Julijana Matanović - Zašto sam vam lagala

Julijana Matanović - Zašto sam vam lagala? ______________________________________________________________________

CIPELE Negdje sredinom četvrtog razreda pučke škole, moja prijateljica Ljilja, djevojèica s najviše naranèastih pjegica neravnomjerno rasporeðenih po præastom nosu, iznenada je prestala dolaziti u školu. Poslije nekoliko dana njezina uplakana baka, prva naša susjeda, koju je teta zvala gospoða Beker, a tetak samo Bekerica, i koju su svi u mjestu poznavali po tome što je bila jedina starica koja je dvaput dnevno odlazila u crkvu, povjerila se mojoj teti, dok je ona obrezivala tetkov lugoš, da je njezin sin, sa svoje dvije kæeri, mojom Ljiljom i jedanaest mjeseci starijom Mirom, naglo odselio u Ameriku. Ja sam sve prisluškivala iza poluotvorenog prozora svoje sobe, na koji sam navukla zavjesu s uzorkom mimoza i silno sam se ražalostila kad sam vidjela kako se prag kuæice, u kojoj je roðen Ljiljin otac, trese pod bakinim jecajima. Njezina je kuæa bila najmanja u ulici, možda èak i u cijelom našem industrijskom naselju, u kojem je tada živjelo pet tisuæa stanovnika, pa se stoga naša, s velikim balkonom na koji se izlazilo samo onda kad bi se polijevalo cvijeæe, uz nju doimala poput zaèaranoga Snjeguljièina dvorca. Suzdržavala sam se da ne provirim iza zavjese i da je ne upitam je li s njima otišla i teta Ðurða, Ljiljina mama, ili je ona preselila u Taninsku èetvrt k èika Edi moleru, s kojim sam je pod ruku vidjela na sušinjaraèkom pašnjaku dok sam brala kupine za sok i tom se prigodom iz nepažnje ubola u desni palac, ali pritom nisam zaspala, nego, oèarana zanimljivim prizorom, postala još puno budnijom. Znala sam da bi se teta i na to moje, kao i na sva dotadašnja prisluškivanja i potpitkivanja silno razljutila i da bi mi zbog toga, ovisno o raspoloženju, odredila primjerenu kaznu. U takvim mi je sluèajevima najèešæe zabranjivala izlazak na livadu pred kuæom. Zabrana je gotovo uvijek trajala punih mjesec dana, ali ja sam njezin oblik podnosila puno lakše od onog drugog, što se odsluživao obveznim odlaženjem, uz sigurnu pratnju susjede Bekerice, na veèernju misu koju je strogi pater Celestin u tim satima služio bez ministranata. A onda je njegova propovijed bivala još daleko, daleko dosadnija od one nedjeljne, kad su hrastov oltar uveseljavali mali božji službenici, skrivajuæi svojim crveno-bijelim mantijicama kvrgava i mršava, travom ozelenjena koljena. Upravo na takvu pokoru bila sam osuðena mjesec dana prije Ljiljina odlaska. Sedmodnevnim upuæivanjem na veèernjicu kaznila me teta samo zbog toga što smo buduæa Amerikanka i ja, umjesto da iz škole krenemo ravno svojim kuæama, pošle u susjedno Novo Selo kod zajednièke prijateljice Marine vidjeti kakvu je novu limuzinu na sajmu u Zagrebu kupio njezin tata. Limuzina je bila tamnocrvena, upravo onakva kakva je bila moja harmonika na koju sam taj dan posve zaboravila i zbog toga se još više iznenadila kad sam, ušavši u našu kuhinju, ugledala èika Mirka, mog honorarnog uèitetelja sviranja, kako za stolom, uz gemišt, nervozno, u kariranim papuèama za goste, lupka nogom i veæ lagano pod gasom objašnjava mom bratiæu Kreši zašto se u brojanju takta èetvrta ne kaže èetvrta, kao što se treæa kaže treæa, nego samo èeta. Ne znam je li teta bila ljuæa zbog toga što je veæ prošlo punih pola sata od Mirkova dolaska, a on je svaku minutu uraèunavao u skupu satnicu kakvu nisu imali ni školovani profesori u našièkom glazbenom društvu Lisinski, ili zbog toga što sam ja svojim prljavim cipelama stala na sam rub nedavno, na sindikalni kredit, kupljenog tepiha. Sjeæam se samo da mi sviranje te veèeri nikako nije polazilo za rukom i da je bratiæ, obuèen u parhetnu drap pidžamu sa smeðim uzdužnim linijama, koja mu je bila prepravljena od iznošene tetkove, prošao pokraj mene i u uho mi zagalamio: Nije za guske sijeno. Potom je, stisnuvši prekidaè stabilizatora, ukljuèio rizov televizor na èijem su se ekranu, nakon dužeg zagrijavanja, pojavili tadašnji Krešini životni idoli, miševi Pixi i Dixi. Premda sam na bratiæeve uvrede bila navikla, pa sam na njih reagirala ispuštanjem samo još nekoliko osrednjih suza, te sam se veèeri toliko rasplakala da je èika Mirko ubrzo zakljuèio kako mu je tog utorka najpametnije

2

prekinuti s glazbenim poduèavanjem. Prvo mi je objasnio da sol koja u suzama pada na harmoniku može uništiti mješinu instrumenta, a potom dodao da bi to zaista bila ogromna šteta, jer je moja harmonika, kupljena u osjeèkom antikvarijatu, puno kvalitetnija od mnogih drugih kakve imaju ostali njegovi uèenici, oni s kojima æu i ja nastupiti na proslavi Dikova kombinata, ali æu, za razliku od veæine njih, odsvirati samo jednu kompoziciju i to, vjerojatno, jer æe na proslavi biti i direktorov prijatelj iz bratske Slovenije, dvoglasno Moj oèka ma konjièka dva. Odmah sam poslušala èika Mirka i isti tren prestala svirati. On mi je pomogao da svoju Melodiju odložim u kutiju, da kutiju stavim na njezino uobièajeno mjesto, na bukovu stolicu u kutu zimske kuhinje. Kutiju sam prekrila leakrilnim miljeom, na kojem su bili izvezeni crveni karanfili sa šatiranim zelenim listiæima. Milje sam samo nekoliko dana prije toga vratila s izložbe ruènih radova organizirane u prostorijama mjesne zajednice. Na završetku izložbe predsjednik mi je uruèio priznanje za doprinos u razvoju našeg mjesta. Tetak mi je zbog toga kupio najveæu èokoladu s lješnjacima, ali mi je ipak napomenuo kako misli da sam priznanje dobila zbog toga što sam izložila tabletiæ s karanfilima, a ne onaj s pravim slavonskim motivom koji je, prema njegovu mišljenju, premda se on u to kao muškarac ne razumije dobro, bilo puno teže navesti. Teta je bila uvjerena da sam nagradu osvojila zahvaljujuæi njoj koja mi je kupila najkvalitetniji moline konac, èime sam uspjela postiæi reljefnost motiva, dok je moja starija sestrièna Mara karanfile s priznate rukotvorine, koja se veæ sljedeæeg dana našla u kuhinjskom kutu, usporedila s onim živima kakve je njezin prijatelj Rade dobio na dan primanja u partijsku organizaciju i poslije fotografiranja za mjeseènik kombinata, koji je izlazio najviše tri puta godišnje i s kojim je teta i prije èitanja potpaljivala vatru u ljetnoj kuhinji, poklonio svojoj razrednoj drugarici. Mara je voljela cvijeæe, to su, uostalom, svi i znali, jer su je èesto viðali s tetom u našem cvjetnjaku kako plijevi ruže, a ni protiv Rade, koliko sam ja to mogla zakljuèiti provaljivanjem u njezinu tajnu ladicu u kojoj je skrivala dnevnik, nije imala ništa. Karanfile ipak nije donijela kuæi, nego ih je u parku položila na grob palim borcima. Kad je teta za to saznala, a rekla joj je Bekerica, u što sam se uvjerila naæulivši, u stavu mirno i prigušena disanja, uši iza zavjese, Mara je uzaludno teti pokušavala dokazati kako je karanfile primila samo zbog toga da bi poslije mogla napraviti dobro djelo. Onda si cvijeæe toga klempe trebala odnijeti na grob komšije Bekera, jesi li zaboravila koliko ti je puta cipele popravio besplatno, govorila joj je teta, a ova ju je gledala skamenjeno i ponovno nije zaplakala. Po tome je bila puno razlièitija od mene, koja sam svakoga dana najmanje jedanput zavlažila oèi. Teta me, èim bi to vidjela, odmah usporeðivala s mojom mamom koja je, prema njenom prièanju, oduvijek hodala neuredno rastegnutih rukava pod kojima je sakrivala platnene maramice u èijem je jednom kutu roza koncem bio izvezen monogram s prva dva slova abecede. Tetina prijateljica Olgica, koja je meðu prvima znala zašto se i kako se maska od bjelanjaka i maslinovog ulja stavlja na lice, uvjeravala me da æu zbog te svoje navike dugo zadržati mladenaèki ten, u što sam kasnije, kad su moje prijateljice stale po licu dobivati bolne pubertetske ljubièaste akne, i sama poèela vjerovati. Mojoj sestrièni nisu smetale bubuljice na obrazima, ali su joj itekako smetale, po nekoliko puta popravljane, cipele na njezinim nogama. Kad je komšija Beker umro, a bilo je to tri godine prije odlaska njegova sina preko oceana, Mara se poradovala da æe dobiti nove. Jer, samo je èika Beker, kojemu se jedinom nije sviðalo kako je moler Edo ofarbao našu ulaznu kapiju, mogao od poderanih cipela, kakve je sestrièna nasljeðivala od naših bogatijih roðakinja iz inozemstva, napraviti, na žalost Marinu i na radost tetinu, gotovo nove. Meðutim, te je godine tetak kupio za desetogodišnjicu braka svojoj ženi nove salonke boje bijele kave koje su joj bile itekako potrebne za odlazak sestri u Italiju, pa se Mara po tko zna koji put, znajuæi

3

kako æe joj izvana biti ponovno donesene nekakve iznošene, zadovoljila tetinim crnim, dobro oèuvanim baletankama. Što se cipela tièe, ja sam imala puno više sreæe. Moj je otac radio kao poslovoða trgovine u kojoj su se prodavale one borovske proizvodnje i poslije svake sezonske rasprodaje poslao bi mi nekoliko pari. Redovito mi je bilo iskreno žao što su Mari sve one bile premalene, pa sam i nju i sebe tješila da æe moja noga uskoro sustiæi njezinu, premda je veæ tada bilo jasno da nam je oblik stopala posve drukèiji; da æe moje postati usko i dugaèko, a da æe njezino ostati kraæe i puno šire. Meðutim, moje su cipele itekako dobro odgovarale mojoj prijateljici Ljilji. Ona je bila viša od mene, noge su joj bile duge i podsjeæale su na noge onih djevojèica koje, obuèene u haljinice od tila plešu na televizijskim ekranima u novogodišnjoj noæi, u onoj u kojoj sam i ja smjela ostati budna do ponoæi i u kojoj nisam morala svirati harmoniku, kao što sam morala svirati na Badnju veèer. Svirala sam tada samo božiæne pjesme i najviše griješila u pjesmi Djetešce nam se rodilo i to redovito na samom poèetku, kod stiha Isuse mileni, Bože moj. Èinila sam to gledajuæi u note koje sam, iste godine kad me poèeo poduèavati èika Mirko, našla, uoèi Svetog Nikole, u svojoj èizmici naglancanoj samo za tu prigodu i ostavljenoj na prozoru djeèje sobe, dok sam drugu, prljavu, zaboravila na stepenicama pred ulaznim vratima. Tetak je, èim bih ja zastala, udarivši za kaznu samu sebe desnom rukom po ne pretjerano visokom èelu, opomenuo tetu da me ne ometa svojim nervoznim ustajanjem i provjeravanjem je li prozor dobro zatvoren i ne stoji li pod njim èika Ljubo, skladištar u tetkovu poduzeæu, u svom dugom kožnom kaputu, za koji je teta govorila, u što ja nikada nisam povjerovala, da ga sa sebe nije skinuo punih dvadeset pet godina. Jednog sam dana Ljilji odluèila pokloniti cipele. Odabrala sam svoje nove, zelene s crvenim obrubom oko gležnja, koje meni nisu dobro stajale jer su mi potkoljenicu èinile još debljom, slagavši teti da sam ih zaboravila u svlaèionici fiskulturne dvorane. Kuæi sam se tog dana vratila, premda je bio kraj veljaèe, u svojim platnenim patikama, blatnim i mokrim, nakon èega sam dobila pristojne batine, s kojima se, na moje zaprepaštenje, složio i sam tetak, a zatim visoku temperaturu, zbog èega je u moju sobu, u kojoj je mirisalo na naranèu i bijelu kavu napravljenu od prave kave, a ne divke, došla èak i kuæna posjeta. Èinili su je lijeènik i terenska medicinska sestra koju su više zanimali pelceri tetina sobnog cvijeæa, nego moje upaljeno grlo i recept na kojemu je doktor napisao, i podvukao crvenom olovkom, da sam alergièna na penicilin. Vjerojatno je bila presretna kad joj je teta, samo da bude što ljubaznija prema bijeloj kuti, otkinula pola japanskog drveta za koje su tetine prijateljice vjerovale da u kuæu unosi novèani dobitak, i zamotala ga u vlažnu kuhinjsku krpu od pravog šifona, kako se do sestrine kuæe japanac ne bi osušio. U silnom ushiæenju žutokosa je žena širokih kukova i na brzinu zavrnutih rukava, zamišljajuæi sigurno pred sobom hrpu stodinarki kojima æe si, kad cvijet dobro krene, moæi priuštiti ljetovanje u Podgori, u moju vruæu, ali ipak naježenu stražnjicu, umjesto najobiènijeg antibiotika zabila injekciju uvoznog penicilina. Na brzinu se još jedanput zahvalila domaæici i skupa sa svojim šefom napustila našu kuæu. Za samo nekoliko minuta moje se tijelo poèelo deformirati i naglo oticati. Kapci su mi potpuno prekrili oèi, a noge se toliko poveæale da mi je teta, ne mogavši na njih staviti ni moje najveæe cipele, pa èak ni kuæne papuèe, jednostavno navukla bakine priglavke isheklane u najmanje trinaest neslagajuæih boja i u pristojnoj muškoj velièini. Buduæe japansko drvce još je stajalo na sestrinom stolu kad je teta ljutito, sa mnom pod rukom, otvorila vrata dežurne lijeènièke sobe nove zdravstvene ambulante izgraðene mjesnim doprinosom, pred koju me na svom platonu za specijalne prilike, a umotanu u bordo deku devine dlake, dovezao naš drugi susjed, èika Janika Kovaè. Lijeènik mi je, zaprijetivši sestri disciplinskom komisijom, dao nekakav protuotrov kojim me spasio sigurne smrti. Sve je to teta, nakon našeg povratka iz ambulante,

4

gdje sam morala odležati tri sata, isprièala svom mužu kojeg smo zatekle kako u kuhinji pije kavu i prelistavala leksikon zdravlja što ga je napisao nekakav narodni ljekar i narodni uèitelj Vaso Pelagiæ, po kojem je susjedno selo moje bake upravo tih dana dobivalo ime i iz kojeg su dvadesetak godina kasnije tenkovskom granatom pogodili grob moga djeda Fabijana i moje bake Kate, koju smo u njega položili tek nekoliko mjeseci prije toga. Možda su to uèinili isti oni s kojima je djed gradio cestu kroz njihovo selo i pozivao ih na Sv. Iliju k sebi na dernek, pa im na odlasku poklanjao gumene opanke koje je njegov sin, a moj otac, jeftino i ispod cijene nabavljao u svojoj prodavnici. Moja uèiteljica Dušanka bila je sretna kad je, nakon ulaska u kuæu, vidjela da tetak koristi knjigu koju mu je ona poklonila i odmah nam stala preprièavati što se u samoposluzi prièa o mojoj bolesti. Zaèudila se što se meni, samo prije nekoliko sati suoèenoj sa smræu, veæ otvorio apetit, i gotovo zanijemila kad sam umjesto žganaca s mlijekom poželjela one s jako poprženom slaninom i kiselim kupusom, kakve jede samo tetak, i to najèešæe poslije dolaska iz Vajdine gostionice. Odmah poslije uèiteljice došla je i Ljilja, èija mi je mama poslala èupavce, kolaèe koje moja teta nije obièavala praviti jer u kuæi nitko osim mene nije volio kokos. Kad sam vidjela da na sebi ima crvene štrample, pobojala sam se da je pred ulaznim vratima ostavila one zelene cipele èija je obrubna linija bila identièna boji njezinih èarapa, ali sam se umirila kad sam kroz prozor vidjela da odlazi u svojim crnim gumenim èizmama i istovremeno joj zavidjela što je u njima preskakala kanal prema pašnjaku na kojem su je èekali deèki iz ulice. Tješila sam se èinjenicom da njih zanima samo Ljiljin izvještaj o prijateljièinu zdravstvenom stanju. Meðu znatiželjnicima je bio i moj princ, sin direktora naše tvornice, jedinac i najbolji skakaè u dalj u našem razredu. Princ je bio nekoliko centimetara niži od mene, što meni nije smetalo, ali njemu sigurno jest, pa je zbog toga za svoju partnericu, u redu u kojem smo èekali zvono za ulazak u razred, uvijek odabirao plavokosu Anèicu, èiji je tata bio mjesni kinooperater, a ne mene, svoju susjedu s druma, koja sam mu uvijek nakon povratka iz škole, capkajuæi kroz lokvice vode zadržane na kaldrmi i šutajuæi iz njih kamenèiæe, preprièavala bajke iz knjige koju mi je njegova mama poklonila za moj sedmi roðendan. On nije razumio zbog èega je meni, kojoj je veæ tada i Pirgo bio knjiga za malu djecu, još uvijek toliko zanimljiva Pepeljuga, pa mi se èak i smijao u suzama osvježeni ten kad sam mu to pokušavala razjasniti. U trenutku kad sam ga vidjela na balkonu našeg kina kako na nedjeljnoj matineji sjedi do Anèice i ponosno èeka da njezin tata, koji ga je na balkon sigurno pustio besplatno, poène djecu uveseljavati crtanim filmom na istu temu, postalo mi je jasno da on nema ništa protiv prinèeve pozicije, ali da nju ne namjerava èuvati za mene. Nakon izlaska iz kina oglušila sam se na Anèièin poziv iza mojih leða i istog poslijepodneva, umjesto odlaska u šetnju, obukla crni triko i u njemu poèela vježbati skok u dalj. S treniranjem sam prestala poslije nekoliko mjeseci, nakon što sam zamolila mladog studenta difovca, koji je na satu fizièkog odgoja uspješno zamjenjivao našu uèiteljicu, da mi dopusti da u dalj skaèem u muškoj, a ne u ženskoj konkurenciji. Ponosila sam se samom sobom kad sam pretekla sve muškiæe u razredu, a meðu njima i mog malog princa, ostavivši ga za sobom punih pet i po centimetara, onoliko koliko sam i rastom bila viša od njega, ne uèinivši pritom, osim inatskog, ni jedan drugi pravi doskokni prijestup. Ali iskreno, èak da on tada i nije imao svoju plavokosu princezu, ja se ionako ne bih mogla udati za princa. Jednostavno, za takvo što nije bilo, kako je to govorio moj bratiæ Tadija, koji je odmah nakon roðenja prebolio teški meningitis i koji se sve do rata nije micao iz svog rodnog bosanskoposavskog sela, nikakve šamse. Za neke elemente po kojima sam veæ i u ono vrijeme mogla postati princezom pobrinuo se zarana moj otac. Maæehu sam imala odmalena, premda ona nije slièila na one zloèeste iz bajki koje sam preprièavala princu. Kuæni su mi poslovi išli od ruke, pa se zbog toga još i danas zna dogoditi da moja teta zažali što nisam završila nekakvu

5

ugostiteljsku ili pletiljksu školu, s kojom bih si mogla priuštiti više od jednih cipela u sezoni. Èak sam i osnovne plesne korake savladala u puèkoj školi na slobodnoj aktivnosti folklorne sekcije, na koju sam odlazila svake srijede poslijepodne, moleæi noæ prije toga Svetog Antu da se na njoj pojavi i Rajko, moj plesni partner koji je od princa bio viši punih dvadeset centimetara i sa mnom u zagrljaju èinio idealan par. To su, uostalom, posvjedoèili i èlanovi žirija koji su nas takvima, a ne pogledavši prije toga u Rajkove na vrhovima izgažene cipele, proglasili na susretu osnovnoškolskih folklornih sekcija u Slatini. I pored svih tih elemenata, jedna bi se stvar ipak èvrsto, da se kojim sluèajem princ i pojavio u mom životu, isprijeèila na putu do prinèeve ruke. Ni zbog njega, ni zbog njegovih oèiju, ja nikada ne bih bila spremna te odluène noæi, toèno u ponoæ, kad se koèija pretvara u bundevu, a princeza u pepeljugu, žrtvovati jednu zlatnu cipelicu. U strahu da je ne izgubim, ja bih usred plesa stala, pogledala svoje polusestre ravno u njihove šarenice i prièekala da dvanaestim udarcem bata u gong zidnog sata budem zasluženo otkrivena. I bilo bi mi sada donekle razumljivo da je gospodièna, po èijem imenu ili nadimku u obiènim vikendima obogaæenim domaæinskim poslovima sve èešæe nazivam samu sebe, mogla izgubiti mašnu iz kose, šeširiæ s glave, da joj se u bijegu mogao odvezati nepažljivo stegnut korzet, ali da je mogla izgubiti cipelu i k tomu još zlatnu, to mi jednostavno još uvijek ne ide u glavu. Što nije ni èudo, dodao bi ovdje moj otac, kad ti je njezina površina identièna onoj u tvojih ujaka, koji su nadaleko u našem kraju bili poznati po sitnim kostima lubanje. I što bi sve još na to, da sam kojim sluèajem kao ona iz prièe izgubila cipelu, rekao isti taj èovjek, koji je cijeli svoj radni vijek potrošio na premetanje cipela i na bezuspješno nagovaranje èaršijskih žena da su novopristigle kožne, prave Batine salonke sa sašivenim džonom, upravo one koje æe kao salivene stajati na njihovim lijepim nogama. Pri tome mu je bilo jasno, što se moglo proèitati u njegovu podsmijehu, da æe njihova kupovina, i tog sajamskog dana, kao i uvijek do tada, završiti jednim parom novih borovskih gumenih opanaka, u koje æe na zimu moæi, kad u grad krenu ljekaru, ugurati i debele, od prave vune rukom spletene, èarape. Takve je plela i bakina sestra Marija i pred svaki ih Božiæ poklanjala Opæinskom crvenom križu nadajuæi se da æe joj Bog zbog toga uslišiti molitve i vratiti joj jedinca Abrahama, kojeg je moj djed Fabijan posljednji put vidio u svibnju '45., bosog, u èetverorednoj koloni koju su oni iz susjednoga sela tjerali prema Dravogradu. Moje gubljenje cipela otac bi primio kao kæerin drzak èin upuæen njemu i vjerojatno bi se zamislio nad svojim profesionalnim postignuæima kad bi mu njegova roðena curica na ulici gubila obuæu. Ne bi mogao popiti niti jednu rakijicu, pa potom kavicu i rakijicu, pa samo kavicu, a da mu netko od njegovih jarana, koji èuèeæi pred izlogom èekaju tramvaj za Ilidžu, ne dobaci: Èuj, bolan, Bata, ima li u tebe još onih cipela što lako silaze s nogu? I zbog svega toga, baš je dobro što me nikada nije poželio niti jedan, pa makar rastom i mali, princ. A bit æe još bolje ako moj osobni Bata, nakon povratka na sedamnaesti kat svog sarajevskoga nebodera, s èijeg se prozora nekada tako dobro moglo vidjeti što studenti noæu rade u svojim sobama, naðe barem jedne od onih cipela što ih je godinama ostavljao po sniženjima, onako da se naðu, da ne pofali kad jednom bude u penziji i kad ga kæeri pozovu na krstitke svojoj djeci. Ako ih tamo više i ne bude, dio našeg zajednièkog sjeæanja saèuvan je u plakaru izraðenom specijalno po mom nacrtu i montiranom u predsoblju mog trešnjevaèkog stana. Iz njega vikendom redovito vadim sve cipele i pokušavam ih iznova složiti na neki bolji naèin. Trenutno su poredane po godinama u kojima sam ih nosila. Prve su one svijetloplave, vrlo sliène onim malima za tek roðene bebe, u kojima sam kao trogodišnja djevojèica propješaèila punih osam kilometara, od bakina sela do

6

željeznièke stanice u Gradaècu, druge su one ispucane, lakirane, tvrðeg kalupa i nekada izrazito tamnozelene, što mi ih je sestrièna poslala iz Italije i u kojima sam prvi dan zakasnila u školu i odmah ih, èim sam sjela do prijateljice Ljilje koja mi je saèuvala mjesto u prvom redu, ispod klupe izula. Treæe su smeðe s velikom zlatnom šnalom sa strane. Njih mi je tata donio u brèansku bolnicu, gdje je poslije operacije želuca ležao njegov najstariji brat, Marin tata, koji se nakon razvoda s njenom mamom ponovno oženio i u novom braku dobio troje djece, pa zbog toga svojoj najstarijoj kæeri nije nikada ni mogao, premda je znao koliko su joj potrebne, kupiti nove cipele. Èetvrte su još potpuno nove, s moje prve prièesti, koje su mi veæ i tada bile tijesne. Teta ih ipak ni zbog toga nikome nije željela pokloniti i pri tome me još uvjeravala, pogotovo onda kad bih ja pronašla nekoga kome su one bile, po mom sudu, daleko potrebnije, kako æe me pogled na njih jednoga dana djetinje razveseliti. I u tome je, danas to priznajem, bila posve u pravu. One, složene prema svojoj starosti, o meni, ali i meni, govore jako puno. Svojim velièinama podsjeæaju me na najsnažnije trenutke moga odrastanja, kakav je bio i onaj u kojem sam saznala za Ljiljin odlazak. Svojim bojama na dobre i loše godine, i zbog toga mi je svakim danom sve jasnije zašto uvijek iznova kupujem tamne, najèešæe crne cipele, premda one èesto nisu najsretnije rješenje uz moju garderobu. Svojom formom upuæuju na modu prošlog vremena. Stoga su ponekad tvrde, odluène i posve realistièke, a ponekad krhke i pretjerano ženstvene, nekako romantiène, poput onih kakve se obuvaju na mladenaèkim vjenèanjima i kakve mi je za prigodu mog prvog upisivanja u knjigu vjenèanih poslala prijateljica iz Amerike da bi se njima revanširala za one zelene, u kojima je, saznala sam to iz njezina pisma poslanog s broda, otputovala iz svoje domovine. Odmah sam ih odnijela pokazati teti Ðurði, koja se nad njima rasplakala i ispod oka pogledala èika Edu, koji je iz pletenke prelijevao komovicu u litrene plosnate boce na kojima je svojom rukom nacrtao tamnoplave grozdove. Ali, ja još uvijek ne znam kakve je cipele nosila moja mama kad je prvi put odlazila u posjet momu ocu u Zenicu. Imala je tada dvadeset godina. Bio je srpanj 1958., i bio je to njezin prvi odlazak mladom mužu poslije njihova vjenèanja, kojem su se protivili njezini roditelji, u sijeènju iste godine. Tri dana poslije sveèanog èina on se vratio u svoju službu, a ona je ostala živjeti s njegovim roditeljima u njihovoj, tek sagraðenoj, kuæi. Prièali su mi da je moj otac za specijalnu prigodu ženina dolaska u skladištu prodavaonice u kojoj je radio kao pomoænik kutijama cipela Borovo sagradio pravi mali stan. Proboravili su u njemu sretnih mjesec dana i nakon te srpanjske idile nisu se vidjeli sve do Božiæa. Tek puno godina kasnije, kad sam svom suprugu iznosila opravdane razloge zbog kojih sam kupila nove, po njegovu sudu ponovno nepotrebne cipele, ja sam si prvi put pojasnila kako to da sam se rodila baš u travnju 1959. Istina, kao veæina obiène djece, devet mjeseci kasnije, ali, kao malen broj njih, ja sam, zapravo, predstavljala jasan rezultat jedne obiène skladišno-cipelarne ljubavne epizode. Tim sam, njemu neprihvatljivim, podatkom ipak uspjela iznuditi muževljevo razumijevanje za kupovinu još jednih cipela, s debelom potpeticom i grubo zatupljenim vrhom, koje su me mjesecima izazivale u izlogu ispod našeg stana i za koje sam bila, veæ puno ranije, oslobodila jedno, površinom prostranije, mjesto u plakaru. Pa kad me moje cipele i zažuljaju, kao što me znaju zažuljati odnedavno, otkad ne želim priznati da mi stopalo više nije onako lijepo i usko kao do prije nekoliko godina, ja ih i dalje ipak jako volim. Možda ne toliko koliko su zenièki ljubavnici ono ljeto voljeli jedno drugo, ali barem toliko koliko ja još uvijek volim svoju sestriènu Maru koju nisam vidjela od sredine kolovoza 1991. i èijim bi stopalima moje sadašnje cipele itekako dobro pristajale. I ako se uskoro ne susretnemo, neke od njih poklonit æu neæakinji Martini, kæeri moje godinu dana mlaðe sestre, koja je i u svom ranom

7

djetinjstvu s puno uspjeha prekidala moje preprièavanje Pepeljuge kad god bih ja izgovorila obiteljsku rijeè cipele, i koja je bila najsretnija kad bih joj dopustila da obuje moje prve, svijetloplave cipelice i u njima, poput male princeze koja èeka svoga princa, zapleše, a ja je u tom njezinom plesu popratim sviranjem na harmonici. Ne znam bi li sol sadržana u suzama, da se kojim sluèajem naðe na površini cipela, oštetila njihov sjaj, ali sam sigurna da æu, dok god u svom predsoblju budem bdjela nad prostorom u kojem ih èuvam, imati mladenaèki i svjež ten. Upravo onakav kakav još uvijek, skrivajuæi i sada u svom raširenom rukavu maramicu s istim, možda samo malo izblijedjelim, monogramom, ima moja mama, i o kakvom je govorila tetina prijateljica Olgica kad mi je, stavljajuæi si masku na lice, pokušavala objasniti sve prednosti mojih, i u ovom trenutku, suznih očiju. ČITAONA U selu u kojem je živjela očeva majka gostionicu su zvali čitaona. Ne znam ni danas, i iskreno mi je zbog toga žao, tko ju je tako imenovao. Možda je to uèinila upravo moja baka Kata koja se, premda sama nikada nije proèitala ni jednu knjigu i koja je sve do svoje smrti i najvažnije kupoprodajne ugovore potpisivala križiæem, naslušala toliko odlomaka iz važnijih književnih djela da je bila spremna u nekom natjecanju iz toga podruèja pobijediti èak i najobrazovanijega seljanina. A nju je poduèavao njezin sin, moj otac Ilija, koji ju je, i nakon što se osamostalio, posjeæivao svakoga vikenda i obavezno joj pri tome prireðivao kratki literarni seminar. Godinama mu je omiljena knjiga bila Faulknerov roman Kad ležah na samrti i baka je zasigurno bila jedina starica koja nije znala èitati, a koja je, premda nikada nije napuštala svoju kuæu, sagraðenu u šumi daleko od glavnih prometnica, mogla isprièati kako je reagirao Faulkner kad mu je priopæeno da je upravo on dobitnik Nobelove nagrade za književnost. Otac nam je stizao subotom. Krenuo bi na put èim bi obraèunao tjedni utržak nastao prodajom cipela u njegovoj, ili toènije, Borovoj prodavaonici. U gradu u kojem je službovao sredinom šezdesetih, pa i u svim ostalima, a selio se vrlo èesto, mještani su ga zvali Bata. Moju majku, kao i žene koje su naslijedile njezino mjesto, zvali su Batinica. Baka i ja znale smo prvoga dana vikenda da æe muškarac koji subotom u gradaèaèki autobus ulazi kao Bata, a u našem selu izlazi kao svima dragi Iljkan, svakako doæi. Jedino nismo znale treba li ga èekati na ruèku, na veèeri ili na ponoænoj molitvi. Ubrzo smo se obje navikle na njegov siguran, ali vremenski itekako rastezljiv posjet i samo bismo prije odlaska na spavanje upalile svjetlo na èelu kuæe kako se sin i otac ne bi ponovno spotaknuo na ulasku u roditeljski dom. A on je sve èešæe dolazio sve kasnije. Baka se svojoj kæeri, mojoj teti Julijani, po kojoj su meni i dali ime, žalila, onda kad bi teta, onako lijepa, lijepo odjevena i s puno poklona stigla iz Slavonije, da otac stiže sve ranije. Meni nikako nije bilo jasno zašto govori ranije kad on nerijetko otvara vrata naše kuhinje, u kojoj smo ga prilegavši na otoman obje budne èekale, pred samu zoru. Cijelo smo se vrijeme, a ono je, barem meni, prolazilo nepodnošljivo sporo, jedna pred drugom pravile kako duboko spavamo. Èim bi uhvatio kvaku, ja bih još pojaèala svoju glumaèku rolu. Poèela bih škripati zubima i izgovarati nekakve nerazumljive rijeèi, èinila bih sve ono što sam vidjela da èini on kad ubrzo, i ne skinuvši se do kraja, legne na krevet na kojem je teško bolestan ležao moj djed, u onoj jedinoj sobi s èijeg se prozora vidi rana višnja s koje sam pala na svoj peti roðendan. Danas se tako jasno sjeæam debele susjede Markovice kako, ugledavši me, poèinje naricati misleæi valjda da pod višnjom leži mrtva Ilijina prvoroðena djevojèica. U panici i ne primjeæuje da se ja ubrzo dižem i u strahu pred pravim batinama ustajem, ljestvama se penjem na tavan magaze, te ih za sobom odbacujem znajuæi da baka ima, jednom je to uostalom

8

rekla teta, strah od visine. Tek kad sam uz dovikivanje iznudila èvrsto bakino obeæanje da æe mi samoinicijativni uspon na drvo, u èemu mi je, da stvar bude još gora, pomagala dotrajala, pomalo veæ trula bagremova taraba, biti oprošten, i kao roðendanski poklon zatajen pred ocem, negdje pred veèer, sišla sam opijena parama i mirisom rakije što ju je baka na tavanu, a razloge tada nisam razumjela, skrivala pred svojim sinom. Ne znam je li moj peti roðendan bio u subotu, kad je otac došao, i jesam li i te noæi glumatala uronjenost u djeèje snove pri kojima roditelji na licu djeteta prepoznaju osobine što ih je ono naslijedilo od svojih predaka. Znam samo da mi je moje pravljenje u takvim noæima omoguæavalo pasivno sudioništvo u oèevu i bakinu razgovoru. On je uvijek, iz vikenda u vikend, zapoèinjao istom slikom. I zatvorenih oèiju znala sam kako otac, smiješeæi se i s osjeæajem krivice koji mu se pred bakom javlja, bojažljivo otvara vrata, te umjesto pozdrava izgovara nekoliko reèenica nekog, mislila sam njegova prijatelja, Casha. Oèeve oèi svjetlucaju jer zamišlja kako ono što izgovara Cash ustvari izgovara on i kako je rijeè o našoj baki, a ne o Cashovoj mami. Moja prava baka Ilijin je nastup uvijek ocjenjivala istom, jednostavnom rečenicom: "Opet ti iz čitaone." Zato sam ja riječ čitaona, pa i onda kad sam veæ nešto saznala o rijeèima koje se izvode iz glagola èitati, vezala uz moju baku i moga oca. Vjerovala sam da je baš baka bila toliko mudra, te je, ne znajuæi kako se upušta u tvorbu rijeèi, preimenovala gostionicu u èitaonu, osjeæajuæi kako njezin sin svoja èitateljska iskustva najradije pokazuje tamo gdje mu toèe pravu šljivovicu i to iz boce na kojoj je nalijepljena žuta etiketa sa slikom Gradašèeviæeve kule ispod koje latinicom piše Zmaj od Bosne. Danas sam sigurna da je otac konobaru svaki put iznova preprièavao istoimeni Tomiæev roman, kao što je to èinio i meni kad bi me nedjeljom vodio na gradaèaèku kulu gdje sam, u sklopu vježbi pamæenja, morala odgovarati na pitanja o lijepoj Mejri i hrabrom Husein-begu. (Sada kad poslije puno, puno godina, sreðujuæi brdo vlastitih bilješki, rezultate mojih priprema za pisanje rada o hrvatskom povijesnom romanu, kreæem u ispovijedanje razloga odabira takve teme, znam da postoji jedan neusporedivo èvršæi i neusporedivo ozbiljniji od ostalih, od svih onih koje nazivamo znanstvenima. Svjesna sam, meðutim, da ga je u novom kontekstu ipak pametno prešutjeti. Ubrzo nakon što sam pala s višnje, naš ju je susjed Staško, inaèe bratiæ moje majke, èiji sam lik veæ tada lagano zaboravljala, posjekao. Ne zbog toga što se jako brinuo o svojoj roðakinji, o maloj o kojoj je jedino znao to da bi bakinu zabranu mogla iznova prekršiti, nego zbog toga što mu je voæka zasmetala pri gradnji nove kuæe. Pozvao me jednoga dana i zapovijedio mi da mu iz èitaone, baš tako je rekao, donesem dve pive. Moju nevoljkost odmah iscrtanu na licu, za koje æe moje prijateljice trideset godina kasnije govoriti kao o licu izdajici, Staško je protumaèio lijenošæu kojoj se i ne treba èuditi ako se uzme u obzir èija sam. Pretpostavljam da sam ga ipak podsjetila, ne bih se tome èudila, da se u dvorištu pokraj bunara igraju njegova vlastita djeca, neka od njih starija, ali zasigurno sva snažnija od mene. Ne sjeæam se kakvo je lice imala osoba koja mi je iz sepetiæa uzela dvije prazne boce i vratila pune, èak ni to je li bio muškarac ili je bila žena. Ne sjeæam se kako sam se, napustivši èitaonu, èiji su gosti sjedili, tu sliku ipak pamtim, u hladu èetiri velika divlja kestena, našla pokraj bunariæa, izvora na koji sam svakodnevno odlazila s bakom po vodu za piæe. Ili sam jako ožednjela, ili sam htjela vidjeti zbog èega teta Julijana èesto šapæe baki da sam ja bistra kao voda na bunariæu, ali je šteta što on, njezin brat, dopušta da mu dijete odrasta u šumama. Zasigurno je tako mislio i Staško. Nakon što me kasno uveèer baka pronašla kako spavam uz šum vode, dugo više nismo išle na Staškov bunar, s kojeg smo oduvijek grabili vodu za pranje tijela i ispiranje rublja (rublje smo lupale drvenom prakljaèom i prale u kišnici i to sapunom što ga je teta Mara slala iz Italije). Moja se Kata još dugo, i nakon što sam odselila teti u Slavoniju, ljutila na susjeda. Èak mi nije dopuštala, kad sam joj dolazila u

