Alfredo Saad-Filho
OBJAŠNJENI KAPITALIZAM
Jedinstvena organizacija za socijalizam i demokratiju Centar za slobodarska istraživanja Rosa Luxemburg Stifftung Southeast Europe Sarajevo 2012
Predgovor
P
red vama je poglavlje „Vrijednost, kapital i eksploatacija“ iz čuvenog zbornika radova „Antikapitalizam – marksistički uvod“, koji je uredio sam autor publikacije koju vam predstavljamo, Alfredo Saad-Filho. Iz zbornika, čiji su autori vodeći marksistički ekonomisti namjerno smo izabrali Saad-Filhov rad. Radi se o svojevrsnoj osuvremenjenoj verziji Marksovog „Najamnog rada i kapitala“, čuvenom spisu koji kratko, ali precizno analizira osnovne ekonomske odnose unutar kapitalističkih odnosa proizvodnje: odnos najamnog rada i kapitala, odnosno radničke klase i klase kapitalista, kao i načina na koji iz eksploatacije rada nastaje profit. Saad-Filho objašnjava zbog čega marksistička analiza, ne samo da nije relikt 19. vijeka, kako se to često nastoji podmetati, već da se radi o najpreciznijoj i najaktuelnijoj analizi i kritici kapitalističkih proizvodnih odnosa, koja nikada nije prevaziđena. Mega kriza koja je pogodila svjetski kapitalizam, a čije je rješenje, u okvirima samoga kapitalizma očigledno nemoguće, još jednom stavlja u fokus marksističko objašnjenje eksploatacije radne snage, koja je baza svih 3
društvenih antagonizama modernog svijeta. Kako piše Saad-Filho „Marxove teorije uključuju objašnjenje zbog čega su najamni radnici eksploatirani, izvore društvenih konflikata, neizbježnosti sustavnih oblika tehničkih promjena rastućim korištenjem mašina, određivanje plata, cijena i distribucije, uloge finansijskog sistema i stalnog povratka finansijskih kriza.“ Saad-Filho se uspješno obračunava sa teorijama o „prirodnosti“ klasnih razlika, „savršenstvu“ tržišta i drugim neoliberalnim bajkama i to kroz pojašnjavnje šta je to ustvari kapitalizam, šta najamni rad, šta višak vrijednosti, šta konkurencija, šta profit, a šta eksploatacija. Prevodilački tim CSI-a je upravo iz tog razloga odlučio da ovo Saad-Filhovo poglavlje izda kao zasebnu publikaciju. Prevodilački tim CSI-a
4
Vrijednost, kapital i eksploatacija
O
vo poglavlje objašnjava osnovne elemente Marxove teorije vrijednosti i eksploatacije. Ova teorija omogućuje shvatanje osnove njegove kritike kapitalizma i potvrđuje njegovu tvrdnju da kapitalizam ima svoje istorijske limite. Važni elementi Marxove teorije uključuju objašnjenje zbog čega su najamni radnici eksploatirani, izvore društvenih konflikata, neizbježnosti sustavnih oblika tehničkih promjena rastućim korištenjem mašina, određivanje plata, cijena i distribucije, uloge finansijskog sistema i stalnog povratka finansijskih kriza.
A
Robe
ko za trenutak podignete pogled sa stranica ove knjige, svugdje možete vidjeti robu. Ova knjiga je roba, a oko sebe, po svemu sudeći, možete vidjeti i druge knjige odjeću, cipele, svoj TV, CD player, kompjuter, druga sredstva za informisanje i zabavu, vaš dom, bicikl, kola i druga sredstva transporta. Vaši kozmetički proizvodi su također robe, kao i vaši praznici i hrana, uključujući gotovo hranu i sredstva za spremanje hrane kod kuće. Robe ne služe samo ličnoj potrošnji. Na vašem radnom mjestu ili mjestu studira5
nja, većina stvari su također robe. Živite u svijetu roba. Robe su stvari i usluge proizvedene za prodaju, a ne za konzumiranje od strane svojih proizvođača. Robe imaju dvije zajedničke karakteristike. S jedne strane, one su upotrebne vrijednosti: imaju neke karakteristike korisne za ljude. To da li priroda tražnje za robom proizlazi iz psihološke potrebe, društvenih konvencija, fantazije ili obrnuto, je irelevantno. Ono što je bitno jeste da robe moraju biti korisne za druge, što znači mogućnost njihove prodaje. S druge strane, robe imaju razmjensku vrijednost: mogu, u principu, biti zamijenjene za druge robe (novcem, vidi dolje) u određenim omjerima. Npr, jedan mali TV set je ekvivalent jednom biciklu, trima parima cipela, deset CD-ova stotinu kapućina, itd. Razmjenska vrijednost pokazuje da su robe, usprkos svojim različitim upotrebnim vrijednostima, barem u jednom pogledu, ekvivalentne jedna drugoj. U tom smislu, usprkos njihovim razlikama, sve su robe iste. U robnoj ekonomiji (u kojoj su većina dobara i usluga robe) novac ima dvije uloge. Prvo, pojednostavljuje široki broj bilateralnih razmjena roba. U praksi, navodi se samo razmjenska vrijednost u smislu novca (njihove cijene), što je dovoljno da se utvrde omjeri ekvivalentnosti među svim robama. Drugo, robne razmjene su, 6
uobičajeno, indirektne, tj. odigravaju se putem novca. Vi ne proizvodite sva dobra i usluge koje želite. Umjesto toga, specijalizirate se za proizvodnju jedne robe – npr. restoranskih obroka, ukoliko ste kuhar i potom ih razmijenite za one robe koje želite konzumirati. Ova razmjena nije direktna, kao što bi bila da je kuhar svoja jela ponudio prolazniku u zamjenu za karte za kino, cipele, pjesme ili automobile. Umjesto toga, kuhar svoj talenat prodaje vlasniku restoranu u zamjenu za novac i zatim, sa novčanicama i novčićima, odnosno čekovnom knjižicom ili bankovnom karticom, može kupiti ono što želi da konzumira.
