Hladni rat je bio politički sukob izmeĎu zapadnih sila predvoĎenih SAD-om i istočnih sila predvoĎenih SSSR-om koji se vodio od 1945. do 1991. Hladni rat je voĎen, tada, svim mogućim sredstvima, no globalno nikada nije prerastao u masivni oruţani sukob svjetskih razmjera. Hladni rat je primarno obiljeţen ekonomskim, političkim i propagandnim "sukobima" izmeĎu Zapada i Istoka, s ciljem suzbijanja utjecaja neprijateljskog bloka.Glavno obiljeţje rata je utrka u naoruţanju, no donio je i znatne napretke na području kulture, sporta, znanosti i tehnologije, od kojih je najznačajnija svemirska utrka čiji je rezultat bio odlazak čovjeka u svemir.
Naziv Winston Churchill i Bernard Brauch, dvojica "odgovornih" za naziv Hladni rat i uvod u njega u automobilu, 14. travnja 1961. Naziv Hladni rat prvi put je upotrebio Bernard Baruch, savjetnik američkog predsjednika, tijekom jedne debate u američkom Kongresu 1947. godine. Pojam Hladni rat veţe se i za britanskog premijera Winstona Churchilla koji je skovao krilaticu o željeznoj zavjesi koju su komunisti "spustili" izmeĎu svog i "slobodnog svijeta". On je u oţujku 1946. godine u Fultonu (SAD) pozvao na križarski rat protiv komunizma, podsjećajući na obavezu obrane atlantske zajednice i vojnog zbliţavanja ugroţenih drţava. Ta istupanja bila su znak da svijet ulazi u takozvani Hladni rat.
Prije Hladnog rata Postoje neke nesuglasice oko početka Hladnoga rata. Iako većina povjesničara tvrdi da je započeo neposredno nakon Drugog svjetskog rata, neki tvrde da se uzroci Hladnog rata mogu naći već nakon Prvog svjetskog rata iako napetosti izmeĎu Rusije/SSSR-a, Britanije i Amerike seţu još u XIX. stoljeće. Ideološki sukob izmeĎu komunizma i kapitalizma započeo je 1917. nakon Ruske revolucije kada se SSSR izdigao kao prva velika komunistička sila. Ovo je prvi dogaĎaj koji je ruskoameričke odnose doveo u pitanje i postavio ih kao dugotrajni problem svim voĎama u svijetu. Sjedinjene Američke Drţave - drţava predvodnica kapitalističkih sila i NATO pakta i oštra protivnica SSSR-a i komunizma Sovjetski Savez - drţava predvodnica komunističkih sila i velik protivnik Zapadnog bloka i kapitalizma.
Drugi svjetski rat i poslijeratni period (1939. - 1947.) Tijekom rata, Sovjeti su mislili kako će Angloamerikanci dati njima da preuzmu veći teret rata i da će se oni uključiti pri kraju kako bi utjecalo na mirovne sporazume i zavladali Europom. Neki povjesničari kao John Lewis Gaddis to osporavaju navodeći druge vojne i strateške kalkulacije za vrijeme napada na Normandiju. No, sovjetska percepcija (točnije kriva percepcija) o Zapadu i suprotno dovele su do snaţnih napetosti meĎu Saveznicima.Bilo je mnogo nesuglasica meĎu Saveznicima o izgledu poslijeratne Europe. Obje strane su imale jako različite poglede o uspostavljanju sigurnosti poslije rata. Amerikanci su sigurnost shvaćali u situacijskim uvjetima, misleći da bi, ako se američki stil vlade proširi na što više zemalja, zemlje mogle svoje probleme riješiti mirno, preko meĎunarodnih organizacija. Sovjetski voĎe su gledali sigurnost preko prostora. Ovaj način razmišljanja uvjetovan je ruskom povijesnom situacijom. Ţeljeli su ovakav plan zbog togs što su u poslijednjih 150 godina napadani dosta često.
Winston Churchill, Franklin Delano Roosevelt i Josif Staljin tijekom konferencije u Jalti. Na ovoj konferenciji su voĎe Saveznika pokušale dogovoriti podjeli poslijeratne Europe, no znog snaţnih nesuglasica nije postignut konačan dogovor. Na konferenciji u Jalti su se u veljači 1945. sastali Winston Churchill, britanski premijer, Franklin Delano Roosevelt, američki predsjednik i Josif Staljin, generalni sekterar KPSS-a kako bi dogovorili izgled poslijeratne Europe, no čvrst dogovor nije postignut zbog snaţnih nesuglasica. Nakon pobjede Saveznika u Berlinu, Sovjeti su efikasno okupirali Istočnu Europu dok je SAD imao velik dio Zapadne Europe. U okupiranoj Njemačkoj, Sovjeti, Amerikanci, Britanci i Francuzi su uspostavili četiri savezničke zone dok se konačna podjela Njemačke ne bi riješila. "Velika trojica" na Potsdamskoj konferenciji: Na ovoj konferenciji saveznički voĎe su riješavali problem njemačke i budućnosti Istočne Europe. Na Potsdamskoj konferenciji, koja je započela u srpnju, prisustvovali su Clement Attlee, britanski premijer, Harry S. Truman, američki predsjednik i Josif Staljin, generalni sekterar KPSS-a. Na ovoj konferenciji saveznički voĎe riješavali su ozbiljan problem koji se stvorio oko budućnosti Njemačke i Istočne Europe. Osim rješavanja tog problema, predsjednik Truman je obavijestio Staljina da SAD posjeduje novo moćno oruţje. Staljin je na to odgovorio: "Drago mi je čuti za bombu i nadam se da će biti upotrijebljena." Samo tjedan dana nakon konferencije, SAD je bacio atomske bombe na japanske gradove Hirošimu i Nagasaki. Atomsko bombardiranje Hirošime i Nagasakija dovelo je do jedne od najvećih katastrofa u ljudskoj povijesti i do povećanja tenzija izmeĎu SAD-a i SSSR-a. Nedugo nakon napada, Staljin je protestirao američkim sluţbenicima kada je Truman Sovjetima ponudio malo utjecaja u okupiranom Japanu. Winston Churchill, britanski premijer. Churchill je u svom govoru u Fultonu skovao termin željezna zavjesa i pozvao angloamerikance na ujedinjenje u savez protiv SSSR-a. U veljači 1946., Dugi telegram Georgea F. Kennana iz Moskve doveo je povećanja antipatije Amerikanaca prema Sovjetima. U tom telegramu Kennan je SSSR i komunizam proglasio neprijateljima i objavio kako SSSR ţeli uništiti kapitalizam, te kako sovjetska vlada skirva neke vaţne podatke o drţavi. Takva slika o SSSR-u kao osovini zla koja ţeli uništiti SAD nije dobro prihvaćena u Zapadnom bloku i to je dovelo do još većih napetosti izmeĎu SAD-a i SSSR-a. Dana 6. rujna 1946. James F. Byrnes je odrţao govor u Njemačkoj u kojem je odbacio Morgenthauov plan i upozorio SSSR da će SAD zadrţati vojnu prisutnost u Europi na neodreĎen vremenski period. Sam Byrnes je kasnije priznao: "Odbijanje našeg vlastitog programa bilo je zbog pridobivanja Nijemaca [...] bila je to bitka između nas i Rusa oko mozgova [...]"[13] Par tjedana nakon objavljivanja Dugog telegrama, Winston Churchill je odrţao svoj poznati govor u Fultonu, Missouri, naslovljen "Željezna zavjesa". U tom govoru Churchill poziva angloamerikance na savez protiv Sovjeta za koje je rekao da su spustili željeznu zavjesu "od Szczecina na Baltiku do Trsta na Jadranu."[12]
Blokovi Blokovska je podjela učvršćena stvaranjem vojno-političkih saveza. Na jednoj je strani bio blok predvoĎen SAD-om (kapitalistički sustav) , a drugi je blok bio predvoĎen SSSR-om (socijalistički sustav). Mnogo drţave nije se ţeljelo pridruţiti nijednome bloku. Stoga su one, predvoĎene Egiptom, Indijom i Jugoslavijom, 1961. godine utemeljile pokret nesvrstanih.
NATO-Sjevernoatlantski savez, osnovali su 1949. godine ministri vanjskih poslova SAD-a, Velike Britanije, Francuske, Nizozemske, Belgije, Luksemburga, Norveške, Islanda, Kanade, Italije, Portugala i
Danske. Njegovo sjedište bilo je u Bruxellesu, i osnovni zadatak bio je da spriječi prodor Sovjetskog Saveza u zapadnu Europu. Drţave na zapadu i članice NATO pakta su bile kapitalističke i vjerovale su u privatnu svojinu nad posjedima i poslovima.
Varšavski pakt-iste godine Sovjetski Savez je objavio da posjeduje atomsku bombu, a u Kini su na vlast došli komunisti. Poslije Staljinove smrti (1953.) malo je popustila napetost u meĎunarodnim odnosima, ali su ipak 1955. godine SSSR i zemlje istočne Europe stvorili Varšavski pakt. SSSR i njegovi saveznici htjeli su stvoriti besklasno društvo u kojem se sve dijelilo podjednako. Njegove članice bile su SSSR, Bugarska, Čehoslovačka, Istočna Njemačka, MaĎarska, Poljska i Rumunjska (do 1968. i Albanija). Imao je svoje organe i jedinstven generalštab i svoje sjedište u Moskvi.