9

posjet, da idem vidjeti dokle je stigao u gradnji kuæe. A stvar je bila tako jednostavna. Uostalom, da je voda iz njegova bunara bila kao voda na bunariæu, on bi u èitaonu poslao svoju djecu, a ne mene. Zbog toga se baka i nije ljutila na prvi dio prièe. Ona je cijeli sluèaj zasigurno pamtila po svojoj brizi i panici koju je prouzrokovao neplanirani nastavak, moje skretanje s pravog puta i spavanje uz bunariæ. Kako sam joj mogla objasniti da sam zaspala zbog toga što sam bila neispavana, zbog toga što sam u èitaonu išla u ponedjeljak, kad je tatin nastup u njoj bio još jako svjež. Nisam je željela podsjeæati koliko smo dugo èekale njezina sina. Da sam to tada i uèinila, ona bi, po ne znam koji put, pomislila da me na takav odgovor nagovorila mamina familija, èijeg sam jednog od brojnih èlanova morala sresti na putu, i u bijesu bi ponovno zaboravila da nas dvije na bunariæ idemo zbog bistre, a ne Staškove vode. Ali u cijeloj prièi nije bilo važno, barem ne meni, ništa drugo do toga što me susjed toga ljetnog dana poslao po piæe ne u gostionicu, nego u èitaonu. Jer, u trenutku kad je i Staško gostionicu nazvao èitaona, ja sam se morala pomiriti s èinjenicom da rijeè èitaona, u svojoj pomalo èudnoj funkciji, nije vlasništvo samo moje obitelji i da možda još netko, a ta mi je pomisao bila gotovo nepodnošljiva, osim moga oca, zna tako lijepo preprièavati ono što je neki poznati pisac napisao. Uostalom, u gostionici sam èula kako i djed Luka pita svoju ženu, baku Lukinicu, što Iljkanova mala sama radi u èitaoni. Prepoznala sam tamo i baku Jelu, za koju su veæ tada govorili da ima preko stotinu godinu, a da još uvijek puši duhan iz tabakere. Ako je tada, a u to me uvjeravala njezina snaha Marta, imala stotinu godina, baka Jela, koju još i danas pamtim po dugim sijedim pletenicama, žutim prstima i uskim šakama na kojima su istetovirane zvjezdice i ime njezina muža Ive kojeg su pobjednici odveli noæu, u proljeæe 1945. i bacili u bajer, ona bi ove godine navršila stotinu trideset i jednu godinu. Vjerojatno su njezine visoke godine u vrijeme kad mi je ona bila najzanimljivija na bakinim veèernjim sijelima bile rezultat doživljaja što ga je ona ostavljala na svoju snahu, èiji je muž, a Jelin sin jedinac, godinama živio u inozemstvu gdje je, prema rijeèima moje bake, zapoèeo novi život. Što je s njegovim novim životom u ovom trenutku, kad u Rovinju mora brinuti o nepokretnoj majci i njezinih stvarnih stotinu godina, da li baka Jela još uvijek mota duhan, ja ne znam. Vjerojatno, da je živa, znala bi moja baka, koja je o Jeli znala baš sve; pa èak i to zašto ona voli samo duhan sa svoje njive koji joj najbolje isjecka djed Luka onda kad mu žena ode u Grad ljekaru na pregled, a ne onaj fini, sitno rezani, mirišljivi hercegovaèki, kakav je Marta kupovala pokraj èitaone, pod šatorom što su ga postavljali jedanput godišnje, 20. srpnja, na Dan Svetog Ilije. Baka je svakako razumjela zašto je Jela, dok su njih dvije pile kafu što ju je poslala moja mati negdje iz Njemaèke, o kupljenom duhanu govorila kao o teškom, žestokom i oporom, i zašto su njih dvije, istodobno, u veæ zaslaðeni napitak morale umakati kocke žutog šeæera. Moga su djeda rijetko spominjale, a možda je upravo on bio taj koji je jednu seosku gostionicu, prvu plansku kuæu, onu koja više nije bila graðena od blata nego od pravih peèenih cigala, imenovao èitaonom. Možda je baš on i predložio samu gradnju, i to odmah poslije rata, kad je, kao jedini školovani mještanin, bio opæinski vijeænik i kad mu je bilo jasno da se izmeðu sve njegove djece upravo njegov Ilija izdvaja po svom zanimanju za prièanje i preprièavanje prièa. Baka Kata, koju djed nikada nije nauèio pisati, a uèio je mnoge, pa èak, s puno truda i volje (znala mi je u povjerenju reæi Marta) i baku Jelu, oèev je talenat nazivala izmišljanjem, dok je moja teta Julijana, iskljuèivo kad je njezin spomenuti brat u pitanju, isti dar pokrivala rijeèju laganje. Djeda u kojeg sam, uz tetina muža Milana, od svih muških likova u svojoj dosadašnjoj autobiografiji (jasno, od onih o kojima mogu javno govoriti) imala najviše povjerenja, a koji je umro prerano, o tome nisam ništa pitala. Njegova je Kata pak, u trenutku kad me naveliko poèelo zanimati porijeklo rijeèi, naglo sve zaboravila. Gubila se u obiènom razgovoru, pa me tako nakon mog dolaska s

10

maturalnog putovanja iz Dubrovnika, odakle sam joj poslala nekoliko razglednica i èije joj je sadržaje danima èitao moj bratiæ djedova imena, Fabijan, upitala jesam li baš morala iæi u Englesku. Otac danas jedini i pravi problem vidi u tome je li u èitaoni, uz preprièavanje romana, popio više boca Zmaja od Bosne ili ispio više litara piva. Èim to izgovori, on krene u opis lica koja su ga slušala i ja svaki put sve jasnije i s puno više razumijevanja shvaæam zašto je on sve kasnije ili, kao što je govorila baka, ranije, otvarao vrata roditeljske kuæe. U trenutku u kojem ih je morao zatvoriti posljednji put, u srpanjskoj noæi 1992., dva dana nakon što je u èitaoni proslavio svoj imendan, ja sam pila, vjerojatno nekakav sok, u jednom od londonskih pubova. Premda sam odavno postala punoljetnom, a èak me i od same zrelosti ne dijeli puno godina, još nikada nisam okusila pivo. Te sam noæi od jednog zagrebaèkog mladiæa, koji je rodni grad napustio godinu dana ranije, i kojeg sam upoznala nakon što sam ga, ohrabrena njegovim èitanjem Barnesa u metrou, upitala na kojoj stanici moram siæi da bih stigla do najveæe londonske knjižare, èula meni dosta važnu reèenicu: U Londonu nije sramota èitati knjige. Poželjela sam, unatoè galami polupijanih Engleza, prokomentirati njegovu tvrdnju, ali bi to zahtijevalo, odmah sam toga postala svjesna, ukljuèivanje vlastitih nedoumica vezanih uz imenicu izvedenu iz glagola èitati. Poznavali smo se prekratko da bih mu spominjala nesvakidašnje ponašanje jednog oca i da bi on uopæe mogao shvatiti meðusobnu vezu jedne ovisnosti o književnom štivu s jednim otporom prema piæu koje se pije u pravim pubovima. Osjetila sam dovoljno tuge i u samom podsjeæanju na èinjenicu kako netko sada ruši i moju èitaonu, i dovoljno brige za stanje moga Ilije koji bježi zajedno sa svojim prièama i nema vremena zakljuèati vrata kuæe u kojoj je namjeravao provesti svoj umirovljenièki život, da se istoga trenutka ne bih zahvalila na ugodnoj veèeri i otišla kupiti kartu za povratak. Sutradan sam, gledajuæi oblake ispod sebe, oživljavala slike oèeva hvatanja za kvaku, bakina lica u trenutku kad me budi uz bunariæ i Jelinih dugih prstiju. I u svima njima nekako se prepletala rijeè èitaona. Obeæala sam samoj sebi da æu, ako sretno doðem do Zagreba, i ako otac preživi bijeg poljskim putevima, otvoriti onu litru gradaèaèkog Zmaja od Bosne, što ju je djed Fabijan kupio na dan moga roðenja, a èiji sam sadržaj još donedavno namjeravala prvi put okušati u trenutku roðenja nekoga èiji æe me uspavani lik podsjeæati na moj vlastiti, i ispiti je do kraja. Samo jednu moguænost nisam predvidjela. Nisam tada, u zraku, ni u jednom trenutku pomislila da je netko, shvativši puno prije mene da je za otvaranje boce potrebno izmisliti novi povod, bocu pronašao, otvorio je i lišio sadržaja. Ja i dalje, za razliku od svoga oca koji je èitanje itekako oplemenjivao, još uvijek ne pijem pivo, a, prema svemu sudeæi, ni rakiju nikada neæu kušati. Kad me Ilija upita zbog èega se ne odvajam od knjige, ja mu spomenem studente, pisce, ureðivanje biblioteke i doktorat. On se zadrži na temi doktorske radnje i svaki me put iznova upita jesam li bila pijana kad sam ju smišljala? Sve se završi na njegovoj tvrdnji da bi za ženu bilo puno bolje da radi u èitaoni. Meni tada i ne preostaje ništa drugo nego da se nasmijem, upitam ga kad æe konaèno èitaonu zamijeniti hrvatskom varijantom èitaonice, ponudim mu pivo i spremim se za slušanje novog preprièavanja. Pa i kad primijetim da je preselio likove i dogaðaje, a s godinama to èini sve èešæe, premda o postmoderni ne zna apsolutno ništa, uspijevam sakriti grimasu na licu. Možda ipak malo zaškripim zubima kao što sam, oponašajuæi oca, škripala u onim noæima buljeæi u strop bakine kuhinje, osluškujuæi korake koji su stizali, odakle bi drugdje nego iz čitaone. FOTOGRAFIJA Na dan kad je umrla moja baka ja sam sa zida njezine spavaæe sobe skinula meni još uvijek najdražu obiteljsku fotografiju. Na njoj smo snimljene moje dvije sestre,

11

brat i ja kako se smijemo, èuèeæi u bakinu dvorištu ispod jabuke petrovaèe, koju je zasadio naš otac tjedan dana nakon što se vratio iz Skopja sa odsluženja vojnoga roka. Upravo se tim podacima služio moj djed kad je jabuku nudio mionièkim trgovcima koji su mu za plodove nekoliko mjeseci prije Petrova izbrojavali pristojnu kaparu. Jabuke su otkupljivali na veliko, pa ih potom na malo prodavali na gradaèaèkoj pijaci. Naša je majka, ne veseleæi se pretjerano sazrijevanju obiène petrovke, nekoliko godina bezuspješno uvjeravala svoga svekra kako je njegov sin jabuku zasadio baš onoga dana kad je konaèno uspio, poslije više predskopljanskih pokušaja, isprositi njezinu èistu, djevojaèku i još k tome maloljetnu ruku obeæanu, prema prvoj, najveæoj i jedinoj želji njezinih roditelja, dobrostojeæem mladiæu iz Vrdoljakove kuæe, onome èiji je otac, zajedno s njezinim, bio ranjen u borbama kod Olova. Fotografiju je poèetkom lipnja 1969. snimio naš tetak Oscar, muž oèeve sestre koja je dvadeset godina prije toga odselila u Italiju, odakle je redovito, najmanje jedanput mjeseèno, na adresu roditeljskoga doma slala paket u kojem je svatko tko se u trenutku njegova prispijeæa našao na odredišnoj toèki mogao naæi nešto za sebe. A sastav ukuæana na kuænom broju 104. èesto se mijenjao. Dok su jedni spomenutu adresu napuštali, drugi su baš tog trenutka na istu lokaciju useljavali. Oni koji su odlazili redovito su se vraæali, neovisno o tome kojom su jaèinom i samouvjerenošæu još sasvim nedavno zatvarali vrata za sobom. Stizali su najèešæe u daleko razlièitijim životnim kombinacijama od onih u kakvima su bili u vrijeme nekog svog prošloga boravka na adresi koja je predstavljala jedino èvrsto mjesto njihovih biografija. Nerijetko su dolazili samo nakratko, ali su zato na sigurnome, tako su govorili opisujuæi prostor i istovremeno pravdajuæi svoje postupke, ostavljali svoju djecu; neke od njih tjedan, a neke, poput mene, i više godina. Jedino su baka i djed bili oni koji su se u istom domu budili svako jutro u isto vrijeme i odlazili u postelju slijedeæi svoje dugogodišnje navike. Zaspali bi odmah poslije odslušanih vijesti i pažljivog iskljuèivanja radija koji je djed, posudivši novac od mjesnoga gostionièara, kupio krajem prosinca 1959., spremajuæi se da sa svojim najavljenim gostima, razvedenom kæeri Julijanom i njezinim novim zaruènikom, lediènim i materijalno sreðenim ekonomistom iz zapadnije slavonske provincije, što veselije doèeka Novu godinu. Dakle, djed i baka bili su meðu rijetkima u našoj familiji koji nisu u svojim osobnim kartama mijenjali mjesto prebivališta. Ostajali su na adresi kuæe koju su podigli svojim rukama sredinom pedesetih godina, preselivši se u nju iz malog naslijedjenog kuæerka sagraðenog æerpiæima prije prvoga svjetskog rata. Uvijek su bili spremni da, sjedeæi na sijelima što su se od dana preseljenja redovito održavala u njihovoj novoj kuæi, tada najveæoj u našem zaseoku, prepoznaju glasove svojih komšija probijene kroz guste dimove prepletene mirisima pravoga duhana i niške Morave i odgovore na njihove znatiželjne upite o razlozima zbog kojih dolazi do brze izmjene stanara u kuæi koju, istina je, i sami, kao i mnogi drugi seljani, rado posjeæuju. I dok je baka za kuæne propuhe optuživala iskljuèivo one koji su vrata njezina doma otvarali sišavši s nekog drugog, a ne Matanoviæeva obiteljskoga stabla, djed je njezine rijeèi potvrðivao klimanjem glave i napeto išèekivao dovoljno dugu bakinu govornu stanku u koju æe utrèati s najsvježijim vijestima o poveæanju mirovine. Jako je dobro znao da jedino njima može odvuæi pažnju koncentriranih slušatelja bakina detaljnoga opisivanja dogaðaja koji su njemu kao glavi obitelji bili dovoljni muèni i dovoljno bolni, i zbog kojih se, svjestan svoga definitivnoga odlaženja, gorko rasplakao nekoliko dana prije svoje smrti, gledajuæi brojnu unuèad kako ga ispraæa na odlasku u sarajevsku bolnicu iz koje se na broj 104. više nikada neæe vratiti. Tetini su paketi stizali i dalje, sljedeæa dva i pol desetljeæa. U njima više nije bilo mentol bombona, mirišljave pjene za brijanje, sitnih listiæa u koje se zamatao duhan i debelih, tetinom rukom ispletenih, muških èarapa. Posljednji talijanski paket stigao

12

je tri dana nakon što smo pokopali baku. Primila ga je sama moja teta koja ga je iz Italije i poslala petnaestak dana ranije. Zajecala je potpisujuæi potvrdu pred poštarom Markom kad joj je on, ne prepoznavši kolièinu njezine tuge, sasvim profesionalno izjavio da je paket trebala poslati s naznakom hitno i da bi u tom sluèaju Fabijanovica uspjela popiti strane vitamine koji bi možda, ali tko æe to sada znati, pomogli njezinu slabom organizmu. Teta je paket odmah predala bakinoj mlaðoj sestri Jeleni, što, razumljivo, nije bilo pravo mojim drugim dvjema tetama, bakinim kæerima, pogotovo mojoj imenjakinji koja je u tom trenutku brisala prašinu s radija, kupljenog 1959., objašnjavajuæi ostalim zainteresiranima za nasljeðivanje tog predmeta kako ona prema njemu osjeæa veæu emocionalnu bliskost od bilo koga drugoga. Njih dvije još su se više ražalostile kad su vidjele da se u paketu nalazi i nekoliko crveno-zelenih limenki crem-caffe, za koju su tvrdile da je neusporedivo kvalitetnija od naše frankovke. Talijanska teta razljutila se na Jelenu, koja nije mogla izdržati da paket ne otvori odmah, pa je sve to popratila s nekoliko brzih reèenica koje ja ne bih razumjela ni da sam kojim sluèajem završila sva èetiri, a ne samo dva stupnja talijanskoga jezika. Njezin muž Oscar bio je puno jasniji kad se na slabom hrvatskom zgrozio nad slikom u kojoj se Jelena, žena koja svoje kilograme nije uspijevala izmjeriti na sobnoj vagi, silno veseli brojnim šarenim flašicama ispunjenim vitaminima, meðu kojima je najveæi broj onih za poveæanje apetita, i to nakon što je cijelo jutro potrošio objašnjavajuæi joj zašto on, u strahu od masnoæe, izbjegava doruèkovati jaja sa slaninom. I sama sam mislila da je uèinjena poprilièna nepravda što se posljednji paket namijenjen mojoj baki dodjeljuje, istina, njezinoj sestri, ali osobi koja cijele dane uporno sjedi na zelenoj šamlici svoje pokojne sestre, uz kekse, pivo, cigarete i kavu, te onako usputno prigovara da su na zidovima bakine sobe poslije juèerašnjeg kreèenja ostale masne štrafte. Možda sam u tom trenutku bila prema njoj i malo nepravedna. Uostalom, ako želim biti iskrena, moram priznati da sam Jelenu voljela puno manje nego što sam voljela ostale bakine sestre. Bojala sam se da æu, ako joj se samo malo više približim, naslijediti njezine kilograme, kao što sam, svima je to bilo jasno, naslijedila njezinu prejaku neženstvenu kosu, zbog koje ni u nižim razredima osnovne škole nisam imala problema prepoznati stilsku figuru poredbe, jer sam odmalena znala da je moja kosa kao konjska griva. Jelenin muž, a bakin šogor, djed Bono, nije vidio nikakav problem u linijama što su probijale na zidovima. On se više brinuo, nalijevajuæi gradaèaèku šljivu u štamplice na kojima je bio nacrtan runolist i koje sam ja poklonila baki, kupivši ih od svoje prve srednjoškolske stipendije koja mi je, poslije nekakva testiranja, dodijeljena u Osijeku, hoæe li parok na nedjeljnoj misi, spominjuæi u propovijedi dobrotu pokojne šogorice, spomenuti kako su njezine pogospoðene kæeri bijelile zidove starièine sobe nakon što nije prošla niti hefta od njezine smrti. Ukratko, mislila sam da je bakina kava trebala biti darovana onima koje su se toliko namuèile da se kuæa dotjera u red, da se na zidovima prekriju tragovi dima s višegodišnjih sijela koja su u kuæi nastavljena i poslije djedove smrti i na kojima se kasnije nisu prekidale bakine zanimljive obiteljske prièe, za koje su joj njezina djeca iz godine u godinu davala sve više dinamièkih motiva. I poslije nekoliko strpljivih prelaženja vapnom, na površinama su i dalje izbijale linije koje su jasno otkrivale na kojim su mjestima ranije visile fotografije. Vidjevši o èemu se radi, tete su odluèile ne živcirati se previše, jer su ionako sve stvari, a èim se zidovi osuše, planirale vratiti na njihova stara mjesta. Meðutim, jedna je fotografija nedostajala. Ona na kojoj se smiješimo moje sestre, brat i ja, i koju je, u lijepom talijanskom okviru, tetak Oscar poslao baki u jednom od redovitih paketa. Pretpostavljam da je za tu prigodu odabrao upravo roðendanski. Baka je te godine, godine u kojoj sam ja završavala treæi razred osnovne škole, navršavala šezdeset i pet godina i vjerojatno je tetak, koji se u svoje slobodno vrijeme bavio psihologijom kako bi, upravljajuæi tvornicom cementa, bolje razumio nezadovoljstvo svojih

13

radnika, osjeæao da bi staricu najviše obradovala fotografija na kojoj su uhvaæena sva djeca njezina mlaðega sina. Pogotovo što je on znao, kao što je znala i ona, da se to do tada još nikada nije dogodilo. Poznavajuæi svoju baku, zakljuèujem kako je slutila da se ista, ili barem slièna fotografija, neæe moæi snimiti ni u godinama što æe potom uslijediti. I dok sam ja sa zida skinutu fotografiju skrivala meðu knjigama što sam ih ponijela sa sobom, znajuæi da ih u danima tuge neæu èitati, ali da æu se uz njih ipak osjeæati puno sigurnijom, tete su se složile oko toga da je fotografiju ukrao njihov tetak Bono, koji je, pretpostavljale su, djeèju sliku zgužvao i bacio u šumu, a kvalitetni okvir prodao za litru domaæe žeste. Danas nisam sigurna, mogu samo nagaðati koje sam naslove imala uz sebe, ali sam zato nekako uvjerena da su moje tete puno manje žalile za nestankom smješka djece snimljene pod jabukom petrovaèom, nego što su žalile za lijepim talijanskim ramom. On se mogao složiti s bojom zidova njihovih stanova i s bojom odjeæe kakvu su, na nekim drugim, meni još uvijek stranim, fotografijama nosila njihova djeca, èiji su pogledi pred kamerama, za razliku od naših, bili ukoèeni i ozbiljni, jer su se smijali, za razliku od nas, u svakodnevnom ili, kako je moj brat Dražen govorio, obiènom životu. Nakon povratka kuæi u Slavoniju fotografiju sam sakrila u garažu, na najvišu policu na kojoj je moj pravi tetak, onaj zbog kojeg je djed kupio radio-prijemnik u prosincu godine 1959., držao sitni alat, rezervni akumulator i kleme, sprej za odmrzavanje kvaka na automobilu, manji limeni karnister za rezervno gorivo i, u bijeloj borovskoj plastiènoj vreæici s plavim natpisom firme, nekoliko Hrvatskih tjednika, preostalih nakon što je teta veæinu spalila u vrtu iz kojeg se vatra vidjela i u onom trenutku kad je policijski inspektor, muž tetine prijateljice, pokušao otvoriti našu do tada redovito nezakljuèavanu dvorišnu ulaznu kapiju. Teta nije znala da je te 1971. tetak ipak uspio nekoliko brojeva sakriti, kao što nije znala ni to da njezin muž na garažnoj polici obavezno taji i dvije boce ferièanaèke frankovke, koje, mijenjajuæi svakodnevno prazne za pune, ulaže u Chromosove limenke preostale od lakiranja parketa u dnevnoj i mojoj sobi. Polica je bila još jedna tetkova i moja tajna, kao što je bila i ona da se u njegovu radnom stolu, meðu nacrtima naše kuæe koju je 1958. za potrebe bogatoga stolara projektirao njemaèki arhitekt R(hm, nalazi, otipkana na žutom papiru, presuda osjeèkoga suda iz rujna 1946. kojom je tetak upuæen u lepoglavski zatvor, ustanovu iz koje nije izišao, uz sve uložene žalbe, sve do svibnja godine 1951. Gotovo sam svakodnevno provjeravala je li fotografija na istom mjestu, jesam li se od lipnja 1969. jako promijenila, kome smo svi mi postali slièni. Teta se radovala što sam spremanje garaže preuzela na sebe. Tetak zasigurno još puno više, ali to pred tetom nije smio pokazati. U garažu je ulazio nekoliko puta u istom poslijepodnevu i zadržavao se u njoj najviše pet minuta, a, vrativši se u kuæu, otišao bi prvo u kupaonicu i oprao zube Saponijinim kalodontom s okusom jagode. Životi mojih sestara, brata i roditelja, razumijevala sam slušajuæi prièe starijih, sve su se više komplicirali i zbog toga je teta vrlo èesto spominjala kako joj je žao što nije uspio onaj njihov pokušaj odlaska u Kanadu. Sjeæala se godine u kojoj se to dogaðalo, jer sam ja u njoj preboljela svoj prvi teški meningitis, ali ne i toènog mjeseca. A ja joj nisam smjela reæi kako sam sigurna da je to bilo sredinom lipnja 1969., u vrijeme kad je sazrijevala bakina jabuka petrovaèa, i da toèan datum stoji na poleðini fotografije na najvišoj polici naše garaže. Tri dana prije snimanja te fotografije teta me povela da se pozdravim sa svojima najbližima koji sele u Kanadu i koje æe tamo ispratiti iz bakine kuæe. Pamtim da smo se opraštali rano ujutro, da je mama plakala i da joj je lice nalikovalo crvenom džemperu što joj ga je otac kupio za put, da su klinci èistili cipele mašuæi nogama po rosnoj travi i da je tata vikao da æe svi oni zakasniti na autobus do Vinkovaca ako se mama samo još jedanput vrati da mene poljubi. Znala sam to jutro samo to da

14

oni prvo odlaze do Italije, do grada Milana, u kojem æe ih na željeznièkoj stanici doèekati tatina sestra i njezin muž Oscar, a da æe potom poæi u nekakav prihvatni centar o kojem je moja uèiteljica Dušanka, kad sam joj se prije puta povjerila i zamolila da mi na nekoliko dana pred kraj školske godine dopusti izostanak, govorila sve najgore. Opravdala mi je unaprijed posljednji nastavni tjedan i poklonila knjigu Kozeta, u izdanju sarajevske Lastavice, obraæajuæi mi se u posveti kao svojoj najboljoj uèenici, nalijepivši uz svoj tekst slièicu simpatiènoga dimnjaèara. Teta i ja otputovale smo istoga dana, presjedale smo nekoliko puta, mijenjale autobus kaubojskim vlakom, a njega šinobusom. Sutradan ujutro moji su otputovali. Željela sam se istoga trena vratiti u svoju školu, meðu svoje prave prijatelje. Èeznula sam za velikim odmorom i jauznom s najboljim èajem na svijetu, onim u plastiènoj šalici, puno boljim od onoga s limunom kakav se pije kod kuæe, iz tetine porculanske posudice na kojoj dolje piše i nekakav broj zbog kojeg bi bila velika šteta šalicu razbiti, i za najboljim kruhom s paštetom, kakva postoji samo u velikim, ali ne i u malim Gavriloviæevim naranèastim limenkama. Ali teta je, kao i svaki put, imala puno posla. Morala je oprati bakine zavjese, izribati podove, okreèiti verandu, presaditi cvijeæe, urediti djedov grob. I tko zna koliko bi tada ostala na tom broju 104. da nije èula kako me baka, sjedeæi sa mnom pod jabukom, uz jedan veæi i jedan manji fildžan, pita kad æemo se teta i ja konaèno vratiti kuæi u Slavoniju. Priznala sam da bih ja najradije odmah, jer æe se moji u razredu sutra, zajedno s drugaricom, fotografirati u boji. Teta, vjerojatno više rastužena negoli ljutita, krenula bi odmah samo da smo imale bilo kakvo prijevozno sredstvo, i da samo nekoliko trenutaka nakon izmirenja kæeri i mame nismo vidjele crveni fiat 101 kako se polako penje uz bakino brdo. Što se više približavao, u vozaèu smo prepoznavale tetka Oscara, u njegovu suvozaèu moga oca Iliju. Nije stoga bilo teško pretpostaviti da se na zadnjem sjedištu guraju moja mama i njezino troje preostale djece. Baka je odmah zatražila vodu i šeæer, teta je citirala samu sebe i veæ prepoznatljivu reèenicu kroz koju se jasno èita što ona misli o sposobnosti svoga brata, a još više njegove žene koja je, uostalom, za njega i bila najlošiji moguæi izbor, a ja sam potrèala prema autu, zaboravljajuæi da sam prije najviše jedan sat silno željela povratak i znajuæi da æu sutra morati zajedno s ostalim nenadanim povratnicima umjesto paštete jauznati sir i kajmak. Stariji su se, èim je auto ušao u dvorište, poèeli nešto prepucavati. Iz njihovih nedoraðenih reèenica shvatila sam samo to da tata u Milanu nije uspio popiti jutarnju rakijicu pa su mu se ruke tresle toliko snažno da ni prvi formular nije mogao ispuniti. Moje mlaðe sestre, brat i ja èuènuli smo pod jabuku i glasno se poèeli smijati kad je Mirjana, godinu dana mlaða od mene, stala govoriti neuobièajeno brzo, onako kako govori naša sestrièna iz Italije. Sestriènin otac, naš tetak Oscar, škljocnuo je baš tada fotoaparatom. Sutradan smo kreveljenje nastavili i ja se ni u jednom trenutku nisam sjetila da se toga dana moja klapa iz razreda, svi lijepo poèešljani, namješta pred službenim, onim pravim fotografom, kumom direktora naše škole. Da sam tada bila s njima, ja bih vjerojatno sjela pokraj svoje uèiteljice, kao što sam na prvoj prièesti sjela uz patera Celestina, obuèena u prozirnu muslinsku haljinicu što mi ju je tetak donio sa službenoga puta iz Beèa, drukèiju i ljepšu od svih ostalih na fotografiji, i s vjenèiæem na glavi spletenim od bijelih duplih cvjetova muškatla kakvi su uspijevali iskljuèivo u tetinu vrtu. Premda me na razrednoj fotografiji nije bilo, moja je uèiteljica jedan primjerak naruèila i za mene. Poklonila mi ga je na dan kad nam je dijelila svjedodžbe. Teta je fotografiju odložila meðu moje stvari, u treæu ladicu hrastovog regala, onu u kojoj još uvijek, uz mnoge druge sitnice, èuva drapkastu kutijicu s mojim mlijeènim zubima. Tu sam fotografiju 3.b. pogledala prvi put ponovno kad sam se sedam godina nakon što je ona snimljena, željela podsjetiti kako je kao desetogodišnji djeèak izgledao moj prijatelj Vlado, mladiæ kojemu sam se u tom trenutku spremala poæi na pokop. Vlado, koji je, kao i ja, stanovao na drumu, samo nekoliko metara

15

prema Našicama, poginuo je vozeæi motor na opasnoj orahovaèkoj cesti. Uvijek kad posjetim njegov grob ja se sjetim zime one iste 1969., zime u kojoj sam spalila njegov jedini zimski kaputiæ, stavivši ga, u najboljoj želji da se osuši do našeg odlaska kuæi, na cijev peæi koju sam taj tjedan, kao dežurna uèenica, a i inaèe sklona Vladi, ložila drvima. Na pokopu smo bili svi, èak i Luka koji je samo zbog toga došao iz Austrije, gdje se poslije osnovne škole zaposlio kao fizièki radnik i gdje se zaljubio u ženu jedanaest godina stariju od sebe. Tada sam pomislila, a mislim to još i danas, da je Luka imao najljepše oèi koje sam ikada vidjela. Plavo-zelene, zloèeste, ali duboke, iskrene i pravedne, upravo onakve kakav je bio i on sam. Stanovao je u ulici okomitoj na moju i uvijek me branio kad bi me deèki iz razreda pokušavali gurnuti u duboki snijeg kakav je znao napadati u godinama našega djetinjstva. Ako bi im to i uspjelo, Luka mi je pomagao da im istom mjerom vratim, da ih bacim na leða i zaželim im uspješno slikanje. Jedno sam jutro, dvije godine nakon što smo ispratili Vladu, u autobusu za Našice èula da je Luku u Austriji ubio nekakav ljubomorni muž. Rekao mi je u školskom autobusu jedno jutro moj dobri prijatelj Tomo, s kojim sam, poslije cijele osnovne škole, nastavila iæi i u gimnaziju, i koji je od svih u razredu, èak i od prepotentnih našièkih disco-jockeya, bolje prevodio glazbene svjetske hitove. Nakon povratka kuæi otvorila sam treæu ladicu i uvjerila se u ono na što sam odmah, èuvši za Luku, pomislila. Luka je na fotografiji stajao do Vlade. Tomo je èuèao ispod njih. Ni on danas više nije živ. Umro je od srèanog udara šesnaest godina poslije Luke, i to samo tjedan dana nakon što sam ga vidjela na pokopu moga tetka, kad mi je prišao rekavši mi da zna koliko patim i izgovorivši mi pri tome stih iz pjesme koju smo zajedno pjevali jedne noæi vraæajuæi se s maturalnog putovanja i osjeæajuæi da æe odlasci iz provincije biti puno bolniji nego što smo do tada mislili. Iz mojih je ruku tog hladnog lipanjskog popodneva 1994. preuzeo vijenac s kalama i kad god i danas uðem u prodavaonicu cvijeæa i ugledam iste takve, ja pred sobom vidim Tomu kako u pogrebnoj povorci nosi moje cvijeæe za mog tetka i neprestano se okreæe ne bi li provjerio je li sa mnom sve u redu. Deèki s fotografije ne stoje blizu naše uèiteljice. Možda to više i nije važno. Ni nje više nema. Umrla je prije njih trojice, u lipnju, kao što su u lipnju umirali mnogi oni koje sam voljela. Dan ranije ja sam joj ispisala sve završne svjedodžbe za neke njezine nove, mlaðe uèenike, meðu kojima, kako je sama govorila, nije bilo takvih kakvi su bili oni iz moje generacije. Gotovo se rasplakala kad je èula da æu prvi razred gimnazije završiti i s jednom èetvorkom u knjižici, najvjerojatnije iz fizike, i odmah je bila za to spremna optužiti moju, u ljubavi nesretnu, profesoricu. Tko zna gdje bih ja sjedila na razrednoj fotografiji, bi li baš do svoje uèiteljice, da je i one 1969. Bosanska Posavina bila prometnicama bolje povezana sa Slavonijom, te da se moji roditelji nisu vratili s puta u Kanadu. Danas se dvije fotografije meðusobno nadopunjuju. Obiteljska je skinuta s najviše garažne police, razredna izvaðena iz treæe tetine ladice i potom uramljena. Obje svojim okvirima odgovaraju boji mojih zagrebaèkih zidova i boji namještaja što mi ga je tetak kupio za vjenèanje, a ja sam ga ubrzo sama prefarbala zamjenjujuæi boju pravoga hrasta bojom višnje. S fotografija redovito brišem prašinu i svaki put zastanem pred svojim smješkom zaustavljenim na onoj snimljenoj pod bakinom jabukom i razljutim se zbog prevelikog razmaka meðu gornjim zubnim jedinicama. Za one kojima se priroda tako poigra, kao što se poigrala sa mnom, njima neskloni komentatori znaju reæi da su te osobe sklone izmišljanju najrazlièitijih prièa. Sada je jasno zašto mi je drago što sam saèuvala dokazni materijal i što i na njemu mogu provoditi analize o složenim odnosima života i književnosti, poslije kojih se one predložene u ozbiljnim književnoteorijskim, najèešæe prevoðenim udžbenicima, èine gotovo djeèjim štivom. Samu sebe uhvatim kako bih željela kompjuterski skenirati obje fotografije i igrati se prenošenjem moga smješka i tijela s obiteljske na razrednu. Sve èešæe priznajem