D
Rad
vostruka priroda roba, kao upotrebnih vrijednosti sa razmjenskom vrijednošću ima implikacije za rad. S jedne strane, rad koji proizvodi robe jeste konkretni rad, onaj koji proizvodi specifične upotrebne vrijednosti kao što su odjeća, hrana, knjige, itd. S druge strane, kao što je već prethodno rečeno, kada se dobra proizvode za razmjenu (i imaju razmjensku vrijednost), one jedna naspram druge imaju odnos ekvivalencije. U ovom slučaju, rad je također apstraktan (generalni) rad. Baš kao i same robe, rad koji proizvodi robe je u isto vrijeme generalan i specifičan. Konkretni rad koji proizvodi upotrebne vrijedno7
sti postoji u svakom društvu, budući da su ljudi uvijek i svugdje imali potrebu za upotrebnim vrijednostima radi vlastite reprodukcije – odnosno za reprodukciju vlastitih kapaciteta kao ljudskih bića. Apstraktni rad je, za razliku od konkretnog, istorijski specifičan; postoji samo tamo gdje se robe proizvode i razmjenjuju. Iako je historijski kontigentan, apstraktni rad je realan, ima postojanje, ne radi se pukoj konstrukciji uma. Posjeta lokalnom supermarketu, na primjer, pokazuje da je vaš vlastiti rad, zapravo, ekvivalentan radovima koji su producirali hiljade različitih dobara, neka od njih u blizini, a neka na drugom kraju svijeta. Radovi su ekvivalentni (kao apstraktni rad), budući da su robe proizvedene za razmjenu. Njihova ekvivalentnost se manifestuje kroz konvertibilnost između novca i roba. Kada kupujete, na primjer, čokoladicu, vi oslobađate ekvivalentnost između vašeg vlastitog rada – kao npr. kuhar – i rada proizvođača čokolade. Mogućnost da se novcem kupi bilo koja roba pokazuje da novac predstavlja apstraktni rad. Drugo, stabilnost razmjenske vrijednosti ukazuje da postoji kvantitativna veza između apstraktnih radova potrebnih da se proizvede bilo koji tip robe. Pa ipak, ta veza, kao što ćemo vidjeti iz daljnjeg izlaganja, 8
nije direktna. U svome djelu Pitanje o prirodi i uzrocima bogatstva naroda, prvi put objavljenom 1776, Adam Smith tvrdi da su “rana i divlja” društva izmjenjivala dobra direktno proporcionalno radnom vremenu potrebnom za njihovu proizvodnju. Na primjer, “ukoliko je, da bi se ubio vepar, potrebno dva puta više vremena nego da se ubije jelen, onda se vepar, prirodno, mijenja za/vrijedi koliko dva jelena” (Smith 1991, str. 41). Unatoč tome, Smith je vjerovao da se jednostavno određivanje cijena ruši kada se u proizvodnji počnu koristiti razni instrumenti i mašine. Razlog je taj jer je, pored radnika, vlasnik taj koji ima legitimno pravo određivanja vrijednosti proizvoda. Marx se ne slaže sa Smithom iz dva razloga. Prvo, “jednostavna” ili “direktna” razmjena (proporcionalna društveno neophodnom radu) nije tipična ni za jedno ljudsko društvo, radi se o Smithovoj konstrukciji. Drugo, i daleko bitnije za naše izlaganje, iako robna razmjena otkriva kvantitativne veze ekvivalentnosti između različitih tipova rada, ova je veza indirektna. Drugim riječima, tamo gdje Smith, na prvoj prepreci, napušta vlastitu “radnu teoriju vrijednosti”, Marx razvija svoju vlastitu analizu vrijednosti, rigorozno i sistematično u uvjerljivo objašnjenje cijena roba u kapitalizmu (vidjeti dalje i, za detalje, Saad-Filho 2002). 9
R
Kapitalizam
