Marc Bloch: APOLOGIJA HISTORIJE ILI ZANAT POVJESNIČARA srednja europa Zagreb 2008. SADRŽAJ Predgovor ........................................................................... Lucienu Febvreu, kao posveta ........................................... Uvod .................................................................................. 1. poglavlje - Povijest, ljudi i vrijeme ............................... 1. Povjesničarov izbor .......................................................... 2. Povijest i ljudi .................................................................. 3. Povijesno vrijeme ............................................................ 4. Idol izvorišta ................................................................... 5. Prošlost i „sadašnjost" .................................................... 2. poglavlje - Historijsko promatranje ................................ 1. Opća obilježja historijskog promatranja ......................... 2. Svjedočanstva ................................................................. 3. Prenošenje svjedočanstava ............................................. 3. poglavlje - Kritika .......................................................... I. Skica za povijest kritičke metode ................................... 2. U potrazi za laži i pogreškom ........................................ 3. Ispitivanje logike kritičke metode ................................. 4. poglavlje - Historijska analiza ...................................... 1. Suditi ili razumjeti? ...................................................... 2. Od raznolikosti ljudskih činjenica do jedinstva svijesti ..... 3. Nomenklatura ..................................................................... 4. ............................................................................................ 5. poglavlje ............................................................................ Drago Roksandić: Treba li danas čitati Marca Blocha? Povodom hrvatskog prijevoda Apologije historije ............. Bilješka o autoru i priredjvanju djela ............................ PREDGOVOR Valja se radovati objavljivanju ovoga novog izdanja posthumnog i nedovršenog djela Marca Blocha, Apologija historije ili zanat povjesničara, popraćenog bilješkama njegova starijeg sina Etiennea Blocha. Poznato je da je veliki povjesničar, suosnivač časopisa Annales (tada naslovljenog Annales d'histoire economique et sociale, a danas Annales Economies, Societes, Civilisations), koji se pod višijevskim režimom morao skrivati jer je bio Židov, 1943. godine ušao u mrežu „Slobodni strijelac" Pokreta otpora u Lyonu te da su ga Nijemci strijeljali u blizini toga grada 16. lipnja 1944. godine. On je jedna od žrtava Klausa Barbiea. Marc Bloch je medu svojim papirima ostavio nedovršeno djelo historijske metodologije, pisano pred kraj života i naslovljeno Apologija historije s podnaslovom, u najstarijem nacrtu: ili Kako i zašto radi povjesničar. To je djelo 1949. godine objavio Lucien Febvre pod naslovom Apologija historije ili zanat povjesničara. *** Ovdje se ne kanim prihvaćati sustavnog proučavanja teksta usporedujući ga s ranijim djelom Marca Blocha, objavljenim ili još neobjavljenim 1944. godine. Ipak, bit će važno procijeniti je li Apologija historije prije svega uobličenje metodologije koju je Marc Bloch primijenio u svojem djelu ili ona označava novu etapu njegove misli i njegovih projekata. Isključit ću i proučavanje koje bi zahtijevalo dugotrajno istraživanje, usporedbe izmedu ovoga i drugih metodoloških tekstova s kraja 19. stoljeća i prve polovice 20. stoljeća, posebice oprečnosti izmedu ovoga teksta i slavnog Uvoda u povijesna istraživanja Langloisa i Seignobosa (1901), koji i sam Marc Bloch uzima kao suprotnost, o čemu svjedoči i bilješka 1 njegova rukopisa, unatoč poštovanju koje iskazuje ovim povjesničarima, svojim učiteljima. U tome nema ništa neobično, jer su Annales od svojeg osnutka predstavljeni kao organ borbe protiv koncepcije historije kakvu su definirali Langlois i Seignobos. Nastojeći biti posmrtni učenik - jer, nažalost, nisam mogao poznavati Marca Blocha - toga velikog povjesničara, čije su djelo i ideje za mene uvijek bili, i još uvijek jesu, najvažniji u mojem obrazovanju i praksi povjesničara, te imajući čast postati 1969. godine sudirektorom Annalesa,
zahvaljujući Fernandu Braudelu, velikom nasljedniku Luciena Febvrea i Marca Blocha, na sljedećim ću stranicama jednostavno pokušati izraziti reakcije jednog današnjeg povjesničara koji nastavlja tradiciju Marca Blocha i Annalesa, te koji im nastoji sačuvati vjernost kakvu je definirao Bloch naznačujući u spomenutoj bilješci da vjernost ne isključuje kritiku. Moja je namjera pokušati reći što je taj tekst značio u općem kontekstu historiografije, posebice francuske, godine 1944, i što znači još danas. *** Naslov i podnaslov Apologija historije ili Kako i zašto radi povjesničar dobro izražavaju namjere Marca Blocha. Djelo je ponajprije obrana historije. To je obrana od izričitih napada koje spominje u djelu, posebice onih Paula Valerya, ali i od stvarne ili moguće evolucije znanstvenoga znanja iz kojega bi historija bila potisnuta na marginu ili čak isključena. Možemo takoder misliti da je Marc Bloch želi obraniti od povjesničara koji, prema njegovu mišljenju, vjeruju da joj služe, a čine joj lošu uslugu. Naposljetku, a to je, mislim, jedna od jakih točaka djela, on želi istaknuti distancu povjesničara naspram sociologa ili ekonomista, čija mu je misao važna, ali u kojoj vidi i opasnost za historijsku znanost. To će biti, kako ćemo vidjeti, slučaj s Emileom Durkheimom ili Françoisom Simiandom. Konačni podnaslov, Zanat povjesničara, koji će prikladno zamijeniti prvi podnaslov, ističe drugu zaokupljenost Marca Blocha: definirati povjesničara kao čovjeka od zanata, istražiti njegov praktični rad i njegove znanstvene ciljeve i, kako ćemo vidjeti, čak i onkraj znanosti. Ono što naslov ne govori, ali kaže tekst, jest to da se Marc Bloch ne zadovoljava definiranjem historije i zanata povjesničara, nego da želi i ukazati na to što historijska znanost mora biti i kako povjesničar mora raditi. *** Prije no što sažmem svoje čitanje teksta Marca Blocha, želio bih istaknuti iznimnu sposobnost povjesničara da preobrazi svoje iskustvo sadašnjosti u historijsko promišljanje. Poznato je da će se taj veliki dar izraziti napose u tekstu Čudan poraz, vjerojatno do današnjih dana najoštroumnijoj studiji o uzrocima i aspektima francuskog poraza 1940. godine. Marc Bloch je promišljao dogadaj u samom trenutku njegova odvijanja i analizirao ga praktički bez ikakva arhiva, bez dokumentacije koja se povjesničaru čini nužnom; ipak je uspio stvoriti djelo povjesničara a ne djelo novinara. Jer čak i najbolji novinari ostaju „prilijepljeni" uz događaj. Međutim, od lipnja 1940, u okupiranom Rennesu, daleko od svake knjižnice, Bloch koristi „slobodno vrijeme puno prijetnji koje mu je namijenila čudna sudbina" da u tekstu, kako piše, koji u okolnostima svojega nastanka nužno dobiva izgled testamenta, razmišlja o problemu opravdanosti historije te zacrta neke od ključnih ideja onoga što će postati Apologijom historije. Zadržat ću se malo na Uvodu u taj tekst, jer on izlaže neke od jakih ideja planiranog djela. Marc Bloch uzima kao polazište sinovo pitanje čemu služi historija. To povjeravanje ne pokazuje samo čovjeka koji je isto toliko otac obitelji koliko i služitelj svojega djela, nego nas uvodi i u središte jednoga od njegovih uvjerenja: obveze da povjesničar promiče svoje radove i o njima poučava. On mora, kaže, „znati govoriti istim tonom učenim ljudima i učenicima" te ističe da je „tako visoka jednostavnost povlastica rijetkih odabranika". Makar samo zbog te tvrdnje, danas, kada je žargon zahvatio i previše historiografskih knjiga, to je djelo vapijuće aktualnosti. Sam izraz „opravdanost historije", koji Marc Bloch rabi od prvih redaka, pokazuje da za njega epistemološki problem historije nije samo intelektualni i znanstveni problem, nego i građanski, pa čak i moralni problem. Povjesničar ima odgovornosti o kojima mora „polagati račune". Marc Bloch tako povjesničara smješta medu majstore zanatlije koji moraju dokazati svoju profesionalnu svijest, ali - to da misli u dugom povijesnom trajanju, jedno je od obilježja njegova genija - „rasprava uvelike nadilazi sitne skrupule korporativnog morala. To se tiče čitave naše zapadne civilizacije. Tako je istodobno potvrdena civilizacija kao povlašten predmet povjesničara, a historijska disciplina kao svjedočanstvo i sastavni dio civilizacije. I odmah, u perspektivi komparativne historije, Marc Bloch ističe da je, „za razliku od drugih vrsta kulture, zapadna civilizacija uvijek mnogo očekivala od svojega pamćenja"; tako je uveden temeljan par za povjesničara i ljubitelja povijesti: historija i pamćenje, pamćenje kao jedna od glavnih sirovina historije, ali koja se s njom ne poistovjećuje. Odmah se predočuje objašnjenje fenomena koji nije samo konstatiran. Ta je usredotočenost na pamćenje za Zapad istodobno naslijede antike i naslijede kršćanstva. Zatim slijedi nekoliko redaka sažetih u lapidarnoj formuli iz koje još možda nije izvučeno sve bogatstvo: „Kršćanstvo je religija povjesničara." Tom prilikom Marc Bloch spominje dva fenomena lcoja su za njega u središtu historije: s jedne strane, to je trajanje, s druge strane, konkretna materija vremena, pustolovina, individualni i kolektivni oblik života Ijudi, koji istodobno nestaju sa sustavima što ih nadilaze i suočavaju se sa slučajem u kojemu se često izražava mobilnost povijesti. Marc Bloch će dalje u knjizi govoriti i o „pustolovinama tijela".
Ako Marc Bloch zatim smatra da Francuzi imaju manje interesa za svoju povijest nego Nijemci za svoju, nisam siguran da je u pravu. Ali vjerujem da je to izraz dubokog osjećaja Marca Blocha prema Nijemcima, osjećaja koji proizlazi isto toliko iz iskustva njegova studentskog boravka u Njemačkoj 1907-1908, koliko i iz njegova iskustva povjesničara. U njemačkoj historiografiji i u samoj njemačkoj povijesti (ne zaboravimo da Marc Bloch piše za vrijeme Drugoga svjetskog rata) postoji jedna opasna orijentacija proizašla iz prošlosti, proizašla iz povijesti. Taj sud o odnosu Francuza prema vlastitoj povijesti, obilježen i tjeskobom zbog poraza, i pesimizam u kojem živi, vodi Marca Blocha do apokaliptičkih predvidanja. Prema njegovu mišljenju, ne budu li povjesničari budni, historiji prijeti gubitak ugleda i nestanak iz naše civilizacije. Riječ je, dakako, o historiji kao povijesnoj disciplini, i Marc Bloch je svjestan da je, za razliku od povijesti, koja je i sama koekstenzivna s ljudskim životom, historijska znanost i sama povijesni fenomen podložan povijesnim uvjetima. Opravdanost historije, ali i krhkost historije. Pa ipak, tek što je Marc Bloch evocirao apokaliptički kraj historije, njegov lucidniji pogled povjesničara, potaknut temeljnim čovjekovim optimizmom, predlaže smireniji pogled koji unosi više nade u povijesne dogadaje. „Naša žalosna društva", kaže - a sličnost sa Žalosnim tropima Claudea Levi-Straussa čini mi se upadljivom „počinju sumnjati u sebe" i pitaju se nije li prošlost kriva, bilo da ih je prevarila, bilo da je nisu znala propitivati. Ali njezine tjeskobe tumače se činjenicom da su ta „žalosna društva" u „neprekidnoj krizi rasta": tamo gdje bi drugi povjesničari govorili o opadanju, slabljenju, Marc Bloch, koji je znao protumačiti tolika razdoblja krize kao razdoblja promjene, rasta, ponovno daje pozitivan smisao i nadu tim društvima i povijesnim kretanjima. Dakle, uvod u knjigu je ozbiljan. To je ozbiljna tema kojoj se pristupilo u dramatičnoj situaciji. Medutim, Marc Bloch pronalazi i ponavlja odmah vrline historije: ona je „zabavna". Prije želje za spoznajom, nju potiče „običan ukus". Tako su ponovno priznati, doduše na marginalnom i ograničenom mjestu, radoznalost i povijesni roman stavljen u službu historije: čitatelji Alexandrea Dumasa možda su samo „potencijalni povjesničari". Kako bi se stvarala dobra historija, kako bi se poučavala i prenijela ljubav prema njoj, ne treba zaboraviti da uz „nužnu strogost" historija ima „svoje vlastite estetske užitke". Isto tako, uz strogost u pogledu erudicije i traženja povijesnih mehanizama, postoji i „užitak u učenju jedinstvenih stvari", odakle i savjet koji mi se takoder čini dobrodošlim još i danas: „Pazimo da našoj znanosti ne oduzmemo njezin dio poezije: ` Valja dobro razumjeti Marca Blocha. On ne kaže: historija je umjetnost, historija je književnost, nego historija je znanost, ali znanost kojoj je jedno od obilježja poetičnost, što može biti njezina slabost ali i vrlina, jer se ne može svesti na apstrakcije, na zakone i strukture. Nastojeći definirati „korisnost" historije, Marc Bloch susreće gledište „pozitivista" (i uvijek nastojeći razlikovati „nijansirane" od sistematičnih povjesničara, dodaje: „koji strogo poštuju pravila"). Valjalo bi podrobnije proučiti taj termin i kako ga koriste Marc Bloch i povjesničari Annalesa. On danas izaziva suzdržanost ili čak odbojnost, čak i kod povjesničara koji su otvoreni prema duhu Annalesa. Ovdje mogu samo naznačiti usmjerenja jednog istraživanja i razmišljanja. Povjesničare „pozitiviste" na koje cilja Marc Bloch obilježava „pozitivistička" filozofija s kraja 19. stoljeća, škola Augustea Comtea - ta je filozofija još prevladavala, često s velikim nijansama (jer Renouvier, primjerice, koji je umro 1903, često označavan kao „pozitivist", nešto je posve drugo od obična Comteova učenika) i bila je temelj filozofske ideologije u Francuskoj u vrijeme kad je Marc Bloch još bio student. Ali oni su i razradili specifičnu misao u području historije; ta je misao - koja je imala zaslugu, što joj Marc Bloch nije poricao, da nastoji dati objektivne, „znanstvene" temelje historijskom postupku - imala nadasve velik nedostatak da, osiromašujući njemački historizam krajem 19. stoljeća, ograničava historiju na „strogo promatranje činjenica, odsutnost moralizacije i ukrasa, puku povijesnu istinu" (dijagnoza Amerikanca Adamsa, 1884). Marc Bloch nije odobravao stav svojeg učitelja Charlesa Seignobosa, glavnog predstavnika povjesničara „pozitivista", da povjesničar započinje svoj rad samo zbirkom činjenica, jer je sam smatrao da bitna ranija faza zahtijeva povjesničarovu svijest o tome da povijesna činjenica nije „pozitivna" danost, nego proizvod aktivne konstrukcije s njegove strane, kako bi izvor pretvorio u dokument i zatim oblikovao dokumente, povijesne činjenice u problem. Taj se smisao „pozitivizma" zamjera povjesničarima pozitivizma čiji je pozitivizam obojen utilitarnošću: umjesto da se bave cjelokupnom poviješću, pozitivisti historijski postupak svode na ono što im se čini da može „poslužiti akciji". Marc Bloch se snažno zauzima za specifičnost, za prividnu beskorisnost bezinteresnoga intelektualnog napora. U historijskoj znanosti nalazi tendenciju svojstvenu općenito čovjeku - historija je u tom smislu humanistička znanost: „Uskratiti čovječanstvu pravo da traži, izvan svake brige o blagostanju, utaženje svoje intelektualne gladi, značilo bi nametnuti mu neko neobično osakaćenje". Ovdje se pojavljuju dvije ključne riječi za razumijevanje povjesničarskog temperamenta Marca Blocha. „Sakaćenje": Marc Bloch odbija historiju koja bi sakatila čovjeka (prava se historija zanima za
čitavoga čovjeka s njegovim tijelom, senzibilnošću, mentalitetom, a ne samo s njegovim idejama i činovima) i koja bi sakatila i samu historiju, sveukupan napor da se čovjek shvati u društvu i vremenu. „Glad": riječ već evocira slavnu rečenicu napisanu u prvom poglavIju knjige: „Dobar je povjesničar nalik ljudožderu iz legende. Gdje nanjuši ljudsko meso, zna da je tamo njegova lovina: ` Marc Bloch je gladan, gladan povijesti, gladan ljudi u povijesti. Povjesničar mora imati apetit. On je izjelica ljudi. Marc Bloch me podsjeća na onog pariškog teologa iz druge polovice 12. stoljeća, gutača knjiga u kojima je također tražio život i povijest, Petrusa Comestora, Petra Izjelice. Makar nije „pozitivistička", historija za Marca Blocha nije ništa manje znanost, i jedna od njegovih najuočljivijih briga u ovoj je knjizi stalno pozivanje na matematičke znanosti, prirodne znanosti, znanosti o životu. Ne radi toga da iz njih izvuče recepte za historiju. Marc Bloch je pribjegavao statistici (ograničene uporabe za jednog medievista) i pripada periodu koji je prethodio kvantitativnoj historiji. Ali stoga da bi ukazao na jedinstvo polja znanja, čak i ako je historija već stekla svoju autonomiju kao paradigma: „Više ne osjećamo obvezu da nastojimo svim predmetima znanja nametnuti jednak intelektualni obrazac preuzet od fizikalnih znanosti: ` Ipak, isti uvjet daje autentičnost pravim znanostima: „Jedine su autentične znanosti one koje uspijevaju ustanoviti eksplikativne veze medu fenomenima." Kako bi. historija imala mjesto među znanostima, ona mora predložiti „umjesto jednostavnog nabrajanja [...] racionalnu klasifikaciju i postupnu razumljivost". Od historije Marc Bloch ne traži da definira loše zakone, zakone što ih neprestano upletanje slučaja čini nemogućima. Ali on je smatra valjanom samo ako je prožeta racionalnim i razumljivim, što njezinu znanstvenost ne smješta na stranu prirode, njezina predmeta, nego na stranu postupka i metode povjesničara. Historiju, dakle, valja smjestiti u dvostruku situaciju: "točku" koju je, kao "svaka disciplina", ona "trenutačno dosegla na krivulji svojega razvoja", krivulji "uvijek malo isprekidanoj", jer Marc Bloch odbacuje primarni evolucionizam, i "trenutak općeg mišljenja" uz koji se povjesničari u svakoj epohi "vežu", "mentalnu atmosferu" jedne epohe, ne tako udaljenu od Zeitgesta, "duha vremena" poteklog od njemačkih povjesničara. Ali u tom hodu prema razumljivosti historija zauzima posebno mjesto medu disciplinama ljudskoga znanja. Kao većina znanosti, čak i više od njih, jer vrijeme je sastavni dio njezina predmeta, ona je "znanost u hodu". Kako bi ostala znanost, historija se mora kretati, napredovati više nego bila koja druga znanost i ne može se zaustaviti. Povjesničar ne smije biti sjedilac, birokrat povijesti, on mora biti hodač vjeran svojoj istraživačkoj i pustolovnoj zadaći. Jer druga je značajka historije - tu povjesničari nisu dovoljno promislili lekciju Marca Blocha - to da je historija "i znanost u svojem djetinjstvu". Ona je dugo samo zamuckivala, u jednoj pretpovijesti koja ide od Herodota do Jeana Mabillona o kojem će Marc Bloch kasnije reći da je "1681, godina objavljivanja De re diplomatica velik datum u ljudskoj povijesti", jer to djelo "definitivno utemeljuje kritiku arhivskih dokumenata". Valja nam opet razmisliti o toj mladosti historije koja postaje predmetom obrazovanja tek u 19. stoljeću, stoljeću utemeljenja historije još neodredene izmedu književne umjetnosti i znanstvenoga znanja. Lekcija poniznosti za povjesničara, ali i lekcija povjerenja i nade. Za historiju se vjetar znanja tek diže. To je osvit historijske spoznaje. Još smo uvijek tu. Povjesničari prije Marca Blocha, pa još i u njegovo vrijeme, rezignirano su prihvatili da u historiji vide samo "neku vrstu estetske igre", a neki su se stručnjaci društvenih znanosti "opredijelili da konačno ostave izvan dosega toga znanja o ljudima mnoge vrlo ljudske realnosti, koje su se doimale potpuno oprečnima racionalnom znanju". Valja pozorno čitati Marca Blocha: "Taj je ostatak bio ono što su prezirno nazivali događajem, to je bio i dobar dio najintimnijega individualnog" života: ` Na koga se ovdje smjera? "Sociološku školu koju je utemeljio Durkheim". Eto, gotovo od samog početka otkriva se iznimna važnost koju je za Marca Blocha i prve Annales imala Durkheimova sociologija. Bloch opetovano govori o svojem dugu. On Durkheimu posebice duguje to što ga je ovaj "naučio misliti [...] manje jeftino". To je jedna od njegovih glavnih zaokupljenosti, promišljati historiju, promišljati svoje istraživanje, promišljati svoje djelo, a ne misliti sitno, jadno, bijedno. On odbacuje svaku praksu, svaku redukcijsku metodu historije. Ali isto tako, i to je bila konstanta u njegovu metodološkom razmišljanju, pazi da ne miješa historiju i sociologiju; odbija "krutost načela"; drugdje će izraziti ravnodušnost prema vremenu Durkheima i njegovih učenika. Durkheimov utjecaj na Marca Blocha i prve analiste morat će biti pomno istražen jer ih je duboko obilježio; medutim, valja istaknuti i to da je Marc Bloch uvijek odolijevao dražima sociologije, ponajprije durkheimovske sociologije. Voditi dijalog sa sociologijom - da; historiji su potrebne razmjene s drugim humanističkim i društvenim znanostima. Miješati historiju i sociologiju - ne. Marc Bloch je povjesničar i želi to ostati. Obnoviti historiju - da, poglavito u kontaktu sa znanostima; uroniti je u njih ne.
Pozorno čitanje rečenice o dogadaju i individualnome koju sam naveo omogućilo bi historiografima Marca Blocha i Annalesa da izbjegnu neke pogreške u interpretaciji. Dogadaj koji Marc Bloch odbija jest dogadaj u onih sociologa koji ga pretvaraju u otpadak vrijedan prezira. Ali, u svakom slučaju, on ne odbija dogadaj (što se toga tiče, riječi Luciena Febvrea možda su bile manje razborite). Kako bi se globalna historija mogla odreći dogadaja? Ono što se danas, prema Pierreu Nori, naziva "povratak dogadaja" podudara se s koncepcijom Marca Blocha. Jednako - ako Marc Bloch i obraća više pozornosti kolektivnom nego individualnom - ipak je za njega pojedinac jedan od polova interesa historije. O historijskom istraživanju kaže da se "prije svega mora okrenuti prema pojedincu ili prema društvu" i kritizira definiciju historije Fustela de Coulangesa, kojemu se ipak divio ("učitelj", uz Micheleta, na kojega se poziva): "čovjek je znanost Ijudskih društava", primjećujući da "to možda znači da je u historiji pojedinac do krajnosti reduciran". Naposljetku, velik dio 5. poglavlja koje je ostalo nedovršeno i bez konačnoga naslova, bio bi posvećen pojedincu. Nakon što je bocnuo Paula Valerya, kojemu će kasnije prigovoriti da ne zna što je prava historija i da opravdava neznanje izjavIjujući da je historija "najopasniji proizvod koji je razradila kemija uma", on definira svoje poimanje historije i namjeru ove knjige. Historija kakvu žele on i njegovi prijatelji povjesničari "istodobno je proširena i produbljena historija". Uskoj i površnoj historiji "pozitivističkih" povjesničara suprotstavlja želju za proširenjem i produbljivanjem područja historije. Raditi u širinu i dubinu bitno je u pokretu koji i danas nastavlja poticati povjesničare bliske duhu Annalesa. Godine 1974, Pierre Nora i ja tražili smo od grupe povjesničara da definiraju to trostruko proširenje "novi problemi, novi pristupi, novi objekti", na tragu Marca Blocha, u zbirci Faire de l'histoire. Preostaje da se ide još dublje, jer, ako su istraživanja o mentalitetima i senzibilitetima započela spuštanje povjesničara u dubine povijesti, još mnogo toga treba napraviti. Psihoanaliza koju je tu i tamo oprezno evocirao Marc Bloch u ovoj knjizi i u Feudalnom društvu nije uistinu prožela misao povjesničara. Nedavno preminuli Alphonse Dupront, "povjesničar dubina" čije se još ne posve objavljeno djelo smješta na margine utjecaja Marca Blocha i Annalesa, ostaje relativno usamljen, a pokušaji psihoanalitičke historije Alaina Besan~ona i Michela de Certeaua, kojima su Annales sedamdesetih godina otvorili svoje stranice, ostaju bez nastavljača. Američka psihohistorija, unatoč otvaranju zanimljivih putova, nije se nametnula. Namjera knjige, obrana i ilustracija historijske znanosti, smješta se nadasve na razinu zanata: "reći kako i zašto povjesničar obavlja svoj zanat", napisati "podsjetnik jednog zanatlije", "bilježnicu jednog pratioca: ` O erudiciji u 14. stoljeću kaže, hvaleći je: "ona je devela povjesničara do njegova radnog stola". Riječ je o povjesničaru seoskoga svijeta kojemu pod pero lako dolaze reference i metafore iz agrarnog života. Bloch usporeduje dobrog povjesničara i s "dobrim oračem", prema Peguyu, koji "voli oranje i sjetvu isto toliko koliko i žetvu". Još više paskalovski govori o lovcu, istraživaču, koji više voli traganje od plijena. Dva priznanja dopunjuju ovaj uvod. U jednome Marc Bloch priznaje da nema glavu filozofa. Tu on smjerno vidi "prazninu u svojemu osnovnom obrazovanju". Mi u tome možemo vidjeti i tradicionalnu crtu francuskih povjesničara. Oni u većini nemaju - razboritost ili mana? - sklonosti prema filozofiji općenito i posebice prema filozofiji povijesti. Ova je knjiga rasprava o metodi, a ne ogled o povijesnoj filozofiji. Ali se Marc Bloch, koji ništa toliko ne mrzi kao lijenost i pasivnost duha, ne želi ograničiti na to da kaže što je historija i kako se ona stvara i piše: "Priznajem (u mojoj knjizi), postoji i dio programa: ` To je uvod i vodič za historiju. *** Prihvaćajući u potpunosti komentare Luciena Febvrea, dakako, mjerodavnije od mojih: "Valja duboko žaliti zbog nepostojanja svih preciznijih i podrobnijih bilježaka o posljednjim dijelovima njegove knjige. One bi se ubrajale medu najizvornije", ograničit ću se na isticanje onoga što mi se u knjizi čini najvažnijim. Ponajprije definicija historije. Historija je istraživanje, dakle, izbor. Njezin predmet nije prošlost: "Sama je ideja da prošlost kao takva može biti predmetom znanosti apsurdna." Njezin je predmet "čovjek" ili bolje "Ijudi", točnije, "Ijudi u vremenu". Ovdje okupljam, prema mojem mišljenju, najvažnije ulomke o povijesnom vremenu kojem je Marc Bloch najprije namjeravao posvetiti posebno poglavlje. Vrijeme je središte i konkretna materija historije: "Konkretna i živa stvarnost predana nepovratnosti svojega poleta, povijesno je vrijeme [...] sama plazma u koju su uronjeni fenomeni, kao i mjesto njihove razumljivosti". (str. 52) Povijesno vrijeme oscilira izmedu onoga što će Fernand Braudel nazvati "dugim trajanjem" i kristalizacije koju Marc Bloch radije naziva "trenutkom" nego dogadajem te u koji smješta "osviještenje" kao posrednika: "Povjesničar nikada ne izlazi iz vremena [...], on tu promatra ponekad
velike valove srodnih fenomena koji idu od jednog do drugog kraja trajanja, ponekad ljudski trenutak u kojem se te struje stežu u snažan čvor svijesti." (str. 145) Ma kakvi bili napreci u ujednačavanju mjerenja vremena, povijesno vrijeme izmiče jednoličnosti: "Ljudsko će se vrijeme [...] uvijek opirati neumoljivoj jednoličnosti kao i strogom dijeljenju satnog vremena. Potrebne su mu mjere usklađene s promjenljivošću njegova ritma koje često prihvaćaju za granice, jer stvarnost tako zahtijeva, marginalne zone. Samo se pod cijenu te prilagodljivosti historija može nadati da će, prema Bergsonovim riječima, prilagoditi svoje klasifikacije "samim linijama stvarnosti": a to je u pravom smislu, konačna svrha svake znanosti." (str. 166) Zabilježimo usput pozivanje na Bergsona. Misao Marca Blocha konvergentna je s Bergsonovom filozofijom trajanja i fluidnosti misli i života.' Ovakva koncepcija vremena uključuje odricanje od "idola izvorišta", "embriogenetske opsesije", lijene iluzije da su "korijeni početak koji objašnjava", pomutnje izmedu "podrijetla" i "objašnjenja". I Marc Bloch tu objašnjava - bitnu činjenicu za historiju Europe i Zapada - kako je "kršćanstvo [...] po svojoj biti povijesna religija", što mu omogućuje da poveže ono što se u povijesnoj stvarnosti često dijeli: "mnoštvo konvergentnih crta, bilo društvene strukture, bilo mentaliteta". Historija, znanost o vremenu i promjeni, pred svakog povjesničara postavlja delikatne probleme, primjerice, na njegovu "veliku žalost [...], ljudi nemaju običaj mijenjati rječnik svaki puta kad mijenjaju običaje". Kad je jednom spremljeno na groblje prošlih vremena, medievist Bloch napada odsad beskorisno pitanje: "je li historija `znanost' ili `umjetnost'?". Prije svega polazeći od sadašnjosti, koju radije naziva "aktualnošću" definirajući ono što se danas naziva "ubrzanjem povijesti", on daje konkretan primjer toga "ubrzanja" čija formulacija istodobno zacrtava problem i put traženja objašnjenja: "Od Leibniza do Micheleta dogodio se velik pomak: uzastopne revolucije tehnika prekomjerno su proširile psihološki interval izmedu generacija: ` Zatim, gledajući na "Ijudsku sadašnjost" kao "savršeno pogodnu za znanstvenu spoznaju" i ne ostavljajući njezino proučavanje disciplinama "posve različitima" od historije: sociologiji, ekonomiji, novinarstvu ("publicistima", kaže Marc Bloch), valja je ukorijeniti u samu historiju. Otuda granice i nemoć bojažljivih povjesničara koji se plaše sadašnjosti, onih koji "žele poštedjeti čistu Klio previše vrućih dodira", onih koje naziva "antikvarima", zatvorenima u paseističko poimanje historije, ili erudita, nesposobnih prijeći od žetve danosti do historijslcog objašnjenja, što ne treba isključiti, jer erudiciju mora primijeniti svaki povjesničar, ali se u nju ne smije zatvoriti. Ali "erudit koji nema volje promatrati oko sebe ni Ijude, ni stvari ni dogadaje [...] mudro će se odreći imena povjesničara". Čim je sadašnjost jednom dobro uočena i definirana, započinje temeljan proces zanata povjesničara: "razumjeti sadašnjost preko prošlosti" i, korelativno, "razumjeti prošlost preko sadašnjosti". Razrada i primjena "oprezno regresivne metode" jedna je od glavnih ostavština Marca Blocha, a to je naslijeđe sve do danas bilo nedovoljno čuvano i iskorišteno. "Sposobnost razumijevanja živoga [...], glavna značajka povjesničara" stječe se i primjenjuje samo u "stalnom kontaktu s današnjicom". Historija povjesničara počinje se stvarati "natraške". Tek tada će povjesničar moći zgrabiti svoj plijen, "promjenu", učinkovito se predati historijskoj komparatistici i započeti "jedinu pravu historiju [...] univerzalnu historiju". Što se mene tiče, radije bih rekao kao Michel Foucault, opću historiju. Otuda i tri tvrdnje koje su i poticaji. Prva je: "Nepoznavanje prošlosti ne samo da šteti poznavanju sadašnjosti, ono u sadašnjosti ugrožava i samu akciju". Osim povjesničaru, Marc Bloch se obraća svim članovima društva, a ponajprije onima koji ga žele voditi. Čini se da ga još ni danas nisu dobro čuli. Druga je tvrdnja da se "i čovjek mnogo promijenio: u svojem duhu i, nedvojbeno, čak u najosjetljivijim mehanizmima svojega tijela. Njegovo se mentalno ozračje duboko preinačilo; ništa manje ni njegove higijenske i prehrambene navike: ` Odatle opravdanost proučavanja mentaliteta kao predmeta historije, ali i poziv, uvijek alctualan, da se proučava povijest tijela, da se slijedi ono što Marc Bloch na drugom mjestu naziva "pustolovinama tijela". Ali Marc Bloch dodaje: "Medutim, nužno je da u ljudskoj prirodi i u ljudskim društvima postoji trajan temelj, bez kojega čak ni imena čovjeka i društva ne bi ništa značila." Kako bolje izraziti opravdanost, čak i nužnost historijske antropologije, danas uznapredovale, unatoč nezadovoljstvu tradicionalista? Naposljetku, tu široku, duboku, dugu, otvorenu komparativnu historiju ne može ostvariti povjesničar sam. "Život je prekratak: ` "Izdvojen, svaki će stručnjak uvijek sve razumjeti tek polovično, čak i u svom vlastitom polju istraživanja." Historija se "može stvarati samo uzajamnim pomaganjem". Zanat se povjesničara prakticira u kombinaciji individualnog i ekipnog rada. Kretanje historije i historiografije navelo je većinu povjesničara da izadu iz svoje kule bjelokosne. Kad su tako odredeni njegovo područje i njegov postupak, bez drugih granica osim ljudskih i vremenskih, povjesničar može sjesti za svoj stol. Njegov će prvi posao biti "historijsko promatranje" (2.
poglavlje). Ne smije mu biti nepoznata "golema masa pisanih svjedočanstava", posebice onih arheoloških. On mora, dakle, prestati biti "u dokumentarnom redu opsjednut pričom, a u redu činjenica događajem". Ali mora se i pomiriti s tim da ne može znati sve o prošlosti, da koristi "spoznaju preko tragova", da pribjegava postupcima "rekonstrukcije" za čiju primjenu "sve znanosti pružaju mnogobrojne primjere". Ali ako je "prošlost po definiciji danost koju više ništa neće promijeniti [...], poznavanje je prošlosti stvar razvoja u neprekidnoj mijeni i usavršavanju". Na jednom vrlo važnom pitanju, poznavanju individualnih mentaliteta, povjesničari starih razdoblja, uključujući i srednji vijek, "razoružani" su, jer nemaju "ni privatnih pisama, ni ispovijesti": i drevno nam je vrijeme, u najboljem slučaju, ostavilo samo "loše biografije u konvencionalnom stilu". Iz toga proizlazi da "čitav jedan dio naše historije nužno poprima pomalo beskrvan izgled svijeta bez pojedinca". Valja poslušati poštenoga Marca Blocha koji povjesničaru savjetuje da zna reći "ne znam, ne mogu znati"; ali ja smatram da je u tome pomalo pesimističan. Povjesničari proteklih epoha, poglavito srednjega vijeka, danas nastoje pisati biografije koje odgovaraju strogim ali sofisticiranijim metodama rekonstrukcije života, barem slavnih Ijudi prošlosti, i historija pojedinca u tim starim vremenima morala bi imati koristi od sadašnjih istraživanja vezanih uz "povratak subjekta" u filozofiju i društvene znanosti, povratlca koji povjesničare ne ostavlja ravnodušnima. Uostalom, u svojem će istraživanju, prema Marcu Blochu, medievist morati, primjerice, ispitivati živote svetaca koji će mu biti od "neprocjenjive vrijednosti" u pogledu obavijesti koje pružaju "o oblicima života ili mišljenja (naslov jednog važnog poglavlja Feudalnog društva), specifičnima za epohe u kojima su pisani". Ali kad to čini, neće smjeti zaboraviti kao mnogi medievisti, čak i nakon Marca Blocha, da je tu riječ o "stvarima koje nam hagiograf nije ni najmanje želio izložiti". Bitno je dobro vidjeti da dokumenti, svjedočanstva "govore samo kada ih se zna ispitivati [...]; svako historijsko istraživanje pretpostavlja, već od prvih koraka, da istraživanje već ima neki smjer". Ovdje je jasno izražena oprečnost koncepcijama povjesničara zvanih "pozitivistima", ali Marc Bloch se tu pridružuje slavnom matematičaru Henriju Poincareu koji je razmišljao o znanstvenoj praksi i praksi svojih kolega te pokazao da se do svakog znanstvenog otkrića dolazi na temelju prethodne hipoteze. Godine 1902. objavio je knjigu Znanost i hipoteza. Druga iluzija nekih povjesničara jest da "zamišljaju kako svakom historijskom problemu odgovara jedan tip dokumenta, namijenjen samo toj uporabi". Historija se stvara samo korištenjem mnoštva dokumenata, pa prema tome, i tehnika: "malo je znanosti, vjerujem, primorano istodobno se služiti tolikim različitim sredstvima. To je stoga što su ljudske činjenice, uza sve drugo i kompleksne. To je stoga što se čovjek smješta na krajnji vrh prirode." Otud i stav: "Prema mojem mišljenju, dobro je, nužno je da povjesničar ima barem površno znanje o glavnim tehnikama svojega zanata." ` Tu se vidi koliko Marc Bloch ide dalje u koncepciji "pomoćnih povijesnih znanosti" od većine tradicionalnih povjesničara. One se ne smiju upotrebljavati tako da se odjeljuju specijalizacije. I ovdje je nužno sveobuhvatno, potpuno pribjegavanje tehnikama skupljanja i obrade dokumenata. Ali kako organizirati vodenje i obradu historijskog promatranja? Pripremanjem i uspostavljanjem tehničkih priručnika, inventara, kataloga i zbirki; i ovdje Marc Bloch ponovno otkriva veliki erudicijski rad još od Cangea i Mabillona (za medieviste), veliki rad 19. stoljeća; ali tim tehničkim sredstvima on ne daje samo pasivnu ulogu blaga koje valja istražiti, nego mu dodjeljuje funkciju rasadnika u službi pitanja koja valja postaviti dokumentima i povijesti. Marc Bloch takoder poklanja veliku pozornost prenošenju svjedočanstava, susretima povjesničara (on i Lucien Febvre redovito su sudjelovali na međunarodnim kongresima historijskih znanosti dvadesetih i tridesetih godina), "razmjenama informacija", svemu što danas nazivamo komunikacijom u historiji. Ali on ide i dalje: Ponajprije želi slaganje zajednice povjesničara u definiranju "unaprijed, zajedničkim dogovorom, nekoliko velikih dominantnih problema", a uz to, nada se da će "društva napokon pristati da svojim pamćenjem racionalno organiziraju spoznavanje sebe samih". Tu smo u središtu aktualnosti. Koji predmet danas više potiče istraživanje i razmišljanje povjesničara, u suradnji s drugim specijalistima humanističkih i društvenih znanosti, od istraživanja kolektivnog pamćenja, temelja potrage za identitetom? Tu, nedvojbeno, nalazimo i odjek radova Blochova kolege sociologa iz Strasbourga, Mauricea Halbwachsa, čiji su Društveni okviri pamćenja objavljeni 1925. godine. Eto još jedne želje kojoj još danas nije u potpunosti udovoljeno: da povjesničar priča o problemima i tijeku svojeg istraživanja: "Svaka bi historijska knjiga dostojna tog imena morala sadržavati jedno poglavlje ili, na ključnim mjestima, umetnuti niz odlomaka naslovljenih otprilike: 'Kako mogu znati ono što ću reći?' Uvjeren sam da bi čitatelji, čak i oni koji nisu povjesničari, upoznavši se s tim ispovijestima, osjetili pravo intelektualno zadovoljstvo. Prikaz istraživanja, s njegovim uspjesima i zaprekama, rijetko je kada dosadan. Sve ono što je već gotovo širi hladnoću i dosadu." Kakva modernost tona i ideja!
Nakon promatranja - "kritika" (3. poglavlje), Marc Bloch ukratko iznosi povijest kritike i označava za nju odlučujući trenutak - 17. stoljeće: "Doktrina istraživanja razradena je tek tijekom 17. stoljeća, posebice njegove druge polovice, čija se prava veličina ne prepoznaje uvijek tamo gdje bi to trebalo." ` Evo datuma rodenja triju velikih imena historijske kritike: isusovac Papebroeck, utemeljitelj znanstvene hagiografije i kongregacije bolandista, roden 1628; Jean Mabillon, benediktinac iz SaintMaura, utemeljitelj diplomatike, roden 1632; Richard Simon, oratorijanac koji označava početke kritičke biblijske egzegeze, roden 1638. godine. I iza njih jer Marc Bloch uvijek pazi da smjesti povijest u trenutak filozofske misli - dva velika filozofa: Spinoza, roden 1632, i Descartes čija se Rasprava o metodi pojavljuje 1637. godine. Ali historijska kritika zaglibljuje u rutinsku erudiciju lišenu "uvijek novog iznenadenja što ga jedino borba s dokumentom može pružiti". Želim ovdje navesti rečenice koje pokazuju da je za Marca Blocha zanat povjesničara izvor zadovoljstva. Marc Bloch istodobno osuduje "odbojnu ezoteriju" (kakvo zadovoljstvo čitati, ponavljam to, daleko od svakog nerazumljiva žargona, jednostavan i jasan stil Apologije historije.), "bijedan priručnik" i "lažan sjaj tobožnje historije, kakvu jadno ilustriraju Maurras, Bainville ili Plehanov". Marc Bloch tada nalazi nježne akcente govoreći o "našim skromnim biIješkama, našim sitnim pipavim referencijama". Marc Bloch nastavlja naširoko o problemu koji mu leži na srcu, "traženju pogreške i neistine", što je iskusio ne samo u povjesničarskom radu, nego i u svojem životu čovjeka i vojnika, dobivajući lažne vijesti o Velikom ratu. Iskustvo koje ga je toliko obilježilo, što smo zabilježili Carlo Ginzburg i ja,' utjecalo je na njegovo istraživanje Kra jeva čudotvoraca koji su koristili pučko višestoljetno praznovjerno vjerovanje u moć francuskih i engleskih kraljeva da liječe oboljele od skrofuloze. Marc Bloch podrobno nabraja povijesne uvjete tipova društava, kao ono srednjovjekovnoga Zapada, društava podložnih vjerovanju ne u ono što se vidi u stvarnosti nego u ono što se u odredenom razdoblju "smatralo prirodnim vidjeti". Zatim pozdravlja rodenje jedne "gotovo nove" discipline: psihologije svjedočanstava (misao Marca Blocha neprekidno je usmjerena na mogućnosti koje psihologija može pružiti povjesničaru), discipline koja se razvila i koja je nadahnula veliki kolokvij nedavno održan u Miinchenu i opsežnu publikaciju Les Falsifications du Moyen Age (Fdlschungen im Mittelalter). Marc Bloch razvija "ispitivanje logike kritičke metode" koje mu omogućuje da historiju s vlastitim obilježjima ponovno smjesti u cjelinu "realnih znanosti": "ograničavajući svoj udio sigurnosti na doziranje vjerojatnoga i nevjerojatnoga, historijska se kritika razlikuje od većine drugih realnih znanosti tek više nijansiranim stupnjevanjem". Tako, uvijek osjetljiv za jedinstvenost znanja, Marc Bloch može tvrditi: "dolazak jedne racionalne kritičke metode, primijenjene na ljudsko svjedočanstvo", bilo je golem dobitak [...] ne samo za historijsku spoznaju, nego uopće za spoznaju". Poglavlje završava na "mnogo širim obzorima: historija ima pravo medu svoje najsigurnije zasluge ubrajati i to da je, razrac~ujući svoju tehniku, otvorila Ijudima nov put prema istinitom, pa prema tome, i pravednome." Marc Bloch, prezirući povjesničare koji "sude" umjesto da razumiju, ukorjenjuje historiju duboko u istinu i moral. Historijska znanost završava u etici. Historija mora biti istina; povjesničar se ostvaruje kao moralist, kao pravednik. Naša epoha, koja očajnički traži novu etiku, mora primiti povjesničara me$u istraživače istinitoga i pravednoga, ne izvan vremena, nego u vremenu. Dakle, razumjeti, ne suditi. To je cilj "historijske analize" kojom započinje svaki pravi rad povjesničara nakon ispunjenih preduvjeta promatranja i historijske kritike (4. poglavlje). Marc Bloch, uvijek pazeći da izbjegne svaku lijenost duha, pojašnjava da "razumjeti nema u sebi ništa od pasivnoga stava". Povjesničar "odabire i razvrstava", "racionalno urec#uje materiju" koje bi pasivna recepcija "vodila samo do poricanja vremena; prema tome, i same povijesti". Potpuno je potvrc~ena veza izmedu racionalnog sredivanja, vremena i povijesti. Čak i bolje, taj se racionalni postupak poistovjećuje s vremenskim redom' i prirodom povijesti. Ovakva analiza mora posebice nastojati uočiti "veze koje su zajedničke velikom broju društvenih fenomena", uspostaviti "čvrste interpretacije", ne zaboravljajući pritom "odmake" koji "društvenom životu daju [...] njegov gotovo uvijek isprekidan ritam" te, otvarajući put jednom Paulu Veyneu ili Michelu Foucaultu. Nastojeći definirati stilove u historiji, Marc Bloch predlaže posebnu obojenost koja može, primjerice, okarakterizirati "mentalni stav jedne grupe". Osjetljiv za takvu teksturu, takvu rapsodiju historije, Marc Bloch dobro otkriva nedostatak autonomije pojedinačnih historija, posebice ekonomske. To je nadasve točno za srednji vijek koji nije imao koncept ekonomije i koji se nije zadovoljio "uspostavljanjem suživota vjerskoga i ekonomskoga", nego ih je "prepleo". Marc Bloch je tako naznačio ono što će ekonomist Karl Polanyi (umro 1964) nazvati "uklopljenom ekonomijom" (u religiju morala ili politiku) u arhaičnim i starim društvima.
