F e rn a n d B raudel
SREDOZEMLJE s re d o z e m n i svijet u d o b a Filipa II.
Ш
Ш
I BIBLIOTEKA
HisToria Urednik Albert Goldstein Naslov izvornika Fernand Braudel La Méditerranée et le monde méditerranéen à l'époque de Philippe II Tome premier Copyright © 1966 by Arm and Colin Éditeur, Paris Arm and Colin, 103, boulevard Saint-Michel, Paris Prijevod Đurđa Šinko-Depierris /prvi svezak Mirna Cvitan Černelić i Jagoda Milinković / drugi svezak Jezična i stručna redaktura Miroslav Brandt
B a liUAINJA
ültiBARBARUS
SREDOZEMLJE u
I SREDOZEMNI SVIJET d o b a FILIPA II. FERNAND BRAUDEL
1.
SVEZAK
Z A G R E B 1997
UVIJEK NAZOČNOM E LUCIENU FEBVREU, u z n a k p riz n a n ja i sin o v lje ljubavi.
»Sve d o d a n a s , u N o v o m e svijetu nije o tk riv e n o n i je d n o S re d o z e m lje k a o š to p o s to ji u E u ro p i, Aziji i Africi...« J. ACOSTA, Prirodna povijest Indije, 1558, str. 94.
Sadržaj
Predgovori
ig P R V I
D I O
UDIO SREDINE Poglavlje 1
POLUOTOCI: PLANINE, VISORAVNI I RAVNICE 1. PRVO PLANINE Fizičke i ljudske značajke Odredili planinu Planine, civilizacije i religije Gorštačka sloboda Bogatstvo i konačni ishod planine Gorštaci u gradu Tipični slučajevi planinske dijaspore Gorštački život, prva povijest Sredozemlja?
26 26 30
32 35
37 39
42 44
2. VISORAVNI, ZAGORJA I BREŽULJCI Visoke ravnice Terasasti krajevi Brežuljci
46 46 48 50
3. RAVNICE Problemi vode: malarija Honifikacija ravnica Primjer Lombardije Veleposjednici i siromašni seljaci Kratkoročne promjene ravnica: venecijansko kopno Dugoročne promjene: sudbina Rimskog polja Moć ravnica; Andaluzija
51 57 60 64 67 69 72 72
Л. PLANINSKO STOČARSTVO ILI NOMADSKI ŽIVOT: VEĆ DVA SREDOZEMLJA Ispaše Nomadski je život stariji od ispaše
75 76 77
5
Kastilijska ispaša Zajedničke poredbe i kartografije Jednogrbe i dvogrbe deve: arapske i turske najezde Nomadski život Balkana, Anatolije i Sjeverne Afrike kako ga vide Zapadnjaci Višestoljetni ciklusi Napomene uz poglavlje 1
81 »83 85 89 91 93
Poglavlje 2
U SRCU SREDOZEMLJA MORA I PRIMORJA i .tek u ći ; ravnici; Obalna plovidba Na početku portugalskih otkrića Uska mora, temelji povijesti Crno more, zabran Carigrada Arhipelag kao mletački i genovski Između Tunisa i Sicilije Sredozemni »La Manche« Tirenski bazen Jadran Istočno i zapadno od Sicilije Dva pomorska svijeta Dvostruka pouka Turskog i španjolskog carstva Izvan politike
111 114 115 119 120 122 123 126 131 139 140 142 143
2. KONTINENTALNI RUBOVI Narodi Sredozemnog mora Slabosti pomorskih sektora Metropole Uspon i pad pomorskog života
144 144 146 151 153
3. OTOCI Izolirani svjetovi? Nesiguran život Na putovima velike povijesti Otočni iseljenici I otoci koje ne okružuje more Poluotoci Napomene uz poglavlje 2
155 156 157 159 162 164 165 170
6
iii
Poglavlje 3
GRANICE ILI NAJŠIRE SREDOZEMLJE Sredozemlje povijesnih dimenzija 1. SAMARA, DRUGO LICE SREDOZEMLJA Sahara: blize i daleke granice Bijeda i siromašrvo Veliki nomadi Napredovanje i uvlačenje stepe Karavane zlata i mirodija Oaze Zemljopisno područje islama
104
2. EUROPA I SREDOZEMLJE Prevlake i njihovi meridijanski putovi Ruska prevlaka: prema Crnome moru ili Kaspijskom jezeru Od Balkana do Gdanska: poljska prevlaka Njemačka prevlaka: shema cjeline Alpe Treći lik — Njemačka s mnoštvom lica Od Genove do Annverpena, od Venecije do Hamburga: uvjeti prometovanja Trgovačka ravnoteža i iseljavanje Francuska prevlaka od Rouena do Marseillca Europa i Sredozemlje
202 202 204 207 213 216 219
3. ATLANTSKI OCEAN Nekoliko Atlantika Ocean u školi Sredozemlja Oceanska sudbina u 16. stoljeću Kasni uzmak Napomene uz poglavlje 3
232 232 233 23н 237 238
186 106 100 191
192 195 199
200
221
223 225 231
Poglavlje 4
FIZIČKO JEDNISTVO: KLIMA I POVIJEST 1. KLIMATSKO JEDNISTVO Atlantik i Sahara Homogena klima Suša: nevolja Sredozemlja
250 2^0 252 256
2. GODIŠNJA DODA Zimski odmori Obustava plovidbe Zimski mir i čavrljanja Surovosti zime
262
262 264 269 2^5 7
Ljeto i ubrazni život Ljetne epidemije Sredozemna klima i Istok Hitam godišnjih doba i statistike Determinizam i ekonomski život
275 277 278 279 285
.5. JI- U SI: KLIMA PROMIJENILA OD 16. STOLJEĆA? Dopunska bilješka Napomene uz poglavlje 4
286 290 294
Poglavlje 5 LJUDSKO JEDINSTVO: PUTOVI I GRADOVI, GRADOVI I PUTOVI 1. KOPNENI 1 MORSKI PUTOVI Putovi-hranitelji Arhaizam prijevoznih sredstava Prednost kopnenim putovima oko 1600? Problem kopnenog puta Dvostruko svjedočanstvo Venecije Promet i statistika: slučaj Španjolske Dvostruki problem dugoročno
302 306 307 309 313 314 317 318
2. PLOVIDBA: TONAŽE ) KONJUNKTURE Brodovi velike tonaže i mali jedrenjaci u 15- stoljeću Prvi uspjesi brodova male tonaže Na Atlantiku u 16. stoljeću Na Sredozemlju
319 322 324 325 328
3. GRADSKE FUNKCIJE Gradovi i putovi Izmjene prijevoznih sredstava Od puta do banke Gradski ciklus i regresija Vrlo nepotpuna tipologija
337 337 340 343 346 347
4. GRADOVI, SVJEDOCI STOLJEĆA Demografski rast Nevolje stare, nevolje nove: nestašice i problem pšenice Nevolje stare, nevolje nove: epidemije Neophodni useljenik Gradske političke krize Povlašeni gradovi novca Kraljevski i carski gradovi U prilog prijestolnica Već je konjunktura Napomene uz poglavlje 5
350 350 351 355 357 360 363 370375 376 377
8
DRUGI DIO
ZAJEDNIČKE SUDBINE I SVEUKUPNA KRETANJA Poglavlje 1
EKONOMIJE: MJERILO STOLJEĆA 1. PROSTOR, NEPRIJATELJ BROJ 1 Za one koji pišu: što se gubi u odlascima i dolascima Dimenzije mora: nekoliko rekordnih brzina Prosječne brzine Privilegirani slučaj pisama Vijest kao skupocjena trgovačka roba Današnje usporedbe Carstva i prostor Tri misije Claudca du Bourga (1576. i 1577) Prostor i ekonomija Sajmovi: dopunska mreža ekonomskog života Ekonomske zone malog djelokruga Četverokut: Genova, Milano, Venecija, Firenca
394 394 396 398 401
2. BROJ LJUDI Svijet otl 60 ili 70 milijuna ljudi Praznine Sredozemlja Stopostotni demografski rast? Razine i koeficijenti Rezerve i zaključci Potvrde i sugestije Nekoliko istina Drugi ispit: seobe
426 426 429 432 435 439 441 442
3. MOŽE LI SE NAČINITI »MODEL«. SREDOZEMNE EKONOMIJE? Poljoprivreda: glavna djelatnost Kućna radinost »Verlagssysiem«« i razvoj gradskih industrija Sustav napreduje Putujuća radna snaga Sveukupna i pojedinačna kretanja Obujam trgovačkih transakcija Ograničenost i važnost trgovine na daljinu Kapitalističke koncentracije Ukupna tonaža sredozemnih flota Kopneni prijevoz
446 447 3ч^3 455 457 458 459 462 465 467 468
402 406 408 410 411 4 14 417 420
9
Države su najveći poduzetnici 16. stoljeća Plemenite kovine i monetarna ekonomija lesu li bijednici petina živih? Privremena mreža plaća l Irana je los kriterij: kaša je uvijek službeno dobra Obisiinjujc li se proračun? Napomene uz poglavlje 1
471
473 475
478 480 481 482
Poglavlje 2
PRIVREDNE DJELATNOSTI: PLEMENITE KOVINE, NOVAC I CIJENE 1. SREDOZEMLJE I ZLATO IZ SUDANA Odlazak plemenitih kovina na Istok Sudansko zlato: presedani Portugalci u Gvineji: zlato stalno pristiže na Sredozemlje Odgovornosti konjunkture Sudansko zlato u Sjevernoj Africi
505 505 507 509 511 514
2. AMERIČKO SREBRO Blago Amerike i Španjolske Američko blago na putu za Antwerpen Francuska zaobilaznica CHavni put od Barcelone do Genove i drugi ciklus plemenitih kovina iz Amerike Španjolski novac preplavljuje Sredozemlje Italija žrtva »monede large« Stoljeće Genovljana Sajmovi Piacenze Stoljeće vrijednosnog papini Od posljednjeg stečaja Filipa 11. do prvog stečaja Filipa III (1607)
515 515 518 522 524 529 531 535 538 541 5433
3. RAST CIJENA Pritužbe suvremenika Za odgovornost Amerike Za i protiv odgovornosti Amerike Plaće Zemljišni prihodi Banke i inflacija »Industrijalci« Države i rast cijena Pati američkih »blaga« Devalvirani i krivotvoreni novac Tri metalna razdoblja Napomene uz poglavlje 2
548 551 553 554 556 558 559 563 563 567 568 571 573
10
Poglavlje 3
PRIVREDNE DJELATNOSTI: TRGOVINA I PRIJEVOZ 1. TRGOVINA PAPROM Povratak Sredozemlja: prosperitet Crvenoj»mora poslije 1550. Putovi levantske trgovine Oporavak portugalskog papra Planovi i pogađanja u vezi s portugalskim paprom Portugalski papar ponuđen Veneciji Ugovor Welserâ i Fuggera: 1586-1591. Trajnost levantskih putova mirodija Moguća objašnjenja
589
2. RAVNOTEŽA I KRIZI- SREDOZEMNOG ŽITA Žito Neka pravila u trgovini žitom Trgovina žitom povezana pomorskim putovima Luke i zemlje izvoznici* Žilo s Istoka Ravnoteže, krize i preokreti Prve krize: žito sa sjevera u Lisabonu i Sevilli »Boom« turskog žita: 1548-1564. Jesti vlastiti kruh; talijanska konjunktura od 1564. do 1590Posljednji preokret: sjeverno žito poslije 1590. Sicilija ostaje Sicilija () krizama žita
612 612 613 617 619 623 62-1 625 630 633 6,38 640 643
3. TRGOVINA I PRIJEVOZ: JEDRENJACI ATLANTIKA
643 644 644 645 646 648 648 649 651 651 654 657 658 660
1 l'RIJIi 1550: PRVI DOLASCI
Baski, Biskajci i čak Galicijci Portugalci Normani i Brctonci Flamanske lađe Prvi engleski jedrenjaci Razdoblje prosperiteta (151 1-1534) II. OD 1550 DO 15T4.
Sredozemlje Sredozcmcima Povratak Engleza 1572-1573. Englesko-turski pregovori: 1578-1583. Uspjeh engleske plovidbe Situacija potkraj 16. stoljeća Dolazak Tlanzcata i Nizozemaca Od žita do mirodija: Nizozemci osvajaju Sredozemlje Kako su Nizozemci bez otpora zauzeli Sevillu 1570. Novi kršćani na Sredozemlju Prodor Sjevernjaka i slabljenje Sredozemlja Napomene uz poglavlje 3
590 5ç>.j 598
600 602 6()*ч
605 610
661 662 667
^70 672 ^76
11
m i
1 — D ub ine i visine od 5 0 0 do 5 0 0 m (kartu nacrtao Jacques Bertin).
PREDGOVOR prvome izdanju
Strasno sam volio Sredozemlje, nedvojbeno zato sto potječem sa sjevera, poput tolikih drugih, nakon tolikih drugih. Bio bih mu s veseljem žrtvovao duge godine studija — za mene mnogo duže nego cijela moja mladost. Zauzvrat očekujem da će ponešto od te radosti i mnogo od njezine svjetlosti obasjati stranice ove knjige. Idealno bi, bez sumnje, bilo kad bismo se poput romano pisca mogli uvući u lik po vlastitoj volji, tako da ga nikad ne gubimo iz vida, da neprestano podsjećamo na njegovu snažnu prisutnost. Na nesreću, ili sreću, naš poziv ne poznaje zadivljujuću elastičnost romana. Čitalac koji bi ovoj knjizi pristupio onako kako bih ja to želio, dobro će postupiti unese li vlastita sjećanja, vlastita viđenja Unutrašnjeg mora, i oboji li i sam njima moj tekst, i tako mi pomogne oživiti to golemo prostranstvo, što sam se ja trudio koliko sam god mogao... Mislim da more, onakvo kako ga je moguće vidjeti i voljeti, ostaje najvećim dokumentom o njegovu prošlom životu. Лко sam od svih predavanja svojih profesora zemljopisa na Sorbonni zapamtio jedino tu lekciju, zadržao sam je takvom tvrdoglavošću koja daje svoj smisao cijelome mom poduhvatu. Netko će pomisliti da bi mi koji jednostavniji primjer od Sredozemlja nedvojbeno pružio bolje mogućnosti da naznačim te veze povijesti i prostora, tim prije što je prema ljudskim mjerilima Unutrašnje more 16. sr. bilo veće nego što je danas-, njegov je lik složen, glomazan, izvanserijski. On izmiče našim mjerilima i našim kategorijama. Uzalud bi o njemu bilo pisati jednostavnu povijest: »rođen je...«, uzalud bi o njemu bilo izricati stvari onako posve prostodušno kako su se dogodile... Sredozemlje nije jedno more, to je »skup mora«, mora nakrcanih otocima, ispresijecanih poluotocima, okruženih razve denom obalom. Njegov je život pomiješan sa zemljom, njegova je poezija uglavnom rustična, njegovi su mornari istodobno i seljaci; ono je more masli nika i vinograda kao i uskih čamaca na vesla ili trbušastih brodova trgovaca, njegova se povijest ne može više odijeliti od zemaljskog svijeta koji ga okružuje U
P redgovor
kao što se ni glina ne može iščupati iz ruku umjetnika koji je oblikuje. Lamo la mare c tentc'n tcrro (»Hvali more, drž’ se kraja«), kaže provansalska izreka Morat ćemo se dobrano pomučiti da saznamo kakav bi povijesni lik moglo biti Sredozemlje: bit će potrebno strpljenja, mnogo pokušaja, nedvojbeno i pogrešaka. Ništa nije čišće od Sredozemlja oceanografa, geologa, ili čak geo grafa: to su priznata područja, etiketirana, obilježena. Ali Sredozemlje povijesti? Stotinu nas mjerodavnih mišljenja upozorava: ono nije ovo, ono nije ono: ono nije svijet koji je sam sebi dovoljan, ono više nije ni jasan teren. Jao si ga povjesničaru koji je pomislio da se ovo preliminarno pitanje ne postavlja, da je Sredozemlje lik koji se ne definira, budući da je odavno definirano, jasno, odmah prepoznatljivo, i koje se obuhvaća sijekući opću povijest po točkastoj crti njezinih geografskih kontura. Jer, što te konture vrijede za naša istraživanja? Bi li bilo moguće napisati povijest mora, pa bilo to za samo pedeset godina, obuhvativši je s jednog kraja kod Herkulovih vrata, a s drugog kod pomorskog tjesnaca čije je prilaze nadzirala već antička Troja? Ti problemi uokvirenja, koji se prvi nameću, proizvode druge: ograničiti, to jest definirati, analizirati, rekonstruirati, i po potrebi, izabrati, čak usvojiti jednu filozofiju povijesti. Kao pomoć u radu poslužila nam je začudna gotnila članaka, memoara, knjiga, publikacija, anketa, od kojih su jedni čista povijest, a drugi, ne manje zanimljivi, prilozi koje su napisali naši kolege etnografi, geografi, botaničari, geolozi, tehnolozi... Na svijetu nema prostora koji bi bio bolje osvijetljen, bolje inventiran od prostora Unutrašnjeg mora i zemalja koje ono obasjava svojim sjajem. No bi li bilo potrebno reći, izlažući se opasnosti da budemo nezahvalni svojim prethodnicima, da je ta gomila publikacija zasula istraživača mora poput kiše pepela. Previše tih studija govori zastarjelim jezikom, zastarjelim u mno gome smislu. Ono što njih zanima nije golemo more već onaj maleni kvadratić iz njegova mozaika, ne njegov uzburkani život nego djela vladara i bogataša, prašina sa sitnih vijesti neusporedivih s moćnom i polaganom poviješću koja nas zaokuplja. Mnoge od tih studija potrebno je ponovno poduzeti, umetnuti u cjelovitu ljestvicu, protresti da bi ih se opet oživjelo. 'Također nije moguće obuhvatiti moguću povijest mora bez točnog poz navanja opširnih izvora njezinih arhiva. Ovdje se čini da zadaća nadilazi snage jednog usamljenog povjesničara. Ne postoji u 16. st. država na Sredozemlju koja nema svoj arhiv, uglavnom dobro opskrbljen dokumentima koji su izmakli požarima, opsadama, katastrofama svake vrste koje je upoznao mediteranski svijet. Ali da bismo popisali i istražili ta neslućena bogatstva, te rudnike najljepšeg povijesnog zlata, bio bi potreban ne jedan život nego dvadeset života, ili dvadeset istraživača koji bi mu svaki, i to istodobno, posvetio svoj život. Možda će doći i taj dan kada se na povijesnom gradilištu neće više raditi našim metodama malih zanatlija... Možda će, toga dana, biti dopušteno da se opća povijest sastavlja na izvornim tekstovima a ne na knjigama iz više ili manje prve ruke. Moram li reći da nisam podrobno ispitao sve arhivske dokumente koji su mi bili dostupni, bez obzira na veliki trud koji sam uložio; da je moja knjiga bila 15
Sredozemlje i sredozemni svijet u doba Filipa II. sazdana na prilično parcijalnom istraživanju? Unaprijed znam da ćc ti zaključci biti ponovo vrednovani, razmatrani, zamijenjeni drugima, i ja to priželjkujem. Tako napreduje i tako mora napredovati povijest. S druge strane, činjenicom da se nalazi u nepovoljnom vremenskom razdoblju, između posljednjih velikih odbljcsaka renesanse i reformacije i toga okrutnoga doba, već na izmaku, kakvo će biti 17. stoljeće, Sredozemlje druge polovice 16. st. uistinu je »krasna lažna tema«, kao što ga je nazvao Lucien Febvre. Je li potrebno upozoravati na njegovu važnost? Nije naodmet znati što se dogodilo s Unutrašnjim morem na početku modernog doba, kada svijet više nije usredotočen na nj, i kada ne živi za nj i u njegovu ritmu. Neposredna dekadencija o kojoj se uvijek govorilo ne čini mi se dokazanom; ili radije, sve upućuje na suprotno. Ali osim te drame, vjerujem da su svi problemi koje Sredozemlje postavlja iznimno ljudski bogati, da, prema tome, zanimaju i povjesničare i ne povjesničare. Čak mislim da nose svoj trag sve do današnjeg tlana, da nisu lišeni te »korisnosti«, u strogom smislu koji je Nietzsche zahtijevao od same povijesti. Neću sada raspredati o privlačnosti, iskušenjima koja pruža jedna takva tema. Njezine sam obmane, shvatite teškoće, njezine izdaje, već nabrojio. Dodao bih još ovo: naime, da mi ni jedan valjani vodič medu našim povijesnim djelima nije pružio pomoć. Jedna povijesna studija, usredotočena na tekući prostor, ima sve draži, još pouzdanije, ona nosi sve opasnosti jednog noviteta. Jesam li onda, napokon, budući da su obje plitice na vazi prilično opterećene, našao razloga da se priklonim na stranu opasnosti i da, u nedostat ku mudrosti, pomislim kako je pustolovina vrijedna truda? Moj izgovor bila je sama povijest ove knjige. Započeo sam je 1923., u klasičnom, i zacijelo opreznijem, obliku jedne studije posvećene politici Filipa II. na Sredozemlju. Moji su je tadašnji nastavnici zdušno poduprli. Oni su je vidjeli u okvirima jedne diplomatske povijesti, prilično ravnodušne prema geografskim osvajanjima, koja nije vodila brigu (poput vrlo često i same diplomacije) o ekonomiji i društvenim problemima; prilično prezirne naspram civlizacijskih tekovina, religija, književnosti i umjetnosti, tih velikih svjedoka svake valjane povijesti, i koja je, zabarikadirana u svom unaprijed stvorenom mišljenju, onemogućavala sebi svaki pogled izvan uredskih prostorija na istin ski život, plodan i bujah. Objasniti politiku Razboritog kralja značilo je prije svega utvrditi odgovornost, razrađivanjem te politike, vladara i njegovih savjet nika, prepuštene promjenjivim uvjetima; odrediti velike uloge i male uloge, rekonstruirati opći plan svjetske politike Španjolske u kojoj je vSredozemlje bilo samt) jedan sektor i, dakako, ne uvijek povlašten. Osamdesetih godina 16. stoljeća, španjolska se sila naglo usmjerava prema Atlantiku. Ovdje se golemo carstvo Filipa 11, svjesno ili ne opasnosti, moralo suočiti s njome i branili svoju ugroženu egzistenciju. Jedan snažan udarac njihala odgurnuo ga je prema njegovoj oceanskoj sudbini. Zanimati se za tu tajnu igru, za tu tehniku politike Španjolske i dati prednost tim istraživa njima pred utvrđivanjem odgovornosti jednog Filipa II. ili Don Juana Austrij 16
Predgovor
skog, misliti, k tome, da su ovi posljednji, unatoč svojim iluzijama, često hili oni koji su trpjeli koliko i sami akteri, značilo je već iskočiti iz tradicionalnih okvira diplomacijske povijesti; zapirati se, naposljetku, nije li Sredozemlje, izvan te daleke i isprekidane igre Španjolske (prilično bezbojne, ostavimo li postrani veliki strasni lepantski čin), imalo svoju vlastitu povijest, svoju sudbi nu, svoj bujni život i nije li taj život zaslužio nešto drugo osim uloge platna sa živopisnom pozadinom, značilo je pasti u iskušenje pred golemom temom koja me napokon zaokupila. Jesam li mogao to ne primijetiti? Kako, od skladišta do skladišta, tražiti jedan arhivski dokument od osobitog značenja, a ne otvoriti oči pred tim raznolikim t bujnim životom? Kako se, pred tolikim bogatim aktivnostima, ne okrenuti roj ekonomskoj i društvenoj povijesti, revolucionarnoj, koju se jedna mala skupina marljivaca potrudila uzdići, u francuskoj, do dostojanstva koje mu nije uskraćeno ni u Njemačkoj, ni u Hngleskoj, ni u Sjedinjenim Državama, čak ni u susjednoj Belgiji ili u Poljskoj? Obuhvatiti povijest Sredozemlja u njegovoj složenoj masi znači poslušati njihov savjet, staviti se u zaklon njihova iskustva, priteći im u pomoć, vojevati za jedan novi oblik povijesti, promišljen, razrađen kod nas i koji zaslužuje da prijeđe naše granice; jednu imperijalističku povijest, dakako, svjesnu svojih zadaća, svojih mogućnosti, koja također želi, jer je prinuđena da prekine s njima, izbrisati stare forme, uostalom više ili manje opravdano, no to nije ni važno! To je bila dobra prilika da se, dohvativši se jednog izvanserijskog lika, okoristim njegovom masom, njegovim zahtjevima, njegovim otporima i njegovim zamkama, njegovim uzletom također, kako bih pokušao izgraditi povijest drukčiju od one kojoj su nas učili naši nastavnici. Svako se djelo osjeća revolucionarnim, želi osvojiti, trudi se tla to bude. Nije li nam Sredozemlje, prisilivši nas da se oslobodimo svojih navika, već učinilo uslugu! Ova knjiga podijeljena je na tri dijela, od kojih je svaki za sebe pokušaj zajedničkog objašnjenja. Prvi dio obraduje jednu gotovo nepomičnu povijest, povijest čovjeka u njegovim odnosima s okolinom koja ga okružuje; jednu polaganu povijest koja teče, koja se transformira, sastavljenu često od upornih povrataka, ciklusa koji se bez prestanka ponavljaju. Nisam želio zanemariti tu povijest, gotovo izvan vremena, u dodiru s mrrvim stvarima, niri se, pri toj temi, zadovoljiti s onim tradicionalnim geografskim uvodima u povijest, uzaludno smještenim na po četak mnogih knjiga, s njihovim mineralnim pejzažima, njihovim oranicama i njihovim cvijećem koje prikazuju tako površno i koje više nikad ne spomenu, kat) da se cvijeće ne vraća sa svakim proljećem, kao da se stada zaustavljaju u svojim kretanjima, kao da brodovi ne plove po stvarnom moru koje se mijenja s gotlišnjim dobom. Ispod te nepomične povijesti razlikujemo jednu povijest usporena ritma: gotovo bismo rekli, kad izraz ne bi odstupao od svoga punog značenja, jednu socijalnu povijest, povijest grupa i grupica. Kako ti dubinski valovi podižu sveukupnost sredozemnog života, eto što sam se pitao u drugom dijelu svoje 17
Sredozemlje i sredozemni svijet u doba Filipa II. knjige, proučavajući redom ekonomije, države, drušrva, civilizacije, pokušava jući. napokon, da bih bolje osvijetlio svoju koncepciju povijesti, pokazati 1tako sve te sile iz dubine djeluju na složenom području rata. Jer rat, poznato nam je, nije čisto područje individualne odgovornosti. Treći dio, naposljetku, obraduje tradicionalnu povijest, povijest po mjeri ne čovjeka već jedinke, dogadajnu povijest Paula Lacombea i Françoisa Simianda: površinskog djelovanja, valova koje podižu plime svojim moćnim kreta njem. Povijest kratkih, brzih, nervoznih oscilacija. Krajnje senzibilna po de finiciji, najmanji korak uzbunjuje sve njezine mjerne instrumente. Ali takva kakva jest. ona je od svih najstrasnija, najbogatija u humanosti, najopasnija također. Nemojmo se pouzdati u tu još usijanu povijest, onakvu kakvom su je suvremenici osjetili, opisali, proživjcli, u ritmu svoga života, kratkog poput našeg. Ona ima dimenziju njihova gnjeva, njihovih snova i njhovih iluzija. I I 16. si., nakon prave renesanse, uslijedit će renesansa siromašnih, poniznih, željnih pisanja, međusobnog pripovijedanja, pripovijedanja o drugima. 'To preeiozno piskaranje prilično je iskrivljujuće, ono osvaja izgubljeno vrijeme, zauzima u njemu mjesto izvan istine. Upravo će u jedan takav bizarni svijet, kojemu će nedostajati jedna dimenzija, biti prenešen povjesničar koji čita isprave Filipa II, baš kao da sjedi na njegovu mjestu; svijet živih strasti zacijelo; slijep poput svakog živog svijeta, poput našeg, koji se ne brine za povijest dubine, za njezine žive vode kojima plovi naš brod, najpijaniji od svih brodova. Jedan opasan svijet, ali kojemu smo zavjetovali čarolije i uroke, utvrdivši prethodno te velike podvodne struje, često tihe, i čiji se smisao otkriva tek kada se obuhvate velika vremenska razdoblja. Gromki događaji često su samo kratki trenuci, očitovanja tih širokih sudbina koji se objašnjavaju isključivo njima. l ako smo stigli do dekompozicije povijesti na slojevite planove. Ili. ako baš hoćete, do razlikovanja, u vremenu povijesti, jednog geografskog vremena, jednog socijalnog vremena, jednog individualnog vremena. Ili, ako vam je još draže, do dekompozicije čovjeka u jednoj povorci likova. To će mi se možda najteže oprostiti, čak i ako priznam da tradicionalne podjele također frakcioniraju živu i temeljno jednu povijest, čak i ako potvrdim, protivno Rankeu ili Karlu Brandiju, da povijest-pripovijest nije samo jedna metoda ili objektivna metoda u pravom smislu riječi, već je ona također i jedna filozofija povijesti; čak i ako potvrdim, i ako potom dokažem da ti planovi žele biti tek pripovjedačka sredstva, da si nisam prepriječio put idući od jednog do drugoga... Ali čemu se sada braniti? Ako mi bude prigovoreno da sam loše objedinio elemente ove knjige, nadam se da će se ipak naći posve dobro napisanih dijelova, prema svim pravilima naših djela. Također se nadam da mi neće biti prigovoreno da sam previše ambiciozan, zbog moje želje, moje potrebe da gledam široko. Povijest možda nije osuđena da proučava samo vrtove okružene zidovima. Inače bi propustila jednu od aktualnih zadaća, zadaću da odgovori i na tjeskobne probleme vremena, da ostane u vezi sa znanstvenim disciplinama koje su tako mlade, ali koje već vladaju čovjekom? Može li biti stvarnog humanizma, 1946., bez ambiciozne 18
Predgovor povijesti, svjesne svojih zadaća i svoje goleme moći? ..To je strah od velike povijesti koja je ubila veliku povijest-, pisao je 1942. Bdmond Tarai. Kad hi harem mogla oživjeti! 1 Svibnju J946.
l’opis mojih zahvala je dugačak. Točnije, zahtijevao bi cijeli svezak. Ograničit ču se na glavne Zahvale bih uputio svojim profesorima sa Sorbonne, .Sorbonne od prije dvadeset pet godina: Albenu Demangeonu. limilcu üourgeoisu, Georgesu Pagèsu. Mauriccu llolleauxu, llenriju llauseru, koje mu dugujem svoju prvu orijentaciju prema ekonomskoj i društvenoj povijesti i čije mi je iskreno prijateljstvo bilo od velike pomoći. U Alžiru sam uživao prijateljsku pomoć Georgesa Yvera, Gabriela lïsquera, limilca-Pelixa Gautiera. Renéa Lespćsa; bilo mi je zadovoljstvo godine 1931. slušati tamošnja sjajna predavanja I lenrija l’ircnnca. Posebno zahvaljujem španjolskim arhivarima koji su mi pomogli u mojim istraživanjima i dali mi prvu pnduku iz hispanizma. Marianu Alcoccnt, Angelu dc la Plaza. Miguehi Dordonuuu. Iticardu Magdaleni, Gonzalu Ortizu .. Spominjem ih sa zadovoljstvom, sve njih i naše rasprave u Simancasu. -povijesnoj- prijestolnici Španjolske. U Madridu me je Prancisco Rodriguez Marin primio prinčevskoin dražesti... Također se zahvaljujem arhivarima Italije. Njemačke i francuske koje sam obasuo zahtjevima u lijeku svojih istraživanja. Posebno mjesto u svojim zahvalama posvećujem g. Truhelki. uglednom astronom u, neusporedivom arhivaru iz Dubrovnika, koji mi je bio veliki prijatelj na mojim putovanjima kroz arhive i knjižnice. Broj mojih kolega i studenata iz Alžira. Sâo Paula i Pariza koji su mi pružih pomoć također je velik, raspršen po svijetu. Posebno se zahvaljujem EarluJ. Ilamiltonu. Marcclu Datuillonu. Robemi Ricardu. Atulrću Avmardu, koji su mi na različite načine osigurali svoju suradnju. Oci mojih drugova iz zatočeništva, dvojica su surađivala na mom radu, odvjetnik Addć-Vidal. branitelj na Prizivnom sudu u Parizu. Maurice Rouge, urbanist i svojedobno povjesničar. Naposljetku, nisam zaboravio ni pomoć koju mi nikada nije uskratila mala grupa iz Revue Historique — Maurice Crouzet i Charles-André Julien — u vrijeme kada su Charles Bernom i Louis Eiscnmann lamo štitili našu agresivnu mladost. Vodio sam računa, u lijeku unošenja posljednjih ispravaka u svoju knjigu — o primjedbama i sugestijama koje su mi uputili Marcel Bataillon. Émile Coornaen, Roger Dion i Ernest Lthro usse Najveći je moj dug prema Analima, njihovom učenju i duhu. Poznalo je da se nastojim iskupiti što bolje mogu. Samo sam jednom prije rata susreo Marca Ulocha. Vjerujem međutim da mogu reći kako mi tti najmanja njegova misao nije strana. Neka mi. na kraju, bude dopušteno da dodam kako se bez blagonaklone i energične potpore l.ucicna frbvrca ovaj posao ne bi zacijelo dovršio ovako brzo. Njegovo ohrabrivanje i njegovi savjeti izvukli su me iz jednog dugog stanja uznemirenosti glede osnovanosti moga poduhvata. Bez njega bih. posve sigurno, m orao ponovno poduzeli svoja istraživanja i zabilješke. Neprilika je velikih poduhvata da se čovjek u njima izgubi, kadšto i s užitkom.
19
PREDGOVOR drugom izdanju Dugo sam oklijevo da li da redigiram Sredozemlje. Neki su mi prijatelji savjetovali da ništa ne mijenjam, ni jednu riječ, ni jedan zarez, govoreći mi čak da ima prednosti u tome što jedan tekst koji je postao klasičan ne treba mijenjati. Je li im bilo razborito vjerovati? Pod naraslom težinom naših znanja, pod pritiskom srodnih humanističkih znanosti, povijesne knjige zastarjevaju danas brže nego ikad. Njihov rječnik sazrijeva u trenutku; ono stoje bila njihova novost ubrzo postaje općeprihvaćeno; i usavršeno se objašnjenje samo od sebe ponovno dovodi u pitanje. Osim toga, Sredozemlje ne potječe iz godine 1949., kada je objavljeno, čak ni iz 1947., godine kada sam ga obranio kao dizertaciju na Sorbonni. Ono je u svojim grubim crtama bilo utvrđeno, ako već ne u potpunosti napisano 1939., na kraju prve mladosti obasjane Analima Marca Blocha i Luciena Pehvrea, koje je ona izravan plod. Čitatelj se također neće dati zavarati takvim argumentima predgovora prvom izdanju: argumentima koji ustaju protiv za starjelih pozicija, danas zaboravljenih u svijetu istraživanja, ako već ne u svijetu nastave. Naša jučerašnja polemika bori se sa sjenama. Vrlo rano sam, dakle, bio siguran da bi novo izdanje podrazumijevalo jednu ozbiljnu, čak i potpunu redakciju, da mi za njegovo opravdanje ne bi dostajalo samo da dodam karte, crteže, grafikone i ilustracije koje mi je okrutnost vremena godine 1949. zabranila da uvrstim. Ispravci, dodaci, prerad be, kadšto su i znatni, tim prije što sam morao voditi računa ne samo o znanjima, već također i o onome što često ide još i dalje, o novim problematikama. Nekoliko je poglavlja moralo biti nanovo napisano. Svaka sinteza, kao što je ponavljao Henri Pirennc, ponovno potiče poseb na istraživanja. Ona nisu nedostajala ni nakon izlaska moje knjige. Nekad su ona pratila mene, danas sam ja njihov zarobljenik. Bile bi mi potrebne stranice i stranice da iskažem golemi rad koji su nakon 1949. na područjima koja se izravno tiču ovoga djela obavili, svojim objavljenim ili neobjavljenim knjigama i studijama, Orner Lutfi Barkan i njegovi učenici, Julio Caro Barroja, Jean-Fran çois Bergicr, Jacques Berque, Ramon Carande, Alvaro Castillo Pintado, Federico Chabod. lluguettc i Pierre Chaunu, Carlo M. Cipolla, Gaetano Cozzi, Jean Delumcau, Alphonse Dupront, Elena Fasano, René Gascon, José Gentil daSilva, Jacques Fleers, Emmanuel Lc Roy Ladurie, Vitorino Magalhas Godinho, Her mann Kcllenbcnz, Henri Lapeyre, Robert Mantran, Felipe Ruiz Martin, Frédéric Mauro, Ruggiero Romano, Raymond dc Roover, Frank Spooner, Jorjo Tadic, Alberto Tcnenti, Ugo Tucci, Valentin Vazquez de Prada, Pierre Vilar i, na kraju, radovi grupe koje su obavili, neprežaljeni José Vicens Vives s njegovim sjajnim učenicima. Često sam, vrlo blisko, surađivao u obradi tih radova. Napokon, i sâm sam mnogo pridonio informacijama prvog izdanja, u tijeku istraživanja i čitanja obavljenih u arhivima i knjižnicama Venecije, Parme, 20
P redgovor
Modene, Firence, Gonove, Napulja, Pariza, Beča, Simancasa, Londona, Krakova, Varšave. Sve je te svežnjeve trebalo razvrstati. Л potom su se pojavila podmukla pitanja metode. Ona se postavljaju i na razini jedne knjige koja uprizoruje mediteranski prostor, obuhvaćen u njegovim najširim granicama i u svoj punini njegova mnogostrukog života. Proširiti informaciju znaci, nužno, ukloniti, osloboditi se starih problema, zatim se ponovo suočiti s njima, teških i neizv jesnih rješenja. S druge strane, u tijeku petnaest godina koje dijele ovo novo izdanje od prvoga, i sam sc autor promijenio. Nije bilo moguće dirnuti u knjigu a da se same od sebe ne poremete određene ravnoteže u načinu mišljenja, i čak problematika koja je njihova glavna artikulacija, ona dijalektika prostor-vrijemc (povijest-geografija) koja je opravdala prvobitne pripremne radove na knjizi. Ovaj puta, oslobodio sam i istaknuo perspektive tek naznačene u prvobitnom tekstu. Hio sam potaknut ekonomijom, političkom znanosti, odre đenom koncepcijom civilizacija, jednom pažljivijom demografijom. Umnožio sam tumačenja koja, ako se ne varam, unose novo svjetlo sve do same srži moga pothvata. Bitan problem ostaje, međutim, isti. To je problem svakog povijesnog djela: može li se istodobno obuhvatiti, na ovaj ili onaj način, povijest koja se brzo transformira, stavlja u prvi plan činjenicu samih svojih promjena i svojih događaja — i jedna tajna, i malo tiša povijest, zacijelo diskretna, za koju njeni svjedoci i akteri gotovo i ne znaju, i koja se opire, bilo kako bilo, tvrdoglavu nagrizanju vremena? Ta odlučujuća kontradikcija, koju uvijek treba objašnja vati, pokazuje se kao veliko poznato i istraživačko sredstvo. Primjenjiva u svim područjima života, ona nužno zaodijeva različite oblike prema terminima usporedbe. Sve više se ukorjenjuje navika da se ukratko govori o strukturama i konjunkturama, od kojih jedne opisuju kratko vrijeme, druge dugo vrijeme. Postoje očito različite strukture, također i različite konjunkture, i trajanja tih konjunktura ili tih struktura variraju sa svoje strane. Povijest prihvaća, otkriva mnogostruka objašnjenja, od jednog vremenskog »odmorišta« do drugog, po okomici. I na svakom odmorištu postoje veze, korelacije po horizontali. To je ono što je već, jednostavnijim i oštrijim izrazima, objašnjeno u predgovoru prvome izdanju, u kojem iznosim svoje prvobitne namjere i najavljujem nasta vak poglavlja ove knjige. 19- lipnja 1963-
Karte i crteži za ovo drugo izdanje načinjeni su prema mojim uputama u Kartografskom laboratoriju VIe Section de l’École des hautes Études, pod vodstvom Jacquesa Bcrtina. Također zahvaljujem gdici Marthe IJriata, gdi Marianne Mahn, A. Tenentiju i M. Keulu na pomoći u verifikaciji bibliografije i ispravljanju korekturnih otisaka. 21
PREDGOVORI trećem izdanju Početku ovoga trećeg izdanja posvetit ću tek nekoliko redaka. Ponajprije, ono izlazi bez novih izmjena koje sam želio unijeti. Za to ne treba optuživati moga izdavača nego teškoće u kojima se danas koprca izdavačka industrija. Objaviti ovako veliko djelo uistinu zahtijeva krajnju izdržljivost. Odustao sam dakle od revizije svoga djela kako bih uzeo u obzir brojne studije koje, već desetak godina, mijenjaju tu i tamo koju pojedinost, čak i cijele dijelove goleme slike mora. Malo pomalo, otkrivaju nam se bogatstva turskih arhiva, iako sporo, vrlo sporo, po mojem mišljenju. Najviše se mijenja problematika našeg poziva. Ja ne vidim više društvo, ili državu, ili ekonomiju egzaktno kao jučer. Citatelj'će toga moći postati svjestan tek kad usporedi tri sveska Materijalne civilizacije i kapitalizm a, koji je u tisku, gdje sam mogao bolje formulirati svoja stajališta i objasniti, čak i u mojim očima, začuđujuću preživjelost relativnog napretka Sredozemlja. Barem ta tečevina, koju je davno donijela ova knjiga, ostaje izvan svakog osporavanja. Ja se tomu naivno veselim, odnosno bezuvjetno, kao da sam Španjolskoj, Italiji i drugim zemljama Unutrašnjeg mora povratio sretne godine ili barem dosta briljantne koje im je tradicionalna povijest uskratila. 16. ožujka 1978.
četvrtom izdanju Ovo izdanje donosi tek nekoliko ispravaka i malih dodataka. Vidjeti osobito svezak 1, stranice 578 i dalje, i svezak II, stranicu 131. 8. lipnja 1979-
22
PRVI 1Ж)
UDIO SREDINE
Kao što mu i najavljuje naslov, ovaj je prvi dio u znaku stanovita zemljopisa koji osobitu pažnju poklanja ljudskim podacima. On je također, pa i još više, traženje jedne određene povijesti. Da su ispravno datirane obavijesti i bile brojnije, ne bismo se bili mogli zadovoljiti istraživanjem ljudskoga zemljopisa koje bi bilo strogo ograničeno na razdoblje od 1550-1600. godine — čak ako bi se ono vodilo u varljivu traženju određenog determinizma. Kako su ta svjedočanstva bila nepotpuna, kako ih povjesničari nisu sustavno prikupili, kako naša žetva, unatoč obilju, ostaje nedostatna, da bi se razjasnio ovaj kratki trenutak sredozemnoga života između 1550. i 1600. godine, valjalo je kako tako nasumce uklopiti i prizvati slike, krajolike, zbilje što ovise o drugim razdobljima, prethodnima ili budu ćima, pa čak i sadašnjima. Prema tome, kroz prostor i vrijeme, sve ovo pridonosi tomu da na površinu izbije usporena povijest koja otkriva trajne vrijednosti. I: toj igri zemljopis prestaje biti ciljem samom sebi da bi postao sredstvom. On pomaže da se pronađu najsporije strukturalne zbilje, da se organizira postav ljanje u perspektivu prema crti protjecanja najdužeg trajanja1. Zemljopis koji, kao i povijest, možemo o svemu pitati daje tako prvenstvo gotovo nepomičnoj povijesti, dakako, pod uvjetom da se ona drži njegovih pouka i da prihvati njegove razdiobe i kategorije. Sredozemlje je u najmanju ruku dvojako. Ono je sastavljeno ponajprije od niza zbijenih, planinskih poluotoka koje presijecaju bitno važne ravnice: Italija, Balkanski poluotok, Mala Azija, Sjeverna Afrika i Iberski poluotok. Zatim medu te minijaturne kontinente more uvlači svoje velike, zamršene, rastrgane prostore, jer Sredozemlje je prije »skup mora« nego cjelovita morska masa. Takve su te dvije pozornice — poluotoci i mora — koje ćemo razmatrati u prvome redu da bismo utvrdili opće uvjete za život ljudi. Ali oni neće biti dostatni. S jedne strane, prema jugu, Sredozemlje je slabo odvojeno od goleme pustinje koja seže, bez prekida, od atlantske Sahare do pustinje Gobi i sve do Pekinških vrata. Od juga 'Tunisa do juga Sirije, ta pustinja čak izravno izlazi na more. Više negoli susjed, ona je gost, kadšto na smetnju i uvijek zahtjevan. 'Tako je pustinja jedno od lica Sredozemlja. S druge strane, prema sjeveru, Europa je nastavak sredozemnog kraja, od njega prima mnogostruke udarce, i to povratne, koji su isto tako brojni i često presudni. Sjeverna lîuropa, s onu stranu maslinika, jedna je od trajnih zbilja u povijesti Sredozemlja. I upravo će uspon te Europe, povezane s Atlantikom odlučiti o čitavoj sudbini mora na izmaku 16. stoljeća. Stoga 1, 2. i 3. poglavlje govore o raznolikosti mora i šire njegov prostor u daljine. Može li se, pod tim uvjetima, govoriti o fizičkom jedinstvu mora (4. poglavlje. Klima) — ili o ljudskom i nužno povijesnom jedinstvu (5. poglavlje, Putovi i gradovi)? To su etape jednog dugog uvoda koji ima nakanu nacrtati lica i lice Sredozemlja kako bi se svladala i bolje shvatila, ukoliko je moguće, njegova raznobojna sudbina. 25
Poglavlje 1
Poluotoci: planine, visoravni i ravnice
Pet poluotoka Unutrašnjeg mora sliče jedan drugome. Ako se misli na njihov reljef, redovito se sastoje od mnogih planina, nekoliko ravnica, rijetkih brežuljaka i prostranih visoravni. Ne misleći da je to jedini način seciranja njihovih masa, razdijelimo ih prem a tim jednostavnim obi lježjima. Svaki se elem ent ovih zagonetki veže za jednu posebnu obitelj i ovisi o jednoj očevidnoj tipologiji. Ostavimo stoga poluotoke kao autonom ne svjetove kako bismo vidjeli samo podudarnost njihove grade. Drugim riječima, razbacajmo kvadratiće slagalice, usporedimo što se da usporediti. Čak na planu povijesti, ovo mrvljenje i ponovno razvrstavanje unijet će nešto više svjetlosti.
1. Prvo planine Sredozemlje se određuje kao more između zemalja koje ga okru žuju. 1još bi trebalo razlikovati između tih kopna koja obavijaju i pritišću more. Zar Sredozemlje nije, ponajprije, more među planinama? Važno je to posebno istaknuti na planu povijesti jer se obično zanemaruje zabilježiti tu činjenicu i njezine mnogobrojne posljedice. Fizičke i lju d s k e zn ač a jk e
Geolozi to znaju i objašnjavaju. Sredozemlje je, kažu oni, čitavo smješteno u zoni nabiranja i tercijarnih pukotina koje presijecaju Stari svijet, od Gibraltara do Indonezije: ono je čak doslovno dio te zone. Novija su nabiranja, jedna stara kao Pireneji, druga kao Alpe, preuzela i pokrenula taloženje jednog drugog Sredozemlja, mnogo prostranijeg od ovog našeg, poglavito golemih vapnenastih naslaga koje su ponegdje deblje od 1.000 m. Ova su snažna nabiranja, dosta redovito, udarala o kvrge starih i tvrdih stijena koje su se kadšto uzdigle (kao Kabilija) ili se 26
P oluotoci. p la n in e , r ix o r a r n i i ra rn icc
pak uključile u velike lance, kao šio je slučaj s M ercanlourom i brojnim aksijalnim masivima Alpa ili Pireneja. Još su se češće srušila — šio je popraćeno više ili manje vulkanizmom — i prekrila morskim vodama. 2 — N e b ir a n ja Sre d o z e m lja
Hercmski masivi su iscrlkani, olpsko nabrrori|0 crne su boie, bi|ele сме oznaćuiu smier lovaca. N a jugu, sahorska plorforma bijele je boje, obrubljuje Sredozemlje od Tunisa do Sirije. Prema isloku, leklonske pukolme Mrtvog i Crvenog m ora. Prema sjeveru, ravnice su bi|ele boje, unulor-olpske ili von-olpske. Isloćkanosl oznočovo krajnji doseg nekadašnjih ledeniako.
Premda isprekidane morskim bazenima, planine se podudaraju s jednog ruba na drugi geosinklinala i organiziraju se u skladnim sustavi ma. Jedan most povezivao je Siciliju s Tunisom; drugi, betijski, postojao je između Španjolske i Maroka; egejski se protezao od Grčke do Male Azije (njegov je nestanak bio tako nedavan da bi se, geološki, poklapao s biblijskim Potopom) — a da ne govorimo o kontinentima kao što je Tirenida od koje su ostali tek otoci kao svjedoci i fragmenti zakvačeni o obale. Svakako, treba pretpostaviti da geološke hipoteze odgovaraju zbilji — jer se ovdje radi o hipotezama2. Ono što je stečeno, u svakom je slučaju arhitektonsko jedinstvo tog sredozemnog prostora kojemu planine tvore »kostur«; glomazni, prekomjerni kostur koji je posvuda prisutan i svagdje probija kožu. Tako su planine posvuda oko mora, osim nekoliko beznačajnih prekida, kao što su Gibraltarska vrata, prag Naurouzea, ronski prolaz i tjesnaci što vode od Egejskog u Crno more. Značajni otvori postoje tek 27
111)10 SKIÏDINI-:
od južnog Tunisa prema Siriji, gdje na nekoliko tisuća kilometara saharski stol, više ili manje izdignut, izravno dodiruje more. • Dodajmo da su to visoke, široke i beskrajne planine: Alpe, Pireneji, Apenini. Dinarske Alpe, Kavkaz, planine Anatolije, Libanoni, Altas i španjolski Kordiljeri. Dakle, vrlo snažne pojave koje mnogo iziskuju. Neke poradi svoje visine, druge poradi zbijenih oblika ili teško pristu pačnih, dubokih i uvaljenih dolina. K moru okreću impozantna i odboj na lica5. Sloga Sredozemlje nisu samo krajolici vinograda, maslinika i urba niziranih sela, tek ukrasni obrub, već, posve blizu, uz njega priljubljen visoki, glomazni kraj, taj ustobočeni svijet nakostriješenih bedema, svijet rijetkih kuća i zaselaka, »vertikalnih sjevera«4. Ovdje ništa ne podsjeća na Sredozemlje gdje cvjeta naranča. Zime su tu oštre. Snijeg obilno pada na marokanskom Atlasu, kada Leon Ai'rikanac, prelazeći ga zimi, ima tu nesreću da mu ukradu prtljagu i odjeću5... Ali koji putnik Sredozemljem nije i sam upoznao te lavine lošeg godišnjeg doba, zakrčene ceste, sibirske i polarne krajolike neko liko kilometara od sunčane obale, crnogorske kuće prignječene snije gom, ili u Kabiliji, prijevoj Tirurdat, utok širokih vrtloga gdje u jednu jedinu noć zna pasti i do 4 m snijega? Skijaši Chréje spuste se za jedan sat u Alžir prekrit ružama dok 120 km dalje, na Djurdjuri, kraj cedrove šume Tinđa, domoroci golih nogu upadaju u snijeg sve do bedara. Tko ne zna za one kasne snjegove usred ljeta što »rashlađuju oči«, kako kaže jedan putnik6? Zebrasto šaraju svojim bijelim crtama vrh Mulhacen dok u njegovu podnožju Granada zamire sva izgorjela od vrućine; hvataju se za Tajget, iznad tropske doline Sparte; zadržavaju se u udubinama libanonskih planina ili u »ledenicama« Chréje'... Upravo ti snjegovi objašnjavaju, u Sredozemlju, dugu povijest »snježne vode« koju je Saladin nudio Rikardu I. Lavljega Srca i koju je princ Don Carlos pio sve dok od nje nije umro u vrućemu mjesecu srpnju 1568.8 u zatvoru madridske palače. U 16. stoljeću u Turskoj, ta voda čak nije bila povlastica bogatih. U Carigradu, ali i drugdje, na primjer u Tripoliju u Siriji9, putnici opisuju trgovce od kojih se za nekoliko novčića može dobiti snježna voda, komadi leda i šerbeti10. Belon du Mans nam kaže da je snijeg iz Burse u Istanbul stizao čitavim bačvama11. Tu ga se moglo naći u svako godišnje doba, tvrdi i Busbec, koji se čudi janjičarima koji ga piju svaki d an u Amaziji, u Anatolijiu taboru turske vojske12. Trgovina snijegom toliko je znatna da se i paše miješaju u eksploataciju »rudnika leda«: Mehmed-paša zarađivao je na tome, kaže se 1578, do 80.000 cekina godišnje15. 28
Poluotoci: planine, visoravni i ravnice
Naprotiv, u Egiptu gdje je izmjenom brzih konja stizao snijeg iz Sirije u Kairo, u Lisabonu kamo se donosio izdaleka1*, u Oranu, špa njolskoj utvrdi, kamo je snijeg stizao iz Španjolske brigantinima Intendanture1*5, na Malti, gdje su Vitezovi, ako im je vjerovali, umirali kad snijeg ne bi došao iz Napulja, jer su im bolesti iziskivale »taj pouzdani lijek«16, bila je to raskošna živežna namirnica. Međutim, u Italiji kao i u Španjolskoj, snježna je voda, čini se, bila prilično rasprostranjena. Njom sc objašnjava rano umijeće pripremanja sladoleda i šerbetar . l i Rimu je njezina prodaja toliko unosna da je predmet monopola1”, l i Špa njolskoj, snijeg je nabijan u bunare gdje se čuvao sve do ljeta19. Zapadni hodočasnici na putu za Svetu zemlju čude se, 1494. godine na sirijskoj obali, gledajući kako vlasnik lađe dobiva na poklon »vreću punu snijega, viđenje koje je u ovoj zemlji i u mjesecu srpnju ispunilo najvećim čuđenjem cijelu posadu«20. Na toj istoj sirijskoj obali jedan se Mlečanin. 1553- godine, divi što »Mores«, u t nos utimur saccbciro, item spargunl nivem super cibos et su a e d u lia 2\ »sipaju snijeg po jelu i hrani kao što mi stavljamo šećer«. Sred vrućeg Sredozemlja ovi su snježni krajevi osobiti. Svojim pokretnim ljudstvom i svojom masom nameću se ravnici, primorskim rubovima, tim blistavim, ali sićušnim tvorevinama, čak i u opsegu, a na to ćemo se vratiti, gdje ta »sretna« područja imaju potrebu za ljudima i. trgujući obilno, za prometnim putovima. Oni sc nameću ravnici, ali je i zastrašuju. Putnik traži kako da zaobide zapreku, kako da se kreće po prizemlju, iz ravnice u ravnicu, iz doline u dolinu. Međutim, on, kad-tad, mora proći nekim hodnicima, klancima na zlu glasu: ali je to pribjegavanje što je moguće kraće. Putnik je donedavno bio prvenstve no zarobljenik ravnica, vrtova, žarkih obala i bogata života mora... Povjesničar je doista pomalo poput tog putnika. Zaustavlja se u ravnici, u tom kazališnom dekoru gdje se kreću moćnici koji vedre i oblače: ne čini se da se osobito želi upustiti u visoke i bliske planine. Mnogi bi bili iznenađeni njihovim otkrivanjem jer nikada nisu napustili gradove i svoje arhive. Pa ipak, kako ne vidjeti te nametljive aktere, te poludivlje planine, gdje čovjek raste poput žilave biljke, i koje su uvijek polupuste jer ih neprestano napušta? Kako ih ignorirati kad često dugim i strmim obalama izlaze na more22? Gorštak je tip čovjeka kojeg poznaje sva sredozemna književnost. Još od Homera, Krećani su nepovjerljivi prema divljacima s planina, a Telemah, vrativši se na Itaku, spominje se Peloponeza prekritog šumama gdje je živio medu prljavim seoskim stanovništvom, »jedaćima žira«2\
29
UDIO SKKDINI-:
O d re d iti p la n in u
Šio je zapravo planina? Dati jednu jednostavnu definiciju — na primjer, sveukupnost sredozemnih zemalja iznad 500 m — nepotrebna je preciznost. Valja da se radi baš o ljudskim, neizvjesnim granicama koje je teško prenijeti na zemljopisnu kartu. Raoul Blanchard davno nas je upozorio: »Definicija planine koja bi bila jasna i razumljiva sama je po sebi gotovo nemoguća«21. Hoćemo li kazati: planine su siromašni kantoni Sredozemlja, nje gove zalihe proletera? Uglavnom je to istina. Ali u 16. stoljeću ima i drugih siromašnih pokrajina i ispod crte od 500 m, barem aragonske stepe ili Pontinske močvare. K tome, mnoge su planine, ako ne bogate, ono barem pogodne i relativno naseljene. Neke vrlo visoke doline katalonskih Pireneja apsorbiraju »jednim dijelom, iz jednog sela u drugo, vlastito iseljavanje«25. Mnoge su planine bogate zato što su kišovite: prema riječima Arthura Younga, u sredozemnoj klimi nije važno tlo; »ono što čini sve, to su sunce i voda«. Alpe, Pireneji, Ril' i Kabilija, planine izložene atlantskom vjetru odreda su ozelenjeni pred jeli gdje raste gusto drveće i bujna trava26. Druge su planine bogate zemnim blagom. Ostale su pak nenormalno naseljene kao posljedica potiskivanja neplaninskog stanovništva, slučaj koji se ponovio stotinu puta. Jer planina je zaklon od vojnika ili gusara, o tome govore svi dokumenti, pa već i Biblija27. Kadikad to sklonište postane konačnim28. To dokazuje primjer Pusto-Vlaha, koje su iz ravnica protjerali slavenski i grčki seljaci i od tada, tijekom čitavog srednjovjekovlja, nomadiziraju slobodnim prostorima Balkana, od Galicije do Srbije i Egejskoga mora, uvijek gonjeni, ali i goneći druge29. Poput jelena »neopazice silaze niz planinu da ugrabe kakav plijen«, bilježi jedan putnik iz 12. stoljeća5". Preko čitavoga Poluotoka »sve do Matapana i na Kreti, gonili su svoja stada ovaca, u crnim kabanicama s kukuljačom, a dva najviša lanca, I lemus i Pind bila su im najbolja utočišta. Upravo s tih dviju planina oni naglo silaze u bizantsku povijest početkom 11. stoljeća«51. 1 oko tih planina još ih se u 19. stoljeću može vidjeti kao pastire, ratare i osobito vodiče karavana sastavljenih od mazgi koje su glavno sredstvo za prije voz robe u Albaniji i sjevernoj Grčkoj52. Brojne su, dakle, planine koje su iznimka tom pravilu siromaštva i praznine o kojima, uostalom, nalazimo toliko dokaza kod putnika i drugih svjedoka 16. stoljeća. Pusti su krajevi Gornje Kalabrije kojom 1572. godine putuje mletački izaslanik da se pridruži Donjuanu Austrij skom u Messini55; prazna je Sierra Morena u Kastiliji51 kao i Sierra Espadana i Bernia55, u kraljevstvu Valencije, o kojima se 1564. godine 30
Poluotoci: planine, visoravni i ravnice
raspituju, plašeći se nemira među Maurima i rata koji bi se utekao u ovaj visoki i teški kraj gdje su se pobunjenici, 1526. godine, već bili oduprli njemačkim plaćenicima; još su praznija i vječno prazna ona divlja i gola brda sicilske unutrašnjosti koja su kao i planine ponegdje nedostatno natapana i stoga neprijateljska čak i prema pastirskom životu36. No to su krajnji slučajevi. Za zemljopisca J. Cvijića3", planina balkanskog središta (nama preostaje da proširimo ili ne njegova opaža nja) je područje razasute naseljenosti po tipu zaselaka; naprotiv, u ravnici pripadaju tipu sela. Ova razlika vrijedi za Vlašku i, apsurdno, za Mađarsku te golema sela Puste kao i za Gornju Bugarsku gdje su zaseoci. nekoć polupastirski, poznati pod imenom kolibe. To vrijedi još za Staru Srbiju, Galiciju i Podoliju. Ali sve je to uvijek samo uopćeno. U mnogim slučajevima, teško bi bilo točno ubilježili na jednoj karti pojas sela dolje — često pravih gradova — i pojas zaselaka gore koji okupljaju svega nekoliko kuća, a kadšto tek jednu obitelj. Jedna pomno razrađena studija istog autora o bugarsko-srpskim pograničnim krajevima između Kumanila i Kuinanova38, utvrđuje nemogućnosti točnog razgraničenja. Zatim, kako proširiti tu zbilju balkanskoga kontinenta, takvu kakva jest, na sredozemni svijet, na susjednu Grčku39, na taj Zapad prožet pomorskim životom, koji je živio u strahu od gusarenja, postrani i iznad često pustošene i nezdrave ravnice? Misli se na velika, veoma visoka sela Korzike, Sardinije, Sicilije, Provanse, Kabilije i Rila. Ipak, bilo da je riječ 0 sićušnom zaseoku ili velikom selu, planinska je napučenost najčešće izgubljena u odveć široku prostoru, teškog saobraćaja, nešto poput prvih središta Novoga svijeta koja su također bila utopljena u preveliku prostoru, velikim dijelom nekorisnom И) ili neprijateljskom i poradi toga lišenom svakog dodira i razmjene bez kojih ne postoji obnavljanje civilizacije'1. Planina je primorana da u osnovi živi od same sebe, u pogledu onoga što je najneophodnije, da sve proizvodi pod svaku cijenu, obrađuje vinograde, uzgaja pšenicu, masline, čak i ako su tlo i klima nepogodni. Društvo, civilizacija i ekonomija, tu imaju obilježja arhaizma i nedostatnosti'*2. Može se dakle općenito govorili o razrjeđivanju planinske napučenosti, štoviše, o oslabljenoj, nepotpunoj civilizaciji koja je pos ljedica nedostatnoga ljudskog zaposjedanja. U jednoj lijepoj knjizi13, 1leinrich Decker proučavao je umjetničku civilizaciju Alpa: jest, ali Alpe su Alpe, to jest planina iznimna po svome bogatstvu, kolektivnoj disci plini, kakvoći ljudske naravi i brojnosti glavnih putova. Ne smijemo se nikako pozivati na Alpe kada je riječ o planinama Sredozemlja već radije na Pireneje: na njihovu silovitu povijest i primitivnu okrutnost. Premda su i Pireneji, postrance, povlašteni: u najgorem slučaju, mogli bismo govorili o pirenejskoj civilizaciji, ako se ovoj riječi da njezino staro 31
U D IO SIU -D IN U
značenje nepatvorene civilizacije. Pokrajina o kojoj će često biti riječi — katalonski Pireneji — doživjela je, od 11. stoljeća, stvaranje snažne romanske arhitekture11, koja je čudnovato tu preživjela sve do 16. stoljeća Jest, ali što je s Aurèsom, Rilom ili Kabilijom? P la n in e , civilizacije i relig ije
Planina je obično svijet postrani civilizacija, stvaranja gradova i nizina. Njezina se povijest sastoji baš u tome što je nema, ostajući, dosta redovito, izvan velikih civilizacijskih strujanja koja, ipak, sporo prolaze. Sposobna da se horizontalno pružaju daleko, u vertikalnom se smjeru pak pokazuju nesposobna pred zaprekom od tek nekoliko stotina metara. Tim visokim svjetovima koji gotovo ne znaju za gradove, sam Rim, unatoč svom čudesnom trajanju, malo je značio10 osim, možda, tek po vojničkim logorima koje je Carstvo, poradi svoje sigurnosti, moralo tu i tamo podići na rubovima nepokorenih gorskih masiva: takav je Lcon, u podnožju Kantabrijskoga gorja, Đemilah, sučelice nepokorivosli berberskog Atlasa, Timgad i dodatak Lambeze gdje je taborila Ша legio augusta... Latinski jezik nije nigdje ostavio traga u ovim neprijate ljskim gorskim masivima Sjeverne Afrike, Španjolske ili drugdje, i latin ska je kuća ostala ravničarska kuća1"7. Unatoč nekim lokalnim infil tracijama, planina Rimu ostaje zatvorena. Kasnije, kada je namjesto Cezarova Rima došao Rim svetog Petra, problem će ostati isti. Jedino tamo gdje je svoje djelovanje mogla uporno ponavljati, Crkva je uspjela pripitomiti i pokrstiti te pastire, te nezavisne seljake. A i tada joj je bilo potrebno silno mnogo vremena. U 16. stoljeću zadaća još uvijek nije bila obavljena, ni od strane katolicizma kao, uostalom, ni od strane islama, koji se spotakao o istu zapreku: Berbere Sjeverne Afrike, koje su štitili vrhunci, još je uvijek malo ili slabo pridobio Muhamed. Isto je tako s Kurdima u Aziji18. Dok, naprotiv, u Aragonu, u valencijskom kraju ili u zemljama Granade, planina ostaje pojasom vjerske nepokornosti, muslimanske19 trajnosti, jednako kao što visoki, divlji i »nepovjerljivi« brežuljci Lubérona štite valdenške trajnosti^’. U 16. stoljeću, posvuda su visoki svjetovi slabo povezani s prevladavajućim religijama uz more; posvuda postoji razilaženje i ka skanje brđanskog života. Dokaz tomu leži u samoj lakoći kojom, kada to dopuštaju okolno sti, nove religije u tim krajevima postižu masovna, premda nestalna, osvajanja. U balkanskome svijetu 15. stoljeća, cijeli lanci planina prelaze na islam, u Albaniji kao i u Hercegovini, oko Sarajeva, što je dokaz, prije svega, da su bile slabo povezane s kršćanskim crkvama. Ista se stvar ponavlja za Kandijskog rata, 1647. godine: znatan se broj kretskih 32
Poluotoci: planine, visoravni i ravnice
gorštaka, udruživši se s Turcima, odrekao stare vjere. Tako će također u 17. stoljeću, nasuprot ruskom nadiranju, Kavkaz prijeći Muhamedu i za vlastitu će upotrebu proizvesti jedan od najžešćih oblika islama*51. U planini, civilizacija dakle ostaje vrednoia male pouzdanosti. Pogledajmo toliko neobičan Pedraçin tekst u Historia cclcsiastica de Granada, koja je napisana u doba Filipa IV: »Nije čudno«, piše on, »što su stanovnici Alpujarrasa (vrlo visoke planine kraljevstva Granade) napustili svoju staru vjeru. Oni koji su ostali u tim planinama su cristianos viejos\ u svojim žilama nemaju ni kapi nečiste krvi; podanici su katoličkog kralja; pa ipak, u nedostatku učitelja i kao posljedica tlačenja kojem su izvrgnuti, tolike su neznalice u onome što bi trebali znali za postizanje vječnog spasa, da im ostaje jedva nekoliko tragova kršćanske vjere. Kad bi danas, nedaj Bože, Nevjernici zagospodarili njihovom zemljom, nemojmo misliti da bi ti ljudi dugo oklijevali napu stili svoju vjeru i prihvatiti vjerovanje pobjednika«52. Tako se ocrtava jedan poseban religijski zemljopis planinskih svje tova, koji je neprestano moguće uzimati, osvajati i ponovo osvajali. Ovo zapažanje daje smisao mnogim sitnim činjenicama koje iznosi tradicio nalna povijest. To što je sveta Tereza (kao dijete je sanjala da je našla mučeništvo medu Maurima Sierre de Guadarrame55) smjestila u Duruelo prvi re dovnički samostan reformiranog Karmela, značajna je činjenica koju valja zapamtiti. Kuća je bila vlasništvo jednog plemića iz Avile. »Trijem dosta prostran, soba s potkrovljem i mala kuhinja, eto«, piše svetica, »od čega se sastojalo to lijepo zdanje. Pošto sam ga pažljivo promotrila, pomislila sam da se od trijema može načinili kapelica, od potkrovlja kor, a od sobe spavaonica.« I baš se u toj »savršenoj potleušici« smjestio sveti Ivan od Križa s prijateljem, ocem Antunom de Heredia, koji mu se pridružio u jesen dovevši korskog brata Josipa. Oni življahu tu, u zimskim snjegovima, najskromnijim samostanskim životom, ali ne i zatvorenim: »česio su bosi odlazili strašnim putovima propovijedati kao divljacima evanđelje za seljake«5‘. Isto tako, jedno poglavlje misionarske povijesti daje nazrijeti vjer ski život Korzike u 16. stoljeću. Primjer je utoliko znakovitiji što su. nekoliko stoljeća ranije, franjevci propovijedali korzičkom narodu. Kak ve je tragove ostavilo ovo prvo ponovno katoličko osvajanje? Mnoge isprave pokazuju, u trenutku kad Družba Isusova pristaje na otoku da mu nametne svoj zakon i rimski red, kako čudnovatim postaje duhovni život toga stanovništva. Ćak kad svećenici i znaju čitati, latinski i grama tika im nisu poznati i, što je još gore, ne znaju podjele oltarskog sakramenta. Vrlo su često odjeveni poput svjetovnjaka; oni su seljaci koji rade u polju ili šumi i odgajaju vlastitu djecu naočigled sviju. Stoga 33
U D IO S U H D IN I;
je kršćanstvo njihovih vjernika moglo biti samo osebujno: ne znaju za molitvu i Očenaš; neki se ne znaju ni prekrižiti. Praznovjerja imaju pred sobom divnu budućnost. Otok je idolopoklonički i barbarski, napola izvan kršćanstva i civilizacije. Tu je čovjek prema čovjeku tvrd i nemilo srdan. Ubija se čak u crkvi, a svećenici se igraju kopljem i bodežom ili puškom, novim oružjem koje je osvojilo otok sredinom stoljeća i pospješuje prepirke... Dotle u trošnim crkvama kišnica curi, trava raste i gmazovi se nastanjuju... Uzmimo u obzir prirodno pretjerivanje misio nara s najboljim nakanama. Slika ipak ostaje istinita. A jedna je značajka nadopunjuje: ovaj poludivlji narod sposoban je za velike zanose, spek takularna oduševljenja. Dostatno je da naiđe neki strani propovjednik, pa da u crkvu nahrupe gorštaci, oni koji dođu zadnji, stoje vani, pod pljuskom kiše, a pokajnici se dolaze ispovijedati do duboko u noć55... Isto tako, u muslimanskom kraju, ono što se naslućuje u vezi s marabutskim osvajanjem planina Sousa u 16. stoljeću, predajom tadaš njih hagiografa — osobito Ibn Askara — daje nam do znanja u kakvoj su atmosferi čudesnosti živjeli sveci i njihovi štovatelji: »Nalazili smo ih pomiješane s mnoštvom spletkara, luđaka i priglupih ljudi«56. Nemojmo se čudili ako folklor tih visokih krajeva odaje primitivnu lakovjernost. Magijski postupci i praznovjerja ispunjavaju ovdje svagdaš nji život, potpomažu zanose, ali i najgore podvale5^. Jedna novela dominikanca Bandella58 odvodi nas u malo selo brešanskih Alpa počet kom 16. stoljeća: nekoliko kuća, izvorska voda, fontana, prostrane suše gdje se sprema krmivo i, usred svoga sitnog puka, župnik koji se brine da blagoslovi pragove kuća, suše, staje, da kazuje dobru riječ i daje primjer svojom krepošću. Ali u kojem jedna mlada gorštakinja, koja je došla da zagrabi vode iz fontane župnog dvora, raspaljuje požudu: »Prijete vam najgore nevolje«, objašnjava on svome stadu, »jedna ptica, grifon i anđeo tamanitelj na vas će nasrnuti da kazni vaše grijehe. Čim se ona pojavi, zvonit ću zvonima, a vi ćete prekriti oči i ostati nepomični«. Rečeno učinjeno: nitko se nije pomakao sve do dmgog.udarca zvona... I Bandello čak drži da se ne mora prigovoriti istinitosti njegove priče. Dakako, ovo je tek neznatan, jednostavan primjer koji treba stavili u golemi dosje o seljačkim praznovjericama što ga povjesničari još nisu pravo otvorili. Velike i tvrdokorne »đavolske« epidemije presijecaju, s jednog kraja na drugi, staro ljudstvo Europe, drže ga u budnosti, osobito u visokim krajevima koji žive u zakašnjenju s obzirom na tešku izolira nost. Vračevi, vraćanje, primitivna magija i crne mise, cvjetanja su jedne stare kulturne podsvijesti od koje se civilizacija Zapada ne uspijeva »razdvojiti«. Planine su povlašteno utočište tih nastranih kultura iz davnih vremena, koje i nakon renesanse i reformacije još uvijek žive. Potkraj 16. stoljeća, koliko li je doista »začaranih« planina od Njemačke Vi
Poluotoci: planine, visoravni i ravnice
do milanskih i pijemontskih Alpa, od Središnjeg masiva revolucionarne i »đavolske« uzavrelosti, pa sve do vojnika-nadriliječnika u Pirenejima, od l:ranche-Comté pa do Baskije! U pokrajini Rouergue, 1595. godine, »vračevi vladaju svjetinom i neznanjem stanovništva«; u blizini nema crkava, pa je i Biblija tu nepoznata. Posvuda se »sastanak vještica« pokazuje kao društvena i kulturna osveta, revolucija duha u nedostatku društvene revolucije koja se lucidno vodiv;. Zacijelo, davao putuje svim zemljama Europe krajem 16. stoljeća, a još više tijekom prvih desetljeća idućeg stoljeća; čini mi se da si u visokim predjelima Pireneja on čak otvara vrata Španjolske. U Navarri, 1611. godine, Inkvizicija strogo kažnjava sljedbu s više od 12.000 pristaša koji »obožavaju Demona, podižu mu žrtvenike i s njim prisno razgovaraju o svemu«'’". Ali ostavimo tu široku temu. U ovom nas trenutku zanima tek problem nesuglasnosti, kašnjenja na štetu planinskih svjetova. G o ršta čk a slo b o d a 61
Nepobitno je da život nizina i gradova slabo prožima ove visoke svjetove. Prodire kap po kap. Ono što se zbilo s kršćanstvom nije se zbilo samo s njim. Feudalni je režim, politički, društveni i ekonomski sustav, oruđe pravde, ostavio izvan svoje mreže većinu planinskih pojaseva. I ako ih se domogao, učinio je to površno. Ova se činjenica često ističe u vezi s planinama Korzike i Sardinije, što se također može provjeriti u Lunigiani koju talijanski povjesničari vide kao neku vrst kontinentalne Korzike, između Toskane i Ligurije62. Ovo se može provjerili svuda gdje su nedostatnost ljudskog materijala, njegova rijetkost i raspršenost onemogućili uspostavljanje države, dominantnih jezika i velikih civiliza cija. Istraživanja o krvnoj osveti dovela bi do istovrsnih zapažanja: zemlje krvne osvete (zamijetit ćemo da su to sve planinske zemlje) one su koje srednjovjekovlje nije oblikovalo i proželo svojim nazorima o leudalnoj pravdi6^ to su, na primjer, berberski krajevi, Korzika ili Albanija. U vezi s proučavanjima o Sardiniji, Marc Bloch6 *primjećuje da je tu srednjovjekovlje »poznavalo uvelike vlasteosko, a ne l'eudalizirano društvo«, samom činjenicom što je taj otok »dugo ostao sačuvan od velikih utjecajnih struja koje su prolazile kopnom«. To dovodi do toga da se naglasi otočnost Sardinije, a istina je da je to bilo presudna snaga sardske prošlosti. Ali uz nju, jednako snažna bila je i planina. Kao i more, ako ne i više, planina je odgovorna za izoliranost stanovništva; sve do naših dana, ona proizvodi odmetnike od zakona, patetične i okrutne, u Orgosolu kao i drugdje, koje na pobunu navodi uspostavljanje moderne države i karabinjera. Etnografi i filmski režiseri dohvatili su se te potre 35
UDIO SRI-DINI-
sne zbilje. «Onaj koji ne krade«, kaže lik iz jednog sardskog romana, »nije čovjek«65. Л drugi: »Zakon ja sam sebi određujem i uzimam ono Što je meni važno«66. Na Sardiniji kao i u Lunigiani, i u Kalabriji, kao i svuda gdje nam zapažanje (kad jc to moguće) otkriva prazninu s obzirom na velika povijesna strujanja — ako se društveni arhaizam (između ostalog krvna osveta) održava, razlog je jednostavan, planina je planina, to jest zapre ka. Istodobno je utočište, zemlja za slobodne ljude. Jer sve što civilizacija (društveni i politički poredak, m onetarna ekonomija) nameće kao stegu i podređenost, ovdje više čovjeka ne pritišće. Tu nema duboko ukorije njene zemljišne vlastele (»vlastelini Atlasa«, tvorbe Maghzena, novijeg su datuma); u 16. stoljeću, u Gornjoj Provansi, seoski plemić, »cavaier salvatje«, živi pored svojih seljaka i, poput njih, krči šikarje i ne zazire »plužiti« ni kopati zemlju i na magarcu nositi drvo i gnoj: on je stalna sramota »u očima provansalskog plemstva, uglavnom građanskog plem stva kao što je i talijansko«67. Ovdje nema bogatog, raskošnog svećenstva kojemu se zavidi i utoliko više podruguje: svećenik je jednako siromašan kao i njegova pastva68. Ovdje ne postoji gusta gradska mreža, dakle, nema administracije, a ni gradova u pravom smislu te riječi; dodajmo još da nema ni oružnika. U nižim su krajevima gusta, zagušujuća društva, svećenstvo vezano za nadarbine, oholo plemstvo i djelotvorna pravo suđa. Planina je utočište sloboda, demokracija i seljačkih »republika«. »Najstrmija su mjesta uvijek bila utočište za slobodu«, učeno kaže barun de Tott u svojim Memoarima69. »Obilazeći obalu Sirije«, bilježi on"10, »vidimo kako se despotizam (Turaka) proteže po čitavoj plaži i zaustavlja prema planinama, na prvoj stijeni, u prvom klancu koji se lako brani, dok Kurdi, Druzi i Mutualisi, gospodari Libanona i Anti-Libanona stalnom održavaju svoju nezavisnost«. Jadni turski despotizam! Gospo dar cesta, prijevoja, gradova i ravnica, što je on značio za visoke krajeve Balkana i drugdje, za visoke krajeve Grčke i Epira, Krete na kojoj se Skahoti po vrhovima izruguju svakom autoritetu još od 17. stoljeća, za visoke predjele Albanije gdje će se mnogo kasnije odvijati život Ali Paše od Tebelena? Je li Walibe, koji se mrskim osvajanjem u 15. stoljeću utvrdio u Bitoli, ikada zaista vladao? Njegova vlast obuhvaća, u načelu, grčka i albanska sela, ali svako je selo jedna utvrda, mala neovisna skupina, osinje gnijezdo kad se za to pruži zgoda7'. Zar ćemo se začudili što su, u takvim uvjetima, Abruzzi — najviši, najširi i najdivlji predjel Apenina — mogli izbjeći bizantskoj vlasti, vlasti Ravennskog egzarhata, polom papinskog Rima, premda Abruzzi čine rimsko zaleđe, premda sc Papinska država prošuljala prema sjeveru Umbrijom sve do Padske doline72? Zar ćemo se čuditi što je u Maroku bled es šiba, kraj nepokoran sultanu, uglavnom bio planina7-5? 36
Poluotoci: planine, visoravni i ravnice
Ove su se planinske slobode kadšto održale, još dosta očigledne i uporne sve do naših dana, unatoč stezi modernih administracija. U visokom marokanskom Atlasu, bilježi Robert Montagne" *, »sela koja se po padinama prostiru uz osunčana brzacima, kraj golemih oraha što ih zalijevaju nemirne vode s Altasa, ne znaju za kuće šika ili kalifata. Uzalud bismo u ovim dolinama tražili razlike između siromahova i bogataševa obitavališta. Svaki ovaj mali kanton tvori odijeljenu državu kojom upravlja jedno vijeće. Okupljeni na terasi, svi odjeveni u smeđu vunu, odličnici među sobom raspravljaju tijekom dugih sati o interesima sela; nitko ne podiže glas i, gledajući ih, ne bismo mogli otkrili tko im je predsjednik«. Sve se ovo sačuvalo lamo gdje se planinski kanton nalazi dosta visoko, postrani od velikih putova i gdje je teško pristupačan: danas je to relativno rijedak slučaj, a češći je bio prije umnožavanja cestovnih mreža. Tako je i Nurra, premda priključena ostalom dijelu sarđskog otoka pristupačnom ravnicom, dugo bila izvan dohvata cesta i vozila. Ova se legenda mogla čitati na karti iz 18. stoljeća koju su upisali pijemontski inženjeri: »Nurra, nepokoren narod koji ne plaća nikakve dažbine!«^-1. B o g atstv o i k o n a č n i ish o d p la n in e
Tako planina odbija veliku povijest, njezine terete kao i koristi. Ili ih prihvaća prešutno. Ipak, život je preuzeo na sebe da beskrajno miješa ljudstvo visina s ljudstvom nizina. U Sredozemlju ne postoje lokotom zaključane planine kakve su pravilo na Dalekom istoku, u Kini, Japanu, Indokini, Indiji i sve do poluotoka Malake76, i koje se, jer nemaju nikakve veze s prizemljem, moraju konstituirati kao autonomni svjetovi. Sredozemna se planina otvara putovima i tim se strmim, vijugavim i izlokanim putovima ide; oni su neka vrsta produžetka ravnice i njezine moći, preko visinskih predjela77. Marokanski sultan tu postavlja svoje harkasc, Rim šalje legionare, španjolski kralj terciosc, a Crkva svoje misionare i putujuće propovjednike78. Sredozemni je život zaista toliko moćan da nužno uzrokuje prskanje zapreka neprijateljskog reljefa u mnoštvo točaka. Od dvadeset tri prijelaza na Alpama u užem smislu, s njih sedamnaest već su se služili Rimljani79... Uz to je ta planina često ili, u najmanju ruku, previše napučena za svoja bogatstva. »Optimum naseljenosti« ovdje se brzo postiže i prekoračuje: ona mora povremeno svoj višak ljudi izručiti u ravnicu. Ne može se reći da su joj izvori bogatstva neznatni: ne postoji planina koja ne posjeduje obradiva tla u dnu dolina, po terasama raspoređenim duž padina. Ponegdje, u neplodnim vapnencima, postoje 37
:d i ( > s r i -o i n i :
taloži lliša ili lapora gdje se mogu uzgajati pšenica, raž ili ječam. Kadšto je zemlja plodna mjestimice: Spoleto se nalazi usred prostrane i raz mjerno bogate ravnice; Aquila, u Abruzzima, uzgaja šafran. Što se ide dalje prema jugu, lo se više podiže gornja granica kultura i korisnog drveća. Na sjeveru Apenina, danas, kestenovi rastu i na visini do 900 m; u Aquili. pšenica i ječam mogu uspijevati na 1.680 m; u Cosenzi, kukuruz, taj pridošlica iz 16. stoljeća, dopire do 1.400 m, a z o b d o 1.500 m: na padinama Iitne, loza se penje sve do 1.100 m, a kestenovi do 1.500 mS(1. U Grčkoj se pšenica uzgaja na 1.500 m, a vinova loza do 1.250 m81. 1; Sjevernoj su Africi granice još više. Prednost je planine upravo u tome što nudi toliko različita bogat stva, od masline, naranče i duda na niskim padinama do pravih šuma i pašnjaka na visinama. Kulturama se priključuju i uzgoj stoke: uzgoj ovaca, janjadi, koza. ali i goveda. Relativno brojnija nego danas, nekoć su vrvjela na Balkanu, pa čak i u Italiji i Sjevernoj Africi. Tako je planina područje mliječnih proizvoda i sireva82 (sardski se sir u 16. stoljeću punim brodovima izvozi u cijelo zapadno Sredozemlje), područje svježeg i upaljenog maslaca, kuhanog ili prženog mesa... Planinska je pak kuća gotovo uvijek kuća pastira i stočara, načinjena prije za stoku negoli za ljude85. Godine 1574, prelazeći planine Bugarske, Pierre Lescalopier radije spava »ispod stabla« nego u seljačkim kućama od nepečene opeke gdje stoka i ljudi spavaju »pod istim krovom... na tako odvratan način da im se ne može podnijeti miris«81. Dodajmo da je tadašnja šuma bila gušća od današnje85. Možemo je zamislili poput Nacionalnog parka Val di Corte, u Abruzzima, s gustim bukovim stablima što se penju sve do 1.400 m i njihovim stanovnicima: divljim životinjama, medvjedom i divljom mačkom. Bogatstvom luž njaka Monte Gargana hranilo se čitavo jedno stanovništvo drvosječa i trgovaca drvetom koji su najčešće bili u službi graditelja dubrovačkih galiona. Za te se šume, kao i za visinske pašnjake, podjednako medu sobom i protiv veleposjednika otimaju planinska sela. Polušume, poput makije, služe pak kao tereni za ispašu, kadšto i za vrtove i voćnjake; te polušume imaju svoju divljač i svoje pčele86. Ostale prednosti su mno štvo izvora, obilje vode koja je u ovim južnim zemljama dragocjena i naposljetku rudnici i kamenolomi. U planinama se doista nalaze gotovo sva bogatstva sredozemnog podzemnog blaga. Ali sve te prednosti nisu okupljene u svakom kantonu. Postoje planine kestenova (Cévennes, Korzika) s dragocjenim »kruhom sa sta bala«87 od kestena koji prigodice zamjenjuje pšenični kruh. Postoje planine dudova: one koje je vidio Montaigne oko Lucce, 1581. godine88, ili planine visokih predjela Granade. »Ovi ljudi«, objašnjavao je Franci sco Gasparo Corso, španjolski agent, Euldju Aliju, »Kralju« Alžira 1569. 38
Poluotoci: planine, visoravni i ravnice
godine89, »ovi ljudi u Granadi nisu opasni. Što su mogli protiv Kato ličkog kralja? Nedostaje im vještina u oružju. Čitav su svoj život samo kopali, čuvali stada i gajili dudova svilca...« Postoje još i planine oraha; danas se upravo pod stoljetnim orasima, za vedrih noći, u središtu sela, slave velike pomirbene svetkovine u berberskom Maroku90. Dakle, konačni zbroj planine nije toliko mršav kao što se pret postavlja a priori. Život je u njoj moguć, ali nije i lagan. Koliku muku iziskuje rad na tim padinama gdje se ne mogu upregnuti životinje! Rukom valja urediti šljunkovita polja; zadržati zemlju što bježi i klizi niz padine; u tom je slučaju opet treba nosili do vrha i zadržali je suhozi dom. Tegoban i beskrajan rad! Ako se prekine, planina se vraća divljini i sve treba raditi iznova. U 18. stoljeću, kad se katalonsko stanovništvo domoglo visokih kamenitih područja priobalnog gorskog masiva, naseIjenicise čude nailazeći, sred šikare, na goleme, još uvijek žilave masline i suhozide: dokaz da je njihovo osvajanje bilo ponovno osvajanje91. Gorštaci u gradu Taj surovi život92 kao i siromaštvo i nada u lakši život le mamac unosnih plaća potiču gorštaka da siđe: baixar sempre, mountar no. silaziti uvijek, nikad se ne uspinjali, kaže jedna katalonska izreka9-5. Razlog tomu je što su bogatstva planine, premda raznolika, uvijek oskudna. Čim se košnica napuni91, više nije dostatna; mirno ili ne, treba se rojiti. Sva su sredstva dobra za bijeg. Poput pokrajina Auvergne i osobito donedavnog Cantala, planina odbacuje sva nekorisna usta. muškarce, djecu, obrtnike, naučnike, prosjake95. To je burna povijest koju je teško pratiti. Ne zbog nedostatka isprava, kojih ima i odveć. Čim se napusti planinski prostor — prostor mračne povijesti — s ravnicama i gradovima dolazimo do područja sređenih arhiva. Gorštak, pridošlica ili recidivist silaska, uvijek naiđe dolje na nekoga koji će o njemu dati osobni opis, jednu više ili manje zabavnu skicu. Stendhal je vidio seljake iz Sabinijc u Rimu, na dan Uznesenja. »Spuštaju se s planina na ovo veliko slavlje u Svetom Petru i prisustvuju funzione^6. Pokriveni su suknenim kabanicama u dro njcima, noge su im opasane komadima platna i vezane konopcem u rombovima; uplašene su im oči zakrivene neurednom crnom kosom; uz prsa nose puštane šešire na kojima su kiša i sunce ostavili crvenkastocrnu boju; te seljake prati cijela obitelj koja je divlja kao što su i oni sami97... Stanovnici planina između Rima, jezera Turano, Aquile i Ascolija dosta dobro predočavaju, po mojem mnijenju«, dodaje Stendhal, »moralno stanje Italije oko godine 1400«98. U Makedoniji, 1890. godine, Victor Bérard susreće neizbježnog Albanca u slikovitoj odjeći konjanika 39
UDI O SIU-DINI-
i vojnika-gospodara". U Madridu, Théophile Gautier prolazi pokraj prodavača vode, »mladih galicijskih muchacbosa u kratkom kaputu boje duhana, kratkim hlačama, crnim dokoljenicama i šiljastom šeširu«100; je su li bili lako odjeveni i kad su se raspršili po Španjolskoj 16. stoljeća (muškarci kao i žene) u ventasima, o kojima govori Cervantes, u društvu svojih asturijskih susjeda101?Jedan od njih, Diego Suarez, koji je zacijelo bio vojnik i pisac oranskih anala potkraj 16. stoljeća, sam je pričao o svojim pustolovinama, bijegu iz očeve kuće dok je bio dijete i dolasku na gradilište Escoriala gdje neko vrijeme radi i drži da je dnevni obrok po njegovu ukusu, elplato bueno.K njegovi rođaci, porijeklom s planina Ovieda, isto tako dolaze da sudjeluju, poput mnogih drugih, u ljetnim poljoprivrednim radovima Stare Kastilije. On pak bježi malo dalje da ga ne prepoznaju102. Cijelim područjem Stare Kastilije prolaze gorštački doseljenici sa sjevera, koji se ponekad onamo vraćaju. Ta Montana, koja je nastavak Pireneja od Biskajskog zaljeva do Galicije, slabo hrani svoje stanovništvo. Mnogi su »zaostali« poput Maragatosa10\ o kojima će kasnije biti riječi, poput onih seljaka-prijevoznika »partida« iz Reinosa koji su dolazili na jug s vozilima krcatim kolutovima i dugama bačava, vraćajući se ponovno u svoja sela i gradove na sjeveru s pšenicom i vinom10'. Zapravo nema sredozemne pokrajine u kojoj ne vrve ovi gorštaci neophodni životu gradova i ravnica, osobiti po svojoj odjeći, uvijek čudnovati u svojim običajima... Spoleto, čijom visoravni prolazi Montai gne 1581. godine, na putu za Gospu od Loretta, središte je osebujnih iseljenika, trgovaca krojačkim priborom, raznosača vještih svim zanati ma, preprodavača i posrednika kojima je potrebita snalažljivost, proni cljivost i ne mnogo skrupula. U jednoj svojoj noveli, Bandello ih neočekivano prikazuje kao brbljavce, smione i nemirne, koji uvijek nalaze dovoljno argumenata i uvijek su uvjerljivi. Samo su Spoletini, kaže on, kadri narugati se tim jadnim đavolima dajući im blagoslov svetoga Pavla, izmamljujući im novac za bjelouške i bezube riđovke, navodeći ih da prose i pjevaju po trgovima, prodavajući im prašak od boba kao mast protiv svraba. Košarom obješenom oko vrata i pro vučenom ispod lijeve ruke, šetaju se po čitavoj Italiji prodavajući uz povike104... Ljudi iz Bergamaska106 — u Milanu obično kažu ljudi iz Contacta — također su poznati u Italiji 16. stoljeća. Gdje ih sve ne nalazimo? Lučki su istovarivači u Genovi i u drugim lukama. Nakon Marignana, nasta njuju se na majurima milanskog područja, za rata napuštenima107. Nekoliko godina kasnije, Cosimo di Medici nastoji ih privući u Livorno, grad groznice u kojem nitko ne želi živjeti. Sirovi, nezgrapni, priglupi, škrti, izdržljivi na radu, muškarci »obilaze po čitavom svijetu«, bilježi 40
Poluotoci: planine, visoravni i ravnice
Bandello108 (čak nalazimo jednog arhitekta, Giovannija Battistu Castella, zvanog cl Bcrgamascom , koji radi u Escorialu), »ali nikada ne potroše više od četiri quattrina na dan i ne leže u krevetu već na slami. Kad se obogate, oblače nedjeljno odijelo i kočopere se, ali nisu ništa velikodušniji i jednako su prosti ili smiješni. Pravi likovi iz komedija, po predaji su groteskni muževi koje njihove supruge šalju u »Corneto«: poput onog prostaka iz jedne Bandellove novele, kojemu je opravdanje, ako je to uopće opravdanje, da je svoju ženu našao u Veneciji medu onima koje ljubav prodaju za novčić iza Svetoga Marka110... Ali, zar portret ne prelazi u karikaturu? Gorštak je vrlo često ruglo ove gospode iz gradova i ravnica. U nj sumnjaju, plaše ga se, ismijavaju ga... U pokrajini Ardèche, još oko 1850, ljucli s planine spuštali bi se u ravnicu za velikih prigoda. Dolazili bi na mazgama s ormom, obučeni u svečana odijela, žene prepune zlatnih, zveckavih i šupljih lanaca. Sama odjeća razlikovala se od odjeće ravnice, premda je jedna i druga bila regionalna, a njihova arhaična ukočenost znala je izazvati smijeh gizda vih mještanki. Seljak iz ravnice bio je ironičan prema prostaku s brda, a ženidbe među njihovima obiteljima bile su rijetke111. Tako se podiže društvena, kulturna, pregrada koja pokušava zami jeniti nesavršenu zemljopisnu pregradu koju se neprestano preko račivalo, i to na tisuće različitih načina. Gorštak se kadšto spušta sa stadom, što je jedan od dvaju trenutaka planinske ispaše; kadšto se iznajmljuje u nizini, u jeku žetvenih radova, što predstavlja sezonsko iseljavanje, dosta često i mnogo rasprostranjenije nego što se obično misli: Savojci112 na putu prema donjoj Rhôni, Pirenejci unajmljeni za žetvu nedaleko od Barcelone, pa čak i korzički seljaci koji, u 15. stoljeću, svako ljeto dolaze u toskansko močvarno primorje11-4... Ponekad se nastane za stalno u gradu ili pak kao seljaci u nizini: »koliko provansalskih pa i kontadinskih sela, svojim vijugavim ulicama po strmim padi nama i visokim kućama, podsjeća na mala trgovišta sredozemnih Alpa«1ч, odakle su im došli stanovnici? Sve donedavno, za žetve, ovi su gorštaci dolazili u cijelim četama, djevojke i dječaci, u ravnice i na obale Donje Provanse gdje je »Alpinac«, čovjek iz Gapa, što je zapravo općenito ime, bio poznat »kao radnik za teške poslove, bez elegancije u odijevanju i navikao na priprostu hranu«115. Zapažanja su ista, još jača i življa, kad se radi o ravnicama Languedoca i neprekinutom useljavanju koje teče u smjeru tih ravnica dolazeći sa sjevera, iz Dauphinéje i još više iz Središnjeg masiva, Rouerguea, Limousina, Auvergne, Vivaraisa, Velaya, Cévennesa... Ova strujanja pre plavljuju Donji Languedoc, ali ga redovito i prelaze u smjeru bogate Španjolske. Svake godine povorka se ponovno stvara, gotovo svaki dan, od seljaka bezemljaša, obrtnika bez posla, poljoprivrednih radnika po 41
1 4 )1 0 SRF.DINI-:
učinku koji su došli zbog žetve, berbe ili mlaćenja, polom od izgubljene djece, prosjaka i prosjakinja, putujućih svećenika, »redovnika-putnika« i svirača, naposljetku od pastira s velikim stadima... Planinska je glad veliki pokretač tih silazaka. »U osnovi svakog iseljavanja«, priznaje jedan povjesničar, »svakako postoji očigledna usporedba razine života koja daje prednost sredozemnoj ravnici«116. Ti siromasi dolaze i odlaze, umiru na cesti ili u bolnicama, ali ipak upravo oni obnavljaju ljudske zalihe u nizini gdje stoljećima održavaju zaseban tip sjevernjaka, relativ no visokog, plavih očiju, plave kose... T ip ičn i slu čajev i p la n in s k e d ija s p o re
Najjače od svih tih kretanja s kata na prizemlje jest planinsko sezonsko stočarstvo, riječ je o odlaženju i dolaženju, koje ćemo podrob no proučiti nešto kasnije. * Drugi oblici gorštačke ekspanzije nemaju ni istu širinu ni istu redovitost. Primjećujemo tek zasebne slučajeve; bit ćemo prinuđeni odabrali primjere, osim možda kad se radi o »vojnim« seobama; jer sve su ili gotovo sve planine »švicarski kantoni«117. Uz lutalice i pustolove koji prate vojsku, a ne primaju plaću, u jedinoj nadi da će doći do bitke i plijena, planine pribavljaju redovite vojnike koji su po tradiciji namije njeni određenom vladaru. Korzikanci se bore u službi francuskog kralja, Venecije i Genove. Vojnici vojvodstva Urbino i vojnici Romagne, koje njihovi gospodari prodaju po ugovoru, najčešće dospiju u Veneciju. Ako gospodari izdaju, kao u bitci kod Agnadela 1509. godine118, seljaci, da bi ih pratili, napuštaju svetog Marka. U Veneciji uvijek ima romanjolskih velikaša koji su se oglušili o vojni poziv i koje terete zločini pa od Rima traže oprost i povrat svojih dobara119; u zamjenu za to odlaze u Nizo zemsku služiti Španjolskoj i katolicizmu! Treba li još navesti Albance, palikare iz Moreje, »anatolske volove« koje Alžir i drugi izvlače iz jadnih azijskih planina? Sama povijest Albanaca zaslužila bi posebno izučavanje120. Osjet ljivi na ljubav prema »sablji, zlatnom vezu i častima«121, napuštaju planine u prvom redu kao vojnici. U 16. stoljeću su na Cipru122, u Veneciji12*, Maniovi12'1, Rimu, Napulju125, na Siciliji i prodiru sve do Madrida kamo idu iznositi svoje planove i žalbe, tražiti bačve baruta ili godine mirovine, siloviti su, osorni, uvijek brzi na ruci. Italija će se kasnije malo pomalo pred njima zatvoriti. Tada odlaze u Nizozemsku126, Englesku127, i Francusku u doba naših vjerskih ratova, gdje su vojnicipuslolovi koje prate njihove žene, djeca i popovi128. Namjesništva Alžira120 i Tunisa ne prihvaćaju ih, potom ni zemlje moldavskih i vlaških bojara... Tada navaljuju u službu Porte i to od samog početka, a još Л2
Poluotoci: planine, visoravni i ravnice
masovnije od 19. stoljeća. »Gdje je sablja tu je i vjera«: oni su na sirani onih koji im daju kruha. U tom slučaju, »kao i u pjesmi, smatrajući da je puška paša, a sablja vezir«1*0, naseljavaju se za svoj račun i postaju razbojnici. Od 17. stoljeća, veliki se broj Albanaca, ovaj put većinom pravoslavaca, širi po grčkoj zemlji gdje taboruju kao na osvojenom teritoriju. I Chateaubriand ih je primijetio 1806. godine1*1. Povijest izvanotočne Korzike jednako je tako bogata poukama. Ona posvuda može potraživati svoje dobro, uostalom, više ili manje s razlo gom. »Koliko je otočana u Španjolskoj postalo poznato«, povikao je de Bradi1*2: de Lecas, alias Vazquez, bio je ministar Filipa U. (čak mu je Cervantes posvetio stihove). De Bradi dalje kaže: pravi je Don Juan također Korzikanac, od korzičkog oca i majke; donosi se čak njegovo i roditelja mu ime. Time se pokreće pitanje da se sazna je li ili nije i Kristofor Kolumbo rođen u Calviju! 1da se ne ide do samoga Don Juana, može se identificirati velik broj pravih Korzikanaca koji kao pomorci, trgovci konjima, trgovci i poljoprivredni radnici — kada se ne radi o kralju Alžira1**, pašama ili odmetnicima Velikog Turčina — žive oko Sredozemlja. Isto tako stoljetno iseljavanje osipa milanske gorštake. Govorili smo o Bergamcima, mletačkim podanicima. Ali u Alpama nema planin skog »dola« koji ne bi imao svoj roj što je uvijek spreman na odlazak. 1 često postoji neka druga domovina u kojoj se prognanici sastaju. Putujući željezari Val Vigezza po tradiciji su odlazili u Francusku gdje bi se ponekad i definitivno nastanjivali: takvi su i Mellerijci. danas zlatari u ulici Paix1*'1. Stanovnici Tremezza radije su odlazili u Rajnsko po dručje: iz njihovih su redova proistekli Majnonijevi i Brentanovi, bankari u Frankfurtu1**. Od 15. stoljeća, iseljenici iz Val Mašina kreću put Rima1*6. Nalazimo ih u drogerijama i pekarnicama Vječnoga grada; ali i u Genovi. Iz tri »pievi« jezera Como — osobito iz Donga i Gradevone — ljudi odlaze u Palermo kao gostioničari. Odatle jedna dosta čudnovata veza i vidljivi tragovi u Val di Brenziju и ", u pogledu odjeće i ženskih ukrasa. Jer ovi odlasci često završe povratkom. Tako u 16. stoljeću u Napulju nalazimo dobar broj tipično milanskih prezimena1*8; ali »ti Lombardi«, govorio je konzul G. F. Osorio 1543, »koji na tisuće dolaze ovamo raditi, čim skupe nešto ušteđevine, nose je sa sobom natrag u Milano...«1*9. Lombardijski zidari — muratori — (bez sumnje, ljudi iz Alpa) grade dvorac u Aquileji 1543. godine1'10; kad nastupi zima, vraćaju se kućama. Ali, kad bismo pratili te zidare i klesare, u pitanje bi došla čitava Europa, a sigurno čitava Italija. Od 1486, lapicidc lombcircli rade na gradnji Palače duždeva u Veneciji1‘L Čak jedna zemlja koja je toliko kontinentalna i toliko ukliještena kao što je Armenija, ne izmiče ovoj neizbježnoj sudbini svake planine. 43
liD lO SR H D IN I:
Ne vjerujemo armenskoj bajci o Muratima koji bi, pravim imenom Muratjani, bili podrijetlom iz Karabaga na Kavkazu va. Pokazala se manje vjerojatnom nego bajka o korzičkom D onjuanu. Ali, nepobitno nam je poznala armenska dijaspora prem a Carigradu, Tiflisu, Odesi, Parizu te jednoj i drugoj Americi... Znatno joj mjesto pripada i u poletu velike Perzije šaha Abasa početkom 17. stoljeća: između ostalog, opskrbljivala ju je neophodnim putujućim trgovcimaVi* koji će ići sve do njemačkih sajmova11', obala Venecije i prodavaonica Amsterdama1'5. 1 drugi su, prije njih, pokušali tu vezu, ali su propali. Razlog što Armenci uspijevaju jest pomalo u tome što su kršćani, a najviše što naporno rade, otporni su i vrlo jednostavni: pravi su gorštaci. »Kad se vraćaju iz kršćanskog svijeta«, bilježi Tavernier koji ih je dobro poznavao, »sa sobom nose sve vrste krojačkog pribora i sitne željezne robe iz Venecije i Nürnberga, kao što su mala zrcala, prstenje od tuča i gleđi, lažni biseri, kojima plaćaju živežne namirnice koje uzimaju po selima...«1'*6. S velikim bo gatstvom u gotovu novcu vraćaju se kućama u Zolfu, bogatu armensku koloniju Ispahana, da bi tu vodili jednako raskošan život kao i Perzijanci, sjajno odijevali svoje žene venecijanskim brokatom, zlatom i srebrom zauzdavali konje. Istina je da mogu trgovati na dvije strane: nezadovoljni samo Europom, trguju u Indiji, Tonkinu, najavi, Filipinima i »čitavim Istokom osim Kine i Japana«1"*7. Putuju sami: Tavernier putuje iz Surata i Golcondc sa sinom jednog velikog armenskog trgovca iz Zolfe — ili se služe izmjenom konja koju u obližnjem većem gradu uspostavljaju. »Baniani«. ti veliki hinduski trgovci, rani poklisari azijske trgovine u perzijskom glavnom gradu. Neki Armenci posjeduju brodove na Indij skom oceanu нн. Tim se iseljavanjem s kraja 16. i početka 17. stoljeća u Armeniji objašnjava određena renesansa venecijanskog obilježja. Ali, nije li Arme nija, prekoračivši svoje granice, sebi u korist i sebi na štetu, još od 14. stoljeća prestala postojali kao država ili barem kao ljudska zajednica visokog potencijala? Izgubila se u vlastitu uspjehu.
G o ršta čk i život, p rv a p o v ije st S red o zem lja?
Evo što je planina uistinu: tvornica ljudi za tuđu upotrebu; njezin rasuti i rasipni život hrani čitavu povijest m ora1"19. Možda je ona čak tu povijest i stvorila u svojim počecima; jer, čini se da je baš gorštački život bio prvi život Sredozemlja kojega civilizacija, »kao i civilizacija Bliskog istoka i Središnje Azije, obuhvaća i slabo skriva pastirske temelje«150 što podsjećaju na primitivan svijet lovaca i stočara, na život planinskog stočarstva i nomadstva, s, tu i tamo, nekoliko prolaznih kultura što brzo 44
Poluotoci: planine, visoravni i ravnice
dozrijevaju na ugarenoj zemlji. To je život vezan za visoke predjele koje su ljudi veoma rano prilagodili sebi. Razlozi? Možda raznoliko odabiranje planinskih bogatstava; ali i činjenica da su ravnice prvobitno bile područja voda siajačica i malarije; ili zone preko kojih su se izlijevale nepouzdane riječne vode. Nastanjene ravnice, koju su danas slika napretka, kasni su i mukotrpni ishod višestoljetnih zajedničkih napora. U starom Rimu, u Varonovo doba, još je uvijek živ spomen na vrijeme kada se barkom išlo na Velabru. Postupno se osvajanje širilo s visina prema grozničavim nizinama, svjetlucavim mrtvim vodama. Dokaza tu ima dovoljno. Evo karte prethistorijskih naseobina Donje Rhone koja je preuzeta iz studije P. Georgea151: sva pronađena nalazišta smještena su u visokim vapnenastim slojevima koji nadvisuju depresiju delte na istoku i na sjeveru. Tek će više tisuća godina kasnije, s 15. stoljećem, početi radovi na isušivanju baruština Rhône15-2. Isto tako u Portugalu, prethistorijskih nalaza nema u bazenima i dolinama. Na protiv, planine su nastanjene već od brončanog doba: sječa njihovih šuma nije novija, kao u srednjoj Europi. U 9. i 10. stoljeću još se živjelo po vrhuncima; mjesta koja potječu iz toga doba — doba asiuro-leonskih kraljeva — gotovo su uvijek, i kao slučajno, najviša medu sadašnjim selima15*. Portugalski nas primjer odvlači izvan granica Sredozemlja. Ali. evo Toskane, u samom njegovom središtu: to je područje uskih ravnica, dakako močvarnih, odsječenih od dolina medu brežuljcima koji su sve viši prema istoku i jugu. U ovom su predjelu gradovi. Gdje nailazimo na prve, najstarije? Točno na posljednjem katu, iznad padina koje su danas prekrivene vinogradima i maslinicima. To su etrurski gradovi, svi gradovi-oppida, koji su se uspeli na leđa brežuljaka: llochrückcnstadtc, kako ih naziva A. Pliilippson151. Naprotiv, ravničarski gradovi, Pisa, Lucca. Firenca, dobivaju određeno mjesto kasno, u rimsko doba1'*''. Oko Firence, močvare će još dugo prijetiti156. U 16. stoljeću, toskanska se nizina još nije potpuno oslobodila vode. Naprotiv, općenito govoreći, dolazi do porasta opasnih voda. Močvare se šire do Val cli Chiana i po rubu naplavljene ravnice Trazimenskog jezera. Pojava groznice pojačava se u mocvarnQm primorju Maremme, u ravnici Grossela namijenjenoj žitu gdje svi napori politike Medicija ne uspijevaju razviti intenzivnu kulturu žita za veliki izvoz157. Dakle, suprotnost između ravnice i planine, stvar je i povijesnog razdoblja. Agrarne su nas studije naučile da se u srednjoj i zapadnoj Europi razlikuju stara i nova tla, Allland i Neuland njemačkih povje sničara i zemljopisaca. Prva su postigli neolitski poljoprivrednici, a druga je otvorila srednjovjekovna i moderna kolonizacija. Stare zemlje т nove zemlje: u Sredozemlju bi se gotovo moglo reći: planine i ravnice. 45
111)10 SKHDINi:
2. Viso ravni, zagorja i b režuljc i Složil ćemo se s tim da je ova skicirana slika planine nepotpuna. Život se ne da svesti na odveć jednostavne crte: te se planine razlikuju po svome reljelu, povijesti, običajima, pa i temeljnim obilježjima kuhi nje, pogotovu što, osim visoke planine, postoji ta poluplanina visoravni, brežuljaka i »zagorja« koju ništa ne zbližava već naprotiv, koju svaka njezina crta luči od prave planine.
V isoke ra v n ic e
Visoravni su velike, visoke, otvorene ravnice sa suhim tlom, barem u Sredozemlju, dakle, s tvrdim tlom i rijetkim riječnim usjecima. Putovi i staze tu se utvrđuju razmjerno lako. Takva je visoravan Emilije, koja uostalom gotovo da i nije visoravan već ravnica, obilato iskrižana puto vima i oduvijek središte blistavih civilizacija kojih je Bologna simbol. Mala Azija, sa svojim dragocjenim tercijarnim pokrivačima (bez njih bi bila divlja poput obližnjeg Zagrosa ili Kurdistana)158, s karavanama, konačištima i odredišnim gradovima, srce je jedne neusporedive povi jesti putova. I same su alžirske visoravni jedan neprekinuti stepski put od Iiiskre i depresije Šot-el-Hodna sve do marokanske Mouloûye159. U srednjom je vijeku jedan veliki put od istoka do zapada povezivao trgovišta i taj planinski lanac, a prije bogaćenja Bejaije, prije osnivanja Alžira i Orana kao i prije zamaha saracenskog mora u 10. stoljeću160, bila je to čitava Mala Afrika između Ifrikije i Maroka... Glede dviju predapeninskih visoravni koje se,grosso m odo, prema zapadu protežu na Umbriju i Toskanu, a prema istoku na Apuliju, hoćemo li ići lako daleko i, nakon Philippsona161, kazati da su one bile bitne pozornice povijesti i kulturnog razvoja Poluotoka? Svakako da je njihova uloga bila velika zbog jednostavne, toliko važne činjenice da su ta predgorja bila prometna područja. Na zapadu, na kamenim visorav nima južne Etrurije, Rim je vrlo brzo prokrčio ceste via Flaminia, via Amerina, via Cassia, via Clodia i via Aurelia. Još u 16. stoljeću sačuvale su gotovo neizmijenjenu trasu. Apulija, prostrana vapnenasta162 visora van, niska i, na istoku, okrenuta Albaniji, Grčkoj, Istoku — isto je tako otvorena za saobraćaj. Dugi nizovi gradova presijecaju je u dvije para lelne linije: jedna je uz obalu od Barlette do Barija i Lecce, a druga 10 km dalje prema unutrašnjosti, od Andrije do Bitonta i Putignana161... Još od antike ona je žarište naseljavanja između mora i gotovo puste unutrašnje zone Murgie. I vrlo brzo kulturno žarište. Njezino obilježje prometnoga kraja rano je predaje zapadnim utjecajima — latinizira s e 161 bez teškoća — kao i utjecajima što su neprestano stizali morem s Istoka, 46
Poluotoci: planine, visoravni i ravnice
iz Grčke i Albanije i koji ostavljaju dojam da ona, u određenim razdob ljima svoje povijesti, doslovce okreće leđa Poluotoku. Svakako, to jc kraj koji su neprekidno gradili ljudi165. U 16. stoljeću, prostrano i bogato područje Apulije žitnica je i spremnica ulja. Svi ovamo dolaze po prehrambene proizvode: pogotovu Venecija koja oduvijek snuje kako da se tu utvrdi — kojoj to čak u dva navrata i uspijeva, 1495. i 1528. godine — ali i drugi gradovi Jadrana, Dubrovnik, Ancona i Ferrara166. Preko malog otočja Tremiti i Frati della Carità kao prelaznih postaja, u 16. će se stoljeću ovdje neprestano krijumčariti žitom16’ . Ali, najljepši se primjer ovih prometnih visoravni nalazi u središtu španjolskog Poluotoka, a to je primjer dviju Kastilija, Stare i Nove, koje su izbrazdane cestama ili, bolje rečeno, stazama168 kojima isto lako krstare ljudi i karavane arricrosa (kočijaši čije mane potanko iznosi Cervantes, ali koji imaju relativno neznatnu ulogu169). Ove beskrajne povorke stoke, mazgi i magarčića, koji se ne vide pod teretom, prolaze objema Kastilijama, od sjevera do juga i od juga do sjevera. One prenose dobra koja se nude u prolazu, žito, sol, vunu, drvo i zemljano posude ili pak fajansu iz Talavere, ali i putnike. Ovaj »prijevoz« robe omogućuje Kastiliji da osigura veze između rubnih pokrajina Poluotoka koje je okružuju i često razdvajaju od mora. Upravo je taj prijevoz, a ne Kastilija, kao što je bilo rečeno1'", »stvorio Španjolsku«... On određuje i, ako hoćemo, otkriva temeljnu ekonomiju toga kraja. Uistinu, ovo će karavansko kretanje dugo vremena svršavati na istočnoj strani, prvo u Barceloni koja je, medu ostalim funkcijama, imala zadaću da prodaje španjolsku vunu; potom u Valenciji, čije bogatstvo bješe veliko u 15. stoljeću1" 1, pogotovu u doba Allonsa V. Velikodušnog (1416-1458); i napokon, u Malagi i Alicanteu, velikim lukama vune u 16. stoljeću. A. Schulte, u svome radu GrosseRavensburger Gcscllschaft, smatra da se Valencia, koja potkraj 15. stoljeća slabi jer je kastilijanski saobraćaj uspostavljen u punoj snazi pod strogim reži mom Katoličkih kraljeva, okrenula prema sjeveru i sjevernim aktivnim gradovima: Medini del Campo, Burgosu, Bilbaou, čime se Španjolska veže za moćnu sjevernu Europu... To je vjerojatna hipoteza koja dovodi u pitanje taj prostor-kretanje, taj karavanski saobraćaj bez kojeg se ne bi mogla shvatiti ni ukupnost Španjolske, ni Kastilijc i povezanosti njenih gradova na sjeveru i jugu uz putove planinskog stočarenja i prijevoza, koji su nekoć bili putovi rekonkviste. Kastilija koju su tako dobro i tako brzo pokorili njezini kraljevi, nakon Villalara, vodena »željeznom rukom«, o kojoj govori jedan mletački ambasador 1581. godine172; jer nije li prvi uvjet za efikasno vladanje pogodnost veza? Iz svih tih razloga, Kastilija je tada postala središte, srce Španjolske1"5. 47
u d io sredini;
T e ra s a s ti k rajev i
Ondje gdje se spajaju planine i ravnice1™, pri dnu zabrđa — u Maroku se kaže Dir — ocrtavaju se uski rubovi ukorijenjena i bujna života. Možda zbog toga što se, između 200 i 400 m, nalaze na optimalnoj razini sredozemnog naselja, ponad mijazama ravnice, a s druge su strane unutar granica gdje uspijevaju biljke colturc miste. K tome, planinska voda dopušta navodnjavanje i birane vrtne kulture koje su ljepota ovih uskih predjela. U Maroku, čim se napusti Atlas i dođe u Dir, koji svršava u velikim zapadnim ravnicama, na svakom se dolinskom izlazu vide kanali za natapanje, a uz njih vrtovi i voćnjaci kojima se divio opat de Foucaulđ. Slično će se i putniku koji dolazi sa sjevera, prvi dojam Italije (shvatimo pod tim dojam pravog Sredozemlja) izbistriti tek dugo nakon prijelaza Alpa. kad stigne do prvog ruba Apenina koji, od Genove do Riminija, u korijenu Poluotoka, pruža svoje izrovane padine, gotovo posvuda po sute prekrasnim oazama. Vrlo je živ dojam kad se u proljeće stigne u ove ozelenjele, cvijećem okrunjene predjele s obrađenim poljima gdje se slažu loza, brijest, maslina i bijele kuće, dok u ravnici Pada golo drveće, jablanovi, vrbe i dudovi kao da su još zatečeni u zimskoj hladnoći. Jer coltura m ista, spoj voćnjaka, vrta i ponegdje polja, često se nalazi samo na liniji Zabrđa. »Upravo se na toj razini (između 200 i 400 m)«. bilježi Vidal de La Blache175, »oko Rimskog polja proteže linija castcl/i rom ani, gdje su se ugnijezdili stari oppida koji okružuju, na gorju Volskâ, pusti rub (takav je bio i u doba Viđala) Pontinskih močvara, gdje stari gradovi natkriljuju prilično pustu okolicu antičke Etrurije... Vrt je u prvome planu, a siva planina tvori pozadinu. Oppida, stare utvrđene zidine smjestile su se po grebenju, na neobradivim dijelovima. Gradski život tu nije razvijen, alfpostoji dosta jak kantonalni život... U čistoći i svježini zraka čuva se i regenerira ljudski materijal, koji je nekoć Rimu pružao najbolji kontingent za njegove legije a danas radnu snagu za eksploataciju Campagne.« Isti terasasti krajolik nalazi se na suprotnoj strani Jadrana, na dugom mbit dinarskih Alpa, od Istre sve do Dubrovnika ili Bara1' 6. Uski vijenac sredozemnog života okružuje planinu sve do njezina spoja s obalom, uvlačeći se u usjeke unutrašnjosti zemlje, kroz vrata Kranjske gore sve do Postojne, preko sedla Prolog pa do Livna ili pak grozničavom dolinom Neretve do Mostara, u Hercegovini. Čak i s ovim dodacima, radi se o jednom mršavom prostoru, bez usporedbe s golemom Zago rom. tim visokim predjelom krša koji — jednako širok na zemljopisnoj širini Dubrovnika kao Alpe na meridijanu Miinchena — tvori branu na sirani balkanskog kontinenta. 48
Poluotoci: planine, visoravni i ravnice
Može li se uopće zamisliti uzbudljiviji kontrast? Prema istoku, vode prostrani planinski krajevi opustošeni jakim zimama, a ljeti pogubnim sušama, krajevi u kojima se uzgaja stoka i gdje je život nestalan, pravi »krajevi-košnice« koji još od srednjeg vijeka, a nedvojbeno oduvijek (osobito Hercegovina i Crna Gora), izručuju ljude i stada na prigorja, prema moravskoj Srbiji sa slabo isušenim riječnim brazdama, prema nekoć neprohodnoj Šumadiji s gustim raslinjem, a na sjeveru, prema Hrvatskoj-Slavoniji sve do Srijema. Ne može se zamisliti surovije i patrijarhalnije pokrajine, i unatoč dražima njezine civilizacije zapravo zaostale... U 16. stoljeću, sučelice Turcima, to je područje bitaka i pogranični kraj. Zagorci su rođeni vojnici, razbojnici ili prognanici. hajduci ili uskoci, »lagani kao srndaći« i epske hrabrosti. Planina je pogodna za njihove iznenadne napade, a na tisuće narodnih pjesama pjeva o njihovim pothvatima, premlaćenim begovima, napadnutim ka ravanama ili otetim lijepim djevojkama... Nema ništa čudno u tome što ta divlja planina prelazi i u Dalmaciju. Ali takvi prijelazi nisu anarhija istoka ili sjevera: oni su brižljivo disciplinirani i filtrirani. Efikasan je rat nametnut stadima u vlasništvu Zagoraca: mogu preplavili Donju Alba niju, ali ne i uska polja i priobalne vrtove. Ponegdje se uvuku, osobito depresijom Neretve. Čovjek se pak pripitomljava: hajduk se pretvara u pomoćnika oružnika; slučajni seljak-polukmet ide prema otocima i još dalje, uz pomoć Venecije, prema Istri gdje su prazna polja obilatija nego drugdje1"7"’. Jer sada se osvajač sukobljava s jednim izvanredno stabilnim i mudrim svijetom koji ne zna za kretanja, ili barem za masovne seobe i bezumne poteze onih odozgo — s jednim čvrstim seoskim svijetom koji se strpljivo utvrđivao i, udarcima motike, oblikovao vrtove sa zidićima, voćnjake, vinograde i polja ondje gdje padina nije odveć strma. Cijeli niz urbaniziranih sela i malih gradova uskih uličica, visokih zbijenih kuća, zaposjeda zatone, drage, uzvisine i obalne tjesnace. Ljudi su tu radini, uravnoteženi. Žive lagodno, ako ne i imućno; jer je hrana umjerena kao i u čitavom Sredozemlju. Treba se borili s prirodom, golemom prijetećom Zagorom i s Turcima; k tome treba vodili rat s morem: sve to zahtijeva koordinirani rad, a ne ljude koji djeluju svojevo ljno. Već od 13. stoljeća, dubrovački seljak ima položaj »kolona«, seljaka-polukmeta. U 15. stoljeću, jedan nam katastar ukazuje na analogni položaj seljaka nedaleko od Splita. U 16. stoljeću, oko mletačkih se gradova na altra sponda jedna slabašna poljoprivreda sklanja pod vojničku zaštitu. Seljačka tlaka odlazi na rad jutrom i vraća se uvečer pod zaštitom čete178, što ne pogoduje ni individualizmu ni seljačkim nemirima o kojima ipak imamo dokaze i znakove179. 49
U D IO S R IÏD IN IL
Naime, čitavo je dalmatinsko društvo hijerarhijsko i disciplinirano. Sjetimo se uloge dubrovačkih plemićkih obitelji! Sve donedavno, iznad skromnog proletarijata vrtlara i ribara živjela je u neradu cijela jedna klasa šjora, signori. »Jedan ribar«, kaže Cvijić, »lovi za sebe i za šjora s kojim je u tijesnoj vezi: šjor ga smatra gotovo svojim, a ribaru je mrsko prodavati ribu komu drugom. S obzirom na to da su veoma stabilna«, kaže još Cvijić, »ta su društva nekako ukočena, zauvijek učvršćena.« Što je istodobno i točno i netočno. Jer više se radi o ljudima nego o stabilnim društvima. Zapravo, društveno mirna Zagora se razvija, mijenja i po miče. Osobito kada je riječ o dalmatinskom zabrđu ili rubu katalonskog masiva na kojem smo se isto tako bili mogli zaustaviti: njihov je slučaj usložen činjenicom što ne izlaze, kao castelli romani, na usku i om e đenu ravnicu, već na more koje sve komplicira i olakšava. Jer dalmatinski pojas, preko Jadrana, povezan je s Italijom i velikim svijetom! Širom se otvara prema van. A Venecija, koja njime politički vlada u 16. stoljeću, svojom ga osvajačkom civilizacijom prožima čak i kad to i ne želi.
B režuljci
Isti se problem javlja kad je riječ o brežuljcima, pogotovu brežulj cima tufa ili tercijarnog vapnenca koje je čovjek rano zaposjeo i njima lako ovladao. Radi se o brežuljcima Languedoca, Provanse i Sicilije; o brežuljcima Montferrata, »otocima talijanskoga Sjevera«; brežuljcima Grčke, čija su nam klasična imena poznata; potom brežuljcima Toskane, sa svojim glasovitim vinogradima, vilama i selima koja su gotovo gradovi, u najuzbudljivijem krajoliku na svijetu; i Sabelu Sjeverne Afrike, pozna tom u Tunisu kao i u Alžiru. Između mora i Mitidže, oslonjen o Središnji masiv u malom, kakav jc Bouzareah, alžirski Sahel bitan je dio alžirskog polja (Fahs)180. To je urbanizirano polje podijeljeno na imanja alžirskih Turaka, prožeto dijalektom obližnjega grada, tijesne oaze sred »nomadskih«181 dijalekata koji obavijaju gradsko središte. Održavani, opskrbljeni i odvodnjavani (pronađene su kanalizacije iz turskog doba182), ovi su blagi brežuljci samo zelenilo. Vrtovi, ponos mnogih sredozemnih gradova, u okolici Alžira su veličanstveni, okružujući bijele kuće drvećem i vodoskocima, čemu se 1627. divio jedan portugalski zatočenik, Joâo Carvalho Mascarenhas18A Divljenje je iskreno: Alžir, grad gusara koji se povećao na američki način, grad je isto tako raskoši i umjetnosti, sklon Italiji početkom 17. stoljeća. Uz Livorno, koji je rastao na isti način, Alžir je jedan od najbogatijih gradova Sredozemlja i najspremniji da to bogat stvo pretvori u raskoš. 50
Poluotoci: planine, visoravni i ravnice
Previše je očigledno da ovi primjeri, ako ih se površno sagleda, predstavljaju opasnost da povjerujemo u jednostavne, nadasve auto nomne probleme. Više svjetla koje donosi noviji rad Renća Baehrela o Donjoj Provansi 17. i 18. stoljeća181 opravdano nas na to upozorava. Tako, ništa nije složenije, gledajući izbliza, ni promjenjivije tijekom vremena, od te krhke ekonomije terasastih kultura po obroncima brežu ljaka. Između zidića, više ili manje približenih, sloj zemlje zvan »restanque«, ili još češće »oulière« (prored u trsju), širi se ili sužava ovisno o većoj ili manjoj kosini obronka. »Loza se sadila s proredima, a stabla svuda pomalo«-, između loze i stabala uspijevaju pšenica i zob pomi ješani s grahoricom (za mazge), a nadasve povrće (leća, grašak, farun). No sve se te kulture nužno nadmeću jedna s drugom, ovisno o tržišnoj cijeni; nadmeću se i s proizvodima susjednih pokrajina koji su uključeni u bogatstvo ili siromaštvo gospodarstava većih od njih samih. Oko Vicenze, potkraj 16. stoljeća, čini se da je polje u jednom komadu i da je stvoreno od »vrtova bez prekida«, premda ga istodobno sačinjavaju ravnice, doline i m o n tilH5. Naprotiv, unutar Donjeg Languedoca. koliko je rom pudesaXQ(\ pustinjskih brežuljaka koje ne vrijedi krčili! Zar se često ne napušta neki šljunkovitipech, čim se konjunktura zaoštri? Jer nepotrebno čovjekovo iscrpljivanje terasastih kultura ne isplati sc uvi jek. Ukratko, ne bi trebalo davati prekomjerno značenje lim svjetovima brežuljaka koji su zapravo malobrojni. Kadšto imaju najdublje ukorije njeno stanovništvo Sredozemlja i najpostojanije krajolike. U njima valja gledati prave točke oslonca sredozemne civilizacije jer su to njezina jedina stvaralačka izvorišta, kao što je to učinio Lucien Romier1H*\ ali uz opasnost pojednostavljivanja koje u sebi uključuje ovaj učinjeni korak. Primjer toskanskih i langedokskih brežuljaka ne smije i nas dovesti u iskušenje da zbog tih uskih fontana zaboravimo na druge hranjive izvore velikog sredozemnog tijela...
3- Ravnice Još bismo se lakše mogli prevariti o ulozi ravnice u Sredozemlju. Kad kažete planina, jeka odvraća surovost, oporosl, zaostao život, rijetka naseljenost. Kad kažete ravnica, ta ista jeka odgovara: obilje, lakoća, bogatstvo, slast življenja. U doba u koje se smještamo, i s obzirom da je riječ o sredozemnim predjelima, postoje sve mogućnosti da jeka prevari onoga koji je sluša. Dakako, u Sredozemlju postoje male i velike ravnice koje su smještene između pireneo-alpskih nabora, često zahvaljujući urušava51
MIMO SKI-niNr.
njima popraćenim zasipanjem: to je posljedica tisućgodišnjeg djelova nja jezera, rijeka ili mora. Nepotrebno je kazati da te ravnice, više ili manje prostrane (tek desetak ih je golemo po svojim dimenzijama, a kadšto i bogatstvu), i više ili manje u blizini mora, pružaju sasvim drugu sliku od visokih predjela koji ih okružuju. Nemaju ni istu svjetlost, ni iste boje, ni isto cvijeće. Ni isti kalendar. Dok se zima zadržava u Gornjoj Provansi i u »Daufinću«, u Donjoj se Provansi »ne održi duže od mjesec dana. tako da u isto godišnje doba možemo vidjeti ruže, karanfile i narančin cvijet«1HK. Ambasador de Brèves, koji sa svojim pratiocima 26. lipnja 1605. polazi vidjeti libanonski cedar, čudi se razlikama uzrokova nim nadmorskom visinom: »Ovdje (na Libanonu) loza je tek počela cvasti, kao i maslinici, a žito žutjeti, dok se u Tripoliju (na morskoj obali) moglo vidjeti grožđe, okrupnjele masline, pšenicu pokošenu i sve ostalo voće već uznapredovalo«189. Flamanac, Pierre Coeck iz Alosta, s crtežima kao dokazom, iznosi teškoće na koje nailazi uz »kišu, vjetar, snijeg i tuču« u planinama Hrvatske 1533- godine. »Kad se stigne u polja i nizine«, sve sc smiruje: »seljačke žene... donose na prodaju sve vrste... živežnih namirnica i proizvode prikladne za skitnice, kao npr. potkove, ječam, zob. vino, kruh ili pak veliku pogaču pečenu ispod pepela«190. Slično se Philippe de Canaye, 1573. godine, radovao kad je, na izlasku iz snježnih albanskih gora, stigao do ljupkih ravnica Trakije191. Još su mnogi bili ganuti čarima toplih ravnica koje se čovjeku čine ugodnim a192. Čine se. Jer nedvojbeno dok su bile manjeg prostranstva, te je ravnice bilo lako pokositi19*. Čovjek se odmah domogao uzvisina, erozivnih nakupina, riječnih terasa194 i planinskih rubova; tu je smjestio svoja velika zbijena sela, a kadšto i gradove. Naprotiv, na dnu kotline koju su ugrožavale vode, razbacano naselje često je bilo pravilo. Tako je Montaigne vidio ravnicu Lucce, a Belon du Mans, ravnicu Burse. Tako mi još danas vidimo ravnicu Tlemcena koju su već Rimljani obrađivali: u središtu su vrtovi, navodnjavana polja; na rubovima su voćnjaci i vinogradi, a nešto dalje niz glasovitih sela — takav je prizor imao pred očima i opisao ga, oko 1515, Leon AJrikanac19S. A daleko od naseljenih središta, kao na osnovi Thünenova zakona o razmještaju kultura, nalaze se velika imanja s ekstenzivnom kulturom 196. Prostrane sredozemne ravnice mnogo je teže bilo osvojiti. Dugo ih je čovjek zaposjedao samo površno i kratkotrajno. Tek nedavno, oko 190019", počela je obrada Mitidže, u pozadini Alžira. Nakon 1922, u solunskoj ravnici, grčka je kolonizacija svladala močvare198. A uoči drugoga svjetskog rata završeni su radovi na isušivanju ušća rijeke Ebro i Pontinskih močvara199. Daleko od toga da su u 16. stoljeću velike ravnice bile bogate. Paradoksalnim prividom često su pružale sliku bijede i pustoši. 52
>4 >,V n
1. ALPE IZ M E Đ U FR AN C U SKE I PIJEMONTA, Kako se zamišljala planinsko pregrada između Francuske i Italije. »Crtež napado na predio Suze u Pijemonlu, gdje je pobjedu odnio kralj«, 1629, B.N., Esl., Id 24 fol. Pobjeda Louiso XIII. pokazuje d a je 1559. napuštena Italija na dom oku ruke.
2. i 3. SU H E ZEMLJE. O ve dvije folografije iz zraka daju djelomične poglede na Bardenas Reales (Navarra) kam o idu ovce s planine kad nastupi zima. Konlrasl na drugom pogledu između suhe i uzdignuta zemlje i vlažnosti lia niže. Uskoro će jedan kanal novodnjavali 1e pusle predjele. O ve fotografije dugujem Ijuboznosli Alfreda Florislana Samanesa, a preuzete su iz njegove knjige to Ribera Tudehna de Navarra, 1951.
:Т-И
* A. UŠĆE RH O N E . Crlež perom obogaćen bojom. Pariz, Hidrogrofska služba M ornarice 1Q01 (5. 2, (bi. 15, oko 1680).
Poluotoci: planine, visoravni i ravnice
Nabrojimo ih: Rimsko polje? To je polupustinja unatoč ponovnom porastu stanovništva započetom u 15. i nastavljenom u 16. stoljeću. Pontinske močvare? Područje kojim prolazi nekoliko stotina pastira i utočište stadima divljih bivola: tu je bilo u izobilju samo divljači, i to svih vrsta divljači, uključujući i divlju svinju, što je pouzdani znak spora dičnog ljudskog zanimanja. Isto su tako pusti predjeli Donje Rhone koje je nekoliko priobalnih200 »bonifikacija« tek načelo prije stotinjak godina. Prazna, potpuno prazna je ravnica Drača, kakva je još i danas. Samo ušće Nila bilo je vrlo slabo naseljeno201. A ušće Dunava bilo je ono što je još uvijek: začudna močvara, nerazmrsivi vodozemni svijet s plovećim otocima vegetacije, muljevitim šumama, zemljom groznice i. u toj neprijateljskoj sredini, gdje vrvi divlji život, nalaze se bijedni ribari. Godine 1554, u Anatoliji, Busbec putujući pored Nikeje, ravnicama bez sela i kuća bilježi: »upravo su odavde, koze čija dlaka služi za izradu prostog sukna«, drugim riječima, blizu smo Лпкаге202. U isto vrijeme, na Korzici, Sardiniji i Cipru, ravnice u unutrašnjosti prava su pustoš. Godine 1576, providur Giustiniano prolazi jednom gotovo praznom ravnicom na Krfu2()\ I korzičke su močvare Biguglic i Urbina rana koja nikako ne zacjeljuje201.
Problem i vode: malarija No nećemo sastavljati katalog svih ravnica koje se u 16. stoljeću još nisu obogatile. Takvo bogaćenje traži dugotrajne napore i rješenje dvostrukog, pa i trostrukog problema. U prvom se redu radi o poplava ma. Planine su područja s kojih voda otječe; ravnice su prirodni skup ljači voda205. Zimi, kada kiše obično padaju, ravnice su poplavljene206: da bi se izbjegle strahote, potrebno je tisuću mjera opreza, brana i odvoda. Uza sve to, danas nema ni jedne ravnice na Sredozemlju, od Portugala do Libanona, kojoj ne prijete te pogibeljne vode. Pa čak i Meku ponekad zimi poplave pljuskovi207. Godine 1590, velike poplave natopile su toskansku Marcmmu uništivši usjeve. A to je močvarno primorje tada bilo, uz Val d ’Arno, prava žitnica Toskane. Stoga je bila dužnost velikog vojvode da ide čak u Gdansk (i to prvi put) po pšenicu bez koje se ne bi bilo moglo preživjeli. Ponekad i velike ljetne oluje prouzrokuju slične katastrofe. Naime, planinske vode nadolaze vrlo brzo, čim padnu kiše. Nema vodenog toka, ljeti suhog, koji u nekoliko sati ne bi postigao bujičnu snagu svojih zimskih voda. Turski su mostovi na Balkanu vrlo visoki, u sredini uzdignuti i bez podupirača da što manje smetaju iznenadnim riječnim naraštajima. 57
ud io
s uim iNK
Kad se dom ognu nizine, vode ne teku uvijek neom etano prema moru. One koje se spuštaju s Albanskih brda, u Italiji, i s Volskâ miruju na širini od 30 km, između planina i mora, tvoreći Pontinske močvare. Tome su krive neznatna neujednačenost ravnice, sporost otjecanja i snažan pojas sipina koji tvori branu uz rub mora. U slučaju Mitidže, ravnica je na jugu om eđena Atlasom a sa sjeverne strane doslovce zatvorena brežuljcima Sahela koje slabo otvaraju proboji Oued El Нагracli i Oued Mazalran, istočno i sjeverno od Alžira. Napokon, gotovo u svim tim prizemljima vode su stajaćice. I posljedice su posvuda iste. Accjua, o m vita, o m morte-, voda je ovdje sinonim smrti. Kako je nepomična, stvara velike guštike trstike i rogoza. U najmanju ruku, ljeti zadržava štetnu vlagu zavala i riječnih korita. Odatle opasne močvarne groznice, koje su nevolja ravnica za vrućeg godišnjeg doba. Prije upotrebe kinina, malarija je često bila smrtonosno zlo. Čak i kad je bila dobroćudna, znala je prouzrokovati opadanje vitalnosti i proizvodnosti ljudi208. Jednostavno ih je iscrpljivala. Bila je uzrokom češćih potreba za radnom snagom. Ukratko, radi se o pravoj bolesti geografske sredine. Kuga koja se iz Indije i Kine prenosi vezama na velike udaljenosti, koliko je god bila pogibeljna, u Sredozemlju je prolazni stranac. Naprotiv, malarija je stalna. Ona tvori »pozadinu slike o mediteranskoj patologiji«209. Danas su nam poznali njezini izravni odnosi s anolelesima i hematozoima, vrste plasmodija, patogenih uzročnika močvarne groznice kojoj su anolelesi tek prijenosnici. O području grada Aigue Mortes, Thomas Planer oko 1596. godine kaže »da su ga ljeti toliko napadali komarči da je to bila prava žalost«210. Takav je malarički biološki kompleks doista bio povezan sa čitavom geografijom sredozemnog nizozemlja, jedinog teško i uporno zaraženog, dok je planinska močvarna groznica, u usporedbi, bila neznatna211. Dakle, osvojiti ravnice, značilo je najprije pobijediti nezdravu vodu i ugušili malariju212. Potom ponovno dovesti, ali sada živu vodu za nužna navodnjavanja. Čovjek je kovač te duge povijesti. Ako odvodi vode, ako osvaja ravnicu da od nje stvori oranicu i iz toga obilje hrane, močvarna se groznica povlači: lijek protiv malarije, kaže jedna toskanska poslovica, je pun lonac214. Naprotiv, ako čovjek zanemaruje kanale za odvodnjava nje ili navodnjavanje, ako sječa šume u planini postane znatnija po goršavajući uvjete otjecanja vode niz brda ili ako stanovništvo u ravnici opada i slabi seljačko osvajanje, tada se malarija širi sama od sebe i sve paralizira. Ona će brzo vratiti ravnicu na njezino prvobitno močvarno stanje: riječ je o automatskoj protubonifikaciji. Navodno je to bio slučaj stare Grčke. Tvrdilo se također da je malarija bila jedan od uzroka 58
Poluotoci: planine, visoravni i ravnice
propasti Rimskoga Carstva. Nema sumnje, teza je preširoka i oclveć kategorična. Malarija, koja se pogoršava čim čovjek smanji svoje napore i koja se potvrđuje svojim pogubnim vraćanjima, koliko je uzrok toliko je i posljedica. Ipak se čini da je u povijesti malarije bilo razdoblja veće ili manje žestine21'. Možda je do pogoršanja močvarnih groznica došlo na kraju Rimskoga Carstva. Još jedno pogoršanje uslijedilo je posljednjih godina 15. stoljeća: Philipp Hiltebrandt u to uvjerava, ali nažalost ne navodi reference. Upravo se tada, navodno, javljaju novi patogeni elementi. U isto vrijeme kad i blijedu spirohetu, otkrivena je Amerika poklonila starom svijetu Sredozemlja malariju tropicalis ili pcrniciosu. koji je dotad nije poznavao. Čini se da je jedna od prvih žrtava, 1503. godine, bio osobno papa Aleksandar VI21S. Dosta se teško odrediti. Stari i srednji vijek ipak su poznavali groznicu dosta sličnu malariji tropicalis premda zacijelo dobroćuclniju, jer je Horacije bez opasnosti prešao Pontinskc močvare, unatoč ubodi ma komaraca216. Pogotovu je znakovita pojedinost da je, u rujnu 1491, vojska Karla VIII. — 30.000 ljudi u najnižoj procjeni — logorovala bez gubitaka oko Ostije. na osobito pogibeljnu mjestu. Meduiim, nemojmo misliti da su ovakvi podaci dostatni za postavljanje, a još manje za rješenje problema. O povijesti malarije bila bi potrebna bogatija i pouzdanija dokumentacija nego što je ova koju posjedujemo21'. Jesu li malarija ili dizenterija đeseikovale vojsku Lautreca u srpnju 1528, u poplavljenome napuljskome polju21H? Također bismo trebali točno znati koje su pokrajine bile teško pogođene u 16. stoljeću. A dobro znamo da je Iskenderun, koji je služio kao trgovačka ispostava Alepu od 1593, kasnije morao biti napušten zbog groznice. Znamo da je Baia, u napuljskom zaljevu, u rimsko doba sastajalište elegantnog i dokonog društva^čiji čarobni okvir Petrarka slavi u jednom svojem pismu upu ćenom kardinalu Giovanniju Colonni 1343. godine, doživjela u 16. stoljeću da joj stanovništvo bježi pred groznicom. Ali, i ovi nam posebni slučajevi djelomice izmiču. Glede lskenderuna, znamo da su grad kasnije ponovo zaposjeli engleski i francuski konzuli i da je nastavio živjeti. Kako? Pod kojim uvjetima? Glede Baije, nije li groznica njime zagospodarila219 zato što je zamirao već najmanje dvije generacije prije nego što se 1587. Tasso ondje iskrcao? I, s druge strane, napomenimo da je dvadesetak godina prije Kolumba, 1473, mletačko brodovlje, koje se kretalo po albanskom primorju, u prvoj opsadi Skadra desetkovano groznicom pa se moralo otputiti u Kotor da se tamo obnovi. Providin' Alvise Bembo umire, a Triadan Grilti je u opasnosti od smrti. Stoga Pietro Mocenigo ide u Dubrovnik per farsi medicar22(). 59
I '1)1 0 SK l:l)IN I-
Dojam o novom izbijanju zla u 16. stoljeću ipak nas ne napušta. Možda stoga što sam čovjek tada ide ususret svome starome neprijatelju nizozcmlju? Tijekom cijelog 16. pa čak i 15. stoljeća ljudi su u potrazi za novim zemljama. Gdje naći ravnice koje više obećavaju od onih vlažnih i rastresitih? Л ništa nije štetnije od prvog prevrtanja zaraženog tla. Naselili ravnicu često znači na njoj umrijeti: znamo koliko je puta, u početku, trebalo naseljavati sela Mitidže koja su teškim naporom preoteta u borbi s groznicom u 19. stoljeću. 1 unutrašnja kolonizacija, koja se organizira posvuda u Sredozemlju 16. stoljeća, skupo stoji. Osobito je raširena u Italiji, kojoj ne uspijeva osvajanje dalekih kolonija i koja ostaje po strani log velikog procesa, ali nije li to stoga što se, medu ostalim razlozima, posvetila domaćem osvajanju vlastitog prostora ko jega sc može domoći tadašnjim tehnikama, od poplavljenih ravnica do planinskih vrhova? »Italija je obrađena sve do planinskih visova«, s ponosom piše Guicciardini na početku svoje Povijesti Italije22 K Đ onifikacija ra v n ic a
Osvojiti ravnice: san je koji seže u praskozorje povijesti. Bačva Danaida bila bi spomen na uvođenje trajnog navodnjavanja u ravnici Argosa222. IJ davna vremena, stanovnici uz jezero Kopais počeli su prodirati u njegove močvarne rubove223. Još od neolitskog doba, brojne podzemne kanalizacije, tragove kojih je arheologija pronašla, presijeca ju Rimsko polje22''КTakođer su nam poznati primitivni radovi Etniščana po uskim toskanskim ravnicama. Između lih prvih pokušaja i velikih »bonifikacija« 19. i 20. stoljeća — koje smo naprijed nabrojili — ljudski napori nikada nisu prestali, premda su kadšto znali biti slabiji. Mediteranski se čovjek borio s nizozemljem. Bila je to borba mnogo teža od one protiv šume i makije, pa je ta kolonizacija bila istinska osobitost njegove ruralne povijesti. Kao što se, na sjeveru, Europa oblikovala ili barem povećavala na štetu svojih šumskih područja, tako je i Sredozemlje u ravnici našlo nove krajeve, svoje unutrašnje Amerike. Već u 15. i kroz cijelo 16. stoljeće, teku brojne bonilikacije, i to malim raspoloživim sredstvima: jarcima, kanalićima, kanalima, sisaljkama osrednjega kapaciteta. U idućem stoljeću, nizozemski će inže njeri usavršili djelatnije m etode225. Ali, u doba koje proučavamo, još nije riječ o nizozemskim inženjerima. Stoga su, s obzirom na nedostat nost sredstava, pothvati ograničeni: baruština se osvaja zonu po zonu. Odatle i mnogi porazi. Godine 1581, u venecijanskoj dolini Adige, Montaigne nailazi na »golemo prostranstvo blatnog i sterilnog područja punog šaša«226, na stara jezera koja je Signoria pokušala isušiti »ili 60
Poluotoci: planine, visoravni i ravnice
pretvori u oranice...; više su pritom izgubili nego dobili htjevši promijeniti oblik toga kraja«, zaključuje on. Isto su tako neuspješni — unatoč pisanju tadašnjeg »tiska« — pod tim shvatite službene Ijetopisce — bili pokušaji velikog vojvode Ferdinanda u toskanskom močvarnom primorju i u depresiji Val di Chiana227. Još u doba Cosima, velike su vojvode pokušavale u Maremmi stvoriti žitorodnu pokrajinu (istu, samo još veću, od one koju je Genova bila pokušala na korzičkoj istočnoj ravnici). Odatle mjere u prilog naseljavanja, predujmovi na posjed i žetve, vrbovanje radne snage, povremeni radovi na isušivanju; Grosseto na Ombroneu postao je tada izvozna luka za žito prema Livornu... Razloge polovičnog uspjeha tog pokušaja dobro je istaknuo Reumont u svojoj staroj Povijesti Toskaпе--н. Velike vojvode išle su za dvama protuslovnim ciljevima: stvoriti ravnicu za žitarice, a to uključuje velike troškove; uspostaviti monopol na kupovinu žita u svoju korist, to jest, prodajni sustav niskih cijena. Međutim, trebalo je naprotiv otvoriti tržište konkurenciji svih kupaca u Sredozemlju. Jer su bonifikacijska izvođenja skupa, a rentabilnost, utilité), nije uvijek razmjerna uloženom trošku. Godine 1534, oratori Brescie upozoravaju mletački Senat da »odvođenje i zadržavanje voda povlači za sobom neizmjerne troškove; brojni su naši građani propali jer su se htjeli baviti sličnim pothvatima. Uz dovod, vode iziskuju stalne izdatke održavanja, tako kad se sve uračuna, postoji mala razlika između troškova i dobitka«229. Prirodno, u takvim okolnostima, stanovnici Bre scie dokazuju i kukaju da su bijednici kako ne bi platili previše poreza. Ipak su bonifikacije veliki pothvati koji zahtijevaju golema sredstva. Državni pothvati u pravom smislu riječi. U Toskani je to na sebe preuzela »prosvijećena« vlast ili pak, kao 1572. godine, jedan vladar iz vojvodske obitelji, budući veliki vojvoda Ferdinand, koji je bio zainteresiran za eventualnu bonifikaciju u vlažnoj Val di Chiani240. U Valle di Ambrogio, 1570, sred prostranog močvarnog područja ušća Pada, a na poticaj ferrarskog vojvode, uspostavlja se ono što će se zvati grande bonifica estensc, koju će ometati ulijeganje tla i povratak škodljivih voda, da bi je, konačno, dovršio taglio kod Porto Vira, koji je Veneciji 1604. godine omogućio da otvorenim probojem skrene tok Pada prema jugu2"'1. U Rimu tu ulogu ima papinska vlasi2-^2. U Napulju, potkralj daje načiniti službeni projekt isušivanja prostranih močvara Cherranole i Marellana, u okolici Capue2^ . U Aquili. to radi carska vlasi24 Čini se da su u Turskoj, barem ono malo što se može vidjeli, bonifikacije stvar poduzetnih gospodara koji stvaraju nova sela kmetova — čiftlike — osobito od 17. stoljeća, u niskim i močvarnim područjima, kao i u ravnici Drača ili uz rub Vardara2^5. Velika, lako 61
u d i o s k i -d i m
;
prepoznatljiva sela, zbijenih, trošnih kuća oko visoke gospodareve kuće koja ih nadvisuje i nadzire... ,. I na Zapadu, niz bonifikacija dugujemo individualnim inicijativama velikih kapitalista, Upravo su oni u 16. stoljeću, duboko u Lombardiji, stvorili rižina polja koja su se tako brzo razvila da svoje proizvode, koliko nam je poznalo, već od 1570. godine, a možda još i ranije, izvoze u Genovu. Jedan stari venecijanski plemić — izbrisan s popisa plemića slijedom nepravdi, kako sam kaže, ali opskrbljen dobrom imovinom — pokušao je staviti svetogrdnu ruku na venecijanske lagune. Upozorene su se vlasti zabrinulo pretvoriti lagune u oranice, zar se na to ozbiljno pomišljalo? Nije li postojao strah od prom jene razine? Stvar je ocijenjena nepovoljno2*6. 1 u Donjem Languedocu, kapitalisti vode igru u vrijeme velikih isušivanja koja počinju 1592. godine i trajat će, uz više ili manje žara i uspjeha, sve do 1660-1670. Istovjetni su radovi poduzeti blizu Narbon ne već oci 1558. godine, kad se počelo s »isušivanjem« jezera. Ali, potkraj toga stoljeća, s prvim nasipima oko jezera Launac, pokret se ubrzava. Provansalski inženjeri, stručnjaci za hidrauliku i učenici Adama de Craponnca, nude svoju suradnju. Jedna »skupina« (Laval, Dumoulin i Ravel) upravlja ovim i sljedećim izvedbama radova, uvijek u okolici Narbonne. Bernard de Laval, gospodar Saulta, pribavlja prve talire, polom »doplate«2*". Ovi bonilikacijski pokreti odgovaraju zahtjevima gradova. Njihovo stanovništvo ne prestaje rasti u 15. i 16. stoljeću. Hitne potrebe za opskrbom primoravaju ih da oko sebe razvijaju kulture, smještajući ih na nova zemljišta ili obilnijom primjenom navodnjavanja. Odatle toliko sporova, ali isto tako i plodnih sporazuma. »Rado bismo se opskrbljivali vodom dovodima iz Oglia«, govorili su oratori Brescie, 1534, »ali tada bi došlo do gomile iscrpljujućih sporova sa stanovnicima Cremone. A da ne računamo moguća ubojstva, kao što se već znalo dogoditi«2*8, (iodine 1593, knezovi su Verone, uz pomoć Venecije, dali srušiti radove Mantovanaca, kako bi zadržali vodu iz Tartara, a iz toga su proizašle beskrajne svađe2*9. U 18. stoljeću, gradovi u Aragonu još su se uvijek prepirali, svaki nastojeći ukrasti svom susjedu dragocjene izvore za navod njavanje2il). Naprotiv, od 15. stoljeća, priobalna se mjesta udru žuju oko radova na isušivanju Donje Rhone, radova koji bi. uostalom, bili nezamislivi bez kapitala talijanskih useljenika i radne snage iz Л1ра-П. Premda su bili vođeni u suradnji ili nesporazumu, napori su gradova bili plodni. U izravnom dosegu svojih tržnica stvoreni su vrtovi i tlo za žilo koje im je bilo potrebno. Jedan mletački ambasador, prolazeći Kastilijom, zaključio je da je obrađena tek oko gradova. Veliki 62
Poluotoci: planine, visoravni i ravnice
paramosi za ovce i secanosi rezervirani za žito, te žute ravnice gdje se kuće, načinjene od zemlje, ne razlikuju od tla, učinili su mu se kao prazna polja, dok je oko kastilijskih gradova naišao na zelene točke navodnjavanih kultura. U Valladolidu, voćnjaci i vrtovi sežu sve do obala Pisuerge. Čak i u Madridu, Filip II. moći će povećati Prado tek ako kupi vinograde, vrtove i voćnjake: postoje isprave o prodaji koje o tome svjedoče242. U Toledu je Vega, »zebrasto išarana stablima i kulturama«, u sjeni grada. Ista veza između grada i poljoprivrednih napora postoji u Provansi. U 16. stoljeću, nove su zemlje osvojene u Mandelieuu, Biotu, Auribeauu, Vallaurisu, Pégomasu, Valbonneu, Grasseu, Barjolsu, SaintRćmiju, Saim-Paulu de Fogossièresu, Manosqueu... duž čitave Durance, razvijaju se povrtlarske kulture24'. U Donjem Languedocu, »vrtovi i navodnjavane livade čine tek neznatan dio tla (kao u Španjolskoj)«, to su. zapravo, jedini »urbani zalijevani pojasevi gdje se diže soigne, zdenac s kotačem, koji sam predstavlja 30 posto od ukupne vrijednosti jednog vrta«2" . Tako se odvija opsežan prijenos gradskog novca na polja2 Traže nje novih obradivih površina postaje javna briga već od kraja stoljeća. U svom djelu Théâtre d ’A griculturc2/,(\ Olivier de Serres naširoko objaš njava kako treba postupati s močvarnim tlom. Ali se to nastojanje ostvaruje dio po dio. Onaj tko to prati u trajanju, zapanjen je kada vidi koliko je mnogo vremena potrebno ravnicama da se pripreme za život. Međutim, slabo dovršen posao u 16. stoljeću bio je ipak započet već stotinama godina ranije. To vrijedi za sve ravnice: za ravnicu Murcije kao i za ravnicu Valencije, ravnicu Leride, kao i za ravnice Barcelone, Saragosse, Andaluzije i za ravnicu Pada, za campagnu felice Napulja, kao i za Zlatnu školjku Palerma ili ravnicu Katanije. Svaki naraštaj donosi jedan dio zemlje izdignut iz vode. Zasluga je vladavine Pietra di Toleda u Napulju što je nedaleko od velikoga grada dao isušiti močvarnu Terra di iavo ro , između Noie, Averse i mora, što je od toga načinio, kako kaže jedan ljetopisac, la p iù sana terra del m ondo, s kanalima, odvodima, plodnim ravnicama i isušenim poljima2"17. Male su ravnice bile najprije osvojene: ravnice obalnog katalonskog masiva čovjek je pokorio za dragocjene kulture još u ranom srednjem vijeku. Po predaji, kopanje cequiesa potječe od vladavine Hakima II. Ali ništa nam ne dokazuje da nije i starije. Naprotiv, pouzdano se zna da je Lerida, kad je ponovno bila osvojena 1148. godine, već bila oplođena kanalima Clamora; da je Tortosa imala svoje kanale već u arapsko doba; da je Camarasa, kada se 1060. godine spojila s grofovijom Barcelone, također imala svoje kanaliće za zalijevanje. Oponašajući Muslimane, grofovi su Barcelone i sami iskopali sistem za navodnjavanje područja oko samoga grada i ravnice Llobregat. Grofu Miru (945-966) pripisuje 63
U D IO SU I-D IN I:
se glasoviti grofovski rech Barcelone — ili rogo m ir — i izgradnja drugog kanala, od Llobregata do Cervella. To je nasljedstvo kasnije prikupljeno, sačuvano i neprestano obogaćivano2^8. Htape su iste u slučaju ravnice Saragosse, velikog pojasa ticrras de nego, navodnjavanih površina. Bitni dio stekao se kad su Muslimani bili protjerani iz grada (1118). Ali, s pripremama se nastavilo i nakon osvojenja. Tako je Veliki kanal bio projektiran 1529. godine, gradnja je započela 1587, a dovršena tek 1772, kada čitava aragonska nizina, na poticaj agronoma, u tom stoljeću prosvjetiteljstva, ponovno pregledava i upotpunjuje svoju mrežu navodnjavanja2,19. Prim jer Lom bardije ЛН najbolji primjer ovih postupnih osvajanja — jer nam je najočitiji — jest primjer Lombardije250. Odstranimo katove koji je nadvisuju: s jedne strane Alpe, neplodne iznad 1.500 m, velike kamenite mase s pašnjacima i stupnjevanim šumama od 700 do 1.500 m; a s druge strane, Apenine koji izbacuju, prema ravnici, bijesne brzace što u nabujalim vodama kotrljaju velike količine šljunka i oblutaka, ali čim nastupi ljeto, potpuno se isuše tako da vode nedostaje i za navodnjavanje i za piće. Slijedi, dakle, da su Apenini iznad 1.000 m isto tako goli kao i Alpe iznad 2.000 m; ljeti pružaju tek oaze rijetke trave koja je dobra za koze i ovce. Između ova dva bedema, Donja je Lombardija kompleks brežu ljaka, visoravni, ravnica i riječnih prolaza. Brežuljci su područja masli nika i vinograda, a u blizini velikih alpskih jezera, čak i agruma. »Viso ravni«. u pravom smislu riječi, postoje tek na sjeveru: ponajprije, nena vodnjavana visoravan, pravokutna masa na južnoj strani, oslonjena o liniju povučenu od Vicolunga do Vaprija na Addi, koja obuhvaća neplod na prostranstva vrijesa i namijenjena je kulturi duda. Jedna se niska navodnjavana visoravan nastavlja na nju, ucrtavajući trokut čija se južna strana može ubilježiti od Magente, na Ticinu, do Vaprija na Addi. Tu uspijeva pšenica, dud, livade... U loj lombardijskoj nizini zanimljiva je velika aluvijalna ravnica između navodnjavane visoravni i brežuljaka koji navješćuju Apenine, naime, dno školjke, klasična zona rižinih polja, livada i isto toliko značajnih umjetnih livada. Nismo li pokušali prikazati, prema prodajnoj cijeni sijena, kakvo je bilo opće kretanje cijena u Milanu u 16. sto ljeću241? Ljudi su tu ravnicu potpuno izmijenili. Poravnali su prvobitne uzvisine, isušili močvare, pametno upotrijebili vodu koju donose duge rijeke alpskih ledenjaka. Ovo je pokoravanje voda otpočelo najkasnije oko 1138. godine, radovima benediktinaca252 i cistercita, nastanjenih u
64
Poluotoci: planine, visoravni i ravnice 3- — V e lik ! k a n a li lo m b a rd ijsk e ravn ice
Prema Chorlesu 5IN G ER U , H i s t o r y o I T e c h n o l o g y , 19 5 7 , svezok III. N a skali Ireba čitali 30, a ne 2 0 km. Isločkana zona predstavlja brežuljke i m orenska taloženja ispred Alpa.
»Chiaravalleu«. Godine 1179, počeli su radovi naNaviglio Grande kojeg je 1257. završio podestat Beno Gozzodini. Tako su vode Ticina dolazile u Milano umjetnom rijekom, dugom gotovo 50 km, namijenjenom za navodnjavanje i plovidbu. Prije 1300, od Sesije će voditi roggia Basca; kasnije će se kopati odvodni kanali da se stvore roggie Biraga, Bolgara i druge, koje ćc služiti navodnjavanju okolice Novare i Lomelline. Godine 1456. Francesco Sforza probija kanal Martesana, dug više od 30 km, koji Milanu donosi vodu izAdde. On je 1573. proširen i tako postao plovan. Budući da ga je Lodovico ii Moro povezao s Naviglio Grande, 65
U D IO S R H D lN i:
dva su se velika lombardijska jezera, Como i Maggiore, našla 1573. spojena usred same države25*. A Milano je postao značajnom vodenom postajom, šio mu je omogućilo da uz najmanje troškove uzgaja žito, prerađuje željezo i pogotovo drvo, da u smjeru Pada i Ferrare otprem a velike topovske dijelove i, ukratko, da otkloni svoj glavni nedostatak da bude grad usred kopna254. Ova ukazivanja koja se odnose tek na vodene putove, pokazuju koliko je sporo bilo osvajanje tla. A to se osvajanje odvijalo u etapama. I svakoj od njih odgovara stvaranje novih slojeva ljudi, tako da tri Lombardije, kao uzglobljene jedna u drugu, društveno predstavljaju različne skupine ljudi. Gornja Lombardija, planinska i pastirska, pri bližavajući se na sjevernoj strani zoni brughicrâ, predio je malih siro mašnih ali slobodnih posjednika koji strasno žele sve proizvesti na vlastitoj zemlji, uključujući i loše vino iz svojih vinograda. Ispod njih, s navoclnjavanom visokom ravnicom, zonom fontana ifontanili) i velikih pašnjaka, počinje plemićko i crkveno vlasništvo. Taj niski kat, koji još nije pravo prizemlje, pojas je dvoraca, zemlje s napoličarima i kartuzijanskih samostana sred visokog drveća. Sasvim dolje prostiru se rižina polja kapitalista255. Njihov je revolucionarni pothvat riješio problem obrađivanja lih poplavljenih polja. Jamačno je to ekonomski napredak. ЛН što je s društvenim? Lombardijska riža značila je ropstvo za radnika u strašnim uvjetima utoliko više obespravljenih što se nisu mogli svrsishodno žalili jer nisu bili udruženi. Rižina polja ne iziskuju stalnu radnu snagu, već povreme ne radničke mase tijekom nekoliko tjedana, u doba sjetve, presađivanja i berbe. Čitav se uzgoj riže oslanja na sezonske seobe i gotovo da ne zahtijeva vlasnikovu nazočnost, osim pri isplati plaća i nadgledanju skupina na radu. Nekoliko stoljeća kasnije, Cavour tako odlazi na svoje zemlje u Leri, u susjednom Donjem Pijemoniu, i sam isplaćuje plaće i od rane zore nadgleda rad nadničara256. I ako je gotovo sa svim ravničarskim kulturama. Te lako obradive zemlje, gdje se brazde mogu vrlo pravilno nanizati, pogodne su za redovito uprezanje volova ili bivola, to jest za upotrebu životinjskih strojeva. Tek u doba žetve ili berbe, one upošljavaju obilnu radnu snagu brdskih radnika, plaćenu po učinku. Nekoliko radnih tjedana, i ta se radna snaga vraća odakle je i došla. To su pravi seoski proleteri. Ali, proleter je vrlo često i seljak stalno nastanjen u ravnici. Španjolska istraživanja za 1547. godinu25^ o vlasništvu u Lombar diji ukazuju na to da seljaci ne posjeduju ni tri posto plodnog nizinskog područja dok su siromašne zemlje na visini velikom većinom seljačko vlasništvo. Ništa ne govori bolje o ljudskim uvjetima u nizini od tih lombardijskih brojki. U jadnim zdravstvenim i higijenskim uvjetima, 66
Poluotoci: planine, visoravni i ravnice
seljak ovdje mora živjeti gotovo ni od čega. On ima gospodare i ono što proizvodi pripada njegovim gospodarima. Često pridošlica, jednostavni je čovjek otrgnut od svoje planine, i zna biti prevaren i od vlasnika i od njegova nadglednika. On je u mnogom pogledu neka vrst kolonijalnog roba. kakvo god bilo njegovo točno pravno stanje. V e lep o sje d n ic i i siro m a šn i seljaci
Uspoređivali smo bonificirane ravnice Sredozemlja s iskrčenim šumama sjeverne Europe. Poput svake usporedbe, i ova ima svoje granice. Usred šumskih krčevina, u novim gradovima stvorio se jedan slobodniji svijet, na američki način, rekli bismo. Jedna od drama Sre dozemlja (osim nekoliko novih pokrajina koje olakšavaju agrarni indi vidualizam258), jedan od razloga njegova tradicionalizma i nepokretnosti jest u lome što su nove zemlje i dalje pod kontrolom bogataša. Jedna sjekira ili jedna motika mogu bili dostatne na sjeveru, kao što će sutra bili u Americi, da se stvori dobra hranjiva zemlja. U Sredozemlju, potrebno je da se u to umiješaju bogataš i moćnik. Utoliko više što se malo pomalo uzdižemo iznad pojedinačnih boniiikacija kako bismo razmotrili široke, dugoročne planove cjeline. Cilj će se poslići tek složnim radom, disciplinom koja uključuje strogi društveni poredak. Jesu li i mogu li Egipat i Mezopotamija bili naseljeni, u 16. stoljeću, slobodnim seljacima? U Španjolskoj se, svaki put kad se iz sccanosa prelazi u regadiosc, iz »suhih« u navodnjavana područja prelazi od razmjerno slobodnog seljaka na seljaka-roba. Sve ove velike strojeve za navodnjavanje Španjolac je naslijedio od Muslimana nakon rekonkviste. Preuzeo ih je netaknute i još k tome s osobljem fclaha koje je nužno da dobro funkcioniraju. Felasi i dalje obraduju ravnicu Leride u 16. sto ljeću; felasi obraduju Rioju Ebra; felahe nalazimo u Valenciji, Murciji i Granadi; felasi ili točnije Mauri, koje iberski gospodar voli i štiti, ali kao stoku, na jednak način kako će štititi svoje robove u Novom svijetu. Ravnica pripada vlastelinu259. Potrebno je sići u portugalske vcigasc da se nadu kućefidalgosa, solares s golemim izrađenim grbovima260. Prostrana i niska ravnica sijenske Maremme, koliko god bila područje groznice, kao što je i susjedna toskanska Maremma, prekrivena je vlastelinskim dvorcima. Njihove kule, donžoni i anakronične siluete podsjećaju na određeno društvo, na tišteću nazočnost feudalnih vlasni ka koji vladaju krajem, a da u njemu stalno ne žive, jer ta njihova obitavališta služe tek kao trenutačne rezidencije. Gospodari većinom žive u Sienni. Stanuju u prostranim gradskim kućama koje još i danas postoje, u palačama u koje Bandellovi ljubavnici, uz ritualnu pomoć služavki, ulaze uspinjući se stubama koje vode sve do prostranih tavana 67
u d io s r iid in i;
s nagomilanim vrećama pšenice ili pak hodnicima koji vode u pomalo napuštene prizemne prostorije261. Poslije njih i mi se možemo uvući u te stare porodice i proživjeti komedije i tragedije kojih će se rasplet umiješali u tajne starog dvorca u Maremmi, daleko od grada, njegovih ogovaranja i obiteljske paske. Postoji li bolje mjesto da se, na talijanski način i način toga stoljeća, u osamljenosti stvorenoj groznicom i velikom vrućinom, smakne nevjerna ili osumnjičena supruga? Klimatsko bi objašnjenje oduševilo Barrèsa. Ali, treba li dovoditi u pitanje društvenu sukrivnju koja ubojici, u tim nizinskim područjima gdje je on gospodar, jamči gotovo nekažnjivost? Nije li ravnica leno bogatih? »U ravnici«, piše Robert Montagne262 u vezi s današnjim marokan skim Sousom, »razlika između bogataša i siromaha brzo se povećava. Prvi posjeduje vrtove, drugi ih obrađuje. Navodnjavana polja daju obilje žitarica, povrća i voća. Maslinovo ulje i ulje od argana tvore drugo bogatstvo koje se prenosi u mješinama sve do sjevernih gradova. Veća blizina tržišta olakšava uvođenje stranih proizvoda, tako da život jednog velikaša iz ravnice Sous teži da postane sličan životu u drugim pokraji nama u kojima je oduvijek vladao Maghzen. Ali, istodobno, život klemm asa, radnika u vrtovima, sve je bjedniji.« Čini nam se da je takvo pravilo vladalo i u ravnicama sredozemnog svijeta. Znatna razlika dijeli bogataša od siromaha, bogataši su vrlo bogati, a siromasi vrlo siromašni. Veleposjed je ovdje i dalje pravilo. Feudalni je režim — koji je često fasada — ovdje našao prirodne uvjete da preživi. Na Siciliji, u Napulju i u Andaluziji. neotuđive feudalne nekretnine bez komadanja su se prenosile sve do u suvremeno doba. Isto tako, u velikim istočnim ravnicama Balkana, u Bugarskoj, Rumeliji i Trakiji, u pokrajinama uzga jivača žita i riže, turski se režim, s veleposjedima i selima kmetova, duboko ukorijenio dok je na planinskom zapadu gotovo propao26-'. Ipak postoje iznimke, prema lokalizaciji i konjunkturi, kao što je prvobitno Rimsko polje ili sadašnja seljačka demokracija Valencije, pa i iznimke Ampurdana ili Roussillona. »Te ravnice«, piše Maximilien Sorre u vezi s dvjema posljednjim264, »uvijek su bile krajevi malog i srednjeg posjeda«. Uvijek? Pod tim shvatimo, kao i autor, novi vijek. Doista se točno ne zna što se zbivalo u tim nizinama prije agrarnih nemira iz 14. stoljeća i osobito prije velikih kolektivnih radova na navodnjavanju, ili barem onih koje su poduzeli templari iz Mas Deua u Réartu i Cantaraneu, bazenima pokrajine Roussillon... Ma što bilo, primjer i njegova velika nenormalnost ostaju. U Provansi, »seoski je proletarijat rijedak, osim u ravnici Arlesa koja je podijeljena na velika imanja«265. U Kataloniji, od I486, napreduje imućno seljaštvo266. Možda bismo se, radi gipkosti objašnjenja cjeline trebali vratiti, i to duže, na lažno jednostavne pojmove malog i velikog posjeda (velikog i moćnog?) ; razlikovati ravnice 68
Poluotoci, planine, visoravni i ravnice
prema njihovoj manjoj ili većoj prostranosti kao i prema tome jesu li ili nisu pregrađene; i, napokon, pogotovu bi bilo uputno istražili postoje li. i to s logičnim objašnjenjima, postupne promjene režima posjeda i poljoprivredne eksploatacije, komadanja, komasacije... i, jer ništa nije tiksno, ponovno mrvljenje. S jedne strane broj ljudi, s druge uvođenje novih kultura i oruđa ili pak njihova postojanost; kao i blistav rast susjednih gradova koji neprestano remeti geografski i ljudski poredak nizina, dok u drugim područjima, tiranija žitnih polja i nepoduprtog pluga (vratimo se idejama Gastona Roupnela) i upotreba stoke održava ju stari poredak i moć bogataša. Tu nam uslugu čini i činit će novatorski rad Emmanuela Le Roy Laduriea267 o seljacima Languedoca između 15. i 18. stoljeća. Tko je, prije njega, mogao misliti da je taj sistem polja toliko bio čedo društvenih, demografskih i ekonomskih konjunktura i lime dovoljno savitljiv da se neprestano dovodi u pitanje. Problem će bili kako saznati vrijedi li ili ne taj stoljetni kalendar uzastopnih seljačkili poredaka u Languedocu za druga primorska područja, ona koja idu naprijed kao i ona koja zaostaju, a ova druga koja su najbrojnija kreću se točno kao sat. Mnogo još nedostaje da bismo već sada mogli odgo voriti. K ratkoročne p ro m jen e ravnica: venecijansko kopno Barem na jednom drugom primjeru — primjeru Venecije — mo žemo pokušati pratiti te kratkoročne promjene. U svojim najbogatijim i najnapučenijim niskim područjima, vene cijansko je polje, još prije kraja 15. stoljeća, predmet čestih bonilikacija kojih važnost naslućujemo a da im, nažalost, ne znamo točnu geografsku ili kronološku rasprostranjenost. Čini se da te skupe, rano otpočele melioracije nisu previše koristile seljacima ili seoskim zajednicama. Naizgled, ništa nije razumnije od uobičajenog procesa bonilikacije kojoj shema ostaje istovjetna stoljećima, u opreznim postupcima mle tačke uprave hotimice svedenih na pravilo prethodnog slučaja, i povje rene Provcditori-ma ai beni inculti počevši od 1566. godine268. Svaka bonilikacija, svaki ritratto utvrđuje program različnih hidrauličkih ra dova za jedan određeni skup površina, dakako, močvarnih: podignuti nasipi ili koje tek treba podignuti (arginc), vodozahvati {presi), kanali i ka naliči za navodnjavanje (scalladori)... Kadšto riječno brodarenje upo trebljava sagrađene kanale i utvrđuje se naplata. Njome će se djelomice nadoknaditi izdaci. Ali vlasnici zemljišta moraju odmah platiti te skupe radove uz cijenu od po dva dukata za svaki campo2(i<), ovisno o tome radi li se o obrađenom zemljištu s vinogradima ili o zemljištu samo zasađenom stablima. Ako vlasnik ne može platiti svoj udjel, oduzima mu 69
U ) I O SKüDINH
4 — R e g u la c ij s k i k a n a l i s a č u v a li s u p o lo v ic u v e n e c ija n s k ih l a g u n a
Skico |e okrenulo prem o sjeverozapadu. O v i radovi jam čili su venecijonsko nizozem!|e i logune koje okružuju grad. Međutim, sieverm dio lagune obilno je bio ispunjen sedim entima m alih vodenih tokova, Piave, Sile, koji djeluju popul bujice. Čitavo je ovo područje prekriveno vodam o staiačicam a. Naprotiv, radovi koji su se stalno započinjali svladali su, prem a jugu, Brentu, a laguna je »živo« od C h io g g ie do Venecije i oživljeno krelan jim a plim e. Prema Arturu U C C E ILIJU , S t o n a d e l l a l e c n i c a d a l M edio £vo ai nosfrr giorni, 1 9 4 5 , sir. 338 .
sc polovica nekretnina kao namirba duga, što ukazuje na to da zakup nina za svaki campo nije neznatna. Već prema prilikama, ritratto ovisi ili ne ovisi o gradskoj zajednici (takva su com m unità Este270 i com m unità Monselice2"4); ili je pak vlasništvo pravog sindikata vlasnika koji se, uostalom, mogu poslužiti predujmom mletačke riznice uz mali kamatnjak (4 posto); i napokon, mletačka uprava može sudjelovati u pothvatu i tada si pridržava pravo da, na kraju radova, proda zemljište koje joj pripada, a dražba se obavlja na samom trgu Rialto. Budući da je svaki ritratto bio podijeljen na 24 karala, kao i vlasništvo jedne lađe, svaki se karat uzastopce dosuđivao na javnoj dražbi, rekli bismo pod čekićem dražbenog izvršitelja, a isprave točnije kažu con la baccheta in terra del su ingiù. Ali što vrijede te pedantne isplate? Zbilja se naslućuje, tu i tamo, kroz poraze ili prave katastrofe. Kada neka communità više ne može uzajmiti da završi svoje radove, prodaje jednu polovicu ritratta svojim 70
Poluotoci: planifie, visoravni i
m ice
stanovnicima, a drugu polovicu svakom kupcu na prvoj dražbi (jer dražbeni izvršitelj polazi od jedne određene licitacije i ide dalje sma njujući ulog). Često se može vidjeti kako se osnivaju sindikati vlasnika consorti ili caratadori (kupci karata). Riječ je o pravim trgovačkim udruženjima. Nemojmo se čuditi ako na njihovu čelu naidemo na velika imena venecijanskog plemstva. Jedna isprava (15. veljače 1557)-^ uka zuje na izvjesnog Hieronima Dolfma (iz obitelji velikih bankara) koji. zajedno sa svojim članovima, vodi igru za ritratto doline San Biasio kod I.endinare, između Donjeg Adigea i donjeg toka Pada, međutim, počet kom 156127-5, projekt je još uvijek u zastoju. Dvije godine kasnije vidimo kako je jedan drugi patricij, Alessandro Bon, intrapreso a sue spcsc. col pcrmesso dclla Signoria, la bonifica di lutte le vallc chc sono trci Po e Bacchiglionc2ri\ u svojim se projektima sukobljava s otporom, »ne očekivanom zaprekom od strane commmiità Rovigo«. Premda se, svaki put, radi o velikim pothvatima, više naslućujemo nego što znamo: ovdje bi tek istraživanje na terenu bilo presudno. Međutim, dogodi li se nezgoda, kao 5. studenog 1554, kad se provalio nasip pored Roviga i kad je voda poplavila 30.000 campi fcrtilissim i, a budući da pukotina nije bila dobro popravljena, postojala je opasnost da 40.000 stara di J'onnento nedostaje u idućoj kao i u prethodnoj žetvi275. Dakle, radi se 0 velikim količinama, velikim bogatstvima i velikim poslovima. Jedan izvođač projekata, koji je nažalost ostao anoniman, 11. prosinca 1559. predlaže da na svoj trošak napravi čitav niz ritratta\ kao naplatu, uzeo bi svaki deseti campo2"(\ Tko se krije iza tog poštenjaka? Jedva da možemo vidjeti, iza lih sitnih detalja, stvarno stanje seljaka 1 posjednika venecijanske države, dok danas vrlo dobro poznajemo (zaslugom istraživanja) seljake Languedoca277 i njihove gospodare. Da bi se bolje prosudilo, potrebna su plodna istraživanja, ali koja valja još obaviti, i tek tada dobro odvagnuti količinu jednih u odnosu na druga. Što zapravo znači, s obzirom na sveukupnost vrlo različitih poljo privrednih eksploatacija, taj napor bonifikacije, ta dugoročna pobjeda rižinih polja (možda već od 1584) koja će osigurati blagostanje patricij skoj klasi i ravnotežu platne bilance Signorije u l 7. stoljeću, uz popratna povećanja proizvodnje svile278. Svakako, čini se da se ne mogu mjeriti s onima koje vode »kanalisti« Languedoca. Isto tako, svršetkom 16. stoljeća, za korisnike »zemljišne rente« u Veneciji počinje još raskošnije doba od onog koje uživaju posjednici Languedoca oko Montpelliera ili Narbonne. Bogatstvo Venecije, što se povuklo u polja Terra ferme, znat će znalački iskorištavati ta polja. Ali još ne poznajemo, sa željenom pouzdanošću, tu dramu venecijanske zemlje. Znamo samo da se seljaci zadužuju, da ekonomija često ostaje arhaična i da se općinske zemlje smanjuju... Kakav krasan problem koji tek treba rasvijetliti279! 71
U D IO SN H D INH
D u g o ro čn e p ro m je n e: su d b in a Rim skog polja Očito je da dugoročne prom jene vidimo jasnije. Pravi je prirfijer tih velikih promjena, koje se uvijek iznova započinju, rimska campagna.279 Seljak ju je zaposjeo još u doba neolitika. Nekoliko tisućljeća kasnije, pod Carstvom, agro romano, još uvijek nastanjen u čitavom svom prostranstvu, dobio je važne vodovode; tada malarija tu nije bila toliko opasna. Do katastrofe je došlo s Ostrogotima, u 5. stoljeću, kad je bio prekinut vodovod. Osvajanje će se tla nastaviti tek jedno ili dva stoljeća kasnije, a Ostia će se izdići iz ruševina... S 11. stoljećem dolazi novo povlačenje i nove katastrofe: nakon čega će još jednom poljoprivredni život uznapredovati početkom 14. i u 15. stoljeću. Ostia ponovno cvjeta, ovaj put brižnošću kardinala d ’Estoutevillea. S 15. i 16. stoljećem pomalja se vlasleoski veleposjed s velikim seoskim zgradama sagra đenim poput tvrđave: to su casali koje još i danas možemo vidjeti uz rub velikih putova i čije masivne konstrukcije odaju nesigurnost ravnice, uvijek pod prijetnjom razbojnika spremnih da siđu s planine. Ta velika seoska zdanja »kolonijalnog« tipa primjenjuju rotaciju kultura (žito im je glavni razlog postojanja) i uzgoj goveda na veliko. Radnu snagu dobivaju iz Abruzza. No je li to zaposjednuće čvrsto? U 16. stoljeću, situacija nije nikako sjajna. Kardinali imaju svoje »vinograde« u campagni, ali su oni smješteni na vjetrovitim brežuljcima, kao Casino Borgheseovih na Palatinu. Benvenuto Cellini, koji je obi čavao lovili u okolici Rima, podrobno pripovijeda o nekoj dugoj bolesti iz koje se izvukao tek čudom, ako mu je za vjerovati, a čini se da se baš radio jakom napadaju močvarne groznice281. Dakle, zamislimo tadašnju rimsku campagnu punu praznina, močvara i ničije zemlje koja nije ništa drugo doli lovni rezervat. Uostalom, živi osvajački pastirski život spušta se sa svih Apenina i redovito udara o gradske zidine kao u daleka primitivna vremena. Bilježnički spisi, oko 1550. godine, upozoravaju na brojne trgovce stokom u Rimu, među kojima su i korzički doselje nici282... U konkurenciji sa stranom pšenicom, poljoprivreda propada. U 18. stoljeću, stvari se pogoršavaju. De Brosses nam je ostavio tužnu sliku o bijedi ravnice, nemaru njezinih posjednika i groznici koja je pustoši283. »Početkom 19. stoljeća agro romano nalazi se u najžalosni jem mogućem stanju«28,1. M oć ravnica: A n d alu zija
Sudbina ravnica većinom nije toliko nemirna. Ili nam se to možda čini, jer nam nije dobro poznata? Ipak, od rimskog do našeg doba, postojale su posebne varijacije u osvajanju i obradi tla, o čijemu neka dašnjem sjaju svjedoči mnoštvo dokaza u Donjem Tunisu. To se isto 72
Poluotoci: planine, visoravni i ravnice
može kazati i za Donju Siriju ili stoljećima mrtvu Makedoniju, koja je uskrsnula tek nakon 1922, ili pak čudesnu Camargue, čija nas sudbina nije prestala iznenađivati. Kako god bilo, te prostrane ravnice temelj su poljoprivredne povijesti Sredozemlja, posljednje, najteže i najsjajnije od njegovih pob jeda, ako se ne obaziremo na visoku cijenu, ljudskih života, koju je valjalo platiti da se svladaju vode. Svako to osvajanje velika jc, pos ljedicama bogata, povijesna činjenica. I to u tolikoj mjeri da se uvijek treba upitati ne stoji li kakav duboki razlog iza nekog od tih velikih agrarnih uspjeha. Najsjajniji su primjer takvog prvenstva ravnice Donje Andaluzijc. U 16. stoljeću, Andaluzija je među najbogatijim pokrajinama Sredozemlja. Između starog kastilijskog postolja na sjeveru i surovih planina koje. prema jugu, tvore Betijske Kordiljere, Donja Andaluzija širi svoje blage, valovite nabore, livade koje, prema zapadu, kadšto podsjećaju na fla manski sjever, svoje vinograde i prostrane maslinike... Kao i sve druge ravnice, moralo ju se osvajati zonu po zonu. U početku Rima, čitav je donji Guadalquivir močvara285, nešto što bi se moglo usporediti s prvobitnom Donjom Rhônom ili Mitidžom prije francuske kolonizacije. Ali Betijska će Andaluzija, vrlo brzo postati srcem rimske Španjolske, pravi rasadnik gradova, uistinu, prelijepih i prenapučenih gradova. Jer to je naličje bogate ravnice: specijalizirana za malobrojne i unosne kulture, ona u svojoj svakidašnjoj prehrani djelomice ovisi o vanjskom svijetu. Izvoznici ulja, grožđa, vina, tkanina i manufakturnih proizvoda, andaluzijski gradovi žive od uvoza sjevernoafričke pšenice. Onaj tko posjeduje pšenicu drži ih pomalo u šaci. Uz njihovu se pomoć, u 5. stoljeću, Vandal domogao žitnice286. Kad ga je, u idućem stoljeću, Bizantinac iz nje protjerao, time je odmah stekao i Andaluziju. Kad su došli na red Arapi, ona im ne odolijeva... Svaki put kad je »osvojena«, Andaluzija postaje cvijetom nove krune. Bila je srce blistave muslimanske Španjolske, nedvojbeno slabo proširena prema sjeveru Iberskog poluotoka, no rasprostrta u smjeru Male Afrike, od čijih se obala, surovog stanovništva i burne povijesti nikada nije jasno razlikovala... U tom rasadniku gradova nalaze se dvije velike metropole: Cordoba i, kasnije, Sevilla. Cordoba je škola cijele Španjolske, cijelog muslimanskog i kršćanskog Zapada, ali oba su grada središta umjetnosti i civilizacije. Stotine godina poslije, u 16. stoljeću, njihova slava još uvijek živi. Ipak, trebalo je zacijeliti vrlo duboke rane uzrokovane kršćanskom rekonkvistom u 13- stoljeću. U andaluzijskom kraju, osobito prema jugu, ona je ostavila mnogu pustoš, i vojnoj, potom miroljubivoj kolo 73
unio
SKHDINI-:
nizaciji trebalo je dugo vremena da ih popuni. U 16. stoljeću, taj spori posao ispravljanja još uvijek nije dovršen287. Takva kakva jest, Andaluzija je ipak prekrasna zemlja, »žitnica, voćnjak, podrum i staja Španjol ske«288. predm et hvalospjeva mletačkih ambasadora u njihovim Relazio n i... Slavi njezine zemlje 16. je stoljeće dodalo još jedan dar: Ameriku. 1er Amerika je 1503. godine predana Sevilli na gotovo dva stoljeća. Amerika, to jest Casa de la Contratacion, brodovlje koje odlazi u Indiju i ono koje donosi novac iz Meksika ili Perua, brojne i aktivne trgovačke kolonije u inozemstvu: sve je to predano isključivo Sevilli, kao legitimni monopol. S kojih razloga? Ponajprije da se što Ijubomornije kontrolira trgovački promet koji nosi dobit: to je s gledišta upravljača. Potom, jer put prema Americi ovisi o pasatnim vjetrovima, a Sevilla je na vratima tih pasala. No ne stoji li iza tog osobitog bogatstva položaj jednog povlaštenog grada, koji se obično opskrbljivao hranom lađama što se spuštaju niz Guadalquivir i glasovitim kolima s četiri vola? Pokretač je seviljske trgovine obližnja velika vinogradarska i maslinarska ravnica. Po ulje i vino s tih obronaka dolaze brodovi sa sjevera, bretonski, engleski, zelandski ili nizozemski, i ne samo po sol iz San Lucara — neusporedivo najbolju za soljenje bakalara — i proizvode iz Indije. Bogatstvo je, dakle, Andaluziju natjeralo, ako ne i prinudilo, da izađe van. U 16. stoljeću, Sevilla i andaluzijsko zaleđe, još uvijek polumuslimansko i tek donekle polukršćansko, upravo su ti čiji ljudi grade široke prostore španjolske Amerike: ona će nositi obilježja tog podrije tla. Carlos Рсгеуга je to odlično kazao. Cijela Španjolska iskorjenjuje svoje ljude u prilog tih južnih zemalja otvorenih prema moru. lito zbog čega moramo biti oprezni prema živopisnom izražavanju Pierrea Georgea u vezi s tim ravnicama, »zemaljskim stanicama« u blizini mora. Te stanice uistinu nisu uopće zatvorene u sebe. Kada se šire, to je najčešće stoga što im ekonomija velikih morskih prostranstava stiže u pomoć ili, još točnije, uzima ih u svoju službu i osuđuje na velike izvozne kulture. U Donjoj Andaluziji 16. stoljeća, maslina i loza napre duju tek naklonošću velike seviljske trgovine. Isto tako, na drugom kraju Sredozemlja i gotovo izvan njegova prostora, razvoj kulture pšenice u Moldaviji i Vlaškoj u doba Mihajla Hrabrog, na kraju 16. stoljeća, taj polet i time jačanje feudalnog režima što ga je omogućila ta kultura, u vezi su upravo s porastom trgovine žitaricama na Crnom moru. Spomenimo samo nekoliko, ovaj put ne iz 16. stoljeća, sličnih primjera: pamuk i duhan, kao prigodu da se bonificiraju solunske ravnice; broćiku, uve denu u grofoviju Venaissin u 18. stoljeću i za koju su isušena niska područja i odstranjene i posljednje baruštine; ili pak lozu koja je, oko 1900, stvorila zdravu Mitidžu. 74
Poluotoci.-planine, risorarni i rarnicc
Ukratko, nedvojbeno je da je za opskrbu tih nizina potreban priljev tih velikih blagodati koje će zajamčiti trgovina, i to velika trgovina na velike udaljenosti. Ali, točnije, nije li ta trgovina veliki trgovački grad otvoren i bogat kapitalom? Grad sposoban da na sebe preuzme zadaće, odgovornost i opasnosti pothvata? Sve se bonifikacije, o kojima smo govorili, iz 16. stoljeća nalaze upravo u zoni velikih gradova: Venecije, Milana, Firence... Isto je to učinio Alžir, oko 1580. godine, a iz njegove je veličine iskrsnuo bujni poljoprivredni život u Milidži. Kratkotrajan život, jer ravnica nije tada izgubila svoje nezdrave vode, nego je počela proizvodili za sve veći grad i raskošne kuće turskih gusara i odmetnika — Bog zna uz cijenu koliko ljudskih života — stoku, mlijeko i maslac, bob, slanutak, leću, dinje, krastavce, perad, golubove... Na brodove u luci otprema vosak, kožu i velike količine svile. Ima svoja polja pšenice i ječma. Tako Haedo, koji možda tu nije ni bio niti što vidio, zaključuje da je to pravi raj zemaljski... Isto se tako objašnjavaju vrtovi koji okružuju Valenciju i koje ona, k tome, hrani gnojivom. »Što ulice (Valencije)«, kaže jedan putnik iz 18. stoljeća289, »nisu popločene, to je zbog loga što se otpaci, pomiješani sa smećem koje ih pokriva tek kratko vrijeme, često odnose izvan zidina da se pognoje obližnja polja, pa su stanovnici uvjereni da će ako ih poploče, tom prostranom voćnjaku koji Valenciju okružuje sa svih strana oteti jedan od glavnih izvora njegove plodnosti«. Svaka ravnica osvojena velikom kulturom postaje ekonomska i ljudska moć, postaje sila... No nikako za sebe samu, već radi privida da živi, da mora živjeti i proizvoditi. I upravo je to, uvjet njezine veličine, također uzrok njezine ovisnosti i bijede u 16. stoljeću kada nitko nije bio siguran za kruh svagdašnji. Vidjei ćemo to na primjeru Andaluzije. koja je već od 1580. g. osuđena na uvoz nordijskog žita29".