obe se proizvode hiljadama godina. Pa ipak u nekapitalističkim društvima proizvodnja je, generalno, marginalna i većina roba i usluga se proizvodi za direktnu konzumaciju u domaćinstvu, a ne tržišnu razmjenu. U kapitalističkim društvima je drugačije. Prva karakteristika koja definira kapitalizam jeste generalizirana proizvodnja roba. U kapitalizmu se većina dobara i usluga proizvodi za prodaju, većina radnika je uposlena u proizvodnji roba, a robama se sistematski trguje na razvijenim tržištima, na kojima firme i domaćinstva regularno kupuju robe kao rezultate proizvodnje, kao i dobra i usluge. Druga karakteristika koja definira kapitalizam jeste proizvodnja roba radi profita. U kapitalističkom društvu, vlasnici roba uobičajeno ne teže tome da zarade da bi preživjeli – ono što oni žele je profit. Dakle, odluke o proizvodnji, nivo i struktura zapošljavanja, kao i životni standard društva su bazirani na profitabilnosti preduzeća. Treća karakteristika koja definira kapitalizam jeste najamni rad. Kao i proizvodnja roba i novac, najamni rade se pojavio prije više hiljada godina. Međutim, 10
prije kapitalizma, najamni rad je uvijek bio ograničen, a predominantne su bile druge forme rade. Na primjer, kooperacija unutar malih socijalnih grupa, ropstvo u velikim antičkim imperijama, kmetstvo u feudalizmu, kao i nezavisna proizvodnja za izdržavanje i trampu u različitim tipovima društva. Najamni rad je postao tipičan način rada tek nedavno; prije tri ili četiri stotine godina u Engleskoj, a tek nedavno drugdje. U nekim dijelovima svijeta u razvoju, najamni rad, kompleksna tržišta i proizvodnja roba za profit još uvijek igraju minornu ulogu u društvenoj i ekonomskoj reprodukciji.
V
Najamni rad
ećina ljudi nema slobodnog izbora da li će ili ne postati najamni radnici. Sociološke i istorijske studije ukazuju da plaćeni posao traže jedino oni koji svoje potrebe ne mogu zadovoljiti ni na jedan drugi način. Istorijski gledano, najamni rad se širi, a kapitalistički razvoj nastupa, tek kada seljaci, zanatlije i samouposlenici gube kontrolu nad sredstvima za proizvodnju (zemlja, alat, mašine i drugi resursi), odnosno kada nekapitalistički oblici proizvodnje postanu neučinkoviti u obezbjeđivanju opstanka.
11
Mnogo puta ponovljena tvrdnja da je dogovor o plati pogodba među jednakima je parcijalna i pogrešna. Iako su radnici slobodni da biraju između različitih poslova, odnosno da od njih odustanu, oni su, prilikom svake pogodbe, u slabijoj poziciji u odnosu na određenog poslodavca. Iako nisu vlasništvo pojedinih poslodavaca, najamnim radnicima je potreban novac kako bi zadovoljili neophodne potrebe svojih domaćinstava, uključujući osnovne životne potrebe, hipoteke, druga dugovanja, kao i nesigurnu budućnost. Ovo su samo neki od načina kojima kapitalističko društvo prisiljava radnike da “slobodno” potpišu ugovor o radu, da se “spontano” prijave za posao kada i gdje se to zahtijeva i “dobrovoljno” ostvare očekivanja svojih nadzornika. Odnos plata ukazuje da je radnički kapacitet, njihova radna snaga postala roba. Upotrebna vrijednost robe radne snage se ogleda u njenom kapacitetu da proizvede druge upotrebne vrijednosti (odjeću, hranu, CD playere, itd.). Njena razmjenska vrijednost je predstavljena visinom plate. U tom smislu, radna snaga je roba kao i svaka druga, a radnici su prodavci te robe. Osnovno je shvatiti razliku između rada i radne snage. Radna snaga je potencijal za proizvodnju stvari, dok je rad njeno korištenje – drugim riječima, rad je čin transformacije datih prirodnih i socijalnih uslova u osmišljeni proizvod. Kada kapitalist zaposli radnika, on kupuje radnikovu radnu snagu na određeno vrijeme. U trenutku kada je transakcija izvršena, radnikovo vrijeme pripada kapitalisti, koji iz radnika, nastoji “iscijedi12
ti” što je više moguće rada u okvirima ugovora. Radnici se, zauzvrat, nastoje oduprijeti zloupotrebi kapitalista i nastoje jednostrano ograničiti intenzitet rada, ili odbiti promjene u produkcijskoj normi. Jednostavnije rečeno, kupovina radne snage ne garantuje da će određena kvantiteta rada biti ostvarena, niti da će određena kvantiteta vrijednosti biti proizvedena. Ishod ovisi o uvjeravanju i konfliktu u fabrici, farmi ili u kancelariji.