Od Marshallovog plana do Korejskog rata (1947. - 1953.) Trumanovi savjetnici su do 1947. vjerovali da je krajnje vrijeme kako bi kontrirali utjecaju Sovjetskog Saveza. U Europi je financijska pomoć je opadala, a spremnici hrane i neophodnih potrepština bili su česti. Trumanovi savjetnici su se bojali kako bi SSSR umanjio moć SAD-a u poslijeratnom periodu zbunjenosti i kolapsa. DogaĎaj koji je natjerao Trumana da i formalno usvoji politiku blokiranja je objava britanske vlade iz veljače 1947. kako više ne moţe financirati grčke monarhiste u njihovom sukobu protiv komunističke vojske u graĎanskom ratu. Cilj politike blokiranja bilo je zaustavljanje domino efekta pribliţavanja zemalja komunističkom SSSR-u, a udaljavanja od američko-europskog kapitalizma. Politika je formalno usvojena jer Amerikanci Grčki graĎanski rat nisu shvatili kao graĎanski sukob nego kao pokušaj SSSR-a da proširi svoj utjecaj. No, to gledište je najvjerojatnije krivo jer komunističkim pobunjenicima nije pomagala sluţbena Moskva nego SFRJ. Sam rat je bio prvi primjer protukomunističke pobune. Pobjeda antikomunističkih snaga dovela je do grčkog članstva u NATO i do definiranja ideološke ravnoteţe snaga oko Egejskog mora tijekom čitavog Hladnog rata. Drţavni tajnik Dean Acheson optuţio je SSSR za urotu protiv grčkih rojalista kako bi proširili svoj utjecaj na Srednji Istok, Aziju i Afriku. Trumanova administracija je u oţujku 1947. izdala tzv. "Trumanovu doktrinu" o zaustavljanju širenja komunizma davajući Turskoj i Grčkoj ekonomsku pomoć. Truman u doktrini kaţe: „Politika Sjedinjenih Država mora biti da pomaže slobodnim narodima koji se opiru podređivanju oružanih manjina ili vanjskih pritisaka.“ Truman je svojom doktirnom potaknuo Amerikance da daju $400,000,000 pomoći Grčkoj. Kako bi "mobilizirao" republikanski kongres, demokratski predsjednik je rat prikazao kao sukob izmeĎu "slobodnih" ljudi i "totalitarnih" reţima time dramatično podiţući retoričke uloge rata. Pomaţući Grcima, Truman je postavio pravilo prema kojem bi SAD pomagao reţimima, neovisno o tome koliko su korumpirani i represivni, koji bi traţili pomoć u borbi protiv komunizma. Ovo je jedan očit primjer koliko daleko su Amerikanci bili spremni ići kako bi zaustavili širenje komunizma. Bez financijske pomoći koja je stizala iz SAD-a, zapadnoeuropske drţave nisu se same mogle oporaviti od velikih gubitaka nakon rata. No, komunističke partije su sve više dobivale na slobodnim izborima u zemljama kao što su Italija i Francuska. Američka vlast se bojala da bi ekonomska kriza mogla u Zapadnoj Europi mogla doći do te razine da komunističke partije i tu preuzmu vlast, preko izbora ili narodnih revolucija. Neki političari su se bojali da bi i njihova drţava mogla doţivjeti krizu ako se ne poveća potraţnja za izvozom u Zapadnu Europu.
Godine 1948. Komunistička partija Čehoslovačke, uz potporu SSSR-a, preuzela je vlast izvršivši drţavni udar i tako uspostavivši komunističku vladavinu koja je trajala više od 40 godina. Zapadne sile bile su šokirane ovim dogaĎajem što je uzrokovalo uţurbano usvajanje Marshallovog plana. Za američku vlast, prijetnje balansu moći u Europi nisu uvijek bile vojne, nego i ekonomske i političke. George Kennan je saţeo problem na sastanku State Departmenta u svibnju 1947.: "Komunističke aktivnosti" nisu bile "korijeni problema u Zapadnoj Europi" nego "razorni efekti rata na ekonomsku, političku i socijalnu strukturu Europe." Prema njemu, "komunisti su iskorištavali krizu" kako bi osvojili moć. Na savjet State Departmenta, Trumanova doktrina dopunjena je Marshallovim planom, sluţbenim planom SAD-a o obnovi poslijeratne Europe i suzbijanju utjecaja komunizma nakon Drugog svjetskog rata. Zadatak o izradi plana dobio je George Marshall. Iako je plan već donesen, generali Clay i Marshall su, zajedno sa Trumanovom administracijom, shvatili da provedba plana neće biti uspješna bez obnavljanja njemačke industrijske baze o kojoj su prije ovisili. Jedan od prvih neprijateljskih koraka izmeĎu velikih sila, na samom početku Hladnog rata, bila je Iranska kriza. Tijekom 1946. Staljin je namjeravao i suprostavio Iran, jer je iranski šah Reza Šah Pahlavi još odavno iskazao svoje simpatije prema Hitlerovoj ideologiji. Britanske i sovjetske trupe poslane su u Iran, pa su već 1946. godine dijelovi Irana bili okupirani od strane Britanaca, dok je sjeverni kraj zemlje bio okupiran od strane Crvene armije. Staljin je pokušavao proširiti sovjetsku sferu utjecaja tako što je pomagao stvaranje nezavisnih drţava na tom prostoru, pa je ubrzo osnovana Republika Mahabad na čelu sa Qazi Muhammadom. Pod pritiskom SAD-a, sovjetske trupe su morale napustiti zemlju, pa je iranska vojska mogla osvojiti Mahabad i uspostaviti monarhiju na čelu sa Mohammedom Rezom Pahlavijem. U srpnju je Truman opozvao Morgenthauov plan JCS 1067 koji je nareĎivao američkim snagama u okupiranoj Njemačkoj "da ne poduzimaju nijedan korak prema ekonomskoj rehabilitaciji Njemačke." Zamijenio ga je JCS 1779 koji je govorio da "uredna, uspješna Europa treba ekonomske doprinose stabilne i produktivne Njemačke." Truman je u srpnju i reorganizirao vladu kako bi se borio u Hladnom ratu. Akt o drţavnoj sigurnosti iz 1947., kojeg je Truman potpisao 26. srpnja, stvorio je ujedinjeno Ministarstvo obrane, CIA-u (Central Intelligence Agency) i Nacionalno sigurnosno vijeće. Ove organizacije će postati glavne birokracije SADa tijekom Hladnog rata. Dvojne politike Trumanove doktrine i Marshallovog plana dovele su do toga da Zapadna Europa, Grčka i Turska od SAD-a prime milijarde dolara pomoći. Uz pomoć SAD-a Grčka je 1949. pobijedila komunističke sile u ratu, a u Italiji su na izborima 1948. demokršćani porazili snaţnu komunističkosocijalističku koaliciju. SAD je konsolidirao svoju novu ulogu kao gospodar Zapada. Kao osveta zapadnjačkim teţnjama za ujedinjenje Zapadne Njemačke, SSSR je u Zapadnom Berlinu postavio blokade kako bi spriječio ulazak zapadnih sila u grad. Berlinska blokada predstavlja prvu veliku krizu Hladnoga rata. No, Truman je uspio zrakom (Berlinski let) osigurati opskrbu savezničkih vojnika koji su ostali zarobljeni u Berlinu tako što je redovito slao letove preko grada koji su bacali zalihe hrane vojnicima. Josip Broz Tito 1971. VoĎa SFRJ i jedini čovjek koji se javno suprostavio Staljinu i preţivio. Nije dopustio da Jugoslavija padne pod utjecaj Sovjetskog Saveza. Godine 1948. Josip Broz Tito, voĎa SFRJ i Josif Staljin, voĎa SSSR-a, došli su u sukob jer Tito Jugoslaviju nije ţelio podloţiti Sovjetskom Savezu i sovjetskom načinu ţivota. Zbog odbijanja Staljina,
SFRJ je 1948. isključena Kominforma, a to je uzrokovalo njezino nepovjerenje prema SSSR-u (koje je obnovljeno za Hruščovljeva mandata). Josip Broz Tito je tako postao prvi čovjek koji se javno usprotivio Staljinu i preţivio. Prema nekim izvorima Staljin je pripremao atentat na Tita, no to je zaustavljeno zbog Staljinove smrti. Većina povjesničara tvrdi da je glavni razlog raskida odnosa Titovo odbijanje potpune podloţnosti SSSR-u i ţelja za zadrţavanjem suvereniteta Jugoslavije i boljeg ţivota za sve u njoj. SAD se sa Zapadnom Europom formalno spojio 1949. potpisivanjem Sjevernoatlanskog sporazuma i osnivanjem Sjevernoatlanskog saveza (NATO). Staljin je kontrirao tako što je ujedinio ekonomije istočnoeuropskih zemalja sovjetskom verzijom Marshallovog plana znanom kao COMECON i tako što je testirao prvu sovjetsko atomsku bombu 1949. SAD je preuzeo vodstvo u stvaranju Zapadne Njemačke iz 3 savezničke okupacijske zone 1949. Kako bi kontrirao Sjedinjenim Drţavama (koje su ujedinile Savezničke zone u drţavu), SSSR je na području svoje okupacijske zone 1949. stvorio drţavu znanu kao Istočna Njemačka. SAD se tijekom 1950-ih zalagao za ponovno naoruţavanje Zapadne Njemačke, a 1955. je Zapadna Njemačka postala punopravna članica NATO pakta. Godine 1949. komunisti Maoa Ce Tunga porazili su Čang Kaj-šekov Koumintang koji je imao potporu SAD-a u graĎanskom ratu. GraĎanski rat završio je kada su nacionalisti 1949. godine pobjegli na Tajvan, a komunisti su, pod vodstvom Mao Ce Tunga, proglasili narodnu republiku.U brzo nakon toga SSSR je sklopio savez sa novonastalom Narodnom Republikom Kinom. Suočena sa kineskom revolucijom i krajem američkog nuklearnog monopola, Trumanova administracija je 1949. započela širenje politike blokiranja. U tajnom dokumentu iz 1950-ih, znanom kao NSC-68, Trumanova administracija predloţila je jačanje prozapadnog saveza i četverostruko povećanje trošenja za obranu. Američki sluţbenici su politiku blokiranja proširili na Afriku, Aziju i Latinsku Ameriku. U isto vrijeme, revolucionarno-nacionalistički pokreti, koje su često vodili komunisti, borili su se protiv obnavljanja europskih kolonijalnih carstava u Jugozapadnoj Aziji. SAD je savez sa Japanom formalizirao tijekom 1950-ih što im je osiguralo velik broj dugoročnih vojnih baza. Truman je sklopio saveze i sa drugim drţavama kao što su Australija, Novi Zeland, Filipini i Tajland. U lipnju 1950. godine Sjeverna Koreja pokreće iznenadni rat protiv Juţne Koreje. Nakon jednoga graničnog sukoba, sjevernokorejske snage, potpomognute kineskim dobrovoljcima i uz podršku SSSR-a, prelaze 38. paralelu. Na Staljinovo iznenaĎenje, Truman je naredio američkim trupama da natjeraju Sjevernu Koreju na povlačenje i pomognu Juţnoj koreji. Oni traţe povlačenje agresora s područja Juţne Koreje. No, taj zahtjev Sjeverna Koreja ignorira, pa oruţane snage SAD-a u ime UN-a dolaze u pomoć Juţnoj Koreji. Naizmjenične ofenzive jednih i drugih snaga do 1952. godine nisu dale prevagu ni jednoj zaraćenoj strani. Sukob je završio 1953. godine potpisivanjem primirja u Panmunjonu. Granica izmeĎu dvije drţave ostala je na 38. paraleli. Javno mišljenje u drţavama kao što je UK, i druge saveznice SAD-a, bilo je podijeljeno: neki su ţeljeli rat, a neki nisu. Britanski drţavni odvjetnik Sir Hartley Shawcross 1951. je odbacio mišljenje onih protiv rata rekavši: „Znam da ima nekih koji misle da bi horor i uništenje koje donosi svjetski rat sada bili toliko strašni, neovisno tko pobjedi, i da bi šteta civilizaciji bila toliko dugoročna da bi bilo bolje pokoriti se komunističkoj dominaciji. Ja taj pogled razumijem, ali ga odbijam.[20]“
Korejski rat je 1953. završio bezizlaznim poloţajem, no SAD su se polako uplele u novi graĎanski rat. SAD su podrţavale juţnovijetnamsku vladu u borbi protiv Sjevernog Vijetnama, koji je imao potporu SSSR-a i Kine. To podrţavanje kasnije se razvilo u Vijetnamski rat.
