Filozofski fakultet Sveučilišta u Splitu Odsjek za hrvatski jezik i jezikoslovlje Predmet: Romantizam, realizam i moderna u hrvatskoj književnosti
Nevena Čudina Turčinov
DIMITRIJA DEMETER TEUTA Seminarski rad
Mentorica: dr. sc. Lucijana Armanda Šundov Split, 22.10.2014. 1
SADRŽAJ: 1. Uvod………………………………………………………………............................... .................3 2.
Dimitrija
Demeter…………………………………………............................................ .....4 3. Teuta………………………………………………………………............................ ...................7 4. Zaključak……………………………………………………….............................. ..................11 Literatura………………………………………………………......................... ......................12
2
1. UVOD Romantizam se ne javlja u svim europskim zemljama u isto vrijeme ni iz istih razloga, stoga se svugdje realizira na različite načine. ''Gdje god da se javio, i kad god to bilo, romantizam je bio tijesno vezan s idejom slobode, umjetničke ili političke. U Hrvatskoj, prije svega, političke!'' (Jelčić, 2004) U vrijeme kad u europskim književnostima romantizam ulazi u završnu fazu, u Hrvatskoj se javlja pokret koji se naziva hrvatski narodni preporod kroz koji se romantizam isprepliće s idejama jačanja nacionalnog identiteta i konstruiranja moderne hrvatske nacije. Dok se u Europi njeguje kult individualizma, javljaju se pojmovi poput melankolije, pesimizma i svjetske boli, u Hrvatskoj toga nema, već se javlja osjećaj zajedništva koji jača samopouzdanje i budi vjeru u bolju budućnost. U ovom domoljubnom zanosu hrvatskog romantizma tek se u tragovima javljaju elementi mistike i to kroz pjesme Petra Preradovića i pripovijetke Dimitrija Demetra i Dragojle Jarnević. Upravo je jedan od značajnih pisaca hrvatske književnosti romantizma bio Dimitrija Demeter o kojem će se više govoriti u ovom seminaru.
3
2. DIMITRIJA DEMETER Jedna od zanimljivosti hrvatskog narodnog preporoda je ta da u njemu sudjeluju ne samo Hrvati, već i pisci drugih narodnosti koji se bore za jačanje nacije i nacionalne svijesti. Dimitrija Demeter, treći u nizu hrvatskih preporodnih književnika koji nisu bili hrvatskog podrijetla; ali za razliku od Slovaka Šuleka i Slovenca Vraza, Demeter nije bio ni slavenskog roda. Bio je grk. (Jelčić, 1997:172) Rođen je u Zagrebu 21. srpnja 1811, od grčkih roditelja koji su pobjegli iz domovine zbog teškog života. Obitelj Demeter je i u Zagrebu radila za slobodu Grčke pa su tako imali razumijevanja i za ostale pokrete, poput hrvatskog. Odrastanje u takvom okruženju izgradilo ga je i usmjerilo još u djetinjstvu. U rodnom gradu završio je osnovnu školu i gimnaziju, a filozofiju je položio u Grazu družeći se s Ljudevitom Gajem i drugim preporoditeljima. Poveznica s preporoditeljima je i njegova sestra Aleksandra koja je bila u braku s Ivanom Mažuranićem. Nakon što je završio filozofiju, sluša medicinu u Beču, a doktorirao je u Padovi 1836. godine. U kući je vladao kult helenizma, pa je prirodno da su i pjesnikovi prvijenci na grčkom jeziku. (Živančević, 1975:102) Kao dijete napisao je na novogrčkom jeziku dramu Virginija, a kasnije je pisao i lirske pjesme na materinskom jeziku (Mojoj prijateljici, Šetnja, Ruševinama Misolungija). Odlika ove lirike je vrsno poznavanje antičke kulture, a pri tome i grčko domoljublje dolazi do izražaja u pjesmi Ruševinama Misolungija. Kod ove pjesme bitno je istaknuti i činjenicu da je upravo jedan od njegovih uzora, Byron, umro u tom gradu 1824. godine boreći se uz grčke borce protiv osmanlijske okupacije. Zahvaljujući odgoju u obitelji, za vrijeme studija u inozemstvu bavi se književnim radom, a njegova ljubav prema potlačenima i obespravljenima raste.