T
Tržišta
ri navedene karakteristike kapitalizma nisu puka koincidencija. Među njima postoji veza združenih determinizama. S jedne strane, u razvijenim kapitalističkim društvima, ogromna većina roba se proizvodi za profit, od strane miliona najamnih radnika u hiljadama firmi. Mnoge od ovih roba kasnije bivaju kupljene od strane radnika. Dakle, širenje najamnih odnosa simultano podupire ponudu roba, kao i tražnju za njima. S druge strne, širenje najamnog rada i robne razmjene stimulira razvoj tržišta. Za važeće ekonomske teorije, tržišta su samo mjesto razmjene i suštinski nalikuju jedna drugima: promjene u cijenama utječu i na ponudu i na tražnju. Sexy reklame pomažu da se proda bilo šta i sve leži u sposobnosti prodajnog tima. Ova tvrdnja je u isto vrijeme parcijalna i pogrešna. Tržišta su dio institucija i kanala cirkulacije koji 13
struktuiraju sistem snadbijevanja u ekonomiji. Sistemi snadbijevanja predstavljaju lance aktivnosti koji povezuju proizvodnju, razmjenu i potrošnju, sve od zaliha osnovnih sirovina (sirovog benzina, bakra, vune, kakaa i drugog), preko procesa proizvodnje, pa do distribucije gotovih roba (avionskog goriva, CD playera, majica, čokolade i drugih proizvoda). U određenim stadijima ove povezanosti, neke robe ulaze na tržište na regularnoj osnovi. Neophodnost tržišne razmjene, kao i forme koju zadobija, ovise o karakteristikama svakog sistema snadbijevanja [2]. Iz ovoga slijede četiri zaključka: Prvo: Tržišta nisu idealne strukture razmjene o kojima se može prosuditi da su više ili manje “perfektna“ naspram njihove korespondencije sa generalnim modelom savršene konkurencije (kako pretpostavlja važeća ekonomska teorija). Iako su tržišta neophodna za proizvodnju roba i realizaciju profita, ona postoje samo konkretno. Tržišta goriva, odjeće, hrane, kompjutera, radne snage, novca, kredita, stranih valuta i drugih roba mogu se duboko razlikovati jedna od drugih. Drugo: Tržišta su strukturirana sistemom snadbijevanja ne samo “iznutra”, već i “izvana” i to društvenim i ekonomskim ograničenjima, koja utječu na proizvodnju i razmjenu, kao što su pravni i sudski sistem, transport, skladištenja, trgovinska postrojenja, među-
14
narodni trgovinski odnosi, monetarni, finansijski i porezni sistemi, itd. Treće: Kapitalistički proizvođači mjere poatražnju samo indirektno, kroz kupovnu moć svojih mušterija i profitabilnost firmi. Upravo iz ovog razloga tržišta često ne uspijevaju zadovoljiti važne potrebe (npr. djelotvornu prevenciju i liječenje bolesti siromašnih, kao što je malarija), dok se, istovremeno luksuzna, rasipnička ili štetna dobra i usluge proizvode u ogromnim kvantitetama (kozmetička hirurgija, reklame, cigarete, itd.). Četvrto: Tržišta su često polje zlokobnih i bespotrebnih sukoba radi profita. Stvarnost se ne slaže sa važećim teorijama prema kojima je tržišna utakmica uvijek efikasna i vodi najoptimalnijim rezultatima. U stvarnom svijetu se skupe reklamne kampanje, kao i upošljavanje ogromnog broja talentovanih ljudi, redovno koriste kako bi se potencijalne mušterije namamile da kupe bilo koji proizvod koji kapitalisti žele prodati. Imena brendova se vještački mijenjaju, a virtualno identični proizvodi se, posve bespotrebno, takmiče za pažnju na osnovu dizajna pakovanja, džinglova i poklona. U isto vrijeme, doduše, daleko od očiju javnosti, menadžeri, brokeri i investitori proizvode, sabiru, šire i saobraćaju informacije – ne uvijek istinite – tražeći načine maksimiziranja privatne koristi, čak i po cijenu socijalnih gubitaka. Zakoni i etički postulati se redovno 15
razvlače, savijaju i ruše, kako bi se pospješile poslovne transakcije, uvećao udio u tržištu, kako bi se iscijedio rad iz radnika i iskamčio novac od potrošača. Česti primjeri korporativnog kriminala, još od traumatičnog “mjehura” Južnog mora iz 1720, pa do kolosalnog skandala koji je izazvao Enron 2002, omogućuju uvid u pravu prirodu “slobodnog tržišta”. Vrijednost i višak vrijednosti
K
apitalisti kombiniraju sredstva za proizvodnju, uglavnom kupljena od drugih kapitalista, sa radom najamnih radnika unajmljenih na tržištu u cilju proizvodnje roba i njihove prodaje za profit. Cirkulacija industrijskog kapitala obuhvata sve osnovne aspekte fabričke proizvodnje, rada na farmama, u kancelarijama i drugim formama kapitalističke proizvodnje. Može se predstaviti na sljedeći način: N – R