Kriza i izbijanje (1953. - 1962.) Godine 1953., promjena u političkom vodstvu na obe strane promijenila je dinamuku Hladnog rata. U SAD-u, u siječnju 1953. za predsjednika je prisegnuo Dwight D. Eisenhower. Tijekom zadnjih 18 mjeseci Trumanove administracije američki budţet za obranu povećao se četiri puta. Eisenhower se odlučio na smanjivanje troškova za vojsku tako što je prijetio američkom nuklearnom superiornošću nastavljajući efektivno voditi SAD kroz Hladni rat. Dana 5. oţujka 1953. Josif Staljin umro je od posljedica srčanog udara, a naslijedio ga je Georgij Malenkov. Staljinistički nastrojen Malenkov na vlasti je izdrţao samo 6 mjeseci, kada ga je naslijedio Nikita Sergejevič Hruščov. S dolaskom Hruščova na vlast u SSSR-u je započeo proces destaljnizacije i javnog osuĎivanja Staljinove vladavine. Eisenhowerov drţavni tajnik John Foster Dulles predloţio je "Novi pogled" na politiku blokiranja prema kojem je traţio da se amerika puno više oslanja na svoje nuklearno oruţje. Dulles je objavio i doktrinu "masovne osvete" prijeteći Sovjetima da će SAD snaţno reagirati na bilo kakav oblik agresije koji bi mogao doći s njigove strane. Zbog nuklearne superiornosti Eisenhower je zaustavljao sve Sovjetske prijetnje o intervenciji tijekom Sueske krize 1956. Predmet krize bila je kontrola nad strateški vaţnim Sueskim kanalom kojeg je Egipat nacionalizirao. Usprkos vojnih uspjeha, rezultat je bio blamaţa i slabljenje europskih sila (Britanija, Francuska u savezu sa Izraelom), jačanje egipatskog poloţaja na Bliskom istoku i porast utjecaja SSSR-a u tom području. Iako je nakon Staljinove smrti došlo do blagog smirivanja tenzija, Hladni rat u Europi je i dalje bio obiljeţen uznemirenim oruţanim primirjem. Američke trupe su stalno bile stacionirane po Zapadnoj Europi, a Sovjetske po Istočnoj. Kako bi kontrirali ponovnom naoruţanju Zapadne Njemačke, SSSR je 1955. sklopio formalni savez sa komunističkim zemljama Istočne Europe znan kao Varšavski pakt. Jedina prijetnja cjelovitosti Varšavskog pakta bila je 1956. u MaĎarskoj. MaĎarska revolucija 1956. godine je bio spontani revolt protiv komunističke vlade MaĎarske i njenih nametnutih Sovjetskih patrona kojeg je poveo premijer i reformist Imre Nagy uz potporu mnogih stanovnika, a trajala je od 23. listopada do 10. studenog. Ovo je bio prvi primjer protusovjetske revolucije u nekoj komunističkoj zemlji, a završio je sovjetskom invazijom jer SSSR nije dozvolio MaĎarima da svrgnu komunizam. U SAD-u, senator Joseph McCarthy iz Wisconsina izdigao se kao jako utjecaj političar tijekom Hladnog rata. Iako ni Truman ni Eisenhower (koji je za razliku od Trumana, koji je bio u sukobu s McCarthyjem, podrţavao McCarthyjeve ciljeve) nisu podrţavali njegove metode, McCarthy je nastavio širiti antikomunističke parole i teoriju o velikoj zavjeri komunista za preuzimanje američke vlade. Period tijekom McCarthyjevog mandata doveo je do masivnog "lova na vještice", a znan je kao McCarthyzam. Godine 1957. objavljeno je da je SSSR lansirao u orbitu prvi svemirski satelit "Sputnjik" i počela je svemirska utrka izmeĎu SAD-a i SSSR-a, kao i trka u naoruţanju koja je zaprijetila uništenjem čovječanstva. Došlo je do velikog i neočekivanog tehnološkog napretka i do američke izgradnje raketa koje su mogle nositi nuklearne bojne glave. Nakon Sputnjika, SSSR je 1957. poslao prvo ţivo biće, psa Lajku, u svemir, a 1961. godine je poslao i prvog čovjeka u orbitu - Jurija Aleksejeviča Gagarina. Ovakav napredak Sovjetskog Saveza utjecao je na Amerikance da 1969. pošalju ljude na Mjesec. Tijekom 1950-ih, tzv. Treći svijet je bio značajno borilište za dvije glavne hladnoratovske sile. Nakon Drugog svjetskog rata, SAD je izašao kao dominantna sila u Trećem svijetu od SSSR-a i tako je popunio prostor stare carske hegemonije svojih formalnih saveznika - Velike Britanije, Francuske i Nizozemske.
No, voĎe nacionalističkih pokreta u postkolonijalnim zemljama često su bile nesklone Zapadnom bloku. Za europske sile je prilagoĎavanje procesu dekolonizacije bilo jako teško, ekonomski i psihološki, a patio je i sam NATO jer je prije dekolonizacije imao sve veće sile na svijetu na svojoj strani. Nacionalistički pokreti u nekim zemljama i regijama, kao što su Gvatemala, Iran, Filipini i Indokina, bili su često skloni komunizmu ili ih je Zapad povezivao s komunizmom. U tom kontekstu, SSSR i SAD su se preko svojih zastupnika borili za prevlast u zemljama Trećeg svijeta tijekom neglog širenja dekolonizacije tijekom 1950-ih i 1960-ih. Sjedinjene Drţave su iskoristile CIA-u kako bi uklonili antiameričke vlade i kako bi dalo podršku onim proameričkim. Pomoću CIA-e, Sjedinjene Drţave su svrgavale vlade za koje je sluţbeni Washington mislio da postaju prosovjetske. Najpoznatiji primjeri su Iran i Gvatemala. Iran je 1951. dobio svoju prvu demokratski izabranu vladu na čelu sa Mohammedom Mossadeghom. Kada se Ujedinjeno Kraljevstvo pobunilo protiv Mossadegha i njegove politike o nafti i ulju, te njegove politike nacionalizacije, i planiralo ga svrgnuti, Mossadegh je Britaniju proglasio neprijateljem pa su počeli planovi za njegovo svrgavanje. CIA je odobrila milijun dolara za njegovo svrgavanje. DogaĎaj znan kao Operacija Ajax uzrokovao je svrgavanje Mossadegha s vlasti 1953. i postavljanje novog, prozapadnog, premijera Fazlollaha Zahedija. Godine 1951. na predsjedničkim izborima u Gvatemali je pobijedio socijalist Jacobo Arbenz Guzmán. On je u svom predsjedničkom mandatu započeo brojne reforme, meĎu kojima i agrarnu, koja je imala izniman značaj za njegovu zemlju. Kako je Guzmán bio prvi socijalistički voĎa u zemlji koja je bila u blizini SAD-a, CIA je organizirala dogaĎaj znan kao Operacija PBSUCCESS. CIA je uz pomoć multinacionalnih kompanija i domaće oligarhije nasilno svrgnula Guzmána sa vlasti. Nakon njegove vladavine drţavu je vodila vojna junta Carlosom Castillom koja je drţavu uvela u veliku krizu. No, mnoge zemlje Afrike, Azije i Latinske Amerike nisu ţeljele pritisak biranja izmeĎu Istoka i Zapada. Godine 1955., na konferenciji u Bandungu, voĎe mnogih zemalja Trećeg svijeta odlučile su da će ostati neutralne tijekom Hladnog rata. Konsenzus postignut u Bandungu doveo je do potpisivanja Brijunske izjave 19. srpnja 1956. o stvaranju Pokreta nesvrstanih. Pet glavnih zagovornika i osnivača Pokreta bili su indonezijski predsjednik Sukarno, predsjednik Gane Kwame Nkrumah, predsjednik Egipta Gamal Abdel Naser, indijski premijer Dţavaharlal Nehru i voĎa Jugoslavije Josip Broz Tito. U rujnu 1961., uz veliku zaslugu Josipa Broza Tita, odrţana je prva sluţbena konferencija Pokreta nesvrstanih u Beogradu. U meĎuvremenu, Nikita Hruščov je proširio vidike sluţbene Moskve i počeo je uspostavljati veze sa mnogim drţavama Trećeg svijeta. Dana 15. lipnja 1961., istočnonjemački voĎa Walter Ulbricht odrţao je govor u kojem je pobio neke teorije o mogućoj izgradnji zida izmeĎu zapadnog i istočnog dijela Berlina. Nakon što su 12. kolovoza istočnonjemački voĎe prisustvovali jednoj vrtnoj zabavi, sljedećeg dana, 13. kolovoza 1961. započela je izgradnja 156km dugog zida koji će biti znan kao Berlinski zid. Svrha zida je bila onemogućiti prijelaz izmeĎu Istočne i Zapadne Njemačke. Tijekom 1950-ih SSSR i SAD su započeli nuklearno naoruţavanje i izradu dalekometnih nuklearnih projektila kojima bi mogli raketirati teritorije jedni drugih. Fizičar Andrej Saharov je 1953. izradio prvu sovjetsku hidrogensku bombu znanu kao Tzar bomba. No, nakon 1956. stvari nisu išle najboljim putem za Sovjetski Savez, a najbolji primjer toga je Sovjetsko-kineski sukob. Sukob je počeo 1950-ih, a vrhunac je dostigao na kraju 1960-ih tijekom graničnog sukoba 1969.. Najznačajniji uzrok sukoba bili su različiti nacionalni interesi dvaju zemalja i razlika u komunističkim ideologijama u zemljama. Sve do 1964., kada