4
Pri povratku u Zagreb, nakon školovanja, nije požurio da svoje književne proizvode iznese u javnost: iako znamo da je pomagao oko Novina i Danice 1, u tim listovima sve do 1838. nema njegovih priloga. (Živančević, 1975:102) Od povratka u Zagreb Demeter radi na osnivanju hrvatskog kazališta koje organizira u Zagrebu i vodi dugi niz godina s fanatičnom ustrajnošću. Na njegov poticaj hrvatski sabor godine 1861. proglašava kazalište ''zemaljskim zavodom'', čime je definitivno udaljen temelj domaćem teatru. (Živančević, 1975:102) Demeter izdaje 1838. godine prvi svezak Dramatičkih pokušenja. Drugi svezak Dramatičkih pokušenja izdaje 1844. godine. Dao je nezaobilazan prilog kazalištu kao kazališni kritičar i dramaturg. U svom Predgovoru tvrdi da se književni jezik može ''najlagije, najbrže i najobćenije'' rasprostraniti upravo s pozornice. Za kazalište kaže da je ''najstrasnija zabava svih ikoliko izobraženih naroda''. I premda mu je mladi šenoa štošta prigovorio, ponajviše naglašeno progermansku repertoarnu politiku, Demetrove se zasluge za razvoj kazališta ne mogu time umanjiti. One su, jednostavno, neprolazne. (Jelčić, 2004:174) Na povratku iz Italije u domovinu, Demeter posjećuje Grobničko polje na kojem su Hrvati pobijedili Mongole. Taj ga posjet nadahnjuje za epsko-lirsku pjesmu Grobničko polje koju je tiskao u Kolu2 o 600-godišnjici bitke na Grobniku, uz provjeru tada dostupnih povijesnih izvora poput Vrameca i Vitezovića. Nastala je na temelju kontrasta između talijanskog krajolika i krajolika oko Grobničkog polja. U poemi se isprepleću dva osnovna motiva: motiv krajolika i motiv domoljublja. Sama je pjesma komponirana po Byronovu načinu tj. vezivanjem nekoliko slika bez čvrste veze. Temeljna se vizija pjesnikova svodi na isticanje općeljudskog problema: borbe između dobra i zla, pri čemu dobro uvijek na kraju pobjeđuje, pa taj Demetrov spjev-poema u mnogočemu, i stihom i temom, najavljuje najznačajnije djelo toga književnog razdoblja, spjev Smrt Smail-Age Čengića Ivana Mažuranića. Unutar poeme posebno mjesto zauzima Pjesma Hrvata3. Po bitnim je obilježjima književnog stvaranja- mladenačkoj novogrčkoj i nešto kasnijoj hrvatskoj lirici i novelistici bio romantik, a takvih je odrednica upravo epska pjesan Grobničko polje, dok je kao dramatičar, odnosno teoretik drame i kazališta, romantičarski 1
Novine Horvatzke s prilogom Danicza Horvatzka, Slavonzka y Dalmatinzka- prve novine u Zagrebu na hrvatskom jeziku, izdane prvi put 6.1.1835. 2 Kolo je književno umjetnički časopis u izdanju Matice hrvatske. Pokrenuo ga je 1842. Stanko Vraz. 3 Pjesma Hrvata- osmeračka budnica danas najpoznatija po svom početnom stihu "Prosto zrakom ptica leti". Uglazbio ju je Vatroslav Lisinski i bila je iznimno popularna u razdoblju ilirizma.
