Kate Mitchell
Okajani grijesi
Kate Mitchell
Okajani grijesi
I.
Amber Kessler promatrala je svoju kćer Zoe Vartan. — Zoe, pazi da se ne opečeš! — viknula je strogo. Zoe se trgnula i gotovo ispustila kuhaču kojom je miješala kremu za kolače, pa samouvjereno odgovorila: — Bez brige, nisam više djevojčica! — Djevojkama u tvojim godinama takva su upozorenja još potrebnija! potrebnija! — poklopila ju je baka Stella. Obje, i unuka i baka, na to su se nasmijale, a Amber je stisnula usnice i okrenula lice da prikrije zbunjenost koju je kod nje izazvala primjedba njezine majke. Kroz otvoren prozor u kuhinju je iz vrta ulazio miris jeseni i Amber je zadrhtala od slutnje neizbježnih promjena koje su donosili hladniji dani. Bila je ponosna na svoju kćer. Činilo joj se daje Zoe sve ono što ona sama nije imala hrabrosti biti. Lijepa, vedra i ponosna. Zoe se kroz život probijala svojom vedrinom i
odlučnošću, a Amber je bila sigurna da će se znati izboriti za sve što zaželi. Pa i sada, na životnoj prekretnici, kada je tražila posao nakon završetka studija. Amber je odgojila kćer radeći u ljekarni, predana poslu koji joj je značio život, a svojoj je kćeriod malih nogu ponavljala da je život borba i da joj ništa neće biti poklonjeno. — Odmorimo se, djevojke! — oglasila oglasila je Stella, iznoseći na stol kavu zamamna mirisa. Amber se osmjehnula dok je promatrala naborano, ali blago lice svoje majke. Tri žene iste loze bile su vrlo slične, pravilna profila i vedrih, svijetlih očiju. No, Zoe je imala nasmijane oči boje smaragda, dok su oči njezine majke bile plave. I vrlo rijetko su se smijale. — Idem na odmor sljedeći tjedan — Amber je pogledala jednu jednu pa drugu. Znala je što misle. Vidjela je kako se Zoe trgnula i obje su brzo razmijenile poglede razumijevanja, a zatim usmjerile pažnju prema Amber, očekujući da objasni svoju najavu. Amber se voljela povući u osamu i u tom bi se vremenu družila s uspomenama. Ni njezinoj kćeri ni majci to se nije sviđalo. Obje su znale da neke rane iz njezine mladosti nikad nisu zarasle. Uzdahnula je. Zbog tih rana propao joj je i brak, zbog njih je imala i mala osjećaj kao
da život prolazi pokraj nje, a ona neprestano gledala sreći u leđa. Njezin su život odredile pogreške koje ona sebi nikada neće moći oprostiti. Ipak, nakon jedne takve pogreške rodila se Zoe, jedina svijetla točka u njezinu životu. — Iako se ne bih trebala čuditi, mislila sam daje to vrijeme iza tebe — Zoe se strogo namrštila, dok je majku nasmijala njezina djetinjasta strogost. — Razgovarale smo već o tome, Zoe. Moji su odmori samo moji. Trebaju mi. Previše je gužve oko mene cijele godine. Koliko god voljela svoj posao, svake godine postaje mi sve napornije i zato mije odmor još potrebniji. Zoeine zelene oči načas su bljesnule zbog majčina blagog prijekora. U takvim trenutcima kod nje bi pokatkad prevladalorazumijevanje za majku, a kadšto djetinjasta ljubomora na taj samotni svijet u kojemu se njezina majka druži s duhovima iz prošlosti. Kao da smo joj neželjena smetnja, pomislila je Zoe prgavo i stisnula usnice da joj ta primjedba ne pobjegne. Znala je daje prije njezina oca u životu njene majke postojao muškarac kojeg ona nikada nije preboljela. preboljela. Tko je on bio? Zastoje ta rana toliko dugo ostala otvorena? Iako je to silno željela saznati,
nikada se nije odvažila otvoreno upitati majku takvo što. Tuga u majčinim očima dirnula ju je. — To vrijeme nikada neće biti iza mene — rekla je Amber kruto. — Život se sastoji od djelića, djelić a, a moja je prošlost dio koji nikako ne želim zaboraviti, niti mogu. Amber je ustala, prišla prozoru i zagledala se u vrt u kojem se već pojavljivala jesenja paleta boja. Ni od kćeri ni od majke nije mogla sakriti svoju strepnju. Željela je podržati svoju kćer i njezinu želju da se osamostali, a istodobno je strepila što bi njezinu kćer moglo snaći na tom putu do samostalnosti. samostalnosti. Možda se najviše bojala da i kći ne doživi njezinu sudbinu, da ne proživi slast i gorčinu zabranjene zabranjene ljubavi i da to razočaranje ne ostavi trajan pečat na njezinu životu. ži votu. No, majka ne može zaštititi kćer od takvih iskustava. Amber se samo nadala da njezina Zoe, za razliku od nje, neće naići na križanje na kojemu će morati birati između srca i razuma. U svemu ostalome, bila je sigurna, trud koji je uložila u odgoj svoje kćeri nije bio uzaludan. Zoe je bila odrasla i odgovorna, sposobna sama izabrati put kojim će krenuti i njezina ju je majka, s punim povjerenjem, mogla pustiti da samostalno kroči kroz život. Prenuvši se iz svojih misli, uhvatila je značajan pogled koji je Zoe
uputila svojoj baki. — Štoje? — upitala je, pogledavajući jednu pa drugu. — Ne bi li bilo najbolje najb olje da nam kažeš istinu? i stinu? — Zoe se podlaktila. Njeno je lijepo lice moglo kod Amber izbrisati svaku ljutnju, ali i svaki trag tuge. Samo ona je imala tu moć. Njezin izraz lica sada je izmamio slabašan osmijeh kod Amber. — Na što misliš? — pokušala je Amber izbjeći odgovor. — Majko, mi smo obitelj — Zoe se nije dala zbuniti, bila je brbljava i znala je upotrijebiti prave riječi u pravome trenutku. — Tri žene iste obitelji, sve tri najednom putu. Ja se nalazim na početku, ti na sredini, a baka je ispred nas obiju. Istina bi te mogla osloboditi. Možda bi teret koji nosiš mogla podijeliti s nama, bilo bi ti lakše. Baka će te razumjeti, a meni to može biti pouka — pokušala je na drukčiji način doći do istine. — Nitko se s e ne uči na tuđim greškama — oprezno je rekla Amber. Nije se željela povjeriti svojoj kćeri. Za njezinu prošlost Zoe nije niti trebala znati. Možda je ne bi toliko voljela kada bi saznala istinu. Pogledala je svoju majku koja je pognula glavu da izbjegne njezin pogled.
Majka je znala djelomičnu istinu. Znala je za njezino razočaranje, ali nikada nitko nije saznao tko je u pitanju. Neke djeliće prošlosti Amber je sakrila duboko u sebi i nije ju kanila dijeliti ni s kim, pa ni sa svojima najbližima. — Tvrdoglava si — prošaputala je Zoe. Njezine su oči promijenile izraz. Nestao je bljesak nade iz pogleda, ali ostala je radoznalost. Amber je uzdahnula. Što joj je mogla reći? Što? Istinu nikako nije mogla, a nije ni željela. Iz majčinih postupaka Amber ne može izvući pouku, stoga ne treba niti znati njezinu priču. A majka? Bila joj je nalik po izgledu, ali ne i po naravi, koju je naslijedila od oca. Dok je njena majka bila blaga i šutke podnosila sve životne udarce, Amber je tvrdoglavost naslijedila od oca. Da je barem bila malo nalik na nju, možda bi se drukčije ponijela u odlučujućem trenutku. Ali ona je tvrdoglavo išla po svom, putem za koji je znala daje pogrešan. — Posrijedi je samo prošlost — Amber se trudila nehajno odmahnuti rukom. Nadala se da njih dvije nisu primijetile koliko je napetosti bilo u tom jednostavnom pokretu. Njezina majka i kći trebale su vidjeti samo vanjštinu, a ono što je bilo u njoj Amber je pokatkad krila i od sebe same. Uspomene je skrivala kao što školjka skriva biser i tek bi im se
povremeno vraćala onako kako je željela. — Prošlost je temelj na kojemu je sagrađen tvoj život - Zoe se nije dala zbuniti i nije kanila odustati. — Ne podcjenjuj ono što se dogodilo. To je utjecalo na tijek tvojeg života, i još uvijek utječe. — Nedostaje mi zraka - Amber je pogledala u kavu. Više joj nije mirisala neodoljivo. Sama je kriva za njihova zapitkivanja. Ona je pokrenula temu koja se doticala prošlosti. Najavila je da se povlači u osamu, a to je potaknulo njihovu radoznalost. Trebala im je reći da treba otputovati zbog posla. Ali to joj je vrijeme toliko trebalo. U danima koje je provodila u osami pronalazila je snagu da nastavi dalje. — Idem u vrt — ustala je, ne pogledavši majku i kći. Dobro je znala o čemu razmišljaju. Kći je bila ljutita zbog još jednog neuspjeha, a majka... ona ju je razumjela, iako nije znala cijelu istinu. Uvijek joj je bila potpora i nikada je nije ucjenjivala niti primoravala da joj ispriča svoju priču, a mogla je to učiniti bezbroj puta. Amber je uzdahnula kad je otvorila vrtna vrata. Svježina zraka natjerala ju je da zadrhti. Na trenutak je zatvorila oči. Licem joj je prošla sjena. Opirala se uspomenama koje su navirale poput bujice. Gdje je Denis? Štoje s njim? Kako izgleda?
Posljednju vijestonjemu čula je prije pet godina, sasvim slučajno. Ne, nije željelaništa znati. Možda je tako bolje, pomislila je. Zagrnula je jaknu oko sebe kako bi se zaštitila od vjetra, iako nije znala je li razlog drhtavice hladnoća ili napetost koju je osjećala u sebi. Nije željela povjeriti se svojoj kćeri. Bojala se njezine osude. Zoe bije mogla okriviti za raspad braka između nje i njezina oca, a na to bi i imala pravo, na neki način. Odmahnula je glavom. Trudila se da ne misli na prošlost, nego da svoju pažnju usmjeri na ljepotu koja ju je okruživala. Vrt nije bio velik, ali njezina je majka brižno pazila na svaku sitnicu. Imala je čudotvorne ruke i mnogo je ljubavi posvetila cvijeću, koje joj je uzvraćalo svom svojom raskoši. Amber je pažljivo koračala niz stazu sve do ruža, gdje je zastala kao očarana. Iako su se njihovi cvjetovi prorijedili nakon ljeta, još su raskošno cvale i opojno mirisale. “Gdje god bila, ruža je uvijek ruža” — govorila je uvijek njezina majka. “Štoje skromnije mjesto, njezina je ljepota izražajnija. Ali, kraljicu cvijeća nikada ne smijemo podcijeniti, kao ni njezino trnje.” Amber nikada nije zaboravila te riječi. Upoznala je ljepotu ljubavi, osjetila ju je, opojan
miris strasti ponio ju je u visine, ali osjetila je i bolan ubod trna, koji je u njoj zamrznuo sve osjećaje nakon svega onoga što se dogodilo. Njezino je srce osjetilo bol i patnju da bi shvatila kako je iskustvo trag koji iza sebe ostavlja bol. I Zoe će to shvatiti jednog dana, kad se zaljubi, a to se, koliko je Amber znala, još nije dogodilo. Ne, nije se željela povjeravati osobama koje su prošle slično iskustvo, jer je neće razumjeti. Ni majka je nije mogla razumjeti. Barem ne potpuno. Ona je imala samo jednu ljubav i ona je trajala cijeli njezin život, sve dok otac prije nekoliko godina nije umro. Amber je uzdahnula. — Majko! — čula je kako je Zoe doziva. — Ovdje sam — oglasila se Amber i čula kako se Zoe približava. Znala je da želi nastaviti njihov razgovor i trebala je pripremiti izgovore kojima bi izbjegla njezino navaljivanje da otkrije obiteljske tajne. Zoe je već trebala shvatiti da ništa neće doznati. — Napokon — Zoe joj je prišla s nevinim osmijehom, zanemarujući majčinu potrebu da se osami. - Kad si izišla, nastao je muk. Samo sam pobjegla od bake, kao što si i ti učinila. — Nisam pobjegla - pobunila se Amber. — Možda nisi svjesna svojega unutarnjeg poriva. Jasno mije da si se htjela maknuti od naših pitanja, a opet... — Zoe ju je pokušavala
pogledati u oči — barem meni moraš otkriti neke stvari o sebi. —Jesam lija rođena iz ljubavi? Jesi li bila zaljubljena kad si se udala za moga oca? — njezino je pitanje iznenadilo Amber. Što da joj odgovori? Je li na to pitanje uopće postojao odgovor? Svatko se osjeća drukčije kad se zaljubi i sve su ljubavi posebne na svoj način. — Meni se čini da mojeg oca nisi voljela — podigla je Zoe obrvu. Nije to bilo pitanje, nego tvrdnja. Zoe se nije dala zavarati. Kao dijete bila je svjedok hladnoće koja je vladala između nje i njezina bivšeg muža, njenog oca. — Možda jesam u početku, ali... vrijeme je bilo protiv nas — Amber je izbjegavala odgovor. — Naravno. Ono što je mlako, s vremenom se ohladi — rekla je Zoe bez imalo ironije u glasu. — Tako nekako — potvrdila je Amber. — Zašto ste se ipak vjenčali? — nastavila je Zoe sa svojim otrovnim pitanjima. Amber se trgnula. Primijetila je kako se njezinoj kćeri zjenice šire od radoznalosti. — Zato što sam vjerovala u nas — Amber je gotovo nečujno prošaputala. I ona sama željela je vjerovati da je to istina, ali nije bila. Udala se iz prkosa. Udala se da napakosti Denisu, a nakraju je napakostila samoj
sebi. Kad je bolje razmislila, bio je to bijeg, možda i odraz ravnodušnosti. Bilo joj je tada sasvim svejedno što se s njom događa. Nakon Denisa, nije znala kamo bi usmjerila svoj život. Leo ju je zaprosio i ona je pristala. Nije se imala čemu nadati, doista nije. Denis je bio oženjen, a ona se udala samo da ne dođe u iskušenje da počini veću glupost od one koju je napravila. Zoe je uzdahnula. — Dogovorila sam se s ocem da ovih dana ručamo zajedno — rekla je tiho. — Znaš da ti ne zamjeram što se viđaš s njim. Od samog razvoda potičem vaše sastanke. Iako ja više nisam mogla biti s njim, on će uvijek biti tvoj otac — Amber je osjećala kako je nešto stiska u grlu. — Znam — Zoe joj se nasmiješila. — Ima prijatelja koji se može raspitati za moj posao. Ne želim to, ali... To bi mi bila posljednja opcija — Zoe nije gubila nadu. Silno je željela osamostaliti se i napokon živjeti od svojega rada. I sama je bila takva dok je bila njezinih godina. Nekako želimo što prije ući u svijet odraslih, a kada se to dogodi, prekasno je za povratak. Ipak, razumjela je svoju kćer i podržavala njezine želje. Poticala ju je samo da ne razmišlja
srcem, nego razumom, a, kad bi se uvjerila da Zoe zrelo i odgovorno donosi odluke, bila bi neizmjerno ponosna. — Zašto se toliko žuriš? — nasmijala se Amber. — Lako je tebi. Ti imaš posao, a ja... — zbog grimase na Zoeinu licu prasnula je u smijeh. — Važno je da pronađeš posao koji voliš, a sve će se ostalo s vremenom posložiti — davala joj jeAmber podršku. — A sada, reci mi nešto o ljubavi. Trebam čekati onu pravu, a hoće li ona doći? — našalila se Zoe. — Hoće, doći će — Amber je spustila glavu, osjetivši da joj se oči pune suzama. — Svi želimo ljubav. Katkad ona nije lijepa kako smo zamišljali da bi trebala biti, a kadšto je možda čak i ljepša. — Ne razumijem — zastala je Zoe. — Ljepota cvijeta zna nas zavarati. Neki od tih cvjetova ne šire opojan miris, nego skrivaju opasnu klopku. To bi trebala imati na umu. Ljepota ima svoju cijenu, sreća također. Trebaš biti oprezna — Amber je gledala u Zoe, ali je nije vidjela. Pogled joj je odlutao u prošlost i umjesto njezina lica vidjela je ono od kojeg je bježala desetljećima, ali nije uspjela pobjeći. — Ljubav je kao ptica. Trebaš je pustiti da leti, a ne sasjeći joj krila svojom sebičnošću i
ljubomorom. Vrata krletke uvijek trebaju ostati otvorena. Odleti li ptica, vratit će se ako joj je stalo. Neke stvari kao mlada nisam razumjela, a, kad sam među događajima razabrala one koji su imali posebno značenje, bilo je prekasno. — Tko je on? — unijela joj se Zoe u lice. — Nije važno — Amber je odmahnula rukom. — Sigurno je bio poseban u svakom pogledu. — Zoe, kada budem spremna, reći ću ti. A do tada me ne zapitkuj. Neke je stvari bolje ne znati. Neke želim pokopati duboko u sebi. Posrijedi je samo ljubav koja se nije mogla ostvariti. Voljeli smo se, ali to nije bilo dovoljno. Eto, bio je oženjen. Je li to dovoljno da zadovolji tvoju znatiželju. Bio je zabranjeno voće, imao je dijete, suprugu, a ja... Trebala sam biti druga violina, ali nisam to mogla izdržati, bilo je u tome previše tuge i boli. Nisam to mogla, nisam htjela graditi sreću na suzama drugih ljudi. Željela sam, ali... Ne pitaj me ništa više — dio istine izišao je na vidjelo.Amber je osjetila kako joj suze klize niz lice. Nije željela pokazati osjećaje pred svojom kćeri, ali nije imala dovoljno snage da ih prikrije. Zoe je ostala bez riječi, zatečena. Suze su govorile ono što se njezina majka nije usudila izgovoriti. Htjela je prići majci, zagrliti je, obrisati suze s njezina lica, ali se nije usudila. Bol se ni s kim ne može dijeliti, za razliku od sreće.
Zoe je promrmljala ispriku i uputila se prema kući. ★ ★★ Dva dana poslije Amber je bila na putovanju. Svake godine, na prijelazu iz jeseni u zimu, odlazila bi sama na odmor, najčešće u neku planinsku kuću, kamo dolaze samo rijetki gosti uživati u gorštačkoj osamljenosti i miru. Ovaj put izabrala je kuću u planini, najednom od manje poznatih skijališta, s hotelom okruženim osamljeničkim kolibama za odmor. Gotovo se radovala užitku u takvoj vrsti samoće. Dok je grad bio siv, vlažan i maglovit, kućica na sunčanome planinskom proplanku činila se neodoljivo primamljivom. Trebala je taj mir, on joj je davao unutarnju snagu koja joj je bila potrebna da bi krenula dalje. Bila je sama već petnaest godina. Zar je već toliko prošlo? Pokatkad bi joj se činilo kako polako prolaze te samotne godine, a, kad bi pogledala unatrag, čudila se tolikom vremenu koje je prohujalo, to više što njezine rane nisu bile ništa manje bolne nego onda kada je odlučila da će živjeti sama. Ono što je tijelu bila hrana, duši su osjećaji. Ako se tijelo ne hrani, umrijet će. Ako se duša ne
hrani, usahnut će. Možda su joj zato trebala ta svježa sjećanja kao dokaz daje i ona nekad živjela, voljela i bila voljena. Nije bila sama zato što joj je nedostajalo ponuda. Imala ih je napretek, ali nitko nije mogao zauzeti mjesto koje je svojedobno zauzeo Denis. To je mjesto bilo na neobičan način njegovo i tako će biti zauvijek, bila je uvjerena. Nije mogla povjetarac koji su drugi muškarci u njoj izazvali usporediti s orkanom koji je izazvao Denis. Nakon nekoliko veza u kojima je pristajala na kompromise, zaključila je kako je bolje biti sam nego s nekim tko ne ispunjava njezina očekivanja. Ruža ne može procvjetati u pustinji. Koliko je to točno, osjetila je dok je bila u braku s Leom. Odmahnula je glavom da otjera neugodne uspomene, a licem joj je prošla sjena. Nije se trebala udati za Lea, ali... Da to nije učinila, ne bi imala Zoe, a ona je bila jedina svijetla točka njezina života. Uživala je u vedrini i uspjesima svoje kćeri, odlučna da se pošto-poto pobrine daje ne zadesi njezina sudbina. I sve je položila u nadu da će možda jednom ipak osjetiti sreću ako njezina kći bude zadovoljna. Kad je stigla, iznenadila ju je oštrina zraka. Očekivala je da će biti hladnije tek nekoliko stupnjeva, ali prevarila se. Nasreću, ponijela je
dovoljno tople odjeće, nastojeći se pripremiti i za neočekivane situacije. U mladosti ju je nespremnost skupo stajala, podsmjehnula se sama sebi. Iz prtljažnika je izvadila kovčeg i ponijela ga u kolibu. Obradovala ju je toplina koja ju je dočekala u prostoriji sa skromnim, grubo tesanim namještajem, jednostavnim otomanom i nekoliko polica. Hrastov je pod bio star, ali to nije umanjilo njegovu ljepotu, čak mu je patina dala dodatnu draž. U kaminu su gorjele jelove grančice i skromnom prostorijom kolibe širile blagdanski miris, a na stolu su je čekali kolačići i čaj. Osoblje nedalekog hotela mislilo je na sve diskretno poštujući želju za mirom svojih gostiju, jer ovamo nije dolazio nitko željan buke.
Krevet i ormari bili su na gornjem katu. Jednostavna udobnost obećavala je odmor kakav joj je trebao. Zoe je promatrala oca. Bio je naočit čovjek, u najboljim godinama, kojemu nije naškodio zub vremena. Navršio je pedesetu, ali kosa mu je i dalje bila crna kao ugljen, s tek ponekom sijedom vlasi. Oči boje smaragda, iste kao njezine, iskrile su od životnog žara. Radio je kao privatni detektiv, bio je vrlo samouvjeren, ali i sumnjičav prema svima. — Nisi dobre volje? — pitao je gotovo brižno, ali pogled mu je lutao po priboru za jelo postavljenu ispred njih. Njezin poziv na ručak usred radnog dana nije bio uobičajen i znao je da nešto očekuje od njega. Zoe je pak znala daje pažljivo čitao svaki znak na njezinu licu. Od njega ništa nije mogla sakriti. — Htjela sam te nešto pitati... — zastala je. Iskra u njegovu pogledu ju je upozorila. U razgovoru s njim uvijek je pažljivo birala pitanja. Trebala je krenuti oprezno, polako se približavati onomu što ju je zanimalo, jer je dobro poznavala oca i njegov običaj da se za vrijeme neugodna razgovora zatvori kao školjka i tada ništa ne bi mogla saznati.
Teško joj je bilo zamisliti svoga strogog oca kao osjetljiva mladića, ali, budući daje pokatkad znao reagirati grubo i čudno, pretpostavljala je daje u mladosti bio povrijeđen i daje njegova zatvorenost bila njegov način da se zaštiti i obrani. — Nešto važno? — glas mu se naglo ohladio. — Dobro znaš da ste ti i mama vrlo zagonetni. Razgovarala sam s njom i shvatila da strahuje za mene. Boji se da bi i mene u životu mogla zadesiti njezina sudbina. Što misliš, jesmo li toliko slične? Mogu li upasti u istu zamku, kao i ona? — Zoe se odvažila i očekivala odgovor nervozno lomeći prste ispod stola, kao daje djevojčica. Iako je davno već trebala prerasti taj običaj. — Ne, mislim da ti nećeš postupiti kao ona. Jer ona je sama pobjegla od... — zastao je. Bilo je očito da ne može pronaći prikladnu riječ. Razmišljao je napeto smrknuta čela. — Kad ljudi postanu stranci, trebaju krenuti različitim putovima. Razvod je bio jedino rješenje — napokon je procijedio. Amber je šutjela u očekivanju nastavka. Nije prvi put s ocem razgovarala o njihovu razvodu. Svaki put dobila bi odgovor koji je rasvijetlio tek malo više od onoga što je prije znala. No, ono što je dosad uspjela doznati od majke i oca nije objašnjavalo njihove postupke kojih se
živo sjećala iz prvih deset godina svoga života, dok su roditelji još bili zajedno. On je bio ljutit i zatvoren muž, koji se nije mogao opustiti ni u krugu obitelji i prema supruzi je zadržao strogu distanciju. Kao da nije imao dovoljno povjerenja u nju. Je li znao za njezin grijeh iz mladosti?Je li osjećao daje njoj samo utjeha? Njih dvoje nikada nisu doista postali obitelj. Dvoje zatvorenih, vjerojatno povrijeđenih ljudi koji nikada nisu postali istinski bliski. Dijete to nije smjelo primijetiti, ali ipak jest. Napetost između njih mogla se sjeći nožem, kao i njegov pritajeni bijes. Ako ne možeš čuti pametan odgovor, postavi pametno pitanje. On joj je sve rekao, a ipak nije saznala ništa. — Zašto si odustao? — pokušala gaje potaknuti da kaže nešto više. — Pokatkad loše uložimo novac, a ja sam davanje svojih osjećaja smatrao vrlo lošom investicijom. Nikada mi ih nije uzvratila. Kao daje s godinama bila sve dalje od mene. Bilo je očito da ga osjećaji sve više obuzimaju, a nije to želio priznati. Okrenuo se od nje i dodao: — Nas dvoje nikada se nismo istinski približili. Nije znala otvoriti svoje srce. Ilija nisam znao, nije ni važno. Nismo se nikada niti približili
pravom odnosu — neodređeno je mahnuo rukom. Kao da joj je tim riječima sve rekao, a ipak nije doznala ništa više od onoga štoje i prije slutila. Sve je to vidjela kao djevojčica. Otac je volio Amber, ali ta se ljubav s vremenom pretvorila u mržnju. A on se hranio tim osjećajem. Kao daje uživao uvjeravajući se iz dana u dan da ga je prestala voljeti. Očito je njegovo samopouzdanje kopnilo i, kad nije mogao pokazati osjećaje kao muškarac, primjenjivao je fizičku i psihičku nadmoć kako bi joj se osvećivao. - Meni se činilo daje ti tjeraš od sebe — Zoe se rukom oslonila na stol kako bi mu se približila, ali ne toliko da ga uplaši. Vidjela je da prati svaki njezin pokret, ništa mu nije moglo promaknuti. — I na kraju si je uspio otjerati. — Ne shvaćaš — obrecnuo se njezin otac. — Zapravo nije važno koga ćeš ti okriviti za to što se dogodilo. I ne volim pričati o tome. — Podigao je obrvu, što je značilo daje ljutit, ali uspijeva se kontrolirati pred njom. — Prekidom sam samo ispunio njezinu želju, onu koju ona nikada nije naglas izgovorila. Došli smo do kraja. Dalje se nije moglo. Nakon onoga što je čula od majke, očeva je verzija bacila novo svjetlo na cijelu priču. Možda je njezin otac imao pravo.
Vjerojatno je osjećao da ga majka nikada nije voljela. Ako je u početku i mislila da ga može zavoljeti, vjerojatno je s vremenom shvatila daje upala u zamku iz koje nije znala izići bez nečije pomoći. Dakako, prvi koji joj je mogao pomoći bio je on. No, umjesto da prepozna njezine osjećaje, on se, vjerojatno, očito zbog muške taštine, sve više udaljavao od nje. Davno je shvatila daje brak između njezinih roditelja bio pogreška, ali ipak... Godinama je željela samo da njih dvoje budu zajedno. Njihov ju je razlaz pogodio mnogo teže nego što im je to smjela pokazati. Kao djevojčica morala je naglo odrasti i proćikroz razdoblja gorčine i preispitivanja, pokušavajući proniknuti koliki je njezin dio krivice za roditeljsku rastavu. No ona ni na koji način nije mogla utjecati na njihove osjećaje. Samo je pridonijela tomu da razvod bude bolniji i da se vremenski razvuče mnogo više nego što je trebalo. Iako je u to vrijeme mislila da bi njezini roditelji trebali ostati zajedno, s vremenom je shvatila da su učinili ono što je jedino bilo moguće. Njezin je otac imao pravo. Došli su do kraja i nastavak zajedničkog života ne bi imao smisla, jer se njihov brak pretvorio u pravo mučenje.
— Zašto se nijedno od vas dvoje nije poslije vezalo za nekoga? — Zoe je po izrazu njegova lica vidjela kako pokušava obuzdatiiznenađenje. Vidjelo se da bi najradije pobjegao od stola i od njezinih pitanja. - Dobro pitanje..., jako dobro pitanje — nakon tih riječi nastala je stanka. Trebalo mu je vremena da smisli odgovor. — Ne znam zašto sam sam. Uvijek sam u nekim vezama, ali nikada nisam našao nekoga s kim bih se poželio čvršće vezati. Zabavljam se i uživam u životu. To mije dovoljno — neuvjerljivo je rekao i kao daje odahnuo nakon tog odgovora. Zoe je znala da nije dobila iskren odgovor. Je li ga trebala očekivati? Poznavala je njegov običaj da radije okoliša i izbjegava istinu nego da se suoči s njom. Ali nije znao da je ona počela shvaćati obrise slagalice. Da, još uvijek je bio zaljubljen u Amber, iako to nikada ne bi priznao. Te će se ljubavi teško osloboditi. Da su svoju ljubav znali usmjeriti jedno prema drugome, mogli su biti savršen par. Ali nisu znali to učiniti. Ili nisu htjeli. Njih dvoje bili su očiti dokaz da je bolje biti sam nego u vezi koja nije ispunjivala njihova očekivanja. On ni do danas nije naučio ispuniti svoja očekivanja. Kao ni majka, zapravo, zaključila je Zoe.
—Je li ti doista dovoljno zabavljati se? — Zoe je podigla obrvu dok je postavljala to pitanje. — Svi maštamo o velikoj ljubavi... — Maštaju samo oni koji nisu upoznali stvarnu prirodu ljubavi. Ti se zanosiš, maštaš o osjećajima, a nisi ih doista osjetila. I ja sam se tako zanosio kad sam bio tvojih godina. No, zanos se pretvorio u razočaranje, ljubav u bol, očekivanja su se ispuhala, a na kraju sam postao ravnodušan prema svemu. Zoe je zastala. Nikada s ocem nije razgovarala na taj način. Bilo je to prvi put da joj je dopustio barem malo zaviriti u njegovu dušu, približiti se njegovim pravim osjećajima. Dopustio joj je to samo na trenutak, a zatim se opet povukao u ljušturu ravnodušnosti. Skrenuo je pogled i naizgled promatrao nešto pokraj nje. Bio je to znak da želi promijeniti temu ili prekinuti razgovor. — Predan sam poslu — rekao je kruto. — Posao je moj život i sve što mi treba. U posao mogu ulagati osjećaje, bez bojazni da će me iznevjeriti. Zoe je jasno vidjela s koliko je muke izgovorio te riječi. Silno je želio vjerovati u njih, ali bilo je očito daje iza njih praznina na koju je pristao i nastojao je podnositi kako je najbolje znao. Ni sa se Zoe
nije pokušavao biti blizak. Udaljili su se nakon razvoda, kada je ona ostala živjeti s majkom. U posljednje je vrijeme njihova bliskost ipak donekle ojačala, jer su se oboje trudili održavati odnos oca i kćeri, svjesni što im on znači i kako je malo potrebno da ga izgube. — Meni je jako važno da budeš sretan — Zoe mu se pokušala osmjehnuti. — Što je sreća? — otac ju je pogledao s čuđenjem. — Bezbroj puta sam samom sebi postavio to pitanje. Pokatkad uvjerimo sami sebe da smo sretni, jer nemamo razloga da to ne budemo, ali zaboravljamo da nam samo naš unutarnji glas može reći jesmo li doista ispunjeni. — A što ti on govori? — nagnula se Zoe prema njemu. — Ne znam — rekao je ravnodušno otac. — I ne želim znati. Ne želim slušati svoju nutrinu. Možda i ne doživljavam posebne trenutke u kojima bi to bilo nužno. Živim dan za danom, i ne maštam previše. Moj me je posao naučio da mašta ničemu ne koristi. — Ona uljepšava stvarnost — pokušala je Zoe. — Ne zavaravaj se. Mašta djeluje sasvim suprotno. Može nas uvući u ponor tuge i očaja. S maštom uspoređujemo stvarnost, a ona se onda čini mnogo gorom nego što uistinu jest. Vrijeme je da se vratim na posao — otac je platio račun,
a Zoe se nije stigla niti pobuniti što njihov sastanak tako brzo završava. Očekivala je da će joj posvetiti nešto više vremena, a on ju je samo ubacio u stanku na poslu. Zoe je katkad imala dojam da radi previše, i da to čini samo da ne bi mislio na sve ono što je propustio. Kao daje tražio nadomjestak za neispunjene želje, utjehu i način da svoje čežnje preusmjeri na nešto drugo. Kad su krenuli iz restorana, otac je zastao daje pogleda. — I dalje tražiš posao? — Da — kratko je potvrdila Zoe — ali bezuspješno. Čini mi se da nitko ne želi pripravnicu bez iskustva, nekoga tko je spreman učiti. Kako da steknem iskustvo kada ne mogu dobiti posao? — Dao sam ti nekoliko brojeva da ih nazoveš... — To mije posljednja opcija — odlučno ga je pogledala. Nije željela njegovu pomoć ni preporuku. Željela je pronaćiposao svojom zaslugom. Koliko god to bilo teško, učinit će sve da u tome uspije. Svakodnevno je čitala oglase. Vjerovala je da se upornost isplati i nije gubila nadu. — Kako želiš — odgovorio je otac. — Da te povezem? — pripremio je ključeve automobila i s nestrpljenjem cupkao s nogena nogu. Bilo je
očito da mu se žuri i da je to pitanje postavio iz puke pristojnosti. Trag bliskosti koju je oboje osjetilo ispario je u trenu. Ne, otac je ne želi razumjeti i zbog vlastite ranjivosti možda nikada neće dopustiti da mu se više približi. Imala je dojam da se tako ponašao i prema njezinoj majci, samo što je prema kćeri možda ipak bio nešto blaži. — Ne — odmahnula je Zoe glavom. — Imam vremena, šetnja će mi dobro doći — umjesto pozdrava, samo se osmjehnula ocu. Dok je koračala ulicama, razmišljala je o majci. Nije imala lijepu sudbinu, ali nije svoj teret ni s kim dijelila. Jednostavno, bila je takva osoba. Šutke bi skrivala svoje osjećaje, nastojeći druge ne opterećivati svojim problemima. Zoe je bila sigurna da ona nosi cijelu riznicu tajni u svojoj nutrini i da te tajne teško proživljava u svojoj sadašnjosti. Bilo joj je to čudno. Kakva je to ljubav koja ne pada u zaborav? Nakon nekoliko desetljeća, ona je još uvijek tinjala u njoj. Kako je moguće voljeti na taj način? Vrijeme bi trebalo donijeti olakšanje i izblijediti uspomene, ali njoj se činilo da se to kod njezine majke nije dogodilo. Činilo joj se daje zbog zatvorenosti svojih roditelja okružena tajnama. Željela ih je otkriti, a istodobno je
strepila od te spoznaje. Zbog tih tajni njezini su se roditelji rastali, zbog njih je bilo mnogo ranjenih, a i ona je mogla imati mnogo ljepše djetinjstvo daje sve bilo drukčije. Doduše, nije imala pravo biti nezadovoljna svojim djetinjstvom. Majka ju je pokušala zaštititi koliko je mogla. Upravo zbog nje je odugovlačila s razvodom. Odmahnula je glavom. Nije imalo smisla vraćati se u prošlost, time ništa nije mogla promijeniti. Trebala ju je samo prihvatiti, aiskreno se nadala daje to činila. Koliko god je to mogla svojim skromnim životnim iskustvom. Završila je fakultet kao jedna od najboljih u generaciji, iako joj to nije mnogo pomagalo pri pronalaženju posla. Ako ne uspije pronaći nešto u svojoj struci, prihvatit će bilo što. Trebalo joj je radno iskustvo i nezaposlenost s diplomom u ruci činila joj se kao gubitak vremena. Mobitel joj je zazvonio i trgnuo je iz razmišljanja. Sara Bergman — u ovakvom trenutku nitko je ne bi mogao bolje razvedriti! Godinama su bile prijateljice, a rjeđe su se viđale otkako je Sara pronašla posao. Zoe joj nije zamjerala zbog prorijeđenih viđanja — radovala se što njezina prijateljica ima priliku da se dokaže.
No, prijateljstvo je ostalo nepomućeno i obje su se iskreno radovale jedna drugoj. — Sara! - izgovorila je njezino ime s veseljem koje je njena prijateljica mogla osjetiti. — Kad si slobodna? — bila je izravna Sara. — Barem to kod mene nije problem. Uvijek sam slobodna — neraspoloženo je odgovorila Zoe. — Gdje si? Na imanju ili u gradu? — Sara se nije obazirala na njezinu potištenost. — U gradu. Upravo besciljno lutam — daje razgovarala s nekim drugim, Zoe bi se posramila zbog nezadovoljstva u vlastitim riječima. Ali vedra Sara samo se nasmijala takvom negativnom stavu. Dobro je poznavala Zoe i njezina raspoloženja — njezini trenutci samokritike obično bi vodili prema šalama na vlastiti račun. — I ja sam slobodna. Može li za pola sata? — predložila je. — Imam jednu ideju za tebe... Zoe je osjetila kako joj se raspoloženje popravlja. Nitko na nju nije djelovao toliko osvježujuće kao Sara. Bila je uistinuposebna, iskrena osoba koju nije bilo teško voljeti. Daje imala sestru, sigurno bije voljela tako kao što voli nju. Njihovo je prijateljstvo počelo na neobičan način. Sara je bila djevojčica iz imućne obitelji, a
Zoe je u školi bila skromna, uvjerena da se ne može ničim isticati s obzirom na prosječna primanja svoje majke. No, Sara je bila iznenađujuće jednostavna, topla i puna razumijevanja, daje njezino prijateljstvo bilo dragocjeno poput bisera. Kako je vrijeme odmicalo, obje su ga sve više cijenile. Pola sata poslije, obje su sjedile u kafiću, prisno čavrljajući kao u srednjoškolskim danima. Zoe se iznenadila kako Sara izgleda drukčije, odraslije i zrelije. Zbog fenirane poslovne frizure, njezino lice kao da se izdužilo, a i poslovna ju je odjeća činila ozbiljnijom. Poslovno odijelo neutralne boje izdužilo je njezinu figuru i dalo joj dozu hladnoće, što je moglo zavarati samo one koji je nisu poznavali, ali ne i Zoe. Zbog plave kose i blistavog tena mogla je postati umišljena ljepotica mnogo prije nego što su se upoznale. Ali njezin osmijeh odisao je iskrenom toplinom. — Što se događa kod tebe? Još uvijek tražiš posao? — obasula ju je pitanjima čim su sjele. — Da, tražim — Zoe je tiho odgovorila. — I čini mi se da će se moja potraga razvući unedogled. — A što ako neće? — Sara ju je značajno pogledala. Zoe je ostala otvorenih usta u iščekivanju. Ne,
Sara se zacijelo ne bi šalila s tako ozbiljnim stvarima. — Kolegica koja radi sa mnom odlazi na rodiljni. Otvorilo se mjesto idealno za tebe. A i meni bi bilo drago da si ti pokraj mene, a ne neka nepoznata osoba. Znam da je to privremeno, ali... — Sara je izgledala kao daje malo muči grižnja savjesti što Zoe ne može ponuditi više. Ali Zoe je već bila rumena od oduševljenja. Nada je prije samo pola sata nestajala s obzorja, a sada se vraćala u najljepšem izdanju. Privremeno? To joj nije nimalo smetalo. Bila je željna rada, željela je učiti i stjecati iskustvo, a prilika koja joj se ukazala bila je kao dar s neba. — Hvala ti, Sara! — ganuta, gledala je prijateljicu sa suzama u očima. — Možeš li sutra doći na razgovor? Javit ću ti kada točno - Sara joj se široko osmjehnula. — Naravno — Zoe je jedva izustila. Ta iznenadna vijest utjecala je na njezino raspoloženje ostatak dana. Bila je uzbuđena kao malokad u životu. Znala je da o njoj ovisi hoće li dobiti posao. A tako silno ga je željela daje ta želja postajala sve veća i veća. Kao i svaka djevojka, željela je neovisnost, svoj novac, željela se otisnuti iz sigurne roditeljske luke. Pred njom je bilo razdoblje
kojemu se radovala. Majka joj je ugradila ljubav prema poslu i obvezama i nikada ih nije zanemarivala. Katkad je imala dojam da pretjeruje, ali znala je da ima pravo onoga trenutka kada bi postigla odlične rezultate. Na neki način željela je da se majka njome ponosi, to je bilo sasvim sigurno. Kadšto se previše zaštitnički odnosila prema njoj, ali je to bio rezultat ljubavi koju je osjećala za nju. Zoe je imala dojam daje želi istodobno zaštititi i pripremiti za život. A morala ju je pustiti da jednom sama poleti i da se sama brine o svemu. Znala je da će njezina majka teško podnijeti odvajanje, ali... Nije imala izbora. Željela je svoj život za sebe, a majčina posesivnost bila je izraženija zbog njezine samoće. Katkad je imala dojam da se njezinamajka boji trenutka odvajanja, a njen odlazak na put možda je bio priprema za nastavak života bez nje. Potražit će stan i preseliti se. Ako dobije posao, neće biti prepreke da to učini. Koliko god se veselila idućem danu, hvatala ju je i trema. Što ako ne dobije posao? Što ako se uzalud nada? Sara se mnogo lakše probijala kroz život. Nije željela raditi za svojeg oca, ali radila je za očeva prijatelja. U startu je imala mnogo više prednosti.
Na neki se način pripremala za očev posao, a jednog dana sigurno će ga voditi zajedno sa svojim bratom. Vrlo rijetko razgovarale su o tome i jedina želja za koju je Zoe znala da im je zajednička bila je — osamostaliti se. Sara je htjela živjeti daleko od očeva bogatstva, i kao da mu je željela dokazati daje za to sposobna. I bila je. Zoe u nju nikada nije sumnjala. Kada se te večeri vratila na bakino imanje, zatekla je baku ispred televizora. Zoe joj je šutke prišla i poljubila je. Nije joj htjela ništa reći sve dok joj se Sara ne javi i ne ugovori vrijeme sastanka. Upravo je krenula prema svojoj sobi, kad je stigla Sarina poruka. Zoe je poskočila. — Štoje? — baka ju je zabrinuto pogledala. — Sutra idem na razgovor za posao — Zoe nije mogla izdržati. Morala joj se povjeriti i podijeliti s njom dio svoje sreće. Bakaje to primila s mnogo manje oduševljenja. Zoe je imala dojam da se ona bojala njezina odrastanja, odlaska u grad i potpunoga preseljenja. — Ne boj se — Zoe ju je zagrlila kako bi je utješila. — Sve će biti u redu.
II.
Denis Sorbo podigao je pogled kada je čuo kucanje na vratima. Tajnica mu je najavila osobu koja je došla na razgovor za posao. Nije imao previše vremena za razgovor i morao je to brzo obaviti, koliko god mrzio odlučivati o sudbinama drugih ljudi. Znao je kako mladi teško prihvaćaju odbijanje, ali neke stvari jednostavno nije mogao izbjeći. Poslovni je svijet bio okrutan i na to su se svi trebali naučiti. — Uđite - Denis nije znao što bi mogao očekivati. Kad su se vrata otvorila, zastao mu je dah i nekoliko je puta zatreptao. Stresao je glavom nesvjesno pokušavajući otjerati zbunjenost. Kakva je ovo iluzija, to ne može biti stvarnost! Prinio je ruku usnicama, a zatim je odmah spustio na stol. Trudio se osjećaje staviti pod nadzor, ali to nije bilo nimalo lako. Osjećao je kako mu ponestaje zraka, i nakon toliko godina njegovo je srce udaralo kao ludo. — Ja sam Zoe Vartan... — Zoe je zastala.
Osjetila je laganu nelagodu pred prodornim pogledom koji je osjećala na sebi. Pred njom je stajao čovjek pravilnih crta lica i gotovo potpuno sijede kose. Bio je u zreloj dobi, a daje njezina majka mogla pročitati njene misli, naljutila bi se. Zoe je ostala zadivljena njegovom zrelošću i izgledom muškarca koji s ponosom nosi svoje godine. Primijetila je njegovu gotovo sijedu kosu, oči plave poput djelića neba i taman ten. Muškarac je izgledao kao da je netom došao s ljetovanja, a preplanuo ten naglašavao je svijetlu boju kose, plavetnilo njegovih očiju i bjelinu zubi. — Sjednite — Denis se pokušavao pribrati. S nevjericom je promatrao djevojku ispred sebe. Bila je ista Amber, gotovo istovjetna, samo što su njezine oči bile zelene. Nije mogao pogriješiti. Nisu postojale dvije osobe istog izgleda. Čak i da djevojka ne zna ništa raditi, želio ju je pokraj sebe, ali samo zbog jednog razloga. Možda bi ona bila trag koji će je odvesti do njene majke. Iako, ima li to uopće smisla? Denis se začudio svojem načinu razmišljanja, nadajući se da djevojka pred njim nije primijetila njegovu zbunjenost. — Sara vas je preporučila. Imam povjerenja u nju i u njezino mišljenje. Probni rok traje tri mjeseca. Ako prođete... — zastao je.
Odjednom su mu navrla pitanja koja joj je želio postaviti, ali suzdržao se teškom mukom. Ne, nije se prevario, nije se mogao prevariti. Pokušao je porušiti sve mostove koji su ga spajali s prošlošću, ali nikada u tome nije potpuno uspio, barem ne onako kako je želio. A sada je ta prošlost stajala pred njim. Pokucala je na vrata sadašnjosti, izazivajući u njemu pravu erupciju osjećaja na koje je gotovo zaboravio. — Dat ću sve od sebe — Zoe je iskoristila njegovu dugu šutnju da bi odgovorila. Pomnije je pogledala muškarca ispred sebe. Nosio je odijelo koje mu je stajalo kao saliveno, ističući jaka ramena i još uvijek vitku liniju. Takvoj je pojavi odgovarao prostran ured, dobro osvijetljen prirodnim svjetlom. Teške zavjese bile su razmaknuteu stranu. Zid boje slonove kosti, masivan stol, na njemu tanak zaslon računala i nekoliko hrpa spisa. Sve u tom prostoru odavalo je da tu dominira muškarac koji zna što želi i pokazuje to svakim svojim pokretom. Da nije bilo tako, ne bi bio na čelu tako velike korporacije. — Drago mije što to čujem. Volim dati priliku mladima, i nadam se da nisam pogriješio — Denis je ustao. I Zoe je isto učinila. — Već sada se možete javiti mojoj tajnici. Ona
će vas uputiti i sastavit će ugovor koji ćemo potpisati idući dan. — Hvala vam — ganuto je rekla Zoe. Razgovor je bio pomalo napet, ali je završio baš onako kako je željela. U sebi je vrištala od sreće, ali trudila se da to ne pokaže nijednom gestom. — Nećete požaliti - ipak je rekla izlazeći. Znala je da će dati sve od sebe da opravda iskazano povjerenje. Kad je ostao sam, Denis se gotovo srušio u svoju stolicu. Osjećao je kako mu cijelo tijelo drhti. Trebao je čvrstu podlogu za koju bi se mogao uhvatiti. Bio je tako zbunjen, ali i ljutit. Imao je dojam kao da se sudbina ruga s njim, a to nije bio nimalo lijep osjećaj. Godinama je tražio zaborav, tražio je način na koji okrenuti novu stranicu u svojem životu, ali duh prošlosti nije mu dopuštao da krene dalje. Kao da je neprestano lebdio nad njim i, koliko god da se trudio živjeti u sadašnjosti, jedan dio njega ostao je u prošlosti. I to onaj dio koji je tako silno želio natrag. Pogled na tu djevojku djelovao je poput vremeplova. Učinilo mu se daje u tom trenutku ugledao lice koje je sanjao, koje ga je pratilo sve ovo vrijeme, lice njegove Amber.
Uzdahnuo je, olabavio čvor kravate i pokušao se pribrati. Čudno je reagirao, iako bi se moglo reći daje to bilo očekivano. Kako je drukčije mogao postupiti? Kako? Noge su mu se odsjekle, srce je skakalo kao da će iskočiti iz prsa, a sjećanja su navirala poput bujice. Ustao je, prišao sefu i drhtavim rukama iz njega izvadio fotografiju. Ne, nije pogriješio. Djevojka je izgledala kao Amber, potpuno istih crta lica, istih gesta, istog izgovora, čak je i njezin naglasak podsjećao na Amber. Najvjerojatnije je to njezina kći, zaključio je. Da, sve upućuje na to. Fotografija Amber iz mladih dana bila je izblijedjela od vremena, ali to isto vrijeme njemu nije pomoglo daje zaboravi, da tu ljubav ostavi iza sebe. Štoviše, kao daje s vremenom sve poprimilo drukčije značenje, a uspomene kao da su postale vrednije. Daje mogao vratiti vrijeme, barem neke trenutke, sigurno bi drukčije postupio. Bio je rastrgan između obveze prema svojem sinu i supruzi, ali i prema ljubavi koja je bila toliko jaka daje dovela u pitanje sve što je stekao. Bilo je to vrijeme nepoštene borbe, u kojem je želio ostati častan, što nije bilo nimalo lako. Zdrav mu je razum govorio da mora sačuvati
obitelj, a srce se rascijepilo i tražilo oslobođenje od okova stvarnosti. Rukom je prošao kroz kosu. Bila je bujna kao i nekad, iako prošarana sjedinama. Žene su ga smatrale privlačnim, što mu je laskalo, ali nije mu to mnogo značilo. Mogao je imati svaku koju bi poželio. Osim jedne, one koju je izabralo njegovo srce. Spremio je fotografiju. Najveće su se dragocjenosti nalazile u sefu, najtajniji dokumenti i njegova uspomena iz prošlosti koju nitko nije smio vidjeti — fotografija jedine žene koju je volio. Zar ta ljubav nikada neće nestati? Zašto se s vremenom nije smanjila, nego je izgledalo kao da se samo povećava? S vremenom je shvatio koliko je pogriješio i to sebi nikada neće oprostiti. Posljednji put vidio ju je na dan njezina vjenčanja. Molio ju je da se predomisli, preklinjano ju je, ali ona nije popuštala. Stajao je ispred crkve u koju je ušla vjenčati se i, kad je prošla kroz crkvena vrata, na prve zvuke svadbenog marša, Denis se okrenuo i nikad je poslije nije vidio. Više nije imao što tražiti. Ona je odlučila. Izabrala je drugog muškarca. Kad bi se toga prisjetio, čak i sada, više od dvadeset godina poslije, osjetio bi bol sličnu onoj koju je
proživljavao u to vrijeme. Sjeo je za radni stol i pozvao tajnicu. — Molim vas donesite mi podatke što ih je ostavila djevojka koja je maloprije izašla — znao je da taj njegov zahtjev čudno zvuči, ali njegova tajnica s godinama je navikla biti diskretna. Za nepunu minutu omotnica s dokumentima Zoe Vartan bila je ispred njega. Iako je odavno modernizirao tvrtku i išao ukorak s vremenom, neke stvari u svom uredu nije želio mijenjati. Najviše je vjerovao pisanim dokumentima. Oni su bili opipljivi i nekako se moćnije osjećao dok ih je držao u ruci. Otvorio je omotnicu i osjetio kako mu se lice preznojava. Osnovni su podatci vraćali prošlost u sadašnjost. Ne, to nije bila slučajnost. Ime majke... Amber. To mu je bilo dovoljno. Dalje nije ni trebao čitati. Da, bila je to njezina kći. Nekada je bio dio njezina života i prokockao je priliku da ostane s njom, zbog čega je cijeli život žalio. Odluka je donesena davno, davno prije i on na nju više nije mogao utjecati. Odložio je dokumente nastojeći ne gledati ostale podatke. Na čelu mu se urezala duboka bora, a u prsima ga je stegnulo. Pokušao je opustiti se u naslonjaču kako bi dopustio sjećanjima da naviru, nastojeći povezati
konce u logičan slijed. Da, zbog nje je bio najsretniji čovjek na svijetu, ali zadržati je nije mogao. Poslije je dobila kćer. Je li mogla razumjeti ga nakon što je dobila dijete? Je li shvaćala kako je teško žrtvovati obitelj i sreću djeteta za svoju osobnu? Uistinu je teško biti sebičan kada je riječ o sreći vlastita djeteta. Prirodno je da njih stavljamo na prvo mjesto, ali pritom zaboravljamo da ni oni neće biti sretni ako mi nismo. Gdje je Amber? Što radi? Silno je želio saznati kako živi, je li sretna. Toliko godina nije niti pomislio na nju, a sada ga je njezina kći suočila s ponorom koji je sve to vrijeme osjećao u svojim grudima. Postao je svjestan svoje želje da posluša osjećaje i svoje srce ponovno postavi na mjesto. Sara je dovela Zoe pa bi stoga ona mogla znati nešto više, dosjetio se. Pozvao je tajnicu i zamolio je da Sara dođe do njega što prije može. Nekoliko minuta poslije Sara je pokucala na njegova vrata i stala pred njega zbunjena izraza lica. — Nešto nije u redu? — glas joj je bio nesiguran. — Zar niste zadovoljni sa Zoe? — zabrinuto je upitala.
— Da, ne, nije u tome stvar... — Denis nije znao kako da nastavi započeti razgovor. Inače s tim nije imao problema. — Izvoli, sjedni. Poznavao ju je otkad se rodila. Bio je prijatelj s njenim ocem i pred njim nije imao nikakvih tajni. I bio je siguran daje i njezin otac isto tako iskren prema njemu. Zato je sa Sarom odlučio biti iskren. — Što točno znaš o Zoe? Sara nije mogla sakriti iznenađenje. Pretpostavljala je daje Zoe povod za ovaj razgovor, ali nije mogla naslutiti kamo direktor smjera svojim pitanjem. — Godinama smo prijateljice—jednostavno je odgovorila. Dok ne vidi kamo vodi ovaj razgovor, pokušat će odgovarati najkraće i najiskrenije što može. No svojim odgovorima ne smije naštetiti Zoe i uništiti joj šansu, odlučila je. — Reći ću vam sve što vaszanima. Nadam se da zbog vašeg prijateljstva s mojim ocem i ja zaslužujem barem malo vašeg povjerenja — pokušala je isprovocirati otvoren razgovor — Zanimaju me općenite informacije o njezinu životu. Pretpostavljam daje Zoe kći jedne moje... prijateljice iz mladosti. Želim znati da ne griješim. — Što vas zanima o njezinim roditeljima? Mislim da oni nemaju veze s njezinim poslom. Njezina majka radi u ljekarni, a otac je privatni
detektiv. Dugo već nisu zajedno. Razvedeni su. — Njezina je majka sama? — Zašto je to toliko važno? Treba li Zoe znati za ovaj razgovor? - Sara ga je sumnjičavo odmjerila. — Mislim da ne, Zoe to ne treba znati — Denis je postao svjestan svoga povišenog tona i spustio je glas kako ne bi izgubio Sarino povjerenje. — Molim te da ovaj razgovor ostane između nas. Sliči na svoju majku. A njezina je majka bila divna djevojka. Kad sam vidio Zoe, kao da sam se vratio u prošlost. Isto lice, sve je isto, osim očiju... — kao daje shvatio da se previše zanio, naglo je zašutio i prekorio samog sebe. Što mu je, začudio se u sebi. Ponašao se kao daje mlad i zaljubljen tinejdžer, a to nikako nije bilo spojivo s njegovim godinama. — Da, sliči na majku, ali ima očevu narav — Sara je osjetila njegovu nelagodu i pokušala mu odgovoriti tako da ne izgubi njegovo povjerenje. — Odlučna je i spremna na sve kada je uvjerena da je u pravu. Takve su osobe vrlo rijetke, zato je iznimno cijenimi volim taj njezin borbeni duh. Iako je katkad i vrlo tvrdoglava, što je uobičajeno za takve osobe. Da sam imalo sumnjala u nju, ne bih je preporučila. — Hvala ti — s olakšanjem se nasmiješio Denis. — Podsjećam, molim te za diskreciju.
— Naravno — Sara je kimnula s razumijevanjem. — To je razumljivo. Njezina je majka sama i imam dojam da joj nitko i ne treba — odgovorila je i na odlasku pogledala Denisa u oči. Kad je Sara izišla, Denis je ostao zamišljen. Saznao je mnogo toga o Amber, zapravo, mnogo više nego što je očekivao. Desetljećima ništa nije čuo o njoj, tako daje na temelju Sarinih informacija i onoga što je otprije znao slagao cjelovitu sliku u svojoj glavi. Kad se Sara vratila u ured, Zoe je znatiželjno podigla glavu i upitno je pogledala. — Štoje? Problemi? — upitala ju je bojažljivo. — Ne — Sara se osmjehnula. — Ni blizu. Jesi li javila majci da si dobila posao? — osmijehom je pokušala otjerati Zoeinu strepnju. Zoe je bila previše uzbuđena da bi se sama sjetila nazvati majku. Gotovo je mogla zamisliti majčino lice. Razveselit će je. Iako je na odmoru i možda je ne bi trebalo uznemiravati, lijepa vijest uljepšat će joj trenutke osamljenosti i meditacije. ★ ★ ★
Jedva je dočekala večer i dogovoreno vrijeme
za javljanje majci kako bi nazvala njezin broj. Kad joj se majka javila, Zoe joj je uzbuđeno priopćila novost. Brbljala je o velikoj firmi i moćnom direktoru koji ju je primio u svom golemom uredu te kako je Sara nakon razgovora s njim potvrdila daje dobila posao. Nije niti primijetila kako je s druge strane nastao tajac i, tek kad je Zoe ispričala cijelu priču, Amber je upitala: — Kako si rekla da se zove direktor? — Denis Sorbo. Jesi li čula za njega? Firma je doista velika, vrlo je moćan i sigurno si negdje već susrela njegovo ime — odgovorila je Zoe. — Nikad se neću moći odužiti Sari za njezinu preporuku,mislim da sam danas ostvarila velik dio svojih snova — Zoe je pokušavala opisati majci svoje uzbuđenje. “I ja dio svoje noćne more” — pomislila je Amber dok je slušala veselo cvrkutanje svoje kćeri. Zašto? Od svih ljudi, zašto Denis? Je li to imalo neko značenje? Zašto se sudbina opet poigravala s njom? — Što si rekla? — trgnula se Amber. — Sretna sam, majko — Zoe je ponovila ono što je rekla prije nekoliko trenutaka. — I trebaš biti — Amber se trudila da njezin
glas zvuči mirno, ali sumnjala je daje uspijevala prikriti podrhtavanje. — Ured je prekrasan i svjetao. Pokušavam shvatiti što se od mene očekuje. Za nekoliko dana sve ću imati pod kontrolom, a i Sara će mi pomoći. Moram ići — Zoe je bila toliko uzbuđena da nije ni primijetila majčinu šutljivost. Ali da je mogla vidjeti izraz majčina lica, bila bi šokirana. Amber je sjela. Licejoj je bilo blijedo poput vapna. Došla je ovamo da bude sama s duhovima prošlosti, da se prepusti uspomenama i živi u svijetu koji je sama stvorila i sama ga održavala već desetljećima. A sada, odjednom, taje prošlost oživjela i pojavila se pred njom. Ako je mislila daje prošlost prati u stopu poput sjene, odjednom se sve promijenilo i njezina se prošlost pretvorila u budućnost njezine kćeri. Završavajući večeru u prostranoj hotelskoj blagovaonici, Amber je odložila mobitel i ostala sjediti dok se dvorana polako praznila i ostali gosti razilazili se po salonima i svojim bungalovima. Gledajući tupo pred sebe, kao daje pokušavala vidjeti obrise svoje budućnosti u kojoj se neočekivano pojavio on, Denis, sjena od koje je sve ove godine bježala.