Tu valja dobro čitati Marca Blocha. Jer Ijubomorni čuvari sjećanja na njega, to ljubomorniji što nisu njegovi pravi učenici, viču da je riječ o izdaji kad povjesničar, koji se s pravom poziva na Annales, umjesto "globalne" ili "totalne" historije izdvaja u povijesti pojedinačan predmet. Medutim, Marc Bloch piše: "Ništa nije opravdanije, a često i korisnije, nego da se proučavanje nekog društva usredotoči na posebne aspekte, ili još bolje, na jedan od točno odrec#enih problema koji postavlja ovaj ili onaj od tih aspekata: vjerovanje, ekonomija, struktura klasa ili grupa, političke krize".`' Važan aspekt historijske analize jest vokabular, terminologija, "nomenklatura". Marc Bloch dobro pokazuje kako povjesničar mora voditi svoju analizu pomoću dvostrukog jezika: jezika razdoblja koje proučava, što mu omogućuje da izbjegne anakronizam, ali i jezika verbalnog i konceptualnog materijala aktualne historijske discipline. "Smatrati da nazivlje dokumenata može biti posve dostatno za utvrdivanje našega, dovelo bi, ukratko, do pretpostavke da nam oni daju već gotovu analizu." Ovdje nailazimo na onu svetu fobiju od pasivnosti. Ali ako ne njeguje kult etimologije ("jedna riječ vrijedi manje po svojoj etimologiji nego po tome kako se upotrebljava"), povjesničar će se prihvatiti proučavanja značenja, "historijske semantike", čiji preporod danas valja željeti. I on će se pomiriti s tim da loše odabrane riječi, rabljene za svaku priliku, što ih je historija lišila značenja, i dalje ostanu dio njegova vokabulara: primjerice, "feudalizam", "kapitalizam", "srednji vijek". Ti koncepti imaju i zaslugu da historiju oslobadaju razvrstavanja prema "hegemonijama diplomatske i vojne prirode". Marc Bloch podsjeća da je Voltaire izrazio svoj prosvjed: "Čini se da su u galskim zemljama postojali samo kraljevi, ministri i generali." Vrijeme historije klasificirano prema vladavinama gotovo je završeno, ali se nastavlja vrijeme pretjerane tiranije stoljeća - posve neprirodne podjele - i kako da se onda riješimo "feudalizma", "kapitalizma" i "srednjega vijeka"? Valja se vratiti središnjoj ideji ovoga poglavlja, ideji o prepletanju sastavnica Ijudskih društava uronjenih u povijest: "prepoznali smo da se u jednom društvu, ma kakvo ono bilo, sve povezuje i medusobno odrec#uje - politička i društvena struktura, ekonomija, vjerovanja, najelementarnija i najsuptilnija očitovanja mentaliteta". I tu Marc Bloch skida šešir jednom od velikih preteča nove historije, Guizotu, koji je govorio o kompleksu "u smislu onoga što ujedinjuje sve elemente života naroda, sve snage njegova postojanja". "Kako nazvati" taj kompleks? Marc Bloch ističe jednu riječ (ili ideju) čiju je povijest napisao Lucien Febvre: "civilizacija". Neću poricati njezinu važnost, ali moram konstatirati, ne bez žaljenja, da je ona danas gotovo ograničena na francuski jezik i civilizaciju. Drugdje prevladava riječ "kultura", koja nije ista stvar i nije na istoj razini kvalitete. Znak je to vremena, nedvojbeno, koje osuduje civilizaciju zbog njezina elitizma i odbacuje je, zaposjedajući jedno područje historije u korist masovne kulture, koje historiju čini manje ljudskom a više materijalnom. Čini se da je izgubljena i bitka Fernanda Braudela koji je želio "materijalnom civilizacijom" zamijeniti "materijalnu kulturu". Treba li se pomiriti s tom nehumanošću? Marc Bloch nije mogao dovršiti svoj rad - prekinulo ga je aktivno sudjelovanje u Pokretu otpora, a nit života presjekli su mu neprijateljski meci 1944. godine - 5. poglavlje bilo bi nedvojbeno "objašnjenje u historiji". Napisan je jedino njegov početak, o "pojmu uzroka". Marc Bloch tu daje još nekoliko poruka velike važnosti: • Ponajprije, novi prosvjed protiv "pozitivizma" koji je "želio iz znanosti ukloniti ideju uzroka` ; ali i osuda pokušaja svodenja problema uzroka u historiji na problem motiva te odbijanje "banalne psihologije". Odbijanje o kojem je dobro razmisliti jer je na kraljevski put historije mentaliteta prodrla rijeka vulgarne psihologije. • Zatim označavanje novog idola što ga valja protjerati iz povjesničarske problematike: "predrasuda o jedinom uzroku". Osuda je neopoziva: "predrasuda općeg smisla, postulat logičara, tik istražnoga suca, monizam uzroka bio bi za historijsko objašnjenje samo smetnja". Život, odnosno povijest višestruka je u svojim strukturama, u svojim uzrocima. • Marc Bloch tom prilikom naznačuje i jednu drugu "pogrešku", "onu kojom se nadahnuo geografski pseudodeterminizam, danas definitivno srušen". I dodaje: "Pustinja, ma što o tome rekao Renan, nije nužno monoteistička." Nisam siguran da se taj leš još ne miče. Ne tako davno dobri su se duhovi još oduševljavali buncanjima (o kojima se još k tomu danas zna da su imala zadah rasizma) jednog Andrea Siegfrida, čija se fantomska izborna geografija Francuske činila uvijek puna zavodljivosti. Ne, granit ne glasuje. Sada dolazi bolan trenutak kad rečenica nije završena, kad stranica postaje neumoljivo bijela... Ali kraj je lijep: "Da se sve kaže jednom riječju, uzroci se, u historiji više nego drugdje, ne postuliraju. Oni se traže: Prekinuta knjiga završava riječju čovjeka od zanata, istraživača, ali i paskalovskim tonom. *** Danas se općenito govori - poglavito medu onima koji ih ne vole - da su Marc Bloch i Annales odnijeli pobjedu i da je njihovo poimanje historije osvojilo historijsku znanost; ali to je samo izgovor da
se njihova pouka i njihov primjer odbace u muzej historiografskih antikviteta. Ta pogrešna ili pakosna tvrdnja skriva dvije istine. Prva, ako su Marc Bloch i Annales imali odlučujući utjecaj na obnovu historijske znanosti, ta je obnova bila ograničena, osobito u bitnim aspektima njihovih orijentacija, kao što je koncepcija historije-problema ili interdisciplinarna historija. Druga, to je da knjiga i danas zadržava velik dio svoje novine, svoje nužnosti te valja ponovno otkriti njezinu djelotvornost. O kompleksnosti povijesnoga vremena, o nužnosti historijskoga objašnjenja, o historiji sadašnjosti, o odnosima izmedu prošlosti i sadašnjosti, o "idolu izvorišta", o pojmu "uzroka" u historiji, o prirodi i konstrukciji historiografske činjenice, o ulozi osviještenja, tretiranju "slučaja" i oblicima laži i pogreške u historiji, o historijskom diskursu, legitimnim načinima stvaranja historije, o definiciji nužnog traženja povijesne "istine" (pod izgovorom da se ne smije dati zavesti artificijelnošću historije, koju ona dijeli sa svim znanostima, jer znanje se stječe samo pod tu cijenu, željelo se zanijekati postojanje jedne povijesne istine kako bi se predalo tobože ničeanskom prakticiranju historijske igre arbitrarnih pravila), o nužnosti etike historije i povjesničara - u svemu tome valja ponovno krenuti od ove knjige. Iako je Marc Bloch sačuvao svoju tajnu o koncepciji povjesničarskoga stava pred budućnošću, taj nam je problem ostavio kao imperativno naslijeđe. *** Dakle, povratak Marcu Blochu? Nedvojbeno, jer taj će povratak biti jedan od najplodnijih medu onima koji često samo loše prikrivaju povratak historiografskoj prethistoriji. Ali, dakako, opet slušajući savjet Marca Blocha: "Ostat ću, dakle, vjeran njihovim poukama kritizirajući ih vrlo otvoreno tamo gdje to budem smatrao korisnim, kao što želim da me jednog dana kritiziraju i moji učenici." Ova knjiga ne označava završnicu, nego polazište. Što danas mogu o ovom djelu misliti povjesničar, profesor povijesti, student, Ijubitelj historije (ne moraju li svaka žena, svaki muškarac u duhu Marca Blocha biti ljubitelji, možda čak i ljubavnici historije)? Ovo je ponajprije djelo inteligentna i senzibilna pojedinca, čovjeka i gradanina koliko i profesora i povjesničara, zaljubljena u sigurnost, ali i svjesna nesigurne mladosti historijske znanosti, čovjeka široke i duboke erudicije, ali spremnog na intelektualne pustolovine, čovjeka gladna znanja, razumijevanja i objašnjenja. Ovo je i djelo povjesničara, rodena 1886, oblikovana u sveučilišnoj židovskoj obitelji Dreyfusovih pristaša, nezadovoljna uskošću i površnošću poimanja, prakse i poučavanja historije u Francuskoj početkom 20. stoljeća, čovjeka koji je, kroz susrete s Lucienom Febvreom, svojim djelom, svojim poučavanjem i utjecajem Annalesa, kojih je bio suosnivač, postao jednim od sudionika velike obnove historije izmedu dvaju ratova. Duhovni sin Micheleta i Fustela de Coulangesa, pokupivši ono najbolje od europske historiografije krajem 19. i početkom 20. stoljeća, čitatelj Marxa, Durkheima, Simianda, uvijek je spreman poslušati one njihove poruke koje produbljuju i jačaju historiju, ali i oduprijeti se onome što u njihovim analizama isključuje stvarno vrijeme povijesti i konkretne ljude koji je proživljavaju, ali i stvaraju, čak i anonimne sudionike iz dubina. Kako bi se i on sam odredio, sin je svojega vremena još više nego svojega oca. A radi se o epohi Treće Republike, dvaju svjetskih ratova u kojima je Marc Bloch sudjelovao i intenzivno proživio kao gradanin, vojnik i povjesničar. Individualno i kolektivno djelo Marca Blocha, Apologija historije, takoder je proizvod trenutka. Ali jednako tako i poražene Francuske, klonule u porazu, u okupaciji i višijevskoj sramoti u kojoj Marc Bloch opaža prve drhtaje nade, istodobno u oslobodenje historije koje valja podržati u aktivnom otporu, i u napredak historijske znanosti koji valja rasvijetliti pisanjem ove knjige. Poput belgijskog povjesničara Henrija Pirennea, tog velikog učitelja i sudionika, ovdje često citirana, koji je u kućnom pritvoru, gdje su ga Nijemci držali za Prvoga svjetskog rata, napisao pionirsku Povijest Europe, kao što je u jednom zarobljeničkom logoru u Njemačkoj i Fernand Braudel razradio svoju tezu o Sredozemlju i sredozemnom svijetu u doba Filipa ll. (1949). Ova je nedovršena knjiga potpuno historijsko djelo. Jacques Le Goff UPUTE ČITATELJU U ovoj su knjizi korišteni neki znakovi koji omogućuju da se najvjernije prenesu izvorni tekstovi. Tako: ... označavaju da su jedna ili više riječi iz rukopisa Marca Blocha neodgonetljive. Ako je posrijedi više riječi, to je spomenuto (?) označava da ostaje dvojba o dešifriranoj riječi / odvaja riječi, grupe riječi i dijelove rečenica u nedostatku interpunkcije u rukopisu [ ] označavaju dodane riječi ili odlomke u odnosu na ranije redakcije Marca Blocha. (prva redakcija ili intermedijarna kada ne postoji prva redakcija) ] [ označavaju izostavljene riječi ili odlomke u odnosu na ranije redakcije Marca Blocha
abc slova kao eksponenti upućuju na bilješke na dnu stranice. In memoriam matris amicae LUCIENU FEBVREU kao posveta Ako ova knjiga mora jednoga dana biti objavljena; ako ikada, od obična lijeka, od kojega usred najgorih bolova i najgorih osobnih i zajedničkih tjeskoba danas tražim malo duševnoga mira, postane prava knjiga, ponudena da se čita: jedno će drugo ime, a ne Vaše, dragi prijatelju, biti ispisano na prvoj stranici. Vi to osjećate, to je ime bilo potrebno na tom mjestu: jedino dopušteno podsjećanje na previše duboku i previše svetu nježnost da bi podnijelo čak i da bude izgovoreno. Medutim i Vi, kako bih se mogao pomiriti s tim da Vas spomenem samo u nekim usputnim referencijama, uostalom, premalo brojnima? Dugo smo se zajedno borili za jednu širu i ljudskiju historiju. U trenutku kada pišem, zajednička je zadaća izložena mnogim prijetnjama. Ne našom greškom. Mi smo privremeni gubitnici nepravedne sudbine. Doći će vrijeme, siguran sam u to, kad će naša suradnja stvarno" moći iznova započeti: javna kao nekoć i kao nekoć slobodna. Očekujući to, ona će se, s moje strane, nastaviti na ovim stranicama, punima Vaše prisutnosti. Ona će tu zadržati ritam, kakav je uvijek imala, temeljnoga slaganja i na površini oživljenog korisnom igrom naših srdačnih rasprava. Medu idejama koje kanim braniti više njih zasigurno potječe izravno od Vas. O mnogim drugima ne bih mogao mirne savjesti odlučiti jesu li Vaše, moje, ili pripadaju obojici. Uvjeren sam da ćete se složiti sa mnom. Ponekad ćete me i ukoriti. I sve će to, medu nama, stvoriti još jednu vezu više. Fougeres (Creuse), 10. svibnja 1941.' UVOD "Tata, objasni mi onda čemu služi historija." Tako je dječak, meni vrlo blizak, prije nekoliko godina ispitivao oca povjesničara. Volio bih reći da je knjiga koju ćete čitati moj odgovor. Jer, za jednog pisca, ne zamišljam Ijepšu pohvalu nego da zna istim tonom govoriti učenima i učenicima. Ali tako visoka jednostavnost povlastica je nekolicine rijetkih odabranih. Ipak ću to pitanje jednoga djeteta, čiju žed za znanjem možda u tom trenutku nisam najbolje uspio utažiti, ovdje zadržati kao moto. Neki će, nedvojbeno, u tome naći naivnu formulu. Meni se, naprotiv, čini potpuno prikladnom. Problem koji ona postavlja, sa zbunjujućom iskrenošću te nesmiljene dobi, upravo je problem opravdanosti historije. Eto, povjesničar je pozvan da položi svoje račune. On će se na to odvažiti samo s malim unutarnjim drhtajem: koji se majstor, ostario u svojem zanatu, ikada pitao bez stezanja oko srca je li dobro iskoristio svoj život? Ali rasprava uvelike nadilazi [sitne] skrupule korporativnog morala. Ona se tiče čitave naše zapadne civilizacije. Jer, za razliku od drugih tipova kulture, ona je uvijek mnogo očekivala od svojega pamćenja. [Sve ju je na to poticalo: kako kršćansko tako i antičko naslijede. Grci i Latini, naši učitelji, bili su historiografski narodi. Kršćanstvo je religija povjesničara. Drugi su religijski sustavi mogli utemeljiti svoja vjerovanja i obrede na mitologiji gotovo izvanjskoj ljudskom vremenu; za svete knjige kršćani imaju povijesne knjige, a njihove liturgije, s epizodama zemaljskog života jednog Boga, svečano prizivaju u sjećanje povijest Crkve i svetaca. Kršćanstvo je još povijesno na drugi način, možda dublji: smještena izmedu Pada i Suda, Ijudska je sudbina za njega duga pustolovina koje je svaki pojedinačni život, svako pojedinačno "hodočašće" odraz; u trajanju, dakle u povijesti, odvija se, središnja os svake kršćanske misli, velika drama pada i otkupljenja. Naša umjetnost, naši književni spomenici puni su odjeka prošlosti; naši djelatni Ijudi neprestano ponavljaju njihove pouke, tobožnje ili stvarne. Trebalo bi, nedvojbeno, medu psihologijama različitih grupa označiti više nijansi. Cournot je to odavno primijetio: vječno skloni rekonstruirati svijet na linijama razuma, Francuzi masovno žive svoja kolektivna sjećanja mnogo manje intenzivno nego, primjerice, Nijemci. Takoder nema dvojbe da se civilizacije mogu promijeniti. Tako nije nepojmljivo da se i naša jednoga dana udalji od povijesti. Bilo bi razumno da povjesničari o tome promisle. Loše shvaćena povijest mogla bi, ne pazi li se, ugroziti povjerenje u bolje shvaćenu povijest. Ali kada bismo i morali do toga doći, to bi bilo samo po cijenu silovitoga raskida s našim najpostojanijim intelektualnim tradicijama. Zasad smo, što se toga tiče, tek u stadiju ispitivanja svijesti. Svaki put kad naša žalosna društva, u stalnoj krizi rasta, počinju sumnjati u sebe, pitaju se jesu li bila u pravu ispitujući svoju prošlost ili jesu li je dobro ispitivala. Čitajte ono što se pisalo prije rata, ono što se može još danas pisati]: među rasprostranjenim nemirima današnjega vremena čut ćete gotovo neizbježno kako taj nemir miješa svoj glas s drugima. Usred drame bilo mi je dano da čujem njegov [posve] spontani odjek. Bilo je to u lipnju 1940, istoga dana, ako se dobro sjećam, kad su Nijemci ušli u Pariz. U normandijskom vrtu, gdje je naš glavni stožer, lišen svojih trupa, besposleno tumarao, prežvakavali smo uzroke poraza: "Treba li vjerovati da nas je povijest prevarila?" - promrmljao je jedan od nas.
Tako se tjeskoba odrasla čovjeka, s gorčim naglaskom, povezala s radoznalošću nezrela mladića. Valja odgovoriti i na jednu i na drugu. Međutim, treba još znati što znači riječ "služiti". *** Zasigurno, čak i kad bi se historija morala ocijeniti nesposobnom za druge usluge, valjalo bi istaknuti, u njezinu korist, da je zabavna. Ili, da budemo točniji - jer svatko traži svoju razonodua gdje mu se svida - neprijeporno se velikom broju ljudi čini takvom.h Osobno, koliko se daleko sjećam, uvijek me je vrlo zabavljala. Kao i sve povjesničare, mislim. Bez toga, iz kojih bi razloga oni odabrali taj zanat? U očima bilo koga tko nije potpuno nerazuman, sve su znanosti zanimljive. Ali svaki znanstvenik pronalazi samo jednu bavljenje kojom ga zabavlja. Otkriti je da bi joj se posvetilo, upravo je ono što se naziva životnim pozivom. Uostalom, sama po sebi, neprijeporna privlačnost historije već zaslužuje da zadrži našu misao. Kao začetak i kao poticaj, njezina je uloga bila i ostaje bitna. Prije želje za spoznajom, obična sklonost; prije znanstvenoga rada, potpuna svijest o njegovim ciljevima, instinkt koji tome vodi evolucija našega intelektualnog ponašanja obiluje povezanostima te vrste. Nema toga, sve do fizike, čiji prvi koraci ne duguju mnogo „muzejima kurioziteta". Isto tako, vidjeli smo kako se male radosti zbog starudija nalaze u začetku više od jednog smjera proučavanja koji je, malo-pomalo, dobivao na ozbiljnosti. To je geneza arheologije i, bliže nama, folklora. Čitatelji Alexandrea Dumasa možda su samo potencijalni povjesničari kojima nedostaje samo to što su bili naviknuti da si pružaju čisto zadovoljstvo i, prema mojem mišljenju, još snažnije: zadovoljstvo prave boje. S druge strane, kad se jednom započne metodičko istraživanje, sa svom nužnom strogošću, ta se draž nipošto ne gasi; naprotiv - svi [pravi] povjesničari mogu o tome svjedočiti - ona još dobiva na živosti i punoći: u jednom smislu, tu nema ništa što ne bi vrijedilo za ma koji intelektualni rad." Ipak, ne bi smjelo biti dvojbe, historija ima svoje vlastite estetske užitke koji ne nalikuju onima u bilo kojoj drugoj disciplini. To je stoga što je prizor ljudskih aktivnosti, koji je njezin poseban predmet, upravo stvoren da privuče ljudsku maštu. Nadasve kad se njihovo širenje, zahvaljujući udaljavanju u vremenu ili prostoru, ukrasi suptilnim privlačnostima neobičnosti. I sam nam veliki Leibniz to priznaje: kad je s apstraktnih matematičkih spekulacija ili teodiceje prelazio na odgonetavanje starih povelja ili starih kronika carske Njemačke, osjećao je, baš kao i mi, tu "nasladu u spoznavanju jedinstvenih stvari". Pazimo da našoj znanosti ne oduzmemo njezin dio poezije. Čuvajmo se nadasve osjećaja, koji sam u nekih zatekao, da se zbog toga crvenimo. Bila bi iznenadujuća glupost vjerovati da ona, ako već tako snažno djeluje na senzibilitet, mora biti manje sposobna zadovoljiti i našu inteligenciju. *** Ipak, kad bi historija, prema kojoj nas vodi gotovo sveopća privlačnost, imala samo tu privlačnost kao opravdanje, ukratko, kad bi bila samo ugodna razbibriga poput bridža ili pecanja, bi li vrijedila svega toga truda koji ulažemo da bismo je pisali? Da bismo je pisali, tu razumijem pošteno, istinito i idući koliko je moguće prema skrivenim pokretačima: prema tome, teško. Igra nam danas više nije dopuštena, napisao je Andre Gide: pa makar to bile i igre inteligencije, dodao je. To je bilo 1938. godine. Koliko te riječi dobivaju teži smisao 1942. kada ja pišem! Zasigurno, u svijetu koji se počinje baviti kemijom atoma i ispitivati tajnu zvjezdanih prostora, u našem jadnom svijetu koji, s pravom ponosan na svoju znanost, ipak ne uspijeva stvoriti malo sreće, duge bi sitničavosti historijske erudicije, kadre progutati čitav jedan život, zaslužile da budu osudene kao apsurdno, gotovo kriminalno rasipanje snaga, kad bi na kraju morale samo s malo istine oviti jednu od naših razbibriga. Ili će valjati odvraćati od bavljenja historijom sve duhove koji se mogu drugdje bolje uposliti, ili će historija kao spoznaja morati dokazati svoju dobru savjest. Ali tu se postavlja novo pitanje: što zapravo opravdava intelektualni napor? Mislim da se danas više nitko ne bi usudio reći poput strogih pozitivista da se vrijednost nekog istraživanja mjeri, u svemu i za sve, prema njegovoj sposobnosti služenja akciji. Iskustvo nas nije samo naučilo da je nemoguće unaprijed odlučiti hoće li se naizgled najnekorisnije spekulacije jednoga dana pokazati začudno korisnima praksi. Uskratiti čovječanstvu pravo da traži, izvan svake brige o blagostanju, utaženje svoje intelektualne gladi, značilo bi nametnuti mu neko neobično osakaćenje. Čak kad bi historija bila vječno ravnodušna prema homo faberu ili politicusu, za obranu bi joj bilo dostatno da bude priznata kao nužna u punom procvatu homo sapiensa. Medutim, čak i tako ograničeno, pitanje nije odmah riješeno. Jer priroda našeg razuma vodi ga mnogo manje želji za znanjem nego želji za razumijevanjem. Otud proizlazi da su jedine autentične znanosti one koje među fenomenima uspijevaju uspostaviti objasnidbene veze. Ostalo je, prema Malebrancheovu izrazu, samo "mnogoznalost". Medutim, "mnogoznalost" može predstavljati razonodu ili maniju; danas se, ništa više nego u Malebrancheovo vrijeme, ona ne bi mogla smatrati jednim od dobrih djela
inteligencije. Čak neovisno o svakoj eventualnoj primjeni, historija će imati pravo tražiti svoje mjesto medu znanostima uistinu dostojnima napora samo u mjeri u kojoj nam ona, umjesto obična nabrajanja, bez povezanosti i gotovo bez granica, omogućava racionalno svrstavanje i progresivnu inteligibilnost. Ipak, nije prijeporno da će nam se činiti kako u znanosti uvijek ima nešto nepotpuno ukoliko nam ne mora, prije ili kasnije, pomoći da bolje živimo. Posebice, kako ne bismo u sebi tako snažno gajili taj osjećaj prema historiji, to jasnije unaprijed namijenjenoj, rekli bismo, da radi u korist čovjeka što joj je materija sam čovjek i njegova djela? Zapravo, staro nagnuće, za koje ćemo barem pretpostaviti da ima vrijednost instinkta, potiče nas da od nje tražimo da nas vodi u našem radu; zatim da se Ijutimo na nju, poput poražena vojnika čije sam riječi spomenuo, ako se slučajno pokaže nemoćnom da nam ih pruži. Problem korisnosti historije, u uskom, u pragmatičnom smislu riječi korisno, ne miješa se s problemom njezine posve intelektualne opravdanosti. On, uostalom, može doći tek kao drugi: da bi se razumno djelovalo, ne treba li najprije razumjeti? Ali uz rizik da samo napola odgovori na najimperativnije sugestije općeg smisla, ni taj problem ne bi mogao biti zaobiđen. *** Na ta su pitanja neki od naših savjetnika, ili onih koji bi to htjeli biti, već odgovorili. To je trebalo odagnati naša nadanja. Najpopustljiviji su rekli: historija je nekorisna i nepostojana. Drugi, čija se strogost ne opterećuje polovičnim mjerama: ona je štetna. "Najopasniji proizvod koji je razradila kemija inteligencije" - to je izgovorio jedan od njih [i ne od onih najmanje poznatih]. Te osude imaju zastrašujuću privlačnost: one unaprijed opravdavaju neznanje. Srećom za ono što još u nama ostaje od radoznalosti duha, one možda nisu neopozive. Ali ako treba ponovno razmotriti raspravu, važno je da to bude na sigurnijim danostima. Jer, postoji mjera opreza koje se uobičajeni ocrnjivači historije, čini se, nisu dosjetili. Njihovu govoru ne nedostaje ni rječitosti ni duha. Ali oni su se, uglavnom, zaboravili točno obavijestiti o onome o čemu govore. Slika kakvu imaju o našim proučavanjima nije nastala u radionici. Ona više miriše na oratorij i akademiju nego na radni kabinet. Nadasve je zastarjela. Tako da bi bilo moguće da je, na kraju krajeva, toliko žara utrošeno na istjerivanje demona iz fantazme. Naše nastojanje tu mora biti posve drukčije. Metode od kojih tražimo da odvagnu stupanj sigurnosti bit će one kojima se stvarno služi istraživanje čak u najmanjoj i najdelikatnijoj pojedinosti svojih tehnika. Naši će problemi biti upravo oni problemi koje povjesničaru svakodnevno nameće njegova građa. Jednom riječju, ponajprije bismo htjeli reći kako se i zašto povjesničar bavi svojim zanatom. Na čitatelju je da zatim odluči zaslužuje li taj zanat da se obavlja. *** Ipak, budimo pozorni. Čak se i tako shvaćena i ograničena zadaća može samo prividno doimati jednostavnom. Ona bi to možda i bila kad bismo se nalazili pred jednim od primijenjenih umijeća o kojima smo dovoljno izvijestili nabrajajući jedne za drugima dugo iskušavane vještine. Ali historija nije ni urarstvo ni ebanisterija. Ona je napor usmjeren prema boljem spoznavanju: prema tome, stvar u pokretu. Ograničiti se na opisivanje onakve znanosti kakva se stvara, uvijek će pomalo značiti njezinu izdaju. Još je važnije reći kako ona očekuje da će se uspjeti postupno ostvariti. Medutim, takav pothvat nužno od analitičara zahtijeva dosta veliku dozu osobnoga izbora. [Uistinu, svaku znanost, na svakoj od njezinih etapa stalno prožimaju divergentne tendencije koje nije moguće odijeliti bez neke vrste oklade na budućnost.] Pred tom se nužnošću ne računa na povlačenje. U intelektualnoj stvari, ne više nego u nekoj drugoj, strah od odgovornosti nije baš preporučljiv osjećaj. Međutim, bilo je pošteno o tome obavijestiti čitatelja. Isto tako, teškoće s kojima se neizbježno susreće svako proučavanje metoda razlikuju se prema točki koju je svaka disciplina trenutačno dosegla na uvijek malo isprekidanoj krivulji svojega razvoja. Prije pedeset godina, kad je kao najveći autoritet vladao Newton, zamišljam da je bilo mnogo lakše nego danas, sa strogim planom, sastaviti izlaganje o mehanici. Ali historija je još u fazi mnogo nepovoljnijoj za sigurnost. Jer historija nije samo znanost u hodu. To je i znanost u djetinjstvu: kao sve one kojima je predmet Ijudski duh, kasno pridošao u polje racionalne spoznaje. Ili, bolje reći: stara znanost u embrionalnom obliku priče, dugo opterećivana fikcijama, još dulje povezana s najneposrednije uhvatljivim događajima, ona ostaje kao razložit pothvat analize, posve mlada. Ona, naposljetku, teško uspijeva prodrijeti ispod površnih činjenica i, nakon privlačnosti legende ili retorike, odbaciti danas najopasnije otrove učene rutine i empirizma prerušenog u zajednički smisao. Ona još nije nadišla prva tapkanja na nekima od bitnih problema svoje metode. I stoga Fustel de Coulanges i, već prije njega, Bayle, nedvojbeno nisu bili posve u krivu govoreći da je to "najteža od svih znanosti".' *** [Međutim, je li to iluzija? Ma kako naš put ostajao nesiguran na tolikim mjestima, čini mi se da smo danas u boljem položaju od naših neposrednih prethodnika pa vidimo malo jasnije.
Naraštaji točno prije našega, u posljednjim desetljećima 19. stoIjeća i sve do prvih godina 20. stoljeća, živjeli su kao omamljeni vrlo strogom, uistinu comteovskom slikom znanosti fizičkoga svijeta. Proširujući tu prestižnu shemu na cjelinu stečevina duha, činilo im se da ne može postojati autentična spoznaja koja ne bi morala dovesti do odmah neoborivih demonstracija, do sigurnosti formuliranih u obliku nužno univerzalnih zakona. To je bilo gotovo jednodušno mnijenje. Ali primijenjeno na historijsko istraživanje, ono je izazvalo, prema temperamentima, dvije suprotstavljene tendencije. Jedni su vjerovali da je moguće ustanoviti znanost o ljudskoj evoluciji kakva bi se prilagodila tom na neki način sveznanstvenom idealu, i radili su najbolje što su mogli na njezinu uspostavljanju: uostalom, uz rizik da se konačno pomire s tim da izvan dometa toga znanja o Ijudima ostavljaju mnogo vrlo ljudskih realiteta, ali koji su im se činili potpuno oprečnima racionalnom znanju. Taj je ostatak bilo ono što su prezirno nazivali dogadajem; to je bio i dobar dio najintimnijega individualnog života. Ukratko, to je bio stav sociološke škole koju je utemeljio Durkheim. Barem, ukoliko se ne vodi računa o ublažavanjima što su ih na prvu krutost načela malopomalo unosili Ijudi previše inteligentni da podnose, makar i protiv svoje volje ma kakav pritisak. Naša proučavanja mnogo duguju tom velikom naporu. Naučio nas je da analiziramo dublje, da probleme izražavamo s većom točnošću, da mislimo, usudit ću se reći, manje jeftino. O tome će se ovdje govoriti jedino s mnogo zahvalnosti i poštovanja. Čini li se danas prevladanim, to je, prije ili kasnije, za sve intelektualne pokrete cijena njihove plodnosti. Drugi su pak istraživači u istom trenutku zauzeli posve različit stav. Ne uspijevajući uklopiti historiju u okvire fizičkoga legalizma, uz to još posebice zaokupljeni, zbog svojega osnovnog obrazovanja, teškoćama, sumnjama, čestim opetovanim počecima dokumentarne kritike, oni su iz svojih konstatacija prije svlega crpili lekciju razočarane poniznosti. Disciplina kojoj su posvetili svoje talente nije im se učinila, na kraju krajeva, sposobnom, ni u sadašnjosti ni u budućnosti, za mnoge perspektive napretka. Bili su skloni u njoj vidjeti, prije nego uistinu znanstveno znanje, neku vrstu estetske igre ili, u najboljem slučaju, higijenske vježbe pogodne za zdravlje duha. Ponekad ih se nazivalo "historizirajućim povjesničarima": pogrdan nadimak našeg udruženja, jer se doima da održava bit historije u samoj negaciji njezinih mogućnosti. Što se mene tiče, rado bih im našao, u trenutku francuske misli uz koji su vezani, izražajniji znak prepoznavanja. Ljubazni je i neuhvatljivi Sylvestre Bonnard, držimo li se datuma koje knjiga veže uz njegovu aktivnost, anakronizam: baš kao i stari sveci koje su srednjovjekovni pisci naivno opisivali u bojama vlastita vremena. Sylvestrea Bonnarda (samo ako se želi na trenutak toj izmišljenoj sjeni zamisliti život u tijelu), pravoga Sylvestrea Bonnarda, rodena u vrijeme Prvoga Carstva, generacija bi velikih romantičarskih povjesničara još ubrojila među svoje; dijelio bi njihove dirljive i plodne zanose, pomalo naivnu vjeru u budućnost "filozofije" historije. Zanemarimo li epohu kojoj je tobože pripadao i vratimo li ga u onu u kojoj je pisan njegov imaginarni život; bit će dostojan uloge zaštitnika, korporativnog sveca cijele grupe povjesničara, gotovo intelektualnih suvremenika njegova životopisca; vrlo pošteni trudbenici, ali pomalo kratka daha, o kojima bi se ponekad reklo da, nalik djeci čiji su se očevi previše zabavljali, nose u svojim kostima umor velikih povijesnih orgija romantizma; spremni postati sitnima pred svojim kolegama iz laboratorija; ukratko, više željni savjetovati nam oprez nego polet. Bi li bilo previše pakosno da njihovu devizu potražim u onoj neobičnoj rečenici koja se jednoga dana omaknula čovjeku tako žive inteligencije kakav je bio moj dragi učitelj Charles Seignobos: "Vrlo je korisno postavljati pitanja, ali vrlo opasno na njih odgovoriti"? To zasigurno nisu riječi nekog razmetljivca. Ali da fizičari nisu otvoreno pokazivali neustrašivost, gdje bi bila fizika? Medutim, naše mentalno ozračje nije više isto. Kinetička teorija plinova, Einsteinova mehanika i kvantna teorija stubokom su promijenile ideju koju je svatko još jučer imao o znanosti. One je nisu umanjile, ali su je učinile prilagodljivijom. Sigurno su u mnogim pitanjima, beskrajno vjerojatnim, strogo mjerljivo zamijenile pojmom vječne relativnosti mjere. Mnogi su duhovi osjetili djelovanje ovih teorija nažalost, i ja se moram svrstati među njih - čije su slabosti inteligencije ili obrazovanja dopuštale da tek iz daljine i na neki način refleksno slijede tu veliku preobrazbu. Prema tome, odsad smo mnogo spremniji pretpostaviti da neka spoznaja, iako se ne pokazuje pogodnom za euklidske demonstracije ili nepromjenljive zakone ponavljanja, ipak može pretendirati na ime znanstvene spoznaje. Mnogo lakše prihvaćamo činjenicu da sigurnost i univerzalizam možemo pretvoriti u pitanje stupnja. Više ne osjećamo obvezu da nastojimo svim predmetima znanja nametnuti jednak intelektualan obrazac, preuzet od prirodnih fizikalnih znanosti, jer se i tamo gabarit prestao primjenjivati u cijelosti. Još ne znamo dobro što će jednoga dana biti s humanističkim znanostima. Znamo da one za svoje postojanje - samo se po sebi razumije, nastavljajući se pokoravati temeljnim pravilima razuma - neće morati odustati od svoje izvornosti niti je se stidjeti.] ***
Volio bih da se medu profesionalnim povjesničarima posebice mladi naviknu na razmišljanje o tim neodlučnostima, tim neprekidnim "kajanjima" našega zanata. Za njih će to biti najsigurniji način pripreme, prema slobodnom izboru, za razložno raspolaganje vlastitim naporom. Nadasve bih želio vidjeti kako u sve većem broju dolaze do historije, istodobno proširene i produbljene, čiji plan - svaki dan smo sve brojniji - sve jasnije razabiremo. Ako im moja knjiga u tome može pomoći, imat ću osjećaj da ona neće biti [potpuno] nekorisna. Ima u njoj, priznajem, i jedan dio programa. Ali ja ne pišem jedino, ni čak poglavito, za uporabu isključivo u radionici. Nisam mislio ni da običnim radoznalcima treba išta skrivati od neodlučnosti naše znanosti. One su naša isprika. Još bolje: one čine svježinu naših proučavanja. Mi nemamo tek pravo tražiti popustljivost prema historiji kakva se duguje svakom početku. Nedovršeno, teži li neprestano svojem nadilaženju, ima za svaki malo strastveniji duh privlačnost jednaku privlačnosti najsavršenijeg uspjeha. Dobar orač voli oranje i sjetvu isto toliko koliko i žetvu, rekao je tako, ili otprilike tako, Peguy. *** Prikladno je da ovih nekoliko uvodnih riječi završi jednim osobnim priznanjem. Svaka znanost sama za sebe predstavlja tek djelić općega kretanja prema spoznaji. [Već sam ranije imao priliku dati za to primjer:] kako bi se dobro razumjeli i procijenili njezini postupci istraživanja, pa bili oni i najposebniji, bilo bi ih prijeko potrebno [znati] povezati [jednim posve sigurnim potezom,] s cjelinom tendencija koje se u istom trenutku očituju u drugim redovima discipline. Medutim, to proučavanje metoda radi njih samih čini, na svoj način, specijalnost čiji se tehničari nazivaju filozofima. To je naslov na koji mi je zabranjeno polagati pravo. Zbog te praznine u mojem prethodnom obrazovanju, ovaj će ogled nedvojbeno mnogo izgubiti: u preciznosti jezika kao i u širini obzora. Mogu ga predstaviti samo onim što jest: podsjetnik zanatlije koji je uvijek volio razmišljati o svojoj svakodnevnoj zadaći, bilježnica jednog šegrta koji je dugo baratao metrom i libelom, a da se zbog toga nije smatrao matematičarom. PRVO POGLAVLJE HISTORIJA, LJUDI I VRIJEME 1. POVJESNIČAROV IZBOR Riječ historija vrlo je stara riječ: [tako stara da nam je ponekad i dodijala. Istina, rijetko, išli smo čak tako daleko da smo je željeli potpuno izbaciti iz rječnika.] I sami sociolozi Durkheimove ere ustupaju joj mjesto. Ali to je samo radi toga da je odbace u zapećak humanističkih znanosti: u neku vrstu jame u koju, zadržavši za sociologiju sve što im se činilo pogodnim za racionalnu analizu, bacaju ljudske činjenice smatrane istodobno najpovršnijima i najnepredvidljivijima. Mi ćemo joj, naprotiv, ovdje ostaviti njezino najšire značenje. [Ona unaprijed ne isključuje nijedan smjer istraživanja, bilo da se radije mora okrenuti prema pojedincu ili društvu, prema opisivanju trenutačnih kriza ili traženju trajnijih elemenata; sama u sebi ne sadržava nikakav kredo; prema svojoj prvoj etimologiji, ne obvezuje ni na što drugo osim na "istraživanje".] Zasigurno, otkad se pojavila prije više od dva tisućljeća, u Ijudskim je ustima uvelike promijenila sadržaj. U jeziku je to sudbina svih uistinu živih termina. Kad bi si znanosti morale, za svaku od svojih stečevina, tražiti novi naziv, koliko krštenja u kraljevstvu akademija i koliki gubitak vremena! Ostajući mirno vjerna svojem slavnom helenskom imenu, naša historija ipak neće biti upravo ona kakvu je pisao Hekatej iz Mileta; kao što ni fizika lorda Kelvina ili Langevina nije ona Aristotelova. [Što je onda ona? Na početku ove knjige, usredotočene na stvarne probleme istraživanja, nije bilo posebice važno ustanoviti neku dugu i krutu definiciju. Koji se ozbiljan radnik ikad opterećivao sličnim člancima vjere?] Njihova sitničava preciznost ne omogućuje tek da izmakne ono najbolje od svakog intelektualnog poleta: što će reći ono što u njemu ima od običnih težnji prema još slabo odredenom znanju, od snage širenja. Njihova je najveća opasnost u tome što tako brižljivo definiraju samo radi boljeg ograničavanja. "Taj predmet", kaže čuvar bogova termina, "ili taj način njihove obrade, to nedvojbeno može privući. Ali čuvaj se, efebe: to nije historija." Jesmo li, dakle, cehovsko starješinstvo staroga vremena da kodificiramo dopuštene zadaće ljudima od zanata i, nedvojbeno, kad je popis jednom zatvoren, njihovo obavljanje ostavimo našim ovlaštenim majstorima? Fizičari i kemičari su mudriji; njih nitko, koliko znam, nije vidio da se prepiru o respektivnim pravima na fiziku, kemiju, fizikalnu kemiju ili - pretpostavljajući da taj termin postoji - na kemijsku fiziku. Ipak je istina da je povjesničar, pred golemom i zamršenom stvarnošću, prisiljen u njoj izdvojiti posebnu točku primjene svojih sredstava; zatim tu načiniti izbor koji, dakako, neće biti isti kao, primjerice, u biologa, nego će biti u pravom smislu izbor povjesničara. To je istinski problem djelovanja. Slijedit će nas u čitavom našem proučavanju. 2. HISTORIJA I LJUDI Ponekad se govorilo: "Historija je znanost o prošlosti." To [prema mojem mišljenju] znači govoriti krivo.'