je Hruščov bio prisiljen dati ostavku, SSSR i Kina su bili u oštrom sukobu oko toga tko će voditi komunističke zemlje. Utrka u nuklearnom naoruţanju dovela je dvije sile do ruba nuklearnog rata. Hruščov je sklopio savez sa Fidelom Casrtom nakon kubanske revolucije 1959. u kojoj je Casrto došao na vlast. Kada je Kuba počela instalirati nuklearne projektile američki predsjednik John Fitzgerald Kennedy je 1962. uzvratio pomorskom blokadom. Taj dogaĎaj označio je početak najveće hladnoratovske krize - kubanske raketne krize. Kada je Fidel Castro došao na vlast na Kubi i uveo komunizam, SAD nisu mogle prihvatiti komunističku zemlju i samu ideologiju u svojoj blizini, te su, u skladu s tim, tiho odobrile svrgavanje Castra i njegovog reţima. Sovjetski voĎa Nikita Hruščov poslao je veliku vojnu pomoć Kubi i prema njoj je poslao nuklearne rakete koje su tajno instalirane. U listopadu 1962. američki špijunski avion otkrio je jedan balistički projektil na lansirnom mjestu na Kubi. Kennedy je odmah zahtijevao da se rakete uklone i naredio pomorsku blokadu Kube. U vrijeme Kubanske raketne krize američka prednost u strateškom oruţju bila je 17:1 i vojske SSSR-a i SAD-a bile su u stanju pripravnosti, pa je tako svijet tijekom dva dana 1962. godine ţivio na rubu nuklearnog rata. Potom je Hruščov povukao projektile sa Kube, a zauzvrat dobio obećanje od SAD-a da će povući svoje projektile iz Turske i da nikada neće napasti Kubu. Ovakvo rješenje kubanske krize uzrokovalo je mijenjanje obojice voĎa. John F. Kennedy ubijen je 22. studenog 1963. u Dallasu kao dio zavjere jer su neki duţnosnici mislili da je preblag prema komunizmu i smetalo im je što nije ţelio rat. Hruščov je smijenjen kao dio urote. MeĎu urotnicima su bili Aleksandar Šeljepin, Vladimir Semiščasnij i njegov nasljednik Leonid Breţnjev koji su, dok je Hruščov bio na odmoru, odrţali sastanak u Centralnom komitetu i, kada se Hruščov vratio, izglasali da su za to da on da ostavku. Razlozi za urotu bili su, prema njima, loše voĎenje kubanske krize i odnosa sa Kinom, te loša organizacija sovjetske ekonomije. Odlaskom Hruščova i Kennedyja Hladni rat je polako ušao u novi etapu koja je znana kao detant.
Od konfrontacije do detanta (1962. - 1979.) Tijekom 1960-ih i 1970-ih i SAD i SSSR su se trudili prilagoditi novoj politici prema kojoj svijet više ne bi bio podijeljen na dva bloka od strane te dvije sile. Odmah nakon Drugog svjetskog rata, Japan i Zapadna Europa počeli su se brzo oporavljati od destrukcije Drugog svjetskog rata i počeli dostizati SAD. Zemlje Trećeg svijeta mogle su se takoĎer razvijati zbog dominacija organizacija kao što su OPEC i Pokret nesvrstanih koje su umanjivale utjecaj SAD-a i SSSR-a. Tijekom tog perioda, sluţbena Moskva se morala brinuti o domaćim problemima, a sovjetski voĎe kao Aleksej Kosigin i Leonid Breţnjev su počeli prihvaćati politiku detanta. No, unatoč svemu ovom i SAD i SSSR su se borili protiv izazova njihovim voĎama i ţeljeli su ojačati svoje globalno vodstvo. Godine 1965., američki predsjednik Lyndon Johnson je odobrio slanje 22,000 američkih vojnika na Dominikansku Republiku. Uzrok za taj dogaĎaj, znan kao Operacija Power Pack, je prema Johnsonu bio strah od komunističke revolucije slične onoj na Kubi. Operacija je završila u rujnu 1966. pobjedom SAD-a. Aleksandar Dubček, voĎa Čehoslovačke od 1968. do 1969. Veliki reformator i idejni voĎa Praškog proljeća kojim je pokušao reformirati socijalizam u Čehoslovačkoj, no takav pokušaj uzrokovao je sovjetsku okupaciju Čehoslovačke i njegovo svrgavanje s vlasti. Situacija na Istoku bila je drugačija. Amerika se borila protiv jačanja komunizma, a Sovjeti su se morali suočiti sa pokušajima svrgavanja komunizma. Prvi takav pokušaj bio je 1968. godine u Čehoslovačkoj.
DogaĎaj znan kao Praško proljeće bilo je razdoblje političke liberalizacije u Čehoslovačkoj koje je počelo 5. siječnja 1968., a trajao do 20. kolovoza iste godine kada je Sovjetski Savez sa svojim saveznicima iz Varšavskog pakta (izuzev Rumunjske) okupirao zemlju. Od sredine šezdesetih Česi i Slovaci su počeli pokazivati sve veću odbojnost prema postojećem reţimu. Ove promjene su se odraţavale u raspoloţenju reformističkih elemenata unutar same Komunističke partije koji su uspjeli izabrati Aleksandra Dubčeka za lidera stranke. Dubčekove reforme političkih procesa, koje je on nazivao "socijalizmom s ljudskim licem" nisu predstavljale potpuno odbacivanje starog reţima, kao što je bio slučaj u MaĎarskoj 1956. Dubčekove promjene imale su široku podršku društva, uključujući i radničku klasu. MeĎutim, sovjetske voĎe predvoĎene Breţnjevom su ove reforme promatrali kao prijetnju njihovoj hegemoniji nad zemljama Istočnog bloka kao i na ugroţavanje sigurnosti samog Sovjetskog Saveza što je i bio glavni uzrok okupacije i zadrţavanja starog komunističkog reţima u Čehoslovačkoj koji je trajao do 1990-ih. Sam SAD je nastavio podrţavati proameričke trećesvjetovne reţime u Aziji. No, sukobi u prokomunističkim zemljama, najviše u Vijetnamu, su se nastavili. Iako je Vijetnamski rat počeo 1959., SAD je nastavio podrţavati Juţni Vijetnam u sukobu protiv Ho Ši Minovog Sjevernog Vijetnama sve do 1975. kada su komunisti osvojili Sajgon i sluţbeno pobijedili i uspostavili Socijalističku Republiku Vijetnam. Ovaj sukob je jako oslabio američku ekonomiju i mnogi su ga gledali kao sramotan poraz jedne velike svjetske sile od strane male drţave. U meĎuvremenu, Breţnjev se morao suočiti sa obnavljanjem sovjetske ekonomije, koja je pala zbog velikih vojnih troškova.[3] Još jedan sukob komunizma i kapitalizma u Aziji bio je Kambodţanski graĎanski rat. Rat je započeo 1967. zbog krize tijekom vladavine Norodoma Sihanouka. Tada je započelo okupljanje komunističke vojske znane kao Crveni kmeri, a koju je vodio Pol Pot. Oruţani sukobi kulminirali su 1970. kada je počeo snaţan udar Crvenih kmera na republikansku vladavinu Lon Nola i njegove Kmerske Republike (koja je uspostavljena nakon puča 1970.). Nakon 5 godina oruţanih sukoba, Pol Potovi Crveni kmeri su u travnju 1975. zauzeli Phnom Penh i time uspostavili Demokratsku Kampućeju. Zbog loše vladavine i diktature Pol Pota i Demokratska Kampućeja je ukinuta 1979. tijekom Kambodţansko-vijetnamskog rata kada je uspostavljenja Narodna Republika Kampućeja (koja je bila pod Vijetnamskom okupacijom) i tek je 1993. drţava dobila svoj današnji naziv - Kambodţa. Kineski ministar obrane maršal Lin Piao pokrenuo je veliku akciju pod parolom «čitava zemlja mora učiti od vojske», što je posebno ojačalo one snage KP Kine i u vojsci koje su se protivile daljnjoj suradnji sa SSSR-om. Godine 1964. NR Kina je, pod utjecajem ove akcije, uspješno izvršila svoj prvi nuklearni pokus. Iste te godine, kineski voĎa Mao Ce Tung započinje dogaĎaj znan kao Kineska kulturna revolucija. Tijekom revolucije je smijenjeno više od 30 milijuna ljudi na vodećim poloţajima, a jedan je milijun poginuo u velikoj hajci tzv. revolucionara. Inspirirani i podupirani od visokih vojnih krugova i supruge Mao Ce Tunga, protagonisti kulturne revolucije su sasvim izolirali zemlju i udaljili ju od sovjetskih zbivanja, a sve to da bi odrţali autohtonost kineske revolucije i kineskih stajališta o borbi za socijalizam. Iako je ovaj pokret moţda i zamišljen kao nešto dobro, većina povjesničara (u i izvan Kine) smatra kulturno revoluciju katastrofom koja se u budućnosti treba izbjegavati. Iako je Mao objavio da je revolucija završila 1969., većina povjesničara smatra da je završila tek 1976., nakon Maove smrti. Nakon sukoba i raskida odnosa izmeĎu Kine i SSSR-a, 1969. godine izbio je sukob izmeĎu te dvije zemlje znan kao Kinesko-sovjetski granični sukob. Ovaj dogaĎaj se smatra vrhuncem Sovjetsko-kineskog sukoba koji je započeo tijekom 1950-ih. Vrhunac samog sukoba bio je oruţani sukob kod otoka Ţenbao koji je pripadao SSSR-u pod nazivom Damsnskij, no nakon raspada SSSR-a pripojen je Kini. Ovim dogaĎajem sluţbeno je završen Sovjetsko-kineski sukob. Iako su se indirektni sukobi izmeĎu supersila Hladnog rata i dalje trajali, tijekom 1960-ih i 1970-ih došlo je do zahlaĎenja odnosa i započela je sve veća i češća primjena detanta.[21] Sam detant označavao je