16

da bih svoj lik voljela zadržati uz tijela moja tri prijatelja, uz one osobe za koje sam sigurna da su se iskreno veselile kad bi me vidjele pokraj plota u mom dvorištu. Ponekad bi mi uspjelo da im kroz ukrasnu žicu dodam nove kemijske olovke što sam ih bez pitanja uzimala s tetkova radnoga stola. Znala sam da æe se Vlado, Luka i Tomo njima puno više veseliti nego što æe se veseliti tetkovi poslovni partneri i da æe veæ sutradan njima u tajne rubrike školskih leksikona i spomenara ispisivati moje ime. Jednu sam uvijek zadržavala za sebe, da bih njome, na papiriæe istrgnute iz lipinih bilježnica, crtala male simpatiène dimnjaèare, toliko sliène onome koji je ukrašavao posvetu knjige što mi ju je naša uèiteljica darovala na dan moga putovanja baki u Posavinu, u kuæu na broj 104. Nju su tada, ako ne zauvijek, onda barem na duže vrijeme, trebali napustiti moji najbliži, oni koje je, ako je suditi po njihovim životima, netko s puno uspjeha uvjerio da im ne pristaje odjeæa na kojoj bi se moglo sašiti barem jedno, sasvim jeftino, dugme za sreæu. IME Čim sam ušla u godine u kojima sam oblačila sve tjesnije majice da bi se i kod mene, kao i kod ostalih djevojèica u razredu, vidjelo buðenje ženstvenosti, prestala sam s deèkima iz ulice igrati nogomet. Oni nisu odmah razumjeli moju odluku. O optuživali su se meðusobno tražeæi onoga tko me najžešæe povrijedio u nekoj od prošlih igraèkih situacija. Nije im na pamet padao pravi razlog, jer se on i nije, premda sam to proljeæe navršavala trinaestu godinu, mogao vidjeti prostim okom. Nogometne razgovore, koji su nerijetko podsjeæali na lovaèke prièe moga nastavnika kemije koji se '91. vratio u rodni Plaški da bi tamo lakše nastavio svoj hobi, poželjela sam zamijeniti onim, meni primjerenijima, djevojaèkim. Nedugo poslije raskida s mojom momèadi stupila sam, ponekad iskreno žaleæi (ali to ne priznajuæi) za svojim pravim, dobrim, poslije nikada ponovljenim driblinzima, prvi put u pravo žensko društvo, koje od toga dana više neæu napuštati. Bila sam ponosna na svoj uspješan transfer, ali sam se ipak znala naljutiti na prijateljice koje me još dugo nisu prestajale zvati Šekularac, tim, istina je, pošteno zasluženim nadimkom iz moje duge nogometne karijere, ali nadimkom koji je u skoroj buduænosti mogao ozbiljno zaprijetiti mojim ženskim nastojanjima. Stoga sam im željela pokazati kako Šekularac nije zaostao ni u gradivu iz predmeta ženska pitanja, pa sam zbog toga noæu budila svoju stariju sestriènu i molila je da mi pomogne u savladavanju osnovnih lekcija: kako se ljube muškarci, a kako žene, može li se od filmskoga poljupca ostati u drugom stanju, što je to uopæe menzes i što su Ankica i Lidija, koje veæ nose pravi grudnjak, mogle dobiti kad za vrijeme tjelesnog smiju sjediti u dvorani na klupi i ne moraju u muškoj grupi, kao što moram ja, preskakati zgrèku i raznošku preko kozliæa, a nerijetko i preko konja. Sestrièna mi je, onda kad bi se sažalila nad mojom neupuæenošæu i kad ju je njezin momak konaèno uvjerio da je ipak puno bolje imati tanke, njezine, a ne nogometaške noge, sve pokušavala objasniti meni jedino poznatom terminologijom. Filmski poljubac, znala je reæi, to ti je kao kad bi ti Princu zabila gol, potom sretna uletjela u mrežu i zatim dugo ne bi iz nje izišla. Polako sam poèinjala shvaæati zbog èega sam cijelo vrijeme baš Princu najlakše zabijala golove, a sestrièninog sam se glupog primjera sjetila i onda kad sam ga, znajuæi da se od filmskog poljupca ne može ostati u blagoslovljenom stanju, isprobala s tim oprimjerenim golmanom, i to na najboljem moguæem mjestu, u zadnjem redu našeg provincijskog kina, za vrijeme projekcije nekog domaæeg filma èiji naslov više nisam znala ni onda kad je na platnu tekla odjavna špica. Sjeæam se da sam tada pomislila kako je meni ipak mnogo veæe zadovoljstvo predstavljao pogodak u pravu mrežu, njezin lijevi gornji kut, Prinèevu slabu toèku, nego sam taj èin što ga s istim igraèem nikada više nisam željela ponoviti. Èuvar mreže, kojemu nisam rekla pravu istinu, još i danas misli da sam se ja te veèeri ozbiljno naljutila

17

nakon što mi je on u lijevo uho šapnuo: Moja je mala nogometašica zaslužila kestenpire. Istina je da sam ja tada željela biti sve drugo negoli njegova osobna nogometašica, a i iznova sam se uplašila kako se nikada neæu uspjeti riješiti tog mladenaèkog opisa, te æe i mene cijeloga života svi mještani, ako i budem imala malo sreæe pa generacija kojoj pripadam zaboravi na Šekularca, zvati kombinacijom imena i karakteristiènog zanimanja. Ako su poznanice moje tete bile Anica-slikarica, Olgicašumarica i Zlata-krojaèica, zašto njezina neæakinja ne bi bila Julkica-nogometašica? Uz pomoæ proširka barem bi se znalo o kome se uopæe razgovara. Jer, kad god bismo došle u Vukovar, u grad u kojem je teta provela svoje najljepše godine i u koji se sve do '91. namjeravala ozbiljno vratiti, njezine su je prijateljice zvale Julkica. Meni je to oduvijek bilo smiješno. Teta je, kad sam to prvi put èula, navršila veæ èetrdeset godina i èinilo mi se da joj puno bolje odgovara gruba varijanta imena, ona bez umanjenice. Ako je veæ ne zovu pravim imenom Julijana, ni umjetnièkijim i nesretnijim Julija, a nije ni Maðarica, kao naša susjeda Varginica, da bi mogla postati Juliška, zašto onda ne bude jednostavno Julka?! A samoj mi je istodobno bilo nezamislivo da me netko, kad i ja doðem u njezine godine, nazove isto tako. No, dogodilo se to puno ranije nego što sam i mogla pomisliti. Kad sam u rujnu 1974., u novoj kariranoj mini-suknji, modelu koji mi je još samo tada donekle podnošljivo stajao, došla pred oglasnu ploèu našièke gimnazije, smještene u parku Pejačevićeva ljetnikovca, zaèudila sam se što svoje ime i prezime nisam pronašla na popisu primljenih uèenika prvoga razreda. Nije me bilo ni meðu uèenicima dopodnevne, putnièke smjene kojoj sam trebala pripasti, ali ni one popodnevne, rezervirane za prave mještane i za njihov san koji se, za razliku od našega, iz okolnih mjesta, nije morao prekidati u pet ujutro. Znala sam da je sigurno netko pogriješio, da se jednostavno ne može dogoditi da ja s najvišim prosjekom ne uðem u odabrano društvo. Putnièko mi je bilo draže. Možda bih se i pomirila s èinjenicom neupisivanja u gimnaziju i otišla u srednju ekonomsku, da nisam željela pokazati kolegici Lidiji kako æu i u gimnaziji, po moguænosti u istom razredu, biti bolja uèenica od nje. Nisam joj još mogla zaboraviti što me dvije godine, svakog prvog utorka i èetvrtka u mjesecu, muèila svojim šepurenjem na vježbaonièkoj klupi, ali, priznajem, ni to što je prije osam godina, na kraju prvog razreda, 1967. uspjela u jednoj minuti proèitati šezdeset devet, a ja samo šezdeset èetiri rijeèi. Pokucala sam ravno na vrata direktorove sobe i zamolila objašnjenje. Ne znam ni sada odakle mi u tom trenutku toliko hrabrosti, hrabrosti koja mi se u takvom obliku nije javila nikada prije, ali ni ikada kasnije, premda su rivalstva što su mi se potom u životu nametala bila puno ozbiljnija, puno žešæa i nerijetko za mene puno bolnija od onih osnovnoškolskih. Drug direktor, koji se na svakoj proslavi godišnjice mature 4.a šk. god. 1977/78. sjeti toga dogaðaja, odmah me nakon ulaska zamolio da se ja prvo sama odluèim kako se zovem, a tek onda pokušam upisati gimnaziju kakva je ova njegova. Nisam odmah razumjela o èemu govori. Mogla sam svoje ime i prezime izreæi i poslije snažnog udarca lopte u glavu (uostalom, tako smo na igralištu i provjeravali jesmo li prolupali), a kako ne bih znala u trenutku koji odluèuje o mojoj sudbini! Uèenica koja se zove Julijana, rekao je, i koja je ove godine proglašena najboljom uèenicom osnovne škole u Mederovcu, nije ista ona osoba koja je roðena u Gradaècu, u bolnici, 6. travnja 1959., od oca Ilije i majke Anðele roðene Blaževiæ. I ne samo to, ona uopæe i nije roðena u Gradaècu, nego u malom katolièkom selu na cesti Gradaèac-Pelagiæevo. Shvatila sam, podaci na upisnim dokumentima, na svjedodžbama i matiènom listu, nisu bili identièni. Znala sam da na svjedodžbi završnog razreda, i na svim pohvalnicama, stoji ime Julijana i oèevo prezime, ali nisam ni slutila da u izvodu iz knjige roðenih pod mojim pravim imenom piše ona gruba njegova varijanta, ime koje sam priželjkivala svojoj teti samo da bismo se nas dvije nekako razlikovale. Izvod, naime, nisam ni vidjela, jer ga je otac poštom poslao

18

na adresu gimnazije i to nakon što ga je konaèno dobio poslije višednevnih uzaludnih pokušaja da pronaðe matièara Æamila na njegovu radnom mjestu, u matiènom uredu muslimanske kasabice Mionica, kamo su krajem travnja 1959. prenesene knjige spašene u vatri koja je u potpunosti uništila gradaèaèku bolnicu. Da bih se mogla upisati u prvi razred, morala sam za poèetak uèiniti nešto sa svojim imenom: ili prihvatiti zapis iz matiène knjige i promijeniti ime na svjedodžbama iz osnovne škole, u èiji me prvi razred teta upisala, dakako kao Julijanu, tek u listopadu 1966. preko svoje poznate, a poznata je u nju imala prilièno povjerenja, ili podnijeti zahtjev za promjenu imena. Prva mi se moguænost nije nimalo sviðala, a za drugu sam predosjeæala da æe izazvati velike i neželjene komplikacije. Kako nisam bila punoljetna, Narodnim se novinama mogao obratiti samo moj otac, koji se, nakon što sam ga to zamolila, pismom, dakako, toj ideji odmah, vjerojatno bez imalo razmišljanja, suprotstavio, optužujuæi me da sam se u Hrvatskoj, na odgoju tetina muža Slavonca zagorskoga podrijetla, pogospodila i za kaznu mi sljedeæe godine vratio razglednicu što sam mu je poslala s ljetovanja u Opatiji. Primila sam je u plavoj omotnici, na gimnazijsku adresu, s podcrtanim mionièkim imenom i s naznakom retur, odmah prepoznavši rukopis koji sam godinama uvježbavala da bi i moj postao isti takav, potpuno nalik njegovu. Tata možda ipak nije èuo da ja veæ godinu dana i službeno nosim ime koje je toplije i meni primjerenije i pod kojim me, uostalom, odavno prepoznaju moji prijatelji. Ti moraš ostati Julijana, govorili su svi upuæeni u moj problem, pa i opæinska službenica kojoj me tetak odveo krajem rujna 1974., da bih pred njom potpisala svoj pristanak na tetinu i tetkovu odluku oko mog posvojenja. Ne vjerujem da sam se tom èinu radovala zbog nekog drugog razloga osim onog da æe netko sada u moje ime moæi, ali i htjeti, službenim organima podnijeti zahtjev za promjenu imena i ne vjerujem da bi se moji novi skrbnici, da se na tatu po tom pitanju moglo raèunati, uopæe u to upustili. Nisam saèuvala kopiju molbe koju smo poslali u Narodne novine i ne sjeæam se razloga koje je tetak u njoj naveo, ali se sjeæam tetkova lica kad me došao izvuæi sa sata matematike, i to baš u trenutku kad sam svima, pa i Lidiji, objašnjavala tranzitnu funkciju, da me obavijesti o pozitivnom ishodu cijeloga sluèaja. U uèionicu, u kojoj sam i sjedila samo zbog starateljeva obeæanja da æe do kraja prvoga polugodišta s imenom sve biti u redu, vratila sam se kao osoba sigurna da s imenom, pa i prezimenom, nikada više neæu imati nikakvih problema. Teta nije komentirala postupke svoga brata, i krivca za moje traume i obiteljsku gnjavažu oko moga imena pronašla je u dubljoj prošlosti, u liku moje pijane kume, mamine strine Jelene, koja je na putu od kuæe do bolnice uspjela zaboraviti pod kojim je imenom prijatelj Fabijan, tatin i tetin otac, a moj djed, zapovijedio da se dijete mora prijaviti. Kumin grijeh bio je još veæi jer je ona, ustvari, zaboravila kako se zove Fabijanova kæer, ona koja se najbolje snašla, a koja još uvijek nema svoje djece i za koju bi bilo dobro da prihvati barem jedno dijete svoga mlaðega brata. Ocu nikada nisam zamjerila što se onoliko žestoko opirao mojoj promjeni imena. Nisam to uèinila ni onda kad sam, poslije mnogo godina, saznala da se ozbiljno naljutio na matièara u Brèkom koji je moga brata upisao pod imenom Dražen, a on je želio da se njegov prvi i jedini sin zove Dražan, sa a, po sjajnom Dinamovu nogometašu Jerkoviæu. I nastavila sam ga optereæivati uèestalim potraživanjima izvoda za neke svoje nove životne prigode. Prièao mi je jedno ljeto, kad smo se za vikend susreli kod bake na selu, da je Æamilu dovoljno, naravno, kad ga pronaðe na radnom mjestu, reæi da je došao zbog one koja je mijenjala ime. I matièar, koji se svaki put iznova išèuðivao nad još nezapamæenim sluèajem, odmah je znao da mora uzeti knjigu sa slovom M, ali da mu, i bez èitanja, neæe biti teško prepoznati pravu stranicu jer je ona, nakon što je na nju pažljivo prepisao æitabu pristiglu iz Slavonije, gotovo sva popunjena. Na popunjenost stranice upozorio me i sam otac kad sam ga u jesen 1988., veæ pomalo stidljivo, zamolila da mi još samo taj put, obeæavši da

19

æe biti i posljednji, pošalje novi matièni list i da pripazi jesu li unesene sve prethodne izmjene vezane sada ne više uz imena, nego uz prezimena koja sam, zakljuèivši mladenaèku dob, preèesto olako prihvaæala, i tek uz njihovu blizinu ubrzo shvaæala svu ljepotu i sve prednosti roditeljskoga, premda sam nove potpise uvježbavala oponašajuæi redovito smireni tetkov, a ne više strastveni tatin rukopis. I odista je posljednji moj izvod iz mionièke knjige roðenih, stigao uz poruku: Èestitam ponovno. Pazi što radiš. Æamil kaže da više nema mjesta ni da upiše datum tvoje smrti. Ilija. Više se ne brinem, nemam èak ni osjeæaj krivice što sam zavrzlamama oko svojih imena i prezimena ostvarila rekord u popunjenosti stranica knjiga roðenih èuvanih u posavskom selu, danas bismo rekli Bošnjaèke Federacije, te postignutim uspjehom zadala glavobolje ne samo seoskom bilježniku, nego i ljudima èija je imena on upisivao uz svaki moj novi zahtjev za izmjenama. Nakon što sam saznala da su na poèetku rata istu sudbinu doživjele sve stranice èuvane u mom matiènom uredu, neovisno o tome koliko su i kakvim tekstom bile ispunjene, i svjesna da se na zgarištu i pepelu, koliko god bi to za nekoga bilo poetièno, ne mogu ispisati nova, ali ni stara imena, odluèila sam pronaæi onaj prvi matièni list, onaj s grubom varijantom moga imena, pristigao '74. izravno na adresu našièke gimnazije. Èuvam ga u ladici svoga radnog stola i ako sluèajno na njega naiðem, a kako godine prolaze nailazim sve èešæe, upitam se kojim æe me imenom dozivati netko u posljednjem trenutku moga života, kad me bude još jednom pokušao vratiti iz stanja koje mi je otac, šaljuæi mi izvod u jesen 1988. i citirajuæi pri tome Envera, spominjao. No, nerijetko se èujem kako izgovaram: je li to pitanje uopæe ono pravo, i ne treba li si konaèno priznati da bi bilo daleko ljepše znati tko æe uopæe posljednji, za moga života, izreæi moje ime. Kad bih ga u ovom èasu znala i smjela prepoznati, ili kad bih samo bila sigurna da æe on za taj èin skupiti dovoljno snage, vjerojatno bi mi bilo svejedno koja æe mu varijanta moga imena pasti na pamet. I možda bi mu veæ unaprijed oprostila ako je to naumio uèiniti nogometaškim nadimkom kojim æe mi se, i u samom završnom èinu, osvetiti zbog mojih nepopravljivo prejakih listova na nogama. JOSIP Danas mi je pomalo neugodno priznati da sam mnoge odluke, meðu kojima su nerijetko bile i one za moj buduæi život itekako važne, donosila nekomu u inat. Ne mogu to izgovoriti èak ni teti, èije mi je staraèko razumijevanje, upuæeno nekim mojim novim, a još uvijek nedovoljno opreznim postupcima, sve teže povezati s onim strogim promišljanjima koja su usmjeravala godine moga odrastanja i ženskoga sazrijevanja. Jer, prijateljima u inat nauèila sam, nakon što sam savladala veæ i rimu, sva štampana i pisana slova u dva tjedna. U inat svom ocu proèitala sam Faulknerovu Legendu, i to na æirilici, za samo deset dana nakon što mi ju je otac, zamotanu u naopako okrenut borovski papir, poslao za moj petnaesti roðendan. Potom sam mu, u inat, odaslala vlastito mišljenje o pristiglom štivu, napisano na onom istom papiru, onom borovskom s plavim slovima, u kakav je on inaèe pakirao gumene opanke i crne zepe, obuæu koja se tada, a vjerojatno i puno godina kasnije, najbolje prodavala u njegovoj bašèaršijskoj poslovnici velikog državnog kombinata. Ranokritièarski sud sroèen latinicom priložila sam svojoj èestitki za oèev èetrdeseti roðendan i sve to uputila na službenu, toènije prodavaonièku adresu, jer otac, premda je veæ tada bio u zrelim godinama, još uvijek nije imao vlastiti poštanski sanduèiæ, pa se uz njegovo ime i prezime obavezno moralo ispisivati ili prezime stroge gazdarice s kojom je nekoliko godina dijelio zajednièku kuhinju ili, u nešto sretnijim njegovim danima, prezime plahog nosioca stanarskoga prava koji je u svoju

20

garsonijeru bez grijanja dolazio samo jedanput mjeseèno da bi pokupio stanarinu za koju je otac, iz mjeseca u mjesec, morao uzimati akontaciju od sljedeæe plaæe. Moja je teta bila uvjerena da režim otvara službena pisma, a takvima je shvaæala sva ona koja su stizala na adresu firme, pa je stoga radije, najèešæe kad bi brata morala obavijestiti o nekoj novoj neprihvatljivoj nepodopštini njegove kæeri, o èijem je odgoju ona savjesno brinula, obavijest o tomu slala na oèevu podstanarsku adresu. Takva pošiljka nije mogla ni u kojem sluèaju biti poslana a da na sebi, u prostoru obavijesti o primaocu, nije imala ispisanu rijeè kod, rijeè kojom se ime moga oca razdvajalo od imena meni nekakve nepoznate osobe. A ja za njezino ispisivanje, premda se radilo o samo tri slova, nisam nikada, kad su moji stariji bili u pitanju, uspijevala skupiti dovoljno snage. Možda se u ovom sluèaju i nije radilo o inatu. Gotovo sam uvjerena da je to bilo zbog toga što sam godinama bivala zaokupljena maštanjem o nekoj buduæoj kuæi za koju æe posvema nevažno biti u kojem je gradu sagraðena i kakve cipele sebi mogu priuštiti njezini stanovnici. Trebao je to jednostavno biti dom èija æe dvorišna vrata poštar uvijek, bude li tražio nekoga od èlanova moje obitelji, zatvarati zadovoljan i obavljena posla. Sanjam o tome još i danas, premda sam se veæ jako davno pomirila s èinjenicom da na osobnim kartama moje obitelji ne mogu, na linijama koje otkrivaju mjesto stalnog boravka, pisati isti, pa èak ni zemljopisno bliski prostori. Toj je spoznaji ipak najviše pomogla moja majka, èiju smo fizièku razdvojenost nakon njezina odlaska mi preostali izraèunavali troznamenkastom brojkom dodajuæi joj oznaku kilometar. Ali, ne vjerujem da je samo udaljenost bila jedini razlog zbog kojeg sam mamu prvi put posjetila tek u proljeæe 1991., u danima u kojima su njezini prijatelji, veæinom njezini zemljaci, po stablima maloga, arhitekturom meni nezanimljivog gradiæa, lijepili naljepnice za pomoæ državi o èijoj su me unutrašnjopolitièkoj situaciji upitali odmah nakon slijetanja na frankfurtski aerodrom, premda nisu zaboravili naglasiti da su me u tako velikom broju doèekali samo zbog toga što su se brinuli za reakciju njima drage žene koja svoju kæer, likom tako joj sliènu, nije vidjela godinama. Potom su te dvije teme iznova zapoèinjali redovito uz poslijepodnevnu kavu skuhanu u mašini, onu koja je, kako su me željeli poduèiti, manje štetna za zdravlje od one kakvu mi tamo još uvijek pijemo. Ja sam im sigurno svojim uvijek iznova neukusnim i svakako pretjerano tvrdoglavim i iskljuèivim narudžbama samo i jedino prave turske kave dovodila pred oèi slike njihovih starih štednjaka na drva, onakvih uz kakve su i oni sami nekada nestrpljivo cupkali oèekajuæi da voda u džezvi zavri što prije. Oživljavala sam im atmosferu siromašnih kuhinja u kojima su oni, sve do kraja šezdesetih i do odlaska u bolje, ugošæivali komšiluk na jutarnjim kavama. Kad su mi poslije nekoliko dana, u kojima me unatoè silnom trudu nisu uspjeli nagovoriti da im se pridružim u ispijanju crnog napitka bez soca, poklonili aparat za espresso kavu ( kakav ja sebi sigurno, bili su uvjereni, ne mogu priuštiti), i njemu priložili nekoliko kilograma vakumirane, najbolje jakopsice, te specijalno mlijeko koje se, èuvano u hladnjaku, mora obavezno u nju doliti, ja sam tek tada shvatila da su oni moje neskriveno uživanje u turskoj varijanti uprilièeno pred njihovim oèima primili samo kao neupuæenost fakultetski obrazovane osobe u rezultate zdravstvenih istraživanja, ili èak kao znak lošeg materijalnog položaja inteligencije u zemlji koju su oni, sreæom, zajedno sa svojom odabranom djecom, na vrijeme napustili. U svojoj dobronamjernosti, ili èak prije u novosteèenoj neosjetljivosti, ugošæujuæi me u iznajmljenim tijesnim potkrovljima, oni nisu na mom licu htjeli proèitati inat, osjeæaj zbog kojeg sam samu sebe prezirala kao nikada do tada i zbog kojeg sam se iskreno stidjela, ali mu se nisam uspijevala oduprijeti. Željela sam njime u svima njima probuditi barem sitan osjeæaj krivice zbog èinjenice da su svi oni tamo, odakle i ja dolazim, nekoga ostavili. Inat me držao i onda kad sam, napustivši njihova skromna prebivališta i uživajuæi u smirenosti crnogoriènog drvoreda što je podsjeæao na tišinu tetina prednjeg vrta, šetala prema kuæi gdje je moja majka

21

živjela s jednim pristojnim gospodinom. Slutila sam da æe to stanje kulminirati upravo u trenutku kad otvorim vrata njihova dnevnog boravka i osjetim miris sirnice, onaj jedini što ga pamtim iz roditeljskoga doma i koji sam, kao i toliko drugih stvari u životu, s puno truda uspjela potisnuti. I zbog tog oživljenog okusa u ustima ja u inat svojoj majci još do danas, a od tada je prošlo veæ punih pet godina, nisam ni pokušala protumaèiti njezin san koji joj se, govorila je tada pazeæi usput da ponovno uspjelu pitu što ljepše izreže, ponavlja gotovo svake noæi. U tom snu ona, kao trogodišnja djevojèica, trèi livadom i u njezinu neobiènom spletu zelenih i žutih tonova prepoznaje boje svoga djetinjstva. Potom se preznojena, umorna i preplašena budi, i to baš u trenutku kad je ugledala križ na kojemu nije bio razapet Isus, nego njegova mati. Nisam joj èak, ponovno u inat, željela odgovoriti ni na dva pitanje koje je odmah potom postavila, i dalje strpljivo odmjeravajuæi velièinu svakog izrezanog komada sirnice planirane za veèeru meni i pristojnom gospodinu, i koja ona, osjeæala sam, nije dovodila ni u kakvu vezu s prethodnom prièom uporno ponavljanom u njezinim snovima. Ne znam jesam li uopæe i bila dovoljno drska kad sam, umjesto samo dvije brojke koje su se od mene kao odgovor na pitanja zahtijevale, glasno ustvrdila da bi ona sama, kao žena koja me rodila, mogla konaèno i bez moje pomoæi izraèunati koliko sam ja, njezina najstarija kæi, roðena u travnju 1959., imala toèno godina kad me njezina šogorica u svibnju 1962. odvela k sebi u Slavoniju, i koliko to godina uopæe imam u trenutku kad mi se majèinom rukom razvuèeno tijesto i vruæi sir, a sve zbog moje nepopravljive pohlepe, lijepe za nepce, i peku me na onaj isti naèin kao prije punih trideset godina. Samo što sada tu bol, taj rezultat opekotina, i to baš u trenutku kad se od mene, izmeðu ostalog, oèekuje da vlastitu mamu podsjetim da sam i ja, kao i onaj koji je nepredviðeno izostao iz njezina sna, ušla u tridesettreæu, ne želim pokazati jer jednostavno ne mogu iznova èuti kako svoje ponašanje naslijeðeno od oca nisam napustila, vjerojatno nekomu u inat, ni u prvim danima zrelosti. I stoga sam, nastavljajuæi na isti naèin i dalje, ubrzo nakon povratka u zemlju èiji su se stanovnici blago i s nadom smiješili kad sam im preprièavala sadržaj skromnih letaka lijepljenih, unatoè mjesnim zabranama, na drvorede zapadnoeuropskih provincija, samo u inat jednom muškarcu, prepoznavši u dubini njegove bore nerazumljivu i stoga meni nepodnošljivu slabost, izrekla laž zbog koje mi je još uvijek, premda sam svjesna da sam tim èinom mnoge stvari uèinila puno jednostavnijima, iskreno žao. Najèešæe onda kad ga s njegovom od mene puno vitkijom i dotjeranijom suprugom, koja mu je to bila i u trenutku kad sam mu uspješno zatajila uzroke svojih, u našim susretima uvijek iznova oznojenih dlanova, izdaleka ugledam na osjeèkoj tržnici, onako strpljivog u redu za tek pristiglu svježu morsku ribu. Upravo onakvu kakvu je on nekoliko godina ranije punih sedam lipanjskih dana redovito, nagovarajuæi na isti èin i mene, nastojao izbjeæi na jelovniku osrednje udobnog poreèkog hotela, objašnjavajuæi pri tome ljubaznom konobaru, koji me tako podsjeæao na mog tada veæ mrtvog strica Josipa, zašto nas dvoje iz dana u dan dajemo prednost kontinentalnoj, po moguænosti ravnièarskoj hrani. Poslužitelj se svaki put, poslušavši razloge, samo lagano, uvijek na isti naèin, osmjehnuo u kutu svoje desne, lijepo oblikovane usne. Èinio je to baš onako kako je èinio i moj stric kad bi, vidjevši s kolikom je kolièinom tvrdoglavosti suoèen, odluèio odustati od svake daljnje polemike sa mnom, nerijetko pozivajuæi u pomoæ, uz još znaèajniji smješak, svoju stariju sestru pred kojom sam ja, njezina brbljava neæakinja, istog èasa zapoèinjala, a za tetu uvijek spremnu, glumaèku rolu neuspješne polaznice nižeg razreda specijalne škole koja odmalena, uz probleme razumijevanja stvari, ima i veæih poteškoæa u svakodnevnoj komunikaciji. Meðutim, inspiracije za dovoljno snažan odgovor svom stricu nikada mi nije ponestajalo. Jedne sam zime tako u kantu punu hladne vode, na kojoj se veæ bio uhvatio tanak sloj leda, baš u inat svom Josipu, kojeg su svi od milja, pa i ja sama, zvali Jozo, bacila

22

njegove nove kožne kaubojske èizme, što ih je kupio u Trstu reskirajuæi za njih cijelu prvu samostalno zaraðenu plaæu. Kad sam ga spazila ljutitog, s podignutom desnom rukom koja je sjekla zrak i prilazila mom naježenom licu, pokušala sam se opravdati uvjeravajuæi ga kako su ðonovi, ali i rubovi uz njih, ako se dobro pogleda, bili nedopustivo prljavi, te sam ih ja samo htjela oprati i time njega ugodno iznenaditi, ali su mi obje èizme iskliznule iz mojih promrzlih i, dodala sam kroz nos, još premalih, ruku. Stric je bio ljutit gotovo kao i njegov stariji brat, moj otac, u trenutku kad je èuo kako se taj balavac po inozemstvu nepotrebno razbacuje ne baš lako zaraðenim novcima, ne znajuæi da su naše èizmice, a u to je otac bio uvjeren sve do svoga umirovljenja, posebno one na kojima je ispisana marka Borovo, neusporedivo kvalitetnije, dakle izdržljivije, od onih koje nose obièni talijanski šminkeri. Ne ulazeæi dublje u problem, o kojem je uskoro bila obaviještena i moja baka, koja je Josipu opraštala i puno krupnije užitke, a kako ne bi ovu sitnicu, ja sam bila svjesna da sam ih potopila samo zbog toga da moj stric ne bi imao što obuti kad po njega to poslijepodne doðe susjeda Zorica i pozove ga u kino, objašnjavajuæi usputno meni da i ovaj novi film, kao i svi dosadašnji, nisu za djecu. Pri tome je mislila na mene koja sam, za razliku od nje, i sa sedam godina znala, jer mi je to rekao stric, da ista vozaèka dozvola ne vrijedi za upravljanje njezinim fiæom, zbog kojeg se hvalila u cijelom mjestu, i strièevim plavim autobusom marke mercedes, i da èak i stara prva pomoæ, kakvom smo djeda odvezli u bolnicu, ima prednost pred njezinim ispod èekiæa izašlim svijetlozelenim automobilèiæem, èak i onda kad ona ide glavnim drumom prema Našicama, a limuzina sa znakom crvenog križa izlazi s našeg lièkog puteljka. Svašta me nauèio moj stric Josip za kojeg su i druge djevojke, puno ljepše od Zorice, pa èak i nastavnice iz moje osnovne škole, govorile da je pametan, zgodan i lijep. Govorile su da ih njegov prosjedi pramen podsjeæa na onaj, kakav, uz njega, na cijelom svijetu ima još samo Indira Gandi, i zakljuèivale da njemu stoji puno bolje, jer se skladnije slaže, baš je tako rekla nastavnica likovnog, s bojom njegovih oèiju i tamnoputim mladenaèkim tenom, premda se meni èinilo da spomenuta Indira, koju mi je tetak jednom pokazao u vijestima, ljutit što djecu od ranog djetinjstva truju programskim idejama nesvrstanih, ima puno tamniju kožu od mog strica. Bila sam ponosna što se baš nekoga moga usporeðuje s nekim koga možemo vidjeti na televiziji. Samo sam se bojala da æe se on uskoro, prije negoli ja uopæe stignem do viših razreda, negdje na putu oženiti i da æe meni, njegovoj neæakinji, njegova nekadašnja privlaènost postati dodatni teret. Najviše me toga bilo strah kad bi me na školskom dvorištu zaustavila crvenokosa iz kemije i domaæinstva, o kojoj su svi stariji deèki s pašnjaka govorili da je stara cura, a njihove su rijeèi za mene bile ravne onima koje su nam nedjeljom bile upuæivane s propovjedaonice, samo da me upita kad æe se Jozo vratiti s puta. Obavezno mu je upuæivala srdaèan i topao pozdrav i gotovo me vièuæi upozoravala, vidjevši kako mi pogled odlutava prema slobodnom štriku za preskakanje, da to ne smijem, kao obièno, zaboraviti. Josipu sam pozdrave, jasno, one koji su odoljeli oštrini mojih kriterija, najradije uruèivala pred bakom, koja je u to vrijeme, samo da bi vidjela svog najmlaðeg, èesto dolazila k nama u Slavoniju. Ponosna starica, dugih sijedih pletenica spletenih u pundžu, paleæi tko zna veæ koju cigaretu filter Ibra, prokomentirala bi ljepotu svog ljubimca podsjeæajuæi me, uvijek s istom dragošæu na usnama, koju je Josip od nje i naslijedio, da je on sa samo pet godina dobio nagradu za najnaprednije, znaèi i najljepše dijete u èitavom kotaru, o èemu može posvjedoèiti fotografija na zidu njezine spavaæe sobe, uslikana tom prigodom, kad je i njoj kao majci uruèena nagrada, poklon u vidu pet Unrinih paketa koje je odmah morala podijeliti sa svojim sestrama. One su joj samo zbog te darežljivosti pristale oprostiti što je svoga Jozu za natjecanje obukla u novi zeleni kaputiæ s kožnom kragnicom pristiglim specijalno za tu prigodu u tetinom paketu iz Italije, u kojem je bilo i pisamce s imenom djeèaka èiji su imuæni roditelji, inaèe vlasnici tvornice

23

cementa, svom jedincu, o kojemu se iskljuèivo brinula dadilja, za roðendan kupili premalen broj. Kaputiæ je tako lijepo pristajao Josipovim na hladnoæi zacrvenjenim obrazima, i baka je bila svjesna da æe njegovom ljepotom osigurati svom sinu još nekoliko dodatnih bodova, onih o kojima su njezine sestre, skupa s njihovom djecom na èijim su se zimskim rukaviæima uoèavale velike šarene zakrpe bitno drukèije od osnovne podloge, mogle samo sanjati. Kad današnje žene ne bi bile toliko slobodne i kad ne bi navlaèile muškarce u krevet. Džaba im, sinko, škola, kad ih matere nisu nauèile ponašanju, bile su, dok je Josip još povezivao ime pošiljateljice pozdrava s mojim iscrpnim opisom njezina lika i stasa, obavezne bakine popratne reèenice, od kojih sam ja usvojila dio one vezane uz obrazovanje, pa ga još i danas znam izrecitirati svojim prijateljicama, ali sve èešæe i one meni, kad god ih želim upozoriti na neki njihov pogrešan potez, ako ja o takvima uopæe imam pravo prosuðivati. I zaista, moj se stric, nakon što je sa Zoricom odgledao nekoliko filmova u veèernjem terminu, s jedne od svojih redovitih autobusnih ruta vratio oženjen. Meni je bilo drago što je sebièna susjeda, za koju sam i ja, oponašajuæi tetin govor, tvrdila da nije nikakva prilika našem Jozi, ostala bez svog kino-partnera, ali mi nije bilo drago što je to uèinio prije nego što mi je ispunio obeæanje dano one veèeri dok su mu se èizme sušile uz kaljevu peæ tetine dnevne sobe i dok je Zorica, sva u žalosti što je kolegice neæe ponovno vidjeti s najzgodnijim vozaèem našeg domaæeg autobusnog voznog parka, u svojoj novoj legovanoj suknji, kupljenoj u osjeèkoj Nami, zaspala u fotelji koju je sama približila izvoru topline. Duboko je u snu, iz nekih viših sfera, pokazivala Josipu, i to pred živim i zainteresiranim svjedokom, kakvi bi ga sve zvukovi mogli snaæi u noænoj postelji u trenucima kad se on bude pokušavao odmarati od napornog posla i nastojao pritom zaboraviti neugodne sirene s europskih auto-cesta, baš onakve na kakve je Zorièino snovito zavijanje toliko podsjeæalo. A obeæao mi je da æe me, ako na kraju prvog razreda budem imala sve petice, misleæi pritom i na ocjenu iz glazbenog odgoja, povesti sa sobom na put do Italije, da æe mi u autobusu rezervirati stolicu odmah iza svoje vozaèke, da æe kontroloru koji bi mogao uæi u Sloveniji reæi da ja nemam kartu zbog toga što sam njegova najmilija neæakinja, a samo se takve smiju voziti besplatno, i da æe mi na velikoj pijaci u Trstu kupiti lutku moje visine, onu koja, kad je pravilno držiš, izgovara svoje ime, i ima pletenice od prave kose koje joj vise do okrugle guze, guze vrlo sliène mojoj. Pletenice je usporedio sa Zorièinima, na što sam ga podsjetila da je takve nosila i moja mama, ali ih je, èula sam kad je baka govorila teti, odrezala u inat mom ocu, premda je on njezinu kosu jako volio. Umjesto obeæanog puta, dva mjeseca kasnije, Josip je s puta stvarno donio lutku, ali ona je bila živa i nisam je uopæe morala pridržati kad mi je pružila ruku i u stavu mirno izgovorila ime Ivanka, i zatim krenula prema meni pripremajuæi usne za poljubac, na što sam se ja ljutito odmaknula i upitala pomalo zbunjenog strica: Tko ti je to? U odgovoru mi je odmah spremno ponudio da te veèeri s njim i njegovom suprugom poðem u kino. Zbog toga sam Ivanki, u drugom njezinu pokušaju, dopustila da me poljubi u šiške i da pohvali njihovu živost. Veæ za samo nekoliko minuta, s usnama razvuèenim od uha do uha, upitala sam je mogu li joj sjesti u krilo, što je ona ljubazno dopustila, premda je bila svjesna, a i meni je to bilo jasno, da æe joj se suknja, legovana na isti naèin kao i ona Zorièina ali puno ukusnijih kara, isti èas izgužvati. Dugo nisam mogla oprostiti Josipu što je poslije nepunih šest mjeseci zakljuèio da je on stasom previsok za Ivanku i da Ivanka, koja je odrasla u Novoj Gradiški, ne razumije dobro zašto on za Ilinje baš mora otiæi u svoje rodno bosanskoposavsko selo i tamo hladnim nikšiækim pivom, samo da bi pokazao kako se dobro snašao u zapadnijoj republici, poèastiti odreda sve goste krcate èitaone. Ivanku više nije dovodio k nama. Ona se vratila roditeljima koji su, za razliku od mojih, i na njenu