[Jer ponajprije,] sama je ideja da prošlost može biti predmet znanosti apsurdna. Kako bi se, bez prethodnog filtriranja, od fenomena kojima je jedino zajedničko obilježje to da nisu bili istodobni mogla načiniti grada za neku racionalnu spoznaju? Zamišljamo li, kao pandan totalnu znanost univerzuma u njegovu sadašnjem stanju? Nedvojbeno, u počecima historiografije stari se analitičari nisu previše opterećivali tim skrupulama. Oni su bez reda pripovijedali dogadaje koje je povezivalo jedino to da su se dogodili otprilike u istom trenutku: pomrčine, tuča, pojava čudnih meteora uz bitke, sporazumi, smrti junaka i kraljeva. Ali u tom prvom sjećanju čovječanstva, zbrkanom poput dječje percepcije, stalan je rad na analizi malo-pomalo proizveo nužnu klasifikaciju. Istina je: jezik, duboko tradicionalistički, rado zadržava naziv historija za svako proučavanje neke promjene u trajanju. U toj navici nema opasnosti jer nikoga ne vara. Postoji povijest Sunčeva sustava jer zvijezde koje ga tvore nisu uvijek bile takve kakve vidimo. Ona pripada astronomiji. Postoji povijest vulkanskih erupcija koja je, uvjeren sam, vrlo zanimljiva za fiziku Zemlje. Ona ne pripada historiji povjesničara. Ili barem, pripada joj samo u mjeri u kojoj bi se njezina promatranja možda s neke strane mogla povezati sa specifičnim preokupacijama naše historije. Kako se, dakle, u praksi ustanovljuje podjela zadaća? Jedan primjer zasigurno će više pomoći da se to shvati nego mnogo riječi. U 10. stoljeću naše ere duboki zaljev Zwin nazupčavao je flamansku obalu. Zatim se ispunio pijeskom. Na koji odsječak znanosti prenijeti proučavanje tog fenomena? Svatko bi odmah odredio geologiju. Mehanizam naplavljivanja, uloga morskih struja, promjene, možda na razini oceana: nije li geologija upravo stvorena da se time bavi? Zacijelo. Ipak, gledajući izbliza, stvari nisu tako jednostavne. Treba li, prije svega ispitati podrijetlo te promjene? Eto, već je naš geolog primoran postavljati si pitanja koja nisu striktno u njegovoj nadležnosti. Jer, nema dvojbe, naplavinama su pogodovale gradnje nasipa, skretanja kanala, isušivanja: mnoštvo djela samih ljudi, nastalih iz zajedničkih potreba što ih je omogućila odredena društvena struktura. Na drugom kraju lanca novi problem: problem posljedica. Na maloj se udaljenosti od dna zaljeva podizao grad. Bio je to Bruges. S gradom je zaljev bio povezan samo kratkim riječnim putem. Preko voda Zwina primao je ili slao najveći dio robe koja je grad pretvorila, uzevši u obzir sve proporcije, u London ili New York toga vremena. Naplavljivanje je svakodnevno osjetno napredovalo. Bruges je uzalud, kako se povlačila poplavljena površina, svoje vanjske luke gurao dalje prema ušću, a njegova su pristaništa malo-pomalo utihnula. Dakako, to nipošto nije bio jedini uzrok njegova opadanja. Djeluje li ikada fizičko na društveno a da njegovo djelovanje ne pripreme, pomognu ili omoguće drugi činitelji koji već dolaze od ljudi? Ali u slijedu uzročnih valova, taj se uzrok ipak ubraja u najučinkovitije. Medutim, djelo jednog društva, koje prema svojim potrebama preoblikuje tlo na kojem živi, svatko to instinktivno osjeća, osobito je "povijesna" činjenica. Isto tako i promjene snažnog žarišta razmjena. Na primjeru karakterističnom za topografiju znanja, tu je, dakle, s jedne strane, točka preklapanja u kojoj se povezanost dviju disciplina pokazuje prijeko potrebnom za svaki pokušaj objašnjenja; s druge strane, točka prolaza u kojoj, kad se uvjerimo u fenomen i u to da su odsad njegovi učinci uravnoteženi, jedna ga disciplina na neki način definitivno prepušta drugoj. Što se dogodilo svaki put kad se činilo da je nužno posredovanje historije? To da se pojavio čovjek. Doista, već su nas davno naši veliki prethodnici Michelet, Fustel de Coulanges naučili da ga prepoznamo: predmet je historije po prirodi stvari čovjek. Recimo radije: ljudi. Prije nego jednina, pogodna za apstrakciju, množina, koja je gramatički oblik relativnosti, odgovara znanosti različitoga. Iza značajnih crta krajolika [oruda ili strojevi], iza prividno najnezanimljivijih spisa i institucija naizgled potpuno odvojenih od onih koji su ih ustanovili, ljudi su ti koje historija želi obuhvatiti. Tko to ne postigne, bit će, u najboljem slučaju, samo nadničar erudicije. Dobar povjesničar nalik je ljudožderu iz legende. Gdje nanjuši ljudsko meso, zna da je tamo njegova lovina. *** Iz obilježja historije kao spoznaje o ljudima proizlazi njezin poseban položaj pred problemom izraza. Je li ona "znanost" ili "umjetnost"? O tome su naši pradjedovi, oko godine 1800, voljeli ozbiljno raspravljati. Kasnije, oko 1890-ih godina, uronjenih u ozračje pomalo elementarnog pozitivizma, stručnjaci za metodu negodovali su jer je u historijskim radovima publika pridavala, po njihovu mišljenju, pretjeranu važnost onome što su oni nazivali "formom". [Umjetnost protiv znanosti, forma protiv sadržaja:] mnoštvo svada koje bi se mogle spremiti u dosje sa spisima skolastičkog procesa. Nema manje ljepote u točnoj jednadžbi nego u točnoj rečenici. Ali svaka znanost ima svoju estetiku jezika koja joj je svojstvena. Ljudske su činjenice po svojoj biti vrlo osjetljivi fenomeni, od kojih mnogi izmiču matematičkom mjerenju. Kako bi ih se dobro prevelo, zatim dobro proniknulo (jer, razumije li se ikad potpuno ono što se ne zna reći?), nužna je velika iznijansiranost jezika [prava boja u verbalnom tonu]. Tamo gdje je kalkuliranje nemoguće, nameće se sugestija. Oprečnost izmedu izraza realiteta fizičkoga svijeta i realiteta ljudskoga duha ista je kao oprečnost izme$u zadaće radnika glodača i
graditelja žičanih glazbala: obojica rade na milimetar, ali se graditelj glazbala ravna prema osjetljivosti uha i prstiju. Ne bi bilo dobro da se glodač zadovolji empirizmom graditelja glazbala niti da graditelj glazbala želi oponašati glodača. Hoćemo li poreći da postoji opip riječi poput opipa ruke? 3. POVIJESNO VRIJEME "Znanost o ljudima", rekli smo. To je još previše neodredeno. Valja dodati: "o ljudima u vremenu". Povjesničar ne misli samo "ljudski". Atmosfera u kojoj njegova misao prirodno diše kategorija je trajanja. Dakako, teško zamišljamo da znanost, ma o kojoj da je riječ, može zanemariti vrijeme. Medutim, za mnoge medu njima koje ga dogovorno komadaju na umjetno homogene dijelove, ono ne predstavlja ništa drugo osim mjere. Konkretna i živa stvarnost, predana nepovratnosti svojega zamaha, povijesno je vrijeme, naprotiv, sama plazma u koju su uronjeni fenomeni kao mjesto njihove razumljivosti. Broj sekunda, godina ili stoljeća potrebnih radioaktivnom tijelu da se pretvori u druga tijela za atomistiku je temeljna danost. Ali mišljenje da se ova ili ona od tih preobrazbi dogodila prije tisuću godina, jučer ili danas ili se mora dogoditi sutra, nedvojbeno bi zanimalo geologa, jer geologija je, na svoj način, historijska disciplina; fizičara će pak ostaviti posve hladnim. Zauzvrat, nijedan se povjesničar neće zadovoljiti konstatacijom da je Cezaru trebalo osam godina za osvajanje Galije, a Lutheru petnaest da od mladog ortodoksnog redovnika iz Erfurta postane reformator u Wittembergu. Važnije mu je da osvajanju Galije odredi točno kronološko mjesto u promjenama europskih društava; i ne poričući ni najmanje ono što je kriza duše, poput one brata Martina, mogla sadržavati nešto vječnoga, on će vjerovati da je o tome točno izvijestio tek pošto je s potpunom točnošću označio trenutak na krivulji sudbina istodobno čovjeka koji je bio njezin nositelj i civilizacije koja je bila njezino ozračje. Međutim, stvarno je vrijeme po prirodi kontinuum. Ono je neprekidna promjena. Iz antiteze tih dvaju atributa proizlaze veliki problemi historijskog istraživanja. Prije svih drugih problem koji čak dovodi u pitanje smisao postojanja naših radova. Pretpostavimo dva uzastopna perioda izdvojena u neprekidnom slijedu razdoblja. U kojoj će se mjeri - budući da veza koju medu njima uspostavlja tijek trajanja prevladava ili ne razliku nastalu iz samoga toga trajanja - poznavanje najstarijega razdoblja morati smatrati nužnim ili suvišnim za razumijevanje najnovijega?] 4. IDOL IZVORIŠTA [Nikad nije loše započeti s mea culpa. Prirodno drago ljudima kojima je prošlost glavni predmet proučavanja i istraživanja, objašnjenje najbližega najudaljenijim ponekad je vladalo našim proučavanjima sve do hipnoze. U svojem najosebujnijem obliku, taj idol povjesničarskoga plemena ima ime: to je opsjednutost izvorištem. U razvoju historijske misli izvorište je imalo trenutak obljubljenosti.] *** Renan je, vjerujem, jednog dana napisao (navodim po sjećanju; prema tome, bojim se, netočno): "U svim su ljudskim stvarima izvorišta ponajprije dostojna proučavanja." A Saint-Beuve prije njega: "Vrebam i bilježim s radoznalošću ono što započinje." Ideja uistinu pripada njihovu vremenu. Riječ izvorište također. Na "izvorište kršćanstva"'' odgovorilo je nešto kasnije izvorište suvremene Francuske. Ne računajući epigone. Ali riječ je uznemirujuća jer je dvosmislena. Znači li ona jednostavno počeci? To je, bit će, gotovo jasno. Ipak, uz ogradu da za većinu povijesnih realiteta sam pojam početne točke ostaje osobito neuhvatljiv. Stvar definicije, nedvojbeno. Definicije koju se [,nažalost,] previše lako zaboravlja dati. Hoće li se, naprotiv, pod izvorištima razumjeti uzroci? Tada više neće biti drugih poteškoća osim onih koje su neprestano, i nedvojbeno ponajviše u humanističkim znanostima po prirodi inherentne uzročnim istraživanjima. Ali izmedu dva smisla često nastaje kontaminacija, to strašnija što se, općenito, ona ne vidi jasno. Za uobičajeni vokabular izvorište je početak koji objašnjava. Još gore: koji je dostatan za objašnjenje. Tu je dvosmislenost: tu leži opasnost. *** Valjalo bi poduzeti istraživanje, jedno od najzanimljivijih, o toj embriogenetskoj opsesiji tako izraženoj u čitavoj obitelji velikih umova. Kao što se previše često događa - jer ništa nije teže nego uspostaviti točnu simultanost medu različitim redovima znanosti - humanističke su znanosti kasnile za prirodnim znanostima. Jer već je sredinom 19. stoljeća prirodnim znanostima vladao biološki evolucionizam, koji pretpostavlja postupno udaljavanje od prastarih oblika i tumači ga, u svakoj etapi, uvjetima života ili sredine koji su svojstveni trenutku. Svoju strastvenu sklonost prema izvorištima francuska je filozofija povijesti, od [Victora] Cousina do Renana, primila ponajprije od njemačkoga romantizma. Međutim, tamo je on u svojim prvim koracima bio suvremen fiziologiji, mnogo ranijoj od naše: onoj predreformista koji su vjerovali da su, ponekad u spermi, ponekad u jajetu, našli redukciju odrasle dobi. Dodajte tome i veličanje primitivnoga. Ono je bilo uobičajeno u francuskom 18. stoljeću. Ali nastavljači te teme, mislioci romantičarske Njemačke, prije nego što će je prenijeti svojim
učenicima, našim povjesničarima, sami su je ukrasili čarima mnogih novih ideoloških zavodljivosti. Koja će naša riječ ikad moći izraziti snagu onoga čuvenoga germanskoga prefiksa Ur: Urmensch, Urdichtung? Sve je, dakle, navodilo te generacije da u ljudskim stvarima činjenicama početka pripisuju krajnju važnost. Medutim, jedan je drugi element, vrlo različite prirode, na to takoder imao utjecaja. U religijskoj je historiji proučavanje izvorišta spontano dobilo dominantno mjesto jer se činilo da ono daje mjerilo same vrijednosti religija. Posebice kršćanske vjere. Dobro znam: u nekih novih katolika, među kojima, uostalom, ima više onih koji nisu katolici, danas je u modi ismijavanje zaokupljenosti egzegezom. "Ne razumijem vaše uzbudenje", priznao je Barres jednom svećeniku koji je izgubio vjeru. "Što imaju s mojom senzibilnošću rasprave šačice znanstvenika oko nekoliko hebrejskih riječi? Dovoljna mi je `atmosfera crkava'." A Maurras: "Što mi znače evandelja četvorice nepoznatih Židova?" ("Nepoznatih", pretpostavljam, znači pučkih; jer Mateju, Marku, Luki i Ivanu, čini se, nije teško barem priznati neku literarnu poznatost.) Ti nam šaljivci prodaju rog za svijeću, a ni Pascal ni Bossuet zacijelo ne bi tako govorili. Nema dvojbe da se može zamisliti neko vjersko iskustvo koje ništa ne duguje povijesti. Pravom deistu dovoljno je unutrašnje prosvjetljenje da vjeruje u Boga. Ne da vjeruje u kršćanskoga Boga. Jer kršćanstvo je [, već sam to spomenuo,] po svojoj biti povijesna religija: što će reći da njezine prvobitne dogme počivaju na događajima. Pročitajte ponovno Credo: "Vjerujem u Isusa Krista... koji je pod Poncijem Pilatom raspet.. . i treći dan uskrsnuo od mrtvih." Tu su počeci vjere i njezini temelji. Ali nekom, zacijelo neizbježnom zarazom, te su se preokupacije, koje su u odredenom obliku religijske analize mogle imati svoj razlog postojanja, proširile na druga polja istraživanja gdje je njihova opravdanost bila mnogo više prijeporna. I tu je historija, usredotočena na rođenja, stavljena u službu procjene vrijednosti. Što je drugo namjeravao Taine, ispitujući "izvorište" Francuske svojega vremena, nego prokazati pogrešnost jedne politike proizašle, prema njegovu mišljenju, iz krive filozofije čovjeka? Bilo da je riječ o germanskim invazijama ili o normanskom osvajanju [Engleske], prošlost se aktivno koristila za tumačenje sadašnjosti samo s namjerom da je bolje opravda ili osudi. Tako da je u mnogim slučajevima demon izvorišta možda bio samo utjelovljenje toga drugog sotonskog neprijatelja prave historije: strasti prosudivanja. *** Medutim, vratimo se kršćanskim proučavanjima. Jedna je stvar, za nemirnu savjest koja za sebe traži neko pravilo, odrediti svoj stav prema katoličkoj vjeri, takvoj kakva se svakodnevno definira u našim crkvama; drugo je, za povjesničara, objasniti sadašnji katolicizam kao činjenicu promatranja. Samo se po sebi razumije da je za točno razumijevanje današnjih religijskih fenomena poznavanje njihovih početaka nužno, ali nije dostatno za njihovo objašnjenje. Kako bismo pojednostavnili problem, odustanimo čak od pitanja do koje je točke vjera, pod nazivom koji se nije promijenio, u svojoj biti uistinu ostala posve nepromijenjenom. Ma koliko se tradicija pretpostavljala netaknutom, uvijek će još trebati dati razloge njezina održanja. Ljudske razloge, jasno; hipoteza o djelovanju providnosti ne bi se u znanosti mogla održati. Ukratko, pitanje više nije znati je li Isus bio raspet i zatim uskrsnuo. Odsad treba razumjeti kako se dogada da toliki ljudi oko nas vjeruju u raspeće i uskrsnuće. Međutim, vjernost jednom vjerovanju očito je samo jedan od oblika općeg života grupe u kojem se to obilježje očituje. Ona se smješta u čvor u kojem se prepleće mnoštvo konvergentnih obilježja, bilo društvene strukture, bilo mentaliteta. Jednom riječju, ona postavlja čitav jedan problem ljudskog ozračja. Hrast se rada iz žira. Ali on postaje i ostaje hrastom samo ako naide na povoljne uvjete sredine, koji više ne ovise o embriologiji. Religijska je historija ovdje navedena samo kao primjer. Ma uz koju se ljudsku aktivnost vezalo historijsko proučavanje, njegova tumača uvijek očekuje ista pogreška: miješanje povezivanja i objašnjenja. Ukratko, to je već bila iluzija starih etimologa koji su mislili da su rekli sve kad su, usporedimo li s aktualnim značenjem, stavljali najstarije poznato značenje; kad su dokazali, zamišljam, da je "bureau" (radni stol, ured) prvobitno označavao neku tkaninu (bure), ili "timbre" (marka, biljeg, timbar) bubanj (tambour). Kao da još nije trebalo objasniti to skretanje značenja. Kao da ulogu riječi u jeziku kao i njezinu prošlost ne odreduje suvremeno stanje vokabulara: a ono je pak odraz društvenoga stanja trenutka. "'Bureaux' (radni stolovi) u 'bureaux' (uredima) ministarstva", pretpostavlja neku birokraciju (bureaucratie). Kad na pošti tražim marke (timbres), da bih uopće uporabio taj izraz, prethodno je bila nužna, uz polako razradenu organizaciju poštanske službe, tehnička transformacija koja je na najveću korist razmjene misli, zamijenila pritisak jednog biljega stavljanjem neke gumirane naljepnice. To je bilo moguće samo zato što su se različita značenja starih riječi, specijalizirana prema zanimanjima, danas previše udaljila od svojih izvornih značenja da bi ostavila i najmanji rizik zabune između marke (timbre) mojega pisma i timbra čiju mi čistoću, primjerice, u svojim glazbalima hvali graditelj glazbala.
"Izvorišta feudalnog režima", kaže se. Gdje ih tražiti? Neki su odgovorili "u Rimu". Drugi, "u Germaniji". Razlozi su tih obmana očiti. Tu ili tamo neki su običaji doista postojali - takozvane veze klijentele, ratna pratnja, uloga ustupanja zemlje kao plaće za usluge - koje su kasniji naraštaji, suvremeni, u Europi, iz razdoblja nazvanoga feudalnim, morali nastaviti. Uostalom, ne bez velikih promjena. Riječi su se upotrebljavale naročito na dvije strane - kao "beneficij" (beneficium) u Latina, "leno" u Germana - kojima su se te generacije i nadalje služile, pridajući im malo-pomalo, i ne opažajući, gotovo posve novi sadržaj. Jer, na veliku žalost povjesničara, ljudi nisu navikli da svaki puta kad mijenjaju običaje, mijenjaju i rječnik. To su zasigurno važne konstatacije. Hoće li se vjerovati da one iscrpljuju problem uzroka? Europski je feudalizam u svojim karakterističnim institucijama bio samo arhaično tkivo preživjelosti. Tijekom odredene faze naše prošlosti on je nastao iz čitavoga jednog društvenog okruženja. Gospodin Seignobos je negdje rekao: "Vjerujem da revolucionarne ideje 18. stoljeća ... proizlaze iz engleskih ideja 17. stoljeća." Je li time želio priopćiti da su francuski publicisti iz vremena prosvjetiteljstva, pošto su pročitali neke engleske spise iz prethodnog stoljeća ili posredno bili izloženi njihovu utjecaju, prihvatili njihova politička načela? Moći ćemo mu dati za pravo. Ali barem pretpostavivši da naši filozofi uistinu nisu u strane formule unijeli ništa izvorno kao intelektualnu supstancu ili kao osjećajnu boju. Ali čak i tako svedena na čin posudbe, uz mnogo arbitrarnoga, povijest toga pokreta misli još neće biti nimalo osvijetljena. Jer još će uvijek preostati pitanje zašto je prijenos proveden u točno navedeno vrijeme: ni ranije ni kasnije. Zaraza pretpostavlja dvije stvari: množenje mikroba i trenutak kada bolest zauzima "teren". Jednom riječju, povijesni se fenomen nikad ne objašnjava u potpunosti izvan proučavanja njegova trenutka. To vrijedi za sve etape evolucije. One u kojoj živimo, kao i za druge.b Arapska je poslovica to izrazila prije nas: "Ljudi nalikuju više svojem vremenu nego svojim očevima." Budući da se nije razmišljalo o ovoj istočnjačkoj mudrosti, proučavanje povijesti katkad je gubilo svoj ugled. 5. PROŠLOST I "SADAŠNJOST" [Na suprotnoj strani od tragalaca za izvorištima nalaze se poklonici neposrednoga. U jednom od svojih mladenačkih djela Montesquieu govori o tom "beskonačnom lancu uzroka koji se umnožavaju i povezuju iz stoljeća u stoljeće". Vjerujemo li nekim piscima, lanac bi na nama najbližem kraju bio očito vrlo tanak. Jer oni zamišljaju spoznaju o onome što nazivaju sadašnjošću kao gotovo potpuno odvojenu od prošlosti. Ideja je previše raširena da ne bi zaslužila nastojanje da se podrobno raščlane njezini elementi.] *** [Ponajprije je treba promotriti:] uzeta doslovno, bila bi upravo nezamisliva. Što je uistinu sadašnjost? U beskraju trajanja sitna točka koja bez prestanka izmiče; trenutak koji umire čim je roden. Tek što sam govorio, tek što sam djelovao, moje riječi i moja djela tonu u kraljevstvo sjećanja. To je riječ mladoga Goethea, istodobno obična i duboka: nema sadašnjosti, samo postajanje: nichts gegenwartig, alles vorubergehend. Osuđena na vječno preobraženje, takozvana bi se znanost o sadašnjosti u svakom trenutku svojeg postojanja mijenjala u znanost o prošlosti. Jasno mi je: prokazivat će sofizam. U običnom govoru "sadašnjost" znači bliska prošlost. [Dakle] prihvatimo odsad bez oklijevanja tu pomalo kukavičku uporabu riječi. To ne znači da i ona ne izaziva ozbiljne teškoće. Pojmu blizine ne nedostaje samo točnost - o koliko je godina riječ? - ona nas suočava s najnestalnijim od atributa. Ako je sadašnji trenutak, u strogom smislu riječi, samo neprekidno nestajanje, granica izmedu sadašnjosti i prošlosti premješta se isto tako stalnim pokretom. Je li režim stabilne valute i zlatne podloge koji se još jučer nalazio u svim priručnicima političke ekonomije kao sama norma aktualnosti za današnjeg ekonomista još sadašnjost? Ili povijest koja već pomalo miriši na plijesan? Iza tih paralogizama, medutim, lako je otkriti skup manje nepostojanih ideja čija je jednostavnost, barem prividna, zavela neke umove. Vjeruje se da se u neizmjernom protjecanju vremena može izdvojiti faza male proširenosti. Relativno malo udaljena od nas u svojem ishodištu, na svojem kraju ona pokriva same dane koje živimo. Ništa u njoj, ni najizraženija obilježja društvenog ili političkog stanja, ni materijalna sredstva, ni opća obojenost civilizacije, ne pokazuje, čini se, duboku različitost od svijeta na koji smo navikli. Ukratko, u odnosu na nas, doima se označenom vrlo snažnim koeficijentom "suvremenosti". Otud počast ili mana da se ne miješa s ostatkom prošlosti. "Od 1830. to više nije historija", govorio nam je jedan od naših profesora u gimnaziji, koji je bio [vrlo] star kad sam ja bio vrlo mlad: "to je politika". Danas se više ne bi reklo "od 1830." - i Tri slavna (dana) su ostarjela - niti "to je politika". Radije, tonom punim poštovanja: "sociologija'; ili s manje uvažavanja: "novinarstvo". Medutim, mnogi bi rado ponavljali: od 1914. ili 1940. to više nije historija. Uostalom, bez slaganja o motivima tog ostracizma.' Neki, smatrajući da su nama najbliže činjenice samim tim neprikladne za svako uistinu ozbiljno proučavanje, jednostavno žele poštedjeti čistu Klio previše vrućih dodira. [Zamišljam da bi tako govorio moj stari učitelj. To zasigurno znači pripisivati nam slabu vlast nad našim živcima. To
znači i zaboraviti da je granica izmedu aktualnoga i neaktualnoga, čim se umiješaju sentimentalni odjeci, daleko od toga da se nužno ureduje prema matematičkoj mjeri jednog vremenskog intervala.] Je li bio u krivu moj dobri ravnatelj koji me u gimnaziji u Languedocu, gdje sam imao svoje vatreno krštenje, upozorio svojim snažnim glasom šefa nastave: "Ovdje 19. stoljeće nije previše opasno;` kad dotaknete vjerske ratove, budite vrlo oprezni." Doista, jednom bivajući za svojim radnim stolom, onaj tko nema snage sačuvati svoj mozak od virusa trenutka, postaje sposoban propustiti njegove otrove čak u komentar Ilijade ili Ramayane. Drugi znanstvenici, naprotiv, s pravom smatraju ljudsku sadašnjost pogodnom za znanstvenu spoznaju. Ali to je radi toga da se njezino proučavanje sačuva za discipline posve drukčije od one kojoj je prošlost predmet. Oni analiziraju; primjerice, suvremenu ekonomiju nastoje razumjeti pomoću promatranja vremenski ograničenih odsječaka na nekoliko desetljeća. Jednom riječju, epohu u kojoj žive promatraju kao previše odvojenu jakim kontrastima od prethodnih da ne bi u samoj sebi nosila vlastito objašnjenje. To je i instinktivan stav mnogih običnih radoznalaca. Povijest malo daljih razdoblja privlači ih samo kao neopasan luksuz duha. S jedne strane, šačica antikvara zaokupljenih, nekom jezivom ljubavlju, odmatanjem mrtvih bogova; s druge strane, sociolozi, ekonomisti, publicisti - jedini istraživači živoga... *** Čudno je da je ideja o tom raskolu iskrsnula tek nedavno. Stari grčki povjesničari, Herodot, Tukidid, bliže nama, pravi učitelji naših proučavanja, preci, čije bi slike zaslužile da budu u celi udruženja, nikad nisu sanjali da bi za objašnjenje poslijepodneva moglo biti dovoljno najviše poznavati jutro. Tko se bude htio držati sadašnjosti, aktualnosti, neće nikad razumjeti aktualno", napisao je Michelet na početku lijepe knjige Narod, što sva ipak drhti od groznica stoljeća. Već je Leibniz medu dobrobiti koje očekuje od historije svrstao "izvorišta sadašnjih stvari nađena u prošlim stvarima"; jer, dodao je, "stvarnost se uvijek bolje razumije preko njezinih uzroka". Ali od Leibniza, od Micheleta, dogodila se velika stvar: uzastopne revolucije tehnike prekomjerno su proširile psihološki razmak medu generacijama. Ne bez [nekog] razloga, možda, čovjek iz doba električne struje i aviona osjeća se vrlo udaljenim od svojih predaka. Zbog toga olako i vrlo neoprezno zaključuje da ga oni više ne odreduju. Dodajte tome modernistički okret priroden svakom inženjerskom mentalitetu. Da bi se pokrenuo ili popravio dinamo, je li nužno prije toga shvatiti ideje staroga Volte o galvanizmu? Analogijom, nedvojbeno klimavom, ali koja se nameće mnogim umovima pokornima stroju, isto će se tako misliti da za razumijevanje velikih sadašnjih ljudskih problema i pokušaj njihovih rješenja analiziranje prijašnjih ničemu ne služi. I nesvjesno uhvaćeni u tu mehanicističku atmosferu, neki povjesničari ponavljaju u zboru: "Kao objašnjenje sadašnjosti historija bi se gotovo svela na proučavanje suvremenog razdoblja." ' Dvojica od njih nisu se plašila tako pisati 1899. godine. *** [Gledano izbliza,] tako priznata povlastica samorazumljivosti sadašnjosti oslanja se na niz neobičnih postulata. Ona ponajprije pretpostavlja da su ljudske sudbine u razdoblju od jedne ili dvije generacije pretrpjele ne samo brzu nego i potpunu promjenu: tako da nijedna malo starija institucija, nijedan tradicionalan način ponašanja nije izmaknuo revolucijama laboratorija ili tvornice. To znači zaboraviti snagu inercije svojstvenu tolikim društvenim ostvarenjima. Čovjek provodi svoje vrijeme sastavljajući mehanizme i postajući, prije ili kasnije, njihovim dobrovoljnim zatočenikom. Kojeg promatrača koji prolazi našim ravnicama na sjeveru nije zapanjila čudna slika polja? Unatoč ublaženjima što su promjene vlasništva tijekom vremena unijele u prvobitnu shemu, prizor tih neumjereno uskih i izduženih traka koje rasijecaju obradivo tlo u znatan broj parcela još i danas može zbuniti agronoma. Rasipanje snaga koje izaziva takav raspored, neugode koje zadaje korisnicima ne mogu se poreći. Kako to objasniti? Gradanskim zakonikom i njegovim neizbježnim učincima, odgovorili su užurbani publicisti. Dakle, nastavljali su, promijenite naše zakone o nasljedstvu i otklonit ćete sve zlo. Da su bolje znali povijest, da su bolje ispitali seoski mentalitet oblikovan stoljećima empirizma, ne bi tako lako odredili lijek. Zapravo, ta okosnica ima tako daleke korijene da dosad nijedan znanstvenik nije uspio o njoj izvijestiti na odgovarajući način; krčitelji iz doba dolmena tome su više pridonijeli nego zakonodavci Prvoga Carstva. Ta pogreška o uzrocima, koja se ovdje nastavlja, kao što se često gotovo nužno dogada, zbog nedostatka rješenja, nepoznavanja prošlosti, ne samo da šteti razumijevanju sadašnjosti, nego i u sadašnjosti ugrožava samo djelovanje. To nije sve. Kako bi čitavo jedno društvo, ma kakvo ono bilo, moglo u potpunosti biti odredeno trenutkom koji je neposredno prethodio trenutku koji ono živi, ne bi mu bila dovoljna struktura tako savršeno prilagodljiva promjeni da bi se time uistinu raspala. Uz to, morale bi se još provoditi razmjene među generacijama, i to samo, usudim li se reći, jedna za drugom, što će reći da djeca imaju kontakt s precima samo preko očeva.
Ali to nije točno čak ni kada je riječ o samo usmenim vezama. [Pogledajte, primjerice, naša sela.] Jer, s tim su povezani i uvjeti rada; budući da su otac i majka tijekom cijeloga dana udaljeni od djece, djecu uglavnom odgajaju djedovi i bake. Pri svakom novom oblikovanju duha ide se korak unatrag koji, preko naraštaja što je [u potpunosti] nositelj promjena, povezuje najpovodljivije mozgove s onim najstabilnijima. [Otud prije svega proizlazi, ne sumnjajmo u to, tradicionalizam svojstven tolikim seoskim društvima. Slučaj je osobito jasan. I nije jedini. Uobičajeni antagonizam dobnih skupina, koji se uglavnom očituje medu pograničnim grupama, mnoge su mladosti dugovale poukama staraca, barem isto toliko koliko i onoj zrelih ljudi.] To više, pisana riječ uvelike olakšava [, medu generacijama ponekad vrlo udaljenima,] prijenose misli koji u pravom smislu čine kontinuitet jedne civilizacije. Luther, Calvin, Loyola: ljudi iz prošlosti, ljudi 16. stoljeća, koje će povjesničar zaokupljen time da ih razumije i objasni morati prije svega premjestiti u njihovu sredinu, uronjene u mentalnu atmosferu njihova vremena, sučeljene s problemima savjesti koji nisu posve naši. Hoće li se ipak usuditi reći da za točno razumijevanje sadašnjega svijeta shvaćanje reformacije ili protureformacije, udaljenih od nas višestoljetnim prostorom, nije važno više [od mnogih drugih pokreta ideja ili senzibiliteta, zacijelo vremenski bližih, ali nestalnijih?] Ukratko, pogreška je jasna i, nedvojbeno, dovoljno ju je formulirati kako bi se otklonila. Tijek ljudske evolucije predočujemo kao načinjen od niza kratkih i snažnih pokreta od kojih bi svaki trajao tek toliko koliko traje nekoliko života. Promatranje, naprotiv, dokazuje da su u tom golemom kontinuumu veliki potresi posve sposobni širiti svoje najudaljenije molekule do onih najbližih. Što bi se reklo o geofizičaru koji bi, zadovoljavajući se prebrojavanjem mirijametara, procijenio djelovanje Mjeseca na Zemlju mnogo značajnijim od djelovanja Sunca? [Niti u trajanju niti na nebu, djelovanje jedne sile ne mjeri se točno prema njezinoj udaljenosti.] Naposljetku, hoće li se među prošlim stvarima one same-vjerovanja koja su nestala ne ostavivši ni najmanji trag, propali društveni oblici, mrtve tehnike - koje su, čini se, prestale upravljati sadašnjošću, zbog toga smatrati nekorisnima za njezino razumijevanje? To bi značilo zaboraviti da nema prave spoznaje bez odredene ljestvice usporedivanja. Istina, pod uvjetom da se usporeduju realnosti istodobno različite, a ipak bliske. Nećemo poricati da je to i ovdje slučaj. Dakako, danas više ne smatramo, kao što je pisao Machiavelli, kao što su mislili Hume ili Bonald, da u vremenu ima "barem nešto nepromjenljivo: to je čovjek". Saznali smo da se i čovjek uvelike promijenio: u svojem duhu i, nedvojbeno, čak u najosjetljivijim mehanizmima svojega tijela. Kako bi moglo i biti drukčije? Njegovo se mentalno ozračje duboko promijenilo; njegove higijenske navike, njegova prehrana. Medutim, u ljudskoj prirodi i ljudskim društvima mora postojati neki trajan temeljan element. Bez toga ni sama imena čovjeka i društva ne bi ništa značila. Hoćemo li, dakle, vjerovati da ih razumijemo ako ih proučavamo samo u njihovim reakcijama pred okolnostima svojstvenima odredenom trenutku? Čak će i iskustvo o onome što su oni u tom trenutku biti nedovoljno. Mnoge virtualnosti, privremeno slabo vidljive, ali koje se u svakom trenutku mogu probuditi, mnogi manje ili više nesvjesni pokretači individualnih ili kolektivnih ponašanja - sve će to ostati u sjeni. Samo jedno iskustvo uvijek je nemoćno razlikovati svoje vlastite činitelje: prema tome, i dati vlastitu interpretaciju." *** (Osim toga, ta uzajamnost ima toliku snagu da su veze razumljivosti medu njima uistinu dvosmislene. Nerazumijevanje sadašnjosti neizbježno proizlazi iz nepoznavanja prošlosti. Ali možda je isto tako uzaludno iscrpljivati se na razumijevanju prošlosti ako se ne zna ništa o sadašnjosti.] Drugdje sam već spomenuo anegdotu: na putu u Stockholm pratio sam Henrija Pirennea. Čim smo stigli, on mi reče: "Što ćemo najprije pogledati? Čini mi se da je tu posve nova gradska vijećnica. Započnimo s njom. Zatim, kao da je htio preduhitriti čudenje, doda: "Kad bih bio antikvar, gledao bih samo stare stvari. Ali ja sam povjesničar. Zato volim život." Ta je sposobnost poimanja živoga doista glavna odlika povjesničara. Ne dajmo se prevariti odredenom hladnoćom stila, imali su je najveći među nama: Fustel ili Maitland na svoj način, koji je bio stroži, ne manje nego Michelet. Možda je ona, u svom načelu, vilinski dar, na koji nitko ne bi mogao pretendirati ako ga nije našao u svojoj kolijevci. Ipak, potrebno ga je neprestano vježbati i razvijati. Kako, ako ne stalnim kontaktom s današnjicom, poput Pirennea koji je to sam pokazao primjerom. Jer, da se drhtaj ljudskog života vrati u stare tekstove, potreban je golem napor mašte, a [ovdje] ga mogu oćutjeti sva naša osjetila.d Mnogo sam puta čitao, često sam pričao priče o ratovima i bitkama. Jesam li uistinu znao, u punom smislu glagola znati, jesam li znao iznutra, prije nego što sam sam iskusio groznu mučninu, što za vojsku znači opkoljenje, za narod poraz? Prije no što sam sam, tijekom ljeta i jeseni 1918, udahnuo radost pobjede - očekujući, nadam se, da će ona i drugi puta ispuniti moja pluća, ali miris, nažalost, više neće biti posve isti -jesam li uistinu znao što u sebi sadrži ta lijepa riječ? Zapravo, svjesno ili ne, uvijek od naših svakodnevnih iskustava, da bismo ih nijansirali tamo gdje je potrebno novim bojama, na kraju analize posudujemo elemente koji nam služe da
rekonstruiramo' prošlost: kakav bi smisao za nas imale same imenice koje rabimo za opisivanje nestalih duševnih stanja, iščezlih oblika društva, da prije nismo vidjeli ljude kako žive? To instinktivno prožimanje više vrijedi [stotinu puta,] zamijeniti svjesnim i kontroliranim promatranjem. Pretpostavljam da veliki matematičar neće biti manje velik jer je zatvorenih očiju prošao svijetom u kojem živi. Ali znanstvenik koji nije sklon gledati oko sebe ni ljude, ni stvari ni događaje, zaslužit će možda, kako reče Pirenne, naziv korisnoga antikvara. Mudro će učiniti odrekne li se imena povjesničara. Osim toga, nije uvijek riječ tek o odgoju historijskoga senzibiliteta. Događa se da je u nekoj danoj liniji poznavanje sadašnjosti još izravnije važno za razumijevanje prošlosti. Doista, bila bi velika pogreška vjerovati da se red koji su povjesničari prihvatili u svojim istraživanjima mora nužno oblikovati prema redu događaja. U želji da povijesti potom vrate njezin pravi pokret, često im je korisno početi je čitati, kako je govorio Mailand, "natraške".` Jer prirodni je postupak svakog istraživanja da se ide od najbolje ili manje slabo poznatoga do najmračnijega. Nedvojbeno, još mnogo nedostaje da svjetlost dokumenata, kako se spuštamo niz stoljeća, postane življom. Neusporedivo smo manje obaviješteni o 10. stoljeću naše ere, primjerice, nego o Cezarovu ili Augustovu vremenu. U većini slučajeva najbliža se razdoblja isto tako podudaraju sa zonama relativne svjetlosti. Dodajte tome da se uvijek, idući mehanički od udaljenoga prema bližemu, izlažemo opasnosti da u potrazi za počecima ili uzrocima fenomena koji će se ispitivanjem možda pokazati imaginarnima izgubimo vrijeme. Propustivši primijeniti oprezno regresivnu metodu tamo gdje se ona nametala, najugledniji medu nama ponekad su podlegli neobičnim pogreškama. Fustel de Coulanges se bavio "izvorištima" feudalnih institucija o kojima je stvorio, bojim se, samo dosta zbrkanu sliku, te o [počecima] kmetstva koje je, loše poučen opisima iz druge ruke, zamišljao u posve krivim bojama. Međutim, manje rijetko nego što se to misli, događa se da valja, kako bi se doprlo do svjetlosti, slijediti vrijeme sve do sadašnjosti. Naš ruralni krajolik, znamo već to, u nekima od svojih temeljnih obilježja potječe iz vrlo dalekih epoha. Ali da bismo protumačili rijetke dokumente koji nam omogućuju da prodremo u tu maglovitu genezu, da ispravno postavimo probleme, čak da imamo ideju o njima, morao je biti ispunjen prvi uvjet: promatrati, analizirati današnji krajolik. Jer jedino je on davao opće perspektive od kojih je bilo nužno krenuti. Dakako, ne može biti riječ o tome da se ta slika, kad je jednom zauvijek imobilizirana, nametne u istom obliku svakoj uzastopnoj, uzvodnoj etapi prošlosti. Ovdje, kao i drugdje, povjesničar želi obuhvatiti promjenu. Ali u filmu koji promatra jedino je posljednja traka netaknuta. Kako bi rekonstruirao uništene dijelove drugih, morao je ponajprije odviti kolut u suprotnom smjeru od redoslijeda snimaka. *** [Postoji, dakle, samo jedna znanost o ljudima u vremenu koja neprestano mora povezivati proučavanje mrtvih s proučavanjem živih. Kako je nazvati? Već sam rekao zašto mi se antički naziv historija čini najrazumljivijim, najmanje isključivim, najviše ispunjenim ganutljivim uspomenama na višestoljetni trud; prema tome, najboljim. Predlažući tako njegovo proširenje, suprotno nekim predrasudama, uostalom mnogo starijim od njega, na poznavanje sadašnjosti; ne slijedimo - treba li se braniti? - nikakav korporativan zahtjev. Život je previše kratak, znanja se predugo stječu da bi čak i najvećem geniju mogla omogućiti cjelokupno iskustvo čovječanstva. Današnji će svijet uvijek imati svoje specijaliste, kao, primjerice, za kameno doba ili egiptologiju. Od jednih i od drugih samo se traži da se sjete kako historijska istraživanja ne podnose samodostatnost. Izdvojen, svaki će od njih sve moći razumjeti samo napola, pa bilo to i u vlastitu području istraživanja; jedina je istinska historija, koja se može stvarati samo medusobnim pomaganjem, univerzalna historij a.] Jedna se znanost, medutim, ne definira samo svojim predmetom. Njezine granice isto tako može odrediti sama priroda njezinih metoda. Preostaje nam, dakle, pitanje ne bi li se same tehnike istraživanja, prema tome približavamo li se ili udaljavamo od sadašnjeg trenutka, morale smatrati temeljno različitima. To znači postaviti problem historijskog promatranja. DRUGO POGLAVLJE HISTORIJSKO PROMATRANJE 1. [OPĆA OBILJEŽJA HISTORIJSKOG PROMATRANJA] [Za početak, odlučno pristupimo proučavanju prošlosti.] Najočitija obilježja povijesnog podatka [, shvaćena u tom ograničenom i uobičajenom smislu riječi,] mnogo su puta opisana. Kažu nam da je potpuno nemoguće da povjesničar, po definiciji, sam ustanovi činjenice koje proučava. Nijedan egiptolog nije vidio Ramzesa; nijedan stručnjak za napoleonske ratove nije čuo topove kod Austerlitza. O razdobljima koja su nam prethodila moći ćemo [dakle] govoriti samo zahvaljujući svjedocima. Mi smo u odnosu na njih u položaju istražnoga suca koji nastoji rekonstruirati zločin kojem nije nazočio; u položaju fizičara koji će doznati rezultate svojih pokusa, budući da ga je gripa zadržala kod kuće, jedino zahvaljujući izvještajima laboranta. Jednom riječju, oprečno od spoznaje sadašnjosti, spoznaja prošlosti bit će nužno "posredna".