5
klasicist oslonjen na tradiciju njemačkog kazališta, posebice na teorijske zasade F. Schillera. U drami Virginija najavljuje svoj neoklasicistički, ali istodobno i romantičarski dramski rukopis. (Visković, 2010:353) Od ostalih djela piše još libreto Ljubav i zloba, libreto za operu Porin, pripovijetke Ivo i Neda, Vijavica, Otac i sin i Jedna noć od kojih su dvije povijesne, a dvije slobodni prijevodi ili prerade stranih pisaca. Što se tiče pitanja jezika, u hrvatskim zemljama, kao i u ostatku Europe ovog vremena seljaštvo je bilo praktički nepismeno, a ono malo pismenih seljaka nije pokazivalo zanimanje za bilo kakvu literaturu višeg tipa: molitvenici, životi svetaca i kalendari isključivo su pučko štivo. Valjalo je stvarati interes za domorodni, hrvatski jezik. Tu je pak teškoća bila udvostručena činjenicom koju je Gaj dobro shvaćao, jednako kao i njegovi prethodnici, a to je da je jezik nekodificiran. Svakome tko bi u Hrvatskoj htio poraditi na rješenju jezičnog pitanja, nametala se potreba stvaranja ''akustičke'' situacije u kojoj će buduća literatura odjekivati: nametala se potreba stvaranja publike bez koje literature nema. Tome su cilju vodila dva puta: ili pokušati privući plemstvo i više građanstvo, ili nastojati da obično građanstvo postane čvrsta čitalačka osnovica. Upravo o tome govorit će Dimitrija Demeter, negdje 1846, pobijajući tvrdnju kako se nije valjalo ograničavati jedino na takozvane više slojeve. Naprotiv, upozorava ispravno Demeter, samo se tako moglo, u prvi mah, sačuvati i ono malo čitateljstva što je postojalo. Potkraj 1846, kad je ilirizam već uglavnom oživotvorio svoje ciljeve, piše Dimitrija Demeter: ''Mnogi prebacivaju našim književnicima da su dosad prosti narod zanemarivali i samo za gospodu i izobražene ljude pisali. Istina je da to dokazuju sve knjige koje su dosada njihovim trudom u našem jeziku izišle, tako što se tiče tiska kao također njihovoga sadržaja. Ali tko je proučio temeljito naše okolnosti, mora pravo dati našim književnikom. Oni nisu mogli udariti drugim putem ako su hotjeli da okruni barem ponješto dobar uspjeh njihova nastojanja. Umjetnost čitanja bila je dosad rasprostranjena kod nas žalibože samo među velikaši, izobraženim plemstvom, duhovništvom i građanstvom, da, među istimi građani nižjega zvanja bila je posve rijetka. Po naših selih pako morao bi čovjek Diogenovom lampom tražiti ljude koji su se čitati učili, a i oni rijetki kojim u dio pade ova sreća, kod tolike nemarnosti zemaljske gospode za duhovno blago svojih podložnika morali su, dok su odrasli, zaboraviti i ono malo što su naučili. Istina je da se to većom stranom samo na provincijalnu Hrvatsku i Slavoniju proteže; u granici bilo je već odavna u tom obziru mnogo bolje.''