24

sreæu, imali stalnu adresu. Jedanput sam joj napisala pismo u kojem sam joj opisala Jozino drugo vjenèanje, ali sam ga, na vrijeme shvativši da joj se ljepota moje nove sedamnaestogodišnje strine ne bi svidjela koliko i meni, bacila u onaj kamin koji, i inaèe u životu moga strica, nije bio samo predmet koji je uèinkovito štitio od hladnoæe. Ako on kao muškarac to i nije razumio, Zorica, i danas još uvijek neudana, zasigurno jest. Postala je toga potpuno svjesna onda kad joj je mama Milka preprièavala kako ja, oponašajuæi njezinu jedinicu uronjenu u dubok san, zabavljam komšinice koje se ujutro oko devet skupe u redu pred pekarovom kuæom, oèekujuæi da pjegavi i uvijek pospani šegrt poène iz peæi vaditi vruæe crne okrugle trokilaše. Ivanki bi se možda svidjelo da je znala da sam se ja na svadbenoj veèeri, u stanci koju je živa glazba koristila za svoj prvi objed, ubacila u program kao aktivna sudionica i na posuðenoj bendovskoj harmonici, koja je imala dvadeset basova više nego moja vlastita, odsvirala bez gledanja u note pjesmu Dok palme njišu grane. Tetak je tom mojom hrabrom i svima neoèekivanom odlukom bio zadovoljan, jer je na djelu vidio da njegov novac što odlazi za mog uèitelja harmonike nije posve propala investicija, kako je to voljela reæi moja uèiteljica iz glazbenog. A mladoženja Josip, zbog kojeg sam se izložila kritici svih gostiju, dobro je znao da ga svojim izborom, premda sam kompoziciju Nono, dobri moj nono svirala puno bolje, želim podsjetiti da je mjesec maj, o kojemu se pjeva u pjesmi, bio i onda kad se on prvi put ženio. Da je sve primio onako kako sam ja željela i kako sam planirala, vidjela sam mu po smješku u desnom kutu njegove usne, smješku kojim mi je htio navijestiti da æe mi, kao i uvijek do tada, na moje inaæenje odgovoriti zasluženom mjerom. I kad sam veæ pomislila da se i on, u godinama što su uslijedile, promijenio jednako kao i ja koja sam shvatila da moji inati puno jaèe bole mene nego osobe zbog kojih sam ih smišljala, stric mi je vratio takvom žestinom koja je inat trajno pretvorila u neprolazan osjeæaj krivice. Prepoznat sredinom kolovoza 1986. ili tada možda samo prvi put jasno u meni imenovan, osjeæaj krivice izborio je, i vjerujem da æe tako biti još puno godina, èelno mjesto u mom životu. Bilo je ljeto poput svih dotadašnjih. U inat èovjeku koji, po mom sudu, nije dovoljno odgovorno shvatio svu ozbiljnost zajednièkog preseljenja u novi i to vlastiti stan, kupljen nepovoljnim kreditima èije su se visoke rate skidale s moje poèetnièke bibliotekarske plaæe, odluèila sam ustrajati u svojoj odluci i selidbu, unatoè muškarèevim željama za odgodom cijele stvari, provesti u onom danu s kojim se i on sam, i ne tako davno, složio. Uèinila sam to uz pomoæ svojih prijatelja, upravo onako kako sam to èinila uvijek do tada i kako æu, pokazalo se kasnije, èiniti i ubuduæe. Odbila sam èak i vozaèke i sve druge ponude svoga sposobnoga strica Josipa, koji je u gradu moga novog prebivališta imao dobre veze i mnoge je stvari vezane uz tehnièke stvari života mogao uèiniti puno jednostavnijima. Premda se taj èetvrtak oslobodio svih profesionalnih dužnosti da bi, makar kao èvrsta ruka, nadzirao mladost i svoju, na prvi pogled još uvijek, kao i u vrijeme njegovih ženidbi, razigranu neæakinju, èiju novu ulogu vlasnice stana, znao je, nitko neæe shvaæati ozbiljno, ja sam mu i u posljednjem telefonskom pozivu veèer ranije ponovila kako ga oslobaðam svih sutrašnjih briga i obaveza. Nekoliko sam mu puta naglasila da mi èak nije potreban ni za prevoženje kristala i porculanskih servisa, jer ja, kao mlada domaæica, takve stvari još nisam uspjela nabaviti. Time sam ga zasigurno dodatno zbunila jer je Josip još uvijek pamtio naš zajednièki put do Èehoslovaèke na kojem mi je, i to po mom izboru, kupio skupi špajz-servis za vjenèani poklon. Nakon uspješno okonèane selidbe, u kojoj su razbijena samo jedna vrata skupocjena hrastovog ormara, i nakon što su moji pomoænici popili dva sanduka piva, onakvog kakvo je volio moj stric i kakvo sam kupila vjerujuæi da æe Josip, unatoè mojoj odluènosti, ipak navratiti, kasno u noæi zaèula sam prvo zvono na svojim vratima. Pomislila sam kako je to lik s kojim æu do starosti dijeliti taj isti životni prostor i koji

25

æe me još na pragu, ako me veæ nije prenio preko njega, zamoliti za ispriku istièuæi, po tko zna koji put, svoju organizacijsku neosjetljivost, ali ipak neæe odoljeti prokomentirati nedovoljnu kolièinu moje pažnje koja je u transportu bila posveæena njegovoj Panasonic glazbenoj liniji. Meðutim, na vratima je stajao policajac, prijatelj moga, u tom trenutku veæ pokojnoga, strica Josipa. Josip me, sama sam sebi objašnjavala, konaèno htio opametiti. U inat meni, osjetila sam, koja sam ga uvijek kad bi se stvari ozbiljno zakomplicirale, ipak znala nazvati, odustao je te veèeri od dežuranja uz telefon, spravu koja je, iskustvo mu je govorilo, mogla svaki èas zazvrèati i otkriti moj usplahireni glas koji na upit Kako si?, uvijek jednako laže Dobro sam i pri tome dodaje reèenicu koja zapoèinje veznikom ali. Samo zbog toga što je vjerovao da æe morati podiæi slušalicu i ponovno mi popustiti, odvezao se na kartašku partiju prijatelju u Ðakovo. U noæi, na povratku kuæi, na cesti prema Osijeku, zasigurno misleæi kako æe, kad se vrati, na svom kuhinjskom stolu naæi papiriæ na kojem mu je njegova žena, ili jedna od triju kæeri, zabilježila moju poruku, i smiješeæi se zbog toga u desnom kutu svojih usana, poginuo je. Na njegovu je stranu prešao stojadin èiji se vozaè, odradivši drugu smjenu u osjeèkoj Saponiji, vraæao u svoju Vuku. Èim mi je èovjek u uniformi to izgovorio, zgrabila sam, još uvijek ne shvaæajuæi o èemu se zaista radi, nekoliko šalica èeškog servisa i bacila ih o tek svježe obijeljen zid, urlajuæi pri tome kako je njihov poklonitelj umro samo zato da bi me kaznio zbog mog inata. I htjela sam mu, dakako, u inat i u znak osvete, popiti one dvije boce piva što sam ih od svojih pomoænika sakrila na balkon da bih ih nekako saèuvala za njega, htjela sam mu priznati da mi je selidba bez njegove pomoæi bila previše teška i zamoliti ga da ne ide tom prijatelju, jer ja uskoro neæu, bude li se i dalje ponašao kao veèeras, biti dovoljno hrabra da s osmjehom na licu popratim iznošenje glazbene linije, a slutim taj skori dogaðaj, kroz ova ista vrata. Željela sam mu reæi ono što sam priznala kasnije samo sebi, da sam mu, kojim sluèajem, dopustila da mi pomogne i tog èetvrtka, kao što sam to èinila i puno èetvrtaka ranije, možda bi mi on svojim iskustvom, za razliku od sviju ostalih oko mene, znao savjetovati kojom je èvrstinom pametno, poslije neèijeg odlaska, zakljuèati ulaznu bravu. Posebno onda kad iza njega, u unutrašnjosti stana, ostanu još brojne sitnice po koje se onaj koji je otišao želi vratiti, ali meðu njih ne želi ubrojiti i domaæicu, uvijek dobro raspoloženu u njezinoj crveno-bijeloj kuhinji i bez imalo ružièastih fleka na licu u trenutku kad je prijateljice na popodnevnoj pravoj kavi pretjerano glasno upozoravaju kako joj se pod noktima naziru ostaci osušenog tijesta. I od tada, od sredine kolovoza 1986., ja svakoga tjedna, najmanje jadanput, na ulicama kojima prolazim, u vlakovima kojima putujem prema Slavoniji, na filmskim platnima zagrebaèkih kino-dvorana i u hotelskim restoranima, viðam muškarce koji me podsjeæaju, ili likom ili neobiènom gestom, na mog strica. Baka mi je, koja se od dana smrti svoga ljubimca pa sve do svoje smrti u ožujku 1990. molila Sv. Anti da i nju što prije uzme k sebi, savjetovala da svaki dan zapalim svijeæu za spas Jozine, ali i svoje grešne duše. Premda to èinim, i premda svakodnevno pronalazim stotinu razloga kojima bih samoj sebi opravdala svoj kolovoški inat, ja ljude sliène mom stricu susreæem i dalje. Vjerojatno kao opomenu za sve one stvari koje se danas ne bi svidjele Josipu. A ne bi mu se svidjelo, jer on bi razumio sve nijanse, to što sam odnedavo i sama poèela razvlaèiti tijesto za sirnicu, što èesto mijenjam adrese stanovanja i time se dovodim u situacije da i na pošiljkama upuæenima meni moram proèitati toliko mi mrsku rijeè kod, što svaki put kad iz velikog grada vikendom doputujem u Osijek, unatoè obiteljskoj ljubaznosti i udobnosti prostora koji mi se kao gošæi nudi, nastojim prespavati u svom stanu na èijem jednom, od ukupno samo dva prozora, još uvijek stoji crveno-bijela karirana zavjesa tako dobro pogoðena uz boju moga kuhinjskog namještaja. On bi jedini shvatio da ja to èinim samo zbog toga da mogu subotom popodne stati na balkon, kako bi me na njemu primijetio

26

onaj muškarac koji ispred mog prozora prolazi u svojoj redovitoj šetnji, ne mijenjajuæi svoje navike ni poslije moga preseljenja, i pri svakom pokušaju da iz grla iskašlje zalutalu riblju košèicu lagano zastane, a ja se u svojoj uvijek iznova pojaèanoj tuzi poradujem, možda èak i ne iz inata, da je njegova trenutaèna nelagoda barem donekle slièna mom osjeæaju koji ne prestaje godinama i zbog kojeg pred drugim ljudima, za koje vjerujem da me vole, skrivam svoje oznojene dlanove i imam snažan osjeæaj krivice. Ne znam može li se on usporeðivati s osjeæajem koji se javio mojoj majci nakon mog uzlijetanja s frankfurtskog aerodroma u ono proljeæe 1991., ali, kako starim, sve èešæe pomišljam da je i ta žena sve bitnije odluke u svom životu donosila iz inata. Možda je stvarno i ona iz inata upuæenog èovjeku kojega je voljela ostavila, pred vratima njegove prodavaonice, i to u jednoj dubokoj zimi, troje njihove zajednièke djece, skrativši prije toga iznova kosu, da bi negdje u svijetu, sama i bez svjedodžbe osnovne škole, ubrzo pristala okus turske kave zamijeniti onim pripremljenim u mašini. Ako je to imalo tako, onda je doista u pravu moja prijateljica, profesorica psihologije, koja me uvijek, prepozna li u desnom kutu mojih usana inatski grè, podsjeti na poštapalicu moje bake Džaba ti, sinko, škola i potom iznova, vjerojatno u nekom strahu, uputi pretjeranu pohvalu mojoj tek spletenoj pletenici. KESTEN U ožujku 1974. usnula sam prièu koju pamtim još i danas. Oživljava mi se vrlo èesto i nikada ne dolazi sama, izdvojena iz dana što je snu prethodio. Još se uvijek toèno sjeæam koji je dan u tjednu bio, kakve su mu bile meteorološke prilike, koga sam u njemu sve srela, a koga sam željela sresti, èak i to što su deèki iz razreda rekli o mom novom, tek ispletenom džemperu. I kad se prisjetim samo jednog jedinog dnevnog detalja, postajem svjesna da je prisjeæanje tek prva faza, bolje reæi priprema za toliko puta u mom pamæenju reprizirani tekst na èiji nastup, uvijek iznova, reagiram onim gorkim okusom u ustima; okusom kakav mi se javio te iste veèeri, odmah nakon što sam pojela kolaè o èijoj su ukusnosti moji ukuæani razgovarali kad god bih ja, toga dana, u stanci svojih školskih i izvannastavnih aktivnosti (tako je govorio moj razrednik, nastavnik biologije) znala dotrèati kuæi. Teta koja se nakon rata zaljubila u Talijana i otišla s njim živjeti u Trento donijela je kolaè u malom plastiènom hladnjaku, s nacrtanim akvarelnim cvjetovima ivanèica. Objasnila mi je da se njegova hladnoæa održava ulaganjem zaleðenih crnih uložaka. Nazivala ih je pingvinima. Meni je kolaè bio vrijedan divljenja samo zbog èinjenice da se netko toliko trudi da ga, s priliène udaljenosti, donese svježeg, ali on me sam, iskreno reèeno, podsjeæao na obièan sladoled od kestena napravljen u našoj slasti u centru. Možda je toga bila svjesna i moja prava teta, oèeva sestra kod koje sam odrastala, pa je, poslužujuæi ga, na svaku odrezanu kocku stavljala nekoliko žlica šlaga što ga je sama pripremala skupljajuæi danima gornji, masni sloj mlijeka, po koje sam odlazila rano ujutro kod naše susjede tete Nade. Da ne uvrijedim gošæu, za èiji smo se dolazak pripremali tjednima, a bez imalo osjeæaja gladi, pojela sam posljednji dio kolača, čuvanog i pred obiteljskim ljubimcem, mojim bratiæem Krešom, tri godine mlaðim od mene, koji je nekoliko dana ranije u istoj školskoj godini prelazio u viši razred osnovne škole i o èijem su uspjehu i nadarenosti raspravljale, izvještavao nas je susjed Janoš, čak i radnice noæne smjene u mjesnoj tvornici furnira. Kad sam, zadržavši dah, progutala kolač, vjerojatno samo bratiæu u inat, osjetila sam gorèinu, o èemu sam panièno obavijestila sve prisutne u sobi. Prekinula sam ih u gledanju TV-dnevnika èija je slika do njih dolazila kroz trobojni filter, zbog čega sam se svima u školi hvalila kako mi jedini u cijelom mjestu, a možda meðu rijetkima i u Federativnoj Republici, imamo televizor u boji. Teta Julijana skoèila je zabrinuta, teta iz Italije našla se uvrijeðena, dok se tetak Milan

27

razljutio što zbog mene, po tko zna koji put, nije èuo kamo æe to ovaj put drug Tito željeti otputovati. Krešo se bezobrazno poèeo smijati, a moja je najstarija sestrièna Mara, oèekujuæi da opere i posljednji tanjur te veèeri i zatim krene vježbati tehnièko crtanje u nadi da æe ispraviti zacementiranu jedinicu, na sve to, pogledavši Krešu, a znajuæi za moju ljubomoru izazvanu naglim bratiæevim uspjehom, samo rekla: Našoj je princezi gorko zbog neèega drugoga. Odmah sam ih uvrijeðena, snažno zalupivši vrata svoje sobe, sve napustila. Prvo stoga da na miru smislim naèin na koji æu se osvetiti Mari, njoj, koja ni gimnaziju, premda su svi znali èija je, nije uspjela upisati, da bih potom legla u krevet, stavila tiho novu ploèu Bijelog dugmeta na svoj plastièni naranèasti Trubadur gramofon i krenula zamišljati zelene livade. A na njima nije bilo mjesta ni za talentiranog Krešu, ni za formule iz kemije, ni za svakodnevni strah pred tetom za koju znam da me voli, premda me rijetko stavlja u krilo i ljubi u kosu, a ni za brigu oko tetkova odnedavnoga ispijanja konjaka u medicinske svrhe, nakon što mu je lijeènik, inaèe njegov dugogodišnji prijatelj, proèitao nalaze. Pokazivali su nešto slabiju cirkulaciju krvi. Sestriènu sam odluèila kazniti tako što æu se u iduæu nedjelju, dakle za samo tri dana, još jaèe razboljeti i neæu poæi s njom u veèernju šetnju. Bila sam sigurna da je teta neæe pustiti bez moje pratnje. Mogla sam biti i zloèestija pa odmah, još te veèeri, priznati teti da je istina ono što su u ponedjeljak u frizeraju prièale gospoða Olgica, njezina vjenèana kuma i nekadašnja cimerica iz borovskoga internata, i gospoða Finika, naša apotekarica, èija æe se kæer uskoro udati za pravog pisca, da se mala spetljala s trinaest godina starijim Perom, šefom smjene u tvornici strojeva našeg Kombinata. I dodati tome da sam ja svjedok, jer uvijek moram, kad se vraæamo s korza, stražariti na poèetku Radnièke ulice, dok se njih dvoje ljube u tami kestenova drvoreda i najèešæe ogovoraju nju i njezino nerazumijevanje njihove ljubavi. Ali ja za to nisam imala vremena. Ili možda ipak nisam bila spremna strogoj teti otkriti da sam u isto vrijeme, pazeæi na eventualni ulazak poznatih lica u ulicu - o èemu sam zaljubljene na vrijeme obavještavala - gutala èokoladu koju mi je sestrièna, i to isti èas nakon što ju je dobila od Pere, poklanjala uz prijetnju da ne smijem baciti omot na kojem je uvijek pisalo Volim te -Zveèevo. Jer, ona je omote skupljala, pažljivo slagala u kutiju od mojih cipela, ne primjeæujuæi, dok joj to nisam jasno i dovoljno glasno rekla, da su baš sve èokolade obogaæene okusom višnje. Kad mi je, poslije nekoliko mjeseci, prigovorila zašto je na to nisam na vrijeme upozorila, podsjetila sam je da sam to uèinila odmah nakon prve, ali je ona to tada pojasnila mojom razmaženošæu i mržnjom prema višnjama, iskoristivši priliku da me podsjeti i na princezinu obavezu sudjelovanja u predstojeæoj berbi višanja za otkup. Znaèilo je to, u skladu s mojom tadašnjom tjelesnom konstrukcijom i nemalim penjaèkim iskustvom, prisilno osvajanje samog vrha, gdje su višnje oduvijek najbolje raðale, ubiranje plodova u kanticu za mlijeko, potom punjenje velikih kanti od vode i njihovo odvoženje, na biciklu, u Zadrugu. Najbolniji trenutak bio je predavanje zaraðenih novaca teti. Ona nam je svake godine, nakon obavljena posla, kupovala poklone. Najèešæe nešto od neophodne odjeæe za prve jesenje dane. Meðutim, meni je te godine obeæala, nekoliko mjeseci ranije, kupiti novu knjigu iz biblioteke Jelen. Dobit æeš jednu po svom izboru, rekla mi je nakon što sam se rasplakala vidjevši da su mi Mara i Krešo za imendan, u veljaèi, poklonili knjigu, istina je, iz moje biblioteke (znali su da najviše volim Jelene), ali nekih meni tada dosadnih prièa, pod naslovom Hrvatski bog Mars, o kojima mi èak ni tata nikada nije govorio. Mara ništa nije slutila o novim tetinim planovima, pa i nije mogla razumjeti zašto se ja ovaj put sazrijevanju višanja toliko radujem. Te se veèeri, nakon pojedena kolaèa, ipak nisam upustila u obraèun sa sestriènom Marom. Oèekivala sam svoje snove i samo sam se plašila da ujutro, kad se

28

probudim, prvo ne pogledam kroz prozor, jer æu istog trenutka san zaboraviti. Ako se pogledom kroz prozor san zaboravi, onda sam sigurna, sudeæi po jasnoæi i trajnosti onoga što sam tada usnula i èiji mi sadržaj i sada odvlaèi pažnju, da je nekakva èarobnica pred jutro moj prozor zazidala. Uostalom, uopæe nije nemoguæe da netko sazida prozor noæu, kroz plaè je govorila moja mati kad ju je otac molio da se konaèno prisjeti zašto se u vrijeme požara jedino ona, i to s njegovom kæeri u naruèju, za razliku od svih ostalih bolesnika, našla u podrumu, a nije krenula zajedno s njima prema izlazu. Sjeæam se, premda su to bile godine mog vrlo ranog djetinjstva, da je mama odgovarala onako kao što bih ja odgovarala oèevoj majci nakon što bi me ljutita stavila pred sebe tražeæi objašnjenje za moja uporna, lipanjska traženja i samostalna provjeravanja zrelosti lubenica na našoj, a nerijetko i susjedovoj njivi. I mama je kretala od, po njihovoj prosudbi, nebitnih èinjenica; kao najvažniju stvar spominjala je prozor kroz koji je, nakon mladenaèkoga, ali ipak teškog poroda, prvo ugledala prolistalo lišæe divljeg kestena. Èim je buknula vatra na prvom katu, uzela je mene, staru punih šest dana, i namjeravala poæi najkraæim putem. Baka i tata su shvatili da je željela iskoèiti kroz prozor, a ja sam nekako osjeæala da je mama željela pobjeæi prema kestenu. Bolnica je istoga dana posvema izgorjela i nikada kasnije nisam mogla provjeriti je li prozor postojao ili nije. Znam samo da je bila, jer to sam vidjela svojim oèima, sagraðena u parku divljih kestena. Na njezinu je mjestu u vrijeme kad sam krenula u traganje za izvorištem svoje osobne prièe bila veæ sagraðena nova, ali mi rekoše da je graðena po najsuvremenijim nacrtima. Saznala sam to u kasnu jesen godine u kojoj sam krenula u prvi razred gimnazije, boraveæi veæ deset godina daleko od prostora u kojem sam roðena, onda kad sam, iscrpljena višemjeseènim obilascima lijeènika i razoèarana njihovim uporno pogrešnim dijagnozama, odluèila sama potražiti razloge svojim dosadnim glavoboljama. Javljale su se dva puta godišnje. Prvi je ciklus zapoèinjao sredinom ožujka i trajao sve do kraja svibnja, dok bi drugi startao sredinom listopada i završavao krajem studenoga, negdje oko blagdana Svete Kate. Teta je govorila da sam to sigurno naslijedila od mamine strane, kao što sam naslijedila sitno lice i predug vrat i, ono najgore, prevelike i preširoke usne za jednu finu ženu, ali me ipak, vidjevši da su mi glavobolje te jeseni jaèe nego ikada do tada, natjerala lijeènicima. Ja sam im, opisujuæi porijeklo boli i iznoseæi svoje viðenje razloga naglog pogoršanja stanja za koje su oni koristili rijeè bolest, prešutjela onaj san iz ožujka iste godine, premda su mi se njegove slike javljale pri svakom ulasku u ordinaciju, istodobno s hvatanjem kvake. U jednom sam im posjetu, kad mi je ponestalo drugih objašnjenja, spomenula kolaè kao trenutak koji bih ja oznaèila poèetkom bolnije faze, na što se onaj isti lijeènik koji je tetku ubrzo za cirkulaciju poèeo preporuèivati lakša piæa, samo nasmijao. Poslije mu je iskomentirao, uz èašicu špricera Kod Medera, što mi je tetak nakon dolaska kuæi odmah prenio, da su to obiène pubertetske poteškoæe koje æe prestati onoga dana kad moj godinu dana stariji susjed, sin tete Nade, konaèno shvati zbog èega mi nije teško, premda sam poznata kao spavalica, svakoga jutra prije školskog autobusa otiæi kod njih po mlijeko. Tetak, kojemu mladi susjed, inaèe njegov imenjak, pa èak i roðen u znaku škorpiona kao i on, nikada nije bio pretjerano simpatièan, samo zbog toga - barem se meni tako èinilo - što svira harmoniku puno bolje od mene - nije htio razumjeti lijeènikovu poruku, pa je za moje loše stanje poèeo optuživati svoju ženu, moju tetu Julijanu i njezinu sestru, pristiglu sa Zapada. Prvu zbog toga što joj je uopæe palo na pamet praviti šlag od njihovog mlijeka, a drugu što se usudila djetetu pred spavanje ponuditi svoju inozemnu umotvorinu. Deset godina kasnije dijete, naviknuto na glavobolje koje mu nisu dopuštale da, kao i mnogi drugi, uživa u pogledu na izmaglicu nadvijenu nad Dravom i da crnim prstima otima i posljednji kesten iz novinske vreæice koju drži mladiæ do njega, znalo je i samo napraviti kolaè nalik onom donesenom iz Italije (zbog kojeg je,

29

prema tetkovu tumaèenju, usnulo muèan san, san s kojim je sve krenulo naopako). Obrada kestena, glavnog sastojka kolaèa, pojaèavala bi glavobolju, i u mojim odlukama za pravljenje baš te slastice teta je ponovno prepoznavala tvrdoglavost mamina obiteljskoga stabla. Nisam joj se usudila reæi da je to, ako se uopæe o tome radi, posljedica mog, ali i njezinoga, horoskopskoga znaka, te da bi barem ona mogla znati kako se mora ponašati jedan ženski ovan kad želi, ili mora, ispuniti roðendansku želju muškoga škorpiona. Kolaè, posvema identièan onom talijanskom, ali sa šlagom pripremljenim iz vreæice (mladi susjed oženio se vrlo rano mojom najboljom prijateljicom) odnijela sam, u onom istom hladnjaku èije su se ivanèice još samo stidljivo nazirale, u hotelsku sobu petrovaradinske tvrðave. Slavljenika sam, uz pratnju njegovih roditelja i bake, izvadila iz kasarne i kao mlada supruga ostvarila pravo na vojnikovo izbivanje preko noæi. Soba u potkrovlju hotela, s pogledom na lijeni Dunav, uèinila mi se dovoljno velikom za dvoje još uvijek zaljubljenih mladih osoba, ali premalom i pretoplom za roðendansku proslavu u kojoj æe sudjelovati tri generacije. Dok se sin, unuk i mladi suprug, slaveæi sa svojima najbližima dvadeset i sedmi roðendan, muèio grizuæi bakine tvrde kolaèe s orasima, sušene i bez imalo brašna, šlag s kesten-kocaka pretvarao se u bijelu tekuæinu što je ozbiljno prijetila izlijevanjem i novom flekom na hotelskom tepisonu, èija se boja ionako više nije mogla odrediti. Shvatila sam da je vrijeme da svoj prilog slavlju vratim meðu ivanèice i da baku zamolim za recept. Uèinila sam to reèenicom èiji zavisni dio Buduæi da do sada nikada nije pojeo niti jedan kolaè s orasima, a vidim da ih je naglo zavolio pamtim više zbog drskosti u intonaciji, nego zbog bezobrazluka samog sadržaja. Meðu svojim receptima èuvam i taj petrovaradinski. Papir na kojem je ispisan, s preciznom mjestom i vremenom nastajanja, potpuno je èist. Ako je doista toèno, a mislim da jest, da se korisnost svakog pojedinog recepta može proèitati iz broja mrlja što na njemu ostaju kao posljedica konzultiranja uz miksanje, onda taj orahni o sebi, a vjerojatno i o meni, govori sve. Stoga sam, odloživši ga u smoènicu i shvativši, konaèno, da postoje podruèja zbog kojih je nepotrebno pojaèavati ionako veæ prejaku glavobolju, odluèila nakratko prestati peæi kolaèe. Èitanje recepata zamijenila sam èitanjem tuðih životnih prièa. Ili sam samo krenula u potragu za odreðenom, onom mojom, u kojoj æe jedan od motiva, makar i sporednih, biti vezan uz imenicu kesten. Možda æu njome, nadala sam se, uspjeti objasniti neku èudesnu vezu moje boli s tom biljkom; stablom, njegovim cvijetom i njegovim plodom, neovisno o tome javlja li se u pitomom ili divljem obliku. Danas mi se èini kako o svojoj tzv. bolesti znam sve. Da je moj tetak živ, a umro je na dan kad su ponovno uvedene hrvatske kune, naljutio bi se što upotrebljavam opisni pridjev tzv. Podsjetio bi ga on iznova na nepravdu uèinjenu u povijesnim udžbenicima prema jednoj državi koja je trajala od '41. do '45. To je bila prava, a nikakva tzv. država, govorio je èak i na dan mog odlaska u Beograd, gdje sam u sastavu pionirske delegacije, a kao predstavnica Slavonije i Baranje, uruèila tadašnjem Predsjedniku malu štafetu. Vežuæi mi crvenu maramu, a u silnom strahu da se ipak može dogoditi da u glavnom gradu ne budem najljepša i da drugarica Jovanka, a tako æe se zvati i oèeva druga žena, ne primijeti pletenicu nalik njezinoj dok se kao mlada partizanka zaljubljivala u velikog sina naših naroda, teta je samo prošaptala: Barem nekad šuti. Kad odraste, ona æe sama sve shvatiti. Ne znam je li pletenica primijeæena, ali znam da mi ju je teta, nakon mog povratka iz Beograda, premda na putu nisam nimalo narasla, odluèila odrezati. Bivši domobranski narednik, moj tetak Milan, umro je u lipnju 1994., pet mjeseci prije svoga roðendana za koji sam mu planirala prvi put nakon dvadeset godina odsvirati njegovu omiljenu pjesmu i konaèno mu otkriti, sada kad definitivno više nisam njegova razmažena princeza, svoj san star toliko godina koliko je bilo staro i moje nesviranje harmonike, a èiju je težinu osjeæao, premda o sadržaju, što sam ga

30

tajila i pred drugima, nije znao ništa. On bi razumio bolje od svih ostalih; bolje od mojih tetaka, bolje od moje sestriène Mare, bistrog bratiæa Kreše, pa èak i od petrovaradinskoga slavljenika, moju noænu prièu iz neke druge zbilje, prièu iz ožujka 1974., u kojoj se šumska èarobnica zaljubljuje u stablo ponosnoga oraha i tim èinom izaziva kestenovu ljubomoru i osvetu. I ne bi se naljutio što je kolaè namijenjen proslavi njegova roðendana spravljen i bez kestena, ali i bez imalo oraha. Uživao bi i, hvaleæi prhkost tijesta, gledao TV-dnevnik, a ja bih zasigurno šutjela vidjevši ga radosnog dok mu novinar, u lijepoj kravati, èita vijest o sutrašnjem predsjednikovu neodgodivom putu. Pila bih, makar i vodu, samo da mu ne ponudim na razmišljanje moguænost da je sadašnja, puno bolja slika, donekle i rezultat toga što ona sada dolazi preko pravog TV-a u boji, a ne preko trobojnog filtera. LUSTER Još kao posve malena djevojèica znala sam se vrlo èesto upitati koje bi zanimanje odabrala moja teta da joj je njezin otac dopustio da, unatoè tomu što je žensko dijete, nastavi školovanje i nakon završenoga posljednjeg razreda osnovne škole. Jer je ona, kojoj su svi u familiji s podosta nevoljkosti morali ipak priznati mnoge kvalitete, mogla u samo jednom danu obaviti toliko razlièitog posla kao rijetko tko koga sam poznavala i u èijoj sam se blizini našla poslije odlaska iz njezina doma. Mogla je od ranog jutra do šesnaest sati poslijepodne ne samo olièiti dnevnu i spavaæu sobu, te oprati podove i ispolirati namještaj, nego joj je èak uspijevalo mnogim stvarima pronaæi novo, puno bolje mjesto. Vjerujem da ju je upravo interijerna selidba najviše radovala i da je itekako bila usko povezana s njezinim doživljajem neèistoæe zidova koji se javljao redovito jedanput, a u sluèaju nekih specijalnih prigoda, i dvaput godišnje. Èinila je to bez posustajanja i u žurbi u kojoj nije bilo vremena ni za ispijanje jedne kave, i sve to takvim tempom samo zbog toga da njezin muž poslijepodne, nakon povratka s odgovorne dužnosti u susjednom opæinskom mjestu, ne bi bio dodatno iživciran, za njega uvijek nepotrebnim, radovima po kuæi. On nije ni primjeæivao da su zidovi naglo promijenili boju i da se kauè na kojem æe uskoro zaspati nalazi u suprotnom kutu od onoga u kojem je doèekao jutro. Možda je za tetkovu lošu percepciju ipak bila kriva moja teta, žena koja nije željela ostaviti baš nikakve lièilaèke tragove, i koja je svoga braènog druga, unatoè napornom poslu, i u takvim pretjerano radnim danima, kao i, uostalom, svakog obiènog, doèekivala s kompletnim ruèkom posluženim na bijelom uštirkanom stolnjaku. Budno je pazila da pribor za jelo ne bude stavljen na pogrešnu stranu dubokog i obavezno plitkoga tanjura i da tetkova èaša za špricer ne bude premalena. Na serviranje je sigurno nauèio u Lepoglavi, žalila se teta svojoj mlaðoj rodici, odgojenoj u duhu omladinskih radnih akcija, kojoj nikako nisu bili simpatièni, makar dolazili i iz kruga uže obitelji, oni koji poslije '45. nisu objeruèke prihvatili novu vlast. Premda joj oèito nije bilo pretjerano drago uživljavati se u ulogu hotelske servirke, moja je teta i dalje svoga muža, a èinit æe to sve do njegove smrti, doèekivala na isti naèin. Èim sam postala dovoljno odraslom, a takvom sam samu sebe poèela shvaæati nakon prve uspješno proèitane rijeèi, ponudila sam teti da dio dnevnih poslova vezanih uz tetkov poslijepodnevni dolazak kuæi preuzmem na sebe. Ona je moju ponudu objeruèke prihvatila, a ni sam tetak nije imao ništa protiv. Nije se ljutio èak ni kad sam mu prvog dana umjesto velike, zabunom, na stol stavila malu èašu za piæe. Da me ne uvrijedi, tako sam si tada umišljala, on je èašu ostavljao na stolu, u nju usipavao žestoko, da bi tek poslije objeda ipak oprezno upozorio kako mu nedostaje ona prava iz koje æe konaèno nešto popiti. Moja je teta i najljepše plela. Bio je to razlog zbog kojeg su nam vrlo èesto u posjete dolazile viðenije gospoðe kad ne bi uspijevale odgonetnuti mustru veste naslikane u najnovijem žurnalu Vuna, i uvijek baš samo te koja im se najviše svidjela. U takvim

31

sam se prilikama, sjedeæi na svojoj naranèastoj šamlici (jasno da ju je ofarbala teta), štrikajuæi najèešæe šal svojoj krpenoj lutki (jasno da ju je sašila teta) i upijajuæi pri tome svaku izgovorenu rijeè, ponosila svojom tetom, a kako i ne bih, kad se nikada nije dogodilo da im ona nije uspjela, i to odmah po njihovoj mjeri, zapoèeti pletivo. Nije mi poslije toga jedino bilo jasno zašto moja teta onda nije postala direktor škole (oni moraju zasigurno biti najpametniji), kad i od mojih nastavnica, a upravo su nam one najèešæe dolazile, zna puno bolje proèitati uzorke, posebno one èipkaste, i iscrtati krojne arke iz èasopisa koje su joj one za tu priliku posuðivale, jer teta nije imala novaca da ih sama sebi kupi. Lako je tamo gdje oboje rade i gdje i žena donese plaæu u kuæu, kakvu-takvu, znao je èesto tetak prošaptati svom bratu Ivi, èija je žena Katarina radila kao kuharica u zagrebaèkom Chromosu i koja je pravilno razumjela zašto je njezina šogorica dala otkaz na mjesto blagajnice u trgovini mješovitom robom samo dva mjeseca nakon što je k sebi, a jasno i njemu (naivnom šogoru), na odgoj dovela zloèestu naæakinju nenauèenu lijepom ponašanju, za koju se iznenadila kad je od svoje svekrve èula da je uopæe djevojèica, a ne djeèak. Zato gospoða Katarina i nije žalila ženu muževljeva brata, moju tetu, što ona duboko u noæ sjedi i plete komplicirane stvari gorima od sebe. No, èim bi njih dvije ostale same, Katarina joj je priznavala da se takva izrada ne može naæi ni u gradu kao što je jedan Zagreb i laskala joj da se unatoè neprospavanim noæima sve to ne vidi na njezinu licu bez ijedne bore, licu koje je u potpunosti naslijedila i njezina slatka neæakinja, èije ju usne, nju, Katarinu, veæ sada podsjeæaju na usne pjevaèice Zdenke Vuèkoviæ. To što je u tom trenutku bila uvjerena da su moje usne sliènije onima Ive Robiæa, to se teti nikada nije usudila priznati. A umijeæe je pletenja, u sklopu vježbi iz djevojaèkog odgoja - sklona sam kasnije bila takvu tumaèenju - teta prenijela i na mene. Danas su mi donekle razumljivi razlozi zbog kojih je voditeljica mederovaèkoga vrtiæa oprezno savjetovala tetku, nakon što sam s djecom iz grupe provela šest dana, da bi možda bilo bolje da se nakon dolaska iz drukèije sredine prvo malo adaptiram u obitelji, ali mi je gotovo neshvatljivo da sam ja, startajuæi na samom poèetku toliko neženstveno, kao gimnazijalka odlazila na ljetovanja noseæi obavezno sa sobom ili vunu i igle, ili platno, konce i komplicirane, i dalje posuðivane, sheme. S mora, na kojem sam boravila preko tetkove firme, vraæala sam se sa zgotovljenim džemperom za jesen, izraðenim tako da su mi na njemu morali pozavidjeti èak i oni èiji su si roditelji mogli priuštiti ljetni skok do Trsta. Kad je na red dolazila sezona veza, teti bih za dar sa svoga godišnjeg odmora donosila novi stolnjak kojim je ona odmah, nakon mog povratka, prekrivala najveæi stol u našoj kuæi. Palila je svjetlo, neovisno o dobu dana, samo da prekontrolira da li mi se u vezenju potkrala pokoja pogreška. Luster, prema kojem je teta imala nekakav osobit odnos, snažno bi osvijetlio sobu i pokazao prema meni, po tko zna koji put, svoj izdajnièki odnos i svoju netrpeljivost. O proèitanim ljetnim lektirama teta me nije ništa pitala. Možda je slutila da æe te razgovore sa mnom obaviti moj otac, kad se gospodin brat odluèi konaèno doæi vidjeti svoju najstariju kæer i donijeti joj nove cipele držeæi se, ako ne pravila roditeljskoga ponašanja, onda barem reklamnog slogana poduzeæa u kojem zaraðuje kruh: U novi razred u novim cipelama. Borovo. Bila sam, ukratko, sigurna da je mojoj sposobnoj teti uèinjena velika nepravda kad ju je otac ispisao iz škole i poslao s njezinih petnaest godina na posao u najveæi Jugoslavenski kombinat gume i obuæe, odakle je novac zaraðen štepanjem gornjih dijelova muške kožne obuæe slala roditeljima kao pomoæ u školovanju ostale, ne tako malobrojne djece. Teta se vjerojatno ne bi složila s mojom ocjenom djedova postupka, jer bi se odmah prisjetila da je u Borovu upoznala svoju prvu, veliku i jedinu pravu ljubav, mladiæa njemaèkoga prezimena, za kojeg se ubrzo i udala. Napustila je potom posao u tvornici, u Bati, kako je govorila, i zaposlila se u