Marx razliku između N‘ i N naziva višak vrijednosti. Višak vrijednosti je izvor industrijskog i komercijalnog profita, kao i drugih formi profita, npr. od kamate ili rente. Sada ćemo identificirati izvore viška vrijednosti. Iako neki mogu profitirati od prodaje robe iznad njene vrijednosti (nejednaka razmjena), kao npr. beskrupulozni trgovci i špekulanti, to je nemoguće za svakog prodavača iz dva razloga. Prvo, prodavači su također kupci. Ukoliko bi svaki prodavač naplaćivao od kupaca npr. 10 posto na robu koju prodaje, njegov bi dobitak bio gubitak za njegove vlastite dobavljače, te od tog posla niko ne bi profitirao. Prema tome, ukoliko neko može postati bogat, pljačkajući i varajući druge, to je nemoguće za cijelo društvo. Nejednake razmjene ne mogu omogućiti generalno objašnjenje profita (“varanje” je samo transfer vrijednosti i ne stvara novu vrijednost). Drugo, konkurencija nastoji da uveća ponudu u bilo kojem sektoru, nudeći izuzetne profite, eliminirajući tako, na kraju, prednost individualne okretnosti i lukavstva (vidi Poglavlje 4). Prema tome, višak vrijednosti (odnosno profit generalno) mora biti razmatran u okvirima društva kao cjeline, dakle sistematski, umjesto oslanjanja na individualne zasluge i stručnost. Uvjerljivo objašnjenje viška vrijednosti i profita mora proizaći iz potpuno opće pretpostavke o jednakosti razmjene. 17
Istraživanje cirkuliranja kapitala ukazuje da je višak vrijednosti razlika između vrijednosti završnog proizvoda (P‘) i vrijednosti uloženog, SP i RS. Budući da ova razlika ne može biti uzrokovana nejednakom razmjenom, uvećanje vrijednosti mora proizlaziti iz procesa proizvodnje. Još konkretnije, za Marxa ona proizlazi iz potrošnje robe čija je upotrebna vrijednost da kreira novu vrijednost: RADNE SNAGE. Krenimo sa sredstvima za proizvodnju (fizičko ulaganje). U tvornici čokolade se, npr., kakao, mlijeko, šećer, struja, mašine i druge sirovine fizički transformišu u štanglice čokolade. Pa ipak, ove sirovine, same od sebe, ne stvaraju novu vrijednost. Pretpostavka da transformacija stvari u druge stvari, producira vrijednost, bez obzira na kontekst ljudske intervencije, miješa dva aspekta robe: upotrebnu i razmjensku vrijednost. To bi, u konačnici značilo da drvo jabuke, kada proizvodi jabuke od zemlje, sunčeve svjetlosti i vode, ne stvara samo upotrebnu vrijednost, već i vrijednost jabuke, kao i da dozrijevanje spontano dodaje vrijednost (više od obične upotrebne vrijednosti vinu). Naturalizacija odnosa vrijednosti protiv sebe ima sljedeći argument: zbog čega robe imaju vrijednost, dok mnogi produkti prirode, dobra i usluge nemaju ekonomsku vrijednost: sunčeva svjetlost, zrak, pristup javnim plažama i parkovima, razmjena usluga među prijateljima, itd. Vrijednost nije proizvod prirode ili supstanca 18
fizički utjelovljena u robama. Vrijednost je društvena povezanost između proizvođača roba koja se pojavljuje kao razmjenska vrijednost, povezanost između stvari (specifično, vrijednost se pokazuje kroz vezu između dobara i novca). Dobra i usluge imaju vrijednost samo pod određenim društvenim i istorijskim okolnostima. Odnos među vrijednostima se, u potpunosti, razvija samo u kapitalizmu u tandemu sa proizvodnjom roba, korištenjem novca, difuzijom najamnog rada i generalizacijom tržišno orijentiranih vlasničkih prava. Na ovom stadiju, vrijednost inkorporira najbitnije ekonomske povezanosti. Između ostalog, odnosi vrijednosti regulišu ekonomsku aktivnost, ograničavaju strukturu proizvodnje i zapošljavanja i postavljaju granice društvenog bogatstva. Ukoliko je vrijednost društveni odnos tipičan za društva proizvodnje robe, njegov izvor – i porijeklo viška vrijednosti – mora biti izrađivanje robe –produktivni rad (produktivna potrošnja robe, koja je radna snaga), a ne transformacija stvari. Kada kapitalist upošljava radnike da, npr. proizvode čokoladu, njihov rad sirovine transformiše u proizvod. Budući da su sirovine fizički stopljene u proizvod, njihova vrijednost se prenosi i čini dio vrijednosti proizvoda. U procesu transfera vrijednosti sirovina, rad simultano dodaje novu vrijednost proizvodu. Drugim riječi19
ma, iako sredstva za proizvodnju doprinose vrijednosti zbog radnog vremena potrebnog da se same proizvedu, novi uloženi rad doprinosi novoj vrijednosti proizvoda (pogledaj odjeljak “Rad”). Vrijednost proizvoda je jednaka vrijednosti proizvoda (VP) plus vrijednost koju su pridodali radnici tokom proizvodnje. Budući da se vrijednost sredstava za proizvodnju samo prenosi, proizvodnja je profitabilna samo ukoliko dodana vrijednost nadilazi troškove plate. Drugim riječima, višak vrijednosti je razlika između vrijednosti dodane od strane radnika i vrijednosti radne snage. Drugačije objašnjeno, najamni radnici rade duže vremena nego što je potrebno da proizvedu dobra koja su im potrebna i koja bi bila pod njihovom kontrolom. Dakle, tokom ostatka vremena, oni su eksploatisani jer proizvode vrijednost za kapitaliste. Ako je npr. za proizvodnju dobara neophodnih za reprodukciju radne snage potrebno četiri sata, a radni dan traje osam sati, radnici “za sebe” rade samo pola vremena, dok drugu polovinu rade “za kapitaliste”. Stopa eksploatacije (omjer između onoga što Marx naziva “surplusom”, tj. viškom vrijednosti i “neophodnim” radnim vremenom) je 100 posto. Baš kao što radnici nemaju izbora nego da budu eksploatisani, ni kapitalisti ne mogu izbjeći eksploataciju radnika. Eksploatacija kroz crpljenje viška vrijednosti funkcioniše kao pumpa za crpljenje viška vrijednosti. Kapitalisti moraju eksploatisati svoje rad20
