imamo imena 1

Crkvena povijest, 1. VIII.

30 trideset dvije legije koje su sačinjavale glavne snage Rimskog Carstva; medu njima se, sasvim pouzdano, ne nalazi tebanska legija. Svrstajmo dakle tu priču zajedno s akrostihovima proročica koje su najavljivale čudesa Isusa Krista i s tolikim drugim navodnim zgodama koje je lažna revnost prosipala da bi dokraja iskoristila lakovjernost.

Poglavlje X.

O opasnosti od lažnih legendi

i progona

Laž ih je predugo nametala ljudima; vrijeme je da upoznamo ono malo istina što ih možemo raspoznati kroz maglu bajki koja prekriva rimsku povijest od vremena Tacita i Svetonija, i koja je gotovo uvijek okruživala anale drugih starih naroda. Kako možemo vjerovati, recimo, da su Rimljani, taj ozbiljan i strog narod od kojega potječu i naši zakoni, da su ti isti Rimljani osuđivali na prostituciju kršćanske djevice i čestite djevojke? To doista znači slabo poznavati strogo dostojanstvo naših zakonodavaca koji su tako oštro kažnjavali slabosti vestalki. O tim sramotama govore Ruinartova78 Iskrena djela; no treba li Ruinartovim Djelima vjerovati kao i Djelima apostola. Ta Iskrena djela kazuju, poslije Bollandusa, da je u gradu Ankiri bilo sedam kršćanskih djevica, u dobi od otprilike sedamdeset godina svaka, da ih je guverner Teodekt osudio da prođu kroz ruke gradskim mladićima; no, budući da su djevice bile pošteđene, što je i razumljivo, prisilio ih je da posve gole služe pri Dijaninim misterijama, kojima su inače svećenice uvijek pristupale zastrte velom. Sveti Teodozije, koji doduše bijaše krčmar, ali zbog toga ne manje gorljiv kršćanin, žarko je molio Boga da ovim sveticama dopusti da umru, bojeći se da ne bi podlegle iskušenju. Bog usliši njegovu molbu; guverner ih dade baciti u jezero, s kamenom oko vrata: one se odmah prikazaše Teodoziju i zamoliše ga da ne pati zato što su njima ribe izjele tijela; bijahu to njihove riječi. Sveti krčmar i njegovi drugovi pođoše noću na obalu jezera koje su čuvali vojnici; ispred njih je stalno išla nebeska baklja, a kad su stigli do mjesta na kojem bijahu stražari, pojavi se nebeski konjanik naoružan do zuba i s kopljem u ruci natjera u bijeg stražare. Sveti Teodozije izvuče iz jezera tijela djevica: odvedoše ga pred guvernera; i nebeski konjanik ne spriječi ih da mu odrube glavu. Ponovimo i opet, da duboko poštujemo istinske mučenike, ali zaista je teško povjerovati u ovu Bollandusovu i Ruinartovu priču.

31 Treba li ovdje ispričati i priču o mladom svetom Rimljaninu? Baciše ga u vatru, kaže Euzebije, i prisutni Židovi počeše vrijeđati Isusa Krista što pušta da spaljuju njegove sljedbenike, dok je Bog izvukao Šadraka, Mešaka i Abed Nega iz užarene peći.79 Židovi jedva progovoriše, kad sveti Rimljanin pobjednički izađe iz ognja: car naredi da mu oproste i reče sucu da ne želi imati posla s Bogom: čudne riječi za Dioklecijana! Sudac, usprkos carevu pomilovanju, naredi da se svetom Rimljaninu odsiječe jezik i, premda tamo bijaše krvnika, dade da tu operaciju izvede liječnik. Mladi Rimljanin, rođen kao mucavac, progovori čisto i brzo čim su mu odrezali jezik. Liječnika ukoriše, a on, da bi pokazao da je operacija izvedena prema svim pravilima medicinskog umijeća, zaustavi nekog prolaznika i odsiječe mu isto toliko jezika koliko i mladom Rimljaninu, od čega prolaznik ostade na mjestu mrtav:jer, dodaje učeno autor, anatomija nas uči da čovjek bez jezika ne može živjeti. Ako je Euzebije doista pisao slične budalaštine, ako ih nisu kasnije dodali njegovim spisima, što se uopće može vjerovati njegovoj Povijesti? Govori se o mučeništvu svete Felicije i sedmero njene djece, što ih je, kažu, poslao u smrt stari mudri Antonin, a da se nigdje ne navodi autor tog izvještaja. Vrlo je vjerojatno da je neki autor, s više žara nego osjećaja za istinu, pokušao oponašati povijest Makabejaca, Izvještaj počinje ovako: »Sveta Felicija bijaše Rimljanka, a živjela je u doba cara Antonina«; po tim riječima jasno je da autor nije suvremenik svete Felicije. On kaže da im je pretor sudio u svom sudu na Marsovu polju; no rimski je prefekt imao sudište na Kapitolu a ne na Marsovu polju, na kojem su se, nakon što je služio za održavanje biračkih skupština, sada održavale vojne smotre, trke i vojničke igre; već i to pokazuje da je posrijedi samo pretpostavka. Kaže se još da je car nekolicini sudaca poslije suđenja povjerio brigu o izvršenju presude: što je potpuno suprotno svim pravilima tog vremena, kao i pravilima bilo kojeg vremena. Postoji čak neki sveti Hipolit kojega su navodno vukli konji, poput Hipolita, Tezejeva sina. Takvu kaznu stari Rimljani nisu uopće poznavali i jedino je sličnost imena mogla dovesti do ove izmišljene priče. Obratite pažnju i na činjenicu da su u svjedočanstvima o mučenicima, koja su sastavili isključivo sami kršćani, gotovo uvijek može vidjeti gomila kršćana koji slobodno dolaze u tamnicu osuđenog, slijede ga do gubilišta, skupljaju njegovu krv, uvijaju u mrtvački pokrov njegovo tijelo, izvode čuda s njegovim ostacima. Da je bila progonjena samo religija, zar ne bi ubili te kršćane koji prate svoju osuđenu braću, a optužuju ih i za vračanje pomoću tjelesnih ostataka kršćana umrlih na mukama? Zar ne bi s njima postupali onako kao što smo mi postupali s valdenzima, albigenzima, husitima, raznim sektama protestanata. Klali smo ih i masovno spaljivali, ne vodeći računa o dobi ni o spolu žrtava. Ima li u provjerenim izvještajima o nekadašnjim progonima bilo što po čemu bi se mogli usporediti s Bartolomejskom noći i pokoljima u Irskoj? Ima li jedan jedini nalik godišnjoj svetkovini što je u Toulouseu još slave, okrutnoj svetkovini koju bi zauvijek trebalo ukinuti, u kojoj sav narod, idući u procesiji, zahvaljuje Bogu i slavi što je prije dvije stotine godina pobio četiri tisuće svojih sugrađana? Kažem to užasnut, ali svjestan istine: mi, mi kršćani bili smo progonitelji, krvnici, ubojice! A čiji? Svoje braće. Mi smo razorili stotinu gradova, s raspelom ili s Biblijom u ruci, i nismo prestali prolijevati krv i paliti lomače, od Konstantina do divljanja onih kanibala što življahu u Ceyennesu: divljanja kakva, hvala nebesima, danas više ne postoje.

32 Mi još ponekad šaljemo na vješala bijednike iz Poitoua, Vivaraisa, Valencea, Montaubana. Nakon 1745. godine objesili smo osam onih stvorenja što ih nazivaju protestantskim svećenicima ili slugama Evanđelja, čiji je jedini zločin to što su se na svom narječju molili Bogu za kralja i što su dali kap vina i komadić kruha nekolicini glupih seljaka. O tome se ne zna ništa u Parizu, gdje je uživanje jedina važna stvar, gdje ljudi nemaju pojma o onome što se događa u provinciji ili u stranim zemljama. Ti procesi obično su gotovi za jedan sat, brže nego što se osudi vojni bjegunac. Kad bi kralj bio o tome obaviješten, pomilovao bi te ljude. Ni u jednoj protestantskoj zemlji ne postupaju tako s katoličkim svećenicima. U Engleskoj i u Irskoj ima više od sto katoličkih svećenika; poznaju ih, pustili su ih da posve mirno žive za vrijeme posljednjeg rata. Hoćemo li mi uvijek posljednji prihvaćati zdrave nazore ostalih nacija? One su ispravile svoje greške: kada ćemo mi ispraviti svoje? Trebalo je šezdeset godina da bismo prihvatili ono što je dokazao Newton; jedva se usuđujemo da cijepljenjem počnemo spašavati život svojoj djeci;80 tek odnedavno primjenjujemo prava načela agrikulture; kada ćemo početi primjenjivati prava načela humanosti? I s kojim pravom možemo predbacivati poganima da su krivi za stradanja mučenika, kad smo mi u istim okolnostima počinili iste takve okrutnosti? Dopustimo mogućnost da su Rimljani dali poubijati mnoštvo kršćana samo zbog njihove vjere; u tom slučaju Rimljani su za svaku osudu. Hoćemo li mi počiniti istu nepravdu? I kad im predbacujemo da su progonili ljude, zar bismo mi htjeli biti progonitelji? Kad bi se našao netko dovoljno nepošten ili dovoljno fanatičan da mi kaže: »Zašto razglabate o našim zabludama i našim greškama? Zašto rušite naša lažna čudesa i lažne priče o životima svetaca? One hrane pobožnost mnogih ljudi; postoje nužne zablude; ne sijecite iz tijela stari čir koji bi mogao povući za sobom uništenje tijela«, evo što bih mu odgovorio: »Sva ta lažna čuda kojima ćete uzdrmati vjeru što je dugujemo istinskim čudima, sve te besmislene priče o životima svetaca, koje dodajete istinama Evanđelja, guše vjeru u srcima; mnogi ljudi željni znanja i koji nemaju dovoljno vremena da se obrazuju, kažu:' Učitelji moje vjere prevarili su me, vjere dakle uopće nema; bolje je da se čovjek baci u naručje prirode nego u naručje zablude; više volim ovisiti o prirodnom zakonu negoli o izmišljotinama ljudi. Drugi, na nesreću, idu još dalje — vide da ih je laž zauzdala i ne žele više čak ni uzde istine, naginju prema ateizmu; čovjek postaje pokvaren zato što su drugi bili podli i okrutni«. Eto, to su svakako posljedice svih pobožnih prevara i svih praznovjerja. Obični ljudi razmišljaju tek dopola; vrlo je slab argument ako kažete: Voragine, autor Zlatne legende, i jezuit Ribadeneira, kompilator Cvijeta svetaca, govorili su same gluposti: dakle, Bog uopće ne postoji; katolici su poklali popriličan broj hugenota, a hugenoti su potom poubijali popriličan broj katolika: dakle, Bog uopće ne postoji; ljudi su iskoristili ispovijed, pričest i sve sakramente da bi izvršili najstrašnije zločine: dakle, Bog uopće ne postoji. Ja bih naprosto zaključio: Postoji, dakle. Bog koji će se poslije ovog prolaznog života, u kojem smo ga tako malo priznavali i počinili toliko zločina u njegovo ime, udostojati da nas utješi zbog tolikih užasnih nesreća; jer ako pogledamo vjerske ratove, četrdeset raskola u crkvi (a gotovo svi bijahu krvavi) laži i prevare koje gotovo sve bijahu zlokobne, nepomirljive mržnje što su ih raspalila različita mišljenja, kad vidimo sva zla što ih je izazvala lažna gorljivost, moramo priznati da su ljudi dugo živjeli u paklu u ovom životu.

33

34

Poglavlje XI.

Zloupotreba netolerancije Ali što! Zar će svakom građaninu biti dopušteno da vjeruje jedino svom razumu i da misli da će mu diktirati taj prosvijećeni ili zavedeni razum? Doista bi trebalo,1 pod uvjetom da ne narušava red: jer ne ovisi o čovjeku hoće li vjerovati ili neće vjerovati, o njemu jedino ovisi da poštuje običaje svoje domovine; i kad biste rekli da je zločin ne vjerovati u vladajuću religiju, sami biste osudili prve kršćane, svoje očeve, a opravdali one koje optužujete da su ih osudili na muke. Odgovarate da je razlika velika, da su sve religije cijelo ljudi, i da je jedino katolička, apostolska i rimska crkva djelo Božje. No, pošteno govoreći, zar bi zato što je božanska, naša religija trebala vladati uz pomoć mržnje, mračnih strasti, progona, otimanja imovine, tamnica, mučenja, ubojstava i milosrdnih djela i molitvi upućenih Bogu zbog tih zločina? Što je kršćanska vjera više božanska, to manje pripada čovjeku da njome upravlja; ako ju je Bog stvorio, Bog će je podržavati i bez vas. Znate da netolerancija stvara samo licemjere ili buntovnike: kakva nesretna alternativa! Ukratko: zar biste uz pomoć krvnika htjeli braniti religiju Boga kojega su pogubili krvnici i koji je propovijedao samo blagost i strpljenje? Pogledajte, molim vas, strašne posljedice prava na netrpeljivost. Kad bi bilo dopušteno oduzimati ljudima imanja, bacati ih u tamnice, ubiti građanina koji na ovom ili onom stupnju geografske širine ne ispovijeda vjeru dopuštenu na tom mjestu, koji bi izuzetak očuvao prvake države od istih kazni? Religija podjednako vezuje vladare i prosjake: tako je više od pedeset učenih ljudi ili redovnika podržalo ovu monstruoznu strahotu, naime da je dopušteno svrgnuti i ubiti vladare koji ne misle kao vladajuća crkva, a zakonodavna tijela države stalno su ukidala te grozne odluke groznih teologa. Krv Henrika Velikog još se pušila kada je parlament Pariza donio odluku kojom se utvrđuje nezavisnost krune kao temeljni zakon. Kardinal Duperron, koji je svoj grimizni kardinalski plašt dugovao upravo Henriku Velikom, ustao je na saboru staleža 1614. godine protiv odluke parlamenta i uspio je ukinuti. Sve novine iz tog doba navode riječi kojim se Duperron poslužio u svojim huškanjima: »Da neki vladar postane arijevac,81 bili bismo prisiljeni svrgnuti ga.« Nipošto, gospodine kardinale. Prihvatimo vašu fantastičnu pretpostavku da se neki od naših kraljeva, pročitavši povijest koncila i svetih otaca, zbunjen uostalom riječima: Moj otac je veći od mene,82 uzimajući ih suviše doslovno i kolebajući se između Nicejskog koncila83 i onog u Carigradu, izjasnio za Euzebija iz Nikomedije: ja zbog toga ne bih manje slušao svojega kralja, ne bih se smatrao manje vezanim zakletvom koju sam položio; a kada biste se vi pobunili protiv njega i kada bih ja bio jedan od vaših sudaca, proglasio bih vas krivim za zločin uvrede veličanstva. Duperron je dalje tjerao spor, a ja ću ga skratiti. Nije ovdje mjesto za produbljivanje tih groznih tlapnji; ograničit ću se na to da, zajedno sa svim građanima, kažem da Henriku IV. ne dugujemo poslušnost zato što je okrunjen u 1

Vidi odlično Lockeovo pismo o toleranciji.

35 Chartresu, već zato što je neosporno pravo rođenja dalo krunu tom vladaru, koji ju je zaslužio i svojom hrabrošću i svojom dobrotom. Neka nam bude dopušteno reći da svaki građanin, po istom pravu, treba naslijediti imanje svog oca i da ne vidimo zašto bi mu ga trebalo oduzeti a njega podići na vješala zato što dijeli mišljenje Ratrama protiv Paschase Tarbertu i Berengera protiv Scota. Znamo da sve naše dogme nisu uvijek bile jasno izložene i općenito prihvaćene u našoj Crkvi. Budući da nam Isus Krist nije rekao odakle potječe Sveti Duh, rimska crkva dugo je, zajedno s pravoslavnom, vjerovala da on potječe jedino od Oca; napokon je prihvatila mišljenje da potječe i od Sina. Pitam se da li bi dan nakon donošenja ove odluke neki građanin, koji bi još uvijek vjerovao u jučerašnji simbol, zaslužio smrt? Da li bi okrutnost i nepravda bile manje da se danas kazni onaj tko misli kako se mislilo nekada? Je li u vrijeme Honorija Prvog čovjek bio kriv ako je mislio da Isus nema dvije volje? Dogma o bezgrešnom začeću utvrđena je nedavno: dominikanci još u nju ne vjeruju. Kada će dominikanci zaslužiti kaznu na ovom svijetu i na onom drugom? Ako od nekoga trebamo naučiti kako da se ponašamo u našim beskonačnim sporovima, to su sasvim sigurno apostoli i evanđelisti. Bilo je razloga za snažan raskol između svetog Pavla i svetog Petra. Pavao izričito kaže u svojoj Poslanici Galaćanima da će se oduprijeti Petru, jer je Petar vrijedan ukora zbog pretvaranja, kao i Barnaba, zato što su jeli s poganima prije nego što je došao Jakov, a zatim se tajno povukli i odvojili od pogana, bojeći se da ne uvrijede obrezane. »Ali kad sam vidio«, dodaje on, »da ne idu pravo prema istini Evanđelja, Kefi pred svima rekoh: 'Ako ti koji si Židov živiš poganski a ne židovski, kako možeš siliti pogane da žive židovski'«?84 Bijaše to predmet oštre prepirke. Trebalo je saznati hoće li novi kršćani živjeti židovski ili ne. Sveti Pavao je u to vrijeme išao čak prinositi žrtve u hram u Jeruzalemu. Poznato je da prvih petnaest biskupa u Jeruzalemu bijahu obrezani Židovi, koji su slavili subotu i uzdržavali se da jedu zabranjeno meso. Neki španjolski ili portugalski biskup koji bi se dao obrezati i koji bi slavio subotu bio bi spaljen na lomači. No, zbog ovog bitnog predmeta nije narušen mir niti medu apostolima niti među prvim kršćanima. Da su evanđelisti bili slični današnjim piscima, imali bi prostrano polje za svoje sukobe. Sveti Matej nabraja dvadeset osam generacija od Davida do Isusa,85 sveti Luka navodi četrdeset i jednu, i te se generacije potpuno razlikuju.86 Ne vidimo ipak da se među učenicima pojavljuju nesuglasice zbog ovih očitih suprotnosti, koje su vrlo dobro pomirili mnogi crkveni oči. Milost nije nimalo povrijeđena, mir je sačuvan. Ima li bolje pouke o toleranciji u raspravama i o smjernosti u svemu što ne razumijemo? Sveti Pavao u svojoj Poslanici rimskim Židovima koji su se preobratili na kršćanstvo, koristi cijeli završni dio trećeg poglavlja da bi objasnio kako jedino vjera uznosi ljude, dok djela ne opravdavaju nikoga. Sveti Jakov, naprotiv, u svojoj Poslanici (poglavlje II), plemenima raspršenim po cijeloj zemlji, stalno ponavlja da čovjek ne može biti spašen bez djela. Eto, to je podijelilo dvije velike zajednice među nama, a nije zavadilo apostole. Kad bi progon onih s kojima se ne slažemo bio sveto djelo, trebalo bi priznati da je onaj koji je dao poubijati najviše heretika najveći svetac u raju. Što bi

36 tamo značio čovjek koji se zadovoljio time da orobi svoju braću i baci ih u tamnicu, pored nekog revnog vjernika koji je pobio stotine ljudi u Bartolomejskoj noći? Evo dokaza. Nasljednik svetog Petra i njegov konzistorij ne mogu griješiti; oni su pohvalili, slavili, posvetili djelo Bartolomejske noći:87 to djelo bilo je dakle sveto; znači, od dvojice ubojica, koji su inače jednaki po svojoj pobožnosti, onaj koji je izvadio utrobu dvadeset četiri hugenotske žene zaslužuje dvostruko veću slavu od onoga koji ih je rasporio samo dvanaest. Po istoj toj logici, fanatici iz Cevennesa morali su vjerovati da njihova slava raste s brojem svećenika, redovnika i katoličkih žena koje su poklali. To su neobični razlozi za vječnu slavu.

37

Poglavlje XII.