Može li i ovaj put poslušati onaj glas koji joj je tada rekao da se okrene od njega i odoli svim njegovim uvjeravanjima? Može li se ponovno suočiti s njim i preispitati svoju odluku? Je li moguće da se ponovno uplašila susreta s njim? Nije bila kukavica, ali sad je osjetila dozu straha. Svoju je prošlost uredno pospremila u pretince koje je otvarala u ovakvim danima odmora, kad se prepuštala uspomenama. S vremenom, tako je postigla da uspomene ne izlaze na površinu kad ona to ne želi i bila je zadovoljna kako je uspijevala kontrolirati svoje osjećaje u svim životnim situacijama. Do današnjeg dana. Nije joj bilo nimalo drago što je njezina kći zaposlena kod Denisa. Prošlost je dolazila na naplatu. Grijesi nisu bili oprošteni, a ni neki postupci. Amber je osjetila kako joj se muti pred očima i ponestaje joj zraka. Brzim je korakom izašla iz hotela i krenula prema svojemu prenoćištu. Svjež zrak rezao joj je pluća, a ona je ubrzavala korak, nastojeći duboko disati, drhteći od studeni i osjećaja koji su navirali. Vjetar je bio sve jači i oči su joj zasuzile toliko da joj se pogled zamutio. Poželjela je kazniti sebe, svoje tijelo i svoje srce, ono je bilo krivac za sve. Denis. Je li ga još voljela? Ili su njezini osjećaji bili samo odjek
ideala koje je izgradila oko nekadašnje ljubavi? Zbog te ljubavi jedno se vrijeme osjećala kao da leti, a zatim je prizemljila natrag u grubu stvarnost i nastavila tako živjeti, kao s kamenom oko vrata, nikada više ne pogledavši prema gore. Sve što se poslije dogodilo, dogodilo se zbog prošlosti. Htjela je imati svoj život, ići naprijed, ali kao daje bila vezana nevidljivim koncem koji ju je uvijek vraćao na početak i nije joj dopuštao da bude doista slobodna. Trudila se, doista se trudila živjeti normalno, posložiti kockice svojega života putem koji će je odvesti dalje od grijeha izmladosti. Ali kao daje sav njezin trud bio uzaludan. Srce je bilo jače od razuma, ljubav od obveze i zavjeta koji je položila. Pred sobom je u bljeskovima vidjela Denisovo lice. Njegov osmijeh, rupice na obrazima, namrštene obrve i prodorni pogled njegovih plavih očiju u kojemu je gorjela vatra strasti. Suze su joj se počele slijevati niz lice, ostavljajući leden trag iza sebe. Bio je početak listopada, vrijeme u kojem je jesen uzimala maha, a u planinama to je godišnje doba znalo biti nepredvidivo. Iako lišće na bjelogoričnom drveću još nije otpalo, mirisalo je na snijeg. Što ako hotel i kolibe zbog snijega danima ostanu zameteni?
Vrlo rijetko je riskirala u životu. Uvijek je birala ono predvidljivo, kao da će na taj način izbjeći životna iznenađenja koja su je plašila. Ali život je kao priroda. Vodio ju je stazama punim iznenađenja i stranputica, ali i pred njom otvarao livade ljepote od koje je ostajala bez daha. Pokatkad je bila ljutita na sudbinu jer ju je bacala u ponor očaja, a kadšto bi joj zahvaljivala na mirnim, bistrim rukavcima u koje bije nanijela. Sjetila se vremena kada je upoznala Denisa. Bilo joj je nepunih dvadeset. Još je bila studentica. ★★ ★
Upoznali su se na domjenku kod zajedničkih poznanika i njoj je jedan pogled bio dovoljan da se u njezinu srcu stvori čarolija. Imao je skladno, muževno lice uokvireno poludugom kosom i božansko tijelo istaknuto u dobro skrojenu odijelu. I bio je svjestan da može birati. Promatrala ga je bez daha. Sve ono o čemu je sanjala do toga trenutka, vidjela je u njemu i on je bio prvi muškarac zbog kojeg je njezino srce zadrhtalo kada su im se pogledi sreli.
Stresla se od hladnoće i vratila se u stvarnost. Trebala se pribrati i zavući u toplu kolibicu. Ako ostane vani, može dobiti samo prehladu. I njezina je kći već naučila da su ljudi nemoćni pred sudbinom. A ona je to odavno shvatila, plaćajući trenutke sreće godinama boli, lutanja i uzaludne potrage. S godinama je postala svjesna da nijedan drugi muškarac ne može zamijeniti Denisa. A njega nije mogla imati jerje pripadao drugoj ženi. Mogla se samo zanositi daje zraka koja je doprla do njegova srca i načas ga ugrijala. Čak i kada je ušla u toplu prostoriju, još je neko vrijeme drhtala od hladnoće. Skuhala je čaj i sjela ispred kamina zagledana u rasplamsalu vatru, dopuštajući hipnotičkoj igri plamičaka da je opusti. Pokušala je misli usmjeriti prema budućnosti. O čemu je sada mogla razmišljati? Kakve je planove mogla imati kad se pred njom otvaraju nerazriješeni odnosi iz prošlosti i njezina budućnost uopće ne ovisi o njoj? Bila je zahvalna na ispunjenosti koju je pronašla u svojem poslu i na miru koji su joj pružali dani provedeni s obitelji. Nekako je upala u kolotečinu jednoličnosti, pomirena s naizgled dosadnim, ali uravnoteženim životom u kojemu nije bilo previše sreće, ali ni previše tuge. Svoje
je osjećaje zatomila, pokušavajući zaboraviti daje voljela i bila voljena. Ali srce nije mogla prevariti, ono je kucalo zbog sjećanja i možda se ipak nastavilo nadati. O, ne, odavno je prestala maštatiovelikoj ljubavi. Jednom joj se dogodila i bilo bi previše tražiti od života da joj se i drugi put dogodi. Bilo joj je četrdeset i sedam godina. Iza nje je bilo vrijeme zaljubljenosti, a ispred život kojemu se kao žena nije radovala, ali kao majka jest. Željela je vidjeti Zoe sretnu, željela je da ona ostvari ono što njoj nije uspjelo — obiteljsku sreću i poslovno zadovoljstvo. Kada je upoznala Denisa, osjećaji su prevladali i ona im se prepustila, ne misleći hoće li je iznevjeriti. Njezina kolegica Lisa upozorila ju je daje Denis zabranjeno voće, ali Amber nije skidala pogled s njega. Kada je uhvatio njezin pogled, bez oklijevanja je krenuo prema njoj i zastao korak ispred nje. Primijetila je njegovo iskusno, brzo odmjeravanje od koljena prema gore, a zatim mu se pogled zaustavio na njezinu licu. Taj mu je pogled zacijelo pobjegao, nasmijala mu se tada u sebi, uvjerena daje ta igra pod njezinim nadzorom. U muškarcu proradi lovački nagon kad ugleda plijen vrijedan truda, a razumna žena uvijek će ga držati u uvjerenju daje on prvi
spazio nju. Amber je tada, kao dvadesetogodišnjakinja, samo pretpostavljala da nije tako, a do danas se u to i uvjerila. Među muškarcima u prostranoj prostoriji Denis se isticao nečim što Amber nije sebi objasnila ni do danas. Je li to bila njegova nenametljiva, ali odlučna gestikulacija, njegov nadmoćan pogled kojim je kontrolirao sve u dvorani ili neusiljeno i sigurno držanje koje je odavalo dominaciju. Prije nego što joj se predstavio, Amber je znala da bi prihvatila njegovu ruku ne pitajući kamo je vodi. To je bilo jedino što je željela i jedino što nije smjela učiniti. Ni on nije smio. Bio je oženjen i trebao je obuzdati lovački nagon, umjesto da ga iskušava. Trenutak zatim, kad joj se približio privučen njezinim pogledom, već je bilo prekasno. Njezino ga je divljenje ohrabrilo i nemoguće mu se učinilo mogućim. — Ja sam Denis Sorbo — predstavio joj se ne skidajući pogled s njezinih očiju. Pažnju je usmjerio prema Amber, ali nastavio je šarmantno zabavljati i nju i Lisu, tako da se nijedna ne osjeti zanemarenom. I kad su se obje djevojke zadovoljno smijale i opustile u njegovu društvu, izravno se obratio Amber.
— Nisi mi se predstavila — rekao je s osjetno manje samouvjerenosti u glasu. — Amber Kessler — jedva je promucala Amber. — Lijepo ime. Pristaje ljepotici poput tebe — rekao je glasom promuklim od suzdržanih emocija. Bio je to muževan glas, hrapav, i od njega se ugodno naježila. Amber je znala daje lijepa. Svi su se muškarci podjednako ponašali u njezinoj blizini, ali nikada se na njih nije obazirala. Čekala je onoga pravog, onog koji će pronaći put do središta njezina srca. I nadala se da ono neće izabrati nekog koga razum ne bi potvrdio. Sadaje pred njim stajao muškarac koji se trudio ostaviti dojam sigurnosti i odlučnosti, ali ona je vidjela znakove njegove ranjivosti ispod hladnoće i trag njegove zbunjenosti ispod nadmoći. No nije ga smjela podcijeniti. Bio je samouvjeren, oženjen i stoga je oboje bilo svjesno daje zanimanje koje je pokazao mnogo veće nego što je nalagala pristojnost. Iako je priželjkivala razgovor nasamo s njim, osjećala je da mu ne bi smjela dopustiti da joj se previše približi. Kod kuće je imao ženu i dijete. Trebao se ponašati mnogo diskretnije. Prekorila je samu sebe. On možda i nije mislio
ništa loše, a ona ga je unaprijed osudila. Ni njezina krivica nije bila ništa manja. Je li i ona sama željela iskušati svoju ženstvenost s muškarcem poput njega? Je li u pitanju bila samo igra i ples radoznalosti, ili je povod bio drukčiji? Toliko pitanja rojilo joj se u glavi. No, kako da shvati njega kad nije razumjela ni sebe, a još manje svoje postupke. Zato se nije odmakla kad se nagnuo nad njezino rame i diskretno je pozvao: — Zagušljivo je ovdje. Možemo prošetati vrtom. Pogledala ga je s nevjericom pomiješanom s oduševljenjem, aon se zavjerenički nasmiješio i jedva primjetno glavom pokazao prema izlazu na terasu. Napetost između njih mogla se vjerojatno rezati nožem jer je i Lisa primijetila da se nešto dogodilo. — Štoje rekao? — brzo je prišla Amber prije nego što je stigla krenuti s Denisom. — Nisam ga razumjela - Amber se pravila nevješta znajući da Lisa ne bi odobrila njezin postupak. — Idem do toaleta. Ta isprika nije mogla zadovoljiti Lisu, ali istoga trena kad joj je okrenula leđa Amber više nije bilo važno što će Lisa misliti. Radoznalost ju je preplavila, a još više osjećaji kojima nije znala
podrijetlo. U srcu je osjećala neobjašnjivu radost koja je sve njezine misli usmjerivala u jednomjedninom pravcu, prema tom zagonetnom muškarcu kojeg je tek upoznala, ali nekim čudom njegovi osjećaji, vrline i slabosti, bili su joj bliski. Istodobno, znala je da se igra vatrom, i da bi mogla biti opečena. Mnogo puta poslije pitala se bi li postupila jednako daje bila starija, jer tada se, tako tipično mladenački, poigrala vatrom ne misleći na posljedice. Izišla je s Denisom na terasu i zajedno su sišli u vrt obasjan mjesečinom. U vrtu nije bilo nikoga i polako su hodali jedno uz drugo do klupe u sjeni pokraj zida. Nebo je bilo neobično tamno, tako da su zvijezde žmirkale kao da su nadohvat ruke. Mirna, topla večer nije nagovješćivala oluju koja bi se mogla dogoditi. — Ovdje možemo razgovarati — rekao je, a ona se, sjedajući na klupu, trgnula na te riječi kao da su prijetnja. No, kad je podigla pogled prema njemu, ponovno je vidjela samo njegov očaravajući osmijeh. — Zadovoljstvo je podijeliti užitak u ovakvoj večeri s takvom ljepoticom. — Ne trebaš mi laskati — rekla je uz osmijeh, pokušavajući šalom razbiti iluziju.
— Nije to laskanje, samo sam iskren — nakon kratke stanke odgovorio je Denis napeta izraza lica. — Koliko oženjen čovjek može biti iskren u situaciji poput ove?— nastavila je kruto, namjerno ironizirajući kako bi ga iskušala. Zapanjenost je trajala jedva trenutak. Zatim se glasno nasmijao, tako daje njegov zvonki smijeh odjeknuo vrtom. — Dobro znam da sam oženjen, bez brige, nisam to zaboravio. Živa sam osoba i imam pravo primijetiti nesvakidašnju ljepotu. Time nikoga nisam ugrozio — rekao je pokušavajući zvučiti razumno, kao daje sam sebe želio uvjeriti daje istina ono što je rekao. Istodobno, bojao se svoje reakcije. Tražioje opravdanje za nju, iako ga zapravo nije bilo. Bio je svjestan samo da ga ta djevojka privlači i da bi zbog te privlačnosti mogao izgubiti kontrolu. Sve te nedoumice Amber je jasno vidjela na njegovu licu. Bio je tako privlačan, prokleto privlačan. Lice mu je bilo glatko i izbrijano, a naglašena i četvrtasta brada svjedočila je o čvrstoći njegova karaktera, o odlučnosti kojom je kontrolirao svoj život. To više imponirala joj je nesigurnost koju je naslućivala ispod njegova muževnog nastupa. — Nešto me je privuklo k tebi, ne znam to
objasniti — s oklijevanjemje izgovorio, a zatim otvorio srce. — Možda je u pitanju samo želja da te bolje upoznam, a možda je ona samo izgovor za nešto što ni sam ne prepoznajem u sebi. Što god to bilo, padam pred tim na koljena. Svjestan sam stvarnosti i ne mogu je promijeniti. Doista... — mirno je okrenuo glavu prema njoj i ozbiljno je pogledao. Amber se ukočila. Nije očekivala da će biti tako iskren. Razumjela ga je bolje nego što je on mislio da je to moguće. Osjećaji su ih očito oboje vodili u istome smjeru kad su se mogli razumjeti bez riječi. - Nemoj mi sada početi s pričom da ne voliš svoju suprugu, da si pogriješio... To je otrcano — za Amber je njegova otvorenost bila dopuštenje da i ona iskreno pokaže svoje osjećaje, ali nije imala snage pogledati prema njemu. — I ne pomišljam — brzo je odgovorio Denis. — Daje nisam volio, ne bih se njome oženio. No, to nema veze s tobom. Ni s ovim ovdje. Nakon njegovih riječi zagledala mu se u lice očekujući laskav smiješak zavodnika i lukav izraz koji bi dokazao da pred njom samo pokušava opravdati svoje ponašanje. No, on je podjednako znatiželjno i izravno gledao u nju, pokušavajući na njezinu licu pročitati odgovor.
- Muškarci
poput tebe trebali bi sami preuzeti odgovornost za svoje postupke — izgovorila je te riječi s nakanom da ga odbije, ali je nastavila izravno gledati u njega, ne pomičući se, što je on shvatio kao dopuštenje. Nije se pomaknula ni kad je osjetila njegov dah na licu, ni kad je spustio usne na njezine. Oprezno, a zatim bezglavo žestoko. Osjetila je plimu u glavi i klonulost u cijelome tijelu. Opuštajuća slast dodira tražila je od nje da se prepusti njegovim rukama i svom osjećaju koji joj je govorio da zaboravi sve zbog ovoga trenutka, zbog njegova poljupca u vrtu, ovoga ranoljetnog dana u vrtu obasjanu mjesečinom. A tada joj je iz dubine svijesti doprlo da su njegovi zagrljaji namijenjeni nekoj drugoj ženi. Polako, previše polako, u tijelo joj se vratila napetost i izvukla se iz njegova zagrljaja. Kad se odmakla, i on je sklonio pogled. — Ne, nije u redu — rekla je tiho. — I ti to znaš. Pokušala mu se osmjehnuti, ali uspjela je samo zgrčiti lice i istodobno napraviti nekoliko koraka unatrag. Njegova je blizina čudno djelovala na nju. Ako se ne pribere, mogla bi pogaziti sve ono u štoje vjerovala, a to ne bi bilo nimalo lijepo. Time bi razočarala sebe, svoja uvjerenja. A i svoju majku, što nije nevažno.
Ne, to nije smjela učiniti. Tuđe se nije smjelo dirati. Sreća građena na tuđoj boli kratkotrajna je i varljiva, a kazna može biti strašna. — Drago mi je da smo se upoznali. Moram ići — Amber se okrenula i stazom pošla natrag prema terasi i ostalim gostima. Pozvao ju je, ali nije se htjela okrenuti. Željela je biti što dalje od njega, od njegove privlačnosti koja je na nju djelovala na čudan način. Da se opustila, moglo joj se dogoditi da zaboravi na sve. On je bio muškarac o kakvom je sanjala otkad zna za sebe. Da, kao da je izašao iz njezinih snova, ali nije mogla zanemariti činjenicu daje on oženjen, da ima dijete, i nikako nije bila spremna ni na kakav rizik. Kad se vratila, pronašla je Lisu. — Idemo li odavde? — upitala ju je. — Zašto? Što se dogodilo? — Lisa je odglumila iznenađenje kao daje htjela reći “upozorila sam te navrijeme”. — Nije se ništa dogodilo. Zagušljivo je i... umorna sam — zastala je spriječivši se da se ne izbrblja. — Ti idi, a ja ću se još malo zabavljati... — Lisa je slegnula ramenima. Amber je nije kanila čekati. Nije više željela podnositi onu napetost koju je osjetila kada joj se Denis približio, kao da je odlaskom s domjenka na
kojem su se upoznali trebao nestati i onaj neobičan osjećaj koji se pojavio kad su se rukovali. Na izlazu, gotovo niotkuda, stvorio se Denis. — Znao sam da ćeš pokušati pobjeći — rekao je tiho. — Htjela sam otići kući, a ne pobjeći — prkosno je odgovorila Amber. — Kako god, značenje je isto — osmjehnuo joj se Denis. — Mogu li te odvesti? — ponudio se. — Ne — gotovo je viknula Amber. — Ne, hvala, sama ću otići, nisam daleko. Nije smjela prihvatiti. Nije željela otići s domjenka u njegovoj pratnji, to više što je bio oženjen. Drugi dan svi bi brujali o njemu i njegovoj pratilji, a glasine bi, sigurno, dospjele i do njegove supruge. Nije joj se sviđala ideja daje spominju na taj način. Amber se nasmiješila sama sebi kad se prisjetila svojih tadašnjih odluka. U to vrijeme mlade su djevojke pazile da ne dođu na loš glas. Pozdravila ga je hladnim, ali povišenim glasom i strčala stubištem na ulicu kako bi potražila taksi. Toliko neobjašnjiva nemira nije joj trebalo. Ne, nikad više ne bi ga poželjela vidjeti. Njih dvoje nije bilo dio istoga svijeta. On je bio bogat, a njezina majka jedva je spajala kraj s krajem. On je bio oženjen, i ona slobodna. Imao je
dijete, obitelj, a ona je imala životnu slažu koja se prostirala pred njom i sama je odlučivala o većini događaja koji će uslijediti. Samo je trebala izbjegavati nevolje, zamke pred sobom, i sve će biti u redu. Pouzdavala se u svoje razumno odlučivanje i nikako nije smjela dopustiti da porivi preuzmu kontrolu nad njom i njenim postupcima. Do toga trenutka bila je ponosna na samu sebe. Tako je trebala i nastaviti. Nije ju pokušao zaustaviti. Shvatio je da nije djevojka koja traži samo zabavu. A ona? Kakvo je mišljenje ona stekla o njemu? Ostavio je dojam muškarca privlačna poput grijeha kojemu vjernost ne znači ništa. Barem kad je on u pitanju. Da, bio je u pravu, pobjegla je. Od njega. Danima poslije i dalje je mislila samo na njega. I istodobno se sama na sebe ljutila zbog toga. Misli kao da su se odvojile od tijela i krenule putem kojim su one željele. To joj se nimalo nije sviđalo. Njezina mladost nije bila prednost, osjećala je. Neodoljivo ju je privlačio, a nije znala kako se nositi s tim nepoznatim osjećajem. Iskustvo se stječe griješeći, a ona se bojala pogriješiti. Gdje je granica do koje smije ići? Gdje znatiželja prelazi u grijeh? Pokatkad griješimo s nakanom, kadšto iz
slijepe želje, a ponekad samo iz znatiželje. Bilaje tada uistinu uvjerena daje izbjegla pogrešku koju je mogla počiniti. Je li bijeg bio rješenje? Činilo joj je da jest. Bi li on dopustio da se bolje upoznaju? Da otkrije što je to kod njega tako posebno? Kad bi se bolje upoznali, razum bi preuzeo kontrolu i bilo bi lakše donositi odluke. Ne, u tom slučaju on više ne bi imao prednost u kojoj je uživao. Mlada i zadivljena djevojka poput nje bila mu je izazov. Tu igru želio je igrati samo na svoj način, s mnogo strasti kojom se dokazivao sam sebi. Koliko god pokušavala opravdati svoje postupke i objasniti njegove, on je i dalje bio u njezinim mislima. A sebe je sve više uvjeravala da je postupila baš kako je trebala. I, što je također važno, kako bi njezina majka voljela da postupi. A onda... Jedan od sljedećih dana sve se promijenilo. Denis ju je nakon predavanja dočekao ispred zgrade sveučilišta i, kada ga je ugledala, zastala je kao ukopana. Nije mogla vjerovati daje to on. Ako jest, sigurno nije došao zbog nje. Pokušala se umiješati u gužvu i proći pokraj njega zaklonjena ostalim polaznicima, ali on ju je primijetio i krenuo prema njoj. Nije htjela pokazati da ga je
vidjela. Nadala se da on razumije njezine očajničke pokušaje bijega, ali tada ju je zazvao po imenu. — Amber! — bio je samo nekoliko koraka iza nje. Ugrizla se za usnicu i zastala. Zašto je došao? Štoje želio? Nije željela produbljivati taj odnos. To nije imalo smisla. Neprestano je mislila na to da on kod kuće ima dijete i suprugu kojom se oženio iz ljubavi.
Kakva ga je to ljubav natjerala na ovakvo ponašanje? Imala je dojam kao da bježi od nečega. Ili se između njih dogodilo zaista nešto posebno, što je i on osjetio? Ne, po svemu, on je želio avanturu, a ona to sebi nije mogla dopustiti. Zašto si došao? — kad ga više nije mogla izbjeći, okrenula se prema njemu da se suoči s njim. Pogled njegovih plavih očiju paralizirao ju je. Trebala je otići, ali nije se mogla niti pomaknuti. Samo ga je promatrala, stajala nijemo i čekala je da se on okrene, da odluči umjesto nje. Nije stao. Krenuo je prema njoj očiju uprtih u njezine, kao da ni on sam nije upravljao svojim postupcima. — Morao sam te vidjeti — tiho je izustio pokušavajući se nasmiješiti. — Trebao sam istražiti što se to događa sa mnom. Možemo li razgovarati? Molim te. Učinilo joj se daje svaka njegova riječ iskrena. Čak i ako ju je kanio zavarati, to mu je uspjelo. Štoje mogla izgubiti, upitala je samu sebe. Večeras će doći po nju, izaći će i porazgovarati negdje na miru. Objasnit će mu da ne mogu prijeći prepreke koje su ih dijelile.
III.
Zoe je bila ponosna na samu sebe. Do kraja prvoga tjedna svladala je većinu poslova, unatoč svojoj tremi i početnoj nesigurnosti. Sara ju je poticala i detaljno joj objašnjavala kako što treba raditi. — Odnesi ove spise u ured mladog gospodina Alana Sorba. Ured ti je ondje — rukom je pokazala prema vratima na kraju hodnika. — Ne možeš pogriješiti. Nakon toga idemo kući — Sara ju je nastojala ohrabriti osmijehom, što je i Zoe potaknulo da se udobrovolji. Zoe je poslušno uzela spise i krenula prema vratima koja joj je Sara pokazala. — Pričekat ću te — Sara je ostala sjediti i dalje se smiješeći, što je Zoe bilo neobično. Što li to smjera? Otkrit će kada se vrati, obećala je samoj sebi. — Samo ravno, na kraju hodnika - Sara je pokazala rukom u smjeru kojim ju je uputila i prekrižila ruke na prsima, prateći je pogledom. Zoe je slegnula ramenima. Kamo ju je Sara poslala? Poznavala je taj njezin vragolasti pogled
i znala je da je čeka iznenađenje, ali kakvo? Tijekom tjedna, dok je radila, nije mogla vidjeti tko ulazi na koja vrata. Čak i da jest, glava joj je neprestano bila nad papirima, tako da nije mogla pratiti što se oko nje događa. Možda je posrijedi nekakva spačka kakva se namješta početnicima... Nadala se samo da nije riječ o nekom neugodnom iznenađenju. “Alan Sorbo” — pisalo je na vratima. Sada je znala o čemu je riječ. Na razgovor je došla kjednom Sorbu, a posao je trebala predati drugom. Jesu li posrijedi bila braća, ili otac i sin? Njezina će radoznalost uskoro biti zadovoljena. Pokucala je na vrata i, kada je iz ureda začula kratko “da”, otvorila je vrata. Nekoliko je trenutaka treptala. U uredu je bilo gotovo mračno, a svijetlio je samo zaslon računala. Muškarac koji je sjedio za radnim stolom, pogleda uperena u zaslon računala, nije ni podigao glavu kad je ušla. Zoe je ostala stajati na vratima čekajući da je primijeti. Čekanje se odužilo. Muškarac se ponašao kao da ona ne postoji, kao da i nije ušla u ured. Kakva bahatost i drskost! Nikako nije mogla shvatiti ljude koji su se tako ponašali. Mogao je imati bogatstvo, dio svijeta na dlanu, sve što poželi, gotovo sve, ali to ga nije činilo čovjekom,
ne po njezinim mjerilima. Kad se napokon udostojio i podigao pogled, Zoe se ugrizla za usnicu. Izgledao je isto kao i Denis Sorbo, njegov otac, u to nije bilo sumnje. Vjerna mlađa kopija, zaključila je prije nego što je odlijepila pogled od njegovih plavih očiju. Gotovo je zaboravila zašto je došla. Nije se mogla niti pomaknuti. Najprije je bila ljutita zbog zanemarivanja, a sada je osjećala nelagodu zbog njegova prodornog pogleda. - Tko ste vi? — upitao je povišenim tonom, naviklim zapovijedati. — Ja... — Zoe je stajala kao ukopana, nikada se nije ponašala kao u tom trenutku. Trebala se brzo pribrati, govorila je sama sebi, pokušavajući se snaći u neugodnoj situaciji. — Tek sam počela raditi ovdje — pokušala je ponosno podići glavu, ali nije znala kako nastaviti. Prvi put u svojem životu ostala je bez riječi. To se neće ponoviti, obećala je samoj sebi. Mogao je na nju ostaviti dojam i gori od prvog, ali će ona znati kako se postaviti prema njemu. Iznenadio ju je, i svojim ponašanjem, ali i izgledom. — Tako znači... — Alan je prestao proučavati tablice na ekranu i usmjerio svoju pažnju prema
njoj. — Pa... onda napravite ono zbog čega ste ovdje — rekao je bahato. Njegovo ju je ponašanje razbjesnilo. Ovo je bila tvrtka njegova oca, ali nije smio tako se ponašati prema zaposlenicima, to više što je prvi put vidi. — Kanila sam, ali ne mogu zbog vašeg ponašanja. Mladi gospodin Sorbo iznenađeno je podigao obrve. — Ponašate se kao da ja nisam prisutna. Donijela sam ove dokumente na potpis — stavila je spise ispred njega. Bila je tako bijesna. Nije podnosila ljude koji su mislili da svijet postoji zbog njih. Ako se k tomu pridodaju njegova bahatost i narcisoidnost, bila je to slika osobe koju bi pošto-poto trebalo izbjegavati. — Ove dokumente? — Alan je sa zanimanjem pogledao u spise koje je stavila pred njega. — Njih već imam kod sebe — rekao je hladno. — Ali ja to nisam mogla znati, ovdje sam tek tjedan dana. Poslali su me da ih stavim na vaš stol — rekla je ljutito Zoe i okrenula se da izađe. — Doviđenja — odbrusila je još prije nego što je zalupila vrata za sobom. Nije mogla kontrolirati svoju uzrujanost, a niti odrediti što ju je to kod njega toliko naljutilo. Bio
je samouvjeren, ali to nije bilo ono najgore. Najnepodnošljivije je bilo nešto ispitivačko u njegovu pogledu. Tako prodoran pogled još nikada nije osjetila. Nadam se da nemam mrlju na čelu, pomislila je samokritično. Gledao ju je kao daje nešto neobično. Zar sa mnom nešto nije u redu, pitala se, kad me tako ispitivački promatra. Odahnula je kada je izišla. Da, točno tako, kao da nije mogla disati pod pritiskom njegova strogog pogleda. Zar je mogla očekivati nekakvo drukčije ponašanje? Nije. Uglađenost takvi ljudi ostavljaju za neke druge prilike. Doduše, nije mogla reći daje bio nepristojan, samo je svojim gestama govorio daje nevažna, smetnja i nevrijedna njegove pažnje. Odmahnula je rukom. Najbolje je bilo da sve zaboravi. To je bio jedini način da ne pokvari ostatak dana. A Sara će je čuti, obećala je samoj sebi. Dok se vraćala za svoj stol, prostrijelila je pogledom Saru. — Što to izvodiš? — ljutito ju je upitala pokušavajući kontrolirati glas koji je pucao od bijesa. — Ništa, zašto pitaš? — Sara ju je nedužno pogledala. — Jednom si ga trebala upoznati, pa
zašto ne što prije? — prasnula je u smijeh. — Nisi mi to trebala prirediti — Zoe se nadala da Sara vidi koliko ju je naljutila. Bila je ljutita, povrijeđena na neki način, a ponašanje svoje prijateljice smatrala je izdajom. Trebala ju je upozoriti, a ona joj je smjestila. Ispala je glupa, naivna, ali on će misliti da to nije pogreška onoga tko ju je poslao, nego njezina. — Ne ljuti se — Sara se nagnula prema njoj. — Poslala sam te k tvojem šefu. Jesi li vidjela kako je zgodan? U njega su sve žene zaljubljene i svaka od nas potajno sanja o njemu. — Sara je očekivala njezin odgovor radoznalo otvorenih očiju. — Vidjela sam. Bio je bahat, hladan i podrugljiv. Koja žena o tome može sanjati? — Zoe je uzela jaknu. Okrenula se na peti i izišla. Čula je kako Sara za njom viče da joj je žao, ali nije se obazirala na njezine isprike. Ipak joj je bila najbolja prijateljica i trebala je pretpostaviti da se Zoe neće ugodno osjećati kad joj priredi takvo upoznavanje. Namjerno je tako postupila i to ju je uvrijedilo. ★ ★ ★
Denis je promatrao kako Zoe izlazi iz zgrade. Imala je isti hod kao i Amber, isti stav, iste pokrete tijela. Bile su slične, nevjerojatno slične. Tomu se nije trebao čuditi. I Alan je bio nalik na njega, ali imao je sasvim drukčiju narav od njegove. Znao je što želi i znao je kako da to i postigne, bez nepotrebnih nedoumica. Mnogo toga mogao je naučiti od svojeg sina, ali je za takvu poduku bilo prekasno. Njegova je neodlučnost odredila njegov život. Kajao se godinama, maštao je o onome što je moglo biti, ali nije ništa poduzeo da promijeni stvarnost. Kad je Alan ušao u njegov ured, Denis se načas okrenuo prema njemu, a zatim nastavio gledati kako Zoe izlazi iz dvorišta tvrtke. — Što gledaš? — Alan se približio prozoru. — Onu mladu djevojku. Nije li nevjerojatna? — Denis je očekivao da će ga sin razumjeti, kao muškarac muškarca. — Nije li premlada za tebe? — upitao je Alan. — Nisam mislio na takav način — Denis se jedva suzdržao da se ne nasmije, pa zastao i nastavio promijenjenim glasom. — Ona je kći jedne žene koju sam poznavao u mladosti —jedva je izgovorio. — Tako znači... — Alan je djelovao nezainteresirano. Ali nastavio je gledati Zoe kako odlazi.
Zaintrigiralo ga je nešto u toj djevojci. Nije mogao usporediti je ni s jednom koju je poznavao. Bila je posebna na neobičan način. Nije bila glamurozna ljepotica, ali svatko ju je morao pomnije pogledati jer je bila, jednostavno, privlačna. Lice joj je bilo skladno i osvajalo je vedrinom i neposrednošću. Pokušao je pokraj nje zamisliti svoju zaručnicu. Ne, to je bilo neusporedivo. Ava je svakog muškarca ostavljala bez daha, dok je ova djevojka bila njezina prava suprotnost. Nije bila spektakularna poput Ave, nije naglašavala privlačnost svojeg tijela i lica. Kao da je željela biti obična kako se ne bi isticala. Ipak, osmjehnuo se kad se sjetio kako je reagirala na njegovu primjedbu. — Zgodna je. Imao sam priliku upoznati je. — Kao i njezina majka — brzo je rekao Denis. — Najbolje je da krenemo — predložio je sinu i sam je sebe prisilio da se odmakne od prozora. Gledajući tu djevojku kako odlazi, činilo mu se da promatra Amber i na trenutak se vratio u mladost. Gotovo je bio zaboravio tu ljubav koju je upoznao u moru kušnji, s bezbrojem prepreka. Tu svoju nemoguću ljubav. Osjećao je tada obvezu prema obitelji, ali sve bi stavio na kocku samo da Amber nije bila
onako prokleto tvrdoglava. Nije željela da budu zajedno. Je li to značilo da je njezina ljubav bila nedovoljno jaka? Ili daje bila prejaka? Prva je pretpostavka vrijeđala njegovu taštinu, ali ga je druga boljela duboko u prsima. Znao je da ju je pogodio, pa i povrijedio. Vjerojatno joj je prouzročio mnogo boli i razočaranja, a ni on nije ostao nepovrijeđen. Kad je otišla, kada se udala, počeo je tražiti odgovore na svoja pitanja, zatvorio se u sebe i njegov brak nije izdržao. Da nije upoznao Amber, i dalje bi vjerovao da voli svoju suprugu. No, bili su posrijedi samo strast i zavaravanje. Da nijeznao za bolje, time bi bio zadovoljan. Pa zar tako ne čine i svi ostali muškarci? Ni njegovi prijatelji i kolege u brakovima nisu imali potpuno razumijevanje i životnu ljubav. Ne, pristajali su na kompromise, kao što bi pristao i on, da nije okusio ljubav koju je doživio s Amber. Nakon Amber, njegov brak nije moglo spasiti ni dijete. Sve se više udaljavao od supruge i ona je primijetila promjenu koja je nastala kod njega, iako nije znala njezin uzrok. u zrok. Jedno vrijeme bila je umiljata, nagovarala ga je da joj se povjeri, da iz njega izvuče što ga muči kako bi spriječila da se između njih otvori dublji
jaz. S vremenom je posustala i odustala. A on? Njemu je zapravo bilo svejedno. Taj razvod kao da se dogodio nekom drugom, kao i sve što je nakon njega uslijedilo. S Amber je osjetio da diše, daje potpun i prihvaćen. Nakon nje, taj je osjećaj uzalud tražio u drugima. Očito da ni Amber nije bila sretna. I njezin je brak doživio sudbinu istovjetnu njegovu. Poslije je često razmišljao o tome što bi se dogodilo kad bije ponovno susreo, a istodobno se toga pribojavao. Vrijeme sve mijenja, tijelo, lice, ali i osjećaje. Tada je rekla da voli svojeg zaručnika, ali nije ga uspjela u to uvjeriti. Ili on to nije želio prihvatiti? — Što si rekao? — čuo je Alanov glas, ali bio je toliko zadubljen u svoje misli da nije pratio o čemu govori. — Sutra krećemo s novom kampanjom. Sve je pripremljeno. Nekoliko mjeseci rada trebalo bi učvrstiti našu poziciju u branši i dokazati da nismo uzalud na vrhu — Alan je ponovio ono što je već jednom rekao. — Svakako — promrmljao je Denis. Zajedno su izišli iz ureda i razdvojili se u garaži. Denis je krenuo u obiteljsku vilu, a Alan u svoj stan nedaleko od ureda. U staklenom vrtu vile Denis sije natočio piće i zavalio se u naslonjač. Protresao je čašu kako bi
se kockice leda brže otopile i pomiješale sa zlatnožutom bojom viskija. Od pića će se osjećaji umiriti, barem privremeno otupjeti. otupjeti. Unutarnji je nemir postajao sve nepodnošljiviji. Samoća ga je pritiskala. Već dugo nije se osjećao tako osamljeno. Nije imao volje za izlazak, za zabavu s prijateljima, a još manje za žensko društvo. U očima je osjetio toplinu od suza koje su navirale. Čemu one? Nije se sjećao kad je zadnji put osjetio da mu se pogled zamaglio od suza. Što su one trebale značiti? Muškarci sebi ne bi smjeli dopustiti takvu preosjetljivost. I sada je trebao biti jak, jači od osjećaja, od sjećanja, ali... Katkad pokleknemo. Zašto se sramio samog sebe? Zašto je mrzio tu svoju slabost? Bio je samo ljudsko biće, s manama koje je skrivao i vrlinama koje je volio isticati, ali ne riječima, jer je uvijek govorio da djela trebaju govoriti. A što je njegovo srce govorilo? Slegnuo je ramenima. Vlastiti glas čuo je samo on, njegove vapaje zaglušila je tišina. Bio je nesretan, i to je samom sebi prvi put priznao. Izvana čvrst kao stijena, iznutra krhak kao slamčica. Tako je doživljavao sam sebe. Nitko nije znao ništa o njegovoj agoniji. Svi su
drugi vidjeli samo vanjski oklop, a on nije volio pričati o sebi, ni o onom što je osjećao. Mnogo je toga pokopao u sebi i nikada to neće izbiti na površinu, osim u trenutcima njegove njegove samoće. ★★ ★
Alan je promatrao svoju zaručnicu. Bili su gotovo dvije godine u vezi, i brak je bio pitanje dana. Došlo je vrijeme vrijem e da je zaprosi, a on je ipak odugovlačio. odugovlačio. Bez osobita razloga. Možda je bila posrijedi panika zbog gubitka slobode. Sve će se promijeniti kada se vjenčaju. Nije želio da njegov završi onako kako je završio brak njegovih roditelja. Zato je pazio pri odabiru, i kod Ave nije pronašao nijedna nedostatak. Bila je prelijepa, uspješna, s odličnim manirama, umjerena u svemu, osim kada je o karijeri bila riječ, i prokleto privlačna, a njemu je to itekako bilo važno. Bila je poznato TV lice i samo mu se to kod nje nije sviđalo. Znao je koliko je teško bilo uskladiti privatni život i profesiju, pogotovo kada je riječ o osobama poput nje. Njihova je veza bila javna, nijedno od njih nije imalo razloga tajiti je.
Ipak, oboje je pokušavalo što manje zajedno se pojavljivati u javnosti, pogotovo Alan. Smatrao je da nema razloga za to. Njegov je privatni život bio samo njegov i nije želio detalje dijeliti s javnošću. To što je bio uspješan, nikomu nije davalo za pravo da se miješa u njegovu intimu. — Što je? — nagnula se Ava prema njemu i naslonila se na njegovu nadlakticu puninom svojih grudi. On je bio jedan od njezinih najvjernijih obožavatelja, u to nije nimalo sumnjala. Obožavao je njezino tijelo baršunaste puti i sve što je bilo povezano s njom. O njegovoj su djevojci sanjali milijuni, a imao ju je samo on, a to ga je ispunjivalo ponosom. — Nešto smjeraš? — njezin je glas postao tih i hrapav. Oči su joj se raširile od znatiželje. Voljela je ono što je vidjela u njegovu pogledu. Bio je njezin i bit će tako sve dok ona to bude željela. Nije bilo lako osvojiti ga, ali, kada je u tome uspjela, nije ga kanila ispustiti. Alan je bio najzgodniji najzgodniji muškarac mu škarac kojeg je ona vidjela. I najimućniji, naravno. Bio je oličenje svih najpoželjnijih muških osobina — visok, naočit, prodorna pogleda pogleda i putenog lica koje je ulijevalo povjerenje.
Posesivnom ljubomorom povremeno mu je davala na znanje koliko joj je stalo do njega i smatrala je da joj njezini duboki osjećaji prema njemu daju opravdanje za takvo ponašanje. — Možda — Alan je šapnuo. — Ne trebam imati bujnu bujnu maštu da bih znala i što želiš. Mene - njezini su pokreti tijela bili proračunani. Dobro je znala kako upotrijebiti sve prednosti prednosti svoje sv oje ljepote. Zato joj je njegova opčinjenost laskala. Navikla je daje muškarci obožavaju. Svaki joj je pogled pun divljenja laskao, kao što bi laskao i svakoj ženi. No, nijedan joj pogled nije značio toliko koliko njegov. Zato ga je voljela, iako je znala da muškarci vole žene koje vole sebe i tog se pravila slijepo držala. — Kasnije — Alan je ustao. — Nisam raspoložen raspoložen — ni sam nije znao zašto je to rekao. Vidio je njezin čudan pogled, s malo više povrijeđenosti povrijeđenosti nego što je očekivao. očekivao. — Samo sam umoran — pokušao joj se opravdati jer je ona to očekivala od njega. — Imao sam vrlo naporan dan. Sljedeći vikend možemo provesti zajedno, ako želiš. Nadao se da će je na taj način oraspoložiti, ali njezino se lice pretvorilo u grimasu koja joj nije nimalo lijepo pristajala. Napućila je usnice i podigla obrve, a čelo joj se naboralo.
Da se pritom pogledala u ogledalo, sigurno bi se užasnuta. Panično se bojala bora, starenja i svega onoga što dolazi s godinama. — Ne mogu taj vikend — Ava je odmahnula rukom. — Znaš... prihvatila sam posao u novoj emisiji i zato... — uzdahnula je. Tim je uzdahom sve rekla. Znao je da ne smije ni na koji način utjecati na njezinu karijeru. Nije željela čak ni njegove savjete. Radila je onako kako je mislila da treba, katkad ka tkad čak tvrdoglavo. S njim je dijelila svoju intimu, ali ne i posao. Bilo je to samo njezino područje u kojemu je sama donosila odluke. Nije imao pravo buniti se. I on se ponašao slično. Bili su par, a ne poslovni partneri, pokušao se utješiti. — A da odgodiš... — Alan je zastao kada je vidio njezinu reakciju. — Nikako, ovo je prilika kakvu sam dugo čekala — odlučno je rekla. Pritom nije mislila o njemu, nego o svemu onome što bi joj taj angažman mogao donijeti. Bila je u usponu i tek je naslutila blistave mogućnosti koje su se otvarale pred njom. Kako je vrijeme odmicalo, imao je dojam da ga ona sve više želi, ali ipak i pak nije vidio sebe u životu kakav je ona zamišljala. Usmjerena na sebe i na svoje ciljeve, pokatkad je zaboravljala da je cijelo vrijeme on pokraj nje i da strpljivo čeka ček a trenutke
koje će ona poželjeti podijeliti s njim. Palo mu je na um da bije mogao iznenaditi idejom o zajedničkoj budućnosti. — Želio sam romantičan vikend kako bih te zaprosio — naglo je rekao i zagledao se u nju u očekivanju odgovora. Ava je zastala u pola pokreta. Iznenađenje na njezinu licu samo je bljesnulo i za trenutak netragom nestalo. Pokušala mu se nasmiješiti, ali joj se lice teatralno ukočilo dok je razmišljala kako bi trebala reagirati u takvome trenutku. — Ava — Alan se nagnuo prema njoj — naravno da i ti želiš da postanemo obitelj, da imamo djecu, zar ne? — zastao je kada je vidio njezin užasnut pogled. — Nemoj me pogrešno shvatiti— odmahnula je glavom uz usiljen osmijeh — ali za djecu imamo vremena. Želim najprije u karijeri ostvariti sve ono što je moguće. Znaš koliko je to meni važno. — Znam — Alan se odmaknuo, ljutit na sebe. Popuštao joj je, a nije trebao. Opet će sve biti po njenom. Povukao je neočekivan potez i iznenadio oboje. Htio joj je pokazati koliko mu je stalo do nje, a ona... Odbila ga je ne trepnuvši. — I tebi je posao najvažniji. Kad tebi popusti gužva, trebali bismo ići na odmor. A ja? Poslovi nam nisu usklađeni. To vidiš i sam. Trebaš imati razumijevanja. Par smo, ali... — raširila je ruke
kao da se njegovo razumijevanje podrazumijeva. No, Alanu nije palo na pamet da bi trebao pokazati razumijevanje. Ava je doista znala što želi i kako to dobiti, no on se za to vrijeme njoj prilagođivao onako kako je ona od njega tražila, a pritom nije pomišljala da bi trebala misliti i na njega i njegove želje. Ustupci, ustupci, razmišljao je Alan. Njihova su veza bili ustupci koje je tražila od njega. — Ti mene ne voliš — izgovorio je jednostavno i ispitivački gledao u nju očekujući odgovor. Nadmoćno mu se nasmiješila, kao da je dijete koje treba onemogućiti u novoj nestašnosti. — O, dragi moj povrijeđeni dječače, ljubav nema nikakve veze s poslom. Zaista ne mogu ovaj vikend. Ništa zato. Samo ćemo odgoditi putovanje, nadoknadit ćemo sve sljedećom prilikom — Ava je za sve imala jednostavno rješenje. Nije mu promaklo da nije reagirala na njegov zaključak, niti ga pokušala opovrgnuti. Znači, to smo riješili, zaključio je sam u sebi. Dovoljno se izvještio u poslovnim okršajima da je znao da inteligentnog partnera ne treba ponovno suočavati s onim što je rekao. Dobro je znao kako se u pregovorima postavljaju koordinate zajedničkog posla, a njemu su koordinate
njezina života postajale sve jasnije. — Alane, ja živim od svojeg tijela, od lica, od ljepote. Djeca će doći na zalasku karijere — jasno mu je stavila na znanje što može očekivati. — A što misliš, hoću lija imati strpljenja toliko čekati? — Alan je samo retorički postavio pitanje, ne očekujući odgovor. Tako je, znači, Ava zamišljala život u kojem ona dobiva ono što želi, dok bi on trebao biti zadovoljan njezinom nazočnošću. — Znaš... — iznenada se njeno ponašanje promijenilo. Zabacila je kosu i približila mu se. — Toliko te volim da te ni s kim ne želim dijeliti, čak ni s djetetom — trudila se da ga uvjeri, ali Alan je znao daje shvatila kako je otišla predaleko i da pokušava opravdati svoje ponašanje. — Idem spavati —Alan je ustao uz uzdah, još umorniji nego prije. Od razočaranja, shvatio je. Vrlo rijetko je dolazio u sukob s vlastitim osjećajima. I nije kanio zaprositi je. Ne još, ali ovaj put kao da je nešto u njemu željelo dokaz da joj je stalo. Nije ga dobio. Ne gledajući je, krenuo je sam u sobu. Ona će otići, znao je to. Iznad svega je cijenila svoju slobodu. Kadšto bi prespavala kod njega, ali nije željela doseliti se. Kao da mu je svoju ljubav davala na kapaljku istodobno održavajući i njegovu želju. Svoje
planove morao je prilagoditi njoj, a raspored uskladiti s njezinim, iako mu je katkad to doista bilo teško. Želio je voljeti, biti voljen, zamišljao je to tako jednostavnim. Obitelj? Mogao je samo sanjati o njoj. Djeca? Kao nekakva daleka budućnost. Bilo mu je trideset godina i svaki je muškarac u toj dobi pomišljao na obitelj i želio je planirati u tome smjeru. Morao je samome sebi priznati daje bio zbunjen. Očekivao je pristanak, ohrabrenje, a ne odbijanje, ne izgovor kojim se ona poslužila. Jasno mu je stavila na znanje da on svoje planove može staviti na čekanje, jer ona će određivati tempo njegova života. Nije biooduševljen time. Zašto? I njemu bi trebalo odgovarati vrijeme koje je dobio, ali... U mislima mu se ukazala jedna druga djevojka. Osmjehnuo se. Zoe je bila tako temperamentna da je ostao zatečen. Nije očekivao da će mu odgovoriti na taj način. A njezine oči? Bile su nevjerojatno zelene. Njezina ljepota nije bila tako napadna poput Avine, već istaknuta na drukčiji način, nježnošću, prelijepim crtama lica. Dok je Avina ljepota bila poput vatrometa, Zoeina ljepota bila je poput rijeke koja mirno teče, ali nosi sve pred sobom, poput varljivo
mirne rijeke. Zapravo, možda se čak i varao. Njih se dvije uopće nisu mogle usporediti. Odmahnuo je glavom kao da pokušava otjerati misli koje su ga zbunjivale. Uobičajen dan završio je neočekivano. Je li Avino odbijanje povrijedilo njegov muški ego? Nije navikao da njegove želje budu neispunjene. Je li u tome trenutku doista poželio ostati s njom cijeli život? Doduše, njegov prijedlog izletio mu je u trenutku slabosti, kao da je prosidbom želio njihovu vezu učiniti nedvojbenom, sigurnijom. Već su bili zaručeni, brak je zapravo već bio dogovoren, a on kao daje želio više od onoga što je dobivao. Ilije samo htio staviti njezinu ljubav na kušnju? Činilo mu se daje posrijedi ovo drugo. Želio je znati koliko joj znači. Izgubio je bitku s njezinim poslom, s ulogom koja i nije trebala biti značajna onoliko koliko je ona mislila da jest. Gotovo je poželio da je izgubio bitku zbog nekoga drugog muškarca, lakše bi se nosio s takvim suparnikom. A kako može konkurirati njezinu poslu, njezinim idealima i svemu onome što je željela. Bilo mu je sve jasnije da će morati čekati ili će ostati bez nje. Pokušao ju je razumjeti. Potjecala je iz imućne obitelji i odmalena je imala sve što je
poželjela. Kad je završila fakultet, mogla je birati posao, otac ju je u svemu podržavao. Posao na televiziji za nju je bio poput avanture u koju se upustila jer je sve drugo već iskušala. Ali u poslu je željela biti dobra, najbolja, jedina na vrhu. Tek tada taj bi posao za nju imao smisla. Novac je za nju imao sporedno značenje, iako se dobra zarada za nju podrazumijevala, kao i njezina sposobnost da se izbori za sve što želi. Hoće li se njezini apetiti smanjiti kad postane član obitelji Sorbo? Ili će se s vremenom samo povećavati? Bojao se da bi mogla otići iz jedne krajnosti u drugu. Zato će on biti pokraj nje, on će joj pružiti oslonac i ravnotežu. Zaprepastio se zbog svojih misli. Kada je Ava bila u pitanju, nije mogao planirati. Je li to bilo ono što je želio? Naravno da ne. Je li u pitanju samo ljubav ili samo posesivnost? Želio je imati ono o čemu su drugi maštali, želio je biti poseban. Uz nju je to doista bio. A je li to dovoljno za sreću? Na taj način bila je zadovoljena samo njegova taština, želja da posjeduje nešto posebno, ali ne i onaj dio koji je krio duboko u sebi. Kad god bi spomenuo djecu i obitelj, ona bi promijenila temu. A on je želio imati mnogo djece da njegova djeca ne osjete kako je to biti
jedinac, jedini most koji spaja roditelje. Osim njega, njegovi roditelji i nisu imali ništa drugo zajedničko. Čudilo ga je što su toliko vremena proveli zajedno. Kad je njihovu braku ipak došao kraj, jedino štoje poželio bilo je da ne postane poput oca. Cijenio ga je, volio i divio mu se, ali njegov je život bio poput života vuka samotnjaka. Godinama nije vidio sjaj u njegovim očima, sve do ovog jutra. Je li nešto osjetio prema Zoe? Je li ona doista bila kći neke žene iz mladosti njegova oca? Tko je ta žena? Otac mu ne bi nikada odgovorio na ta pitanja. Nije volio pričati o sebi i Alan nije znao ništa o njegovoj prošlosti. Znatiželju bi mogao zadovoljiti samo u razgovoru s majkom, pomislio je. Ona možda zna ono što on kao dijete nije smio znati. Ili bi za njega bilo bolje da ne zaviruje u knjigu prošlosti? Da je ostavi po strani i ne otvara stare rane.
IV.
Amber je svoj odmor privodila kraju. Nemir zbog kojeg se povukla u osamu bio je tiši, ali još ga je osjećala, kao da joj nije dopuštao da slobodno udahne. Otkud najednom taj povratak osjećaja koje je desetljećima zanemarivala? Vjerojatno zbog krize srednjih godina, svođenja životnih računa. Gotovo se podsmjehnula sama sebi. Nije se radovala povratku u grad, u stvarnost. Nekako je imala osjećaj da ništa više neće biti isto. Zoe je radila za Denisa. Samo je pitanje dana kad će početi razgovarati i Denis će shvatiti tko je Zoeina majka. Zaklela se zemlja raju da se tajne sve s a z n a j u — ne može ni biti drukčije.
Dugo skrivana tajna izaći će na vidjelo, razgolićena, okrutna, kao i svaka istina. A ona ju je željela sačuvati za sebe, jer ništa više neće biti isto ako njezina kći dozna da majka još proživljava svoju mladenačku ljubav. Zašto se tako silno bojala? Istine? Ljubavi? Svojih postupaka? Pogriješila je, ali vrijeme nije
umanjilo taj grijeh. Kao da su njezini osjećaji ostali zamrznuti negdje tamo u vremenu, a sad seodande približavaju njezinoj sadašnjosti, prijeteći i uvećavajući se poput lavine. Ima li smisla razmišljati o tome što bi se dogodilo da tada nije pristala na vezu s Denisom? Ili pitati se zašto on nije izblijedio u njezinu sjećanju, kao ostale veze iz mladosti? Sve je moglo biti drukčije, a kao i uvijek, kajanje stigne prekasno. Je li žalila za onim što je učinila? Ne, iako su događaji koji su uslijedili pokazali daje svojim postupkom najviše ranila samu sebe. Koliko god bili bolni, bila je uvjerena da će se njezini uzburkani osjećaji s vremenom stišati. Bila je uvjerena da će zaboraviti. Krivo je procijenila. Pokazalo se da je desetljećima živjela od uspomena, nosila ih u svojemu srcu i ni s kim ih nije dijelila. Je li tomu došao kraj? Samo je pitanje dana kad će je okolnosti prisiliti da prizna istinu. Zoe je znala samo dio njezine tajne, a Amber je to smatrala dovoljnim. Iako ranjena, nikad joj nije govorila loše o muškarcima, niti je smatrala da bi kod kćeri trebala razvijati oprez koji je njoj nedostajao. Zoe nije ni trebala znati za majčine grijehe iz mladosti. Nije htjela daje kći jednom osudi zbog
onoga što je učinila. Možda će je jednom moći razumjeti, kad i sama dozna što je ljubav, ali Zoe još uvijek nije osjetila snagu ljubavi, niti je mogla shvatiti ono što joj je bilo potpuno strano. Amber se opraštala od veličanstvenoga krajolika koji joj je nekoliko dana bio utjeha. Trebala je nakon svega biti mirnija. Samoća oslobađa, liječi nas, a ovaj put na nju je djelovala sasvim drukčije. Unijela je nemir u nju, strah kakav već dugo nije osjećala. Za sve je bio kriv poziv njezine kćeri. Ne, nemoguće je da se sudbina tako poigrava s njom — Amber je uporno odbijalaprihvatiti stvarnost. Zašto? Zašto ju je prošlost sustizala? Kakva je to pravda? Morala je ipak sebi priznati da ju je zanimalo što se događalo s Denisom svih ovih godina. Znala je da se razveo, kao i ona. To ništa nije značilo. Za nju, učinio je to više od dvadeset i nekoliko godina prekasno. To je moglo značiti samo jedno, ona nije ostavila traga u njegovu životu. Ništa drugo nije niti mogla očekivati. On je njoj bio sve, a ona njemu samo kratka avantura koje se možda nije ni sjećao. Bio je u lovu na nešto drukčije od onoga što je imao kod kuće, a ona je svojevoljno postala lovina. Naivnost, mladost i vjera da velike ljubavi ne
poznaju prepreke — nisu li to bile pretpostavke zbog kojih su se raspadali životi mnogih mladih djevojaka. Amber je čak bila uvjerena da su i današnje djevojke jednako lakovjerne kao i nekada, u vrijeme njezine mladosti. Zato je i strahovala za Zoe. Ispod maske nedodirljivosti krilo se ustreptalo, nježno srce, spremno da se otvori na najmanji znak naklonosti, ne razlikujući prave osjećaje od lažnih. Amber se sjetila sebe u godinama svoje Zoe. Upravo je prelazila preko najtežih iskustava u svojem životu i nakon lomova trebalo je pohvatati konce vlastita života i nastaviti dalje. A to nije bilo nimalo lako. Udala se uvjerena da će je udaja udaljiti od mladenačkih zabluda. No, njezin brak nije funkcionirao od prvoga trenutka, a nakon rastave nastao je još veći kaos. Nakon što je sama sebi obećala da nikad više neće popustiti sličnoj slabosti, preuzela je kontrolu nad svojim životom. Vratila se u majčinu kuću, sama podizala Zoe i bila je silno ponosna kada je njezina kći upisala visoku školu. Učinit će sve da svoju kćer poštedi sličnih iskustava, obećala sije tada.