Nitko neće ni pomisliti poricati da u ovim napomenama postoji dio istine. Međutim, one traže da ih se osjetno nijansira. *** Zapovjednik vojske, pretpostavimo, odnio je pobjedu. Odmah je vlastitom rukom počinje opisivati. On je zamislio plan bitke. On ju je vodio. Zahvaljujući prosječnoj širini terena [(jer, odlučni da unesemo sve svoje adute u igru, zamišljamo sukob iz starih vremena, zbijen na uskom prostoru)], mogao je vidjeti kako se gotovo čitav okršaj odvija pred njegovim očima. Ipak, ne sumnjajmo: u više važnih epizoda on će se morati osloniti na izvješća svojih časnika. [U čemu će se, uostalom, sada kad je postao pripovjedač, on samo prilagoditi ponašanju kakvo je imao nekoliko sati ranije, u akciji. Kako bi tada, od trenutka do trenutka, uredio pokrete svojih trupa prema promjenama u borbi, što ćemo misliti, koje su mu informacije najbolje poslužile: manje ili više zbrkane slike koje je nazreo kroz svoj lornjon ili izvještaji koje su mu velikom brzinom donosili kuriri ili pobočnici? Rijetko je vođa ljudi sam sebi dostatan da bude vlastiti svjedok. Medutim, čak i u tako pogodnoj hipotezi, što ostaje od onog čuvenoga neposrednog promatranja, tobožnje povlastice proučavanja sadašnjosti? Zapravo, ono je gotovo uvijek samo obmana: barem čim se promatračev obzor malo proširi.] Svaka je zbirka videnih stvari načinjena, u svojoj dobroj polovici, od stvari koje su vidjeli drugi. Kao ekonomist, proučavam kretanje razmjena ovoga mjeseca, ovoga tjedna: to radim pomoću statistika koje nisam sam ustanovio. Kao istraživač krajnjega vrha aktualnosti, nastojim ispitati javno mnijenje o velikim današnjim problemima; postavljam pitanja, bilježim, usporedujem, brojim odgovore. Što mi oni pružaju, osim više ili manje nespretno izražene slike kakvu si oblikuju moju sugovornici o onome što vjeruju da sami misle, ili one koju mi žele prikazati o svojim mislima? Oni su subjekti mojeg ispitivanja. Ali dok fiziolog secirajući pokusnu životinju svojim vlastitim očima opaža traženu povredu ili anomaliju, ja upoznajem stavove "ljudi s ulice" samo preko slike koju mi pristaju dati sami. Jer u golemu tkanju događaja, gesta i riječi od kojih se sastoji sudbina neke ljudske grupe, pojedinac opaža samo kutak tijesno ograničen svojim osjetilima i sposobnošću opažanja; jer [osim toga] on uvijek ima neposrednu svijest samo o svojim mentalnim stanjima: svaka spoznaja ljudske naravi, ma kakva bila, u vremenu i točki primjene uvijek će crpiti iz svjedočanstava drugih velik dio svoje materije. [U tome istraživač sadašnjosti nije u boljem položaju od povjesničara prošlosti.] *** [Ali to nije sve.] Je li sigurno da je promatranje prošlosti, čak i vrlo udaljene prošlosti, uvijek do te mjere "posredno"? Dobro vidimo zašto se dojam o toj udaljenosti izmedu predmeta spoznaje i istraživača nametnuo s toliko snage mnogim teoretičarima historije. To je stoga što su prije svega mislili na jednu' historiju dogadaja, čak epizoda: hoću reći onu koja, s pravom ili krivom - nije došao trenutak da je ispitujemo - pridaje najveću važnost točnom opisivanju djela, govora ili stavova nekolicine ličnosti, grupiranih na sceni relativno kratka trajanja na kojoj se okupljaju, kao u klasičnoj tragediji, sve snage trenutačne krize: dan revolucije, borba, diplomatski sastanak. Pričalo se da je 2. rujna 1792. glava princeze Lamballe nošena na vrhu kolca pod prozorima kraljevske obitelji. Je li to točno? Je li neistina? Pierre Caron, koji je napisao poštenu knjigu o pokoljima, ne usuđuje se očitovati. Da je imao priliku sam promatrati s jednog od tornjeva hrama strašnu povorku, znao bi čega da se drži. Barem ako pretpostavimo da se odmah, sačuvavši u okolnostima svu svoju hladnokrvnost znanstvenika [, kako se to može vjerovati,] još uz to pobrinuo, opravdano nepovjerljiv prema svojem pamćenju, da odmah pribilježi svoja promatranja. Nema dvojbe da se u takvom slučaju povjesničar osjeća pomalo u ponižavajućem položaju u odnosu na dobra svjedoka nekoga aktualnog čina. On je kao na začelju kolone u kojoj se mišljenja prenose od čela, iz reda u red. To baš nije dobro mjesto da se bude sigurno obaviješten. Jednom sam tijekom noćne smjene vidio kako seb duž reda prenosi povik: "Pozor! Rupe [od granate] lijevo! Posljednji ga je čovjek primio u obliku "Idite nalijevo", zakoračio je na tu stranu i propao. Medutim, postoje i druge slučajnosti. U zidinama nekih sirijskih utvrda, podignutih nekoliko tisućljeća prije Krista, arheolozi su pronašli, potpuno blokirane, [zemljane posude pune] dječjih kostura. Budući da se razumno ne bi moglo pretpostaviti da su tamo dospjeli slučajno, očito smo se našli pred ostacima žrtava prinesenih u samom trenutku gradnje i s njom povezanih. O vjerovanjima koja se izražavaju tim žrtvovanjima, nedvojbeno ćemo se morati osloniti na svjedočanstva toga vremena ukoliko postoje, ili postupati prema analogiji uz pomoć drugih svjedočanstava. Kako bismo upoznali vjeru koju mi ne dijelimo, ako ne preko kazivanja drugih? To je slučaj [valja to ponoviti] sa svim fenomenima svijesti koji su nam strani. Naprotiv, što se tiče same činjenice žrtvovanja, naš je položaj različit. Dakako, ne obuhvaćamo je neposredno. Kao ni geolog amonit čiji fosil otkriva. Kao ni fizičar molekularno gibanje čije učinke otkriva u Brownovu gibanju. Ali u vrlo jednostavnom rasudivanju koje nam omogućuje, isključujući svaku drugu mogućnost tumačenja, da prijedemo s uistinu ustanovljenog predmeta na činjenicu koju taj predmet dokazuje - [taj] rad osnovne
interpretacije, bliske [instinktivnim mentalnim operacijama], bez koje nijedan osjet ne bi postao percepcija - nema ništa što bi izmedu stvari i nas zahtijevalo posredovanje drugog promatrača. Stručnjaci za metodu uglavnom su pod posrednom spoznajom razumijevali onu koja dopire do povjesničarova duha samo putem različitih ljudskih duhova. [Izraz možda nije najbolje odabran; on se ograničava na označavanje prisutnosti nekog posrednika; ne vidimo zašto bi ta karika nužno bila ljudske prirode. Prihvatimo ipak, bez prepirke o riječima, opću upotrebu. U tom smislu, naša spoznaja o zidnim žrtvama u staroj Siriji zasigurno nema ništa posredno. Medutim, mnogi nam drugi tragovi prošlosti nude isto tako pristup na jednakoj razini. Takav je slučaj gotovo sa svom masom nepisanih svjedočanstava, pa čak i dobrim brojem pisanih. Da najpoznatiji teoretičari naših metoda nisu pokazali prema tehnikama svojstvenim arheologiji tako začudnu i bahatu ravnodušnost; da u dokumentarnom području nisu bili opsjednuti pričom, a i u području činjenica dogadajem, vjerojatno bi nas bili manje spremni odbaciti prema vječno ovisnom promatranju. U kraljevskim grobovima u Uru, u Kaldeji, nađena su zrnca ogrlice izradena od amazonita. Budući da se najbliža nalazišta toga kamena nalaze u srcu Indije ili u okolici Bajkalskog jezera, činilo se da se nameće zaključak da su od trećeg tisućljeća prije naše ere gradovi donjeg Eufrata održavali veze razmjene s krajnje udaljenim zemljama. Indukcija će se moći činiti dobrom ili krhkom. Ma kako o njoj sudili, to je neprijeporno indukcija najklasičnijega tipa; ona se temelji na konstatiranju jedne činjenice i riječ drugoga tu ni u čemu ne sudjeluje. Ali materijalni dokumenti nipošto nisu jedini koji imaju tu povlasticu da se mogu pojmiti iz prve ruke. Kao i kremen, obradivan u kamenom dobu,] neko jezično obilježje, neki pravni propis uključen u tekst [, neki obred zabilježen u knjizi ceremonija ili prikazan na steli] realnosti su koje sami spoznajemo i iskorištavamo strogo osobnim naporom uma. [Nije tu potrebno pozivati nijedan drugi ljudski um kao tumača. Nije istina, da se poslužimo prije navedenom usporedbom, da povjesničar mora doznati što se dogada u njegovu laboratoriju samo preko izvještaja nekog stranca. On dolazi uvijek tek nakon završenog pokusa. Ali, ako su okolnosti povoljne, pokus će ostaviti ostatke koje mu nije nemoguće opaziti vlastitim očima.] *** Dakle, neprijeporne osebujnosti historijskog promatranja valja definirati drugim, manje dvosmislenim i razumljivijim izrazima. Prvo je obilježje spoznaje svih ljudskih činjenica u prošlosti, većine medu njima, u sadašnjosti, da je to [prema dobrom izrazu Fran~oisa Simianda] spoznaja prema tragovima. Bilo da je riječ o kostima zazidanima u sirijske tvrdave, o riječi koje oblik ili uporaba otkriva neki običaj, o priči koju je napisao svjedok nekog nekadašnjeg [ili bližeg] prizora, što doista razumijemo pod dokumentom, ako ne "trag", što će reći znak zamjetljiv osjetilima koji je ostavio neki fenomen sam po sebi neshvatljiv? Malo je važno da je prvobitni predmet po prirodi nedostupan osjetu, kao atom čiji je put postao vidljiv u Wilsonovoj komori, ili je samo danas postao takvim zbog djelovanja vremena, kao paprat, trula već tisućljećima čiji trag ostaje u bloku kamenog ugljena, ili kao već odavno zaboravljene svečanosti koje vidimo naslikane i komentirane na zidovima egipatskih hramova. U oba je slučaja postupak rekonstrukcije isti i sve znanosti za to pružaju brojne primjere.a [Ali iz toga što je velik broj istraživača svih kategorija primoran obuhvatiti neke središnje fenomene samo preko drugih koji su iz njih potekli, ne proizlazi nimalo savršena jednakost sredstava. Moguće je da ona imaju moć, kako je to kod fizičara, sama izazvati pojavu tih tragova. A mogu je, naprotiv čekati od hirova sila na koje nemaju ni najmanjeg utjecaja.] U jednom i u drugom slučaju njihov će položaj očito biti vrlo različit. Što je tu s promatračima ljudskih činjenica? Ovdje pitanje datiranja ponovno dobiva svoja prava. *** [Čini se da se samo po sebi razumije kako malo složenije ljudske činjenice nemaju mogućnost reprodukcije ili željenoga smjera; morat ćemo se na to kasnije vratiti. Dakako,] od najelementarnijih mjera osjeta sve do najrafiniranijih tekstova razuma ili emotivnosti postojid psihološko eksperimentiranje. Ali ono se primjenjuje samo na pojedinca. Za kolektivnu psihologiju ono je gotovo potpuno neprikladno. Nikako ne bi bilo moguće - ne bismo se ni usudili pretpostaviti da bi se to moglo - namjerno izazvati paniku ili neki pokret vjerskog oduševljenja. Medutim, kad proučavani fenomeni pripadaju sadašnjosti ili posve bliskoj prošlosti, promatrač, ma kako bio nesposoban da ih prisili na ponavljanje ili da svojom voljom skrene njihovo odvijanje, nije bespomoćan kada je riječ o njihovim tragovima. On doslovno može neke od njih pozvati na postojanje. To su izvješća svjedoka. Iskustvo Austerlitza 5. prosinca 1805. nije bilo, niti je danas moguće, obnoviti. Ipak, što je u toj bitki radila ova ili ona regimenta? Da se Napoleon htio o tome obavijestiti [nekoliko sati pošto je vatra prestala], bile bi mu dovoljne dvije riječi da mu neki od časnika uputi izvješće. Zar nije nikada načinjen neki izvještaj te vrste, javni ili privatni? Jesu li se izgubili oni koji su napisani?` I mi ćemo si uzalud postavljati isto pitanje, ono će vrlo vjerojatno zauvijek ostati bez odgovora [uz mnoga druga puno važnija]. Koji povjesničar nije sanjao da poput Odiseja može krvlju hraniti sjene ne bi li ih ispitao? [Ali čuda Nekyie (svijeta mrtvih) više ne priliče i mi nemamo drugog stroja za vraćanje vremena osim
onoga koji funkcionira u našoj glavi, s materijalima koje su nam pružile prošle generacije.] [Nedvojbeno, ne bi trebalo ni preuveličavati povlastice proučavanja sadašnjosti.] Zamislimo da su poginuli svi časnici, svi ljudi regimente; ili, jednostavnije, da se medu preživjelima ne mogu naći svjedoci čije bi pamćenje, sposobnosti zapažanja bili dostojni povjerenja. Napoleon ne bi bolje prošao od nas. Tko god je sudjelovao [pa makar u najbeznačajnijoj ulozi,] u nekom velikom dogadaju, dobro zna da se dogada da je i nakon kratkog vremena teško precizirati neku epizodu, ponekad i bitnu. Dodajte tome da se svi tragovi ne podaju [s istom pokornošću] toj zakašnjeloj evokaciji. Ako carine nisu svakoga dana u studenom 1942. bilježile ulazak i izlazak robe, u prosincu neću praktički imati nikakva načina da procijenim vanjsku trgovinu prethodnoga mjeseca. [Jednom riječju, od istraživanja udaljenoga do istraživanja posve bliskoga razlika je samo u stupnju. Ona ne dopire do temelja metoda. Ipak, nije zbog toga manje važna te iz nje valja izvući zaključke.] Prošlost je po definiciji danost koju više nitko neće promijeniti. Ali spoznavanje prošlosti je stvar u razvoju koja se neprekidno mijenja i usavršava. Onoga tko bi u to sumnjao, bilo bi dovoljno podsjetiti' na ono što se dogodilo pred našim očima u posljednjih nešto više od stotinu godina. Golemi su dijelovi čovječanstva izašli iz magle. Egipat i Kaldeja zbacili su svoje ovoje. Mrtvi gradovi središnje Azije otkrili su svoje jezike koje više nitko nije poznavao i svoje odavno ugasle vjere. [Čitava] jedna nepoznata civilizacija ustala je iz groba na obalama Inda. [To nije sve, i] dosjetljivost istraživača u dubljem pretraživanju knjižnica, otvaranju novih brazda u starome tlu, ne radi sama [niti možda najučinkovitije] na bogaćenju slike proteklih vremena. Iskrsnuli su i novi, dosad nepoznati postupci istraživanja. Bolje od naših prethodnika znamo istraživati jezike prema običajima, orude prema radniku. Prije svega smo naučili upuštati se dubljeb u analizu društvenih fenomena. Proučavanje pučkih vjerovanja i obreda tek razvija svoje prve perspektive. Povijest ekonomije, na koju Cournot [nekoć], nabrajajući različite vidove historijskog istraživanja, nije ni pomišljao, počinje se konstituirati. Sve je to sigurno. Sve to omogućuje najveća nadanja. Ne neograničena nadanja. Taj je osjećaj uistinu beskrajnog napretka kakav pruža neka znanost poput kemije, [sposobne čak stvoriti svoj vlastiti predmet], nama uskraćen. To je stoga što istraživači prošlosti nisu posve slobodni. Prošlost'~ je njihov tiranin. Brani im da o njoj saznaju išta što im sama nije pružila [namjerno ili ne]. Nećemo nikad uspostaviti statistiku cijena u merovinškoj epohi jer nam ih nijedan dokument nije zabilježio u dovoljnom broju. Nikad nećemo tako proniknuti mentalitet ljudi europskog 11. stoljeća kao onaj Pascalovih ili Voltaireovih suvremenika: jer od njih nemamo ni [privatnih] pisama ni ispovijesti; jer samo o nekima od njih imamo tek loše životopise u konvencionalnom stilu. Zbog te praznine čitav jedan dio naše povijesti nužno ima pomalo beskrvan izgled nekog svijeta bez pojedinaca. (Ne tužimo se previše. U toj strogoj podčinjenosti neumoljivoj sudbini, mi nismo - mi jadni, često izvrgavani ruglu, sljedbenici mladih humanističkih znanosti - u gorem položaju od mnoge naše subraće posvećene starijim i sigurnijim disciplinama]. To je zajednička sudbina svih proučavanja kojima je zadaća ispitivanje prošlih fenomena; proučavatelj pretpovijesti, zbog nedostatka pisanih dokumenata nije nesposobniji restituirati liturgije iz kamenoga doba nego paleontolog, pretpostavljam, žlijezde s unutarnjim lučenjem plesiosaura, od kojega je ostao samo kostur. Uvijek je neugodno reći: "Ne znam, ne mogu znati". To treba reći tek nakon što se energično, očajnički tražilo. Ali ima trenutaka kad je najpreča zadaća znanstvenika [kad je sve pokušao] pomiriti se s neznanjem i pošteno to priznati. 2. SVJEDOČANSTVA "Herodot iz Turija prikazuje ovdje svoja istraživanja zato da ono što su ljudi napravili ne padne s vremenom u zaborav te da velika i čudesna djela što su ih izvršili Grci i barbari ne ostanu bez svojega sjaja." Tako započinje najstarija historijska knjiga koja je, u zapadnom svijetu, ne samo u fragmentima, došla do nas. Uz nju smjestimo, primjerice, jedan od onih vodiča onostranog putovanja koje su Egipćani [u vrijeme faraona] stavljali u grobove. Ovdje imamo same tipove dviju velikih kategorija medu kojima postoji neizmjerno raznolika masa dokumenata što ih prošlost daje na raspolaganje povjesničarima. Svjedočanstva su prve grupe namjerna. Druga to nisu. Kada [doista] čitamo, kako bismo se informirali, Herodota ili Froissarda, Memoare maršala Joffrea ili izvještaje, uostalom posve proturječne, koje nam [ovih dana] daju njemačke i britanske novine, što drugo radimo nego se ravnamo točno prema onome što su autori tih tekstova od nas očekivali? Naprotiv, formule s papirusa mrtvih bile su namijenjene tome da ih izgovara duša u opasnosti i čuju samo bogovi; palafitski čovjek iz sojenica koji je u susjedno jezero, gdje ih danas arheolog prekopava, bacao ostatke iz svoje kuhinje, samo je želio poštedjeti svoju kolibu nečistoće; papina bula 0 oslobodenju tako je brižljivo čuvana u škrinjama samostana samo da bi se njome, kad dode trenutak, mahalo pred očima nekoga neugodnog biskupa. [U svoj toj brižnosti, nastojanje da se obavijeste suvremena javnost ili budući povjesničari nije imalo nikakva udjela], i kad medievist [godine Gospodnje 1942.] u arhivima lista trgovačku korespondenciju obitelji Cedame iz Lucce, on postaje
odgovoran za indiskreciju koju bi današnji Cedami, kad bi si dopustio istu slobodu s njihovim pohranjenim spisima, teško okvalificirali. Medutim, narativni izvori - da upotrijebimo pomalo barokan francuski izraz - [što će reći, priče namijenjene obavještavanju čitatelja,] zasigurno nisu prestali pružati dragocjenu pomoć istraživaču. Medu ostalim prednostima, oni obično jedini daju imalo povezan kronološki okvir. Što proučavatelj pretpovijesti, ili povjesničar Indije, ne bi dao da raspolaže jednim Herodotom?' [Ipak, nema dvojbe:] tijekom svojega razvoja historijsko je istraživanje bilo primorano pouzdavati se sve više [u drugu kategoriju svjedočanstava], u svjedoke koji to nisu bili svojom voljom. Usporedite rimsku povijest kako su je napisali Rollin ili čak Niebuhr s onom koju nam danas pruža bilo koji kratak priručnik: prva, koja je u Titu Liviju, Floru ili Svetoniju crpila najveći dio svoje materije, i druga, velikim dijelom gradena na natpisima, papirusu, novcu. Čitavi dijelovi prošlosti mogli su se rekonstruirati samo tako: sva pretpovijest, gotovo sva ekonomska povijest, gotovo sva povijest društvenih struktura. I u samoj sadašnjosti, tko od nas ne bi više od svih novina iz 1938. ili 1939. volio imati u rukama tajne dokumente Ministarstva pravde, neke povjerljive izvještaje vojnih zapovjednika? [Ne zato što bi dokumenti te vrste bili više nego drugi izuzeti od greške ili laži. Lažni dokumenti ne nedostaju i, kao i sva izvješća veleposlanika, poslovna pisma ne govore istinu. Ali ovdje iskrivljivanje, pod pretpostavkom da postoji, nije zamišljeno posebno za potomstvo. Ti nam tragovi, koje prošlost ostavlja duž svojeg puta bez predumišljaja, ne omogućuju samo zamjenu za priče kad su one nepotpune, ili njihovu provjeru kad je istinitost dvojbena. Oni od naših proučavanja otklanjaju strašniju opasnost od neznanja ili netočnosti: opasnost od neizlječive skleroze. Doista, ne bismo li bez njihove pomoći neizbježno vidjeli povjesničara kako svaki puta kad se okreće prema nestalim naraštajima odmah postaje zatočenikom predrasuda, lažnog opreza, kratkovidnosti zbog koje je i samo viđenje tih generacija trpjelo; medievista, primjerice, kako pridaje malu važnost komunalnom pokretu pod izgovorom da srednjovjekovni pisci nisu o tome rado govorili, ili kako prezire velike polete vjerskog života iz jednostavnog razloga što oni u narativnoj književnosti onoga vremena zauzimaju mnogo manje mjesta od barunskih ratova; ukratko (poslužimo se antitezom dragom Micheletu), historiju koja postaje sve manje smionom istraživačicom proteklih razdoblja, a više vječnim i nepokretnim učenikom njihovih "kronika".] Isto tako, čak i u svjedočanstvima pisanima s namjerom, ono što nam ti tekstovi izričito govore danas više ne privlači toliko našu pozornost. Obično se s mnogo više žara vežemo uz ono što nam tekst daje naslutiti, ne želeći to reći. Što ćemo najpoučnije otkriti u Saint-Simona? Njegove obavijesti, često izmišljene, o dogadajima u kraljevstvu? Ili začudnu svjetlost kojom Memoari otkrivaju mentalitet plemića na dvoru Kralja Sunca? Medu životima svetaca ranoga srednjeg vijeka barem u tri četvrtine njih ne možemo ništa sigurno doznati o pobožnim ličnostima čiju [nam] sudbinu žele opisati. Ispitajmo ih, naprotiv, o načinima života ili mišljenja karakterističnima za epohu u kojoj su napisani, sve ono što nam hagiografija nije imala ni najmanju namjeru izložiti. Bit će nam od neprocjenjive vrijednosti. U našoj neizbježnoj podredenosti prošlosti, [dakle] oslobodili smo se barem utoliko što, osudeni na to da je uvijek spoznajemo isključivo prema tragovima, ipak uspijevamo 0 njoj saznati mnogo više od onoga što nam je i ona sama smatrala potrebnim reći. [Uzmemo li to u obzir, to je velika pobjeda razuma nad danošću.] *** Ali od trenutka kad se više ne mirimo s tim da naprosto zabilježimo govor naših svjedoka, od trenutka kad ih želimo navesti da govore [, makar i protiv njihove volje,] više no ikad nameće se niz pitanja koja valja postaviti. To je zapravo prva nužnost čitavog dobro vođenog historijskog istraživanja. Mnogi ljudi i čak,' čini se, neki autori udžbenika, imaju začudno jednostavnu sliku o tijeku našega rada. U početku postoje dokumenti, rado bi rekli. Povjesničar ih skuplja, čita, nastoji odvagnuti njihovu autentičnost i istinitost. Nakon toga, i samo nakon toga, on će ih uporabiti... Tu je samo jedna neprilika: nijedan povjesničar nikad nije tako postupio. Čak i kad slučajno zamišlja da to čini. Jer tekstovi i arheološki nalazi, makar naizgled bili najjasniji i najdopadljiviji, govore samo kad ih se zna ispitivati. Prije povjesničara Bouchera de Perthesa kremena je u naplavinama rijeke Somme bilo u izobilju. Ali nije bilo ispitivača i nije bilo prethistorije. Priznajem da mi kao starom medievistu ništa nije privlačnije od čitanja kartulara. Zato jer znam otprilike što ću od njega tražiti. Naprotiv, zbirka rimskih natpisa malo mi govori. Znam ih nekako pročitati, ali ne znam od njih nešto tražiti. Drugim riječima, čitavo historijsko istraživanje već od prvih koraka pretpostavlja da ispitivanje ima neki smjer. U početku je duh. Nikad [ni u jednoj znanosti] pasivno promatranje nije donijelo nikakva ploda. Dakako, pretpostavimo li da je ono moguće.` Doista, ne dajmo se prevariti. Nedvojbeno se dogada da upitnik ostaje posve instinktivan. Ipak je on tu. I da trudbenik nije toga ni svjestan, članke mu diktiraju potvrde ili oklijevanja koja su njegova ranija iskustva nejasno upisala u mozak, tradicija, zajednički smisao, što će reći, i prečesto, zajedničke predrasude. Nikad nismo tako prijemljivi kako se to vjeruje. Početniku se ne može dati gori savjet
nego da čeka [tako] u stavu prividne podložnosti nadahnuće od dokumenta. Otud su brojna dobronamjerna istraživanja bila osucđna na neuspjeh ili beznačajnost. Dakako, potreban je taj promišljen odabir pitanja, osobito prilagodljiv, koji se usput može dopunjavati mnoštvom novih točaka, otvoren za sva iznenađenja. Ipak, takav da može poslužiti kao magnet za piljevinu dokumenta. Istraživač unaprijed dobro zna da neće od točke do točke slijediti put koji je utvrdio na polasku. Ali nema li ga, izlaže se opasnosti da nasumce luta. *** Raznolikost je povijesnih svjedočanstava gotovo beskonačna. Sve što čovjek kaže ili napiše, sve što proizvede, sve što dirne može i mora dati obavijesti o njemu. Čudno je kako osobe kojima je naš rad stran nedovoljno procjenjuju širinu tih mogućnosti. To je stoga što se i nadalje drže zastarjele ideje o našoj znanosti: o vremenu kad su se znala čitati samo hotimična svjedočanstva. Zamjerajući "tradicionalnoj historiji" da ostavlja u sjeni "važne fenomene", koji ipak imaju "najveće posljedice te su kadri promijeniti budući život više nego svi politički dogadaji", Paul Valery navodi kao primjer električnu struju koja "osvaja zemlju". Tome možemo snažno zapljeskati. Nažalost, i previše je točno da ta velika tema još nije dala povoda ni za kakav ozbiljniji rad`. Ali kad gospodin Valery, na neki način potaknut svojom [samom] pretjeranom strogošću da dokaže pogrešnost onoga što je upravo prokazao, dodaje da ti fenomeni nužno "izmiču" povjesničaru jer, nastavlja, "nijedan ih dokument izričito ne spominje", tada se, prelazeći od znanstvenika na znanost, vara u adresi. Tko će povjerovati da poduzeća zadužena za električnu energiju nemaju svoje arhive, stanje potrošnje, karte proširenja mreža? Kažete da su povjesničari dosad zanemarivali ispitivanje tih dokumenata. Njihova je krivnja, zasigurno, [velika] - osim ako [ipak] odgovornost [za to] ne pada na [možda] previše ljubomorne čuvare tolikog divnog blaga. Zato imajte strpljenja. Historija možda još nije takva kakva bi trebala biti. To nije razlog da se na historiju, takvu kakva se može pisati, prenese teret pogrešaka koje pripadaju samo loše shvaćenoj historiji. Iz tog čudesno neskladnog obilježja našeg materijala ipak proizlazi jedan problem: zapravo dosta ozbiljan da se može ubrojiti medu [tri ili četiri velika] paradoksa povjesničarskog zanata. Bila bi velika iluzija zamišljati da svakom historijskom problemu odgovara samo jedna vrsta dokumenata, posebno namijenjenih toj uporabi. Naprotiv, što više istraživanje nastoji zahvatiti dublje činjenice, manje mu je dopušteno nadati se drukčijoj svjetlosti osim one konvergentnih zraka svjedočanstava, po svojoj prirodi vrlo različitih. Koji bi se povjesničar religija htio zadovoljiti samo ispitivanjem teoloških rasprava ili zbirki himni? On dobro zna da mu slike, isklesane ili naslikane na zidovima svetišta, raspored i namještaj grobova imaju barem isto toliko reći o vjerovanjima i nestalim senzibilitetima koliko i mnogi pisani dokumenti. Kao i o pomnom ispitivanju kronika ili povelja, naše poznavanje germanskih osvajanja ovisi i o arheološkim iskapanjima grobova i proučavanju naziva mjesta. U mjeri u kojoj se približavamo našem vremenu, ti zahtjevi nedvojbeno postaju različiti, ali isto tako nužni. Hoće li se vjerovati da je za razumijevanje današnjih društava dovoljno udubiti se u čitanje parlamentarnih rasprava ili kancelarijskih dokumenata? Ne treba li pritom znati interpretirati i bankovnu bilancu: za neupućene, tekst hermetičniji od mnogih hijeroglifa? Hoće li povjesničar jedne epohe u kojoj je kralj stroj prihvatiti da ne zna kako su sastavljeni i kako su se mijenjali strojevi? Medutim, ako gotovo svaki važan ljudski problem zahtijeva baratanje svjedočanstvima oprečnih vrsta, prijeko je potrebno da se prema vrsti svjedočanstva razlikuju i eruditske tehnike. Učenje je svake od njih dugotrajno; njihovo potpuno posjedovanje traži još dulju i gotovo stalnu primjenu. [Primjerice,] mali se broj trudbenika može pohvaliti da je jednako dobro pripremljen za čitanje i kritiku srednjovjekovne povelje; za pravilno interpretiranje naziva mjesta (koja su ponajprije jezične činjenice); za točno određivanje datuma tragova prapovijesne, keltske, galorimske naseobine; za analizu biljnih zajednica jedne livade, nekog ugara, neke pustopoljine. Bez toga, ipak, kako se može nastojati napisati povijest zauzetosti tla? Vjerujem da ima malo znanosti koje su prisiljene istodobno koristiti tolika različita sredstva. To je stoga što su ljudske činjenice kompleksne. To je stoga što je čovjekovo mjesto na krajnjem vrhu prirode. Prema mojem mišljenju, dobro je, nužno je da čovjek posjeduje barem malo znanja o glavnim tehnikama svojega zanata. Pa makar samo da zna unaprijed odmjeriti snagu svojega oruda i težinu njegove uporabe. Popis "pomoćnih disciplina" čije učenje predlažemo našim početnicima mnogo je kraći. Kakvim se apsurdnim paralogizmom dopušta ljudima koji za pola svojeg vremena neće doprijeti do predmeta svojih proučavanja osim preko riječi, da, izmedu drugih praznina, ne poznaju temeljne stečevine lingvistike?~ Medutim, ma kakva se raznolikost znanja željela pripisati najobrazovanijim istraživačima, ona će uvijek, obično vrlo brzo, naći svoje granice. Tada nema drugoga lijeka nego mnogostrukost kompetencija` u istoga čovjeka zamijeniti udruživanjem tehnika koje koriste različiti poznavatelji, ali [svih] usmjerenih prema razjašnjenju jedine teme. Ta metoda pretpostavlja pristajanje na timski rad. Ona zahtijeva i da se prethodno zajednički odrede neki veliki dominantni problemi. To su postignuća od kojih smo još vrlo daleko. Ona ipak u velikoj mjeri odreduju budućnost naše znanosti.
3. PRENOŠENJE SVJEDOČANSTAVA Jedna je od najtežih povjesničarevih zadaća skupiti dokumente za koje smatra da su mu potrebni. U tome ne bi mogao uspjeti bez pomoći različitih vodiča: arhivskih ili knjižničnih popisa, muzejskih kataloga, bibliografskih popisa svake vrste. [Ponekad] vidimo pedante kako se čude vremenu koje neki eruditi žrtvuju za sastavljanje sličnih djela, a neki trudbenici za upoznavanje s njihovim postojanjem i uporabom. Kao da se, zahvaljujući tako utrošenim satima na poslove koji, iako imaju~ neku skrivenu privlačnost, zasigurno nemaju romaneskni sjaj, na kraju ne bi uštedjelo na najstrašnijem rasipanju energije. Oduševljava me, s punim pravom, povijest kulta svetaca; [pretpostavite da] ne poznam Bibliothecu Hagiographicu Latinu otaca bolandista: [teško ćete zamisliti ako niste stručnjaci], količinu glupo nekorisnih napora [kojih će me ta praznina u mojoj opremljenosti] svakako stajati. Ono što zapravo valja žaliti, nije to da već možemo na police svojih biblioteka staviti znatnu količinu tih instrumenata (čije nabrajanje, predmet po predmet, pripada posebnim knjigama za orijentaciju). To je da ona još nisu dovoljno brojna, poglavito za epohe najmanje udaljene od nas; to je da se njihovo uvodenje u Francusku tek iznimno pokorava racionalno zamišljenom općem planu; da je, naposljetku, njihovo ponovno objavljivanje i prečesto prepušteno hirovima pojedinaca ili slabo obaviještenoj štedljivosti nekih nakladničkih kuća. Prvi svezak sjajnih Izvora povijesti Francuske, koje dugujemo Emileu Molinieru, nije ponovno objavljen od svojega prvog pojavljivanja 1901. godine. Ta je jednostavna činjenica ravna optužnici. Sredstva [, dakako,] ne čine znanost. Ali društvo koje želi poštovati znanosti ne bi smjelo ne mariti za njihova sredstva. Ono bi, nedvojbeno, bilo mudro da se u tome ne osloni na akademska tijela, kao ni na način njihova okupljanja koji daje prednost dobi i pogoduje dobrim učenicima, ne čini posebno sklonima poduzetnom duhu. Naša Ratna škola i naši stožeri nisu u nas jedini koji su u doba automobila sačuvali mentalitet volovskih kola. Medutim, ma kako dobro napravljeni, ma kako obilni, ti bi putokazi bili od male pomoći trudbeniku koji ne bi unaprijed imao neku ideju o terenu koji treba istražiti. Unatoč tome što, čini se, ponekad zamišljaju početnici, dokumenti ne iskrsavaju tu ili tamo učinkom [ne zna se kojeg] tajanstvenoga božjeg dekreta. Njihova prisutnost ili nepostojanje u ovim arhivskim fondovima, u onoj knjižnici, u ovom tlu, proizlaze iz ljudskih razloga koji nipošto ne izmiču analizi, a problemi njihova prenošenja nemaju samo tehnički domet, nego i dotiču ono najintimnije iz života prošlosti - ono što je tako pokrenuto upravo je prolaz sjećanja kroz generacije. Na početak historijskih djela ozbiljnoga žanra autor obično smješta popis oznaka arhiva koje je pretražio, zbirki kojima se koristio. To je vrlo dobro. Ali nije dovoljno. Svaka bi historijska knjiga dostojna tog imena morala sadržavati jedno poglavlje ili [, ako se želi], na prekretnicama razvoja, umetnut niz odlomaka, naslovljenih otprilike: "Kako mogu znati ono što ću reći?" Uvjeren sam da bi čitatelji, čak i oni koji nisu povjesničari, upoznavši se s tim ispovijedima, osjetili pravo intelektualno zadovoljstvo. Prikaz istraživanja, s njegovim uspjesima i zaprekama, rijetko je kada dosadan. Sve što je već gotovo, širi hladnoću i dosadu. *** Dogada mi se da me posjećuju trudbenici koji žele napisati povijest svojega sela. Redovito im upućujem sljedeće riječi, koje samo malo pojednostavnjujem kako bih izbjegao erudicijske pojedinosti, ovdje neprikladne. "Seoske zajednice nisu imale arhive osim rijetko i kasno. Naprotiv, budući da su vlasteoska imanja bila relativno dobro organizirana i imala kontinuitet, uglavnom su rano sačuvala svoje spise. Za čitav period raniji od 1789. i posebice za najstarija razdoblja, glavni dokumenti za koje se možete nadati da će vam poslužiti bit će seniorskog podrijetla. Otuda proizlazi da će prvo pitanje, na koje ćete morati odgovoriti i o kojem će gotovo sve ovisiti, biti sljedeće: tko je bio seoski senior 1789. godine?" (Zapravo, istodobno postojanje više seniora koji su dijelili selo, nimalo nije nevjerojatno; ali da budemo što kraći, ostavit ćemo tu pretpostavku po strani.) "Možemo zamisliti tri mogućnosti. Posjed je mogao pripadati nekoj crkvi; nekom laiku koji je [, u vrijeme revolucije,] emigrirao; opet nekom laiku, ali koji se nikad nije iselio. Prvi je slučaj nadaleko najpovoljniji. Dokumentacija nema samo sreću da je bolje i dulje održavana. Zacijelo je, nakon 1790, bila konfiscirana, istodobno kad i zemlja primjenom Gradanskog ustava o svećenstvu. Tada je prenesena u neku javnu pohranu i možemo se s razlogom nadati da je i danas tamo, gotovo netaknuta i na raspolaganju znanstvenicima. Hipoteza o iseljeniku još zaslužuje [dosta] dobru ocjenu. I tu je vjerojatno bilo zapljene i prijenosa; činit će se da se tu treba plašiti rizika namjernog uništenja traga jednoga sramotnog režima. Ostaje posljednja mogućnost. Ona bi bila krajnje neugodna. Doista, 'plemići', ukoliko nisu napustili Francusku niti su na neki drugi način pali pod udar Zakona o javnom spasu, nisu nimalo napadani u svojim dobrima. Nedvojbeno, izgubili su svoja seniorska prava, jer su ona bila potpuno ukinuta. Sačuvali su u cijelosti svoje osobne posjede; prema tome, i svoje poslovne spise. Budući da ih država nikada nije tražila, spisi koje tražimo vjerojatno su ovaj put jednostavno doživjeli tijekom 19. i 20. stoljeća zajedničku sudbinu svih obiteljskih papira. Pod pretpostavkom da se
nisu izgubili, da ih nisu pojeli štakori ili se raspršili u prodajama ili nasljedstvima po tavanima triju ili četiriju različitih ladanjskih kuća, ništa neće prisiliti njihova sadašnjeg posjednika da [vam] ih pokaže." [Naveo sam ovaj primjer jer mi se čini posve tipičnim za uvjete koji često odreduju i ograničavaju dokumentiranje. Možda neće biti nevažno podrobnije analizirati njegovu pouku.] *** Ulogaa koju smo vidjeli da su igrale revolucionarne konfiskacije uloga je božanstva često naklonjenog istraživaču: katastrofe. Brojni su se rimski municipiji pretvorili u obične male talijanske gradove u kojima arheolog teško pronalazi nekoliko tragova antičke civilizacije; jedino je erupcija Vezuva sačuvala Pompeje. Dakako, daleko od toga da su velike katastrofe čovječanstva uvijek služile historiji. S gomilama književnih i historiografskih rukopisa, u metežu velikih invazija nestali su i neprocjenjivi spisi [rimske] carske birokracije. Pred našim su očima dva svjetska rata izbrisala s tla ispunjena slavom, spomenike i arhive; više nikad nećemo moći listati pisma starih trgovaca iz Ypresa, a vidio sam u vrijeme rasula i kako se spaljuju knjige zapovijedi jedne vojske. Medutim, i miran je kontinuitet društvenog života, bez mnogo naglih poremećaja, manje pogodan za prenošenje sjećanja nego što se ponekad misli. Revolucije obijaju vrata željeznih ormara i tjeraju ministre na bijeg prije nego što su našli vremena da spale svoje tajne bilješke. U starim sudskim arhivima dokumenti o stečajevima danas nam daju papire poduzeća, koja, da im je bilo dano da vode plodan i častan život, ne bi na kraju propustila uništenje sadržaja svojih ormara. Zahvaljujući začudnoj trajnosti samostanskih institucija, opatija Saint-Denis još je 1789. čuvala povelje koje su joj dodijelili merovinški kraljevi više od tisuću godina ranije. Ali danas ih čitamo u Nacionalnom arhivu. Da je zajednica redovnika Saint-Denisa preživjela revoluciju, je li sigurno da bi nam dopustila pretraživanje svojih škrinja? Kao što, možda, ni Družba Isusova ne dopušta ljudima izvan Crkve pristup svojim zbirkama, zbog čega će toliki problemi moderne povijesti ostati beznadno nerazjašnjeni, ili kao što ni Francuska banka ne poziva specijaliste za Prvo Carstvo da pretraže možda najprašnije registre - toliko je mentalitet posvećenosti svojstven svim korporacijama. I eto, povjesničar sadašnjosti našao se u mnogo nepovoljnijem položaju: on ostaje gotovo posve lišen tih nenamjernih povjeravanja. Zauzvrat, istina je da on raspolaže onim indiskretnostima koje mu prijatelji šapuću u uho. Obavijest se tu, nažalost, slabo razaznaje od govorkanja. Dobra katastrofa [često] bi više odgovarala. Barem će tako biti sve dok društva, odbijajući da se u toj brizi oslanjaju na svoje vlastite tragedije, napokon ne pristanu racionalno, svojim sjećanjem, organizirati upoznavanje samih sebe. U tome će uspjeti samo hvatajući se u koštac s dva glavna krivca za zaborav ili neznanje: nemarom, koji gubi dokumente; i [, još opasnijom,] sklonošću prema tajni - diplomatskoj tajni, poslovnoj, obiteljskoj koja ih skriva ili uništava. Prirodno je da je bilježniku dužnost ne otkrivati operacije svojega klijenta. Ali ako mu je dopušteno ovijati tako neprobojnom tajnom ugovore klijenata njegova pradjeda - dok ga, s druge strane ništa ozbiljno ne priječi da dopusti da se ti dokumenti pretvore u prašinu - naši zakoni [u tome,] mirišu na plijesan. Što se tiče motiva koji većinu naših poduzeća navode da odbijaju objavljivanje statistika prijeko potrebnih zdravom vodenju nacionalne ekonomije, oni su rijetko dostojni poštovanja. Naša će civilizacija uvelike napredovati onoga dana kad prijetvornost, uzdignuta u metodu djelovanja i gotovo gradansku vrlinu, prepusti mjesto želji za obaviješću, što nužno znači za razmjenama obavijesti. *** [Medutim, vratimo se našem selu.] Okolnosti koje upravo u tom slučaju odlučuju o gubitku ili očuvanju, o dostupnosti ili nedostupnosti svjedočanstava, imaju podrijetlo u povijesnim snagama općeg obilježja; one nemaju nikakvu crtu koja ne bi bila savršeno razumljiva; ali one su lišene svakog logičkog odnosa s predmetom istraživanja čiji je ishod upravo ovisan o njemu! Jer očito se ne vidi zašto bi proučavanje male seoske zajednice, primjerice u srednjem vijeku, bilo više ili manje poučno, prema tome je li se nekoliko stoljeća kasnije trenutačni gospodar dosjetio da ide ili ne povećati namete u Coblenzu. Takva je nesuglasica vrlo česta. [To što poznajemo rimski Egipat daleko bolje nego Galiju iz istog vremena, to nije zato što nas više zanimaju Egipćani od Galorimljana: suša i pogrebni običaji mumifikacije tamo su sačuvali spise što su ih klima Zapada i njegovi običaji, naprotiv, namijenili brzom uništenju. Izmedu uzroka uspjeha ili neuspjeha u traganju za dokumentima i motiva koji pobuduju našu želju za tim dokumentima obično nema ništa zajedničko: iracionalan element, koji je nemoguće isključiti, našim istraživanjima daje malo od one unutarnje tragičnosti u kojoj tolika djela duha možda nalaze, sa svojim ograničenjima, jedan od tajnih razloga svoje zavodljivosti. Samo, u navedenom primjeru sudbina dokumenata, selo po selo, jednom postaje presudnom, gotovo predvidljivom činjenicom. To nije uvijek slučaj.] Konačan rezultat ponekad ovisi o susretu tako velikog broja uzročnih lanaca, potpuno neovisnih jednih o drugima, da je svako predvidanje nemoguće. Znam da su četiri uzastopna požara, zatim pljačka, opustošili arhive stare opatije SaintBenoit-sur-Loire; kako bih, prihvaćajući se te grade, unaprijed pogodio koju su vrstu spisa ta
pustošenja najprije poštedjela? Ono što je nazvano seobom rukopisa tema je koja zaslužuje podrobno proučavanje; seljenje književnoga djela u različite knjižnice, izrada kopija, briga ili nemar knjižničara [i prepisivača] isto su tako obilježja koja izražavaju promjene kulture i promjenljiva igra njezinih velikih struja. Ali, je li najbolje obaviješten znanstvenik mogao najaviti prije svog otkrića da je jedini rukopis Tacitove Germanije u 16. stoljeću završio u samostanu u Hersfeldu? Ukratko, u temelju [gotovo] svakog dokumentarnog istraživanja postoji neki talog nepredvidenoga, prema tome, i rizika. Jedan mi je trudbenik, kojeg dobro poznam, pričao kako mu je u Dunkerqueu, kad je na bombardiranoj obali čekao na nesigurno ukrcavanje, ne pokazujući znakove nestrpljivosti, neki znanac začudeno rekao: "To je neobično! Ne izgledate kao da mrzite pustolovinu." Moj je prijatelj mogao odgovoriti da, unatoč uobičajenoj predrasudi, navika istraživanja zapravo nije nimalo nepovoljna za dosta lako prihvaćanje oklade sa sudbinom. TREĆE POGLAVLJE KRITIKA 1. SKICA ZA POVIJEST KRITIČKE METODE Da svjedocima ne treba nužno vjerovati na riječ, dobro znaju i najnaivniji policajci.b Dakako, pod cijenu da iz te teorijske spoznaje ne izvuku uvijek korist kakvu bi trebalo. Isto tako, odavno se pokušalo sva povijesna svjedočanstva ne prihvaćati slijepo. Iskustvo, staro gotovo kao ljudski rod, naučilo nas je da su mnogi tekstovi naizgled drugog podrijetla nego što zapravo jesu: nisu sve priče vjerodostojne, a i materijalni tragovi mogu biti krivotvoreni. U srednjem je vijeku pred obiljem krivotvorinad sumnja [često] bila prirodni obrambeni refleks. "Tintom svatko može pisati što mu drago", uzviknuo je neki lorenski šljivar u procesu protiv redovnika koji su se protiv njega oboružali dokumentarnim dokazima. Konstantinova darovnica - začudan rad koji je neki rimski pisar s kraja 8. stoljeća stavio pod ime prvog kršćanskog Cezara - osporena je u krugu vrlo pobožnog cara Otona III. Lažne relikvije progonjene su gotovo otkad je i bilo relikvija. Međutim, načelni skepticizam nije cjenjeniji i plodniji intelektualni stav od lakovjernosti s kojom, uostalom, lako kombiniraju mnogi pomalo naivni duhovi. Za onoga drugog rata upoznao sam veterinara koji je, ne bez nekog traga razuma, sustavno odbijao vjerovati u novosti što su ih donosile novine. Ali ako je neki slučajni suputnik sasuo u njegovo pozorno uho najnevjerojatnije priče, moj ih je čovjek s užitkom upijao. [Isto tako, zdravorazumska kritika koja se jedina dugo primjenjivala, a koja slučajno zavodi neke umove, nije mogla daleko odvesti. Što je najčešće taj tobožnji zdravi razum? Ništa drugo nego mješavina nerazumnih postulata i u brzini poopćenih iskustava. Je li riječ o fizičkom svijetu? On je zanijekao antipode; on niječe einsteinovski svemir; on je Herodotovu priču držao bajkom jer iznosi da su pomorci, zaokrećući oko Afrike, jednoga dana vidjeli točku u kojoj sunce izlazi kako prelazi s njihove desne strane na lijevu. Je li riječ o ljudskim djelima? Najgore je što su opažanja tako uzdignuta u vječnost preuzeta od trenutka vrlo kratka trajanja: našega. Tu leži glavna mana Voltaireove kritike, inače često tako pronicave. Ne samo da pojedinačne neobičnosti pripadaju svim vremenima, nego nam se i mnoga nekadašnja zajednička raspoloženja čine čudnima jer ih mi više ne dijelimo. Čini se da bi "zdrav razum" spriječio prihvaćanje da je car Oton I. mogao potpisati u korist papa neprimjenljive teritorijalne povlastice koje su opovrgle neke njegove ranije akte i o kojima oni kasniji nisu morali voditi nikakva računa. Medutim, valja vjerovati da njegov duh nije baš bio posve jednak našemu - točnije, da je u njegovo vrijeme postojao raskorak izmedu dokumenta i djela čija nas širina iznenaduje - jer povlastica je neprijeporno autentična.] Pravi se napredak dogodio onoga dana kad je sumnja, kako je govorio Volney, postala "ispitivačkom' ; kad su malo-pomalo, drugim riječima razradena [objektivna] pravila, koja omogućuju da se uspostavi odabir izmedu laži i istine. Isusovac von Papebroeck, u kojega je čitanje Života svetaca izazvalo nezadrživo nepovjerenje prema naslijeđu čitavoga [ranog] srednjega vijeka, držao je lažnima sve merovinške povelje čuvane u samostanima. Ne, ukratko je odgovorio Mabillon; neprijeporno, ima povelja u potpunosti krivotvorenih, prerađenih ili umetnutih; isto tako ima i autentičnih; i evo kako ih je moguće razlikovati. Te je godine - [1681], godine objavljivanja De re diplomatica, doista velikog datuma u povijesti ljudskoga duha - [definitivno] utemeljena kritika arhivskih dokumenata. [Uostalom, to je u svakom slučaju bio odlučujući trenutak u povijesti kritičke metode. Humanizam prethodnoga razdoblja imao je svoja htijenja i svoje intuicije. Dalje nije išao. Ništa to bolje ne ilustrira od jednog odlomka iz Eseja. Montaigne tu opravdava Tacita što je ispričao čuda. Stvar je, kaže, teologa i filozofa da ispituju "zajednička vjerovanja". Povjesničari ih moraju samo "ispričati" onako kako ih daju njihovi izvori. "Neka nam daju povijest više prema tome kako je primaju nego kako oni misle." Drugim riječima, filozofska kritika, oslonjena na odredeno shvaćanje prirodnoga ili božanskoga reda posve je opravdana; uostalom, Montaigne ne prihvaća Vespazijanova čuda, kao ni mnoga druga. Ali što se tiče specifično historijskog ispitivanja svjedočanstva kao takvog, on očito ne
shvaća kako bi njegova primjena bila moguća. Doktrina istraživanja razrađena je tek tijekom tog 17. stoljeća čija se prava veličina ne smješta uvijek tamo gdje bi trebalo, posebice oko njegove druge polovice.] I sami ljudi tog vremena toga su bili svjesni. Između 1680. i 1690. prokazati "pironizam povijesti" kao trenutačnu modu bila je opća ideja.b Komentirajući taj izraz, Michel Levassor piše: "Kaže se da se čestitost duha sastoji u tome da se ne vjeruje olako i da se zna sumnjati u više slučajeva". Sama riječ kritika [koja je dotad označavala samo sud ukusa,] dobiva tada značenje iskušavanja istinitosti. Najprije se koristi samo uz ispriku. Jer "uporaba nije baš lijepa": još ima neki tehnički okus. Medutim, sve se više širi. Bossuet je oprezno drži na udaljenosti: kada govori o "našim kritičkim autorima", naslućujemo slijeganje ramenima. Ali Richard Simon je upisuje u naslov gotovo svih svojih djela. Najmudriji se tu [uostalom] ne varaju: ono što riječ najavljuje to je zaista otkriće jedne metode [gotovo sveopće primjene]. Kritika, ta "vrsta luči koja nas obasjava i vodi na mračne puteve davnine, omogućujući da razlučujemo istinito od lažnoga": tako se izražava Ellies du Pin. A Bayle, još jasnije: "G. Simon je u tom Odgovoru dao više pravila kritike koja mogu poslužiti ne samo razumijevanju Biblije, nego i korisnom čitanju drugih djela." *** Međutim, usporedimo nekoliko datuma rođenja: Papebroeck - koji, iako se prevario o poveljama, ipak ima svoje mjesto ponajprije među utemeljiteljima kritike primijenjene na historiografiju - 1628; Mabillon, 1632; Richard Simon, čiji radovi imaju odlučan utjecaj na početke biblijske egzegeze, 1638. Dodajte, izvan te grupe znanstvenika u pravom smislu, Spinozu - onog Spinozu iz Teološkopolitičkog traktata, toga pravog remek-djela filološke i historijske kritike - još 1632. [U najtočnijem smislu riječi,] to je generacija čiji se obrisi tako zacrtavaju pred nama [sa začudnom jasnoćom. Ali] budimo još precizniji. To je [upravo] generacija koja je rodena u trenutku kad se pojavila Rasprava o metodi. Ne recimo: generacija kartezijanaca. Mabillon, da samo o njemu govorimo, bio je pobožan redovnik [pravovjerne jednostavnosti] koji nam je ostavio, kao svoje posljednje djelo, raspravu o Kršćanskoj smrti. Dvojimo da je izbliza upoznao novu filozofiju [,tada tako sumnjivu tolikim pobožnim ljudima]; i još više, da je slučajno i nešto o njoj čuo, da bi u njoj našao prihvatljive sadržaje. S druge strane - što god se činilo da sugeriraju neke, možda previše slavne stranice Claudea Bernarda - očite istine, matematičkog obilježja, kojima metodička sumnja u Descartesa ima zadaću prokrčiti put, imaju malo zajedničkih crta sa sve više približnim vjerojatnostima koje historijska kritika i laboratorijske znanosti nastoje izdvojiti. Ali da neka filozofija prožme čitavo jedno doba, nije nužno da djeluje prema strogom pravilu niti da većina znanstvenika prima njezine utjecaje samo nekom vrstom osmoze, često [napola] nesvjesne. Kao kartezijanska "znanost",] kritika povijesnog svjedočanstva odbacuje svako povjerenje. [Opet kao kartezijanska znanost,] ona pristupa tom neumoljivom rušenju svih nekadašnjih oslonaca samo zato da tako dođe do novih sigurnosti (ili velikih vjerojatnosti), odsad valjano iskušanih. [Drugim riječima,] ideja koja je nadahnjuje [pretpostavlja gotovo potpuno vraćanje nekadašnjih koncepcija sumnje. Bilo da se ti ugrizi doimaju kao patnja ili da se, naprotiv, u njoj pronalazi ne znam kakvo plemenito zadovoljstvo, dotad je smatrana samo posve negativnim mentalnim stavom, običnom odsutnošću. Odsad se drži da], racionalno vodena, sumnja može postati sredstvom spoznaje. Pojava te ideje smješta se u točno određeni trenutak povijesti mišljenja. Otad su glavna pravila kritičke metode bila [uglavnom] utvrđena. Njihov je opći domet bio takav da u 18. stoljeću, među temama koje je Pariško sveučilište predlagalo na natječaju za stjecanje zvanja profesora bila i ova, koja zvuči neobično moderno: "Ljudsko svjedočanstvo o povijesnim činjenicama". To [zasigurno] ne znači da sljedeće generacije nisu`~ usavršavale sredstva. One su, prije svega, uvelike generalizirale uporabu i znatno proširile primjene. *** Tehnike kritike dugo je, barem na dosljedan način, primjenjivala isključivo šačica erudita, egzegeta i radoznalaca. Pisci privrženi pisanju historijskih djela nisu baš marili za te [laboratorijske] recepte, prema njihovu mišljenju previše sitničave, i jedva da su pristajali voditi računa o njihovim rezultatima. Međutim, nikad nije dobro, kako reče Humboldt, da se kemičari boje "namočiti ruke". Za historiju opasnost od sličnog raskola izmedu pripreme i provedbe ima dva lica. [Ona ponajprije, i to okrutno,] zahvaća velike pokušaje interpretacije. Oni [tako ne samo] ispunjavaju svoju glavnu zadaću istinitosti [strpljivo tražene]; osim toga, budući da su lišeni tog stalnog obnavljanja, uvijek novog iznenađenja koje pruža jedino borba s dokumentom, postaje im nemoguće izbjeći neprestano kolebanje između nekoliko tema što ih nameće rutina. Ali ni sam tehnički rad ne trpi manje. Budući da više nije voden odozgo, prijeti mu opasnost' da se beskrajno veže za beznačajne ili loše postavljene probleme. Nema goreg rasipanja od rasipanja znanja kad se ono vrti uprazno, ni neprikladnijeg ponosa od ponosa zbog sredstva koje se smatra svrhom za sebe.