32

istoimenoj prodavaonici u kojoj je dotièni mladi muž bio poslovoða, i kod kojeg æe svoje šegrtovanje odslužiti i moj otac. Moja je teta mogla biti i uspješna modna kreatorica. Šila je, i to bez kroja, svima u našoj užoj i široj obitelji, ali se ipak, prema njezinu svjedoèenju sada kad zbog godina to èini rjeðe, najviše namuèila sa mnom, s mojom neobiènom graðom i sa željama koje su bile vrlo neskromne i vrlo èesto u neskladu s obujmom kojem su se trebale prilagoditi. Ipak, razgovor o modi još uvijek završava tetinom tvrdnjom da sam najbolje obuèena bila dok se ona o tome brinula i dok nije dopuštala nikakve ludosti kojima sam težila veæ odmalena. A mogla je biti i frizerka, specijalizirana za kratke frizure. I dok je djecu iz ulice šišala najviše pola sata, uz smješak na svom i njihovu licu, moje je sjedenje na hoklici pokraj koje je stajao lavor s vodom, jer je teta šišala na vlažno, redovito bilo popraæeno suzama i trajalo je satima, toliko da mi se kosa nekoliko puta uspijevala iznova osušiti. Pomalo tupim trimerom teta je na mojoj glavi nastojala napraviti savršenu mušku frizuricu (onako kako ju je ona shvaæala), što se meni, pogotovo onda kad sam se veæ poèela zaljubljivati u srednjoškolce, nije nimalo sviðalo. Cijeli je proces završavao bespomoænim jecanjem korisnice usluge i tetinim upitom na koga sam se takva umetnula. Završni èin uvijek je bila pomirba. Osobna me frizerka uspjela svaki put iznova uvjeriti, èak i onda kad me specijalno dotjerivala za dolazak školskoga fotografa, da æu imati najslaðu kosicu u razredu. Noæu sam sanjala svoju pletenicu iz djetinjstva, koju mi je teta odrezala jednog ljeta ubrzo nakon što sam došla živjeti k njoj, i poslije èega još puno, puno vremena neæu smoæi snage pustiti kosu da izraste ponovno tako dugom. Usudit æu se to uèiniti došavši u godine u kojima žene najèešæe veæ skraæuju svoje frizure i zaboravljaju osjeæaj što im je u tijelu budio prolazak neèijih prstiju kroz kosu. Pri svakom odlasku k teti ja vežem niski konjski rep. Èinim to zbog toga da joj i dalje slièim na onu njezinu pravu neæakinju. Uzaludno se nadam da æe barem jedanput prešutjeti onu ohrabrujuæu reèenicu: Samo se izdovolji, uskoro æeš i tako u klimaks, a onda duga kosa više stvarno nema smisla. Teta je mogla biti i najbolji vrtlar, i najbolji cvjeæar. Uživala je kad su je mještani zaustavljali na ulici i hvalili njezino cvijeæe i male parkove oko kuæe. I tetku bi bilo drago kad bi kroz prozor vidio kako se prolaznici zaustavljaju i pogledavaju u ruže, u stabla nesvakidašnjeg zimzelenog drveæa, uredno podšišanu zelenu živicu i svježe pokošenu travu, premda je vrlo èesto, onda kad bi svoju ženu namjeravao najjaèe uvrijediti, znao reæi da ona i ne radi ništa drugo, osim što zalijeva cvijeæe. I meni je vrt bio lijep. Voljela sam i ja naše rundele, obijeljeno kamenje, patuljke, šljunèane stazice, brezu što ju je teta presadila iz šume svojih roditelja, bijele smreke i prave borove, vrbu pod kojom me kasnije isprosila majka moga prvog muža (tetak je za brzi neuspješan ishod cijelog dogaðaja bio sklon optužiti tetu kojoj je palo na pamet kavu servirati baš na tom mjestu), ali sam ipak zavidjela mom komšiji koji sve te ukrase nije imao, ali je u svom dvorištu smio igrati glavomet, voziti bicikl i vježbati skok uvis. Loše strane ljepote koju su u susjednom naselju ipak redom oponašali, pa su gotovo sve nove kuæe izgraðene na tvornièkim parcelama imale cvjetnjake kao naš, uvidjela sam jednog dana u svibnju 1970., pred završetak èetvrtog razreda osnovne škole. Tada sam se sama ponudila svojoj uèiteljici da bih mogla kod kuæe poduèavati uèenike koji imaju jedinicu iz matematike i tako im pomoæi da do kraja školske godine isprave negativnu ocjenu. Dogovorile smo se da æe u sljedeæu subotu drugoredaši doæi k meni. Ne znam razloge zbog kojih su trebali doæi samo deèki: ili sam se s njima bolje slagala ili su mi dodijeljeni oni koji su stanovali blizu moje kuæe (a bili su to samo deèki) ili je, jednostavno, ženama matematika išla puno bolje nego muškarcima, te one i nisu imale jedinica, ali znam da je u dolaznoj grupi bio i moj prijatelj Miæo, koji je živio u selu prema kojem je vodio puteljak

33

presijecajuæi livadu ispred naše kuæe. Miæo mi je za moje uèiteljske vježbe i bio najveæi izazov, jer ni sama drugarica Dušanka nije vjerovala da se s njegovom matematikom još nešto može uèiniti. Samo dan prije moje ponude, vrijedne svake pionirske pohvale, Miæo je svojim odgovorom na uèiteljièino pitanje izazvao užasno glasan smijeh nas uèenika. Vidjevši potom njegove suze, a one nikako nisu potekle samo zbog još jedne novoprimljene jedinice iz matematike, postidjela sam se svog ponašanja i sa svojim suzama istrèala iz uèionice. Sutradan sam, priopæivši drugarici odluku do koje sam razmišljajuæi stigla prethodne noæi, pošla u iskupljenje vlastitog grijeha. A pozvati u tetin vrt, ili u jednu od tetinih soba, sedmoricu stranaca, pa èak i zbog toga da bih im kao najbolja u razredu pokazala jednadžbe i objasnila zašto se u zagradi sve mijenja ako ispred nje stoji minus, predstavljalo je odista pokoru dostojnu poèinjenom grijehu. Subota ujutro je stigla, a da još, premda je bilo proteklo èetiri dana od trenutka kad je dogovor pao, nisam smogla dovoljno hrabrosti reæi teti da mi u podne stižu moji uèenici. Od utorka sam samo pogledavala nebo moleæi se Sv. Anti da ne pošalje kišu, jer sam znala da æe teti ipak manje smetati ako joj izgazimo travu, nego da joj deèki svojim, zasigurno nedovoljno èistim, èarapama isprljaju tepih. I premda mi se još u petak oko ponoæi nebo èinilo zvjezdanim, u subotu ujutro ono se naoblaèilo, bila sam sigurna, kao nikada do tada u Slavoniji, zacrnjelo se baš onako kako se zacrni ljeti nad bakinim brdima u Sjevernoj Bosni. Nije mi preostalo ništa drugo nego, poput osobe okrivljene za veæi prijestup, smoæi malo snage, stati pred tetu i obavijestiti je o skorim posjetima. Ne želim se sjetiti što mi je teta na to rekla. Priznat æu samo da sam zažalila što sam prije deset dana pobijedila na opæinskom natjecanju iz matematike i da bih dala sve na svijetu da sam u tom èasu mogla biti u Miæinoj, a ne u svojoj koži, pa makar i ja u ponedjeljak, na zaprepaštenje cijeloga razreda, odgovorila da æu, ako sada imam èetiri godine, a moja sestra dvije, i za deset godina biti još uvijek duplo starija od nje. Kad bih sada rekla da je moja teta mogla biti sve osim odgajateljice, onda bi možda netko mogao posumnjati u moj loš odgoj, a to nipošto, kad je o razdoblju tetina utjecaja na mene rijeè, ne bi bilo istina. To što nas je sve istjerala na kišu nakon što je, pošto smo upalili svjetlo, eksplodirala žarulja i razbila jedan od staklenih visuljaka na lusteru, vjerojatno je rezultat njezine ljubavi prema starim stvarima (a luster je veæ tada bio dugoga vijeka), negoli znak pomanjkanja razumijevanja za djeèju psihu. Luster je vjerojatno bio jedini predmet u kuæi koji se nikada nije, pa ni i u najveæim adaptacijama, zamjenjivao novim, nije èak ni promijenio svoje poèetno mjesto. Bakreni, èipkasti obruè nalik najljepšem tetinu pletivu krasile su, do tada šezdeset i èetiri, viseæe uske staklene cjevèice. Brisala sam ih vlažnom krpom, prije toga obavezno iskljuèivši osiguraè, svake subote ujutro. Obavljala sam to temeljito, znajuæi da æe cjelokupni velikospremaèki subotnji angažman biti ocijenjen visinom postignuta sjaja na tetinu lusteru. Možda æe samo još pogledati listove aspidistre (da na njima nije ostalo zrnce prašine), te èistoæu crne tepsije u kojoj nam je petkom naveèer obavezno pekla gibanicu sa sirom i tvrdila, kad bi se netko od ukuæana dosjetio pohvaliti njezin trud, da je ukus rezultat pripreme u tepsiji koju ne mogu zamijeniti ni one sjajne u kakvima peèe njezina sestra udana u Italiju. Teta je vrlo èesto, namjeravajuæi objasniti zbog èega se tako jako naljutila na cijelu matematièku ekipu, pokušavala isprièati njezinu vezu s lusterom. Ali je, u svakom novom pokušaju, odustajala veæ na samom poèetku. Vjerojatno je po mom izrazu lica vidjela da me njezina sjeæanja, kad imam dovoljno i svojih nerješivih problema, kao što je npr. preseljenje moje razredne simpatije Dražena u Osijek, i ne zanimaju previše. Iz nekoliko uzaludnih poèetaka ipak sam uspjela zapamtiti da joj je luster kao vjenèani dar poklonila njezina vukovarska gazdarica kod koje je stanovala dok je radila u Borovu. Da sam tada imala, kao što imam danas, barem malo više strpljenja slušati osobe èija ih zrelost vraæa u doba djetinjstva i mladosti i da sam tada barem

34

malo razumjela ljepotu tih prièa, ja bih sada znala je li joj gospoða Bereš, tako se zvala njezina gazdarica (prezimena sam oduvijek pamtila dobro) poklonila i cvijet koji, i poslije pedeset godina, napreduje dobro i svake godine obogaæuje tetin vrt novim pelcerima, pa èak i onu tepsiju koju ne mogu ugroziti nikakva tehnièka dostignuæa roðena u posljednjih pola stoljaæa. Mogla bih je danas sve to upitati, ali je ne želim iznova podsjeæati na svoje mladenaèke propuste, posebno ne na onu jesen iste one, meni pamtljive matematièke godine, kad me odvela u jednu siromašnu ulicu u Vukovaru da mi pokaže kuæu i sobu koju je luster osvjetljavao prije nego što je poèeo prokazivati pogreške u mojim ruènim radovima. Ulica je bila neobièna naziva, èinilo mi se da joj je naziv švapski, kao, uostalom, i prezime tetina prvoga muža s kojim je tamo živjela, a koji ju je nakon trinaest godina braka ostavio zbog žene daleko manje sposobne od moje tete, ali koja je s njim ostala u drugom stanju i za samo nekoliko dana poslije službenog razvoda rodila mu zdravu, ali, po tetinu prièanju, i ne pretjerano lijepu djevojèicu. Ja i tada nisam pokazivala pretjerano veliko oduševljenje, ni za kuæu, ni za mjesto na kojem su nekakvi ljudi, ponovno meni neobiènoga naziva, kolima i konjima naletjeli na moga oca kad je on kao dvanaestogodišnjak došao u posjet svojoj tek udanoj sestri, i skoro ga usmrtili, ni za dvorište u kojem je stanovala još jedna moja teta udana za Srbina Marka iz Trpinje. Htjela sam obilazak uèiniti što kraæim samo da se što prije vratim u stan tetine prijateljice Anice, koju smo posjetili došavši k njoj iz nešto zapadnijeg slavonskoga mjesta (kamo se teta preselila poslije razvoda, gdje se udala za mog tetka i ubrzo dovela i mene), i s njenom kæerki Helicom odem na korzo, s kojeg æemo veæ morati otiæi kad se vukovarski gimnazijalci, pa i Helièin susjed Tomislav, budu vraæali sa svoga posljednjega sata. Sigurna sam da mi je teta sve to oprostila, kao što sam ja njoj oprostila moja rana ustajanja u dane kreèenja, pretjerana sitnièarenja oko izvezenih stolnjaka, preširoke haljine u kojima se nisu mogle isticati moje mladenaèke grudi, što je za posljedicu imalo opæe mišljenje kako ih i nemam, muške frizure zbog kojih u pravim godinama nisam osjetila èar noænoga raspletanja pletenica, strah od pogažene trave i, uostalom, sve nelagode u koje me, ne osjeæajuæi njihovu težinu, godinama dovodila. Danas mi priznaje da joj je žao što je i u drugom braku nastavila svoju pretjeranu brigu za tehnièke stvari života, i što mi nije, u strahu da ne izgubim vid, dopustila èitati koliko sam željela, jer je konaèno u starosti postala svjesna da ja razumijem jedino stvari opisane u knjigama. Shvatila je to onoga trenutka kad sam joj poèela dopuštati da naše sve kraæe susrete u cijelosti iskoristi za stare prièe o jednom gradu i jednoj ulici iz svoje mladosti, u koju se, prema svemu sudeæi, više nikada neæe moæi vratiti. I dok sam je slušala, pa se nerijetko i ukljuèivala u razgovor pokazujuæi popriliènu upuæenost u temu, ona se blago smiješila vjerujuæi da sam sve one godine ipak bila daleko koncentriranija na njezino prièanje nego što se to njoj tada èinilo. Kad sam joj za njezin sedamdeset prvi roðendan, godine 1995., poklonila knjigu èiji naslov sadrži samo jednu imenicu, naziv ulice iz koje potjeèe njezin luster, ona je bila svjesna da je moje razumijevanje rezultat pisanog teksta, a ne njezinih višegodišnjih govornih vježbi na temu sjeæanja. Tetak bi se zasigurno zaèudio što je teta, unatoè silnim obavezama pred kojima još uvijek ne posustaje, prvi put konaèno jednu knjigu proèitala do kraja. Ne bi prihvatio da se na kraju ona, koja je svoje osjeæaje oduvijek uspijevala sakriti, gorko rasplakala. Jedino bi vjerovao da je cijelo vrijeme gorio njezin luster i vjerojatno bi, kao i ja, razumio odakle je njegova žena godinama crpila energiju za svoje molerske, kuharske, šnajderske, frizerske, vrtlarske i mnoge druge poslove. Njemu bi ta spoznaja zasigurno bila bolna. Morao bi se pomiriti s èinjenicom da je grad u kojem je živjela ranije bio grad njezine sudbine i da joj je dvorište u Šapudlu bilo ljepše od svih njezinih ðurðenovaèkih cvjetnjaka. Meni pak, koja sam se, saznavši odakle

35

dolazi, konaèno pomirila sa stropnim ukrasom, isto je to saznanje bilo jako korisno. Otada jedino slutim da æe se jednoga dana tetin luster ipak preseliti. Sretna sam dok noæu, na svom jastuku koji bolje od mene same èuva moje najveæe tajne, zamišljam kako mi luster u kasnu jesenju veèer osvjetljava vlastitu radnu sobu u jednom stanu smještenom na središnjem trgu osjeèke Tvrðe. Svjetlo ne gasim ni onda kad ustajem i odlazim u kuhinju provjeriti je li gibanica sa sirom, što se priprema u crnoj limenoj tepsiji, ispeèena do kraja. A moju neæakinju, bratovu kæer Anðelu, koja veæ danas dobro zna, prema prièanju svoga oca, da joj je najstarija teta dosta sposobna, ali malo èudna, živciraju prièe o mojim mladenaèkim šetnjama uz Dravu. Donekle joj je milije kad prijeðem na ispovijedanje razloga zbog kojih sam se u punoj zrelosti vratila gradu za kojim sam èeznula sve vrijeme dok sam iz njega izbivala. Iako mi je, zbog ponavljanja sliène i donekle veæ viðene obiteljske situacije, jasno da se mala veæi dio vremena dosaðuje, nestrpljivo oèekujuæi svoju prijateljicu Iris da što prije poðu u šetnju Promenadom, ja ipak vodim raèuna da ona u mojim prièama prepozna sreæu, ono što ja nikada nisam uspjela prepoznati u prièama svoje tete, i da me, u trenutku povratka svojim roditeljima, na rastanku ne upita zašto taj luster u radnoj sobi svijetli èak i onda kad se još sasvim pristojno vidi pod obiènim, danjim svjetlom. RIMA Svako poslijepodne, nakon što je odspavao redovitih tridesetak minuta na udobnom trosjedu izraðenom po specijalnoj narudžbi u osjeèkoj Mobiliji, moj je tetak, neovisno o vremenskim prilikama, prošetao našim lugošem zasaðenim bijelom i crnom nojom. Prije toga samo bi pažljivo popravio naranèasti èupavac kojim smo prekrivali ležaj i potom na njega složio dvije manje deke ambasadorice kojima je èak i ljeti umotavao noge kako ga u vrijeme spavanja ne bi uhvatili grèevi. Drap deku stavljao je uvijek iznad smeðe, jer se ona puno bolje slagala s bojama Ivekoviæeve oleografije koja je ukrašavala velik dio zida, toènije, s bojom stepenica niz koje je silazio junak Zrinski i na kojima je posljednji put ljubio svoju zaplakanu, u tamnoplavu baršunastu haljinu odjevenu Katarinu, èiji je krzneni paspul na jakni bio jedva primjetno tamniji od podloge na kojoj je vjerna žena ostajala. Bol u nogama mom se tetku prvi put javila u kasnu jesen 1944., šest mjeseci poslije prehodavanja Save kod Bosanskog Šamca. Od tada ga, prema njegovim rijeèima, nije napuštala. Vjerujem èak da je s njim bila i punih pedeset godina kasnije, u onom posljednjem trenutku tetkova života kad sam mu se, svjesna da ga tada doista gubim, prvi i jedini put, premda mi se za taj èin ukazivala moguænost svih onih dvadeset godina, koliko sam živjela u njegovu domu, obratila rijeèju oèe. Ona mu, po rjeèniku rodbinskih odnosa, u relaciji prema meni nije pripadala, ali on se uporno i strpljivo borio za pravo na njezino korištenje, bivajuæi svojim ponašanjem prisiljen cijela dva desetljeæa dokazivati sebi, svojoj brojnoj familiji, prijateljima i poznanicima, ali ipak najèešæe meni i mojim nerijetkim pubertetskim krizama, kako je u potpunosti spreman odgovoriti izazovima i zahtjevima za veæinu drugih ljudi posvema obiène imenice. Osjeæala sam da mi prašta što nikada nisam imala dovoljno hrabrosti da mu uputim samo jedan njezin nježni vokativ i znala sam da se on s tom èinjenicom pomirio još onog davnog proljeæa kad je u tamnoplavom šuškavcu stajao na željeznièkoj postaji i veselio se povratku svoje lijepe supruge, koja mu je iz posjeta svojim roditeljima, umjesto naruèene male pletenke domaæe bosanskoposavske šljive, neoèekivano i bez prethodnih konzultacija, donijela svoju trogodišnju neæakinju tajeæi mu pri tome da poklon prati i ona, svakomu primatelju ionako poznata, izreka Što se da to se više ne vraæa. Znam da æu još dugo, vjerojatno do samoga svoga kraja, o kojem pomislim samo onda kad se zabrinem da bi me mogao zateæi u nekakvoj ovisnièkoj i pri tome za

36

mene ponižavajuæoj situaciji, nositi u svom pamæenju sliku ponosa na tetkovu licu kad se pred njegovim bolnièkim krevetom, i to pred svim ostalim bolesnicima, dežurnom lijeèniku obraæam s ti i molim ga da uèini sve što može za moga tatu. Sjeæat æu se tetkove zahvalnosti kojom je samo oèima, jer veæ danima nije mogao ništa govoriti, popratio izgovaranje, možda je bolje reæi mucanje, moje najveæe životne laži. Vjerovala sam tada da æu mu jedanput objasniti da sam lijeèniku, èije sam znanstvene tekstove redovito lektorirala, slagala zbog toga da bi on kao pacijent imao bolji tretman, ali nisam pretpostavljala da za ispriku neæu imati vremena. Bila sam preslaba suoèiti se s èinjenicom da æe za samo nekoliko minuta zapoèeti ono doba moga života u kojemu više nikoga neæe zanimati zašto se ja uvijek, èim sjednem u neèiji auto, upitam, a èinim to još i danas, koja je osoba u njemu najvoljenija. Jer, samo sam se tetku usudila, još davno, priznati zbog èega toliko jako ne volim kad s nama, osim tete, u našem starozlatnom stojadinu putuje i moj bratiæ Krešo. Teta je, osjeæala sam, više voljela Krešu, sina svoje mlaðe sestre, a ja nisam bila sigurna voli li tetak mene barem malo, malo više, makar jedan milimetar što stane izmeðu palca i kažiprsta, nego što ona voli svoga nestašnog neæaka. Da sam to tada mogla procijeniti, možda si više nikada poslije ne bih postavljala slièna pitanja i možda bih shvatila da ista osoba može, na posvema razlièite naèine, voljeti dvoje djece, dvoje neæaka, mamu i tatu, tetu i tetka, dvoje prijatelja, pa èak i ženu i ljubavnicu, a da se pri tome ni jedno od tih dvoje ne osjeæa gubitnikom. Moja je laž bila posljednje što je tetak èuo. Na licu mu se zadržala blagost kakvu imaju samo oni koji znaju da se svako èekanje, ako je pravedno, kao što je bilo njegovo koje se godinama nadalo samo jednoj obiènoj rijeèi što je djevojèice najèešæe izgovaraju kao svoju prvu, na kraju ipak isplati. Njegova mirnoæa bila je poput one kakvu sam na njemu prepoznala u ljeto '68. kad je on u mojoj štednoj knjižici, što sam je dobila za poklon u tek novootvorenoj poslovnici Slavonske banke, u rubrici zanimanje roditelja ili staratelja, uz svoje ime proèitao rijeè književnik. Jer, dok su druga djeca priznavala da su im oèevi baèvari, tapetari, stolari, parketari ili, u najboljem sluèaju, šefovi prijepodnevne smjene u tvornici tanina, ja sam si dopustila da i po zanimanju, a ne samo po rodbinskom odnosu vlasnika i opunomoæenika, budem drukèija od svih ostalih. Tetak-književnik, to mi je zvuèalo tako otmjeno, nešto što drugima po logici stvari mora biti strano i nedokuèivo, kao što su meni bile nedokuèive tetkove lijepe i stare knjige koje nisam mogla dohvatiti ni sa najviše stolice u kuæi, a koje su u visine naše dnevne sobe dospjele nakon što sam iz one tri najljepše, one na kojima je pisalo pakao, raj i èistilište, izrezala sve slièice i podijelila ih svojim prijateljima za vrijeme nedjeljne mise. Èin darivanja uprilièila sam dok je pater Celestin s ministrantima hodao kroz crkvu i prièešæivao bakice iz naše ulice koje æe nam veæ sljedeæeg dana, kad im lopta mog promašenog jedanaesterca doleti meðu tek pokoljenu rasadu paradajza i paprike, a one u znak odmazde kamenom pogode barem jedno, po moguænosti tetino najnaprednije pile, opsovati sve najznaèajnije svece. Našavši komadiæe starih stranica u donjoj ladici štednjaka, u onoj u kojoj je stajao šmirgl papir kojim se svakodnevno ribala platna do usijanja, teta nije imala snage ni za najbezazleniju psovku, èak ni za onu u kojoj se redovito spominjala nekakva moja, meni nepoznata, strina. Kad me nakon povraka s mise ugledala na dvorišnoj kapiji, krenula mi je u susret, zgrabila za ruku i ljutito uvela u dnevnu sobu. Na stolu su, umjesto našeg najskupocjenijeg porculanskog špajzservisa iz kojeg smo jeli samo nedjeljom i blagdanom, stajale obraðene knjige. Tetak je sjedio na svom trosjedu, ali pred sobom nije, kao obièno nedjeljom, imao dnevne novine koje su mu se nagomilale preko tjedna i koje nisu na istom mjestu smjele doèekati novi ponedjeljak. Samo je Katarina u secesijskom okviru nepromijenjeno plakala u zagrljaju svoga Petra i sada se i svojim osjeæajima, a ne samo vanjskim dekorom, itekako dobro uklapala u atmosferu našeg interijera. Nakon poduže neugodne stanke i povelike kolièine mojih isplakanih suza, tetina prva, vrlo kratka i

37

stoga kristalno jasna reèenica Ubit æu te samo me još više zbližila s rastuženim ljubavnicima, toènije, sa samim Petrom, èiju sam tamnu dugu kosu redovito uzimala kao primjer onda kad bi me netko, premda je moje mišljenje veæ i tada samo rijetkima bilo zanimljivo, upitao što ja to uopæe podrazumijevam pod pojmom lijepe frizure. U strahu da bi teta svoju prijetnju mogla ispuniti, a opet posvema svjesna vlastite krivice i bez ikakva jakog argumenta kojim bih se mogla obraniti i opravdati svoj postupak - onaj da sam to uèinila zbog toga da bi me prijatelji još više voljeli teta ne bi prihvatila, kao što, uostalom, slièna objašnjenja nije prihvaæala ni nikada prije toga - odluèila sam, jecajuæi, podsjetiti je na sasvim poznatu èinjenicu, izgovorivši joj Draga moja, rat je davno prošao, više se svijet ne ubija. Mene je na to svakodnevno, neovisno o tome je li nastavni sat namijenjen matematici, prirodi i društvu ili fizièkom odgoju, podsjeæala moja uèiteljica Dušanka, koja me èesto poslije škole znala otpratiti kuæi kako bi svojoj najboljoj prijateljici, mojoj teti, iz prve ruke podnijela izvještaj o mojim dnevnim uspjesima ostvarenim na školskim satima, ali i o nedoliènom i djevojèici u bijelim pamuènim štramplama neoprostivom ponašanju za vrijeme velikog odmora. Premda ju je teta redovito željela ugostiti u našoj primaæoj sobi, pogotovo odonda kad smo nabavili novi hrastov Admiral regal, uèiteljica je isto tako redovito iz predsoblja skretala u èajnu kuhinju. Premda to nisam smjela izgovoriti glasno, ja sam nekako znala da moju uèiteljicu nervira slika iznad tetkova trosjeda, i zbog toga sam teti i predlagala da za proslavu moga roðendana, na koju sam pozvala i svoju uèiteljicu i njezina sina, umjesto nje na zid stavi onu na kojoj je uljem naslikana šuma Ðergaj i koju je teta, u istom paketu s jako starim lusterom, pažljivo umotanim u lanene plahte tkane na bakinu tkalaèkom stolu, donijela iz jednog drugog grada, za koji je govorila da je najljepše mjesto na èitavoj kugli zemaljskoj. Na meni upuæenu tetinu prijetnju tetak se samo nasmijao i zamolio me da odem u kupaonicu te da se dobro umijem, dok je njegova žena dodala da bi bilo pametno da ovaj put, za promjenu, ruke dobro operem sapunom. Obeæala sam im da æu odsada štedjeti za novi pakao, novi raj i novo èistilište, što sam odista i èinila, stavljajuæi sitniš u štednu keramièku kasicu koju sam ubrzo s guštom, ne imajuæi dovoljno strpljenja da meðu svojim neuredno èuvanim stvarima pronaðem kljuèiæ, razbila i potom svu ušteðevinu uložila na poklonjenu štednu knjižicu. Ne znam samo zbog èega je punašni i proæelavi službenik koji je knjižicu ruèno ispunjavao i koji je s mojim tetkom polagao mnoge ispite na ekonomiji, što ja, odgovarajuæi na njegove upite za vrijeme otvaranja štednog raèuna, nisam znala, pristao upisati ono što sam mu izrekla kao odgovor na pitanje vezano uz zanimanje moga staratelja. Možda ga je zanimalo kako æu reagirati kad ga to isto poslijepodne ugledam ugodno zavaljenog u hladu našeg lugoša, kamo ga je njegov kolega s fakulteta pozvao da bi mu se vjerojatno pohvalio svojim životnim uspjesima, meðu kojima je visoko mjesto zauzimala i moja teta s plavim oèima i tamnom prirodno kuštravom kosom, a još više s domaæinskim vještinama i mnogim specijalitetima kuæe, od kojih su meni ipak najdraže bile èokoladne kocke s kremom od peèenih jabuka. Možda je jednostavno pretpostavio, kad mi je pod mišicom vidio nekoliko Vjeverièinih knjiga, i kad je osjetio s koliko treme izgovaram to izmišljeno tetkovo zanimanje, da æe meni rijeè književnik postati nešto vrijedno najveæeg divljenja, nešto što ne tolerira ni najsitniji nagovještaj tuðeg podsmjeha. Sjeæam se samo da mi je krema moga omiljenog kolaèa, koji je teta spravljala uvijek kad bi se nekome željela posebno svidjeti, u trenutku kad mi je bankar rekao da mu je milo što me ponovno vidi, naglo postala prekisela, te da sam na kolaè istresla dvije velike žlice osjeèkog šeæera, inaèe puno slaðeg od virovitièkoga. Teta me odmah, ne znajuæi ništa o razlozima mog neobiènog postupka, obavijestila da je krema napravljena od slatkih, a ne kiselih jabuka, i samo me blago upozorila da bi uskoro, ako tako nastavim, mogla izgledati kao jedna od mojih najboljih prijateljica. Mislila je, ali to

38

nije htjela reæi pred gostom, na Svetlanu iz susjedne ulice, na sedmogodišnju djevojèicu kojoj je kuæna haljina moje tete, ona žuta s kratkim rukavima, inaèe samoj vlasnici suviše komotna, bila pretijesna. U to smo se mnogi uvjerili kad ju je teta, za vrijeme berbe lugoša, ponudila Svetlani kako ona ne bi uprljala svoju, vjerojatno jedinu haljinu, onu u kojoj je odlazila i na nedjeljnu misu, ali u kojoj je isto tako sjedila i na rezervnoj klupi na našem pašnjaèkom nogometnom stadionu, željno išèekujuæi svaku moju fizièku povredu. Lugoš je bio jedini dio vrta i dvorišta o kojem je brigu vodio iskljuèivo tetak i na kojem je on, èovjek kojeg ni danas, dvije godine poslije njegove smrti, ne mogu opisati kao sitnièavoga, uoèavao i najsitnije promjene. Moja je teta za vrijeme muževljeva poslijepodnevnog odmaranja, onda kad bi to meteorološki uvjeti dopuštali, sjedila u hladu loze, i najèešæe sa svojom vjenèanom kumom, tetom Olgicom, koju je upoznala još u Vukovaru, pila tursku kavu, pripremljenu u bakrenoj džezvi, najmanje jedanput tjedno glancanu sidol-pastom, koju je kupila na sarajevskoj Baš-èaršiji kad je prvi put posjetila moga oca i u njegovom malom iznajmljenom stanu našla mene u, za život opasnoj, vruæici. U govornim stankama, kad su dvije kume nakratko odluèivale hoæe li poslije izmjenjivanja recepata prijeæi na toliko puta obraðivanu, ali uvijek zahvalnu temu odnosa ljepuškastih snaha i nenjegovanih svekrva, ili na iskazivanje brige za svoje poslom uvijek preoptereæene i bolesne majke, teta bi nerijetko ustala i vrtnim škarama koje su uvijek bile pri ruci odrezala jednu od mladih granèica vinove loze, onu koja je, po njezinu sudu, remetila klasicistièki red kakvom je moja teta, a o tome i sada mogu posvjedoèiti njezine sestre i braæa, još odmalena težila. Jednostavno ne mogu odgonetnuti kako joj je uvijek uspijevalo odrezati upravo onu mladicu u koju je tetak polagao najviše vjere, o èijim je pupoljcima brinuo, pažljivo ih naslanjao na žicu i sasvim ih lagano povezivao tankim likom da se kojim sluèajem ne bi oštetile. Zbog takvih je mladih lugoških nada u ljeto 1966. i naruèio novu hrastovu baèvu kod najboljeg majstora u mjestu, našeg susjeda djeda Miška koji je, sigurna sam, u to vrijeme imao najveæe i najjaèe, ali meni i najljepše šake na svijetu, s nekakvom finom snagom i jasno naglašenim žilama kojih se sjetim i tridesetak godina kasnije, kad god moje prijateljice zapoènu razgovor na temu pravih muških ruku. Takvima je èika Miško iste godine izradio i moje prve drvene saonice koje sam, uz Kanditov poklon-paket, našla pod božiænom jelkom, zbog koje smo svake godine na Badnjak tetkov trosjed premještali u našu spavaæu sobu. Na sanjkama smo se djedov unuk i ja spuštali u zaleðeni Bajer blizu pruge, što naši stariji, naravno, nisu smjeli znati i zbog kojih smo se pravili važni pred ostalom djecom jer smo, za razliku od njih, na saonicama imali i dva mala pernata jastuèiæa, plavi i crveni. Kuæi smo ih morali donijeti suhe kako bismo potvrdili da smo se sanjkali mirno i da nismo namjerno prevrtali jedno drugo. I odista smo ih takvima vraæali, ali smo ih prije dolaska sušili u kuhinji debelog Zvonka, mog prijatelja iz razreda. Jastuèiæe smo stavljali na hoklicu u blizini gusanog štednjaka, u èije je ložište Zvonko ubacivao otpatke dikovog parketa. Kao odgovor na Zvonkovu dobrotu, ja sam mu morala obeæati da æu mu sljedeæeg dana prepustiti svoju školsku jauznu. To sam i èinila, jer je debeljko bio sklon osveti i moglo se dogoditi da na povratku iz škole, iznevjerim li obeæanje, svrati mojoj teti, prvo pohvali njezino èišæenje snijega na nogostupu ispred kuæe i okvalificira ga kao primjer ostalima, a potom, onako usput, upita jesu li jastuèiæi bili dovoljno osušeni. Zvonko me u svojoj siromašnoj kuæici, u kojoj je živio sa samohranom majkom zaposlenom u tvornici hrastovog namještaja, nauèio da æu i sitnu tuðu uslugu, pogotovo ako ona bude povezana i s najmanjim mojim užitkom, morati odmah platiti. Vjerojatno se zbog toga još uvijek u rijetkim trenucima svoje sreæe ne mogu posvema predati nenadanom raspoloženju, kad znam da æe mi na svaki lijepo doživljeni detalj, i to vrlo skoro, biti odgovoreno lavinom boli koja æe uspjeti poništiti prethodno sretno stanje. Ali meni je Zvonko ipak bio simpatièan. Imao je prednje

39

gornje zube razmaknute kao i ja, kosa mu je stršala kao i meni, znao je dobro hvatati punoglavce u kanalu koji je presijecao livadu ispred naših kuæa i samo je on po broju uhvaæenih mogao biti moj ravnopravan protivnik. Znao je, za razliku od ostalih djeèaka s druma, zašto se djevojèièine promrzle ruke ne smiju grijati na peæi i zašto se mlada princeza razveseli kad joj se pokloni masnim bojama na hamerpapiru nacrtani zec. A Zvonko je najviše volio crtati zeca na skijama, istog onakvog kakvog je vidio jednom u nekakvom crtanom filmu u Njemaèkoj, u kojoj je boravio puna èetiri dana u gostima kod svoga oca i njegove mlade supruge. Ona mu je za dar kupila pravo kaubojsko odijelo i plastièni revolver s opasaèem koji je èika Miško odmah nakon Zvonkova povratka sa Zapada morao, zbog širine Zvonkova struka, nadoštiklati punih deset centimetara. Teta Ljiljana, tako se naime zvala Zvonkova maæeha, poslala je njegovim prijateljima i veliku vreæicu voænih bombona, što je njezin proždrljivi pastorak zatajio, a poèinjeni nam grijeh priznao tek nekoliko mjeseci kasnije, kad je aromatizirani voæni okus veæ zaboravio, ali kad mu je izgovaranje jedne tajne predstavljalo ulaznicu u bratsku uliènu klapu, nazvanu prema narodnom heroju Klapa Ivo Lola Ribar. Uèlanjivanje u društvo podrazumijevalo je pristajanje na nesebièno podržavanje svih èlanova, na meðusobno prepisivanje domaæih zadaæa, netrpeljivost prema svima onima koji nisu naši, fizièke obraèune s neistomišljenicima, pomaganje u veæim domaæinskim poslovima, kao što je berba grožða ili nošenje vode za vrijeme kopanja kukuruza, sportske timske pobjede i nadasve bolje ocjene iz matematike, što je u našoj ulici bio dokaz posebne pameti. Zvonkova je iskrenost umalo zaprijetila cijelom projektu, što nikako nisam mogla dopustiti, jer je Klapa Proleterske brigade iz susjedne ulice bila veæ dobrano uigrana, na što su me podsjeæale i bolne masnice na mojoj desnoj nadlaktici, koje je trebalo što prije zajednièki osvetiti. Lolašima sam prvo obeæala da æu tetka zamoliti da iz Kandita donese bombone najsliènije njemaèkima, koje æemo jesti pred Zvonkom i u koje æe on, barem je to jasno, moæi samo gledati, a potom ih krenula nagovarati na oprost našem nepromišljenom, ali ne i zloèestom prijatelju. Podsjetila sam ih na onaj dogaðaj, u koji su svi oni bili itekako dobro upuæeni, kad je Zvonko pred svima u razredu, na prvom satu razredne zajednice, uèiteljici preprièao dogaðaj s berbe grožða u tetkovu lugošu, zbog èega sam se još godinama crvenjela i èega æu se sjetiti uvijek kad netko izgovori rijeè rima. Bio je rujan 1966. Zvonko, Svetlana i ja krenuli smo u školu. Bili smo prvi b, premda nitko od nas troje nije znao zašto baš naš razred, od ukupno tri poèetnièka, mora na ulasku u školu stajati u srednjem redu, ali smo bili ljuti na one proleterce koji su nas troje odmah prozvali bekavcima. Nismo znali ni zašto se oni ispred nas, dakle prvi u redu, zovu onim istim slovom kojim mi zimi zavijamo doktoru Fricu dok nam nekakvom dašèicom, sliènom onoj kakve Zvonko loži u svojoj peæi, pregledava bolesno grlo, a oni iza nas po vitaminu kojeg ima u limunu ili u bombonima od kojih se može visoko pjevati i kakvih je sasvim sigurno bilo puno u vreæici što ju je Zvonko ispraznio umjesto nas. Iskreno, nas troje nije znalo abecedu. Nismo uopæe znali slova, premda je meni tetak ranije kupio nekoliko slovarica iz kojih sam do polaska u školu, a imala sam više od sedam godina, uspjela nauèiti samo da slovo O lièi na onaj napuhani šlauf bez kojeg ne smijemo ljeti poæi na kupanje na ribnjak, a da igla kakvom vezem jastuèiæ na kojem spavam još i danas slièi slovu I. Za razliku od mene, Zvonko i Svetlana znali su barem slovkati. I dok smo nas troje, susjedi i èlanovi Klape Ivo Lola Ribar, u baèvama gazili ubrano grožðe, moj raspoloženi tetak, znajuæi da æe za nekoliko sati s tog istog mjesta poteæi pravi mošt, smišljao je kako da i nas ostale dovede u stanje slièno svome. Svetlana je, u haljini koju joj je moja teta podigla i zaheftala špenadlama, skakutala sama u jednoj baèvi, onoj u koju su beraèi usipavali samo svijetlu noju, a Zvonko i ja, oboje u fiskulturnim šorcevima, on u plavom a ja u crvenom, u drugoj, puno široj, onoj novoj koju je èika Miško izvana i ukrasio, izrezbarivši na njoj granèicu