Do svojih zrelih godina zaboravila je onaj podmukli osjećaj strepnje kojim je gledala kako je događaji prestižu i kako se sve u njezinu životu događa mimo nje i njezine odluke. No sada, nakon što je Zoe ponovno u njezin život dozvala likove iz prošlosti, dobro poznati osjećaj straha od prijetećeg kaosa iznova se vratio istom silinom. I došao je iznutra, zgrčio joj je utrobu kao crna slutnja i podsjetio je daje cijelo vrijeme bio dio nje. Uzdahnula je. Čvršće se zagrnula toplom jaknom kako bi se zaštitila od hladnoće koja joj je dopirala do kosti. Zaleđena kao i priroda koja ju je okruživala, pomislila je. Ipak, trebala je pribrati se i odlučiti koji će biti njezin prvi korak kad se vrati i kad ovaj veličanstveni zimski krajolik bude tek uspomena, zaključila je prelazeći pogledom preko planinskih vrhunaca koji su okruživali visoravan, rumeneći se u izlasku Sunca. Prvi snijeg koji je pao te noći činio je šumu oko nje bajkovitom i nestvarnom, a stabla su, okićena bjelinom, djelovala svečano i blagdanski. Preko brežuljaka prema podnožju planine bio je savršeno prostrt nedirnuti bijeli sag. Okrenula se prema svojim stopama u snijegu koje su narušavale tu blistavu nevinost. Svi iza
sebe ostavljamo trag, a on je na snijegu vidljiv, za razliku od onoga koji je ostajao u našim srcima, pomislila je. Željela je upiti svaki detalj ove zimske čarolije kako bi je mogla prizvati u sjećanje kad se vrati u gradsko sivilo. Kadje stigla ovamo, bilaje uvjerena da će joj vrijeme u osami sporo prolaziti, ali sada je iznenađena kako je tjedan dana minuo gotovo neosjetno. Vrijeme koje je rezervirala samo za sebe i svoje uspomene, već je bilo iza nje. Što će se dogoditi? Možda ništa, a možda se pokrene lavina osjećaja koja će sve promijeniti. Odmahnula je glavom. Nije se trebala uzalud bojati. Nije više bila djevojka koja je mamila uzdahe, već pomalo ocvala ruža. Nije se zavaravala. Imala je četrdeset i sedam godina. Iako je izgledala kao da joj je mnogo manje, godine nije mogla prevariti. Njezina zrela dob mogla se usporediti s jeseni, najljepšim godišnjim dobom. Trebala je ubirati plodove svojeg života, a imala je samo uspomene i neostvarene želje. Ne, nije joj se nimalo sviđalo u što se pretvorio njezin život. Samoća je bila iza nje, ali i ispred nje. Osim samoće, ništa drugo nije niti mogla očekivati. Odavno se odrekla snova o velikoj i nesebičnoj ljubavi koja bi barem bila
nalik na onu koju je jednom proživjela. Znala je da se prošlost ne može vratiti, ali ona nikada nije poželjela nikoga osim Denisa. Onoga trenutka kada je pomislila da drugi muškarac može zauzeti njegovo mjesto, počinila je neoprostivu pogrešku koja ju je odvela u slijepu ulicu. Pokušala je prevariti srce, ali nije uspjela. Dala je tijelo, ali njezino je srce ostalo zatvoreno. Poslije Denisa, nitko ga drugi nije osvojio. Uzdahnula je. Uzalud se opirala uspomenama posljednjih nekoliko dana. Prebirala je po njima tražeći način da ih se oslobodi, da raščisti s njima i ostavi ih iza sebe, ali nije uspijevala. One su bile dio nje, kao što je dio nje bila i ljubav koju je osjećala prema Denisu. Nikada nikoga poslije nije voljela kao njega. Mogao je zub vremena nagristi njezino tijelo, ali srce je kucalo jednako. Vrijeme je moglo sve promijeniti, ali ne i njezinu ljubav. ★★ ★
Te večeri, kadje stigla kući, ipak je osjetila olakšanje. Povratak u svakodnevicu donekle ju je prizemljio. Osobito Zoe, koja ju je s velikim
osmijehom dočekala na vratima. — Majko, nedostajala si mi — bacila joj se kći u zagrljaj, a Amber se na trenutak učinilo kako se pred njom nalazi malena djevojčica, a ne odrasla djevojka koja samostalno traži svoj put. — I ti meni — Amber je pokušavala zadržati suze. Vrijeme odvojenosti pomoglo joj je da shvati koliko voli svoj život i svoju stvarnost, barem neke dijelove te stvarnosti. A Zoe je svakako bila jedan od njih. — Kako si, djevojčice? — odmaknula se od svoje kćeri da je bolje pogleda i sa zadovoljstvom primijetila svježinu i rumenilo na njezinu licu. Zoein je osmijeh sve govorio. Zoe je i inače zračila vedrinom, a sada je bila posebno razdragana. Amber joj je željela postaviti toliko pitanja, ali prisilila je samu sebe da se suzdrži. Polako, bit će vremena za razgovore. Zoe se još više nasmijala na majčino pitanje i time sve rekla. Amber je na njezinu licu potražila znakove znatiželje koja bi upućivala na to da je Zoe doznala nešto o majčinoj prošlosti koju je sve ove godine skrivala. Može li Zoe naslutiti ono što se nalazilo u njoj? Sumnjala je u to. Barem danas, Zoe je izgledala kao svaka djevojka zadovoljna sama sobom. Kad su sjele za kavu, čekajući da im se pridruži
Stella, Amber se usudila pitati ono što ju je najviše zanimalo. — Kako je na novom poslu? — Odlično — veselo je odgovorila Zoe. — Pomalo se uhodavam. Uskoro ću postati samostalna. Nadam se. Veći sam dio posla svladala. Samo... — u njezinu se glasu osjetilo oklijevanje. — Što? — Amber je osjetila kako napetost u njoj raste. — Sin vlasnika pravi mi probleme, nikako da se pomirimo i nađemo način za suradnju — rekla je Zoe uz grimasu. — Zašto? — Amber je oprezno postavljala pitanja. — Ne znam — Zoe je slegnula ramenima. — Ne mogu to objasniti. Doduše, izgleda kao da je sišao s naslovnice prestižnog časopisa, i to onog poslovnog, ali od prvoga trenutka između nas postoji nekakva prešutna nesnošljivost. Ne volim bahate osobe, one koje samo ističu svoj položaj. On je upravo takav, za razliku od njegova oca... — Zoe je pažljivo pratila majčinu reakciju. — Od njega ništa nije naučio. Ali, inače, gotovo su istovjetni — Zoe je pokazala čuđenje, i kao da se na tu spoznaju još uvijek nije mogla naviknuti. Amber se ukočila. Pokušala je zamisliti Denisovo lice nakon toliko godina, ali nije
uspijevala. Kako je izgledao? Nekad je bila opčinjena njime, a, kada bi ga ponovno susrela, bi li taj susret srušio sve njene snove, i razbio ih u komadiće, ili bi opet pokrenuo lavinu osjećaja. Strahovala je da bi osjećaji i ovaj put mogli biti jači od nje. Jednom rođena ljubav živi u snovima, sjećanjima, i ne bi joj trebalo puno da se opet probudi. Zoe je primijetila da njezina majka izgleda izmučeno. Odmor nije trebao tako djelovati na nju. Što god da ju je mučilo, samoća joj nije pomogla. Kako je to čudno, snuždila se Zoe. Kad žena pokloni svoje srce, nikada ga ne dobije natrag. Muškarci su sasvim drukčija bića i za njih ne vrijede ista pravila. — I Denis Sorbo me je čudno promatrao — dodala je Zoe s oklijevanjem. — Kako to misliš? - Amber je nastojala da joj glas ne zadrhti. — Ne znam to objasniti — rekla je Zoe sliježući ramenima. — Promatrao me je nekako kao da me poznaje. Iako, imam povjerenja u njega. Više nego u njegova sina, koji mije zapravo šef. — Poznaješ li ga? Poznaješ li Denisa Sorba? — upitala je Stella s galerije, izlazeći iz svoje sobe. Znala je o čemu razgovaraju. Amber je
osjetila pogled koji joj je majka uputila. Je li povezala konce? Obje su se okrenule prema Stelli. Amber je spustila pogled bojeći se da joj majka ne pročita istinu na licu. Od majke nije mogla sakriti sve što je htjela. — Idem se pripremiti za sutra — Zoe je ustala i krenula prema svojoj sobi. Osjetila je da njih dvije trebaju razgovarati o nečemu što zajedno dijele. Iako je i Zoe zanimao taj razgovor, shvatila je da njezina majka i baka očito dijele neku zajedničku tajnu i da im treba povjerljiv razgovor. Ona će ionako jednom doznati istinu, nasmiješila se. Stella se prisno pozdravila s Amber i povjerljivo sjela pokrajnje. Zabrinjavalo ju je što se njezina kći ponašala kao da je u mladosti počinila neko zlodjelo, iako je Stella naslućivala da je posrijedi bila samo ljubav koja nije imala budućnosti. Zašto je tako postupila? Zašto je svoje osjećaje sakrila čak i pred svojom majkom? Zar sam bila toliko stroga, Stella se pokušala prisjetiti Amber kadje bila djevojka. U svakom slučaju, nije samo ona pogrešno postupila nego i taj čovjek. Ljubav njezine kćeri trebala mu je laskati, jer je ona bila posebna žena, a odbacio ju je, ostavio je slomljenu i
nikada se više nije okrenuo za tim dijelom svojeg života. — Ništa te nisam pitala sve ove godine — promatrala je Stella svoju kćer. - Željela sam da svoju bol podijeliš sa mnom, ali nisam te na to prisiljavala. Mislila sam da će doći vrijeme kada ćeš mi se povjeriti, a to se čekanje odužilo. Ti si patila, a s tobom i ja. Za razliku od mene, ti si znala uzrok svoje patnje, a ja sam ga samo naslućivala. Zašto imam dojam daje Denis čovjek okojemu ne želiš razgovarati? Vidjela sam tvoj pogled dok ga je Zoe spominjala. Nitko nikoga ne poznaje toliko dobro kao što majka poznaje svoje dijete. I ti to znaš. Ne griješim, zar ne? — Stella ju je promatrala prodornim pogledom pred kojim se ništa nije moglo sakriti. — Bolje je da ne razgovaramo o tome — kruto je rekla Amber. Nije mogla gledati majku u oči dok joj je to govorila. Ninakon toliko godina nije bila spremna podijeliti s njom svoju tajnu. Ni majka se njoj nikada nije povjeravala. Njihov je odnos bio prisan, ali ne i topao. Ne, s majkom je mogla razgovarati o svemu ostalom, ali nije bila spremna otkriti joj svoj prijestup. — Kako želiš — uzdahnula je Stella. — Znaš li ti koliko sam ti puta željela pomoći, a nisam mogla? Nisi mi to dopuštala. Pa nisi počinila
nikakvo zlodjelo! Nije li tako? — majka ju je opet pokušala pogledati u oči, ali Amber je odmahnula glavom. Daje njezina majka znala istinu, možda bi promijenila mišljenje. Uvijek joj je govorila da se u veze ne smije dirati. Kada bi znala daje bila ljubavnica oženjena čovjeka, daje pogazila sva upozorenja kojima ju je učila, sigurno bi se razočarala u svojoj kćeri. A Amber nije bila spremna suočiti se s tim razočaranjem. Ne, trebala je majku na svojoj strani, još barem neko vrijeme. Ne smije dovesti u pitanje njezinu podršku. Zbog Zoe. I zbog sebe, priznala je sama sebi Amber. — Nemam ti što reći — pokušala je uvjeriti majku, iako su i njoj samoj riječi koje je izgovorila zvučile neuvjerljivo. Nemoj me tjerati na to. Stella je zašutjela i odustala, kao bezbroj puta dotad, a Amber je promijenila temu. — Idem se raspakirati — ustala je Amber.
Bježala je od majčina pogleda, od njezine molbe da s njom podijeli svoju prošlost. Bliskost s majkom nije bila dovoljna da joj se povjeri. Obitelj nam je utočište, ali srce ipak ima svoje tajne. Odahnula je kada je za sobom zatvorila vrata svoje sobe. Umjesto da raspakira stvari, nije ni pogledala kovčeg. Srce joj je uzbuđeno tuklo. Denis! Zašto se sve ovako moralo posložiti? Posao njezine kćeri opet je doveo Denisa u njezin život. Kako će Zoe reagirati kad dozna daje on ta sjena iz njezine prošlosti? Hoće li preko Zoe doći u priliku da se ponovno vide? Kako će se ponašati kad se opet susretnu? Hoće li biti šokirani promjenama ili će nekadašnja iskra zapaliti novu vatru? Bilo je toliko pitanja i ta ju je nesigurnost mučila. Sudbina je opet od nje tražila odluku, a jednom ju je već donijela. Bila je jača od srca, od sebe, od sve one silne ljubavi koju je osjećala u svakoj stanici svojeg bića. Ugušila je svoje osjećaje, a, koliko god je bila nepravedna prema sebi, bila je i prema Zoeinu ocu. Nadao se, vjerovao je da ga ona voli, iako je ono što je prema njemu osjećala bilo daleko od ljubavi. Poštovala ga je, a i to je poštovanje nestalo
pod teretom ljutnje i optužbi. Neke je njegove postupke razumjela, druge nije mogla opravdati, ali, kad su se rastali, osjetila je olakšanje, kao da se oslobodila okova koji su je deset godina sputavali. Sloboda je za nju značila mir, život koji je trebao biti jednoličan kao ravna crta. Živjela je bez uzbuđenja, za svoju obitelj, za posao, i, što je najvažnije, bez ikakvih razočaranja. Upravo zbog te jednoličnosti, u mislima se često vraćala uzbuđenju koje je proživjela u mladosti. Denis, Denis, Denis... Njegovo ime odzvanjalo joj je u glavi. Mogla je čuti njegov glas koji je doziva onog dana kadje otrčala od njega kroz ljetnu večer u vrtu u kojem su se prvi put sastali. Nakon toliko godina, čula je i njegov glas kako je doziva onoga dana kad ju je dočekao nakon predavanja. Je li krivo postupila? Nikada nije bila načisto s odgovorom na to pitanje. Je li mogla prištedjeti si bol koju je proživjela? Ali ostala bi zakinuta i za ljubav koja je poput orkana opustošila sva njezina uvjerenja i zatražila potpunu predaju.
V.
Sjećanje na dan kad ju je Denis dočekao bilo je još živo i svježe, puno sunčana sjaja toga proljetnoga svibanjskog popodneva. Pokatkad se zadovoljimo mrvicama zadovoljstava na koje nailazimo usput, a ona je upravo to činila. Pogazila je ponos i tada je dopustila zabranjenoj ljubavi da raste u njezinu srcu. Nikada nitko na nju nije djelovao tako kao Denis. Od prvog susreta zbog njega je bila spremna na sve. Tako malo treba osjećajima da zablistaju, da obuzmu i zaokupe cijelo biće. Po tome kako je pomno birala odjeću i šminku, znala je da joj je taj izlazak previše važan. Previše za slučajno poznanstvo s muškarcem koji uopće nije bio dio njezina svijeta. Nastojala je ne izgledati kao da se dotjerivala satima, pa je stavila laganu šminku i navukla traperice. Svečanost trenutka naglasila je ipak romantičnom bijelom košuljom koja je lijepo isticala njezin vrat i bujnu kosu skupljenu u ležernu punđu.
Došao je po nju u točno dogovoreno vrijeme i ona je raspoloženo istrčala pred njega i sjela u njegov automobil, svjesna njegova zadivljenog pogleda, samouvjereno uživajući u činjenici daje privlačnost uzajamna. Pozvao ju je da zajedno izađu tražeći da samo razgovaraju, a oboje je znalo da njihovi susreti neće završiti samo na razgovoru. Amber je poželjela pokazati da može biti jača od sebe same, ali postoje trenutci u kojima doživimo poraz. Jedan od njih i ona je osjetila dok je sjedila pokraj njega. Svjesno je gubila bitku, privlačio ju je taj poraz. Izazivali su je ti osjećaji da se okuša u njima, da provjeri je li jača od njih, da vidi može li u njima nekažnjeno uživati. Kasnije, kad se plima povuče, kanila ih je lako ukrotiti, zatomiti, pospremiti u ladicu i nastaviti sa svojim životom, kao da ih i nije bilo. — Idemo nekamo gdje možemo biti sami - te je riječi izgovorio na način koji ona nije mogla odbiti. Nakratko se posramila kadje shvatila zašto izlaze na cestu koja je vodila izvan grada. Nije želio zadržavati se s njom u gradu kako ga nitko ne bi vidio s njom. Još trenutak je sumnjala daje smjela pristati na njegov poziv na izlazak, ali neugodan je
osjećaj netragom nestao kadje vidjela divljenje u njegovim plavim očima. Vozili su se oko pola sata. Denis je pustio laganu glazbu koja ju je trebala opustiti, ali nije. Osjećala je kako joj je cijelo tijelo napeto i kako napetost raste zbog iščekivanja nepoznatog. Mogla je izbjeći kušnju ne izazivajući svoje slabosti, a njih oboje kao daje hrlilo ususret njima. Bila je mladenački hrabro uvjerena daje taj poraz neće duboko raniti, a ni u snu nije mogla zamisliti da će ožiljak biti toliko dubok i bolan. Ali bio je tako muževan, ponosan i samouvjeren, s vidljivom željom da se bori za ono što je vidio u njoj i smatrao vrijednim borbe. A ona nije niti pokušala obuzdati osjećaje. Srljala je u vlastiti poraz, znajući daje njezina bitka unaprijed izgubljena. — Nemamo ništa zajedničko — pokušala je Amber započeti razgovor prizivajući zdrav razum. — Nemamo — Denis se složio s njom — osim osjećaja koji su samo naši. Trebali bismo ih sačuvati u sebi. Ali osjećaji to ne dopuštaju. — Denis, imaš život u kojemu nema mjesta za mene — trudila se riječima nadvladati osjećaje koji su ključali u njoj. Ponavljala je u sebi da on nije njezin, da nikada neće biti i da nema smisla
da se zavarava i misli drukčije. — Da — Denis je mirno rekao i uzdahnuo. — Da sam te ranije sreo... — Ali nisi — Amber je gledala ispred sebe. — Ne možeš od mene tražiti da tvoj brak zaštitim od sebe, od tebe, od nas. Šutio je i ona je znala daje pogodila u srž onoga što je i njega mučilo. Da, upravo je to želio zatražiti od nje. Želio je imati vezu do koje mu je stalo i istodobno sačuvati brak, obitelj i utočište koje je već stvorio. Gledao je ravno u cestu i učinilo mu se da su mu se oči zasjajile. Je li to bila molba? Imao je pravo, ona ga neće izdati. Njihovi su osjećaji bili jednako intenzivni, iako su njihove situacije bile različite. Ona je kao zalog stavljala svoje srce, a on? Imao je obitelj, suprugu, sina, i riskirao je mnogo više od nje. Što je želio? Avanturu? Ona nije bila jedna od onih koje su vjerovale da će se on razvesti zbog nje. Muškarci to ne čine. Možda je želio iskusiti nešto nepoznato. Da, oboje je osjećalo da između njih postoji privlačnost, ali ona je bila mnogo svjesnija zamke te privlačnosti. Kada se strast smiri, on će se vratiti u utočište koje mu pruža obitelj, a ona? — Stigli smo — Denis se okrenuo prema njoj kada je zaustavio automobil. — Ne trebaš me se
bojati. Samo pokušavam shvatiti što se sa mnom događa — pokušao ju je umiriti riječima, ali je ona u njima osjetila skrivenu opasnost. Izašao je iz auta, otvorio njezina vrata i pružio joj ruku da joj pomogne izaći. Dodir njegove ruke bio je poput udara munje. Naglo je povukla ruku. U njegovoj blizini nije mogla vladati nad osjećajima. — Oprosti — rekao je Denis tiho, glasom koji je bio potpuno izmijenjen, tih, hrapav, i pun skrivenih emocija. — Nisam te htio preplašiti. — Pogledaj — rukom je pokazao prema dolini u kojoj se vidio grad. Iako se trudila da vidi ono čime je on bio opčinjen, Amber nije bila svjesna ničega, osim njegove blizine. Sva ljepota koja ju je okruživala blijedjela je pred njegovom privlačnošću. Znala je da nije smjela pristati, ali kako ga je mogla odbiti? — Ljepota koja se nalazi preda mnom ostavlja me bez riječi — čula je njegov šapat tik do uha. — Na tebe mislim — razriješio ju je nedoumica. Amber se okrenula prema njemu i našli su se licem u lice. Promatrajući njegove oči na svjetlu mjesečine, vidjela je oluju s kojom se borio u svojoj nutrini. — Denise, nemoj, molim te — zamolila ga je.
— Kako da te poslušam? — upitao ju je promuklim glasom. — Ti si ono o čemu sam maštao cijeli život... — A što je s onom koja te čeka kod kuće? — šapnula je nastojeći ga udaljiti od sebe, a nesvjesno mu je istodobno prišla bliže tako da su se gotovo dodirivali. Vidjela je kako se izraz njegova lica promijenio. — Zbunjen sam — priznao joj je, odmaknuvši se. — Mislio sam da je Ana spoj svega onoga što želim, ali, kada sam tebe upoznao, shvatio sam da to nije istina. Vjeruj mi, borio sam se sa svojim željama, ali izgubio sam tu borbu. Da nije tako, ne bih bio sada pokraj tebe. Znam da ti nemam što ponuditi. Imam obitelj, obvezu prema njima. Ne mogu to zaboraviti, koliko godželio. I ne bih htio biti nepravedan prema njima, ali ni prema tebi ... — namrštio se kako bi se obuzdao. — Kako da se borim protiv onoga što si probudila u meni? Amber ga je samo promatrala. Licem joj je prošla sjena. I ona se osjećala poput njega. Nije imala nikakvo objašnjenje za to, nego samo plimu osjećaja, uskovitlanih i snažnih, ali neobjašnjivih zdravom razumu. Kako je moguće da prema nekom strancu osjeti nešto tako posebno? Ne bi li to trebala sačuvati za muškarca koji će biti samo njen?
Uzeo ju je za ruku i preko parkirališta poveo do ugodnog restorana na rubu šumarka. Nepretenciozno, jednostavno i s ukusom, kako je ne bi uplašio razmetljivošću, tako je Amber sebi objasnila njegov izbor. Istodobno, elegantan izbor značio je da njih dvoje održavaju pristojnu, gotovo prijateljsku udaljenost. To joj je ulilo sigurnost. Za večerom je opet bio šarmantan i zabavan kao i prve večeri kad su se upoznali. Znalački je i duhovito komentirao jelovnik i predlagao joj jela za koja je tek čula, tako da se ugodno opustila u njegovu društvu. Promatrala je kako se smije i vidjela razigranog mladića kojeg je prerano zarobila poslovna i obiteljska odgovornost. Njegovi su pogledi topili njezin oprez i do kraja večere činilo joj se da su postali prijatelji koji se dobro razumiju. Njegov je smijeh zamro pri kraju večere, kad je naručio kavu. Uozbiljio se kao da traži riječi kojima pokušava objasniti zašto ju je pozvao. — Amber, razum mi govori jedno, osjećaji drugo. Da sam mogao poslušati razum, ne bih bio ovdje. Nisi ti jedina koja se bori sama sa sobom. I ja se borim. Ne shvaćam i ne mogu samom sebi objasniti što se ovo sa mnom događa — gledao ju je čvrsto u oči kako bije uvjerio daje iskren. —
Noćima sanjam otebi. Uvukla si se u svaku moju misao. Anu nisam niti pogledao otkad sam upoznao tebe. Čini mi se da bi to bila izdaja samog sebe. Trebam biti jak, a ja nikada nisam bio slabiji — govorio je tiho i razgovijetno. Je li uistinu bilo tako, ili je ona samo željela povjerovati njegovim riječima? Naravno, laskala joj je njegova pažnja, ali trebala je misliti na sebe. Ona će se sama vratiti u svoj dom, a on? Otići će svojoj supruzi, sinu, i ponašat će se kao da se ništa nije dogodilo. Vratit će se s ugodnog izlaska koji ga je oraspoložio i opustio i nastaviti sa svojim životom ondje gdje je stao. Do sutra, ovaj romantični susret isparit će iz njegove glave kao da ga i nije bilo. Uzdahnula je i promrmljala daje kasno, a on se trgnuo kao iza sna. — O, da, naravno. Otpratit ću te — uslužno je ustao, diskretno mahnuo konobaru i pružio joj ruku da joj pomogne ustati. Uz ovakvog muškarca žena se osjeća kao kraljica, pomislila je i nasmiješila mu se pristajući na igru. Izašli su u proljetnu noć i šuteći prišli njegovu automobilu. Kad je pridržavao vrata da joj pomogne ući, pogledi su im se sreli. Osjetila je neizdrživu napetost i u sljedećem bi se trenutku odmaknula i pobjegla od njega da se nije sagnuo
i spustio usne na njezine. Amber je bila zatečena. Nije mogla misliti, niti je imala vremena za to. Taj jedan nevini poljubac, kao dodir leptirovih krila, u njoj je pokrenuo pravu oluju. Ustuknula je jedan korak i pogledala ga u čudu. — Nemoj — rekla je tiho. — Nisam mogao odoljeti — prošao je Denis rukom kroz kosu. — Ponašam se kao da sam potpuno izgubio kontrolu nad sobom. To je i istina na neki način. Oprosti mi, ali... — Amber se činilo daje ljutit na sebe, na cijelu situaciju koja ih je zatekla. — Krenimo — predložio joj je i zatvorio vrata iza nje, a zatim obišao automobil i sjeo na mjesto vozača ne pogledavši je. Bez riječi su se vratili u grad. Kad ga je pozdravila i zalupila vrata automobila za sobom, Amber je shvatila da se nisu dogovorili za sljedeće viđenje. Nije znala treba li zbog toga osjetiti olakšanje ili razočaranje. Ono što je on u njoj probudio bilo je nešto posebno. Zar je zbog nedužnog poljupca zauzeo sve njene misli? Ili je poljubac samo potvrdio ono što je znala čim ga je vidjela — da bi s njim mogla krenuti i na kraj svijeta. Dobro je što je on prekinuo njihov susret. Da
nije... Bojala se da ona ne bi bila sposobna za to. Zašto? Je li postojalo objašnjenje za to? Ako i jest, kao daje prkosilo zdravom razumu. ★ ★★
Trgnula se kada je čula kucanje na vratima. — Majko — Zoe je ušla u sobu. Vidjela je neraspremljen kovčeg i kako je Amber brzo pokušala otrti suze. Sjela je na krevet pokraj nje. — Postoji li nešto što bih trebala znati? — Zoe se ugrizla za usnicu. Prvi put bila je spremna razumjeti majku, bila je spremna na istinu. — Onaj tko te je povrijedio u mladosti... — Nisam bila povrijeđena, barem ne onako kako ti zamišljaš. Samo sam upala u zamku zabranjene ljubavi. Voljela sam, a nisam smjela voljeti. On nikada nije bio moj jer je pripadao drugoj ženi—pokušala joj je objasniti. — A otac? — Zoe je pokazala ozbiljnost odrasle žene. — Udala si se za njega zbog razočaranja? — njezino pitanje potpuno je odgovaralo istini. — U to vrijeme nisam razmišljala tako. Tvoj je otac bio staložen, bili smo prijatelji i... —
Amber je samo slegnula ramenima. — Znao je da ga ne voliš — rekla je Zoe kruto, ali se u njezinu glasu nije osjećala ni trunka optužbe. — Trudila sam se. Uvjeravala sam samu sebe da ga moram voljeti, ali srce nisam mogla prevariti. — Da, rekao mije da si bježala od ljubavi — Zoe je odmaknula pramen kose koji joj je pao preko lica. Kakva je to ljubav koja može trajati desetljećima? Svaka djevojka o njoj sanja, a njezina je majka osjetila snagu te ljubavi i ona je postala njezino prokletstvo. — Ipak ne smatraš da si pogriješila što si se udala za mojeg oca, zar ne? — Zoe je pomaknula glavu kako bi bolje vidjela majčino lice. — Tako je trebalo biti. Prepustila sam se sudbini. Što sam drugo mogla učiniti? — rekla je Amber pomirljivo. — Neke nas situacije iznenade, nekima nismo dorasli, a ja, po svemu sudeći, nisam bila spremna na sve ono što se dogodilo. Tvoj mi je otac bio jedini izlaz. Mislila sam da ćemo imati miran život bez oluje, ali opet sam se prevarila. Ti si mi dala snagu da sve izdržim. Nadam se da ćeš imati više sreće od mene — rekla je Amber s bolom u glasu. Zoe nije mogla vjerovati onomu što je čula od
majke. Znala je da njena majka nije bila osoba koja bi se olako predala osjećajima. Kako to da su bili jači od njezina razuma? I zašto je pobjegla od njih? — Denis ti je šef? — upitala ju je Amber. — Poznaješ li ga? — Zoe je zastala u pola pokreta. — Da, poznajem ga iz studentskih dana. Njezin glas, tuga u očima koja je nastala zbog sjećanja iz prošlosti bili su dovoljni da Zoe shvati istinu. Denis Sorbo je povrijedio njezinu majku. Da, on je bio taj koji je uništio njen život. Mnogo joj je toga postalo jasnije. Neke kockice koje su nedostajale kao da su se pojavile i upotpunile cijelu sliku. Denis je bio oženjen. I to se poklapalo. Nije želio riskirati brak i imao je dijete, Alana. Alan je bio mlađa kopija svojeg oca. Doduše, Alan joj nije bio simpatičan, ali je izgledao prokleto dobro i bio je muškarac koji bi mogao usrećiti svaku djevojku, ako se izuzmu bahatost i ponašanje koji su je iritirali. Ona je u poziciji da se može osvetiti za svu patnju svoje majke, bljesnulo joj je odjednom. Planovi su se rađali u njezinoj glavi, a ona je odlučila razraditi ih. Ako se ne može osvetiti Denisu, može njegovu sinu.
— Voljela bih da dođeš k meni u ured — osmijeh koji je uputila majci skrivao je njezine nakane. Amber nije ni slutila daje Zoe sve shvatila. Pogledala je kćer u lice, ali na njemu se nije pomaknuo nijedan mišić. Zoe ju je gledala u oči svojim otvorenim, iskrenim pogledom, kao obično. — Kada budem imala vremena... jednom... odugovlačila je Amber. Nije smjela odbiti, kći bi posumnjala da ne može kontrolirati svoje osjećaje. — Želim to, majko, moraš vidjeti gdje radim — Zoe je naslonila glavu na dlanove. Amber se našla u nedoumici. Odbiti je nije mogla, a još manje poželjno bilo je pristati. — U redu, doći ću — pristala je Amber. Zoe je osjetila kako je preplavljuje val sreće. Znala je da će sve saznati, i to uskoro. — Ujutro imam stanku od deset do deset i trideset. Mogle bismo zajedno popiti kavu kada ti pokažem ured. — U redu — Amber je pomireno ponovila pristanak. — A sada idem — Zoe je ustala. Odavno se nije osjećala tako poletnom. Znala je da nije pogriješila, barem je bila uvjerena daje otkrila istinu, tajnu koja je godinama čuvana.
Trebala se samo malo strpjeti, samo malo, tješila je samu sebe. Kako da organizira susret majke i Denisa? O tome je trebala razmisliti. Imala je cijelu noć za razmišljanje. Samo je trebala malo sreće na svojoj strani. Amber je ostala tupo gledajući u vrata koja je Zoe zatvorila za sobom. Nije smjela obećati da će doći u njezin ured i bila je pomalo ljuta na Zoe što je tako lukavo izmamila njezin pristanak. Ipak, sad je ne smije iznevjeriti, bilo bi to okrutno prema kćeri. No nadala se barem da pritom neće susresti Denisa. A što ako ga ipak susretne?... Amber je zatvorila oči. Postojala je mogućnost da se napokon oslobodi okova koji su desetljećima bili oko njezina srca. Željela je vidjeti ga, silno je to željela. Ako su njeni osjećaji bili samo varka i ako se ne probude pri ponovnom susretu, napokon će sa sebe skinuti teret prošlosti. A što ako je cijelo vrijeme voljela samo iluziju koju je sama stvorila? Nemoguće je da osjećaji traju desetljećima, da nemoguća ljubav toliko boli, čak i nakon toliko godina. On ju je prekasno potražio. Nakon svih onih strastvenih noći potpune predaje, došao je večer uoči vjenčanja, čak i na samo vjenčanje. Je li bio svjestan što joj je učinio? Očito nije.
Vjenčala se sa suzama u očima. Voljela je jednog muškarca, a udavala se za drugog. Nikada neće zaboraviti te trenutke, nikada. Bili su najgori u njezinu životu. Daje imala snage i daje pobjegla, sve je moglo biti drukčije. Ali kako je to mogla učiniti? Molio ju je, preklinjao i nije odustao sve dok se nije vjenčala. Za vrijeme vjenčanja osjećala je njegov pogled na sebi. Jedva je izgovorila riječi pristanka. I kadje sve bilo gotovo, on je nestao. I nikada poslije nije ju potražio. Obećao joj je da to neće učiniti i svoje je obećanje održao. Bez obzira na to koliko ona njemu značila i koliko on značionjoj. A ona je htjela pobjeći od te razorne i beznadne ljubavi koja ju je vrtjela u krug. Kao Denisova ljubavnica patila je jer joj on ništa drugo nije mogao dati. Kad je ljubavna veza prekinuta, nedostajali su joj trenutci s njim i strepnja kojom ih je čekala. Brak mu je bio svetinja, obveza na prvome mjestu, a ona je nije htjela ugroziti. Ni zbog njega, ni zbog njegova sina, ni zbog sebe. Morala je to prekinuti. Prekinuti tako da mu se ponovno ne vrati. Prekinuti udajom. Osjetila je kako joj suze klize niz lice. Ponovni susret? Kako će to izdržati? O da, radovala se na neki način, a istodobno je osjećala da se polako
ruše zidovi sigurnosti koje je podigla oko sebe nakon Denisa. Susret s njim? Osjetila je kako se sve u njoj pokreće. Radoznalost i znatiželja borili su se sa strahom. Nije ga poslije nikada susrela, iako je mogla. Ali namjerno je izbjegavala sva mjesta na kojima se on pojavljivao. Otkad se razvela, odlazila je samo na posao. Društveni život za nju više nije postojao. To je bila njezina odluka. Nije se osjećala ugodno među ljudima. Povremeno se viđala s Lisom, ali s vremenom su obveze prorijedile i te susrete. Kad je malo bolje razmislila, život nam pokatkad donosi neke nove situacije kojima sve podredimo. Naiđu neki novi prioriteti i na neke ljude i neke osjećaje jednostavno zaboravimo. Ali sada nije mogla odbiti Zoein prijedlog. To nikako nije smjela. Zoe je od nje očekivala da se raduje zajedno s njom. Bio je to njezin prvi posao i iskreno se radovala novoj samostalnosti. To je željela podijeliti s njom, i nije ju mogla razočarati. Svoje strahove trebala je sakriti duboko u sebi i prije svega misliti na osjećaje svoje kćeri. Idućeg dana Amber je krenula prema zgradi u kojoj je Zoe radila. Svakim korakom kao da je osjećala sve veću nervozu. Nadala se da će imati
toliko sreće pa neće susresti Denisa. Pogledala je na sat. Trebala je požuriti ako je mislila doći navrijeme kako se dogovorila sa Zoe. Približavajući se zgradi, osjetila je kako joj se dah ubrzava, kako sve u njoj zastaje, kako se strah uvlači u svaku poru njezina tijela i pred tim strahom kao da se sve povlači. Već godinama nije osjećala toliku strepnju. Šanse da susretne Denisa bile su podjednake kao i da ga ne susretne. Željela je misliti da ga neće vidjeti. Ako su se već trebali ponovno vidjeti, neka se to ne dogodi pred njenom kćeri. Kadje zakoračila u predvorje Denisove korporacije, pokušala se othrvati uspomenama. Usta su joj bila suha poput papira. Da je trebala izgovoriti neku riječ, u tom trenutku ne bi mogla. Zastala je prije nego što je krenula prema portiru. — Gospođica Vartan me očekuje — rekla je s oklijevanjem. Dobila je upute i krenula prema uredu u kojem je radila njezina kći. Zoe nije htjela otići na pauzu prije nego što majci pokaže gdje radi. Razumjela je Zoe. Kao majka uvijek je imala razumijevanja za nju. Kadšto ga je imala i previše, ali se nikada zbog toga nije kajala. Zastala je samo na trenutak prolazeći pokraj vrata na kojima je pisalo
Denisovo ime. Odmahnula je glavom i pogledala po prostranom holu tražeći Zoe. Njezina kći istog ju je časa ugledala i iza prostranoga prijamnog stola požurila prema njoj, nasmijana od uha do uha. Osmijeh sve uljepša, pomislila je Amber ponosno u tom trenutku, osobito osmijeh njezine Zoe. — Majko — Zoe ju je uhvatila za ruku. — Saru poznaješ, a ovo je Amanda — upoznala ju je s još jednom kolegicom. — Lijepo je ovdje, zar ne? — rekla je promatrajući majku, i kao daje na taj način željela čuti potvrdu svojeg mišljenja. Amber je kimnula glavom, okrećući se po prostranom, svijetlom predvorju iz kojeg su vodila vrata prema uredima članova uprave. Tu je svakako bilo lijepo raditi, a, ako se Zoe slagala i s ostalima kao sa Sarom, onda je mogla uživati na poslu. Znala je daje Zoe odgovorna. Oduvijek je bila takva. Težila je savršenstvu i bila mu je opasno blizu na mnogim područjima. — Idemo li? - uzela je Zoe jaknu i uhvatila majku ispod ruke. Osmijeh joj nije silazio s usana. Amber je imala dojam dajesvojoj kćeri ispunila veliku želju. Za nju je posao bio prilika za uspjeh, a to što je pokazala majci gdje radi, kao daje tom poslu dalo dozu postojanosti i ozbiljnosti.
Prošetale su do restorana nedaleko od ureda, dok je Zoe neprestano pričala o doživljajima na poslu. Bila je ponesena novim planovima i mogućnostima koje su joj se otvarale. Iako je znala da njezino napredovanje može biti tek neznatno i da može potrajati i godinama prije nego što se počne uspinjati korporativnim stubama uspjeha, to nije uništavalo njezin entuzijazam, tako daje, sjedajući za stol, obasipala majku podatcimaonovoj tvrtki i svojem doprinosu. Amber je osjetila da je netko promatra. Njezina izoštrena ženska intuicija nikad je nije prevarila. Podigla je pogled i u suprotnom kutu dvorane ugledala par očiju o kojima je sanjala desetljećima. Denis! Izgledao je još privlačnije nego prije, i to neusporedivo privlačnije. Imao je pedeset i pet godina i one kao da su milovale njegovo lice i tijelo. Kosa mu je bila gotovo sijeda, ali je to samo istaknulo njegovu tamnu put. Plave oči veselo su iskrile, crte lica postale suizraženije, a brada odlučnija. Na trenutak se u njegovim očima pojavio bljesak iznenađenja i ustao je od stola. Koraknuo je prema njima, a onda zastao kod susjednog stola, ne skidajući pogled s nje. Hod mu je bio uspravan i ponosan. Bio je muškarac
koji zna što želi, i to u najboljim godinama. Takvu je odlučnost mogao steći samo s godinama. Zrelost kojom je zračio bila je kod njega najveća promjena. Sa sigurne ga je udaljenosti promatrala s divljenjem i primijetila daje njegovo iznenađenje zamijenio sjaj u očima. Možda radost što je vidi. Ili se prevarila? — Štoje? — Zoe se nagnula prema njoj. — Zašto ga tako promatraš? — upitala ju je tiše. — Poznajete se? — nastavila je sa svojim ispitivanjem. — Da — odsutno je prošaputala Amber. Zoe je kimnula glavom. Dobila je potvrdu onoga što je željela. Njezina majka i Denis? Nekako joj je to bilo nespojivo. Bili su potpuno različite osobe. Čak i da su ostali zajedno, teško bi im bilo zajedno. Njena je majka bila tiha poput proljetnog povjetarca i mirna, a Denis kao daje samo svojom pojavom izazivao oluju gdje god bi se pojavio. — On je taj? — Zoe je rekla uz grimasu. — Sumnjala sam, a sada sam dobila i potvrdu daje to istina. On ti je slomio srce? — upitala je majku. — Ne — Amber je odmahnula glavom. — Slomili su mi ga osjećaji, nemoguća situacija, a ne on — rekla je nagnuvši se prema svojoj kćeri. — Ne diraj u prošlost, molim te. Ni ja to ne činim.
Sada znaš istinu. Nema smisla daje krijem od tebe. Ti nisi ni u kakvoj opasnosti. On mi nikada ništa nije obećao... — A ništa nije ni dao - Zoe je rekla sa sarkazmom. — Nije mogao — Amber je spustila pogled. — Neprestano te promatra — rekla je Zoe. — Ne skida pogled s tebe. Ne razumijem — odmahnula je glavom. Uistinu nije ni razumjela. Velike ljubavi prelaze preko svih prepreka, a njihova to nije mogla. Oboje su godinama bili slobodni. Zašto nisu potražili jedno drugo? To joj nikako nije bilo jasno. Možda je posrijedi bila samo mladenačka zanesenost, a možda i više od toga. Nije mogla shvatiti svoju majku. Zašto je tako postupila? Za nju je ljubav bila nešto nepoznato, nešto o čemu je sanjala, ali je isto tako bila svjesna da snovi katkad nemaju nikakve veze sa stvarnošću. Što se dogodilo? Sada je tek željela znati sve o majčinoj prošlosti. Kada će saznati potpunu istinu? Za nekoliko godina? Možda ni tada. Znala je tko je u pitanju, ali nije znala ono najvažnije — što se dogodilo između njih i zašto su prekinuli. — Ne obaziri se — Amber je prošaputala kad je shvatila da Zoe nepristojno bulji u Denisa.
I sama je osjećala njegov pogled na sebi. Pekao ju je poput žeravice. Koliko god je vjerovala i nadala se daje ta ljubav iza nje, u samo jednom trenutku uvidjela je koliko su osjećaji prema njemu živi. Jedan pogled na njega bio je dovoljan da se ponovno probude, a Amber se čak činilo da su jači nego ikada. Zašto? Razorna ljubav prema tom muškarcu proganjala ju je cijeli život. Nije željela, niti trebala vraćati se u prošlost. Ionako joj nitko nije mogao vratiti vrijeme koje je izgubila. Što bi rekla Denisu kad bi joj prišao? Bi li njezine prve riječi upućene njemu bile riječi prijekora ili nježnosti? Ali... iznenadilo ju je ono što je jedan pogled na njega pokrenuo u njoj. Kao da su osjećaji bili jači, razorniji nego ikada. Godine samoće stvorile su žeđ za ljubavlju. Željela je biti voljena kao što to žele i sve druge žene i iznenadilo ju je koliko je ta želja još živa u njoj, nakon toliko samotnih godina. Doista, kad bi Denis i ona došli u priliku da izravnaju račune, bi li jedno drugom mogli oprostiti? Što? Njih dvoje rastali suse kao dvoje utopljenika koji traže slamku spasa. Ona je svoju pronašla u Leu, barem je u ono vrijeme mislila daje to tako, ali se prevarila. Samu sebe gurnula je u još dublji ponor.
Leo je slutio istinu i mislio je da joj se mora osvećivati zato što ga nije voljela. Napravio joj je noćnu moru od života. Nije sebe mogla prisiliti na ljubav, niti je mogla osjećati prema njemu nešto čega nije bilo u srcu. Njihovi su zagrljaji bili mlaki i mehanički. Niti je ona otpustila svoje kočnice, a ni on. Bio joj je muž, ali svaki put kad je bila s njim, mislila je na Denisa. On je osjećao da mu je daleka i ubrzo odustao od pokušaja daje pripitomi. Sjetila se njihovih uzaludnih pokušaja zbližavanja koje su poticali naizmjence, pomalo usiljeno, nikada istodobno, kao da su se zapravo namjerno izbjegavali. Jednom, samo jednom, zatitrala je iskra između njih. Još u prvim mjesecima braka, vratili su se od prijatelja s dočeka jedne nove godine, razdragani i pomalo umorni. Primijetila je Leov požudni pogled dok je svlačila haljinu i načas kao da su zastali da krenu jedno prema drugom. U sljedećem trenutku predomislili su se kao da su oboje pomislili nešto neprilično. Razmjenu nježnosti on je nazivao “bračnim dužnostima” i ona je to prihvatila, ne pokušavajući promijeniti njegov pristup, a ni svoj mehanički odgovor. Nije potrajalo, iako je do zadnjega časa
vjerovala da hoće, tješeći se daje hladna bračna ložnica svakodnevica mnogih žena i da ni u drugim brakovima nema mnogo više intimnosti. Srećom, u tom kratkom razdoblju njihovih mlakih susreta rodila se Zoe i Amber je procvala uvjerena da zbog takvoga blagoslova nijedna žrtva nije preteška. — Ja... — Zoe je pogledala na sat. — Pauza je skoro gotova. Moram poći — ustala je. Namjerno je to učinila. Imala je još nekoliko minuta vremena, ali nije mogla ostati. Denis kao da je svojim pogledom pokazivao što želi. Njih dvoje prije ili kasnije moraju razgovarati i Zoe je željela učiniti sve što je moguće da to omogući. Ako je itko zaslužio sreću, bila je to njezina majka. A Zoe je željela da ona bude sretna. Koga će ona izabrati, ili njezino srce, to i nije bilo važno. — Već? — Amber je bila iznenađena. — Popij barem čaj — a zatim se u njezinu ponašanju osjetila panika i posegnula je za torbicom. — Idem i ja s tobom... — Nemoj - Zoe joj se ohrabrujuće osmjehnula. — Suoči se s prošlošću. Jednom ćeš to morati učiniti. Što prije, to bolje za sve. Na tvojoj sam strani. Razumijem da želiš pobjeći. Budi hrabra. Ako ti je još uvijek stalo, bori se za ono u što
vjeruješ — govorila joj je Zoe, pružajući joj podršku. — Prekasno je — Amber je jedva izustila i spustila se natrag na stolac pomirena sa sudbinom. Zoe je nije niti čula. Jedva primjetno je mahnula i otrčala. Amber je na trenutak pomislila daje Zoe u dogovoru s Denisom, ali je odbacila tu pomisao. Koliko je poznavala svoju kći, ona to nikada ne bi napravila a daje ne upozori. Još je gledala u smjeru kojim je otrčala Zoe kad je osjetila čelični stisak ruke oko nadlaktice. — Amber — njezino je ime izgovorio kao nekad. Tijelom joj je prošao drhtaj. Uzdahnula je u pokušaju da se smiri, ali bezuspješno. Desetljećima je sanjala o ovom susretu. Sada je njezin san bio pred njom, ali je rastao i strah od onoga što će uslijediti. Okrenula se i pogledala Denisa u oči. — Bijeg nije rješenje — osmjehnuo se nastojeći je podsjetiti na njihove prve susrete. Amber je progutala knedlu koja joj je zapela u grlu. Koliko je puta zamišljala ovo suočavanje? Milijune puta. Imala je spreman cijeli dijalog, ali ga je zaboravila u trenutku kada joj je najviše trebao.
Riječi su nestale i jedino čega je bila svjesna bila je njegova blizina. Ništa se nije promijenilo. Osjećaji su opet bili tu. Bjesnjeli su u njoj i sve više rasli, prijeteći da će joj raznijeti srce. Ako je nekadašnja ljubav u njoj tinjala poput žeravice, susret ju je pretvorio u buktinju. Nije imala dojam daje prošlo toliko vremena od njihova susreta. Sjećanja su bila živa, kao da se sve odigralo nedavno. — Ne bježim — Amber je uspjela udahnuti i izgovoriti. Još uvijek nije imala snage skrenuti pogled s njegovih prelijepih očiju. Bila je kao hipnotizirana. — Kako si? — želio je nastaviti razgovor. Amber je smogla snage i pogledala u šaku koja je još bila stisnuta oko njezine nadlaktice. Kadje vidio kamo gleda, Denis je popustio stisak. — Oprosti — šapnuo je. — Opet mi nanosiš bol — Amber se nadala da zvuči nehajno. — Trebala sam se već naviknuti. — Amber, to je prošlost. Nema smisla da kopamo po uspomenama. One nam ništa dobro neće donijeti, osim ljutnje — pokušao ju je umiriti. Uostalom, on je imao podjednako pravo prigovoriti joj sve što je ona njemu spočitavala.
Nije li ona bila ta koja je napravila rez? Da ga je voljela onoliko koliko je govorila, potražila bi ga. Ili se prevario? Djelovala je hladno, nepristupačno, i daleko. Pred njim nije bila ona mirna i pametna djevojka koju je nekada poznavao. Još uvijek je bila lijepa poput grijeha, ali i daleka poput raja. — Ja nisam ljutit — Denis se opet pokušao nasmiješiti. — Ali ja jesam — Amber je prosiktala. — Ljutita sam. Zašto si došao na vjenčanje? Nisi trebao. Zario si mi nož posred srca. Zbog tebe nikada nisam bila sretna onoliko koliko sam trebala biti. Sreća kao daje nestala onog dana, i nikada se više nije vratila. Jesi li zadovoljan sada kada si čuo istinu? — Umiri se — Denis je pokazao prema sjedalici. — Ne moramo biti neprijatelji. Nekad smo sve dijelili — napomenuo joj je. — Zaista? Sve smo dijelili? — Amber je podrugljivo upitala. — Dijelili smo jedan dio tvojeg života. Drugi dio čuvao si za svoju obitelj. A srce? — Amber je odmahnula glavom. — Ja nikada nisam bila dio tvojeg srca. I molim te... — oči su joj se napunile suzama. — Ne diraj u stare rane. Ne diraj ih. Ne možeš ih zaliječiti, nego ćeš ih produbiti. Sebi to više ne mogu dopustiti. Ne želim da budeš u mojem životu, ne opet...
— Sada sam slobodan — Denis ju je staloženo pokušao prekinuti. — I ja sam, a to kanim i ostati — planula je Amber. Shvatila je da viče jer se nekoliko gostiju okrenulo premanjima, radoznalo ih promatrajući. — Sve se promijenilo — Denis ju je i dalje mirno promatrao. — Toga sam i ja svjesna. To su najistinitije riječi koje sam mogla čuti od tebe. Da, sve se promijenilo. Nekada si mi značio sve, a sada mi ne značiš ništa. Od tvojih obećanja baš je toliko ostalo. — A od tvojih? — Denis se odjednom ukočio i vidjelo se da se jedva suzdržava da i on ne plane. — Iz mojeg zagrljaja otišla si u tuđi. — A ti? — Amber je prošaputala. — Svoje si zagrljaje dijelio između mene i svoje supruge. Bolno je to bilo proživljavati. Ne mislim ponavljati pogreške koje sam počinila. Kada si se razveo? Prije pet godina? To sve govori. — Griješiš — Denisovo se lice snuždilo do očaja. — Da bi me razumjela, trebaš čuti istinu... — Tvoju verziju istine? Sretnija sam bez nje, Denise. Doviđenja — Amber je ustala i krenula prema izlazu. Krajičkom oka vidjela da on još uvijek stoji na istome mjestu. Zaustavila je prvi taksi koji je
naišao. Kadje sjela u njega, laknulo joj je. Da, pobjegla je. Opet. Štitila je sebe i svoje srce od ponovnog ranjavanja. Još boli ne bi mogla podnijeti. Previše je vremena prošlo, previše se toga dogodilo i njih dvoje nije bilo isto. Sve se promijenilo, sve osim osjećaja. Oni su još uvijek harali u njoj, ali i u njemu. Što god daje osjećao, to nikako nije bilo dovoljno jako da bije potražio. Sjetila se da joj je to obećao večer prije njezina vjenčanja, ali već je idući dan zaboravio te svoje riječi. Što da radi? Kako da krene dalje? Oboje se našlo na istome križanju. Hoće li im se putovi opet razdvojiti ili će krenuti istom stazom? Odmahnula je glavom. Ne, izbjegavat će sva mjesta na kojima bi on mogao biti. Zašto je pristala na Zoein prijedlog? Zašto? Kao što je Zoe rekla, jednom je trebala suočiti se s prošlošću, ali koliko god vremena daje prošlo, ona na to nije bila spremna. Nikada i ne bi bila. Željela je izbrisati slike susreta od kojeg se još tresla, ali njegov lik još je lebdio pred njom. Vidjela je kako mu Adamova jabučica podrhtava, kako žila kucavica kuca toliko snažno daje otkucaje mogla izbrojiti. I on je bio uzbuđen, ali onaje to uzbuđenje mogla pogrešno protumačiti. Što je želio? Još
jednu avanturu kao podsjetnik na prošlost? I što bi to promijenilo? Opet bije ostavio. Nikada neće biti sigurna u njegove osjećaje. Kleo se u njih čak i onda kada to nije smio. Pokušao je voditi dvostruki život, pa čak i uspijevao u tome. Iz njena je zagrljaja trčao u suprugin, i obrnuto. Iako se kleo da to nije istina, nije mu vjerovala. Nije mu mogla povjerovati. Osjetila je kako joj se oči pune suzama. Obećala je samoj sebi da nikada više neće plakati zbog njega, a opet joj je natjerao suze na lice. Sve suze prolijevala je samo zbog njega. Horor koji joj je priredio bivši muž opet je se dogodio zbog njega. Nije se željela vraćati u prošlost, ali prošlost je zaokupila sve njezine misli. Zašto nije mogla pronaći mir? Tražila ga je godinama, ali nije ga mogla naći. Bol koju je osjećala bila je dovoljna da shvati što ne želi. Nije željela ponovno biti ranjena, nije željela ponovno biti među ljudima koji će je povrijediti. Povući će se na svoje imanje i tamo se pokušati oporaviti.
VI.
Kadje Amber otrčala, Denis je ostao stajati. Trenutak poslije pribrao se i ponovno sjeo. Sva su njegova osjetila bila pokrenuta. Postalo mu je jasno zaštoje sve proteklo vrijeme bio sam. Još ju je volio, a to se nikada nije promijenilo. Ni ona se nije promijenila. Bila je ponosna, ali ispod tog ponosa krila se žena kojoj se neizmjerno divio. Trudila se biti jača od osjećaja, od svega onoga što se nalazilo u njoj, a to nije bilo nimalo lako. Shvatio je koliko joj je stalo, koliko je pretrpjela zbog njega. Bože, pomislio je u sebi. Zašto je izgubio toliko vremena bez nje? Njegovo glupo obećanje, strah od neuspjeha koji većinu muškaraca sputava ni njega nije mimoišao. Bio je tako glup. Da ju je potražio mogao je izgubiti samo malo ponosa, a ono što je mogao dobiti ni s kojom se ljepotom nije moglo usporediti. Ustao je. Da je mogao vratiti vrijeme, postupio bi drukčije, nasmiješio se sam sebi.
Mnogi to žele, nije u tome nikakva iznimka. Nikada nemamo dovoljno pameti i mudrosti. Bio je to logičan zaključak. U poslu nikada nije griješio, a koliko god bio dobar u poslu, u privatnom životu nije znao odlučivati. No, sada je drukčije. Iako mu je jasno rekla da joj sada ništa ne znači, to ga neće pokolebati, obećao je samom sebi. ★ ★ ★ Zoe je jedva suzdržavala osmijeh kada je stigla u ured, a oda ga je naglo ugasila kad joj je Sara pokazala hrpu spisa koje je prije pauze propustila odnijeti Alanu na potpis. — Večeras je proslava obljetnice korporacije, nadam se da nisi zaboravila. Radimo skraćeno, zato požuri! — strogo ju je dočekala Sara. To je bilo dovoljno da se Zoe spusti na zemlju. — Nadam se da nije bijesan — promrmljala je daje ne čuje nitko osim njezine kolegice i prijateljice i zgrabila spise. — Ne znam — Sara je slegnula ramenima. — Možda i ne želim znati — rekla je vragolasto. Zoe nije znala treba li se više ljutiti na Saru koja opet skriva informacije ili na Alana i njegove prohtjeve. Ako joj je Alan kanio očitati bilo kakvu bukvicu, ona će mu uzvratiti. Čak i pod cijenu da
upropasti svoje prilike za napredovanje u korporaciji... On ne može utjecati na njezin status, jer je nije ni zaposlio. Sve je ovisilo o Denisu, a, kada se sjetila da ga je ostavila samog s majkom, uistinu je osjetila strah. Što ako su se njihovi odnosi toliko pogoršali da Denis poželi osloboditi se svoje prošlosti i nje, jer je podsjeća na majku? Zatim je samu sebe prekorila zbog paranoičnih misli, pa pokucala na Alanova vrata. Odmah se začuo odgovor. Očekivao ju je. Posljednji se put ponašao kao da ona i nije ušla, a u tom ju je trenutku živo zanimalo kakvo će njegovo ponašanje biti kada opet stane ispred njega. — Donijela sam spise na potpis - rekla je Zoe čim je ušla. — Da, pričekajte da potpišem, molim vas. Sjednite — rukom je pokazao prema stolcu nasuprot njemu. Iako je bila odlučna da bude hladna, nije uspijevala potpuno zadržati kontrolu i prikriti koliko je uznemirena zbog događaja koji su izmakli njezinoj kontroli. On nije smio primijetiti njezinu nesigurnost. Ako je osjeti, mogao bi to iskoristiti, a ona mu to ne smije dopustiti.
— Dolazite večeras na proslavu? — upitao je Alan ne podižući glavu sa spisa koje je potpisivao. — Da, da, naravno, zar nije obvezno za sve? — Zoe se jedva prisjetila daje službenu pozivnicu s Alanovim potpisom dobila prošli tjedan. — Imam jednu molbu — rekao je Alan mirno i podigao glavu s potpisa. — Trebam pratnju u poslovnim upoznavanjima. Bit će to neobvezni razgovori, ništa zahtjevno. Ali uz mene treba biti netko povezan s poslom... Nadam se da me nećete odbiti — izgovorio je nakon kraće stanke posljednju rečenicu. Zoe je imala osjećaj kao da pod propada ispod nje. On je poziva da mu bude pratnja na večerašnjem domjenku? Mislila je odbiti njegov prijedlog, a, kada je malo bolje razmislila, to i ne bi bilo odveć pametno. — Zašto ja? — upitala ga je tiho. — Imate pravo — Alan se nagnuo prema njoj. — Možda ste jedina ženska osoba koju smatram doraslom zadatku. Dovoljno lijepa da privuče pažnju, dovoljno pametna da sudjeluje u razgovoru, i dovoljno... — zastao je i osmjehnuo joj se. Bilo je očito da nije ni kanio završiti rečenicu. Kadje vidjela koliko ga je samo jedan osmijeh
promijenio, bila je zapanjena. Tako malo bilo je potrebno da mu lice neodoljivo zasja. Postalo joj je jasno u što se njena majka zaljubila. Sigurno je i Denis izgledao neodoljivo poput njega. Samu sebe upozorila je na svoje misli. Nije se smjela zanositi. Od osvete neće biti ništa. Sjetila se tko mu je zaručnica i zbog toga je njeno raspoloženje naglo splasnulo. Ako je i trebala imati plan, protiv ljepotice kakva je bila njegova Ava nije imala nikakve šanse. — Zašto bih vam ja trebala praviti društvo? — Zoe ga je pažljivo promatrala, a zatim se odvažila i upitala: — Zar ne dolazite u pratnji zaručnice? — Ah, ne, nije u gradu. No, neću vas prisiljavati. Ipak... domjenak neće trajati dugo — rekao je s oklijevanjem. — U redu — Zoe je i samu sebe iznenadila naglim pristankom. — Vidjet ćete, dobro ćemo se zabaviti i možda dogovoriti nekoliko poslova. Doći ću po vas. U osam budite spremni — napomenuo joj je i, što se njega ticalo, razgovor je bio završen. Zoe se pjenila u sebi. Ponašala se onako kako nije trebala. Pristala je. Zašto? Takvo se ponašanje nije uklapalo u njezin plano osveti. Bila je dovoljno realna da to prizna. No, njegovo joj je ponašanje zagolicalo maštu.
To je bilo nedvojbeno. Čimje izišla, nazvala je majku. — Slobodna sam. Gdje si? — upitala ju je čim je ona podigla slušalicu. — Na putu kući — čula je odgovor. Zoein osmijeh se zaledio na licu. Očito od njezina plana nije bilo ništa. Zašto je tako kratko razgovarala s Denisom? Je li moguće da se prevarila? Možda on i nije bio muškarac koji joj je slomio srce, ali... sve se poklapalo. Denis je bio oženjen, imao je dijete, a to joj je majka i napomenula. Pola sata kasnije bila je u gradu. Tražila je prikladnu haljinu. U zadnji čas, proklinjala je svoju neopreznost. Trebala je prije misliti na obljetnicu, na takve stvari novozaposleni moraju paziti. Nije se mogla pohvaliti sadržajem svojeg ormara. Sara joj i nije mogla pomoći jer su bile potpuno različite građe. Trebala je pronaći nešto što nije preskupo, što bi joj dobro pristajalo i što bibilo dovoljno glamurozno, ali strogo. Kako da to postigne? Ni sama nije znala hoće li uspjeti pronaći ono štoje ona zamislila. Za to vrijeme Amber se tresla nakon susreta s Denisom. Iako nije samoj sebi željela priznati da on tako djeluje na nju, bila je uzdrmana do srži. Vjerojatno je zato eksplodirala čim su počeli
razgovarati. Iz nje su progovorile njezina nervoza, njezina povrijeđenost i uzrujanost koja se nije smanjila iako su prošla dva desetljeća od posljednjeg susreta. Je li to moguće? Koliko god je dojam susreta s Denisom bio jak, barem jednako toliko bilo je njezino čuđenje zbog jake reakcije koju je izazvao. Nije mogla niti slutiti da će osjetiti opet onu grižnju savjesti i ljubomoru, kao i pri njihovu zadnjem susretu. I bila je sigurna da će na prvom sastanku prevladati njezino dobro ponašanje i da će barem moći pristojno razgovarati. Ali ne, prevladali su osjećaji i nekadašnja strast, kao da su se jučer rastali. To što je nikada poslije nije potražio nije mu mogla oprostiti. Za nju je to bio dokaz da mu nije ništa značila. Da, obećao joj je to na njihovu zadnjem susretu, ali zar je moguće da se tako čvrsto pridržavao tog obećanja? Sjetila se večeri uoči samog vjenčanja... ★ ★ ★ Bila je u hotelskoj sobi, kad je netko pokucao i, misleći da je sobarica, pošla je otvoriti. Pred vratima je stajao Denis. Tu je večer željela provesti sama, daleko od svih. Htjela je još
jednom razmisliti, u miru preslušati samu sebe i uvjeriti se da ne griješi. I mislila je u to vrijeme da postupa ispravno, jedino onako kako je mogla. Spašavala je samu sebe od potpune propasti. Da,bila je uvjerena da to čini. Već mu je dala sve što je imala, a on se ponašao kao da to ne shvaća. — Amber — Denis se naslonio na okvir vrata. — Ne čini to, Amber — molio ju je. Amber je stiskala usne pokušavajući suspregnuti suze koje su navirale. Zašto joj je to radio? Zašto? Dolazila je u iskušenje da vrišti, vrišti, vrišti i ne prestane dok god iz nje ne izađe sva bol koju je osjećala u prsima. Zar nije shvatio da bježi od njega? Od svega što je osjećala prema njemu. — Ne bježi od mene. Ti si rođena da budeš moja, samo moja—buncao je. Bilo je očito daje pio i daje samo na taj način i mogao skupiti hrabrosti da joj pokuca na vrata uoči njezina vjenčanja. — Tvoja ljubavnica? — drhtavim je glasom odgovarala Amber. — Razvest ću se — gledao ju je ravno u oči. — Uđi da te ne gledaju na hodniku, ne želim da se zna da si ovdje — Amber se pomaknula u stranu da bi ga propustila u sobu i dalje se s mukom suzdržavajući da ne brizne u plač.