Protiv tih se opasnosti hrabro borio savjestan rad 19. stoljeća. [Njemačka škola, Renan, Fustel de Coulanges vratili su znanju njegovo intelektualno mjesto. Povjesničar je vraćen za svoj radni stol.] Ali je li bitka posve dobivena? Trebalo bi mnogo optimizma da se to povjeruje. [Prečesto istraživački rad i nadalje ide kojekako, bez razumnog izbora svojih polja primjene. Prije svega, potreba za kritikom još nije uspjela u potpunosti osvojiti misao časnih ljudi (u starom značenju riječi) čiji je pristanak, nedvojbeno potreban moralnoj higijeni svake znanosti, posebice nužan našoj. Ako nas ljudi ne razumiju, a oni su predmet našeg proučavanja, kako ne bismo imali osjećaj da samo napola ispunjavamo našu misiju? Možda je, uostalom, u stvarnosti nismo u potpunosti izvršili. Odbojni ezoterizam u koji se ponekad uporno zatvaraju ponajbolji medu nama; prevlast žalosnog priručnika u našoj produkciji tekuće lektire, u kojem opsjednutost loše zamišljenom nastavom zamjenjuje pravu sintezu; neobična stidljivost koja nas, čini se, čim izademo iz radionice, sprečava da svjetovnim očima izložimo plemenita tapkanja naših metoda: sve te loše navike, proizašle iz gomilanja proturječnih predrasuda, ugrožavaju ipak lijepu stvar. One pridonose da se masa čitatelja predaje lažnom sjaju tobožnje historije u kojoj se nedostatak ozbiljnosti, bezvrijedna pitoresknost, politička opredjeljenja nastoje iskupiti besramnom smjelošću; Maurras, Bainville ili Plehanov uvjeravaju u ono u što bi Fustel de Coulanges ili Henri Pirenne sumnjali. Neprijeporno postoji nesporazum izmedu historijskog ispitivanja kakvo se radi, ili nastoji raditi, i publike koja čita.] Uključimo li tu neke pomalo smiješne nedostatke obiju strana, onda velika svada oko bilježaka i nije najmanje znakovit simptom. [Dna stranica imaju za mnoge znanstvenike privlačnost koja graniči s ludilom.] Zasigurno je apsurdno pretrpavati njihove praznine, kao što oni to čine, uputama na izvore, koje bi se mogle izbjeći popisom na početku sveska, bar većina njih, ili još gore, tu dodavati, zbog puke lijenosti, duga izlaganja čije je mjesto obilježeno u samom tekstu: tako ono najkorisnije u tim djelima [često] valja tražiti u podrumu. Ali kad se čitatelji žale da ih i najmanji redak, izdvojen na dnu teksta, zbunjuje, kad neki nakladnici tvrde da njihovi kupci, zacijelo manje osjetljivi, koje zapravo ne žele opisati, trpe pravu muku pri pogledu na tako obeščašćenu stranicu, [te tankoćutne duše samo dokazuju svoju neosjetljivost za najelementarnije pouke razuma. Jer, izvan slobodne igre mašte, neka se tvrdnja ima pravo iznijeti samo pod uvjetom da se može provjeriti; a] povjesničar, rabi li neki dokument, mora, što je kraće moguće, naznačiti njegov izvor, što će reći omogućiti da ga se pronađe, znači bez daljnjega pokoriti se univerzalnom pravilu poštenja. [Naše je mišljenje, pa i ono najmanje neprijateljsko prema znanju, zatrovano dogmama i mitovima, izgubilo čak i želju za provjerom. Onoga dana kad ga, pobrinuvši se najprije da ga ne odvrati neka dokona sitničavost, uspijemo uvjeriti da mjeri vrijednost neke spoznaje njezinom spremnošću da unaprijed pogne glavu pred svojim osporavanjem, snage razuma odnijet će jednu od svojih najvećih pobjeda. A upravo na njezinoj pripremi rade naše skromne bilješke, naše sitničave bilješke, koje danas ismijavaju toliki obrazovani ljudi.] *** Dokumenti kojima su se služili prvi istraživači najčešće su bili spisi koji su se sami predstavljali, ili koje su tradicionalno predstavljali, kao djelo nekog danog autora ili vremena; koji su namjerno pričali o ovim ili onim dogadajima. Jesu li govorili istinu? Jesu li knjige označene kao "Mojsijeve" uistinu Mojsijeve? [Uistinu, jesu li Klovisove povelje one koje nose njegovo ime?] Koliko vrijede priče Knjige Izlaska? To je bio problem. Ali kako je historija počela sve češće koristiti nenamjerna svjedočanstva, više se nije morala ograničavati samo na ocjenjivanje (izričitih) tvrdnji dokumenata. Iz njih je valjalo odstraniti obavijesti koje oni nisu namjeravali pružiti. [Međutim] pravila kritike, koja su dokazala svoju vrijednost u prvom slučaju, pokazala su se učinkovitima i u drugom slučaju. Preda mnom je hrpa srednjovjekovnih povelja. Neke su datirane, neke nisu. Oznaku koja postoji treba provjeriti: iskustvo pokazuje da ona može biti lažna. Nedostaje li? Važno ju je ustanoviti. U oba slučaja poslužit će nam ista sredstva. Prema rukopisu (ako je riječ o izvorniku), prema stanju latinštine, prema institucijama koje se spominju i općem izgledu dokumenta, pretpostavljam da neki spis odgovara lako prepoznatljivu načinu rada francuskih pisara oko 1000. godine. Ako se predstavlja kao da je iz merovinškog razdoblja, prijevara je otkrivena. Ako nema datuma? Eto, on je približno odreden. Isto tako arheolog, bilo da želi svrstati prema razdobljima i civilizacijama pretpovijesno orude ili otkriti lažne starine, ispituje, uspoređuje, razabire oblike ili postupke proizvodnje prema pravilima koja su na obje strane u temelju ista. (Povjesničar nije, zapravo, sve je manje onaj istražni sudac, pomalo čangrizav, čiju bi neugodnu sliku, ne pazi li se, lako nametnuli neki inicijacijski priručnici. On, nedvojbeno, nije postao lakovjernim. Zna da se njegovi svjedoci mogu prevariti ili lagati. Ali on je nadasve zaokupljen time da ih navede da govore kako bi ih razumio. Jedno je od ljepših obilježja kritičke metode to da je uspjela, bez ikakvih preinačivanja svojih prvotnih načela, nastaviti voditi istraživanje s tim proširenjem. ***
Medutim, bilo bi to neprikladno poricati: loše svjedočanstvo nije bilo samo poticaj za prve napore za tehnike rada na istinitosti. Ono ostaje jednostavan slučaj odakle ona nužno mora krenuti u razvijanju svojih analiza.] 2. U POTRAZI ZA LAŽI I POGREŠKOM Od svih otrova koji mogu naškoditi svjedočanstvu, najštetniji je prijevara.'' Ona [opet] može poprimiti dva oblika. To je ponajprije obmana o autoru i datumu: krivotvorina u pravnom smislu riječi. Marija Antoaneta nije napisala sva objavljena pisma s njezinim potpisom: ima i onih koja su krivotvorena u 19. stoljeću. Prodana Louvreu kao skitsko-grčki antikvitet iz 4. stoljeća prije naše ere, tijara, nazvana Saitafernesovom, izradena je u Odesi oko 1895. godine. Zatim dolazi prijevara u građi. Cezar u svojim Komentarima, čije mu se autorstvo ne može osporiti, namjerno je mnogo toga iskrivio, mnogo izostavio. Kip koji se u Saint-Denisu predstavlja kao prikaz Filipa Smjelog doista je posmrtna figura toga kralja, kakva je načinjena malo nakon njegove smrti; ali sve upućuje na to da se kipar ograničio na reprodukciju konvencionalnog modela, koji od portreta ima samo ime. Medutim, ta dva vida laži postavljaju različite probleme čija rješenja ne ovise jedno o drugom. Većina tekstova stavljenih pod pretpostavljeno ime zacijelo laže i u sadržaju. Što ako se pri ispitivanju otkrije da je takozvana povelja Karla Velikoga izradena dva ili tri stoljeća kasnije? Mogli bismo se okladiti da su sve one velikodušnosti koje pripisuje caru isto tako izmišljene. Ali čak se ni to ne bi moglo unaprijed prihvatiti. [Jer] neki su akti načinjeni s jedinom svrhom da ponove potpuno autentična rješenja izgubljenih dokumenata. (Iznimno, krivotvorina može govoriti istinu.] Trebalo bi biti suvišno podsjećati da i obrnuto, najneupitnija svjedočanstva u svojem priznatom podrijetlu ipak nisu nužno istinita. Ali prije nego što prihvate neki spis kao autentičan, znanstvenici se toliko muče da ga odvagnu na svojim vagama da potom nemaju uvijek snage kritički ocijeniti njegove tvrdnje. Sumnja napose rado oklijeva pred spisima koji se predočuju kao zaštićeni dojmljivim pravnim jamstvima: akti vlasti ili privatni ugovori, samo ukoliko su svečano potvrdeni kao pravovaljani. Ipak, ni jedni ni drugi nisu dostojni poštovanja. Dana 21. travnja 1834, prije procesa Tajnih društava, Thiers je pisao prefektu Gornje Rajne:" "Preporučujem vam da posvetite najveću pozornost opskrbi dokumentima za veliki istražni postupak.` Ono što je važno dobro rasvijetliti, to je korespondencija svih anarhista; to je tijesna povezanost dogadaja u Parizu, Lyonu, Strasbourgu; jednom riječju, to je postojanje široke urote koja obuhvaća čitavu Francusku." Neprijeporno, ovo je dobro pripremljena službena dokumentacija. Što se tiče iluzije koju daju pravilno pečatom ovjerene povelje, raspršit će je i najmanje iskustvo sadašnjosti. Svi znaju da najregularnije ovjereni spisi vrve namjernim netočnostima;' sjećam se da sam jednom antidatirao svoj potpis na kraju zapisnika što ga je tražila jedna od velikih državnih uprava. U tome su naši preci bili delikatniji. "Dano toga dana, na tome mjestu", čitamo na dnu kraljevskih povelja. Ali pogledajte izvješća o kraljevu putovanju. Vidjet ćete više puta da je navedenoga dana zapravo bio kilometrima daleko. Brojni akti o oslobadanju kmetova, koje nitko pametan ne bi ni pomislio proglasiti sumnjivima, tvrde da su dodijeljeni iz čistog milosrđa, pa ipak uz njih možemo staviti račun za slobodu. *** [Ali] samo ustanoviti prijevaru nije dovoljno. Valja još otkriti njezine motive. Pa makar to bilo, najprije, da joj otkrijemo trag. Sve dok može postojati sumnja u njezino podrijetlo, u njoj će ostati nešto što se opire analizi; prema tome, samo napola dokazano. Prije svega, laž je kao takva na svoj način svjedočanstvo.b Dokazati, bez daljnjega, da slavna povelja Karla Velikoga crkvi u Aachenu nije autentična, znači poštedjeti se pogreške; to ne znači steći neku spoznaju.` Hoćemo li, naprotiv, uspjeti utvrditi da je krivotvorina sastavljena u okruženju Fridrika Barbarosse? Da je trebala poslužiti velikim carskim snovima? Otvara se nov pogled na široke povijesne perspektive. Dakle, kritika je potaknuta da iza prijevare traži varalicu; to znači, prema samoj devizi povijesti, čovjeka. Bilo bi djetinjasto htjeti u njihovoj beskrajnoj raznolikosti nabrojati razloge koji mogu dovesti do laganja. Ali povjesničari, koji, dakako, žele pretjerano intelektualizirati ljudskost, mudro će učiniti sjete li se da svi ti razlozi nisu razumni. U nekih bića laž, iako uglavnom pridružena kompleksu taštine ili potiskivanja, postaje gotovo, prema izrazu Andre Gidea, "bezrazložan čin". Njemački znanstvenik koji se namučio da napiše na vrlo dobrom grčkom orijentalnu povijest čije je autorstvo pripisao izmišljenom Sanchoniathonu, lako bi stekao, uz manje muke, reputaciju helenista. Sin jednog člana Instituta, pozvan kasnije i sam u to časno društvo, Franc~ois Lenormant, započeo je karijeru sa sedamnaest godina, obmanjujući i vlastita oca lažnim otkrićem natpisa u La Chapelle-Saint-Eloi, koje je u potpunosti napravio svojom rukom; [već star i obasut počastima,] izveo je svoje posljednje majstorsko djelo - govori se da je proglasio izvorno grčkima nekoliko [banalnih] pretpovijesnih antikviteta koje je jednostavno pokupio u francuskom selu. Medutim, poput pojedinaca, postojala su i čitava mitomanska razdoblja. Takve su, krajem 18. i početkom 19. stoljeća, predromantičarske i romantičarske generacije. [Pseudo-keltske] pjesme
pripisane Ossianu; [spjevovi, balade koje je Chatterton vjerovao da piše na staroengleskom;] tobožnje srednjovjekovne pjesme Clothilde de Surville; bretonske pjesme koje je izmislio Villemarque; spjevovi koje je tobože s hrvatskoga preveo Merimee; junačke češke pjesme iz Kravoli-Dvora - i da ne govorim dalje: to je od jednog do drugog` kraja Europe, tijekom tih nekoliko desetljeća, kao velika simfonija prijevara. Srednji vijek, naročito od 8. do 12. stoljeća, drugi je primjer ovakve kolektivne epidemije. Dakako, većina lažnih povelja, papinskih dekreta, lažnih kapitulara izradenih tada u velikom broju, bili su to iz interesa. Osigurati nekoj crkvi osporavano dobro, podržati vlast Rimske stolice, obraniti redovnike od biskupa, biskupe od nadbiskupa, papu od svjetovnih vladara, cara od pape [: krivotvoritelji nisu vidjeli dalje.] Ipak je karakteristično da se tim prijevarama nisu bojali služiti i ljudi neprijeporne pobožnosti i vrline. One očito nisu vrijedale opći moral. Što se tiče plagijata, on se u to vrijeme [općenito] činiof najbezazlenijim činom na svijetu: ljetopisac ili hagiograf bez grizodušja prisvajao je cijele ulomke tekstova starijih autora. [Ništa manje "futurističko", od tih dvaju društava, inače tako različita tipa.] Srednji vijek nije poznavao drugog temelja svojoj vjeri, kao i svojem pravu, osim pouke predaka. Romantizam se želio napajati na živom izvoru primitivnoga isto toliko koliko i pučkoga. Tako su razdoblja najprivrženija tradiciji bila i razdoblja koja su si dopustila i najviše slobode sa svojim naslijeđem. Kao da ih je, nekim čudnim uzvratom za neodoljivu potrebu stvaranja, silno štovanje prošlosti posve prirodno dovelo do njezina izmišljanja. *** U srpnju 1857. matematičar Michel Chasles predao je Akademiji znanosti čitav svežanj neobjavljenih Pascalovih pisama koja mu je prodao poznati krivotvoritelj Vrain-Lucas. Iz toga je proizlazilo da je autor Provinciales prije Newtona formulirao načelo gravitacije. Jedan se engleski znanstvenik začudio. Kako objasniti, rekao je ukratko, da ti tekstovi govore o astronomskim mjerenjima koja su provedenab tek mnogo godina nakon Pascalove smrti i za koja je i sam Newton saznao tek kad su` objavljena prva izdanja njegova djela? Vrain-Lucas nije bio čovjek kojega bi zbunila takva sitnica. [Ponovno je sjeo za svoj radni stol; i] ubrzo oboružan njegovim uslugama, Chasles je mogao proizvesti nove autografe. Ovaj su put kao potpisnika imali Galilea; primatelja, Pascala. Tako je enigma razjašnjena: slavni je astronom pružio svoja promatranja, Pascal račune. Sve potajno s obje strane. Istina je: kad je Galileo umro, Pascal je imao tek osamnaest godina. Pa što onda? To je bio samo razlog više za divljenje ranoj zrelosti njegova genija. Međutim, primijeti neumorni osporavatelj, evo i druge neobičnosti: u jednom od tih pisama, datiranih 1641, Galileo se tuži da ga pisanje zbog očiju vrlo umara. Medutim, ne znamo li da je od kraja [godine] 1637. zapravo bio gotovo potpuno slijep? Oprostite, odgovori malo kasnije dobri Chasles, priznajem, u tu su sljepoću svi vjerovali [dosad]. Potpuno krivo. Jer, budući da se, točno u trenutku da može otkloniti zajedničku zabludu, iznenada pojavio odlučujući dokument, mogu ga priložiti raspravi. Jedan je drugi znanstvenik s njim upoznao Pascala 2. prosinca 1641; u to je vrijeme Galileo, čiji je vid nedvojbeno već više godina slabio, u potpunosti oslijepio... Svi opsjenari, zasigurno, nisu pokazali takvu plodnost kao Vrain-Lucas; niti svi nasamareni prostodušnost svoje jadne žrtve. Ali životno iskustvo uči, a povijesno potvrduje da je svaki napad na istinu ulančan, da svaka neistina nužno za sobom povlači mnoge druge, koje se, barem naizgled, medusobno podupiru. Stoga se tolike krivotvorine pojavljuju u grozdovima. Lažne povlastice kanterberijskoga nadbiskupijskog sjedišta, lažne povlastice Austrijskog vojvodstva [- potpisane od tolikih velikih suverena, od Julija Cezara do Fridrika Barbarosse -], krivotvorina, u rodoslovnom stablu, afere Dreyfus [: pomislili bismo (a želio .sam navesti samo nekoliko primjera) da je riječ o bujanju kolonija mikroba]. Prijevara prirodno rada novu prijevaru. *** Naposljetku, postoji i jedan` podliji oblik prijevare. Umjesto brutalne neistine, [pune i, mogu li reći, otvorene,] to je podmukla preradba: naknadna umetanja u autentične povelje; u pripovijedanju, dodavanja, na uglavnom istinitom temelju, izmišljenih pojedinosti. [Općenito se interpolira iz interesa. Dodaje se često radi ukrašavanja.] Štete koje je antičkoj ili srednjovjekovnoj historiografiji nanijela obmanjivačka estetika često su bile prokazane. Možda im ništa manje nije pridonio i naš tisak. Makar na štetu istinitosti, najskromniji novinar rado prikazuje svoje likove prema konvencijama vremenom nimalo istrošene retorike, a u našim redakcijama Aristotel i Kvintilijan imaju više učenika nego što se to općenito misli. Čini se da i neki tehnički uvjeti pogoduju tim deformacijama. Kad je 1917. osuden špijun Bolo, kažu da su već 6. travnja jedne dnevne novine objavile priču o pogubljenju. Najprije utvrc~eno za taj datum, pogubljenje je izvršeno [uistinu] tek jedanaest dana kasnije. Novinar je načinio svoj "članak" unaprijed; uvjeren da će se dogadaj zbiti predvidenog dana, provjeravanje je smatrao nepotrebnim. Ne znam koliku važnost ima anegdota. Tako teške pogreške zacijelo su iznimne. Ali da se reportaže o očekivanim prizorima ponekad pripremaju unaprijed kako bi sve išlo što brže - jer prije svega izdanje treba isporučiti na vrijeme - nije nimalo nevjerojatna pretpostavka. Jer gotovo uvijek, budimo uvjereni,
plan će biti preinačen u svim važnim točkama; naprotiv, dvojimo da će biti mnogo ispravljanja na sporednim mjestima koja se smatraju nužnima za boju i koja nitko ne misli provjeravati. Barem to je ono što laik misli da naslućuje. Željeli bismo da nam čovjek od zanata u to unese više svjetla. Novine [, nažalost,] još nisu našle svojega Mabillona ili svojega Papebroecka. [Ono što je sigurno, to je da pokoravanje pomalo zastarjelom kodeksu književne korektnosti, poštovanje stereotipne psihologije, strast za pitoresknim neće ni izdaleka izgubiti svoje mjesto u galaksiji poticatelja laži.] *** Od obične varke do posve nehotične pogreške mnogi su stupnjevi. Pa makar samo zbog lake preobrazbe kojom se najiskrenija omaška, uz pomoć okolnosti, mijenja u laž. Izmišljanje pretpostavlja napor kojem se opire lijenost duha zajednička većini ljudi. Koliko je lagodnije uslužno prihvatiti` neku obmanu, u početku spontanu, koja pogoduje trenutačnom interesu! Pogledajte slavnu epizodu s "nirnberškim avionom". Iako dogadaj nikad nije potpuno rasvijetljen, doista se čini da je jedan francuski trgovački zrakoplov letio iznad grada nekoliko dana prije objave rata. Vjerojatno su ga zamijenili za vojni avion. A nije nevjerojatno da se medu stanovništvom, već opsjednutim avetima budućega sukoba, proširio glas o tu i tamo bačenim bombama. Ipak, sigurno je da bombe nisu bačene; da su vode Njemačkoga Carstva imale sve mogućnosti da unište tu lažnu glasinu; da su zatim, prihvaćajući je bez provjere, da bi je pretvorili u povod rata, [jednostavno] lagali. Ali ništa nisu izmislili. Moždad čak i nisu [odmah] imali jasnu svijest o svojoj prijevari. Apsurdnoj se glasini vjerovalo jer je bilo korisno vjerovati. Od svih vrsta laži, laž samome sebi nije medu onima najmanje čestima, a riječ iskrenost pokriva poveći pojam kojim se ne bi moglo baratati bez uvođenja mnogih nijansi. *** Isto je tako istina da se mnogi svjedoci varaju u posve dobroj vjeri. Eto, za povjesničara je došao trenutak da iskoristi te dragocjene rezultate kojima je promatranje živoga bića tijekom nekoliko desetljeća opskrbilo jednu gotovo novu disciplinu [: psihologiju svjedočanstva]. U mjeri u kojoj su zanimljive za naša proučavanja, te su stečevine uglavnom sljedeće. [Vjerujemo li] Guillaumeu de Saint-Thierryu, njegov se učenik i prijatelj sveti Bernard jednog dana veoma iznenadio doznavši da crkva u kojoj je kao mladi redovnik slijedio službu Božju, na apsidi ima tri prozora; uvijek je mislio da je samo jedan. Toj se crti` hagiograf čudi i divi: kakva li savršena slugu Božjeg najavljuje takvo odvajanje od zemaljskih stvari! Nedvojbeno, čini se da je Bernard bio čovjek rijetke rastresenosti, barem ako je točno, kao što se takoder priča, da je kasnije čitav jedan dan išao uz obalu Lemanskoga jezera ne osvrćući se na to. Medutim, brojni pokusi potvrduju: da bismo se grubo prevarili u stvarnim činjenicama koje bismo morali najbolje poznavati, ne trebamo biti kraljevi mistike. Studenti profesora Claparedea u Ženevi pokazali su se tijekom poznatih pokusa jednako nesposobnima točno opisati predvorje svojeg fakulteta kao Doktor "medene riječi" crkvu svojeg samostana. [Istina je da] većina mozgova tek prosječno registrira okolni svijet. Dodajte tome, budući da su svjedočanstva u pravom smislu samo izraz sjećanja, da se prve pogreške u percepciji uvijek mogu pomiješati s pogreškama u pamćenju, tom nestalnom, kratkotrajnom pamćenju, "escoulourjante", kako ga je starofrancuskim izrazom obilježio jedan od naših starih pravnika. U nekih duhova netočnost poprima uistinu patološke oblike - bi li bilo previše drsko za tu psihozu predložiti naziv "Lamartineova bolest"? Svi to znaju: ti su ljudi obično spremni sa sigurnošću potvrđivati. Ali ako je tako s više ili manje sumnjivim i sigurnim svjedocima, iskustvo pokazuje da nema onih čija su kazivanja dostojna vjerovanja u svim temama i u svim okolnostima. Uglavnom dvije vrste uzroka izobličuju, čak i u najobdarenijih ljudi, istinitost cerebralnih slika. Jedni ovise o trenutačnom stanju promatrača: primjerice, umoru ili uzbudenju. Drugi, o stupnju njegove pažnje. Uz malo iznimaka, vidi se, čuje se dobro samo ono što se očekivalo da će se percipirati. Liječnik je uz bolesnikov krevet: radije ću mu vjerovati o izgledu njegova pacijenta, čije je ponašanje brižljivo ispitao, nego o namještaju u sobi na koji je vjerojatno samo bacio rastresen pogled. Stoga se, unatoč dosta raširenoj predrasudi, i najbliži predmeti - kao crkva u Citeauxu za svetog Bernarda - ubrajaju obično među one čiji je točan opis najteže dobiti: jer prisnost gotovo nužno vodi ravnodušnosti. Međutim, mnogi su se povijesni dogadaji mogli promatrati samo u trenucima snažnog emotivnog nemira ili su ih doživjeli svjedoci čija je pozornost, ili prekasno, neočekivano potaknuta ili zadržana brigom za neposredno djelovanje, bila nesposobna dovoljno se snažno usmjeriti na obilježja kojima bi povjesničar s` razlogom danas pridao najveću važnost. Neki su slučajevi slavni. Je li prvi pucanj, kojim je 25. veljače 1848. [pred zgradom Vanjskih poslova,] započela pobuna, iz koje je pak morala proizaći revolucija, ispalila vojska? Ili je došao iz gomile? Najvjerojatnije to nikada nećemo doznati. S druge strane, kako odsad u kroničara ozbiljno shvatiti velike ulomke opisa, [podrobne] slike kostima, akcija, ceremonija, ratnih epizoda; zbog kakve tvrdoglave rutine sačuvati i najmanju iluziju o istinitosti sve te zbrkane hrpe kojom su se nasladivale sitne ribe romantičnih povjesničara, dok oko nas nijedan svjedok nije u stanju točno i u potpunosti zapamtiti pojedinosti o kojima se tako naivno
ispitivalo stare autore? U najboljem slučaju, te nam slike daju dekor radnji, takav kakav se u piščevo vrijeme zamišljao da je morao biti. To je vrlo poučno; to nije vrsta obavijesti koju ljubitelji pitoresknog uglavnom traže od svojih izvora. Medutim, valja vidjeti na koje zaključke te primjedbe, možda samo naizgled pesimističke, odsad navode naša proučavanja. One ne zahvaćaju elementarnu strukturu prošlosti. Baylova riječ ostaje uvijek točna. "Nikad ništa važno neće moći osporiti tu istinu da je Cezar potukao Pompeja i da se ni u kojoj vrsti načela koje se želi raspraviti neće naći ništa postojanije od ove rečenice: 'Cezar i Pompej su postojali i nisu bili obična modifikacija duše onih koji su pisali njihov život:" Točno je: kad bi morale preostati kao posve sigurne samo neke činjenice toga tipa, lišene objašnjenja, historija bi se svela na niz elementarnih bilježaka bez veće intelektualne vrijednosti. Srećom, to nije slučaj. Jedini su uzroci koje psihologija svjedočanstva [tako] pogada čestom nesigurnošću posve neposredni antecedenti. Neki se veliki događaj može usporediti s eksplozijom. U kojim se točno uvjetima dogodio posljednji molekularni udar nužan za širenje plina? Često ćemo se morati pomiriti s tim da ne znamo. To je, nedvojbeno, žalosno (ali jesu li kemičari uvijek u boljoj poziciji?). To ne priječi da sastav praskave mješavine ostane potpuno pogodan za analizu. Revoluciju 1848. - taj tako jasno odredeni pokret, od kojeg su neki povjesničari, u nekoj čudnoj zabludi, vjerovali da mogu napraviti sam tip slučajnog događaja - odavno su pripremali brojni, vrlo različiti i vrlo aktivni činitelji koje je Tocqueville odmah znao razabrati. Je li pucnjava na bulevaru Capucines bila nešto drugo do posljednje iskrice? Isto tako, vidjet ćemo da ti budući uzroci ne izmiču tek, i to prečesto, promatranju naših ispitanika, nego, prema tome, i našemu. Sami po sebi, oni u povijesti čine i povlašteni dio nepredvidljivoga, "slučaja". Možemo se bez previše muke tješiti da ih nemoć svjedočanstva redovito skriva našim najsuptilnijim instrumentima. Čak i kad su najbolje poznati, njihov susret s velikim uzročnim lancima evolucije predstavljao bi ostatak slučajnosti što ih naša znanost nikad neće uspjeti otkloniti [, a što ih nema prava nastojati eliminirati]. Što se tiče intimnih pokretača ljudskih sudbina, promjena mentaliteta ili senzibiliteta, tehnike, društvene ili ekonomske strukture, svjedoci koje o tome ispitujemo nisu podložni krhkosti trenutačnog opažanja. [Nekom sretnom podudarnošću koju je već naslutio Voltaire,] ono što je u povijesti najdublje, moglo bi biti i ono najsigurnije. Osobito promjenljiva od pojedinca do pojedinca, sposobnost promatranja nije niti društvena konstanta. Neke su je epohe bile lišene više od drugih. Procjena brojeva, primjerice, ma kako i danas bila prosječna u većine ljudi, više nije tako univerzalno pogrešna kao medu srednjovjekovnim analistima; naša je percepcija, kao i naša civilizacija, prožeta matematikom. Međutim, ako su pogreške u svjedočenju u biti odredene samo slabostima osjetila i pažnje, povjesničar bi morao prepustiti proučavanje psihologu. Ali onkraj tih malih moždanih nezgoda, dosta uobičajenih, mnoga od njih sežu do znakovitijih uzroka posebne društvene atmosfere. Stoga često dobivaju [, kao laž,] dokumentarnu vrijednost. U rujnu 1917. pješadijska je pukovnija, kojoj sam pripadao, držala rovove [na Chemin des DamesJ, sjeverno od gradića Braine. U brzom smo napadu imali jednog zarobljenika. To je bio rezervist, trgovac podrijetlom iz Bremea (Bremena) na Weseru. Nešto kasnije, iz pozadine je do nas doprla čudna priča. "Njemačka špijunaža", govorili su otprilike ti dobro obaviješteni drugovi, "kakva divota! Osvojili smo jednu od njihovih malih postaja u samom srcu Francuske. I koga tamo zatičemo? Trgovca, koji u vrijeme mira živi nekoliko kilometara odavde: u Braineu." Zabluda se tu jasno pokazuje. Medutim, čuvajmo se pojednostavnjenog izvještavanja o tome. Hoćemo li odmah za to optužiti pogrešan sluh? To bi u svakom slučaju bilo dosta netočno izražavanje. Jer, prije nego da se pravo ime loše čulo, bit će vjerojatnije da je loše shvaćeno: uglavnom nepoznato, ono nije privlačilo pozornost; medutim, nekom prirodnom sklonošću duha, vjerovalo se da se umjesto njega razumjelo poznato ime. Ali to nije sve: u taj prvi rad tumačenja već se nesvjesno uključio drugi. Sliku, često istinitu, njemačkih lukavstava popularizirale su brojne priče; ona je dirala romanesknu žicu masa. Zamjena Brainea za Breme slagala se i previše dobro s tom opsjednutošću da se ne bi na neki način spontano nametnula.` [Medutim,] to je slučaj s velikim brojem iskrivljivanja svjedočanstva. Pogreška je gotovo uvijek unaprijed usmjerena. Prije svega, ona se širi, ona oživljuje samo pod uvjetom da je u skladu s opredjeljenjima općeg mnijenja; ona tada postaje [poput] ogledala u kojem kolektivna svijest promatra svoje vlastite crte. Mnoge belgijske kuće imaju na pročeljima uske otvore, namijenjene zidarima za lakše podizanje skela; njemački vojnici, 1914, nikad ne bi pomislili da će u tim bezazlenim zidarskim otvorima vidjeti tolike puškarnice, pripremljene za strijelce, da davni strah od gerile nije opsjedao njihovu maštu. Oblaci nisu nimalo promijenili oblik od srednjeg vijeka. Medutim, mid više ne opažamo ni križeve ni čudesne mačeve. Rep kometa koji je primijetio veliki Ambroise Pare vjerojatno nije bio drukčiji od onih koji danas ponekad projure nebom. Ipak, on je vjerovao da [u njima] otkriva čitav arsenal neobičnog oružja. Podložnost općoj predrasudi nadvladala je uobičajenu točnost njegova pogleda; njegovo svjedočanstvo [, kao tolika druga] ne obavještava o onome što je u stvarnosti vidio, nego o onome što se u njegovo vrijeme smatralo prirodnim vidjeti.
Međutim, da pogreška jednog svjedoka postane pogreškom mnogih ljudi, da se loše opažanje preinači u lažnu glasinu, potrebno je i da stanje društva pogoduje tom širenju. Svi tipovi društva uglavnom joj nisu jednako skloni. U tome su veliki poremećaji društvenog života koje su doživjele naše generacije isto tako sjajna iskustva. Poremećaji u sadašnjem trenutku previše su nam blizu da mogu podnijeti točnu analizu. Rat od 1914. do 1918. omogućuje više odmaka. Svima je poznato kako su te četiri godine bile plodne lažnim novostima. Poglavito u boraca. Njihovo nastajanje u vrlo osebujnom društvu rovova čini se najzanimljivijim za proučavanje. Uloga propagande i cenzure bila je na svoj način važna. Ali upravo obratna od onoga što su tvorci tih institucija od njih očekivali." Jedan je humorist to lijepo rekao: "U rovovima prevladava mišljenje da sve može biti istina osim onoga što se dopusti tiskati." Nije se vjerovalo novinama; pismima ništa više; jer, osim što su neredovito stizala, smatralo se da se provjeravaju. Otud nevjerojatna obnova usmene tradicije, antičke majke legendi i mitova. Jednim smjelim potezom, o kojem se ne bi usudio ni sanjati najodvažniji eksperimentator, vlade su, poništavajući protekla stoljeća, dovele vojnika s fronte do sredstava informiranja i stanja duha starih razdoblja, prije novina, prije knjige. Glasine obično nisu nastajale na vatrenoj liniji. Za to su male grupe bile previše odvojene jedne od drugih. Vojnik se nije imao pravo kretati bez zapovijedi; uostalom, to bi najčešće učinio samo uz izlaganje životnoj opasnosti. Ponekad su nailazili neredoviti putnici: agenti za vezu,` telefonisti koji su popravljali linije, promatrači artiljerije. Te su se važne ličnosti malo družile s običnim vojnikom. Ali bilo je i povremenih veza, mnogo važnijih. Njih je nametnula briga za hranu. Sastajalište toga malog svijeta rovova i promatračnica bile su kuhinje. Tamo su se jedanput ili dvaput dnevno sastajali opskrbljivači, pristigli iz različitih mjesta sektora i razgovarali medusobno ili s kuharima. A ovi su mnogo znali, jer su, smješteni na raskršću svih jedinica, [osim toga] imali i rijetku povlasticu da mogu svakodnevno razmijeniti nekoliko riječi s vozačima konvoja za opskrbu, sretnim ljudima koji su bili smješteni u blizini stožera. Tako su na trenutak, oko vatre na otvorenom ili ognjišta pokretnih kuhinja, stvarali privremene veze s posve različitim krugovima. Zatim su ih zaduženja nosila puteljcima i rovovima sve do prvih linija bojišnice, s loncima i obavijestima, istinitima ili lažnima, ali u svakom slučaju gotovo uvijek izmijenjenima i tamo spremnima za novu razradu. Na vrlo detaljnoj karti, malo iza crta koje su zacrtavale prve položaje, mogla bi se osjenčati jedna neprekinuta traka: to bi bila zona stvaranja legendi. Međutim, povijest poznaje više od jednog društva koja su uglavnom odredivale jednake okolnosti; s tom malom razlikom da nisu bila tek prolazan rezultat posve iznimne krize, nego su predstavljala normalan tijek života. I tu je usmena predaja bila gotovo jedina učinkovita. I tu su se izmedu vrlo rascjepkanih elemenata veze uspostavljale gotovo isključivo preko posebnih posrednika" ili u točno odredenim točkama spajanja. Putujući trgovci, žongleri, hodočasnici, prosjaci zauzeli su mjesto maloga lutajućeg naroda iz rovova. Redoviti su se susreti odvijali na sajmovima ili prilikom vjerskih svetkovina. Tako je bilo, primjerice, tijekom ranoga srednjeg vijeka. Načinjene prema ispitivanju prolaznika koji su služili kao informatori, samostanske kronike vrlo su nalik podsjetnicima kakve su mogli imati, da su imali sklonosti, naši obični kaplari. Ta su društva uvijek bila najpovoljnija sredina za lažne novosti. Česte veze medu ljudima olakšavaju usporedbe različitih priča. One potiču kritički smisao. Ali, s druge strane, vjeruje se pripovjedaču koji, u dugim razmacima, zaobilaznim putevima donosi glasine iz udaljenih krajeva. 3. ISPITIVANJE LOGIKE KRITIČKE METODE' Kritika svjedočanstva koja radi na psihičkim realitetima uvijek će ostati istančana umjetnost. Za nju ne postoji knjiga recepata. Ali to je i racionalna umjetnost koja počiva na metodičkoj praksi nekoliko velikih operacija duha. Jednom riječju, ona ima svoju vlastitu dijalektiku koju treba nastojati izdvojiti. *** Pretpostavimo da je od neke nestale civilizacije ostao jedan jedini predmet; da, osim toga, uvjeti njegova otkrića ne dopuštaju da ga dovedemo u vezu čak i s tragovima neovisnima o čovjeku kakvi su geološka taloženja (jer u tom traženju veza i neživa priroda može imati udjela). Bit će potpuno nemoguće datirati taj jedini trag i odrediti njegovu autentičnost. Doista, nikad se ne ustanovljuje, ne provjerava datum ni, ukratko, ne interpretira dokument bez umetanja u kronološki niz ili sinkronu cjelinu. Mabillon je utemeljio diplomatiku usporedujući merovinške povelje ponekad medusobno, ponekad s drugim tekstovima različite prirode i iz različitih razdoblja; iz usporedivanja biblijskih priča rodena je egzegeza. U temelj gotovo svake kritike upisuje se rad usporedivanja. Ali rezultati te usporedbe nemaju u sebi ništa automatsko. Ona nužno uspijeva otkriti kadšto sličnosti, kadšto razlike. Medutim, prema slučaju, podudaranje jednog svjedočanstva s drugim bliskim svjedočanstvima može nametnuti upravo obrnute zaključke. ***
Ponajprije valja razmotriti elementarni slučaj priče. U svojim Memoarima, koji su uzbudili tolika mlada srca, Marbot - uz obilje pojedinosti - pripovijeda o neustrašivu podvigu u kojemu se on prikazuje glavnim junakom: vjerujemo li mu, on je u noći izmedu 7. i 8. svibnja 1809. čamcem preplovio nabujale vode Dunava da bi na drugoj obali oteo nekoliko austrijskih zarobljenika. Kako provjeriti priču? Pozivanjem u pomoć drugih svjedočanstava. Posjedujemo zapovijedi, putne dnevnike, izvješća prisutnih vojski: oni potvrduju da je te čuvene noći austrijski korpus, čije je navodne logore Marbot našao na lijevoj obali, još bio ulogoren na suprotnoj obali. Iz same Napoleonove Korespondencije proizlazi da 8. svibnja još nije bilo visokih vodostaja. Naposljetku, pronadena je jedna molba za unapredenje, i to samoga Marbota; medu zaslugama na koje se poziva nema ni riječi o takozvanom podvigu iz prethodnoga mjeseca. Dakle, s jedne strane Memoari; s druge, čitav svežanj tekstova koji to opovrgavaju. Potrebno je odijeliti te nepomirljive svjedoke. Koja će se alternativa smatrati vjerojatnijom: da su se u istom trenutku prevarili stožer i sam car (osim ako nisu, bogzna zašto, namjerno iskrivili stvarnost), da je Marbot iz 1809, nesretan zbog nenapredovanja, pogriješio zbog lude skromnosti, ili da je - mnogo kasnije - stari borac, čija su razmetanja, s druge strane, poznata, zadao novi udarac istini? Zacijelo nitko neće oklijevati: Memoari su, još jednom, lagali. Ovdje je, dakle, konstatacija nepodudarnosti srušila jedno od suprotstavljenih svjedočanstava. Jedno je od njih moralo propasti. Tako je zahtijevao jedan od najuniverzalnijih logičkih postulata; načelo proturječnosti nemilosrdno sprečava da jedan događaj istodobno može biti i ne biti. Posvuda u svijetu nailazimo na erudite čija se dobronamjernost iscrpljuje u otkrivanju izmedu oprečnih tvrdnji nekog središnjeg pojma: to je isto kao što je dijete, na pitanje koji je kvadrat broja 2, kad mu je jedan susjed šapnuo "4" a drugi "8", mislilo da će pogoditi odgovori li "6". Zatim je trebalo izabrati koje će se svjedočanstvo odbaciti, a koje će ostati. O tome je odlučila psihološka analiza; u svjedoka su redom odvagani pretpostavljeni razlozi istinitosti, laži ili pogreške. U tom se slučaju pokazalo da procjena ima obilježje gotovo apsolutne očitosti. Ona će se pokazati i u drugim okolnostima kad bude imala mnogo veći koeficijent nesigurnosti. Zaključci, koji se temelje na finom doziranju motiva, pretpostavljaju dugu degradaciju od beskrajno vjerojatnog do samo vjerojatnog. *** [Ali evo, nažalost, primjera druge vrste.] Jedna je povelja, navodno iz 13. stoljeća, napisana na papiru, dok su svi dosad pronadeni originali iz tog doba pisani na pergamentu; oblik slova tu je vrlo različit od crteža koji se primjećuje na drugim dokumentima iz istog vremena; jezik obiluje riječima i stilom koji ne pripadaju općoj uporabi. Ili pak, veličina nekog oruđa, navodno paleolitskog, otkriva postupke primijenjene u izradi, koliko mi znamo, samo u vremenima koja su nam mnogo bliža. Zaključit ćemo da su povelja i orude krivotvorine. Kao i u prethodnom slučaju, nepodudarnost osuđuje. Ali iz razloga vrlo različite prirode. Ovaj put je ideja koja vodi argumentaciju ta da u istoj generaciji istoga društva vlada previše velika sličnost običaja i tehnika da bi omogućila svakom pojedincu osjetno udaljavanje od zajedničke prakse. Držimo pouzdanim da je jedan Francuz iz vremena Luja VII. oblikovao crte svojih slova gotovo kao njegovi suvremenici, da se izražavao gotovo istim riječima, da se služio istim materijalima; da, ako je neki izradivač iz magdalenijenskoga plemena raspolagao mehaničkom pilom za sječenje koštanih šiljaka, njegovi bi se suvremenici takoder njome poslužili. Ukratko, postulat je sociološke vrste. Nedvojbeno potvrđeni u svojoj općoj vrijednosti stalnim iskustvom čovječanstva, pojmovi kolektivne endosmoze, pritiska broja, nužne imitacije na kojima on počiva u cjelini se poklapaju sa samim pojmom civilizacije. *** Medutim, sličnost ne smije biti prevelika. U tom slučaju ona više ne bi išla u prilog svjedočanstvu. Naprotiv, izrekla bi osudu. Tko god je sudjelovao u bitki kod Waterlooa, znao je da je Napoleon poražen. Previše osebujnog svjedoka koji bi poricao poraz smatrali bismo lažnim svjedokom. S druge strane, prihvaćamo da u francuskom jeziku nema mnogo različitih načina da se kaže da je Napoleon bio poražen u Waterloou, ako se samo ograničimo na tu osnovnu konstataciju. Ali opisuju li dva svjedoka bitku posve istim jezikom? Ili, pa makar i donekle različitim izrazom, točno s istim pojedinostima? Bez oklijevanja ćemo zaključiti da je jedan oponašao drugoga ili oba neki zajednički model. Naš razum uistinu odbija prihvatiti da su dva promatrača, smještena nužno na različitim mjestima i obdarena nejednakim sposobnostima pažnje, mogla zabilježiti, crtu po crtu, iste epizode: da su među bezbrojnim riječima francuskog jezika dva pisca, radeći neovisno jedan o drugome, slučajno odabrala iste riječi, jednako spojene, da ispričaju iste stvari. I ako se obje priče prikazuju kao da su nastale neposredno, u stvarnosti, onda je nužno da barem jedna od njih laže. Promatrajte kako su na ta dva drevna spomenika, oba isklesana u kamenu, prikazana dva ratnička prizora. Oni se odnose na različite borbe. Ipak, prikazani su u gotovo istim oblicima. Arheolog
će reći: "Jedan od dva umjetnika zasigurno je plagirao drugoga, ili su se oba zadovoljila reprodukcijom školskog klišeja." Malo je važno da bitke dijeli samo kratak razmak, da su možda suprotstavljeni borci istih naroda - Egipćani protiv Hetita, Asir protiv Elama. Protivimo se ideji da u golemoj raznolikosti ljudskih stavova dvije različite akcije u različitim trenucima mogu ponavljati točno iste pokrete. Kao svjedočanstvo o ratničkoj povijesti koju tobože prikazuje, barem je jedna od dviju slika krivotvorina. Tako se kritika kreće izmedu tih dviju krajnosti: sličnosti koja opravdava i sličnosti koja diskreditira. To je stoga što slučaj susreta ima svoje granice, a društveni dogovor, uzevši sve u obzir, dosta labave karike. Drugim riječima, smatramo da u svijetu i u društvu ima dosta jednolikosti da se isključi eventualnost previše istaknutih odmaka. Ali ta se jednolikost, kakvu je mi zamišljamo, oslanja na vrlo opća obilježja. Mislimo da ona pretpostavlja, na neki način obuhvaća, čim se prodre dublje u stvarnost, broj mogućih kombinacija koji je previše blizu beskonačnosti da njihovo ponavljanje bude zamislivo: tu mora postojati namjeran čin imitacije. Tako da se, na kraju krajeva, kritika svjedočanstva oslanja na neku instinktivnu metafiziku sličnoga i različitoga, Jednoga i Mnoštvenoga. *** Kad se hipoteza o kopiji nametnula, preostaje odrediti smjerove utjecaja. Jesu li, u svakom paru, dva dokumenta crpila iz zajedničkog izvora? Pretpostavimo li, naprotiv, da je jedan od njih izvornik, kojem priznati taj naslov? Ponekad će odgovor pružiti vanjski kriteriji: primjerice, relativni datumi ako ih je moguće utvrditi. U nedostatku te pomoći, njezino će mjesto preuzeti psihološka analiza uz pomoć unutarnjih obilježja predmeta ili teksta. [Samo se po sebi razumije da ona ne sadrži mehanička pravila. Treba li, primjerice, prihvatiti u načelu, kako se čini da rade neki povjesničari, da prepravljači stalno umnažaju nove pronalaske, tako da bi i najjednostavniji i najmanje nevjerojatan tekst uvijek imao izgleda da bude najstariji? To je ponekad istina. Od natpisa do natpisa vidimo kako broj neprijatelja palih pod udarima asirskoga kralja prekomjerno raste. Ali dogada se i da se razum opire. Najnevjerojatnija je od Muka svetoga Jurja najstarijeg datuma; kasnije su, preuzimajući staru priču, potonji uredivači u njoj žrtvovali najprije ovo, onda ono obilježje čija ih je maštovitost zaprepašćivala. Ima mnogo različitih načina oponašanja. Oni se mijenjaju prema pojedincu, ponekad prema običajima zajedničkim jednoj generaciji. Kao nijedan drugi mentalni stav, ni oni se ne bi mogli unaprijed pretpostaviti pod izgovorom da nam se čine "prirodnima".] [Nasreću,] plagijatore često izdaje njihova nespretnost. Kad ne razumiju svoj model, njihov krivi smisao prokazuje prijevaru. Nastoje li prikriti svoje posudbe? Nezgrapnost ih njihovih smicalica uništava. Poznavao sam jednog gimnazijalca koji je za pisanja školskog sastavka, oka prikovana za bilježnicu svojeg susjeda, iz nje brižljivo prepisivao rečenice natraške; s mnogo dosljednosti mijenjao je subjekte u atribute i aktiv u pasiv. Svojem je profesoru samo uspio pružiti izvrstan primjer historijske kritike. Otkriti krivotvorinu tamo gdje najprije vjerujemo da imamo dva ili više svjedoka, znači ne dopustiti da ih ostane više od jednoga. Dva Marbotova suvremenika, grof de Segur i general Pelet, dali su o tobožnjem prijelazu Dunava priču jednaku njegovoj. Ali Segur je došao poslije Peleta; pročitao ju je; nije učinio ništa drugo nego ju je prepisao. Uzalud ju je Pelet napisao prije Marbota, jer bio je njegov prijatelj; nedvojbeno ga je čuo kako priča o svojim izmišljenim podvizima; jer neumorni se hvalisavac namjerno pripremao, obmanjujući svoje bližnje, za obmanu potomstva. Marbot, dakle, ostaje jedini jamac, budući da su njegovi prividni jamci govorili samo prema njegovim riječima. Kad je Tit Livije krivotvorio Polibija, pa makar samo ukrašavajući ga, Polibije ostaje naš jedini autoritet. Kad Einhard (Eginhard), tobože opisujući Karla Velikoga krivotvori Svetonijev portret Augusta, više uopće nema svjedoka u pravom smislu. Događa se [naposljetku] da se iza takozvanog svjedoka skriva neki šaptač koji ne želi biti imenovan. Proučavajući sudenje templarima, Robert Lea je primijetio da su dva optuženika koji su pripadali različitim obiteljima, kad ih je ispitivao isti inkvizitor, potpuno jednako priznala iste grozote i ista bogohuljenja. Ako su dolazili iz iste obitelji i ako su ih ispitivali različiti inkvizitori, priznanja se više nisu podudarala. Očit je zaključak da je sudac odredivao odgovore. Za to bi obilježje sudski anali, mislim, mogli pružiti druge primjere. *** Nedvojbeno se nigdje uloga koju u kritičkom razmišljanju ima ono što bi se moglo nazvati načelom ograničene sličnosti, ne pojavljuje u tako čudnom svjetlu kao u jednoj od najnovijih primjena metode: u statističkoj kritici. Pretpostavljam da proučavam povijest cijena između dva određena datuma u dobro povezanom društvu koje presijecaju tokovi aktivnih razmjena. Nakon mene se neki drugi, zatim treći trudbenik prihvaća istog proučavanja, ali uz pomoć elemenata različitih od mojih, ali i medusobno različitih: druge knjige računa, drugi tržni izvještaji. Svaki sa svoje strane, ustanovljujemo svoje
godišnje prosjeke, svoje brojčane pokazatelje, na zajedničkoj osnovi, svoje grafikone. Tri se krivulje gotovo pokrivaju. Zaključit ćemo da svaka od njih daje uglavnom točnu sliku kretanja. Zašto? Razlog nije samo taj što se u homogenoj ekonomskoj sredini velike fluktuacije cijena nužno pokoravaju osjetno jednoličnom ritmu. Taj bi razlog, bez dvojbe, bio dostatan da pobudi sumnju u krivulje koje osjetno odstupaju; ne radi toga da nas uvjeri kako je medu svim mogućim grafikonima onaj u kojem se sve tri krivulje slažu nužno točan. Tri vaganja na jednako pokvarenim vagama dat će isti broj i taj će broj biti netočan. Svako rasudivanje ovdje počiva na analizi mehanizma pogrešaka. Nijedan od tri popisa cijena neće se smatrati izuzetim od pogrešaka u detaljima. U statistici one su gotovo neizbježne. Pretpostavimo čak da su otklonjene osobne pogreške istraživača (da ne govorimo o najgrubljim zabunama, tko će se od nas usuditi reći da je siguran kako se nikad nije spotaknuo u strašnom labirintu starih mjera?). Ma kako savršeno pomnim zamišljamo znanstvenika, uvijek će ostati zamki koje mu postavljaju sami dokumenti: neke su cijene mogle biti zbog nerazboritosti ili neiskrenosti netočno upisane; druge će biti iznimne (primjerice, povoljnije cijene za "prijatelje" ili obrnuto, cijene za naivčine), i stoga će lako poremetiti prosjeke; tržni izvještaji koji su bilježili prosječne cijene na sajmovima neće uvijek biti vrlo brižljivo načinjeni. Ali u velikom broju cijena te se pogreške nadoknaduju. Jer bilo bi vrlo nevjerojatno da su one išle uvijek u istom smjeru. Ako ih, dakle, podudarnost rezultata dobivenih pomoću različitih danosti potvrduje jedne drugima, znači da je u temelju podudarnost u nemaru, sitnim prijevarama, sitnim uslugama s pravom nezamisliva. Jer ono što je nesvodljivo različito u svjedočanstvima dovelo je do zaključka da njihovo konačno slaganje može proizaći samo iz realnosti koje je glavna cjelina bila, u ovom slučaju, izvan sumnje. *** Reagensi u kušnji svjedočanstva nisu načinjeni da se njima grubo barata. Gotovo sva racionalna načela, gotovo sva iskustva koja je vode, čim zađu malo dublje, nalaze svoja ograničenja u suprotnim načelima ili iskustvima. Kao svaka logika koja se poštuje, historijska kritika ima svoje antinomije, barem vidljive. Da jedno svjedočanstvo bude priznato autentičnim, metoda zahtijeva da ono pokazuje odredenu sličnost s bliskim svjedočanstvima. Medutim, primijeni li se to pravilo doslovno, što bi bilo otkriće? Jer, tko kaže otkriće, kaže iznenadenje i različitost. Bavljenje znanošću koja bi se ograničila na konstataciju da se sve uvijek odvija prema očekivanju, ne bi bilo ni korisno ni zabavno. Dosad još nije nadena povelja napisana na francuskom (umjesto da bude na latinskom) koja bi bila datirana ranije od 1204. godine. Zamislimo da sutra neki istraživač predoči francusku povelju iz 1180. godine. Hoće li se zaključiti da je dokument lažan? Ili da su naša znanja bila nedostatna? Uostalom, ne samo da se može dogoditi da dojam o proturječnosti izmedu novog svjedočanstva i njegovog okruženja ima jedini izvor u privremenoj nemoći našega znanja, nego se i događa da je neslaganje, autentično, u stvarima. Društvena jednolikost nema toliku snagu da joj neki pojedinci ili male grupe ne bi mogli izbjeći. Hoće li se pod izgovorom da Pascal nije pisao kao Arnauld, da Cezanne nije slikao kao Bouguereau, odbiti prihvatiti priznati datumi Pascalovih Provinciales ili Cezanneove Planine Sainte-Victoire? Hoće li se proglasiti sumnjivim najstarije brončano oruđe samo zato jer nam većina nalazišta iz istog vremena daje tek kameno oruđe? Ti krivi zaključci nemaju ništa imaginarno i dug bi bio popis činjenica koje je eruditska rutina isprva nijekala jer su bile iznenađujuće: od egipatske zoolatrije koja je toliko razveseljavala Voltairea, do ljudskih tragova u tercijaru. Medutim, pogledamo li bolje, metodološki je paradoks samo površinski. Rasudivanje na temelju sličnosti ne gubi svoja prava. Samo je važno da jedna točnija analiza razabere, u mogućim odstupanjima, nužne točke sličnosti. Jer svaka individualna originalnost ima svoje granice. Pascalov stil pripada samo njemu; ali njegova gramatika i fond njegova vokabulara pripadaju njegovu vremenu. Uporabom neuobičajenog jezika naša se pretpostavljena povelja iz 1180. godine može razlikovati od drugih dosad poznatih povelja iz toga razdoblja, ali, kako bi bila prihvatljiva, bit će nužno da njezin francuski jezik u bitnom odgovara stanju jezika u to vrijeme, potvrdenom književnim tekstovima, i da spomenute institucije odgovaraju institucijama toga vremena. Isto tako, dobro se shvaćena kritička usporedba ne zadovoljava usporedivanjem svjedočanstava na istom planu trajanja. Ljudski je fenomen uvijek karika u lancu koji se proteže kroz vrijeme. Onoga dana kad nam neki novi Vrain-Lucas, bacajući na stol Akademije svežanj autografa, bude želio dokazati da je Pascal prije Einsteina pronašao opću relativnost, možemo unaprijed biti sigurni da će ti dokumenti biti lažni. Ne zato što je Pascal bio nesposoban naći ono što nisu našli njegovi suvremenici. Ali teorija relativnosti ima svoje ishodište u dugom prethodnom razvoju matematičkih spekulacija; ma kao bio velik, nijedan čovjek nije mogao samo snagom svojega genija nadomjestiti taj rad generacija. Naprotiv, kad smo vidjeli kako neki znanstvenici pred prvim otkrićima paleolitskih crteža osporavaju njihovu autentičnost ili vrijeme, pod izgovorom da takva umjetnost nije mogla procvasti i razvijati se, ti su skeptici loše rasudivali: ima lanaca koji se lome, a civilizacije su smrtne.