Je li netolerancija smatrana božanskim pravom u judaizmu i je li uvijek primjenjivana88 Božanskim pravom nazivaju se, mislim, propisi koje je donio sam Bog. Htio je da Židovi jedu pečeno janje s gorkim kupusom,89 i da uzvanici blaguju stojeći, sa stupom u ruci,90 u znak sjećanja na Pashu;91 naredio je da se posvećenje velikog svećenika obavi tako da mu se krvlju premaze desno uho,92 desna ruka i desna noga, što su za nas neobični obredi, ali nisu bili neobični za ono doba; htio je da se grijesi naroda natovare na jarca Hazazela93 zabranio je da se ljudi hrane ribama bez ljuske,94 svinjama, zečevima, sovama, grifonima, pelikanima, itd. Ustanovio je svetkovine i obrede. Svi ti običaji, koji su drugim narodima izgledali samovoljni i podvrgnuti pozitivnom pravu i običajima, postali su za Židove propisima božanskog prava, jer ih je odredio sam Bog, kao što je za nas božansko pravo sve ono što je odredio Isus Krist, sin Marijin i sin Božji. Ne bavimo se ovdje istraživanjem zašto je Bog donio novi zakon umjesto staroga što ga je dao Mojsiju, niti zašto je Mojsiju naredio više toga nego patrijarhu Abrahamu, a Abrahamu više nego Noi. Izgleda da je postupao u skladu s vremenom i gustoćom ljudskog roda: to je očinska stupnjevitost; no ti su ponori suviše duboki za naš slabašan vid. Ostanimo u granicama našeg predmeta; pogledajmo najprije što je netolerancija u Židova. Istina je da u Izlasku, Brojevima, Levitskom zakonu, Ponovljenim zakonima ima veoma oštrih odredbi o kultu i još strožih kazni. Mnogi komentatori namučili su se pokušavajući pomiriti Mojsijeve opise s Jeremijinim i s Amosovim stavcima, te sa slavnim govorom svetog Stjepana, što ga donose Djela apostolska. Amos kaže95 da su se Židovi u pustinji stalno klanjali Molohu, Remfamu i Hijumu. Jeremija izričito kaže96 da Bog nije tražio nikakvu žrtvu od njihovih očeva kada su izašli iz Egipta. Sveti Stjepan, u svom govoru Židovima, kaže ovako: »Klanjali su se zvijezdama,97 nisu prinijeli ni žrtve ni hostije za četrdeset godina u pustinji; nosili su sa sobom šator boga Moloha i zvijezdu boga Refana.« Drugi kritičari po kultovima tolikih stranih bogova zaključuju da je Mojsije dopuštao te bogove i kao dokaz navode ove riječi iz Ponovljenih zakona:98 »Kad budete u zemlji Kanaanaca... nemojte raditi čak ni kako radimo ovdje danas — svatko što se njemu čini dobro.« Oni svoje mišljenje temelje na činjenici da se ne govori ni o kakvom vjerskom obredu naroda u pustinji: ne slavi se Uskrs, ni Duhovi, nigdje se ne spominje Blagdan sjenica, nema javnih molitvi; napokon, obrezivanje, taj znak Božjeg saveza s Abrahamom, uopće se ne prakticira. Oslanjaju se i na Jošuinu priču. Taj osvajač kaže Židovima:99 »Izaberite kome ćete služiti: možda bogovima kojima su služili vaši oči s onu stranu Rijeke ili bogovima Amorejaca.« Narod odgovori: »Mi ćemo služiti Jahvi, jer je on Bog naš.« A Jošua odvrati: »Sami ste svjedoci da ste izabrali Jahvu da mu služite. Maknite, dakle, tuđe bogove koji su među vama.« Pod Mojsijem imali su, dakle, sasvim sigurno i druge bogove osim Jahve.

38 Potpuno je beskorisno ovdje pobijati kritičare koji misle da Petoknjižje nije napisao Mojsije; sve je o tome već odavno rečeno; a kad bi i neki mali dio Mojsijevih knjiga bio napisan u doba sudaca ili svećenika, ne bi zbog toga bile manje nadahnute i manje božanske. Uz pomoć Svetog pisma dovoljno je, čini mi se, dokazano da su Židovi, usprkos neobičnoj kazni Apisova kulta koju su na sebe navukli, dugo sačuvali potpunu slobodu, i da je čak, nakon pokolja dvadeset tri tisuće ljudi zbog teleta što ga je podigao njegov brat, Mojsije možda shvatio da se ništa ne postiže strogošću i da je morao zatvoriti oči pred strašću naroda prema tuđim bogovima. Izgleda da je i sam uskoro prekršio zakon koji je donio.100 Zabranio je svaki kip, a ipak podiže brončanu zmiju. Isto odstupanje od zakona nalazimo u Salomonovu hramu: ovaj vladar dao je da se izradi101 dvanaest volova koji podržavaju veliki bazen hrama; kerubini su smješteni pod svod; imaju glavu orla i glavu teleta; vjerojatno je upravo ta, loše izrađena glava teleta, koju su u hramu našli rimski vojnici, dugo podržavala vjerovanje da su Židovi obožavali magarca. Uzalud je zabranjen kult tuđih bogova; Salomon je mirno mogao biti idolopoklonik. Jeroboam, kojemu je Bog dao deset plemena u kraljevstvu, dade podići dva zlatna teleta,102 i opet je vladao dvadeset dvije godine, objedinjujući u sebi dostojanstvo vladara i prvosvećenika. Malo kraljevstvo Judeje podiže pod Roboamom103 čudne oltare i kipove. Sveti kralj Asa ne uklanja uzvišice.104 Veliki svećenik Urija podiže u hramu, na mjestu oltara za žrtve paljenice, oltar kralju Sirije;105 jednom riječju, ne vidi se nikakav pritisak na religiju. Znam da su se mnogi židovski kraljevi međusobno poubijali; no to je uvijek bilo zbog koristi a ne zbog vjere. Istina je106 da među prorocima ima i onih koje je nebo osvetilo: zbog Ilije se spustila nebeska vatra da uništi svećenike Baala; zbog Elizeja došli su medvjedi107 da rastrgaju četrdeset i dvoje djece, koja su ga nazvala ćelavcem; no to su sve neobična čuda i rijetka djela koja bismo teško mogli ponoviti. Kažu nam još da je židovski narod bio vrlo neuk i prilično okrutan. Rečeno je da je, u ratu što ga je objavio Midjancima,1 Mojsije naredio da se poubijaju sva muška djeca i sve majke i da se plijen podijeli. Pobjednici nađoše u logoru109 šest stotina sedamdeset i pet tisuća ovaca, sedamdeset i dvije tisuće grla krupne stoke, šezdeset i jednu tisuću magaraca i trideset i dvije tisuće mladih djevojaka; sve to podijeliše, a ostale poubijaše. Neki komentatori čak tvrde da su trideset i dvije djevojke žrtvovane Gospodu: Cesserunt inpartem Domini triginta duae animae.110 108

Židovi su zaista žrtvovali ljude božanstvu: o tome svjedoči žrtva Jeftina, kao i kralj Agag, kojega je na komade dao rasjeći svećenik Samuel. Ezekijel im čak obećava, da bi ih ohrabrio, da će jesti ljudsko meso: »Nasitit ćete se«, kaže on, »konja i konjanika; pit ćete krv zemaljskih knezova.«111 Neki komentatori misle da se ova dva retka proročanstva odnose na same Židove, dok drugi misle da se odnose na divlje životinje. U cijeloj povijesti ovog naroda ne nalazimo nijednu crtu plemenitosti, velikodušnosti, dobročinstva; no, kroz oblak tog dugotrajnog i strašnog barbarstva probijaju se stalno zrake opće tolerancije. Madijan nije uopće bio dio obećane zemlje: to je mali kanton u Idumeji, u Arabiji; počinje na sjeveru kod brzaca Arnona i završava kod brzaca Zareda, usred stijena, a na istočnoj obali jezera Asfaltit. U toj zemlji živi danas malo pleme Arapa: može imati oko osam milja u dužinu i nešto manje u širinu. 1

39 Jiftah, nadahnut Bogom, kojemu je žrtvovao i svoju kćer, kaže Amoncima:112 »Ne pripada li vam s pravom ono što vam je dao vaš bog Kemoš? Dopustite, dakle, da mi uzmemo zemlju koju nam je obećao naš Bog«. Ta je izjava jasna: ona može odvesti dosta daleko; no, barem je očiti dokaz da je Bog trpio Kemoša. Jer Sveto pismo ne kaže: »Vi mislite da imate pravo na zemlje za koje kažete da ste ga dobili od kralja Kemoša«; ono pozitivno kaže: »Vi imate pravo, tibi jure debentur«; što je pravo značenje hebrejskih riječi Otho thirasch. Priča o Miki i levitu, o kojoj govori 17. i 18. glava Knjige o sucima, još je jedan neosporan dokaz tolerancije i najveće slobode, koje tada bijahu dopuštene kod Židova. Mikina majka, veoma bogata žena Efrajimova, izgubila je tisuću i sto srebrnjaka: njen sin ih vrati; ona to srebro posveti Gospodinu i dade od njega napraviti idole; sagradi i svetište. U svetištu je služio levit, za deset srebrnjaka na godinu, haljine i hranu; i Mika uzviknu:115 »Sad znam da će mi Jahve učiniti dobro kad imam levita za svećenika.« No, šest stotina ljudi iz plemena Dan, koji su pokušavali osvojiti neki grad u tom kraju i tamo se nastaniti, ali nisu imali sa sobom svećenika levita, a bio im je potreban da bi Bog podržao njihov pothvat, krenuše k Miki i uzeše njegov efod, njegove idole; i njegovog levita, usprkos protestima svećenika i usprkos kricima Mikinim i njegove majke. Tada, sigurni, pođoše da napadnu grad nazvan Lajiš i opustošiše sve ognjem i mačem, po svom običaju. Zatim Lajišu dadoše ime Dan, u spomen na svoju pobjedu; postaviše na oltar Mikin idol; i, što je od svega najzanimljivije, Jonatan, unuk Mojsijev, bio je veliki svećenik tog svetišta u kojem su se klanjali Bogu Izraela i Mikinu idolu. Poslije smrti Gideona Hebrejci su se klanjali Baalu gotovo dvadeset godina i odbacili kult Jahve, a da nijedan prvak, nijedan sudac, niti svećenik ne zatraži osvetu. Njihov zločin bijaše velik, priznajem; no ako je čak i to idolopoklonstvo bilo dopušteno, koliko su tek bile dopuštene razlike u istinitom kultu! Neki kao dokaz netolerancije navode da je Gospod sam, dopustivši da u jednoj borbi Filistejci osvoje njegov kovčeg, kaznio Filistejce, udarivši na njih nekom tajanstvenom bolešću sličnom šuljevima, srušivši Daganov kip i poslavši u njihova polja mnoštvo štakora; no kada su Filistejci, da bi stišali njegov bijes, opet vratili kovčeg, upregnuvši u njega dvije krave koje su hranile svoju telad, i ponudili Bogu pet zlatnih štakora i pet zlatnih anusa, Gospod je kaznio smrću sedamdeset staraca izraelskih i pedeset tisuća ljudi iz puka zato što su gledali kovčeg. Odgovaramo da kazna Gospodinova ne pada na vjerovanje, na razliku u kultu, niti na idolopoklonstvo. Da je Gospod htio kazniti idolopoklonstvo, usmrtio bi sve Filistejce koji su se usudili uzeti njegov kovčeg i koji su se klanjali Dagonu; no on je dao pogubiti pedeset tisuća i sedamdeset ljudi koji pripadaju njegovom narodu, zato što su gledali kovčeg koji nisu smjeli gledati: toliko se zakoni, običaji tog vremena, hebrejska privreda, razlikuju od svega što mi poznajemo; toliko su nedokučivi putovi Božji iznad naših. »Strogost kazne«, kaže razboriti dom Calmet, »koja je pogodila tako velik broj ljudi, učiniti će se pretjeranom jedino onima koji nisu shvatili koliko Bog želi da ga se njegov narod plaši i da ga poštuje, i koji procjenjuje Božje planove slijedeći samo slabašna svjetla svog razuma.« Bog, dakle, ne kažnjava tuđi kult već oskvrnuće svojega, indiskretnu znatiželju, neposluh, možda čak duh pobune. Osjećamo dobro da takve kazne u židovskoj

40 toleranciji pripadaju jedino Bogu. Nikada nije suvišno ponoviti da ta vremena i ti običaji nemaju ničeg zajedničkog s našima. Napokon, kada je u kasnijim stoljećima idolopoklonik Naaman zatražio od Elizeja da mu dopusti da slijedi svog kralja u Rimonov hram, i da se tamo zajedno s njim pokloni, zar mu taj isti Elizej, koji je dao da medvjedi rastrgaju djecu, nije odgovorio: Idi s mirom?114 Još i više; Gospod naredi Jeremiji da stavi oko vrata užad, lance i jaram, da ih pošalje kraljevima Moaba, Amona, Edoma, Tira, Sidona; i Jeremija im prenese riječi Jahvine: »Sve vaše zemlje dao sam Nabukodonozoru, kralju babilonskom, sluzi svojemu.«115 Evo jednog idolopokloničkog kralja proglašenog slugom Božjim i njegovim miljenikom. Isti Jeremija, kojega je židovski kralj Sidkija dao baciti u tamnicu, dobivši Sidkijim oprost, savjetuje mu u ime Boga da se preda kralju babilonskom:116 »Pokorite se kralju babilonskom da ostanete živi!« Bog, dakle, pristaje na kraju uz neznaboškog kralja; predaje mu kovčeg koji je stajao glave pedeset tisuća i sedamdeset Židova i to samo zato što su ga pogledali; predaje mu svetinju nad svetinjama i ostatak hrama, čija je gradnja stajala sto osam tisuća zlatnih talenata, milijun i sedamnaest tisuća srebrnih talenata i deset tisuća zlatnih drahmi, koje su ostavili David i njegovi časnici za gradnju Jahvinog hrama: što se, ne računajući dinare koje je uložio Salomon, penje do iznosa od devetnaest milijardi i šezdeset dva milijuna, ili otprilike toliko, po današnjem kursu. Nikada idolopoklonstvo nije bolje nagrađeno. Znam da je ovaj račun pretjeran, da vjerojatno postoji greška pri prepisivanju; no smanjite iznos napola, na četvrtinu, čak i na osminu, još će vas zbunjivati. Čovjek nije manje iznenađen niti kad čuje o bogatstvima za koja Herodot kaže da ih je vidio u hramu u Efezu. Napokon, ta blaga ne znače ništa u Božjim očima, a naziv njegova sluge, što ga je dao Nabukodonozoru, pravo je i neprocjenjivo blago. Bog nije manje sklon niti Kiru,117 ili Korešu ili Ko-sroesu, kojeg mi nazivamo Cyrus; naziva ga svojim pomazanikom, iako nije bio pomazanik prema uobičajenom značenju te riječi i iako je slijedio Zoroastrovu religiju; naziva ga svojim pastirom, iako je u očima ljudi bio nasilnik; u cijelom Svetom pismu nema većeg znaka osobite ljubavi. U Knjizi proroka Malahije118 vidite »da je od jednog do drugog kraja zemlje veliko ime Božje medu narodima i da mu posvuda prinose čiste darove«. Bog se brine o neznabožačkim Ninivljanima kao i o Židovima; prijeti im i oprašta. Melkisedek, koji uopće nije bio Židov, bijaše Božji svećenik. Balaam, neznabožac, bijaše prorok. Sveto pismo nas dakle uči da Bog ne samo da je tolerirao sve druge narode, već i da je prema njima pokazivao očinsku pažnju: a mi se usuđujemo biti netolerantni!

41

Poglavlje XIII.

Krajnja tolerancija Židova Tako, dakle, u Mojsijevo doba, u doba sudaca, u doba kraljeva, uvijek vidite primjere tolerancije, još i više: Mojsije više puta kaže da »Bog kažnjava grijehe otaca na djeci do trećeg i četvrtog koljena;119 takva prijetnja bijaše potrebna narodu kojemu Bog nije otkrio ni besmrtnost duše, ni kazne i nagrade u drugom životu. Te istine nisu mu objavljene niti u Dekalogu, niti u bilo kojem zakonu Levitika ili Ponovljenog zakona. Bijahu to dogme Perzijanaca, Babilonaca, Egipćana, Grka, Krećana; no one nisu predstavljale religiju Židova. Mojsije ne kaže: »Poštuj oca i majku ako hoćeš dospjeti u nebo«; već: »Poštuj oca svoga i majku svoju da dugo živiš i dobro ti bude na zemlji.«120 Prijeti im jedino tjelesnim mukama,121 čirevima, krastama, crnim prištom po potkoljenicama i bedrima, svrabom, kaže da će im žene biti nevjerne, da će s kamatama posuđivati od stranaca, a sami neće nikome moći posuditi; da će umirati od gladi, prisiljeni da jedu vlastitu djecu; no, niti na jednom mjestu im ne kaže da će njihove besmrtne duše trpjeti muke poslije smrti ili pak uživati u blaženstvu. Bog, koji je sam vodio svoj narod, kažnjavao ga je ili nagrađivao neposredno nakon dobrih ili loših djela. Sve bijaše zemaljsko, a Warburton122 iskrivljuje tu istinu da bi dokazao kako je zakon Židova bio božanski: budući da im kralj bijaše sam Bog, koji je dijelio pravdu neposredno nakon prijestupa ili posluha, nije bilo potrebe da im otkrije učenje što ga je čuvao za vrijeme kad više ne bude sam upravljao svojim narodom. Oni koji, iz neznanja, tvrde da je Mojsije naučavao besmrtnost duše, oduzimaju Novom zavjetu jednu od njegovih najvećih prednosti pred Starim zavjetom. Neosporno je da je Mojsije govorio samo o zemaljskim kaznama sve do četvrtog koljena. No, usprkos preciznom tekstu ovog zakona, usprkos izričitim riječima Božjim da će kažnjavati do četvrtog koljena, Ezekijel objavljuje Židovima sasvim suprotno i kaže123 da sin neće snositi grijeha očeva; ide čak dotle da navodi riječi Božje po kojima im je ovaj dao124 »uredbe koje ne bijahu dobre.«1 Knjiga proroka Ezekijela bila je usprkos tome uključena u crkvene spise autora nadahnutih Bogom; istina je da sinagoga nije dopuštala da se ta knjiga čita prije negoli čovjek navrši trideset godina, kako nas izvještava sveti Jeronim; no bijaše to zbog straha da mladež ne iskvare suviše slobodne slike što ih nalazimo u poglavljima XVI. i XXIII, gdje se govori o razvratnosti sestara Ohole i Oholibe. Jednom riječju, njegova je knjiga bila uvijek priznavana, usprkos jasnoj suprotnosti s Mojsijem. Napokon, kada je besmrtnost duše postala prihvaćena dogma, što se vjerojatno dogodilo u doba babilonskog zatočeništva, saducejska sekta i dalje je ustrajala u vjerovanju da poslije smrti nema ni kazni ni grijeha, i da sposobnost da osjećamo i da mislimo nestaje s nama, kao i djelatna snaga, sposobnost da hodamo i da probavljamo. Poricali su postojanje anđela. Od starih Zidova Ezekijelovo mišljenje najzad je prevagnulo u sinagogi, no bilo je Židova koji su, vjerujući u vječne muke, vjerovali također da Bog i preko djece kažnjava grijehe otaca: danas su kažnjeni i preko pedesetog koljena, i još se moraju plašiti vječnih muka. Pitamo se kako potomci Židova koji nisu bili sudionici u mukama i smrti Isusa Krista, oni koji su bili u Jeruzalemu i u tome nisu sudjelovali i oni raspršeni po cijelom svijetu, mogu biti tjelesno kažnjeni preko svoje djece, isto tako nedužne kao i njihovi očevi. Ta zemaljska kazna, ili radije, taj način života različit od života ostalih naroda, trgovanje bez domovine, ne mora se uopće smatrati kaznom u usporedbi s vječnim mukama koje su na sebe navukli zbog nevjerovanja, i koje mogu izbjeći ako se iskreno preobrate. 1

42 razlikovali su se mnogo više nego što se protestanti razlikuju od katolika; ipak su ostali u zajednici sa svojom braćom: bilo je čak i velikih svećenika iz njihove sekte. Farizeji vjerovahu u sudbinu1 i u seobu duše.2 Hseni mišljahu da duše pravednika odlaze na sretne otoke,3*** a duše zlih u neku vrstu Tartara. Nisu prinosili žrtve; sastajali su se međusobno u posebnoj sinagogi. Ukratko, ako pobliže proučimo judaizam, iznenadit ćemo se nalazeći u njemu najveću toleranciju usred najdivljačkijih strahota. To je proturječje, istina je; no gotovo svim narodima upravljala su proturječja. Sretnog li proturječja koje dovodi blage običaje kada su zakoni krvavi!