6
Demeter još od prvog trena ispravno gleda na pitanje jezika i to piše u Mislima o ilirskom književnom jeziku, objavljeno u Danici: ''Književni i učeni jezik nije jedno; svaki čovjek mora svoj jezik učiti da zna pisati i odrediti zašto baš tako, a ne drukčije. Njemu je podloga narodni jezik, ali nitko ne smije onu vilinsku palaču koju su Dubrovčani sazidali kamenjem od Helikona, ne nalazeći je po svojoj ćudi, razoriti…''
3. TEUTA Dimitrova najznačajnija drama Teuta tiskana je kao drugi (i posljednji) dio Dramatičkih pokušenja 1844. u Beču, zbog opasnosti od cenzure4 u zemlji. (Visković, 2010:353) Ovo dramsko djelo je petočina deseteračka tragedija kojoj je povijesni izvor II. knjiga Historijâ grčkog povjesničara Polibija u kojoj se govori o sudbini ilirske kraljice Teute, čije je gusarenje na južnom Jadranu dovelo do rata s Rimom, kada Teutina flota doživljava poraz pred visom. Vladarica se potom povlači u Risan, a dijelom njezina bivšega kraljevstva zavladao je, kao rimski vazal, njen nekadašnji vojskovođa Demetrije Hvaranin. U tim je događajima Demeter pronašao idealnu temu za aktualnu preporodnu povijesnu dramu. (Visković, 2010:353) Prema povijesnoj priči indoeuropski narod Iliri zauzimali su prostor od Jadranskog mora do Morave te od Epira do srednjeg Dunava. Iliri su živjeli nesložno, podijeljeni na više plemena. Ilirskog kralja Agrona naslijedila je Teuta, njegova druga žena koja je dopustila plovidbu Jadranskim i Egejskim morem i pljenidbu svih neprijateljskih brodova. Pri tome su stradavali neki rimski brodovi i zbog toga Rimljani šalju dva svoja poslanika, Kaja i Lucija, da od Teute zatraže da se poštede rimski brodovi. Uvrijeđena Teuta ne pristaje na to i da pogubiti mlađeg, što je bio povod ratu između Rima i Ilira. Dimitrije Hvaranin predaje 229. Rimljanima Krf i prelazi na njihovu stranu. Pobijedivši Teutu, Rimljani mu daju vlast nad većim dijelom Teutine države. Period slabljenja Rima Dimitrije Hvaranin iskorištava kako bi se donekle udaljio od njih, a za vrijeme Hanibalova rata s Rimom se potpuno odcjepljuje od Rima.
4
Matica ilirska 1844. tiska dramu u Beču jer zagrebački cenzor, Mađar Josef Matsik, ne dozvoljava tiskanje zbog rodoljubnih misli u njoj.
7
Ovoj povijesnoj okosnici Demeter djelomično mijenja radnju i karaktere likova. Sam autor navodi u predgovoru: ''U obziru ovoga moga dramatičkoga djela nemam ništa primijetiti, nego da mi je više stalo do istine poetičke i psihologičke, negoli historičke, i da želim da se djelo s toga gledišta sudi.'' (Živančević, 1975:104) Tako se u Demetrovoj drami radnja odvija između 238. i 227. pr. Kr. U Skadru, njegovoj okolici, Risnu i na Hvaru. Dimitrije se odmeće od domovine i, ispunivši Teutin zahtjev da će se udati samo za okrunjenu glavu, postaje vladarem Ilirije pod rimskim protektatom. Teuta, iako do tada odbojna prema muškarcima i ponosna ratnica, prihvaća njegovu ljubav. Oni stupe u brak, no Dimitrije nedugo nakon u ratu protiv Rimljana umire, a Teuta se baca s rimske tvrđave u more za njim. (Fališevac, 2008:872) Pri razradi ovakve teme Demetru su se nametnuli brojni motivi iz europske epske i dramske književnosti u kojima prevladavaju slike žena bojnica iz kojih nastaje Teuta i slike muškaraca koji ne prežu ni pred čime kako bi se uspeli na hijerarhijskoj ljestvici iz kojih nastaje karakter Dimitrija Hvaranina. U drami se mogu naći mnogobrojni elementi europske književnosti, koje je autor ugrađivao u predmetnotematski svijet svoje drame, i to u rasponu od Virgilijeve Eneide i Tassova Oslobođenog Jeruzalema, do W. Shakespearea, F. Schillera, pa sve do H von Kleista i minornih dramatičara njegova doba. (Fališevac, 2008:872) Najvrjedniji
.
dijelovi Teute su upravo njeni romantičko-klasicistički segmenti.