— Zapravo me nema tko vidjeti jer ja i ne postojim u tvojem životu, niti sam ikada postojao. A što je s tobom? Štoje s tvojim srcem? — uzalud je pokušavao uhvatiti njezin pogled. — Sutra se udaješ, Amber, a obećala si da ćeš biti samo moja. — Ne mogu biti samo tvoja, Denise, jer ni ti nisi bio samo moj — pokušala ga je urazumiti, unatoč tomu što je bilo očito da je uzdrman i uskovitlanih osjećaja. — Cijelo vrijeme dijelila sam te s tvojom suprugom. Shvaćaš li ti kolika je bila cijena svakoga sretnog trenutka? Plaćala sam ih u boli, koja je znala biti okrutno nepodnošljiva. Iz tvojeg bih zagrljaja došla kući i zamišljala tebe u zagrljaju tvoje supruge. Ne mogu više. Dala sam ti sve što sam ti mogla dati. — Voliš li ga? — Denis ju je uhvatio za ruku. — Samo to želim znati — isprekidano je govorio. — A što je ljubav? Zar je ovo što osjećam prema tebi prava ljubav? Ljubav bi nas trebala krijepiti i voditi k sreći, a mene je moja odvela u središte samouništenja. — Osjetila je kako Denisova ruka popušta stisak. — Žao mije, ali ja ne mogu postupiti drukčije. Rezignirano se odmakao od nje, prišao krevetu i sjeo prolazeći prstima kroz kosu. — Znam da ti nisam dao ono što sam htio. Ali nikada nikoga nisam volio kao tebe. Ostavi ga,
Amber, nećeš biti sretna — molioj u j e . — Ne mogu, odlučila sam usmjeriti život onako kako ja želim—Amber je nastojala da njezine riječi zvuče hladno, iako ju je boljelo dok ga je promatrala u tom stanju. Oboje su bili podjednako očajni i tako joj je malo trebalo da se predomisli. Pribojavala se da će Denis reći neku lijepu riječ i navesti je da mu se ponovno baci u zagrljaj. Ali nije smjela. Odlučila je udati se za Lea i pobjeći od prošlosti. Bio je to jedini način da njezin život krene dalje. Dalje od Denisa. — Ne voliš ga. Znam daje tako. Možeš se boriti protiv svojih osjećaja koliko želiš, ali ja znam da lažeš sebi, njemu, meni... U dubini duše svjesna si da griješiš. Amber više nije mogla zadržavati suze. Borba koja se odigravala u njoj bila je preteška. Morala mu je reći sve što joj je bilo na srcu, morala je biti gruba da bi ga otjerala. — Zar nisi ti jedina pogreška koju sam počinila? — rekla je polako, više ne skrivajući suze. — Volim te — Denis je ustao i obuhvatio njezino lice dlanovima i očajničko joj se zagledao u uplakane oči. — Ako me voliš, onda ćeš me pustiti da idem svojim putem, onim koji sam sama odabrala
—odgovorila je Amber drhtavim glasom. Dovoljan je bio taj dodir da se sva sjećanja vrate. Onako kako joj je bilo u njegovu zagrljaju, ni s kim joj neće biti. Naučio ju je uživati u ljubavi, kako davati cijelu sebe. Ništa joj nije ostalo, osim krhotina ponosa. A željela je te krhotine sačuvati i s njima pobjeći iz začaranog kruga vječne ljubavnice. Jednom će je se zasititi, a što će onda biti? Provest će pokraj njega najljepše godine života, svjesna da on može u bilo kojemu trenutku prekinuti njihovu vezu. Ne bi to mogla podnijeti. Nakon toga zaista više ne bi znala što učiniti sa svojim životom. Upravo zbog toga željela je krenuti sasvim novom stazom. — Vjeruj mi, volim te - ponavljao je. — Voli svoje dijete, svoju suprugu. Oni trebaju tvoju ljubav. Obećao si im i dužan si dati im ono što zaslužuju. Kajem se zbog onoga što sam učinila. To se kosilo sa svim onim što sam dobila odgojem. Bila je to moja slabost — jedva je izgovorila te riječi. Bilo joj je mučno promatrati njegove suze. Bila joj je muka od same pomisli na budućnost. Samu je sebe kažnjavala za svoje grijehe. Nikada si neće oprostiti što je otimala ono što nije bilo njeno. Koliko god daju je to privremeno
činilo sretnom, to je trebalo prestati. Pogriješila je, ali to njezino srce kao da nije shvaćalo. Kažnjavala je samu sebe. Lea nije voljela, ali je vjerovala da bi život s njim mogao biti ugodan. U što se to upušta? Sumnje su je počele opsjedati, a to se nije smjelo dogoditi. Sutra se udaje, i od toga neće odustati. Čak i da je moli na koljenima, to neće ništa promijeniti. Što joj je. on mogao dati? Mrvice kojima je ona neko vrijeme bila zadovoljna. Ne, ona to ne želi. — Razvest ću se — pokušao ju je još jednom uvjeriti. — To najmanje želim. Graditi sreću na tuđim suzama za mene bi bio teret s kojim se ne bih znala nositi. Kako bih se pogledala uogledalo? Kako bih bila sretna znajući da sam uništila dva života? Ne, ne mogu. Istina je da te volim, ali ljubav će s vremenom izblijedjeti. Ona umire ako se ne hrani nadom, a ja želim da nestane bez traga, kao da nikada i nije postojala. Ne mogu sebi oprostiti ni to što sam te oduzimala njima. Nisam na to imala pravo. Ali ne želim više hraniti svoje slabosti, ne one zbog kojih drugima nanosim bol. Da, ne volim Lea kao tebe. Ali život s njim bit će mi okajanje grijeha. Kamo sreće da nikada nisam upoznala ljubav... Amber je ponovno briznula u plač. Denis ju je zagrlio, a ona je glasno zajecala ne
zaustavljajući više suze. Na njegovim je prsima osjetila da mu se disanje ubrzalo i čula kratko šmrcanje. Znala je da ni on nije mogao zadržati suze. Eto, to je kraj njihove ljubavi. Tužan kraj. Ali suze su ljekovite, isplakat će sve što je tišti, a zatim obrisati lice i sutra krenuti dalje. Imala je dojam da satima plače u njegovu zagrljaju. A plakala bi i dalje, samo kad bi on mogao ostati uz nju. Kako će živjeti bez njega? Bez njegove ljubavi bit će poput prazne orahove ljuske. Svoje se ljubavi odrekla da bi njegovo dijete imalo oba roditelja. Znala je daje on voli. Katkad ljubav ne treba dokazivati riječima. Vidjela je njegov očaj i iskrene suze. No, trebao je shvatiti daje njihova ljubav nemoguća i olakšati joj oproštaj. Trebala je djelić razuma, trebala je odbijanje, a ne njegov zagrljaj i utjehu večer prije njezine udaje za drugoga. Zašto ga je primila u sobu? Produbljivala je ionako preveliku agoniju. Kao daje podsvjesno željela daje on odgovori od vjenčanja. A što bi bilo onda? Kako bi majci pogledala u oči? A već ju je izdala na neoprostiv način. — Nemoj se udati — rekao je Denis kadje došao do daha.
- Idi,
molim te. — Amber se pribrala. — Izgubila sam kontrolu nad sobom i želim se smiriti. Ne želim vječno čekati. Shvati me, molim te. Sama sam odlučila. Sasvim mi je svejedno što će samnom biti. Sutra će za oltarom stajati tužna mladenka, djevojka s osmijehom na licu, ali s mrtvim srcem. Shvaćaš li što mi radiš? Ovoga trenutka želim da me nema. Ovo je bijeg od tebe, očajnički bijeg, a ti me pratiš poput sjene. Idi, Denise. Idi, molim te. — Pobogu. Što to radiš? Ideš svjesno u propast — planuo je. — Neće mi biti prvi put da to činim. Želim se kazniti — rekla je ogorčeno. — Zašto? Zbog ljubavi. Zato što si slušala srce? Zar nam nije bila dovoljna kazna to što smo morali kriti da se volimo? — Idi — Amber je opet počela grcati u suzama. — I ne traži me. Treba mi hrabrosti za sutra. I ti bi trebao imati hrabrosti i okrenuti novu stranicu u svojem životu. Pobogu, idi. Pusti me da budem sretna onoliko koliko mogu. Želim obitelj, nekoga tko će me voljeti. Leo me voli. S vremenom ću zavoljeti i ja njega. Denise, moja je ljubav dragocjena, i ne želim je bacati u vjetar. Nije razumio njezino kajanje. Zar osuđuje samu sebe zato što ga je voljela? Kao daje ljubav grijeh! Kakva god bila, ljubav nije grešna. Zbog
svoga kajanja namjerno ga je ranila, shvatio je. Tolika je bila njezina bol. I tada je tek odustao. Njezino preklinjanje nije ga odbilo, ali preko vlastite povrijeđenosti više nije mogao prijeći. — Kriviš mene za ono što nisam mogao promijeniti, ali ti možeš. Leo će osjetiti da nije voljen. Samo ćeš jednu muku zamijeniti drugom. Kako ćeš ti podnijeti dodir osobe za koju znaš da nije izbor tvojega srca? — Ne produbljuj moj očaj. I ovakav mije dovoljan — planula je Amber. — Zar misliš da svega toga nisam svjesna? Ali Leo ne može uništiti moje srce, jer je već uništeno. Ne može me raniti, jer više nema mjesta za nove rane. — Želim biti siguran da ti ništa ne značim — Denis je spustio glas na razinu poslovne ponude i izgovorio riječi koje su joj seurezale u pamćenje. — Doći ću na vjenčanje i uvjeriti se u to. Ako se uistinu vjenčaš, okrenut ću se i nikada te više neću potražiti. — Odlazi. I ne želim te na vjenčanju izgovorila je to okrenuta leđima od njega. Nije ga više ni pogledala, samo je čula da je naglo otvorio vrata hotelske sobe i brzo ih zalupio za sobom. Tada se klonulo srušila na krevet. Jecaji su joj potresali cijelo tijelo. Znala je da Denis ima pravo. Nije bila pravedna prema sebi, a ni prema Leu. Ali ni život
nije bio pravedan prema njoj. Ona se samo pokušavala osloboditi ovisnosti o ljubavi koju je Denis izazvao u njoj. Ta je ljubav bila koktel otrova koji su paralizirali njezino biće i usmjerivali njezine misli. Ne, neće se predomisliti, koliko god to njezino srce željelo. Sutra će se vjenčati i sve prepustiti sudbini. Neće Leu dati mrvice, dat će mu sve što ona ima. A koliko je to? Malo, ali trudit će se. Žrtvovat će svoju sreću da okaje grijehe. To će morati biti dovoljno. Da, morat će. Drhtavom je rukom pokušala obrisati suze, ali nailazile su nove. Činilo joj se da tomu nema kraja. Koja to nevjesta plače noć uoči vjenčanja? Plaču samo nesretne nevjeste, a Amber je tu nesreću osjećala cijelim svojim bićem. Nije bilo nimalo lako odbiti Denisa. Za to joj je trebala sva snaga koju je izvukla iz nekog njoj nepoznatog dijela sebe. Ali uspjela je. Željela je promijeniti svoj život, a tako je malo nedostajalo da ga zamoli da ostane, da još jednom zajedno ne misle na sutra. Tragovi njezine tuge bit će vidljivi i sutra na vjenčanju, ali što se nalazi u njoj, znat će samo ona. I nakon sutrašnjeg dana više ništa neće biti isto. Denis neće doći, nadala se da neće. Ali što ako dođe? Što ako ga vidi? Hoće li je još jednom
dovesti u kušnju da sve odbaci i pođe s njim? Hoće li napraviti skandal ili ga izbjeći? Ni u što nije bila sigurna. Mislila je na majku. Ona to ne bi podnijela. To joj ne može priuštiti. A Leo? Njemu je obećala da će se udati za njega i to će obećanje održati. Ionako joj je bilo sasvim svejedno. Njezino je srce bilo mrtvo, samo se njezino tijelo mehanički pokretalo, kao i njezin razum. Da, razum. Trebala ga je poslušati, barem u ovim teškim trenutcima. Posljednji pokušaj da počne sa životom i da prekine agoniju u kojoj se nalazila trebala je provesti dokraja, bila je uvjerena da još uvijek ima snage za to. Uloga ljubavnice i druge violine za nju je završena. Tužne zvukove neostvarene ljubavi zamijenit će koliko-toliko normalnim životom. Prišla je prozoru. Vidjela je da Denis još stoji ispred ulaznih vrata hotela i gleda u njezine prozore. Očekivao je da će se ona predomisliti, ali neće. Ovaj put će znati reći “ne”. Tako je obećala samoj sebi i tako će učiniti. Kaos u koji je upala, trebala je privesti kraju. Doduše, dao joj je ljubav, a ta je ljubav bila i njezino prokletstvo. Ispred nje bila je duga noć. Znala je da neće ni oka sklopiti. Kako bi i mogla? Leo ili Denis? Jednog je birao razum, drugog
srce. Nikada nije mogla shvatiti ovisnost o bilo čemu, ali u tom joj je trenutku postalo kristalno jasno koliko jaka ona može biti. Pila je otrov ljubavi, trovala je svoje srce i tijelo i bila je varljivo sretna. Ta bi sreća nestala onoga trenutka kada bi Denis ustao iz kreveta da ode. Još dok bi promatrala njegova leđa, zapljusnuo bije val osamljenosti i tuge. Nakon svakoga njegova odlaska navrle bi joj suze. Sreća bi se povukla pred tugom. Plaćala je previsoku cijenu svakoga sretnog trenutka. U to vrijeme u njezinu je životu postojala tolika neravnoteža daje morala nešto učiniti, a Leo joj se nametnuo kao izbor. Da, slučajan susret u gradu bio je dovoljan da počne voditi dvostruki život. Leo joj je trebao dati sigurnost. Nije bilo prevelike sreće, ali ni suza koje bije pratile. Pristala je udati se jer je njemu trebala mirna luka zbog dinamičnog posla koji je vodio, a ona je to prihvatila kao spas. Ništa je od toga neće odvratiti, čaj ni Denisovo lažno obećanje da će se razvesti. Oženjeni se ne razvode zbog ljubavnica. To je bilo nepisano pravilo. Čak i kad bi to i učinio, prije ili poslije ona bi doživjela sudbinu njegove supruge, a to je bilo ono što ju je najviše odvraćalo od sve te silne
ljubavi koju je osjećala prema njemu. Kad bude daleko od njega, od svih poznatih mjesta na kojima je bila sretna s njim, sve što je doživjela postat će samo uspomena. Oporavit će se, iako će joj za oporavak trebati mnogo vremena. Nije znala kolika je njezina snaga sve dok snaga nije postala njezin izbor. Kad je vidjela da je Denis podigao ruku u pokušaju da joj mahne, odmaknula se od prozora i sjela na krevet ruku nemoćno skupljenih u krilu. “Ovo je moja djevojačka večer”, pomislila je i gorko se podsmjehnula sama sebi. Čemu se imala veseliti. Našla je izlaz iz situacije u kojoj se zatekla i samu sebe osudila na taj put. Kao i većina djevojaka, željela je obitelj, a s Denisom je nije mogla imati. On je tu svoju obvezu ispunio i mogao se poigravati sa životom, s ljubavlju i s osjećajima. Svjesno je prekršila sve ono u što je vjerovala. Znala je za njegov brak i svjesno pristala na vezu s njim. Dopustila je osjećajima daje ponesu i, koliko god se kajala zbog toga, duboko u sebi znala je da se ništa ne bi promijenilo ni kad bi se mogla vratiti i ponovno naći pred odlukom da odlučuje hoće li se upustiti u vezu s njim. ★ ★★
Put do kuće bio je dug, dovoljno dug da se uspije pribrati. Kad je stigla, majka ju je dočekala u kuhinji i obasula pitanjima. — Bila si kod Zoe? — pogledala ju je zagonetno. Nju nije mogla prevariti. Nije ni željela. Samo je skrivala istinu, a to nije smatrala nikakvim grijehom. Onaj pravi, istinski grijeh nalazio se u njoj, u njezinoj prošlosti. — Da, bila sam — Amber je kimnula glavom. — Što se dogodilo? Zar nešto nije u redu? — pažljivo ju je promatrala majka. — Sve je mnogo bolje nego što sam očekivala — Amber se nadala da će njezine riječi umiriti majku, ali se prevarila. Majka ju je i dalje sumnjičavo gledala. — Ne izgledaš zadovoljno. Što kriješ od mene? — inzistirala je Stella. — Samo sam umorna. Ne znam kako bih trebala izgledati. Zoe je sretna, i ja sam. Ima lijep ured i sva je poletna. Ima mnogo planova za budućnost, a tomu se istinski veselim. Amber se pokušala provući pokraj majke, ali ona ju je čvrsto uhvatila za ruku. — Pogledaj moje lice — Stela joj je podigla glavu i zagledala joj se u oči. — Pogledaj sve te bore na njemu — nastavila je istim,
zapovjedničkim tonom. — U njima nije upisano samo vrijeme koje sam provela na ovome svijetu nego i iskustvo koje sam stekla. Sada kad smo same, mislim daje krajnje vrijeme da mi napokon kažeš istinu. Odrasla si i sve tajne koje si skrivala godinama sam poštovala. Ne može se dogoditi nešto što majka ne može oprostiti. Želim da znaš da taj teret možeš podijeliti sa mnom — Stellin se stisak pojačao. — Nikoga nisi ubila. — majčin je glas postao hladan, neprepoznatljivo leden. — Nisam, naravno da nisam — odgovorila je Amber iskrivljena lica. A to je i bila istina. Nikoga nije ubila, osim svojeg srca, a za to nikomu nije trebala odgovarati. Tek sebi samoj. Njezina majka i nije trebala znati ništa o tome. Daleka prošlost nije trebala utjecati na sadašnjost, a ni na budućnost. Amber je bila čvrsto uvjerena da tajna treba ostati tajna, iako su velovi te tajnovitosti počeli padati. Zoe je slutila istinu. A slutila ju je i Stella. — Što si, pobogu, mogla zgriješiti? — majka nije odustajala. Bila je čvrsta žena, od onih koje znaju šutjeti, ali i doći docilja kad to žele. A ovaj put činilo se da neće odustati. — Bila sam s oženjenim muškarcem prije
nego što sam se udala za Lea — riječi su, jednostavno, provalile iz nje. Sada nakon što ih je izgovorila, preostalo joj je samo da čeka majčinu presudu. Povući ih više nije mogla. Pažljivo je gledala majčino lice da vidi njezinu reakciju i iznenadila se kad se majčino smrknuto čelo razvedrilo. Je li je raznježila činjenica daje njezina kći otvorila svoje srce ili joj je laknulo što je tajna njezine kćeri bila daleko od njezinih crnih slutnji? — Da, to sam učinila. Za Lea sam se udala samo da pobjegnem od njega — ohrabrena majčinom reakcijom, Amber je nastavila svoju ispovijed. — Mislila sam da ću ga zavoljeti, ali nisam. Uništila sam sve što sam dotaknula. A trudila sam se da ga zavolim, dala sam sve od sebe, doista — zašutjela je, lica oblivena suzama. Bile su to suze olakšanja. Da, doista se osjećala kao da joj je sa srca pao kamen koji je za nju već godinama bio pretežak. Eto, i njezinaje majka saznala istinu. Možda je osmijehom krila ono što je zapravo osjećala. Očekivala je osudu i bila je spremna na majčina prigovaranja. — Sada znaš da tvoj odgoj i nije bio osobito uspješan — Amber se okrenula prema majci, očekujući osudu. No, na majčinu licu bore kao da su se ublažile.
— Mogla sam te odgajati, ali nisam ti mogla odrediti sudbinu. Sama si je izabrala, a i sama plaćaš prokleto visoku cijenu. Naravno da sam te odgajala onako kako su i mene odgajali. Nije neobično što si neke vrijednosti pogazila. Svatko od nas pogazi neke od njih, namjerno ili ne. Nitko ne živi životom sveca, niti se od ljudi to očekuje. Pravila postoje da bi se kršila, a nitko to ne čini iz hira. — Hvala ti — uzdahnula je Amber. Mir kao daje ispunio cijelo njezino biće. Da, bio je to mir kakav nije osjetila godinama. — U obitelji nalazimo potporu, da bismo lakše nosili terete koje imamo. Na taj način svi ih zajedno preuzimamo i dijelimo. Nisam inzistirala sve do sada. — Da. Ali, Zoe radi za Denisa. On je taj koji odlučuje o njezinu poslu... — Amber je zamukla znajući daje njezinoj majci sada sve jasno. — I sama znaš da se u životu ništa ne događa slučajno. Pokatkad je predug put do onoga što želimo, a tvoj je uistinu bio takav. Imaš Zoe, a da nije bilo grijeha koji si počinila, možda je ne bi ni imala ili bi ona bila sasvim drukčija osoba. Pomiri se s prošlošću, živi u sadašnjosti, ali i vjeruj u budućnost. Zaslužila si sreću i ja u dubini svojeg bića osjećam da ćeš je i dobiti. — Ne vjerujem — Amber je slegnula
ramenima. Nije se sjećala kada je posljednji put s majkom razgovarala tako otvoreno. Koliko je prošlo godina? Ili desetljeća? Katkad je najteže otvoriti srce svojima najbližima. Bojimo se njihove osude. I Amber se bojala. A tek je sada, nakon oslobađajućeg priznanja, uvidjela da nije trebala. — Vjeruj — majka joj je odlučno rekla. - Ja sam sama. Imam previše godina da bih bilo što mijenjala u svojem životu. Ali, kad bi mi se pružila prilika, ja bih je ugrabila. Još sam živa, a sve dok smo živi, u nama postoji nada. Četrdeset i sedam godina? To sunajljepše godine za novi početak. Dovoljno si zrela da ne pogriješiš, ali i da prepoznaš kada naiđeš na nešto posebno. Više nema skrivanja. Situacije su kristalno jasne. Čini mi se da si zaboravila kako je naša sreća u našim rukama, samo što pokatkad ne znamo upravljati njome i iz toga i proizlaze svi naši problemi. Bilo bi to lakše da si mi se prije povjerila - majka ju je pogledala u oči. Amber se nije osjećala kao da ima četrdeset i sedam godina, nego tridesetak manje. Stajala je pred majkom poput djevojčice, vapeći za njenim razumijevanjem. I dobila ga je, iako ga nije očekivala. Osuda koje se bojala izostala je. Je li moguće da nije dobro poznavala čak ni rođenu majku?
Koliko god vjerovala daje poznaje, svjesno se udaljila od nje, i nije joj dopuštala da joj se približi. Kada bi Zoe tako postupila prema njoj, to bi je povrijedilo, ali i naljutilo. Teško da bi se pomirila s njezinim udaljavanjem, kao što je to učinila njezina majka. Tek sada je razumjela svoju majku, koja je cijelo vrijeme patila s njom. Znala je daje to tako tek sada kada je i ona majka odrasle djevojke koja je mogla izabrati nešto što nije smjela. — Bježala sam od istine — Amber je iskreno rekla. — Mislila sam da ću sve lakše zaboraviti ako to nitko ne bude znao. Ali sam se prevarila. Žao mije. Da sam znala da ćeš ovako reagirati, drukčije bih postupila. — Majčino je srce preveliko. U njemu ima oprosta za sve. Iziđimo na trijem, sunce je još ugodno. Jesi li za sendvič? Sjedni, donijet ću ti nešto za večeru. Amber je izišla. Čula je kako majka posluje po kuhinji. Doista je imala pravo kada je rekla da će im biti ugodnije vani. Odjednom je osjetila kao da je između majke i nje ponovno nastala bliskost koje posljednjih godina nije bilo. Mnogo su toga propustile, obje. Naravno, Amber je još jednom požalila što nije prije olakšala dušu. Kad je majka stigla sa sendvičem na tanujriću,
Amber ju je zahvalno pogledala. Njezina je majka dobro nosila svoje godine i svoje bore. S dostojanstvom i poštovanjem prema vremenu koje je bilo iza nje.Amber se mogla samo nadati da će i ona u njezinim godinama izgledati tako dobro. Nasmiješila se kada je shvatila da i bore kadšto mogu ukrasiti lice, osobito kad mu daju pečat iskustva i mudrosti, kao kod njezine majke. Nikada nije razmišljala da bi i njena majka mogla imati nekoga nakon oca. Shvatila je daje majčinu samoću prihvatila kao vječnu, ali svoju nije. U njoj je još uvijek tinjala nada, iako joj nikad nije dopustila da se pretvori u buktinju. — Znači, susrela si se s... Denisom? — majka ju je radoznalo pogledala, odugovlačeći s izgovaranjem njegova imena. — Da — Amber je tiho odgovorila ne gledajući je. — I izgleda bolje nego prije. — I dalje je u braku? — majka ju je salijetala pitanjima. — Nije. Razveo se prije pet godina. To samo dokazuje da ja nisam uzrokovala razvod, što me umiruje, iako on jest uzrok raspada mojega braka. — Nakon toliko godina? Zašto misliš i da kod njega nije isti slučaj? — majka joj je pomagala da svoju situaciju sagleda na drukčiji način. — Nije — Amber je bila uvjerena da govori
istinu. - Doznala si dio onoga što sam proživjela. Dovoljno za sada — za Amber je razgovor o prošlosti bio završen, a to je i njezina majka shvatila. — Uskoro nećemo moći uživati na trijemu — Amber je promijenila temu. — Zato se koristim svakom prilikom da budem ovdje, da uživam u prirodi koja je najljepša ujesen. To je razdoblje kada se priroda sprema na spavanje, ali prije sna kao da želi zablistati posljednjim sjajem. Volim jesen. Nekako me podsjeća na moje godine. Ovo je posljednja prigoda da blistam i uživam uplodovima svojeg života. Kad malo bolje razmislim, doista imam razloga za to. Ima tebe, imam Zoe, i više od ovog mi za sreću ne treba. Sve ću ostalo prihvatiti onako kako život bude donosio. — Ponosna sam na tebe — rekla je Stella odjednom. — Zašto bi bila ponosna? — Amber se trgnula. — Zašto što jesam. I imam razloga da budem. Možda si pogriješila, ali sve si učinila da tu pogrešku ispraviš. Čini mi se da si samu sebe previše kažnjavala. Umjesto da okreneš novi list, ti si se neprestano vraćala na prošlost. Uspomene iz toga razdoblja možda i nisu posebno lijepe, ali su tvoje. Od prošlosti si nešto naučila, a krajnje je vrijeme i da ti to shvatiš. Ima li nade za
tebei Denisa? — iznenadila ju je svojim pitanjem. — Ne želim daje bude — Amber je doista željela da to što je rekla bude istina. — Prestani sa zavaravanjem. Prigrli život. Ako ti je stalo do Denisa, nemoj dopustiti da vas opet nešto razdvoji. Naravno, ako postoji još imalo onih prelijepih osjećaja koji su vas spojili, ali i razdvojili. To je jedini savjet koji ti mogu dati. Bori se za ono do čega ti je stalo. A do Denisa ti je stalo. Odmah sam to osjetila. Da, znam daje ovo istina. Da nije, i da imalo sumnjam u nju, ne bih ti ovo govorila.
VII.
Zoe je završavala dotjerivanje za poslovni domjenak. Poslovna večera ili izlazak, bilo joj je sasvim svejedno. Znala je samo daje pred njom duga večer i da će joj biti teško zadržati koncentraciju jer će Alan odvlačiti njezinu pozornost. Prvi je dojam znao prevariti, ali bila je uvjerena daje njezino mišljenje o Alanu bilo ispravno. Njegovo je pravo lice vidjela već prvog dana kada je ušla u njegov ured. Mogao je pri upoznavanju pokazati i sasvim drukčije lice, ali očito je njegova poza oholost i bahatost. Iako se naivnost povezivala s mladošću, ona nije bila nimalo naivna. Ako je on igrao neku svoju igru, igrala ju je i ona. Iako je on u prednosti zbog visoke pozicije u tvrtki, ona će učiniti sve da mu oteža pobjedu u toj igri. Nije znala što može očekivati. Zasad, potrudila se da izgleda što bolje i dala je sve od sebe da zablista. Primaknula se ogledalu i još jednom je pomno provjerila svaki detalj na sebi.
Možda nije izgledala glamurozno poput njegove zaručnice, ali svidjelo joj se ono što je vidjela. Na sebi je imala haljinu boje ljubičice. Iako je mislila da neće biti prikladna, promijenila je mišljenje kada ju je isprobala. Savršeno joj je pristajala, ističući njene oči, tamnu kosu i ten, ali i vitkost i sve obline. Nanijela je malo naglašeniju šminku nego inače, što je još više istaknulo pravilne crte njezina lica, oči i usnice. Time je istodobno povećala samopouzdanje, koje joj je trebalo u ovakvoj prigodi. Kontrast haljini bile su cipele i večernja torbica boje pudera. Nasmiješila se zadovoljno. Bila je dosta vješta u šminkanju i usklađivanju boja. Od nakita dodala je samo naušnice. Sasvim dovoljno, nasmiješila se. Još nekoliko kapljica najdražeg parfema, i bila je spremna. U tom se trenutku začulo zvono na vratima. Kad ih je otvorila, osmijeh joj se zaledio na usnama. Pred njom je stajao Alan u svečanom odijelu i morala je priznati da odlično izgleda. Bio je opušten i nasmiješan, bez traga napetosti i namrštenosti koju je upoznala kod njega. Dosta očaravajuće, morala je priznati sama sebi. — Oh, izgledate veličanstveno — sudeći po njegovu uzviku iznenađenja, i ona je na njega
ostavila sličan dojam. Zoe se namrštila. Prostrijelila ga je pogledom. Nije željela biti žrtvom njegova šarma i daleko od toga daje željela doživjeti sudbinu svoje majke. — Ovo je poslovna večera. Nema razloga da ne budemo službeni, kao inače — sama je sebi čestitala za tu rečenicu. Najbolje je da ga podsjeti na njihove poslovne odnose, tako će ostaviti dojam uzorne zaposlenice, a istodobno ga držati na podnošljivoj udaljenosti. Njegovi osmijesi, morala sije priznati, bili su prekrasni, ali zbunjivali su je više nego što je htjela pokazati. — Doista mislim to što sam rekao — Alan ju je povrijeđeno pogledao. — Za vas nisam dama, nego vaša zaposlenica. Nemojte to smetnuti s uma — rekla je ledeno. — Pokušavam, ali sumnjam da će mi to uspjeti. Ne želim rat, želim provesti ugodnu večer i sklopiti dobar posao. Zato sam vas zvao. Smijem li vas zvati Zoe? — Može, ali samo večeras — dopustila mu je velikodušno, smješkajući se u sebi. — Vi... — Alan — ispravio ju je. - Isto pravilo vrijedi za oboje. Idemo li? — zavirio je u njezin unajmljeni stan. — Možda niste navikli na skromnost kao što je moja, ali ovdje živim - Zoe nije kanila
ponašati se prijateljski prema njemu. — Drago mije da sam vidio gdje živite — Alan je bio pristojan. Bila je tako posebno drukčija od svih djevojaka koje je poznavao, osobito od njegove zaručnice. Iako se trudila biti na distanciji, mladenačka životnost i vedrina izvirale su iz svake pore njezina bića. I bila je vrlo privlačna, ali na sasvim drukčiji način od Ave. Kod Ave je sve bilo proračunano, pa čak i njezini osjećaji. Nikada se nije prepuštala potpuno, što je u posljednje vrijeme sve češće primjećivao. Sa Zoe je osjećao da se može opustiti i daje pred njim ugodna večer koja bi ga mogla iznenaditi. Zoe je bila malo iznenađena kad je ugledala Alanov sportski automobil, ali je odšutjela komentar i zaključila daje automobil u skladu s njegovim avanturističkim duhom. Tipičnim za zaigrane mladiće, nasmiješila se ljubazno dok joj je pridržavao vrata. — Lijep automobil - kratko je rekla, osjećajući da on očekuje njezin komentar. — Da, za mene je samo ono najbolje dovoljno dobro — naglasio je svoje riječi i opet navukao poslovnu masku. Zoe je primijetila da joj se raspoloženje ne
popravlja. Alan je na sve moguće načine pokazivao tko je i kakav je njegov društveni status. A ona je to naglašavanje prezirala. Naučila je ljude cijeniti po tome što jesu, a ne po tome što imaju. Alan je očito mnogo pažnje polagao na vanjštinu ibogatstvo u kojemu je odrastao. Zoe je smatrala da je takvo ponašanje djetinjasto. — Znaš li da su se naši roditelji poznavali? — upitao ju je čim su krenuli. Nije joj bilo sasvim jasno želi li samo pokrenuti razgovor ili je to tema o kojoj je s njom kanio razgovarati. Što god bilo, nastojala je odgovarati iskreno i pristojno. — Znam. Tvoj otac i moja majka očito su se poznavali bolje nego što su trebali. Ako misliš da bismo mi trebali rješavati njihove nekadašnje nezavršene poslove, na mene ne računaj. — Ne pada mi na pamet, ne trebaš me opominjati — nasmiješio joj se Alan. — Za svaki slučaj — Zoe je slegnula ramenima. — Znam daje postojala žena zbog koje je brak mojih roditelja propao mnogo prije službenog raskida. — I ja znam daje postojao muškarac koji se poput aveti uvlačio u brak mojih roditelja i na kraju mu je i presudio. — Dakle, oboje znamo što je bilo — zaključio
je Alan. — I ako sumnjamo da su bih u vezi, mislim da se to nas ne treba ticati. — Zašto ti ne vjerujem — Zoe se promeškoljila. — Vjeruj u što želiš. Prošlost se ne može promijeniti. Ja to i ne pokušavam. Za nekoliko minuta stižemo — pokušao je promijeniti temu, ali Zoe je osjetila kako napetost između njih raste. Zoe nije željela pokazati strah, ali je zaključila da s Alanom može biti iskrena. Vrlo brzo, razmišljala je, pokazat će se je li njezina procjena bila ispravna. — Pribojavam se ipak da će nas prošlost naših roditelja sustići. Između njih je ostao tinjati sukob koji bi se mogao odraziti i na naše odnose. — Hoće ako mi to dopustimo — Alan je rekao umirujuće. — Ono što se dogodilo, ne možemo promijeniti. Posljedice su snosilioni koji su sudjelovali u toj prošlosti. Neću reći da to nije ostavilo traga na nama, ali naučio sam živjeti s tim. Nauči i ti. Zoe se svidjelo kako je Alan objasnio ono što se dogodilo između njihovih roditelja. Da, naučit ću živjeti s tim, kao što je i majka naučila, ponovila je, ali u sebi. Alan nije ni na koji način pokazao da je ljubomoran ili da na bilo koji način želi nastaviti priču koju su započeli njihovi roditelji, ali Zoe je
samoj sebi obećala da će biti oprezna. Neće pogriješiti poput majke. Dok je promatrala Alana, djelomično je razumjela majčine postupke. Ovako poput Alana nekada je izgledao i Denis, a o takvom muškarcu sanja svaka mlada djevojka. Za razliku od Alana, Denis je imao manire i znao se ponašati prema ženama. Znao je isplesti mrežu oko žene koju je želio i u tu mrežu mnogo bi djevojaka poželjelo upasti. Gledajući Alana, nije mogla zamjeriti majci što nije odoljela Denisovu šarmu. — O čemu razmišljaš? — upitao ju je Alan. — Ni o čemu — hladno je odgovorila Zoe. — Odradimo ovu večer, i to je to — uzdahnula je. Prevario se ako je mislio da će bolje upoznati Zoe na večernjem izlasku, podsmjehnuo se Alan sam sebi. Po svemu sudeći, morao se pomiriti s time da će Zoe namjerno ostajati zagonetna i zatvorena prema njemu. Kad su stigli, gužva je već bila počela. Ulazeći u dvoranu pokraj Alana, Zoe je među prisutnima primijetila Alanova oca i uhvatila njegov pogled pun divljenja. Naravno, vjerojatno ga je podsjetila na Amber, na prošlost, na uspomene koje još nisu izblijedjele kod sudionika zabranjene avanture. Alan ju je svima predstavio i ona je sjela
pokraj Denisa. Osjećala je laganu nelagodu. Sjedila je nasuprot Alanu i mogla je pratiti svaki njegov pokret, kao i on njezin. Nekoliko je putauhvatila njegov pogled, ali govorila je sama sebi da se ne treba zbog toga zanositi. Samo tako mogla je ostati prisebna. Bilo bi lako Alana zamisliti kao princa u vlastitim maštanjima, ali to nije smjela dopustiti. Ne, ona ne želi daje netko skrene s puta koji je sama zacrtala, pa čak ni netko poput Alana. Takvi se snovi lako rasprše, pa je stoga bolje ne graditi kule u zraku. Nije željela pokazati da joj je stalo do nečega što ne može imati. Jednom kada se zaljubi, ljubav će pokloniti onomu tko joj bude znao uzvratiti. Drukčije ne može biti. Brak njezinih roditelja bila je bolna, ali korisna pouka. Ljubavne odluke utječu na životne poteze koji postaju nepopravljivi. A ona to neće dopustiti. — Kako je vaša majka? — obratio joj se Denis. — Vi ste je vidjeli poslije mene — mirno je odgovorila Zoe. — I sigurno znate kako se ona osjećala nakon što vas je susrela poslije toliko godina — iako nije željela da se u njezinu glasu čuje optužba, Denis je osjetio njezin strogi ton. — Nisam siguran da znam — Denis je rekao pomirljivo.
Kako je to moguće? Dok ga je promatrala i čudila se njegovojsličnosti sa sinom, ali samo fizičkoj, istodobno se uvjeravala da karakterno nisu ni približno isti. Tako slični, a tako različiti. To isto vrijedilo je za nju i njezinu majku. — Možda ćete se morati potruditi da saznate. Želite to, ako se ne varam? — Zoe se nagnula prema njemu. — Ili ni u to niste sigurni? — izazivala ga je. Na taj mu je način dala na znanje da sluti istinu. A iz njezinih je riječi mogao shvatiti i kakvi su osjećaji njezine majke. — Pokatkad se čovjek nepotrebno skriva, iz nesigurnosti — dodala je zagonetno. — A znamo da se većina bojazni nikada ne ostvari. Denis se nasmiješio. Sviđala mu se Zoe. Nije bila ni nalik na majku. Sipala je otrov oko sebe u šarmantnim, malenim dozama. Volio je odvažne žene, one koje znaju što žele, a ona je, unatoč mladosti, očito imala jasnu viziju svojih želja. — Ne učimo iz tuđih iskustava, mlada damo — Denis joj se nasmiješio. — Da bismo nekoga razumjeli, trebamo to isto i proći. Promatram Alana i vas i vidim ono što smo vaša majka i ja preživjeli u prošlosti. On je zauzet, na drukčiji način od mene, ali je zauzet. Vašim žilama teče krv vaših roditelja. Ne zaboravite to —
opomenuo ju je. — Budite bez brige, znam se čuvati — odgovorila je Zoe. — Nisam krhka poput svoje majke — pogledala je Denisa u oči. — Vaša je majka najjača žena koju sam ikada upoznao. Krhkost koju ljudi vide je varka. Ja najbolje poznajem njezinu snagu. Koliko netko treba biti jak da bi nadjačao samog sebe i svoje osjećaje? A njoj je to uspjelo. — Imala je snage napraviti rez, ali nije mogla pobijediti svoje srce. Premalo znate o mojoj majci — tiše je dodala. Denis je osjetio kako ga prolazi jeza nakon riječi koje je čuo. Te su riječi bile prvi vjesnici nade. Je li moguće da će njih dvoje imati priliku ispraviti prošlost? Dotad je bio uvjeren da mu se ta želja nikad neće ostvariti. Da, kada je vidio Amber, postao je potpuno svjestan koliko je ta želja živa. Godine koje su prošle istaknule su njezinu neobičnu, diskretnu ljepotu ispod koje se skrivala njezina pritajena snaga. Kao i u vrijeme njihova rastanka, želio je otkriti štoje ostalo u njezinu srcu. Bio je svjesniji nego ikada da želi doživjeti tu obostranu ljubav i prvi put ponadao se da bi mu se ta želja mogla ostvariti. Ako je tako, želio je i sebi i njoj nadoknaditi
sve ono što su propustili. ★ ★ ★ Denis je otišao mnogo prije nego što su se prvi gosti počeli razilaziti. Ispričao se da imajoš jedan poslovni sastanak. Zapravo, želio je biti sam, u miru promisliti o novim okolnostima. Zoe nije iznenadilo to što joj je Alan posvetio svu svoju pažnju nakon što je Denis otišao. Vidjela je da s druge strane stola pažljivo prati njihove povjerljive razgovore, ali nije mogao naslutiti o čemu razgovaraju. Kad se našla ponovno s Alanom u automobilu, Zoe je uzdahnula. Večer nije bila ništa posebno, ali je prošla mnogo bolje nego što je očekivala. Napokon je sve konce povezala i shvaćala je majku. — Da odemo na još neko mirno mjesto? — upitao ju je Alan. — Želim kući — mirno je rekla Zoe. — Ja sam svoj posao odradila. To je sve što se od mene i očekivalo. — Ima i nešto što si učinila, a nije se očekivalo — Alan joj se usiljeno nasmiješio. — Ne razumijem što želiš reći. Možemo li o tome nastaviti razgovarati na poslu, sad sam doista umorna — Zoe nije odustajala.
Alan ju je poslušao i odvezao do njezina stana, a zatim parkirao automobil i okrenuo se k njoj. — Moj otac nije nikakva prilika za tebe — rekao je s optužbom u glasu. Bilo je jasno daje pogrešno protumačio njezino ponašanje i došaptavanje s Denisom. — Vjerujem da ti otac ne treba, jer ga imaš — podrugljivo je rekao. — O čemu ti to govoriš? — Zoe ga je u nevjerici promatrala. — Ja i tvoj otac? Samo smo razgovarali o mojoj majci. Ali zašto se ja uopće tebi opravdavam? To ne činim ni pred svojim roditeljima! Nisam još upoznala muškarca koji bi privukao moju pažnju. Nadam se da si sad mirniji — nastojala je zvučiti hladno, iako je u njoj sve ključalo. Štoje on mislio? Daje ona u lovu na bogatog muža? Daje zanima samo bogatstvo? — Zar ni ja nisam uspio privući tvoju pažnju? — pokušao se Alan našaliti na njezin račun. — Ne laskaj si — tvrdoglavo je ustrajala Zoe. — I ne misli da si možeš uzeti previše slobode samo zato što si sin vlasnika firme. Očito je da muškarcima u tvojoj obitelji vjernost nije jača strana. — A žene u tvojoj obitelji? Je li njima vjernost jača strana? — Alan joj je uzvratio na isti način. — Znala sam... — Zoe je pokušala izaći iz automobila, ali Alan ju je zadržao nježno joj
uhvativši ruku. — Znala sam da će doći do toga da nas dvoje raščišćavamo račune naših roditelja. Ako te to zadovoljava, samo izvoli, ali bi trebao imati na umu da sam i ja žrtva kao i ti. Alan je gledao u nju, ozbiljna lica. — Ne moraš tako sa mnom — rekao je blago, gotovo molećivo. — Ovo je bila ugodna večer — pružio je ruku pomirenja, ali je ona nije kanila prihvatiti. — Meni nije — durila se Zoe. — Doista sam umorna, i želim kući. Zašto me ne pokušaš shvatiti? Previše je uzbuđenja bilo u mojem životu posljednjih nekoliko dana. Treba mi odmor. Možemo li ovakav razgovor nastaviti kad se sljedeći put vidimo?—tiho ga je upitala. — Naravno — Alan je prihvatio njezinu ponudu. — Hvala ti — odgovorila je i zalupila vratima za sobom. Pripremajući se na počinak, osjećala je neobičnu uznemirenost. Trebala se odmoriti za iduće jutro, ali san kao daje te noći zaobilazio njezinu sobu. Kroz glavu su joj prolazili događaji toga dana, previše događaja... Nekako joj je bilo neshvatljivo da se sve to dogodilo u tako kratkom vremenu. Godinama se nije događalo ništa, a onda ovakav dan. Razmišljala je o Denisu. Sviđao joj se mnogo više od Alana. Kod Denisa nije bilo bahatosti, jer
on kao daje odavno prestaocijeniti ono što je materijalno, i opipljivo. A Alan? Pobogu, zašto je svaki put osjećala nekakav čudan nemir dok je razmišljala o njemu. Bio je privlačan, a to je ono što je u prvim trenutcima postajalo presudno između dvaju različitih spolova. Nije znala što osjeća prema njemu. Katkada je sebe uhvatila u preziranju njegovih površnih vrijednosti, a kadšto... Maštala je, i ta je svoja maštanja svaki put odbacivala od sebe. S tim je mislima usnula. ★ ★ ★ Vozeći od Zoeina stana prema svojem apartmanu, Alan je skrenuo prema vili svojeg oca. Imao je razloga svratiti. Nije se puno povjeravao ocu, ali ovaj put želio je razgovarati s njim. Bilo je tu dosta stvari koje bi mu otac mogao razjasniti. Pronašao ga je u ostakljenu dijelu vrta, s čašom u ruci. Alan je ušao svjestan da Denis i ne primjećuje njegovu prisutnost. Bilo je jasno da su ga ponijele uspomene. Žena iz njegove prošlosti unijela je nemir u njegovu sadašnjost. — Oče — Alan ga je tiho pozvao kako ga ne bi uplašio.
Denis se trgnuo. Bio je toliko zadubljen u misli da nije čuokako se Alan približava. — Iznenadio si me — zbunjeno je rekao Denis. — Ovdje sam te najmanje očekivao — otac je ustao i stao nasuprot njemu. — Donijet ću čašu. Pridruži mi se — rekao je nekakvim muklim glasom koji je Alanu zvučao strano. — Hvala ti — Alan je sjeo. Samo nekoliko trenutaka poslije njegov se otac vratio s čašom i s bocom na stolu smjestili su se u sjenu zatvorenog vrta. — Lijepo je ovdje — Alan je izbjegavao dotaknuti pravi razlog svojeg dolaska. — Da. Usudio bih se reći daje za mene ovo najljepše mjesto na svijetu. Mislio sam da si još na večeri — Denis se trudio djelovati vedro, ali nije mogao prevariti svojeg sina. — Nedugo nakon tebe svi su otišli, osim mene i Zoe. Pokušao sam s njom otići na neko mirnije mjesto, ali nije htjela. Nego... htio sam te pitati što misliš o njoj — Alan je oklijevao, ali bio je to jedini način da dozna ono što ga je zanimalo, pa je odlučio biti izravan. — Čudno si se prema njoj ponašao tijekom večeri. Stekao sam dojam da ste previše prisni. Zanima li te Zoe? Dok je ulijevao piće, promatrao je promjene na licu svojega oca. Iskreno zaprepaštenje, a zatim nevjerica dovoljno su govorili. Bolji odgovor i
nije trebao, ali ipak ga je želio čuti. — Nije li ona premlada za tebe? — nastavio je po svom. Ni sam nije znao zašto je toliko želio čuti odgovor na to pitanje. — Alane, dobro znaš da mi Zoe može biti kći. — Denis nije pridavao pažnju Alanovim sumnjama. — I ja sam na to pomislio. Ali sam imao dojam da imate nešto zajedničko, i da ste previše prisni za jedan poslovni sastanak. Poznavao sije otprije? — Alan ga je obasipao pitanjima. — Ne — Denis se ukočio. — Vidio sam je prvi put onog dana kada je došla potražiti posao — glas njegova ocaje utihnuo i Alanu se učinilo da se vraća u prošlost i prepušta sjećanjima. — Ali poznavao si njezinu majku? — Alan je nastavio s pitanjima. — Ne bih o tome — odlučno je rekao Denis. — Ono što se dogodilo, bilo je neizbježno. To nema nikakve veze sa Zoe. Čini mi se da si pogrešno shvatio moje postupke, a nisi trebao. Kad malo bolje razmislim, čudno mije što se toliko zanimaš za tu djevojku. Mislio sam da si sretan s Avom — Denis se nagnuo prema njemu. — I jesam — oklijevao je Alan s odgovorom. Ni on sam nije bio siguran je li to istina. Nešto se s njim događalo, a nije mogao odrediti kamo ga vode novi osjećaji koji su se probudili. Možda je
samo bio revoltiran Avinim ponašanjem. Svojim riječima, ali i djelima pokazala je koliko joj on malo znači. Laskalo mu je biti s njom, a je li bio istinski sretan? Nije. Odgovor je bio sasvim jednostavan i izustio ga je mnogo lakše nego što je mislio da može. — Što se dogodilo između tebe i Zoeine majke? — Alan se udobnije namjestio u naslonjaču od ratana i čekao odgovor. — Da, treba biti muškarac pa priznati pogrešku — zamišljeno je rekao njegov otac. — Znaš... — zastao je i otpio gutljaj pića. — U njezinu sam se majku zaljubio. Opirao sam se tomu. Trudio sam se ne izdati tebe i tvoju majku, ali... Želja je bila jača od mene. Strast me je ponijela, pomutila mije razum i, u trenutku kada sam mislio daje imam, izgubio sam je. Ništa više nakon nje nije bilo isto. Nekad sam mislio da volim tvoju majku, ali nije u pitanju bila ljubav. Jednostavno sam je smatrao osobom pogodnom za stvaranje obitelji, i s njom sam je ostvario. A kada sam upoznao ljubav, sve se počelo rušiti. — Osjetio sam to među vama — potvrdio je Alan. Sjećao se tišine i hladnoće koja je vladala između njegovih roditelja. Nije tu bilo svađa ni povisivanja tonova. Šutnja se nijemo uvukla između njih, a on je imao dojam kao da nijedno ne
želi priznati ono neminovno. Postali su stranci, osobe koje su živjele u istim prostorijama i ništa ih, osim Alana, nije povezivalo. Izvana je sve bilo idilično, ali iznutra nije postojalo ništa. Godinama su živjeli na taj način. Odvojene sobe, odvojeni životi, a Alan nikako nije želio da se to i njemu dogodi. — Bilo bi čudno da nisi osjetio — rekao je Denis. — Znao sam da sam nepravedan prema tvojoj majci. Pokušao sam se iskupiti na sve moguće načine, osim na onaj na koji sam trebao. Nakon Amber, nakon što sam upoznao pravu ljubav, nisam se mogao zadovoljiti nečim što bi bila samo blijeda kopija onoga što sam upoznao uz tu posebnu djevojku. Zadivila me je Zoeina sličnost s njenom majkom. Dok je promatram, imam osjećaj kao da samjoš uvijek mlad, i kao da Amber stoji ispred mene. No, posrijedi je samo fizička sličnost. Sve ostalo nema nikakvih poveznica. Amber je tiha, nježna, a ipak stroga prema sebi. A Zoe? Čini mi se da je ona lavica u janjećoj koži. Zašto se toliko zanimaš za nju? — nasmiješio mu se Denis. — Samo sam radoznao — Alan je pokušao skriti istinu i iskreno se nadao da u tome uspijeva. Tek kada je vidio očev pogled, pokušao se
opravdati. — Zaista... — uvjeravao ga je. — Ili želiš vjerovati u to što govoriš? — otac ga je značajno pogledao. — Katkad i nesvjesno griješimo. Čini mi se da te ne ispunjava veza s Avom. Ona može biti žena kojoj se svi dive, ali... Ako nije dotaknula tvoje srce i ispunila tvoja očekivanja, okreni novu stranicu. Nemoj pogriješiti kao što sam ja pogriješio. Istina je da se ne kajem ni zbog čega. Brak s tvojom majkom možda bi uspio da nisam upoznao pravu ljubav. Tko to može znati. Takve su životne kušnje, a ova koju sam ja prošao... — zastao je. Oči su mu se suzile. Razmišljao je o Amber. Bila je tako lijepa. Njezina zrela ljepota ostavila ga je bez daha. Može li nešto učiniti? Može li pokušati ponovno je osvojiti? Otome je ovisila njegova sreća, jer bez nje je neće imati. Spoznao je to tijekom proteklih godina. Nitko se ne može zadovoljiti blijedom kopijom ako zna kakav je original. Jaz godina kao daje nestao dok ju je promatrao. Nikada nije bila ljepša. Njena zrela ljepota oblikovala joj je lice, dajući mu nešto posebno. Ako je nekad mislio da umire od ljubavi prema njoj, sada je bio siguran da su iz njegova života nestali osjećaji nakon što ju je izgubio. A sada —
osjećaji su se ponovno budili. Alan je gledao kako se njegov otac prisjeća prošlosti, kao da mu pred očima prolaze slike sjećanja, poput filma. Pustio ga je nekoliko trenutaka. Ispred njega je stajao čovjek kakvog nije poznavao. Oduvijek mu je bio uzor. Smatrao ga je neslomljivim, čovjekom koji dobro zna što želi, ali se prevario. Bio je to čovjek okovan samoćom, koji je u svojemu srcu imao previše boli. A tu je bol skrivao previše godina, desetljeća. — S vremenom sam se pomirio s tim — kazao je Denis nakon duže šutnje. Bilo je očito da se trudi da riječima ne prikaže dubinu svojih osjećaja. Ali nije mogao prevariti Alana. On je slutio što se događa s njegovim ocem i bio je to trenutak iskrenosti u kojem je osjetio kako ga razumije kao nikad dotad. —Ja to nikada ne bih učinio — rekao je Alan. — A što sam mogao? — otac je gotovo grubo odgovorio, a zatim spustio glavu da Alan ne vidi suze u njegovim očima. Ovu će večer pamtiti cijeli život, pomislio je Alan. Nikada nije vidio oca kako plače. Koliko god na početku bio spreman osuditi ga, sada ga je mogao razumjeti. Pokatkad čovjek ne može biti jači od osjećaja. Denis je doživio pravu ljubav, a zatim je pokušao
zaboraviti, baš zbog njega, svojeg sina. Ali s vremenom se uvjerio da ljubav ne blijedi, nego da su ta sjećanja neprestano s njim. Čekao je... Što? Da se stara ljubav vrati, da se dogodi čudo? Po svemu sudeći, to bi se čudo moglo dogoditi u sadašnjosti, ako je između njega i Zoeine majke ostalo još dovoljno osjećaja za novi početak. — Biti sam nije ono najgore na svijetu. Mnogo je gore biti sam i nesretan. — Ima toliko žena... — Alan se nadao da se njegov otac s tim neće složiti, ali morao je provjeriti. — Misliš da meni to nije palo na pamet? — otac se gorko osmjehnuo. — Da, ono što sam tada osjetio, tražio sam s mnogo drugih žena, toliko da sam se umorio od avantura. U ovim godinama mogu mirno reći daje moje srce dotaknula samo jedna. A želio sam samo živjeti svoju ljubav, ništa drugo. Ali, sada je prekasno — Denisa je izdao glas. — Nikada nije kasno — Alan ga je pokušao ohrabriti. I tek kad je to izgovorio, osjetio je da cijelim srcem vjeruje u to. — Cijeli se život sudaram s razočaranjima. Ovo je samo jedno od njih. Vidio sam je... —Denis nije mogao zaustaviti riječi koje su
navirale. — I nakon toliko godina, pogled na nju bio je dovoljan da potpuno izgubim vezu sa stvarnošću. — No, ona je otišla. Kao i onaj put, napravila je bolan rez. — A što ako se samo boji? — Alan je pokušao opravdati ponašanje Zoeine majke. — Imam previše godina da bih trčao za avetima. Razmišljao sam i shvatio da nemam snage za novu nadu. Stvarnost je bila previše okrutna prema meni. Alan je zašutio, suosjećajući s ocem, a zatim, kao pri poslovnom odlučivanju, promislio i rekao: — Nemaš što izgubiti. Iako je nekada osuđivao oca zbog njegovih odluka, sada mu to više nije bilo ni na kraj pameti. Čovjek tijekom odrastanja neke situacije shvaća na drukčiji način, promatra ih iz drugog kuta i drugačije ih doživljava. Sada je kao nikad prije oca shvaćao kao muškarac muškarca, iako sam nikada još nije doživio tako razarajuću ljubavnu stihiju. Hoće li on imati tu sreću, ili nesreću, da doživi takvu ljubav? Mogao ju je usporediti s riječnim tokom. Rijeka može biti mirna, ali i iznenaditi svojim brzacima i snagom koja nosi sve pred sobom. Njegov je otac u mladosti osjetio snagu takve rijeke i, kad je bujica osjećaja prošla, uzalud ju je i dalje tražio
na svojemu životnom putu. — Svjestan sam toga — Denis je rekao nakon duže stanke. — Ali ništa mi ne može vratiti izgubljeno vrijeme. Tko bi rekao daosjećaji mogu uništiti toliko života. Ljubav bi trebala biti sreća, a kod mene je bila sve drugo samo ne to. Denis je bio svjestan daje prošlost pokucala na njegova vrata. Koliko god bio sretan zbog toga, osjećao je i strah. Nakon toliko godina nesreće, kao da se uplašio da bi se moglo dogoditi nešto lijepo. Činilo mu se to gotovo nemogućim. Bojao se još jednog neuspjeha. Ali Alan je točno procijenio — nije imao što izgubiti. Te su ga riječi njegova sina natjerale na razmišljanje. Pokušat će pronaći način da ponovno osvoji ono što je jednom bilo njegovo. Spoznaja daje bila nesretna poput njega trebala mu je dati nadu. Ni njezin brak nije uspio, kao ni njegov. Smogla je snage udati se kako bi prekinula s njim, ali nije mogla zaboraviti. Očito je oboje osjetilo da su pripadali samo jednoj ljubavi. U tišini su obojica ispila svoje piće i Alan je zaključio daje razgovor završen. - Vrijeme je da krenem — ustao je. — Pođi i ti na spavanje, potreban ti je odmor. Sutra nas čeka mnogo posla. Denis je kimnuo glavom i pogledao sina s
povjerenjem. Da, postao je odlučan muškarac. Ako baš ništa drugo, Alan je bio dio njegova života na koji je mogao biti ponosan. Sjedajući u automobil, Alan je razmišljao o razgovoru s ocem. Mnogo mu je toga postalo jasnije. Osuda se pretvorila u razumijevanje. I dalje je smatrao da je otac u nekim situacijama mogao drukčije postupiti, ali sada mu je postalo mnogo jasnije njegovo ponašanje u braku s njegovom majkom. Mogao bi ga možda potpuno razumjeti kada bi prošao isto što i on, ali priznao je sam sebi da se pribojava snage takvih osjećaja. ★ ★ ★ Kad je idućeg jutra došla na posao, Zoe nije osjećala ni djelić onog poleta kakav ju je nosio posljednjih nekoliko dana. Sve više ju je obuzimao nekakav strah od susreta s Alanom. Kada se približila polovica radnoga vremena, u ured je ušetala Ava. Zoe je primijetila kako su je svi prisutni pratili pogledima. — Trebam do Alana — samo je usput dobacila tajnici i produžila do njegovih vrata. Ušla je bez kucanja. — Jesi li vidjela? — upitala je Sara. — Zvijezda se i ponaša kao zvijezda. Nije ni čudno što je
Alan lud od ljubavi prema njoj. On vidi ono što vide i ostali muškarci. Lijepo lice i tijelo, ali sumnjam da se ispod te oplate nalazi iole nešto kvalitetno — kiselo je rekla Sara. — Izgleda veličanstveno — prošaputala je Zoe. — A tko ne bi izgledao daje na njezinu mjestu. Znaš li ti koliko se ljudi brine o njenu izgledu? Nikada nije priznala nijednu operaciju, ali priča se da ih je bilo dosta. To što je umjerena u promjeni svojeg izgleda, dovoljno govori koliko je proračunana. Alan treba ženu, ali ne lutku poput nje — Sara je bila ljutita. — Zašto tako govoriš o njoj? — upitala ju je Zoe. — Zato što znam mnogo više o njoj nego većina. Znam i put kojim je došla do vrha. — Ona je pronašla način, a, kada netko postane slavan, sve se zaboravi — Zoe nije nimalo zavidjela Avi na izgledu i na slavi. — Došla je do vrha, a to što je na njemu i ostala, dovoljno govori za sebe. Ipak je dobra u svom poslu — Zoe ju je branila. — A koliko dobrih nikada nije dobilo nikakvu priliku? — upitala ju je Sara. — To ti je tako, netko se izbori, netko ne — Zoe je slegnula ramenima. — Vidjet ćeš uskoro što će se dogoditi. Samo se malo strpi— Sara se nagnula prema njoj. —
Ava je navikla da se svi njezinihirovi ispunjavaju, a Alan to neće dugo trpjeti. — Sara kao daje uživala u mogućem nagovještaju skandala. Nakon nekoliko minuta Alan i Ava zajedno su izašli iz njegova ureda, oboje s osmijesima na licu. Zoe je pogledala prema Sari i podsmjehula se njezinim prognozama. — Budala — prošaputala je Sara. — Prokleta muška budala — rekla je sebi u bradu. Zoe je promatrala kako ga Ava uzima za ruku i kako izlaze, prisno priljubljeni. — Ne ispunjava njezine hirove? — Zoe se nagnula prema prijateljici. — Ali otkud znaš sve detalje o njegovoj vezi s Avom? Zašto se toliko baviš njime? — Meni je on poput brata, ako si na to mislila. Poznajem ga odmalena. I upravo zbog toga vidim ono što drugima promakne. Kako bi se ti osjećala kad bi promatrala kako netko do koga ti je stalo juri u propast? — upitala je Sara. — Njegov život, njegove odluke, ne možeš utjecati na njih — Zoe ju je pokušala prizemljiti. — Ali želim — Sara je ostala pri svome. — Krije li se iza te brige nešto više? — Zoe je značajno podigla obrvu. — Pobogu — Sara je počela gubiti živce. — Da je to istina, ti bi prva saznala! — Dobro, dobro, ne ljuti se što sam pitala —
nasmiješila se pomirljivo Zoe i prihvatila se posla da izbjegne Sarinu ljutnju. Kad ju je Denis pozvao u svojoj ured, Zoe je stisnula figu u džepu za uspjeh i pokušala sakriti osmijeh koji joj je zatitrao na usnicama. Da, to je i očekivala. Očito će dobiti ulogu posrednika između Denisa i svoje majke. — Izvolite — rekla je kada je ušla. Denis je podigao glavu. — Doista sam zadovoljan tvojim radom, Zoe — rekao je blago. — Trudim se — Zoe je odgovorila, očekujući da joj kaže zašto ju je pozvao. Ruke su joj ipak pomalo drhtale od nelagode. Nije bila sigurna je li to rekao samo kao uvod u ono što joj je kanio priopćiti ili je to doista mislio. — Imate li neki novi zadatak za mene? — upitala ga je izravno. — Nazovimo to tako — Denis joj je pokazao da sjedne. — Zanima me nešto u vezi s tvojom majkom... — Bilo bi ipak najbolje da o svemu u vezi s njom porazgovarate oči u oči. Ne bi joj se svidjelo da činim nešto njoj iza leđa. Ona se ne miješa u moj život, a neću ni ja u njen — rekla je Zoe diplomatski. Istina je bila sasvim drukčija. Silno mu je željela reći sve, ali je procijenila da to ne bi bilo
pametno. Njezina je majka bila previše povrijeđena, a ona još uvijek nije znala sve detalje njezine drame. Daje znala, znala bi i kako treba postupiti. Odlučila je da zasad bude potpuno nepristrana, koliko god joj to bilo teško. Sudbina nije bila u njezinim rukama i ona se nije željela igrati s njom. Sviđao joj se Denis. Ne bi imala ništa protiv da on zauzme mjesto koje je nekad pripadalo njezinu ocu, ali neće ona odlučivati o tome. Njezin otac ionako nikada nije posjedovao majčino srce, što joj je i sam priznao. — Ne, ne tražim ništa posebno, samo neke osnovne informacije - Denis se divio mladoj djevojci koja je stajala pred njim, iako ga je iznenadio njezin odgovor. — Mogu vam dati broj mobitela, pa... — nasmiješila mu se Zoe. Isti osmijeh, isti pogled, isti pokreti, sve to ga je tako živo podsjećalo na Amber. — Ne mogu odlučivati u njezino ime. Naljutit će se i zbog broja — Zoe se distancirala. — Razumijem. Zanima me zapravo mogu li joj se približiti toliko da raspravimo događaje iz prošlosti koji nas vežu? — oprezno je upitao. Dok je Zoe razmišljala, on ju je promatrao. Zamišljao je neku drugu ženu na njezinu mjestu. Nadao se da će se jednom i to dogoditi i da će
svoj zaljubljeni pogled odmarati na zreloj ljepoti njezine majke. — Ja to ne mogu znati — odgovorila je Zoe. — Ona je dosta zatvorena i osjetljiva, ako je dugo poznajete, to, sigurno, znate bolje od mene. Ona je moja majka, i ne povjerava mi se potpuno — Zoe se promeškoljila i dodala. — Ja samo želim da ona bude sretna. Kad bi njezina sreća ovisila o meni, ona bi bila najsretnija osoba na svijetu. Ali ne ovisi. Ona svoju sudbinu treba krojiti prema svojim željama. Žao mi je ako sam vas razočarala. Ne mogu vam pomoći. — Nisi me razočarala. Upravo sam ovakav odgovor i očekivao. Ipak... broj — podsjetio ju je. — Naravno — Zoe mu je izdiktirala broj svoje majke. — Moj maleni doprinos — našalila se. — Vjerujte mi, jedno vrijeme sigurno neću ići na imanje. Morat ću pričekati daje prođe ljutnja zbog ovoga. I ovo je previše što činim. Žao mije — Zoe je slegnula ramenima. — Shvaćam — rekao je Denis. — Hvala ti — njegov osmijeh potpuno ju je osvojio. Postalo joj je jasno zašto se njena majka zaljubila u njega. Bio je neodoljiv u svojoj dječačkoj iskrenosti Jednom će i Alan izgledati poput njega, zaključila je. Samo, hoće li biti isto tako neposredan i dječački iskren? Mogla ga je jasno vidjeti u budućnosti.