4. Planinsko stočarstvo ili nom adski život: već dva Sredozem lja Obavivši ova putovanja, preostaje nam da u cjelini obuhvatimo mnoge probleme planinskog stočarstva i nomadskog života, tih redovi tih seoba ljudi i stada, jednog od snažnih obilježja sredozemnog svijeta koje ćemo razmotriti na kraju. Sve se neće moći objasniti tim beskrajno ponavljanim kretanjima, ako proučavanje ograničimo samo na poluotoćne kontinente. Valjat će često i široko gledati ka istoku i jugu, i uključili, barem u rasuđivanje, pastirski život prostranih pustinjskih meda. Eto zbog čega smo okasnili pristupiti ovim problemima mučnog selenja. 75
UDIO SRIvDINl-
Is p a š e 291
Postoji više vrsta ispaša: zemljopisci razlikuju barem dvije, a možda i tri. Ponajprije, postoji »normalna« ispaša: vlasnici su ujedno pastiri, u ovom slučaju, stanovnici ravnice; oni u njoj žive; iz nje odlaze ljeti — godišnje doba nepogodno za stočare u nizini. Toj igri planina pruža tek prostor. Л taj je prostor često vlasništvo ravničarskog seljaka, još češće je iznajmljen gorštaku. Arles je u 16. stoljeću, možda već četiristo ili petsto godina292, glavni grad velike ljetne ispaše, koji upravlja stadima pokrajine Camargue i osobito pokrajine Crau, i svake ih godine, puto vima bazena rijeke Durance, šalje prema pašnjacima Oisansa, Dévoluya i Vercorsa, sve do Mauriennea i Tarentaisea. To je prava »seljačka prijestolnica«: u njoj ostaju »kapitalisti«29*, tako su se, sve donedavno, zvali gospodari tog uzgoja ovaca; u njemu bilježnici sastavljaju javne isprave i ugovore. »Obrnula« ispaša u 16. stoljeću, primjerice, jest ispaša španjolske Navarre. U ovom slučaju, stada i pastiri stižu iz visokih predjela, euskari. Nizinskom kraju pripadaju tek trgovačke funkcije, ako postoji tržište... Ova je ispaša burno, zimsko spuštanje. Bježeći pred previše hladnom planinom, stoka i pastiri stižu u Donju Navarru poput vojske koja ulazi u osvojenu zemlju. Sve se odvija u ritmu prolaženja tih gostiju koji pobuđuju strah. Svake godine ponavlja se vječni rat pastira i seljaka. Prvo na dolasku, sve dok životinje ne stignu do otvorenih dijelova ravnice ili velikih pašnjaka Bardenasa Réalésa, potom na povratku. Bardenas Reales je kamenita stepa na granici s Aragonom gdje zimske kiše održavaju dosta mršave pašnjake29'1. Ova obrnuta ispaša svojstvena je i Kalabriji koja okuplja pastire i stada tijekom zime i proljeća u uskim priobalnim područjima. »Jutrom na Uskrs«, objašnjava biskup iz Catanzara u lipnju 1549, »nekoliko bi svećenika pošlo u primorje gdje su se nalazila brojna stada i gdje su običavali služili misu na oltaru načinjenom od sireva, potom blagosloviti sireve i stada i pričestiti pastire. Svećenik bi dobio sav sir koji je poslužio za podizanje oltara. Kaznio sam svećenike koji su obavljali tu službu i... zabranio sam, pod prijetnjom strašne kazne, da se nitko više ubuduće ne usudi to činiti«295. Dakle, postoje dvije vrste ispaše. K tome, postoji još jedna, ne toliko važna, miješana ispaša, koja je, istodobno, ljetna i zimska. Kod nje se polazna točka i nastambe nalaze na polovici kosine, na pola puta između dvaju pašnjaka. Tako je danas u korzičkom Châtaigneraie. Zapravo je jednom krutom klasifikacijom nemoguće iscrpsti zbilju. Ispaša obuhvaća sve vrste uvjeta, fizičke, ljudske i povijesne296. U 76
Poluotoci: planine, visoravni i ravnice
Sredozemlju se, po najjednostavnijoj definiciji, radi o premještanju u vertikalnom smjeru sa zimskih pašnjaka u ravnicama prema ljetnim pašnjacima na uzvisinama. Ta je ispaša kombinirani život dvaju katova. Istodobno znači i premještanje ljudi. A ti ljudi pripadaju nekom selu ili nekoj seoskoj ili neseoskoj skupini; oni su samo pastiri ili, za nekog zaustavljanja površno obrađuju zemlju, kadšto paleći makiju u jesen da bi ubrzali rast biljaka297; stanuju gore ili dolje; imaju ili nemaju stalna obitavališta. Ukratko, varijante su brojne, ali budući da su nametnule lokalnim uvjetima, gotovo su neizbježne. Nasladimo se usput ovom anegdotom: mjestašce Coron, koje se nalazi na grčkoj obali, 1499. godine još je uvijek bilo mletačka postaja. Morejski paša htio je spriječili Albance i Grke toga malog trgovišta da siju ili vode na ispašu svoja slada na teritorij turskog sultana. Rcttori Corona zadovolje se time da mu odgovore dolcemente: »Ako naša idu ljeti na vaš teritorij, zimi vaša stada dolaze na naš«298. Reljefi godišnje doba, dva su podatka koja obično najavljuju, ako ne sve onda barem bitno, od onoga što se može i mora dogodili. Godine 1498.2" , za karnevalskih dana, stradioti upadaju u okolicu Piše: njihov plijen, zimi i to uz more ne treba nas čuditi: 300 glava krupne stoke, bivola i krava, 600 ovaca, nekoliko kobila i mazgi. Drugi upad, blizu Zadra, Turcima, u siječnju 1526. godine: ukradeno je 2.500 životinja^00. 1posljednji pokušaj: u prosincu 1649™1, potaknuti novim poglavarom, Morlaci su u Dalmaciji kraj obale ugrabili »13 000 grla stoke«. N o m a d sk i je život stariji o d ispaše
Ovako određena ispaša tek je jedan uobičajeni i razuman oblik pastirskog života u Sredozemlju, između ravničarskih i planinskih paš njaka. Razuman oblik, plod duge evolucije. I najzbrkanija ispaša povlači za sobom tek jedno pastirski usmjereno stanovništvo. Ona uključuje određenu podjelu rada, jednu posvudašnju poljoprivredu, dakle, ora nice koje treba očuvati, stalne kuće i sela. Ta se sela prazne nemilošću godišnjih doba, kad jedan dio njihova stanovništva odlazi u ravnice ili visoke planine. Mnoga osvajanja u 16. stoljeću upozoravaju na ta polunapuštena sela na uzvisini gdje su ostali starci, žene i djeca. Naprotiv, nomadski život povlači za sobom sve, i to na velika putovanja: ljude, životinje pa čak i kuće. Nikada međutim ne vodi za sobom, kao ispaša, silne rijeke ovaca. Nomadska se slada, premda znatna, ponekad raspršuju na vrlo male skupine po tom golemom prostoru. Danas, nomadski život — koji, istina, oko Sredozemlja postoji još samo u svom zaostalom obliku — obuhvaća desetak osoba koje možemo opaziti kad padne noć, okupljene oko vatre u predgrađu Bejruta; ili u Alžiru nakon žetve, sred strništa, nekoliko deva, ovaca, 77
i ' D io s i i m i N i :
magaraca, dva ili iri konja, žene obučene u crveno i nekoliko crnih šatora od kozje dlake; ili pak u ravnici Antalaye, u Pamfiliji, južno od Taurusa, dvadesetak šatora ponekad, ali vrlo rijetko, raspoređenih u obliku potkove, kako zahtijeva tradicija koja se malo pomalo gubi*02. Ispaše se i nomadski život čine kao prizori, kao djelatnosti različitih doba. Nije li drugi stariji od prvoga? Svjedoci smo, u cijeloj pustinjskoj i polupustinjskoj zoni koja okružuje jug Sredozemlja i nastavlja se sve do središnje Azije, pa čak i dalje, sedentarizacije koju provode današnje vlade, koja dopušta da od negdašnjeg nomadskog života preživi samo ublaženi oblik pastirskog života (u Sahari kao i u Tripolitaniji, u Siriji, Turskoj i u Iranu), što je zapravo ispaša, jedna podjela rada. Taj se kronološki red čini vjerojatan. Dodat ćemo da je, u okviru planinskog Sredozemlja, upravo obrnuta ispaša bila starija od one koju zemljopisci nazivaju normalnom. Ovo gledište — nomadski život, obrnuta i tzv. normalna ispaša — jest vjerojatno. Ali stvari se nikada nisu zbile tako jednostavno kao što nam sugerira ovaj »model« a priori. Prošlost je bila plodnija katastrofa ma i okrutnim revolucijama nego sporim evolucijama. Nažalost, na ovom su području katastrofe mnogo manje poznate nego na području politke. Doista, kad ih se proučava izbliza, pastirske se strukture pokazuju u svim svojim pojedinostima, obrnuta se i normalna ispaša dosta često javljaju pomiješane. U Gornjoj Provansi*0* 15. i 16. stoljeća, posjednici s uzvisina (najbogatiji i najbrojniji) i oni iz nizine upotrebljavaju iste pašnjake. U lim uvjetima, posjednički režim razlikuje dva oblika ispaše. 1 evo nas bačenih iz geografskog područja u socijalno područje vla sništva. pa čak i u političko područje. Prolazak stada zapravo predstavlja fiskalne izvore koje ni jedna država ne može zanemariti, dapače, orga nizirat će ih i uvijek štititi. Između Abruzza i Tavolierea Apulije, uspo stavila se jedna obrnula ispaša još u rimsko doba, što objašnjava suknarsku industriju Taranta. Nastavila se pod dosta slobodnim režimom sve do 1442-1447, kada ju je Allons I. Aragonski*01 organizirao na autorita tivni način, s privilegiranim i obvezatnim ovčjim putovima, tratturima, i priključnim putovima (tratturelli), pašnjacima za odmaranje (riposi) i zimskim pašnjacima, sve uz prisile koje primoravaju da se vuna i životinje prodaju u Foggii i nigdje drugdje, dakako s plaćanjima duž čitavog puta. Jednom utvrđen, ovaj će sustav malo varirati i bit će zaštićen od redovitih i upornih povreda duž cesta od seljaka — uzgaji vača loze i maslina, i osobito proizvođača pšenice. Godine 1548, na području od 15.000 carra (jedan carro — više od 24 ha) koje se nalazi u Apuliji, kraljevski pašnjaci predstavljaju nešto više od 7.000 carra; povrh toga, vlastima se vraća 2.000 carra od obrađenih polja, s više ili manje punim pravom. Stada koja su, u 78
Poluotoci: planine, visoravni i ravnice 5 — Z im o v a n je i Ije lo va n je o v a c a G o rn je P ro v a n se p o lk ra j 15. st.
prem a Thérèse SCLAFERT, C u l t u r e s e n H a u t e - P r o v e n c e , 19 5 9 , sir. 13 4 i 1 3 5 , gdje su opširnije izložene kralice nekih noziva m jesla.
79
UD IO SRP.D1NH
prosjeku, brojila m ilijun glava, deset idućih godina prelaze na 1,300.000, također u prosjeku. A ovaj će broj još rasti jer, u listopadu 1591. godine, službene procjene govore o 2.881.217 ovaca, dok su redovito, odmah nakon žitne »skupoće« (1560, 1562, 1567, 1584, 15891590. i 1591), tereni za putove iznajmljeni seljacima na šest godina — pa su prinosi žita, na tim zemljištima obogaćenim prolaskom stoke, postigli rekordne brojke s 1 na 20 ili s 1 na 30. Otuda, u Napulju, burne licitacije »uz svijeću«-™5 između kupaca-kandidata. U pitanju su veliki interesi: interesi državne blagajne kojoj je carina Apulije »nezamjenjiv biser«, interesi trgovaca vunom i mesom i interesi veleposjednika stada koji se, sve više, izdvajaju iz mase malih stočara. »Jedan villano iz provincije Abruzza«, kaže se u jednom izvještaju upućenom Katoličkom kralju, »ima 10, 15, 20 ili 30.000 ovaca koje svake godine vodi na carinu (Apulije) da proda vunu i stoku. I kad je napunio talirima torbe svoje opreme, vraća se kući gdje će zakopati sav taj novac; kadšto i umre ostavivši blago zakopano«506. Ipak, već od 17. i još više u 18. stoljeću, postoji koncentracija posjeda, povećavanje stada bogatih vlasnika i pređnjačenje u korist nizinskih krajeva postaje primjetljivo. Ovdje je riječ o neprovjerenom dojm u50"7. U najmanju ruku, pruža nam pre dodžbu o težini problema. l i svakom slučaju, o istom se dvojstvu radi u području Vicenze — Vicentinu. Neobjavljeni rad erudita iz 16. stoljeća, Francesca Caldagna50H, opisuje taj kraj kao babitatissim o, bez neobrađene zemlje, kao jedan neprekinuti vrt prekriven velikim selima koja su poput gradova, s vlastitim tržnicama, trgovinom i »lijepim palačama«. Ništa tu ne nedo staje, ni drvo koje stiže na kolima ili splavima, ni drveni ugljen; a dvorišta za perad čak su puna pauna i »indijskih pijetlova«. Na rijekama su bezbrojni mlinovi, pilane itd. Po navodnjavanim livadama, na tisuće, pa čak i na »stotine tisuća grla stoke«. Teladi, jaradi i janjadi ima u izobilju, i kad nastupi ljeto, sva se ta stoka šalje alii paschi della montagnei. To je jedna normalna ispaša koja neprestano izaziva sukobe s gorštacima oko iznajmljivanja ili iskorištavanja visinskih pašnjaka; tako je s »Mandriolom«, planinom koju iznajmljuju Viccntini, a sukobi izbijaju s Granbiindencima, čemu se nije čuditi: Granbiindenci vode svoju stoku južno od Alpa, prema Veneciji509 gdje se kadšto naseljavaju kao mesari. Ali Viceniino ima svoje vlastite gorštake u tom dijelu Alpa, kao što su Scttc Comuni s drvosječama, lovcima na divlje ptice, također s vlastitim kulturama i stadima, osobito u Galiju koji posjeduje 50 do 60.000 ovaca. I.jeto provode na pašnjacima Sette Comuni, a u jesen ponovno silaze da se rasprše po poljima Vicentina, Padovana, Polesine, Trivigiana, Veronesca pa čak i Mantovana. Dokaz da razvijen pastirski život, polazeći od nizinskog kraja Vicentina, nije zahvatio čitav raspoloživ prostor za stada. Svatko je dobio svoj dio. 80
Poluotoci; planine, visoravni i ravnice
K astilijska ispaša
Kastilijska ispaša lijep je primjer da se stave na kušnju sve naše definicije. Svaki ovaj prizor već je bio sto puta opisan. Znamo im zbilju, stege, složenost. Spočetka valja razlikovati »veliku ispašu« koje seobe mogu ići i do 800 km, i ispašu kratkog ili vrlo kratkog djelokruga. Jedino će velika ispaša, koja ovisi o glasovitom ovčjem »sindikatu« Mesta (čije privilegije sežu u 1273. godinu) privući našu pažnju. Kao što kaže jedan prirodo slovac s kraja 18. stoljeća, Španjolska ima dvije vrste ovaca, one kojih je vuna obična, koje žive tamo gdje se i rode, ne mijenjaju pašnjake i svake se večeri vraćaju u tor; i druge, kojih je vuna fina, koje svake godine putuju i nakon ljeta provedena u planinama silaze na tople livade južnih dijelova kraljevstva, kao što su Mancha, Hstremadura i Andaluzija. Ovu drugu vrstu zovemo »putujuće ovce«*10. Kao i sve razlike i ova je tek približna: »putujuće ovce«, sa svojim dragocjenim runom što je zimi premazano crvenom glinom, kreću se od »od rubova« Kastilije velikim putovima, canadas, gdje se nalazi oko dvanaestak kraljevskih cestarina. Ali postoje i druga pastirska kretanja drugorazrednim putovima {cordcIcs, vcredas). Ta stada, kojima su strana velika kretanja, osciliraju s godišnjim dobima; nazivaju se ganados travesios ili ribcricgos ili pak mcrcbaniegos, a kad stignu do trgovišta zovu ih mcrcados. Duga, sitničava borba omogućit će kraljevskim vlastima da prošire svoj nadzor izvan glavnih putova: njom se objašnjava nagli porast ovčjeg nameta sve do 1593-1599311. Ali, naš problem nije u tome. Naš se problem sastoji u tome kako zamisliti tu veliku ispašu po caiiadasima, kartu kojih smo preuzeli iz klasične knjige Juliusa Kleiпа312, kretanja po meridijanima, od sjevera prema jugu, potom od juga prema sjeveru i tako redom. Nema nikakve dvojbe u vezi s njima: unatoč širini premještanja (često vodoravnog ili probojima koji presijecaju reljele), nismo pred izdvojenim slučajem nomadskog života, jer ovce prate specijalizirani pastiri i samo oni, rabadancs, pastiri gospodari i potčinjeni pastiri, naoružani praćkama i dugim pastirskim štapovima, s mazgama, nekoliko konja, opremljeni kuhinjskim kotlićima i psima. Ne radi se o stanovništvu koje se premješta. Bez oklijevanja možemo reći: radi se o obrnutoj ispaši. Stada s finim runom silaze s visokih sjevernih područja u južne nizine. Stada i vlasnici (veliki i mali) ovise o sjeveru, prije svega o četiri velika ovčja »grada«, koja štite u Cortèsima jake interese Mestc. Leon, Segovia, Soria i Cuenca. I upravo o kapacitetu ljetnih pašnjaka, dakle sjevernih, ovisi čitav sustav; na jugu, prostranost praznih zemljišta Estrémadure, Manche i Andaluzije dopustila bi neogranično povećanje313. To nas navodi na misao da, ako kastilijska stada 81
1 1 Ж ) SKlvDINIi
6 — K a s tilijs k e is p a š e
prema Juliusu KLEINU, The Meslo:
A S t u d y in S p a n i s h E c o n o m i c H i s t o r y
1 2 7 3 -1 0 3 6 , Com bridge,
19 2 0 , sir. 1 8 - 1 9 .
ne prelaze simboličnu portugalsku granicu, ta se ograničenost koju, međutim, žale kastilijski korisnici, mora pripisati otporu budnih susjeda kao i beskorisnosti dodatnih izlaza. Nakon rečenoga, nas trenutno ne zanimaju mnogostruki sukobi između seljaka i pastira (pogotovu pri povratku putujućih stada), niti nas zanima borba između stada kratkog i stada širokog dometa seobe: u korist slada koja se drže u staji, estantes ili travesios, posreduju gradovi koji su izvan igre Meste, kao što je Salamanca, a pod gradovima treba shvatiti lokalnu aristokraciju sitnih plemića i posjednika. Isto nas 82
Poluotoci: planine, visoravni i ravnice
tako ne zanimaju borbe između te »utjecajne skupine« kao što je Mosta i sudskih instancija neprijateljski raspoloženih prema njihovim pravnim povlasticama; niti nas zanima borba oko cestarina između države, gradova, visokog plemstva i Crkve... Međutim, sve ove dobro poznate činjenice pokazuju koliko je sustav ispaše ovdje bio složen, oslonjen o druge sustave i pojmljiv tek osvijetljen dugom prethodnom evolucijom. Ibersku ekonomiju oblikovao je pastirski život, kaže jedan povjesničar sa smiješkom, »više nego masline, grožđe, bakar pa čak i peruansko blago«*H. 1 u pravu je. U tome ne gledajmo, na izmaku 14. stoljeća, tek jednostavno uopćenje ovce morino, dobivene križanjem španjolske ovce s ovcom uvezenom iz Sjeverne Afrike. Stjecaj okolnosti i suradnja m eđunarodne konjunkture bili su nužni za pripremanje (a uspon možda traje sve do oko 1526) Moste. Bez europske krize l i. i 15. stoljeća, bez privlačnosti mogućih niskih cijena kastilijskc vune, bez pada dobro poznatog izvoza engleske vune, bez suknarske djelatnosti talijanskih gradova, ovčji polet Kastilije. s tisućama putujućih ovaca, bio bi nemoguć i nezamisliv*1*... Ukratko, o ovom spektakularnom i sve zamašnijem slučaju Kastili je. zaključak nije dvosmislen: svaka ispaša pretpostavlja složene unu trašnje i vanjske strukture i institucije. U slučaju kastilijskc vune. u pitanju su gradovi i trgovišta kao što je Segovia; poslovni Gcnovljani, koji unaprijed kupuju vunu, kao i Firenlinci, posjeduju perila gdje se obraduje ostriženo runo, a da ne govorimo o kastilijskim predstavnicima tih veletrgovaca, o prijevoznicima vunenih bala. o brodovlju iz Bilbaoa za Flandriju (koje nadgleda konzulat u Burgosu) ili otpremi prema Alicanteu i Malagi za Italiju, i k tome jedna običnija pojedinost, neo phodna sol koju treba kupiti i, za stada, prevozili sve do pašnjaka... Nemoguće je objasniti kastilijsku ispašu izvan ovoga širokog konteksta u kojemu je ona istodobno izgrađena i zarobljena.
Z a je d n ič k e p o r e d b e i k arto g rafije
Za svaki bi važni ili nevažni primjer analiza dovela do podjednakih zaključaka. 1. Svi nešto bolje poznati slučajevi pokazuju da je ispaša vrlo institucionalizirana, zaštićena mjerama sigurnosti, propisima, povlasti cama i pomalo izvan društva, što odaje uvijek zaseban položaj pastira. Proučavanja, o Gornjoj Njemačkoj*16, istina, ističu to obilježje pastira izvan društva »u koje se ne smije dirali«, i upravo je to dokaz. Uostalom, jedna sjajna reportaža među pastirima na ispaši u današnjoj Provansi*17 čitatelju otvara vrata zasebnog svijeta i civilizacije. 83
U D IO SR I-D IN I:
Očigledno je da mjere sigurnosti za i protiv ispaše, iz jednog područja u drugo, mogu biti različite ali su uvijek opravdane. Oko grada Arlesa, u Crauu, zloupotrebe se čine u korist »tuđih stada«; općinski je savjet vijećao 1633- o tome i obvezao kapetana noćne straže da organi zira nužne inspekcije, ovlastivši ga da ubire pristojbu kako bi se platila odšteta. Parlament će u Aixu ovjeriti to rješenje. Da ne budem o uporni; ovdje se neosporno radi o čitavom sustavu318. U Napulju početkom 17. stoljeća319, izvan velikog grada, glavna služba je ona carinika Foggie. On je taj koji dijeli pašnjake, daje uputnice, diže najamnine za ispašu — ili, u njegovu odsuću, to čini uprava koju predstavlja predsjednik Camare koji dolazi na lice mjesta dvaput godišnje, a l modo de la Mesta, kako precizira jedan anonimni izvještaj. Točna ili ne, ova je poredba simptomatična. Isto tako, u Aragonu, pastirski se život pokorava Mesti koja je analogna kasiilijskoj, sa svojim povlasticama; ali njezini arhivi još nisu privukli ni jednog povjesničara. 2. Drugo pravilo: svaka ispaša potaknuta je poljoprivrednim živo tom koji mnogo iziskuje i koji se, jer je nesposoban da podnosi čitavu težinu pastirskog života i da se odrekne njegovih prednosti, rasterećuje, ovisno o lokalnim mogućnostima i godišnjem dobu, ili prema paš njacima nizina ili visina. Stoga, svaka logična studija mora započeti tom pokretnom poljoprivredom. Ona nameće lučenje pastira od seljaka. Za veliki pastirski život kojemu su pokrajina Tavoliere u Apuliji ishod, a Abruzzi središte polaska, prva bi briga bila da se označe položaji, u nizini kao i na uzvisini, seljaštva koje tu živi. Kod kastilijske ispaše istaknuli smo pokretačku ulogu sjevera i njegovih ukorijenjenih seljaka. Za Vicentino, prisjetimo se paese babitatissimo u nizini. I još više, zar nismo svjedoci da u Sjevernoj Africi, kao i u Turskoj i Iranu, demografski rast i zamah poljoprivrede nisu ti koji krše stare pastirske običaje? Ono što se zbiva danas, zbivalo se i jučer. 3. Jedini način da se prijeđe preko ovih posebnih slučajeva jest taj da se sve poznate ispaše prenesu na jednu zajedničku kartu Sredozem lja. Taj je postupak danas moguć, a gospođici Elli Muller to je uspjelo 1938. na karti koju smo i mi preuzeli, dopunili i pojednostavnili320. Za prošlost, rekonstruirali smo je u susljednim dijelovima. Široki petnae stak metara, putovi ispaše nose različna imena po pokrajinama: kastilijski canadas, camis ramaders u istočnim Pirenejima, drayes ili drailles u Languedocu, carraïres u Provansi, tratturi u Italiji, trazzcre na Siciliji, drum ul oilor u Rumunjskoj... Stari tragovi i preživjeli ostaci te mreže ucrtavaju jedan zajednički zemljopis čije je svjedočanstvo jasno. U sredozemnu prostoru 16. stoljeća, ispaša je, prije svega, omeđena na lberskoin poluotoku, u južnoj Francuskoj i u Italiji. Na drugim poluo 84
Poluotoci: planine, visoravni i ravnice
tocima, Balkanu, Anatoliji, Sjevernoj Africi, ona se utopila u nomadskom ili polunomadskom životu koji prevladava sve. Tek jedan dio Sredozem lja ima dovoljno gustu poljoprivredu i dovoljno brojno stanovništvo, dovoljno živu ekonomiju, kojima su zarobili pastirski život u uske i nepromjenjive granice. Izvan toga prostora sve postaje složenije. Ali, klupko se proturječja, vidjet ćemo, može objasniti više pustolovinama povijesti nego prosto rom koji također ima što reći. Je d n o g rb e i dvogrbe deve: arapske i turske najezde Povijest nam doista pruža velika objašnjenja. Prema istoku i jugu, sredozemni je prostor doživio dvije najezde, zapravo, dvije serije lan čanih poremećaja koje su sve dovele u pitanje. To su »dva otvorena prekida« o kojima govori Xavier de Planhol: arapske najezde počevši od 7. stoljeća i turske od 11. stoljeća; ove druge dolaze iz »hladnih pustinja« Središnje Azije, a prate ili pridonose rasprostiranju dvogrbe deve; one prve, iz »toplih pustinja« Arabije i potpomognute su, pa čak se objaš njavaju širenjem jednogrbe deve121. Ove se dvije životinje za prijevoz razlikuju unatoč očevidnim slično stima i mogućim pometnjama. Zapad se jako prevario, ali ne bez opravdanja: u svom Trgovačkom rječniku (1759), Savary definira dromedara kao »dvostruku kamilu«, što sigurno nije slučaj. Dakle, riječ je 0 dvije različite životinje: dvogrboj devi, porijeklom iz Baktrije, ne smeta ni hladnoća ni reljef: jednogrba deva, iz Arabije, ostala je životinjom pješčanih pustinja i toplih pojaseva. Praktično je nesposobna kretati se planinskim putovima ili podnositi vrlo niske temperature. Za svježih noći saharske ili arapske pustinje, gospodar je već zabrinut kako joj skloniti glavu ispod šatorskog platna. Križanci jednogrbe deve, koji su ostvareni u Turkeslanu oko 10. stoljeća, odigrali su tek lokalnu ulogu. Okoliš tih dviju životinja od velikog je značenja. Jedan dosta široki granični pojas dijeli njihova dotična područja, a prostire se od linije koja ide uz južni rub Zagrosa i Taurusa (i koja je bitna) do zbijene linije povučene od istočnog ruba Crnog mora prema jugu Kaspijskog jezera 1 zavoja Inda*22. Vrlo ukrupno, taj je pojas visoravan Irana, koja je zimi hladna. Jednogrba deva prodire u nju i, dakako, sudjeluje u aktivnim karavanama koje se, oko 16. stoljeća, osobito skupljaju oko lsfahana*2*. Dromedar stiže čak u Indiju gdje ga štuju*2-' gotovo kao konja, ako ne i više, što je dokaz da tu nije posve kao kod kuće. Zapravo, ni visoravni Analolije ni visoki iranski krajevi nisu mu istinski otvoreni, i što je arapsko osvajanje propalo u Maloj Aziji, što se nikad nije udomaćilo u Perziji, to valja, velikim dijelom, pripisati slabijoj vrijednosti jednogrbe deve. 85
u d io s r e d in i;
86
Poluotoci: planine, visoravni i ravnice
7 — D a n a šn je isp a še
(•tada koja pripadaju л madutradUnJlb iona)
Prema Elli MÜLLER, »Die Herdenwanderungen im M iltelm eergebiel«, u: Pefermann's M i t i e i l u n g e n , 19 3 8
87
U D IO S U n n iN H
Svakako, obje su zone imale vlastitu povijest. Od Sirije do Magreba, arapski je osvajač ostavio visine postrani. Svojoj je sudbini prepustio te stare, suhe planine u unutrašnjosti, okrenute pustinji i koje je čovjek rano osvojio, kao što je Aurès u Sjevernoj Africi; isto tako, zaobišao je one puste planine uz rub mora gdje obilne padaline objašnjavaju postojanje starih gustih šuma koje je čovjek vrlo dugo znao poštivati. One su tada poslužile kao utočišta stanovništvu u bijegu pred arapskim osvajačem. Od 8. do 11. stoljeća, Maroniti i Druzi nastanjuju Libanon; krče prostor i osnivaju svoje države. U Sjevernoj Africi, Kabilija se napučuje od 10. stoljeća i još više od 11, odmah nakon velikog napredovanja hilalijskih nomada325. Izme đu tih planina stare ili nove napučenosti, »beduinizacija«, kao posljedica arapskog osvajanja, razlila se poput goleme poplave, okružujući visinske krajeve kao što more okružuje otoke. Stoga je na tim visokim mjestima bio zarobljen često arhaičan život kojega su se stanovite crte (govedo kao tegleća životinja, navodnjavanje kultura u dolinama, žitnice i trogloditske kuće u kojima se utrpavaju životinje i ljudi) zadržale gotovo sve do naših dana. Za planine Male Azije i, s manjim razlogom, Balkana (koji obiluje iznimkama), provala turskih goniča deva značila je žestoke preokrete, često nemilosrdne, ali posve različite naravi. Jedan agresivni nomadski život uspostavio se, svaki put kad je bilo moguće, sve do posljednjeg kata planinskih pojaseva, ponad gornje granice šuma. Možda zbog onoga »što u jeziku i turskoj duši predstavlja izraz jajla — ljetno boravište — gdje se pojmovi svježine, tekuće i ledene vode, bujnih pašnjaka podudaraju s pravom rajskom slikom«326. Već od proljeća, veliki je posao napustiti »zimska utočišta, pirelendi... puna buha... što su poslala žarištima gamadi« i, povrh svega, krenuti, otići na put... Jedna turska poslovica kaže (u slobodnom prijevodu): »yürük (nomad, pješak) nema potrebe da ode nekamo, on se mora kretati«327, pokoravajući se tradicionalnim porivima jednako kao, ako ne i više, zemljopisnim zaht jevima. Ova je velika povijest zamršena i teško se da odmrsiti: ima svoje vlastite zaplete; k tome se hvata u koštac s uvijek prisutnim protivljenjem sjcdilaca; ona mora preskočiti, zaobići ili srušiti njihove pregrade i često popustili njihovim tihim pritiscima. U Maloj se Aziji, od 13. do 15. stoljeća, nomadski život malo pomalo odbacuje, odstranjuje uglavnom s visoravni i unutrašnjih depresija, i potiskuje se prema planinskim rubovima i »gotovo pustim« rubnim ravnicama, koje su se još prije više stoljeća vratile »u nczdravosl i zapuštenost«, na »područje kužne šikare ljeti«: kilikijske i pamfilijske ravnice, doline Meandra i Gediza. U 16. stoljeću, turska je vlada neprestano nastojala discipliniratiyürükcy pa i 88
Poluotoci: planine, visoravni i ravnice
ustaliti ih zemljišnim ustupcima, najnepokornije osuđujući na radove u rudnicima ili na utvrdama ili pak deportirajući ih, npr. na otok Cipar koji pripada Turskoj od 1572. godine. Ali, taj je posao valjalo započinjati uvijek iznova. Nomadski život, koji kržlja u zapadnoj Anatoliji, napreduje na istoku kamo su nomadi došli iz Azije i nose opći naziv Turkmeni. Još i danas, u anatolskoj stepi, Turkmen! se sele sve do Alepa i Damaska; problem sedentarizacije postavlja se na jednom ili drugom kraju njihova puta. Već od 16. i još više u idućem stoljeću, osmanski upravnici i poreznici vrlo se uporno bave turkmenskim nomadima, koji nisu bili uznemirivani za velikih uspjeha turske ekspanzije prethodnih vremena. Visoka jc Porta samo ubirala poreze i vrbovala nove konjanike. Žestoke bitke s Perzijom imaju za posljedicu odbacivanje šiitskih plemena prema Iranu; suniti, napro tiv, napreduju prema zapadu i obnavljaju nomadske zalihe y ii ritka. Pleme koje se 1613- godine našlo u pokrajini Karaman, na jugoistoku Konije, 70 godina kasnije nalazi se u visini Külahyje; neke skupine prelaze čak na Rodos. I posljednja obnova: praznine nastale na istoku još će se jedanput ispuniti: Kurdi, koji su sve dotad bili zatvoreni u svojim planinama, oslobodit će se. U 19. stoljeću, oni »preuzimaju velike seobe u smjeru sjever-jug između visoke anatolske visoravni i južnog podnožja Taurusa«. Dokaz da i u životu nomada postoje ciklusi sa čudnovatim zaustavljanjima, ukliještenjima, trajanjima i obnovama*21*. Nom adski život Balkana, Anatolije i Sjeverne Afrike kako ga vide Zapadnjaci Objasniti sve tim najezdama — najezdama u 7. st. i njihovim nastavljačima, najezdama 11. st. i njihovim posljedicama — dopušteno je i nužno pojednostavljenje, ali je ipak pojednostavljenje. Jednogrba deva nije čekala arapsku ekspanziju da dođe u Sjevernu Afriku i Saharu. kao što je i dvogrba deva prodrla u Anatoliju prije prvih seldžučkih uspjeha. Ali shema je uglavnom točna. Sredozemlje je, kao susretište i vrućih i hladnih pustinja koje presijecaju cjelokupnu kontinentalnu masu Staroga svijeta, zapravo njihov produžetak — ali i ublažavanje i smirivanje pred upornom snagom seljaka — prirodnog života nomada porijeklom iz Azije. Svakako, ta preživjela široka prošlost dovršava u 16. stoljeću por tret poluotočnili sredozemnih svjetova — Balkana, Anatolije i Sjeverne Afrike — gdje je ispaša, kako je definiraju naši zapadni izvori, bila odgurnuta, odbačena na rubove ili znatno izobličena. Ova bitna per spektiva pomaže da se shvati obilježje nekih planinskih neovisnih »oto ka«, ali zaključanih, nepouzdanih i slabo otvorenih prema van, kao što 89
T D K ) SHliDlNU
je Džebel Dru/, gospodar u svojoj kući koji po volji provodi »pljačke Maura, Turaka i Arapa«329 ili pak Kabilija — kraljevstvo Cucoa iz špa njolskih tekstova — koja ima svoju nezavisnost ali ne i potpunu slobodu kretanja. Njezini će gospodari uzalud pokušavati, osobito malom pla žom Stora, (nedaleko od današnjeg Philippevillea), doći u dodir sa Španjolcima**0... U Sjevernoj je Africi sve još relativno jednostavno. Svakog ljeta veliki nomadi tjeraju stada do samog mora; po dolasku zime. vraćaju se na jug i u Saharu. To je odm or za gorštake, jer se njihova stada mogu domoći nizina napuštenih na pragu zime. Već smo rekli da nešto slično ne postoji u Anatoliji, a ni na Balkanu gdje se ispaša i nomadski život miješaju i sukobljavaju. Na istoku Poluotoka, turska je vlada, više ili manje hotimice, smjestila nomadske kolonije, yürüke iz Male Azije, u nadi da će ih sedentarizirati i time ojačati svoju vojnu obranu. Uostalom, to nisu jedini nomadi prostranog Balkanskog poluo toka. Ove lako jasne razlike u odnosu na Italiju ili Španjolsku nisu izmakle ni davnim ni nedavnim zapadnim putnicima. Seobe nomadskih pastira (ili bolje rečeno polunomadskih) iznenadile su DiegaSuareza331, vojnika-ljctopisca iz Orana, kao i Flamanca Busbeca, ili zadivljujućeg putnika kakav je bio Tavernier, ili pak radoznalog baruna de Totta i Engleza Ilollanđa, Chateaubriandova suvremenika. Najljepša je slika ona koju prenosi Holland, 1812**2, o susretu sa grubim pastirima s Pinda koji vode stada na tada polupusto solunsko polje ili na obale zaljeva Ana, neke vrste unutrašnjeg mora plitkih voda. Svake godine kad nastupi ljeto vraćaju se u planine. Radi se zacijelo o nomadima, jer sa sobom vode žene i djecu... Iza dugog reda ovaca kojih brzina upravlja kretanjem, dolazi povorka konja, kojih ima i do tisuću, natovarenih kuhinjskim posuđem i šatorima za logorovanje te malom djecom koja spavaju u košarama. I popovi idu sa svojom pastvom. Nomadi su i oni koje je primijetio Busbec*** nedaleko od Ankare, u zoni sa stadima angora koza i ovaca debelog repa koje, u Sjevernoj Africi, nazivaju berberskim ovcama. »Pastiri koji vode ta stada provode noći i dane u poljima; sa sobom vode žene i djecu u teretnim dvokolicama koje im služe kao dom; ipak, neki imaju i male šatore. Lutaju vrlo daleko i šire se sa svojim bogatstvom; kadšto idu u ravnice, kadšto se penju na brežuljke ili pak silaze u doline; godišnje doba i izobilje ispaše upravljaju njihovim kretanjem i odlučuju o njihovu obitavalištu.« Na medama Armenije i Kaldeje, »četiri sata puta od grada Erevana«, piše Tavernier33 ' sredinom 17. stoljeća, »postoje visoke planine kamo dolaze seljaci koji stanuju u toplom kraju na kaldejskoj strani, u broju od dvadest tisuća šatora, to jest obitelji, da ljeti nadu dobar pašnjak za stoku, a potkraj jeseni vraćaju se u svoj kraj.« 90
Poluotoci-, planine, visoravni i ravnice
Ni ovdje dvojba nije moguća. U idućem će stoljeću, te iste nomade, lurkmene, primijetili barun de Totl, ali njegovo svjedočanstvo nas izlaže opasnosti da se na trenutak zbunimo. »Narodi«, piše on, »koji zimi nastavaju središte Azije, a ljeti vode stada s oružjem i prtljagom na ispašu sve do Sirije, grubi su nomadi i isti su kao i španjolski pastiri koji. hodajući iza ovaca, putuju osam mjeseci planinama Anđaluzije«*^. Rasprava koja nam se pruža je korisna ali zahtijeva malu zagradu. Brkanje kastilijskih rabadanesa i lurkmenskih pastira moguće je samo na prvi pogled, ako se misli na dužinu udaljenosti što ih prelaze »putujuća« stadaMcstc. Ništa bolje ne čine niTurkmeni, ali oni sa sobom sele svoje obitelji i svoj dom. U tome je razlika. Nesporazum se odnosi na riječ nomadi. Sjetimo se da se učena riječ nomadizam ne nalazi u Liltrćovu rječniku i da on za transhumance (ispaša) donosi tek jedan primjer iz 1868. godine. Uostalom, riječi transhumance i transhumant (planinska ispaša i planinski pastir) novije su: Bloch-Wartburgov rječnik (1960) stavlja prve primjere u 1803- godinu. Ako riječ trashumanle nalazimo pod perom Ignacije de Assa već od 1780**’, čini se da ona ipak nije stara s one strane Pireneja, a Irashumancia još uvijek nedostaje. Ali, ne upuštajmo se predaleko lim novim putem. Višestoljetni ciklusi Duž čitavoga ovog poglavlja primijetili smo krajnju sporost oscilira nja: nomadi protiv planinskih pastira, gorštaci protiv ravničara ili gra đana. Sva ta kretanja zahtijevaju više stoljeća da se ispune. Da bi neka ravnica ostvarila aktivniji život, ona vodi borbu protiv divljih voda, i dok se organiziraju ceste i kanali prođu jedno ili dva stoljeća. Kad s planine počne iseljavanje, seoba traje sve dok polet zemlje u nizini dopušta takve bijegove, to jest jedno ili dva stoljeća, možda i više. Ovdje se radi o višestoljetnim procesima kojih se kretanje otkriva tek ako je kronološko polje proučavanja krajnje otvoreno. Povijest obično zanimaju samo krize, paroksizmi lih sporih kreta nja. A prethode im velike pripreme, kao što ih i prate beskrajne pos ljedice. Dogodi se da ta kretanja, u svojoj sporosti, malo pomalo izmijene svoje obilježje. Naizmjence, gradnja potom rušenje, i tako redom. Naizmjence, može sve postići, potom sve izgubiti ili se pak izgubiti u vlastitoj pobjedi. Kad ovakva povijest nije ograničena na jedan jednostavan slučaj ili lokalni proces tada se dogada da se ti »zemljopisni« ciklusi (ako ih možemo tako nazvati), koji su krajnje spori, pokore vrlo krupnim sinkronizmima. Tako, na izmaku 16. stoljeća, sredozemna planina, koja je posvuda napučena ljudima i napeta, eksplodira da bi se oslobodila. Taj se difiizni rat miješa i gubi pred našim očima, u obliku 91
UD IO SREDINI:
prikrivenog i beskrajnog društvenog rata što ga nazivamo razbojništvom, a to je u pravom smislu neodređena riječ. U Alpama kao i u Pirenejima, Apeninima ili drugim kršćanskim i muslimanskim planina ma, jedna se zajednička sudbina ucrtava duž golemih planinskih vijena ca sred kojih diše more. A u tim gotovo nepomičnim okvirima, te plime i oseke ne poigra vaju se same, te oscilacije općih odnosa između čovjeka i sredine u kojoj on živi nadodaju se na druge nestalnosti i to, kadšto, na spore ali obično kraće nestalnosti ekonomije. Sva se ta kretanja slažu jedna na druga. Jedna i druga reguliraju nikad jednostavni ljudski život. A ljudi mogu gradili lek svjesno se koristeći ili ne koristeći tim plimama i osekama. Drugim riječima, zemljopisno proučavanje dugog trajanja vodi nas k najsporijim oscilacijama koje povijest poznaje. Eto što usmjerava naše proučavanje ovoga i idućih poglavlja.
92
N a p o m e n e u z p oglavlje 1 1 Fernand BRAUDEL, »Histoire et sciences sociales, la longue durée«, u: Annales E.S.C., listopad-prosinac 1958, srr. 725-753. 2 Nisam smatrao potrebnim da se raspričam o tom kontroverznom pitanju. Л. PH1L1PPSON, DrtsMittelmcergcbiel, 1904 (4. izd., Leipzig, 1922), očito je zastarjelo. Za novija geološka objašnjenja, vidi klasične knjige kao što je ona Scrgca von BUBNOFFA Geologic von Europa, 1927; veliku knjigu općeg dosega, unatoč naslovu: W. von SG1DL1TZ, Diskordanz und Orogenese am Mittclrnecr, Berlin, 1931; ili II. STILU-, Beitrdge zur Geologic der westlichen Mcditerrangebiete, hrsg. im Auftrag der Gcsellschaft der Wissenschaften, Gottingen, 1927-1935; ili pak detaljne studije, kaoASClIAUER i J. S. HOLLISTER, Ostpyrenàen und Balearen (Beitr. zur Geologic der westl. Mcditerrangebiete, br. 11), str. 208, Berlin, 19.34; Wilhelm SIMON, Die Sierra Moreno der Provinz Sevilla, Frankfurt, 1942; ili prilično novu studiju Paula FALLOTA i A. MARINAo planinskom lancu Rif, koju je objavio 1944. Španjolski geološki i mineraloški institut (usp. Akademija znanosti, sjednica od 24. travnja 1944, izlaganje M. ЈЛСОВЛ). Uzmičem pred bezbrojnim podacima koji bi bili nužni o radovima P. BIROTA, J. BOURCARTA, G. LECOINTUEA... Povratak hipotezi, naizgled zastarjeloj, o srušenim mostovima i kontinentima, sugerirao mi je Edouard LE DANOIS, L'Atlantique, histoire et vie d'un océan, Pariz, 1938. Jasna i dinamična knjiga Raoula BLANCI LARDA, Géogra phie de l'Europe, Pariz, 1936, ističe porodicu planina na Sredozemlju za koje on predlaže opće ime Dinaridi. O Dinaridima u užem smislu riječi, Jacques BOIJRCART, Nouvelles observations sur la structure des Dinaridcs adrialiqucs, Madrid, 1929. P. TERM1ER, A la gloire de la terre, 5. izdanje donosi jedno poglavlje o geologiji zapadnog Sredozemlja. Ponavljam da se nisam želio dublje upuštati u te geološke ni u zemljopisne probleme sredozemne cjeline o kojima se mogu naći objašnjenja u općim knjigama. Stanje ovih pitanja i bibliografije ažurirano je u priručniku P. BIROTA i J. DRGSCI IA, La Méditerranée et le Moyen-Orient, 2 sv., Pariz, 1953-1956. 3 Taj zbijeni karakter planina zvanih Dinaridi dobro jc rasvijetlio R. BLANCHARD, op. cit., str. 7 i 8. M. LE LANNOU, Pâtres et paysans de la Sardaigne, Pariz, 1941, sir. 9. 4 Izraz je od Strzygowskog. U Grčkoj, primjećuje A. P111LIPPSON, op. cit., sir. 42, često se može, uspinjući se, prijeći pojas naranči i maslina, proći kroz sve europske biljne pojasevc i doći do gotovo vječnog snijega. 5 Leon Afrikanac, Description de l'Afrique, tierce partie du Monde, Lyon, 1556, sir. 34. 6 Predsjednik Charles de BROSSES, Lettres familières écrites en Italie, Pariz, 1740, I, sir. 100. 7 Previše lako bismo mogli nastaviti popis: Mercantour iza Nice; Olimp »sa svojim zelenkastim vijencem od snijega« (W. 11EI.WIG, Braconniers de la mer en Grèce, Leipzig, 1942, sir. 164); snjegovi Sicilije koje je zabilježio Eugène FROMENTIN u Voyage en Egypte, Pariz, 1935, str. 156; i »ta grozna snježna pustinja« pokraj Erzcruma, o kojoj govori grof de SERCGY (Une ambassade extraordinaire en Perse en 1839-1840, Pariz, 1928, str. 46) u vezi s planinama Armenije. Vidi također, barem kod Gabriela ESQUERA, Iconographie de l'Algérie, Pariz, 1930, čudesnu Raffetovu litografiju o povlačenju iz Constantina, 1836. godine, za koju bismo mogli povjerovati da se odnosi na pohod na Rusiju. Ili detalje koje donosi II. C. ARMS TRONG (Grey Wolf Mustafa Kanal, 1933, str. 68. prijevoda na francuski MustafeKemala, 1933) o 30.000 turskih vojnika koje jc zima zatekla u planinama na rusko-turskoj granici tijekom rata 1914-1918, koji umiru nagomilani jedni na druge kako bi se zagrijali i koje, mnogo kasnije, otkrivaju ruske ophodnje. O ustrajnosti afričkog snijega, primjedba P. Dicga de HAEDA, Topographia c historia general de Argcl, Valladolid, 1612, str. 8 v°: »... en las montanas mâs altos de! Cnco o de! Labes (do todo el ano està la nieve)«. Obilne snježne padaline spasile 93
UDIO SHHDlNlv
svi Granadu u prosincu 1568. godine. Diego de MI: NDOZA. Guerra de Granada, Biblioteca de auiores cspanolcs, sv. XXI, sir. 758 C) Don Carlosu, najbolja je još uvijek knjiga Louis-Prospcra GACI 1Л1ШЛ,*'А)о/г Carlos et Philippe II, 1867, 2. izvi., 2 sv. Problem je preuzeo Ludwig PFANDL,Johanna die Wahnsinnige, Friburg in Brisgau, 1930, str. 132 i dalje. Treba odbacili lezu Vikiora HIHIjV Der Tod des Don Carlos, Bee, 1918. 9 Voyage faict par moy Pierre Lescalopier, rukopis 11. 385, Ecole de Médecine de Montpellier, Г -i-i i 44 v°, s izrescima objavio Edouard CLERAY pod naslovom: »Le voyage de Pierre Lescalopier Parisien de Venise à Constantinople Fan 1574«, u -.Revue d'Histoire diplomatique. 1921, sir. 21-55. 10 Salomon SCI IWEIGGER, Ein netvc Rcissbcschreibung auss Teutschland nach Conslanlinopel andJerusalem, Nürnberg, 1639, sir. 126. I I BEI.ON Dll MANS, Les observations de... singularités, Pariz, 1553, sir. 189. I 2 Lettres du Baron de Busbec, Pariz, 1748, 1, str. 164; 11, sir. 18913 S. SCI IWEIGGER. op. cil., sir. 125. 1 i J. SANDERSON, The Travels o f John Sanderson in the Levant (1584-1602), 1931, sir. SO, br. 5 15 B.M.Add. 28 488, f 12, oko 1627. 16 A.N.A.E. B1890, 22. lipnja 1754. 17 () sladoledu i šerbeiu, FRANKLIN, Diet. hist, des Arts, sir. 363-4; Encic/opedia Italiana, Treccani, članak »Gclatu«. 18 Jean DELUMEAU, La vie économique à Rome, 1959,1, str. 398. Prijedlog za porez na snijeg. A.d.S. Napulj, Sommaria Consultationum, 7, Г 418-420, 19. srpnja 1581. 19 OR TEGA Y GASSET, Papeles sobre Vclâzquezy Goya, Madrid, 1950, str. 120. 20 Petrus CASOIA, Viaggio a Gcrusa/cmnie, 1494 (izd. Milano, 1855), str. 55. 21 Museo Correr, Cicogna 796, Itinéraire de Gradcnigo, 155322 Usp. jedno pismo Villcgaignona francuskom kralju iz 1552; »Cijela morska obala, od Gaiciic do Napulja i od Napulja na Siciliji, zatvorena je visokim planinama, podnožje kojih je plaža o koju udaraju svi morski vjetrovi, kao šio biste vi rekli za obalu Pikardije 0 koju udara nizvodni vjetar, samo što vaša obala ima rijeke kamo se može povući, a iiva nema...«, priopćenje je opata MARCHANDA, pod naslovom »Documents pour 1i listoire du règne de 1lenri 11«, u: Bulletin hist, etphil. du Comité des travaux hist, et scient., 1901, str. 565-8. 23 V. BEKAIU), Les Navigations d'Ulysse, II, Pénélope et les Barons des îles, 1928, sir. 318, 319. Kako ne vidjeli ove gorštake u sadašnjem kao i u prošlom vremenu: nekoć, crnogorski iseljenici koji su dospjeli do Amerike; još jučer, vojnici u turskom ralu za nezavisnost, drugovi Mustafe Kcmala o kojima je II. C. ARMSTRONG {Mustafa Kcmal, op. cit., sir. 270) dao lako živopisne sličice; dobrovoljci Edhenove »zelene vojske«, »divlji, surova lica«, MustaOna garda, iz planinskog plemena Lazzi (južna obala Crnog mora), »velike divlje ljudine... gipki kao mačke«, koji su sačuvali, po pravu, svoju staru nacionalnu odjeću i plesove, ples »Zebek«. Navedimo primjer Kurda: njihove crne šaiore, pogače u kojima ima više slame nego pšenice, kozji sir, uopće njihov način života, prema nekoliko bilješki grofa de SERCEYA, op. cit., sir. 216, 288, 297. 24 Predgovor djelu Julesa В1ЛСНЕЛ, L'homme et la Montagne, op. cit., sir. 7. 25 Pierre VILAR, La Catalogne dans l'Espagne moderne, I, 1962. sir. 209- Navode se riječi Arihura Younga, ibid., sir. 242. 26 Ril i Atlas, »gdje je tipično jelo krepka kaša od brašna, boba i ulja«, J. BLAC11E, op. cit., sir. 79-80. 27 Jošua. II, 15-16. Nakon propasti njegove urote u Firenci, Buontlelmonti traži zaklon u (oskanskim Apeninima (Augustin RENAUDET, Machiavel, 1941, str. 108). 94
Poluotoci: planine, visoravni i ravnice
Krećani sc, da pobjegnu pred gusarima i turskim lađama, sklanjaju u planine svoga otoka (П. N.. Pariz. liai. 427, 1572, P 199 Ve). 28 To je mišljenje Paula VIDAI. Dlî 1Л BUCI ШЛ, Principes de géographie humaine. Pariz, 1922, str. 42. Medu iznesenim primjerima, Transilvanske Alpe, gdje se obnavlja rumunjski narod, Balkan gdje sc isto tako, premda na manjoj razini, obnavlja bugarski narod, Kavkaz, itd... 29 André BLANC, La Croatie occidentale, 1957, str, 97. .50 Benjamin de TllDI-.U, Voyage du célèbre Benjamin autour du monde commencé l'an MCLXXJII, prijevod Pierre Bergeron, llaag, 1735, sir. 10. 31 Victor BI-RARD, La Turquie et l'hellénisme contemporain, 1895, str. 247. 32 P.C.l I.L. de POUQUHVILLIî, Voyage en Grèce. 1820, sv. Ill, str. 8 i 13; V. BI-RAKD, op. cit., sir. 79-8.3 i 247. <) Vlasima i Aroinunima, obilna literatura. Nekoliko detalja u J. ULACIlh, op. cit., str. 22; J. CVIJIC, La Péninsule balkanique, Pariz. 1918 str 115 178 (bilješka 1), 202-20.3. 33 Luča Michieli, 25. listopad 1572, Rclazioni, A.d.S. Venecija. Collegio Secreta fil/a 18. 3-1 Don Quijote, epizoda s Cardcnijem, »ta razon que os ha traido (pita vitez), a vilir y a morir en estas so/edades como bruto animat«. 55 Discorso sopra le duc montagne di Spadan e di Bcrnia (15(н. ili 1565). Simancas l-° 329. Mislim da valja pridružiti tome dokumentu B. N. Pariz, l-sp. 177: Instruccion a vosjuan Baptista Antondli. para que rays a reconoscer et sitio de la Sierra de Vernia (s.d). ,36 Usp. opažanja Paula DliSCAMPSA, Le Portugal, la vie sociale actuelle, 19.35, u pogledu Sierre (la Hstrcle, str. 12.3-124, s njenim pastirskim životom koji je manje razvijen od onoga na sjeveru. У O tom pitanju, dvije sjajne stranice Paula VIDAI. DP 1Л BLAC1IPA, Principes de Géographie humaine, 1922, str. 188-189. Shvaćanja J. CVIJICA u torn su pogledu dosta štura a iznesena su u njegovoj knjizi na francuskom, La Péninsule balkanique, 1918. U vezi s planinskim znseocima, P. VIDAL DP LA BLAC1IP bilježi: ••() ovim je narodima Konstantin Porfirogcnct pisao: oni ne mogu podnijeti da dvije kolibe stoje jedna uz drugu-, op. cit., str. 188. 38 »Grunđlinicn tier Geographic unci Geologic von Mazedonien unđ Alt-Serbicn«, u: Petermanns Mitteilungen ans J. Perthes Gcographischer Anstalt, Prganzungshelt n‘ 162, 1908. .39 Lijepa slika »scln-građa- Grčke: J. ANCPL, Les peuples et nations des Balkans, 1926, str. 110-111. Kao očiti dokaz, vidi Martin IIURI.IMANN, Gricchenlandmit Rhodos und Zypern, Zürich, 19.38, str. 28, divnu fotografiju grčkog sela Arašova na 942 m nadmorske visine iznad krajolika terasastih obratlcnih polja na padinama Parnasa. Selo poznato po tkanju tkanina. <»() Paul ARQIJP, Géographie des Pyrénées françaises, 1943, str. 48, ističe da se obrađeni prostor francuskih Pireneja, prema proračunu generalnog inspektora Tliierгуја. »može usporediti s jednim osrednjim đcparimanom-. Opažanje koje sve objašnja va, ako je točno. 41 O Korzici, vidi pismo prigovori l;. Dorromea biskupu Ajaccia (14. studenog 1581, Vittorio ADAM!, »I Manoscritti della Biblioteca Ambrosiana di Milano, relativi alla storia di Corsica-, u: Archivio storico di Corsica, 1932, 3, str. 81.). U ovim prijekorima spominje se putujući biskupov život, u pokretu sa svojom malom karavanom tegleće stoke na putu preko planina. Usporedite s teškoćama putovanja, 1580. godine, svetog Karla Boromcjskog, istina u Alpama, ili pak s putovanjem biskupa iz Daxa, zimi, kroz snježne planine Hrvatske (njegovo pismo kralju, siječnja 157.3. godine, l-.rnest CHARRlERH, Négociations de la France dans le Levant, 1840-1860, III, str. .348-352). Kretati se zimi po planinama u blizini Dubrovnika iskušenje je »kojeg su posljedice obično vrlo 95
UD IO SREDINE
neugodne za zdravlje«, čak smrtonosne (12. studenog 1593), isprava koju je objavio Vladimir LAMANSKY, Secrets d'État de Venise, 1004, str. 104. Još prije 1923. godine trebalo je tri dana da trgovačka roba iz Vianna do Casrelo dode do ušća Lirfre (P. DESCAMPS, op. cif., str. 18). 42 René MAUNIER, Sociologie et Droit romain, 1930, str. 728, vidi u kabilskoj agnatskoj obitelji patrijarhalnu obitelj, rimski gens, dakako, vrlo izmijenjen. O ekonom skom arhaizmu planine, koji se često navodi, usp. Charles MORAZÉ, Introduction à l'histoire économique, 1943, str. 45—46. O onome što J. CVIJIĆ zove »usavršena patrijarhalnost« dinarskih regija, vidi La Péninsule balkanique, op. cit., srr. 36. Vise volim njegov izraz planinski otoci {ibid., str. 29). Crna Gora, ta rvrdava, i druge visoke zemlje, kaže on, ponijele su se »s društvenog stajališta, kao otoci«. O zadruzi, drugom primjeru društvenog arhaizma, R. BUSCM-ZANTNER, Albanien, Leipzig, 1939, str. 59. 43 Barockp/astik in dcr Alpenlandem, Beč, 1944. O društvenoj sredini Alpa, velika sporna studija o kojoj sc raspravljalo, A. GÜNTMER, Die Alpenldndiscbe CescUschaft, Jcna. 19.30. Zanimljiva opažanja J. SOLC1IA, »Raum und Gesellschaft in den Alpen«, u: Gcogr. Zcitschr., 1931, str. 143-168. •i 4 l Isp. vrsne studije J. PU1GA 1CADAFALCA, L 'arquitectura romanica a Catalunya (u suradnji), Barcelona, 1909-1918; Le premier art romain, Pariz, 1920. ‘15 P. ARQUÉ, op. cil., str. 69. 46 U Beiici, Rim je mnogo više uspio u nizini, duž rijeka, nego na visoravnima, G. NIEMEIER, Sicdlungsgcogr. Untersuchungen in Nicdcrandalusicn, Hamburg, 1935, str. 37. Na planinskom sjeverozapadu Španjolske, a tome pridonosi daljina, Rim se probija kasno i slabo, R. KONETZKE, Geschichte des spanischen undportugiesischen Volkes, Leipzig, 1941, str. 31. 47 Albert DAUZAT, Le village et le paysan de France, 1941, str. 52. 48 Grof de SERCEY, op. cil., str. 104; »Vidimo, međutim (jer plešu) da kurdske žene, premda Muslimanke, nisu zatvorene«. 49 Vidi infra poglavlja o Maurima, drugi dio, pogl. V, i treći dio, pog. 111. 50 Usred Lubćrona, l.ourmarina, Cabrièresa, Mćrindola i još dvadesetak drugih trgovišta — gdje vrvi divlji život, veprovi, lisice i vukovi — utočišta su protestanata (J. L. VAUDOYER. Beautés de la Provence, Pariz, 1926, str. 238). Ne zaboravimo Valdenze savojskih država i apeninskih u Napuljskom kraljevstvu. Katarizam se, piše Mare BLOCI I, ••uvukao u sudbinu jedne mračne sekte planinskih pastira«, u: Annales d'histoire sociale, 1940, str. 79. 51 Muridizam, usp. !.. Е. IlOUZAR, »La Tragédie circassienne«, u: Revue des Deux Mondes, 15-6-1943. str. 434-435. 52 Francisco BERMÛDEZ DE PEDRAÇA, Granada, 1637, Г 95 v°. Navod i prijevod Reinhart-Pietcr A. DOZY, kojemu pripada zasluga što je našao ovaj vrijedni tekst {Histoire des Musulmans d'Espagne, 1861, II, str. 45, bilješka 1). Ipak Abbé de VAYRAC (Etatprésent de l'Espagne, Amsterdam, 1719,1, str. 165) tvrdi da su ti ljudi Alpujarrasa, premda kršćani, zapravo Mauri koji su sačuvali »stari način življenja, odjeću i poseban jezik koji je čudovišna mješavina arapskog i španjolskog«. 53 Kao dijete, svetica se jednog dana čak uputila s vlastitim bratom u planinu u nadi da će tamo naći mučeništvo: Gustav SCI 1NÜRER, Katholische Kirchc und Kultur in dcr Barockzcit, 19.37, str. 179; Louis BERTRAND, Sainte Thérèse, 1927, str. 46—47. 54 E. BAUMANN, L'anneau d'or des grands Mystiques, 1924, str. 203-4. 55 O neispunjavanju vjerskog života na Korzici postoji jedan veliki dosje; pisino kardinala iz Tournona Pavlu IV, 17. svibnja 1556. godine, u kojem zahtijeva kažnjavanje zloupotreba: Michel FRANÇOIS, »Le rôle du Cardinal François de Tournon dans la politique française en Italie, de janvier à juillet 1556«, u .Mélanges... de l'École Française de Rome, sv. 50, 1933, str. 328; llario RIN1ER1, »1 vescovi della Corsica«, u: Archivio storico di Corsica, 19.30-1, str. 344 i dalje; Otac Danièle BARTOLl, Degli uomini e de' 96
Poluotoci: planine, visoravni i ravnice
fa lti della Compagnia dl Gesti, Torino, 1847, III, 57-58; Opal S. B. CASANOVA Histoire de l'Eglise corse, 1931, str. 103 i dalje. 56 R. MONTAGNE, Les Berbères et le Makhzen dans le Sud du Maroc, 1930, sir. 83. 57 Ali gdje obuhvatiti folklorno bogatstvo tih planina? Кло primjer, vidi lijepu priču 0 terielima, koju donosi Leo PROBENIUS, Histoire de la civilisation africaine, 1936, sir. 263, u pogledu kabilskoga kraja kojemu otkriva daleko postojanje, posvećenog velikom lovu a ne poljoprivredi. Gdje naći, u istom redoslijedu ideja, zbirku planinskih pjesama? O vjerskom životu Alpa i lokalizaciji heretika, G. BOTERO, Le relationi universal!, Venecija, 1599, III, 1, str. 76. O pohodu kardinala Boromeiskou Mesolini ibid., str. 17. 58 IV, drugi dio, NovcUc, fed. London, 1791, II, str. 25-4.3. Anegdota je smještena u Val di Sabbia koja je dio Prcdalpa Brescie. 59 Ove mi je napomene sugeriralo djelo Emmanucla LE ROY LADURIEA, Les paysans de Languedoc, u tisku, str. 407. 60 A.S.V. Scnato, Dispacci Spagna, Madrid, 6. lipnja 1611, Priuli duždu. 6 1 Kako je vide suvremenici. Loys LE ROY, De l'excellence du gouvernement royal, Pariz, 1575, str. .37, piše: »Kraj pun planina, stijena i šuma. prikladan za pašnjake i gdje ima mnogo siromaha, kao što je najveći dio Švicarske, pogodniji je za demokraciju... Ravničarski kraj... gdje ima više bogataša i plemića pogodniji je za aristokraciju-, Jean BODIN. Les six livres de la République, 158.3, str. 694, donosi detalj da se Leon Afrikanac čudi kršnosti gorštaka gorja Megcz, dok su oni u ravnici sićušni. »Snaga i krepkost čine da gorštaci vole narodnu slobotlu kao što smo rekli o Švicarcima i Grizonima«. Korzičko srednjovjekovlje, kaže Lorenzi de BRADI, La Corse inconnue, 1927, str. .35, veličanstve no je razdoblje slobode. »Korzika nije trpjela da joj se uzima proizvod njezina rada. Mlijeko njezine koze i žetva s njezina polja pripadali su samo njoj«. A11. TAINE, u svome Voyage aux Pyrénées, 1858, str. 138, kaže: »Ovdje je sloboda rasla od davnina, zajedljiva 1divlja 62 Arrigo SOLMI, »Li Corsica«, u: Arch. st. di Corsica, 1925, str. .32. 6.3 Za opću orijentaciju, oštrovidna, ali pravnička knjiga Jacqucsa LAMBERTA, La vengeance privée et les fondements du droit international, Pariz, 19.36. Takva je i bilješka Michelcta o Dauphinéji, gdje nikada »lenski sustav nije bio na teret kao u ostalom dijelu Francuske«. Također H. TAINE, op. cit., str. 1.38: »Ovdje postoje zakoni pokrajine Ućarn u kojima se navodi da u staro doba u Bćarnu nije bilo gospodara.« O krvnim osvetama u Crnoj Gori i gornjoj Albaniji, Ami BOUE, La Turquie d'Europe, Pariz, 1840, 11, str. 395 i 52.3. 64 Marc BLOCI--1, La Sociétéféodale, 1939, ),str. .377. Uzto još i točna zapažanja Marca BLOCI1A o »Sardiniji«, u: Mélanges d ’histoire sociale, III, str. 94. 65 Maurice 1je LANNOIJ, »Le bandit d'Orgosolo«, Le Monde, 16-17. lipnja 196.3. Film je Vittorija de Sete, etnografsku je istragu vodio Franco CAGUF/ГГА, francuski prijevod: Les Bandits d'Orgosolo, 1963; romane o kojima je riječ napisala je Grazia DF.LEDDA, La via de! male, Rim, 1896; H Dio dei viventi, Rim, 1922. 66 Ibid. 67 Fernand BENOIT, La Provence et te Comtal Venaissin, 1949, str. 27. 68 U gornjem milanskom području, vidi S. PUGI.IESE, »Condizioni economichc e linanziarie della Lombardia nclla prima metà del secolo XVIII«, u: Mise, di Storia italiana, treća serija, sv. XXI, 1924. 69 Mémoires sur les Turcs et les Tartarcs, Amsterdam, 1784, II, str. 147. »... utočište slobode ili-, dodaje on, »utočište tiranije.« U vezi s genovskim naseobinama na Krimu. 70 Ibid., I, str. XXI. 71 Usp. Franz SPUNDA, u: Werner ĐENNDORF, Das Mittelmeerbuch, 1940, str. 209-210. 72 A. PII1LIPPSON, »Umbrien und Etrurien«, u: Geogr. Zcitschr., 1933, str. 452. 97
UDIO SREDINE
73 Drugi primjeri: Napoleon ne može svladali planinu oko Genovc, utočište nepo korenih, unatoč racijama koje su lamo organizirane (Jean BOREL, Gènes sous Napoléon 2. izd., 1929, str. 103); turska policija, oko 1828. godine, ne uspijeva svladati sve veća razbojništva naroda Ararata (grof de SERCEY, op. cil., str. 95); uostalom, danas ona ne uspijeva bolje zaštititi šumska bogatstva od zuba stoke (Hermann WENZEL, »Agrargeographische Wandlungen in der Tiirkei«, u: Gcogr. Zeitscbr., 1937, str. 407). Isto je iako u Maroku: »Doista, na jugu Maroka, sultanova je vlast prestajala u ravnici«, piše R. MONTAGNE, op. cif., str. 134. 7н Ibid., str. 131. '’З M. 1.1- LANNOU, Paires ci paysans de la Sardaigne, 1941, sir. 14, bilješka 1. n(-> J. BI.ACIIE, op. cii., str. 1 2 .0 toj opreci, Pierre GOUROU, L'homme et la terre en lixtrênic-Oricnl, 1940, i ocjene o toj knjizi od strane Luciena FEBVREA, u: Annales d'bisi. sociale. XIII, 1941, str. 73. P. VIDAL DR LA BLACHE, op. cil., str. 172. -n U. MONTAGNE, op. cit., str. 17. 78 Mislim na putovanja Siksta V. u njegovoj mladosti i zreloj dobi, prema podacima l.uchviga von PASTORA, Gcschichte der Papste, Friburg-in-Brisgau, 1901-1931, X, 1913. str. 23 i 59; po njima bismo mogli izraditi skicu. 79 W. WOODBURN I1YDE, »Roman Alpine routes«, u: Memoirs o f the American philosophical society. Philadelphia, X, II, 1935. Isto tako, Pireneji nisu bili pregrada kao što se misli (M. SORRE, Gćog. Unir., sv. Vll, prvi dio, str. 70, R. KONETZKE, op. cit., str. 9). 80 Richard PFALZ, »Neue wirtschaftsgeographische Fragen Italiens«, u; Gcogr. Zeitscbr., 1931, str. 133. 81 A. Pl IILIPPSON, DasMittclmeergebicl, op. cit., str. 167. 82 Victor HEHARD, La Turquie et l'Hellénisme contemporain, op. cit., str. 103, na izlasku iz Albanije piše: »Nakon tri dana kozjeg sira...«. 83 P. ARQUÉ, op. c/7.,str. 68. 8 - i Op. cit., Г 44 i 44 v°. 83 Šuma je bilo i na padinama Vczuva. Općenito o šumi, uvijek korisna zapažanja Thćobalda FISC11ERA u B. zur physischen Gcogr. der Mittelmecrlandcr besonders Siciliens. 1877, str. 155 i dalje. O šumama Napulja, Kalabrije i Hasilicate, 1558. godine, usp. Eugenio A1.HER1, Rclazioni degli ambasciatori veneti durante Us. XVI, Firenca, 1839-63, U, III, str. 271. Još su i danas mnogobrojni ostaci starih velikih šuma, pravih šuma relikvija. Za Korziku, nabraja ih Philippe LECA, predgovor A. ALHITRECCIA, Guide bleu de ta Corse, Pariz, 1935. str. 15; i od ovog drugog autora, La Corse, son évolution au X D f siècle et an début du XXe siècle, 1942, str. 95 i dalje. 86 Grof Joseph de BRADI, Mémoire sur la Corse, 1819, sir. 187, 195 i dalje. 87 P. VIDAI. DE 1Л Н1ЛС11Е, op. cit., str. 88, 139, 178. Izvanredna zapažanja D. FAUCI IERA, Principes de géogr. agraire, str. 23- »Narod jede kruh s drveta«, u okolici l.uccc; MONTAIGNE, Journal de voyage en Italie (ur. E. Pilon, 1932), str. 237. 88 MONTAIGNE, ibid., str. 243. 89 Relacion de lo queyo Fco Gasparo Corso be becho en prosecucion del negocio de Argcl, Simancas F.0 333 (1569). 90 R. MONTAGNE, op. cil., str. 234-235. 91 Franccschi CARRERAS Y CANDI, Geographia general de Catalunya, Barcelona, 1913. str. 505; Jaime CARRERA PUJAL, H. politicay econàmica de Cata/una, 1946, sv. I, str. 40. Isto tako, BELON DU MANS, op. cit., str. 140 v°, bilježi da je u planinama Jeruzalema bilo terasastih kultura koje sada vidi napuštene. 92 Mislim, medu ostalim primjerima, na život Gornje Provanse: »Seljačko gospodar stvo Gornje Provanse«, piše Marie MAURON (»provansalski majur«, u: Maisons et villages de France, 1943, predgovor R. Cristofloura, str. 222), »koje izdrži duge zime, 98
Poluotoci: planine, visoravni i ravnice
strah od snježnih lavina, mjesecima zatvoreni život sa, kao obzorom iza svojih snježnih stakala, skupom svojih mravljih zaliha, sa svojom stajom, osamljenim radom...« 93 Maximilien SORRE, Les Pyrénées méditerranéenes, 1913. str. 4 10 . 9o Ovaj se višak stanovništva, koji primorava na spuštanje u ravnicu navodi u zemljopisnom istraživanju M. W1L1IELMYA, Hochbulgarien, 1936, str. 183 Ali postoje i drugi motivi: život koji se čovjeku sviđa ili ne, A. ALBITRF.CC1A, u: Philippe I FCA La Corse..., op. cit., str 129, koji također bilježi u vezi s Korzikom: »Postojanje, kao negdje drugdje nepostojanje, putova uzrokuje iseljavanje.« 95 J. BLAGI H-, op. cif., str. 88, prema Philippcu ARBOSU, L Auvergne, 1932, str. 86. 96 To jest misi. 97 Promenades dans Rome, izd. l.e Divan, 1931, I, str. 182-183. 98 Ibid., str. 126. Slična slika u vezi s Kavkazom u: Souvenirs, grofa de ROCIIECIIOUARTA, 1889, str. 76-77, povodom osvojenja Anapc vojvode de Richclicua: čerkeski ratnici, neki posve u oklopima, naoružani strijelama, podsjećaju na 1.3. i 14. stoljeće. 99 Victor BERARD, La Turquie et l ’hellénisme contemporain, op. cit., passim. 100 Voyage en Espagne. 1845, sir. 65, 106. O ga/legosima, žetcocima i iseljenicima, vidi Los Espano/es pintados por si mismos, Madrid, 1843. U toj ćemo zbirci naći: El Indiano, autor Antonio FERRER DEL RIO, El segador, El pastor transhumante i El maragato od Gila Y CURRASOA, El aguador od ABERRAMARA... 101 U Toledu, u kući Seviljanina, postoje dva mocetonas koji su gallegas (La ifustrc fregona, izd. Garnier, II, 71). Galičani i Asturijanci u Španjolskoj rade teške poslove, osobito u rudnicima: J. CIIASTENET, Godot, 1943, str. 40. Zeteocigallcgos u Kastiliji u 18. stoljeću, P.ugenio LARRUGA, Memorias poUticas y economicas sobre los frutos, comercio, fabricasy minas de Espana, Madrid, 1745, I, str. 43. 102 Diego Suarez, rukopis bivše vrhovne vlade Alžira, prema kopiji koju mi je susre tljivo predao Jean CAZENAVE, f° 6. 103 Vidi infra. I, str. 470-471. 104 Jésus Garcia FERNANDEZ, Aspcctos del paisajc agrario de Castilla ta Vieja, Valladolid, 1963, str. 12. 105 Mattco BANDELLO, Novclle, VII, str. 200-201. Spolctini služe kao vojnici, osobito u inozemstvu. !.. von PASTOR, op. cit., XVI, str. 267. O njihovom lukavstvu, M. BANDELLO, ibid., I, str. 418. 106 M. BANDELLO, op. cit., II, str. 385-386. Siromaštvo primorava Bcrgamaskc da se iseljavaju. Umjereni inače, kod drugih proždiru kao vukovi. Ne postoji mjesto na svijetu gdje se ne bi našao barem jedan Bergamask. U Napulju, namješteni mletački podanici uglavnom su Bergamaski, П. ALBEIII, op. cit., Appendice, str. 351 (1597). 107 Jacques IIEERS, Gênes au XVe siècle. Activité économique et problèmes sociaux, 1961, sir. 19- M. BANDELLO, op. cit., IV, str. 241. Isto tako, nakon povratka Francesca Sforzc, brojni seljaci dolaze u Milano iz Brescic. 108 Op. cit., IX, str. 337-338. 109 L. PIANDL, Philippe H, franc, prijev., 1942, str. 353-354. Slavni Colleoni i isusovac Jean-Pierre MAFFEE, autor djela L'histoire des Indes, Lyon, 1603, također su Bergamci. 110 Op. cit., IV, str. 335. Radi se o jednom Drcšaninu namještenom u Vcroni. 111 Rezultat osobnog istraživanja. Zapravo ta opreka gornjih i donjih krajeva mogla bi biti još veća prema sjeveru. Gaston ROUPNEL navodi je u: Le vieux Garain, 1939, u vezi s hurgundskom obalom oko Gevreya i Nuits-Saint-Georgesa. Oko 1870. godine, na sajmovima u nizini, »gorštaci« još uvijek nose haljetke. 112 P GEORGE, La région du Bas-Rhône, 1935, str. 300, čete Savojaca koje idu, u prvim godinama 17. stoljeća, žeti u predjelu oko grada Arlesa. 113 GROTANELU, La Maremma toscana, Studi slorici ed economici, 11, str. 19. 114 P. GEORGE, op. cit., str. 651. 99
u n i o SREDINE
115 Fernand BENOIT, op. cil., str. 23. 116 Emmanuel LE ROY IADUR1E, op. cit., str. 97. 117 Nemoguće je nabrojiti sve poznate primjere. Za Španjolsku prevladava regrtuiranje u planinskim i siromašnim pokrajinama, Ramćn CARANDE, Carlos Vy sus banqueros, Madrid, 1949, str. 14 (visoki krajevi Valencije i montes Lcôna). Th. LEFEBVRE, Les Pyrénées atlantiques, 1933, sir. 286 (3.000 Gipuskoaca i Navaraca borili su se u Paviji). () aragonskim Pircncjima, Fernand BRAUDEL, La Méditerranée..., 1. izdanje, str. 47 i 48. 118 Piero 1*11:RI, La crisi mililarc italiana nelRinascimento, Napulj, 1. izd., 1934, str. 523. 119 II. de Maisse kralju, Venecija, 6. lipnja 15R3; A. П. 31, P 29 v®i 30. 120 Za bibliografsku orijentaciju, vidi R. BUSC1 l-ZANTNER, Albanien, 1939. O alban skim seobama, u srednjem vijeku određenim oskudicom, u smjeru ravnica Metohije i Podrinja, usp. J. CVIJ1C, op. cit., str. 150. O njihovom sjajnom uspjehu u Turskom Carstvu 19. sioljeća, ibid., str. 17. U Bibliotheca Communale u Palermu, neobjavljeni znanstveni rad MONGITOREA ANTONINA, Memoria de Greci venuti d a ll’A lbania in Sicilia, Qq H 32, 1° 81. Albanac pije puno vina: M. BANDELLO, op. cit., IV, str. 350-351. Albanci poticatelji kršćanstva: jedna od tisuću isprava, Joan de Pallas, konzul u Dubrov niku, velikom viiezu Lcôna, Napulj, 3. travnja 1536, A. N., K 1632. 121 Victor BÉRARD, La Turquie..., op. cit., str. 164. 122 Na Cipru, gdje su vojnici od oca na sina. Fr. Steffano LUSIGNANO Dl CIPRO, Corograffia et breve historia universale dcll'isola de Cipro, Bologna, 1573 (B. N. Pariz, •t° G 459). 123 Oni tvore znatan dio mletačke vojske, usp. seriju dokumenata, V. LAMANSKY, op. cit., str. 549, bilješka. 124 M . BANDELLO, op. cit., III, str. 329 i dalje. 125 Musco Correr, D. đcllc Rose 21, Г 80 o velikim albanskim selima Apulijc, 1598. Početkom sioljeća njih su se često bojali. Zabranjeno im je bilo (3- lipnja 1506) da izlaze naoružani iz gradova i utvrđenih sela. Ludwig von THALLOCZY, -Die albanische Diaspora-, u: lUyrisch-albanische Forschungen, 1916, str. 339. 126 O. DE TORNE, »Philippe et Henri de Guise«, u: Revue Historique, 1931, II, str. 324. 127 Godine 1540, G. LEFÈVRE PONTALIS, Correspondance politique d'Odet dc Sc/ve, 1888. str. 64, 65, 351,354. 128 A.ll.N. L° 3189, 1565, Inkvizicija Valladolida, neobičan slučaj Guillerma de Modona. 129 1). 1IAEDO, Topographia..., sir. 121 v°, navodi u gradu Alžiru Arnauta Mamija i -un renegado, tambien albancs y arnaut como el«, str. 122 v0. 130 Victor BÉRARD, La Turquie..., op. cit., str. 26. 131 Itinéraire de Paris à Jérusalem (izd. iz 1831), 1, str. I l l i 175. 132 La Corse inconnue, str. 44, s upućivanjem na niz poznatih Korzikanaca izvan otoka. 133 Kao što je Hassan Corso. J. CAZENAVE, -Un Corse roi d'Alger, 1518-1556«, u: Afrique latine, 1923, str. 397-404. 134 Giuseppe MELLERIO, Les Mellerio, leur origine, leur histoire, 1895. O emigraciji iz milanskih Alpa. Carlo Antonio V1ANELLO, -Alcuni documenti sul consolato dci Lombardi a Palermo«, u: Archivio Storico Lombardo, 1938, str. 186. 135 A. VIANELLO, ibid., str. 186. 1.36 Ibid., sir. 186. 1.37 Ibid., str. 187. 1.38 Ibid., str. 187. 1.39 G. F. Osorio, console dci Lombardi alia camera dei mercanti di Milano. Napulj, 27. rujna 1543, A. VIANELLO, ibid., str. 187. 100
Poluotoci: planine, visoravni i ravnice
140 A.d.S. Napulj, Sommaria, Pariium 240, Ie 111-113, 15. siječnja 1544, s prezimenima muratora. 141 A.d.S. Venecija, Notatoriodi Collegio 13, P 121, 12. listopada 1486. 142 Prema jednom novinskom članku, »Eriwan, die liaupstadt cler Arménien., ц: Frankfurter Zcitung, 9. kolovoza 1940. 14.5 Jean-Baptiste TAVERNIli R, Les six voyages qu H a faits en Turquie, en Perse et aux Indes, Pariz, 1681, 1, str. 580 i dalje. 144 Tada, to jest sa 17. stoljećem. U 16. stoljeću, u Carigradu i na sredozemnom istoku još nije kucnuo čas Armenaca. N. JORGA, Points de vue sur ! histoire du commerce de l'Orient à l'époque moderne, 1925, str. 25. Naprotiv, u 17. stoljeću Armenci trguju sve do zapadnog Sredozemlja. Jedna armenska lađa »Trgovac Armcnac« dovozi pšenicu u Livorno (Mémoires du Chevalier d'Arvieux, 1755, I, str. 15). O ulozi Armenaca u sporu oko svetih mjesta, 1621. godine, usp. Gérard TONGAS, L'ambassadeur L. Desbayes de Connenin (1600-I6J2), 1957, str. 152. O današnjoj raspršenosti Armenaca, nekoliko riječi Wcrncra SOMBARTA, Vom Mcnschen, 1940, str. 178-179. 145 Na armenskom jeziku postoje trgovački priručnici sastavljeni za veliko sjeverno tržište. 146 J.-B. TAVERNIER dodaje: »To više su rođeni za trgovinu što žive vrlo štedljivo i jako su umjereni, ili zbg kreposti ili škrtosti. Kad odlaze na duga putovanja opskrbe se dvopekom, mesom dimljenog bivola, crvenim lukom, prženim maslacem, brašnom, vinom i suhim voćem. Svježeg mesa ne kupuju na dane kad im je dopušteno nego tek kada u planinama nadu kakvo jeftino janje ili jare». Op. cit., I, str. 580. 147 O bogatstvu i raskoši Armenaca Zolfe, J.-B. TAVERNIER, op. cit.. I, str. 580. 148 Ibid., 11, str. 5. l-t9 Planina? »Pojas izdvajanja ljudi«, Pierre DEFFONTA1NES, Mariel JEAN-BRUN1IESDELAMARRE, P. DERTOQUY, Les problèmes de géographie humaine, 1959, str. 14 1.0 opreci ravnicc-planine, koja je karakteristična za sredozemno područje, Charles PARAIN, La Méditerranée: les hommes et leurs travaux, Pariz, 1956, str. 191 ; Jules SION, La France méditeiranéene, Pariz, 1954, str. 44. 150 Jules BLACHE, op. cil., str. 15- Ista bilješka kod P. GEORGE, op. cit., str. 552. 151 P. GEORGE, op. cit., str. 237; V. L. BOURR1UY i R. BUSQUET, H. de la Provence, 19-t-i, str. 7: »U Provansi, ustanovljeno je da su najstariji stanovnici bili oni na rubovima Ventouxa, u planinama Vauclusea, južno od Lubćrona, u dolinama s desne strane rijeke Durance, na ušću Verclona; čini se da su oni u vezi s obiljem nalazišta kremenn i tvrdih stijena uz vodene tokove.« Slažem se s Louiscm AUBERTOM, »Le Génie d’Oc«, u: Les Cahiers du Sud, 1945, str. 18: »Isključivo planinski kostur sredozemnih krajeva pomo gao je učvršćivanju i trajnosti pretpovijesnih i protopovijesnih rasa.« 152 P. GEORGE, op. cit., str. 310 do 322. 155 II. LAUTENSACU, »Die landerkundliche Gliederung Portugais«, u: Geogr. Zeit schrift, 1932, str. 194. 154 A. PI IIL1PPSON, »Umbricn und Etrurien«, u: Geogr. Zeitschrift, 1933, str. 455, 457, 461.462. 155 Ibid., sir. 457. 156 Alfred von REUMONT, Geschichte Toscana's, Gotha, 1876, str. 366-367. 157 Ibid., str. 368. 158 A. P1I1LIPPSON, DasMittelmeergebiet, str. 20. 159 I još tlalje, E.-Félix GAUTIER mnogo je puta naglasio ulogu tog hrpta sjeverne AJrike, između ostalog i u: Le Passé de l ’A frique du Nord, 1952, str. 115. 160 Georges MARÇA1S, u: Histoire d'Algérie, GSELL, MARÇA1S, YVER, 1927, str. 121. 161 »Umbrien...«, ĆI. cit., str. 450. 162 Jules SION, Geogr. Univ., VII, 2, 1934, str. 326. 101
UDIO SREDINE
165 P. VIDAI. DH LA BLACHE, op. ci!., str. 85. Km N. KRHDS, »Zur politischen Géographie des Adriatischcn Mecres«, u; Geogr. Zeitsch.. 1954, str. 575. 165 Mislim na trulli, ali još više na sustav navodnjavanja ravnice-visoravni, na acquedottopugliese. Hritz Kl.UTH, Handbuch der geogr. Wissonschaft, Berlin, 1914, str. 516, dobro je to skicirao, ali što je s njegovom povijesti? 166 Prema A.d.»S. Napulj, Dipendcnze della Sommaria, Fascio 417, fasc. Ie, 1572. 167 A.d.S. Napulj, Sommaria, Consultationum, II, 257-241. 168 Georg FKIHDHIUGI, Der Cbarakter der Entdeckung und Eroberung Amerikas dttrch die Europder, I, Gotha, 1925, osobito str. 174, 179. 169 Le licencié de verre, u: Nouvelles Exemplaires, izd. Plejade, 1949, str. 1270-1271. 170 ORTEGA Y GASSET, Espana innerlebrada, Madrid, 1954, misao koju nalazimo i pod perom Unamuna, Machada ili Pitlala. 171 л. SCHULTE, Gescbicbte dergrossen Ravensburgcr Gcsellscbaft, 1925, osobito 1, str. 285 i dalje, i str. 295. 172 H. AI.BHRl, Rclazioni, 1, V (Francesco Morosini), str. 295. P 5 P. VIDAI. DE L\ HLAC11E, Étals cl Nations de / Europe, 1889, str. 558. 1"’•i M. SORRH, Les fondements biologiques de la géographie humaine, Paris, 1945, str. 586: »Klima niskih planina i prvih visoravni pogodnija je za napore, barem u Sredozemlju, nego što je to klima u nizinama.« Dobra se skica nalazi kod Andréa SIHGFIUHDA. Vue générale de la Méditerranée, 1945, u vezi s »rubovima« (str. 108), rekli bismo zabrđima, uopćivši riječ iz jurskog narječja-, pod tim razumijemo čitavu drugu stranu, uključivši u to neobičnu liniju Pijemonta, toliko značajnu liniju u obliku vijenca, osobito u Andaluziji: vidi napomene G. N1EMEYERA, op. cit., str. 109. H5 Op. cit., str. 92-95. I76 O čitavom tom pitanju, knjiga J. CV1J1ĆA, toliko bogata kratkim pregledima, La péninsule balkanique, franc, prijev. 1918. Za dekor i boju, R. GERLACH, Dahnatini• sebes Tagebucb, Darmstadt, 1940. Za zemljopisni opis, M1LOJEV1Ć Littoral et ties dinariques dans le Royaume de Yougoslavie (Mém. de la Soc. de Géographie, vol. 2) Beograd, 1955l7"7 Ono šio prethodi u vezi s »metanastazičkim« kretanjima preuzeto je iz Cvijićeve sinteze. Njegovi su učenici obnovili ovaj problem emigracija iz slavenske planine. Tako |. MAL, Uskočke seobe i slovenske pokrajine, Ljubljana, 1924, ukazuje na korištenje te seobe u organizaciji turskih, mletačkih i austrijskih vojnih granica. R. ĐIJSCH-ZANTNER, op. cit., str. 86, privlači pažnju na albanski pritisak koji određuje srpske migracije prcina sjeveru, albanski a ne turski pritisak. 178 J. N. TOM1C, Naselje u Mletačkoj Dalmaciji, Niš, 1915, sv. 1, 1409-1645, kratka studija o vezama osobne i ekonomske ovisnosti seljaka u mletačkim područjima Dalmacije. Ovaj se režim nastoji proširiti na otoke i unutrašnjost Istre. Turska opasnost uzrokuje ljudske gubitke koje srpsko naseljavanje u Bosnu i Hercegovinu više ne uspijeva popuniti. Posljedica toga jest organiziranje obveznih milicija protiv napada koji dolaze od strane Turaka, gusara ili pak razbojnika O mletačkoj Dalmaciji u 16. stoljeću, V. lj\MANSKY, op. cit., osobito sir. 552, seoba dalmatinskih vojnika sve do Engleske, kako ih se upošljava u mletačkoj vojsci i na brodovlju, kao i na stranim brodovima kamo ih privlače životni uvjeti koji SU pogodniji nego na mletačkim brodovima. 179 Isprave koje sam pročitao u Archivio di Stato u Veneciji, ali koje nisam zabilježio. 180 II. ISNARD, »Caractère récent du peuplement indigène du Sahel d'Alger-, u: 2 Congrès des Soc. sav. d'Afrique du Nord, 1956. 181 Usp. u vezi s tim Ci. MILLON, »Les Parlcrs de la région d'Alger-, u: Congrès des Sociétés sav. d Afrique du Nord, 1957, 182 M. 1MLLONI, »Le problème de l’alimentation en eau potable de la ville d’Alger«, u: D. de la Soc. de Géogr. d'Alger, 1928, str. 8. 102
Poluotoci: planine, visoravni i ravnice
!85 Bernardo GOMES DE BRI TO, Historia tragico-maritima, l.isabon sv. VIII 1905 sir. 74. 184 René ВЛЕПКЕ1., Une croissance: la Basse-Provence rurale fin du X V f sièc/e1789, Pariz, 1961, str. 125. 18*5 Biblioteka Marciana u Veneciji, 58.58, C 11, 8, Г 8. 186 Emmanuel LE ROY LADURIE, op. cil., str. 225 i dalje. 187 Plaisir de France, 1952, str. 119-120: »Duh juga oblikovao se na brežuljcima-, a ne u »nekoć previše siromašnoj i periodično opustošenoj planini-, O stanovništvu brežuljkastih krajeva, vidi što piše Isabelle EBERHARDT, Notes do route, 1921, govoreći 0 luniskom Sahelu (str. 221), ili Marcel BRION o Toskani i »njezinu krajoliku ljudskih dimenzija-, Laurent le Magnifique, 1957, str. 282. 188 Nepoznati (Claude de Varcnnes), Voyage de France, dressé pour /'instruction et la commodité tant des Français que des étrangers, Rouen. 16-17. str, 156. 189 Op.cit., sir. 56-7. 190 B. N. Estampes (Od 15, pet. in-fol.): Les moeurs et fâchons de faire des Turcs... contrcfaicles par Pierre Coeck d'A/osl Fan 1533191 Philippe de CANAYE, gospodar Ercsnea, Le Voyage du Levant. 1575, izd. 11 Hauser, 1897, s tr.-10. 192 Usp. V. BERARD, La Turquie..., str. 95: suprotnost između Albanije, njenih planina 1rijeka »snažnih, koje pokreću tlo-, njenih prijevoja što ih čuvaju dervendjisi i Makedo nije s mirnim vodama i maglovitim pokrivačima. U djelu Paula BOURGETA, Sensations d'Italie, 1891, str. 88-90, prijelaz iz Toskane u llmbriju. Surovost, ali čistoća Toskanc. dok se po hrastovim šumama i vinogradima Umbrije razastiru magle i očaj groznice. 195 O toj ranoj razvijenosti malih ravnica, slažem se s 11. I.EIIMANNO.M, -Die geogra* phischen Grundlagcn cler kretisch-mykenischen Kultur-, u: Gcogr. Zeitschr.. 1952, str 557. Upravo su te male oaze na Bliskom istoku koje je čovjek prve stvorio, kao šio se s vjerojatnošću preipostavljalo. 194 Pierre VILAR, op. cit., 1, str. 22.5. 195 Op. cit., str. 245 i dalje. G. MARÇAIS, »Tlemcen. ville d'art et d'histoire-, u: 2e Congrès soc. sav. d'Afrique du Nord, sv. 1, 1956. 196 G. NIEME1ER, op. cil., str. 28. To opažanje ide veoma daleko. U odnosu na svako naselje, selo ili grad, i polazeći od njega, postoji organizacija seoskog prostom. 197 O tome, Julien FRANC, La Milidja, Alžir, 19.41, i E. F. GAUTIER, »l.e phénomène colonial au village de Boufarik-, u: Un siècle de colonisation, Alžir, 19.50. str. 15-87. 198 J. ANCEL, La plaine de Saloniquc, 19.50. 199 ( ) ušću Ebra, E. II. G. DOBBY, »The EbroDelta-,u: Geogr.Journal, London,svibnja 1956. O Pontinskim močvarama, SCMILLMANN, »Die Urbarmachung der Pontinischen Siimpfe-, u: Gcogr. Wissenschaft, 19.44. 200 P. GEORGE, op. cit., str. 296-299, .410-522, .418. Pokrajina Camargue je sve nezdravija, od 12. do 16. stoljeća. 201 J. I.OZACll, Lede/taduN il, 1955, str. 50. 202 Op. cit., I, str. 142-14.5. Drugi primjer, mnoštvo malih rijeka kraj Drinopolja {ibid., II, 10) U djelu Ignacija cleASSA, Hist, de la cconomia politico de Aragon, 1798 (novo izdanje 1947), usp. detalje o »pantanal« Bcnavarrea (str. 84), o ravnicama lluesce (72-75), Saragosse (94 i dalje) i Teruela (186). 20.4 B. N. Pariz, liai. 1220, fol. 55. 204 Philippe LECA, La Corse..., op. cil., str. 215 i 270; J. tie BRADI, op. cit., str. 25. 205 U vrijeme kiša, ravnice su jezera ili blatna polja Q. J. 1MARAUD, La Bataille à Scutari, 1927, str. 5.4, u vezi s albanskim ravnicama); blatna jezera i močvare koje stvara nabujala Bojana {ibid., str. 148). 206 Tako je bilo, 1940, na jugu Španjolske; u Portugalu, u siječnju 1941, u Siriji, u veljači 1941, a u listopadu 1940. u bazenu Ebra (podaci iz tiska). Poplave u Cordobi 51. 103
UDIO SREDINE
prosinca 1554. i 1. siječnja 1555, Francisco K. de UIIAGON, Rclaciones histàricas de los sig/os XVIy XVII, 1896, sir. 39 i dalje. 207 Gal F.cl. BRÉMOND, op. cil., sir. 17; od istoga autora. Yémen etSaouđia, 1937, str. 11, bilješka 6. 208 C) malariji postoji velik broj korisnih djela. Orijentaciju treba tražiti kod Julesa SlONA, »Étude sur la malaria et son évolution en Méditerranée«, u: Scicntia, 1938; M. SORRH, Les fondements biologiques de la géogr. bum., 1942, i u izvanrednom članku M. LF l-ANNOUA, »Le rôle géographique de la malaria«, u. Annales de Géographie, XVL, 1936, str. 112-1.35. Zanimljivo bi bilo kad bi se moglo izmjeriti i kartografirati širenje malarije za posljednjeg svjetskog rata u Sredozemlju, kada je nedostajalo kinina. Za povijest su najvažniji radovi Angela ŒLLIJA, »Storia della malaria nell'agro romano«, u: XL R. Лс. dei Lined, 1925, 7. serija, sv. I, fasc. Ill; The history o f Malaria in the Roman Campagna from ancient times, London, 1933, i Anne CELLl-FRAENTZEL, »Die Bedeutung der Malaria fiir die Geschichte Roms und der Campagna in Altertum und Mittelalter«, it: Festschrift B. Nocht, 1927, 2 tbl, 1 karta, str. 49-56; »Die Malaria im XVIIten Jahrhunderi in Rom und in der Campagna, im Lichtc zcitgcnossischcr Anschauungen«, u: Arch. f. Gcsch. derMedizin, XX, 1928, str. 101-119; »La febbre palustre nella poesia«, u: Malariologia, 19.30. O malariji na Krimu, grof de ROCHECHOUART, Mémoires, op. cil., str. 15 i. Nekoliko pojedinosti za 16. stoljeće. Reputacija nezdrave klime Cipra tolika je da u ugovorima o prijevozu potpisanim između hodočasnika za Svetu zemlju i kapetana brodova ovi potonji obećavaju da se neće zadržavati više od tri dana na Cipru, Reinhold KOI IRICHT, Deutsche Pi/gerreisen nach dem HeUigen Lande, 1900, str. 14. Prema G. BOLERU, op. cit., kužne močvare pored Salsesa, str. 5; nezdravi gradovi: Brindisi, Akvileja, Rim, Ravenna, Alcksandrija u Egiptu, 1, 1, str. 47; Albenga na genovskoj obali posjeduje vrlo bogatu ravnicu ma Faria n'e pestilente, str. 37. U Puli, građani ljeti napuštaju grad zbog groznice i u nj se vraćaju zimi, Philippe CANAYE, Le voyage du Levant, op. cit., str. 206. Močvarna groznica (?) španjolske kraljice u Segoviji, u kolovozu 1566, Cćlesiin DOUAIS, Dépêches de M. de Fourquevaux, ambassadeur de Chartes DC en Fspagnc, 1565-1572, Pariz, 1896-1904, III, str. 10; napadi močvarne groznice kod Filipa II. u Badajozu, M. PIIILIPPSON, Ein Ministerium unter Philipp II, Berlin, 1895, str. 188. 209 M. SORRH, op. cit., str. 388. U rujnu 1566, čitava je Španjolska izmučena groznicom (Fourquevaux kraljici, Segovia, 11. rujna 1566, DOUAIS, op. cit., III, 18). 210 Op. cit., str. 263211 Jules LECLERCQ, Voyage en Algérie, 1881, zapanjen pustošenjem močvarne groznice u niskim krajevima Alžira, piše, str. 178: »Ako Europljani ne mogu živjeti u dolinama, zašto ne osnivaju planinska sela?« 2 12 Brojnim problemima kod podizanja turskog glavnoga grada Ankare, dodajmo još malariju iz obližnje ravnice: Noëlle ROGER, En Asie Mineure, 1930, str. 46. 21,3 Navodi M. SORRE, Fondements biologiques, str. 344. 214 W. II. S. JONES, Malaria, a neglected factor in the history o f Greece and Rome, London, 1907. 215 P. I lll.TEBRANDT, DerKampf unisMittelmcer, 1940, str. 279. Leon X, veliki lovac, čini se da je također podlegao napadu močvarne groznice (Gonzague TRUC, Léon X, 194 I, sir. 71 i 79). Zar i sam Dante nije umro od malarije, kao dvadeset godina prije njega, Guido Cavalcanti? (L. GILLET, Dante, 1941, str. 340). Ovo ne jamčim. 216 P. I1ILTEBRANDT, ibid., str. 279. 217 Bernardo SEGN1, Storie florentine... dall'anno 1527 al 1555, 1723, str. 4. 218 J. B. TAVERNIER, Voyages, 1, str. 110, govori o močvarama Alexandrette, 1691. 219 K. ESC! IMШ, u: Werner BENNDORF, DasMittelmeerbuch, Leipzig, 1940, str. 22. U vezi sa širenjem malarije, što se krije iza ovih STENDHALOVlll crta (Promenades.... 104
Poluotoci: planine, visoravni i ravnice
II, 164): »Mislim da je glasoviti liječnik i oštrouman čovjek, g. Metaxa, načinio kartu svih mjesta koje je napala groznica!1« 220 A.đ.S., Venecija, Brera 54, P 144 v®. 221 Francesco GUICCIARDINI, La historia d'llalia, Venecija, 1568, str. 2. (Mirna Italija) cultivate! non mono né luogbi più montuosi etpiù steriii, che nellepianure et regioni suepiùfertili. Usp. začuđujuća zapažanja MONTA1GNEA, op. cil., str. 2.57, ôko Luccc, da su prije pedesetak godina (1581) vinogradi zamijenili u planinama »šumu i kestenove«, str. 248, »... metoda kojom se obratluju planine sve do vrha«. Dakle, ne slažem ses vrijednim odlomkom MICHELETA, La Renaissance, Pariz, 1855, str. 51-52. Ph. H1LTEBRANDT, op. cit., str. 268, vidi taj problem na isti način kao i ja. Talijani sudjeluju u velikim otkrićima — ne znači li Venezuela mala Venecija?_ali, prostora, u to doba, ima dovoljno za talijansko stanovništvo; njezino građanstvo ne zna gledali preko sredozemnog obzora; i, naposljetku, Poluotoku nedostaju vjerske prepirke koje su tjerale Engleze i Nizozemce preko mora. 222 Herbert LEHMANN, »Die Geographischcn Gruntllagen der krctisch-mykenischen Kultur«, u: Geogr. Zeitsebr., 1952, str. 555. 225 Auguste JARDE, Les Céréales dans l ’Antiquité grecque, 1925, str. 71. odnosi se na Strabona. A. PIIILIPPSON, »Der Kopais-See in Gricchenland und seine Umgcbung«, u: Zeitsebr. der Gesellschaft fiir Erdkundezu Berlin, XXIX, 1894, str. 1-90. P. GUILI.ON, Les Trépieds du Ptoion, 1945, str. 175-195. 224 M. R. de LABLANCHÈRE, »La malaria de Rome et le drainage antique«, u: Mélanges d'Arch. et d'bist., Francuska škola u Rimu, II, 1882, str. 94 i dalje. 225 Je li prvi od tih »Nizozcmaca«, tih Nordijaca, inženjer, dijkmeester, kojega papinski izaslanik 1598. šalje u Fcrraru na papin zahtjev, i koji, da bise crpila voda, čini se pomišlja na vjetrenjače? Correspondance de Frangipani, prir. Armand LOUAN T, 1952, sv. Il, Bruxelles, 1.4. lipnja, 17. lipnja, 25- srpnja, 14. kolovoza 1598, str. 545, .448, .462-564, 572. 226 MONTAIGNE, Voyage en Italic, str. 1.48. 227 A. von REUMONT, Gescbicbte Toscana's, 1, str. .458 i dalje. O toj istoj temi, O. CORS1N1, Ragionamento istorico sopra la Val di Chiana, Firenca, 1742; V. FOSSOMBRON1, Memorie idraulico-storicbe sopra la Val di Cbiana, Firenca, 1789; MIČI 1EI.KT, Journal inédit, sir. 169-170. U 16. stoljeću bilo je neefikasnih radova za bonifikaciju jezera Castiglione, A. von REUMONT, op. cit., I, str. .469. 228 1, str. 566 i dalje. 229 A. ZANELLI, De/lc condizioni interne di Brescia, dal 1642 al 1644 e del moto della borghesia contro la nobiltà ne! 1644, Brescia, 1898, str. 242-24.4. 2.40 A. von REUMONT, op. cil., I, str. 565-564. Valja navesti, ponovno u Toskani, oko 1550. godine, i projekte za isušivanje močvara Ansedonije (G. VENEROSI PESCIOLINI, »Una Memoria del secolo XVI sulle paludc di Ansedonia«, u: La Maremma, VI, 1951). II. WATJEN bilježi tla je za vladanja velikog vojvode Ferdinanda veliki posao u Toskani bilo isušivanje močvara, DieNiederlander im Mittelmcergcbiet, 1909, str. 45. O jednom projektu bonifikacijc sijenskog močvarnog primorja, 1556. godine, predloženog fran cuskom kralju, usp. Lucien ROM1ER, Les origines politiques des guerres de religion, 1914-1914, 11, str. 597-598. 251 llansjorg DONGUS, »Die Rcisbaugemeinschaft des Po-Dcltas, cine nette Form kollektiver Landnutzung-, u: Zeitschrift _fur Agrargeschichte und Agrarsoziohgie, listo pad 1965, str. 201 i 202; C. ERRERA, »La bonifica estense nel Basso Ferrarese«, u.Rivista Geogr. Ha/., 1954, sir. 49-55. 252 Honilikacije u Papinskoj državi u doba Pija V, PAS I OR, op. cit., XVII, str. 8-t 255 B. N. Pariz, Esp. 127, Г 2Û v° i 21. Radi se o jednom projektu koji je proučila »Camera« 1594. godine, no naposljetku se odustalo od toga. Međutim, grol Olivares mnogo se za nj zanimao. Vlasti su bile spremne poduzeti taj pothvat. 105
UDIO SREDINI-
2,3-i C) eventualnoj bonifikaciji u Aquili, Giacomo Soranzo đuzelu, Beč, 7. kolovoza 1561. godine, G. Т1Ј1ШЛ, Venet. Depescben, 13, str. 191. 235 Tako tumačim nerazumljivu knjigu, jer je prebogata, Richarda BUSCH-ZAJVTNERA, Agrarrcifnssung, Gcsellschaft und Siedlung in Südosteuropa, Leipzig, 1938, a smatram da je moram objasniti. Za njega, suprotno CVIJ1ĆU, čitluk nije staro selo koje seže u srednji vijek (str. 104-105). Čitluk je novije selo nastalo u 16. stoljeću, s pouzdanim širenjem u 17. stoljeću, dakle, selo moderne kolonizacije i bonifikacije. Smješteno u dnu ravnica, blizu jezerskih i dolinskih voda, često izloženo poplavama (str. 12-i). Omcr l.uifi Barkan slaže se s mojim tumačenjem. 236 R. CESSI, »Alvise Cornaro e la bonilica veneziana nel see. XVI«, u: Rend. R. Acc. Umri. Sc. Mnr Sf. e /7/., serija VI, sv. XII, str. 301-2.3- Izvještaj F. BRAUDELA, u: Ann. d'Iiist. Sociale. 1940, str. 71-72. 257 E. I.l- ROV lADURIG, op. cif., str. 442 i dalje. Adam de Craponne sagradio je 1519-1559. kanal koji nosi njegovo ime a navodnjava oko 1558. Crau, između rijeke Durance i Rhône. 2.3H Л. ZANEI.I.l, op. cif., str. 24.3. 239 A.d.S. Venecija, Annali di Venezia, 11. travnja 159.3. i dalje. 2-i<) 1. de ASSO, op. cil., str. 72-73. 2 ti P. GEORGE, op. cit., str. 292-294. 2-н2 Kupovine u smjeru ulaza u Vegu, u smjeru novog mosta Segovte, preko Manzanaresa, oko Real Casa de Campo, koju je uredio Pilip 11. Osobito vidi'Simancas, Patronato Real, isprave o prodaji, br. .3142 do .3168. 2-1.3 Pierre IMBART DE LA 'POUR, Les origines de la Réforme, I, Melun, 1948, str. 218. Ostaje nam tla ovdje razlikujemo pravu bonifikaciju od kolonizacije novih zemalja općenito. Pokret osvajanja tla započet je u Francuskoj sredinom 15. stoljeća, kao i u Engleskoj (René GANDIL1ION, Politique économique de Louis XI, 1940, str. 147). U pogledu savojskih područja, loše navedene bonifikacije sporedne knjige F. 1JAYWARDA, Histoire des ducs de Savoie, 1941, II, str. 40. 2-i i E. LE ROY LADUR1E, op. cit., str. 86 i 87. 245 Nije li to jedan oblik ekonomske drame Barcelone? Barcelonskog građanstva koje svoj novac ulaže u zemlju i više sc ne izlaže opasnosti u pomorskim poslovima? 246 Isušivanje »kokošjim nogama«, Olivier de SERRES, Izabrane stranice, 1942, str.
6-i.
2-i 7 »Vita di D. Pietro di Toledo«, u: Archivio Storico Ita/iano, IX, str. 21-22. 2 i8 F. CARRERAS Y CANDI, Gcografia General de Catalunya, Barcelona, 1913, str. -i-71—i72. 2-t9 Osobito I. de ASSO, op. cit., str. 94 i dalje. 250 Ono šio slijedi prije svega je izneseno prema izvanrednom članku S. PUGLIESEA, »Condizioni economiche e (inanziarie della Ixtmbardia nclla prima meti del secolo XVIII... u: Mise. di st. it., ,3. serija, sv. XXXI, 1924, str. 1-508, koji, u svojim prvim stranicama, uz dobar geografski opis Lombardije, pruža mnoge podatke koji se odnose na 16. stoljeće. 25 I A. FANFANI, »La rivoluzionc dci prezzi a Milano nel XVI e XVII secolo«, u -.Giornale degli économisa, srpnja 1932. 252 E. LUCCIIESI, IMonaci bcnedettini val/ombrosani in Lombardia, Firenca, 19.38. 25.3 S. PUGLIESE, cit. članak, str. 25-27. 254 G. de Silva Nj. V., 17. travnja 1573, Simancas Ee 1332. 255 A. SCHULTE, op. cit., 1, 252, misli da je kultura riže došla iz Španjolske u Lombardiju prije 1475. Rižu je prema Njemačkoj ponajprije izvozio Bazelac Balthasar Irmi. O riži koju je uveo Izniis XII, Marco FORMENTIN1, U Ducato di Milano, Milano, 1876, II, str. 600 i dalje. O tom problemu uopće, S. PUGLIESE, čl. cit., str. 35. 106
Poluotoci: planine, visoravni i ravnice
256 Maurice PALEOLOGUE, Un grand réaliste, Cavour, 1926, sir. 21. O tom velikom pitanju poljoprivrednih nadničara koje redovito dozivaju ravnice, vidi primjer koji daje Georges LEFEBVRE (La Grande Peur de 1789, Pariz, 1957. str. 17) o Donjem Langùedocu koji, u doba francuske revolucije, uzima sebi radnike iz pokrajine Causses i Montagne Noire. Drugi primjer, koji vrijedi za 17. stoljeće, primjer je Trakije koja svoje poljoprivredne radnike dovodi iz gornje Bugarske (Herbert WII.HELMY, Ilocbbnlgarien, Kiel. 19.55, sir. 255). Tcsalija pak (za koju znamo da izvozi žitarice preko Volosa) dovodi svoje iz srednje Grčke i čak iz Atike (VAUDONGOIJKT, Memoirs on tbe Ionian Islands, 1816, str. 215). Ü ta dva balkanska primjera, U. IHJSC1 l-ZANTNFR op cit str 9-i. 257 S. PUGL1ESE, čl. cit. 258 P. GEORGE, op. cit., str. 554. 259 Vlastelinu, a još više veleposjedu, čak ako ravnica nije bonificirana. Gotovo sve do danas bilo je tako (R. PFALZ, čl. cit., u: Geogr. Zeitschr, 1951, str. 154): prije posljednjih bonifikacija, 58 posto tla Campagne pripadalo je četvorici veleposjednika. Zauzvrat, »općenito, planinska područja ostaju rezervirana za mali posjed« (ibid ). Mišljenje s istaknutijim razlikama J. SlONA, France méditerranéenne, 1954, str. 145: »Pokrajine koje su najviše raskomadane krajevi su s brežuljcima, relativno arhaični i siromašni (danas); veliki se posjed pruža u ravnicama s velikom produktivnosti i to pogotovu u baruštinama tek osvojenim uz velike troškove«. Vitli u vezi s tim podatkom, G. NIHMFll-R, op. cit., str. 29-50 i 59, o opreci Cordobe, starog središta velikih posjeda, i Carlotte. novoga grada, nastalog u 18. stoljeću, s raskomadanim posjedima. Osobno vjerujem u znatnu ulogu osvajačkih monokultura u ravnicama (tako je nekoć bilo sa žitom koje je stvorilo velike posjede). 260 P. DESCAMPS, Le Portugal. La vie sociale actuelle, Pariz, 1955, str. 14. Nedaleko od Vicire, u Minhu, »planina je demokratska; nešto niže, i to već u Vieiri. postoje fida/gosi starog plemstva. Solares još postoje u Vieiri i nekoliko župa«. 261 M. BANDELLO, op. cit., I. novela br. 12. 262 Op. cit., str. 48. 265 J. CVIJ1G, op. cit., str. 172. O bugarskom seljaku, njegovu radu i relativnom dobrostanju u 15. stoljeću, kao i o njegovim drvenim plugovima koje vuče par volova ili bivola, vidi Ivan SAKAZOV, Bulgariscbe Wirlscbaftsgeschichle, Berlin-Leipzig, 1929, str. 197; ravničarski je seljak, mnogo više od gorštaka ili gratlanina vezan za svoj okvir. Za ušće Nila, J. LOZACH, op. cit., str. 58. Pustošenje ušća u 16. stoljeću, ibid., str. 50. 264 Pyrénées méditerranéennes, str. 245. Vidi, u Catnarguei, sličan slučaj, velika imanja koja tu posjeduje Malteški red prije revolucije, J. J. ESTRANGIN, Etudes archéo logiques, historiques et statistiques sur Arles, 1858, str. 507. 265 F. BENOIT, op. cit., str. 26. 266 Pierre VILAR, op. cit., I, str. 575 i dalje. 267 Vidi supra, sir. 97, bilješka 59. 268 Daniele BELTRAMI, Forze di lavoro eproprictà fondiaria nolle campagne vende dei secoliXVII et XVIII, 1961, str. 67, daje kao datum 1574, a ja više vjerujem, dok ne dobijem svježije podatke, u godinu 1566. koju navodi Andrea da MOS 1(), Arcbivio di Stato di Venezia, 1937, sv. I, str. 168; Proveditori su bili tada imenovani da nadgledaju kulture i isušivanje vode i da promiču poljoprivrednu djelatnost osnivanjem zemljišnih »udruženja«. 269 Nešto više od jedne trećine ba, ali сатпро varira od jedne pokrajine do druge, u Vicentinu iznosi .3.862 m2. D. BELTRAMI, op. cit., str. 55, bilješka 2. 270 Senatu Terra 52, 16. rujna 1560; 29. studenog 1560. 271 Ibid., 27, prije 9. svibnja 1558. 272 Ibid., 25. 275 Ibid., 52. 107
UDIO SREDINE
27-1 Ibid., 67. 275 Ibid., 25276 Ibid., 51. 277 Vidi supra, str. 68. 278 Domenico SULLA, Commerci e industrie a Venezia net secoloXVII, 1961, str. 87 i dalje. 279 O tom velikom problemu, važna knjiga Danielea BELTRAMIJA, Forzc d i lavoro e propriété fondarie nellc campagne venete dei secoliXVII e tXVIII, 1961. 280 Prado sam sažetak M. SORREA, Les fondements biologiques de la géographie humaine, str. 597 i dalje. Tome dodati C. de CUPIS, Le Vicende dell'agricoltura e della pastorizia neU'agro romano c lAnnona di Roma, Rim, 1911, PFALZ, čl. cit., str. 155-154, i osobito Jean DCLUMEAU, op. cit., II, str. 521 i dalje. 281 Vita d i Benvenuto Cellini scritta da lui medesimo, franc, prijevod, Pariz, 1922, II, str. 240-246. 282 C. T'RASSELU, »Notizic cconomiche sui Corsi in Roma (secolo XVI)«, u; Archivto storico di Corsica, X, listopad-prosinac 1954, str. 576 i dalje. 285 Lettres d'Italie, op. cit., 1, str. 512-5. O praznini Rimskog polja; »Danas, seljaci iz Sabinije i Abruzza dolaze povremeno zasijati nekoliko kantona polja i onda se vraćaju kućama sve do žetve.« Tumačenje pastora dc Đrosscsa o razlozima opadanja pučanstva i osobito o odgovornosti Siksta V. iziskuje velike ispravke. PastQr smatra da, ako se močvarno zlo pogoršava, to može biti zbog sječe šuma: borba protiv razbojnika, u doba Siksia V. uistinu se vodi sustavnim paljenjima makije koja im je služila kao utočište. 284 M. SORRE, op. cit., str. 598. 285 Vidite koliko je U. QU1NET, Mes vacances en Espagne, 1881, str. 520, impresioni ran »močvarama« Guadalquivira! Pod tim treba razumjeti vlažne latifundijc Marismasa gdje se uzgajaju poludivlji bikovi, prostrane pokrajine u proljeće prepune cvijeća. 286 H. F. GAUTIER, Genséric, roi des Vandales, Pariz, 1952, str. 109. 287 O tim pitanjima, vrlo bogata studija Georga N1EMEIERA, op. cit., str. 57, 56-57, o pustošenjima rekonkviste preko Guadalquivira. Sustavna kolonizacija Andaluzijc po činje tek s Karlom 111. Poduzeli su je njemački koloni (str. 57). Za praznine koje postoje 1767. godine, vidi sliku 8, na strani 62 istog djela. Tek je jedna jedina kolonizacija bila u 16. stoljeću; Mancha Real, utemeljena 1540, u stepi Jaena. Odlučujuće zapažanje na str. 100. o važnosti godine — dakle, povijesti — za posjednički režim. U vezi s time, usporedba jedne stare zajednice, Cordobe, s novom zajednicom, Carlotta, utemeljenom 1767. godine, /л seviljski izvoz ulja, od 60 tlo 70.000 kvintala, vidi Pedro de MEDINA, Libi o degrandezas y cosas mémorables de Espana, 1548, Г 122. 288 G. BOTEUO, op. cit., str. 8. 289 barun Jean-François BOURGOING, Nouveau voyage en Espagne, 1789, 111, str. 50.
290 Vidi infra, I, str. 625 i dalje. 291 Povijesnom dosjeu ispaše treba priložiti isprave koje se odnose na pašnjake toskanskih utvrda (Sim. Sccretarias Provinciales de Napoles, legajo no. 1, 25. siječnja 1566, 20. veljače 1566, 5. ožujka 1566, 15. ožujka 1566). Pismo vojvode od Alcala knezu Firence (kopija, Simancas, 1055, 1° 57) i odgovor kneza {ibid., P 66) u vezi s porezima koje su Toskanci nametnuli na stada koja dolaze pasti kod utvrda. Jedna isprava na talijanskom, bez datuma, upućena Filipu II (nedvojbeno te iste 1566. godine), govori kako vlasnike stada privlače pašnjaci tople zone utvrda, uz more. Pristojba na izlazu prema pašnjaciina utvrda, koju su Toskanci odredili, iznosi 10 lira za 100 grla stoke di pecore, câpre et a/tro bestiame (Simancas, E° 1446, P 45). O položaju tih pašnjaka, usp24. kolovoza 1587, A.d.S. Napulj, Sommaria, fasc. 227. O velikoj važnosti »l'aduanem« Foggie za ispašu, vidi U. N. Pariz, Esp. 127, P 61 i 61 v° (oko 1600), i obavijest o velikom 108
Poluotoci: planine, visoravni i ravnice
sporu jednog od zakupnika te carine, markiza Paiutlc, čija je razuzdanost izazvala sudski proces. Konzultirati obilnu geografsku literaturu. Usp. hipotezu DFFPONTAINFSA o no rijeklu (u 4. izdanju, 1935, Jeana BRUNHESA, Géographie humaine str ' 184V p GE°RC,E, op cit « iM id jte * već navedena knjiga julesa В1АСНПА i oiobito stranice 18. i dalje, 21, 31, P. ARQUL, op. cil., str. 43. Naći ćemo odličan sažetak problema u Sredozemlju, s jednom kartom situacije 1938. godine u čitavom bazenu u članku F MUHE RA, “Die Hcrdemvandcrungen im Mittelmeergebict-, u: Pelenu Miiteilungcn 84, 1938, str. 364-370, s bibliografijom, a posebno se spominju velike knjige Г FROD1NA, Zentralcuropas Altnwirtscbafi, 2 sveska, 1941, i MERNERA, Das NomadcnInni in Nord-Wcsilichen Afrika, Stuttgart, 1937. Veliki problem nije samo u tome da se sastavi popis oblika ispaše, već je i u tome da se traže granice prema sjeveru u odnosu na pastirski život alpskog tipa i prema jugu u odnosu na nomadski život stepe, što je i jedan pokušaj razgraničenja sredozemnih zemalja. Novije studije X. de PLANI IOIA, za koje ćemo upute naći nešto kasnije (1, str. 79, bilješka 1, str. 86, bilješka 1), odlučujuće su u tom pitanju. 292 J. J. ESTRANGIN, Etudes archéologiques, historiques et statistiques sur Arles, 1838, sir. 334 i dalje. 293 Fernand BENOIT, u; Encyclopédie des Boucbes-du-Rhàne, sv. XVI, sir. 628. O ulozi »kapitalista«, vidi kratke ali jasne bilješke ALBITRECCIE, op. cit., str. 256 i dalje. 294 G. DESDEV1SES DU DÉZERT, Don Carlos d'Aragon, Prince de Vianc, Étude sur l'Espagne du Nord au XVe siècle, 1889, str. 27. 295 BUSC11BELL (članak za kojeg nisam našao upute), str. 7, bilješka 1. 296 Jules BLACHE, op. cit., str. 22 i dalje. 297 M. LE 1ANNOU, op. cit., str. 62. 298 M. SANUDO, Diarii, 11, stupac 577. 299 M. SANUDO, op. cit., 1, stupac 898, Pisa, 1. ožujka 1498. 300 Ibid, XL, str. 816, Zadar, 1. veljače 1526. 301 Recueil des Gazettes, godine 1650, str. 88, Venecija, 26. prosinca 1649. 302 Xavier de PLANHOL, De la plainepamphytienne aux tacspisidiens. Nomadisme et rie paysanne, 1958, str. 194. 303 Th. SCLAFERT, Cultures en Haute-Provence, Déboisements et pâturages au Moyen Age, 1959, str. 133, osobito karte na stranicama 134-35. .304 Josef IVANIĆ, »Über die apulischen Tratturi in ihrer volkswirischafilichen und rcchtlichen Srellung«, u: lllyrisch-albanischeForschungen, 1916, str. 389 i dalje. .305 A.d.S. Napulj, Sommaria Consultationum, 2, l°s 12 v° do 15, 13. ožujka 1563; 11, !os 61 v° i 64 v°, 10. listopada 1591. Godine 1561. prihod od dohana dette pecore de Puglia jest 164.067 dukata; 207.474 iznosi 1564. godine, 310.853 u lipnju 1588. godine (ibid, 2, l°s 78-83, 8. listopada 1564, i 9, l°s 426, 4. lipnja 1588). .306 (>. CONIGl.lO, U Vicercgno di Napoli nel secolo XVII, 1955, str. 28. 307 G. M. GALANTI, Nuova descrizione starica c geografica del/c Sicilie, svezak II, Napulj, 1788, str. 287, 303, 305, i još bolje A.d.S. Napulj, Sommaria Consultationum, 4 1, l°s 99 do 101, 17. listopada 1637. 308 Marciana, 5838, C 11, 8. .309 A.d.S. Venecija. Cinque Savii, 9,1° 162, 2. ožujka 1605. .310 Guillaume BOWLES, Introduction à l ’histoire naturelle et à la géographie physi que de lEspagne, sa španjolskog preveo podgrof de Flavigny, Pariz, 1776, str. h70. 311 Modesto ULLOA, La hacienda real de Castilla en el reinado de Felipe II, Rim, 1963, str. 222, i cijelo izvanredno poglavlje, str. 215-223. 3 12 Julius KLEIN, The Mesta. a study in Spanish Economic History 1273-1836, 1920, španjolski prijevod, La Mesta, Madrid, 1936. Vidi A. FRIBOURG, »La transhumance en Espagne-, u: Annales de Géographie, 1910, str. 231-244. 109
u d io s r e d in i;
3 13 Jacob van KLAVERHN, Europàische WirtscbaftsgescbichteSpaniens im 16. u n d ll. Jahrhundert, Stuttgart, I960, str. 200 i dalje. 31- i Roberto S- LOPEZ, »The origin of the merino sheep«, u: Jewish Social'Studies Publication, svezak 5, New York, 1953, sir. 161-168. 315 Jacob van KLAVEREN, op. cit., ibid., str. 200 i dalje. 316 Wolfgang ЈЛСОВЕГГ, Schafhaltung und Schafer in Zentraleuropa biszum Beginn dcsJO.Jahrhunderts, Berlin, 1961. 3 1 7 Marie MADRON, La transhumance du pays d ’Arles aux grandes Alpes, 1952. 318 J. P. NOBLE DE LA LAUZ1ÈRE, op. cit., str. 461, 1632. 319 B. N. lisp. 127, P 61 i 61 vD, početak 17. stoljeća. 320 Vidi str. 86-87. 321 1iz tezu Xavier» de PLANMOLA, koja je navedena supra, str. 108, bilješka 302, važni su mu članci »Caractères généraux de la vie montagnarde dans le Proche-Orient et dans l'Afrique du Nord«, u-.Annales de Géographie, 1962, br. 384, str. 113-129; i »Nomades et Pasteurs- I i II, u: Annales de l ’Est, 1961, str. 291-310, 1962, str. 295-318. Mnogo sam preuzeo iz tih vrlo lijepih studija. 322 Pozivam se na ukazivanja Emila WERTHA, Grabstock, Hacke und Pflug, 1954, osobito str. 98. 523 British Museum Royal 14 R XXIII, P 22 (oko 1611). 32- i J. SAVARY DES BRULONS, Dictionnaire universel de commerce..., 1759, 1, stupac 804. 325 X. de PLANI lOL, čf. cit., u: Annales de Géographie, 1962. 326 X. de P1ANHOL, cl. cit., u: Annales de Géographie, 1962, str. 121. 327 X. de PLANI lOL, De la plainepamphylienne, op. cit., str. 202. 328 Sve su prethodne podrobnosti posuđene od X. de PLANHOLA, »Géographie politique et nomadisme en Anatolie«, u: Revue internationale des Sciences sociales, XI, 1959, br. 4 329 Pram;ois .SAVARY, grof de BRÈVES, Relation des voyages de monsieur... tant en Terre Saincfe et Aegypte, qu'aux Royaumes de Tunis etArgcr, 1628, str. 37. 330 Pernand BRAUDEL, »Les Espagnols en Algérie, 1429-1792«, u: Histoire et Histo riens de /'Algérie, 1931, str. 245-246. 331 Vidi infra, str. 162. 3.32 Henry HOLLAND, Travel in the Ionian Isles, Albania, Thessaly, Macedonia during the years 1812 and 1813, London, 1815, str. 91-93. 333 Op. cit., I, str. 144. 334 Op. cit., 1, str. 31. 335 Mémoires, IV, str. 76. 336 Op. cit., str. 109, 112, 251, 295.
110
Poglavlje 2
U srcu Sredozemlja mora i primorja
Ostavimo teško kopno i pođimo na more. Uzastopce ćemo pro učavati morske prostore, primorske rubove i otoke. Ovi će zemljopisni okviri upravljati putovanjem, ali će se i ovaj puta prvenstveno analizirati istovjetni elementi i poredbe koje ti elementi daju naslutiti. Cjeline će se potom pokazati razumljivije.
1. Tekuće ravnice Dakako, ti se morski prostori moraju ocjenjivati u omjeru s ljudima, jer bez toga njihova povijest nikako ne bi bila shvatljiva, pa čak ni zamisliva. O b a ln a p lo v id b a
Nasuprot moru, u 16. stoljeću još neizmjernom, ljudsko osvajanje predstavlja tek nekoliko rubova, linija i sićušnih uporišta... Na golemim je prostorima more prazno kao i Sahara. Življe postaje tek duž obala. Ploviti znači otprilike slijediti obalu, kao u prvim godinama riječnog brodarenja, »poput rakova ići od stijene do stijene«1, »od rta do otoka i od otoka do rta«2. To se zove costeggiarc1'. izbjegavati pučinu koju Belon du Mans naziva »morskim poljima«. Točnije, prema računima kuhinje jedne dubrovačke nave'1, ploviti znači kupiti maslac u Villefrancheu, ocat u Nici, ulje i slaninu u Toulonu... Ili, prema jednom portugalskom ljetopiscu, ići iz jedne lučke gostionice u drugu, ručati u jednoj, večerati u drugoj5. Thomé Cano Seviljanin rekao je za Talijane: »Oni nisu moreplovci za pučinu«6. Ploveći Jadranom, Pierre Lescalopier »se zabav lja gledajući maske« na pokladni utorak 1574. u Zadru; dva dana kasnije, 25. veljače, prolazi ispred Svetog Ivana od Malvazije, a 26. večera u Splitu7. Tako vladari i odličnici ovoga svijeta idu iz jednoga primorskog 111
U D IO SIΠD IN H
grada u drugi, što je prigoda za svetkovine, posjete, primanja i odmor, čekajući da se lađa nakrca ili vrijeme popravi8. Tako se kreću ј. ratni brodovi koji vode borbe samo nadomak obale9. Za prevaljivanje tih putova ili lih Arti d i navigare koji su, s jednog kraja na drugi, tek opis priobalnog puta, upotrijebit ćemo skromnu riječ: obalna plovidba. Brod gubi obalu iz vida samo iznimno, kad ga kakva morska oluja odnese na pučinu; ili ako se uputi izravno jednim od triju ili četiriju putova koji su već odavno poznati i kojima se često plovi. Bilo da lađa plovi iz Španjolske u Italiju preko Baleara i južne Sardinije, što često zovemo »ploviti otocima«, bilo da iz Messinskog prolaza ili s Malte plovi prema Siriji, pored rta Matapan, zatim duž obala Krete i Cipra10. Ili pak izravno s Rodosa dolazi u egipatsku Aleksandriju, a putovanje je brzo kad je vjetar povoljan za plovidbu11. Tako se običavalo još u grčko doba. Bclon du Mans, 1550. godine, ide tako »izravno« s Rodosa u Aleksandri ju. Ali ti su putovi jedva pravi pučinski putovi. Zar krenuti na pučinu doista znači jurili od jednog otoka do drugog tražeći, u smjeru paralela, zaklon od sjevernih vjetrova; služiti se, u smjeru meridijana, na putu Rodos — Aleksandrija, unatoč svemu prilično kratkom putu, vjetrom koji puše čas sa sjevera čas s juga? To je pothvat koji se ponavlja na kraćim putovanjima kad se plovi s jedne obale na drugu. Ali u siječnju 15"’1. mletački je galijun Foscarini e Panighctto, koji je dolazio s Krete, uhvatila magla iznad Krta i bio je prinuđen nastaviti plovidbu naslijepo, ne videći kopno, a posadu je obuzeo očaj12. Prvenstvo primorja toliko je jako da je morski put tek jedna obična rijeka. Od onoga koji se pojavi, obalni stanovnik traži lučku pristojbu, li redu je da se naplati pravo koje, u luci, odgovara stvarnoj usluzi. Ali to nije slučaj kad vojvoda od Monaca ili vojvoda od Savoje, oba posjed nici smiješno malog komada obale i tim željniji da se uključe u bogati promet koji im se odvija pred nosom, izražavaju zahtjev da im brodovi plaćaju za običan prolaz duž njihovih obala. Neka se pripaze jedrenjaci koje njihove galije uspiju uhvatiti1^. Pravo na 2% Villefranchea, zbog francuske zlovolje, poprimit će u doba Louisa XIV. razmjer diplomat skog incidenta. Ništa bolje ne govori o tome koliko je plovidba priljub ljena uz obalu. Isto tako, posjedovanje utvrda Talamone, Orbetello, Porio-F.rcole i S. Stefano uz toskansku obalu, nakon mira u CateauCambrćsisu daje Filipu II. mogućnost da po volji prekida plovidbu od Genovc do Napulja1'1. Stoga nam je jasna uloga La Goulette, na sjevernoalričkoj obali. Jedno je vrebalište dostatno da se zaustavi ili omete duga povorka lađa šio plove duž obale. Šio primjena pučinske plovidbe ne prodire u Sredozemlje, zacijelo je zbog tehničkog neznanja. Moreplovci znaju rukovati astrolabom i već se odavno služe magnetnim kamenom. Svakako bi se njime mogli 112
U srcu Sredozemlja m ora i prim orja
poslužiti. Uostalom, Talijani su bili prethodnici i gospodari Ibera na putu za Novi svijet1^. Sredozemne lađe — u Španjolskoj se zovu »levantinske« svake godine poduzimaju put od Unutrašnjeg mora do Londona ili Antwerpena. Ocean im nije nepoznat. Sredozemne su lađe stigle izravno i u Novi svijet: tako je lađa Pelerine iz Marseillea 1531. godine išla sve do Brazila i vratila se, da bi je portugalske lađe, na kraju plovidbe, uhvatile u Malagi16. U studenome 1586, galijun velikoga vojvode od Toskane, koji je došao u Alicante, pristaje da se iznajmi za »Indiju«, kamo je prevozio streljivo za utvrdu u Havani a u povratku je donio trgovačku robu koju je bila ostavila jedna lađa nesposobna da obavi prekomorsku plovidbu1". Godine 1610, na obalama Livorna, dvije toskanske nave iskrcavaju teret što su ga donijele izravno iz Indije18. Dubrovačke su lađe možda oplovile Rt Dobre nade19 odmah nešto poslije Vasca da Game; pouzdano je da su stigle do Novoga svijeta. Sredozemlje se nije odreklo svoje stare plovidbe — osim izravnih linija koje smo naveli — jer mu je ta plovidba bila dostatna i odgovarala je podjeli njegovih bazena; kako ploviti po Sredozemlju a da se ne udari o kopna koja su vrlo blizu jedno drugom? Obala, uvijek na vidiku, najbolja je nit vodilja i najpouzdanija busola; ona usmjeruje navigaciju. Protiv jakih vjetrova, što se svakoga trenutka mogu razbjesnili, protiv vjetrova koji pušu s kopna, obala je utočište, pa čak i onda kada je niska. Kad se mistral domogne Lionskog zaljeva, još je i danas najbolje što je više moguće stisnuti se uz obalu, ploviti uskim vodenim pojasom uz rub obale, koji nije toliko uzburkan. Zato »magnetski kamen« sporo prodire u život Sredozemlja. Godine 1538, za razliku od španjolskih galija, francuske se galije njime ne služe20.Još jedanput, ipak bi se mogle njime služili. Uostalom, plovidba uz obalu ne jamči samo zaštitu od prirodnih sila. Obližnja je luka i utočište od gusara koji su stalno za petama. U krajnjoj nuždi, lađa zagrabi na obalu, a posada se može spasiti na kopnu. Tako je 1654. Tavernier umakao jednom gusaru u zaljevu Hyères; imao je i tu sreću da se i lađa izvukla iz dogodovštine. Ta priobalna plovidba također dopušta ubiranje brodske vozarine. Ona povećava prigode za trgovanje i poigravanje s razlikama u cijeni. Svaki pomorac, od brodskog malog do kapetana, posjeduje svoj dio robe na brodu. Isto tako trgovci, ili njihovi predstavnici, putuju sa svojim svežnjevima. Oplovljavanje, koje može trajati nekoliko tjedana ili neko liko mjeseci, omogućava, od mjesta do mjesta, prodaju, kupnju i razm jenu raspoređenu unutar jednoga zamršenog kruga. U međuvremenu, teret često promijeni narav. Kupuje se i prodaje uz nastojanje da se prođe određenim mjestima, Livornom, Genovom ili Venecijom gdje je 113
UDIO SlUïDINl:
moguće razmijeniti začine, kožu, pamuk ili koralj za metalne predmete. Tek velike specijalizirane lađe, koje prevoze sol i pšenicu, donekle su nalik na današnje brodove. Sve ostale pomalo su kao putujući sajmovi: pristaništa su im prilika da prodaju, kupuju, preprodaju i razmjenjuju, a da ne spominjemo druge užitke zaustavljanja na kopnu. O prednostima gotovo svagdašnje opskrbe živežnim namirnicama, vodom, drvetom, utoliko nužnijim što su brodovi manje tonaže i što se na njima živežne namirnice, pa i pitka voda, brzo kvare, da i ne govorimo. Često se zaustavljaju da se »napune pitkom vodom i drvima«, kako kaže Rabelais. Ovo lapkanje plovidbe, ako se može taka nazvati, odredilo je zemljopis obalnih područja, to više što na jednu veliku navu, koja je sposobna ploviti bez zaustavljanja, valja računati desetke barki i malih teretnih jedrenjaka, svrsishodnih pratitelja. Kao i po kopnenim putovi ma — koje je Rim trasirao u zapadnim zemljama — dnevni odmori urodili su zamecima sela impresivne pravilnosti; isto tako, na vodenim priobalnim putovima, luke su jedna od druge udaljene jedan dan plovidbe. One uplovljavaju, u nedostatku riječnog ušća koje je često neupotrebljivo zbog pijeska, u zaklonjene obale zaljeva. Između njih je gotovo praznina21. Na obalama sa slabo napučenim zaleđem, kao što su zaleđa sjeverne Afrike, kadšto se dogodi da postoji luka kao sastajalište brodova i ribara, s neminovnom postajom za vodu, a da se u blizini nije podigao grad na kopnu. To je dokaz, ukoliko je potreban, da lučke funkcije nisu dostatne da se razvije grad... Te slike nisu tek slikovita zabilješka jedne povijesti izrazitih boja, već njezina glavna istina. Previše smo skloni gledati samo bitne veze; one se prekidaju i spajaju: ipak, sve nije izgubljeno ili spašeno. Barke pratilje neumorno spajaju različite dijelove mora, a da ih velika povijest uvijek ne primjećuje. Na početku portugalskih otkrića Kao zaključak, zanimljivo je, na trenutak, razmotriti što se događa s Portugalcima početkom 15. stoljeća. Uhvatili su se u koštac s golemim problemom plovidbe Atlantikom. To je za njih bilo nešto posve novo. Za ratnog pohoda na Ceutu, 1415. godine, njihovo je neiskustvo bilo očevidno: teško su svladavali struje u Gibraltarskim vratima22. Ljetopisac de Barros jasno kaže: njegovi zemljaci zacijelo znaju za magnetsku deklinaciju i za astrolab, ali sve do 1415. »nisu se bili navikli izlagati pogibelji daleko na otvorenomu moru«25. Jedan je historičar čak mogao reći da su prvi portugalski istraživači duž beskrajne afričke obale, još za 114
(J srcu Sredozemlja mora i prim orja
života Hcnrika Moreplovca, bili »vrlo zabrinuti i plašljivi pomorci bez i najmanje pomorske odvažnosti«^. Ukratko, oni su bili Sredozemci, unatoč tome Što su često plovili oceanom. Ali čim se usavršila karavela ta revolucionarna lađa, oko 1439-1440. godine, zbog teškoća koje je nametao povratak iz Gvineje s protivnim vjetrom i strujama — trebalo im je izaći na pučinu i dohvatiti Azore da bi se, nakon jednoga golemog kružnog luka, našli u Lisabonu2^. Otada su se počeli prepuštati pučini i vrlo brzo se izvanredno osilili.
Uska m ora, temelji povijesti Sredozemlje nije more već niz tekućih ravnica koje između sebe saobraćaju više ili manje širokim vratima. Tako se, unutar dvaju velikih bazena Sredozemlja, zapadnog i istočnog, i između različitih izbočenih dijelova kontinentalnih masa, individualizira čitav niz uskih mora, narroiv-scas. Svaki laj svijet ima svoja obilježja, svoje tipove brodova, svoje običaje i vlastite povijesne zakone26; a najuži su svjetovi, općenito, najbogatiji značenjem i povijesnom vrijednošću, kao da se čovjek prvo domogao Sredozemlja skučenih dimenzija. Još i danas ta Sredozemlja imaju svoj lokalni život, utoliko slikovitiji što se održao običaj starih teretnih jedrenjaka i arhaičnih ribarskih barki2". U Sfaxu, evo Sirtskog mora s teretnjacima trostranih jedara, barkama za lov spužava, kam akija, kojima se služe stanovnici Djerbe i Kerkennaha koji love ribu trozupcem. Jesmo li zaista u sadašnjem vremenu28? U društvu Théophilea Gautiera, upravo oplovljavamo Rt Maleas, gdje počinje Arhipelag sa svojim otocima i mirnim vodama, a »obzorje se smjesta napučuje jedrima; brikovi, dvojarbolne jedrilice, karavele. argozile brazdaju plavu vodu u svim smjerovima...«. To je prednost i draž uskih mora još i danas29. Preživjelost tih starih oblika prijevoza, višestoljetnih kruženja na mjestu, postavlja veliki problem. Kratka krstarenja i ubiranje nevelike brodske vozarine daju im značenje jučer kao i danas. A uski, dobro poznati krug koji ih opkoljava, daje im sigurnost. Za njih teškoće počinju tek na dugim vožnjama, kad treba napustiti rodni bazen i prijeći pogibeljne rtove. »Tko oplovi Rt Maleas«, kaže jedna grčka poslovica, »mora zaboraviti svoju domovinu...«^1. S pomorskim putovima koji ih spajaju i omogućuju veliki promet, ovi su uski prostori u 16. st. mnogo važniji od one dvije prostrane zone Jonskoga mora na istoku i onoga zapadnog mora koje omeđuju Sardi nija, Korzika, Europa i Afrika. Jedna i druga (osobito prva) prave su morske Sahare koje trgovina obilazi ili preko njih prelazi u žurbi. 115
U D IO SRHDINH
8 — Brodolomi brodova koji plove u Veneciju od 1592. do 1609. (prema A. TENENTI, Naufrages, Corsaires et Assurances maritimes à Venise, 1959) naglošovaju nodmoć obolne plovidbe.
Pomorski se život Sredozemlja smješta na periferiji tih dvaju širokih prostora, po svojoj masi neprijateljskih, unutar ograde uskih mora: na istoku je Crno more, koje je polusredozemno; potom Egejsko more ili Arhipelag (kako se naziva u 16. stoljeću, a dolazi od talijanske riječi Arcipciago, koja je mjerodavna čak i za francuski); u središtu je Jadran, zatim mora između Afrike i Sicilije koja nemaju posebnog imena; na zapadu je Tirensko more, u pravom smislu talijansko, »etrursko more«, 116
U srcu Sredozemlja mora i primorja
9 — Hvalonje brodova u islom rozdoblju, prema islom izvoru.
između Sicilije, Sardinije, Korzike i zapadne talijanske obale; i naposljet ku, sasvim na zapadu, između južne Španjolske i bliske Afrike, također jedno bezimeno more, »sredozemni La Manche«, koji na istoku možemo omeđiti linijom koja bi išla od Rta Matifu, nedaleko od Alžira, do Rta Nao, u blizini Valencije, i koji Gibraltarska vrata spajaju s Atlantikom. Unutar tih mora još bismo mogli razlikovati uža polja, i nema zaljeva u Sredozemlju koji ne bi bio kakav mali zavičaj i, sam za sebe, složen svijet*1. 117
s presi|eccj|u Sredozemlje no dva dijela. Č ilo j: Ponlelleria, a ne Panlellarii
U srcu Sredozemlja mora i primorja
C rn o m o re , z ab ran C arigrada
Daleko, na kraju plovnih putova, Crno more ukliješteno je (osim nekoliko iznimaka) mnoštvom grubih zemalja koje su istodobno bar barske i barbarizirane. S južne ga i s istočne strane okružuju moćne planine, neprijateljske planine između kojih se teškom mukom provlače ceste što idu od Perzije, Armenije i Mezopotamije i dopiru do velike međustanice u Trapezuntu. Naprotiv, na sjeveru se pružaju prostrane ruske ravnice, prolazno i nomadsko područje gdje u 16. stoljeću kriinski Tatari još budno stražare. Tek će u idućem stoljeću ruski odmetnici od zakona, Kozaci, doprijeti do morskih obala i ondje gusariti na štetu Turaka. Već u 16. stoljeću, Rusi pod okriljem zime odlaze u hitre prepade prema obalama toga mora32. I to doba kao i kroz cijelu svoju povijest. Crno je more važna ekonomska zona. hna onoga što se proizvodi gotovo na samim njegovim obalama: sušena riba, butarga i kavijar iz »ruskih« rijeka, drvo neophod no za tursko brodovlje, željezo koje daje Mingrelija3-3; pšenica, zatim vuna koja se prikuplja u Varni i koju istodobno kada i kožu odvoze velike dubrovačke nave, dok pšenicu zgrće Carigrad. Postoji osim toga i ono što se Crnim morem prevozi: ono što Crno more prima za središnju Aziju i Perziju i ono što odande do njega stiže karavanama, kao tranzit za Carigrad i Zapad. () tome dvostrukom trgovačkom prometu s Istokom u 16. stoljeću nažalost smo slabo obaviješteni. Stječe se dojam da je Carigrad prigrabio svu daljnju i bližu trgovinu Crnog mora tvoreći pregradu između ovoga krajnjeg dijela Sredozemnog i ostalog mora. Budući da je pristupačno, Crno je more za laj golemi glavni grad prehrambena zona bez koje on ne bi mogao živjeti, jer se on za svoju opskrbu živežom ne može zadovoljili prinosima s Balkana (izrijekom slanjem ovaca) ni pšenicom, rižom i bobom koji mu, zajedno sa začinima i drogama, stižu brodovljem iz Aleksandrije. Belon du Mans31 govori o maslacu koji se od Mingrelije do Carigrada prenosi u »svježe oderanim volovskim i kravljim kožama koje nisu uštavljene«. Nedvojbeno, na jednom od bezbrojnih grčkih carcimusalisci koji obavljaju prijevoz Crnim morem, premda su pogodniji za kratke vožnje Arhipelagom nego za ovo pogibeljno, često nemirno i maglom prekriveno more34. U listopadu 1575, u blizini Carigrada, oluja je odjednom potopila stotinjak takvih malih lađa nakrcanih pšenicom36. U 16 stoljeću Crno je more pripojeno Carigradu kao što je, u davno doba, bilo leno Mileta i Atene; potom je, od 1265. godine, vlasništvo Talijana i Genovljana37 koji su bili smješteni u Tani i Kaffi, u zaštićenom položaju južnoga Krima38 i planinama poluotoka zaklonjeni od naroda sjeverne stepe; također su bili nastanjeni u Carigradu (odakle su otišli tek H53, pa čak i kasnije), a Turci su ih s Krima iselili tek u posljednoj 119
UDIO SIU î DINI:
četvrtini 15. stoljeća. Kaffa je bila osvojena 1479. godine i nakon toga uslijedilo je veliko preuređivanje kopnenih putova što vode prema moru: više ne idu prema Krimu već prema Carigradu. U moldavskim zemljama, umjesto putova koji vode prema Kiliji i Cetatea Albi uspostav lja se veliki trgovački put prema Galatiju koji će otad za sobom povući dunavsku trgovinu i, s one strane, poljsku39. Otada je Crno more službeno žitnica golemoga turskog glavnoga grada. Ipak, Dubrovčani se i dalje u nj uvlače, barem do oko 1590-ih godina, i idu u Varnu krcati brodove vunom i kožom, m ontonini, vocchini i buffalini. Istoj se trgovini predaju i na Mramornome moru, u Rodoslu '°. Možda zato da izbjegnu carinske troškove? Svakako, krajem 16. stoljeća, u uvjetima koji nam nisu poznati, Dubrovčani napuštaju oba pristaništa gotovo u isto vrijeme. Više nego ikad, Crno se more zatvara prema Zapadu, barem s morske strane: jer, čini se da se upravo tu tada zbiva, a na to ćemo se još vratiti, pobjeda kopnenih nad morskim putovima. Je li doista Carigrad taj koji je povukao zasun, koji je okončao s ulogom »raskrižja m eđunarodnog prometa«, kakvu je imalo Crno more krajem src'đnjeg vijeka11? Nije li to zatvaranje imalo drugo, dublje korijenje? Crno je more, zapravo, ishod, kao i putovi koji se spajaju u Trapczuniu ili u Sinopi, onoga što obično zovemo put svile. A čini se da je taj put bio prekinut već od 14. stoljeća. Promet koji ga je obogaćivao krenuo je putem Perzije. Tim je prekidom svakako žrtvom bio Turke stan. S druge strane, sredinom 16. stoljeća, rusko se spuštanje organizira niz Volgu. Kazanski je kanat, neka vrsta granadskog kraljevstva, koji se obogatio karavanskim prometom i za kojim oduvijek hlepe Rusi, pao u njihove ruke, ali napola upropašten teško razrješivim nemirima koji jesu ili nisu posljedica prekida turkestanskog puta. Ivan Grozni domogao se Astrahana 1556. godine. Ovaj puta zasun je bio povučen čvrsto, unatoč turskom pokušaju 1569-1570, i on je velika nepoznata povijesna či njenica |2.
Arhipelag kao m letački i genovski Arhipelag, »najgostoljubivije more na kugli zemaljskoj«, niz je siromašnih otoka i često još jadnijih obala. I on se može pojmiti samo povezan s nekim velikim gradom. Nekoć bješe vojno vježbalište Atene. Kasnije, sam temelj bizantske talasokracije. Zahvaljujući njemu ona je sačuvala Hgcjsko more, potom je iz njega izbacila islam koji se nakratko bio utvrdio na Kreii u 9. stoljeću. I opet je on ujedno spasio i veze sa Zapadom, grčkim i sicilskim morima, a i jadranske putove, čekajući na mletačku smjenu. 120
U srcu Sredozemlja mora i primorja
Pi osla su stoljeća. Arhipelag je postao mletački i genovski. Venecija i Genova, dva suparnička grada koja međusobno dijele njegove glavne otoke; na njima su smjestili svoje patricije, čuvare Carstva, gospodare seljaka, vlasnike plantaža i trgovce, zapravo kolonijalnu aristokraciju koja je ostala sirana među pravoslavnim stanovništvom. Ovi potonji mogu »latinizirati« svoje običaje, ali to ne znači da su se asimilirali. Uobičajena drama koja na kraju stavlja sve kolonizatore na istu stranu pregrade. Kad je Venecija istisnula Genovu sa Cipra (1479. godine), vlasnici su se plantaža obaju gradova zbližili bez većih teškoća. Očigled na je neminovna klasna disciplina. U Arhipelagu, Latini su lakše branili svoje položaje, svakako efika snije nego na Crnom moru, i to sredstvima koja su dugo premašivala sredstva za napadanje. Ipak Eubeja (Negropont) je osvojena 1479; Rodos je pao 1522; Chios je zauzet bez otpora 1566; Cipar nakon jednog lakog iskrcavanja i dvije opsade, opsade Nikozije i Famaguste. 15701572. godine; Kreta 1669, nakon dvadesetpetogodišnjeg rata. Ali bitka za Arhipelag nije sve u toj povijesti-borbi. Ona s vreme nom postaje i jedan društveni rat. Više puta su grčki »domoroci« izdali svoje gospodare, kao na Cipru i kasnije na Kreti. Arhipelag je surađivao u turskoj pobjedi, pa čak i prije te pobjede grčke je pomorce mamilo zapošljavanje na brodovlju turskog sultana, i posade su često bile sastavljene od ljudi s Arhipelaga. Najbrojniji su možda bili Krećani na brodovlju turskog sultana, i to početkom svakog ljeta kad je otpočinjala plovidba. Vrbovatelji bi ih nalazili u tavernama Pere. u blizini Arsenala To je bilo više od jednog stoljeća prije no što jc Kreta pala u turske ruke. Carigrad još pruža Grcima, uz vojne poslove, i probitke putovanja Crnim morem i Egiptom. U opskrbi glavnoga grada ima mjesta za kaike i karam usalc11koji prevoze žito, za gerbe što prevoze konje i divo, kao i za sve grčke jedrenjake Arhipelaga. Tome valja dodati i vjersku pri vlačnost; Carigrad je Rim pravoslavaca. Već od prvih desetljeća 16. stoljeća najavljuje se ponovna grčka ekspanzija diljem čitavoga mora. Pustolovina Barbarosâ, tih islamizira nih moreplovaca s Lesbosa, prvo smještenih u Djerbi, potom u Djiđjeli, tih velikih prijevoznika španjolskih Muslimana koji su željeli pobjeći s Poluotoka, lih gusara i, napokon, od 1518, gospodara Alžira — ta pustolovina nije slučajna. Isto kao i pustolovina Dragute, drugog Grka kojega ćemo već od 1540-ih naći na obalama Tunisa, a 1556. nastanjen je u barbaresknom Tripoliju, umjesto malteških vitezova koje su Turci protjerali pet godina ranije.
121
U D IO SRH DINH
Iz m e đ u T u n is a i Sicilije
Teško će bili jasno odrediti ulogu ovoga bezimenog mora; nedo statno individualiziranog, koje između Afrike i Sicilije pruža ribom bogate dubine, grebene koralja i spužava, otoke (često nenaseljene zbog premalog prostora): Favignana, Marettimo i Levanzo, na zapadnom rtu Sicilije: Malta, Gozzo i Pantelleria na pučini; Tabarca, Galitte, Zembra, Djcrba, Kcrkcnnah, uz tunisku obalu. Njegove granice odgovaraju gra nicama starog geološkog »mosta« koji se pružao od Sicilije do Afrike : na istoku, linija ide od Tripolija do Siracuse, a na zapadu, od Annabe do Trapanija. Glavna je os upravljena u smjeru sjever-jug, od Sicilije do Afrike. Živost odnosa između Istoka i Zapada, Levanta i Ponanta, potiče trgovinu. Ali. na sjeveru, ona uglavnom skreće prema velikom putu Messinskog prolaza. I u zoni Sicilija— Afrika nema čestih strujanja sjeverjugTi su tokovi usmjeravali cjelinu čas prem a jugu, čas prema sjeveru. Ovisno o povijesti, ta je cjelina muslimanska s dinastijom Aglabita, i od 827. godine, kada je počelo osvajanje, do 1071, kada je zauzet Palermo, tvrđava je islama; potom je normanska ili će to postati od 11. st. jer normansko napredovanje koje dolazi iz Napulja na Siciliju ne zaustavlja se osvojenjem velikoga otoka; to se napredovanje širi prema jugu putem rata, gusarenja, trgovanja, pa čak i iseljavanjem prema aTričkim zem ljama... Anžuvinci i kasnije Aragonci nastavit će tu politiku koju diktira susjedstvo. U više navrata napast će afričko primorje; tuniskim emirima nametnut će danak; posjedovat će Djerbu od 1284. do 1335. godine. Međutim, kršćanski se trgovac nastanio posvuda, naročito u sukovima Tunisa i Tripolija, i malo pomalo dobio povlastice. Kršćanski pak vojnik, pogotovu katalonski putnik, budući gospodar Sicilije (sicilijanske »večernice« 1282.) našao je u Africi gotovo jednako korisne pustolovine kao na Istoku. Vrlo rano, u 12. stoljeću, katalonski pomorci dolazit će na koraljne grebene Tabarke. Palermski i mesinski krugovi nisu prestajali, ni u 16. stoljeću, s predlaganjem osvajačkih planova za Afriku taštini i političkom smislu potkraljeva španjolske Sicilije: Juan de la Vega, kasnije jedan vojvoda od Medine Ćeli i još kasnije Marcantonio Colonna... Ti planovi otkrivaju nejasan osjećaj nužnosti da se dođe do obale i otoka ovoga središnjeg svijeta, da se pšenica, sirevi, barili tunine sa Sicilije pridruže ulju s Djerbe, kožama, vosku i vuni iz južnih krajeva, zlatnom prahu i crnom robiju saharske trgovine. Da se, čvrsto držeći svu tu pomorsku cjelinu, osigura nadzor nad obalama, nepovredivost skladišta tunine i mirno izviđanje koraljnih grebena sjeverne Afrike koje obavljaju ribari iz Tra panija, ti polukatalonci kojih se slabo naoružane barke u 16. st. usuđuju 122
U srcu Sredozemlja mora i primorja
napasti lađe sjeveinoafričkih gusara. 1, napokon, da se od ovih potonjih takodci osiguraju cciriccitori sicilijanske pšenice, jer su neprestano ugroženi na južnoj obali: gusarenje, ovdje kao i bilo gdje drugdje, često nastoji uspostaviti prirodnu ravnotežu koju je povijest izopačila... Kad je riječ o Siciliji, pravilo je da se uvijek gleda prema sjeveru, prema Napulju, i da se kaže da su ove dvije povijesti potpuno suprotne, jer snaga Napulja znači opadanje snage Palerma i obrnuto, Bilo bi još važnije istaknuti vezu Sicilije s Afrikom, to jest vrednotu ovoga pomor skog svijeta što ga nesavršenost našeg znanja ili naše nepažnje ostavlja bez zajedničkog imena.
Sredozem ni »La Manche« Završni je predio zapadnoga Sredozemlja jedan nezavisan prostor, tijesan, zbijen između kopna i stoga ga čovjek može lako dohvatili: sredozemni »Channel«, kako ga je nazvao zemljopisac René Lespcs. To je svijet za sebe, između Gibraltarskih vrata na zapadu i linije koju se može povući od Rta Caxine do Rta Nao ili, još šire, od Valencije do Alžira. U smjeru istok-zapad, kretanje nije lako: ići prema istoku, znači izaći na široki prostor zapadnog Sredozemlja; prema zapadu, znači stići do još šireg prostora, Atlantika, preko vrata gdje je prolaženje samo od sebe pogibeljno zbog čestih magli, vrlo jakih struja, grebena i pješčanih sprudova duž obale. K tome, vrata, kao izbočeni rt, uvijek označuju promjenu toka struja i vjetrova. Ovdje su ta vrata osobito jasna i njihov je prijelaz složena operacija. Naprotiv, ovaj je tjesnac, što se pruža s istoka na zapad, relativno Iako prijeći sa sjevera na jug. On ne čini, u kontinentalnoj masi iberskih i sjevernoafričkih svjetova, pregradu već rijeku koja spaja više nego što razdvaja i koja od sjeverne Afrike i Iberije tvori tek jedan svijet, jedan »bi-kontinent«, po slikovitome izrazu Gilberta Freyrea**5. Kao morski rukavac između Sicilije i Afrike, taj je morski hodnik u srednjemu vijeku osvojio islam. Bilo je to kasno osvojenje u 10. st. kad se Cordopski kalifat naglo učvrstio. Taj je uspjeh Omejada istodobno značio sigurnost prijevoza pšenice, ljudi i plaćenika iz Magreba i omo gućavao da se, zauzvrat, u Magreb izvoze proizvodi andaluških gradova. Slobodno, ili lako iskorištavanje te vodene ulice, prenijelo je središte pomorskog andaluškog života iz Almerije, prebučne zbog mnoštva lađa, brodogradilišta i strojeva za tkanje svile, u Sevillu gdje je sredozemna plovidba u 11. st. našla svoju ishodišnu točku. Uostalom, ona je njoj donijela toliko bogatstvo da će luka Guadalquivira uskoro svojim sjajem konkurirati Cordobi, staroj kontinentalnoj prijestolnici. 123
UDIO SRIîDINIi
Također su sc uz raskoš muslimanskog pređnjačenja u Sredozem lju. na južnoj obali rađali ili razvijali veliki pomorski gradovi: Вејцја, Alžir i Oran, a ova su dva posljednja osnovana u 10. stoljeću. I dvaput je afrička »Andaluzija«s Almoravidima, potom s Almohadima, spasila pravu Anđaluziju od kršćanskoga pritiska u 11. i 12. stoljeću. Sve do kraja neovisnog iberskog islama, ili barem sve do 13. stoljeća, ako ne i kasnije — »La Manche« je bio saracenski, od portugal ske Algarve pa sve do Valencije ili čak Baleara. Duže od sicilskoga Sredozemlja, islam je držao u rukama taj veliki morski jarak, i to dosta nakon l/as Navas de Tolosa (1212) ili barem dok Dom Joâo de Portugal i njegovi sinovi nisu osvojili Ceutu (1415. godine). Od toga dana put prema Al'rici bio je otvoren i preostali je muslimanski svijet Granade bio osuđen, a postojanje su mu produžile tek duge kastilijske nesuglasice. Kad granadski ral ponovno započne kao posljednji čin reconquistc, 148“'. godine. Katolički će kraljevi blokirati njezine obale uz pomoć lađa iz Biskaje. Nakon što je osvajanje okončano, kršćanski su pobjednici bili uvučeni, ne svojom voljom, u osvajanje južne obale ibersko-afričkog La Manchea, uz jasna i postojana gledišta koja su odgovarala španjolskim interesima, li povijesti Španjolske katastrofalno je bilo to što se, nakon osvajanja Mclille (1497), Mers-el-Kébira (1505), Pehon de Veleza (1508), Orana (1509), Moslaganema, Tlemcena, Ténèsa i Pehon d ’Algera (1510), taj novi granadski ral nije nastavio žestoko; što se taj nezah valni. ali glavni zadatak žrtvovalo za talijanske obmane i američke relativne pogodnosti; što Španjolska nije znala ili nije htjela Hi pak nije mogla proširiti svoj prvotni uspjeh, možda prelagan (»čini se«, pisao je Katoličkim kraljevima njihov tajnik Fernando de Cafra, 1492, »da Bog želi dati Vašim Visočanstvima ova afrička kraljevstva«), što nije nastavila laj rat s druge sirane Sredozemlja, eto jednog od velikih poglavlja promašene povijesti. Kao što piše jedan esejist'*6, Španjolska je, kao polueuropa i poluafrika, pogriješila u svojoj geografskoj misiji i, po prvi puta u povijesti Gibraltarska su vrata »postala političkom granicom« r . Na loj se granici neprestano odvijao rat: znak da je slučaj ovdje, kao i između Sicilije i Afrike, prekinuo glavne veze. .. Teško je bilo prijeći kanal. To sc vidi kod opskrbe Orana, koja je u 16. stoljeću uvijek bila nepouzdana. U Malagi, velikoj »regulacijskoj postaji«, proveedorcs or ganiziraju konvoje, unajmljuju barke i lađe za prijevoz do utvrde*8. Osobito ih šalju zimi kada lijepo vrijeme pogoduje tim kratkim vožnja ma. Ipak se gusari znaju dočepati opskrbljivača kojima zatim, za uobi čajenog cjenkanja, nude otkup nedaleko od Rta Caxine. Godine 1563, kad su Alžirci zaposjeli tvrđavu, probijači blokade su vlasnici jedrilica, brigantina iz Valencije ili Andaluzije. Te su male barke nalik onima koje 124
U srcu Sredozemlja mora i primorja
su »nekoć« odlazile, kaže se u jednom istraživanju iz 1565 '9, iz Kartagene. Cadiza ili Malage prevozeći kape iz Cordobe ili tkanine iz Toleda, u sjevernoalričke luke. Nalik ribarskim lađama koje se kroz Gibraltar, upuštaju na Atlantik odnoseći sa sobom čitav jedan narod moreplovaca koji se od Seville, San Lucara de Barrameđe ili Puerla de Santa Mariti spuštaju, ribareći. sve do Mauritanie, a nedjeljom idu na misu u jednu od portugalskih uivrda na marokanskoj obali'"1. Nalik su također valencijskim barkama koje u Alžir prenose rižu, španjolske parfeme i, unatoč zabranama, krijumčarenu robu41. Potkraj stoljeća, to polumrtvo pomorsko područje iznenada se budi i oživljuje u jednoj dramatičnoj povijesti, ali koja neće biti pos ljedica običnih konkurenata iz Španjolske ili Marsejaca oduvijek navik nutih na sjevernoalrička pristaništa ili pak, od 1575, l.ivornjana, pridošlica koje privlači i uza se vezuje Tunis, ali koji kadšto odlaze sve do Larachea4- i marokanskog Sousa44. Novi dogadaj je masovni dolazak sjevernjačkih lađa, osobito od 1590-ih. Ti stranci moraju proći kroz vrata dvaput, na dolasku i odlasku. Na odlasku su najavljeni i unaprijed se na njih vreba. Jesu li Nizozemci, kao što se smatralo4', izumili novi način prolaženja kroz vrata i tome uskoro podučili alžirske gusare, svoje učenike? To je moguće ako ne i posve pouzdano. Svakako, Španjolska će se truditi da nadzire, pa čak i da zabrani prolaz uz pomoć svojih galija, koje upotrebljava za mirnih mjeseci, u pogodno godišnje doba, i galijuna koji preuzimaju smjenu za zimskog nevremena. Od Rta San Vicente, na portugalskoj obali, do Kartagene i Valencije'’4 i često do Mers-el-Kćbira. (leute i Tangera sve do Larachea, koji je osvojen 20. ožujka 1610. godine, kao i do Mamore, osvojene u kolovozu lOld. valja nam zamislili ta nadziranja, uzbune, ophodnje, često neslavne bitke koje će se nasta viti sve do 18. stoljeća46. Gospodari Španjolske, njezini pomorci i savjetodavci sanjali su o rješenjima bez prigovora: smjestiti u Gibraltar pojačane topove koji će sigurno moći dosegnuti lađe47; utvrdili otočić Peregil na otvorenom moru ispred Ceute48; ili, po mišljenju ludoga i genijalnog pustolova u službi Španjolske, Engleza Anthonya Sherleya, domoći se Mogadora i Agadira, dakle držati Maroko, čime bi Katolički kralj poslao absolute* senor de la BerberiaV), i to 1622. godine! Ali ta se bitka pokazala bezizglednom. Engleski, nizozemski i alžirski neprijatelj prolazio je kroz vrata na prepad, pod okriljem pogod ne zimske noći61* ili pak silom, rijetko kad ostavljajući lađu u protiv ničkim rukama, najčešće nanoseći gubitke stražarskim odredima zahval jujući premoći svojih lađa i topništva. Ne toliko atraktivna, ili barem slabo poznata, ova velika drama Sredozemlja odvijala se na njegovim vratima, gotovo izvan njega. Na nju ćemo se vratiti. 125
UDIO SREDINI;
T ire n sk i b a z e n
Prostrano Tirensko more — »kanali Korzike i Sardinije'«, kako govore isprave toga stoljeća — preširoko je otvoreno prem a susjednim svjetovima i obrubljeno prebogatim i prenapučenim kopnom, a da mu sudbina ne bi bila burna. Njegova prva i daleka povijest otkriva prostor podijeljen između litruščana, gospodara Toskane, gradova Velike Grčke i Sicilije i onoga svijeta postrani kakav je Marseille uvećan svojim carstvom, a posljednji je dionik Kartažanin nastanjen na sicilskom zapadu, na obalama Sardi nije i Korzike, gdje se nalaze i Etruščani. Etruščani posjeduju uglavnom središnji dio mora; ostali drže izlaze: južni Grci, put za Levant; Kartažani, put koji ide od Panormosa (Palerma) za Afriku preko Trapanija; napo kon, Grci iz Marseillea drže put koji se, na zapadu, veže zaetrurskom ore točno ondje gdje se treba zaustavili, čekajući na pogodne vjetrove koji će dopustiti da se prijeđe Lionski zaljev na putu za Španjolsku. Ovo prvo lice već otkriva stalna obilježja tirenskoga svijeta: središ nja vrijednost jezera i značenje morskih vrata koja dopuštaju da se u nj ude i iz njega izađe. To lice daje naslutiti razloge poradi kojih ovo previše prostrano i otvoreno more nikada neće biti područje tek jedne domi nacije ili jedne ekonomije, pa niti samo jedne civilizacije. Osim za rimske ujednačene hegemonije, ni jedna pomorska sila tu nije uspjela zadržati trajniju nadmoć, ni brodovi Vandala koje je Bizant pokorio, ni saracenski brodovi, jer im je Italija izmakla, ni Normani, ni Anžuvinci, gdje su se prvi sukobili s Bizantom, a drugi s islamom i Kataloncima. Piša je pak naišla na konkurenciju Genove. li 16. si. glavno mjesto pripada Genovi, gospodarici Korzike. Ovo prvenstvo ipak ima svojih slabosti: Genova se sve više obraća inozemstvu za prijevoz morem, i to je prvo uzmicanje. S druge strane nalazi se sučelice Španjolskoj koja je zauzela čvrste položaje na Tirenskome moru. Prve su korake učinili Aragonci kad su se, u 13. stoljeću, domogli Sicilije (1282), potom 1325. godine, unatoč dugome genovskom opi ranju. i Sardinije koja im je bila nužna za vezu sa Sicilijom. Katalonska ekspanzija (u čemu je njezina originalnost) napredovala je u ravnoj liniji od Balcara prema istoku, preko Sardinije i Sicilije. Na tim su otocima Katalonci utvrdili prave pomorske kolonije: Alghero na Sardiniji i Tra pani na Siciliji. Ekspanzija je bila osvajačka, ali je i iscrpljivala 1 jer je bila kasna, morala je sebi stvoriti mjesto, silom otvorili vrata, ratovati i povezati gusarenjc s brodarenjem. Barcelona, kao pokretač, malo pomalo ustupa glavnu ulogu Valenciji i upravo će Valencijanci biti ti koji će privesti kraju osvajanje Napuljskoga kraljevstva u doba Ali'onsa V. Velikodušnog 126
818,
5. PO RTULAN (16. si.) IS T O Č N O G SREDOZEMLJA. Biblioieca Nacional de Madrid, Ms. 1 7 4.
6, M ore od G enove d o Tuniso, vidi legendu, sir, 145, foio br. 7.
U srcu S red o ze m lja m o r a i p rim o rja
(H55). Uostalom, valencijanski se čin zatvara odmah čim je i započeo, jer aragonska knina uskoro prelazi pod kontrolu Kastilijc. U doba talijanskih ratova, u Tirenskom moru dolazi do nove promjene: Kastilijac, vojnik i službenik, zamjenjuje Aragonca u Napulju i na Siciliji61. Otada Španjolska, uz pomoć svojih galija i tcrciosa, nastoji da Tirensko more osjeti težinu jedne pomorske, vojne i kopnene sile. Ali ne i trgovačke: još od doba Karla V, i unatoč starim trgovačkim povlasticama, katalonska se tkanina sve manje izvozi na Sardiniju i Siciliju. Car, koji nije pozoran na iberske interese, dopušta genovskim trgovcima da lako prodaju svoja sukna na tim tržištima. Je li to osveta, prvenstvo Genove? Stvari nisu tako jednostavne. Oko 1550, Genova prepušta jedan dio svojih pomorskih poslova u Tirenskome moru, a i drugdje, Du brovčanima. Ovi pak, sa svojim teretnjacima osiguravaju prijevoz sicilske pšenice i soli i putovanja na duge staze u smjeru Španjolske, Atlantika i Levanta. Tirensko bi more bilo gotovo dubrovačko jezero kad ne bi bilo prisutnosti Marsejaca (prvo skromne, koja se povećava nakon 1570-ih), kad ne bi kasnije bilo poleta Livorna, početka i uskrsnuća, jer Livorno je istodobno Piša i Firenca... A tu je i proračunana politika Cosima di Mcdicija koji je rano bio zainteresiran za genovsku Korziku62. Napokon, kroz široka morska vrata između Sicilije i Sardinije nepresta no prodire zabrinjavajuće napredovanje sjevernoalričkog gusarenja; na kraju plovidbe, često će napadati, na samom sjeveru, obale Savone. Genove, Nice pa i Provanse. Toskanska zapreka, što je čini otok Elba s Porto Ferraiom, češće na njih upozorava nego što ih zaustavlja. Dakle, ovaj podijeljeni i složeni tirenski bazen previše je pomiješan s općim pomorskim životom a da bi imao vlastita obilježja. Međutim, dopustivši mu da živi gotovo od samih svojih izvora, to mu šarenilo pruža stanovitu neovisnost. Pšenica koju troše njegovi gradovi, njegove pokrajine koje su prenapučene ili previše pastirske da bi se same mogle prehraniti, dolazi sa Sicilije i sve do oko 1550. iz Provanse — barem mu je Provansa izručuje, jer se često ta pšenica dovlači iz Burgundije, a kadšto i još dalje. Sol dolazi iz Trapanija; sirevi sa Sardinije; vino grcco ili latino iz Napulja; usoljeno meso s Korzike; svila sa Sicilije ili iz Kalabrije; voće, bademi, orasi kao i bačve inćuna ili lunine iz Provanse; željezo s otoka Elbe; srebro, kapitali ili iz Firence ili iz Genove. Ostalo dolazi izvana: koža, začini, drvo za bojenje, vuna, uskoro i sol s lbize... Od ta dva života dodanih i pomiješanih odnosa, gdje je jedan blizak, a drugi dalek, vanjski, onaj unutrašnji život je taj koji je bogat. On objašnjava pretjerano miješanje naroda, civilizacija, jezika i umjetnosti. On objašnjava činjenicu da je ovaj morski prostor sa zaštićenima vodama koje su relativno mirne, u pravom smislu područje barka. U jednoj je godini, od lipnja 1609- do lipnja 1610, u samu luku Livorno ušlo više 129
UDIO SRliDlNIi
od dvije tisuće i pet stotina barkova ili malih lađa**. Golema brojka! To su barkovi koji Tibrom stižu do Rima i njegove luke Ripa Grande61 donoseći pokućstvo i odjeću nekog biskupa koji dolazi na rimski dvor, ili pak bačve vina greco što ih je naručio neki svećenik da se dovezu iz Napuljskog kraljevstva. Sve statistike, statistike luke Livorno, toliko bogate za razdoblje koje proučavamo, kao i statistike Civitavecchije, Genove i Marseillea govore o izvanrednom značenju tih odnosa na malu udaljenost: od Rta Corse do Livorna ili Genove, za prijevoz drveta; od Ria na otoku Elbi do te iste toskanske luke, za prijevoz željeza... Sve se prevozi lim sićušnim brodićima: barkovima, saètama, laudim a, luitim a, tananama, fregatama, polakama...65. Carinski registri u Genovi razlikuju dva pristajanja — venuta m agna i venuta p arva , prema tome imaju li brodovi obujam više ili manje od 150 cantara (tridesetak tona). A genovska luka godišnje primi nekoliko desetina »velikih« lađa i jednu ili dvije tisuće »malih«: 47 velikih naprama 2.283 malih u 1586. godini; 40 naprama 1.921 u 1587. godini66; 107 naprama 1.787 u 1605. godini6"'... (Te brojke, koje su niže od stvarnih, uzimaju u obzir tek lađe koje su podvrgnute uvoznini. čega su oslobođene mnoge lađe koje prevoze pšenicu, ulje i sol.) Obalna je plovidba, nedvojbeno, u svim uskim morima, posve uobičajena činjenica neophodna za život velikih trgovačkih struja. Ali. ovdje, u Tircnskome moru, ona ima izuzetno značenje. Zajedno s dokumentacijom koja je i sama iznimna, to nam omogućuje da vidimo ono što drugdje jedva primjećujemo: znatnu ulogu malih teretnih jedrenjaka u ekonomskim razmjenama. Nerijetko u Livorno dođe vla snik korzičkog barka s nekoliko bačava usoljena mesa i sireva68 i sam ide prodavali po gradskim ulicama svoju robu izvikivanjem, unatoč prigovorima trgovaca. Ali ta mala sredstva nisu dostatna za sve. Ako su Kartaga, zahvaćena u »sicilskom moru«, Marseille, na krajnjem izlazu izTirenskoga mora, i, mnogo kasnije, Genova mogli odigrati tako veliku ulogu, to je stoga što su znali riješiti, kako je istaknuo Vidal de La Blache69, veliki problem plovidbe prema zapadu, koja je ovisila o istočnjaku, pogibeljnom levantu i mistralu. Ovdje su bile potrebne druge lađe, a ne obični barkovi. Za medijskih ratova, Kartaga i Marseille služili su se u plovidbi možda težim lađama od lađa drugih sila. Odatle njihov uspjeh. U razmaku od više stoljeća, kada se okončava srednji vijek, zahvaljujući upravo tehničkoj modifikaciji, proširenju latinskoga jedra Genova je, bolje od drugih, riješila problem duge plovidbe. Ona će iz toga izvući toliku korist da već od kraja 13. si. može slati svoje pomorce preko Gibraltarskih vrata, sve do Flandrije’’0. 130
U srcu Sredozemlja mora i primorja
Uostalom Genova je zadržala tu brigu i potrebu za brodovima velike tonaže. U 15. stoljeću, ona posjeduje, na dugim linijama od Chiosa ili Pere do Flandrije, nave ili lađe od kojih neke dosežu više od tisuću tona. «Kakva šteta što nisi vidio navu Fomara«, piše na početku KHZ godine jedan kapetan svome firentinskom prijatelju: »ш avresti avuto piacere m axim e a vedere quesla nave che ti parebbe in magnificenza« ^ lađa nije postojala lađa veće tonaže. Na svetoga Martina godine 1495, dvije velike »genovske nave« pristigle pred luku Baije, »tu iskrsnuše i baciše sidro u more, ali ne uđoše u spomenutu luku«, same su mogle, po riječima Commynesa, preokrenuti situaciju u korist Fran cuza, »jer su bile tada dostatne dvije nave da se ponovno stekne grad Napulj; jer su te dvije nave bile lijepe i velike, od kojih je jedna nosila tri tisuće bačava, druga dvije tisuće petsto. Jedna se zvala nava Gallicnne, a druga nava Espinolc...«’’2. Ali ni jedna ni druga nisu se umiješale, već su se od Baije otputile prema sljedećem obližnjem mjestu. 1 e nas pojedinosti udaljuju od predmeta i pravog problema mnogo manje nego što se to čini. 1er snaga, nadmoć i zone utjecaja, kad se radi o životu jednog pomorskog sektora, često nisu ništa drugo doli tehničke pojedinosti: jedra, vesla, kormila, presjek trupa i tonaža lađe. Jad ran -’* Jadran je možda najpovezanije pomorsko područje. On sam, i to analogijom, postavlja sve probleme koje obuhvaća studija o čitavome Sredozemlju. Duži nego širi, doima se poput ceste koja ide od sjevera prema jugu. Na sjeveru završava niskim obalama koje od Pesara i Riminija do Tršćanskoga zaljeva označuju točku dodira padske ravnice sa sredozem nom vodom. Na zapadu je obrubljen talijanskom obalom, često niskom i močvarnom, iako je, na maloj udaljenosti, prate Apenini koji, u pozadini Sottoventa sve do mora izbacuju niz brdovitih brežuljaka, medu kojima se jedan izdvaja: Monte Gargano, s nadaleko poznatim šumama hrasta lužnjaka. Na istoku se zaustavlja na vijencu brdovitih dalmatinskih otoka koje nadvisuju visoki goli vrhunci balkanskoga kopna — beskrajni bijeli zid dinarskih Alpa, rub jedne goleme visoravni krša kojoj dalmatinska obala okreće leđa. Napokon, prema jugu, Jadran izlazi u Jonsko more kroz Otrantska vrata, između istoimenog rta u Italiji i Rta Linguetta u Albaniji. Vrata su uska: pomorske karte označuju širinu od 72 km. Uz povoljan vjetar, još od 3. stoljeća prije nove ere, lemboi su ih punim jedrima prelazili u jedan dan7^. U 16. stoljeću to isto čine fregate koje napuljskom potkralju donose novosti s Krfa ili Kefallenije do napuljskih obala i obrnuto. Jedan španjolski zapis ukazuje da dcsdc 131
UDK) SRÜD1N1-!
Cabo d e O tranto se veen la s luces d e la V elona 75. D a n a s , p u t n ik iz a v io n a k o ji le t i p r e m a A te n i, m o ž e je d n im p o g le d o m o b u h v a tit i a lb a n s k u o b a lu , K r f, O t r a n t i T a r a n t s k i z a lje v ; č in i se k a o d a se sve s k u p ilo n a je d n o m d la n u . T a je s u ž e n o s t n a ju g u o s n o v n o o b ilje ž je b a z e n a : o n a m u d a je je d in s tv o . S v la d a ti taj tije s n i p r o la z z n a č i s v la d a ti J a d r a n . A li p r o b le m je z n a ti g d je to č n o o b u h v a tit i, o d a k le n a d z ir a t i iz la z . K lju č n i p o lo ž a ji n is u a k tiv n e lu k e A p u lije : B r in d is i, O tra n t, B a r i, g d je se V e n e c ija u t v r d ila u d v a n avrata a d a se n ije u s p je la d u ž e o d rž a ti, 1 4 9 5 . i 1 5 2 8 , i g d je , u z p o m o ć s v o jih trg o v a č k ih in te r e s a s a n ja k a k o b i se p o n o v n o u tv r d ila
132
U s r c u S r e d o z e m lja m o r a i p r i m o r j a
11 — Nasuprot Otrantu, Krf upravlja ulazom u Jadran. Istaknimo položaje velikih pomorskih okršaja: Prevesa, 1538; Lepanto, 1571. Skicu je nacrtao J. Bertin.
15 8 0 . g o d in e 76. I T u r c i su se b ili d o m o g li n a k ra tk o O tra n ta , n a k o n p o k o lja 14 8 0 . k o ji je g a n u o ta lija n s k e k ršć a n e . A li, iz la z iz J a d r a n a n e m o ž e se d o h v a t iti s ta lija n s k e o b a le . P o lu o to k je n a to m m je s tu » v iše o d p o lo v ic e u r o n je n u m o re « ; n a s u p r o t n je m u , b a lk a n s k a je o b a la ta k o ja u p r a v lja J a d r a n o m , što u z g r e d b ilje ž i S a in t -G o u a r d , a m b a s a d o r V r lo K r š ć a n s k o g k r a lja u M a d r id u , k a d p iš e K a r lu IX , 1 7 . p r o s in c a 1 5 7 2 : »A ko je is t in a d a t u r s k i s u lt a n g r a d i tv rđ a v u n a u la z u u z a lje v Q u a t e r o (K o to r) k a k o b i la k š e o s v o jio s p o m e n u ti Q u a t e ro , sm a tra m g a g o s p o d a r o m J a d r a n s k o g a m o r a i u n je g o v o j je m o ć i d a p ris ta n e u It a liji i ta k o je o p k o li s m o r a i s k o p n a « 77.