smirivanje tenzija i zahlaĎivanje neprijateljskih odnosa izmeĎu dvaju supersila, te pregovore koji su trebali dovesti do kraja Hladnog rata. Osim SSSR-a, i Kinezi su započeli sa primjenjivanjem detanta u njihovim odnosima sa SAD-om. Godine 1972., američki predsjednik Richard Nixon posjetio je Narodnu Republiku Kinu i sastao se sa voĎom Maom Ce Tungom i premijerom Ţu Enlaiom. Nakon sastanka Nixon i Henry Kissinger su objavili da je došlo do značajnih poboljšanja odnosa izmeĎu SAD-a i Kine. Po završetku posjeta, SAD i NR Kina su izdali Šangajski Communiqué, dokument koji je iznio poglede dvaju zemalja o vanjskoj politici i postao baza za kinesko-američke odnose. U priopćenju obje nacije su obećale da će teţiti ka potpunoj normalizaciji odnosa dvaju zemalja. Nixon i američka vlada potvrdili su ţelju da se tajvansko pitanje riješi na miran način, što je podrţala i sama Kina. Ta izjava je SAD-u i Kini omogućila da privremeno stave sa strane "ključno pitanje koje ometa normalizaciju odnosa" oko političkog statusa Tajvana. No, SAD je nastavio diplomatske odnose sa Tajvanom sve do 1979. kada je raskinuo te odnose i uspostavio potpune diplomatske odnose s NR Kinom. Kasnije, u lipnju iste godine, Nixon i Kissinger su otišli u Moskvu i objavili početak pregovora o ograničenju strateškog naoruţanja koji su trebali ograničiti proizvodnju skupih antibalističkih projektila i nuklearnih raketa. Ovi pregovori znani su pod kraticom SALT. Kao potvrdu o dobrom tijeku pregovora, SAD i SSSR su potpisali dva dokumenta znana kao SALT I i SALT II. SALT I je potpisan 23. studenog 1974. u Vladivostoku od strane novoizabranog američkog predsjednika Geralda Forda i sovjetskog voĎe Leonida Breţnjeva. SALT I je zamrznuo broj strateških ispaljivača nuklearnih projektila na tadašnji broj, a zahtijevao je povećanje broja ispaljivača podmorskih nuklearnih projektila, ali samo nakon što se rastavi isti broj interkontinentalnih balističkih projektila. SALT II je potpisan 18. lipnja 1979. u Beču od strane američkog predsjednika Jimmyja Cartera i sovjetskog voĎe Leonida Breţnjeva. Odredbe SALT II sporazuma bile su da se ograniči proizvodnja strateških nuklearnih projektila. U meĎuvremenu su se svi ovi dogaĎaji vremenski podudarali sa dogaĎanjima u Zapadnoj Njemačkoj. Tadašnji kancelar Willy Brandt uveo je novu politiku Zapadne Njemačke znanu kao Ostpolitik. Ostpolitk je predstavljao uspješan pokušaj kancelara Brandta da normalizira odnose sa komunističkim zemljama Istočne Europe, a posebice sa Istočnom Njemačkom. Svi ostali ugovori teţili su ka stabilizaciji situacije u Europi, a kulminirali su Helsinškom deklaracijom koji je potpisala CSCE 1975. godine. No, detant 1970-ih je bio kratkovječan. Američki Kongres je toliko ograničio ekonomski pakt izmeĎu Nixona i Breţnjeva da ga je SSSR 1975. i odbacio. Sukob dvaju supersila nastavio se indirektno i tijekom detanta, ponajviše u zemljama Trećeg svijeta. Najznačajnija krizna ţarišta bila su u Aziji (Jomkipurski rat, Iranska revolucija), Africi (Angolski graĎanski rat, GraĎanski rat u Mozambiku) i u Latinskoj Americi (Čileanski drţavni udar 1973., Revolucija u Nikaragvi). Upravo zbog svih ovih dogaĎanja umanjena je i vrijednost SALT II pakta koji je potpisan 1979. Jomkipurski rat je bio sukob izmeĎu Izraela i arapskih zemalja predvoĎenih Egiptom i Sirijom voĎen 1973. na području Sinaja. Nakon Lipanjskog rata, 1. rujna 1967. u sudanskom gradu Khartoumu odrţan je arapski samit na kojem je odlučeno da nema ”mira,pregovora, ni priznanja Izraela“. Rat je započeo na najveći ţidovski blagdan Yom Kippur, a trajao je samo 20 dana, no posljedice se osjećaju i danas. Rat je završio dogovorom o prekidu vatre koji je doveo do Ţenevske konferencije. Jedna od glavnih posljedica rata bila je ostavka premijerke Golde Meir i cijelog njezinog kabineta. Nakon intenzivnog napora predsjednika Cartera, on, egipatski predsjednik Anwar el-Sadat i izraelski premijer Menahem Begin tajno su se sastali u američkoj bazi Camp David i vodili su pregovore koji su trajali 12 dana. Dana 17. rujna 1978. potpisan je tzv. sporazum iz Camp Davida s kojim je Egipat priznao Izrael kao drţavu i time postao
prva arapska drţava koja je to učinila. Ovaj sporazum direktno je doveo do potpisivanja Egipatskoizraelskog mirovnog sporazuma 1979. Osim Cartera, meĎu ključnim ličnostima koji su inicirali mir i normalizaciju odnosa izmeĎu dvije zemlje bio je i sam egipatski predsjednik Sadat, no on sam nije smio ništa inicirati jer su mnoge zemlje Varšavskog pakta zaprijetile Egiptu ratom ako bi to učinio. Begin i Sadat su 1978. godine dobili Nobelovu nagradu za mir zbog njihovog zalaganja oko sklapanja mira izmeĎu Egipta i Izraela, a predsjednik Catret ju je dobio 2002. zbog velikog truda oko mirnog rješavanja mnogih meĎunarodnih kriza tijekom svog predsjedništva. No, potpisivanje mira i priznavanje Izraela dovelo je do promjene gledanja na Egipat od strane arapskih zemalja. Egipat se prije smatrao najmoćnijom arapskom zemljom, no nakon što je Sadat potpisao mir to se promijenilo, a isto to dovelo je i do suspendiranja Egipta iz Arapske lige u periodu od 1979. do 1989. Potpisivanje mira i priznavanje Izraela dovelo je i do atentata na predsjednika Sadata 6. listopada 1981. godine u kojem je i poginuo. Sadata je naslijedio tadašnji potpredsjednik Hosni Mubarak koji i danas obnaša duţnost predsjednika. Iran je sve do 1979. godine bio monarhija kojom je u tom periodu vladao Mohammed Reza Pahlavi. Iranska ili islamska revolucija je dogaĎaj u kojem je Iran postao islamska republika. Glavni voĎa revolucije, Ruholah Homeini je sve do tada bio u egzilu, no kao voĎa revolucije, nakon pobjede revolucionara, Homeini je postao vrhovni voĎa Irana. Revolucija je započela u siječnju 1978. sa prvim velikim protestima, a završila se usvajanjem novog teokratskog ustava - čime je Homeini postao vrhovni voĎa zemlje - prosinac 1979. U meĎuvremenu, Mohammed Reza Pahlavi je pobjegao iz zemlje u siječnju 1979. nakon što su štrajkovi i protesti paralizirali zemlju, i 1. veljače 1979., ajatolah Homeini se vratio u Teheran da pozdravi nekoliko milijuna Iranaca. Konačni kraj dinastije Pahlavi se dogodio ubrzo zatim (11. veljače) kada je iranska vojska proglasila „neutralnost“ nakon što su gerilske i pobunjeničke snage nadjačale snage vjerne šahu. Iran je sluţbeno postao islamska republika 1. travnja 1979. kada su Iranci u velikoj većini podrţali tu odluku na referendumu. U Africi je bila drugačija situacija. Kako su neke zemlje tek u ovom periodu uspjele izboriti neovisnost i kako su mnoge od njih počele prihvaćati komunizam kao ideologiju koja ih moţe izvesti iz postkolonijalne krize, SAD je, kao oštar protivnik komunizma koji je ţelio što manje komunističkih zemalja, potpomagao mnogim zemljama i organizacijama u borbi protiv komunizma u njihovim zemljama. U Angoli, koja je tek 1975. dobila neovisnost, sukob se vodio izmeĎu komunističkog MPLA, koji je imao potporu Kube, Mozambika i SSSR-a, i antikomunističke UNITA-e, koja je imala potporu SAD-a, Juţnoafričke Republikei i Republike Zair koju je vodio diktator Mobutu Sese Seko. Rat je sluţbeno završio tek 2002. i pretpostavlja se da je umrlo preko 500,000 ljudi. Ovaj graĎanski rat bio je jedan od najduţih, ali i najvaţnijih sukoba Hladnog rata jer su i SSSR i SAD ovaj sukob smatrali kritičnom za balans snaga u Hladnom ratu. Rat je završio pobjedom komunista koji i danas pobjeĎuju na izborima u Angoli. Drugi značajan sukob bio je u još jednoj novonastaloj drţavi Mozambiku. Mozambik je, kao i Angola, neovisnost stekao 1975. i već je 1977. uvučen u rat. Uzrok je bio isti - dolazak komunista na vlast i pobuna antikomunista protiv komunista. U Mozambiku je komunističke snage predstavljala stranka FRELIMO, a antikomunističke, točnije konzervativce, RENAMO. FRELIMO je vodio tadašnji predsjednik Joaquim Chissano, a RENAMO Samora Machel. Rat je trajao sve do 1992. godine, a sa sobom je odnio preko 900,000 ţrtava. Rat je završio primirjem i izborima u Mozambiku. Jedna od najzasluţnijih strana za sklapanje mira izmeĎu dvaju sukobljenih voĎa je ONUMOZ ili Operacija Ujedinjenih Naroda u Mozambiku koja je svojim djelovanjem uspjela pomiriti dvojicu sukobljenih voĎa i donijeti mir u Mozambik.