Odmahnula je glavom. Nije željela misliti na Alana, ali on kao daje postao dio njezinih misli. — Idem — Zoe je izišla. Denis je promatrao broj. Doza strahopoštovanja i straha nalazila mu se u pogledu. Imao je nešto opipljivo, a to nešto trebao je iskoristiti. Njegov prvi neuspješan korak nije ga obeshrabrio.
Osvojiti Amber nikada nije bilo lako, a znao je da će mu to sada biti mnogo teže nego u prošlosti. Nekad je presudnu ulogu odigrala ljubav, a sada? Amber je bila zrela žena, iskusna, a iskustvo iz prošlosti moglo bi biti prepreka koju bi on teško mogao svladati. Što ako nema pravo? Što ako je ona odlučila izbaciti ga iz svojeg života? Jednom je to učinila, a posljedice su bile previše bolne za njega, a za nju? Ništa nije znao. Njezin mu je razvod mogao mnogo toga reći, a nije ni morao. Ljudi se razvode, a on bi samom sebi laskao kada bi mislio daje to napravljeno upravo zbog njega. Nije poznavao njezinu prošlost. Mogao ju je samo naslućivati, a svako naslućivanje njemu je išlo u prilog. Barem je on volio misliti daje to tako, jer su mu upravo te misli davale nadu, a on se za svaku hvatao s toliko žara daje samog sebe morao upozoriti da smanji svoja očekivanja. Ustao je i prišao prozoru. Promatrao je obrise grada. Koliko je sudbina bilo dostupno njegovu pogledu, koliko ih se skrivalo iza svih tih zidova? Bezbroj. Svaki je čovjek imao svoju sudbinu, svaka je bila različita, i koliko god daje bila teška, sumnjao je da bi se bilo koji čovjek mijenjao s drugim. Osmjehnuo se. Nakon nekoliko desetljeća
njegovo je srce ponovno zatitralo, bio je to prvi vjesnik nade nakon dugogodišnje pustoši. Sara je odigrala presudnu ulogu. Nije ni slutio da ona poznaje Zoe. A mislio je da o toj djevojci sve zna. Koliko ne poznajemo ni bliske ljude, shvatio je odavno. I kad smo sigurni da nekoga poznajemo, on nas može iznenaditi. A najneobičnije je to što i same sebe možemo iznenaditi svojim postupcima i ponašanjem. I možda ni sebe nikada ne upoznamo potpuno, negoveć se istražujemo cijeli život i umremo pokraj stranca kojega nikada nismo upoznali, iako smo to željeli. Stranca u sebi.
VIII.
Sjedeći za masivnim radnim stolom u svojem uredu, Denis se nije mogao oprijeti uspomenama. Misli su mu prebirale po prošlosti, preispitivale načine, mogućnosti. Štoje sve moglo krenuti drukčije i gdje je pogrešno postupio? Kao da bi mu bilo lakše da je mogao odrediti trenutak kad je učinio krivi korak, kazniti se za taj prijestup i nastaviti dalje sa životom. No, što je više ronio po uspomenama, kovitlac misli povlačio ga je u nove nemire iz kojih nije bilo izlaska. Sjetio se večeri uoči Amberina vjenčanja. Izišao je ispred hotela, i čekao, a da ni sam nije znao što. Kad ju je vidio na prozoru, još jednom se ponadao, pa ponovno razočarao onoga trenutka kada se ona odmaknula. Još je neko vrijeme stajao ispod njezina prozora, a zatim se uputio pustim ulicama. Hodao je, hodao. Pokušavao je misliti na svoju obitelj, ali oni kao da te večeri nisu ni postojali. Sjetio se Alana i svoje supruge prema kojoj nije
bio nimalo pravedan. Svega je bio svjestan, ali je i dalje griješio. Drukčije nije mogao postupiti. Mjesecima se borio protiv samog sebe, protiv svojih osjećaja i pred njima je nemoćan položio oružje. Znao je daje posrijediprava ljubav jer samo zbog nje čovjek može zaboraviti sve ostalo. A on je bio spreman žrtvovati sve i ništa mu nije bilo važnije od Amber. A ona? Odbacila ga je. Kako je smjela? Kako je mogla? To nikako nije mogao shvatiti. Trenutci koje su dijelili još su ga više progonili otkako se trebao pomiriti s tim da nikada više neće biti onih zagrljaja u kojima je oboje izgaralo od strasti. Samo je s njom mogao skinuti sve maske i biti takav kakav jest, zaigran i strastven istodobno, dječak i muškarac u jednoj osobi. Ona je poznavala njegove slabosti i znala gdje su njegove jake strane. Njezina mu je strastvenost dopuštala da se potpuno prepusti i osjeti bliskost. I znao je da mu je davala sve. Ili ga je samo ostavila u takvom uvjerenju? Ako mu je sve dala, što će dati čovjeku za kojeg će se sutra udati? Mrvice, ili čak ni to. Ni on svojoj supruzi ništa više od toga nije mogao dati. Pomisao da Amber i njezini uzdasi pripadaju nekom drugom tjerala ga je u ludilo. Bježao je od slike njezina tijela pokraj drugog muškarca, a
slika se vraćala, opet i opet. Nije ga mogla prevariti, i glumiti sreću, jer znao je da nije bila sretna, kao ni on. Bože! Rukom je prošao kroz kosu. Što se s njim događa? Postao je opsjednut ljubavlju, a nekad je mislio da voli svoju suprugu. Amber mu je pokazala daje nije volio, ne onako kako muškarac treba voljeti ženu koju je izabrao da s njom provede ostatak života. Tek je pokraj Amber osjetio čitav raspon osjećaja koji je obuhvatio cijelo njegovo biće. Ona mu je pokazala što znači voljeti i biti voljen, ali i što znači biti odbačen. Sjetio se vremena koje su dijelili i prvih susreta s njom, kada ga je njezina snaga istodobno odbijala i privlačila. Evo, na kraju mu je pokazala svu razornost svoje snage. Znao je da ne postojilijep način da se toliko strastvena ljubav dokonča, a ona je izabrala jedan od najgorih mogućih. Nije ju mrzio zbog toga. Nije ju mogao mrziti. U košmaru svojih misli čuo je slabašan glas razuma koji mu je govorio daje Amber bila u pravu kada je prekinula. Mislila je na njegova sina, a on to nije bio kadar. Mislila je na njegov brak koji za njega kao da više i nije postojao. Ali nije mislila na njega, na sebe, i na ono što je
njih dvoje moglo imati da su prilike bile drukčije, i da su imali samo malo više sreće. Što ju je nagnalo da njegove poljupce zamijeni poljupcima drugog muškarca? Savjest? Da, to je mogao biti očajnički pokušaj da se izvuče iz vrtloga strasti koji nije vodio prema sreći ni njega ni nju. On je toga bio svjestan, a ona će to saznati u braku koji je bio pred njom. Koprena zavaravanja neće se moći dugo održati. Muškarac osjeća kada mu žena daje samo tijelo, a to će se i njoj dogoditi. Bježala je tražeći neku novu sreću i sigurnost kakvu joj on nije dao. Te noći lutao je sve dok se na obzoru nije pojavio svijetli trak zore. Gledao je kako se plašt tame povlači pred svjetlošću, a kod njega se događalo upravo suprotno. Poput beskućnika, kao da nije imao kamo. Imao je dom, ali on mu sada nije mogao pružiti utjehu. Imao je obitelj, a među svojima najbližima osjećao se najosamljenije. Pokušavao je dati Alanu sve što je mogao, a to nije bilo dovoljno. Dječak je osjećao da se iza osmijeha njegova oca krije osoba koja nije sretna. Djeca to znaju, njih se ne može zavarati kao odrasle. Jutro se počelo buditi, ali on nije osjećao umor. U bunilu od cjelonoćne borbe s duhovima doista
je odlučio otići nanjezino vjenčanje i svojim se očima uvjeriti daje njezina odluka neopoziva. Vratio se do svojeg ureda. Obrijao se, promijenio odijelo i krenuo prema crkvi u kojoj se Amber trebala vjenčati. Uranio je cijeli sat i čekao je naslonjen na zid. Kad su počeli stizati ostali uzvanici, uvukao se u gužvu pokušavajući ostati neprimijećen. Ali vidjela ga je. Osjetila ga je. Pogledi su im se susreli na trenutak, a zatim je ona kao opržena spustila oči. Bila je tako lijepa mlada, za njega najljepša koju je vidio. A onda je promotrio Lea pokraj nje. Naočit, visok, ponosan, slobodan, a ovo posljednje bila je njegova najveća prednost. Denis je osjetio mučninu. Ponestajalo mu je zraka. Je li trebao otići? Ne, neće otići. Pričekat će presudu njihovoj vezi. Tako će znati da je to za njih kraj i nikad je više neće potražiti, obećao je sam sebi. S ostalima je ušao u crkvu. Nije skidao pogled s Amber. Lice joj je bilo blijedo, a, kada je prilazila oltaru, oči su joj sjale kao ispunjene suzama. Samo on je znao zašto suze u nevjestinim očima. Tada je izašao iz crkve, a pred očima mu se maglilo. Zašto je to učinila? Zašto? Je li pronašla svoju sreću? Nije mogao ništa drugo, nego nadati
se daje tako. Krenuo je kući svjestan da on svoju sreću nikada neće pronaći. I bio je u pravu. Nije pronašao ni mir, ni ono za čim je tragao. A sada, sudbina se poigrala i odjednom mu se pružila prilika da sve to ispravi. Hoće li mu Amber to dopustiti? Bolna su ga sjećanja pomalo obeshrabrila. Najviše se bojao da se opet u njegovim grudima ne probudi nada, pa daje Amber opet naglo istrgne. To bi ga, sigurno, nepovratno uništilo. Crpio je snagu iz uspomena, a želio ih je osvježiti, želio je ponovno osjetiti onaj zov strasti i osjećaja. Znao je da će sve biti potpuno drukčije, i ljepše. Zrelo tijelo, zreo um, sve im je to bila prednost. Uzeo je papir s brojem i utipkao ga u mobitel. Nekoliko je trenutaka gledao u ekran svojeg mobitela. Samo je trebao stisnuti tipku za poziv, ali... prst mu je lebdio nad njom, i spustio na nju nakon dužeg razmišljanja. Duboko je udahnuo i od toga trenutka sve je prepustio sudbini. — Halo — čuo je Amberin glas. Taj bi glas prepoznao uvijek, u svakome trenutku. — Tko je? — upitala je.
— Amber, Denis ovdje — napokon je prisilio samog sebe da izgovori svoje ime, ali i njezino. Zajedno su tako lijepo pristajala jedno drugome. — Što želiš? — hladnoća njezina glasa ga je prizemljila. Pitanje je bilo izgovoreno prkosno, ali i s nestrpljenjem. — Zoe? Zar s njom nešto nije u redu? — strah joj se osjetio u glasu. Gotovo je mogao zamisliti njeno lice, način na koji je nekad grizla usnice u napetim situacijama. — Nisam te nazvao zbog nje — odgovorio je. Bio je ponosan na svoju vještinu da zna izabrati pravu riječ u svakom trenutku, ali, kada je razgovarao s njom kao da mu je izmicala sposobnost da u jednome trenutku kaže sve što želi. Još uvijek se ponašao kao mladić, nezreo i nespreman da joj se približi. S druge strane slušalice Amber se pokušavala pribrati. Pokušala je tehnikom polaganog disanja smiriti oluju u sebi, barem toliko da joj se napetost manje osjeti u glasu. Štoje želio? Zatvorila je oči, osjetivši kako se pune suzama. Prošlost se nije mogla vratiti, ali ni popraviti. Desetljeća su ih dijelila od njihove avanture, od grijeha koji je u boli okajavala sve ove godine. — Amber! — Denis je njezino ime izgovorio na poseban način, što je nekad obožavala kod njega. —Još si tu? — upitao je zabrinuto.
— Denis — Amber se prisilila da izgovori njegovo ime. — Ovo nema smisla. Zar ne shvaćaš? Ja više nisam ona Amber koju si nekada poznavao, vjerujem da ni ti nisi ni nalik na osobu iz moje prošlosti. Možda bi najbolje bilo da sve zaboravimo i da nastavimo sa svojim životima kao da ono drugo ne postoji. Nekad sam te voljela, a to je bilo tako davno da se jedva sjećam toga vremena. Dovoljno je samo da pogledam svoju kćer, pa da shvatim koliko je vremena prošlo. — Amber, poslušaj me — pokušao ju je umiriti. — Ne, ne mogu zaboraviti na ono vrijeme. Kad pogledam tvoju kćer... Imam osjećaj kao daje vrijeme stalo. To što su prošla desetljeća ne znači da ne smijemo biti sretni. — Sretni? Sreća je samo začin naših života, bit svakako nije. — Amber — Denis se trudio da joj kaže ono što misli, ali ona je razgovor skretala u neželjenu smjeru. Zašto je to činila? Koliko god daje mislio daje poznaje, svaki put bi ga iznenadila. Tako je bilo u prošlosti, a tako je i sada. Žestoko se opirala svakom njegovu pokušaju da joj se približi. — Što želiš? — Amber je iza hladnoće svojeg glasa pokušala skriti ono što je i od same sebe skrivala gotovo cijeli život.
— Volio bih da se nađemo — slutio je da njegov prijedlog neće naići na njezino odobravanje. Ipak je riskirao. Zanemario je strah koji ga je opominjao. — Ako se želiš osvetiti za ono što je bilo, bolje je da odustaneš, osveta nema nikakva smisla. — Nisam ni pomislio na osvetu. Odrasli smo. Pobogu, možemo li u miru razgovarati? — Denis je povisio glas. Ta njezina igra riječima nije mu se nimalo sviđala. Neće prihvatiti njeno odbijanje. Ne ovaj put. — A što sada činimo? — upitala je Amber prkosno. — U redu. Vidim da na ovakav način neću ništa postići. Amber, ovo je tek početak. Ako sam nekad izgubio ono do čega mi je stalo, dvaput ne želim ponoviti istu pogrešku. Toliko za sada. Doviđenja! — pozdravio je brzo i prekinuo vezu. Nitko na njega nije utjecao onako kao ona. Opirala se svakom njegovu pokušaju da se zbliže. Nije li previše vremena prošlo? Tijela im je načelo vrijeme, ali srca su još uvijek ostala mlada, oboje je bilo sposobno voljeti i žudjeli za tom ljubavlju. Kako nije shvaćala da mu je doista stalo, da više nema razloga bojati se njegove ljubavi. Odložio je mobitel. Ruke su mu se vidljivo
tresle. Prošao je prstima kroz kosu. Sijede vlasi trebale su svjedočiti o iskustvu, a on se osjećao kao neiskusan mladić. Kao da luta labirintima u pokušaju da dođe do svog cilja, gubi se, vraća na početak, ali ne odustaje. Nikada i neće. ★ ★ ★ Avi je zatitrao osmijeh na usnama dok je promatrala Alana. U trenutku kada je osjetila da se on udaljava od nje, povukla bi dva-tri poteza i bliskost bi se vratila baš kao što je očekivala. Voljela je taj osjećaj nadmoći. Ljudi su bili igračke u njezinim životima. Alan je, morala je priznati sama sebi, bio posebna igračka, ali znala je kako se njime upravlja i kako će postići sve ono što želi. Njegove sulude ideje o djeci odbacila je kao nemoguće. To su njegove djetinjarije kojima je htio zadobiti kontrolu nad njom i njihovom vezom. Ne, ona neće ispunjavati njegove želje, barem ne dok je na vrhuncu slave. Imat će djecu kad ona to bude željela. — Ovo je bilo posebno — mazno se privila uz Alana. — Svaki je put posebno, isto, ali ipak drukčije na neobjašnjiv način. Znašli koliko te volim? — upitala ga je svojim dubokim glasom koji je imao magičan učinak na muškarce. Ovaj
put Alan kao daje bio odsutan i neosjetljiv na njezine riječi. — Štoje? — Ava se prestala umiljavati i pogledala ga u oči. Da, Alan je dobro izgledao, bio je moćan i sve ono što jojje trebalo u tom trenutku. Bilo bi teško ponovno pronaći spoj dobrih osobina kakve su se sjedinile u njemu. A ono najbolje ona je zadržavala uz sebe. Birala je nepogrešivo i bez većih teškoća ostvarivala svoje ciljeve. — Ništa - Alan je mirno odgovorio ne gledajući je. Bila je lijepa, možda čak i previše savršena. Laskalo mu je što upravo on ima ono što su drugi tako silno željeli. Ipak... nešto je nedostajalo, nešto što on još uvijek nije mogao odrediti, iako je stalno preispitivao njezino ponašanje i riječi... Nije imao razloga osjećati se nesigurno, ali pokraj nje bilo mu je sve teže opustiti se. Kao da mu je svojom izvještačenošću govorila da joj nije dovoljno dobar takav kakav jest i da bi se trebao bolje prilagoditi njezinu ukusu. Imao je taj osjećaj od početka njihove veze, ali odnedavno je postajao sve jači, tako da ga nije mogao zanemariti. — Razmišljam o našoj budućnosti. Kako bi bilo da se vjenčamo što prije? — bezvoljno je pitao,
siguran da neće pristati. Eto, i to sam obavio, što još hoće od mene, rekao je sam sebi kadje izgovorio pitanje. — Vjenčanje? — Ava se trgnula. — Što se s tobom događa? — nejasno ga je pogledala. — Zar nam ovako nije lijepo? Papir nam ne daje nikakvu garanciju. To je smisao života udavača koje nemaju drugu svrhu u životu. A ja svoju znam. Alan je sjeo ozbiljna izraza lica. — Zar će naše zaruke vječno trajati? — upitao ju je. — Kamo nam se žuri? — Ava se mazno naslonila na njega. — Ne mogu se oteti dojmu da smo upali u rutinu iz koje ćemo se teško izvući. Gdje su osjećaji, Ava? Volimo li se još uopće? — rekao je Alan hladno. — Griješiš — Ava je prošaputala. — Ono što svi žele, ti imaš. Trebaš shvatiti da seja ne bih zadovoljila ulogom kućanice, barem ne još neko vrijeme. Potpis na papiru ne dokazuje ljubav. Dajem ti ono što mogu. Ako ti to ne odgovara... — nije završila rečenicu. Znala je da on nikada s njom ne bi prekinuo. Svakog je muškarca mogla navesti da je slijepo obožava i Alan nije bio iznimka. Imala je ono što su svi željeli - prelijepo lice, božansko tijelo, slavu, moć, a on je bio vrlo tašt i ponosan što
takvu ženu ima pokraj sebe. A ona? Ona pripada samo sebi i on to mora shvatiti. Na zaruke je pristala, iako je i to bilo previše za nju. Željelaje život, slobodu, provode i bogatstvo. I užitak u svemu tome. — Moram ići — Alan je pokušao ustati. — Nemoj — Ava ga je uhvatila za ruku. — Ne ponašaš se prema meni onako kako sam očekivala — ukorila ga je. — Ni ti prema meni. To ti i govorim — Alan je ustao. Njezina ruka je skliznula. — Ako sada odeš... — tiha joj se prijetnja dala naslutiti u glasu. — Što će se dogoditi? — Alan je gubio strpljenje. — Imao sam jasnu viziju svojeg života. Žena koja me voli trebala bi biti uz mene, a ti si uvijek negdje drugdje. Želim obitelj, ali želje nam nisu usklađene. Želim djecu, ali... Čega se bojiš? Trudnoće? Odricanja? Želim mnogo djece. Što ti želiš? — nagnuo se prema njoj i pogledao je u oči. — Isto to, ali ... — Ali? — rekao je Alan podrugljivo. — Imamo vremena. Toliko te volim da te ni s kim ne želim dijeliti — Ava je pokušala upotrijebiti sve prokušane tehnike zavođenja, ali Alan kao da ih nije primjećivao.
— Da me voliš, ponašala bi se sasvim drukčije. Tjedan dana, toliko ti dajem vremena da doneseš odluku. Obitelj, djeca ili samo karijera. Ako ti je stalo, pokazat ćeš mi to, a, ako nije... Bojim se da će nam se putovi razdvojiti — postao je neumoljiv. Očekivao je da će mu laknuti kad je podsjeti na svoje želje i izazove je da se izjasni koju ulogu ona želi preuzeti u njegovu životu. Ali neobjašnjiv nemir zbog neizvjesnosti nije nestao. Želio je iskristalizirati sliku svoje budućnosti. Ava mu dosad nije dala dovoljno obećanja da bi mogao planirati. — Mene nitko ne ostavlja. Morao bi misliti na to — rekla je Ava opasno tihim glasom. — Onda imaš priliku da ti mene ostaviš. Nemam ništa protiv—Alan se počeo odijevati. — Ja ću sama odrediti kad ću te ostaviti — planula je Ava. — Dajem ti mogućnost izbora, jer ti si meni to pravo uskratila. Ne postoji svijet zbog tebe. Nisi jedina žena koju bih mogao voljeti. U mojim očima nisi ni zvijezda, kao što si svojoj publici. Ne misli da si previsoko, jer bi mogla doživjeti neugodno iznenađenje. Danas obožavana, sutra zaboravljena. Ništa ne traje vječno. Ja ti nudim ono što imam, a odluka je tvoja — okrenuo se i izišao.
Doista je bio ljutit. Ava ga je izbacila iz takta. Njena veličina nije bila upitna, ali je upitno bilo njeno razmišljanje. Ona je mislila daje posebna, da sve mora biti onako kako ona želi, ali se prevarila, barem kada je on u pitanju. Znao je da neće pristati na njegov prijedlog. I bilo mu je svejedno. U posljednje vrijeme ta ga veza ne ispunjava onako kako je mislio da bi trebala. Bez nje bi mogao živjeti i ne bi se osjećao nimalo zakinutim. Je li moguće da je nikada nije volio onako kako je trebao? Da, činilo mu se daje to u pitanju. Kad bi prekinuli, možda bi mu neke navike nedostajale i to je sve. Ne bi ga previše zaboljelo. Katkad se pitao kako je to doživjeti ljubav kakvu je doživio njegov otac. Ali Avu nije volio na taj način. No, kako s njom nitko nije prekidao, trebao je navesti nju da prekine. Njezina posesivnost ne bi mogla podnijeti takav poraz. Spoznaja da za nekog nije dovoljno dobra, nagnala bije na okrutne i nerazumne poteze, tada bi se pokazala u pravome svjetlu. Nakon njegove ponude, ona je trebala odlučiti. Nije se bojao njezine osvete. Nije imao razloga za to. Njega se nije moglo uplašiti, niti ucijeniti na bilo kakav način. Ni sam nije znao zašto, ali je pomislio na Zoe.
Odmahnuo je glavom. Ta mala prkosna djevojka nije bila nimalo proračunana. Sve što je mislila, otvoreno bi i rekla. Svoje poteze nije mistificirala i njezini su motivi bili kristalno jasni. Da, s njom je bilo mnogo lakše komunicirati i takva mu je iskrenost odgovarala. ★ ★ ★ Kroz prozor svojeg ureda Amber je promatrala park, zadivljena ljepotom vjetrovitog, jesenjeg dana. Vjetar je nosio lišće sa stabala, a Amber je pratila ples otkinutih listova koji su lelujali do tla. Uskoro će nestati, kao da ih nikad i nije bilo, a proljeće će donijeti novu svježinu i novo lišće. Sve se mijenja, trebali smo naučiti od prirode. Uz težak uzdah odmaknula se od prozora. Koliko god se trudila ne misliti na Denisa, njezine su se misli vraćale samo njemu. Što je želio? Probuditi proljeće u samoj jeseni njihova života? Ništa nije bilo kao nekad. Nisu samo tako mogli nastaviti ondje gdje su stali prije nekoliko desetljeća. Palo joj je na um da joj se on želi osvetiti. Što bi drugo bilo posrijedi? Njih dvoje ne mogu biti zajedno. Ne da to nije željela,samo je s vremenom shvatila da uspomene uljepšavamo, a
život se ne sastoji samo od uspomena. Nikako nije bila ravnodušna prema njemu, to ne. Ali te je svoje osjećaje opisala kao davno neostvarenu želju. Mogli su imati nešto prelijepo, trajno, ali nije im bilo suđeno. Zašto bi sada bilo drukčije? Rukama je prekrila lice. Njezina se pokora nastavlja. Kao da je počinila je neoprostiv grijeh, cijeli se život ži vot mora kajati zbog toga. A sudbina se potrudila da je kazni. Život s Leom? Bio je to brak koji je željela zaboraviti. Nakon početne nade, počela je ravnodušnost, ravnodušnost, odbijanje, a Leo joj nije olakšavao. Osvećivao joj se. Osjećao se poniženim, ugroženim. Volio ju je, a ona mu nije mogla uzvratiti ljubav. Bio je zamjena za drugog muškarca, onaj koji joj je trebao osigurati bijeg od stvarnosti. Dogodilo se upravo suprotno. Uz Lea je shvatila da Denisa sve više voli. Prokletstvo te ljubavi osjećala je godinama. Ne, jednom ju je gotovo uništio, neće mu dopustiti da se to ponovi. Već je odlučila da će ostatak života provesti sama, a taje odluka trebala biti čvrsta. Ipak, bojala se Denisa i svojih osjećaja. Kao 47-godišnjakinja trebala je drukčije razmišljati, a ona se ponašala kao da joj je
onoliko godina koliko ih je imala kada je bila s Denisom. Odlučila je odbiti svaki njegov pokušaj približavanja. Daje na njegovu mjestu, ona bi pomišljala na osvetu. Ali ne, nije to u pitanju, odmahnula je glavom. Denis je bio previše zreo da bi se zamarao osvetom. Ono što se dogodilo, dogodilo se zbog njega. Ona ga nije ostavila zato što je to željela, nego zato što drukčije nije mogla. Prekinula je sigurna daje to bolje za njega. Voljela ga je toliko daje željela da on bude sretan i ostane uz svoju obitelj. Odmaknula se od prozora i, krenuvši prema toaletu, zastala ispred zrcala. Zaprepastio ju je koliko je blijeda, slabost koju je osjećala vidjela se i na licu. Pogledala je na sat. Mogla je otići s posla. Ionako danas danas od nje nitko ni tko više neće imati koristi. Većinu je posla mogla odraditi i kod kuće. Umila se. To ju je donekle osvježilo, iako je mučan osjećaj u želucu ostao. Starim — rekla je sama sebi ogledajući se u zrcalu. Nekadašnja je djevojka izblijedjela, njezine crte lica neznatno su se promijenile i postale mekše, a bore su njezinu licu davale osjetilnost i iskustvo i svjedočile o tome koliko je desetljeća iza nje. Figura joj je, bez obzira na godine, bila i dalje mladenačka i očuvana.
Ali promjene koje se izvana nisu vidjele bile su mnogo teže i bolnije. Gotovo joj je bilo drago što njezina tuga ipak ostaje skrivena od drugih. Čula je da joj mobitel ponovno zvoni. Vratila se u ured. Kad je na zaslonu vidjela ime svoje kćeri, osmjehnula se. — Mama — rekla je Zoe s oklijevanjem. oklijev anjem. — Je li te zvao Denis? Oprosti, ali... dala sam mu broj. Nisam imala izbora. Samo želim da budeš sretna, a Denis... on mi se sviđa — rekla je tonom koji Amber nikada kod nje nije čula. — Nazvao je — rekla je Amber što je mirnije mogla. — Trebala bih se ljutiti na tebe, ali ne mogu. Nije važno što si mu dala broj. I onako bi do njega došao na ovaj ili onaj način. — Imam dojam daje daj e njemu n jemu stalo do tebe — nastavila je Zoe. Je li to u majčinu glasu osjetila nadu, pitala se. — A ja imam i mam dojam da se ti ne bi trebala miješati — ukorila ju je Amber. — Kći si mi, ali samo to. Ne sumnjam u tvoje dobre nakane, ali... Zar nemaš dovoljno svojih briga? Moje ostavi meni! — Amber je rijetko bila toliko stroga prema kćeri, ali ovaj put morala ju je obuzdati. I u najboljoj nakani možemo pogriješiti. U prošlosti je sama rješavala sve što je trebala, a tako će biti i ubuduće. — Dobro, neću — obećala joj je Zoe. — Za
vikend ću doći kući— rekla je i pozdravila se s majkom. Bila je ljutita na samu sebe. Što ako je povrijedila majku? To nije kanila. Samo je željela pomoći, a to očito nije postigla. Mnogo je toga nedostajalo da stvori cijelu sliku o tome što se dogodilo između Denisa i njezine majke. Ono okvirno nikako nije bilo dovoljno da bi sve shvatila. — Znaš li da Denis priređuje prijam u svojoj vili za dva tjedna? — upitala ju je Sara. — Ne zanima me — Zoe je odmahnula odmahnula rukom. — Kako želiš, ali trebale trebale bismo ići — smirivala ju je Sara — Vrijeme je ručku. Idemo zajedno? U naš restoran, može? Restoran je bio na krovu zgrade u kojoj su radile. Nisu često odlazile onamo, ali bilo je to mjesto koje je posjećivao svatko tko je želio znati uredske tračeve. Tu je ručao menedžment, a uz Denisa i Alana uvijek je bila tu njihova svita direktora i članova uprave. Već s ulaza ugledale su Alana. Bio je sam za stolom i jeo zadubljen u misli. — Idemo k njemu njemu — rekla je Sara. Sara. — Ne bih — usprotivila se Zoe. — Pogledaj ga. ga. Izgleda kao da su mu sve lađe potonule. Sumnjam da bi se obradovao društvu. — Poznajem Poznajem ga. Neće imati ništa protiv —brzo
je odgovorila Sara i uputila se prema Alanovu stolu, tako da Zoe nije preostalo ništa drugo nego daje slijedi. — Možemo li ti se se pridružiti? — upitala ga je uz osmijeh. Alan se trgnuo, a, kadje opazio Zoe, osmijeh osmij eh mu je zatitraona usnama. — Bilo bi mi drago — rekao je jednostavno i lice mu je zasjalo, a zabrinutost nestala. Kakva preobrazba, pomislila je Zoe. Nije vjerovala ljudima koji tako mijenjaju svoje raspoloženje. To je smatrala neiskrenim. Ipak, prvi put vidjela je toplinu u njegovu pogledu, što ju je iznenadilo. Prije nije mogla niti pomisliti da bi on mogao biti i osjećajan. Štoviše, mislila je da su mu osjećaji nepoznanica u njegovu perfekcionizmu i da on gotovo nema onih tipičnih ljudskih slabosti. — Izvolite, djevojke — Alan je pričekao da konobar donese donese povrće koje su naručile, a, kad je jelo stiglo, obratio se Zoe. — Prilagodila Prilagodila si se na poslu? — pitanje pi tanje je bilo obično, ali Zoe je osjetila čudan ton u njegovu glasu. — Da, hvala na pitanju — nije ga niti pogledala dok je odgovarala na njegovo pitanje. — Učim. Za to vrijeme Alan nije skidao oči s nje. Njezina mu je suzdržanost bila zagonetna i, dok
se ona nije usudila podići pogled, on ju je promatrao ispod oka. Na sebi je imala laganu košulju i sako. Poslovna kombinacija nije joj davala strogost koju je primjećivao kod drugih kolegica u uredu. Na njoj je ta odjeća izgledala lijepo i isticala je crte njena lica. Zelenilo njezinih očiju bilo je gotovo nesvakidašnje. Ni kod koga prije nije vidio tako lijepu boju očiju. Kosa joj je bila skupljena, ali njemu se činilo da bi bila ljepša raspuštena. Svježina i mladost izbijale su iz svakog njenog pokreta. Bila je neobično jednostavna, a ipak na samo sebi svojstven način nedohvatljiva. Pristajala je na to da uči životna pravila i zato je svijet još promatrala kao iz dječje perspektive. S malim odmakom. To nije značilo daje naivna, podcijenio bije daje tako pomislio. Prije bi se moglo reći daje ona još uvijek donekle vjerovala ljudima i da nije sve promatrala s cinizmom tipičnim za mlade koji misle da su svladali sve što će im trebati u životu. — A tvoja majka? majka? — ni sam nije znao zašto zašto ju je spomenuo. — Što s njom? — oprez je bljesnuo u njezinu pogledu. — Sigurno je posebna posebna žena — rekao je i dalje s mekoćom u glasu.
— I jest — Zoe ga je pogledala u čudu. — Uvijek je i bila — naglasila je svoje riječi. Nije znala što je mislio time reći. Možda ga je Sara bolje razumjela, ona ga je bolje poznavala. Ta je njegova rečenica mogla imati bezbroj značenja i prvo što joj je palo na pamet bilo je da on misli na prošlost koju su oboje kao djeca proživljavali na sličan način, ne znajući jedno za drugo. Ta je prošlost utjecala na oboje, a donekle im može odrediti i budućnost. — Uh, već je kasno, oprostite, ali ja moram natrag na posao — Sara je ustala. — I ja — požurila je Zoe, a, kadje pokušala ustati, Alan ju je pogledao u čudu. — Ti možeš još malo ostati, ja ću se pobrinuti za mailove i i poštu — podsjetila ju je Sara i uputila upu tila joj značajan pogled. — Ne, idem, nije u redu da to obavljaš obavljaš umjesto mene — Zoe je bila odlučna. Nije joj bilo ni na kraj pameti ostati. Mahnula je Alanu i izišla zajedno sa svojom prijateljicom. — Što je tebi? — upitala ju je. je. — Kako si si mogla i pomisliti da ostanem s njim? — bila je crvena u licu od pomisli da je malo nedostajalo da ostane sama s Alanom za stolom i daje Sara htjela postupiti suprotno njezinoj želji. — Imala sam dojam da oboje to želite — Sara je prasnula u smijeh.
— Pogrešan dojam — ljutila se Zoe. — Mislila sam da ti je jasno da između nas postoji nekakva nesnošljivost. On je tako bahat, tako... razmaženi bogataš. Mislim da me podcjenjuje i ne volim razgovarati s njim — iako je željela još mnogo toga reći, kao da joj je odjednom ponestalo riječi. — Nije — jednostavno je rekla Sara. — Trebala bi ga upoznati. Vrlo je jednostavna osoba, s ožiljcima na duši. Iako glumi čvrstinu, zapravo je vrlo osjetljiv. — Čini mi se da ne pričamo o istoj osobi — Zoe nikada ne bi pomislila daje Alan takav kakva ga je opisivala Sara. — Pusti neka vrijeme pokaže. Vidjela sam mnoge kako su promijenili mišljenje. Ni ti nećeš biti iznimka. Vjeruj mi, znam što govorim — Sara kao daje uživala u nekoj tajni koju zna o Alanu, a ne želi je podijeliti s prijateljicom, nego uživa u njezinoj zabludi. — Nisam sigurna u to — Zoe je odlučila promijeniti temu. — Kako ste se upoznali? Čula sam da su se vaši roditelji poznavali? Imala je pravo. Sara je skrenula razgovor na djetinjstvo, na zajedničke igre i prijateljstvo dviju obitelji — Alanove i njezine. Doista su se dugo poznavali i oboje je cijenilo to prijateljstvo. Razgovor ih je obje vratio u djetinjstvo, u lijepe zajedničke uspomene. Mnogo ih je toga
povezivalo, a ono što je bilo najvrednije, svakako je iskreno prijateljstvo za koje je Zoe vjerovala da može nadvladati sve prepreke. Amber je zaustavila automobil ispred velike Lisine kuće. Trebala je nekog s kim će razgovarati, a ona je bila jedina osoba koja je o njoj sve znala. Samo je s Lisom mogla otvoreno razgovarati kao ni s kim drugim. Lisa je istrčala iz kuće sa širokim osmijehom. — Napokon si našla vremena — rekla je veselo. — Znaš, stvarno mi nedostaješ kad te duže nema. Znam da imaš previše obveza, ali nemoj dopustiti da nas život razdvoji. Svi imamo previše poslova, ali poslovi ne čine život. Nisam li u pravu? — brbljala je Lisa i tek tada pažljivije pogledala svoju prijateljicu. Lice joj se naglo uozbiljilo. — Što se dogodilo? — upitala ju je. — Sjedni ponudila joj je udoban naslonjač na prostranom trijemu ispred kuće. — Denis — Amber je znala da će Lisa sve shvatiti čim izgovori to ime. — Stara bolest, nove rane! - ispalila je Lisa kimajući glavom, kao da je pretpostavljala koja nevolja njezinu prijateljicu opet dovodi na njezina vrata. — Mislila sam da si ga preboljela. Ali dovoljno je da pogledam tvoje oči. Isti izraz imala
si i one večeri kada si ga upoznala. Opet ste zajedno? Niste? To mije trebalo biti jasno iz tvojeg izgleda — govorila je dajući tako svojoj prijateljici vremena da se pribere. — Zoe radi u njegovu koncernu — prošaputala je Amber. — Ipak se sudbina pobrinula da ispravi ono što se u prošlosti krivo dogodilo — osmjehnula joj se Lisa. Amber je odmahnula glavom. — Ne, to se nije dogodilo. Ništa nije ispravljeno, samo se još više zakompliciralo — počela je objašnjavati Amber, pa zavapila: — Ne mogu više, doista ne mogu! Desetljeća borbe su iza mene. Bilo je tu mnogo bitaka i sve me je to potpuno iscrpilo. Borila sam se protiv srca i pretvorila svoj život u košmar. I sada... Nakon toliko godina, on se vraća u moj život. Zašto? Želi li osvetu, ili što? Ne razumijem ga — Amber je pokazala sav očaj. Pred Lisom je mogla otvoriti srce bez bojazni da će prijateljica zloupotrijebiti njezinu slabost. — Kakva osveta? - Lisa ju je pogledala u čudu. — Tko još misli na osvetu nakon toliko godina? Ne zaboravi da se on nadao do posljednjega trena. Ne govori li ti to da mu je doista stalo do tebe? Ostavila si poseban trag u njegovu životu. Sada ste oboje slobodno. Zašto ne bi napokon
bila sretna? — za Lisu je uvijek postojalo jednostavno rješenje, ali ovaj put ništa nije bilo tako jednostavno kako je ona mislila da jest. — Idem po vino. Tu su ti papirnate maramice ako ih trebaš — Lisa joj je u krilo spustila kutiju maramica i nestala na nekoliko trenutaka. Amber je vratila maramice na stol. Kakvo mišljenje Lisa imao njoj? Njezine nedoumice nisu razlog za suze. Iako, morala jepriznati Lisi da je pametno savjetuje — kad bi se mogla isplakati možda bi joj bilo lakše. Lisa je bila vrlo praktična i barem djelomično već jenaslutila najvažnijidioproblema. Oboje je bilo slobodno i nije biloprepreka koje su ih nekad razdvajale. Ali su zato postojale nove, one u kojima se Amber nije snalazila. Trebala je savjet, prijateljsku potporu. Zapravo, najviše je trebala da netko sasluša njezinu verziju događaja i pomogne joj snaći se u svemu tome. Kad se vratilas vinom, Lisa je sjela pokraj Amber. — Vidjeli ste se? — povjerljivo je upitala. — Da — kratko je odgovorila Amber. Uzela je čašu u ruke. Promatrala vino u njoj i nakon kratkog razmišljanja prinijela je čašu usnama i otpila je malen gutljaj. Godili su joj opori okus vina i toplina koja joj se razlila u želucu, a zatim se počela penjati prema
sljepoočicama. — Kako izgleda? Kao na fotografijama? — Lisa se nagnula prema njoj. — Mnogo bolje — odgovorila je Amber uz smiješak koji nije mogla suspregnuti. — Izgleda božanstveno, nevjerojatno dobro. To je isto tako dio problema... — To mi trebaš objasniti. I dalje ne vidim gdje je problem ako on, uz to što se našao s tobom, k tomu još i dobro izgleda — Lisa se podlaktila. — Znam da su između vas ostali neraščišćeni računi. No sad zaista ne moraš više razmišljati što će tko reći. Riskiraj onako kako si to učinila u mladosti. Nekad sam te osuđivala jer si mu onako pala u zagrljaj, a, kada sam vidjela koliko ga voliš, na neki sam ti način i zavidjela — priznala je Lisa. — Nisi mi imala na čemu zavidjeti. Istina je da sam ga voljela, ali u toj ljubavi nije bilo mnogo sreće. Sve je bilo opterećeno njegovim brakom i obvezama. To me nikamo nije vodilo... — ...ali još uvijek nešto osjećaš prema njemu prekinula ju je Lisa. Amber je duboko uzdahnula i zatvorila oči tražeći pravu riječ za osjećaj koji je tinjao u njoj. — Bojim se — rekla je tiho, shvativši da je prvi put uspjela pravim imenom nazvati ono što osjeća. Da, bojala se. Jednom je bila povrijeđena, a te
rane još uvijek nisu zacijeljele. Vrijeme joj nije donijelo olakšanje, već samo gorku spoznaju koliko je uistinu bila nesretna. Kod nje kao da nikakva pravila nisu vrijedila. Proteklih desetljeća kao daje kažnjavala samu sebe zbog onoga što se dogodilo u njezinoj mladosti. Osjećala se zapravo ljutito i prljavo. Posegnula je za grijehom, a nije smjela. No, nije mogla odoljeti. Čak ni pomisao na posljedice tada je nije uplašila. Bila je mlada, nije niti slutila koliko jake mogu biti mreže koje se pletu od osjećaja. Ipak, smogla je snage i sve to prekinula. Bila je jača od sebe same, od svojega srca, i od svega onoga što se u tom trenutku nalazilo u njenu životu. Ali tu se tek produbila njezina patnja. Do toga trenutka kao da nije ni znala koliko joj je značio Denis. Kad se sjetila s koliko se tuge odlučila udati za Lea, ponovno su joj se oči napunile suzama. U ono vrijeme mislila je daje tako najbolje, kao da će nova iskustva prebrisati sve što je bilo. I neko je vrijeme doista mislila da će Lea moći zavoljeti. Nikada u tome nije uspjela. On je bio samo izgovor koji joj je poslužio za bijeg. Dopustila je razumu da bira, a srce je ostalo
kod Denisa. Da nije bilo Zoe, ne bi izdržala sve ono kroz što je prošla. Kći joj je davala snagu. — Čega se bojiš? — prenulo ju je Lisino pitanje. — Bila si toliko odvažna kao djevojka. Kamo je nestala ona Amber koju sam poznavala? — Lisa se očito trudila daje ohrabri. — Kamo je nestala? — oporo se osmjehnula Amber. — Od vremena kada sam bila s Denisom prošlo je gotovo pola ljudskog života. Nije u pitanju nekoliko dana, ni godina, nego nekoliko desetljeća. Pokatkad imam dojam da ga nikada nisam poznavala. — Sada imaš priliku da to popraviš — Lisa nije odustajala. — Iako to želim, bojim se da opet ne budem povrijeđena. — Onda ti ne preostaje ništa drugo nego da ostaneš sama, a mislim daje to najgora opcija koju možeš izabrati. Svojem srcu duguješ da ponovno pokušaš. — Mrzim ovo svoje tvrdoglavo srce — ljutito je rekla Amber. — Ono kao da nije dio mojega tijela. Uporno tjera po svom. — To je ljubav! — Lisa joj se široko osmjehnula. — Pogledaj, razgovaramo kao nekad. Povjeravamo se kao da smo još uvijek djevojčice. A mislim da djelomično čak i jesmo. Tijelo nam se mijenja, a u duši smo zauvijek isti.
Iskustva nas oblikuju, a istodobno i tjeraju na oprez. Ti si najbolji dokaz daje to istina. Sjećaš li kako si promatrala Denisa kad ste se upoznali. U ono vrijeme nisi mislila na posljedice... — Bilo bi bolje da jesam... — prekinula ju je Amber. — Ne bi — Lisa je ustrajala u svom. — Dogodilo se ono što nam se moralo dogoditi. Nasreću, ja nisam morala proći ono što si ti prošla. Svojeg muža volim tiho, ali postojano. Vjeruj mi, katkad ti zavidim i doista mi je žao što mene nije ponio onaj vihor u koji si ti upala. — Sretna si što nije - Amber je osjetila kako joj srce ubrzano lupa. Sjećanja su oduvijek tako djelovala na nju. Nije mogla zaboraviti Denisa. Ponovni susret u to ju je i uvjerio. Pobjegla je samo da se ne suoči s istinom. Ponovno se osjetila nesigurnom, kao u ono vrijeme kada su se prvi put vidjeli, samo što ovaj put nije bilo mladenačke znatiželje koja ju je vukla u nepoznato. Ovaj put, željela je prikupiti sav svoj oprez kako ne bi opet upala u zamku. Nitko je ne može uvjeriti da bijeg nije rješenje, barem privremeno, dok ne pronađe ono trajno, koje će razriješiti sve nedoumice koje su je proganjale.
IX.
Oprostila se od Lise ne osjećajući olakšanje. Tek kad je sjela u automobil, sjetila se da je majka, sigurno, već luda od brige. Nije joj se javila, a bilo je već kasno. Kod Lise se zadržala mnogo duže nego što je kanila. Ponijela su je sjećanja i nada da bi joj Lisa mogla pomoći da nađe rješenje koje se još nije naziralo. Istina je bila da doista nije imala hrabrosti promijeniti jednoličnost svojeg života. Misli su je odvele u večer njezina vjenčanja. Tada je bila najjača, gotovo je bila ponosna na samu sebe. Bila je jača od svega što se oko nje događalo i što je nalazilo u njoj. Malo, samo malo je nedostajalo da sve ostavi zbog Denisa, ali nije. I sada, kad bi se sjetila razgovora s njim u hotelskoj sobi, strepila bi pitajući se hoće li odoljeti njegovu pozivu. Srce ju je zvalo k Denisu, a razum prisiljavao da izabere Lea. Prisilila se da se usredotoči na vožnju. Dobro je poznavala svaku okuku, ipak, oprez nikada nije suvišan. Takvo je pravilo primjenjivala i u životu.
Ni u životu nismo mogli znati što nas očekuje već idućeg dana, pokatkad trenutci sve mijenjaju. A njoj je presudan trenutak bio kada je susrela Denisa. Pokušala je uspomene držati pod nadzorom sve dok nije došla do kuće. Tek sat vremena poslije, dok se pripremala na spavanje, uspomene su je ponovno preplavile. Leo se nametnuo kao spasonosno rješenje. Iz zagrljaja strasti ušla je u zagrljaj prijateljstva. Mislila je da se tako spašava, da je iz oluje zašla u mirnu luku, a samo je zanosnu, vatrenu strast zamijenila tugom i poniženjem, iskustvom koje ju je gotovo potpuno uništilo. Sjetila se večeri kada je Denisu obznanila da se udaje. Bio je zatečen. Nekoliko trenutaka nije uspio progovoriti nijedne riječi. Držao ju je u zagrljaju, još toplu nakon ljubavi. - Što si rekla? — odmaknuo se od nje. — Da se udaješ? — osmjehnuo se. — Šališ se. Ti ne možeš bez mene, kao što ni ja ne mogu bez tebe. Ti si moja, samo moja, a moja ćeš i ostati. Igrao se riječima, opušten, nježan i siguran u svoje i njezine osjećaje i u strast koju su dijelili. - Udajem se, Denise — ponovila mu je mirno. Njegovo se lice promijenilo, a u očima je vidjela pomiješane osjećaje i neshvaćanje. - Nemoguće - prošaputao je. - Amber, do
prije nekoliko trenutaka si mi pripadala. Zar s nekim drugim možeš dijeliti ono što dijeliš sa mnom? - S njim ću dijeliti ono što je ostalo nakon tebe - rekla je poraženo Amber. - Zavaravaš se. Oboje znamo koliko je ovo što imamo posebno. - Da, posebno je, ne može biti posebnije — ogorčeno je rekla Amber. - Ti si oženjen. Za mene nema budućnosti s tobom, nema budućnosti u koju bih mogla vjerovati kada smo nas dvoje u pitanju. Nisi li i sam rekao da ti je brak... - Želio bih izbjeći razvod - prošaputao je Denis. - A ja? Tko sam ja? Vječita ljubavnica. Poklonit ćeš mi pokoji trenutak i vratiti se u zagrljaj svojoj supruzi. Ti možda ne osjećaš tugu u našoj vezi, ali ja sam je svakim danom sve više svjesna. Denise, ti ćeš se vratiti u krevet svojoj supruzi, a moj je prazan kada ti nisi u njemu. Volim te. Oboje znamo da je to istina, ali isto tako mi je jasno da ljubav nije dovoljna za sreću. Ja tvoju ljubav dijelim s tvojom ženom. Mislila sam da mogu to podnositi, ali izluđuje me pomisao da miluješ nju kad ja nisam u blizini. I znam da ona ima pravo na tvoja milovanja, a ja ne. Otišli smo predaleko, najbolje je da ovo prekinemo. Imaš suprugu, imaš
dijete. Možda sam se prekasno toga sjetila, ti si taj koji je na to trebao misliti. U ovome trenutku mislim samo na sebe. Spašavam svoje srce, svoje samopouzdanje. Ne otežavaj mi, molim te — molila ga je Amber. — Pobogu — Denis je sjeo, obuhvatio njezina ramena rukama, i snažno je protresao. — Zašto mi to radiš? — očajno ju je upitao. — Sve dok tebe nisam susreo, nisam ni znao što je ljubav. Ne volim Anu, barem ne onako kako bih trebao... — Nemoj tako. Možda ti je samo trebalo osvježenje u životu, izazov kojemu nisi mogao odoljeti, kao što ni ja nisam mogla. Oženjeni muškarci skloni su avanturama, pogriješila sam što sam dopustila da ja budem jedna od njih. — Nisi mi avantura. Volim te — Denis ju je prestao tresti. — Volim te - ponovio je. — Nemoj — slomljeno je rekla Amber. Mislila je da će joj olakšati prekid, ali samo joj je otežavao, a njoj je ionako bilo previše teško i bez tih njegovih riječi. — Želim se udati za Lea — odlučno je rekla. — Voliš li ga? - Denis je rukama obuhvatio njezino lice. - Voliš li ga, Amber? — ponovio je. — Ne volim ga kao što ni ti ne voliš svoju suprugu! Ne volim ga onako kako tebe volim, ali ovaj put glas razuma treba pobijediti. Denis je ustao i nemirno šetao po sobi. Amber
je promatrala njegovo čvrsto, dobro oblikovano tijelo. Poznavala ga je, svaki je milimetar obasula poljupcima. Kako će bez njega? Nije znala ništa, osim da ga, jednostavno, neće biti blizu. Tako je najbolje za sve. Denis se varao ako je mislio da je ovo bio sebičan čin. Bio je nesebičan, jer je ona odlučila žrtvovati svoju sreću radi njegove. Nastavila ga je promatrati. Svaki je mišić na njegovu tijelu bio napet. Ta ista napetost vidjela se i na licu. - Pobogu — Denis je rukom prošao kroz svoju bujnu kosu. — Ne voliš ga, a udaješ se za njega. Zašto? Ne razumijem. — Ni ti ne voliš svoju suprugu, a ostaješ s njom u braku. Ni ja to ne mogu razumjeti, ali se i ne trudim. Na neki način, po tome smo slični. — Brak je nešto drugo... - Da. Razumjet ću te uskoro, jer ću i ja biti u braku... — Ne bi se usudila — prišao joj je Denis. — Nemoj to učiniti — molio ju je i odjednom stao, kao da se dosjetio rješenju. — Evo, ako želiš da se razvedem, učinit ću to! — Ne želim — rekla je kruto. — Ne usuđujem se to ni pomisliti. Kad smo ovo počeli, oboje smo znali kakav će biti kraj, samo je bilo pitanje vremena kada će do njega doći. Moramo se
suočiti s tim krajem. Znam da ne griješim. Nije mi lako bilo donijeti ovu odluku. Znam da je to nekakva vrsta izdaje. Lažem sebi, tebi, Leu i cijelomu svijetu, i nastavit ću s tim lažima. To je razumna odluka — nadala se da će je shvatiti, ali nije želio. - Kako da se pomirim s tim da ćeš biti žena nekomu drugom muškarcu? - Bit ću, Denise. To je očajnički čin. Volim te. Tako mi je teško. Zar misliš da će s drugim muškarcem biti kao s tobom? Neće, znam da neće, ali nemam izbora. — Imaš — Denis ju je uzeo u zagrljaj. — Imaš mene. Nikada to nemoj zaboraviti. Ne moraš se udati... — Kako ne shvaćaš? — pogledala ga je sa suzama u očima. — Udat ću se. Pristala sam. Neću promijeniti odluku. Ne tjeraj me na to. Čak i ako griješim, bit će to moja pogreška. Ovo je bijeg od tebe, od ovih razarajućih osjećaja. — Nemoj... - prepukao mu je glas i vidjela je suze u njegovim očima i to ju je na trenutak pokolebalo. Zašto on nije bio čvršći? Zašto je pokazao slabost baš sad kad joj svojom snagom može pomoći. — Moram, Denise, moram krenuti dalje — Amber je počela jecati. Nigdje neće naći sigurnost kakvu je osjećala u
njegovu zagrljaju. Svjesno je izabrala svoj očaj, svjesno je prekidala ono što je voljela više od ičega na svijetu. — Volim te... Pronaći ću način da budemo sretni. Samo se malo strpi... — nastavio je nesigurno i isprekidano. — Ne mogu čekati. I ne želim. Ovo je nešto posebno. Oboje znamo da je tako. Imat ću uspomene, jer mi se svaki trenutak s tobom urezao u sjećanje. Volim te, Denise. — Voliš me? — planuo je, ali se istoga trenutka pribrao. Shvatio je da ne smije pokazati ni bol ni ljutnju. — Ponašaš se okrutno. Govoriš mi da me voliš, i da se udaješ za drugoga — rekao je ogorčeno, ne kontrolirajući osjećaje. — To je istina — prošaputala je Amber. — Što je istina? Je li tvoja ljubav istina? Vjerovao sam u tvoju iskrenost, u nedužnost koju si mi dala. A ti? — U što sam ja mogla vjerovati? Nisi lagao, samo je to istina. No ništa mi nisi ni obećao. A nisam ni ja tebi. Ono što sam ti dala, to će ostati tvoje zauvijek - gledala ga je kao da ga pogledom želi namoliti da prihvati njezine riječi. — Znala sam što me čeka kada sam popustila osjećajima. Bol, sreća, razočaranje, osude, sve sam to iskusila. Želim imati nekoga tko će voljeti samo mene i čiju ljubav neću morati dijeliti. Jer tvoju
dijelim. Pobogu, boli me ta spoznaja. Umirem od ljubomore i nemira koji su iz dana u dan sve veći. — Amber, dobro znaš da tebe volim, da mi je do tebe stalo isto kao i do moje obitelji... Ako ne i više — priznao je poraženo. — Ako me voliš, pusti me. Molim te. Nisi ni u čemu bio zakinut. Imam svoj život pred sobom, svoje pogreške i odluke koje mogu biti ispravne ili ne, ali bit će samo moje. Nemoj stajati na putu koji sam odabrala i ne pokušavaj me skrenuti s njega. Nikada u životu nisam bila odlučnija. Previše te volim da bih ostala uz tebe! — Otrovna je ta tvoja ljubav — gubio je Denis kontrolu nad sobom. Obuhvatio je njezino lice rukama i počeo je strastveno ljubiti. Otimao je poljupce, uzimao je ono što je želio u tom trenutku. Rukama je grabio njezino tijelo koje je dobro poznavao. A dušu? Nikada nije bio toliko grub. Grčevito je stiskao njezino tijelo, toliko snažno da je vrisnula. — Denise, boli me — uspjela je Amber protisnuti. — I mene boli. Boli me toliko da mislim da ću poludjeti. Svi smo mi sebični. Mislimo samo na sebe. I ja mislim na sebe ovog časa. A u tebi sam se prevario. — Što si mislio? — upitala ga je kada se odmaknuo od nje. — Da ću te vječno čekati? Da ću
za tebe uvijek biti tu kada se u tvoj brak uvuče monotonija? Ne, ja ne mogu biti nečija ljubavnica. Ne želim tu nezahvalnu ulogu. — Ti si mi mnogo više od ljubavnice — Denis se tresao od bijesa i uzbuđenja. — Ti si mi sve. Kako to ne shvaćaš? Previše si mlada da bi znala cijeniti ono što ti dajem. Kod mene je u pitanju zrela ljubav, neočekivana, jaka, ona za koju bih i život položio.Ne možeš pripadati drugom — rekao je tiho. — Volim te — glas mu se promijenio. Znala je da je voli i to je jedva mogla podnijeti. Njihovu je ljubav odlučila uništiti jer je bila nemoguća, neostvariva. Sve što su imali bili su ukradeni trenutci. Ljubav kakvu je ona željela nikada joj neće moći dati. Ponovno ju je počeo ljubiti. Dopustila je da je ponesu njegovi osjećaji. Nikada nije mogla vjerovati da poljubac može biti tako lak i da može toliko uzburkati njezino tijelo. Krv u njoj ponovno je uzavrela. Razum se povlačio pred osjećajima. Odlučila je još jednom sve zaboraviti u njegovu zagrljaju. Spretno je u njoj budio želju, još jednom dozivao ljubav i strast da se spoje, da zajedno eksplodiraju. Spoznaja da su na kraju i da će jedno drugo izgubiti, kod oboje je probudila novi žar. Strah potiče pravu ljubav, uvjerila se. Kao da je Denis pokušao razuvjeriti je osjećajima, kada to već
riječima nije mogao. Svaki je njihov ljubavni susret za nju bio novo iskustvo, svako drukčije od prethodnoga. U tom je trenutku imala osjećaj kao da će mu pripasti prvi put. Usnama mu je lagano dodirivala lice i ljubila ga, svjesna da više nikada neće. Bila je njegova kao i toliko puta do tada, a ovaj put kao nikada prije. Dala mu je ne samo tijelo nego i srce, bez ostatka. Sve joj je postalo jasno, sva bol koju je osjećala pridružila se ljepoti koju joj je on pružao. Sigurnim ju je pokretima vodio stazom užitka. I zajedno su došli do vrhunca. Cijelo vrijeme Denis ju je promatrao, kao da je htio proniknuti u njezinu dušu, u njezine misli. Kad su se valovi strasti smirili, a Denisovo disanje produbilo u snu, polako se iskrala iz kreveta pokraj njega i pokupila svoju odjeću. Tiho, da ga ne probudi, izašla je iz sobe i ne okrenuvši se više. Mislila je na sutra, na dane koji će, nižući se jedan po jedan, polako odnositi i bol koja joj je sada toliko stezala srce. ★★★ U idućih nekoliko tjedana Denis ju je pokušavao nazvati, ali ona se nije javljala. A onda je došao u njezinu hotelsku sobu večer uoči
vjenčanja. Činio je to iz svoje slabosti, ne misleći na to koliko je time ranjava i koliko je njoj snage potrebno ako mu se želi oduprijeti. Kako mu je uspjela odoljeti? Ni sad joj to nije bilo jasno. Do toga trenutka nije ni znala koliko je jaka. Najteži joj je trenutak bio kada ga je ugledala na vjenčanju. Noge su joj se odsjekle. Ničega nije bila svjesna, osim njegova pogleda prepuna optužbi. U tom je trenutku poželjela propasti u zemlju, a ne udati se. Vidjela je suze u njegovim očima, a i njezino je srce plakalo. Je li bila posrijedi ljubav ili muška posesivnost? Činjenica je bila da je smogao snage da dođe, da je vidi još jednom i da ona vidi njega i njegov prijekor. No, i bez toga, znala je da griješi što se udaje za čovjeka koji nije imao njezino srce. Osim službene potvrde da je njegova supruga, ništa drugo nije dobio. Umorno srce i ukočene usne koje su bezvoljno izgovorile ono sudbonosno “da”. U brak nije ulazila s nadom, nego s tugom i gorčinom, s razočaranjem s kojim se nije znala nositi. Sjećanja na brak najradije bi zaboravila kad bi mogla, priznala je sebi Amber silazeći u kuhinju da si napravi čaj. Površan odnos s Leom s vremenom je počeo smetati oboma. Kad se rodila Zoe, nakratko su se ponadali da
će postati prava obitelj, ali ubrzo se među njih ponovno uvukla prijašnja dosada. Ako su i pokušali spasiti brak, nisu ustrajali u tome. Leo u početku nije pokazivao da mu smeta odbijanje na koje je nailazio kod svoje supruge, ali joj je s vremenom sve više zamjerao nedostatak bliskosti. Umjesto da inzistira na razgovoru i da pokuša doprijeti do nje, povlačio se u sebe, istodobno pokušavajući silom dobiti ono što nije mogao osvojiti nježnošću. Nakon što je godinama trpjela šutnju u kojoj su se smjenjivali izbjegavanja i nemili susreti, Amber je odlučila otići. Nije imalo smisla nastaviti s takvim životom. Sebe je dovoljno kaznila za sve počinjene grijehe. Vratila se majci zajedno sa Zoe. Od toga vremena jednoličnost se uvukla u njezin život. Posvetila se poslu i svojoj kćeri. Godine su neosjetno prolazile, a uspomene na život u kojemu je ljubila i osjećala nedirnute su ležale ispod prašine koju je nanosila svakodnevica. Denisa nikad poslije nije susrela, a nije se usudila ni javiti mu se. Nježno je srce bilo još uvijek nemirno kad bi ga se sjetila, ali istodobno je rastao strah koji je osjećala pri pomisli da bi se trebala suočiti s onim čega se odrekla u mladosti.