133
UDIO SREDINI:
Uistinu, ključ od kuće nalazi se južnije, na samome Krfu. A Venecija ga posjeduje još od 1386. godine. Upravo tu, u zaklonu istočne obale, siromašne ali brdovite i time zaštitničke, napušta se plovidba78. Izaći iz Jadrana i u nj ući, najčešće znači defilirati ispred Krfa. Taj je otok, kao šio kaže jedan mudri citat Senata (17. ožujka 1500), »srce« čitave mletačke države, »za plovidbu, kao i u svakom drugom pogledu«79. Dakle, Republika mu je posvetila svu svoju brigu80. Nije štedjela da ga utvrdi trošeči tolike svote, kaže se u jednoj ispravi iz 155381, che chi potessc ved erli conti si stupiria. Fresne-Canaye, 1572. godine, usput se divi, ponad maloga grčkog grada, prijestolnice otoka, silnoj utvrdi sa “4)0 lopova koji imaju domet, kaže se, sve do Albanije. Ipak se čudi kako su Turci, iza takvih zidina, opustošili otok prethodne godine, s 500 konjanika82. Nećemo se toliko čuditi ako nastavimo sa čitanjem isprave iz 1553, izvještajem jednoga »baila« koji govori o svome mandatu na Krlit: svi bi ti troškovi bili nekorisni kad se ne bi upotpunilo naoružanje stare tvrđave, lako da ju se prilagodi novim ratnim i opsadnim m etoda ma. Posao je tek bio započet, i bio je neučinkovit unatoč dvjema stotinama tisuća dukata što se u to bacilo. Kad će biti gotov? Ne skoro, jer se jedan izvještaj iz 1576.83 još uvijek žali na nesavršenost utvrde: »i da ne stavi ruku na mač« neprijatelj bi mogao doći i postaviti topništvo ispod same tvrđave! Pod perom mletačkih službenika druge polovice toga stoljeća javljaju se slične žalbe; impozantni oblici obrane Republike zastarjeli su i nesposobni da spriječe gusarske upade. Budući da planine u kojima nema vode nisu mogle poslužiti kao utočišta, nesretno se stanovništvo Krl'a moralo sklanjati, kako je moglo, u tvrđavu, pa čak i u jarke, izlažući svoj život pogibelji. Turčin se širio po praznu kraju, po napuštenim selima. Rezultat toga: Krf koji je imao 40.000 stanovnika prije »rata 1537«, nema više od 19.000 godine 158881. Istina je da Venecija prije svega, u obrani otoka, računa na svoje galije s pozlaćenim pramcem što patroliraju Arhipelagom i »Zaljevom«. I. doista, s Krfom i svojim brodovljem, Venecija drži ulaz u Jadran. Moglo bi se reći, u cijeli Jadran. Jer na drugom kraju mora, na sjeveru, sam grad Venecija drugi je ključni položaj: točka u kojoj se sastaju pomorski i kopneni putovi što, unatoč Alpama, povezuju srednju Euro pu s Jadranom i Levantom. Misija je Venecije da osigura tu vezu. Sloga je Jadran njezino more, njezin »zaljev«, kako i sama kaže. Ona tu može uhvatiti bilo koju lađu, ona održava red, vješto ili okrutno, što ovisi o slučaju. Kad joj Trst zasmeta, ona mu godine 1578. uništi solane85, Dubrovnik joj smeta, ona postavlja svoje galije u vodama Cavtata kako bi uhvatila lađe sa žitom što ga opskrbljuju-, protiv njega podiže saveznike Svete lige 1571. godine; 1602. podupire pobunjene dubrovačke podanike na otoku glasovitog ribolova, Lastovu86; lađe 134
U srcu Sredozemlja mora i primorja
svoga suparnika hvata još i 162987. Ancona joj smeta, ona pokušava protiv nje ratovati zbog carinskih tarifa88. Ferrara joj smeta, ona ima namjeru dočepati se velike luke. Turčin joj smeta: u tom slučaju ne oklijeva ga udariti svaki put kad može, ali ne previše nepromišljeno89. Zlatno je pravilo, ben notoprincipio, i to otvoreno, na šio ukazuju Cinquc Savii alla Mcrcanzia, da ogni mcrcc chc entra ncllAdriatico o escc dall'Adriatico deve toccar Venezia, da sva trgovačka roba koja se prevozi Jadranom mora proći kroz Veneciju9", po jednoj tipično urbanoj politici autoritativne koncentracije trgovine91. U slučaju potrebe jedino Republika dodjeljuje rijetke dozvole92. Njoj je to jedan od načina da regulira promet, prema tome što smatra da joj ide u korist, da brani svoj porezni sustav, tržište, izvoz robe, svoje obrtnike i svoju plovidbu. Ne postoji ni jedna gesta, čak i bezazlena, kao što je zapljena jednog ili dva tršćanska barka koji su nakrcani željezom9*, a da se ne odnosi na skup proračunanih mjera. Godine 1518, da bi osigurala svoj monopol, Vene cija je od prijevoznika, prije polaska sa Krete, Krl'a, iz Napolija di Rumelije i Dalmacije, tražila da ne smiju napustiti spomenuta mjesta ako nisu dali polog kojim se jamči da će svoju trgovačku robu dovesti u Veneciju. Na papiru sve je u najboljem redu. Ali u propisima je zaborav ljena Istra. Ova je pukotina dostatna da prođu, oslobođene plaćanja, tkanine loše kvalitete — rasse, sarze, grisi — proizvedene u Istri i Dalmaciji i koje su se obilno prodavale na malo na sajmu u Recanatiju9 '. Ovo nas upozorava da u loj igri oružnika i lopova postoji protivnička strana, vrlo spretno krijumčarenje po moru kao i kopnenim i riječnim putovima: tako se između Venecije i Ferrare odvija krijumčarenje koje ništa ne može spriječiti. Primorani da se pokoravaju, mali susjedi Venecije služe se lukavstvom svaki put kad je to moguće. Veliki pak susjedi viču i pozivaju se na protunačela. Španjolci se s Republikom prepiru oko prvenstva, često vode rasprave oko hvatanja lađa. »Već mnogo godina, bez ikakve osnove, Venecijanska Republika tvrđi da je zaljev njezin«, piše Francisco de Vera, ambasador Filipa II. u Veneciji, »kao da taj dio mora Bog nije stvorio, kao i sve ostale, da se njime svi služe«94. Mlečani na to spremno odgovaraju, neumorno po navljajući, da su zaljev kupili ne svojim zlatom, već svojom krvlju »toliko puta prolivenom«. Republika, dakako, nije mogla spriječiti svoje velike susjede da ne otvore vrata i prozore na Jadran i da se njima služe. Turci su u Valoni (1550), Španjolci u Napulju: papa je u Anconi, čekajući da se nade u Ferrari (1598) i Urbinu (1631); Austrijska je kuća u Trstu. Od 1570. Maksimilijan II. govori da će od Venecije zatražiti negotium liberoe n a vigationis^. Stari zahtjev koji je već bila podnijela Sveta stolica. U buri koja je prethodila Agnadelu, Julije II. u veljači 1509, predlaže da 135
unio SIUiDINli
odriješi od grijeha Mletke pod uvjetom da dodijele slobodnu plovidbu po Jadranu podanicima Crkve97. Ti su se isti zahtjevi, i kasnije, neum or no postavljali. Napokon, tu se nalaze i Dubrovčani sa svojom trgovačkom flotom. Tvrdokorna Republika svetoga Vlaha igra na svoju dvostruku poziciju, kao štićenik papinske stolice i kao sultanov vazal. Ta situacija neutralnog je unosna: u neprijateljskom Sredozemlju dubrovačke nave prolaze gotovo uvijek neoštećene... Лпсопа i Dubrovnik tada, Trst u dalekoj budućnosti: nisu nevažni protivnici. Prvo dvoje znali su već od početka toga stoljeća iskoristiti teškoće Venecije za krize papra i začina. Ali je Venecija svladala krizu. Uostalom, njezini su suparnici za nju vezani pomorskim osiguranjima, povratom novca, prijevozom. Oni su često njezine sluge i ometaju je tek u maloj trgovini s jedne obale Jadrana na drugu, pa čak ni to. Riječ je o sporednoj trgovini koja se odnosi na željezo iz Trsta što se prodaje u Italiji, sukna sa Zapada, vunu i vino iz Apulije, koji se unose u Dalmaciju a da ne prolaze kroz Veneciju. Mletačke vlasti pokušavaju kazniti podanike Republike koji se odaju ovoj «crnoj« trgovini. Ali, budući da se te prijetnje i udarci često ponavljaju, valja suditi da nisu vrlo djelatni, ni diktirani vitalnim potre bama98. Napokon, ovdje se radi tek o svakidašnjim akcijama redovne poli cije. Dakako, venecijanski nadzor ne odnosi se samo na krijumčare i takmace; on se također odnosi i na gusare koje privlači samo obilje trgovine na Jadranu: pšenica, jaka vina, ulje iz Apulije i Romagne, meso i sirevi iz Dalmacije, a da ne govorimo o lađama koje osiguravaju daleki i prebogati izvoz i uvoz Republike. Protiv tih gusara Venecija je morala voditi jedan raspršeni rat koji se neprestano obnavljao; otjerano s jedne točke, gusarenje se pojavljuje nešto dalje, uporno i jednolično. Petnae sto stoljeće vidjelo je posljedne lijepe godine katalonskog gusarenja s uporištima na Siciliji. Protiv njega, Venecija je znala naoružati po dvije ili tri velike trgovačke lađe i goniti neprijatelja ili ga barem neutralizirati. Gledajući retrospektivno, ovo se gusarenje, uz pomoć velikih brodova, čini više spektakularnim nego što je bilo opasno99. Sa 16. stoljećem pojačava se tursko gusarenjeшо; ono prodire u Jadran preko albanskih luka: Stapole, Valone i Drača. Raste s pojavom Barbarcska101 i još više velikim prodorom turskih armada kojima pre thode i koje prate gusarske lađe... Međutim, sliku ne treba pretjerano ocrniti. Sve do posljednje četvrtine 16. stoljeća, Turci ili Barbareski uglavnom malo zalaze u unutrašnjost »zaljeva«102; poslije 1580, na Jadranu, kao i drugdje, sve se mijenja. Na to upozorava jedan mletački izvještaj iz 1583: već stanovito vrijeme, posebno otkad su se obale Apulije načičkale stražarskim kulama, dobro opskrbljenim topništvom 136
U srcu Sredozemlja mora i primorja
koje istodobno štiti obalu i brodove što se mogu uteći pod zaštitu njihovih topova, gusari svoje prepade prebacuju sjevernije i zauzimaju zaljev. Tu oni često i na kratko upadaju, što im omogućuje da zavaraju nadzor galija103. Tim se nevoljama ubrzo pridružila druga, mnogo veća, koja postaje jasnija još prije sredine stoljeća101; radi se o neprestanom gusarenju senjskih i riječkih uskoka. Ti su gradovi sastajališta slavenske i albanske pustolovine, svega nekoliko koraka od Venecije i ishodišta njezine trgovine. Ti slabi protivnici, istina je, malobrojni su, oko tisuću ljudi, kaže providur Bembo 1598105: njih 400 carevi su plaćenici, a njih 600 sorto li vcnturieri cbe altro non fa n o cbe corseggiare et del botlino vivono. Šaka ljudi, ali koju štiti car i koja se obnavlja neprekidnim dolaskom ljudi izvan zakona s Balkana, per lo piu delpaesc del Turco. Uostalom, što učiniti protiv njihovih sićušnih barki na vesla koje plove velikom brzinom, a tako su lagane da prolaze i najplićim otočnim kanalima kamo ih galije ne mogu pratiti a da se ne izlože opasnosti da probiju trup? Eto zaštićenih kradljivaca koji su gotovo uvijek protiv oružnika. Lakše bi bilo, kaže jedan mletački senator, rukom pticama zabraniti zračni put nego uskočkim galijama morski p ut100. Kad galija padne u veliku zasjedu (600 ljudi), nema joj spasa: što se i dogodilo 17. svibnja 1587, na ušću Neretve107. Лко se neka lađa nasuče, njihov je plijen. Ohrabreni uspjehom, ti diavoli, ti lopovi, te personc... u n iliper rubbare, kako kažu Mlečani, više ništa ne posluju. Sve im je lovina. Čak i Turčin prijeti da će snažnije intervenirati. I Dubrovčanin će se jednog dana naoružati protiv njih. Venecija se predaje gestama srdžbe, blokira Rijeku ili Senj, povremeno pali sve do »mlinskog kotača« i »vješa kape lane«. Ali te operacije ništa ne rješavaju. Metropola koja je pokretač te pustolovine nije ni Senj ni Rijeka (koja se tek na kratko bila okušala u komercijalizaciji gusarskih proizvoda, i to bez većeg uspjeha), već Trst gdje se sve prodaje i preprodaje: tursko roblje koje kupuje veliki vojvoda Toskane za svoje galije, lijepe zlatom protkane tkanine i prosto sukno ukradeno Venecijancima. A protivnik je ozbiljan^ Trst — to su nadvoj vode, Habsburgovci iz Beča i, neizravno, oni iz Španjolske. Uzalud su trgovci iz Italije i Venecije išli sve do Kranjske, Hrvatske i Štajerske. Porast broja seljaka-putujućih trgovaca, pokućara sve više upravlja trgovinom u zaleđu i veže se za gusarenje i vanjsku trgovinu. Unatoč lom višestrukom pritisku Venecija želi zadržati svoje povlastice. Sve to nije ni bez zla, ni bez kompromisa, ni bez iznenađenja. Sve te crte, kao i mnoge druge, s pomoću kojih bi se lako moglo sastaviti cijelu knjigu o Jadranu, pokazuju i dokazuju jedinstvo »za ljeva«, i to više kulturno i ekonomsko nego političko, koje se organizira 137
111)10 SR1-DINI-
pod talijanskim bojama. Nema sumnje, zaljev je mletački, ali još je sigurnije, u 16. stoljeću, prostor jednog pobjedonosnog talijaniteta.JNJa istočnoj obali mora, civilizacija Poluotoka izvezla je gust i blistav vez. Ovo ne uključuje da je Dalmacija »talijanska«, u smislu u kojem su, sve donedavna, podrazumijevali propagatori širenja putem rase. Čitav pri morski rub Rctrotcrrc danas ima slavensko stanovništvo108. Takav je bio i u 16. stoljeću, unatoč određenom prividu. U ondašnjem Dubrovniku talijanitet je značio određeni komoditet: talijanski je bio trgovački jezik čitavoga Sredozemlja. Ali isto tako moda i snobizam: ne samo da se nastojalo da sinovi velikih obitelji idu studirati u Padovu, da tajnici Republike budu dobri lalijanisti kao i latinisti (gotovo sav Dubrovački arhiv je na talijanskome jeziku), već si i vladarske obitelji, gospodari trgovine i politike, bez ustručavanja, izmišljaju talijanska rodoslovlja. Premda ti ponosni gentes potječu od nekog Slavena s brda, a talijanizirana prezimena otkrivaju slavensko podrijetlo, premda brda stalno šalju svoje ljude na obalu, premda je hrvatski svakodnevni jezik, obiteljski jezik žena i naroda, napokon i jezik elite, budući da možemo pročitati službenu naredbu, koja se u više navrata javlja u dubrovačkome proto kolu. da se na kneževskim skupštinama ima govorili samo talijanski. Ako je naredba uopće bila potrebna... Nakon što su iznesene ove pojedinosti, pouzdano je da je Jadran 16. stoljeća privukla istančana civilizacija susjednoga Poluotoka i da on živi pod njegovim utjecajem. .Dubrovnik je talijanski grad umjetnosti: Michelozzo radi na Kneževu dvoru. Ipak je on od svih gradova s altra spondci najmanje prožet utjecajem Venecije jer je, osim jednog kratkog razdoblja, uvijek bio neovisan. U Zadru, Splitu, na otoku Cresu i drugdje, obilna dokumentacija pružit će nam, ako je potrebno, imena školskih učitelja, svećenika, bilježnika, poslovnih ljudi, čak i Židova koji su došli s Poluotoka kao prenositelji i djelatnici talijanske civilizacije koja ovdje jača,oy. Ali Jadran nije samo talijanski. Orijentiran ne u smjeru sjever-jug, već točno sjeverozapad-jugoistok, on je put za Levant, put trgovine i starih odnosa, također otvoren, kao što ćemo vidjeti za bolesti i epide mije s Istoka. U osnovi, njegova je civilizacija izmiješana, Istok se tu nastavlja a Bizant još živi. Sve to pridonosi osobitosti ove pogranične zone. Katolicizam je tu borbena religija sučelice pravoslavnom svijetu koji prijeti s planinskih visina i sučelice golemoj turskoj opasnosti. Razlog što je Dalmacija, unatoč tolikim nesrećama, vjerna Veneciji, kao što je odavno zapazio Lamansky, jest u tome što jc njezina vjernost, osim Republici, upućena i Rimu, Katoličkoj crkvi. Čak je jedan grad poput Dubrovnika, toliko blizak njezinim interesima i koji je istodobno prodro u turski i pravoslavni svijet, živeći uglavnom sred heretičkih i nevjernih 138
U srcu Sredozemlja utora i prim orja
naroda, neobično katolički revnostan. Njegovi vjerski temelji bili bi jednako zanimljivi za istraživanje kao i njegove ekonomske strukture, uostalom, interes se miješa — a zašto ne — s njegovim najduhovnijim zanosom. Vjernost Rimu štiti ga na njegovoj ugroženoj granici; to će se pokazati za strašne krize 1571. godine. I kada, u 17. stoljeću, dode do velikog ekonomskog uzmicanja, nakon blještavila renesanse koja se, kao u Veneciji i Bologni, kasno razbuktala, tada će Dubrovčani u Crkvi poslići sjajne karijere koje će dati čitavome kršćanskom svijetu, čak i Francuskoj, nekadašnje trgovce i bankare koji su postali kardinali i sluge Crkve. Zemljopis, politika, ekonomija, civilizacija i religija, sve to zajedno pridonosi izgradnji homogenog jadranskog svijeta. A taj svijet prelazi granice mora: on zalazi duboko u Balkanski poluotok, sve do glavne granice između latiniteta i grčkog svijeta. S druge obale, na zapadu, on posredstvom talijanskog poluotoka, od sjevera prema jugu, ucrtava jednu suptilnu liniju razilaženja. Obično vidimo tek veliku suprotnost između sjeverne i poluotočne Italije. Ali suprotnost istok-zapad, tirenska i levantska Italija, koja je manje vidljiva, nije manje realna. U čitavoj je prošlosti djelovala poput nekakavog tajnog zgloba. Dugo je Istok bio napredniji i prednjačio pred Zapadom poluotoka. Naprotiv, Zapad, Firenca i Rim izvukli su iz samih sebe renesansu. Ovaj će se polet prenijeti na Ferraru, Bolognu, Parmu i Veneciju tek na izmaku 16. stoljeća. Isto je pomicanje težišta na ekonomskom planu: kad Venecija slabi, Genova trijumfira; kasnije će se Livorno pokazati kao najnapred niji grad Poluotoka. Istok, Zapad; Jadran i Tirensko more sudbina su Italije, kao i cijelog Sredozemlja, a odigrava se naizmjence s jedne i druge strane Poluotoka koji je poluga goleme vage. Is to č n o i z a p a d n o o d Sicilije
Uska su mora prometan dio mora, živo područje brodova i barkova. U ekonomskom i ljudskom pogledu bitan su dio. Ali, osim njih, i velika morska prostranstva, svojom prazninom i »osamljenošću« imaju udjela u općoj strukturi Sredozemlja. U 16. stoljeću, Unutrašnje more, toliko maleno u odnosu na današnje brzine, sadržavalo je široke opasne i zabranjene predjele, mrtve prostore koji dijele svjetove. Jonsko je more najveće od svih tih neprijateljskih područja. Kao more, ono nastavlja kopnenu prazninu libijskog juga stvarajući tako dvostruku, surovu zonu, kontinentalnu i tekuću, onu istu koja odvaja Istok od Zapada110. Iza »Sicilskih vrata« pruža se jedan drugi prostrani morski prostor od sicilskih ili sardinijskih obala sve do Baleara, Španjolske i Magreba. 139
1
UDIO SIŒD NI-
To je more (nazovimo ga Sardinijskim) teško za plovidbu i s neprijateljskim obalama te snažnim udarima sjeverozapadnjaka i istočnjaka... U snjjeru paralela, teškoće se plovidbe umnogostručuju. Pouzdano je da su lađe vrlo rano svladale te zapreke i spojile Zapad s Levantom. Na sjeveru se plovilo od istoka prema zapadu, i obrnuto, uz balkanske i napuljske obale, da bi se potom prošlo kroz Mesinski prolaz i osobito kroz Sicilski prolaz gdje je plovidba nesigurnija. Ta velika prom etna linija kršćanski je put. Islamski put, koji nije toliko prikladan i prometan, prelazi Sicilska vrata dijagonalno. To je uobičajeni put turskih armada, od albanskih obala do Valone, od Valone do napuljskih i sicilskih obala i, konačno, od Sicilije do Bizerte, i kadšto sve od Alžira. Ovaj put nije nikada bio toliko prom etan kao prethodni. Na jugu, zapreka se obilazi ploveći duž afričkih obala gdje izvještaji 0 kršćanskom gusarenju ukazuju na postojanje vrlo žive plovidbe111. Problem je znali iznenaditi, kad se pojave na pučini, brodove što dolaze iz Egipta, Tripolija, Djerbe, a nekad i iz Alžira. Na početku 16. stoljeća, mletačke galije još su uvijek činile m uda do berberskih obala i dospije vale do njih putem od sicilskih obala. Na izmaku toga stoljeća, Englezi 1 Nizozemci također plove duž Sjeverne Afrike, od Gibraltara do Sicilskih vrata koja će isto lako presijecati poprijeko da bi stigli do obala Sicilije, potom Grčke u smjeru Krete, Arhipelaga ili Sirije. I to nema sumnje, iako ne i uvijek, da bi izbjegli španjolskoj kontroli Mesinskog prolaza. Svi ti putovi zaobilaze i izbjegavaju Jonsko i Sardinijsko more. Uspostavljajući važnu vezu između istočnog i zapadnog Sredozemlja ili, ako vam je draže, između Istoka i Zapada, ti su putovi od presudnog značenja za veliku povijest. Osim njih, trebalo bi uzeti u obzir i kopneni promet talijanskim poprečnim putovima. Poluotok je tek nasip između dviju polovica mora. Ancona i Ferrara povezane su s Firencom, Livornom i Genovom. Venecija izvozi u Genovu i na Tirensko more... Prome tu Messine i Sicilskih vrata pridružuje se sve ono što se prenosi s jedne na drugu obalu Italije karavanama mazgi. Dakako, ni po težini ni po vrijednosti ovaj dodatni promet ne bi za nas bio osobito važan kad bismo mogli načiniti točnu statistiku. Ali on je presudan na razini stoljeća. On tvori jedinstvo sredozemnog prostora kojim se bavi ova knjiga. Ali kakvo jedinstvo? Dva pom orska svijeta Tvrdili da nagomilane zapreke između ta dva sredozemna bazena udaljuju jedan od drugog, bio bi pretjeran geografski determinizam, koji i nije potpuno netočan. Istina je da su te teškoće kopnenih i pomorskih putova neprestano otežavale vrlo jake seobe ljudi iz jednog morskog 140
U srcu Sredozemlja mora i prim orja
bazena u drugi. General Brémond, u knjizi koja dosia česio oživljava oduševljenje Emilca-Félixa Gautiera, podsjeća da arapske provale od 7 . do 11. stoljeća ljudski uopće nisu promijenile Sjevernu Afriku, da su li osvajači bili malobrojni i utoliko lakše »fagocitirani«. To je iranspozicija teze Hansa Delbriicka u vezi s germanskim provalama u 5. stoljeću. No pustimo to! Ono što nas zanima jest upravo teškoća koju je postavila priroda pred ljudskim kretanjima s Istoka na Zapad ili sa Zapada na Istok, bilo da se ta kretanja odvijaju kopnenim ili morskim putem. Sve se zbiva kao da postoji nekakav filtar s gustom mrežicom koji ih zaustavlja. U 16. stoljeću, Levantinci su nedvojbeno na zapadnim obalama. Grci u Livornu, Ciprani na Balcarima i u Cadizu, Dubrovčani u svim važnim lukama. Levantinci i Azijci u Alžiru: Barbarossc i alžirski janjičari dolaze iz Egeja i Male Azije112. Recipročno, ljudskih je tragova latinske kolonizacije ostalo na Istoku i legija odmetnika, više nego trgovačke ispostave, stvara novu kolonizaciju turskoga svijeta. Međutim, ta kalem ljenja ostaju slabo utjecajna. Oba bazena, unatoč prometnim vezama i kulturnim razmjenama, zadržavaju svoju autonomiju i svoje vlastito kružno kretanje. Istinska miješanja stanovništva odvijaju se unutar svakog bazena prkoseći svim tadašnjim rasnim, civilizacijskim ili vjer skim zaprekama. Svaka ljudska veza s jednog kraja Sredozemlja na drugi, naprotiv, i dalje je pustolovina ili u najmanju ruku pothvat. Primjeri? Feničani su se nekoć nastanili u Karlagi i odatle se pobjedonosno širili prema zapadu uz pomoć svojih velikih lađa po velikim prostranstvima sredozemnog Far Westa. Tako su se i antički Grci nastanili u Marseilleu, odakle će se također raselili. 1 Bizantinci su. neko vrijeme, bili gospodari Sicilije, Italije, Sjeverne Afrike i Belike. Isto tako Arapi su se u 7, 8. i 9. stoljeću domogli Sjeverne Afrike, Španjolske i Sicilije... Ali, te velike pobjede su ili bez sutrašnjice ili su bile popraćene prekidima između uznapredovalih snaga i metropola: takva je sudbina Marseillea, Kartage, pa čak i muslimanske Španjolske, koja se u 10. i 11. stoljeću, kulturno namiruje na Istoku, sa svim svojim pjesnicima, liječni cima, profesorima, filozofima, čarobnjacima pa i plesačicama u crvenim suknjama. Potom je od njega odsječena i spojena s berberskom Airikom te počinje živjeti zapadnim životom. Magrebsko žileljstvo koje u to doba odlazi na Istok, kamo ili privlači hodočašće ili školovanje, čudi se što se tamo osjeća »gotovo kao u stranom svijetu«. »Nema islama na Istoku«, uskliknuo je jedan od njih11-'. Ta povijest ponovno počinje na izmaku 16. stoljeća, kad se Afrika turskih namjesništava doista oslobađa osman skog štićeništva. 141
U D lO S R m iN H
Ona se obislinjuje obrnuto, u istočnome bazenu mora, sime tričnom poviješću križarskih pohoda i latinskih država. No, je li nužno na tome inzistirati? D v o stru k a p o u k a T u rs k o g i š p a n jo ls k o g c arstv a
Svako more teži živjeti zatvoreno u sebe samo, organizirati kružna kretanja svojih jedrenjaka i barkova unutar jednoga autonom nog susta va: takav jc slučaj dviju velikih pomorskih zapadnih i istočnih cjelina. One komuniciraju, m eđusobno su povezane, pa ipak teže organizirati se unutar zatvorenih krugova; unatoč miješanjima, stapanjima i m eđu ovisnosti. U 16. stoljeću, ta je činjenica naglašena politikom s možda previše živom jasnoćom. Kakvu bismo lijepu geopolitičku kartu zapadnog ba zena mogli nacrtati, između sredine 15. i sredine 16. stoljeća, s pomoću strelica koje pokazuju stare i nove smjerove hispanskog imperijalizma, položaje koje je stekao i kojima se poslužio da se domogne zapadnog mora! Jer on ga se i domogao. A od 1559, s demobilizacijom francuske Ilote, s popuštanjem političkih veza između Vrlo Kršćanskog kralja i sultana, zapadno je more nedvojbeno postalo španjolskim morem. Musliman u svojim rukama drži tek jednu stranu, ali ne i najbolju: Sjevernu Afriku. Drži je samo zahvaljujući svojim gusarima; njihova premoć, koči je obrambena linija španjolskih utvrda, neprestano je ugrožavana iznutra i izvana. Godine 1535. Karlo V. uspijeva u borbi za Tunis, 1541. doživljava poraz, ali zamalo, pred Alžirom: taj se poraz mogao popraviti. U Madridu, Consejo de Guerra u svojim dosjeima ima uvijek spreman plan protiv grada reisa, i koji bi se jednoga lijepog dana mogao naglo i provesti. Do toga je gotovo i došlo, u doba Don Juana Austrijskog i 1601. godine, s iznenadnim pokušajem Giovannija Andree Dorijc. Jonsko, »kretsko more«, simetrički je osmansko more. Pošto su nakon osvajanja Sirije (1516) i Egipta (1517) zagospodarili obalama zapadnog bazena, Turci su sebi stavili u zadaću da osvoje more, da stvore moćnu ratnu flotu. l i prvom kao i u drugom slučaju, svako od tih velikih Sredozemlja donosilo je i, u neku ruku, stvaralo taj dvostruki imperijalizam. Zinkeisen to kaže u vezi s Turskom. Zar to isto ne vrijedi i za Španjolsku11 *. U 16. stoljeću, dva su Sredozemlja dvije političke zone oprečnog obilježja. Zar ćemo se u takvim uvjetima čuditi što se velike pomorske bitke u doba Ferdinanda II. Katoličkog, Karla V. Habsburgovca, Sulejmana II. Veličanstvenog i Filipa И. odvijaju upravo na spoju dvaju mora, na njihovoj približnoj granici? Tripoli (1511, 1551), Djerba (1510, 1520, 142
U srcu Sredozemlja mora i prim orja
1560), Tunis (1535, 1573, 1574), Bizerta (1573, 1574), Malta (1565), Lepanto (1571), Modon (1572), Coron (1534), Prevesa (1538)... Politika je tek odraz jedne zbilje koja se skriva ispod nje. Ta dva Sredozemlja kojima upravljaju neprijateljski gospodari fizički, ekonom ski i kulturno jedno se od drugog razlikuju; svako je za sebe jedna povijesna zona. Š fizičke strane, Istok ima kontinentalnu klimu s naglijim izmjenama ritma, sa sušama koje su veće nego na Zapadu, kao i s većim ljetnim vrućinama, pa prema tome zemlje su još golije, siromašnije, još više »riđe«, rekao bi Théophile Gautier. Naprotiv, morski su prostori humaniji. Tko bi mogao odrediti kolika je pokretačka uloga Egejskog mora u pogledu veza? Valja inzistirati na onoj lakoći koju Istok pruža plovidbi utoliko više što je ta činjenica, čini se, vrlo malo poznata. U vezi s tim, evo jednog dokumenta iz 1559. Jedan savjetodavac bi htio da Republika svetog Marka, na Cipru kao i na ostalim mletačkim otocima, naoruža stanovit broj galija; neće biti nikakvih teškoća da ih se potom prebaci na Kretu, a prijelaz bi se mogao obaviti prije svetoga Grgura (12. ožujka), što je uobičajeni datum izlaska patrola iz Aleksandrije i Rodosa. Doista, dodaje on, li boni tempi usano in quelle parti più a bon hora chc in queste, pogodno godišnje doba ondje počinje ranije nego kod nas115. Je li to razlog prednosti kojom uvijek raspolaže turska flota? Dakle, brzina njezinih pothvata bila bi posljedica uranjenih tišina na Egejskom moru. U razdoblju kada je ritam godišnjih doba upravljao ritmom ratova, ta je okolnost bila važna. Izvan politike Razlike između tih dviju zona, ekonomski i kulturno postaju sve veće u 16. stoljeću, istodobno kad se prestaju izvrtali njihove vlastite vrijednosti. Od 13- stoljeća, Istok sve više gubi sva svoja prvenstva, istančanost materijalne civilizacije i tehnike, veliku industriju, banke, izvore zlata i srebra. Šesnaesto stoljeće okončava mu poraz u ekonom skoj drami bez presedana koja, stvorivši Atlantik, ukida stare povlastice Levanta, jedinog rizničara bogatstava »Indije«. Otada, svakim danom raste razlika u životnom standardu između Zapada, koji potresa napre dak tehnike i industrije, i ovoga svijeta jeftinog života gdje novac koji dolazi sa Zapada automatski dobiva vrijednost i postiže veću kupovnu moć. Ali ta razlika u stupnju razvoja ponovno stvara određeno ekonom sko jedinstvo dvaju bazena, čini ga obveznim unatoč svim zaprekama, uključujući političke i gusarske. To je razlika u naponu koja određuje strujanja: što je promjena nivoa veća, to su strujanja nužnija. Istoku je potrebno da se poveže s nadmoćnim Zapadom i da po svaku cijenu ima 143
Ш Ж ) SRHDINI-
udjela u njegovu životu: on je u traganju za dragocjenim kovinama Zapada, lo jest za američkim srebrom; on apsolutno mora pratiti napre dak europske tehnike. Zauzvrat, zapadna industrija u porastu ima potrebu za izvozom svojih viškova. To su velika pitanja na koja ćemo se vratili, jer se lim dubokim potrebama, tim prekidima i ponovnim uspostavljanjima ravnoteže kao i tim prisilnim razmjenama sve mije njalo i iz daljine upravljalo116.
2. K o n tin e n ta ln i ru b o vi Sredozemlje se oduvijek činilo najmilijom domovinom pomoraca. To je već mnogo puta rečeno. Kao da je bilo dovoljno da neka obala bude razvedena pa da odmah bude naseljena, i to mornarima! I doista, Sredozemlje nema mnoštvo pomorskih rasa kao sjeverna mora ili Atlan tik. Ono ih stvara u malom broju i samo u nekim područjima. N a ro d i S re d o z e m n o g m o ra
Očito zbog toga što ih je nesposobna hraniti voda Sredozemnog mora nije ništa bogatija od kopna. Toliko hvaljeni fru tti d i mare umjerenih su količina117, a ribarska su lovišta osrednjeg obilja, osim na rijetkim mjestima kao što su lagune Comacchia, tu niska ili andaluzijska obala (gdje se lovi tuna118)... Sredozemlju, dubokom moru, moru urušavanja, nedostaju tek malo uronjeni grebeni i prioblane visoravni, gdje rta 200 m dubine vrvi podvodna fauna. Gotovo posvuda uski stjenoviti ili pjeskoviti nagib vodi od morske obale ka pučinskim udubi nama. Sredozemna voda, koja je geološki vrlo stara, po mišljenju oceanograia, bila bi biološki čak iscrpljena119. Veliki lovovi, sa seobama barkova, poduzimaju se tek na koralje, što i nije prehrambeni ribolov... Ne mogu se usporediti s velikim premještanjima sa sjevera prema Newfoundlandu i Islandu ili s lovom na sledeve u Sjevernom moru. U veljači 1605, zbog nedostatka ribe, Genovska republika pokušava ogra ničiti potrošnju za korizme120. Nedostatnost hrane objašnjava se nedovoljnim brojem ribara, da kle i pomoraca, što je uvijek podmuklo kočilo velike, pretežno sredo zemne pothvate. Između političkih snova i zbilje neprestano je stajala prepreka: nedostatak ljudi sposobnih da sagrade, opreme i upravljaju Holom. Pogledajmo težak razvoj Livorna: bio je potreban napor cijeloga jednog života, i to života Cosima di Medicija, da se novi grad opskrbi pomorcima koji su mu bili neophodni, i on se morao obratiti čitavome Sredozemlju. Isto je tako bio potreban stjecaj okolnosti da Turci sagrade \ЛЛ
U srcu Sredozemlja mora i prim orja
svoju flotu ili da se razvije središte alžirskog gusarenja. Naoružati galije svih armada koje se bore na Sredozemlju, u prvom je redu problem ljudi. Da nije bilo robova, ratnih zarobljenika i osuđenika koje se vadilo iz tamnice da bi ih se prikovalo za vesla, gdje bi se bilo našlo toliko ljudi nužnih za plovidbu? Već od sredine 16. stoljeća, dokumenti se žale na rijetkost dobrovoljnih veslača, buonavoglia: vremena nisu više tako teška da bi se ljudi prodavali sami kao nekada, tvrdi mletački admiral Cristoloro da Canal (1541)121. Venecija je čak morala uspostaviti pose ban milicijski sustav, pravu obaveznu službu za svoje kretske galije i naoružati, za sebe samu, od 1542-1545, galije s condcmnatima. I još je uvijek nedostajalo veslača. Kriza je i za posade. U ispravama se ističe neiskustvo i loša mletačka organizacija: kad bismo bdjeli nad ovim ili onim i kad bismo bolje plaćali, tada pomorci iz mletačkih posjeda ne bi išli služiti na tuđe brodove, na turske pa i na zapadne armade. Možda je to istina. Još pouzdanija je činjenica da nema dosta ljudi da se opreme svi brodovi Sredozemlja; i premda oni prirodno idu ka onima koji im čine život lakšim, u 16. stoljeću nema zemlje koja bi se mogla pohvalili da ih ima više nego što joj treba. Stoga, već od kraja stoljeća, sredozemne države i gradovi vrbuju mornare sa sjevera. Godine 1561. jedan je katolički Škot s galijom ušao u službu Španjolske122. Jedna isprava iz vremena Nepobjedive armade pokazuje Filipa II. i njegove savjetnike kako se bave regrutiranjem pomoraca u samoj Engleskoj 12\ U Livornu, politika Ferdinanda di Medicija odlikovat će se time Što se on obraća ne više isključivo pomor cima sa Sredozemlja već i pomorcima sjeverne Europe12*. 1 alžirsko će središte prihvatiti isto pravilo potkraj 16. stoljeća12'5. Od bolje opskrbljenog Sjevera, Sredozemlje posjeduje, uz ljude, i nove tehnike gradnje, kao što je »bracera«, Koggc, solidno istesan veliki teretnjak koji je u početku imao samo jedan jarbol i jedno oglavno jedro, sposobno da prkosi zimskom nevremenu. Baskijski gusari iz Вауоппеа prvi su pokazali Sredozemljanima njegove kvalitete126. On postaje ti pični okrugli brod i to istodobno na Baltiku i na Sredozemlju u 14. i 15. stoljeću. Naprotiv, putovanje broda Pirre de la Rochelle u Gdansk kojih stotinu pedeset godina kasnije, omogućilo je zadivljenim stanovnicima Gdanska da otkriju novi tip broda, karaku, nesporno nastao na jugu, izveden iz »bracere«, ali ukrašen jarbolima i mnogostrukim jedrima — što je sredozemna tradicija koja spaja četvrtasta i latinska jedra. Rekli bismo brod s juga, ali oceanskog juga, jer se čini da su upravo Biskajci bili ti koji su ga usavršili prije nego što je postao, oko 1485, običnim trgovačkim brodom Atlantskog oceana i Sredozemlja12'. Tako Atlantski ocean na sebe preuzima pomorska usavršavanja i revolucije. Jedan pobornik nordijske predmoći otišao je tako daleko da 145
111)10 SRHDINÏ;
je ivrdio kako Sredozemlje, kao unutrašnje more, nikada nije znalo razviti tipove brodova koji bi bili od veće važnosti, a ne tek lokalne128. Ipak, Sredozemci su ti koji su nekoć stvorili izravnu i redovitu plovidbu između Unutrašnjeg mora i Atlantika. Oni su bili njezini gospodari u 14. stoljeću, ali su kasnije malo pomalo istisnuti. Prvo na atlantskoj etapi: sjetimo se važne uloge, još od 15. stoljeća pa i ranije, Điskajaca i njihovih halanerosa, Bretonaca i flamanskih »hurki« koje su, već od 1550, gospodarile trgovinom između Španjolske i Nizozemske. Kasnije se na čitavome putu, na izmaku 15. stoljeća do 1535, u Sredozemlju uvelike javljaju Englezi, i, nakon jednog prekida, oko 1572. ponovno, ovaj put definitivno, kreću tim putem prethodeći dobrih petnaestak godina nizozemskim konvojima. Otad je bilo nesporno da će Sredozemci na kraju izgubiti bitku protiv pomoraca sa sjevera i Atlantika za premoć u svijetu, koja je započela krajem 15. stoljeća.
S lab o sti p o m o rs k ih s e k to ra
Pomorci su u Sredozemlju malobrojni jer su priobalni sektori koji su oduvijek hranili svoje naraštaje — i svojom djelatnošću stvarali iluziju 0 jednom Sredozemlju gdje u mlakoj vodi vrvi mnoštvo pomoraca — također bili malobrojni; takvi su sektori dalmatinska obala; grčki otoci 1 obala; sirijsko primorje (ali toliko izgubljeno u 16. stoljeću da ga se može zanemariti: prepiska mletačkih sudaca u Carigradu između 1550. i 1560. navodi tek jednu lađu iz Bejruta); sicilska obala (pogotovu zapadna); neke napuljske obale; obale Rta Corse; i napokon gotovo spojive obale genovskog kraja, Provanse, Katalonije, Valencije i Andaluzije... Ukupno, mali dio obala Unutrašnjeg mora. A od tih sektora, koliko ih je prenapučeno mnoštvom tornjeva, kao što je to genovska obala129? Često se djelatnost jedne duge obale svodi na nekoliko sićušnih aktivnih luka koje su jako udaljene jedna od druge. Pred Dubrovnikom, otok Mezzo1*0, uzak i bez obrane, daje gradu dobar broj kapetana za velike trgovačke brodove. Potkraj stoljeća Perast1*1 ima 4.000 ljudi da fa lti (ili sposobnih da nose oružje), ali 50 brodova, od malih do velikih. Oslobođeni svih pristojbi, stanovnici Perasta zapravo imaju jedinu za daću, da osiguravaju dugi Kotorski zaljev kojem ulaz čuvaju za Veneciju: zahvaljujući njima coifo je sicurisstmo de mala gente. U Napuljskom kraljevstvu, zamislimo aktivni ali nenapadni život niza malih luka kao što su Salerno1*2 ili Amalfi1**, imena kojih su na glasu, ili pak na obali Kalabrije, kao što su S. Maffeo del Cilento1*'1, Amantea1*5, Viestris1*6 ili Peschici1*'’. Ova posljednja, koja je prema napuljskim ispravama iz Sommarijc aktivno središte brodogradnje, nije bez posla, utoliko više što ima klijentelu dubrovačkih graditelja: na njezinim plažama porinjaju 146
7, TAPISERIJE K OJE S U Z EM LJO PISN E KARTE, Delalji lijepih lopiserija iz muzeja u Beču, koje predstavljaju vojnu Karla V. Habsburgovca proliv Tunisa (1535), prema crtežima Flamanca Vermeуепо koji se nalazio u pralnji Karla V, Iznad je M a r de Beiveria i Španjolsko; sir. 113, more od Genove do Tunisa, M a r de Affnco el M a r de Italia.
8. B A R C E L O N SK A LUKA. S golom , dokle skico je kasnija, s počelka 1 7. sioljećo. Vidi se galija kako vuče jedan okrugli brod. Dolje je arsenal.
9. N A BO SPO RU. Crlež koji je izveo jedan talijanski zatočenik na kojem su prikazone dvije utvrde šio zapovijedaju tjesnacem. U gornjem je dijelu grafike crtež Analolije (Anadolu-Hissar), dolje, u prvom planu, crtež Rumelije u Europi (Roumeli-Hissar). (A.d.S. Mantova, G onzaga EXXII. 3, Busla 795, oko 15731.
U srcu Sredozemlja m ora i prim orja
se velike nave, kao u srpnju 1572. godine1'", jedna nava od 6.000 sahni ili 750 iona. Napučene ili nenapučene, te se pomorske zemlje prije svega smještaju prema sjeveru duž sredozemnih poluotoka; oslonjene su uglavnom o šumovita brda. Južni su lanci zbog suše uvijek bili prikraćeni za šume, pa dakle i za brodogradnju. Da nije bilo šuma, koje se iznimno nalaze nedaleko od Bejaie, bi li u 13. i 14. stoljeću bilo mornarice koju je Ibn Maldun upoznao kao još vrlo aktivnu? Zar smanjenje upravo šumskih rezervi Libanona nije zakočilo pomorski život sirijske obale? LI Alžir ne dolazi samo mornar iz inozemstva već i građevno drvo za brodove, unatoč iskorištavanju šuma iza Cherchella, a vesla stižu iz Marseillea. Za sve napredne pomorske svjetove, mogli bismo kazali, bilo po dokumentima (između ostalih, knjigovodstvenih izvoda arsenala, ako su sačuvani, kao što je slučaj u Livornu i Veneciji), bilo po predaji, ili po nekim spisima o nautičkom umijeću, odakle je stizalo građevno drvo. Dubrovnik, koji se, kao i Portugal, specijalizirao u gradnji teretnjaka, ide po drvo u šume hrasta lužnjaka na goru Gargano (kaže se i Sant’Angelo). To ih, bilježi jedan ugovor iz 1607l;W, čini nadmoćnima nad Portugalci ma koji bi također, kad bi raspolagali planinom kao što je Sant’Angelo. imali najljepše galijunc na svijetu. Turski su cciramusalisi građeni od velikog makljena, odličnog drveta koje se osobito dobro ponaša u vođil ,(1. Da bi galije dugo služile, moraju biti sastavljene od nekoliko vrsta drveta. ovisno o dijelu za koji je to drvo određeno: hrast, bor, tisovina, brijest, jela, bukva, orah1n ... Najbolja su se vesla izrađivala od drveta koje je dolazilo u Narbonu rijekom Aude i njezinim kanalom1Ч Ovdje bi nam mogao poslužiti dnevnik s putovanja jednog Dubrovčani na koji preko južne Italije, od travnja do kolovoza 16011'■*godine, traga za drvetom za sječu kako bi se obnovila jedna nava; ili pak isprave koje se odnose na sječu drveta u toskanskim šumama1" , prvo ustupljenih polom oduzetih Španjolcima; ili kupnja od strane Genove u Toskani1,s ili Barcelone u Napulju1*fi, premda Barcelona najviše upotrebljava hrast i bor s katalonskih Pireneja koji su na glasu kao izvrsno drvo za izradu galija1r . Ili pak možemo naći ugovore slične onom koji, sa Sommarijo/n, potpisuje Pier Loise Summonte fornitore dcllc galcrc regie (koje se grade u Napulju) — ugovor kojim se obvezuje da će se iz Kalabrije u Napulj otpremiti drvo koje je posječeno u šumama Nerticara, Ursomarsa. Altomontea, Sandonata, Policastrella118... Dakako, važna je cjelina, a ne iznimka. Nestašica drva koja se naslućuje čitajući mletačke ili španjolske isprave kao i iščezavanje šum skog pokrova, izrazito na Zapadu i sredozemnom središtu, i osobito na Siciliji i u Napulju (kamo je bio usmjeren veliki napor za gradnju 149
UDIO SKIïDINlï
brodova mornarice Filipa II). Nadasve nedostaje hrastovine od koje se izrađuje trup broda. Već od kraja 15. stoljeća ona postaje rijetka, i Venecija poduzima niz drakonskih mjera kako bi zaštitila od uništenja ono šio je još preostalo od hrastovih šum a1'19. Problem će za Mletačku Republiku biti još leži tijekom idućeg stoljeća. U Italiji je ipak ostalo još znatnih zaliha; ali tijekom cijeloga 16. stoljeća izvode se velike sječe. Pouzdano je da iščezavanje šumskog pokrova brzo napreduje: gora Sant’Angelo, na primjer, smatra se dragocjenom iznimkom. Turci po sjeduju još više: prostrane šume Crnoga i Mramornog mora i šume zaljeva Nikomedije (Ismil)150, gotovo nasuprot carigradskom arsenalu. Nakon Lepanta, Venecija se služi svim silama kod Lige da se, unatoč znatnoj vrijednosti koju predstavljaju, pogube svi turski zatvorenici koji išta znaju o pomorskom zanatu. Jer, kaže ona, Turčinu koji ima drveta i novca u izobilju, lako bi bilo obnoviti brodovlje, kad bi mogao rihaver li b o m in ixe,[. Samo su mu ljudi nenadomjestivi. Malo pomalo sredozemne su se mornarice navikle odlaziti daleko po ono što ne mogu naći u vlastitim šumama. U 16. stoljeću nordijsko drvo stiže u Sevillu brodovima prepunim dasaka i greda. Za gradnju Nepobjedive armade, Filip II. pokušao je u Poljskoj kupiti, a pouzdano se zna da je dao označili drveće za sječu i prijevoz. Čak se i Venecija na kraju pomirila s onim što je zakon nekoć strogo zabranjivao svim njezinim podanicima: kupovanje u inozemstvu, ne samo drveta već i brodskih trupova koje bi se potom osnaćivalo u Veneciji ili, čak kupova nje potpuno dovršenih brodova. Tako je, između 1590. i 1616. godine, u Veneciju stiglo jedanaest brodova iz Nizozemske, sedam s Patmosa, četiri s Crnog mora, jedan iz Carigrada, jedan iz Baskije i jedan s Gibraltara152. Nema sumnje, ta kriza drveta ne pruža glavno objašnjenje za razvoj pomorskih tehnika i ekonomija na Sredozemlju153. Ona nije strana smanjenju nosivosti brodova, poskupljenju gradnje i uspjehu nordijskih takmaca. Ali i drugi su faktori imali udjela, barem kretanje cijena i skupoća radne snage, jer sve nije moglo ovisiti o sirovini15,1. Uostalom, to što se u početku pomorski život uvijek znao organi zirati u blizini primorskih planina nije bilo samo radi njihovih šuma već i radi prednosti koju one na sjevernoj obali Sredozemlja pružaju, kao zaslonac s mnogim utočištima155 od nesmiljenog sjevernog vjetra, toga velikog neprijatelja sredozemne plovidbe. »Digni jedra uz mladi jugo ili stari sjevernjak«, kaže jedna poslovica s Egejskog mora156. S druge pak strane, te planine prirodno upravljaju svoje iseljavanje prema moru a zamamna vodena ravnica često je najbolji put od jedne do druge točke obale, pa čak i jedini p u t157. Tako dolazi do udruživanja pomorskog života i planinske ekonomije. Oni se međusobno prožimaju i nadopu njuju158. Iz toga nastaje onaj čudnovati spoj oranica, vrtova, voćnjaka, 150
U srcu Sredozemlja mora i prim orja
ribolova i pomorskog života. Na dalmatinskom otoku Mljetu, jedan putnik ukazuje na to kako je još i danas ljudski rad podijeljen između zemlje i ribolova159, kao i na susjednim dalmatinskim otocima. 1 na Pantellariji se ribolovu, vinogradima, voćnjacima pridružuje uzgoj jedne izvanredne vrste mazgi... Io je mudro životno pravilo koje je u sugla snosti sa starim pomorskim temeljima Sredozemlja koji su združivali mršava bogatstva zemlje s mršavim bogatstvima vode. Лко se to pravilo danas prekrši, gotovo uvijek izaziva dramu: grčki ribari u području Peliona koji se »sve više isključivo vezuju za more, moraju se odreći svoga vrta i svoje kolibe i preseliti obitelj u lučku četvrt«. Ali napustivši okvire svoga nekadašnjeg uravnoteženog života, povećat će redove morskih krivolovaca koji ribare samo dinamitom unatoč zabranama vlasti K’°. Jer samo more nije dovoljno bogato da nahrani čovjeka. Kao ni zemlja uostalom, u tim oskudnim planinama, i to je razlog znatne uloge koju su stara zemljoradnička sela igrala u ekonomskom razvoju susjednih obala. Ponad katalonskih voda, izdaleka vidimo sela s bijelim kućama među drvećem: baš ona održavaju prostrani terasasti masiv i nastavljaju svoja remek-djela hortikulture. Vrlo često tim selima na uzvisini odgovara jedno ribarsko selo u dnu. kadšto upola podignuto na vodi: Arenys de Mar ispod Arenysa de Mount; Caldetes ispod Lićvancresa, Cabrera ispod Cabrilsa161. Tako je na genovskoj obali gdje gornja stara sela vrlo često imaju svoju ribarsku lučicu (scala) na obali m ora162, a u čitavoj Italiji i drugdje takvih spojeva ima na stotine, uz uspinjanje i silaženje magarčića s jednoga kata na drugi. Jer primorsko je selo novijeg postanka i često je tvorevina zemljoradničkog sela za koje i dalje ostaje usko vezano. To selo nalazi svoje objašnjenje i razlog svoga postojanja u ekonomiji obalnih masiva, u zastrašujućoj skromnosti njihova života koju ni udruživanje dvaju sela ne uspijeva pretvoriti u obilje: u Rosasu ili San Feliu de Guixolsu, u Kataloniji, na obalama mora koje je ipak bogato ribom, bilo je još donedavno (1938) karakteristično vidjeti kako su neznatne količine živežnih namirnica koje su se proda vale na tržnici: pregršt povrća, četvrtina pileta16-5... Godine 1343. stanov nici Cassisa, ovaj puta mornari i gusari, smatrali su krivim svoje siro maštvo za to što su primorani »da trguju po moru i da love ribu uz veliku opasnost«164. Tako je iz siromaštva, golog i gotovo uvijek brdovitog zaleđa, rođeno stotinu sela sredozemne obale. M etro p o le
Ali pomorska sela, kao temeljne stanice, nišu dostatna da bi more pretvorila u područje puno života. Potrebna je nezamjenjiva pomoć jednog velikoga grada za nabavu lantina, platna za jedra, opreme, pakline, užadi i kapitala; jednoga grada s prodavaonicama, unajmite151
D DK) SRHDINI-
ljima brodova, agentima osiguravajućih društava i mnogim pomoćnim oblicima koje nudi urbana sredina. Bez Barcelone i bez sudjelovanja njezinih obrtnika, židovskih trgovaca, pa čak i pustolovnih vojhika i mnogih bogatstava četvrti Santa Maria del Mar, teško bi se mogao zamislili pomorski uzlet katalonske obale. Taj je uspjeh zahtijevao intervenciju, potporu imperijalizma velikog grada. U 11. stoljeću kata lonska se obala otvara pomorskom životu povijesno vidljivom. Ali nje zina ekspanzija počinje tek dva stoljeća kasnije samim poletom Barce lone. I'ada i još gotovo tri stoljeća, povorka lađa, iz lučica katalonske obale stalno je oživljavala svojim prom etanjem barcelonsku »plažu« gdje su pristajali, medu ostalim, i jedrenjaci s Baleara, uvijek pomalo supar nički brodovi iz Valencije, lovci na kitove iz Điskaje kao i stalni klijenti iz Marseillea i Italije. No kada Barcelona izgubi svoju nezavisnost nakon duge borbe s Ivanom Aragonskim i kada izgubi svoje slobode i, što je isto toliko važan dogadaj, dvadeset godina kasnije, 1492, kad gubi svoje Zidove, juderia-, i. napokon, kad se njezini kapitalisti počinju odricati rizičnih poslova i davali prednost redovitijim prihodima od Taula dc Canibil6S ili kupnji zemljišta u blizini grada, tada dolazi do nazadovanja velikog trgovačkog grada i katalonske obale vezane uz njegov život. I to u tolikoj mjeri da je katalonska trgovina gotovo nestala iz sredozemnog prostora i da su obalu Grofovije za ratova između dinastije Valois i 1labsburgovaca, bez njezina pružanja otpora, opustošili francuski gusa ri. a kasnije i alžirski, jednako opasni, koji su se gotovo za stalno utvrdili u nenaseljenim dijelovima ušća Ebra. lilogu Barcelone na katalonskoj obali igrali su Marseille, Genova i Dubrovnik u odnosu na male luke koje su ih okruživale. Događa se da metropola ne bude na obali koja o njoj ovisi166: takav je slučaj Venecije u odnosu na istarsku obalu, dalmatinsko primorje i daleke grčke otoke. To je slučaj i s Marseilleom koji, osim vreve svijeta s provansalskih obala koje su mu potpuno na raspolaganju, okuplja i većinu mornara s Rta Corse. Hi slučaj Genovc, koja upotrebljava dubrovačke trgovačke bro dove... Snaga privlačnih središta utoliko je shvatljivija što su pomorski narodi na Sredozemlju, kao i posvuda, skitnice spremne na seobu i iseljavanje. To vrijedi za sva vremena i za sve prostore. Godine 1461. mletački je senat zabrinut zbog nedostatka posada i nastoji se informi rati: pomorci »odlaze u Pišu... gdje su dobro plaćeni... na našu štetu i na ludu korist«. Mnogi pomorci bježe jer su u dugovima ili su im Cinque Sa vi i ili Signor de n o d e , tj. noćna mletačka milicija16"’, dosudili velike globe. Godine 1526. pravne su rasprave zaslužne što se sačuvalo knji govodstvo nave Santa Maria de Bogonal6H koja je plovila Atlantikom,boravila u Cadizu, uplovila u Lisabon i otok Sâo Tome prije nego što će stići do otoka Santo Domingo s teretom crnaca. Eto što nas udaljuje od 152
U srcu Sredozemlja
ra i primorja
Unutrašnjeg mora, ali među mannerosima i grumetesima, brodskim malima koji su na brodu, susreću se Grci, Tulonci, ljudi iz Lipara, sa Sicilije, Mallorce, iz Genove, Savone... Kakvo li susretište pustolovine! Svibnja 1532. u Ilaagu se žale da su mornari »uvijek spremni da promijene mjesto«, napuštaju Nizozemsku i Zeland i odlaze u Liibeckl(,\.. Godine 1604. jedna skupina mletačkih mornara, »ne mogavši više živjeti na lađama Republike zbog premalih plaća«, bježi u Firencu i u Livorno1 n. To je svakodnevna crna kronika. Tome pomažu okolnosti koje se nadovezuju jedna na drugu i promjene se očituju u velikim razmjerima.
Uspon i pad pom orskog života Te neprestane seobe objašnjavaju uglavnom dosta jednostavan život pomorskih sektora. Vezani za opći život mora, oni životare, umiru, ponovno se rađaju i aktiviraju prema poticajima toga općeg života. Još ćemo jedanput uzeti primjer Katalonije: kod njezina nastajanja jedan je vanjski poticaj imao velikog udjela. Upravo zahvaljujući pouka ma i naukovanju što su ga davali talijanski, genovski i pisanski useljenici počevši od 11. stoljeća, Katalonija je rođena za veliki pomorski život dva stoljeća prije slavnog doba Petra Velikog, Pere lo Gran. Л ono što velika povijest donese, to isto ona prije ili kasnije oduzima. Katalonska deka dencija, koja je zamjetna od 15. stoljeća, postoje očiglednom u 16. stoljeću. Njezin je pomorski život tada bio sveden na prijevoz barkova u smjeru Marscillea i Baleara. Rijetko bi kada neka nava stigla do Sardinije, Napulja1"’1 ili Sicilije, ili pak do afričkih utvrda. Na samom kraju 16. stoljeća, nekoliko putovanja ponovno će se poduzeli između Barcelone i egipatske Aleksandrije. Ali sve dotle na katalonskoj obali vlada takvo mrtvilo da je Filip II, kad je 1562. na velikom vijeću odlučio poduzeli veća pomorska naoružanja, morao poslati narudžbe u Italiju. A da bi pokušao oživjeti barcelonski arsenal, dovodi stručnjake iz brodogradilišta San Pier d ’Arena1"2 u Genovi. Ta nagla srozavanja, toliko česta u Sredozemlju, gdje su već mnogi pomorski narodi jedni drugima predali zublju, znače uglavnom ovo: siromašne ljudima, pomorske regije ne mogu dugo podnositi ono što zovemo razdobljem prosperiteta, naime rada i kvarenja. U većoj mjeri, pomorski je život proleterski život koji bogatstvo i njegova pratilja dokolica redovito kvare: jedan providur mletačke flote, kazao je 1583. godine da je pomorac poput ribe: ne može ostati dugo izvan vode a da se ne pokvariP i ... 1 čim se pojavi znak kvarenja, često ga iskorištavaju, a to se konkurencijom još i pogoršava. Prisutnost biskajskih balancrosci u luci 153
Ш Ж ) SHI-DINI-
Barcelone tijekom prvih godina 14. stoljeća rani je znak kvarenja ili te konkurencije. Isto je tako u okviru povijesti Genove, čemu pomaže umnožavanje teretnjaka i pomoraca Dubrovnika, u 16, stoljeću u službi Dominante. Ali to nečuveno bogatstvo sada iscrpljuje rasipne snage malog dubrovačkog svijeta s obalom od tek nekoliko kilometara, udvo stručenom nevelikim otocima. Između 1590. i 1600, dostajalo je neko liko incidenata pa da se izloži neprilici dotada snažni razvoj... To ne znači da s depresijskim razdobljima nestaje pomorski život u tim krajevima koji su samo dan prije bile povlašteni. On u njima drijema u obliku skromnog, gotovo neuništivog svagdašnjeg života. Tako su u 16. stoljeću, u smanjenoj vitalnosti, utihnule obale Sirije i Katalonije, u isto vrijeme kad opada aktivnost sicilskih, napuljskih, andaluzijskih, valencijanskih i majorkinih »brodovlja«. U odnosu na ovu posljednju cjelinu, veza je jasna između njezina slabljenja i razornog poleta berberskog gusarstva. Ona ipak i dalje živi i daje nam, više nego što se to čini iz naših uobičajenih izvora podataka, elemente aktivne obalne plovidbe. Ne izbijaju iz ništavila Alicante, Alméria, to staro pomorsko središte Palma de Mallorca, sve te brze gusarske fregate koje su krajem stoljeća bile elementima djelotvornih kršćanskih odmazdi. Tek nekoliko malih činjenica naznačuju taj tihi život u pozadini povijesti. Već je bilo riječi o lovcima na koralje Trapanija koji se, unatoč berberskom gusarenju, usuđuju ići sve do grebena afričke obale. Isprave iz francuskog konzulata u Tunisu, koji je osnovan 1574. godine, često spominju sicilske kao i male napuljske barke17T Naprotiv, zanimljivo je spomenuti odsutnost napuljskih lovaca na koralje, među ostalim, lovaca iz Torre del Greco, sa sprudova Sardinije gdje je njihova nazočnost bila uobičajena u 15. stoljeću. Jesu li postojali veliki razlozi za tu odsutnost? Možda i nisu, jer napuljskih barki ima i u Rimu, i u Civitavecchiji, i u Livornu, i u Genovi. Uz priobalje iberskoga juga prema sjevernoafričkim obalama sve također vrvi od jedrilica s jednim jedrom, barkova i brigantina. Jedna isprava iz 1567. godine upozorava na nazočnost valencijanskih pom o raca u Alžiru koji su došli onamo trgovati jer su slobodni175. Na kraju toga stoljeća i drugi Valencijanci se odaju pustolovnoj organizaciji bjegova zarobljenika iz tamnica u Alžiru. A njihov je izvještaj ljepši od najljepših Cervantesovih opisa176. Ukratko, prividna smrt jednoga pomorskog sektora samo je jedna promjena u ritmu njegova života. Naizmjence, on s obalne plovidbe prelazi na dugu plovidbu ili, ako hoćemo, iz života bez povijesti na povijesni život, izmičući gotovo potpuno našoj budnosti i radoznalosti svaki put kad se vraća svome mračnom postojanju. Sve se zbiva kao da 154
U srcu Sredozemlja mora i prim orja
se radi o jednom pravilnom zakonu, o samom životnom ciklusu naroda i mora.
3. O toci177 Sredozemni su otoci mnogo brojniji i mnogo važniji nego što se to obično pretpostavlja. Neki, koji su dovoljno prostrani, pravi su konti nenti u malom: Sardinija, Korzika, Sicilija, Cipar, Kreta, Rodos... Drugi, manji, sa susjednim otocima tvore arhipelage ili otočne obitelji. Bilo mali bilo veliki, značenje im je u tome što su neizbježna pristaništa duž morskih putova i što pružaju, međusobno ili ponekad između svojih obala i kontinenta, relativno mirne vode koje su nužne za plovidbu. Takav je na istoku egejski arhipelag, rasut po morskom prostoru u tolikoj mjeri da se s njime miješa,1'’8 ili pak u središnjem području Sredozemlja skupina otoka između Sicilije i Afrike; na sjeveru, jonski i dalmatinski otoci koji duž čitava balkanskog primorja povećavaju konvoj lađa sa zastavom svetog Marka na krmi. No bolje je reći da su to dvije flotile prije nego jedna: prva, u Jonskom moru, koja obuhvaća otoke Zante, Kefalleniju, Sainte-Maure i Krf; druga, na Jadranu, s ispreplete nim dalmatinskim otocima od Mljeta i Lastova na jugu sve do Kvarner skih otoka, Krka i Cresa, s Istrom u pozadini, na sjeveru. Između jonskog i dalmatinskog konvoja nalazi se dosta širok međuprostor koji obuhvaća negostoljubivu obalu Albanije i mali teritorij Dubrovnika. Ali redoslijed njihovih međustanica ide od Venecije do Krete i od Krete jedan veliki trgovački put vodi do Cipra i Sirije. Na velikoj liniji svoje moći, ovi su otoci nepomična flota Venecije. Na zapadu, otočne su skupine isto toliko važne. To su: u blizini Sicilije Stromboli, otoci pod vjetrom, Liparski otoci; još sjevernije nalazi se toskansko otočje gdje je Cosimo di Medici već sredinom 16. stoljeća na otoku Elba podigao tvrđavu Porto Ferraio; u vodama provansalskih obala, otoci Hyères, Zlatni otoci; zapadnije, sred goleme morske pu stoši, otočje Đaleara, Mallorca, Menorca, Ibiza — otok soli — i teško pristupačna hridina Formentera. Ta je skupina oduvijek bila presudno važna: čitav se jedan pomorski sektor vrti oko nje. Takvi su veliki i oni prilično veliki otoci. Nabrajati ostale, male i sićušne otoke (neki su i čuveni kao otočić Alger, otoci Venecije, Napulja ili Marseillea) bio bi uzaludan trud! Uistinu, ne postoji ni jedan dio obale koji se ne mrvi u otoke, otočiće i hridi179. Očistiti obale Sicilije od gusara koji vrebaju na dobru priliku ili se opskrbljuju pitkom vodom, kaže se u prepisci sicilskih potkraljeva: limpiar las islas, očistiti otoke, naime pretražiti sidrišta od nekoliko desetina otočića koja su i klasične točke zasjeda. 155
UDIO SUIvDlNI:
Iz o lira n i svjetovi?
Bili mali ili veliki, ti otoci svih oblika i dimenzija tvore’ jednu m eđusobno povezanu ljudsku sredinu, u istom omjeru ih pritišću slične sile koje ih smještaju istodobno jako unatrag i jako unaprijed u odnosu na opću povijest mora; koje ih dijele, često okrutno, između dvaju suprotnih polova, arhaizma i novitcta. Sardinija je tipičan primjer: unatoč svojim dimenzijama, ona pouz dano nema presudno značenje, štogod da su kazali tadašnji zemljopisci i sarđski Ijctopisci svih vremena. Da bi igrala veliku ulogu, previše je izgubljena u m om , predaleko od dodira koji bi je obogatili i koji. primjerice, povezuju Siciliju s Italijom i Afrikom. Brdovita, prekomjerno ispregradivana, zarobljena u svojoj bijedi18(J, ona živi isključivo od same sebe. kao kontinent sam za sebe, s vlastitim jezikom181, običajima, arhaičnim gospodarstvom, sveprisutnim pastirskim životom — onakvim kakav je. još u mnogim regijama, nekada poznavao Rim. Toliko se često isticao taj arhaizam otoka — arhaizam Sardinije i drugih otoka — njihova začudna moć da tijekom stoljeća sačuvaju starodrevne civilizacijske oblike ili mješavine njihova fo lklo ra , da je nepotrebno na tome dalje inzistiraii18-. Ali, istodobno, i nasuprot toj povučenosti, iznenada se tim otocima događa da. u slučaju promjene gospodara ili sreće, prihvate čitavu jednu novu stranu života i civilizacije; običaje, mode, čak i jezik, koje su sposobni pohranili i čuvali netaknute tijekom nekoliko stoljeća, ostajući tako žvim svjedočanstvom dokinutih revolucija. Jer »izoliranost« je relativna istina. Da ih more obavija i odvaja od ostalog dijela svijeta više od bilo koje druge sredine, istina je svaki puta kad se doista nadu izvan opsega pomorskog života. Ali kad u nj uđu i kad iz bilo kojeg razloga (razlozi su često vanjski ili proizvoljni) postanu jedna od karika, onda bivaju, naprotiv, aktivno umiješani u vanjski život i mnogo su manje odijeljeni od njega nego neke planine s kakvim neprohodnim klancem. Vratimo se primjeru Sardinije, koja je u srednjem vijeku bila u krugu utjecaja Piše, potom Genove, jer njezini su rudnici zlata bili vrijedni njihove koristoljubive skrbi. U 14. i 15. stoljeću, katalonska se ekspanzija u prolazu hvata za nju: u Algheru, na zapadnoj obali, još se i danas govori katalonski i učenjaci govore o zanimljivom hispanogotičkom graditeljstvu. U 16. stoljeću, a zacijelo i ranije, otok je prvi izvoznik sireva u Sredozemlju18^. Stoga, preko Cagliarija, dolazi u vezu s ostalim dijelom zapadnog svijeta i njegov se sir cavallo ili salso izvozi barkovima i galijunima u susjednu Italiju, Livorno, Genovu, Napulj, čak i u Marseille, unatoč ovdje prisutnim njegovim konkurentima: sirevima iz Milana ili Auvergnea, ili pak u Barcelonu. Jedan od načina uključivanja 156
U srcu Sredozemlja mora i prim orja
U živoi Sredozemlja bio je neprekidni pritisak berberskog gusarenja, u 16. stoljeću, koje nije uvijek odnosilo pobjedu: dolazilo je. ali vrlo rijetko, i do zarobljavanja gusara. Brojniji su Sardi, ribari ili priobalni stanovnici, koje otimaju Berberi i koji svake godine povećavaju redove nesretnih zarobljenika ili bogatih otpadnika u Alžiru. Sardinija, koju se opisuje kao gotovo nedostupnu, imala je, dakle, otvorene prozore prema van, tako da se s nje može kadšto, kao s kakve promatračnice, otkriti opća povijest Sredozemlja. Jedan je povjesničar. P. Amat di S. Filippo, pronašao cijene muslimanskog robija u Cagliariju u 16. stoljeću18'. Što nam one pokazuju? Njihov pad nakon 1580. godine koji, dakako, odgovara znatnom povećanju broja robova na tržištu Cagliarija. Jer prije 1580. godine na otoku se prodavalo tek nekoliko Berbera, koje bi na obalu izbacio brodolom ili bi u toku svojih pohoda otoku ostali medu stanovnicima185. Nakon 1580. godine, sužnji na javnoj dražbi drugog su podrijetla: dovođeni su kršćanskim gusarskim lađama, osobito laganim fregatama iz Almerije i Alicantea, a Cagliari im jc bio prikladno pristanište. Tako je Sardinija na svoj način bila dotak nuta lim preporodom aktivnog kršćanskog gusarenja, nekoj vrsti berberskog protugusarenja kojemu će Baleari, jug Španjolske, Napidj i Sicilija biti aktivna središta. Nema sumnje, možemo primijetili da je to više svjedočanstvo o Cagliariju nego o Sardiniji; da je Cagliari malo po strani i da gleda prema moru, a leda okreće ostalom dijelu otoka... To je istodobno točno i netočno: Cagliari je ipak sardski grad, vezan uz obližnju ravnicu, planine i cjelokupnost otoka. Nesiguran život Svi otoci imaju slične gradove, osjetljive na raspršeni život na moru i istodobno (barem zbog toga što održavaju izvoznu i uvoznu trgovinu) okrenute prema unutra, prema onoj strani koju povjesničar, vezan za tekstove velike povijesti, ne vidi na prvi pogled: njihov povučeni i nemirni život, njihovu biologiju u zatvorenu prostoru koju su prirodo slovci već odavno istaknuli186. Nema otoka koji ne posjeduje, osim svojih ljudskih neobičnosti, i svoje biljne i životinjske osobitosti koje će jednoga dana dijeliti s drugima. U svom opisu Cipra, koji je objavljen 1580. godine, R. P, Hstienne187(porijeklom, kako sam kaže, iz kraljevske kuće Lusignana) opisuje »osobite trave« i »mirise« otoka, bijeli opium, neku vrstu ača koji se jede »ukuhan sa šećerom«, oldcinum, koji služi za proizvodnju istoimenog likera, drvo zvano ciparskim, slično Šipku i koje cvjeta u grozdovima kao vinova loza i kojega cvjetovi kuhanjem daju narančastu otopinu koja služi za bojenje perčina kose kod plemića, »kakve obično vidimo«. Također ćemo se začuditi što sjemenke pamuka 157
иш о
sr e d in i;
pomiješane sa isjeckanom slamom služe kao hrana stoci. Napokon, koliko samo ljekovitog bilja! 1 m eđu zanimljivim životinjama, »goveda, magarci i divlje svinje« i one »vinogradske ptice« (svračci) koje se u tisućama barila odvoze u Veneciju ili u Rim, konzervirane u octu.. Ali ti zanimljivi izvori bogatstva nikad ne znače i obilje. Ni jedan otok nema osiguranu sutrašnjicu. Veliki problem svakog otoka, koji nije nikada bio riješen ili je bio slabo riješen, jest živjeti od vlastitih izvora, od svoga tla, voćnjaka i stada; a, ne mogavši to, otvoriti se prema van? Svi su oni, osim nekoliko iznimaka (osobito Sicilije), izgladnjeli svjetovi. Ekstreman slučaj su mletački otoci na Levantu: Krf180, Kreta189 ili Cipar u drugoj polovici stoljeća, koji su u stalnoj opasnosti od gladi. Za njih je prava katastrofa kada caramusalisi ne stignu na vrijeme s teretom žita za opskrbu iz Trakije i kad se iscrpe, u spremištima tvrđava, zalihe pšenice ili prosa. Uostalom, oko tih levantinskih otoka organizira se crna burza: odatle onaj silni nemar službenika koji se navodi u istragama. Siiuacija nije posvuda toliko nesigurna190. Ipak, Baleari jedva mogu izdržavati svoje trgovačke ili vojne gradove191. To više što je eksploatacija tla na njima slabo poticana: odstranjivanje kamenja na poljima Menorce, u ravnici iza Mahona, neće biti dovršeno prije 18. stoljeća192. Potrebno je dakle računati na uvoz žitarica, sa Sicilije, pa čak i iz Sjeverne Afrike. 1 na Malti je situacija neprilična. Unatoč brojnim povlasticama koje dopuštaju otoku da uvozi žito istodobno sa Sicilije i iz Francuske, Malta je uvijek u nevolji zbog opskrbe, i to u tolikoj mjeri da kad nastupi ljeto galije Vitezova pregledavaju lađe nakrcane žitom na izlasku iz sicilskih cciricalorcv. točno kao gusari iz Tripolija! Ugroženi glađu, otoci su ugroženi i od samoga mora koje je sredinom 16. stoljeća193 ratobornije nego ikad. Baleari, Korzika, Sicilija i Sardinija, govorimo li samo o onima koje dobro poznajemo, opkoljena su mjesta. Valja se neprestano braniti, graditi stražarske kule, uvijek iznova podizati utvrde, opskrbljivati ih topništvom, bilo da se šalju gotovi lopovi ili da se taliocima povjeri briga oko proizvodnje na licu mjesta, prema jednostavnim postupcima ljevača zvona194... I, napokon, u njih smjestiti posade i pojačanja duž morskih obala, čim nastupi lijepo vrijeme i s njime sezona operacija. Za Španjolsku nije, dakle, mali problem držati Sardiniju, pa čak i osigurati si tako bliz otok kao što je Menorca193. Karlo V. Habsburški, nakon pljačkanja Mahona, 1535. godine, pomišljao je, predviđajući nove opasnosti, na običnu evakuaciju stanovništva Menorce na veliki Balear196. Slučaj otoka Elbe u toskanskom otočju nije ništa manje tragičan. U 16. stoljeću, okrutno iznenađen naletom berberskog gusarenja postao je morskom granicom koju je neprestano napadao neprijatelj. Ti se priobalni gradovi — shvatimo pod tim velika primorska sela — sami od sebe raspadaju. Stanovništvo je 158
U srcu Sredozemlja mora i prim orja
moralo bježati u planine u unutrašnjost sve do onoga dana kad je Cosimo đi Medici 1548. godine poduzeo utvrđivanje Porta Ferraija. Te slabosti objašnjavaju siromaštvo povijesti koja se nastanjuje sred svih tih otoka, pa čak i onih najbogatijih. I još više na ovima drugim, na Korzici i Sardiniji, gdje smo već istaknuli pobjedu primitivnog pastirskog gospodarstva, u visokim predjelima Cipra gdje se, kao i u kretskim planinama, pružaju najkarakterističnijc no m a n ’s lands, uto čišta siromaha, razbojnika, izopćenika... Na što nailazimo unutar Sicilije, i to bogate Sicilije? Zemlja bez cesta, rijeke bez mostova, oskudan uzgoj stoke, a stada su toliko slabe kvalitete da će, u 17. stoljeću, trebali dovoditi ovce iz Sjeverne Afrike da ih se poboljša197. Na putovim a velike povijesti Nestalan, skučen i ugrožen život, usud je otoka. I njihov intimni život, ako ćemo pravo. Ali njihov vanjski živol, uloga koju igraju na pozornici povijesti toliko je velika da se ne bi mogla očekivati od zapravo bijednih svjetova. Naime, velika povijest završava često na otocima. Možda bi bilo pravednije kazati da sc ona njima služi. U predaji kultura, pogledajmo ulogu otoka kao međustanica: šećerna trska, koja dolazi iz Indije u Egipat, prelazi iz Egipta na Cipar u 10. stoljeću; sa Cipra uskoro stiže na Siciliju, i to u 11. stoljeću; sa Sicilije putuje prema Zapadu; Henrik Pomorac odlazi tamo po nju kako bi je prenio na Madeiru koja postaje prvim »otokom šećera« na Atlantiku; s Madeire ta je kultura uskoro dospjela do Azora, Kanarskih otoka, otoka Zelenog rta, potom preko oceana do američkog kopna. Ista je uloga otočnih postaja u putu svilarstva i, općenito u većini kulturnih zračenja, od kojih su neka vrlo složena! Zar raskošni dvor Lusignanaca na Cipru ne širi u 15. stoljeću prema Zapadu mode, koje su došle sporije negoli svjetlost nekih zvijez da na naš planet iz stare i prastare Kine dinastije T’ang? Obuća sa zavrnutim vrhom, visoke poculice koje obilježavaju tako dobro jedno razdoblje naše povijesti da je dovoljno spomenuti pomalo ludu Francu sku Karla VI. i Divne trenutke vojvode od Веггуја, a sve je to nekoć značilo užitak Kinezima 5. stoljeća... I upravo je od ciparskih kraljeva Zapad primio to daleko naslijeđe198! Treba li se tomu čuditi? Na putu velikih pomorskih putova, otoci sudjeluju u velikim odnosima. Jedan isječak velike povijesti pridodaje se njihovu običnom postojanju. Gospodarstvo im redovito zbog toga snosi posljedice jer je nesposobno da se odupre određenim poticajima; koliko je otoka bilo tako preplavljeno stranim kulturama koje su imale smisao svoga postojanja tek u odnosu na sredozemno pa i svjetsko tržište! Te kulture, koje su stvorene za izvoz, redovito ugrožavaju 159
U D IO SRI-DIN1-:
ravnotežu otočnog života: često su odgovorne za prijetnje gladu, o kojima je već bilo riječi. To se posve jasno vidi na proširenom prirrijeni otoka »atlantskog Sredozemlja«: Madeire, Kanarskih otoka i Sâo Toméa, koji su svi doslovce opustošeni monokulturom šećerne trske, kao što će kasnije biti sjeveroistočni kolonijalni Brazil. Madeira, koja je u po četku bila otok drveia, brzo gubi najveći dio svoga Šumskog pokrivača zbog mlinova za šećer i njihovih potreba za gorivom. Л ta se revolucija odvija isključivo u korist Europe koja traži taj dragocjeni proizvod, a ne u korist samih otočana. Jer sa šećernom trskom opće je zlo u tome što tamo gdje ona zauzima tlo, onemogućava svaku dodatnu kulturu i ograničava prostor prehrambenih kultura. Rušiteljica stare ravnoteže, ta je pridošlica utoliko opasnija što je potpomaže moćni kapitalizam koji je u 16. stoljeću pristigao sa svih obzorja, iz Italije, Lisabona ili Antwerpena. Ništa mu ne odolijeva. Otočni su narodi uglavnom slabo podnijeli to vitalno iscrpljivanje; na Kanarskim otocima šećer je, jednako kao i okrutnost prvih osvajača, sigurno bio odgovoran za nestanak autohto nih domorodaca. Gvanča. I, napokon, upravo je šećer nametnuo rješe nje robovske radne snage, ropstvo Berbera s afričke obale koje su otimali kršćanski gusari s Kanarskih otoka i, nadasve, ropstvo crnaca iz Gvineje i Angole koji će sredinom stoljeća, zbog šećera, dospjeti na obale velikog američkog kontinenta. To su oceanski primjeri. Ali ima dovoljno i strogo sredozemnih primjera. Pogledajmo osvajačku kulturu pšenice na Siciliji; barem do 1590. godine, ako ne i kasnije, Sicilija je Kanada ili Argentina zapadnog svijeta Unutrašnjeg mora. Na otoku Chiosu takav je slučaj bio s mastikom, tom smolom i tim pićem 199. Na Cipru, pamuk, vinova loza i šećer200. Na Kreti i Krlii, vinova loza201. Na Djerbi, maslinici. Toliko kultura nametnutih izvana, stranih i često štetnih po ono što bi Nijemci nazvali Volksivirtschafl. Na Cipru će se to dokazati 1572. godine kad ga Turci preotmu od Venecije. Bogatstvo otoka u vrijeme Republike, osim vinograda, bile su plantaže pamuka i polja šećerne trske. Bogatstvo, ali kakvo bogatstvo? Bogatstvo genovske i mletačke aristokracije čije stare i raskošne kuće još i danas možemo vidjeti u starom dijelu Nikozije. A ne bogatstvo domorodaca, odnosno pravoslavnih Grka. Upravo stoga tursko osvaja nje raspaljuje socijalnu revoluciju: jedan engleski pomorac to nam iznosi u svom zanimljivom svjedočenju iz 1595. godine. Neki trgovac sa Cipra ispričao mu je povijest otoka pokazujući mu ruševine palača bivših genovskih i mletačkih gospodara koje je Turčin poklao po zasluženoj kazni, kaže naš svjedok, zbog njihove nevjerojatne pljačke njihovih seljaka202. Uostalom, u samom trenutku velike nevolje, Mlečani su osjetili da su ih Grci sa sela i iz gradova napustili. Za turskog napada na Nikoziju, 1570. godine, »stanovnici svih staleža... gotovo su svi ostali kod 16 0
U sien Sredozemlja mora i primorja
kuće spavati-04«. Istina je da je odlazak Mlečana bio popraćen padom izvoza predenog ili sirovog pamuka, i tako izrazitim propadanjem vinograda da će Venecija pristati na to da se otkupe dragocjene mješine koje služe u proizvodnji vina, a postale su na otoku nekorisne. No treba li zbog toga govoriti o sutonu Cipra? Ništa ne kazuje da je turska dominacija značila i pad standarda stanovnika na tom otoku-01. Kreta i Krf pružaju nam građu za slična razmišljanja. Kao i na Cipru, i na njima možemo zamisliti krajolik koji je obradio čovjek u korist vinove loze, to jest grožđica i vina zvanog malvazija. Na Krfu, vinova je loza napustila planine i brežuljke i zauzela ravnice,pianurc, koje je lakše obrađivati205. Istisnula je žito u svoju korist; no. u tim su isključivim kulturama moguće krize hiperproizvodnje i slabe prodaje. Na Kreti, 1584. godine, vinogradi se po naredbi čupaju uz povike bijesa koje možemo zamisliti. Žrtve idu tako daleko da izjavljuju da će im »biti svejedno jesu li podanici Republike ili Turčina«200. Dakako, ta »koloni jalna« ekonomija ima očito svoje uspjehe i promašaje. Potrebni su povoljni uvjeti da bi sustav koji obuhvaća vinogradare, zemljoposjed nike, pomorce, trgovce i daleke potrošače funkcionirao u potpunosti. Naime, vino i grožđe predmet su jedne stare trgovine širokog dometa. I samoj se Engleskoj sviđa ovo vino malvazija, luksuzna trgovačka roba koja u društvu 16. stoljeća igra ulogu kakvu u našem društvu danas igra Porto. »Toliko je bio ganut i utučen«, kaže Bandello o jednom svom liku iz Novela, »da mu je išla potražiti čašu malvazije«. Posljednji primjer monokulture je Djerba, južno od tuniske obale. Kao što su mletački otoci otoci vina, tako je Djerba otok ulja. Pod slabo razjašnjenim uvjetima, dok je kontinentalni Tunis izgubio svoje šume maslinika, koje su toliko bile rasprostranjene u rimsko doba, Djerba je svoju sačuvala. A to sačuvano bogatstvo još je i u 16. stoljeću od osobitog značenja20"'. Djerba je postala oaza ulja sred tuniskih i tripolitanskih zemalja koje su bile uglavnom, i pogotovu prema jugu, područje upal jenog maslaca. Bilo je to i izvrsno jeftino ulje, dobro za svaku namjenu, pa i za obradu plahta i tkanina, ulje koje se lako izvozilo, kako je zapazio Leon Afrikanac početkom 16. stoljeća. Nakon 1590. godine, Englezi dolaze upravo u Djerbu po ulje koje im je dotad isporučivala Španjolska. Ali zemljopis ne poznaje Djerbu samo kao niski otok, s kanalima gdje su plime znatne208, a velika povijest tek bojno polje na kojem su se 1510, 1520. i 1560. godine odvijale bitke. Ipak, u posljednjim i najvažnijim bitkama, ulje je igralo svoju ulogu. Kršćanska se flota zaustavila na Djerbi jer se nije mogla domoći Tripolija. Što ju je tu iznenadila armada Piali-paše, o čijem je primicanju, međutim, bila obaviještena, dogodilo se stoga što su se kršćanske lađe bile zadržale 161
14 ) io sm-:i)iNi-:
krcajući trgovačku robu, osobito ulje. Л to je nakon velike nesreće i utvrđeno izvještajem visitadora Quiroge209. * Pa ipak, kad otoci nemaju za otkup previše razornu m onokulturu, te su opsežne djelatnosti njihovo osnovno bogatstvo, barem ukoliko osiguravaju ono što je neophodno za život. S pravom zaslužuju svoju reputaciju, lbiza je otok soli: sol s Naxosa jednako je glasovita kao i njegova »bijela vina i ružica«210; Elba je otok željeza. Je li potrebno spominjali Tabarku, otok koralja, leno porodice Lomellini i, uostalom, otok s brojnim djelatnostima (izvoz pšenice, kože, otkup zarobljenika koji na njemu nalaze utočište)? Ili, pak glasovite ribolove Galite, na sjevernoalričkoj obali? Ili ribolove dalmatinskog otoka Lastova kojemu znaju izmaknuli jata sardina, kaže se u jednoj ispravi iz 1588. godine, jer su se jednog lijepog dana preselila prema hridini Palagruže21J? Rodos nalazi rješenje u samom svom položaju koji mu, u doba Vitezova, potom i u doba Turaka, nakon 1522. godine, osigurava »premoć nad ostalim otocima i poklonstvo čitavog Sredozemlja«212. Patmos, u Arhipelagu, u nedostatku boljeg, hrani »najopakije ljude od svih otočana nakon onih sa Samosa« i živi isključivo od pljačke »kršćana kao i Turaka«214.
O to č n i iseljen ici
Ali, najuobičajeniji način da se otoci pomiješaju sa svijetom jest da organiziraju vlastito iseljavanje. Svi otoci (kao i sve planine, mnogi su sredozemni otoci, uostalom, planine) izvoznici su ljudi21L Sjetimo se, a da se na to više ne vraćamo, grčkih seoba koje pogađaju cijeli Arhipelag, uključujući i veliki otok Kretu. Ipak možemo posumnjali da su imale toliki opseg, u 16. stoljeću, kao na Korzici, otoku iseljenika u pravom smislu riječi. Prebogata ljudima u odnosu na svoje izvore bogatstva, Korzika se iseljava u svim smjerovima i zacijelo nema jednog sredozemnog zbivanja u koje Korzikanac nije umiješan21*5. Korzikanaca ima čak i u Genovi, unatoč mrskoj Dominanti, jer treba živjeti. Ima ih i u Veneciji. Već u 15. stoljeću odlaze raditi u zemlje toskanske Maremme; u 16. stoljeću, seljaci iz Niola, koji Genova uznemirava. naselit će te talijanske zemlje groznice, pa čak i Sardiniju gdje se često bogate210. Mnogo ih je u Rimu, neki su se namjestili kao trgovci stokom21", a njihovi barkovi dolaze u rimsku luku Tibra, Civitavecchiju i Livorno21н. Korzički iseljenici vrve Alžirom, osobito Capocorsini. Kada Sampiero, u srpnju 1562, prolazi gradom prilikom svoga dramatičnog putovanja koje ga je odvelo sve do Carigrada, njegovi zemljaci hrle u luku da ga pozdrave kao »svoga kralja«. Tako kaže jedan genovski izvještaj219. Je li, međutim, bilo potrebno da taj Sampiero, koji je bio 162
U srcu Sredozemlja mora i primorja
neprijatelj Genovc i prijatelj Francuske, prošeci pomoć od sultana za svoje zemljake, bude omiljen i voljen od svojih! Tko su ti Korzikanci iz Alžira? Neki su robijaši, drugi su pomorci i trgovci i trguju u luci. Mnogi su se zastalno nastanili medu bogatim odmetnicima u gradu: neće li Hasan Corso biti jedan od »kraljeva« /Vizira? Oko 1568. godine, jedan španjolski izvještaj220 spominje 6.000 korzičkih odmetnika od njih ukupno 10.000 u Alžiru. Grad je krcat korzičkim posrednicima, uspješnim agentima za otkup zarobljenika, prema svjedočenju genovskih isprava, ali i službenih agenata stranih sila. Takav je onaj zagonetni Francisco Gasparo Corso koji, u načelu, živi u Valenciji a tijekom godine 1569. namješta se u Alžiru kamo ga je otpravio potkralj Valencije. Tu on pregovara s Euldj-Alijcm i u vrlo kritičnom trenutku granadskog rata pokušava ga uvjerili o najboljim namjerama Katoličkog kralja. Tko se zapravo krije pod lim imenom koje gotovo da i nije ime? Znamo da stalno putuje između Valencije i Alžira s jednim brigantinom i dopuštenom trgovačkom robom, naime onom koja nije »krijumčarena« i koju zabranjuje španjolski zakon: sol, željezo, salitra, barut, vesla, oružje... Jedan mu je brat u Alžiru, drugi ili više njih u Marseilleu, jedan u Kartagi, tako da njegovo dopisivanje s njima obuh vaća čitavo zapadno Sredozemlje. Dodajmo, kako bismo sve još više zamrsili, da jednim spisom propisno sastavljenim pred improviziranim bilježnikom u robijašnici Alžira, jedan španjolski zarobljenik optužuje Gaspara Corsa da se odao krijumčarenju i da je dvostruki agent221... Ne pokušavajući rasvijetliti taj mali problem, istaknimo raspršenost ove čudnovate otočne obitelji po Sredozemlju. Drugi se Korzikanci nalaze u Carigradu, Sevilli i Valenciji. Ali. u 16. stoljeću, kao i danas, njihov je odabrani grad Marseille, gotovo polukorzički grad, ostanemo li u njegovoj luci, onakvoj kakvu je oživljavaju isprave kojima raspolažemo222. Odgovornost za to iseljavanje zacijelo ne treba ni pripisati ni oduzeti genovskim gospodarima otoka. U 16. stoljeću je činjenica da Korzikanci slabo podnose vladavinu Genovc očigledna. Bio taj sud ispravno zasnovan ili ne, nikako nije uvjerljivo optužiti za sva zla francuske spletke i zlato dinastije Valois. Daleko smo od pomisli da niječemo vezu otoka s Francuskom, da odbacimo tolika suglasna miš ljenja, ponovljena slanja emisara, fregata, baruta pa i novca. Francuska na Korzici vodi istu igru koju, sa svoje strane, vodi Cosimo di Medici s mnogo više smislenosti u zamislima i s mnogo više sredstava, ali s manje sreće. I (to je važnost ove rasprave i to nas vraća našem predmetu) ako francuska politika lako podiže narod korzičkih planina, a da to gotovo i ne želi, manje je to zbog unaprijed smišljenih planova, a više zbog životne veze između tadašnje Francuske bogate prostorom i jednog 163
Ш Ж ) SREDINU
otoka prebogatog ljudima. Francuska je otvorena prem a korzičkom iseljavanju kao najprostranije i najplodnije polje ekspanzije, dok je Italija prenaseljena a Korziku smatra, naprotiv, zemljom koju treba kolonizirati u svoju korist. A da ne računamo prednost koju imaju Korzikanci od djelotvorne zaštite na moru koju im pruža Vrlo Kršćanski kralj. Naseljeni u Marseilleu, oni postaju podanicima francuskog kralja i, kao takvi, sudjeluju u razvoju grada nakon 1570-ih godina. Zar u 17. stoljeću ne nalazimo Korzikance namještene u Bastion de Franceu, nasuprot Tabarke, genovskog otoka Lomellinija, na primorju koje jedna njihova isprava naziva la costa chcguardano li Francesi in Barberia22i'? Zanimljivo je, uosta lom, da na toj obali lovaca na koralje Korzikanci susreću svog neprijate lja, D ominantu, u obliku utvrde Tabarka pred kojom je vjerojatno poginuo Sanson Napollon pokušavši je osvojiti u svibnju 1633. I o to c i k o je n e o k ru ž u je m o re
Postoje li u tom pretjerano pregrađenom sredozemnom svijetu, u kojem osvajanje tla ostavlja velike praznine, a da ne računamo morske praznine, i drugi otoci osim ovih pravih? Drugi svjetovi prilično strogo izolirani, gotovo otoci — ta riječ ima evokativnu moć — kao što je Grčka ili neka druga područja koja, zatvorena kopnenim zidinama, doista nemaju drugog izlaza osim mora? Zar Napuljsko kraljevstvo, prema sjeveru zatvoreno planinskim lancem koji tvori njegovu granicu s Ri mom, nije u tom smislu otok? Postoji, ubilježen u naše priručnike, >»olok« Magreba, Djezirat el Mogbreb, otok zaiazećeg sunca, između oceana, Sredozemlja, Sirtskog mora i Sahare. To je svijet naglih prom jena, kao što je na to upozorio Emile-Félix Gautier. Za lombardijsku zemlju reći ćemo da je, na svoj način, kontinen talni otok između Alpa i Apenina, između rustičnog Pijemonta i polubizantskog područja Venecije. Tek malo pretjerujući, reći ćemo da je čitav niz rubnih otoka (Portugal, Andaluzija, Valencija i Katalonija) preko Kastilije povezan s iberskom masom. Pogledajmo koliko je Katalonija, koja je otvorena prema moru, spremna da se orijentira prema vjetrovima povijesti, čas prema Francuskoj, u doba Karolinga, i, kasnije, u doba trubadura i dvorova ljubavi; čas prema Sredozemlju, u 13, 14. i 15. stoljeću; i, napokon, u 18. stoljeću, prema oskudnim i još neindustrijaliziranim zemljama Poluotoka... što se tiče same Španjolske, Maurice Legendre idc tako daleko da je naziva »više od otoka«, hoteći time pokazali njezinu nepristupačnost i nepopravljivu osobitost. Na drugom kraju Sredozemlja, prema istoku, nalazi se još jedan otok, Sirija, stanica između mora i pustinje. Dalje od nje sve se osipa; 164
U srcu Sred o ze m lja m o r a i p r im o r ja
ljudi, tehnike, imperijalizmi, civilizacije i religije. Ona je raznosila no sredozemnom svijetu istodobno abecedu, umijeće obrade stakla gri mizno bojenje tkanina, tajne dry-farminga (u doba Feničana) Rimu zatim Bizantu, davala je careve; nekoć su njezini brodovi vladali leničkim morem, prvim ili gotovo prvim morem svih Sredozemlja povijesti i naposljetku, 1516. godine — kao i 634. — jer se osvajački islam (Arapi u 7. stoljeću i 1 urci u 16) domogao toga presudno važnog svijeta, taj se svijet izdiže na razinu velike sredozemne povijesti. Nema sumnje da u toj igri zlorabimo ideju o otočnosti. Ali to nam pomaže da je objasnimo. Sredozemne su zemlje zbirke područja izoli ranih jedno od drugoga2- k o j a se ipak međusobno traže: stoga između njih postoji, unatoč danima hoda ili plovidbe koji ih dijele, neprestano odlaženje i dolaženje, što je olakšano nomadskim načinom života ljudi. No kontakti koje oni uspostavljaju su kao električna pražnjenja, žestoka i isprekidana. O tom sredozemnom životu povijest se otoka pokazuje, kao kakve uvećane slike, najsvjetlijim načinom objašnjenja. Ona nam možda pruža mogućnost da bolje shvatimo zbog čega je svaka sredo zemna pokrajina mogla sačuvati nepovratnu osobitost, jedan lako sna žan regionalni miris usred izvanredne mješavine rasa, religija, običaja i civilizacija.
Poluotoci Život Sredozemlja na svoj put ne povlači samo fragmente kopna kao što su otoci i uski pojasevi obale. On se odražava čak u dubini kontinenta. Bez napora miješa u svome postojanju svjetove okrenule prema njemu i osobito one prostrane blokove zemlje kakvi su poluotoci. To više što ih, uvučeni među njihove mase, morski prostori ograničuju upravo na njihovim krajnje razvijenim stranama. Poluotoci tvore isto toliko autonomnih kontinenata: Iberski poluotok, Italija, Balkanski poluotok, Mala Azija i Sjeverna Afrika, koja je prividno slabo oslobođena afričke cjeline, ali je od nje odvojena širinom Sahare. Ono što je Théobald Fischer bio rekao za Iberiju (»Ona je svijet sam za sebe«), vrijedi i za sve ostale poluotoke, koji se međusobno daju usporediti, i koji su sazdani od istih materijala, sveprisutnih planina, visoravni, ravnica, primorskih vijenaca i nizova otoka. Podudarnosti se uspostav ljaju same od sebe između njihovih krajolika kao i između njihovog načina života. S tim riječima o Sredozemlju, sredozemnoj klimi i nebu, javljaju se blistave slike: sve se odnose na te velike kopnene blokove više ili manje opredijeljene, ali ipak sve opredijeljene prema moru. Upravo preko tih zemalja, Italije i, osobito, Španjolske, putnici sa Zapada redovito su dolazili u dodir s Unutrašnjim morem. I nema sumnje, 165
U D IO SHHDINH
pogreška je upravo u tome što se pod dojmom prvih slika vide tek ovi privilegirani svjetovi, kao da su oni sami za sebe čitavo Sredozemlje. Najvećim dijelom da, ali ne i svi. Jer od jednog do drugog poluotoka nižu se zemlje koje spajaju: na Lyonskom zaljevu su Donji Languedoc i Donja Rhôna, prava Nizozem ska; na Jadranu, Donja Emilija i pokrajine Venecija; istočnije, sjeverno od Crnog mora, zemlje su bez šuma i gole, a sežu od ušća Dunava do ruba Kavkaza; na kraju, prema jugu, veoma dugi pojas slijepih obala gdje jc teško pristati, a proteže se od južne Sirije do tuniskog Gabèsa i Djerbe, dugo i siromašno lice jednog stranog svijeta na Unutrašnjem moru. Ipak. poluotoci su dio sredozemnog prostora koji je najbogatiji ljudima i mogućnostima. Oni su bića od presudne važnosti koja su uvijek vodila igru. skupljači snage, a zatim svaki za sebe i rasipnici te snage. Gotovo da su ličnosti, preuzmemo Ii Micheletove riječi o Fran cuskoj. ali ličnosti koje su više ili manje svjesne samih sebe. Njihovo je jedinstvo očigledno; one, međutim, nisu međusobno povezane niti imaju povjerenja u sebe, kao što je imala Francuska za dinastije Valois, ni žestinu pristupa političkoj i nacionalnoj strasti: kao i 1540. godine, kad je s vlasti uklonjen Montmorency, pristaša suradnje s Habsburgovcima-2-'1; ili kao za duge krize od 1570. do 1572. godine koju je bez raspleta zaustavila Bartolomejska noć; ili još bolje, potkraj stoljeća, jedna druga kriza koja je prouzrokovala nagli uspjeh Henrika IV. Ali možda to jedinstvo poluotoka, obilježeno prirodom, ljudi nisu željeli istom strašću kao nešto umjetnije jedinstvo Francuske? Postoji također očiti španjolski nacionalizam. Upravo je on 1559godine uklonio s glavnih položaja nešpanjolske savjetnike Filipa II. On je taj koji nadahnjuje toliko puta ponavljane sudove o tadašnjim Fran cuzima. kojima se nikada ne može vjerovati jer su svadljivci, cjepidlake, pri prvom neuspjehu se obeshrabre, ali se ogorčeno vraćaju svojim porazima i popuštanju. Ne možemo reći da je taj španjolski nacionali zam homogen ili uvelike izražen. Tek malo pomalo, kad se slavne godine naslažu jedna na drugu, španjolski će se nacionalizam očitovati, naći će svoje leme i uhvatiti se za iluziju carske ideje. U tom složenom obliku, neće se razviti u doba Karla V. Habsburškog ili Filipa II, tih graditelja, već kasno u 17. stoljeću kada imperij propada, u doba kralja »planeta«, Filipa IV. i njegova savjetnika, grofa vojvode Olivarèsa, u doba Velâsqueza, Lope de Vege i Calderona. U Italiji ništa nije međusobno povezano. Ipak se i u njoj javlja nepobitni nacionalizam, ili barem ponos na talijanstvo, s uvjerenjem svakog Talijana da pripada najciviliziranijem svijetu i najslavnijoj prošlo sti. A je li sadašnjost bijedna? »Po cijeli se dan ponavlja kako su Španjolci i Portugalci otkrili Novi svijet, dok smo im mi, Talijani, prvi otvorili put«. 16 6
U srcu Sredozemlja mora i primorja
piše Bandello na početku jedne svoje n o v e l e t Povjesničar di Tocco u tančine je nabrojio pritužbe i ogorčenje koje kod domoljubnih Talijana izaziva (prijevremeno) okončanje sloboda na Poluotoku nakon spora zuma u Cateau-Cambrésisu i nepobitne pobjede Španjolaca22". Kako zaboraviti tolike snove o jedinstvu, strasne uzvike Machiavellija i Guicciardinija, koji cjelovito prikazuje talijansku prošlost u godinama koje je proživio228? Ma koliko da su raspršeni, to su pouzdani znakovi nacionalizma i jedinstva. Jedan od tih znakova, pa i važniji (jer politika nije najhitnija u tim međusobno povezanim sudbinama), jest polet loskanskog jezika. Kao i kastilijskog, koji se širi u 16. stoljeću čitavim Iberskim poluotokom. On postaje jezik književnog izraza kojim se služe aragonski književnici već od vremena Karla V. 1 upravo je na kastilijskom jedan plemeniti Aragonac. suvremenik Filipa II, napisao svoju računsku knjigu227 Taj jezik dopire čak i do lisabonskih književnih krugova, u slavno doba Camocnsa. Usvajaju ga istodobno i visoke klase čitave Španjolske povlačeći za sobom, uz kastilijske književne teme, i njene vjerske teme kao i njene kultne oblike; zanimljiva je priča svetog Izidora, seljaka sveca iz Madrida, koji je išao čak u Kataloniju da svrgne s prijestolja stare svece seljačke pobožnosti, svetog Abdona i svetog Sennea, zaštitnike mnogih bra tovština. Njihovi su se kipovi još uvijek nalazili u svakoj staroj crkvi, ali ih katalonski seljaci napuštaju od l 7. stoljeća u korist priđošlice2*0. Eto što privlači pozornost na međusobnu povezanost povijesnih prostora koji su zaštićeni pregradama poluotoka. Te pregrade nisu nepremostive i nije riječ o onim »električnim« granicama koje je Ramon Fernandez zamišljao nekoć oko Španjolske. Takve granice nisu nikada postojale ni na Pirenejima, ni u Alpama, također ni na Dunavu ili na Balkanu, ili u armenskim planinama, području cesta i etničkih miješanja ili u planinama Taurusa, Atlasa ili Sahare, južno od Male Afrike. Ipak. istina je da su poluotoci sa strane kontinenta, od kojeg su jasno odvojeni, obrubljeni preprekama koje ometaju razmjene i odnose. A to je važno. Parafrazirajući Metternichove riječi, Augustin Renaudet kazao je o Italiji 16. stoljeća, raskomadanoj i neodređenoj u svojim obrisima (barem sa strane Pijemonta), da je tek zemljopisni pojam2*1. Ali zar je zemljopisni pojam baš tako malo? To je nacrt jedne povijesne cjeline koju su pritiskala i preko nje lako prelazila ista velika zbivanja koja su. na neki način, bila zarobljenici toga prostora, spotičući se o prepreku njegovih granica a da je nisu uvijek mogla svladati. Gioacchino Volpe smatra da je to ono što otprilike treba shvatiti kada je riječ o talijanskom jedinstvu. Ista je stvar s Iberijom, drama muslimanskog osvajanja i rekonkviste, drama u središtu njezina života ostala je tijekom sedam stoljeća ograničena unutar njezinih granica. Ona 167
111)10 SRIîDINIî
je ostvarila najvažniji dio njezina jedinstva i učinila je sposobnom da preobrazi ono što je bilo posuđeno od drugih; sposobnom da od Europe preuzme gotiku ali da je i preoptereti kićenostima plateresknog stila i mudejarske umjetnosti; potom da se domogne baroka iz kojeg izvlači churrigucrismo. Jednako kao što mu je Sjeverna Afrika, zah vaćena islamom, dala osobit ton i postupno se ►►dezislamizirala, dezorijcntalizirala i berberizirala« djelovanjem svojih m arabuta2*2. Visoke pregrade na poluotocima pretvaraju ih u rubni svijet, sa svojim osobitostima, okusom i posebnim naglaskom2**. Svaki put kad se jedna od tih poluotočnih jedinica potvrdila na političkom planu, uslijedila je najava neke velike promjene. Prisjetite se, u dalekoj prošlosti, posljedica jedinstva Grčke koje su ostvarili Make donci ili jedinstva Italije u korist Rima. Početkom 16. stoljeća, Katolički kraljevi kuju španjolsko jedinstvo: ono je bilo eksplozivna snaga. Jer ako su poluotoci više od polovice zatvoreni kontinentalnom masom (Europe, Azije ili Afrike), oni su, naprotiv, širom otvoreni prema moru, agresivni su kad su jaki i osvojeni čim su nesposobni da se brane. Je li to razlog da žive neobično udruženi u parove? Premda je Italija u vrijeme Rima uspjela sve nadvladati, jer je bila gospodarica mora, ta iznimka ostaje iznimkom. Općenito, osvajanje jednog poluotoka od sirane drugog poluotoka uglavnom nema tu širinu. Ono se svodi na jednostavna sudaranja brodova. Poput onoga koje je omogućilo Maloj Aziji da se krajem 14. i početkom 15. stoljeća domogne golemog Balkanskog poluotoka otvarajući put velikom turskom osvajanju; ili onoga, još bržeg, koje je početkom 8. stoljeća bacilo Sjevernu Afriku na susjednu Iberiju. Tako su se oblikovali tijekom više ili manje dužih razdoblja li bi-konlinenti o kojima je naprijed bilo riječi; Anatolija i Balkan u doba Bizanta, potom Turskog Carstva; Sjeverna Afrika i susjed na Iberija u srednjem vijeku, tvoreći čvrstu vezu2Vi, ali koje je slom iz 1492. godine uništio za stoljeća. Ta je povezanost bila toliko plodna da nikad nije potpuno zamrla... U stoljeću kojim se bavi ova knjiga dolazi do dvaju novih sudara, između Španjolske i Italije, stvara se savez koji će trajali više od jednog stoljeća, a zapečatit će se 1559. godine unatoč prostranstvima unutar zapadnog Sredozemlja i tolikim neprijateljstvima na koja nailazi2*4; između Balkana i Sjeverne Afrike, tog broda koji je dugo bio bez kormilara — koji su Turci, kako je poznato, tek upola prisvojili. Te veze, li dvostruki životi, jedni koji se raspadaju, a drugi uspostav ljaju, sažimaju povijest Sredozemlja. Naizmjence osvojeni i osvajači, poluotočni svjetovi pripremaju za tihih faza svoga života buduće eksplo zije. U 8. stoljeću, prije nego što su Berberi osvojili Španjolsku, postojao je demografski rast u Magrebu; isto tako, kao što ćemo ustanoviti mnogo 168
U srca Sredozemlja mora i prim orja
kasmje, prije nego što su Turci osvojili Balkan, u Maloj se Aziji, uz sve veću napučenosi, čini se, odvija prijelaz s nomadskog na polusjedilački život. 1obrnuto, svako osvajanje je trošenje snaga; Italija gubi pučanstvo od onoga dana kad je, s Rimom, okončala čudovišno osvajanje svih zemalja Sredozemlja. Tako s polutoka na poluotok prelazi politički primai, a s njim i svi ostali primali: ekonomije i civilizacije. No li se prijenosi ne obavljaju svi u isto vrijeme: rijetko kada ispune jedan poluotok svim darovima u isio vrijeme. Otuda nemogućnost svrstavanja tih svjetova u kretanju jednog u odnosu na drugi. Jesu li neki jači, blistaviji i razvijeniji od ostalih? Teško je reći. Tako Magreb nije bio vječno drijemalo kakvog ga prikazuje Émile-Félix Gautier u svojim knjigama; jer je i on imao svoja blistava razdoblja, pa čak i prvenstvo. Punska je Kartaga ipak nešto drugo. Zar osvajanje španjolskih zemalja u 8. stoljeću, te osvajanje Sicilije u 9. i Egipta u 10. stoljeću nije ništa? Na duhovnom planu, u vrijeme Apuleja i Svetog Augustina, Sjeverna je Afrika bila najveći oslonac Crkve i latinske kulture. Tadašnja Italija neusporedivo je siromašnija od nje2*6. Hipoteze L. M. Ugolinija, brzopleto postavljene nakon važnih arheoloških iskapanja na Malti2*7, pretpostavljaju da se civilizacija Unu trašnjeg mora nije probudila na Istoku, kao što se mislilo, već na Zapadu, u Španjolskoj i Sjevernoj Africi, mnogo prije drugog tisućljeća koje je prethodilo kršćanskoj eri. Iz Španjolske i Afrike, civilizacija je zahvalila Italiju i Istok, potom se, ali tek polom, kretanje vraća prema Zapadu. Lijepo se može zamisliti, pa čak ako redoslijed i nije točan, to putovanje preko međustanica duž obala i morskih putova, zublja koja prelazi s jednog otoka na drugi, s jednog poluotoka na drugi. U razmaku od nekoliko stoljeća ili tisućljeća, zublja ponovno prolazi putem koji je nekoć obasjavala. Ali to nikad nije isto. Nisu li ovo tek sanjarije? Ipak, u toj dugoj noći prošlosti jedan je fizički, više ili manje prinudni, zakon djelovao. Da je život mora, ta snaga, isprva zahvatio najlakše, najnematerijalnije čestice (otoke, dijelove oba le) i da ih neprekidno vuče i kotrlja, kao što sjeverna mora s plimom kotrljaju svoje kamenčiće, može se zamisliti, ali je i moguće2*8. Jači i zahtjevniji, taj život cjeline privlači u svom kretanju teža tijela kao što su poluotoci: tada povijest Sredozemlja povisuje ton... Veliki su trenuci onda kad ona svojom privlačnošću k sebi okrene Čitave mase pravih kontinenata. Cezar u Galiji, Germanicus preko Labe, Aleksandar na Indu, ili Arapi u Kini ili Marokanci na Nigeru... U tim velikim trenucima, Sredozemlje povijesri neizmjerno se širi. Dokle, dakle, treba povećati njegovo područje? Problem je sam po sebi težak i prijeporan; možda je to problem u pravom smislu riječi, ako sc radi o tome da se razjasni sudbina Sredozemlja? 169
N a p o m e n e u z p o g la v lje 2 1 Hric dc UISSCHOP, Au delà des horizons lointains, 1, Pariz, 1939, sir. 344. Preuzmimo riječi CERVANTESA: -navegando de tierra a tierra con intencion de no engo/farnos«. Nouvelles exemplaires, 1, 254. Radi se o purovanju izGcnovc u Španjolsku. 2 Pierre Martyr grofu de 'Pendilla i granadskom nadbiskupu, Alcksandrija u Egiptu, 8 . siječnja 1502 (pismo hr. 231), ponovno ga je objavio Luis GARCIA Y GARCIA, Una embajada de fos Reyes Catà/icos a Egipto, 1947, str. 55, bilješka. 3 Costcggiarc, ploviti uz obalu, također ići oprezno: venecijanski dužd savjetuje vojvodi od 1-errare da ide »costegiando-, A.d.S. Modena, Venecija 77 IX, Г43, J. Tebaldi vojvodi, Venecija, 29- travnja 1526. Suprotno, ići ravno znači zaploviti pučinom, ići »a čamili francese••. Vrhovni pomorski kapetan, Tommaso Contarini, piše s Krfa 10. srpnja 1558: »... La nolle, si comme le scrissi, levatomi me ne venni qui a camin francese, senza tochar alcun loco...«, A.d.S. Venecija, Proveditori da Terra e da Mar, 1078. Drugi, ali manje precizan izraz: venire de lungo. A.d.S. Venecija, Senato Mar 19, P 34, 28. prosinca 1517, lade nakrcane žitom na Cipru... »sono venute de longo a Vcnetia senza {near Corpbu«. Španjolski izraz a largo mar, CODOINLV, str. 8 (1628). •i Dubrovački arhiv, točna referencija je izgubljena. Vidi Bertrand de LA BORDERIE, Le Discours du Voyage de Constantinople, Lyon, 1542, str. 6 ; BELON DU MANS (op. cil., str. 85) prolazi toliko blizu Rta Magnezija »da smo mogli baciti kamen s naše lađe na kopno«. Brodovi su zarobljenici obale, Saco de Gibraltar, str. 134, 136. 5 J. de BARROS, Da Asia. Prosinca, I, knjiga IV, poglavlje XI (izdanje A. Baiâo, str. 160): »janlando cm un porto e ceando em ouiro«. 6 Damiâo PERES, Hist Pria de Portugal, 1928-1933, IV, str. 214; Thomé CANO, Arte para fabricar... naos de guerra y merchante... Sevilja, 1611, str. 5 v°. Escalante de Mendoza, 1575, pravi razliku između »matineros de costa y derrota y otros de alta mar«. Pučinski moreplovci nisu ni oni koji plove iz Điskaja u Francusku..., ni oni koji idu »prema cijelom Levantu«; Henri LAPÉYRE, Une fam ille de marchands: les Ruiz, 1955, sir. 194. 7 Op. cil., str. 25. 8 Usp. Putovanje nadvojvoda Rodolfa i Erncsla (E. MAYER-LOEWENSCHWERDT, DerAufenthah der Erzhrzoge R. undE. inSpanien, 1564-1571, Beč, 1927) ili putovanje kardinala Camilla Borghesea (A. MOREL FATIO, L'Espagne au XVIe cl au X V lf siècle, 1878, str. 160-169) koji se 1594. zaustavlja u Livornu, Savoni, Palamosu, Barceloni »costegiando la riviera di Catalogua«; Mariji Medici treba 22 dana da dođe od Livorna do Marscillca, od 13. listopada do 3- studenog 1600, Agrippa d’AUBIGNÉ, Histoire Universelle, izd. za Société de l'Histoire de France, A. de Ruble, 1886-1897, IX, str. 338-339. 9 Prevesa, Lcpant... ali i Hougue, Abukir, Trafalgar. Tek danas bi se rat mogao izgubiti usred oceana. R. La BRUYÈRE, Le drame du Pacifique, 1943, str. 160. 10 Paul MASSON, Histoire du commerce français dans le Levant au XVIIe siècle, 1896, str. 187—188. To je stari marsejski put, s tom razlikom što je, u 13. stoljeću, tek mali broj brodova iz Messine stizao u Siriju a da nisu uplovljavali u luku. 11 BELON DU MANS, op. cil., str. 81 v° i dalje. 12 Ugo TUCO, »Sur la pratique vénitienne de la navigation au XV1Lsiècle«, u: Annales ES C., 1958, str. 72-86. 13 Simancas E° 1392, Figueroa kralju, Genova, 30. travnja 1563: vojvoda od Monaca uhvatio je tri cscorcbapines-л koji su dolazili iz Tortose, krcati vunom, jer nisu platili pravo na prolaz. Roba je bila namijenjena španjolskim trgovcima iz Firence. Vojvoda smatra da je njegovu povlasticu potvrdio Karlo V, A.d.S. Genova, L. M. Spagna, 10-2419: jedna savojska galija uhvatila je (listopada 1588) na samoj genovskoj obali, milju od 170
U srcu Sredozemlja mora i prim orja
kopna, barke nakrcane uljem, jer nisu platile prolaznim, Villefrancheu O pravu Ville franehea koje seže u 1558. s°dmu. vidi Paul MASSON, Histoire du commerce français dans le Levant au X V If siècle, 1896, sir. 72-73 i Histoire du commerce français dans le Levant au XVIlf siecle, 1911. sir. 192-193; C.S.P. VII, sir. 229, 25. lipnja 1560 л N Marine B31, Genova, Manoscriiii, br. 63, 1593; A.d.S. Firenca. Mcdicco 2817 1 1 ' kolovoza 1593; Л. N.. Inozemni poslovi BI, 511 Genova, 17. srpnja 167(1 Lettres de Henri IV, VI str. 126. U Sam posjed Piombina (zna se da će Piombino, nezavisnu feudalnu državu, zapo sjesti Cosimo di Medici, od 1548. do 1557) smatrao se sposobnim da prekine talijansku plovidbu. Istina je da je Piombino, u slučaju da Genova izmakne Španjolskoj, jedina luka prikladna za vezu između Španjolske i Italije: Livorno nije dobra luka, Monaco je »poco capaz- (uputaj. de Vege Pedru de Marquini, BUSCIIBEI.L, ćf. cil., sir. 558, rujna 1545). O Piombinu, Arch. Hist. Nacional, Madrid, br. kataloga 2719, golema dokumen tacija. H. Lippomano duždu (A.d.S. Venecija), Madrid, 26. siječnja 1587: veliki vojvoda od Toskane ponudio bi milijun u zlatu za utvrde i to čak samo za jednu, Filip II. na to ne pristaje: »perché tra le altre cose non baverebbe dalle parte di Catalogua et da tu tte le rit 'с di Spagna fino a Napoli alcun porto di conto... 15 Richard EHRENBERG, Pas Zeitaltcr der Fngger, 1922, I, .575, Paul HEURE. Weltgescfoichte am Mittelniecr, 1950, str. 229-251. 16 P. GAFFAREL, Histoire du Brésilfrançais au X V f siècle, 1878,sir. 100—101. 17 A.d.S. Venecija, H° Lippomano duždu, Madrid, 19. studenog 1586 18 A.d.S. Firenca, Mediceo 2079, fos 557 i 565- Nave su vjerojatno talijanske. Puto vanje ravno od Brazila do Livorna, ali čini se jednog portugalskog broda, Mcdicco 2080. 29. stud. 1581. Također se navodi jedna nava poslana -allé Indie- od strane velikog vojvode Ferdinanda da bi otkrila nove zemlje, godina je 1609; u: HALDINUCCI, Cinrnale di ricordi. Biblioteka Marciana, VI, XC1V. Je li godina pogrešna? Veliki vojvoda Ferdi nand slaže se s Nizozemcima da se kolonizira jedan dio Brazila početkom 17. stoljeća, Giuseppe Gino GUARN1ERI, Un audace inipresa mariti ima di Ferdinanda I dei Medici, con documenti eglossario indo-caraibico... Piša, 1928, str. 24 bilješke. 19 J. CVIJIĆ, Balkanski poluotok, 1918, str. 577. 20 Édouard PETIT, André Doria, un amiral condottiere au X V f siècle, 1460-1560. 1887, str. 175; dobro piše BEI.ON, op. cil., str. 92, »Stari su imali najveće teškoće pri plovidbi, koje mi više nemamo... a najčešće nikada nisu gubili kopno iz vida. Ali sada kad su svi upoznali vrlinu magnetnog kamena, brodarcnjc je lako». Ističe upotrebu magnetnog kamena i od sirane gusara. Ali, zar gusari nemaju potrebu da idu na pučinu, da se stope s pučinom? Busola je zacijelo došla u Sredozemlje iz Kine u 12. stoljeću. Je li to posve sigurno? F. C. LANE, »The Economic Meaning of the Invention ol the compass», u: The American Historical Review, sv. 1JCVIH, br. 5, travnja 1965, str. 615. 21 Opažanja BISSCHOPA, op. cit., str. 552, na suhoj i oporoj obali sredozemne Španjolske. Bilješka SIEGFR1EDA, op. cit., str. 519, na suhim i često pustim obalama Sredozemlja. Slična opažanja R. RECOULYJA, Ombre et soleil d'Espagne, 1954, str 174; stotine kilometara a da se ne opazi ni jedan grad ili selo. Puste obale i bez zaklona. 1ako španjolska obala, od Rta Palos do Rta Salon, ima zaklon, osim Valencije i Alieantea, samo od kopnenih vjetrova (InstructionsNautiques, br. 545, str. 96). Na čitavoj španjolskoj obali Sredozemlja nema prirodnog skloništa od pučinskih vjetrova (ibid., str. 1). Brdovite i gole obale Provanse, Honoré BOUCHE, Cborograpbie, ou des descriptions de la Provence..., 1664, str. 18. 22 Richard HENNIG, TerroeIncognitoc, 2. izd., 1955, Ш, str 261. 25 Joâo de BARROS, DaAsia, Pros. 1, knjiga 1, pogl. 2, Venecija, 1551, str. 7. 24 Georg FR1EDERJC1, Der Charakter der Entdeckung und Eroberung Amerikas durch die Europaer, 19.56, 11 sir. 25171
UDIO SREDINE
25 Vitorino MAGAl.I 1AES-GODINHO, L'Économie de l'Empire portugais aux XVe et X\'V secc/cs. L 'or et !c poivre. Route de Guinée et route du poivre, Pariz, 1958, otipkana teza, Sorbonne, str. XI.VI11 i dalje. 26 Y. M. GOBLET, Le Temps, 30. travnja 1938. 27 Šareni brodići Hgeja s dignutim zastavama (W. 11ELWIG, Braconniers de la mer en Grèce, franc, prijevod, 1942, str. 133). U balearskom moru, još i danas dvojarbolne jedrilice prevoze naranče, R. RECOULY, op. cit., str. 17928 Emmanuel GREVIN, Djerba Vile heureuse et le Sud Tunisien, 1937, str. 35. 29 Théophile GAUTIER, u: Voyage à Constantinople, 1853, str. 36. Usporedi današnji prizor u luci Cavalla (M. N. »Kawalla die Stadt am weissen Меег«, Kolnisebe Zeitung, 16. lipnja 19-12); jedrenjaci nakrcani duhanom, maslinama, sušenim lignjama... 30 Kapetan A. TIIOMAZ1, Histoire de la Navigation, 1941, str. 23. 3 I /.a svaki pojedini opis, usp. o Napuljskom zaljevu, Instructions Nautiques, br. 368, str. 131; o zaljevu Volos, s bezbrojnim otocima, HELWIG,op. cit., str. 16; O Kvarnerskom zaljevu, II. 1IOCI IIIOLZER, »Die Küsten dcr Adria als Kultur-Siecllungs-und Wirtschaftsbereich«, u: Gcogr. Zeitsch., 1932. 32 Dolu biskupu Daxa, Carigrad, 18. veljače 1561, Ii. CIIARRIÈRE, op. cit., II, str. 650-652: u vezi s moskovskim upadima u Tanu. Moskovljani se služe zamrznutim rijekama. Povlače se svojim kućama u proljeće (usp. ibid., str. 647-648 i 671-672, 5. veljače i 30. kolovoza). Za rusko gusarenjc po moru, jedan podatak iz 1608: Avisos iz Carigrada, 12. lipnja 1608, A. N., K 1679. Odgovorni paša mislio je poslati protiv njih galije, ali galije, kako mu rekoše, ne mogu ništa protiv tih lakih brodova. Bolje je poslati protiv njih >•caicbes que son barcos medianos«. Godine 1622, upadi u Crno more Kozaka u službi Poljske, pljačka Caffe, »glavnog grada Tatara«, Napulj, Storia Patria, XXVIII, i m . Ios 230 i 230 v°; 1664 J . B. TAVERNIER, op. cit., str. 274. 33 Mingrclija je, bilježi TAVERNIER {op. cit.,\, str. 275) 1664. godine, uvijek u dobrim odnosima s Turskom »jer najveći dio željeza i čelika koji se troši u Turskoj dolazi iz Mingrelije preko Crnog mora...«. 3-i BEI.ON Dll MANS, op. cit., str. 163. 35 »To bijesno more...«, 19. svibnja 1579, E. CMARR1ÈRE, op. cit., 111, str. 799. lađe su na moru često nepotrebno opterećene balastom. Usp. u vezi s brodolomom jedne lađe nakrcane daskama, ТОТГ, Mémoires, op. cit., 11, str. 108. 36 Izvještaj iz Carigrada, 17, 18, 24. listopada 1575, Simancas П® 1334. 37 Crno se more otvorilo Talijanima političkim propadanjem Bizanta, oko 1265: G. BRATIANU, Études byzantines, 1939, str. 159. 38 Л. PlIll.IPPSON, -Das Byzantinische Reich als gcographische Erscheinung«, u: Gcogr. Zeitschrift, 19.34, str. 448. 39 I. N1STOR, Handel und Wandel in der Moldau, 1912, str. 2.3. •10 Veliko je pitanje ta zapadna trgovina u Crnome moru. Za dubrovačku trgovinu, vidi infra, str. 340-342. Čini se da je Venecija, povremeno, još uvijek lađama išla sve do Crnog mora (11. F° duždu, Pera, 25. svibnja 1561, A.d.S. Venecija; Sen° Secreta, Const., Pza .ЗС. Radi seo maloj venecijanskoj lađi koja se uputila u Mingreliju). Naglasimo (A.d.S. Firenca, Mediceo 4274) da u nacrtu ugovora između Firence i Carigrada, Fircntinci zahtijevaju slobodnu plovidbu Crnim morem, 1577. 4 I G. I. BRATIANU, »Crno more, raskrižje međunarodne trgovine na kraju srednjega vijeka«, u: Revue du Sud-Est Européen, 1944, str. 36-69. 42 Usp. infra, II, str. 356-357. O velikom pitanju kanala od Dona do Volge, vidi kod prethodnika; J. MAZZEI, Politico doganale differenzialc, 1931, str. 40, i još bolje, W.E.D. ALLEN, Problems o f Turkish Power in the Sixteenth Century, 1963, str. 22 i dalje. 43 J. W. ZINKEISEN, Geschichte des osmaniseben Reiches in Europa, 1840-1863, HI, sir. 299 i dalje.
172
U srcu Sredozem lja m o r a i p r im o r ja
44 Robert MANTRAN, Istanbul dans la seconde moitié du XVIIe siècle 1963 nabraja tipove turskih brodova s prepoznatljivim imenima: firkata (fregata) zajka (kaik) k tlvon (galion), str. 318, bilješka 2; treba li razlikovati kaik, grčki brod u pravom smislu riječi koji prevozi pšenicu po Egejskom i Mramornom moru, od karamusale, Haramtirsel, koji plovi samo Mramornim morem, »a naziv je dobio po luci u blizini Izmita (Nikomcdija) gdje se gradio«, str. 488^89: polupalubni brod s tri jedni i veslima? Zapadni se izvori u tome ne slažu... 45 Casa Grande e senzala, Rio de Janeiro, 5. ted., 1946,1, str. 88 ; Paul AC1IARD, La vie extraordinaire des frères Barberousse, op. cit., str. 53. 46 Gonzalo de REPARAZ, Geografia y politico, Barcelona, 1929, passim. 47 K.—F. GAUTIER, Les siècles obscurs du Maghreb, 1927, str. 280. 48 Prema ispravama iz serije Estado Castilla, u Simancas. Dsp. infra. 11, str. 186-187. 49 14. ožujka 1565, Simancas E° 146. 50 P. RICARD, »Les Portugais au Maroc«, u: Bulletin de l'Ass. Guillaume Budé srp 1937, str. 26. 51 D. de 1IAEDO, Topographia..., op. cit., str. 19 v°. 52 E. BRAUDEL i R. ROMANO, Navires et marchandises à l ’entrée du port de Livourne, 1547-1611, 1951, str. 45. 53 Ibid., str. 45. 54 J. DENUCE, L’Afrique au XVIe siècle et le commerce anversois, 1937, str. 12. 55 Filip 11. Adelantadu de Castille, S. Lorenzo, 4. rujna 1594. Simancas E° Kastilija 171,1® 107, znao je da Adelantado, koji je sa svojim lađama u Centi, namjerava očistili obalu sve do Rta SAo Vicente, da će ići sve do Lisabona. 56 USTARIZ, op. cit., str. 260-261 (1724). 57 A.d.S. Venecija, Alvise Соггег đuzelu, Madrid, 28. travnja 1621. Vrlo težak uspjeh, bilježi Venecijanac, »s obzirom na veliku udaljenost od jedne do druge obale vrata«. 58 Xavier A. FLORES, Peso Politico de todo el rnundo, Anthonyja Sherleya, 1965, sir. 176. 59 Ibid., str. 111. 60 A.d.S. Venecija, 1Г Lippomano duždu, Madrid, 19. studenog 1586, o prolazu Amurata, gusarskoga kralja Alžira »jedne mračne noći«. 61 R. B. MERRIMAN, The Rise o f the Spanish Empire, 1934, IV, str. 248, 434. Je li to pogreška Aragonaca, prezauzetih silnim poslovima, kao što tvrđi R. KONETZKE, op. cit., str. 148? U toj ga točki neću slijediti. 62 Giovanni UVI, La Corsica e Cosimo dei Medici, Firenca, 1885. 6.3 A.d.S. Firenca, Medicco, 2080. 64 Jean DELUMEAU, Vie économique et sociale de Rome dans la seconde moitié du X V f siècle, I, 1957, str. 128. 65 Danilo PRESOTTO, -Venuta Terra« i »Venuta Mare« ncl biennio 1605-1606, otipkana teza, Ekonomski i trgovinski fakultet u Genovi, 1964, str. 31 i dalje. 66 Giovanni REBORA, Prime ricerche sulla Gabe/la Caratorum Sexaginta maris, otipkani doktorat, Ekonomski i trgovački fakultet, Genova, 1964, str. .3167 Danilo PRESOTTO, op. cit., str. 5368 A.d.S. Firenca, Mediceo, 2080. 69 Principes de géographie humaine, str. 26570 Vidi infra, str. 322. 71 Jacques HEERS, Gênes au XVe siècle, 1961, str. 275. 72 Mémoires de Messire Philippe de Comines, augmentés par M. l'abbé Lenglcl du Fresnay. izd. London i Pariz, 1747, IV, str. 103. Navc imaju maksimalni obujam od 2.100 i 1.750 tona, a sigurno 1.500 i 1.250. 173
UDIO SREDINE
73 Mapa cici mar Adriatico, 1568, Sim. E° 540. Golema literatura u vezi s ovim predmetom: usp. nekoliko redaka u: LE DANOIS, op. cit., str. 107; A. PIIILIPPSON, op. cit., str. н0—1 1; J. BOUCARD, »L’histoire récente de l’Adriatique«, u: C.R.S. de la Soc. géologique de France, hr. 5, ožujak 1925. Preuzmimo oci 11. HOCMIIOLZERA, ćl. cit., u; Geogr. Zeitschrift, 1932, str. 93-97, ovih nekoliko preciznih primjera: od Venecije do Otraniskih vrata. Jadran iznosi 700 km; površina mu je 140.000 km2 — tek je za jednu šestinu veća oci Finskoga zaljeva. Ako se svede na krug, iznosila bi 492 km u promjeru. Kopnene i otočne obale iznose mu 3.887 i 1.980 km ili sveukupno 5.867 km. Osim za venecijansko i albansko primorje, krivulja od 10 m priljubljena je uz obalu. 7- | Maurice llOLLEAUX, Rome, ta Grèce et les monarchies helléniques, 1921, str. 176-177. 75 H. N.. Pariz, Esp. 127, Г 7. Početak 17. stoljeća. “6 F. A1.BFR1, Relazioni degli ambasciatori veneti, II, V, str. 465. B N. Pariz, Fr., 16.104. ^8 Zapadna obala bez luka, Instructions Nautiques, br. 408, str. 32. 79 A.d.S. Venecija, Scnato Mar, 15, P 2. 80 Venecija je odlučila utvrditi Krf zbog turske opasnosti; biskup oci Daxa kralju, Venecija, 29. srpnja, 12. kolovoza 1559, E. CIIARRIÈRE, op. cit., II, str. 600-601. 81 V. IAMANSKY, op. cit., str. 610-611. 82 P. CANAYE, op. cit., str. 190-192, godina 1573. 83 V. LAMANSKY, op. cit., str. 611. 8- i Correr, D. dcllc Rose 21, P 2985 Felice TOFFOl.l, «Del commcrcio di Veneziani ai tempi della Repubblica, con accenni a Trieste«, 1867, str. 24, izvod iz Osscrvatore Triestino, svibnja 1867. 86 Serafino RAZZ1, La storia deRaugia, 1959, izcl. 1803, str. 260. R"7 A.d.S. Venecija, Cinque Savii allaMercanzia, Busta 4, prijepis (izvatci iz povijesti (iio. Batta Nani). Bezbrojni su prethodni incidenti. Usp. pismo dubrovačkog kneza dubrovačkom konzulu u Veneciji (16. siječnja 1567) u vezi s trgovačkom robom koju je zaplijenio -grof ele Corzola« koji traži da se plati 10 posto carinske pristojbe (Dubrovački arhiv, L. P., 1, 1° 34, A.d.S. Venecija, Cinque Savii, Busta 3, prijepis, 10. kolovoza 1597). 88 Venecija, Cinque Savii alla Mercanzia, Busta 3, Petorica mudrih duždu, 29. prosinca 1634, prijepis. Borba protiv Ancone i njezine trgovine kožom ukidanjem carinske pristojbe (oci 1545. do 1572) na hrastove šišaricc iz Gornje i Donje Rumunjske. 89 Godine 1559. veliki incident u Draču: providur Pandolfo Contarini goni turske gusare koji se sklanjaju u Drač: Mlečanin bombardira grad... Usp. CAMPANA, La vita de! calbolico... Filippo II, 1605, II, XI, str. 82-83, i biskup iz Daxa kralju, 30. travnja, 20. svibnja 1559, H. CIIARRIÈRE, op. cit., Il, str. 573-575. Godine 1560, ovaj put mirolju bivo, daje se natjerati na ustupanje »trideset i tri cazalza« u okolici Šibenika, koje je Turčin nasilno prisvojio (Dolu biskupu od Daxa, Carigrad, 21. rujna 1560, E. CHARRIÈRE, op. cit., II, 625-628). 90 A.d.S. Venecija, Cinque Savii, 9,1° 175. 9 1 Politika koja je očigledna u vezi sa solju iz jadranskih solana, koje su gotovo sve u njezinoj vlasti, ili čak soli uvezene iz udaljenih krajeva. Nedvojbeno, nužna politika: 1583-1585, u tri godine, pomorska izvozna trgovina Venecije iznosila je 1,600.000 dukata »elentro clel colfo fin a Corfu« i 600.000 kasnije (A.d.S. Venecija, Papadopoli, codice 12, P 22 v°). Račun je načinio jedan suvremenik na temelju »datio della uscita« od 5 posto oci trgovačke robe. Za sol, pravi zamjenski novac na Jadranu, usp. Fernand BRAUDEL, »Kupnja i prodaja soli u Veneciji« (1587-1793), u: Annales (E.S.C.), 1961, str. 961-965, i dodatna karta. Preko soli, Venecija dobiva klijentelu medu balkanskim stočarima. 174
U srcu Sredozem lja m o r a i p rim o rja
92 A.CI.S. Venecija, CinqueSarii, 13. svibnja 1514: pravo na ukrcaj idirekian prije«,-, ulja, badema, oraha i kestena u egipatsku Aleksanđriju. 93 A.d.S. Venecija, SenatoMar, 186,6.ožujka 1610. 94 Ibid., 19, 20. lipnja 1520. 95 Fnmcisco de Vera Filipu II, 7. listopada 1589, Л. N.. K 167 i. 96 Caru Dietrichsteinu, 2. svibnja 1570, l>. IIl:RUF,FuropaischcFolilikimcyphscbcn Kneg, 1570-73, 1902, str. 1-i8; osporovima i pregovorima između Beču i Venecije, vidi (.. IURBA, op. cif., XII, str. 177, bilješka (23- studenog 1550), XIII, str. MH (9 lipnja 1560). Njemačka je »imala slobodan put na Jadran tek za vladavine Karla VI« usp KR1-RS, čf. cit., str. 377-378 i, još bolje. J. KULISCI Il-R, Allgemeine Wirlschaftsoescbicbte, 1928-1929, II. 236-2.37. ' * 97 A. l.F GIj\Y, Negotiations diplomatiques entre la France et ! Autriche durant les trente premières années du XVIe siècle, 1, 1845, str. 232. 98 l ako, A.d.S. Venecija, Cinque Sarii, 2, 26. veljače 1536: venecijanske lade prevozeći trgovačku robu ukrcanu na Levantu za račun Mletaka ili stranaca, često idu iskrcati je izravno u gradove Sotlorenta, što im je strogo zabranjeno. O vinima Apulije koja se prevoze u Dalmaciju, usp. izvještaj Giustiniana, 1576. B. N. Pariz, liai. 220. f'72. prijepis. Već 5. listopatla 1408, nalazimo definiranu (Cinque Sarii, 2) zabranu izvoza žita izvan »zaljeva«. 99 Brojni navodi, tako A.d.S. Venecija, Senato Terra-t, Г 123 v°, p 12-i, 27. rujna Н59; Senato Mar 6 , P 89 v°, 28. rujna 1459. Također genovsko gusarenje. Senato Mar 6 . Г 196 v°, 16. lipnja 1460. 100 Jedna od prvih pojava turskih korsara, A.d.S. Venecija, Senato Mar 18. Г l 19 v°. 9. rujna 1516, radi se o korsaru Cnrthogoli s 12 do 15 jedara na ulazu u zaljev. 101 Godine 1533, u visini Valone, jedan lažni manevar izručuje dvije mletačke galije 12 barbareških galija, Giuseppe CAPPHLl-F-TI, Stnria della Rcpubblica di Venezia del stioprincipio а/ suo fine, Venecija, sv. Vili, 1852, str. 199. 102 Međutim, pogoršava se već od 1570, Museo Ооггег, 1). delle Rose, 181, 1. listopada 1570: s vinom i uljem, korsari su zaplijenili 76.000 dukata 103 V. LAMANSKY, op. cit., str. 600-601. 104 Giacomo Tebaldi vojvodi Ferrare, Venecija, 28. ožujka 1545. A.d.S. Modena Venecija XXIV, 2383/72 -Quelli diavoliScocbi hanopreso ccrti narilii richiet impicato tutti quclli r'erano dentro, com'intesero ch'erano reneliani«. 105 Corrcr, D. delle Rose 21, P 78. 106 Соггег Cigogna, 1999 (sd ). 107 A.d.S. Venecija, Papadopoli 12, P 25. 108 Svjctločansrvo, medu stotinu drugih, II. IIOCIIIIOLZLR, čl. cit., str. 150. Ne smijemo prihvatiti pretjerivanja u knjigama i obranama Attilija IAMARA, u; Adriatico go/fo d 'Italia, 1915. Ako se priđe s nužnim oprezom, možemo priznati mu vrijednost i darovitost studija, »Documcnti inediti di storia triestina, 1298-1544«, u : Archeografo tricstino, X1.IV, 1931. ili njegove Storia di Trieste, 2 sveska, Rim, 1924. Zanimljiva stanovišta koja je dotakao Bozzo BALDI, L'isola di Chcrzo, predgovor R. Almagia, fasc. .3, Studi gcografici pubblicati dal Consiglio Nazionalc delle Ricerche, 1934; temelji talijaniteta na tomu otoku, đrušrvcni i ekonomski temelji bili su veliki posjed i pomorsko naoružanje. 109 Amonio ТЕЈЛ, »Trieste c l’lstria negli atti dei notai zaratini del 300». u: Annali del R. 1st. Tech. Rismondo, 1935; Silvio M1TIS, IIgoverno delta rcpubblica reneta nel/ isola d i Cherso, 1893, str. 27. 110 A. PM1LIPPSON, »Das byzantinische Reich als geographische lirscheinung«, u: Geogr. Zeitschr., 1934, str. 441-455. 111 Upute Pandolfa Srrozzija generalu galija poslanih u gusarenje, Livorno, 1. travnja 1575, A.d.S. Firenca, Mcdiceo, 2077, P 540 i v°. Prepad se mora obaviti sljedećim putem: 175
U D IO SREDINE
Messina, Rt Passcro, Rt Misurata, jer pored ovoga posljednjeg afričkog rta prolaze nave što dolaze s Levanta i idu za Tripoli, Tunis, Annabu i Alžir. f> 112 O migracijama iz jednog bazena u drugi, usp. dva Grka osuđena na lomaču u Mureiji, 14. svibnja 1554 (A.Il.N., L° 2796). Grci koji idu u Madrid (Terranova Nj. V., Palermo, 20. prosinca 1572, Simancas E° 1137). O Grcima u Livornu u 16. stoljeću postoje brojni dokumenti. Jedan Grk iz Cadiza kojega su zarobili alžirski Turci, 1574, D. de HAEDO, op. cif., str. 175 v°. Jedan Cipranin na Mallorci, 19. veljače 1589, RIBA Y GARCIA, El consejo supremo de Aragon en el reinado de Felipe II, 1914, str. 285, Grci u službi španjolske mornarice; Tiepolo duždu, 19. kolovoza 1560, Calendar o f State Papers (Venetian), Vll, 247. 113 J. SAUVAGET, Introduction à l'histoire de l'Orient musulman, 1943, str. 43—44, 11 1 Cilj za kojim teži Ferdinand Katolički 1509-1511, za velikih ekspedicija Pcdra Navarra, nije tek da onesposobi gusarske luke Magreba ili da orvori putove novome granaclskom ratu kojemu bi Afrika bila cijena (to je vidjela i sanjala Izabela, a ne on), već nadasve da stvori pomorski put koji bi se oslonjao o obalu, od južne Španjolske do žilom bogate Sicilije. Oran je zauzet 1509, a već 1511. španjolska se armada domogla berberskog Tripolija. Ta brzina odaje smisao njegove misije. (Fernand BRAUDEL, »Les Espagnols et l'Afrique du Nord«, u; Revue Africaine, 1928). Lucien ROMIER povjerovao je da je otkrio sličnu nakanu u pohodu Karla V. na Provansu. 115 V. IAMANSKY, Secrets d'État de Venise, Sankt Petersburg 1884, str. 563-564, mletački izvještaj iz 1559. 116 O velikoj opreci Istok-Zapad u rimsko doba — koja potvrđuje ono što iznosim — vidi (i. I. BRATLANU, Études byzantines, 1939, str. 59-60,82-83. Jacques PIRENNE.Zes grands courants de l'histoire universelle, 1944,1, str. 313- Pierre WALTZ, La Question d'Orient d a n s/ Antiquité, 1943, str. 282. 117 R. PFALZ, cl. cit., str. 130, bilješka 1, pokazuje da je 1928. na obalama Genove bilo ulovljeno 10.280 kv. ribe, dok su potrebe grada bile 20.000 kv. Talijanski ribar zarađuje četiri puta manje od francuskog i osam puta manje od engleskog, a riba ipak nije ni u Francuskoj ni u Engleskoj skuplja nego u Italiji. 118 O lovu na tunu, Filip 11. vojvodi od Albe, 4. svibnja 1580 (CODOIN, JOOGV, str. 455). 19. svibnja 1580 (ibid., str. 430), 18. travnja (ibid., XXXLL, str. 108), A. dc MORALES, Las antigüedades de las ciudades de Espana, Madrid, 1792, Г 41 v°, kaže du 1584. lov na tunu u Andaluziji donosi 70.000 dukata vojvodama Medini Sidoniji i Arcosu. Evo jedne slikovite pojedinosti: za ribolova »tocasea tamboresy hazesegente para yr a su tiempo a esta pesqueria con el atruendo y ruydo que se aparaja ima guerra«. Ribolovi u Conilu: od svibnja do lipnja more se crveni od krvi. Pedro de MEDINA, Libro de grandezas y cosas mémorables de Espana, prošireno izdanje D. PEREZ DE MESSA, 1595, str. 108. 119 E. LE DANOIS, op. cit., str. 197-198. 120 Danilo PRESOTl'O, op. cit., sir. 364. 121 Alberto TENENT1, Cristoforo da Canal, 1962, str. 82. 122 Povelja Filipa II, 1. listopada 1561. za Škota Chasteniersa koji je naoružao jednu galiju protiv Nevjernika. B.N., Pariz, Fr. 16103, f s 69 i 69 v°. 123 A.d.S., Firenca, Mediceo (nepotpuni navod). 124 G. VIVOLl, Annali di Livorno, IV, str. 10-11. 125 Ibid., IV, str. 10. 126 V. C. LANE, Venetian ships and shipbuilders o f the Renaissance, 19.34, str. 37-38. 127 Ibid., str. 42. 128 11. IIAGEDORN, Die Entwicklung der wichtigsten Scbiffstypen, Berlin, 1914, str. 1-3 i 36; navodi u: F. C. LANE, op. cit., 41. 129 Instructions Nautiques, br. 368, str. 66-70: Andrea NAVAGERO, II viaggio fatlo in Spagna, 1563, str. 2 (1525): užasni putovi od Genove do Rapalla, ali kraj je dobro naseljen. 176
U srcu Sredozemlja mora i prim orja
H l Museo Correr, D. dclle Rose, 21, I" 17 (1584), Г 19 ( i 586) Г 70 v° (1594) 152 £
177
UDIO SREDINE
] 62 Kretanje magaraca između seoskih katova: P. VIDAL DE LA BLACHE, Principes de Géographie humaine, 1948, str. 86 . 163 O va hi napomena vrijedila i za »ligursku gladnu obalu« o kojoj govori Michelet. 164 A. C. de Cassis, B. B. 36. Općinska dobra, 24-25. rujna 1543- Iz istraživanja proizlazi da su -vinogradi mnogobrojni, ali male rentabilnosti, masline kadšto pet godina ne daju ploda zbog suše: zemlja je uglavnom nepogodna za oranje...« Izvanredno zapažanje Julcsa SlONA: -Umalo tla Provansa nije bila jedna od sredozemnih pokrajina gdje oskudica dobre zemlje i priobalni prstenovi navode tamošnje stanovnike da žive poput Berbera« {FranceMéditerranéenne, 1934, str. 110). 165 A. P. USHER, -Deposit Banking in Barcelona 1300-1700«, u:Journal o f Economics and Business, IV, 1931, str. 122. 166 Isto tako, kad se pokuša mjeriti značenje pomorskog stanovništva jednog otoka kao što je Korzika, što je učinio Jean BRUNHES, op. cil., str. 69, čini mi se opasnim ne uzeti u obzir korzičke mornare izvan otoka. Još i danas u Marseilleu ima velik broj korzickih mornara. 167 A.d.S. Venecija, Scnato Mar, 7, f 2 v°. 168 Archivo General tie Indias, Sevilla, Justicia, legajo br. 7. Proces je iz 1530. Ovu vrijednu ispravu dugujem ljubaznosti moga kolege Enriquea Ottea. Porijeklo prema prezimenima mornara. 169 R. ПЛРКЕ, Niederlàndische Akten und Urkunden, 1913,1, str. 35. 170 Domenico SELLA, Commerci e industrie a Venezia ne! secolo XVII, 1961, str. 24, bilješka I. 171 Na početku 16. stoljeća, napuljske isprave, koje sam pregledao, još češće izvješćuju o katalonskim trgovcima nastanjenim u Napulju nego o katalonskim lađama kao što je nava Joanne 1lostalesa koja ukrcava žito na Siciliji i prevozi ga u Napulj (travnja-svibnja 1517, A.d.S. Napulj, Dipendenze della Sommaria, fascio 548). Poslije sredine stoljeća, ovi su navodi vrlo rijetki. 172 Simancas E° 331, Aragon 1564: lista od 16 stručnjaka, tesara, kalafata i graditelja galija koji su poslani iz Gcnove u Barcelonu -para la fabrica de las galeras«. 173 V. IAMANSKY, op. cit., str. 564. 174 Za sieilske, P. GRANDCHAMP, La France en Tunisie, à la fin du X V f s., Tunis, 1920. str. 32, 36, 46, 63, 81, 95; za napuljske, ibid., str. 30, 31, 33. 175 24. siječnja 1560, A.N., K. 1494, B. 12, br. 18. П 6 Vidi infra. 11, str. 225-226. 177 O otocima, jedan zanimljiv i snažan članak ratzelijanskog nadahnuća, Pranz 01.SIIAUSSEN, »lnselpsychologie«, u: KolnischeZeitung, 12, VII, 1942. Polazišna točka tih zapažanja, slučaj čileanskog otoka Mas-a-Tierra koji je bio pravi otok Robinsona Crusoca. 178 I recipročno, pomislimo na ctimološko značenje riječi arhipelag. 179 Na jednom užem primjeru, otoci i otočići ušća Bonifacio: Instructions nautiques, br. 368, str. 152 i dalje. Na jednom širem primjeru, otoci i otočići sjevernoalričke obale, Instructions, br. 360, str. 225, 231, 235, 237, 238, 241, 242, 244, 246, 247, 257, 262, 265, 266, 267, 277, 282, 284,285, 287, 291, 297, 305, 308, 309, 310, 311, 313-314, 331. 180 E. AI.BER1, op. cit.. I, III, str. 267, o umjerenim troškovima života, o njezinoj populaciji »brutta«. Godine 1603. stanovništvo joj se sastoji od 66.669 obitelji ili 266.673 stanovnika s koeficijentom 4, Francesco CORRIDORE, Storia documentata della popolazione di Sardegna, Torino, 1902, str. 19, 20. 181 O »sardskom« jeziku i njegova tri dijalekta: OVIDIO i MEYER LÜBKE, u: Grundriss der romanischen Phil., G. GROEBERA, 2. izd., str. 551. 182 Znamo, naprimjer, da je Chios, koji je turski od 1566, dugo sačuvao svoje katoličko kršćanstvo i zaslužio da ga se slavi kao »mali Rim« Levanta. Chateaubriand je još u 19. 178
U srcu Sredozemlja mora i prim orja
stoljeću zabilježio njegov talijanski izgled. Naprotiv, poznat nam je način na koji su Malta, grad Vitezova, i Pantelleria sačuvali stanovništvo i arapske dijalekte sve do danas. Rado bismo naveli, kao analognu lingvističku zanimljivost, Krim koji je sve do Luthcrova doba sačuvao svoje gotske dijalekte. Ali Krim nije pravi otok i činjenica nije dovoljno dokazana. 183 Veza je redovita s Livornom. Izvoz sardskih sircva sve do Valencije: Simancas IP 3.33, 6 . rujna 1574, P 46. 184 Pietro ЛМЛТ Dl SAN FILIPPO, »Delia schiaviiù e del servaggio in Sardegna«, u: Miscellanea di storia italiana, 3. serija, t. II, 1895. 185 Stelano Spinola markizu Mantove, Genova, 30. travnja 1532, A.d.S. Mantova, A Gnnzaga, Genova 759, nevrijeme je bacilo na obale Sardinije dvije galije, četiri galiota, čamac s Turcima koji su se gotovo svi spasili. 186 P. VIDAL DL LABLACHE, Tableau de la géographie de la France, 1908, str. 25-26, Theodore MONOD, L'hippopotame et le philosophe, 1943, str. 77. IM"* R.P.F. listienne de LUSIGNAN, Description de toute l'islc de Cyprc, Pariz, 1580, str. 223 v° i dalje. 188 Krfu nedostaje i meso: Philippe de CANAYE, Le voyage de Levant, 1573, obj. U. I IAUSER, 1897, str. 191, O Krfu 1576. godine, izvještaj Giustiniana, B.N. Pariz, liai. 1220, Г .35 i dalje; 17.000 stanovnika. Otok sa svojim plodnim ali neobrađenim ravnicama daje pšenice samo za četiri mjeseca, ali izvozi vino, ulje i stoku na kontinent. 189 Čak u 18. stoljeću, Kreti nedostaje pšenice (TOIT, Mémoires, IV, str. 3). Krcta bi bila ponajprije otok izvoznik ulja i sapuna (ibid., str. 3). Pšenica sa caramusalisa na Krctu je uvedena pomalo krijumčarenjem, Hicronimo Ferro, 6 . listopada 1560, A.d.S. Vene cija. Sen" Sécréta Const., Fza 2/B, P 274. Bez pomoći susjeda Krcta može živjeti tek trećinu godine. Odatle česte nestašice i stalna zabrinutost: žetva je slaba na Kreti, nema pšenice za prodaju, objašnjava Giacomo Foscarini, generalni providur kretskog kraljev stva na Vijeću Desetorice (Kreta, 15. studenog 1574, A.d.S. Venecija, Capi del Consiglio cici Dicci, Lettere, Ba 286,1° 5). Godine 1573, nestašica na Zanteu, Philippe de CANAYF, op. cil., 184. 190 Osobito, a što se može činiti paradoksalnim, na zaostalim i siromašnim otocima, slabije naseljenim i na kojima se manje eksploatiraju bogate izvozne kulture. Stoga Sardinija može sebi kadšto priuštiti raskoš da izvozi žito. G. RIBA Y GARCIA, op. cit., str. 317-318 (1587) ili str. 320 (1588). U slabim godinama i ona je, kao i drugi, podvrgnuta nestašici (V. R. sa Sardinije NJ. V., Caller, 22. rujna 1576, Simancas, Ii0 335, P 356). Na Korzici, izvoz žitarica, koji je 1590. bio proglašen slobodnim na rok od pet godina, morat će biti obustavljen zbog slabih žetvi, A. MARCBLL1, »lntorno al cosidctto mal governo genovese dell lsola«, u: Archivio Storico di Corsica, 1937, str. 416. 191 E. ALBERl, 1, III, str. 226, tvrdi da Mallorca sama sebi dostaje, i to 1558. godine. Otok u to doba broji 45 do 90.000 stanovnika (30 gradova od po 500 do 600 ognjišta svaki). Ali i godine nestašice nisu rijetke, usp. 1588. i 1589. godinu naprimjer, jer otok nije mogao dobiti žito iz Orana, G. RIBA Y GARCIA, El Consejo supremo de Aragon, str. 288-289. 192 Pierre MONBEIG, »Vie de relations et spécialisation agricole, Les Baléares au XVIIIe siècle-, u: Ann. d'hist. éc. et soc., IV, 1932, str. 539. 193 V. R. s Mallorce Nj. V., 20. prosinca 1567: »... que todo el ano estan cercadas de fustas de moros de manera que muy pocos bateles entran o salen que no se pierdan y este ano se han tornado siete o ocho bergantinesy toda su substancia se va en Argoi...« O toj blokadi lialeara vidi također 10. siječnja 1524, u: Tomiciana, VIII, str. 301: M. S A N im o , op. cit., VI, str. 236, 16. ožujka 1532. 194 Ciudadela, 10. srpnja 1536, A.N., K 1690. Ciudadela nakon upada Barbarossc. Usp. također u vezi s taliocima kojima ne uspijevaju odljevci, ibid., Mallorca, 29. kolovoza 1536. 179
U D IO SRED IN E
195 7 :л obranu Sardinije, v. infra, II, pogl. VII, gradnja kula. Za ćere smještene na otoku ljeti, evo, kao primjer, nekoliko isprava: 8 . rujna 1561, Simancas E°328; 25. srpnja 1565, ibid., F.° 332, 6 . kolovo/a 1565. i 5. srpnja 1566. 196 Podaci koje mi je dostavio, u Simancasu, Federico Chabod. O otoku Menorki, usp. Cosme PARPALY MARQUÉS, La išla de Menorca en tiempo de Felipe II, Barcelona, 1913. 197 B. Com. Palermo, Qq. D 56,1° 259-273. Niz neobičnih i zanimljivih pisama. 198 (i. BRATIANU, op. cit., sir. 269 i dalje. 199 I- F. 11HYD, Histoire du Commerce du Levant au Moyen Age, 1885-1886, str. 336; 'l'h. GAUTIER, Voyage à Constantinople, str. 54; J. W. ZINKEISON, op. cit., II, str. 901, bilješka 2. Jérosmc JUSTINIAN, La description et l'histoire de l'isle deScios, 1606. Otok Scios nakon turskog osv-ajanja 1566, s gradovima pustih ulica i srušenih palača; usp. Jacobus PALHOLOGUS,Z)e/?e6us Constantinopoli et Chii, 1573. O mastici koja se žvaće, usp. J. B. TAVERNIER, op. cit., I, str. 264. 200 Ponekad i pšenica. U vezi sa zlatnim i srebrnim nitima Cipra, vjerujem, kao J. LI-STOCQUOY (u: Mélanges d ’histoire sociale, III, 1943, str. 25), da se radi samo o jednom nazivu. Cipar izvozi i bačve svračaka: J. B. TAVERNIER, op. cit., I, str. 181. 201 Barun de BIJSBEC, op. cit., str. 178, pije u Carigradu »jako vino s otoka Kretc«. 202 R. HAKLUYT, The principal navigations..., London, 1600, str. 309. O suradnji seljaka polukmetova na otoku 1570-1571, za turskog osvajanja, usp. Julian Lopez Nj. V., Venecija, 26. listopada 1570, Relacion de Venecia, 28. rujna 1570, Simancas, ED1327. Kardinal de Rambouillet Karlu IX, Rim, 5. studenog 1570, E. CHARRIÈRE, op. cit., 111, str. 12-i. Neugodnosti na Chiosu 1548-1549, stanovnici željni da se oslobode Mahonne ponudiše otok Cosimu 1. Mediciju, koji to iz opreza nije prihvatio (DORONI, L’isola di Cbio offerta a Cosimo dei Medici, Rassegna Nazionale, 1912, str. 41-53). Kakva bi se lijepa knjiga dala napisati o podanicima Venecije i Genovc i njihovu iskorištavanju, koliko ekonomskom toliko i društvenom. Bogate isprave s tim u vezi u dragocjenom zborniku V. 1AMANS KOG. 203 A.d.S. Venecija, Annali di Venezia, Famagusta, 8 . listopada 1570. 20 i O sudbini Cipra pod turskom dominacijom, ne smije se prije svega zaboraviti da je otok bio pust i slabo naseljen u mletačko doba (oko 1570, 180.000 stanovnika, od kojih 90.000 kmetova i 50.000 villani liberi, »e il restante c nelte città et terre*), B.N., Pariz, Mal. 340, 1° 55. Turčin je bio poduzeo naseljavanja anatolijskim seljacima (II. KRETSC11MAYR, Gesch. von Vcnedig, 1920, III, str. 62). Svi se seljaci nalaze u istom položaju, položaju podanika, i stare kategorije su izmiješane. Pad latinskog svećenstva. Mnogi su se Ciprani poturčili kako bi izbjegli »harač». Međutim, budući da je sve složeno; ustrajnost talijanske civilizacije. J. B. TAVERNIER piše oko 1650. godine: »Svi se odijevaju po talijanski, muškarci kao i žene« {op. cit., I, str. 180.) 205 Musco Соггст, D. dellc Rose, 21, Г 32 v°. 206 Marciana, 7299, 9. lipnja 1584. O nemirima na Kreti, od 1571. godine, postoji obilna dokumentacija, osobito u: Annali di Venezia, 20, 22. i 30. kolovoza, 16. rujna 1571. godine. 207 Na Djcrbi, osim maslinika nalaze se palme, ali i jabuke i kruške. I s tog stajališta, to je poseban svijet. Dodajmo da Djerba, kao zaštitnik otoka, daje utočište židovskim zajednicama koje potječu, kaže se, još od Titovih progona i, osobito, da je Djerba mali hariditski svijet sličan Mzabu, čuvar starih obreda i vrlo starih graditeljskih običaja. 208 Instructions Nautiques, br. 360, str. 338, 359-363209 Vidi infra, II, 3. dio, pogl. II, bilješka 61. 210 J. B. TAVERNIER, op. cit., 1, str. 286. 211 Museo Correr, D. delle Rose 21, 1° 29. 212 Grof de BRÈVES, op. cit., str. 18. 213 Ibid., str. 15. 180
U srcu S redozem lja m o r a i p r im o r ja
214 Čak i danas: primjer stanovnika Djerbc razasutih po čitavoj Sjevernoj Africi i cijelom svijetu; ili vrtlara Malte i Mahona, P. VIDAL DE LA BLAG IE, Principes de Géographie humaine, str. 97. 215 Postoji čak jedan Sylvestre Corso na popisu topnika Goe, 1513, Fortunato de ALMEIDA, Historia de Portugal, 1926-1929, 111, str. 267. 216 R. RUSSO, «La politica agraria dell’officio di San Giorgio nella Corsica (1490155.4)«, u: Riv. st. ital., 1934, str. 426. 217 Carmelo TRASSELLI, članak cit., u: Archivio storico di Corsica, 1934, str. 577. 218 U Livornu, Mediceo 2908. U Rim dolaze mnogi korzički barkovi nakrcani vinom, 11° de 'Forres Zunigi, Rim, 29. i 30. siječnja 1581, Cartas y Avisos, str. 33. 219 U Carigrad će stići u siječnju 1563. Njegov prijelaz preko Cliiosa: A.d.S. Genova. Sczione Segreta, n. g., 5. lipnja 1563. 220 Simancas E° 487. 22 1 O Franciscu Gasparu, naprijed, str. 38, bilješka 6. O obitelji i o Franciscu, vidi grof di Uenavento (koji ima vrlo loše mišljenje o Korzikancima) Nj. V. u Valenciju, 13. studenog 1569, Simancas E° 333. Information hecha en Argel a 1° de junio 1570, a pcdim° del cap. don Geronimo de Mendoça, 13- lipnja 1570, Simancas E° 334. Don Jeronimo de Mendoça Nj. V., Valencia, 7. lipnja 1570, Simancas E° 334. Grof di Bcnavento Nj. V., Valencia, 8. srpnja 1570: Francisco je vjerojatno dvostruki špijun. »... Estos son criados en Francia y tratan alli en Argef y Valencia y tienen su correspondancio en Marsella«. 1 napokon, pisma braće Francisco iz Marseillea, datirana 24. i 29. srpnja 1579, s novostima s Levanta, bez većeg interesa (prijepis A.N., K 1553, B. 48, br. 77). 222 O Lencheima i velikom pitanju koralja vidi, uz P. MASSONA, Les Compagnies du Corail, 1908, knjigu P. GIRAUDA, Les origines de l'Empire français nord-africain..., 1939. O ulozi Thomasa Corsa u Marseillcu, u prilog korzičkih pobunjenika, brojne se naznake nalaze u prepisci Figueroe, španjolskog ambasadora u Gonovi i posebice: Figueroa kralju, Genova, 9. siječnja 1566, Simancas П®1394. 223 Le Bastion de France, Alžir, 1930, br. 1. 224 A. PllILIPPSON, op. cit., str. 32: «Jedeš Land ist ein Individuum fiirsich«. To kaže, u odnosu na velike otoke Arhipelaga, J. W. ZINKEISEN, op. cit., Ili, str. 7: «...jedeš fiir sich... cinc eigene Well«. 225 Nedostaje studija o tom nacionalnom osjećaju. Pripada RABOLAISU, u Gargantui, izd. Les Belles Lettres, 1955, str. 137, ova lijepa žestoka izjava: »Bože, pretvorio bih vas u kusaste pse, bjegunci iz Pavije«, a u: Quart Livre, izd. Les Belles Lettres, Uvod, str. 11 : •To toliko plemenito, toliko staro, toliko napredno, toliko bogato francusko kraljev stvo.« 226 M. BANDELLO, op. cit., 11, str. 208. 227 Vittorio DI TOCCO, Ideali d'indipendenza in Italia, 1926, str. 1 i dalje. 228 A. RENAUDET, Machiavel, 1942. str. 10. 229 A/gunas efemerides, Miguel PÉREZ DE NIJEROS, u: Fr° ĐELDA Y PÉREZ DE NUEROS, označio CABRA, Felipe Secundo, s. d. (1927), str. 30 i dalje. 2 40 Geographia General de Catalunya, str. 496 i dalje. 231 A. RENAUDET, L'Italie et la Renaissance italienne (predavanja sa Sorbonne, Sedes, 1937, str. 1). 232 Augustin BERQUE, »Un mystique moderne«, u: 2e Congrès des Soc. Savantes d ’A frique du Nord, Tlemcen, 1936 (Alžir, 1938), t. 11, str. 744. U istom smislu, R. MONTAGNE, op. cit., str. 410. 233 Osobitost Balkana s obzirom na činjenicu njegova euroazijskog položaja (BUSC11ZANTNER, op. cit., str. IV). Način koji je nama Zapadnjacima stran (ibid., str. 111). 181
UDIO SREDINE
Jedinstvo Male Azije, log drugog Iberskog poluotoka (Ulrich von IIASSEL, Das Drama des Mittclmecrs, 1940, str. 22). 234 -Sjevernom će Afrikom uvijek gospodariti Iberski poluotok i njegovi otoci«, P. ACHARD, Barberousse, op. cit., str. 53, bilješka I. »Čini se da je iberski svijet neodvojiv od zemalja koje se prostiru od Atlasa do Kanarskih otoka, pa čak i od velikih otoka zapadnog Sredozemlja: Sardinije i Korzike«, P. VIDAL DE LA BLACHE, Tableau géogra phique de la France, str. 28. »Andaluzija... izgleda kao produžetak Magreba«, Georges MARÇAIS, Histoire du Moyen Age, III, 1936, str. 396 (u; Histoire générale, Gustave GI.OTZ). 235 /.a von HASSlïLA, op. cit., str. 20-22, upad Španjolske u Italiju ima više dinastičko nego političko obilježje (u smislu jedne dinastičke politike). Ovo je ipak sporno. Vidi, za kulturnu povezanost, tijela Đenedetta CROCEA. Za doprinos Španjolske na institu cionalnom planu. Eausto NICCOLINl, Aspctti della vita italo-spagnuoia nel Cinque e Scicento, Napulj, 19.34. Na planu književnih odnosa, Hugues VAGANAY, -L'Espagne en Italie«, u: Rev. Hispanique, t. IX, 1902. Leopold von RANKE, Les Osmanlis et la monarchie espagnole pendant les XVIe et XVIIIe siècles, 1839, str. 383-387. Za W. P1.ATZI lOEF, Gcschichte des europàischen Staatensystcms, 1928, str. 32, mir u CateauCambrćsisu zapečaćuje sudbinu Italije. Ono što možda nije dosta istaknuto tim nizom knjiga jest potreba Poluotoka da ostane povezan sa Španjolskom iz ekonomskih razloga (srebro iz Amerike) i iz vojnih (zaštita od Turaka). Bilo bi nepravedno govoriti kao STENDHAL (Protncndes dans Rome, 11, str. 191) »o invaziji (u Italiji) španjolskog clespotizma«. 236 E. ALBERTINI, u-. Mélanges Paul Thomas, Bruges, 1930. 237 L. M. IJGOLINI, Malta, origin! della civiltà mediterranea, Rim, 1934. 238 A. PlllLIPPSON, DasMittelmcergebiet, op. cit., str. 37.
182
Poglavlje 3
Granice ili Najšire Sredozemlje
U ovom ćemo poglavlju iznijeti neke teškoće. Međutim, ako ga tek prolista, čitatelj se izlaže opasnosti da ih uopće ne primijeti. Nude mu se putovanja koja su vrlo daleko od obala Sredozemlja. Pa dobro, putovanja, pomislit će on. No to znači prihvatiti očito pretjeranu uvećanost našeg polja istraživanja. Željeti da stanovito globalno Sredozem lje, u 16. stoljeću, obuhvaća isto tako Azore ili obale Novoga svijeta kao i Crveno more ili Perzijski zaljev, Baltik kao i zavoj rijeke Niger — znači vidjeti to Sredozemlje kao jedan previše rastezljiv prostor-kretanje. To znači i odbaciti uobičajeno razgraničenje. Razgraničenje zemljopisaca, ono najpoznatije, najuže: za njih Sredozemlje ide od sjeverne granice maslinika do granice velikih nasada palmi na jugu. Dakle, od prvog maslinika na koji se naiđe1, polazeći sa sjevera, stiže se do Unutrašnjeg mora, koje napuštamo kod prvog gustog nasada palmi prema jugu. To znači dati prednost klimi, presudno važnom faktoru za ljudski život. Ali lom prostoru naše Najšire Sredozemlje izmiče. Nećemo ga više vidjeti da se ucrtava s granicama, premda širim, kod geologa i biogeografa. 1 jedni i drugi ubilježuju ga kao dugi i tanki pojas, kao jednostavnu liniju u golemom prostoru zemljine kore: za geologe je ono beskrajno vreteno rastegnuto od Atlantika do Indijskog oceana, gdje se spajaju tektonske pukotine i novija nabiranja; biogeografima je to usko područje u smjeru paralela u kojem se posvuda nalaze određene biljke i određene životinje, od Azora do vrlo daleke doline Kašmira. S redozem lje povijesnih dim enzija Dakle, prema Iziskivanjima povijesti, Sredozemlje može biti tek široki pojas koji se redovito proteže preko svojih obala i to u svim smjerovima istodobno. Na našim će slikama ono dočaravati polje ma gnetskih ili električnih sila ili, jednostavnije, svjetlosno žarište kojega 183
UDIO SREDINE 12 — Sredozem lje u svjetskim razm jerim a
Prema orijentaciji ove karte, koja se može okretali oko sebe, naglasak će biti slavljen uzastopce na različite svjetske veze Sredozemlja: s Atlanlikom, Saharom , Indijskim oceanom i Europom, Mi sm o odobrali neuobičajenu orijenlaciju koja, smjestivši Sahara iznad Sredozemlja, podcrtovo koliko je m ore prilježnjeno puslinjskim beskrajem. O n seže od Unutrašnjeg m oro d o afričkih tropskih šuma. U loga je sredozemne vode d a obrubi le surove zemlje, d a ih odijeli od južne Europe (koja pak ide sve d o nordijskih šuma) i, ako joj dodam o Crveno more. Indijski ocean i Perzijski zaljev, do im slomi masu. Silne ločkice odgovoraju pojasevima u kojima je čovjek došla rano ostvario guslu naseljenost, šio je prigoda d a se konlraslom islaknu praznine visokih krojevo sredozemnih poluoloko. Kopnene i morske veze, kojih mrežu i međuslanice čitatelj može zamisliti u svim smjerovima, stvoroju prostor-krelanje Najšireg Sredozemlja. Kortu je nacrtao Jacques BERTIN.
18 4
G ranice ili N ajšire Sredozem lje
sjaj ne prestaje slabiti, a da se pritom ne može na jednoj zauvijek ucrtanoj liniji označiti podjelu između sjene i svjetlosti. I doista, koje granice povući kad se ne radi o biljkama ili životi njama, reljefu ili klimi, već o ljudima koje ne može zaustaviti nikakvo razgraničenje i koji prelaze preko svih prepreka? Sredozemlje je (i Najšire Sredozemlje koje ga prati) onakvo kakvim ga čine ljudi. Kolo njihove sudbine određuje njegovu sudbinu, širi mu ili sužuje područje*. Rim je uspio stvoriti sredozemni svijet u pravom smislu riječi, unutar jednoga poluzatvorenog sustava, zatvoriti branom ceste koje mu izmiču i vode u nj, odričući se time (a to je možda bila tek jedna njegova krivica) granica Europe, i težnji da slobodno dospije do Indijskog oceana ih afričkih dubina i uspostavi plodonosne i slobodne odnose s tim dalekim svjetovima. Ali to podizanje brane, koje je doduše relativno, nije i pravilo sredozemne povijesti. Pravilo je da se život mora širi daleko od svojih obala, velikim zamasima koje kompenziraju neprestana vraćanja. Postoji ono što polazi od mora i što se k njemu vraća, kao i ono što ponovno izmiče. Srebrni novčići, osmaci, koje Kastilija kuje od bijele kovine iz Amerike, poplavljuju sredozemna tržišta u drugoj polovici 16. stoljeća; ali taj isti novac de a oebo reales nalazimo u Indiji, Kini... To kruženje ljudi, opipljivih ili nematerijalnih dobara, opisuje oko Sredozemlja uzastopne granice, aureole. Valjalo bi istodobno govoriti o stotinu granica; o jednima u političkim razmjerima, o drugima u ekonomskim ili civilizacijskim. Kada Goethe prispije u Italiju, on se sa Sredozemljem ne susreće, ma što god on rekao, tek na prijelazu Brenner ili kasnije na onom u toskanske Apenine. Zar se to nije dogodilo već sjevernije, dolaskom u Regensburg, predstražu katolicizma na velikoj kulturnoj granici koja se zove Dunav? Ili još sjevernije, na samom polasku, u Frankfurtu, Roemerovu gradu? Ako ne stavimo u pitanje taj veliki prostor razgranatog života, to Najšire Sredozemlje, bit će teško shvatiti povijest Unutrašnjeg mora. Koncentracijom trgovine, akumuliranim bogatstvima koja se dalje po novo prenose, a kadšto i nepovratno gube, Sredozemlje se određuje svojim zračenjima. Sudbina mu se lakše čita na njegovim vanjskim rubovima nego u samom središtu njegovih miješanih aktivnosti. Ometan u jednom sek toru, opći život mora nalazi neophodnu kompenzaciju u drugom sek toru, prema zakonu ravnoteže koji suvremenici ne shvaćaju uvijek, a nekolicina povjesničara misli da ga prepoznaje. Tako, u 15. stoljeću, tursko napredovanje uznemiruje zemlje Levanta; zapadna se trgovina, s dotad nepoznatom upornošću, okreće prema Sjevernoj Africi-. Tako đer potkraj 16. stoljeća, stanoviti ekonomski napredak odvlači sredo zemni život u smjeru južne Njemačke te Srednje i Istočne Europe. Nema 185
UDIO SRHDINI:
sumnje, i ovdje je riječ o kompenzaciji. Preživljavanje Italije do 1620. pa čak i kasnije, nezamislivo je bez te pustolovine prema sjeveru i sjevero istoku. Venecija je dugo vremena bila neka vrsta vrata otvorenih za te mogućnosti. Što se tiče opadanja, doduše relativnog, ono će se pokazati prijevremeno upravo u odnosima na velike udaljenosti između Oceana i Unutrašnjeg mora. Ukratko, povijest mora bilježi se u različitim oblici ma unutar mase kopna i morskih prostora koji ih okružuju, izbliza i izdaleka.
1. Sahara, d rugo lice Sredozem lja S triju strana, Sredozemlje dodiruje golemi lanac pustinja koji bez prekida prelazi čitavim slojem Staroga svijeta, od atlantske Sahare do sjeverne Kine. S triju strana, južno od libijskih obala gdje se proteže Sahara; istočno od Antilibanona, gdje počinje sirijska pustinja u blizini »jedne od najvećih koncentracija nomada na svijetu«3; sjeverno od Crnog mora, gdje svršavaju južnoruske stepe, proscenij Središnje Azije. Na lim velikim prostranstvima, višestruki se karavanski prom et pri družuje prometu svojstvenom Sredozemlju, nameće mu se i o njemu će ovisili. Veze ne nastaju tek na najhitnijim vratima, kao što su Egipat i Sirija, kojima u 16. stoljeću prolazi sva ugledna trgovina Levanta— već se stvaraju po čitavom prostranstvu unutar granica. Do Orana, koji je španjolsko osvajanje 1509. godine praktično odsjeklo od njegova za leđa, dopire već sredinom 16. stoljeća trgovina koja nije preopterećena crnim robljem, međutim dovoljno znatna da zada brige vlastima malog tržišta Postoji tako, u polju sredozemne povijesti, jedan široki pustinjski pol, kao što postoji i jedan europski pol. Sredozemlje privlače ti pusti predjeli i ono privlači njih: njegov paradoks, njegova osobitost, jest u tome što ono rasprostire golemu vodenu masu po rubu pustinjskog kontinenta, i čak se preko medustanica kao što su Crveno more i Indijski ocean uvlači u njegovu vlastitu masu.
Sahara: blize i daleke granice Lanac pustinja, od Atlantika do Kine, dvostruk je s jedne i s druge strane visoravni Irana: na zapadu se prostiru tople pustinje; na sjeveru i istoku hladne pustinje. Ali postoji kontinuitet između tih golih prostora i njihovih karavanskih kretanja, dvogrba deva u Anatoliji i Iranu zamje njuje jednogrbu devu središnjih i zapadnih pustinja. 186
G ranice ili N ajšire Sredozem lje 1 3 — R a sp o r e d n a s a d a p a lm i o d In d a d o A tla n tik a
Rimske brojke označuju lisućljećo, a arapske stoljeća. Ako im prelhodi znok - lađo se odnose no doba prije Krisla. Brojke kurzivom ne pokazuju pojavu nasoda palm i, već jednoslavno dolum kad je njihovo postojonje utvrđeno nekom isprovom. O v a je karta preuzela iz privremenog Allaso povijesti kultiviranih biljoko, o nocrtali su je J. J. HÉM ARDINQUER, M. KEUL i W . RANDLES lijekom objavljivanja. O n a prikazuje očitu sporost teškog ljudskog stvaranja: nasadi palmi i putovi, dakako, povezani su m eđusobno preko proslronog pojasa p alm i-d a lu lja , od Inda do Allanliko.
Sahara u širem smislu (ili sveukupnost toplih pustinja do Irana i Arabije) osobito je zanimljiva Sredozemlju. Linija južnoruskih stepa vodi do velikih hladnih pustinja azijskog središta, ali izbija tek u pozadini Sredozemlja i igra neku ulogu samo na mahove, kao u 13. i 14. stoljeću kada je »mongolski put« bio važan5. Sahara u širem smislu, to jest afrička i azijska, uokvirena je grani cama bliskim Sredozemlju kao i granicama koje se nalaze veoma daleko od tih prvih. Treba uopćeno ucrtati te dvije bliske i daleke granice da bismo što točnije odredili naš lik u prvoj skici. U blizini Sredozemlja, premda je prijelaz rijetko kada nagao, linija podjele, koju je lako ucrtati, podudara se sa sjevernom granicom dugog točkastog pojasa gustih nasada palmi koja ide od istoka do zapada, 187
Ш Ж > S R m iN H
gotovo bez prekida, od Pendžaba — potom Iraka, Sirije, Donjeg Egipta, Tripolitanije i različitih atlaskih jugova — sve do Atlantskog ocearta. Za uopćeno razgraničenje, ova je granica jednaka onoj koju bismo mogli ucrtati prema naznakama suše6. To se vidi na našem crtežu (si. 14): sav taj prostor palmi i nasada palmi polako je, vrlo polako, podigao čovjek. Ali, dokle se, prem a jugu i istoku, pruža taj golemi prostor? Narav no. na tisuće milja od Unutrašnjeg mora. U mislima nam se valja prebacili sve do zavoja rijeke Niger, Gornjeg Nila, do planinskih krajeva Abesinije, do Crvenog mora, Arabije, Irana i Inda, čak i do Turkestana, Indije i Indijskog oceana.,. Taj pustinjski svijet zapanjuje svojim kolo salnim dimenzijama: ono što na Sredozemlju iziskuje jedan dan ili tjedan puta od jednoga grada do drugog, ovdje zahtijeva tjedne i mjesece. Kad Mlečanin Giacomo Soranzo u svom izvještaju iz 1576. godine" govori o Perziji, on ovim riječima bilježi njezinu neljudsku veličinu: »po njoj se može putovati a da se ne izađe puna četiri mjeseca«. U kalendaru udaljenosti koji donosi stara učena knjiga8 Aloysa Sprengera također se jasno kaže: od Sredozemlja do Sahare povećavaju se etape i praznine, omjeri se mijenjaju. Naglašava se prvenstvo prijevoza, ono vlada svime. Duž tih beskrajnih vožnji valja se, bilježi Didier Brugnon, »ravnati po busoli i astrolabu kao na moru«9. Prekomjernost praznih prostora osuđuje društva i ekonomije na vječno kretanje koje je tegobnije nego igdje drugdje. Krajnja mobilnost ljudi, širina pastirskih kretanja, stari i moćni karavanski saobraćaj te aktivnost gradova odgo varaju ili pokušavaju odgovoriti na taj imperativ. Gradovi se u tome iscrpljuju. Ako je »bježanje sa sela« jedna od značajki europskog Zapada, bježanje iz gradova snažno je obilježje povijesti suhih predjela. Pijesak dina zna u nekoliko godina prekriti neki veliki grad, njegove kuće, ulice i vodovode10... Proždrljivi je prostor jednak Homerovu »moru koje se ne može želi«, čovjek ima u nj pristupa tek »kao putnik i prolazni gost«11, ovdje se može zaustaviti tek privremeno. »To je more bez vode«, mnogo prostranije od Unutrašnjeg mora. Bijeda i sirom aštvo Beskraj i praznina, to znači neimaština i siromaštvo. »Umijem zatvoriti glad u pregibima svoje utrobe«, kaže jedan arapski pjesnik, »kao što vješta prelja čvrsto drži u rukama niti koje predu njeni prsti«. Jedan Muhamedov suputnik, Abu Horaïra, kaže o Proroku: »Napustio je ovaj svijet ada se nikad nije dosita najeo ječmena kruha...«12. Čak i u bogatim krajevima, kao što je Bagdad, koliko li siromaha sanja, poput one sirotinje iz Tisuću i jedne noći, o pogači s maslacem i od bijelog brašna! Ne jede se čak ni crni kruh svuda, ni grubi kuskus — mâaeh — siromaha 188
G ranice Ш N ajšire Sredozem lje
iz Magreba: često se valja zadovoljiti pogačom od grubo mljevena zrna — primitivne kessere — spravljene od ječma i rijetko kad od pšenice. Siromašan je to kraj bez vode. Nedostaju mu izvori, rijeke biljke i drveće. Oskudna se vegetacija tu zove »pašnjak«. Šuma je vrlo rijetka Iako sa suhim pojasom počinju kuće od gline, beskrajni niz gradova od Indije do tropske Afrike, tek su »logori od blata«. Kamena su zdanja kada postoje, izuzetna remek-djela; sazidana su tehnikom koja slaže kamen na kamen bez pomoći skela. Drveta nema. Kolika li je samo cijena u islamskoj zemlji skupocjenim kovčezima od cedrovine! Sjetimo se, naprotiv, lijepog namještaja talijanske renesanse, škrinja, komoda koje toledska umjetnost obogaćuje željeznim vezama i zlatom. Drveta nema: problem sada više nije, kao na Sredozemlju, nedostatak drveta za gradnju galija ili lađa, već za običnu svagdašnju uporabu, za skromno ognjište upaljeno između dva kamena za boravka na otvorenom. Sve dobro dođe da ga se održava: nekoliko grančica, korijenje, suha trava, slama Шesparto, kora od datuljine palme, »balega deve, konja ili goveda osušena na suncu«1*. Ni povlašteni gradovi ne izmiču toj stalnoj ne stašici. U Kairu, kao gorivo služi osušeni gnoj ili »slama« šećerne trske, ili vrlo rijetko i skupo drvo koje se dovozi lađama i galijama iz Male Azije u Aleksandriju. Sve je to privremeno: u studenom 1512. godine1', za neredovite opskrbe, čak su i oficirske kuhinje prestale raditi. Kamo bi se moglo ići po gorivo u okolici Kaira? U tom su se neprijateljskom prostoru, često pravoj »anekumeni«, biljke, životinje i ljudi održali unatoč svemu, kao da nije postojao samo fizički užas prirode prema praznini već i biološki. Tako govori jedan zamljopisac15.1 doista, za velikih kolebanja i klimatskih katastrofa kvartera, čovjek je kao i sva živa bića često bio iznenađen, uhvaćen, primoran da se pod svaku cijenu prilagodi. Ostalo stanovništvo nalazi se isto tako sred Arapa u Arabiji kao i među Tuarezima... U svakom slučaju, ako se izuzmu oaze, koje su najčešće slabo rasprostranjene, čovjek se može održati teku sićušnim skupinama. Bez stada, taj pothvat bi bio nemoguć. Te su pustinje već tisućljećima domovi magaraca, konja, dvogrbe i jednogrbe deve. U Sahari, dromedar igra glavnu ulogu. Prema uobičaje noj izreci, »čovjek je ondje parazit deve«. I velika pustinjska povijest počinje baš njome. Međutim, »omogućivši nomadski život, i usporedno manje lokaliziranu ljudsku prisutnost, jednogrba je deva dala čovjeku mogućnost iskorištavanja vegetacije na sve širim i raznolikijim prostran stvima«... ona bi mogla biti, dodaje jedan dobar poznavalac16, »odgovor ni posrednik za širenje pustinje«. A to je vrlo moguće. I, napokon, gonič deva teško da može živjeti od mlijeka, maslaca ili sira svoga stada; jedva da jede njegovo meso. On poznaje svaku »hranu oskudice«; Tuarezi iz AiTa17 upotrebljavaju više od dvadesetak 189
U D IO SIΠD IN I-
divljih biljaka, poimence zrnje drinna, mrokbe, divljeg fo n ija , cram cratna, tow ito, podanke i mlade stabljike berdijalB. Njihovi susjedi, ako se može tako reći, pleme Tubu, »prave pogaču od ploda d u m «19. Tome valja dodali i proizvode lova. U 16. stoljeću ima još ovaca, magaraca, goveda, divljih deva, gazela i antilopa, a u iranskom Farsu lov na droplju i jarebicu daje povoda žestokim takmičenjima20. »Između Babilona i Alepa«, bilježi jedan putnik iz 17. stoljeća21, »ima samo sitnog pijeska, kopra i tamarisa koji služe za hranu devama... i nisam vidio ni jednu divlju životinju osim magaraca, konja, gazela i jelena koji bi kadšto prošli u tolikim količinama između cafile (karavane) da bi nam zasmetali da nastavimo put«. Sred sirijske pustinje, rijetka divljač je i štakor, čije je meso prava poslastica22. Možemo zamisliti kako je taj život težak; pristat ćemo na to da on ima, uz pomoć poezije i iluzija, i svoje draži. Tako jedan današnji irački pisac tvrdi: »Tko jednom kuša hranu Beduina neće joj više moći umaći«2*. Dakle, nomadi su vezani za pašnjake, za putovanje od jedne vodene točke do druge. U sušnom razdoblju ni jedno se stado ne može udaljiti više od 50 km od nekog bunara. Prijelaz preko tanezrouftâ pravi je pothvat, a deve moraju nositi slamu ili zalihe vode. Naravno, sukobi izbijaju oko posjedovanja i najmršavijeg pašnjaka. Te zemlje, koje su naizgled res nullius, opterećene su običajnim pravima koja su se dobro učvrstila, ali koja treba braniti. Odatle prepirke i pljačka. No napasti sjedilačko stanovništvo još je unosnije. Protiv te grabeži i tih uboda insekata, Sirija i Egipat u 16. stoljeću slabo se brane. Petar Mučenik iz Anghiere, humanist kojega Katolički kraljevi šalju u Sudan i koji stiže u Egipat 1502. godine, odmah je to uvidio; kad ta bezbrojna rasa, semper versons, semper in m otu, ne bi bila podijeljena između sebe, vrlo brzo bi zauzela zemlje oko Nila24. Iz jednog uspješnog ratnog pohoda na njih, koliki se samo vraćaju praznih ruku ili tek s mršavim plijenom od nekoliko zarobljenika, žena i d'jece Beduina25! Svakog dana ili barem svaki put kad požele, nomadi dolaze pred vrata Alepa26, Aleksandrije2” ili Kaira. U studenom 1518. godine, trebalo je poslati vojnike u garnizon u Akabu da bi odatle štitili prtljagu hodočasnika »od beduinskih pljački koje su sve brojnije«28. Ako ih se promotri iznutra, u svjetlu proučavanja samoga života, sva ta pustinjska društva, koja se u početku čine tako jednostavnima, otkrivaju organizacije, hijerarhije, složene običaje i sjajne pravne kon strukcije... Ali, koliku ljudsku prašinu podiže vjetar izvana! Ono što nam se na Sredozemlju činilo toliko pokretno, u prvom redu planinska društva, u usporedbi s ovim čini nam se odjednom teško i ukočeno. 190
Granice ih Najšire Sredozemlje
Veliki nom adi Medu ljudstvom pustinje valja razlikovati dva tipa nomada. Ponaj prije, planinske nomade čije je područje seobe malo: mijenjajući kat, oni zimuju u pustinji. Takav je slučaj još i danas s plemenom šeika Oulađ Sidija južno od pokrajine Orana, s Tuarezima Adjdjera ili Hoggara, s Rgueibatima koji idu u Španjolsku Saharu sve do »litice Zemmour«. Druga kategorija su nomadi koji ljetuju izvan Saliare, na njezinim stepskim rubovima. To su često veliki nomadi, kao što su pleme Rwalla koji iz sirijske pustinje idu prema Sredozemlju; ili Beni Larba koji se, u ritmu godišnjih doba, kreću na 800 km između Laghouata i visoravni Tiareta kamo stižu u svibnju i lipnju, ili pak Mauri koji, okrećući leda Sredozemlju, za suhog godišnjeg doba dolaze na obale rijeke Senegal29. Nas zanimaju samo ovi veliki nomadi koji se redovito vraćaju prema Unutrašnjem moru, ovisno o godišnjim dobima. Svake zime, Sredozemlje je zahvaćeno atlantskim depresijama koje mu donose kišu. U smjeru juga i istoka ta kiša prelazi stroge granice mora. U području Meke, zimske su padaline, sredozemnog porijekla, kratke i često silovite. »Na ulicama Džedde vidio sam i do metar vode«, bilježi general Brémond. Jasno, potrebno je da natapanje bude redovito. Ti pljuskovi (jedna kiša svake druge godine, a svake četvrte u udaljenijim područjima) stvaraju hranjive stepe i goleme, rijetke i kratkotrajne, pašnjake. Čak je u širokim depresijama saharskih rijeka busenje uda ljeno dvadesetak metara jedno od drugoga. Trava koja naraste zimi, postupno se suši već krajem proljeća od juga prema sjeveru. Ona se povlači pred stadom i vodi ga k rubovima Sredozemlja kamo ono stiže nakon žetve. Ali strništa i suha trava ipak su hrana za stoku. Na kraju ljeta stada ponovno silaze prema novoj travi koja će niknuti... To neprestano kretanje nije bez teškoća: za duge etape, treba iskoristiti ili prve jesenske kiše ili posljednje proljetne kiše, jer kišno razdoblje na Sredozemlju počinje prije i svršava nakon zime. A može biti — jer ima čestih zakašnjenja i etapa bez i najmanje mogućnosti za ispašu — i obaveznih prolaza mrtvim pojasevima. U sušnoj godini (takva je bila 1945, i to osobito smrtonosna) južni se pašnjaci suše mnogo brže. Ovce ugibaju na tisuće duž putova, devina se grba opasno smanjuje i nomadi odlaze još dalje od svojih uobičajenih putova tražeći travu koja im život znači. U 16. stoljeću nomadski su pastiri mnogo više nego danas stizali do obala Sredozemlja. Brana, koju su nenomadi podigli i koju i danas učvršćuju, u to je doba bila još slaba. U Maloj Aziji, u Siriji, nomadi su kao kod kuće. Belon du Mans vidio ih je ljeti nedaleko od Adane-Ч Po čitavom Magrebu veliki nomadski putovi presijecaju zemlju od juga do 191
U D IO SREDINE
sjevera; osobito preko tuniske stepe, koju ništa od njih ne štiti, ili preko prostranih, suhih i golih visoravni pokrajine Orana, na zapadu. Diego Suarez svake je godine krajem srpnja vidio kako Uled Abdale pristižu u blizinu Orana gdje je on dugo držao garnizon. Prethodne bi jeseni zasijali nešto zemlje po marinama i pokušavali zaštititi žetvu od zlih nakana susjednih plemena. Vojnik Ijetopisac koji je vidio Arape s devama kako jurišaju na španjolske puškare, prom atrao ih je miroljubivo i dovoljno izbliza da bi upoznao njihovu kuhinju, način na koji konzer viraju prženo meso u masti, jedu alcuzcuzu (kuskus) i piju kiselo mlijeko koje zovu lebent*1. U Tunisu postoji ista izmjena. Don Juan Austrijski zauzeo je Tunis bez otpora u listopadu 1573- godine jer su nomadi već bili napustili obale sjevernog Tunisa. Naprotiv, u kolovozu 1574. Turci osvajaju grad i tvrđavu La Goulette jer su nomadi na njihovoj strani i služe im kao pomoćnici za nasipe i prijevoz. Povijest koja se već stoljećima ponavlja: još od 1270. godine, nomadi koji su služili u redovima tuniske vojske prijetili su u kasnoj jeseni (Luj Sveti upravo je bio umro) »da će se kao i obično vratiti na pašnjake juga«32. N a p re d o v a n je i u v la č e n je s te p e
Zar to veliko kretanje što tjera stepske nomade prema moru, potom od mora prema pustinji, nije jedna od velikih prinuda povijesti Sredo zemlja ili, možda bolje, jedan od njenih ritmova? Sve bi bilo dobro kad bi se plima i oseka izmjenjivale preciznošću morskih mijena. Ali osim naizmjeničnih suša, postoji tisuću razloga da se poremeti mehanizam i natjera nomada da se ne zadovolji područjem koje mu je ustupljeno. Dakle, ima tisuću prigoda da se dođe u sukob sa sjediocem. Bitna je činjenica da su nomadskom životu potrebni pašnjaci. Ali, eventualno, i obradive zemlje, pa i gradovi koji mu služe kao točke za opskrbu i baze za njegove političke konstrukcije. Evo jednog primjera. Oko 1550-ih, na pustinjskom jugu Tunisa stvara se prilično zamršena povijest državice plemena Chabbia33. U početku ti su Chabbia bili obično nomadsko pleme. Pod uvjetima koje je teško točno odrediti, to se pleme uspjelo prema sjeveru približiti Kairouanu, gotovo pravom Sredozemlju maslinika, polja ječma i pšeni ce; dodajmo da je postojala i druga snažna privlačnost, obližnji sveti grad. Chabbie se ovdje nastanjuju iskoristivši nerede i propast Hafšida, gospodara Tunisa i tuniskog kraljevstva od 13. stoljeća, ali ih je pogodilo ekonomsko nazadovanje Male Afrike i intervencija tuđinaca, kršćana, potom Turaka. Oslanjajući se isključivo na grad Kairouan (uzaludno su se bili pokušali domoći velikih urbanih sela Sahela na istoku, kao i njihovih eventualnih poreznih obveznika), Chabbie su lako istjerani 192
Grantee ili Najšire Sredozemlje
kada su 1551. godine u grad ušli Turci i Draguti. Iskorijenjena, država Chabbia uskoro će zamrijeti. Njezina je dinastija iščezla prema zapadu, kaže se bez veće preciznosti u izvorima, i za sobom je ostavila trag svetosti; i to je bilo sve: iz ništavila je proizašla, k njemu se vratila da nestane, uspjevši se tek trenutno uhvatiti za sjedilački život. Toliko puta ponavljana povijest! Tako, u 16. stoljeću oko Tripolija izranjaju i druge nomadske države u istim uvjetima i brzo iščezavaju a da nisu imale vremena pravo zaživjeti. No, zar su, u osnovi, različite naravi velike pustolovine Almoravida, Merinida i Filalijaca koji su snažno izmijenili marokanski svijet? U nekoliko godina Almoravidi prelaze s obala Senegala u srce Španjolske, sve do podno zidina Valencije iz Cidova doba. Kakav spektakularni primjer po želji velikoga nomadskog uspjeha! Ali, uz ta bučna zbivanja i okrutnosti odvijaju se tihe invazije. Takav je slučaj s Anatolijom krajem srednjeg vijeka3'1. Kada njome prolazi Marko Polo, seljaci se bune protiv gradova u kojima žive grčki Icmdlorclovi. Čim prijeđu na islam i čim se njihovi redovi otvore turskom nomadskom životu, a i gradovi najzad prihvate islam, ostvaruje se velika preobrazba o kojoj smo već govorili, malo pomalo taj se svijet napučuje, smiruje i sedentarizira35. Jer nomad pušta korijenje... on koji se ne prilagodava gotovo tropskim agrikulturama oaza, dopušta da ga domcsticiraju nenomadi Sredozemlja, pokorava se njihovim jednostavnim i često rudimentarnim metodama kulture. Maroko će nam u tome pružiti primjere. U tijeku stoljeća, mnogo je puta izvršen prijelaz sa stepe na Sredo zemlje. Danas je sjedilaštvo postiglo golem napredak. Tim se ujedno učvrstila zapreka napredovanju stepe. Ipak, godine 1912. stanovnici Sahare pokušali su ponoviti pothvat Almoravida, s El Hibom, »Plavim sultanom«, sinom marabuta Ma el Ainina. Ušli su kao pobjednici u Marakeš odakle ih je francuska vojska otjerala u pustinju36. Godine 1920. i 1921, ovaj put na alžirskom jugu, francuske su vlasti razborito prihvatile u logore veliko pleme Larba koje je umiralo od gladi i koje je izgubilo dvije trećine svoje stoke. Možemo li zamisliti što bi ovako izgladnjeli mogli učiniti da su bili slobodni da se spase vlastitim snaga ma. Isto tako, 1927. godine u Nedju, nekoj vrsti automatskog akumula tora nomadskih naroda Arabije, preuzmemo li izraz T. E. Lawrencea, narasle i nezaposlene snage pustinje prijetile su da eksplodiraju: »bez nadzora engleske policije«, piše Alfred Hettner37, »arapske su provale ponovo počele«. Utoliko više što su se mogle, kao nekoć, povećavati novim elementima iz Sirije, budući da su sirijske granice, zbog relativnog obilja kiša na Libanonima, u pravom smislu riječi još i danas veliko utjecište nomadskog života. 193
UDIO SUEDINIï
Dramatičnih primjera ima još. Sjeverna je Afrika od 1940. do 1945. godine, bez svojih normalnih prijevoznih sredstava, doživjela ponOvno izbijanje nomadskih premještanja, još većih i, nadasve, još dalje prema sjeveru nego tijekom godina koje su prethodile ratu. Budući da su kamioni bili napušteni zbog nestašice benzina, pšenica se kao nekoć prenosila u golemim, dvostrukim vrećama s obje strane devina samara, od kozje ili devine dlake koje su ručno tkale žene pustinje. To je napredovanje nedvojbeno pridonijelo ponovnom širenju u Maloj Aziji nekadašnjih velikih eipidemija, u prvom redu pjegavog tifusa... Prema tome, odnosi između Beduina i sjedilaca nisu samo jedan stalni sukob. Beduin je često pozivan u kuću koju priželjkuje. Po ljoprivreda na Sredozemlju, kako se obavljala i još uvijek se obavlja, ima za posljedicu brzo crpljenje tla; iscrpljuje ih mnogo ozbiljnije nego pustošenja za koja optužuju ovce i koze nomada. Naseljavanje nomada može. dakle, odgovarati potrebi za velikim odm orom zemlje. »Nomad i sjedilac sigurno su nepomirljivi protivnici«, piše jedan zemljopisac'8, »ali se istodobno m eđusobno nadopunjuju: ili još bolje, jedan drugog dozivaju. Apsurdnom tvrdoglavošću kojom ore uvijek isto polje — razumije se, apsurdnom za suhi kraj — ratar koji se usudio otići dalje od Telia krči stazu pastirima; ali kad se njihovo carstvo jednom utvrdi, zajamči sigurnost i prijevoz postane redovit i lak, tada nomad klizi u sjedilački život, kao što se to danas događa u tuniskim stepama«. Pouzdano je da poboljšanje poljoprivrede i uvođenje moderne tehnike koja sc služi rotacijom i premještanjem kultura jamačno isključuje nomadski život. Obrađivanje visoravni Tiareta, što ga uvode koloni, njihova preobrazba u zemlje pogodne za žito, otjerali su već prije nekoliko desetljeća gotovo sve goniče deva koji su se nekoć uvelike ovamo slijevali. Pa ipak, sukob Sredozemlja i obližnje pustinje nešto je drugo a ne samo nadmetanje pluga i stada. Riječ je o suočavanju ekonomija, civilizacija, društava i načina života. Za ruske povjesničare, svako na predovanje stepe ima kao predgovor strukturalnu promjenu njezinih društava, njihov prijelaz iz primitivnih stadija na »teudalizirane obli ke«'9. Poznala nam jc uloga stanovitih uspona vjerskog misticizma u osvajačkim kretanjima islama. A ništa manje i demografskih uspona. Nomad koristi sve pogreške i sve slabosti sjedilaca, njegove poljo privrede, dakako, a i ostale. Bez te namjerne ili nenamjerne sukrivnje dobro učvršćenih civilizacija ništa se ne može shvatiti u toj nepostojanoj drami. Émile-Félix Gautier smatra da je Sjeverna Afrika 16. stoljeća, više nego što je uobičajeno, preplavljena nomadima40. Tada Poluotok doživ ljava čitav niz kriza, ekonomskih, s poremećajem saharske trgovine, i 194
Granice Hi Najšire Sredozemlje
kriza stranih ratova, s portugalskim, španjolskim i turskim osvajanjima. Ovi potonji ponovno će uspostaviti red u središtu i na istoku Magreba, ali ne bez sporova, jer su produženi nemiri bili stvorili dramatičnu i revolucionarnu situaciju. Bježeći sve do oaza Touala, andaluzijski će prognanici pomoći vjerskim metropolama pustinje da zagovaraju sveli rat i da djeluju. Dakako, velika je povijesna činjenica povlačenje marabulskih središta prema jugu, posve očito od 15. do 18. stoljeća11. Tako ćemo vidjeli neočekivanu pojavu: šerifi iz Sousa odnosno ljudi iz pusti nje ponovo uspostavljaju red u Maroku. U namjesnišivima Alžira, Tunisa i Tripolija, nemiri potkraj 16. stoljeća u vezi su s nemirima Alaraba. kao što se kaže u španjolskim izvorima (misli se na nomadske Arape koji se često slažu s morosima iz gradova u borbi protiv turskog osvajača). To objašnjava značenje nemira koje je, posljednjih deset godina 16. sto ljeća, endemijsko na južnoj obali Sredozemlja, od okolice Gibraltara do Egipta. Dakle, čini se da nomad igra ulogu koja biva sve većom u Maloj Africi, ali zar se ona ne zasniva sve više, kako stoljeće prolazi, na nomadskom životu koji napreduje kao i sav drugi život? Napokon, nomad neće nadvladati kremenjače i topništvo Turaka ni topove maro kanskih šerifa. Tu i tamo odnijetće lokalne pobjede, uspjeli iznenadnim udarcima priključiti raskolu golema područja. Ali posljednja riječ neće biti njegova. Jer, u vojnom smislu, pravilo igre se promijenilo. Nomad, koji je do tada uvijek bio pobjednik i neusporedivi konjanik, topovskim je barutom izbačen iz igre. Ovo vrijedi i za nomade Kazana na Volgi ili Mongole na sjeveru Kine, kao i za plemena Afrike i Bliskog istoka12. K aravane zlata i m iro d ija
Redovitu povijest nomada valja razlikovati od velikog karavanskog prometa, putovanja na velike udaljenosti s jednoga ruba pustinje na drugi, koja već stoljećima spajaju Sredozemlje, s jedne strane s Dalekim istokom, s druge s Bled es Sudanom, crnačkom Afrikom. Ta se povijest razlikuje kao što se plovidba na otvorenom razlikuje od obalne. Karava ne su u rukama trgovaca, dakle gradova, aktivnih ekonomija na širokom svjetskom planu: one su raskoš, pothvat i složeni proizvod. Sve je to 16. stoljeće naslijedilo. Poslužilo se oruđem koje nije sâmo stvorilo, sačuvalo ga netaknutim, a stoljeća koja slijede prihvatit će ga bez izmjena. Gobineau, G. Schweinfurth^, René Caillé, Brugnon1' i Hachai15 svojim opisima reproduciraju Tavernierove opise. Oni se podudaraju, uostalom sve su to iste stvari, s opisima anonimnog Engleza koji oko 1586. godine putuje u raskošnoj karavani hodočasnika za Meku16 Ta se karavana stvara u »Birki«, tri milje od Kaira, i to dvadeset dana nakon svršetka Ramazana, okupivši do 40.000 mazgi i deva i do 195
U D IO SREDINI;
ih e m o |е uglovnom preuzeta iz knjige Vilorino M AG A LHA ESA G O D IN H A , O s descobrimienfos e a econom ic mundiof, 19 6 3 , koja se osobilo odnosi no 15 . stoljeće. Putavi kroz Sjevernu Afriku u smjeru O ra n o ili Tunisa lek ilo su ucrtani. Bogatstvo Alžira učvršćuje se tek sa 16 . stoljećem, i to kasno. D akako, putovi iz M agreba u crnačke krajeve doživjeli su pom ake i promjenjive aktivnosti. Nil je veliki put prem a Abesiniji.