40

slavonskoga hrasta s plodovima žira. Tetak je odluèio igrati se uèitelja i ispitivati nas slovkanje, izgovarati slovo po slovo, izmeðu njih umetati poduže stanke, zahtijevajuæi potom od nas pogaðanje islovkane rijeèi. Svetlana je odmah znala da zbroj slova l+u+g+o+š daje rijeè lugoš, Zvonko je pogodio da se izgovaranjem slova v+i+n+o+g+r+a+d dobiva imenica vinograd, na što je teta poprijeko pogledala tetka i promrmljala rijeè koju tada nisam razumjela, ali danas mogu pretpostaviti da se radilo o rijeèi podsvijest, a ja sam, na zaprepaštenje sviju, a pogledavši prije odgovora na tetinu kumu iz Vukovara koja je pohala piletinu na peæi u dvorištu samo da se miris ne bi uvukao u tetine nove talijanske zavjese u ljetnoj kuhinji, u najlakše postavljenom zadatku, jer njih je postavljao moj, a ne neèiji tuði tetak, u spajanju slova s+t+o+l+i+c+a, èula ne jednu, nego dvije rijeèi: teta Olgica. Što su se Zvonko i Svetlana više smijali, ja sam sve više plakala i sve snažnije gacala po grožðu ljuteæi se na bobice koje su zaostajale izmeðu mojih nožnih prstiju. U stanju nemalog poniženja, odluèila sam da æu vrlo brzo, njima svima u inat, sama nauèiti èitati knjige i da æu jednoga dana, kao i èika Anto koji radi u Dikovoj Bijeloj kuæi, a ne u tvornièkim halama, pisati pjesme i èitati ih djeci na poèetku školske godine, kao što je i on prije nekoliko dana èitao nama, a mojoj æe vlastitoj djeci zbog toga netko zavidjeti kao što ja zavidim Meliti kad njezinom tati, èika Anti pjesniku, naša uèiteljica kaže Hvala Vam, druže književnièe, na prekrasnom susretu s našim pionirima. Premda sam Zvonku prepustila svoj malo zagorio pileæi batak, što mi nije bilo teško jer mi je odista svega bilo dosta, on je ipak sutradan cijeli dogaðaj, rimu i mene kao njezina skladatelja, citirao pred svima u razredu, zaboravivši da u našem b razredu ima nekoliko klupskih protivnika, što me razbjesnilo više od hihotanja onih koji u cijeloj prièi nisu prepoznavali zaèetak mog pjesnièkog talenta. Uèiteljica Dušanka nije mogla vjerovati svojim ušima da netko s punih sedam godina može u jednoj rijeèi èuti dvije, pa me je i toga dana, kao što æe èiniti i u kasnijim godinama, odluèila otpratiti kuæi. U hodu je neprestano isticala svoje zaprepaštenje nad èinjenicom da ja nisam naslijedila ni trunak talenta svoga oca, za kojeg je i sama èula ne samo da je razveden kao i ona i da je za svoje godine dobro izgledajuæi drug, nego da je, takoðer kao ona, èovjek izvrsnog pamæenja koji cijele romane, i to one koji nisu iz školske lektire, može, ako je dobro raspoložen, izgovoriti naizust. Dok smo nas dvije hodale prema drumu, Zvonko i još nekoliko djeèaka, jer je prièa uskoro probila granice našega razreda, vikali su za mnom: Julkice, kaži stolica, na što je debela Svetlana, koja èak ni juèerašnje špenadle nije izvadila iz svoje haljine, znajuæi da æe pokraj mene žive trajno ostati sjediti na klupi za rezervne igraèe, dobacila teta Olgica. Tetak se sigurno zbog svega osjeæao pomalo krivim, pa mi je u isti taj ponedjeljak sa službenog puta iz Osijeka donio Andersenove Bajke i praline bombone s okusom jagode, premda su meni puno draže bile one s okusom ruma. Èak me za ruèkom nije ni opomenuo da sam ponovno sjela na njegovu, a ne na svoju stolicu, ne želeæi me vjerojatno podsjeæati na moju juèerašnju sramotu. Kad je poslije nekoliko dana odluèio isprobati prvi reski mošt, on je na degustaciju pozvao i našu kumu iz Vukovara, ne izgovorivši cijelo vrijeme ni jedanput njezino krsno ime. Sljedeæe godine lugoš smo obrali bez ièije pomoæi. Tetak mi se pridružio u gacanju grožða i naveèer je, ležeæi na svom trosjedu, osjeæajuæi vjerojatno nadolazeæe grèeve, zatražio od tete još jednu deku da bi njome umotao noge dok leži i gleda veèernje vijesti. Ja sam èitala neku novu prièu i jedva èekala jutro kako bih je za vrijeme vjeronauka, dok èasna Zlata bude ispitivala što je pater propovijedao na juèerašnjoj misi, tiho došaptavala Zvonku. Tome nisam mogla odoljeti, premda sam znala da æe mi razljuæena èasna iznova zaprijetiti odlaskom u èistilište, pa èak i u pakao, samo ako je krenem uvjeravati, kao puno puta do tada, da ja sa šumovima u sakristiji, u kojoj se vjeronauk odigravao, nemam nikakve veze. Kao što je to uostalom uèinila i nekoliko dana ranije, kad sam joj na njezinu molbu da joj za

41

bolesnu vjernicu Ilonku donesem nekoliko grozdova naše crne noje, o èijoj joj je kvaliteti govorio i gospodin Miško, slagala da nam grožðe te godine, unatoè tetkovu prskanju modrom galicom i tetinu brižnom obrezivanju mladica, uopæe nije, a na našu obiteljsku žalost, rodilo. Da li zbog toga, ili zbog posve drugih razloga, iste te jeseni, nekoliko dana poslije berbe, naš se lugoš naglo, i struènjacima neobjašnjivo, osušio. Tetak je baève složio u jedan kut veršteta i prekrio tetinim starim vukovarskim plahtama. Vino je kupovao u ferièanaèkom podrumu i od njega su ga sve èešæe hvatali grèevi u nogama. Ja sam u mojoj osnovnoj školi ostala primjer za glasovno podudaranje na kraju stiha i samo sam se bojala da æe se s istom praksom nastaviti i dalje i da æe me jednoga dana profesor teorije književnosti, za kojeg su stariji studenti tvrdili da je pjesnik po svom osjeæaju svijeta, upitati što je to uopæe rima. Imala sam sreæu što mi nije bio pretjerano sklon, pa ga je, kad sam ja bila u pitanju, puno više zanimala složenost metafore, što sam jedva doèekala, pokazavši upuæenost u ispitivaèev stihotvorni opus. Ne znam što bi rekla moja èasna Zlata da je kojim sluèajem èula kako sam u osjeèkoj bolnici tetka lijeèniku predstavila kao svoga oca. Možda bi mi ponovno zaprijetila odlaskom u pakao, ili bi mi možda ipak oprostila kad bi èula moje objašnjenje: da sam na tu laž, za razliku od mnogih drugih, itekako ponosna. Naime, sigurna sam da bi mi oprostila, kao što su mi do tada opraštali mnogi koji su znali da im lažem zbog toga što im samo kroz prièu mogu priznati s kim sam ja to, a ne gdje sam to, cijeli svoj dosadašnji život željela živjeti. Znaju to i oni koji još uvijek negdje u svojim ladicama èuvaju slièice pakla, raja i èistilišta, izrezane iz tetkovih vrijednih knjiga, one koje mi nisu, premda sam ih na to uporno nagovarala, željeli vratiti, pa su na moje suze uvijek spremno odgovarali, kako drukèije negoli, poput pravih književnika, rimom, Što se da, to se više ne vraća. SAN Kako prolaze godine, ja sve češće ne mogu sa sigurnošću potvrditi što mi se u djetinjstvu odista dogodilo, a što sam samo odsanjala u krevetu s glavom uronjenom duboko pod pernati jastuk na èijoj je šlinganoj jastuènici bilo izvezeno prvo slovo moga imena. Teta, koja me nikako nije mogla oduèiti od te njoj nerazumljive navike, strahovala je da æu se jedne noæi jednostavno ugušiti. Zbog toga se oko ponoæi, i bez navijanja sata, redovito ustajala samo da bi stala nekoliko minuta uz mene i svojim se oèima uvjerila kako se pokrivaè, kojim me tri sata ranije pokrila i za koji je tvrdila da je najkvalitetniji, premda je bio najstariji od svih ostalih koje smo tada imali, u ritmu moga disanja, lagano diže i spušta. Gledajuæi u vuneni jorgan, koji joj je, po njezinoj narudžbi krajem èetrdesetih na ruke izradila nekakva, po tom poslu nadaleko poznata, gospoða iz Vukovara, obuèen u presvlaku s kockom kroz koju se pod prirodnim svjetlom vidjela njegova fina ružièasta nijansa, i kojim se i sama pokrivala u svojim najljepšim godinama, teta se sigurno pitala tko to još, osim mene, u našoj familiji spava na isti naèin. Nakon što sam, uvlaèeæi se noæu u sobe svojih roðaka kojima su me teta i tetak odvodili u goste, postala sigurna da sam i po tome jedinstven sluèaj, zakljuèila sam kako je moguæe da je na taj naèin spavao nekakav smotani junak iz onih djeèjih prièa što sam ih proèitala posudivši ih, na sestrièninu iskaznicu, u mjesnoj radnièkoj knjižnici. U knjižnici naše škole mogle su se u to vrijeme nabaviti samo knjige za lektiru, a one su, tako su osim mene mislili i moji prijatelji, bile puno dosadnije od onih koje smo mogli pronaæi na hrastovim policama u onoj velikoj prostoriji mederovaèke vile s kojih su dikovi radnici i uèenici Šup-a knjige posuðivali besplatno. Ponekad se uplašim da sam velik dio dogaðaja za koje sada mislim da ih pamtim iz zbilje preuzela sa stranica meni dragih knjiga, meðu kojima visoko mjesto zauzima i onaj roman èiji glavni junak, pri samom kraju, priznaje da je život lijepa stvar, ali da

42

on više voli èitanje, i prihvatila ih, kako to redovito govore osposobljeni èitatelji, kao komadiæe svoje autobiografije. Ili su oni stvarni, oni zaozbiljski, èije sam posljedice davno osjetila na vlastitoj, medicinski laboranti koje sve èeste posjeæujem mogu potvrditi kako se uopæe ne radi o debeloj, koži toliko nevjerojatni da mi se ovoga trenutka, kad o njima mogu govoriti sa smješkom, doimaju nadasve literarnima. Ipak, još uvijek sam uvjerena kako sam odsanjala da sesta, brat i ja, u jedno rano, nadasve hladno ožujsko jutro, stojimo uz zaleðen prozor i gledamo kako se naš tata, uz pratnju uliènih sviraèa, vraæa kuæi. Zastaje na ulaznim vratima i pogledava èesmu na èijoj slavini visi zamrznuta ledenica. I dok mu pratnja cvili zadnje taktove sevdalinke, on iz svog naruèja ispušta dvije male, vjerojatno od nas mlaðe, ciganèice koje svaka, jedna u lijevoj, a druga u desnoj ruci, drže gipsane talijanske bebe obuèene u duge haljinice, pa ih svaku još jedanput, stavljajuæi veæ šaku na kvaku, ljubi u èelo. Sviraèi odlaze u jednom, a klinke, sa svojim lutkama, kakve smo mlaða sestra i ja spominjale djedu Fabijanu koji je u naše ime pisao pismo pravom Djeda Mrazu, ali nam on na njega nikada nije odgovorio, u suprotnom smjeru ulice. Ne znam jesam li se probudila zbog toga što sam u snu èula sestrin smijeh nakon što je ona, još uvijek u istoj prièi, vidjela da se jedna od njih, ona za nekoliko centimetara niža, koju je otac prvu poljubio, pokliznula na ledenu stazu koju smo nas troje veèer prije isklizali, pa potom pala i razbila bebinu, ali i svoju glavu. Ili se sestra stvarno smijala, a ja stvarno, s njom i bratom, buljila kroz zaleðen prozor, svakih nekoliko minuta huèuæi u staklo samo da bi nam slika barem malko postala jasnijom. Za razliku od te prièe, u èije podrijetlo nisam bila sigurna ni puno godina ranije, jednoj drugoj, stavljanjem ruke na knjigu, mogu svoju postelju i svoj san proglasiti mjestom njezina roðenja. Ne sjeæam se toèno godine u kojoj sam ga odsanjala. Bilo je to negdje krajem šezdesetih, i bilo je ljeto. Znam da sam se u njemu pojavila na livadi ispred kuæe u kojoj sam odrastala i u istoj starosnoj dobi u kojoj sam tada i bila. Na sebi sam imala haljinu kakvu sam vidjela na fotografiji što ju je jedna naša susjeda dobila iz Kanade i na kojoj se usiljeno smiješila njezina neæakinja. Djevojèica mojih godina rukama je odmakla haljinu od svoga tijela i podigla je, uz lagano savijanje lijevog koljena, do visine struka, da bi njena teta i tetino veliko susjedstvo što bolje mogli vidjeti brojne volane, sašivene od krièavo žute èipke, kakve na našoj televiziji u to vrijeme nisu imale ni prave pravcate spikerice. Mjesecima sam, èim bih legla u krevet, zamišljala sebe odjevenu u haljinu istoga kroja, uvijek u nekoj drugoj, ali nikada u žutoj boji, kako nedjeljom idem na pjevanu misu i to onim glavnim ulicama, a ne uobièajenom rutom zvanom preko bašèa. Preko bašèa znaèilo je preko luka, paradajza, graha i kupusa, paprike, jagoda i maka i mnogih drugih uredno okopanih i, voæem i povræem posaðenih gredica, koje su stanovnici radnièke kolonije brižno obraðivali i kroz koje smo mi klinci s druma gazili samo da bismo skratili put do crkve i dobili na vremenu. Tako nam je prije mise ostajalo nekoliko minuta za jednu partiju klikera iza sveæenikova doma, odakle nas vjernici, koji su u tom trenutku ulazili na glavna vrata, nisu mogli vidjeti. A u snu, u istoj takvoj kanadskoj haljini i obuvena, u ni manje ni više nego zlatne cipelice, našla sam se na livadi, koju sam inaèe vidjela sa svog prozora, u središtu nogometne akcije. Uspijevala sam se, unatoè silnim volanima, itekako dobro nositi s nogometnim trikovima djeèaka iz komšiluka, koji nisu ni primijetili moju haljinu jer im ljeti ništa drugo, osim klikera i nogometne lopte i nije moglo pasti na pamet. Voljela sam ujutro, uz ruski èaj s limunom, kakav i ovih godina svakodnevno pijem, preprièavati teti svoje snove. Ona je u to vrijeme pila kavu i, samo da ne bi gubila vrijeme, štrikala. Ja bih po tome je li ostavila pletivo ili je još ubrzala nametanje i skidanje oèica s igala mogla zakljuèiti koliko je moja prièa zanimljiva i vjeruje li ona uopæe u to što joj ja izgovaram svojim reèenicama kojima su, prema njezinu sudu, redovito nedostajale toèke i zarezi. Pretpostavljam da joj taj modno-sportski san

43

nisam spominjala. Znala sam da se teti nije svidjela haljina s fotografije, ne zbog boje, jer je teta voljela žutu, nego zbog kroja za koji je ona mislila da ne odgovara djevojèici mojih godina, a i nisam željela da me ponovno podsjeti da sam ja jedina curica na svijetu koja zna što je korner, jedanaesterac i faul, ali zato još uvijek nema pojma zašto se haljina prije šivanja mora sheftati, zašto se pasica mora štrikati iglama manjeg broja i kako se vade krojevi iz njemaèke Burde. Ali ja nisam vidjela ništa loše u tome što mogu, bez puno muke, i onda kad sudi naš susjed kojeg su pozivali èak i na prosuðivanje seoskih nogometnih turnira na kojima je pobjednièka ekipa nagraðivana s reš peèenim prasetom i gajbom hladnog piva, uhodanim trikom preuzeti loptu i, driblajuæi, dovesti je do protivnièkoga gola. Ipak, san u èijem je središnjem dijelu bila jedna takva akcija sa zakljuènim ispucavanjem u zlatnim cipelicama, popraæenim talasanjem, èini mi se, roskaste èipke, ja sam uskoro zaboravila. Prisjetila sam ga se tek mnogo godina kasnije. Kao gošæu jedne uživo radijske emisije, na temu odnosa jaèeg i slabijeg spola, silno su me živcirale obje zaraæene strane. Prema voditeljièinoj zamisli, muškarci su sjedili nasuprot ženama i svi su se promatrali s toliko mržnje s koliko se mi nogometaški protivnici, zbrojimo li sve godine provedene na mederovaèkoj tratini, nikada nismo pogledali. Ja nisam, naime, imala baš ništa protiv mladog gospodina koji je, odjeven u lijepo ispleten džemper s kojeg bi moja teta, da je kojim sluèajem bila u istom studiju odmah skinula mustru, sjedio meni prekoputa. Èak mi se u jednom trenutku, kad je jedna od govornica spomenula da ona ne pada na jeftine kavalirske štoseve neusporedivo nesposobnijeg spola, uèinilo kako se je uopæe ne bih bunila da me taj, s èijim sam se koljenima mogla dodirnuti ispod uskoga stola, poslije odjave špice pozove na piæe, upita me podnosim li dobro danima prenisku temperaturu i šteti li ona koži moga lica, pa mi potom pomogne skinuti kaput, odmakne stolicu od stola kako bih lakše sjela, te na odlasku plati cijeli ceh. Svaki prilog mojoj diskusiji, i onaj u kojem sam im priznala da me ne privlaèe muškarci koji na radnom mjestu izmjenjuju kuhinjske recepte i žure kuæi da ih što prije isprobaju, i onaj kroz koji su se mogle uvjeriti da, kad je književnost u pitanju, ne vjerujem ni za nijansu više ženskom nego muškom govoru, moje kolegice po spolu tumaèile su kao namjerno miniranje naše zajednièke stvari. A nakon što mi se naglo, dok je neka od slušateljica bila na liniji, u sjeæanje vratio onaj moj san i nakon što sam ga, bez imalo razmišljanja, preprièala, analiza odnosa naprosto se užarila. Muškim likovima, èak i onom prekoputa, za kojeg sam bila sigurna da je, prema gradji svoga tijela, mogao postati odlièno desno krilo, nije nikako bilo jasno kako su me deèki s mederovaèkoga druma uopæe primili, makar je to bilo i prije dvadeset godina, u svoj nogometni sastav, a žene su u mojim cipelama, kakve se mogu vidjeti samo u bajkama i u snovima, prepoznale buduæu Pepeljugu. Nisam im, ali to mi danas nije ni žao, uspjela ponoviti kako sam im preprièala samo jedan obièan san iz kojeg bi bilo neozbiljno donositi ozbiljne zakljuèke o temi do koje svi oni drže puno više od mene same. Možda sam trebala biti ponosna što je još jednim osvrtom na tu životnu situaciju u kojoj su se spojili izrazito muški i izrazito ženski kvalifikativi u jednoj pojavnoj strukturi (vjerojatno se pod tim terminom mislilo na mene) cijela emisija, èije se predviðeno trajanje od jednoga sata u hodu produžilo na dva i pol, zakljuèena. Meðutim, osjeæala sam se pomalo glupo zbog još nekoliko sati uzaludno izgubljenoga vremena, o kojemu sam i inaèe vodila sve manje raèuna, pa èak i pomalo nesretno kad sam, hodajuæi prema svom stanu koji se u vrijeme moga izbivanja ohladio, osjetila kako me hladnoæa štipa po licu i kako me ispucale usnice peku na vjetru. Boljele su i lagano krvarile onako kao i onda u djetinjstvu, kad bih se mokra, poslije nekoliko slikanja, ostavljenih u snijegu protiv moje volje, vraæala kuæi i oblizivala ih, a u kuhinji bi me na štednjaku èekao kupus i grah, jelo koje je moj tetak zimi najviše volio. Premda sam voljela sve što i on, odnos prema tom èudnom spoju dviju vrsta povræa, od

44

kojih ja nisam voljela ni jednu i koje sam s užitkom pronalazila i gazila u kolonijinim bašèama, bilo je ono jedino po èemu smo se razlikovali. Iza svake kašike morala sam, jer me kiselina neizdrživo pekla, vlažiti usnice, a one su svakim trenutkom postajale sve crvenije, sve ispucanije i, što je najvažnije, sve bolnije. Emisijski sugovornici, koji su u studio ušli kao žestoki protivnici i za koje sam bila sigurna da æe se poslije izlaska iz dobro dihtovane prostorije i fizièki obraèunati, vjerojatno su u restoranu, prema kojem su se zajednièki uputili u meni neshvatljivom prijateljskom raspoloženju, naruèili nešto puno finije, puno lakše i puno blaže, nešto što ne nagriza površinu usana i od èega one ne peku tako jako i tako dugo. Ako i nisam bila najsretnija što sam radijsku postaju napustila kao najcitiranija osoba, ipak sam se osjeæala nekako dobro, èak i onda kad sam u stanu samoj sebi, prekinuvši èitanje knjige, priznala da me je malo pogodilo kad je desno krilo uhvatilo voditeljièinu bundu, a ne moj kaput i kad je njoj, a ne meni, ponudilo svoju sigurnu figuru kao stup za koji se voditeljica može pridržati ako joj se zaleðeno tlo, u hodu prema otmjenoj zalogajnici Rendez-vous, poène gubiti pod nogama. Prišla sam hladnoæom zamagljenom prozoru i zloèesto poželjela da šefica emisije naiðe na jednu dobro isklizanu stazu, pokrivenu slojem novog snijega, na onakvu kakva je bila u prièi za koju ponovno nisam bila sigurna je li došla iz zbilje ili samo iz još jednog od onih mojih brojnih upamæenih snova. I da se na nju ispruži skupa sa svojim lutkom, u istoj pojavnoj strukturi, na onaj isti naèin na koji je to uèinila ciganèica grleæi talijansku bebu koju bi joj, da se ipak nije radilo o snu, kupio, u to sam nekako uvjerena, moj otac. Prepoznavši u sebi školski primjer ljubomore, ugrizla sam se za usnicu na onom raspucanom dijelu i vratila romanu, koji nije bio na popisu lektire ni u jednoj zemlji na svijetu i za koji bih, da sam kojim sluèajem postala književni kritièar, znala da je zanimljiv zbog toga što je napisan, kako su to govorili oni èije sam osvrte èitala po novinama, u dominantnom autobiografskom trendu, koji na pojedinim mjestima svjesno briše granicu izmeðu zbilje i fikcije. Bez te profesionalne opremljenosti bila sam spremna samo za najobiènije uživanje u prièi u kojoj sam se, premda su mi se prsti grèili od hladnoæe i premda je knjigu napisao muškarac, na mnogim mjestima prepoznala. Štoviše, ona je donekle davala smisao ne samo mojoj potrebi za sve ranijim odlaskom na spavanje, nego i mojim, sve èudnijim, snovima. U njima se, premda èesto pod drugim imenom, i dalje pojavljujem samo kao glavni, i to, da ne bi bilo zabune, posve prosjeèan ženski lik. Možda mi je upravo zbog toga i bilo donekle žao što moje sugovornice nisu razumjele da sam ja jako sretna što one noæi u djeèjem krevetu, zaronjena lica, nisam sebe sanjala kao djeèaka. Onog koji, u ogromnim zlatnim cipelama i u ružièastim volanima, preskaèe, u ritmu popularnog šlagera, preko rastegnute gume, ukradene iz majèine kutije za šivaæi pribor u kojoj je majka, uz ostale sitnice, držala i konce kojima je zimi, oèekujuæi muževljev povratak kuæi, vezla vitièaste monograme na djeèakovu posteljinu i nerijetko ustajala kako bi provjerila je li ponovno usnuo s nogama uvuèenim u kvadratièasti otvor jorganske navlake i glavom stavljenom duboko pod pernati jastuk. ŠUŠKAVAC Negdje potkraj sedamdesetih u jednom sam milanskom izlogu muške konfekcije zapazila tamnoplavi šuškavac. Bio je ležerno prièvršæen na staklenu površinu, na njemu nije bilo naljepnice s cijenom, što sam odmah primijetila opsjednuta raèunanjem koliko si èega moja tamošnja familija može kupiti za jednu mjeseènu plaæu. Ispod njega je pisalo nekoliko meni, koja sam tek poèela uèiti talijanski, nerazumljivih rijeèi. Moja talijanska sestrièna, koju jedinu od svih ostalih kæeri mojih tetaka i strièeva (ujakove kæeri još uvijek ne poznajem) nisam zvala imenom, jer se i po svemu drugome razlikovala od nas ostalih s druge strane granice, zaèudila se

45

što zastajem baš pred tim, inaèe za njihove modne kriterije poprilièno neuglednim duæanom, i to samo nekoliko sekundi nakon što me obavijestila da se trgovine ženskih cipela zatvaraju za petnaest minuta, a još nismo stigle do one, za mene najvažnije, u kojoj se mogu pronaæi modeli raðeni po kalupima koji èine stopala puno ženstvenijima nego što ona u stvari jesu. Sažaljivo me pogledavala u noge sugerirajuæi izrazom svoga lica da me požuruje zbog mene same, a ne zbog nje osobno koja si, ruku na srce, cipele uspijeva pronaæi i u najobiènijoj trgovini djeèje obuæe. A kad sam je, ne mièuæi se s mjesta, upitala može li mi reæi od kada, od koje svoje godine, pamti odjevne predmete, one što ih je sama nosila, ili koje je viðala na drugima, èudno me pogledala, zasigurno prvo pomislivši da sam, po tko zna koji put, upotrijebila pogrešnu rijeè (sporazumijevanje na jeziku njezine domovine bilo je uvjet koji mi je, za moje dobro, postavljala prije svakoga odlaska u grad). Èim sam isto pitanje ponovila na jeziku kojim je ona morala govoriti sa svojom majkom, sestrom moga oca, talijanska se sestrièna, inaèe profesorica sociologije na sveuèilištu u Trentu, zabrinula nad sustavom vrijednosti izgraðenim kod brucošice humanistièkoga fakulteta u susjednoj komunistièkoj zemlji. Vjerojatno je ona od mene, polaznice prve godine književnosti, oèekivala da æu makar zastati pred najveæom knjižarom, da æu je eventualno upitati koju je prvu knjigu proèitala, ili barem to, kad me veæ ne može nagovoriti da se pomaknem od tog ružnog izloga s još ružnijim ogrtaèem protiv kiše i vjetra, kako se zvao junak klasiènog talijanskog romana koji je pri samom kraju svoje ljubavne prièe odluèio obuæi tamnoplavi šuškavac, taj odjevni predmet, gledano sa njezina sociološkoga gledišta, dostupan svim slojevima stanovništva, neovisno o tome u kojem društvenom poretku to stanovništvo danas živi i djeluje. No, ja sam, vidjevši šuškavac, talijanskoj sestrièni postavila samo jedno od onih mojih uobièajenih pitanja, ali s tom razlikom što sam ga taj put, kao nikada do tada, postavila nekome drugome, a ne sebi samoj. Vjerovala sam da æe osoba koja je èitavoj mojoj obiteljskoj generacijskoj grani bila nametana kao uzor skromnosti, moralnosti, ljepote, odgovornosti i pameti, ne samo odmah biti spremna izgovoriti jednu imenicu od velikog broja njih koje dolaze iz prostora odijevanja, nego se i malo više zainteresirati za nekoga tko uopæe takva pitanja postavlja. Jer, djevojke mojih godina, po pitanjima rednoga broja jedan, tako je barem kod nas bilo, zanimale su se drugim, puno ozbiljnijim temama. Obièavale smo razgovarati, na zajednièkim ženskim druženjima koja smo kao gimnazijalke najèešæe organizirale dan uoèi pisanja školske zadaæe iz matematike, s kim su se prvi put zaozbiljski poljubile, tko im je prvi put i kada otkopèao grudnjak, s kim su prvi put spavale. One iskrenije, ili samo hrabrije, znale su još dublje uæi u problematiku pa su opisivale i kako im je prvi put bilo, a jedna nam je èak, mislim da je to bilo na pripremama za maturu, priznala s kojim je tipom prvi put prevarila svog stalnog, inaèe prvog deèka u životu. Mene su takvih pitanja pošteðivale; ili sam im bila dosadna zbog svoje dugogodišnje veze s njima nezanimljivim mladiæem, ili su se bojale da æu se ja, koju su i pozivale samo zbog toga da me u ispovjednim stankama mogu nešto upitati o izraèunavanju površina krugova i kvadrata, naljutiti i otiæi ne odgovorivši na matematièke zagonetke. A možda su, èitajuæi moje grimase za vrijeme vlastitih nastupa, zakljuèile da bi to pitanje za mene bilo teže od svih algebarskih i geometrijskih formula i da im i ne bih mogla reæi ništa zvuènije osim toga da se cijelo moje iskustvo u tim, istina pristojnim, godinama može okupiti oko nekoliko, ne baš oskarovskih, filmskih poljubaca. Premda su me poštedjele pitanja vezanih uz moje ljubavne prvijence, ja bih, unatoè tome, kuæi odlazila ljuta na one koji æe ponovno htjeti znati gdje sam do tada bila, je li istina da cure iz moga razreda ne znaju same uèiti, kod koga sam izgužvala novi šos, sašiven od iznošene tetine suknje pravog engleskog štofa, jesam li nešto jela u tuðoj kuæi u kojoj se suðe pere tko zna kako, a sigurno da jesam kad ne mogu veèerati s njima koji su, oèekujuæi mene, veæ naveliko pregladnjeli, pa im sada

46

specijalitet, raðen po receptu iz najnovije Burde, neæe dovoljno prijati. Znajuæi unaprijed kako je svaki pokušaj izvaèenja bez iscrpnih odgovora unaprijed osuðen na neuspjeh, obeæavala sam nagraditi samu sebe za izdržljivost i to tako što æu èim sutra ujutro uðem u autobus za Našice, jasno, ako preživim unakrsna obiteljska ispitivanja, zamoliti onog svog stalnog, finog graðanskog deèka, studenta graðevine, da si pronaðe drugu djevojku koju æe do crkvenog vjenèanja brižno voditi za ruku i pritom uvjeravati u sve ljepote poslijepodnevne slavonske šetnje, posebice one u trenutku zalaska sunca nad Papukom, i koja æe mu, za razliku od mene, povjerovati kako je za mladu djevojku i njen prirodan izgled najvažniji dug, uredan i kvalitetan san, a on se, svi to znaju, može osvariti jedino neometanim spavanjem. Danas moram priznati, premda pomalo nevoljko, da sam zahvalna uspješnom graðevinskom poduzetniku u provinciji što me uspijevao pune èetiri godine, uvijek iznova i u samo nekoliko minuta, koliko je trajala vožnja od Ðurðenovca do moje gimnazije, uvjeravati kako je za ženu i muškarca puno bitniji dubinski odnos koji su izgradili, nego onaj koji se temelji na fizièkoj privlaènosti i o kakvom vjerojatno govore moje glupe prijateljice koje sve odreda, za razliku od mene koja sam još uvijek djevojèica, izgledaju kao žene koje su rodile najmanje dvoje djece. Da nije bilo tako i da sam se s curama koje su meni bile prekrasne sa svim svojim ženskim kvalifikativima mogla ukljuèiti u generacijski razgovor ravnopravnih, ja se zasigurno ne bih graðevinara sjetila kad god bih kasnije u zrcalu vidjela svoje lice, èije bore brojem blago zaostaju za brojem mojih godina. I da sam tada mogla predstavljati autoritet ne samo matematièkim nego i životnim iskustvom, moja pitanja na temu rednog broja jedan nikada ne bi nalikovala sljedeæim: èije sam ruke prve upamtila ili èijeg se lika prvog najjasnije sjeæam. Meðu takvim prvijenaèkim upitima visoko je mjesto oduvijek zauzimao i onaj vezan uz odjevni predmet, postavljen prvi put, kao i svi ostali, u jednoj od onih muènih noæi kakve su redovito pratile veèeri poslije matematièkih okupljanja. Ne vjerujem da je njihovo postavljanje bila moja ontološka replika svima zrelijima od mene, ali vjerujem da sam njima popunjavala prostore vlastite nemoæi i da je otkrivena forma samokomunikacije bila jedino što sam u tim trenucima, pa i onima koji æe uslijediti i nakon što teško nauèeni zakoni matematièkih vjerojatnosti budu odavno zaboravljeni, mogla uèiniti za sebe samu. Pred milanskim izlogom bila sam sigurna da æe mi netko biti zahvalan što upravo njemu, tj. njoj, prvi put povjeravam svoje ženske nelagode koje itekako imaju puno dodirnih toèaka s kašnjenjem u prodavaonicu cipela raðenih po specijalnim kalupima. Talijanska sestrièna, gledajuæi moj pogled zakoèen na šuškavcu, vjerojatno je mislila da sam ja u tom trenutku zaslijepljena njihovom modom i vjerojatno je bila sigurna da æu svakoga trenutka utrèati u prodavaonicu, upitati koliko šuškavac košta, a potom se vratiti k njoj i ustvrditi da bismo si ga mogli priuštiti i mi koji dolazimo iz nešto istoènijih krajeva, krajeva nenaviknutih na bljesak i šarenilo izloga, iz onih u kojima žive ljudi èak skromniji i od sestriène same. A baš od šuškavca, muškog, tamnoplavog, onakvog kakav je bio taj u talijanskom izlogu, jedino možda s malo veæim gornjim lijevim džepom, poèinje moje odjevno pamæenje. Znam tko je šuškavac imao na sebi i kojom prigodom, znam koji je bio dan, koji mjesec i koja godina. Sjeæam se, dakle, svih nebitnih podataka, ali sam isto tako svjesna da iz iste prièe nisam upamtila i lik muške osobe koja je šuškavac nosila. Sada bih mogla napraviti sjeæajuæu montažu, o kojoj su mi govorili neki teoretièari književnosti, i opisati kakvo je lice moga tetka bilo tog svibanjskog poslijepodneva, drugog dana Praznika rada godine 1962., ali to ne želim uèiniti, kao što nisam željela ni lagati prijateljicama o svojim ljubavnièkim iskustvima premda sam o tome, možda èak puno bolje od njih, mogla govoriti na temelju proèitane neobavezne, proširene lektire. Tetkov æu lik poèeti pamtiti od dana kasnije, tek nakon što mi s posla donese Kanditovu naranèastu èokoladu na èijoj je lijevoj strani bila nacrtana žena u narodnoj nošnji neke od naših bratskih republika.