Bojala se biti sretnom, jer je znala da sreća ima svoju cijenu. ★★★ Ne volim šoping, ne volim, ne volim — mrmljala je Zoe sebi u bradu dok je slijedila Saru iz jednog butika u drugi, tražeći haljinu za domjenak u kući Sorbo. Mrzovolju zbog gužve i šopinga ipak su potisnuli znatiželja i uzbuđenje zbog Denisova poziva. — Hoće li doći i Ava? — zapitkivala je svoju prijateljicu Zoe. — Mislim da neće — nasmiješila se Sara. — Ova zabava nije dovoljno glamurozna da bi se ona pojavila. Čudan mi je taj njihov odnos. Ne vide se tjednima, a onda... Mislim da oni nemaju budućnosti — Sara je sličnim prognozama rado isticala koliko dobro poznaje Alana. — Ako se vole, ljubav će svemu odoljeti — Zoe je promrmljala. — Koga ona može voljeti? — ironično je komentirala Sara. — Može biti lijepa poput boginje, ali se meni čini da umjesto srca ima santu leda. A ni Alan ne izgleda baš kao da je zaljubljen. Prije bih rekla da mu godi to što je s njom, i ništa više. Mislim da je kraj blizu. — Sumnjam, žena poput Ave se ne ostavlja -
ustrajala je Zoe na svom, iako je, činije to izgovorila, pomislila kako doista ne zna mnogo o Avi i Alanu. — Ava se vara ako misli da je dovoljna samo ljepota. I vara se ako misli da je Alan tip koji će gledati u nju i diviti joj se. Za vezuje potrebno mnogo više. Ušle su u butik u kojem je Sara željela pogledati haljine, a Zoe je ostala zgranuta cijenama. — Ja ovdje ne kupujem - rekla je Zoe zapanjeno. — Tko to može platiti? — Treba dati nekoliko plaća za jednu haljinu, ali nije to ništa neobično. Iza imena stoji kvaliteta. Pogledaj kako su te tkanine nježne. A kako su samo krojene! Vidjet ćeš kako su udobne, čak i one s naramenicama — komentirala je Sara. — Znam - Zoe je rekla. - Ali toliko novca, a haljinu ćeš možda jednom odjenuti - pokušala je odgovoriti prijateljicu, iako je znala da Sara to sebi može priuštiti, ali ona ne. Nikada nije posezala za nedostižnim. Majka ju je naučila da bude sretna s onim što ima, ali i da se ne odriče snova. I Zoe je živjela po tim pravilima. — Ako imaš cilj, isplati se. Pogledaj ovu — Sara je s oduševljenjem podigla haljinu boje smaragda. — Mislim da bi ti ova pristajala kao salivena —
rekla je ushićeno, ali Zoe je uporno odmahivala glavom. — Samo je odjeni — navaljivala je Sara. — Molim te — rekla je na način koji se nije mogao odbiti. Zoe ju je poslušala. Otišla je u kabinu i prvi put požalila što nema novca. Haljina je bila savršena, a smaragdna je boja isticala boju njezinih očiju. Kad je izašla iz kabine, Sara je oduševljeno pljesnula rukama. — Bože, savršena je! — rukama je prekrila usnice. — Dok se ti presvlačiš, potražit ću nešto za sebe — Sara ju je požurivala. Pola sata poslije Sara je pronašla ono što joj je odgovaralo. Zoe se začudila kada je vidjela da izlazi s dvjema vrećicama. Ništa je nije pitala. Poznavala je trenutke hirovitosti svoje prijateljice. Kupnju su odlučile prokomentirati na kavi, kao što su činile za studentskih dana. Sara je bila iznimno dobro raspoložena. — Rođendan ti je za nekoliko dana? — upitala ju je. — Da — klimnula je Zoe glavom. - Znaš da ja rođendane ne slavim. Za mene je to dan kao i svaki drugi. —Ja sam ti kupila poklon — pružila joj je Sara
jednu od vrećica. Tek kada je vidjela što je u njoj, Zoe je zanijemjela. — Ne mogu to prihvatiti — rekla je s negodovanjem. — Znam da imaš dobre nakane, ali ne mogu. — To je poklon, Zoe — rekla je povrijeđeno Sara. — Uvrijedila bi me kad ga ne bi uzela. Nije nikakva milostinja, to ti je, sigurno, jasno. Volim ljude učiniti sretnima, a posebno tebe. Znaš li koliko mi značiš i koliko mi je tvoje prijateljstvo važno? — Znam — prošaputala je Zoe. — Onda nema razloga da ne prihvatiš moj dar. — Mislim da nije u redu, neugodno mi je prihvatiti — priznala joj je Zoe. — Nemaš razloga osjećati se neugodno. Vjeruj mi, ovo ti dajem od srca. I želim da zablistaš na zabavi — nagnula se prema njoj, dok je šaputala te riječi. — Zašto? — Zoe je znala da se iza njezinih riječi nešto krije, ali sad je bila previše uzbuđena da bi istraživala što. — Imam svoje razloge — prasnula je Sara u smijeh. Zoe je uzela vrećicu, a srce joj je uzbuđeno lupalo. Nikada nije imala nešto toliko skupo kao što je bila ta haljina. U njoj se osjećala prekrasno
— tkanina je bila doista nježna i predivno je isticala njezinu vitkost i boju očiju. Sara ju je zaista obradovala i trebala bi joj biti doista zahvalna. — Kako da ti zahvalim? — raznježeno je upitala Sara. — Postoji samo jedan način: budi najljepša, to je jedino što i želim! — rekla je Sara ozbiljno. Zoe nije mogla vjerovati tomu što čuje. Sara kao da je doista imala neke skrivene nakane. Nekoliko sati prije prijma, Zoe je bila nervozna kao da se priprema za vjenčanje. Kod frizera je također bila zajedno sa Sarom i frizer je s nekoliko znalačkih poteza istaknuo ljepotu njezine kose. Kad odjene haljinu i cipele koje je izabrala te sve upotpuni diskretnim nakitom, izgledat će veličanstveno. Da, znala je da hoće. Nikada sebe nije smatrala iznimno lijepom, do te večeri. Eto razloga za sreću, govorila je sama sebi spremajući se. Kad je bila gotova, oči su joj se napunile suzama. Gotovo da nije prepoznala svoj odraz u zrcalu. Pogledala je na sat. Denis joj je obećao da će poslati vozača i zaista — veliki automobil zaustavio se ispred kuće i Zoe je požurila izaći pred njega. Kad je sišla sa stubišta, zastala je.
— Alan — zaprepastila se. Danima ga nije vidjela. Činilo joj se da je izbjegava onoliko koliko i ona njega. Osjetila se izdanom kada je shvatila da je Denis poslao njega, ali nije željela pokazati koliko je iznenađena. — Dobra večer — rekla je hladno. — Zoe — Alan joj je otvorio vrata i pridržao ih dok nije ušla. Nije primijetila da je zadržao vrata automobila časak više nego što je trebao jer nije mogao odvojiti pogled od nje. Mislio je samo na to kako ta djevojka, koju inače svaki dan gleda u uredu, ovaj put izgleda zaista veličanstveno. Ava je bila izvanserijska ljepotica na čiju je ljepotu navikao, ali nikada prije nije se divio ženskoj ljepoti kao što se divio Zoe u tom trenutku. Ovaj put je nadmašila samu sebe. — Požurimo, prvi gosti već stižu — rekao je poslovnim tonom. — Da, ako ovako budeš dovozio sve gošće, nećeš ni primijetiti kako će večer brzo proći — pokušala se našaliti Zoe, iako ju je Alanov službeni ton činio još nervoznijom. — A ne, vozim samo posebne gošće — odgovorio je i namignuo joj uz smiješak. Zapravo se trudio povratiti samopouzdanje i nadao se da Zoe to neće primijetiti.
Nikada prije nije se čak ni Avi divio kao sada Zoe. I morao je priznati da ga je takva njegova reakcija zbunila. Pokušavao je shvatiti neke svoje nedavne postupke, a među njima je bio i ultimatum koji je postavio Avi. U tom mu je trenutku sve postalo jasno. Uspoređivao je Avu sa Zoe i, naravno, njegova je zaručnica gubila bitku. Zoe je bila energična, izravna, duhovita, sve ono što Ava nije. A večeras je dokazala da može biti i lijepa. Imala je sve za čim je tragao, a to je njegovo srce prepoznalo mnogo prije nego um. S njom je trebao biti pažljiv. Na neki način, počeo je shvaćati i oca. Ako je njezina majka bila nalik na nju, onda ga očevo ponašanje nije začuđivalo. — Hvala što me svrstavaš u posebne — nastavila je Zoe oprezno. — No nemoj od mene očekivati da ću zbog toga promijeniti svoj odnos prema tebi na poslu. Znam da ovo ne bih trebala reći, ali moram. Jednostavno moram. Možeš mi dati otkaz, ali ću ja uvijek reći ono što mislim — njezine su iskrene riječi samo oraspoložile Alana. — Cijenim to — rekao je mirno. — Ljutio bih se da glumiš nešto što ne osjećaš. — Bez brige, sa mnom ti se to neće dogoditi — uzvratila je Zoe. Okrenula je glavu prema prozoru. Nije htjela
gledati u Alana. Bio je prokleto privlačan. I isto toliko zauzet. Nije imala želju, ali ni volju boriti se s Avom. Pa ni da je neka druga djevojka bila na Avinu mjestu, Zoe se ne bi upustila u preotimanje. Izvukla je pouku iz majčina ponašanja. Sebe je željela poštedjeti boli, a držati Alana na distanciji, bio je jedini način. — Takvo mi je stajalište pravo osvježenje. Otkad znam za sebe, gledam u ljude koji imaju maske na licu. Među njih se, naravno, ubrajaju i moji roditelji. Glumili su, ali sam ja nazirao istinu. Volim kada je netko otvoren, kada kaže ono što misli i što osjeća — govorio je vozeći. — Nismo na poslu da se brinem o tome što ti voliš — otresito je nastavila Zoe. — Samo sam rekla ono što od mene možeš očekivati. — A da se ne svađamo barem ovu večer? — pitao je Alan sa smiješkom u kutu usana. — Molim te — iznenadila ju je njegova molba. Kimnula je glavom. Naravno, večeras se ne bi trebali prepirati. Ona je bila njegova gošća, a to nije smjela zaboraviti. Pravilima lijepog ponašanja majka i baka učile su je odmalena. Isto kao što su je učile da poštuje tuđe mišljenje i želje. U to su se svakako ubrajale i razlike među ljudima, a ona i Alan bili su potpuna suprotnost. — Oprosti — pomirljivo je rekla. — Moj mi je
temperament katkad smetnja. Volim reći ono što mislim, ali ne tvrdim da je to uvijek ispravno. — I sama je uvidjela da je pretjerala. — Ne, meni to ne smeta, divno je da imaš svoja stajališta i da ih tako jasno formuliraš — rekao je Alan ono što je ona najmanje očekivala. — Volim to razigrano dijete u tebi, tu bolnu iskrenost koja me zadivljuje. Uz tebe nikada neću imati nikakvu dvojbu, a u to sam potpuno siguran. Ako me mrziš, to ćeš mi reći, a, ako me voliš... — To bi ti dakle htio čuti. Mogao si odmah reći! — prekinula ga je Zoe i prasnula u smijeh. Osjetila je kako napetost popušta. — Nije grijeh nadati se — nasmijao se Alan i nastavio šalu. — Pokraj zaručnice kakva je tvoja svaka pomisao na drugu ženu ipak je grijeh — spustila ga je na zemlju. — U povjerenju, mislim da moja veza s Avom ide prema samome kraju — rekao je Alan čudnim tonom i stao pred crvenim na semaforu, ali se nije okrenuo prema njoj, nego je uporno gledao ravno pred sebe, izbjegavajući njezin pogled. — Oh, zašto? — Zoe se oteo malo preglasan uzvik koji nije mogla kontrolirati. Trebala je svladati svoju radoznalost, ugrizla se za usnicu. — Pokušavam je navesti da ona prekine, jer drukčije ne bi ni prihvatila. Ona je posesivna i ne
želi obitelj, a ja je želim. Mislim da je vrijeme da počnem misliti na sebe i na svoje želje, a ne samo na njezine. Nisam to još nikomu rekao, osim tebi. Molim te, računam na tvoju diskreciju — blago je rekao. — Kad bih mislio da ćeš ovo smatrati tračem, ne bih ti niti govorio. Zoe je zamuknula. Iznenadilo ju je kako Alan razgovara s njom, kao da se dugo znaju, a ne kao da je odnedavno njegova zaposlenica. Iako je ovo već drugi put da sjedi pokraj njega u njegovu automobilu, nisu se još toliko zbližili da joj se može povjeravati. Osim toga, nije joj se sviđala njegova strategija — smatrala je da se u svakom odnosu stvari moraju raščistiti, osobito u intimnom. Izbjegavanje sukoba, po njezinu mišljenju, nije pravi način ni za nastavak veze, a ni za prekid. Na tren je pomislila da je njegovo ponašanje nezrelo i da tim riječima zapravo pokušava sam sebe učvrstiti u svojoj odluci. Pogledala je iskosa njegov isklesani profil. Bio je ozbiljan i uvjeren da je ispravno to što govori. Bit će na njegovoj strani, obećala si je, neće ga izdati niti mu se suprotstaviti, odlučila je. Dovoljno je da prihvati njegovu istinu i vidjet će kamo će je odvesti. — Bez brige, ne smatram to tračem — odgovorila je kratko i prijateljski.
Kad je Alan zaustavio automobil u dvorištu vile, očarano je zastala. — Ovdje stanuje moj otac — objasnio joj je Alan. — Ne želi živjeti u gradu. Ovo je osamljeno mjesto, ali čini se da to mojem ocu odgovara. Stvorio je vlastiti svijet u kojem živi i iz njega pokušava izvući ono najbolje. Čudan mi je njegov način života. Ne bi smio biti toliko sam. Ali... — nasmiješio se Zoe. — Kao da čeka “onu” iz prošlosti, onu koja je za njega posebna. — Sve je moguće. I ja imam takav dojam dok promatram svoju majku. Nisam sigurna da želim upoznati ljubav kakvu je ona upoznala. Bojim se snage tih osjećaja, ali, s druge strane, proživjeti život bez ljubavi još je gore — primijetila je kako ugodno razgovara s Alanom. Kao da je nestalo nesnošljivosti između njih. Kad su ušli, zabava je bila u punom jeku. Zoe je uočila mnoge poznate osobe iz korporacije. — Upoznat ću te s nekim ljudima — Alan ju je uhvatio ispod ruke. Bio je to nježan dodir, onaj koji joj je trebao pomoći da ga slijedi, ali se trgnula kao da ju je opekao. Alan se iznenađeno odmaknuo i pogledali su se kao uplašeni. Iskra među njima bljesnula je samo na treptaj i već u sljedećem trenutku oboje se nasmijalo da ublaže neugodnost. Ipak, napetost je nestala i
Zoe je pomirljivo prihvatila Alanovu ponuđenu ruku. — Kao što sam i pretpostavljala! Znala sam koliko si lijepa, ali ipak si me uspjela iznenaditi — prilazila im je Sara sa smiješkom od uha do uha. — Izgledaš, jednostavno, nevjerojatno. Draga, ženski komplimenti najviše vrijede. — Ali, Sara, ti si večeras kraljica elegancije. A nadam se da i moj kompliment nešto vrijedi — šarmantno je dometnuo Alan pozdravljajući se sa Sarom. — Djevojke, idem po piće. Što pijete? — Ne pretjeruj — Zoe je blago ukorila Saru kad su ostale same. Bilo joj je neugodno zbog Sarine nametljivosti. — Doznala sam da su nastale trzavice između Ave i Alana. Ako želiš, imaš priliku... — Sara se očito zabavljala na njezin račun. — Ništa ja ne želim — rekla je ljutito. — A najmanje Alana — pokušala je uvjeriti Saru. — Možda neki vide ono što ti ne želiš vidjeti — Sara je uživala dok je izgovarala ta riječi. — Što bi to trebalo značiti? — upitala ju je Zoe. — Vidjela sam kako te Alan promatra. Tako nikada nije promatrao Avu. Ljubav katkad zakuca na vrata na kojima je ne očekujemo. —Ja se ni po čemu ne mogu usporediti s Avom - rekla je Zoe. — Na to i ne pomišljam! Kad bih te na bilo koji
način mogla povezati s njom, nikada ne bih bila tvoja prijateljica. — Nisam mislila... — I nemoj. Misli koliko si ti posebna, a ne što su drugi — dala joj je savjet Sara. — I svi te volimo upravo takvu kakva jesi — toplo se nasmiješila prijateljici. Večer je bila doista ugodna, mnogo ugodnija nego što je Zoe očekivala. Kad joj je prišao Denis i zamolio je za ples, Zoe je osjetila laganu nelagodu. Ipak je pristala, najviše iz radoznalosti. — Željeli ste razgovarati sa mnom kad ste me pozvali na ples? — Zoe nije čekala da Denis otkrije svoje nakane. — Samo... — Denis ju je pogledao. — Želio sam čuti još nešto o tome kako tvoja majka živi. Gdje radi, čime se bavi? Volio bih da mi kažeš nešto više o njoj. — Oh — ustuknula je Zoe i zastala u pola pokreta. — Nije da nemani povjerenja u vas... Nego, znam da mojoj mami ne bi bilo drago kad bi znala da tako pričam o njoj. Bila je doista zbunjena. Znala je da postoji način da Denis dođe do svih informacija o Amber i na drukčiji način, ali je on odlučio biti izravan. Je li na taj način želio dati na znanje da su njegove nakane časne?
— Mislim, rado ću vam sve ispričati, ali... — oklijevala je Zoe. — Mama će me ubiti — dodala je poluglasno i uz smiješak. — Još nisam bila na imanju. Čekam da se prestane ljutiti jer sam vam dala njezin telefonski broj. Ako dozna da smo razgovarali o njoj, ne znam kad ću joj opet smjeti izaći na oči! Ali volim kršiti pravila, pa i ona koja mi je moja majka nametnula. Ispričat ću vam sve što želite, ali činim to uvjerena da radim za majčino dobro — Zoe se unaprijed radovala raspletu situacije između njezine majke i Denisa. — Ali i za moje. Hvala ti, Zoe — Denis je rekao. Ono što je vidjela na njegovu licu, uvjerilo ju je da je ispravno odlučila. Gledao je u nju otvoreno i iskreno. Taj je čovjek volio njezinu majku istom snagom kao što je i njena majka voljela njega, pomislila je Zoe. — Možemo li zamijeniti partnerice? — čula je Alanov glas. Nije se ni snašla, a već je bila u Alanovu zagrljaju. Osjetila je njegov miris, vrlo elegantan i skup, procijenila je i odlučila prepustiti se čaroliji. Prije nego što ju je Alan zavrtio, sjetila se još da Denisu nije dala adresu. Bit će vremena poslije vikenda, opravdala je samu sebe. Ako je mogao čekati nekoliko desetljeća, može i nekoliko dana.
— Moj otac uporno želi doći do tvoje majke — Alan joj je šapnuo na uho. — Oprosti — Zoe se tek toga trenutka sjetila da je trebala misliti na Alana razgovarajući s Denisom. — To za tebe nije nimalo ugodna tema. Tvoja je majka bila u braku s tvojim ocem... — Moja je majka pronašla novu sreću, Zoe. Udala se prošle godine. Kad je vidim, shvaćam da je uz tog čovjeka pronašla sve ono što uz mojeg oca nije imala. — Da, ali, nema opravdanja za avanturu koju je možda moja majka imala s tvojim ocem... — Tko od tebe traži opravdanje? — smirio ju je Alan. — Zašto bih tebe krivio za grijehe tvoje majke. Premda i ne mislim da je to njezin grijeh. Ako je itko pogriješio, pogriješio je moj otac. On je imao obitelj i netko od njih dvoje bio je toliko priseban da sve to prekine. No, to ipak nije pomoglo. Oba su se braka raspala. Tko zna što zapravo nije bilo kako treba. O, čini se da su neko vrijeme pokušavali prevariti sebe, ali sudbinu nisu uspjeli. Znaš... — pogledao je Zoe u oči. — Volio bih kada bi njih dvoje bilo zajedno. Želim da napokon pronađu mir koji su tražili desetljećima. I tada... mi bismo postali obitelj! — našalio se. — Jedva čekam — cinično je rekla Zoe. Zamislila je obiteljsko okupljanje, njih dvije s
Alanom i Denisom. Brrr, koja maštarija! To je doista ludo, zabavljala ju je ta ideja, koliko god se činila nemogućom. Opustila se plešući s Alanom, a njegova ju je ruka čvršće stegnula oko struka. Osjetila je kako su mu oblikovani mišići na rukama i prsima, njegov dah na vratu. — Zoe — šapnuo je i malo se odmaknuo od nje da joj vidi lice. — Tako si lijepa, posebna, i... — gledao ju je u oči kao da je pokušava uvjeriti da je doista iskren. Da, shvaćao je koliko je posebna, ali do toga trenutka nije shvaćao i koliko su posebni njegovi osjećaji. Nasmiješio joj se gotovo stidljivo, na što je Zoe gotovo poželjela zagrliti ga i zaštititi. Ne sada, upozorio je samoga sebe. Nije želio upasti u klopku i večeras ponuditi Zoe nešto što joj ne može dati. Između njih razvijalo se nježno prijateljstvo i nije ga ničim želio ugroziti, a osobito ne brzopletim inzistiranjem na ljubavnoj vezi. Alan je dobro znao kakav učinak ima na žene i procijenio je da bi te večeri mogao iskoristiti čaroliju trenutka i zavesti Zoe. No, ne bi time ništa riješio, samo bi svima otežao izvlačenje iz veza u koje su se zapleli, a možda čak izgubio Zoeino povjerenje. A želio je Zoe. To je shvatio te večeri. Avino je
lice blijedjelo, nestajalo u prošlosti, i zbog toga je osjećao olakšanje. Kad prekine s Avom, potrudit će se da osvoji Zoe, a do tada... Nije želio ponoviti scenarij kakav su odigrali njihovi roditelji. Iako ga je spoznaja o novonastalim osjećajima zatekla, bio je spreman na čekanje. Trebao se naoružati strpljenjem. Uhvatio je pogled svojeg oca i vidio je odobravanje u njemu. Čak je znao protumačiti i osmijeh koji mu je uputio. Razumio ga je kao muškarac muškarca. Iskustvo svoga oca nije smio podcijeniti. Uzdahnuo je kad je shvatio zašto mu je uputio taj pogled. Je li to ljubav? Nikada nije o njoj razmišljao na taj način. Tko zna kamo ga vodi taj osjećaj koji obuzima sve njegove misli? Još je bio mlad i mnoge su životne lekcije bile pred njim, ali u tom trenutku Alan je bio spreman odgovorno prihvatiti taj izazov. Kao nikada prije obradovao se budućnosti i svemu onomu što će mu ona donijeti.
X.
Amber je, ne vjerujući svojim očima, uzela novine sa stola i zagledala se u naslovnu stranicu popularnog tabloida. Na njoj je bila slika njezine kćeri kako pleše s muškarcem koji je neodoljivo podsjećao na Denisa. Bez dvojbe, bio mu je to sin. Amber je osjetila kako je ispunjava ljutnja. Shvaćala je da sve više upada u mrežu koju je željela izbjeći. A sada, vrtlog događaja prijeti da zahvati ne samo nju nego i njezinu kćer. Neposredno pokraj njih dvoje na fotografiji se vidio Denisov profil. Osjetila je kako joj je tijelo zadrhtalo od navale osjećaja. Je li moguće da će Zoe ponoviti njezino iskustvo s Denisom? Odmahnula je glavom i pomnije pogledala sliku. Alan, tako je pročitala da se zove njegov sin, a i da nije, njegovo joj se ime urezalo u sjećanje. Denis gaje bezbroj puta izgovorio. Taj mladić, Alan, promatrao je Zoe onako kako je nekad Denis promatrao nju. Ne, nije griješila. Poznavala je taj pogled. Ledena ruka straha kao
da joj je ščepala srce. Nemoguće, promrmljala je sebi u bradu, ne, to ne može biti istina! Zoe to ne smije učiniti, ne nakon svega štoje ona prošla i što ju je učila. Koliko joj je bilo poznato, Alan je bio zaručen, a onaje najbolje znala da to ne mora biti nikakva prepreka za ljubav. Posegnula je za mobitelom. Nazvala je Zoe. — Mama, što se dogodilo? — javila se Zoe sneno. Bilo je očito da ju je probudila. — Koliko je sati? Pospanost u njezinu glasu raznježila bi Amber da pred sobom nije imala novine s njezinom fotografijom. — Gotovo je jedanaest — Amber nije ni pokušala ublažiti strogost u svojem glasu. — Ne trebam te niti pitati jesi li vidjela novine! — Nisam — rekla je odsutno Zoe. — Bilo bi dobro kada bi došla do nas. Ručak je za sat vremena—zapovjedila je Amber kćeri. — Krećem za pola sata — rekla je Zoe tiho. Skočila je iz kreveta uz laganu strepnju. Sigurno je nešto ozbiljno kad je mama tako odrješita. Nedjeljni ručak s majkom i bakom posljednjih je nekoliko nedjelja preskočila pronalazeći razne izgovore. Nije se mogla suočiti s majkom jer je znala da bije navela da joj priča o poslu, a tada bi
razgovor skrenuo prema Denisu. Još joj nije mogla ispričati što ju je sve Denis pitao o njoj i što mu je sve ispričala. Ovaj put nije više mogla odgađati posjet. Majka je spominjala novine. Štoje bilo u njima? Svoju je radoznalost morala odgoditi dok ne dođe na imanje. Odmah je krenula pod tuš, i nakon toga je počela s pripremama. Žurila je. Majka će joj, sigurno, zamjeriti to što se udaljila, razmišljala je pod tušem. Nikakvi izgovori neće pomoći. Njezina je majka držala do obiteljskih okupljanja, a ona se ponašala kao da joj je obitelj postala manje važna otkako je pronašla posao. Kad je stigla na imanje, osjetila je kako se smiješi. Nakon sinoćnje zabave, osjećala je umor u svim dijelovima tijela, alibila je razdragana. Zagrnula je jaknu oko sebe i zaputila se u bakinu kuću. — Napokon — majka je rekla kada ju je vidjela. Nešto u njezinu pogledu bilo joj je ipak nepoznato. — Znam da imaš svoj život, ali imaš i one koji žele biti dio tvojeg života — riječi prijekora bile su ipak mnogo blaže nego što je Zoe očekivala. — Majko — zagrlila ju je Zoe. — Lijepa si — rekla je iskreno. — Nećeš komplimentima ublažiti ono što
imam reći — Amber joj se nije čak ni osmjehnula. — Juha divno miriše. Možemo li razgovarati poslije ručka? — osmjehnula joj se Zoe. Znala je da je njezina majka slaba na taj osmijeh. No, kad je vidjela njezin pogled, shvatila je daje posrijedi nešto mnogo ozbiljnije. — Idem se javiti baki — pokušala je Zoe dobiti na vremenu, nadajući se da će i ljutnja njezine majke poslije biti manja. Vidjelo joj se na licu koliko je ljutita. Možda ju je Denis posjetio? Novine? Da, na njih je potpuno zaboravila. Štoje u njima moglo biti toliko važno? — Bako, je li sve u redu? — poljubila je baku u čelo i srdačno je zagrlila. — O, da, ti si moja junakinja dana! — prokomentirala je baka pokazujući joj novine na stolu. Zoe se trgnula kada je vidjela naslovnicu. Ona i Alan. I k tomu izgledaju tako zaljubljeno da bi svatko tko bi ih prvi put vidio pomislio da su par. Kako je samo fotograf uspio uhvatiti tako raznježene izraze lica? — Što kažeš na to? — majka se gotovo niotkud stvorila pokraj nje. Zoe nije podigla pogled. I dalje je promatrala sliku.
— A što mogu reći? — upitala je i dalje gledajući fotografiju. —Jesi li ti to odlučila ponoviti moju priču? Nisi mogla smisliti ništa originalnije? Jedina stvar koju nisi smjela učiniti jest spetljati se s mladim Sorbom! Ali evo! Mislila sam da si pametnija i da nema razloga da se ne zaposliš kod te obitelji — nešto ju je u majčinu glasu natjeralo da se trgne. — Pogrešno si shvatila — pokušala ju je uvjeriti Zoe. — U pitanju je samo... — Nemoj se izvlačiti, Zoe. Ovo ti nije trebalo — Amber je obeshrabreno sjela na kauč pokraj bake. — Meni možeš reći što god želiš, ali drugi će misliti svoje. Jesi li razmišljala o tome da njegova zaručnica upravo gleda tu sliku isto kao i mi? Što će pomisliti? Daje to posao? — Pa plesali smo, nema u tome ništa čudno — pokušala se obraniti Zoe gledajući u pod. Sve što bi rekla u svoju obranu moglo joj je samo naškoditi. — To je ono u što ti želiš vjerovati, ali ovo tvojoj tvrdnji nikako ne ide u prilog — Amber nije znala bi li se ljutila ili bi, jednostavno, pustila Zoe da radi onako kako je mislila daje najbolje. Samo ju je strah nagnao na to da reagira tako. Nije željela da Zoe proživi ono što je ona
proživjela. Prokletstvo neostvarene ljubavi ona je započela u njihovoj obitelji, a željela je da se to prokletstvo prekine. Alan je bio zauzet, isto kao što je i Denis bio. Previše je tu slučajnosti, pomislila je Amber. — Alan i ja? — odmahnula je Zoe rukom. — Ne možeš svoje iskustvo primijeniti na meni. I samoj ti je jasno da ja nisam kao ti, niti je Alan kao Denis — Zoe je željela prekinuti tu temu. — I povijest se ne ponavlja, ako si na to mislila. Kad se Zoe ljutito okrenula od nje, Amber se suzdržala da joj ne odgovori. Pravila se da je svu svoju pažnju usmjerila na postavljanje stola za ručak, ne želeći da Zoe na njezinu licu vidi osjećaje koje nije mogla zatomiti. — Ručak je gotov, možemo za stol — rekla je s osjećajem poraza u glasu. Željela je svojoj kćeri objasniti ono što je ona prošla, opomenuti je da ne srlja, a istodobno je bila svjesna da nikakvo objašnjenje tu ne pomaže. Da je u prošlosti nju netko vezao lancima, ona bi pronašla način da te okove skine sa sebe i odjuri u Denisov zagrljaj. Nije voljela osjećaj nemoći, ali, kad je Zoe u pitanju, bila je svjesna da protiv njega ne može ništa. Svoju je kćer morala pustiti da radi vlastite pogreške, koliko god skupe one bile. Za vrijeme ručka Zoe je šutjela svjesna
majčina strogog pogleda koji je pratio svaki njezin pokret. Osjećala se krivom kao daje doista učinila neki prijestup ili pogrešku. Ali nije, uistinu nije. Pa ta večer ne bi bila drukčija ni daje majka stajala pokraj nje! To teže padale su joj majčini prešutni prijekori. Nakon ručka baka se povukla, a Amber je skuhala kavu i sjela nasuprot Zoei. Uzdahnula je tražeći riječi kojima bi počela prijekor koji je željela uputiti svojoj kćeri, ali Zoe ju je preduhitrila. — Denis želi pronaći način da ti se približi — ispalila je. Vidjela je kako se njena majka ukočila. — On je prošlost — nastojala se pribrati. — Meni se čini da nije — Zoe je shvatila da su odjednom zamijenile uloge. Njezina je majka ostala bez riječi, kao da je ona djevojčica koja je uhvaćena u prijestupu. Sve što je htjela izgovoriti isparilo joj je iz glave i gledala je u Zoe da ona nastavi što je htjela reći. — Varaš se — rekla je Amber kruto. — Kao što se i ti varaš kad smo u pitanju Alan i ja — likovala je Zoe. Obje su postale svjesne da se prošlost uvukla u sadašnjost i da odjednom nisu više bile prisne poput majke i kćeri, nego dvije žene koje razgovaraju o muškarcima.
Iako trenutačno u prednosti, Zoe je ostala zbunjena razvojem događaja. Ljubav bi ih trebala zbližiti, a ne udaljiti. Njezina je majka bila zaljubljena, ali toj se ljubavi opirala svom snagom. Zašto? Zar ju je Denis toliko povrijedio? Ako i jest, očito je imao neki jak razlog koji ga je natjerao da postupi tako. Osim toga, Amber je bila tvrdoglava i s njom nije bilo lako, Zoe je to dobro znala. — Je li tvoj brak s mojim ocem propao zbog Denisa? — Zoe je, oklijevajući i sa strahom, izgovorila pitanje čijeg se odgovora pribojavala. — Nije — odgovorila je Amber ne gledajući je u oči, kao da ne prihvaća istinu. — Nego? — uporno je Zoe tražila odgovor. — U brak si ušla, a voljela si drugog muškarca. Taj je brak od samog početka bio osuđen na propast. Možeš se zavaravati, ali to je prava istina. — Zoe — majka ju je uhvatila za ruku. — Ti barataš samo pretpostavkama. Nemaš iskustva, niti možeš suditi o onome što ti je nepoznato. Ne znaš ništa o mojem braku s tvojim ocem! — Ne zavaravaj se — uzvratila joj je Zoe. — Ja sam bila svjedokom svega. Svega što ste nastojali skriti od mene... — zastala je na trenutak pitajući se smije li se upustiti u sukob s majkom, a onda je njezina tvrdoglavost presudila. — Znaš li kako sam se osjećala dok sam
promatrala roditelje ostale djece? Ne znaš, naravno da ne znaš. Previše ste bili zaokupljeni sami sobom. Živjela sam u obitelji koja to nije bila. Laknulo mije kada ste se razveli. Boljelo je, ali barem nisam više morala gledati kako mučite jedno drugo. I on je utjecao na mene. Svaka se tvoja odluka ticala i mene, majko! Zoe je naglo ušutjela shvativši da je povisila glas. Nije to željela, njezinoj majci nisu trebale nove rane. Amber je osjetila poznatu grižnju savjesti, dobro poznatu iz razdoblja kada se razvodila. Tada se pitala koliko je ta odluka bila dobra za dijete, a tek danas dobiva odgovor. Bila je uvjerena daje svoju kćer poštedjela onoga najvažnijeg, ali se očito prevarila. Zoe je osjećala svaki problem u njezinu braku. — Oprosti — šapnula je. — Pokušala sam te zaštititi na sve moguće načine. Željela sam da imaš sretno djetinjstvo, a ne da osjećaš koliko sam ja nesretna. — Nije važno — blago je rekla Zoe, požalivši što je bila gruba prema majci. — Sve ćeš to ispraviti ako budeš sretna, a ti to nisi — Amber je iskreno rekla ono što je mislila. — Ma, ja mislim da sreća uopće ne postoji. Zar ti ne misliš? — upitala ju je Zoe. — Koliko god da sam se trudila odgovoriti na
to pitanje, nikada mi nije pošlo za rukom. Ako se svaki trenutak sreće plaća godinama boli, ne znam koliko joj se trebala radovati — Amber je osjetila kako je obuzima nekakva čudna ravnodušnost. Upravo se te ravnodušnosti i bojala. Kad netko upadne u kolotečinu svakodnevice, teško se odvaži da bi bilo što promijenio. Činilo joj se da se to i njoj dogodilo. — Budućnost ne mora nalikovati na prošlost. Majko, nisi li ti ta koja bi meni trebala davati savjete i ohrabrivati me, a ne ja tebe? — nasmiješila joj se Zoe. — Denis izgleda odlično. Jednom će i Alan biti poput njega, to mi je jasno. Samo da znaš, razumijem tvoje postupke, kakvi god oni bili. Uz Denisa se ne vežu nikakvi skandali, ni avanture. Potrudila sam se da to saznam. Imam dojam daje tebe čekao... — Zoe se pomalo bojala riječi koje je izgovorila. — Ne zavaravaj se — upozorila ju je majka. — Ja sam odavno prestala s tim. — Govorim ti ono što mislim — rekla je Zoe odlučno. Koliko god da se njena majka opirala, nadala se da će i onajednom uvidjeti da je ta njezina tvrdoglavost nikamo ne vodi. Ljubavi se treba prepustiti i prihvatiti svaki rizik. A ona je desetljećima bježala od nje. Ako je nekad imala
razloga za to, sada ih više nema. — Što ja mogu očekivati? — pogledala ju je Amber s tugom. —Što ako su sjećanja preuveličana i što ako se suočimo sa stvarnosti i shvatimo da naša maštanja nisu nimalo nalik na stvarnost. Još jedno razočaranje... — odmahnula je glavom. — To bi bilo previše za mene. Ne bih to mogla podnijeti. — Podnijela si i mnogo gore stvari. Imaj vjere, nadaj se da će sve biti u redu i bit će — tješila ju je Zoe kao da su uloge majke i kćeri doista obrnute. — Ali... Denis... — Amber je zastala kada je izgovorila njegovo ime. — Potražit će te. Vjeruj mi, učinit će to. Ako ništa, duguješ uspomenama da se sastanete. Možeš to shvatiti i kao da ja to tražim od tebe — Zoe ju je pokušala ohrabriti, ali nije znala je li dovoljno uvjerljiva. — Možemo li promijeniti temu? — nasmiješila se Amber. —Što se događa između tebe i Alana? — Ništa — rekla je Zoe jednostavno, ali je spustila pogled. Amber je pažljivo promatrala izraz Zoeina lica. Nijedan mišićna njemu se nije pomaknuo. Zoe nije mogla tako dobro odglumiti ravnodušnost. Možda je doista vjerovala da se ništa ne događa, ali Amberje slutila da su osjećaji njezine kćeri
uznemireni. Ljubav je tiho ušla u Zoein život. — Ne trebaš priznati meni, ali prema sebi moraš biti iskrena—Amberje zaštitnički potapšala kći po ramenu i odmaknula se. Za ovaj put, razgovor je za nju bio završen. Prišla je prozoru i zagledala se u vrt. Bio je sumoran, već su ga opržili prvi mrazovi i zima samo što nije pokucala na vrata. Sad se ni izdaleka ne naslućuje da negdje u dubini bujaju sokovi proljeća, ali snaga promjena je neumitna. Priroda je imala svoje cikluse, svoje zakone koje ništa nije moglo poremetiti. Jesu li takvi bili i zakoni ljubavi? Zoe nije bila svjesna svojih osjećaja ili nije htjela majci priznati što se događa. Što god bio pravi razlog, Amber se nije mogla oprijeti svojoj želji da pokuša zaštititi Zoe. Od ljubavi je nije mogla zaštititi, a od razočaranja? Od Alana? Ili od Ave. Ako su se niti doista već tako splele, sad je kasno za prodike i upute. Mogla se samo nadati da će njezina djevojčica i u ljubavi znati pokazati okretnost i snalažljivost kakvu je dosad pokazala u poslovnom životu. Sve je bilo komplicirano, previše da bi se moglo nagađati kakva će biti budućnost. Neostvarena ljubav? Kad bi mogla, Amber bi bila spremna ponovno proživjeti to iskustvo boli,
samo ako bi znala da će na taj način zaštititi svoju kćer. No, Zoe je morala sama proći kroz život, a Amber nije mogla ništa, nego pustiti je da nađe vlastiti put. Amber i Zoe istodobno su obje postale svjesne tišine između njih. Svaka je utonula u svoje misli i, tipično roditeljski, Amber se prva prenula smatrajući takvu šutnju opasnom, bojeći se otuđenosti, jaza koji bi se mogao stvoriti ako između njih nestane povjerenja. Uvijek je lakše povjeriti se prijateljici nego majci. I sama je u mladosti bježala od majčine osude, a tada nastala rezerviranost zadržala se do danas. Nekako se bojimo roditeljskoga prijekora, zatvaramo se i skrivamo od njih svoje misli, uvjereni da nas oni ne mogu razumjeti. Nešto slično Zoe je upravo proživljavala i Amber je bila dobro poznata takva distancija. — Hvala na ručku, vrijeme je da krenem — ustala je Zoe. — Moram se pripremiti za posao, sutra počinje novi radni tjedan. — Kako želiš. Zvat ćemo te opet. Bilo bi mi draže da nas češće posjećuješ — odgovorila je Amber, trudeći se da Zoe osjeti toplinu u njezinu glasu.Nije imalo smisla upozoriti je da se povlači i bježi od iskrena razgovora s majkom. Možda je
trebala samoću, a tu njezinu potrebu morala je poštovati. Pokatkad djeca doista griješe misleći da ih roditelji ne razumiju. Razumjela je ona svoju Zoe, čak joj je i svaka njezina misao bila poznata, kao i sve one nedoumice s kojima se, sigurno, borila. Prisjetila se sebe u tim godinama i nasmiješila se. Možda je i Stelina tadašnja šutnja bila zapravo znak razumijevanja, a ne osude. — Idem se pozdraviti s bakom — cmoknula je Zoe majku u obraz i izašla. Amber ju je dugo pratila pogledom. Koliko god željeli biti sretni, sreća se nikada potpuno ne uskladi s našim željama. Odavno je to spoznala. Sudbina se igra s ljudima, da im malo nade, pa je okrutno otme. Nitko nas ne uči kako hodati kroz život, već sami prolazimo kroz skupe životne lekcije, plaćajući ih u boli i stječući iskustvo. ★ ★★ Alan je odložio novine i podigao je pogled, promatrajući Avu koja se pjenila od bijesa. — Što ovo znači? — sipanje otrova s njezinih usana užasno ga je zamaralo. — Znaš li kakvu si mi sramotu priuštio s ovom... — bacila je novine pred njega. — Ova... Kako možeš dopustiti da te
fotografiraju kad si u takvom društvu? — rekla je s čudnim izrazom lica. Alan ju je promatrao. Njezina je ljepota netragom nestala. Daje samu sebe mogla pogledati u ogledalo, prestala bi bjesnjeti. Besprijekorno našminkane usnice bile su čudno izvijene od ljutnje, oči stisnute i prepune bijesa, a lice zgrčeno do neprepoznatljivosti. Kako je mogao misliti da u toj izvještačenoj ljepoti ima osjećaja? Koliko god da se ona pjenila, on je bio smiren. — Što želiš time reći? — Alan je ustao. — Ne razumijem, zašto te toliko naljutila ta vijest? — Samo idiot može postaviti takvo pitanje! Znaš li ti tko sam ja? — unijela mu se u lice. — Mene nitko nikada nije ponizio! To si zaboravio! — njezina je ljutnja isplivala na površinu. Alan ju je promatrao pokušavajući odgonetnuti je li Ava izgubila kontrolu ili je i ovo jedna od njezinih predstava. Ostao je miran, ne dopuštajući da ga zarazi njezina histerija. Ona je očito tražila svađu, a ne dokaz ljubavi. Odlučio je ipak reagirati, a pritom mu je lice bilo jednako ozbiljno. — Što misliš o ideji da se vjenčamo? Iznenadio ju je tim pitanjem. Morao je priznati daje i sebe, ali, čim ga je izgovorio, shvatio je da su njegove nakane potpuno drukčije od onoga što
je rekao. Vidio je kako je ostala iznenađena. Usta su joj se otvorila, ali nije bila sposobna progovoriti nijednu riječ. Neko ju je vrijeme ispitivački promatrao, a onda slegnuo ramenima. — Zašto praviš dramu ondje gdje je nema? — upitao ju je. Znao je da neće dobiti odgovor ni na jedno postavljeno pitanje. Ako ga je i voljela, njezina je ljubav stajala u sjeni ljubavi koju je osjećala prema samoj sebi. To mu je odnedavno bilo kristalno jasno. Ne, nije ju želio razuvjeravati, nego je želio miran razlaz, bez ikakvih skandala kojima je ona oduvijek bila sklona. Navikla je da dobije sve što želi, ali i da sve bude onako kako je ona zamislila da treba biti. Njegovu fotografiju sa Zoe shvatila je kao poniženje, a to je trebao ispraviti. Nije mogao ostati s njom. Nije to ni želio. Kako bi reagirao kada bi se ona pristala udati? Gotovo se stresao od te pomisli. Tražio je od nje ono što ona ne želi i nadao se da će biti odbijen. Ako je ona igrala neku svoju igru, igrao ju je i on. — Zar ovo nije drama? — pokazala je prema novinama. — Ples sa zaposlenicom? — jednostavno je rekao Alan i odmahnuo rukom. — Mene ne smiješ podcijeniti — prosiktala je
Ava. — Zar se tako promatra zaposlenica? Znaš li kako sam se osjećala kada sam ovo vidjela? Mobitel zvoni bez prestanka. Mediji su nanjušili skandal i žele ga. Što da radim? — To je samo slika u novinama —Alan je jednostavno odvratio. Okrenuo joj je leđa. Razmišljao je o njezinim riječima, oponašanju i uspoređivao ga je sa Zoe. Da, Ava je bila lijepa, ali vanjska ljepota nije dovoljna za sve ispite koje donosi zajednički život. Nisu imali nikakvih zajedničkih interesa. Ono što ih je u početku spojilo, splasnulo je. Strast se gasila, a njezina je posesivnost bila sve izraženija. — Ovakva mi reklama ne treba prije snimanja - prišla mu je i uhvatila ga za nadlakticu, a on se okrenuo prema njoj. — Što kaniš učiniti? — upitao ju je. — Taj je ples bio tradicionalan. Pozvao sam te, ali nisi mogla doći. Što si očekivala? Da ću i ja zbog tebe ostati kod kuće? Ava, priberi se. Razmišljaj razumom, a ne osjećajima za koje smatraš da su povrijeđeni. — Ti mene nikada nisi shvaćao — Ava je osjetila kako se njezin bijes stišava. Nije da ga nije voljela, ali očekivala je razumijevanje koje je kod njega izostalo. On ne
zna što znači dokazivati se i probijati se kroz život svojim talentom. Sve što ima, ona može zahvaliti samo sebi, svojem izgledu, edukaciji i nadarenosti. A on je od nje tražio da se odrekne svega što je sagradila. Neće, ne može to učiniti u dogledno vrijeme. Tek kada njena ljepota bude u zalasku, razmišljat će od djeci. Žene sve kasnije rađaju i žele što duže ostati mlade, a ni ona nije bila iznimka. Zbog trudnoće se neće odreći karijere. Ona je stvorena da bude na vrhu, a tamo će ostati koliko god to bude moguće. Odlučila je promijeniti taktiku. Alan je bio tvrdoglav jednako kao i ona, ali nikada u dosadašnjim prepirkama on nije bio izvan njezine kontrole, kao sada. Bila je svjesna da ga gubi. — Ni ti mene nisi shvaćala — Alan je promatrao njezine oči. Iako su se orosile suzama, i dalje su bile hladne. Ne, ona nije bila sposobna nekoga nesebično voljeti. Čak se i ljubav kod nje svodila na brojke. Prije to nije uviđao, ali u posljednje vrijeme sve se počelo mijenjati. — Želim obitelj — ustrajao je. — I želim djecu. Gdje si ti u tome?— glas mu se povisio kada je rekao posljednju rečenicu. — Zar ti ja nisam dovoljna? — Avine su suze nestale kao nekom čarolijom. Nevjerojatno, gotovo ga je zadivila svojim glumačkim
umijećem. — Moje mišljenje znaš — rekla je tvrdoglavo. — Znaš... — okrenula se na peti. — Ovo nije kraj — rekla je ljutito. — Ja ću pronaći način da opravdam ove slike na naslovnici, ali... Moja će osveta uslijediti. Nije se bojao njezine prijetnje, ali znao je da doista misli to što je i rekla. Nekoliko je trenutaka stajala okrenuta mu leđima, a onda kao da se predomislila. Ponovno se okrenula prema njemu, a na licujoj je blistao osmijeh. Prišla mu je i ovila ruke oko njegova vrata. Alan se nije niti pomaknuo. Znao je što može očekivati od nje. — Volim te — Ava ga je pogledala u oči. — Samo sam tebe oduvijek i voljela — u boji njezina glasa nije bilo nikakvih emocija. Riječima se koristila samo da bi postigla cilj koji je sama sebi odredila. — Vjenčanje ili prekid? — rekao je Alan. — Imaš priliku izabrati sada, ovoga trenutka — rekao je hladno. Podigao je ruke i odmaknuo njene. Sve je stavio na kocku i nadao se da ona neće pristati. Bolje rečeno, bio je siguran da neće. Ava se nije nimalo zbunila. Znao je da će svojim tijelom pokušati izboriti njegovo popuštanje, ali ovaj put neće pokleknuti.
— Želim tebe — mazno je rekla Ava. Nekad bi pao pod utjecaj tih njenih riječi, ali ne više. Ne, nije on tako žarko želio brak i djecu, želio je prekid, želio je... Kiselo se osmjehnuo. Želio je Zoe. Da, to je bio uzrok njegova ponašanja. O Zoe je razmišljao neprestano. Kad god bi usporedio Avu sa Zoe, Avin je lik blijedio. — Ipak, odluči se. Želim planirati svoju budućnost — nije popuštao Alan. — Krajnje je vrijeme da to učiniš. Zajedno smo godinama, trebali bismo oboje znati koji je sljedeći korak. Dakle, karijera ili ja? — Idi dovraga — Ava se okrenula na peti, i otišla. Bila je bijesna kao nikada do tada. Znala je da gubi Alana i znala je koliki je to gubitak. Karijera joj je bila važnija od svega. On nikada nije razumio njezine ambicije, niti će ih shvatiti. Želio je djecu, brak, želio je da bude njemu na usluzi, daje veže za sebe. Smetala joj je ta njegova muška posesivnost. Trebao je znati da nju nitko nikada neće imati u potpunosti. A on ju je želio zarobiti, želio joj je staviti bračne okove i na taj način upravljati njezinim životom. Ne, to mu nikada neće dopustiti, ne samo njemu nego nijednom muškarcu.
Ovu situaciju mora okrenuti u svoju korist, razmišljala je. Ali nije kanila pustiti Alana. Sve dok ona ne odluči drukčije, on će biti njezin. Nijedna žena pokraj nje nije imala nikakvu šansu. Čim ga prođe bijes i kriza u koju k oju je zapao, sve će biti kao nekad. Prekinut će kad ona to odluči, ako odluči, a do tada, može joj postavljati ultimatume koliko god želi, jer ona ni na jedan neće pristati. ★ ★★ Denis je parkirao nasuprot zgradi u kojoj je Amber radila. Bližio se kraj radnoga vremena i htio ju je dočekati. Želio je još jednom dobiti priliku da popriča s njom, da raspravi ono što se dogodilo između njih i da zajedno vide mogu li se spasiti neke od lijepih zajedničkih uspomena u spomena koje su dijelili. Njihovi su raspadnuti brakovi svjedočili da on ima pravo. Praznina koja je desetljećima vladala u njemu tražila je ispunjenje. Da, volio je Amber. Ona je bila jedina žena u njegovu životu koju je iskreno volio. Čega se onda bojao? Da bude odbijen? Čak i ako se to dogodi, to nije razlog da odustane. U pitanju je bila njegova sreća, ono o čemu je desetljećima sanjao.
Razmišljajući, pažljivo je promatrao izlazna vrata i za nekoliko minuta Amber se konačno pojavila. Kad je vidio da kreće prema svojem automobilu, brzim se korakom uputio prema p rema njoj. Isprva ga nije primijetila, lice joj je bilo zamišljeno i umorno, kao daje iza nje bila neprospavana noć. — Amber! — zovnuo ju je kada kada je posegnula za ključevima automobila. Nije se trgnula, vjerojatno ga nije čula. Požurio je. Ne smije mu pobjeći, ne nakon n akon toliko vremena u kojem je skupljao hrabrost da se opet pojavi pred njom. — Amber! — viknuo je glasnije. glasnije. Vidio je kako je zastala u pola pokreta. Tračak nevjerice na trenutak trenutak joj se ukazao na licu. Već u idućemu otvorila je vrata automobila. Doista je mislila da joj se privida. pri vida. Njegov glas... glas... Kao poziv iz prošlosti. Nije li to samo odraz njezine želje? Tek kada je osjetila dodir na nadlaktici, trgnula se i podigla pogled. Osjetila je kako se sve u njoj pokrenulo. Potisnuti snovi i ljubav koju je desetljećima skrivala u sebi probili su se u njezinu svijest i na trenutak nije mogla razmišljati ni o čemu. Odmah zatim oživjela je bol koju joj je ta ljubav lj ubav donijela. Kao opomena koja nije dopuštala da misli na bilo što drugo.
Prekasno je bilo za njih. To je ona odavno shvaćala. Njihove želje bile su povezane s onim što su oni nekad bili, a ne sa sadašnjošću. — Denise, zašto si došao? — upitala je tiho kad joj je prišao. Osjećala je kako joj glas podrhtava. Kao da je nezrela djevojka. Njezine godine i iskustvo nisu joj olakšali borbu s takvim osjećajima. Trebala je biti samouvjerena, ali nije mogla sakriti zbunjenost. Željela je biti hladna, ali u žilama je osjećala lavu, u arteriji na vratu kucalo joj je srce, a rumenilo se penjalo od vrata prema sljepoočicama. — Došao sam sam da te vidim i želim da... — Denis joj se zagledao u lice čitajući znakove na njemu. Bilo je očito da nije ravnodušna, a to ga je ohrabrilo da nastavi. — Želim da... — zastao je kada je vidio njezin pogled, tražeći način da nastavi rečenicu, ali nije ga pronalazio. Kako da u riječi pretoči svoje višegodišnje želje? Želio je nju i sve što je bilo povezano s njom. A to je bilo tako teško izgovoriti, mnogo teže nego što je mogao m ogao pretpostaviti. pretpostaviti. — Odrasli smo ljudi. Možemo li se tako i ponašati? — pokušao je zaobilaznim putem. — A kako seja to ponašam? — Amber ga je strogo prostrijelila pogledom. Samo ju je dodatno zbunio svojim riječima.
Dočekao ju je i doveo je u situaciju da ona mora njemu objašnjavati svoju poziciju. A ona je silno željela da on njoj kaže zašto je tu i istodobno se toga bojala. To što ju je potražio, trebalo je nešto značiti, ali nije željela olakšavati mu položaj i poticati ga da joj kaže što je naumio. Je li želio vratiti prošlost? To je bilo nemoguće. Sve se promijenilo. Ništa više nije bilo isto, od izgleda do situacije u kojoj su se nalazili. Nekad je njihova ljubav bila nemoguća, a danas je beznadna. — Dosta sam umorna, krenula sam kući, pa, ako nije ništa važno... — pokušala ga je odgoditi, izbjeći, možda opet pokušati zaboraviti. — Želio sam razgovarati s tobom, Amber. Možemo li nekamo otići sjesti? Možemo li ručati zajedno? — Denis joj se osmjehnuo. Amber je osjetila kako se ona nekadašnja ljubav budi, kako raste i opet se rascvjetava u njoj. Žena njezinih godina nije se trebala tako osjećati. Ukorila je samu sebe zbog toga što se nije mogla kontrolirati. — Ne znam, možda drugi put... — opet je pokušala ući u auto pokraj njega. — Popričajmo, Popričajmo, Amber, želim samo... samo... Želim biti s tobom — izgovorio je zamuckujući. Njegova Njegova je sigurnost si gurnost netragom netragom nestala. A želio
je izgledati i ponašati se kao muškarac koji dobro zna što želi. Najradije bi je zagrlio kao nekada i poveo nekamo gdje ih nitko neće uznemirivati. Uplašio se tih svojih misli. Trebao je biti pažljiv, obziran prema njezinim osjećajima. Nije smio prenagliti, uplašiti je i dopustiti da je još jednom izgubi, svojom krivicom. — Molim te — pogledao ju je onako kako je to nekad činio. Kako mu je mogla odoljeti? Pobjegao joj je slabašan smiješak,pa je sagnula glavu, gotovo posramljena zbog svoje slabosti. Izgledao je bolje nego ikad. Gotovo sijeda kosa dala mu je dozu privlačnosti i zrelosti koja ju je zadivila, a nekoliko bora na licu svjedočilo je o njegovu iskustvu. Što da mu odgovori? Treba li biti jača od svojih osjećaja ili da pruži priliku njegovim željama? Kad je malo bolje razmislila, i ona je htjela biti s njim, tu je želju nosila u sebi godinama. Prošlost je bila prepreka budućnosti. Zbog nje je i bila toliko t oliko neodlučna. Ne bi mogla podnijeti da još jednom bude povrijeđena onako kako je i bila. Pokušala je prekinuti s njim jer je smatrala daje tako najbolje, ali nije uspjela pobjeći od te ljubavi. O, toliko toga imala mu je reći. No, iskustvo te prošlosti istodobno ju je prisiljavalo na oprez.
— Denise, mislim da bi najbolje bilo da ne diramo u prošlost—prisilila je samu sebe da kaže. — Od nje ionako nije ostalo ništa,osim razorenih života. Bilo bi naivno i glupo misliti da na tim ruševinama možemo sagraditi nešto vrijedno. Ne možemo. Ja sam to odavno shvatila, a vrijeme je da i ti shvatiš. — A zašto su ti životi razoreni? — Denis nije odustajao. Daje znao kolika se borba odigrava u njoj, sigurno bi prestaoinzistirati na razgovoru. S druge strane, znala je da odnosi među njima nikada neće biti raščišćeni ako se oboje zajedno ne suoče s avetima prošlosti. Predmet njezine želje bio je tu pokraj nje, nadohvat ruke, trebala je samo posegnuti za njim. A kako da to učini? Bojala se i pomisliti da bi on mogao ostati na mjestu kad bi pružila ruku prema njemu. Jer tako bi lako bilo popustiti. Denis nije ni slutio koliko je njezin otpor krhak. Mogao se rasplinuti samo od njegova daha. Unatoč tomu, ili baš zato, Amber je i dalje pokušavala zadržati masku distanciranosti i hladnoće. — Jednostavno, drukčije i nije moglo biti — odgovorila je Amber šapatom. Bio je tako blizu nje. Osjećaji su u njoj rasli toliko da joj se maglilo pred očima. Sad bi mi još samo trebalo da se
onesvijestim, pomislila je u sebi. Ništa se nije promijenilo tijekom godina i bila je zbog toga ljuta na samu sebe. Njezina ljubav kao daje postala još veća, njena slabost još naglašenija. — Samo želim... molim te — zaronio je svojim pogledom u njen. Amber je zaboravila disati. Na trenutke je samo hvatala zrak. On je bio njezina slabost koje se pokušavala osloboditi desetljećima, a razdvojenost na nju uopće nije djelovala. Njihova povezanost kao daje postala zrelija, kao i oni, a i izraženija. i zraženija. — Želim... — glas mu je puknuo, pa je kratko zašutio, zatresao glavom kako bi se pribrao i nastavio - ... razgovarati. raz govarati. Bio je prepun osjećaja. Tako je i nekad govorio u najintimnijim trenutcima. Ona uopće nije imala osjećaj da ih je razdvojilo toliko godina. — U redu, idemo nekamo nekamo — pristala je. Iskušenje je bilo preveliko, a ona mu je popustila. Nije li to željela desetljećima? Igrala se vatrom, a, ako opet bude opečena, bit će to njezinom krivnjom. Nije imala što izgubiti. Sve što je mogla, odavno je nestalo iz njezina života. Zašto sebi ne bi dopustila lažljiv privid sreće, podsjetnik na ono vrijeme koje je ostalo u živom sjećanju u njezinu srcu.