Poglavlje XIV. 1

Dogma o sudbini je stara i univerzalna: možete je naći posvuda u Homera. Jupiter je htio spasiti život svom sinu Sarpedonu, no, sudbina ga je osudila na smrt: Jupiter se mora pokoriti. Kod filozofa sudbina bijaše nužan slijed uzroka i posljedica, koje nužno proizvodi priroda, ili taj isti slijed određen providnošću: što je mnogo pametnije. Čitav sistem sudbine sadržan je u ovom stihu Ancja Scneke (ep. CVII): Ducunt volentem fata, nolentem trabunt. Uvijek se priznavalo da Bog upravlja svemirom pomoću vječnih, univerzalnih, nepromjenjivih zakona: ta istina postala je izvorom svih onih neshvatljivih rasprava o slobodi, sve dok nije došao mudri Locke: on je dokazao da je sloboda moć djelovanja. Bog daje tu moć; a čovjek, djelujući slobodno prema vječnim Božjim naredbama, samo je jedan kotač u velikom svjetskom stroju. Cijeli stari vijek raspravljao je o slobodi; no nitko zbog toga nije progonjen sve do naših dana. Kakva besmislena grozota utamničiti jednog Arnaulda, jednog Sacyja, jednog Nicolea, i tolike druge koji bijahu svjetlost Francuske! Teološki roman o seobi duša dolazi iz Indije, od koje smo primili mnogo više bajki nego što se obično misli. To učenje objašnjeno je u prekrasnoj petnaestoj knjizi Ovidijevih Metamorfoza, Bilo je prihvaćeno gorovo u cijelom svijetu; uvijek je bilo i poricano; no ne znamo da je bilo koji svećenik u starom vijeku bilo kada izdao nalog da se zatvori neki Pitagorin učenik. 2

3

Ni stari Židovi, ni Egipćani, ni Grci, njihovi suvremenici, nisu vjerovali da ljudska duša poslije smrti odlazi u nebo. Židovi su mislili da su Mjesec i Sunce nekoliko milja iznad nas, u istom krugu, i da je nebeski svod gust i čvrst svod, koji drži težinu voda što istječu kroz neke otvore. Dvorac bogova je za stare Grke bio na brdu Olimp. Boravište junaka, poslije smrti, u Homerovo je vrijeme bilo na jednom otoku s onu stranu oceana, a tako su mislili i eseni. Od Homera, planete su nazvane po bogovima, no ljudi nisu imali više razloga da smjeste boga na Mjesec, nego što bi stanovnici Mjeseca imali razloga da ga smjeste na planetu Zemlju. Za Junonu i Iris jedina palača bijahu oblaci; tamo nisu imale ni gdje spustiti nogu. Kod Sabinjana je svaki bog imao svoju zvijezdu; no budući da je zvijezda sunce, na njoj se ne može živjeti, osim ako po prirodi nisi vatra. Potpuno je, dakle, beskorisno pitanje što su stari mislili o nebu: najbolji je odgovor da nisu mislili.

43

Je li Isus Krist učio ljude netoleranciji Pogledajmo sada je li Isus Krist uspostavio krvave zakone, je li naredio netoleranciju, je li dao sagraditi tamnice Inkvizicije, je li postavio krvnike inkvizicijskog suda. Ako se ne varam, u Evanđeljima ima veoma malo odlomaka čiji bi progoniteljski duh mogao navesti na zaključak da su netolerancija i sila opravdane. Jedan od njih je parabola u kojoj se nebesko kraljevstvo uspoređuje s kraljem koji poziva goste na svadbenu gozbu svojega sina; taj vladar poručuje im preko svojih slugu:125 »Pripravio sam gozbu, junci su moji i utovljenici poklani, i sve je gotovo. Dođite na svadbu!«. Jedni, ne mareći za poziv, odlaze na svoja imanja, drugi za svojom trgovinom; ostali uhvate kraljeve sluge, uvrijede ih i ubiju. Kralj pošalje vojsku protiv ubojica i razori im grad; zatim pošalje sluge na raskršća putova da pozovu na gozbu sve koje nadu; jednog od uzvanika, koji je sjeo za stol ne odjenuvši svadbeno ruho, okovaše i tako svezanog baciše u najdublju tamu. Jasno je da se ta alegorija odnosi samo na nebesko kraljevstvo i da nijedan čovjek ne može sebi uzeti pravo da sveže ili baci u tamnicu svog susjeda koji bi mu došao na večeru bez odgovarajućeg odijela, i ne znam nijednog vladara u povijesti koji bi dao objesiti nekog dvorjanina zbog sličnog razloga; ne treba se isto tako plašiti da bi prinčevi kojima je car, poklavši stoku i perad, poslao sluge da ih pozovu na gozbu, mogli poubijati careve sluge. Poziv na gozbu znači najavu spasa; ubojstvo vladarevih izaslanika napad je na one koji propovijedaju mudrost i vrlinu. Druga parabola126 govori o čovjeku koji poziva svoje prijatelje na veliku večeru i kada je spreman sjesti za stol, pošalje slugu da ih pozove. Jedan se ispričava da je kupio njivu i da je ide pogledati: ova isprika ne izgleda baš valjana, jer se njiva ne ide gledati noću; drugi reče da je kupio pet volovskih jarmova i da ih mora iskušati; ovaj se izgovara lažno kao i onaj prvi, jer se volovski jarmovi ne iskušavaju u vrijeme večere; treći odgovori da se upravo oženio i njegova je isprika naravno sasvim prihvatljiva. Otac obitelji, bijesan, dade pozvati na gozbu slijepe i hrome, i videći da za stolom ima još praznih mjesta, reče svom sluzi:127 »Izađi na putove i medu ograde i natjeraj svijet da dođe da mi se napuni kuća!« Istina je da nigdje nije izričito rečeno da je ta parabola slika nebeskog kraljevstva. Suviše su zloupotrebljavane riječi: Natjeraj ih da uđu; no jasno je da samo jedan sluga ne može silom natjerati sve ljude koje sretne da dođu na večeru k njegovom gospodaru; a osim toga, ovako prinuđeni uzvanici ne bi večeru učinili naročito ugodnom. Natjeraj ih da uđu ne znači, prema najuglednijim komentatorima, ništa drugo već: molite, zaklinjite, navaljujte, pridobijte. Kakve veze ima, molim vas, ta večera i ta molba s progonima? Ako stvari uzmemo doslovno, zar bi čovjek morao biti slijep, hrom i vođen silom, da bi bio u krilu Crkve? Isus kaže u istoj paraboli:128 »Kada daješ objed ili večeru, ne pozivaj ni svojih prijatelja, ni svoje braće, ni svoje rodbine, ni bogatih susjeda«; je li iz toga ikada izveden zaključak da čovjek uopće ne smije večerati sa svojim rođacima i prijateljima ako imaju bogatstva? Isus Krist, poslije parabole o gozbi, kaže:129 »Ako tko dođe k meni, a više voli svoga oca, majku, ženu, djecu, braću i sestre pa čak i vlastiti život, ne može biti moj učenik, itd. Tko od vas, kad hoće da sagradi kulu, najprije ne sjedne da proračuna trošak?« Ima li na svijetu ikoga toliko izopačenog da zaključi da treba mrziti svoju

44 majku i svog oca? I nije li lako shvatiti da ove riječi znače: Ne kolebajte se između mene i svojih najdražih sklonosti? Navode mjesto iz Evanđelja po Mateju,130 »Tko ni Crkve ne posluša, smatraj ga poganinom ili carinikom«; to uopće ne znači da trebamo progoniti pogane i kraljeve zakupnike poreza: oni su prokleti, to je točno, ali nisu zato izručeni državnoj vlasti. Ne samo da tim zakupnicima nisu bila oduzeta prava građana, već su im dali najveće povlastice; to je jedina profesija osuđena u Svetom pismu, a upravo njoj su vlasti najsklonije. Zašto, dakle, ne bismo prema našoj zabludjeloj braći pokazali onoliko popustljivosti koliko poštovanja ukazujemo našoj braći zakupnicima poreza? Drugo mjesto koje su mnogi grubo zloupotrebljavali nalazimo kod svetog Mateja i kod svetog Marka,132 gdje se govori kako je Isus, osjetivši izjutra glad, prišao smokvi, na kojoj ne nađe ništa osim lišća, jer to ne bijaše vrijeme kad smokve rode: on prokle smokvu, koja se odmah osuši. 131

Postoje više različitih objašnjenja ovog čuda; no, ima li ijedno koje bi moglo opravdati progone? Neka smokva nije mogla dati plod početkom ožujka i bi osušena: je li to razlog da našu braću natjeramo da se suše od boli cijele godine? Poštujmo u Svetom pismu sve što može izazvati nejasnoće u našim znatiželjnim i taštim umovima, no ne koristimo to da bismo bili okrutni i neumoljivi. Progoniteljski duh, koji sve zloupotrebljava, traži svoje opravdanje i u izbacivanju trgovca iz hrama, i u legiji demona istjeranoj iz tijela nekog bjesomučnika u stado od dvije tisuće nečistih životinja. Nitko ne vidi da ova dva primjera nisu ništa drugo već osuda koju izriče sam Bog zbog povrede zakona? Pretvoriti unutrašnjost Jahvina hrama u trgovačku radnju značilo bi pokazati nedostatak poštovanja. Badava su sinedrij i svećenici dopuštali tu trgovinu zbog lakšeg prinošenja žrtvi: Bog kojem su prinosili žrtve mogao je sigurno, premda skriven pod ljudskim likom, ukinuti to svetogrđe; mogao je čak kazniti one koji su u zemlju uvodili čitava stada zabranjena zakonom čije je provođenje sam nadgledao. Ti primjeri nemaju ni najmanje veze s progonima zbog dogme. Mora da se duh netolerancije oslanja na vrlo loše razloge kad posvuda traži najslabija opravdanja. Gotovo sve preostale riječi i djela Isusa Krista ukazuju na blagost, strpljenje, opraštanje. To je otac obitelji koji prima rasipnog sina,133 to je radnik koji dolazi u posljednjem satu a plaćen je kao i ostali;134 to je milosrdni Samaritanac;135 on sam opravdava svoje učenike zato što ne poste;136 oprašta grešnici;137 preljubnici jedino savjetuje da bude vjerna;138 udostojao se čak udovoljiti nedužnom veselju uzvanika na svadbi u Kani,139 koji, već zagrijani pićem, zatražiše još vina; on pristaje da njima za ljubav izvede čudo i pretvara vodu u vino. Ne naljuti se čak ni na Judu, koji će ga izdati; Petru naređuje da se nikada ne posluži mačem;140 kori141 Zebedejeve sinove koji, po uzoru na Iliju, htjedoše zapovijediti ognju da se spusti s neba na grad koji Isusu nije pružio prenoćište. Na kraju umire kao žrtva zavisti. Ako smijemo usporediti sveto sa svjetovnim i Boga s čovjekom, njegova smrt, ljudski govoreći, ima mnogo zajedničkog sa Sokratovom smrću. Grčki filozof umro je zbog mržnje sofista, svećenika i narodnih prvaka: zakonodavac kršćana pao je zbog mržnje književnika, farizeja i svećenika. Sokrat je mogao izbjeći smrt i nije to htio: Isus Krist ponudio se dobrovoljno. Grčki filozof svojim klevetnicima i nepravednim sucima nije samo oprostio već ih je

45 molio da prema njegovoj djeci postupe kao i prema njemu, ako jednoga dana budu toliko sretni da zasluže njihovu mržnju poput njega: zakonodovac kršćana, beskrajno viši, zamolio je svog oca da oprosti njegovim neprijateljima.142 Ako izgleda da se Isus Krist bojao smrti, ako je zebnja koju je osjetio bila tako jaka da ga je od nje oblio znoj pomiješan s krvlju,143 što je najveći i najrjeđi znak, to je stoga što se udostojao spustiti do slabosti ljudskog tijela, koje je na sebe preuzeo. Njegovo je tijelo drhtalo, a duša mu bijaše nepokolebljiva; pokazao nam je da se istinska snaga i istinska veličina sastoje u podnošenju boli kojima podliježe naša priroda. Izuzetna je hrabrost izložiti se smrti, strahujući istodobno od nje. Sokrat je nazvao soliste neznalicama i dokazao im njihovu prevrtljivost: Isus, koristeći se svojim božanskim pravima, nazvao je književnike144 i farizeje licemjerima, luđacima, slijepcima, nevaljalcima, gujama, zmijskom rasom. Sokrat nije bio optužen da želi osnovati novu sektu: ni Isusa Krista nisu optužili da želi uvesti sektu.145 Kaže se da su najviši svećenici i cijelo vijeće tražili nekoga da lažno svjedoči protiv Isusa, da bi ga pogubili. No, ako su tražili lažno svjedočanstvo, nisu mu, dakle, predbacivali da je javno govorio protiv zakona. Ustvari, on se podvrgavao Mojsijevu zakonu od djetinjstva sve do smrti. Obrezali su ga osmog dana kao i svu ostalu djecu. Kasnije je kršten u Jordanu, što bijaše sveti obred u Židova, kao i kod svih naroda na Istoku. Sve nečistoće očistile bi se krštenjem; tako su posvećivali i svećenike: uranjali su u vodu prilikom svetkovine pokajanja, krstili su novoobraćenike. Isus je poštivao sve odredbe zakona: svetkovao je sve subote; nije jeo zabranjeno meso; slavio je sve blagdane, i čak pred smrt, slavio židovsku pashu; nisu ga optužili ni za neko novo učenje niti za vršenje tuđih obreda. Rođen kao Izraelićanin, cijeli je život živio kao Izraelićanin. Dva svjedoka koji su se prijavili sudu optužiše ga da je rekao:146 »da bi mogao razvaliti hram Božji i opet ga za tri dana sagraditi«. Takva izjava bijaše neshvatljiva Židovima sklonim tjelesnom; no, nisu ga zato optužili da hoće osnovati neku novu sektu. Veliki svećenik ga poče ispitivati i reče mu:147 »Zaklinjem te živim Bogom da nam rekneš jesi li ti Mesija, sin Božji?« Nitko nam ne kaže što je veliki svećenik mislio pod sin Božji. Tim izrazom ponekad se služe da bi označili pravednika,1 kao što su se riječi Belijalov sin koristile za označavanje zlog čovjeka. Prosti Zidovi nisu imali nikakvu predodžbu o svetoj misteriji Božjeg sina, koji i sam bijaše Bog i koji je sišao na zemlju. Isus mu odgovori:148 »Ti kaza; ali ja vama kažem da ćete poslije ovoga vidjeti 'Sina čovječjeg gdje sjedi zdesna Svemogućega' i 'gdje dolazi na oblacima nebeskim'.« Razljućeni sinedrij shvati taj odgovor kao huljenje. Sinedrij više nije imao juridička prava; Isusa predadoše rimskom guverneru provincije i optužiše ga klevetnički da je remetio javni mir govoreći da ne treba plaćati porez Cezaru, i da Židovima je doista bilo vrlo teško, da ne kažemo nemoguće, shvatiti neizrecivu misteriju inkarnacije Božjeg sina, i samog Boga, bez nekog prethodnog otkrivenja. Knjiga postanka (pogl. VI) naziva sinovima Božjim sinove utjecajnih ljudi; isto tako su u psalmima (LXXIX, 11) veliki cedrovi nazvani Božjim cedrovima; Saulova tuga Božjom tugom. Izgleda ipak da su Zidovi shvatili doslovno da se Isus naziva sinom Božjim u pravom smislu; no, ako su te riječi smatrali svetogrđem, to je možda još jedan dokaz njihovog neznanja o tajni inkarnacije i o Bogu, Božjem sinu, poslanom na zemlju da spasi ljude. 1

46 se k tome proglasio židovskim kraljem. Sasvim je jasno, dakle, da je optužen za zločin protiv države. Guverner Pilat, saznavši da je Galilejac, posla ga najprije Herodu, tetrarhu Galileje. Herod je smatrao nemogućim da Isus može težiti tome da postane voda stranke i čak se proglasiti kraljem; primi ga prezirno i vrati Pilatu, koji se pokaza nedostojno slabim i osudi ga da bi stišao uzbunu koja se podigla protiv njega samog, tim više što je već doživio jednu pobunu Zidova, kao što nas izvještava Josip. Pilat nije bio tako velikodušan kao što je to kasnije bio guverner Fest.149 Pitam se sada da li božanskom pravu pripada tolerancija ili netolerancija? Ako želite ličiti na Isusa Krista, budite mučenici a ne krvnici.

47

Poglavlje XV.

Svjedočenja protiv netolerancije Bezbožno je, u pitanjima vjere, oduzeti ljudima slobodu, priječiti ih da sebi izaberu božanstvo: nijedan čovjek, nijedan bog, ne bi želio prisilno služenje. (Obrambeni govor, poglavlje XXIV) Kad bi se za obranu vjere koristila sila, biskupi bi se tome suprotstavili. (Sveti Hilarije, knjiga prva) Prisilna vjera nije više vjera: treba uvjeravati, a ne prisiljavati. Vjera se ne može nikome narediti. (Laktancije, knjiga III) Odvratna je hereza htjeti privući silom, udarcima, zatvorom, one koje nismo mogli uvjeriti razumom. (Sveti Atanazije, knjiga I) Ništa nije protivnije vjeri od prisile. (Sveti Justinije, mučenik, knjiga V) Hoćemo li progoniti one koje Bog trpi? pita sveti Augustin, prije nego što ga je spor s donatistima učinio suviše strogim. Neka ne čine nikakvo nasilje nad Židovima. (Četvrti koncil u Toledu, pedeset i šesti kanon) Savjetujte, ne prisiljavajte. (Pismo svetog Bernarda) Ne mislimo uopće da ćemo zablude otkloniti silom. (Govor francuskog svećenstva Luju XIII) Nikada nismo odobravali pretjerano stroge metode. (Skupština svećenstva, 11. kolovoza. 1560) Znamo da se u vjeru uvjerava i da se ne može narediti. (Flechier, biskup Nimesa, Pismo 19) Ne smijemo se služiti niti uvredljivim riječima. (Biskup Du Bellay, u jednoj Pastoralnoj pouci) Upamtite da se bolesti duše nikada ne liječe silom i nasiljem. (Kardinal Le Camus, Pastoralna pouka iz 1688) Priznajte svima pravo na građansku toleranciju. (Fenelon, nadbiskup Cambraia, vojvodi od Burgundije) Prisilni karakter neke religije očiti je dokaz da je duh koji njome upravlja neprijatelj istine. (Dirois, doktor Sorbonne, knjiga VI, pogl. IV) Nasilje može stvoriti licemjerje; nikoga ne možete uvjeriti dok posvuda uokolo odjekuju prijetnje. (Tillemont, Crkvena povijest, sv. VI) Činilo nam se da odgovara pravednosti i ispravnom razumu slijediti tragove stare Crkve, koja se nikada nije služila silom da bi uspostavila i proširila vjeru. (Predstavka skupštine grada Pariza Henriku II) Iskustvo nas uči da će nasilje prije razbuktati negoli izliječiti bolest čiji je uzrok u duhu, itd. (De Thou, Posvetna poslanica Henriku IV) Vjeru ne možete potaknuti udarcima mača. (Cerisiers, O vladavini Henrika IV. i Luja XIII)

48 Divlji fanatik je onaj tko tvrdi da će usaditi vjeru u srca, kao da uvjerenje može biti posljedica prisile. (Boulainvilliers, Položaj Francuske) S vjerom je isto kao i s ljubavlju: naređenje tu ne može ništa, prisila još manje; ništa nije nezavisnije od ljubavi i od vjerovanja. (Amelot de La Houssaie, o Pismima kardinala Ossafa) Ako vas je nebo toliko voljelo da vam je omogućilo da spoznate istinu, učinilo vam je veliku milost; no, smiju li djeca koja su naslijedila oca mrziti one koji nisu dobili nasljedstvo? (Duh zakona, knjiga XXV) Od sličnih odlomaka mogla bi se sastaviti ogromna knjiga. Naše povijesti, naši govori, naše propovijedi, naši moralistički spisi, naši katekizmi, svi danas odišu i svi naučavaju tu svetu dužnost opraštanja. Zbog koje bismo zle kobi, zbog koje nedosljednosti opovrgli u praksi teoriju koju svakodnevno obznanjujemo? Kad naša djela poriču naš moral, to znači da mislimo da je za nas probitačnije raditi suprotno od onoga što poučavamo; no sasvim sigurno nema nikakve koristi od progona onih koji ne dijele naše mišljenje, čime ih navodimo da nas mrze. Još jednom, dakle, možemo vidjeti besmislenost netolerancije. No, reći će netko, oni kojima je od koristi da uznemiravaju savjesti nisu nimalo ludi. Njima se obraća slijedeće poglavlje.