50.000 ljudi: trgovce koji se brinu kako da sačuvaju svoju robu i koji idući u prvim redovima prodaju duž puta svilu, koralje, kositar, pšenicu ili rižu, koju će razmijeniti u Meki, i te bezbrižne hodočasnike koji se brinu samo o sebi i koji tvore zalaznicu... Taj svijet siromašnih i bogatih ima svoga naoružanog vođu, »kapetana« karavane, i vodiče koji noću nose upaljeno suho drvo da osvijetle put. Jer najradije putuju od dva 196
Granice ili Najšire Sredozemlje
sala ujutro pa do izlaska sunca, tako koriste noćnu svježinu. Od Arapa pljačkaša s obala Crvenog mora predviđena je oružana zaštita: 200 spahija i 400 vojnika i uz to poljsko topništvo, šest topova koje vuče dvanaest deva a koji služe da prestraše Beduine i da stvaraju buku kod trijumfalnih ulazaka u Meku, to make triumph, kako kaže pripovjedač. Vidi se da je riječ o golemoj karavani, napola vjerskoj, napola trgovačkoj, koja se ubrzano kreće: težak put od Kaira do Meke obavljen je u četrdeset dana. Možemo zamisliti to mnoštvo teretnih životinja (opskrba turske vojske uspijeva istodobno rekvirirati 30 do 40.000 deva) i mnoštvo putnika podvrgnutih strogoj disciplini povorke, koji žive od vlastitih sredstava i ništa ne traže od zemlje kojom prolaze osim vode i goriva nužnih za kuhinju i prehranu životinja... Dakle, valja u tu svrhu iskoristiti skupa i moćna sredstva unosnog trgovanja: u Sahari se trguje solju, robovima, tkaninom i zlatom: u Siriji je to zanosno trgovanje začinima, drogama i svilom. Uostalom, sve je to dopuštena trgovina. Vjerojatno je da se saharska trgovina, u cjelini, povećavala u 15. i 16. stoljeću, čak i pored velikih portugalskih otkrića pa i unatoč njima. Od 1460-ih godina naseljavanje Portugalaca na obalama Gvineje ned vojbeno skreće u tome smjeru jedan dio saharske trgovine. Odatle ona očigledna kriza zlata o kojoj ćemo još govoriti17. Ipak, velikim se saharskim putovima u 16. stoljeću i dalje prevozi draga kovina u smjeru Male Afrike i Egipta, uslijed čega su naknadne struje prema jugu privukle ljude ili trgovačku robu. Zanimljivo bi bilo objasniti neredovitim izvo zom zlata pokušaj Salaha Reisa, alžirskog »kralja«, da 1556. godine prodre sve do Ouargla. Ili nedvojbeno još znatniji pohod — jer prolazi preko cijele Sahare — što ga je 1591. godine poduzeo Djuder-paša s Marokancima i španjolskim otpadnicima18, sve do Timbuktua. Može li se tom ekspedicijom objasniti činjenica da je tri godine kasnije, 1594, Englez Madoc vidio trideset mazgi nakrcanih zlatom kako ulaze u Marakeš19? To su tek fragmentarni letimični pogledi temeljeni na našoj doku mentaciji. Isto tako ne možemo savršeno jasno identificirati trgovinu koja oživljava gornju dolinu Nila, taj prirodni trgovački put od Abesinije do Egipta i obrnuto. Njime ide sve do Turske nojevo perje kojim se kite janjičari i spahije50. To je također jedan od putova zlata o kojemu postoje dokazi u 16. stoljeću. Još u 17. stoljeću o njemu govori Taver nier51. U doba Filipa II. kad Europa prelazi na američko srebro, čini se da turski islam još uvijek živi od afričkog zlata. No ne može se kazati da to zlato dobiva u obilju jer sve više uvozi drage kovine iz kršćanskog svijeta. Ipak je čudno da se Turska, krajem stoljeća, potvrđuje kao zona zlata u odnosu na Perziju Safevida — zonu srebra52. 197
UD IO SR1-DINH
Na Bliskom istoku postoje dvije osnovne karavanske zone: jedna odgovara putovima koji vode u Meku, a polaze ili iz Sirije ili Kaira; druga ide od Alepa do Tigrisa55. Eulrat je, po kazivanju Taverniera, plovidba napustila zbog mlinova, barem do 1638. godine, kad će ga turska vojska počeli upotrebljavati kao prom etni put5/f Tigris se koristi tek nizvodno od Bagdada55. Dva snopa putova idu prema Indijskom oceanu, jedan k Perzijskom zaljevu, drugi k Crvenom moru vodeći do egipatskih luka Tor i Suez, pa i još dalje, do Džedde, hodočasničke luke i završnog odredišta plovidbi koje spajaju Crveno more s Indijom i Indonezijom56. Te veze postoje već stoljećima, a njihov razvoj, započet u 12. i 13. stoljeću, i dalje se nastavlja u 16. stoljeću. One združuju pomorski prijevoz i karavane s premještanjem stanica i etapa, što ovisi o okolnostima, kao i o konku renciji, ali koje su uvijek tako udešene da sačuvani sustav ostane djelotvoran. Ovo ne znači da su Sredozemlje i svijet koji ga produžuje prema Indijskom oceanu »jedno živo biće«, prema zgodnom ali pretje ranom izrazu Jacoba Burckhardta. Nema sumnje, zemljopis je unaprijed lokalizirao prijalaze zbog ograničenosti kopnenih udaljenosti od Perzij skog zaljeva do sirijske obale, i još dalje, preko Sueskog kanala. Ali ta prirodna olakšanja ne upravljaju svime i prelazak tih pustinjskih zemalja ostaje zaprekom koju se svladava uz cijenu velikih napora. Tako u dodir dolaze dvije ekonomije koje imaju goleme prednosti od tog susreta, ali su autonom ne i naviknute da djeluju same. Prije, kao i poslije Vasca da Game, Indijski je ocean svijet za sebe i koji je gotovo uvijek sam sebi dostatan: žito daje Din, pamučne tkanine Cambaia, konje Ormuz, rižu i šećer Bengal, slonovaču, robove i zlato obala južne Afrike. Time se podmiruju potrebe i proizvodnja. A vani Indijac traži višak: na Pacifiku, svilu, porculan, mjed, kositar i mirodije; na Zapadu, tkanine i još više srebrni novac. Bez stalnog spoticanja o bijeli novac, bogati život Indijskog oceana ne bi se dao tako lako skrenuti. Na Sredozemlju postoji potražnja za paprom, mirodijama i svilom; i to velika grozničava potražnja. Ali bez strasti za bijelom kovinom u Indiji i Kini, ta bi potražnja možda ostala uzaludna. Proizašla iz krajnje napetosti, trgovina Levanta sve je drugo osim prirodna i ne teče sama po sebi. Ona pretpostavlja niz napora i međustanica bez kojih njezin put ne bi bio moguć. Dođe li do nekog jačeg udarca, čitav se sustav poremeti. Zamislite koliko se puta mora ukrcati i iskrcati jedna vreća papra koja dolazi iz Indije ili pak vreća klinčića iz Indonezije da bi stigla do prodavaonice u Alepu, one u Veneciji i Niirnbergu...
198
Granice iti Najšire Sredozemlje
Oaze Nomadski život ljudi i stada, karavanski prijevoz robe, mnoštvo u pokretu, Zapadnjaku se čine kao najupadljivije značajke suhih krajeva. Ali, pustinja nije samo kretanje. Ako to zaboravimo, zanemarujemo nepomične gradove i dragocjene zemlje koje ih okružuju, remek-djela mudrih seoskih civilizacija, nasialih iskorištavanjem riječnih, izvorskih i podzemnih voda. Ta pobjeda koju je čovjek s Bliskog istoka postigao prije više tisućljeća, započeta tko zna gdje i kada, ali koja je stvarnost već odavno u Egiptu kao i u Mezopotamiji ili Iranu, u Turkestanu i na obalama Inda, proširila se — prenošena, podučavana i time obnavljana i obogaćivana — u smjeru Sjeverne Afrike i južnog Sredozemlja. Te su oaze tek sićušna uporišta. Egipat je u 16. stoljeću dvostruka traka obrađenih polja, s ušćem u koje je čovjek tek zakoračio. Mezopo tamija u doba svoga starog sjaja, ima 20 do 25.000 km2 plodnih vrtovas"; na karti je to gotovo ništa. Ali te su oaze točke okupljanja ljudi, pravi poljoprivredni gradovi gdje su ulice paralelne s kanalima za navodnjava nje. Njihov život možemo zamisliti prema današnjim slikama voćnjakavrlova alžirskog juga, koji su ograđeni zidovima i imaju mudre zakone 0 vodi kojom pažljivo upravljaju, a sistem im je liranskiji od sistema sredozemnih ravnica. Što je stješnjavanje rižinih polja Lombardije jedno do drugoga u odnosu na uređeni život Hamurabijeva zakonika? Čak i u Valenciji, kao i u drugim krajevima gdje navodnjavanje uvodi svoje stroge zakone, ima mjesta za polovičnu slobodu. Oaza nameće potpunu stegu. Kao i najautentičnije ravnice, oaza zahtijeva i okuplja velik broj ljudi. U njenoj neprijateljskoj klimi čovjek se iscrpljuje, izvrgnut je nizu endemija, od kojih i močvarnoj groznici. U Egiptu, Belonu du Mansu lice je toliko prekriveno ubodima komaraca da mu se čini da ima ospice5H. Taj život iziskuje, dakle, stalnu opskrbu ljudi. Mnogo prije Amerike, saharske su oaze znale za crnačko ropstvo. Isti je slučaj s Egiptom: on kroz cijelu svoju povijest održava trajnu vezu sa Sudanom 1Abesinijom i odatle crna krv koja je toliko karakteristična za felahe na obalama Nila. Mezopotamija je pak bila dužnik planina koje je okružuju na sjeveru i istoku. Zar ona nije u srednjem vijeku ispostava Perzije koja jc u njoj našla plodno polje da na njemu raspupa sve cvjetove svoje civilizacije i gdje je smjestila važna hodočašća i svoje glavne gradove? Kaže se da su Turci ubili perzijske vrtove Mezopotamije svojim nema rom. Naime, oteta Iranu, Mezopotamija se našla odsječena od neophod ne opskrbe ljudima. Beduinu više nije bilo teško goniti svoja stada do granica te zemlje što odumire i tu uvesti svoju jednostavnu poljo privredu sjedilačkog šegrta... 199
1)1)10 SRliDlNlî
To je izvanredna prigoda da se odredi koliko su krhki vrtovi u ravnicama ili oazama —u samoj mjeri u kojoj su djelo koje se neprestano stvara kako bi se štitilo od neprijatelja koji je uvijek sprem an da napadne: u slučaju Mezopotamije radi se o pijesku, naplavinama kanala, prekinu tim nasipima i onim gotovo primitivnim ljudima koji se kreću kao nomadi susjednim stepama i od kojih se treba štititi kao od skakavaca. Još potkraj 19. stoljeća nem a sela u Mezopotamiji koje ne posjeduje vlastitu kulu i stražare da najave upade pastira59. Uostalom, bi Ii se Beduin mogao prilagoditi tropskom životu oaze i njezinoj prije svega biljnoj hrani? On je atletski tip nomada, mršavih nogu i širokih grudi, frustrasse, kako kažu njemački antropolozi. Stanovnik oaze je pak Rauchrasse, trbušasti seljak poput Sancha Pance, nadut od biljne hrane. Pogledajmo također kakvu su ulogu igrali sjedioci iranskog podrijetla u povijesti Ferghane. Čini se da su baš oni uredili dolinu Sir Darije, ogolili padine često prekrivene neprohodnim šumama i isušili močvare gustih trstika; upravo oni, a ne šareni svijet nomada i polunom ada koji se okolo komešao60. Bez svake je sumnje da velike i male oaze nisu temelj moći. Rano stečene, bile su plodni otočići na kojima se organizirala »istočna civili zacija« kojoj je islam tek repriza, tisućljeća nakon njezinog nastanka. Oaze su bile pravi »rajevi« puni drveća, izvorskih voda i ruža. Premda u njima nisu pronađene tolike korisne biljke i poljoprivredno oruđe kao što je plug, u njima je sav taj materijal bio upotrijebljen... Što ne znači, kao što tvrdi Alfred Hettner, da su one cijela osnova Istoka. Između dvaju suprotnih i komplementarnih elemenata pustinjskog života, čini se da su zemljopisci bili vrlo često tvrdoglavi i odabirali jedan ili drugi kako bi od njega stvorili osnove svome objašnjenju, kao da se jedan i drugi mogu odvojiti, kao da nomad nije živio od stabilnosti gradova, a grad od kretanja nomada, kao da, povrh svega, jedan i drugi nisu bili udruženi elementi povijesti koja je veća od njihove, i nužni elementi da bi se shvatila velika i jedinstvena povijest islama, pustinjskog sina. Z em ljopisno područje islama Jer, »islam je pustinja«, tvrdi esejist Essad Веу61, njezina nutrina, asketska tvrdoća, misticizam koji je od nje nerazdvojiv, njezino predano štovanje neumoljiva sunca i jedinstveno načelo mitova; i tisuće pos ljedica te ljudske nutrine. Civilizacije Sredozemlja također su rasle u determinizmu morske nutrine. Ovdje se potiče kretanje lađa i jedrenja ka, ondje pak kretanje karavana i naroda koji su vječni nomadi. Kao i more, pustinja je kretanje, islam je kretanje. Koliko su džamije i minareti obilježja njegove civilizacije, kazivao je Vidal de la Blache, toliko su i 200
Granice Hi Najšire Sredozemlje
karavanska konačišta i bazari62. A pustinja toj pokretnosti duguje nepo bitnu ljudsku homogenost. »Ako stavite jednog mandžurskog Tatarina«, pisao je barun de Tott, »pored Tatarina iz Besarabijc, uzalud ćete tražiti onu udaljenost od petnaest stotina milja koja ih dijeli, jer se klima malo razlikuje, a vlada je ista...«63. Ipak, pripazimo da ono što je složeno ne svedemo na preveliku jednostavnost. Islam je sveukupnost onoga što pustinja sadrži od ljud ske stvarnosti, suglasne i nesuglasne, cijela porodica geografskih pro blema koje smo već istaknuli. Nabrojmo još velike karavanske putove; potom priobalne zone, jer je islam živio od tih Sabela, tih rubova nenomadskog života koji se nalaze nasuprot Sredozemlju, duž Perzij skog zaljeva, Indijskog oceana ili Crvenog mora i u dodiru su sa sudanskim zemljama; oaze i njhove akumulacije moći za koje Hettner smatra da su bile bitne. Islam je sve to: jedan dugi put koji od Atlantskog do Tihog oceana probija moćnu i krutu masu Staroga svijeta. Rim nije ništa više učinio kad je organizirao jedinstvo Sredozemlja. Dakle, povijesna sreća je ta koja je od 7. stoljeća islam učinila ujediniteljem Staroga svijeta. Između zbitih ljudskih masa: Europe u širem smislu. Crne Afrike i Dalekog istoka, on u svojim rukama drži obavezne prolaze i živi od svoje korisne posredničke funkcije. Ništa nc prolazi ako on to ne želi ili ne podnosi. Za taj kruti svijet kojemu u središtu nedostaje gipkost širokih morskih putova, islam je ono što će kasnije biti pobjedonosna Europa u razmjerima planeta, jedna domi nantna ekonomija i civilizacija. Ta veličina nužno ima i svoje slabosti: kronični nedostatak ljudi, neusavršenu tehniku, unutrašnje sporove, kojima je religija izgovor kao i temelj, i urođenu teškoću provobitnog islama da se domogne hladnih pustinja, da ih barem zatvori branom na visini Turkestana ili Irana. U tome je slaba točka cjeline u odnosu na susjedstvo ili, iza vrata Džungarije, između dvostruke pogibelji: mon golske i turske. I posljednja slabost: islam ubrzo postaje zarobljenikom stanovitog uspjeha, toga ugodnog osjećaja da je u središtu svijeta, da je našao djelotvorna rješenja i da ne treba tražiti druga. Arapski pomorci znaju za dva lica Crne Afrike, atlantsko i indijsko, i ne vjeruju da ih Ocean povezuje, ali ih to ni ne zanima61... Nakon toga, s 15. stoljećem, dolazi do golemog uspjeha Turaka: jedan drugi islam, jedan drugi islamski red vezan za zemlju, konjanike i vojnike. »Sjeverni« islam, zaposjednućem Balkana uronjen u Europu. Prvobitni se islam u Španjolskoj našao na kraju svoga puta. Središte pak osmanlijske pustolovine nalazi se u Europi i u jednom pomorskom gradu koji će je uništiti i izdati. Ta gorljivost Carigrada da sedentarizira, organizira i poravnava pripada europskom načinu65. Ona uvlači sultane 201
UDIO SKI-DINli
u zastarjele sukobe i skriva im prave probleme. Godine 1529, da ne kopaju Sueski kanal koji je već bio započet; 1538, da se potpuno ne angažiraju u borbi protiv Portugalaca i da se sukobe s Perzijom u nekakvom bratoubilačkom ratu sred pustoši na granicama; 1569, da ne uspiju u osvajanju Donje Volge i ne otvore ponovno Put svile i da se izgube u nekorisnim ratovima na Sredozemlju, dok je problem bio u lome kako izaći iz začaranog svijeta: koliko izgubljenih prilika66!...
2. Europa i Sredozem lje Od Crnog mora do Gibraltarskih vrata, uz sjevernu stranu Sre dozemlja, pružaju se europske zemlje. Ovdje kao i drugdje, ako povje sničar želi omeđivati, više će oklijevati od zemljopisca. »Europa je složen pojam«, piše Henri Hauser. Ona je dvostruki ili trostruki svijet što su ga oblikovala ljudska bića, to su prostori koje je različito obradila povijest. Sredozemlje, ukoliko snažno prožima jug Europe, nije malo pridonijelo da se suprotstavi samome jedinstvu te Europe. Ona ga sebi privlači i lomi ga u svoju korist. Prevlake i njihovi m eridijanski putovi Kopnena masa koju Europa uklapa između plave vode Sredozemlja i drugih, Sredozemlja sjevera, kao što su Baltik, Sjeverno more i La Manche — ta se kopnena masa prema zapadu postupno smanjuje. Isprekidana je nizom sredozemnih putova i prirodnih prevlaka koje su još i danas od presudnog značenja za razmjene: ruska, poljska, njemačka i francuska prevlaka. Prema zapadu Iberski poluotok također nudi poprečne putove, ali usmjerene od zapada prema istoku, od mora prema oceanu: takvi su putovi od Barcelone prema Navarri i baskijskim pokrajinama tokom Ebra, takva je važna transverzala od Valencije do Medine del Campo i Portugala, ili pak kopneni prečaci od Alicantea i Malage do Seville6"’, koji omogućuju da se izbjegne prolaz kroz Gibraltar. Ti nas španjolski putovi zasad ne zanimaju. Njihova ih orijentacija stavlja posve na stranu, pa se uvijek postavlja staro pitanje: je li Španjolska u potpunosti Europa? Sloga se vratimo velikoj liniji koju su povukli geolozi od Biskajskog zaljeva do Kavkaza. Upravo putovi sjeverno od te linije postavljaju pravi problem Europe s obzirom na njezine veze sa Sredozemljem. Pravi problem ili, bolje rečeno, niz pravih problema. Jer ta Europa, sjeverno od sredozemnoga prostora, ni izdaleka nije homogena, u svom silovitom suprotstavljanju zemljama Sredozemlja. 202
Granice iti Najšire Sredozemlje
Nasuprot voćnjacima i vinogradima juga, ona je u pravom smislu zemlja gustih šuma68, golih ravnica, livada, širokih plovnih rijeka i samo iznimno posjeduje hranjiva stabla i žbunje koji su spasenje sredozemnog života. Na širokim prostorima, ona je područje kolača, pa Danliscus idući iz Antwerpena u Bruges i Calais ujesen 1522. jednostavno piše: сл MUvcrpiaper currus ut hiefieri sold, kolima kao što je to ovdje običaj'«. Naprotiv, jug je zemlja karavana mazgi. Buduća španjolska kraljica. Elizabeta Valois, došavši sa svojom pratnjom do španjolske granice u siječnju 1560. godine, s kolima i prtljagom, bila je prebačena na teretne životinje i taj ju je konvoj odveo u središte Poluotoka'", l ako je bilo i 1502. pola stoljeća ranije, za prvog putovanja Filipa i. Lijepog u Spanjolsku. Sjever je zemlja piva, pića od fermentiranog zrnja. Takva je već bila Tacitova Germanija. U 16. stoljeću, prve se pivovare podižu u Kostanzu"1; dominikanci uvode pivo u pokrajinu Lorenu; uskoro ono prodire i u Englesku, kao što kažu narodni pripjevi, istodobno kad i hmelj, šio je razumljivo, ali i reformacija"-. U Gdansku, Магсо Ottobon. kojeg je Venecija zime 1590-1591. otpravila da kupi pšenicu, čudi se. kad je nastupilo ljeto, dolasku dviju stotina malih nizozemskih brodica slabo naoružanih koje su ukrcale zrnje druge kakvoće, gli grani per birra. Sredozemcu su to (i ne samo Poljska) čudnovate zemlje gdje je vino raskoš i nevjerojatno skupo. Neko vrijeme zatvorenik u Nizozem skoj (1513), Bayard se obilato časti premda je bez sredstava, ali »bilo je dana kad bi znao potrošiti i dvadeset škuda za vino«"\ Лко je stranac u tim zemljama Sredozemac, on ih smatra surovima, bez profinjenosti, naseljenima barbarima. Često su to dobri »barbari«, vrlo pobožni (bilo da se radi o Njemačkoj prije Luihera"1, ili o Normandiji u doba Franje I)~s; i čestiti su (taj isti Магсо Ottobon kaže o Poljskoj da se po njoj može putovati l oro in m ano senzapericolo di csscre offcso). Zatim je velika prednost što je tu život mnogo jeftiniji nego u Italiji. Li Gdansku, ističe naš Vcnecijanac, »za dva talira po osobi i na tjedan, mogu reći da imam gozbu i ujutro i uvečer«"’6. Ali nemojmo uopćavati. Sredozemlje nije isključivo područje teret nih životinja, kao što ni Europa, koja je njegov nastavak, nije nepobitna zona ni piva ni kotača. U Francuskoj, kao i drugdje, velik dio prijevoza otpada na teretnu stoku. Vozila se često kreću samo u blizini gradova, unutar malog perimetra gradskih oaza i kolskog prijevoza, koji iznimno su »rečemo sve do središta sredozemnih krajeva. Л Sredozemlje ima i svoja zaostala područja, primitivne vjere i jeltina života. Treba ponovno reći da je Europa raznolikost. Civilizacija je u nju prodrla putovima u različita vremena; vrlo rano južnim cestama, i tada neosporivim sredozemnim obilježjem; kasnije dolazi s kršćanskog Z.t203
D D K ) SRl-DlN li
pada, po liniji paralela, istodobno morskim (pogledajmo kako se širi pravo Lübecka preko Baltika) i kopnenim putovima (kako se širi vrlo daleko, ali sporije, osvajačko pravo Magdeburga). Odatle proistječe da nasuprot sredozemnog svijeta na europskom brojčaniku stoje područja u kojima društva i civilizacije nisu isti ni po podrijetlu ni po kulturnom ili ekonomskom životu. One nemaju ni iste boje ni istu dob, i na različnom stupnju osjećaju snagu privlačnosti Sredozemlja. Ukratko, valja govoriti o najm anje četiri europske skupine koje odgovaraju velikim meridijanskim vezama prevlaka, četiri povijesna vretena manje ili više snažno povezana s toplim morem, prijenosnikom bogatstva. Također su povezana m eđusobno, što nam ne pojednostav ljuje njihovo proučavanje. R u sk a p re v la k a : p re m a C rn o m e m o ru ili K a sp ijsk o m je z e ru
Lako bi bilo kazati i gotovo dokazati da ne postoji ruska prevlaka u 16. stoljeću, prevlaka koja igra ulogu povezivanja i vodi prema Sredozemlju široka kretanja razmjena. Sav je jug Rusije prazan i preko njega prelaze samo nomadske skupine Tatara s Krima, koje brzim konjskim kasom idu sve do sjevernih rubova Kavkaza ili do obala Kaspijskog jezera, kao i prema Moskvi — koju pale 157177 — ili do samog središta dunavskih zemalja koje strahovito pustoše78. Potkraj 18. stoljeća ruska kolonizacija ponovno nailazi na prazninu, prazninu gole me prijeđene zemlje s pokojim nomadom pljačkašom, uzgajivačem deva i konja"19. Upadi tih pljačkaša ne ispunjavaju ništa više golemu stepu (gdje nema ni jednoga grada) nego što gusarska brodarenja ispunjavaju more. Ali je dovoljno da je učine opasnom zemljom. S uporištem na Krimu, koji s kopnene strane štiti reljef i potpomognute Turcima koji tu drže nekoliko utvrda (među kojima Caffu), te južne Tatare nije mogao pokoriti »Veliki knez« kao one iz Kazana i Astrahana. Jer su ih Turci naoružali arkebuzama i topništvom otklonivši time prednost koju su Rusi imali nad njima80. Stoga Tatari, na kraju svojih pljački, opskrbljuju sve kuće i turska sela slavenskim slugama i radnicima. Goleme količine ruskih i povremeno poljskih robova stižu njihovim nastojanjem sve do Carigrada gdje ih kupuju po niskoj cijeni81. To nasilno hvatanje ljudske robe toliko je veliko da ga Giovanni Botero 1591. navodi kao jedan od uzroka slabe napučenosti Rusije82. Nedostatak ljudi možda objašnjava to što se Rusi u 16. stoljeću nisu pokušali domoći obala Crnoga mora: u tim surovim zemljama, zadovoljavaju se poduzimanjem nekoliko 204
Granice Ш Najšire Sredozemlje
proluupada zimi kad smrznute rijeke više ne sprečavaju kretanje hordi Na početku 17. stoljeća, ruski razbojnici, Kozaci, neka vrsta uskoka ili hajduka, naoruzat ce lagane jedrenjake i poremetili tursku trgovinu na Crnom moru. Već 1602. godine ..poljski« kozaci gusare jednom galijom po ušću Dunava85. Što su Rusi još sporadično vezani za jug, razlog je u lome šio nisu učinili ozbiljnije napore u tom smjeru. 1 što ih preko primitivnih sjevernih zemalja privlači ekonomski polet Baltika8' i europske zemlje koje su im licem u lice sa zapadne strane; Poljska i Njemačka. 1, napokon, usmjereni su prema Kaspijskom jezeru i teže k Perziji. Jugoistok, a ne jug usmjerava im život. Rusija nije još Europa85, ali se upravo curopcizira. Zapadnim putovima, preko Alpa i zemalja Češke i Poljske, stižu u Moskvu talijanski zidari-arhitekti, graditelji zvonika s glavicama. Preko Zapada joj stižu i dragocjene tehnike topovskog baruta. Poljaci su se stotinu puta žalili na opasnost tih predaja86. Kada je car zauzeo Nanti, od 1558. do 1581н". otvorivši time »prozor« na Baltik, poljski se kralj pobojao novih moguć nosti koje se nude Moskovljaninu. Jedini način da ga se svlada bio bi ostaviti ga »u barbarstvu i neznanju«. Prema tome, stanovnici Gdanska dobro su učinili, piše kraljici Elizabeti kralj Sigismund 6. prosinca 1559, što su zaustavili engleske lađe koje su išle za »Narvu«88. Spor će dugo trajati i neće se ograničiti samo na Engleze. U lipnju 1570. godine, jednu francusku lađu iz Dieppea, po imenu »Espérance« i koja je plovila za Narvu, uhvatili su pseudogusari iz Gdanska89. Vojvoda od Albc 1571. godine upozorava njemački Reichstag na izvoz topova i vojnog materi jala namijenjenih naoružanju tih neprijatelja Njemačke pa i čitavog kršćanstva90. Te i još neke činjenice pokazuju da se gravitacijsko središte ruske ekonomije malo pomalo približavalo sjeveru, ali su jug u širem smislu i osobito jugoistok ipak sačuvali svoje važno mjesto. U Moskvi ima grčkih, tatarskih, vlaških, armenskih, perzijskih i turskih trgovaca91. Trgovina se obavlja osobito Volgom: nizvodno, voj nici, topništvo i pšenica; uzvodno, sol i sušena jesetra9-. Nakon što su Rusi osvojili Kazan iAstrahan 1551. i 15569\ domogli su se i čitavog toka Volge, a redovni je promet bio uznemiravan tek u dugim vremenskim razmacima pljačkama Kozaka i nogajskih Tatara9'. Stoga, kad lurci pokušaju, oslanjajući se na Tatare, stići do Astrahana (s planom da prokopaju kanal između Dona i Volge i tako svoje čete u borbi protiv Perzije opskrbljuju preko Kaspijskog jezera95, njihov će pokušaj 15691570. završiti uzmicanjem pred jakim ruskim otporom. Jer ta južna putna postaja osigurava Rusiji veze s jugoistočnim nomadima i Perzijom i njezinim starim monetarnim ekonomijama: upravo iz tih južnih pokra jina car izvlači danak u novcu, dok mu sjeverne osiguravaju riznicu 205
111)10 SRHDINI-
najčešće kožom i krznom96. Uostalom lim se krznima opskrbljuje i znatna ruska trgovina prem a Balkanu, Carigradu i Perziji9", a tursko-ruski odnosi poboljšavaju se 1570. otvaranjem ambasade u Novosilkovu9H. Ali za opću povijest, najzanimljiviji je engleski pokušaj povezivanja, od 1556. do 1581. ne u smjeru Crnoga mora (čemu služi izaći na jedno tursko jezero i k lome dobro čuvano) već u smjeru Kaspijskog jezera. Ovdje se radi o istinskom pokušaju da se zaobide Sredozemlje i to ne vodenim putem, kao što je Portugalcima uspjelo 1498, već kombinira nim. naime kopnenim i morskim putem 99. Sredinom stoljeća engleski brodovi doista nestaju iz Sredozemlja i s njima dobit od razmjena s Istokom što su ga ta putovanja osiguravala engleskim trgovcima. Engleske trgovce još više zabrinjava kako osigurali sudjelovanje u unosnoj trgovini s Indijom, koja je monopol Sredozemaca i lberaca. Društvo Merchants Adventurers iz Londona šalje brodove i otkrivače prema arktičkim područjima u nadi da će otkriti novi put i preko sjevera izvršiti Magellanovo oplovljavanje svijeta. Upravo jedan takav brod slučajno će pristali 1553- godine s lordom kancelarom u zaljevu svetoga Nikole, nedaleko od Arhangelska. Taj je slučaj brzo bio iskorišten, pa su izvorna bogatstva zemlje — vosak, kitovo ulje, krzno, lan. konoplja, tuljanovi zubi, drvo, bakalar — žurno krenula putem Engleske u razmjenu za sukno i novac. Moscovie Companie vrlo je brzo uvidjela da je prvobitni plan bio ostvariv preko ruskog prostora i da se preko Kaspijskog jezera moglo doći do mirodija, papra, svile... Godine 1561. u Perziju stiže jedan engleski agent s trgovačkom robom i odmah nakon toga uspostavljaju se redovita putovanja: nekoliko godina sva čudesa Istoka plovila su uzvodno Volgom i gomilala se na londonskim brodovima u zaljevu Svetoga Nikole. Istina je da je riječ o samo nekoliko godina. Konačna propast plana posljedica je političkih razloga i činjenice da su od 1575. godine Englezi ponovo poduzeli plovidbu izravnim putem po Sredo zemlju. Duga putovanja prema Kaspijskom jezeru i Perziji gube svoj interes. Ali se ipak nastavljaju: Rusi se ne odriču Perzije, svoga glavnog istočnog partnera1'10; a nakon što su 1581. protjerani iz Narve, zaintercsirat će se za Arhangelsk, posljednji prozor koji im je ostao na dalekom sjeveru101, a uskoro će i Nizozemci ovamo stići sa svojim lađama102. No vratimo se engleskoj pustolovini. Ona se zacijelo nije odnosila na velike količine trgovačke robe (ipak dostatne, jer je donosila dobru dobit engleskim trgovcima i nešto briga Španjolcima u Londonu). Ipak, ona svjedoči o sveukupnosti sredozemnog života, o ometanju trgovine između oceana i Unutrašnjeg mora kao i o ponovnom otvaranju Sredo zemlja Sjevernjacima. Ukratko, baš je preko Rusije anglo-sredozemna trgovina nekoliko godina pokušavala sebi otvoriti prolaz. U mislima 206
Granice Ш Najšire Sredozemlje
njezinih poticatelja pothvat je imao biti još opsežniji; radilo se o lome da se s bočne strane napadne portugalska trgovina, pa i Sirijska. Godine 1582. u Londonu je bilo riječi o englesko-turskom savezu koji bi omogućio da se prema Kaspijskom jezeru, prolazeći preko Crnoga mora. skrene trgovina mirodijama, uz uvjet da joj središtem bude Carigrad. Bio je to veličanstveni projekt, ovaj puta djelomice engleskog monopola, doduše projekt koji nije bio ostvariv iz više razloga. Zanim ljivo je da je i otac Josip oko 1630. razmišljao kako da prođe ruskom zaobilaznicom10-5. Ne, jasno, da se sporazumi s Turcima, već naprotiv da tim putem zaobiđe njihove položaje i trgovačke povlastice. Taj projekt, kao i prethodni, ističe koliko vrijedi ruska prevlaka kao put za Levant i koliki je interes povijesti Sredozemlja da prouči stanovite kopnene dubine. Pogledajmo ulogu lih istih ruskih putova u srednjem vijeku11", koju su imali u nekoliko zanimljivih talijanskih projekata što su prethodili engleskom pokušaju105, kao i u onim naknadnim, u 18. stoljeću100: uz pomoć okolnosti ti su putovi bili sposobni da poremete promet čitavog mora. I budući da upravo oni određuju ritam ruske ekonomije, oni je i povezuju sa životom čitavog svijeta, što je dokazano jednom novijom studijom o kretanju cijena u ruskoj državi 16. stoljeća10". Te cijene variraju prema općim europskim kolebanjima. Kad uspostavimo tu vezu, steći ćemo mišljenje (ali u granicama opreza) da velika regresija l"7. stoljeća snosi svoj dio odgovornosti u dezorganizaciji Rusije, tada uništene društvenim previranjima i izložene vanjskim porazima, barem od 1617. godine nadalje108. Unatoč lim pustolovinama i napadima koje duž Volge koje vrše skupine Kozaka na jednvi staricu (karavanu), aktivnosti riječnog brodarstva, teretne stoke ili saonica, kad nastupi zima, i dalje oživljavaju veliki p u t109. O d Balkana do Gdanska: poljska prevlaka110 Prevlaka koju nazivamo poljskom nije u 16. stoljeću usmjerena k Crnome moru, već k Balkanskom poluotoku; vidno zaokrenuta prema zapadu, ona vodi od Baltika do Dunava i nepravilno sve do Carigrada (a možda i dalje). Trebamo li pomislili kako je Crno more, nakon što je od genovskog postalo tursko, prestalo privlačiti Poljsku? Da i ne. Osim što je tursko osvajanje Calïè (1475), Kilije (1484) i Bialograda (1484)111 prekinulo jednu dotad aktivnu trgovinu, valja uzeli u obzir i trgovačke krize na Levantu. Ali i nesigurnost južnih putova zbog latara snosi svoj dio odgovornosti. U isto vrijeme slabi kopneni promet na velike uda ljenosti, koji je od Crnoga mora, osobito Caffe, još od 13. stoljeća opskrbljivao Poljsku proizvodima s Levanta, uglavnom paprom i miro dijama. 207
UDIO SUI-DINI-
Siam se veza i dalje održava: sredinom 17. stoljeća, Tavernier još govori o prijevozu teretnim kolima od Varšavedo Caffe čije putovaflje112 traje 50 dana. Ipak, ne precjenjujmo te stare i aktivne ceste koje preko Moldavije otvaraju Poljskoj izravan pristup Balkanu i trgovačkoj robi iz Turske i s Levanta. Premda je poljska zemlja, čudnovato, neka vrsta zone slobodne razmjene, kao što se kaže — shvatile pod time slobodnog prolaza uz malu carinu i putarinu — ona je i golemi prostor, »dvaput kao Francuska«, kaže se u izvještaju M. de Valencea Karlu IX. i Katarini Medici o Poljskoj (1572)ш . Kopnom je prijevoz neizbježno previše skup. Od Krakowa do Vilne, jedan last pšenice obilno udvostručuje cijenu11 '. Dakle, valja maksimalno upotrebljavati vodene putove, služiti sc redovitim kolanjem (naprimjer soli) ili se držati prijevoza lake trgo vačke robe, ali velike vrijednosti. Eto u čemu su zapreke. Pogotovu što je slučaj s Poljskom isti kao i s Rusijom: zahvaćena je osvajačkom ekonomijom Baltika i još više zahtjevima nizozemskog tržišta, kupaca pšenice, raži i šumskih proizvoda. Amsterdam upravlja cijenama i fluktuacijama11,5. U tim je uvjetima uloga Gdanska istodobno povećana i ograničena. »S ove strane Danskog tjesnaca, on je najnapred nije i najpogodnije mjesto. Uputno je kupovati ovdje« bilježi jedan Mlečanin116 1591. »a ne na malim burzama u blizini Konigsberga ili Hlbinga, zbog velike pouzdanosti osoba s kojima se ugovara, koje su imućne i ne toliko barbarske kao drugdje«. Također je relativno Iako domoći sc Gdanska za polaganje novca, na sajmu svetog Dominika koji se održava u samome gradu, ili na sajmovima svetog Bartolomeja u Gnieznu ili svetog Mihovila u Poznanu. Uz to postoje pogodnosti burze u Nürnbergu i efikasne burze u Beču, Wroclawu, Krakowu i samom Gdansku. ЛН, između slabo razvijene poljske ekonomije i ekonomije susjed nih pokrajina koje Gdansk eksploatira u ime nepovrediva načela freie Handel a nd Commercial — i, s druge strane, Amsterdama koji njome vlada, burza vodi ograničenu, posredničku igru u jednom sustavu koji je neprestano nadmašuje. Njezina je uloga da kupuje žitarice (i druge proizvode, ali nadasve žitarice) na zimskim sajmovima koji se održavaju u Thontnu i Lublinu. Vlastelini tu prodaju svoje žetve (zimi mlaćene, a prevožene nakon kopnjenja snijega u travnju i svibnju). Gdansk ih skladišti, pazi na njihovu kakvoću i žuri se da ih proda jer, u najboljem slučaju, radi se o žilu iz prethodne godine koje je nemoguće dugo držati u skladištu. Sono bisognosi di danaro, dodaje Ottobon, potreban im je gotov novac radi nove kupovine, reinvesticija i čak pologa, u gotovini, za Nürnberg, uz uobičajenu dobit od tri posto. Je li to razlog umjerenoj zaradi stanovnika Gdanska, po riječima našeg Venecijanca koji je medu njima živio sedam mjeseci? Ili su pak ukliješteni između zahtjeva proda 208
Granice ili Najšire Sredozemlje
vača pšenice i zahtjeva kupaca: Nizozemaca, Engleza, Francuza, Portu galaca, Španjolaca i, uskoro, Sredozemaca? Na milost i nemilost uglav nom onoga koji ih opskrbljuje neophodnim gotovim novcem koji jedini dopušta cla se manipulira tim još arhaičnim tržištima Poljske i susjednih zemalja. Marco Ottobon to kaže kad definira dva glavna uvjeta tržišta žitaricama u Gdansku, shvatimo pod tim njegovu konjunkturu: žetva je od prethodne godine, jer se tek stara pšenica komercijalizira; portugal ska potražnja (bolje reći iberska), koja utječe na tržište relativnom kratkoćom putovanja i mogućnošću koju ono nudi zauzvrat za gotov novac, ali i zbog njegova obujma koji je bez usporedbe s isporukama na Sredozemlju, osim za kriznih godina potkraj stoljeća11". I, napokon, razlog što se Gdansk ograničio na ulogu žitnog trgovca i što dopušta zanemarivanje vlastite mornarice, leži u tome što se mala dobit ostvari unaprijed od golemih količina žitarica koje kroza nj prolaze, gotovo 80.000 tona 1562. godine118. U svakom slučaju, čitava je Poljska usmje rena prema tom gradu od presudnog značenja; Gdansk je »oko« kroz koje ona promatra svijet, ali, dakako, ne uvijek u svoju korist. Težište se zemlje malo pomalo pomiče prema sjeveru. Godine 1569. dolazi do sjedinjenja Poljske i Litve koje su dotad bile povezane tek zajedničkim vladarem. Glavni se grad 1590. seli iz Krakowa u Varšavu119. To naglo bogaćenje grada koji je u 15. stoljeću bio još skromno vojvodsko trgovište, odaje snažni ekonomski obrat, dakle i politički. Protiv Švedske i Rusije, Poljska će se boriti posljednjih godina stoljeća u jednoj bitci »na španjolski način«, unaprijed izgubljenoj, a koja podsjeća na pokušaj Filipa II. da potkraj svoje vladavine istodobno poduči pameti Francusku i Englesku. Politika i ekonomija naginju se u istom smjeru, kao što o tome svjedoče statistike poljske trgovine, objelodanjene u istraživanjima R. Rybarskog120. Bilanca računa povoljna je za Poljsku, akumulacija kapi tala tada koristi plemstvu, szlechti, koje nastoji da proda pšenicu, raž i stoku (goveda utovljena zimi, takozvana vlastelinska) i da izvuče dobit iz svega, pa i od prodaje piva, jeftino proizvedenog za potrošnju seljaka. Postoje svi uvjeti da se Poljska otvori — i ona se otvara — trgovini luksuznim predmetima, stranim trgovcima koji posjećuju njezine gra dove i sajmove, i onim putujućim preprodavačima škotskog podrijetla. Szkocima^- \ koji prate dvor na njegovim putovanjima, a koje štite veliki gospodari. Oni su nešto poput svojedobnih »Mascates« u kolonijalnom Brazilu koje su potpomagali veleposjednici, njihovi klijenti, također »vrlo velikodušni i splendissimi«,22 kao u Poljskoj. Ali prema jugu, našu pažnju privlače dvije trgovačke zone, jedna je blizu i dosta aktivna, druga je daleka i teško se može kontrolirati. 209
UDIO SRIvDINi;
Na maloj udaljenosti od Moravske i Mađarske, riječ je, prije svega, c) redovitim pošiljkama vina u smjeru Poljske koja praktično više nema vinograda. Prispjeće novoga vina svake je godine prigoda za veliko slavlje. Protiv eventualnih prijevara gostioničara, svaka je prodavaonica u Krakowu morala na svoj natpis staviti slamnati čep ili zelenu granu, ovisno o lome prodaje li moravsko ili mađarsko vino123. U Lavov vino stiž.e iz Vlaške, a proizvode ga mađarske kolonije smještene prema jugu12 Tom se blizom trgovinom još nabavljaju stada, osobito iz Moldavije, najviše goveda, jer bezbrojne ovce iz ravnice redovito rekvirira bezgra nični apeiil Carigrada. Moldavska su goveda novac za razmjenu jednoj zemlji koja sebi na laj način pribavlja, bilo u gradovima Transilvanije bilo u Poljskoj, obične tkanine proizvedene na licu mjesta i neophodno željezno oruđe što ga iziskuje seljački život — lemeše za plugove, raonike, kose. srpove, čavle — kao i konope, užad, remenje, orm e125. Te se razmjene odvijaju na pograničnim sajmovima, pogotovu u Sniatvnu. Sipenitiju i Linicstiju1*6. Ali bijela moldavska goveda izvoze se i u Njemačku, Veneciju i, ivrdi jedan povjesničar, čak u Gdansk, odakle če u 15. stoljeću krenuti prema Engleskoj. Godine 1588. engleski ambasa dor u Carigradu zaključuje sporazum po kojemu bi englesko sukno trebalo razmijeniti za »bijelu stoku« koja preko Gdanska prolazi za Engleskul2_. Ta se moldavska stoka na sjevernim putovima priključivala govedi ma iz Poclolijc, Rutcnije, Volinije, Litve i same Poljske; iz svih tih pokrajina kojima uobičajena trgovina nije prolazila i koje izvoze stoku zadovoljavajući se da žitarice proizvode samo za sebe. Prednost stoke je što suma sebe prenosi u dugim konvojima u smjeni zapadnih gradova od Poznana do Leipziga pa čak i do Franklurla na Majni. Prema R. Rvbarskom128, 40 do 60.000 goveda, polazi iz Poljske svake godine. Isprave što se odnose na poljsko-turske granice govore, možda s pretjerivanjem, o stotinama tisuća životinja, Što ostavlja dojam o bujno sti stočnog života, kao u kolonijalnoj Americi, u kadšto sličnom dekoru; prostori koje je čovjek slabo osvojio, goleme močvare, guste šume, beskrajna putovanja i konvoji poludivljih životinja. Prema jugu, dalje od Krakowa, Lavova i Galaca, cestom koja zaobi lazi Mađarsku i njezine česte ratove, dugi trgovački put stiže do Balkana i ide još dalje, sve do Carigrada. U jednom se smjeru šalju krzna, kože, nešto jantara, poljsko (jeftino) sukno, ili ono raskošno, koje se ponovno izvozi, polom željezo i možda novac od loše kovine129... U zamjenu, armenski i židovski trgovci (osobito od 1550), kao i turski i grčki (jedan je grčki trgovac iz Carigrada, Andrea Carcacandella130, dobio uz sulta nova.! pomoć 1534. godine pravo da slobodno trguje po čitavoj Poljskoj) 210
Granice Hi Najšire Sredozemlje
šalju konje, a još češće mirodije i svilu. Jedan spor uoči sv. Tome 1538, pokazuje u Krakowu prepirke poljskog trgovca Stanislava Zijemijanija, koji na povratku iz Turske sa sobom donosi 40 komada prostog sukna. petici:s*ezambeloti intégras, a svaki je bio procijenjen na deset forinti: 3 i mala komada po 4 forinte; 102 libre cvijeta od oraška; 24 libre ploda od oraška1-41. Лко smo točno shvatili razmiricu koja ga suprotstavlja njegovu vjerovniku, ovaj mu je zacijelo na polasku iz Krakowa bio posudio novac i trgovačku robu. Godine 1530. i 1531, također možemo vidjeli armenske trgovce iz Kamicnicca kako donose na sajam u Lublin šafran i rižu iz Turske142. Godine 1548. Lublin je ishodio povlasticu da iskušava različite res aromatične koje se donose iz Grčke i Turske144. Taj je mali grad tada postao osobito bogat, što dokazuju njegovi sajmovi. Između Lavova na jugu i Varšave, on je pogodna etapa na putu za Gdansk, s lom prednošću što je grad bez »etapnih« prava, sklada, za razliku od Lavova koji ima svoje povlastice i brani ih. Trgovačka roba izlazi i ulazi u Lublin po volji trgovaca. U Lavovu se zaustavlja i stavlja u prodaju. 11 taj grad, u kojemu se sastaju židovski, levantski i talijanski trgovci, stiže s njima i trgovina s juga. Godine 1571. jedan agent tvrtke llurcau (llurcauovi su trgovci podrijetlom iz Valencienncsa, a nastanjeni su u Antwerpenu) ide iz Gdanska u Lavov i odatle u Carigrad141. Godine 15-75. jedan Talijan u službi nekoga svog zemljaka koji živi u Krakowu. kupuje vino i muškal u Lavovu; naravno, ta skupocjena pića, kao i slatko grčko vino koje se pije u gradu, dolaze s obala istočnog Sredozemlja14'*. 1. napokon, kroz Lavov dosta redovito prolazi, na putu prema Carigradu, takozvana »karavana iz Poljske«, spoj vozara i trgovaca koji se zaustav ljaju u gradskim banovima, služeći se ili ne zaštitom vlasti, a odmaraju se i usred polja, oko logorske vatre. Ali ne znamo uvijek što to prevoze sve do Bospora ta teška kola koja vuku volovi146 ili konji. Upravo lim teškim putovima putuje Tommaso Alberti, trgovac iz Bologne, koji nam je ostavio jednu vrlo kratku priču o svojim pješače njima. U Carigrad je stigao preko mora; napušta ga 26. studenog 1612, prolazi kroz Drinopolje i prelazi Dobruđu. Budući da su mu vozari bili Turci, na dan Bajrama kidnuli su da svetkuju u obližnjem selu. Te rumunjske beskrajne ravnice doimlju se našega putnika »poput mora na kopnu«. U njima se čovjek može izgubiti ako nema brazda od prethodnih kola da označe pravi put. U Jassy stiže sa snijegom. Nakon šest dana dolazi u Lavov gdje prodaje svoju robu i kupuje drugu, a u proljeće se vraća u Carigrad sa 60 kola, a svaka kola imaju šest konja. Jedna su mu se kola 23. svibnja 1613- prevrnula na teškom putu preko Balkana. U njima je bilo trideset vreća španjolskih reala, po 500 reala u svakoj vreći, samurovine i druge robe. Sve je bilo pokupljeno 1. lipnja. 211
UDIO SRI-DINH
i konvoj je stigao u Carigarad odakle je naš trgovac ponovno krenuo 21. lipnja. Opet dolazi u Lavov 27. srpnja, potom nastavlja prema Krakowu i Pragu, Niirnbergu i Milanu da bi 25. listopada stigao u Bolognu1*7. Unatoč lim slikovitim pojedinostima i očiglednom deficitu bilance poljske trgovine u smjeru juga, ta trgovina ni po čemu nije usporediva s brojnim pobočnim razmjenama koje spajaju Poljsku s bliskom Nje mačkom, Frankfurtom na Odri, Nürnbergom koji kupuje krzna ili Šleskom s prepirkama oko tarifa koje su izazvane ambicijom, kadšto neostvarenom, trgovaca iz Wroclawa (Breslau) U8. Nije usporediva ni s onim trgovanjima po dijagonali koja, preko Wroclawa, Leipziga, Nürnberga, Augsburga i južne Njemačke, hitaju prem a Italiji, stižu u Veneciju i vraćaju se. U lipnju 1564. Mletačka Republika odobrava agentu po ljskog kralja čitavu jednu pošiljku oružja: 100 prsnih oklopa, 500 arkebuza, 30 helebarda1*9... Iz Italije140 neprestano stižu umjetnici, trgovci, obrtnici, a trojica od ovih potonjih osnivaju ciglanu u Krakowu 1533111- Stižu i raskošne ili lažno raskošne tkanine. U Veneciji se i u Napulju proizvodi112 svila nenategnute niti kojoj se daje čvrstina nama kanjem pri obradi: ta je svila poznata pod imenom robba p er Polonia] Oko 1 5 6 5 'i1, postoji od 15 do 20 bottegbe d'Italiani u čitavoj Poljskoj medu kojima su i imućni trgovci Soderini. I kako stoljeće izmiče, ljudi će i trgovci koji dolaze iz Italije bivati sve brojniji — kretanje je podjed nako onom e koje ćemo primijetiti kroz južnu Njemačku, kao da potkraj stoljeća invazija ljudi i trgovaca iz Italije preko Srednje i Istočne Europe dolazi da uzvrati na invaziju Sredozemlja od strane Sjevernjaka. Talijan ski su trgovci posvuda, a u Poljskoj su dugo, i to u Krakowu, Lavovu, Varšavi, Lublinu i Sandomiru. Dugo razdoblje njihove prisutnosti ide od kraja 16. do sredine 17. stoljeća144. Knjiga obračuna jednoga takvog trgovca iz 1645145, pokazuje njegovu djelatnost na poljskim sajmovima, osobito u Lublinu. On navodi novac s kojim se služio, cijene, količine, prijevoz kolima i začudnu listu tkanina raznog porijekla što su se prodavale u Lublinu: sukno verdegaio a onde iz Londona, baršun verde piano iz Firence, caravaccia nera iz Napulja, raso azuro piano iz Venecije, tkanina rosa seccba i raso nero izLucce... Ti se nazivi ne mogu lako identificirati niti im je navedeno podrijetlo točno. Ali nam oni dokazuju, kao i zapisi Tommasa Albertija, talijansku prisutnost mnogo poslije 16. stoljeća. Ista zapažanja imamo u vezi sa susjednom Transil vanijom, gdje trgovci, radnici, arhitekti, zidari, klesari i vojnici iz Italije otvoreno djeluju146. Ta shema pomaže da se shvati čitava sudbina Poljske. Ono što Poljskoj nedostaje u 16. stoljeću nije životni polet, za što postoje brojni dokazi, već aktivna i zamašna monetarna ekonomija. Sto je poljska država u biti toliko krhka, a kralj »više za reprezentaciju nego za vršenje 212
Granice Hi Najšire Sredozemlje
moći«14", razlog je u društvenom i političkom poretku »Republike«, kao i u nemogućnosti da se skupi znatno bogatstvo u novcu, pa prema tome i da sc posjeduje moderna vojska. Na turskim i tatarskim granicama obrana je povjerena Kozacima, bandoleros agregados de todas nacionos, skupinama razbojnika svih narodnosti, kaže se u jednom špa njolskom tekstu148; to je »ratoboran svijet uvijek u pokretu i nemiran«, kaže se dalje u tom tekstu, »okrutan i sposoban na najveću izdržljivost i ujedno najveći zločinac na svijetu«. Svakako, svijet nesputan u svojim djelima, a ne moderna vojska. U siječnju 1591, isplata vojnika postav ljenih na ruskoj granici stvara velike probleme Saboru koji se baš tada bio sastao u Varšavi. Vojnici u iščekivanju žive od zemlje koju su bez razlike zaposjeli s obje strane granice149, što se zbiva i u najbogatijim zapadnim zemljama. Ekonomijom se objašnjava to što se poljska politika, kao što smo već bili naveli, osobito zanima za zbivanja na sjeveru, u istom smjeru u kojem teče trgovina, i prepire se s Rusijom koliko zbog Narve i Baltika toliko i zbog neodređenih graničnih zona između te dvije velike zemlje. To ima za posljedicu da poljska politika postaje miroljubiva prema jugu. Turcima se i Poljacima zacijelo ne žuri da dođu u okršaj. Saveznici Svele lige, 1572. gube vrijeme hoteći natjerati Poljsku protiv Velikog gospo dara. Turci pak, 1573. godine, pomažu izboru vojvode od Anjoua za poljskog kralja. Uoči tursko-carskog rata 1590. godine Englezi će inter venirati kako bi ugovorili nagodbu između Turaka i Poljaka. Ovi se potonji znaju pokazati i pomirljivima. U siječnju 1591, na žalbu turskog sultana, uz suglasnost baruna u Saboru i kao posljedica globljenja poljskih Kozaka, kralj pristaje platiti ili, još bolje, pokloniti cento timpani dczibcllini, procijenjenih na znatnu svotu od 30.000 florina. Istina je da je odmah nakon toga, da bi se nadoknadio taj trošak, nametnut porez od jednog florina po glavi, samo za jednu, 1591. godinu, svim Židovima u kraljevstvu150. Dakle, mir prema jugu, ali to ne može objasniti neobično širenje u Poljskoj odjevne mode i veličanstvenih šatora iz Turske čije primjerke muzeji još i danas čuvaju. Nismo li mikepotcijenili trgovačke odnose u smjeru juga? N jem ačk a p revlaka: sh e m a cjelin e
Pod njemačkom prevlakom podrazumijevamo čitavu Srednju Eu ropu u širem smislu, od Francuske na zapadu do Mađarske i Poljske na istoku; od Sjevernog mora i Baltika na sjeveru do Jadrana i Tirenskog mora na jugu. Ukupno, čudesan niz zemalja, razmjena i putova o čemu nam prvu predodžbu151 daje karta što smo je preuzeli od F. von Rauersa152. 213
15 —
P u to vi n je m a č k e p re v la k e
Reproducirana u m alom omjeru, karla koju je izrodio F. von RAUERS, ipak vrlo dobro prikazuje gusioću ceslovnih mrežo Njemačke 16. sloljećo i velikih transalpskih pulovo. Voljo zomislili išlo toliko guslu mrežu prema zapadu, u Francuskoj, gdje su naznake svedene na nekoliko bilnih linija. Velike crne ločke noznačuju sela prijevoznika i vozara. Jasno se vide na pulovimo Alpa i isliču značenje glavnih cesla. N a kadi se dobro vidi i vezo Prag-Linz, o kojoj naš ieksl ne govori, ali o kojoj donosi izvonrednu dokumenlaciju. Članak Josefa JANAĆEKA, »Die Handelsbeziehungen zwischen Prag und Lmz im 16. Johr.H, u: Hisforisches Jahrbuch der Stodi Linz, 1 960.
214
Ciinnicc Hi Xajsirc Sredozemlje 1 6 — P r e g r a d a A lp a
O va koda shemalskog crležo pokazuje uskoću prosloro sieverne llah|e u odnosu na zemlje : d ru g e s ira n e Alpa. To je S|everno llali |0 zazidana prema zopadu, sjeveru i isloku (dinarske Alpe], '.’etike olpske cesle (Cents, Simplon, Sain l-G olho rrl, Brenner, Tarvis i neke druge] prekidaju branu. Skica ucrlavo velike rijeke lek od točke od koje se uvelike upolrebl|ovo|u za plovidbu
Ovaj ćemo prostor ograničili dvjema linijama; jednom koja ide od (ienove (u najgorem slučaju od Marseillea) do Londona, drugom koja ide od Venecije do Gdanska, dakako približnim linijama, no bit će to jedna opća skica. Taj prostrani blok središnje Hurope ograničen je na sjeveru i jugu obalama: Sjevernim morem. Baltikom i Sredozemljem. Ili, točnije rečeno, produžuje se lim bitnim morskim prostorima. Nedvoj beno se ne proširuje preko sjevernih mora do Švedske (na koju lako 215
111)10 SIUMMNH
radoznalo gleda mletačka trgovina s kraja 16. stoljeća i početkom 17. stoljeća)15*, Norveške i, nadasve, Engleske koja, zahvaćena velikom pustolovinom Atlantika, ipak i dalje ostaje čvrsto privezana za Europu. Jedan od velikih uloga engleske trgovine tiče se sukna koje se uglavnom izvozi, ovisno o prilikama, preko Emdena1M, Hamburga155, Bremena i Aniwerpena156 (i ako se pruži prilika preko Rouena). Tako se Engleska — a njezino je sukno najbolji primjer — priključuje bliskom kopnu, toj posebnoj zoni od koje ćemo se načas odvojiti. Zacijelo je to aktivna zona, možda i rem ek-djelo ekonomije, koja se temelji na kopnenom prijevo zu. slično onom e što je, u 12. i 13- stoljeću, bio susret sajmova Cham pagne, jedan već eksplozivni oblik odnosa između juga i sjevera. Taj prostor ima osobit oblik; prema jugu ograničen na sjevernu Italiju, preko Alpa širi se u prostranu kontinentalnu masu. Pismo koje kralj Poljske 25. srpnja 1522. šalje u Antwerpen, gdje ga njegov amba sador na dvoru Karla V, Dantiscus, nestrpljivo iščekuje, stiže tek 12. rujna, nakon što je putovalo gotovo pedeset dana157. Druga dimenzija je od Venecije do Gdanska: Marco Ottobon (1590), istina zimi, putuje 39 dana uzastopce, u što su uračunata i odm aranja158. Zacijelo ne postoji usporedba između ravnica koje spajaju Pijemont, Lombardiju i Veneci ju. koje su u blizini izlaza na more, i tih prostranih kontinentalnih zemalja sjeverno od Alpa. Prema jugu putovi se približavaju jedan drugom, a prema sjeveru lepeza im se širi. Tako Alpe sijeku središnju Europu »jednom dugom i debelom linijom«159, a dva su fragmenta s jedne i druge strane površinska i, ovisno o stoljećima, po važnosti nejednaka. »Njemačka prevlaka« je dakle Italija, osobito sjeverna, Alpe, potom goleme ravnice i visoravni Srednje Europe između Maase ili Rajne s jedne sirane, Odre i Visle s druge strane. Nije potrebno predstavljati Italiju. U ovoj ćemo se knjizi mnogo puta vraćati na njezine gradove i polja od bitnog značenja. Ali valja nam smjestiti u nekoliko crta Alpe, te čarobne planine gdje se sve odvija prirodno. Njihov zid smeta središnjoj Europi i vrlo je brzo bio probijen. Promet preko njih je težak i on se sam po sebi organizira. Čini se da njezina društva i sela postoje tek da bi organizirala prelazak preko »gora« i da u daljinu produže, prema sjeveru i jugu, taj plodonosni saobraćaj. Alpe Alpe ovise o geometriji u prostoru koja međusobno spaja društva, siepenaste ekonomije; zaseoci i sela s visokim granicama kultura; trgo višta usiječenih dolina; skromni gradovi kroz koje prolazi rijeka s pokojom trgovinom »Lombarda« i nekoliko obrtničkih prodavaonica; 216
Granice ili Najšire Sredozemlje
napokon, na periferiji u dodiru s ravnicama, jezersko i riječno brodar stvo kojih se promet povećava velikom brzinom — to su gradovi Pijemonta: Ženeva, Basel, Zürich, Salzburg, Villach ili Klagenlürt, Suza, Vercelli, Asti, Como, Bergamo, Brescia ili Verona; često su to sajmišni gradovi (Zurzach, Hall, Linz, Bolzano), koje oživljavaju velike prijevozne tvrtke (Coire, Chiavenna, Plurs) — gradovi »posrednici« između juga i sjevera ili u kojima gorštak može naći proizvode neophodne za svoj svakodnevni život, »obične tkanine za odijevanje, kovine za oruđe i povrh svega, dovoljno soli koja igra bitnu ulogu u uzgoju stoke«160. Postoji dakle posve alpski saobraćaj koji premješta ljude, životinje, stada i trgovačku robu. Na taj svagdašnji saobraćaj kalemi se jedan drugi, koji se služi istim ljudima, istim sredstvima, i prelazi lanac s jednoga kraja na drugi. Ti bi prijelazi bili nemogući bez sela vozara i vodiča, koji su svi željni zarade koju im donosi cesta. Duž doline Brente, u Alpama Vicenze, Primolano je 1598. godine »viletta« s jedva pedeset ognjišta, a njezini »stanovnici gotovo svi žive od plaća koje ubiru na prijevozu robe svojim kolima«161. Mogli bismo navesti stotine drugih takvih sela. Pravilo je da sela uz jednu ceste, koja se gradi ili koja je već dobro utvrđena, među sobom surađuju, dijele posao, određuju etape, osiguravaju prije voz i sigurnost putnika i trgovačke robe, i ponekad, uz dodatnu svotu, prevoze ih izravno, danju i noću... Cesta Septimer162 bila bi dobar primjer za to, ali ne i jedini. Otada se čini kao da sve ide samo od sebe u tim usklađenim kretanjima. Nižima ih ne prekida, već pruža pogodnost saonica163. Neki prijevozni poduzetnik iz Vercellija preuzeo je 16. prosinca 1537. u Ženevi 132 bale robe i obećao da će od loga 42 isporučili u Ivreji 4. siječnja iduće godine, »unatoč vremenu«. Marco Dandolo, koji ide u Francusku kao predstavnik Mletačke Republike, u prosincu 1540,6\ prelazi Mont-Cenis nošen u nosiljci. Istina je da je sačuvao ružnu uspomenu na to, kao i Girolamo Lippomano koji ga prelazi u travnju 1577: »Konji i mazge upadali su u snijeg sve do trbuha i velikom su se mukom izvlačili«, ali, dodaje on, »nebrojen svjet prolazi tuda svaki dan na putu za Italiju, Francusku, Englesku, a mnogi i za Španjolsku«. Selo Novalesa, koje nema ni žita ni vina, daje vodiče, m atroni, koji imaju dovoljno posla. A kako je čudnovata zemlja, misli on, ta jadna gornja Savoja »koja vidi sunca tek tri mjeseca u godini, ubire žetve na poljima zasijanim pšenicom u količini 2 naprama 1« i to je tako sve do Lansleburga odakle se spušta saonicama, ili još dalje sve do Saint-Jean-deMauriennea^'5. Što bi trebalo zaključiti iz tih poznatih slika i još mnogih drugih kao i dosjea koje je za srednji vijek skupilo veliko strpljenje Aloysa Schultca166? Da se može poslužiti 21—im prolazom Alpama, a dostatno je da 217
UDIO SKI-DINK
za to pogoduju okolnosti. Poznato nam je mnoštvo uspjeha, poluuspjeha. pokušaja i neuspjeha: čitava jedna komparativna povijest i golemi arhivi izazivaju našu radoznalost. Dakako, gradovi i trgovci imaju pritom svoju riječ. Upravo su trgovci iz Milana ti koji su u 13- stoljeću sagradili lacla revolucionarnu cestu Saint-Gotharda; potom će da bi doprli u dolinu gornje Rajne upotrebljavati prijelaze Spliigen, Maloi'a i Septimer koje će politička povijest 17. stoljeća učinili poznatima u vrijeme oku pacije Valtclinc. Te ceste, na vrlo maloj udaljenosti jedna od druge, m eđusobno se nadmeću i smjenjuju, prema političkim i trgovačkim konjunkturama, pa čak i kao posljedica cestovnih pustolovina daleko od Alpi. Kad 1464. godine167 Lyon dobiva od kralja dopuštenje da izravno prima papar i mirodije, to znači kraj povlasticama Aiguesmortesa i puta Rhonom. u korist Mont Genèvrea, Mont-Cenisa te Malog i Velikog Saint-Bernarda. Velike i sićušne prepirke valja gledati kroz povećalo. Godine 1603, kad je Venecija bila sklopila politički savez s Grisoncima, cesta je bila gotova od Morbegna do Chiavennc i ona će u korist Bergama preoteti dio trgovine prema području Milana, što jc prigoda da na jednom detalju ukažemo na budnost Venecije u alpskom prom etu168. Naravno, sve se ne premješta u jednom danu. zemljopis stvara zapreke i trajne prednosti koje je teško preokrenuti: odatle potreba da se kretanje pridruži jezerskim i riječnim putovima Isère, jezeru Bourget, Ženevskom jezeru, jezeru Constanz, Rhôni, Rajni, Innu ili, s južne strane, talijanskim jezerima koja imaju svoju ulogu i, pogotovu, rijekama kao što je Adige gdje lanci koje napinje pravni sustav ne sprečavaju ni splavarenje đrveta ni prijevoz čamcima, li statistikama prijevoza iz Antwerpcna u Italiju, ističe se 1534-1545.169 jasna prednost Saint-Gotharda koji ima koristi od svoga središnjeg položaja; vodi istodobno prema Gcnovi kao i prema Veneciji. Istočno od Brennera nalazi se drugi veliki poprečni put koji je najniži od svih transalpskih prijevoja (1.374 m) i ima prednost što se služi dvama suprotnim vodenim tokovima (Inn i Adige) i što vodi u Veneciju. Uz to ima cestu koja je pristupačna velikim njemačkim kolima — carrctoni, kako se kaže s ove strane Alpa — koja nakon berbe idu po novo vino u zonu Venecije pa i u Istru, što predstavlja golemi prom et koji se ponavlja svake godine, osim kad ga Venecija zabrani, kao što je to bilo 1597,T,\ no to je vrlo rijetko. Obično to ona dopušta, jer i sama više voli toplija vina iz Marche ili s otoka... Uz pomoć vina Brenner je, već od početka 16. stoljeća i još više od kraja loga istog stoljeća, jedan od najživljih alpskih putova, ali bez apsolutnog prvenstva. Već od 1530. godine nadbiskup Salzburga1" 1 pretvara put Tauerna, koji je do tada bio tek Saumtveg, put za mazge. u kolnik: pokrajinske države Tirola, koje brane, i to s opravdanim razlogom, Brenner, suprotstavljaju se toj konkurenciji, nastoje uvući Ferdinanda 218
Granice ili Najšire Sredozemlje
kralja Rimljana, u kategorično odbijanje, koje ostaje uzaludno Taj bi primjer mogao biti dostatan; sam po sebi govori o prilagodljivosti tih alpskih putova; čovjek ih gradi, održava i kad zatreba može ih izmijenili Treći lik — Njemačka s m noštvom lica S druge strane Alpa, prostire se zelenkasta Europa ispresijecana šumama, širokim rijekama kojima već tada plove brodovi, izbrazdana kolima i vrlo hladna kad nastupi zima. Godine M91. toliko je bilo napadalo snijega da su trgovci iz Niirnberga mogli ići sve do Ženeve saonicama1'-. Toj se Njemačkoj može prići ili s juga prema sjeveru, po meridija nima. ili sa zapada prema istoku, po paralelama. To znači vidjeti je na različite načine; ali ona ima više lica. Ići po meridijanima znači doći iz Italije i staviti naglasak na Gornju Njemačku koja, barem u našim očima, seže sve do Kolna, Frankfurta i Niirnberga. Oblikovana talijanstvom, ona je kupac vina s juga Alpa i već je stoljećima u vezi s gradovima Poluotoka, Genovom, Milanom, Firen com i. na prvom mjestu, Venecijom, ali i s Rimom, Napuljem i Aquilom. u kojoj kupuje šafran, kao i sa svim gradovima koje treba prijeći na putu. Sloga ta Njemačka završava prema jugoistoku u Fonlcgo cici Tociescbir \ Njemačkoj u malom, koja je istodobno i pod nadzorom i ima povlastice, a smještena je u golemom zdanju na Canal Grande, nasuprot mostu i trgu Rialto, koji će biti raskošno obnovljeni nakon požara 1505. Nje mački trgovci tu imaju svoje službene prostorije1-' i oni u to zdanje uskladišćuju svoju trgovačku robu. A čestoFontcgo zna biti ispunjen sve do krova paritetom (tom revolucionarnom tkaninom načinjenom od lanene osnove i pamučnih niti). U Fontegu ima i bakra, kositra, srebra i proizvoda od željeza. Prema sjeveru šalju se mirodije, papar, lijekovi, pamuk, Sitdfriichlcr5 . Venecija je također prepuna njemačkih putnika, slavnih i neslav nih, hodočasnika koji idu u Svetu zemlju, trgovačkih naučnika kao što je Jacob Fugger, umjetnika kao Albrecht Durer, studenata ili studentskih slugu koji idu na Sveučilište u Padovu kao što je Bernard Müller iz Dillingena s arkebuzom na leđima, a mletačka policija smatra da je razumno zatvoriti ga176. Također i vojnika, premda je nakon mira u Cateau-Cambrćsisu (1559) svršeno sa slavnim danima (s ove strane Alpa) za švicarske i njemačke plaćenike iz Württemberga. često su tu i obični likovi; pekarski radnici, služinčad, vunarski obrtnici, krčmaiski konobari i gostioničari koji u svom zanatu konkuriraju ljudima iz Firence ili Ferrare1''"’. Venecija dakako ima i svoje njemačke gostionice; Htjeli lav i Crni oraol7H. Isto tako i drugi gradovi Italije: 1583- godine Ii 219
UDIO SRIîDlN Iî
Falcone u Ferrari ili TreRei u Milanu179. Tako je južna Njemačka narasla i sazrela u sjeni veličine i često zahvaljujući svemu o n o m e'što je nedostajalo sjevernoj Italiji. U zajedničkoj zadaći njoj su pripali drugo razredni poslovi, obrada pamuka, tekstilni ersatz 16. stoljeća, jeftine tkanine, obrada željeza, bakra i kože... Ni trgovina Genove, ni trgovina Venecije, ni aktivnost Milana ne bi bili zamislivi bez njezine stalne potpore. »Nijemci i mi Mlečani«, piše Girolamo Priuli 1509. godine, »jedinstveni smo zbog naše stare trgovine«100. Trebao je reći Nijemci i Talijani. Taj zajednički život prouzrokovao je živo širenje talijanske civiliza cije prema sjeveru koja je još i danas prepoznatljiva na pročeljima kuća181. Posljedica toga bila je očita eksploatacija u korist juga. Ali talijanskim se krizama kadšto okoristila Gornja Njemačka. Upravo su protestanti koji su bježali iz Italije donijeli u Nürnberg izradu brokata i svilenog baršuna18-. U 14. stoljeću, firentinski su stečajevi donijeli određenu prednost njemačkim trgovcima. Ali i njemačka je civilizacija zračila prema jugu i proširila se vrlo rano na visoku dolinu Adigea, južno do biskupskoga grada Trenta. Venecijanac kojega je 1492. godine pri mio biskup se ne vara: tri postavljena stola su quadre, moregermanico; obrok je počeo salatom po njemačkom običaju, a meso i ribu su poslužili zajedno sa crnim pšeničnim kruhom na bavarski način10-1. Kad bismo se sad htjeli približiti Njemačkoj u smjeru paralela, trebali bismo krenuti od Rajne. Što se više ide u prema istoku, Njemačka se sve više pojavljuje kao netaknuta zemlja i sve je manje izgrađena. Tijekom 15. stoljeća i prvih desetljeća 16. stoljeća nagli rudarski polet tu je stvorio niz novih kratkovječnih gradova koji su brzo nastali i koje će uništili konkurencija bijele kovine koja stiže iz Amerike nakon 1530. ili, u najboljem slučaju 1550, osim ako za to nije odgovorna regresija sredinom 16. stoljeća. S obnovom koja će trajati sve do potkraj stoljeća, pa čak i duže, Njemačka će, i šire, Srednja Europa doživjeti višestruk industrijski polet kojemu su lanena platna u Češkoj, Saskoj i Šleziji glavno poglavlje, ali ne i jedino. Dakle, nije istina da Njemačka (a ni susjedne pokrajine) vene nakon Lutherove smrti (1546)18d. Mir u Augsburgu (1555), koji je dugo trajao, razvio je očite dobrobiti. 1 čak vrlo daleko prema istoku, dobro zdravlje i sjaj gradova znakovi su koji ne varaju. Pierre Lescalopier, 1574, divi se njemačkim gradovima u Tran silvaniji, a prvi na koji nailazi, Brašov, »koji Šasi zovu Coronestat«, ostavlja na njega dojam da je stigao u Mantovu, »toliko je grad lijep, a sve vanjske strane kuća obojene su uljanom bojom«185. Ta dva puta kojima smo išli pokazala su nam dvije Njemačke. U dodiru s Nizozemskom, javlja se jedna druga Njemačka, na obalama Sjevernog mora, u Emdenu, Bremenu, Hamburgu. Ti gradovi koriste 220
Granice Hi Najšire Sredozemlje
istodobno atlantski život koji dopire do njih, blizinu Nizozemske (prvo Antwerpena, potom Amsterdama), njihove visoke ekonomske napone a i razmirice koje će izbiti. Hamburg pak još snažnije počinje svoju veliku karijeru koju ni Tridesetgodišnji rat neće prekinuti1«». Njegovi su trgovci iskoristili pobunu Nizozemske, neutralni su ili, kao što kaže jedan dopisnik predsjednika Vigliusa, »budući da su lukavi, zarađuju mno go«18". Uostalom, počevši od Nizozemske i ove Njemačke, koja je u dodiru s vodama Sjevernog mora, priprema se jedan veliki pothvat koji će potresli germansku zemlju sve do korijena. Na obalama Baltika, jedan stari red, koji je u mnogome pogledu kolonijalan, bit će mu lijep dekor. Te se uzastopne istine dosta dobro mogu sažeti u već zastarjeloj slici (1908) koju je predlagao povjesničar Johannes Müller1HH Za njega se središte Njemačke, koje je prvotno bilo u Kolnu, na Rajni, premjestilo prema istoku, sve do Nürnberga, u srce jedne središnje Njemačke, između one na zapadu i one na istoku, na pola puta između talijaniziranog juga i sjevera, kamo dopire duh modernog svijeta koji je sin Atlantika. U njezinu je središtu Nürnberg, a ne Augsburg, grad Fuggera. Sve je to i način kazivanja i napast. U svojoj nedavnoj knjizi njoj je podlegao i Jean-François Bergier: »Južna je Njemačka u zoru modernih vremena postala189«, piše on, »pravim tržištem zapadnog svijeta više nego sjeverna Italija, nego Nizozemska, nego lyonska ili čak marseilleska Francuska, više negoli carski Beč«. To je očito previše. Ali, napokon, ne treba vidjeti na pragu novog vijeka samo bučne uspjehe, inovacije trgovačkog kapitalizma u Lisabonu, Sevilli,Antwerpenu. na povlaštenim obalama mora. Polet 16. stoljeća prožimao je Europu sve do njezinih kontinentalnih dubina. O d G enove d o A ntw erpena, od Venecije do H am burga: uvjeti prom etovanja Tako se život Sredozemlja obnavlja, povučen i produžen prema sjeveru kopnenim prometom koji je doista izuzetan ako se uzmu u obzir tadašnja sredstva. U ovom prostoru sjeverno od Alpa, između Lyona i Beča, nije sve modernizam i vrhunska djelatnost, već tu kola živa krv, možda življa nego u Francuskoj, pogotovu ako našoj zoni proučavanja pripojimo Lyon, grad Alpa, i dolinu rijeke Rhone. Radi se zacijelo o pojasu s mnogostrukim modernim značajkama. Tu su se razvile brojne tvrtke i istodobno ukorijenile u gradovima Italije, Nizozemske i Iberskog poluotoka. Velike obiteljske tvrtke, pomalo zatvorene u same sebe, pravi monstrumi (Fuggeri, Hochstetteri, Welseri, Affaitati) ustupile su mjesto poduzećima manjeg opsega, brojnijim i nadasve mnogo aktivnijim nego što se to kaže u našim općim povijestima; della Failleovi u Nizozemskoj 221
UDIO SIWDINIi
0 kojima je nedavno objavljena knjiga190, Torrigianijevi, Bartolomeo Viatis (i njegov suvlasnik Fürst) u Niirnbergu i Wroclawu, Pestaložzijevi 1 Bartolomeo Gastello u Beču, Montelupijevi u Krakowu191, navodimo samo nekoliko talijanskih tvrtki u inozemstvu potkraj 16. stoljeća. Tim bismo imenima mogli dodati na desetke drugih192. Dolazi do jednog novog običaja: te tvrtke rade po narudžbi osla njajući se na druge trgovce koji ih predstavljaju i rade za njih. To znači djelovati uz manje troškove. »Izvanredno povećanje broja srednjih trgovaca«, piše jedan povjesničar19^, »tvori novu i važnu činjenicu trgo vačkog razvoja u 16. stoljeću«. Л taj se razvoj potvrđuje u čitavoj središnjoj Europi. Istodobno se tvrtke specijaliziraju za prijevoz koji sc oslobađa drugih djelatnosti. U Antwerpenu i Hamburgu poznate su nam velike prijevozne tvrtke; tvrtka Lederer191, Cleinhaus19**, Annoni196 i mnoge druge koje su često alpskog podrijetla. U Lyonu197 kao i u Veneciji razvoj je isti. To potvrđuje jedna nedatirana mletačka isprava iz 1“\ stoljeća: »«Trgovačku robu koja se prevozila iz Venecije u Lombardi ju 198 i Njemačku trgovci su povjeravali prijevoznicima, conduttorima. Ovi se pak, uz ugovorenu cijenu, obvezuju da će je isporučiti na određena mjesta i to u dobrom stanju u roku utvrđenom od stranaka«. Ti se conduttori i sami koriste uslugama spazzadora koji prate teret jedrenjacima, kolima ili teretnom stokom iz gostionice u gostionicu gdje ih gostioničar opskrbljuje životinjma i potrebnim kolima199.1 posljednja pojedinost: ti conduttori, ti spazzodori nisu Venecijanci već »stranci«, ljudi s Alpa i bez sumnje sa sjevera. Svakako da postoji podjela rada, specijalizacija i racionalizacija. Isto se tako u 16. stoljeću organizirala pošta, i to ne samo s velikom i čuvenom obitelji Tassis, koja će imati m onopol na prijevoz pisama na habsburškim područjima200. Odatle i aktivniji trgovački život koji je otvoreniji za trgovce početnike koji nisu toliko u posjedu tekućeg novca201. U lom se središnjem prostoru također razvija tekstilna industrija kapitalističkog tipa koja je od presud nog značenja202, u vezi s dalekim tržištima, kao što je već navedena industrija lanenog platna u Saskoj, Šleskoj203 i Češkoj201. Iskorištavajući nizozemske ratove, industrija hvata zamah u Njemačkoj kao i u švicar skim kantonima proizvodeći svilu i poluluksuznu robu205. Razmjene se na tim velikim udaljenostima odnose tek na trgovačku robu određene cijene koja je sposobna da kompenzira i amortizira troškove prijevoza: bakar, srebro, željezarija, papar, mirodije, pamuk s Levanta (kojemu je Venecija još uvijek velika uvozna luka i izvoznica prema sjeveru), svila, Siidfriichtc i nadasve prioritetne tkanine, li jed nom smjeru, radi se o ccirisće iz Engleske (»to je jedan od najznatnijih trgovačkih temelja u bilo kojem dijelu svijeta«, kaže se u jednoj mle tačkoj ispravi iz 15 13)206, platnima, sayettes (iz Hondschootea, potom 222
G ranice Hi N ajšire Sredozem lje
'\у. l.evdena), krupnom žilu (iz Lillea), »miješanim« tkaninama (parhci, eiamin, bombasin), tkaninama iz njemačkih ili švicarskih gradova, li drugom smjeru, iz Italije, dolazi baršun, taft, vuna i svila pomiješana sa zlatnim ili srebrnim nitima, raskošni materijali. Antwerpenska tvrtka della Faille otvorit će jednu podružnicu u Veneciji, a drugu u Vcroni. gdje će se kupovali sirova svila, predena na licu mjesta s tako velikom brižnošću da će kakvoća proizvoda biti neusporediva20-. Bruto promet tvrtke ne ostavlja dojam prometa u opadanju, naprotiv. To kretanje trgovačke robe povlači za sobom premještanje novca. Sa sjevera prema jugu i s juga prema sjeveru208. Veliki je događaj 1585, promaknuće Frankfurta na Majni, koji je do tada bio poznat po robnim sajmovima, do časli grada i sajma mjenica, što dolazi u pravi čas. Taj je dogadaj popraćen jednim drugim: osnivanjem Amstcrđamske banke 1609 (što je bilo od svjetskog značenja), llamburškc banke 1619. i Nitrnberškc banke 1621209. Sav taj promet ne stvara se tada, već okon čava utvrđivanje putova, sredstava i medustanica. Trgovačka ravnoteža i iseljavanje Postoji Ii, izvan svih tih političkih ili nepolitičkih igara, svih lih konjunktura koje se više naslućuju nego shvaćaju, jedna bilanca? Vrlo rado ćemo je svesti na dvije konstatacije: 1. postoji pozitivna ravnoteža razmjene u korist juga; 2. velika se invazija talijanskih trgovaca može zapazili preko čitave Njemačke vjerojatno od 1558. godine210; čini se da se ta invazija ne zaustavlja u svojoj objedinjujućoj snazi prije njemačkih poraza u Triđesetgođišnjem ratu. Ništa nije prirodnije od te za sjever nepovoljne ravnoteže. Ti gradovi, ti trgovci, ti obrtnici sjevera učenici su očiju uprtih prema gradovima juga. Poslovni ljudi s juga dugo su iskorištavali neznanje i lokalnu zaostalost. Ono što je trgovac iz Niirnberga bio u Srednjoj Furopi, kojom je redovito i krstario, to je trgovac iz Milana ili Venecije, bio u samom Niirnbergu i drugdje. Л svako se naukovanje plaća, i traje dugo. Mnogobrojni i, osobito, u većini slučajeva skuplji, proizvodi s juga nisu u ravnoteži s proizvodima uvezenim sa sjevera. O toj neuravno teženosti i plaćanju u gotovini koje iz nje proizlazi, imamo opipljive dokaze: u Veneciji i Firenci uvijek ima mjenica na raspolaganju kupaca, a to znaju Genovljani koji često tim zaobilaskom mogu platiti na sjeveru svote koje predviđaju njihovi asientos sa španjolskim kraljem. Ovo je dokaz jedne nesumnjivo povoljne ravnoteže za Italiju, barem za ta dva bitna grada; još opipljiviji dokaz pružaju nam opetovane žalbe nje mačkih gradova u 17. stoljeću. Oko 1620. (dakle, dosta kasno) prigovara se trgovcima iz Augsburga što šalju »velike količine dobrog novca u 223
111)10 SRHDINli
Italiju«21 *. Išli se prigovor kasnije upućuje trgovcima iz Frankfurta212. Л ima i drugih primjera2 1 Kad Nizozemci stižu do Venecije, njihova je trgovačka ravnoteža 1607. godine, po svjedočenju Cinque Savii, defici tarna21 Sloga Njemačka i sjever općenito sudjeluju u stanovitom talijan skom prosperitetu, pružaju mu oslonac i prednosti te ga otvoreno uključuju u vlastitu djelatnost. A ova je djelatnost još živa tijekom prvih desetljeća 17. stoljeća. Augsburg doživljava najviši stupanj svoga efektiv nog bogatstva 161821<\ a poslovi Niirnberške banke napreduju sve do 162821(\ Venecija i dalje igra ulogu burze clearinga za kompenzacije plaćanja, kao što ukratko kaže jedan talijanski trgovac (iz Cremone): a u f Frankfurt gezogen und... gen Venedig remittiert, izdana u Frankfurtu i namirena u Veneciji217... To prodiranje talijanskih trgovaca u njemačke burze veliki je ispit. To se zbiva od 1558218, u doba Venecije. Sve dotada njemački su trgovci iz Fondaca imali sjeverno od Alpa isključivo pravo na kupnju namije njenu Veneciji, osim konja, oružja i namirnica219. U drugoj polovici 16. stoljeća stara su pravila bila zastarjela, a mletački trgovci sve više inter veniraju na njemačkim burzama. Više negoli o Mlečanima iz Venecije, riječ je o Mlečanima s kopna, koji su nova trgovačka promocija. Takav je slučaj s Bartolomeom Viatisom iz Bergama koji je 1550. došao u Nürnberg u svojoj dvanaestoj godini i koji je golim rukama stekao prvo mjesto uz Kochove220. On uveliko trguje platnom, proizvodima s Levan ta, nojevim perjem i divokozinim kožama; u Fontego dei Todcschi posjeduje nekoliko soba; za misije Marca Ottobona u Gdansku zapostav lja vlastite interese i svojim velikim ugledom pomaže Mletačku Republi ku. Kada godine 1644, opterećen godinama i obitelji umire, za sobom ostavlja bogatstvo procijenjeno na više od milijun florina. Svi ne uspije vaju na ovako spektakularan način, ali su njihovi poslovi često dosta opsežni u Kolnu (unatoč mnogim stečajevima), kao i u Nürnbergu i Pragu221 ili pak u Augsburgu, Frankfurtu i Leipzigu, od kojih ova posljednja dva sve više rastu. Očito je da su ti doseljeni trgovci pomogli svojim gradovima da se prilagode Njemačkoj koja, u 17. stoljeću, malo pomalo nalazi »svoje nove glavne strane svijeta«, a čvor će se uspostaviti između sjevera i juga, na novoj liniji od Frankfurta do Leipziga, kao i više ili manje na osovini Hamburg-Venecija. Bitci koju započinju talijanski trgovci protiv lokal nih i još više nizozemskih trgovaca — tih kalvinista protiv kojih se Leipzig podiže u svibnju 1593222 — bilo je suđeno da dugo traje. Godine 1585. kad se u Frankfurtu osnivaju sajmovi mjenica, od 82 tvrtke koje tu preobrazbu zahtijevaju od grada 22 su talijanske22^. To je istina za stoljeće koje se okončava kao i za stoljeće koje započinje. Jedan nizo 224
G ranice ili N ajšire Sredozem lje
zemski izvještaj iz 1626. godine, upućen Državnim staležima Nizozem ske, naglašava da Mlečani opskrbljuju ne samo svoje susjede »već i Njemačku trgovačkom robom s Levanta mnogo jeftinije od Nizozemaca«--1. Nazočnost talijanskih trgovaca, koja je od 1580. u Kolnu, Frank furtu, Niirnbergu i Leipzigu osjetnija, održava se i nakon 1600. Godine 1633. i ovaj put u Niirnbergu, koji u jurišu zauzimaju Šveđani, Mlečani visoko podižu zastavu svetoga Marka da bi zaštitili svoje prodavaonice, što je dokaz da su još uvijek tu225. Godine 1604. Venecija, koja je sačuvala (ili gotovo sačuvala) monopol na opskrbu pamukom njemačke industrije parhela, zahtijeva pet puta više prijevoznih sredstava pri odlasku u Njemačku nego pri povratku odande. lako će Italija i, po njoj, Sredozemlje još dugo izlaziti na laj široki prostor i ostali čvrsto ukorijenjeni u Antwerpenu, burzi koja nastavlja svoju ulogu unatoč (ili zbog) trulog nizozemskog rata. Godine 1603, izaslanstvo B. C. Scaramellija226 uspostavilo je odnose s Engleskom. Uskoro će sc, 1610227, sklopiti prijateljski odnosi između Venecije i Amsterdama. Godine 1616. prokonzuli i senatori Hamburga traže od Venecije da postavi konzula u njihovu gradu228. Još 1599. Sebastian Koch, hamburški konzul u Genovi, bio se ponudio da zastupa i interese gdanskih kapetana229. Ukratko, ma koliko da je varljiva ova opisna slika, ipak je moguće da je središnja trgovina široko držala otvorena vrata u oba smjera, pa i nakon početka 17. stoljeća. Francuska prevlaka od Rouena do Marseillea Francuska se prevlaka može ucrtati putovima koji idu od Marseil1еа2Л0 do Lyona2<1, potom Burgundijom2*2 sve do Pariza i još dalje, do Rouena. Ako pogledamo pobliže taj prvi, pojednostavljen crtež, neće nam bili dostatan. Od Lyona do Marseillea postoje četiri puta: sama Rhôna na koju se. u Beaucaireu, nastavlja glavni put iz Španjolske koji ide preko Montpelliera i Narbonne; veliki put isključivo za mazge koji vodi uz lijevat obalu; jedna druga cesta, više prema istoku, koja preko Carpentrasa stiže u Aix; napokon, cesta koja siječe Alpe, prijevoj Croix-Haute i preko Sisterona također izlazi kod Aix-en-Provencea. Od Lyona do Pariza postoje tri trase, jedna koja, preko Roanne, koristi rijeku Loireu barem do Briarea2-^, i dalje, sve do Orlćansa-, kao i dva odvojka koja se razdvajaju u Chalonu i idu ili prema Dijonu i Trovesu, ili prema Auxerreu i Sensu. Ta se mreža spaja, na istoku i sjeveru, sa cestama središnje Europe. Dvije ceste vode u Italiju iz Lyona preko Grenoblea ili Chambéryja; sastaju se na Monr-Cenisu i još dalje »na prijevoju Suše« koji otvara vrata 225
u d io sr e d in i;
Italije trgovcima ali i vojnicima. Suša ja najaktivnija cestovna postaja u Alpama, odakle polaze i kamo dolaze mazge ili, kao što se govorilo, »velika kola«. Iz Lyona se još jedna ili dvije ceste priključuju Rajni preko gorjajure, dvije ceste koje vode prem a Antwerpenu, ili preko Lorene ili preko Champagne. To što tu mrežu francuske prevlake toliko privlači istok, mrežu kojom se odvija živ promet, važna je činjenica koju možemo pokazati na harem dva primjera. Prvi primjer: računanjem se može ustanoviti da Lyon, preko Mont-Cenisa, još uvijek prima znatan dio papra i mirodija, istina između 1525. i 1535, dok je bogatstvo Marseillea još skromno. Drugi primjer: važnost veze s Antwerpenom2Vi na začudan je način dokazana na jednoj karti antverpenske distribucije i redistribucije trgo vačke robe koja pripada francuskim trgovcima, a stiže u luku rijeke Hscaut kopnom i morem i koja se tu skladišli, ali koja, dakako, kadšto može doći i odakle drugdje a ne samo iz Francuske. No veza je očigledna. Francuska je mreža isto tako nagnuta na jugozapadu prema Špa njolskoj. Istaknuo sam bio cestu Beaucairea. Jedna aktivna cesta ide od Lyon a do Вауоппеа prelazeći preko Središnjeg masiva kroz Limoges gdje se križa s velikom cestom koja iz Pariza ide u smjeru Španjolske. Ta velika cesta koja počinje u glavnome gradu ulicom Saint-Jacques, nije samo stari put svetog Jakova od Compostelle, već je i najživlja osovina Francuske u drugoj polovici 16. stoljeća. To zorno, pokazuje knjiga Franka Spoonera211; zacijelo je čitav atlantski zapad uhvaćen u mrežu španjolskog novca kojemu je Bayonne pogranična postaja, i upravo sloga što je pogranična jedna je od bitnih, ali ne i jedinih postaja. Druga je postaja Rennes, zbog putovanja bretonskih jedrenjaka koji prevoze pšenicu kojom se hrane Lisabon i Sevilla... Usporedba nije moguća između ovoga zapada bogatog srebrnim novcem i siromašne Burgundije, svedene na svoje bakrene novčiće2-16. Ta cesta španjolskog novca dugo će biti od koristi Lyonu. Tvorevina talijanskog kapitalizma, poput Genove, a ne samo genijalna tvorevina Luja XI — Lyon, grad sajmova usred svih svojih obrta, skuplja novac propisane težine koji zvecka i koji isplaćuje aktivu talijanskih trgovaca u Francuskoj. To su široko i dugo otvorena vrata za otjecanje gotovine... A ta je uloga kruna višestrukih djelatnosti. Veliki događaj francuske sudbine bit će kad se Financijsko središte zemlje premjesti iz Lyona u Pariz21"7. Jednako važan korak, koji se teško može objasniti, jest prijelaz prvenstva iz Antwerpena u Amsterdam. Ukratko, govoriti o francuskoj prevlaci znači prije ili kasnije dovesti u pitanje čitav francuski prostor. To smo mogli unaprijed naslutiti. Kad smo nacrtali tu shemu, možemo se vratiti rhonskom hodniku koji zanima u prvom redu Sredozemlje. Nizvodnim se tokom odvija 226
G ranice ili N ajšire Sredozem lje 1 7 — Lyon i m iro dije po p o p isu o d 1525. d o 1534.
Po R. G A 5 C O N U , >iLe siècle du commerce des épices à Lyon, fin XVe, lin XVIe siecle«, u: Annales E .S .C ., srpnja-kolovoza 1960. U slijevonju prometa u Lyon, prevladavaju putovi iz Morseillea i Alpa koji polaze iz Chierijo.
veliki promet. Orange, podignut daleko od Rhone, bavi se mišlju 1562. kako bi iskopao kanal do Camareta238 i tako se pridružio njegovu brodarenju. To brodarenje uglavnom prenosi pšenicu, osobito pšenicu iz Burgundije koja putuje u bačvama (kao u Toscani, drugom području vina) i ide prema Arlesu- Zahvaljujući tom kanalu, Provansa je dugo omogućavala znatan Izvoz žita u Sredozemlje. Pšenica iz Provanse često je bila za francuskog kralja sredstvo da utječe na Genovu. Nakon 1559. godine, naprotiv, ne postoje tragovi znatnijeg izvoza, osim nekoliko iznimaka, kao što je spuštanje jedrenjaka nakrcanih pšenicom od Avignona do Rima. Je li se, nakon toga, rhônska i provansalska pšenica trošila na licu mjesta? Valja upozoriti da se na brodovima rijeke Rhone, uz bačve pšenice, prevoze također i »broezovi« zemnog ugljena (ned vojbeno iz bazena Aies), zbog čega Marseille ima povlasticu da je u 16. stoljeću možda jedini grad na Sredozemlju koji se grije ugljenom239. Cestovni promet, nizvodno, udvostručuje riječni promet: promet knjiga koje su, najvećim dijelom, izašle ispod lionskih tiskarskih strojeva 227
U D IO S R l-n iN I-
i koje se izvoze u čitavim paketima prema Italiji i Španjolskoj; kao i promet suknom različitog podrijetla: engleskog2™, flamanskog, suk nom iz Pariza i Rouena... Ovdje smo svjedoci starim strujama razmjena, koje se ubrzavaju sa 16. stoljećem u korist obrtničke proizvodnje zapadne i sjeverne Francuske koja potiskuje sve pred sobom, katalonske kao i talijanske proizvode. Brojni sajamski i seoski trgovci odlaze prema južnim gradovima i sajmovima. U Pézenasu i Montagnacu, u pokrajini Languedoc, na stranicama i stranicama mogli bismo nabrajati samo tkanine sa sjevera: »sukna iz Pariza i Rouena, crvena, crna, žuta, lju bičasta ili pepeljasto siva... platna iz Auvergne, Веггуја, Burgundije i osobito iz Bretagne, da se odjenu siromasi, da se podstave kaputi, da se skroje plahte i slamnjače za bolnice«211. Uzvodno, postoji suradnja riječnog prijevoza i prijevoza mazgama. Brodovi na Rhôni prevoze velike količine soli za sjeverne zemlje. Još od doba Louisa XI, kapitalisti iz Montpelliera zanimaju se za tu unosnu trgovinu koju, kasnije, neće prekinuti čak ni naši vjerski ratovi212. Vodom se može prevoziti i sirova vuna iz Languedoca ili Provanse ili pak bakrena sol (bakreni oksid) iz Montpelliera. Kopnenim, dosta oštećenim putovima koji su često odsječeni jarcima, prema sjeveru ide sve što Marseille šalje u unutrašnjost Francuske; mirodije, papar, lijekovi, vuna, sjevernoalričke kože, sardski sirevi, bačvice, riba, kadšto sanduci datulja i naranči iz Ilyèresa21-5, sagovi iz Turske, svila, riža s Levanta, čelik iz Pijemonta, stipsa iz Civitavecchije, vino iz Malvazije2'1'. Ovaj popis sastavili smo prema jednom marsejskom registru iz 1543- koji je slučaj no sačuvan215. U njemu su naznačeni i gradovi koji, kao izravni klijenti ove trgovine, na karti ucrtavaju ekonomsku zonu Marseillea. Osovina ide od Rhone do Lyona. Ima i nekoliko ekspedicija u smjeru Toulousea, ali su rijetke. A vrlo malo njih dopire do Pariza: u cjelini, marsejsku je trgovinu, prema unutrašnjosti, preuzelo nizgradova-međustanica. Ona iščezava na većoj ili manjoj udaljenosti od mora — u Arlesu, Beaucaireu, Pćzenasu, i, napokon, potpuno nestaje progutana na velikoj lyonskoj burzi. Istina koja vrijedi bez sumnje i za sve druge sredozemne gradove: tada ni jedan nije bio u mogućnosti pratiti sve do kraja puta trgovačku robu koja se slala u unutrašnjost zemlje. Nema dvojbe ni o skromnosti trgovine Marseillea, kakva se javlja u ovom registru iz 1543. Međutim, grad je u to doba nepobitni gospodar provansalskih rijeka: susjedne mu luke služe jedne za dopremu pšenice iz Arlesa, a druge da uoči ribarske sezone preveze neophodne bačve dopremljene iz Fréjusa... Već od tada vrši veliki utjecaj na Rt Corse. Ipak, marsejski polet nije prethodio nagodbama 1569. ili, da budemo još jasniji, ralu od 1570-1573, koji je paralizirao Veneciju, strahovito je omevši u njezinim odnosima s Levantom. Ta je kriza stvorila bogatstvo 228
G ranice Hi N ajšire Sredozem lje 18 — M a r s e ille i fra n c u sk o u n u tra šn je tržište, 1543.
Marseillea umnožavajući putovanja njegove trgovačke flote dok je isto dobno povećala promet rhônskim hodnikom, skretanjem barem jednog dijela njemačke trgovine via Lyon i Marseille2,6. Sredozemlje je u čitavoj svojoj prostranosti izbrazdano »barkovima« i galijuniina fokejskoga grada. Dakako, marsejsko bogatstvo ne hrani se potpuno putovima pre vlake217. Ono se hrani i pomorskim prometom: »barkovi« iz Marseillea su u službi Genove, Livorna, Venecije, španjolskih i afričkih luka. Kao i dubrovački brodovi one žive od mora i pomorske međutrgovine. To više što 16. stoljeće još nije Colbertovo doba: iza Marseillea nema moćne francuske industrije. Ali već postoji Francuska sa svojim tržištima i postoji veliki put koji presijeca Francusku s jednog kraja na drugi i čini Marseille jednom od izlaznih luka na Sredozemlje za englesko sukno ili serge iz Flandrije. Građanski nemiri nakon 1563. nisu te trgovačke struje prekinuli: trajnije krize i neredi nastupaju tek nakon 1589, što bi nas potaknulo, bude li potrebno, da preinačimo naše zajedničke sudove o francuskoj unutrašnjoj krizi u cjelini2"18. 229
UDIO SUmiNH
Ali jedan veliki kontinentalni put nije samo trgovački put. Francu ska je osovina, osim što je uzlazna staza soli ili smjer silaska sukna sa sjevera, također i osvajačko napredovanje francuskog jezika (nakon 1450-ih) koji prodire prema jugu preko južnofrancuske okcitanske civilizacije i jezika sve do Unutrašnjeg mora2,19. U 16. stoljeću postoji izmiješano kretanje Talijana, trgovaca, umjetnika, radnika, obrtnika, manualnih radnika, svih tih stotina i tisuća Talijana, svadljivih i genijal nih koje možemo zamisliti za stolovima u francuskim gostionicama koje svojim obiljem ushićuju i samog Girolama Lippomana, ambasadora bogate Venecije: ima, kaže on, u Parizu »krčmara koji vam nude jela raznih cijena: za jedan teston, za dva, za jednu škudu, za četiri, deset ili čak dvadeset škuda po osobi, ako to želite!«250. Ti su Talijani ispisali velika poglavlja povijesti: ovdje isušivanja doline donje Rhone, ondje razvoj banke i burze u Lyonu; i čitavu renesansu, umjetnost protureformacije, ono moćno napredovanje sredozemne civilizacije. Francuska je prevlaka doživjela mnoge izmjene. Ona privlači sav bogati život Zapada od 12. do 13- stoljeća, uz prvenstvo sajmova u Champagnei. Potom nastupa dugo pomračenje. Ali hodnik oživljava svršetkom stogodišnjeg rata251, od 1450. godine i još više od 1480. Osvajanje Provanse i Marseillea pribavlja tada kraljevskoj Francuskoj široki prostor prema Sredozemlju, i francuski se sve veći utjecaj po tvrđuje na obalama toga mora. laj je utjecaj prvo bio utjecaj jedne velike političke snage; ubrzo će je popratiti novo zračenje francuske kulture, koja je još skromna u stoljeću renesanse i baroka, no vidljiva po tisuću'malih znakova, čime najavljuje ono što će uskoro postati neodoljivim utjecajem. Divljenje obuzima dame španjolskog dvora kad »Kraljica mira«, mala Elizabeta de Valois, kojom se Filip II. upravo oženio, iz kovčega vadi svoje haljine. Radi se o francuskoj modi koja ima uspjeha čak i u Veneciji, prijestolnici ženske i muške elegancije sve do 17. stoljeća252. Markiza du Gast u Napulju trudi se da osvoji velikog priora koji je posjećuje 1559: »Go spoda markiza«, piše Brantôme koji je bio nazočan tom prizoru, »poz dravila ga je na francuski način, potom je počeo razgovor. Zamolila je svoje kćeri da mu (velikom prioru) prave društvo na francuski način, da se smiju, plešu, igraju. ., slobodno, skromno i iskreno razgovarate kao što činite na francuskom dvoru«253. Francuska šansona počinje tada svoj osvajački put prema jugu; bilo je to dovoljno rano da ne stane na put talijanskoj operi koja će se potkraj stoljeća proširiti u svim smjerovima. Sve su to bili sitni znakovi koji se čine površnima. Ali, zar je tako nevažno to što je u Italiji 16. stoljeća Francuz već Francuz, barem onakav kakva ga se zamišlja, da gestikulira, klima glavom uz složene naklone, ide po gradu užasno brzo, zadihan, i da umara svoje lakaje te služi kao uzor uglađenom društvu25"1? 230
O ranice ili N ajšire Sred o zem lje
Europa i Sredozemlje Europske prevlake na taj način ucrtavaju osnovne linije prenošenja sredozemnog utjecaja, linije koje okupljaju, svaka oko sebe, jednu kontinentalnu masu koja je više ili manje autonomna, jer nasuprot Sredozemlju ne postoji jedna Europa već Europe, europski brojčanici, često slabo međusobno povezani poprečnim putovima ograničenog prometa. Ali putovi u smjeru sjever-jug nisu, unatoč svojem značenju, uspjeli pokrenuti ovo mnoštvo zemalja i naroda kojima prolaze. Tome se suprotstavljaju udaljenosti a često i reljefi. Između Sredozemlja i sjeverne Europe, pregradni su zidovi igrali negativnu ulogu. Zar sc utjecaji juga prema sjeveru ne šire također u neprekidnim površinama, u valovima (kakva god bila slika koja nam padne na pamet)? Kada ti utjecaji prodiru duboko u zemlje, oni prodiru uskim meridijanskim snopovima koji prate velike trgovačke putove i s njima uranjaju sve do najudaljenijih zemalja. A kadšto valja ići sve do njih da bi se objasnila povijest mora. Ali te duboke linije, često uvučene u dubinu potpuno stranih zemalja — kao što su na primjer ruske zemlje — samo su vanjski oklop jedne više ili manje sredozemne Europe. Utjecaj mora pruža sc i širi mnogostrukim grananjima tih najvažnijih arterija tek na maloj uda ljenosti od njegovih obala. Samo ondje postoji istinsko područje sredo zemnog prožimanja. To je povlaštena ali nestalna zona: dovoljno je pomisliti na vjeru, kulturu, ekonomiju pa da se vidi kako se širi i sužuje njezina površina. Primjer uzet iz ekonomske povijesti može pobliže odrediti našu misao. Maloprije smo govorili o Marseilleu, zapravo o svim trgovačkim lukama koje se nalaze na moru čije su usluge preuzela, na stanovitoj udaljenosti, druga gradska središta. U Zapadnoj i Srednjoj Europi, linija koja spaja te unutrašnje postaje išla bi od Lyona preko Ženeve, Basela, Ulma, Augsburga, Beča, Krakowa i Lavova. Zar to nije popis gradova u kojima su neobično izmiješani istodobno i sjever i jug, kojima su pogledi i život okrenuti prema Sredozemljima sjevera i prostranome Mare Internum! Ne možemo nijekati da ta središnja osovina nije veliki ožiljak, važan čvor europske složenosti. 1 još više, možemo li nijekati da Europa, koja će najzad postati neprijateljskom Sredozemlju, ne počinje sjeverno od tih izmiješanih gradova: Europa otvorena prema refbrmaciji, Europa novih zemalja255, agresivnih u svom prodoru, čija će pojava na svoj način obilježiti početke onoga što nazivamo modernim vremenima? Sve je ovo rečeno bez namjere da previše shematiziramo. Europa uključuje i sjeverna mora i prostrani Atlantski ocean. A od Velikih otkrića 231
U D IO SRIiDINIi
i jedan osvajački Atlantik koji je Megellan povezao s Tihim, a Vasco da Gama s Indijskim oceanom. ’
3. A tlan tski ocean Moglo bi se činili paradoksalnim završiti jedno poglavlje o sredo zemnim granicama samim Atlantikom, kao da je on tek dodatak Unu trašnjem moru. Ali u 16. stoljeću Ocean još ne postoji kao potpuno autonoman. Njega čovjek tek počinje osvajati i graditi malo pomalo onim što se dalo izvući iz Europe, kao što je Robinson Crusoe sagradio kuću od krhotina svoje lađe. Nekoliko Atlantika Atlantik u 16. stoljeću je spoj, više ili manje savršena koegzistencija, nekoliko djelomično autonom nih prostora. Postoji poprečni ocean Engleza256 i Francuza čija je Golfska struja, sa svojim putovima koje potresaju oluje, uobičajena osovina a Newfoundland prvo sastajalište. Atlantik Španjolaca je elipsa kojoj Sevilla, Kanarski otoci, Antili i Azori obilježavaju putanju i čije su postaje i pokretači257. Atlantik Portugal ca258 je golemi trokut središnjeg i južnog oceana, kojemu je prolaz od Usabona do Brazila prva od strana; potom do Rta Dobre nade druga je strana; treća je ona linija kojom idu jedrenjaci na povratku iz Indije, od Svete Helene duž afričke obale. Ti različiti Atlantici, koji su vezani za nacionalne povijesti, lako su našli svoje povjesničare. Postoji još jedan Atlantik, možda zanemaren utoliko što povezuje te pojedinačne živote i mogao bi postati važan tek u odnosu na globalnu povijest Oceana koju još uvijek iščekujemo. A on je ipak najstariji od svih — ocean srednjovjekovnih i čak antičkih plovidbi od Hcrkulovih stupova do Cassiteridskih otoka (danas skupina Scilly), jedno usko more čestih i divljih oluja između obala Portugala, Španjolske, Francuske, Irske i Engleske, sve u svemu, jednostavni put sjever-jug, takmac kopnenih putova europskih prevlaka. Iz njega su proizašli svi Atlantski oceani 15. i 16. stoljeća. On ih je izbacio iz samoga sebe. To je doista mrzovoljno more po kojemu su putovanja teška: Biskajski zaljev sa svojim dugim valovima i bijesnim vodama na lošem je glasu, što je i opravdano, kao što je i Lyonski zaljev u Sredozemlju. Nitko nije siguran kad napušta južnu Španjolsku da neće promašiti ipak vrlo širok ulaz u La Manche na sjeveroistoku. Ferdinand, mlađi brat Karla V, 1518. godine našao se, bez svoje namjere, s flotom koja ga je povela 232
G ranice Hi N ajšire Sredozem lje
iz Lareda, na pučini nedaleko divljih obala Irske259. Ako dolazile sa sjevera, kao Filip II. u kolovozu 1559, nije pouzdano da ćete izravno stići u uvučene luke kantabrijske obale260. Ambasador Dantiscus, toliko dugo predstavnik Poljske na dvoru Karla V, iskusio je u prosincu 1522. godine takvu plovidbu od Engleske do Poluotoka. On tvrdi da se ništa ne može usporediti na Sredozemlju ili na Baltiku sa strašnom silovitošću »španjolskoga mora«. »Kad bih morao steći carstvo svijeta po cijeni takve plovidbe, ne bih se upustio u jednu tako pogibeljnu pustolovinu«, uskliknuo je on261. A upravo opasnostima bliskog Atlantika i Biskajskog zaljeva pla ćeno je »carstvo svijeta«. Na tim neravnim morima Europa je ostvarila svoje najteže naukovanje o moru i pripremala se za osvajanje svijeta. Ocean u školi Sredozemlja Kako ti oceani prodiru u život Sredozemlja i kako Sredozemlje djeluje preko njihovih golemih prostora? Tradicionalna je povijest donedavna predstavljala sve te oceane u bloku kao neprijatelja broj jedan Unutrašnjeg mora, kao da je najširi prostor podjarmio prostor sićušnih dimenzija. To je pojednostavljenje stvari. Pretjerivanjem na pretjerivanje, bolje je kazati da je Sredozemlje dugo vladalo svojim golemim susjedom i da se njegovo opadanje, između ostalih razloga, objašnjava onoga dana kad se ta nadmoć izgu bila. Da ponovimo: povijest ne čine geografski prostori, već upravo ljudi koji su gospodari ili izumitelji tih prostora. U 16. stoljeću Unutrašnje more održava prema atlantskom zapadu očite povlastice. Oceanski mu razvoj pomaže; u svakom slučaju ono u tome sudjeluje. Bačve bakalara iz Newfoundlanda, šećer s otoka (Ma deira, Sâo Tome), šećer i drvo za bojenje koji dolaze iz Brazila, zlato i bijela kovina iz španjolske Amerike, papar, mirodije, biseri ili svila sa Indijskog oceana što se prevoze oko Rta Dobre nade — u svim tim dalekim bogatstvima, u tim novim trgovinama Sredozemlje ima udjela. Tijekom čitavog 16. stoljeća, Sredozemlje nije onaj napušteni i osiro mašeni svijet koji su, kako se kazuje, naglo upropastila putovanja Kolumba i Vasca da Game. Naprotiv, Sredozemlje gradi Atlantik i, u Novom svijetu Iberaca, ponovno pronalazi i projicira svoje vlastite slike. Jedan se povjesničar, govoreći o prvom izdanju ove knjige, žalio što magarčić — simbol sredozemnog života — ne zauzima više mjesta u njoj262. Gledati seljake na leđima magaraca u Meksiku znači neodoljivo se sjetiti, dodaje on, ljudi i krajolika Sredozemlja. A ima i drugih prilika! Pšenica koja se sije čim to postane moguće, rano zasađena loza u Peruu i Čileu, karavane mazgi arrierosa, crkve, Plaza Mayor španjolskih gra233
UDIO SKHDINi;
(lova, slada koja su došla s Iberskog poluotoka i koja se uskoro umnažaju kao divlja, čudesno cvjetanje kolonijalnog baroka... Sav taj novi'život ima sredozemno korijenje26-*. Te su se veze i razmjene stoljećima obavljale lađama, bilo sredo zemnim bilo atlantskim, a problem je sam po sebi važan. No nije dostatno iznijeti sučeljene interese. Bilo bi pretjerano misliti da svaki put kad neka lađa ili trgovac sa Atlantika dođe u Sredozemlje ono gubi jedan bod. Tako se, potkraj 16. stoljeća, polet Napulja, kao središta kupovine sjevernih proizvoda i izvoza sredozemnih proizvoda, duguje zahvaljujući njihovu pristizanju; isto tako, nizozemske nave koje prevo ze izravno u Veneciju vunu iz Španjolske objašnjavaju, djelomice, nev jerojatan razvoj suknarske industrije potkraj 16. stoljeća265 u Veneciji. Ukratko, nije lako poravnati dugovanje i potraživanje tih dviju strana. O ceanska su d b in a u 16. stoljeću Za našu je temu korisnije skicirati povijest Atlantika s obzirom na njegove veze sa Sredozemljem. Od početka stoljeća do 1580, Iberi, naime Sredozemci, organizirali su veliki poprečni ocean od Seville do Antila — »Seviljski Atlantik«, preuzmemo li izraz Pierrea Chaunua. Isto su tako organizirali od Lisabona beskrajni ocean Portugalaca. Osim nekoliko francuskih gusara praktično nitko ne zalazi unutar tih dobro čuvanih prostora. Nitko ne prekida niti skreće njihovo širenje. Seviljski Atlantik, s one strane panamske prevlake, hvata pomorski put od Perua do Afrike, rudarske luke u Potosiju. Godine 1564, galijun iz Manille prelazi Pacifik, od Acapulca do Filipina, i tako se djelatno priključuje kineskoj ekonomi ji264. i; početku, Portugalci su plovili sve do Indije, polom još dalje, do Indonezije, Kine i Japana266. K tome su organizirali veliku trgovinu robovima između Afrike i Amerike, kao i unutrašnjim putovima Brazila, a još više preko Buenos Airesa, i malim lađama na Rio de la Plati, tajnom izlazu srebra iz Potosija26T. Radi se o golemom i složenom sustavu drenaže svjetske ekonomije koji će doživjeli nekoliko kvarova, nekoliko »kočenja«, ali u cjelini se razvoj te ekonomije Iberaca održao sve do 1580. pa čak i kasnije... Dokazi: porast prispjeća srebra u Sevillu i različite trgovačke robe na povratku iz »Indija«: kože, drveta za bojenje, košenile — ova posljednja roba na popisu je »kraljevske trgovačke robe« za čije se profite otimaju trgovci i nadziru tečaj. Drugi je dokaz široki izbor pomorskih osiguranja Konzulata u Burgosu gdje je kamatna stopa osiguranine dugo bila niža na Atlantiku nego na Sredozemlju260. A Lisabon je sačuvao svoje mjesto u trgovanju mirodijama još dugo nakon 1600. Napokon, kad stvari budu 234
G ranice Hi N ajšire Sred o zem lje
krenule na gore s prvim ozbiljnim napredovanjima protestantskog gusarcnja, dva će se kolosa, Portugal i Španjolska udružili. Nitko nije godine 1580. ni pomislio da je to bilo udruživanje dviju monumentalnih slabosti. Гој optimističkoj slici valja dodali ozbiljne sjene: bliski Atlantik, Atlantik sjever-jug vrlo je brzo bio izgubljen. Taj su put nekoliko stoljeća ranije bili osvojili Sredozemci. Godine 1297. genovske su galije ostvarile svoje prvo izravno putovanje do Brugesa nakon čega slijede, dvadesetak godina kasnije, mletačke galore da mcrcato (između 1310. i 1320. nedvojbeno 1317), kao i mnoge druge lade2(,<;. Ovo se napredovanje podudara (a da mu nije nužno uzrok ili posljedica) sa svršetkom procvata sajmova u Champagnei; ono dovodi u Nizozemsku i Englesku brojne talijanske trgovce koji se u njima nastanjuju kao u osvojenim zemljama. Ta pomorska pobjeda daje prednost Italiji; oslanjajući se na kolonije na Levantu i na svoje trgovačke ispostave na sjeveru, ona se oslobađa zaostalog svijeta koji je okružuje i postaje modernija i imućnija od bilo koga drugog. Druga, ali nepredviđena posljedica jest oživljavanje atlantske fronte Europe, barem nekih njezinih sektora (Andaluzije i Portugala), a ta posljedica zapravo priprema Velika otkrića2-0. Kada započne dugi i snažan polet sredinom 15. stoljeća, talijanski sustav, istodobno kontinentalni i pomorski, ponovo ostvaruje korist. Sad su Venecija i Genova gospodarice engleskih i flamanskih tržišta. Ovaj sustav nazaduje tek sa 16. stoljećem. Oko 15502-1, promet između Sjevernog mora. Portugala i Andaluzije pripao je nordijskim lađama. Dvadeset godina kasnije, za hispano-engleske krize 1568-15692-2. lberi će biti prisiljeni napustiti putovanja sjeverom. U svom napredovanju nordijski će jedrenjaci ubrzo ponovno krenuli putem Gibraltara i ostva riti osvajanje Sredozemlja u kojemu su bili napola uspjeli 1550. Ali, taj je uspon bio zakasnio. Jedan stari Španjolac (u 87. godini), prisjećajući se godine 1629, govori o vremenu koje je proživio, kada Engleska nije mogla održavati ni petnaest ratnih lada2"-\ Ukratko, ovdje se za Unutrašnje more, radi o izravnim ili neizrav nim gubicima, ali ne i nužno katastrofalnim za sredozemne zemlje. Španjolska i Portugal mobiliziraju svoje snage kako bi najhitnije osigu rale svoja atlantska kružna putovanja. To se vidi na slučaju Biscaye: ona daje najbolje lađe Carrera de Indias, njezini galijuni idu za Indiju, a njezini zabras, naprotiv, koji su prije 1569. prevozili vunu i srebro iz Španjolske u Antwerpen, sve su rjeđi na sjevernim linijama. Ipak se vitalna veza između Seville i sjevera održava unatoč ovim pustolovina ma. Za Sjevernjake, koji isporučuju pšenicu, ribu, drvo, željezo, bakar, kositar, sukno, platno, željezariju i gotove lađe, putovanje iz Španjolske 235
UDIO SRKDINIi
naplaćuje se u povratku solju, vinom, srebrom... To znači ela Poluotok može brzo platiti takve usluge. Odatle i gubici, ali nadoknađeni unutar svjetskog sustava koji je široko otvoren trgovcima iz Italije. Ovi se pak u Lisabonu i SeviLli nalaze već od prvih trenutaka. Genovljani su lansirali Sevillu i uspostavili neophodna i spora obrtanja kapitala bez kojih se ništa ne bi zbilo od jednog do drugog kraja Atlantika2"7'1. Španjolska ekonomija podnosi njihovo upletanje, kao što podnosi diskretnije, ali i utjecajnije upletanje Pirentinaca. Talijanski kapitalisti iz Venecije i Milana, priključivši se koncertu, drže najvažnije putove za Nizozemsku. Jedne ili druge su srećemo u Anrvvcrpenu, Niirnbergu, pa i na drugom kraju svijeta, u Ormuzu, u Goi... Ukratko, Sredozemlje nije izvan igre, Ili, bolje rečeno, ono nije izvan ni jedne igre. Preko Genovljana, Sredozemlje u rukama drži carske financije Španjolske, a sajmovima, takozvanim sajmovima besançona2"**. i čitavo kretanje, u vrhu, kapitala u Europi. Taj opći sustav bit će dugog vijeka. Sredozemlje neće doživjeli velike katastrofe prije nego što nizozemske lađe Corneliusa Houtmanna oplove Rt Dobre nade, 1596. na polasku i 1598. na povratku. Tek će tada sustav bili pogođen u svom živom dijelu, u trenutku kada se, nešto ranije ili kasnije, stoljetna konjunktura bude preokrenula. Za sličnih preobrata obično su najuznapredovaliji uspjesi često pogođeni prvi. Ništa se, međutim, u toj oseki neće dogoditi brzo. Možda su najkarakterističniji datumi 1620-1630. kada se u srcu španjolskih financija smještaju portuglaski marranes, ti novos cbristàos, slabo obraćeni i često skorojevići nordijskog kapitalizama. Zauzimaju važno mjesto uz genovske »hombres de negocios«. Na dan 8. kolovoza 1628. u vodama Maianzasa, nedaleko od Havane, nizozemske su lađe Pieta Неупа2"6 opkolile i uhvatile »armada y flota« Nove Španjolske. Ovi kasni datumi umanjuju, s ašeg stajališta, značenje uobičajenog prekida 1588. godine — prekida nadmoći Nepobjedive armade. Za to postoji nekoliko znatnih razloga: 1. Španjolska je nakon neuspjeha 1588. — koji duguje koliko neprijatelju, vjetrovima i olujama, toliko i odsuću iskusnih pilota duž sprudova Sjevernoga mora — bila sposobna pokrenuli još dvije ekspedicije protiv Otoka, 1597.2-77 i 16012"1*, kao i podržavali u Irskoj diverzantski rat koji je iscrpio Elizabetine financi je2"0; 2. do ovoga je poraza došlo u vrijeme porasta opće konjunkture, kad svaka rana može još zacijeliti; 3- englesko se gusarenje usporilo samo od sebe, premda zadaje teške udarce protivniku (pljačkanje Gad iza 1596, pogađa više ugled nego bogatstvo Španjolske), ali malo pomalo otoci i španjolske obale se naoružavaju, englesko je gusarenje zanat kojemu se prihodi smanjuju, kao što je dokazao jedan engleski povjesničar280; grof od Cumberlanda, prezadužen nakon petnaestogo236
G ranice ili N ajšire Sredozem lje
đišnjih borbi i ekspedicija protiv Španjolske, odriče se tegobnih pusto lovina i povlači se na svoj posjed: »Sada moram smislili kako sijati pšenicu, a ne više kako opremiti brodove...«; 4. iako je Engleska pripre mila uzmak Španjolske, to odmah nije i iskoristila. Važna je pojedinost da potpisuje mir s Katoličkim kraljem 1604, šest godina nakon Francu ske, pet godina prije Ujedinjenih Provincija. Sve se to slaže s dojmovima što nam ostavljaju španjolske isprave s kraja 16. stoljeća. Borba protiv Engleske često se nastavlja na oceanskoj pustoši. Englezi, koji drže La Manche, iz njega izlaze prije nego eskaclre Adelantada de Castilla budu spremne u Cadizu ili Lisabonu; bez ikakve muke dopiru sve do Kanarskih otoka ili Azora, pa i do Gibraltarskih vrata koja čuvaju španjolske galije, galijuni i čete. Tek nakon povratka engle skih lađa, na samom kraju pogodne sezone, španjolske lađe plove od Gibraltara dalje, sve do Ferrola, u Galiciji. Njihovo metenje često je u prazno. Dakako, bilo je i nekoliko, kadšto neopasnih okršaja. Tako u studenom 1602. godine šest španjolskih galijuna napušta Lisabon»kako bi obišli more La Corune«; susreću nekoliko neprijateljskih lađa koje im, bolje naoružane i smionije nego oni u manevrima, dopuštaju da se približe, da pucaju iz topova, potom »dižu jedra i bježe kao u šali« quasi seherzando, kaže jedan mletački izvještaj281. Bio je to skupi rat, ali ne i smrtonosan. Ne uvijek i beskoristan. Engleske i nizozemske lađe prolaze kroz Gibraltarska vrata silom. Ali ne i lako. Engleske lađe, po onome što kažu odgovorni iz Levant Company, prolaze kroz njih žitni radi veće sigurnosti, »kad je more vrlo uzburkano na vratima i kad se ne sudaraju sa španjolskim galijunima koji na njima stražare i gdje su usidreni«282. Л svake godine stižu flote iz sve bogatijeg Novoga svijeta i kao da »ih vodi Božja ruka«. To je bitno za Španjolsku i njezine saveznike na Sredozemlju.
Kasni uzmak Tako se ovo posljednje putovanje, u traženju jednoga Šireg Sredo zemlja, slaže s ostalima. Usko Sredozemlje, usred toga golemog prostora koji ga okružuje, do 1600. godine ostaje živa, okretna i dominantna ekonomija. Velika ga povijest nije naglo napustila, od početka 16. stoljeća, s oružjem i prdjagom. Pravi će uzmak za nj odzvonili tek kasnije. Tako smo skicirali prvu shemu cjeline. Važno će biti da se od nje preuzmu glavne crte, ali još više pojedinosti.
237
N a p o m e n e u z p o g la v lje 3 1 Félix i Thomas PLATI'Ш .Јоита/, op. cit., srr. 20. Félix, 26. listopada 1552. stiže ii Moméliinar »a noću u trgovište Pierrelatte gdje ugledah prve maslinike. Stabla su bila prepuna maslina, zelenih, crvenih i poluzrelih, dok su druga nosila crne i dozrele plodove. Sve sam ih probao, ali su mi bile loše i vrlo gorke.« 2 Robert BRUNSCI1VIG, La Bcrbćrie Orientale sous les Hafsides, 1940, I, str. 269. 3 Jacques WFULFRSSF, Paysans de Syrie et du Proche Orient, 4. izd., 1947. str. 61. •i Ovaj mi je podatak dostavio Felipe RUIZ MARTIN. Izgubio sam točne navode. O crnačkom trgovanju karavana u smjeru Tlcmcena i Mostaganema, Diego Suarez, rukopis B.N.. Madrid, poglavlje 35. 5 Maurice LOMBARD, »Le commerce italien et la route mongole-, u: AnnalesE.S.C., 19i8, str. 582: »Kopneni put za Indiju koji su istraživali Talijani dva stoljeća prije nego što su Portugalci otvorili pomorski.« 6 Fritz JAHGFR, »Trockengrenzen in Algérien«, u: Pet. Miti., Etgdnzungsheft, 1935, i Naturu'isscnschaft, Berlin, XXIX, 31. listopada 1941. Izohijcta od 100 milimetara prolazi između Utghouata i Ghardaijc, između Biskrc i Touggourta. 7 \l. ALBI-RI, op. cit.. 111, 2, str. 199. 8 Aloys SPRFNGFR, D iePost-undReiserouten des Orients, 1864. 9 Didier BRUGNON, Relation exacte concernant les carvancs en cortège des mar chands d'Asie, Nancy, 1707, str. 73. 10 Marguerite van BERCHFM, »Sedrata, une ville du Moyen Age ensevelie sous les sables du Sahara algérien«, u: Documents Algériens, 11. rujna 195311 Arnold TOYNBFH, L'Histoire. Un essai d ’interprétation, Pariz, 1951, str. 187. 12 Navodi ga general Fdouard ĐRĆMOND, Berbères et Arabes, 1942, str. 37. 13 Le voyage d'Outrcmer, Jean T11ÉNAUD, Pariz, 1884, str. 7. U Kairu »... drvo je krajnje skupo i potrebno je mnogo novca da se pribavi mala količina«, ibid., str. 209-210. 1-i Journald'un bourgeois du Caire, Chronique dibit lyâs, prepisao ga je i bilješkama popratio Gaston WILT, 1, 1955, str. 266. И Konrad GUF.NTHFR, u: GeographischeZeitschrift, 1932, str. 21316 Vincem MONTRIL, vidi infra, str. 239, bilješka 2917, 18 i 19 Jacques BFRQIJH, »Introduction«, u: Revue Internationale des Sciences Sociales, XI, 1959, br. 4, str. 504-505. Broj je posvećen nomadima i nomadskom životu u suhom pojasu. 20 Jacques BFRQUII, čl. cit., prethodna sirana, bilješka 5. 21 Anonimus, Briève description d'un voyagefa it en Levant, Perse, Indes Orientales, Chine, (17 stoljeće), B.N., Fr. 7503. 22 11. POI ILI IAUSHN, Das Wanderhirtentum undseine Vorstufen, 1954, str. 10923 Jacques BI-RQUIs, čl. cit., str. 509. 24 Una embajada de los Reyes Catàlicos a Egipto, prijevod, uvod i bilješke Luis GARCIA Y GARCIA, 1947, str. 90-92. 25 Journal d ’un bourgeois du Caire, I, str. 27 (studeni-prosinac 1468), str. 112 (srpnja 1507). 26 Alonso de la Cueva piše Nj. V., Venecija, 6 . lipnja 1609, A.N., K 1679, »Los Arabes que corrian la campana robando todos lospasageros«. 27 Daniele Uadocr duždu. Pera, 8 . travnja 1564, A.d.S. Venecija, Senato Sécréta Costantinopoli, 4 D. 28 Journal d'un bourgeois du Caire, 11, str. 266. 238
G ranice ili N ajšire Sredozem lje
29 Vincent MON1E1L, »L’ćvolution et la sédentarisation des nomades sahariens«, u: Revue Internationale des Sciences Sociales, 1959, str. 600. 30 BELON DU MANS, op. cit., str. 163. 31 Diego SUAREZ, Historia de!Maestre ultimo quefuedeMontesa..., Madrid, 1889, str. 46, 284 - 285 . 32 U. BlUJNSCllVIG, op. cil., I, str. 61. 33 Charles MONC1IICOURT, »Etudes Kairouannaiscs«, u: Revue Tunisienne, 19321936. .34 Cari BROCKELMANN, Gcscbichle der islaniiscbcn Volker, 1939, str. 28-i. 35 Vidi supra, str. 16936 Henri-Paul EYDOUX, L'Homme et feSabara, 1943,str. 101. 37 «Der Islam und die orientalischc Kultur«, u: Geogr. Zeitschrift, 1932, str. 402. 38 R. CAPOT-REY, u: Revue Africaine, 1941, str. 129, izvještaj Jean DESPOLS, La Tunisie Orientale, Sahel et Basse Steppe, 1940. 39 B. GREKOV i A. JAKUBOWSK1, La Horde d'Or, franc, prijevod, 1939. 40 Osim neodređenih naznaka njegovih knjiga u vezi s time, pozivam se na razgovore koje sam s njim vodio u Alžiru i koji su mnogo jasniji. нI Robert MONTAGNE, Les Berbères..., op. cit., str. 410. •j 2 René GROUSSET, L'Empire des steppes, 1941, str. 11. »3 G. SCI IWEINFURT1I, Ini Herzen von Afrika, Leipzig, 1874, str. 50 i dalje. •U Didier BRUGNON, Relation exacte..., op. cit., vidi supra, str. 238, bilješka 9. •i5 PIACI IAT, op. cit., 1, .345 (1766) govori o karavanama koje su krenule od Buchoresta (Bukurešta); noću »... velika posuda s vatrom koju je nosio ispred nas jedan čovjek iz karavane«. 46 R. HAKLUYT, op. cit., II, str. 200. A description o f the yearly voyage or pilgrimage o f the Mabumitans Turkes and Moores into Mecca in Arabia. 47 Vitorino MAGALl IAES-GODINHO, L'économie de /'Umpireportugais aux XJV~ et XVe siècles, tipkana dizcrtacija, Sorbonne, 1958, str. 14 i dalje. Prema portugalskim izvorima, zlato s Tacroura, to jest zapadnog Sudana, opskrbljuje 1511. dvije karavane godišnje koje preko Fezzana dopremaju u Egipat žutu kovinu u »velikoj količini«, ibid., si. -1.3 . 48 Emilio Garcia GOMEZ, »Espanoles en cl Sudan«, u; Revista de Occidentc, 19.35, sir. 93-117: ulaz u Timbuktu, 30. svibnja 1591, J. BÉRAUD-VII.LARS, L'Empire de Gao. Un État soudanais aux XVe et XVIe siècles, 1942, str. 144. •i9 Roland I.EBEL, Le Maroc et les écrivains anglais aux XVIe, XVIIe et XVIIÉ siècles, 1927; J. CAILLÉ, »Le Commerce anglais avec le Maroc pendant la seconde moitié du XVÉ siècle. Importations et exportations«, u: Rev. Afr., 1941. 50 BELON DU MANS, op. cil,, str. 98, 189 v° i 190; N. IORGA, Ospiti romeni in Venezia, Bukurešt, 1932, str. 150. 5 1 Put je Nila jedan od putova zlata, J. B. TAVERNIER, op. cit.. Il, str. 324. 52 HAKLUYT, II, str. 171 (1583). 5.3 Istaknimo ustrajnost ni) Tigrlsu, još krajem 19. stoljeća, nestorijanskih ladara porijeklom iz sela Teli Kel, blizu Mossoula, Eduard SAC11AU, Am Euphrat und Tigirs, 1900, str. 24. Teškoće рг| povratku uzvodno Tigrisom sredinom 17. stoljeća, ljudi moraju vući brodove i potrebno je 60 dana da sc dode od Basre do Bagdada, J. B. TAVERNIER, op. cit., 1, str. 200. 5 i J. 11. TAVERNIER, op. fit., str. 125. 55 W. I IEYD, Histoire du commerce du Levant, franc, prijevod Гчгсу-Raynaud, 2 sv., 1885-1886, 2. izdanje 1936, II, str. 457. 56 A. PI ML1PPSON, op. cit., str. 46-47, bilježi značenje prijevoza Crvenim morem i teškoće plovidbe po njemu. Od svibnja do listopada, sjeverni vjetrovi dopuštaju da se 239
111)10 SREDINE
uzvodno cloclc od Džcdcle do 'I oni ili Sueza ali tek kad se stiša najjači vjetar i zahvaljujući vjetru .s kopna. () konkurenciji između Crvenog mora i sirijskih putova valja se»pozvati i opet na klasično djelo W. 1IEYDA, Histoire du commerce du Levant, op. cit., i na još uvijek korisnu studiju O. PESCI1ELA, Die Hanclelsgeschichte des Roten Meeres, u: Deutsche Vierteljahrschrift, 111, 1855, str. 157-228. O teškoćama karavana u Sueskom kanalu. BEI.ON DU MANS. op. cit., str. 152. 57 Prema llermannu WAGNERU, «Die ÜberschàtzungderAnbauflachc Babyloniens«, u: Nachrichten K. Gcs. Wissensch., Gottingen, Ph. hist. Klasse, 1902, II, str. 224-298. 58 BELON, op. cit., str. 107. 59 E. SACIIAU, op. cit., osobito str. 43-44. 60 V. NALI VKINE, Histoire du Khanat de Khokand, Pariz, 1889. 61 Allah est grand, Pariz, 1937, str. 11. 62 Op. cit.. str. 290. 63 Op. cit.. I, str. 111. 6-i Richard I IENN1G, Terme Incogniloc, 2. izcl., 1956, IV, str. 44. 65 »Europski stil«, dakako u očima jednog povjesničara. Za europskog putnika, Nijemca Salomona SCI 1WEIGGERA, koji je proputovao Tursku 1577. godine (.Eineneuc Reissheschreibuug auss Teutsch/and nach Konstantinopcl und Jerusalem, 4. izcl., Nürnberg, 1639). nedvojbeno je obrnuto. »Običaj nomadskog života koji je clistinktivna crta azijskih naroda, karakterizira još i današnje Turke«, navodi Ivan SAKAZOE, Bulgarische Wirtscbaftsgcschichte, Berlin-Leipzig, 1929, str. 206. 66 Što objašnjava, ali na svoj originalni i sjajni način, mali esej W.E.D. ALLENA, Problems o f Turkish Power in the Sixteenth Century, London, 1963. 67 Gonzalo MENÉNDEZ PI DAL, Los caminos en la bistoria de Espana, Madrid, 1951, str. 85. C) putu Malaga-Sevilla, na primjer, Theodore de MAYERNE TURQUET,Sommai re description de ta France, Allemagne, Italie et Espagne, 1629, str. 309. 68 Lijepe stranice Jeûna BRUNI IESA o šumovitoj Europi sjevera i goloj Europi juga, Géographie Humaine, 4. izcl., str. 51. 69 Dantiscus poljskom kralju, London, 12. listopada 1522, Biblioteka Czartoriski, 19, Г 33—3-i70 I.. PARIS, Négociations... relatives au règne de François II, 1841, str. 187. 7 1 Friedrich WIELANDT, Die Bierbrauerei in Constanz, 19.36. Prvi pivar, Jacob Wueclei Ггапек, došao je iz Budjovica. 72 Kao što kaže jedan tadašnji narodni pripjev (George MACAULAY TREVELYAN, History o f England, London, 1943, str. 287, bilješka 1): Hops, Reformation, bays and beer Came, into England all in one year. 73 La trèsjoyeuse et très plaisante Histoire composée par le Loyal Serviteur desfaits, gestes, triomphes... du bon chevalier sans paour et sans reprouebe Le gentil seigneur de Bayait,). C. BUCI ION, bibl. »Le Panthéon littéraire«, 1886, str. 106. 74 Don Antonio de BEATI.S, Voyage du Cardinal d'Aragon (1517-1518), s talijan skog preveo llavard de la Montagne, Pariz, 1913, sir. 74. 75 Л. de S. Mantova, serija E., Francia 637, dekan iz Baycuxa markizu u Mantovu, Baycux, 16. travnja 1529; »che a dir il vero li vescovi di qui son bavuti in maggior rcrcrentia che in Italia«. 76 Prijepis korespondencije Магса Ottobona sačinjava jedan registar, Dispacci scritti al Senato dal Secretario Marco Ottobon da Danzica đelli 15 novembre 1590 šino 7 seitembre 1591. A.cl.S. Venecija, Sécréta Archivi Propri, Polonia. Registar nije paginiran. Pisma koja su uzeta u obzir: 13- i 22. prosinca 1590. 77 R. HAKLUYT, op. cit.. I, 402. Paolo Lambcrti mletačkom ambasadoru u Parizu, Rouen. II. kolovoza 1571, C.S.P., str. 473-474: izgorjela Moskva. 150.000 osoba 240
G ranice i/i N ajšire Sred o ze m lje
poklano je, a medu njima flamanski, engleski, njemački i talijanski trgovci koji su u njoj boravili. Osvajanje Moskve godinama onemogućava trgovinu Narvom gdje su se koristili, na račun Uimbcrtija, brodovi unajmljeni u Dieppeu. Karl STA11LIN, Gescbicbtc Russtands von den Anfàngen bis zur Gegcnivarl, 192Л, sv. I, sir. 282-283, objašnjava nevjerojatne brojke o žrrvama (800.000 mrtvih, 130.000 zarobljenih). 78 Još u doba J. B. TAVFRNlliRA (Voyages, 1, str. 310) te upade vrši šačica konjanika. »Primijetio sam... idući od Pariza do Carigrada, susreo sam između Buđima i Beograda dvije skupine tih Tatara, jedna od šezdeset konjanika, a druga od osamdeset - O ulozi tih »dobrovoljaca« iza turskih vojski, J. S'/.EK.H), État et Nation, Pariz, 1943, str. 156-137. Njihova strašna zimovanja. Žive sa ženama, djecom i stadom. Kronologija njihovih pothvata pomno praćena u Veneciji (A.d.S. Venecija, Annali di Venezia, 9. listopada 15 7 1 , 7. ožujka 1595; Marciana 7299, 15. travnja 1584; 5837 C II. 8 , 11. siječnja 1597; Museo Correr Cicogna 1993, 1° 135, 23. srpnja 1602, itđ.); u Poljskoj, Muzej Ozartorvski 2242, Г 256, 1571; Johann Georg TOCI ITFRMANN, »Die Tartaren in Polen, ein anthropogcographischcr lintwurf«, u: Pel. Miti., 1939. Svaki napad Tatara na Poljsku izaziva žive reakcije, lako 1522. Acia Totniciana, VI, str. 121; tako 1650, Recueil des Gazelles, nouvelles ordinaires et extraordinaires od Théophrasta RFNAUDOTA. str. 25 do 36. "'V Barun de TOIT, Mémoires, II, str. 29. 80 (i. BOTI-RO, Re/azioni univ., Il, str. 39—^i0; W. P1ATZIIOPP, op. cil., str. 32, vidi Tatare previše kao tampon-državu, nepokretnu, između Rusa i Tunika. Na teretnim kolima Tatara, njihovi konjanici, uz bezbrojne ruske konjanike koji se služe arkebuzom, [■:. Л1.В1Ш1, Rc/azioni, 111, ll, str. 205, 1576. 81 G. BOTI-RO, ibid., II, str. 34. Vidi u vezi s tim važne tekstove koje je objavio V. I.AMANSKY, op. cit., str. 380, 381, bilj. 1, 382, 38382 G. BOTFRO, ibid., 11, str. 34. 83 Museo Correr, 1993, 11. rujna 1602. 84 !.. BF.UTIN, u: Vierteljahrschrift für S.u.W. Gescbicbtc, 1935, str. 83, u vezi s knjigom Axela NlliLSHNA, Ddniscbe Wirtschaftsgeschicblc, 1933. 85 P. llF.RRIi, Europàiscbe Polilik in cypriscbcn Krieg, 1902, str. 152. 86 A. BRÜCKNFH, Russiscbe Litcraturgescbicbte, 1909, I, str. 51. 87 Walter KIRCl INER, The rise o f the Baltic Question, 1954, str. 70-73. 88 R. HAKLUYT, op. cit., I, str. 237-2.38. 89 Karlo IX. gradu Gdansku, Blois, 16. listopada 1571. Arhiv Gđanska, 300. 536.30. 90 J. JANSSIiN, Gescbicbtc des dcutschen Vo/kes, seil dem Ausgang des Mittc/a/ters, 1885, str. 313, bilješka I. 91 J von IIAMMHR, Histoire de l ’Empire Ottoman depuis son origine jusqu à nos jours. 1R35-1839, VI, str. 118; sultan piše caru 1558. da mu preporuči turske trgovce koji idu u Moskvu da kupe krznenu robu, R. HAKLllVT, op. cil.. I, str. 257. 92 R. I IAKI.UYT, op. cit., 1, str. 364. 93 I' LOT, Les Invasions barbares, 11, 1937, str. 36; W. PLA1Z1IOIT, op. cit., str. 31, smatra da je Kazan bio zauzet 1552; Werner PHILIPP, Ivan Pcresnetov und seine Schriften zur Erneuerung des Moskauer Reiches, 1935; I leinrich von STADF.N, Aufzeiehnungen iiber den Moskauer Staat, obj. F. EPSTEIN, Hamburg, 1930, važno za pripojenje dvaju tatarskih gradova Donje Volge. 94 lako u srpnju 1568, R. HAKLUYT, op. cit., I, str. 394. 95 Korisne pojedinosti o dopisivanju mletačkog suca, Carigrad, 30. travnja 1569, 8 . siječnja 1570, A.d.S. Venecija, Annali di Venezia. Vidi W. E. D. ALLF,N, op. cit., str. 26. 96 F. POMM1HR, »Les Italiens et la découverte de la Moscovie«, u Mélanges dArchéologic et d'Histoire publiés par l ’École Française de Rome, 1953, str. 267. 97 NJCOIAY (Nicolas clc), Les quatre premiers livres des navigations et pérégrina tions orientales, Lyon, 1568, str. 75, vrlo dobro tržište krzna u »Bezistanu«. 241
111)10 SREDINU
98 J. von HAMMER, op. cit., VI, str. 340-441. 99 Odlično objašnjenje: 1. LUD1MENKO, Les relations commerciales et politiques de l'Angleterre avec la Russie avant Pierre le Grand, 1933, Biblioteka École des Hautes Éludes. Sažetak Karla STAIILINA, op. cit., 1, str. 279, ibid., str. 228, 30 godina prije Engleza, Genova je s Paolom Centurioncom pokušala ruskim putovima u smjeru Azije zaobići turski geografski monopol trgovine na Levantu. 100 I lorst SABLONOWSKI, »Bericht über die sovict-russischc Gcschichtswissensehaft in den Jahren 1941-1942«, u: HistorischeZeitschrift, 1955, str. 100, str. 142. 101 -Russia and the World Market in the Seventeenth Century, A discussion of the connection between Prices and Trade Routes«, Arne ÔIIBERC VADSTENA, u; Scandi navian Economic History Review, sv. Ill, br. 2, 1955, sir. 154. 102 Jacques ACCARIAS de SERIONNE, La richesse de la Holande, London, 1778,1, str. 31. 103 P. J. Cl 1ARI.1AT, Trois siècles d'économie maritime française, 1931, str. 19. lO-i W. IIEYD, Histoire du commerce du Levant au Moyen Age (franc, prijevod) (1885-1886. 2. izd., 1936) 1, str. 66 i dalje. 105 E. POMMIER, cl. cil., str. 253 i dalje. 106 Paul MASSON, Histoire du commerce français dans le Levant au XV Ilf siècle, 191 I. str. 396. 107 A. Ci. MANKOV, Le mouvement des prix dans l'État russe du XVIe siècle, 1957. 108 B. PORC1INEV, -Les rapports politiques de l'Europe occidentale et de l’Europe orientale à l'époque de la Guerre de Trente Ans« (Međunarodni kongres povijesnih znanosti, Izvještaji, IV, Stockholm, 1960, str. 142), ističe mir u Stolbovu 1617, koji posvećuje uspjeh Šveđana. 109 Recueil des Voyages de l'abbé Prévost, Voyage des ambassadeurs du Holstein, preveo ga je Wicqueforl, sv. II, 1639, str. 76-77. 1 10 Nisam imao vremena iskoristiti lijep članak M. MALOWISTA, -Die Problcmatik der sozial-wirtschaftlichen Gcschichtc Polens vom 15. bis zum 17. Jh.«, u: La Renaissance et la Reformation en Pologne et en Hongrie, Studia Historica, 53, Budimpešta, 1963. 111 Ime grada (bijelog grada), na rumunjskom Cetatea Alba, Bialognid na staroslaven skom, Aqkerman na turskom, uvijek je istog značenja. Turci su ga osvojili 7-8. kolovoza 1-»Нн, N. BEI.DICEANU, -lai campagne ottomane de 1484, ses préparatifs militaires et sa chronologie«, u: Revue des Études Roumaines, I960, str. 67-77. 112 J. II. TAVERNIER, op. cit., 1, str. 277. 113 Muzej Czartoryski, Krakow, 2242, Г 199. Izvještaj Jcana de Monluca, biskupa Valencea. 11h Roman RYBARSK1, Handel i polityka handlowa Polski w XVI Stulccin, Poznan, 1928, str. 1 1. 115 W. ACHILLES, »Getreidc, Preise und Getreidehande/sbeziehungen europdischcr Rainnc itn 16. und 17. Jahrhundert«, u: Zeitsch. fü r Agrargesch. undAgrarsozio/ogie, travanj 1959. 116 Već navedena pisma Магса Otiobona, A.đ.S. Venecija, Secreta Archivi Propri, Polonia 2. 117 M. MAI.OW1ST, -The Economic and Social Development of the Baltic Countries from the 15ih to the 17th Centuries«, u: The Economic History Review, 1959, str. 179, bilješka 2 . 118 M. MAI.OWIST, -Les produits des pays de la Baltique dans le commerce interna tional au XVIe siècle«, u: Revue du Nord, travanj-lipanj 1960, str. 179. 1 19 DOMANIEWSK1, »Die Hauptstadt in der Geopolitik Polens«, u: Geopo/itik, svibnja 1939, str. 327. 120 Op. cit., str. 246, 248. 242
G ranice Hi N ajšire Sredozem lje
121 /Ш .. sir. 208, 228. 122 Izraz je od Anthonyja Shcrlcya (1622), X. Л. FLORES, op. cit., str. 80. 123 Arhiv Krakowa, Senatus Consulta (1538-1643), 1213, Г.З, 17. prosinca 1540. 12-i I. N. ANGHLFSCU, Histoire économique des Roumains, I, 1919, str. 311. 124 Ibid., str. 300-301. 126 Ibid, sir. 317. 12"7 Ibid., str. 317. I 28 11 RYBARSKI, op. cit., str. 62-64. I 29 X A. FLORINS, op. cit., str. 81 (1622). 130 11 RYBARSKI, op. cit., str. 286. 131 Arhiv u Krakowu, 437, Ie 69-70, 1538, Feria sexta vigilia Thomae Apostoli. Vitli također -157, P 86 , 1539, Feria sexta die S. Amonii. 132 11- RYBARSKI, op. cit., str. 153. 133 Ibid., str. 153. 13 i Hinile COÜRNAERT, Les Français et le commerce international à Anvers, fin du XV-XVf siècle, I, 1961, str. 187. O toj tvrtki, također K. IIHFRlNCiA, Dronnen lot Gcscbicdcnis levantschen Handel, SGravenhagc, 1917, I, I, br. 35 i Alberto THNHNTI, Naufrages, corsaires et assurances maritimes à Venise (1592-1609), 1959, str. 560. 135 Arhiv Krakowa, 447, f* 22-23, 1575, Feria quinta post festum S. Jacobi. 136 I. N. ANGFl.HSCll, op. cil., str. 326. 1.37 Tommaso ALBHRTl, Viaggio a Constantinopoli, 1609-1621, Bologna, 1889138 11. UYDAKSKI, op. cil., str. 197 i 323. I 39 A d.S. Venecija, Senato Terra, 40, 13- lipnja 1564. MO Jan PTASN1K, GH Italiani a Cracovia daIXVI secolo alXVIII, Him, 1909l i I Arhiv Krakowa, 151, 24. prosinca 1533. M2 11. RYBARSKI, op. cit., str. 180 1-1.3 Relazione di Polonia, Paolo Hmilio GIOVANNI (1565), u: Scriptorcs Renan Po/onicarum. Analecta Romana, 15, str. 196. l i t I lerinann KHLLENBFNZ, »Slabljenje Venecije i odnosi Venecije s tržištima sjeverno od Alpa-, u: Decadcnza cconomica veneziana nel secolo XVII, 1961 (Fondazione Giorgio Čini), str. 156. M5 Arhiv Krakowa, Ital. 382. 146 S. GOLDHNBERG, »Italiens et Ragusains dans la vie économique de la Transylvanie au XVILsiècle« (na rumunjskom), u: Revista deIstorie, 1963, br. 3. H -7 X. A. FLOURS, Le »peso politico de todo cl mundo» de Anthony Shcrley, str. 79M8 Ibid., str. 81. 119 Marco Ottobon duždu Venecije, Thorun, 12. siječnja 1591, i Gdansk, 1. veljače 1591, A.d.S. Venecija, Sécréta Archivi Propri, Polonia 2. 150 Isti istome, Gdansk, 1. veljače 1591, ibid. 151 »Karte (1er alien llandelstrassen in Deutschland«, u: Pelcrmann s MitteUungen, 1906. 152 Za bibliografske podatke najbolji jc vodič Hermann KIiLLFNBFNZ, ćl. cit., supra, bilješka 144. 153 A.d.S. Venecija, Cinque Sav::, 142, I°6 i 6 v®, 28. kolovoza 1607. Alberto THNHNTI, Naufrages, corsaires et assurances maritimes à Venise, 1592-1609, 1959, navodi dva mletačka broda koja idu od Švedske 1591- i 1595, str. 23 i 159. Giuseppe GABRIHLLI, »I !n medico svedese viaggiatore e osservatore in Italia nel secolo XVII«, u: Rcndiconti della R. Academia dei Lincei, 7-12 listopada 1938. 151 B. de Mendoza Filipu II, 10. svibnja 1559, CODOIN, XC1, str. 356, 364.
243
im iO S R E D IN R
155 J. Л. van 1lOUTTIî, »Les awisi du fonds Urbinat...-, u: Bulletin de la Commission Royale d'Histoire, LXXX1X, str. 388, 24. rujna 1569. *• 156 Ferla Filipu 1, 10. svibnja 1559- CODOIN, LXXXV11, str. 184: 90.000 komada engleskog sukna donijela je u Antwerpen flota de panos. 157 Johannes Daniiscus kralju Sigismundu, Antwerpen, 18. rujna 1522, Muzej Czarto* rvski, 274, br. 16. 158 Navod naznačen supra, str. 240, bilješka 76. 159 Jean-François BERG1ER, Les foires de Genève et l ’économie internationale de la Renaissance, 1963, str. 17. 160 J. F. BERG1ER, op. cil., p. 31. 161 Marciana 5838, C 11, 8 , P 37. Izvještaj Francesca Caldogna, 1598. 162 Aloys SCI 11JLTK, Geschichte des mittelalter/icben Handels und Vcrkebrszwischen Wcstdcutschland und Italien, 1, 1900, str. 37. 163 J. F. BERGIER, op. cil., str. 131. 16 i Marco DANDOLO duzdu, Lyon, 12. prosinca 1540; B.N., Ital. 1715 P 11, prijepis. 165 »Voyage de Jérôme Lippomano«, u: Collection de documents inédits sur l’histoire de France, Relations des ambassadeurs vénitiens, koje je skupio N. TOMMASEO, 1838, sv. Il, 274-275. 166 Vidi supra, bilješka 162. 167 Marc BRIiSARD, Les foires de Lyon auxX\P et XVIe siècles, 1914, str. 44 i 168. 168 Herman KELLENBENZ, čl. cit., str. 124-125. 169 Wilfrid BRULEZ, »L'exportation des Pays-Bas vers l’Italie par voie de terre, au milieu du XVp siècle-, u: Annales E.S.C., 1959, str. 469-470. 170 A.d.S. Venecija, Cinque Savii 21, P 45, 25. listopada 1597. 171 Ono STOI-Z, »Zur Entwicklungsgcschichte des Zollwesens inncrhalb des alten Deutschcn Reiches«, u; Viertelj. fu r Sozial- und Wirtscbafisgescbicbte, 1954, str. 18, bilješka 40. 172 J. F. BERGIER, op. cit., str. 131. 173 Font ego, venecijanski oblik Fondaco, isto kao Todescbi za Tedeschi. Klasična knjiga Menryja SIMONSFELDA, Der Fondaco dei Tedeschi und die dcutsch-vcnetianischen Handelsbezichungen, Stuttgart 1887, 2 sv., u kojoj se osjeća osrednjost sačuvanih isprava. 174 Mala pojedinost: 30. studenog 1489. »prudentes mercatores Henricus Pocher et fratres« zahtijevaju da im soba u kojoj su »jam diu« i koju su uredili uz velike izdatke, definitivno pripadne: budući da su ih preporučili papa i kralj Rimljana, zadovoljština im je odijeljena. Radi se oFuggerima, naravno. A.d.S. Venecija, NotatoriodiCollegio, 14-1. 175 I ne samo iz Venecije i njezine pokrajine, već i iz čitave sjeverne Italije. Fritz POPELKA, »Südfrüchte vom Gardasee nach Graz«, u: Blatterfiir Heimatkunde, 1951. 176 A.d.S. Venecija, Senato Terra, 88 , 16. kolovoza 1583. U ispravi se navode dvije njemačke gostionice: i!Falcone u Ferrari i i TreRci u Milanu. 177 Henry S1MONSFELD, op. cit., 11, str. 263; BANDELLO, op. cit., VII, str. 169178 R. RÔIIR1CI1T, DeutschePUgetreisen nach dem Heiligen Land, Berlin, 1880, str. 1 1. 179 Vidi supra, bilješka 176. 180 Navodi 11. KRETSCIIMAYR, Gescbicbte Venedigs, 1905-1920, II, str. 467. 181 П. HFRING, D ieFugger, 1939, str. 204-205. U Augsburgu, duž Lecha, arhitektura Venecije; duž Wcrtacha, pročelja kuća kao u Genovi. 182 Josef KULISCHER, Allgemeine Wirtschaftsgeschichte des Mittelalters und der Neuzeit, 1958, U, str. 251. 183 Marciana, Ital. VII, 7679, P 30, 1492. 244
G ranice iii N ajšire Sred o zem lje
18-i Čak dekaclansa, kaže John U. NEF, članak cil., sir. 431, bilješka I. 18*5 Voyage fail par moy Pierre Lcscalopier..., Biblioteka Medicinskog fakulteta u Montpcllicru, Ms. II. 385, 1° 49 v°, vidi supra, sir. 94, bilješka 9. Izostavljeni odlomci u izdanju Edmonda CLERAYA reproducirani su brižljivo od strane Paula J. CERNOVODEANU-a, u: Studii si materiale d eistorieMedic, IV, Bukurešt, I960. 180 Günther FRANZ, Dcr DreissigjahrigeKricg und dasdeutschc Volk, Јспа 1940 str 16. 187 Dr. Gehr van Oestendorp predsjedniku Vigliusu, Bremen, 30. siječnja 1574, obj. Richard ПЛРКЕ, op. cil., Il, str. 308-309. 188 Johannes MULLER, »Der Umfang und die 1Iauptroutcn des nürnbergischen 1landelsgebietes im Mittelalter-, u: Viertelj. fu r Sozial- und Wirtschaftsgcscbicble, 6 , 1908, str. 1-38. 189 J. F. BERGIER, op. cil., str. 155. 190 Wilfrid BRULEZ, De Firma della Faille en de internationale Handel van vlaamsc Firma's in de M? Eeuw, 1959191 Ovi su navodi preuzeti iz pisma Marca Ottobona 1590-1591, vidi navod supra, str. 2-U). bilješka 76. Bartolomeo Viatis odvaja se od svoga partnera 1591. B° Gastello »mercante conosciutissimo qui (u Beču) et di molto negocio in Ongaria«. 192 Hermann KELLENBENZ, čl. cil., str. 131 i dalje. 193 Wilfrid BRULEZ, De Firma della Faille, str. 53-55, 106-108, 363-365 i s izvanred nim sažetkom na francuskom završava knjigu, str. 580-581-. 194 Carisćes poslane od strane dubrovačke tvrtke Mcnčctić prema Dubrovniku »pa ria dAmburgo in condotta di Lederi«, Arhiv dubrovački. Diversa de Foris XV, I®119 v° i 120, 24. lipnja 1598. 195 O Clcinhausovima i Ledererima, Wilfrid BRULEZ, op. cit., str. 577 i brojni navodi u kazalu. 196 Wilfrid BRULEZ, op. cit., str. 467. 197 R, GASCON, op. cit., (još neobjavljeno) navodi »vozne dozvole« predane lyonskim trgovcima. 198 Museo Correr, Cicogna, 1999, Aringhc varie (s.d.). Mantovskom se cestom išlo, kaže se u tom govoru, al tempo de la peste, možemo misliti i na kugu iz 1629-1630. kao i na kugu iz 1576. Alternativa ne pomaže da se un-rdi datum dokumenta. 199 Ibid., za Ixtmbardiju trgovačka roba ide barkom sve do Este: za Njemačku ide do Porto Gruara barkom. 200 Josef KUL1SCIIER, op. cit., II, str. 377. 201 Wilfrid BRULEZ, »L’exportation des Pays-Bas vers l’Italie par voie de terre au milieu du XVIe siècle«, u: Annales, E.S.C. (1959), str. 465. 202 Arnost KLIMA, »Zur Frage des Übergangs vom Fcudalismus zum Kapitalismus in der Industrie produktion in Mittcleuropa (vom 16. bis 18. Jh.)«, u: Probleme dcr Okanoniic und Politik in den Beziebungen zwischen Ost-und Wcsteuropa nom 17. Jahrhundert biszur Gcgcnwart, hgg. von Karl Obermann, Berlin, I960. Ovo rođenje u modernom svijetu više se duguje tekstilu nego rudnicima, str. 106-107. 203 Gr. AUBIN i Arno KUNZE, Lelnenerzeugung undLeincnabsatzim ôstlicben Mitteldeutseb/and zur Zeit der Zunftkdufe. Ein Beitrag zur Kolonisation des deutschen Ostens, Stuttgart, 1940. G. J-lEITZ, Ldnd/icheLeincnproduktion in Sachsen, 1470-1555, Berlin 1961. 204 Arnost KLIMA, članak cit., supra, bilješka 202, i G. AUBIN, »Aus dcr Entstchungsgeschichtc tier nordbôhmischen Tcxtilinclustrie«, u: Deutsches Archiv fu r Landesund Volksforschung 1937, str. 353-357. 205 Hermann KELLENBENZ, članak cit., str. 114. 206 A.d.S. Venecija, Senato Mar, 18, P 35, 8 . srpnja 151.3. 245
UDIO SREDINE
207 Wilfrid BRULEZ, op. cit., sir. 579. 208 G. AUBIN, »Bartolomaus Viatis. Ein nürnberger Grosskaufman vor dem’Drcissigjiihrigen Kricgt", u: Vicrtclj. fiir Sozial und Wirtschaftsgeschicble, 1940, str. 145. 209 It. FUCHS, Per Banchopublico zu Nürnberg, Berlin, 1955, str. 86 {Niirnb. Abb. zu den Wirtschafts-und Sozialwisscnschaften, Heft 6 ). Godinu 1961. daojej. SAVARYDES BRULONS, Dictionnaire universel de commerce, V, str. 373210 Vidi bilješku 218. 211 Hermann KELLENBENZ, članak cit., str. 119. 212 Ibid. 213 Ibid. 2 l i A.cl.S. Venecija, Cinque Savii, Risposte, 1602-1606, P 189 v° 195, 1. siječnja ( 1607). 213 Hermann KELLENBENZ, članak cit., str. 135. 2 16 Ibid., str. 147. 217 Ibid., мг. 152; Talijani su gospodari razmjena u Nürnbergu, 1625, str. 149. 218 Ibid., str. 128. 219 Ibid., str. 128, 143 i dalje. 220 Ibid., str. 144. 221 Jozef JANAČEK, Povijest praske trgovine prije bitke na Bijeloj gori (na češkom), Prag. 1955. 222 Ernst KROKER, Handelsgescbicbte derStadt Leipzig, 1926, str. 113,19-20. svibnja 1593. 223 A. D1ETZ, Frankfurter Handelsgescbicbte, sv. 111, 1921, str. 216. 22-i Haga Državnim staležima, u; HEER1NGA, Bronnen tot Gescbiedenis levantseben Handel, I, I, br. 251, str. 532-533. 225 B. BENEDE'ITl, Intorno allé relazioni commerciali della Repubblicadi Venezia et di Norimbaga, Venecija, 1864. 226 A.d.S. Venecija, Dispacci, Inghilterra, 2. 227 P. J. BLOK, Relazioni venezianc, 1909; A.d.S., Venecija, Cinque Savii, 3, P 35, 7. veljače 1615, Ldigio Overz priznat nizozemskim konzulom. 228 Ibid., 144, P74, 30. travnja 1616. 229 Genova, 28. veljače 1599, Arhiv Gdanska, 300-53/147. 2.40 Iz zbirke Histoire du commerce de Marseille, sv. Ill, 1951, koju je sastavio Joseph B1I.LIOUD, str. 136 i dalje. 23 1 O l.yonu, osim René GASCON, R. GANDILHON, La politique économique de Louis XI, 1941, str. 236, i, oko 1573, Nicolas de NICOLAY, Description générale de la ville de Lyon, izcl. iz 1883. 232 11. DROUOT, Mayenne et la Bourgogne, 2 sv., 1937,1, str. 3 i 4. 233 Kanal Briare započet je 1604. godine. 2.34 Emile COORNAERT, Les Français et le commerce international à Anvers, 1961. 2.35 Frank SPOONER, L'économie mondiale et les frappes monétaires en France, 1493-1680, 1956, str. 275 i dalje. 236 Henri HAUSER, »La question des prix et des monnaies en Bourgogne pendant la seconde moitié du XVIe siècle», u: Annales de Bourgogne, 1932. 237 Frank SPOONER, op. cit., str. 279. 2.38 A. YRONDELLE, »Orange, port rhodanien», u: Tablettes d'Avignon et de Provence, 9-16. lipnja 1928, posebno izdanje, 1929. Naznaka koja se odnosi na godinu 1562. preuzeta je iz Općinskog arhiva Orangca. 239 Ugljen može služiti i »vapnarima« ili potkivačima, u tvornici oružja, Achille BARDON, L'exploitation du bassin houiller d'Alais sous l'ancien régime, 1898,str. 13 i 15. 246
G ranice i/i N ajšire Sred o zem lje
Marseille uvozi željezo, željezo u balonima iz Katalonije. Arhiv Bouches-du-Rhône, Admiralitet Marseillca, B IX, 14. Prvo prispijeće navodi 300 balona željeza iz Colliourea, 2. svibnja 1609 (registar nije paginiran). DakJe, kovačnice. 2-i() Prema portatama iz Livorna, A.d.S. Firenca, Mcdiceo 2080, Vitli također Jakob STRIFDFR, »l.evantinischc Uandclsfahrten«, članak cit., str, 13. Mislim da njemački povjesničar tlajc krivi smisao riječi carisee. 2 ti \l Mi ROY LADUKIF, op. cit., str. 125. 2-i 2 J. F. NOBLP. OP IA lAU/IPRP, Abrégé chronologique de l'histoire d'Arles, 1808, str. .593. -i20.
2-1.3 Arhiv biblioteke Rhône, Admiralitct Marseillca, B IX, 198, 2 -1-1 N. de NICOLAY, op. cit., str. 164, 175, 188-189245 Vidi bilješku 243, 2-i6 Jakob STRIPOPR, cit. članak, passim-, usporedi i studiju Karla VPR 1IPPSA, u: Vicrtc/j.fnrS. u. 1C. Gesch., 1934, str. 235-244, o njemačkim tvrtkama prisutnim na burzi u l.vonu (Općinskiarhivl.yona, 11. И. 292,br, 14);sveukupno7.3 tvrtke, 24 izNiirnberga. 55 iz Augsburga, 6 iz Dima, 6 iz Strasbourga, 1 i/.Constanza, 1 iz Kolna, a da ne računamo posredničke trgovine. 2 t~ /.a Nizozemsku se akulno postavlja, osobito od 1550. tlo 1580, veliki problem njezinih veza sa Sredozemljem. Ovaj veliki problem nije riješen malim pijemontskim primjerom što ga navodimo, ali on je možtla prilično zanimljivo objašnjen u jetlnoj pojedinosti. Nije li godine 1575. bio sklopljen sporazum između savojskog vojvode Hmmanuclea-Filibcrta i nizozemske viatic (P. I-XilDI, Etnmanuele Ei/iberto, 1928, 11, 12“’)'? Upola su se smanjila sva prava na razmijenjenu trgovačku robu kao i na tranzitnu robu, Savojski je vojvoda prethodnih gotlina pokušao otvoriti svoju državu sporazumi ma sa Zenevom i Valtclinom {ibid., str 127). Istodobno se trudio, zajedno s jednim Španjolcem, Vitalcom Sacerdotijem, sklopili veze s Levantom i Indijom i u ш svrhu suglasiti se s Turčinom. Istaknimo tla su ova prva pregovaranja bila započeta 1572. u doba katl Venecija (rat lige traje od 1571. do 157.3) ima teškoće tla unaprijedi svoje poslove. Pokušaj Fmmanuelea-Filiberta neće uspjeti; on je bio moguć jetlino uz pomoć židovskih trgovaca; dakle, pokušao ih je zaštititi i privući, ali u tom pitanju nije mogao pobijedili protivljenje Rima i Španjolske (1574). Ipak je to bila trgovačka politika velikog zračenja i zamisli, kao što bilježi Pietro F.GIDl, da se skrene prema Pijemontu i Nici jetlan tlio (ih velikih tntnskontinentalnih struja koje su, bilo preko Francuske, bilo preko Milana, tekle uz rub savojske države {ibid., 127). 2-i8 Vitli 2. dio, poglavlje VI. 2 i9 A. \S\KWN. Recherches historiques sur l'introduction du français dans lesprovinces du Midi, 1923, usp. izvještaj l.uciena FF.DVRFA, u; Rev. de Synthèse, 1924. 25<) l-tlmond DONNAFFF, Voyages et voyageurs de la Renaissance, 1895, str. 92 (15^7). 25 I Yves RHNOUARD, --l.es relations économiques franco-italiennes à la fin tlu Moyen Age--, u: Cooperazionc intellcltualc, rujan-prosinac 1936, str. 53-75. 252 11. KRFTSCMMAYR, op. cit., str. 378. 253 BRANTÔMH, Mémoires, izd. Mérimée, Xll, str. 26.3. 25 i Cionzague TRUC, Léon X et son siècle, 1941, str. 127. 255 Usp. lijepa zapažanja Matca BLOCMA o starim južnim gradovima i o novim sjevernim gradovima, u: Revue historique, 1931, str. 133. 256 I). A. FARNIF, -The commercial Umpire of the Atlantic, 1607-1783-, u: The Economic History Review, XV, 1962, br. 2, sir. 205-206. 257 Pierre CI1AUNU, Séville et l'Atlantique, 1959, 3 sv. 258 Frédéric MAURO, Le Portugal et l ’A tlantique au XVIIe siècle, 1570-1670, I960. 259 hiurent VITAL, Premier voyage de Charles Quint en Espagne, 1881,. str. 279-283. 247
1)1)10 SREDINE
260 Vidi infra, 11, 3. clio, pogl. 1. 261 Muzej Czartoryski, Krakow, 35, Г 35, Ie 55, Valladolid, 4. siječnja 1523- *• 262 Roberi RICARD, u: Bulletin Hispanique, 1949, str. 79. 263 Charles VERLINDEN, »Les origines coloniales de la civilisation atlantique. Antécé dents et types de structures«, u: Cahiers Internationaux d'Histoire, 1953. Ovaj članak sažima ostale članke istoga autora, str. 382, br. 4. 264 Vidi infra, str. 316. 265 Pierre CI 1AUNU, Les Philippines et le Pacifique des Ibériques (XVIe, XVIIe, XVIIIe siècles). Introduction méthodologique et indices d'activité, 1960. 266 C. R. UOXER, The great Ship from Amacon, Lisabon, 1959. 267 Alice PIPPER CANABRAVA, O commercioportugues no Rio da Prata, 1580-1640, Sâo Paolo, 1944. 268 Prema prvim zaključcima još neobjavljenog rada Marie HELMER o pomorskim osiguranjima Burgosa. 269 Renée DOEUAERD, Les relations commerciales entre Gênes, la Belgique et l'Outremont, Bruxelles-Rim, 1941,1, str. 89. 270 Ci. de RHPARAZ (hijo), La época de los grandes descubrimientos espanoles y portugueses, 1931, str. 90. 271 Veé od 1549. A. BALLESTEROS, Historia de Espana y su influencia en lahistoria universal, 1927, IV, 2, str. 180. 272 Vidi infra, str. 519 i dalje. 273 CODOIN, l.V, str. 7-8. 27 * André E. SAYOUS, »Le rôle des Génois lors des premiers mouvements réguliers d'affaires entre l'Espagne et le Nouveau Monde«, u. C. R. de l'Académie des Inscriptions et Belles-Lettres, 1930. 275 Vidi infra, str. 414, 538. 276 I luguette i Pierre CIIAUNlJ.op. cit., V, str. 169 i 170, bilješka 10, 11 i 12. 277 R. BALLESTEROS, Histotia de Espana y su influencia en la historia universal, 1926, sv. IV, str. 169. 278 Ibid., str. 200. 279 George MACAULAY TREVELYAN, Histoiy o f England, op. cit., str. 361. 280 I.. STONE, »Anatomy of Elisabethan Aristocracy«, u: The Economic History Review, 1948, str. 17. 281 Contarini duždu, Valladolid, 24. studenog 1602. 282 Domenico SELLA, op. cit., str. 10, bilješka 5.
248
Poglavlje 4
Fizičko jedinstvo: klima i povijest
... Uliksova lutanja, bez izlaza iz jedne i iste klime. J. dc BARROS, Azijci. I, IV; str. 160.
Ovom gustom, složenom i slabo omeđenom svijetu, koji smo upravo opširno opisali, možemo priznati tek jedno jedinstvo, a to je da jc susretište ljudi, spoj1 povijesti. Ipak je bitno što usred toga ljudskog jedinstva, na prostoru užem od njega samog, postoji snažno fizičko jedinstvo, klima koja ujedinjuje krajolike i načine života. Atlantik to objašnjava kontrastom: on je sigurno ljudsko jedinstvo, i to najsnažnije u današnjem svijetu; i on je jedan susret i jedan spoj. Ali složenosti oceana nedostaje to jednobojno srce, taj svijet iste svjetlosti koja blista u središtu Sredozemlja. Ocean, od jednog pola do drugog, nudi boje svih podneblja ove zemlje... Sredozemlje maslinika nedvojbeno se svodi na uske kopnene pojaseve. na sićušne zemlje priljubljene uz more. Premda taj prostor nije čitavo Sredozemlje povijesti, bitno je da je sredozemni organizam određen, u svome središtu, jednim jednolikim pokrovom života i klime, toliko osebujnim da jedino on označava uobičajeni pridjev »sredozem ni«. Kako se to djelovanje ne bi odrazilo daleko kad u prolazu obilježava sva kretanja koja dopiru do Sredozemlja ili koja iz njega istječu? A te uske zemlje okružuju cijelo prostranstvo mora; dakle, njihova se klima ne ograničava na njihov rub: ona je i klima tekućih prostora. Istovjetni ili gotovo istovjetni svjetovi nalaze se na rubovima zemalja toliko uda ljenih i toliko različitih po svojoj masi kao što su Grčka, Španjolska, Italija i Sjeverna Afrika, svjetovi koji žive jednim i istim dahom, razmje njuju, a da pritom ne trpe ni od kakve otuđenosti, ljude i njihova dobra: te žive istovjetnosti uključuju živo jedinstvo mora, one su mnogo više od lijepog ukrasa. 249
UDIO SRI-DlNi:
1. K lim a tsko jed nistvo Iznad Sredozemlja kopna i vode prostire se zračno Sredozemlje koje je gotovo bez veza s donjim predjelima, u biti neovisno o lokalnim fizičkim uvjetima. To je Sredozemlje izvana sazdano dvostrukim isparavanjem: isparavanjem Atlantskog oceana, koji mu je zapadni susjed, i isparavanjem Sahare, koja mu je južni susjed. Samo Sredozemlje nije odgovorno za nebo koje ga obasjava2.