— Sada sam sam pristala i nikada više — trudila se krutošću svojeg glasa dati mu na znanje da stvari stv ari drži pod kontrolom. Nije ga mogla zavarati. Shvatio je što se s njom zbiva. — Nedaleko je dobar restoran pa ćemo nešto pojesti — predložio joj je poslovno. Znala je da želi biti na mjestu gdje će biti okružena ljudima. To će ih oboje prizemljiti i smanjiti iskušenje. Denis ju je pokušao uhvatiti za ruku, a ona ju je povukla kao da ju je dotaknula žeravica. Ne, ne želi prisnost, barem ne sada i ne još. Mnogo je toga ostalo neraščišćeno. Trudila se da misli na sve one užasne trenutke koje je provela bez njega. To ju je donekle održavalo u vezi sa stvarnošću. Kad su ušli u restoran, Denis je pronašao slobodan stol u najudaljenijemu kutku. Pomogao joj je da se smjesti i, i , kad je i on sjeo, zagledao se u nju. — Godine su te još više proljepšale — tiho je rekao. — Nemoj — Amber je podigla ruku u nakani da zaustavi njegove komplimente. — Vrijeme je ostavilo traga. — Ipak si još ljepša nego prije — Denis ju je promatrao onako kako je to nekada činio. — Tvoja je ljepota postala profinjena, naglašena, i
zrela. Da mogu vratiti vrijeme, drukčije bih postupio. Vjeruj mi, doista mislim to što govorim. Nemamo prošlost, prošlost, ali imamo sadašnjost, možda i budućnost. Govorim ono što osjećam, Amber — šapatom je naglasio važnost svake izgovorene riječi. Amber je spustila pogled. Željela je znati što osjeća, a istodobno ga je htjela suočiti s njegovim postupcima koji su govorili suprotno. — Ne možemo možemo nastaviti nastaviti ondje gdje smo nekad stali — podsjetila ga je. — Ne možemo možemo — potvrdio je. — Nikada mi nije bilo jasno kako si mogla iz mojeg zagrljaja otići u tuđi — rekao je s gorčinom, s izrazom lica l ica koji je imao na dan njezina vjenčanja. — Učinila sam isto što i ti — odbrusila mu je gledajući ga u oči, spremna istog časa otići ako on uzvrati napad. No, Denis ju je napeto promatrao, promatrao, spreman da sasluša njezine razloge. — Voljela sam te, nikoga nisam voljela kao tebe, ali i sam znaš daje naša ljubav bila nemoguća. Prekinula sam zato da pokušam olakšati i tebi i sebi. Na samom početku znala sam kakav će bitikraj, onaj koji je bio jedini mogući. Znala sam da nećeš ostaviti suprugu, i to nisam niti željela. ž eljela. Uzela sam sam malo sreće za sebe i platila za to visoku cijenu. Zato te sada molim m olim da
me jednostavno pustiš da živim dalje svoj život. Denis je osjetio kako ga probadaju njezine riječi. Ne, ona nije mislila ono što je govorila, njezin mu je pogled davao nadu. — Sada smo oboje slobodni — rekao je blago. — Sve se promijenilo. Što sad očekuješ od mene? Ja sam samo ono što si nekada želio imati, možda si samo želio zadovoljiti svoju mušku taštinu, a možda... — Volim te — Denis ju je prekinuo, nagnuvši se prema njoj. — To se nikada nije promijenilo — priznao joj je. Amberje zanijemjela. Sve je očekivala, ali ne i te riječi. Je li doista bio siguran u to? — Voliš samo ono što smo mogli imati, a nismo — željela je zvučiti odlučno, ali je imala osjećaj da njezine riječi zvuče kao krik očajnika. — Nisam dijete, stojim iza onoga što kažem. Želim biti sretan, želim ostatak života provesti onako kako sam oduvijek maštao da bih trebao. Volim te. Sada kada sam te opet pronašao, ne želim te izgubiti. Znam da smo imali strašna iskustva, ali sada imamo drugu priliku. O nama ovisi hoćemo li je iskoristiti. Molim te, daj mi šansu — vidjela je kako su mu oči zablistale, a zatim i kako taj t aj sjaj naglo nestaje. — Ne znam — Amberje poraženo spustila ramena. — Treba mi vremena. Molim te, ja samo
želim... — glas joj je pukao. — Želiš isto što i ja, ali ne želiš to sebi sebi priznati — Denis je pokazao koliko je samouvjeren. Njegove Njegove su joj riječi natjerale suze u oči. Konobar ih je prekinuo u razgovoru i nekoliko trenutaka Amberje iskoristila da bi se malo pribrala. Naručila je, iako joj nije bilo važno što. Kad je otišao, Denis kao daje odahnuo. — Koliko ti vremena treba?— upitno je podigao obrvu. — Zar ga nisi imala i previše? U nekoliko desetljeća mogla si doprijeti do svojih želja. — Ne znam znam više što što želim, što što trebam, trebam, i što je najbolje za mene — Amber je osjetila kako ju je preplavila tuga. — Najljepše sam godine provela s drugim muškarcem i u samoći. Navikla sam se na takav život. Nema sreće, ali nema ni boli. — Nikada ne bih pomislio da si kukavica — rekao je Denis izazivački.
XI.
— Zoe — Alan je prišao njezinu stolu. — Trebao bih te u uredu na nekoliko trenutaka. Te je riječi izgovorio toliko tiho da ih je i ona jedva čula. Istoga je trenutka ustala. Osjećala je kako je Sara promatra. Znala je da njoj nije promaknuo nijedan detalj, i da će ona u svakome njihovu pokretu i riječi vidjeti ono čega nije bilo. Krenula je za njim. Srce joj je uzbuđeno lupalo. Kad su se vrata ureda za njima zatvorila, Zoe je neodlučno stajala naslonjena na njih. — Sjedni — tiho je rekao Alan. — Što želiš? — Zoe je osjećala osjećala kako nelagoda u njoj raste. Nije se mogla opustiti u njegovoj prisutnosti. Kao da je iza rečenica koje je izgovarao bilo još mnogo toga neizgovorenog što joj je mislio reći, a ne usuđuje se... Istodobno, Zoe je jasno osjećala da su njih dvoje bliži nego što su to smjeli pokazati u službenim odnosima. Ali nikako nije htjela napraviti korak više prema njemu. Njezin status zaposlenice nije joj to dopuštao.
A u neformalnim prilikama, kao pri nedavnom plesu, mislila je na Avu, na majku i na Denisa. Ne, ona nikako ne smijepokazati osjećaje prema Alanu, ali zato je on trebao biti svjesniji situacije u koju ju je doveo, razmišljala je. No mogla se samo nadati da će on misliti na nju kad sredi svoje račune s Avom i kad bude načisto sa svojim osjećajima. — Hm — Alan se nakašljao u želji da prekine šutnju — Pripremam prezentaciju za stranog kupca sljedeći tjedan. Trebam asistenta koji bi mi pomogao na putu. Vratili bismo se za tri dana. Mogu li računati na tebe? Riječi koje je mirno izgovorio gotovo su šokirale Zoe. Nije znala je li više zgranuta njegovom bezosjećajnošću kojom je izgovorio takvu ponudu ili bezobraznošću zbog koje je uopće došao na takvu ideju. — Ne dolazi u obzir, Alane — pokušala je odgovoriti hladno, iako je osjetila navalu krvi u glavu. — Moj status pripravnice ne dopušta mi ništa drugo nego samo da takvu ponudu odbijem. Malo je pričekala da dobije na vremenu i ovlada osjećajima, ali nije se uspjela obuzdati. — Najradije bih ti iskreno rekla što mislim o takvoj ideji, ali zasad neka ostane samo na ovome. Ne, hvala, za pratnju na putovanjima ne možeš računati na mene!
Povukao se u sjenu i nije mogla vidjeti njegov pogled. Pretpostavljala je da je zatečen. Vjerojatno je shvatio da je pogriješio u koracima i da ju je razočarao svojim pokušajem da joj se prebrzo približi. Ali i njoj su noge klecale. Prekorila je sebe što joj je jezik bio brži od pameti i što se nije mogla suzdržati da ga ne ukori kao dječarca. — Dobro, uzet ću to u obzir ubuduće — rekao je iz sjene, a ona nije mogla procijeniti je li u tim riječima bila prijetnja ili povlačenje. Što god bilo, pretpostavljala je da će morati snositi posljedice svojeg nastupa, a posljedice za nju neće biti ugodne. Zacijelo je ranila njegov ponos, a njegov mu status neće dopustiti da prijeđe preko toga. Okrenula se i krenula iz njegova ureda, osjećajući njegov pogled na leđima. Tada je shvatio... — Zoe, nisam tako mislio, doista — pokušao ju je zaustaviti, a glas mu je bio povišen od uzbuđenja — Molim te, stani! Raspravimo to odmah. Oprosti ako sam te povrijedio, nisam htio... Zaustavila se pred vratima, ali nije se okrenula. Zastala je da bi uhvatila zraka i pribrala se jer ju je njegov postupak doista ranio. Zašto je to učinio, pitala se. — Ovo nam nijednome nije trebalo — napokon
je rekla. Prevario se pri izboru i zbog toga je osjećala pravedan bijes. Kao da bi ga trebala kazniti zbog toga što je pomislio da bi mu mogla poslužiti kao zabava. — Oprosti ako je ispalo netaktično, nisam te htio uvrijediti — glas mu se smirio i zaključila je da ponovno preuzima kontrolu nad sobom. Pogledala ga je preko ramena. Još je sjedio za stolom, ali se nije sklonio u sjenu, već se nagnuo prema njoj. — Alane, moram te podsjetiti na tvoj status — kad je došla do daha, započela je strogo, okrenuvši se prema njemu. — I da izgledaš zadivljujuće dobro, tako da bi svakoj ženi imponiralo da bude s tobom. Ali to ne znači da se prema meni možeš odnositi kao da sam tvoje vlasništvo! Sa svakom rečenicom sve je više povisivala ton. To je i zaslužio, mislila je, a njegovo joj je uzmicanje davalo za pravo. — Možda sam postupio lakomisleno, ispričavam se još jednom — ponovio je pribrano. — Ali, Zoe, htio bih ti reći da te doživljavam kao prijateljicu više nego kao zaposlenicu. Naš odnos nije više samo poslovan, siguran sam da i ti to osjećaš. Zoe se vrpoljila pod njegovim pogledom. Imao je isti pogled kao one večeri dok su plesali. Opet
ju je promatrao kao da je jedina žena na ovom svijetu i pred takvim se pogledom topionjezin oklop. Ne, ona se neće dati zavarati. Neće pogriješiti ondje gdje je njena majka pogriješila. — Alane, zašto činiš iste pogreške kao i tvoj otac? Dobro znaš da Ava... — htjela mu je objasniti kako toliko toga reći, ali je zastala kada je on naglo ustao. — Ava je prošlost — rekao je šapatom. — Ako je između mene i nje ostalo još nekih neriješenih problema, uskoro će i oni nestati—tih i dubok glas natjerao ju je da zadrhti. — Podsjećam te na Avu zbog tebe, a ne zbog sebe. Mene ne zanima tvoja veza s Avom i ne znam zašto mi povjeravaš detalje. Ako trebaš rame za plakanje, ja sam posljednja osoba koja bi te mogla shvatiti — rekla je kruto. — Moja veza s Avom ne postoji. Prekinut ćemo, sad je zaista gotovo. — Doista mi je žao ako je tvoja veza napukla... — Napukla je zbog tebe — tiho je rekao Alan. Zoe je bila toliko zbunjena da se gotovo zanjihala pred njim, ali morala je skupiti hrabrost i zadržati miran izraz lica. I dalje je gledala izravno u njega, dajući mu na znanje da će ustrajati u svojim zahtjevima da se prema njoj ponaša kao s ravnopravnim partnerom. — Ako je problem ona slika, osobno ću Avi
objasniti da između nas ničeg nema — pokušala je zadržati hladnu glavu. Zoe je bila nevina poput djeteta, zaključio je Alan u sebi, ali znala se izboriti za sebe i kao daje svoj ponos stavljala ispred svega. Njezina odvažnost i vedra znatiželja razoružale bi svakog sugovornika koji bi se pokušao igrati njezinim osjećajima. — Ne, nije stvar u fotografiji — Alan je spustio glavu. — Mislim da ona to i zna. Tko bi prevario ženu poput nje s nekim kao što sam ja? — komentirala je Zoe, na što je Alan i nehotice prasnuo u smijeh. Njezina je skromnost bila zadivljujuća. Ponašala se kao da nije svjesna svoje ljepote i šarma. Nije mogao usporediti nju i Avu ni u kojem pogledu. — Ava... — zaustio je da joj objasni, kad je kucanje na vratima oboje natjeralo da se okrenu. — Prekidam li nešto? — upitao je Denis zavirujući u Alanov ured. Zbog njegove prisutnosti Zoe je osjetila još veću nelagodu, a njegov značajan pogled govorio je daje naslutio da se između njih nešto događa. — Ne — ustala je Zoe. — Upravo smo završili — rekla je odmjereno i odlučno krenula prema vratima. Kad su ostali sami, Denis se okrenuo prema
Alanu. — Što se događa? — upitao ga je. — Ništa — Alan je jednostavno rekao. — Alane, molim te budi razuman i s tom se djevojkom nemoj igrati. Znaš da ti ne bih dopustio daje povrijediš — Denis je zauzeo mjesto u naslonjaču ispred Alanova stola i pažljivo promotrio Alanovo lice. Mogao je zatajiti ono što je osjećao, ali njega nije mogao prevariti. — Ne boj se, nismo isti - kiselo se osmjehnuo Alan. — Tvoja ljubav nije povrijedila samo njezinu majku. Povrijedila je i mene, sve nas. — Vidim što se događa — Denis je bio uporan. Promatrao sam vas kad ste plesali i jasno mije daje tvoja veza s Avom bivša, čak i ako ti to sam sebi ne želiš priznati. Ali, molim te, drži stvari pod kontrolom, inače ćeš svima zakomplicirati život. — Opet sam ja taj koji je kriv za sve — ustao jeAlan. — Da nije bilo mene, ne bi bilo prepreka za tvoju ljubav — Alan se sjetio one hladnoće koja se uvukla u njihovu obitelj. — Nisi ti kriv — Denis nije htio pokazati da ga je povrijedio Alanov napad. — Nitko nije kriv. Samo sam čovjek sa svim manama i slabostima. Jednom ćeš me razumjeti. Čak i u najboljojnakani, vučemo krive poteze. Sudbina se igra s nama. Ne bih želio da prođeš ono što sam ja morao. To je
čistilište, Alane, i od njega se nikada nisam oporavio. Ne mogu reći da nisam volio tvoju majku, ali nije u pitanju bila slijepa ljubav. Volio sam je na drukčiji način, nekom tihom ljubavlju. Denis je ušutio kad je shvatio da pred sinom otvara srce. Ali morao mu je to reći. — Ali Amber mije pokazala što znači strast, nesebična ljubav, i sve protekle godine živio sam s mislima na nju — trebalo mu je hrabrosti da to prizna i Alan je to osjetio. — Prema njoj sam osjetio ljubav koja otima srce iz grudi. Alan se okrenuo prema njemu. Lice mu je bilo potpuno nepomično. — Ne moraš tražiti ljubav kao što je ova koju ja opisujem. Svatko mora izabrati sam, ali i snositi posljedice — savjetovao je sina kao muškarac muškarca. — Hvala, zapamtit ću — Alan je kimnuo glavom — A Avu ne voliš onako kako bi trebao, to sam odavno shvatio—Denis je sa sigurnošću rekao i zagonetno se osmjehnuo. — Alisam moraš riješiti s njom to što imaš, nitko to umjesto tebe ne može učiniti. Alan je šutio. Htio je postaviti stotinu pitanja, ali od oca ionako ne može dobiti sve odgovore. Da, nitko to ne može učiniti osim njega. Otac je bio u pravu i gotovo se uplašio te istine. Uostalom, već je poduzeo sve što je potrebno
da se izvuče iz te veze. Avi je postavio nemoguć ultimatum — ona nikad neće pristati na njegov prijedlog da se posveti obitelji. Bit će to način da s njom raskine i oslobodi se te veze kojoj se više nimalo nije radovao. Želio je Zoe. Zapravo, nije mu ni samomu bilo jasno zašto se ona tako duboko uvukla u njegove misli, kao da je opčinjennjome. Glamurozna Ava blijedjela je pred slikom te neposredne, jednostavne djevojke. Je li prema Avi ikada osjećao nešto slično, kao što sada osjeća prema Zoe, pitao se. Doduše, u početku mu je imponiralo da ima ono što su mnogi željeli, a, kad je strast splasnula, ostala je samo prazna ljuštura osjećaja. Veza mu je postala teret, a Avino ponašanje sve posesivnije i nepodnošljivije. Nije ga voljela, nego ga je smatrala dodatkom za pojavljivanje u javnosti. To ga je vrijeđalo, ali možda ne bi ni primijetio njezinu sebičnost da su njegovi osjećaji bili jači i postojaniji. — Vrlo je slična majci — Denis ga je prenuo nastavkom svoje priče. — Dok je promatram, kao da se vraćam u prošlost. No, mislim da se u nečemu ipak razlikuju. Zoe se zna izboriti za sebe i ima više odvažnosti od svoje majke. — Ne bih želio dovesti se u situaciju da to moram provjeriti — odgovorio je Alan nasmijavši
se s zagonetno, tako daje i Denisu izmamio osmijeh na lice. — Nego... — Denis se udobnije namjestio. — Došao sam po ugovore koje danas trebamo potpisati. — Svakako — Alan je istoga trenutka krenuo prema svojemu radnom stolu i nakon kratkog traženja pružio mu ugovore. — A što je s tobom i njenom majkom? — upitao je oca. — Trebam biti strpljiv. Osjećaji postoje, samo ih Amber treba priznati samoj sebi. Kod mene nema nikakve dvojbe, bit ću s njom ili ni s jednom drugom. Bolje mije biti sam nego pristati na nešto što me ne ispunjava. Vidjet ćemo — rekao je Denis ustajući. Alan ga je ispratio osmijehom. Zadivio ga je žar koji je pokazao njegov otac. Bio je čovjek trijezne glave, ali nikada nije razmišljao o njegovim osjećajima. Prvi put je vidio oca kao strastvenog, zaljubljenog muškarca koji govori o svojim osjećajima. Kako je to kad se nekoga voli desetljećima? Koliko velika treba biti ljubav da bi opstala neuzvraćena? Nikada nije razmišljao o ocu kao o osobi koja pati. A patio je, nikomu ne pokazujući koliko. I na dirljiv način pokušavao je popraviti prošlost. Tada se sjetio Ave. Nakon onog incidenta, nije
mu se javila. Što je smišljala? Odgovor na to pitanje dobio je iste večeri kad je došao kući i uključio televizor. U emisiji o svijetu spektakla gošća je bila Ava i upravo je davala intervju. Bez daha je promatrao njezino lijepo lice u krupnome planu kako se ne miče dok sa sigurnošću izgovara: — Naša ljubav nije upitna — govorila je Ava. — Bio je to godišnji ples tvrtke na kojemu je plesao s jednom od zaposlenica. To je potpuno beznačajno. Nisam kanila ovo obznaniti još neko vrijeme, ali da razbijem bilo kakvu sumnju, otkrit ću vam da se kanimo idući mjesec vjenčati. Pritom se osmjehnula i u oku joj je bljesnuo pobjednički sjaj. — Nema razloga ni za kakvu ljubomoru — slavodobitno je izjavila. Imam potpuno povjerenje u osobu koju volim. — Uostalom, zar mislite da bi mene netko poželio ostaviti? — upitala je voditeljicu i nasmijala se. Alan je osjetio mučninu i isključio televizor. Zaprosio ju je u nadi da ona neće pristati, a kako li se samo prevario! Bila je to njegova pogrešna procjena. Mislio je da će se ona uplašiti kad bude morala birati između karijere i osjećaja. Ali za nju nedoumice nije bilo jer osjećaji za nju nisu ni postojali. Zar njega nije trebala
obavijestiti? Da, njoj je bila važna samo njezina reputacija, publicitet, a ne osjećaji. Nije ga voljela, ali ni on nju. Ostavila ga je bez riječi. Štoje smjerala? Istoga trenutka pomislio je na Zoe. Osjetio je kako ljutnja u njemu raste nezaustavljivom brzinom. Njoj je pričao jedno, govorio je onako kako je osjećao, a sada će ispasti dajoj je lagao. A nije. Sam Bog mu je svjedok da su njegove nakane bile potaknute iskrenom željom. Izgubit će je. Bio je toliko bijesan daje kao lav u kavezu koračao dnevnom sobom, smišljajući što može učiniti kako bi ublažio štetu. Pokušavao se približiti Zoe i najavio joj prekid veze s Avom, a sada ovo? Ako ga više nikad ne bude htjela pogledati, bit će sasvim u pravu, gorko se nasmiješio. Kao da je jedan problem povlačio drugi. Sve više je shvaćao kako se njegov otac osjećao. Srce je željelo jedno, a stvarnost je bila sasvim drukčija od želja. Ne, ovu spletku koju je režirala Ava mora zaustaviti. Mora što prije obavijestiti Zoe...
★ ★★
I Zoe je gledala Avin intervju. I ostala otvorenih usta gledati u TV ekran dok se vrtjela špica emisije u kojoj se pojavila Ava. A zatim se prijezirno nasmiješila sebi i svojoj naivnosti kojom je povjerovala u Alanove riječi. Nakon prijezira pojavio se bijes. Prije svega prema sebi što se ponadala daje iskren. Njegovi su osmijesi otopili njezinu obranu i dopustila je sama sebi da otvori srce i bez ikakve dvojbe prihvati Alanovu sliku događaja. Zaista je nasjela kao naivka i uživjela se u njegove ispovijedi, a on joj se, sigurno, podsmjehivao dok je slušala njegovu priču. Gotovo ga je žalila zbog prekida s Avom i prihvatila je njegove ispovijedi s prijateljskim razumijevanjem. A što nakon ovoga? Osjetila je kako od ljutnje stišće zube, tako da su je zaboljele čeljusti. Nije bila ljutita na Avu, nego na Alana. On joj je dao naslutiti da prema njoj osjeća nešto više, daje između njega i Ave gotovo, a sve su to bile laži, samo gomila laži.
Osjetila je gotovo fizičku bol zbog razočaranja i tek je u tom trenutku postala svjesna koliko joj je stalo do njega. Skrivala je svoje osjećaje čak i od sebe same. Pokušavala je zadržati distanciranost i njegove riječi ne uzeti k srcu, ali čini se da ju je zanos ponio i više nego što je željela. Isprva mu nije htjela vjerovati, ali uspio je pridobiti njezino povjerenje. Nakon svega, ispostavilo se daje njezin oprez bio na mjestu. On ju je shvatio kao igračku. Od bijesa pomiješana s tugom koju je izazvala ta spoznaja, suze su joj krenule niz lice. Ljutito ih je obrisala. Ne smije plakati, obećala je sama sebi da nikad neće plakati ni zbog jednog muškarca, da neće biti poput svoje majke. Godinama je promatrala kako se njezina majka bori sa svojim osjećajima koje nije smjela priznati. Nije ju razumjela. Zar će joj sudbina pokazati kako ta patnja uistinu izgleda? A Alan? Mislila je daje potpuno drukčiji nego što se pokazao. Taj trenutak zazvonio joj je mobitel. Vidjela je da je Alan. Nije se željela javiti, ali... Što ako je posao u pitanju? Pogledala je na sat. Bilo je gotovo devet. Malo je vjerojatno da bi u to doba zvao zbog posla. Nekoliko trenutaka nedoumice bilo je dovoljno da mobitel prestane zvoniti.
Laknulo joj je. Jednako toliko trajala je nedoumica treba li uzvratiti poziv. Ne, ono što joj je Alan imao reći, nije željela slušati. Nje li i on bio poput svojeg oca? Za njega je, sigurno, bio izazov istodobno imati dvije žene, ali ona neće biti jedna od njih. Ako je pomislio drukčije, prevario se. Počela je odmotavati film o svojem odnosu s Alanom, razmišljajući o svakoj sitnici, tražeći zajedničke trenutke koje je pogrešno procijenila. On joj zapravo ništa nije obećao. Da, dao joj je tračak nade, omogućio joj da na trenutak bude posebna, a ona je trebala biti dovoljno jaka da odoli njegovim riječima. Jer ispostavilo se dasu to bile samo riječi koje je odnio vjetar kad se Ava pojavila na televiziji. Upravo je kanila poći na spavanje kad je zazvonilo na vratima. Šokirano je zastala kad je provirila kroz špijunku — bio je to Alan. Izgleda da mu je bilo jako stalo da čuje njegovu verziju događaja, kad je odlučio nacrtati se pred njezinim vratima nakon što mu se nije javila na mobitel. — Zoe! — čula je kako je doziva. — Otvori! Moram ti objasniti. Molim te. Neću otići dok ne otvoriš — gotovo je vikao i uplašila se da ga nije čula samo ona nego i svi okolni susjedi. Naglo je otvorila vrata, tako da mu je ruka kojom je kucao ostala u zraku. Učinilo joj se da na
njegovu licu vidi očaj. U svakom slučaju, nije izgledao kao osoba koja je sretna zbog vjenčanja. Ne, nije izgledao kao osoba koja je sretna zbog vjenčanja. Ilije bio dobar glumac kao što je i Ava bila glumica? — Što želiš? — upitala ga je kruto. Sjetila se da na sebi ima trenirku, kao i obično kod kuće. Ali gotovo joj je bilo drago zbog toga što je Alan vidi u kućnom izdanju. Dostaje bilo glamura i uljepšavanja istine. I on je trebao odrasti, suočiti se sa stvarnošću. — Možemo li razgovarati? — Alan je prošao rukom kroz kosu. — O čemu? — Zoe je i dalje stajala na vratima. — Mogu li ući? — upitao ju je. — Zašto si došao? — podrugljivo ga je upitala. — Ne bi li trebao slaviti sa svojom zaručnicom? Uskoro će ti postati supruga... — Molim te, Zoe, moram ti objasniti, sjednimo načas, odrasli smo... — odmaknula se s vrata i propustila ga. Kad je zatvorila vrata iza njega, Alan se okrenuo prema njoj i značajno je pogledao u oči. — Ako ti kažem da ja o tome nemam pojma, bi li mi vjerovala? — upitao ju je. — Naravno da ne bih — Zoe je ustuknula jedan korak i izazivački prekrižila ruke na prsima — Ne očekuješ valjda da ti još jednom povjerujem?
Opet. Dok se sljedeći put ne pokaže suprotno? Nije baš često da se muškarci zanimaju za druge djevojke u isto vrijeme dok najavljuju vjenčanje, ali nisi ni jedini. Ušutjela je i upitno se zagledala u njega. Uostalom, on je došao na njezina vrata vjerojatno u nakani da joj nešto kaže. Čekala je da čuje što će to biti. — Htio sam ti to reći... Nema najave vjenčanja — Alan je duboko uzdahnuo. — Ava pokušava manipulirati svima nama. Pokušava privući pozornost medija na sebe, sad joj treba publicitet i pritom ne bira način. — Ne trebaš se ispričavati, meni ništa ne duguješ — pokušala je Zoe ostati hladna. — I ne kanim sudjelovati u spletkama oko tebe i tvoje obitelji. Ava je tvoja briga, čak i kad bih htjela, ne bih ti mogla pomoći. Oprosti, ja ću ostati izvan ovoga, kao i do sada. Opet je zašutjela, dajući mu priliku da odgovori. Kakva god bila mreža koju je Ava zamislila, Alan je sam morao pronaći način da se iz nje izvuče. — Zoe, nisam od onih koji imaju obveze, a razbacuju se obećanjima. I ako te ova situacija podsjeća na onu između moga oca i tvoje majke, nije tako. Želim prekinuti vezu s Avom, kao što sam ti i rekao.
— Nije li već trebala biti prekinuta. Meni si rekao da jest, pa čak i da sam ja za to kriva. Iako je nastojala djelovati strogo, Zoe je zapravo razumjela Alanovu ranjivost u tom trenutku. Prvi put u životu osjećao je da treba sam posložiti stvari u svom životu, onako kako zaista želi, a ne onako kako želi njegov otac ili njegova zaručnica. Istodobno, Ava ga je svojim postupcima prisiljavala da reagira što prije. Ali Zoe u tome nije smjela sudjelovati, procijenila je. Ni na koji način. — Oprosti, nisam te smio okriviti za propast naše veze. Znam, čini se kao da sam igrao dvostruku igru, ali doista nije tako. — Da, kao da ta priča ima dvije strane. S jedne Ava priča o braku, a s druge ti o prekidu. U sredini bih se trebala naći ja, naivna i osjećajna mlada djevojka koja bi samo tebi trebala povjerovati — Zoe više nije mogla zadržati rezerviranost. Njezini su pomiješani osjećaji tražili način da izađu na površinu — Ava je svoje riječi rekla javno, a ti svoje samo meni! — Ne, time sam ti htio reći da... da zbog tebe ne mogu više biti s Avom — odugovlačio je Alan izbjegavajući njezin pogled. — Ali, imaš pravo, ne možeš ti biti izgovor. I mislio sam da imam više vremena za odluku. Ava me je najavom braka
zapravo dovela u škripac. Želi me natjerati da reagiram, da učinim pogrešan korak. — A sve one riječi da prekidaš s njom zbog mene? Ni u jednu nisam povjerovala, na svoju sreću. Čime se sve muškarci neće poslužiti da dobiju ono što žele? — napravila je grimasu i okrenula se od njega. — Ne volim Avu — rekao je tiho. — Kad malo bolje razmislim, nikada je i nisam volio. Čak i da joj uspije ostvariti što je naumila, ne bi to bilo dugog vijeka. I ne brinem se za sebe... — Zašto si onda... — zastala je Zoe, osjećajući kako se otapa njezina strogost. — Zoe, zaboljelo me je kad sam pomislio da sam te izigrao. Nisam to htio, doista — pogledao ju je uvjerljivo, a Zoe je opet osjetila kako osjećaji u njoj izmiču kontroli, zagrijavaju joj obraze i bujaju u prsima. Nije shvaćala svoju reakciju. — Zoe — Alan je obuhvatio njeno lice i prisilio ju je da ga gleda u oči. Vidio je kako se zjenice njenih očiju šire. Sve što je rekao, to je i mislio. Ali ona to nije znala. Imala je svoju verziju te priče. Njegove su želje bile sasvim drukčije, ona to mora razumjeti, mora je u to uvjeriti. Njegovi su je prsti nježno dodirivali, ali je ona imala osjećaj daje peče svaki dodir. Da, bila je povrijeđena,
ali to više sada su njezini osjećaji uzburkani tako da joj je srce treperilo. Kucalo je toliko snažno da se bojala da će ga i on čuti. — Najbolje bi bilo da me izbjegavaš — pokušala mu je odgovoriti prkosno izbjegavajući njegov pogled. — Ja te ionako nisam shvatila ozbiljno. Ako ti treba ljubavnica koja će ti uveseljavati dosadna popodneva, vjeruj mi, tražiš je na pogrešnom mjestu. Ja... Svojim usnama Alan je prekinuo njezinu rečenicu. U početku to je bio strastven poljubac, onaj kojim je želio dokazati da njegove riječi nisu isprazne, a onda... Sve se počelo mijenjati. Usne su mu postale nježne, ruke skliznule s njenog lica, obuhvaćajući joj vrat. Disanje mu je postalo ubrzano, usne meke, budeći u njoj pravu oluju. Zoe je imala osjećaj kao dajoj je krv uzavrela. Sve su misli nestale iz njezine glave i ništa u tom trenutku nije bilo važno osim činjenice da se nalazi u njegovu zagrljaju. Kad je postala svjesna što se događa, trgnula se i odmaknula od njega. — Što si ovime želio postići? — trebalo joj je nekoliko trenutaka da se pribere, ali udaljila se i uspjela izgovoriti pitanje. — Dokazati mi da si neodoljiv? To ja doista ne mogu razumjeti! — tresla je glavom u nevjerici, a zatim se uhvatila za glavu.
Kako da shvati njega, kada nije mogla shvatiti sebe, ali ni svoje postupke? Mislila je jedno, radila je drugo, i sve što je željela u tom trenutku jest da bude u njegovu zagrljaju, a cijena za to i nije joj bila toliko važna. Što se to s njom događa? Što? Kakvo ju je to ludilo zahvatilo? Bila je tako ponosna na svoj razum, na moć razlučivanja i odbacivanja onoga što za nju nije bilo nimalo dobro. A ovaj put srljala je bez kočnica, i kao da o tome nije odlučivao razum, nego nešto što je mnogo jače od njega. — Ne — Alan je poraženo opustio ramena. — Želio sam ti pokazati koliko mije stalo do tebe. Ne volim Avu. Zoe je ustuknula još jedan korak. Stajali su načas kao suprotstavljeni. Tada se Zoe prenula. — Popričat ćemo. Sjedni, idem po piće — rekla je da bi dobila na vremenu. Cijelo joj se tijelo treslo dok je u kuhinjskoj niši tražila čaše i njihovo zveckanje jasno je odavalo uzbuđenje koje juje zahvatilo. Uzela je bocu žestokog pića i čaše, stavila ih na stol i ulila piće sebi i njemu u čašu. Alan je sjeo u naslonjač i pokušao se namjestiti tako da se lakše opusti. Nije skidao pogled sa Zoe, kao da će je tako uvjeriti da mu oprosti zbog njegovih postupaka. Sjetio se kako su s
razumijevanjem razgovarali u automobilu i dobro se zabavljali plešući na domjenku. A sada, zakočena je i ljuta na njega jer nije mogao odoljeti i posegnuo je za njom. — Zašto mi ne vjeruješ? — upitao ju je. Uzeo je čašu u ruke, promatrajući je. Pokušao je usporediti Avu i Zoe, ali... To mu se činilo nemogućim. Ava je bila savršeno lijepa, ali kod Zoe su čak i sitne nesavršenosti na njezinu licu bile dio njezine ljepote. — Molim — Zoe se zagrcnula, a zatim oštro nastavila. — U što bih trebala vjerovati? To su bajke što si mi ispričao, samo plod tvoje mašte i tvoje riječi nemaju uporište u stvarnosti. Ja nisam slamka spasa ako se želiš izvući iz veze s Avom, to si loše smislio, Alane. Ništa nećeš riješiti ako i mene upleteš u mrežu iz koje se sam ne znaš iskobeljati. — Volim te — Alan je i sam bio iznenađen riječima koje je izgovorio. Ali pokušao je zaustaviti bujicu njezinih riječi, pokazati joj da nije u pravu, uvjeriti je u svoju iskrenost. I sam zbunjen, gledao je u nju pribojavajući se njezine reakcije. — A ja bih naivno trebala u to povjerovati? — ustala je Zoe. — Ne znam zašto si došao. Za mene si moj šef, osoba za koju radim. Molim te, shvati moju poziciju.
— A tvoji poljupci? — Što? Ja te nisam poljubila, ali te poljupce nisam mogla izbjeći. Voliš me? Kakve su to riječi? Ja ih nikada nisam izgovorila, a, kada to učinim, doista ću toj osobi pripadati dušom i tijelom. Zbunjuješ me. Ne znam kakvu igru igraš, ali ti ona ne služi na ponos. — Očajan sam — i Alan je ustao. — Doista jesam. Ne znam što se dogodilo, i kada sam shvatio koliko mi značiš, ali... Neću odustati od tebe. — Ne razbacuj se obećanjima — poklopila je Zoe. Nije ga htjela ohrabrivati, nije zaslužio. Trebao je raščistiti sa svojim osjećajima prije nego što razgovara s njom. — I... — pokazala je prema vratima, a glas joj se gubio. — Molim te, idi sada. Ja nisam žena uz koju trebaš biti u ovim trenutcima. Želim ti svu sreću — završila je tiho. — Dokazat ću ti da sam bio iskren, vidjet ćeš — Alan je uvidio da nema smisla uvjeravati je u nešto u što ona nije bila spremna povjerovati. Poslušno je izašao i nekoliko je trenutaka stajao u hodniku. Kad je prisilio sebe da se pokrene, odvezao se u svoj stan. U glavi mu je vladao kaos, ali mnogo manji od onoga kakav se nalazio u srcu. Još je, parkirajući automobil, vidio je svjetlo u dvorištu. Bila je to Ava. Nije ju očekivao, a nije se ni obradovao njezinu posjetu.
Dok ju je promatrao, nije znao što bi rekao. — Ljubavi... — prišla mu je mazno. — Napokon si dobio ono što si htio — rekla je uz osmijeh koji je pokazivao likovanje. — A što sam htio? — upitao ju je. — Što se događa s tobom? — prišla mu je Ava. Na sebi je imala malenu haljinu koja je pokazivala svu raskoš njezina tijela. Nekad je bio lud za tim tijelom, a sada... Promatrao ju je ravnodušno dok mu je lik jedne druge djevojke lebdio pred očima. — Zar nisam ja morao biti taj koji je prvi trebao znati što si odlučila? — prišao joj je nastojeći ne povisiti glas. — Kakvu igru igraš? Vidio je kako osmijeh nestaje s njezinih usana, dok su ga njezine oči i dalje jednako promatrale. Taj osmijeh nikada nije ni dopirao do njezinih očiju, prisjetio se. — Dobro znaš da i ja imam svoje uvjete — odlučno je rekao. — Brak... za mene nije samo društvena obveza, Ava. Želim imati obitelj, vraćati se kući nekomu tko mi se raduje. I djecu, naravno, želim djecu. A ti, Ava? Želiš li i ti to? — i sam se preplašio onoga što je izgovorio, ali nije bio jedini kojeg je zahvatio strah. — Naravno, poslije će doći i djeca, zašto tako govoriš? — Ava je ustuknula i promatrala ga je kao da je sišao sa uma. — Zar te brak ne bi
trebao zadovoljiti? Prostrijelila ga je pogledom, a onda se njezino lice počelo mijenjati. Ljutnju je zamijenio osmijeh. Znao je što slijedi. Ona će se poslužiti svojim ženskim sredstvima da postigne ono što želi. Ovaj put kanila ga je urazumiti i da sve bude po njenom, onako kako je ona zamislila da bi trebalo biti. — Bio sam jasan kada sam rekao što želim Alan je podigao ruku, što ju je zaustavilo u njezinu pokušaju osvajanja. — Ne možeš na taj način vladati mnome — Ava je počela gubiti kontrolu. — Dajem ti ono što svi muškarci žele, a ti se ponašaš kao daje to nevažno. Ne želim djecu, barem ne neko vrijeme. Nije li to najveći dokaz ljubavi koji ti mogu dati? Želim te samo za sebe, i ni s kim te ne želim dijeliti, pa ni s djetetom. — Ava — Alan je povisio ton. — Nisam budala, ako si me takvim smatrala. Pristala si na brak, a znala si moje uvjete. Neću odstupiti od onoga što sam zamislio. Želim dijete. Ako ti ne želiš obitelj, onda... — uzdahnuo je. Znao je da bi Ava uskoro mogla doista pobjesnjeti. Uporno joj je izmicao tlo ispod nogu, iskušavajući njezine granice i sad se već opasno približio točki vrenja. A njezin bijes nije
bio nimalo lijep prizor. Nije mu stalo. Da, to je bila istina. Sada ju je samo želio odvratiti od braka, od sebe. Ava se ne može uživjeti u ulogu majke. Možda nikada neće poželjeti roditi. Previše je voljela sebe, svoje tijelo da bi riskirala da izgubi ljepotu. Ovaj put, njemu je to išlo u prilog. — Moram te upozoriti da nikakve igrice ne dolaze u obzir. Jesi li razmišljala o tome zašto još nismo u braku? Razmišljao sam o tome da se vjenčamo tek kad ostaneš trudna. Na taj bih način bio siguran da me nećeš izigrati. — Moja karijera... — Ava je bila šokirana njegovim riječima. — Upravo sam potpisala ugovor za novu emisiju... Dragi... — Ava mu je prišla. — Zašto si takav? Sve u svoje vrijeme... — Ne — Alan ju je zaustavio — dosta je tvojih igrica. — Neprestano se braniš od mojih planova i preusmjeruješ moje želje. Jesi li razmislila, želiš li ti dijete? Ja želim, više od ičega na svijetu — rekao je sa žarom. — Čak i više od mene? — Ava je pomalo gubila kontrolu. — Da, u braku bi se u roku od godine dana trebalo roditi dijete — glas mu je bio hladan. Ava ga je s nevjericom promatrala. — To je ucjena. Mene nitko nikada nije
ucijenio. Ponašaš se kao da mi udjeljuješ milostinju. Ja sam zvijezda, mogu birati muža. A to što sam tebe odabrala trebalo bi ti laskati. A ne, ti nisi zadovoljan. Želiš... — Želim obitelj, Ava — Alan ju je prekinuo. — Ovo nema smisla... — rekao je nakon kraće stanke. — Osobe koje se trebaju vjenčati, moraju imati zajednički cilj. A koji je naš? — upitao ju je. — Volimo se — rekla je Ava. — Kakvu ti to ljubav spominješ? Više ti je stalo do emisije nego do mene. — Ah — Ava se široko osmjehnula. — Samo si ljubomoran na moju karijeru. Imamo isti problem. Ti mene ne želiš dijeliti ni s kim, kao ni ja tebe. Nas dvoje... — Ava — upozorio ju je Alan. — Neću ni milimetar odustati od svojih uvjeta. Tebe u mojim planovima nema — rekao je mirno. — Idi dovraga — planula je. — Da, naravno. Želiš ono što ti ja ne želim dati. Poznajem muškarce. Kada se predomisliš, javi mi se — teatralno je pokupila svoju jaknu i torbicu i izišla. Alan je neko vrijeme ljutito gledao u vrata koja su se zalupila za njom. Nije bio zadovoljan onime što je postigao. Želio je raščistiti odnos s Avom, a ona mu to nije dopuštala. Kao daje imala šesto osjetilo kojim je osjećala promjene njegova
raspoloženja u odnosu prema njoj. Ni u jednoj raspravi s njom nije se mogao pomaknuti koliko je želio. Ništa mu nije uspijevalo. Srce je željelo Zoe, a prepreke između njih kao da su bile sve veće. ★ ★★ Zoe se zamislila. Mogla je živjeti nekoliko života, ali nikada neće uspjeti shvatiti muškarce. Što je Alan želio? Komu se mogla povjeriti? Majci? Ona bije najbolje razumjela. Načas je čak pomislila da bi bilo dobro da joj se povjeri, ali bojala se njezine reakcije. Uostalom, što joj može reći? Što je uopće osjećala prema Alanu? Istina je bila daje Alan uzburkao njezine osjećaje. Je li posrijedi bila ljubav? Ako jest, što može učiniti? Veza s njim bila je neostvariva. Ali kako da ga zaboravi? Nekako se bojala misli koje su joj se prikradale. Nije smjela razmišljati o Alanu. On nikada neće biti njezin. Nije moglapovjerovati nijednoj njegovoj riječi. Kao daje ušla u labirint iz kojeg nije mogla pronaći izlaz. To joj se nikad prije nije dogodilo i bila je ljutita na samu sebe što je to dopustila. Dosad je bila uvjerena daje dovoljno pametna da iz majčinih pogrešaka izvuče pouku, a život ju
je uvjerio u suprotno. Životne lekcije možemo učiti od drugih, ali zbog vlastitih pogrešaka ispaštamo sami. Prošlo je nekoliko dana. Zoe je izbjegavala Alana, a izgledalo je i da on izbjegava nju. To je moglo značiti samo jedno — ipak će se oženiti. Od te misli kao dajoj se srce stegnulo i osjetila bi bol u prsima. Mediji su brujali o skorom vjenčanju, a ona... Poželjela je da se može maknuti nekamo dalje od takvoga glupog stjecaja okolnosti, da može otići nekamo gdje nema ni Alana, ni Ave ni ikoga tko je poznaje. ★ ★★ Toga dana dogovorila se s majkom da se nađu nakon posla. Kad je ušla u restoran, majka ju je već čekala sa širokim osmijehom. Ali, kad se približila, majčino se lice uozbiljilo. Učinilo joj se da njezina kći izgleda mnogo umornije i izmučenije nego kad su se nedavno vidjele. — Kako si? — upitala je majku nastojeći zvučiti vedro. — Dobro, ali ti ne izgledaš najbolje — rekla je majka zabrinuto. — I ne osjećam se najbolje — priznala joj je Zoe. — Što se događa? — majka je pažljivo
promatrala svaku promjenu na njezinu licu. — Ne znam. Čini mi se da prema Alanu osjećam nešto što ne bih smjela. Znam samo da to ne želim, ali... Otkad sam čula da se ženi Avom, sve mi se čini besmisleno — Zoe je otvorila svoje srce. Morala se nekom povjeriti, a majka bije mogla razumjeti. — Ne znam je li posrijedi ljubav ili samo osjećaj poniženosti — reklaje tiše, kao daje željela ublažiti značenje prethodno izgovorene rečenice. — Kada bih znala čarobnu formulu za sreću, najprije bih je primijenila na sebi — pokušala ju je utješiti majka. — Godinama sam je uzalud tražila. Moji grijesi tek su mi sada oprošteni i s tim sam se pomirila. Ali žao mije da i ti moraš ispaštati na isti način i ne znam kako da ti pomognem. — Nisi ti ni za što kriva — rekla je Zoe. — Dogodilo se nešto što ne razumijem. Alan mi je dao nadu, a nakon toga vijest o njegovu vjenčanju spustila me je na zemlju. Amberje kimnula glavom. Da, učinit će ono što je mislila da nikada neće. Ako je u pitanju bila sreća njene kćeri, sve je bilo dopušteno. Na to da ona nije sretna već je navikla, ali Zoeina ju je tuga pogađala do srži. — Tvoji su osjećaji sada uzburkani, smirit će se s vremenom—pokušala je utješiti svoju kćer.
— Ali moraš rasvijetliti što sezapravo dogodilo i kamo su te osjećaji vodili. — Znaš... — Zoe je s nelagodom spustila pogled. — Rekao mi je da me voli i zvučio je iskreno, ali... Vjenčat će se s Avom. Amber se zamislila. Ne, tu nikakva utjeha nije mogla pomoći. Koliko god se trudila, sumnjala je da bilo što može popraviti, i kao majka i kao povjerljiva prijateljica. Njezina se kći našla u sličnoj situaciji kao ona prije dvadeset godina. Za razliku od nje, Zoe je majci otvorila svoje srce, a ona za priznanje svojoj majci nikada nije imala hrabrosti. — Još nije oženjen — Amber se slabašno osmjehnula. — Ako je Alan imalo nalik na oca, onda je i mislio to što je rekao. S njim to treba raščistiti. Pokatkad nam događaji izmaknu kontroli i na neke od njih ne možemo utjecati, ali neki su ipak u našim rukama — majka joj se zagonetno osmjehnula. — Što smjeraš? — upitala ju je Zoe. — Ništa — Amber je jednostavno rekla. — Nikada nisam bila hrabra poput tebe. Nisam ništa poduzela da bih sačuvala ono što sam trebala. Krenula sam drugim putem, i pokajala se. Ipak, još nije prekasno. Možda ima nade za obje — Amber ni sama nije mogla povjerovati da izgovara te riječi.
— Ali kako mogu pobijediti Avu? — To je Alanova borba, a ne tvoja — majka ju je posavjetovala. — Pokaži mu da ti je stalo, a sve ostalo prepusti sudbini. Kad je Zoe otišla, Amber se gotovo uplašila ideje koja se rodila u njezinoj glavi. Da, mogla bi pomoći svojoj kćeri, barem da shvati gdje je i na koga se može osloniti. Bilo joj je teško prihvatiti da je kćerina bol pogađa više od vlastite. Kao da se na svoju s godinama naviknula, ali na Zoeinu nije mogla. Htjela je opet vidjeti osmijeh na njezinu licu, onu vedrinu koju je kod svoje kćeri štitila i njegovala sve protekle godine. Zoe je plaćala cijenu odrastanja. Velika je to cijena, i bolna, ali taj je put morala prijeći. Nadala se ipak da se veza između nje i Alana nije otišla toliko daleko kao veza između nje i njegova oca. Ne, Zoe bi joj to povjerila. A ona zbog svoje zatvorenosti nikad nije našla način da dosegne sreću i većina je njezinih snova ostala neostvarena. Ako joj se Zoe povjerila, vjerojatno od nje zapravo očekuje pomoć. A ona je dobro znala da postoji način da joj pomogne. Dakako, bilo bi neumjesno razgovarati s Alanom i Zoe bi se naljutila kada bi to doznala.
A Denis? Razgovor s njim otvorio bi i neke drukčije teme, one od kojih je željela pobjeći. Bila je spremna učiniti sve za sreću svoje kćeri, pa čak i... Zatvorila je oči. Još uvijek je voljela Denisa. Činilo joj se da je ta ljubav bila jača i postojanija nego prije, i upravo se snagetih osjećaja bojala. Kada nekog voliš, budi spreman krenuti i putem patnje. Dok se vozila prema kući, razmišljala je o povezanosti njihovih sudbina. Denis, Alan, ona, Zoe... Sve štoje zaokupljalo njezine misli bilo je povezano s njima. Morat će dobro razmisliti o svojemu idućem koraku i trebat će joj dobronamjeran savjet povjerljive osobe. Za početak, mogla bi se povjeriti majci. Dugovala joj je to povjerenje već desetljećima. Od svoje kćeri naučila je daje trebala drukčije postupiti. Nakon toliko godina još je mogla djelomično ispraviti prošlost, a ta ju je misao umirila. ★ ★★ Sjedeći pokraj majke u kuhinji, nakon što joj je ispričala sveo Denisu, očekivala je njezinu presudu. — Pretpostavljala sam daje u pitanju velika
ljubav, ali... Zašto mi to prije nisi rekla? Majka dijete ne može osuđivati zbog ljubavi. To si trebala imati na umu. Nije bio posrijedi nikakav zločin, samo nisi mogla oduprijeti se osjećajima, to se često događa — Stellaje pripremala čaj i rezimirala ono što joj je Amber ispričala, a Amber se pritom osjećala kao na ispitu zrelosti. — Divim se tvojoj odluci jer ja za nju ne bih imala hrabrosti. Okrenula si leđa toj velikoj ljubavi i udala se za čovjeka kojeg ne voliš. — Učinila sam to upravo zato što sam Denisa previše voljela—Amber je odgovorila prateći pogledom majku. Nikada nije snjom razgovarala ovako otvoreno i sada je tek upoznala majčinu energiju i praktičnost kojom je rješavala životne probleme. Da, možda joj je trebala ranije sve ispričati. — I? Što sada stoji između vas? — majka ju je upitala. — Prošlost — Amber je brzo odgovorila, a zatim se ispravila. — Strah da opet ne budem povrijeđena. — Amber, ti nisi sretna. Zaslužuješ sreću. Nakon toliko patnje, svaku priliku trebaš iskoristiti. Zašto gubiti vrijeme? Život je ionako prekratak. Nikada ne stignemo učiniti sve ono što smo naumili. Na temelju svega što znam, savjetujem ti da priznaš svoje osjećaje, i to pravoj
osobi. Ne postoji neoprostiv grijeh. Neke grijehe oproste najbliži, neke društvo, a neke Bog, a ti si svoje okajala. Muškarac će sve dati za ženu koju voli. Oboje ste predugo čekali, oboje ste slobodni i, ako želite, možete biti sretni. Tvoja bi sreća mene usrećila, isto kao što bi i tebe Zoeina. Takvu usporedbu Amberje potpuno razumjela. Da, Zoeina sreća bila joj je najvažnija. Ali nikada prije nije pomislila da bi njezina sreća mogla biti važna njezinoj majci. Amberje morala priznati daje majka u pravu.
XII.
— Denise - Amber je izgovorila njegovo ime s dozom olakšanja. — Možemo li se naći? — Naravno — Denis je istoga trenutka odgovorio. — Kada i gdje? — upitao je brzo. Njegove su riječi upućivale na to da mu je stalo, ali istodobno znala je da je uvijek izravan i da ne voli okolišati. Zato je i bio toliko uspješan u poslu. Možda bi bilo najbolje da dođe k njemu u ured. Dok je razmišljala gdje bi se mogli naći, Denis ju je zatekao svojim pitanjem. — Gdje si sada? — Na majčinu imanju — odgovorila je Amber s oklijevanjem. — Doći ću do tebe — rekao je Denis. Spustio je slušalicu. Nije joj dao priliku da se usprotivi. Ponašao se odlučno, kao da je samo čekao priliku da preuzme inicijativu. Amber je odahnula. Ušla je u kuhinju i pogledala u majku. — Denis dolazi ovamo — rekla je sa strahom i olakšanjem istodobno. Osmijeh koji se ukazao na majčinu licu izmamio je velik uzdah olakšanja kod Amber.
— Od sreće nikada ne treba odustati. Imaj to na umu. Nisi li čeznula za ovim sve ovo proteklo vrijeme? Budi iskrena. Ništa ne možeš izgubiti — majka joj je odsrca davala savjete za sreću. Koliko god imala godina, Amber se osjećala kao tinejdžerica kojoj majka daje životne savjete. Sad su joj doista trebali, priznala je sama sebi, jer nije mogla zrelo razmišljati: Denis dolazi. Kako će izgledati taj razgovor? Što će mu reći? Koliko god bila uzbuđena, njezina je majka bila još nervoznija. — Idem nešto pripremiti — njena je majka bila mnogo uzbuđenija od nje. — A ti... - pogledala je prema Amber. — Samo želim razgovarati o Zoe i Alanu. — Da, svakako — rekla je majka mirno. Nekoliko trenutaka poslije nestala je iza kuhinjskih vrata. Amber se okrenula oko sebe. Licem joj je preletio osmijeh. Njena majka, ona, Zoe, bile su tri jake i osamljene žene u jednoj obitelji. Hoće li se u budućnosti nešto promijeniti? Iskreno se nadala da hoće. Otišla je pod tuš i odjenula udobnu, pripijenu majicu i traperice, što je isticalo njezinu još uvijek mladenačku figuru. Na lice je nanijela malo šminke. Nije željela ostaviti dojam kao da se posebno uređivala za Denisa. Sve je u njoj treperilo od iščekivanja. Denis je
očito pogrešno shvatio njen poziv. Sigurno će se razočarati kada shvati da ga je pozvala zbog Zoe i Alana. A što mu je o njima mogla reći? Nije li njihovu sudbinu trebala prepustiti njima? Ona i Denis ne bi smjeli rješavati njihove probleme. Ni oni sami ne znaju koliko su jaki njihovi osjećaji. Ipak, diskretno će im pomoći, ako to bude moguće. Prije nego što je očekivala, čula je kako se Denisov automobil zaustavlja pred skromnom kućom koja je generacijama bila u posjedu njezine obitelji. Izišla je na trijem i osmjehnula se kad je izašao iz automobila. — Amber — Denis je krenuo prema njoj, a onda je zastao kao daje naišao na nevidljiv zid. Bila je tako lijepa. Sjetio se da se tako osjećao i onog dana kada ju je prvi put vidio. Čar tog, prvog trenutka nikada nije nestao. U svojoj predugoj osamljenosti neprestano ga je proživljavao. — Lijepa si kao uvijek — prošaputao je. Amber ga je jedva čula. Više je te riječi pročitala s njegovih usana. To isto je i ona njemu mogla reći, ali nije mogla izgovoriti ni riječ. Istodobno, njezino je srce tuklo kao da će iskočiti. Doista, što ih je sprečavalo da budu sretni? Što? Ponos? Zar ga nije odavno pogazila i smrvila
u prah? Strah? Postoji li veći strah od onoga koji je proživjela? Osmjehnula mu se, svjesna da taj osmijeh govori o svim osjećajima koji su se u njoj uzburkali. — Znao si gdje stanujem? — to je pitanje postavila samo da razbije šutnju i osjećaje kojima se na tren oboje prepustilo. — Mnogo toga sam ja znao, Amber. Znam i da si me voljela sve proteklo vrijeme, ali to bi ti najprije samoj sebi trebala priznati. Nisam li u pravu? — prišao joj je. — Nekada nisi željela graditi svoju sreću na tuđoj nesreći. Sada taj izgovor ne postoji. Imaš li kakav drugi? — pokušao se našaliti. — Zvala sam te zbog Alana i Zoe — Amber je uzdahnula osjetivši poznato povjerenje i sigurnost u njegovoj blizini. Da, kad je on tu, izgledalo je daje sve moguće. — Uđimo — prisilila mu se kazati. — Kako bi bilo da se malo zadržimo ovdje — pokazao je prema vrtu. Uhvatio ju je za ruku i pogledom uronio u njen. Vrijeme je stalo i ništa na ovome svijetu nije postojalo osim njih dvoje. Žar koji su godinama stišavali pretvarao se u buktinju osjećaja. Oslonila se na njegovu ruku i dopustila daje povede u vrt. Kamo god želi, prisjetila se prvog dojma o njemu kad ga je prvi
put vidjela. - Štoje s Alanom i Zoe? - Denis se prvi pribrao. - Spetljali su se — Amber je stisnula usnice kao da priznaje svoj dio krivnje — a Alan je najavio vjenčanje s Avom. - Zar još jednom? — uzviknuo je Denis kao da ga to zabavlja. — Znam kako ćemo im najbolje pomoći — rekao je tiho. - Pokažimo im svojim primjerom daje sve moguće, da ljubav uvijek pobijedi. Amber, volim te — rekao je to tako prirodno, kao daje to najjednostavnija stvar na svijetu. Uhvatio ju je za ramena i približio je k sebi. Bila je jedva nekoliko centimetara od njegova lica. Čula je kako ubrzano diše, vidjela je kako mu se oči magle od strasti, kao nekad. - Ako me ne želiš, ovo ti je prilika da me se zauvijek riješiš. — Denisov je glas bio tih, hrapav, nabijen emocijama. — Reci mi da odem i nikad me više nećeš vidjeti. Reci da me ne voliš! Amberje osjetila kako joj se oči pune suzama. Nikada mu ne bi mogla reći da ga ne voli. To nije bila istina. Zar tu ljubav nije nosila u svojemu srcu poput najdragocjenijeg bisera? Čuvala je svaku uspomenu u pretincima prošlosti, i u najvećim trenutcima tuge i očaja te su je uspomene tjerale naprijed. Nisu joj dale da odustane. A on je tražio od nje da bude iskrena. - A što ti osjećaš prema meni? — upitala je tiho
Amber. - Kakvo je to pitanje? — Denis se začudio. Volim te. Ti si jedina žena koju sam ikada volio, i koju ću zauvijek voljeti. Svaka žena koju bih usporedio s tobom izgubila bi svaku šansu. Bez tebe... Moja budućnost bez tebe nema smisla. Gledao ju je u oči očekujući razumijevanje, a Amber nije mogla doći do riječi. Samo je promatrala njegove oči tako blizu svojima i njegovo drago lice o kojemu je sanjala sve ove godine. I nije više bilo važno što se godinama budila s njegovim imenom na usnama i željom u srcu. Čak joj se učinilo da vrijeme uopće nije važno, da su još jučer bili zajedno i da se današnji dan spojio s onim njihovim zajedničkim trenutcima koje su nekada dijelili. — Čekao sam te dugo — tiho je govorio Denis. — Onog dana kada sam vidio tvoju kćer... Sve se u meni pokrenulo. Znao sam da je tvoja. Imala je iste crte lica i pogled na nju podsjetio me je na činjenicu koliko sam nesretan. Onog dana sam obećao da ću te pronaći, moliti za ljubav ako za to bude potrebe, i kleknut ću ako želiš... — Nemoj — Amber je bila dirnuta. Uzdahnula je. Suze su joj se počele slijevati niz lice. Bile su to suze sreće, prvi vjesnici osjećaja koje je napokon mogla podijeliti s muškarcem kojegje voljela.