49

Poglavlje XVI.

Razgovor umirućeg i zdravog čovjeka150 U nekom provincijskom gradu, nekom građaninu u agoniji dođe čovjek dobra zdravlja i poče ga vrijeđati u posljednjim trenucima života, govoreći mu: Bijedniče! odmah se složi sa mnom; potpisi ovaj spis, priznaj da je pet rečenica u knjizi koju ni ti ni ja nismo nikada čitali; složi se odmah s mišljenjem Lantranca, a protiv Berengera, sa svetim Tomom protiv svetog Bonaventure; prihvati odluke Drugog nicejskog koncila protiv koncila u Frankfurtu; objasni mi smjesta kako riječi: »Moj otac je veći od mene151 znače doslovno: »Ja sam isto tako velik kao i on.« Reci mi kako Otac sve prenosi na Sina, osim očinstva, ili ću dati da tvoje tijelo bace na smetlište; tvoja djeca neće od tebe ništa naslijediti, tvojoj ženi će oduzeti miraz, a tvoja će obitelj prositi kruha, kojeg joj meni slični neće dati. UMIRUĆI: Jedva čujem što mi govorite; prijetnje koje iznosite nejasno stižu do mog uha, one uznemiravaju moju dušu, čine mi smrt strašnom. Za ime Božje, smilujte se. DIVLJAK: Milost! Ne mogu biti milostiv ako se u svemu ne složiš sa mnom. UMIRUĆI: Jao! Ne osjećate li da su u ovim posljednjim trenucima sva moja čula oslabila, da su sva vrata mog razuma zatvorena, ideje mi bježe, misao se gasi. Zar sam u stanju raspravljati? DIVLJAK: No dobro, ako ne možeš vjerovati ono što ja hoću, reci samo da vjeruješ i to mi je dovoljno. UMIRUĆI: Kako se mogu zakleti da bih vama ugodio? Za koji trenutak pojavit ću se pred Bogom, koji kažnjava lažnu prisegu. DIVLJAK: Nije važno, imat ćeš užitak da budeš pokopan na groblju, a tvoja žena i djeca imat će od čega živjeti. Umri kao licemjer; licemjerje je dobra stvar; to je, kako kažu, čast koju porok odaje vrlini.152 Malo licemjerja, prijatelju moj, što vas to stoji? UMIRUĆI: Jao! Vi prezirete Boga ili ga ne priznajete, kad od mene na samrti tražite laž, vi koji ćete od njega uskoro primiti svoju presudu i odgovarati za tu laž. DIVLJAK: Kako, drzniče, ja da ne priznajem Boga! UMIRUĆI: Oprostite, brate, bojim se da ga ne poznajete. Onaj kojem se ja klanjam u ovom trenutku oživljava moje snage da bih vam umirućim glasom mogao reći da budete milostivi prema meni, ako vjerujete u Boga. On mi je dao ženu i djecu, ne tjerajte ih da umru u bijedi. S mojim tijelom učinite što hoćete: ostavljam vam ga; no, vjerujte u Boga, preklinjem vas. DIVLJAK: Učini, bez mudrovanja, to što sam ti rekao; ja to hoću, naređujem ti to. UMIRUĆI: A koja vam korist od toga da me toliko mučite?

50 DIVLJAK: Kako? Koja korist? Ako dobijem tvoj potpis, donijet će mi lijep kanonikat. UMIRUĆI: Oh, brate moj, evo mi posljednjeg časa; umirem, molit ću Boga da vas gane, da vas preobrati. DIVLJAK: Neka ide do đavola, drznik! Nije ništa potpisao. Potpisat ću ja umjesto njega i krivotvoriti njegov rukopis. Sljedeće pismo je potvrda istog morala.

51

Poglavlje XVII.

Pismo koje je jezuitu Le Tellieru napisao neki beneficijat, 6. svibnja 1 7 1 41 . Velečasni Oče, Pokoravam se zapovijedima Vaše Preuzvišenosti da im predočim najprikladnija sredstva da se Isus i njegova družba oslobode svojih neprijatelja. Mislim da u kraljevstvu nema više od pet stotina tisuća hugenota, neki kažu milijun, drugi petnaest stotina tisuća; no, koliko god ih bilo, evo mog prijedloga koji veoma ponizno iznosim pred vas, kao što je i red. 1° Lako je uhvatiti u jednom danu sve protestantske svećenike i sve ih istovremeno objesiti na istom mjestu, ne samo zbog javne pouke već i zbog ljepote prizora. 2° Dao bih da se poubijaju u postelji svi očevi i majke, jer kad bismo ih ubijali na ulicama, to bi moglo izazvati nered; mnogi bi čak mogli pobjeći, što svakako treba izbjeći. To pogubljenje je nužna posljedica naših načela; jer ako treba ubiti jednog heretika, kao što to dokazuju mnogi veliki teolozi, jasno je da ih treba ubiti sve. 3° Sutradan bih poudavao sve djevojke za dobre katolike, budući da ne smijemo suviše smanjiti broj stanovnika u državi nakon posljednjeg rata; no što se tiče dječaka od četrnaest i petnaest godina, već prožetih lošim načelima koja nećemo moći iskorijeniti, moje je mišljenje da ih sve treba uškopiti, kako se taj soj ne bi nikada ponovo pojavio. A ostali mali dječaci bit će odgojeni u vašim koledžima, i bičevat će ih sve dok ne budu znali napamet djela Sancheza i Molina.153 4° Mislim da bi, izuzevši popravljanje, tako trebalo učiniti sa svim luteranima u Alzasu, budući da sam 1704. godine opazio u tom kraju dvije starice koje su se smijale na dan bitke kod Hochstedta.154 5° Član koji se odnosi na janseniste učinit će se možda malo škakljivijim: mislim da ih ima barem šest milijuna; no, duh poput vašeg ne treba se toga uplašiti. Među janseniste ubrajam sve sudove koji tako nedostojno podržavaju slobode galikanske crkve. Na Vašoj je Presvijetlosti da odvagne, sa svom svojom uobičajenom razboritošću, sva sredstva kojima ćete pokoriti sve te tvrdoglave duhove. Barutna zavjera nije postigla željeni uspjeh, jer je jedan od zavjerenika sasvim neumjesno htio spasiti život svom prijatelju; no, budući da vi nemate prijatelje, ne moramo se ni najmanje plašiti slične neprilike: bit će vam posve lako srušiti sve sudove kraljevstva pomoću izuma redovnika Schwartza, koji zovu pulvis pyrius. Računam da treba prosječno trideset šest bačvi baruta za svaki sud, i tako, pomnoživši dvanaest sudova s trideset šest bačvi, to iznosi samo četiri stotine trideset i dvije

1

Voltaireova bilješka, dodana 1771.: Kada smo ovo pisali 1762. godine, jezuitski red još nije bio ukinut u Francuskoj. Da su bili u nevolji, autor bi ih sigurno poštedio. No, sjetite se i zapamtite zauvijek da su oni progonjeni jedino zato što su sami progonili druge; neka od njihovih primjera zadrhte svi oni koji bi, još netolerantniji od jezuita, odlučili jednoga dana progoniti svoje sugrađane koji ne prihvaćaju njihova kruta i besmislena shvaćanja.

52 bačve, što opet, ako računamo sto talira bačvu, iznosi sto dvadeset devet tisuća šest stotina livri: to je sitnica za velečasnog vrhovnog oca. Kad sudovi jednom budu svrgnuti, njihova ovlaštenja dat ćete svojim kongreganistima, koji su savršeno upućeni u zakone kraljevstva. 6° Bit će lako otrovati G. kardinala de Noaillesa, koji je bezazlen čovjek i koji ni u što ne sumnja. Vaša Preuzvišenost poslužit će se istim sredstvima preobraćenja i u slučaju nekoliko tvrdoglavih biskupa; njihove biskupije predat ćemo u ruke jezuitima, pomoću papinskog pisma: onda kad svi biskupi budu na pravoj strani, a svi župnici vješto izabrani od strane biskupa, evo što predlažem, uz pristanak Vaše Preuzvišenosti. 7° Budući da kažu da se jansenisti pričešćuju barem za pashu, ne bi bilo loše posipati hostije drogom koja je poslužila pri kažnjavanju kralja Henrika VII.155 Neki kritičar reći će mi možda da se u tom pothvatu izlažem opasnosti da dam otrova za štakore i molinistima: to je jak prigovor: no nema nijednog plana bez loših strana, nijednog sistema kojem na nekom mjestu ne prijeti rušenje. Kad bi čovjeka zaustavljale te sitne poteškoće, nikada ne bi ništa izveo dokraja; uostalom, budući da se radi o postizanju najvećeg mogućeg dobra, ne treba se sablažnjavati ako to veliko dobro povuče za sobom i neke loše posljedice, koje nisu ni od kakve važnosti. Nemamo sebi što predbaciti: dokazano je da su svi tobožnji protestanti, svi jansenisti, osuđeni na pakao; mi, dakle, samo požurujemo trenutak u kojem će ih pakao prihvatiti. Isto je tako jasno da molinistima s pravom pripada raj: dakle, izazvavši nepažnjom njihovu smrt, i to bez ikakve loše namjere, ubrzavamo njihovu radost; u jednom i u drugom slučaju mi smo sluge Providnosti. Što se tiče onih koje bi mogao zaplašiti broj, Vaša Preuzvišenost može ih upozoriti da se od slavnih dana procvata Crkve do 1707. godine, to jest tijekom otprilike četrnaest stoljeća, teologija pobrinula za pokolj više od pedeset milijuna ljudi; a ja predlažem da se zadavi, zakolje ili otruje tek oko šest milijuna petsto tisuća ljudi. Zamjerit će nam možda da moja računica nije ispravna, i da kršim trojno pravilo: jer, reći će, ako je tijekom četrnaest stoljeća pogubljeno samo pedeset milijuna ljudi zbog teoloških podjela, dilema i antilema, to iznosi samo trideset pet tisuća sedam stotina četrnaest ljudi na godinu, a da ja ovako ubijam šest milijuna četiri stotine šezdeset četiri tisuće dvjesto osamdeset i pet ljudi više u jednoj godini. No uistinu, takvo je zanovijetanje posve djetinjasto; može se čak reći da je bezbožno: ta zar ne uviđaju da svojim postupkom spašavam život svim katolicima do kraja svijeta? To nikada ne bi bilo učinjeno kad bi čovjek htio odgovoriti na sve kritike koje mu upućuju. S najdubljim poštovanjem, Vaše Preuzvišenosti Najponizniji, najodaniji i najpokorniji R...136 iz Angoulemea, prefekt Kongregacije. Ovaj plan nije mogao biti ostvaren, jer je otac Le Tellier naišao na neke poteškoće i jer je njegova Preuzvišenost protjerana sljedeće godine. No, kako treba uvijek ispitati sve za i protiv, čini se da bi bilo dobro istražiti u kojem slučaju bismo mogli opravdano slijediti neka gledišta ko-respondenta oca Le Telliera. Izgleda da bi

53 bilo teško provesti njegov plan u svim točkama; no treba vidjeti u kojim prilikama treba stavljati na kotač ili vješati ili slati na robiju ljude koji ne misle kao mi: to je predmet sljedećeg poglavlja.

54

Poglavlje XVIII.

Jedini slučajevi u kojima je netolerancija u skladu s ljudskim pravom Da neka vlast ne bi imala pravo kažnjavati greške ljudi, nužno je da te greške ne budu zločini; one su zločini jedino kad uznemiravaju društvo; one uznemiruju društvo ako potiču fanatizam: potrebno je, dakle, da ljudi ne budu fanatici da bi zaslužili toleranciju. Ako neki mladi jezuiti, znajući da se Crkva gnuša otpadnika, znajući isto tako da su jansenisti osuđeni jednom bulom i da su prema tome otpadnici, zapale kuću otaca Oratorija jer Quesnel oratorijanacl57 bijaše jansenist, jasno je da ćemo biti prisiljeni da te jezuite kaznimo. Isto tako, ako su iznosili kažnjiva načela, ako se njihov red protivi zakonima kraljevstva, morat ćemo raspustiti njihovu družbu i uništiti jezuite da bismo od njih napravili građane; što je u biti samo imaginarno zlo a za njih stvarno dobro, jer u čemu je zlo ako nosimo kratak kaput umjesto mantije, i ako smo slobodni a ne robovi? U miru se ukidaju cijeli pukovi, koji se zbog toga ne žale: zašto jezuiti tako vrište kad ih ukidaju da bi imali mira? Ako franjevci obuzeti svetim žarom prema Djevici Mariji, sruše crkvu jakobinaca, koji misle da je Marija rođena u istočnom grijehu, morat ćemo tada i s franjevcima postupati slično kao i s jezuitima. Isto se to može reći o luteranima i kalvinistima. Uzalud će oni govoriti: Mi slijedimo pobude svoje savjesti, bolje je pokoravati se Bogu nego ljudima;158 mi smo pravo stado, moramo istrijebiti vukove; jasno je da su u tom slučaju oni sami vukovi. Jedan od najneobičnijih primjera fanatizma bila je jedna mala sekta u Danskoj, čije načelo bijaše najbolje na svijetu. Ti ljudi htjeli su osigurati vječni spas svojoj braći: no posljedice njihovog načela bijahu čudnovate. Znali su da su sva djeca koja umru bez krštenja osuđena i da ona koja imaju sreće da umru odmah nakon krštenja uživaju vječnu slavu: ubijali su stoga sve upravo krštene dječake i djevojčice koje su mogli naći; značilo je to bez sumnje učiniti im najveće dobro koje nekome možeš učiniti: spašavali su ih u isti mah od grijeha, od nevolja ovog života i od pakla; nepogrešivo, slali su ih ravno u nebo. No, ti milosrdni ljudi nisu uzimali u obzir činjenicu da nije dopušteno učiniti malo zlo zbog nekog velikog dobra; da nemaju nikakvog prava na život te male djece; da većina očeva i majki više vole da im sinovi i kćeri budu uz njih, nego da gledaju kako ih ubijaju da bi dospjeli u raj, i da, ukratko, sudac mora kazniti ubojstvo, pa makar bilo izvršeno s dobrom namjerom. Izgleda da su Židovi imali više prava nego itko drugi da nas okradu i poubijaju: jer, premda u Starom zavjetu ima stotinu primjera tolerancije, ima i nekoliko primjera nemilosrdnih zakona. Bog im je ponekad naređivao da ubijaju idolopoklonike i da poštede samo djevojke za udaju: oni nas smatraju idolopoklonicima i, premda mi njih danas trpimo, mogli bi zbilja, da su gospodari, ostaviti na životu jedino naše kćeri. Morali bi prije svega poubijati sve Turke: jer Turci posjeduju zemlju Etejaca, Jebusejaca. Amorejaca, Jersene Jaca, Hevenaca, Aracena, Cinejaca,

55 Hamatejaca, Samarijanaca: svi ti narodi bili su kažnjeni prokletstvom; njihova zemlja, što se pružala na više od dvadeset pet milja, pripala je Židovima na osnovi nekoliko uzastopnih ugovora; morali bi opet steći svoja imanja; muhamedanci ih silom drže već više od tisuću godina. Kad bi Židovi danas ovako zaključivali, jasno je da bismo ih morali poslati na robiju. To su po prilici jedini slučajevi u kojima se netolerancija čini razumnom.

56

Poglavlje XIX.

Izvještaj o jednoj burnoj raspravi u Kini U prvim godinama vladavine velikog cara Kang-hia, neki mandarin u jednom gradu u kantonu začuje u svojoj kući strašnu buku što je dolazila iz susjedne kuće: raspita se ne ubijaju li tamo nekoga; rekoše mu da to raspravljaju jedan duhovnik iz danske zajednice, jedan kapelan iz Batavije i jedan jezuit; mandarin ih pozove, dade ih poslužiti čajem i slatkim i upita ih zašto se prepiru. Jezuit mu odgovori da je za njega, koji je uvijek u pravu, prilično neugodno što ima posla s ljudima koji su uvijek u krivu; da je u početku raspravljao najsuzdržanije što je mogao, ali ga je na kraju izdalo strpljenje. Mandarin ih podsjeti, najobzirnije što je mogao, koliko je važna ljubaznost i uglađenost u raspravi, reče im da se u Kini nikada ne ljute i upita ih o čemu je riječ u njihovu sporu. Jezuit mu odgovori: »Vaša Svjetlosti, pozivam vas za suca; ova dva gospodina odbijaju se pokoriti odlukama Tridentskog koncila.«159 »To me čudi«, reče mandarin. Zatim okrenuvši se prema dvojici neposlušnika nastavi: »Čini mi se, gospodo, da biste morali poštivati mišljenje jednog velikog skupa; ja ne znam što je Tridentski koncil, no veći broj ljudi uvijek zna više nego jedan čovjek. Nitko ne smije povjerovati da zna više od ostalih, i da razum stoluje u njegovoj glavi; tako uči naš veliki Konfucije;160 učinit ćete dobro pridržavajući se odluka Tridentskog koncila.« Tada uze riječ Danac i reče: »Vaša Svjetlost govori veoma mudro; mi poštujemo velike skupove, kao što je i red; i slažemo se u potpunosti sa zaključcima više skupova održanih prije onog Tridentskog.« »Oh, ako je tako«, reče mandarin, »molim vas da mi oprostite, možda ste vi u pravu. Dakle, vi i ovaj Holanđanin mislite jednako i obojica ste protiv ovog jadnog jezuita?« »Nipošto«, reče Holanđanin, »shvaćanja tog čovjeka su gotovo jednako ekstravagantna kao i shvaćanje ovog jezuita, koji se pred vama pravi sladak; to se ne može izdržati«. »Ne razumijem vas«, reče mandarin, »niste li sva trojica kršćani? Ne dolazite li sva trojica da naučavate kršćanstvo u našem carstvu? I ne biste li prema tome trebali svi prihvaćati ista učenja?« »Vidite, Vaša svjetlosti«, reče jezuit, »ova dva čovjeka su moji smrtni neprijatelji i obojica se spore sa mnom: očito je, dakle, da su obojica u krivu i da je pravo na mojoj strani«. »To nije baš tako očito«, reče mandarin, »moguće je također da ste sva trojica u krivu; zanimalo bi me da vas čujem jednog po jednog«. Jezuit tada održi prilično dugačak govor, za vrijeme kojeg su Danac i Holanđanin slijegali ramenima; mandarin nije ništa razumio. Zatim je govorio Danac; njegova dva protivnika gledala su ga sažaljivo, a mandarin je razumio još

57 manje. Holanđanin doživi istu sudbinu. Na kraju počeše govoriti sva trojica u jedan glas i izgovoriše jedan drugome strašne uvrede. Čestiti mandarin jedva je napravio reda i tad im reče: »Ako hoćete da ovdje trpimo vaše učenje, prestanite najprije biti netrpeljivi i nepodnošljivi.« Izlazeći s prijema, jezuit sretne nekog misionara jakobinca; izjavi mu da je upravo dobio spor, uvjeravajući ga pritom da istina uvijek pobjeđuje. Jakobinac mu odgovori: »Da sam ja bio tamo, vi ne biste pobijedili; dokazao bih vam da ste lažac i neznabožac.« Plane svađa; jakobinac i jezuit pograbiše se za kose. Mandarin, obaviješten o skandalu, pošalje obojicu u zatvor. Mandarinov zamjenik reče sucu: »Vaša Ekselencijo, koliko dugo želite da ostanu u zatvoru?« - »Dok se ne slože«, reče sudac. »Ah!« reče zamjenik mandarina, »bit će, dakle, u zatvoru cijeli život.« »Dobro« reče sudac, »onda tako dugo dok jedan drugome ne oproste«. »Oni nikada neće oprostiti«, reče drugi, »dobro ih poznajem«. »No, onda«, reče mandarin, »tako dugo dok se ne počnu praviti da opraštaju jedan drugome.«

58

Poglavlje XX.