Atlantik i Sahara U tom slabo zatvorenom polju dva su čimbenika uzastopce na cijelu: Sahara donosi sušu, jarku svjetlost, golemo i plavo nebo; Atlantik, kad se ne razmeće oblacima i kišom, obilno širi sivu maglu, tu vodenu prašinu koja je raširenija nego što se to misli po sredozemnom nebu u »zimskom polugodištu«. Rani slikari-orijentalisti nisu nas prevarili svo jim vatrenocrvenim paletama. U listopadu 1869, udaljujući se brodom od Messine, Fromentin s pravom bilježi: »nebo oblačno, vjetar hladan, malo ili nekoliko kapi kiše po platnenu krovu, žalosno je: reklo bi se da smo na Baltiku«3. Još u veljači 1848. bježi prema Sahari pred nepresta nim sivilom sredozemne zime; »te godine nije bilo predaha«, piše on, »između novembarskih i velikih zimskih kiša koje su trajale tri i pol mjeseca a da gotovo ni jedan dan nisu stale«"1. Svi su stanovnici Alžira mogli vidjeli još jednog stranca koji se bio preplašio potopnih kiša Alžira... Vječna i opća istina. U Firenci, bilježi jedan pisac memoara 24. siječnja 165 P , već pet mjeseci traje nemilo vrijeme, per averc durato a piovere quasi cinque mesi. Prethodne godine6, Capuu su poplavile bujične kiše. Zapravo nema zime kad rijeke ne razruše nasipe, kad gradovi nisu podvrgnuti strahotama i štetama od poplava, a Venecija dakako više od bilo kojeg drugog grada: u studenom 1443’’, gubici su joj golemi, quasi mezo million di ducati\ 18. prosinca 1600, slična katastrofa; lidi, nasipi, kuće, privatna skladišta u prizemlju, javne pro davaonice soli, pšenice, mirodije pretrpjeli su goleme štete, con dano di un million d'oro, što također pokazuje da su u međuvremenu cijene porasle8. Zimi, ili točnije od rujanske ravnodnevice do ožujske ravnodnevice, atlantski utjecaji nadvladavaju. Azorska anticiklona propušta atlant ske depresije koje, jedna iza druge, u dugim hodočasničkim povorkama dospijevaju nad toplu vodu Sredozemlja, bilo da dolaze iz Biskajskog zaljeva i preskaču Akvitaniju, bilo da, kao brodovi, zahvaćaju u Unutraš nje more preko Gibraltarskih vrata i španjolskih obala... Kojagod bila 250
F izičko je d in s tv o : k lim a i po vijest 19 — »Pravo« Sredozemlje, od maslinika do velikih n asad a palmi
G ranico nasado palmi je granico velikih zbilih nosoda. G ran ica daluljinih palm i, izoliromli ili u m olim skupinam a, smješleno je mnogo S jev ern ije (vidi kartu br. 1 5, sir. 167).
ulaznu vrata, one prelaze Sredozemlje od zapada do istoka velikom brzinom. Zimsku klimu čine krajnje nestabilnom. Donose kišu, izazivaju iznenadne nalete vjetra, beskrajno uznemiruju more koje sc pod uda rima mistrala, sjeverozapadnjaka ili bure često toliko zabijeli od pjene da izgleda kao golema ravnica prekrivena snijegom, »posijana pepe lom«, kaže jedan putnik iz 16. stoljeća9. Iznad Toleda, zima je, uz pomoć atlantske vlage, odgovorna za to naoblačeno i patetično nebo, oluje i svjetlost koje je slikao Hl Greco... Tako svake godine, često silovito, Atlantik odbija pustinju daleko prema jugu i istoku. Zimi kiša pada na alžirskim medama, a kadšto i u srcu Sahare. Kiša pada i po planinama zapadne Arabije... Antipuslinja nije Sredozemlje, kao što je pisao Paul Morand, već upravo Atlantski ocean. Oko proljetne ravnodnevice sve se ponovno mijenja, i to dosta naglo, kad, prema magrebskom kalendaru, nastupa pogodna sezona za cijepljenje stabala i kad se čuje prvi slavujev pjevJ(1. Pravo proljeće traje malo ili nimalo: osam kratkotrajnih dana koji primoravaju listove i cvjetove da naglo izbiju. Čim se okončaju zimske kiše, pustinja počinje osvajati morski prostor, uključujući i okolne planine sve do njihovih 251
UDIO SRHDINH
najviših katova. Prodire prema zapadu i osobito prema sjeveru te prelazi i najizbočenije granice sredozemnog svijeta; u Francuskoj su južne Alpe svako ljeto oblivene južnim užarenim zrakom, rhônski je hodnik obilno zahvaćen, akvitanski je bazen presiječen poprijeko i često su, uz po dručja duž rijeke Garonne, i obale Bretanje pogođene jakom sušom 11. Tada neosporno vlada vruće ljeto u središtu sredozemnog prosto ra. More je čudesno mirno: u srpnju i kolovozu more je kao ulje; barke izlaze na pučinu, a niske se galije bez straha usuđuju ploviti iz luke u lukuIJ. Ljetni je semestar pogodno razdoblje za pomorsko trgovanje, gusarcnje i ratovanje. Fizički su razlozi toga vrućeg i suhog godišnjeg doba jednostavni. Kad se sunce uspne prema sjeveru, Azorska se anticiklona ponovno povećava; kad se zasun gurne, pomicanje ciklonskih depresija prema istoku prestaje. Taj će se zasun povući tek s primicanjem jeseni, i tada ponovno počinje atlantska provala. H o m o gena klima Krajnje granice takve klime nalaze se dosta daleko od obala Sre dozemlja ako ih pomaknemo, s jedne strane, preko Evrope sve do zemalja koje ljeti pogađa saharska suša i, s druge strane, preko Azije i Afrike sve do područja koje zimi sred golemih stepskih pojaseva dosežu kiše atlantskih depresija. Ali tko ne vidi zlorabu tih preširokih granica? Sredozmena klima nije jedan ili drugi pomak koji smo upravo naznačili, već je ona njihov zbroj, njihova superpozicija i točna mješavina. Dosta je da se naglasi jedna od tih komponenata pa da se sredozemna klima deformira, prijeđe istočno ili južno na stepsku i pustinjsku klimu, klizne u drugi smjer, na sjevernu stranu u klimu u kojoj prevladavaju zapadni vjetrovi. Pravo sredozemno klimatsko područje, dakle, samo je jedna dosta uska zona. Uostalom, teško mu je analizirati granice. Trebalo bi paziti i na najneznatnije činjenice, a ne samo na fizičke, jer klimu ne obilježavaju isključivo uobičajena mjerenja temperatura, tlaka, vjetrova i kiša već se ona na tlo prenosti tisućama znakova. Na to nas upućuje André Siegfried u vezi s Ardèchcom,;<. Léo Larguier to navodi za granice između Languedoca i Lozèren11, J. L. Vaudoyer za prijelaze između različitih Provansais... Sve su to pojedinačne istine. U cjelini treba ponavljana opažanja zemljopisaca i dalje pratiti bez diskusije; sredozemna se klima dade uokvirili između granica maslinika i granica velikih nasada palmi. Dakle, unutar tih granica ucrtajmo talijanski poluotok (ili bolje rečeno Apenin ski), Grčku, Cirenaiku, Tunis i, drugdje, uske obalne rubove širina kojih ne prelazi više od 200 km. Jer se vrlo brzo javljaju planinski zasloni. 252
F izičko je d in s tv o : k lim a i p o vijest
Sredozemna je klima često tek klima šetališta ili obale, uz more, samo tanki obrub kao što je ona obalna traka što je susrećemo na Krimu: tu rastu smokva, maslina, naranča i šipak16, ali ne dalje od južnog pojasa poluotoka. No taj je uski dekor, upravo zbog svoje uskoće, nepobitno homo gen, od sjevera do juga kao i od istoka do zapada. Od sjevera do juga, u mjerilu kugle zemaljske, ta je primorska obala tek jedna longitudinalna i ne predebelacrta. Njezina najveća južna širina iznosi 1.100 km, od dna Jadrana do tripolitanske obale, i nepravilna jc. Zapravo, velike širine variraju između 600 i 800 km u prosjeku za istočni bazen, 740 km od Alžira do Marseillea. Morski i kopneni prostori tvore u cjelini dugo vreteno s jedne i druge strane od 37° i 38° sjeverne širine. Amplituda razlike u širini je slaba. Ona nedvojbeno objašnjava kontraste između sjevernih i južnih obala gdje su ove druge toplije od onih prvih. Srednja je razlika u temperaturi između Marseillea i Alžira 4° C. Izoterina od 10° C u siječnju prati otprilike veliku osovinu mora, dijeleći jug Španjolske i Italije koje su više afričke zemlje nego europske. Uglavnom, Sredozemlje posvuda ima osjetno istu »geometrijsku« klimu. Od istoka do zapada, vidljivo je nekoliko varijacija koje su prou zročene činjenicom da je atlantska vlažnost slabija i sporija u svom doprinosu što se više približavamo istoku Sredozemlja. Sve te varijacije imaju svoju vrijednost. Danas kad klimatolozi paze na pojedinosti, Sredozemlje im se s pravom javlja kao jedna porodica klima koje međusobno treba razlikovati. Ali to ne poriče njihovu srod nost i njihovo nepobitno jedinstvo. A za povijest nije nevažno što se gotovo posvuda nailazi na iste klime i iste ritmove godišnjih doba, istu vegetaciju, iste boje i na, čemu pogoduje geološka arhitektura, do opsjednutosti iste krajolike. Napokon i na iste načine života. Unutrašnji i »kameniti« Languedoc Micheleta podsjeća na Palestinu. Za stotine književnika, Provansa je grčkija od same Grčke, osim ako Grčku u pravom smislu riječi treba tražiti na nekoj od obala Sicilije. Otoke Hycres mogli bismo smjestiti usred Ciklada, samo što su zelenijir . 1 Tunisko jezero podsjeća na lagunu Chioggie. Maroko je pak nešto sparušenija Italija18. Posvuda nailazimo na isto trojstvo koje je dijete klime i povijesti: pšenica, maslina i vinova loza, naime ista agrarna civilizacija, ista pobje da ljudi nad fizičkom sredinom. Ukratko, sredozemne pokrajine nisu međusobno komplementarne19. Imaju iste žitnice, iste podrume, iste mlinove za ulje, ista oruđa, ista stada, često iste agrarne tradicije kao i iste svakodnevne brige. Ono što uspijeva ovdje, uspijeva i malo dalje. Sve sredozemne zemlje u 16. stoljeću proizvode vosak, vunu, kože 253
UDIO SUHDINI-:
m ontoiiini ili vacchini\ sve uzgajaju ili mogu uzgajati dud i dudova svilca. Sve su, bez iznimke, domovine vinove loze i vina, pa čak i na muslimanskoj zemlji, Tko je više od islamskih pjesnika opjevao vino? U Toru. na crvenome moru, postoji vinova loza20 kao i u dalekoj Perziji gdje je vino iz Širaza na glasu. Identičnost proizvoda; dakle, moguće je opskrbiti se jednako dobro u ovoj ili onoj zemlji Sredozemlja. U 16. st. postoji pšenica sa Sicilije i pšenica iz Trakije; postoji vino greco ili latino iz Napulja, potonjeg ima više od prvog21, ali brojne se bačve vina ukrcavaju i u Prontignanu; postoji riža iz Lombardije, ali i riža iz Valencije, Turske i Egipta. Isto lako, postoji vuna s Balkana i vuna iz Sjeverne Afrike, usporedimo li proizvode skromne kakvoće. Dakle, sredozemne zemlje međusobno konkuriraju ili bi trebale konkurirali: za razmjenu imaju više izvan svoga klimatskog svijeta nego unutar njegovih granica. Ali 16. stoljeće je doba malih razmjena i skromnih kompenzacija na kratke udaljenosti. Po svaku cijenu valja se snaći medu susjedima, između pokrajina bogatih i pokrajina siromašnih ljudima, jer je veliko pitanje opskrba gradova koji tragaju za svime što se može jesti i prevoziti bez većih šteta, počevši od vreća badema s provansalske obale do bačava ribe, tunine ili usoljenog mesa, kao i do vreća boba iz Egipta, da ne zaboravimo barile ulja i pšenice, trgovačke robe u pravom smislu, za koju se otimlju... Dakle, istovjetnost proizvoda ne ometa razmjene unutar Sredozemlja onoliko koliko bi se moglo mislili. Barem ne u 16. stoljeću. li ljudskom pogledu, klimatsko jedinstvo22 povlači za sobom mno ge druge posljedice. Ono je vrlo rano pripremilo putove za uspostavlja nje istovjetnih poljoprivrednih civilizacija. Od prvog tisućljeća prije nove ere, civilizacija masline i vinove loze prelazi istočne okvire mora u smjeru zapada. Ova je temeljna ujednačenost postignuta još u davno doba. Priroda su i čovjek radili sporazumno. li 16. stoljeću Sredozemac, odakle god bio, nikad se ne osjeća tudincem na obalama Unutrašnjeg mora. Nekoć, za junačkog doba prvih leničkih ili grčkih putnika Antike, kolonizacija je bila drama, ali ne i kasnije. Od tada kolonizirati znači imati pred očima ista stabla, iste biljke, iste krajolike, istu hranu na stolu; to znači živjeti pod istim nebom, prepoznali već dobro poznata godišnja doba. Naprotiv, čim .Sredozemac napusti svoj kraj, jada se i zabrinut je; to je slučaj s Aleksandrovim vojnicima kad Aleksandar Makedonski prelazi Siriju i juriša prema Eufratu2^; ili sa Španjolcima 16. stoljeća u Nizozemskoj, koji su očajni što su u »sjevernoj magli«. Za Alonsa Vazqueza i za Španjolce njegova doba (a nedvojbeno i za Španjolce svih 254
Fizičko jedinstvo: klim a i povijest
vremena), Flandrija je »zemlja u kojoj ne raste ni lavanda, ni timijan, ni smokva, ni maslina, ni dinja, ni badem; gdje peršin, crveni luk i glavata salata nemaju ni soka ni okusa; gdje se jela pripremaju, šio je nevjero jatna stvar, na kravljem maslacu a ne na ulju...«2*. Kad aragonski kardinal 1517. godine stiže u Nizozemsku sa svojim kuharom i svojom hranom, istog je mišljenja. »Zbog maslaca i mliječnih proizvoda koji se mnogo troše u Flandriji i Njemačkoj«, zaključuje on, »te su zamlje prepune gubavaca«2-’. Doista čudnovate zemlje! Jedan se talijanski svećenik, koji se ljeti 1529. bio nasukao u Вауешш, u Normandiji osjeća fo r del m onda26. Fto što objašnjava lakoću kojom Sredozemac putuje iz luke u luku: nikad se ne radi o pravom presađivanju, već najviše o selidbi, i novi sc stanar ugodno osjeća u kući u koju dolazi. Usporedimo to s onim što će za lbere biti iscrpljujuća kolonizacija Novoga svijeta! Tradicionalna je povijest sačuvala, s više ili manje vjerojatnosti, imena onih, bilo muškaraca ili žena, koji su prvi počeli uzgajali pšenicu, maslinu ili vinovu lozu u Peruu ili Novoj Španjolskoj. Hrabro i unatoč neprijatelj skoj klimi i tlu, ti su Sredozemci pokušali stvoriti Sredozemlje na ekvatoru. ЛН, uzalud: agrarna i prehrambena civilizacija rodnoga kraja, unatoč sporadičnim uspjesima, nije naišla na pogodno tlo u španjolskoportugalskoj Americi, području kukuruza, manioke, pića od agave i uskoro šećernog alkohola... Prekooceanska opskrba iz Iberije poslužit će da se u Novome svijetu umjetno održi ta prehrambena civilizacija Unutrašnjeg mora: lađe nakrcane vinom, brašnom i uljem napuštaju Sevillu ili Lisabon i plove na drugu obalu oceana27. Ipak je čovjek sa Sredozemlja taj koji je gotovo sam posadio lozu u ovim novim zemljama. Možda stoga što se već bio prilagodio na teške uvjete sredozemne klime, koja nije uvijek blaga za ljudski organizam, a isto je tako i otvrdnuo u borbi protiv malarijskih endemija i redovitih nevolja kuge. Možda i stoga što je u svom rodnom kraju uvijek bio u velikoj školi umjerenosti i skromnosti. Lažno gostoljubiva klima Sredo zemlja kadšto je surova i pogubna. I upravo je ona filtar koji sprječava da se po obalama toplog mora rasprostrane ljudi s dalekih međa. Premda dolaze kao osvajači, donedavno barbari, a sada bogati, koliko im je vremena potrebno da se odupru »proždirućim ljetima i malariji«28? »Gospodari dolaze i odlaze«, kaže Walter Bauer kada govori o Siciliji; »drugi ostaju, i to je romanca bez riječi«29, ali je uvijek ista.
255
UDIO SM -DINi;
Suša: nevolja S redozem lja Nepogodnost te klime za život ljudi proizlazi iz godišnjeg raspore da kiša. Kiše mnogo padaju, a na nekim mjestima i prekomjerno*0. No kiše dolaze u jesen, zimi i proljeće, uglavnom u jesen i proljeće, što je obrnuto od monsunskih klima koje organiziraju plodan spoj topline i vode. Sredozemna klima razdvaja te važne životne faktore, s poslje dicama koje se daju naslutiti. »Rajska klima« u ljetnom semestru ima svoje teške uzvrate. Suša posvuda upravlja zastojem ili opadanjem voda tckućica i prirodnog natapanja: sredozemni kraj područje je oucda i fiu m a rija . Ona upravlja i zastojem čitave travne vegetacije; stoga je nužnost da se kulture i biljke prilagode suši*1, da što prije i što bolje iskoriste dragocjene zalihe vode. Pšenica, kao »zimska biljka«*2, žuri se da sazrije i dovrši svoj ciklus aktivnog života već u svibnju ili lipnju, a u Kgiptu i Anđaluziji već u travnju**. Tuniski maslinici koriste znatne jesenske kiše da im dozriju plodovi. Čini se da se dry farm ing posvuda vrlo rano empirijski*' primjenjivao, a ne tek nakon feničkih iskustava. Navodnjavanje različitim metodama, koje je došlo s Istoka, vrlo je rano prodrlo u sredozemni pojas. Danas je (vidi kartu K. Sappera)*5 granica Kunstbcivasscrunga osjetno granica sredozemne klime... Istim putovi ma kao i ove hidrauličke tehnike, u Sredozemlje su stigle mnoge biljke (u obliku trave ili grma), već odavna prilagođene tim suhim krajevima. U prvom tisućljeću рг. n. e. dolazi, već smo rekli, do velike seobe kultura vinove loze i masline, s istoka na zapad Sredozemlja*6. Svojom klimom Sredozemlje je predodređeno za grmovite kulture. Kao i vrt, Sredozem lje je područje hranjivog drveća, drveća providnosti... Naprotiv, sredozemna klima nije pogodovala običnom drveću i formacijama šume. Ili ih barem nije jamčila. Čovjek je vrlo rano šumu, prvobitnu formaciju sredozemnog prostora, napao i uvelike je prorije dio. Ona se slabo ili gotovo nikako nije obnovila. Stoga njezino mjesto zauzimaju šikara i makija, degradirani oblici šume. Dakle, u odnosu na europski sjever, Sredozemlje je vrlo rano bilo suhi kraj. Kad Chateau briand prolazi Morejom, ona je »gotovo potpuno bez drveća«*7. Iz gole i kamenite Hercegovine prelazeći u Bosnu, prekrivenu šumama, ne prelazimo li, kao što je primijetio Jean Brunhes, iz jednog svijeta u đrugi*B? Drvo je gotovo svuda skupo-*9, a kadšto i preskupo. U Medini del Campo, »bogatijoj sajmovima negoli m ontes-im a« (pod tim shvati mo gorama), humanist Antonio de Guevara zaključuje razmišljajući o svom budžetu: »na kraju, drvo nas stoji isto koliko i ono što se kuhalo u loncu« '0. Druga je posljedica rijetkost pravih pašnjaka u Sredozemlju, i odatle mali broj goveda, toliko korisnih za jednu bogatu poljoprivredu. 256
Fizičko jedinstvo: klitna i povijest
zasnovanu na nužnoj upotrebi gnojiva, kao što je slučaj u sjevernim zemljama gdje tlo isprano kišama gubi svoje plodne tvari za koje se sredozemna suša, istina je, potvrdila kao bolji čuvar. Na goveda nailazi mo u velikom broju tek u Egiptu i na vlažnom Balkanu, kao i na sjevernim rubovima Sredozemlja ili u visokim krajevima koji su bolje natapani od ostalih. Koze i ovce (ovce se uzgajaju više racli vune nego mesa) ne nadoknađuju deficit opskrbe mesom. Zaustavimo se načas na zanimljivom govoru koji Rabelais pripisuje jednom »ljutitom« redovniku iz Amiensa koji sa suputnicima promatra ljepote Firence. *>UAmiensu«, objašnjava on, »za četiri ili tri puta manje vremena nego što smo utrošili promatrajući, mogao bih vam pokazati više od četrnaest starih i mirisnih pečenjarnica. Ne znam kakav ste užitak osjetili vicleći lavove i alrikanose (čini mi se da ste tako nazvali ono što oni zovu tigar) pokraj zvonika kao i dikobraze i nojeve u palači gospodara Filipa de Strozzija. Uistinu, djeco moja. više bih volio vidjeti jednu dobru i debelu pticu na ražnju...«11. U vezi sa Sredozemljem, jedan mi je zemljopisac napisao u šali: »Premalo mesa i previše kostiju«'*2. Sjevernjaku se još u 16. stoljeću stoka Sredozemlja čini slabu njavom, goveda su mršava, a ovce lagane. »Godine 1577. Montmorency i njegova vojska bili su pojeli 8.000 ovaca koje su stizale iz čitavog Donjeg Languedoca, a bile su srednje težine, jedna drugu noseći, svaka je imala 30 libri, to jest 12 kg (današnjih). Bijedna je to životinja i ne vrijedi gotovo ništa: 4 libre svaki komad ili nešto više od jedne škude svaka ovca...«*'. U Valladoliđu, 11.312 zaklanih ovaca, od 23. svibnja do 5. prosinca 1586, daje u prosjeku 11.960 kg mesa po životinji (26kastilskih Ubra). Isto lako, za 2.302 zaklana goveda u istom razdoblju, meso dobiveno po jedinici, iznosi 148,12 kg (322 kastilijske libre)11. Dakle, nedovoljno teške životinje. Ista je stvar s konjima. Na Sredozemlju ima vrlo lijepih konja, turskih i španjolskih iz Napulja, atova iz Andaluzijc, berberskih konja iz Sjeverne Afrike, ali sve su to konji za jahanje, živi i br/i, moda kojih će proći u idućem stoljeću kad veliki uspjeh steknu krupni konji, magarci i mazge sa sjevera. Upotrebljavana za poštanske postaje i kočije, sve više u modi, kao i za vozila, potpornje i prednjake na lopovima, životinjska će snaga postali presudni kriterij... Dantiscus, koji se 4. prosinca 1522. iskrcava u Codaliji na kantabrijskoj obali, upućuje se prema Leonu sa šest teretnih konja non tamen tam bonis, piše on, ut sunl apud nos qui plum bum ferunt cx Cracovia in Hungciпат..:'*'. Poredba je s konjima koji prevoze olovo iz Krakowa u Mađar sku odveć spontana da bi sakrila pogrešku. Uostalom, čime se hrane ti konji s juga? Zob tek što se pojavila u stanovitim pokrajinama kao što je Languedoc16, i ljudi otimaju ječam životinjama. Žalimo francuske konje 257
UDIO SRliDINIi
koji. kada prijeđu španjolsku granicu, ržu od nezadovoljstva, kaže nam Barthélemy Joly, jer su svakodnevno podvrgnuti »neukusnoj«'17 slami. Istaknut ćemo, a da pri tome ne želimo sve objasniti, da to što se nepođuprli plug, koji samo vrhom zaore tlo, održava na području Sredozemlja nije samo zbog male gustoće rastresita tla, njegove krhko sti. već stoga što zaprega goveda ili mazgi nema dostatnu snagu. Po većava se broj površinskih oranja, »brazdanja«, i to do sedam ili osam puta godišnje-'8. Bolje bi bilo, što će dokazati i budućnost, da se oralo dublje, kao na sjeveru, gdje je plug na kotač i pokretni prednjak bio veliki instrument napretka. U Languedocu, tobožnji plug koji oponaša onaj sa sjevera, »mousse«, neće ispuniti tu ulogu i slabo će se proširiti49. Bijedni arcitoros u Languedocu, premda neum orno stružu ugar, nisu dorasli velikim »plugovima« u Ile-de-Franceu ili Pikardiji50. Sredozemlje se doista bori protiv temeljne bijede koju okolnosti pogoršavaju, a da je pri tom same i ne stvaraju. Život je nesiguran unatoč prividnim ili realnim olakšicama. Svatko se daje zavesti njegovom blagošću i toliko hvaljenom ljepotom. Svatko, kadšto i toliko iskusan zemljopisac kao što je Philippson — čini kao i oni putnici što dolaze sa sjevera i koje zabliješte sunce, boje, toplina, zimske ruže i rano voće. Kao i Goethe, koji se u Vicenzi čudi pučkom životu na ulici, sa širom otvorenim prodavaonicama, i sanja kako ponijeli sa sobom malo blješ tava zraka s juga. Koliko ih god poznavali, teško nam je te krajolike svjetlosti i radosti sjedinili sa slikama bijede i fizičkog napora. Zapravo, Sreclozemac naporno i mučno ostvaruje svoj kruh svagdašnji. Golemi prostori ostaju neobrađeni i od male su koristi. Zemlja hraniteljica gotovo je posvuda podvrgnuta dvogodišnjem plodoredu kultura koji isključuje veliku proizvodnju. Još jedanput i bolje od bilo koga, Michelet je shvatio osnovnu oporost svih lih zemalja počevši od naše Provanse. Postoji vidljiv znak te bijede: skromnost koja uvijek zapanjuje čovjeka sa sjevera. Flamanac Busbec, našavši se u Anatoliji piše 1555; »vjerujem da mogu jamčiti, a da pritom ne vrijeđam istinu, da bi jednodnevni trošak jednog Flamanca Turčinu bio dostatan da živi dvanaest dana... Turci ne znaju za kuhinju i za sve ono što o njoj ovisi; krajnje su skromni i nisu sladostrasni; ako imaju soli, kruha, bijelog ili crvenog luka i malo kisela mlijeka, ne traže ništa više i od toga načine gulaš... Cesto se zadovolje time da pomiješaju dosta hladne vođe s mlijekom; lime zadovolje glad i utaže strašnu žeđ prouzrokovanu velikim vrućinama«51. Ta se skromnost često isticala kao jedna od snaga turskog vojnika u ratu, kojem je dovoljno malo riže, nekoliko mrvica mesa osušena na suncu i kruha ugrubo pečenog ispod pepela52. Zapad ni je vojnik mnogo više iziskivao, možda zbog primjera mnogobrojnih Nijemaca i Švicaraca5-5. 258
Fizičko jedinstvo: klim a i povijest
ЛП, zar je grčki, talijanski i španjolski seljak, pa i građanin mnogo teži od onih Turaka kojih je skromnu prehranu još u prošlom stoljeću zabilježio Théophile Gautier, čudeći se kako lijepi kaiđžije, mišićavi od teškog veslačkog zanata, mogu provesti dane na kajićima hraneći se isključivo sirovim krastavcima^? »U Murciji«, piše Alexandre de l.aborde u svom djelu Itinéraire descriptif de l'Espagne (1828). »ljeti se ne može naći sluškinja, a mnoge koje su namještene napuštaju položaj na po četku vrućeg godišnjeg doba. Tada one mogu lako sebi nabaviti salatu, nešto voća, dinju i osobito papriku. Te su im namirnice dostatne da se prehrane«'1'’. »Pozvao sam ih bio sve na večeru«, piše Montaigne koji dodaje (prizor se zbiva u kupatilima Lucce), »jer u Italiji gozba nije ništa više doli jedan naš dosta lagani obrok u Francuskoj«™. Naprotiv, Commynes se divi obilju svega i svačega u Veneciji. Može mu se oprostiti jer je stranac. A Venecija je Venecija, za hranu povlašteni grad. I samog Bandella zaslijepile su gradske tržnice. »abbondanza grandissima d'ogni sorte di cose da mangiare«4~, a u njegovo se svjedočanstvo ne može posumnjali. Ali znamo koliko je teško opskrbiti tu raskošnu tržnicu jednog prcimućnog grada na dobru položaju, i kakve brige i budnost to nameće Republici. Jesmo li primijetili mali prostor u sredozemnim književnostima što ga zauzimaju čašćenja i bančenja? Opisi obroka — osim kad se radi, dakako, o kneževskim stolovima — nikada ne govore o izobilju™. U Banđellovim novelama dobar obrok znači malo povrća, malo bolonjske salalade, tripice i čaša vina. Prazan želudac u španjolskoj književnosti Zlatnoga doba poznat nam je lik. Najklasičniji je Lazarillo de Tormes ili njegov brat kaopicardia, Guzman de Ali'arache kako jede veliki okrajak tvrdog kruha, a da na podu ne ostavi ni jednu mrvicu za mrave, barem iz pristojnosti49. »Neka te Bog sačuva od kuge što dolazi iz Kastilije«, čuo je kako mu kaže taj isti Guzman, »i gladi što dolazi iz Andaluzije«(,l). Treba Ii navesti jelovnike Don Quijotea ili ovu poslovicu: »Ako ševa želi preletjeti Kastiliju, treba sa sobom ponijeti svoje zrno«61? Ma kakve bile dopune koje vrtovi, voćnjaci ili morski proizvodi pružaju, vazda se radi o mršavu stolu, pa i danas — o načinu prehrane koji je »u mnogim slučajevima na granici neuhranjenosti«62. Ta skrom nost nije vrlina ili nedostatak »čulnosti«, ako ćemo govoriti kao Busbcc, već nužnost. Za siromaštvo koje nameće narodima, odgovorno je sredozemno tlo, s neplodnim vapnencem, velikim prostranstvima pogođenim pro kletstvom soli, poljima prekrivenim »salitrom«, o kojoj govori Bclon du Mans(,\ rijetkim rastresitim taloženjima i nepouzdanosti obradivih tala. Površinski slojevi zemlje tanki su i zaorava ih samo srednji nepoduprti drveni plug, a izloženi su na milost i nemilost vjetru ili bujicama. Te 259
UDIO SRKD1NIÎ
slojeve održava tek ljudski napor... U takvim uvjetima dovoljno je da za dugih nemira izostane seljačka budnost, pa da nestane ne samo seljaštvo već i hranjivo tlo. Za nemira Tridesetgodišnjeg rata, njemački će seljački narod biti desetkovan, ali će zemlja ostati i s njom mogućnosti obnove. 'Го je prednost sjevera. U Sredozemlju, tlo zamire ako se ne zaštiti kulturama: pustinja vreba zemlju i više je ne ispušta. Pravo je čudo kad se tlo sačuva ili obnovi seljačkim radom. Današnje nam brojke govore 0 tome: izvan šuma, pašnjaka i specifično neproduktivnih pokrajina, obradivo je tlo oko 1900. godine predstavljalo 46 posto ukupne po vršine u Italiji; 39,1 posto u Španjolskoj; 34,1 posto u Portugalu i tek 18,6 posto u Grčkoj. Na Rhodosu, od 144.000 ha, 84.000 je danas neobrađeno6'. Na južnim obalama Sredozemlja brojke bi bile još katasirolalnije. ЛИ što donosi samo obradivo tlo? Vrlo malo, osim uz izvanredne uvjete (kao što je zalijevanje), a za to je odgovorna klima. Više nego igdje žetve su u Sredozemlju izložene na milost i nemi lost nepostojanih elemenata. Ako južni vjetar puše uoči žetve, pšenica se suši prije nego što posve dozrije i postigne svoju normalnu veličinu; ili, ako je već zrela, onda se krni; u Španjolskoj, da bi se ta nevolja izbjegla seljak često žanje noću za svježine, a presušeno zrno pada na tlo danju65. Ako poplave opustoše niske zemlje zimi, sjetva se izlaže pogibelji. Ako se nebo prebrzo razvedri dolaskom proljeća, berba koja je već uznapre dovala u sazrijevanju mrzne, a kadšto i nepovratno propadne. Žetva nikad nije sigurna sve do posljednjeg trenutka. Krajem siječnja godine 1574. berbe su se na Kreti bile pokazale uspješnima; kiše su obilno pale 1 posijalo se više nego što je bilo uobičajeno. Ali, dodaje naš izvjestitelj, zar sve te lijepe nade ne mogu iščeznuti u tim krajevima podložnim »kužnim maglama koje sprže zrno«66? Oni snažni udarci južnoga vjetra od kojega se strahuje u Arhipelagu, na Krfu, često uništavaju dozrele žetve6"’, a u čitavoj žitorodnoj Sjevernoj Africi još i danas se boje vjetra sirocco protiv kojega se ne može ništa i koji u tri dana može uništiti sav jednogodišnji trud. Dodajmo ovoj listi katastrofe koje prijete sredozem nom polju, kao što je nevolja od skakavaca, koja je bila nekoć mnogo strašnija nego danas68. Rijetko kada neka žetva uzastopce izbjegne svim opasnostima koje vrebaju. Prinosi su slabi i, ako se uzme u obzir ograničena površina zasijanog tla, Sredozemlje je uvijek na rubu gladi. Dosta je nekoliko naglih promjena temperature, nedostatak kiše, pa da se život ljudi nade u opasnosti. Tada se sve mijenja, pa čak i politika. Ako ne postoji nada za dovoljnu žetvu ječma na mađarskim međama (znamo da je za Sredozemlje ječam jednak sjevernoj zobi), sigurni smo da turski sultan neće vodili rat; kako bi mogao hraniti konje svojih spahija? Ako pšenica 260
Fizičko jed in stvo : klim a i povijest
istodobno nedostaje — što nije rijetka stvar — u tri ili četiri sredozemne žitnice, kakvi god da su se ratnički planovi smislili zimi ili u proljeće, veliki će se rat obavezno obustaviti u vrijeme žetve, koje je i vrijeme pomorskih mirovanja i velikih pomorskih operacija. Seljačko razbojništvo i pomorsko gusarstvo smjesta udvostručuju nasilje. Zar ćemo se u takvim uvjetima čuditi što se jedina pojedinost svakodnevnog života, koja se redovito bilježi u velikim političkim prepiskama, odnosi na žetve? Kiša je pala, kiša nije pala, žito nije dobro niklo; prognoze na Siciliji zadovoljavaju, ali žetva u Turskoj nije dobra, turski sultan zacijelo neće dopustili izvoz pšenice. Ova godina bit će ili neće biti godina oskudice, carcstia, »skupoće« kao što se govorilo? Pisma koja je dvorski upravitelj Francisco Osorio 1558. godine pisao Filipu II. opširno priopćavaju kralju, koji je prognan na sjever, kakvo je vrijeme na Poluotoku. Koliku pažnju taj građanin Valladolida pridaje boji neba, stanju žetve i cijeni kruha! Trinaesti ožujka 1558: »... već je dva dana«, piše on, »vrijeme ovdje lijepo, a puno je sunca i vjetra. Kiša nije pala od polovice siječnja. Cijena je kruhu nešto porasla i izvršila se pragmatika* kako bi se utvrdila vrijednost ubuduće. Otkako je prije par dana objavljena, nebo se prekrilo oblacima. Eto što sigurno najav ljuje kišu za travanj. U Andaluziji i Estremaduri, kao i u kraljevstvu Toledo, kiša je pala i vrijeme je veoma povoljno: tu je cijena kruhu jako pala«69. 'Trideseti listopada godine 1558: »Bogata žetva pšenice, vina ima osrednje u čitavom kraljevstvu, sjetva je posvuda dobro krenula. Na dan 26. ovdje je padao snijeg cijeloga jutra u velikim pahuljicama. Potom je obilno padala kiša, što će veoma koristiti usjevima. U odnosu na vrijeme kakvo je ovdje, siguran sam da u Bruxellesu nije vruće. Cijena je kruha pala u čitavu kraljevstvu«70. Filip 11. bio je do u tančine obavještavan o promjenjivosti vremena već od početka sjetve; cijena je kruhu padala i rasla prema kišama; te su pojedinosti zabilježene u dopisivanjima gdje uzalud tražimo druge preciznosti iz ekonomske povijesti: sve nam to otkriva prehrambenu situaciju u Sredozemlju 16. stoljeća. Ne radi se o jednostavnom »eko nomskom« problemu, već o životnom problemu. Jer glad, istinska glad zbog koje umiru ljudi na ulici jest zbilja. Godine 1521, pripovijeda Venecijanac Navagero, »bila je tolika glad u Andaluziji da su bezbrojne životinje pomrle i kraj je opustio; mnogo je i ljudi umrlo. Bila je takva suša da se žito izgubilo i nije se moglo naći ni travke u polju; te su godine velikim dijelom iščezle rase konja iz Andaluzije i sve do danas (1525) se nisu obnovile«71. Radi se o krajnjem slučaju. Ali tijekom godina bilježimo beskrajne carestijc, i svaka se vlada upušta u traganje za pšenicom i mora organizirati javne raspodjele kako bi spriječila, premda u tome uvijek ne uspijeva, da ljudi umiru od gladi. 261
UDIO SRHDINH
U drugoj polovici stoljeća osobito teška kriza pogađa čitavo Sredozem lje, od 1586. do 1591, i ta kriza otvara Sredozemlje lađama s europskog sjevera. Čak i u normalnoj godini, život nikada nije lagan niti obilan. Zamislile da Toskanci potkraj 16. stoljeća, koji su bogati oranicama, vinogradima i dudovima, con tulto cio non raccolgono vettovaglieper im torzo dell'anno^2'. Ili pak odvagnite ovu rečenicu iz Guzmanove priče: »godina je bila neplodna zbog suše. Sevilla je mnogo pretrpjela, Sevilla koja teško prolazi i godine blagostanja...« U srcu sredozemne povijesti bitnu ulogu imaju ove prinude: siro maštvo i neizvjesnost sutrašnjice. To su možda razlozi za mudrost, skromnost, radišnost ljudi i motivi također za stanovite, gotovo nagon ske imperijalizme koji kadšto nisu ništa drugo do potreba za svagdaš njim kruhom. Sredozemlje je moralo, kako bi nadomjestilo svoje slabo sti. djelovati i posezati izvan svoga područja, poslužiti se dalekim zem ljama i priključiti se njihovim ekonomijama. Ono će time znatno proširiti svoju povijest.
2. G odišnja doba Klima Sredozemnoga mora sa svoja dva oštro podijeljena godišnja doba primorava sredozemno tijelo da živi u dvije različite faze koje se svake godine jednolično vraćaju, kao da Sredozemci zimuju, potom ljetuju i tako redom. Bezbrojni zapisi, koji nam kazuju o kakvoći i boji vremena, mogu se razvrstati, a da se ne uzima u obzir broj godine: jedino mjeseci nešto znače i otprilike se uvijek radi o istoj priči. »Vrata godine« otvaraju se i zatvaraju po već predviđenom redu. Vrata godine, tako se u Kabiliji nazivaju solsticiji i ekvinociji. »Ljudima se svaki put otvara novo godišnje doba i nova sudbina: ječmeni kruh ili glad«7\ Zimski odm ori Zima rano počinje, a kasno svršava; čovjek od nje strahuje i nikada ne vjeruje da se primakla kraju. Iščekuje se prije kalendarskog vremena kao što nam savjetuje mudrost. Deveti rujna: essendo hormai il fin e dcllcstatc, kaže se u jednoj ispravi mletačkog Senata; nadalje 20. rujna: venendo hora ii tempo del invcmo\ 23. rujna: approximandose el tempo del invem o7/‘... U čemu je problem? Ne smijemo biti iznenađeni, na vrijeme treba raspremitig^/eegrosse, nave i osjetljive galije, raspustiti prekobrojne vojnike... Svatko mora osobno paziti na svoje zdravlje koje će, u najneznatnijoj neprilici, ugroziti m alignüà de la stagione. Započi nje niz nevolja, iskušenja, ograničenja i usporenja; to je stagione horri262
Fizičko jedinstvo: klirna i povijest
da, tegobna za ljude i stvari: neprestane kiše di c note, poplave koje ne šicdc ni sela ni gradove, obilne snježne padaline, oluje, nevrijeme na moru i svakom nepodnošljiva hladnoća, osobito siromasima, incommo da omnium et maxim epauperum 7'’. Bolnice će se napuniti bijednicima. Л onda, nikad se ne zna što se može iznenada dogoditi, pa Čak ako su stabla procvala ili se ravnice nedaleko od Montpelliera već plave zumbulima"6. Petnaesti travnja 1594, peti dan po Uskrsu, u Bologni je »pao gusti snijeg po svim stablima u cvatu iako je lijepo proljeće već bilo počelo. Neka nam dragi Bog pomogne !«7T Dana 23. svibnja 1633, nakon kiše od 21. svibnja, u Firencu, naglo dolazi val hladnoće tako da je trebalo naložiti vatru, come per li gran freddi di gennaio, a planina je prekrivena snijegom"’8... Od svih života koji se tada povlače, najviše je pogođen i najviše onemogućen poljski život79. Dok se seljak odmara, jer je na to primoran. Zeus natapa zemlju, govorio je jošAristofan80. Čim se razvedri seljak sije ječam, ako to nije učinio još u rujnu, a pšenicu sije u prosincu i kukuruz na početku proljeća. Ali, u 16. stoljeću, kukuruz tek što je došao iz Amerike. Ovo su mali poslovi koji uostalom ne iziskuju rad mnoštva ljudi kao ljeti ili pomoć susjeda, radporfavor, kako se kaže u Portugalu. 1 čak ako ovome dodamo usjeve povrća i nešto oranica, zima nam priprema dokolicu i nekoliko blagdana. U kršćanskoj je zemlji jedan takav blagdan klanje svinje u prosincu. O tome govori Boccaccio u svojim novelama81. U kabilskim planinama, u siječnju, za zimskog solsticija, sa svetkovinama Еппаусг, koje obilježavaju razdvajanje iz među sunčevih ciklusa, obilni obroci koji se protegnu do kasno u noć troše dragocjene zalihe, ali ovom rasipnom proždrljivošću valja prido biti godinu što dolazi82. Stada i pastiri napuštaju većinu planinskih masiva blokiranih sni jegom u korist niskih krajeva. Gorštaci koji ostaju kod kuće, na jesen skim su sajmovima prodali mlade životinje koje više ne mogu hraniti. Tako još i danas, na rubu Pireneja83, a bez sumnje se iz istog razloga tele i janje prodavalo jeftino, u kupalištima Lucce, kada je Montaigne 1581. onuda prolazio81. Napuštena od pastira, planinu često napušta i putnik: u visokim krajevima prekrivenim snijegom izlažemo se opasnosti da se bez traga izgubimo: »Vaše Veličanstvo«, piše iz Carigrada francuski ambasador, 12. veljače 15 7885, »snijeg je ovdje bio toliko stalan i velik pedeset dana da sam bio opkoljen i spriječen da krenem prošlog tjedna kao što sam bio odlučio«. Francuski konzul u Alepu, Gédoyn »Turčin«, iznosi godine 1624. zgode i nezgode s putovanja zimi kroz balkanske planine: malo je nedostajalo da ne crkne od hladnoće i ne skonča u medvjeđim ili vučjim zubima8**. Na marokanskom Atlasu, tumači Leon Alrikanac, trgovce koji već od listopada prevoze datule s juga, često 263
U D IO SK H D IN E
iznenade izvanredne snježne planinske oluje. Nitko se ne izvuče živ. I samo drveće utone pod silnim pokrovom87. Tada je u nizinama prom et često otežan. Uz neprestane kiše rijeke se razliju, »poruše mostove toliko«, priča Đandello na početku jedne svoje novele, »da naši Mantovanci, koji imaju posjede s ove strane Pada, ne mogu iskoristiti ni namirnice ni plodove sa svojih imanja«88. U listopadu 1595. rijeka toliko raste da su »naoružani Ferrarci spremni da s oružjem otvore proboj na nasipima s naše strane«, piše jedan Venecijanac89. Jednom drugom prigodom poplavio je Tibar: godine 1598. odnosi polovicu mosta »Aemilius« koji je već jednom bio popravljan 15759n. Godine 1594. Amo je poplavio. U Toskani su se te godine vodeni tokovi zaledili i sve su se voćke ponovo smrzle91. Ponekih jako oštrih zima kanali u Veneciji se zamrznu92. U najboljem slučaju, u 16. stoljeću, putnici sc zimi bore sa strašno natopljenim cestama koje su ispresijeca ne jarcima, neprohodne po snijegu i neprestanim kišama, kao špa njolske ceste u veljači 1581.95 ili pak balkanske u prosincu 1592. godine91, koje su sve donedavno bile »toliko blatave da je bilo teško raspoznati boju putnikove odjeće«95. O bustava plovidbe More također postane neprijateljsko. I to u tolikoj mjeri da se obustavlja plovidba. U rimsko bi se doba izdala naredba da od listopada do travnja lađe zimuju. To je savjetovao oprez moreplovaca96. U vezi s putovanjima apostola Pavla po moru, saznajemo da Boniportus na Kreti nije bio prikladan a d hiem andum 97 i da je aleksandrijska lađa koja je prevozila Pavla zimovala na Malti98. Nekoliko stoljeća kasnije, analogne će se odredbe naći u pomorskim zakonicima srednjovjekovnih gradova, u Constitutum Usus Piše iz 1160. godine99, obavezna neaktivnost utvrđena je od blagdana svetog Andrije do ožujskih kalenda {tempore hyemali post festum Sancti Andreoe... ante kalendas M artii), u pom or skom statutu u Veneciji100 iz 1284. godine i u pomorskom statutu Ancone iz 1387. godine101. Zakonodavac se stoljećima držao mjera opreza i obrane koje je nalagalo iskustvo. Sve do kraja 18. stoljeća, Levantinci su plovili samo od svetogjurja (5. svibnja) do svetog Dimitrija (26. listopada)102. Od 1450. godine ipak sve brojnije su pobjede koje odnosi plovidba nad zimskim zaprekama. No ovdje se radi tek o djelomičnim pobjedama koje su još uvijek prepune opasnosti. Brodolomi koji izazivaju pozor nost svake godine podsjećaju na snagu zime. Tako da Venecija, 1569. godine, ponovno uvodi nekadašnje zabrane, dakako, ublažene jer zabra njuju putovanja po moru samo od 15. studenog do 20. siječnja, su'l 264
Fizičko jedinstvo-, klim a i povijest 2 0 — U m jesto u Š p a n jo lsk u , d o s p io n a T a b a rk u , siječnja 1597.
Cesare G iu sliniono ukrcoo se u G enovi no mleločku galiju. Prislao je no Pomèguesu, oločiću nasuprot M arseillea, i prošavši Lionski zoljev iznenadio ga je mislrol kod Rio Creus. Um jeslo d a sligne u Sponjolsku, gdje će kao am basador predslavljali svoju Republiku na dvoru Filipa И (dokle drugog dona kraha iz 15 9 6 . koji je lako leško pogodio genovske poslovne ljude), nevrijeme ga je pognolo ravno prem a jugu. G a lija je uplovila u jedon pusi i zalon na afričkoj obali između D jid jelija ■ Co lloa i lu je borovila šesl d ana bez oštećenja. Bilo mu je nemoguće olpuliti se prema sjeveru i m oroo je doplovili do genovskog oloka Taborke. G a lija je bilo neupolrebljiva, i s jednim Irgovačkim brodom Cesore G iu slinion o dospijeva na Sardiniju i odalle u Španjolsku. Premo pism im a Cesoreo G iu s li niono, A.d.S., G enovo, Lettere Principi.
cuor dcll'invem ata10^. Očito je nemoguće vratiti se unatrag u vezi s tim predmetom. Tili se zakona toliko malo pridržavalo da ih je Republika morala opetovati 1598. godine104. Mjera je ipak simptomatična i poka zuje koliko je zima, još u to doba, svake godine stajala polovidbu. Prvi prosinca 1521, zbog vjetra »greco« potonule su mnoge lađe na Jadranu, 265
U D IO S R IïD IN Ii
a jedna, nakrcana žilom, i u samoj dubrovačkoj luci10*5; 11. studenog 1538. 38 Barbarossinih galija bilo je izbačeno na obalu, razbješnjelo more ih je uništilo, a ono ljudi i imovine što se spasilo Albanci11,6su ubili ili opljačkali; 9. sluđenog 1544. sedam je dubrovačkih nava nastradalo u oluji10"; u siječnju 1545. nalet vjetra greco tram ontana potopio je pedeset brodova na Jadranu, od toga tri mletačke nave koje su plovile za Siriju s više od 100.000 dukata108; 29. prosinca 1570, za »najveće fortune« koja se dogodila na Jadranu, dva su se broda nakrcana pšeni com potopila u samoj dubrovačkoj luci 1()‘Л Ima još mnogo drugih sličnih primjera: cijela španjolska llota galija potopila se u zaljevu Herradura u listopadu 1562; kao i onih stotinjak lađa i dvije galije što je morsko bjesnilo izbacilo na kopno pred Carigradom u listopadu 15751Ш! Tko plovi zimi mora znati da je na milost i nemilost prirodnih sila i da mora bili u slanju pripravnosti i očekivati da se na brodu, noću za velikog nevremena, upale olujni fanali, females dc borrasca, o kojima govori Guzman de Allarache111. S obzirom na to da su putovanja duža i burnija nego ljeti, za ružnog godišnjeg doba postaju rijetka. U Veneciji i Odesi. još na početku 19. stoljeća, polasci su bivali sve rjeđi oko listopada112. Utoliko prije u 16. stoljeću. Za vedra se dana, i na malu udaljenost, manji brodići nedvojbeno mogu upustiti u putovanja od nekoliko sati. Velike nave, koje su sposobne borili se protiv zime unatoč nevremenu, obavljaju putovanja koja su još unosnija zbog godišnjeg doba. Ali, u cjelini, usporenje je plovidbe očito. Galije ostaju potpuno nepokretne duboko u luci, ispod volta arsenala, dobro su zaštićene kopnom, na suhom, dok su posade napola aktivne. Marcela Maussa, koji se bavio utjecajem zime na vjerski i društveni život (istina je, život Eskima), zabavio bi odlomak iz Chateaubriandova djela Itinéraire. Francuski kapucini, kaže se u tom djelu, »imaju svoje glavno prebivalište u Napoliju (Rumelije na Moreji), stoga što galije begova u njemu zimuju... obično od mjeseca studenog do svetoga Juraja, dana kad se ponovno puštaju u more: one su pune kršćanskih uznika koje je potrebno podučavati i hrabriti, o čemu se brine, s koliko revnosti toliko i ploda, otac Barnabé iz Pariza koji je trenutno nadstojnik atenskog i morejskog samostana«1l-\ Naglasimo da smo u 1806. godini, da su galije na Zapadu praktično iščezle, ali za galije, kojili još ima na Malti i na Istoku, još uvijek postoji isti geografski determinizam kakav se nametao u doba Sulejmana II. Veličanstvenog. l i 16. stoljeću, armade, čamci ili gusarske galije primorani su na zimovanje. U mjesecu prosincu bilo koje godine (možda 1580), »svi su gusari,« priča Ilaedo, »zimovali izvan Alžira ili su držali raspremljenc brodove u luci,,V Tako je, u prosincu 1579. po svjedočenju istoga 266
Fizičko jedinstvo: klim a i povijest 21
— U d a r m islra la , 19. Ira v n ja 1569. i idućih d a n a
Eskadro g alija velikog vilezo Kaslilije, Don Luisa de Requesenso, doplovilo je do španjolskih obalo. Koji joj je cilj? Dom oći se obola G ran adskog kroljevslvo kojemu granico počinje jugozapadno od Ca riag en e i gdje su se M auri pobunili uoči Božića prelbodne godine; galije su Irebole predusrelali upade Barbareska koji pribavljoju pobunjenicima oružje ■ ljude. M islral iznenađuje eskodru u Lionskom zaljevu i odbocuje najveći d io g alija prema obolam a Sardinije. V alja islaknuli plovidbu jedne galije uz vjetar koja je doplovilo do luke Aiguesmorles; dolazak, 2 7 . travnja, galije Don Luisa de Requesenso u Polamos gdje su mu prelbodili vojnici koji su napuslili eskodru u Morseilleu i stigli pješice u Španjolsku; dvije plovidbe koje vode jednu g aliju u Panlelleriju, a drugu u Agrigenlo komo sliže 7. svibnjo O v a skica izrađeno je premo brojnim ispravomo koje som pregledao i rezimirao u Simoncosu i na temelju kojih su J. Gentil do Silva i Jacques Berlin izveli kartografsku skicu koju ovdje reproduciram o. Moguće je bilo tokođer karlogrofirali na koji je nočin događaj bio otkriven i javljen. G lavn u ulogu u prenošenju obavijesti prema Španjolskoj odigrola je ovom prigodom G enovo. N a karti trebo čitali Panlelleria umjesto Ponlellorio.
Haeda, i reis Mami Arnautzirr.ovao enel rio de Bona115, na rijeci Annabe, u ušću Sexbouse... U vezi s eskadrama, španjolska vlada jako nastoji iskoristiti vlastite u posezoni jer je sigurna da se tada turske armade povlače. Tako čine gusari, kad smatraju da im se to isplati, jer izlaganje moru napokon nije pogibeljnije od sukoba s velikim armadama ljeti. Ali mornari u službi 267
IIDIOSIŒDINI-
Španjolske ne prestaju protestirati protiv tih zimskih putovanja. »Rev nost u službi V. Vel. obvezuje me da kažem«, piše u kolovozu 156l. knez Мс1П, tadašnji pomorski general Filipa II, i koji je oprezan, »da dopustili da galije plove zimi, znači izložiti ih opasnosti da se izgube, a posebice duž beskrajne španjolske obale koja nema luka. Ako se one i spase, nestat će posada... tako da neće moći poslužiti u pravo vrijeme (u novoj sezoni)«1u\ Ne, rat s galijama nije moguć zimi, a to je istina koju ljudi od zanata moraju ponavljati gospodarima politike koji su gluhi na njihove prim jedbe. Don Garcia de Toledo, također general de la m ar Filipa II, u studenome 1564, iznosi razloge zbog kojih ne šalje flotu protiv pobu njene Korzike, što od njega zahtijeva Genova. »Istina je i jasno je uivrdeno«, piše o n 1r španjolskom ambasadoru u Genovi, Figueroi, »da su svi zimski pomorski pohodi samo izgubljen novac... Rasipat ćemo novac, a naćerno ubrati ni najmanjeg ploda, kao što se već dogodilo u drugim zgodama, i uvijek će se događati ako se bilo što poduzme u tom godišnjem dobu«. Osim toga, izlaže se opasnosti (budući da su čete na brodu koje se vraćaju iz pothvata Penon de Velez umorne) da se ugroze proljetne operacije i, dakle, da se od sjene pomisli da je plijen, ili, još bolje, ako se vjerno prevede, »hvata se goluba za rep kad ga se može uhvatiti za glavu«. Čak kad bi se radilo samo o vojnoj šetnji, ona bi bila opasna: preplovili kanal Piombino »strahovito je duga, nepouzdana i pogibeljna plovidba«. Ukratko, teško galijama koje se ne drže pravila. Budući da su preniske na vodi, nesposobne su da podnesu visoke valove i nevrije m e118. Možemo naslutiti razloge zbog kojih je Karlo V. pokušao nena dano napasti Alžir u listopadu 1541. godine. Ali je bio žrtva godišnjeg doba koje je odabrao, naime razdoblja »što ga Mauri zovu Casscm, a znači presijek i označava prijelaz iz lijepog u ružno godišnje doba«119. U siječnju 1554. francuske galije pod zapovjedništvom Piera Strozzija napuštaju Marseille i plove prema rimskim obalama, a prate ih barkovi nakrcani brašnom. Kratkotrajno je nevrijeme potopilo nekoliko barkova i jednu galiju, druge su se raspršile i vratile u Marseille bez vesala i jedara120. Kad bude potrebno, vratit ćemo se na katastrofu Herradure, u lom otvorenom zaljevu blizu Malage gdje će, u listopadu 1562, potonuti španjolska flota. Malaški prolaz, koji je čitavu zimu izložen istočnim vjetrovima, strahovito je opasan, možda i više nego Lionski zaljev. Zimi, ali i u proljeće; zar u ožujku 1570, dvije galije nisu izbačene na kopno kod Malage a druge tri otjerane na pučinu121? Na brodolome se upozorava 1566122. U veljači iduće godine, 27 barkova i lađa, koji su gotovo svi doplovili iz Flandrije s oružjem i usoljenim namirnicama, potopilo se pred Malagom123. Uostalom, Lionski zaljev ne opovrgava 268
Fizičko jedinstvo-, klim a i povijest
svoju reputaciju: u travnju 1569. udar vjetra koji je u njemu raznio dvađesetpet galija kastilijskog velikog viteza na putu za granadske obale, izazvao jc strah od potpunog sloma i tako je bio jak da su neke galije bile bačene na obale Sardinije, dok se galija Ambrosia Negrona uspjela domoći kopna tek na Pantelleriji12'1. Ukratko, za nevremena bolje je ostali kod kuće ili, kao Carlo Doria u siječnju 1603, biti primoran vratili se kući: uzalud je pokušavao otploviti s barcelonske »plaže« na koju jc nekoliko puta natrag vraćen, slomivši jarbole i antene i izgubivši 300 galijota124.
Zimski m ir i čavrljanja Dakle, ružno vrijeme obavezno znači primirje za velike pomorske ratove. Jednako je tako redovito i primirje za kopnene ratove koji se ne mogu nastaviti »sa zimom za leđima«126. Bez sumnje, nema potpune, službene obustave. Ali usporavanje je očigledno. Tako je bilo s drama tičnim perzijskim ratom od 1578. do 1590, kao i s bilo kojim ralom na sredozemnom ili parasredozemnom prostoru. »Približavanje dana Ka sim (sveti Dimitrije, 26. listopada) obično obilježava kraj turskih vojnih pohoda na kopnu i mom«, bilježi Hammer u svojoj dragocjenoj knjizi 0 Osmanlijskom carstvu12"7. Jer rat se hrani zemljom. On je prisiljen čekali (a ovaj razlog ima prednost nad ostalima) da se završe žetve ili da budu pri kraju. Ostanimo još malo na turskom području, evo što piše povjesničar Zinkeisen u vezi s turskom opsadom Beograda 1456: »U tijeku mjeseca lipnja, upravo u vrijeme kad žito počinje dozrijevati, osmanlijska se vojska zaputi opsjesti Beograd«1214. Tako nalaže kalendar godišnjih doba. Ukratko, zimski je semestar razdoblje spokojstva i mira. Rat medu državama je obustavljen, ali isto lako i mali rat, ako se izuzme nekoliko mučnih uzbuna, jer na mom kao i na kopnu, ružno godišnje doba pogoduje iznenađenju. Upravo su u zimi 1562. godine protestanske čete dotakle granice Roussillona; koliko li alžirskih gusara pokušava iznenada napasti Gibraltar u rujnu 1540, iako im mistral zadaje brige prilikom povlačenja; potkraj zimeponentini će često gusariti galijunima 1 ojačanim galijama po uzburkanim morima Levanta. U ovom razdoblju »ništa na vidiku«, jedino se čavrljanja ne obustav ljaju. Dana 20. ožujka 1589, Juan de Cornoça, španjolski konzul u Veneciji, piše: »Bez vijesti smo o Turcima, zima je zatvorila prolaze..., a ovdje nismo nikada bili toliko uskraćeni za obavijesti«129 — možda pravih obavijesti, što nikako ne sprečava glasine i novosti. Usporavajući ili obustavljajući putovanja, zima je, u pravom smislu riječi, doba po grešnih vijesti, također i doba bezopasnih izazivanja. »Sad kada je zima«, 269
1П Ж ) SKHDINH
piše nuncij govoreći o carevima, »puštaju Francuze da izazivaju kako hoće...«1*0. Vladama je pak sada vrijeme za planove i velike rasprave. Rad se kabineta bez svake mjere napuhava. Zima je doba pretrpanih dosjea. Vrlo rado bismo rekli: zimskih dosjea s kojima se povjesničari trebaju uvijek oprezno služili. Nema žurbe. Prigoda je dobra za raspravljanje, predviđanja i, napokon, da se gradi crno na bijelo. Evo što treba raditi u slučaju da se dogodi to i to; međutim, ako sultan ili francuski kralj... 1 brojne se stranice crne od tinte... Zamašne ideje i krasni planovi, koje povjesničari analiziraju s poštovanjem i uvjerenošću, koliko su puta sazrele uz toplinu ognjišta ili grijalice u dobro zatvorenoj prostoriji, dok je vani. u Madridu ili negdje drugdje, bjesnio cierzo, snježni vjetar s planina! Ništa se tada ne čini prevelikim ili preteškim... Blokirati Nizo zemsku. uskratili joj sol, otkupiti svu hanzeatsku pšenicu kojom se hrani, zatvoriti joj španjolske luke: sve su to zimski planovi. Godine 1565-1566, nakon velikog turskog poraza pred Maltom, dok se još živi u užasu ljeta koje je tek svršilo, razmatra se kako poslati u La Gouletteu 12.000 ljudi, Talijana i Španjolaca1*1. A kako ih smjestiti u taj sićušni presidio. čak i nakon proširenja 60-ih godina? Lako za to: smjestit će ih se pod zidine prema rtu Bon, što na karti izgleda dosta dobar položaj. Sve je predviđeno i, kao već toliko puta, ništa se neće izvršiti. S tog stajališta, ljeto nije razumnije, već je realnije; ili točnije, ljeti se zbivanja sama od sebe protežu u daljinu, i države ih ne mogu uvijek kontrolirati. Ipak. zimi se odvija i pozitivan rad, i to jedan jedini: pregovaranja, diplomatske rasprave i miroljubive odluke. S toga je stajališta zima spasonosni predah. Svakako je činjenica da sporazumi o miru, koji se proučavaju u ovoj knjizi, potječu iz zimskog semestra i događaju se prije ljetnih vrtloga i nepopravljivosti. Mir u Cateau-Cambrésisu rezultat je zimskih razgovora iz 1558-1559, a potpisan je 2. i 3- travnja 1559. godine. Španjolsko-turska primirja sklapaju se sredinom zime: primirje 1581. potpisano je 7. veljače-, m iru Vervinsu potpisan je 2. svibnja 1598. Dvanaestogodišnje primirje bit će potpisano u Haagu132 9. travnja 1609. godine. Jedino je španjolsko-engleski mir, potpisan 28. kolovoza 1604. godine1**, iznimka koja potvrđuje pravilo. Ali, zar on nije bio postignut odmah nakon Elizabetine smrti u ožujku 1603. i prije putovanja Don Juana de Tassisa, grofa de Villamediane u Englesku (u lipnju 1603)? Uostalom, daleko smo od pomisli da svedemo na jednostavno kretanje godišnjih doba složenu igru diplomacije. Ipak je datum sporazuma važan. Kada se događa? Ako je to na početku zime, rasprave gotovo da i nije bilo: ako je na samom kraju zime, rasprava je bila žestoka: zar nije strah od ljeta i golemih vojnih troškova taj koji je urazumio one koji vladaju? 270
10, TR G O V A Č K I O K R U G L I BRO D, Boreljef s nadgrobnog kameno Alessandra Conlarinija (1555) u Padovi, bozilika Svelog Anluna.
11. i 12. ATLANTIK PRODIRE U UNUTRAŠNJE M ORE- Dvije od viSe foiogratija snimljenih 6. i 9. rujna 1964. američkim salelilom Nim bus A, Prva donosi snimku Šponjolske, a druga Italije i Grčke. Oblaci se kreću od zapada k istoku.
13. M LETAČKI GALIJU N . Bareljef s nadgrobnog kamena Alessondra Conlarinijo (1555) u Padovi, bazilika Svelog Anluna.
Fizičko jedinstvo: klim a i povijest
Surovosti zime hlo dakle Sredozemlja u znaku odmora i mira, ugodnih slika koje se nadovezuju jedna na drugu: na slike tobože sunčanih dana u mjesecu siječnju koje hvale reklamni plakati za Ažurnu obalu-, ili na slike rijeka iscrpljenih ptica selica koje se kao kiša obrušavaju na južne zemlje koje se hrane onom manom, osobito na Egipat, koji je Belon du Mans13' vidio kako je »sav pobijelio« od ptica, a nedvojbeno u isto vrijeme kada se po poljima prepelice mogu kupiti rukom kao voće. Sredozemna je zima, kao i europska, uistinu manje privlačna zbilja. Siromasima, osobito u gradovima, ona znači veliku nevolju. Šestog studenog 1572, Giovanni Andrea Doria piše Don Juanu Austrijskom134; »Vaše Visočanstvo mora znati, budući da se pšenica ne pobire na području Genovc, kao i malo od onoga što je, osim pšenice, nužno za prehranu ljudi, da zbog loga postoji velika bijeda ne samo u planinama već i u samom gradu. Bijeda je tolika da siromasi teško žive, posebno zimi kada se nedostatku kruha doda potreba za odjećom i nemogućnost zaposlenja. Stoga je«, zaključuje se u pismu, »u Genovi moguće kupili za iduće proljeće dobrovoljne zatvorenike za posade na deset galija«. Eto isprave koja tereti Genovu bankara i sredozemnu zimu136... Nećemo ići lako daleko i kazati da je sredozemna klima ledena! No manje je blaga nego što se misli, i često je vlažna; ona je nadasve stranac koji dolazi neočekivano, nakon šestomjesečne vrućine i od kojeg se Sredozemlje nikada nije moglo ni znalo zaštititi. Svake godine sve se dogada kao da je more iznenađeno slijevanjem hladnoće. Činjenica je da širom otvorene nastambe, s pločicama umjesto parketa, više ili manje grijane, osobito teške za grijanje, nisu predvidjele borbu protiv hlad noće. Jedino se protiv vrućine znaju braniti. Ferdinand II. Katolički imao je običaj kazati, suprotno ustaljenom mišljenju, da ljeti treba ostati u Sevilli, a zimi u Burgosu137: u njemu je hladnoća oštra, ali smo barem od nje zaštićeni. Koliko je samo putnika u ledenim prostorijama neke kuće u Alžiru ili Barceloni znalo pomislili da im nikad nije bilo tako hladno kao na Sredozemlju! Ljetc i ubrzani život Odmah nakon bujnog proljeća, koje je često vlažno i toplo sa »►silovitim vjetrovima... od kojih pupaju stabla«138, odmah nakon ovog proljeća koje ne traje (u nekoliko dana procvjetaju bademi i masline), život se ubrzava. Na moru je, unatoč opasnostima, travanj jedan od najaktivnijih mjeseci u godini. U polju se dovršavaju posljednja ога275
UDIO SKliDINI:
nja139. Potom sc izredaju brzim ritmom sve berbe: žetva u lipnju^ smokve u kolovozu, berba grožđa u rujnu i maslina u jesen. A s prvom jesenskom kišom ponovno počinje oranje140. Seljaci u Staroj Kastiliji moraju sijali pšenicu sredinom listopada da bi biljka imala vremena pustiti tri— četiri lista koji će joj omogućili da se zaštiti od oštrih zimskih hladnoća141. Tako se u nekoliko mjeseci okrenu najopterećenije stranice poljo privrednog kalendara. Svaki se put treba žuriti, iskoristiti posljednje proljetne kiše ili pak prve jesenske, prve lijepe dane, kao i posljednje lijepe elane. Sav poljoprivredni život, ili ono što je najbolje od sredo zemnog života, u znaku je užurbanosti. Tu je strah pred zimom: naj važnije je napunili podrum e i žitnice. Čak se u gradskim kućama stavljaju zalihe na sigurno m jesto142: vino, žito i drva neophodna za grijanje i kuhanje. Španjolski pastiri još prije zime, negdje oko rujna, da bi platili neophodne pašnjake i godišnje izdatke, u Medinaceli i na drugim mjestima, unaprijed prodaju vunu trgovcima. U svibnju će se trebali požuriti cla je isporuče vjerovnicima koji će je tražiti. Ali pola milijuna dukata predujma znači osiguranje za zim u143. Ukopani silosi Arapa u Oraniji ili »rovovi« seljaka u Apuliji ili na Siciliji, jedan su drukčiji način osiguranja114. S ljetom se ubrzavaju i ratovi svih oblika: kopneni rat, rat galija, gusarski rat i seoska razbojstva. Na putovima, prom et je sve aktivniji. Na kopnu, jedini neprijatelj putnika je vrućina. No on može putovati noću ili ranom zorom 145. Na moru, saharski utjecaj donosi lijepo vrijeme i, ništa manje značajno, stabilne atmosferske uvjete. Na Hgejskome moru, etezijski će vjetrovi redovito puhati sa sjevera prema jugu, i to od svibnja do listopada146 pa sve do ranih jesenskih oluja147. Barun de Ton kaže da u lipnju, od Krete do Egipia, »vjetrovi, koji su u to doba pasatni i pušu sa zapada prema sjeveru a da ne uzburkaju more, dopuštaju pomorcima da izračunaju točno vrijeme dolaska u Egipat«148. To su ti isti vjetrovi koji su omogućili Belonu du Mansu, još 1550, povoljnu plovidbu odRodhosado Aleksanclrije. S predvidivim trajanjem, plovidbe su relativno sigurne i mirne po cijelom Sredozemnom moru. Stari je knez Doria imao običaj kazati: »Na Sredozemlju postoje tri luke: Cartagena, lipanj i srpanj«149. Brodarenje je u sve većem poslu utoliko više što u ova mirna ljeta vrijeme berbi potiče na razmjene. Velike gužve podudaraju se sa žetvom i vršidbama koje slijede, s berbama voća i grožđa. Pojava novog vina, veliko je trgovačko doba. U Sevilli barem, vendeja je neka vrsta sajma vina s utvrđenim datumima: »od 7. do 19. listopada..., je doba zvano vendeja«, piše vojvoda od Medine Sidonije godine 1597150. Isto kao i 276
Fizičko jedinstvo: klim o i povijest
po sol, ulje i prekomorsku trgovačku robu, sjeverni brodovi dolaze po andaluzijska vina. U noveli Coloquio de los Petros’*1, Cervantes priča o prijevarama jedne bludnice u Sevilli koja radi s oružnikom kao ortakom, kako se i pristoji. Stručnost joj je da iskorištava Bretonce (pod tim shvatile Bretonce, Engleze i uopće Sjevernjake). S prijateljicom bi dakle išla »u lov na strance i kad bi došla vendeja u Sevillu i Cadiz, stizala bi im istodobno i divljač: ni jedan Bretonac ne bi umakao njihovim navaljivanjima«. Berba grožđa u cijelom je Sredozemlju prigoda za velika veselja, razuzdanost i pomalo lud život. U Napulju, berači zaustavljaju slobodno one koje susreću: žene, muškarce, redovnike ili svjetovne svećenike. Otuda mnogo neumjerenosti. Pedro de Toledo, napuljski potkralj, pobornik onestità, protivnik tih poganskih običaja, donosi ukaz protiv takvih neugodnih običaja152. Ništa se ne govori o tome je li ta mjera bila efikasna. Može li se boriti protiv udruženosti ljeta i novog vina, zaustaviti kolektivna veselja prigodom berbe smokava155 ili dudova lišća, kao u ravnici Murcije151? U Dubrovniku, razboritu gradu, koji je primoran da takav bude više nego bilo koji drugi grad, vlastima je berba grožđa doba pripravnosti i uzbune; više nego ikad pazi se na tjelesne straže, gradske zidine i strance da se provjeri jesu li naoružani, a posebno u kolovozu 1569, na ljude iz Apulije, »lipugliesi«, kažu Kneževi, »quali intendiamo csscrc molli nclla città et scandalosi... «155. Ljeto je isto tako doba bogatih ulova ribe. Posebno luna ovisi o sezonskim tropizmima. Upravo ljeti funkcioniraju tunere, a vojvoda od Medine Sidonije, koji ima monopol na andaluške tunere u doba Filipa II, naređuje da se udara po bubnju da bi sakupio pomoćnike koji su mu potrebni. On ih podiže kao što se podiže vojska. Upravo na izmjeni godišnjih doba (prije zime i poslije zime) ostvaruju se bajoslovni ribolovi na Bosporu156. Isto tako, potkraj zime, u travnju 1543. u Marseille uplovljavaju, uoči sezone ribolova, barkovi nakrcani praznim bačvicama za usoljenu ribu, koji su poslani iz Fréjusa: 1.800 bačvica 17. travnja na tri barka; 200 bačvica 21. travnja; 600, 26. travnja i 1.000, 30. travnja157. Ljetne epidem ije ЛИ vrućine daju maha endemijskim bolestima koje se stišavaju tek u zimi. Barun de Tott bilježi da kuga »počinje pustošiti već u proljeće i obično traje do pred zimu«159. Isto bismo mogli reći za sve eipidemije na Sredozemlju (osim pjegavog tifusa, endemijskog u Sjevernoj Africi, koji se redovito ublaži nadomak ljeta). Gradovi su, kao i uvijek, naj ugroženiji. Svakog ljeta Rim umire od groznice. Kardinali stoga bježe u 277
UDIO SRIîDINH
svoje ladanjske kuće, u vinograde, koje nisu tek razmetljiva raskoš, protivno onom e što će kazati Scarron159. Kada kardinal de Rambouillet, ambasador francuskog kralja, stiže u Rim u srpnju 1568, »gospoda kardinali Ferrare iVitellija napustili su ih bježeći od vrućine«160, as njima i mnogi drugi. Sam Siksto V. učinit će kasnije ustupak radi vlastitog zdravlja i svake će godine ići u vilu nedaleko od Santa-Maria Maggiore, u usijeku Esquilina161, uostalom na dosta lošem položaju, ili pak u novosagrađenu papinsku palaču na Kvirinalu162. Sve donedavno, usred ljeta. Rim je bio pusti grad, »vruć i kao uklet zbog groznice«16^. Posvuda — u Rimu, Avignonu, Milanu i Sevilli — bogataši, bilo plemići bilo građani, svjetovnjaci ili svećenici, napuštaju vrele gradove. Filip II. ne ide u Escorial samo da nađe samoću nego i svježinu usred neumoljivog kastilijskoga ljeta161. O toj ljetnoj seobi svih imućnih ljudi, tko bi nas mogao bolje izvijestiti od Đandella, njihova gosta, zabavljača i kroničara? Kakva li je sreća naći se za pasje vrućine u nekom vrtu u Milanu blizu Porta Beatrice; jesti najslađe voće i piti im generoso e prcziosissimo vino bianco165. »Prošlog ljeta«, pripovijeda on, »išao sam... s gospodarom Alexandrom Bentivogliom i njegovom ženom, Hipolitom Sforza, u njihovu rezidenciju s druge strane Adde, u palaču, kao što se kaže, i tu sam ostao tri mjeseca«166. Jednom drugom zgodom, našao se izvan Brescie, u San Gottardu, što je prilika da nakon objeda govori o bcffe cbc da le donne, o a le donne si fa n n o x(n. Ili pak ono društvace iz jedne novele koje boravi, u okolici Pinaruole, na livadi mirisnih trava, gdje obližnja, svježa i bistra voda žubori u kanalu. Na nekom drugom mjestu, okupljaju se ispod maslina, ali uvijek u blizini fontana s tekućom vodom. Zar takav već nije bio okvir Dekamerona nekoliko stoljeća ranije? Sredozem na klim a i Istok Ritam godišnjih doba pustinje obrnut je od ritma sredozemnog života. Naime, u pustinji, zastoj je života, ili barem njegovo usporenje, prije udio ljeta nego zime. S ubitačnim vrućinama ljeto sve zaustavlja i odgacla. Poslije listopada ili studenog, nakon berbe datula (što je i period hodočašćenja u Meku), život se i trgovina ponovno uspostavljaju. Tavernier nam, međutim, kaže da karavane stižu u Izmir u veljači, lipnju i listopadul68, ali Izmir i Mala Azija izvan su prave pustinje. Dolaze li dvogrbe deve, koje stižu u Egipat u rujnu i listopadu169, iz daleka? Velike karavane stižu u Kairo170 upravo u travnju, svibnju i lipnju. De Sercey (čije je svjedočenje iz 19. stoljeća) smatra međutim, da je ljeti nemoguće prijeći pustinju između Bagdada i Alepa. Oko 1640. godine, 278
Fizičko jedinstvo: klim a i povijest
karavanska djelatnost s polaskom s Hormuza, sezala je od prvog prosin ca do ožujka171. Na oranskom jugu, u 20. stoljeću, velikih karavana ima još u studenom 172 i ta djelatnost, koja je djelatnost obnavljanja, pomalo podsjeća na djelatnost Sredozemlja u travnju. Tako pustinja oživljava u trenutku kada sve sjevernije i zapadnije tone u san. Slada, koja su ljeti napustila stepu, vraćaju se obnovljenim pašnjacima i u obliku karavana ponovno idu pustinjskim putovima. Neizvjesno je doba prošlo, život biva lagan, izdašniji i radišniji istodob no. Arheolog Sachau čudio se kad je vidio, zimi u Kut cl Amarnu, ljude kako rade na popravljanju kanala i gaje povrće'73. Međutim, sve je to normalno i savršeno usklađeno s uobičajenim ritmom stepskoga života. Ritam godišnjih doba i statistike Te velike probleme nedvojbeno bi trebalo razmotriti malo pobliže, jer ih je historijska literatura dosad slabo obuhvaćala. Je li moguće pozivati se na statistike? Za 16. stoljeće rijetke su i nedostatne. Ipak bi ih bilo korisno pregledati. Prema marsejskim izvodima iz 1543. godine pokazao sam da je otprema praznih bačvica »za usoljenu ribu« iz Frćjusa označavala važ nost mjeseca travnja uoči sezone ribolova. Za godinu 1560. evo jednog izvoda iz pomorskog osiguranja zaključenog u Dubrovniku171. Taj izvod iznosi na vidjelo odlučujuću ulogu mjeseca travnja i svibnja. Brod se osiguravao uoči velikih putova nja. Zar to nije sasvim normalno? Izvodi iz livornskih p o rta la 175 donose pojedinosti brodskih tereta iskrcanih u luci, kao i ime broda i grada odakle dolaze. Zahvaljujući tim spisima možemo označiti prispijevanja svile od srpnja do listopada; od siječnja do srpnja i kolovoza, prispijevanje papra iz Aleksandrije ili, nakon listopada, sardskoga sira. Toliko malih sezonskih prometa, a svaki bi zaslužio zasebnu studiju, jer vremenski plan Uvorna nije isti kao onaj drugih sredozemnih luka, uključujući i Genovu koja mu je najbliži susjed176.
279
UDIO SREDINI-
BROJ POMORSKIH OSIGURANJA U DUBROVNIKU 1560. Mjesečni izvodi, svaki znak X = jedno osiguranje (prema arhivu Dubrovnika)
X X X X X X X
X
X
X
X
X
X
X
X
X
X
X
X
X
X
X
X
X
X
X
X
X
X
X
X
X
X
X
X
X
X
X
X
X
X
X
X X
X
X
X
X
X
X
X
X
X
X
X
X
X
X
X
X
X
X
X
X
X
X
X
X
X
X
X
X
X
X
X
X
X
X
X
X
X
X
X
X
s ije č .
v e lj.
o ž u j.
tra v .
s v ib .
lip .
srp .
k o l.
ruj.
9
6
5
14
20
2
1
5
6
X
list. stud. pros. 4
7
6
Ali ne vjerujem da se pomoću tih isprava može u jedan jedini put pokazali ekonomska oscilacija uzrokovana godišnjim dobima. Livornske statistike ne prihvaćaju tako jednostavan odgovor, jer su iz 16. stoljeća, nesavršene su i bez istinskog izjednačenja mjera. Naprimjer, nemoguće je izračunati, za ovaj ili onaj mjesec, bruto tonažu iskrcane trgovačke robe, što bi bila najvaljanija indikacija. Livornske portale registriraju dolaske brodova najrazličitijih tonaža: barke, gondole, galiju n etti, seafi, leuti, feluke, saete, navicelloni, caramusali, tartane, galijuni i nave, pri čemu ove dvije posljednje kategorije (galijuni i nave) predstavljaju brodove velike nosivosti u tom dugom nizu. Ako se svaka od lih lađa računa kao jedna jedinica i ništa više, dobivamo diskutabilne brojke; onda je bolje da zbrojimo kilograme i tone. Svrstati ih po kategorijama ne bi značilo mnogo, jedino u pogledu nava i galijuna, pa ćemo to pokušali i učiniti. Nakon tih riječi, evo brojaka koje se mogu dobiti sa stajališta koje nas zanima. 280
F izičko je d in s tv o : k lim a i p o vijest
U ia s c i u ш к и L iv o r n o 15 7 8 ,1 5 8 1 ,1 5 8 2 ,158S, 1584.
(iodine
\
1585.
Brodovi svih tipova177 Brodovi svih tipova177 koji su uplovili koji su uplovili između 1. Ukupno između 1. travnja i 30. listopada i 31. ožujka rujna (ljetni semestar) (zimski semestar)
1578 .................
171
126
297
1581 .................
84
107
191'
1582 .................
199
177
376
1583 .................
171
171
342
158-i ................
286
182
468
1585 .................
147
160
307
U kupno......
1.058
923
1.981
1a ne 181 pogešno označeno u: F. Braudel i R. Romano, op. cit dodatak, Tabla 1.
1578 .................
27
40
40
49
24
27
1581 .................
13
4
5
9
7
15
u >
d
'з
3
Pros.
d
(iodine
Stud.
> E н
Svib.
Ožuj.
Siječ.
MJESEČNI IZVJEŠTAJ O PROMETU' U LIVORNU: ISTI DATUMI1™ СЛ
£
OS
30
26
15
6
7
6
20
23
10
29
27
29
1582 ................
27
33
38
29
44
52
19
17
17
37
36
1583 ................
22
18
21
37
22
28
27
33
24
39
38
33
1584 .................
57
36
31
36
46
55
46
72
31
21
30
7
1585 .................
34
27
17
20
33
17
25
28
23
18
37
28
U kupno......
27
180 152 147 189 161 186 200 201 120 130 176 139
* Galije nisu uključene
281
U D I O S RI i DI N I:
Kol.
Ruj.
9
7
3
3
4
2
1
3
0
4
3
4
1581 .................
11
4
3
4
6
3
0
4
2
8
4
3
52
1582 .................
5
1
4
6
0
3
1
1
4
2
4
6
37
ê
I
!
Pros.
Svib.
1 5 7 8 .................
(io d in e
Srp.
Trav.
datumi
Velj.
L iv o r n o : isti
Ožuj.
koji su uplovili u
Siječ.
N avi- i ga i .ijijni
g 43
1583 .................
0
2
5
1
1
3
0
3
0
2
1
3
21
158-i .................
8
2
6
3
6
2
2
1
2
5
2
2
41
1585 .................
1
7
9
2
0
2
3
0
0
2
2
3
31
34
23
30
19
17
15
7
12
8
23
16
21
Ukupno m jesečno
Ukupno 146 129 117 170 144 171 193 189 112 107 160 118 ostalih brodova
Vidi se da su brojke nepotpune i nesavršene.- nije lako raditi na temelju njihovih podataka. Prema mjesečnim statistikama, čini se da su tri mjeseca aktivnija od ostalih: travanj, na izlasku iz zime, u trenutku nužne likvidacije zaliha; te srpanj i kolovoz, nakon žetve. Dva najmanje aktivna mjeseca su rujan i listopad. Na našoj ljestvici, u travnju ima 189 ulaza, u srpnju 200, u kolovozu 201 dok rujan ima 120 a listopad samo 130 ulaza: pad je osjetan. Popis nava i galijuna odnosi se na velike transporte i duge polovidbe. Djelatnost tih brodova razlikuje se od djelatnosti brodova manje nosivosti. Brodovi manje nosivosti rade u travnju, srpnju i kolovozu, a nave i galijuni, naprotiv, imaju najniži koeficijent u srpnju, a najviši u siječnju: З^; u ožujku: 30; u veljači i listopadu: 23. Masovni dolazak sjevernih nava naglasit će ovaj pomak u prometu Livorna179. U srpnju i kolovozu barke preuzimaju prijevoz pšenice na male udaljenosti, kao što pokazuju portate, dok se plovidbe koje zahtijevaju mnogo vremena obavljaju velikim transportnim brodovima. Daleka trgovačka roba ovisi o njihovim uslugama. U zapadnoj zoni Sredozemnoga mora, kojoj je svjedok Livorno, i zacijelo na čitavom moru, zapreka je zime dakle djelomice bila pre brođena na dugim i kratkim plovidbama. Minulo je vrijeme rhodskog 282
l'iz ič k o je d in s tv o : k lim o i po vijest
zakona koji je zabranjivao zimska pomorska osiguranja: nili je bilo niti je smjelo biti zimske plovidbe. Čini se da se sjevernjačka Kogge pojavila u 15. stoljeću, na početku sredozemne pobjede nad ružnim vremenom. Mletačke su se galije već usuđivale izlagali opasnostima ružnog godiš njeg doba, i evolucija koja se nastavila tijekom čitavog 16. stoljeća, još se više pojačavala, sve dok Tavernier nije u 17. stoljeću napisao: »plo vidba po indijskim morima ne obavlja se u svako doba kao po našim europskim morima«1*«), u 16. stoljeću, jedino galije i njima slični bro dovi nesposobni su ploviti po vrlo jakom nevremenu. Za ostale je brodove, pogotovu za velike trgovačke okrugle brodove, pogibelj još veća. ali nije i dovoljna zapreka. No napredak tehnike svakim danom umanjuje tu pogibelj. Uostalom, bliži se vrijeme kada će i sama galija iščeznuti i ustupiti mjesto linijskom brodu koji će moći ploviti i boriti se s burnim vremenom. Već od 17. stoljeća tripolitanski gusari zimi održavaju lađe za gusarenje, a galije naoružavaju tek ljeti1H1. Livornske portatc pružaju nam malo podataka o tim opsežnim problemima. Osim toga, njihova je slabost u tome što nam daju samo ulaske u luku. Dobar dio prometa nam izmiče, i to promet na izlasku iz luke. Ništa više sreće nećemo imati ni s popisom plovidbi njemačkih hodočasnika u Svetu zemlju, s polaskom iz Venecije, između 1507. i 1608. godine, ukupno tridesetak plovidbi opisanih u dragocjenoj i eruditskoj Rohrichtovoj zbirci102. Međutim, tu se radi o plovidbama koje se međusobno dadu uspoređivati lijekom čitavog 16. stoljeća. Polazak hodočasnika bio bi u lipnju ili srpnju, usred lijepog godišnjeg doba: na dvadesetčetiri precizna slučaja, jedan polazak je u svibnju (20. svibnja); u lipnju ih je deset; u srpnju jedanaest; u kolovozu jedan i u rujnu jedan. U Jaffu ili u sirijski Tripoli često bi se dolazilo u srpnju ili kolovozu. Od dvadeset tri slučaja, na lipanj otpada jedan, na srpanj sedam, na kolovoz jedanaest, na rujan deset, na listopad jedan, na studeni ni jedan i na prosinac jedan. Od obale do Jeruzalema i natrag, računajući i dva-tri dana u Jeruzalemu, hodočašće se obavlja veoma brzo i traje između tri ijedna i jednog mjeseca. A hodočasnici se uglavnom vraćaju brodom koji ih je i dovezao. Polasci iz Jaffe, Beiruta ili sirijskog Tripolija vrše se poglavito u kolovozu (od dvanaest slučajeva na lipanj otpada jedan, na kolovoz šest, na rujan dva, na listopad tri). Obično tijekom prosinca hodočasnici ponovno kreću istim putem iz Venecije (od trinaest slučaje va na studeni otpada četiri, na prosinac sedam, na siječanj jedan i na veljaču jedan). 283
U D I O SR ED IN E
Od lih nekoliko brojki zatražit ćemo dosta vrijednu usporedbu između trajanja ljetnih i zimskih plovidbi i povratnih putovanja* Odnos između povratnih putovanja gotovo je jedan naprama dva. Je li 10 samo zbog godišnjih doba? Ili pak postoji nekakva teškoća uzrokovana prom jenom smjera i u vezi je s vjetrom? Ovo je posljednje tumačenje malo vjerojatno. Ako pažljivo razmotrimo, naime, brojku od 73 dana koju donosim o za godinu 1587, vidjet ćemo da ona odgovara putu tamo, a ne i putu natrag, i to pri plovidbi koja se nije obavila ljeti: brod koji je iz Venecije isplovio 29. rujna 1587. godine u Tripoli stiže tek 11. prosinca lH\ Ne treba mnogo zahtijevati od oskudne statistike koja prethodi: njom se barem utvrđuje da su zimske plovidbe sporije od plovidbi ljetnog semestra. Ovdje brojke odgovaraju hipotezama i zapažanjima suvremenika. Da bismo bili što sigurniji, sastavili smo i posljednju tablicu u kojoj smo sačuvali samo povratne plovidbe koje su se obavljale istim ili po svoj prilici istim brodovima. T rajanje
plovidbi
ODLASCI 1 5 0 7 .....................................................50 1 5 0 7 .................................................... 46 1 5 1 7 ......................................................29 1520 ................................... 72 1521 ..................................... 4 3 1523 ................................................... 4 9 1 5 2 3 .................................................... 57 1546......................................................39 1549.................................................... 33 1551 ..................................................... 35 1 5 5 6 .................................................... 40 1561 ..................................................... 47 1561 ..................................................... 62 1 5 6 3 ................................................... 26 1 5 6 5 ....................................................40 1 5 6 5 ................................................... 38 1583 .................................................. 26 1 5 8 7 ................................................... 40 1604 .................................................. 49 1 6 0 8 ................................................... 44
Prosječno: 43 dana, zaokruženo.
284
Venecija — sveta zemlja POVRATCI 1 5 0 7 ............................................ 86 1507 ....................................... 152 1 5 1 9 ................................................ 79 1521................................................. 92 1523 ............................................... 101 (18 dana u pristaništu na Cipru) 1 5 2 3 ................................................ 90 (Polazak se računa od Jeruzalem a) .. 80 1527 .. 79 1553. 112 1561 118 1581 • 73 1587 . 65 1608 Prosječno: 93 dana
F izičko je d in stv o : k lim a i p o v ije s t
TRAJAN)П PLOVIDBI OBAVIJANIM ISTIM BRODOVIMA NA ODLASKU I NA POVRATKU
ODLASCI И ( Г ................................ ...........................5 0 d a n a 1 5 1 ^ ................................ ...........................2 9 — 1521
................................ .......................... 4 3 —
1 5 2 3 ................................ ...........................4 9 — 1 5 2 3 ................................ ...........................5 7 — 1 6 0 8 ................................ .......................... 4 4 — P r o s j e c i ..................................................... 4 5 —
POVRATCI 86 dana 79 — 92 — 101 — 90 — 65 — 85,5 dana
ODNOS P/O 1,72 2,70 2,10 2.06 1,57 1.47 1,90
Rozlika u Irajanju plovidbe na odlosku i povrolku golovo je išla kao u prethodnim prosjecima M3 i 93).
Determ inizam i ekonom ski život Prilično je očito da ti proračuni, preuzeti iz prvog izdanja ove knjige, slabo ograničavaju postavljene probleme. Od tog vremena obja snio sam slučaj livornskih portata, ali one nisu ništa pridonijele raspra vi’«'. Sumnjam da se studija o lučkim zapisnicima za koje znamo da postoje — u Barceloni gdje pripadaju teško pristupačnom arhivu, u Dubrovniku gdje su podaci svrstani i lako pristupačni tek od 15631BS, i u Genovi gdje velika količina obeshrabruje istraživača186— sumnjam da se takva studija sustavno izlaže opasnosti da ode predaleko. Naprotiv, rada se dobar ili loš dojam, a vjerojatno dobar, da je determinizam godišnjih doba očigledan kad se radi o seoskom životu, a beskrajno je osujećen samovoljnim životom ljudi i nadasve gradova. Zima je na moru zapreka, ali barke je svladavaju u malim etapama, a veliki jedrenjaci plovidbom po pučini, pa čak u slučaju opasnosti mogu se s broda baciti bale vune ili bačve s pšenicom, te kadšto znaju juriti po valovima a sembianza di veloci delfini19’1. Zima je u planinama zapreka, posebno u Alpama, no vidjeli smo da je redovito svladavaju. O povučenom životu zimi, nepobitnih dokaza ima mnogo. Možda je najneobičniji život napuljskih banaka koje redovito investiraju zimi novac ulagača u »rente«, dok ga ljeti upotrebljavaju za kupnju važnih poljoprivrednih proizvoda u kraljevstvu i za špekulaciju koju ti proizvo di dopuštaju188 Mađutim, zima je važno godišnje doba domaćih radova 285
U D I O SRUDINT
22
—
K r e l a n j e p o s l o v a F o n d a c o d e i T e d e s c h i u V e n e c ij i
Dukati
Prema dugovon|im a plaćenim Signoriji. O voj dokum enl, kao i slolm u drugih, ne upućuie no razlike godišnjih doba koje bi m ogle dovesli do zaključka d a kraj zime označava i kraj poslovne godine. Podsjetimo do godina u Veneciji počinje 1 . ožujko.
i obrtničkih djelatnosti. Osmi prosinca 1583- Baltasar Suarez, španjolski trgovac u Firenci. koji će po ženidbi doći u srodstvo s velikim vojvodom, žali se Simonu Ruizu, svome korespondentu u Medini del Campo, da nema dovoljno vune (upravo je bio dobio nešto malo i jeftino je prodao): » Teško mi je«, piše on, »gledali kako propadaju prilike jer je upravo sada godišnje doba kada se najviše radi u čitavoj godini, a budući da nemamo vune, svi smo u zastoju«189. Imati uspješnu zimsku pro izvodnju. briga je i razumnih gradskih vlasti. To isto kaže providur/lr/e clclla Lana u Firenci u listopadu 1604. godine: pošto-poto treba pomoći obrtnike »sada kada nastupaju hladnoća i duge noći i kada im je potrebna svjetlost i odjeća, osim hrane...«190. I ako se upleću tisuće iznimka: ljudski život odgovara zapovijestima sredine, ali ih on i okreće i oslobađa ih se da bi se uhvatio u druge mreže koje nam povjesničari više ili manje dobro rekonstruiraju.
3. Je li se klim a p ro m ije n ila od 16. stoljeća? H o ć e m o li se u s u d ili postaviti i p o s lje d n je p ita n je i stu p iti u o b ra n u je d n o g a v elikog p re d m e ta k rcato g č e sto n eprihvatljivim ispravam a i o s lu h n u ti d o s ta o p a s n u n o v in a rsk u litera tu ru ? Pa ipak, sve se m ijenja, čak i klim a. D anas više n itk o n e vjeruje u n e p ro m je n jiv o st e le m e n a ta fizičke geografije. 286
Fizičko jedinstvo -, klim a i povijest
Je li potrebno obratiti pažnju na neznatne varijacije — no ipak varijacije — zemljopisnih dužina? Gerhard Solle191 tvrdi da masa is točnih Alpa napreduje u smjeru Bavarske smiješnom brzinom (centime tar godišnje), ali dovoljno brzo da prouzroči, na osjetljivim mjestima, rušenja i klizanja tla, često i prave katastrofe koje spominje alpska povijest. Već su odavno pažnju zemljopisaca bile privukle historijske promjene priobalne linije na Sredozemlju. Nema sumnje, nekolicina njih zaključilo je. oslonivši se o precizne primjere, kao što je otok Delos. 0 savršenoj nepromjenjivosti te linije192. ЛН. pogledajmo, naprotiv, radove Th. Fischera, R. T. Günthera i Alfreda Philippsona. Problem koji se postavlja jest: jesmo li ili nismo svjedoci strogo lokalnih promjena? Prema znanstvenim radovima Agostina Arrigal9:S i Dine Albani19 posto jala su izmjenična razdoblja probijanja i popunjavanja morskih obala. Tako su se nizale, u razdobljima od petnaest godina, a da im razlog ne znamo, faze erozije i faze sedimentacije duž taorminskog primorja na istočnoj obali Sicilije. Od sredine 19. stoljeća možemo pratili (uz neko liko kopnenih osvajanja u obrnutom smjeru i sveukupno pogoršanje od 1900. godine) sveopće uzmicanje pred morem i to duž sjevernoafričkog primorja, kao i uz rub obala Mome Gargana ili po obrubu delte Nila. Ništa ne jamči da ovo kretanje neće jednoga lijepog dana promijenili smjer. Sve to podsjeća, umnogome, na cikličke varijacije slične onima koje Le Danois pokušava razmrsili u životu Atlantskog oceana19*5. Možda se to isto zbiva i s klimatskim činjenicama: »sve se mijenja, pa i klime«196. Ali, ako se klime mijenjaju, pogreška je često čovjekova. Negdje zbog silnih likvidiranja šumskog pokrova, a negdje zbog obusta ve navodnjavanja ili kultura, što zna vrlo često bili katastrofalno za suha područja197 Theobaldu Fischeru nepobitno je da klima na Siciliji posta je suša. računajući od vremena muslimanskog osvajanja. No je li za to odgovoran čovjek ili prirodne sile? U svom dragocjenom Povijesnom zcm ljopisuXi)i), Goetz doista govori o presušenosti površinskih izvora prije muslimanskog osvajanja: osvajač s juga vjerojatno je sa sobom donio rješenja za tu krizu vode: znalačka navodnjavanja. Dakako, današnja obimna literatura prihvaća klimatske promjene koje su se događale sve donedavno i koje se odvijaju još i danas pred našim očima. Na Arktiku se bankize povlače od 1892-1900199, dok se pustinja širi prema jugu i sjeveru Afrike200. Naprotiv, sve dojučerašnje knjige i znanstveni radovi izvodili su zaključak o nepromjenjivosti klime. Međutim, argumenti im nisu apso lutno uvjerljivi. Nakon Partscha201, opet se govori da Djérid, na tuniskom jugu, gotovo nije promijenio obrise, jer Nefta i Tozeur, smješteni na njegovim obalama, odgovaraju starim rimskim gradovima Thusurusu 1 Nepti. Također se tvrdi202 da su vodostaji staroga Nila usporedivi s 287
U D IO SUP.DINI-:
današnjim vodostajima. Ili pak da flora minojske Krete (po svjedočan stvima krelske umjetnosti) — ljiljani, zumbuli, šafrani i rumenlke — pripada današnjoj sredozemnoj flori20-'. I daše pošumljavanje borovima oko Valladolida u 16. stoljeću po prilici tumači jedino čovjekovom intervencijom20'1. Ove kao i druge tvrdnje ne dokazuju ništa presudno. Л pogotovu ne zahvaćaju problem. Pronaći u određenom trenutku prošlosti klimu koja se čini da je ista kao sadašnja, nije dokaz niti protuslovlje perio dičnim varijacijama klime. Pravi je problem saznati postoji li ili ne postoji periodično ponavljanje, i čini se da se sve više priklanjamo toj hipotezi. •Dostaje vjerojatna periodičnost od oko trideset godina«, zaključuje jedan dobar stručnjak u tim pitanjima205. I dodat ćemo, a da se ne računaju ostali ciklusi i meduciklusi... Tako se klima mijenja i ne mijenja; ona varira u odnosu na položaje ravnoteže za koje ništa ne jamči da se konačno i oni ne mijenjaju prateći vrlo malo nagnute kosine. Čini nam se da je upravo to vrlo važno. Fazama A i B Françoisa Simianda200, zar mi, povjesničari, ne bismo trebali jednog dana dodati faze čas suše čas vlažnije, čas toplije čas hladnije? Pogledajmo što nam o 1450. godini kaže Le Danois ili što piše Gaston Roupnel protestirajući protiv »povjesničara (koji) ne prihvaća povijesnu egzistenciju teških klimatskih perturbacija što su, u razdoblju između 13. i 15. stoljeća, preobrazile uvjete europskog života«3(r. U tome se sastoji rasprava. U vezi sa Sredozemljem, zadovoljit ćemo se s nekoliko općih obilježja i s jednom ili dvije hipoteze. Klimatska kolebanja su vjerojatna. Preostaje nam da im, dakako, označimo trajanje i smisao. U Alpama su tragovi kolebanja svakako vidljivi. Po U. Monterinu208 došlo je do sušenja i zagrijavanja planine nakon 1300. godine. Naprotiv, rashlađivanje i povećavanje vlažnosti ima za posljedicu spuštanje ledenjaka od 1600. godine. Nakon 1900. godine nastupa nova faza: Alpe se nanovo suše i cjelokupni ledenjaci se povlače, kao što nam je poznato. U Visokim Turama, današnje povlačenje otkriva visoko smještene rudnike zlata koji su se eksploatirali u rimsko doba, pa čak i srednjem vijeku209. Daleko smo od tridesetogodišnjih razdoblja koja prihvaća Emma nuel de Martonne. No je li ta klimatska povijest Alpa znanstveno zasnovana? Ne bismo o tome mogli donijeti odluku. Glaciolozi većinom ne vide problem s tolikom jasnoćom (uključivši i starog Walchera, Ncicbricbten von denEisbergen in Tyrol, Beč, 1773)- Osim toga, hoćemo li prihvatiti da su Alpe, osim varijacija vlastite klime, u sebe unijele i klimatske varijacije cijelog Sredozemlja, ili su možda ove druge bile povezane s onim prvima? Čini se da nas današnje vrijeme na to navodi, 288
Fizičko jedinstvo: klim a i povijest
jer se danas na Kavkazu i na Alpama ledenjaci povlače210 istodobno kako se, južno od Male Afrike, Sahara širi kao mrlja ulja... Prihvatimo li tu shemu, povijesne se posljedice dadu naslutili. Čudnovato je konstatirati da se, uz vjerojatno zagrijavanje Alpa oko 1300. godine, njemački koloni naseljavaju na vrlo velikim kosinama južno od Monte Rosa211. Isto je tako čudnovato konstatirali, u analo gnim uvjetima, oko 1900. i nadasve ovih posljednjih dvadeset godina iseljavanje talijanskih planinskih sela prema visinama Alpa i sjevernih Apenina, naprimjer u Apuanske Alpe i Val Venostu, gdje nastaju nova stalna sela na visini između 1500 i 2000 m, u pojasu zvanom Stavoli (abitcizioni di mezza stagione)212? 1 ako još pretpostavimo da smo na čvrstom terenu i ako je oko 1600. godine doista došlo do povećane kišovitosti i hladnoće, onda to objašnjava mrazove koji su bili katastrofalni za maslinike21\ te učestale poplave, poput onih koje su uništile žetve u Toskani 1585. i 1590; a da se ne govori o širenju močvarnih površina, dakle, o malariji. Ukratko, bili bi to mnogo teži uvjeti za ljudski život. Socijalna drama gladi, koja dominira lim stoljećem na izmaku, možda ima svoje istinske korijene čak u dosta laganoj nepravilnosti atmosferskih uvjeta. Ovo iznosimo s krajnjim oprezom, ali trebalo je kazati. U vezi s tom dramom stoljeća na izmaku ne nedostaju nam demografska ili ekonomska tumačenja. Ali ništa nam ne jamči da klima nije odigrala tom prilikom svoju ulogu i da obično nije varijabilni faktor povijesti. Teško je utvrditi. Nekoliko či njenica to dosta dobro pokazuje21 Mnogo je poplava bilo tijekom 16. stoljeća u rhônskom bazenu: u srpnju 1501. Rhône je poplavila Lyon; 1522, poplavljuje Ardèche; u veljači 152a, poplavili su Drač i Isère; u kolovozu 1525, Isère; u listopadu 15 i4. poplavljuje Gier, kod Viennea; u studenom 1544, poplavljuje Rhone, kod Avignona; 2. prosinca 1570, Rhône je imala, osobito kod Lvona, jednu od njastrašnijih poplava toga vremena, 1571, raste Rhône-, isto lako u listopadu 1573 (poplava Beaucairea); u rujnu 1579, raste Isère (u Grenobleu); 26. kolovoza 1580, poplava Rhone kod Avignona; lS^R. poplava Rhone (u Arlesu), voda pokriva jedan dio Donjeg Languecloca, od listopada do siječnja; 1579. poplava u Arlesu; 1580, poplava u Arlesu (govorilo se da se od pamtivijeka nije vidjela toliko nabujala Rhone); 5. siječnja 1581, poplava Rhône i Durance u Avignonu, s pogoršanjem 6. veljače; 1583, Rhone prekriva Camargue; 18. rujna 1586, rast Rhone kod Avignona; 6. studenog 1588, rast Giera i 1590, nova poplava pustoši Avignon... 'П popisi ostavljaju dojam pogoršanja na kraju stoljeća. Ali, s našeg stajališta, rhônske su poplave loše bilježenje nestalnosti sredozemne klime. Međutim, čini se da je količina padalina porasla u posljednjem 289
UDIO SRUDINU
desetljeću 16. stoljeća, ukoliko se može uzdati u svjedočenja suvreme nika. U svom djelu République Séquanoisc (1592), Luis Gollut dovodi u pitanje likvidiranje šumskog pokrova od strane kovača i vlastelina, pohlepnih za novim »podanicima i daćama«. I dodaje »... prije dvadesetšest godina kiše su bile češće, duže i obilnije...«215. To je istina za Dole. 1 evo nas u Aixu 1599-1600. godine. Du Haitze piše u svojoj povijesti koja je još u rukopisu216: »hladnoća i snijezi osjećahu se sve do kraja lipnja, a kiše ne biješe od tog mjeseca pa sve do prosinca. Tada nastu piše kiše u tolikoj količni da se zemlja činila poplavljanom.« A sada evo u Kalabriji, prema takozvanoj Campanellinoj narrazione-. »cd entrondo l'anno 1599, vcnnc nova, cbc in Roma prodigiosamente aveva inondato i! Tevere, e non si potettero celebrar le fešte di Natale, e in Lombardia il Po: c in Stilo (mjesto u Kalabriji) non sipoteron celebrar, la Simana Santa, gli ufficii divini p er le moite gran pioggie che aUagavano lutte le chicse...«2 r . Dođe li netko iz Ferrare, svjedok poplava Tibra21,4. ponovno se počne govoriti u planini o lim čudotvor nim znakovima koji najavljuju kraj svijeta... Pogotovu što ovo stoljeće svršava i što m utazione di secolo muči i najtreznije glave. Sljedeće godine, u lipnju 1601. vodene su se bujice sručile na Balkan uništavajući žetve, izazivajući katastrofalne poplave »slične«, kaže se u jednom izv ještaju, »poplavama rijeke Pada i velikih lombardijskih rijeka«219, takve kiše. kaže se u jednom drugom izvještaju, da se strahovalo da ne dođe do »kvarenja zraka«. To su činjenice, i što se može iz njih zaključiti? Da je sredozemna klima poslala neredovita na izmaku stoljeća. Razlika je velika između dokaza koje smo iznijeli i ovoga golemog zaključka. I to treba priznati. Cijeli dosje valja ponovno pregledati podrobnije i pružiti precizne činjenice koje bi se istraživanjem mogle pojaviti sa svih strana. Problem se i dalje postavlja, i trebalo ga je postaviti, premda nam je na sadašnjem stupnju naše spoznaje posve nemoguće ga riješiti. Uostalom, povje sničari nisu jedini koji ga mogu riješiti. Kad bi naši napori utvrdili da i oni imaju u ovom slučaju svoju riječ i odgovornost, naš trud ne bi bilo uzaludan.
D opunska bilješka Ništa nisam promijenio u sadržaju prethodnog paragrafa koji me je 19-17. godine stajao nekoliko žestokih rasprava. Čitatelj će se začudili što su me neki smatrali presmionim. U jednom novijem članku (1958), Gustav Utterstrom220 ljubazan je pa me retrospektivno smatra bojaž ljivim. Tako je to s istraživanjem i posljednji bih se na to požalio. 290
Fizičko jedinstvo: klim a i povijest
Bitno je d;i se već petnaest godina istraživanje u vezi s tim presud nim problemima nastavlja. Malo ih je takvog značenja. Varijacijama klime, volja koja je izvan ljudi potvrđuje svoju ulogu i traži svoj udio u našim najobičnijim tumačenjima. A te varijacije danas su izvan svake sumnje. Na laganom putu koji je skiciralo moje prvo istraživanje — zbirka opisnih pojedinosti — upotpunio sam podatke. Oni se prije svega odnose na naglašene surovosti potkraj stoljeća: neprestane kiše, katastrolalne poplave, oštre i neuobičajene hladnoće. Ljetopis Luisa Cabrcre ele Cordoba bilježi za zimu 1602-1603. da su »hladnoća i mrazovi bili toliko učestali te zime u cijeloj Španjolskoj, da se ne može navesti kao iznimka ni jedno mjesto gdje se nije žalilo na surovost vremena. Čak iz Seville i primorskih gradova, osobito iz Seville, pišu kako se Gaudalquivir smrznuo. što je dotad bilo neviđeno. Kolika je razlika prema posljed njim godinama, kada se nigdje nije osjetila zima...«221. U Valenciji222 mrazovi se redaju: 1589, 1592, 1594, 1600. i 1604. godine. U vezi s neprestanim kišama, poplavama, sniježnim padalinama i vizijama o svršetku svijeta, svjedočanstva su brojna za cijelo Sredozemlje i za godine s kraja 16. stoljeća i brojne godine sljedećeg stoljeća. Noviji znanstveni rad Hnimanuela Le Roy Ladurieja ističe analogne činjenice: Rhone potpuno mrzne, tako da može podnijeti mazge, topove i teretne dvokolicc 1590, 1595, 1603. i možda 1608, 1616. i 1624. godine. More je u Marseillcu zaleđeno 1595, i 1638. godine »voda se smrzava oko galija...« Niz smrzavanja maslinika u Languedocu ponavlja se: 1565, 1569. 1571, 1573, 1587, 1595, 1615, 1624 22-4... »Ta ubojstva maslina obeshrabruju vlasnike plantaža«22 ' u Languedocu i nesumnjivo drugdje. Čini se pouzdanim da je između kraja 16. stoljeća i početkom 17. bilo hladnije nego ranije. Palo je i više kiše. Od 1590. i 1601. godine, bilježi jedan povjesničar u vezi s Languedocom, »kasni i dugotrajni snjegovi u proljeće, velike hladnoće u lijepom godišnjem dobu te jake kiše na Sredozemlju, popraćene gladu i poznatim »spuštanjem« sjeverne pšenice na Unutraš nje more«224. Naprotiv, između 1602. i 1612. godine pa i kasnije, nastupio je »nekakav val vrućine i svjetlosti«226, suše su se povratile ili barem slaba raspodjela kiša. Koliko izrečenih molitvi za kišu u Valladolidu: 1607, 1617 i 1627. godine227; u Valenciji, u studenom 1615, bavia molts mesos que nonploguia; u listopadu i studenom 161715', ио caigct un solo cbctparron. Nismo odveć sigurni, nakon Ignadja Olagiie da je Španjolska tada bila žrtvom dugotrajne suše koja je pripremila njeno opadanje229. Ali, da je krajolik Manche bio zeleniji u Cervantesovo doba nego što je to bio kasnije, vrlo je moguće2^0. 291
UDIO SKI-DINH
Mehanizam kiše u Europi (uključivši i Sredozemlje), ovisi o puto vima kojima idu atlantske depresije, bilo na sjeveru preko La Mđnchea, Sjevernoga mora i Baltika (cijele godine), bilo na jugu preko Unutraš njeg mora, od jesenskog do proljetnog ekvinocija. Prema Gustavu Uticrsiromu, u 16. stoljeću, ovo su dvostruko kruženje na sjeveru ometale jake hladnoće, dakle, trajnost anliciklonalnih zona i teškog zraka. Budući da je sjeverni put bio zapriječen, sredozemni bi put, kompenzacijom morao biti otvoreniji nego obično. Ali zbog čega bi se jedan put otvorio dok bi se drugi upola zatvorio? I koliko traju ta kolebanja, ako kolebanja uopće ima? To su pojedinosti i kratkotrajna tumačenja. Nova istraživanja idu mnogo dalje i pokoravaju se dvjema razumnim tendencijama; načiniti duge serije predznakova i proširiti okvir tumačenja na cjelokupnost, ne samo Sredozemlja, već Sredozemlja i Europe, ili još bolje, cijeloga svijeta. U ovom izlaganju oslanjam se na uzorne radove dr. P. Shove231 u Engleskoj, radove zemljopisca Pierrea Pédelabordea232 i povjesničara Emmanucla Le Roy Ladurieja233. Proširiti podatke sistematizirajući ih i grupirajući po unaprijed utvrđenim mrežama — da se svaka opisna pojedinost um etne na svoje mjesto: vlažnost, suša, hladnoća i toplina, ovisno o godišnjim dobima i godinama — znači prijeći sa slikovitog na neku vrstu kvantitativne bilance. Nadalje, izdvojiti serije analognih uzgrednih događanja: datu me berbi grožđa, datume dolazaka na tržište prvog novog ulja, prve pšenice, pivog kukuruza, podatke o sječi drveća, tokovima rijeka, o cvjetanjima, prvom ledu nekog jezera, o prvoj ili posljednjoj bankizi na Baltiku, napredovanja i uzmicanja ledenjaka, varijacija razine Sredozem noga mora — znači rekonstituirati kronologije koje utvrđuju duge ili kratke varijacije klime. IJ drugom postupku treba uokviriti probleme i zapisivanja unutar hipoteza i konstatacija cjeline. Hipoteza o Jet Streamu možda će imati sudbinu ostalih općih tumačenja: svoju ulogu igrat će kraće ili duže vrijeme. Oko naše sjeverne polutke, jedna stalna struja, zračni prsten u kretanju promjenjive brzine vrtio bi se na 20 ili 30 km nadmorske visine iznad zemljine površine. Ako pojača brzinu, rasteže se i propada u sferu kao šešir koji se raširio na glavi; ako uspori brzinu, stvara meandre i uvlači se u sjeverni pol. Stoga, ako su nam zapažanja točna, Jet Stream je vjerojatno ubrzala kretanje potkraj 16. stoljeća i približivši se Ekvato ru, dakle i Sredozemlju, sa sobom je povukla prema jugu kišu i hlad noću. Dakako, sve bi se dokazalo iz naših hipoteza kad bi slijed konsta tacija bio bez pogreške, a to nitko ne jamči. Prema prihvaćenim izrazima iz aktualnih rasprava, sa sredinom 16. stoljeća — nešto ranije ili kasnije. 292
Fizičko jedinstvo -, klim a i povijest
počelo bi ono šio smo, po dr. Shoveu, nazvali »malo ledeno doba« i koje će potrajati cijelo stoljeće Louisa XTV. Neriješena pitanja ostaju važna. Jesmo li u prisutnosti jedne duge faze? Tada bismo, u 16. stoljeću, bili u dugom periodu prekomjernog povećanja hladnoće i kiše. Upozoravam na zanimljivo zapažanje, koje mu ne pripisujem nikakvu dokaznu snagu, o razini commune u Veneciji, naime o prosječnoj razini vode koja označuje crnom crtom temelje kuća duž kanala. U jednoj se ispravi smatra da se ta razina redovito podizala počevši od 1560. godine i nastavila se iduća tri stoljeća241'. Ako je to zapažanje točno — a zahtijevamo dokaze i pouzdanost — preostalo bi nam da saznamo je li ili nije vodena površina venecijanske lagune u ovisnosti jedino o atmosferskim padalinama, a ne i o lokalnim slučajno stima. Ipak, ovo svjedočanstvo treba zapamtiti. Jedno drugo pitanje ostaje neriješno: eventualni utjecaj malog ledenog doba na život Europe i Sredozemlja. Hoće li se povjesničar riješili niza problema koji se odnose na poljoprivredni život, opće zdravlje ili promet, da bi ih upisao u ovu novu rubriku? Razumnost bi nalagala da se u tim područjima provedu velika kolektivna istraživanja koja nam još nedostaju. Nećemo kazati unaprijed, kao što bi bilo izazovno da već sada dijagnosticiramo: potkraj 16. stoljeća bilo je više uzgoja stoke a manje pšenice! Hladnoća i kiša, uporno pohodeći Sredo zemlje. poremetile su stanovita udešavanja, ali u omjerima koji nam zasad izmiču. A čovjek snosi svoje nepobitne odgovornosti, domet kojih treba još utvrditi. Stoga, progresivno zakašnjenje berbe grožđa upravo je njegova činjenica, jer je htio postići kasne berbe zbog većeg alkohol nog stupnja, kao što je dokazao Emmanuel Le Roy Ladurie2^. Očito je — a to je znatan napredak na ovom području — da je povijest klime jedna u odnosu na sjevernu hemisferu. Da je slučaj Sredozemlja povezan sa sveukupnim problemima na toj istoj razini: današnje povlačenje ledenjaka na Aljasci, koji vraćaju, pred našim očima, stare šume zdrobljene njihovim nekadašnjim širenjem, slijed točnih datuma cvjetanja trešanja u Tokiju (svako je cvjetanje obilježeno obrednim slavljem), koncentrični slojevi drveća u Kaliforniji, sva ta »zbivanja«, i još mnoga druga, međusobno su povezana jedinstvenom poviješću klime. Bilo da se radi ili ne o Jet Strcamu, postoji jedno jedinstvo, jedan dirigent. Svuda je »prvo« 16. stoljeće favorizirala klima, i svuda je »drugo« 16. stoljeće trpjelo od atmosferskih poremećaja.
293
N a p o m e n e u z p o g la v lje 4 1 Paul VALERY, »Réflexions sur l'acier-, u: Acier, 1930, br. 1. 2 Emmanuel de MARTONNE, Géographie Universelle, sv. VI, 1, 1942, srr. 317 »... nije dali Sredozemlja taj koji Provansi daje njezino nebo-, 3 Voyage d'Égypte, 1935, str. 43. •i Un été dans le Sahara, 1900, str. 3. 5 BALDINUCC1, Giomale di ricordi, 24. siječnja 1651, Marciana, liai., VI, XC1V. 6 Recueil des Gazettes, godina 1650, str. 1557, Napulj, 2. studenoga 1650. 7 A.d.S. Venecija, Cronaca vcneia, Đrera 51, 10. studenog 1443. 8 Marciana, Cronaca savina, 1° 372, 18. prosinca 1600; iste neprestane kiše (per tre niesi continui) za Božića 1598, ibid., Г 371 i 371 v°. 9 Pierre MAR'I'YR, op. cit., str. 53, bilješka. 10 Annuaire du monde musulman, 1925, str. 8. 11 H. de MARTONNE, op. cit., str. 296. 12 Ernest LAVISSE, »Sur les galères du Roi-, u: Revue de Paris, studenog 1897. 13 Vue générale de la Méditerranée, 1943, str. 64-65. 14 Iæo LARGUIER, »Le Gard et les Basses Cćvennes«, u .Maisons et villages de France, op. cit., 1, 1943. 15 Op. cit., str. 183-Za pokrajinu Volterra, Paul BOURGET, Sensations d'Italie, 1902, str. 5. 16 Grof de ROCHECHOUART, Souvenirs sur la Révolution, l'Empire et ta Restaura tion, 1889, str. 110: vinova loza Madeire i Španjolske aklimatizirana na Krimu. 17 Jules SION, La France méditerranéenne, 1929. str. 77. 18 J. i J. THARAUD, Marrakech ou les seigneurs de l'Atlas, 1929, str. 13519 A. SIEGFRIED, op. cit., str. 148, 326. 20 BEI.ON DU MANS, op. cit., str. 131. 21 A.d.S., Napulj, Sommaria Consultationum, 2 P 223, 2. listopada 1567. Prethodnih godina dobivalo se iz Napuljskog kraljevstva svake godine: vini latini 23.667 bust i, vini grccchi, dulci et Mangiaguera 2.319 busti. 22 »Sličnost klima... pogoduje prodiranju, vodi navike«, P. VIDAL DE LA BLACHE, op. cit., str. 11323 A. RADET, Alexandre le Grand, 1931, sir. 139. 24 Alonso VAZQUEZ, Los sucesos de Flandes..., L. P. GACHARD, Les Bibliothèques do Madrid..., Bruxelles, 1875, sir. 459, navodi ga L. PFANDL,/
Fizičko jedinstvo: klim a i povijest
27 François CHEVALIER, »Les cargaisons des flottes de la Nouvelle Espange vers 1600«. u: Revista de Incitas, 1943. 28 P. VIDAI. DE LA BLACHE, op. ci/., str. 114; BONJEAN, u: Cahiers du Sud, svibnja 1943, str 329-330. 29 U: O. BENNDORF, op. cit., str. 62. COLETTE, La Naissance du Jour, 1941, str. 8-9. .30 Četiri metra svake godine u Kotorskom zaljevu. 31 Vidi članak SCHM1DTHÜSERA, »Vegetationskunclc Süd-Frankreichs und Ost-Spaniens-, u: Geogr. Zeitschrift, 1934, str. 409-422. O devastaciji Suma, H. von T'ROTHA TREYDEN, »Die Enrwaldung der Mittclmcerlandcr«, u: Pet. Mitt., 1916, uz bibliografiju. 32 Tvrdnja je od WOIEKOFA, navodi je Jean BRUNHES, Géographie humaine, 4. izd., sir. 13333 C. BOTERO, op. cil., str. 10. 3h André SIEGFRIED, op. cit., str. 84-85; Jean BRUNHES, op. cit., str. 261. 35 »Die Verbreitung der künstlichcn Feldbewàsserung«, u: Pet. Mitt., 1932. 36 M. SORRE, Lesfondements biologiques..., op. cit., str. 146. 37 Itinéraire de Paris à Jérusalem, 1811,str. 120. 38 Géographie humaine, 4. izd., str. 51, bilješka 1. 39 Čak i u Carigradu, Robert MANTRAN, Istanbul dans la seconde moitié du XVlf siècle. Essai d'histoire institutionnelle, économique et sociale, 1962, str. 29 40 Biblioteca de Autores Espanoles (В.Л.Е.), XIII, str. 934 1 Le quart livre du noble Pantagruel, izd. Garnier, II, poglavlje XI, str. 58. 42 Pismo Pierrea GOUROUA, 27. lipnja 1949. 43 E. LE ROY LADUR1E, op. cit., str. 118-119. 44 B. BENNASSAR, »L’alimentation d’une ville espagnole au XVIe siècle. Quelques données sur les approvisionnements et la consommation de Valladolid«, u: Annales E.S.C., 1961, str. 73345 Dantiscus kralju Poljske, Valladolid, 4. siječnja 1523, Biblioteka Czartoryscki, hr. 36, Г55. 46 E. LE ROY LADUR1E, op. cit., str. 181. 47 Barthélémy JOLY, Voyage en Espagne, str. 9. 48 E. LE ROY LADUR1E, op. cit., str. 78. 49 Ibid., str. 80. 50 Ibid., str. 7951 Lettres..., str. 161-162. 52 G. BOTERO, op. cit., II, str. 124. 53 Zadužen od strane Filipa II. da opskrbljuje hranom španjolske i njemačke vojnike prilikom prelaska iz Italije u Španjolsku, veliki vojvoda od Toskane više voli sačuvati usoljeno meso, u nedovoljnim količinama, za Nijemce. Španjolci su stigli prvi, ali neće dramatizirati ako se zadovolje rižom i dvopekom. Felipe RUIZ MARTIN, Uvod u Lettres envoyées de Florence à Simon Ruiz, u tisku. 54 Voyage à Constantinople, 1853, str. 97. 55 Str. 112. 56 Journal de voyage en Italie. Biblioteka »Hier«, 1932, sv. III, str. 242. 57 Op. cit.. Ill, str. 409. 58 Ibid., IV, str. 233, str. 340, VI, str. 400-401. Osim u sjevernoj Italiji. 59 Mateo ALEMAN, Vida delpicaro Guzman doAlfarachc, I, 1. dto. 3, str. 45. 60 Ibid., II dio, 2, str. 16361 BORY DE SAINT-VINCENT, Guide du voyageur en Espange, str. 281, navodi Ch. WEISS, L'Espagne depuis Philippe II, 1844, sv. 11, str. 74. 295
UDIO SREDINE
62 M. SORRE, op. cit., str. 267. 63 Op. a t., str. 137 v®. *• 6-1 Charles PARAIN, La Méditerranée, les hommes et leurs travaux, 1936, str. 130. 65 Alonso de HERRERA, op. cit., izd. 1645, str. 10 v° (osobito vrijedi za ječam). 66 A.d.S. Venecija, 22. siječnja 1574. Capi del C®dei X, Letterc, Ba 286, f°s 8 i 9. 67 (i. BOTERO, Dcll'isole, str. 72. 68 (i. V1VOL1, Annali di Livomo, 1842-1846, III, str. 18, invazija skakavaca u Toskani (1541); u Veroni, kolovoza 1542. i lipnja 1553, Ludovico MOSCARDO, Historia di Verona, Verona, 1668, str. 412 i 417; u Mađarskoj, Tebaldo Tebaldi vojvodi od Modenc, Venecija, 21. kolovoza 1543, A.d.S. Modena; u Egiptu, 1544. i 1572, Musco Correr, D. dellc Rose, 46, Г 181; na Cipru, 13- rujna 1550, A.d.S. Venecija, Senato Mar; 31, Г 42, v° do 43 v°; u Camargue, 1614, J. F. NOBLE DE LA LAUZIÈRE, op. cit., str. 446. 69 CODOIN, XXVII, str. 191-192 70 ibid., sir. 194-195. 71 Andrea NAVAGERO, II viaggio fatto inSpagna..., Venecija, 1563, str. 27-28. 72 G. BOTERO, op. cit., I, str. 40; Marco FOSCARI, Relazione di Firenze, 1527; E. AI.BERI, op. cit., II, 1, str. 25. 73 Jean SERVIER, Les portes de l'année, 1962, str. 13. 74 A.d.S. Venecija, Senato Mar 18, Г 45 v°; 23,1° 97; 31, Г 126. 75 Ibid., 4, Г 26, 12. prosinca 1450. 76 Thomas PI.ATTER, op. cit., str. 33, siječnja 1593. 77 GA1.IANI, Cronaca di Bologna, Marciana, 6114, CI1I, 5. 78 Giovanni BALD1NUCCI, Quaderno di ricordi, Marciana, VI-XCIV. 79 »... zima je bila godišnje doba pred kojim se strahovalo i kada je trebalo upotrebiti sva sredstva«, M. LE LANNOU, op. cit., str. 52. 80 Vidi klasični odlomak TAINEA, La philosophie de l ’Art, 20. izd.. Il, str. 121. 81 8. dan, novela VI. 82 Jean SERVIER, op. cit., str. 287. 83 P. ARQUE, Géographie des Pyrénées françaises, str. 43. 84 Voyage en Italie, str. 227-237. 85 E. CI-IARK1ÈRE, Négociations de la France dans leLevant, III, str. 713. 86 LeJournal et les lettres de Gédoyn »le Ture«, obj. BOPPE, Pariz, 1909, str. 37. i 38 »... i ostavio me samog u šumi punoj medvjeda, vukova i drugih divljih zvijeri o čemu su svjedočile svježe šape otisnute na snijegu«. 87 Description de l'Afrique, tierce partie du monde, str. 33-34. 88 Op. cil.. I, XVI, str. 360. 89 Musco Correr, Dona delle Rose, 23, Ie 449 v°. 90 STENDHAL, Promenades..., izd. Le Divan, 1932, II, str. 258. 91 G. МЕСЛТТ1, Storia cronologica..., II, str. 790. 92 Ci. de Silva Filipu II; Venecija, 2. siječnja 1573, Simancas E° 1332, čini se da se Bospor zaledio u doba cara Konstantina V. Kopronima, 718-775, G. BOTERO, op. cit., str. 105. 93 Mario kardinalu Coma, Elves, 19. veljače 1581, A. Vaticanes, Spagnia 26, orig. Г 124. 94 Drž. arh. Dubrovnika, Lettere di Levante, 38, Г 27 v°. 95 A. BOUÉ, La Turquie d'Europe, 1840, IV, str. 460. 96 J. M. PARDESSUS, Collection de lois maritimes, 1, str. 73,179, pozivaše na PLIN1JA, Prirodoznanstvo, 11, 47; Robert de SMET, Les assurances maritimes, 1934, str. VI; ASCIIAUBE, Handelsgeschichte..., 1906, str. 152-154; Walter ASHBURNER, ThcRbodian Sea Law, Oxford, 1909, CXLVUI. E. de SAINT-DENIS, »Mare clausum«, u: R.E.L, 1947. 296
Fizičko jedinstvo: klim a i povijest
97 Actus Aposto/oruni, XXVII, 12. 98 Ibid., XXVII, 13. 99 J. M. PARDFSSUS, Collection de lois maritimes, IV, 1837, sir. 578. 100 Ibid., VI, sir. 46. 101 Ibid., V, str. 179. 102 Jean CHARDIN, Journal du Voyage en Perse, 1686, 1, sir. 110 i dalje, Victor BEHARI), Les Navigations d'Ulysse, II, Pénélope et les Barons des îles, 19.30, str. 3.3, bilješka 1. »Neobično je šio su Muslimani za plaćanje zakupa, najamnine itd., usvojili vremena koja su u upotrebi kod kršćana još iz doba Grčkog carstva, naime sveti Juraj ili 5. svibanj i sveti Dimitrije ili 26. listopad«. Л. DOUÉ, op. cil., Ш, str. 120. 103 J. M. PARDESSUS, op. cit., V, str. 71-72, zakon od 8. lipnja 1569. 104 Ibid., V, str. 81, zakon od 18. lipnja 1598. 105 S. ПЛУ.УЛ, La storia diRaugia, str. 121. 106 Ibid., sir. 1-t 1. 107 Ibid., str. 156. 108 Ibid. 109 Ibid., str. 169-170. 110 Obavijest iz Carigrada, 17, 18, 20. listopada 1575, Simancas П° 1334. 111 M. ALF.MAN, op. cit.. Il, 2. dio, LX, str. 219112 Grof de ROCI ШС1ÎOUART, Mémoires, op. cit., str. 75, 10311.3 Itinéraire..., str. 157. I l i R. Diego de 11AEDO, Topographia..., Valladolid, 1612, str. 174. 115 Ibid., str. 124. 116 Simancas E° 1051, P 1.31. 117 Simancas E° 1054, Г 20, isti slučaj u vezi s jednim putovanjem u La Gouleueu. napuljski potkralj Nj. V. u Napulj, 24. siječnja 1562, Simancas E* 1052, P 12. 118 P. DAN, Histoire de Barbarie, 1637, 2. izd., str. 307. Victor DÜRARD, op. cit., sir. 34, bilješka 1. 119 Paul ACIIARD, La vie extraordinaire des frères Barberousse, 1939, srr. 231. 120 Cl>rM"r kralju, Rim, 8. siječnja 1554, Corpo Diplomatico Portuguez, VII, 298-299. 121 Fourqucvaux Karlu IX, Cordoba, travanj 1570, C. DOUAIS, op. cit., II, str. 214. 122 C. DIJRO, La Armada espanola desde la union de Castilla y Aragôn, 1895-1903, II, str. 104. Miješa li je s 1567. godinom? 12.3 Pedro Verdugo Filipu 11, Malaga, 19. ožujka 1567, Simancas C°, 149, P 277-278. 124 Franc de Hraso Filipu И, 16. svibnja 1564, Simancas П° 1446, P 131. 125 Contarini cluždu, Valladolid, 11. siječnja 1603, A.d.S., Venecija. 126 Mémoires de Guillaume et Martin Du Bellay, obj. V. L. BOURR11.LY i F. V1NDRY za -Francusko povijesno društvo«, sv. I, 1908, str. 39. 127 Histoire de l'Empire Ottoman, sv. Vil, str. 268-269 (pogreškom naznačuje 30. studenog). 128 Op. cil., Il, str. 81-82. 129 A N., K 1674, orig. 130 Innsbruck, 8. siječnja 1552, Atuntiaturberiebte au sDeutschland, I, Xll, str. 140. 1.31 Vidi infra, 11, 3. dio, pogl, II, 132 A. BALLESTEROS, op. cit., IV, I, str. 200. 133 Ibid., str. 201. 134 DELON DU MANS, op. cit., str. 101 vô, »vidimo kako mu sc polja i livade bijele, uglavnom od roda«. 1.35 Simancas E° 1061, P 133297
UDIO SREDINE
136 U Aragonu zima znači bijedu, C. DOUAIS, op. cit., Ill, str. 36, 13- veljače 1567. 137 Ci. BOTF.RO, op. cit., 1, str. 10 »...che ii Rc Ferdinanda diceva cbV d ’estatc bisognava dimorare in SivigHa come d'invem o a Burgos, che e freddissima città ma a m mirabili ripari contra ilfreddo...* 1.38 l.eon AFRIKANAC, op. cit., str. 37. 139 Joan N1STOR, Handel und Wandel in der Moldau bis zum Ende des XVI. Jabrhunderts, 1912, str. 9. MO J. SAUVAGET, Alep. Essai sur les origines d ’une grande ville syrienne, desorigines an milieu du XIX? siècle, 1941, str. 14. l i l Jesus GARCIA FERNANDEZ, Aspectos de! paisaje agrario de Castilla la Vieja, Valladolid, 1963, str. 25. M2 M. BANDE1.LO, op. cit., 1, str. 279 ipassim. M3 R. CARANDE, Carlos V y sus banqueros, Madrid, 1943, str. 57 i dalje. M-i Diego Suarez, rukopis Nacionalne biblioteke u Madridu, pogl. 34. M5 A- BOUE, op. cit., IV, str. 460, Granvelle kardinalu Riariju, Madrid, 15. lipnja 1580. A. Vaticancs, Spagna, 17, 1° 135. M6 P. VIDAI. DE LA BLACHE, op. cit., str. 265. 147 G. IIARTLAUB, op. cit., str. 20. 148 Mémoires, 4. dio, str. 5. M9 F. AGI IARD (op. cit., str. 204), Mahon nije u pravu u vezi s Cartagenom, G. BOTF.RO, op. cit., str. 7. O lučkoj sigurnosti Cartagene, Inst. naut., br. 345, str. 95. 150 Vojvoda od Medine Sidonije Filipu II, S. Lucar, 20. studenog 1597. Simancas Ec 178. O značenju trgovine vinom u Sevilli, vidi G. ĐOTERO, op. cit., I, 10,... che si dice che quando non entrano in Siviglia 4000 arrobc di vino a! di, bisogna che U Datio faltisca. 151 Nove/as ejemplares, izcl. Garnier, II, str. 283. Pogrešno prevodim »vendeja« s -berbom grožđa-. Ova riječ znači prodaja, tržište, kao što objašnjava Marcel BATAILLON, -•Vendeja«, u: Hispanic Review, XXVII, br. 2, travanj 1959. No brkanje je dosta prirodno jer jc -tržište- poglavito tržište vina. U jednoj se ispravi s početka 17. stoljeća (B.N., Pariz, Fr. 4826, Г 5) doslovce kaže: »... flota berbe išla bi iz Francuske u španjolska mjesta tijekom čitavog mjeseca srpnja...«. 152 »Vita di Pietro di Toledo«, u: Archivio storico italiano, IX, str. 22. 153 U Kabiliji, J. LECLERCQ, De Mogador à Biskra, 1881, str. 194. 15н A. MOREL FATIO, Ambrosia de Salazar, Toulouse, 1901, str. 16. 155 Drž. arh. Dubrovnika, L. P. 2, Г 26 i v° 27, 30. kolovoza 1569. 156 G. BOLERO, op. cit., str. 105, na početku zime i na početku proljeća, Description du Bosphore..., Collection des Chroniques nationales, BUCHON, sv. Ill, 1828. 157 Arhiv Bouches-du-Rhône, Marscjski admiralitet, Enregistrement des certificats de descente des marchandises. Dégagements de bateaux, B IX 14 (1543), 1° LXV v° i LXV1, I.XV11 v°, LXIX, LXX. 158 1, str. 23. Ljetne groznice, Fourquevaux kraljici, 20. srpnja 1566, DOUAIS, Dépê ches..., Il, 7-8 (Fourquevaux leži bolestan, ali se ne iznosi ni jedna pojedinost); G. МЕСЛ'П'1, op. cit., II, str. 801 (u Mađarskoj, 1595); N. JORGA, Ospeti romeni, op. cit., sir. 87, J. B. TAVERNIER, op. cit., 1, str. 72, u Izmiru kuga »obično vlada u svibnju, lipnju i srpnju«. 159 Roman comique, prvi dio, 1651, 2. dio 1657; izd. Garnier, 1939, str. 64. 160 B. N. Pariz, Fr, 17 989. 161 I., von PASTOR, op. cit., X, str. 37. 162 Ibid., str. 47. 163 Rainer Maria RILKE, Lettres à un Jeune poète, 1937, str. 54. 298
F izičko je d in s tv o : k lim a i p o v ije s t
16- 1 Louis BERTRAND, Philippe II à l'Escorial, 1929, str. 170. 165 Up. cif.. Vili, str. 208. 166 Ibid., Vili, str. 175. 167 Ibid, Vili, str. 165. 168 Up. cil., 1, 7.5: Paul MASSON, Le commercefrançais du Levant au XVIf siècle str 419. 169 BI-LON DU MANS, op. cil., str. 136. 170 Joào clc BARROS, Da Asia, I, libr. III, poglavlje 111 i VIII. 171 Prema La BOULUWl- LI- GOUZU, navodi P. MASSON, op. cit., str. 373. 172 Isabelle FBF.RIIARDT, Notes de route, 1921, str. 7. 173 SACIIAU, op. cit., str. 74-77. 17- i Dr/, arh. Dubr. Divcrsa di Cancelleria 143, Ps 165, 165 v°, 172-173, 174 v°, 175, 176, 176 v°, 177, 177 ve, 180, 180 v°, 188 do 192 v°, 196 do 197, 201 v° do 203; 146, P 6 vu. 12, 12 v°, 13, 13 v°, 14 v°, 17 ve, 24, 33 v°, 40, 40 v°, 43, 43 v°, 46 v*. 47, 47 v°, 48 do t9 v°, 50 v°, 104 v° do 107, 133 v°, 134, 145 ve do 148, 150 do 153, 155 do 161 v°, 164 do 165, 167 do 168, 170 v°do 171 v°, 174, 182 do 183, 193 do 194, 198 v°do 203, 208 do 209, 211 v° do 213, 215 v° do 218, 226 do 229. Kao što vidimo, osiguranja nisu prepisana poslije nego su pomiješana s ostalim ispravama. Sačinjavat će niz tek s otvaranjem prvog registra serije No/i e securtà, od siječnja 1563. 175 Livornske portatc, kojima ću se vratiti, često sačinjavaju prije svega registre Medieeo 2079 i 2080 iz A.cl.S., Firenca. F. BRAUDHL i R. ROMANO, Navires cl marchan dises à ienirćc du port de Livourne, Pariz, 1951, passim. 176 Izučavanja, koja su u toku, o prometu genovske luke na ulazu (Giovannija RFBORH i Daniela PRFSOTTOA) pružit će bez sumnje, kad se privedu kraju, podatke o sezonskim varijacijama toga prometa. 177 л ne 181 kao što je pogrešno naznačeno u dijelu F. BRAUDFI-A i R. ROMANA, op. cit.. prilog, tablica 1. 178 (ialijc nisu uključene. 179 J. B. TAVERNIER, op. cit., 1. bilješka, 1, str. 3, »engleska i nizozemska flota obično plove za Livorno u proljeće i jesen«. 180 Ibid., II, str. 2. 181 P. MASSON, op. cit., str. 41, Tripoli 1612. 182 Deutsche Pi/gerreisen, Gotha, 1889. 183 Ibid., str. 286-287. 18- i F. BRAUDEL i R. ROMANO, Navires st marchandises à l'entrée du port de Livourne, 1951. 185 Vidi supra, bilješka 174. 186 Ali dva mlada povjesničara, Danilo PRESOTTO i Giovanni REBORA, sistematski su pregledali carinske isprave ц Genovi; dizcrtacija u rukopisu, Facolta di cconomia e commercio u Genovi. 187 Museo Correr, D. dclle Rose, 45, 1. siječnja 1604, pripovijest Lamberta Siragusana, koji u zimi isplovljava iz egipatske Aleksandrije u pratnji nekogThcodola, Marsejca, koji se ukrcao na njegovu navu. U početku je sve bilo u redu: jedra napuhana, jure kao dupini, ali па obali Male Azije, pored Satalije, iznenadi ih oluja. 188 A.d.S. Napulj, Sommaria Consnltationum (podaci su izgubljeni). 189 B. Suarez Simonu Kuizu, Firenca, 8. prosinca 1583, A. Provincial Valladolid. 190 A.d.S. Firenca, Medlcco, 920, P 355. Ovaj je podatak uzet iz neobjavljenog rada Mauricea Carmonc (kratak sadržaj u C.N.R.S.). 191 "Gcbirgsbildung tier Gegenwart in den Ost-Alpen«, u: Natur und Volk, 69, str. 169-176. 299
UDIO »SREDINI:
192 M. I.. CAYEUX, u: Annales de Géographie, XVI, 1907. 193 Ricerchc sut regime dci litorali net Mediterraneo, Rim, 1936.
194 Indaginc suite recenti variazioni della tinea di spiaggia dette coste italiane, Rim, 1935. Usp. upute Л. PllILIPPSONA, op. cil., str. 22-23, i radovi C. COLDA, Küstenverànderung i»i Archipel, München, 1886, i Théobalcla FISCHERA, Beitrdgc zur pbysischen Geographic der Mittelmcerlànder, bcsonders Sizilicns, Leipzig, 1877. 195 IM. 1.H DANOIS, L’A tlantique, 1938, str. 162. 196 Th. MONOD L'hippopotame et te philosophe, op. cit., sir. 100. 197 A. P1III.IPPSON, op. cit., sir. 134-135. 198 Ilisiorischegeographic, 1904, sir. 188. 199 Općenito, Walihcr PAUL, Wettcrzoncn der Weltpolitik, 1941, str. 226-227. 200 Ferdinand FRIED, Le tournant de l'économie mondiale, 1942, str. 131. 201 Navodi A. P1IIUPPSON, op. cit., sir. 133-134. 202 Fritz jAGER, Л/г/Љл, 1910, I, sir. 53203 Herbert LEHMANN, u: Geogr. Zeitsch., 1932, str. 335-336. 204 B. BENNASSAR, Valladolid au XVIe siècle, dizertaeija u tisku. 205 Emmanuel dc MARTONNE, Géographie Universelle, VI, 1, 1942, str. 140. 206 Ignacio de Asso, op. cit., 1798, str. 78, govori o dvadesetogodišnjoj suši u l luesci. 207 Histoire et destin, 1942, str. 62. 208 H clima su/le Alpi ha mutato in età storica? Bologna, 1937. 209 Hans IIANKE, u: Frankfurter Zeitschrift, 23. siječnja 1943. 210 B. Pl-AETSCIIKE, »Der Rückgang der Gletscher im Kaukasus«, u -.Pet. Mitteilungen, 1937. 211 N. KREBS, u: Geogr. Zeitsch., 1937, str. 34.3. 212 R. PFALZ, u: Geogr. Zeitsch, 1931. Ista zapažanja nalazimo kod DENIJERA, u: Ann. de Géogr, 1916, str. 359, krčevine visoko smještenih sela u dinarskim Alpama. 213 U Provansi, mortalitet maslinika zbog udara mistrala: 1507, 1564, 1599, 1600 i 1621-1622. godine. P. GEORGE, op. cit., str. 394. Kronologija je drukčija kod Rcnća BAEHREIA, Une croissance.- la Basse-Provence rurale (fin du X V f siècle 1789), 1961, str. 123, »jake zime katastrofalne« za maslinike: 1570, 1594, 1603, 1621, 1638, 1658, 1680,1695,1709, 1745,1748,1766,1768,1775,1789. U Veroni\549,perilgranfreddo si secarrono quasi tuttigl'olivi, le vite e altri alberi, Lodovico MOSCARDO, op. cit., str. 416. U Pépieuxu (Aude, Carcassonne), 1587, snijeg i masline su smrzle, J. CIINNAC, Histoire de Pépieux, Toulouse, 1944, str. 73. U Toskani, maslinici mrznu 1594, G. МЕСЛГП, Sloria cronologica..., II, str. 790. 214 Ono što slijedi uzeto je iz djela Les inondations en France, Maurice CHAMPION, 1861, III, str. 212. 215 Mémoires historiques de la République séquanoise, Dole, 1592, in-P, knjiga II, poglavlje XVIII. 216 Ovo navodi Ch. de RIBI3E, La Provence au point de vue des bois, des torrents et des inondations avant et après 1789, 1857, str. 20. 217 Archivio storico italiano, IX, str. 622. 218 Ibid., str. 624. 219 Francisco de Ver» kralju, Venecija, 30. lipnja 1601, A N., K, 1677. Carigrad, 3- i 4. lipnja 1601, ibid. 220 »Climatic Fluctuations and Population Problems in Early Modern History«, u: Scandinavian Economic History Review, 1955. 221 Luis CABRERA DE CORDOBA, Relaciones de las cosas succedidas en la Corte dc Espafia desde 1599 hasta 1614, str. 166, Valladolid, 25. siječnja 1603.
300
F izičko je d in s tv o : k lim a i p o v ije s t
222 J. CASTANEDA ALCOVER, Coses cnvengudcs en la ciutat y règne de Valencia. Dictario de Mosenfuan Porcar, cape/lan de San Martin (1589-1629), Madrid, 1934 I, sir. 3. 4, 10, -11, 71. 223 E. LE ROY LADURIE, op. cit., sir. 48. 224 E. LE ROY LADURIE, op. cit., str. 46. 225 II 1.П ROY LADURIE, op. cit., str. 39. 226 E. l.E ROY LADUIRE, op. cit., str. 37. 227 H. BENNASSAR, neobjavljena dizertaeija: Valladolid au XVIe siècle. 228 J. CASTANEDA ALCOVER, op. cit., str. 222. i 324. 229 Ignacio OLAGÜE, La dccadencia de Espana, 1950, sv. IV, poglavlje XXV. 230 Ignacio OLAGÜE, »El paisaje manchcgo en liempos de Cervantes», u: Annales Ccrrantinos, III, 1953231 Da bismo se snašli medu njegovim brojnim studijama, pođimo od izlaganja »Discussion: post-glacial climatic change«, u: The quarterly Journal o f the Royal Meteorological Society, travanj 1949232 Le climat du Dassin Parisien; essai d'une méthode rationnelle de climatologie physique. 1957. 233 Ovdje mislim na njegova tri sjajna članka, »Histoire et climat«, u: Annales E.S.C., 1959; »Climat et récoltes aux XVIIe et XVIIIe siècles«, u: »Aspect historique de la nouvelle climatologie«, u : Revue Historique, 1961. 234 Correr, D. delle Rose, 20. Tek ću podsjetiti na to veliko pitanje i golemu biblio grafiju koja se na nj odnosi još prije objavljivanja knjige Luigija CORNARA, Trattato di acqnc del Magnifico Luigi Comoro nobilc Vinitiano, Padova 1560. Najbolja je orijen tacija ona koju pruža Roberto CESSI, »Evoluzione storica del problema lagunarc«, u: Atti del convengo per la conservazione e difesa della laguna e della città di Venezia, 14-15. lipnja 1960 (Istituto Veneto), str. 23-64. 235 Op. cit.
301
Poglavlje 5
Ljudsko jedinstvo: putovi i gradovi, gradovi i putovi 1
Prijeći sa Sredozemlja u pravom smislu riječi, Sredozemlja koje de Unira njegova klima, na Najšire Sredozemlje na koje ono djeluje, znači prijeći s jednog fizičkog jedinstva na ljudsko jedinstvo, kamo se usmje rava ova naša knjiga. To ljudsko jedinstvo nije samo činjenica prirode ili. točnije, sredozemne vode. Voda je sve ono što smo rekli da jest: povezanost, prijevoz, razmjena i zbližavanje, pod uvjetom da se čovjek trudi i da to skupo plati. Ona je čak dugo značila Razdvajanje, zapreku koju je trebalo svladati. Umijeće plovidbe proizašlo je možda, u pradav na vremena, iz bazena mirne vode između egejskih otoka i azijske obale ili iz obližnjeg Crvenoga mora, i to nikada nećemo pouzdano znati. Svakako, u ta najstarija vremena teklo je beskrajno doba kada čovjek još nije ovladao morem. Malo pomalo, barke će ga krotiti uspostavljajući veze i postupno graditi povezanu cjelinu ljudskog i povijesnog Sre dozemlja. Ali cjelinu građenu, naglasimo to, ljudskom rukom. Još i danas, kad je Unutrašnje more u odnosu na sadašnje brzine tek obična rijeka preko koje su prebačeni zračni mostovi, Sredozemlje ljudi postoji tek u mjeri u kojoj ga i dalje stvara pamet, rad i trud tih istih ljudi. Sredozemna područja ne povezuje voda već njegovi narodi. Istina je banalna, ali je treba ponavljati, u području u kojem nas toliko pravila i slika može zavesti.
1. K opneni i m orski p uto vi Sredozemlje je jedinstveno zbog ljudskog kretanja, veza koje ono podrazumijeva i putova koji njime vode. Lucien Febvre je napisao: »Sredozemlje, to su putovi«2, kopneni, morski i riječni, golema mreža redovnih i slučajnih veza, vječne životne raspodjele, gotovo organskog prometa... Nije važno pokazati njegovu slikovitost, putovati sa Cervan302
Ljudsko jedinstvo: p u to vi i gradovi, gradovi i putovi
tesom španjolskim stazama iz vente u ventu, ploviti čitajući brodske dnevnike trgovačkih ili gusarskih lađa ili se pak spuštati na burehierima. velikim teretnim jedrenjacima, niz Adige još dalje od Vcrone, ili stali »na vodu da se pode u Veneciju« u Fusini, na obali lagune, s prtljagom Michela de Montaignea3. Važno je uvidjeti koliko jedna takva mreža podrazumijeva zbližavanje, koherentnu povijest, koliko promet brodo va. teretnih životinja, kola i samih ljudi čini Sredozemlje jedinstvenim, i sa određenog gledišta, jednoličnim unatoč lokalnim otporima. Cjelo kupnost Sredozemlja upravo je taj prostor-krelanjc. Sve ono sa čime se sukobljava — ratovi, sjene rata, mode, tehnike, epidemije, laki ili teški, dragocjeni ili obični materijali, sve može biti zahvaćeno strujom njegova punokrvnog života, odneseno daleko, odloženo, ponovno odnešeno, beskrajno prenošeno pa i izbačeno izvan granica... Zar bi sve to bilo tako da nije putova? Ali putovi nisu tek vrpce na tlu. brazde po moru, karavane na putu za Alep, duge povorke konja, mazgi i deva na Slambuliolu (istanbulskom putu rijekom Maricom) ili kola u pokretu koja je Busbec vidio, 1555. godine, kako voze u Carigrad muškarce, žene i djecu što su ih Turci pohvatali u Mađarskoj '. Nema putova bez nužnih predaha: dobro zaštićena luka. sidrište, prenoćište za karavane ili ban-, u zapadnoj Europi, to je osamljena gostionica, nekoć kakva tvrđava... Postaje, konaci, bez kojih ne bi bilo živih putova, najčešće su gradovi gdje se dugo ostaje i kamo svi hrle i dolaze s veseljem pa čak i s osjećajem zahvalnosti, kao Guzman de AJIarache, koji se, ulazeći u Zaragozu5, divio lijepim spomenicima, dobrom redarstvu i možda, iznad svega, obilju živežnih namirnica, tan de bucnprccio lodo, dodaje on, que cast doba de si un olor de Itolia. To više se žure šio, u mnogim slučajevima, sredozemni put ne ide iz sela u selo jer se sela nalaze na uzvisini sa strane, u zaklonu. Još i danas u Bugarskoj ili Anatoliji. putnik koji putuje važnim putovima prelazi zemlje koje mu se čine mnogo praznije i slabije napučene nego što uistinu jesu6. Veliki trgovački put na Istoku, zamislimo ga kao suvremeni autoput, kao veliki transverzalni put koji tek iznimno dotiče zaseoke i juri od jednoga grada prema drugom. Ljudsko jedinstvo u Sredozemlju istodobno je prometni i gradski prostor, linije i jaka čvorišta. Gradovi i putovi, putovi i gradovi tek su jedno te isto ljudsko zaposjedanje prostora. Kakav god da mu je izgled, arhitektura i civilizacija koja ga obasjava, sredozemni je grad stvaralac putova koji su istodobno stvorili i njega. To isto kaže Vidal de La Blache u vezi s američkim gradovima. A sredozemni prostor u 16. stoljeću (treba ga obuhvatiti u njegovoj najvećoj širini kad je riječ o gradovima) lakoder je beskraj i neizmjernost. U 16. stoljeću ni jedno područje na svijetu još ne pruža toliko jaku gradsku mrežu. Pariz i London tek su na 303
U D I O SR HD I NI :
Premo kr\|izi G on zalo M E N É N D EZ A PIDALA, Los com inos en la historic de E s p a n a , 19 5 1 . K arla predstavlja u više ili m anje n aglašenim crtam a putove po učestolosli navođenja u vodiču Volencijanco Juana V illage (Medino, 15 4 6 ). Iz le »ponderacije« proizolzi d a Toledo osloje prometno čvorište i, prem a lom e, nojizm ješoniji grad na Poluotoku. V elika su raskrižja: Barcelona, Valencia, Zoragoza i M edina del Co m p o . Vrijem e M ad rid a, koji poslaje glavni grad 15 5 6 . godine, još nije došlo.
početku svoga m odernog doba. Gradovi Nizozemske i Gornje Njemačke (ovi drugi obasjani su odbljescima Sredozemlja, dok prve ekonomski oživljavaju trgovci i moreplovci s juga) i sjevernije, radišni ali sićušni gradovi Hanze, svi ti gradovi, koliko god bili lijepi i živi, ne tvore tako guste i složene cjeline kao što su one na Unutrašnjem moru gdje se gradske aglomeracije nižu u beskrajnim vijencima s vrlo velikim sre dištima: Venecija, Genova, Firenca, Milano, Barcelona, Sevilla, Alžir, Napulj, Carigrad i Kairo. Ova tri posljednja su prenapučena: zar se nije govorilo da je Carigrad tada imao 700.000 stanovnika8, ili dvostruko više od Pariza i četverostruko više od Venecije? Toj listi valja dodati cijelu povorku manjih gradova koji sudjeluju u općoj igri razmjene i uloga im je značajnija nego što se pretpostavlja po broju njihova stanovništva. 304
L ju d sk o je d in s tv o : p u to v i i g ra d o vi, g r a d o v i i p u to v i 2 4 — Ceste p r e k o t o sk a n s k ih A p e n in a
G la vn a cesta od Rlm inija do M ilano, slora Vio E m i li a omeđuje openmski reljel no istoku. Brojne okom ile ceste u smjeru Firence i Lucce, u tom uskom pojasu poluotoka, daju predodžbu o mnogostrukosti poprečnih putova duž čitavog poluotoka. Cesto od Bologne do Firence preko Fuie odgovora današnjem sjajnom aulopulu. Čitaj C e se na, a ne Cesenna, Viareggio, a ne Viarregio. U ispravi kojom se služim o nobrojaju se sam o transapeninske ceste koje polaze iz Firence i Lucce.
Možda živost i aktivnost malih sredozemnih gradova omogućuje da se shvati zašto Daleki istok, premda je tada raspolagao još napučenijim, ljudima još krcatijim gradovima nego što su bile sredozemne metropole, nije posjedovao toliko dinamičnu mrežu gradskoga života. Gradovi Dalekog istoka često samo okupljaju golemo mnoštvo ljudi, koje ne oživljavaju gibanjem velikog grada; bolje rečeno, oni su više izraz prenapučenosti Azije nego njezine ekonomske organizacije9. Sredozemlje je područje gradova, banalna je istina koju nismo otkrili mi i koju su izrekli već bezbroj puta prije nas, ali koju treba povezali s njenim posljedicama. Prometni i gradski red, u pravom je smislu riječi sredozemni ljudski red. On svime dominira. Čak kad je i skromna, poljoprivreda dospijeva u grad i grad njome upravlja; još više 305
UDIO S RUDINU
ako je uspješna. Zbog gradova život je ljudi užurbaniji nego što to iziskuju prirodni uvjeti. Zahvaljujući njima, aktivnost razmjena zauzima prvo mjesto u odnosu na ostale djelatnosti. Svaka je povijest i švaka civilizacija Sredozemlja njihovo djelo, U pravu je Ferdinand Lot10 a ne Emile-Félix Gautier, kada gradove dovodi u vezu s muslimanskim invazijama. Sve vodi k njima. Sudbina Sredozemnog mora često ovisi tek o pobjedi jednog puta ili jednog grada na uštrb nekog drugog puta ili nekog drugog grada, pa čak i u 16. stoljeću, kada se čini da sve pripada, pa ipak još ne pripada, velikim carstvima i teritorijalnim država-
Putovi-hranitelji Putovi Sredozemlja u prvom su redu putovi Sredozemnog mora, smješteni uglavnom, već smo rekli11, duž obala. Zatim dolaze mnogo struki kopneni putovi: jedni idu uz rub primorja, iz luke u luku, kao beskrajni niz cesta, staza, uskih i loših putova koji bez prekida idu iz Napulja u Rim, Firencu, Genovu i Marseille, potom preko Languedoca i Roussillona do priobalnog španjolskog puta, u Barcelonu, Valenciju, Malagu... Drugi putovi okomiti su u odnosu na primorja, a to su prirodni putovi doline Nila ili Rhone, putovi što vode do Alpa i karavanske staze koje idu od Alepa do Eufrata ili pak iz Male Afrike u Sudan. Dodajmo i brojne »putove prevlaka«, da preuzmemo izraz Victora Bérarda, kao što jc put od juga prema sjeveru, koji iz Sirije, vratima Kilikije, prelazi Taurus, Anatoliju i stiže u Carigrad ravno preko Eskisehira ili zaobilazno preko Ankare; ili poprečne balkanske putove, usmjerene uglavnom istok-zapacl, i koji idu iz Soluna u Drač, Valonu ili Kotor, iz Skadra u Dubrovnik, iz Carigrada u Split (o naglom ekonomskom poletu Splita krajem 16. stoljeća, govorit ćemo kasnije); ili pak niz putova koji, od Jadranskog do Tirenskog mora, prelaze s jednog na drugi kraj talijan skog nasipa: put iz Barlette u Napulj i Benevent, najvažniji je od svih tih južnih prečaca (preko prijevoja Ariano)12; sjevernije je ono što bismo mogli nazvati toskanskom trgovačkom osovinom — od Ancone do Firence i Livorna — i genovskom osovinom, od Ferrare do Genove. I najzad, zapadnije su španjolski poprečni putovi, od Valencije do Portu gala i od Alicantea do Seville. Tako, između Lombardije i Romagne s jedne strane i Toskane s druge strane, suvremenici mogu izabrati između osam ruta koje su teške jer prelaze preko Apenina. Najpriklad nija i jedina koja je dostupna topništvu, ona najjužnija, ide od Riminija dolinom Marecchia sve do Arezza i Sansepolcra1^. Da ovo nabrajanje bude potpuno, dostatno jc dodati riječne puto ve koji su često na rubu sredozemnog svijeta: takvi su aktivni vodeni putovi u ravnici sjeverne Italije: Adige, Pad i njegovi pritoci: Adda, Oglio 306
L ju d sk o je d in s tv o : p u to v i i g r a d o vi, g r a d o v i i p u to v i
i Mincio11; takve su »ruske« rijeke i svi portugalski vodeni tokovi; takav je Gaudalquivirdo Seville pa i dalje, sve do Cordobc15 ili polusredozemni vodeni tokovi kao što je Nil čija se golema vodena masa slatke vode širi dalje od same delte, »mutne i žućkaste«,16 sve do pučine. Ili pak autentične sredozemne rijeke kao što je Ebar, s brodovima plitkog dna koji prevoze putnike i aragonsku pšenicu do Tortose, te donji tokovi nekih valencijanskih i granadskih rijeka17, a u Italiji je takav donji Arno i donji Tibar koji je sve do Rima plovan za morske barkove i po kojem brazde neobične riječne barke s bočnim kormilom i oba kraja nadignula, što omogućava da se kao po stepenicama iskrca na strme riječne obale1H. Svi ti putovi, koje se može prenijeti na kartu prema vodičima Estiennea19, Turqueta20 i L’Herbe21, prikazuju mrežu općeg života na Sredozemlju. Ukratko, putovi u 16. stoljeću gotovo se nc razlikuju od putova koji su širili utjecaj Rima, kao ni od putova srednjovjekovnog Sredozemlja. Ali, kakva god im bila mreža, na duže vrijeme promjenjiva ili nepromjenjiva, ti putovi, onkraj obala, neprestano ucrtavaju carstvo ekonomija i civilizacija Unutrašnjega mora i vladaju mu sudbinom. Da li život neke ceste opada ili napreduje? Trgovanje, gradovi i države ili bujaju ili propadaju. Sva važna povijesna tumačenja s pravom uzimaju kao uzrok tome katastrofe ili prometne nevolje. Po mišljenju Arthura Philippsona22, plovidbe ravnom linijom u istočnom bazenu od 3 stoljeća prije nove ere, dovode do propasti grčke zemlje koje su time bile lišene prihoda od pristaništa. Pri svom kraju, Rim slabi zbog silovitih skretanja putova u korist putova Bliskog istoka kudaotječu drage kovine — kako se donedavna govorilo — ili zbog opsežne aktivnosti trgovačke osovine Dunav-Rajna — kako se u novije vrijeme tvrdi — i koja se razvija na štetu općeg prometa na Sredozemnome moru2\ Čim taj opći promet dođe u službu islama, u 8. i 9. stoljeću, cijelo sredozemno polje silnica, istom pomaknuto, od vratit će kršćanski Zapad od hranjive mreže putova na Sredozemnom moru. Najzad, ako ostanemo u razdoblju naše knjige, velika su otkrića, otvorivši putove Atlantika i svijeta, povezavši Atlantik s Indijskim oceanom pomorskim putem bez prekida, odostrag zaobišla žive sredozemne putove i dugotrajno osiromašila čitavo Sredozemno more. Značenje tih prometnih veza jače mi se nameće nego kad sam pisao prvo izdanje ove knjige. One su infrastruktura svake koherentne povijesti. Ali, njihova točna uloga postavlja teške probleme. Arhaizam prijevoznih sredstava Između 1550. i 1600. godine, na prvi pogled ne vidimo nikakav revolucionarni pomak u pomorskom i kopnenom prijevozu : brodovi su isti kao i prije, isti su konvoji teretnih životinja, ista nesavršena kola, iste rute i ista se trgovačka roba prevozi. Zacijelo su se poboljšali putovi i 307
IIDIOSRIÎDINI:
plovidba, brzina, točnost pošte i smanjile se pristojbe na prijevoz, ali nikada u revolucionarnim razmjerima. Dokaz se nalazi u opstanku, unatoč političkim i ekonomskim preobrazbama toga stoljeća, koje su bile mnogobrojne, malih gradova, to jest drugorazrednih postaja. Takvi gradovi nisu preživjeli zbog toga što su veliki gradovi, neubičajenom dobrotom, ostavili male da žive i ostvare vlastitu sudbinu, kao što je mislio Stendhal, već zbog toga što su se mali gradovi branili i pogotovu što najveći nisu mogli biti bez njih, isto kao što se ne putuje kopnenim putem a da se ne promijeni konjska zaprega ili se ne svrati u konačište... Život lih postaja povezan je s aritmetikom udaljenosti, prosjekom brzine putovanja, vremenom plovidbe i sa svim ostalim zbiljama koje se nisu mnogo promijenile u stoljeću slabo opremljenom s tehničkog gledišta i koje se još uvijek služi vrlo starim putovima (sred 16. stoljeća, Rim još živi od putova svoje stare slave2*) i brodovima male nosivosti (pomorski giganti ne prelaze više od tisuću tona); u stoljeću koje se češće služi uslugama teretne životinje nego kolima24. Kola nisu nepoznata u sto ljeću Filipa II, ali se sporo i slabo šire, ako se uopće šire, između 1550. i 1600. godine. Sjetimo se samo da su u Maroku 1881. godine kola još uvijek bila nepoznata26 i da su se na Peloponezu pojavila tek u 20. stoljeću. Njihova pojava uvijek uključuje popravak i gradnju cesta, gotovo revoluciju, kao što kažej. L. Cvijić u vezi s Turskom 19. stoljeća2"’. Sloga nemojmo prenagliti: u 16. stoljeću Španjolska još nije zemlja diližansi sa zapregom mazgi koje odzvanjaju zvončićima, kao što ni Italija nije zamlja vctturina, »kočijaša« na glasu u doba romantizma. Tu i tamo mogu se primijetiti pokoja kola (neka malo savršenija, druga još primitivna) kako ih vuku konji, mazge, volovi i bivoli. Kola voze po Stambuliolu, po poljima Burse28, po carigradskoj okolici (o njima nam kazuje Leon Alrikanac29), po cesti preko Brennera40 i gotovo po cijeloj Italiji. Bačve se vina prevoze na kotačima oko Firence41; Cervantes ismijava kočijaše u Valladolidu42, a kad vojvoda od Albe 1580. godine osvaja Portugal44 pribavlja svojoj vojsci usluge mnogobrojnih carrosa. (iodine 1606. selidba dvora Filipa III. iz Valladolida u Madrid obavlja se kolima s upregnutim volovima4"*. Pouzdano je, dakle, da kola služe vojsci, nadomak velikih gradova, u pozadini za prijevoz velikih tereta. A drugdje? U Napulju se 1560. godine razmišljalo kako dovoziti pšenicu iz Apulije kopnom, a ne više morem, kao što je bio običaj, da se izbjegne dugo oplovljavanje južne Italije. Ali treba uspostaviti kolni prijevoz između grada i pokrajineproizvodača i u tu svrhu procurar, kaže se u poslanici Filipa II. vojvodi od Alcale, napuljskom potkralju, de adcrcçar los caminos que vieneti de Pulla cerca dc Asculi, dati se na popravljanje cesta koje idu iz Apulije do okolice Ascolija45 i to — a d o toga smo htjeli doći — de mariera que 308
L ju d sk o je d in s tv o : p u to v i i g r a d o vi, g r a d o v i i p u to v i
pitdiendosc carrctcar como se bace en Alemania y otras partes, se trayga cl trigo por ellos à Napoles, tako da se tim putovima, koji služe za kolni prijevoz, kao što je običaj u Njemačkoj i drugim zemljama, može prevoziti pšenica u Napulj*6. Como se bace en Alemania-. dakle još mnogo treba da kola osvoje južnu Italiju, da u njoj vladaju na njemački način iako se čini da su krajem 16. stoljeća osvojila i poprečni put oci Barlette do Napulja,*7 koji međutim službena mišljenja iz 1598. i 1603. prikazuju kao nesavršen i nedovršen, unatoč projektima ili upravo zbog projekata papinskog grada Đeneventa koji je htio skrenuti prema sebi promet tog puta*fl. I u samoj Francuskoj, potkraj 16. stoljeća, još nema mnogo kolnih putova*9. Po golemim prostorima prvenstvo se još uvijek daje teretnoj životinji. U 17. i 18. stoljeću, cestovna mreža Osmnnlijskog carstva, kojoj se divi Europa, sastoji se od uskih popločanih staza, koje su široke tri stope, za konjanike, a sa svake strane nalaze se staze za stada i pješake što im udeseterostručuje širinu'10. U lom dekom nema ili gotovo nema vozila... P rednost k o pnenim putovim a oko 1600? Ipak se tim kukavnim cestama prijevoz obavlja unatoč svemu, pa je čak i u porastu potkraj 16. stoljeća. Kao uzrok i posljedica log porasla navodi se opće povećanje broja mazgi, barem na europskim poluotoci ma: u Španjolskoj, Alonso de Herrera*1, agronom i suvremenik Karla V, smatra tu činjenicu kao strašno opće zlo; u Italiji i posebno u Napulju, da bi se zaštitio uzgoj konja, trebalo je zabranili napuljskim bogatašima, uz najteže kazne, da u kočije uprežu mazge*2; na Cipru, još do 1550. godine, uzgoj mula i mazgi ima za posljedicu katastrofalan pad broja konja**; u Andaluziji su bile potrebne vrlo oštre mjere da se zaštite konji** i, napokon, na Balkanu za vrijeme tursko-carskog rata 15931606. godine kršćani su se, među ostalim plijenom, dočepali i mazgi*\ Haedo upozorava također na nekog Maura koji iz Alžira u Cherchell jaši na mazgi*6. Godine 1592. sa Sicilije se šalju upravo mazge za radove na utvrdi La Goulette*7. Pobjeda mazge u 16. stoljeću nije sporna premda se vlade protiv nje žestoko bore u ime ratnih potreba. Čini se da je ona imala isto značenje na Sredozemlju kao i razmnožavanje konja (konja za oranje i prijevoz) u elizabetinskoj Engleskoj*8. Mazga nije samo poljoprivredno oruđe, kao što to uzduž i poprijeko tumači Herrera u vezi sa Špa njolskom. Ona je izvrsna prijevozna životinja, umjerena i otporna. Rabelais, kojeg sve zanima, bilježi u djelu Le Quart Livre-, »mazge su snažnije, ne toliko nježne i izdržljivije na poslu od ostalih životinja«. Na 600.000 mazgi za oranje, Herrera drži da ih se, u španjolskoj, upotreb 309
UDIO SRHDINlî
ljava 400.000 za »konjicu«49, pod tim shvatimo za prijevoz. Ako pretje ramo na riječima, to mazgino osvajanje možemo zamisliti po uzoru na ono što će se u 18. stoljeću dogoditi u hispanoportugalskoj Americi, gdje je neukrotivi prostor čovjek osvojio bezbrojnim karavanama mazgi. Drugo je pitanje: jesu li možda mazge odgovorne za porast kopne nog prometa koji je bio ostvaren na uštrb pomorskog prometa? L'rbalunga, veliko primorsko trgovište na rtu Corse, koje je upola sagrađeno na vodi, bilo je gotovo mali grad u vrijeme kada mu je uloga bila da s nekoliko teretnih jedrenjaka osigurava oplovljenje rta. U 17. stoljeću, otvorena je cesta do samog rta te je kopneni put, koji je bio kraći, brzo odnio pobjedu nad dugim vodenim putom. Otada je Erbalunga naglo slabila450. Ako bude potrebno taj sićušni primjer upozorit će nas na opasnost od toliko raširenog vjerovanja da kopneni put unapri jed gubi bitku protiv vodenog puta. Ali, to ne vrijedi za vijesti i pisma koji se prenose prije svega kopnenom poštom. U tim se slučajevima vodeni put upotrebljava tek iznimno. Isto tako, to ne vrijedi mnogo ni za skupocjenu trgovačku robu. jer prijevoz kopnom (nedvojbeno skup prijevoz) nije iznad njezi nih mogućnosti. Tako, krajem 16. stoljeća, sirova svila dolazi kopnom iz Napulja u Livorno i odatle ponovno kopnom dospijeva u Njemačku51, pa čak i u Nizozemsku52. Također kopnom, ali u drugom smjeru, stiže u Napulj serge iz Hondschootea, gdje se između 1540. i 1580.55 godine više od šezdeset specijaliziranih kuća brine o njegovoj redistribuciji. Najzad, na istočnom Sredozemlju, pri samomu svršetku toga sto ljeća, primjetno je odlučno vraćanje kopnenim putovima. Dubrovnik, koji je živio od stotine različitih načina pomorske trgovine, bližili ili udaljenijih (među onima duže plovidbe, dugo je bilo trgovanje po Crnome moru), odriče se takvoga prometa posljednjih godina stoljeća i povlači se u Jadransko more. Koža i vuna s Balkana i dalje pristižu u Dubrovnik, odsad dolaze preko velikog trgovišta Novi Pazar, kopnenim putovima koji su zamijenili vodene. Isto tako, sjajno bogatstvo Izmira54, na krajnjoj kopnenoj granici Male Azije u 17. stoljeću, djelomice se može tumačili kao pobjeda kopnenih putova jer je Izmir skrenuo prema sebi jedan dio unosne trgovine iz Alepa (osobito one koja je polazila iz Perzije), možda stoga što je pomakao više k zapadu polazišnu točku pomorskih razmjena sa Zapadom. Tim istim kretanjem objašnjava se pustolovina Splita o kojoj nas obavještava nekolicina mletačkih erudita, jer je bila u vezi sa stanovitim incidentima s Turskom55. Venecija je na altra sponda, na balkanskoj zemlji, posjedovala niz tvrđava i gradova kao i dvije unosne trgovačke linije: jednu u smjeru Kotora kojom bi zimi organizirala poštansku 310
L ju d sk o je d in s tv o ; p u t o v i i g ra d o vi, g r a d o v i i p u to v i
službu sa Carigradom i Sirijom, i drugu prema ušću Neretve, izvan posjeda Serenissime, a odatle je mnoštvo malih brodova dovozilo u Veneciju sve što bi karavane donijele na ušće: vunu, kožu, živu stoku s Balkanskog polutoka. Budući da je ta trgovina od Neretve do Venecije bila ugrožena uskočkim gusarenjem, potom konkurencijom Dubrovni ka i Ancone, redovito se podmećući, unatoč monopolu na koji je pretendirala Venecija, na liniji Neretva-Venecija, i to je nedvojbeno bio poticaj da se 1577. i još više 1580. godine razmotre projekti Miclicla Rodrigueza, Židova namještenog u Veneciji, za kojega se govorilo da je bio osobito inteligentan. Ti su projekti imali za cilj da opreme pristanište u Splitu — gradu koji je tada bio propao ali je posjedovao odličnu luku i veze s balkanskom unutrašnjošću — i da uspostave zaštićene brodske konvoje od Splita do Venecije. Projekti se nisu ostvarili do 1591. godine, jer im se suprotstavio utjecajni senator Leonardo Donato koji je bio protiv rizičnih pothvata. Tako kaže Nicolo Contarini, a to je i moguće. Pomislit ćemo također da Venecija nije imala hitnu potrebu za takvim rješenjem. Ali, čim je rješenje bilo usvojeno, posljedice su brzo bile znatne. Mlečani su u Splitu sagradili novi grad: carinarnice, trgovine, bolnice za raskuživanje trgovačke robe i karantenu za ljude »jer su epidemije vrlo česte u turskoj zemlji«. Popravili su gradske zidine i utvrde. Turci su pak popravili ceste što vode za Split i utvrdili točne datume putovanja, tako da trgovci mogu putovati u velikim skupinama, »što ovdje zovu karava nama«, Contarini to smatra potrebnim dodati. U lom dalmatinskom pristaništu to odmah znači izobilje i bogatstvo: gusarenjc širi pustošenja na moru, a novootvoreni kopneni put sebi privlači trgovačku robu iz daleka. U Split pristiže, na kraju beskrajnog putovanja kopnom, trgo vačka roba koja se dotad prevozila morem iz Sirije, Perzije i Indije. Dakle, gotovo jedna prom etna revolucija. »Iz Splita u Veneciju«, priča Contari ni, »počeše pristizati .... svila, različite mirodije, sagovi, vosak, vuna, koža, prosto sukno (ciambellotti), pamučno platno i sve što proizvode ili rade za čovjekovu upotrebu istočne zemlje«56. Istim putem, u suprot nome smjeru, Venecija šalje zlatom ili srebrom protkane tkanine. Velike trgovačke galije (na vodi kraće i pliće od galija koje su nekoć plovile od Venecije do Southamptona57, no dobro zaštićene od uskočkih barki) obavljale su kratku plovidbu između Splita i Venecije... Takmaci i protivnici Venecije sada su znali da treba napasti Split, ako žele napasti nju. Dubrovčani, čijoj je tranzitnoj trgovini konkurirala ova nova veza, pošli su je ogovarati kod Turaka. Ambasadoru, kojeg su poslali bosanskom paši u svibnju 1593. godine, preporučili su da pokudi pothvat, »di biasmarla«, i da objasni kako su »cilj i nakana Mlečanima bili privući u to pristanište Turke i druge sultanove vazale kako bi ih se 311
U D K ) SREDINI-
dočepali za neke ratne zgode...«. Godine 159658, u vrijeme burnih zbivanja oko Klisa (malog turskog mjesta kojega su se Uskoci dorpogli izdajom i koje je Turčin dosta brzo ponovno osvojio, ali imobilizacijom velikih sredstava koja su mu mogla poslužiti za mađarski rat), u vrijeme kada su carevi i papa pokušavali uvući Veneciju u rat protiv sultana, kada su se javljali mnogi nemiri u mletačkim sferama Dalmacije zbog rata za Klis. vojvoda je Olivares, napuljski potkralj, neobično pokušavao pobu niti Split ili barem u njemu spletkariti.. Ta kliska godina stajala je Veneciju mnogih briga, a splitskom pristaništu donijela je tisuću teš koća. Ništa bolje od toga ne pokazuje koliko je značenje steklo kod Venecije skretanje prema kopnu trgovine s Levanta59. A radi se o vezi kojoj je suđeno da traje, a ne o kratkotrajnom uspjehu. Split je poslao glavno čvorište veza između Dalmacije i Venecije 0 kojima posjedujemo nekoliko statističkih podataka: 11.000 colli trgo vačke robe u prosjeku između 1586. i 1591. godine; 16.460 colli između 1592 i 159660; 14.700 colli između 1614. i 1616; 15-300 između 1634. 1 1645e' 1. Dakako, colli, ili velika pakovanja nisu ujednačena mjerna jedinica; isto lako splitski promet nije slobodan kako bi odgovaralo cjelokupnosti dalmatinskog prometa u smjeru Venecije (ipak Cinque Savii govore, u srpnju 1607, o 12.000 bala {balla — collo) robe samo za splitsko pristanište, »osim gotovine« oltre li contadi in bona suma**2). Isprave navode na stotine konja u karavanama, i uskoro će brojni trgovci počeli pristizati u Veneciju čak iz Burse,63 Armenci, Židovi, Grci, Perzijanci. Vlasi, ljudi iz »Bogdiane« i iz Bosne61. Pomnja kojom će Venecija branili te bliske veze, kao ljeti 1607. godine, kada je kuga opustošila Split, i širenje trgovine prema Moreji65 — sve to pokazuje da se veza s Balkanom stabilizira i nije više izlaz iz neprilike već trajno rješenje. Glede točnih uzroka skretanja trgovine, veliki dio odgovornosti snosi uskočko, kršćansko i muslimansko gusarenje, u što nema sumnje. Nicolo Contarini, u svojoj Povijesti, istim riječima kaže da je porast gusarenja na Sredozemlju uvjetovao procvat splitskog pristaništa66. Ali, gusari nisu jedini odgovorni. Sve veći i neobični uspjeh, cosa non più ušata, kaže laj isti Contarini, kopnenog puta, može i mora imati druge razloge. Postavlja se pitanje cijene koštanja i konjunkture u trenutku kada je sve poremećeno porastom cijena i možda nabujalošću prometa. Cijene koštanja? Ovdje igra ulogu sigurnost, što ćemo vidjeti potkraj stoljeća opadanjem pomorske osiguranine koja toliko opterećuje mle tačke brodove, unatoč slabo plaćenim posadama i jeftinim vozarina ma6". Treba li uzeti u obzir eventualnu nisku cijenu karavanskih prije voza u osmanskim zemljama koje muči, ali s velikim zakašnjenjem u odnosu na Zapad, porast cijena u 16. stoljeću68. To daju nazrijeti naše kolege, turski povjesničari69. 312
L ju d sk o je d in s tv o : p u to v i i g r a d o vi, g r a d o v i i p u to v i
Svakako, postoje dokazi o povećanju djelatnosti kopnenih putova na Balkanu, s kraja 16. i s početka 17. stoljeća. Trgovačke isprave iz 1590-1591. godine70 (uoči samog bogaćenja Splita) koje se odnose na Dubrovnik donose aktivnost prometa prema zaleđu; također govore o gradnji, nadomak grada, novog bazara za turske trgovce. Još ćemo zabilježiti otvaranje prostranije karantene 1628. godine'1 na samome kraju luke. Ta činjenica, sama po sebi osrednja, ako se pridruži nekim drugim činjenicama, upućuje na to da su kopnene veze ukinule ili barem reducirale postaje u Siriji ili Egiptu i duge pomorske transporte između Istoka i Italije; one su pojačale kretanje trgovaca i trgovačke robe s Levanta prema zapadu. U Veneciji, Fontico cici Turchi u San Giovanni Decollatu potječe iz 1621. godine'2. I u Dubrovnik se slijevaju židovski i turski trgovci'3. Stoga, ako u 17. stoljeću dolazi do ponovnog izbijanja kuge, osobito u Italiji, kao i na Balkanu, po mišljenju JorjaTadića7' onda možda postoji neka uzročna veza između novog izbijanja kuge i obnav ljanja kopnenog prometa. Problem kopnenog puta Ti kopneni prijevozi, koji su u porastu na Balkanu, sami su po sebi problemi što nadmašuju vlastiti primjer. Oni su istodobno problemi strukture i konjunkture. Premda su jasno utvrđeni krajem 16. stoljeća, postojali su i prije i naći ćamo ih još dosta kasnije. Konkurencija prijevoznih sredstava postoji u svakom dobu. Ipak, kao povjesničari ranog novog vijeka često nismo u pravu kad mislimo da more ili rijeka odnose pobjedu i moraju redovito odnijeti pobjedu; ako je kopneni put bočno zahvaćen vodenim putem, odmah ga osudimo na nestanak ili slabljenje. Kola i teretne životinje doista imaju naporan život i ne može ih se lako odstraniti. Stoga je nepobitno da je procvat njemačke prevlake bio uzrokovan već od 15. stoljeća, među ostalim, ubrzanjem i modernizacijom prijevo za kolima. Renée Doehaerd čak tvrdi73 da je »kopneno« bogatstvo Anrwerpena na kraju 15. i na početku 16. stoljeća proisteklo iz istinskog osvajanja kolnog prijevoza, jer se Antwerpen tada spaja s ubrzanim životom Njemačke, pa i još dalje, Italije, Poljske... To antwerpensko bogatstvo u opreci je s »pomorskim« bogatstvom Brugesa iz prethodnih stoljeća kada je bio obična etapna točka prema sjeveru u osvajačkim plovidbama Sredozemaca. Uostalom, od europskog sjevera do Unutraš njeg mora, konkurencija i koegzistencija pomorskih i kopnenih putova su očite, a dioba se često ili uvijek vršila između glomaznog i jeftinog s jedne strane, te lakog i skupog s druge strane76, i to na golemom šahovskom polju koje je šire i jasnije pred našim očima nego balkansko 313
UDIO SRliDINI:
polje. Protivno prvom mišljenju, koje sam sve donedavna zastupao, više ne mislim da su tek oceanski put i »spuštanje« Sjevernjaka, o čemu çemo imali prilike govoriti kasnije, isključili, potkraj 16. stoljeća i zauvijek, važne njemačke i francuske putove što su išli prema Sredozemlju. U knjizi o anrwerpenskoj tvrtki della Faille, Wilfrid Brûlez77 iznosi o tome dokaze. Trgujući s Italijom između 1574. i 1594. godine, tvrtka della Faille morala je izabrati, jednom u deset slučajeva, između mora i alpskih putova. Nije svejedno što je izabrala jedne radije nego druge. Iz detalj nog proračuna proizlazi da je time izabrala svoj strogo određeni interes. Kopneni put nije bez nedostataka, ali je relativno pouzdan i srednja dobit koju donosi (16,7 posto) nadmašuje dobit koju daje dugi pom or ski put (12,5 posto), s velikim odstupanjima od 0 (ili bolje rekavši od negativne bilance) do 200 posto. Kopneni je put mnogo razumniji (maksimalno 30 posto). Očito je da se u ovom dotičnom slučaju radi o skupoj trgovačkoj robi. Ništa nam ne potvrđuje da bismo ili ne bismo vidjeli, kad bismo izmjerili prijelaze Atlantskim oceanom i europskim transverzalnim pu tovima u smjeru sjever-jug, da se oceanom prevozi više trgovačke robe nego transverzalnim putovima (po težini sigurno, a po vrijednosti je sporno). Svakako, kopneni je put i dalje aktivan na rutama od Istanbula do Splita, kao i od Hamburga do Venecije ili pak od Lyona do Marseillea. Tek možda u 17. stoljeću more će odnijeti pobjedu nakon napredovanja brodova sa sjevera, razvijanja pomorskih osiguranja i osnivanja, opet na sjeveru, moćnih trgovačkih udruženja. Ta opća razmatranja bila su važna. Ona barem rasvjetljavaju naše sredozemne probleme, iako ih unaprijed ne rješavaju. D vostruko svjedočanstvo Venecije Iz ovoga što prethodi, pouzdano možemo zaključiti da je u drugoj polovici 16. stoljeća došlo do porasta kopnenog prometa i čak do ponovnog osposobljavanja stanovitih napuštenih cesta. Preostaje nam da saznamo što se zbiva, u to isto vrijeme, s prometom na Sredozemnome moru. Л čini se da upravo on ne bilježi nikakvo opadanje koje bi kompenziralo porast kopnene trgovine. Naprotiv, čini se da se održava stanovita ravnoteža u prilog sveopćeg rasta. Upravo se to dade nazrijeti iz slučaja Venecije. Istodobno kad se javlja splitska avantura, pa i ranije, dolazi do očitog naglog slabljenja mletačke flote. To je jedan od elemenata zbog kojih se govorilo o dekadansi Venecije. Domenico Sella je utvrđuje oko 16O970. Alberto Tenenti vidi joj predznake već 1592. godine, Možda im je pesimizam pretjeran jer lučki promet ostaje po zapremini isti barem do 1625. 314
L ju d sk o je d in s tv o : p u to v i i g r a d o vi, g r a d o v i i p u to v i
godine, prema brojkama samoga D. Selle: g. 1607.-1610. prosječno 9-1.973 colli (od toga petnaestak tisuća stiže iz dalmatinskih luka i balkanskim cestama); g. 1625, 99.361 colli, 1675, 68.019 colli-, 1680, 83-590 colli; 1725. g. 109.497 colli. Dakle, strane lađe moraju privre meno prikriti manjak mletačke flote. I baš su se iako stvari zbile, što dokazuje znanstveni rad Alberta Tenentija”9. Taj se rad odnosi na zapisnik pomorskih nesreća koji se vodio kod dvojice venecijanskih notara: Andree Spinellija i Giovan Andree Cattija; oba su bili stručnjaci za pomorski prijevoz koji su pridobili gotovo svu moguću klijentelu. Čim se doznalo o nekom brodolomu, zainteresirane stranke odlazile su registrirati osiguranje kako bi potom tražile ono što im duguju. Za osamnaest presudnih godina (1592-1609), na prijelazu iz jednog u drugo stoljeće, ta se crna serija odnosi na više od tisuću slučajeva, a njih se oko 660 (ili gotovo 37 slučajeva godišnje) podudara s brodolomima ili gusarskim zapljenama, a ostatak na »nesreće« ili više ili manje teške brodolome. Tom se anketom, rijetko kad toliko iscrpnom, ustanovljuje i clekadansa mletačke mornarice, koja nam je poznata, te sve češća pristizanja sjevernih brodova u Veneciju, bilo da dolaze sa Zapada ili idu na Zapad, bilo da su već uključeni u promet na Levanlu. S pouzdanošću možemo govoriti o pomorskom slabljenju Venecije, ali ne i o slabljenju globalnog prometa njezine luke, a to je zbilja koja nas trenutno zanima. Istaknimo jedan mali neobični detalj: kamatna stopa osiguranja za tih se teških godina ne mijenja80, ili barem ne prije 1607, što se tiče mletačkih brodovlasnika81. Stoga, od dvije stvari samo je jedna istinita, ili su ti prepredeni špekulanti, Genovljani i Firentinci, koji kontroliraju osigura nja u Veneciji i tvore prave lobbies, slijepi na vlastite interese i osigura vaju trgovačku robu, brodove i prevoznine iz čiste filantropije, ili pak mi griješimo u našim proračunima. Pretpostavimo da je prosječna kamatna stopa osiguranja 5 posto, hipoteza koja je gotovo razumna. Da bi osiguratelj kompenzirao gubitke i dobiti, potrebno mu je dvadeset plovidbi bez neprilika na jednu totalnu nesreću. U ovomu prebrzom računu, brodovi se smatraju međusobno jednakima, a nesreća na dva desetprvoj lađi kao totalna. Naravno, ovo je odveć pojednostavljeno: prvo, za osiguratelja ne postoji totalna nesreća jer on je reosiguran, to je prva točka; druga je točka da je on vlasnik trgovačke robe koja je spašena; i ako isplati žrtvu, treća točka, on obično postigne popust na iznos osiguranja; napokon, četvrta točka, ako se postigne izjednačavanje između gubitka i dobiti, on je u međuvremenu imao dobit na kamati od dobivenih svota dok je teklo osiguranje. Ti podaci otežavaju problem, ali ga možda ne čine nerješivim... Ukratko, i upravo smo do toga htjeli doći, nije apsurdno misliti da su brodolomi kompenzirani mnogim 315
UDIO SREDINI*
sretno obavljenim plovidbama... S jedne strane, 37 izgubljenih brodova, s clrugc strane, svake godine 740 (?) plovidbi82. Najzad, venecijanska luka bila je aktivnija nego što se najčešće pretpostavlja. Brodarenje nije nikako bilo anemično na kraju tog 16. stoljeća za koje se misli da je bilo zlokobno. Istina je da godine 1605. Venecija posjeduje još samo dvadesetseđam velikih brodova83, ali ako su omjeri između malih i velikih brodova posvuda isti, onda ona mora posjedovati više od dvjesta malih brodova (10 naprama 1). U svakom slučaju, na popisu ancorazzo (od l. rujna 1598. do 1. rujna 1599)м brojim četrdesetšest marciliana, vjerojatno mletačkih, a ima i brodova manjih od ovih. Taj ancorazzo iz 1598-1599. donosi popis od tek dvjesta izvršenih isplata i svaka takva isplata ne znači samo jednu plovidbu, doksu barke izuzete. U ovoj stvari, jedno sretno istraživanje, čak pojedinosti, riješilo bi spor. Postavljeno je pitanje sljedeće: koliko plovidbi otpada na svaku registriranu isplatu? Ali, možda nije dopušteno da se već sada Jadran i Sredozemlje, naspram povećanoj aktivnosti važnih balkanskih cesta, zamišljaju kao nepokretni, lijeni ili prazni. Naprotiv, vjerujem da je promet na Sredozemlju potkraj stoljeća postigao znatan opseg. Jer čime bi se gusarenje, za koje se kaže da cvate, moglo hraniti? U Dubrovniku je broj dubrovačkih brodova bez svake sumnje opao, ali eto, nasumce iz registara uprave toga maloga grada jednog Engleza, Marsejca, čak i Kataionca, ovaj je posljednji sigurno brodovlasnik85. Došlo je do smjene. Ne rješavajmo naglo raspravu između ova dva prometa, barem u 16. stoljeću: napretkom sve raste u isto vrijeme. Vjerujemo i u postoja nost, grosso modo, stečenih položaja, barem njihovih dotičnih vrijed nosti. Venecija nam pruža, u vezi s konkurencijom kopnenog i pom or skog prometa, i drugu malu provjeru. Slučajno je sačuvan popis bala vune, od 1588. do 160686, koje su u Veneciju stizale »sa Zapada«, a time se podrazumijeva Španjolska. Pravi se razlika između bala koje su dolazile izravno morem i bala koje su putovale kopnom, transverzalnim putovima Italije. Prvi je promet bio ubrzan gotovo potpunim oslobođe njem od carine što se naplaćivala na ulazu u luku 1598. g. za vunu koja stiže morem. Za te izravne prijevoze zaduženi su nizozemski brodovi. Pa ipak, unatoč tim prednostima i odabranim lađama, kopneni se put preko Genove, i još više preko Livorna, održava i pobjeđuje suparnički put. Zašto? Približno možemo pogoditi. Na samom početku, postoji težina navike i stečenih pozicija. Poznato nam je da su Genovljani i Eirentinci gospodari kupovanja u Španjolskoj; da postoji linija plaćanja (radi se zapravo o teledirigiranju kredita) od Medine del Campo do Firence (i obrnuto), o čemu svjedoči prepiska Simona Ruiza8"; da mletački trgovci kupuju uz popust, naime na kredit u Firenci, i da 316
L ju d sk o je d in s tv o : p u to v i i g ra d o vi, g r a d o v i i p u to v i
prvorazredna vuna ostaje u Firenci, a Venecija obraduje drugorazrednu. Uloga Firence kao postaje objašnjava čestu upotrebu kopnenog puta i. možda, značenje sveukupnih prispjeća u Veneciju krajem 16. stoljeća, čak odgovara preuranjenom padu firentinske industrije koja oslobađa sirovine. Eto, dakle, lijepog primjera koji je sam po sebi nedostatan da riješi pitanje neelastičnosti konkurencije između dviju kategorija putova i složenosti faktora koji u tom sudjeluju. Ali se dade nazrijeti strukturalna trajnost odnosa koju se može zadržati kao radnu hipotezu.