nike ako žele opstati u poslu; radnici se s tim moraju saglasiti kako bi zadovoljili svoje najosnovnije potrebe. Eksploatacija je gorivo koje pokreće kapitalističku proizvodnju i razmjenu. Bez viška vrijednosti ne bi bilo ni najamnog upošljavanja, ni kapitalističke proizvodnje i sistem mljevenja bi se zaustavio. Važno je napomenuti da najamni radnici, iako eksploatisani, generalno govoreći, ne moraju biti siromašni (relativno siromaštvo, kao posljedica nejednake distribucije prihoda i bogatstva je sasvim druga stvar). Razvoj tehnologije povećava produktivnost rada i, potencijalno, omogućava i najsiromašnijim članovima društva relativno komforan život, ma kolika bila stopa eksploatacije. To znači da ukoliko produktivnost raste brže nego stopa ličnih dohodaka (vidi odjeljak “Profit i eksploatacija”), relativno dobro plaćeni radnici u visoko razvijenim ekonomijama mogu biti daleko teže eksploatirani nego loše plaćeni radnici u manje produktivnim ekonomijama.
K
Konkurencija
onkurencija igra ključnu ulogu u kapitalističkim društvima. Treba razlikovati dva tipa konkurencije: među kapitalistima u istom sektoru (onima koji proizvode identična dobra) i onima u različitim sektorima (koji proizvode različita dobra). 21
Firme u istom sektoru se bore za profit primarno kroz stalno uvođenje tehničkih inovacija. Firma koja uvede inovacije može poslovati sa nižim troškovima nego konkurenti, dok ovi prodaju po istim cijenama, produktivnija firma ostvaruje veću profitnu stopu, povećava svoj udio u tržištu, više investira i, potencijalno, uništava konkurenciju. Konkurencija među firmama koje proizvode ista dobra sa različitim tehnologijama dovodi do diferencijacije profitne stope. Ovaj tip konkurencije objašnjava tendenciju ka kontinuiranom tehnološkom napretku u kapitalizmu, koji je odsutan u pretkapitalističkim društvima, ali koji uzrokuje mogućnost stvaranja monopola i kriza nesrazmjera i hiperprodukcije. Konkurencija među firmama u različitim sektorima je nešto sasvim drugačije: generira tendenciju izravnavanja profitnih stopa u (međunarodnoj) ekonomiji. Ovaj tip konkurencije objašnjava ekvilibrijum struktura i procesa povezanih sa konkurentskim tržištima, npr. prilagodbe u ponudi unutar svakog sektora tokova kapitala. Suočeni sa npr. izuzetno visokim profitima u švicarskom farmaceutskom sektoru i niskim profitima u industriji čelika SAD-a, kapitalisti mogu odlučiti da investiraju i tako povise ponudu industrije čelika (koja će, u konačnici, umanjiti cijene lijekova i oboriti profitnu stopu u farmaceutskoj industriji). Isto tako, kapitalisti mogu smanjiti ulaganja u farmaceutsku industriju, 22
čime će se, u konačnici postići povećanje cijene čelika i profitnih stopa u toj industriji. Te se strategije mogu smjenjivati ili kombinovati. Ono što je ovim alternativama zajedničko jeste kreiranje tendencije ka izjednačenju profitnih rata u cijeloj ekonomiji. Međusektorska konkurencija i tendencija ka izjednačavanju profitnih rata je nevjerovatno olakšana razvojem finansijskih tržišta. Kapitalistička konkurencija ima tri ozbiljne implikacije. Prvo, bilo bi pogrešno tražiti aritmetičko rješenje za sukobljene sile konkurencije. Nema razloga zbog čega bi profitne stope ili konvergirale prosjeku (koji može biti rastući, opadajući ili statičan) ili trajno odstupaju od prosjeka, što potencijalno vodi razvoju supermonopola. Dva tipa konkurencije, koje smo objasnili ranije, utječu na ponašanje firmi na različite načine, dok ishod njihove interakcije (i drugih utjecaja na poslovanje) ovisi o nizu varijabli koje se mogu razumjeti samo konkretno. Drugo, promjene cijena kao posljedica međusektorske konkurencije utječu na funkcionisanje zakona vrijednosti. Umjesto da je robna razmjena jednostavno regulisana apstraktnim radom potrebnim za proizvodnju roba, kao u Smithovom prvobitnom društvu, u razvijenom kapitalizmu cijene ovise o izjednačavanju 23
profitnih stopa među različitim sektorima u ekonomiji (ovaj proces je poznat kao “transformacija vrijednosti u cijene proizvodnje”, vidi Poglavlje 4). Treće, igra sila konkurencije unutar i između sektora generira tendenciju ka redukciji kvantiteta rada potrebnog u proizvodnji unutar ekonomije (ovo je poznato kao “tendencija opadanja peofitne stope”, koju je Marx simultano analizirao sa “kontratendencijama” ovom zakonu).