Je li korisno držati narod u praznovjerju Takva je slabost ljudskog roda i takva je njegova pokvarenost, da je za njega sigurno bolje da bude plijen svih mogućih praznovjerja, pod uvjetom da nisu zločinačka, negoli da živi bez vjere. Čovjek je uvijek imao potrebu za nekom kočnicom, i koliko god bilo smiješno prinositi žrtve faunima, šumskim bogovima, najadama, bijaše ipak razboritije i korisnije klanjati se tim fantastičnim slikama božanstva, negoli prepustiti se ateizmu. Neki ateist, sklon raspravljanju, nasilan i jak, bio bi isto tako teška nevolja kao i neki krvoločni praznovjernik. Kad ljudi nemaju ispravne pojmove o božanstvu, zamjenjuju ih pogrešnim idejama, kao što se u nesretna vremena trguje lažnim novcem kad nema pravog. Poganin se bojao izvršiti zločin, iz straha da će ga kazniti lažni bogovi; Malabar se boji da će ga kazniti njegov kumir. Svuda gdje postoji organizirano društvo, potrebna je i religija; zakoni bdiju nad poznatim zločinima, a religija nad tajnim zločinima. No, kad jednom ljudi prihvate prirodnu i svetu vjeru, praznovjerje postaje ne samo beskorisno već i vrlo opasno. Ne treba pokušavati hraniti žirom one koje je Bog udostojao nahraniti kruhom. Praznovjerje je u odnosu na vjeru ono što je astrologija u odnosu na astronomiju, luda kćerka mudre majke. Te dvije kćeri dugo su držale u vlasti cijeli svijet. Dok su se, u naša barbarska vremena, mogla naći jedva dvojica feudalnih gospodara koji su u kući imali Novi zavjet, moglo se oprostiti i pričanje bajki puku, to jest toj istoj feudalnoj vlasteli, njihovim glupim ženama i priprostim vazalima; uvjeravali su ih da je sveti Kristofor nosio dijete, Isusa, s jedne obale rijeke na drugu; hranili su ih pričama o vješticama i opsjednutima; sasvim lako zamišljali su da sveti Luka liječi od kostobolje, a sveta Klara da liječi bolesne oči. Djeca su vjerovala u vukodlake, a očevi u uže svetog Franje. Broj relikvija bijaše beskonačan. Hrđa tolikih praznovjerja zadržala se još neko vrijeme u narodu, čak i onda kad je vjera napokon očišćena. Poznato je da je G. de Noaillesa, biskupa Chalonsa, kad je uklonio i bacio u vatru tobožnji ostatak svetog pupka Isusa Krista, napao cijeli grad Chalons; no on je bio isto toliko hrabar koliko i pobožan, i uskoro je uspio uvjeriti Šampanjce da se mogu klanjati Isusu Kristu u duhu i u istini, a da pritom nemaju njegov pupak u crkvi. Oni što su ih zvali jansenistima nisu malo pridonijeli postepenom iskorjenjivanju iz duha naroda većine lažnih predodžbi, koje su sramotile kršćansku religiju. Ljudi su prestali vjerovati da je dovoljno trideset dana ponavljati molitvu Djevici Mariji da bi čovjek dobio sve što želi i da bi mogao nekažnjeno griješiti. Najzad je građanstvo počelo sumnjati u to da kišu donosi ili zaustavlja sveta Genoveva, već da to Bog sam raspolaže prirodnim silama. Fratri su bili iznenađeni što njihovi sveci više ne čine čuda; i kad bi se autori Života Svetog

59 Franje Ksaverskog vratili na svijet, ne bi se usudili napisati da je taj svetac uskrsnuo devet mrtvaca, da je istovremeno bio na moru i na kopnu, i da je njegov križ, koji mu je pao u more, donio natrag neki rak. Isto se dogodilo i s ekskomunikacijama. Naši nam historičari kažu da su sluge kralja Roberta bacale kroz prozor jela poslužena kralju, kad ga je papa Grgur V ekskomunicirao zato Što je oženio princezu Bertu, svoju kumu, i da je kraljica Berta rodila gusku, što je bila kazna za taj incestuozni brak. Danas sumnjamo da bi dvorjani jednog ekskomuniciranog kralja Francuske bacali njegov ručak kroz prozor i da bi kraljica u tom slučaju donijela na svijet gušče. Ako još u nekom kutku nekog predgrađa ima nekoliko konvulzionista,161 to je znak ušljivosti koja napada još samo najprostiju svjetinu, Svakoga dana razum sve više prodire u Francusku, u dućane trgovaca kao i u gospodske palače. Treba, dakle, njegovati plodove tog razuma, tim više što je nemoguće spriječiti ih da se razviju. Ne može se upravljati Francuskom, nakon što su je prosvijetlili ljudi poput Pascala, Nicole, Arnaulda, Bossueta, Descartesa, Gassendija, Bavlea, Fontenellea,162 itd., kao što se upravljalo u vrijeme Garassea i Menota. Kad bi učitelji zabluda, hoću reći veliki učitelji, tako dugo plaćani i slavljeni za zaglupljivanje ljudskog roda, danas naredili da povjerujemo kako zrno mora istrunuti da bi proklijalo,163 da je zemlja nepomična na svojoj podlozi, da se ne okreće oko sunca, da morske mijene nisu prirodna posljedica gravitacije, da duga ne nastaje zbog loma i odbijanja svjetlosnih zraka, itd., i kad bi se pozivali na krivo shvaćene citate iz Svetog pisma da bi podržali svoje mišljenje, kako bi na njih gledali svi obrazovani ljudi? Da li bi izraz zvijeri bio suviše jak? A kad bi se ti mudri učitelji poslužili silom i progonima da osiguraju vladavinu svog drskog neznanja, da li bi bilo neumjesno nazvati ih divljim zvijerima. Što više ljudi preziru praznovjerna fratra, to više poštuju biskupe i uvažavaju župnike; oni čine samo dobro, a fratarska ultramontanska praznovjerja nanosila su mnogo zla. No, od svih praznovjerja, nije li najopasnije mrziti bližnjega zbog njegova mišljenja? I nije li očito da bi čak bilo razumnije obožavati sveti pupak, sveti prepucij, mlijeko i haljinu Djevice Marije, negoli mrziti i progoniti svoga brata?

60

Poglavlje XXI.

Vrlina vrijedi više od učenosti Manje dogmi, manje prepirki; manje prepirki, manje nevolja: ako to nije istina, onda griješim. Vjera je ustanovljena da nas usreći u ovom i u onom drugom životu. Sto je potrebno da bi čovjek bio sretan u budućem životu? Da bude pravedan. Što je potrebno da bi bio sretan u ovom životu, onoliko koliko mu to dopušta slabost naše prirode? Da bude milostiv. Bio bi vrhunac ludosti nastojati navesti sve ljude da misle na isti način o metafizici. Mnogo lakše pokorili bismo oružjem cijeli svijet, nego što bismo pokorili duhove jednog jedinog grada. Euklid je lako uspio uvjeriti sve ljude u istine geometrije: zašto? Zato što nema nijedne koja ne bi bila jasno izvedena iz ovog malog aksioma: dva i dva su četiri. S mješavinom metafizike i teologije nije potpuno isto. Kada su biskup Aleksandar i svećenik Arios ili Arije započeli raspravu o tome kako Logos proizlazi iz Oca, car Konstantin napisao im je najprije ove riječi, što ih donose Euzebije i Sokrat:164 »Vi ste velike budale kad raspravljate o stvarima koje ne možete razumjeti.« Da su dvije strane bile dovoljno mudre i složile se da je car u pravu, kršćanskim svijetom ne bi se prolijevala krv tri stotine godina. Što je doista strašnije i luđe nego reći ljudima; »Prijatelji moji, nije dovoljno da budete vjerni podanici, pokorna djeca, nježni očevi, pravedni susjedi, da imate sve vrline, da njegujete prijateljstvo, da se klonite nezahvalnosti, da u miru slavite Isusa Krista: potrebno je pored toga da znate kako je sve stvoreno za cijelu vječnost; i ako ne znate razlikovati bomoousios u hipostazi,165 upozoravamo vas da ćete gorjeti u vječnoj vatri; a u međuvremenu mi ćemo vas početi klati«? Da su takav zaključak iznijeli jednom Arhimedu, Posidoniju, Varonu, Katonu, Ciceronu, što bi oni odgovorili? Konstantin nije ustrajao pri svojoj odluci da ušutka dvije stranke; mogao je narediti da dovedu vođe pravdaša na njegov dvor; mogao ih je zapitati s kojim pravom uznemiruju svijet: »Imate li vi ovlaštenja božanske obitelji? Zašto vam je važno je li Logos stvoren ili rođen, ako mu je čovjek vjeran, ako zastupa ispravan moral, i pridržava ga se ako može? U svom životu počinio sam mnogo grešaka, i vi također; vi ste častoljubivi, i ja također; carstvo me je stajalo mnogih lukavstava i okrutnosti; poubijao sam gotovo sve svoje bližnje; kajem se zbog toga; želim ispaštati zbog svojih zločina, vraćajući mir Rimskom Carstvu, ne sprečavajte me da izvršim jedino dobro djelo koje može pomoći da se zaboravi moje nekadašnje divljaštvo; pomognite mi da u miru skončam svoje dane.« Možda ne bi ništa postigao kod svadljivaca; možda bi mu obećali da će predsjedati jednom koncilu, u dugačkoj crvenoj halji, glave ukrašene dragim kamenjem.

61 Eto, to je međutim otvorilo vrata svim onim nevoljama što su se iz Azije sručile na Zapad. Iz svakog osporavanog retka izašla je po jedna furija naoružana sofizmom i bodežom, koji je sve ljude pretvorio u bezumne i okrutne. Huni, Heruli, Goti, Vandali, koji su iznenada nahrupili, nanijeli su mnogo manje zla, a najveće što su ga učinili bilo je to što su se na kraju sami upustili u te kobne rasprave.

62

Poglavlje XXII.

O općoj toleranciji Ne treba velikog umijeća, niti naročite rječitosti, da bi se dokazalo da kršćani moraju tolerirati jedni druge. Još i više: kažem vam da sve ljude treba gledati kao našu braću. Što? Moj brat Turčin? Moj brat Kinez? Židov? Sijamac? Da, naravno; nismo li svi mi djeca istog oca i stvorenja istog Boga? Ali ti narodi nas preziru; oni nas smatraju neznabošcima! No dobro, reći ću im da se grdno varaju. Čini mi se da bih mogao barem pokolebati oholu tvrdoglavost nekog imama ili nekog budističkog svećenika, kad bih im progovorio otprilike ovako: »Ova mala kugla, koja je ustvari samo jedna točka, kreće se kroz svemir kao i tolike druge kugle; mi smo izgubljeni u tom beskraju. Čovjek, visok otprilike pet stopa, zacijelo je sitnica u svemiru. Jedno od tih jedva zamjetljivih bića kaže nekolicini svojih susjeda, negdje u Arabiji ili u postojbini Kafara: 'Poslušajte me, jer me je Bog svih svjetova prosvijetlio: ima devet stotina milijuna sitnih mrava poput nas na zemlji, no jedino je moj mravinjak drag Bogu; svi drugi prokleti su za vijeke vjekova; jedino će on biti blažen, a svi ostali bit će vječno nesretni.'«166 Oni bi me tada prekinuli i pitali koja je budala izrekla takvu glupost. Morao bih im odgovoriti: »Vi sami.« Zatim bih pokušao smekšati ih; no to bi bilo prilično teško. Govorio bih tada kršćanima, i usudio bih se reći, na primjer, nekom dominikancu inkvizitoru zbog vjere: »Moj brate, vi znate da svaka talijanska pokrajina ima svoj dijalekt i da se u Veneciji i Bergamu ne govori isto kao u Firenci. Akademija u Crusci utvrdila je jezik; njezin rječnik je pravilo od kojega se ne smijemo udaljavati, a Gramatika Buonmatteijeva je nepogrešiv vodič kojega treba slijediti; no, vjerujete li vi da bi konzul Akademije, a u njegovoj odsutnosti Buonmattei, mogao mirne duše narediti da se odreže jezik svim Venecijancima i svim Bergamcima koji bi ustrajali pri svom narječju?« Inkvizitor mi odgovara: »Postoji tu velika razlika; ovdje se radi o spasu vaše duše: za vaše dobro naređuje direktorij Inkvizicije da vas ščepaju na osnovi iskaza jedne jedine osobe, pa bila ona nečasna i već kažnjavana; da ne možete imati advokata da vas brani; da ne znate čak ni ime onog koji vas optužuje; da vam inkvizitor obeća milost a zatim vas osudi; da vas podvrgnu raznim mučenjima, a potom vas ili išibaju, ili bace u tamnicu ili svečano spale. Otac Ivonet, doktor Cuchalon, Zanchinus, Campegius, Roias, Felynus, Gomarus, Diabarus, Gemelinus167 su u tome jasni i taj pobožni postupak ne trpi prigovore.« Bio bih toliko slobodan da mu odgovorim: »Brate moj, možda ste u pravu; uvjeren sam da mi želite dobro; ali zar ne bih mogao biti spašen bez svega toga?« Istina je da te besmislene strahote ne kaljaju svakog dana lice zemlje; no bile su česte, i lako bi se od njih mogla sastaviti knjiga mnogo deblja od Evanđelja, koja ih osuđuju. Proganjati u ovom kratkom životu one koji ne misle kao mi, nije samo veoma okrutno, već ne znam nije li veoma drsko izreći njihovu vječnu osudu.

63 Mislim da kratkotrajnim atomima kao što smo mi ne priliči da tako preduhitre odluke Stvoritelja. Daleko sam od pomisli da pobijam izreku: »Izvan Crkve nema spasa«; poštujem je, kao i sve što ona uči, no poznajemo li mi uistinu sve putove Božje i svu širinu njegova milosrđa? Nije li dopušteno da se u njega uzdamo kao što ga se i plašimo? Zar nije dovoljno da budemo vjerni Crkvi? Zar je potrebno da svaki pojedinac prisvaja prava božanstva i prije njega odlučuje o vječnoj sudbini svih ljudi? Kad žalimo za kraljem Švedske ili Danske ili Engleske ili Prusije, kažemo li da žalimo za nekim tko je osuđen da vječno gori u paklu? U Evropi ima četrdeset milijuna stanovnika koji ne pripadaju Rimskoj Crkvi; hoćemo li svakome od njih reći: »Gospodine, budući da ste vi u svakom slučaju osuđeni, neću s vama ni jesti, ni zaključivati ugovore, ni razgovarati?« Koji bi ambasador Francuske, primljen u audijenciju kod sultana, rekao u sebi: Njegova Visost će sigurno vječno gorjeti u paklu, jer je obrezana? Kada bi stvarno vjerovao da je sultan smrtni neprijatelj Boga i predmet njegove osvete, da li bi s njim mogao govoriti? Da li bi uopće trebao ići k njemu? S kojim bismo se čovjekom mogli družiti, koje bismo dužnosti građanskog života uopće mogli ispuniti, kad bismo doista bili uvjereni da govorimo s prokletima? O, sljedbenici milostivog Boga! Kad biste imali okrutno srce; kad biste, slaveći onoga čiji je sav zakon u ovim riječima: »Ljubite Boga i svojeg bližnjeg«,168 natovarili na taj čisti i sveti zakon sofizme i nerazumljive sporove; da ste rasplamsali svađu, sad zbog neke nove riječi, sad zbog jednog jedinog slova abecede; da ste kaznili vječnim mukama izostavljanje nekih riječi, nekih obreda koje drugi narodi nisu mogli poznavati, rekao bih vam, lijući suze nad ljudskim rodom: »Prenesite se sa mnom u onaj dan kada će svima ljudima biti suđeno i kada će Bog naplatiti svakome prema njegovim djelima. »Vidim sve mrtve iz prošlih i iz našeg stoljeća kako se pojavljuju pred Njim. Jeste li zaista sigurni da će naš Stvoritelj i naš Otac reći mudrom i časnom Konfuciju, zakonodavcu Solonu, Pitagori, Zaleucusu, Sokratu, Platonu, božanskom Antoninu, dobrom Trojanu, Titu, slavi ljudskog roda, Epiktetu, i tolikim drugim ljudima, uzorima ljudskim: Idite, čudovišta, trpite muke beskrajne po težini i po trajanju; neka vam kazna bude vječna kao što sam ja vječan! A vi, moji ljubljeni, Jean Chatel, Ravaillac, Damiens, Cartouche itd, koji ste umrli s propisanim formulama, stajat će te zauvijek s moje desne strane i dijeliti sa mnom moje carstvo i moje blaženstvo.«169 Uzmičete od užasa na ove riječi; a ja vam, nakon što su mi te riječi pobjegle, nemam više što reći.

64

65

Poglavlje XXIII.

Molitva Bogu Ne obraćam se stoga više ljudima; obraćam se tebi, Bože svih bića, svih svjetova i svih vremena: ako je slabašnim stvorenjima, izgubljenim u beskraju, i nevidljivima za ostale u svemiru, dopušteno da od tebe nešto zatraže, od tebe koji si dao sve, od tebe čije su odluke postojane i vječne, udostoji se milostivo suditi o greškama što pripadaju našoj prirodi; neka te greške ne budu naša pokora. Nisi nam dao srce da se mrzimo i ruke da se ubijamo; učini da pomognemo jedni drugima podnositi teret mučnog i prolaznog života; neka neznatne razlike u odjeći kojom pokrivamo naša slaba tijela, medu svim našim nedostatnim jezicima, među svim našim smiješnim običajima, medu svim našim nesavršenim zakonima, među svim našim bezumnim shvaćanjima, među svim našim prilikama tako ujednačenim u našim očima i tako jednakim pred tobom; neka sve te sitne nijanse po kojima se razlikuju atomi nazvani ljudima ne budu povodi za mržnju i za progone; neka oni koji pale voštanice usred bijela dana da bi te slavili podnose one kojima je dovoljna svjetlost tvog sunca; neka oni koji svoje haljine prekrivaju bijelom tkaninom da bi iskazali ljubav prema tebi ne preziru one koji kazuju to isto pod mantijom od crne vune; neka bude svejedno obraća li ti se netko riječima nekog starog jezika ili na nekom novijem narječju; neka oni čija je odjeća obojena crveno i ljubičasto, koji vladaju na malom komadiću jedne male gomile blata na ovom svijetu, i koji posjeduju nekoliko zaobljenih komadića izvjesne kovine, bez oholosti uživaju u onome što nazivaju veličinom i bogatstvom, i neka ih ostali gledaju bez zavisti: jer ti znaš da u tim ispraznostima nema ničeg na čemu bi trebalo zavidjeti i ničega zbog čega bi se trebalo dičiti. Kad bi se svi ljudi mogli prisjetiti da su braća! Neka zamrze tiraniju nad dušama kao što se gnušaju pljačke koja silom otima plodove rada i mirne umješnosti! Ako su nevolje rata neizbježne, ne mrzimo se, ne razdirimo se barem u miru, i koristimo trenutak svog postojanja da blagoslovimo, na tisuću različitih jezika istovremeno, od Sijama do Kalifornije, tvoju dobrotu koja nam je darovala taj trenutak.

66

Poglavlje XXIV.