Prom et i statistika: slučaj Španjolske Drugi, širi primjer jest primjer Kaslilije okružene nizom kontinen talnih i pomorskih carina koje su rasute duž obala ili kopnenih granica, a u ovom drugom slučaju više ili manje u unutrašnjosti kastilskih zemalja. Puertos secos, suhi (zemni) prijevoji su 39 carinskih postaja na granicama Navarre, Aragona i Valencije, koje vladaju pristupom ka glavnim i sporednim putovima Kastilije: puertos altos, su visoki prijevoji na rubu Navarre i Aragona; puertos bajos, niski prijevoji, nadgledaju promet u smjeni Valencije. Puertos de Portugal, kojih je 46, neki vrlo osrednjeg značenja, nadgledaju kopnene prilaze Portugalu. Duž dviju morskih granica, na Biskajskom zaljevu i na obali od Valencije do Portugala ubire se s jedne strane diezmos de la m ar kojih se dočepala kraljevska vlast 1559. godine88 (prije toga pripadale su nasljednicima vrhovnog zapovjednika kastilske vojske); i s druge strane višestmka prava što ovise o velikom poreznom sklopu kakav je Almojarifazgo Mayor u Sevilli, ustanovi koja je postojala još u doba maurskih kraljeva i koja nadzire sve pomorske ulaze, kadšto na postajama smještenim u zaleđu, u unutrašnjosti, ali najčešće u nizu luka (Sevilla, Cadiz, San Lucar de Barrameda, Puerto de Santa Maria, Malaga...) Tim se starim pravima priključio Almojarifazgo de Indias, koji se odnosi samo na trgovačku robu koja dolazi iz Indije, naime iz Amerike, ili koja u nju odlazi. Tako je Kastilija okružena carinskim postajama koje su u Simancasu zastupljene neizmjernom gomilom papira i brojaka, vrijednost kojih je povećana novijim radovima Ramona Carande89 i Modesla Ulloe90. Na lazimo li u tome vagu kojom ćemo izmjeriti pomorski i kopneni promet? Da i ne. Da, ako uzmemo u obzir njegov relativni kontinuitet i njegovu opsežnost; pogreške se kompenziraju u širokom razmjerima. Ne, jer kastilski porezni sustav brka brojke, smanjuje im vrijednost i, nadasve, jer Kastilija, koju smo ovdje uzeli za svjedoka, više cijeni Atlantski ocean prema kojem teži sav njezin život nego Unutrašnje more kojemu je 317
UDIO SRHDINH
okrenula leđa. Svakako, od tih ćemo dokumenata zahtijevati tek ljestvice veličina i uspredbu. t. Prvi je zaključak da su promet i prava znatno porasli. 1) Ako 100 predstavlja prihod od Almojarifazgo de Indias u godini 1544, tada u prosječnoj godini između 1595. i 1604. dostiže 666: više se nego ušesterostručio u 50 godina; to umnožavanje potvrđeno je istraživa njima I luguetlc i Pierre Chaunu. 2) Ako je za Almojarifazgo Mayor 100 bilo 1525. godine, postići će gotovo 300 u 1559. godini, 1.000 od 1586-1592. i (napuhana vrijednost) 1.100 možda od 1602-1604. godi ne41. 3) Za diezmos de la mar-. 100, godine 1561; više od 300 u godini 15“Ч; 250 u 1581; 200 u 1585. i nešto više od 200 u 1598. godini. Očigledno je da se najveći dio pomorskog razvoja toga stoljeća osjetio na jugu Španjolske, što smo znali unaprijed. 4) Puertos secos: 100 u 1556-1566. godini i 277 u 1598. 5) Puertos de Portugal daju slabiji porast: 100, 1562. g. i 234, 1598. godine; ali su na putovima prijevare u pravom smislu riječi. Ipak, ako želimo suditi prema usporednom porastu broja kopne nih i pomorskih carinarnica, treba staviti koeficijent 100 s obzirom na različitu dužinu nizova, oko godine 1560, što daje, do te godine, 38 milijuna maravedija porezne daće na kopneni promet i 115 milijuna na pomorski prom et sveukupno, to jest u odnosu 1 naprama 3- Ako se mjerenje ponovno počne oko 1598. godine, tada su rezultat 282 mili juna maravedija naspram 97; odnos 1 naprama 3 se održao. Strukturno se ništa nije izmijenilo u odnosima kastilskog prometa tijekom druge polovice 16. stoljeća. Sve je raslo istim ritmom, po istom nagibu, kad bi se govorilo jezikom naših grafikona. Ovo pruža, jasnije od naših pos ljednjih primjera, stanovitu ravnotežu jednog prometa naspram drugog: cjelina se održava u slabo promjenjivim odnosima. Dvostruki problem dugoročno lz posebnih primjera u prostoru i vremenu ne bismo smjeli zak ljučivali, a osobito ne uopćavati. Svako rješenje na tim područjima — gdje se istraživanjem uporno nastoji doznati, ne toliko točan volumen svakog od tih dvaju prometa koliko način na koji evoluiraju ili nam se čini da evoluiraju jedan s obzirom na drugi — bilo bi moguće, uz uvjet istraživanja obilno proširenog ne na pedeset godina ove knjige već na nekoliko stoljeća, barem od 15. do 17. ili 18. stoljeća, i da to ne bude ograničeno samo na Sredozemlje koje je međutim toliko prostrano i toliko različito. Zavodljiva hipoteza Hermanna van der Weea92 dobro sažima ulog rasprave. U 15. stoljeću, Europa i Sredozemlje možda su doživjeli samo pomorski razvoj, i to od Venecije do Brugesa; tek u 16. 318
Ljudsko jedinstvo: p u to vi i gradovi, gradovi i p u to vi
stoljeću, taj je vanjski zamah oživio »transkontinentalnu« ekonomiju, i kopneni i pomorski putovi našli su se uhvaćeni u istom razvoju. Sa 17. stoljećem živa se ekonomija, ili ona koja je ostala živa, ponovno ogra ničila na primorske rubove i u idućem je stoljeću sve — zemlja i more — krenulo istim korakom. Smatram da su ti veliki ritmovi mogući. U svakom slučaju mogu nam poslužiti kao problematični okviri. Naše 16. stoljeće podijelilo bi šanse istodobno na dva plana. Pravilo a priori bilo bi pretpostaviti općenito da svakom priznatom cestovnom napretku mora grosso modo odgovarati napredak plovidbe i recipročno. Jednostrana djelatnost Sre dozemnog mora postojala bi tek u 15. stoljeću, s Talijanima, i u 17. stoljeću, s Nizozemcima. Dakako, ako je hipoteza točna, lokalna će je istraživanja morati potvrditi. Ali, ti se ritmovi zacijelo ne ostvaruju posvuda jasno i u isto vrijeme. Doba Nizozemaca, dakako, ne ukida život, pa i razvoj stanovitih kopnenih putova. U registrima Cinque Savii()*, dana 8. svibnja 1636, čita se chc moite mercancie cbc venivemo per via di mare babbinopreso ii camino di terra da Genova o Livorno. Dakle, 1636. godine sve još nije stavljeno na kocku. Ne vjerujmo velikim slikama koje pojednostavljuju dok nemamo dokaze u ruci.
2. Plovidba: tonaže i ko n ju n kture Znamo tisuće sredozemnih brodova i njihova imena, približne tonaže, terete i putanje. Ali nije Iako ovladati tim višestrukim svjedočan stvima i dati im smisao. Čitatelj će nam oprostiti neke postupke i, ponajprije, to što širom otvaramo kronološko polje promatranja, često polazeći od 15. stoljeća do 17. stoljeća; osim toga, druga je mjera opreza što povezujemo Atlantik sa Sredozemljem. Te će se neočekivane mjere opravdati kasnije, a tri ili četiri pravila, koja će rasvijetliti raspravu, nameću se odmah. 1. — Plovidba p o Sredozemlju nije apsolutno različita od plovid be po Atlantskom oceanu. Iskustvo, kamatne stope osiguranja, rotacijski rokovi plovidbi razlikuju se, ali sredstvo kojim se služe — drveni brod što ga pokreću vjetrovi — ima ista tehnička ograničenja. On ne može premašiti stanovitu veličinu, stanovitu posadu, stanovitu površinu jeda ra i stanovitu brzinu. Druga je jednoobraznost da se ni jedan brod ne pojavljuje na Atlantiku, a da se njegovi primjerci prilično brzo ne nađu i na Sredozemlju. U Veneciji, koja posjeduje svoje tipove brodova i ne mijenja ih rado, karavele, postoje međutim još od mladih dana Marina Sanuda, potkraj 15. stoljeća, a galijuni i bertoni već potkraj 16. stoljeća. U to doba čak i Turci upotrebljavaju galijun oceanskog tipa9"*, navis 319
UDIO SIŒDINli
gravis, navis oner aria, najveću teretnu lađu, objašnjava Schweigger, njcmači putnik koji ih je vidio u Istanbulu i drugdje 1581. godinç95. 2. — Na Atlantiku kao i na Unutrašnjemu m oru uvijek postoji pretežita, golema uloga brodova male tonaže. Oni se brzo ukrcavaju i kod prvog udara vjetra napuštaju luku; kao proleteri mora, svoje usluge često prodaju po niskoj cijeni. U lipnju 1633, dva se kapucina na njima vraćaju iz Lisabona u Englesku: vlasnik jedne naviguele iz Honfleura (35 tona) s pošiljkom soli i limuna, nudi im da ih odveze u Calais96 za 8 libri po svakom putniku. U travnju 1616. godine, mletački ambasador Piero Gridi, došavši u Španjolsku, radije se bio ukrcao u Genovi na provansalsku leluku, jednostavni bark s dva jarbola; mislio je ići brzo, a za obitelj jc rezervirao mjesto na jednoj velikoj navi koja je išla u Alicante97. I'eluka je. piše R. P. Binet g. 1632, »najmanja od svih plovila na vesla«98. Dakle, većina je brodova male tonaže, a opći nazivi im variraju prema lukama, regijama ili razdobljima: jadranski grippi, m arani ili marciliane. provansalske feluke ili tartane — barkovi, kao što se kadšto jednostavno kaže u lučkim statistikama... Ti mali brodovi, dosta ispod 100 pa čak i 50 tona, daju život Atlantiku i Sredozemlju. Veliki teretni brodovi su 1 prema 10, po statistikama u Valenciji između 1598. i 1618. godine". Kad čujemo da u Veneciji 1599. godine100 ima 31 nava (naime, 31 veliki brod), uz njih treba zamisliti i nekoliko stotina brodova male tonaže. 3. — Valja se napokon pom iriti sa činjenicom da su nam slabo poznate tonaže 16. stoljeća i, još više, da ne znamo prosječnu tonažu koja bi omogućila, poznavajući broj brodova na ulazu ili izlazu iz neke luke. da im se izračuna sveukupna tonaža. Iznio sam prosječnu brojku od 75 tona101 prema statistikama andaluških luka. Ta je brojka vjerojat no previsoka. U svakom slučaju, navedene tonaže nikada nisu precizne: stručnjaci su ih procjenjivali prema brodskim mjerama (visni, širini, dubini...). Kada se radilo o iznajmljivanju broda nekoj državi, brojka je dakako bila uvećana, a to je otvoreno bilo prihvaćeno u slučaju špa njolske pogodbe. Ali pretpostavimo da je sve bilo točno; preostaje nam da pretvorimo salme, stara, botte, cantara, carra u današnje mjere. Ovdje nas čeka nekoliko zamki: pretvaranje nominalnih cijena u grame srebra pruža nam manje nesigurnosti! »Nominalne« tonaže 16. stoljeća u Sevilli su se čak iznenada smanjile, što je Huguette i Pierreu Chaunu postavilo nekoliko problema! Jedno kratko vrijeme radio sam na doku mentima iz francuskih konzulata (A.N. serija B III) koji donose, za niz stranih luka, popis dolazaka brodova s pošiljkama, i to u 18. stoljeću. U više navrata, za isti brod — isto ime, isti vlasnik, indikacije koje se podudaraju za put i pošiljke — tonaža neznačena na službenim spisima 320
Ljudsko jedinstvo: p u to vi i gradovi, gradovi i p u to vi
varirala je od jedne luke do druge, od jednog konzulata do drugog... Ukratko, ostajemo na približnim brojkama, sa svim neprilikama koje one uključuju. 4. — Najbrojniji dokazi zacijelo se odnose na velike i vrlo velike brodove. Vrlo veliki brodovi dovode nas, ne na prijelaz brodova osred nje tonaže u brodove velike tonaže, s približno stotinu tona, već na gornju granicu od oko 1.000 i čak od 2.000 tona. Uistinu, španjolski provecdores najčešće ne stavljaju embargo na bretonski bark od tride setak tona ili na karavelu u koju će stati maksimalno desetak konja, kao 1541. godine102 kod pohoda na Alžir. Oni pucaju na velike brodove koji se, uostalom, prilagođuju bolje nego što tvrde, jer im španjolska država unaprijed osigurava naknade, osnovne brodske najamnine i obilnu opskrbu. Dakle, brod od 1.000 tona pravo je čudovište i rijetkost! Bazelski liječnik Thomas Platter10*, upravo nakon završenih studija u Montpellieru, našao se 13. veljače 1597. u Marseilleu. Pažnju mu je u luci privukla golema genovska lađa koju su uhvatili Marsejci. »Bio je to jedan od najvećih brodova porinutih u Sredozemlje. Reklo bi se da je kao golema kuća s pet katova što je iskrsnula usred mora. Mislim da je teret težio barem 16.000 kvintala (ili današnjih 800 tona). Imao je osam ili deset jedara vezanih za dva debela jarbola izvanredne visine do kojih sam se vrhova penjao Ijestvama od užadi. S te visine pogled se pružao na pučinu i na dvorac If ispred kojeg se vrtjela vjetrenjača slična onima u gradu.« Taj primjer mora biti dostatan medu stotinu drugih. 5. — Problem je u tome što, ako želimo doći do prosjeka ili težiti za njima i tako nazrijeti cjeline, treba točno utvrditi velike tonaže. Na samom početku dobro naglasimo u vezi s time: a) da rekordne tonaže nisu pratile neprestani rast, ili su uzbudljive brojke koje nam daje 15. stoljeće i koje su na razini poduhvata iz 18. stoljeća netočne, što mi uopće ne mislimo10'; b) da su veliki brodovi vezani za duge plovidbe; oni će dugo imati monopol nad tim beskrajnim plovidbama. I jedna dodatna značajka: iza njih stoje države sa svojim zahtjevima i sredstvima, te gradovi i uvijek bogati brodovlasnici; c) da su ti veliki teretni brodovi često vezani i za vrlo tešku trgovačku robu velikog obujma, niske jedinične cijene koštanja i da su logično rezervirani za vodene putove. Tako dopuštaju niske brodske najamnine; d) da je prije revolucijâ, koje će prouzrokovati pomorsko top ništvo, uostalom kasno, tim velikim plutajućim tijelima svojstvena sigur321
111)10 SlŒDlNlî
nosi. Bez svake sumnje, izložena su, kao i najlakša barka, nevremenu, ali se barem mogu oduprijeti neugodnim susretima. Tko bi se çiogao suprotstaviti brojnoj posadi, vojnicima, praćkašima i strijelcima na brodu? Veliki je brod idealni oružnik u službi bogataša. Dva velika broda šio ih Mletačka Republika polako oprema, uz visoku cijenu, u lipnju M60. godine, trebaju biti, a s tim razlogom ili se i gradi, spavcnto a tu tti, sirah svim gusarima105; c) i, najzad, da velike tonaže ne otklanjaju konkurenciju, unatoč naklonosti bogataša i trgovačkih gradova, kao i unatoč tome što privlače rasipne vlade. U Le Havreu, francuski je kralj dao sagraditi 1532. navu sm isurata grandczza tal che si stim a dover esser innavigabilcw('\ 1) bez sumnje, događa se da veliki brod prisvoji sve prijevoze. To su vremena zakonitog i stvarnog monopola koji je doživjela prva polo vica 15. stoljeća i koje će 16. stoljeće uspostaviti u španjolskoj Americi i portugalskoj Indiji. Ali, čim se ti monopoli iz nekog razloga otvore, mnoštvo prosječnih i osrednjih lađa uživa. Te osvete brodova male tonaže čini se da su gotovo uvijek u znaku obilnog porasta razmjena. Лко su veliki brodovi sami, konjunktura je mrzovoljna; ako su veliki brodovi okruženi mnoštvom malih jedrenjaka, konjunktura je sigurno pogodna. Taj kriterij ima sve izglede da bude točan, no na nj ćemo se vratili: neka ga čitatelj prihvati uvjetno. Brodovi velike tonaže i mali jedrenjaci u 15. stoljeću Već od 15. stoljeća Sredozemlje doživljava procvat brodova velike tonaže. Sredozemni brodovi tada raspolovljavaju čitavu dužinu mora i idu sve do Londona i Brugesa, a najduže plovidbe većinom ostvaruje Genova. To joj daje prvenstvo u utrci za brodovima velikih tonaža107, to više što se gotovo specijalizirala za vrlo teške transporte, osobito stipse iz hokeje, u Maloj Aziji, i vina s levantskih otoka — što isporučuje Brugcsu i Engleskoj izravno pomorskim putem. Genovska je кагака, koja ima skoro 1.000 tona, često i više, dugo bila racionalno rješenje jednog teškog tehničkog problema. Venecija sve to prati s velikim kašnjenjem. Prvo, manje je nego Genova udaljena od Levanta koji ostaje središtem njezinih osnovnih djelainosti; zatim, sustav galere da mercatoШ8, koji je moćno organizi rala država, razbija promet u pojedinačne plovidbe: galije iz Tane, Trapezunta, Rumelije, Beiruta, Aleksandrije, Aiguesniortesa, Flandrije i Sjeverne Afrike, trafego (istodobno iz Sjeverne Afrike i Egipta). Tako su podijeljene teškoće i pogibelji i zabranjene plovidbe najkraćim putem od Levanta do Brugesa, na genovski način, kako bi se primoralo trgo vačku robu da prođe kroz Veneciju i namiri prava od kojih živi Serenis322
Ljudsko jedinstvo: p u to vi i gradovi, gradovi i p u to vi
sima. Napokon, susret s putovima središnje europske prevlake možda više znači za Veneciju negozaGenovu. Ukratko, taj složeni sustav, stalno dorađivan, može živjeti zbog toga što je nastao oko 1339. g. iz teškoća regresije 14. stoljeća i zbog toga što dosta brzo uključuje premije na najneizvjesnijim linijama. Svakako, potkraj stoljeća, galcrc da mcrcato postižu jedva 200 do 250 tona109. Uostalom, prevoze tek skupu trgo vačku robu: papar, mirodije, skupocjene tkanine, svilu, vina iz Malvazi je... U takvim je uvjetima korisno podijelili rizike za različite pošiljke, ledino flamanske galije, na povratku sa sjevera, krcaju, uz carisćc i jantar, bale vune, olovo i kositar za Englesku, inače bi se vraćale prazne, [pak je obavljanje najdužih plovidbi, s jedne sirane na Crnome moru, s druge strane u Engleskoj, dovelo do povećanja tonaže manjih galija (u 14. stoljeću mjerile su oko 100 tona) i do njihova množenja. Osim toga, u Veneciji postoji slobodna ili polukontrolirana plovid ba izvan£л/еге da mcrcato. To su velike nave, koje osiguravaju osobito prijevoz glomaznih bala pamuka sa Cipra ili iz Sirije110. Još od 13. stoljeća pamuk postaje važnom tekstilnom sirovinom i nadoknađuje nedostatnu proizvodnju vune, a trijumfira s razvojem parheta (lanena osnova i pamučna nit). Postoje dvije made pamuka: jedna je obilna u veljači (oko šest brodova), a druga u rujnu koja se često svodi na dvije lađe. Goleme bale zahtijevaju velike brodove. Jedan dokument iz Notalorio di Collegioi n , od 1. prosinca 1449, donosi nazive i tonaže za pet okruglih brodova koji će sudjelovati sljedeće veljače u mudi: 1.100, 762, 732, 566, 550 i 495 botta, to jest između 250 i 550 tona. To su prilično veliki brodovi čak i za 15. stoljeće. Druga je prednost velikih brodova što se znaju braniti od gusara. U kolovozu 1490. godine112, katalonska nava od 2.800 botta (ili oko 1.400 tona) juri da uhvati sjevernoafričke galije što se sklanjaju u Siracuzu. Godine 1497п \ Sanudo upozorava na mletačku navu od 3.000 botta, na francuski »bark« od 3.500 i na genovsku navu Ncgrona od 4.000 botta. Dvije godine kasnije, 14991H, daje indikacije o tona žama mletačkih lađa koje će se pridružiti francuskoj floti. Za 30 brodova (od kojih je 7 stranih), jedinični je prosjek utvrđen na 675 botta ili na oko 338 tona, nenormalno visok prosjek u očima svakog povjesničara 16. stoljeća. Za usporedbu uzmimo 52 lađe popisane u Cadizu i Sevilli u srpnju 1541115, uoči ratnog pohoda Karla V. na Alžir, koje sveukupno imaju nešto više od 10.000 tona ili prosječno 200 tona po lađi. Dakle, treba prihvatiti činjenicu da je 15. stoljeće znalo za visoke tonaže, i to toliko visoke kao što su i rekordne tonaže 18. stoljeća: nekoliko Indiam cna11(\ koji će obavljati trgovinu »po kineski«, samo su blizu zapremini od 2.000 iona. 323
UDIO SREDINI:
Prvi u s p je s i b ro d o v a m a le to n a ž e
Između 15. i 16. stoljeća, možda nešto ranije ili nešto kasnije — došlo je do povlačenja velikih jedrenjaka i širokog zamaha brodova niže tonaže. Ta je prom jena vidljiva oko sredine 15. stoljeća, čak i u Veneciji gdje godine 1451. jedno vijećanje Senata117 već upozorava na modu malih brodova za plovidbe u Siriju i Kataloniju: et a d viagia Sirie et Cathallonie omnes magis desiderant navesparvas. Na Sredozemlju se nakon toga množe mali brodovi koji dolaze iz Atlantskog oceana, ti biskajski, portugalski i španjolski uljezi chcprim a non solevanopassar ii stretto dc Zibiltcrra, kaže se u jednoj zanimljivoj odluci Senata od 21. listopada 1502. godine11B. To je vrlo čudan i za ono doba neočekivan tekst. Venecija se, ako joj je vjerovati, tada bila našla pred velikom i neiskazanom nevoljom: od 300 velikih brodova, koliko ih je imala (ili željela) dal 1420 šino a l 1450, ostalo joj je tek 16 i svaki mjeri 400 botta ili nešto više, a većina ih je uostalom gotova za demontažu: niže od tih velikih nava, ima ne mnogo malih brodova, čak ako se uključe karavele iz Dalmacije i marani... Ta kriza ima svoje razloge: troškovi koji preopterećuju brodarenje; preniske i beznačajne brodske najamnine; zabrana da se ukrcava sol iz Languedoca in m ar de Lion, odobrenje dodijeljeno stranim lađama da ukrcavaju vino izravno na Kreti, i potom pridošlice koje su prešle Gibraltarska vrata i »bogate se na štetu cittadina i države koju dovode do pogibiji, te na Štetu m uda malih galija i naših nava«. Te su pridošlice mali brodovi. Evolucija je ista na Atlantiku, u La Mancheu i u Sjevernome moru. Aloys Schulte ukazuje na nju u svojoj izvrsnoj knjižio Grosse Ravensburger Gesellscbaft gdje se sve može naći pod uvjetom da se po to ide119. Pobjedu nad velikim navama ili naus Genovljana i ostalih Sredozemaca odnose fine i lagane karavele, tada mladost i nada svijeta. Andrea Salter piše iz Brugesa 1478: »Die kleinen baben die grossen Schiffc ganz vcrtrieben«. A razlika je između ove dvije kategorije golema: g. 1498. u Antwerpenu četiri nave ukrcavaju 9.000 kvintala trgovačke robe-, a 28 karavela uzima tek 1.150 kvintala robe. Pobjeda finog jedra nad velikim brodovima Unutrašnjeg mora, kao i pobjeda bržeg i jeftinijeg nad glomaznim koje sporo ukrcava i radi s povlasticama monopolista, početak je golemog preobražaja na Atlantiku i na Sredozemlju. Taj će se preobražaj nastaviti sve do blizu 1530. g., zaustavit će se oko 1550. g. (barem na Sredozemlju) i potom će se ponovno nastaviti, u punom sjaju, poslije 1570-ih godina i prekorači! će kraj 16. stoljeća. 324
Ljudsko jedinstvo: p u to vi i gradovi, gradovi i p u to vi
Na Atlantiku u 16. stoljeću Problem na atlantskom prostom 16. stoljeća najčešće se loše postavlja. Da bi ga se stavilo na njegovo pravo mjesto, treba posebno obradili dva velika monopola Iberâ: Carrera de Indias, što polazi iz Seville, i beskrajnu pomorsku vezu s Istočnom Indijom što polazi iz Lisabona. Na lim povlaštenim osovinama, male lađe otkrivača brzo iščezava ju. Od tri lađe iz Kolumbove flote, Santa Marta mjerila je 280 i, Pinta 110 i Nina samo 100 t. Pedeset godina kasnije, uredbe iz 1552. do puštale su u američkim konvojima samo brodove iznad 100 t s posadom većom od 32 čovjeka; odlukom se Filipa II. od 11. ožujka 1587. podiže minimum na 300 t ,2(). Međutim, krajem 16. stoljeća, rijetki su brodovi iz Zapadne Indije koji bi dosegli 500 t, to više što su već jedrenjaci od ■i0 0 1 s mukom prelazili prud San Lucar de Barrameda na Guadalquiviru, nizvodno od Seville. Tek će u drugoj polovici 17. stoljeća, galijuni od H O do 1.000 t postati česti121 i postavit će se gorući problem premješta nja Casa de la Contrataciôn i monopola nad trgovinom s Indijama. iz Seville, do koje brodovi više nisu mogli dolaziti, u Cadiz122. U Lisabonu, gdje na ulazu u luku nema nikakve zapreke, nisu u 16. stoljeću rijetki brodovi velike tonaže. Godine 1558. nava Garça, kojom se vozi u portugalsku Indiju potkralj Constantino de Bragança, ima istisninu od 1.000 t; uostalom, ona je u ono doba bila najveći brod koji se ikada vidio na putu za Indiju,2:<. Godine 1579, po svjedočenju jednog mletačkog ambasadora, navi grandissime u Lisabonu su od 2.200 botta (više od 1.100 tona).,2d Krajem stoljeća ova je tonaža često premašena. Za karaku Madré de Dcus, koje se dočepao Clifford 1592.12S i koju dovodi u Darmouth, tvrdi se da ne može doplovili do Londona zbog njezina gaza. Ona ima više od 1.800 tona i prevozi još 900 tona trgovačke robe i više od 32 komada lijevanog željeza, a može primiti 700 putnika. Najveća joj je dužina 166 stopa, najveća širina, na drugoj od triju paluba, 46 stopa i 10 palaca; gaz joj je 31 stopu, kobilica iznosi 100 stopa po dužini, veliki jarbol visok je 120 stopa s opsegom od 10 stopa. Divljenje Engleza ne slabi kad se 15. rujna objavljuje beskrajna lista te trgovačke robe ponuđene na prodaju na dražbi. Četrdeset godina kasnije, Portu galci još uvijek grade brodove takve veličine. Godine 1634. jedan se putnik120 divi karaki od 1.500 toneladas koja se gradi u lisabonskoj luci. »Portugalci su«, kaže on, »nekoć imali običaj graditi više brodova i veće tonaže. Drvo koje se upotrebljava fantastično je, tako da šuma od nekoliko milja ne bi bila dostatna za dva broda, Gradnja jednog takvog broda zahtijeva rad od 300 ljudi i jedva da se može završiti u godinu dana; čavli, kao i druge nužne željezne spone teže i do 500 tona. Nekada 325
U D IO SREDINE
su кагаке bile od 2.000 do 2.500 tona. Za jarbol izaberu osam borova, i to medu najvišima, i spoje ih u jedan jedini stup sa željeznim kolutovima; na palubi posada broji 400 ljudi«. Godine 1664. u svome djelu Geographia Generalis, Varenius priznaje da Iberi imaju najveće lađe: Hodie m axitnae sunt naves Hispanorum scu Lusitanorum quas vocant carracas127. Ali do 1664. godine prošlo je već dugo vremena otkako su teški brodovi izgubili bitku protiv laganih nizozemskih brodova. Već od 16. stoljeća ti divovi postaju malobrojni, a lagani se jedre njaci oko njih množe. Upravo se na ovom drugom prizoru moramo zaustaviti. Lađe velikih engleskih poduhvata u 16. stoljeću, otkrivačkih plovidbi ili gusarskih upada često imaju manje od 100 1 128. Godine 1572. Drake se nalazi na lađi Pasca koja mjeri samo 70 t 129, Primrose iz Londona130 1585. godine mjeri 150 t. Cavendishove tri lađe, 1586. godine, imaju svaka 140, 60 i 40 t 131. Španjolskoj 1587. dojavljuju o četrnaest engleskih lađa u moru kod Londona, a imaju od 80 do 100 i 132. Još 1664. godine Francuska posjeduje ukupno nekoliko tisuća lađa koje imaju više od 30 t, od njih jedva četiri stotine ima više od 100 t i samo šezdeset ima više od 300 t 133. Najveći dio francuskih pomorskih veza. naprimjer u smjeru Baltika, obavlja se brodovima od 30 do 50 t. U 16. kao i u I 7, stoljeću mora i oceani prenapučeni su malim jedre njacima. Od 1560. do 1600. godine, arsenali u Lübecku sagradili su dvije tisuće i četiri stotine lađa, prema znanstvenim radovima i proračunima Baascha. Prosječna im je tonaža 60 Lastena ili 120 t13'1. Pa ipak su nam poznati veliki brodovi iz Lübecka: Veliki bark, vlasnik je »Roqueresbart«, od 600 t, u proljeće 1595. u zaljevu je Cadiza\Jošua od 300 t, u isto vrijeme nalazi se usidren u San Lucaru1-35. Hanzeatski bi gradovi slali u Španjolsku velike lađe koje bi Seviljani unajmili ili kupili za plovidbe u Novi svijet, a Portugalci za polovidbe u Brazil i na Indijski ocean: filibote la Esperanza iz Hamburga, od 160 t, vlasnika Jean »Neve«, naoružana s 20 topova, prolazeći kroz Cadiz u ožujku 1595, contratadores de la provision de la frontera de la corona de Portugal su je odredili za plovidbu u Brazil136. Ali, prosjek od 120 t, što ga donosi Baasch, ukazuje na postojanje, osim velikih brodova, mnoštva malih jedrenjaka koji se nisu bojali španjolske plovidbe. Popis iz 1538. g. donosi listu od četrdeset brodova, barki i šalupa koji su se tada bili našli u asturijskim lukama, s prosjekom od 70 tona137. Godine 1577, 1578. i 1579. jedna statistika138 o stranim lađama koje su došle u Andaluziju daje godišnju brojku od osam stotina brodova koji ukupno mjere 60.000 t, to jest skromni jedinični prosjek od 75 i. 326
Ljudsko jedinstvo: p u to vi i gradovi, gradovi i p u to vi
Brojke su nužno veće kad se radi o velikim stranim brodovima što su rekvirirani za vojne transporte, kao oni što su popisani 1595. na tri liste sastavljene u lukama San Lucar i Cadiz. Za prvu skupinu od dvadeseiosam brodova što su popisani 29. ožujka 1595 '*9, prosječna se tonaža kreće oko 200 t; za drugu skupinu od tridesetsedam lađa popisanih 3. kolovoza i u kojoj se nalazi jedan dio ili sve lađe iz prethodne skupine140, sveukupna je tonaža od 7.940 i, artiljerija se penje do 396 topova, a posade na 665 ljudi, u prosjeku, dakle, svaki brod ima nosivost od 214 t, ima deset topova a posada mu broji dvadesetak ljudi (točnije 18). Pojednostavnivši, reći ćemo da svakom topu odgovara 20 t, a svakom mornaru 10 t. Za posljednju skupinu od pedeseičetiri lađe141, sveukupna se tonaža utvrđuje na 8.360 t, ili po jedinici 154 i. Tonaža je niža, ali ne zbog loga šio se radi o jesenskome prometu, već zato što se sada popis proširio na sve uplovljene lađe. na ureas. hurke. a pod tim se podrazumijevaju veliki brodovi nordijskog lipa. kao i na male jedrenjake, koji se u tekstu neobično nazivaju filibotes (istog su korijena kao i filibustar. gusariti, a na francuskom flibuster)\ Zlatni p a s iz Stockhloma, od 80 t, Portuna iz Dunkerquea. Sveta Marija iz Stockholma, Sveti Petar iz Koenigsberga, Milosrđe iz Dunkerquea, Lovac iz Stockholma, da navedemo samo prve koji su upisani na tu listu brodova sa sjevera, iz Norveške, Danske, hanzeatskih gradova i vjerne Nizozemske i koji su došli u Sevillu i njezine razne pridružene luke, da bi od 1586. zamijenili engleske i holandske lađe koje Katolički kralj više ne želi u lukama Poluotoka. To su brodovi nakrcani jedrima, drvetom, gredama, daskama, žitom... koji. da bi izbjegli engleskoj kontroli u la Mancheu, preko sjevera kadšto zaobilaze Školsku. Ali engleski i nizozemski brodovi, otjerani s Poluotoka, još žešće gusare od jedne do druge obale Atlantika, pljačkaju slabo branjene obale i napadaju velike, goleme brodove iz Indija. U tim bitkama patuljci često pobijede zbog veće brzine, boljeg održavanja na moru i vjetru, kao i zbog topništva, jer, kao što će objasniti mnogo kasnije jedan Richclieuov suvremenik (1626)142, protivno onome što se nekoć zbivalo, danas brod od 200 tona može »nositi isto tako teške topove kao i brod od 800 i...«. Taj izum, koji je »bit mora«, omogućuje malim lađama da poput insekata satru prevelike i prespore lađe Ibera. Kada pak osvoje jednu takvu ploveću tvrđavu, pošto su je svojski opljačkali, zapale je: jer što bi s njom u svojim brzim gusarenjima? Upitan za savjet 1594. godine, knez Gio vanni Andrea Dona savjetuje d aše u flotama za Indiju ubuduće upotreb ljavaju manje i brže lađe14^. Španjolski je admiralitet, poučen iskustvom i još prije zapljene Revenge 1591- godine144, nedvojbeno, prionuo gradnji laganijih jedrenjaka. Lippomano je to rekao u izvještaju mle327
lin iO SR m iN li
lučkom Senatu 1589. godine, sažetak kojega je španjolski ambasador poslao Filipu II1-'5: »Katolički je kralj odlučio nastaviti engleski pothvat s nadom da će olakšali njegovu provedbu otklanjanjem prethodnih pogrešaka i gradeći manje lađe, bolje prilagođene Atlantiku, od dužih i lakših komada«. »Lađe manje i bolje prilagođene oceanu«: Filip II. je podcrtao te riječi u izvještaju i sa strane dodao: »mislim da postupamo obrnuto i bilo bi dobro da P. Menendez Marquez upozori na to«. Dakle, premda problem nije riješen drugi dan nakon Nepobjedive armade, na nj se ukazuje u samom vrhu. Isti je razvoj na trgovačkome planu: mali istiskuju velike, mirnim ili nasilnim putem. U kolovozu 1579. biskajski »Govierno« o tome raspravlja116. Biscaya je sasvim mala država, ali je široko otvorena prema Atlantiku. Starim je propisima utvrđeno preferencijalno pravo za ukrca vanje velikih lađa na štetu malih i prednost nacionalnih lađa u odnosu na strane; odatle dosta duga rasprava u »Goviernu«. Nama je to prilika da saznamo kako sve željezo iz Biscaye odlazi malim brodovima koji ga mogu ukrcati ili iskrcati ondje gdje veliki ne mogu ni pomisliti da uplove, en mnehos puertos de Francia y Galicia p o r ser pequenos y de poca ag n a1r . S velikim brodovima polasci kasne jer treba napuniti te goro stase... Mali jamče češće polaske. Oni smanjuju rizik. Veliki brodovi znaju prirediti neugodna iznenađenja. Poslije jednog takvog iznenađe nja. Marco Ottobon, tajnik Signorije, koji ljeti 1591. uzima u najam brodove u Gdansku za prijevoz pšenice u Veneciju, daje prednost brodovima od 120 i 150 lastri (od 240 do 300 tona) »kojih ima puno; malo robe krcaju, ali se zato pšenica i manje izlaže opasnosti da se na putu pokvari... i ne osiguravši ih, eventualni će gubitak biti manji«MH. Osobito questi uassclli di mediocre grandezza espediseono p iù prosto i! viaggio chc li gra n d iH9, oni »obavljaju« plovidbe brže nego veliki. Najzad — a ta je pojedinost važna — pšenica se može unijeti i u spremišta, a rifuso, čime se izbjegava kupnja vreća ili bačava... Uistinu, kakvih li sve prednosti150! N a S red o z e m lju
Takvo je stanje na Atlantiku. Dugo smo se na njemu zadržali, a bilo je potrebno jer ono rasvjetljava povijest prijevoza na Unutrašnjem moru, unaprijed mu obilježava ili potvrđuje razvoj. Da bi problem bio što jednostavniji, ponajprije se moramo riješiti tehničke revolucije koja se osobito odnosi na Veneciju, no Venecija je Venecija, i značenje joj je veliko. Galiju, koja u 15. stoljeću više nije bila bez jake konkurencije, praktično će tijekom prvih trideset godina151 sljedećeg stoljeća ukloniti nava: veliki teretni brod zamijenio je dugu i snažnu lađu na vesla, koja se ipak dugo održala iz razloga koje je, 328
14. ATLANTSKI JEDRENJAK. M ali brod La Cordelière ili pak La MareschaHe izgorio 10. kolovoza 1512. u breslskom Ijesnacu, 8.N. FR 1672, f° 9 v°.
1 7. GALIJE i O K R U G L E LAĐE n a A T L A N T SK O M O C E A N U . Pohod na Агоге 1585. Zidna freska u Dvorani biiaka u Escorioiu, N a kopnu su iskrcane Ćele.
15. ENG LEZI ZAU ZIM AJU C A D IZ (1596). B.N. Pariz, 13702. 16. VELIKI I MALI JEDRENJACI. Golemu portugalsku lađu napoli su u vodam a Malacce mali engleski i nizozemski jedrenjaci (14. lislopoda 1 602). J. Th. de Bry, Indiae o rientalis pars septima, Frankfurt, 1606, XII, B.N. Rés. G 412.
18. O K R U G L A LAĐA. Vrlo vjeran model lađe kojom je Karlo V. plovio u Alžir (15-41). Boyerisches Notional M useum, München.
Ljudsko jedinstvo', p u to vi i gradovi, gradovi i putovi
uostalom, teško shvatiti. Bejrutskih galija ima još u doba Bandella1S2, što je karakterističan element mletačkog života. Galije osiguravaju vezu sa Sjevernom Afrikom sve do 1532. i s Egiptom14* najmanje do 1569. godine, kada dvije galije prometu do Aleksandrije i Sirije15'. Potkraj stoljeća galca je još plovila na putu između Venecije i Splital5S, zbog interesa da se na toj kratkoj udaljenosti raspolaže lađom koja je ovladala svojom putanjom i koja je sposobna da s brodskim sredstvima _ lopovima i ljudima — prevlada teškoće uskočkoga gusarenja. Kada je ga/ca ustupila svoje mjesto, prvo ga je prepustila brodovima većim od sebe i koji će dugo zauzimati prvi plan pozornice, ostajući kod oko 600 i 146, kao za prijevoz vina u Englesku, pšenice i soli po Unutrašnjemu moru ili putovanja u Siriju. Godine 1525. mletački ambasador Navagero plovi, između Genove i Španjolske, na novoj genovskoj lađi od 15 do 16.000 kantara ili (svaki kantar — 89 kg) od 1.300 do 1.400 tona14'; 1533. Turci su prvo uhvatili, potom pustili u luci Chiosa148, jednu dubrovačku navu od 1.200 botta (600 1); 1544. najveća je sredozemna nava (ova pretenzija nije neophod no točna) izgorjela u mesinskoj luci, a mjerila je također 1.200 botta]V)\ 8. ožujka 1565, u alikantskoj luci rekvirirana je velika mletačka nava, brod od 6.500 salmi (ili okruglo 975 t) i sa 60 topova na palubi16". U isto su vrijeme bili rekvirirani genovski teretni brod od 450 i i portugal ski od 225 t 161. Serija registriranih nava, osobito novih, iz registara Sommarijc162 u Napulju za godine 1561, 1568, 1569. daje nam deset valjanih tonaža (od toga pet otpada na dubrovačke lađe). Evo ih po reclu opadanja, izraženo u tonama: 1.000, 700, 675, 450, 300. 270 i 190 i. Godine 1579. u livornskoj luci16* popis nava donosi sljedeće tonaže: za marsejsku navu koja plovi za Veneciju gdje mora ukrcali svilu: 90 i; za hurku s odredištem Napuljem: 195 t; za jednu mletačku navu: 165 i; za španjolsku navu koja plovi za Alicante: isto 165 i i, napokon, za dubro vačku navu Santo Spirito et Santa Maria tfi Loreto, kojoj je kapetan Antun Krčanin i koja ide u Genovu da iskrca ostatak tereta soli i vune: 1.125 t. Godine 1583. u floti, koju markizod Santa Cruza vodi naAzore, nalaze se tri katalonske nave svaka od 733 t, sedam dubrovačkih od 726 i. četiri mletačke od 586 t i dvije genovske nave od 449 t (ove su brojke prosjeci dobiveni iz sveukupnosti koja je dana za svaku skupinu16 ') Godine 1591. spominje se jedna dubrovačka nava od 375 t 165, i druga od 450 t, sagrađena u Antibesu 1593166- U listopadu 1596. u Cartagenu je uplovila dubrovačka nava od 750 t 167. nakrcana barutom i arkebuzinim žišcima. Te iste godine Turci preprodaju Dubrovčanima navu koju je prethodne godine bio zaplijenio Cigala, a ta je nava od 350 botta ili od oko 175 t, za svotu od 60.000 aspri168; 1599- g. u Trapaniju boravi dubrovačka nava od 240 i 169, a 1601. još jedna dubrovačka nava od 600 i s teretom soli, Santa Maria di Montenegroro .
UDIO SREDINE
Dosta smo daleko od rekordnih brojki 15 stoljeća. Kriza brodova velike tonaže očita je u Veneciji, Dubrovniku171 i cijelom Sredozemlju gdje se afirmira sretna sudbina malih jedrenjaka. U Veneciji, s prohibi tivnim porastom cijena, gradnja velikih plovnih jedinica zaista biva nemogućom za pojedince još od 1573- godine, na izlasku iz krize tursko-mletačkog rata. Jedan službeni dokum ent precizira172: »od 1573. g. do danas (4. studenog 1581.) cijena svim stvarima toliko je narasla, kao što je svima poznato, da se više nitko ne upušta, ili tek rijetko, u gradnju velikih lađa; trenutno ih posjedujemo samo sedam«. Proizvod nja se velikih brodova otada mogla nastaviti samo državnim subvencija ma koje su se neprestano povećavale: subvencija od 2.700 dukata za lađe koje imaju više od 500 botta godine 1581. dignuta je na 3.500 dukata, kasnije i na 4.000 i 4.500. dukata, što pokriva, kada se radi o lađama od 400 t, cijenu gradnje. Nakon 1590-ih subvencije za brodove od 800 do 1.000 botta penju se do 8, 9 i 10.000 dukata173. To je kriza s kraja stoljeća o kojoj smo govorili... Na Kreti je analogna kriza, kaže providur Foscarini na odlasku iz službe 1577174. Nekoć su Krećani plovili velikim galijunima s latinskim jedrima: erano scuole, nelle quali sifacevano de' buoni m arinari, u tim su se »školama« mogli osposobiti dobri moreplovci, kadri upravljati galijama, a ne ovim navilim a na koje se svelo navigando alia vela quadra. PROSJEČNI- TONAŽE BRODOVA POPISANIH ILI REKVIRIRANIH U ŠPANJOLSKIM LU KAMA 1551-1554.
LUKE Cadiz173 pohod na Alžir Cadiz i Sevilla176 (naos i ureas) pohod na Alžir Malaga177 pohod na Alžir Cadiz, San Lueur, Puerto de Santa Maria178 Sevilla179 »las naos que estan en el rio de Sevilla« Sve luke Guipuzcoe i Biscaye180 (novi brodovi) 334
DATUMI
BROJ BRODOVA
JEDINIČNA TONAŽA U TONELADAMA
27. lipnja 1541.
12
170
srpnja 1541.
52
202
14. rujna 1541.
24
170
(1550) vjerojatno 1541.
27
190
travnja 1552.
23
267
1554.
31
237
Ljudsko jedinstvo: p u to vi i gradovi, gradovi i putovi
Te male lađe ne javljaju se samo na Kreii; prije ili kasnije cijelo će Sredozemlje znati za njih, kao u 17. stoljeću livornski vascelli quadri, za koje je veliki stručnjak bio engleski kapetan Roberto TortonIHI. Uvijek prisutne u sredozemnom prometu, poprimile su, s obzirom na po dručja, najrazličitije oblike. UJadranu su pobjedu odnijele marcilianc. koje su uklonile grippijc, male galije što bi u 22 dana, u Sanudovo doba182, dovezle novo vino s Krete u Veneciju, ili pak maranc koji su prvotno, u 15. stoljeću, prevozili drvo za gorivo i kamen iz Istre, a kasnije će ih se upotrebljavati za duže vožnje. Marcilianc su zdepastije od nava, ali imaju ista jedra, krma im je četvrtasta i pramac vrlo debeo. Od 1550. g. marcilianc sudjeluju u trgovini Apulije (ulje, pšenica). Male tonaže, potkraj 16. stoljeća, prigrabile su sav promet Jadrana, polom se otiskuju dalje od uskog mora, k mletačkim otocima... Venecija 1602. raspolaže sa sedamdesetosam marciliana, neke su sa četiri jarbola i mjere do 140 ili 150 t 1H\ pa i do 250 t 181. Karakterističan je podatak da vojvodstvo Ferrare. koje ima luke pristupačne samo za marcilianc, ne vodi brigu 0 lome kako da ih proširi185. Međutim, Mletačka će republika onemo gućiti sretnu sudbinu tih brodova već 1589186, a 1602. zabranit će im da idu do otoka Zante... Stoga će im broj 1619. godine18" pasti na tridesetosam. Dokaz da je Venecija, unatoč svemu, htjela održali brodo ve velike tonaže. Godine 1630-1632, na putu za Levant, Stochove će kazati za mletačke trgovačke lađe188 da su »tako teške i tako loše napravljene da ne mogu ploviti po slabom vjetru, zbog čega im je često potrebno tri— četiri mjeseca da dodu do Carigrada. Naprotiv, provansalski su brodovi maleni i lagani, tako da i pri najmanjem vjetru koriste priliku da plove... Bogatstvo Marseillea poslije 1570-ih objašnjava se tisućom razloga: u nj sc, putem Rhône, slijeva francuska, engleska i njemačka trgovačka roba, iz utrke ispada Venecija, koja je od 1570. do 1573. u ratu s Turcima, 1 Marseille stječe povlastice koliko-toliko srdačnom antantom francu skog vladara s Turcima i Sjevernom Afrikom. To je bogatstvo nastalo i zahvaljujući finoći marsejskih i provansalskih brodova: nave, galijuni, tartane, saete ili barkovi, kako ih se nazivlje u livornskoj nomenklaturi. Neka nas ne zbune ti nazivi, niti čak nazivi nava i galijuna: nava Sainle-Marie-Bonaventurc iz 1597.189 mjeri 700 kantara (oko šezdese tak tona), lađa Sainte-Marie-Bonaventurc (uobičajeno ime marsejskih brodova) ima 150 t, 5. svibnja 1596. Pedro de Leyva nije zaplijenio u Trapaniju veliku »navu« inventaque sunt in ea coralla... ct alia 19(\ Nije nam poznata tonaža marsejskih »galijuna« koji trguju u sirijskom Tripoliju godine 1591191: galijuna Sveto Trojstvo, vlasnika Nicolasa Sicarta (5. iravnja 1591) ili galijuna La Foy, vlasnika Georgea de Belleta (5. travnja 1591) ili galijuna Saint-Victor, koji krca robu u Alexandretti (7. svibnja 335
111)10 SIM-DlNi;
1594). Sigurno je da nisu usporedivi s nekadašnjim glasovitim galijunima provansalskog vojvode192. Godine 1612. mletački konzul jj Siriji govori o marsejskim brodovima od 400 botta™ ... Često samo jedan galeonctto, kako kaže neki marsejski brodovlasnik, prevozi bob, kožu i sireve između Cagliarija i Livorna19,1. Marsejske saete na kraju 16. stoljeća imaju 30 do 90 t 19S. Ako je nava od 3.000 salmi (450 1) sagrađena u Antibesu lijekom ljeta 1593, naglasimo da je njena polovica prodana Genovljaninu Giovanniju Battisti Vivaldu190... Л barkovi, tarante, saete, galijuni igalijunetti, marsejske lađe i nave malo pomalo su u 16. stoljeću napučili prostrano more. Nema sjevernoalričkc, španjolske ili talijanske luke čije dokove nisu preplavile svojom raznolikom trgovačkom robom. U Veneciji nameću svoje usluge još oci 60-ili godina. Duž čitavog Sredozemlja plove u flotama izazivajući mržnju velikih lađa. To što se dubrovački teretni brod 1574. godine19" dočepao marsejske nave, opljačkao je i potopio zajedno s putnicima, uključujući i malog od palube, zar to nije jednako iz ljubomore koliko i iz koristoljublja? Jer trgovina velikih dubrovačkih teretnih brodova stradava od krize u transportu. Oni još krstare morem od Levanta do Zapada, od Sicilije do Španjolske. Nakon armada Filipa II, upuštaju se krajem stoljeća u pustolovine i ginu na Atlantiku. Ali, kad prođe deset ili dvadeset godina, Dubrovnik će se, kao i Venecija, pa čak i više od Venecije, povući u okvir Jadrana. Sve se odvija u ritmovima koji nemaju ničeg tajanstvenog ni iznim nog. Svaki put, vrijeme i konjunktura zapovijedaju. Krajem stoljeća, Marseille ima mnogo osrednjih brodova; godine 1526, u molbi upu ćenoj Franji 1, Marseille izjavljuje da mu je luka opremljena »velikim navama, lađama, galijunima« za trgovanje sa Sirijom, Egiptom i Sjever nom Afrikom198. Dakle, tijekom stoljeća se izmijenio. Dubrovnik koji, po kazivanju svjedoka, 1574. godine199 još posjeduje najveće brodove na Jadranu, kada se ponovno pojavi u pomorskom životu vrijednom pažnje, nakon dugog pomračenja u 17. stoljeću, izbacit će, između 1734. i 1744. godine, na jadranske putove i izvan Jadrana, desetke i desetke malih lađa: nave, polakre, fregatice, marciliane, feluke, stražarske bro dove, vachette, tartanelle, trabaccolije... Dakako, nazivi, oblici, oprema i brodovi su se izmijenili200. Zapravo, u 16. stoljeću, mali se brodovi javljaju posvuda, kao plod porasla razmjena. Bilo da se radi o laganim brodovima grčkoga Arhipe laga ili provansalskim barkovima (a ne samo marsejskim). Ili o osam karamusalija što plaćaju ancorazzo u Veneciji201 godine 1599. i barem njih pet voze vlasnici Metelina; još češće, radi se o brodovima koji dolaze sa sjevera, berlonima, kako ih se često nazivlje. Oni su prodrli u dva navrata, prije 1550. i poslije 1570. g., i najneobičniji u njihovoj povijesti 336
Ljudsko jedinstvo: p u to vi i gradovi, gradovi i putovi
jest onaj zastoj od dvadesetak godina, između prvog i drugog daha 16. stoljeća. Ali, prave se dimenzije tih problema daju nazrijeti tek malo pomalo. Sve igra svoju ulogu: porast cijena i blagostanja, ukrcaj na povratku, kolebanja konjunkture... Tako rasuđuje jedan Mlečanin202 kojemu ime ne znamo, čiji govor posjedujemo u dokumentu bez točnog datuma, no koji je ipak sigurno s početka 17. stoljeća. Jest, u lijepa stara vremena, s dobrim ljudima di modestoguadagno, sve je bilo bolje. Za razliku od danas kada svatko ide za interesom. »Što se danas može dobili za 100 dukata, nekoć se moglo za 25«. To je razlog što više nema velikih mletačkih lađa. Francuzi, Englezi i Nizozemci zauzimaju luku con loro navili minori\ vrlo skupo plaćaju trgovačku robu i upropašćuju trgova nje drugima. Kad bismo ih barem mogli otjerati sa Cipra čiji sol i pamuk su božja providnost za balast, savom a povrataka! Ah, dobra vremena velikih lađa i plovidbi koje su trajale pet mjeseci...! Ovaj vrlo skraćeni govor izdržava način na koji je jedan Mlečanin mogao, u svomu vlastitu gradu, osjetiti štetu koju je upravo pretrpjelo Sredozemlje u trgovini na velike udaljenosti i u monopolima; isto tako osjetiti sveopći rast cijena koji se nije zaustavio već odavno. Ali, uistinu, ekonomija Venecije nije propala kada i njezino pom or stvo. A mnoštvo malih brodova koji su u 16. stoljeću osvojili Sredozem lje, naprotiv, znak su bogatstva toga pomorstva i njegove mogućnosti da sebi priušti i plati usluge proletera Atlantika. Ovom ćemo se važnom problemu još vratiti203.
3. Gradske funkcije Koliko god bili utjecajni, sredozmeni su gradovi, kao i svi ostali, podvrgnuti istim zakonitostima. Kao i drugdje, oni žive od zauzimanja prostora mrežom putova, izmjenom prijevoznih sredstava, uzastopnim prilagodbama i dugim ili naglim razvojem. Kao košnice se roje na vrlo velike daljine. Jedan je Dubrovčanin u Potosiju, drugi u Diuu204, i tisuće ih je raspoređeno po svijetu. Jedna poslovica kaže — a u pravu je — da se na bilo kojoj točki svijeta uvijek može naći Firentinca. Marsejac je u Transilvaniji205, Mlečanin na Hormuzu206, Genovljanin u Brazilu207... Gradovi i putovi Nema grada bez trga i putova; gradovi se hrane kretanjem . Srce Carigrada je »bezistan«208 sa četvero ulaznih vrata, velikim svodovima od cigle, svakidašnjom trgovačkom robom kao i skupim proizvodima, 337
U PIO SRIiDlNH 25
—
I s r a n b u l s k i V e l i k i b a z a r , 1 6 - 1 7 . $Г.
Veliki je bazar srce trgovačkih d jelalnosli Istanbula, približno na mjestu današn jega Velikog bozara. Prije svega, sosloji se od dva fledes/ena (riječ je deform acija od flez^ozislon, ofud učestali izroz Bezislan, so svim m ogućim pravopisnim varijacijam a ; podrijetlo riječi je bez: »plalno«; u načelu riječ je o bazoru Irgovaco platnom). Slari B e d e s l e n sagrad io je M ehmed II O sva jač, nakon zauzeća C a rig ra d a . To je središnje zdanje sa četvora vrata i dvije glavne ulice gdje se m ogu pročitali ove riječi: tržnica nakita. Novi je Sondo/ Bedes/eni (od sondai: polusvilena tkanina). O k o ta dva m asivna zdanjo nalozi se niz trgovačkih i obrtničkih ulico. Debele crte oznočuju dvorišta bonova (na Z apadu je uobičajena riječ Khon). To su dobro n adgledona skladišta za opskrbu saraja i grada. Trgovci tu na veliko prodaju svoju robu. Plan je nacrtao O sm an Ergin (19 4 5), a reproducirao ga je Robert M ANTRAN u svojoj kn|izi o Istanbulu, koju često citiromo.
tržištem ljudi koje se pipa kao životinje na sajmti, kupci im pijuckaju u lice, zatim trljaju da provjere nisu li ih trgovci obojadisali209. Nije važno je li bazar u središtu naselja — i tada se uvijek nalazi u najnižem dijelu kao da se sve u nj mora slijevati — ili izvan njega, kao što je slučaj u dinarskoj zoni turske kolonizacije gdje su svi gradovi — Mostar, Sarajevo itd... »egzobazari«210, kao što je još donedavna bio slučaj u Tangeru211. Ma kakav god mu bio položaj ili oblik, bazar, tržište, grad rezultat je mnoštva kretanja. U Alžiru, magarčići natovareni drvom, koji se i ne vide pod teretom, stižu s obližnjeg Atlasa do sjevernih vrata, Bab-el-Oued212; dvogrbe deve iz Mitiđe ili s dalekog juga klecaju pred južnim vratima, Bab-Azoun; gusarski i trgovački brodovi vrve u luci, krcati užeglim 338
L ju d sk o je d in s tv o : p u to v i i g r a d o vi, g r a d o v i i p u to v i
maslacom u Annabi, platnom, suknom, drvetom u Marseilleu, uljem u Djerbi, mirisima u Španjolskoj, a da se ne govori o kršćanskoj trgovačkoj robi koju se krade po cijelome moru ili o novcu od otkupa iz Valencije, Genove i drugih gradova. Sve to hrani i gradi Alžir. Svaki je grad načinjen od kretanja koja guta i zaustavlja sebi u korist, zatim ih ponovno pokreće. Predodžbe o ekonomskom životu slike su o gibanju, putovima i putovanjima. Sve do mjenica, koje autori iz 16. stoljeća uspoređuju s lađama ili s brodskim teretima, brodareći s više ili manje sigurnosti, otud agio, pomorsko osiguranje, kako kažu, u razmjeru s pogibelji. Ako im se poremete prometne veze, gradovi zamiru ili su oštećeni, lako je bilo s Firencom 1528. godine: veze su s jugom prekinute pljačkom Rima 1527. i svake godine Firenca je gubila 8.000 dukata, koje joj je osiguravala rimska klijentela i 3.000 dukata, koliko su vrijedile napuljske kupovine213. Velike su nevolje i na sjevernoj strani gdje su svi putovi prema Francuskoj prekinuti zbog Genove, i u smjeru Njemačke, zbog Venecije. Firenca je stoga primorana smanjiti proizvodnju parmi garbi2l i,ofini, o d ’oro, i uteći se putovima udaljenim od krijumčarenja, da bi nastavila živjeti i izvoziti morskim putem u smjeru Francuske i Lyona, još dalje od Asole, Mantove i čak Trsta; a kopnenim putem u smjeru Njemačke. Prednost je teritorijalnih država, bogatih prostorom, što mogu po volji blokirati ili omesti veze među gradovima i s udaljenosti ugrožavati ravnotežu tih složenih života. Genova okrivljuje Francusku da pomaže pobunjene Korzikance, ali, piše Fourquevaux u veljači 1567, razdražen tim optužbama, ako je Francuska htjela nauditi Genovi, zar joj je bilo potrebno to neizravno djelovanje? Dosta bi joj bilo da mirno zabrani, unutar svojih granica, upotrebu svilenih tkanina i ostale genovske trgovačke robe i da Provansalcima zabrani trgovanje s Genovom i njezinim primorjem koje opskrbljuju pšenicom i vinom215. Godine 1575. za genovskih nemira, prva je briga Španjolske, koja se boji najgoreg, bila zatvoriti joj sicilsku žitnicu216. Sva materijalna i nematerijalna dobra stižu putovima u gradove. To smo već bili rekli za Augsburg, polunjemački-polutalijanski grad; s graditeljskog stajališta posjeduje genovsku i venecijansku stranu, prva je duž Wertacha, druga duž Lecha. Renesansa u Firenci znači pritjecanje umjetnika iz cijele Toskane; renesansa u Rimu, pritjecanje Firentinskih i umbrijskih umjetnika u Vječni grad. Bez toga svijeta koji je spreman razasuti se i ići iz sela u selo, iz grada u grad, negdje nastaviti poludovršenu fresku, negdje naslikati diptih, dodati kupolu crkvi koju je prethodni graditelj napustio, talijanska renesansa ne bi bila ono što je bila. Kasnije će graditeljske elemente onoga što se uobičajeno nazivlje »talijanskim barokom« prenositi zidari i klesari iz Alpa217, koji će ići vrlo daleko primjenjivati svoju nadarenost i za sobom sijati ornamentalne i 339
UDIO SREDINE
dekorativne modele kojima će se služiti generacije seoskih i gradskih kipara. * Naravno, karta gradova, u cjelini i pojedinostima, podudara se s kartom putova. Osovina koja ide iz Taranta preko Barija u Anconu i iz Ancone preko Bologne, Modene i Parme u Piacenzu, da bi se zaustavila na rijeci Pad — niz je gradova. Isto tako druga, neobičnija cesta, koju se manje spominje i koja od Medine del Campo do Valladolida, Burgosa i Bilbaoa spaja te osobito aktivne gradove: grad sajmova; glavni grad Filipa II. do 1560; veliko tržište trgovaca vunom i, na kraju, grad moreplovaca i teretnih brodova. Prolazeći kroz njih, cesta im je raspo dijelila posao kao radnicima na traci. Očito je da se na zapadnom Sredozemlju veliki gradovi tiskaju prema moru, kao univerzalnomu putu, dok su u unutrašnjosti rjeđi, ondje gdje se veze održavaju kopnenim putovima, a i manje su renta bilnosti. Naprotiv, prema jugu i istoku Sredozemlja veliki islamski gradovi, povučeni u unutrašnjost, odgovaraju točno određenom pozivu vrlo moćnih pustinjskih putova. Iz m je n e p rije v o z n ih sre d sta v a
Svi veliki gradovi na raskrižju putova nužno ne nastaju iz jedno stavne činjenice stjecišta putova (premda je, naprimjer, Piacenza bez sumnje nastala iz susretišta Pada i Via Emilije). No oni od njih žive. I ravnaju se po poznatoj izreci, »svoju važnost postižu geografskim polo žajem«. Susretište putova kadšto označava prom jenu prijevoznih sred stava i nužan predah. U Arlesu, flote na Rhôni priključuju se barkama obalne plovidbe iz Martiguesa, Bouca i provansalske rivijere, koje obav ljaju prijevoz prema Marseilleu. Plovidba Adigeom počinje u Veroni, a kod spuštanja zamjenjuju je stada mazgi ili kola s Brennera. U Tripoliju,
Obje ove karte, po D. BELTRAMIJU, Sforio d é lia popoloz/one d l V e n e z ia ..., 1954, sir. 39 i 53, postavljaj jedan le išli problem: problem organizacije gradskog proslora. Za orijentaciju, čilatelj će prvo prepoznoli Veliki kanal sred kojego prolazi linija kojo dijeli Veneciju na različite četvrti; polom mali kvadrat koji predstavlja mosl Riallo, jedini koji premošćuje Veliki kanal; Trg Svetogo Marka; premo sjeverozapadu, bijelo mrlja kojo predstavlja Arsenal; premo jugu, olok Son Giorgio i la Giudecco, odijeljeni su od oslalog dijela građo velikim rukavcem ZaHere; oštrica između Velikog kanala i Zadere odgovoro Carinornici. Šest četvrti su: San Marco; San Polo, na desnoj obali Velikog konalo, lijevo od Riolla; Caslello (Arsenal); S. Croce (treća četvrt na desnoj obali); Cannoregio no sjevernoj sirani gdje se nalozi gelo; Dorsoduro. Centar grada nalazi se između Riolla i Svetog Marka. Preko mosta, usred crne mrlje, u drugom su planu trgovine, trg Riallo, mala bijelo površina mjesto Ie svakodnevnog okupljanja Irgovaco. Nenormolna mrlja gusloće noseljenosli — gelo — no sjeveroistoku grada, rezultat je segregacijskih mjera. Četvrti su podijeljene na župe, kojih su granice vidljive na jednoj ili drugoj karti. 340
26
— S re d iš te V enecije
Svaka ločko jedan dućan.
U D I O S RHDI NI -
Tunisu i Alžiru, karavane sa zaustavljaju pred samim morem. Alep nije toliko nastao na izvorima bogatstva svoga prirodnog smještaja koliko iz potrebe za istovarištem između Sredozemlja i Perzijskog zaljeva218, na sastajalištu, kao što kaže Jacques Gassot219, trgovačke robe iz Indije i ••sukna, cariscz i drugih tkanina sa Zapada«. Karavane koje stižu u Alep iz Bagdada, zaustavljaju se nasuprot libanonskog gorja i puštaju ispred sebe dinge karavane mazgi, konja ili magarčića, onih istih koji dovode i odvode zapadne hodočasnike na obližnjemu putu od Jeruzalema do Jallc. Sve se luke, logično nalaze na križanju kopnenih i vodenih putova. Svaka je ishodište jednog kopnenog i jednog riječnog puta — osobito kopnenog, jer su na Sredozemlju vodeni tokovi pri ušću pogibeljni zbog naplavina u moru bez plime. K tome, kopno je u zaleđu sredozemnih obala zatvoreno gorjima; stoga nema luke bez usjeka s kopnene strane. Genova, u obližnjim Apeninima, ima niz usjeka među kojima i onaj ceste dei Giovi: sudbina joj je bila vezana za taj važni prijevoj. Na brežuljkastoj i divljoj obali gdje su se vrlo rano smjestila mala primorska naselja, Genova je dugo bila drugorazredni grad, da ne kažemo selo. Bez sumnje, dobro je bila zaklonjena, na krajnjoj oštrici zaljeva, ali je zato bila odvojena od kopna i slabo povezana s velikom trgovačkom cestom iz srednjeg vijeka, Via Francigena, koja je klizila od sjevera Apenina do Rima... Genova se javlja u punom dostojanstvu tek u 11. stoljeću, kada opada saracensko prvenstvo na Sredozemlju i kad ljudi sa sjevera, zainteresirani za trgovinu Europe i vični planinskim putovima (osobito ljudi iz Astija), dolaze u Genovu da prigrabe unosnu trgovinu morem. Genova je nastala iz tog kopnenog zahvaćanja i davanja vrijednosti prijevoju dei Giovi220. Uostalom, kopneni je put kod nje uvijek imao veliku ulogu. Pored Venuta di m are, uvijek je bila i Venuta di terra, i u oba smjera odvijaju se unosne razmjene. Koliko god je Genova plod svojih lađa, toliko je i povorki mazgi koje su se po gradskim ulicama morale kretati putem od opeke, rezerviranu za njih, kao stazom po sredini kamenitog kolnika. Ovo je dvostruko lice, lice svih luka. Marseille je povezan s rhônskim putem, Alžir je solidaran sa središnjim Magrebom, Dubrovnik, koji je nepobitno stvorilo more, nikad ni na trenutak nije bio odsutan iz prostranog balkanskog svijeta u kojem je istraživao obale i unutrašnjost. Nekoć se Dubrovnik zanimao za rudnike srebra u Srbiji i Makedoniji opskrbljujući rudna središta, te susjedne gradove i sajmišta: Skopje, Prilep, Prizren, Peć221... U 16. stoljeću, kopnena mu trgovina doživljava neospornu obnovu u smjeru Istoka222. Dubrovački trgovci, preko Bosne i Srbije, idu sve do Vidina; imaju važnu ulogu u dunavskim zemljama; u Skopju, polazištu prijevoza robe prema Carigradu221', osnivaju jaku 342
L ju d sk o je d in s tv o , p u t o v i i g ra d o vi, g r a d o v i i p u to v i
koloniju; infiltriraju se u Bugarsku kojoj su im pristup dugo otežavali genovski trgovci sa Crnoga mora-, Dubrovčani su i u Beogradu, gdje prodaju englesko sukno turskim oficirima na povratku iz mađarskog rata-, u Edirnu primaju kršćanske ambasadore u prolazu i, dakako, u Carigradu. Začudna moć Dubrovnika u 16. stoljeću povezana je s tim trgovačkim kolonijama dobro ukorijenjenim u balkanskoj unutrašnjo sti, s mnogobrojnim dućanima gdje dubrovački trgovci preprodaju na kredit ili za gotov novac engleske carisćcs, sukno iz Venecije ili Firence; povezana je i s putovanjima trgovaca-kupaca kože i vune, koji idu na lice mjesta ugovarali posao s pastirima, i njihove duge i uske računske knjige kadšto su se sačuvale u dubrovačkom arhivu. Cjelokupni dubrovački život nezamisliv je bez užasnih cesta koje vode u Sarajevo, prema sjeveru ili preko crnogorskih i albanskih planina do Skopja, najvažnije postaje prema Istoku. Dubrovnik je čvorište dvaju kretanja; jednog.koje se širi balkanskim cestama i drugog koje upotreb ljava bezgranične morske putove i, u 16. stoljeću, vodi Dubrovčane u sve sredozemne zamlje bez iznimke, kadšto i do Indije, često do Engleske, a jedanput i do Perua, koliko nam je poznalo... O d pu ta do banke Putovi i razmjene omogućili su sporu raspodjelu rada iz koje su proizašli gradovi, upola oslobođena i od sela i koji se loga stalnog okruženja oslobađaju tek uz cijenu opetovanih napora. Ti pak napori ne prestaju djelovati čak unutar grada, podešavaju svoje diferencijalne djelatnosti, preobražavaju ih unutar njih samih po shemama koje su, dakako, pravilne tek u grubim crtama. U tomu procesu s tisuću inačica, očito je da sve polazi od najosnovnije trgovačke djelatnosti, sveprisutne i organizatorske. Istina koja je očigledna za Veneciju, Sevillu, Genovu, Milano, Marseille... Istina je nepobitna za Marseille koji ima tek nešto tekstilne industrije22' i neko liko tvornica sapuna. I za Veneciju koja šalje na Istok vlastita sukna i svilu, ali i vunenu robu i baršun iz Firence, suknarske proizvode iz Flandrije, carisćcs iz Engleske, parhet iz Milana i Njemačke, i isto tako iz Njemačke platna, željeznariju, bakar... U vezi s Genovom, još se u srednjemu vijeku govorilo poslovično: Gcnucnsis ergo mcrcator. Dakle nije pretjerano govoriti, u našim klasifikacijama, o »trgovačkom kapita lizmu« određujući time jednu žustru, već modernu i zacijelo djelotvornu formu ekonomskoga života 16. stoljeća. Sve ne vodi njezinim uspjesima, ali mnoge stvari ovise o njenom dinamizmu i privlačnosti. Imperativi velike trgovine, trgovine na velike udaljenosti, i njezine akumulacije kapitala igraju pokretačku ulogu- Upravo na najnižoj točki trgovačke 343
U D IO S IU iD lN Ii
konjunkture u Genovi, Firenci, Veneciji i Milanu, industrijski život oživljava, osobito na novom revolucionarnom području pamuka i svile. Klasična teza Paula Mantouxa istinita je već za 16. stoljeće; trgovina predvodi, pokreće industrijski život. A na Sredozemlju više nego bilo gdje drugdje, gdje je pravilo: razmjena, prijevoz robe, preprodaje... Takav trgovački život pomaže i sve prenosi, uključujući i klice industrijske djelatnosti, kao što vjetar daleko odnosi sjemenke... Ali te sjemenke uvijek ne nalaze tlo na kojem će se razviti. Godine 1490. Firentinac Pietro del Bantella uvodi u Dubrovnik l'arte d i fabricare i parm i cilti di la n a 22*'-, 1525. godine obradu je svile ovaj put uveo Dubrovčanin Nikola Lukarević226. Ali ni jedna od tih radinosti nije doživjela veliki uspjeh, a Dubrovnik se zadovoljio proizvodnjom nekih sukana za vlastitu potrošnju, bojenjem i prebojavanjem dijela sukana koja su njime prolazila. U Maresilleu se isto pokušalo s vunom i svilom oko 1560. godine, a u vezi sa svilom,227 kaže Botero, nedostatak pogod ne vode onemogućio je daljnji rad. Vrlo uopćeno rečeno, trgovačke i industrijske funkcije dolaze jedna za drugomi2H, trgovačke su uzrok industrijskima i zahtijevaju ih, uključujući potom stanovitu ekonomsku starost (dakako, između osta lih mnogobrojnih uvjeta). Industrijski je grad francuskog juga Montpel lier229. koji iza sebe ima prošlost, stečeno bogatstvo, kapital za ulaganje i okrepljujući dodir s vanjskim svijetom. Ono što je Colbert htio učiniti u 1“'. stoljeću, naime, u pozadini francuske trgovine na Levantu razviti suknarsku industriju, to su, na drugim mjestima, okolnosti već odavno same proizvele. Mletačka se industrija razvila u 13. stoljeću, ali budući da je trgovina Serenissime istodobno rasla, i to mnogo bržim tempom, la se srednjovjekovna industrija stoga našla proporcionalno beznačaj nom u odnosu na opseg vanjske trgovine. Veliki industrijski polet Venecije dolazi kasno, u 15. i osobito 16. stoljeću, sporim prijelazom irgovca u obrtnika, težnja koja nije bila namjerna, već ju je vodila i zahtijevala konjunktura stoljeća. Venecija se pokušava preoblikovati u industrijsku luku. A možda je upravo uspjeh Francuske i sjeverne Furope u idućem stoljeću spriječio da se ta preobrazba savršeno do vrši2*0. Ako je industrija velikog opsega drugi stadij gradske djelatnosti, banka je možda treći. Nedvojbeno, u počecima nekoga grada, sve su ekonomske djelatnosti već u utrci, trgovina zlatom kao i ostale trgovine. Ali ta će se trgovina posebno istaknuti vrlo kasno. Bit će posljednja koja će se razviti u svojoj nezavisnosti i potpunosti. Dugo će vremena sve biti zbrka: trgovačka roba, radionica i banka međusobno se miješaju i okupljaju u istoj ruci. U Firenci, Guicciardini Corsi, koji posuđuju novac Galileiju, zainteresirani su za sicilsku pšenicu, prodaju sukna i papra: 344
L ju d sk o je d in s tv o : p u t o v i i g r a d o vi, g r a d o v i i p u to v i
Capponi, o kojima su sačuvane debele knjige, jednako se bave prijevo zom vina, osiguravanjem lađa, izdaju i primaju mjenice; Medici, koji su više nego upola bankari, u 15. stoljeću posjeduju radionice za obradu svile. Ta mnogostrukost i zbrka poslova — razumna podjela rizika — staro je pravilo. Trgovanje novcem, naime posuđivanje pojedincima (koje je više ili manje zakrinkano, jer Crkva zabranjuje posudbe s kamatama), novac koji se otvoreno posuđuje gradovima i knezovima, investicije {accomandite, kako se kaže u Firenci) i pomorska osiguranja, ta posve financijska igra s teškom se mukom oslobađa ostalih. U svojoj prvotnoj savršenosti učvrstit će se tek u Amsterdamu pod kraj 17. stoljeća. Ipak, u 16. stoljeću, trgovanje novcem postiglo je visoku razinu i stvara sve brojnije gotovo specijalizirane bankare koje Španjolci nazivaju bombres de negocios. U smislu francuskog 18. stoljeća, to bi prije bili »novčari« u službi države. A ta se pojava učvršćuje samo u nekoliko starih trgovačkih gradova u punoj zrelosti: Veneciji, gdje banke i bankari postoje još od 14, pa i u 13. stoljeću; Firenci, gdje velike trgovačke tvrtke drže Europu i Sredozemlje, od Engleske pa do Crnoga mora, a pod njihovim nadzorom još od 13- stoljeća; i nadasve u Genovi koja, unatoč onome što je o njoj kazao Michelet2*1, nije bila »banka prije nego je bila grad«, ali u kojoj je Casa di San Giorgio bila najsavršeniji kreditni organizam u srednjem vijeku. Jedna iscrpna studija2*2 prikazuje Genovu u 15. stoljeću već modernu, ispred svog vremena, kako svakodnevno barata prijenosom mjenica i ugovorom ricorsa, koji je već umijeće »izdavanjem trata« (lancer de la cavalerie), da se poslužimo današnjim bankarskim žargonom. Rana uloga Genove između Seville i Novoga svijeta i konačni savez sa Španjolskom 1528. godine, učinili su ostalo. Genova postaje najvažniji grad novca na svijetu, u vremenu kad raste val inflacije i prosperiteta, koji obilježava drugu polovicu 16. stoljeća — stoljeća Genove, grada u kojem se trgovina javlja kao zanat plebejaca. Nobili Vecchi naveliko špekuliraju sa stipsom, vunom ili španjolskim solanama. Ali trgovinu prepuštaju sloju Nobili Nuovi dok za sebe zadržavaju igre sa zlatom i novcem, rentama, posudbama španjolskom kralju... Ipak, u prividnoj opreci s tom jednostavnom slikom, iskrsavaju brojna tržišta novca u gotovo novim gradovima Europe. Ali, što se krije iza tih iznenadnih i znatnih procvata? Jednostavno razmnažanje talijan ske banke, što jc isto tako tradicija. Još na sajmovima u Champagni, upravo su ljudi iz Sienne, Lucce, Firence i Genove ti koji su u rukama držali ravnotežu mjenjača i koji su stvarali bogatstvo Genove u 15. stoljeću, zatim bogatstvo Antwerpena, Lyona i Medine del Campo. 345
UDIO SREDINI-
Prisuini su i 1585. godine u Frankfurtu na Majni kad se ondje osniva sajam mjenica. U očima neupućenih, njihov zanat ima nešto tajanstveno, čak i davolsko. Oko 1550. g. neki se Francuz čudi »tim stranim (to jest, talijanskim) trgovcima ili bankarima«, koji dolaze praznih ruku, »a da nisu ponijeli iz zemlje odakle dolaze ništa drugo osim samih sebe, nešto raspoloživa novca, pero, crnilo i papir, svu vještinu prodavanja, pre bacivanja i obrtanja mjenica iz jedne zemlje u drugu prema vijestima gdje je novac najskuplji«2^. Ukratko, čitavom Europom, mala skupina upućenih ljudi, obavi ještenih revnosnim dopisivanjam u rukama drži mrežu razmjena mjeni ca i gotova novca i lime vlada u igri trgovačke špekulacije. Stoga, ne dopustimo da nas previše zaslijepi širenje »financija«. Postoje velike razlike i stupnjevi između »gradova«, jedni su trgovački, drugi industrij ski. a ostali djelomice financijski. Kad se 1580. godine Portugal povezuje sa Španjolskom, španjolski se poslovni ljudi čude tehničkom kašnjenju grada Lisabona, koji je posve trgovački. Još početkom 17. stoljeća, investicije u Marseille dolaze iz Lyona, Montpelliera i Genove. Dubrov nik, koji je u trgovačkom pogledu toliko napredan, financijski ovisi o talijanskim gradovima: u 17. stoljeću, sve njegovo bogatstvo sastojat će se od renti ili iz Napulja, ili iz Rima ili iz Venecije. Primjer Venecije još je bolji pokazatelj. Dugi izvještaj Cinque Savii upućuje, u siječnju IbO7 ' ' 1, na to da se cijela »kapitalistička » igra, da tako kažemo, nalazi u rukama Fircntinaca, vlasnika gradskih kuća, i Genovljana, nabavljača bijele kovine, a jedni i drugi su vlasnici mjenjačnica. »Uzimajući« u Veneciji. Gcnovljani i Firentinici čine »unosnim u mjenjačnicama« (uglavnom na tzv. besançonskim sajmovima, i koji se održavaju u Piacenzi) velike količine novca venecijanskih zajmodavaca. Tako postoji --zapljena« raspoloživog gotovog novca u gradu. Giovanni Botero iz Pijemonta osjetio je tu situaciju 1589. g. kad je usporedio Genovu s Venecijom, s tim da pretpostavlja Veneciju Genovi. U Genovi se bogat stvo rukovatelja novcem izvanredno razvilo, ali na štetu ostalih unosnih djelatnosti grada. Njezin se industrijski život (tekstil, brodogradnja) usporava, dok su arti bile život sitnog genovskoga puka, u svemu dosta siromašnog. Uz svoju veliku suparnicu, Venecija je manje razvijeni grad, koji se sam bavi gotovo svim obrtima. Stoga je narod manje nesretan nego u Genovi i manja je razlika među bogatstvima2-'*’. Gradski ciklus i regresija Лко gradski život napreduje i organizira se po stadijima, isto se tako i pogoršava po stadijima. Gradovi nastaju, razvijaju se i opadaju po otkucajima ekonomskog života. A opadanjem napuštaju postupno atri bute svoje moći. Je li slučajno da u Genovi, prvi negativni znak (prisulУЉ
L ju d sk o je d in s tv o : p u t o v i i g r a d o vi, g r a d o v i i p u to v i
nosi dubrovačkih lereinih brodova) pogađa promet, lo prvo bogaisivo velikih gradova; dok na drugom kraju lanca, najduže odolijevaju upravo bankarske djelainosti, koje su se posljednje razvile? U 18. stoljeću, Genova i Venecija, premda na najnižoj točki dekaclanse, još su uvijek gradovi zlata. Zar drama Barcelone, barem u 16. stoljeću, nije posljedica barcelonske prošlosti, ucjena brzo postignutog bogatstva i na bankar skom planu nepojmljivo dovršenog, usprkos svemu što se govorilo? Nedostatak novca, mjenice, giro, kako je primijetio već Capmany23(\ paralizirao je grad u 16. stoljeću. Na granici tih zapažanja, hoćemo li ustvrditi da razvoj jednoga industrijskog stadija često naznačuje smetnje u prometnom životu nekoga grada? 1 da je industrija, u stanovitom pogledu, neka vrsta proutudarca tom ometanju prometa? Svakako, simptomatično je vidjeti kako industrija cvjeta u gradovima koji su daleko od mora i s tog razloga ometani u svom djelovanju kao prometni gradovi, bilo da se radi o l.ucci. postojbini svilara, Milanu, Comu ili samoj Firenci. Hi pak o gradovima kojih su prijevozi i trgovačka roba u 16. stoljeću ugroženi, kao što su Firenca i Venecija. Na kraju, hoćemo li kazali da i bankarski život proizlazi iz trgovačkih i industrijskih teškoća? Ukratko, jedna se djelat nost javlja tek na uštrb drugih i nije neminovno u skladu s njima. Ovo smo iznijeli ne toliko da se sve objasni, koliko da se brzim letimičnim pogledom prijeđe cjelokupnost problema gradskog dinamizma. V rlo n e p o tp u n a tip o lo g ija
Ta opća tipologija gradova, koju smo upravo skicirali, nužno ostaje nepotpuna. Sve otežava opstanak gradova. Svaki je grad obuhvaćen nekom posebnom ekonomijom. U uskom djelokrugu, ona podrazumi jeva odnose sa selom i susjednim gradovima, bilo da, u odnosu na ove potonje, ona njima vlada ili oni vladaju njome. U širem djelokrugu, to znači veze, ovisno o daljinama, ili sa čitavim Sredozemljem Ш čak s Najširim Sredozemljem. Konačno, postoje i konjunkture političkog života. U 16. stoljeću, politički život ruši staru nezavisnost gradova, potkopava temelje njihove tradicionalne ekonomije te stvara i nameće nove strukture. Jedan povjesničar237, koji završava rad na tipologiji kaslilskih gra dova u 16. stoljeću, razlikuje: birokratske gradove, kao Granada i Madrid — Madrid, koji se tako brzo povećao da opskrba besposlenog stanov ništva često ne funkcionira pa se događalo, kaže se u jednoj prepisci iz 1615. godine, da danima i danima nedostaje kruha, a ljudi po ulicama, s novcem u ruci, pokušavaju doći do njega i traže gap crl 'amor diDio-*H\ trgovačke gradove, kao što su Toledo, Burgos i Sevilla; industrijske
27 — Pučanstvo kaslilijskih g rad o v a
L ju d sk o je d in s tv o , p u t o v i i g r a d o vi, g r a d o v i i p u to v i
gradove (u smislu da se u njima moderna industrija uvodi u kapitali stičkim oblicima Verlagssystema, što nije karakteristično samo za Nje mačku). kao što su Cordoba i Segovia; industrijske, ali i obrtničke gradove, kao Cuenca; poljoprivredne gradove, koje održavaju obližnja polja i koja ih preplavljuju, kao Salamanca ili Jerez de la Proniera; klerikalne gradove, kao što je Guadalajara; i jedan ovčji grad, kao Soria... K tome. nekoliko vojnih gradova, koje se u 16. stoljeću jednako slabo razlikuje od ostalih gradova, kao što se na moru ratni brodovi razlikuju od običnih trgovačkih. Te klasifikacije govore o različitosti likova koji su u pitanju. Preostalo bi nam još razlikovati, ma kakav im bio tip, gradove prvog i drugog ranga i vidjeti kako se (u strukturi koja je specifična za Kuropu) međusobno ponašaju glavni i sporedni gradovi. Uostalom, svaki lik, kad mu se utvrdi okvir unutar kojega bismo ga htjeli zatvoriti, odmah iz njega izlazi. Sevilla, koja nije rođena za trgova nje novcem (ali ipak ima svoje banke), jednako je birokratski, rentijcrski i obrtnički grad; u njoj raskoš zahtijeva svoja prava, pothranjuje proleterijat koji se dade nazrijeti natrpan u kućama gdje u zajednici živi nekoliko siromašnih obitelji, kao u predgrađu Triane gdje se proizvode lužne soli i sapun2*9. Salamanca je seoski, ali i veliki sveučilišni grad, kao što znamo. Padova, blistavi sveučilišni grad, također je seoska metropola. Nekoć (prije 1405. g ), gospodari Саггаге, koji su njom zapovijedali da »bi u borbi protiv Venecije održali skupoću svoje supar nice«, nametnuli su joj na izlazu poreze na kokoši, kopune, guske, jaja, golubove, povrće i voće... S tim konzervativizmom gradova o kojem dokazi obiluju, ta, za nju štetna prava, Venecija će ipak zadržati sve do 1460. godine2™, dugo nakon što se Padova pokorila Republici svetoga Marka. Međutim, Padova je i dalje ostala kao uronjena u polje, a Bayard i njegovi drugovi gledali su je 1509. godine kako se hvata u koštac s poljoprivrednim radovima: »svaki se dan skupljalo mnogo sijena«, priča odani sluga, »a u toj četvrti teretna su kola bila toliko puna da su gotovo silom prolazila kroz vrata«2'*1. Isti je prizor u Bresci gdje su gradska vrata San Stefano, koja vode u Broletto, toliko usko grlo da quando vi si tro va qualchc carro d i fe n o o paglia o legne, per Гг non ponno transitar gli uom ini1i2. Ista je zbilja, ako ne i isti prizor u Luceri, malom gradu Apulije u kojem se održavaju sajmovi. Lucera ima, na svoju veliku muku, i gradske kapetane koje imenuje markiz del Vico i mnogi su razlozi da se na njih žali. Oni ubijaju, kradu, igraju i, kao zadnja prostota, »poslali su mnoštvo svinja, prije dopuštenog datuma, po gradskim zamljištima na štetu drugih cittadina..., ad a ne računamo štete koje će pretrpjeti, zbog tili svinja, pšenica, voda i pašnjaci«24*. Mnogo se svinja uzgaja unutar gradskih zidina. Te slike iz poljoprivrednog života nasuprot vještini 349
UDIO SIWDINIi
vojne obrane ili čestitosti gradskih vlasti, govore u kolikoj su mjeri gradovi 16. stoljeća posvuda koliko-loliko otvoreni prema vlastitim poljima. Inače, kako bi živjeli?
4. G radovi, svjedoci stoljeća Tc različite gradove, u kojima se djelatnosti doziraju uvijek na originalan način, valjalo bi sada pitati o predstavi u kojoj svi istodobno sudjeluju, i napetih ušiju slušati ono što one ponavljaju, ukoliko su podvrgnuli nekoj konjunkturi, koja je svuda ista ili gotovo ista, tijekom druge polovice 16. stoljeća na Sredozemlju. Za one koje pobliže znamo, svjedočenja se podudaraju; broj se stanovništva u gradovima povećava, povrh svakodnevnih životnih neprilika, kojih jamačno ima dovoljno, dosta dobro se osjećaju na duže vrijeme, budući da im tijelo raste. U svakom slučaju, svladavaju krize i teškoće; međutim, svi vide kako im se smanjuju slobode naspram teritorijalnih država koje rastu brže od njih, opkoljavaju ih, podjarmljuju ili ih čak iz daljine ruše. Novo političko i ekonomsko doba se nagovješćuje. S tog je stajališta, Sredozemlje moglo biti prerano. D e m o g ra fsk i ra s t244
Poznat nam je tisućiti dio — pa ni to — od onoga što bi povjesničar mogao skupiti o kretanju gradskog stanovništva u 16. stoljeću. Ipak, dijagnoze o cjelini moguće su i gotovo sigurne. Da bismo o tome pružili točniju predodžbu, ponovno ćemo iznijeti (str. 346) grafikon kretanja stanovništva u kaslilskim gradovima2*15. Jezik mu je jasan; sve ravne crte — iznimke potvrđuju pravilo - pokazuju izrazite i stalne progresije sve do posljednjih godina 16. stoljeća. Krivulja je gotovo ista kao i ona koja predstavlja — grosso modo — brojke koje se odnose na Italiju246, te europsku i azijsku Tursku247. Njihova svjedočanstva možemo, bez pretjeranog izlaganja opasnosti, proširiti na cijelo Sredozemlje, koliko muslimansko toliko i kršćansko. Značajka »dugog 16. stoljeća«, u Europi i na Sredozemlju, jest u tome što je ono u osnovi uključivalo taj porast broja ljudi o kojemu će sve ili gotovo sve ovisili. U lom usponu sve su kategorije gradova jednake: mali i osrednji, znatni i veliki, obrtnički i industrijski, birokratski i trgovački gradovi... Nema diskriminacije, kao što će biti slučaj za vrijeme regresije u 17. stoljeću21”, kojoj je bitno obilježje bilo rast ili stabilnosr stanovitih privilegiranih gradova: Pariza, Londona, Madrida i čak Istanbula. Svi ostali gradovi bit će zahvaćeni velikim vraćanjem unatrag. Dakle, ne čudi 350
Ljudsko jedinstvo: p u to vi i gradovi, gradovi i p a to vi
nas što sc u 16. stoljeću istodobno aktiviraju svi gradovi, što se otvaraju javna ili privatna gradilišta isto tako u Veroni kao i u Veneciji, u Paviji kao i u Milanu; obrti oživljavaju u Cuenci kao i u Segoviji; užurbano se radi na pomorskim gradnjama u isto vrijeme na napuljskom Mandraccbiu i na plažama Sorrenta ili Amalfija. Riječ je o općem gibanju gcljc porast obilježava sve gradske svjetove. Hijerarhija gradova, recipročna im ponašanja i recipročne slojevitosti mnogo ne variraju. Karta o razini gradskog života u Granadskom kraljevstvu 1591. godine, koliko god bila nesavršena, jer je izrađena na temelju poreznih izvoda (millones), pokazuje tu presudnu međugradsku geografiju koja se neće mnogo promijeniti219... Veliki gradovi ostaju ondje gdje su postavljeni, uz prednost visokih cijena, visokih plaća, bolje opskrbljenih dućana, a gradovi-sateliti ih promatraju, oko njih se vrte, poslužuju ih i njima se služe. Ti planetarni sustavi, toliko svojstveni Europi250 i Sredozemlju, neće se mnogo poremetiti. Ipak se javljaju promjene koje dižu prašinu i blistaju jakim sjajem: i one su dosta logične. Prvo, demografski rast nikada ne djeluje u jednom jedinom smjeru, on je, naizmjence, moć i neprilika, ravnoteža i krhkost. Mnoge stare nevolje se održavaju i kadšto se pogoršavaju: 16. stoljeće nije imalo ni hrabrosti ni snage da ih izbiriše. Zatim, gradovi nisu jedini koji vode svijet. Njihovo dotadašnje povlašteno kraljevanje tijekom prvog napret ka Europe i Sredozemlja, od 11. do 14. stoljeća, na pragu novoga doba, dovodi se u pitanje. Postoje države koje se sporo razvijaju u prethodnim stoljećima, ali koje će novo doba naglo gurnuli naprijed. I na kraju, sela su još uvijek u većini. U 16. stoljeću ona možda napreduju sporije od gradova koji se njima hrane. Gradovi imaju prednost u paljenju, što je sigurno, premda je se ne može točno izračunati251. Dakle, gradovi su u maksimalnoj brzini pomalo u pogibeljnoj situaciji. Kada dođe do po vlačenja stanovništva u 17. stoljeću, kao u pokrajini Veneciji252 gdje su mjere moguće, gradovi će se brže povući od obližnjih sela. Je li sc sve izmijenilo u 18. stoljeću? M. Moheau25-5 tvrdi da je seoska Francuska tada rasla brže od urbane Francuske. Ove brze usporedbe pomoći će da sc bolje shvati istodobno odlučna i krhka sudbina gradova 16. stoljeća.
N ev o lje sta re , n e v o lje n o v e: n e sta šic e i p ro b le m p š e n ic e
Šesnaesto stoljeće nije uvijek bilo naklono gradskim svjetovima. Nestašice i epidemije pogađaju gradove udvostručenim udarcima. Spo rošću i nenaplativom cijenom transporta te neredovitošću žetvi, svako je naselje, u svako doba godine, bilo izloženo opasnosti od nestašice. I 351
unio sRmiNi; najmanji ga namet preopterećuje. Kada se Tridentski koncil bude sastao po treći i posljednji put 1561. godine (upravo na važnom putu Brennera i Adigea, putu bavarske pšenice s kojom se znala opskrbljivati Verona), odmah će se očima koncila i njihovoj pratnji postaviti m učno pitanje opskrbe, koje s pravom zabrinjava Rim254. Na Sredozemlju i izvan Sredozemlja, nestašica je doista banalan slučaj. Godine 1521. glad se u Kastiliji podudara s počecima rata protiv Francuske i unutrašnje pobune Comunerosa. Oskudica kruha uzrujava plemiće i seljake iste godine koju su u Portugalu nazvali godinom Velike gladi. Strašna je suša 1525. uništila Andaluziju. U Toskani je nestašica 1528. godine dala maha užasima: Firenca je morala zatvoriti vrata izgladnjelim seljacima s vlasti tog područja. Drama se ponovila 1540. godine: ponovno se pomišljalo kako zatvoriti gradska vrata Firence i prepustiti selo sudbini, kada su brodovi s pšenicom, stigavši u Livorno s Levanta, spasili zemlju; no ovdje se radilo o čudu255. Godine 1575, u rumunjskim krajevima koji su ipak toliko bogati žitaricama, stada masovno ugibaju, a ptice su u ožujku iznenadile snježne padaline što su čovjeku dosezale do ramena, tako da ih se moglo rukom uhvatiti. Ljudi su se pak ubijali za mrvicu kruha256, (iodine 1583. nevolja zahvaća cijelu Italiju, osobito Papinsku državu, gdje ljudi umiru od gladi257. Međutim, obično nije riječ o gladi po čitavim regijama, već o gradskoj gladi. Osobitost je toskanske nestašice iz 1528. godine što se bila proširila po cijelom kraju oko Firence i što je trebalo, kao što već rekosmo, istjerati iz grada seljake koji su se u nj sklonili. Isto tako u Perugi, 1529. godine, potpuna je nestašica pšenice pedeset milja uoko lo. To su još uvijek rijetke katastrofe. Seljaci dobivaju, gotovo posve, od svoje zemlje minimum koji im omogućava da sami žive. Naprotiv, gradska glad, koja je ograničena na gradske zidine, učestala je u 16. stoljeću. Firenca, koja ipak nije smještena u posebno siromašnom kraju, od 1375. do 1791. godine doživjela je 111 gladi na 16 vrlo dobrih žetvi u istom vremenskom razdoblju258. Čak su luke, koje vrše redistribuciju pšenice, kao Messina i Genova259, doživjele strahovitu glad. Svake je godine, još na početku 17. stoljeća, Venecija morala potrošiti milijune zlatnika za opskrbu260. Dakle, zbog vlastitih potreba i sredstava, gradovi su veliki kupci pšenice. Cijela bi knjiga mogla biti napisana o politici pšenice u Veneciji ili Genovi, a Genova se zanima za sve mogućnosti opskrbe, stoga se u 15. stoljeću okreće Francuskoj, Siciliji i Sjevernoj Africi. Venecija se pak angažirala u trgovini pšenice s Levanta, a s Turcima trguje još od 1390. godine, što je ne sprječava da se obrati i drugim dobavljačima, Apuliji ili Siciliji. K tome, Venecija ima svoje stalne propise, tako zabranjuje 1408, 1539, 1607. i 1628. godine261 izvoz pšenice iz svojega »golfa«... 352
Ljudsko jedinstvo: p u to vi i gradovi, gradovi i p utovi
U 16. stoljeću nema nešto većeg grada koji ne posjeduje ono šio se u Veneciji zove neobično suvremenim nazivom, Ured za pšenicu (kojegsu se spisi za godine koje nas zanimaju, uostalom, izgubili). Ovdje se radi o odličnoj organizaciji262. Ured ne kontrolira samo uvoz pšenice i brašna, već i prodaju na gradskom tržištu. Brašno se moglo prodavali ick na dva »javna mjesta«, jedno je bilo kraj Svetog Marka, a drugo na >.Rivoaltu«26V Svakog se dana moralo obavještavati dužda o slanju zaliha u trgovinama. Čim bi se utvrdilo da Venecija ima pšenice još samo za jednu godinu ili osam mjeseci, odmah bi se propisno obavještavalo Vijeće, a zalihe bi, s jedne strane, nabavljao Ured, i s druge, irgovci kojima bi se smjesta odobrili zajmovi. Nadziralo se i pekare koji su morali isporučivati stanovništvu kruh od bijelog i »dobrogzrna«, kojemu je težina varirala prema izobilju ili nestašici opskrbe, ali kojemu jedi nična cijena nije varirala, pravilo koje je vladalo u gotovo svim europ skim zemljama. Nećemo kazati da svi gradovi posjeduju točnu kopiju takvog Ureda za pšenicu, jer samo je jedna Venecija, ali uredi za pšenicu i brašno nalaze se posvuda, samo pod različitim nazivima i različitom organiza cijom. U Firenci, Abbondanzu su preoblikovali Medici (preuzeli su u svoje ruke opskrbu žitaricama vani), ali se održala, barem za neznatnije dužnosti, s onu stranu banda, 1556. godine, koja se obično uzima kao kraj njezine djelatnosti261. U Cornu, tu dužnost obavljaju komunalni Consiglio Generale, Ufficcio d ’A nnona i Diputati diprovvisionc2^ . Kad takav organizam ne postoji neovisno, lađa se politika pšenice povjerava gradskim vladama ili gradskoj upravi. U Dubrovniku, na odveć lošem položaju a da ne bi poznavao nestašicu, o tome se staraju knezovi. U Napulju pak sam potkralj266. Kada zaprijeti oskudica, mjere su posvuda istovjetne. Prvi čin: lovačkim rogom oglasiti zabranu iznošenja pšenice iz grada, podvo stručiti straže, izvršiti premetačine, prebrojiti zalihe. Лко se situacija pogorša, dolazi drugi čin: vršili napore da se smanji broj potrošača; zatvoriti gradska vrata ili istjerati strance, što se obično čini u Veneciji, osim ako sami ne unesu u grad količinu pšenice razmjernu broju ljudi njihove pratnje ili obitelji267. U Marseilleu 1562. godine268 istjeruju se protestanti: dvostruka dobit gradu koji je neprijatelj hugenola. U Napu lju, za nestašice 1591. godine, Sveučilište snosi posljedice nevolje: zatvara se i studenti se šalju kući269. Zatim se obično racioniraju živežne namirenice, kao u Marseilleu u kolovozu 1583. godine270. Ali, dakako, najprije se ide u potragu za žitaricama pod bilo koju cijenu, i to prvo kod uobičajenih nabavljača. Marseille se najčešće obraća svome zaleđu i dobroti francuskoga kralja ili pak »vrlo milim i voljenim prijateljima«, konzulima u Arlesu, pa i lyonskim trgovcima. K tome, još 353
UDIO SRlîDlNIî
treba, ako se misli stići, preko Lyona doći do burgundskih žitnica, zatim odatle poslali žitarice u Marseille, da brodovi na rijekama »SJjomne i Rosne«, unatoč porastu vodostaja, prođu ispod »mostova... bez velike opasnosti«2"71. U Barceloni, u kolovozu 1557, inkvizitori mole Filipa II. da dopusti da im se pošalje malo pšenice iz Roussillona,272 barem za osobnu upotrebu. Inkvizitori u Valenciji sljedeće godine273, traže da se pšenica uveze iz Kastilijc, a to je molba koju su, uostalom, opetovali 1559. godine. Dok Verona, koja je očitovala slabu žetvu, traži od Serenissime da joj dopusti kupnju pšenice u Bavarskoj27'1, Dubrovnik se obraća hercegovačkom sandžaku, a Venecija traži od sultana ovlaštenje da utovari žitarice na Levantu... Svaki se put radi o pregovaranjima, pohodima i velikim izdacima. Л da ne računamo obećanja i naknade trgovcima275. Ako sve propadne, velika je domišljatost okrenuti se prem a moru, nadgledati nave natovarene žitom, zaplijeniti ih, potom platiti ukrcaj kome treba, kasnije, uz prethodno raspravljanje... Jednoga dana, Mar seille je uhvatio dva genovska barka koja su se dosta nepromišljeno uvukla u luku: 8. studenog 1562. Marseille izdaje naredbu fregati da pregleda sve lađe s pšenicom na koje naiđe u njegovim vodama2"76. U listopadu 1557, vlasti sile da se iskrcaju sve lađe s pšenicom što dolaze s Levanta i iz Apulije™. Malteški vitezovi, koji nisu odveć razmaženi u pogledu opskrbe, zadovoljavaju se time da redovito nadgledaju sicilske obale: ništa se drukčije ne ponašaju od tripolitanskih gusara. Bez sumnje, plaćaju, ali skaču na brodove poput gusara. A možda nitko kao Venecija ne primjenjuje tu odvratnu metodu. Čim se nađe u teškoj situaciji, nema te lađe s pšenicom koja bi bila sigurna na Jadranu. Ona smjelo postavlja zasjedu, u Cavtatu (Ragusa Vecchia), jednu ili dvije galije koje, naočigled Dubrovčana, plijene nave nakrcane žitom u Volosu, Solunu, pa čak i susjednim albanskim lukama. Ili će pak tražiti teretne brodove s pšenicom na obalama Apulije i prisiliti ih da iskrcaju teret na Kilu, u Splitu ili izravno u Veneciji... Bez sumnje, nije se uspjela održati na obalama Apulije gdje se, u dva navrata, bila utvrdila i gdje je izgubila svoju providnosnu žitnicu te podrum ulja i vina. Nije važno! Svaki put kad joj je bilo potrebno, tu se vraćala i posluživala mirnim putem ili silom. Ali ne bez loga da Napulj i još dalje Španjolska ne protestiraju iz opravdanih, vječnih i nepotrebnih razloga: nave, koje Venecija plijeni najčešće su one koje je Napulj unajmio za sebe. Pljenid be Venecije izazivaju opasnost od pobune u gradu koji vrvi siromasi ma-™. Napokon, sve je ovo vrlo tegobno. Ali, ni jedangrad ne može izbjeći tim teškim dužnostima. U Veneciji, golemi se gubici moraju zapisali na 354
Ljudsko jedinstvo; p u to vi i gradovi, gradovi i p u to vi
račun Ureda za pšenicu, koji s jedne strane trgovcima daje znatne nadoplate, a s druge često preprodaje nabavljenu pšenicu i brašno ispod kupovne cijene. Još je gore u Napulju, gdje strah ne čini vlasti liberalnim, već rasipnima. U Firenci, veliki je vojvoda taj koji plaća razliku. Na Korzici, Ajaccio posuđuje u Genovi279. Marseille, koji dobro gospodari svojim prihodima, uzajmlju je, ali uvijek zna predvidjeti, i uoči nove žetve zabranjuje uvoz žitarica i likvidira stare zalihe, ako ih ima. Tako postu paju i mnogi drugi gradovi. Takva je politika teška i uvijek neizvjesna. Otud patnja i neredi. Patnja najsiromašnijih, a kadšto i čitavog grada. Neredi u ustanovama i u osnovi gradskog života. Jesu li te uske jedinice, te negdašnje ekono mije, jesu li u skladu s novim vremenima? Nevolje stare, nevolje nove: epidem ije O kugi, tome pohodniku koji zabrinjava, može se izraditi opća nesavršena karta, ali koja mnogo kazuje. Uza svaki grad, brojke bi označavale godine kada je zlo haralo. Ni jedan grad ne izmiče (om sumarnom popisu, toj tablici plakatiranja. Kuga se pokazuje kakva i jest: kao »«struktura« stoljeća. Istočni gradovi, češće od ostalih, dobivaju njene opetovane udarce. U Carigradu, na pogibljenim vratima Azije, zlo se trajno smjestilo. Tu se nalazi veliko žarište epidemija koje se odatle šire dalje prema Zapadu. Te nevolje, udružene s glađu, za sobom povlače neprestanu obno vu gradskog stanovništva. Od 1575. do 1577. godine, Venecijom je pustošila toliko strašna epidemija kuge da je odnijela 50.000 ljudi, naime četvrtinu ili trećinu grada2"0. Između 1575. i 1578. godine, u Messini je umrlo četrdeset tisuća ljudi. Godine 1580, nakon kuge, na čitavu se Italiju sručila smrtonosna stočna pošast, bolest del montonc ili castrone2Si, koja je posredno prijetila ljudskim životima. Brojke koje donose suvremenici, ovako napuhane, često pokazuju užas podnesenih iskušenja. Bandello govori o 230.000 žrtava u Milanu za vrijeme Ludovica Slorze282! Godine 1525, vjerujemo li jednom drugom izvjestitelju, nestalo je 9/10 stanovništva Napulja i Rima285; 1550. godine, još je jedanput nestala polovica milanskog stanovništva285; 1581. u Marseilleu. kuga ostavlja na životu tek 5.000 ljudi285, a u Rimu će odnijeti 60.000286... Te brojke nisu točne, ali bez pogreške ukazuju da je četvrti na ili trećina stanovništva nekog grada mogla naglo iščeznuti kad ga je poznavanje higijene i medicine još slabo štitilo od zaraze28 . I poduda raju se s uobičajenim pričama o ulicama posutim mrtvacima, dvokolicama na kojima su se svakim danom gomilali leševi u tolikoj količini da ih se više nije moglo pokapati... Takve su nevolje rušile i obnavljale grad. 355
UDIO SRIÎDINU
Godine 1577, kad kuga popušta i napušta Veneciju, Venecija je sasvim drugi grad, s drugim rukovodnim osobljem. Došlo je do velike smje ne288. propovijedajući u Napulju, negdje u ožujku 1584. — je li to puka koincidencija? — jedan /ra te di San Domenico tvrdi da je »već stanovito vrijeme Venecija stajala loše jer su mladi oduzeli vlast starima« (poicbe i giovanni bavevano tolto i l govem o a veccbi...)2m. Rane iscjeljuju manje ili više brzo. To što se Venecija nakon 1576. godine ne oporavlja potpuno290, znači da je stoljetna konjunktura sa l 7. stoljećem krenula krivim smjerom. Kuga i ostale epidemije opasne su samo u vrijeme materijalnih i prehrambenih teškoća. Gladi i epide mije drže se za ruku, stara istina koju Zapad već odavno zna. I već se odavno svi gradovi pokušavaju braniti od tog zla dezinfekcijama na bazi mirisnih trava, paljenjem uništavaju predmete koji pripadaju okuženima, karantenom ljudi i trgovačke robe (na tom je području Venecija bila inicijator), upošljavanjem liječnika, upotrebom sanitarnih kartica, špa njolskih cartas de salud i talijanskih Jedi disanità. Bogataši su oduvijek nalazili spas u brzom bijegu. Čim se ukaže bolest, bježe u susjedne gradove ili, najčešće, u svoje dragocjene ladanjske kuće. »Nikada nisam vidio grad toliko okružen seoskim kućama i ljetnikovcima«, piše Thomas Platter291 na dolasku u Marseille 1587. godine. »To je zbog toga što u vrijeme kuge (učestala stvar zbog velikog broja ljudi koji dolaze iz svih krajeva svijeta) stanovnici bježe na selo«. Pod stanovnicima podrazumi jevaju se bogataši, dok siromasi ostaju u gradu koji je cijeli pogođen zlom i tako opkoljene i sumnjive opskrbljuje ih se izvana poklonima velikodušnih samo da ostanu koliko-toliko mirni. Tu postoji, kao što je zabilježio Renć Baehre1292, stari sukob koji uzrokuje jake klasne mržnje. U lipnju 1478. godine293, Veneciju je zadesilo takvo zlo; u gradu, kao i obično, odmah počinju krađe; kuća nekog člana Ca Balastreo bila je potpuno iseljena kao i jedan dućan Ca Foscari, a u »Rivoaltu« Ured trgovačkih konzula. Л sve to jer hoc temporepestis com m uniter omnes babentes facultatcm exeunt civitatem, relietis dom ibus suis, aut clausis aut cum una serva, vel fam ulo... Godine 1656, u Genovi, po svjedočenju Milosrdnog kapucina, prizor je doslovce bio isti291. Ipak, velike epidemije u prvoj polovici 17. stoljeća: Milano i Vero na, 1630; Firenca, 1630-1631; Venecija, 1631; Genova, 1656. i čak London, 1664. godine, čini se da su mnogo teže od epidemija prethod nog stoljeća. Dakle, tijekom druge polovice 16. stoljeća, gradovi su prošli kroz relativno blaža iskušenja. Tumačenja nam odmah padaju na pamet: povećana vlažnost i hladnoća, izravnije veze Italije sa Istokom. Ali, zbog čega Istok pati od te nevolje više od drugih? U 16. stoljeću, gradovi nisu samo žrtve kuge. Venerične bolesti, »groznica sa znojenjem«, hripavac, dizenterija i tifus pustoše ih. Te 356
Ljudsko jedinstvo: p u to vi i gradovi, gradovi i putovi
bolesti ne štede vojske, te, još slabije, putujuće gradove. Za mađarskog raia (1593-1607), jedna vrsta tifusa, tzv. ungarischc Krankheit-'^, dcsetkovala je njemačke vojnike, a poštedjela Turke i Mađare; taj se thus preko Europe proširio i na Englesku. Gradovi su zakazane postaje zaraznih bolesli: 1588. godine, gripa iz Venecije gdje je pokosila, ali ne i uništila, sve pučanstvo, ispraznivši odjednom Veliko vijeće — što kugi nikada nije uspjelo — stigla je do Milana, Francuske, Katalonije, zatim skoknula do Amerike296. laj režim epidemija snosi dio odgovornosti za isprekidani život gradova i »društvene pokolje« siromaha koji ćc prestati, ako uopće prestanu, teks dolaskom 18. stoljeća. N eophodni useljenik Druga je uobičajena značajka: proletarijat se gradova može održali, i što je još važnije, povećavati, samo zahvaljujući učestalim useljava njima. Grad ima povlasticu i obvezu da privlači, osim vječnog gorštačkog useljenika, koji je kandidat za sve radove, i masu proletera ili pustolova sa svih sirana koji će zadovoljiti njegove potrebe. Dubrovnik nalazi radnu snagu u obližnjim brdima. U registrima Diucrsa de Forts mogu se čitati bezbrojne kopije ugovora slugu početnika angažiranih na jednu, dvije, tri ili sedam godina, s prosječnom godišnjom plaćom od 3 zlatna dukata 1550. godine, koja se često isplaćivala na koncu ugovora. Jedan se fa m ulus obvezuje da će služiti gospodara in partibus Turcicorum. svi dobivaju hranu i odjeću uz obećanje da će izučiti gospodarov zanat29ili primili nagradu u zlatnicima po isteku ugovora od pet, osam ili deset godina29'4... Koliko ih je među njima, a da se u tekstovima to i ne kaže, osim domaćih ljudi iz prirasta, sinova seljaka s dubrovačkog teritorija, čak i Morlaka, više ili manje sultanovih podanika? li Marseilleu je najtipičniji doseljenik Korzikanac, osobito Capocorsino. U Sevilli je doseljenik (izuzevši ljubitelje putovanja u Indiju, koji stižu odasvuda) i vječni proleter Maurin. Stigavši iz Andaluzije, brzo se množi u velikome gradu, tako da se vlasti, krajem stoljeća, više neće bojati pobuna u planini već u samomu gradu, u vezi s engleskim iskrcavanjima299. U Alžiru su došljaci kršćani, koji povećavaju svijet gusara i sužnjeva, andaluške ili aragonske izbjeglice (pridošle krajem 15. i početkom 16. stoljeća), obrtnici i trgovci kojih se imena mogu naći u današnjoj četvrti Tagarinâ300; a još više su to Berberi iz obližnjih planina Kabilije, koji su već bili dali prvi sloj stanovništva. Haedo ih prikazuje kao bijednike koji kopaju vrtove bogataša, uz ambiciju da postignu, kad bude moguće, položaj vojnika u miliciji: tek će im tada biti sigurno da će se najesti... U cijelom Osmanlijskom carstvu nema 357
UDIO SKHDINli
grada, unatoč kontrolama, zaštiti države i sumnjičenjima korporacija, koji neprestano ne prima useljenike iz razbaštinjenih ili prenapučenih sela. Ta nedopuštena i očajna radna snaga potpora je bogatašima koji jeftino dobivaju sluge potrebne za vrtove, staje i kuće... Ti bijednici čak konkuriraju radu robova*01. U Lisabonu, gdje je veliki priljev došljaka, najbjedniji su crni robovi. Godine 1633, ima ih više od 15.000 na ukupno stanovništvo od oko 100.000 i svi defiliraju gradskim ulicama na blagdan Nuestra Seiiora de las Nieves, Gospe od Snijega, kad je prigoda da se odjenu u šarene tkanine: »Tijela su im bolje i ljepše građena nego tijela bijelaca«, bilježi jedan kapucin*02, »i goli crnac ljepše izgleda od obučenog bijelca...« li Veneciju pak useljenik dolazi iz susjednih gradova (silno je razočaran što ga nitko ne poznaje, što ostaje po strani, kako to malo preopširno pripovijeda Cornelio Frangipane, pisac iz sredine 16. sto ljeća*0*), te iz sela i obližnjih planina (Tizian je iz Cadore). Dok su ljudi iz Furlanije — Furlani — dobri novaci za služinčad i grube poslove i čak. izvan grada, za poljoprivredne radove, dotle su loši momci, a ima ih mnogo, svi ili skoro svi, oni iz Romagne i Marche. Tutti li bomeni di mala qualità, kaže se u jednom izvještaju od svibnja 1587. godine*01, o la maggior parte di loro cbe capita in questa città sono Romagnoli c M arcbiani. Nepoželjni i najčešće potajni posjetitelji noću uvlače se u grad, poznatim linijama, obraćaju se barcaruolu, koji ne može zapri ječiti ulaz u barku ljudima često naoružanim arkebuzom de roda i koji ih, milom ili silom, mora odvesti do Giudecce, do Murana ili nekog drugog otoka. Zabraniti te dolaske značilo bi obuzdati kriminal, ali bi tada trebalo pojačati nadzor i obavještajnu službu u gradu. Mletačko carstvo i susjedne pokrajine također donose priljev ljudi: Albance spretnih ruku i krvavo ljubomorne; Grke, čestite trgovce »grčke nacije«*0* ili jadnike koji prostituiraju žene i djevojke da bi prevladali pive teškoće smještanja, a onda se brzo naviknu na to iako blagostanje *°°; Vlahe iz dinarskih planina: Riva dei Schiavoni nije samo polazišna obala... Krajem 16. stoljeća Venecija se više nego ikad orjentalizirala s dolaskom Perzijanaca, Armenaca*07 i Turaka. U drugoj polovici stoljeća Turke se smješta u depandansu palače Marc Antonija Barbara*08, sve dok u 17. stoljeću nije osnovan »fontico dei Turchi«. Venecija je također manje-više privremena etapa kojom se koriste židovske obitelji portu galskog podrijetla na putu za Istok s europskog sjevera (iz Flandrije i Hamburga)*09. K tome, utočište je prognanika, zatim njihovih potoma ka. U Veneciji još 1574. godine žive potomci velikog Skender-bega: »rasa je ta čvrsta... s pristojnim sredstvima«*10. Ti neophodni useljenici nisu uvijek radnici grubih poslova ili osrednje kvalitete. Često sa sobom donose nove tehnike, ništa manje 358
Ljudsko jedinstvo: p u to vi i gradovi, gradovi i p u to vi
važne za gradski živoi. Židovi, protjerani zbog religije a ne bijede, odigrali su izuzetnu ulogu u prenošenju tehnika. Prognani iz Špa njolske, prvo su bili trgovci na malo u Solunu i Carigradu te su malo pomalo razvijali poslove dok nisu pobjedonosno počeli konkurirati u trgovini Dubrovčanima, Armencima i Mlečanima. U te dvije istočne metropole donijeli su tiskarstvo, industriju vune i svile-411 i, ako je vjerovati stanovitim glasinama, tajnu proizvodnje potpornja za poljsko topništvo312. Darovi su znatni! Isto je tako nekoliko Židova, koje je iz Ancone protjerao Pavao IV, obogatilo — istina je, relativno — tursku trgovačku ispostavu Valonu313. Ima i drugih kvalitetnih iseljenika, recimo putujućih umjetnika koje privlače gradovi što se povećavaju i šire svoja zdanja. Ili pak trgovci, osobito talijanski trgovci i bankari, pokretači, pa čak i stvaraoci Lisabona, Seville, Medine del Campo, Lyona i Antwerpena... Da se sagradi jedan gradski svijet, potrebni su svi, pa i bogataši. Grad ih privlači koliko i proletere, premda iz drugih razloga. U teškom problemu inurbamenh731 o kojem su toliko raspravljali povjesničari, ne idu u obližnji grad samo siromašni contadini, već i vlastelini, bogati zemljoposjednici. Kakve li sve podatke, kao usporedbu, ne donose lijepi radovi brazilskog povjesničara i sociologa Gilberta Freyrea! Prvi gradovi Brazila privlače fazendeirose i same njihove kuće. Postoji posvemašnja selidba u grad. I u Sredozemlju se sve zbiva kao da je grad uzeo najedanput vlasnike dvoraca i same dvorce. Neki sijenski vlastelin posjeduje dvorac u Maremmi i palaču u Sieni, koju nam Đandello opisuje, s rijetko upotrebljavanim prizemljem, svečanim sobama, gdje trijumfira svila. Te palače veliki su svjedoci povijesti koja je prethodila novom iseljavanju bogataša izvan gradova, povratku poljima, voćnjacima i vino gradima, »buržoaskom« traženju svježeg zraka, koje je toliko vidljivo u Veneciji315, Dubrovniku316, Firenci317 i Sevilli318, i sveopće za 16. sto ljeće. Iseljavanje je sezonsko: čak i ako se često vraća u kuću na selu, vlastelin, koji je sagradio palaču u gradu, odsada je građanin. Kuća na selu samo je jedna raskoš više, i četo je tek stvar mode. »Firentinci«, piše Foscari, mletački ambasador 1530. godine, »idu po svijetli; kad zarade 20.000 dukata, od toga 10.000 potroše zapalazzo izvan grada. U tome svatko slijedi modu susjeda... tako da su sagradili toliko raskošnih i divnih palača izvan grada, koje bi same sačinjavale još jednu Firencu«319. Isto je sa Sevillom, i novelas 16. i 17. stoljeća opširno govore o vilama u blizini grada i sjajnim gozbama u njima. Sve quintas su jednake, prepune drveća i izvorske vode u okolici Lisabona320. Naravno, ti ukusi i ćudi mogu ustupiti mjesto razumnijim odlukama i s većim pos ljedicama. U Veneciji u 17. i još više u 18. stoljeću, trebat će govoriti o povratku imućnih građana zemljišnom vlasništvu. U Goldonijevo doba 359
UDIO SRHDINIi
Venecija ostavlja u ruševinama svoje najljepše gradske palače i sva se raskoš koncentrira u vilama uz Brentu. Kada dođe ljeto, u gradu ostaju samo siromasi, dok su bogataši otišli na svoje posjede. Moda i ćudljivost, kao i uvijek kad se radi o bogatašima, ne objašnjavaju sve. Vile i ladanjske kuće gdje vlasnik živi s poljskim slugama, bastides, kako se zovu u Provansi, također su putokazi društvenog osvajanja zemlje u korist gradskog novca. Л lo je golemo kretanje koje ne štedi plodnu seljakovu zemlju. I! Dubrovniku gdje je toliko seljačkih ugovora sačuvano u službenim registrima, u Languedocu i Provansi, nikako se u to ne može posumnjati. Karta jedne provansalske opčine uz rijeku Durance, što možemo vidjeli u dizetraciji Roberta Liveta, na prvi pogled nam to pokazuje. Zemlja oko sela Rognes, već u 15. stoljeću, i još više poslije, izrešetana je bastidama pri čemu je svatko okružen s dosta velikim imanjem; u 16. stoljeću pripadaju »došljacima, naime vlasnicima koji ne stanuju u Rognesu«. Najčešće su iz Aixa, i to skorojevići*21. Dakle, postoji oseka i plima između grada i sela. U 16. i 17. stoljeću, plima je još uvijek jača u smjeru selo-grad, pa i što se tiče bogataša. Tada Milano, poslavši vlasteoskim gradom, mijenja ton. U to isto doba, turski posjednici čiltluka napuštaju selo i sluge i odlaze u obližnje gradske jezgre*22. Potkraj 16. stoljeća, mnogi španjolski vlastelini napuštaju sela da bi se namjestili u kastilskim gradovima, posebno u Madridu*2*. Promjena klime između vladavine Filipa II. i Filipa III, koja se može pripisati brojnim kolebanjima, povezana je također s dolaskom špa njolskog plemstva u gradske okvire gdje je dotada boravilo tek privre meno. Objašnjava li se time takozvana feudalna reakcija u doba nas ljednika Opreznog kralja?
G ra d sk e p o litič k e krize
Ove teškoće gradova, njihova siva povijest, iz dana u dan, nemaju dramatičan izgled političkih sukoba u koje ih evolucija stoljeća nemilo srdno baca. Ipak, ne uvećavajmo prekomjerno tu spektakularnu povi jest. I, osobito, da ne bude govora o tome da joj se sudi s osjećajima onodobnih ljudi, krvnika ili žrtava, sa silovitošću Pizanaca kada su sudili Firenci, već da se shvati proces koji ih drobi, ili se čini da ih drobi. Jer države slave pobjedu, ali i gradovi su preživjeli, odlučni prije i poslije prisiljavanja na pokornost. Političke povijesti i kronike donose beskrajnu listu gradskih kata strofa. Nisu se našle pogođene samo institucije, navike i lokalne taštine, već i ekonomija, sposobnost stvaranja, sama sreća gradskih zajednica. Međutim, ono što se srušilo, nije uvijek bilo uspravno, i sukobi su se 360
Ljudsko jedinstvo: p u to vi i gradovi, gradovi i putovi
često rješavali mirnim putem, bez vidljive drame, a novi plodovi, kadšto gorki, dugo su sazrijevali. Da bi se vidjeli prvi znakovi, valja nam se vratiti na početak 15. stoljeća, barem u Italiji, koja će još jedanput pokazali posebnu ranu zrelost. U nekoliko godina, vidjeli smo kako je pala Verona, koju su oteli Mlečani u travnju 1404. godine321; 1405. Piša postaje firentinska323; u studenom 1406. Padovu otimaju Mlečani326; zatim, na međi milanske pokrajine 1426. godine osvajaju Bresciu, a 1427. Bergamo, koji će otada označavati izvidnicu, uvijek u stanju pripravnosti, mletačkog kopna prema zapadu32". Prolaze godine: unutrašnje krize, neizmirive kavge te ekonomske teškoće koje im prethode i slijede uzljuljale su i samu Gcnovu. U četrdeset godina, od 1413. do 1453, u njoj će buknuti četrnaest revolu cija328. Plijen je zamaman, a zgrabio ga je francuski kralj 1458. godine; potom Sforzc 1464. Genova izmiče svojim gospodarima, zatim ih zove natrag, prvo Sforze, potom francuske kraljeve. Ali vlast nad Crnim morem joj izmiče. Posve blizu sebi, gubi Livorno. Čudo je što se oporavila unatoč nemirima329, napola se predavši Francuskoj Franje 1, potom je iznevjerivši s Andreom Dorijom, u korist Španjolske, 1528. godine; nakon toga je sazdala nekakav oligarhijski ustav330. Ali i prije toga datuma bila je dovoljno jaka da održi svoje posjede i da zgrabi tuđe. Godne 1523. genovske su snage zauzele Savonu; između 1525. i 1526. godine331, pobjednik se strastveno baca na svoj plijen, ruši mu mol, do vrha nasipa luku i, nakon pokušaja pobune grada, koji se dobrovoljno htio predati Turcima3-32, ruši njegove kule 1528, s nadom da će sama ondje podići tvrđave333. Ali, dotad su se zbile mnogo veće katastrofe. Godine 1453. zauzet je Carigrad, što je u mnogom pogledu simbo lično; 1472. Barcelona kapitulira pred vojskom Ivana II. Aragonskog: 1480. mirnim putem, francuski kralj postaje gospodarom Provansc i Marseillea, a Granada pada 1492. godine. To su veliki trenuci strašnog poraza gradskih država, koje su bile pretijesne da prežive borbu pokre nutu protiv kompaktnih država. Odsada države vode igru. Na početku 16. stoljeća, jedni bi gradovi osvajali druge, povećavajući svoj teritorij: Venecija je formirala svoju Terra fermu, Milano je stvorio milansku pokrajinu, Firenca je postala Toskanom. Odsada su pobjednici sultan, Aragonac, francuski kralj i združeni kraljevi Aragona i Kastilije. Dakako, postoji povratak plamena, ali je vrlo kratak: osvojena 1406. godine, Piša postaje slobodnom 1494; kada je ponovno pokorena 1509, napuštaju je njeni stanovnici koji masovno odlaze na Sardiniju, Siciliju i u druge pokrajine331*. Na drugim se mjestima novi ognjevi pale: 1521. godine u Vilalaru, kastilski jaki i ponosni gradovi dovedeni su u red... Godine 1540. Perugia mora ustuknuti pred papom za vrijeme 361
UDIO SRRDINR
Guerra cici Sale, toga poreznog i neslavnog rata335... U isto doba, oko 1543, sama katastrofalna zaduženost napuljskih gradova ukinula im je i posljednje slobode336. U Aquili, u Abruzzima, grad je iznakaženo tijelo, barem otkako mu je Philibert de Chalon 1529. godine oduzeo dragoc jene castcllc i cestarine na četrdeset milja uokrug337. Na početku 17. stoljeća Alonso de Contreras338, koji u tom gradu zapovijeda šačicom španjolskih vojnika u garnizonu, bez ustezanja zlostavlja općinske načel nike. Ta kavga oko gospodovanja ukazuje, ako hoćemo, na jedan od posljednjih plamičaka požara koji se već dva stoljeća obnavljaju. Što je iščezlo s tom dugom krizom? Grad — srednjovjekovna gradska jezgra — gospodar svoje sudbine, dobro ukorijenjen u svoje predgrađe vrtova, voćnjaka, vinograda, pšeničnih polja, obala i obližnjih putova. Л on je iščezao, kao što obično nestaju krajolici i povijesne realnosti, ostavivši iza sebe čudne ostatke. Venecijanska Terra ferma ostaje savez gradova sa svojim slobodama, povlasticama i poluzatvorenosti. Isti je dekor u Lucci, koju možemo promatrati očima Montaignea, a da se previše ne podsmjehujemo vojnoj budnosti sićušne republike. Još je bolje da se zaustavimo na Dubrovniku! Usred 16. stoljeća, on je živa slika Venecije iz 13. stoljeća, jedne od gradskih država koje su nekoć napučivale trgovačke obale Italije. Stare su gradske institucije na svome mjestu, netaknute, i još danas dostojno su svrstani njihovi dragocjeni spisi. Kada se mi, povjesničari, žalimo da nikada ne možemo naći na svome mjestu dokumente iz 16. stoljeća, okrivljujemo nemar, požare, razaranja i pljačke, koji su odigrali svoju ulogu. Još više okrivljujemo prijelaz gradske države u teritorijalnu državu, toga višestrukog isklju čenja institucija koje je sve pomutilo. Država-grad više ne postoji sa svojim sitničavim budnostima, a teritorijalna država još je nije zamijeni la. Osim, možda, u Toskani gdje je »prosvijećeni despotizam« Medicijevih ubrzao laj prijelaz. Ali u neizmijenjenom Dubrovniku sve je prekra sno svrstano u Kneževu dvoru: sudski spisi, zapisnici izjava, imovinske isprave, diplomatsko dopisivanje, pomorska osiguranja, kopije mjeni ca... Ako imamo tu sreću da shvatimo Sredozemlje 16. stoljeća, onda će to biti upravo u ovom privilegiranom središtu, utoliko više što dubro vački teretni brodovi plove širom Sredozemlja, između islama i kršćan stva, od Crnoga mora do Herkulovih stupova, pa i preko njih. Međutim, radi li se o zbilji ili o lažnom dekoru? Dubrovnik je pristao plaćali danak sultanu. Jedino je pod tim uvjetom spasio svoje trgovine posijane širom Balkana, bogatstvo i precizni mehanizam svojih institu cija... Kao neutralan, Dubrovnik je iskoristio neodlučne trenutke 16. stoljeća. Uostalom, neutralan je na hrabar i vješt način: zna se nakostriješiti da sebe obrani, zna štititi vlastite interese i moliti Rim i kršćanstvo; ta zar nije strasno katolički? S Turcima razgovara odlučno... Jedan vlasnik 362
Ljudsko jedinstvo: p u to vi i gradovi, gradovi i p utovi
dubrovačke lađe, koju su zaplijenili Alžirci bez ikakva prava, žali se, viče, urliče, tako da ga jednoga lijepog dana Alžirci bacaju u vodu s kamenom oko vrata3*9. Ne uspijeva sve i uvijek neutralnima. Lažan dekor, u svakom slučaju, i bez pogovora, u Lucci, jedva prerušenom protektoratu Španjolaca iz milanske vojvodine. Jedini grad u Italiji3*0, kaže bezazleno Cervantes, u kojem vole Španjolce. Ali, iznimke potvrđuju pravilo. Gradovi nisu mogli preživjeli netak nuti dugu političku krizu 15. i 16. stoljeća. Podnijeli su udarce bure i morali su se prilagoditi: a to je značilo, istodobno, popustili, iznevjeriti, raspravljati, izgubiti se i doći k sebi, prepustiti se ili se predati, kao što je učnila Genova-, ili se boriti, kao Firenca, više sa strašću nego s lucidnošću; ili se pak boriti, čak i izdržati, što je Venecija učinila uz nadljudske napore. Ali prilagoditi se: uz tu se cijenu moglo preživjeti.
Povlašteni gradovi novca Države nisu mogle sve uzeti niti sve preuzeti na sebe. To su teški strojevi koji ne mogu dostajati za nove i nadljudske zadaće. Takozvana teritorijalna ekonomija, iz naših školskih podjela, kasni s gušenjem takozvane gradske ekonomije. Gradovi ostaju pokretači. Države koje ih posjeduju moraju se njima zadovoljiti i podnositi ih. Sklad je to prirod niji što gradovi, Čak nezavisni, osjećaju potrebu da se oslone o prostor teritorijalnih država. Čitava Toskana ne može sama uzdržavati izvanredno bogatu Firen cu Medičejaca. Toskana ne proizvodi ni trećinu svoje godišnje potrošnje pšenice. Naučnici u trgovinama Arte della Lana dolaze iz toskanskih brdovitih krajeva, ali isto tako iz Genove, Bologne, Perugie, Ferrare, Faenze i Mantove311. Sve do oko 1581-1585. godine, investicije firen tinskog kapitala (accomanditc) bile su raspodijeljene po čitavoj Europi, i čak na Istoku312. Kolonije firentinskih trgovaca prisutne su u svim većim gradovima, imaju mnogo utjecajniju ulogu u iberskoj zemlji nego što se obično mislilo, dominiraju u Lyonu i na prvom su mjestu u samoj Veneciji početkom 17. stoljeća313. Već od dolaska na prijestolje velikog vojvode Ferdinanda (1576) izrazitije se iskazuju novi načini izlaska na tržište. Nimalo nisu neobične kružne plovidbe galija iz Saint-Etiennea, ili pak udruživanja s Nizozemcima da se doplovi do Brazila ili Indije31'. Veliki gradovi 16. stoljeća, sa svojim agilnim i opasnim kapitaliz mom, tako su veliki da mogu dograbiti i iskorištavati cijeli svijet. Venecija se ne objašnjava isključivo svojim zaleđem (Terra ferma) ili svojim carstvom obala i otoka uporno iskorištavanim. Ona se zapravo hrani prostranstvima Turskog Carstva. Bršljan živi od drveća o koje se hvala. 363
U D I O S m -D I N H
Ni Genova se ne zadovoljava, da bi prehranila svoj bogati i bujni život, siromašnim obalama Zapada i Istoka ili Korzike, dragocjenog i nezgodnog posjeda... Drama Genove u 15. i 16. stoljeću nije samo u njezinoj političkoj sudbini, koja je rezultanta, često i običan privid; drama je u tome što Genova gubi jedno carstvo, ali uspostavlja drugo. Л drugo ne liči na prvo. P i t o genovsko carstvo čine isključivo trgovačke kolonije. Ostavimo pnsirani, u vezi s lim, misli W. Sombarta o feudalnoj i poljoprivrednoj ekspanziji srednjovjekovnih talijanskih gradova, koja dovodi do ustrojsiva velikih zemljišnih posjeda, što je nesumnjivo točno za Siriju, Kretu, Cipar, Chios gdje će Genovljani ostati do 1566. godine. Ali glavni su dio bogatstva Genove njene kolonije, izvan Carigrada, koje je osnovala na granici bizantskog Carstva, u СаШ, Tani, Soldaji, Trapezuntu... To su sve odreda faktorije. Na sjevernoafričkoj obali, takva će biti Tabarca. neo bično trgovačko uporište koje su organizirali Lomellini i koje u Genovu šalje bajoslovne zarade od lova na koralje, koji u 16. stoljeću još postoji. Drugo genovsko carstvo, okrenuto je Zapadu i oslanja se o vrlo stare postaje starih i snažnih trgovačkih kolonija koje je trebalo samo održavali, kao u Milanu. Veneciji, Napulju... U Messini, 1561. godine genovska kolonija ubire velike svote od trgovanja pšenicom, svilom i mirodijama. Službeno, prema jednom konzularnom dokumentu, taj je udio dosezao 240.000 škuda godišnje3^5. Deset, dvadeset ili trideset takvih kolonija bilo je postavljeno uokolo Sredozemlja. ЛН carstvo, putem kojega je Genova nadoknadila svoje nevolje na Istoku potkraj 15. stoljeća, sazdano je u hispanskoj zemlji, u Sevilli, Lisabonu, Medini del Campo, Valladolidu, Antwerpenu, Americi... Pove lja njegova utemeljenja nastala je u Sevilli, konvencijom iz 1493. godine, potpisana između Genove i Katoličkih kraljeva3'16; njome se priznavalo pravo genovskih kolonija da biraju konzula iz svoga naroda, consulem subditorum suorum i da ga po volji mijenjaju... Te kolonije na Zapadu, koje će toliko duboko i nesmiljeno teretiti financijski i porezni sustav Španjolske, upravo uoči njezine američke slave, te su kolonije vrlo osobite, to su zapravo kolonije bankara. Genova je trgovački slom na Istoku uspjela nadoknaditi financijskom pobjedom na Zapadu. Upravo umijećem svojih cambiosa, Genovljani će stvoriti seviljsku veliku trgovinu s Amerikom; vrlo rano osvojit će velike monopole na sol i vunu; čvrsto će držati u rukama vladu samoga Filipa И. još od sredine 16. stoljeća... Je li to pobjeda Genove? Jest i nije. To carstvo novca, kojeg se karike, osnivanjem sajmova Piacenze 1579. godine, šire po cjelokup nom zapadnom svijetu, kao donedavno moć londonske burze — to je carstvo velikih patricijskih obitelji, Nobili Veccbi, a ne carstvo grada koji oni čvrsto drže od 1528. godine, nesretnoga grada koji im, unatoč 364
21. VEN EC IJA NSKI A RSENAL (1500), Prema velikom planu Jocopa di Barbara.
22. C ARIG RAD- Djelomični pogled sa Z lalnogo roga (16. si.). B.N. Pariz, C A 093.
23. KAIRO. M anje ili više 1oČan crtež. N aznačim o orijentaciju: islok je gore, a zapad je dolje. Piramide su, dakle, smješlene ispravno. Po Giuiiju Balbinu, D e ' desegni delle più ilbslri cifà e forfezze del mondo, Venecija 1569,
24. PLAN VENECIJE [16. si.). Palača morkizâ Sonia Cruz u Ciudad Real, Istaknimo m osi Riallo koji je još drven, početak Arsenala, olok San Giorgio, Giudecca i ZaHere.
Ljudsko jedinstvo: p u to vi i gradovi, gradovi i p utovi
novom plemstvu, pučkim strastima i velikoj prigodi 1575. godine, neće umaći. Ta izvanredna financijska aristokracija koja proždire svijet, naj veća je gradska pustolovina 16. stoljeća. Genova tada nalikuje na grad čudesa. Više nema vlastitu flotu ili barem ne dovoljnu: u pravi čas iskrsavaju dubrovačke nave, zatim marsejski barkovi. Genova gubi ko lonije na Crnome moru, potom 1566. godine Chios, središte svojih trgovačkih operacija na Levantu. Ali registar caratti ciel marc. od 1550, do 1650. godine, pokazuje da u Genovu još uvijek pristižu svila iz Srednje Azije i bijeli vosak preko Rusije i »Mazarije«, kao u 13. i 14. stoljeću3 r . Sultan joj više ne odobrava »trgovinu pšenicom«, ali kad joj zatreba ona jede tursku pšenicu... Sedamnaesto stoljeće doživljava uzmak ekonomija, ali ona ostaje moćna, agresivna i 1608. godine3'8 proglašva svoju luku slobodnom. Radi se o čudima novca, koji sam po sebi nije obično čudo. Sve dolazi u taj grad vrlo bogatih. Kupnjom nekoliko »karata« jednog dubrovačkog broda319ulazi se odmah u službu Dominante. Plasira se nešto novca u Marseillcu, i već barkovi cijele provansalske obale odmah nude svoje usluge. Zašto bijela svila ne bi dolazila sve do Genove iz najudaljenijih krajeva Azije? Za to je potrebno samo malo drage kovine. A Genova je, od 1570. do 1580-ih, središte preraspodjele bijele kovine iz Amerike, koja je pod nadzorom financijskih povlaštenika: Grimaldija, Lomellinija, Spinola i mnogih drugih. Novac koji ne ulože u visoke i divne palače Genove, investiraju u kupnju zemlje i lena u Milanu, Napulju, u Montfcrrato inferiore (siromašna genovska brda nisu mogla pružiti sigurne plasmane) ili pak u rente u Španjolskoj, Rimu i Veneciji350. U Španjolskoj, gdje narod nagonski mrzi te ohole trgovce i gdje Filip II. postupa s njima kao sa slugama i daje ih pozatvarati351 — trebalo bi sastaviti popis njihovih nedjela. Jedna je marksistička histo riografija352 sastavila bilancu pustošenja niirnberškog trgovačkog kapi talizma u Češkoj, Saskoj i Šleskoj i pripisala mu odgovornost za eko nomsko i socijalno zaostajanje tih pokrajina, odsječenih od vanjskoga svijeta, i koje u nj imaju pristup tek preko nepoštenih posrednika. Isti se postupak može pokrenuti i protiv Genovljana u Španjolskoj: zausta vili su razvoj španjolskog kapitalizma, Malvende iz Burgosa ili Ruizovi iz Medine del Campo tek su sporedni likovi, ljudi odgovorni za financije Filipa II, počevši od Hrasa i Garnice sve do markiza de Aunona, odnedavno ogrezlog u titulama, nadarbinama i nepoštenju — svi su oni samo tnali ljudi koje se može kupiti i koji su već kupljeni. Tako teritorijalne države i carstva osvajaju prostor šakom i kapom, ali će se uskoro ipak naći nesposobnim da sami eksploatiraju goleme ekonomske mogućnosti toga prostora. Ta nesposobnost ponovno otva ra vrata gradovima i trgovcima. Oni su ti koji se bogate iza pretencioz369
U D K ) SIΠDIN H
nosli drugih. Pa čak i ondje gdje bi mogli lakše biti gospodarima, u svojoj kući, naspram pravih podanika, države okolišaju i pogađaju se- Pogle dajte bogatstvo povlaštenih gradova: kod španjolskog kralja, Sevilla i Burgos353; kod francuskog kralja, Marseille, Lyon... I tako redom! Kraljevski i carski gradovi Nema, dakle, ništa neobično u tome ako se unatoč isključivom utjecaju teritorijalnih država gradovi 16. stoljeća, poneseni valom eko nomske konjunkture i samim zadaćama koje im prepušta država, šire u ljudstvu i bogatstvu, a neki i preko mjere. Mogli bismo se zaustaviti na slučaju Madrida. Postavši glavnim gradom kasno, Madrid istiskuje Valladolid 1560. godine i ponovno mu ustupa prvenstvo, nerado, između 1601. i 1606. godine. Ali, Madrid će doživjeti velike trenutke tek za rasipnog i moćnog vladara Filipa IV. (1621-1665). Mogli bismo se zaustaviti i na slučaju Rima, koji je upravo rasvijetljen jednom lijepom knjigom354, no Rim je ipak nešto posve drugo. Među gradovima koji su se nagodili s đavlom, s teritorijalnom državom, Napulj i Istanbul zacijelo su bolji primjeri. Upozoravam da su se nagodili vrlo rano, Napulj od rođenja Reamea, zacijelo već od novatorske vladavine Fridrika II (1197-1250)355, prvog »prosvijećenog despota« kojeg Zapad poznaje; a Istanbul od 1453- godine, dok karta Europe još ne zna ni za moćnu Englesku Tudorâ ni skrpanu Francusku Luja XI. ni eksplozivnu Španjolsku Katoličkih kraljeva. Osmanlijsko carstvo prva je teritorijalna država koja je nametnula svoju snagu i na stanovit način — pljačkom Otranta 1480. godine — započela, četrnaest godina prije Karla VIII. talijanske ratove. Najzad, Napulj i Carigrad su dva najnapučenija sredozemna grada i oba su zacijelo lijepe gradske nakaze i paraziti velikog raspona. London i Pariz iskrsnut će tek kasnije. Paraziti: država je koncentracija novca i sredstava; od te koncentra cije žive glavni gradovi, koji su prije sluge nego polurentijeri. Dakle, trebalo je bili lud, kao Siksto V, pa htjeti da Rim — savršeni gradski parazit — postane radišnim gradom356. Je li to dokaz da stvar nije bila nužna? U 17. stoljeću, Rim će i dalje živjeti dokonim životom i razvijati se, u biti nezasluženo357, a da se ipak ne podvrgne nezahvalnoj disciplini rada. U kršćanstvu nema grada ravnog Napulju. Pučanstvo mu je — 280.000 stanovnika 1595. godine — dvaputveće od pučanstva Venecije, triput od rimskog, četiri puta od firentinskog, devet puta od marsejskog35H. Cijela južna Italija vodi u Napulj, gdje se okupljaju imućni, često vrlo bogati, i bespomoćni bijedni siromasi. Prekomjernim se pučan stvom objašnjava što Napulj tada proizvodi toliko skupih proizvoda. U 370
Ljudsko jedinstvo: p u to vi i gradovi, gradovi i p u to vi
16. stoljeću, napuljski su proizvodi nešto kao danas pariški: čipke, trake, sjajan bezvrijedni nakit, vrpce, svila, lagane tkanine, vezice i svilene kokarde svih boja, fine tkanine... Nalazimo ih čak u Kolnu-330, i to u velikim količinama. Mlečani tvrde da četiri peline napuljskih radnika živi od obrade svile, a poznato je da Artc di Santa Lucia nadaleko uživa veliki ugled. Svilarski proizvodi zvani Santa Lucia čak se preprodaju u Firenci. Prijetnja zakonima protiv raskoši u Španjolskoj 1624. godine izazvala je opasnost da zada udarac napuljskim izvoznicima svile i svilenih proiz voda i dovedeni su u opasnost godišnji prihodi od poreza u iznosu od 335 220 dukata360. Ali postoje i mnoge druge industrije ili se mogu prilagoditi okolnostima, s obzirom na obilno tržište radne snage. U Napulj se slijevaju seljaci iz svih pokrajina tog prostranog kra ljevstva, brdovitog i pastirskog. Privlači ih obrada vune i svile, zatim javni radovi u gradu započeli u doba Pietra di Toleda, i nastavljeni mnogo poslije njega (1594. godine neki još nisu završeni)361, kao i služenje u plemićkim kućama, jer je moda među vlastelinima da stanuju u gradu i pokazuju raskoš, a u njihovu nedostatku mogu računati na bezbrojne svećeničke domove s mnoštvom sluga i prosjaka. Hitajući prema loj mogućnosti zaposlenja, mogućoj »u bilo koje godišnje doba«362, seljaci se istodobno oslobađaju dosta teških vlasteoskih stega, bilo da se radi o vlastelinu iz njihova kraja ili pak o onome koji je kupio — poput nekih trgovaca, koji su često genovski — zemlje i titule kojih uvijek ima na prodaju. Poslovica kaže da »gradski zrak čini čovjeka slobodnim«, što ne znači sretnim ili dobro nahranjenim. Dakle, grad se ne prestaje pove ćavali: »već tridesetak godina«, kaže s u jednom izvještaju iz 1594. godine363, »raste i po broju kuća i po broju stanovnika, proširio se dvije milje uokolo, a četvrti su mu pune zdanja koja su gotovo jednaka starima«. Ali, već 1551. godine špekulira se praznim terenima s jedne strane i, s druge, novim gradskim zidinama, podignutim pokraj vrata San Giovanni a Carbonara sve do Sant’Elma, u blizini parka princa od Alile361. U golemom naselju problem opskrbe neizbježno se i neprestano javlja i prednjači. Preko najmjesnika Opskrbnog ureda, kojeg od 1550ih imenuje potkralj (radi se o pravom ministru opskrbe, zaduženom za kupovinu, uskladištenje, preprodaju pekarima kao i putujućim trgovci ma uljem), upravo je potkralj taj koji kontrolira tu staru, strogo općinsku službu363. Sam grad ne bi mogao preuzeti na sebe tu deficitarnu upravu. Jedan vjerodostojan dokument pokazuje da ona 1607. godine troši, u najmanju ruku, 45.000 dukata mjesečno, dok su joj prihodi manji od 25.000 dukata366. Pšenica i ulje često se preprodaju s gubitkom. Zajam pokriva razliku, ali je šteta Što nam nije poznato pod kakvim uvjetima. Tajna se života Napulja djelomice krije u tom deficitu, koji 1596. godine 371
11 )1 0 SRliDINIi
iznosi ukupno 3 milijuna, a 1607. godine 8 milijuna*67. Je li kraljevski budžet (koji se već godinama mnogo ne poboljšava) taj koji snosi razliku? Ili pak kreposti jedne još jednostavne i jake ekonomije? Ili dolazak nordijskih lađa*68 koje će poticati djelatnosti Napulja i, dovozeći žito i ribu sa sjevera, olakšati mu svagdašnji život? Taj je život uvijek poremećen, barem što se tiče opskrbe pitkom vodom (vodom iz Formalea. 1560. godine)*69, održavanja ulica ili lučkog prometa. Mol koji štiti usidrene ladc, krajem stoljeća toliko je zakrčen smećem, izmetinama iz kanalizacije, zemljom koju bacaju graditelji stambenih kuća ili javnih zgrada, da 1597. godine treba ozbiljno razmišljati ne kako ga očistiti već kako ga zamijeniti novim molom*70. Sve je zapravo nerazmjerno svaki put kada se radi o golemom Napulju: godišnje pojede 40.000 salmi pšenice iz Apulije, uz ostalu opskrbu godine 1625. uvozi, ako je tome vjerovali, 30.000 kantara šećera (ili 1.500 tona) i 10.000 kantara meda, koji opet izvozi u velikoj količini u obliku siropate, paste i altre cose di zucaro, ali, dakako, siromasi to ne jedu*"4 . Sav se taj život slabo dade nazrijeti. Poznato nam je da su španjolske vlasti pomišljale kako da uspore rast toga golemog grada*72, ali se nikada nisu odlučile da poduzm u prave mjere: je li bilo pam etno ukloniti taj »sigurnosni ventil« neophodan neprekidnoj uzavrelosti prostranoga kraljevstva*"*? Dakle, Napulj će ostati prenapučeni grad koji zadaje brige-, u njemu nikada ne vlada red, a noću najjači i najspretniji njime zapovijedaju. Ako uzmemo u obzir hvalisanja španjolskih vojnika, koji vrlo rado pišu što im padne na pamet*74, sigurno je da je Napulj najčudniji, najsjajniji lupeški grad na svijetu. Dakako marljiviji je nego što to pokazuje njegov već vrlo loš ugled, ali taj ugled ipak nije uzurpi ran. Jednom je trebalo pokrenuti postupak protiv lutalica što su prepla vile grad*"’*, drugi put proganjati im bratovštine koje su se razmnažale i već bile okviri lazzarona™ . Napulj odgovara dimenzijama južne Italije, Reamea. Istanbul je slika golemog Turskog Carstva, sazdanog vrlo brzo. Grad je cjelokupno pratio krivulju te evolucije: možda odmah nakon zauzeća, 1478. godine ima 80.000 stanovnika; 400.000 između 1520. i 1535. godine; 700.000 potkraj stoljeća*77, prema kazivanju Zapadnjaka. On nagovještava ono što će uskoro u 17. i 18. stoljeću postati London i Pariz — privilegirani gradovi u kojima politički luksuz dopušta sve ekonomske paradokse, a prvi je taj da se dobro živi iznad vlastitih mogućnosti i proizvodnje. Uostalom, kao London i Pariz, i iz istih razloga, Instanbul neće doživjeti ni jedan uzmak u 17. i 18. stoljeću, već naprotiv. Istanbul nije grad, nego naselje, jedno urbanističko čudovište. Položaj ga dijeli, njemu unatoč, i stvara istodobno njegovu veličinu i leškoće. Veličinu, sigurno. Bez Zlatnog roga — jedinog sigurnog sklo 372
L ju d sk o je d in s tv o , p u to v i i g ra d o vi, g r a d o v i i p u to v i
ništa između Mramornoga mora, tako često uzburkanog nevremenom, i Crnoga mora, koje zaslužuje reputaciju kao more »nevera« — bez Bospora, ni Carigrad ni Istanbul, koji ga nasljeduje, ne bi bili zamislivi. Ali urbanistički prostor prelomljen je uzastopnim vodenim površinama, preširokim morskim rijekama. Mnoštvo brodara i lađara vozi na tisuće barki, kaića, perama, mauna, barki teglenica, nava za prijevoz životinja između llskudara i europske obale. »Rumeli Ilisar i Besikiaš, južno od Bospora, dva su napredna sela ladara«*^8, prvi je za trgovačku robu, drugi za putnike. Uvijek postoji mogućnost zaposlenja u tom beskraj nom i iscrpljujućem poslu kojim se uspostavlja nužno jedinstvo grada. Pierre Lescalopier, stigavši u proljeće 1574. u Carigrad bilježi: »Na pat inama (perame ili tranzitne barke) ima kršćana (robova) koji zarade toliko da mogu platiti svoju otkupninu uz suglasnost gospodara«*"19. Od sva tri naselja, najvažniji je Carigrad ili Stambul ili Istanbul. To je grad u obliku trokuta između Zlatnog roga i Mramornog mora, s kopnene strane zatvoren dvostrukim zidinama, »uostalom, ne baš do brim«^80, gdje »svuda ima mnogo ruševina«*81. U opsegu je od 13 do 15 milja*82, dok Venecija ne mjeri više od 8 milja. Ali taj je gradski prostor ispunjen drvećem, vrtovima, trgovima sa česmama*8*, »livadama«, šeta lištima, ima više od 400 džamija prekrivenih olovnim krovovima. Oko svake džamije slobodni je prostor. Džamija Sulejmana II. Veličanstve nog. zvana Sulejmanija, s »esplanadom, medresama, knjižnicom, bolni com, imaretom , školama i vrtovima, sama zauzima prostor jedne velike četvrti«*8 ‘. Kuće su zbijene, niske, sagrađene na »turski način« od drveta, »zemljanih pregrada«*85 i slabo pečene opeke, a pročelja su im »obojena blijedoplavom, ružičastom i žutom bojom«*86. Ulice su »uske, krivudave i nejednake«*8', nisu posvuda popločane i često su strme. Njima se ide pješice ili na konju, ali nikako ne kolima. Požari su česti i ne štede ni sultanov dvor. U jesen 1564. godine odjednom je izgorjelo 7.500 drvenih dućana*88. Unutar toga velikog grada, nalazi se jedan drugi — Bezislan — »poput sajma na Saint-Germainu«, kaže Lescalopier, koji se divi »velikim mu stepenicama od lijepa kamena i vrlo lijepim dućanima s krojačkim priborom i pamučnim rubljem protkanim zlatom i svilom... i svim lijepim i plemenitim stvarima...«*89 Postoji osim toga još jedan grad, »Atbazar«, tržište konja390. I najzad, najdragocjeniji od svih je sultanov dvor na južnom vrhu, a sastoji se od niza palača, paviljona i vrtova. Zar Istanbul nije, u pravom smislu riječi, turski grad gdje prevla davaju bijeli turbani: u 16. i u 17. stoljeću, 58 posto stanovništva su Turci. To znači da u njemu susrećemo i mnoštvo Grka s plavim turba* nima, Židova sa žutim, pored Armenaca i Cigana391. Na drugoj obali Zlatnoga roga, Galata zauzima pojas južnih obala, koje su nastavak Arsenala Kasim-paše, s »oko stotinu kamenih lukova 373
UD lO SR IîD IN I-
dobro zasvodenih i dugih da se može sagraditi galija u zatvorenom prostoru... «*92, a južnije se spaja s drugim Arsenalom, Top Hanom, »gdje se proizvode barut i topništvo«393. Galata je luka koju posjećuju isk ljučivo brodovi sa Zapada; u njoj ima židovskih trgovačkih posrednika, dućana, skladišta, čuvenih krčmi gdje se prodaje vino i arak-, u zaleđu su po brdima vinogradi Pere gdje je bila rezidencija francuskog amba sadora, prvog zapadnog predstavnika. Pera je grad imućnih, dosta velik, gusto naseljen, sagrađen po franački i »napučen trgovcima, Latinima i Grcima, a ovi su često vrlo bogati, odjeveni po turski, žive u raskošnim kućama i kite žene svilom i nakitom... Te malo previše gizdave žene izgledaju ljepše nego što jesu jer se puno liče i svu imovinu troše na odijevanje i kićenje, s mnogo prstenja na rukama i dragog kamenja na glavi, koje je većinom lažno«*94. Zajedno, Galata i Pera, koje putnici brkaju, »grad su usporediv s Orléansom«395. Grci i Latini u njima nisu gospodari, daleko od loga, ali žive i mole se na svoj način. Upravo se »u tom gradu katolička vjera ispovijeda potpuno slobodno i čak postoje talijanska hodočašća flagelanata, a na blagdane ulice su prepune ljudi pod paskom dvojice ili trojice janjičara kojima se dade nekoliko aspri«396. Na azijskoj obali, Scutari (Uskudar)397 početak je trećega grada koji se razlikuje od prva dva. On je istanbulska karavanska postaja na svršetku i na početku velikih azijskih putova. O tome nam unaprijed govori broj karavan-saraja i hanova, kao i značenje tržišta konja. Na moru nema luke koja bi bila dobro zaklonište: trgovačka roba mora proći brzo i igrati na sreću. Turski grad Uskudar pun je vrtova i knežcvskih rezidencija. Sultan u njemu ima palaču i krasan je prizor kada napušta dvor i fregatom stiže na azijsku obalu »da se malo razve seli^9». Opis naselja bit će potpun ako se Istanbulu doda najznatnije predgrađe Ejub, na Zlatnome rogu, na izlazu s europske obale slatkih voda, kao i veliki vijenac grčkih, židovskih i turskih sela s obje strane Hospora, sela vrtlara, ribara i pomoraca gdje su se vrlo rano podigle ljetne rezidencije bogataša, jali, s kamenim temeljima i prizemljem te drvenim katom; »mnogobrojni prozori bez rešetaka«399 otvaraju se prema Bosporu, gdje ne postoji nikakvo indiskretno susjedstvo na drugoj strani obale. Ne bi bilo pretjerano usporediti »te kuće za uživanje i vrilarenje«400 s vilama u firentinskoj okolici. U cjelini, to je golemo naselje. U ožujku 1581. godine, osam žitom nakrcanih lađa, koje dolaze iz Egipta, donose mu hrane tek za jedan dan '01. Izvodi iz 1660-1661, 1672-1673 402 kazuju o dimenzijama nje gova apetita, koji je isti kao u prethodnome stoljeću. Grad dnevno troši 300 do 500 tona pšenice, što daje posla svim pekarima, kojih je 133 (u 374
L ju d sk o je d in s tv o : p u to v i i g r a d o vi, g r a d o v i i p u to v i
samom Istanbulu, od 84 pekara 12 ih peče bijeli kruh); godišnje troši gotovo 200.000 goveda, od toga 35.000 za proizvodnju usoljena ili dimljena mesa, pastirm a; i (brojke smo pročitali dva ili tri puta prije nego što smo u njih povjerovali) gotovo četiri milijuna ovaca i tri milijuna janjaca (točno 3,965.760 i 2,877.400). Povrh toga, bačve meda, šećera i riže, vreće i mješine sira, kavijara te 12.904 kantara topljena maslaca što se dovozi morem, to jest oko 7.000 tona. Te brojke, koje su previše precizne da bi bile točne i previše službene da bi bile potpuno lažne, utvrđuju razmjere. Istanbul zacijelo neizmjerno crpi iz golemih bogatstava carstva po sistemu što ga je organizirala skrupulozna, autoritativna i dirigirana vlada. Opskrbne zone izabrane su preme najboljim prijevoznim pogodnostima, utvr đenim cjenama i, ako ustreba, izvršenim pljenidbama. Strogi red od ređuje mjesto dolaska trgovačke robe na obalu carigradske luke. Na primjer, pšenica s Crnoga mora stiže u Kapani. Ali, sva se trgovina, dakako, ne obavlja na taj službeni način. Grad je svojom veličinom golemo privlačno središte. U trgovanju pšenicom, primijetit ćemo ulogu veletrgovaca koji iskorišćuju male prijevoznike na Crnome moru, kao i ulogu grčkih i turskih kapetana iz Yeni Коуе, na europskoj obali Bospo ra, ili iz Top Hane, koji je nastavak obala Galate-, kao posjednici golemog bogatstva, trgovci i prijevoznici vrlo su zainteresirani za krijumčarenje pšenice prema Zapadu, počevši od otoka egejskog arhipelaga'03. Tako Carigrad troši tisuće proizvoda carstva, k tome tkanine i luksuzne predmete sa Zapada; zauzvrat grad ne daje ništa, ili gotovo ništa, osim bala tkanina i ovčjih, goveđih ili bivoljih koža koje prolaze kroz luku. Ništa se ne može usporediti s tim izlaznim vratima kao što su Aleksanđrija, sirijski Tripoli i Izmir. Prijestolnica ima privilegije bogatih. Drugi rade za nju.
U prilog prijestolnica Ipak se ne možemo bezuvjetno upustiti u beskrajni proces protiv prevelikih gradova. Ili bi tada trebalo odmah ukazati da oni imaju svoje razloge postojanja i na to da se povjesničar također može pravdati da nije kriv za ta sjajna intelektualna i politička oruđa. Ti su gradovi topli staklenici svake civilizacije. Osim toga, oni stvaraju određeni poredak. Koji okrutno nedostaje nekim živim regijama Europe: u Njemačkoj gdje nijedan grad ne nameće neki smjer svojom neusporedivom masom; u toj Italiji, rastrganoj među različitim gradskim »polovima«. Gradovi, koje su stvorile nacionalne ili imperijalne jedinice, sa svoje strane stvaraju to odlučujuće jedinstvo. Pogledajte London i Pariz. Zar je to mala stvar? 375
UDIO SREDINI'!
IJ Španjolskoj, jedinstvu poluotoka nedostajao je snažan glavni grad. Napustiti Valladolid, 1560. godine, zbog Madrida, toga grada po odluci, samovoljnog i »geometrijskog«, možda nije bila savršena računi ca. Povjesničar J. Gounon-Loubens'i0‘* dugo je vremena tvrdio da je glavna pogreška Filipa II. bila ta što nije smjestio prijestolnicu u Lisabon, gdje jc Oprezni kralj boravio od 1580. do 1583, koji je potom definitivno napustio. Mogao jc od njega načiniti neku vrstu Napulja ili Londona. Taj me prigovor uvijek silno impresionirao. Filip II. u Madridu, unapri jed, nas podsjeća na one vlade koje će samovoljno smjestiti svoje prijestolnice u »gradove po odluci«. Filip II. u Escorialu, to je Louis XTV. u Versaillesu. ЛН ponovno pisati povijest samo je igra, način argumen tiranja. zbližavanja, u nedostatku boljeg, s jednom golemom temom koju je teško ovladati. U 16. stoljeću, li se osobiti gradovi, te prijestolnice, tek pomaljaju, ali će ih iduće stoljeće definitivno iznijeti na vidjelo. Nedvojbeno zato što je, u punoj ekonomskoj regresiji, m oderna država bila tada jedini pothvat koji se nametao, koji je napredovao u suprotnom smjeru. Od kraja 16. stoljeća vidljivi su znakovi uzmaka i razlika poprima obrise između gradova kojima je kruh osiguran ma što god se zbilo i onih koji žive samo od vlastitog rada. Ovi potonji već su spoznali vremena zastoja, po samoj struji ekonomskoga života, njihove se vode usporavaju i kotači im se okreću sporije.
Već je k o n junktura 11svakom slučaju, dinamična nas povijest gradova stavlja izvan naše prvobitne nakane. U ovoj prvoj knjizi, imali smo namjeru biti pozorni na konstante, trajnosti, poznate i čvrste brojke, ponavljanja, osnove sredozemnog života, na njegove mase sirove gline, na njegove mirne vode, ili ih barem mi zamišljamo mirnima. Gradovi su motori, pokrenu se. oživljavaju, zapušu se, pa opet kreću dalje. Sami njihovi zastoji uvode nas u taj svijet kretanja u koji će se upustiti naša druga knjiga. Oni govore o evoluciji, konjunkturi, ostavljajući nas da nagađamo liniju sudbine: to uzmicanje koje nagovještavaju toliki znakovi 16. stoljeća na izmaku i koje će 17. stoljeće naglasiti. Prednost paljenja, mogli bismo reći, imaju gradski motori od 1500. do 1600. godine; ali, mnogo prije novog stoljeća, akcelerator se zaglavio: kvarovi, sumnjivi šumovi umnažaju se, ako još upće sve ide naprijed.
376
N apom ene uz poglavlje 5 1 Ovo poglavlje nisam nazvao: Putovi i gradovi, već Putovi i gradovi, gradovi i putovi, u sjećanje na jednu misao Lucicna Fcbvrca kod prvog čitanja ovih stranica. 2 Annales d'hist. soc., 11. siječnja 1940, str. 70. 4 Journal du voyage en Italie (biblioteka »I lier«, 19.42), str. 1.42. i Op- cit., 11, 1, str. 195. т Op. cit.. II, 4, l, str. 441. 0 Д. Pllll.lPPSON, Das Mittelmeeigebict, str. 219. - op. cit., str. 294. H (>. IK) I ERO, op. cit., I, str. 106, i II, str. 118, »gotovo dvaput napučeniji od Pariza«, Jacques BONGARS, u: ANQUEZ, HenriIVct ГAllemagne, 1887, str. XXIV. 9 Konrad OLBR1CI IT, -Die Vcrgrosstadterung des Abcndlandcs zu Bcginn des Dreissigjahrigen Kricgcs«, u: Pctcnnanns Mitteilungcn, 1949. 10 F. 1.СУГ, Les invasions barbares et le peuplement de l'Europe, 1947, l, sir. 110. 11 Usp. supra, str. 111 i dalje. 12 Ciino LUZZAITO, Storia economica di Venezia delI’X I al XVI seco/o. Venecija, 1991. str. ч2. Na lom putu je znak za prijevoz bivoljc kože iz Mariette u Napulj, Napulj, 22. svibnja 1488, Drž. arh. Dubrovnika, D. de Foris, VII, P 2-i5. 14 Arnoldo SEGARIZZl, Relazionc degli ambasciatori veneti, Firenca, 111, I. dio, 1927, str. 10-14. I i G. BOTERO, op. cit.. I, str. 50. 14 Ibid., str. 9. 16 Grof de BRÈVES, Voyages..., op. cit., str. 22917 Ibid., str. 5. IH BFI.ON 1)1! MANS, op. cit., str. 104. 19 Charles ESTIENNE, La Guide des Chemins de France, 2. izd., 1442; Les voyages de plusieurs endroits de France et encore de la Terre Saincte, d ’Espaigne, d'Italie et autres pays, 1552. Nora izdanja: s varijantama u Parizu: 1554, 155ч, 1555, 1556, 1558, 1560. 1570, 1584, 1586, 1588, 1599,1600; u Lyonu: 1566,1580, 1584, 1610; u Roiicnu: 1554, 1600, 1658; u Troyesu: 1612, 1622, 162.4. O pojedinostima vidi: Sir Herbert George FORD1IAM, Les routes de France. Catalogue des Guides routiers, 1929, i Les Guides routiers, Itinéraires et Cartes Routières de ! Europe. Lille, 1926. 20 Théodore MAYERNE de TURQUHT, Sommaire description de la France, Allema gne. Italie. Espagne, avec ta Guide des Chemins, Žcnevn, 1591-1592, 1618, 1654; Lyon, 1596, 1627; Rouen, 1604, 1606, 1615, 1624, 1629, 1640. 1642. 21 Giovanni de L'11ERBA, Itinerario délie poste per diverse parti de! mondo, Vene cija, 1561. Drugi vodič iz istog doba: Guilhelmus GRATAROLUS, De Regiminc iler agentium vel cquitum, ve! peditum, vel mari, vel curru seu rbeda, Masci, 1561; Cherubinis tic STELLA, Poste per diverse parti de! mondo, Lyon, 1572; Nepoznati autor, Kronn undAusbundt aller Wegweiser..., Kôln, 1597; Matthias QUADT, Delicioe Gallioe sive Itinerarima per universarn Galliam..., Frankfurt, 1604; Ottavio CODOGNO, Nuovo Itinerario dclle Poste per tutto il Mondo..., Milano, 1608; Paulus 1IENTZNERUS, Itincrarium Gcrmaniae, Galliac, Angliae, etc., Noribergoe, 1612. 22 DasMittelmcergebiet (4. izd.), str. 222-22424 André PIGANIOL. Histoire de Rome, 1939, str. 522. 2 i Jean DELUMEAU, Vie économique et sociale de Rome, I, 1957, str. 81 i dalje. 25 Jules SION, »Problèmes de transports dans l’antiquité« (osvrt na djelo Lefebvrea des Noëttesa, L'attelage. Le cheval de selle à travers les âges), u: Ann. d'hist. écon. et soc., 1945, str. 628 i dalje. 377
UDIO SREDINE
26 Iules LECLERCQ, De Mogador à Biskra: Maroc et Algérie, 1081, str. 21. 27 La Péninsule Balkanique, 1918, st. 195. 28 Barun tie BIJSBEC, op. cit., 1, sir. 103, ovo je po vjerovanju jednoj anegdotskoj pojedinosti, što je dakako slaba osnova. 29 Description de l'Afrique tierce partie..., izcl. 1830, II, str. 16-17. 30 E. von RANKE, čl. cit., u: Vj. fu r Soz. undW. Gcsch., 1924, str. 79. 3 1 B.N. Firenca, Capponi, 239, 26. siječnja 1569. 32 Novetas ejeniplarcs. 33 CODOIN, XXXIV, l. svibnja 1580, str. 442-, 4. svibnja 1580, str. 453. 3-i Franccschi genovskom du/du, Valladolid, 31. svibnja 1606, A.cl.S. Genova, Spagna IS. 35 Vitli sljedeću bilješku. 36 Filip II. napuljskom potkralju, Toledo, 13. listopada 1560. B. Com. u Palermu, 3. Qq. E. .34 I"" 8-11. 37 22. svibnja 1588. Drž. arh. Dubr., D. dc Foris, Г 24538 Arcb. st. ital., IX, str. 460 i 460, bilješka l; 468 i 468, bilješka I. 39 Albert BABEAU, Les voyageurs en France, 1885, str. 68-69 (putovanje Paula llenizncra, 1598). -il) Victor BFRARD, Pénélope..., op. cit., str. 307; CHATEAUBRIAND, Itinéraire..., op. cit.. str. 7. i 1 LibrodeAgricuftura, 1539, str. 368, izdanje iz 1598. godine (prvo izdanje iz 1513)42 A. st. ital., IX, str. 255, 2. svibnja 1602. 43 V. LAMANSKY, Secrets d ’É tat de Venise, str. 616, 7. prosinca 1550. • i i O razlozima opadanja uzgoja, Cria de los cavallos, Granada, Simancas Ea 137. 45 Giuseppe MECA'lTl, Storia cronologica della città d i Firenze, II, str. 802-803, u 1595. -i6 1). tie I1AEDO, Topograpbia..., str. 180. 47 Vojvoda otl Tcrranovc kralju, Palermo, 22. travnja 1572, Simancas E° 1137. 48 G. TREVELYAN, History o f England, sir. 287. 49 A. DE HERRERA, op. cit., str. 368. 50 .-NotiziC", u: Archivio storico di Corsica, 1932, str. 296-297. 51 Arcb. st. ital., IX, str. 219; skupa trgovačka roba prevozi se iz Napulja u Firencu kopnenim putem. Veza Napulj-Njemačka preko Firence uspostavljena je 1592, G. VI VOLI, op. cit., 111, str. 198 i 350. O prijevozu po kopnu, usp. protuslovlja J. PERRETA, Siriš, 1941, i odgovor Andréa AYMARDA, u: R.E.A., 1943, str. 321-322. 52 Wilfrid BRULEZ, De Firma della Faille, str. 578. 53 Emile COORNAERT, Un centre industriel d ’autrefois. La draperie-sayetterie c/Hondscboote (XV f-XVIlf siècles), 1930, str. 252-253, bilješka 3. 54 Izmir je važan centar već od 1550. BELON DU MANS, op. cit., str. 89; Dubrovčani u nj idu tla ukrcaju pamuk; Paul MASSON, Histoire du Commerce français dans le Levant au X V lf siècle, 1896, str. 125; J. B. TAVERNIER, op. cit., 1, str. 68; Guillaume tie VAlîMAS, L’Éveil missionnaire de la France, 1942, str. 102; P. Henri FOUQUERAY, Histoire de ta Compagnie de Jésus en France des origines à la suppression, 1925, IV, str. 342; Gérard TONGAS, Les relations de la France avec l ’E mpire ottoman durant la première moitié du X V jf siècle et l ’ambassade de Philippe de Harlay, comte de Césy, 1619-1640, 1942, str. 208; Barun tie TOTT, Mémoires, op. cit., IV, str. 85-86. 55 Ovo što slijedi posuđeno Je Iz neobjavljene povijesti Nicolda Contarinija, V. 1AMANSKY, op. cit., str. 513-515. Na tu su činjenicu slučajno upozorili И. KRETSCI IMAYR i F. C. LANE. Opsežna neobjavljena dokumentacija, A.d.S. Venecija, Papadopoli, Cotlice 12, Г 23; 1585. godine, 16.000 colla razne trgovačke robe prenešeno je od 378
L ju d sk o je d in s tv o ; p u to v i i g r a d o vi, g r a d o v i i p u to v i
Neretve ilo Venecije, šio je dokaz da ovo važno skretanje puta unaprijed priprema razvoj Splita. Drugi su podaci U: Cinque Savii, 138, Г 77 v®do 79 v°, 16. lipnja 1589; ibid., 1° 182, 24. rujna 1592; ibid., 139, P 54 i v®, 23. studenoga 1594; Marciana, Notizie del mondo, 5837, 25. siječnja 1596; MuseoCorrer, D. dclle Rose, 42, P 35 v°, 7. rujna 1596; ibid.. 21, J598, 1602, 1608; Cinque Savii, 12, P 112, 2. rujna 1610. O gradnji »lazzaretta« u Splitu, A.d.S. Venecija, Senato Zecca, 17, 22. travnja 1617. 56 v. LAMANSKY, op. fit., sir. 514. 57 F C. 1ANE, op. cit., str. 2. 58 V. LAMANSKY, op. cit., str. 504 i dalje. 59 Ibid., str. 514. 60 Domenico SELLA, op. cit., str. 2 i 55. 61 Ibid. 62 Cinque Savii, Riposte H i, l°s 28 i 29, 19. srpnja 1607. 63 Cinque Savii, 4, P 1083, 19. rujna 1626. (>-i Ibid., 19, l°s 103 i 104, 20. svibnja 1636. 65 Vidi supra, bilješka 62. 66 V. lAMANSKY, op. cit., str. 514. 67 Vidi infra, str. 315, i Domenico SELLA, op. cit.. sir. 41 i dalje. 68 Vidi infra, str. 550. 69 Prema vlastitim bilješkama, služim se primjedbama profesora Lütfi Guccra s Razgovora u lipnju 1957. u Fundaciji Giorgio Čini. 70 Kneževi pišu O. de Cervi, Dubrovnik, 20. svibnja 1593, Drž. arh. Dubr., Lettere di Levante, 38, P 113 Đez sumnje, sve je življi kopneni prijevoz u okolici Orana, Diego SUAREZ, op. cit., str. 36, 47, 50, 86, 275 i 314. 7 1 Dr. M. D. GRM0K, »Quarantaine à Dubrovnik«, u: Symposium Ciba, travanj 1959, str. 30-33-
~>2 Giuseppe TASSINl, Curiosità Venezianc, 1887, str. 277-78. I prije toga datuma turski su se trgovci okupljali u Veneciji, Senato Terra 67 (15. svibnja 1575). O turskim i armenskim trgovcima postoje mnogobrojni podaci, Cinque Savii, 3, 4, 13, 15, 17, 18, 19 (od 1622. do 1640). 73 Također Drž. arh. Dubr., Diversa di Cancellaria, 192 do 196. 74 U svom, već navedenom, pismu oil 7. studenog 1963 "’З Renée DOE11ЛПЈШ, Études anversoises. Documents sur le commerce internatio nal à Anvers, 1488-1514, I, 1963, Introduction, str. 66. 76 Jacques IIEERS, »II commercio nel Mcditerraneo alla fine del secolo XIVe nei primi anni del XV«, u: Arcbivio storico italiano, 1955. 77 Op. cit., str. 578. 78 Domenico SELLA, op. cit., str. 72. 79 Alberto TENENTl, Naufrages, corsaires et assurances maritimes à Venise (15921009). 1959. 80 Ibid., str. 59 i 60, urvrdena stopa osiguranja u Dubrovniku, Jorjo Tadić, pismo od 7. studenog 1963, koje smo već naveli. Hl Cinque Savii, H l, P 32 do 33 v®, 24. rujna 1607. Kamama stopa osiguranja za Siriju bila bi 8, 9, 10 posto na odlasku i toliko na povratku. Kamatne stope (za jedan odlazak ili jedan povratak) 1593. i 1594. g. redovito su od 5 posto. A.d.S., Venecija Miscellanea, Carte Private 46. Da li Cinque Savii pretjeruju da bi dobili dozvolu za izvoz srebra u Siriju? 82 Očito je da je hipoteza optimistična. 8,3 Ibid., str. 567. 84 Ibid., str. 563 i dalje. 379
111)10 SREDINI:
S4» Dr/. arh. Duhr., Diversa di Cancellaria, 192 cio 196, i osobito 192 (Г 139, 30 . svibnja I6O-1, P 176 v°, 14 1604, Katalonac); 194 (P 44 v°, 2. svibnja 1605). H6 Musco Corrcr, Prov. Div. C 989 (Mcrcatura c traffichi III), 87 Polipe Kl HZ MARTIN, Lettres marchandes échangées entre Florence et Medina de! Campa, 1965, sir. CXVI i dalje. 88 Modesto I ILI-ОЛ, La hacienda real de Castilla en el reinado de Felipe II, Rim, 1965, sir, 18T 89 Kamôn CARANDI-, Carlos Vy sus banqueros. La hacienda reaide Castilla, 1949, sir. 292 i dalje. 90 I.a hacienda real..., sir. 137-200. 91 Simancas, Escrivania Mayor de Rentas, 1603-1604. 92 The Growth o f the Antwerp Market and the European Economy, 1963, JI, str. 311. 93 A.d.S. Venecija, Cinque Savii, 4 bis, P 44, 8 . svibnja 1636. 9 1 R. MANTRAN, op. cit., sir. 489. 95 S. SCI 1WEIGGER, op. cit., sir. 241. 96 B. M. Sloane 1572, P 50 ve i 51, 2. srpnja 1633. 97 A.d.S. Venecija, Dispacci Spagna, P° Gritti du/du, Genova, 30. travnja 16 16 . 98 R. P. BINUT, Essay des merveilles de nature et des plus nobles artifices (izd. 1657, sir. 9"’). 99 Prema još neobjavljenu radu Alvara Castilla Pintada. 100 Museo Corrcr, I), delle Rose, 217. 101 Po Simancas IP 1б0. Vidi infra, str. 326. Kao rijetkost, navedimo veliki interes za povijest tehnika, A. 1)Е1ЛТТЕ, -Oprema jedne grčke karavelc iz 16. stoljeća, prema rukopisu i/ Beča-, u: Miscellanea Mercati, svezak III, 1946, str. 490-508. Radi se o proučavanju odnosa različitih dijelova broda s obzirom na tonažu. Zahvalan sam Helene Bibicou šio je prevela ovaj teški tekst. 102 Simancas, Guerra Antigua, XX. P 15, 15. rujna 1541. Na jednog konja kojega se prevozi otpada najmanje dvadesetak tona. 103 Thomas P1AÏTER, u: Félix et Thomas Platter à Montpellier, 1892, str. 303. 10 i Prema I.ouisu DERMIGNYJU, La Chine et l'Occident. Le Commerce à Canton au XVIlf" siècle, 1719-1833, 1964, tonaža velikih Indiamena manja je od 2.000 tona, Hindustan, 1758, službeno mjeri 1.248 t. i prevozi efektivno 1.890, sv. 1, str. 202 i dalje, str 212 i 213. 105 A.d.S. Venecija, Senato Mar, 6, P 185, 30. lipnja 1460. 106 B.N. Pariz, liai. 1714, P 109, J. A. Venier cluždu, Rouen, 22. veljače 1532, kopija. 107 Jacques 1IEERS, Gênes au XVe siècle, Activité économique et problèmes sociaux, 1961, sir. 278. 108 Naš se tekst služi prvim poglavljima neobjavljenog rada Alberta TENENTIJA i Corrada VIVANTIJAo mletačkom sistemu£C7/e»4? da mercato, koji je poslužio kao osnova članku: >-l.e film d'un grand système de navigation: Les galères marchandes vénitiennes XIVe’-XVI1 siècles«, što su ga objavila oba ova autora u: Annales E.S.C., XVI, 1961, br. I, str. 83-86. 109 Gino LUZZAITO, op. cit., str. 41 i claljc. 110 Ibid., str. 76. 1 11 A.d.S. Notatorio di Collegio, 355, P 104 v°, 1. prosinca 1449. U loj istoj seriji: 372, P 108 v°, 12. travnja 1450 (915, 1.150, 1.100 botte), 97, P 29 v", 11. lipnja 1461 (2.500 bolte); 343 , P 87, 18. veljače 1471; 360, P 96, 8. lipnja 1471 (jedna nova nava ima više od l .000 botta). 112 A.d.S. Mantova, A. Gonzaga, Serija E, Venecija 1433, G. Brognolo markizu od Mantovc, Venecija, 7. kolovoza 1490. 380
L ju d sk o je d in s tv o : p u to v i i g r a d o vi, g r a d o v i i p u to v i
I 13 Op. cit., 1, str. 684, 26, lipnja 1497; str. 802-3, listopad 1497. 1l i Ibid., II, sir. 1244. Sličan popis: Correr, I), dellc Rose, 154, Г 69, 1499, I 15 Izvještaj je napisan u Malagi, srpanj 1541, Simancas Guerra Antigua, XX, Г 10. I |6 Louis DFRMIGNY, op. cit., sv. I, str. 202 i dalje. 1 17 A.d.S. Venecija, Senato Mar, 4, P 28 v°, 16. siječnja 1451. 118 Museo Correr, D. clelle Rose, 2509, 21. listopada 1502, in rogatis. 119 Op. cit., III, str. 41.4. 120 Muguette i Pierre C11AUNU, Seville et l'Atlantique, 1955, sv. I, str. 127, bilješka ,4 o odredbama od 1.4. veljače 1552. i l i . ožujka 1587; kao i ograničenja gornjih granica; -»00 t 1547. g. i 550 t 1628. g. za brodove u floti. 121 I. KULISO \[ï\\,AUgctncine WirtscbaftsgcscbicbtedcsMittelallcrs unddcrNeuzeit, 1928 (i drugo izdanje 1958), II, str. 385. 122 Albert GIRARD, La rivalité commerciale de Séville et de Cadix au XVIIIe siècle, 1932. 123 HARRADAS, u: Bernardo GOMFS DF. BRITO, Historia tragico-maritima, 19041905. I, str. 221. 12 i Journal de voyage de... Zone (1579), neobjavljeno, P, R,O., 30.25.156, P 32 v°. 125 Alfred de STFRNBECK, Histoire des flibustiers, 1931, str. 158. Abbé PRÉVOST, Histoire Générale des voyages, 1746, sv. 1, str. 355. Je li ova mala vijest inspirirala pojedinost koja se odnosi na portugalsku кагаки u djelu La espanola ing/esa u Ccrvantesovim Novelas Ejemplares? 126 B. M. Sloane 1572. 127 B. VARFNIUS, Geograpbia Generalis, Amsterdam, 1664, str. 710. 128 V. G. SCAMMELL, »English merchant Shipping at the end of the Middle Ages: some Fast Coast Evidence«, u: The Economic History Review, 1961, str. 334, još 1572. g. prosječna je tonaža 42 tone. 129 John HARRIS, Navigantiumatque itinerantium bibliotheca, London, 1746, I, str. 115. 130 R. HAKLUYT, The principal Navigations, Voiagcs..., II, 2. dio, str. 112-113131 J. HARRIS, op. cit., 1, str. 23132 La Armada Invenciblc, isprave je objavio Henriijue IIF.RRFRA ORIA, Valladolid, 1929, str. 24. 133 P. CHARL1AT, Trois siècles d'économie maritime française, 1931, str. XXX. 134 J. KULISCIIER, op. cit., 11, str. 1572. 135 Simancas П° 174. 136 Ibid. 137 Simancas, Guerra Antigua, XI, s. f.; (1538) ibid., P 56, Relaciôn de los naos y carabcllas que se han hallado entrados tospuertos deste reyno de Galicia, obavijest o barkama nakrcanim sardinama koje idu u Cartagcnu i Barcelonu, o portugalskim karavelama, od kojih je jedna s teretom šećera, a druga kožama ukrcanim u Irskoj. Medu tim patuljcima nalazi se i jedna кагака od 1.000 tona u Vivcru, que a comun opinion es el major navio que ay desde Levante a Poniente. 1.38 Simancas F0 160. 1.39 Rclacion de tos navios q. sc han detenido en ta baya de Cadiz y puerto de San Lucar de Barramedaydc sus partes, bondad, gente de m ary artillcria en 29 de março 1595. Simancas F0 174. 140 Re/acion particular de los navios q. estan detenidos en lospuertos de Cadiz, San Lucar, Gibraltar, Huelva. Simancas F0 174. 141 Re/acion de las ureas y fi/ibolcs que han entrado en este puerto de San Lucar de Barramcda desde tos 3 de octubre hasta los 21 del dicho de 1595 y en ta baya de la ciudad de Cadix y to que viene en cada uno de ellos. Simancas F0 174. 381
UDIO SREDINE
I 42 Viicz de Razilly Richelicuu, Pontoise, 26. studenog 1626, B.N., Pariz n. a., 9389, P 66 v°. 143 CODOIN, II, str. 171, 12. svibnja 1594. l-l i Zaplijenjeni brod (Henri HAUSER, Prépondérance espagnole, 2. izd., 1940, str. 148 i 154; R. HAKLUYT, izd. J. M. Dent and Sons, 1927, sv. V, str. 1 i dalje) vjerojatno je poslužio kao model Španjolcima. Tvrdnja je diskutabilna jer je Revenge potonuo odmah nešto poslije zapljene, za vrijme oluje, Garrett MATTINGLY, u: The American Historical Review, IV, br. 2, siječanj 1950, str. 351. Svakako, ovog ili onog datuma, potkraj 16. stoljeća, dolazi do prenošenja engleskih tehnika u španjolsku i na Sredo zemlje. Dubrovački brodovlasnici, Simancas, Contaduria Mayor de Cuentas, Segunda ćpoca, 904, 20. veljače (1590), grade galijunc engleskog tipa .Indice delà Colecciôn de doenmentos de Fernandez de Navarrete que posée el Museo Naval, Madrid, 1946, br. 74 1. Isprava je krivo smještena između 1570. i 1580. Postoji jedan mnogo kasniji i točniji datum: Gregorio de Oliste Filipu 111, Napulj, 13- siječnja 1604, aktivno se brine »de la fabrica de los 12galeoncs que V. M. me mando hazer mediante cl asiento«, Simancas, Napoles, Fstado, 1.100, l°s 8. Brojni podaci; A cl.S. Napulj, Sommaria Consultationum, l i (Г* 229-233); 29 (Г 44^15); 30 (P 31, 38-46, 49-53, 58-80, 158-9, 221-225). I n Kralju ga prenosi Fco de Vera, Venecija, 29. srpnja i 5. kolovoza 1589. A.N.K. 1674. 146 Fidel de SAGARMINAGA, Elgobiemo... de Viscaya, 1892,1, str. 73147 Antonio de Quintaducnas Simonu Ruizu, Rouen, 16. travnja 1565, što navodi Henri lAPFYRF, u: Une fam ille de marchands, les Ruiz. Contribution à l'étude du commerce entre la France et l'Espagne au temps de Philippe II, 1955, str. 212, bilješka 169. 1-iH Posljednji izvještaj Магса Ottobona na povratku iz Gdanska, 1591; podatak je iznesen supra, str. 240, bilješka 76. 1(9 Ibid., Pismo upućeno Proveditori aile Biave, Gdansk, 7. srpnja 1591. 150 O svim tim problemima, tonažama, gradnjama »a carvel« i »a clin«, o nazivima lađa i osrednjim teretima, obavijestili se na stranicama i bilješkama Henrija LAPEYREA, op. cit., str. 206 i dalje. 151 Frederic G. IANF, Venetian Ships and Shipbuilders o f the Renaissance, 1934, str. 2“
.