47

Tog drugog svibnja sišla sam iz šinobusa na ðurðenovaèkoj željeznièkoj postaji, skupa sa svojom tetom, i s navršene tri godine. Moj doživljaj prve vožnje vlakom i sreæu što sam upravo ja odabrana za odlazak u goste tamo gdje voda teèe iz zidova, a ne mora se po nju iæi na dubok susjedov bunar, pokvario je tamnoplavi šuškavac. Teta mi ga je pokazala dok je vlak još ulazio i ja sam odmah vidjela da je ozbiljan i nekako previše strog. Èim me poslije nekoliko trenutaka podigao, proizveo je nekakav èudan šum, slièan onome koji se javljao u djedovoj šumi rano ujutro poslije kiše, kad smo djed i ja odlazili u berbu gljiva. A djed, onako pomalo savijen u svojoj mršavosti, pogaða koja bi se to životinjica mogla šuljati oko njegovih mladih hrastiæa i ja se smijem glasno kad mi priznaje da sam to ustvari ja, a ne mala lisica na koju je prvo pomislio. Ne sjeæam se da me do tada itko tako lako doveo u visine kao što je to na kolodvoru uèinio šuškavac. Djed i nije mogao, jer se poslije operacije pluæa nikada više nije posvema oporavio. Mama je, koliko me pamæenje služi, u to vrijeme imala itekako stabilne odnose sa svim rodama doletjelima iz južnih krajeva na prostore Bosanske Posavine. Baka je ujutro rano odlazila u polje i vraæala se kuæi previše umorna, a moj otac nije živio s nama. Prodavao je cipele u Gradu, i kad bi vikendom došao svojima, redovito je imao važnijih briga i puno pametnijeg posla. Istina je da sam se šuškavca uplašila, ali ne smijem zatajiti da je isti èas iznudio moje veliko poštovanje, a èak se moglo odmah govoriti i o povjerenju. Bio je dugaèak, gotovo do zemlje, puno duži od smeðih èojanih kaputiæa moga djeda Fabijana. Imao je ušivene džepove, a ne male vreæe nakeljene, kako je baka govorila, na prednjice. Ovratnik je bio pravi pravcati muški i vidjelo se, sve u svemu, da je šuškavac sašio ozbiljan majstor, ne sigurno onakav šarlatan kakvom je, samo jedanput, i nikada više, otišao mamin tata, moj drugi djed, da mu napravi odijelo za odlazak sinu u Slavoniju, kojem je uspjelo nedaleko od Vinkovaca sagraditi veliku plansku kuæu, sliènu seoskoj èitaoni. Ne znam je li se djed Tadija naljutio više na površnog krojaèa ili na svoju kæer, moju mamu, koja mu je pantole skratila umjesto suzila, a djed joj je, dok je još bila djevojka, na ime miraza plaæao šivaèki teèaj kod najèuvenije šnajderske firme u cijeloj državi. Na šuškavcu su ipak najljepša bila dugmad. Sva odreda sjajna i ukrašena nekakvim crnim listiæima. Upravo onakva kakvu je baka dobivala u paketima iz Italije i prodavala ih, uz sav pristigli špeceraj iz iste pošiljke, na gradaèaèkoj pijaci. Ukuæani su tu njezinu djelatnost morali tajiti pred djedom, na isti naèin na koji sam ja morala tajiti pred tom istom preprodavaèicom da njezin najmlaði sin, i meni najljepši od svih mojih strièeva, stric Josip, krade sapune iz drvenog sobnog kovèega (vidjela sam to kroz kljuèanicu) i odnosi ih komšinici Petri (u što sam se uvjerila slijedivši ga) koja ih onda sakriva pred svojim dosta starijim èovjekom, što i nije bio nekakav poseban grijeh kad se stari (što sam èula skrivajuæi se iza širokog stabla zezrelije) obièavao oprati samo pred Uskrs, ali ne i pred Božiæ, jer mu je o Badnjaku redovito bilo prehladno. Šuškavac je, ukratko, veæ na svojoj premijernoj predstavi savršeno odigrao ulogu ulaznice u moj novi svijet, svijet koji je obeæavao da s onim u èijem sam gledalištu do tada sjedila neæe imati previše zajednièkih tema. I stoga nije èudno da se èesto sjetim kolodvorske reèenice što ju je moja teta izrekla svom mužu, s kojim je do mog dolaska bila u braku tek dvije godine i od kojeg je nakon silaska iz vlaka primila poljubac u desni obraz: To ti je, Milane, Iljkanova mala, preslaba je za svoje godine i Fabijan me zamolio (svoga je oca zvala imenom) da je malo dotjeramo u red. Da, upravo je tako rekla, dotjeramo u red. Da je talijanska sestrièna pred onim izlogom pokazala imalo više razumijevanja za moja pitanja, ja bih njoj, pametnijoj i starijoj od sebe, možda prvoj priznala i to kako se brinem da sam bolesna jer niti jednu prvu sliku ne pamtim u cijelosti. Kao što ne pamtim tetka s našeg prvog susreta na željeznièkoj postaji (pamtim samo njegov šuškavac), tako ne pamtim kako je djed Fabijan izgledao kad sam ga prvi put

48

vidjela. Èim se to upitam, spomenuvši redni broj jedan, ja i sad vidim njegove ruke od lakta naniže, njegovu šaku koja je uspješno prikrivala da su se njome nekada obavljali vrlo teški poslovi na cesti i žute prste obojene duhanom na koje æe upozoravati i lijeènik u Sarajevu nekoliko dana prije djedove smrti, u studenom, u godini u kojoj sam krenula u školu i u kojoj je pala konaèna odluka o Slavoniji kao prostoru mog buduæeg stalnog, a ne više privremenog boravka. Moj je Fabijan umirao od raka na pluæima i nije mi uspio pokazati je li razumio kad sam mu tog posljednjeg dana njegova života objašnjavala da ja veæ znam kako se pišu prva pisana slova abecede, ali da ipak više volim matematiku koju ne moram uèiti, a još više fiskulturu jer se tamo igramo granièara i moja ekipa uvijek pobijedi. Iz te sam neprozraèene bolnièke sobe ponijela strah od duhana koji se pojaèava uvijek kad preda mnom cigaretu zapali netko do koga mi je stalo i za koga mi se èini da bi iza sebe ostavio prazninu nalik onoj koju sam naslutila zatvoriši vrata djedove bolesnièke sobe i èuvši na hodniku, držeæi za lakat mladu medicinsku sestru duge plave pletenice, bolan tetin jauk što je dopirao iz prostorije koju sam upravo morala napustiti. Ni prvi ženski lik ne pamtim u njegovoj punini. Znam sigurno da to nije ni lik žene koja me rodila, ni lik moje bake, premda sam s njima dvjema živjela sve do ulaska u èetvrtu godinu, a potom još nekoliko godina, kako su one obièavale reæi, s prijekidima. Lik je to moje tete. Pamtim poluprofil koji ne vidim posvema jasno, ali osjeæam da je, kao što su prièale bakine prijateljice na sijelima, nesvakidašnje lijep. Ali i sada, kad zatvorim oèi i pokušam oživjeti njezino lice viðeno mojim oèima prvi put, ja vidim samo njezinu crnu bogatu pundžu, u polumraku sagnutu glavu koja, gotovo da èujem, nekome nešto uporno pokušava objasniti. Sigurna sam da je u tom trenutku zapovijedala djedu da mora prestati pušiti i istovremeno se protivila njegovim prijedlozima vezanim uz pružanje još jedne moguænosti, davanje šanse još jednoj mojoj ponovljenoj adaptaciji u uskom roditeljskom krugu. Teta je oduvijek govorila glasno, jasno i odluèno, kao nekakav pravi šef kojem je dopušteno naredjivati brojnim radnicima u ogromnim tvornièkim halama. A moj je šuškavac, podmitivši me sa samo nekoliko èokolada, dobio svoje novo, postojano ime - moj tetak. Ne znam koliko je tih istih slatkih stvari morao kupiti taj moj tetak zaposlenima u svom uredu ( vjerojatno puno, ali ih je sigurno, kao jedan od glavnih u poslovnici osjeèkoga Kandita, dobivao po nižim cijenama), kad su ga svi oni, a i brojni drugi mještani, zvali šefe. Zvali su ga tako i u gostionici kod èika Vajde, kamo je tetak odlazio svaku veèe da bi, u fušu, napravio dnevni obraèun poslovanja. Mnogima je bio šef, i mojoj strogoj uèiteljici koja se redu nauèila u sirotištu, ostavši poslije rata negdje na Kordunu bez oba roditelja, i našem treneru nogometnog kluba Sloga, koji se poslije aktivnog treniranja toliko udebljao da je juniore poduèavao sjedeæi pod suncobranom na kojem se reklamiralo tetkovo poduzeæe, a i generalnom direktoru drvnoga kombinata èiji je sin nastavio igrati šah i onda kad su njegovi roditelji mislili da se u Zagrebu naveliko udubio u tajne medicinske znanosti. Šef nije bio samo mojoj teti, koja ga je uvijek nakon dolaska od Vajde propitivala hoæe li mu baš cijeli honorar biti isplaæen u špricerima. Ja bih u tom trenutku gotovo uvijek završavala pisanje domaæe zadaæe i muènu situaciju tetkove šutnje prekidala njemu upuæenom molbom da mi, ako ima vremena, proèita sastav i prekontrolira ima li u njemu pravopisnih pogrešaka. Pazila bih da mi pri dodavanju bilježnice s koljena ne padne nekoliko rebara èokolade s brojem jedan. Takve su bile najveæe, i ja sam ih, pogotovo one s cijelim lješnjacima, najviše voljela, puno više od onih obiènih mlijeènih u žuækastom omotu, na kojima se crvenim pisanim slovima isticao naziv proizvoðaèa, i puno više od svih onih na kojima su, na poleðini, stajali ostali brojevi, od dvojke do petice. Èokolada petica bila je najmanja, težila je samo pet deka, i nju sam morala, kao i sve ostale (najmanje sam voljela okus broja èetiri), jesti u veæim kolièinama kako bih, izrezanim

49

brojevnim markicama, popunila nagradni album i preko tetkove tajnice veæ sutradan dobila poklon-paket. Moji su prijatelji s nogometa na istu stvar morali èekati više od mjesec dana, ali mi nisu smjeli zavidjeli na protekciji, buduæi da su znali da æe, ako ne bude pobune, sve èetvorke koje do mene stignu, pogotovo one ljubièaste, u buduænosti postati njihove. Bilo mi je žao tetka kada mu je teta prigovarala zbog odlazaka na dodatni posao, jer je onim svojim honorarima sigurno plaæao i velike kolièine mojih slatkiša, zbog èega sam ubrzo, nakon one tetine svibanjske izjave o meni kao sitnoj koju treba dotjerati u red, obujmom vlastitog tijela mogla svoju ostavljenu familiju uvjeriti u sve blagodati mog novog slavonskog života. Istovremeno sam razumjela i tetkovu ljubav prema špricerima i usporeðivala je s mojom ljubavlju prema èokoladi s brojem jedan. Takvu sam se poredbu usudila napraviti èak i pred uglednim doktorom Langom, jedne jeseni, na samom poèetku sedamdesetih, kad smo teta i ja, u sklopu projekta obiteljskog lijeèenja od alkoholizma, polazile seminar u jednoj zagrebaèkoj bolnici do koje smo s kolodvora dolazile tramvajem broj šest. Tetak je veæ nakon prve sesije ostavljen na lijeèenju, a nas smo dvije sljedeæa tri mjeseca dolazile svakog èetvrtka ranim jutarnjim vlakom samo zbog toga da bi nam cijeli lijeènièki tim opisivao stanja u kojima se može naæi jedan ovisnik, o èemu smo mi obje, godinama bliske uèilu, znale barem toliko koliko su znali naši predavaèi. Šef bi nas, neovisno o izvanjskoj temperaturi, doèekivao na klupi ispred odjela. Njegov bi mi se tamnoplavi, i pokraj desetogodišnjeg staža još uvijek dobro ušèuvani šuškavac, svakim mojim posjetom èinio sve tamnjim, sve manje ozbiljnim i sve manje strogim. Vlasnik ga je ponio sa sobom da bi se njime zaštitio od hladnim sljemenskih vjetrova, na èiju jaèinu ravnièari nisu naviknuti. Od svih svojih starih karakteristika, uoèenih u prvom našem susretu, kad je šuškavac svojom pojavom zasjenio i osobu koja je njime bila odjenuta, on je na bolnièkoj klupi zadržao samo jednu, za mene tada i za moj buduæi život dragocjenu osobinu: poštovanje koje je, i u trenucima svojih najveæih padova, neuspjeha i društvenih osuda, mogao u meni pobuditi. Nedavno sam ponovno posjetila Milano. Moj talijanski nije ništa bolji od onoga prije dvadesetak godina i ne znam jesam li dobro razumjela tamnoputu prodavaèicu koja mi je rekla da je duæan prekoputa, s èijih polica mame najrazlièitijii èokoladni proizvodi, nekada bio jedino mjesto u cijeloj Italiji gdje su se mogli nabaviti odista neobièni, unikatnih dijelovi muške konfekcije izraðeni od starih, trajnih, ipak jeftinijih materijala, što obièni kupci najèešæe nisu uspijevali prepoznavati. U isto vrijeme dok sam ja, omjeravajuæi rukama širinu vlastitog struka, skupljala snagu za neprelazak ceste i neulazak u slatku trgovinu, moja je talijanska sestrièna, u nekom kampu u blizini nostalgiènog mjestašca Riva na jezeru Lago di Garda, brinula za novopristigle izbjeglice iz Sjeverne Bosne, meðu kojima je bilo i nekoliko naših daljih roðaka. Zasigurno je prevodila, izmeðu dvije tablete za olakšavanje teškoæa klimaksa, puno teža pitanja od onoga moga kamo je nestao izlog u kojem sam nekada, krajem sedamdesetih, vidjela, barem se meni tako èini, tamnoplavi šuškavac, nepopravljivo slièan šuškavcu moga tetka. Onaj koji je bio dostupan svima, koji je istovremeno skroman i otmjen, ležeran, strog i, a to i jest najvažnije, otporan na najrazlièitije klimatske nedaæe, posebno na one koje su izazvane naglim promjenama, promjenama kao što su bile one, ako ih poslije tetkove smrti još netko uopæe osim mene pamti, primijeæene na ðurðenovaèkoj željeznièkoj postaji u svibnju godine 1962. I èim osjetim, a s godinama osjeæam sve èešæe, miris oluje što mi se približava i èiji smjer dolaska sve teže uspijevam otkriti, ja potrèim u svoju radnu sobu, otvorim drveni kovèeg što sam ga naslijedila od bake, iz kojeg u tim trenucima zaèujem talijanski sapun, samo da provjerim je li tetkov tamnoplavi šuškavac na svom mjestu. Njime æu se ogrnuti prvi put kad budem posvema sigurna da se približava

50

ona najsnažnija ciklona, ona koja prijeti rušenjem okoliša, i osjeæat æu se dobro, kao što sam se dobro osjeæala kad me je moj tetak vodio za ruku, a gospodin nam Ignac, glavni u našem Vatrogasnom društvu, sa svoga službenoga balkona dovikivao: Kako je danas šefova ljubimica? Imat æu tada hrabrosti da se prisjetim i metoda zahvaljujuæi kojima je šef redovito uspijevao pronaæi pred njim sakrivenu Badelovu bocu i možda æu, slijedivši njih, u posljednjem trenutku svoje ovisnièke krize stiæi do èokolada. Meðu njima, a zbog prestanka proizvodnje, najvjerojatnije više neæu ugledati onu s brojem jedan. No, unatoè tomu, jasno predosjeæam da æu je jednoga dana ipak otkriti u muškom dijelu garderobnog plakara vlastite spavaonice, pod lijepim, kvalitetnim i brižljivo održavanim odijelima na kojima, svima odreda, stoji oznaka Boss, oznaka koja sa šefovskom pozicijom moga tetka nema apsolutno nikakve bliže veze. Potom æu je èitavu, ne obaziruæi se na njezin davno istekao rok trajanja, progutati u samo nekoliko sekundi. I dok budem oèekivala kaznu u obliku bolnih želuèanih grèeva, ja æu i tada pokušati razmišljati kako bi izgledao moj današnji život da se poèetkom svibnja 1962. nisam našla u zagrljaju tamnoplavog šuškavca. Vjerujem da æe se i osvetoljubivi grèevi uplašiti veæ nakon samo nekoliko rasvijetljenih moguænosti, te pobjeæi od mene onima koji nisu imali toliko sreæe da sa samo tri godine osjete svoje tijelo podignuto u nesluæene visine. DŽEMPER Odmah poslije Božiæa uselila sam u sobu Ljubice M., uèenice drugog razreda tekstilne škole. U molbi za smještaj u srednjoškolski ðaèki dom, koju sam napisala na tetkovoj crnoj Eriki, naglasila sam svoju veliku marljivost, polaženje brojnih izvannastavnih aktivnosti i sudjelovanje na mnogim opæinskim natjecanjima, s kojih sam se gotovo redovito vraæala s osvojenim prvim mjestom. Fotokopije svih pobjednièkih priznanja priložila sam kao dokazni materijal, premda sam, želim li biti iskrena, najponosnija bila, što jasno, nisam spomenula, na svoje drugo mjesto zauzeto na natjecanju iz fizike održanom u Ferièancima. Ne sjeæam se imena djevojèice koja je na njemu, za samo pola boda više od mene, pobijedila, ali dobro pamtim da je mršavi plavokosi Boris, inaèe po mišljenju mnogih naš razredni ekspert za rješavanje jednadžbi iz istog znanstvenog podruèja, a po mojoj prosudbi samo nesretni junak ruskog romana o kakvom nam je govorila naša profesorica književnosti, bio èak tri stepenice iza mene. Svoju buduænost, ali i buduænost šireg zavièaja s glavnim gradom u naslovu ispisanim prebacivanjem pisaæe trake na crveno, dovodila sam u pitanje, što je svatko mogao proèitati iz ogromne kolièine sebeljubivih pridjeva, ako prosudbena komisija hitno ne pronaðe jedan krevet za mene, dolje potpisanu. Ležaj je mogao biti bilo kakav, ali je soba morala biti, što sam i podcrtala, mirna i okrenuta prema jugu. Vjerovala sam da æu, budem li kod uèenja tijelo i nadalje, usprkos naglo promijenjenim obiteljskim okolnostima, držala u istom zemljopisnom smjeru kao što sam èinila godinama u sobi u kojoj sam odrastala, uspjeti i èetvrti razred gimnazije, kao i sve dotadašnje, završiti s najvišim prosjekom ocjena i potom upisati studij zbog kojeg mi više nitko neæe moæi reæi kako noæu, upijajuæi prièe sa stranica posuðenih romana, besciljno trošim mladost i namjerno, toènije, u inat domaæici, koricama koje sam ponovno zaboravila uviti u èisti papir, prljam uštirkanu šlinganu posteljinu. Ako je ravnatelj doma i bio površan u èitanju reèenica koje su upuæivale na moju školsku uzornost, sigurna sam da nije mogao tako olako prijeæi preko èinjenica vezanih uz moja visoka pionirska i omladinska odlièja, meðu kojima jedino nije bilo onih s radnih akcija, na koje me teta, oglušujuæi se na sve moje argumente za, uporno nije željela pustiti. Usporeðivala je moje prijateljice, koje su, za razliku od mene, imale puno tolerantnije roditelje, s obiènim partizankama svoje mladosti s kojima ona, èak ni onda kad su poslije osloboðenja morali poæi na dobrovoljni rad,

51

nije htjela, unatoè silnoj žeði kakva se može javiti samo u sparna ljetna podneva na pruzi pruženoj kroz ravnicu, piti vodu iz iste flaše. Nakon samo šest dana stajala sam sa svojim žutim plastiènim koferom pred drvenom kapijom doma u Radiæevoj ulici. Buduæa cimerica uvela me u našu sobu. Prozor je odista gledao u južna secesijska dvorišta u kojima su bila pobacana polusuha božiæna drvca. Dva željezna ležaja, jedan nasuprot drugom, kakve sam viðala samo po siromašnim bolnièkim odjelima na kojima su se lijeèili èlanovi moje obitelji, bila su prekrivena trošnim ciglastim pokrivaèima. Na jednom je stajao i šareni jastuèiæ spleten vjerojatno od ostataka najrazlièitijih vunenih niti. Na sve moje upite, kojima veæ tada nisam oskudijevala, a bili su vezani uz kuæni red, kakvoæu ishrane, pedagogijsku i psihologijsku obrazovanost uposlenih i specifiène navike djevojaka s kojima æu živjeti pod istim krovom, cimerica je odgovarala krnjim reèenicama, ako veæ za to nije uspjela pronaæi jednosložnu rijeè. Jasno mi je davala do znanja, a toliko sam i sama nauèila o sociologiji ponašanja, da od našeg sustanarskog prijateljstva, onakvog kakvo sam si ja zamišljala upoznavajuæi sliène situacije kroz omladinska štiva, neæe biti ništa. Nekome, kao što je to sluèaj sa mnom, odmah naplate poèinjeni grijeh, izrekla sam poluglasno veæ drugoga dana, zažalivši za onim pretjeranim, na mjestima èak i neistinitim, kako to uostalom i biva s veæinom pisanih dokumenata, kiæenjem vlastite biografije. Toliko mira i tišine nije bilo potrebno èak ni za ispunjenje mojih štreberskih ambicija. Sama sam sljedeæe nedjelje upravo takvu ocjenu izrekla u ispovjedaonici Kapucinske crkve i zbog velièine pokore, što me iskreno zaèudilo, jer je sveæenik bio mlad i graðom slièan najzgodnijim momcima u mom razredu, zakasnila na svoj prvi nedjeljni domski ruèak, na kojem me doèekalo mrzovoljno lice dežurne kuharice, jedno hladno pileæe pohano krilo, nekoliko peèenih, veæ lagano pozelenjelih krumpira i objašnjenje kako su štrudlu s jabukama, uspjelu kao rijetko kad, dobili samo oni koji poštuju kuæni red. A moja je Ljubica uporno šutjela i još upornije plela. Plela je ujutro prije nastave, potom prije ruèka, u vrijeme poslijepodnevnog odmora koji je veæina djevojaka koristila za lakiranje noktiju i pranje kose novom tržišnom izmišljotinom nazvanom kolor-šampon, plela je poslije uèenja i naveèer sve do gašenja svjetla, kad bi odgajateljica naglo otvorila vrata, pogledala u krevet i ispod njega i vojnièkom nam disciplinom poželjela lijep san. Ljubica je u grad izlazila, a pod izlascima se nisu raèunali odlasci u školu, samo jedanput tjedno, i to redovito subotom dopodne. Poslije gotovo nepuna tri mjeseca našeg zajednièkoga stanovanja, parajuæi strpljivo veæ zgotovljen rukav muškog sivog džempera, moja je cimerica sasvim nenadano prekinula šutnju upitom Kada ti je roðendan? Neupuæeni promatraè mogao je pomisliti kako Ljubica, ne skidajuæi pogled s predmeta koji nestaje pod njezinim jednoliènim pokretima, razgovara upravo s njim. Ležeæi na leðima, s rukama pod glavom, u novim hlaèama od kuhanog trapera koje mi je stric Josip donio iz Grèke, shvatila sam da se cimerica obraæa meni i za to odmah našla moguæe objašnjenje. Pomislih kako sam joj potrebna za namatanje vunenih niti koje ležerno padaju na pod, èine sve veæu hrpu i prijete ozbiljnim zamrsivanjem. Pretpostavljajuæi da je ja, uvijek zaokupljena školskim programima, nisam uopæe èula, Ljubica je pomalo ljutito podigla glavu, zabacila crvenkastim, visoko podignutim repom, okrenula se prema meni i u vidu opomene izgovorila: Tebi govorim, ženska glavo. Spremno sam izraèunala toèan broj dana; do mog roðendana bilo je, naime, ostalo nešto manje od mjeseca, nakon èega mi je spremno ponudila da mi za tu prigodu isplete džemper. Nije zaboravila napomenuti, poprativši rijeèi nekakvom èudnom grimasom, kako ona inaèe plete iskljuèivo muške stvari, ali da joj pletenje mog džempera neæe predstavljati problem jer ja imam graðu fizièki jaèeg spola, kakvu nema ni jedna prava žena koju je ona, u ovom dijelu svijeta, uspjela upoznati. Džemper mi je nadasve bio potreban. Zbog toga nisam ni pomislila da bi Ljubièin opis moga tijela

52

mogla primiti kao neki oblik uvrede. Ona mi je, uostalom, time i objasnila razloge one nepravedno propisane pokore na koju pomislim i danas, kad god sretnem sada veæ prosijedog i lumbagom povijenoga sveæenika na ulici ispred njegove crkve i upitam se slièe li deèki iz mog gimnazijskog razreda još uvijek na njega. Svojoj sam cimerici èak zatajila da sam i sama isplela puno džempera i da su svi oni, prema sudu moje brojne familije koja se u njih s ponosom odijevala, bili solidno uraðeni, neki èak i puno pristojnije od njenih, na kojima sam nerijetko znala uoèiti pogrešku, premda sam o tome ponizno šutjela. A bila sam i prelijena da bih do vlastitog roðendana isplela još jedan. Uostalom, pletenje za samu sebe nije me nikada pretjerano radovalo. Odmah sam stoga, zahvalivši na ponudi, pomislila na boju kakvu æu odabrati. Zelenilo objednog priloga nije mi se one nedjelje u kojoj sam zakasnila na ruèak nimalo svidjelo, jer jednostavno nije bilo primjereno predmetu na kojem sam ga vidjela, ali sam osjeæala da protiv tog istog tona ne bih imala ništa kad bi se našao odmah ispod mojih oèiju, za koje su svi tada pogrešno mislili, a misle tako još i danas, da su potpuno nalik oèima moga oca; nekako nemirne, ali istodobno s laganom smeðom smirenošæu, kakvu nemaju baš svi putnièki karakteri. Ljubica je nastavila govoriti i dalje, i njezine su reèenice bivale sve složenije. Obavijestila me da vunu možemo kupiti u Zadruzi, u Mlinskoj ulici, priznala mi je da ona tamo odlazi svake subote dopodne i da je to pravi dan jer je subotom rasprodaja, da, istina, zna biti velika gužva, ali da se jako isplati... Spominjala je da to èini u vrijeme dok mi ostale u velikoj èitaonici ispijamo kave i glupo vjerujemo da je baš svako u socu viðeno pismo ujedno i sretna vijest. Htjela sam je, poslije veæe stanke, upitati za koga to plete tolike džempere, trebaju li joj uzorci, jer ih moja teta godinama èuva na istom mjestu i meni ih ne bi bilo teško za nju potražiti, èini li sve krojeve iz glave, ili koristi modne èasopise, bole li ju ponekad oèi, i farba li i ona svoju kosu kolor-šamponima. Meðutim, ona mi je svojim držanjem, a veæ i bojom posljednjih rijeèi, dala do znanja da je razgovor sa mnom zgotovila i da je zbog škrtosti obavijesti koje o sebi daje drugima puno razlièitija od mene, u èije su razloge preseljenja u dom bili upuæeni svi osim debele kuharice koja mi je uporno, na radost nekih mojih razrednih muških simpatija, smanjivala nedjeljne apetite. Sljedeæe smo subote pošle u Mlinsku. Èim smo ušle u prodavaonicu, skromnu Ljubicu više nisam mogla prepoznati. S prodavaèicama je razgovarala o novim pošiljkama upravo pristiglim iz Italije, kupcima, meðu kojima su bile iskljuèivo žene, na kakve je Ljubica vjerojatno mislila onda kad me usporeðivala s muškim dijelom njoj poznatog svijeta, objašnjavala je zašto je moher nezahvalniji od buklea, iznosila je razloge zbog kojih je najidealniji sastav za održavanje onaj u kojem je pola vunapola sintetika. Jedna joj je donijela ispletene dijelove džempera i tražila savjet kako da ih najbolje spoji a da se pri tome ne vide šavovi, drugu je zanimalo koliko oèica mora nametnuti za rukav veste, treæu pak kako se za šal-kapu naštrikani šal proširuje u kapu, èetvrta nije znala treba li haljinu plesti iz jednog ili dva dijela. Ljubica je, uživljena u svoju uèiteljsku ulogu, spremno odgovarala na pitanja, ali je i bez imalo suzdržavanja ukazivala na, po njenom sudu, nedopustive pogreške, meðu kojima je bilo i onakvih kakve je znala i sama naèiniti, a na koje joj nikada nisam željela pokazati svojim cimerskim prstom. Prigovarala je i odabiru broja igala, debljini niti, odnosu boje i mustre, iglama izvlaèila ispuštene oèice i izgovarala èitave male pletaèke traktate. Nekoliko njezinih reèenica pamtim još i danas. Pamtim ih kao najbolje nauèenu osnovnoškolsku recitaciju ili èak kao definiciju grèke tragedije uporno ponavljanu na seminaru iz teorije književnosti. Možda zbog toga što ih je Ljubica samo toga dana ponovila desetak puta, recitativnim stilom, praveæi stanke uvijek na istom mjestu i po strogim pravilima najboljeg govorništva, ne mijenjajuæi izraz svoga lica ni onda kad je pred njom bila debeljuškasta starija gospoða pristigla s ranojutarnje sivo-plave ondulacije, ali ni onda kad je njezin govor bio upuæen suhonjavoj visokoj djevojci po èijoj se odjeæi moglo zakljuèiti da je u Zadrugu na

53

konzultacije s mojom cimericom Ljubicom došla iz nekog susjednog sela kroz èiju glavnu ulicu još nije prošao asfalt. Niskim osobama ne pristaje džemper ispleten samo pravo, bilo bi puno bolje da ste pleli pravo-krivo, a svaki peti red krivo, jer ti štapiæi izdužuju. Punašnima pak najbolje je samo krivo, bez uzorka, može jedna lagana pletenica, ali sasvim uska lijevo. Mršavima sam sklona plesti rižu ili kocke. Dakle, deset oèica pravo, jedna oèica krivo i poslije desetoga reda sve krivo. Ušiveni rukavi su za uske, a rantglan za široka ramena. Raznobojne slikarije što ih neke moderne pletaèice upleæu u posljednje vrijeme bacanje je novaca, a bome i uništavanje živaca. Time pletenje gubi svoju osnovnu i najbitniju svrhu. Svoj sam džemper veæ vidjela; bukle, pravo-krivo, svaki peti red samo oèice krivo. Ljubica je, na moj nagovor, pristala na svijetlozelenu, ali je uz nju kupila i jedno klupko crvene, jedno tamno zelene i jedno smeðe boje. Poradovala sam se da æe mi, unatoè protivljenju izreèenom u svom govoru, ipak ubaciti nekakvu malenu slikariju, makar samo na prednjici, romboidnu, sliènu onoj kakvu imaju tek pristigli, inaèe stranjski džemperi u novootvorenoj trgovini u Ružinoj ulici. Odakle su oni bili uvezeni, nikada nisam uspjela saznati, jer je roba uskoro, zbog poslovoðinog neposjedovanja pravih papira, zaplijenjena, a markice s unutrašnjih strana leða otkinute, o èemu je mogao posvjedoèiti i džemper jednog mog poznanika, sina uglednog opæinskog tržnog inspektora koji je za svoje zasluge u otkrivanju kriminala dobio i nekoliko državnih priznanja. Oko vrata æu ti staviti crvenu kragnu, dobro æe pristajati uz tvoju bljedoliku facu, pasica æe biti smeða da te malko suzi dolje, a mandžetne zelene da ti produže te tvoje kratke ruke. Tim je rijeèima Ljubica predstavila svoj buduæi unikatni rad. Grubljeg modnog objašnjenja, priznajem, nisam do tada èula. Sve me pomalo podsjeæalo na opisivaèke zalete moga oca kad mu je moja majka jedne godine, ne sjeæam se je li baš za tu prigodu odabrala Badnjak, priznala da bi joj bilo puno bolje da je poslušala svoga oca i udala se za onog zelenookog mladiæa koji je ostao sretno živjeti u njihovu selu. Razljuæeni muž tada je spominjao ženine kratke ruke, i iste takve noge, male grudi i predug vrat kakav imaju svi u njezinoj familiji. Neke je dijelove tijela ipak uspio preskoèiti i ja sam poslije uvjeravala rasplakanu mamu, tako mi je ona o mojim postupcima svjedoèila tridesetak godina kasnije, da mu se ono što je na njoj zaboravio spomenuti sigurno jako sviða, ali on to ne želi priznati, kao što djed nikada ne želi priznati baki da je njezina pita zeljanica puno bolja od one koju ponekad na sijelo donese udovica Jela. Na korzu sam u to rano proljeæe poèela prepoznavati Ljubièine džempere; sive, zelene, bordo, tamnoplave. Nosili su ih najèešæe uèenici njezine škole i toèno po njezinim zakonima: oni deblji samo krivo, a mršavi rižu. Za razliku od svih prethodnih, izrada moga džempera slabo je napredovala. Bilo mi je jasno da je bukle napornije plesti, da se nit na igli èesto može uèiniti kao nova oèica, ali se ipak nisam mogla oduprijeti osjeæaju kako joj do izrade dara nije stalo toliko koliko se meni u prvi mah èinilo. Roðendan se bližio, moje je nestrpljenje raslo, a pletivo iz kojeg se sporo raðao zamišljeni predmet sve je èešæe ležalo na radijatoru. Desetak dana do dana d buduæi džemper imao je samo leða, za mene suviše velika, prava nogometaška. To da sam nekada provodila puno sati uživajuæi s deèkima baš u igranju nogometa predstavljalo je još tada, barem sam ja u to bila uvjerena, moju strogo èuvanu tajnu. Vjerovala sam da Ljubica za nju nije saznala, te stoga izraðenu velièinu nisam primila kao novu usmjerenu podvalu. Džemper je trebao biti njezin poklon meni i bio je to dovoljno jak razlog zbog kojeg bi svako moje požurivanje bilo nepristojno. Sve je završavalo na tihom gunðanju kojem sam se prepuštala samo onda kad sam ostajala sama u sobi. Ljubica je skratila svoje subotnje izbivanje i u dom se vraæala veæ oko jedanaest sati i samo s jednim klupkom vune, uvijek druge boje. Subotnjim je izlascima, meðutim, dodala i obavezno odlaženje u gradsku

54

knjižnicu ponedjeljkom i petkom poslijepodne. Na zaprepaštenje mene, njezine cimerice, ali i na èuðenje naših odgajateljica koje su imale uvid èak i u naše èlanske knjižice, ona je redovito posuðivala isti tip romana, ljubavnih s povijesnom podlogom. Znala sam i tada da Valentinu iz roda Frankopana, Pavlu Gregorijancu, Ivanu Pravdiæu, Stjepku Kalnièkom i Mirku Dražiæu nisu baš džemperi bili neizostavnim dijelom njihove junaèke garderobe. Stoga mi je njezino zamjenjivanje stvarnog pletenja s onim pripovjedaèkim i najèešæe, èak i onda kad su prava imena uvedena u prièu, izmišljenim, iz dana u dan bilo sve nerazumljivije. Štoviše, jer je moj džemper bio u pitanju, moglo se reæi, i moralno neprihvatljivije. I ubrzo, jedne obiène veèeri, gotovo sam zanijemila kad sam, vrativši se iz prizemne uèionice negdje oko 22 sata, našla našu sobu praznu. Moje noæno ostajanje u namjenskoj prostoriji i prekomjerno trošenje svjetla odobrio je sam ravnatelj doma, koji je bio upuæen u moje intenzivne pripreme za veliko matematièko proljetno natjecanje slavonskih maturanata. U to je vrijeme Ljubica redovito ležala u svom krevetu, nekoliko dana ranije, sjedeæi prekriženih nogu i naslonjena na zid, sa štrikaæim iglama u rukama, a ovih posljednjih, u ležeæem položaju, sa šarenim jastuèiæem pod glavom i s knjigom pred sobom. Priupitati nekoga je li ju možda vidio bilo je preopasno, jer su se domska vrata radnim danom zakljuèavala u 21 sat, a samo subotom i nedjeljom sat kasnije. Poslije zakljuèavanja odgajateljica je znala još jedanput obiæi sobe. Pretpostavljala sam da se Ljubica iz sobe iskrala nekoliko minuta prije moga ulaska. Spustila sam se u spavaæici u podrumske prostorije, bojala sam se što æu odgovoriti ako me zaustavi dežurna i upita kamo idem bez kuænog ogrtaèa, kad nas kroz prozor mogu vidjeti znatiželjni prolaznici. Prošla sam neopažena, barem što se unutrašnjih likova tièe, i u svojoj detektivskoj akciji otkrila da je prozorèiæ kroz koji smo se subotom tajno, nazivajuæi ga nužnim prozorom u svijet, izvlaèile na plesnjake, što je svaki put iznova izazivalo Ljubièino zgražanje, tek lagano privuèen. Cimerica je, dakle, bila negdje izvan zgrade. Ponovilo se to i sljedeæe veèeri. Ja sam, nakon njezina povratka oko ponoæi, samo snažnije zatvarala oèi i glavu gurala dublje u sintetièki jastuk na koji sam prije spavanja istresala nekoliko kapi nekakvog svijetloplavog osvježivaèa samo da bih donekle ublažila miris plijesni koji je noæu preplavljivao našu južnu sobicu. Njezini bijegovi prolazili su neopaženo, jer u ponašanje sitne, skromne i vrijedne uèenice tekstilne škole nitko nije mogao posumnjati. A ja sam šutjela, onako kako je Ljubica šutjela u našim prvim zajednièkim tjednima. Samo je moj razlog bio puno konkretniji i mogao se pokriti jednom rijeèju, rijeèju džemper. Uostalom, do mog je roðendana bilo preostalo još punih tjedan dana i po pravilima Ljubièina ranijeg poslovanja on je mogao, ako Ljubica tako odluèi, do povijesnoga napada na Beograd, ili do osloboðenja grada Sarajeva one 1945., biti ispleten, spojen, pa èak i opheklan. Treæe sam veèeri ipak odluèila krenuti za njom. Skupila sam se u tami i vlazi jedne od naših zajednièkih kupaonica i èim je Ljubica izašla kroz prozor, pošla sam i ja. Slijedila sam je do njezina cilja. Bio je to izlog novootvorene prodavaonice odjevnih predmeta, s posebnom ponudom inozemnih, pravih runskih vunenih džempera. Ljubica je na mali blokiæ, koji sam joj poklonila za 8. mart, precrtavala uzorak šarenog džempera na romboide, u puno razlièitih boja, meðu kojima su prevladavale nijanse bordo i tamnozelene, upravo onakve kakve je Ljubica, klupko po klupko, donosila subotom iz Zadruge. Odmicala se od izloga, iznova mu se primicala, odabirala razlièite kutove svoga gledanja, prstima prolazila po staklu, zastajala i brojala, pa sve to onda zapisivala. Ukratko, ponašala se kao žena koja je konaèno uspjela vidjeti original reprodukcije što ju je nekada davno krišom izrezala iz skromne likovne monografije, nalijepila na zid vlastite djevojaèke sobe u kojoj je, u istim tonovima, odsanjala svoj prvi mladenaèki ljubavni san i kojoj se poslije vraæala kad god bi se pred njenim oèima pojavila neka nova nada.