Latinska Amerika je u ovom periodu bila ţarište revolucija i drţavnih udara. Čileanski drţavni udar 1973. donio je još jednu smjenu komunističkog predsjednika, Salvadora Allendea, koji je i prvi marksist koji je demokratski izabran na mjesto voĎe neke drţave. Allende je svojom politikom agrarne reforme, nacionalizacije rudnih bogatstava i pravedne raspodjele bogatstva, opasno ugrozio interese krupne burţoazije i stranih, posebno američkih kompanija. Zbog tog ugroţavanja, SAD je podrţao i obučio generala Augusra Pinocheta koji je 1973. izveo drţavni udar na tadašnju komunističku vladu predsjednika Allendea. Prvi pokušaj bio je neuspješan, no samo dva mjeseca kasnije drugi pokušaj bio je uspješan. Genera Pinochet je, uz potporu SAD-a, uspio svrgnuti predsjednika Allendea. Sam Allende umro je tijekom drţavnog udara. Prema sluţbenoj objavi, Allende je počinio samoubojstvo, ali danas postoje mnoge teorije koje govore kako je Allende zapravo ubijen od strane Pinochetovih trupa tijekom puča. Nakon puča, general Pinochet preuzeo je vlast i uveo antikomunističku vojnu huntu koja je trajala sve do 1990. godine kada je izgubio na predsjedničkim izborima. Nikaragvanska revolucija je jedan takoĎer vrlo vaţan politički dogaĎaj, ne samo za Nikaragvu i američki kontinent, nego i za cjelokupni ishod Hladnog rata. Ova rezolucija predstavlja osnivanje, razvoj i vrhunac nikaragvanskog revolucionarnog procesa koji je oruţjem uspio svrgnuti diktatorsku dinastiju Somoza s vlasti, koju je drţava još od 1930-ih. Tri člana obitelji Somoza bili su predsjednici Nikaragve i to u nekoliko mandata: Anastasio Somoza García (prvi mandat: 1937. – 1947., drugi mandat: 1950. – 1956.), Luis Somoza Debayle (1956. – 1963.) i Anastasio Somoza Debayle (prvi mandat: 1967. – 1972., drugi mandat: 1974. – 1979.). Vodeća organizacija koje je vodila revoluciju bila je komunistička stranka FSLN. Ova revolucija i smjena vlasti predstavljala je jako vaţan dogaĎaj u povijesti Nikaragve, ponajviše u socijalnom smisli. Revoluciju je predvodio Daniel Ortega koji je od 1979. do 1985. vodio huntu, a od 1985. do 1990. je obnašao duţnost predsjednika. Godine 1990. FSLN prvi put gubi na izborima i to od stranke UNO, no FSLN ponovo dolazi na vlast 2007. godine kada Ortega ponovo postaje predsjednik.
"Drugi Hladni rat" (1979. - 1985.) Pojam "Drugi Hladni rat" je korišten od strane nekih povjesničara kako bi opisao ponovno povećanje tenzija izmeĎu dvaju hladnoratovskih supersila tijekom ranih 1980-ih. Godine 1980. Ronald Reagan je porazio Cartera na izborima i zalagao se za vojne troškove kako bi se mogao suočiti sa SSSR-om.[ I Reagan i novoizabrana britanska premijerka (jedina u povijesti) Margaret Thatcher su se odrekli sovjetske ideologije i probuduli rivalstvo koje je izmeĎu tih zemalja postojalo samo tijekom ranih 1940-ih. Kako su tenzije ponovo porasle, NATO je, pod utjecajem Reaganovog kabineta, počeo izgradnju Pershing II raketa u Zapadnoj Europi, posebno u Zapadnoj Njemačkoj. Ova izgradnja bi rakete udaljila samo 6 minuta od središta "zlog carstva", kako je Reagan opisao Moskvu i SSSR. No, podrške za izgradnju je nedostajalo i mnogi nisi bili sigurni u to je li potrebno dalje podizati tenzije. No, 1. rujna 1983. Sovjetski Savez je srušio KAL 007 dok je letio preko Sahalina. Ovaj dogaĎaj najvjerojatnije je napravljen kao upozorenje SAD-u da obustavi postavljanje balističkih projektila u Zapadnu Europu. Predsjednik Reagan je ovaj dogaĎaj, u kojem je poginulo 269 ljudi, opisao kao masakr. Barbarnost ovog čina, koju su vidjeli SAD i njezini saveznici, uzrokovala je veću potporu za postavljanje projektila koja je stajala čvrsto sve do kasnijih razgovora izmeĎu Reagana i Gorbačova. Reagan je potrošio $2,2 trilijuna na obrambene troškove u osam godina. U kombinaciji sa ekonomskim problemima iz 1970-ih, SAD su od najbogatije svjetske drţave došle na rang drţave sa najvećim dugom. Tenzije su još jednom porasle tijekom 1980-ih kada je Reagan u Europu postavio američke projektile koji bi mogli uništiti druge projektile u letu.Ovaj dogaĎaj označio je početak Strateške obrambene inicijative koju su mediji nazvali i Zvjezdani ratovi.
Lech Wałęsa - voĎa pokreta Solidarnost. Wałęsa je po struci bio električar koji je vodio Solidarnost i antikomunističku revoluciju i 1989. postao prvi poljski demokratski izabrani predsjednik. Godine 1980. u Poljskoj počinje inicijativa za svrgavanje komunizma. DogaĎaj u kojem je došlo propadanja komunističkog sistema znan je kao Poljska revolucija. Sami prosvjedi započeli su u brodogradilištu u Gdańsku. Iz svakodnevnih protesta rodio se sindikalni pokret Solidarnost (polj. Solidarnošć), koji je predvodio Lech Wałęsa. Zbog štrajkova i nemira širom zemlje, vojni vrh je izvršio drţavni udar 1981. godine. Potom je izvršena promjena drţavnog i društvenog sistema, i to mirnim putem. Prvi slobodni izbori u Poljskoj, ujedno i prvi demokratski u istočnoj Europi, odrţani su u lipnju 1989. godine. Uvjerljivu pobjedu odnijela je opozicija, a Lech Wałęsa je sljedeće godine izabran za predsjednika Poljske. Ovo je bio prvi uspješan pokušaj svrgavanja komunizma u nekoj, do tada, komunističkoj zemlji. Posljednji voĎa komunističke Poljske bio je general Wojciech Jaruzelski koji je najpoznatiji po svom Bračnom zakoni iz 1981. godine. Što se tiče samog vodstva u Americi i SAD-u tijekom ovog predzadnjeg perioda Hladnog rata s jedne strane nije bilo promjena, a s druge ih je bilo dosta. Nakon pobjede nad Carterom, Reagan je osvojio dva mandata i ostao predsjednik sve do 1989. godine tj. do zadnje faze rata, ali u SSSR-u je bilo drugačije. Breţnjev je umro 1982. godine, a naslijedio ga je Jurij Andropov. Andropov se općenito smatra jednim od boljih voĎa jer je unatoč visokim tenzijama uspio zadrţati mir, a i zbog njegovog komuniciranja sa desetogodišnjim Amerikankom Samanthom Smith kojoj je odgovorio na upit o tome hoće li biti nuklearni rat. Andropov je odgovorio da će Sovjetski Savez dati sve što je u njegovoj moći da ga ne bude i pozvao je Samanthu u Moskvu. Upravo se zato Andropov smatra jednim od najpozitivnijih sovjetskih voĎa jer je u svojoj kratkoj vladavini (1982. - 1984.) uspio zadrţati dosta dobre odnose sa SAD-om u periodu u kojem su tenzije bile jako visoke. Nakon Andropova, došao je Konstantin Černjenko koji je bio bliţi Breţnjevu, no Černjenko je vladao samo godinu dana kada je umro i naslijedio ga je Mihail Gorbačov, kojeg je sam Andropov jako podrţavao. Gorbačov je uvelike poboljšao odnose izmeĎu dvaju zemalja, a na vlasti je ostao sve do kraja Hladnog rata. U SAD-u je zabrinutost oko američke intervencije u stranim sukobima postojala još od kraja Vijetnamskog rata. No, Reagan se tijekom predsjedništva nije suočio s velikim problemima oko njegovih intervencija u stranim sukobima. No, Reagan se, osim nekoliko afera (Iran-Contra afera), samo jednom, tijekom svog prvog mandata, suočio sa ozbiljnim problemom - pokušajem atentata. Dana 30. oţujka 1981. John Hinckley, Jr. pucao je na Reagana, Jamesa Bradyja i još dvojicu ljudi i zamalo pogodio Reaganovo srce, no pogodio je lijevo plućno krilo koje je kasnije utajilo. Reagan je odveden u bolnicu gdje se tijekom operacije šalio sa liječnicima. No, na Reaganovu sreću, pokušaj nije bio opasan po Reaganov ţivot i on se oporavio relativno brzo. Tijekom 1983., Reaganova administracija intervenirala je u nekoliko meĎunarodnih sukoba. MeĎu te sukobe spadaju Libanonski graĎanski rat, invazija Grenade, bombardiranje Libije, a podrţavala je i srednjoameričke Kontraše - desničarske stranke koje su ţeljele svrgnuti prosovjetsku FSLN sa vlasti u Nikaragvi. Iako su Reaganove intervencije u Libiji i Grenadi Amerikanci smatrali dobrima, njegovo podrţavanje Kontraša nije dobro prihvaćeno. Jedna od afera koja je izbila u vezi s tim kontrašima je IranContra afera. Afera je izbila 1986. godine kada se otkrilo da SAD tajno prodaje oruţje Iranu (koji je tada ratovao s Irakom) i dobiveni novac troši kao potporu kontrašima u Nikaragvi. Otkriće tih tajnih poslova u studenom iste godine je ozbiljno uzdrmalo Reaganovu administraciju. Tome je doprinijela činjenica da je pukovnik Oliver North, zajedno sa svojom sekretaricom Fawn Hall, uništavao dokumente vezane uz slučaj. Reagan je u svrhu istrage imenovao posebnu predsjedničku, tzv. Towerovu komisiju. Njeni nalazi su teretili Poindextera, Northa i tajnika za obranu Caspara Weinbergera, ali ne i Reagana. MeĎutim, Kongres, kojim je tada dominirala Demokratska stranka govorio je da je Reagan glavni krivac za aferu. North i Poindexter su 16. oţujka 1988. optuţeni, a kasnije i osuĎeni za ometanje pravde i slična krivična