On je svoje osjećaje tako lijepo preoblikovao u riječi, a njoj su riječi zastale u grlu i nije mogla progovoriti. O, kad bi mogao vidjeti njezino ranjeno srce, znao bi koliko je tu uspomenu brižljivo čuvala da održi njezin sjaj dok su godine prolazile. Vidio bi i sve njezine nade kako gasnu i zamiru, a jedna iskra kao da uvijek preostaje da bi se rasplamsala na svaki spomen njegova imena, na svaku vijest o njemu koja je dopirala do nje. Toliko ga je voljela daje željela kriknuti i na taj mu način pokazati veličinu svoje ljubavi. Denis je podigao ruke i prstima je obrisao njene suze. I njegove su se oči načas zamaglile, pa ju je privio k sebi i čvrsto zagrlio. — Nemoj plakati, Amber — rekao je ganuto. — Želim vidjeti sreću u tvojim očima, a ne suze — prošaputao je. — Sreća? — Amber ga je tiho upitala. — Kad bih ti rekla da se bojim biti sretna, što bi mi odgovorio? — A da taj strah podijeliš sa mnom? — odgovorio je Denis podižući joj glavu i gledajući je u oči. — Da ga dijeliš ostatak života? — njegove su je riječi natjerale da se trgne. Odmaknula se od njega. — Denise, molim te, polako — izvukla se iz njegova zagrljaja i odmakla. — Čini mi se da ovo
samo sanjam. Toliko sam puta ovo zamišljala da se bojim da i sad ne nestaneš iz mojeg života. — Sjednimo — Denis ju je uhvatio za ruku. — Da bi me shvatila, morao bih ti ispričati ono što nitko ne zna, ali mnogi slute. Da, od trenutka kada sam te susreo, nisam prestao misliti na tebe. Ti si jedina žena koju sam volio i koju volim. Ljubav koja opstane u samoći nekoliko desetljeća, ne treba više nikakve sumnje i iskušenja. Zar nije tako? — uzdahnuo je. Nakon kratke stanke, nastavio je s onim što je kanio reći. Amberje upijala svaku njegovu riječ, ne želeći da joj promakne nijedna. — Kad si otišla iz mojeg života, dio mene je umro. Sve protekle godine kao da nisam ni živio. Nisam bio dobar suprug, ni otac. Bilo je dosta problema u mojem braku. Kao da sam krivio suprugu što ona nije ti. Svaki put kad bih je pogledao, uspoređivao bih je s tobom. Denis je pričao brzo, kao da joj je odjednom želio nadoknaditi sve vrijeme koje je prošlo. Želio joj je približiti svoje odluke i svoj život, kao da ju je želio uvjeriti koliko je ona bila važna za sve što mu se poslije događalo. — Nisi se trebala udati. Sve ono što bi se dogodilo da smo ostali zajedno, dogodilo se i kad si se odlučila žrtvovati — opet je uzeo njezino lice u svoje ruke i ponovio joj: — Volim te,
Amber. Želim da zajedno provedemo ostatak života. To je moja jedina neispunjena želja. Ne želim misliti o prošlosti. Gledam u sadašnjost, i sanjam o budućnosti. Našoj budućnosti, Amber. Amber nije znala kamo da pogleda. I ona je imala svoje snove koji se nisu ostvarivali, sve do ovoga trenutka. Je li moguće da je sve ovo vrijeme čekala te njegove riječi, kao daje znala da će ih on jednom ipak izgovoriti. Nije imala nikakva razloga za sumnju. Denis je bio bolno iskren. Tu je iskrenost osjećala u njegovu glasu. Voljela ga je. Da, to je bila jedina istina, ona koja ju je cijeli život pratila, jednako kao i njega. Oboje je bilo ispunjeno ljubavlju, a sve one grijehe koji su ih razdvajali napokon su oprostili jedno drugom. Štoje to bilo — sudbina, život ili prilike u kojima su se našli? To sada i nije važno, zaključila je Amber. Prošlost se nije mogla promijeniti, ali sadašnjost, baš ovaj trenutak koji su dijelili, mogao je utjecati na budućnost. — Reci nešto — Denis je prebacio ruku preko njezinih ramena.—Osjećam kao da imam tridesetak godina manje. Zbunjen sam, ne znam što bih rekao niti učinio. Ako iskrenost nije dovoljna... — Dovoljna je — Amber je iskoristila njegovu
stanku da bi progovorila. — Ovo je mnogo više od onog o čemu sam sanjala—priznala mu je s olakšanjem. — I ja tebe volim, Denise. Nikada nisam mislila da ću ove riječi izgovoriti tebi, a bezbroj sam ih puta izgovorila u samoći, u snovima. Zašto smo ovoliko čekali? Denis ništa nije rekao. Bila mu je dovoljna njezina blizina. — Više nećemo čekati nijedan trenutak. Ništa nam više ne stoji na putu. Hoćeš li se udati za mene, Amber? — oboje je znalo kakav će biti odgovor na njegovo pitanje. — Ozbiljno misliš? — pogledala ga je u nevjerici, pa se široko osmjehnula. — O, da, da, ne bojim se... — počela je isprekidano, pa mu se bacila oko vrata i čvrsto ga zagrlila. Kad su krenuli iz vrta prema kući držeći se za ruke, Denis se sjetio što mu je Amber spomenula. — Rekla si mi da želiš razgovarati o Zoe i Alanu — podsjetio ju je Denis. — Da. Kanila sam razgovarati, ali... — zaljubljeno ga je pogledala. — Moja kći voli tvojeg sina, a čini mi se da ni on nije ravnodušan. No, Ava... — Razgovarat ću s njim — obećao joj je Denis. — Možeš li zamisliti da ja i ti, moj sin i tvoja kći...
— prasnuo je u smijeh. Tako lijepo je bilo slušati ga i promatrati ga, daje Amber na trenutak opet zašutjela. — Da odemo do mene? — Denis ju je zaljubljeno pogledao. — A moja majka? — Amber ga je upozorila pogledom. — Sad jedva čeka da te upozna. — Razumjet će. Siguran sam da hoće — šapnuo joj je u uho. — Bolje ne. Ako smo mogli čekati desetljećima, onda nam i nekoliko dana ili tjedana ne bi trebalo biti problem —ozbiljno je odgovorila Amber — dođi da vas upoznam. — U redu — Denis se nerado složio. ★ ★ ★
Već idućeg dana Denis je stajao nasuprot Alanu. — Što se događa? — upitao je sina. — Ti i Zoe... — Nije to tako jednostavno. Pokušavam prekinuti s Avom, ali ona je previše nametljiva i ne prihvaća moje odbijanje. Sve je previše komplicirano. Svoj sam život trebao imati pod kontrolom, ali nemam. Dao sam joj uvjet da mi u
godinu dana rodi dijete. Izigrat će me, znam to, ali... — Što te za nju veže? — upitao ga je otac. — Riječ koja je dana? Zaruke koje nemaju smisla, jer su se osjećaji promijenili. Ti nemaš razloga žrtvovati svoju sreću, ako ona nije ta sreća. Što osjećaš prema njoj? — upitao ga je Denis. — Ne znam — Alan je dlanovima prekrio lice. — Znam samo daje ne volim. Strast je postojala, ali je i nje nestalo. — Znači... — Denis je uzdahnuo. — Znači da mi je ta veza teret. Želim Zoe — Alan mu se s povjerenjem počeo povjeravati. — Volim Zoe — ispravio se — ali ne znam kako pridobiti njezino povjerenje dok Ava smišlja spletke. — I... — odmaknuo je dlanove,i pogledao u oca. — Drago mije da si barem ti sretan — rekao je uz usiljen osmijeh. — I ti ćeš biti — Denis mu je dao obećanje koje je i kanio održati. Morao je postojati način na koji će Avu udaljiti iz njegova života, počeo je razmišljati Denis. Znao je da to neće biti nimalo lako. Ava je bila lukava poput lisice. Nije znala za poraz i neće prihvatiti nijednu opciju koja njoj ne ide u prilog. Udaja za Alana donijela bi joj niz prednosti, kako god taj brak završio. Ona nije razmišljala osjećajima, već je razumom upravljala srcem.
Da joj ponudi novac? Sumnjao je da bi to bilo djelotvorno. Voljela je novac i znala je da bi udajom dobila mnogo više nego što bi joj on mogao ponuditi. Ona se, jednostavno, zainatila i odlučila barem zakomplicirati život Alanu, ako ne i nešto gore od toga. Denis je odlučio razgovarati s Avom. Doduše, nikada mu se nije odveć sviđala, ali poštovao je izbor svojeg sina. To je bilo najmanje što je mogao učiniti. Neće dopustiti da njegov sin bude nesretan kao što je i on bio. To nije dolazilo u obzir. — Javno je obznanila naše vjenčanje — rekao je Alan. — Isto tako može obznaniti i prekid. Razgovaraj s njom... — Pokušao sam — prekinuo ga je Alan. — Možda je najgore od svega što će susreti sa Zoe biti neizbježni u svakom pogledu. Radi za nas, a i postat će dio naše obitelji. — Nadam se da hoće — nasmiješio se Denis. Bilo mu je teško promatrati Alana utučenog. Njegovo je samopouzdanje netragom nestalo. Znao je on najbolje kako očaj slama. Ako on nije imao izbora, Alan jest. Nije kanio odlučivati umjesto njega, ali želio mu je pomoći. Bila je to njegova dužnost kao oca, ali i kao muškarca koji ga je potpuno razumio.
— Nije li tvoje vjenčanje s Amber gotova stvar? — Alan ga je čudno pogledao. — Vjerujem da jest — Denisove su oči zablistale. — Trebalo je toliko godina proći da shvatimo koliko nas toga veže. Tek uz Amber osjećam da živim. Dani mi prolaze brzo i znam da imam cilj kojemu se radujem. Sad ne mogu zamisliti da mi se život nekad činio tako besmislenim. Idem — Denis je ustao. Razmišljao je kada je izišao. Ava je trebala imati nekakvu mrlju koja bije mogla udaljiti od Alana. Ni u jednom svijetu ne postoje nedodirljivi, pa tako ni u svijetu slavnih. Nitko nije bez grijeha, a, ako ih ona ima, on će ih otkriti. Začudila ga je naivnost njegova sina. On kao da se odlučio prepustiti sudbini, umjesto da se grčevito bori. Nije li i on to učinio kada se Amber odlučila udati? Sudbinu je stavio u njezine ruke i osudio ih oboje na godine patnje. Zbog svojih pogrešaka odlučio je pomoći sinu, uvjeren da postupa ispravno. Pritom mu nije palo na pamet da bi trebao pitati Alana ima li razloga miješati se u njegov život. Nazvao je nekoliko brojeva telefona, a onda se zadovoljno osmjehnuo. Novac čini čuda, a dobar honorar natjerat će neke ljude da preokrenu zemlju da bi saznali nešto o Avi.
Nadao se da je imao pravo. Ipak, nije se veselio onomu što je radio. Uzeo je sudbinu u svoje ruke, uvjeren da cilj opravdava njegov postupak. Nekoliko dana poslije najavio se kod Ave i u dogovoreno vrijeme pozvonio na njezina vrata. Pažljivo je promatrao njezino bezizražajno lice. Dobro je poznavao žene, a morao je priznati da nije dosad susreo nijednu u kojoj je osjetio toliko hladnoće kao kod Ave. Nije ni čudno daje Alana smatrala igračkom. Trebala je herkulovska snaga da bi se iščupao iz njezinih kandži. — Zar Alanu treba poslanik — upitala je podrugljivo Denisa već na vratima. — Ne, nisam došao s tom nakanom — Denis je blago rekao, pokušavajući opravdati sina. — Došao sam u ime obitelji. Trebali bismo raščistiti neke poslove da bismo dalje mogli planirati. Ava, ti ga ne voliš. — Moji se osjećaji nikoga ne tiču — planula je Ava. — Neću Alana pustiti na miru, ako ste zbog toga došli. Pogriješio je kada me je javno ponizio dajući drugim ženama prednost preda mnom. Druga njegova pogreška jest ucjena. — Osveta ne vodi nikamo — Denis nije povisio ton, a to je silno želio. — Ja odlučujem s kim želim biti. Ja odlučujem i
kada ću prekinuti. Alan me je podcijenio, a to je neoprostivo. — Ili si ti njega? — prišao joj je Denis. Njena ga se ljepota nije nimalo dojmila. Da, bila je lijepa, ali nalikovala je na umjetan cvijet koji oko sebe ne širi zamaman miris. Alan ne bi bio sretan pokraj te žene. — Što to znači? — Ava nije ustuknula nijedan milimetar. — Prijetite li vi to meni? — upitala ga je otvoreno. — Ne — Denis se nasmiješio. — Zasad ne prijetim. Ali... — izvadio je omotnicu iz sakoa i pružio joj je. — Ovo nije prijetnja, ali ni ucjena. Ne bi se trebala uzbuđivati ako drukčije pomisliš. Imam kopije kod kuće. Samo želim da se udaljiš od Alana, ili ću s ovim izići u javnost. Ava je otvorila omotnicu. Nijedan se mišić na njezinu licu nije niti pomaknuo. Što god daje osjećala, uspjelaje to prikriti od Denisa. Izvadila je slike iz kuverte, promatrajući ih bez čuđenja. — I? — pogledala je u Denisa. —Što s ovim? Ovo ne može naštetiti mojoj karijeri — rekla je tvrdoglavo. —Ja to i ne želim. Nakon što Alan ovo vidi, neće htjeti ni čuti za tebe, što je razumljivo. — On zna da ja imam prošlost, isto kao i on — Ava je bila iznenađujuće tvrd orah. — To su samo slike, a ja imam i još ponešto.
Ava — prišao joj je Denis. — Znam prepoznati ženu koja voli, ali ti ta nisi. Daje drukčije, nikada ovamo ne bih došao. Što te veže za njega? — upitao ju je. Ava ga je promatrala izravno u oči. Bezizražajno lice, iste takve oči i usnice razvučene u podrugljiv osmijeh dali su naslutiti da nju ništa ne može iznenaditi. — Vi to ne biste razumjeli — Ava je jednostavno rekla. — Ne podcjenjuj mene ni moje iskustvo — uzdahnuo je Denis. Ovo je bilo mnogo teže od očekivanog. Ava je bila tolikotvrdoglava daje ničije mišljenje nije moglo pokolebati. Postalo mu je jasno da će se ona odreći Alana samo ako sama odluči da to želi. Drukčiji način nije postojao. — A što vi radite kada sam ja u pitanju? Podcjenjujete me, a to je opasna igra. Ja sam dostojan protivnik. — Da bi naslijedio sve ono što ja imam, Alan mi u roku od godinu dana treba podariti unuka. Ako to nisi kadra, pusti ga da... — U kojem vi stoljeću živite. Alan nije vaša marioneta... — Alije tvoja — prekinuo ju je Denis. — Ne želi se oženiti tobom. Znam da ove riječi mogu biti dvosjekli mač, ali je to istina.
— Onda ih želim čuti od njega, a ne od glasnika kojeg je poslao — Ava se pjenila od bijesa. — On ne zna da sam ovdje. Nitko Alana ne poznaje bolje od mene. Znam sve njegove želje. On mi je sin, ali ga razumijem i kao muškarac. — Ništa vi ne razumijete — Ava je gotovo zavrištala. — Jeste li se ikada morali krvavo boriti za sebe? Niste. Jeste li se bojali da nećete uspjeti? Ni to niste. Put kojim sam došla do slave nije važan. Došla sam do nje, i ništa ne bih promijenila. Radila sam onako kako sam mislila da treba i najbolje što sam znala. Spavalasam s mnogima koje inače ne bih ni pogledala. Svatko od njih bio je po jedna stuba koja me je dovela do uspjeha. Ja prošlost ne krijem, niti je želim skriti. Doduše, neke stvari želim zaboraviti, ali... Zbog ljudi poput vas, ne mogu. Mene nitko nikada nije ucijenio. S tim možete raditi što god želite. Pogledajte oko sebe. Sve zvijezde imaju mrlje u prošlosti. Meni nijedna mrlja ne može naštetiti. Ja imam talent, a on me drži na vrhu. Trebala sam samo priliku, i dobila sam je. Manji je problem doći do vrha nego ostati na njemu. A što se Alana tiče... — zastala je na trenutak. Promatrala je Denisa. Koliko god da se opirala njegovoj ucjeni, i ona sama je uviđala da brak s njegovim sinom nema nikakva smisla. Previše toga ih je dijelilo. Njihova veza nije bila lijepa kao
na samom početku. Nešto je tu nedostajalo, a ona nije željela razmišljati o tome. — Sve što trebam, riješit ću s Alanom, a ne s vama — naglasila je svoju posljednju rečenicu. A sada... — pokazala je prema vratima. — Ionako sam ga se zasitila — odmahnula je rukom, dok je Denis izlazio. Nije to bio razgovor kakav je očekivao. Ava nije bila poput žena koje je on upoznavao u svojem životu. Ništa nju nije moglo zaustaviti na putu prema njezinu cilju. Ako ona odluči, prekinut će s Alanom. A Alan? Zašto je bio toliko obziran prema njoj? To nikako nije mogao shvatiti. Čega se bojao? Njene osvete? On nije bio osoba koju je lako zaplašiti. Možda je već razmišljao o raskidu, ali pritom je više mislio na javnost nego na sebe. Ona je bila ta koja je najavila vjenčanje. A sve se dogodilo nakon što je vidjela Zoeinu sliku. Naravno, Ava se osjetila ugroženom, i koliko god ona to poricala, bila je to reakcija izazvana strahom. Sve što je smatrala svojim nastojala je strogo kontrolirati, pa tako i Alana. Njegova fotografija s drugom ženom za nju je bio znak da joj on izmiče, a to nije mogla dopustiti. Denis, ako je i pogriješio što je otišao k njoj, učinio je to u dobroj nakani. Samo nije želio da njegov sin pati kao što je i on.
Krenuo je prema Alanovu uredu. ★★ ★ Pola sata poslije pokucao je na Alanova vrata i našao ga kako se upravo sprema izaći. — Molim te, nemoj me zadržavati, u žurbi sam — rekao mu je Alan gaseći računalo na stolu. — Bio sam kod Ave — rekao je Denis. — Znam, nazvala me — rekao je Alan kruto i uspravio se ispred oca cijelom visinom, kao daje htio pokazati daje odrastao. — Nisi trebao biti toliko okrutan prema njoj — Denis je bio začuđen kada je čuo Alanove riječi. — Ni ti ne bi trebao biti okrutan prema sebi. Tebi bi tvoja sreća trebala biti najvažnija. — Ne razumiješ — Alan je ustao. — Ava se cijeli život sama bori za ono što je postigla. Dok sam bio s njom, trudio sam se podržati je u njezinim nastojanjima. Možda se upravo zbog toga vezala za mene na taj način. Volio sam tu ženu i ne želim nikakav rat između nas dvoje — rekao je Alan. — Ne postoje lijepi prekidi — upozorio ga je Denis. — Ne miješaj se u moj život — Alan je uzeo sako i izišao. Naravno daje bio bijesan. Njegov otac nije smio
otići k Avi. Na samom izlazu sudario se sa Zoe. Zastao je na trenutak ipogledao je, a onda je zaobišao u širokom luku i udaljio se krupnim koracima. Trebalo mu je vremena da razmisli o svemu. Nikada nije bio toliko zbunjen. Želio je Zoe. To je bila istina. Ono što je prematoj tihoj djevojci osjećao, uvelike se razlikovalo od onoga što ga je nekad vezalo za Avu. Znao je daje u pitanju nešto posebno, ali je bio nemoćan. Želio se razići s Avom na miran način, želio je svoj život natrag, a imao je dojam da je sve konce pogubio. Drugi su određivali pravila i došlo je vrijeme da se i to promijeni. Sjeo je u automobil i krenuo prema Avi. Ono što joj je želio reći, reći će odmah. Ako ne bude postojala mogućnost mirnog razlaza, postojao je i onaj koji nije nimalo lijep. Kad je pokucao na vrata Avina stana, istog je trenutka otvorila. Očekivala ga je. Očito ga je poznavala dovoljno dobro da bi mogla predvidjeti njegovo ponašanje. — Postoji li još netko tko bi me mogao posjetiti? — upitala ga je ljutito. — Tvoj me je otac pokušao ucijeniti — požalila mu se. — I ti si mene dovela pred gotov čin — rekao je Alan što je mirnije mogao, iako je u njemu bjesnila oluja. Smetala mu je Avina hladnoća.
Nikada se na nju nije mogao naviknuti. — Objavila si vjenčanje i ja sam za njega doznao iz medija, Ava — Alan joj je prišao. Promatrao ju je. Da, bila je izvanredno lijepa. Nijedan muškarac pokraj nje nije mogao biti ravnodušan. Sjetio se koliko je bio opčinjen tom ljepotom. No koliko god se trudio razumjeti, ona je ostajala nedohvatljiva. Zašto je željela upravo njega? Na to je pitanje silno želio odgovor. — I ja sam iz medija doznala da me varaš — Ava mu se usiljeno osmjehnula. — Da te varam? — A kako drukčije protumačiti tvoje ponašanje? I onu fotografiju na naslovnici tabloida — upitala ga je hladno. — Trebala bi shvatiti njezino pravo značenje. Plesao sam s tom djevojkom na svečanosti na kojoj tebe nije bilo. Koliko sam javidio takvih tvojih fotografija? Ti to smatraš društvenom obvezom, ali očito ista pravila ne vrijede za oboje. — I ne vrijede. Ja nisam glupa. Vidjela sam kako promatraš tu djevojku. — A znaš li zašto? — Alan joj je prišao još bliže. — Zaljubio sam se u nju, Ava. Volim je onako kako tebe nikada nisam volio — i sam je bio iznenađen svojim riječima. — Mislim daje najbolje da budem krajnje otvoren prema tebi,
oboje zaslužujemo iskrenost. Avin histeričan smijeh odjeknuo je njezinim prostranim stanom. — Naravno. Muškarac mora biti muškarac. Tebi je očito dosadilo biti Avin pratilac. To je uloga koja ti nikad nije pasala, biti u sjeni. Ja sam uvijek bila u prvome planu i sad si se zaželio promjene. Jesi li svjestan da nikada više nećeš imati ženu poput mene? — upitala ga je. — Možda — Alan je slegnuo ramenima. — Volio sam te na neki način. Naša strastvena veza ostat će mi u lijepoj uspomeni. Nitko od nas dvoje ne treba biti ostavljen. Oboje smo svjesni da smo došli do kraja. Budi iskrena prema sebi i prema meni i reci mi zar to nije istina. Ti mene ne voliš, a tko želi biti s osobom koju ne voli? — Mene svi vole, obožavaju... — oči su joj se napunile suzama. — I ja te volim, ali ne onako kako bih trebao — Alan je pokušao ublažiti istinu. — Bolno sam iskren. Bilo nam je lijepo i bolje je da ne kvariš sjećanje na te trenutke. Ne možeš me prisiliti da ostanem uz tebe. Ipak, vjerujem da ovaj raskid neće biti bolan za tebe. Možda će ti stradati ponos, ali sumnjam da će i srce. Prema tome... — zastao je kada je vidio kako munje sijevaju iz njezina pogleda. — Idi dovraga — Ava je planula.
— Ne možeš me prisiliti da te volim, ne onako kako bi ti željela. Naši su se osjećaji ohladili. Kad bismo ostali zajedno, bilobi to mučenje za oboje. Nadam se da me shvaćaš — rekao je Alan s oklijevanjem. — Doista želiš prekinuti sa mnom? Doista? — Avine su se oči raširile. — Cijelo vrijeme o tome govorim — uzdahnuo je Alan. Bio je na izmaku snage. Noćima nije dobro spavao. Zoeina slika neprestano mu je lebdjela pred očima, dok je Avina nestajala u izmaglici, kao i osjećaji prema njoj. — U redu — Ava je napokon pristala, ili se on barem nadao da je tako. — Pobrinut ću se da javnost to sazna, ali ne sada. Bolje je da to objavimo kad... — Ne — Alan je odlučno rekao. — Kad malo bolje razmislim, imaš pravo. Malo medijske prašine baš u vrijeme medijskog transfera. Nije ni važno što se piše, važno je da se piše — Ava je pogledala u pod. Prvi put Alan je vidio tugu u njezinim očima. Bilo mu je žao, ali to je mogao i očekivati. Ipak su dugo dijelili lijepe trenutke. — Bolje da to učinimo sada nego kad bude prekasno — rekao je suho. — Postigao si što si htio — slomljeno je rekla
Ava. Koliko god bila proračunana, ovaj ju je okršaj očito iscrpio. — Nisam toliko očajna da bih bila s tobom ako ti to ne želiš— rekla je živčano. Kad je izišao, Alanu se oteo uzdah olakšanja. Prošlo je glatko, iako se kod Ave to nikad nije moglo sa sigurnošću tvrditi. Ipak, napokon je bio slobodan. Iza sebe je ostavio okove loše veze i zasad je jedino što ga je na nju podsjećalo bio okus gorčine. Sjeo je u automobil i putem do svojeg stana pokušao iskristalizirati misli i svoje želje. Znao je da ne smije nagliti. Zoe je cijelo vrijeme mislila da on laže. Trebat će mu mnogo vremena da zadobije njezino povjerenje. Zoe i Amber zaustavile su se pred izlogom luksuznog butika s odjećom. Amberje sa širokim osmijehom zadivljeno gledala u jednostavnu, elegantnu haljinu boje slonove kosti. — Pogledaj, nije li savršena? — pokazala je rukom haljinu koja je privukla njezin pogled. — Što misliš, kako bi mi pristajala? Znaš... — okrenula se prema Zoe. Trgnula se kada je vidjela njezin namršteni pogled. — Zoe, što nije u redu? — upitala ju je. Znala je odgovor na to pitanje. Zoe je u zadnje
vrijeme bila tiha i povučena, a osmijeh se na njezinu licu ugasio, kao da se sjena tuge navukla na zelenilo njezinih očiju. Neuzvraćena ljubav boli i Amber ju je dobro razumjela. Zoe se trgnula, više iz obzira prema majci nego zbog toga što ju je obradovala haljina koju je pronašla. — Ma, nije ništa — uzvratila je. — Drago mi je da si sretna. Zaslužila si sreću. Tko može toliko dugo čekati na ostvarenje svojih snova? — upitala je majku. — Onaj tko nema drugog izbora — prošaputala je Amber. — Ali od snova se nikada ne odustaje. Ipak, unatoč vremenu koje je prošlo, mislim da mi se čekanje isplatilo. Sretna sam, Zoe. Nikada ovoliko nisam bila sretna. Denis me obožava, voli me kao i ja njega, samo... Želim da i ti budeš sretna tako kao ja — uhvatila je kćer za ruku. — Da pogledamo haljinu? — upitala ju je Zoe. — Preskupa je — Amberje odmahnula rukom. — Ipak, idemo je isprobati — Zoe je bila uporna, pa je Amber popustila pred naletom kćerina ushićenja. Desetak minuta poslije Amberje u haljini boje slonove kosti izišla iz kabine. Haljina joj je savršeno pristajala. Zoeine su se oči raširile od iznenađenja. — Savršeno — rekla je jedva čujno. — Ta ili
nijedna — njezino je oduševljenje bilo zarazno. Amber se pogledala u zrcalu. Da, Zoe je imala pravo. Naišla je na haljinu koja joj je po svemu odgovarala. Bila je toliko lijepa daje visoka cijena bila opravdana. Jednom se već vjenčala u vjenčanici. Bila je tužna mladenka i tog se vremena nije željela sjećati. Sada je sve bilo drukčije. Njezino je srce izabralo i napokon je moglo biti mirno. Haljina je isticala njezinu vitkost i očuvanu ljepotu. Ne, ni po čemu nije osjećala svoje godine. Njezino se srce osjećalo kao srce mlade djevojke i doista je povjerovala da smo stari onoliko koliko se osjećamo. Bila je sretna, a to je bilo najvažnije. — Da, savršena je — Amber se osmjehnula svojoj kćeri. Iako je proteklo vrijeme provela u patnji, imala je osjećaj kao daje ono brzo prohujalo, tako brzo. Zoe je bila odrasla djevojka, a činilo joj se da je još prije kratkoga vremena bila malena djevojčica. Da nije imala nju, ne bi ni bila svjesna godina koje su prošle. — Naglašava tvoju ljepotu — Zoe je nastavila veselo cvrkutati. — Ti si lijepa, a ne ja. Mladost je sama po sebi božanstvena, a ja sam već u zreloj dobi — Amber
je uzdahnula. Ipak, ni za čim nije žalila. Sa svojim životnim iskustvom, znala je cijeniti svaki sretan trenutak koji će joj život donijeti. — Mama, bit ćeš prekrasna nevjesta — prišla joj je Zoe. — I... zbog toga sam tako ponosna na tebe — Zoe je uistinu osjećala kako je sreća njezine majke sve promijenila. Kad su izašle iz butika noseći kutiju s haljinom u velikoj papirnatoj vrećici, Zoe je bila toliko sretna da joj je osmijeh neprestano lebdio na usnama. — Ti i Alan... — Amber je započela rečenicu, ali je zastala kada je vidjela izraz Zoeina lica. — Mi ne postojimo. Alan... — slegnula je ramenima. — Ne nalikuje na tebe da odustaneš od borbe za ono do čega ti je stalo. — Možda. Ja uviđam da moja borba nema smisla. I otac se godinama borio za tvoju ljubav, ali time ništa nije postigao. Ne završavaju sve ljubavi sretno, pa tako neće ni moja. Ava je veličanstvena. Uskoro će se vjenčati s Alanom i... — sama ta pomisao bila je dovoljna da se Zoe ugrize za usnicu. Nije željela razmišljati o Alanu. Iz dana u dan sve je više shvaćala koliko joj on znači. To što je radila za njega, i što će se njihovi roditelji
vjenčati nije smatrala nikakvom olakotnom okolnošću. Bit će svjedokom njegove sreće, ali on za njezine osjećaje nikada neće saznati. — Nikada se ne zna — rekla je Amber uz osmijeh. — Moja mašta ne seže toliko daleko — priznala joj je Zoe. — Ja znam kada gubim, i znam kada se trebam povući. I ti si to znala. Cijena tvojeg povlačenja iz veze za koju si mislila da nema budućnosti bila je previsoka. Ali životne poteze povlačimo na temelju vlastitih procjena, pa makar one bile i pogrešne. — Imaš pravo. Pogledajmo još i možemo li pronaći cipele — odsutno je rekla Amber. Zoe nije željela razgovarati o Alanu. Obećao joj je... Zapravo, nije joj ništa obećao, nego joj je dao naslutiti da mu je stalo do nje, a onda... Tipično muški, pomislila je s gorčinom. Poigrao se njome. Od onog dana kada je Ava objavila vjenčanje, s njim nije niti razgovarala. Izbjegavali su jedno drugo. Tako se vjerojatno neće moći nastaviti i ubuduće. Nekako će se morati naviknuti da ga povremeno viđa, a to što će svjedočiti njegovoj sreći s Avom doista ju je peklo. Ne, svoje je osjećaje željela pokopati duboko u sebi, ali njegova sreća samo ih je još više naglašavala. Što da radi? Najbolje bi rješenje bilo da prestane raditi u tvrtki njegova oca.
Tako bi se povukla iz ove priče koja ju je umorila i poštedjela bi sve druge nepotrebnih komplikacija. Da, učinit će to, tako je najbolje za sve. Vjenčanje njezine majke kao daje sve stavilo u drugi plan, a njoj je i odgovaralo da živi u sjeni. Trebalo joj je vremena da se pribere, da se navikne na sve ono što je osjećala i što nije mogla kontrolirati. Kako voljeti nekoga tko nas ne voli? Srce očito ne pita jesu li osjećaji uzvraćeni. — Da — Amber joj se osmjehnula. — Nadam se da ćemo jednog dana tražiti vjenčanicu i za tebe — Amber je osjećala kako njezina sreća raste i na samu pomisao na to. — A što ako ja želim ostati sama? — Zoe ju je upitala. Amber se trgnula. Nekoliko ju je trenutaka začuđenopromatrala. — Naići će netko tko će promijeniti to mišljenje — rekla je lukavo. — Znam da će se to dogoditi. Čak osjećam da će to biti mnogo prije nego što očekuješ — Amber nije mogla prikriti zanos u svom glasu. — Sumnjam — rekla je Zoe. — Nikada se ne zna — osmjehnula se Amber. — A sada idemo na imanje. Baka će se, sigurno, obradovati. Jesi li primijetila koliko se i ona
promijenila? Gotovo je neprepoznatljiva. Dobilaje neku novu energiju i kao da proživljava drugu mladost. — Sretna je zbog tebe - objasnila je Zoe. — Da. Majka je sretna kada joj je dijete sretno. Daje to istina, i ja sam se uvjerila. I zato me boli tvoja tuga — rekla je svojoj kćeri.
XIII.
Alan se povukao. Nekoliko dana nije ni dolazio na posao, a sve što je hitno trebalo obaviti prepustio je ocu. Trebao mu je vremena da razmisli, iako su mu se mnoge stvari razjasnile u njegovu životu. Očekivao je da će Ava podići veliku medijsku prašinu, ali njoj kao da se nije nikamo žurilo. Kažnjavala ga je svojom šutnjom. Znala je što mu na taj način čini. Ilije trebala vremena da smisli nešto jako opako, a to ga kod nje ne bi iznenadilo. Tišina koja ga je okruživala nije mu odgovarala. Zoe mu je nedostajala toliko da je zbog toga osjećao gotovo opipljivu bol. Čim bi pomislio na nju, a to se događalo sve češće, srce bi mu brže zakucalo. Ava i Zoe nisu imale ništa zajedničko. S jedne strane bila je lukavost kojoj ni on sam nije bio dorastao, a s druge strane... Zoe je bila otvorena, spremna na borbu, ali i na povlačenje ako pomisli daje to potrebno. Dolazio je u iskušenje da se ponovno vidi s
Avom, ali i sam je uviđao da to ne bi imalo smisla. Trebao joj je dati vremena. Ali koliko? Nije želio dolijevati ulje na vatru njezina bijesa.Ni ona se njemu nije javljala. Njegovo posljednje saznanje bilo je da priprema novu emisiju koja će se uskoro početi prikazivati. Uzdahnuo je. Nekad je mislio da shvaća oca, ali nije ga mogao potpuno razumjeti sve dok i sam nije doživio gotovo nemoguću ljubav. Želio je vjerovati da će sve biti u redu, ali se bojao kako će Zoe reagirati. Ona misli da se poigrao njome, a to je tako daleko od istine. Ne, on samo nije znao drukčije reagirati, toliko je želio da mu ona pruži priliku da joj objasni svoje motive. Kad je zazvonio mobitel, vidio je očev broj na ekranu. Kao daje čuo njegove misli, nasmiješio se Alan. Znao je daje posrijedi nešto važno. — Imaš razloga za slavlje — Denisov je glas bio uzbuđen. — Ava se u javnosti pojavljuje s nekim muškarcem. Tvrdi daje u pitanju ljubav i daje sve ono što je prije osjećala samo zabluda — izgovorio je obje rečenice u jednom dahu. Alan je osjetio kako mu srce lupa kao da će iskočiti iz prsa. Da, mogao je postupiti drukčije, ali nije želio. Beskrupuloznost je oduvijek prezirao. S Avom je dijelio mnoge lijepe trenutke i nije želio ponašati se loše prema njoj.
Oduvijek se trudio paziti na tuđe osjećaje. Katkad je i sam uviđao da to samo njemu šteti, ali nije mogao drukčije postupiti. Mogao je demantirati njezinu najavu vjenčanja i poniziti je, ali ona to nije zaslužila. Važno je da se na kraju sve posložilo onako kako je i trebalo. Osjetio je kako ga zapljuskuje val olakšanja, kao da mu je sa srca pao velik teret. — Lijepo — Alan je samo to uspio prozboriti koliko ga je ta vijest zatekla. — Samo sam ti to želio javiti — rekao je Denis mirno. — Ipak, moram pitati kad se vraćaš na posao. — Doći ću sutra — odgovorio je Alan bolje raspoložen. Pozdravio se s ocem. Ljepšu vijest od one koju je čuo nije mogao niti poželjeti. Osmjehnuo se, a zatim poskočio kao dječarac i pokušao smiriti unutarnje oduševljenje. Tmurne misli otprije nekoliko trenutaka potpuno su nestale. Bio je slobodan. Ta je rečenica tako lijepo zvučila. Znao je da je budućnost u njegovim rukama. I, što je najvažnije, sada može ponovno pokušati osvojiti Zoe. Neće biti lako. Ona će i dalje biti s razlogom oprezna. I da je on bio na njezinu mjestu,
postupio bi slično. Kad je bio siguran da svojim riječima dopire do njezina srca, pokazalo se daje iznevjerio njezino povjerenje i te su ih riječi udaljile. A i njezina je tvrdoglavost došla do izražaja. Volio je taj njen prkos, naglašavanje ponosa u kriznim životnim situacijama. Bio je lud od ljubavi prema njoj. Trebalo mu je vremena da to shvati i da se njegovi osjećaji iskristaliziraju. Snagu svojih osjećaja shvatio je tek kad se našao u bezizlaznoj situaciji. Da, bio je siguran daje voli isto onoliko snažno koliko je i njegov otac volio njenu majku. Neće se odreći te ljubavi. Sve će učiniti daje osvoji i da ona napokon bude njegova. Idućeg dana došao je u ured navrijeme i jedva je dočekao stanku za ručak. Požurio je prema Zoeinu stolu, naslonio se i pogledao je u oči. Nije mu bilo važno što ostali zaposlenici bulje u njih dvoje. Za njega nitko osim nje nije postojao. — Zoe, hoćeš li mi se pridružiti za ručkom? — pitao je što je pristojnije mogao. Zagledao se u njezino lice u očekivanju pozitivnog odgovora, a onda brzo ustuknuo kada je vidio izraz njezina lica. Bio je leden, kao i pogled kojim ga je presjekla. — Ne, hvala, imam dogovoreno — Zoe je kruto rekla.
Vidio je bijes u njezinim očima. — U redu — Alan se povukao. Znao je da nema smisla ustrajati, i zato je samo kimnuo glavom i vratio se prema svojem uredu. — Što se događa? — Sara se istoga časa našla pokraj njezina stola. — Idemo — Zoe je zgrabila jaknu i torbicu. Imala je osjećaj kao da joj ponestaje zraka i da je zgrada postala previše tijesna za njih dvoje. Bila je bijesna kao nikada u svojem životu. Sada kada je ostavljen, i ona mu je bila dobra. Daje njemu doista stalo, pazio bi na njezine osjećaje, ali on očito misli samo na sebe, zaključivala je Zoe ljutito. Sara ju je bez riječi pratila. Kad su sjele, Zoe je vidjela kako ona izgara od znatiželje. — Nešto sam propustila? — Sara je inzistirala uz zagonetan osmijeh na licu. Koliko ju je poznavala, Sara neće odustati dok ne dozna što se točno dogodilo i zašto je Sorbo mlađi u pauzi brzo dotrčao do njezina stola i zatim se još brže vratio u svoj ured. — Ništa nisi propustila — odsječeno je rekla Zoe. — Zoe — Sara ju je uhvatila za ruku. — To što sam dosad šutjela, ne znači i da sam slijepa. Vidim sve ono što se događa oko mene. — Ništa se ne događa - planula je Zoe.
— U redu — Sara je pustila njenu ruku. — Mislila sam da smo prijateljice, i da sve dijelimo. Očito sam se prevarila. — Oprosti — Zoe je uvidjela daje pretjerala. — Ne znam kako da ti objasnim ono što ni meni samoj nije jasno. Zbunjena sam svim ovim oko sebe. Alan mi je rekao da mu je stalo do mene, a onda je objavio da se ženi... — Ava je to učinila — Sara je stala na njegovu stranu. — To sada nije važno. Važno je da sam seja osjećala jadno i izigrano. Taj me osjećaj neprestano prati. Ne želim još jednom nasjesti na njegove laži. — Zoe — Sara ju je pogledala u oči. — Poznavala sam Alana još kad je bio klinac. Zašto ti nije palo na um daje on možda doista mislio ono što je tebi govorio, ali tada se zbog Avina ispada morao povući? On nije osoba koja bi nekoga povrijedila. Znam to. On je jedan od najosjećajnijih ljudi koje poznajem... — Sara je zastala. — Nisam rekla daje to učinio namjerno. Volim misliti da to nije istina. Ipak, ostaje činjenica da je bio u vezi i da je nešto pokušavao sa mnom. — To samo dokazuje koliko mu je stalo — prošaputala je Sara. — Vidjela sam kako te promatra. Avu nikada
nije promatrao nataj način. I... - lukavo se osmjehnula. — Tvoja majka i njegov otac? Moram ti priznati daje ta vijest sve zatekla. To vjenčanje objašnjava mnogo toga iz prošlosti. Nemoj da se i tebi dogodi ono što se i njima dogodilo. — Neće — rekla je Zoe. — Prestat ću raditi za njih nakon vjenčanja — povjerila se prijateljici. — Što? — Sara je odmahnula glavom. — Ne možeš to učiniti. Ako pobjegneš, svoje ćeš osjećaje nositi sa sobom. To bi trebala znati. Od koga bježiš? Tvoj pokušaj da prevariš srce je djetinjast. Voliš Alana. Da to nije istina, ne bi te toliko pogodilo njegovo ponašanje. — To nije važno — rekla je Zoe. — Važno je. Zašto jednostavno ne slušaš srce. Alan se ni s čijim osjećajima ne poigrava. Pobogu, uskoro ćete biti dio jedne obitelji. Nitko ne bi bio toliko glup da radi razdor na način na koji ti misliš da on čini. Ako mu je stalo, i ako ti je to rekao, onda budi sigurna daje to istina. — Zar? — Zoe se obrecnula. Imala je dojam da Sara mnogo toga ne shvaća. Ona je u Alanu vidjela božanstvo, a to je bila iskrivljena vizija istine. Još uvijek je u njemu vidjela dječaka, onog koji pazi na druge, ali je previdjela da se odrastanjem mnogo toga mijenja.
Nije mogla tvrditi daje bezosjećajan gad. Samo ju je povrijedilo to što joj je rekao da mu je stalo, i nakon toga se povukao. A što je ona mogla misliti? Daje lud od ljubavi za njom? U jednom trenutku govori daje njegova veza s Avom gotova, u drugom sve novine objavljuju njihovo vjenčanje, pa onda opetprekid, pa... Što će biti sljedeće? Ona nije željela biti dio te igre koja joj se nije nimalo sviđala. Ono što je osjećala bilo je i ostat će samo njeno. Uvjerit će ona sebe, ali i sve ostale, da može biti jača od osjećaja. To je obećanje dala samoj sebi. Neće dopustiti da pati kao što je njena majka patila. — Vjeruj mi, ne bih ti ovo govorila o Alanu da imalo sumnjam u to — Sara je pogledala prema vratima. - Idem do toaleta—iznenada je rekla. Zoe nije ni shvatila da ostaje sama sjediti u restoranu, kad se za njezinim stolom našao Alan. Sjeo je bez riječi, buljeći u nju, što je kod Zoe izazvalo silnu nelagodu. — Nisam rekla da je slobodno — iako je te riječi izgovorila šapatom, u njima se nazirala ljutnja. — Nisam ni pitao — Alan joj se osmjehnuo onim svojim neodoljivim osmijehom. — Što ti umišljaš? Što želiš? — upitala ga je Zoe.
— Tebe - Alan je rekao jednostavno, ali su te njegove riječi čudno zvučile. Zoe je spustila pogled. Lako je bilo boriti se sa samom sobom, ali dok je on stajao pokraj nje, sve je nekako poprimalo drukčije značenje. Nije imala snage pogledati ga. Bojala se onoga što je mogla vidjeti u njegovim očima, bojala se sebe i svojih osjećaja. — Ja nisam stvar koju možeš željeti, uzeti, pa odbaciti — Zoe je naglasila svaku riječ u toj rečenici. — To nikada nisam niti pomislio. — Pusti me na miru, molim te — Zoe je rekla glasom u kojem se primjećivao sav njezin očaj. — Ne želim te pokraj sebe. Zar nisi rekao ono što si kanio? Sada... — pogledala je prema vratima. — Ja nikada neću odustati - rekao je Alan. — Nemoj to zaboraviti. Stalo mije do tebe i pronaći ću put do tvojega srca. — I ne trudi se. Što ako shvatiš da ja nisam ono što želiš, kao što si shvatio kada je Ava u pitanju? Što onda? Upozoravam te da me se kloniš — Zoe je bila istinski ljutita. Alan je ustao. Znao je da nema smisla razgovarati s njom dok je u takvom stanju. Očito se ljutila na njega, a za to nije imala razloga. Naravno da se povukao nakon riječi koje joj je rekao. Prilike su ga natjerale na to. Ali on nije
postupio nečasno. Sve dok nije razriješio sve spone koje su ga povezivale s Avom, klonio je se. A ona je sve to krivo shvatila. Ili joj je iskrivljena verzije istine odgovarala više od one prave? — Sve u svoje vrijeme — Alan je rekao prije odlaska. Kad se Sara vratila, Zoe ju je ljutito odmjerila. — Namjerno si otišla — optužila ju je. Znala je da je to istina. Nije sumnjala u iskrenost Sarina prijateljstva, iako ju je smetalo što Sara i dalje pokušava zbližiti nju i Alana. — Lagala bih ti ako bih rekla da nisam — Sara je očito uživala u situaciji koja ju je okruživala. — Rado bih ti dala savjet, ali ga ti nećeš poslušati. Želim vjerovati da... — A ja želim da me svi puste na miru. Zar je previše to tražiti? — upitala ju je. — U redu. Promijenimo temu — rekla je Sara. Zoe nikako nije mogla dočekati kraj radnoga vremena. Imala je dojam kao daje danima u uredu. Nije se mogla koncentrirati na posao. Spoznaja da se Alan nalazi nedaleko od nje bila je dovoljna da napetost u njoj naraste do neslućenih razmjera. Pogledala je na sat. Još nekoliko minuta, a onda ide na imanje k svojoj majci. Ondje će imati mir, nadala se da hoće.
Majčinom udajom sve će se promijeniti. Baka će ostati sama, i kako da ona napusti grad? Na to nije niti pomislila. Nekako je imala osjećaj kao da se sve urotilo protiv nje. Sve što je ikada željela bilo joj je nadohvat ruke, a ipak nije smjela posegnuti za tim. Brzopletost je nastojala izbaciti iz svojeg života. Kad je malo bolje razmislila, shvatila je da je sudbina sve tako lijepo posložila. Dobila je posao, a na taj je način omogućila Denisu da usreći sebe i njezinu majku. Ako je to bila njena uloga, onda je ona završena. Da ponudi otkaz? Što će onda? Željela je raditi. Znala je da može dati mnogo više od onoga što je trenutačno davala. Njena se majka, sigurno, s tim ne bi složila. Ne bi ni Denis. A nitko od njih nije znao koliko je njoj teško. Čim je radno vrijeme završilo, otišla je do stana i pokupila nekoliko nužnih sitnica, a zatim je krenula prema imanju. Pred njom je bio vikend, a to je značilo da će imati vremena za razmišljanje. Nadomak imanju se zaustavila. Izišla je iz automobila. Osjetila je kako hladnoća dopire do svake pore njezina bića, ali ne i do srca. Kad bi se barem ono moglo zalediti... O tome je mogla samo sanjati. Promatrala je krajolik oko sebe i pogledom kružila po obzoru. Kad bi barem ovako, kao na
dlanu, mogla pogledom obuhvatiti svoju budućnost. Tada ni njezin strah od svega što je čeka ne bi bio toliki. Nije se mogla oprijeti dojmu da su ispred nje samo neugodna iznenađenja i da će trebati dugo dok se ne izvuče iz spleta okolnosti u kojima se našla. Ništa što se događalo oko nje nije slutilo na sretan kraj. Denis i majka bit će sretni, a njoj preostaje da i dalje luta u potrazi za nekim vlastitim sretnim svršetkom. Stajala je još neko vrijeme, kao da je u prirodi koja ju je okruživala pokušavala prikupiti hrabrost za sve što ju je još čekalo. Zatim se, duboko uzdahnuvši, nakon nekoliko minuta vratila u automobil i krenula prema imanju. Nije se iznenadila kadaje vidjela Denisov automobil. Nekako je to bila uobičajena pojava u posljednje vrijeme. Do vjenčanja je preostalo još malo, a njima papir nije trebao. Oni su svojim djelima svjedočili o veličini svoje ljubavi. Koliko su se voljeli, to bi svima postalo jasno čim bi vidjeli njihove poglede. Koliko su godina uludo potrošili? Bježali su od te ljubavi, i to u pogrešnome smjeru. Denis je ostao u braku koji nije potrajao, njena se majka udala za čovjeka kojeg nije voljela, i posljedice je oboje trpjelo godinama.
Ako je itko zaslužio sreću, to su bili oni. Kad je ušla u kuću, vidjela je Denisa kako sam sjedi s čašom vina u ruci. — Dobar dan — Zoe mu se osmjehnula. — Gdje su moja majka i baka? — upitala ga je. — U kuhinji — Denis joj je pokazao na mjesto pokraj sebe. — Neće izići tako skoro — rekao joj je to na način kao da joj otkriva neku dobro čuvanu tajnu. Sviđao joj se Denis. Da, bio je idealna osoba za njenu majku. A to što ju je njegova ljubav usrećivala, kao daje pridonijelo tomu da ga ona još više cijeni. Denis joj je ulio vino u čašu, zagonetno je promatrajući. — Kad te vidim, imam osjećaj kao da sam u prošlosti. Tako si nalik na svoju majku daje to, jednostavno, fascinantno. No, ona je ljepša od tebe na drukčiji način — zaljubljeno je dodao. — Nisam mislio ništa loše — ispravio se uz osmijeh isprike. — Nisam to ni mislila — Zoe mu se osmjehnula. Uz Denisa se osjećala opušteno. — Volim tvoju majku. Volio sam je gotovo cijeli život. Patio sam zbog te ljubavi, uništavao sam zbog nje i sebe i ljude do kojih mije bilo stalo, ali tu sam ljubav sačuvao u sebi. Srce samo jednommože voljeti. Svi oni koji misle drukčije,
griješe. Iako ima osjećaja za koje mislimo da su ljubav, oni to nisu. Tako nešto dogodilo se Alanu. Mislio je da voli Avu, ali... — zastao je kadaje vidio njezin pogled. - Ne kanim se miješati. Samo razgovaramo — uputio joj je prelijep osmijeh. — Nemaš ništa protiv? — upitao ju je. — Ne — Zoe je samo odmahnula glavom, iako bi radije pobjegla od ovakvog razgovora. — Ja svojeg sina razumijem. Znam kroz što prolazi... — Nije lijep osjećaj biti ostavljen — Zoe je iskoristila njegovu šutnju da bi izrekla svoje mišljenje. — Varaš se — Denis ju je iznenađeno pogledao. — On nije ostavljen. Kako ti je to palo na um? — upitao ju je. Zoe je osjetila laganu nelagodu pod njegovim pronicavim pogledom. — O tome svi govore — rekla je s oklijevanjem. — Ali to nije istina. Istina je daje Alan džentlmen koji cijeni žene, i nikada ne bi povrijedio partnericu. No, nažalost, to je pokatkad neizbježno. Onoga trenutka kadaje shvatio da ne voli Avu, i daje svoje srce poklonio drugoj ženi, dao je Avi mogućnost izbora. Svjedok sam daje učinio sve da raskine zaruke. Čak sam i ja sudjelovao u tome..., iako možda
nisam trebao. Skupio sam mnogo kompromitirajućeg materijala o Avinoj prošlosti, i... — Zašto? — upitala je Zoe. — Želim da moj sin bude sretan. Ja znam kako izgleda sreća jer je živim. Isto tako znam kako izgledaju i očaj, bol, tuga, beznađe. Želio sam ga poštedjeti toga. Biti uz pogrešnu ženu... To je... — Denis je očito tražio prikladne riječi, ali nije ih mogao pronaći. — Zar Ava nije bila ona prava? — Zoe nije mogla pobijediti svoju radoznalost. — Nije — ozbiljno je rekao Denis. — Vjeruj mi, to je istina. Ne želim više govoriti o Alanu i njegovim osjećajima. Neka sam pronađe put do sreće — značajno ju je pogledao. — To znači... — Zoe je zamuckivala. — Ne znam što to znači. Otkrij — izazivao ju je. Osmijeh mu nije silazio s usana dok ju je promatrao. Njegov ju je sin volio i, ako bude imao sreće, njihova će ljubav procvasti kao i ona njihovih roditelja. Bojao se i sanjati o tome. On je itekako znao koliko je sreća varljiva, ali isto tako je vidio ono što je Zoe uporno skrivala od sebe, ali i od drugih. Njoj je stalo do Alana. Voljela ga je, a nedoumice će se riješiti, i bilo je samo pitanje vremena kada će se to dogoditi.
— Alan je tako zagonetan, i rekao mije daje njegova veza s Avom gotova, a onda je ona objavila vjenčanje... — Ta veza doista više ne postoji. Neke situacije ne mogu se riješiti odmah. Sve u svoje vrijeme — Denis je diplomatski dodao, a zatim nakon kratke stanke iznenada dometnuo: — Alan te voli. Zoe je od čuđenja raširila oči. Donekle ju je šokirala Denisova izravna izjava, ali i njegov nastup. Zašto Denis na taj način razgovara s njom? I zašto ga zanima njezin odnos s Alanom? Zar Alan i ona ne mogu to sami riješiti? — Ovim riječima samo želim olakšati oboma i poštedjeti vas uzaludne boli — Denis je odgovorio kao da joj je pročitao pitanje na licu. — Razgovarao sam s njim, a i da nisam, vidim ono što ti ne želiš vidjeti. Onako kako ja volim tvoju majku, voli i on tebe. Svaki trenutak sreće je dragocjen. Vjeruj mi daje to istina. Možda ti na sreću gledaš na drukčiji način od mene, ali, kako život prolazi, svaki takav trenutak ima sve veću vrijednost. — Teško je u to povjerovati — promeškoljila se Zoe. — Teško je jer to ne želiš — Denis je ustao. — Teško je i meni bilo povjerovati da postoji nešto ovakvo, a to doživjeti sreća je koja se ne smije
prokockati. Onoliko koliko ja želim biti sretan, želim da bude i Alan. Zbog njega... Zbog njega sam se odrekao svega. Odgodio sam svoju sreću, a to nisam ni znao. Mislio samda ću ostatak života provesti u samoći. Nasreću, prevario sam se. Tvoja majka nije željela da se razvedem zbog njega. No, to nije nimalo pomoglo. Tuga se ugnijezdila u mojem srcu, a i u njenom. Sada smo sretni, vjeruj mi. Želim živjeti svaki trenutak nove sreće. Posao ću prepustiti Alanu nakon nekoga vremena, i uživati u životu. To je ono što doista želim. —Jelo je na stolu — baka je veselo provirila kroz vrata. Izgledala je kao da je desetak godina mlađa. Pripreme za vjenčanje Amber i Denisa kao da su i nju pomladile, kao da je to bio životni rasplet koji je i ona očekivala cijeli život. Za vrijeme ručka Zoe nije mogla ne primijetiti poglede koje su razmjenjivali Denis i njezina majka. Iako je bila sretna zbog njih, ipak je osjećala dozu tuge. Ne, nije u pitanju bila ljubomora. Na osobe do kojih ti je stalo, ne može se biti ljubomoran. Samo, zašto i ona ne može biti sretna poput njih? Nakon ručka Zoe se povukla u svoju sobu.
Denis ju je uzdrmao svojim riječima i željela je u miru razmisliti o svemu što se dogodilo posljednjih dana. Rekao je daje Alan voli? Zar bi se usudio reći takvo što ako to nije istina? Sumnjala bi u te riječi da ih je čula od bilo koga drugog. Osjetila je gorčinu u ustima. Iz te sasvim nove perspektive mnogo toga joj je postalo jasnije kadaje u pitanju Alanovo ponašanje. On se trudio prići joj, a ona je uvijek pronalazila izgovore da ga odbije. Krivo je protumačila njegovo povlačenje. Alan s njom nije želio ništa početi dok ne prekine vezu koju je imao s Avom. Neke je njegove postupke jasnije vidjela, ali i shvaćala na drukčiji način. Volio ju je. Ta joj je rečenica neprestano odzvanjala u glavi. I ona je njega voljela. Prišla je prozoru. Večer se počela spuštati. Plašt tame prostirao se po imanju. Hučenje vjetra pojačalo je tajnovitost koja je pratila svaku tamu. Zoe je uzdahnula kao daje njeno srce krenulo prema svjetlu. Izišla je iz tame, napokon. Da nije bilo Denisa, tko zna kako bi sve ovo završilo. Nadala se da on ima pravo, i da će Alan dokazati i opravdati riječi koje je njegov otac izgovorio. Trgnula se kada je vidjela da Alanov automobil skreće s ceste prema kući. Kad je Alan izašao i
krenuo prema kući, Zoe se odmaknula od prozora. Sve je u njoj treperilo od iščekivanja. Shvatila je da Denis nije slučajno izgovorio riječi koje joj je uputio. Divan je bio način na koji se on borio za sreću svojeg sina. On je sve shvaćao, a nakon onoga što je prošao, želio je svom sinu otvoriti drukčije putove. Zoe je ostala u svojoj sobi. Nije imala hrabrosti sići. Tek ju je kucanje na vratima trgnulo. — Naprijed — rekla je što je glasnije mogla, ali njezin se glas jedva čuo. — Zoe, siđi — majka ju je zovnula. — Stigao je Alan — rekla je tiho. Kad je vidjela majčino lice, znala je da ona sluti što se s njom događa. Iskusno majčino oko nije mogla prevariti. — Stižem za nekoliko trenutaka — uzvratila je Zoe. — Kako izgledam? — upitala je majku. — Mislim da bi ti Alan najbolje mogao odgovoriti na to pitanje—rekla je u šali, a zatim je otišla. Zoe je skupljala hrabrost za silazak u blagovaonicu. Kad se napokon odvažila, nemalo je bila iznenađena kada je vidjela da Alan sam sjedi za stolom. Dlanovi su joj se znojili, iako je bilo hladno. Nadala se da on to ne primjećuje. Ukočenim je koracima došla do stola i sjela na suprotnu stranu od Alana.
— Gdje su ostali? — upitala ga je. — Izišli su u vrt — odgovorio je Alan. — U vrt? — Zoe ga je začuđeno pogledala. — Vani je tako hladno... Zastala je kada je vidjela njegov osmijeh. Alan je ustao i prišao joj. Nije skidao pogled s njezina lica. Osmijeh mu je titrao nausnicama. Prvi put u njegovim je očima vidjela toplinu kakva bi mogla otopiti i najdeblji led na nečijemu srcu. — Zar je to važno? — Alan ju je upitao i nagnuo se prema njoj. Zoe ga je pogledala s nerazumijevanjem. — Zoe, mislim daje došlo vrijeme da sve karte posložimo na stol — rekao je Alan, a zatim ustao, prešao na njezinu stranu stola i sjeo pokraj nje. Na njezino iznenađenje, uzeo je njezinu ruku u svoju i tako je zadržao. — Sve sam učinio da bih bio slobodan, samo da bih na ovaj način mogao stati pred tebe — nastavio je. — Zato ti ovo nisam mogao prije reći, a sad, jednostavno, moram. Volim te. Ono što osjećam prema tebi nisam nikada prije osjetio. Zastao je. Licem mu se opet razlio razoružavajući osmijeh. — Pokazala si mi da osjećaji mogu imati sasvim drukčiju dimenziju, onu koja je jača od svega onoga što razum poznaje. Da te nisam
upoznao, tko zna? — odmahnuo je rukom. — Možda bih se oženio Avom, i bio nesretan. Od trenutka kada sam te prvi put vidio, u meni si nešto pokrenula. Ja... — I ja... i ja sam zatečena onim što si kod mene probudio. Moj je strah uzrok što sam se pokušala udaljiti od tebe. Samo sam se bojala da ne budem povrijeđena. — A to znači? — Alan ju je pogledao s nadom. — Znači... — Zoe je pogledala u pod. Nikada nije mogla zamisliti da će tako teško biti izgovoriti te čarobne riječi ljubavi. Bila je previše uzbuđena za to. — Znači li to da i ti osjećaš nešto prema meni? — upitao ju je Alan. Zoe je potvrdno klimnula glavom. Da, to je značilo upravo to. Voljela ga je. Željela je to kriknuti, reći mu na bezbroj načina, ali nije mogla. Alan ju je privukao k sebi u strastven poljubac, a ona je opet osjetila kako cijeli svijet nestaje i kako ništa drugo nije važnoosim njegova zagrljaja. Sudbina im je pokazala put ljubavi, a oni su ga samo trebali slijediti. Nasreću, nisu ga trebali desetljećima tražiti kao što su to činili njihovi roditelji. — Volim te — napokon je Zoe u riječi pretočila svoju ljubav.
★ ★ ★ Dok je promatrala svoju majku i Denisa kako razmjenjuju bračne zavjete, nježno je stisnula Alanovu ruku. Pogled koji joj je uputio samo je svjedočio da je njegova ljubav iz dana u dan sve veća. Zoe mu se osmjehnula. Bio je to osmijeh kakav je on razumio, i koji je zamjenjivao mnoge riječi. Čudno je bilo to kako su se razumjeli. — Hoće li naša ljubav trajati kao i njihova? — šapnula je Zoe zaneseno, držeći Alana ispod ruke. — Moramo joj pružiti priliku da bismo to saznali — odgovorio joj je šapatom Alan. Ponovno se okrenula majci i Denisu. Bili su predivan par, i, što je najvažnije, bili su sretni. Oni su ostavili prošlost iza sebe, i radovali su se budućnosti. I Zoe je dijelila s njima njihovu zajedničku sreću, naravno, zajedno s Alanom. Koliko je njezinoj majci trebalo godina da oprosti samoj sebi što je bila s Denisom dok je bio oženjen? Nije mogla naći mir sve dok se opet nije našla u Denisovu zagrljaju. Oboje je shvatilo da se sudbina ne može izbjeći i da se dogodilo ono što se i moralo dogoditi. Njihova je ljubav odoljela svim kušnjama i ostala je netaknuta, vrijedna i čista poput anđeoskih
misli. Zoe je vjerovala daje pošteđena tog puta patnje, jer između njezine i Alanove ljubavi nije stajala nikakva prepreka. Zaljubljeno gaje pogledala. Uskoro će i ona izgovoriti svoje sudbonosno “da” i doista je željela vjerovati da će njezina i Alanova ljubav biti toliko jaka da će odoljeti svim iskušenjima koja će život staviti pred njih. Kao što je njena majka uvijek govorila, trebala je vjerovati srcu, ali i Alanu. A ona je vjerovala da postoje vječne ljubavi, jer je upravo jednu takvu živjela, i promatrala ozakonjenje još jedne takve ljubavi. Samo nas ljubav čini vječnima. Ona je zvijezda naših života koja se vine u nebo i postaje svjedokom besmrtnosti. A njezina i Alanova zvijezda već su plesale nebeski ples ljubavi.