Post-scriptum Dok smo radili na ovom djelu, s jedinom namjerom da ljude učinimo milosrdnijima i blažima, jedan drugi čovjek pisao je s potpuno suprotnom namjerom: jer svatko ima svoje mišljenje. Taj čovjek dao je tiskati mali kodeks progona, pod naslovom Slaganje vjere i čovječnosti (to je tiskarska pogreška: čitajte nečovječnosti).170 Autor svete knjižice poziva se na svetog Augustina, koji je, nakon što je propovijedao blagost, na kraju propovijedao progone, budući da je tada bio najjači i da je često mijenjao mišljenje. On navodi i biskupa Meauxa, Bossueta, koji je progonio slavnog Fenelona, nadbiskupa Cambraia, okrivljenog zato što je objavio da Bog zaslužuje da ga ljubimo zbog njega samog. Bossuet bijaše rječit, priznajem; biskup Hipona, ponekad nedosljedan, bijaše vještiji govoru od drugih Afrikanaca, i to priznajem; no uzet ću slobodu da kažem autoru te svete knjižice ono što kaže Amanda u Učenim ženama: Želite li uzor naći vi u nekom. Slijedite ga prvo tad u lijepom. (I čin, 1. prizor)

Biskupu iz Hipona rekao bih: Vaša Svjetlosti, promijenili ste mišljenje, dopustite mi da ostanem pri Vašem prvom mišljenju; ustvari, smatram ga boljim. Biskupu Meauxa rekao bih; Vaša Svjetlosti, Vi ste velik čovjek: smatram da ste učeni barem koliko i sveti Augustin, i mnogo rječitiji; no čemu toliko mučiti vašeg kolegu, koji bijaše isto tako rječit kao i vi u jednom drugom žanru, a koji bijaše ljubazniji. Autor svete knjižice o nečovječnosti nije ni Bossuet ni Augustin; izgleda mi sasvim pogodnim da bude izvrstan inkvizitor: želio bih da u Goi bude na čelu tog krasnog suda. On je, pored toga, državnik i izlaže velika načela politike. »Ako kod vas ima«, kaže on, »mnogo krivovjernih, budite obzirni, uvjeravajte ih; ako ih ima malo, poslužite se vješalama i zatvorima i od toga čete se osjećati vrlo dobro«, to savjetuje na strani 89 i 90. Hvala Bogu, ja sam dobar katolik, ne moram se plašiti onoga što hugenoti nazivaju martirij; no ako taj čovjek ikada postane prvi ministar, kao što izgleda da sebi uobražava u svojoj knjižici, obavještavam ga da ću otputovati u Englesku onoga dana kad on dobije svoju otvorenu povelju. U međuvremenu mogu jedino zahvaliti Providnosti što dopušta da ljudi njegova soja uvijek loše rasuđuju. On ide čak tako daleko da navodi Baylea171 kao pristalicu netolerancije: to je pametno i lukavo; a po tome što Bayle priznaje da treba kazniti smutljivce i lupeže, naš čovjek zaključuje da ognjem i mačem treba progoniti poštene i mirne ljude. Gotovo cijela njegova knjiga je Obrana Bartolomejske noći.172 To je taj branitelj ili njegova jeka. U jednom i u drugom slučaju moramo se nadati da ni učitelj ni učenik neće upravljati državom. No ako se dogodi da joj budu vođe, prilažem im izdaleka ovu molbu što se odnosi na dva retka na strani 93. svete knjižice:

67 »Treba li sreći jedne dvadesetine nacije žrtvovati sreću cijele nacije?« Pretpostavimo da zaista ima dvadeset rimskih katolika u Francuskoj prema jednom hugenotu, ne tražim nipošto da taj hugenot pojede dvadeset katolika; no zašto bi tih dvadeset katolika pojeli hugenota, i zašto braniti hugenotu da se ženi? Zar nema biskupa, opata, fratara, koji imaju imanja u Dauphineji, u Gevauclonu, oko Agdea, oko Carcassonea?173 Zar ti biskupi, opati i fratri nemaju zakupnike imanja koji, na nesreću, ne vjeruju u transsupstancijaciju?174 Nije li u interesu biskupa, opata, fratara i naroda, da ti zakupnici imaju brojne obitelji? Zar će samo onima koji se pričešćuju na isti način biti dopušteno da prave djecu? Uistinu, to nije ni pravedno ni pošteno. »Odluka o poništenju Nantskog edikta nije izazvala štete koliko joj se pripisuje«, kaže autor. Ako se toj odluci stvarno pripisuje više nego što je skrivila, pretjeruje se, a krivica gotovo svih historičara je u tome da pretjeruju; no, to je i krivica svih protivnika u sporu, da nastoje svesti na minimum i proglasiti ništavnim zlo koje im predbacuju. Ne vjerujmo ni pariškim doktorima, ni propovjednicima iz Amsterdama. Uzmimo za suca g. grofa d'Avauxa, ambasadora u Holandiji od 1685. do 1688. godine. On kaže, na strani 181, V. svezak,175 da je samo jedan čovjek ponudio da će otkriti više od dvadeset milijuna koje su progonjeni iznijeli iz Francuske. Luj XIV. odgovara g. d'Avauxu: Obavijesti koje svakodnevno dobivamo o velikom broju preobraćenih, ne dopuštaju mi više da sumnjam u to da će i najtvrdoglaviji slijediti primjer ostalih.« Po ovom pismu Luja XIV. vidimo da je on iskreno vjerovao u domete svoje moći. Svakog jutra govorili su mu: »Veličanstvo, vi ste najveći kralj na svijetu; cijelom svijetu bit će čast da misli kao i vi, čim vi progovorite.« Pelisson, koji se obogatio na mjestu prvog pomoćnika za financije; Pelisson, koji je proveo tri godine u Bastillei kao suučesnik Fouqueta; Pelisson,176 koji je od kalviniste postao đakon i beneficijent, koji je dao da se štampaju molitve za misu i kitice za Iris, koji je dobio mjesto u ekonomatu i mjesto obraćatelja; Pelisson je, kažem, svaka tri mjeseca donosio ogromnu listu onih koji su se odrekli vjere za sedam ili osam škuda, i varao je svog kralja da bi mogao, kad bi htio, preobratiti sve Turke uz istu cijenu. Natjecali su se da ga prevare; zar je mogao odoljeti zavođenju? No, isti g. d'Avaux javlja kralju da izvjesni Vincent drži više od pet stotina radnika pored Angoulemea, i da će njegov odlazak izazvati štetu (V. svezak, strana 194). Isti g. d'Avaux govori o dva puka koje je knez d'Orange već unovačio uz pomoć izbjeglih francuskih časnika; govori o mornarima tri broda koji su pobjegli da bi služili na brodovima kneza d'Orangea. Osim ta dva puka knez d'Orange sastavlja i jedan odred dobrovoljaca izbjeglica, kojima zapovijedanju dva kapetana (strana 240). Taj ambasador, 9. svibnja 1686, piše još g. Seignelaiu »da mu ne može sakriti zabrinutost što je osjeća kad gleda kako se francuske manufakture sele u Holandiju, odakle neće nikada izaći.« Dodajte svim tim svjedočanstvima izvještaje svih upravitelja kraljevstva iz 1699. godine i prosudite nije li poništenje Nantskog edikta izazvalo više zla nego dobra, usprkos mišljenju poštovanog autora Slaganja vjere i čovječnosti.

68 Jedan francuski maršal, poznat po svom odličnom duhu, rekao je prije nekoliko godina: »Ne znam je li dragonada177 bila nužna; ali nužno je da je više ne bude.« Priznajem da sam mislio da idem malo predaleko kad sam objavio pismo korespondenta oca Le Telliera, u kojem ovaj kongreganist predlaže bačve baruta. Govorio sam sam sebi: Neće mi vjerovati, smatrat će to pismo izmišljenim dokumentom. Moja strahovanja su se na sreću raspršila kad sam u Slaganju vjere i čovječnosti, strana 149, pročitao ove nježne riječi: »Potpuno istrebljenje protestanata u Francuskoj ne bi Francusku oslabilo više nego što puštanje krvi oslabi nekog bolesnika dobre tjelesne grade.« Taj milosrdni kršćanin, koji je upravo rekao da protestanti čine dvadeseti dio nacije, hoće dakle da se prolije krv te dvadesetine i promatra tu operaciju kao puštanje jedne zdjelice krvi! Neka nas Bog sačuva, zajedno s njim, od tri dvadesetine! Ako, dakle, taj častan čovjek predlaže da ubijemo dvadeseti dio nacije, zašto prijatelj oca Le Telliera ne bi predložio da dignemo u zrak, zakoljemo i otrujemo jednu trećinu? Prema tome, vrlo je vjerojatno da je pismo ocu Le Tellieru bilo zaista napisano. Sveti autor zaključuje na kraju da je netolerancija izvrsna stvar »jer je, kaže on, Isus Krist nije izrijekom osudio«. No, Isus Krist nije osudio niti one koji bi podmetali požare po Parizu; zar je to razlog da palikuće proglasimo svecima? Tako dakle, dok priroda s jedne strane progovara svojim blagim i blagotvornim glasom, fanatizam, taj neprijatelj prirode, urliče; a kada se ljudima nudi mir, netolerancija kuje svoja oružja. O vi, suce nacija, koji ste donijeli mir Europi, odlučite se između miroljubivog duha i duha koji kosi živote!

69

Poglavlje XXV.

Nastavak i zaključak Saznajemo da je 7. ožujka 1763. cijeli državni savjet sazvan u Versaillesu, da su mu prisustvovali državni ministri, da je predsjedao kancelar, i da je g. de Crosne, izvjestitelj u državnom savjetu, iznio slučaj Calas s nepristranošću suca, egzaktnošću savršeno upućenog čovjeka, jednostavnom i istinskom elokvencijom govornika i državnika, jedinom koja odgovara takvom skupu. Ogromna masa ljudi svih staleža čekala je u galeriji dvorca na odluku savjeta. Uskoro su javili kralju da je jednoglasnom odlukom, bez ijednog izuzetog glasa, sudu u Toulouseu naređeno da savjetu pošalje dokumente procesa i razloge presude zbog koje je Jean Calas izdahnuo na kotaču. Njegovo Veličanstvo potvrdilo je odluku savjeta. Postoji dakle čovječnost kod ljudi, a osobito u savjetu jednog omiljenog kralja, dostojnog da to i bude. Slučaju jedne nesretne obitelji neuglednih građana posvetili su se Njegovo Veličanstvo, njegovi ministri, kancelar i cijeli savjet i o njemu se raspravljalo isto tako temeljito i promišljeno kao i o najvećim pitanjima rata i mira. Ljubav prema pravednosti i korist ljudskog roda vodili su sve suce. Hvala budi onom milostivom Bogu koji sam potiče pravednost i sve vrline! Potvrđujemo da nikada nismo poznavali ni tog nesretnog Calasa kojega su osmorica sudaca iz Toulousea dali pogubiti na osnovi najmanjkavijih dokaza, protivno svim odredbama naših kraljeva i protivno zakonima svih nacija; niti njegovog sina Marc-Antoinea, čija je neobična smrt dovela tih osam sudaca u zabludu; niti majku dostojnu poštovanja koliko i nesretnu; niti one nedužne kćeri koje su s njom prešle dvjesto milja da bi svoju nesreću i svoju čast iznijele pred prijestolje. Taj Bog zna da nas je nadahnuo samo duh pravednosti, istine i mira, kad smo napisali što mislimo o toleranciji povodom slučaja Jeana Callasa, kojega je ubio duh netolerancije. Nismo mislili uvrijediti osmoricu sudaca iz Toulousea, govoreći da su se prevarili, kao što je smatrao i cijeli svijet: naprotiv, mi smo im otvorili put da se opravdaju pred cijelom Evropom. On se sastoji u tome da priznaju da su sumnjivi znaci i krici bezumnog mnoštva zbunili njihov sud; da zamole za oproštenje udovicu i da isprave, koliko je to u njihovoj moći, posljedice propasti cijele jedne nedužne obitelji, pridružujući se onima koji joj pomažu u njezinoj žalosti. Nepravedno su osudili na smrt oca: na njima je sada da zauzmu mjesto oca te djece, ako ova siročad uopće pristane da od njih prime slabašan znak potpuno opravdanog pokajanja. Suci bi ga trebali ponuditi, obitelj ga može odbiti. Gospodin David, gradski magistrat Toulousea, koji je prvi započeo progon nevinih ljudi, sada bi prvi trebao pružiti primjer kajanja. Vrijeđao je oca obitelji koji je umirao na stratištu. To je doista nečuvena drskost; no budući da Bog oprašta, i ljudi bi trebali oprostiti onome tko ispravi svoje nepravde. Iz Languedoca poslali su mi 20. veljače 1763. ovo pismo: »Vaše djelo o toleranciji čini mi se puno humanosti i istine; no bojim se da ne nanese više zla nego dobra obitelji Calas. Ono može ogorčiti osmoricu sudaca

70 koji su glasali za kotač; tražit će od suda da se spali vaša knjiga, a fanatici će (jer njih ima uvijek) odgovoriti bijesnim kricima na glas razuma, itd.« Evo mog odgovora: »Osmorica sudaca iz Toulousea mogu dati spaliti moju knjigu, ako je dobra; ništa lakše od toga: lijepo su spalili Provincijska pisma,17S koja su sigurno vrijedila mnogo više; svatko može kod kuće spaliti knjige i papire koji mu se ne sviđaju. Moje djelo ne može nanijeti ni dobro ni zlo Calasovima, koje uopće ne poznajem. Kraljev savjet, nepristran i odlučan, sudi prema zakonima, po pravdi, na osnovi dokumenata, pravnih postupaka, a ne jednog spisa koji uopće nije pravnog karaktera i čija je osnova potpuno strana slučaju o kojem sudi. Uzalud bismo tiskali knjige in-folio za ili protiv osmorice sudaca iz Toulousea i za ili protiv tolerancije; ni savjet, ni bilo koji sud ne bi te knjige smatrao predmetom procesa. Ovaj spis o toleranciji je molba koju čovjekoljublje ponizno podnosi vlasti i razboritosti. Ja šijem sjeme koje bi jednoga dana moglo donijeti žetvu. Očekujemo sve od vremena, od dobrote kralja, mudrosti njegovih ministara i duha razuma koji posvuda počinje prosipati svoju svjetlost. Priroda govori svim ljudima: sve sam vas rodila slabe i neuke, da biste nekoliko trenutaka živjeli na zemlji i pognojili je svojim leševima. Budući da ste slabi, pomažite jedni drugima; budući da ste neuki, prosvjećujte se i podnosite međusobno. Kad biste svi bili istog mišljenja, što se sigurno neće nikada dogoditi, kad bi bio samo jedan čovjek suprotnog mišljenja, trebali biste mu oprostiti; jer ja ga navodim da misli kao što misli. Dala sam vam ruke da obrađujete zemlju i slabu svjetlost razuma da vas vodi; u vaša srca stavila sam klicu sućuti da jedni drugima pomognete podnositi život. Ne gušite tu klicu, ne kvarite je, shvatite da je božanska i ne zamjenjujte glas prirode bijednim strastima raznih učenja. Jedino ja vas još, usprkos vama, sjedinjujem pomoću vaših uzajamnih potreba, čak i usred vaših krvavih ratova koje tako olako započinjete, usred vječne drame grešaka, slučajnosti i nesreća. Jedino ja u nekom narodu sprečavam kobne posljedice stalne podjele između plemstva i magistrature, između ta dva tijela i svećenstva, između građanina i ratara. Nitko od njih ne zna granice svojih prava; no svi oni ipak s vremenom čuju moj glas, koji govori njihovom srcu. Jedino ja čuvam pravednost u sudovima, gdje bi bez mene sve bilo prepušteno neizvjesnosti i hirovima, usred zbrkane gomile zakona, često donesenih slučajno i zbog neke prolazne potrebe, zakona koji se razlikuju od pokrajine do pokrajine, od grada do grada, i gotovo uvijek su kontradiktorni u istom mjestu. Jedino ja mogu pobuditi pravednost kad zakoni potiču jedino na proganjanje. Tko me sluša, uvijek sudi ispravno; a tko pokušava jedino pomiriti suprotna mišljenja, griješi. Postoji ogromna zgrada čije sam temelje položila svojim rukama: bila je čvrsta i jednostavna, svi ljudi mogli su u nju ući potpuno sigurni; htjeli su joj dodati najneobičnije, najprostije i najbeskorisnije ukrase; zgrada se počela rušiti na sve strane; ljudi podižu kamenje ispalo iz zgrade i bacaju ga jedni drugima u glavu; vičem im: Prestanite, odstranite taj opasni krš, koji je vaše djelo, i ostanite mirno sa mnom u mojoj nerazorivoj građevini.«179

71

Poglavlje XXVI.

Novododana glava u kojoj se izvještava o posljednjoj presudi u korist obitelji Calas Od 7. ožujka 1763. do konačne presude prošle su još dvije godine: tako je lako fanatizmu da nedužnome oduzme život, a teško razumu da ispravi nepravdu. Trebalo je izdržati neizbježna otezanja koja uvijek idu uz formalnosti. Što su manje te formalnosti bile poštivane pri osudi Calasa, to ih se strože morao pridržavati državni savjet. Cijela godina nije bila dovoljna da se sud u Toulouseu prisili da dostavi savjetu sve parnične spise, da se oni prouče, da se o svemu podnese izvještaj. G. de Crosne opet je zadužen za taj mučan posao. Zbor od gotovo osamdeset sudaca poništio je presudu suda iz Toulousea i zatražio obnovu cijelog procesa. Druge važne stvari zaokupljale su tada gotovo sve sudove u kraljevstvu. Bilo je to doba protjerivanja jezuita; ukidana je njihova zajednica u Francuskoj; bili su netolerantni i progonili druge; sada je došao red na njih. Pretjeranost potvrda o ispovijedi, čijim su ih potajnim autorima smatrali, a čiji su oni bili javni pobornici, već je izazvala mržnju naroda prema njima. Ogroman stečaj jednog od njihovih misionara, 180 stečaj koji su mnogi smatrali djelomično izmišljenim, napokon ih je pokopao. Samo te riječi — misionari i bankroteri, koje inače baš ne idu zajedno, u svim su duhovima utjecale na odluku o njihovoj osudi. Na kraju su ruševine Port-Royala181 i kosti tolikih slavnih ljudi koje su oni dirnuli u njihovim grobnicama i ekshumirali početkom stoljeća po vlastitoj naredbi, ustale protiv njih i njihovog utjecaja koji je već bio na izdisaju. Povijest njihovog ukidanja može se vidjeti u odličnoj knjizi pod naslovom O propasti jezuita u Francuskoj,182 nepristranom djelu, jer je djelo jednog filozofa, napisano s Pascalovom finoćom i rječitošću, a nadasve superiornošću spoznaje koju ne zasljepljuju, kao kod Pascala, predrasude što su ponekad zavodile velike ljude. Taj veliki spor, u kojem su neki pristalice jezuita govorili da je vjera povrijeđena, dok ju je većina smatrala osvećenom, na nekoliko je mjeseci odvratio pažnju javnosti od procesa Calasovima; no kada je kralj odredio da konačnu odluku donese sud što ga nazivaju dvorskim sudom, ta ista javnost, koja voli prelaziti s jedne pozornice na drugu, zaboravila je jezuite i Calasovi opet zaokupiše svu njenu pažnju. Komora dvorskog suda je vrhovni sud sastavljen od izvjestitelja u državnom savjetu, čiji je zadatak da sude u procesima između dvorskih oficira i u predmetima koje im pošalje kralj. Nije mogao biti izabran sud upućeniji u slučaj; bili su to oni isti suci koji su dva puta donosili odluke o obnovi procesa i koji su savršeno poznavali sadržaj i formu spora. Udovica Jeana Calasa, njezin sin i mladi Lavaysse ponovo se vratiše u zatvor; iz zabiti Languedoca dovedoše i staru katoličku sluškinju koja nije niti na trenutak napuštala svoje gospodare i svoju gospodaricu u vrijeme kada su navodno, protivno svakoj vjerojatnosti, ubili svog sina odnosno svog brata. Raspravljalo se o istim dokazima koji su poslužili da se Jean Calas osudi na kotač, a njegov sin Pierre na progonstvo.