djela. MeĎutim, njihove presude su oborene na višim sudovima, a novi postupci su ostali nepokrenuti. Nakon svega ovoga Reagan je uspio uvjeriti Amerikance da nije znao što rade njegovi podčinjeni i povratio je popularnost. Još jedna prihvaćena Reaganova intevrencija bila je Operacija El Dorado Canyon, znana i kao američko bombardiranje Libije 1986. godine. Napad je došao kao odgovor na tadašnje podrţavanje terorizma od strane libijskog reţima Muammara al-Gaddafija. Bombardiranje je provedeno zrakom, a glavni avion bio je F-111F. Amerikanci su preteţito bombardirali Tripoli, a tijekom bombardiranja je poginulo 37 ljudi (meĎu kojima je i bila Gadaffijeva kći), no Gadaffi je ostao neozlijeĎen. Kako je glavni motiv bila borba protiv terorizma, SAD su se nadale da će ovime bar malo suzbiti terorizam, no čak i tijekom napada, ali i nakon njih, dogodilo se nekoliko terorističkih napada. Gadaffi je prekinuo sve odnose s SAD-om, no kasnije je došlo do poboljšanja odnosa i priključivanja Libije u mnoge meĎunarodne organizcaije bez promjene voĎe. Američka javnost dobro je prihvatila bombardiranje, no većina ostalih drţava, čak i američki saveznici su osudili napad, a SSSR je otkazao sastanak svog ministra vanjskih poslova s američkim drţavnim tajnikom. Operacija Urgent Fury ili američka invazija Grenade je američka invazija koja se dogodila 1983. godine. Invazija je izvedena kao odgovor na ilegalno smjenjivanje i ubijanje premijera Mauricea Bishopa. Invazija je započela 25. listopada, a trajala je do 15. prosinca. Amerikanci su na otoku pobijedili revolucionare s Grenade koji su imali potporu Kube i svrgnuli su vojnu diktaturu Hudsona Austina. Invazija je dobila različite reakcije, no uglavnom je dobro prihvaćena meĎu američkom i meĎu dijelom populacije s Grenade. Kao i SAD, i Sovjeti su intervenirali u sukobima u drugim zemljama. Tijekom ovog perioda zbila se posljednja veća sovjetska intervencija. Sovjetsko-afganistanski rat je sukob koji je započeo 1979., a trajao je punih deset godina. Iako je Breţnjev bio uvjeren da će rat biti kratak, muslimanski gerilci su pruţili izrazito dug i jak otpor. Kremlj je poslao oko 100,000 trupa u Afganistan kako bi pomogli komunističkom reţimu, što je dovelo do toga da mnogi ovaj sukob nazivaju Sovjetskom Vijetnamom. No, ovaj sukob je više štetio Sovjetima, nego što je Vijetnam Amerikancima jer je SSSR tada prolazio kroz domaću krizu. Rat je započeo nakon što je novo uspostavljena Demokratska Republika Afganiatsna provela marksističke promjene koje nisu dobro primljene od strane islamskog stanovništva. Nakon 7 godina ratovanja protiv mudţahedina, komunistička vlada je smijenila predsjednika Karmala i na vlast je došao Mohamed Nadţibulah koji je uveo i novi ustav. Nakon godinu dana vlasti, Nadţibulah je započeo sa podrţavanjem sovjetske inicijative za povlačenje iz Afganistana. Ono je započelo 20. srpnja 1987., a završilo je 15. veljače 1989. čime je sluţbeno i završen sovjetsko-afganistanski rat. Rat je imao snaţne posljedice na politiku SSSR-a koje su naposlijetku dovele i do njegovog raspada. Još jedna značajnija posljedica ovog rata očitovala se i na Olimpijskim igrama. Iako su već na OI 1976. u Montrealu neke afričke zemlje bojkotirale igre zbog toga što je Novi Zeland nastavio igrati ragbi sa Juţnoafričkom Republikom unatoč njezinoj politici apartheida i zabrani nastupanja na OI, OI 1980. u Moskvi i OI 1984. u Los Angelesu dovele su prvi veliki politički bojkot. Sjedinjene Drţave bojkotirale su OI 1980. u Moskvi, zajedno sa još 61 zemljom, kao znak protesta sovjetskoj intervenciji u Afganistanu. Sljedeće OI odrţale su se 1984. u Los Angelesu i ovaj put je SSSR, sa još 14 zemalja Istočnog bloka, bojkotirao OI kao znak protesta američkoj antikomunističkoj propagandi, te antisovjetskoj paranoji koju je širila zemljama saveznicima. Ovo su jedini primjeri kada su dvije zemlje svoje sukobe rješavale i na polju sporta.
Kraj Hladnog rata Tijekom 1980-ih, vojska SSSR-a bila je najveća na svijetu po mnogim mjerilima. Bila je najveća po kvantiteti, po broju i vrsti oruţja koje su posjedovali, te po veličini i broju vojnoindustrijskih baza. No, ta kvantitativna nadmoć često je prikrivala polja u kojima je Istočni blok daleko zaostajao za Zapadom. To je dovelo do toga da Zapad uvelike precijeni SSSR. Iako tijekom ovog perioda nije bilo velikih vojnih intervencija, vojska je i dalje imala vaţnu ulogu. Na početku kraja Hladno rata (1985.), američki predsjednik Reagan je osvojio svoj drugi mandat, a preminulog Černjenka je naslijedio Mihail Sergejevič Gorbačov. Ovaj period označio je novi put u vanjskoj politici dvaju zemalja jer je sam Reagan pozvao Gorbačova u SAD, i to nesluţbeno, te je time Gorbačov postao prvi sovjetski duţnosnik koji je nesluţbeno posjetio SAD. No, unatoč poboljšavanju odnosa sa SAD-om, Gorbačov se morao suočiti sa ekonomskom krizom u svojoj zemlji. Ta kriza ponajviše je uvjetovana padom cijena nafte. Gorbačov je tada započeo sa reformama znanim kao perestrojka i glasnost. Perestrojka je predstavljala reformu koja je trebala podići sovjetsku privredu, koja je već od početka osamdesetih godina počela stagnirati. Plan je bio da se promjeni neefikasno voĎena ekonomija i da se uvede decentralizirana, trţišno orijentirana ekonomija. Već 1990. godine, perestrojka je počela slabiti i privredna situacija je ponovo bila kritična. Godina 1988. postaje vrijeme glasnosti kojom se dopušta kritiziranje partije i njenih čelnika putem javnih glasila. TakoĎer se, u nastavku ekonomskih reformi, donosi novi zakon kojim se omogućuje osnivanje privatnih kompanija. Kako bi ova drastična promjena prošla meĎu komunističkim čelnicima, u ovaj zakon je umetnuta uredba da privatnici moraju plaćati neuobičajeno visoke poreze. Nedugo nakon prolaska zakona ovi nenormalni porezi bit će smanjeni na normalni nivo tako da se stvori "poduzetnička klima". U lipnju ove godine na partijskom kongresu Gorbačov objavljuje svoje daljnje ţelje za stvaranjem jakog predsjedničkog sistema i drastičnog smanjivanja utjecaja partije na politički ţivot drţave. Ove reforme i kriza bili su jedni od glavnih razloga za kasniji raspad Sovjetskog Saveza. Dana 12. srpnja 1987., Ronald Reagan bio je u Berlinu na proslavi 750. obljetnice grada. Tijekom svog govora na Brandenburškim vratima Reagan je "izazvao" Gorbačova da sruši Berlinski zid: „Podržavamo promjene i otvorenost; jer mi vjerujemo da sloboda i sigurnost idu zajedno, da uznapredovanje ljudskih sloboda može samo ojačati mir u svijetu. Postoji jedan potez koji bi Sovjeti mogli napraviti, a bio bi nezamjenjiv, koji bi dramatično unaprijedio želju za mirom. Generalni sekretare Gorbačov, ako tražite mir, ako tražite prosperitet za Sovjetski Savez i Istok, ako tražite liberalizaciju, dođite ovdje na ova vrata. Gospodine Gorbačov otvorite ova vrata. Gospodine Gorbačov, srušite ovaj zid!“ I uistinu, istočnonjemačke vlasti su dvije godine nakon dopustile ljudima iz DDR-a da prelaze u Zapadni Berlin, a sam Berlinski zid sluţbeno je srušen 1989. godine. Ovaj dogaĎaj bio je ključan za reunifikaciju Njemačke, te jedan od najvaţnijih dogaĎaja u odnosima SAD-a i SSSR-a, a doveo je i do eventualnog kraja Hladnog rata. Godine 1987. u baltičkim zemljama koje su pripadale SSSR-u započinje Raspjevana revolucija. Taj dogaĎaj odvijao se od 1987. pa sve do 1991. godine kada tri zemlje, Estonija, Litva i Latvija dobivaju neovisnost. U Estoniji je glavni pokretač bila glazba i festivali na kojima su se masovno počele izvoditi patriotske pjesme. Nakon borbe sa mnogim pokušajima drţavnog udara, Estonski Vrhovni Sovjet (u suradnji s kongresom) 20. kolovoza 1991. proglašava nastanak neovisne Estonije. U Latviji se borba za samostalnošću nije vodila preko glazbe, nego preko mnogih nevladinih organizacija koji su svojim govorima na javnim mjestima tijekom javnih dogaĎaja poticali i budili nacionalnu svijest latvijskog naroda. Na novim izborima za Latvijski Vrhovni Sovjet pobijedila je stranka za nezavisnost. Isti taj