Slobodoumna bojnica, ilirska kraljica, teško se opirući vječno ženskom u sebi, zahtijeva od svojega podanika da si prvo priskrbi krunu pa tek onda zatraži njezinu ruku. Dimitrije Hvaranin se tada našao u tipičnoj klasicističkoj dilemi poznatoj iz francuske dramatike XVII st.: ljubav ili razum, tj., dužnost ili ljubav. On na kraju izdaje domovinu kako bi stekao Teutinu naklonost, ne razmišljajući da će tim činom izazvati ne samo političku katastrofu, već i nacionalnu propast. (Visković, 2010:354) Za razliku od ostalih Dimitrija Demeter ovu izdaju domovine ne osuđuje u tolikoj mjeri opravdavajući je emocijama koje Dimitrije gaji prema kraljici Teuti. S druge strane, poput neke vrste kontrasta, Demeter postavlja, moglo bi se reći, idiličan ljubavni par, Cvijetu i Milivoja koji su predstavnici idealnog domoljublja. Oni čak i žive u idiličnom krajoliku koji je i svojevrstan locus amoneus, neka vrst ''ilirske dubrave''. (Visković, 2010:354) Upravo ovaj dio tragedije koji odiše značajkama romantizma upućuje na 8
književnikovo dobro poznavanje svjetske drame, no i nekih djela starije hrvatske književnosti poput Gundulićeve Dubravke.
. Ovoj drami zamjera se nedosljednost koja se očituje kroz lik Teute. Na početku drame Teuta je opisana kao snažna, samostalna žena kojoj nijedan muškarac nije potreban, štoviše, sama se zgraža na svaku pomisao da žena bude podređena muškarcu. Ona sama ide u lov, odbija bilo kakvu pomoć, o ljubavi i braku ni ne pomišlja. Odgoj i djetinjstvo bili su joj iznimno surovi, moglo bi se reći i neprimjereni za žensko dijete. ''Da, nju; ali majku joj u grobu. Razabrav se sam započme kćercu Othranjivat, al po svojoj glavi: Hranio ju ml'jekom od vučice I na štitu tvrdome ju ljuljo; Mjesto pjesme bučila joj trublja; Tvrdi kamen uzglavljem joj bio.''
''Uprav zato, jer b'jaše slobodna. Kako da se jednom mužu poda Pobjednica tolikih muževa? Sav sv'jet kojoj pret'jesan bijaše, Kako da joj tamnicom ne budu Četir zida od ženskoga stana? Zato zaman svi su trudi kralju ,Da si ljubav njezinu osvoji. Ona mrzi na svog gospodara Ko robinja na silnika huda, Koji zlatnu slobodu joj ote. Zlato, biser i drago kamenje, Čim ju resi, njojzi su bez c'jene; Hitar vranac i oružje bojno, Za tim samo srce njeno gine.''
''Kad doraste, U snježane što joj dade ruke, Nije igla nego vitko koplje. Mjesto presti, jezdit uči konje. Mačem mahat i bacati str'jele I na zv'jeri lov loviti s ocem; Ona druge slasti niti ne zna, Nego s divljom borit se zvjeradi''
''Što ne može ljubav? Nu ne misli, da ju tim utješi! Lov loviti, još nij' bojak biti I dubrave oko toga grada Nisu okrug čitavoga sv'jeta, Svaki prostor, bio i pô sv'jeta, Tamnica je za njezinu dušu, Kad ga samo prekoračit ne sm'je. Da kraljuje, rođena je ona, A ne drugom da se pokorava.''
9
U završnom dijelu tragedije Teuta više nije kao na početku. Bez ikakvog razvoja karaktera i bića kroz radnju, odjednom postaje neprepoznatljiva, žena spremna prepustiti se mužu i izgubiti svu svoju moć zbog ljubavi. Propust je to u pisanju tragedije kojem Demeter očito nije pridavao pozornost bazirajući se više na samu radnju tragedije nego na razvoj samih likova. Pa se tako na kraju Teuta, žena kojoj je smrt bila draža od ''robovanja'' muškarcima, baca u smrt upravo zbog muškarca.