72 Tada se pojavila nova predstavka rječitog g. de Beaumorita i još jedna koju je napisao mladi g. de Lavaysse, tako nepravedno uvučen u ovaj zločinački postupak, u kojem ga suci iz Toulousea, da bi proturječje bilo potpuno, nisu oslobodili krivnje. Taj mladi čovjek je sam sastavio spis koji su svi smatrali dostojnim da se pojavi uz spis g. de Beau-monta. Imao je dvostruku prednost da govori u svoje ime i u ime obitelji s kojom je dijelio okove. Samo je o njemu ovisilo da svoje raskine i izađe iz zatvora u Toulouseu, samo da je htio izjaviti da je na trenutak napustio Calasove u vrijeme kad su navodno otac i majka ubili svog sina. Prijetili su mu mučenjem; ispitivanje i smrt lebdjeli su mu pred očima; jedna riječ mogla mu je vratiti slobodu, no više je volio izložiti se mučenju nego izgovoriti tu riječ, koja bi bila laž. Sve to detaljno je izložio u svom spisu s takvom plemenitom i skromnom iskrenošću, bez ikakvog razmetanja, da je dirnuo sve one koje je želio jedino uvjeriti i izazvao divljenje, a da pritom uopće nije nastojao steći ugled. Njegov otac, čuveni advokat, nije imao nikakvog udjela u sastavljanju tog spisa: odjednom je vidio kako mu postaje ravan sin koji nikada ranije nije sjedio na odvjetničkoj klupi. U međuvremenu su najuglednije osobe dolazile u velikom broju u zatvor gđi Calas, gdje su s njom bile zatvorene i njezine kćeri. Ljudi bi se raznježili do suza, čovjekoljublje i plemenitost nisu škrtarili na pomoći. Takozvano milosrđe nije im pružao nitko. Milosrđe, uostalom tako često nisko i uvredljivo, pripada pobožnima, a pobožni su još uvijek bili protiv Calasovih. Došao je dan (9. ožujka 1765) kada je nedužnost u potpunosti pobijedila. G. de Becquencourt iznio je cijeli postupak i objasnio slučaj do najsitnijih pojedinosti, a onda su svi suci, jednoglasno, proglasili obitelj nedužnom, protuzakonito i krivo osuđenom od strane suda u Toulouseu. Povratili su ugled i čast ocu. Omogućili su obitelji da podigne tužbu protiv svojih sudaca i da dobije plaćene troškove, štetu i kamate, što su suci iz Toulousea trebali sami ponuditi. U Parizu nastade opće veselje: ljudi su se okupljali na javnim trgovima i šetalištima; dolazili su da vide ovu tako nesretnu i tako dobro opravdanu obitelj; pljeskali su videći suce kako prolaze, obasipali ih blagoslovima. Cijeli taj prizor bijaše još dirljiviji jer je na taj isti dan, devetog ožujka, tri godine ranije, pod najstrašnijim mukama izdahnuo stari Calas. Gospoda izvjestitelji državnog savjeta potpuno su ispravili nepravdu nanesenu obitelji Calas, čime su samo izvršili svoju dužnost. Postoji i druga dužnost, dužnost dobročinstva, koju rijetko ispunjavaju sudovi. Oni, izgleda, svojom dužnošću smatraju jedino to da budu pravedni. Izvjestitelji državnog savjeta odlučiše napisati zajedničko pismo Njegovom Veličanstvu i zamoliti da svojim darom pomogne obitelji. Pismo bi napisano. Kralj odgovori na njega, odobrivši trideset šest tisuća franaka majci i djeci; a od tih trideset šest tisuća franaka, tri tisuće bijahu za onu čestitu sluškinju koja je uporno branila istinu, braneći svoje gospodare. Kralj je ovim dobročinstvom, kao i tolikim drugim djelima, zaslužio nadimak koji mu je dala ljubav nacije.183 Kad bi barem taj primjer mogao poslužiti da ljude potakne na toleranciju, bez koje bi fanatizam opustošio zemlju, ili bi je bar stalno rastuživao! Znamo da se ovdje radi samo o jednoj obitelji, a da je bjesnilo sekta otjeralo u smrt tisuće njih, no danas, kad sjenka mira omogućuje svim kršćanskim društvima da otpočinu, nakon stoljeća krvoprolića, u tom mirnom vremenu nesreća Calasovih morala bi ostaviti još snažniji dojam, gotovo poput groma koji udara usred tišine jednog lijepog dana, Takvi slučajevi su rijetki, ali

73 događaju se; a posljedica su onog mračnog praznovjerja koje navodi slabe duše da okrive za zlodjela svakoga tko ne misli poput njih.

Bilješke * Bilješke uz tekst izvorne su Voltaireove napomene. 1

Ne možemo više spriječiti smrt Jeana Calasa na kotaču; ali možemo izazvati gnušanje prema sucima, i to im želim. Pokušao sam staviti na papir sve razloge koji bi suce opravdali; razbijao sam glavu ne bih li našao neku ispriku za njih, a nailazio sam samo razloge za osudu. Pazite da ne pripišete laicima jedno djelce o toleranciji koje će se uskoro pojaviti. Kažu da mu je autor neki valjan svećenik; ima u njemu mjesta od kojih čovjek zadrhti i drugih koja ga natjeraju da puca od smijeha; jer netolerancija je, Bogu hvala, isto toliko besmislena koliko i strašna. Ovo pismo Damilavilleu od 24. siječnja 1763. omogućuje nam da se vratimo počecima nastavka Rasprave, koja se pojavila nekoliko mjeseci kasnije. Njezin ogroman uspjeh i utjecaj na javno mnijenje mogu se objasniti uzvišenošću koju je Voltaire znao dati raspravi. Kalvinisti — najborbeniji protestantski ogranak, kojemu je osnivač Jean Calvin (1509-1564), propagator reformacije u Francuskoj i Švicarskoj. Naučavao je apsolutnu predestinaciju i vjerski rigorizam. U Ženevi je osnovao teokratsku republiku. (Prev.)

2 Bratovštine (fraternitates) — crkveno-vjerska, odnosno staleško stručna udruženja koja se javljaju od srednjeg vijeka. Kao i cehovi, vezane su uz jedan ili više srodnih zanatskih staleža. Sudjelovale su obavezno i u crkvenim svečanostima svoga grada, a u crkvama su imale svoje oltare. (Prev.)

3 Hugenoti — naziv koji su dali katolici pristašama reformacije u Francuskoj, uglavnom kalvinistima. (Prev.)

4 Pokolj hugenota dogodio se naime deset godina prije Bartolomejske noći. Dvjestota obljetnica trebala se, dakle, slaviti 1762. godine. 19. veljače 1762. pastor Rochette obješen je, a trojici braće Grenier sjekirom je odsječena glava pred ogromnim mnoštvom na trgu Salin. Tuluški prokurator Riquet de Bonrepos, onaj isti koji se bavi slučajem Calas od 5. prosinca 1761, upleten je i u slučaj Sirven, koji počinje u siječnju l762. Svi se ti događaji potenciraju da bi se sa svih strana stvorila nepovoljna atmosfera za Calasove. 6

Lassalle

7

Laborde

8 Predstavka i pismeno obrazloženje za gospu Anne-Rose Cabibel, udovu Calas, i za njenu djecu, 23- augusta 1762. 9

Predstavka za Donata, Pierrea i Louisa Caiasa

10 Predstavka za gospu Anne-Rose Cabibel, udovicu Jeana Caiasa, njihove kćeri, koji mole da se poništi presuda suda u Toulouseu od 9. ožujka 1762.

11 Opat Claude-Francois Houtteville, autor Kršćanske religije doka zane djelima. 12 Tako su označavali savjetnike suda.

13 Franjevci (franciskani, mala braća, bosonoga ili siva braća...) Članovi kat. reda što ga je osnovao sv. Franjo Asiški. Ubrajao se među prosjačke redove, jer njegovi članovi polažu zavjet siromaštva. Kratko vrijeme nakon osnutka došlo je u samom redu do rascjepa na konventualce, koji su bili za ublaženje regula o siromaštvu i na opservante, koji su bili za strogo održavanje zavjeta siromaštva. Neki od opservanata (spirituali, fraticelli — koje spominje Voltaire) zauzeli su već u 13. st. radikalan stav protiv pape kao predstavnika korupcije u crkvi, tako da ih je Inkvizicija smatrala hereticima. (Prev.)

14 Flagelanti — red poznat i pod imenom »braća križa«; vjerski fanatici, javno su se bičevali tvrdeći da udarci bičem imaju vrijednost sakramenta, odnosno blagoslova i oprosta od grijeha. (Prev.)

15 Liga (ili Sveta liga) — organizacija katolika u Francuskoj (osnovana 1576) za borbu protiv hugenota; njen osnivač, vojvoda de Guise, htio je srušiti kralja Henrika III. (Prev.)

16 Tijara — papinska kruna (Prev.)

74 17 Anati — iznos koji se davao papi i rimskoj kuriji; papin godišnji prihod. (Prev.) 18 Rezervacija — povlašteno osiguranje nekog položaja (ovdje crkvenog) ili posjeda. (Prev.) 19 Dispenza — oprost; oslobođenje od obveza ili propisa (crkvenih) u pojedinim slučajevima, unatoč postojećim zabranama. (Prev.)

20 Oprost (indulgencija) — otpuštanje za grijehe, koje grešnici mogu zaslužiti pokorom, dobrim

djelima, itd. Ponekad se to papino pravo da daje oproste zloupotrebljavalo i oprosti su prodavani za novac. (»Čim novčić zazveči u mojoj kesi, jedna duša odleti u raj«, govorio je prodavač oprosta Tetzel.) Prodaja oprosta bila je povod Lutherovu protestu. (Prev.)

21 V aldenzi— p ristaše Petra V aldusa, slobodoum nog fran c. trgovca 12. izst.; propovijedali su biblijsku strogost, apostolsko siromaštvo, odba civali vojnu službu i katoličku nauku o čistilištu. (Prev.)

22 Bartolom ejska noć— naziv za pokolj koji su uoči dana sv. Bartolo meja, u noći od 23. na 24. kolovoza

1572. godine, izvršili u Parizu katolici n ad h uge n otim a . D irek tn a p oslje dica B a rtolom ejsk e n oći b io je n ovi građanski rat. (Prev.)

23 H e n r ik III. (15 5 1- 1 5 8 9 ) — f ra n c. k ra lj; s v o j o m n e sp o sob n ostvorio šću je uvjete za unutarn ji vjersk i rat. U bio ga je Jacque,s Clement, vatreni pobornik Lige.

24 Henrik IV.(Henrik N avarski, 1553 -1610) — franc. kralj, prvi vladar iz burbonske dinastije. Izbjegao

pokolj Bartoiomejske noći, odrekavši reformističkih se učenja. H enrik III. proglasio ga je svojim legitimnim na s ljednikom. Uspio je ujediniti zem lju, uspostaviti vanjski mir, a Nantskim e d ik tom 159 8 (k oji vra ća gra đa n sk a p ra va h u ge no tim a ) i u n utravjerski šn ji mir.

25 Jakobinci —nekadašnji n aziv u F ran cusk oj za p ripadnike redaDominika, sv. čiji je prvi samostan

bio u ulici svetog Jakova. Ubojica Henrika III. bio je dom inikanac Jacques Clement, za kojega su čak tražili da bude proglašen svecem.

26 Cisterciti— pripadnici jednog ogranka benediktinskog reda, vanog osno 1098. u opatiji Citeaux. U taj red stupio je, ali je iz njega izbačen, Ravaillac, ubojica Henrika IV.

27 Riječ je o najvećim bitkama vođenim u Francuskoj između katolika i hugenota za vrijeme vjerskih ratova u 16. stoljeću. (Prev.)

28 Djevica Orleanska (Jeanne d'Arc, 1412-1431) — franc. nacionalna junakinja, seljačka djevojka koja

je 1429. oslobodila Orleans od opsadeEngleza; spaljena na lomači kao vještica. Proglašena je sveticom 1920. (Prev.)

29 Siksto V(1520-1590) — papa; provodio reforme, uplitao se u franc.unutrašnje prilike za vrijeme sukoba katolika i hugenota. (Prev.)

30 Luterani — protestanti Luterova pravca; pripadnici protestantskevjeroispovijesti, nastale u Njemačkoj u 16. st. u vrijeme retormacije.

Anabaptisti — pristaše vjerskog i socijalnog pokreta, koji su prizna vali samo krštenje odraslih i težili za uspostavljanjem kraljevstva Božjegna zemlji. Socinijevci — pristaše Fausta Sozzinija (1539-1604), nijekali suSveto Trojstvo i vjerovali u Božju jednoosobnost, te se stoga nazivaju iunitarci, Menoniti — vjerska sekta koju je u 16. st. u Holandiji osnovao SimonMenno; protive se nauci službene crkve o Sv. Trojstvu, traže krštenje odraslih, odbijaju služiti vojsku. Moravska braća — pijetistička sekta koju je osnovao grof Zinzen-dorf (1700-1760). 31 Prezbiterijanci — pripadnici prezbiterijanske vjeroispovijesti, reformirane evangelističke crkve (osobito u Engleskoj), koja ne priznaje vlast biskupa nego samo nižeg svećenstva. Anglikanci — pripadnici anglikanske, tj. engleske protestantske državne crkve, nastale 1543. kad se Henrik VIII. odvojio od Rima.

32 Roketa — kratka bijela košulja katoličkih svećenika koju nose za propovijed i slično. 33 Ovo mjesto je u nekim izdanjima popraćeno bilješkom koja ukazuje da je Voltaire ovdje učinio preveliki ustupak.

75 34 Ovdje, i u nastavku poglavlja, Voltaire prešutno upućuje na Nantski edikt (1598), koji je

zaslugom Henrika IV. učinio kraj progonima hugenota, a koji je Luj XIV. opozvao 1685, nanijevši Francuskoj velike štete na privrednom i kulturnom području.

35 Konsupstancijalnost (teol.) — jedinstvo i identitet supstancije, istobitnost; po nekim teološkim učenjima »tri osobe Sv. Trojstva su konsupstancijalne« (tj. istobitne). (Prev.)

36 Muftija — predstojnik nad muslimanskim duhovnicima u jednom kraju. 37 Hios — grčki otok u Egejskom moru 38 Jakobiti — monofizitski (monofizicizam — učenje o jednoj, božanskoj naravi u Kristu) kršćani Sirije i Mezopotamije.

Nestorijanci — pristaše carigradskog patrijarha Nestorija (385-451), koji je naučavao da su u Kristu dvije osobe. Monoteleti — pristalice teol. učenja po kojemu Krist ima doduše dvije prirode — božju i čovječju — ali samo jednu volju i djelovanje. Njihovo učenje zove se monoteletizam. Kopti — potomci starih Egipćana koji se nisu islamizirali, već su poslije Kalcedonskog sabora ostali kršćani monofiziti. Kršćani sv. Ivana — nestorijanska sekta, nastala po legendi o »svećeniku kralju Ivanu«. Gebri — staroiranska vjera, naučava dualizam — borbu dobra i zla. Banieni — pristaše engl. baptističkog teologa Johna Bunvana (1628-88).

39 U originalu »noachides« — jedna od nepreciznih transkripcija kineskih kultova taoizma i konfucijanizma, religiozno-filozofskih učenja koja, uz budizam, predstavljaju tri glavne religije u Kini. (Prev.)

40Fo — Budhino ime u Kini; Budha (sanskrt. prosvijetljeni) — religiozni nadimak za Sidhartu ili Gautamu (onoga koji je svoj cilj postigao), plemića i osnivača budizma.

41 B on zo — n a ziv koji su Eu rop lja n i da li b ud ističkim svećen icim Japanu a u i Kini. 42 B arutna zavjera— pokušaj katolik a u En gleskoj 16 0 5. da učvrste svoju vjeroispovijest, podm ećući eksploziv u parlam entu i sjedištu ljevske kra obitelji. Zavjera je otkrivena, a zavjerenici pogubljeni.

43 C o lb er t, Je a n B a p tiste(16 19 - 16 8 3) — je d a n o d n a jv eć ih fra nmc.in ista ra ; p rotek cion ističk im

m jeram a p otak n uo je ra zvoj privrede trgo i vin e, re orga n izira o fin a n cije , p ra vosu đ e, m o rn a ricu , te p om a ga orazvoj znanosti i umjetnosti. (Prev.)

44 ( Karolina— jedna od država SA D-a. 45 Joh n Lo ck e(16 32 -17 0 4), en gl. filozof; em p irist, je dan od začetnprosvjetiteljstva. ika Smatra da ljudski duh ne može doduše spoznati sve tajne svemira ali može spoznati sve što je čovjeku potrebno za sretan i moralanživot. Njegov spoznajno-teortjski em pirizam , politički liberalizam ideje , te o vjerskoj toleranciji i prirodnom odgoju prožimanju čitavu europ sku filozofiju 18. stoljeća. G lavna djela, O gled o ljudsko m razum ui Pism a o toleran ciji, preveden a su i kod nas. (P rev.) 46 Kvekeri(engl. quakers —»drhtavci«) — isprva podrugljivo, a danas općeprihvaćeno ime za pripadnike protestantske sekte »Socicty of Friends« u Engleskoj i u Sjev. Americi. (Prev.)

47

vangelici — pripadnici evangelističke vjere, kako svoju vjeru zovu protestanti, osobito kalvinisti.

48

Molinisti —sljedbenici španj. isusovca Louisa Molinca (1535-1600), koji je svojom knjigom o slobodnoj volji i božjoj milosti izazvao dugotraj ne teološke rasprave. Jan senisti— p ristaše religiozn o-društvenog pok reta u Fran cusk koje oj je inspirirao nizozemski teolog Cornelius Jansen (1583-1638). Nau čavali su predestinaciju i tražili reforme. Najugledniji od njih bio je Blaise Pascal. (Prev.)

49 K o n v ulzio n isti —u 18. st. na ziv za fa natičn e jan sen iste i n jihsljedb ove enik e, koji su na groblju Sain t-M edard u Parizu dobivali grčeve izazvane vjerskom egzaltacijom. (Prev.)

50 Karpokratovci, eutibovci, monoteleti, monofiziti, nestorijan

ci, manihejci — heretičke sekte iz prvih stoljeća kršćanstva, čija su ponekad bizarna shvaćanja bila značajna za fil. i

76 duhovnu klimu onog vremena, a utjecala su i na kasniji razvoj kršćanstva (npr. manihejci, koji su svojim dualizmom utjecali na bogumile, patarene, katare).

51 Bula Unigenitus (Jedinorođeni) — papinski dekret koji je 1713- objavio papa Klement XI, osudivši shvaćanja jansenista. Više od pedeset godina bila je u Francuskoj predmet rasprava i ogorčenih borbi između pristalica i protivnika jansenizma.

52 Galikanizam —pokret u francuskoj katoličkoj crkvi (15.-19. st.) koji teži uspostavljanju samostalne francuske crkve.

53 Goa — bivša portugalska kolonija u Indiji, sjedište jednog čuvenog suda Inkvizicije. 54 Istina je da grčko društvo nije bilo teokratske i nisu postojale vjerske dogme. No, optužbe zbog bezbožnosti nisu bile tako rijetke. Izrečena je i protiv Protagore, Čije su knjige morale biti spaljene na gradskom trgu.

55 Pokida — pokrajina u sjev. Grčkoj na čijem se području nalazi proročište u Delfima, oko kojeg su se sporili grčki gradovi u tzv. »svetim ratovima« (»guerres sacrees«). (Prev.)

56 Opat de Malvaux, koji je 1762. objavioSlaganje vjere i čovječnostio netoleranciji; \,pogl. XXIV. ove Rasprave. Post scriptum.

57 Doslovno: Quaeve anus tam excors inveniri potest, quae illa, apud inferos portenta extimescat.

quae quondum credebantur, (De Natura Deorum, I , II, pogl. 110

58 Majorum gentium(lat.) — starijih plemena 59 Deosperegrinos ne colunto(lat.) — strane bogove ne poštovati. 60Izida — božica plodne zemlje kod starih Egipćana. 61 Anubis — jedno od božanstava starih Egipćana, sin Ozirisov; prika zivali su ga kao čovjeka s pasjom (ili šakalskom) glavom.

62 Vjerojatno se misli na Josipa Flavija (37- nešto poslije 96), rimskog povjesničara koji je antičkom svijetu prikazao razorenje Jeruzalema, židovske starine i svoj burni život.

63 Multae te litterae ad insaniam convertunt (lat. — Veliko ti znanje mozgom zavrnulo). 64 Djela, VIl, 57. 65 Gaj Svetonije Trankvil(rođen oko 70. god. n. e.) — privatni tajnik cara Hadrijana; autor životopisa 12 rimskih careva pod naslovomŽivot careva i biografskog zbornikaZnameniti muževii dr.

66 Judaeos, impulsore Christo assidue tumultantes, Roma expu Židove, koji su izazivali stalne nemire, potaknuti od Krista.

lit. (lat.) — Rim je protjerao

67 Batavija — ime Džakarte, današnjeg glav. grada Indonezije, u vrije me dok su ti teritoriji bili u nizozemskom posjedu.

68 Sakramentari — naziv za neke protestantske sekte, uglavnom zaone koje su zastupale krivovjerna shvaćanja u vezi s euharistijom.

69 I ovdje se u nekim izdanjima (npr. Kehl) iznosi prigovor Vohaireu: za počinjeno djelo Farel bi bio

dovoljno kažnjen da su ga osudili na novčanu kaznu, u iznosu koji bi bio dovoljan da redovnici daju napraviti novog sv.Antuna.

70 Deus optimus maximus(lat.) — najbolji i najviši bog. 71 Obrambeni govor,pogl. XXIX. 72 Ibid.,p ogl. X X V . 73 Facile coeptum repressit, restitutis etiam quos relegaverat (lat.) — lako je odluku ukidao, vraćajući i one koje je protjerao.

74 Ibid., pogl. III. 75 H enry Dodw ell(1641-1711) — irski historik i teolog, profesor stare historije u Oxfordu. Tvrdi da progoni prvih kršćana nisu imali ni karakter ni Širinu koju im pripisuje katolička historiografija.