P
Profit i eksploatacija
rofiti se mogu uvećati na različite načine. Na primjer, kapitalisti mogu izvršiti pritisak na svoje radnike da rade više sati, ili napornije (veći intenzitet rada), uposliti vještije radnike ili promijeniti tehnologiju proizvodnje. Ukoliko je sve nepromjenjivo, duži radni dan proizvodi više profita, budući da se više proizvodi za manje troškove (zemlja, zgrade, mašine i struktura menadžmenta se podvode pod isto). Zbog toga kapitalisti tvrde da bi redukcija radne sedmice štetila profitu i, prema tome, proizvodnji i zapošljavanju. Pa ipak, u stvarnosti druge stvari nisu konstantne, a historijsko iskustvo ukazuje da takve redukcije mogu biti bez efekta ili čak voditi većoj pro24
duktivnosti, zbog efekta smanjenja radnog vremena na radnikovu efikasnost i moral. Rezultati ovise o preduslovima, koji za neke kapitaliste mogu biti negativni, a za druge, u isto vrijeme, visoko profitabilni. Veći intenzitet rada kondenzuje više rada u istom radnom vremenu. Povećan napor radnika, brzina i koncentracija uvećava nivo proizvodnje i reducira troškove, te profitabilnost raste. Upošljavanje vještijih i obrazovanijih radnika vodi istim rezultatima. Takvi radnici mogu proizvesti više robe i kreirati više vrijednosti po radnom satu. Dodatni višak vrijednosti koji se crpi povećanjem radnog vremena, intenzivnijim radom, ili upošljavanjem vještijih radnika, Marx naziva apsolutnim viškom vrijednosti. Ovaj tip viška vrijednosti uključuje utrošak više rada, u okviru postojećeg ili produženog radnog vremena u odnosu na isplaćene plate. Apsolutni višak vrijednosti je posebno bio važan u ranom kapitalizmu, kada je radni dan iznosio i do 12, 14, ili čak 16 sati. U skorije vrijeme se apsolutni višak vrijednosti često crpi kroz produženje radne sedmice i radom u slobodno vrijeme. U nekim se sektorima rad produžuje i na vikend i praznike, budući da dostupnost mobilnih telefona i laptopa čini da neki uposlenici mogu biti konstantno na dužnosti. 25
Nadalje, radnici su često prisiljeni na povećanje produktivnosti kroz intenzivniji rad (npr. bržim proizvodnim linijama ili skraćivanjem pauza) ili su prinuđeni da u “slobodno vrijeme” stječu nove vještine (npr. prisustvovanje kursevima i konferencijama). Usprkos svojoj važnosti, apsolutni višak vrijednosti je ograničen. Nemoguće je produžiti radni dan ili intenzitet rada beskonačno, budući da radnici postepeno uče kako da se opiru ovim formama eksploatacije. Uvođenje novih tehnologija i novih mašina, također, može povećati profitnu stopu inovativnih firmi. One omogućuju da mnogo više sirovina bude prerađeno u proizvode za isto radno vrijeme, drugim riječima reduciraju kvantitetu rada neophodnog za proizvodnju pojedinačnog proizvoda. Kada u ekonomiji produktivnost raste brže nego plate, udio viška vrijednosti u totalnoj vrijednosti se povećava, a radnički udio se smanjuje. Marx ovu vrijednost naziva relativnim viškom vrijednosti. Relativni višak vrijednosti je fleksibilniji od apsolutnog viška vrijednosti i postao je najvažniji oblik eksploatacije u modernom kapitalizmu, budući da rast produktivnosti nadilazi povećanja plata u dugom periodu.