Kritike ove drame variraju, uzdizana nekoć do zvijezda, Teuta je s vremenom dočekala da bude pokopana od nesmiljene kritike. Prikazujući je kao ''najbolje i najzrelije Demetrovo djelo'', i Barac je morao priznati da tom djelu nedostaje životvorni dah, ona dublja stvaralačka snaga, s pomoću koje pisac stvara život, a ne samo ličnosti drame. Slično je zaključio i Ježić, priznajući da je to najviši dramski domet preporodne književnosti: ''Teuta je ipak djelo vrlo inteligentna i književno obrazovana čovjeka koji je kadar mnogo toga učiniti razumom i ukusom, ali živo i trajno vrijedno umjetničko djelo nije.'' (Živančević, 1975:106) Što se tiče suvremene kritike, Marijan Matković kaže: ''O Teuti doista ne bi bilo potrebno trošiti mnogo riječi, da ona nije ilustracija žalosne naše kazališne kritike devetnaestoga vijeka, koja ju je proglasila klasičnim djelom, i koja je, unatoč tome što je dva puta imala vrlo malen uspjeh kod publike, postala standard-tragedija za čitavo stoljeće. Da se to nije dogodilo, o tome bi djelu trebalo govoriti kao o pokušaju marljivog diletanta, čije nesumnjive zasluge za hrvatski teatar treba tražiti u drugim njegovim djelatnostima, a ne u dramskom stvaralaštvu.'' (Živančević, 1975:106)
10
4. ZAKLJUČAK Teuta je po svim obilježjima političko-povijesna drama koja u sebi sadrži klasicističke i romantičke elemente, a svojim značenjem izražava i političke ciljeve narodnog preporoda zbog čega i dolazi do problema kod objavljivanja drame. Može se primijetiti, prema onome što nam je poznato da su o njoj suvremenici govorili, da je drama je bila dobro primljena u cjelini, premda u početku nije prikazivana. Nju su čak i kasnije držali najboljim dramskim proizvodom u preporodu. Prvo prikazivanje Teute u Zagrebu bilo je tek 13.3.1864. Jedan od problema što nije napravila i jači odjek na kazališnoj sceni je upravo taj što je izašla prekasno. U trenucima kada je, kako Krleža tvrdi, kazališna pozornica pretvorena u političku, ovo djelo je bilo prekompleksno za izvođenje, a kasnije kada je došlo do boljeg razvitka kazališta promijenila se i politička situacija u državi pa se ova programatska preporodna drama nije mogla realizirati u onom prvotno zamišljenom sjaju. Danas se o Teuti govori kao o djelu koje predstavlja svojevrstan vrhunac hrvatske romantičko-klasicističke drame, a time se i sam Dimitrija Demeter stavlja u neupitan položaj iznimno značajnog pisca hrvatskog narodnog preporoda.
11
Literatura 1. Fališevac, D. (2000). Leksikon hrvatskih pisaca. Zagreb: Školska knjiga. 2. Fališevac, D. (ur.) (2008).
Leksikon hrvatske književnosti-djela. Zagreb: Školska
knjiga. 3. Frangeš, I. (1968). Teuta. U: Pet stoljeća hrvatske književnosti, Zagreb: Matica hrvatska. 4. Frangeš, I. (1987). Povijest hrvatske književnosti, Zagreb-Ljubljana: Nakladni zavod Matice hrvatske, Cankarjeva založba 5. Jelčić, D. (2004). Povijest hrvatske književnosti. Zagreb: Naklada P.I.P Pavičić. 6. Pavletić, Vlatko (gl.ur) (1997). Dimitrije Demetar, Izabrana djela. U: Stoljeća hrvatske književnosti. Zagreb: Matica hrvatska 7. Šicel M., (2004). Povijest hrvatske književnosti - Od Andrije kačića miošića do Augusta Šenoe (1750-1881) Zagreb: Naklada ljevak 8. Visković, V. (gl. ur.) (2010.). Dimitrije Demeter. U: Hrvatska književna enciklopedija. Zagreb: Leksikografski zavod Miroslav Krleža. 9. Živančević, M., Frangeš, I. (1975.). Dimitrije Demeter. U: Povijest hrvatske književnosti.
Zagreb: Liber - Mladost. (knjiga IV.)
12