77 76 U svom De paucitate martyrum, djelu koje je napao dom Ruinart (Dom Thierry), Acta primorum martyrum sincera..., Paris, 1689.

77 V oltaire iron izira legen du o legiji iz Tebe (u E giptu), kršćanskom odredu rim ske vojske koji je kod Agauna (St. M aurice u Švicarskoj) zapovijedi po cara M aksim ilijana bio pobijen zbog vjere.

78 Benediktinac Ruinart i jezuita Jean de Bolland su poznati autori životopisa svetaca. 79 Danijel, III. 80 P ariški sud don io je p re sudu protiv cijep lje n ja, 8. lipn ja 176 praksa 3, n o cijepljenja se usprkos tome širila.

81 Arijevac —pristaša arijanizma, naučavanja Arija (svećenika iz Aleksandrije, 4. st. n. e.) da Krist nije istobitan s Bogom Ocem nego da musamo je sličan.

82 Ivan, XIV, 28. 83 A rije v n a uk koji n egira b oža n sku prirodu K rista osuđ en jeN ikneajsk o m sab o r u(32 5) ka o

k rivovjerje . A rija je n aje n e rgičn ije b ra nio biskup Euzebije iz Nikomedije, koji se nije pomirio s porazom arijanizma.Carigradski sabo (381), r koji je sazvao car Teodozije, sam o je dopunio i p re cizira o d ogm e N ik e jsk o g sab o r a.

84 P o sla n ic a G a la ća n im aII, , 1 4 . (S v i ci ta ti izB ib lije n a v e d e n i su prem a p rijevoduBiblije u izdanju Kršćan ske sadašnjosti, Zagreb 19— 83.prim. prev.)

85 M atej,I, 17. 86 L uka, II, 23-31. 87 Pokolj hugenota u Parizu, u noći od 23. na 24. kolovoza 1572. (Bartolornejska noć), pripremila je Caterina M edici u dogovoru s papom a ovaj , ga je odobrio.

88Ovdje počinju »rabinizacije« na koje se Voltaire poziva da bi pokazao d a o n , j a dn i » tv o r a c p ri ča « , n e

m o že b i ti a u to rR a s p r a v e .V . P ism oDam ilavilleu, od 4. ožujka 1764: »V i znate da m e zanim a to djelo, iako sam se jako naljutio što su neki mene sm atrali autorom. Nema razloga mi pripisuju da knjigu punu grčkog, latinskog i citata rabina."

89 Izlazak, XII, 8. 90Ibid., XII, 11. 91 Židovska pasha.

92 Levitski zakonik, XIII, 23. 93 Za vrijeme obreda »ispaštanja« bila bi izabrana dva jarca, od kojihjedan bi bio žrtvovan, a drugog su, natovarivši na njega sve grijehe Izraela, puštali u pustinju, k pustinjskom duhu Azazelu.

94 Ponovljeni zakon, XIV. 95 Amos, V. 26. 96 Jeremija, VII, 22. 97 Djela, VII, 42-43

98 Ponovljeni zakon, XII, 8. 99 Jošua, XXIV, 15. 100 Brojevi, ,XXI, 9. 101 I Ljetopisi,IV 102 I Kraljevi,XII, 28 104 III Kraljevi,XV, 14; XXII, 44. 105 IV Kraljevi, XVI. 106 III Kraljevi, XVIII, 38 i 40.

107 IV Kraljevi, II, 24. 108 Brojevi, XXXI.

78 109 Brojevi, XXXI, 32 i dalje. 110 Brojevi, XXXI, 40.»Cesserunt in partem Domini triginta

duae animae« (lat.) — Odoše na službu Gospodu trideset i dvije duše.

111 112

Ezekijel, XXXIX, 20, 18. Suci, XI, 24.

113 Ibid., XVII, posljednji stih.

114 115 116 117 118

IV Kraljevi, V t 18 i 19. Jeremija,XXVII, 6. Ibid., XXVII, 17. Izaija,XLlV i XLV. Malabija, I i II.

119 Izlazak, XX, 5.

120 Ponovljeni zakon, V, 16. 121 Ibid. XXVIII. 122 U The divine legation of Moses,djelu koje je Voltaire izgleda poznavao uglavnom po prevedenim odlom cima, što ih je preveo g. Silhouette, London 1742.

123

Ezekijel, XVIII, 20.

124

Ibid., XX, 25.

125

Matej, XXII, 4.

126

Luka, XIV.

127 Redak 23.

128 Luka, XIV, 12. 129 Ibid., XIV, 26. 130 Matej, XVIII, 17. 131 Ibid., XXI, 19. 132 Marko, XI, 13. 133 Luka, XV. 134 Matej, XX. 135 Luka, X. 13 6 M ate j,IX , 1 5. 137 L u k a ,V II, 4 8 . 138 Ivan, VIII, 11. 139 Ivan, II, 9. 140 Matej, XXVI, 52; Ivan, XVIII, 11. 141 Luka, IX, 55. 142 Luka, XXIII, 34. 143 Luka, XXII,44. 144 Matej, XXIII.

145

Ibid, XXVI, 59.

146 Ibid, XXVI, 61.

79 147

Ibid., X X V I, 6 3 .

148 Matej,XXVI,64.

149 150

Djela, XXV, 16.

Dijalog je rod u kojem Voltaire blista. Objavio je mnogobrojne dijalo ge, koje je kasnije sakupio R. Naves i objavio pod naslovom: Voltaire,Dialogues et anecdotes philosophiques (Filozofski dijalozi i pri čice), Paris, Garnier, 1940. Nalazimo ih i uFilozofskom rječniku.

151 Ivan,XIV, 28. 152 Maksima La Rochefoucaulda.

153 Sanchez i Molina— španj. jezuiti, autori čuvenih i teško razumljivihteoloških djela. 154 Odnosi se na jednu pobjedu protestanata, 1662. godine, za vrijeme Tridesetgodišnjeg rata. 155Henrik VII, (1275-1313) — njemačko- rimski car. Voden idejomstvaranja velike europske

monarhije pošao je 1310. godine na pohod u Italiju, gdje je 1312. okrunjen za cara. Umro je, navodno od otrova, na putu za Rim. 156 Ravaillac. 157 Oratorijanci — kongregacija koju je 1564. godine u Rimu osnovaoFilip Neri, a papa potvrdio 1575. Duh Oratorija suprotstavljao se duhujezuitizma, jer je više bio sklon misticizmu. 158 Djela apostolska, V, 29.

159

T rid en ts k i k o nc il —kato lič ki cr kv eni ko nc il o d r ža n u T rid en(danas tu Tremo) od 1545. do 1563- Glavni mu je cilj bio da odredi smjernice katoličke protureformacije i učvrsti crkvenu disciplinu.

160

Konfucije(551-479) — kineski filozof i socijalni reformator.

161 Saint-M arceau.

162

P a sc a l, N icole, A rn a u ld , B os su et, D es ca rtes, G a s se nd i, B aFontenelle, y !e , —čuvena im ena franc. filozofije, književnosti i znanosti17. u stoljeću, predstavnici kritičkog duha; uglavnom jansenisti.

163 164 165

Prva poslanica Korinćanima, XV, 36. Sokrat (Sokrates,380-440) — skolastik, proučavao crkvenu povi jest. H om oousios(grč.) — jed nak, istobitan

Hipostaza (grč.) — osnova, podloga; bit; supstancija, biće. Službena crkvena doktrina, potvrđena na Nikejskom saboru, tvrdila je da je Krist s Ocem homoousios (što znači: jednak, istobitan), dok je Arije tvrdio da jeKrist s Ocem homoiusios (što znači: sličan). Razlika između Arija i vih njego protivnika bila je, dakle, samo u jednom slovu i!

166 167

»S K ristom ili protiv Krista« — izraz totalitarne doktrine i danas prisutne.

Ta imena su najvjerojatnije izmišljena. Za Gomar predloženo je Gomez, a za Gemelinus, Germinijan. 168 Luka, X, 27,

169

Među onima koji su prokleti nalaze se imena filozofa, zakonodavaca, vladara koje su smatrali mudrima i dostojnim a poštovanja, ali nisu kršća ni; m edu m iljenicim a su R availlac, ubojica H enrika IV, Jean Chatel iDamiens, koji su na poticaj jezuita pripremali smrt tom istom Henriku i Luju IV. XV, te jedan vrlo pobožni razbojnik, također učenik jezuita, Carto uche.

170 Opat Malvaux, v. bilješku 56 Rasprave o toleranciji 171 P ierre B a y le ( 16 4 7- 1 70 6 ) — p r ete č a fr an c . p ro s vje titelja , au čuv to r enog historijskog i kritičko g rječnika (D ictionnaire enciklopedistim a.

historiqu e

etcritique), kojim

je

priprem io

put

franc.

172 Opata Caveyraca 173 U spomenutim mjestima živi najveći broj hugenota.

174

T ra ns su p s ta nc ijac ija — p o kr šća nsko m v jer ov an ju p r etv arakruh nje a i vina u tijelo i krv K ristovu . Protiv ove dog m e bile su m noprotestantske ge sekte.

80 175 U svojem djelu: Negociations en Hollande (Pregovori u Holandiji), 6 sv. 176 Fouquet — vrhovni nadzornik financija u Francuskoj, kojeg jeXIV. Luj dao pogubiti zbog pronevjere; Pellisson — njegov suradnik, proveo je tri godine u zatvoru Bastille, a onda je pomilovan jer se odrekao protestantizma. 177 Dragonada od franc. riječi dragon — pripadnik konjičke jedinice koja je na zastavi imala zmaja) — nasilni postupak franc. kralja Luja XIV. koji je želio prisiliti hugenote da se obrate na katolicizam, pa je po njihovim kućama nastanjivao dragone koji su terorizirali svoje domaćine. 178. Provincijska pisma — skraćeni naziv za 18 pisama koje je Blaise Pascal (1623-1662), Čuveni franc. pisac — jansenist. pisao od 1656-57. i objavio pod naslovom »Pisma provincijalcu«, Pisma su remek-djelo polemičke književnosti, u kojem autor brani slobodu misli i znanstvenog istraživanja od jezuitske kazuistike. 179 Tim riječima završavala je Rasprava o toleranciji u izdanju iz 1763. godine; sljedeće poglavlje dodano je 1765. 180 Otac La V alette.

181 Port-Royal — ženska opatija osnovana 1204. u blizini Versaillesa, a 1625. je sjedište

preneseno u Pariz. U blizini osnivaju se 1638. Petites ecoles (Male Škole), neka vrsta pripremnih škola za univerzitet, koje zajedno s opatijom postaju žarište jansenizma i borbe za novi duh u vjerskom, političkom i društvenom životu. U tim školama obrazuju se mnogi kasnije vrlo istaknuti ljudi onog doba. Papa 1653. osuđuje jansenističke teze kao heretičke, zatvara škole, a po nagovoru jezuita Luj XIV. daje razoriti i sam Port-Royal.

182 183

D'Alembert, 1765, in-12.

Odnosi se na Luja XV. Njegovom nasljedniku, Luju XVI, po odluci Konventa odrubljena je glava u Parizu 1793- godine. Vedrina lijepog dana volterijanskog prosvjetiteljstva trebala je označiti kraj nevremena.

81

Voltaire Francuski književnik, filozof, povjesničar i publicist Voltaire, pravim imenom Francois-Marie Arouet, jedan je od velikana europske povijesti kulture, čovjek u čijem se životu i djelu najpotpunije zrcale sve vrline, ali i mnoga proturječja razdoblja prosvjetiteljstva, pa čak i cjelokupnog složenog, raznolikog i za razumijevanje našeg doba izuzetno važnog osamnaestog stoljeća. Rođen godine 1694. u Parizu i obrazovan u jezuitskoj gimnaziji, proveo je buran život, ispunjen naglim obratima sudbine, s tek kraćim razdobljima u kojima se mogao mirnije posvetiti pisanju. Bio je u dva navrata zatvaran, progonjen u domovini i prognan u Englesku, žestoko osporavan i kao čovjek i kao pisac, ali je također bio visoko uvažavan gost kraljeva i velikaša, izuzetno hvaljen i slavljen od svih slojeva čitateljstva. Prema mnogim bi se pokazateljima moglo reći da je bio istinski voda prosvjetiteljstva i najutjecajniji pisac i mislilac svojeg doba. Ubrzo nakon trijumfalnog povratka umro je 1778. u Parizu. U izuzetno bogatom i raznovrsnom opusu od njegovih filozofskih djela danas se najčešće spominju Filozofska pisma ili Engleska pisma (Les Lettres philosophigues ou lettresanglaises, 1734), Rasprava o toleranciji (Le Traite sur la tolerance, 1763), Filozofski rječnik (Le Dictionnaire philosophique, 1764) \ Filozof neznali ca (Lephilosophe ignorant, 1766), a od književnih djela ep Henrijada (La Henriade, 1728), burleskna poemaDjevica Orleanska (La Pucelle d'Orleans, 1755), mnogobrojne satire i kazališni komadi Zaire (1632) i Merope (1743), te osobito tzv. filozofski romani, kao Zadig (1747) i Candide (1759). Glavna su mu povijesna djela Povijest Karla XII (Histoire de Charles XII, 1151), Stoljeće Luja XIV (Le Sieclede Louis, 1751) i Esej o običajima (Essai sur les moeurs, 1756), koji obraduje sintetičku povijest svijeta od 9. do 17. stoljeća. Kao što se razabire već iz ovog najužeg izbora, Voltaire nije enciklopedist samo zbog toga što je sudjelovao u pothvatu izdavanja Enciklopedije, zajedno s vrhunskim znanstvenicima i filozofima kao što su Diderot, D'Alambert, Buffon, Condillac, Helvetius, Holbach i mnogi drugi, nego izbog obuhvatnosti interesa, golemog znanja i raznovrsnosti u poslovima kojima se bavio. Erudit, filozofi znanstvenik, uvijek je bio i vrstan pisac, duhoviti komentator i sjajan stilist, koji se s jednakim žarom ogledao kako u načelnim teorijskim pitanjima tako i u tekućim, često efemernim polemikama, skandalima i aferama. Teško je reći da je u svemu tome bio dokraja dosljedan u izboru tema ili u stajalištima što ih je zastupao, ali jedno je nesumnjivo: iako često krajnje osoban, subjektivan i zajedljiv, sklon da zbog dojma i trenutne svrhe, u nekoj mjeri zanemari sve konzekvencije vlastitih teza, uvijek se zalagao za razum, za pravdu i istinu, barem u onim okvirima u kojima je takve ideale mogao slijediti, braniti i razvijati. Ako je i bio često filozofski nedorečen, ako je i mijenjao stajališta i ako mu se događalo da zbog

82 brzine i lakoće pisanja ne izađe izvan okvira spisateljske vještine, njegov kritički duh nije, u cjelini gledano, do danas prestao djelovati: bez Voltairea ne može se zamisliti kulturne epohe kojoj u nekom najširem smislu riječi i danas pripadamo. Voltaire nije samosvojni i originalni filozofu značenju koje odgovara utemeljiteljima sustava ili misliocima koji su novim idejama pokretali misaoni razvoj čovječanstva. Sklon skepticizmu i agnosticizmu, nije odveć produbio i razradio temeljnu filozofijsku problematiku, ali baš zato valja njegovo značenje i veličinu potražiti u nekim drugim osobinama njegovih djela, s napomenom da upravo takve osobine u velikoj mjeri cijeni i njeguje i naše vrijeme. Voltaire, naime, s neobičnom lakoćom i vještinom uspijeva povezati različite tipove diskursa, koristeći istodobno i retoriku, i povijest, i filozofiju i umjetničku književnost. Njegova sveobuhvatna ironija nije sama sebi svrhom, ali nije ni samo sredstvo poučavanja, a njegova argumentacija nije ni posve strogo teorijska, ali nije ni samo sredstvo uvjeravanja. On uspijeva filozofiju učiniti »književnom«, a književnost »filozofijskom«. Njegov Candide tako nije ni samo kritika Leibnizova optimizma, ali nije ni naprosto izvrsno književno djelo; u njemu kao da književnost otvara problematiku filozofiji, a filozofija daje tematiku književnosti. A u nekoj mjeri takve osobine povezivanja više različitih sredstava izraza posjeduju i njegova barem tematski filozofska djela. I u njima on uspijeva i ono što je pojedinačno, aktualno i »književno zanimljivo« izravno uvesti u najopćenitija teorijska pitanja, a da pri tome u izrazu nikada ne izgubi na živosti izlaganja, niti na »težini« općeg značenja. Takvo je djelo i Rasprava o toleranciji. Njezina opća tema pripada filozofiji — točnije rečeno: danas prije svega politologiji — ali u njoj se vješto isprepleću nekoliko književnih žanrova i nekoliko tipova izlaganja. Napisana je u povodu presude Jeanu Calasu, koji je osuđen na smrt, jer je tobože ubio sina zato što je prešao na katoličku vjeru, pa počinje opisom jednog pravnog slučaja i duhovnog stanja u kojem je takva besmislena i očito nedokazana osuda uopće bila moguća. Kako opisano duhovno stanje odiše dogmatizmom i fanatizmom, lakovjernošću i neznanjem, koje opravdavaju netoleranciju, slijedi zapravo nekavrsta apologije tolerancije. Zbog toga se raspravlja o pojmu tolerancije, navode se primjeri tolerancije i netolerancije u povijesti, polemizira se s različitim stajalištima i opisuju se brojni primjeri. Pri tome se upotrebljavaju različite tehnike izlaganja: opisuju se povijesne činjenice, izlažu se običaji i shvaćanja, umeću dijalozi i pisma te izvode određeni teorijski zaključci. Opći pojam tolerancije Voltaire ne objašnjava posebno, niti ga teorijski obrazlaže i produbljuje. Zadržava se uglavnom na tome da toleranciju shvaća kao priznanje da i drugačija mišljenja i uvjerenja no što su naša vlastita imaju pravo na postojanje, i da se protiv njih ne smije upotrebljavati prisila. Kako u to vrijeme odlučujuću važnost imaju religiozna uvjerenja, toleranciji medu religijama pridaje se prirodno najveća pozornost, pa se argumentacija uglavnom svodi na dokazivanje potrebe i koristi religijske tolerancije, na povijesne korijene takve tolerancije i na interpretaciju kršćanstva kao najtolerantnije religije, unutar koje se, međutim, tolerancija tako učestalo kršila. U tom okviru Voltaire uviđa i poznati paradoks tolerancije — koji se sastoji u pitanju mora li se tolerirati i netolerancija — ali ne razrađuju dalje tu problematiku — kojom će se kasnije baviti politologija — nego zapravo proširuje temu u pravcu opće kritike duhovnog stanja i onih uvjerenja unutar kojih se razvija netolerancija. Ta je kritika izrazito prosvjetiteljska: dogmatizam i fanatizam su nerazumni, pa će ih napredak u prosvjeti s vremenom oboriti;

83 čovječanstvo će uvidjeti da je tolerancija razumna i korisna. Do koje mjere razum može tolerirati i nerazumnost, i može li se i njemu samom dogoditi da bude netolerantan, kao što se to dogodilo kršćanstvu kao najtolerantnijoj religiji, te je li prosvjećivanje doista dovoljno da onemogući i moć koja je u temelju netolerancije? — to su pitanja koja prelaze okvire Voltaireove rasprave. Teško je reći je li ih on bio u nekoj mjeri ipak svjestan; u svakom slučaju imao je izravno na umu druge probleme: nastojao je primjereno, dosljedno i zanimljivo upozoriti, izabrati određene primjere, razjasniti okolnosti i zauzeti za stajalište pravde, konkretno one prema Calasu, a apstraktno one na koje upućuje zdrav razum. A u tome je, valja reći, i uspio, zahvaljujući prije svega pregnantnom i često duhovitom stilu, velikoj erudiciji koja s lakoćom obuhvaća široka područja ljudskog znanja i djelovanja, kao i nedvojbeno jasnom zalaganju za humanističke ideale. Takve osobine čuvaju i danas spis o toleranciji od zaborava. Ne samo da je to povijesno gledano jedna od prvih rasprava izravno posvećenih toleranciji — uz Lockovu na koju se i sam Voltaire poziva — nego je izvornošću primjera i uvjerljivošću argumentacije, a prije svega stavom, taj spis i danas ostao aktualan. Jer, rekli bismo: nasuprot očekivanjima prosvjetitelja, netolerancija i danas caruje, pa govor protiv nje i danas plijeni našu pozornost. Milivoj Solar

84