55

Poslije toga moja cimerica više nije izlazila. Nikada nisam saznala je li me možda vidjela kako je slijedim. Nisam saznala ni tko je bio taj koji joj je rekao da sam ljetne praznike, sve do polaska u gimnaziju, provodila na mederovaèkom pašnjaku igrajuæi nogomet. Kad sam se te veèeri vratila u sobu, sa zbirkom zadataka pod rukom i pripremljenim govorom u kojem sam, ako bude potrebno, mogla spremno tematizirati svoju iscrpljenost matematièkim jednadžbama, Ljubica je parala leða moga buduæeg džempera, a bukle se, kao ni jedna vuna do tada, nepopravljivo mrsio na flekavom parketu. Ipak bi ti bila prevelika. Dobit æeš dar za roðendan, kako sam i obeæala, ali æeš me zato odvesti na svilansko polje. Stigao je ringišpil, isti onakav kakav je na Josipovo dolazio u moje selo. Izgovorila je to u jednom dahu, ne skidajuæi pogled sa svojih prstiju, a ja sam sjela do nje i bez ikakva pitanja poèela rasplitati niti s poda. I sve je bilo zgotovljeno na vrijeme i prema prvotno zamišljenom nacrtu: kragna crvena - refleks za blijede obraze, pasica smeða - smanjenje kukova, mandžetne zelene - produživanje ruku, a središnji dio - svijetlozeleni bukle, bez ijednoga romboida precrtanog iz izloga Ružine prodavaonice. Kod Svilane se te srijede, šestoga u travnju, skupila sva srednjoškolska populacija. Jasno, ne meni u èast, premda ni tada ne bih imala ništa protiv da je netko skup želio protumaèiti na taj naèin. Jedni su igrali stolni nogomet i nogama ljutito udarali ladice iz kojih su, redovito zapinjuæi, izlazile male nogometne loptice, drugi, ili oni smireniji, gaðali ruže napravljene od krep papira i poklanjali ih svojim simpatijama, a treæi polumrtvi izlazili iz tunela straha i pri tome govorili kako je prolaz bio obièna ljiga koja ni ovaj put nije mogla uznemiriti njihove cool-èeliène živce. Najuporniji su èekali svoje mjesto na ringišpilu. A uhvatiti ga bilo je te veèeri umijeæe veæe od zabijanja gola iz lijevog kornera. K tomu, trebalo je još zgrabiti stolicu do nedodirljivog frajera iz susjednog 4.b., za kojeg sam znala samo da se zove Jakov, onako kako æe se zvati jedan moj sin, da je najzgodniji tip na našoj školi i da piše pjesme u kojima skriva svoje prave osjeæaje, pa na mjestima gdje bi htio reæi koliko je zaljubljen crta krugove i ispisuje najrazlièitije crtice. I u trenutku kad se baš ispred njega pojavila osloboðena stolica, potrèale smo obje, i moja cimerica i ja. Stigla sam prije nje i tek sam puno kasnije shvatila da je ona, možda s pravom, oèekivala kako æu mjesto prepustiti njoj. Ali, roðendan je bio moj i ja jednostavno nisam mogla dopustiti da se na taj dan ne upoznam s deèkom na kojeg sam mislila èak i u trenucima dok mi je mladiæ, koji se svima predstavljao kao moj buduæi zaruènik, pokazivao nacrte kuæe koju je, po amerièkim nacrtima, namjeravao izgraditi samo za nas. Na poèetku leta još sam je vidjela. Stajala je na istom mjestu. Potom je glazba postala glasnija, ubrzanje jaèe, a Jakovljevo odbacivanje i doèekivanje moje stolice sve dramatiènije. Ljudi koje smo nas dvoje ostavili na zemlji bili su sve dalji i nama sve sitniji. Jakovljevu borbu s mojom sjedalicom primala sam kao junakovu borbu sa ženskim srcem za koje on još ne zna, kao što to uostalom nisu znali ni oni na èije je sudbine Ljubica nailazila u svojim romanima, da ga je davno osvojio. Pomislila sam kako sam mu o svojim osjeæajima ipak trebala nešto reæi dan ranije, dok smo stajali u istom redu za kino-ulaznice, jer za to više nikada neæu imati prilike. Bila sam, naime, uvjerena kako neæu živa dotaknuti tlo na kojemu sam prije samo nekoliko minuta tako èvrsto stajala. I dok sam prizivala svece ljubavi i obeæavala im pobožnost veæu od Mandalijenine, moj bukle džemper upustio se u žestoku polemiku s èavlom Jakovljeve stolice. Željezni nasilnik upoznavao je džemperov dubinski ustroj i parao ga brzinom na kojoj bi mu èak i sama Ljubica, da se sve zbivalo u drukèijim okolnostima, mogla pozavidjeti. Kad smo ipak sretno sišli s ringišpila, nje više nije bilo. Pretpostavljala sam kako nije mogla podnijeti naèin na koji je netko u visinama i s lakoæom uništavao njezin osmodnevni trud. Kragne više nije bilo, desni dio leða i dio rukava bili su isparani, a na nekoliko mjesta vidjele su se praznine ispod kojih je probijala muška tamnoplava potkošulja moga tetka. Jakov me te veèeri otpratio do

56

ulaza u dom. Stavljanje svoje desne ruke na moje desno rame objasnio je neodgodivom potrebom da se prolaznici ne bi naslaðivali mojom nesreæom. Ja sam se prije spavanja željela isprièati svojoj cimerici, ali ona je, kao, uostalom, i ja u sliènim situacijma, glumila dubok san. Glavu je prekrivala pokrivaèem, zbog èega sam ja ranije, kad god bi se to dogodilo, a sve dok i mene ne bi svladao san, ustajala svakih nekoliko minuta i provjeravala Ljubièino disanje. Te sam veèeri na to posvema zaboravila. Mislila sam o Jakovu i o tome ima li uopæe smisla sina nazvati imenom njegova roðenoga oca. Stoga i nisam mogla primijetiti da se tijelo moje cimerice, skupljeno pod ciglastim pokrivaèem, grèi u pravilnom ritmu gorkoga plaèa. Krajem svibnja odluèila sam Ljubicu upoznati s Jakovom. Njemu sam ispripovijedala sve o njezinoj džemperskoj strasti. Stoga je i on za tu posebnu prigodu odluèio obuæi jedan posvema novi. Pojavio se u onom s uzorkom bordo-zelenih romboida i time nam objema odgovorio na pitanje zbog èega odnedavno isti takav, onaj što ga je Ljubica noæu krišom preslikavala u svoj blokiæ i po kojem je redovito subotom kupovala kanjurice i slagala ih na najvišu policu našeg tijesnog plakara, više ne krasi izlog u Ružinoj ulici. Ljubica se predstavila, izmucala reèenicu iz koje se moglo razumjeti da ne govori istinu kad kaže da joj je drago što su se i njih dvoje konaèno upoznali, zaustavila svoj pogled na džemperu, okrenula se potom i otišla u suprotnom smjeru. Od toga dana sa mnom nije progovorila niti jedne rijeèi. Patila sam za njezinim makar krnjim reèenicama, za uvredama što mi ih je nekada upuæivala, a kojih nije bila svjesna, i sve sam teže podnosila njezinu šutnju i prezir, kojima sam sve jasnije nasluæivala pravi uzrok. Ona se vratila svom jednobojnom pletenju, produžila je izlaske subotom u Mlinsku i ispisala se iz knjižnice. Sljedeæe se jeseni, a to mi je rekao ravnatelj kojemu sam se u listopadu došla pohvaliti rezultatima svoga prijemnog fakultetskog ispita, nije pojavila u domu, premda je za nju rezervirao onu istu, južnu sobu. Tek sam tada shvatila da o njoj, a zbog svojih sebiènjaèkih pohoda na džemper u kojemu sam se samo željela svidjeti Jakovu, nisam saznala gotovo ništa. Nisam znala zbog èega ona vikendom nikada nije odlazila kuæi, zbog èega nije, poput veæine ostalih, dobila uskrsni paket, zbog èega je nitko nikada nije nazvao telefonom na èemu sam joj ponekad i zavidjela, jer je svojim brižnim pozivima nisu budili u rana nedjeljna jutra. Nisam èak znala ni to zbog èega je i posljednje ljetne praznike jedina provela u domu. Poslije deset godina, u kojima sam završila fakultet, odradila pripravnièki staž u mederovaèkoj osnovnoj školi, a potom konaèno uspjela uvjeriti svoje nekadašnje fakultetske profesore kako bih im ja bila idealni suradnik, na stolu moje kabinetske sobe, koju sam tada dijelila s buduæim, po mišljenju mnogih žena najšarmantnijim nacionalnim politièarem, našla sam poziv za proslavu desetogodišnjice mature. Rukom je bila dopisana pomalo neobièna napomena. Sudionici proslave zamoljeni su da na feštu doðu obuèeni u nešto od onoga što su obièavali odijevati u završnom razredu gimnazije. Drugim je rukopisom, posve razlièitim od prvog, èija su slova bila sitna, uska i ispisana crnom tintom, krumpirastim štampanim, a zelenim flomasterom gotovo iscrtanim slovima, i uz veliki jedan uskliènik, naglašeno da se gimnazijska garderoba, u sluèaju da ona više ne stane na isto tijelo, slobodno može ponijeti u vreæici. I svi smo poslušali, premda su se i drugi, vjerojatno, bojali kao i ja da na ostalim pozivima ne piše isti tekst i da su samo neki od nas odabrani za humoristièki dio maturalnog programa. Ali, nasjeli smo baš svi i baš svi smo stigli bez vreæica. Htjeli smo jedni drugima pokazati kako deset proteklih godina, unatoè raðanjima, vojnièkim ishranama, nedjeljnim ruèkovima zaljubljenih punica i roštiljima kakve na poèetku ozakonjenih brakova uspijeva pripremiti samo muževljev otac svojoj mladoj snahi, nije ostavilo baš nikakve tragove na našem fizièkom izgledu. Mi žene svoje smo odebljale bokove ugurale u tijesne škotske suknjice kakve smo najèešæe nosile u gimbi, odabravši uz

57

njih èarape u jednoj od kockinih boja. Deèki su navukli svoje nekada ležerne džempere, u kojima smo na maturalnom putovanju s puno muke pronalazile njihova ramena, na svoja otrbušena tijela koja su pamtila veæ desetke poslovnih ruèkova, onih na kojima su se sklapali unosni ugovori od èega su, prema njihovim rijeèima, koristi imali èak i obièni fizièki radnici. Tako se i Sinišin bordo-zeleni džemper na njemu rastezao, šavovi lagano razdvajali, i tek se pažljivim gledanjem mogao na njemu prepoznati uzorak romboida kroz koje su probijale nategnute oèice. Džemper je veæ bio i izblijedio, ali je itekako podsjeæao na Jakovljev u kojem se one veèeri pojavio pred Ljubicom i pred kojim je moja cimerica, o kojoj više ništa nisam èula, jednostavno zanijemila. I dok mi je kasnije u plesu Siniša prièao o svom uspješnom poduzeæu, o nekakvoj odjevnoj tvrki koju bih ja kao napredna žena trebala poznavati, a koju æe on, èim se za to ukažu politièke prilike, odmah privatizirati i sam je otkupiti, dok je s puno manje žara spominjao svoju prirodno crvenokosu suprugu koja razumije njegove potrebe za privremenim izvanbraènim izletima u kojima dolazi do izražaja njegova cjelokupna osobnost, a zatim prelazio na opis svojih dviju kæeri koje æe, kako se stvari razvijaju, s najviše šesnaest godina osvojiti Wimbledon, a njemu je kao ocu sasvim svejedno koja æe od njih dviju biti pobjednica sestrinskog finalnog meèa, ja sam strpljivo prouèavala pletaèki bod na njegovu džemperu. Bilo je sasvim jasno da je džemper ruène izrade i da su tonovi bordo i tamnozelene prije deset godina bili identièni bojama klupka koje je Ljubica skrivala u našem zajednièkom plakaru. Osjetila sam da Siniša, izgovorivši svoj možda za tu prigodu posebno pripremljen tekst oèekuje moje divljenje, a možda sam se uistinu i trebala, kao posvema prosjeèna sveuèilišna asistentica, a ne prevelika znanstvena nada, ponositi uspjesima razrednog kolege. Meðutim, ja sam u tom trenutku bila spremna izgovoriti samo jednu reèenicu: Krasan ti je taj tvoj džemper, nakon koje sam uskoro dobila objašnjenje za kojim sam tragala sve od odlaska iz južne domske sobice. Nije loše, nije loše. Njega mi je prodala, bud-zašto, jedna crvenokosa djevojèica, s dignutim repom, mala je gazila tekstilnu školu. Zamolila me, zamisli, da ga ne nosim u školu. Zbog toga ga je i dala ispod cijene, a ja sam veæ i kao klinac poštivao žensku æud, u što si se i sama mogla uvjeriti da si bila pametna, ali tebi su se sviðale poete, oni koji ne vide svijet obiènim oèima, nego preko debelih oèala. Nastavio je mljeti kako je ta djevojèica, ubrzo ju je zvao djevojkom, bila siromašna, spomenuo je da su joj roditelji stradali u prometnoj nezgodi baš te godine kad je upisala gimnaziju pa se, zbog kruha u ruci, morala prebaciti u tekstilnu. Plela je džempere i sama se uzdržavala, a onda se nesretno zaljubila u nekakvog intelektualca, možda je i taj bio stihoklepac, za kojeg je krišom plela baš ovaj, njegov džemper. Skidala je mustru noæu s izloga, a tog je tipa pokupila neka glupaèa, ne sjeæa se je li mu rekla da joj je bila cimerica, ili su samo stanovale u istom domu. I kako prièa završava?, pomalo uplašena prekinula sam Sinišin govornièki mlaz koji mi je prijetio poput velike sante na kojoj piše moje vlastito ime i koja se približava svom cilju, prema kojem se spuštala svih proteklih deset godina. Siniša, sreæom, nije primijetio trzaje na mom licu i igranje lijevog oènog živca, pa je, poslušavši upit, nastavio istim tonom: E, nakon nekoliko godina nalazi ta djeva svoga princa, koji njezin uroðeni talenat pretvara u biznis nesluæenih moguænosti. Osjetila sam da sam pozvana da ja okonèam prièu. Stoga sam i izgovorila završne reèenice: A, istovremeno, ona ima razumijevanja i za njegove izvanbraène izlete jer sama nije u stanju shvatiti puninu njegove osobnosti. Moj razredni kolega zaèudio se što sam uspjela pogoditi pravi, istinit kraj. Èudio se onako kako se èudio naš razrednik kad je iste te veèeri, nekoliko minuta kasnije, èuo da je Siniša uspio u samo èetiri i po godine završiti više ekonomsku školu na kojoj je u vrijeme Sinišina studiranja dekanicom bila roðena sestra njegova oca. Pokušala sam mu objasniti da mi je èitanje prièa, koje èesto podsjeæaju na neèije prave živote, posao, ali sam iz njegova pogleda razumjela da

58

on, ako mu uskoro i uspje postati privatnim poduzetnikom, neæe svoj glas dati za veæe porezno izdvajanje u korist znanosti. Bilo mi je žao što Ljubica nije našla nekoga poput onih junaka u èije se ljubavne prièe intenzivno uživljavala jedno rano proljeæe i što je i sama vidjela kako se i ljubavi, baš kao i džemperi, sasvim lako mogu oparati. Premda mogu, pomalo naèete i pomalo neupotrebljive, trajati godinama, poput onog mog svijetlozelenog bukle džempera što mi ga je sama isplela za moj roðendan. S njega pažljivo otjerujem moljce. Netko æe, znajuæi kako je prošao njegov promotivni izlazak, prvo pomisliti kako je to jako smiješno. Jer, jedno nagriženje više ili manje, i tako se više ne može obuæi i pokazivati drugima. Tako je mislio i moj suprug Jakov i nije primjeæivao kako ja godinama ne prilazim svom džemperu s onom ljubavnom tremom s kakvom sam mu prilazila na poèetku, kad sam se još radovala što me on u potpunosti može podsjetiti na moju travanjsku mladenaèku i nespretnu zaljubljenost. Jakov nije ni one veèeri, kad je toèno u ponoæ došao po mene, vjerojatno u strahu da njegova princeza pred svojim maturalnim kolegama ne izgubi cipelicu, razumio zašto sam ga u autu zamolila da me ujutro podsjeti da na tržnici kupim lavandino ulje. Njemu je još i tada dobro stajao njegov romboidasti džemper kupljen prije deset godina i možda je zbog toga imao pravo što je s laganim gaðenjem pogledao na moju škotsku suknjicu i izrekao brojku koja se ticala mojih suvišnih kilograma. Za razliku od moje cimerice Ljubice, ja nisam imala razumijevanja za Jakovljeva izvanbraèna potvrðivanja kao što je ona imala za Sinišina, i to je bilo itekako korisno za fizièki izgled moga muža. Kad mu je on poslije nekoliko godina postao manje važan i kad se, umjesto njime, mogao pohvaliti svojim èlanstvom u Društvu hrvatskih književnika, moj suprug je spremno otišao. Samo je svoj džemper ostavio. Bilo je to sve što sam, nakon Jakovljeva odlaska, rekla svojim prijateljicama. A one nisu shvaæale na koje je sve to naèine kod mene rijeè džemper povezana s rijeèju šutnja. Znale su samo da bi bilo pametno jedan obièan odjevni predmet osloboditi krivnje i zbog toga su mi za moj odlazak na razvodnu parnicu kupile tamnozeleni pulover. Dobro je pristajao boji mojih oèiju, što je priznao i sam Jakov nakon što je naliv-perom, koje sam mu poklonila za petogodišnjicu našeg braka, bez imalo zastajanja na papiru potpisao ponuðeni formular, pa me potom zamolio da uèinim isto. Priznao mi je da je sve do tada mislio kako ja imam smeðe oèeve, a ne mamine zelene oèi i zbog tog sam mu priznanja bila iskreno zahvalna. Nakon toga izvadila sam iz svoje torbice debeli ljubièasti flomaster i posljednji se put, sigurno i bez žaljenja, potpisala njegovim lijepim i nekako èudno otmjenim prezimenom. I dok je Jakovljev otac veæ pripremao drva za novi roštilj u svom dvorištu, ja sam provjeravala znam li još uvijek, bez stanke, ponoviti onu definiciju nauèenu na seminaru iz teorije književnosti i sve se više hrabrila spoznajom da me na južnom zidu jedne provincijske kuæe još uvijek èeka reprodukcija Turnerovih Žena u procesiji. PODRAVKA EXPRESS Čini mi se kako i danas toèno mogu opisati onaj osjeæaj koji me obuzeo kad sam otvorila paket što ga je teta negdje krajem kolovoza 1969. unijela u moju sobu. Meðu knjigama za novu školsku godinu, uz udžbenik Moj dom i uži zavièaj, stajala je i prava zemljopisna karta Slavonije i Baranje. Bila je otiskana u istim bojama kakve su bile i one u tetkovoj knjizi Sveznadar, u koju je on sve èešæe pogledavao nakon što su kæer i sin njegova mlaðeg brata u rano proljeæe te iste godine odselili, i to samo sa svojom mamom, u Australiju. Knjigu, iz koje se moglo saznati svašta i o predsjednicima drugih država, a ne samo o našem, i u kojoj sam pronašla kako se zvao tip koji je otkrio zemlju u koju je otišla živjeti moja najbolja prijateljica Ljilja, tetak je poslije èitanja stavljao uvijek na drugo mjesto. Bilo je to pomalo neobièno za

59

njega koji se kao mladi domobranski narednik pedantnosti nauèio još u ratu, zapovijedajuæi mnogim vojnicima u Bosni, meðu kojima je bio i otac moje mame, djed Tadija. Dva su se borca, koja su o svojim ratnim uspjesima šutjeli svaki u mjestu svoga stanovanja (udaljenom jednim od drugoga stotinupedeset kilometara), prvi put susrela dvadeset jednu godinu nakon završetka ratnih operacija. Prepoznali su se na pokopu moga drugog djeda, oèeva oca Fabijana. Tek nakon što su se, šaptanjem na uho, podsjetili na hladnu olovsku zimu u kojoj su mnogi njihovi ranjeni, i nakon što se djed ponovno zahvalio svom pretpostavljenom što ga je u rano proljeæe '44. pustio na sedmodnevni dopust, unatoè protivljenju mnogih suboraca, na krštenje tek roðenom sinu, mog djeda su poèeli zanimati i razlozi zbog kojih je poštovani narednik došao ispratiti na vjeèni poèinak prijatelja Fabijana. Kad sam, vrativši se u školu, svojoj uèiteljici, koju je najviše zanimalo je li na pokopu bio i sveæenik, isprièala da su otac moje mame i moj tetak, kod kojeg živim od svoje treæe godine, bili zajedno u ratu, i to ni manje ni više nego u partizanima, uèiteljica mi je rekla da æu ja jednoga dana sigurno, premda sam slova nauèila poslije mnogih drugih uèenika iz razreda, postati pravi pisac. Povjerovala je tek mojoj teti, koja joj je u miru i uz kavu, poprženu u šišu, pojasnila moje rodoslovno stablo, s kojeg se jasno vidjelo da je moj otac, tetin brat, oženjen za kæer Tadije Blaževiæa, i iz kojeg se moglo pretpostaviti da je ujak Milan, najmlaði djedov sin, roðen krajem ožujka '44., dobio ime po mom tetku. Teta joj ipak nije mogla razjasniti kako to da je tek na pokopu drug Tadija otkrio da se o odgoju njegove unuke veæ èetiri godine brine njegov ratni komandir. Uèiteljica je bila toliko zbunjena da je i zaboravila pitati jesmo li mi onda možda u nekom rodu s politièarem istog prezimena kad sam joj ja, za koju se sada osvjedoèila da je govorila istinu, rekla da mi je djed bio na pravoj strani. Vjerujem da je djedu, koji je znao da sam ja '62. premještena kod zetove sestre u Slavoniju, ali nije znao tko je taj fini èovjek o kojem mu je govorio prijatelj Fabijan nedjeljom u èitaoni, tada bilo puno lakše i da je osjeæao da æu se ja u tom novom domu nauèiti, ako nièemu drugome, onda barem redu po kojem je domobranski narednik Milan bio poznat meðu svojim vojnicima. I upravo me zbog toga èudilo što tetak nije svoju knjigu, kupljenu u Zagrebu na dan izlaska iz Lepoglave, stavljao uvijek na isto mjesto. Možda se bojao da æu i iz nje poželjeti izrezati poneku slièicu, ili mu je bila nepodnošljiva misao da netko vidi kako se papir nad kartom Australije nekako èudno zgužvao, kao što se znala zgužvati moja bilježnica u kojoj sam, onda kad me teta zbog nekog mog prijestupa nije puštala na nogomet, izraèunavala dodatne matematièke zadatke èiji su mi se razlomci, utopljeni u suze, maglili pred oèima. Da sam kojim sluèajem do Sveznadara mogla doæi, danas nisam sigurna da tada ne bih iz njega izrezala kartu Jugoslavije, ali slutim da bih sada, da sam to uèinila, zasigurno bila uspješna profesorica matematike u jednoj od osjeèkih gimnazija i da bi me uèenici zbog mojih visokih kriterija i ogromnih vodenih oèiju meðusobno posprdno zvali buljata. Ali, ja bih s kartom Jugoslavije u džepu znala koliko je naš Mederovac uopæe važan, je li napisan istim slovima kao i moj rodni Gradaèac, ili barem malko, malko veæima, možda baš onakvima kakvima je napisan grad u kojem živi moj prijatelj Jordan, i je li nam bliži Beograd ili Zagreb. To me možda najviše zanimalo, jer se oko tog pitanja moj tetak posvaðao s trgovcem kod kojeg smo došli kupiti èavle da bi njima èika Ptièek, uz moju šegrtsku pomoæ, pribio letve na novim krovnim gredama nakon što je grom pogodio dimnjak naše dvorišne zgrade, u kojoj smo boravili ljeti. Tamnoputi trgovac s jakim crnim brkovima, zbog kojih su ga zvali Cigo, preporuèio nam je poslije pregledavanja svih drvenih pretinaca obojenih sivom temeljnom farbom i donesenog zakljuèka da takvih eksera u njima nema, da ih potražimo direktno u beogradskoj tvornici, na što je tetak odgovorio da æe onda, ako veæ mora putovati, za èavlima, a ne ekserima, tragati po Zagrebu. Cigo je, spominjuæi pritom sto gromova, na što sam se ja naježila jer je meni sasvim dovoljan bio i onaj jedan èijeg se zvuka sjetim kad god preplašena

60

ugledam zacrnjelo nebo, izvadio iz ladice geografsku kartu, poderanu na mjestima na kojima se presavijala, raširio je po cijelom pultu, pronašao naše mjesto ispisano najsitnijim slovima, pa prstom pokazao udaljenost prvo prema Beogradu, a potom prema Zagrebu, iz èega se moglo zakljuèiti da nam je Beograd zaista nekoliko kilometara bliži. Mrzila sam situacije iz kojih moj tetak nije izlazio kao pobjednik, pa sam stoga voljela njegova pojašnjenja kojima se preda mnom pomalo djetinjasto pravdao. I tog mi je dana, zalupivši vrata Cigine trgovine, izgovorio reèenicu Nas dvojica nismo govorili istim jezikom, reèenicu koju u tom trenutku nisam razumjela, ali je još i danas, kad god je èujem i u njoj prepoznam pokriæe za neèije meni neprihvatljive postupke, pripisujem u vlasništvo moga tetka. Ali, moj nemir ni poslije toga nije prestao, a glavobolju mi je još snažnije pojaèalo pitanje: zašto je Mederovac i na tako velikoj karti, kakvu ja do tada nisam vidjela, i koja je stotinu puta veæa od one iz našeg Sveznadara, napisan manjim i od svih najmanjih slova? Na pitanje živi li netko u malom ili velikom, za širu zajednicu znaèajnom ili manje važnom gradu, živi li možda u selu ili u industrijskom naselju, može se, pisalo je u mom udžbeniku iz prirode i društva, odgovoriti razlièitim pokazateljima: sastavom stanovnika, površinom na kojoj se mjesto prostire, nabrajanjem njegovih srednjoškolskih ustanova, postojanjem kazališnih i koncertnih dvorana, te visinom i brojem tvornièkih dimnjaka. I u njemu nigdje nije pisalo, jer možda autori nisu roðeni i još k tomu nisu imali nikakve rodbine u Vinkovcima, ništa o vlakovima. A da baš oni mogu biti itekako znaèajni u procesu izraðivanja mjesne samosvijesti pokazala je jedna peticija koju su stanovnici Mederovca potpisivali u proljeæe '70., u vrijeme u kojem sam ja završavala èetvrti razred i kad sam o svom domu i užem zavièaju znala gotovo sve, pa i to da se naše industrijsko naselje nalazi na glavnoj pruzi na relaciji Osijek-Zagreb. Tek uveden poslovni vlak Podravka express, po prijedlogu jugoslavenskih željeznica i prema njihovom voznom redu, nije trebao stajati na stanici iz èijeg se prometnog ureda vidjela ogromna tvornièka, iz Njemaèke dovezena, dizalica koju smo nekoliko puta crtali na satu likovnog odgoja. Stajao je onako svježe žut meðu smeðim hrastovim trupcima, od kakvih su stranci u prošlosti, i to je pisalo u knjizi, gradili svoje prijestolnice. U ovo se naše vrijeme proizvodi, govorio je direktor Kombinata kad smo mu mi pioniri odlazili èestitati Novu godinu, a on nas sa sendvièima u pravim žemljama i sokovima iz boèica doèekivao u zgradi sagraðenoj izvan tvornièkog kruga, koju su radnici, premda je bila siva, zvali bijela kuæa, jedan od najkvalitetnijih namještaja na Balkanu. Tekst peticije, za koji sam bila sigurna da ga je sastavio pisac èika Anto, pjesnièki je govorio o znaèenju naše drvne industrije i o svim nedaæama koje æe pogoditi i jugoslavensko državno gospodarstvo ako se i ubuduæe nastavi s takvom prometnom politikom, pa naši poslovni partneri budu lišeni moguænosti da na poslovne sastanke dolaze poslovnim vlakovima kako bi obavili bitne poslovne razgovore. Meni se nije sviðalo što se u peticiji toliko puta ponavlja ista rijeè, ali je tetak i za to našao objašnjenje u nekakvoj latinskoj izreci za koju sam tek kasnije, kad sam se upisala u literarnu sekciju, saznala kako se njome želi reæi da pjesnici imaju veæu slobodu od ostalih radnika u DIK-u. Prosvjed je uspio i za samo nekoliko tjedana prva je Podravka stala i na našoj stanici, koju smo od tada ponosno nazivali željeznièkim kolodvorom. Ne znam koliko se time uspjela unaprijediti drvna proizvodnja i trgovina regalima izraðenima od punoga drveta, ali znam da se od tada nismo stidjeli pred graðanima Našica i da je njima upravo tim èinom izbijen glavni adut po kojem bi oni, u našim zemljopisnim prostorima, trebali biti važniji od nas. Istina je, mi nismo imali gimnaziju kao oni, ali smo imali školu uèenika u privredi s èak dva usmjerenja, drvnim, u koji su išli oni slabiji iz algebre i geometrije, i metalskim, koji je polazila moja sestrièna, premda je i ona bila meðu onima koji su na kraju svakog tromjesjeèja odlazili na matematièke instrukcije kod jednog zgodnog studenta elektrotehnike. On im je pokušavao približiti razlomke tako što im je zadavao brzinu

61

obiènog putnièkog i teretnog vlaka, uz podatak koliko treæina, èetvrtina ili petina njihove brzine stane u Podravkinu, pa onda od njih zahtijevao da izraèunaju koliko kilometara na sat postiže novi poslovni vlak. Od onih malo naprednijih, koji su kod njega dolazili da bi samo poveæali postojeæu ocjenu, oèekivao je da znaju koliko æe se brzina poveæati ako u smjeru vlaka puše vjetar iste brzine, a koliko smanjiti ako puhanje dolazi iz suprotnog pravca. To sam ljeto, '70., nakon uvoðenja Podravke, s nestrpljenjem išèekivala Jordanov dolazak. Poslovnjak je kasnio desetak minuta i vani je zaista bilo nekakvo za kraj lipnja neobièno strujanje zraka koje je, shvatila sam to kad sam navlažila prst pljuvaèkom i podigla ruku u zrak, dolazilo sa zapada. Kuæa Jordanove bake bila je nedaleko od naše i on bi, došavši iz svoga Borova Naselja, cijelo ljeto provodio s oèevom majkom, premda baka nije imala takav osjeæaj, jer je njezin unuk, dvije godine stariji od mene, neprestano, od ranog jutra do izlaska prvih šišmiša koje smo gaðali praækama, boravio na livadi ispred kuæe. Livada je završavala prugom i naša glavna razonoda toga ljeta bilo je èekanje munjevite Podravke, koja je na svojim vagonima imala nacrtano pravo Podravka srce. Jordan se uvijek hvalio kako je Kombinat Borovo, u kojem je njegov tata radio kao majstor u gumari, puno veæa i znaèajnija tvornica od našega DIK-a, ali se nije mogao pohvaliti vlakom takve kakvoæe, koji bi, prema redu vožnje, morao stati baš u njegovu naselju. Podravkinu savršenost i sama sam preuvelièavala govoreæi njemu i ostalim deèkima iz ulice kako sam i ja putovala njome, i to èak do Zagreba, a oni koji idu do glavnoga grada Republike imaju pravo sjediti, uz malu nadoplatu, u vagon-restoranu u kojem im, uz pjesmu Kad se sa srcem kuha, služe kokošju juhu napravljenu od mesnih kockica, s okusom prave domaæe. Opisivala sam im i stolnjake na kojima su nacrtana srceta i konobarice na èijim su pregaèama izvezeni pijetlovi, što momke nije previše zadivilo, premda nisu zaboravili upitati jesu li im pregaèe bile barem tri milimetra duže od suknjica. Premda je to bilo pomalo neshvatljivo, meni se ipak èinilo da su oni u moju prièu povjerovali. Možda zbog toga što su veæ do tada i sami odgledali puno vestern-filmova u kojima su takvi vagoni, jasno, bez naših domaæih pijetlova, bili normalna stvar, ili zbog toga što su znali da moja teta i ja svakog èetvrtka odlazimo k lijeèniku u Zagreb. Uostalom, ja i nisam èinila prevelik grijeh, pa ga nikada i nisam ispovijedila našem pateru, jer sam naše putovanje drugim razredom neusporedivo jeftinijeg, putnièkog vlaka, kojim su se polupijani umorni radnici vraæali iz noænih smjena i kakvim æu i ja èetiri godine svakoga dana redovito putovati na fakultetska predavanja u Osijek, samo u svojoj mašti mijenjala za luksuznu Podravku. A kad sam postala puno starija, i kad sam u Podravku, sredinom osamdesetih, poèela sjedati u mjestu njezina jutarnjeg odlaska prema velikom gradu u kojem sam poslije diplomiranja polagala još nekakve dodatne ispite, vidjela sam svojim oèima da Podravka zaista nema onakav restoran o kakvom sam govorila svojim deèkima. Jordan se tih godina zaposlio u Borovo kombinatu i za jednu partiju nogometa na mederovaèkom pašnjaku, barem u onakvom sastavu, postali smo svi preozbiljni. Poslovne dikovce, zbog kojih se u proljeæe '70. potpisivala peticija, zamjeæivala sam kroz prozor svoga vagona kako dotjerani ulaze u vlak. Znala sam da æe, èim pronaðu svoje mjesto naznaèeno na obaveznoj rezervaciji, raširiti radne materijale i upustiti se, sve do ulaska u zagrebaèki kolodvor, u žestok razgovor voðen po nauèenim zakonima poslovnog komuniciranja. Nakon povratka, dok bih ja prelistavala knjige kupljene u antikvarijatu, možda u onom istom u kojem je tetak toliko godina ranije kupio svoj Sveznadar, oni su se veæ razvezanih kravata, zaboravivši na kamatne stope, izvoz i uvoz, kontakt i suradnju, opasnost od konkurencije, upuštali u ocjenu janjetine i luka iz restorana Vinodol, pomalo oèajavajuæi što su zbog dosadnih politièkih glavonja imali premalo vremena za pravi gastronomski užitak. Ujutro krcata Podravka u povratku se èinila polupraznom. Zagrebaèki poslovni dogovori morali su se na kraju zaliti i u vagon-restoranu u

62

kojem se, jasno, ni tada, premda bi to za poslovnjake i njihove supruge bilo itekako korisno, nije služila Podravkina juha u kocki. Uskoro je na Podravkinim vagonima nestalo Podravkina srca. Možda ga je nestalo i puno ranije, ali ja sam to primijetila tek onda kad sam na nju poèela, ranih devedesetih, ulaziti u onoj stanici koja mi je nekada bila dolazna. Ona i dalje svako poslijepodne, godinama u isto vrijeme, iz Zagreba kreæe prema Osijeku i meni se uvijek iznova uèini, posebno zimi, kako joj u vožnji vjetar šiba u lice i usporava brzinu. Onda se uplašim da æe se moji prijatelji, oèekujuæi me na posljednjoj postaji, zbog njezina zakašnjenja razboljeti, pa neæe sa mnom moæi obiæi sva planirana mjesta i izgovoriti sve pripremljene prièe o onima drugima, nama toliko razlièitima. I, što je najvažnije, neæe imati dovoljno snage kojom æe primiti kolièinu moje tuge, o kojoj sam mom najboljem prijatelju Delimiru, koji nije igrao nogomet tako dobro kao Jordan, ali mi je bolje od svih drugih pomogao da promijenim svoje dotadašnje shvaæanje pjesnièke slobode, govorila u svibnju '92. u skloništu hotela Osijek, kad sam ga željela uvjeriti kako æe grad, iako je njegovo ime na zemljopisnoj karti ispisano puno manjim slovima nego ime onoga u koji odlazim, zauvijek ostati grad moje sudbine. I premda je nebo bilo vedro, vani je grmilo stotinu Ciginih gromova, èije je polazište bilo u onim sitnim selima mog užeg zavièaja, a ulazna vrata podrumskih prostorija otvarala su se onako automatski i onako priglupo za svakim tko je do njih dotrèao s nekada sretnih osjeèkih ulica. Èini mi se da ja do tada nisam ni u što bila toliko sigurna koliko sam od tada postala sigurna u rijeè zauvijek i odluèila sam nikada je ne iznevjeriti. Mislila sam o njoj i onda kad je vlak, na povratku, prolazio pokraj mederovaèke livade i kad su u moje pamæenje dolazile smiješne epizode s finalnih nogometnih utakmica, prièe o jedenju juhe u vagon-restoranu istog vlaka i uspomene vezane uz subotnja spremanja kuæe, koja u tom trenutku ostaje na desnoj strani, s pronalaženjem Sveznadara ili ispod tetina sveèanog bešteka, ili izmeðu uredno složene posteljine. Nisam na nju zaboravila ni onda kad sam od jednog mederovaèkog poznanika, koji je ušao u isti kupe, èula prièu o mom prijatelju Jordanu, branitelju Borova Naselja, za kojeg više nikada neæu moæi provjeriti, iako smo nas dvoje govorili istim jezikom, je li se odista zvao Jordan, ili je to bila samo njegova Podravkina kocka-juha u Podravci.

-KRAJ-

63