152 Op. cit., VI, str. 71. 153 Sve do 1564, kaže nam Frederic C. LANE, »The Medit. spice Trade«, u: A.H.R., sv. Xl.V, str. 581. I5 i J. I.opez kralju, Venecija, 2. srpnja 1569. Simancas E® 1326. 155 Dr. Jules SO'ITAS, Les Messageries maritimes à Venise aux XIVe et XVe siècles, 1936, str. 136. 156 F. C. IjANE, op. cil., str. 47. 157 NAVAGFRO, op. cit., str. 1. 158 S. RAZZI, LaStoria di Ragusa, 1903,str. 128. 159 Ibid., sir. 156. 160 8. ožujka 1565. Simancas E° 486. 161 Ibid. 162 A.tl.S., Napulj, Sommaria Partium: 540, P 51; 546, P 229 v°; 559, P 267 v®i 268; 560, P 73, P 115 Ve, P 185; 562, P 55 v°, P 237ve; 561, P 101 v*j 594, P 28 v° (nava od 1.000 tona, 800 carri, gradi se u Dubrovniku); 595, P 161 v° i 162. 163 6. svibnja 1579, A d.S. Firenca, Mcdiceo 1829, P 67. 164 A.d.S. Venecija, Senato Dispacci Spagna, Zanc duždu, 15. srpnja 1583, brojke se podudaraju, Museo Correr, Dona delle Rose, 154, P 101. 165 31. svibnja 1591, Drž. arh. Dubr., Diversa de Foris, V, P 15. 166 2. lipnja 1591, A. Civico, Genova, Consolato Francese, 332. 382
L ju d sk o je d in s tv o : p u t o v i i g ra d o v i, g r a d o v i i p u to v i
167 Miguel clc Oviedo kralju, Cartagena, 19. listopada 1596, Simancas Р 176, 16H -i. ožujka 1596, Drž. arh. Dubr, D. de Foris, IV, P 85. 169 Trapani, 10. svibnja 1599, Drž. arh. Dubr., D. De Foris, VHI, P 25 v°. 170 Vojvoda de Maqueda, potkralj Sicilije Juradosovima u Trapaniju, 21. kolovoza 1601, Dr/., arh. Dubr., D. de Foris, P 203 i 203 v°, brod od 4.000 sahni. 171 Jorjo TADIĆ (pismo od 7. studenog 1963). 172 A.d.S Venecija, Capitolari, Il C 112, 4. studenog 1581, citira ga G. UJZZAITO, ■•Per la storia delle costruzioni navali a Venezia nei secoli XV e XVI-, u: Miscellanea di studi stot ici in onoredi C. Manfroni, Venecija, 1925, str. 397. 173 G. LUZZATTO, ibid., str. 392 i dalje. 174 V. LAMANSKY, op. cit., str. 560. 175 Simancas Guerra Antigua, XX, P 13. 176 Ibid., P 10. 177 Ibid., P 15. PB Ibid., P 9. 179 Ibid., XLV1, P 204. 180 Ibid., Uli, P 206. 181 Giuseppe VIVOLI, Annali di Livorno, Livorno, 1842, 111, str. 425. 182 Diarii, 1.111, str. 522. 183 Prema: August JAL, Glossaire nautique, 1848. IHi F. LANI;, op. cit., str. 53; CASON l, »Forzc militari-, u: Venezia e le sue lagune, 1847, str. 195. 185 Alfredo P1NO-BRANCA, La vita cconomica degli Stati italiani nei secoliXVI, XVII, X\'III, secondo le relazioni degli ambasciatori vencti, Catania, 1938, str. 209. 186 4. studenog 1589, Vijeće Pregadi, A.d.S. Venecija, Ilusia 538, P 884. 187 F. LANH, op. cit., str. 52, bilješka 52, str. 53, bilješka 57. 188 Voyage du Levant, str. 25. 189 Pierre GRANDCI LAMP, La France en Tunisie à la fin du X V f siècle, 1920, sir. 88. 190 B. Com. Palermo, 3 Qq D 77, br. 9, 16, 32. 191 A. Corn. Marseille, nerazvrstana serija 1III. 192 Ili s marsejskim galijunom od 450 t koji, godine 1561, prevozi stipsu iz Carigrada i uplovljava u luku Chios, Avis du Levant, 12-14. travnja 1561, Simancas Г;° 1051, P 55193 A. Civico, Genova, rujan 1594, Consolato Francesc, 332. O sićušnosti marsejskih brodova, vidi popis o »sacttie francesc« koje su stizale u Veneciju između 1581. i 1585, A.d.S. Senato Terra, 96. Sveukupno 37 ulazaka; 6, 1581-, 9, 1582; 7, 1583; 9, 1584; 6, 1585. Najveći ukrcava 164 botte (oko 82 t), najmanji 54 botte (27 t). Ostavio sam po strani četiri lađe baždarenje kojih je izraženo u staramo (440, 440, 460, 305). Prosjek za ostala 33 broda slobodno se može utvrditi iznad 90 botta, ili 45 t. 194 14. veljače 1590, P. GRANDCHAMP, La France en Tunisie à la fin du XVIe siècle, 1920, sir. 30-31. 195 6. kolovoza 1596, ibid., str. 81. 196 2. lipnja 1591, A. CIVICO, Genova, Consolato Francesc, 332. 197 Vidi infra. II, pogl. VII, bilješka 144. 198 Histoire du Commerce de Marseille, sv. Ш, str. 193. 199 P. Ü-SCAI.OPIÜR, op. cit., str. 26. 200 Josip LUET1Ć, O pomorstvu Dubrovačke Republike u XVIII stoljeću, Dubrovnik, 1959, str. 190. 201 Museo Correr, D. delle Rose, P 217. 202 I b id S 8 i dalje. 383
im iO SREDINI:
203 Vkli infra, sir. 641 i dalje. 20-1 Vidi infra, II, popi. VI, bilješka 9. „ 205 N. lORGA, Ospifi romeni in Venezia (1570-1610), 1932, sir. 75. 206 l Ipo 'П ICO, »Mcrcanti veneziani in India alia fine del secolo XVI-, u: Studi in onorc d i Armando Sapori, 1957, sir. 1091 i dalje. 207 Gilberio FREYRH, Casa Grande el scnzala, Rio de Janeiro, 1946, sv. I, sir. 360. 208 BRANTÔME, Mémoires, XI, str. 107. 209 Philippe de CANAYE, Le voyage du Levant, str. 114. 2 10 Richard HIJSC1 l-ZANTNER, »Zur Kenntnis dcr osmanischen Stadt«, u: Geographische Zeitschrift, 1932, str. 1-13. 211 J. LECLERCQ, op. cit., 1881, str. 21. 212 I). de 1IAFDO, op. cit., 178 v°. U Alžiru postoje dva sajma tjedno s velikim priljevom stanovnika iz ravnica i obližnjih planina. 213 A. PINO BRANCA, op. cit., str. 257. 21 i Paunigarbi: prvoklasno sukno. 215 Kraljici. 1.3. veljače 1567, DOUAIS, Dépêches..., III, str. 36-37. 216 Vojvoda od Terranove kralju, Sitnancas E° 1144, 28. kolovoza 1575; Ee 1145, 18. veljače 1576. 217 Jacob BURCK11ARDT, Geschichte der Renaissance in Italien, izd. 1920, str. 16. i 17. 218 Barun de ГОТГ, Mémoires, IV, str. 71-73. 2 19 Le discours du voyage de Venise à Constantinople, 1547, str. 31. 220 Renée DOIdlAERD i Ch. KERREMANS, Les relations commerciales entre Gènes, la Belgique et l'Ontremont, 1952, I, str. 77-78. 2 2 1 A. Midi LAN, »Die prossen Balkanmessen in der Türkenzeit«, u: Vierteljahrschrift fu r Sozial-und Wirtscbafstgescbichtc, XXXI, 1938, str. 20-21 222 J. TADIC, Dubrovčani po južnoj Srbiji u XVI stoleću, Glasnik Skop. nauč. dru., VII-VIII, 1930, str. 197-202. 223 !.. BP.RNARDO, Viaggio a Constantinopoli, Venecija, 1887, str. 24, 1591. 224 Tvornica primiza, Vijeće od 20. studenog 1575, A. Com. Marseille, BĐ 45,1° 330. 225 Giacomo Pedro LUCCARl, Лпил/i diRausa, Venecija, l605,str. 120. 226 Ibid., str. 139. 227 (Î. HOTI-RO, op. cit., 1, str. 35. 228 Marc BLOCH, u: Mélanges d'histoire sociale, I, str. 113-114. 229 Prancesco GUICCIARDINI, Diario de! viaggio di Spagna, Firenca, 1932, str. 46. Usporedi Nîmes, 1592, P. GEORGE, op. cit., str. 621-622. 230 Decadenza economica veneziana nel secolo XVII, na Razgovorima Fundacije Giorgio Čini (27. lipnja-2. srpnja 1957), 1961, str. 23-84. 231 Le Banquet, str. 17, navodi ga Th. SCHARTEN, Les voyages et les séjours de Michelet en Italie, Pariz, 19.34, str. 101. 232 Jacques IIEERS, op. cit., str. 74. 233 B.N., Pariz, Fr. 2086, P 60 Ve, 61 r°. 234 A.cl.S. Venecija, Cinque Savii, Riposte 1602-1606, P 189, v° 195. 235 Op. cit., I, str. 38. 236 Antonio de CAPMANY Y DE MONTPALAU, Mcmorias bistoricas sobre la Marina, Comercio y Arles de la antigua ciudad de Barcelona, Madrid, 1779, I, str. 205 i dalje. 237 Felipe Ruiz Martin, profesor na Sveučilištu u Bilbaou, koji mi je dostavio plan svoje buduće knjige. 238 A.cl.S. Venecija, Dispacci Scnato Spagna, F. Moro duždu, Madrid..., 1615. 384
L ju d sk o je d in s tv o : p u t o v i i g r a d o v i, g r a d o v i i p u to v i
239 Izvrsni dokumenti u Simancas Expediemes de Hacienda, 170, u kojima sc, povrh toga, nalazi i popis, padrôn grada 1561. 240 A.d.S. Venecija, Scnato Terra, 4, P 138, 22. ožujka 1460. 2-i 1 Le Loyal Serviteur, op. cit., str. 42. 2-i2 A.d.S. Venecija, Senato Terra 27, Brescia, 5. ožujka 1558; pitanje se prethodno postavlja, ibid., 24, Brescia, veljača-ožujak 1556. 243 A.d.S. Napulj, Sommaria Consultationum 2, P 75 v° i 76, 7. srpnja 1550. 244 Valja se pozvati na dugu bibliografsku bilješku br.196, infra, str. 490. 245 Trebat će na njemu izvršiti izmjene na temelju arhivskih izvora dosad malo i loše iskorištenih u Simancas. Nadamo se da će se najavljeni radovi Felipea Ruiza Martina uskoro pojaviti. 246 Na ovom području, važan je dogadaj objavljivanje III. i posljednjeg sveska Karla Juliusa BELOC11A, Devolkerungsgeschicbte Italiens, Berlin, 1961. 247 Revolucionarna novost radova Omcra Lutfi Barkana. 2;i8 E. HOBSBAWM, »The Crisis of the 17th Century-, u: Past and Present, 1954, hr. 5, sir. 33-53, br. 6, str. 44-65. 249 Alvaro CASTILLO PINTADO, »El servicio de millones y la poblaciôn del Reino de Granada cn 1591-, u: Saitabi, Revista de la Facultad de Filosofia y Letras de la Universidad do Valencia, 1961. 250 Otto BRUNNER, Ncuc Wege der Sozialgescbicbte. Vortrdgc und Aufsdtze, Gottin gen, 1956, str. 87, i F. BRAUDEL, »Sur une conception de l’Histoire sociale«, u: Annales E.S.C., travanj-lipanj 1959. 25 l Earl J. 11AM1LTON, El Florecimienlo de! capitalismo y otros ensayos de historia economica, 1948, str. 121-2. 252 Daniele BELTRAMI, Forze di lavoro eproprictà fondiaria nolle campagne vcnctc deisecoliXVIIeXVIII, 1961, str. 5. 253 M. MOI1EAU, Recherches et considérations sur la population de la France, 1778, str. 257-58, i tablica str. 276. 254 Legati koncila Karlu Boromejskom, Trento, 7. kolovoza 1561, SlISTA, op. cit., str. 67-68, i bilješka 68-69. 255 (i. VIVOL1, op. cit., III, str. 15 i 24, bilješka 17. 256 N. JORGA, Ospiti romeni in Venezia, op. cit., str. 35257 G. MECATT1, op. cit., II, str. 766. 258 Almanacco di economia di Toscana deU'anno 1791, Firenca, 1791. 259 Tako 1539. godine, Rosario Russo, čl. cit., u; Rivista stotica italiana, 1934, str. -1.55. isto tako 1560, Simancas 0° 1389, 19. lipnja 1560. za Mcssinu, 1577. godine. Simancas E°, 1148, 9- svibnja 1757. 260 A. SERRA, »Dreve trattato dcllc cause che possono far abondare li regni d'oro e argento dove non sono minière-, u; A. GRAZ1AN1, Economisa del Cinque e Seicento, Bari, 1913, str. 164. 261 A.d.S. Venecija, Cinque Savii..., Dusta 2. 262 B.N., Pariz, fr. 5599. 263 Naime, Rialto. 264 G. PARENT!, Prime rtcerchc sulla rivoluzione deiprezzi in Firenze, 19.39, str. 96. 265 Giuseppe MIRA, Aspetti dell'economia comasca a ll’inizio deH'età moderna, Como, 1939, str. 239 i dalje. 266 Vidi infra, str. 372. 267 Simancas E° 1326, 29. rujna 1569 — 1. listopada 1569. 268 Vijeće 1.3. prosinca 1562, BB 41 P 25 i dalje. 269 Giuseppe PARDI, »Napoli atrraverso i secoli«, u: N.R.St., 1924. str. 75. 270 Mjere protiv ribara iz »četvrti« St. Jehan »koji izlaze iz luke, uzimaju i odnose više kruha nego što im je nužno...-, 7. kolovoza 1583, Općinski arhiv, Marseille, BB 45, P 223. 385
UDIO SREDINE
271 Alexandre Agulftequi ? marsejskim konzulima, Lyon, 11. studenog 1579, Općinski arhiv, Marseille. 272 28. kolovoza 1577. A.H.N. Barcelonska inkvizicija, libro I, P 308. 273 12. listopada 1558, Valencijanska inkvizicija, libro 1, A.H.N. 274 A.d.S. Venecija, Capi del Consiglio dei X, DA 594, P 139, plan za kupnju, 23. lipnja 1559; isti zahtjevi, 16. svibnja 1560, ibid., P 144. 275 U Marseilleu, Vijeće 4. svibnja 1572, nadoplata od 6 soua po teretu trgovcima BD 43, Г 144, Općinski arhiv Marseillea. 276 Općinski arhiv Marseillea BD 41, Г 1 i dalje. 27‘7 Pietro Lomellino genovskoj signoriji, Messina, 8. listopada 1557, A.d.S., Genova, l.cttere Consoli, Napoli, Messina 1-2634. 27H U kolovozu 1607. godine, nestašica uzrokuje pobunu u Napulju, Arcbivio storico ita/iano, IX, str. 266. Nestašica će biti od presudnog značenja kasnije u pobuni Messine 1647. Brojne reference: 23, 26. i 27. prosinca 1559; 2. siječnja 1560, Sim. E® 1050, P 3; 28. siječnja 1560, G® 1324, P 72; 5. studenog 1562, E® 1.324, P 154; 16. prosinca 1562, ibid.. P 147; 8. travnja 1563, P 110; 18. ožujka 1565, A.d.S. Venecija, Senato, Secreta Dispucci Napoli, br. 1; 7. veljače 1566, Sim. E° 1555, P 25; 18. siječnja 1570, Sim. П° 1327; 3. ožujka 1571, Sim. П° 1059, P 68; 28. veljače 1571, ibid.,? 60. 279 (iodine 1527. Mario BRANETT1, »Notizie di Ponti et Documenti«, u: Arcbivio storico d i Corsica, 1931. str 531. 280 II. KRETSC11MAYR, op. cit., III, str. 41. 281 (i. МЕСЛ'П'1, op. cit., II, str. 764. 282 M. BANDELLO, op. cit., V, str. 167. Godine 1524. Salvatore PUGLIESE, Condizioni cconotnicbc c finanziaric della Lombardia nella prim a meta del secolo XVIII, 1924, sir. 55, govori o 100.000 mrtvih. 283 G. VIVOLI, op. cit., III, str. 268. 284 Ibid. 285 Ibid. 286 Ibid. 287 »Un picciol popolo è facilmente consumato da una pestilenza«, G. BOTERO, op. cit.. Il, Proemio (str. 1), bez paginacije u izdanju iz 1599. 288 Vidi supra, bilješka br. 280. 289 Marciana, ltal. 7299, Memoriepubliche dall'anno 1576a! 1586, 18. ožujka 1584. 290 O kugi 1576, vidi odličnu studiju Ernsta RODENWALDTA, »Pest in Venedig 1575-1577, Ein Bcitrag zur Frage der Infektkette bei den Pestepidemien West-Europas», u: Sitzungsberichte der Heidelberger Akademie d. Wissenschaften, Matbematiscbnaturu’issenscbaftlicbe Klasse, Heidelberg, 1953, str. 119 i dalje. 291 Op. cit., str. 315-316. 292 René BAGHREL, »La haine de classe en temps d’épidémie«, u: Annales E. S. C., 1952, str. 315-350, i još bolje »Économie et Terreur: histoire et sociologie«, u: Annales hist, de la Révolution française, 1951, str. 113-146. 29.3 A.d.S. Venecija, Senato Misti, 19, P 72 v®i 73, 3. lipnja 1478. 294 Otac Maurice de TOLON, Préservatifs et remèdes contre ta peste ou le Capucin Charitable, 1668, str. 60 i dalje. 295 Op. cit., Il, str. 14. 296 Pare I’. GIL, Libreprimer de la historia cathalana..., P01 r®. 297 Drž. arh. Dubr, vidi također seriju Diverse di Canccllaria, 137. 298 Ibid., 146, P 32 v°, 140, 187 v®, 205, 213 v°, 215, itd. 299 A.d.S. Firenca, Mcdiceo 4185, P 171-75. .300 D. de 11AEDO, op. cit., str. 8 v®(o Kabilima), str. 9 (o Andaluzanima). .301 Orner Lutfi BARKAN, Neobjavljena predavanja u École des Hautes Études, str. 11. 386
L ju d sk o je d in s tv o : p u to v i i g r a d o vi, g r a d o v i i p u t o v i
302 B. M. Sloanc 1572, Г 61, srpanj-kolovoz 1633. 403 B. GEROMEITA, / forestieri a Venezia, Venecija, 1858, str. 930-i A.d.S. Venecija, Scnato Terra, 101, svibnja 1587. 305 (i. Hernandez kralju, Venecija, 17. lipnja 1562,Simancasn° 1324, Г 136; N.JORGA, op. cif., str. 136. Uz Grke, Armence, Čerkeze i Vlahe. 306 M. UANDELLO, op. cit., IV, str. 68. 307 Nicolô Crotto Antoniju Paruti, Angora, 2. svibnja 1585; Cucina Paruti, Venecija, 16. travnja i 25. lipnja 1509. A.d.S. Venecija, Lcttere Com., 12 ter, i N. IORGA, op. cit., str. 19. 308 G. cl'ARAMON, op. cit., str. 3. 309 F. dc Vera Filipu II, Venecija, 23. studenog 1590, A N., K. 1674. 310 P. LHSCALOPIER, op. cit., str. 29. 3 11 G. BOTERO, op. cit., sv. I, str. 103. 312 J. W. Z1NKE1SEN, op. cit., sv. Ш, str. 266. 313 G. HOTERO, op. cit., I, str. 99. 314 Osobito mislim na knjigu J. PLESNERA, L’émigration de la campagne libre de Florence au XIIIe siècle, 1934. 315 H. KRETSCIIMAYR, op. cit., II, str. 194. 316 N. de NICOLAY, Navigations et pérégrinations orientales, op. cit., str. 157, dubrovačke kuće u Gružu s vrtovima punim naranči i limuna. 317 Vidi infra, bilješka 319. 318 Matco Al.EMAN,De/t7 vida delpicaro Guzman de Alfarache, 1615,1, str. 24 i 29. 319 Citirao G. LUZZATTO, op. cit., str. 145. 320 B. M. Sloane 1572. 321 Robert UVET, op. cit., str. 157. 322 R. DUŠCII-ZANTNER, op. cit., vidi infra, II, pogl. V, Čiftluci. 323 I- PFANDL, Introducciôn al siglo de oro, Barcelona, 1927, str. 104-105. 324 II. KRETSCIIMAYR, op. cit., II, str. 251. 325 G. V1VOL1, op. cit., II, str. 52. 326 I I. KRETSCIIMAYR, op. cit., 11, str. 254. 327 Ibid., str. 337-338. 328 A. PETIT, Andrea Doria..., op. cit., str. 6. 329 Ibid., str. 32-33. 330 Ibid., str. 216 i dalje. 331 Usp. infra, bilješka 333. 332 P. EG1D1, Emanuele Filibcrto, 1928, str. 114. 333 SCOVAZZl i NOBARESCO, Savona, prema prikazu u: Rivista Storica, 1932, str. 116. 334 (i. HOTERO, op. cit., str. 39. 335 O Perugi, radovi TORDIJA i A. BELLUCCIJA i Archivio storico italiano, sv. IX, str. 114 i dalje. 336 Archivio storico italiano, sv. IX, str. 47. 3.37 o ovome malom slučaju gradske povijesti, vidi radove Lćopolda PALAFINIJA, VISCF i CASTIJA. 338 Les aventures du capitaine Alonso de Contreras, 1582-1633, obj. Jacques BOUl-ENGER, 1933, str. 222 i dalje. 339 D. de HAEDO, Topograpbia..., str. 173 v®. .340 Novelas ejemp/ares, -Licenciado Vidriera«, 1, sir. 263. .341 Prema neobjavljenoj dizertaeiji Mauricea CARMONEA, o Firenci i loskani u 17. stoljeću. 387
1)1)10 SREDINE
342 Maurice CARMONA, »Aspects du capitalisme toscan aux XVIe et XVIIe siècles-, u: Revue d'tlist. moderne contemporaine, 1964. 34.3 Vidi supra, posebno str. 346 344 Vidi supra, str. 171 i bilješka 18. 345 Konzul Raffaclo Giustiniano genovskim guvernerima i duždu, Messina, 3. lipnja 1561, A.d.S. Genova, Lettere Consoli, Messina, 1-2634. 346 A.d.S. (ienova, Giunta di Marina, Consoli nazionali ed esteri, 1438-1599. 347 R. tli TUCO, »Relazioni commercial! fra Genova ed il Levante«, u: La Grande Genova, stud. 1929, str. 639. 3-i8 G- VIVOl.I, op. cil., IV, sir. 233-»9 Tako Nicoloso Lomellino ima 8 karata na dubrovačkoj navi Santa Nunciata, koju štiti V° Basilio, Drž. arh. Dubr., Divcrsa de Foris, XII, P 135, 4. svibnja 1596. 350 Museo Соггег, Santoloneov izvještaj o Genovi (1684). 351 J. PAZ i C. ESPEJO, Las antiguas ferias de Medina del Campo, 1912, str. 139-141, s pravom izdvajaju kao primjer uhićenje, u studenom 1582, princa od Salcrna koji je odbio da ide na sajam u Medinu del Campo. 352 I-aszlo МЛККЛ1, cl. cit., vidi infra, str. 488, bilješka 153. 353 O Hurgosu vidi A. de CAPMANY, op. cit., II, str. 323-324, i važne napomene R. CARANDE, op. cit., str. 56. 35-1 Jean DEI.UMEAU, Vic économique et sociale de Rome dans la seconde moitié du X V f siècle, Pariz, 2 sveska, 1959. 355 Georges YVER, Le Commerce et les marchands dans l'Italie méridionale au X llf et au X V f siècle, 1903, str. od 1 do 5 ipassim. 356 Jean DELUMEAU, op. cit., str. 365 i dalje. 357 K. Julius BELOCH, op. cit., 111, str. 357. 358 Joseph B1I.LIOUD, Histoire du commerce de Marseille, 1951, III, str. 551, za grad prihvaća samo 30.000 do 45.000 stanovnika, dok je sam sebi pripisao 80.000. Općinski arhiv Marscillca, BB 45, 1° 207, 23. ožujka 1583359 E. von RANKE, čl. cit., str. 93. 360 A.d.S. Napulj, Sommaria Consultationum 31, P 110, 111,7. veljače 1624. 361 Archivio storico italiano, sv. IX, str. 247. 362 Ibid. 363 Ibid. 364 A.d.S. Napulj, Sommaria Consultationum, 1, P 79-84, 27. veljače 1551. 365 () mjestu tog namjesnika u izvršnom napuljskom tijelu, kao što je Sud S. Lorcnza, vidi detaljnije Bartolomeo CAPASSO, Catalogo ragionato deUArcbivio municipale di Napo/i, 1876, I, str. 120. 366 Archivio storico italiano, sv. IX, str. 264, bilješka 1. 367 B. CAPASSO, op. cit., str. 51. 368 Wilfrid BRULEZ, op. cit., str. 576. 369 A.d.S. Napulj, Sommaria Consultationum, 1, P 235 v°, 4. stud. 1560. 370 Ibid., 13, P 373 v®, 20. lipnja 1597. 371 Za pšenicu iz Apulije, ibid., 5, 13. travnja 1576; za šećer 1 med, ibid., 33, P 13, 135-137, 4. veljače 1625. 372 O rastu Napulja što su ga zakočile španjolske vlasti, vidi G. BOTERO, op. cit., 1, str. 114; 22. ožujka 1560, Sim. Ee 1050, P 23; 1568, Sim. S. P. Napulj, l, Arch. st. it.,sv. IX, str. 247; B.N. Pariz, oko 1600, Esp. 127, P 17 i 19 v°; Giuseppe PARDI, čl. cit., str. 7.3; i passim, već navedeno kapitalno djelo Giuseppea CONIGLIA. 373 Felipe RUIZ MARTIN, »Fernando cl Catolico y la Inquisiciôn en el Reino de Napoles«, u: V Congreso de la Corona de Aragon, listopad 1952. 388
L ju d sk o je d in s tv o : p u to v i i g r a d o vi, g r a d o v i i p u to v i
374 Prije svega, Miguel de CASTRO, Vida de! soldado espanol Miguel de Castro (Colccciôn Ausiral), 1949, kao i Les aventures du capitaine Alonso de Contreras (1582-1633), op. cit., osobito str. 17-20. 375 Simancas, Napoles Est® 1038, 1549. 376 Eelipe RUIZ MARTIN, <5/. cit., str. 320. 377 O ovim brojkama i njihovoj spornosti, vidi Robert MANTRAN, Istanbul dans la seconde moitié du XVIIe siècle. Étude d'histoire institutionnelle, économique et sociale, 1962 , str. 44 i dalje. 378 Ibid., str. 84. 379 Voyagefaictpar may, Pierre Lescalopier..., ? 35. 380 G. d'ARAMON, op. cit., str. 93381 P- LESCALOPIER, Voyage..., P 31 v®. 382 Ci. d'ARAMON, op. cit., str. 25. 383 Ibid., str. 93. 384 IL MANTRAN, op. cit., str. 40 i Orner Lutfi BARKAN, »L'organisation du travail dans le chantier d une grande mosquée à Istanbul au XVIe siècle«, u: Annales ES C. 17. godina, 1962, br. 6, str. 1093-1106. 385 P. LESCALOPIER, Voyage..., ? 32. 386 R. MANTRAN, op. cit., str. 29. 387 Ibid., str. 27. 388 E. CI [ARRIÈRE, Négociations..., op. cit., Il, str. 757-9, usp. TOTT, Mémoires, op. cit., 1, str. 75- Popis 22 požara, između 1640. i 1701. godine, R. MANTRAN, op. cit., str. h i i dalje. 389 P. LESCALOPIER, Voyage..., ? 33 v° 390 Ibid., ? 33 v®. 391 R. MANTRAN, op. cit., str 44 i dalje. 392 P. LESCALOPIER, Voyage..., P 37 v®, bilježi da su »lukovi« u vcnccijanskomc arsenalu, a ima ih tridesetak, tek drveni stupovi. 393 Ibid.,? 37 v°. 39'i Ibid., P 38. 395 Ibid., P 36 v°. 396 Ibid.,? bi. 397 R. MANTRAN, op. cit., str. 81. O konjima u Uskudaru ima brojnih podataka od putnika. 398 P. LESCALOPIER, Voyage..., P 32 v®i 33399 R. MANTRAN, op. cit., str. 85. 400 P. LESCALOPIER, Voyage..., ? 32. 401 Salazar Nj. V., Venecija, 5. ožujka 1581. Simancas E®1339; »Que 8 naves que avian llegado de Alexandria cargados de grano no havian bastado para mâs de un solo dia. « 402 R. MANTRAN, op. cit., str. 181 i dalje. Dokumenti iz turskog fonda Nacionalne knjižnice u Parizu, 40 i dopunski svezak 1201, koje je za mene analizirao Halil Sahili Oglu. Treba konzultirati lijepi članak L. GUCERA, »Lc commerce intérieur des céréales dans l'Empire Ottoman pendant la seconde moitié du XVIe siècle«, u: Revue de la Faculté des Sciences Économiques de l'Université d'Istanbul, sv. XI, 1949-1950. I dragocjena studija Waltera HAHNA, Die VerpJJegung Konstantinopcls dureb staatlichc Zwangswirtschaft nach türkiseben Urkunden aus dem lô.Jahrhundert, 1926. 403 R. MANTRAN, op. cit., str. 184 i 189. 404 J. GOUNON-LOUBENS, Essais sur l'administration de la Castille au X V f siècle, 1860, str. 43-44. 389
DRUGI DIO
ZAJEDNIČKE SUDBINE I SVEUKUPNA KRETANJA
U prvom nam je dijelu ove knjige bio cilj da iz prostora izdvojimo ponavljanja, sporost i postojanost. Tražeći nepokretljivost, ili gotovo nepokretljivost, usudili smo se prijeći preko kronoloških međa istraživanja, načelno ograničenog na drugu polovicu 16. stoljeća, te upotrijebiti svjedočanstva drugih vreme na pa i sadašnjeg. Viktor Bérard našao je krajolike iz Odiseje širom sredozemnog svijeta koji mu je bio pred očima. A upravo toga čovjeka često nalazimo na višestoljetnoj udaljenosti, samoga Odiseja, a ne tek Krl — otok Feačana ili Djerbu — otok Lotofaga1... Ovom knjigom kanimo obuhvatiti povijest individualiziranijeg rit ma više nego dugo trajanje: povijest skupina, zajedničkih sudbina i sveukupnih kretanja. Naime društvenu povijest u kojoj sve polazi od čovjeka, od ljudi, a ne više od »stvari«, kako kaže Maurice Halbwachs, ili, ako hoćemo, od onoga što je čovjek načinio od stvari. Ova je druga knjiga zapravo odgovor na protuslovlja. Ona se zanima za društvene strukture, dakle, za mehanizme koji se sporo troše. Isto se tako zanima za njihovo kretanje. I najzad, miješa ono što se u našem žargonu zove struktura i konjunktura, nepokretljivo i pokret ljivo, sporost i preveliku brzinu. Te dvije zbilje, kao što je poznato ekonomistima2 kojima dugujemo njihovo pravo razlikovanje, sjedinje ne su u svakodnevnom životu, podijeljene između onoga što se mijenja i onoga što traje. Ali nije lako raspravljati o tom jedinstvenom prizoru tek u jednom pokušaju. Naša su poglavlja podijelila teškoću i uzastopce će razmatrati probleme koji se odnose na ekonomiju, države, društva, civilizacije i neizbježne posrednike, kao i na različite oblike rata. Čitatelj se ipak neće zbuniti. Napori su redom orijentirani k jedinstvenom shvaćanju do kojeg se ne može doći jednim skokom. Zapravo, ta se pogodna podjela sama nametnula. Ona ne zadovo ljava duh, ali bilo koji »plan« je vrijedan ako dopušta da se daju što je moguće bolja objašnjenja uz što manje ponavljanja. 393
Poglavlje 1
Ekonomije: mjerilo stoljeća
Odmah na početku valja pronaći mjerilo, ekonomske omjere 16. stoljeća. Naš je cilj, cilj Luciena Febvrea koji je pokušao, u posljednjem dijelu svoga djela Rabelais3 sačiniti popis mentalnog oruđa 16. stoljeća, poduzeti mjere da uobičajene problem e oslobodi krivih rješenja što ih izobličuju jer su u očitoj kontradikciji s mogućnostima i intelektualnom razinom toga doba. Isto je tako korisno označiti, u grubim crtama, ono što može biti ekonomskim oruđem i granicama čovjekove moći 16. stoljeća, prije nego što se upustimo u proučavanje onoga što je čovjek, pošavši od toga, doista sagradio ili pokušao sagraditi na Sredozemlju.
1. Prostor, n e p rija te lj b ro j 1 Prostor nam danas nedostaje i oko nas se sužava. U 16. ga stoljeću ima i previše, no to je obilje istodobno prednost i zapreka. Od svih tema o Sredozemlju koje se toliko puta ponavljaju u književnosti, tema »mora po ljudskoj mjeri« najviše nas je razočarala. Kao da je ljudska mjera bila dana jednom zauvijek! Sredozemlje jamačno nije po mjeri čovjeka 16. stoljeća: on teško vlada pregolemim mu prostorom, kao što je sve do jučer, čovjek 20. stoljeća slabo vladao beskrajem Tihog oceana. Za o n e koji pišu: što se gubi u odlascim a i dolascim a Da bismo se osvjedočili, dovoljno je poslušati prigovore ljudi u koštacu s vlastitim životom. Oni koji pišu, s ogorčenošću misle na kašnjenja pošte, /о que sepierde en ir y venir, kao što se carica povjerila svom bratu Filipu II4. Calvin je priznao, obraćajući se del Vicu kojem je odugovlačio s odgovorom5: »... promislivši samo koliko će dugo moja pisma putovati, ni sam ne znam kako sam mogao biti toliko podao da sam se rasteretio svoje dužnosti više puta«... Kada pak pismo stigne brzo, korisnik sc čudi. »Dolazeći iz tolike udaljenosti, kao od Valencije do 394
Ekonomije: mjerilo stoljeće
Granade«, piše prijatelju humanist Antonio de Guevara, »pismo je vaše stiglo brzo, jer krenuvši u subotu ovamo je došlo u ponedjeljak«. Pismo glavnom zapovjedniku Kastilije u Valladolidu također stiže u rekordnom vremenu: »da je bila pastrva, stigla bi svježa«. Ova ga metafora progoni jer, mnogo godina poslije, piše on markizu los Velezu: »vaše je pismo stiglo vrlo brzo, svježije od lososa što su nam ih donijeli iz Bayonnea«r\ Kao i uvijek, iznimka potvrđuje pravilo. Političare i ambasadore, kojima rado pripisujemo velike misli, često zabrinjava dolazak ili kašnjenje pošte. Dana 24. veljače 1575, u Antwerpenu, D. Luis de Requesens piše D. Diegu de Çunigi, ambasadoru Filipa 11. u Parizu: »ne znam kako stoji Vaše Gospodstvo s pismima iz Špa njolske; što se mene tiče, ništa nisam saznao od kralja u vezi s poslovima Nizozemske još od prošlog 20. studenoga... Služba Njegova Veličanstva time je strašno oštećena«7. Prava je ovisnost i napast pošta koja prolazi ili treba proći. Čak ni dnevna pošta nema određeni sat, a kadšto ni dan. »Svakim časom iščekujem prolazak dnevne pošte iz Flandrije«, bilježi Chantonnay u prosincu 156la. Dakako, ta napast nije povlastica samo ambasadora Katoličkog kralja. Uzaludan je trud, piše kardinal de Rambouillet Karlu IX<;, požurivati otpremu nama upućenih pisama »radi plašljivosti i malo brige kojom poštari nose pakete Vašeg Veličanstva... takvog i tako velikog... te paketi često putuju mjesec dana ili šest tjedana od Dvora do Lyona. Tako da kada ih primim, vrijeme da iz njih izvučem korist i prigoda da izvršim naredbe koje se donose u njima dosta su često, na moju veliku žalost, već prošli...« Iste pritužbe nalazimo kod Fourquevauxa. »Pel ili šest poštara s kraljevim grbom«, piše on iz Madrida u siječnju 156710, »stanovnici su spomenutog Lyona koji kadšto pronose dnevnu poštu iz Rima, priznaju da su poput gospodina iz Nemoursa kada obilaze. Trebalo bi se bolje postupati s poštarima. Ali oni preuzi maju brigu oko novca i brzojavki bankara svih narodnosti. Tako je jedan od njih »došao vrlo brzo ovih posljednjih dana k Genovljanima11, koji su bili u pratnji dvora (španjolskog), da im donese pisma drugih genovskih bankara nastanjenih u spomenutom Lyonu«. Međutim, pisma francuskog vladara ostala su na putu. Kao onda kad je prepiska bila u zastoju zbog »poštara iz Landesa«12: iz toga proizlaze uvijek nevjerojatna kašnjenja. Longlée, opunomoćenik Henrika III. u Španjolskoj, upozo rava, u veljači 1584, da je već dva tjedna bez vijesti od strane svoje vlade1*, ali »da je... ostalo mnogo (pisama) u Burgosu koja dolaze iz Valladolida«. Dakle, tisuću nezgoda i neprilika: ili se prepiska nije obavila između dvije dnevne poste14; ili su redovni putovi bili preprijećeni; ili su zbog pojave razbojništva poštari odlučili da više ne putuju noću... Svaki put se radi o neočekivanim zastojima: napuljski potkralj ostaje bez uputa, vlada Opreznog kralja više ne zna što je sa zbivanjima 395
Z A JE D N IČ K I- S U D B IN I- 1 SV E U K U P N A K RETANJA
u Nizozemskoj, mJetački ambasador u Madridu ostaje šezdeset dana bez vijesti iz Italije15. To su svakako nenormalni slučajevi nastali ljudskom pogreškom, igrom prilika ili zbog lošeg vremena, ali to je ono »nenormalno« što se ponavlja i pogoršava uvijek napetu situaciju. Borba protiv udaljenosti stvar je budnosti, ali isto tako slučaja ili sreće. Na moru, pogodan vjetar, niz lijepih dana i, u jedan ili dva tjedna, učini se što drugi neće učiniti u šest mjeseci. Belon du Mans plovi trinaest dana od Propontide do Venecije, dok je često potrebno i pola godine16. Isto tako na kopnu, gdje su udaljenosti manje, rat, kakva uzbuna, kiša što razmoči ceste, snijeg koji zatvori prijevoje, pa ni najrazumniji rokovi nisu više dostatni. Prostor nema zauvijek određenu veličinu, već deset ili stotinu različitih veličina i nitko nije unaprijed siguran, mijenjajući mjesto i djelujući, kojim će rokovima bili podvrgnut. Ljudi 16. stoljeća doista su se bili pomirili sa svim mogućim sporostima. Pismo iz Španjolske u Italiju putuje preko Bordeauxa i Lvona. kao i preko Montpelliera ili Nice. U travnju 1601, pismo Henriku IV. što mu ga šalje G. de Villiers, njegov ambasador u Veneciji, stiže u Fontainebleau preko Bruxellesa17... Tijekom 1550-1560-ih godina, am basadori portugalskog kralja u Rimu, često će slati pisma preko Antwerpena18. jer trajanje putovanja ne ovisi o dužini već o kvaliteti i učestalosti pošle. 1, k tome, stvar je navike: u pitanju nisu tri ili četiri dana više ili manje... Krajem 1587. godine, kad su protestanti »princa od Béarna« osvojili pokrajinu Limousin, prekinut je put redovitih veza između Bcrnardina de Mendoze u Parizu i vlade Filipa II. Poruke su se morale slali novim putovima duž kojih, nažalost, nije bilo organiziranih pošta, por donde no hay postas. Na rubu poruke kojom ga obavještava, Filip II. piše: »važnije je da pisma putuju sigurnim putem, nego da se dobije četiri ili pet dana na vremenu, jedino u slučaju kad je brzina važna«19. D im enzije m ora: nekoliko rek o rd n ih brzina Brojke s kojima možemo baratati jedna se od druge mnogo razli kuju. Povrh toga, rijetko kada tvore homogene nizove. U najgorem slučaju dobit ćemo predodžbu o prirodnim udaljenostima, s tim da zapamtimo izuzetne brzine koje, uglavnom, daju minimalne dimenzije Sredozemnog mora20. Vrlo velike brzine, od 200 ili više km na dan, na moru su ostvarive21 tek za lijepa vremena i po mogućnosti s ojačanim galijama. Takva je ona koju je Don Juan Austrijski u lipnju 1572. poslao iz Messine i koja je za šest dana doplovila do katalonske obale (Palamos)22. Trenutak je bio dramatičan: radilo se o tome da je Don Juan, pod svaku cijenu, morao 396
Ekonomije: mjerilo stoljeća
predali naredbu koju mu je dao Filip II. i po kojoj je irebao ostali neaktivan s velikim dijelom svoje flote u Messini. Galija jc, dobro naoružana, sama obavila tu plovidbu: po navodu jedne toskanske prepiske, putovala je sempre per golfo senza toccar terra1* (uvijek po moru i nikad ne pristavši), dakle ravnom linijom. Pothvat nije bio jedinstven. Dvije godine ranije, i to zimi (u prosincu 1570), Giovanni Andrea Doria stigao je za pet dana od Genove do Palamosa; udaljenost i brzina su manji, ali svladana je teškoća usporediva2‘. Isto tako, šezdeset godina ranije, kardinal Cisneros bio je prešao dvije stotine kilometara od Orana do Cartagene u jednom danu, u srijedu 25. svibnja 1509. godine. Čudesno putovanje, como si tuviera cl viento cn la manga1', kao da jc imao vjetar pod vlastitom zapovijedi, »u kormilu«. To je otprilike brzina »povoljnih« plovidbi između Rodosa i Aleksandrijc koje, prema Belonu du Mansu26, zahtijevaju manje od tri dana i tri noći. Istaknimo da se radi o običnim trgovačkim brodovima. Na kopnu, osim iznimaka, velike brzine su manje ali redovitije nego na moru, tako da se za poštanske veze skupljem kopnenom putu daje prednost pred vodenim putom. Najveće brzine u Europi vjerojatno su ostvarili poštari poštanske organizacije Gabriela de Tassisa na ruti ltalija-Bnixelles via Tirol, pažljivo proučenu na putu, gdje je vrijeme zaustavljanja bilo svedeno na minimum i gdje su se, posebice u Eif'clu, redovito upotrebljavali dobro poznati prečaci. Sama trasa toga puta već je rekordna. Njegovih 764 km prelazi se u pet i pol dana ili oko 139 km na dan2"7. Daleko smo od velikih izvanrednih brzina na m oru, ali i mnogo iznad obične brzine na kopnenom putu. Primjerice, senzacionalna vijest o Đartolomejskoj noći (24. kolovoza 1572) nije putovala od Pariza do Madrida ni 100 km na dan: stigavši u Barcelonu 3. rujna, u španjolski je glavni grad došla tek 7. uvečer28. Drugi dobar način mjerenja izvanrednih brzina jest pratiti širenje važnih novosti. One imaju krila. O zauzeću Nikozije 9. rujna 1570. u Carigradu se saznaje 24. rujna, u Veneciji, via Dubrovnik, 26. listopada, a u Madridu 19. prosinca2‘; . Vijest s Lepanta od 7. listopada 1571. stigla bi u Veneciju 18. listopada, u Napulj 24, u Lyon 25, a u Pariz i Madrid 31 listopada*8. Vijest o tursko-mletačkom miru, tajno zaključenom 7. ožujka 1573, pronesena je Venecijom 4. travnja*1, u Rimu se za nju saznalo 6, u Napulju 8, a u Palermu i Madridu 17. travnja*2. Vijest o zauzeću La Goulette i Tunisa 25. kolovoza 1574. dospjela je u Beč 1. listopada, u času kad u grad dolazi Pierre Lescalopier koji je, zadužen za diplomatsku misiju, bio napustio Istanbul i preko Bugarske, Vlaške i Transilvanije, prem oren stigao u glavni grad Habsburgovaca. Na tu vijest se zamislio: sultanovu pobjedničku armadu vidio je kako 397
ZAJEDNIČKI: SUDBINE I SVEUKUPNA KRETANJA
napušta Carigrad prošlog 15. svibnja, samo dva tjedna prije njegova polaska33. Imala je vremena mnogo toga izvršiti dok je on lutao putovima! Ti rokovi, koji ucrtavaju valove širenja vijesti oko Nikozije, Lepanta, Venecije i Tunisa, u najboljem slučaju dopuštaju tek približne mjere. Na temelju prvog primjera, hoćem o li reći da Sredozemlje ima dužinu od dvadeset devet dana? Brojka je pretjerana. Zapravo, vijest iz Nikozije teško je procurila s opsjednutoga otoka, a Venecija se zacijelo nije žurila da je prenese na Zapad. Uostalom, svaka je mjera nepouzdana i netočna čim je zatvorena u neku brojku. A što to zapravo mjerimo? I vjetar vijesti, i trka pisama samo su jedno poglavlje bitke s prostorom. P ro sje č n e b rz in e
Mnogo je teže, ostavimo po strani rekordne brzine, naći prosječne. Čak uz pomoć isprava, bi li te prosječne brzine imale mnogo smisla, jer trajanje jednog te istog putovanja može varirati od jednog do dva, tri i četiri, pa i sedam ili deset dana? Važna je upravo ta otvorena lepeza, ta znatna razlika u trajanjima, jednima u odnosu na druge: ona ima značenje strukture. Moderna transportna revolucija nije povećala samo brzine (na izvanredan način): ona je uklonila (što je također važno) neizvjesnost koju su nekoć nametale prirodne sile. Nevrijeme danas prouzrokuje tek više ili manje neugodnosti. Osim u slučaju nezgode, nevrijeme više ne utječe na red vožnje. U 16. stoljeću, svaki red vožnje ovisio je o vremenu. Neredovitost je pravilo koje ne iznenađuje. Mle tački ambasador, koji u Englesku stiže u siječnju 1610, čekat će četrnaest dana u Calaisu pred vrlo uzburkanim morem s kojim se ni jedna lađa nije usudila suočiti34. Isto tako, spomenimo mali primjer ambasadora Francesca Contarinija, kojeg Venecija 1618. šalje sultanu35 i koji je šest sati prelazio široku i plitku rijeku Maricu, i to ne bez muke. U lipnju 1609. jedna je mletačka nava na putu za Carigrad morala ostati osam naest sati u zakloništu ispod otoka Chiosa, na otvorenoj plaži Santa Anastasia, čekajući da se nevrijeme smiri36. Dakle, nemojmo tražiti previše od tih neobičnih prosjeka i njihove lažne jednostavnosti. Koje su im prednosti? Pojednostavniti, nešto zna čiti za maštu, omogućiti vraćanje u prošlost, prije moderne transportne revolucije koja je toliko sve poremetila a što u svakom trenutku i ne osjećamo. Pažljivo ih razmotriti znači pronaći što je suvremeniku Filipa II. značila pomisao na putovanje. Plovidba preko Sredozemnoga mora, od Carigrada do Aleksandrije, obavljala se u petnaestak dana, uključivši pristajanja; osam dana, ako se ne računaju zaustavljanja37. Od izlaska iz dvoraca Helesponta do otoka Chiosa, dovoljna su dva dana plovidbe38. U listopadu ili studeno 398
Ekonomije: mjerilo stoljeća
mu 1560, jedna dubrovačka nava, s polaskom iz Messine, u Aleksandriju stiže »fra novi giorni«, a taj se rok ne navodi kao rekordan39. Plovidba preko središnjeg pojasa Sredozemnog mora varirala je ovisno o godišnjem dobu, brodovima i putanjama. Isti bark što za devet dana dođe od Malte do sjevernoafričkog Tripolija, sedamnaest dana plovi od Tripolija do Messine*10. U travnju 1562. jedna je nava u šest dana povezala Tripoli sa Sciaccom, na južnoj strani Sicilije41. Niz plovid bi od Tunisa do Livorna (jedna 1600. dvije 1608, osam 1609. i dvije 1610) donosi sljedeća trajanja vožnje: šest, sedam, osam, devet, devet, devet, deset, jedanaest, dvanaest, trinaest, četrnaest, četrnaest i dvade set dana, ili prosječno trajanje od oko jedanaest dana. Dvije najbrže plovidbe — od šest i sedam dana — kao da su izigrale sva predviđanja, obavljene su: prva, u siječnju 1600, s jednom navom; druga, u srpnju 1609, s jednim »barkom«*12. Nedostaju nam informacije o trajanju plovidbe između Marseillea i Španjolske s jedne strane, i Sjeverne Afrike, s druge strane. Bile su to često plovidbe potajice. D’Aramon, ambasador francuskog kralja, plovio je, za lijepa vremena (barem nakon drugog dana), tjedan dana od Baleara do Alžira na kraljevim galijama*13. Dvije plovidbe 1609. godine i jedna 1610. na putu Alžir-Livorno, trajale su svaka trinaest, petnaest i pel dana11— pet i petnaest dana ili, s odstupanjem od jednostrukog do trostrukog. Na dugim su plovidbama razlike velike. U listopadu-studenome 1570. godine*15, od Krete doOtranta, mletačka nava plovi dvanaest dana; jedna druga nava, u svibnju-lipnju 1561*16, preplovila je gotovo čitavo Unutrašnje more, od Krete do Cadiza, u mjesec dana. Međutim, dvije alžirske galije, u srpnju 1569, plove do Carigrada sedamdeset dva dana; 7. siječnja 1564. iz Aleksandrije isplovljava nava koja u Messinu stiže 5. travnja: plovidba je trajala osamdeset osam dana. Normalne »brojke« u 15. stoljeću, od Venecije do Jaffe, bile su od četrdeset do pedeset dana, tvrdi jedan povjesničar*17. Objavili smo*18 popis plovidbi od Venecije do Svete zemlje, koji daje mnogo veće prosjeke. Livornske portale/l>donose stanovite preciznosti. Pet plovidbi od Aleksandrije do Livorna (dvije 1609; jedna 1610; dvije 1611. godine) daje sljedeće brojke: dvadeset tri, dvadeset šest, dvadeset devet, trideset dva, pedeset šest, ili pak prosjek od trideset tri dana. Osam plovidbi (pet 1609. i tri 1610. godine) od Cartagene ili Alicantea do Livorna, daju sljedeća trajanja vožnje: sedam, devet, devet, deset, petnaest, dvadeset pet, trideset i četrdeset devet dana, ili prosjek od devetnaest dana. U najgorem slučaju, za trajanje plovidbe Španjolska — Livorno — Aleksandrija, ukupna bi brojka bila pedeset dva dana, 50 i nećemo kazati da je ta brojka prosjek. 399
ZAJEDNIČKI- SUDBINE I
SVEUKUPNA KRETANJA
Govoreći o prosjecima, mogli bismo zaključiti, kad je riječ o tome da se Sredozemno more prijeđe po meridijanima, da treba računati na jedan ili dva tjedna; na dva ili tri mjeseca kad ga se pokušava prijeći po dužini. Dodajmo još da te dimenzije ostaju iste u 17. stoljeću, pa i poslije. Elastičnosr vijesti (prema Picrreu Sardelli) 1 Aleksandrija Antwerpen Augsburg Barcelona mois Bruxelles Budimpešta Burgos Calais Kreta Kairo Carigrad КгГ Damask l:ircnca Genova Innsbruck Lisabon London l.von Marseille Milano Napulj Nauplion Nürnberg Palermo I’ariz Dubrovnik Kim Irani Trento Udine Valladolid Beč Zadar
II
III
IV
V
VI
VII
266 03 110 m 3-15 138 317 79 62 56 11 365 316 56 307 215 163 35 672 812 26 871 602 295 39 118 173 95 1053 91 205 552 121 115 153
9 13 19 16 53 21 39 13 15 16 13 16 39 17 103 50 11 9 70 225 7 329 100 56 11 23 62 10 106 11 02 211 15 32 20
09 36 21 77 27 35 35 12 32 01 0 01 15 102 13 15 16 69 52 25 21 0 20 60 32 10 31 26 9 30 7 6 63 32 25
65 20 ll 22 11 16 10 27 10 30 7 37 19 00 1 6 7 16 27 12 11 3 9 36 20 22 12 13 1 12 3 2 29 11 0
55 16 12 19 10 10 19 27 11 33 0 31 15 76 3 6 6 13 21 13 12 3 0 31 21 25 12 11 1 12 3 2 23 13 6
17 0 5 8 1 ‘/2 9 7 11 12 19 3 15 7 20 1 2 1' 27 9 1 0 1 1 10 0 8 7 5 1 ’/2 1 1 i '/ , 12 8 1
VIII 323 200 210 237 222 111 271 215 116 163 266 226 211 271 390 300 150 159 266 325 150 300 200 188 262 312 171 280 266 300 300 100 191 162 600
I. oznočuju mjeslo kojo su povezano s Venecijom ; II, broj proučavanih slučajeva; III, broj norm alnih slučojeva; IV, m aksim alna vremeno (u danim a); V , izračunan arilm eliČki prosjek (u danim a); VI, norm alu u d anim a; VII, m inim alna vrem ena (u danim a); VIII, norm alna vremeno izračunana na osnovi m inim alnih vremeno - 10 0 , ili drugim riječim a, odnosi između m inim alnih i normolnih vremena.
400
Ekonomije: mjerilo stoljeća
Privilegirani slučaj pisama Dakako, više bismo voljeli jednu homogenu seriju mjera nego ove koje osobito ne zadovoljavaju. To nam uvelike pružaju (još jedanput) pisma vlada, ambasadora, trgovaca i pojedinaca. Između 1497. i 1532. godine, Marin Sanudo, uvijek dobro upućen u činjenice i poteze Mle tačke Republike, vjerno je registrirao pristizanje pisama i vijesti, što predstavlja gotovo 10.000 upotrebljivih podataka. Ta silna masa, koju je proučio, po pravilima statistike, Pierre Sardella*51, dopušta da se sastavi ova tablica, zatim karta iz nje izvedena (str. 405). Treba još protumačiti točno svjedočenje tih vijesti što stižu u Veneciju i mnogo od njih ne zahtijevati. Očito je da je prostor koji mjere heterogen, bez izotropijc. Uzme mo li udaljenost od Pariza do Venecije kao radius i upišemo li krug kojemu je Venecija središte, tada ucrtavamo izotropni kružni prostor u kojem se vijest (poput spore svjetlosti) širi ravnomjerno iz svih točaka kružnice ka središtu. Ali, naravno, od toga nema ništa: vijest tapka na mjestu pred prirodnim zaprekama: Alpe, Pas-dc-Calais, more. I velike brzine ovise o volji ljudi, njihovim proračunima i nužnostima. Između 1497. i 1532. godine, Venecija pažljivo osluškuje odluke vrlo kršćanskog kralja, glasine i vijesti iz Francuske. Ta dragocjena trgovačka roba hita iz Pariza k njoj. Vijesti u pokretu, ukroćene prometnim sredstvima, fiksirane na karti, tek su varka. Njihovo je putovanje, zapravo, vrlo promjenjivo; vrlo široka lepeza trajanja (vidi stupac VIII: odnos minimuma spram normal nog) bila bi još šira kad bismo usporedili minimum i maksimum. Malo iznenađenje: koeficijent neredovitosti čini se da je obrnuto proporcio nalan s prijeđenom udaljenosti. Povrh toga, on se povećava, što je normalno, čim je more u pitanju. Tim se objašnjava rekord (od 1 do 6) što ga postiže Zadar jer u sebi sjedinjuje dva uvjeta: biti blizu Venecije i biti odvojen od nje Jadranom koji je nepouzdane gostoljubivosti. Ukratko, na temelju tih proračuna dobivamo cjelokupnu mrežu, osnovu za verifikacije i usporedbe. Jedini joj je nedostatak ili kvaliteta, kazao bi neki drugi ispitivač, što su ovako utvrđeni rokovi relativno brzi. Oni izražavaju budnost i same mogućnosti imućne Venecije, te odgova raju sistemu stanja pripravnosti. Znati što se zbiva u Parizu, Valladolidu i Carigradu, za Veneciju ne znači biti radoznao, već razuman. Čim se promijeni zapisnik, živost već više nije ista. Tako se u uredima Filipa II. gomilaju pisma što pristižu iz svih evropskih gradova. Pravilo nalaže da se na poleđini zadnje stranice {la carpeta)52 upišu datumi otpravljanja i primitka, kao i, isto toliko dragocjeni, ali rjeđi, datumi odgovora. Na stotine tisuća podataka nudi se strpljivosti mate 401
ZAJHDNIČKK SUDHINR l SVRUKUPNA KRRTANJA
matičara. Osim nekoliko dobro poznatih putovanja u Cordobu, Lisabon, Zaragozu, Barcelonu i Valenciju, Filip II. nije se micao iz središta Kđstilije nakon povratka iz Nizozemske 1559. godine. Ako se kadikad pojave nepouzdanosti o položaju njegovih korespondenata ili o putovanju pisama, te se dvojbe mogu otkloniti. Bilo je privlačno da se među tim podacima pronađu mjere analo gne onima Pirrca Sardelle, pri čemu bi se ponovo uzela Venecija za središte koordinata. Za vožnju od Madrida do Venecije (uzmimo da je jednaka vožnji od Valladolida do Venecije po Sanudovim mjerama), za tu je vožnju — od 40 podataka koje smo izdvojili s kraja 16. stoljeća, prema hitnim pismima španjolskih predstavnika u Veneciji — potrebno najkraće vrijeme od 22 dana (naspram 12, kod Sanuda); najduže je vrijeme 85 dana (ostavio sam po sirani jedan nenormalan slučaj od 145 dana). Neizjednačeni aritmetički prosjek utvrđen je na 40 dana (spram 29 dana izjednačenog prosjeka P. Sardelle). Za udaljenost od Carigrada do Venecije, 16 ispitivanja za te iste godine, daju minimalno trajanje od 29 dana. a maksimalno od 73 dana; prosjek je utvrđen približno na oko 1 1.5 dana55. Ovaj put smo bliži brojkama P. Sardelle (istina je, utvrđenim na mnogo široj osnovi), ali smo još uvijek iznad njih. Zaključujemo: zar veze potkraj stoljeća, na velikoj osovini Sredozemlja, za Veneciju i Španjolsku više ne predstavljaju toliko iziskivanje i zabrinutost kao na početku loga istog stoljeća? Ovo potvrditi značilo bi izložiti se opasnosti, a da za to nemamo dostatna dokaza. [j svakom slučaju, u našim se proračunima, kao i u proračunima P. Sardelle, Venecija nalazi na pola puta ili, grosso modo, između Madrida (ili Valladolida) i Carigrada: 40 ili 41 dan i pol u našim prosjecima. 29 dana nasuprot 37 dana u Sanudovu prosjeku, ili je pak taj svijet u svojoj dužini, od 80 dana ili od 66 dana, svakako veći od dimenzije od 52 dana, koju smo svojevoljno dobili zbrojivši trajanje od Aleksandrije do Livorna s trajanjem od Livorna do Cartagene54. Što udaljenost od Aleksandrije do Cartagene nije udaljenost, također rekonstituirana, od Carigrada preko Venecije do Madrida, ne pojednostav njuje nam rasuđivanje. Ali valja nam se pomiriti s tim da ne mjerimo vrlo točno Sredozemno more, pa čak i uz pomoć dragocjenih pisama poli tičara ili trgovaca. Vijest kao skupocjena trgovačka roba Vijest je skupocjena trgovačka roba i vrijedi više od zlata. »Nema pošte«, piše lerarskome vojvodi njegov opunomoćenik u Veneciji, »koja ne zahtijeva manje od jednog dukata po omotu«55, između dvaju ipak bliskih gradova, Ferrare i Venecije. Na početku 16. stoljeća, tarife između 402
b'konotnijc: mjerilo stoljeća
Venecije i Niirnberga56 variraju prema tome je li putovanje duže ili kraće: četiri dana — 58 forinti; četiri dana i šest sati — 50 forinti; pet dana — 48 forinti; šest dana — 25 forinti (napomenimo da je rekordna brzina, koju je zabilježio P. Sardella, dva dana duža od ove posljednje). U svakom slučaju radi se o ultrabrzim vezama što su na raspolaganju bogatim trgovcima na početku 16. stoljeća kada su, ako se mnogo ne varamo, razlike u cijenama na tržištu bile veće nego ikada. U lom slučaju, korisno je intervenirati, nigdje se ne zaustavljajući, ma koliki bio trošak za nalog izdan punom brzinom. Kasnije će poslovi postati redovitiji. Čitajući pisma Simona Ruiza, iz druge polovice 16. stoljeća, ne dobiva mo dojam da je tada kao i nekoć bila važna naredba ili ultrabrza informacija’’- . Samo veliki bankari ili vlade mogu sebi priuštili takvu raskoš kojoj je cijena neprekidno rasla kako su rasle cijene toga stoljeća. Dana 14. srpnja 156058, Chantonnay, onodobni ambasador Filipa II. na francu skome dvoru, šalje poštu iz Chartresa u Toledo i natrag; ona prolazi preko ukupno 179 poštanskih ureda i troši 358 dukata (ili po dva dukata na svaku poštu). Svota je golema, mnogo veća od godišnje plaće profesora na Sveučilištu u Padovi ili Salamanci! Ti uredi moraju biti na svakih desetak ili dvanaestak kilometara, i ako je pismo prošlo preko njih prelazeći 18 milja59 na dan, vidimo da se trenutno nalazimo mnogo iznad uobičajenih rekorda... Bogataši mogu platiti te nadljudske pothvate. Zaključit ćemo da se pokazalo paradoksalnim mjeriti sporosti, neodvojivo vezane s prostorom, na temelju pisama. Čak kad pisma putuju polako, ta dragocjena trgovačka roba ide brže od ostalih putnika. To bi bio već jedan razlog koji bi nas mogao odvratiti od sustavnog proučavanja poštanskih zapisnika činovništva Filipa II. ili pak od istra živanja, koje bismo mogli obaviti, ovaj put, u vezi s pismima trgovca Simona Ruiza (ima ih oko 100.OOO)60. Ti se pothvati zapravo izlažu opasnosti da iz njih ne saznamo ništa više od onoga što već znamo. Pisma ovise o redovitim i neredovitim poštama, a u očima statistike, neredovite su manje važne od redovitih. Proučavati pisma znači pronaći, prije ili kasnije, redovite pošte kojima unaprijed znamo službene rokove. Na putu od Rima do Madrida, poduzeće Tassisovih obavezalo se da će prenositi pisma za 24 dana, od 1. travnja do konca rujna; za 26 dana lijekom zimskog semestra: upravo se oko tih brojaka ne kreću prosječni rokovi pisama trgovaca i ambasadora61 (jer se obećanja poštanskih zakupnika tek rijetko poštuju), nego najviše granica normalnih brzina. Na temelju tih brzina, nekoliko ispitivanja, kao što je ono Valentina Vazqueza de Prade62 (za put od Madrida do Antwerpena), unaprijed dopuštaju da se izračuna (predvidi) lepeza realnih brzina. 403
ZAJEDNIČKE SUDBINE l SVEUKUPNA KRETANJA
28
— V ije sti n a p u tu z a V e n e c iju
Izohrone crie, iz f/edno u I j e d a n , označavaju, grosso modo, vrijem e potrebno za pulovanje pisam a koja, na sve Iri skice, idu u smjeru Venecije. Prvo je karta izrađena prem a radovim a P. Sardelle (usp. str. 3 3 4 , bilješko 1 ), 15 0 0 . ili točnije 1 4 9 6 -1 53 4 . Drugo i treća karta premo venecijanskim g azelam a u rukopisu, koje se čuvaju u Record OHiceu u Londonu. Pregledao ih je za mene F. C . Spooner. Područjo u sivom Ionu utoliko su gušća što je prosječna brzina veća. Razlike od jedne do druge karte, u odnosu na osovine, m ogu se Činili vrlo znaćojnim a. O n e su posljedica velike količine pisom a, prem a Irenulačnoj hitnosti. Sporosti posljednje karte odgovaraju, grosso modo, sporostima prve, dok su rokovi ponekad očito m anji na drugoj karti. O v aj prikaz nije odlučujući. N očelno, uspoređivonje brzina trebalo bi se vršili polozeći od površina koje ograničovaju izohrone krivulje islogo rednog broja. Ali te površine nisu došla precizno omeđene. Pokušomo li ih, međutim, stavili jednu na drugu, izgledat će kao d a su otprilike iste veličine, jer je jedno povećanje uravnoteženo drugim povećanjem . Nepotrebno je kazoli d a se prijelaz površina po km , pri dnevnim brzinom a, ne vrši bez poduzim anja m jero opreza.
Drugi razlog, i koji je od velikog značenja kako se ne bismo bacili u ocean proračuna: uvijek polazeći od Venecije, prema tim avvisima, koje grad neprestano proizvodi i širi, a kojih su duge serije rukopisa sačuvane u Arcbivio di Stato, kao i u Marciani, pa čak i u Record Office u Londonu — za 17. i 18. stoljeće možemo izraditi karte slične onoj za koju nam je elemente pružio Sanudo. Dvije od karata koje je izradio Frank Spooner za razdoblja 1681-1701. i 1733-1735. utvrđuju zone 404
Ekonomije: mjerilo stoljeća
405
ZAJHDNIČKH SUDBINI: I SVEUKUPNA KRETANJA
koje osluškuje mletačka radoznalost64. Brzine kretanja su u njima, grosso modo, brzine iz 1497-1532, življe u 17, sporije u 18. stoljeću. Sloga zaključak nije dvosmislen. U tim smo registrima tražili »ko njunkturnu« mjeru prostora svojstvenu 16. stoljeću pa naslućujemo, još prije nego što se dovrši sama analiza, da taj prostor ima gotovo trajne dimenzije; još jedanput, nalazimo se u prisutnosti drugih struktura. Čovjek može napasti prostor kako hoće, rasprsnuti u komadiće vesla pojačanih galija ili iscrpsti zaprežne konje ili se zavaravati da, za pogodna vjetra, leti po moru, prostor mu se zapravo opire inercijom i, bez obzira na te manje pothvate, svakim se danom osvećuje. Rekordi će u nama, dakako, uvijek pobudili znatiželju kao i radoznalost suvremenika- vijest o smrti Karla IX. prenijela je u trinaest dana od Pariza do Krakowa, što nam saopćava Sully6 ', a »poljski kralj« bez pozdrava je napustio svoje podanike...; vijest o rođenju unuka Franje I, u siječnju 1544, preletjela je u dva dana put od Fontainebleaua do Lyona (420 km)64, dok će jedan turski glasnik ići osamnaest dana od Istanbula do Erzeruma umorivši mnogo konja66, con fa r creppar m olti cavalli. Svi ti rekordi imaju svoju vrijednost, kao i mnogi drugi koje bismo mogli navesti, i da ih se izmjeri, potrebno ih je dovesti u vezu s dnevnim prosjecima67... Ali to nije i najhitnije: važno je da su prosjeci i rekordi osjetno isti prije i poslije 16. stoljeća. Trgovačka roba, barkovi i putnici idu jednako brzo ili jednako sporo u vrijeme avinjonskih papa68 ili pak u Veneciji tijekom prve polovice 16. stoljeća69 kao i u stoljeću Luja XTV. Do promjene i prekida doći će tek na izmaku 18. stoljeća. D a n a š n je u s p o r e d b e
»Лко se uzmu u obzir svi faktori, dolazi se do konstatacije«, piše jedan ekonomist70, »da se prostor ’svjetske’ ekonomije, u rimsko doba, mogao prijeći za oko četrdeset ili šezdeset dana najboljim prijevoznim sredstvima; laj se prostor pružao od Herkulovih stupova do granica Pariškog kraljevstva, od ušća Rajne do rubova afričke pustinje. A danas (1939) isto tako je potrebno gotovo četrdeset ili šezdeset dana da se prevali cijeli prostor moderne svjetske ekonomije, ako se poslužimo samo uobičajenim načinima prijevoza trgovačke robe i ako zanemarimo teritorije bez ekonomske važnosti i bez prijevoznih sredstava.« Ne preuzimam te mjere, kao ni brojke koje donosi isti autor za brzine putovanja u rimsko doba, približno 50 km na dan71. Ali u pitanju više nisu precizne mjere već samo ljestvica veličina. Na tome planu, Sredozemlje 16. stoljeće još uvijek ima, grosso m odo, »rimske« dimen zije, premda je prošlo više od jednog tisućljeća. Ili, bolje rečeno, samo Sredozemlje 16. stoljeća odgovara, m utatis mutandis, cijelome svijetu 406
E konom ije: m jerilo stoljeća
1939. godine. Ono je, dakle, golemo, neizmjerno, a reputaciju da je »■ljudsko« zaslužuje jedino u usporedbi s drugim morima, jer čovjek u 16. stoljeću već se bori s drugim čudovištima, kao što je Atlantski ocean, a o Tihom oceanu da i ne govorimo. Čudovišta pored kojih Sredozemlje izgleda poput domaće životinje, dakako ne »jezero«* 20. stoljeća, radosni okoliš turista i jahta uz čije se obale uvijek može pristati za nekoliko sati i koju je, sve do jučer, Orijent-ekspres obilazio bez stajanja. Da se shvati što je Sredozemlje, u mislima valja povećati njegov prostor koliko god jc moguće, uteći se anakronističkim slikama putovanja, gdje valja izložiti pogibelji mjesece i godine vlastitoga života, pa čak i sam vlastiti život. Dobrih usporedbi ima mnogo. Na primjer, putovanja tatarskih trgovaca, naših suvremenika, koje je Aldous Huxley opisao u djelu Put oko svijeta, i koji idu preko Himalaje do Kašmira i Indije pošto su napunili kese zlatnicima, novcem od deset rubalja iz vremena prije Ruske revolucije, precizira Huxley'2. Romantični likovi! Podsjećaju nas na putovanja Sirijom u 16. stoljeću, krajnjoj točki Sredozemlja, gdje se različni svjetovi, koji nemaju povjerenja jedan u drugoga, međusobno sukobljavaju i izmiruju. Mjenica tu ne vrijedi. Sve se obavlja trampom ili za gotov novac. Treba doći oboružan žutim ili bijelim metalom, kao današnji Tatari. Može li se pomisliti na olako traženje paradoksa, ako kažem da sam u snu vidio Francusku za Vjerskih ratova, podsjećaju na dojučerašnju Kinu i njezine monstruozne građanske ratove, strane invazije, pokolje, glad, a usred neizmjernih prostora, njeni gradovi zatvoreni u sebe, okruženi zidinama kojih se vrata zatvaraju čim padne noć? Šuljajući se između gradova, četa partizana, bez ikakvih neprilika, može sebi probili put od visokog Sečuana do Šantunga. Isto tako slabi Francuska posljed njih potomaka dinastije Valois, kad se u nju uvlače čete pustolova, tudinaca ili starosjedilaca. Sve se bogatstvo s vremenom troši i samo Bog zna koliko je Francuska bogata u tome 16. stoljeću: prava je žitnica izobilja! Giovanni Botero73, zadivljeno računa koliko u njoj može živjeti službeno ili neslužbeno unovačenih vojnika proždirući tu golemu zem lju. Golemu Francusku 16. stoljeća. U jednoj se mletačkoj ispravi iz toga doba (1587) govori o »poplavi naoružanih stranaca koji ulaze u Francu sku«'*. Čudna digresija! No ona pojačava dojam neizmjernog prostora, koji teško možemo zamisliti kada se radi o Sredozemlju. Nije dovoljno ponavljati točne izraze njemačkih povjesničara-ekonomista, Wcltthcater ili Weltwirtscba/t, koje upotrebljavaju vrlo rado glede povijesne i žive cjeline Sredozemlja da bi naglasili da je svijet kao takav kao »ekonomija-svijet«, dugo živio zatvoren u sebe sama, u okviru putovanja od šezdeset dana, dolazeći u dodir s ostalim dijelom svijeta i osobito s 407
/A JliD N IČ K i; SU D BIN I: I SVEUKUPNA KRETANJA
Dalekim istokom samo zbog suviška. Važno je obilježiti veličinu toga svijeta, pokazati u čemu ta veličina ravna njegovom strukturom, bilo političkom bilo ekonomskom. Svaki put će nam valjati napregnuti maštu.
Carstva i p ro sto r Pojmiti značenje daljina znači u novom svjetlu razabrati probleme koje postavlja upravljanje carstvima u 16. stoljeću. I prije svega golemo španjolsko carstvo, za ono je doba kolosalno transportno poduzeće na moru i kopnu. Osim stalnih premještanja četa, ono zahtijeva dnevni prijenos stotina zapovijedi i vijesti. Politika Filipa 11. iziskuje takve veze, zahtijeva pokretne vojske i prijenose dragih kovina i mjenica. Sve su to bitne stvari koje objašnjavaju dobar dio poteza Filipa II, kao i značenje koje je za njega imala Francuska. Za Francusku se uvijek govorilo da je bila opkoljena posjedima Habsburgovaca. ЛН. ako je njihovo carstvo ugrožava izvana, ona pak njega ugrožava iznutra, i od te dvije opasnosti, koja je veća? Francuska Franje 1. i 1lenrika II. bile su neprijateljske i zatvorene; osim brzog proputovanja 15 tO. godine, Karlo V. cijelog je života putovao oko opkoljene zemlje i to na dobroj udaljenosti. Naprotiv, između 1559. i 1589. godine, gotovo trideset godina, put je kroz Francusku više nego upola bio otvoren za službe dvorske kancelarije i riznice Filipa II. Aoprezni se kralj ne miče iz Španjolske, stoji u središtu slike poradi tisuću nužnosti, poradi financijskog i ekonomskog prvenstva Kastilije i vitalne veze s Amerikom, ali i zbog loga što mu francuske granice više nisu potpuno zatvorene. Prema tome. sjesti k Filipu II. i preuzeti spise, znači beskonačno mjerili međuprostor Francuske, poznavati njegovu opremljenost po štama. ceste s postajama i one bez postaja; znači bilježiti, u poštanskom prometu, prekide koje, povremeno, nameću Vjerski ratovi; odmjeriti joj prostranstvo, trajanje i relativnu opasnost; povrh toga, saznati zaobilaznice novca, osobito mjenica, u smjeru burzovnih gradova... Naime, jedna država ne vodi jednu već deset bitaka s prostorom, a španjolsko carstvo, loše smješteno s obzirom na europsku i svjetsku raspršenost, u tome se poslužilo svojim najboljim snagama. Ipak, bolje od ikojeg drugog, prilagodilo se obveznim zadacima i organiziralo se za njih; što se god reklo, to je carstvo, u transportima, prijenosima i transmisijama bilo ravno najboljima, pa čak ih i nadmašivalo. U najma nju je ruku neobično da je, počevši od 1560-ih godina, imalo neku vrsni stručnjaka za transport čela i materijala, kakav je bio Francisco de Ibarra kojeg bi bilo zanimljivo bolje upoznati, njega i njegove suparnike. 408
E konom ije: m jerilo stoljeća
Historijska literatura odveć zanemaruje taj silni trud španjolske mašinerije. Znala je govoriti samo o »sporosti« гсу papclcro, toga birokratskog kralja »olovnih nogu«, »koji je sam bio gospodar i tajnik, što je velika vrlina...« Kako je o njemu kazao već biskup Limogesa 1560. godine"'4 i »vrlo uporan u poslovima i ne gubi niti časa ostajući čitav dan nad spisima«’6. Kralj satrt radom, koji se neće htjeti zaustavili, četvrt stoljeća kasnije, u svojoj nadljudskoj zadaći, unatoč prijekorima kardi nala Granvellea’ \ koji je uzalud željan novosti’”. Dakle, »sporosti« Španjolske treba znati razlikovati. Postoji sporost pošte: informacije stižu sporo, odgovori i nalozi sporo putuju. Sve se vlade svijeta nalaze u istoj situaciji. Л Španjolac u najtežoj. Ipak, s istim prostorom i udaljenostima koje treba svladali, on je uglavnom jednak drugima. Njegove su slabosti njihove slabosti. Tursko je Carstvo skup povezanih sporosti. Od Carigrada do Jadrana — Kolora ili Splita — valja računati na 16 do 17 dana putovanja, s tim da se žuri’9. Crno more. Mar Maggiore. ima teško predvidive i promjenjive putanje. U Egejskomu moru. turskome Bijelom moru, najveće su brzine zapravo smiješne... (iodine 1686. još jedna vijest dostojna spomena (istina, u prosincu) o turskoj galiji koja je plovila osam dana od Istanbula do Negroponta8". Da 1538. preplovi Crveno more, floti Sujcmana II. Veličanstvenoga81 bilo je potrebno dva mjeseca. Ovdje se radi o neumanjivim udalje nostima, koje bi bilo uzalud nagrizati, jer se takoreći nisu pomakle stoljećima. U svome djelu Pratica dclla Mcrcatura (1348), Pegolotti navodi da je od Trapezunta do Taurusa potrebno 12 do 13 dana trgovcu koji ide na konju, a 30 do 32 dana karavanama. Godine 1850. Goedel. austrijski konzul u Trapezuntu, tvrdi da je, na lom istom putu, »kada je u dobru stanju«,82 karavani potrebno 27 do 30 dana. Drugi oblik sporosti: vijećanja i kašnjenja prije otpravljanja naloga. Л svjedočanstva suvremenika se podudaraju: Francuzi i Talijani osjećaju da su drukčijeg temperamenta u zemlji flegmatika, koliko sporih u donošenju odluke toliko i vještih prikrivanju. Ali, ne jamčimo da je ovaj toliko puta dani portret točan. Slika koju stranac stvori o jednoj naciji, i dalje je prenosi, često je neizbrisiva i pogrešna. Ipak se čini da je vladina sporost ili, kao što kaže biskup Limogesa, »sporost te zemlje«84, izvan svake diskusije. Kad se, godine 1587, u Rimu saznalo za junaštva Drakea pred Cadizom, papa je uzviknuo »da je Njegovo Veličanstvo ograničena ličnost koja se nikada nije znala odlučiti, osim kada bi prilika prošla«. U Parizu, »ne samo da je tome mišljenju dana pretjerana važnost, već ga se i objavilo, dodavši da je kolovrat engleske kraljice više vrijedio od mača španjolskoga kralja«8,1. Naravno, zli jezici! Međutim, ako se još jedanput pozovemo na diplomatsko dopisivanje, čini se da je francuska vlada, na primjer, bila 409
Z A JE D N IČ K I:
SUDBINI? 1 SVIUJKUPNA KRETANJA
brža u otpravljanju poslova. Ali, je li uvijek pogreška kralja u Madridu, koji hoće sve pročitati? Budući da je Španjolska zahvaćena imperijalnim životom mnogo šireg radijusa od francuskog (ili engleskog) života, Filip II, da bi donio odluku, morao je čekati glasove koji dolaze iz mnogo većih udaljenosti. Tako uspijevamo povezati dvije sporosti o kojima se radi. Vlastitim sporostima španjolska mašinerija priključuje i sporosti plovidbe preko Atlantika, Indijskoga oceana, pa i Tihog oceana; naime, ona mora odgovoriti na prvu ekonomiju i prvu politiku koje su u dimenzijama poznatog nam svijeta. To je jedan razlog zbog čega srce Španjolske kuca sporijim ritmom od ostalih. Od 1580. godine, poslije osvojenja Portugala, taj se ritam još više usporava. Sanjajmo zajedno sa Sassctiijem, Firentincem koji se 1585. godine domogao Istočnih Indija i čiju smo dragocjenu prepisku sačuvali. Kada bi se razmislilo, piše on iz Cochina, 27. siječnja 1585. prijatelju Pieru Vettoriju koji je ostao u Firenci, kada bi se razmislilo o sedam mjeseci plovidbe koje treba provesti »uz dvopek i slanu vodu, ukliješten u tijesni prostor između 800 do 900 ljudi mučenih glađu, žeđu, morskom bolešću i neudobnošću«H\ bilo bi malo ljubitelja putovanja u Indiju. Samo, eto, kad vidimo brod, vuče nas želja da se na nj ukrcamo... A nalozi španjolskog kralja primorani su podnijeli tili sedam mjeseci plovidbe i još mnoge druge... Stoga nema sumnje: bitka Španjolske s daljinama, teška je bitka i najbolje iznosi na vidjelo »mjeru 16. stoljeća«. Tri misije C laudea d u Bourga (1576. i 1577) 'Го će pokazali jedan mali primjer. On nas vodi francuskom pusto lovu, Claudeu du Bourgu, izgladnjelom i zagonetnom liku. Ili je genija lan ili jednostavno ekstravagantan? Onaj tko bi istražio mnoštvo neobjav ljenih podataka što se čuvaju u Nacionalnoj Biblioteci, možda bi to riješio... Ovdje nas toliko ne zanima njegov lik koliko tri dosta neobična putovanja koja su ga odvela u Španjolsku: prvo, u svibnju 1576; drugo, u rujnu-listopadu iste godine i treće u srpnju-kolovozu 1577. Dva prva puta, zadužen za interese vojvode od Alençona i nedvojbeno dodavši mnogo svoga tome povjerenstvu, u ime kneza pregovarao je o njegovoj eventualnoj ženidbi s jednom od infantkinja, kćeri Filipa II, koja bi suprugu donijela u miraz Nizozemsku; treći put — a tekstove smo više puta pročitali da bismo im povjerovali — Claude du Bourg djeluje u ime Ilenrika od Béarna, koji traži zajam od Katoličkoga kralja i pomoć za udaju svoje sestre za savojskog kneza. Sve te ekstravagantne misije postavljaju najsloženije probleme i na svršetku komedije izazivaju bijes Saint-Gouarda, francuskoga ambasadora. 410
E k o n o m ija m jerilo stoljeća
Prvi put naš se lik vraća s manje ili više neodređenim pismom za svoga gospodara i sa zlatnim lancem od 400 dukata za sebe. Kod drugog putovanja, kralj ga je pokušao izbjeći: »nisam mislio da će se Claude du Bourg vratili, osobito poslije vaših pisama od 30. srpnja i 13. kolovoza«, piše on svome ambasadoru u Parizu, 4. listopada 1576. Međutim, nepoželjnik se našao 2. rujna, u Barceloni. Zatvoriti ga, izbjeći barem velike incidente s ambasadorom francuskoga kralja o svemu pregovara jući pismeno — bilo je to pitanje hitrine otpravljanja naredbi. Çayas je doista pisao đva-tri puta, ali Claude du Bourg nije slušao, nego je pobjegao iz mreže i, »kad sam išao iz Escoriala u Prado«, pripovijeda Filip 11, »postavi mi se nasred puta u Galapagaru, 22. rujna ujutro, i preda mi rukopisno pismo vojvode od Alençona, s nadnevkom od 19. kolovo za i predloži mi, otvorenije nego prvi put, pregovore o ženidbi vojvode s jednom od infantkinja, mojih kćeri. Odgovor sam dao preko vojvode od Albe...«. Ovdje nas ta sitna vijest prestaje zanimali. Da se neki osamljenik, ili još gore, nepoželjnik mogao neprimjetno muči u Španjolsku, i na kojeg je bila upozorena služba osiguranja te izbjeći kontrolama i stražama da bi iskrsnuo pred samim Opreznim kraljem, eto pothvata koji je bio moguć jedino pri tadašnjim brzinama i sporostima86. Prostor i ekonom ija Svaka se djelatnost spotiče na otpor prostora gdje nailazi na stege i prilagodbe. Sredozemnu ekonomiju — osuđenu na sporost, tegobne pripreme i neizbježne zastoje — već na samome početku, treba gledali iz kuta udaljenosti. Čak mjenice, kao povlaštena trgovačka roba, ne izmiču tome sveopćem zakonu inercije. Za burzovne gradove, putni rokovi redovito se dodaju platnim rokovima predviđenim samom mjenicom. Na po četku 16. stoljeća, s polaznom točkom iz Genove8", ti su rokovi 5 dana za Pišu; 6 dana za Milano; 10 dana za Gaètu, Avignon i Rim; 15 dana za Anconu; 20 dana za Barcelonu; 30 dana za Valenciju i Montpellier; dva mjeseca za Bruges i tri mjeseca za London... Gotov novac ide još sporije. Kada, u drugoj polovici 16. stoljeća, dolasci flota u Sevillu postanu dominantan element europske, sredozemne i svjetske ekonomije, mo guće je pratiti, svake godine, kretanje svake nove mase bijele kovine, koja se dodaje monetarnoj zalihi i koja kola iz jednog burzovnog grada na Zapadu u drugi, po vremenskom planu razmaknutih etapa, kao što pokazuju skice što ih je izradio José Gentil da Silva88. Iste se teškoće javljaju s trgovačkom robom: sporo se priređuje, zadržava se u skla dištima i mijenja vlasnika manje ili više brzo. Španjolska vuna, koja sc 411
ZAJEDNIČKE SUD1HNE I SVEUKUPNA KRETANJA
uvozi u Firencu između kupnje runa i obrade sukna, zahtijeva mjesece i mjesece89, a kadšto i godine, da u novom obliku stigne do kupaca u Hgiptu, Nürnbergu ili negdje drugdje. Naveli smo karakterističan slučaj s poljskom pšenicom i raži, koji bi se prodavali godinu dana nakon žetve, a potrošili šest do dvanaest mjeseci kasnije, ponekad i više, kad bi krenuli put Sredozemlja90. Još gore: trgovačka roba jedna drugu čeka na kraju dugih prethod nih putovanja. U Abruzzima, u Aquili, aktivna trgovina šafranom svake godine potiče veliko sudjelovanje trgovaca. Ali šafran nije nikada sam na mjestu događanja: njega se mora upakirati u lanene vreće (osam vreća na svaku pošiljku) i te vreće, četiri po četiri, moraju se umotati u kožne omote. Povrh toga, plaćanje se vrši u bakrenim šipkama koje upotrebljava kovnica novca u Aquili, koja kuje novčiće cavali i cavaluzzi. 'l ako da se šafran prevozi (i recipročno) tek zahvaljujući dolasku lanenoga platna i bakrenih ploča iz Njemačke i bala koža iz Mađarske91. Te se procesije susreću. Isto tako na Levantu, mirodije, papar, ljekovita sredstva, svila i pamuk idu ususret kovanom novcu i vunenim tkaninama sa Zapada... Na putu koji se pruža od Dubrovnika do Venecije, zatim od Venecije do Antwerpena i Londona, tu i tamo doznamo za razmjene trgovačke robe od kojih živi trgovačka obitelj Gundulića, Dubrovčana nastanjenih u samom Dubrovniku, potom Anconi i Veneciji (kasnije, čini se, i u Messini) i najzad u Londonu, čvorištu tih razmjena: radi se o trampi grožđica, iwcpasse, curantim a — kao što se piše na talijanskom, zaraženom engleskim — uvezenih s Levanta, ipaternoster, teške prođe, za čari sce proizvedene u engleskim selima. Prijevoz se obavlja kopnom i morem, preko Ancone ili Venecije, ali 1545. godine ugovori se sklapaju lako sporo da se treba, da bi se platili neriješeni računi, poslužiti mjenjačnicama u Lyonu, posredstvom obitelji Salviati92... Ta je sporost kolanja opće zlo. Trgovačka roba, gotov novac i mjenice putuju u jednom ili drugom smjeru, mimoilaze se, susreću ili pak čekaju jedni druge. Svaki trgovački grad živi od višestruke i promje njive konjunkture trgovačke robe, gotova novca i mjenica, upravo od njihovih recipročnih kompenzacija. Ta usporena kretanja dugo za državaju trgovačku robu, novac i mjenice na putu. Dakako, trgovac će htjeli što prije povratiti kapital, odlučujući adut u igri koja neprestano iznova počinje. Nema sumnje da drama privatnih banaka u 16. stoljeću proizlazi iz činjenice što nepromišljeno izbacuju novac, položen od strane klijenata, u prespora trgovačka kretanja. Izbije li kriza ili panika: isplate se ne mogu izvršiti u nekoliko dana jer je novac na puru, zatečen ubojitim sporostima prostora. Da je vrijeme novac, zna svaki trgovac »prstiju zamrljanih crnilom« od beskonačnih pisama koja piše. Izraz je već u optjecaju: Đaltasar 412
E konom ije: m jerilo stoljeća
Suarez. Španjolac nastanjen u Firenci, u ožujku 1590. godine, ogorčen je zbog kašnjenja galijuna, što će ga vrlo skupo stajalipor cl licmpo que picnic la mercaderia9i. Dakle, često će biti pametno raspodijelili ulaganja (novca ili trgovačke robe) na nekoliko putovanja s različitim vremenskim planovima ili između nekoliko lađa na istoj vožnji ili, još bolje, odabrati najkraći put, onaj koji najbrže vraća novac i dobit. Stoga su, na početku 17. stoljeća, trgovcima draži mletački kopneni putovi nego prikladni put rijekom Pad. Vodeni je рш, kaže jedan mletački govorljivac91, »uvijek udobniji i s većim prednostima od kopnenog, opasnog, neudobnog i skupog puta«. Ali, duž rijeke ima mnogo kontro la. povoda da se zaustavi i podvrgne provjerama kao i otimačini i, nadasve, da se gubi vrijeme; inače bi troškovi bili isti na jednoj i na drugoj strani. Л nitko ne želi rasipati vrijeme. Ako trgovac u Veneciji još od 15. stoljeća radije ulaže u pamuk iz Sirije9-’, razlog je laj što se radi o poslovima koji se mogu zaključiti u šest ili sedam mjeseci, dakle, mnogo se brže rješavaju od ostalih putovanja u smjeru Engleske ili Flandrije. Jedino su Genovljani, onodobni najveći, najspretniji i najsretniji kapita listi, mogli organizirati isplate širom Atlantika iz Seville96. Bio je to golemi pothvat! Ali, za, inače veličanstveno, uspostavljanje redovitih trgovačkih veza između Lisabona i Indijskog oceana trebalo je da por tugalska država jamči (svim svojim kreditom) i da kralj postane trgovac paprom; uostalom, brzo će se pokazati da on nije kadar obavljati svoju dužnost. Neizbježno je, što se više trguje na daleko, da se masa novca povećava i da postaje zarobljenikom putovanja. Trgovina morskim putem, od Seville do Amerike ili od Lisabona do Azije, u 15. stoljeću nc bi bila moguća bez prethodnih kapitalističkih koncentracija Gornje Njemačke i Italije97. A te veze na velike udaljenosti uvijek podrazumijevaju odvažnost. Odvažnost izvršitelja: u srpnju 1602. velika nava iz Indije pristaje na nekoliko milja od Lisabona, s robom u vrijednosti od više od dva »milijuna zlatnika«, ali od posade je preživjelo tek trideset ljudi. Upravo su tu iscrpljenu navu bez pô muke uhvatili engleski gusari ispred nosa zaštitnih galija98. U rujnu 1614, zbiva se isto (ali se ne okreće na zlo in extremis): nadomak Lisabona stigla je iz »Indija« nava s »milijunskim« bogatstvom, a na njoj 16 preživjelih od ukupno 300 ukrcanih ljudi99. Krajnji je slučaj onaj na Tihom oceanu: povratak u Acapulco, u svibnju 1657. galijuna iz Manille i na njemu ni jedan preživjeli100, ali sve je bogatstvo na brodu i brod-fantom pust uplovljava u luku. Vratimo se odvažnosti novca. Golema se sredstva moraju mobilizi rati , što oduvijek pokazuju isprekidani ritmovi trgovačkih gradova. 1 ako se Venecija, u ožujku 1464.101 potpuno ispraznila jer joj je sva gotovina 413
Z A JE D N IČ K E
SUDBINI: I SVEUKUPNA KRETANJA
otišla na sirijskim galijama. Novčane joj zalihe, svi arzenti, plivaju po moru. sono navcgali p er quesli navi di Stria, pa dakle privremeno ostavljaju grad bez krvi, paraliziran. Isti prizor pruža Sevilla stotinu godina kasnije, prem da je u punoj mladalačkoj snazi. Flota »Indija« još nije ni isplovila (pm d San Lucara prijeći će tek 24-29. ožujka 1563 Ш2, a zastupnik Simona Ruiza već mu piše iz Seville, 15. veljače10*: »Ovdje već danima nema više ni jednog reala da se uzajmi uz bilo koju cijenu«. Grad se ispraznio zbog posljednjih kupnji trgovačke robe koja se odašilje, i trebat će čekati povratak brodova da bi ponovno nastalo »obilje« gotova novca. Prethodne, 1562. godine, budući da je flota kasnila, zaduženi su trgovci morali po bilo koju cijenu uzajmljivati: »već se mjesec dana«, bilježi se u jednoj službenoj prepisci101, »mijenja s više od i i pol posto gubitaka, a sve u korist stranaca...« Evo dolazi vrijeme plaćanja na sajmu u Medini del Campo; neka Njegovo Veličanstvo odgodi plaćanje i tako spasi trgovce! Sajmovi: d o p u n sk a m reža ekonom skog života Trgovački su gradovi glavni pokretači ekonomskog života: oni razbijaju neprijateljstvo prostora, pokreću veliki prom et koji, tadašnjom brzinom, koliko toliko svladava udaljenosti. I druge se djelatnosti doda ju ovima, u prvom redu, aktivnost sajmova o kojima treba govoriti kao da se i tu radi o gradovima, privremenim trgovištima koja su međusobno vrlo različita u usporedbi sa samim gradovima, jedna su osrednja, druga prosječna, nekoliko ih je izuzetnih, jer se razvijaju iz sajmova trgovačke robe u sajmove mjenica105. Ali ništa nije definitivno u toj oblasti. Sajmovi u Champagnei gase se u 14. stoljeću, ponovo iskrsavaju u Chalon-surSaône. Genovi i kasnije u Lyonu... U sjevernoj Italiji i Nizozemskoj, zemljama jake gradske aktivnosti, još u 16. stoljeću blistavi sajmovi, slabe. Л ondje gdje su se održali, kao u Veneciji, jedva da su više od ukrasa. Na dan Uzašašća na trgu se Svetoga Marka održava raskošni sajam vrlo točno zvan Sensaw(\ po vjerskom blagdanu, a povod je velikim veseljima i glasovitoj ženidbi dužda s morem. Ali, srce Venecije nije više tu; ono sada kuca na trgu i na mostu Rialto. U lom dijalogu gradova (ili, ako više volimo, trgovišta) i sajmova, prvi koji neprekidno djeluju (u Firenci se tečajevi kotiraju svake subote) s vremenom moraju odnijeti pobjedu nad drugima, ti, izvanrednim skupovima... Moraju, no ni jedna evolucija ne ide samo u jednom smjeru. Iznenađenja i obrati su mogući. Godine 1579. u sjevernoj Italiji, osnivanje sajmova u Piacenzi (mjeničnih), takozvanih besançonskih sajmova, najveći je događaj sa stajališta povijesti kapitalizma. Upravo će u Piacenzi dugo godina biti »srce« — koje će mnogo iziskivati — ekonomije Sredozemlja i cjelokupnog Zapada. Ali tome ćemo se veli414
Ekonomije: mjerilo stoljeća
kom događaju još vratiti. Zapravo, ritam materijalnome životu Zapada ne daje Genova, kao grad, već svake godine četverostruki i diskretni sastanak stotinjak poslovnih ljudi u Piacenzi. Tu se izmjenjuju mjenice a niti jedan novčić, kaže jedan Mlečanin, koji gotovo da ne pretjeruje 10~. Ipak sve — dolaženja i odlaženja, arterijska i venska krv — vodi tome »polu« presudnog značenja. On vrši raspodjelu prijenosnih mjenica i remisija, dugova i potraživanja, obračuna i povrata, zlata i srebra, simetrija i asimetrija, bez čega bi razmjene izgubile smisao i snagu. Međutim, pri zemlji, lokalni sajmovi igraju svoju ulogu: zapravo su iste naravi kao i najpoznatiji trgovački sajmovi Lyona, Medine del Campo, Frankfurta na Majni i doskora Leipziga. Danas, nakon novijih istraživanja, jasno se utvrđuje povijest tih bezbrojnih pokrajinskih saj mova u Lancianu108, Salernu109, Aversi, Luceri, Reggio di Calabriji. u Napuljskome kraljevstvu; sajmovi u Recanatiju i Sinigagli, u Papinskoj državi, međusobno povezani sajmovi u Lombardiji110, a da ne nabraja mo one koje Venecija dopušta u Bergamu. Brescii ili u Tirolu, zatim sajmove u Bolzanu što cvatu u 17. stoljeću111, ili pak sajmove u Siriji, pomorski sajam u Djebleu i, u unutrašnjosti, 100 km južno od Damaska, usred pustinje, sajam karavana u Mzeribu11-... Л da ne računamo one neznatne sajmove, nešto veće tjedne tržnice, koje su izrešetale eksplo zivnim točkama prostor Zapada i Balkana11^. Samo ih u Novoj Kastiliji. oko 1575-1580. godine, ima 22 aktivna11' i na desetke u Portugalu11\ Svi su, pa i oni najskromniji, gradovi podignuti na brzinu, ondje gdje su dan prije, kao u Medini del Campo, bili tek jedna ulica — La Rua — i glavni trg; ili pak prostrani zemljišni nasip izvan samoga grada, kao u Lancianu116. Petnaest dana, tri tjedna ili najviše mjesec dana grozničave djelatnosti. U Darroci, u Aragonu, glavni sajam počinje na dan Corpus DominU Trinitarcima je to prigoda da iz crkve iznesu čudotvorne hostije, nekoć pretvorene u meso i krv {et cio si vede chiarissimamcnte, s uvjerenjem kažu mletački putnici u svibnju 1581.). Taj sajam, koji traje osam dana, okuplja mnoštvo prodavača mazgi, životinja za oranje, jahanje ili vuču, a ove su kadre vući »kola koja su u Španjolskoj uvijek samo na dva kotača«117. (Usput istaknimo tu pojedinost). Kad slavlje prođe, sve se sprema. Demontirani se dekori odnose dalje, kao prava Potemkinova sela koja se sama kreću. Trgovci, trgovačka roba i teretne životinje idu iz jednog grada u drugi. Kad završi jedan, počinje drugi sajam. Sedmorica ili osmorica flamanskih trgovaca, u rujnu 1567. napuštaju Lanciano nakon »kolovoskoga« sajma i još mogu stići na vrijeme, što i traže, na drugi sajam u Sorrento, koji počinje 21. istoga mjeseca11B. Neki Speranza della Marca, o kojemu je riječ u jednom napuljskom dokumentu, u travnju 1567.119 »zajedno sa svojim trgo vačkim pomoćnicima«, in giro per U Regno>bez sumnje obilazi sve sajmove prodajući krojački pribor, svilene tkanine, zagarelle{2(\ zlatne 415
Z A JE D N IČ K E
SUDBINI7. 1 SVEUKUPNA KRETANJA
i srebnc nili, češljeve, berete... Da prodaje te španjolske kape, koje je u Napulj uvela moda oponašanja, mogao bi zadovoljiti sve kupte. Na tim sastajalištima uvijek se nadu veletrgovci koji znaju igru mjenica i kredita (u Lancianu su pronađeni paketi mjenica)121 i koji uvoze mirodije, ljekovita sredstva, tkanine... ЛП, čak u Lyonu u ožujku 15"7« 122, po kazivanju gostioničara, »na jednog trgovca, koji dolazi na sajmove na konju i ima što potrošili i noći u dobrom prenoćištu, njih deset dolazi pješice i sretni su ako nađu neku krčmicu«. Sajmovi prihvaćaju i najskromnije pokućarce, autentične svjedoke seoskoga života koji dostavljaju svoje proizvode, stoku, slaninu, bačve usoljena mesa. kože, sireve, nove bačve, bademe, suhe smokve, jabuke, obična kao i čuvena vina, kakvo je vino mangiaguerra, barile inćuna, srdela i sirovu svilu. U lome zbirom Napuljskom kraljevstvu, kojega šarenilo slika privlači našu pažnju, važno je znati organizirati susret velikih trgovačkih putova sa seoskim putovima, stazama za mazge, tim »malim arterijama« što se spuštaju niz planinu u zaleđu Lanciana, »niz depresije prokopane otjccanjem voda«. Svakako, to je ozbiljno poticalo na razm jene i promet i, konačno, na cijelu povorku u kojoj se isprepleću kupovina u gotovu novcu i trampa, to veliko kretanje potpomognuto oslobađanjima od carine jer prostor također znači carine, uvoznine, brklje12*... Koje god mjesto proučavali, prizor je uvijek isti. Tendilla121, koja se nalazi u Novoj Kasliliji, u provinciji Guadalajare, oko 1580. godine ipak nije toliko poznata. Koji bi je zemljopisac napamet smjestio u podnožje Sierre de la Calderina i da gleda prema sjeveru, na obalama Guadiane koja teče prema Ciudad Realu, Badajozu i Portugalu? U to je doba Tendilla, sa 700 ognjišta, veliko vlastelinsko trgovište od oko 3 000 stanovnika. Jedan od njezina dva sajma — onaj koji se održava na Svetoga Matiju, upravo na zalasku zime — uživa izvanredan priljev lijekom mjesec dana. Sajam ima sretnu konjunkturu: cijele zime obrtnici tkaju sukna, i to je prvi sajam u godini feria de coyuntura que todo el imbierno se ban labrado lospanos, y serprimera del ano. Na taj sajam dolaze trgovci iz svih susjednih krajeva i čak mercadcres gruesos iz Madrida, Toleda, Segovije, Cuence i, povrh toga, biskajski trgovci plat nom i koncem, kao i Portugalci koji su »brojniji nego na bilo kojem drugom kastilijskome sajmu«. Ta navala naroda i poplava dućana pod sjećaju na granadsku Alcayceriju125 — a koliko je samo trgovačke robe: tkanine svih vrsta iz svih krajeva, svile, mirodija, ljekovitih sredstava, đrveta iz Brazila, slonove kosti, zlatarskih proizvoda i običnih stvari... Svake godine, vojvoda od Tendille zaradi 1.200.000 maravedija na alcabali, koja je ipak neznatna (tek 3 posto), što znači da je sveukupnost poslova izražena u brojkama 40 milijuna (40 cucntosa) maravedija ili više od 100.000 dukata. Time su silom razbijene lokalne ekonomije, 416
Ekonomije: mjerilo stoljeća
najčešće zatvorene, povučene u sebe, i omogućeno je stvaranje forma cija ili. bolje rekavši, prvih pokušaja »nacionalnih tržišta«. E konom ske zone m alog djelokruga Sredozemlje je zapravo prepuno ekonomskih poluzatvorenih zo na. tijesnih ili širokih svjetova organiziranih samih za sebe — bezbrojnih lokalnih mjera, nošnji i dijalekata. Njihov broj pobuđuje snažan dojam. Sardinija i Korzika su u cjelini na rubu aktivnog života veza. Na Sardini ji1-0 seljaka ništa ne potiče da što više proizvodi, da se upusti u nove kulture, da prekine sa starim metodama; vezan je za ugarnicc (narboni) i ne koristi se neobrađenom zemljom. Još 1860. godine, u stanovitim se pokrajinama, kao što su Orosea i Posada, na istočnoj obali, i još više u Galluri. na sjeveru, ni ne zna za prijevoz kolima, i sva se trgovina obavlja »na konju«12-. U velikom dijelu otoka, koji je više pastirski nego po ljoprivredni, u 16. stoljeću nije poznat kovani novac. Isusovački redov nici smješteni u Cagliariju već su od 1557. obasipani darovima u naravi: peradi, kruhom, kozlićima, pokojim kopunom ili odojkom, golubovi ma. ovcama, dobrim vinom ili teletom. »Međutim«, kaže se u jednom pismuI2H, »milostinja u novcu, koju nam daju, nikad nije dosegla deset škuđa«. Na Korzici je svaka pieve otok na velikome otoku, bez ikakva odnosa s dolinom koja se nastavlja s druge strane brda. U zaleđu Ajaccia, ljudi su iz Cruzzinija, Bocognanae i Baslelice jedni drugima stranci129, moraju sve sami proizvoditi da bi podmirili sveukupne potrebe (da li se zbog toga upotrebljava svinjska mast zajedno s maslinovim uljem?). Odjeća se izrađuje od seljačkoga domaćeg sukna i otočani izražavaju negodovanje kada genovski trgovci prodaju to sukno u svojim dućani ma. Otok se žali i na to što Dominanta (no, zar je ona odgovorna?) ne pomaže unutrašnju trgovinu di luogo a l u o g o ' Zapravo su geografija, gorja i teški putovi odgovorni za stalne zapreke. Cjelokupni otok ostaje gotovo izvan mreže monetarne ekonomije: porezi se na njemu mogu plaćali pšenicom, kestenjem, balama svile, uljem, suhim povrćem; učitelj, koji podučava čitanju i pisanju obično prima dva bacino žita godišnje (između 20 i 40 litara). U takvim uvjetima, jedan korzički povjesničar iz 16. stoljeća, glede nestašice 1582. godine objašnjava: »s tolikom skupoćom, žito nije stajalo više od četiri scudi la mera, jer je otok oskudijevao u novcu; a da ga je bilo u izobilju, cijena bi bila porasla na više od osam scudi. Na Siciliji, bogatom otoku, unutrašnje područje neina ništa bolju upravu od Korzike. Plaća porez za gradnju cestovnih mostova, ali vlada troši novac u druge svrhe, tako da sicilska unutrašnjost neće imali 417
ZAJEDNIČKE SUDBINE 1 SVEUKUPNA KRETANJA
održavane ceste prije 18. stoljeća. Još 1726. godine, jamče se povlastice trgovcima koji se obvežu daće otvoriti trgovinu u unutrašnjosti otoka132. Neka nas ne čudi što je, u 16. stoljeću, sukno koje narod troši, seljačko, proizvedeno na licu mjesta, kao na Korzici133. Gornji Aragon s Jačom također je područje zatvorene ekonomije. I ovdje je cilj i nužnost sve proizvoditi: pšenicu (navodnjavanih područja ili pšenicu m ontes-a), vinovu lozu (bilo da položaj, tlo i, nadasve, visina, odgovaraju ili ne odgovaraju biljci), masline, unatoč strašnim naletima hladnoće i mrazovima s planine, i neophodno povrće kojem će okus i kakvoću ekonomist Ignacio de Asso hvaliti dva stoljeća poslije. Za odijevanje ima dovoljno seljačkog sukna, a na dobrom su glasu aragonski correlates. Još u 18. stoljeću, u nekim gorskim kotarima, pšenica se trampi za ulje. U Partido Huesce, jela se istodobno priređuju na ulju i ovčjem maslacu131. Sam kastilijski kralj, kako je prikazan u Relaciones lopograficas13<5, dragocjenim istraživanjima koja se vode 1575. i 1577. po nalogu Filipa II, pruža nam promjere ekonomije malog djelokruga: za selo. živjeti znači jesti ono što to selo proizvede i malo se oslanjati na ulje, vino i pšenicu susjednog sela... Istraživanja o agrarnim režimima u Staroj Kasliliji u 16. stoljeću daju naslutiti višestrukost kultura, i svuda gdje tlo ili zakloništa dopuštaju nalazimo maslinike, unatoč surovosti klime13(>: samodostatnost je konačni cilj težnje, novac se pojavi rijetko i odmah iščezne. Šio zatvaranje u sebe tih arhaičnih ekonomija postaje sve više pravilo, to se zlato ili srebro, javljajući se u nezgodno vrijeme, sve više precjenjuje. Život na Sardiniji, bilježi 1558. godine jedan Mlečanin, četiri ili pet puia je jeftiniji od života u Italiji137, naravno, za onoga s dubokim džepom. Kao i onda kada neuobičajeni slučaj primora mletačku navu da na Uzašašće, 1609. godine pristane u Fažani, maloj luci nedaleko od Pule u Istri, putnici i mornari izlaze na kopno gdje nalaze svega u izobilju: pola kilograma teletine za tri soldi, kozlića za 40 soldi, ulja za tri soldi, kruha i vina vrlo jeftino, »insomma«, kaže jedan putnik, >»buonissimo vivere«138. Zapravo, sredozemne zemlje (kao što su špa njolske) pune su takvih jeftinih pokrajina koje su isto toliko svjetovi izvan sveopćeg života. li Zapadnoj Europi, pokrajine s niskim cijenama uglavnom su ograničene. Prema istoku, ima ih velikih, kao što su one na Balkanu koje žive prvenstveno od vlastite proizvodnje, vlastitih žetvi, usoljenih namir nica i suhoga mesa139. U ljeto 1555. Busbec bilježi u Beogradu140: ► >... U loj zemlji sve je vrlo jeftino, ribe su nam poslužili toliko da bi bilo dostatno za večeru četrdesetorici ljudi, a platio sam samo pola talira...« Otuda interes Dubrovčana i Mlečana, kao i drugih, da se opskrbljuju na toj golemoj i unosnoj tržnici Balkana... I njihov bijes kad im netko dođe 418
Ekonomije: mjerilo stoljeća
poremetiti karte. U siječnju 1582. Venecijanac Fabio Canal ojađeno se tuži Vijeću desetorice na visoki rast cijena konjima u splitskom zaleđu. Masovne kupovine Francuza (zbog francuskih građanskih ratova) bile su odgovorne za to novo i žalosno stanje stvari141. Veliki broj tih ograničenih ili prostranih pokrajina, slabo uklju čenih u monetarnu ekonomiju, nije obilježje samo Sredozemlja. U Njemačkoj, na obalama Baltika, u estonskom Revalu i Finskoj zbilja je ista, a često još naglašenija. Stigavši u Poljsku, u prosincu 1590, jedan je Mlečanin svega nabavio u Beču, pa je čak kupio i lojanicu142, a imao je pravo1'*-'. Po pričanju francuskih putnika to se vidi iz stotine primjera. Može li se zamisliti zaostalija i neugodnija pokrajina od Bretagne u veljači 1532. Franjo I. ima namjeru da ide u Bretagnu (i ići će) »unatoč mišljenju čitavog dvora koji se gnuša ovog putovanja jednakoga pa klu«1''. U Engleskoj je isti prizor: još u Cromwellovo doba115, čim se čovjek udalji od main highways, nađe se u arhaičnoj, šumovitoj ili vrijesom prekritoj Engleskoj po kojoj ljudi lutaju. A da se ne govori o Školskoj ili Irskoj1*6! Dakle, ne sudimo Sredozemlju, već 16. stoljeću, nedostatnoj monetarnoj ekonomiji, nemoći ljudi da sve usklade. Još više sudimo starom režimu ekonomije, koji ne počinje u 16. stoljeću i s njim ne završava. Pa ipak, i iz najzatvorenijih ekonomija istječu potočići. Čuvajmo se, kao što nam savjetuje Marc Bloch, prebrzih tvrdnji o zatvorenim ekono mijama. Čak korzički pievi održavaju razmjene s vanjskim svijetom posredstvom pastira i, ovisno o prilikama, zamjenom svinja ili kestena za ulje, tkanine ili novac... Govoreći o otocima, pokazali smo s drugim ciljem da masivna Sardinija nije bila potpuno zatvorena prema sredoženinome svijetu,17. Nepotrebno je dugo govoriti o Siciliji kao žitnici, ili o Kastiliji kao međunarodnom tržištu vune. Naprotiv, korisno je naglasiti za toliko zabitne pokrajine da izgle daju kao zatvorene u sebe, kao što je kotar Huesce, pa i čitavi Gornji Aragon. A zar se može zaboraviti činjenica da, kroz Partido Huesce, prolazi važan put Canfranc koji je još od srednjega vijeka put vina iz Guyennea i put engleskog sukna148, put koji njemački trgovciu 15. i 16. stoljeću još upotrebljavaju kad idu u Saragossu trgovati šafranom? I kao što su zacijelo iz Béarna, dakle s druge strane Pireneja, stigli u voćnjake Jace bolja kruška i api — jabuka, koja se u Béarnu zove božja jabuka1'*9; kao što se aragonska pšenica nekoć spuštala Ebrom prema Tortosi, a Katalonija se u 16. stoljeću tu opskrbljivala; kao što je dugo novac bio iz Jace (sueldo ja q u es15°), kao što su se cordelates151 izvozili daleko od Aragona i, napokon, isto je toliko važno što se Aragon kastilizirao u 16. stoljeću, pa i jedan aragonski gospodar, suvremenik Filipa II, računsku knjigu piše na kastilijskom... 152Tako se putovima, od kojih su nam samo 419
ZAJHDNIČKl-: SUDBINI: I SVHIJKUI’NA KIŒTANJA
neki poznati, vrlo siromašni i pusti Aragon sam pomalo otvarao prema pučinskome zraku. » Naime, dijalog između naprednih zemalja i nerazvijenih pokrajina na može se izbjeći. Nekoć kao i danas, ne postoji ekonomski život bez razinske ili, ako hoćemo, naponske razlike. U korzičkim gradovima genovski je trgovac zbog zakona koji ga na to prisiljava, on pred svima ostalim i. zapravo, ispričan, kao što je Mlečanin u Alepu ili na Hormuzu, Dubrovčanin u Uskubu (Skopju), Sofiji, Temišvaru ili Novome Pazaru, ntirnberški trgovac u Češkoj ili Saskoj, koristeći jeftinu radnu snagu i život l5\ Gradovi ne mogu bez siromašnih zemalja koje im se nalaze pred vratima (i koje oni diže, htjeli ili ne htjeli, u siromaštvu). Svaki grad, koliko god bio briljantan — a Firenca je briljantna — za svoje osnovne potrebe mora se opskrbljivati u krugu od tridesetak kilometara promjera ocrtanog oko sebe1*'. Iz toga kruga Firenca dobiva drvo, ulje, povrće, peradarske proizvode, nezamislive količine bačava vina, divljači, ptice koje seljaci prodaju nanizane u grozdovima ispred gradskih vrata155. Dakle, miješanje ekonomija postoji, a najživlja stoji uz bok onoj kojoj se manje žuri. Valladolid156 dobro živi jer mu se pred vratima nalazi bogata Tierra de Campos. Segovia nabavlja crno i bijelo vino koje joj nedostaje iz susjednih krajeva Medine del Campo, Coce, Zebrerosa, za tržnicu koja se održava svakog četvrtka i na kojoj se opskrbljuju građani. 1 tako redom... Venecija živi tako dobro jer joj mreža riječnih putova omogućava da kupuje male živežne namirnice i ovčji sir u Casalmaggioreu u Lombardiji15’; pomorski su putovi prikladniji još i za pšenicu, ulje, vino, ribu, živu stoku i, zbog zimskih studeni, za neophodno drvo. To drvo stiže krcatim lađama iz Istre i iz Kvarnera158.
Četverokut: G enova, Milano, Venecija, Firenca Iznijeli smo činjenice koje su za i protiv, koje pomažu i istodobno ometaju ekonomsku organizaciju nepokornog prostora. Ili, jednostav no rečeno, jednu geografsku podjelu rada. A ta podjela postoji, dosta vidljivo, u svim dimenzijama Sredozemnog mora. Taj svijet od šezdesetak dana, grosso modo, upravo je Weltwirtsebaft, ckonomija-svijet, svijet za sebe. Nije sve uređeno strogo i odlučno, ali su glavne crte jednoga reda u njemu upisane. Tako svaka ekonomija-svijet pristaje na jedno središte, najvažniju pokrajinu koja daje poticaj dntgima i sama uspostavlja jedinstvo koje je u pitanju. Očito je da je to sredozemno središte u 16. kao i u 15. stoljeću uski gradski četverokut: Venecija, Milano, Genova i Firenca, s neslogama, supar ništvima medu gradovima, a svaki ima promjenjivu težinu: vidljivi razvoj 420
Ekonomije: mjerilo stoljeća
premješta ležište iz Venecije, u kojoj se nalazi na početku 16. stoljeća, u Genovu gdje se briljantno učvršćuje između 1550. i 1575. godine. Nema sumnje da je u 15. stoljeću Venecija snažno središte Unu trašnjeg mora159 i čak dvostrukog ili trostrukog svijeta koji je nastao iz okršaja stanovite Europe sa Sredozemljem. Očigledno središte, ali nika ko i isključivo. Udaljena Venecija mora biti povezana preko Brugesa, drugog »pola« više ili manje na visini zadatka — što je još prijeporno16" — sa samim krajem vodenih putova koji vode prema sjeveru, sve do Baltika i Sjevernoga mora, do Hintcrlanda sjeverozapadne Njemačke i još dalje, nasuprot Engleskoj. Isto tako, da bi gospodarila, Venecija se oslanja i na moćne gradove prostranog susjedstva: Milano, Gcnovu i Firencu. 1 kad bi to trebalo utvrditi, jedan jedini dokument, poznati govor dužda Moceniga161 iz 1423- godine, bio bi dostatan: prema Levantu, kamo smjeraju važne veze trgovačkog bogatstva, Venecija prevozi baršun iz Genove, zlatne tkanine iz Milana, tkanine od čiste vune iz Firence, i živi od njihova industrijskog rada i trgovine koja se u nju slijeva. Ta višestruka suradnja ne odvija se bez sukoba. Ljubomora, supar ništvo i ratovi dijele to usko srce svijeta. A povijest je, korak po korak, proučila te komedije, himbe i tragedije (kojih nije nedostajalo). Do travnja 1454162, presudnog zaokreta do kojeg dolazi mirom u Lođiju, gradska i kneževska pustolovna Italija na svoj je način doživljavala ekonomske, socijalne, pa i političke sukobe koje smo svrstali pod varljivi naslov »Stogodišnji rat« — vremena koja su sveopćom recesijom djelat nosti postala tmurna, kadšto i divlja. Gradovi se sukobljavaju s gradovima-državama... Te prepirke gledati sa stajališta talijanskog jedinstva koje se dade nazrijeti, a koje uzmiče pred ambicijom i najoštrovidnijih politika, znači iskazati preveliku počast neslavnoj kronici. Svakako, zasluga mira u Lodiju jest u tome što je obilježio povratak miru i unosnim poslovima. On će trajati sve do nezgodnog pada Karla VIII. u rujnu 1494. godine. 2a vrijeme toga primirja, hegemonija četvorice »velikih« je očigled na. A Venecija gospodari. U njenom se slučaju ne radi o velikoj politici već o novcu, mjenicama, tkaninama, mirodijama, plovidbama — i sve to na prirodan način, to jest tako da se jedva može vjerovali. U svibnju 147216-A, Vijeće desetorice u Veneciji svaki dan neprekidno vijeća »sa zontom od njih 35«, čega nije bilogran tempofa. Ne radi se o turskome ratu, koji se nastavio 1470. već da se smanji vrijednost, potom i zabrani optjecaj srebrnog novca, grossctti i grossoni, i to ponajprije onoga koji nije kovala venecijanska Zecca. Treba zaustaviti prodor lošeg novca koji je Veneciji dobro znan i prema kojem je uvijek bila nemilosrdna. U to se doba već zna, još mnogo prije Thomasa Greshama, da »loš novac istiskuje dobar«, cbe la cativa cazarà via la bona, kao što piše opuno 421
ZAJEDNIČKE SUDBINE 1 SVEUKUPNA KRETANJA
moćenik Gonzaga u lipnju 14721<и. »Ovdje«, dodaje taj isti izvjestitelj, »nema ništa novo osim što se čini da ih sultan više ne zabrinjava. Ništa se ne radi protiv njega.« Venecija, koja je izgubila Solun 1430. godine i sultanu prepustila 1470. Negropont, otok pšenice, zaokupljena je tek samom sobom jer je sigurna u samu sebe, u svoje bogatstvo i nadmoć. Turska mornarica kopija je njezine; utvrde oprem ljene topništvom, koje redovito održava i opskrbljuje arsenal, nemaju premca. Ona sklapa unosne poslove širom sredozemnog prostora i još dalje, sve do Flandri je, a razdiobni sistem galere d a mercato funkcionira u najveću korist plemića koji unajmljuju državne brodove. Istina je da je Republika izgubila glavne točke: Solun (1430), Carigrad (1453), »doista naš grad«, kako se kaže u jednom senatorskom tekstu; Negropont (Eubeju) (1470) i, dodajmo, La Tanu na Azovskome moru (1475) iz koje su odlazili u smjeru Venecije manji galijuni i nave; jedna je, kaže se u nekom kasnijem tekstu, carga de scbiave et salumi, bila nakrcana robinjama i usoljenim mesom 165... Svi ti udarci bili su teški, ali se njezina elastična trgovina mogla osloniti na druge baze, na Kretu i Cipar, gdje je Venecija jedina gospodarica od 1479. godine. Naravno, svaka je usporedba varljiva, ali zauzeće Cipra u borbi protiv Genovljana, ipak znači, na satu stoljeća, ono što će biti osvajanje ili početak osvajanja Indije od strane Engleza u borbi protiv Francuza nakon pobjede kod Plasseya (1757). Povrh toga, mletački trgovci i lađe i dalje su prisutni potkraj stoljeća, pa i poslije, u Carigradu kao i na Crnome moru. Prisutni su u Siriji i Egiptu, na vratima trgovine na Levantu, gdje je Egipat presudan, a Sirija važna. Godine 1489. Aleksandrija možda znači za Veneciju 3 milijuna dukata povratnog tereta166. Godine 1497. Serenissima šalje u Siriju i Egipat, s dragocjenom trgo vačkom robom, više od 360.000 dukata gotovine. Time će srebrna marka (jer se radi o bijeloj kovini) narasti za više od 5 grossal67. Venecija se tako prazni od bijelog metala da bi kući donijela, po uobičajenoj shemi — papar, mirodije, ljekarije, pamuk, lan i svilu. Sve se odvija po pravilu, sve je na svome mjestu (tko bi mogao posumnjati u mogućnost da Vasco da Gama oplovi svijet) i politički zajamčeno: Sirija i Egipat sjedinili su se u državu Mameluka, sa starim trgovačkim tradicijama. A tko je mogao predvidjeti uspjehe Turaka protiv kairskih sultana između 1516. i 1517 godine? Venecija živi u spokojstvu, i to spokojsrvu bogataša. Ustaje protiv pretjerane raskoši ženske odjeće, protiv skandaloznih gozbenih troškova, protiv muških vezenih odjela. A tko se ne bi divio, poput Sanuda, duboko u duši, bogatim mirazima koji postaju pravilo ple mićkih ženidbi i koji nikada nisu bili ispod 3 000 dukata, a često više od 10.000168. Nekoliko krikova galijota ispred Duždeve palače koji traže plaću169, nekoliko jadikovki siromaha iz Arte della Seta ili della Lana, 422
Ekonomije: mjerilo stoljeća
ARMENIJA
ll _____I__
______ i ш
TUU MODON
1
KRETA CARIQRAD
11
■»J
RUMUNJSKA
111
CIPAR
Ш
BEIRUT
_ |_
■ «A .— .
SJ. AFRIKA
U
FI ANDRIJA
Četiri skice prve kode, preuzele iz dugog filma šio su g a objavili Albedo Tenenli i Co rrado Vivanli, u: Anna/es E . S . C . , 1 9 6 1 , rezimiroju elape degradacije slarogo suslava gofere do mercolo i njihovih konvoja (Flandrijo, Aiguesmortes, Sjeverno Afrika, »Trofego«, Aleksondrija, Beirut, Ca rigrad). Sve le linije funkcioniraju 14 8 2 . G od in e 1 5 2 1 . kao i 15 3 4 .o s lo le su još sam o plodne veze s Levonlom. Do skice budu jednostavnije, plovidbe su obilježene na izlasku iz Jadrono, o ne iz Venecije. Donja tablica sažim a kvonlilalivnu povijest lih konvoja (praznina u dokumentociji prekida serije no kraju 1 5 . i no početku 16 . stoljeća). D eg radacija starog sustava konvojfi kom pezirana je, međutim, slobodnom plovidbom koja je uvijek postojala, ali koja se rozvijo s vremenom.
423
ZAJEDNIČKE .SUDBINI: I SVEUKUPNA KRETANJA
jedan pesimistički dekret senata o krizi brodova velike tonaže170— male su mrlje koje se jedva primjećuju sred blještavila prizora. Međutim, novo stoljeće ogorčeno će biti protiv odveć imućnih gradova. Venecija će se čudom spasiti iz oluje Agnadela (1509). Genova, Milano, i Firenca redom doživljavaju nepopravljive nesreće. Kad pljačka Rima (1527) ne bi nadilazila sve prethodne strahote, tada bi pljačka Genove 1522.Г | bila na strašnome glasu, kakav i zaslužuje. Ništa nije bilo pošteđeno u osvojenome gradu osim — ta je pojedinost rječita — trgovačkih mjenica koje su vojnici poštedjeli po višoj naredbi. I najzad, 1528. godine Genova je pristala uz Karla V. zapečativši time svoju sudbinu. Milanežani su pak uzvikivali (i trebalo je) Živjela Francuska'12 ili Živio car, ovisno o okolnostima, zatim su se zadovoljili Španjolcima, kao što će se kasnije zadovoljiti porodicom Sforza i, prije njih, porodi com Visconti. Naime, u sjeni španjolskih vlasti lokalna je aristokracija visokih funkcionara i dalje bila gospodar Milana i Lombardije17*. Sve se mijenja, ali oni se ne miču s položaja. Ukratko, gradove se nije moglo ukloniti iz svijeta živih i moćnih. Konjunktura je bila dobra bar do 1530. U novome svijetu gdje Sevilla i Lisabon zauzimaju nove položaje, upravo je lanac gradova od Antwerpena do Venecije taj koji dominira svijetom, do Venecije koja drži svoje položaje na istočnome Sredozemlju. Ali ne i bez teškoća jer do dugo trajnog turskog mira doći će tek nakon 1574. godine. Ona drži pozicije i u Srednjoj Europi. Naprotiv, sve je izgubila u Maloj Africi još od španjolskih pothvata 1509—151117-1, ili zamalo sve175. Prema Atlantiku, Venecija, koja je previše uvučena u Unutrašnje more, ne uspijeva dobiti na važnosti. Rezultat bi bio negativan da Venecija nije doživjela polet industrije — svile i visokokvalitetnih vunenih sukna, staklarstva i tiskarskih strojeva — razvoj koji će trajati i poslije 16. stoljeća, pogotovu da nije u potpunosti sudjelovala u općem napretku »drugog« 16. stoljeća, kao što se vidi iz krivulje njenih proračuna i carinskih brojki do 1620176. Svake godine Zecca će kovati »milijun« zlatnika i »milijun« srebrnjaka1"7"’. Njezini su sc trgovci raspršili po čitavome svijetu od Nurnberga do Hormuza, to jest na prilično velike udaljenosti. Oni čuvaju Veneciju kao neku vrstu »kapitalističkog carstva«, težinu kojeg ćemo teško moći izmjerili, i u vezi s tim nas iščekuju mnoga iznenađenja. Godine 1555, prilikom jedne izmjene društva, otkrivamo djelatnost mletačkih trgova ca u Sevilli: io su Antonio Cornovi, Andrea Согпаго, Giovanni Correr, Lorenzo Aliprandi, Donato Rullo, Bald. Gabiano178. Jedna napuljska isprava iz 1569. godine donosi imena pet stotina mletačkih trgovaca, kupaca ulja i pšenice u Apuliji, i to uglavnom u Bariju: u neobjavljenim dokumentima francuskog konzulata u Alžiru još se od 1579. 180 javlja 424
Ekonomije: mjerilo stoljeća
veliki zajmodavac Bartholomeo Soma, »mletački trgovac«... Oko 1600. mletačka javna riznica krcata je novcem181; svake godine u gradsku luku ulazi i iz nje izlazi, ako nam računi nisu pogrešni, sedam do osam stotina lađa18-. Osobito je Venecija grad koji obiluje gotovinom18*; ona je možda najopskrbljenija u cijelome kršćanskom svijetu: »lorse«, kaže se u jednom mletačkom tekstu koji u tome ne pretjeruje, inliuropa, non si trova altra p ia zza p iù com m odalHi. Naravno da čangrizavci i savjelodavci nisu zadovoljni. Trebalo bi, kaže jedan, udarili porez na mje njačnice koje predstavljaju »četiri petine prometa na burzi« quali sono li quattro quinti del trajfego della p ia zza 18S. Stoga se nemojmo čudili šio bilanca mjenjačnice kao što je mjenjačnica Bernarda Navagcra. Vcnecijanca. donosi za tri mjeseca, od 24. svibnja do 9. kolovoza 1603. godine, kretanje, koje je dakako djelomice umjetno, od gotovo 3 milijuna dukata186. Udarci pogađaju Veneciju, ali je Venecija u posIjednim godinama 16. stoljeća i u prvim godinama 17. stoljeća bogata i još se jedanput predaje radostima življenja i razmišljanja. Kasna je renesansa tome dokaz. Međutim, sve te blještave boje ne mogu nas prevariti. Venecija, koja je možda imućnija nego u 15. stoljeću, izgubila je na svom relativnom značenju. Ona više nije središte Unutrašnjeg mora. Prebacivši se s Istoka na Zapad, glavne djelatnosti Sredozemlja neumitno su pomogle zapad nome bazenu na štetu istočnog, koji je dugo vremena bio glavni djelitelj bogatstva. To ljuljanje vage nije mnogo pomoglo ni Milanu, već je dovelo u prvi plan Firencu i Genovu. Genova se pak dočepala Špa njolske i Amerike — kraljevskog komada. Firenca je stvorila Lyon i uzela Francusku, a da pri tome nije izgubila položaj u Njemačkoj; široko se utvrdila u Španjolskoj. Ova dva grada preuzimaju tada prednost u četverokutu, to više što nisu sveli svoju ulogu samo na trgovačku robu, u skromnom smislu, već se naveliko bave trgovinom novca. U drugoj polovici stoljeća Genova preuzima vodstvo. Zcmljopisci govore o rječnim pregrađivanjima; došlo je do prisvajanja tisuće trgovina pravim rijekama novca u korist financija Genove i Firence. Ponajprije, postojala su unutrašnja prisvajanja u Firenci gdje se mi, povjesničari, to nešto jasnije vidimo, kredit spušta sve do najskromnije razine svakodnevnog života187. Potom vanjska prisvajanja, koja su i najvažnija i koja s pravil nim prekidima pogađaju ekonomski zaostale regije: istočnu Europu kao i južnu Italiju, Balkan kao i Francusku188 ili Iberski poluotok. U toj igri, grad koji ne ubrzava korak i koji je velik kao Venecija, naći će se brzo uhvaćen unutar suptilnih veza strane eksploatacije, o čemu smo već govorili189. Naravno, te igre nisu nepoznate i samo se njihova širina pokazala bez preteča. Nikad nije Europom tekla takva rijeka novca i kreditnih 425
ZAJEDNIČKE SUDBINO I SVEUKUPNA KRETANJA
pisama. To kolanje dominira drugom polovicom 16. stoljeća, ono se širi i brzo dozrijeva, a brzo će i uvenuti — još prije krize 1619-1622.190 i njezina stoljetnog obrata, nekom vrstom strukturalne eksplozije, ili koja nam se čini takvom. U svakom slučaju, osnivanjem velikih sajmova mjenica 1579. godine u Piacenzi, genovski bankari postaju gospodari međunarodnih isplata, bogatstva istodobno Europe i svijeta, gospodari osporavani ali neiskorjenjivi iz političkog novca Španjolske od 1579. a možda i već od 1557. godine. Oni mogu sve postići i sve uzeti. Jedno vrijeme se mislilo da će 1590. zgrabiti ugovor o portugalskome papru koji je bio na javnoj dražbi. »Dakako«, kaže u vezi s tim 191 jedan španjolski trgovac namješten u Firenci i koji ih, jasno, ne voli, »oni su neka vrsta ljudi kojima je čitav svijet, čini se, malen da ga preuzmu na sebe«. Vrlo kratko Stoljeće Fuggerovih dobro se završilo, dok stoljeće Genovljana počinje kasno i neće se završiti prije 1620-1630-ih godina, kada će se potvrditi, bogatstvom novih portugalskih kršćana, dolazak miješanoga kapitalizma iz Amsterdama. Danas se ti prostrani povijesni obzori javljaju mnogo jasnije192. Tijekom presudnih godina 1575-1579-ih19i\ po svršetku dramatičnog iskustva s Filipom II. i njegovim savjetnicima, genovski je kapitalizam u toj velikoj bitci pobijedio. Pad Antwerpena koji su 1576. godine op ljačkali vojnici, teškoće i neuspjesi sajmova Medine del Campo ističu slabosti Lyona nakon 1583. i svi ti znakovi prate pobjedu Genove i sajmova u Piacenzi. Odsad, između Venecije i Genove, Firence i Genove, a fortiori između Milana i Genove, više nije pitanje jednakosti i moguće protuteže. Genova širom otvara sva svoja vrata194 i podjarmljuje susjede. Oni će se osvetiti, i te kako, tek u idućem stoljeću.
2. B ro j lju d i Dakako, temeljno pitanje iznad svih ostalih jest pitanje broja ljudi; ono daje smisao stoljeću i njegovu mjeru. Koliko ima ljudi? To je prvo i teško pitanje. Povećava li im se broj — kao što nas sve tjera da mislimo? To je drugo i isto toliko teško pitanje, osobito ako kanimo razlikovati etape i postotke i odvagnuti postojeće mase.
Svijet od 60 ili 70 m ilijuna ljudi Pouzdane brojke ne možemo pružiti. Tek su približnosti moguće i prihvatljive u vezi s Italijom i Portugalom, a nisu suviše smione u vezi s Francuskom, Španjolskom i Osmanlijskim Carstvom195. 426
Ekonomije: mjerilo stoljeća
Na zapadnoj strani, vjerojatne su brojke na kraju stoljeća, slje Španjolska 8 milijuna, Portugal 1, Francuska 16, Italija 13 ili sveukupno 38 milijuna. Preostaju zemlje islama. Za europsku Tursku. Konrad Olbricht197 bi prihvatio, oko 1600. godine, brojku od 8 milijuna. S obzirom na uobičajenu jednakost, dvije tablice Azije i Europe u d eće:
3 3 — S ta n o v n išt v o v e n e c ija n s k o g k o p n a 1548.
Po D. BELTRAMIJU, Рогге d i Lovoro e p r o p r i e là h n d i a n a , 1 9 6 1 , sir, 3. G uslo ća je izročunana prema došla proslranim regijam a. Dogodo je lerilorij oko some Venecije koji je ona posjedovala prije osvajanja kopna.
Turskom Carstvu (prednost ima potonja nad prvom198), azijskome dijelu Turske mogli bismo pripisati 8 milijuna. Ostala bi još Sjeverna Alrika, lato sensu. Možemo li pripisati 2 ili 3 milijuna Egiptu i isto toliko Sjevernoj Africi1" ? Tada bismo postigli maksimum od 22 milijuna za islam i narode koji o njemu ovise uz rub Sredozemlja. Ili za Sredozemlje sveukupno stanovništvo od šezdesetak milijuna. U tim proračunima prva je brojka od 38 milijuna relativno pouz dana dok je druga mnogo manje. No procjena cjeline je vjerojatna. Bio bih sklon posumnjati u brojku prve skupine i povećati brojku druge skupine. Iz demografskih poredbi kroz razdoblja doista se javlja podudaranje, uglavnom valjano. Naime, sredozemni islam (i narodi koji o 427
ZAJEDNIČKI- SUDBINI' I SVEUKUPNA KRETANJA
njemu ovise u 16. stoljeću), predstavljaju gotovo dvostruk broj od broja talijanskoga stanovništva, Ako je odnos točan oko 1850. godine-00, dok naš blok »Л« broji 78,5 milijuna (Francuska 35, Italija 25, Španjolska 15, Portugal 3,5 milijuna), islam, ili bolje rečeno islam plus narodi na Balkanu, morali bi uključivati 50 milijuna stanovnika201. Kratka provjera dovodi nas približno do te brojke. Svakako, oko 1930. godine, s jedne strane ima 113 milijuna (42, 41, 24 i 6), s druge pak strane 83: odnos je poštivan202. Naravno, nema razloga da taj odnos bude vječito isti. Ipak. ako se uzmu u obzir moguće varijacije, može se donijeti približna mjera. Za 16. stoljeće, bila bi predložena brojka od 26 milijuna, što nije jako daleko od 22 milijuna do kojeg smo došli malo prije. Dopušteno nam je da zajedno s Orner Lut li Đarkanom20^ zamišljamo da je sredo zemni islam okupljao 30 a možda i 35 milijuna stanovnika, ali ovdje se radi o optimističkom gledištu. Svakako, umanjivši prvu brojku, po većavši drugu, ne udaljavamo se mnogo od mase od šezdesetak milijuna ljudskih bića, što mi se čini približno 10 posto prihvatljiva procjena za kraj 16. stoljeća. Iz loga proizlazi nekoliko posljedica. U svijetu od 60 milijuna stanovnika kilometarska je gustoća utvr đena na 17. ako se sredozemnom prostoru ne priključi pustinja. Brojka je začudno mala. Naravno, velike se razlike vide po regijama. Godine 1595. gustoća je Napuljskoga kraljevstva 57 stanovnika20,1; u Kampaniji. oko Vezuva. dostiže čak 160205; oko 1600. godine, između Ticina i Mincija, lamo gdje se nalazi težište talijanskog stanovništva, gustoća na jedan kvadratni kilometar iznosi 100 stanovnika, čak i nadmašuje tu brojku (117 za Cremonu s pokrajinom; 110, za Milano i milansku okolicu, kao i za Lodi; 108 za bergamsku ravnicu; 103 za brešansku ravnicu). Ta gustoća opada prema istoku i prema zapadu (49 je u Pijemontu; 80 u još uvijek bogatom kraju Padove...). Gustoća za cijelu Italiju u prosjeku je utvrđena na 44 stanovnika200 što je golema brojka. U Francuskoj se penje tek na 34207; u Španjolskoj i Portugalu samo na l ' 721'8 .
To su brojke koje se nalaze u prvome izdanju ove knjige. Otada su izvršena podrobna istraživanja i iznesene su nove procjene. Ipak, pre thodni proračun nije potrebno mnogo mijenjati. Jedina rasprava koja ostaje i dalje otvorena odnosi se na islamske zemlje: procjenu marokan skog stanovništva na 5 ili 6 milijuna — istina, 1500. godine — čini se da treba odbacili, unatoč autorovoj mjerodavnosti209. Popis sveukupnih brojki što ga predlaže Omer Lutfi Barkan210 čini se razuman, ali ne vjerujem da se dvije mase, kršćanstvo i islam, uravnotežuju... Jedan mali dokaz u prilog kršćanstvu: brojke do kojih se dolazi brojke su već opreznih suvremenika, i to ne samo Giovannija Botera211, nego i zanim ljivog Rodrigc Vivera čiji će spisi uskoro biti objavljeni212. 428
Ekonomije: mjerilo stoljeća
Praznine Sredozem lja21S Zapravo, gustoća stanovništva još je slabija nego što to pokazuju naše brojke jer je tadašnji ljudski prostor bio prostraniji od današnjeg. Treba zamislili tri ili četiri puta manje pučanstvo od današnjeg i prori jeđeno u prostoru koji se mnogo teže svladavao. Pustinje se u tom prostoru šire. Nenormalna gradska koncentraeija i prirodna suša tome pridonose i daju napučenosli ono obilježje oaze, koje je još uvijek jedna od značajki današnjeg Sredozemlja21 '. Negostoljubivc i neprijateljske, kadšto grandissime, pustinje presijecaju sredo zemne predjele. Pustinjske obale, kao i morske, povlaštena su mjesta gradskih jezgra gdje se putnik, prije nego što će svladali sljedeću zapreku, odmara u udobnosti ili bar neaktivnosti konačišta. Popis lih opustošenih Arabija svih dimenzija bio bi beskrajan. Zadržali se možemo samo na nekoliko prizora: nedaleko od Ebra i njegovih navodnjavani)! kultura, njegovih nizova stabala, njegovih marljivih l'elaha. bijedna stepa Aragona sve do obzorja širi monotona prostranstva vrijesa i ružmarina. Francesco Guicciardini, kojeg Firenca šalje Ferdinandu Katoličkom, u proljeće 1512. godine putuje tom »... paesc dcsertissimo ne! quale non si troua a/logiamento alcuno, ne si vede pur un arbore: ma tutto e pieno di rosmarini e salvie, per essor terra aridissima«2|\ Isto navode i drugi putnici, kao Mlečanin Navagcro216 (1525). »U Aragonu. blizu Pirenejskih planina«, zabilježeno je u jednom Francuskom zapisu iz 161"’21', »hoda se danima i danima, ada se ne naiđe ni na jednog jedinog stanovnika«, a najsiromašnija od svih aragonskih pokrajina — jer stup njevi postoje — još jedanput je parlido d'Albarracin2IH. Aragonska je istina isto tako i iberska istina. G. Bolero219 bilježi: Španjolska je slabo obrađena jer nije dovoljno napučena. Cervantesu nije bilo potrebno izmišljati, jer Don Quijote i Sancho Panza uglavnom putuju samotnim prostorom. U Portugalu je također stanovništvo sve rjeđe u smjeru juga. u područjima Algarve, Alemtcja i Beire220. Pustinja ima čak u blizini Lisabona, a od mirisa se divljih trava vrli u glavi221. Ali svi sredozemni predjeli koje presijecaju praznine šuplje odzvanjaju. U Provansi čovjeku pripada jedna »četvrtina predjela, doline, oaze pšenice, maslinika i vinograda i ukrasnih čempresa. Prirodi pripadaju tri četvrtine krajolika, grebenaste crveno-smeđe ili srebrno-sive stijene«222. Od toga treba ponegdje odbiti, da ih se povrati revnosnoj putujućoj poljoprivredi, tanki pojas »beltsa«, podnožja uzvišica i padine brežuljaka obrađene terasasto22^; sve je to malo, ali seljak živi od uskog komada zemlje, ovdje kao i drugdje. Ljudske se praznine šire poput neizlječive rane, što se više pri bližavamo jugu i istoku. Po Maloj Aziji Busbec putuje kroz prave pusli429
ZAJEDNIČKE SUDBINE I SVEUKUPNA KRETANJA
nje22*. Leon Afrikanac, na putu iz Maroka, prije nego će stići u Tlemcen, prolazi kroz pustinju Moulouya225 gdje krda gazela bježe pred putnicima. Po tim teritorijima bez seli i kuća životinjski svijet stvara sebi rajeve. Ima razloga zbog čega su planine doslovno pune divljih zvijeri: u Bayardovoj rodnoj Dauphinéji vrvi od medvjeda226. Na Korzici se u 16. stoljeću, da se zaštite stada, poduzimaju goleme hajke na divlje svinje, vukove, i jelene, stoga Korzika izvozi divlje zvijeri za kneževske mena žerije na kontinentu227. U Španjolskoj, zečeva, kunića i jarebica ima u izobilju — divljači koju brižno nadgledaju kraljevske sluge oko šuma Aranjueza228. Ali lisice, vukovi i medvjedi zauzimaju prvo mjesto, čak oko Toleda229, a Filip II, posljednjih dana svoga života, ide u lov na vukove u Sierra de Guadarrama230. Nema prirodnije lukavštine od lukavšline andaluških seljaka, koji su se dosjetili da se oglase kao vuk kako bi napali vlastelu2*1; nema banalnije nezgode od nezgode koja se dogodila Diegu Suarezu232 dok je bio dijete i čuvao stado u marinama na španjolskom jugu s kojih se stanovništvo iselilo zbog berberskih gusarenja i zbog straha od toga gusarenja: jednog lijepog dana vuci proždru tovarčića nesretnog pastira koji smjesta pobjegne a da o tome ne obavijesti gospodara. U Granadi je rat 1568-1570. godine bio sve pogoršao stvorivši u toj do jučer bogatoj zemlji pustoši u kojima se divljač naglo počela množiti na nevjerojatan način23*: kunići, zečevi, divlje svinje, jeleni i srne (ovih je potonjih bilo u »velikim krdima«), osim vukova i lisica. Isti je prizor — i još šareniji — kad se dođe u Sjevernu Afriku. U listopadu 1573. Don Juan Austrijski lovit će lavove i divlje bivole234. Jedna španjolska pribjeglica, pokušavajući se vratiti u presidio La Goulette, priča da su njegova suputnika požderali lavovi235. Uostalom, obično su sjevernoafrički duari u 16. stoljeću bili zaštićeni pregradama od trnja protiv hijena i šakala236... Haedo govori o.velikim lovovima na divlje svinje oko Alžira237... Sama Italija, koja predstavlja sliku obilja u 16. stoljeću, još uvijek je izrešetana takvim pustim predjelima: šuma, razbojnika, divljih zvijeri ima u izobilju u Boccacciovo doba238; leš jednoga Bandellova lika bez ukopa je nedaleko od Mantove ostavljen psima i vukovima239. U Provansi također ima mnogo zečeva, kunića, jelena, divljih svinja, srna, a u njoj se love lisice i vukovi240. Ovi potonji iščezli su iz polupustih prostran stava Craua tek sredinom 19. stoljeća241. Mogla bi se napisati debela knjiga o divljim zvijerima u kojoj bi se zemlje cijeloga svijeta otimale za prvo mjesto, i koje sigurno ne bi pripalo Sredozemlju. Od tisuća i tisuća slika koje nam Sredozemlje nudi ni jedna nije ni njegova originalnost ni monopol. Na Sredozemlju kao i drugdje 430
Ekonomije: mjerilo stoljeća
čovjek je već najjači, ali još nije apsolutni gospodar kakvim je gotovo postao danas. Očito je da se napučeniji Zapad bolje drži od islamskih zemalja. Islam je u pravom smislu riječi svijet životinja, velikih pustoši koje su ili prirodne ili ih je stvorio čovjek. Na međama Srbije »kraj je pust«, bilježi Lescalopier 1574, »što onemogućuje bijeg kršćanskih kao i drugih robo va...«212. U tim se prazninama divlje zvijeri množe do mile volje. Busbec će uživati, za boravka u Carigradu, pretvorivši kuću u menažerijuLjudskom se prazninom islamskih zemalja također objašnjava zna čenje uzgoja stoke, zatim njihova vojna snaga, jer ono što štiti Balkan ili Sjevernu Afriku od kršćanske Europe jest ponajprije njihova golemost te obilje konja i dvogrbih deva. Dvogrba je deva, nakon Turaka, dovršila osvajanje velikih ravnih prostora Balkanskog poluotoka, sve do rubova Dinarskog gorja, na zapadu, i na sjeveru, sve do Mađarske. Godine 1529. deve će pred Bečom opskrbljivati vojsku Sulejmana II. Veličanstvenog. Nave zvane »vratnice« (s »vratima« za ukrcavanje životinja) neprestano prevoze deve i konje iz Azije u Europu: njihova su odlaženja i dolaženja sastavni dio svakodnevnog prizora carigradske luke24'*. Poznalo nam je također da karavane deva prevaljuju goleme udaljenosti u Sjevernoj Airici... Konji, magarci i mazge prevladavaju u balkanskim, sirijskim i palestinskim planinama ili pak na putovima između Kaira i Jeruzalema245. Spram Europi, duž mađarskih granica, jedna od velikih snaga islama i njegovih najbližih susjeda dugo je vremena bila predivna konjica — predmet zavisti i pohvala kršćana. Koja konjica ne bi bila nezgrapna i nespretna naspram Turaka, za koje je Giovanni Botero kazao: »ako te napadnu, ne možeš im pobjeći, ako se razbježe za tvog napada, nećeš ih moći goniti jer poput sokola čas se sjure na tebe, čas sc udaljuju od tebe svom brzinom...«246. Kakvoća i količina. To dvostruko bogatstvo dobro je poznato. Kad je, u krugu Don Juana Austrijskog bilo govora o tome dali da se iskrcaju u Moreji ili Albaniji u prosincu 1571. godine, mišljenje je kneževo bilo da sc ne treba brinuti za konje: dosta je ukrcati na brod nužna sedla i uzde i dosta novca da se kupe životinje24"’. Naprotiv, u kršćanskome svijetu, čak i u pokrajinama čuvenim po uzgoju stoke — u Napulju ili Andaluziji — konji su rijetkost koja se ljubomorno pazi i trgovačka krijumčarska roba u pravom smislu riječi. Filip II. nikome nije prepustio brigu o odobravanju ili zabrani izvoza andaluških konja i vlastitim bi očima pregledavao dosjee s molbama. Dakle, da sažmemo: prevelik broj ljudi i malo konja s jedne strane, a s druge pak strane odveć konja i malo ljudi! Tolerancija je islama možda proizišla iz te neuravnoteženosti: presretan bi bio da prihvati ljude kakvi god bili, samo da se nađu na dohvat ruke. 431
/. a i i ; i ) n k '; k i :. s u d b i n i - i s v k u k u p n a k r e t a n j a
S to p o s to tn i d e m o g ra fs k i rast?
li 16. stoljeću čovjek je posvuda rastao snažno. Ernst W ageimnn2/itt još je jedanput u pravu uporno tvrdeći da je svaki veliki demografski rast najčešće u dimenzijama čitavoga čovječanstva. Nedvojbeno je da je i 16. stoljeće imalo tu povlasticu univerzalnosti. U svakom slučaju, pravilo jamačno vrijedi za cijelo ljudstvo na obalama Sredozemlja. Počevši od 1450. pa najkasnije do 1500, broj ljudi raste u Francuskoj, Španjolskoj. Italiji, na Balkanu i u Maloj Aziji. Opadanje broja stanov ništva neće se javili prije 1600. godine, a sveopća i presudna pojava bit će tek nakon 1650. godine, koju uzimamo kao krajnji datum. To veliko kretanje, ako se gleda u pojedinostima, dakako, predstavlja pomake, pretjecanja ili zakašnjenja i ne zbiva se odjednom: slično je s ho dočašćima pokajnika koji učine dva koraka naprijed i jedan korak natrag i lako redom, ali ipak napreduju po uobičajenome putu. Osim oklijevanja i opreznosti, koji nam u ovom slučaju nisu dobri savjetnici, reći ćemo grosso modo da se sredozemno pučanstvo, između 1500. i 1600. godine, m ožda udvostručilo. Ono s 30 ili 35 milijuna raste na 60 ili “Ч) milijuna, odnosno prosječnom progresivnom stopom od 7 na 1000 godišnje. Vrlo živ revolucionarni porast u »»prvom« 16. stoljeću (1450-1550) ublažava se tijekom »drugog« 16. stoljeća, od 1550. do 1650. godine, datumi koji su dosta grubo uzeti. To bi bila slika cjeline koju predlažemo, a da je pritom ne jamčimo, na početku same rasprave, da se čitatelj ne izgubi u nesavršenim dokazima i diskusijama koji će uslijedili. Na samome početku, on zna da je kretanje bilo sveopće, da je istodobno podiglo bogate i siromašne pokrajine, ljudstvo u ravnicama kao i u planinama i stepama, te istodobno u svim gradovima, bez obzira na njihovu veličinu — i u svim selima. Čitatelj će lako pristati na to da je ta biološka revolucija bila glavna činjenica svih sudbina koje nas zanimaju, važnija od turskoga osvajanja ili od otkrića i kolonizacije Amerike kao i od imperijalističkog poziva Španjolske. Uostalom, zar bi te sjajne stranice povijesti bile napisane da nije bilo tog ljudskog razmnožavanja? Ta je revolucija važnija i od »revolucije« cijena koju on samim lim objašnjava, čak prije masovnog pristizanja bijele kovine iz Amerike2''0. Porast pučanstva istodobno organizira pobjede i katastrofe stoljeća u kojem je čovjek naizmjence bio djelotvoran radnik i. malo pomalo, sve veći teret. No počevši od 1550. godine, kolo se okreće: ljudi ima lako mnogo da se tiskaju. Oko 1600. godine, preopterećenje zaustavlja razvoj i priprema, osim banditizma250, latentnu socijalnu krizu s kojom će se sve ili gotovo sve pogoršati — gorka sutrašnjica 17. stoljeća. Pošlo smo ovo vrlo kratko iznijeli, priheđimo na dokaze ili znakove te plime što se uzdiže. 432
Ekonomije: mjerilo stoljeća
Razine i koeficijenti Idealno bi bilo osloniti se na duge nizove brojki. No. oni nam nedostaju. Dakle, moramo se služiti nesavršenim materijalom koji ima mo i zadovoljiti se sa šest ili sedam ipak dosta jasnih odgovora koji se podudaraju. 1.Provansaod 14. do 16. stoljeća, pruža nam najbolje svjedočenje, premda nepotpuno. U širem smislu, uključit ćemo i grofoviju Nice koja će kasnije prijeći pod savojsku vlast. Na početku 14. stoljeća Provansa broji 80.000 ognjišta ili 350 do 400.000 stanovnika. Kao i jug Languedoca. kojega je sudbina bila analogna, Provansa je s crnom kugom (1348) pretrpjela okrutnu katastrofu: gubi trećinu ili polovicu stanov ništva. Obnavljanje pučanstva, koje će kasniti više od stoljeća, očituje se počevši od 1470. godine. »Broj ognjišta tada raste tako brzo da oko 1540. utrostručuje razinu iz 1470. godine251. Stanovništvo Provanse postaje osjetno jednako onom prije velike kuge. Preostaje nam da saznamo kako je to pučanstvo prošlo kroz drugu polovicu 16. stoljeća i kroz l 7. stoljeće. Nedvojbeno je da je rast postojao, zatim opadanje, kao i drugdje, ali ne znamo pouzdano: medievisli i modernisti, kao šio im se često događa, i u ovom su slučaju zaboravili dati jedni drugima ruku. Međutim, premda je taj problem važan ne znači da je i bitan. Bitno je što je demografski napredak 16. stoljeća ovdje bilo oporavljanje i nadoknada; da joj se brzina, velika, prije 1540. vjerojatno u drugoj polovici 16. stoljeća usporava. 2. ULangucdocu, razvoj je isti: 15. stoljeće pruža prizor zemlje bez ljudi koju je ponovo osvojila divljina i bujanje drveća; 16. stoljeće doživljava prvu brzu i revolucionarnu ekspanziju koja se usporava nakon 1550. godine; oko 1600. stagnacija je očita; dramatično, katastro falno opadanje stanovništva dolazi nakon 1650. godine. Takvu krono logiju predlaže noviji i pouzdani rad Emmanuela Le Roy Ladurieja2'*2. 3. U Kataloniji, se ocrtava isto kretanje: plima, potoni oseka, a prijelaz iz jedne u drugu zbiva se oko 1620. godine255. 4. U Valenciji, napredak je spor, slabo primjetan između 1527. i 1563; naprotiv, vrlo je živ između 1563- i 1609. (više od 50 posto za sveukupno stanovništvo i gotovo 70 posto za plodne Maure)25 '. 5. U Kastiliji, je dokazan snažan demografski rast tijekom 16. stoljeća, koji je još očitiji ako se ne zaustavimo na pretjeranim brojkama koje za pučanstvo Španjolske u doba Katoličkih kraljeva donose Konrad Habler, Albert Girard i neki drugi. Čini se da se u 16. stoljeću demogralski rast nastavio. Svakako, za razdoblje između 1530. i 1591. godine, 433
ZAJEDNIČKE SUDBINI- 1 SVEUKUPNA KRRTANJA
brojke koje donosi stari rad Tornasa Gonzalesa255 to jasno potvrđuju, unatoč kadšto ozbiljnim kritikama koje mu možemo uputiti256.’ STANOVNIŠTVO ZEMALJA KASTILIJSKE KRUNE 1530 Hurgos Šoru Valladolid 1.14) n
Zamoi'ii Toro Salamanca Avila Segovia Guadalajara Madrid Toledo Murcia Cuenca Sevilla Cordoba lacn Granada Vecinoji Stanovnika
1541
83 29 33 28 31 37 112 28 31 24 12 53
-1-10 126 739 788 398 117 980 321 878 033 399 933
29 73 31 23
730 522 735 369
1591
-
63 683 32 763 43 787 59 360 86 278 31 230 133 120 31 153 33 795 26 257 13 312 80 957 19 260 33 331 80 357 33 379 35 167 31 800
96 166 38 233 55 605 97 110 136 021 51 352 П 6 708 37 756 31 413 37 901 31 932 137 539 28 370 65 368 114 738 46 209 55 683 48 021
686 639 3 089 875
880 000 3 9Ć0 000
1 316 237 5 923 066
-
Broj je slanovniko izročunan po koeficijentu 4 ,5 . Popisi vea'nos-a odgovaraju nošim popisim a ognjišta.
Pogreške tog velikog proračunavanja — a pogrešaka je bilo — ne pobijaju sveukupne rezultate. 2a 61 godinu čini se da se kastilijsko stanovništvo jednostavno udvostručilo (godišnja je stopa bila veća od 11 na 1000), unatoč teretu ratova i iseljavanju u Novi svijet, utjecaj kojih se ne smije preuveličavati257. U svakom slučaju, dvije slabo poznate ukupne procjene ne protuslove sveukupnom razvoju: prva procjena iz 1541. godine, koja govori o popisu stanovništva te iste godine, utvrđuje broj kastilijskih vecinosa na 1.179.303258, dakle, iznad brojke Tornasa Gonzalesa; druga pak procjena od 13. siječnja 1589. uzeta izConsejo de Guerra govori o 1.500.000 vecinosa259. Te brojke, kojih je vrijednost upitna, ne odbacuju ukupni proračun Tornasa Gonzalesa. Dakako, naša radoznalost time nije zadovoljena niti su iscrpljene goleme dokumentarne mogućnosti u Simanacasu i drugim mjestima. Stoga ćemo u Simancasu, tijekom istraživanja, naići na stotine podataka o velikom popisu stanovništva iz 1561. godine i koji vjerojatno daje 434
Ekonomije: mjerilo stoljeća
padron svih gradova260 i njihovih partidosa. Kad se saznaju te brojke, bii će moguće bolje ucrtati demografski razvoj između 1530. i 1591. godine. Ni iz čega se ne vidi — a Ramôn Carande je a priori u pravu261 — da se vrh plime koja raste nalazi točno u 1591. godini, kamo ga mi stavljamo u nedostatku boljih podataka. Isto je tako očigledno da je točan zaokret — koji bi još trebalo odrediti — kapitalni trenutak španjolske sudbine. Najzad, željeli bismo bolje upoznali raspoređenost stanovništva na Poluotoku prema različitim regijama. Govorilo se da sve klizi prema jugu262. To je istina (itekako) za bogataše, za loše momke također, ali ne i za stanovništvo koje se čvrsto ukorijenilo na sjeveru i uvijek je ostalo na istome mjestu dok se 16. stoljeće bližilo kraju264. 6. 1 Italije7 pruža važno svjedočanstvo koje se lako dade konzulti rali: sve je brojke usporedio i na njih se kritički osvrnuo Karl Julius Beloch u svome pozamašnom djelu dovršenom 1961. godine, trideset dvije godine nakon autorove smrti264. A sve se brojke — pojedinačne ili sveukupne — slažu. Evo, najprije, popisa stanovništva po pokrajinama. Godine 1501. Sicilija264 ima nešto više od 600.000 stanovnika; 1548. g. 850.000; 1570. g. premašuje 1,000.000; 1583. g. 1,010.000; 1607. g. 1,100.000 stanov nika. To će stanovništvo ostati nepromijenjeno u 17. stoljeću, a 1713još će porasti na 1,143.000. Krivulja je ista i kod Napulja266; pridržavajući sc popisa ognjišta španjolskog stanovništva, vidimo kako pučanstvo s 254.823 ognjišta (naime, s više od 1,000.000 stanovnika) 1505. godine raste na 315.990, u 1532. godini, 422.030 je u 1545; 481.345 u 1561. godini; i 1595. godine na 540.090 (što je najvaljaniji popis); naprotiv 500.202 ognjišta 1648267 i 394.721 ognjište 1669. godine. Ako se uzme brojka iz 1505 = 100, tada stanovništvo kraljevstva raste uzastopce na 124 u 1532. godini, na 164, 9 u 1545. godini; na 187 u 1561. godini; na 212 u 1595. godini, da bi ponovo palo na 190 u 1648. godini i na 155 u 1669. godini. Dakle, za polovicu stoljeća koje nas zanima (1545-1595) došlo je do rasta koeficijenta sa 164,9 na koeficijent 212 ili pak do povećanja za više od 28 posto, a do demografskog pada doći će tek u 17. stoljeću. Na Siciliji, 17. stoljeće je donijelo stagnaciju, a i za Napulj je značilo osjetno opadanje stanovništva: 190 u 1648. godini; 156 u 1669, što je vratilo kraljevstvo na stanje slabije od onog iz 1545. godine (165 prema 156). I Papinska država napreduje te s 1,700.000 stanovnika 1550. godine raste na 2,000.000 u 1600. godini26B. Е' Firenci (grad s teritorijem), stanovništvo prelazi s 586.296 stanovnika 1551. godine na 646.890 1622. godine269. U Milanu i njegovoj pokrajini progresija ide s 800.000 1542. godine na 1,240.000 1600. godine. Pijemont ima 800.000 stanovnika 1571. godine i 900.000 1612. godi435
/.A.IHDNIČKI- SUDBINI-: I SVI-UKUI’NA KRHTANJA
Usvoieni koeficijenl |e 4 ,5 stanovnika po većinu. O ve karte kao i sljedeće dvije uzele su iz članka Alvaro CASTILLA PINTADA, koji bi Ireboo bili objavljen u A n n a l e s £.S.C . Noznačene podjele odgovaraju rozličilim pokrajinam a.
436
Ekonomije: mjerilo sloljećt
R A S T S T A N O V N IŠ T V A 1541- 1591.
D R U G A R A Z D IO B A » M IL L O N E S « 1593.
Ra2dioba po pokrajinama (u maravedijima po ognjištu)
do 400 mr/ognj. E U 400 do 450 mr/ognj. I 450 do 500 mr/ognj. [
No gornioj karli, najveći demografski rasi odgovara roslu novog glavnog građo M adrido. N a donjoj karli, m odifikacija »m illones-o« s novim porezom no polrošnju, pokazuie grosso modo, da su najnapučenije regije i najsirom ašnije. Više nego o »raspodjeli«, kao šio pokazuje naslov, radi :e o razrezu lo g a porezo, o predmelu koji podliježe porezu.
437
ZAJEDNIČKE SUDBINI' I SVEUKUPNA KRETANJA
ne2' 0. Za Veneciju i njezin talijanski posjed progresija bi bila 1548 godine: 1,588.741 stanovnik271; 1622.godine: 1,850.000 stanovnika272. livo, najzad, i posljednjeg slučaja, slučaja Sardinije: popisi u porez ne svrhe, koji nisu potpuni i ostavljaju dosta prostora pogreškama i varkama. ipak pružaju sliku demografskog rasta... Godine 1485. popis donosi 26.163 ognjišta273; crkveni posjedi imaju 742 ognjišta, feudalni posjedi 17.431 ognjište, a kraljevi posjedi 7.990 ognjišta. Između te tri kategorije, donativo od 15.000 lira ovako je raspoređen: 2.500 za 3 6 — S t a n o v n i š t v o S i c ilij e 1 5 0 1 - 1 7 1 6 .
Po Juliusu B E LO C H U . O vi službeni popisi stanovništva oznoćuju kratkotrajnu regresiju od 1636. do 16 7 0 .
crkvene posjede, 7.500 za vlasteoske posjede i 5.000 za kraljevske posjede; nema sumnje da je ukupno stanovništvo iznad stotinu i neko liko tisuća stanovnika, što odgovara broju ognjišta. Jedan povjesničar govorio 150.000 stanovnika; popis iz 1603. godine274 sa 66.769 ognjišta nesporno bi značio vrlo veliki porast, čak kada bismo za prijelaz s ognjišta na broj stanovnika prihvatili vrlo mali koeficijent od 4. Između 1485. i 1603- godine, stanovništvo je poraslo, ako se pretpostavi da su brojke točne, za stotinjak tisuća, što je za otok značilo veliko opterećenje. Premda sve brojke pokazuju sveukupni rast, teško je sagledati kako se on organizirao. Postojao je diferencijalni porast, ali mu se ne daju nazrijeti ni razlozi ni obrisi. Za sveukupnost se javljaju sumnje, i to one iste s kojima se susreo K. Julius Beloch275, ikoje bismo tek htjeli okrenuti u drugom smjeru nego što je on to učinio. Pouzdano je da podaci za, 438
Ekonomije: mjerilo stoljeća
oko, 1500. godinu nedostaju i da vode do dosta niske sveukupne brojke za Italiju, što je (možda bez razloga) zabrinjavalo K. Juliusa Bclocha: je li 9 i pol milijuna stanovnika previše ili premalo za Poluotok koji je upravo iznenadio silazak Karla VIII? Nedostatno je, zaključuje naš vodič; bar 10 milijima, kaže on; oko 1550. godine sveukupna bi brojka bila 1 1 ,545.000 oko 1658. godine. Dakle, rast, potom opadanje. ЛН se ne radi o pravilu jednostrukog prema dvostrukom, što smo potvrdili već od samog početka naših tumačenja. Ništa nas ne sprječava da zamiš ljamo sporiji rast u Italiji nego negdje drugdje: zar Italija nije bila u početku zemlja bogatija od ostalih, a bogatstvo je s toga stajališta loš savjetnik? Ali ništa nam ne dopušta ni da prihvatimo Belochova precje njivanja. Isto lako nećemo točno znati kad započinje opadanje. Prihva timo činjenicu, dok se ne saslušaju novi svjedoci, da se laj veliki zaokret zbio dvaput: 1630. godine, s epidemijama kuge koje pustoše sjever Poluotoka, i 1656, s onima koje teško pogađaju Genovu. Rim i Napulj. Ali, radi se o kasnim datumima koji su poslužili u nedostatku boljih uporišta. T Popisi stanovništva Osmalijskog Carstva, najdragocjenija su dostignuća povijesnog istraživanja ovih posljednjih godina--6. 1-’ doba Sulcjmana II. Veličanstvenog (oko 1520-1530), stanovništvo sa 12 do 13 milijuna vjerojatno naraslo na 17 ili 18 milijuna oko 1580. godine i čak na 30 ili 35 milijuna oko 1600. godine. Te su brojke sporne, ali i moguće. Ono što je izvan svake rasprave, to je očit napredak, pa čak ako i nije imao revolucionarnu širinu koju mu pripisuje naš kolega iz Istanbula. Dakako, radi se o procjenama na temelju popisa stanovništva koji su još u ispitivanju i kojih smo privremene rezultate iskoristili s dopušte njem autora. Još jedanput, bitna je usklađenost između Zapada i Istoka. Ako zbrojimo stanovništvo pet velikih gradova, oko 1501-1509. godine — Venecije, Palerma, Messine, Katanije i Napulja — dobit ćemo 349.000 stanovnika. Isti zbroj 1570-1574. godine daje 641.000 stanovnika ili porast od 83,6 posto. Dvanaest turskih gradova ukupno ima, prije 1520. godine, 142.562 stanovnika i 271.494 stanovnika oko 1571-1580. godine, što je porast od gotovo 90 posto277. Oba kretanja mogu se usporedili. R ezerv e i zaključci
Sve se naše brojke podudaraju. Međutim, te nas brojke mogu prevariti. U jednome članku objavljenom 1900. godine, Julius Beloch je kazao: Te sve veće brojke pomalo su brojke poreznog sustava koji utvrđuje popise poreznih obveznika bolje nego ikad u prošlosti i više traži od njih. Sa 17. stoljećem dolazi i do posljedica neosporivog usavršavanja popisa stanovništva278. Čak ako se prihvate ove dvojbe i, u 439
ZAJEDNIČKI- SUDBINI- I SVEUKUPNA KRETANJA
najgorem slučaju, ako se prihvati činjenica da su te pogreške povećale rast stanovništva u 16. stoljeću, a, naprotiv, zaustavile demografski pad l -7. stoljeća, ipak razdoblje između 1500. i 1600. godine ostaje u znaku razmnožavanja ljudi. Za to postoji tisuću dokaza. Jedni su naivni, a drugi okrutni. Naivni dokazi su: stanovništvo našeg sela, kažu toledanski seljaci2"*’ 1576. godine, sigurno se povećalo; u susjednim selima crkva je vjernicima poslala pretijesna: »razmnožili su se«, kažu svjedoci govo reći o stanovnicima Puerto de San Vicenta, »jer su došli na svijet i poženili se«2H0. Л okrutni dokazi (poput onih riječi koje se pripisuju Napoleonu I. uoči bitke kod Eylau): »Bilo je mnogo ubijenih Krećana u posljednjem ratu (1570-1573) koji su bili u službi Mletačke Republike«, kaže jedan providur na povratku s otoka, »»ali praznine će se popunili za nekoliko godina {sera riffatto ii numero), jer ima mnogo djece od deset do petnaest godina, a da ne računamo još mladu djecu...«2Н|. Ovdje se radi o izravnim dokazima kojih ima mnogo. Neizravni su dokazi isto toliko važni. Po onome što nam je poznato o sredozemnim zemljama između 1450. i 1550. godine, čini se da smo godinama prolazili kroz sve napetije situacije. U Kastiliji kao i u Provansi i, nesum njivo drugdje, množe se sela i mali gradovi. Čini se da je Kastilija prazna oko 1600. godine, ali onda je prazna i između 1465-1467. godine ako je gledamo očima pozornog putnika, vlastelina iz Češke, Leona iz Rosmithala282. Isto tako, ako se govori o pšenici, žitaričnoj proizvodnji i gradskoj opskrbi, ono što znamo za razdoblje između 1550. i 1600. godine stalna je smetnja koju ne nalazimo u prethodnim godinama. Dobro nam je poznato da ne možemo potpuno vjerovati knjizi agrono ma. čak i ako se radi o knjizi G. AJonsa de Неггеге, objavljenoj 15132a\ i kojoj je jedno izdanje tiskano još 1620. godine28*. Koliko li je preuzeto od starih rimskih agronoma! K tome, vrlo rado govori u obranu dobrih starih vremena. Ali stara dobra vremena nisu obmana, jer je Kastilija tada izvozila pšenicu u periferne regije umjesto da iz njih uvozi. Isto je tako istina da je život u njoj bio jeftin i bar su cijene datirale od vremena prije inllacije. Analogna se situacija za pšenicu i hranu dade naslutiti u Italiji prije 1550. godine ili bolje 1500. godine, kao daše njezino stanovništvo još uvijek ugodno osjećalo u širokim hlačama. Gradovi imaju već mnogo briga s opskrbom, ali u očima povjesničara, naviknutog na dramatične prizore druge polovice 16. stoljeća, to su još uvijek sitne brige2HS...
440
Ekonomije; mjerilo stoljeća
Potvrde i sugestije Važne studije o Valladolidu2H(>, Palenciji2fr, Paviji2HH, Iiologni289, Uđinama290 i Veneciji291 donose potvrde i sugestije. Potvrde su sljedeće: dakako, najznačajnije se odnose na trend u porastu: kretanja krštenja, ženidbi i smrti u skladu su s našim procjenama. Povjesničar B. Bennassar jc to neprijeporno utvrdio za Valladolid i sela, kadšto plodna i žilava, valladolidske okolice. Međutim, on precizira da kretanje porasla stanov ništva obilježava vrijeme zastoja između 1540. i 1570. godine i da je
° 1551
1560
1570
1580
1590
1600
Krivulja oznoćava rasi sve do 1 57 0 , žalim određenu slabilnosl do 16 0 0 , približno oko g o d iš te brojke od 3.0 00 .
sredinom stoljeća nastala stanka te se obrat glavne tendencije nalazi nedvojbeno oko 1580-1590. godine, ispred prvog stupa koji je zabio već starom studijom EarlJ. Hamilton292. Tako bi to desetljeće obilježilo biološki zaokret španjolske slave prije Nepobjedive arm adc i nmogo prije uzmaka seviljskog prometa (do kojeg ne dolazi prije 1610-1620). (iodine 1580. sve se više javljaju kao zglavak španjolske sudbine, u času kad se Portugal prepušta moćnome susjedu, gdje se usporava prospe ritet Cordobe, Toleda i Segovije i gdje alcabalas, porez na potrošnju. 441
ZAJEDNIČKE SUDBINE I SVEUKUPNA KRETANJA
prekida njihov isiinski uspon i gdje se množe epidemije293. Sve bi se dalo riješili da je trenutak Valladolida bio ništa manje nego trenutak cijele Španjolske, što je moguće, ali preostaje da se tek dokaže. Shema je analogna, grosso modo, onom što zapažamo u Paviji ili u Bologni, pa čak i u Udinama29^. Šesnaesto stoljeće doživljava spektaku laran uspon: u Paviji između 1550. i 1600. godine, pučanstvo sa 12.000 stanovnika raste na 26.000, i oko 1650. godine ponovo pada na 19.000 stanovnika. U Bologni je krivulja krštenja gotovo 1.000 oko 1515. godine, a 1585. godine 3 500. Ali zbog čega povećavati broj tih primjera koji se podudaraju? Treba se zaustaviti na drugim, važnijim problemima. Nekoliko istina Sva stanovništva, o kojima će biti riječi, pripadaju, kako se kaže, starom režim u, a pod tim shvatite razdoblje prije novog sustava ravno teža 18. stoljeća. One su obilježene isprekidanim kolebanjima, jer smrt surovo odnosi pobjedu nad životom koji se strpljivo sveti. Duga krivulja krštenja u Firenci293 sama pokazuje da su, u jednom dosta imućnom gradu, »prirodne« fluktuacije biološke konjunkture u vjerojatnoj ovisno sti o posve ekonomskim fluktuacijama. U starom režimu koeficijenti nataliteta i mortaliteta, kad god su nam poznati, odgovaraju grosso modo koeficijentima dojučerašnjeg nerazvijenog stanovništva, pa i da našnjeg, i blizu su 40 na tisuću. l i velikom vinogradarskom selu, Tudela de Duero, nedaleko od Valladolida296, stopa nataliteta između 1531. i 1579. godine koleba se (prema razdobljima: 1531 ^2 , 1543-59, 1561-70, 1572-78, 1578-91) od 42,7 na 1.000 do 49,4; 44,5; 54,2; 44,7. Rekordna je stopa, 54,2 (za godine 1572-78) »umjetna«, ali su te brojke mnogo iznad »prirodnog« nataliteta, 40 na tisuću, normu koju, naprotiv, nećemo postići u Palenciji29', u Kasiiliji između 1561. i 1595. godine, gdje stopa nataliteta oscilira od 34,81 do 37,48 na tisuću, no istina je da je Palencija grad. Brojke analogne ovima nalazimo u Bologni (1581, godine: 37,6: 1587: 3"\8; 1595: 35,8; 1600: 34,7; 1608: 36,4 na tisuću), neznatno niže su u Veneciji (1581. godine: 34,1; 1586. godine: 31,8). No, nemojmo doći u iskušenje i kazati da bi natalitet bio obrnuto proporcionalan bogatstvu, jer gotovo seoske brojke u Firenci tu su da nam proturiječe (1551. godine: 41,1; 1559. godine: 35,6; 1561: 46,7; 15 62 : 41,9)298. Ali, vratimo se selima u okolici Valladolida. Stopa ženidbi u Villabanezu (1570-1589) je 8 na tisuću, dakle meduporođajni intervali iznose 33 mjeseca, a odnos rađanja/ženidbe je 4,2, dakle »nešto niži«. U Simancasu je stopa mortaliteta (1565-1590) 38,3 na tisuću. Razlog je unaprijed poznat: smrtnost djece pustoši kao i posvuda. Za razdoblje 442
hko n o n iijc: m jerilo slo/jećn
između 1555. i 1590. godine na 2.234 krštenja računa se 916 ukopa criaturas. naime male djece, koja predstavljaju 41 pošlo smrtnosti. Doba za ženidbu, koje je prvorazredno »mjerilo«, na pomalo ogra ničenom, ali valjanom teritoriju sela Villabanez računa se ovako: za žene nešto ispod 20 godina, za muškarce između 23 i 25 godina. Naglašavam da se ovdje radi o ženidbama u prednosti pred poznatim nam brojkama ili pak onima koje naziremo na drugim mjestima, premda je nemoguće bilo što graditi na ispitivanjima koja su ovdje ograničena na pedesetak slučajeva299. Dakle, radi se o svijetu krhkih egzistencija koje su kod rođenja kratkih životnih nada. To nam je bilo poznato i prije nego što smo došli do tih brojki. Također nam je bilo poznato da je ženski životni vijek obično bio duži od životnog vijeka muškaraca, što potvrđuju mnogo brojne udovice iz istraživanja u kastilijskim selima od 1575. do 1377. godine*00. U srpnju 1552*01 u Veneciji ima 48.332 muškarca i 55.422 žene (broj djece, djevojčica i dječaka dan je sveukupno: 49.923) Dcmogralii će nedvojbeno biti draže učetverostručene brojke Zadra*02 iz 1593. godine (Zadar — grad; Zadar — susjedni otoci; Zadar — kopno i Zadar — vlaški doseljenici, došli cia labrar in quel contado)-. 5.648, 5.419, 2.374, 2.000 ili 15.441 »anime«. Jedino su prve tri brojke raščla njene na vccchi, hom ini da fa tti, donne,putti, i putić. Ima malo starih ljudi: 181, 190, 94 ili 365 na 13.441 stanovnika. Djeca su razvrstana na dječake — 1.048, 559,1.170 — i djevojčice — 893,553 i 1.215: ukupno, 2~П7 dječaka prema 2.661 djevojčici, ili pravedna prednost onih prema ovima. Za hom ini da fa tti (od 18 do 50 godina), 1.156, 1.023,505. ukupno ih je 2.684 prema 4.854 žene (2.370, 1.821 i 663), prednost je jasno na ženama. Isto je stanje prema posljednjem primjeru i na Krcti*0* koje je opća demografska krivulja otprilike ovakva: 1525. godine: 100.000 stanovnika, prema Sanudovoj procjeni (ali ponešto je slaba); 1538. godine: 198.844; 1606: 212.000; 1608: 220.000; 1636: 176.684. Ali uzmimo jedan dio otoka, sam teritorij grada Krete. Godine 1636. on broji 98.114 stanovnika, od toga 23 169 muškaraca (od 18 do 50 godina), 21.362 dječaka i staraca prema 48.873 žene. Očito je da valja zbrojiti dvije prve brojke da bi se dobio broj osoba muškoga spola; ili 44.531 prema 48.873. Taj odnos nalazimo otprilike u najstarijoj »descriuione« stanovništva Bologne, godine 1581: 19.083 muškarca, 22.531 žena... Istu prednost ima ženski element petnaest godina kasni je, 1596. godine*01. Te brojke ukazuju na velik omjer aktivnog stanovništva. Svi ili gotovo svi muškarci, žene i djeca rade. To je jedina prednost mladoga pučanstva gdje starci i nekorisni ljudi, osobito starci, zauzimaju malo mjesta. Svatko zarađuje kruh svoj svagdašnji. 443
z a je d n i č k i: s u d b i n i: i s v h u k u p n a k k c t a n ja
Mnogo još treba da naša zapažanja i nekoliko brojki koje ih potkrepljuju riješe problem odnosa između ženskog i muškog'stanov ništva. Лко prihvatimo pravilo da je nadmoć prvih nad drugima, tada se javljaju iznimke. Godine 1548. brojke iz klasične knjige Danielea Beltramija*ns tome prolurijcče: 1563, 1581. i 1586. godine muškarci prevla davaju (51,6; 51,3; 51 posto od sveukupne brojke). Zatim se stanje preokreće godine 1643, a možda i ranije (49,3). Je li Venecija — grad gdje mladi doseljenik igra veliku ulogu — svjedok sam za sebe ili za sve gradove gdje je razvoj očit i u kojima stoga prevladavaju muškarci? Zanimljivo bi bilo promatrali ta kolebanja prvo u jednom potom u drugom smjeru. Drugi ispit, seobe Da Sredozemlje nije bilo otvoreno sa svih strana i osobito prema zapadu, k Atlantiku, moralo bi bilo samo riješiti veliki problem viška svoga stanovništva i apsorbirati prirast ljudi, naime bolje im rasporedili masu širom vlastita prostora. Što je uostalom velikim dijelom i učinilo. Dokaz prenapučenosti sredozemne Europe ponavljani su progoni Židova, počevši od kraja 15. stoljeća^ protjerani iz Kastilije i Portugala l-i92. godine, sa Sicilije 1493, iz Napulja 1540. i 1541, iz Toskane 1571. i napokon iz Milana 1597*06. Najveći dio tih nedobrovoljnih iseljenika — iberskih Židova — odlazi čak u Tursku, Solun, Carigrad i Sjevernu Alriku gdje će osnovati svoje obitelji. U zemljama koje su prenapučene u odnosu na izvore bogatstva, a takav je slučaj možda več bio s Iberskim poluotokom u doba Katoličkih kraljeva — religija je jednako izgovor kao i uzrok tim progonima. Kasnije će zakon broja igrati ulogu protiv Maura u Španjolskoj Filipa II. A još kasnije, kao što je već odavno primijetio Cieorges Pariset*0", igrat će ulogu protiv protestanata u Francuskoj Luja XIV. Drugi je dokaz: masovna spuštanja iz planinskih regija u ravnice i gradove. O tome smo već mnogo govorili... Isto tako, mnogo ljudi prelazi s kršćanstva na islam; oni su kao kompenzatorska kretanja. Alžir, koji je narastao »na američki način«, grad je doseljenika. Talijanskim iseljeništvom raznosi se na daleko prema europskom sjeveru, islamskim zemljama pa čak i prema Indiji, kvalificirana radna snaga obrtnika, umjetnika, trgovaca i topnika. Krajem 16. stoljeća, u Veneciji se govori o 4 ili 5.000 obitelji koje žive na Bliskom istoku*08... Tu i tamo ova se iseljenja mogu utvrditi, kao onih radnika iz Coma koji su se krajem 16. stoljeća bili domogli Njemačke i Moravske*09; ili pak poljoprivrednih radnika po učinku koji iz Ligurije dolaze u korzičke ravnice oko 1587. godine*10; ili pak »tehničara«*11 koji idu pomalo svuda, osobito u Francusku, da uvedu proizvodne metode s Poluotoka; tkanje svile 444
Ekonomije: mjerilo stoljeća
protkane zlatom, tajne staklarstva po načinu rada iz Murana*12 ili majolike po načinu rada iz Albissole*1*... Pronalazači, umjetnici, zidari i talijanski trgovci putuju europskim cestama*' VNo kako sastaviti popis tih individualnih pustolova i procijeniti, u suprotnome smjeru, stalno useljavanje — iz Njemačke u Italiju? Previše smo naviknuli vjerovali da se radilo, u jednom i drugom slučaju, tek o malom broju pojedinaca. Лко se mali brojevi zbroje dobivamo znatne brojke, bar za 16. stoljeće. Stotinu tisuća Španjolaca*15 čini se da je tada napustilo Poluotok i otišlo u Ameriku; stotinu tisuća u jednom stoljeću, to jest tisuću godišnje; prema današnjim mjerilima, to nije mnogo. Ali pogledajmo koliko to zabrinjava Rodriga Vivera oko 1632. godine: »Ako se stvari nastave ovim tempom«, piše on, »Španjolska će ostali bez stanovnika«, i Indija se izlaže pogibelji da se upropasti tim lijenim pridošlicama (Vivero je rođen u Novoj Španjolskoj, i o njoj ima predrasuda). Čim dođu, »oni koji su bili postolari žele biti gospodari, a kopači više ne žele radili motikom.,.«*К’ Taj je problem zacijelo napuhan od strane suvremenika i svili onih koji, vidjevši Sevillu, razmišljaju o sudbini Španjolske njihova vremena. Naprotiv, gotovo ni riječi nije rečeno o realnim valovima francuskih useljenika u smjeru Španjolske za koje su novije studije*'- iznijele na vidjelo njihovu važnost u 16. stoljeću. Tipično prenapučena zemlja. Francuska neprestano tjera obrtnike, putujuće trgovce, vodonoše i poljoprivredne radnike po učinku ka susjeđnome Poluotoku. Osobito se radi o južnoj Francuskoj, ali ne i samo o njoj. Katalonija prima veliki kontingent tih radnika koji se često u njoj definitivno nastanjuju; još u kolovozu 1536. godine, u jednoj se španjolskoj obavijesti upozorava da je više od polovice pučanstva Perpignana francusko*18. Kao što će bili većina katalonskog pučanstva na početku 17. stoljeća, »jer sam čuo da tu sigurno ima za trećinu više Francuza nego domorodaca«, kaže jedan putnik*19 1602. godine. Taj isti Barthélémy Joly ukazuje na činjenicu da u Kataloniju »svakim danom« stižu ljudi iz »Rouerguea, Auvergne, Gćvaudana i Gascogne«*20. Je li od riječi Gévaudan nastao nadimak 6 avachcs>,2X što ga Katalonci upotrebljavaju za jadne Irancuske use ljenike? Postoji mala vjerojatnost*22. U svakom slučaju, radi se o znat nom i neprekidnom useljavanju. Te pridošlice isto tako idu u Aragon — obrtnici koje privlači velika plaća »jer su manufakture u Španjolskoj skupe«*2*, ljudi bez zanata koje unajmljuju kao paževe i odmah ih »oblače u livreju, ta gospoda (njihovi gospodari) jako vole tu taštinu«*21 — ili pak seljaci koji su još bolje primljeni »zbog lijenosti domorodaca« — jasno, to kaže Francuz i dodaje: »ženeći se, ako mogu, s udovicama gospodara«*25, svakako, bježeći od preteških »nameta« u Francuskoj — a sve ih zavode španjolske bludnice, »te lijepe gospe s mirisom mošusa, namazane i nakinđurene poput francuskih princeza«*26. 445
z a je d n i č k i; s u d b i n i; i s v e u k u p n a k r e t a n ja
U pitanju nisu samo Katalonija i Aragon. Francuza koji su došli u Valenciju-*-7 bogzna kako ima i medu pastirima i slugama u selima starih kršćana. U Kastiliji nas inkvizicija uvelike obavještava o francuskim obrtnicima nesmotrena jezika, o psalmima koje pjevaju, o njihovim putovanjima ili o krčmama koje im služe za uobičajene sastanke. Kad se nadu u tamnici, jedni druge potkazuju... Svi se zanati navode: tkalci, sirigači sukna, kotlari, proizvođači lopata, kovači, zlatari, bravari, kuhari, pečenjari, kirurzi, vrtlari, seljaci, mornari, pomorski kapetani, trgovci ili, bolje rekavši, raznosači knjiga, profesionalni prosjaci... Cesto su mladi, ispod dvadeset ili dvadeset pet godina. Divimo se njihovim putovanjima širom Francuske, kao tiskarima igraćih karata koji su krenuli iz Rouena i koje je čekala tragična sudbina u Toledu*28. Лко se to useljavanje zaustavilo oko 1620. godine*29, kao što se tvrdilo, pouzdano je da se ono obnavlja poslije. Iz Béarna, kaže jedan spis iz 1640**°, »>dolazi svake godine velik broj kosaca trave i žita, škopitelja životinja i još mnogo drugih radnika koji time olakšavaju svoje domove i donose im nešto zarade...« Ne dolaze samo iz Auvergne**1, kao što se još donedavno mislilo, a te su privremene ili konačne seobe odgovarale mogućnostima zaposlenja i visokim španjolskim plaćama. Kladimo se da je Poluotok time uvelike mogao popuniti praznine stvorene odlascima u Italiju i Indiju.