Kad čitamo, piše ukratko otac Delehaye, da Crkva slavi istoga dana blagdan dvojice svojih umrlih slugu, obojice u Italiji; da je do preobraćenja jednoga i drugoga dovelo čitanje života svetaca; da je svaki od njih utemeljio jedan vjerski red pod gotovo istim imenom; da su oba ta reda ukinuli istoimeni pape, nema nikoga tko ne bi bio u iskušenju reći da je jedan čovjek, greškom podvojen, bio upisan u knjigu svetaca pod dva različita imena. Ipak je istina da je obojicu vjerskom životu privukao primjer pobožnih životopisa, da je sveti Ivan Colombini ustanovio red "jezuata" a Ignacije Loyola "jezuita"; da su oba umrla jednog 31. srpnja, prvi u Sieni godine 1367, drugi u Rimu 1556; da je "jezuate" ukinuo papa Klement IX, a Družbu Isusovu Klement XIV Primjer je zanimljiv. I nedvojbeno nije jedini. Ako ikad neka kataklizma poštedi samo nekoliko škrtih redaka nekoga filozofskog djela ovih posljednjih stoljeća, koliko će skrupula savjesti znanstvenicima budućnosti prirediti postojanje dvojice mislilaca, oba Engleza, oba istog imena Bacon koji su u svojim doktrinama dali velik udio eksperimentalnoj spoznaji? G. Pais je osudio kao legendarne mnoge stare rimske tradicije iz jedinog razloga, ili gotovo jedinog, da se u njima stalno ponavljaju ista imena, pridružena dosta sličnim epizodama. Unatoč kritici plagijata, koje je srž negacija spontanih ponavljanja, dogadaja ili riječi, podudarnost je jedna od neobičnosti koja se ne da ukloniti iz historije. Ali ne bi moglo biti dovoljno samo prepoznati mogućnost slučajnih susreta. Svedena na tu običnu konstataciju, kritika bi se kolebala između za i protiv. Kako bi sumnja postala instrumentom spoznaje, u svakom pojedinačnom slučaju treba moći odvagnuti s nešto točnosti stupanj vjerojatnosti kombinacije. Ovdje historijsko istraživanje, kao i tolike druge discipline duha, križa svoj put s velikim putem teorije vjerojatnosti. *** Procijeniti vjerojatnost nekog dogadaja znači odmjeriti izglede koje on ima da se dogodi. Kad je to postavljeno, je li opravdano govoriti o mogućnosti nekoga prošlog događaja? U apsolutnom smislu očito ne. Jedino je budućnost neizvjesna. Prošlost je danost koja više ne ostavlja mjesta mogućemu. Prije bacanja kocke, vjerojatnost da se pokaže ma koja strana bila je jedan prema šest; kad je jednom čaša za protresanje ispražnjena, problem nestaje. Može se dogoditi da se kasnije kolebamo je li se toga dana pojavila trojka ili petica. Nesigurnost je tada u nama, u našem pamćenju ili pamćenju naših svjedoka. Ona nije u stvarima. Ipak, analiziramo li dobro, uporaba pojma vjerojatnoga u historijskom istraživanju nema ništa proturječno. Što zapravo pokušava povjesničar koji si postavlja pitanja o vjerojatnosti nekoga proteklog dogadaja, ako ne prenijeti se nekim smjelim pokretom u vrijeme prije tog samog događaja, kako bi odmjerio njegove izglede, onakve kakvi su se pokazivali uoči njegova ostvarenja? Vjerojatnost, dakle, ostaje u budućnosti. Ali kad je linija sadašnjosti na neki način imaginarno potisnuta, to je nekadašnja budućnost, gradena s komadićem onoga što je za nas sada prošlost. Ako se dogadaj neprijeporno zbio, ovakve spekulacije imaju samo vrijednost metafizičkih igara. Kakva je bila vjerojatnost da se rodi Napoleon? Da Adolf Hitler, vojnik 1914, izbjegne francuskim mecima? Nije zabranjeno zabavljati se tim pitanjima. Pod uvjetom da ih se prihvati samo kao ono što ona uistinu jesu: obične jezične vještine namijenjene objašnjenju udjela slučajnosti i nepredvidljivosti u kretanju čovječanstva. One nemaju ništa zajedničko s kritikom svjedočanstva. Čini li se, naprotiv, nesigurnim samo postojanje činjenice? Sumnjamo li, primjerice, da neki autor, a da nije plagirao neku stranu priču, može spontano ponoviti mnoge njezine epizode i mnoge riječi; da su samo slučaj ili ne znam kakav unaprijed ustanovljen božanski sklad dostatni za objašnjenje, od Protokola sionskih mudraca do pamfleta nepoznatog polemičara Drugog Carstva, tako zapanjujuće sličnosti? Prema tome je li podudarnost, prije nego što je priča sastavljena, morala izgledati kao da ima veći ili manji koeficijent vjerojatnosti, danas ćemo prihvatiti ili odbaciti njezinu vjerodostojnost. Matematika slučajnosti, medutim, počiva na fikciji. Izmedu svih mogućih slučajeva ona u početku pretpostavlja nepristranost uvjeta: neki poseban uzrok, koji bi unaprijed pogodovao jednom ili drugom, bio bi u računu poput stranoga tijela. Kocka teoretičara savršeno je uravnotežena kocka; kad bi se pod jednu od ploha bacilo zrno olova, igrači više ne bi imali jednake šanse. Ali u kritici svjedočanstva sve su kocke varljive. Jer neprestano se upleću vrlo osjetljivi ljudski elementi koji naginju vagu prema nekoj povlaštenoj eventualnosti. Jedna je historijska disciplina zapravo iznimka. To je lingvistika, ili barem ona od njezinih grana koja nastoji uspostaviti srodstva među jezicima. To istraživanje, svojim dometom vrlo različito od posve kritičkih operacija, s mnogima od njih ipak ima tu zajedničku crtu da nastoji otkriti filijacije. Medutim, uvjeti o kojima ona rasuđuje iznimno su bliski prvobitnom dogovoru o jednakosti, srodnom teoriji slučaja. Tu povlasticu duguje posebnostima jezičnih fenomena. Doista, golem broj mogućih kombinacija medu zvukovima svodi vjerojatnost njihova slučajnog ponavljanja u različitim govorima na beskrajno malu vrijednost. Još mnogo važnije: ostavi li se po strani nekoliko rijetkih imitativnih
harmonija, značenja pripisana tim kombinacijama posve su arbitrarna. Da vrlo bliske asocijacije samoglasnika tu (tu) ili tou (tu) ("tu" izgovoreno na francuski ili latinski način) služe za označivanje drugog lica, to unaprijed ne nameće nikakva prethodna povezanost slika. Ako se, dakle, ustanovi da one imaju istodobno tu ulogu u francuskom, talijanskom, španjolskom i rumunjskom; ako se istodobno među tim jezicima primijeti mnoštvo [drugih] podudarnosti, jednako iracionalnih: jedino će razumno objašnjenje biti da francuski, talijanski, španjolski i rumunjski imaju zajedničko podrijetlo. Budući da su različite mogućnosti bile ljudski indiferentne, gotovo čist račun vjerojatnosti doveo je do odluke. Ali nedostaje još mnogo da ta jednostavnost postane uobičajenom. Više povelja nekoga srednjovjekovnog vladara koje se bave različitim stvarima ponavljaju iste riječi i isti način izražavanja. To je zato, tvrde zagovornici Stilkritik (opsjednuti "kritikom stilova"), što ih je pisao isti pisar. U redu, ako je u pitanju samo slučajnost. Ali to nije slučaj. Svako društvo, čak svaka profesionalna grupa ima svoje jezične navike. Prema tome, ne bi bilo dovoljno nabrajati točke sličnosti. Medu njima bi još trebalo razlučiti rijetko od uobičajenoga. Jedino uistinu iznimni izrazi mogu ukazati na autora: dakako, pretpostavimo li da su ponavljanja dosta brojna. Tu je pogrešno svim elementima govora pridavati jednaku težinu, kao da varijabilni koeficijenti društvene povlaštenosti, što ih svaki od njih modificira nisu zrnca olova koja narušavaju jednakost šansi. Čitava se jedna škola erudita od početka 19. stoljeća bacila na proučavanje prenošenja književnih tekstova. Načelo je jednostavno: tri rukopisa istog djela: B, C i D. Ustanovljuje se da sva tri predstavljaju iste varijante, očito pogrešne (to je najstarija, Lachmannova metoda pogrešaka). Ili pak, općenitije, izdvajaju se iste inačice, ali uglavnom različite od onih u drugim rukopisima (to je potpuni pregled inačica koji je preporučio dom Quentin). Odlučit će se da su "srodne". Razumjet ćete, prema slučaju, ili da su radene jedne prema drugima, prema nekom redu koji tek valja odrediti, ili da sve, posebnim vezama, potječu od zajedničkog modela. Sigurno je, dakako, da tako potkrijepljen susret ne bi mogao biti slučajan. Medutim, dvije primjedbe, kojih su se dosjetili tek nedavno, prisilile su kritiku tekstova da odustane od takve, gotovo mehaničke krutosti svojih prvih zaključaka. Prepisivači su ponekad ispravljali svoj model. Čak i kad su radili neovisno jedan o drugome, zajedničke su ih navike duha morale dosta često navesti na iste zaključke. Terencije negdje upotrebljava riječ raptio, koja je iznimno rijetka. Ne razumjevši je, dva su je pisara zamijenile za ratio, koja ima posve drugo značenje, ali im je bila bliska. Jesu li se zato morali dogovoriti ili jedan drugoga oponašati? Eto, dakle, vrste pogrešaka koja je nemoćna da nas o "genealogiji" rukopisa bilo čemu pouči. Ima još toga. Zašto bi se prepisivač uvijek morao služiti samo jednim modelom? Nije mu bilo zabranjeno, kad je to mogao, usporediti više primjeraka kako bi što je moguće bolje izabrao medu njihovim varijantama. Taj je slučaj zacijelo bio vrlo rijedak u srednjem vijeku jer su knjižnice bile siromašne; ali je zato, kako se čini, bio mnogo češći u antičko doba. Koje mjesto na lijepim Jiftahovim (rodoslovnim) stablima, koja se obično postavljaju na početke kritičkih izdanja, dati tim rodoskvrnim proizvodima više različitih tradicija? U igri podudarnosti želja pojedinca, kao i pritisak kolektivnih snaga, zavarava slučajnošću. [Kad smo ranije u podudaranju statističkih krivulja prepoznali kamen kušnje njihove točnosti, što smo drugo radili ako ne računali vjerojatnosti? Kompenzacija pogrešaka jedno je od klasičnih poglavlja teorije slučajnosti. Međutim i tu primjećujemo da ljudska volja može poremetiti partiju. Pretpostavljali smo pogreške promjenljiva smisla. To je uistinu redovit slučaj medu dokumentima, knjigama računa ili tržnim izvještajima. Ali ima i namjernih grešaka. U Francuskoj 17. i 18. stoljeća neke su se obveze seljaka, odredene u naturi, tijekom vremena počele plaćati samo u novcu. Da bi se omogućilo ubiranje, godišnje su se donosile tablice ekvivalentnosti, u načelu prema tržnim cijenama: ove godine, govorili su, za svaki vagan žita, primjerice, duguje se toliko libri i sua. Seniorima je, dakako, bilo u interesu da se odreduju više cijene nego što su one bile u stvarnosti. Tamo gdje je vlast zadužena za donošenje tablice, cijena bila pod njihovom ovisnošću ili dijelila njihove interese, a brojke će biti krivotvorene. Služimo li se danas za rekonstrukciju starih cijena izvorima te vrste? Podudaranje krivulja izlaže se riziku da ne izražava ništa drugo doli zajedničku opredijeljenost; ili njihova skretanja samo promjenljive odluke malih provincijskih sudaca. Slično se može primijetiti i u mnogim carinskim statistikama; ili pak u obračunu cijena nekretnina koji bi se tražio u registriranim dokumentima o prodaji: kako bi se izbjegao porez, tu su stvarno isplaćene svote obično sustavno umanjivane. Što bi bili zakoni izvlačenja ždrijebom kad bi se bijele ili crvene kuglice mogle sporazumjeti o redu svojeg pojavljivanja pod rukom koja ih izvlači iz vreće?]' Tako, kao što je to s Volneyem uočila filozofija 18. stoljeća, većina problema historijske kritike zaista su problemi vjerojatnosti; ali takvi da ih ni najsuptilniji račun ne može riješiti. To nije samo zato što su tu danosti iznimne složenosti. Same po sebi one se opiru matematičkom prevođenju. Kako, primjerice, brojčano izraziti posebnu sklonost nekog društva prema jednoj riječi ili običaju? Prepustit ćemo svoje teškoće umijeću Fermata, Laplacea ili Emilea Borela. Budući da je ono na neki način na
nedostupnoj granici naše logike, barem od njega možemo zatražiti pomoć, odozgo, da bolje analiziramo i bolje vodimo naša razmišljanja. *** Kad sami nismo znanstvenici, teško možemo shvatiti kako oni najčešće teško prihvaćaju nedužnost neke koincidencije. Budući da se dva ista izraza nalaze u Salijskom zakonu i u jednom Klovisovom ediktu, nije li dični njemački znanstvenik tvrdio da bi zakon trebao pripadati tom vladaru? Ostavimo po strani banalnost riječi upotrijebljenih na jednoj i na drugoj strani. I obično površno poznavanje matematičke teorije bilo bi dostatno da spriječi pogrešan korak. Kad slučajnost igra spontano, vjerojatnost jedinog susreta ili malog broja susreta rijetko pripada redu nemogućega. Malo je važno da nam se čine zapanjujućima; iznenadenja zajedničkog smisla rijetko su dojmovi veće vrijednosti. Možemo se zabaviti i izračunati vjerojatnost slučajnog dogadaja koji u dvije različite godine veže za isti dan istoga mjeseca smrti dviju potpuno odvojenih osoba. Ona je jedan kroz 365 kroz 2. Pretpostavimo sada (unatoč apsurdnosti postulata) kao unaprijed sigurno da je rimska Crkva morala ukinuti redove Colombanija i Ignacija Loyole. Ispitivanje papinskih lista omogućuje da se ustanovi kako je vjerojatnost da dva pape istog imena ukinu redove 13 . Vjerojatnost koja istodobno kombinira isti dan i mjesec za smrti i dva istoimena pape kao autora osude smješta se izmedu jedan kroz deset na petu i jedan kroz deset na šestu (jedna stotisućina i jedna milijuntina). Neki se kladitelj nedvojbeno ne bi time zadovoljio. Ali prirodne znanosti smatraju bliskim neostvarivome, na zemaljskoj razini, samo mogućnosti reda jedan kroz deset na petnaestu. Vidimo da smo daleko od te računice. S punim pravom, kao što svjedoči sigurno potvrđen primjer dvojice svetaca. To su samo nagomilana podudaranja čija vjerojatnost postaje praktički zanemarivom: jer, na temelju dobro poznatog teorema, vjerojatnosti se elementarnih slučajeva tada umnožavaju tako da daju vjerojatnost kombinacije i, budući da su vjerojatnosti razlomci, njihov je rezultat, po definiciji, niži od njihovih sastavnica. U lingvistici je slavan primjer riječi bad koja u engleskom kao i u perzijskom znači "loš", a da engleska riječ i perzijska riječ nemaju ni izdaleka zajedničko podrijetlo. Onaj tko bi na toj jedinoj podudarnosti nastojao utemeljiti srodstvo, išao bi protiv glavnog zakona svake kritike koincidencija: samo veliki brojevi imaju pravo sudjelovanja. Masovna slaganja ili neslaganja složena su od mnoštva pojedinačnih slučajeva. U cjelini, slučajni se utjecaji gube. Naprotiv, promatramo li svaki element neovisno o drugima? Djelovanje varijabli više se ne može isključiti. Čak i ako su kocke bile lažirane, pojedinačno će bacanje biti teže predvidjeti nego ishod partije; jer, jednom odigrano, podložno je mnogo većoj raznolikosti objašnjenja. Stoga se, u mjeri u kojoj je kritika dublje prodrla u pojedinosti, njezine vjerojatnosti umanjuju. U Orestiji kakvu danas čitamo ne postoji gotovo nijedna riječ, uzeta zasebno, za koju smo sigurni da je čitamo onako kako ju je Eshil napisao. Ipak, ne sumnjajmo u to da je u svojoj cjelini naša Orestija uistinu ona Eshilova. Postoji više sigurnosti u cjelini nego u njezinim sastavnicama. Međutim, u kojoj nam je mjeri dopušteno izgovoriti tu veliku riječ sigurnost? Kritika povelja ne bi mogla postići "metafizičku" sigurnost, priznao je već Mabillon. Nije bio u krivu. Samo zbog pojednostavnjenja ponekad jezik vjerojatnosti zamjenjujemo jezikom očitosti. Ali, danas to bolje znamo nego u Mabillonovu vremenu - ta nam konvencija nije svojstvena. Nije, u apsolutnom značenju riječi "nemoguće" da je Konstantinova darovnica autentična; da je Tacitova Germanija - prema hiru nekolicine erudita - krivotvorina. U istom smislu nije "nemoguće" niti da slučajno udarajući po tipkovnici pisaćega stroja, majmun slučajno rekonstruira, slovo po slovo, Darovnicu ili Germaniju. "Fizički nemoguć dogadaj", rekao je Cournot, "nije ništa drugo nego dogadaj čija je vjerojatnost beskrajno mala". Ograničavajući svoj dio sigurnosti na doziranje vjerojatnoga i nevjerojatnoga, historijska se kritika razlikuje od većine realnih znanosti samo nedvojbeno nijansiranijim stupnjevanjem. *** Procjenjujemo li uvijek točno golemu korist od pojave racionalne kritičke metode, primijenjene na ljudsko svjedočanstvo? Kad kažem korist, ne mislim samo na korist za historijsku spoznaju, nego za spoznaju uopće. Nekoć, osim ako unaprijed nije bilo jakih razloga da se svjedoci ili pripovjedači sumnjiče za laž, svaka je potvrdena činjenica najčešće bila prihvaćena činjenica. Ne recimo: to je bilo davno. Lucien Febvre je to izvrsno pokazao za renesansu: u [nama] bliskim epohama nije se mislilo, nije se radilo mnogo da nam njihova glavna djela još ostanu živa hrana. Ne recimo: to je bio stav lakovjerne gomile, teške mase, nažalost, pomiješane s mnogim napola učenim ljudima, kakava neprestano prijeti odvlačenjem naših krhkih civilizacija prema strašnim ponorima neznanja ili ludosti. Najjači umovi nisu tada izmaknuli, nisu mogli izmaknuti uvriježenom mnijenju. Je li se pričalo da je pala krvava kiša? Znači da postoje krvave kiše. Je li Montaigne pročitao u svojih dragih "Starih" ovu ili onu glupost o zemlji čiji se stanovnici radaju bez glave ili o čudesnoj snazi ribe priljepuše? I ne trepnuvši, upisivao ih je medu argumente svoje dijalektike [: ma kako bio sposoban oštroumno pokazati mehanizam lažne
glasine, prema prihvaćenim je idejama bio mnogo nepovjerljiviji nego prema takozvanim potvrdenim činjenicama]. Tako je, prema Rabelaisovoj priči, fizičkim svijetom i svijetom ljudi vladao starac Prema Čuvenju. Jer, poučen neposrednijim iskustvom, čovjek je sumnjao više u neki ljudski dogadaj nego u meteor ili navodni akcident organskog života. Vaša je filozofija odbijala čudo? Ili vaša religija čuda drugih religija? Valjalo vam se teško napregnuti da tim zapanjujućim pojavama otkrijete takozvane razumljive uzroke koji su, zapravo, kao demonska djela ili tajanstveni utjecaji i dalje prianjali uz sustav ideja ili slika potpuno stran onome što bismo danas nazvali znanstvenom misli. Poricati samu pojavu takva smjelost uopće nije padala na pamet. [Korifej padovanske škole tako strane kršćanskom natprirodnom,] Pomponazzi nije vjerovao da kraljevi, pa bili i pomazani uljem iz svete bočice, mogu samo zato što su kraljevi izliječiti bolesnike svojim dodirom. On ipak nije osporavao ozdravljenja. To je tumačio fiziološkim svojstvom koje je smatrao nasljednimb: slavna povlastica svete funkcije bila je svedena na ljekovitu snagu dinastijske sline. Medutim, ako je naša slika svijeta mogla danas biti očišćena od tolikih maštovitih čuda, potvrdenih, čini se pristankom generacija, zasigurno to ponajprije dugujemo polako oslobađanom pojmu jednog prirodnoga reda kojim upravljaju stalni zakoni. Ali taj se sam pojam mogao tako čvrsto ustanoviti, a opažanja za koja se činilo da mu proturječe otkloniti, samo zahvaljujući strpljivu radu kritičke kušnje čovjeka kao svjedoka. Odsad smo sposobni istodobno otkriti i objasniti nesavršenosti svjedočanstva. Stekli smo pravo da mu ne vjerujemo uvijek jer znamo bolje nego u prošlosti kada i zašto mu ne smijemo vjerovati. I tako su znanosti uspjele odbaciti mrtav teret mnogih lažnih problema. Ali čista spoznaja nije ovdje više nego drugdje odvojena od vodstva. Richard Simon, čije ime zauzima prvo mjesto u generaciji naših utemeljitelja, nije nam ostavio samo sjajne tekstove egzegeze. Jednog je dana upotrijebio oštrinu svoje inteligencije da spasi nekoliko nevinih, glupo optuženih za ritualni zločin. U koincidenciji nije bilo ništa arbitrarno. S obje je strane potreba za intelektualnom čistoćom bila ista. Isti je instrument svaki puta omogućavao da joj se udovolji. Neprestano primoranoj voditi se prema svjedočanstvima drugih, optužbi je, kao i istraživanju, u interesu da se odmjeri njezina točnost. U tome ona ne raspolaže drukčijim sredstvima. Bolje reći: njezina su sredstva ona koja je prije skovala erudicija. U umijeću da korisno vodi sumnju sudska je praksa išla stopama, ne bez kašnjenja, bolandista i benediktinaca; i sami su psiholozi primijetili da će u svjedočanstvu, neposredno promatranom i izazvanom, naći predmet znanosti tek mnogo kasnije nego što je pomućeno sjećanje na prošlost počelo bivati podvrgavano razumnoj kušnji. U naše vrijeme, više no ikad izloženo otrovima laži i lažnih glasina, kakva sramota da kritičke metode nema, pa ni i u najmanjem kutu obrazovnih programa! Jer ona je prestala biti samo skroman pomoćnik nekih radioničkih radova. Pred njom se otvaraju mnogo širi obzori; a historija ima pravo ubrojiti medu svoje najsigurnije uspjehe da je tako, razrađujući svoje tehnike, otvorila ljudima nov put prema istinitome, prema tome, i prema pravednome. ČETVRTO POGLAVLJE HISTORIJSKA ANALIZA 1. SUDITI ILI RAZUMJETI? Formula je starog Rankea poznata: povjesničar si ne postavlja drugi cilj osim opisivanja stvari "takvih kakve su se dogodile, wie es eigentlich gewesen". Herodot je to rekao prije njega "ta eonta legein, ispričati što je bilo". Drugim riječima, znanstvenik je pozvan da nestane pred činjenicama. Kao mnoge druge maksime i ova možda duguje svoj uspjeh samo svojoj dvosmislenosti. U njoj se može pročitati, skromno, savjet poštenja: to je bio, ne dvojimo, i Rankeov smisao. Ali i savjet o pasivnosti. Tako su istim udarcem postavljena dva problema: problem historijske nepristranosti i problem historije kao pokušaja reprodukcije ili kao pokušaja analize. *** Ali, postoji li problem nepristranosti? On se postavlja samo zato što je i sama riječ dvosmislena. Postoje dva načina da se bude nepristran: način znanstvenika i način suca. Oni imaju zajednički korijen, pošteno podčinjavanje istini. Znanstvenik bilježi, bolje, potiče provjeru koja će možda srušiti njegove najdraže teorije. Ma kakva bila potajna želja njegova srca, dobar sudac ispituje svjedoke jedino s ciljem da upozna činjenice, takve kakve su bile. To je, na obje strane, obveza savjesti o kojoj se ne raspravlja. Medutim, u jednom se trenutku putevi razdvajaju. Kad je znanstvenik promotrio i objasnio, njegov je zadatak završen. Sucu još preostaje izricanje presude. Zatomljujući svaku osobnu naklonost, donosi li je prema zakonu? Smatrat će se nepristranim. On će to i biti u smislu suca. Ali ne u smislu znanstvenika. Jer on ne bi mogao osuditi ili osloboditi ne opredjeljujući se za tablicu vrijednosti koja više ne proizlazi ni iz koje pozitivne znanosti. Da je jedan čovjek ubio drugoga, činjenica je koja se može dokazati. Ali kazniti ubojicu pretpostavlja da se ubojstvo smatra krivičnim djelom: a to je, uzme li se sve u obzir, samo mišljenje o kojem se nisu složile sve civilizacije.
Povjesničar je dugo slovio za neku vrstu suca podzemnoga svijeta, zadužena da mrtvim junacima dijeli pohvalu ili pokudu. Valja vjerovati da taj stav odgovara snažno ukorijenjenom instinktu. Jer svi učitelji koji su morali ispravljati radove svojih studenata znaju kako je teško razuvjeriti te mlade ljude da se sa svojih klupa igraju Minosa ili Ozirisa. Tu više nego ikad vrijedi Pascalova riječ: "Svi izigravaju Boga sudeći: to je dobro ili loše." Zaboravlja se da jedan vrijednosni sud nema drugi razlog postojanja osim kao priprema čina i smjera samo u odnosu na svjesno prihvaćen sustav moralnih referencija. U svakodnevnom nam životu potrebe vodenja nameću to, obično površno, svrstavanje. Tamo gdje više ništa ne možemo, tamo gdje se općenito prihvaćeni ideali duboko razlikuju od naših, ono je samo smetnja. Da bismo u skupini naših predaka odvojili pravedne od onih osudenih, jesmo li, dakle, tako sigurni u sebe same i svoje vrijeme? Uzdižući u apsolut kriterije, posve relativne, jednog pojedinca, jedne stranke ili jedne generacije, kakva šala odrediti im norme na način na koji je Sila vladao Rimom ili Richelieu zemljama Nadasve kršćanskoga kralja! Uostalom, budući da ništa nije po prirodi promjenljivije od takvih odluka, podložnih svim nestalnostima kolektivne svijesti ili osobnoga hira, historija je, omogućujući i previše često listi popularnosti da prevlada nad dnevnikom istraživanja, bezrazložno poprimila izgled najnesigurnije discipline: iza ispraznih optužaba slijedilo je isto toliko ispraznih rehabilitacija. Robespierristi, antirobesperristi, tražimo milost: smilujte se, recite jednostavno tko je bio Robespierre. I kad bi sud još samo slijedio objašnjenje, čitatelj bi slobodno mogao preskočiti stranicu. Nažalost, stalnim se sudenjem na kraju gotovo sudbonosno gubi čak i želja za objašnjenjem. Kad strasti prema prošlosti pomiješaju svoje odraze s opredjeljenjima sadašnjosti, pogled se nepovratno muti i, nalik svijetu manihejaca, ljudska je realnost još samo crno-bijela slika. Već nas je Montaigne na to upozorio: "Kad sud naginje na jednu stranu, ne može se izbjeći iskrivljavanje pripovijedanja u tom pravcu". Isto tako, da se prodre u neku stranu svijest od koje nas dijele generacije, valja gotovo potpuno napustiti svoje vlastito ja. Da joj se govori o njoj, dovoljno je ostati svoj. Napor je zasigurno manji. Koliko je lakše pisati za ili protiv Luthera nego ispitati njegovu dušu; vjerovati da je papa Grgur VII. bio iznad cara Henrika IV ili Henrik IV iznad Grgura VII, nego razmrsiti duboke razloge jedne od najvećih drama zapadne civilizacije! Pogledajte opet, izvan individualnog plana, pitanje nacionalnih dobara. Raskidajući s ranijim zakonodavstvom, revolucionarna ih vlada odlučuje prodati po parcelama i bez nadmetanja. To je neprijeporno značilo teško oštetiti interese državne blagajne. Toj su se politici žestoko usprotivili neki današnji povjesničari. Kakve li hrabrosti da su se sjedeći u Skupštini usudili govoriti tim tonom! Daleko od giljotine ta ih bezopasna žestina zabavlja. Bolje bi bilo da su tražili ono što su uistinu htjeli ljudi godine III. Oni su ponajprije željeli da se seoskom puku olakša stjecanje zemlje; od ravnoteže budžeta draže im je bilo rasterećenje siromašnih seljaka, jamca njihove vjernosti novom poretku. Jesu li imali krivo? Ili pravo? Koliko je tu važna zakašnjela odluka jednog povjesničara? Od njega smo samo tražili da ga vlastiti izbor ne zaslijepi do te mjere da više ne shvati kako je bilo moguće neko drugo nekoć. Pouka o intelektualnom razvoju čovječanstva ipak je jasna: znanosti su se uvijek pokazale utoliko plodnijima i time, naposljetku, korisnijima praksi, ukoliko su svjesnije napuštale stari antropocentrizam dobra i zla. Danas bismo se smijali kemičaru koji bi odvojio loše plinove, kao što je klor, i dobre, kao što je kisik. Ali da je kemija u svojim počecima prihvatila takvo svrstavanje, bila bi se izložila opasnosti da u njoj zaglibi, na veliku štetu spoznaje o elementima. Ali čuvajmo se prevelikog nastojanja na analogiji. Nomenklatura jedne humanističke znanosti uvijek će imati svoja osebujna obilježja. A nomenklatura fizikalnih znanosti isključuje finalizam. Riječi koje označavaju uspjeh ili neuspjeh, nespretnost ili vještinu tu bi mogle, u najboljem slučaju, imati samo ulogu fikcija, uvijek bremenitih opasnostima. One, naprotiv, pripadaju uobičajenom rječniku historije. Jer historija se bavi bićima sposobnima, po prirodi, za ciljeve koje svjesno slijede. Možemo pretpostaviti da neki vojskovoda koji započinje bitku obično nastoji i pobijediti. Izgubi li je, jer su snage na obje strane bile približno jednake, bit će posve opravdano reći da je loše manevrirao. Je li takav dogadaj za njega bio uobičajen? Nećemo se udaljiti od najskrupuloznijega činjeničnog suda primjedbom da on nedvojbeno nije bio najbolji strateg. Ili pak monetarna promjena, kojoj je cilj bio, pretpostavljam, da se ide na ruku dužnicima na štetu vjerovnika. Označiti je izvrsnom ili žaljenja vrijednom značilo bi opredijeliti se za jednu od dviju grupa; prema tome, i arbitrarno prenijeti u prošlost posve subjektivan pojam javnoga dobra. Ali zamislimo da je slučajno operacija namijenjena olakšanju dužničkoga tereta - to je videno - postigla praktički oprečan rezultat. "Propala je", kažemo, a da pritom ne radimo ništa drugo nego samo pošteno konstatiramo realnost. Omaška je jedan od bitnih elemenata ljudske evolucije. Kao i svake psihologije. To nije sve. Je li slučajno naš general svjesno vodio svoje trupe u poraz? Bez oklijevanja ćemo reći da je izdao: jer iskreno, stvar se tako zove. Sa strane historije, odbiti pomoć jednostavnog uobičajenog leksika bila bi pomalo sitničava osjetljivost. Preostat će još da se istraži kako se
zajednički moral toga vremena ili grupe odnosio prema takvu činu. Izdaja može biti na svoj način i konformizam: to potvrduju kondotjeri u nekadašnjoj Italiji. Ukratko, jedna riječ dominira i rasvjetljava naša proučavanja: "razumjeti". Ne recimo da su dobrom povjesničaru strasti strane; on ima barem tu strast. Riječ, ne krijemo to, bremenita teškoćama, ali i nadama. Riječ nadasve puna prijateljstva. Čak i u akciji mi previše sudimo. Lako je vikati "strijeljati!" Nikad dovoljno ne razumijemo. Onaj tko se razlikuje od nas - stranac, politički protivnik gotovo nužno slovi za zla čovjeka. Čak i za vodenje neizbježnih borbi bilo bi nužno malo razumijevanja duša; to prije da ih se na vrijeme izbjegne. Pod uvjetom da se sama odrekne svojega lažnog izgleda arkanđela, historija nam mora pomoći da izliječimo taj nedostatak. Ona je široko iskustvo ljudskih raznolikosti, dug susret ljudi. Život, kao i znanost, može sve dobiti ako je susret prijateljski. 2. OD RAZNOLIKOSTI LJUDSKIH ČINJENICA DO JEDINSTVA SVIJESTI Razumijevanje, međutim, nema ništa od pasivnoga stava. Za stvaranje znanosti uvijek će biti potrebne dvije stvari: realnost, ali i čovjek. Ljudska je realnost, kao i ona fizičkoga svijeta, golema i šarolika. Obična fotografija, čak pretpostavivši da ideja o toj mehanički cjelovitoj reprodukciji ima neki smisao, bila bi nečitljiva. Hoćemo li reći da dokumenti već postavljaju prvi filtar izmedu onoga što je bilo i nas? Nedvojbeno, oni često olako odbacuju. Naprotiv, gotovo nikad ne organiziraju prema potrebama razumijevanja onoga tko želi spoznati. Kao svaki znanstvenik, kao svaka glava koja jednostavno opaža, povjesničar odabire i razvrstava. Jednom riječju, analizira. Pred očima mi je jedan rimski nadgrobni natpis: tekst u jednom bloku, načinjen s jednim ciljem. Ipak, svjedočanstva koja tu očekuju povjesničarov čarobni štapić, vrlo su različite prirode. Hoćemo li se držati jezičnih činjenica? Riječi i sintaksa govorit će nam o stanju latinskoga kakvim se u to vrijeme i na tom mjestu nastojalo pisati, a transparentnost toga napola učenog jezika dat će nam naslutiti svakodnevni govor. Skloniji smo vjerovanjima? U samom smo srcu nada u zagrobni život. Političkom životu? Ime cara, jedan datum magistrature oduševit će nas. Ekonomiji? Možda će epitaf otkriti nepoznato zanimanje. I prelazim preko toga. Umjesto izdvojenog dokumenta, promotrimo sada, poznat iz brojnih i različitih dokumenata, ma koji spomenik u razvoju neke civilizacije. Od ljudi koji su tada živjeli gotovo nije bilo jednoga koji ne bi, gotovo istodobno, sudjelovao u mnogobrojnim vidovima ljudskog života: koji ne bi govorio i kojeg susjedi ne bi čuli; koji ne bi imao svoje bogove; koji ne bi bio proizvodač, prodavač ili običan potrošač; koji ne bi, ako nije mogao imati neku ulogu u političkim dogadajima, podnosio njihove posljedice. Hoćemo li sve ove različite aktivnosti čija cjelina tvori društvo, ponovno oživjeti bez ikakva reda, leteći neprestano od jedne do druge, u zbrkanosti u kojoj nam ih predočuje svaki dokument ili svaki život, pojedinačan ili zajednički? To bi značilo žrtvovati jasnoću, ne pravom redu stvarnosti načinjenu od prirodnih srodnosti i dubokih veza, nego posve prividnom redu sinkronizma. Dnevnik istraživanja ne miješa se s dnevnikom, minutu po minutu, onoga što se dogada u laboratoriju. Isto tako, kad u tijeku ljudske evolucije vjerujemo da razlučujemo izmedu nekih fenomena ono što nazivamo srodstvom, što pod tim razumijemo ako ne da nam se svaki tip institucija, vjerovanja, prakse ili čak tako razlučenih dogadaja čini da izražava neku posebnu i donekle stabilnu tendenciju pojedinca ili društva? Hoćemo li, primjerice, poricati da i uz sve suprotnosti postoji nešto zajedničko medu vjerskim emocijama? Iz toga nužno proizlazi da ćemo uvijek bolje razumjeti neku ljudsku činjenicu, ma kakva ona bila, razumijemo li već druge činjenice iste vrste. Način na koji je prvo feudalno doba koristilo novac kao mjerilo vrijednosti, mnogo ranije nego kao sredstvo plaćanja, duboko se razlikovao od onoga koji mu je dala zapadna ekonomija oko 1850; ništa nisu manji ni kontrasti izmedu monetarnog režima sredinom 19. stoljeća i našega. Ipak, ne mislim da bi povjesničar koji bi oko 1000. godine naišao na novac, lako uspio shvatiti originalnosti njegove uporabe u to vrijeme. To opravdava neke specijalizacije, na neki način vertikalne: samo se po sebi razumije, u vrlo skromnom smislu u kojem su specijalizacije uopće legitimne, što će reći kao lijek protiv nedostatka širine našeg duha i kratkoće naših života. To nije sve. Kad bismo zanemarili racionalno urediti materiju koju smo dobili u posve neobradenu obliku, na kraju bismo uspjeli tek poreći vrijeme, a time i samu povijest. Jer, hoćemo li znati razumjeti neki stadij latinskoga ako ga izdvojimo iz ranijeg razvoja jezika? Ta struktura vlasništva, ta vjerovanja, zasigurno nisu bili apsolutni počeci. U mjeri u kojoj se provodi njihovo odredenje od najstarijega do nama najbližega, ljudski se fenomeni nadovezuju prije svega lancima sličnih fenomena. Svrstati ih po vrstama, znači otkriti silnice kapitalne učinkovitosti. Ali linije, povikat će neki, koje vi uspostavljate medu različitim načinima ljudske aktivnosti, samo su u vašoj glavi; one ne postoje u stvarnosti u kojoj se sve zamršuje. Vi, dakle, koristite "apstrakciju". U redu. Zašto se bojati riječi? Nijedna se znanost ne bi mogla lišiti apstrakcije. Uostalom, kao ni mašte. Znakovito je, usput rečeno, da oni isti koji žele odagnati prvu, pokazuju prema drugoj jednako neraspoloženje. To je s obje strane isti loše shvaćen pozitivizam. Humanističke znanosti nisu
iznimka. François Simiand se jednom s pravednom žestinom pobunio protiv "nominalističkih gluposti" čiju su "jedinstvenu povlasticu" željeli sačuvati za te znanosti. U čemu je klorofilna funkcija "realnija", u smislu krajnjeg realizma, od ekonomske funkcije? Apstraktna je imenica uvijek sarno etiketa svrstavanja. Sve što se ima pravo od nje zahtijevati jest da okupi činjenice prema redu korisnom za njihovo spoznavanje. Jedino su arbitrarne klasifikacije kobne. Stvar je povjesničara da svoje neprestano iskušava kako bi ih preoblikovao, ako je potrebno, i prije svega učinio podatnijima. One su nužno vrlo raznolike prirode. Pogledajte, primjerice, ono što se općenito naziva "povijest prava". Nastava i udžbenik, koji su sjajni instrumenti skleroze, vulgarizirali su taj naziv. Medutim, pogledajmo pobliže što se pod njim skriva. Jedno je pravno pravilo društvena norma, izričito imperativna; osim toga, potvrdeno autoritetom sposobnim nametnuti njegovo poštovanje pomoću točnog sustava prisila i kazni. Praktički, ista pravila mogu odredivati najrazličitije aktivnosti. Nikad nisu jedina koja njima upravljaju: u svakodnevnom ponašanju stalno se pokoravamo i moralnim, profesionalnim, mondenim pravilima, često još imperativnijima od općeg kodeksa. Njegove granice, uostalom, neprestano osciliraju; a bila u njih uključena ili ne, neka društveno priznata obveza očito ne mijenja prirodu. U strogom smislu riječi pravo je formalno ovoj realnosti, samoj po sebi previše raznolikoj da bi mogla korisno poslužiti kao predmet samo jednog proučavanja; ono ne iscrpljuje nijednu od njih. Obitelj, pretpostavljam da je riječ o današnjoj maloj bračnoj zajednici, u stanju stalnih sistola i dijastola, ili velikoj srednjovjekovnoj obiteljskoj liniji - toj zajednici cementiranoj tako snažnom mrežom osjećaja i interesa - hoće li ikad biti dovoljno nabrojati jedne za drugima članove ma kojeg obiteljskog prava da bi se prodrlo u njezin život? Čini se da se ponekad to vjerovalo: a s kakvim razočaravajućim rezultatima, dovoljno pokazuje i naša današnja nemoć da zacrtamo intimnu evoluciju francuske obitelji. Ipak, u pojmu pravne činjenice kao različite od drugih ima i nešto točno. To je da su u mnogim društvima primjena i u velikoj mjeri sama razrada pravnih pravila bile djelo relativno specijalizirane grupe ljudi i u toj ulozi (koju su članovi, dakako, mogli kombinirati s drugim društvenim funkcijama), dovoljno autonomne da ima svoje vlastite tradicije, pa često čak i vlastitu logiku razmišljanja. Ukratko, historija prava mogla bi postojati odvojeno samo kao pravnička historija: to za jednu granu humanističke znanosti i nije tako loš način postojanja. Proširena u tom smislu, ona na različite fenomene, ali podčinjene zajedničkom ljudskom djelovanju, baca nužno nepotpuna svjetla, u svojim granicama vrlo rječita. Ona daje jedan pogled na stvarnost. Posve drukčiju vrstu podjele daje disciplina koju se uobičajilo zvati "humanom geografijom". Pogled ovdje nije usmjeren na djelo grupnog mentaliteta kao što je to slučaj, a da to ona ponekad ni ne sluti, za povijest prava; niti za vjersku niti ekonomsku povijest, na specifičnu prirodu neke ljudske činjenice: vjerovanja, osjećaje, zanose srca i drhtaje duše koje ulijeva slika snaga stranih čovječanstvu, ili napori da se zadovolje i organiziraju materijalne potrebe. Ispitivanje se usredotočuje na tip veza zajedničkih velikom broju društvenih fenomena. "Antropogeografija" proučava društva u njihovim vezama s fizičkom sredinom: razmjene u dvostrukom smjeru, samo se po sebi razumije, u kojima čovjek neprestano djeluje na stvari i one istodobno na njega. Ovdje, dakle, nema ništa više ni ništa manje od jedne perspektive koju će druge perspektive morati dopuniti. To je doista u svakoj vrsti istraživanja uloga analize. Znanost raščlanjuje stvarnost samo kako bi je bolje promatrala, zahvaljujući igri unakrsnih svjetala čije se zrake neprestano kombiniraju i medusobno prožimaju. Opasnost počinje kad jedan projektor teži sve sam vidjeti; kad se svaki kanton znanja smatra domovinom. *** Medutim, još jednom, čuvajmo se postuliranja ne znam kakvog lažnoga geometrijskog paralelizma između prirodnih i humanističkih znanosti. U vidiku koji ima sa svojeg prozora, svaki znanstvenik uzima svoje dobro ne obazirući se previše na cjelinu. Fizičar objašnjava nebesko plavetnilo, kemičar vodu u potoku, botaničar travu. Brigu da se ponovno sastavi krajolik kakav ja opažam i koji me uzbuduje, oni ostavljaju umjetnosti, žele li se slikar ili pjesnik njime pozabaviti. To je stoga što krajolik kao cjelina postoji samo u mojoj svijesti i što je svojstvo znanstvene metode, kako je ti oblici znanosti primjenjuju i svojim uspjehom opravdavaju, to da svjesno napušta promatrača i želi spoznati samo promatrane predmete. Veze što ih naš duh tka medu stvarima čine im se arbitrarnima; one ih djelomice raskidaju kako bi ponovno uspostavile raznolikost po svojoj autentičnijoj volji. Međutim, već organski svijet svojim analitičarima postavlja osjetljivije probleme. Biolog, zbog više jednostavnosti, može proučavati posebno disanje, probavu, motoričke funkcije; on zna da povrh svega toga postoji pojedinac o kojem valja izvijestiti. Ali teškoće su historije i druge prirode. Jer njezina su materija neprijeporno ljudske svijesti. Veze koje se kroz njih uspostavljaju, kontaminacije, čak zbrke kojima su one područje, za njih je sama stvarnost. Ali homo religiosus, homo oeconomicus, homo politicus, sva ta povorka ljudi na us, čiji bismo popis do mile volje mogli produžiti - čuvajmo se da ih ne smatramo nečim drugim od onoga što oni uistinu jesu: praktične aveti pod uvjetom da ne postanu smetnja. Jedino je biće od krvi i mesa, bez daljnjega, čovjek koji sve to istodobno ujedinjuje.