26
V
Pregled i zaključak
ažeće ekonomske teorije definiraju kapital kao skup stvari, uključujući sredstva za proizvodnju, novac i finansijsku imovinu. Nedavno su i ljudsko znanje i međuljudski odnosi prozvani ljudskim ili socijalnim kapitalom. To je netačno. Ovi objekti, imovina i atributi ljudskog društva su postojali dugo vremena, dok je kapital relativno novija pojava. Potpuno je pogrešno proširivati koncept kapitala tamo gdje ne pripada, kao da je univerzalan, odnosno da je postojao kroz cijelu historiju. Na primjer, konj, čekić ili milion dolara jesu, ali i ne moraju biti kapital. Sve zavisi od konteksta u kojem se koriste. Ukoliko su uključeni u proizvodnju profita kroz direktno ili indirektno upošljavanje najamnog rada radi se o kapitalu; u suprotnom, oni su samo životinje, alat ili novčanice. Kao vrijednost, kapital je društveni odnos koji se pojavljuje kao predmeti. Isto tako, gdje god je vrijednost generalni odnos između proizvođača i prodavača roba, kapital je klasni odnos eksploatacije. Ovaj društveni odnos uključuje dvije klase (definirane vlasništvom, kontrolom i korištenjem sredstava za proizvodnju): kapitalisti, koji posjeduju sredstva za proizvodnju, radnu snagu i proizvode rada i najamne radnike, koji prodaju svoju radnu snagu i upravljaju sredstvima za proizvodnju bez da ih posjeduju. 27
Odnosi ove dvije klase su baza društvene podjele rada i proizvodnje i distribucije roba. Konkurencija i eksploatacija kroz crpljenje viška vrijednosti čini kapitalizam jedinstveno sposobnim da razvija proizvodne snage. To je glavni razlog zbog kojeg se Marx divio progresivnim karakteristikama kapitalizma. Pa ipak, kapitalizam jeste najdestruktivniji proizvodni odnos u istoriji. Motiv profita je slijep i može biti neodoljiv. Isti je doveo do zadivljujućih otkrića i nenadmašnih poboljšanja standarda života, posebno (iako ne i jedino) u razvijenim državama. Usprkos tome, kapitalizam je doveo do rasprostranjenog uništavanja i degradiranja okoline i ljudskih života. Žeđ za profitom je dovodila do ropstva, masovnih ubistava pa čak i genocida (npr. nad domorodnim stanovništvom Belgijskog Konga, SAD-a, u Južnoafričkoj Republici pod režimom aparthejda i u međuimperijalističkim ratovima, posebno u Prvom svjetskom ratu), brutalne eksploatacije radnika (u Britaniji 19-og vijeka, Brazilu 20-og vijeka i Kini 21-og vijeka), nekontrolisanog uništenja okoliša (SAD, Evropa, Indija, Indonezija i drugdje) i dugoročnih globalnih implikacija. Kapitalizam stvara i održava masovnu nezaposlenost radnika, neiskorištavanje mašina i zemljišta usprkos nezadovoljenim potrebama i toleriše siromaštvo, iako su sredstva za njegovo suzbijanje dostupna. 28
Kapitalizam produžuje ljudski vijek, ali ga često ispražnjava od bilo kakvog značenja. Istovremeno kreira dostignuća u obrazovanju i kulturi, kao i idiotizam, pohlepu, ludilo, seksualnu i rasnu diskriminaciju, te druge oblike ljudske degradacije. Paradoksalno, akumulacija materijalnog bogatstva često osiromašuje ljudsku egzistenciju. Ovi kontradiktorni efekti kapitalizma su neodvojivi. Nemoguće je probrati privlačne aspekte tržišnih ekonomija a ignorisati ono što smatramo neugodnim. Privatno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju i tržišna konkurencija neizbježno dovode do najamnog odnosa i eksploatacije kroz crpljenje viška vrijednosti, kao i do ratova i drugih negativnih karakteristika kapitalizma. Ovo govori o jasnim limitima socijalnih, političkih i ekonomskih reformi i kapaciteta tržišta da poprimi “ljudsko lice”. Ovakva su ograničenja Marxa dovela do zaključka da kapitalizam može biti zbačen, da bi potom bio kreiran drugi društveni sistem: komunizam. Za njega komunizam otvara mogućnost ostvarenja potencijala većine čovječanstva kroz eliminaciju iracionalnosti i ljudskih “troškova” kapitalizma, uključujući sistemsku nejednakost, lišavanje materijalnih dobara, destruktivnu konkurenciju, pohlepu i ekonomsku eksploataciju.
29
KRATKA BILJEŠKA O AUTORU Profesor Alfredo Saad Filho je član Konferencije socijalističkih ekonomista i član je savjeta britanskog marksističkog kvartalnog časopisa „Historijski materijalizam“, a u dva mandata je bio jedan od urednika, također britanskog časopisa „Kapital i klasa“, koji izlazi tri puta godišnje. Profesor Saad-Filho je doktorirao na Univerzitetu u Londonu. Interesu su mu politička ekonomija razvoja, industrijska politika, latinoamerički politički i ekonomski razvoj, inflacija i stabilizacija, te teorija o vrijednosti rada. Član je „Deutscher Memorial Prize“ komiteta, dopisni urednik časopisa Socijalistički Registar, član uredničkog odbora Brazilskog žurnala političke ekonomije, kao i južnokorejskog časopisa Marksizam 21. U periodu od 2007 do 2009 bio je šef Katedre za orijentalne i afričke studije pri Univerzitetu u Londonu. Od januara 2011, Saad Filho je na poziciji Višeg saradnika za ekonomske odnose i ekonomsku kooperaciju i integraciju zemalja u razvoju pri Ujedinjenim nacijama.
Prijevod: Prevodilački tim CSI-a Lektura: Emil Prutina 30