Sovjet donio je 4. oţujka 1990. deklaraciju nezavisnosti, a Latvija je sluţbeno priznata nakon neuspješnog drţavnog udara 6. rujna 1991. U Litvi je bitka za neovisnost započela 1988. sa osnivanjem stranke Sąjūdis. Nakon snaţnog zalaganja stranke. u studenom 1988. parlament usvaja novu zastavu i himnu. Nakon trogodišnje borbe i nekoliko nasilnih sukoba (Krvava nedjelja), Litva je konačno priznata u kolovozu 1991. nakon neuspjelog drţavnog udara. Godine 1988., Gorbačovljev kabinet donosi tzv. Sinatrinu doktrinu (nazvanu prema Franku Sinatri) prema kojoj se Sovjetski Savez prestaje uplitati u pitanja unutarnjih poslova svojih saveznika. Ova doktrina otvorila je put ka svrgavanju komunizma u mnogim zemljama Varšavskog pakta i revolucijama 1989., a dovela i do eventualnog pada samog SSSR-a i kraja Hladnog rata. Samo godinu dana nakon donošenja te doktrine, započinje tzv. jesen naroda. Taj dogaĎaj obuhvaća revolucije u zemljama Istočnog bloka čiji je rezultat bio svrgavanje komunizma i uspostava demokratske vlade. Revolucije su se zbile u Čehoslovačkoj, Bugarskoj, Poljskoj, DDR-u, MaĎarskoj i Rumunjskoj. Revolucionarni pokret Solidarnost javio se u Poljskoj već na početku desetljeća, a u DDR-u je revolucija završila rušenjem Berlinskog zida. U MaĎarskoj je revolucija provedena mirnim putem. Iako su u MaĎarskoj provedene mnoge uspješne reforme, velike promjene dogodile su se nakon smjene Jánosa Kádra na mjestu Generalnog sekretara KPM-a. Nova vlast uvela je demokratski paket, a na svojoj povijesnoj sjednici odrţanoj od 16. listopada do 20. listopada 1988. prihvatila je nove zakone i time omogućila prve demokratske izbore za vladu i predsjednika. Usvajanjem ovih zakona, MaĎarska je iz narodne republike prešla u političko ureĎenje demokratske republike. U Bugarskoj je situacija bila drugačija. Tadašnji voĎa Todor Ţivkov pokušao je provesti glasnost i perestrojku, no neuspješno što je izazvalo veliko nezadovoljstvo u narodu, a pogotovo meĎu prodemokratskim organizacijama. Ţivkov je 10. studenog 1989. sišao s vlasti i time završio najduţu vladavinu pojedinca u sovjetskom bloku, vladavinu koju je obiljeţio nepotizam, mnoge krize i veliko nezadovoljstvo naroda. No, ni odlazak Ţivkova nije zadovoljio prodemokrate. Prosvjedi su se nastavili i tijekom kratkotrajne vladavine Ţivkovljevog nasljednika Petra Mladenova sve do 1990. godine kada su u Bugarskoj odrţani prvi demokratski izbori nakon 1931. godine. Ovim dogaĎajem i Bugarska je napravila tranziciju iz komunizma u demokraciju. Sam Ţivkov je 1991. osuĎen, no izbjegao je smrt (za razliku od Ceauşescua). Čehoslovačka Republika je prijelaz u demokraciju napravila dogaĎajem koji je znan kao Baršunasta revolucija. Tijekom tog dogaĎaja Čehoslovačka se mirnim putem raspala na Češku i Slovačku. Kako je Čehoslovačka bila prva zemlja koja je skinula Ţeljeznu zavjesu, a nije dobila opasku SSSR-a, nastavila je sa reformama meĎu kojima je najvaţnija bila odluka KPČSSR-a da više neće drţati politički monopol. Tada su započeli mirni prosvjedi u svrhu odrţavanja novih izbora. Na jesen 1989. izbori su odrţani i sastavljena je prva vlada u kojoj komunisti nisu imali većinu još nakon 1948. Bodljikava ţica je uklonjena sa granica sa Zapadnom Njemačkom i Austrijom u prosincu i 10. prosinca komunistički predsjednik Gustáv Husák daje ostavku. Pisac Václav Havel postaje posljednji predsjednik Čehoslovačke 29. prosinca 1989. godine i time završava komunizam u Čehoslovačkoj. Dana 1. siječnja 1993. dolazi i do mirnog raspadanja Čehoslovačke i nastajanja Češke i Slovačke. Ovaj raspad znan je kao Baršunasti razvod.
U SR Rumunjskoj se zbila jedina nasilna revolucija i jedina revolucija koja je završila smaknućem komunističkog voĎe. Rumunjska revolucija 1989. je oruţani sukob koji je trajao od 16. do 22. prosinca 1989. godine, a sukobili su se pristaše komunizma i Securitate (Drţavna siguronosna sluţba) protiv antikomunista i rumunjske vojske. Revolucija je započela prosvjedima u Temišvaru koje je vodio Ion Iliescu, prvi demokratski predsjednik Rumunjske, Ceauşescuov nasljednik. Prosvjedi sz započeti kao rezultat loše i diktatorske vladavine koju je vodio Ceauşescu, te represivnog komunističkog reţima.
Zauzeta je drţavna televizija iz koje su koordinirani svi ostali potezi ustanika. Nakon 6 dana ustanka, Nicolae Ceauşescu je 22. prosinca izišao da odrţi govor s balkona predsjedničke palače u Bukureštu, no odmah su počeli stalni zviţduci. Narod se nije moglo utišati. Diktator je pobjegao helikopterom, ali je uhićen, te mu je suĎeno na prijekom sudu. Na Boţić 1989. pogubljen je sa suprugom ispred streljačkog voda što je kasnije prikazano i na televiziji. Rumunjska je jedina istočnoeuropska drţava koja je nasilno srušila komunizam i uspostavila demokraciju (koju je vodio prvi predsjednik demokratske Rumunjske Ion Iliescu). Ovi dogaĎaji doveli su do toga da SSSR ostane posljednja zemlja (uz SFRJ, no i tu je započela kampanja nastankom zasebnih republika) u Europi koja još uvijek ima koliko-toliko čvrst komunistički sustav vlasti. No, u prosincu 1989. godine, na sastanku u Malti, Mihail Gorbačov i novi američki predsjednik George Herbert Walker Bush potpisali su ugovor kojim su završili Hladni rat,[37] no ni taj dogaĎaj nije označio sluţbeni kraj rata. Sluţbenim krajem rata smatra se 1991. godina kada je došlo do klapsa SSSR-a.
Tijekom dugog niza desetljeća razvoj SSSR-a je bio usporavan. Forsiranje teške industrije dovelo je do loše kvalitete robe i niskog ţivotnog standarda. Unutrašnje i ekonomsko loše stanje, kao i utjecaj velikog broja revolucija u istočnoj Europi, opće slabljenje Sovjetskog Saveza, i Gorbačovljeve reforme glasnost i perestrojka, doveli su i do njegovog konačnog raspada. Komunistička partija Sovjetskog Saveza odriče se monopola moći i svoje vlasti 1990. godine. Referendum, odrţan 17. oţujka 1991. na kojem je 78% glasača odabralo cjelovitost SSSR-a, baltičke zemlje, Armenija, Moldavija i Gruzija su bojkotirale. Gorbačov se trudio da odrţi zemlje SSSR-a na jednom mjestu pa je 20. kolovoza 1991. trebao biti potpisan novi sporazum zemalja u kome bi zemlje prihvatile federaciju i savez koji bi imao zajedničkog predsjednika, vojsku i stranu politiku. MeĎutim, dan prije potpisivanja, visoki funkcionari SSSR-a su stavili Gorbačova u kućni pritvor u njegovoj rezidenciji na Krimu kako bi spriječili potpisivanje sporazuma i domogli se vlasti. Taj dogaĎaj, odnosno pokušaj puča, znan je kao Kolovoški puč. Oni su očekivali masovnu podršku naroda, ali se dogodilo upravo suprotno; narod je bio protiv njih. Poslije tri dana, 21. kolovoza, puč je doţivio kolaps i Gorbačov se vratio na poziciju predsjednika SSSR-a. Ali, njegova vlast je propadala jer ga ni ruska ni sovjetska vlada nisu slušale, pa je ruska vlada, sa Borisom Jeljcinom na čelu, počela preuzimati sovjetsku, ministarstvo po ministarstvo. Gorbačov nije uspio odrţati SSSR u cjelini jer nije uspio napraviti kompromis izmeĎu ţelje za demokracijom i ţelje za starim Sovjetskim Savezom. Poslije puča, sovjetske republike ubrzavaju procese ka neovisnosti. Tako je 6. rujna 1991. sovjetska vlada priznala neovisnost tri baltičke drţave, a 1. prosinca Ukrajina proglašava neovisnost poslije referenduma na kojem se 90% graĎana odlučilo za nezavisnost. Zatim, 17. prosinca dvanaest od petnaest sovjetskih republika potpisuje u Haagu sporazum sa 28 europskih zemalja, Europskom zajednicom i četiri neeuropske zemlje, kao da su neovisne republike. I 25. prosinca 1991. Gorbačov daje ostavku i sve sovjetske zemlje preuzimaju uloge kao individualne republike. To je predstavljalo raspad SSSR-a i kraj komunizma u Europi, kao i sam kraj Hladnog rata. Sve sovjetske drţave osigurale su samostalnost i osnovale su Zajednicu Neovisnih Drţava, koja postoji i danas, no za razliku od SSSR-a, sve drţave članice imaju svoj suverenitet.