Svijesti, dakako, imaju svoje unutarnje pregrade, koje neki medu nama osobito vješto podižu. Gustave Lenotre se neumorno čudio da medu pristašama Terora ima toliko sjajnih očeva obitelji. Čak i da su naši veliki revolucionari bili autentični krvopije čija je slika tako ugodno golicala udobno poburžujenu publiku, to zaprepaštenje ne bi ništa manje i dalje odavalo dosta kratku psihologiju. Koliko ljudi živi na tri ili četiri različita plana više života, za koje žele da se razlikuju i ponekad ih uspijevaju održati takvima! Medutim, daleko je otud do nijekanja temeljne cjeline jednoga ja i stalnih međusobnih prožimanja različitih stavova. Jesu li Pascal matematičar i Pascal kršćanin bili jedan drugome stranci? Nisu li nikad ukrstili svoje puteve učeni liječnik Franc~ois Rabelais i meštar Alcofribas pantagruelskog pamćenja? Pa i kad se doima da se uloge koje naizmjenično ima jedan lik isto tako grubo suprotstavljaju kao stereotipni likovi melodrame, moguće je da je ta antiteza, pogledamo li bolje, samo maska dublje povezanosti. Rugali su se pjesniku elegija Florianu koji je, čini se, tukao svoje ljubavnice; možda je u svoje elegije izlijevao toliku blagost samo radi utjehe što je nije uspijevao unijeti u svoje ponašanje. Kad se srednjovjekovni trgovac, nakon što je tijekom dana kršio crkvene zapovijedi o lihvarenju i pravednoj cijeni, odlazio moliti Majci Božjoj, a zatim pred kraj života gomilao pobožne i milosrdne zadužbine, kad je veliki tvorničar u "teškim vremenima" gradio bolnice novcem ušteđenim na bijednim plaćama djece u dronjcima, jesu li se svi oni samo nastojali, kako se to obično govori, jeftino osigurati od nebeske kazne ili su pak, tim iznenadnim izljevima vjere ili milosrđa zadovoljavali, ne izjašnjavajući se previše, tajne potrebe srca koje su zbog teške, svakodnevne rutine potisnuli? Postoje proturječja koja vrlo nalikuju bijegu od stvarnosti. Prelazi li se od pojedinca na društvo? Budući da bi društvo, na ma koji način se promatra, nakon svega moglo biti, ne recimo samo zbroj (to bi nedvojbeno bilo premalo reći), nego barem tek proizvod individualnih svijesti, nećemo se začuditi da tu nalazimo istu igru neprekidnih interakcija. Sigurna je činjenica da su od 12. stoljeća barem do reformacije, zajednice tkalaca bile povlašteni teritoriji hereza. To je zasigurno lijep materijal za izvješće o vjerskoj povijesti. Spremimo brižljivo taj list u njegovu ladicu. U susjedne pretince označene ovaj put "ekonomska povijest" gurnimo drugu berbu bilježaka. Hoćemo li vjerovati da smo tako završili s tim nemirnim malim društvima tkalaca? Morat ćemo ih još objasniti, jer je jedno od njihovih temeljnih obilježja bilo ne suživot vjerskoga i ekonomskoga, nego njihova prepletenost. Zapanjen "tom vrstom sigurnosti, moralne stabilnosti", u kojoj je, čini se, sa začuđujućom puninom uživalo nekoliko generacija neposredno prije naše, Lucien Febvre za to povrh svega otkriva dva razloga: utjecaj Laplaceovog kozmološkog sustava na umove i "abnormalnu postojanost" monetarnog režima. Nema ljudskih činjenica naizgled oprečnije prirode od ovih. One su ipak zajednički djelovale da mentalnom stavu jedne grupe daju njegovu posebnu boju. Nedvojbeno, kao ni unutar bilo koje osobne svijesti, ovakvi odnosi na zajedničkoj razini nisu jednostavni. Danas se više ne bismo usudili jednostavno pisati da je književnost "izraz društva". Barem to nipošto nije u smislu u kojem ogledalo "izražava" odraženi predmet. Ona može prenijeti obrambene reakcije jednako kao i slaganje. Ona gotovo neizbježno prenosi velik broj naslijedenih tema, formalnih mehanizama naučenih u radionici, starih estetskih konvencija koje su isto tako uzroci kašnjenja. "U isto vrijeme", piše pronicavo H. Focillon, "političko, ekonomsko, umjetničko ne zauzimaju" - ja bih radije rekao "ne zauzimaju nužno" - "isti položaj na svojim respektivnim krivuljama". Ali upravo iz odmaka proizlazi ritam društvenog života, gotovo uvijek isprekidan. Isto tako, u većine pojedinaca, da se poslužimo pluralističkim jezikom stare psihologije, različite duše rijetko imaju identičnu dob: koliki zreli muškarci još čuvaju kutke djetinjstva! Michelet je 1837. objašnjavao Sainte-Beuveu: "Da sam u pripovijedanje unosio samo političku povijest, da nisam vodio računa o različitim elementima povijesti (vjera, pravo, geografija, književnost, umjetnost itd.), moje bi ponašanje bilo posve drukčije. Ali bio je nužan veliki životni pokret jer su svi ovi različiti elementi težili zajedno jedinstvu priče." ' Godine 1880." Fustel de Coulanges govorio je svojim slušateljima na Sorbonnei: "Pretpostavite da stotinu stručnjaka medusobno dijele povijest Francuske po odsječcima: vjerujete li da su na kraju napisali povijest Francuske? Dvojim; nedostajat će im barem povezanost činjenica; medutim, ta je veza povijesna istina." "Životni pokret", "povezanost": suprotnost je slika znakovita. Michelet je mislio, osjećao u oblicima organskoga; sin doba kojem se činilo da Newtonov svijet daje dovršen model znanosti, Fustel je nalazio svoje metafore u prostoru. Njihovo temeljno slaganje samo čini zvuk punijim. Ta su dva povjesničara bila prevelika da to ne bi znali: kao ni pojedinac, jedna civilizacija nema ništa od igre strpljivosti, mehanički spojene; spoznaja dijelova koji su uzastopno proučavani svaki za sebe, neće nikad donijeti spoznaju cjeline; čak niti spoznaju samih dijelova. Ali rad na ponovnom sastavljanju, na koji su nas pozivali i Michelet i Fustel, mogao bi uslijediti tek poslije analize. Recimo bolje: on sam je samo produžetak analize kao njezin razlog postojanja. Kako bi se u prvobitnoj slici, više razmatranoj nego promatranoj, razabrale veze kad se ništa nije izdvajalo? Njihova se osjetljiva mreža mogla pojaviti tek kad su činjenice razvrstane prema specifičnim linijama srodstva. Isto tako, da ostane vjerna životu, nije ju nužno nastojati obuhvatiti cijelu, u stalnom
ukrštanju njezinih akcija i reakcija, radom koji je obično preširok za mogućnosti samo jednog znanstvenika. Ništa opravdanije, ništa korisnije od usredotočenja proučavanja nekog društva na jedan od tih posebnih aspekata ili, još bolje, na jedan od točnih problema koje postavlja ovaj ili onaj od tih aspekata: vjerovanja, strukturu klasa ili grupa, političke krize... Razumnim izborom problemi obično neće biti samo čvršće postavljeni: nema činjenica, čak ni onih koje se odnose na kontakte i razmjene, koje se neće pojaviti s više jasnoće. Samo pod uvjetom da ih se želi otkriti. Želite li doista upoznati, i u samoj njihovoj robi, te velike europske renesansne trgovce, prodavače tkanine ili začina, prekupce bakra, žive ili stipse, kraljevske i carske bankare? Neće vam biti nevažno sjetiti se da ih je slikao Holbein, da su čitali Erazma ili Luthera. Kako biste razumjeli stav srednjovjekovnog vazala prema senioru, morat ćcte saznati kakav je bio njegov stav prema Bogu. Povjesničar nikad ne izlazi iz vremena. Ali u nužnom kolebanju, koje nam je već predočila rasprava o izvorištima, on tu promatra ponekad' velike valove srodnih fenomena koji idu od jednog do drugog kraja trajanja, ponekad ljudski trenutak u kojem se te struje stežu u snažan čvor svijesti. 3. NOMENKLATURA Ipak, ograničiti se samo na razabiranje u čovjeku ili društvu glavnih aspekata njihove aktivnosti bilo bi premalo. Nužan je nov i istančaniji rad na analizi unutar svake od velikih grupa činjenica. Valja uočiti različite institucije koje čine jedan politički sustav, različita vjerovanja, prakticiranje, emocije koje sačinjavaju jednu vjeru. U svakom od tih dijelova i u samim cjelinama valja odrediti obilježja koja ih ponekad približavaju, ponekad udaljuju od realiteta iste vrste... Problem svrstavanja neodvojiv je od temeljnog problema nomenklature. Jer svaka analiza ponajprije traži kao svoje sredstvo primjeren jezik, jezik koji može točno zacrtati obrise činjenica, istodobno zadržavajući podatnost, nužnu da se postupno prilagoduje otkrićima, jezik nadasve postojan i nedvosmislen. Međutim, mi drugi povjesničari upravo smo tu osjetljivi. To je primijetio jedan pisac oštra duha koji nas nimalo ne voli: „Taj važan trenutak definicija i jasnih konvencija koje zamjenjuju značenja nejasnog i statističkog podrijetla za historiju još nije došao." Tako govori gospodin Paul Valery. Ali ako je istina da taj trenutak točnosti još nije stigao, je li nemoguće da on jednog dana zazvoni? I prije svega, zašto stiže tako sporo? *** Kemija je za sebe stvorila inventar znakova. Čak i svoje riječi: "gaz" (plin) je, ako se ne varam, jedna od rijetkih riječi autentično izumljenih u francuskom jeziku. To je stoga što je kemija imala veliku prednost obraćanja realitetima koji se po prirodi ne mogu sami imenovati. Jezik zbrkane percepcije, koji je odbacila, bio je isto tako izvanjski stvarima i, u tom smislu, jednako arbitraran kao jezik svrstanog i nadziranog promatranja kojim ga je zamijenila: kaže li se vitriol ili sumporna kiselina, spoj tu ne igra nikakvu ulogu. Posve je drukčije s nekom humanističkom znanošću. Kako bi imenovali svoja djela, svoja vjerovanja i različite vidove svojega društvenog života,' ljudi nisu čekali da ih vide kako postaju predmetom bezinteresnog istraživanja. Dakle, svoj vokabular historija najvećim dijelom dobiva od same materije svojeg proučavanja. Ona prihvaća taj rječnik, već umoran i izobličen dugom uporabom; uostalom, često od samog početka dvosmislen, kao i svaki sustav izražavanja koji nije proizašao iz strogo dogovorena rada tehničara. Najgore je to da tim samim posudbama nedostaje jedinstvenost. Dokumenti teže nametnuti svoje nazivlje; povjesničar, sluša li ih, piše po diktatu razdoblja, svaki puta različitog. Ali s druge strane, on prirodno razmišlja u skladu s kategorijama vlastita vremena; znači i riječima tog vremena: kad govorimo o patricijima, suvremenik bi nas staroga Katona razumio; naprotiv, kako bi autor koji spominje ulogu "građanstva" u krizama Rimskoga Carstva preveo na latinski ime i ideju? Tako dva različita usmjerenja gotovo nužno medu sobom dijele jezik historije. Pogledajmo ih redom. *** Reproduciranje ili kalkiranje terminologije prošlosti može se na prvi pogled činiti dosta sigurnim postupkom. On, medutim nailazi na mnogobrojne teškoće. To je ponajprije zato što promjene stvari ne izazivaju uvijek istodobne promjene u svojim nazivima. To je prirodna posljedica tradicionalističkog obilježja svojstvenog svakom jeziku, kao i slabosti invencije od koje pati većina ljudi. Promatranje vrijedi čak i za sredstva, ipak podložna dosta izraženim promjenama. Kad mi susjed kaže: "Izlazim kolima", moram li razumjeti da govori o kolima s konjskom zapregom ili automobilu? Jedino će mi iskustvo koje mogu unaprijed imati o njegovu spremištu za kola ili garaži omogućiti odgovor. Aratrum je uglavnom označavao orude za oranje bez kotača; carruca ono s kotačima. Medutim, budući da se prvo pojavilo prije, hoću li biti siguran, ako u tekstu naidem na staru riječ, da se ona nije jednostavno zadržala i za novo orude? Obratno, Mathieu Dombasle je nazvao "charrue" (plug) orude koje je on izmislio i koje je, lišeno kotača, zapravo bilo pravi "araire" (nepoduprti plug).
Ipak, koliko se jačom pokazuje ta privrženost naslijedenom nazivu čim se razmotre realnosti nekog manje materijalnog reda! To je stoga što se u takvom slučaju preobrazbe dogadaju gotovo uvijek previše polako da bi bile zamjetljive i samim ljudima kojih se one tiču. Oni ne osjećaju potrebu mijenjati oznaku jer im izmiče promjena sadržaja. Latinska riječ servus (rob) koja je u francuskom dala "serf" provlačila se kroz stoljeća. Ali pod cijenu tolikih uzastopnih promjena u tako označenom položaju, da su izmedu servusa u starom Rimu i serfa u Francuskoj Luja IX. Svetog oprečnosti bile daleko veće nego sličnosti. I povjesničari su se uglavnom opredijelili da za srednji vijek zadrže "serf". Je li riječ o antici? Oni govore o "esclaves" (robovima). Drugim riječima, od odmaka draži im je ekvivalent. Ne bez žrtvovanja intrinzičnoj točnosti jezika malo sklada njegovih boja; jer izraz koji tako presaduju u rimsku sredinu nastao je tek oko godine 1000. na tržištima ljudskoga mesa na kojima se činilo da slavenski sužnjevi daju sam model potpune podčinjenosti koja je postala posve različitom od domorodačkih robova Zapada. Neprirodnost je udobna sve dok se drži krajnosti.b Ali, u meduvremenu, koji datum odrediti kao granicu u kojoj bi rob (esclave) nestao pred kmetom (serf)? To je vječni sofizam hrpe žita. Na svaki način prisiljeni smo, kako bismo ispravili nepravdu nanesenu samim činjenicama, zamijeniti njihov govor nazivljem, ako baš ne izmišljenim, onda barem preradenim i drukčijim. Dogada se, obrnuto, da se nazivi mijenjaju u vremenu ili prostoru neovisno o ma kojoj promjeni u stvarima. Ponekad su uzroci specifični za razvoj jezika doveli do nestanka neke riječi a da predmet ili čin koji je ona označavala nije bio ni najmanje dotaknut. Jer jezične činjenice imaju svoj vlastiti koeficijent otpora ili rastezljivosti. Konstatirajući u romanskim jezicima nestanak latinskoga glagola emere (kupiti) i njegovu zamjenu drugim glagolima vrlo različita podrijetla - "acheter", "comprar" itd., nekoć je jedan povjesničar smatrao da može izvući najšire i najdosjetljivije zaključke o promjenama koje su u društvima, nasljednicima Rima, pogadale režim razmjena. Što se nije upitao može li se ta neprijeporna činjenica tretirati kao posve izdvojena činjenica! Naprotiv, u govorima proizašlim iz latinskoga ništa nije bilo općenitije od gubitka previše kratkih riječi koje su, uz pomoć anemije nenaglašenih slogova, postupno postajale nerazgovijetnima. Fenomen je usko fonetske vrste, a pogreška nasmijava jer je slučajnost u izgovoru uzeta kao obilježje ekonomske civilizacije. Drugdje se društveni uvjeti suprotstavljaju uspostavljanju ili zadržavanju jednoličnog vokabulara. U vrlo usitnjenim društvima kakva su bila ona u srednjem vijeku, često se događalo da su u temelju iste institucije označavane, prema mjestima, vrlo različitim terminima. Još se i danas seoski govori medusobno vrlo razlikuju, čak i u označavanju najviše općih predmeta i najuniverzalnijih običaja. U provinciji regije Centar, gdje pišem ove retke, nazivaju "village" (selo) ono što bi na Sjeveru bilo zvano "hameau" (zaselak); selo je na Sjeveru "bourg". Ta razilaženja u govoru sama su po sebi činjenice koje zaslužuju pozornost. Medutim, prilagodujući im svoju vlastitu terminologiju, povjesničar ne bi samo narušio razumljivost svojega govora; onemogućio bi si čak i rad na klasifikaciji koji je jedan od njegovih prvih zadataka *** Naša znanost ne raspolaže, poput matematike ili kemije, sustavom simbola odvojenim od nacionalnog jezika. Povjesničar govori jedino riječima; dakle, riječima svoje zemlje. Nalazi li se on pred realitetima koji su se izražavali na stranom jeziku, mrtvom ili još živom? Mora ih prevesti. U tome nema ozbiljnih prepreka sve dok se riječi odnose na banalne stvari ili akcije: taj se tekući novac vokabulara lako zamjenjuje jednakovrijednim. Naprotiv, čim se pojave institucije, vjerovanja, običaji koji dublje sudjeluju u životu jednog društva, prenošenje na drugi jezik, načinjeno prema slici različitog društva, postaje pothvat prepun opasnosti. Odabrati ekvivalent, znači postulirati sličnost. Pazimo da ona ne bude, u najboljem slučaju, površna. Hoćemo li se, dakle, pomiriti s tim da kao zadnje sredstvo zadržimo izvorni izraz, pa makar ga morali objasniti? Zacijelo će i to ponekad biti potrebno. Kad je 1919. Weimarskim ustavom njemačka država zadržala svoj stari naziv Reich: "Čudne li Republike!", povikaše kod nas neki publicisti. "Eto ti je sad, ona koja se uporno naziva 'Carstvom'!" Istina nije samo da Reich nikako ne evocira, sam po sebi, ideju o nekom caru; pridružena slikama političke povijesti neprestano kolebljive izmedu partikularizma i jedinstva, riječ daje previše specifično njemački ton da bi mogla podnijeti, na nekom jeziku u kojem se odražava posve drukčija nacionalna prošlost, i najmanji pokušaj prijevoda. Medutim, kako generalizirati tu mehaničku reprodukciju, pravo rješenje za najmanji napor? Ostavimo čak svaku brigu za čistoću jezika: priznajmo da bi ipak bilo nezgodno vidjeti povjesničare, koji opterećuju svoj govor stranim riječima, kako oponašaju autore povijesnih romana koji stalnom uporabom dijalektalnog ili pučkog govora skreću u žargon u kojem se seljak ne bi prepoznao bolje od gradanina. Odustajanjem od svakog pokušaja traženja jednakovrijednosti, vrlo bi se često nanosila šteta samoj realnosti. Običaj koji potječe, ako se ne varam, iz 12. stoljeća, nalaže da se "serf" u francuskom i riječi bliskog značenja u drugim zapadnim jezicima rabe tako da označavaju seljaka
strogo podložna vlasniku zemlje, krepostnoj u staroj carskoj Rusiji. Nesretnija usporedba teško se mogla zamisliti. S jedne strane, režim vezanja uz zemlju, malo-pomalo pretvoren u pravo ropstvo; s druge, oblik osobne ovisnosti koji je, unatoč svojoj krutosti, bio daleko od toga da čovjeka tretira kao stvar lišenu svih prava: takozvano rusko kmetstvo nije imalo gotovo ništa zajedničko s našim srednjovjekovnim kmetstvom. Ali reći jednostavno krepostnoj ne bi nas pomaknulo s mjesta. Jer u Rumunjskoj, Madarskoj, Poljskoj pa i istočnoj Njemačkoj postojali su tipovi seljačke podložnosti srodni onome koji' je uspostavljen u Rusiji. Hoće li biti potrebno govoriti, naizmjence rumunjski, madarski, poljski, njemački ili ruski? Još jednom, izmaklo bi ono bitno, a to je uspostaviti duboke veze među činjenicama, izražavajući ih točnim nazivljem. Oznaka je bila loše odabrana. Ipak je nužna zajednička oznaka, koja bi bila iznad nacionalnih naziva, umjesto da ih kopira. *** Brojna su društva primjenjivala ono što se može nazvati hijerarhijskim bilingvizmom. Sučeljavala su se dva jezika - pučki i znanstveni. Ono što se uobičajeno mislilo i govorilo na prvom, pisalo se isključivo ili najradije na drugom. Tako je Abesinija od 11. do 17. stoljeća pisala ge'ez, govorila amharski. Tako su Evandelja izvještavala na grčkom, koji je tada bio veliki jezik kulture Istoka, razgovori koje valja pretpostaviti, vođeni su na aramejskom. Tako je, bliže nama, srednji vijek dugo upravljao, govorio o sebi samo na latinskom. Naslijedeni iz nestalih civilizacija ili preuzeti iz stranih, ti jezici obrazovanih ljudi, svećenika i pisara morali su nužno izražavati mnoge realnosti za koje nisu bili izvorno stvoreni. U tome su uspijevali samo uz pomoć čitavog sustava transpozicija neizbježne nespretnosti. Medutim, neko društvo upoznajemo, osim preko materijalnih svjedočanstava, i preko njegovih pisanih dokumenata. Ona društva u kojima je vladao takav dualizam jezika pokazuju nam se u mnogima od njihovih glavnih obilježja samo kroz koprenu približnosti. Ponekad je tu i neki dodatni zaslon. Veliki katastar Engleske koji dao uspostaviti Vilim Osvajač, poznata Knjiga Posljednjega suda (Domesday Book) bio je djelo normanskih ili manških pisara. Oni ne opisuju specifičnost engleske institucije samo na latinskom; o njima su najprije razmišljali na francuskom. Kad naide na to nazivlje zamjenom izraza, povjesničar nema druge mogućnosti nego da ponovno napravi posao natraške. Ako su podudarnosti lako odabrane i prije svega dosljedno primijenjene, zadatak će biti relativno lagan. Neće biti mnogo muke prepoznati iza kroničarovih "konzula" grofove. Nažalost, nailazimo i na nepovoljnije slučajeve. Što su bili colliberti, bordarii u Domesday Booku? Lišene svojega lažnog latinskog sjaja, riječi se lako vraćaju na one iz govora zapadne Francuske: "cuverts", "bordiers". Ali još se oklijeva o engleskim riječima koje bi one morale dati. Jedna je stvar sigurna: ekvivalent se nije nametao. Jer samo su ih neki od redaktora dokumenta uporabili i poslije njih više nitko. Što je označavao colonus iz naših povelja 11. i 12. stoljeća? Pitanje lišeno smisla. Doista, bez nasljednika u vulgarnom jeziku, jer je prestala označavati nešto živo, riječ je bila samo prijevodna dosjetka koju su rabili pisari za označavanje na lijepom klasičnom latinskom vrlo različitih pravnih ili ekonomskih uvjeta. Isto tako, ta je suprotstavljenost dvaju jezika, svakako različitih, zapravo samo granični slučaj suprotnosti zajedničkih svim društvima. Čak i u najviše ujedinjenim nacijama kao što je naša, svaka mala profesionalna zajednica, svaka grupa koja se ističe kulturom ili imetkom posjeduje svoj osebujni sustav izražavanja. Medutim, sve grupe ne pišu ili ne pišu toliko, ili nemaju toliko izgleda da se njihovi spisi prenesu na potomstvo. Svi to znaju: rijetko kad zapisnik nekoga sudskog ispitivanja doslovno prenosi izgovorene riječi; zapisničar gotovo spontano sreduje, razjašnjava, ureduje sintaksu, čisti od riječi koje smatra previše vulgarnima. Prošle su civilizacije takoder imale svoje zapisničare: kroničare, naročito pravnike. To su oni čiji je glas dopro do nas prije bilo kojeg drugog. Nemojmo zaboraviti da su riječi kojima su se služili, klasifikacije koje su predlagali tim riječima, bile rezultat znalačke razrade, često sustavne, često pod prekomjernim utjecajem tradicije. Možda bismo se iznenadili da smo mogli, umjesto da se mučimo sa zbrkanom, proturječnom i vjerojatno neprirodnom terminologijom karolinških zemljišnih ili prihodnih knjiga ili kapitulara, šećući nekim selom toga vremena, slušati seljake kako medusobno govore o svojoj situaciji ili seniore kako govore o situaciji svojih podanika! Nedvojbeno nam niti taj opis svakodnevne prakse sam po sebi ne bi dao čitav život, jer pokušaji izražavanja i zatim interpretacije koje dolaze od učenih ljudi ili ljudi od zakona, i sami čine konkretno djelatne snage; ipak, to bi značilo dosegnuti duboku žilu. Kakva pouka - bio Bog jučerašnji ili današnji - kad bismo uspjeli uhvatiti na usnama sirotinje njezinu pravu molitvu! Ali uz pretpostavku da su i sami znali, ne osakaćujući ih, prenijeti zanose svojeg srca. Jer naposljetku, upravo je tu velika prepreka. Ništa nije teže čovjeku nego izraziti sama sebe. Ali nama nije ništa manje teško za nestalne društvene realnosti koje su potka našeg postojanja naći nazive koji su istodobno lišeni dvosmislenosti i lažne krutosti. Najuobičajeniji izrazi uvijek su samo približnosti. Pa čak i oni vjerski koje bismo rado zamišljali strogo odredena smisla. Ispitujući vjersku kartu Francuske, pogledajte kolikim je nijansiranim razlikama jedan znalac kao gospodin Le Bras danas prisiljen zamijeniti jednostavnu oznaku "katolik". Ima dosta toga o čemu bi morali promisliti
povjesničari koji, s visine svojih vjerovanja - ako možda nije češće svojih nevjerovanja - kruto dotiču' katolicizam ili nekatolicizam jednog Erazma. Druge, vrlo žive realnosti nisu uspjele naići na potrebnu riječ. Današnji radnik lako govori o svojoj klasnoj svijesti: pa makar ona slučajno bila dosta slaba. Ne vjerujem da se ikada taj osjećaj razumne i naoružane solidarnosti očitovao s više snage i jasnoće nego medu težacima naših sela na sjeveru, krajem starog režima; neke peticije, neke bilješke iz 1789. snažno su to odrazile; ali osjećaj se tada nije mogao imenovati jer još nije imao ime. *** Ukratko, rječnik dokumenata nije, na svoj način, ništa drugo do svjedočanstvo: nedvojbeno, između ostalih, dragocjeno; ali kao i sva svjedočanstva nesavršeno; prema tome, podložno kritici. Svaka važna riječ, svaki karakterističan stilski izraz postaje stvarno sredstvo spoznaje samo kad se jednom suoči sa svojim okruženjem; smjesti u uporabu vremena, sredine ili autora; kad se nadasve brani, ako je dugo opstalo, od uvijek prisutne opasnosti krivoga smisla zbog anakronizma. Kraljevsko se pomazanje u 12. stoljeću tretiralo kao posvećenje; riječ puna značenja, međutim, u to vrijeme lišena mnogo jače vrijednosti koje bi joj danas pripisala teologija ukrućena u svojim definicijama, prema tome i u svom leksiku. Nadolazak naziva uvijek je velika činjenica, čak i ako je stvar prethodila, jer označava odlučujuću etapu osviještenja. Kakav korak onoga dana kad su se pristaše jedne nove vjere sami nazvali kršćanima! Neki, stariji od nas, poput Fustela de Coulangesa, dali su nam sjajne modele tog proučavanja značenja, te historijske semantike. Od njihova vremena napredak je lingvistike još izoštrio orude. Dakako, ma kako pristajanje uz riječ bilo uglavnom nepotpuno, nazivi su, unatoč svemu, povezani s realitetima previše čvrsto da bi omogućili opisivanje nekog društva bez široke uporabe riječi, dobro objašnjenih i interpretiranih. Nećemo oponašati vječne prevoditelje srednjega vijeka. Govorit ćemo o grofovima kad je riječ o grofovima, o konzulima kada je riječ o Rimu. Velik napredak u razumijevanju helenskih religija postignut je kad je na usnama povjesničara Zeus konačno svrgnuo Jupitera. Ali to se prije svega odnosi na pojedinost institucija, sredstava ili vjerovanja. Smatrati da nazivlje dokumenata može u potpunosti dostajati da odredi naše, značilo bi pretpostaviti da nam oni donose već posve gotovu analizu. Historija u tom slučaju ne bi trebala gotovo ništa činiti. Srećom, na našu radost, ništa od toga. Zato smo primorani drugdje tražiti naše velike okvire klasifikacije. *** Za to nam se već nudi čitav jedan leksik, čija općenitost teži biti veća od odjeka bilo koje pojedinačne epohe. Razraden, bez unaprijed ustanovljene svrhe, uzastopnim dotjerivanjima više generacija povjesničara, on ujedinjuje vrlo različite elemente vremena i podrijetla. "Feudalni", "feudalizam": termini koje je iz sudnice u 18. stoljeću izvukao Boulainvilliers, zatim Montesquieu, kako bi postali dosta nespretne oznake jednog tipa društvene strukture, i samog loše definiranog. "Kapital": riječ lihvara i knjigovoda kojoj su ekonomisti vrlo rano uvelike proširili značenje. "Kapitalist": dalek ostatak žargona špekulanata na prvim europskim burzama. Ali "kapitalizam", koji u našim klasifikacijama danas zauzima mnogo značajniji dio, posve je mlad: svoj nastavak nosi kao znak podrijetla (Kapitalismus). "Klasa" zvuči naturalistički ili filozofski: medutim s novim akcentom u kojem socijalne borbe odražavaju svoju žestinu. "Revolucija" je za vrlo ljudsko značenje zamijenila svoje nekadašnje astrološke asocijacije; na nebu je to bilo i još je uvijek pravilno kretanje; na zemlji odsad, nagla kriza. "Proleter" se odijeva na stari način, poput ljudi iz 89. u kojih je nastao; ali Marx je, nakon Babeufa, tu zauvijek stavio svoj biljeg. Sama je Amerika dala "totem", a Oceanija "tabu"; posudbe etnografa pred kojima oklijeva klasicizam povjesničara... Ni ta raznolikost podrijetla ni skretanja značenja nisu smetnja. Jedna riječ vrijedi mnogo manje prema svojoj etimologiji nego svojoj uporabi. Ako je kapitalizam, u svojoj najširoj primjeni, daleko od toga da se protegne na sve ekonomske režime u kojima kapital posuđivača novca igra neku ulogu, ako riječ feudalno uobičajeno služi za označavanje društava u kojima leno (feud) zasigurno nije bio najznakovitije obilježje, tu nema ništa što proturječi univerzalnoj praksi svih znanosti, prisiljenih, od trenutka kad im više nisu dostatni čisti algebarski simboli, crpiti u miješanom vokabularu svakodnevnog života. Hoćemo li se zgražati kad fizičar i dalje naziva atomom, to jest nedjeljivim, predmet svojih najsmionijih raščlanjivanja? Još je gore kad nam te riječi dolaze opterećene emotivnim tonom. Snage osjećaja rijetko pogoduju točnosti u jeziku. Upotreba, čak i u povjesničara, teži zamrsiti na najgori način dva izraza: "feudalni režim" i "vlasteoski režim". To znači u mrežu veza ovisnosti karakterističnih za ratničku aristokraciju arbitrarno uključiti jedan tip seljačke ovisnosti koji je, osim što je bio vrlo različite prirode, nastao mnogo ranije, trajao dulje i bio u svijetu mnogo rašireniji. Zamjena seže u 18. stoljeće. Vazalstvo i leno i dalje su postojali, ali u stanju običnih pravnih formi, već više stoljeća lišeni svoje supstancije. Proizašla iz te iste prošlosti, seniorska vlast ostala je vrlo živa. To nije bilo samo zato što su je slabo razumjeli. Većinom je nisu hladno promatrali. Istodobno su u njoj mrzili arhaizme i, još više, ono što je još uporno
sadržavalo opresivne snage. Zajednička je osuda obuhvaćala sve. Revolucija je zatim istodobno ukinula i pod jednim imenom, s posve feudalnim institucijama, i vlastelinstvo. Ostalo je tek sjećanje, ali postojano, koje je slika borbi posljednjih vremena obojila živim bojama. Odsad je zbrka bila tu, rodena iz strasti spremne za još veće širenje učinkom novih strasti. Čak i danas, kad s nepravom spominjemo industrijske ili bankarske "feudalizme", činimo li to posve mirno? Još uvijek, tamo otraga, postoji neki odraz paljenja dvoraca tijekom užarenog ljeta 89. To je, medutim, sudbina mnogih naših riječi. One nastavljaju živjeti pored nas mračnim životom javnoga mjesta. Danas nas ne poziva povjesničar da poistovjetimo kapitalizam i komunizam. Često promjenljivi znakovi, prema sredini ili trenutku, ti koeficijenti afektivnosti samo proizvode više dvosmislenosti. Pred nazivom revolucija ultraši 1815. skrivali su lice. Oni iz 1940. njime prikrivaju svoj državni udar. Pretpostavimo, medutim, da je naš vokabular sveden na potpunu nepristranost. I najviše intelektualni jezici imaju svoje zamke. Dakako, ovdje ne osjećamo ni najmanju kušnju da ponovno objavimo "nominalističke šale", kojih je "neobična povlastica" bila da su namijenjene humanističkim znanostima, čemu se nekoć s pravom čudio François Simiand. Odakle nam pravo odbijati lakoće jezika, prijeko potrebne svakoj racionalnoj spoznaji? Govorimo li, primjerice o mehanizaciji? To ne znači stvaranje entiteta. Pod izražajnim imenom to znači okupljanje konkretnih činjenica po želji čija je sličnost, koju upravo ime mora označiti, takoder realnost. Po sebi, te su rubrike posve opravdane. Prava opasnost proizlazi iz same njihove lagodnosti. Loše odabran ili previše mehanički primijenjen simbol, koji je ovdje samo trebao pomoći analizi, na kraju čini analizu nepotrebnom. Time on potiče anakronizam: izmedu svih grijeha, u pogledu znanosti o vremenu, najmanje oprostiv. Srednjovjekovna su društva razlikovala dva velika ljudska položaja: bilo je slobodnih ljudi; drugih, koji su smatrani da to nisu. Ali pojam slobode pripada onima koje svaka epoha preoblikuje po svojoj volji. Neki su današnji povjesničari, dakle, smatrali, da su u tobože normalnom značenju riječi, što će reći njihovom, neslobodni ljudi u srednjem vijeku krivo imenovani. To su bili, govorili su, samo "poluslobodni ljudi". Izmišljena riječ, bez ikakva uporišta u tekstovima, taj bi uljez u svakom slučaju bio smetnja. Nažalost, on nije samo to. Gotovo neizbježnim slijedom, lažna točnost koju je riječ davala jeziku pružala je dojam da je suvišno svako uistinu produbljeno istraživanje o granici slobode i ropstva kako su je zamišljale te civilizacije: granica često nesigurna, promjenljiva prema trenutačnim opredjeljenjima grupe, ali kojoj je jedno od glavnih obilježja bilo da nije nikad podnosila tu marginalnu zonu koju s neumjesnom upornošću sugerira ime polovične slobode. Nazivlje nametnuto prošlosti na kraju će je uvijek izobličivati, ako mu je svrha ili samo rezultat svesti svoje kategorije na naše, uzdignute, za tu priliku, do vječnosti. Jedini bi razuman stav prema tim oznakama bio njihovo odstranjivanje. Kapitalizam je bila korisna riječ. Ona će to nedvojbeno opet postati kad se uspije oprati od svih nejasnoća koje su je sve više opterećivale što je više prelazila u svakidašnji jezik. Prenošena neoprezno kroz najrazličitije civilizacije, sada je gotovo sudbonosno uspjela prikriti njihove osebujnosti. "Kapitalistički" ekonomski sustav 16. stoljeća? Moguće je. Pogledajte, međutim, tu vrstu univerzalnog otkrića zarade novca koje prožima čitavo društvo, dohvaćajući se trgovca ili seoskog pisara jednako kao velikog augsburškog ili lionskog bankara; pogledajte naglasak koji se stavlja na posudbu ili trgovačku spekulaciju mnogo ranije nego na organizaciju proizvodnje: kako je, u svojoj ljudskoj teksturi, bio različit taj renesansni kapitalizam od mnogo više hijerarhiziranog sustava, od manufakturnog sustava, od Saint-Simonovog sustava ere industrijske revolucije! Koji je opet, sa svoje strane... Zato bi jednostavna primjedba bila dovoljna da nas upozori. Kapitalizam, ne više neke odredene epohe, nego kapitalizam kao takav, kapitalizam s velikim K- kako odrediti točan datum njegova pojavljivanja? U Italiji 12. stoljeća? U Flandriji 13. stoljeća? U vrijeme Fuggera i antwerpenske burze? U 18. ili čak 19. stoljeću? Koliko povjesničara, toliko, ili gotovo toliko, rodnih listova, gotovo jednako brojnih kao što su oni u gradanstva čiji dolazak na vlast slave školski udžbenici, prema periodima uzastopno predloženima razmišljanjima naše dječice, katkad u vrijeme Filipa Lijepog, katkad Luja XIV, osim ako to nije bilo 1789. ili 1830... Možda, nakon svega, to nije bilo isto gradanstvo. Kao ni isti kapitalizam. I eto, tu mislim da dolazimo do dna stvari. Sjećamo se lijepe Fontenelleove rečenice: "Leibniz", rekao je, "postavlja točne definicije koje ga lišavaju ugodne slobode da zlorabi riječi u pojedinim prilikama". Ugodna, ne znam, ali opasna zasigurno; to je sloboda koja nam je previše bliska. Povjesničar rijetko definira. Doista, tu bi brigu mogao smatrati suvišnom kad bi je crpio iz same primjene striktnog značenja. A budući da to nije slučaj, on nema drugog vodiča, čak ni u uporabi ključnih riječi, do svojeg osobnog instinkta. On despotski proteže, sužava, izobličuje značenja, ne upozoravajući čitatelja, pa čak da ni sam toga nije uvijek svjestan. Koliko "feudalizama" posvuda u svijetu, od Kine do Grčke Ahejaca u lijepim knemidama! Oni većinom nisu nimalo slični. To je stoga što svaki povjesničar, ili gotovo svaki, razumije ime na svoj način.
Definiramo li, medutim, slučajno? Najčešće to radi svatko za sebe. Ništa znakovitije od slučaja pronicava ekonomskog analitičara Johna Maynarda Keynesa. Gotovo nema njegove knjige u kojoj on, dohvaćajući se najprije iznimno dosta dobro ustaljenih riječi, ne odreduje njihova nova značenja koja se ponekad mijenjaju od djela do djela; u svakom slučaju, ona su namjerno udaljena od opće primjene. Čudna mana humanističkih znanosti koje su, budući da su tako dugo bile tretirane kao obični literarni žanr, čini se, zadržale nešto od nepopravljiva umjetnikova individualizma! Zamišljamo li kemičara koji govori: "za dobivanje jedne molekule vode potrebna su dva elementa: jedan daje dva atoma, drugi samo jedan; u rječniku koji sam si načinio, prvi će se zvati kisik, drugi vodik"? Ma kako se pretpostavljali točnima, jezici povjesničara, svrstani jedan uz drugi, nikad neće činiti jezik historije. Istini za volju, tu i tamo je bilo pokušaja uskladivanja napora: to su bili stručnjaci koje je relativna mladost njihovih disciplina, čini se, štitila od najgorih korporativnih rutina (lingvisti, etnografi, geografi); za čitavu historiju to je Centre de synthese, koji uvijek traži priliku za pružanje usluga i primjera. Od njega moramo mnogo očekivati. Ali možda manje nego od rasprostranjene dobre volje. Nedvojbeno će doći dan kad će niz sporazuma omogućiti da se točno odredi nazivlje, a zatim pročisti etapa po etapa. Čak će i tada inicijativa istraživača zadržati svoja prava; produbljujući analizu, on nužno preoblikuje i jezik. Bitno je da timski duh živi mec~u nama. Povjesničar mora odustati od nepromišljena skretanja značenja već prihvaćenih riječi (ako je nužno, bolja je i slobodna tvorba), suzdržati se da zbog hira odbaci one koje su se već dokazale; rabeći brižljivo odabrane definicije, neka to čini misleći na to da njegov rječnik može uvijek svima poslužiti. Babilonska je kula mogla nekom demiurgu pružiti dosta smiješan prizor. Za znanost bi bila neprimjeren uzor. Rijeka epoha teče bez prestanka. Medutim i tu naša analiza mora primijeniti prekide. Jer priroda nam našeg duha priječi da obuhvatimo čak najneprekidnije od gibanja, ako ga ne podijelimo referentnim točkama. Kako odrediti tijekom vremena one povijesne? One će uvijek biti u nekom smislu arbitrarne. Važno je i da se podudaraju s glavnim točkama infleksije vječne promjene. *** U historiografijama koje smo naslijedili (ne bih mogao govoriti o Dalekom istoku), povijest je prije svega bila kronika poglavara. Ona je tradicionalno u promjenama vrhovne vlasti tražila artikulacije svoje priče, barem kad se nije zadovoljavala, pretvarajući se u anale, polaganim šepanjem od godine do godine. Jedna uništavajući drugu, dominacije osvajačkih naroda zacrtavale su velike epohe. Kolektivno sjećanje gotovo čitavoga srednjeg vijeka tako je živjelo od apokaliptičkoga mita o četiri Carstva: medijsko, perzijsko, grčko i rimsko. Ipak, savršeno neudoban kalup. On nije samo primoravao, podčinjenošću svetom tekstu, da se do danas produži iluzija o fiktivnom rimskom jedinstvu. Nekim čudnim paradoksom u jednom kršćanskom društvu - kako to danas mora biti u očima svakog povjesničara - Pasija se doimala u hodu čovječanstva manje važnom etapom od pobjeda slavnih provincijskih pustošitelja. Što se tiče manjih podjela, nasljedivanje monarha u svakom je narodu odredivalo njihove granice. Ove su se navike pokazale neobično tvrdokornima. Vjerno ogledalo francuske škole oko 1900. godine, Lavisseova Povijest Francuske, još napreduje spotičući se od jedne do druge vladavine; na svakoj kraljevskoj smrti označava zaustavljanje. Nema li više kraljeva? Sustavi vladanja su takoder smrtni; njihove revolucije služe kao točke za ravnanje. Bliže nama, velika zbirka udžbenika rado segmentira tijek moderne povijesti prema nacionalnim "prioritetima" - ublaženim ekvivalentima nekadašnjih carstava. Španjolska, francuska, engleska, njemačka hegemonija - je li potrebno to reći? - diplomatske su i vojne prirode. Ostalo se svrstava kako može. Medutim, već se davno, u 18. stoljeću čuo glas prosvjeda. "Čini se", pisao je Voltaire, "da su već četrnaest stoljeća u Galiji postojali samo kraljevi, ministri i generali." ' Malo-pomalo, pojavile su se nove podjele koje su se, nesklone imperijalističkoj ili monarhijskoj opsesiji, nastojale ravnati prema dubljim fenomenima. "Feudalizam", kao naziv jednog razdoblja kao i društvenog i političkog sustava, potječe iz tog vremena. Ali, izmedu ostalih, poučne su sudbine riječi "srednji vijek". Svojim dalekim podrijetlom, i sama je bila srednjovjekovna. Pripadala je rječniku napola heretičkog profetizma koji je napose od 13. stoljeća privlačio tolike nemirne duše. Inkarnacija je okončala Stari zakon. Ona nije uspostavila Božje kraljevstvo. Usmjereno prema nadi u taj blaženi dan, tadašnje je vrijeme bilo samo neko posredno doba, medium aevum. Zatim, već od prvih humanista, kojima je taj mistični jezik ostao blizak, slika je okrenuta prema dubljim realitetima. U nekom je smislu stigla vladavina Duha. To je bila ona obnova književnosti i mišljenja o kojoj je svijest, u najboljih, bila tako živa: svjedok Rabelais, svjedok Ronsard. Srednje je doba, koje je izmedu plodne antike i njezina novog otkrića samo predstavljalo dugo očekivanje, bilo završeno. Tako shvaćen, izraz je tijekom više generacija živio neprimjetno, nedvojbeno ograničen na nekoliko krugova erudita. Vjerujemo da je prvi puta, na samom kraju 17. stoljeća, Nijemac Cristophe Keller, skroman pisac priručnika, u jednom djelu opće povijesti označio "srednjim vijekom" čitavo, više nego tisućljetno razdoblje koje se proteže od
velikih invazija do renesanse. Primjena, uvedena ne zna se kojim kanalima, definitivno je dobila pravo gradanstva u europskoj historiografiji, posebice francuskoj, negdje oko vremena Guizota i Micheleta. Voltaire je nije znao. "Želite napokon obuzdati gađenje koje u vama izaziva Moderna povijest od pada Rimskoga Carstva": prepoznali smo prvu rečenicu iz Eseja o običajima. Ipak, ne dvojimo: upravo je duh Eseja, koji je toliko utjecao na sljedeće generacije, donio uspjeh izrazu "srednji vijek". Uostalom, kao i njegovom gotovo nužnom pandanu: riječi renesansa, koja se učvrstila otprilike u istom trenutku. Dugo uobičajena u vokabularu povijesti ukusa, ali kao opća imenica i s obveznom oznakom ("renesansa umjetnosti i književnosti u 16. stoljeću, u vrijeme Lava X. ili Franje I.", govorilo se), nije prije Micheleta stekla tu čast da se piše velikim slovom i da sama služi kao oznaka čitavog razdoblja. S obje strane ideja je ista. Bitke, politika dvorova, uspon ili pad velikih dinastija davali su okvir. Pod njihovim su se zastavama kako tako organizirale umjetnost, književnost, znanosti. Sada to treba preokrenuti. Najrafiniranije manifestacije ljudskoga duha svojim promjenljivim napretkom daju ton epohama čovječanstva. Nema ideje koja jasnije od ove nosi Voltaireov pečat. Ali te su klasifikacije imale tešku slabost: razlikovna crta istodobno je bila sud. Od trenutka kad više ne vjerujemo u mrak srednjega vijeka, kad smo odustali od toga da opisujemo kao jednolično neplodnu pustinju stoljeća koja su bila tako bogata tehničkim invencijama, umjetnošću, osjećajima, vjerskom misli, koja su doživjela prvi zamah europske ekonomske ekspanzije, koja su nam, naposljetku, dala naše domovine, koji bi još razlog mogao postojati da pomiješamo pod zajedničku rubriku, unatoč svakoj pravoj boji, Klovisovu Galiju i Francusku Filipa Lijepog, Alcuina (Albinus Flaccus) sa svetim Tomom ili Occamom, animalistički stil "barbarskog" nakita i statue iz Chartresa, zbijena naselja iz karolinških vremena i uspješno gradanstvo Genove, Brugesa ili Lubecka? Srednji vijek, zapravo, živi samo skroman sitan pedagoški život: prijeporna komotnost programa, prije svega obilježje znanstvenih tehnika čije je polje, uostalom, dosta loše odredeno tradicionalnim datumima. Medievist je čovjek koji zna čitati stare rukopise, kritički proučavati neku povelju, razumjeti stari francuski jezik. I to je, nedvojbeno, nešto. Ali zacijelo ne dovoljno da u traženju točnih podjela zadovolji jednu realnu znanost. *** U nered naših kronoloških klasifikacija uvukla se neka moda, mislim odnedavno, utoliko nametljivija što je manje razložna. Rado računamo prema stoljećima. Dugo neprikladna, znamo to, za svako točno brojanje godina, riječ je tako$er izvorno imala svoje mistične odjeke: akcenti Četvrte ekloge ili Dies Irae. Možda se oni nisu potpuno ublažili u vrijeme kad se historija, ne mareći previše za brojčanu točnost, s užitkom zadržavala na Periklovu stoljeću ili stoljeću Luja XIV. Ali naš je jezik postao više matematičarski; više ne nazivamo stoljeća prema njihovim herojima. Mudro ih redom označavamo brojevima, od stotine do stotine godina od jednom zauvijek odredenog ishodišta. Umjetnost 13. stoljeća, filozofija 18. stoljeća, "glupo 19. stoljeće" - te figure s aritmetičkim maskama opsjedaju stranice naših knjiga. Tko se od nas može pohvaliti da je uvijek izmaknuo zavodljivosti njihove očite udobnosti? Na nesreću, nikakav povijesni zakon ne nalaže da se godine od kojih se tisuća odreduje brojkom 1 podudaraju s kritičnim točkama ljudske evolucije. Otud i neobične promjene smisla. "Poznato je da 18. stoljeće počinje 1715. i završava 1789": Pročitao sam jednom tu rečenicu u jednoj studentskoj zadaći. Prostodušnost? Ili pakost? Ne znam. U svakom slučaju, to je značilo dosta dobro razotkriti neke neobičnosti uporabe. Ali, ako je riječ o 18. filozofskom stoljeću, nedvojbeno bi se moglo još bolje reći da je počelo mnogo prije 1701: Povijest proročanstava je iz 1687, a Bayleov Rječnik iz 1697. godine. Najgore je što, kao i uvijek, ime, a s njim zajedno i ideja, daju nešto drugo od onoga što njihove oznake obećavaju. Često se govori o "renesansi 12. stoljeća". To je zasigurno velik intelektualni pokret. Medutim, upisujući ga pod tu rubriku, vrlo se lako može zaboraviti da je on zapravo počeo oko godine 1060, a neke bitne veze izmiču. Jednom riječju, mi se pravimo da prema strogom ritmu njihala, arbitrarno odabranom, dijelimo realnosti kojima je ta pravilnost posve strana. To je poput oklade. Dakako, teško je prihvaćamo i samo unosimo još jednu zbrku više. Očito, valja tražiti bolje. *** Sve dok se držimo proučavanja, u vremenu, lanaca srodnih fenomena, problem je uglavnom jednostavan. Od samih tih fenomena valja tražiti njihova razdoblja. Vjerska povijest za vladanja Filipa Augusta? Ekonomska povijest u vrijeme Luja XV? Zašto ne: "Dnevnik dogadanja u mojem laboratoriju pod drugim predsjedanjem Grevya", Louisa Pasteura? Ili, obrnuto, "Diplomatska povijest Europe od Newtona do Einsteina?" Vidimo, dakako, kuda su podjele, jednolično izvučene iz slijeda carstava, kraljeva ili političkih režima, mogle odvesti. One nisu imale samo ugled koji duga tradicija povezuje s obnošenjem vlasti: "tih akcija", govorio je Machiavelli, "koje imaju izgled veličine svojstven aktima državne vlasti". Neki dolazak na vlast, revolucija, imaju svoje odredeno mjesto u trajanju, godini, čak gotovo i danu.
Medutim, povjesničar voli, kako se kaže, datirati "fino". On tu nalazi, sa smirivanjem instinktivnog užasavanja od nepreciznosti, veliku udobnost svijesti. On želi sve pročitati, sve pregledati od onoga što se odnosi na njegov predmet. Koliko će se ugodnije osjećati ako može pred svakim arhivskim dosjeom, s kalendarom u ruci, načiniti podjelu: prije, za vrijeme, poslije! Ipak, čuvajmo se: najtočniji rez nije nužno i onaj koji priziva najmanju vremensku cjelinu - kad bi bilo tako, trebalo bi ne samo pretpostaviti godinu desetljeću, nego i sekundu danu. Prava je točnost u ravnanju, svaki puta, prema prirodi promatranog fenomena. Jer svaki tip ima svoju posebnu mjernu veličinu i, da tako kažemo, svoju specifičnu decimalu. Promjene društvene strukture, ekonomije, vjerovanja, mentalnog ponašanja ne bi se mogle bez nekog varljivog namještanja podvrgnuti previše uskom mjerenju trajanja. Kad pišem da se iznimno duboka promjena zapadne ekonomije, obilježena istodobno prvim masovnim uvozima egzotičnoga žita i prvim velikim procvatom njemačke i američke industrije, dogodila otprilike izmedu 1875. i 1885, služim se jedinom približnošću koju omogućuje ta vrsta činjenica. Hoću li si, naprotiv, tvrdoglavo tražiti takozvani točniji datum? Odabrati za to, primjerice, kao prvi koji mi pada na pamet, Frankfurtski ugovor? Izdao bih stvarnost na oltaru loše shvaćenog poštovanja brojke. Uostalom, nije uopće nemoguće, a priori, da se u iskušavanju prirodne faze fenomena pokrivaju naizgled vrlo različitc vrste. Je li točno da je nadolazak Drugog Carstva uveo novo razdoblje u francuskoj ekonomiji? Je li Sombart bio u pravu kad je poistovjetio zamah kapitalizma sa zamahom protestantskog duha? Vidi li Thierry Maulnier točno otkrivajući u demokraciji "politički izraz" toga istog kapitalizma (bojim se, ne posve istog)? Nemamo pravo a priori odbaciti te podudarnosti, ma kako nam se mogle činiti dvojbenima. Ali one će se pojaviti, ako se to dogodi, samo pod jednim uvjetom: da nisu unaprijed postulirane. Dakako, morske su mijene povezane s Mjesečevim mijenama. Ali da bi se to saznalo, valjalo je najprije odvojeno odrediti razdoblja plime i Mjeseca. Naprotiv, kad se promatra društvena evolucija u svojoj cjelovitosti, treba li okarakterizirati njezine uzastopne etape? To je problem dominantne procjene. Ovdje možemo samo sugerirati puteve kojima bi mogle krenuti klasifikacije. Historija je, ne zaboravimo, znanost u radanju. Ljudi koji su rodeni u istoj društvenoj sredini, bliskih datuma, nužno su izloženi, posebice u razdoblju oblikovanja, istim utjecajima. Iskustvo pokazuje da njihovo ponašanje ima, u odnosu na osjetno starije ili mlade grupe, obično vrlo jasne razlikovne crte. Pa čak i u svojim neslaganjima koja mogu biti vrlo oštra. Oduševljavati se za istu raspravu, pa čak i u suprotnom smislu, znači opet nalikovati si. Ta zajednica obilježja, koja dolazi iz zajednice dobi, čini generaciju. Ako ćemo pravo, jedno je društvo rijetko samo jedno. Ono se rastače u različite sredine. U svakoj od njih generacije se ne pokrivaju uvijek: djeluju li nužno iste snage koje djeluju na mladog radnika, barem istim intenzitetom, i na mladog seljaka? Dodajte tome, čak i u najbolje povezanim civilizacijama, sporost širenja nekih struja. "Tijekom moje mladosti, u provinciji smo bili romantičari, dok Pariz više to nije bio", govorio mi je otac, roden u Strasbourgu 1848. Uostalom, kao i u ovom slučaju, oprečnost se često prije svega svodi na odmak. Kada govorimo o ovoj ili onoj francuskoj generaciji, primjerice, zamišljamo kompleksnu sliku, ponekad ne bez nesklada, ali od koje je prirodno zadržati ponajprije uistinu glavne elemente. Što se tiče periodičnosti generacija, samo se po sebi razumije da u njoj nema nikakve pravilnosti, unatoč pitagorejskim snovima nekih autora. Prema manje ili više živom ritmu društvenoga gibanja, granice se zbijaju ili udaljuju. U povijesti postoje duge ili kratke generacije. Jedino promatranje omogućuje da se uoče točke u kojima krivulja mijenja smjer. Pripadao sam školi u kojoj datumi ulaska olakšavaju snalaženje. Rano sam shvatio da sam u mnogo pogleda bliži promocijama koje su prethodile nego onima koje su gotovo odmah slijedile. Moji drugovi i ja smještali smo se na vrh onoga što se, vjerujem, može nazvati generacijom afere Dreyfus. Životno iskustvo nije opovrglo taj dojam. Naposljetku, nužno se dogada da se generacije medusobno prožimaju. Jer pojedinci ne reagiraju uvijek jednako na iste utjecaje. Medu našom djecom već je danas lako razlučiti ratnu generaciju od one koja će biti poslijeratna. Ipak, uz jednu ogradu: u adolescenciji, dobi koja još nije posve zrela, a više nije rano djetinjstvo, osjetljivost se za sadašnje dogadaje mijenja prema osobnim temperamentima; najranije zreli bit će oni "iz rata"; drugi će ostati na suprotnoj strani. Dakle, pojam je generacije rastezljiv, kao i svaki pojam koji nastoji izraziti ljudske realnosti ne izobličujući ih. Ali on odgovara i realnostima koje osjećamo vrlo konkretnima. Vidjeli smo da ga već odavno, kao instinktivno, rabe discipline koje je njihova priroda navodila na odbijanje, prije svih drugih, podjela prema kraljevanju ili vladavini: takva je povijest mišljenja ili povijest umjetničkih oblika. Čini se da ona sve više označuje put razumnoj analizi ljudskih promjena. Ali jedna je generacija samo relativno kratka faza. Dulje se faze nazivaju civilizacijama. Riječ se tek polako, kako je pokazao Lucien Febvre, izvukla iz vrijednosnoga suda. Danas je stekla svoju slobodu. Pretpostavljamo da postoji, usudim li se reći, civilizacija neciviliziranih. Prepoznali smo da se u društvu, ma kakvo ono bilo, sve povezuje i medusobno uzrokuje: politička i
društvena struktura, ekonomija, vjerovanja, najelementarniji kao i najsuptilniji oblici mentaliteta. Taj kompleks ima svaki puta svoju boju. Svakako ju je teško izraziti. Čuvajmo se pojednostavnjenih oznaka. Lakoća riječi na "-izam" (Typismus, Konventionalismus) upropastila je pokušaj, inače inteligentan, razvojnog opisa, kojeg se prihvatio Karl Lamprecht u svojoj Povijesti Njemačke. Medutim, nitko se neće prevariti da suprotnosti u imenima postoje. Hoće li se danas osporavati kineska civilizacija. Hoće li se sumnjati u to da se ona uvelike ne razlikuje od europske? Taj nekoć glavni naglasak može se promijeniti više ili manje sporo ili naglo. Kad je izvršena promjena, kažemo da jedna civilizacija nasljeduje drugu: društva zapadnog ranog srednjeg vijeka mnogo su naslijedila od Rimskog Carstva; ipak, svi će se složiti da to više nije bila ista civilizacija. Kao što se, primjerice, ni zapadna civilizacija renesanse ne poistovjećuje s našom. Stvar je prakse da u te distinkcije uvede što veću točnost i istančanost. Ljudsko će se vrijeme, jednom riječju, uvijek suprotstavljati neumoljivoj jednoličnosti, kao i strogom dijeljenju satnog vremena. Potrebne su mu mjere usklac~ene s promjenljivošću njegova ritma koje često prihvaćaju za granice, jer stvarnost tako zahtijeva, marginalne zone. Samo se pod cijenu te prilagodljivosti historija može nadati da će, prema Bergsonovim riječima, prilagoditi svoje klasifikacije "samim linijama stvarnosti": a to je, u pravom smislu, konačna svrha svake znanosti. PETO POGLAVLJE Uzalud je pozitivizam želio iz znanosti ukloniti ideju uzroka. Htio ne htio, svaki fizičar, svaki biolog misli posredstvom "zašto" i "zato". Povjesničari ne bi mogli izbjeći tom općem zakonu duha. Jedni, kao Michelet, ulančavaju u "životno gibanje", umjesto da izlažu u logičkom obliku; drugi pokazuju svoj aparat indukcija i hipoteza; posvuda je prisutna genetička veza. Uspostavljanje uzročnoposljedičnih veza instinktivna je potreba našeg razumijevanja, ali iz toga ne slijedi da se njihovo traženje može prepustiti instinktu. Ako je metafizika kauzaliteta ovdje izvan našeg obzora, primjena uzročne povezanosti kao sredstva historijske spoznaje neprijeporno zahtijeva kritičko osviještenje. *** Neki čovjek, pretpostavljam, hoda planinskom stazom; posrće i pada u ponor. Da se to dogodi, bilo je nužno udruživanje velikog broja odlučujućih elemenata. Medu ostalim, postojanje sile teže, prisutnost reljefa, koji je rezultat dugih geoloških promjena, trasa puta namijenjena, primjerice, povezivanju sela s ljetnim pašnjacima. Bit će, dakle, posve opravdano reći, da su zakoni nebeske mehanike bili drukčiji, da je evolucija Zemlje bila drukčija, da se planinska ekonomija nije temeljila na sezonskom seljenju stoke u planine, pad se ne bi dogodio. Međutim, postavlja li se pitanje koji je tome bio uzrok? Svatko će odgovoriti: pogrešan korak. To ne znači da je baš taj prethodni čin bio najnužniji za dogadaj. Mnogi drugi bili su nužni u istoj mjeri. Ali izmedu svih njih, ovaj se ističe s nekoliko uočljivih obilježja: dogodio se posljednji; bio je manje trajan, najviše izniman u općem poretku svijeta; naposljetku, zbog same te najmanje općenitosti, njegovo se uključivanje doima upravo onim koje se najlakše moglo izbjeći. Zbog svega toga, on se čini da je u najizravnijem dodiru s učinkom i mi ne možemo izbjeći osjećaju da se jedini uistinu dogodio. Za opći smisao, koji se uvijek teškom mukom rješava odredenog antropomorfizma, ta sastavnica posljednjeg trenutka, ta posebna i neočekivana sastavnica, pomalo nalikuje na umjetnika koji daje oblik već gotovoj plastičnoj materiji. Historijsko razmišljanje u svakodnevnoj praksi ne postupa drukčije. Najstalniji i najviše opći antecedenti jednostavno se podrazumijevaju. Koji će vojni povjesničar pomisliti medu razloge pobjede svrstati gravitaciju koja govori o putanjama granata, ili fiziološke dispozicije ljudskoga tijela bez kojih projektili ne bi nanosili smrtne udarce? Već više posebni antecedenti, ali koji imaju i određenu trajnost, oblikuju ono što se uobičajeno naziva uvjetima. A najposebniji, onaj koji u snopu generatorskih sila predstavlja na neki način razlikovni element, najradije se naziva uzrokom. Reći ćemo, primjerice, da je inflacija u vrijeme Lawa bila uzrokom globalnoga rasta cijena. Postojanje već homogene i povezane francuske ekonomske sredine bit će samo uvjet. Jer ta lakoća kolanja koja je, rasipajući novčanice na sve strane, jedina omogućila taj porast, prethodila je i nadživjela inflaciju. Ne bi trebalo dvojiti da u toj diskriminaciji leži plodno načelo istraživanja. Čemu se toliko zadržavati na gotovo univerzalnim antecedentima? Oni su zajednički prevelikom broju fenomena da bi zaslužili da budu posebno u genealogiji nekoga od njih. Znam unaprijed da ne bi bilo požara da u zraku nema kisika; ono što me zanima i opravdava moj rad na otkriću, to je da odredim kako je vatra planula.b [Zakoni putanja mijenjaju se za poraz, kao i za pobjedu; oni objašnjavaju i jedno i drugo; oni su, dakle, nekorisni objašnjenju samo jednog ili drugoga.] Ali ne bi se moglo bez opasnosti uzdići u apsolut hijerarhijsko svrstavanje koje je zapravo samo komotnost duha. Stvarnost nam pruža gotovo beskrajnu količinu silnica koje su sve usmjerene prema istom fenomenu. Naš se izbor među njima može temeljiti na obilježjima, u praksi, dostojnima pozornosti; to je uvijek samo izbor. Ima osobito mnogo arbitrarnog u ideji uzroka par excellence suprotstavljenog običnim "uvjetima". Čini se da je i sam Simiand, tako sklon točnosti, koji je najprije pokušao (vjerujem uzalud) naći preciznije definicije, na kraju prepoznao posve relativno obilježje te
distinkcije. "Uzrok neke epidemije", piše on, "za liječnika će biti širenje mikroba, a uvjeti nečistoća ili loše zdravlje zbog siromaštva; za sociologa i filantropa, siromaštvo će biti uzrok, a biološki činitelji uvjet". To znači iskreno pretpostaviti podčinjenost perspektive samom kutu ispitivanja. Uostalom, obratimo na to pozornost: predrasuda o jedinom uzroku u povijesti, vrlo je često samo varljiv oblik traženja krivca: dakle, vrijednosnoga suda. "Čija je krivnja ili zasluga?" kaže sudac. Znanstvenik se zadovoljava pitanjem "zašto" i prihvaća da odgovor nije jednostavan. Predrasuda općeg smisla, postulat logičara ili manija istražnoga suca, monizam bi uzroka za historijsko objašnjenje bio samo smetnja. Ono traži niz uzročnih valova i ne boji se kad nade mnoge, jer ih život tako pokazuje. *** Povijesne su činjenice u biti psihološke činjenice. Dakle, one u drugim psihološkim činjenicama normalno nalaze svoje antecedente. Ljudske se sudbine, nedvojbeno, uključuju u fizički svijet i podnose njegovu težinu. Ipak, i tamo gdje se upadanje vanjskih sila čini najbrutalnijim, njihovo djelovanje usmjerava čovjek i njegov duh. Virus velike kuge bio je prvi uzrok raseljavanja Europe. Ali epidemija se proširila tako brzo samo zbog nekih društvenih uvjeta, dakle, u njihovoj dubokoj prirodi mentalnih, i njezini se moralni učinci objašnjavaju samo posebnim predispozicijama kolektivnog senzibiliteta. Medutim, ne postoji samo psihologija jasne svijesti. Čitajući neke historijske knjige, povjerovalo bi se da čovječanstvo čine samo volje logičara za koje njihovi razlozi djelovanja ne bi nikad imali ni najmanju tajnu. Pred sadašnjim stanjem istraživanja o mentalnom životu i njegovim mračnim dubinama, to je dokaz više o vječnoj teškoći znanosti da ostanu suvremene jedne drugima. To isto tako znači i ponavljati pogrešku stare ekonomske teorije, još je više proširujući, premda je bila vrlo često prokazivana. Njezin homo oeconomicus nije bio samo prazna sjena jer ga se smatralo isključivo zabavljenim svojim interesima; najgora je iluzija bila zamišljati da je mogao imati tako jasnu ideju o svojim interesima. "Ništa nije rjede od namjere", govorio je već Napoleon. Hoće li se smatrati da teška moralna atmosfera u koju smo uronjeni ovog trenutka označava u nama samo čovjeka razumnih odluka? Problem uzroka u povijesti teško bi se izopačio kad bismo ga uvijek i posvuda svodili na problem motiva. Uostalom, čudna li proturječja u uzastopnim stavovima tolikih povjesničara! Treba li se uvjeriti je li se neki ljudski čin uistinu dogodio? Oni ne bi mogli u to istraživanje unijeti dosta skrupula. Prelaze li na razloge toga čina? Najmanji ih privid zadovoljava: obično utemeljen na jednoj od onih izreka banalne psihologije koje nisu ni manje ni više istinite od svojih suprotnosti. Dva kritičara filozofskog obrazovanja, Georg Simmel u Njemačkoj i Fran~ois Simiand u Francuskoj, zabavili su se otkrivajući neke od tih krivih zaključaka. Jedan njemački povjesničar piše kako su se hebertisti u početku savršeno slagali s Robespierreom jer se podčinjavao svim njihovim željama; zatim su se od njega udaljili jer su ga smatrali previše moćnim. To, primjećuje ukratko Simmel, podrazumijeva dvije sljedeće tvrdnje: dobročinstvo izaziva zahvalnost; ne voli se biti podčinjen. Međutim, te dvije tvrdnje nedvojbeno nisu nužno krive: ali niti nužno točne. Jer, ne bi li se moglo, s jednakom vjerojatnošću, podržati da previše brza podčinjenost volji jedne strane u njoj izaziva više prezir prema toj slabosti nego zahvalnost, i s druge strane, zar nismo vidjeli da neki diktator, iz straha koji ulijeva njegova moć, guši čak i najmanji pokušaj otpora? Jedan je skolastik rekao o vlasti da ima "voštani nos koji se bez razlike povija udesno ili ulijevo". Tako je i s navodnim psihološkim istinama općeg smisla. Pogreška je u biti jednaka onoj kojom se nadahnjivao geografski pseudo-determinizam, danas potpuno srušen. Bilo to pred nekim fenomenom fizičkoga svijeta ili društvene činjenice, ljudske reakcije nemaju ništa od kretanja satnog mehanizma, uvijek uključenog u istom smjeru. Pustinja, ma što o tome rekao Renan, nije nužno "monoteistička", jer narodi koji je nastavaju ne unose u njezin izgled svi istu dušu. Mali broj izvora vode doveo bi na svakom mjestu do grupiranja seoskog naselja, a njihovo obilje samo raspršenost, kad bi bilo točno da je seljacima glavna briga blizina izvora, bunara ili mlaka. U stvarnosti se dogada da se oni radije okupljaju zbog sigurnosti i medusobne pomoći, pa i zbog obične sklonosti životu u skupini, čak i tamo gdje svaki kutak zemlje ima svoj izvor; ili pak obrnuto (kao u nekim područjima Sardinije), gdje svatko podiže svoj dom u sredini svog malog područja, prihvaćaju radi te radosti do koje drže dug put do rijetkih izvora. Ne postoji li u ljudskoj prirodi, par excellence, velika varijabla? Ipak, ne varajmo se: u sličnom slučaju pogreška nije u samom objašnjenju; ona sva leži u svojem apriorizmu. Iako se primjeri, bar dosad, ne doimaju učestalima, moguće ja da u danim društvenim uvjetima rasporedenost vodenog bogatstva prije svega drugog odlučuje o naselju; sigurno je jedino to da ona ne odlučuje nužno. Nije nimalo nemoguće da su hebertisti imali uistinu motive koje im je pripisao njihov povjesničar. Krivo je bilo unaprijed smatrati tu hipotezu sigurnom. Trebalo ju je dokazati. Zatim, kad je jednom pružen taj dokaz - koji se nema pravo držati sigurnim, a priori neuporabljivim - još je preostalo, produbljujući analizu, pitanje zašto se baš ovi od svih zamislivih psiholoških stavova nameću grupi. Jer, od trenutka kad reakcija razuma ili osjećaja nije sama po sebi
razumljiva, ona zahtijeva, ako do nje dode, napor da se otkriju razlozi. Jednom riječju, uzroci se u povijesti ne postuliraju. Oni se traže. POGOVOR TREBA LI DANAS ČITATI MARCA BLOCHA? Povodom hrvatskog prijevoda Apologije historije Drago Roksandić Sljedeće godine navršit će se šezdeset godina od prvog izdanja sada već klasičnog djela suvremene svjetske historiografije LApologie pour histoire ou le metier de l'historien (1949-2009) Marca Blocha, rodenog 1886, a strijeljanog 1944, koje s ovim prijevodom Jagode Milinković s naslovom Apologija historije ili zanat povjesničara prvi put izlazi na hrvatskom jeziku. Sljedeće godine navršit će se osamdeset godina od izlaska iz tiska prvog broja časopisa Annales d'histoire economique et socžale (1929-2009), koji su pokrenuli Lucien Febvre i Marc Bloch, časopisa koji na jedan način, kao i Apologija na drugi, simbolizira najpoticajnije iskustvo u modernoj historiografiji u europskom svijetu, iskustvo, koje je svim prijeporima unatoč ili, bolje rečeno, upravo zbog njih i dalje djelatno i poticajno.z Upravo zbog tih prijepora i poticaja hrvatski prijevod djela Apologija historije ili zanat povjesničara nije zakasnio. Danas, kada je toliko toga upitno i u vezi s historijskom znanošću i u vezi s profesijom, "zanatom" povjesničara, itekako ima smisla vratiti se Blochovoj Apologiji. Medu današnjim povjesničarima u Europi inače je rašireno uvjerenje da su se u razvitku moderne historiografije u svijetu zbile u osnovi dvije «revolucije». Prva je bila ona koju su izveli ponajviše benediktinci Kongregacije sv. Maura, sa sjedištem u pariškom samostanu Saint-Germaindes-Pres, napose Jean Mabillon (16321707), konstituiravši pomoćne historijske znanosti (diplomatiku, paleografiju i kronologiju), odnosno, apsolviravši temeljnu problematiku znanstvene kritike povijesnih izvora. Druga je bila ona koju su na Sveučilištu u Strasbourgu u razdoblju od 1920. do 1929. godine pripremili Lucien Febvre i Marc Bloch. Ova je «revolucija» praktično povezana sa spomenutim časopisom Annales d'histoire economique et sociale. Časopis Annales i simbolički reprezentira istraživačke prakse u promjenama, koje su u svjetskim razmjerima prepoznatljive po stalnim, sada već višedesetljetnim propitivanjima novih poimanja problema, pristupa, metoda i tehnika istraživanja u historijskoj znanosti, odnosno, njezina inter- i transdisciplinarnog otvaranja ponajprije spram drugih društvenih i humanističkih znanosti. Jedno i drugo obično se atribuira kao «duh» «Škole Annales», a riječ je o fenomenu koji obično ne osporavaju ni najveći osporavatelji cijele ove tradicije. Ovo je prvo hrvatsko izdanje djela koje se pojavljuje u razdoblju kada se cijela tradicija "Škole Annales" u svijetu, pojma koji se stalno dovodi u pitanje i ništa manje ustrajno vraća u opticaj, propituje s epistemoloških i kritičkih stajališta koja nerijetko dovode u pitanje kako cijelu njezinu tradiciju, tako i samu mogućnost historijske znanosti. Ovdje nas više zanimaju prijepori koji potječu iz same te tradicije. Čitajući "Predgovor" Jacquesa Le Goffa ovom izdanju, napisan 1993. te pretiskan 1997. i 2002. godine, djelo Marca Blocha, kao i čitav njegov opus, duboko su ukorijenjeni u historiografskoj i humanističkoj tradiciji, ali i intelektualno artikulirani na način primjeren epohalnim izazovima svoga doba, dakle, u neizbježnom, danas bismo rekli, inter- i transdisciplinarnom dijalogu o temeljnoj problematici ljudske opstojnosti. Marc Bloch-čovjek i Marc Bloch-povjesničar nerazlučivi su jedan od drugog, jedan se drugom sučeljavaju s pitanjima koja će završiti u njegovu pridruživanju francuskom pokretu otpora i pasioniranom radu na Apologiji historije ili zanatu povjesničara, praktično bez referentne literature i u egzistencijalno rubnoj situaciji. Jacques Le Goff će dodati: "Ipak, bit će važno procijeniti je li Apologija historije prije svega uobličenje metodologije koju je Marc Bloch primijenio u svojem djelu ili ona označava novu etapu njegove misli i njegovih projekata." Osobno mislim da je Marc Bloch i propitivao ono što je radio i mislio 0 onome što mu ostaje činiti, točnije, što trebaju napraviti on i/ili, ako ne preživi rat, Lucien Febvre i svi oni koji su do tada već dugi niz godina radili na zajedničkom projektu. U takvoj se situaciji mogao naći Marc Bloch kojemu su od najranijih dana intelektualnog sazrijevanja istraživačka i ljudska zapitanost, odnosno, radoznalost pa i vjera u život bile ispred bilo kakve teorijske ekskluzivnosti i socijalnog elitizma. Apologija je objavljena nedovršena, tiskana je posthumno i to pet godina poslije Blochove smrti, 1949. godine. Annales su obnovljeni 1946. godine pa se postavlja pitanje zašto Apologija historije nije i ranije bila javno dostupna. U raspoloživoj literaturi nema podrobnijeg odgovora na to pitanje. Može se pretpostaviti da su njegova tada već odrasla djeca, napose sin Etienne, ostavši u ratu bez oba roditelja, ali i bez najvećeg dijela očeve ostavštine, morala uložiti silan napor da rekonstruiraju i restituiraju očevu knjižnicu i nadasve rukopise. Naime, njemačke su vlasti izbjeglom Marcu Blochu oduzele sve što su zatekle u Parizu i prenijele u Njemačku 1942. godine. Poslije njemačke kapitulacije 1945. godine, sve što su mu njemačke vlasti bile odnijele, prenijeto je u SSSR. Obitelji Bloch je vraćeno ono što joj je pripadalo tek poslije sloma SSSR-a, i to 1994. godine.s Medutim, mnogo se toga bilo uspjelo prikupiti s drugih strana i za pretpostaviti je da je u tim neizvjesnostima mnogo toga
što je aktivno, u intelektualnom smislu, bilo vezano za Marca Blocha bilo i u stanju svojevrsne ambivalencije. Pored toga, druga generacija "Škole Annales", s Fernandom Braudelom na čelu, u štočemu je krenula drugim smjerovima. Ipak, vrijedilo bi skupiti na jednom mjestu sve predgovore/pogovore pojedinačnim izdanjima Apologije, koji potječu iz "Škole Annales". Uvijek je to bio netko od najutjecajnijih u tradiciji - Lucien Febvre, Georges Duby, Jacques Le Goff... Reklo bi se, kao i u slučaju predgovora Jacquesa Le Goffa da je svako izdanje bilo povod da se rasprave temeljna pitanja njezina "trenutka". U mnogim drugim situacijama njezini sljedbenici nerijetko su radili isto kada bi otvarali bitna pitanja prošlosti i budućnosti tradicije "Škole Annales". Nikada to nisu bila jednoglasja, što bi, uostalom, sam Marc Bloch, kada bi bio živ, zasigurno odbijao s negodovanjem. Ipak, pitanje je kako bi reagirao na ocjene koje su najmanje u posljednja dva desetljeća učestale medu pripadnicima treće i napose četvrte generacije sljedbenika u vezi s epistemološkim "vakuumom" u "Školi Annales". Najubitačnije su riječi Fran~ois Fureta i to u djelu LAtelier de l'histoire, prvi put objavljenom 1982. godine, koje već i svojim naslovom asocira na Marca Blocha.'° Furet počinje s time da su francuski povjesničari njegove generacije imali sretan život. Lagano su stjecali položaje, imali su vremena čitati i pisati, a to što bi napravili dobro je bilo prihvaćano i u Francuskoj i u svijetu. Pored toga, nastavlja Furet, činili su razmjerno homogenu skupinu u kojoj su odnosi medu ljudima prije bili prijateljski nego što to nisu bili. Iznad svega su bili baštinici historiografske tradicije, koja je sama po sebi tada već bila "uspješna priča". Pod znamenjem Marca Blocha i Luciena Febvrea stara je disciplina u 1950-im i 1960-im dosegla točku prividne jednodušnosti u njegovoj (Furetovoj - D.R.) generaciji. Jednodušje se sastojalo u suglasju o širenju tradicionalnih granica historijske znanosti pa su se kao "historijski" pokretali projekti u područjima koja su ranije pokrivale druge discipline, primjerice, društvene znanosti. Kako povjesničarski ceh ima vrlo malo sklonosti za epistemologiju ili za historiju historiografije, "duh jednodušja" poticao je vrlo zahtjevna, ponekad "briljantna" istraživanja. Takvo je jednodušje već po definiciji ipak uključivalo neograničeno mnoštvo znanstvenih praksi, koje su pod maskom jednodušja pokrivale "epistemološku fragmentaciju", a to je ono što bi on htio "dubinski" ispitati u vlastitom profesionalnom iskustvu." Jedino ("nasljedstvo") što je tada za Fureta neupitno u stečenoj baštini su bile "izvanredne mogućnosti i sloboda". I dalje: "kako oni (navodi - D. R.) mogu biti potkrepljeni dobrim primjerima, oni ipak opisuju tek nadmoć utjecaja i ugleda, ne škole mišljenja niti čak - ne više - kolektivan duh. U stvari, škola mišljenja nije ni nastala". Skoro dva desetljeća kasnije, kritika će biti još eksplicitnija. Naslov L'histoire aujourd'hui. Nouveaux objets de recherches - Courants et debats - Le metier d'historien koji je reflektira ipak je inkluzivan. Sve su inačice kojima se atribuira tradiciju "Škole Annales", uključujući i reference na Marca Blocha. U interpretaciji baštine naglašeniji je Fran~ois Simiand, čiji će „program" preuzeti Lucien Febvre i Marc Bloch. U čemu je pak "program"? To je "historija-pitanje", interdisciplinarno umrežena s društvenim i humanističkim znanostima, s težištem na geografiji, sociologiji i ekonomiji, dakle, "historija-pitanje" koja osporava "dogadajnicu" i otvara istraživanje koristeći historijske metode koje u konačnici ciljaju na razumijevanje sadašnjosti.'4 Kritičarima je napose upitan projekt «totalne historije», «drage» Marcu Blochu i Fernandu Braudelu. U toj je kritici nezaobilazan Michel Foucault, napose u svojoj LArcheologie du savoir (1969). "Nepokretna historija" ne odolijeva, a supstituira je «razmrvljena historija», koja se ograničava na «limitiranu i heterogenu svjetovnu vlast" .'S Jacques Revel dijeli kritički odnos spram Luciena Febvrea i Marca Blocha, koji, prema njemu, koliko god svjesno bili radili rez, nisu posvećivali vrijeme epistemološkim pretpostavkama onoga što rade. U tom je smislu "nova historija" pojam koji reflektira i kontinuitete i diskontinuitete u tradiciji «Škole Annales»."' Medutim, kada se pažljivo čita predgovor Jacquesa Le Goffa, a, dakako, još više kada se motivirani čitatelj prepusti čitljivom, a ipak mnogoslojnom tekstu same Apologije, ne može ne suočiti se s pitanjem otkuda u toliko ljudi takva generacijska potreba, ne samo u slučaju «Škole Annales», da se sva ona pitanja koja su u epistemološkom ili bilo kojem drugom smislu aktualno toliko važna, postave na način kojim će se najprije poći od pretpostavke da o njima nitko ništa nikada nije mislio ili rekao i to ponajprije u onom krugu u kojem su ona i dobila svoj intelektualni legitimitet. Nije li Marc Bloch i o tome nešto napisao? Marc Bloch, koji je po svom habitusu bio sve prije nego militarist, proveo je i u mladim i u poznim godinama cijele "vječnosti" na ratištima, u bojevima, na kraju i onima najtežima, u dubokoj ilegali, a u stalnom kretanju od zadatka do zadatka, k tome, od intelektualne opsesije do intelektualne opsesije. Marc Bloch, Europejac par excellence, od "afere Dreyfuss" do višijevskog antisemitizma brani sebe, ali i ono što je najdragocjenije u francuskom republikanizmu. Marc Bloch, čovjek briljantne intelektualne kulture, najveći dio svoga intelektualnog potencijala posvećuje ruralnim svjetovima, francuskom, ali i engleskom i njemačkom pa i mnogo više i dalje: «Pored engleskog i nemačkog, najrevnosnije je učio i druge strane jezike. Moderne jezike, jednako kao i stare jezike: pomalo ruski,
zatim flamanski, skandinavske jezike; dovoljno je naučio staronemačkog da bi mogao da uroni u izuzetno zanimljivu literaturu, a da se u njoj ne izgubi; dovoljno starosaksonskog da mu ne bi ostala nerazumljiva nordijska društva iznad Lamanša. Istovremeno se upoznavao sa činjenicama poljoprivrednog života. S naizmeničnim zasejavanjem različitih kultura. S tehnikama iskrčivanja terena, oranja, žetve. I otkrivao je onaj ogromni domen katastara i zemljišnih knjiga koje će u Francuskoj baš on početi da istražuje.»" Još nešto, posebno važno! Mladi Marc Bloch nije smatrao svoje inicijalne studije okončanima dok nije otišao na akademsku godinu 1908/1909. u Njemačku. Sve ono što je naučio u Francuskoj nije bilo prepreka za kreativnu recepciju štočega u njemačkom historizmu, napose Karla Lamprechta! Koliko god mislio "francuski", osjećao je potrebu razumjeti druge te umjeti usporediti. Nadasve, usporediti! Bez takva Marca Blocha nemoguće je pristupiti baštini "Škole Annales". Poslije svih njezinih uspona i padova, ostvarenih i iznevjerenih očekivanja, nemoguće je previdjeti da je intelektualna baština «Anala» otvorena, inkluzivna, da ona neprestano i uzima, ali i daje. Kiparskim rječnikom, ona je torzo, impresivan, neodoljiv, ali ipak, torzo, kao što je i historijska znanost u odnosu spram povijesti uvijek «torzo». Rukopis Marca Blocha, jedan od najutjecajnijih artefakata te baštine isto je tako - torzo, nedovršen, otvoren, duboko proživljen, ali ipak samo skiciran obris onoga što je u toj tradiciji najvrednije. S druge strane, «škola» koja je više nego ijedna druga inovirala u historiografiji, svoj «manifest» posvećuje «zanatu», dakle, onome što je najtradicionalnije, što se najteže mijenja. Sudeći prema L. Febvreu, Marcu Blochu i njemu bila je strana «politika» u njezinu svakodnevnom, trivijaliziranom smislu, dakle, u skladu s najvažnijim pretopostavkama kulture mišljenja koju su zagovarali. S druge strane, sebe su kao povjesničari doživljavali prije svega ljudima svog vremena, uvjereni da je nemoguće razumjeti istraživačka pitanja koja su sami sebi postavljali izvan njihova vlastitog epohalnog obzorja. Lucien Febvre i Marc Bloch svjedoci su i «La Belle Epoque» i «La Grande Guerre», kao i poslijeratne konjukture, ali i svjetske krize, i to bez presedana, inkonzistencija liberalne paradigme (ponavljam, M. Bloch odrasta u šokovima «afere Dreyfuss»!), komunističkih i fašističkih izazova. Da bi sami sebi dali ikakvu šansu, morali su ući u «izazov» izlaska iz linearnog vremena, traganja za «dugim trajanjem», ali i za konceptima vremena primjerenima vječno promjenljivim načinima života ljudi i ljudskih zajednica. Američki povjesničari Gertrude Himmelfarb i John Lewis Gaddis, svatko na svoj način, spočitavaju Marcu Blochu pomanjkanje smisla za "moralne prosudbe", za "ćudoredne prosudbe", koje impliciraju "dugo trajanje" i "kozmičke sile". S druge strane, američki povjesničar Peter Novick, raspravljajući o profesionalizmu povjesničara i njihovu odnosu spram dnevnih dogadaja i strasti, napose onih koji su se iskazivali u manihejskim oprekama sredinom 20. stoljeća, takoder referira na Marca Blocha kao "zanimljiv pokušaj simboličke rekoncilijacije kontradikcije": "Njegov život i smrt, spoj nepomućene znanstvene suzdržanosti na polju vrlo udaljenom od trenutnih borbi i herojske moralne predanosti u velikom pitanju današnjice, bio je dramatičan i uklanjajući svaku sumnju primjer koji navodi na to da suzdržanost i predanost mogu supostojati bez toga da jedna ugrožavaju drugu." Smoći snagu napisati Apologiju historije ili zanat povjesničara na egzistencijalnom rubu, oči u oči sa smrću, uložiti silan duhovni, ali i fizički napor da bi se u takvoj situaciji reklo samom sebi i drugima, najbližima i tko zna kojima sve ne u budućnosti, što se i zašto htjelo učiniti u svome životu te zamisliti se nad onim što je vrijedno zapitanosti i ljudskog napora, uistinu je herojski i uistinu moralno, a kada je i ljudski izazovno, nije li to najviše što jedan povjesničar kao čovjek može postići? Drago Roksandić Zagreb, studeni 2008. BILJEŠKA O AUTORU I PRIREĐIVANJU DJELA Suosnivač časopisa Annales (1929), veliki povjesničar Marc Bloch, bio je jedna od žrtava Klausa Barbiea. Strijeljan 16. lipnja 1944. u Saint-Didier-de-Formans (Ain) kraj Lyona, ostavio je nedovršeno djelo o metodologiji historije, Apologie pour l'histoire-s prvim podnaslovom ou Comment et pourquoi travaille un historien (Kako i zašto radi povjesničar) - koje je godine 1949. objavio Lucien Febvre. Ovim novim izdanjem knjige Marca Blocha, njegov nam stariji sin Etienne Bloch daje to djelo u cijelosti, bez ikakvih izmjena. Lucien Febvre, zapravo, nije odmah nakon rata imao na raspolaganju sve rukopise i sam je proveo neke izmjene. Zato je ovo izdanje toliko važno: tu ćemo otkriti Blochovo djelo u cjelovitu obliku: rad povjesničara koji potvrduje važnost povijesti, opravdava povijesnu znanost, definira praksu, ciljeve, etiku, svoj "zanat". Otkrit ćemo i modernost toga razmišljanja, pogleda na historiju, tu "znanost u hodu", tu "znanost o ljudima u vremenu", na kojem se temelji nada da će "društva napokon pristati racionalno, svojim sjećanjem, organizirati spoznaju samih sebe".