3. Može li se n ač in iti »m odel« sredozemne ekonom ije? Posjedujemo li sve elemente da se odmjeri sveukupnost Sredozem lja i načini sveopći »model« kojim će sve biti obuhvaćeno i izračunano (ako je moguće) u cjelini? Cjelina bi se zatim mogla konfrontirati s drugim »ekonomijama-svjetovima« koje dotiče ili preuzima Sredozem lje u prostoru. Na toj ćemo razini, u najboljem slučaju, tražiti ljestvicu veličine i sveukupne linije. Zapravo, radi se o načinu izlaganja. Takva modelizacija ne cilja na određenu godinu ili posebni period već na cjelokupno stoljeće, njegove zastoje i napretke. Ona bi ciljala, kada bi bilo moguće, na prosjek, na liniju vodoreza tih uzastopnih iskustava. Naravno, sve nije moguće. Ali pothvat vrijedi poduzeti unatoč teškoćama koje on uključuje i tolikim prethodnim zaprekama! Je li stoga Sredozemlje kao takvo koherentna zona? Bez sumnje jest, unatoč nesigurnim i, osobito, promjenljivim granicama sa strane kontinentalnih prostranstava koja ga zatvaraju i sa strane morskih mu meda: Crnoga mora, Crvenoga mora, Perzijskog zaljeva, Gibraltarskih 446
E konom ije: m jerilo stoljeća
vrata i Atlantskog oceana. Sve su to pitanja koja smo razmatrali a da ih nismo mogli riješiti**2. Sve donedavno sam mislio — u prvom izdanju ove knjige_da jc bilo moguće dati naslutiti te različite dimenzije Sredozemlja u 16. stoljeću umnožavanjem primjera i iznošenjem važnih i sugestivnih pojedinosti**3: jedan grad od 700.000 stanovnika kao što je Istanbul; llota s pšenicom koja godišnje prevozi milijun kvintala pšenice ili ostalih žitarica; ili gotovo 3 000 tona vune 1580. godine na obali luke Livor no**1; ili onih 100.000 mogućih boraca okupljenih u Lepantskom zaljevu 7. listopada 1571, među Turcima i kršćanima; ili šest stotina lađa što su sudjelovale u pohodu Karla V. na Tunis 1535 (ili možda 45.000), ili maksimalni promet ulaska u Livornsku luku od 150.000 tona 1592-3. godine, što je vjerojatno pretjerana brojka; ili nejednake godišnje mase u Napulju: 1,300.000 dukata brutto-prom eta mjenica naspram 60 do *70.000 za osiguranja**5... Ali to bi značilo ostaviti goleme bijele površine između nekoliko sićušnih točkica u boji; u naboljem slučaju dati naslu tili udaljenost koju treba priznati između našeg i minulog svijeta 16. stoljeća. A jezik koji nas izaziva jest jezik koji predlaže »nacionalno knjigo vodstvo« ekonomista. Htjeli bismo načiniti »račune« Sredozemlja u 16. stoljeću ne da sudimo o njegovoj osrednjosti ili relativnom modernitetu već da odredimo bitne odnose mnoštva djelatnosti jednih u odnosu na druge, ukratko, da pojmimo glavne strukture njegova materijalnog života. Težak i neizvjestan zahvat. To dobro znaju ekonomisti koji danas moraju voditi računovodstvo ekonomija nerazvijenih zemalja, dok no vac u njih nikada nije prodro u potpunosti. Isto je tako bilo u 16. stoljeću. A različitost kovanog novca, realnog i lažnog, čini svaki račun složenim, čak ako se polazi od točnih podataka **6 koji nam dakako nedostaju. Trebalo bi također uzeti u obzir i nehaj kojim onodobno knjigovodstvo rukuje s dukatima ili talirima u Španjolskoj te dukatima, talirima ili florenima u Firenci: Ducati 1.000 d ’oro di moneta di Ure 7 per ciascun scudo. Važno je ovdje da se poziva na kovani novac od sedam /trn**7... Poljoprivreda: glavna djelatnost Prihvaćena je činjenica da je godišnja potrošnja pšenice (i ostalih žitarica) utvrđena na oko dva kvintala (današnja) po osobi**fl. Dakako, postoji veća ili manja potrošnja. Međutim, ovaj se prosjek može grosso modo uzeti za cijelo Sredozemlje 16. stoljeća. Ako Sredozemlje ima 60 milijuna stanovnika, onda troši, u tom odnosu, oko 120 milijuna kvintala pšenice ili krušnih žitarica. Ostalo, meso, riba, ulje i vino dopuna je 447
z a je d n i č k i: s u d b i n e i s v e u k u p n a k r e t a n ja
onome šio je neophodno. Ako uzmemo, oko 1600. godine, da je prosječna cijena kvintalu 5 ili 4 mletačkih dukata339, potrošnja Sredo zemlja (pretpostavi li se da je jednaka proizvodnji) penje se na 480 ili 600 milijuna dukata godišnje ili na nemjerljivom nivou spram »šest milijuna zlatnika« koji svake godine stižu u Sevillu3-*0. Pšenica sama uspostavlja golemu nadmoć poljoprivredne proizvodnje nad svim osta lim proizvodima. Poljoprivreda je najveća djelatnost Unutrašnjega mo ra. to više što su žitarice tek dio poljoprivrednog prihoda. Prethodni račun daje vrlo nisku granicu. Brojke koje se iznose u dokumentaciji najčešće su veće. Tako Venecija3л , oko 1600. godine troši godišnje oko 500.000 staia pšenice (uz rižu, proso i raž). Stanov ništvo grada Venecije tada je brojilo 140.000 stanovnika; s podružnica ma {Dogado), valja dodati bar 50.000 stanovnika; ili grosso modo pučanstvo od 200.000 stanovnika; ili grosso modo pučanstvo od 200.000 stanovnika uz potrošnju po pojedincu od 4 kvintala, ako je u pitanju sama Venecija, ili od 3,1 kvintala ako je čitava aglomeracija preuzimatelj. S dva kvintala po osobi, opskrba bi bila dostatna za 300.000 stanovnika. Možda iza naših brojki postoji upravo ta masa potrošača. Ili možda Venecija, grad visokih plaća, troši više nego koji drugi grad. Drugi račun: u jednoj se mletačkoj prepisci iz Madrida3'2 (veljača 1621) ponavlja vijest po kojoj se porez od dva reala po fanegu pšenice {cb'c come un mezzo staio veneziano) ubirao prije mljevenja zrna u mlinovima clfanno conto di cavarda questa impositione nove m illioni d oro Гаппо. Devet milijuna zlatnika ili devet milijuna dukata (jedan dukat — 350 maravedija, jedan real — 35) ili 45,000.000 fanega za sveukupno stanovništvo od 6 ,000.000 ljudi i na svakog sedam i pol lanega, recimo čak sedam fanega, jer je broj pučanstva teorijski; s 55,50 litara po fanegu dolazimo do goleme brojke od 388 litara koja potvrđuje bilo optimizam poreznog računa bilo veliku kastilijsku potrošnju 1621. godine, kada se praktično ni jedno zrno ne izvozi iz Kastilije. I drugi je primjer još jednom kastilijski: 1576. godine3'*-', deset sela iz pokrajine Toleda okuplja u svemu 2.975 vecinosa to jest 12 na 13 000 stanovnika, u velikoj većini seljaka; žitarične je proizvodnje deklarirano 143.000 lanega (ili oko 64.000 kvintala). Po glavi stanovnika prosjek je od oko 5 kvintala. Postoji, dakle, mogućnost za izvoz u gradove i čak najsiromašnije takvo selo (jer je proizvođač vina) raspolaže s po dva kvintala po stanovniku. Provjere koje slijede donose nam uvjerljive argumente, ali ne i od presudnog značenja. One dovode u pitanje prvo žitarične pokrajine Napuljskoga kraljevstva na Jadranu i u Tarentskom zaljevu, Abruzze, pokrajinu Barija, Capitanatu i Basilicatu, u siječnju 1580; drugo, čuveni 448
Ekonomije: mjerilo stoljeća
C'cnso de la riqueza territorial e industrial de Espana en cl a no 1 799*1-1 kojega nam proporcije mogu poslužiti kao referenca i retrospektivna kontrola za 16. stoljeće. Sveukupni Napulj (znatan dio kraljevstva), koji nam stavlja na raspolaganje jedan dragocjeni dokument iz Sommarie, pokazuje zimi 1579-1580, 173-634 ognjišta ili obitelji (na ukupno 475.727 ognjišta-"44 i. prema usvojenu koeficijentu (4 ili 4,5) od 700.000 do 760.000 stanovnika. Žetvom se skupilo, prema službenim propisima, više od 100.000 carra pšenice. Kako se radi o tome da se podijele traite (dozvole za izvoz) za 8.500 carra, pučanstvu bi bilo na raspolaganju 92.000 carra, to jest oko 1 ,200.000 današnjih kvintala i udio po svakoj osobi dosta ispod dva kvintala. To više što bi trebalo od tih količina još oduzeti sjeme. Međutim, Sommaria koja donosi te brojke objavljuje da računa potrošnju na svaku osobu od 6 tomolija godišnje ili oko 220 kg. |e li 10 kontradikcija? Nije, jer per ordinario, non si recela tut/o ii grano chc cffeltivamcnte si raccoglic i upravo tim nedeklariranim viškom Sommaria računa da će upotpuniti nužnu opskrbu-46. Dakako, Ccnso iz 1799. godine umnogome je naknadan u odnosu na naše doba, ali odnosi koje on otkriva gotovo su još uvijek istovjetni s odnosima iz 16. stoljeća. U Španjolskoj s 10,5 milijima stanovnika proizvodnja se pšenice penje na okruglo 14,500.000 kvintala. Лко se izjednači proizvodnja i potrošnja udio po svakoj osobi godišnje je nešto niži od 1,4 kvintala. Ali ako tome dodamo i druge žitarice i suho povrće, treba dodati prvoj masi više od 13 milijuna kvintala4 '. Masa je time udvostručena, i ako od tih drugorazrednih žitarica sve ne služe kao hrana ljudima, naša razina od 2 kvintala po osobi zacijelo je postignuta i premašena. Suho povrće sigurno ima veliko značenje (više od 600.000 kvintala)48 još u 16. stoljeću. U mletačkim se ispravama stalno govori kolika je drama za stanovita sela kad izgube, kao posljedica ljetnog uragana, bob ili leću koje olujni vjetar rasprši nadaleko. No ostavimo te provjere, koje to zapravo i nisu, i budući da smo gotovo sigurni za ukupnu brojku, navedimo bar posljedice. 1. Pšenica za razmjenu morskim putem najviše se penje na milijun kvintala ili 0,8 posto od potrošnje — što je istodobno golem promet po mjerilu loga stoljeća (od toga može živjeti milijun ljudi) i neznatan promet ako se usporedi sa sveukupnom potrošnjom. Gino Luzzatlo49 je dakle u pravu kad ga potejenjuje, i nismo pogriješili kad smo to iznijeli na vidjelo4 0. Kriza iz 1591, koja je bila toliko dramatična i na koju ćemo se vratili, dopremila je u Španjolsku i Italiju sve do Venecije, od 100 do 200.000 kvintala sjevernjačke pšenice, što je mnogo na planu prometa, 449
z a je d n ič k i- s u d b i n i; i s v e u k u p n a k r e t a n ja
a malo na planu svakodnevne prehrane. Time se u svakom slučaju mogu spasili cijeli gradovi. Ipak, prije kao i poslije le krize, Sredozemlje je živjelo isključivo od proizvoda vlastite poljoprivrede, što se nikako ne može usporediti s onim što je primjetno u Nizozemskoj u slučaju Amsterdama ili što će se potpuno ispunili, ali mnogo kasnije, u Engleskoj slobodne trgovine. Gradski svjetovi ne povjeravaju drugome brigu za svoju opskrbu. »Po morsko žilo« ostaje pripomoć, hrana za siromahe, a bogataši više vole dobru pšenicu iz obližnjih polja: u Lisabonu čuvena je pšenica iz Alemteja351; u MarsciUeu iz provansalskih ravnica352; u Veneciji Čuvena je pšenica nostralc. »Danas nam daju«, kažu pekari iz Venecije, 1601. godine, »pšenicu koja dolazi izvana, a koja nije dobra kao naša«, pod tim shvatite pšenice p a d o a n, trivisan, polescnc i fr iu l353. A i tada te pšenice forest icri najčešće dolaze iz Sredozemlja. 2. Unutrašnjem moru poljoprivreda jamči ne samo svagdašnji život već i veliki izvoz uz visoke cijene, kadšto umjerene, kao za šafran ili kim, ali i mnogo maloprodaje, kao što su suhe grožđice iz Korinta, uvepasse, kvalitetno vino, kao što je malvazija, kojega će moda trajati sve dok porto, malaga i madeira ne uhvate zamaha kao i otočka vina ili vina za svakodnevnu potrošnju, koja će pograbili njemačka žed nakon svake berbe u južnom podnožju Alpa. Ubrzo će tako biti s rakijom 35 ', a da ne nabrajamo ulje, južno voće, naranče, limune, sirovu svilu... Ti se viškovi dodaju industrijskim izvozima da se kompenzira kupnja pšenice, sušene ribe ili atlantskog šećera (uz olovo, kositar ili bakar sa sjevera), i 1607. godine još jedanput je računska bilanca između Venecije i Nizozemske u prilog Veneciji, kao što se kaže u Cinque Savii355. 3. Sredozemlje dakle ostaje svijet seljaka i zemljoposjednika, sa strukturama koje nisu elastične. Način obrađivanja tla, raspodjela žita rica. njihovo sveukupno mjesto prema mršavim pašnjacima, vinogradi ma i maslinicima koji sve osvajaju (kao u Andaluziji, Portugalu, Kastiliji i još više na mletačkim otocima), li načini i ti rasporedi mnogo se ne mijenjaju sa zahtjevima koji u Andaluziju sa sobom povlače širenje ulja i vina. Лdo »interne« revolucije neće doći prije ranog uvođenja kukuruza u baskijskim područjima ili u Maroku356; drugdje sc to vrši sporo, ne prije 1600, na venecijanskim poljima357, oko 1615. u sjevernom Tirolu354... Revolucija duda, koja nije bila toliko duboko, bila je znatno ranija. 4. Za zemljom i dalje vlada velika pohlepa. Cijelo je područje Sredozemlja i izvan Sredozemlja zahvaćeno spletom renti, censos, du gova, zakupnina, daća s bezbrojnim izmjenama u posjedovanju zemlje, optjecajem posuđenog i vraćenog novca između gradova i sela. Svuda ista i jednolična priča. U Genovi359, gdje u vezi s tim imamo nekoliko 450
Ekonomije: mjerilo stoljeća
već od 15. stoljeća očituje se u obližnjim selima optjecaj novca na vrlo kratak rok, koji je presudan »u ekonomiji u zatvorenom krugu i u neprestanoj zadihanosti«, gdje lihva, kojom se ljudi bave u gradovima, nema potrebe (u protestanskoj zemlji) da ide zaobilaznim putem preko renti ili zakupnina za zemlju da bi se pritajila. U Špa njolskoj, jedan arbitrista iz 16. stoljeća, Miguel Caxa de Leruela*6" ukazuje na tu prirodnu sklonost novca da se investira u zemlju ili vinograde u blizini grada. »Budući da je svatko vidio da 2.000 dukata donosi 200 dukata godišnje, potom da je kapital bio isplaćen nakon šest godina, činilo mu se da je to zanimljivo ulaganje«. Poslovni ljudi i država rijetko su kada davali zajmodavcima slične najamnine. Tako im je zemlja konkurirala, zemlja kao solidan i vidljiv zalog (ako seljak ne plaća kamate ili ih ne isplaćuje, onda mu se oduzme zemlja). Л zajmodavac uvijek može vidjeli vlastitim očima kako mu se novac umnožava na nekoj lozi ili nekoj kući. 'Га sigurnost ima i svoju cijenu. Napokon, budući da je laj prihod većinski, ovdje se, sve u svemu, radi o golemom bogatstvu. Sloga ne dovodimo u sumnju riječ Valle de la Cerde, 1618. godine, koji tvrdi da je u Španjolskoj bilo više od sto milijuna dukata posuđenih kao ducados a censos^ '1. o b ja š n je n ja ,
5. Taj golemi žitni teret od 400 do 600 milijuna dukata, bačen na našu vagu, može se istodobno činili prelaganim i preteškim. Žitarice su tek polovica poljoprivrednog »proizvoda«, ako prihvatimo omjere utvr đene u novije vrijeme u pogledu poljoprivrednog proizvoda Francuske, istina u 18. stoljeću*62, i Španjolske 1799. godine*6*. Mogli bismo, dakle, izraćunavši u glavnim crtama prisutne mase, govorili o 800 do 1.200 milijuna po predmetu poljoprivredne proizvodnje. To znači procijenili tu masu vrlo slobodno. Cijene su mletačkog tržišta, od kojeg smo pošli, visoke i vrijede tek za ekonomiju imućnoga grada. Л nadasve, potrošena pšenica ne prolazi potpuno tržišnom ekonomijom. Stoga naša procjena i dalje visi u zraku i logično je da bude tako. Vratimo se gore iznesenotn primjeru kastilijskih sela 1576. godine. Ona moraju trošili 26.000 kvintala od 60.000 vlastite proizvodnje ili oko 50 posto; no druga polovica ne ide nužno na tržište, jer jedan dio odlazi izravno u žitnice ubiralaca desetine i gradskih posjednika. Oko 60, 70 posto možda od sveukupne proizvodnje Sredozemlja tako izmiče monetarnim razmjenama u koje ih naše računovodstvo uvodi silom i bezrazložno. 6 . Ta široka rasprostranjenost poljoprivrede izvan monetarnih sistema i relativne gipkosti koju oni pružaju povećava nedostatak ela stičnosti te glavne djelatnosti na Sredozemlju kao i drugdje. Tehnike i prinosi su k tome osrednji. Još u 18. stoljeću u Provansi*61 zasijana pšenica daje 5 naspram 1, i ta bi stopa mogla biti grosso modo valjana 451
ZAJEDNIČKI: SUDBINI- I SVHUKUPNA KRI-TANJA
za naše stoljeće. Da (lobije svojih 120 milijuna kvimala godišnje, Sredo zemlje mora raspolagati s bar 24 milijuna hektara posijanih oranica. To je golema površina, i 24 milijuna godišnje pretpostavlja, bar u dvogo dišnjem režimu, 48 milijuna hektara, jer se jedan plodored odmara dok drugi rada. Zamislite da je oko 1600. godine sveukupna obradiva površina Francuske bila 32 milijuna hektara*65. Ti su proračuni vrlo približni, iznesene brojke premalene, jer pšenica (i dinge žitarice) svuda ne znaju za dvodobni režim. Zemlja se obraduje svake treće, četvrte, pa čak i desete godine. Istina je da su nam navedeni prinosi viši od pet. Na Cipru gdje je 20. dio tla obrađen, pšenica daje 6 na 1, ječam 8 na l*66. l; Apuliji, na novim zemljama koje povremeno pastirski život napušta, žito daje 15 ili 20 na 1. Ali, to je iznimka*6"’. No, ima i slabih žetvi, katastrofa... Klimatske prilike upravljaju svime i čovjekov rad, čak kada je strastan ne stavlja sve šanse na dobru stranu. Dakle, neela stičnost. Brojke poljoprivrednih izvoza koje su nam poznate i koje su u stanovitoj korelaciji s proizvodnjom, kada iskazuju dosta duge serije, najčešće upozoravaju na konstante, bilo da se radi o vuni izvezenoj iz Španjolske u Italiju ili o pšenici i svili sa Sicilije izručenima na vanjska tržišta*68. Shematski rekavši, od ravnih paralelnih crta (naravno, tek ukupno) na os apcise. Napredak je moguć. Tehnički, zamjena mazgi teglećim govedima u Kastiliji*69 znači ubrzavanje oranja a o njihovu broju ovisi prinos pšenice. Ali ta je supstitucija bila nesavršena. Plug sa sjevera pojavio se u 16. stoljeću u Languedocu*70, gdje mu je uloga ostala skromna, i bez sumnje u sjevernoj Italiji*71. Ali, nepoduprti plug je oruđe koje prevla dava i koje ne prevrće i ne zrači dostatno zemlju. Nagovijestili smo bonifikacije*72 i njih predstavljaju znatna osvojenja i amelioracije. Nema sumnje da Sredozemlje, u 16. stoljeću slabo opterećeno ljudima, nije svojem seljaštvu nudilo novu zemlju. Postojao je polet, no on je više bio rekuperacija nekadašnjeg napretka, onoga iz 13. stoljeća. Ratarska je revolucija nesumnjivo prethodila svima zamasi ma 16. stoljeća, pa ih je zatim ponijela svojim vlastitim kretanjem. Ruggiero Romano ima pravo kad to tvrdi. Ali, najzad, taj napredak se zaustavlja zbog neelastičnosti ranog ratarstva i u istim okolnostima kao i krajem 13. stoljeća. Te nove zemlje često daju tek osrednji urod. Broj usta koja treba hranili raste brže od izvoza, i Malhus ima pravo još prije nego što je progovorio. Cijelo stoljeće mijenja predznak, možda oko 1550, a sigurnije oko 1580. Latentna kriza nastaje u samom trenutku kad se ubrzava optjecaj, da čak ne kažemo revolucija novca. Pažljivi povjesničari Španjolske misle 452
Ekonomije: mjerilo stoljeća
da su poljoprivredne investicije, nešto prije ili nešto kasnije, zapale u teškoće, da seljaci više ne dobivaju lako kredite, da neisplaćeni posu đivači prigrabljuju zaloge373 i da čak i velike zemljoposjednike u godi nama 1575-1579. 371 pogađa financijska kriza, budući da su Genovljani prebacili svoje gubitke na svoje vlastite zajmodavce, kao što ćemo izložiti kada za to dođe trenutak. Sva ta objašnjenja i još druga što ih nameće slučaj Languedoca375 moguća su i istinita. Ali ključno je objašnjenje neelastičnost ratarskog života o kojemu je riječ. Bio je dosegnut strop... Iz te će se nenadvladive situacije roditi »releudalizacija« 17. stoljeća, ta naopaka ratarska revolucija. Kućna radinost Govoreći o Europi na početku 17. stoljeća, John U. Ncl'3"6 smatra da na 7() milijuna stanovnika vjerojatno ima dva ili tri milijuna obrtnika. Ta ista procjena ostaje moguća u svijetu od 60 do 70 milijuna ljudi koliko ih ima naše Sredozemlje. Ako gradovi predstavljaju grosso modo 10 posto od cjelokupnog pučanstva ili 6 do 7 milijuna ljudskih bića, nevjerojatno je da u toj ukupnosti ima dva ili tri milijuna obrtnika — između trećine i polovice te mase. Na slučaju Venecije, kao posebnom slučaju, nije teško skicirati slične proračune: 3.000 radnika3" u Arsena lu, 5.000 /ш ('о /(378, 5.000 setaioli 379 ili 13 000 obrtnika, s obiteljima 50.000 osoba na 140.000 koliko ih ima grad. I, naravno, trebalo bi ubrojiti sve obrtnike mnogih privatnih arsenala kojih su nam imena i djelatnosti poznati380, zatim vojsku zidara, m uratora, jer se grad nije prestao graditi i obnavljati, zamjenjivati drvo za kamen ili opeku, čistili svoje rii od mulja. Trebalo bi blizu Venecije, na primjeru mjesta Meslrc, prebrojiti valjače sukna381. Isto tako radnike u mlinovima koji za Vene ciju melju žito ili paraju krpe neophodne za smjesu za izradu papira, ili koji pak pile daske i debele grede... Trebalo bi izbrojiti kotlare, kovače, zlatare, stručnjake za preradu šećera, staklare iz Murana, tesare i obradivače kože382, koji su u Giudecci. I još mnoge druge. Valja dodali i tiskare, Venecija u 16. stoljeću okuplja znatan dio europskih tiskara383. Možcla bi trebalo prihvatiti brojku Johna U. Nefa koja precizira da 2 do 3 milijuna osoba živi od obrtništva: majstori, radnici, žene i djeca i ne samo aktivne osobe. Tako se računa da u Veneciji živi 20.000 osoba od višestruke obrade vune384, kako se često govorilo krajem stoljeća. Toj okvirnoj brojci valja dodati mnoštvo seoskih obrtnika. Nema sela bez obrtnika, koliko god oni bili skromni, bez njihovih malih kućnih radinosti. No sve ili gotovo sve izmiče, na ovome području, povjesničaru koji želi računati. K tome, povjesničar, ako popušta pred stečenim navikama, bit će sklon potejenjivanju toga zatajnog rada, ali ipak bitno 453
ZAJEDNIČKI- SUnUINl: I SVEUKUPNA KRETANJA
važnog za siromašna sela kojima je to jedino sredstvo da postignu dragocjen novčani optjecaj. Historiografija je sve dosad proučavala plemstvo gradskog obrta. Međutim, seoski obrti postoje još od pamtivi jeka u Aragonu, Pirenejima, oko Segovije™5, u nekom siromašnom selu Kastilijc™(> ili Leona™"7 ili širom valencijanskoga kraja™8. Oko Genove nemoguće ih je ne vidjeli™9. Oko Alepa590 sela obraduju svilu i pamuk. Zapravo nema grada koji ne stvara, blizu ili daleko od sebe, radinosti koje su mu potrebne i koje ne može pripojiti vlastitim četvrtima zbog nedostatka prostora, sirovina ili pogonske snage. Time se objašnjavaju kovačnice. mlinovi, tvornice papira u gorama genovskog zaleđa, razni rudnici, kovačnice, mlinovi za barut širom napuljske pokrajine i osobito nedaleko od Stila u Kalabriji591; pilana nadomak Verone592, na Adigeu, gdje se vrlo rado zaustavljaju brodovi s daskama i gredama jer je idealno mjesto za krijumčarenje — a žrvnjeva koji gnječe pšenicu kojom se hrani obližnji grad (više od 80 ih je u blizini Venecije) ima posvuda, kao i redova mlinova uz obale Taja i ispod Talavere de la Reyne595 ili pak, na drugom kraju Sredozemlja, onih trideset vjetrenjača koje primjećujemo na Kreli59'. Languedoc ima svoje gradske djelatnosti, ali s obližnjim Centralnim masivom i pokrajinom Cévennes počinju mnogobrojna sela s razvijenim obrtništvom™5. Isto tako, svuda oko Lyona596, u širokom krugu: grad živi od jeftinog rada obližnjih i udaljenijih sela. Pa ipak, seoske djelatnosti na Sredozemlju zacijelo još nemaju onu moć kakvu imaju one u Engleskoj (za proizvodnju carisee, kcrsies) il^u Sjevernoj Europi; to nikada nisu prostrani seoski arhipelazi koje iz daljine drže u rukama gradski trgovci, kao što će to biti tako često slučaj u f rancuskoj 18. stoljeća59"7. Čak vjerujem da konstelacija seoskih obrta oko Lvona u 16. stoljeću nema sebi ravne na Sredozemlju, bar dok ne ispitamo sve pojedinosti. Upravo bi takvo proučavanje dokazalo dvije stvari: da su sela Sredozemlja bolje uravnotežena u vlastitom životu od mnogih sela na sjeveru (i moguće je da su vinova loza i maslinik često jednakovrijedni seoskim djelatnostima sjevernih zemalja598 — arborikultura uravnotežuje seljakov budžet); da gradska industrija, industrija velikih i srednjih gradova ima snage da sama odgovori, u onom što je bitno, i potrebama golemog tržišta. Ali potkraj 16. i početkom 17. stoljeća, klizanje obrta vršit će se u odnosu deset prema jedan, iz većih gradova u osrednje gradove i sela599. Ti prijenosi potcrtavaju tako stvarnost, seoske i poluseoske sposobnosti djelovanja koje postoje čak na početku 19. stoljeća: kada Murat zauzima Kraljevstvo, on u Napulju odijeva vojsku (kako bi izbjegao skupo crveno sukno Engleza) u crno seljačko sukno, ono isto koje se upotrebljavalo na selu Ш(). Ako prihvatimo te odnose koje smo dali naslutili, treba uzeti u obzir da se seoska djelatnost može, u 16 . stoljeću,po broju ljudi, ako ne i po
Ekonomije: mjerilo stoljeća
kakvoći i masi prihoda, ocijeniti kao podjednaka u usporedbi s radom u gradovima. Ništa to ne dokazuje, ali ništa tome i ne proturječi. Najviše tri milijuna seljaka i tri milijuna siromašnih gradskih stanovnika pred stavljalo bi čitav obrtnički svijet, vezan uz tržišnu ekonomiju. Oci tog mnoštva bilo bi 1,500.000 aktivnih osoba. Pretpostavimo da im je prosječna plaća jednaka onoj pomoćnih rudara u rudnicima bakra koje Venecija posjeduje u Agordu101, to jest 15 soldi dnevno ili 20 dukata godišnje (blagdani su neradni, ali plaćeni): dohodovna bi svota bila negdje oko 30 milijuna zlatnika. To je malo, jer su plaće u gradovima mnogo veće (i upravo od te pretjeranosti često zamire gradska industri ja). U Veneciji, obrtnik Arte della Lana, krajem 16. stoljeća, prima bid dukata godišnje i još traži povišicu'(Ч lz loga slijedi da bi naša brojka trebala ili bar mogla biti povišena na 10 ili 50 milijuna zlatnika. I posljednji skok, gotovo u prazno, kada bismo izrazili u brojkama vrijed nost industrijske proizvodnje u trostrukosti ili čctvcroslrukosii ocl do hodovne mase, postigli bismo okvirnu maksimalnu brojku od 200 milijuna Ali kad bi tu brojku trebalo još napuhali, bila bi vrlo daleko od 860 ili 1.200 milijuna koji se teorijski pripisuju poljoprivredi. (Treba li se čudili šio su, u raspravama o Zajedničkom tržištu, stručnjaci mogli kazali u određeno vrijeme i u vrlo industrijaliziranim zemljama kao šio su naše. da danas komercijalizacija mesa predstavlja najveći posao na svijetu?) Što se tiče industrije 16. stoljeća, masa njezinih proizvoda općeni tije ulazi u tržišnu ekonomiju nego žitarice, ulje ili vino... premda i ovdje valja uzeli u obzir znatnu samodostatnosi, koja pak leži opadanju. Thomas Platter *01 u vezi s Uzèsom bilježi 159"7: »Svaka obitelj prede vunu u kući i potom je daje tkati i bojili, kako bi je upotrijebila u različite svrhe. Služe se kolovratom kao i u nas (u Baselu, a Thomas Planer studira medicinu u Montpellieru), ali nigdje se ne vidi preslica, jer samo siromasi predu konoplju. Platno se kupuje kod trgovaca i jeftinije je od onoga koje se tka u kući«. Kladimo se da je razvoj tekstilne industrije i prodaje tkanina bio povezan istodobno s demografskim rastom, kon centracijom radionica i vjerojatnim uzmakom samodostainosii. »Verlagssystem« i razvoj gradskih industrija Između 1520. i 1540. bilo je došlo do odlučnog razvoja gradskih industrija na Sredozemlju, što je kao drugi dah kapitalizma koji istodob no zanima Sredozemlje i Europu. Prva »industrijska revolucija« koju je lohn li. Nei pripisao samo Engleskoj počevši od 1540,ns, ili pak onaj polet »velikog industrijskog kapitalizma« što ga je J. Hartiing '00 istakao još prije mnogo vremena samo u Njemačkoj počevši od 1550.,,г — ti su poleti i promjene, grosso m odo, s obzirom na nedostatnu njihovu 455
z a je d n ič k i; s u d b i n i; i s v e u k u p n a k r e t a n ja
diferencijaciju, valjani za Europu i čitavo Sredozemlje. Buduće će studije možda pokazali da su nadoknadili dosta grubo povlačenje? koje će podijelili na dva dijela, prije ili kasnije, razvoj 16. stoljeća. Vjerojatno je postojala smjena trgovačkog kapitalizma kojemu su slavni dani prošli i industrijskog kapitalizma koji će uistinu cvasti tek s drugim »metalnim« lansiranjem stoljeća. Industrija bi imala kompenzacijsku ulogu. Gotovo posvuda (ondje gdje je istraživanje moguće) ta je industrija kapitalističkoga lipa, u skladu s uobičajenom shemom Verlagssystem a ,os njemačkih povjesničara, a tu ću riječ prevesti kao »sustav na predujam«: trgovac ili ulagač novca, Vcrleger, predujmljuje obrtniku robu koju mu daje da je obraduje uz plaću. Taj sustav ne potječe iz 16. stoljeća, ali se razvija ondje gdje se još nije znalo za njega (kao, čini se, u Kastiliji) i ondje gdje se primjenjivao tek malo (kao u Veneciji). Svaki put smeta cehovima, talijanskim a rti-ma ili španjolskim grem ios-ima. Svaki put daje povlastice trgovcima koji financiraju spore procese pro izvodnje i za sebe čuvaju dobitke od prodaje i izvoza. Uloga tih trgovaca, qui faciunt laborarc, još je veća u obradi svile (koja je relativno nova) nego u proizvodnji (koja je starija) vunenih tkanina. Dakako, koncen tracije obrta su vidljive u velikim radionicama, kao u Genovi gdje, čini se, ništa ne zaustavlja tu koncentraciju'109; ili čak u Veneciji, gdje izaziva proteste i intervenciju države. Zakon od 12. prosinca 1497. svakom je tkalcu svile bio zabranio da drži više od 6 tcllari u službi'110. Pitanje će se ponovo postavili 1559. godine kad će razotkriti »lakomost stanovitih osoba koje su , imajući u pogonu 20 ili 25 razboja, uzrok očitih šteta«111. Posudili sirovinu, posuditi novac za plaće a za sebe zadržati komercijalizaciju proizvoda, ta se shema ponavlja već od prvog značajnog detalja. Evo nas u Veneciji u tijeku zime 1530. gdje je ambasador Karla V, Rodrigo Nino 112 bio zadužen od strane svoga vladara da kupi proiz vode od svile, zeleni, plavi, crveni i grimizni damast te grimizne baršune. Poslat će uzorke, kaže, i pogađat će se o cijeni, ali će u svakom slučaju trebati, kod same narudžbe, dati predujam od 1.000 dukata, a ostatak isplate obavit će se na kraju posla. Tkalac mora kupiti svilu od trgovca koji je donosi u klupku iz Turske da bi se potom na njegov račun obrađivala. Kupac ovdje zamjenjuje trgovca i na njemu je da dade predujam za sirovinu u obliku novca... U kolovozu 1559. u Kotoru je jedan mali incident još jasniji11*. U tom zabitnom kraju, filatogi su naviknuli da obrađuju sirovu svilu koju kupuju izravno, protivno stro gom zakonu iz 1547. koji primorava te prelce da ne rade per conto suo. Neka se sve dovede u red, odlučuje senat: filatogi će tkati svilu trgovaca da ovi ne bi bili primorani kupovati predivo po cijeni koja bi bila dobra odveć nezavisnim filatogim a. Eto što je jasno. Uzmimo drugu sliku: svjedočenje jednog obrtnika iz Genove o jednom drugom obrtniku 1 1 1 456
Ekonomije: mjerilo stoljeća
1582. godine. »Da, zna on što kaže jer je bio kompanjon Agosiina Goste. filmom i jer je mnogo puta vidio u dućanu spomenutoga Agosiina, spomenutog Battistu Montorija (trgovca) koji mu je donosio sirovu svilu i uzimao mu »obrađenu«. U Španjolskoj, u Segoviji, deset godina ranije, u povodu dolaska kraljice Ane (posljednje supruge Filipa 11) 157(X godine, organiziran je bio mimohod obrtnika, prvo radnici kovnice novca potom trcitcmtcs en lana (trgovci vunom), potom »proizvođači sukna koje narod netočno zove trgovcima (mercadcrcs)«, kaže jedan povjesničar iz 17. stoljeća, dok pravi očevi obitelji, u vlastitim kućama i izvan njih, omogućavaju da živi veliki broj ljudi (neki dvije stotine, a drugi i do tri stotine) tako proizvodeći stranim rukama veliku raznoli kost vrlo finih sukana...«'*15. Sustav napreduje Problem nije samo primat trgovaca i poduzetnika već i ekonomski uspjeh sustava, kojeg će otpor biti jak kada okolnosti više ne budu povoljne. Postoji koncentracija, polet poduzetništva, bolja raspodjela rada i rast proizvodnje. To je ono što se dade nazrijeti na znatnim međusobnim udaljenostima u Segoviji, Cordobi, Toledu. Veneciji i bez sumnje Genovi... Živost im na kraju stoljeća kontrastira sa starim indu strijskim središtem kao što je Firenca gdje staro umijeće izrade skupoc jenih sukana i svile nije bez stanovite ukočenosti, pa čak i stanovite »sitničavosti«. Je Ii ovdje u pitanju struktura — lako bi našim objašnje njima dodala element izvanrednog interesa? To podupire jedan dobro upućeni povjesničar416. Ili je pak, kao što bi se moglo mislili a priori, Firenca možda žrtva vlastitog skupog života. Više od nekog drugog grada (osim Genove) Firenca je pogođena dolaskom skupocjenih kovina i živim rastom cijena koji je uzrokovao taj dolazak. Banka i zemlja konkuriraju дг^-m a koji u Europi posvećenoj ratu teško nalaze tržišta za proizvode visoke kvalitete, osim u Španjolskoj. U svakom slučaju, od 1580. godine industrijska djelatnost Firence počinje opadali. Naprotiv, drugi gradovi i osobito Venecija nastavljaju razvoj sve do idućeg stoljeća. Tome je pridonijelo obilje radne snage i nova tehnika: venecijansko sukno je osrednje kvalitete, načinjeno je od španjolske drugorazredne vune, prilagođeno ukusima klijenata s Istoka, kojem je glavni dobavljač, kao što su i sukna iz Segovije, svilene tkanine iz Toleda i Cordobe koje se prilagudavaju španjolskom ili američkom tržištu. Ovome valja dodati kvalitetu »novih ljudi« koji vode ta poduzeća. U Veneciji barem, ti su poduzetnici često stranci i jednog lijepog dana, nakon petnaest ili dvadeset godina vjerne službe traže od Serenissime građansko pravo koje su, smatraju oni, uvelike zaslužili jer su proizveli 457
/.A jm N IČ K H SUDHINIï 1 SVKUKUPNA KRIîTANJA
na stotine ili na tisuće komada sukna'*17. Ukratko rečeno, nove su stvari višestruke: novost postrojenja, m etoda i ljudi na razini poduzetnika kao i na razini obrtnika. Jer ništa nije mobilnije od industrijske radne snage. Putujuća radna snaga Svijet je obrtnika u 16. stoljeću izmiješan i rijetko je kada autohton. Firentinsko obrtništvo u 16. stoljeću zapošljava radnike iz Flandrije i B rabanta'1,4. U 16. stoljeću podrijetlo naučnika Arte della Lana u Firenci ucrtava se unutar široke zone novačenja koja prelazi granice Toskane, što smo već re k li'19. U Veroni, koja je od Mletačke Republike dobila pravo da proizvodi vclluti neri, 1561.120 ima 25 majstora: ni jedan nije Venecijanac (što Serenissima ne bi tolerirala), četrnaest ih je iz Genove, trojica iz Mantove, dvojica iz Verone, dvojica iz Brescie, jedan izVicence, jedan iz Ferrare. Glede trgovaca cbe li fa n n o lavorarc, samo ih je četvorica: dvojica iz Verone i dvojica iz Genove... To je jedan prozorčić otvoren kretanjima obrtničkog i trgovačkog života. Isti je prizor u Brescii: Arte della Ferrarezza ima dužnost proizvod nje oklopa, hladnog oružja i arkebuza te ne prestaje rasti, potom opadali, da bi se obnovila s obzirom na okolnosti, gubeći radnike u korist susjednih gradova, potom ih ponovo vraćajući, i tako redom. Krajem stoljeća, na poticaj novoga gradskog kapetana Francesca Moli na 121. prima natrag majstora iz Brescie koji je došao u Saluzzo s brojnim lavoremlima: radnike se dobiva iz Pistoje i Milana (31 na uštrb Milana) i time se «dućani« majstora penju do brojke 23- Potom nastupa nova kriza zbog teškoća nabavke željeza i vrlo malog broja trgovaca: trebalo bi jedan-dva više... Industrija slijedi trgovce, to jest kapital: Tommaso Contarini koji, u proljeće 1610i22, stiže u Englesku gdje će biti predstavnik Venecije, zaustavlja se u Veroni, potom prolazi kroz Rovereto na putu za Tremo. Koliko li je iznenađen naišavši u tom malom mjestu na aktivni ncgocio dclle sede s dobrim brojem filatogi i oko 300 i više tellcri cbe lavorano onnesini. ti su radnici upravo napustili Veronu... Četiri godine kasnije, u svibnju 1614. Mletačka Republika prihvaća*2^ sljedeći neobičan prije dlog: anonimni svjedok koji ponudi svoje usluge sudu tako da prijavi radnike ili majstore značajnih grana gradskih djelatnosti i osobito svilar skoga obrta cbe intendono partira, kao nagradu će dobiti oslobođenje jednog bandita, prognanika ili razbojnika, dakako u zatvoru. S istim idejama i u isto doba, Venecija prijeti da će pogoditi njihove osobe i sva njihova dobra, naime radnike i majstore svojih rafinerija šećera (pratico o professorc di raffinarc zuccari) koji bi, napustivši grad, obavljali taj obrt drugdje'2'. 458
Ekonomije: mjerilo stoljeće
Ta se putovanja ili bjegovi obrtnika pokoravaju konjunkturi. Kom penzacije i zamjene organiziraju se na više ili manje velikim uda ljenostima. To se često događa između velikih, srednjih ili osrednjih gradova krajem 16. stoljeća. U 15. i tijekom čitavoga 16. stoljeća, prisjetimo se širenja industrije svile na velikim putovima širom Europe, i: Г , stoljeću u Italiji dolazi do razvoja svilarstva u Mezzogiornu koji doživljava novu industrijsku mladost, zatim, nenadano, 1630-ih godi na1-4, na obje se strane taj prosperitet zaustavlja te mali gradovi na sjeveru, jedan za drugim, naglo postaju bogati: u obradi svile nasljeduju južne gradove. Sve ovo naravno uključuje seljenje obrtnika. S veukupna i pojedinačna kretanja Ne znamo a priori da li sve te djelatnosti koje brzo evoluiraju prihvaćaju iste sveukupne ritmove. To je moguće, ali pod uvjetom da zamislimo kompenzacije i iznimke. Sveukupnost lih djelatnosti zapravo nam izmiče. Za tekstilne industrije — najvažnije osim i poslije građevin skih. ali nisu i jedine — odgovor je moguć i odnosi se na čitavu njihovu masu. Poznati su nam izvozi stipse iz Španjolske i Papinske države, dakle, sveukupna potrošna količina toga sredstva za rastvaranje. neo phodnog za bojanje tkanina ili barem za pripremu te otopine. »Indika tor« je presudan i odgovor mu je jasan: kolebanja konjunkture sveopća su. s gornjom granicom između 1590. i 1602. godine'-6. Dakako, ostaje nam da saznamo da li se sve industrije, kao što je moguće ali i vjerojatno, pokoravaju lim općim ritmovima. To kažu i ponavljaju povjesničari koji ne žele istaknuti veze između industrijskih djelatnosti i potražnje trgovaca*2”. Trgovci su svakako režiseri. Prihvati mo ipak činjenicu da može biti izuzetaka, na duže ili kraće vrijeme, jer je industrija također zamjena i kompenzacija. Čini se da »građevinar stvo« kadšto može ići suprotnim smjerom lih sveukupnih kretanja-'28. 1 iz prve ruke saznajemo da postoje posebne, lokalne konjunkture. Poznale su nam neke krivulje tekstilne proizvodnje. Interesantna je činjenica da ma koji god bio datum, krivulje koje se ucrtavaju neobično su slične. Strelovitom brzinom dolazi do industrijskog razvoja, a u vertikali dolazi do pada. Dvostruka krivulja u Ilondschooteu'29. pro izvodnji serža, opisuje putanju rakete; krivulja u Lcydcu pak ima dvo struku putanju koju Iako razlikujemo; krivulja u Veneciji po Pierrcu Sarclelli * i Domenicu Selli'1-41 poprima klasični oblik parabole. U Игепci, nedostatne brojke daju podjednaku krivulju142. U Mantovi*44 se na malome primjeru pravilo potvrđuje; vjerojatno je u slučaju vunarskih djelatnosti Brescie i Val Camonice'*41; jasno je u Segoviji, Cordobi, Tolcdu '44 i Cuenci... Je li to opće pravilo? 459
-
zaji d n i č k i
;su d h in i;
i s v e u k u p n a k r e t a n ja
Svakako, čini se da ta krivulja vrijedi čak i za najskromnije industri je. pa se Venecija trudi na istočnoj obali Jadrana uklonili svaku konku renciju. bilo konkurenciju brodova, obrta ili trgovaca. U tome uvijek ne uspijeva. U pulskom pristaništu u Istri, »trgovačke galije« kao i druge lađe koje napuštaju Veneciju uobičavaju tu popunjavati svoje posade i živežne namirnice. Tim ljudima koji su se ukrcali ili koji se ukrcavaju Pula jc tržište najbolje opskrbljeno tkaninama proizvedenim od grube vune s otoka — rascic, grigie — o kojima je već bilo riječi^6, a dolaze iz istarskog i dalmatinskog zaleđa. Oko 1512. godine, takve se tkanine šalju na sajmove Sottovcnta, Sinigaglie, Recanatija i Lanciana i doživ ljavaju takvu prođu da ta uobičajena trgovačka roba nestaje iz Pule. To će trajati desetak ili petnaestak godina, sve do onoga dana, oko 1525, kada Scrcnissima uspostavi red. Postojao je interval rasta potom pada. Slična se kretanja daju naslutiti u Osmanlijskome Carstvu. Tu je industrija često stvar useljenika, naime kršćanskih zarobljenika koji u Carigradu ili drugdje često postaju majstori^ 7 i proizvode skupocjene tkanine a još više židovskih obrtnika koji su razvili industriju sukna u Carigradu i Solunu^v;. U vezi sa Solunom poznat nam je pad, počevši od 1564. suknarske krivulje, kao što su nam poznate i višestruke mjere koje su poduzeli rabini, poglavari Židovske zajednice da bi zaustavili nagli pad (zabrana da se slobodno kupuje vuna, obveza da se nosi odjeća proizvedena u samome gradu). Ti podaci predstavljaju oko 1564, vrh očite krivulje. Dokaz tome je mali grad Safed, glavni grad Galileje, na obali Tiberijadskog jezera: između 1520-ih i 1560-1580-ih godina on doživljava vunarski brzi razvoj zahvaljujući židovskim useljenicima i njihovim o b rtim a''0. Godine 1535. jedan putnik bilježi: »Tekstilna industrija iz dana u dan napreduje. Govori se da se te godine u Safedu proizvelo više od 15.000 carisee, a da ne spominjem deblje tkanine. Neke su isto tako dobre kvalitete kao one iz Venecije. Tko god se, muškarac ili žena, bavi vunarskim obrtom dobro zarađuje za svoj život... Kupio sam nekoliko carisee i drugih tkanina da ih preprodam i dobro sam zaradio...« Turski porezni sistem potvrđuje razvoj toga malog grada: 1525/6, pristojba koju plaćaju bojadisari tkanina iznosi 300 aspri; oko 1533, 1.000 aspri; 1555/6. (za samo osam bojadisaonica) 2.236 aspri... Upravo se negdje tih godina rast zaustavlja, naime postoji koincidencija grosso modo između opadanja Safeda i krize Soluna. Godine 1584. Židovi napuštaju Safed i pad se ubrzava (1587. zatvara se tiskara uteme ljena desetak godina ranije). U njemu se 1602. više ne proizvodi niti jedna tkanina. To bi se svjedočanstvo moglo dodati dossieru vjerojatnog siromašenja židovskih zajednica na Bliskome istoku i jednako tako po tvrđuje opće zdravlje Osmanlijskog Carstva nakon sredine stoljeća. U 460
Ekonomije: mjerilo stoljeća
okolnostima koja se mogu pripisati tom zastoju u igru ulaze teškoće oko opskrbe vunom zbog dolaska, 1580-ih godina, engleske tkanine koja je izravno donesena na Levant engleskim brodovima. U obzir treba uzeti i razvoj talijanske industrije, i još više monetarnu i ekonomsku krizu koja će uvesti Osmanlijsko Carstvo u poremećaje lančane inflacije1' 1. Svakako da su ti »vrhovi« industrijskih krivulja sami po sebi zanim ljivi. 1. Važno je ustanoviti da oko 1520-1540. godine opći polet postoji gotovo svuda; 2. da se vrhovi krivulja nalaze oko 1564. 1580. i 1600; 3. naravno, industrija još nije sila koja bi bila bez protivnika, što će najavili 18. stoljeće, a potvrditi se u 19. stoljeću, ali je već izvanredno živa. Uspjesi su brzi; 4. padovi su jednako spektakularni i relativno ih se lakše dade smjestiti u određeno vrijeme negoli prve polete. Čini se da je u Veneciji trijumfalni početak industrije vune bio negdje oko 1458. ‘ očigledno propadanje oko 1506Ф1\ barem za Kopno, i dugotrajna obnova oko 1520. Godina 1600-1610-ih godina potvrđuje se posustalost toga golemog razvoja4'15. Vjerojatnosti! isto vrijeme oko 1604, bilježimo opći zamah suknarskih industrija u protestanskoj Nizozemskoj i,(\ Dakle, poleti i padovi se podudaraju na udaljenim prostorima koji mogu krajnje varirati. Industrija — ili bolje rekavši pređindustrija — područje je neprestanog odlaženja i dolaženja, mjesto neprekidnog new tkala i neprestane podjele karata. Igra uvijek nanovo otpočinje. Onaj tko gubi može ponovo naići na sreću: čini se da je to Venecija i dokazala. Ali. onaj igrač koji dolazi posljednji uvijek je najomiljeniji. U 16. stoljeću pobjeda pripada Italiji i Španjolskoj, o čemu govore novi gradovi. Л pobjeda Sjeveru u 17. stoljeću, ma kolika je bila starost tekstilne djelat nosti na raskrižju Nizozemske, pobjeda je mladog konkurenta. Posvuda prisutne, čak u osrednjim gradovima, gdje ih ni jcclan povjesničar ne može unaprijed otkriti, pa i u gradovima koji se smatraju dokonima grijući se na suncu, kao što je Napulj, industrije iskrsavaju posvuda ' г . One su poput tisuću istodobno upaljenih ognjeva, krhki 1 'н u vrlo prostranu polju suhe trave. Te se vatre mogu proširiti ili ugasiti tla bi se pojavile nešto dalje. Dostatno je da vjetar zapuše, bilo s jedne bilo s druge strane, pa da plamen zahvati dosad sačuvane trave. To se još i danas, 1966. godine, često događa419.
461
/.Л 1Ш Ж 1С К 1: SU D H IN Iv I s v h i j k u i ’ n a k r l t a n j a
O bujam trgovačkih transakcija Trgovina kao višestruka djelatnost izmiče nadzoru i proračunima. Ona je isto tako voće koje seljanka prodaje na tržnici, čaša vina koju siromah pije na vratima konobe bogataša (ovi često prakticiraju tu vrstu trgovine na malo) kao i prom etgalere da mcrcato u Veneciji ili Casa de la Contralaciôn u Scvilli. Lepeza je širom otvorena. Osim toga u 16. stoljeću sve nije komercijalizirano — daleko od toga. Tržišna je ekono mija tek frakcija ekonomskog života. Elementarni oblici — trampa i samnpotrošnja — svuda je nadmašuju. Ako prihvatimo form ulu '50 da trgovina dovršava proizvodnju — pod lim valja shvatili da dodaje dopunsku vrijednost trgovačkoj robi koju prevozi — možemo reći da je taj višak vrijednosti, osobito dobit, teško izračunati čak i na prividno dobro poznatom primjeru. Iz Indije i Indonezije prevozi se prema Europi oko 1560-ih godina, otprilike oko 20.000 kvintala papra, li Calcutti se kupuje za 5 erazadosa lagani kvintal, a u Lisabonu se prodaje za više od 61, to jest dobrih dvanaest puta više. Naravno, nije ista ruka koja kupuje i koja prodaje; troškovi su prijevoza, porezi i rizici golemi, i promjenjivi, i ne bismo mogli kazati kolika je trgovačka zarada kod prodaje u vrijednosti od gotovo 1,300.000 eruzadosa. I k tome, trgovačka je roba tek jedno zanimanje »trgovca« 16. stoljeća kao što se vidi iz njegovih knjiga ili još bolje iz beskonačnih stečajnih postupaka. Sve se operacije i špekulacije tu miješaju: kupnja zemlje ili kuća, industrijska poduzeća, banka, pomorska osiguranja, lutrije1'’1, gradske rente, seljačke zemljišne zakupnine, uzgoj stoke, predujmovi Monts de Piété, igre na mjenicama... Stvarne igre trgovačke robe i lažne igre novca m eđusobno se miješaju. Udio lažnog, povod za sva moguća izmudrivanja, neprestano raste kako se uključuje velika trgovina, kako, također prolaze razmjerno lake godine 16. stoljeća na isteku. Sve nam je bolje poznato da se trgovačke operacije mogu gotovo čudesno riješiti na sajmu. Godine 1550. de Rubis govori o lyonskim sajmovima gdje se »kadšto plaća... a da se ne izvadi ni jedan sou, i do milijun libara samo u jedno jutro«152. Pedeset godina kasnije. Giovan Battista Pereti, koji vodi zapisnik mjenica u Banco di Rialto, objašnjava u jednom izvještaju Mletačkoj Republici da se 3 ili 4 milijuna škuda prenosi na svakom sajmu u Piacenzi i da najčešće non vi c un quatrino de contanlï,e'!'. Neprestana mijenjanja i ugovor ncorsa ,e,t umnoži! će broj dobrih i ne uvijek poštenih usluga 17. stoljeća koje su započele karijeru mnogo prije u 15. stoljeću u Genovi155, a krajem XVI. stoljeća pomalo posvuda156, pa čak i u Lyonu gdje nam je iz siječnja 158915^ poznat jedan tipičan primjer: dva talijanska trgovca odobravaju biskupu iz Langresa i dvojici njegovih redovnika predujam u novcu, a svota je 462
hkoHomije: mjerilo sto/jcù
„uzeta od prom jena i ponovnih promjena«, preko trećeg trgovca, »ne kog Guicciardinija«. Ipak pokušajm o odvagnuti Rezultati će zacijelo bili lažni, ali posiupak će se pokazati poučnim.
Otvorimo prva vrata, vrata poreznih isprava Kasiilije. Dakako, nije potrebno u pojedinostima objasniti njihovu nesavršenost. Ipak alcaba/as — neka vrsta pomoći — plivaju ovisno o konjunkturi, a to nisu. dakle, posve nevažni »indikatori«. Prema gradovima i regijama oni također naglašavaju razlike u djelatnostima, bogatstvu i prihodima. I' VallađoliduiSS, 1576. godine prihod od 22 milijuna maraveđija (Vale«bata je u načelu desetina od cijele prodaje) odgovara grosso modo obujmu poslova od 220 milijuna maraveđija. i za svakog građanina od ukupno 40.000 stanovnika udio se utvrđuje na 5.500 maraveđija ili nešto više od 15 dukata, što uostalom ne znači da je svaki stanovnik mogao toliko dobiti od obavljenih transakcija. To bi bio priljev poslova koji su u načelu prošli kroz njegove ruke. Čitatelj će naslutiti da je u lim razmjenama, često zatvorenim u same sebe, bilo i kompenzacija i igre i obmane. Isto je tako nedvojbeno da je ta brojka od 220 milijima premalena. Gradovi su naime pretplaćeni na porez, plaćaju odoka, polom namiruju sebe, i to ne bez dobitka. Ali poslije 1580-ih godina gradovi će obustaviti pretplatu i alcaba/as, koji više ne donose stare zarade, koje će prijeći, rekli bismo, u režije''49... Svakako, brojke od 220 milijuna i 15 dukata po osobi 1576. godine ukazuju na relativno visoku razinu. To se još bolje vidi u Sevilli 1597.K,(1 jer je grad mnogo bogatiji od Valladolida i između 1576. i 1598. godine inllacija je odigrala svoju ulogu. Rezultat je da na svakog Seviljanina otpada 15.900 maraveđija (na 100.000 stanovnika alcabalas je 159 milijuna maraveđija) ili trostru ko od brojke Valladolida za 1576. godinu. No, ostavimo te lokalne brojke što upisuju geograliju koja otkriva kastilijsku im ućnost'61. Ono što je važno za sada to je procjena općeg volumena ugovorenih poslova. Na razini Kasiilije 1598. godine, opseg alcabale (na žalost, povećan terciasima) penje se na milijardu maravedija (tardassu jednaki 2/3 stanovitih desetina koje se plaćaju crkvama pa je očito da bi ih trebalo izbaciti iz našeg računa). Međutim, s 10 milijardi maraveđija imamo ljestvicu po kojoj možemo procijenili opseg unutrašnjih razmjena. Ako taj opseg svedemo na dio koji pripada svakom stanovniku, dobivamo 1.500 maraveđija, naime točno 4 dukata. Ako se proračun iskaže ispod razine Valladolida (1576) ili Seville (1598), neće nas iznenaditi, jer su gradske ekonomije uvijek prevelikog napona. Proračuni su mogući (ako ne i pouzdani) na temelju vanjskoirgovačkih carina. Ako se vanjska trgovina računa u odnosu 1 prema 10 između carinske pristojbe i vrijednosti prometa robe, dobivamo brojku 463
/.AJl'DNlČKi: SUDBINI- I SVEUKUPNA KRETANJA
oci 5,63 milijarde maravedija (uvozi). Premda je balans računa neurav notežen na uštrb Španjolske, ipak se može pretpostaviti izvoz od 3,63 milijarde; lome dodajmo 700 milijuna za uvoz skupocjenih kovina i da se ne bismo odveć opravdavali, zbrojimo 10 milijardi (koje odgovaraju alcabcilcisimci) i 7.960,000.000 od vanjske trgovine ili otprilike 18 milijardi ili pak 9 dukata po svakom stanovniku (Kastilija ima 5 milijuna stanovnika). Primijetit ćemo da je odnos između vanjske trgovine (uvo za) i unutrašnje trgovine, grosso m odo, 1 prema 3 Druga su ulazna vrata Francuska između 1551. i 1556. U vezi s njom poznala nam je tek jedna pouzdana brojka, ukupan iznos uvoza 162 od 36 milijuna tourskih libara, a od toga, kako kaže proračun, 14 do 15 milijuna predstavlja skupocjena trgovačka roba — nepotrebne »besmi slice«. Tih 36 milijuna (škuda je po 2 libre i 6 soua) jednaki su kao 15,7 milijuna škuda. Tu brojku udvostručimo kako bismo dobili svotu izvoza i uvoza ili 31,4 milijuna pomnožimo s 3 da bi se dobila brojka unutraš njih transakcija, to jest 47,1. Tada je ukupni iznos 78 i pol milijuna škuda. Лко Francuska ima 16 milijuna stanovnika (broj koji su prihvatili svi povjesničari, ali bez dokaza), kvota za svakog stanovnika bila bi gotovo 5 škuda. Ta brojka, približno izražena u španjolskim dukatima, bila bi oko 5,6. Ona je, dakako, valjana za 1551-1556. i niža je od španjolske brojke koja vrijedi na kraju 16. stoljeća. No, Kastilija je bogatija od Francuske i k tome je španjolska brojka iz 1598. napuhana inflacijom, a. napokon, i nismo sigurni u djelitelja (16 milijuna) u francuskom slučaju. Kada se sve ove nepouzdanosti saberu, ne uskra ćuju nam zadovoljstva da vidimo kako ta dva »indikatora« prihvaćaju poredbu. Onaj koji je manji, može li poslužiti kao mjerilo za Sredozemlje? l)a i ne. Zaokružimo francuski koeficijent na jedinicu. Bez pouzdanosti ćemo zaključiti da se opseg trgovačkih transakcija za 60 milijuna Sredozemaca nalazi blizu 300 »milijuna zlatnika«. Sigurno je da ta brojka nije solidna. Ni jedan je ekonomist ne bi prihvatio. Međutim, možemo kazali: 1. da je taj opseg vrlo iznad dobiti, trgovačke zarade koja se možda penje na 10, 20 i 30 posto obujma poslova; 2 . da se uvođenje u igru trgovačkih transakcija, ako se pretpo stavi da je naša brojka točna, penje tek na trećinu proizvodnje, pa niti to; 3. da je važno u tome nesumnjivo nesavršenom kontekstu, koji je ipak pokazatelj, vidjeti trgovinu na daleko, Fcrnhandel, srce trgovačkog kapitalizma. Dakako, to pitanje zahtijeva neke komentare.
464
Ekonomije: mjerilo stoljeća
O graničenost i važnost trgovine na daljinu Trgovina na daleko znači dovesti u kontakt mjesta gdje se kupovina obavlja po niskoj cijeni i mjesta gdje se prodaje po visokoj cijeni. Uzmimo samo poznate primjere: kupiti cariscc ili ih dati proizvesti u engleski Cotswolds, a prodati ih u Alepu ili u Perziji; ili kupiti platno u Češkoj i preprodavati ga u Brazilu; ili pak kupiti papar u Calami i preprodavati ga u Lisabonu, Veneciji ili Lübecku. Te duge rute pret postavljaju velike razlike u naponu koje su, istinu rekavši, goleme na početku 16. stoljeća, osobito u Lisabonu gdje je trgovačka zarada rasla kao u toplom stakleniku. B. Porchnev164je u pravu kad u vezi s baltičkom irgovinom u 17. stoljeću kaže: nije toliko važan volumen prometa koliko konačna stopa profita. Vrlo agilni kapitalizam (tada najmodernija i najživlja snaga) ide za tim visokim profitima i njihovim brzim »akumu lacijama«. Očigledno je da s vremenom svaka denivelacija cijena nastoji da se ispuni, osobito za pogodna ekonomskog vremena. Trgovina na daleko tada treba mijenjati svoje izbore. Doživljava! će više ili manje sjajna razdoblja: razdoblje velikog sjaja jest u prvoj polovici 16. sto ljeća*6'; s dobitima što se smanjuju u drugoj polovici i razdobljem vidne obnove u 17. stoljeću. Relativni zastoj trgovačkih poslova nedvojbeno je bacio toliko poslovnih ljudi u posudbe kod vlada, a razmjenu u neku vrstu financijskog kapitalizma tijekom druge polovice 16. stoljeća. Da se razumijemo: ne radi se o tome da se dijagnosticira pad razmjena, jer one rastu. U pitanju je samo profit veletrgovaca. i samo on. Povjesničar Jacques Heers465 protestira protiv pretjeranog znače nja koje se pridaje trgovini mirodijama i lijekovima kao da su one u 16. stoljeću prevladavale nad svom ostalom robom. »Kada se bude napisala, nakon povijesti o stipsi466, povijest trgovine vunom, pšenicom, solju, pamukom pa čak i šećerom i svilom... dobit ćemo, kaže on. jednu drugu ekonomsku povijest sredozemnog svijeta gdje će papar i lijekovi, oso bito od 14. stoljeća, zauzimati tek neznatno mjesto...« Sve ovisi o stanovništvu. Ako se radi o ekonomskoj geografiji, Jacques Heers je u pravu. Ako se radi o studiji o prvome velikom kapitalizmu, studiji o dobitku, onda je u krivu. Sjetimo se primjedbe B. Porchneva. Na tom području jedino su važni stopa i lakoća zarade kao i akumulacija kapitala. Opseg poslova pšenicom veći je od onoga paprom, u što ne sumnjamo. Međutim, Simon Ruiz ne ulazi rado u kupnju pšenice, jer je to prigoda da se ude u pogreške računa za trgovca. Pšenica nije kao papar ili košenila, »kraljevska trgovačka roba« relativno sigurna obrta. Kod nje se sukobljavamo s iziskivanjima prijevoznika, opreznošću gra dova i država. Izuzevši velike burzovne udarce, kao 1521.167 i 1583 l6H godine ili u vrijeme masovih kupnji 1590-1591 godine, kada vrlo veliki kapitalizam ne sudjeluje suvislo u trgovini žitaricama469, bar ne lijekom 465
ZAJEDNIČKE SUDBINE 1 SVEUKUPNA KRETANJA
druge polovice stoljeća. A isto tako ni u trgovini pod prevelikom kontrolom, kao što je trgovina solju... Dakle, postoji vrlo istančana konjunktura veletrgovine. Cijela eko nomska povijest Kaslilije koja je pod jakim genovskim utjecajem jasno ukazuje na to, otkako joj je Felipe Ruiz Marlin470 rastavio mehanizam na dijelove. Kad ne mogu izvozili po volji američku bijelu kovinu iz Španjolske, Genovljani kupuju stipsu, vunu, ulje pa čak i vino iz Andaluzije, da bi u zamjenu za tu robu dobili gotovinu koja im je potrebna bilo u Italiji bilo u Nizozemskoj. Čini se da je posljednji boom vune u Veneciji bio povezan s jednom od tih kombinacija'171. Isti, s visine vođen sustav, siguran sam da u Napuljskom kraljevstvu igra ulogu u eventual noj kupovini šafrana, svile, ulja ili čak pšenice iz Apulije. Vojska milan skih, firentinskih, genovskih i venecijanskih trgovaca (osobito bergamskih) učvrstila se u gradovima Napuljskoga kraljevstva i to često unatoč značenju što ga sebi pridaju i velikim zalihama ulja ili pšenice koje posjeduju; oni su tu tek da njihove gazde i korespondenti uživaju povlastice i sloboštine stjecane godinama na licu mjesta. A igraju samo po naređenju. Kao što Marsejci — kupci zlatnog ili srebrnog novca1' 2 — velikim potezima u Alepu ili Aleksandriji izvršavaju tek naredbe lvonskih trgovaca koji povlače duge konce, ovisno o kolebanjima tržišta. Isto su lako i španjolski trgovci u službi stranih veletrgovaca'173. Visoki je trgovački kapitalizam stoga izbor koji zahtijeva oprez. Hi, ako hoćemo, sustav je nadzora i kontrole koja igra ulogu tek kad postoji nada da se obilato i pouzdano zaradi. Čitava se jedna strategija dade naslutiti i kadšto se predstavlja u punom e svjetlu igrajući čas na jednoj čas na drugoj strani, prema denivelacijama kao i pouzdanostima. Često postoji više mogućnosti da se dobije, ali i da se više izloži pogibiji na čistoj trgovačkoj robi negoli na mjenicama. Gio. Domenico Peri, kao dobar izvjestitelj, kaže nam da »ima mnogo više izgleda da se zaradi s 1.000 škuda na trgovačkoj robi nego s 10.000 na mjenicama«1' 1. Ali znamo da poslovni ljudi u razmjenu angažiraju više tuđeg novca negoli svog vlastitog i da je kretanje tih golemih svota u rukama tek njih nekolicine. Isto je tako moguće da je masa zarada veća na pet milijuna zlatnika, koliko bi mogao iznositi pomorski promet pšenice na Sredo zemlju krajem stoljeća, nego na milijun zlatnika što predstavlja možda azijski papar pri dolasku u Europu. Ali u prvom slučaju ima tisuće i tisuće dobitnika, a u drugom slučaju tek nekoliko moćnih tvrtki koje vladaju igrom. U njihov prilog ide akumulacija kapitala. Godine 1627, portugal ski su m arani, koji udaljuju genovske bankare ipak u početku bili trgovci paprom i mirodijama. lsio lako vrlo moćni genovski bankari i novčari, u vrijeme svog punog sjaja, drže u rukama samo jedan sektor koji nikako nije većinski. 46 6
Hkononiijc: mjerilo stoljeća
i lo sektor ekonomskog života imperijalne Španjolske. ЛИ u njemu nalaze dobit koja je uvećana, jer su malobrojni. Suvremenici su znali shvatiti tu relativnu važnost. U lipnju 1598. genovski »novčari« željeli bi odgodili sajmove Medine del Campo jer je to prilika da nešto duže zadrže u rukama novac koji im je posuđen. ЛН trgovci iz Burgosa — nekoć njihovi vazali — postali su njihovi strasni protivnici koji to lako ne shvaćaju te objašnjavaju da je opseg ugovorenih poslova na sajmu, poslova asentistas koje posuđuju kralju, niži od opsega poslova običnih trgovaca i bez ikakve je usporedbe s njima. »Doista možemo«, objašnjava tužitelj, »potvrditi Vašem Veličanstvu da su svote koje trebaju platiti na sajmu oni koji ne ulaze u dekret daleko iznad plaćanja koja moraju izvršiti trgovci koje pogađa taj isti dekret«1"745. Radi se o dekretu od 29. studenog 1596. tako da naš tekst ukratko kaže: »cs mucha trias cantidad la que han de pagar en las ferias los que no son dccretados que los que lo son«. Ovo je svjedočanstvo jasno, ali ne mijenja problem kojim smo zaokupljeni. Ima sektora gdje se koncentracija poslova očigledno učvr stila. a to je bitna činjenica.
K apitalističke k o n c e n tra c ije
Ta je koncentracija poduzeća bila dosta čest proces u 16. stoljeću. Ali je s konjunkturom spoznala zastoje i nagla ubrzanja. Tijekom 16. stoljeća, kada sve ide brzo, razvijaju se velika obiteljska poduzeća — carstvo Fuggerâ, Welserâ, Hochstatterâ, Affaitatijâ*76. Nakon recesije sredinom stoljeća, drukčija se situacija ocrtava u prilog mnogobrojnih poduzeća ali unitarno ograničenijih. Oštroumnost i mogućnosti igre tada se proširuju. Wilfrid Brûlez'1’’7 je to osobito naglasio za Flandriju. Da bi se ta premalena poduzeća otvorila prema širokom svijetu, prijevoz bi trebao steći svoju samostalnost, trebalo bi generalizirati rad s provi zijom, normalizirali i proširiti uloga posrednika, kako bi kredit postao dostupniji i nužno davan uz veći rizik. Uostalom, niz stečajeva obilježava svaki vrtlog konjunkture nakon 1550. godine. Na Sredozemlju se ne vidi dovoljno jasno te visoke sfere kapitaliz ma. Šutnja genovskih arhiva osuđuje nas na neprecizna tumačenja. Interesantno bi bilo vidjeti kako se ti visoki sektori trgovine, financija i banaka oslanjaju na niže slojeve osrednjih trgovaca i brojne naivne klijente. Bez malih poslova, čvorišta ekonomskog života, banke ne bi živjele u Napulju a ni drugdje. Bez utovara na račun puka, i same bi flote Novoga svijeta imale teškoća. Napokon, bez španjolske i talijanske štednje, koje su je prve mobilizirale, asentistas Filipa II. ne bi bili nikada uspjeli izvršili goleme financijske operacije. 467
ZAJHDNIÙKR SUDBINI- I SVHIJKUPNA KRM'ANJA
Pravilo na Sredozemlju su obiteljski poslovi, u bazi kao i na vrhu, i kratkoročna udruživanja koja se rijetko kada obnavljaju. Lakat uz lakat, razvodi, potom ponovne ženidbe imaju određenu djelotvornost, na stanovitoj razini. Tako su Genovljani, koji posuđuju novac španjolskome kralju, trajno udruženje, a da ih nikakva pravna forma međusob no ne vezuje prije medio general iz 1597. godine: igraju dvojica po dvojica, trojica po trojica, često i svi zajedno u trenucima ozbiljnih udaraca ili dobrih operacija. Njihova malobrojnost i klasna solidarnost čvrsto ih veže. Obično se za njih kaže da su contrataciôn što je dokaz — ako je uopće potreban — da su jedna skupina. Za pothvate, koje nužnost ne ujedinjuje sama po sebi, sporazumi su jednako korisni. Genealoške studije koje je podrobno vodio Hermann Kellenbenz bacaju jaku svjetlost na ženidbe, rodbinstvo, prijateljstva i suradnju koji igraju ulogu od Amsterdama do Lisabona, od Venecije do portugalske Indije. Oni pripremaju i posljedica su velikog geografskog preobrtaja svjetskog bogatstva na spoju 16. i 17. stoljeća*78. Možda takvi običaji i takva rješenja objašnjavaju što Sredozemlje nije osjetilo, poput sjevera, nužnost Velikih Kompanija, Joint Slock Companies, kojima će pripasti budućnost. U k u p n a to n a ž a s re d o z e m n ih flo ta 479
Da bi se izmjerila ukupna tonaža sredozemne flote, procjene koje posjedujemo male su vrijednosti. Engleska, Francuska, pobunjena Ni zozemska i Španjolska oko 1580-ih godina imaju svaka 200.000 tona lađa, a Nizozemska480 sigurno više (1570. procijenjeno je 225.000 t), dok tri ostale zacijelo imaju manje: Španjolska blizu 175.000 (procjena je iz 1588) '81, Francuska i Engleska mnogo ispod, ali ne bismo mogli reći na kojoj razini. Ako prihvatimo sveukupnih 4.000 lađa, što iznosi Saint-Gouard482 (od 4 do 5.000 lađa, kaže on) za stvarni broj francuske Ilote, i ako uzmemo 40 ili 50 tona po jedinici, rezultat će biti najmanje na 160.000 tona. Godine 1588485, prihvatimo li za englesku flotu 2.000 lađa, najviša bi brojka bila 100.000 tona. Istina je da bi 1629. godine*8' trebalo po istoj tablici prihvatiti brojku od 200.000 tona s obzirom na engleski pomorski razvoj. Tako na Atlantiku ima 600 do 700.000 tona, ne računajući ostale sjeverne mornarice i lađe što bi trebalo oduzeti od sredozemnih luka Francuske i Španjolske. Ovo nije važno, jer brojke koje zanimaju Atlantik gotovo su izvan našega problema. Ako sada pokušamo izračunati sredozemnu tonažu posljednjih trideset godina 16. stoljeća, najprije ćemo joj pripisati u najboljem slučaju trećinu španjolske flote ili 60.000 tona. Za Veneciju 1605. godine'*8'5 dosta pouzdane brojke donose 19.100 tona velikih brodova 468
Ekonomije: mjerilo stoljeća
i sveukupnost velikih i malih brodova je 30 cio 40.000 tona. Tu istu brojku od 40.000 tona upišimo, svakom od njih u prilog, Dubrovniku, Gcnovi i Marseilleu, u prilog napuljske i sicilske mornarice te dvostruku brojku u korist Turskoga Carstva, ili maksimalno 280.000 tona, što zbrojeno sa 60.000 u korist Španjolske daje sredozemni iznos niži od 350.000 tona. No, najzad 300 ili 350.000 tona s jedne strane i 600 ili 700.000 tona s druge strane — nerazmjer između mora i oceana nije bajoslovan — oko 1 naprama 2. S jedne strane radi se o prostranom Sredozemlju, s druge pak strane o Atlantiku i sedam svjetskih mora. A plovidbe po Sredozemlju nužno su brojnije nego na dugim oceanskim putovima. Jedna dubrovačka nava vrlo lako obavi dvije — tri plovidbe godišnje. Bi li trebalo el'ektivnosti Sredozemlja dodati sjevernjačke lađe koje se u njemu javljaju nakon 1570-1580-ih godina, njih možda stotinjak, svaka po 100 ili 200 tona ili sveukupno 10 do 20.000 tona? Svakako, ta je tonaža za sredozemnu tonažu kao 1 prema 15 ili 1 prema 35; u najboljem slučaju, malo! Ovdje nismo uzeli u obzir stotinjak okruglih lađa sjevernoafričkih gusara, možda oko 10.000 tona početkom 17. stoljeća. Unatoč nepouzdanosti naših 300 do 350.000 tona, račun ipak utvrđuje: 1. da Sredozemlje pripada prvenstveno sredozemnim trupo vima brodova i posadama; 2. da su Sjevernjaci tek slučaj i da njihova prisutnost ne povreduje sredozemne strukture čiju gustoću pokazuje naš račun; 3. uostalom, ti su Sjevernjaci, bar njih polovica, u službi gradova, pripadaju ekonomiji Sredozemlja, u njemu se vrte u krugu pobirući brodske vozarine iz grada u grad da bi jedanput ili dvaput umakli preko Gibraltarskih vrata i istim se putem vratili. Sloga ne uveličavajmo i ne umanjujmo ulogu tih lađa koje su zapravo u službi prebogatih gradova da bi mogle raditi sve same. Preciznosti koje s pouzdanošću donosi jedan povjesničar*8^ o tonaži dubrovačke flote — 55.000 tona oko 1570. godine, 32.000 oko 1600. godine, i o posadama od 3-000 do 5.000 ljudi, o njenoj ukupnoj vrijednosti (200.000 dukata oko 1540, 700.000 oko 1570. i 650.000 oko 1600) i na kraju o njezinu godišnjem prihodu od 180 do 270.000 dukata — sve te brojke koje potkrepljuje solidna dokumentacija, bi li se mogle proširili na čitavo Unutrašnje more? Vrijednost u novcu sveukupnih plovnih tijela bila bi grosso modo oko 6 milijuna dukata, prihod blizu 2 milijuna dukata i veličina posade do 30.000 ljudi. Ako bar polovica prevoznine pripada posadama, kao što je slučaj u Dubrovniku, ostatak ide vlasnicima »udjela«, a prihod po svakom pomorcu je oko 30 dukata godišnje na skromnoj razini. No, te plaće jedu vlasniku dobit, a on mora održavali brod koji zahtijeva održavanje i popravke: jednom kormilo, 469
/ лјшжкжв sudbini ; i svhukupna kriîtanja
drugi pul jarbol koji je uvijek teško nabaviti, kadšto obične bačve ili bačvice... Valja hranili časnike i mornare. Osiguranje tijela iprevpzninc često iznosi više od pet posto kapitala. Kako je udio mornara i časnika u porastu i kako rasle jedinična cijena tone gradnje (ili prodaje) u Usabonu '8~ kao i u Veneciji '88, »kapitalistički« se trgovac izlaže opasno sti da se okrene od te slabo unosne djelatne snage: dva ili tri milijuna dukata prihoda je mnogo, ali je raspršeno na 10.000 lađa, što je po jedinici malo. Лко su nam računske norme točne, u Veneciji lađe donose 180.000 do 200.000 dukata, što je veliki zalogaj kruha i ništa više. Svi su ti računi sumnjivi. Poznato nam je malo računa za nave — nekoliko nepotpunih listova — knjiga u Arcbivio di Stato u Veneciji '89, jedan kasni izvod (1638) u vezi s velikim mletačkim galijunom Santa Maria Torre di M ar,t){). Takve isprave vjerojatno postoje, samo treba imati sreće i na njih naići. Najzad, ostaje vjerojatnim da naši računi više obuhvaćaju veliki promet negoli priobalnu plovidbu od luke do luke; dakle, pogreška je u veličini. Ipak, dokazivanje je obavljeno: pomorske veze na kraju 16. stoljeća su posao koji je (izuzevši nekolicinu imućnih vlasnika) prepušten siromasima i vrlo velikim siromasima. Ako se galijuni naoružavaju u Napulju, dostatno je poslati nekoliko vrbovatelja u luke Apulije pa da se dobije nužna posada191. Kad neki brod završi svoju karijeru nakon najmanje dvadeset godina vjernog služenja, njegovo će mjesto zauzeli siromašnija i manja lađa. K opneni prijevoz Već smo istaknuli192, pošavši od španjolskih omjera, da bi odnos prometa između kopnenih i pomorskih putova bio gotovo kao 1 prema 3 Лко je opseg pomorskog transporta tri milijuna tada se kopneni transport, sam za sebe i na razini Sredozemlja, može utvrditi na milijun dukata. Ni na čas ne mogu povjerovati u opću vrijednost toga odnosa. No, slavimo li oba prometa na istu razinu, ukupnost od 6 milijuna dukata odmah bi se pokazala nedostatnom, gotovo apsurdnom. Važno je zapravo smjestiti u tu višestruku monetarnu mršavost kretanje sredo zemnim putovima koje smo vidjeli, nakon mnogo drugih, kao glavno obilježje Unutrašnjega mora. li našim se proračunima nužno znaju potkrasti pogreške. Nedvoj beno. u vezi s bijedom i skromnošću života prijevoznika s jedne strane, i s druge strane poluzaostalih seljaka polupoljoprivrednika, uzgajivača i obrtnika. Tako posjedujemo s kraja 16. stoljeća podrobne podatke o arricros-imz iz Maragaterie, nedaleko od Astorge, u Leonskom kra ljevstvu,9^. Ti su Maragatosi siromašni i takvi će ostati po izgledu čak i kasnije, kad steknu bogatstvo u 18. i 19. stoljeću. Potkraj vladavine Filipa 470
Ekonomije: mjerilo stoljeća
II. njihov se posao sastoji od ukrcavanja ribe, osobito srdela u kantabrijskim lukama, koja se vozi u Kastiliju, a natrag se dovozi pšenica i vino. Oni obavljaju posao današnjih vozača kamiona, a distribucija ribe je već savršena između gradova Kastilije 16. stoljeća'9'. Čitav će se problem objasniti proučavanjem detaljnih popisa iz 1561. i 1597. godine gdje ćemo primijetiti da prijevoznik, traginero, dodaje svojim djelatnostima i prihode od uzgoja stoke, poljoprivrede, obrta i trgovine. Siromašan je onaj koji se ograničava samo na prijevoz, kao mladi Juan Nieto, koji prevozi ribu e mds vezes traia alquilado que por sus cHncros i »češće posuđuje nego što plaća vlastitim novcem«. Imućan je onaj traginero koji kupuje i preprodaje ribu koju prevozi. Uvijek na rubu siromaštva, prijevoznik nije samo prijevoznik već i seljak i također obrtnik. Tako je na cijelom Sredozemlju, u čitavoj liuropi. pa i mnogo poslije 16. stoljeća. Brodovi koji u 17. stoljeću plove uzvodno Rhônom prevozeći sol iz močvara Peccais u švicarske kantone, zaustavljaju se pokraj Sevssela. Kolima se zatim prevozi sve do Žencve. Ali taj prijevoz ovisi bilo o sjetvi bilo o žetvi, jer seljak jamči prijevoz kolima tek za prekida vlastitih radova195. Prijevozna industrija slabo oslobađa seljačkog života koji je pokreće, pa često i od života malih gradova koji obilno na njoj zarađuju. Na početku vladavine Filipa II, Cartagena se predstavila isključivo kao grad prijevoza kolima — acarateo '9<>. Ukratko, prijevoz je osiguran višestrukim djelatnostima, slabo pla ćenim na kopnu kao i na moru, a mornari i mazgari stimulirani su malim povlasticama kod razmjena, jer je svatko na svoj način raznosač. Time prijevoznik, koji je vezan za često primitivnu ekonomiju, dolazi u dodir s monetarnom ekonomijom; njegov posrednički položaj ima nužno svoje prednosti kada se okreće prema transkacijama vlastitog sela. Ipak je istina da je, na sveopćoj razini naših problema, prijevoz u 16. stoljeću jeftin i da se ta relativna jeftinoća s godinama povećava jer plaće prijevoznika slabo prate kretanje cijena19"’. Razmjenama se nedvojbeno davala prednost. D ržave su najveći p o d u z e tn ic i 16. sto lje ća
U 16. stoljeću države će se sve više potvrđivati kao veliki skupljači i djelitelji prihoda; s pomoću poreza, prodaje službi, renti, konfiskacija prigrabljuju golemi dio različitih »nacionalnih proizvoda«. Ta višestruka zapljena efikasna je jer proračuni, uvelike plivaju na konjunkturi i prate plimu cijena198. Uspon država je tako vezan uz ekonomski život i nije slučaj ili nezgodna sila, kao što je malo prebrzo zaključio Joseph Л. Schumpeter199. Htjele ili ne htjele, države su najveći poduzetnici 16. 471
ZAJEDNIČKE SUDBINI- I SVEUKUPNA KRETANJA
stoljeća. O njima ovise moderni ratovi, njihova brojnost i troškovi koji neprestano rastu; isto su tako najveća ekonomska poduzeća: Carrera de Indias s polaskom iz Seville, veza Lisabona s Istočnom Indijom, u službi je tvrtke Casa de In d ia , naime portugalskog kralja. Carrera de Indias je m utatis m utandis mletački sustav galera da mcrcato, što je dokaz da takav državni kapitalizam nije tek kod prvih svojih pokušaja. Uostalom, na Sredozemlju on ostaje vrlo aktivan: arsenal u Veneciji400 i njegova kopija, dvostruki arsenal Galate, najveće su manufakture tadašnjega svijeta. Državi pripadaju također sve kovnice novca401 koje djeluju u kršćanskom kao i u islamskome svijetu, a u kršćanskome su često u izravnoj režiji; u zakupu su, ali pod strogom kontrolom u Turskome Carstvu i Alžirskome namjesništvu. O državama još ovise — na to ćemo se imati prilike vratili — i javne banke, kojima će kucnuti čas krajem 16. stoljeća. No, ovdje se radi o urbanim državama ili. ako više volimo, dižavama u kojima prevladavaju urbana obilježja, koja predvode to kretanje. Teritorijalne će države još dugo čekati, a prva im je banka zapravo imala biti Banka Engleske (1694)502. Filip II. neće 1583. godine poslušati mišljenje Flamanca Petera van Oudegherstea50-4 koji ga je uzalud savjetovao da osnuje državnu banku. Ti nedostaci ne sprečavaju da popis »javnih« operacija bude du gačak. Kao što kaže jedan povjesničar, velika postrojenja koja je papin ska vlada podigla u Tolfi i Alumieri za eksploataciju rudnika stipse, bile su pravi »industrijski kompleks«40,1. Sama turska vlada, zagovornik diri girane privrede više nego bilo koja druga, ima mnogostruka ostvarenja u svoju korist: brza izgradnja Sulejmanije505, na velikom gradilištu, o čemu imamo noviju i izvrsnu studiju, dobar je primjer za to. Kada bismo proširili naš državni kapitalizam, sa Zapada, na te mješovite operacije — bilo kapitalističke bilo javne — kao što je gradnja Escoriala506, posve izvanredna po upotrebljenim tehnikama — mogli bismo još proširili popis lili ostvarenja. Putem svih tih djelatnosti država stavlja u optjecaj novac koji ulazi u njezine blagajne i kad rat nametne svoje zahtjeve, troši više od vlastitih prihoda. Stoga su ratovi, gradnje i pothvati, više nego što se misli, ekonomski poticaji. Katastrofa je kad se novac gomila u blagajnama, u riznici koju je osnovao Siksto V. u tvrđavi Sant’Angelo50"’, u kovčezima Zecce u Veneciji ili Sullyja u Arsenalu... Pošlo smo iznijeli ove primjedbe, pokušamo li izračunati bogatstvo država, neće nam bili vrlo teško. O njihovim proračunima mnogo znamo i bez muke bismo o njima mogli više saznati. Ako uzmemo za kraj 16. stoljeća sljedeće brojke za poznate proračune — 9 milijuna zlatnika za Kastiliju40H, 5 milijuna za Francusku Henrika IV509, 3,9 milijuna za Veneciju i njezino carstvo510 i 6 milijuna za Tursko Carstvo511 ili 24 milijuna za tridesetak milijuna podanika — ako pomnožimo tu brojku 472
Ekonomije: mjerilo stoljeća
s dva ela bismo dobili orijentacijsku točku za 60 milijuna stanovnika Unutrašnjega mora, dolazimo do nedvojbeno usiljene visine od 48 milijuna zlatnika. Od loga čovjek ne daje ni dukata godišnje vladaru (bez sumnje ni dukata svome gospodaru...). Siguran sam da će se ta brojka, nakon velikih procjena koje prethode, pokazati vrlo niskom. Tako glomazne države zahtijevaju čitavu povijesnu scenu samo za sebe, i kad bi se radilo samo o lome! Jer te su brojke vjerojatno najtočnije od svih naših računa. ЛНtreba istaknuli da su se sve države, pa čak i Tursko Carstvo, oslobodile od nemonetar nih ekonomija. Njihova se godišnja uzimanja vrše na »bržoj krvi« nov čanog optjecaja monete »u metalu i propisane težine«. Procjene koje smo dosad iznijeli prijevod su na monetarni jezik operacija koje velikim dijelom izmiču tržišnoj ekonomiji. Tako države posjeduju agilnost moderne ekonomije. Moderna se država upravo rodila, naoružana i razoružana istodobno, jer nije udovoljila svome zadatku: za vođenje rala. ubiranje poreza, upravljanje poslovima i izricanje pravde, država se mora oslonili na poslovne ljude i građane koji tragaju za društvenim promaknućem. ЛИ upravo to je znak njezine nove snage. U Kastiliji gdje predivno vidimo stvari, svatko se ukrcava u državna poduzeća — trgovci, vlastela, letrados... Organizira se prava utrka oko časti i dobiti. Ali i utrka oko rada. O najskromnijim tajnicima Consejo de Hacienda y Junta de Hacienda imamo izvještaje, pisma, dokaze odanosti kralju i općem dobru, s jedne strane, upravo kao i njihove molbe ili denuncijacije s druge. Rasprava ostaje otvorena, da se sazna je li taj rast država bio povoljan ili nije. Svakako je bio neizbježan kao bodri kapitalizam veletrgovaca. Koncentracija sredstava bez premca obavlja se u vladarevu korist. 40 ili 50 milijuna (ne pretpostavljenih da bi omogućili naše proračune, već realne), izvanredna je poluga. P le m e n ite k o v in e i m o n e ta rn a e k o n o m ija
Sa zanatom povjesničara zbiva se isto što i s drugim znanstvenim zvanjima: što se više ponavljaju klasična se tumačenja više troše. Burno 16. stoljeće plemenitih kovina i cijena više ne vidimo kao do jučer, u doba Françoisa Simianda512. Frank Spooner i ja515 pokušali smo izra čunali monetarnu masu u optjecaju u Europi i na Sredozemlju prije otkrića Amerike. Brojka koju smo postigli na osnovi jednostavnih ali ne i pouzdanih jednadžbi, blizu je 5.000 tona zlatnika i 60.000 srebrnjaka. Dolasci iz Amerike, koje je proračunao Earl J. Hamilton511, tijekom stoljeća i pol, od 1500. do 1650. godine, iznosili su 16.000 tona bijele kovine i 180 tona žute kovine. Pretpostavimo, bez pouzdanosti, da su 473
ZAJEDNIČKI- SUOHINE l SVEUKUPNA
k r e t a n ja
le brojke ukupno točne. One preoblikuju neke a potvrđuju druge probleme. 1. Time u cjelini valoriziramo stanje prije 1500. godine, dakle 15. stoljeća, što medu našim povjesničarima ima svoje zagovornike515. Stoga na njegov račun ubilježimo golemi rast na Zapadu monetarne ekonomije koja je, prije 1500. obuhvaćala čitavu sferu poreza dugovanih vladaru i jedan dio dažbina koje se plaćalo feudalcima i Crkvi. 2. Po mišljenju Françoisa Simianda, rudnička je Amerika predodre dila sve. Monetarna se zaliha udvostručila između 1500. i 1520, iznova udvostručila od 1520. do 1550, i više nego udvostručila od 1550. do 1600. »Šio iznosi sveukupno za 16. stoljeće«, piše on, »više nego peterostruko. Naprotiv, u 17. i 18. stoljeću kao i u prvoj polovici 19. stoljeća, u samoj sveukupnosti od stotinjak godina, imali bismo tek udvostručenje zaliha«*46. Ta je slika teško prihvatljiva. Šesnaesto stoljeće nije krenulo tom jedinstvenom silovitošću u povijesti. Demografski rast, m onetarne devalvacije, nepobitni polet ekonomskog života, zacijelo i ubrzanje optjecaja kovanog novca i sredstava plaćanja također objaš njavaju te uspone i revolucije ili pscudorcvolucije 16. stoljeća51". Ali na taj ćemo se problem vratiti. 3. U svakom slučaju, kakvo god bilo bubrenje kredita, Sredozemlje u 16. stoljeću nije imalo ni gotovine ni vrijednosnih papira koji bi omogućili da se svake godine uvedu u računovodstvo, bar na trenutak, razmjene i plaće za masu od šezdeset milijuna ljudi. Ta je nedostatnost endemična. Godine 1603- događa se da u Veneciji — premda su riznice grada dobro napunjene — nema kovana novca za isplatu plaća radnici ma518. Što kazati o zaostalim ekonomijama koje su gotovo zatvorene u same sebe i gdje sveprisutna trampa završava poslove koji se bez nje ne bi obavili. Uostalom, trampa nije bez određene agilnosti, ona otvara polje rada tržišnoj ekonomiji, ali samo plaćanja u gotovini pokreću i ubrzavaju. Na baltičkim obalama, ono malo novca što ga investiraju hanzeatski i zapadni trgovci ubrzava ekonomiju koja je još uvijek u začetku. Naravno, mjenice potkraj stoljeća postaju sve brojnije, možda kompenziraju usporavanje (ako uopće postoji usporavanje)519 i pristi zanja plemenitih kovina iz Amerike u drugom ili trećem desetljeću 17. stoljeća. Godine 16(M520, jedan nam Mlečanin govori o godišnjem prometu od 12 do 16 milijuna škuda na sajmovima Piacenze, a Dome nico Peri računa na promet od trideset milijuna oko 1630. godine5-’1. No te brojke nisu pouzdane. A te razmjene potiču optjecaj samo na vrhu ekonomskog života. 4. Pouzdano je da je došlo do napretka monetarne ekonomije. Taj napredak u Turskom Carstvu, s nizom monetarnih padova vrijednosti 474
Ekonomije: mjerilo stoljeća
novca u skokovima, poprima izgled revolucije. Sve su lo realnosii koje povjesničari svakim elanom sve više otkrivaju. Sve cijene rastu. Sve se stare društvene veze prekidaju i drame se Zapada tu nastavljaju kao same od sebe: isti uzroci, iste posljedice522. 5. Ali važan zaključak koji ne iznenađuje jest sljedeći: Optjecaj novca (pod tim podrazumijevam čak i najniži novac) prolazi tek jednim dijelom ljudskog života. Svaki živi protok rijeka pod utjecajem sile teže ponire prema nižim područjima. Monetarno bi kolanje prije išlo prema visokim katovima ekonomskoga života. Sloga ono stvara neprestane razlike: između regija visokog napona — gradova — i regija bez novca ili gotovo seoskih; potom između modernih i arhaičnih zona; između razvijenih zemalja i nerazvijenih zemalja (njihova dvostruka obitelj već postoji, one tamo napreduju, ove ovdje također napreduju, kao Turska, ali se ne pridružuju vrhu); među djelatnim granama jedino se transporti, industrija i osobito trgovina i državni porezni sustav nalaze na rijekama novca: između malog broja bogatih (možda njih pet posto) i mnoštva siromašnih i bijednih, razmak se između te manjine i prevelike većine povećava. Лко očigledni pokušaji socijalne revolucije propadaju i čak se jasno ne formuliraju, mislim da je to zbog relativno intenzivne paupe rizacije. Jesu li bijednici petina živih? U Malagi525, koju ćemo uzeti kao primjer (uostalom dosta pogo dan). procjena provjerena uz pomoć župnika daje za 1559. godinu 3.096 ognjišta (vecinos), ili četiri osobe po ognjištu, dakle nešto više od 12.000 stanovnika. Tri se klase razlikuju s obzirom na prihode: jedni su rozonables, drugi pcquenos, a treći pobres. Medu ovim posljednjima ima više od 700 udovica i 300 radnika (udovice se računaju kao poluvccino, a radnici kao cijeli većino), to jest oko 2.600 bijednika, što je t iše od 20 posto cjelokupnog stanovništva. »Razumnih« (što ne znači bogatih) bilo bi 300 vecinosa, prema tome 1200 osoba (10 posto). Pequenos sačinjavaju golemu većinu (70 posto): oko 8.500 osoba. Točnost tih odnosa je više nego vjerojatna. Dvadeset posto bijednika predstavlja dopuštenu granicu, ali moguću na Sredozemlju kao i izvan Sredozemlja521. Uostalom, istraživači ukazuju na užasnu bijedu usred najbogatijih gradova: u Genovi gdje se svake zime bijeda pojačava52’, u Dubrovniku, toliko naprednom pa ipak socijalno toliko slabo uravno teženom, gdje 1595. godine prema jednom svjedočenju: »također ima mnogo bijede«521’... Dakako, ništa nam ne kaže da istraživanja u Malagi vrijede i za veće gradove ili za manje razvijene gradove i osobito da tablica vrijedi u seljačkoj sredini gdje su prihodi mršavi, procijenjeni u 475
z a je d n ič k i
;su d b in e
i s v e u k u p n a k r e t a n ja
novcu, ali gdje je život kadšto uravnoteženiji, premda suroviji nego u gradu. Лко prihvatimo taj odnos, tad bi na Sredozemlju bilo 12 do 14 milijuna bijednika: to je golema brojka koju nije moguće odbacili527. Zapravo se nikad ne nalazimo pred ekonomijom pune zaposlenosli. Na tržištu za zapošljavanje veliki je pritisak masa slabo iskorištenih radnika, lutalica ili poluskitnica, koji su jedna od konstanti, jedna od struktura europskog i sredozemnog života, bar od 12. stoljeća528. U odnosu na životnu razinu seljaštva, o tome gotovo ništa ne znamo. Stoga ćemo upotrijebili neka istraživanja koja, dakako, nemaju nikakve opće vrijednosti. Jedno je selo u okolici Brescie 8. svibnja 1555. godine uništeno snažnim požarom 529. Pripadajući alpskoj komuni Collio de Valnopia, malo trgovište Tizzo u okrugu od pola milje s 260 kuća, posve je izgorjelo, a istraživač im nalazi samo zidove; posljednja pojedinost: Tizzo plaća 200 dukata poreza godišnje Mletačkoj Republici. U tih 260 kuća, 2*4 obitelji okuplja 2.000 osoba (što po ognjištu daje, ako su brojke točne, kao što nas sve tjera da tako mislimo, više od 7 osoba). Ne računajući cijenu kuća, šteta je procijenjena na 60.000 dukata ili pak 30 dukata po osobi. U srpnju te iste 1555. godine, požar je uništio dvije seoske kuće u Trevisanu, ravničarskom kraju; jedna je procijenjena na 250 dukata, a druga na 150. U prvoj se vrijednost namještaja, sijena i pšenice uspinju na 200 dukata; u drugoj, sijeno i žito vrijede oko 90 dukata, bez namještaja (je li on bio spašen?). Dvojica unesrećenih, u molbama, nazivaju sebepoverima, kažu da su nudi, nedvojbeno prirod ni izrazi za prosjake, ali koji ne bi, u svakom slučaju trebali biti proturiječni uz navedene procjene. Pretpostavimo da te pojedinačne brojke imaju vrijednost mjerila. Vrativši se na Tizzo, nadopunimo bilancu nesreća: svaka će kuća biti procijenjena na 200 dukata, što čini 52.000 naknadnih dukata s kojima se ukupnost penje na 112.000 dukata. Dakle, po glavi stanovnika kapital je akumuliran na 56 dukata umjesto na 30 dukata. Uz pretpostavku da je jedna žetva po svakoj obitelji analogna žetvi onoga koji je manje sretan od naše dvojice unesrećenih, naime oko stotinu dukata, tada bi se sveukupni prihod sela utvrdio na 27.400 dukata ili 13 dukata, 7/10 po glavi. Taj niz proračuna dovodi nas u blizinu granice »siromaha«, da ne kažemo — što bi bilo točnije — bijednika. Ali nikad nismo sigurni otkrivamo li točnu granicu. Prekasno sam otkrio da bih ga u potpunosti iskoristio, ovo posve čudesno blago: dokumente Sommarije, napuljske Chambre des Com ptes. kako bismo rekli na francuskom. A te nas porezne isprave nepre stano, svim putovima vode do vrata bijede i vrlo teškog života. Pesca ra55'1, na Jadranu, bijedno je mjestašce od 200 do 250 ognjišta, dakle, gotovo 1.000 stanovnika, gdje su svi stranci: romagnuoli, ferraresi, 476
Ekonomije: mjerilo stoljeća
comachicsi, mantovani, milanesi et slavoni. Od ovih tisuću useljenika, ..pedeset obitelji (200 osoba) posjeduje kuće, vinograde, i bavi se nekom radinošću; ostali nemaju savršeno ništa osim kolibe ili, bolje rečeno, plastova slame; žive iz dana u dan radeći u solanama ili kopajući zemlju«... Kad bi samo, kaže se dalje u tekstu, li nastanjeni seljaci mogli kupiti volove za oranje — dokaz je da uopće ih nemaju. Pomislit ćemo da sc radi o bijedi. Pa ipak grad ima luku, trgovine i čak sajam della Annunziata, u ožujku. Sommaria daje također detalje o selima koja prodaje i preprodaje, ovisno o slučajnostima nasljeđivanja, kupcima feudalnih renti. Obično jedan stanovnik plaća dukat svome gospodaru u različitim oblicima, i ta se feudalna renta prodaje »po pet ili deset posto«, naime po 20 ili 10 dukata za svaki prihod. To pravilo — dukat po glavi seljaka — koje izvodim ponešto ishitreno, vrijedi što vrijedi. Drugo pravilo, prihod po glavi seljaka iznosi 10 dukata. Ali evo jednog posebnog slučaja: Supertino441, na Otrantskome kopnu, selo je od 395 ognjišta (u svibnju 15-19). dakle je veliko selo, gotovo gradić. Ono ima više stanovnika nego Pescara. Bogatstvo mu čine uglavnom maslinici. Pravilo — dukat feudal ne rente po glavi — ovdje se primjenjuje dosta slabo: s jedne strane doista 1.600 stanovnika, s druge pak strane 900 dukata za vlastelina. Kod ovog slučaja posjedujemo potvrde o vlastelinskoj desetini u naravi i mogućnost da se izračuna proizvodnja i prihod u novcu (3.000 barila vina, 11.000 tomola pšenice, 4.000 tomola ječma, 1.000 tomola zobi, 1.250 tomola boba, 50 tomola slanutka i leće, 550 galatri lana, 2.500 stala ulja — ili u novcu, 8.400 dukata), dakle, prihod se — ako nam je lista prihoda potpuna i ako je desetina deseti dio — utvrđuje na 5 i nešto dukata po glavi stanovnika... Međutim, u kastilijskim selima, prem aRclacioncs Topograficas',J'z. istraživanja od 1576. do 1578. godine dovode nas do većih brojki. Životni bi se standard, izračunan na odabranim primjerima4-44, utvrdio na 15.522 maravedija po obitelji ili na 44 dukata; a prihodi po glavi stanovnika na 11 dukata, računajući četveročlane obitelji. 1drugi bi proračuni zacijelo bili mogući jer su bogati cehovski arhivi još slabo istraženi. Porezna bi nam računovodstva, u širem rasponu, zacijelo dopustila proračun »nacionalnog proizvoda« za svaki mletački otok: Krf, Kretu, Cipar. Za Siciliju su dokumentirane serije, koliko u Palermu toliko u Simancasu, izuzetne. Smatram da bismo mogli uz teškoće, ali bismo ipak mogli, izračunati bruto proizvod mletačke ili toskanske države... Na trenutak sam povjerovao da sam riješio te probleme ostavivši po strani cijenu robova ili galiota, plaću dobrovoljnih uznika ili plaću samih vojnika i naknadu služinčadi... No nisam siguran da su te ljudske 477
/.AJliDNIČKI' SUDBINI- I SVUUKUPNA KRI-TANJA
vrijednosti doista marginalne. Rob se na Siciliji ili u Napulju prosječno prodaje u prvoj polovici stoljeća po trideset dukata5V1; poslije 1550. godine, cijena mu se udvostručuje535. Iz toga se ništa ne može zaključiti jer tržište robova ostaje vrlo usko; ako trenutno dođe do viška, cijene se ruše: u lipnju 1587, na povratku s pljačkaškog pohoda na vlastitim galijama. Pietro di Toledo (sin slavnog napuljskog potkralja) prodaje robove koje je pohvatao za 30 dukata po komadu5-36. Dodajmo da je često moguće nabaviti ropsku radnu snagu a da se gotovo ne odriješi kesa. Oslobađanjem galiola, ponentina, krajem 16. stoljeća, koji su u lancima proveli dvanaest godina, saznajemo da ih je na galiju osudio proviđur Kefallinije bez ikakva sudbenog oblika postupka, a zatim su ih premještali s jedne galije na drugu, strabalzati digalera in galera^". Isto je razočaranje kod otkupa uznika538. U našim se spisima radi tek o bogatašima i povlaštenima; otkup ne ovisi o trenutačnoj cijeni čovjeka već o sposobnostima za koje njegov gospodar pretpostavlja da ih ovaj ima. Za dobrovoljne uznike koji su plaćeni i hranjeni na galijama, jedna riječ zapovjednika Girona530 sve će nam objasnili. »Dobrovoljnim uzni cima« (ili ne posve dobrovoljnim) naziva se i nesretnike koji su i nakon isteka kazne zadržani na galijama; tada im se dodjeljuje po dukat mjesečno, kaže naš izvjestitelj, dok im se u Italiji daje dvostruko. Po toj visokoj cijeni, objašnjava on, lako ih se može naći u Španjolskoj! Dakle, vojnici bi uvijek bili preplaćeni, i očito ih privlači višak jer već 1487. godine vojnik mjesečno prima tri dukata5'0. Ukratko, dolazim do zak ljučka da dobrovoljni uznici, pa čak i robovi, vojnici, a sigurno i služinčacl (kao u Dubrovniku)5^1 nisu uvijek na najgoroj strani te bitne podjele ljudi: onima, koje je društvo preuzelo na sebe, osiguran je obrok — a drugi? Ta se linija podjele još nalazi ispod tih bijednika i pomiče se tek da bi još više nazadovala. Privrem ena m reža plaća Što god bilo s tim mjerilima i računima, utvrđenima ili koje tek treba utvrdili, nećemo se jako prevariti u ljestvici retrospektivnih vrijed nosti pri utvrđivanju sljedećih vrijednosti za aktivnog čovjeka: ispod 20 godišnjih dukata, on je bijednik; od 20 do 40 dukata »malen« je; od 40 do 150 »pristojan«. Ta ljestvica ne uzima u obzir ni lokalne varijacije između zona različitih cijena ni varijacije prema godinama, važne u vrijeme inflacije. Mi joj dajemo tek vrijednost vrlo površne »mreže«5'1’. Odmah shvaćamo, doznavši da profesor na Sveučilištu u Padovi prima plaću od 600 forinti godišnje, da je on ipso facto na strani bogataša, a da čak i ne znamo je li riječ o prvoj katedri građanskog prava prim us locus lectionis ordinarie juris civilis i o čovjeku kakav je Corrado del IJuscio, i da ne uzimamo u obzir srednju visinu plaća toga 178
Ekonomije: mjerilo stoljeća
ljeta 1506. godine5'3. Uvijek ćemo biti u prednosti pri određivanju bezbrojnih plaća koje se navode u našim ispravama u tu elementarnu mrežu: vidjeli kako se u venecijanskoj Zccci njihova lepeza širi prema clolje na bijednu naknadu dječaka zaduženih za nadzor (20 dukata godišnje. I554)5' \ a prema gore sve do 60 dukata za plaćupartidor-n (ISS-7)5'5, nadglednika radova odvajanja zlata od srebra; plaća postaje pristojna tek za računovođu — 180 dukata516 (istina 1590. godine, nakon poznate nam povišice)517; u Arsenalu radnik je na skromnoj razini još 1534.518 zarađujući 24 soldi na dan, od 1. ožujka do 31. kolovoza, i 20 soldi od 1. rujna do posljednjeg dana veljače-, brtvilac, kvalificirani radnik, te iste godine dobiva 40 soldi ljeti i 30 soldi zimi. Tako se Venecija, u dva središta svoje moći — u Arsenalu i ZcccP oslanja na skromno plaćenu radnu snagu. Čak i tajnici koje plaća Vijeće Desetorice godišnje u prosjeku zarađuju tek 100 dukata550. Kao opreku, uzmimo tog »inzegnera« u službi Serenissime, po imenu Zuan Microninio de San Michel, koji u ožujku 1556. traži povišicu plaće sa 20 na 25 dukata mjesečno, što će nam se učiniti vrijednim zavisti, jer on u mjesec dana zaradi koliko radnik u godinu dana551... Ukratko, mnogo siromaha, mnogo bijednika, veliki proletarijat, kojemu povijest tek malo po malo daje mjesto s obzirom na teškoće istraživanja. Proletarijat koji pritišće svu aktivnost stoljeća, a pritisak je sve jači kako stoljeće odmiče. Uporno će pothranjivati razbojstvo, pravu društvenu revoluciju, dugu i beskorisnu. Opća će bijeda usmjerili sukob, nemilosrdno odbaciti siromašne i nesretnike prema nultnoj životnoj točki. U Španjolskoj, stara i tvrdokorna bogatstva te naglašeni demografski pad u 17. stoljeću proizvode neobičan društveni sektor, proletarijat sličan plebejcima carskog Rima. Autentični siromasi, nevaIjalci iz gradova koje je slavnim učinio pikarski roman, razbojnici, lažni i pravi prosjaci, sva ta gente del ham pa, svi li bampones, ubogi koji su prestali radili, no rad i posao prvo su prekinuli vezu s njima. Poput dojučerašnjih moskovskih siromaha, iz vremena careva, oni su se pre pustili vlastitoj bijednoj dokolici. Bi li preživjeli bez dijeljenja čorbe pred vratima samostana, ti sopistas, gutači šopa boba? Ljudi u dronjcima koji kartaju ili kockaju na uglu ulice i koje hrani prekobrojna služinčacl imućnih kuća. Mladi grof Olivares ima u Salamanki, za vrijeme studija, odgojitelja, dvadeset jednog slugu i jednu mazgu koja mu nosi knjige od slana do Sveučilišta552. Istina Španjolske također je istina Francuske u doba vjerskih ratova kao i Italije u doba Siksta V, pa čak i Turske na izmaku 16. stoljeća: teret bijednika postaje tako velik da on sam nagoviješta surovu promjenu ekonomske konjunkture, čime bijednici neće od jednog do drugog kraja Sredozemlja dobili ništa. 479
ZAJHDNIČKli SUDHINH I SVEUKUPNA KRETANJA
H ra n a je lo š k riterij: k a ša je u v ije k s lu ž b e n o d o b r a
Sve te proračune i istraživanja valja ispraviti: može ih se uvelike poboljšati. Naprotiv, ne trebamo imati mnogo iluzija u vezi sa istraživa njima koja se odnose na prehranu553. Isprave u vezi s tim nisu malobroj ne, dovoljno je potruditi se pa da ih se nađe. Ali, čini se da je njihovo svjedočenje sporno kod istraživanja nižih životnih standarda. Doista, kad bismo im povjerovali, sve bi bilo u redu. Što je stol raznolik i obilat kod Spinolovih, činjenica je koja nas neće iznenaditi. Kao što je posve prirodno da jelovnik siromaha važno mjesto pridaje jeftinijoj hrani: kruhu i dvopeku. Sir, meso i riba imaju i tu svoj udio. Spora evolucija, koja u cijeloj Europi i, bez sumnje, na Sredozemlju smanjuje potrošnju mesa. započeta je, ali još nije otišla daleko. No ta nas retrospektivna istraživanja začuđuju kad se jelovnici namijenjeni vojnicima, pomorci ma. galiotima i siromasima u uboškim domovima mjere na vagi kalorija. Saznajemo da su porcije imale blizu 4.000 kalorija dnevno. Dakle, sve bi bilo najbolje u najboljem od svih svijetova, kad ne bismo znali, bez iznimke, da su službeni jelovnici uvijek dobri službeno. Sve je dobro, vrlo dobro na tim oglašenim jelovnicima kao i na jelovni cima predanim odgovornim vlastima. Čak i nekoliko prepirki u vezi s podjelom hrane na galijama nisu nužne da u nama pobude sumnje. Ipak. brojke su tu, ili komentari vecdora napuljskih galija koji je godi nama bio zadužen za njihovu opskrbu i koji se slobodno izražava pred istražiteljima S o m m a r ije ^ . Čak se na turskim galijama dnevni obrok sastoji od čestog dijeljenja dvopeka555. Dakle, pomirimo se s tim da prihvatimo ono što je bitno, naime da je taj život uravnotežen, što otkrivaju i potvrđuju tolike isprave, i što možda jednostavno znači da su galioti i vojnici dovoljno dragocjene sluge te im treba zaštiti zdravlje. I odmah kažimo, i to glasno, jer nas ništa na to nije unaprijed upozora valo: ti jelovnici ukazuju na povlaštene osobe. Spašen je svaki onaj kojemu će negdje biti udijeljena kaša, vaca salada, bizcocho, vino, ocat... Kao vrlo mlad, Diego Suarez radio je na gradilištima Escoriala i smatrao je da je kotao dobar, elplato bueno. Pravi siromasi su oni koji nisu našli ili vojni ili milosrdni kotao. Takvih je mnogo. Oni su drama tična pozadina dekora 16. stoljeća, što možemo vidjeti po snažnim slikama u Aix-en-Provenceu, 27. svibnja 1597: po jednom ljetopisu, »rektori i prokuratori crkve Svetog Duha dijele kruh siromasima, a od navale lih siromaha stradalo je šest ili sedam osoba, što djece, djevojčica i jedna žena, svi bačeni na zemlju, svi zgaženi nogama i ugušeni, a bilo je više od dvanaest stotina siromaha«556.
480
Ekonomije: mjerilo stoljeća
O b istin ju je li se p ro rač u n ?
Kad bismo zbrojili različite mase prihoda (premda su nepouzdane i djelomice se prekrivaju) tada bi bruto proizvod na Sredozemlju bio između 1.200 i 1.500 milijuna zlatnika. To nam daje iznos od 20 do 25 dukata per capita. Te brojke nisu pouzdane i zacijelo su previsoke. Prosječni se nivo nikako ne može naći na toj visini. Pogreška je u tome što smo sve pretjerano procjenjivali u novcu, a i nemoguće je bilo postupati drukčije. To bi bila prosječna razina kad bi sve prolazilo kroz tržišnu ekonomiju. Л to ovdje nije slučaj. Ipak, ove teorijske brojke nisu apsurdne a još manje nekorisne. Skicu smo napravili jer je trebalo smjestiti velike nepristupačne mase krajolika jedne u odnosu prema drugima. Kad smo to rekli, okrenimo stranicu i napustimo ovaj varljivi način računanja dok nam valjane brojke izmiču. Za deset godina, nastave li se ovdje otvoreni i plodonosno istraživani putovi, trebat će ponovno napisati ovo poglavlje.
/ Фе
С & Ј7
d & f f s e dfc r7 o 4 4 / z’ л
•arxv • cC& M ayf. / f â g .
Е to i Faksim il ca r p e l o jednog pism o om bosadoro Filipo II. u Lisobonu, s dolumom slanja i primitka. Usp. sir. 484, bilješka 52.
481
ZAJEDNIČKE SUDBINU I SVEUKUPNA KRETANJA
N a p o m e n e u z p o g la v lje 1 1 Gabriel AUDISIO, Sel de la tuer, 1936, str. 177 i dalje. 2 Jean WE1LLER ukazao jc na svoje gledište u »Les préférences nationales de structure et le déséquilibre structurel-, u: Revue d Économiepolitique, 1949. Na to se vraća u više navrata, osobito u: Problèmes cf'Économie internationale, sv. Il, 1950. i u: /. économie internationale depuis 1950, 1965- Dobar je sažetak u kolektivnom djelu Sens et usage du terme structure dans les sciences humaines et sociales, 1962, Mouton, M r . 1■ iB i dalje. 3 Le problème de l 'incroyance au X V f siècle. La religion de Rabelais, 1. izd., 1942; 2. izd., 1947, sir. 361 i dalje. i 28 svibnja 1568, CODOIN, XXVII, str. 6 . 5 19. srpnja 1558, Lettres de Jean Calvin, obj. BONNET, 1854, str. 207. 6 Antonio de GUEVARA,Epistres dorées, morales et familières traduites d'espagnol en français par le seigneur de Gnterry, 1558, str. 79, 40, 63. Na španjolskom, ii: Bib/ioteca de autores espano/es (B.A.E.), 1850, sv. XIII, str. 86 , 96, 103. 7 A N.. K 1337, B 38, br. 15, kopija. 8 Eilipu 11. Poissv, 21. pros. 1561, A.N., K 1495, B 13; br. 105, orig. 9 Rim, 30. sijeè. 1570, B.N., Pariz, Fr 17 989, Г 142. 10 5. sijeè., 1567, Dépêches de Fourquevaux, 111, str. 31 11 To jest kod Genovljana. 12 l.onglêe piše Villeroiu, Barbastro, 8. pros. 1585, izd. Albert Moussct, op. cil., str. 211. 13 Isti istome, Madrid, 1. velj. 1584, ibid., str. 17. 1 i Villeroi J. B. de Tassisu, Pariz, 31- sijeè. 1584, orig. A.N., K 156.3. 15 A.d.S. Venecija, Scnato Dispacci Spagna, P° Priuli duždu, Madrid, 19. stud. 1612. 16 BEI.ON DU MANS, Les observations..., str. 78. 1n Eugène I IA1.PI IEN, Lettres inédites du roi Henri IVà M. de Vil/iers, 1887, str. 25. 18 Ili pak pismo Fr. Jorge de Santiaga kralju, poslano iz Bologne 28. svibnja 1548. ■Porqne pola i ■in de Frondes que sera mais eut breve por scr posta, escrevemos carta conmn a Vossa A/tcza...«, Corpodipl. port., VI, str. 254. Hi, što reći na ove retke J. Nicota upućene francuskome kralju, Lisabon, 28. svibnja 1561 : »Vijesti su stigle preko Aleksandrije u Flandriju i odatle ovamo, o nemirima i pobunama u Indiji...-, П. FALGAIROLLE, Jean Nivoi, ambassadeur de France au Portugal au X V f siècle, Sa Correspondance inédite. 1887, sir. H 8 . 19 B. de Mendoza Filipu 11, Pariz, 28. stud. 1587, A.N., K 1566, aut. bilješka o Filipu II. 20 Odrediti dnevnu brzinu na temelju putnih etapa nije moguće bez teškoća, jer su nam rijetko poznate točne putanje. Zaobišao sam tu zapreku, računajući brzine po izravnim udaljenostima, na moru, po letu ptica, ili, na kopnu, prema današnjim etapama. U (ome je upravo teškoća da se smanje realne udaljenosti. 2 I Osim onih neobičnih štafetnih trici na 400 i nešto km od Rima do Venecije, ukupno 3 između 1496. tlo 1530- godine, koje navodi Pierre Sardella, u trajanju od jednog i pol dana, ili brzinom od 10 do 15 km na sat. U prosjeku, ta je udaljenost bila prevaljivana za četiri dana. Vidi tablice Pierrea SARDELLE i tablicu koju smo od njega posutlili, infra, str. -i00 . 22 Vidi infra, III. dio, poglavlje IV. Nobili knezu, Barcelona, 25. lip. 1572, A.d.S. Firenca, Metlicco, 490.3. 23 G tlel Caccia knezu, Madrid, 30. lip. 1572, A.d.S. Firenca, Mediceo, 490.3. 2 i Leonardo Donà Senatu, Madrid, 21. pros. 1570, u: La corrispondanza da Madrid deliambasciatore Leonardo Donà, 1570-1573, obj. Mario BRUNE’ITI i Eligio VITALE, 1963, I, str 167. 482
Ekonomije: mjerilo stoljeća
JS L Fernandez dc RETANA, Cisneros y su sigh, 1929-1930, I, sir. 550. Istu brzinu od dva dana postigle su mletačke galije od Orana do Valencije u listopadu 1-485, A.d.S. Mantova, Genova 757, 3. stud. 1485. 26 Op. cil . Mr. 93 v°. Različiti podaci: A. TIIOMAZI, Historic de la navigation, 194 I, sir. 26, Victor WVMAWY), Pénélope..., op. cit, str. 181; G. de TOLEDO kralju. Sobre Dénia, ICi. мр. 1567, Sim. FF 149, F 22; »... por tener рог mucho mas breve el camino de la mar que el de la tierra«. Ali ovo uvjerenje uzrok je pogreške D. Garcije koji, polazeći sa Sicilije u Španjolsku, misli da je nepotrebno obavijestiti kralja puteni kopna: a. krenuvši Г . lipnja, pred Deniu stiže tek 16. srpnja. O skupoći kopnenog putovanja, uzmimo uvećani primjer iz sadašnjosti: prijevoz morem od Amerike do Genove jeftiniji je od najkraćeg putovanja kopnom iste trgovačke robe iz Genove u unutrašnjost Poluotoka. 2~" I; 1HIRING, Die Hugger, 1940, str. 66. O poštanskoj službi Tliurna i Tassisa, vitli kartu hr. 102, Zur Geschichte der deulschen Post. (1506-1521), preuzetu iz PUTZGEROVA Atlasa. 28 Sainl-Gouard Karlu IX, Madrid, 14. rujna 1572, B.N.. Pariz, Fr. 16105. Pariz-Harcelona: 1.001 km; Pariz-Maclrid, 1.060. 29 l'ourquevaux kralju, Madrid, 19. pros., 1570, Dépêches..., II, str. 307. 30 Ane 8 . stud, kao što [liše R. MERRIMAN, The Rise o f the Spanish Empire, New York, 1918, IV, sir. Ii5; G. DOUAIS, Dépêches de Fourquevaux, 11, str. 97, Nobili knezu, 16. stud I57|, A.d.S. Firenca, Metlicco, 490. .31 G. da Silva kralju, Venecija, 4. trav. 1573, Sim. IF 1332. 32 "?. trav. 1573. CODOIN, C 11, str. 72-81 ; 8 . trav. 1573, Sim. IF 1332; 17. trav. 1537. Palmerini H. Com. Palermo, Qq D 84; 23. trav., A. Vat. Spagna 7, 1° 198-199; Kreta, 25. trav.; Capi del C°dei X Lctterc Ba 285, 1° 165; Filip II. G. da Silvi, Madrid, 25. trav. 1573, Sim. IF*1332; 22. svib., vijest o miru objavljena je u Carigradu, Ci. MEGATTI, Storia crono/ogica della Città di Firenze, Napulj, 1755, II, str. 75.3. 33 Voyagefaict par тоу Pierre Lcscalopicr, Г 4 1 i 64 v °. 3-t London, P.R.O., 30/25 F 65, Francesco Contarini dužđu, Dover, 26. siječ. 1610. Kopija. 35 J.onclon, P.R.O., 30/25, F 46; Putovanje Francesca Contarinija u Carigrad. 36 Tommaso ALBERTI, Viaggio a Constantinopoli, obj. Alberto BACC1II DELIA I.EGA. Bologna, 1889, str. 13. 37 BELON Dll MANS, op. cit., str. 93 v°. 38 Ibid., str. 85. 39 Drž. arh. Dubrovnika, Divcrsa di Cancellaria 146, F 46 v°, 8 . siječ. 1561. -iO 25. siječ. -.3. velj. -10. imv. -27. trav. 1564, Simancas IF 1393. н1 16-22. trav. 1562. Simancas E° 1052, F 26. н2 A.tl.S. Firenca, Mediceo 2079, F 212, 271,274, 296, 297, 302, 304, 308, 311, 320, 323, 333, 405, 40R. Jedna španjolska predstavka od prosinca 1595. (B.N., Madrid, rukopis 10454, F), međutim, tvrdi da se prelazilo sa Sicilije u Afriku za nekoliko sati; galije G. A. Dorijc plovit će jedan dan (vidi infra, 11, pogl. IV.) od 1л Favignanc tlo 1л (ioulette. No to su pothvati galija. 4.3 N. de NICOIAY, Navigations, pérégrinations et voyages..., Antwerpen, 1576, str. 12 . i t A.d.S. Firenca, Mediceo 2079, F5 305, 306, .345. ■5 Cadiz, 2. lip. 1561, Simancas E®140. 46 2. lip. 1561, Simancas E° 140. lli 80 km na dan. 47 Dr. SOTI'AS, op. cit., str. 18.3. 48 Vitli supra, str. 284. i9 Naime, lučki izvještaji o ulasku brodova i trgovačke robe. 50 A.d.S. Firenca, Mediceo 2080. 483
ZAJEDNIČKE SUDBINI- I SVEUKUPNA KRETANJA
51 Nouvelles et spéculations à Venise, 1948. 52 Vidi sir. 481, n;i kraju poglavlja je faksimil jedne carpete. S i Proračuni koji prethode temelje se na dopisivanju Španjolaca nastanjenih u Veneciji između 1S89. i 1S97, a čuvani su (donedavno) u Nacionalnom arhivu, K 1674, 167S, 1676, i u Simancas E(1 1345. Nešto sam posudio i iz Lettere Commercials 12 ter A.cl.S., Venecija. Valja istaknuti da se udaljenost od Dubrovnika do Carigrada, zimi, obično prijeđe u mjesec elana. Prosjek na koji upućuje jedan suvremeni predračun (A.el.S. Venecija, Papadopoli, Codicc 12, Г 26 v°, oko 1587) previše je optimističan: ljeti se plovielba oel Carigrada elei Kotora obavi za 16 ili 17 elana... »Da Cataropoia Venetia con le fregate ordinarie seconcio i tempi ma ut plurimum in ottogiorni«. Te>jest, sve zajedno oel 24 elo 25 elana. O putu oci Venecije ele) Madrida, cve> nekoliko brojki uzetih iz prepiski elvojice mletačkih ambasaelora u Madridu, P° Priuli i P° Gritti: 19. stud. 1612, već je prošlo še/eleset dana otkako je P° Priuli bez vijesti; isporuka primljenih pisama u Maelrielu, 5. i 9. pros. 1612. goeline, jest 18 i 27 elana, a oba su pisma bila poslana iz Venecije hitnom poštom — isporuke, 1616. i 1617. godine, nekoliko pisama koje je primio Urini, jesu: 33, 45, 21, 27, 26, 20, 20 elana... A.el.S. Venecija, Senate) Dispacci. 5 - 1 Vieli supra, bilješka 5. 55 A.el.S. Moelena, Canccllaria Ducale el’Este, Venecija 77. VI/10. J. Tebaldi ferrarskomc vojvodi, Venecija, 19. siječ. 1522. 56 K. O. MÜLLER, Welthandelsbrauche 1480-1540, 2. ted. 1962, str. 29. 57 Iznimka potvrđuje pravilo, Gcnovljani šalju specijalnu poštu iz Madrida u Antwer pen jer postoji interes ela sc u Antwerpenu naiđe na »obilje«, V. VAZQUEZ de PRADA, op. cit.. I, str. 36. 58 Simancas, Consejo y Juntas de Hacienda, 28. Na jednom popisu troškova Chantonnava. elana 14. srp. 1560. 59 Fiancés de Alava kralju, 6 . ožuj. 1567, A.N., K 1507, br. 70, što navodi И. VOWNV.HON, Histoire de Philippe II, 1881, sv. II, str. 219, bilj. 1. Ovu su poštu vjerojatno poslali nizozemski ustanici u Montigny, potom u Španjolsku. Vidi V. VAZQUEZ DE PRADA, Lettres marchandes d'Anvers, I960, I, str. 40. 60 I lenri I.APEYRE, »El Archivo ele Sime'jn y Cosme Ruiz«, u: Moneday Credito, lip. 1948. 61 British Museum, Aelel 14009, Г 38, Consulta de Consejo de Italia, Madrid, 2. list. 162362 V. VAZQUEZ DE PRADA, Lettres marchandes d'Anvers, I, str. 241-2. 63 Proračune i kartografiju izraelio je Frank Spooner po mojim uputama. Kartografija prostora je moguća, u 16. si., i izradio ju je (počevši od Lyona) R. GASCON, op. cit., osobito str. 308. 6- i Mémoires du Duc de Sully (novo izdanje), 1822, 1, str. 68 . 65 R. GASCON, op. cit., (daktilogram), str. 318. 66 A.el.S. Venecija, bailo eluždu, Carigrael, 8 . kol. 1605. 67 R. GASCON, ibid., sir. 308, za 16. stoljeće donosi sljeelcćc (prosječne) brzine: za trgovačku robu, oel 17 elo 44 km na dan (44, na cesti od Lyona do Nizozemske preko Amicnsa; 17 km, na cesti od Burgosa prcke) Središnjeg masiva); na Saôni uzvodno, od 14 elo 25 km, nizvodno Rhemom, čak i do 90 km. Oel Roannca do Toursa, ubrzane), 65 km. Za putnike na konju, 40 km; 90 km poštom. Brza pošta za Italiju itlc oel 170 do 200 km. 68 Yves RENOUARD, -Comment les Papes d'Avignon expéiliaient leur courrier«, u: Revue Historique, 1937. Vidi osobito tablicu na strani 59 (posebno izdanje), te su brzine, kaže autor, -kolike) nam je poznato, bile najveće u to eloba«. Vidi takoeler visoku im cijenu, ibid., str. 29. Razmatranja slična razmatranjima u našem paragrafu: Armando SAPORI, Studi di storia economica, 3. izel., 1955, str. 635-636. 69 Freeleric C. LANE, Andrea Barbarigo, merchant o f Venice (1418-1449), 1944, str. 199 i elalje. 484
Ekonomije: mjerilo stoljeća
i() ~’\ ~2 if, 7.,
Ferdinand FRIED, Le tournant de l'économie mondiale, 19-12, мг. 67-68. Ibid., str. 66-67. Tout d u m on de d 'u n sceptique, 1932, str. 37. HOTERO, op. c it ., 11, str. 8 i dalje. A.cI.S. Venecija, Annali di Venezia, f° 185, 26. rujna 1578. Podnesak biskupa Limogesa kardinalu lotarinškome, 27. srp. 1560, u: 1.. PARIS .Xégociations... relatives au règne de François II, 1, sir. 19. 76 Ibid., sir. 562, biskup Limogesa kardinalu lotarinškome, 26. rujna 1560. ~>~i Marlin PlIll.IPPSON, Ein Ministcrium tinter Philipp II. Kardinal GranveUa am spaniseben Hofe (1579-1586), 1895, str. 76. Memoric politichc dal 1576 al 1586, Marciana, 7299, 18.ožuj. 1581. »cbe il Re di Spagna haveva molli ministri cbe desiderano novità come il Cardinale GranveUa et don Joan di (Idiaqucz...)». ■79 A.d.S. Venecija, Fond Papadopoli, Codice 12, Г 26 v° (1587), to je prosjek pisama mlciaèknga baila, od Carigrada do Kolora, prema jednom ondašnjem statističaru. 80 London, P.R.O., .30/25, 21, Venecija, li. pros. 1686. 81 Firenca, Laurcntiana, Ashb. 1184. »La reteniione délie galee grosse della lllusirissima Signoria di Venctia...«. 82 Više o lome s podacima o Pcgolottiju u: W. 11EYD, Histoire du commerce du Levant, II, str. 120, bilješka 383 3. srp. 1561, H.N., Pariz, Fr. 16103, P 3 v°: »la (ardilà con la quale caminano qua tuni i negotii«, G. de Nobili vojvodi, Madrid, 20. ožuj. 1566, A.d.S. Firenca, Mediceo •i898. P I I . 81 IL de Mendoza J. de ldiaquezu, Pariz, 16. lip. 1587, A.N., K 1448. 85 Lettcrc édité e inédite di Filippo Sassetti, obj. Etiore MARCUCCI, Firenca, 1855, sir. 279. 86 () tom incidentu postoje brojni dokumenti u Simancasu: 2. srp. 1576, K 154 1; 3list. 1576, K 1542 br. 4 A; 3. list, ibid., br. 3; 4. list., ibid., br. 4; 8. list. 1575, ibid., br. II; 12. list. 1576, ibid., br. 15; 13. list., ibid., br. 16; 14. list, ibid., br. 17; 15. liši., ibid., br. 19; 17. list., br. 20; 18. list., br. 21; 18. list., br. 22; 21. list., K 1542; 23. lisi .br. 30; 25. liši., 30- lisl., br. 35; 18. stud., 19. pros. 1576. (br. 64); Henrik (Navarski) Filipu II, Agcn, 3. trav. 1577, 29. trav. 1577, K 1543, br. 38 A; Filip 11. M. de Vcndômeu, 8. trav. I577, K 1542, br. 62; 2. srp., br 52; 12. srp., br. 45, 2. kol., K 1542; 4. kol. 1577, br. 59, 12. kol., br. 61; 17. kol., br. 62; 19. kol. br. 69. 87 K. O. MÜLLER, op. cit., str. 39- Rokovi se računaju od dana prispjeća mjenice. 88 J. G. DA SILVA, Stratégie des affaires à Lisbonne entre 1595 et 1607, 1956, sir. 92, tablica V. 89 Federigo MELIS, Aspetti della vita economica médiévale, 1962, str. 455 i dalje, proučava taj problem na kraju 14. stoljeća. U 16. stoljeću nije se uopće promijenio. 90 Vidi supra, sir. 208-209. 91 K. O. MÜLLER, op. cit., str. 4992 Dubrovački arhiv, Diversa di Canccllaria 1.31, P od 1 do 6. 93 П. Suarez Simonu Ruizu, Firenca, 30. ožuj. 1590, Archivo Ruiz, Archivo histćrico provincial, Valladolid. 9 i Arringhe varie, Musco Correr 1999 (s.d.). 95 F. C. LANE, op. cit., str. 101-113. 96 Vidi supra, str. 248, bilješka 273 97 Nermann Van der WEE, op. cit., II, str. 319 i dalje. 98 Musco Correr, Cicogna, 1933, P 162 i 162 ve, 30. srp. 1602. 99 A.d.S. Venecija, Dispacci Spagna, F. Morosini duždu, Madrid, 22. ruj. 1614. 485
ZAJEDNIČKE SUDBINI- 1 SVEUKUPNA KRETANJA
100 Diario de Gregorio Martin de Guijo, 1648-1664, obj. M. R. de TERREROS, 1953, 2 sveska, sv. II, мг. 76. U vezi s dugim putovanjima u smjeru »Isiočnc Indije-, François PVUARI) piše početkom 12. stoljeća: »... u Gou stižu četiri velike кагакс...; iU I.isabona ili je krenulo pet, i ne znaju što se dogodilo s petom... Na svaku se karaku ukrcalo oko tisuću osoba, a kad su stigli u Gou, nije ih bilo više od tri stotine na svakoj, i polovica ih je bila bolesna-; Voyage de François Pyrard, de Lava!, contenant sa navigation aux Indes orientales.... 1619, 11, str. 385 (sic za 285), naveo je, prema jednom drugom izdanju i ponešto drukčijim riječima Stefan STAS1AK, Les Indes portugaises à la fin du W f siècle d'après la Relation du voyagefait à Goa en 1546par Christophe Pawlowski, gcntUbonnnc polonais, Lavov 1926, str. 33, bilješka 122. Vidi također Lusiades, V, 81-82. 101 A.d.S. Mantova, Л° Gonzaga, serija E, Venecija 14.31, Giovanni de Strigi markizu od Mantove, Venecija, 17. ožuj. 1464. 102 1luguetie i Pierre Cl lAUNU, Séville et l'Atlantique, III, str. 36. 103 Gcronimo de Valladolid Simonu Ruizu, Sevilla, 15. vclj. 1563, A. P. Valladolid. 10 i Simancas, Consejo y Junta de Hacienda, 46, prior i konzuli u Sevilli Nj. V., Sevilla, 2. srp. 1562. 105 Tako je već sa sajmovima Champagne, zatim s mnogim drugim, usp. Robert Henri BAI "l'IER. -Les foires de Champagne«, u: Recueils de la SociétéJean Bodin, V, La foire. 1953. str. 97-l-i5. 106 Ovaj sajam Sensa, o kojemu govori M. SANUDO, op. cit., 1, stupac 959 (svib. 1498), i na koji ukazuju mantovanske prepiske, uzrokovao je dolazak stranih trgovaca. A.d.S. Man tova, Venecija 14.31, de Strigi markizu, Venecija, 10. svib. 1461. Povjesničari koji se bave Venecijom možda ga potejenjuju. 107 Museo Correr Dona dclle Rose 181 P 62, izvještaj »zornalier del giro di banco« (Rialto) Giovan Battista Pcreti (?), srpanj 1604: »et ilpiù délie volte non vi è un quatrino de contati...«. vrlo satu slobodno preveo quatrino s rjeêju para. 108 Corrado MARCIAN1, Lettres de change aux foires de Lanciano, 1962. 109 Armando SAPORI, Studi di storia economica médiévale, 1946, str.' 443 i dalje govori o »Hi fiera di Salerno del 1478-, I H) Giuseppe MIRA, »L'organizzazionc fieristica nel quadro dell'economia della Bassa l.ombarda alla fine del Medio Evo e ncll’ctà moderna-, u: Archivio stotico lotnbardo, 1958. 11I Giulio MANDIĆI I, »Istituzione dclle fiere veronesi (16.31-1635) e riorganiictazionc dclle fiere bolzaninc-, u: Cultura Atesina, 1947. I 12 Robert 13RUNSC11VIG, »Coup d’oeil sur l'histoire des foires à travers l’Islam-, u: Recueils de la Société Jean Bodin, V, La foire, 1953, str. 58 i 59. 113 J. CVIJIC, op. cit., str. 196-197, i ME11LAN, »Die grossen Balkanmcsscn in (1er Türkenzeit-, u: Vierte/jahrschriftfiirSozialgeschichtc, 19.38. I l i Vitli infra, bilješka 124. 115 Virginia RAI), Snbsidiospara o estudo dasfeiras rnedievaisportuguesas, 194.3. I 16 Corrado MARCIANI, op. cil., str. 4. 117 Putovanje Francesca Contarinija, svibanj 1581, P.R.O., 30, 25, 157, P 66 v°. 118 A.d.S. Napulj, Sommaria Partium 566, P 216 v° i 217, 2. ruj. 1567. I 19 A.d.S. Napulj, Sommaria Partium, 528, P 204. 120 Neka vrsta malih vrpci. 121 Corrado MARCIANI, op. cit., sir. 1 i 9-10. 122 R. GASCON, op. cit., str. 284, Općinski arhiv Lyona, BB 101, P 58. 12.3 Jacob van KlAVERHN, op. cit., str. 198, i REGLA: u: Historia Social de Espana. J. Vicensa VIVI-SA, III, str. 351. 124 Not4 SALOMON, La campagne en Nouvelle Castille à la fin du XVle siècle, d'après les "Rc/aciones Topograficas», 1964, str. 119-120. 486
E konom ije: m jerilo stoljeća
Iјз j. Caro НЛКОЈЛ, LosMoriscos delRcino de Granada, 1957, str. 95, bilješku 189, opis Alcavcerijc, njene svile i ikaninc, prema Bermûdezu de PcdracJ. 126 M. U: LANNOl), Op. cit., sir. 56. \2^ M. LI: IANNOU, op. cit., str. 13, prema Albertu della MARMORI, Voyage en Sardaigne on description physique et politique de cette He, 2. izel 5 sveska l’arix i Torino. 1839-1860. 128 Miguel BATTLORI, »Ensenyamcnt i finances a la Sardenya cinccntista«, u: Hispanic Studies in Honour o f l. Gonzàlez Llubera. Oxford, 1959, posebno izdanje, str. 4 i 5. 129 J. ALBITRECCIA, u: P. LECA, Guide..., su. 16. 130 A. MARCELLI, fntorno alcosidctto..., sir. 415—416; prosinac 157.3. 131 A. P. FJLIPP1NI, Istoria di Corsica, 1. izd., Tournon. 159-i, l. sv. 2. izd., Piša, I827-I8 3 1, 5 sv., Knjiga XII, sv. 5, sir. 382, nav. F. BORI.ANDI, op. cit., str. 70, bilješka 9. 132 Mans IIOCIUIOLZER, »Kulturgeographie Sizilicns«, u: Geogr. Zeitschrift, 1935, sir. 290. 133 li. ALBERI, op. cit., Il, V, str. 477, 1574. 13 i Igrancio de ASSO, op. cit., str. 53 do 58. 135 O tome vidi opću knjigu J. ORTEGA RUBIO, Rclaciones topogrdficas de Espatia, 1918, i osobito publikacije koje se odnose na pokrajinu Guudalajaru (J. G. GARCIA i M. VM.LAMIL, 1903-1915) i na biskupiju Cuence (P.J. ZARCOS CUEVA. 1927). Tome treba dodali važne publikacije Carmela VINAS Y MEYA i Ramona РЛУ.Л, Rclaciones de los pueblos dc Espatia ordenadas por Felipe II, 1, Madrid, 1950; II, Toledo, 195 I; Toledo, 1965. O cjelokupnosti, vidi već navedenu knjigu Noela SAI.OMONA, usp. supra, bilješka 12 i. 136 Jesus GARCIA FERNANDEZ, Aspcctos del paisaje agrario de Castilla la Vieja, 196,5. sir. 4 i dalje. 137 E. AI.BERl, op. cit., 1. Ill, str. 267. 1.38 Tommaso ALBERTI, Viaggio a Constantinopoli 1609-1021, Bologna, 1889, str. 6 139 U vezi s bugarskim zemljama, vidi I. SAKAZOV, op. cit., sir. 212. I-iO Op. cit., I, str. 201. Gotovo stoljeće kasnije Tavernier u Beogradu govori o istom izobilju: dva talira dnevno za 14 osoba (a čini se da je život poskupio; kruh. vino, meso, sve je izvanredno »i ne stoji gotovo ništa u tome gradu«), Histoire générale des Voyages de John Green, prijevod i nastavak Opata PREVOSTA, X, str. 118. l-il Fabio Canal Vijeću desetorice, Split, 21. siječ. 1582, A.d.S. Venecija, Letterc ai Capi del Consiglio clei Dicci, Spalato, Busta 281, 1° 67. 142 Vidi supra, str. 242, bilješka 115. I i5 Léopold C11ATENAY, Vic de Jacques Esprinchard Rochelais et Journal de ses voyages au XV/1' siècle, 1957, str. 148: u Poljskoj putnici moraju nositi sa sobom «u prenoćište... svoj krvet... čak i meso, piće i lojanicu«. I l i G. Antonio Venicr duždu, Rouen, 22. velj. 1532, B.N., Pariz, Ital, 1714, P 189, kopija; vidi isto tako M. SANUDO, op. cit., I.V1, col. 244-245, 15. trav. 15.32. N5 John BUCHAN, Oliver Cromwell, London, 1934, str. 22. 1н6 P. BOISSONNADE, »Le mouvement commercial entre la France et les Iles Britan niques au XVI1' siècle«, u: Revue Historique, svib. -ruj. 1920. 147 Vidi supra, str. 156. I i8 Col. de doc. ined. del Arcbivo General de la Corona de Aragon, sv. XXXIX. str. 281 ; Ignacio de ASSO, op. cit., str. 384; Aloys SCHULTE, op. cit., I, sir. 308 i dalje. I i9 Ignacio dc ASSO, op. cit., str. 57-58. 150 Ibid., str. 26.3. 15 1 Proizvodnja sukna u Jaci čak u 16. stoljeću, I. tie ASSO, op. cit., str. 208. 487
ZAJEDNIČKI- SUDBINI- I SVEUKUPNA KRETANJA
152 F. BELDA Y PÉREZ DE NUEROS, Felipe II, op. cit., str. 30 i clalje. 15.3 biszlo MAKKAI, »Die Entstehung des gesellschaftlichen Basis des Absolutismus in den l.andcm der osterrcichischcn 1labsburger«, u: Études historiques, obj. Iracionalna komisija mađarskih povjesničara, I960, sv. 1, str. 627-668. 1 S i Giuseppe PAREN'I'I, Prime ricerche sulla rivoiuzionc deiprezzi in Firenze, 1939, osobito str. 76: normalna zona firentinske opskrbe nije veća od 30 miglia, kadšto i manja, str. 94... 155 A.cl.S. Firenca, Mise. Medicea 51. 156 B. BENNASSAR, op. cit., i osobito 2. dio, poglavlje II, Les moyens de l'économie (dakiilogram). 157 I to od 1444, A.cl.S. Venecija, Notatorio cli CoJlegio, 8,1° 1, 10. srpnja 1444: barke »barchicle«, veniunt Venetias cum caseo, ovis de Casali Maiori, Bessillo ct aliis locis Lombardie... 158 Museo Corrcr, Dona delle Rose, 451. 159 Alberto TENENTI, Cristoforo da Canal, 1962, str. 176. 160 J. A. VAN 1IOU1TE, »Bruges et Anvers, marchés nationaux ou internationaux du XIVe au XVI1’ siècle?«, u: Revue du Nord, 1952. 161 Jedan oci klasičnih tekstova mletačke povijesti koji se često reproducira, Bilanci Generali, 1912, sv. I, str. 577 i dalje. 162 Corrado DARBAGALLO, Storia Universale, III, 1935, str. 1107. 163 A.cl.S. Mantova, Л° Gonzaga. Đ 1431, Johannes de Strigys markizu, Venecija, 16. svib. 1472. i sljedeća pisma. 164 Ibid., isti istome, 6. pros. 1472. 165 A.S.V.. Venecija, Brera 51, Cronaca Vencta, P 105 v°, 1. ožuj. 1448. Opadanje važnosti Li Tane, 22. svib. 1453, A.d.S. Venecija, Senato Mar, 4, P 181. Još jedan »konzul u lani imenovan 28. ožuj. 1460, ibid., 6, P 163; razmatranja o trgovini robinjama kupljenim u Caffi, 2. srpnja 1474, A.cl.S. Mantova, Л° Gonzaga, Serija П. Levante e Cone Ottomana, 795. 166 A. Guicloni vojvodi od Modene, Venecija, 12. ruj. 1489, A.d.S. Modena, Venecija Vi 1-51, 11-8. Ove su brojke proizvoljne. Za male galijune iz Aleksandrije i Đeiruta, u jednoj se prepisci govori o povratku od 2,000.000 dukata, »po onome što kažu Venccijanci« (sccondo toro), Giovanni di Strigi markizu Mantove, Venecija, 28. velj. 1471, A.cl.S. Mantova, Serija E, Venecija, B 1431. 167 M. SANUDO, op. cit., 1, stupac 734. 168 Ibid., 1, 885-886. O raskoši muških odijela, Senato Terra 15, Ps 86 v° i 87, 7. siječ. 1506; protiv velikog obilja u jelu, ibid., P 42, 21. stud. 1504; protiv raskoši ženskih toaleta, ibid., P* 190 i 191, 4. siječ. 1508, protiv gozbi, M. SANUDO, op. cit., I, col. 822. Ali Sanudo s užitkom nabraja raskošna jela na venecijanskim gozbama. 169 A.d.S. Venecija, Senato Mar, II, P 126, 21. velj. 1446. 170 Vicli supra, str. 324 i dalje. 171 Jacobo cli Capo markizu od Ferrare, Genova, 31. svib. 1522, A.d.S. Mantova, A1 Gonzaga, Serija E. Genova 758, i J. Tebaldi vojvodi od Modenc, Venecija, 8. lip. 1522, A.cl.S. Modena, Venecija, 15-77, VI, 67. 172 Jean d ’AUTON, Chronique, 1, str. 55, 1499. »i nije bilo ni gvelfa ni gibelina koji tada nisu bili dobri Francuzi...«. Milano je upravo bio osvojen. 173 Federico CI1ABOD, »Stipendi nominali e busta paga effettiva dei funzionari dell’amministrazione milanese alia fine del Cinquecento«, u: Miscellanea in onorc di Roberto Cessi, Rim, 1958, str. 187-363. 174 F. BRAUDEL, »Les Espagnols et l’Afrique du Nord de 1492 à 1577«, u: Revue Africaine, 1928. 175 Vidi tablice na strani 423: putovanja u Sjevernu Afriku se prekidaju 1525; Jacques de MAS LATRIE, Traités de paix et de commerce, 1868, str. 273 (22. svib. 1518); isto 488
E konom ije: m jerilo stoljeća
tako o pogor.šavanju trgovine sa Sjevernom Afrikom, M. SANUIX), op. cil., XXV, stupac 5.5H11 (y vidi infra, II, grafikone br. 57. \-n Museo Correr, Donà dcllc Rose, 26, Г 191 i 194 (1588). Usporedi: 6. srp. 1671, Marciana VII, MCCXVUI, 18, Zecca kuje više od milijun srebrnih dukata. |78 Clemens BAUfiR, op. cit., str. 151, bilješka 47 na str. 48. 179 A.cl-S. Napulj, Sommaria Partium, 591, Г 225-2.55, 22. pros. 1569. 180 Arhiv Bouches-du-Rhône IX B 171, Г 6 v°, Alžir, 7. svib. 1579. 181 6,000.000 dukata 1605. godine; 9,000.000 dukata 1609. u kovčezima Dcposito Grande u Zecci. U vezi s tim, vidi brojne podatke u svežnjevima Scnato Zecca. Г. BRAUDFl., u: La cit'iltà reneziana de!Rinascimento, Fondazione Giorgio Gini, 1958, str. 101. 182 Vitli supra, str. 515. 185 Možda od 1575-1580, ako dobro tumačim jedan tekst koji je bez točnih podataka, Museo Correr 161, 1° 2, 14. pros. 1595: igru razmjene novca uvode na venecijansku bur/u strani mjenjači, per ilpiù fiorentini. 18 i li. MAGATI l, »11 mercatomonetariovcnezianoalla fine del secolo XVI.., u.Arcbirin Vcneto, 1914, str. 289-292. 185 Museo Correr, Donà đelle Rose, 42, Г 27 v° (s.d., kraj 16. stoljeća). 186 Ibid., 181, Р 61 i 65 v°, radi se o izvatku iz »zornal de žiri-, sveukupna je svota: 2 979.090 dukata i 17 denara. Jedan drugi list, kaže se istraživaču, predstavlja popis mjenica »che non gintno«, dakle su »sccchi«. I8"7 To najavljuje rad u pripremi Mauricea Carmone posvećen Toskani 17. stoljeća. 188 Vidi što kaže jedan firentinski trgovac u 15. stoljeću, što prenosi A. MONTFII., Histoire des Français, Vil, str. 424-425: »Francuski trgovci, vi ste samo trgovci na malo, preprodavači». 189 Vitli supra, str. 584 i bilješka 254. 190 Ruggiero ROMANO, »Tra XVI e XVII secolo. Una crisi economical: 1619-1622«, u: Rirista Storica Italiana, 1962, str. 480-551, i »fineore la crise tic 1619-1622-, u: Annales E.S.C., 1964, str. 51-57. 191 Baltasar Suarez Simônu Ruizu, Firenca, 15- siječ. 1590. -Cicrto es gente que les parcce todo е/ mundo espocopara barcar/e«, Archivo Provincial, Valladolid. 192 O tom -polarnom« istraživanju, ukažimo na odlične stranice Fetleriga MF1.ISA, »II commcrcio transatlantico di una compagnia fiorentina stabilitata a Siviglia a poehi anni dalle imprese tli Cortes e Pizarro«, u: V. Congreso dc hisloria de la Corona de Aragon, 1954, osobito str. 185 i dalje. U Firenci je središte svijeta u prvoj polovici 16. stoljeća, kako misli naš kolega... Ali, zbog čega to nije Lyon? Najavimo također i neobjavljene radove Fclipea Kuixa Martina i J. Gentila da Silve. 195 Vitli infra, str. 555 i dalje. 194 A.tl.S. Genova, Materic politiche, privilegi, concession^ trattati diversi et negoziazioni 15-2754, br. 67. Trattato di commercio stipulait) tra ii Soltano Ilacmci Han, Imperatore degli Ottomani c la Republica di Genova. 195 Sve probleme koji se odnose na demografiju Osmanlijskog Carstva obnovio je Otner l.uifi Barkan sa svojim učenicima. Golemi napor za pregledavanje isprava koje se otlnose na turske popise stanovništva 16. stoljeća urodio je njegovim zaključcima. Zahvaljujući ljubaznosti našega kolege iz Istanbula, mogao sam se poslužili dosatl neobjavljenim rezultatima koje rezimira karta br. 55 iz 2. sveska. Za značenje i etape tih istraživanja treba se pozvati na Ornera Lutfija 13ARKANA, »La Méditerranée de F. Brau del-, u: Annales E.S.C., 1954, »Quelques observations sur l’organisation économique et sociale des villes ottomanes des XVIe et XVIIe siècles*, u: Recueil dc ta Société Jean 489
ZAJEDNIČKE SUDBINI- 1 SVEUKUPNA KRETANJA
Bodin, VII, Ј.п Ville, 1. dio, 1955, str. 289 i dalje. 'Пш radovima treba dodati otipkani sažetak predavanja profesora Влгкапа na L'Ecole des Hautes Eludes (1963). 196 Najbolje izlaganje cjeline još je uvijek, u tom pogledu, članak Juliusa BELOCIIA, -Die Bcvblkerung Europas zur Zeit der Renaissance«, u: Zeitschrift fü r Socialwissenschoft. 111. 1900; za Italiju ćemo ga kompletirati posthumnim djelom velikog njemačkog povjesničara, Bcvolkcrungeschicbte Italiens, sv. I, 1937; sv. II, 1939; sv. III, 1961. Za francusku, staro djelo l.EVASSEURA nije zamijenjeno nekim drugim, La population française. 1889-1892. Za Portugal, Lučio de AZEVEDO i drugi portugalski povjesničari prihvaćaju brojku od milijun stanovnika, usp. G. EREYRE, Casa Grande, 1946, str. 166; R. KONETZKE, op. cit.. str. 271. O Španjolskoj — vrlo spornom slučaju — vidi djelo Komada IIAEBLERA, Die wirtschaftliche Blute Spaniens, 1888 (kao sporno i još nedostatno kritizira ga članak J. BELOCIIA), i djelo Alberta GIRARDA »l.e chiffre de la population de l'Espagne dans les temps modernes«, u: Rev. d'Histoire moderne, 1928, precizno, dobro obaviješteno, ali sporno u svojim zaključcima; od istog autora »La rćpartiton de la population en Espagne dans les temps modernes«, u -.Rev. d'bist. écon. et soc.. 1929, str. 347-362. Ne vjerujem da je od odlučujuće važnosti rad Euentesa MARTIANEZA. Despoblacion y rcpoblacian deEspana (1482-1920), Madrid, 1929, broj španjolskog stanovništva čini mi se da je precijenjen u doba Katoličkih kraljeva. Za teško pitanje većinosa, koeficijent od 4,5 čini mi se, kao iJ. Bclocbu, točan ili barem opravdan. Broj od 8 milijuna za kraj 16. stoljeća brojka je na kojoj se zaustavio l-'uentes Martianez. Samo za Kast ii iju vidi klasične brojke Tomasa Gonzaleza koje sam reproducirao na tablici. I : Simancas sam našao ispravu E° 166, Consulta de! Consejo de Guerra sobre la introdnccion de la ntilicia de 30 U botnbres en estas reynos, 13. siječ. 1589, kopija. Stanovništvo kraljevstva Kastilije procijenjeno je na 1,500.000 vecinosa, ili koeficijent od -t,5: 6,730.000 stanovnika. Brojke od R. KONETZKEA, op. cit., str. 260-261 su preniske. Za sve te demografske proračune temelji nisu vrlo čvrsti. Ne vrijede mnogo više od proračuna G. BOI'ERA, op. cit., 11 a, str. 64-65, na kojima se nismo, koliko mi je poznato, često zaustavljali (Italija ima manje od 9, francuska 15, Sicilija 1,3, Njemačka 10, Engleska 3. Italija više od Španjolske). Od G. DOTERA, D
E konom ije: m jerilo stoljeća
proračun za ukupno stanovništvo dao između 4 i 5 milijuna. J. C. RUSSIU.I., ..Uie ancient ,ин1 medieval population«, u: The American Philosophical Society, lipnja 1958, str. IM, predlaže se za stanovništvo Sjeverne Afrike brojka od 3,500.000 žitelja (od toga jedan milijun za Tunis) na temelju isprava koje je objedinio Flic de la PRIMAUDAIF, u: Renie Africaine, 1877. ’00 l e su brojke preuzete iz djela Traité de démographie, Adolphe» LANDRYJA, 1945 , sir s7. >01 Veća brojka od one koju daje Guide RICI 1ARDA i QUF.TINA. djelo s kojim sam se poslužio za približan proračun od oko 40 radije nego od 50. 202 Prema A. lANDRYJU, op. cit., i različitim djelima VIDAIS Dl: IA BLACIIFA i GAl.l.OISA, Géogr. Universelle. 2().š Cit. članak, »Li Méditerranée...«, str. 193. 20 i | 01:1.00 I, Bevolkerungsgcschichte, l. str. 23-i. U starom je članku iznesena brojka bila vi 205 Ibid., str. 2.35. 200 J . HFLOCll, op. cit., Ш, str. 379 i dalje. 20"’ J- BFl.OCl1 je uvećao ukupnu brojku francuskog stanovništva, čl. cit.. str. 783. Svaka procjena u vezi s tim stanovnišrvom vrlo je nepouzdana. 208 Ibid. 209 Vitorino MAGALIIAFS GODINI IO, Historia economica e social da expansào portuguesa, I, 19ч7. str. 145 i dalje. 210 Cl. cit.. »l.a Méditerranée...», str. 193, »... za Osmanlijsko se Carstvo ne računa 20 do 22 milijuna stanovnika (brojke F. Braudela) nego 30 pa možda čak i 35 milijuna .. 2 I I Op. cit.. II a, str. 64-65. 212 IL M. Mss Add. 18287, Ps 5633. 2 13 Nekoliko bilježaka i podataka uz margine primjera koji se navode u tom paragrafu. I1 Turskoj desertigrandissimi, U. A1.BFRI, op. cit., III, III, str. 387 (159-i); divlje zvijeri u Sjevernoj Africi u 15. stoljeću: R. RRUNSC11VIG, op. cit., I, str. 267; prazni prostori u Siriji: G. 131:KCI IFT, op. cit., str. 60 (16. travnja 157-i, 8/10 zemlje je prazno); I. de ASSO. op. cif., sir. 176; Actasde lasCorfes..., I, str. 312-313 (1548); G. BOTFRO, op. cit., str. 35. u vezi s Provansom; G. NIHMGYER, op. cit., str. 51, 57, 62 (geografska karta andaluzijskih pustinja, 1767. godine); C. BFRNALOO Dl: QU1ROS, Los reyes y ta colonizacion interior de Espana desde el siglo XVI alXIX, Madrid. 1929; Mare BLOCI l. ••Les payasages agraires: essai de mise au point«, u: Ann. d'hist. éc. et soc., svibanj 19.35. sir. 117; ARQUI:, op. cit., str. 172, Л1.ВГПШСС1Л, op. cit-, str. 18... Odmetnik koji stiže u Toledo preko montes y los despoblados, Tolcđska inkvizicija, l.° 191. br. 1, koju navodi I'. RODRIGUFZ MARIN, El ingcnioso Don Qnijote, 1916, IV, sir. 99, bilješka 7. 211 A. SIFGFIUF.I), op. cit., sir. 106. Jules SION, France méditerranéenne, str 159 i dalje 2 15 Francesco GUICCIARDINI, Diario del viaggio in Spagna, Firenca, 19.32. str. 79; o drugim sličnim bilježenjima, str. 54, 55, 56. 216 Op. cit., str. 5 v°. 2 17 DAVITY, Les estais, empires etprincipautezdtt monde, Pariz, 1617, str. 141. 218 I. dc ASSO, op. cit., str. 180 i dalje. 219 Op. cit., str. 232. 220 Fonunato de ALMFIDA, Historia de Portugal, III, str. 24.3-242. 221 B. M. Sloane, 1572, Г 48 v°, 1633 (lipanj ili srpanj). 222 Louis GACI ION, u: Nouvelles Littéraires, 10. velj. 1940. 223 Roger LIVF Г, op. cit., osobito str. 428. 22-i Op. cit.. I, str. 138-139.
491
ZAJEDNIČKI; SUDBINI: I SVEUKUPNA KRETANJA
225 Léon I’AFRIOAIN, Description de l'Afrique, tierce partie du monde, izcl. 1896, II, sir. 308 i dalje. f 226 Le Loyal Serviteur, str. 2. 227 O divljim zvijerima na Korzici vidi Giuseppe M1C1IELI, »Lcttere di Mons. Uernardi (1569)-, u; Arch. st. d i Cors/'c<7, 1926, sir. 187. 228 Eernand BRAUDEL, »Dans l'Espagne de Charles Quint et de Philippe II«, u: Annales E.S. C., 1951. Za Segovijsku šumu i Prado, rujan 1581, P.R.O. .50.25.57, P 87. 229 Carmelo VINAS i Ramon PAZ, op. cit., 11, str. 90, u Menasalbas, »/os mas animales que bay son zorrasy l o b o s Karlo Peti, u ožujku 1554, lovi u okolici Toleda četiri ili pel dana, ~bavendo morio et porci et lupi«. A.d.S. Mantova Spagna 587, Gio: Agnello markizu, Toledo, 5. trav. 1554. 250 Tako u kolovozu 1597. odlazi na četiri dana u lov na vukove, A.d.S. Genova, Spagna 12, Cesare Giusiiniano Genovskoj Republici, Madrid, 7. kol. 1596. 25 I M. ALEMAN, Guzman de A/faraebe, op. cit., I, 1. dio, VIII, str. 140. 252 Rukopis G. G. iz Alžira, P 15, oko 1574. 255 Pedro de MEDINA, op. cit., str. 172. 25-i B.N., Eircnca, Capponi Codice, V, P 545 v° do 544 (Izvještaj o zauzeću Tunisa). 2.55 Alonso de la Cueva Filipu II, La Goulette, 16. svib. 1561, Simancas E° 486. 2.56 G. BOTERO, op. cit., 1, sir. 185. Još bolje, Diego SUAREZ, op. cit., str. 45, 49, 50. 2.57 Op. cit., str. 77. 258 Decameron, Novela 111. 259 Op. cit., Ill, sir. 557. 2-d) QUJQUERAN DE BEAUJEU,La Provence louée, Lyon, I6l4,str. 221, 225,226, 261. 2 i I F. BENOIT, op. cit., str. 180. 2 12 P. LESCALOP1ER, Voyage..., str. 27. 24,5 Op. cit., II, str. 21 i dalje. 2i4 BEl.ON DU MANS, op. cit., str. 1552-i 5 Ibid. 246 Op. cit., II, sir. 51. 247 Lo que paresce a Don Juan de Austria, Messina, 4. pros. 1571, Simancas, E° 115. 2 i8 F. BRAUDEL, »La démographie et les dimensions des sciences de l’homme-, u: Annales E S C., svibanj-Upanj I960, i osobito str. 497. 249 Vidi zorni prikaz Rcnéa GRANDAMYJA, »La grande régression, hypothèse sur l'évolution des prix réels de 1575 à 1875«, u: Jean FOURASTIÛ, Prix de vente et prix de revient, 15. serija, Pariz, 1964, str. 5-58. 250 Vidi infra, 11, pogl. V, "Bijeda i razbojništvo". 251 Édouard BARATIER, La démographie provençale du X llf au X V f siècle, 1961, str. 121. Zbog čega taj rasi znači obnavljanje i kompenzaciju objašnjava nam Roger LIVET, op. cit., sir. 147-148. 252 Op. cit.. 2. dio, pogl. II. 255 J. NADAL i E. GIRALT, La population catalane de 1553 à 1717, 1960, str. 198. 254 l lenri LAPEYRE, Géographie de l'Espagne morisque, 1959, str. 29 i 50. 255 Tomâs GONZALEZ, Censo de la poblaciôn de las provincias y partidos de la Corona de Castil/a en el sigloXVI, 1829256 Osobito u vezi s Kraljevstvom Granade. Ispravili smo, dakle, posljednju brojku na tablici: ne 71.904 vecinosa već 48.021. Taj će ispravak dokazati radovi koje će objavili Felipe IUJIZ MARTIN i Alvaro Castillo PINTADO. 257 Vidi infra, str. 495 i bilješke 515 i 516. 258 CODOIN, XIII, str. 529-550. 492
E konom ije: m jerilo stoljeća
_>v; Simancas E° 166, 1° 3, 13. siječ. 1589. _>()() Za Sevillu vitli Simancas, Expedientcs de Hacienda, 170. 261 Op. cit.. str. 43-4-1. 262 Pierre C1IAUNU, op. cit., 1, sir. 247 i dalje. 263 Prema radovima, koji su u toku, Alvara CASTILLA P1NTADA. 26 i Karl Julius ПП1.0С11umro je 1929, njegovo djelo Dcio/kcrungsgcschichtc Italiens sisioji se od 3 sveska; I. sv. 19.37, 11. sv. 1940, Ш. sv. 1961. 265 K. J. DEI.OCH. Bevo/kerungsgeschichte, 1. sir. 152. 266 Ibid., sir. 215. 267 Taj isti popis našao sam u Simancas, S.P. Napulj 268, ali s datumom i/ 1652. 26H K. J. BELOCll, op. cit., III, sir. 352. 2Ul)-2~'0Ibid., str. 331. Za Firencu i Toskanu; 870.000stanovnika 1561, Vicen/o FHDEL1. Rc/ationcdi sna ambasciata in Firenze nellanno 1561, Г 15, Marciana. 2"rl Danicle BELTRAMI, Storia della popo/azione di Venezia da! scco/o XVI alla cadnta della Republica, 1951, str. 69-70. 2'2 K. J. BELOCll, op. cit., III, str. 352, donosi 1557. brojku od 1,863 000 stanovnika i 1620. brojku ttd; 1.821.140 te 1548. godine (cit. cl., str. 178) 1,650.000 stanovnika. 2“3 Francesco CORRIDORE, Storia documentata della popolazione di Sardegna. 1902, 2. izd., str. 12. Г i ibid., str. 19 i 20. Г 5 K. J. BELOCll, op. cit., III, str. 352. 2Т' Omcr Ludi BARKAN, čl. cit., str. 191-193 Г п Ibid., tablica I, str. 292. Г 8 K. J. BRLOGU, čl. cit., str. 767. 2"’9 Carmelo V1NAS i Ramôn PAZ, Re/aciones des los pneblos de Espana ordenados par Felipe II, Reinode Toledo, 11. dio, sv. 2, Madrid, 1963, str. 767. 280 Carmelo VJNAS i Ramôn PAZ, op. cit.,passim i 11, str. 299. 2HI l.uca Michicl, A.d.S. Venecija, Relazioni B;‘ 63. Г 286 verso. 282 Različita izdanja. Zgodna zbirka G. Garcije MERCADALA, Viajesdc extranjeros par Espana y Portugal, sv. 1,1952, str. 259-305: Viajc del noble bobemio Leon dc Rosmithal de Blatina por Espana y Portugal hecbo de! ano 1165 à 146 7. 283 Alonso de HERRERA, Libro de Agricu/tura, 15 1.3, osobito Г 3 v° i 1° 5. 2 8 - i Ostala izdanja su iz 1539. i 1598, kao i izdanje iz 1620 (Madrid). B.N.. Pariz, Rćs. .379. 285 Velike oscilacije u cijeni žita obilježje su, u Italiji, razdoblja između 1550. i 1602, Dante ZANETII, Problemi a/imentari di una economiapreindnstriale, 1964, str. 93. 286 Neobjavljena disertacija Bartholomća BENNASSARA koju smo već naveli, pogl. VIH, Les hommes du siècle. 287 Guilhermo 11ERRERO MARTINEZ DE AZCOITIA, La poblaciôn palentina en los sig/os XVI y XVII, 1961. 288 Giuseppe ALEATI, popolazione d i Pavia durante il dotninio spagnuofo, 1957. 289 Athos BELLETTINI, La popolazione di Bologna da! seco/o XV al/'nnificazione italiana, 1961. 290 Ruggiero ROMANO, Prank SPOONER, IJgoTUCCl, les/»Tard Udine, neobjavljeni rad 291 1). BELTRAMI, op. cit., vidi supra, sir. 493, bilješka 271. 292 Earl J. 1IAMILTON, -The decline of Spain«, u; The Economic History Review, 2. svib. 1938, str. 169, 171, 177. 293 Ibid., str. 177, zaAndaluziju vidi epidemije iz 1560-1570,1599, 1600, 1648-1649, 1677. G. NIEMEYER, op. cit., str. 51. 493
ZAJEDNIČKE SUDBINI- I SVEUKUPNA KRETANJA
Neobjavljena studija U. ROMANA, П. SPOONERA, U. TUCC1JA. 295 Vitli grafikon br. 58. 296 Sve pojedinosti koje slijetle preuzete su iz još neobjavljenog rada B. BENNASSARA što smo ga već naveli. 297 Ci. 11HRRERO MARTINEZ DE AZCOTTIA, La poblacion paient ina en los siglosXVl y X\'ll, 1961, str. 59. Od 1595, koeficijenti se, odmah nakon kuge, penju strelovitom brzinom na iznad 51) pa i 60, maksimalno 66, 87 na tisuću. 298 Postoci koji prethode dani su prema Athosu BELLHTT1NIJU, op. cit., str. 156. 299 Prema još neobjavljenom djelu U. BENNASSARA. 500 O svim Re/acioncs vidi N. SALOMON, op. cit., supra, str. 487, bilješka 124. 501 Izgubljena kartica. 502 C.orrer, Donàdcllc Rose 192. 505 SANUDO, op. cit., XI., 25, Carigrad, 24. kol. 1525. Corrcr Dona delle Rose 21 ( 15 12). A.d.S. Venecija, Capi del Cons, clei X. Lcttcrc Вл 285 P 88, Krcta, 50. rujna 1557, vojvoda, kapetan i vjećnici Desetorice; stanovništvo se Krcte jako povećalo. Corrcr 1586; IM). 975. 1656. 50 i Atlios BEl.l.E’ITINI, op. cit., str. 9. Stanovništvo Bologne, 1596, Galiani Cronaca (UBologna (Marciana6114. C 111-5), iznosilo bi 58.941, od čega vjernika i vjernica 4.651, muškaraca 15.595, žena 18.079, dječaka 7.626, djevojčica 6.166, slugu 2.760, sluškinja 29- i
•1. 0 6 - i .
505 Op. cit.. str. 80 i dalje. 506 5 1• siječ. 1492, sa Sicilije (izvršenje dekreta 18. rujna i 18. prosinca); iz Napulja. 1559. godine, vitli Giovanni ili GIOVANNI, L’ebraismo della Sicilia, Palermo, 1748, u: 80. str. i2 i. i osobito Eelipe RIJ1Z MARTIN, »I.a expulsion tie los judios del Reino de Napoles", u: Hispania, sv. XXXV, 1952; Leon POLIAKOV, Les banebieri juifs et le Saint-siege du X l lf au XVIIe Siècle, 1965. 507 G. PARISH T, Lilt at et les Églises de Prusse sous Frédéric-Guillaume f r , 1897, sir. 785. ,508 Vitli infra, str. 602 i 679, bilješke 127 i 128, što ne znači da brojka nije pretjerana. 509 G. ROVELLI, Storia di Cotuo, 1805, Ш, 2, str. 116-117, 145-147, navodi ga A. FANFANI, op. cit.. str. 146. 510 F. BOIUANDI, Per la storia dellapopolazione della Corsica, 1940, str. 66, 67, 71, "Ч. 82; navodi ga A. HANPANI, op. cit., str. 146. 511 U. PORTI, Storia della tecnica italiana. 1940. gotlinc. 5 12 Čak u Englesku; A. FANFAN1, op. cit., str. 146. 515 Otuda i porijeklo niverneške fajanse od 1550. godine, Louis QUENEAU, L’organi sation du travail à Nevers auxXVIIe et XVIIIe siècles, 1919, str. 295. 5 l i () raspršenosti Talijana širom svijeta postoji golema tiskana i neobjavljena doku mentacija. O njihovoj rasprostranjenosti sutlit ćemo po dvjema studijama, jedna ide u smjeru Lisahona, vitli PERAGALI.O, Mise. di. st. ital., 1944, druga u smjeru Genovc, PASCAL, »Da Lucca a Gincrva«, u; Rivista storica italiana, 1952, obje su vrlo dobre. Preostaje još tla se napisu studije o iseljavanju vojnika-, o ulozi Comascha i stanovnika Val tlu Tessina u umjetnosti baroka, primjedba koju je već naveo J. BURCK1LARDT, Die Renaissance, op. cit., str. 16-17; o talijanskim arhitcktiina-inžcnjerima, pozvati se na kazalo pod nazivom Fratin ili, na primjer, Jcan-Baptiste Toriello, u; DOUAIS, op. cit., Il, 110, itd... 515 WILIIELMY, u: Gcographiscbc Zeitschrift, 1940, str. 209. 516 H. M. Add. 18287. 517 G». NADAL i H. GIRALT, La population catalane de 1553 à 1717, 1960. godine. 518 A.N., K 1690, F. de Beaumont carici, Perpignan, 20. kol. 1556. »Esta villa esta l/ena de franccses que son muchos tuas que los naturales*. Ista informacija (B. M. Add. 494
Ekonomije: mjerilo stoljeća
28468 Г 2.4 ve), Гс° clc Salablanca Nj. V., Madrid, 16. lipnja 1575: Perpignan gubi svoje stanovnike »j1son lodos gente pobre y gran parte ddlos franccscs..4|9 »Putovanje Barthélémya Jolyja u Španjolsku, l603-16()-i«, obj. I.. BARRAI! 1)1111CiO. u: Revue Hispanique, 1909, posebno izdanje, str. 29. 420 Ibid., sir. 21 i 29. 421 Ibid., sir. 21 i 29. ,422 l-itirć izvodi r\\ccgavache iz Španjolske riječi gavacbo, stoga problem nije riješen! 424 »Voyage de Barthélémyjoly...**, str. 82. 42 i Ibid 425 Ibid. .426 Ibid. ,42" T 11Л1.PURIN DONGIll, »Les Morisques du Royaume de Valence au XVI1' siècle*.. u. Annales ES C., 1956, sir. 164. 428 Hrnst SCIIAHiK, Gescbicbte des spaniseben Protcstanrismtis, .4. tom u 2 sveska. 1902. sv. I. tom 2, str. 137-139. .429 ,1. NADAL i U. GIRALT, op. cit., str. 198. 4.40 P. de МЛНСЛ, Histoire dit Béarn, 16-iO, str. 256-257. navodi ga I lenri CAVAILLHS, la vie pastorale ci agricole dans les Pyrénées des Gaves de l'Adonr et des A'estes, bordeaux. 19.42, str. 1.47-138. 441 Response de Jean Bodin à M. de Ma/cstroict, izcl. 1lenri l IAUSUR, op. cit., str. 1 i. .442 Vidi supra, poglavlje 111. 44.4 l.a Méditerranée..., 1. izcl., str. .442 i dalje. 44 i P. BRAIJDRL i R. ROMANO, Navires et marchandises à l'entrée de Livourne, str. K) I Stotine podataka te vrste zaslužilo bi da se iznese: izvoz extra régnant napuljskih vina u prosjeku između 156.4. i 1566, vini tatini, busli 2.4.667, vini greehi dttlci et mangiagnerra, 2.Jl9bnsti (Sommaria Consultâtionum 2, P 22.4, 2. list. 1567) — »svake se godine u Apuliji prodaje oko 80.000 ri/6iï vune-, ibid., P 75, 8. kol. 156-i) — francuska trgovina na Levantu početkom 17. stoljeća, koju Savary de Brèves procjenjuje na .40 milijuna libri. 1624. godine smanjila se upola, П. PAGN11;/. op. cit., str. ,42-i — veliko hogaistvo veletrgovaca u Genovi: mnoga premašuju 500.000 dukata, i daleko je veće bogatsivo Tomasa Marina, Adamo Centurione raspolaže gotovo milijunom, Museo Correr Cicogna..., P 2 i 20 v° — ukupni prihodi španjolskoga kralja, 11 milijuna zlatnika 15т2. godine, Marciana 8.460 CV1II-3, P 11 v° — monetarni tokov i u l-uropi potkraj 15. stoljeća; 1 milijarda (libri), P. RAVIiAlJ, L'agriculture et les classes paysannes, 1926. str. II. bilješka 1 (jedinica nažalost nije jasno naznačena!). 4.45 A.d.S. Napulj, Sommaria Consultationum, 1, P 216, 28. trav. 1559. 556 Neka se čitatelj ne zgrozi preko mjere kad sazna da su nam približni računi procijenjeni u dukatima, i ništa više. Dukata ima iz Venecije, Genove, Firence, Napulja, Španjolske... Svaki ima posebnu i privremenu vrijednost. Ti su dukati, prije ili kasnije, svi postali obračunski novac. Bilo bi logično da se ne govori o dukatima, bez daljnjega, nego izraćunaju ekvivalenti u zlatu ili srebru. .Suvremenici u svojim procjenama, kako im dođu na pamet, govore, a da pri tome ništa više ne preciziraju, o »milijunima zlatnika-, pod tim shvatite milijunima dukata. U dokumentima financijskih službi, u Španjolskoj, dukat je naznačen skraćeno, trokutom, slovom delta, zlatni escudo, stvarna moneta, obrnutim trokutom. Između dukata i talira odnos u Španjolskoj je dugo bio od .450 maraveclija (dukat) do 400 (talir). Očito su poslovni ljudi pozorni na te recipročne vrijednosti dukata (medu sobom) i talira, osobito zato što mjenice, s ponudom i potražnjom, bilježe varijabilne kotacije. Nakon ovoga, prihvatiti u našim vrlo približnim proračunima dukat kao valjanu jedinicu, a da pritom ne vodimo računa ni o njegovoj lokalnoj vrijednosti ni o njegovoj kotaciji, ne predstavlja nedopušten čin. Do pogreška dolazi zbog nepouzanosti naših mjera. 547 Maurice CARMONA, »Aspects du capitalisme toscan aux XVI1 et XVIIe siècles», u: Pevtte d'histoire moderne, 1964, str. 85, bilješka 5. 495
ZAJEDNIČKE SUDBINE 1 SVEUKUPNA KRETANJA
338 Vidi J. (îENTILDA SILVA, »Villages castillans et types de production au XVIe siècle», u: Annales E.S.C., 1963, str. 740-741, koji usvaja za kastilijska sela godišnju potrošnju od dva kvintala pšenice. O tom se prosjeku dugo može raspravljati. Prema SÜNDBOR(ili, 1891-1893, potrošnja bi bila pro capite 1,2 u Italiji; 1,5 u Španjolskoj; 2,5 u Francuskoj. Usp. Dr. Armand GAUTIER, L'alimentation et les régimes chez l'homme sain et chez le malade, 1908, str. 296; André WYCZANSKI govori 1571. godine za poljske siarostyc Korczyna o potrošnji od 2,2 kvintala raži, Kwartalnik historii Kultury materialej. VIII, 1960, str. 40-41; 1. BOG, Die bduerliche Wirtschajt im Zeitalter des Drcissigjdhrigcn Krieges, Cobourg, 1952, str. 48, potrošnja od 2,5 kvintala u Niirnbcrgu; u Napulju od 1,9 u 16. stoljeću, W. NAUDH, Getreidepolitik der etiropdischen Staaten m m l.i. bis 18. Jahrhundert, Berlin 1896, str. 156. Za Francusku Vauban iznosi 3,4 kvintala (3 sestera); opat Expilly (1755-1764) 2,7 kvintala itd. 339 Vidi infra, str. 633-6.35, o cijenama žita u Veneciji. 3-t0 Prema procjenama F. Ruiz Martina. 3-i 1 Musco Correr, Dona delle Rose, 217, Г 131,1. srp. 1604.Ibid., 218, P 328 (1595), 108.000 staia. 3-i2 A.d.S. Venecija, Dis pace i Spagna, Alvise Correr duždu, Madrid, 11. velj. 1621. 3-1.3 Carmelo V1NAS i Ramôn PAZ, op. cit., 11, str. 99, 132,140, 169, 272, 309, 397-398, 3--12-343. 348, 408, 426, 470. 3-t-i Novo izdanje iz 1960. 3 i5 G. CONIGUO, op. cit., str. 24. 3 16 A.d.S. Napulj, Sommaria Consultationum 7, P 204, 28. siječ. 1580. 3-17 Ccnso, str. X111. 3-iH Ibid. 349 (i. UIZZA'ITO, »II Mediterraneo nella seconda meta del Cinquecento», u: Nuova Rirista Stot ica, 1949. 350 1. izdanje La Méditerranée... , 1949, str. 450 i dalje. 35 I I,. MENDES DE VASCONCELLOS, Do sito de Lisboa, 1608, izd. Antonio Sergipc, str. H i. 352 Još u 18. stoljeću, R. ROMANO, Commerce et prix du blé à Marseille au XVIlf siècle. 1956, str. 76-77. 353 Museo Correr, Donà delle Rose, 217. 35-1 Kao rakija s Krete, A.d.S. Venecija, Cinque Savii 1, P 14, 6. list. 1601. i 14. ožuj. 1607, rakija i limunov sok, »soliti condursiper Ponente«. Rakija se javlja u carinskim tarifama Venecije tek posljednjih godina 16. stoljeća. 355 Vidi supra, str. 384, bilješka 2.34. 356 V. MAGALIIAES GODINllO, »O milho maiz — Origem e difusâo», u: Revista de Econontia, sv. XV, l'asc. I. 357 Po neobjavljenom ratlu koji smo već naveli: R. ROMANO, F. SPOONER, V. TUCO o Prix à Udine. .358 I Ians TE1.B1S, Zur Geographic des Getreidebaucs in Nordtirol, 1948, sir. 33. 359 J. F. BERG1ER, op. cit., str. 82 i dalje; citat str. 83.360 Miguel СЛХЛ de LERUELA, Restauraciôn de la abundancia de Espana, 1713, str. 50. 361 Luis VA1.1.E DE LACERDA, Desempeno delpatrimonio de S. M. y de los rçynos sin dano de! Rey y vassalosy con dcscanso y alivio de lodos, 1618, navodi ga J. VICENS VIVES, Historia economica de Espana, 1. dio, s.d., str. 300. 362 J. C. TOU TAIN, »Le produit tie l'agriculture française de 1700 à 1958«, u: Cahiers de l ’Institut de Science Économique appliquée, br. 115, srpanj 1961, osobito str. 212. 36.3 Vidi supra, str. 496, bilješka 344. 496
Ekonomije: mjerilo stoljeća
464 René BAEIIREL, op. cit., str. 152. Вг/Л računi koji slijede izvedeni su na temelju jednoga kvintala sjemena po hektaru. 465 J. C. TOUTAIN, ii. Cit., str. 36. 466 Bibliotcca Casanatense, Rim, Mss 2064, 1° 45 i dalje. 367 A.d.S. Napulj, Sommaria Consultationum, br. 2 1° 140, 1.3. ožuj. 1563, prinos od 20 naprama jedan. 368 Vidi grafikon, br. 51, str. 636 i sliku 52, str. 641. 369 Vidi supra, str. 309370 [;. LE ROY LADUR1E, djelo u tisku, već navedeno. 371 Predivna knjiga Carla PONIJA, Gli aratri e l'cconomia agraria nel Bolognese da! XVII al XIX sccolo, 1963, počinje tek nažalost s 18. stoljećem. Plugp/o, na koji upućuje 1644. (str. 4), morao se pojaviti ranije. No tekst nije dovoljno jasan. 372 Vidi supra, str. 60 i dalje. 373 B. BENNASSAR, neobjavljeno djelo, citirano. 374 Ovo tumačenje Felipca RUJZA MARTINA nalazi se u njegovom važnom uvodu o pismima koja su razmijenili Medina del Campo i Firenca, op. cit. Čim se Gcnovljanima ukazala prilika da isplate svoje vjerovnike u juros, odbili su svoje gubitke od drugih. Medu njihovim je klijentima bilo očito brojnih zemljišnih posjednika. 375 E. LI: ROY LADUR1E, op. cit. 376 John U. NEF, »Industrial Europe...«, str. 5377 U. ROMANO, »Aspetti economici (legli armamenti navali veneziani nel sccolo XVI«, u: Rivista Storica Italiana, 1954. 378 Museo Соггег, Donà delle Rose 42,1° 77 v° (1607), od toga 3-300 tkalaca na jednog vlasnika za dva radnika. 379 Uz isti broj lanaiola, zacijelo preoptimistična procjena. 380 Vidi R. ROMANO, »La marine marchande vénitienne au XVIe siècle«, u: Actes du IV Colloque International d'Histoire Maritime, 1962, str. 37. 381 A.d.S. Venecija, Senato Terra 53, 7. svib. 1569. 382 A.d.S. Venecija, Senato Terra 2, 17. ruj. 1545. 383 Lucien FEBVRE i Henri Jean MARTIN, L'apparition du livre, 1958, str. 280, 286, 287, 293. 384 Vidi bilješku 387, i Cinque Savii, 140, 4-5, 11. ožuj. 1598, al numero di 20 (000) et più persone computando le famig/ie et figlioli loro. 385 J. van KLAVEREN, op. cit., str. 182 (1573). 386 Carmelo VINAS i Ramôn PAZ, op. cit., Il, str. 217, na primjer u Pena Aquilera, siromašnom selu gdje ima ugljenara, kamenara »e algunas laborantes de lana«. 387 Tvornice seljačkog sukna i dasaka za bačve u selima Maragaicrijc, usp. infra, str. 502, bilješka 493. 388 T. HALPÉR1N DONGHI, čl. cit.. U: Annales E.S.C., 1956, str. 162: industrija svile, lončarstva, proizvodnja platnenih cipela, običnih od esparta, finih od konoplje. 389 Jacques HEERS, op. cit., str. 218 i dalje. 390 Vidi infra, str. 677, bilješka 49391 A.d.S. Napulj, Sommaria Consultationum, nebrojeni dokumenti navedeni: 13, Г* 389-390; 21, Г5 51; 31, Г5 139-146, 180-184; 37, l°4l v°, 42... 392 A.d.S. Venecija Senato Terra 30, Verona, 1. ožuj. 1559. 393 Carmelo VINAS i Ramôn PAZ, op. cit., II, str. 448. .394 S. SCHWEIGGER, op. cit., (1581), str. 329. 395 E. LE ROY LADURIE, op. cit. 396 R. GASCON, op. cit., u tisku. 497
ZAJEDNIČKE SUDBINE [ SVEUKUPNA KRETANJA
397 Kao jasan primjer vidi François DORN1C, L'industrie textile dans le Maine et les débouchés internationaux 1650-1815, 1955. 398 Roger DION, Histoire de la vigne et du vin en France, des origines auXIXe siècle, 1959, sir. 26. 399 Méditerranée..., 1. izdanje, str. 345 i dalje; Giuseppe ALEATI, op. cit., str. 125 u lome vidi dramu skupoće života: slučaj Pavije, Cremone, Coma, Milana. (00 Informacije koje mi je dao R. Roman. •lOl Museo Соггег, Cicogna, 2987, u kolovozu 1576. tu radi 30 ljudi. •i02 A.d.S. Venecija, Cinque Savi i, 1, 139, 20. trav. 1603•i03 Ccnso, tablica 3, odnos jedan naprama 4,448 između prirodnog proizvoda i industrijskog proizvoda, u Španjolskoj 1799 -iO-i Oj>. cit., str. 328. i05 Usp. novatorske studije F. RU1ZA MARTINA za Kastiliju, op. cit.\John U. NEF, »The progress of technology and the growth of large scale industry in Great Britain, 15401660«, it: The Economic History Review, 1934, i komentari Henrija UAUSERA, u: Annales d'histoire économique et sociale, 1936, str. 71 i dalje. -i06 J. 11ARTUNG, »Лш dem (ieheimbuche eines deutschen Handelshauses im XVI. Jahrhunden« u: Z. fü r Sociaf-und Wirtschaftsgeschichte, 1898. •ИГ7 Unatoč tehničkim razlikama (ugljen u Engleskoj) i sredstvima, jednakosti grosso modo prevladavaju. •i08 / a prijevod te teške rijeci, vidi M. KEUL, u: AnnalesE.S.C., 1963, str. 836, bilješka •409 La Méditerranée..., 1. izdanje, str. 342, prema H. SIEVEKINGU, »Die genueser Scidenindusiric im 15. und 16. Jahrhundcrt. Ein Beitrag zur Geschichte des Verlags-Systems- (izvanredno), u: Jahrbuch fiir Gcsetzgebung, Venvaltung und Statistik im Deutschen Reiche, 1897, str. 101-133. 410 Vidi iduću bilješku. -i 11 A.d.S. Venecija, Senato Terra 30, 11. stud. 1559, poziv na parte od 12. pros. 1497. •il2 Rodrigo Nino Karlu V, Venecija, 1. pros. 15.30, Simancas E® 1308. i 13 A.d.S. Senato Terra 29, 16. kol. 1559•il i Archivio Comunale, 572, Genova 1582. i 15 Diego de COl.MENARES, Historia delà insigne ciudad de Segovia, 2. izd., Madrid, 1640, str. 547. i 16 Tako tumači Felipe RIJI7. MARTIN u predgovoru trgovačkim pismima iz Firence, o/>. cit. •i 17 A.d.S. Venecija, Senato Terra 74, 18. trav. 1578; 106, 7. ožuj. 1584, 112, 24. stud. 1589 Negrin de Negrini proizveo je otl 1564. godine 1.884 vunenih sukana. lnovatorski duh nekih poduzetnika, ibid., CinqueSavii, 15, Г 21, 7. veljače (1609). 418 Alfred DOREN, Wirtschaftsgeschichte Italiens im Mittelaîter, tal. prij., 1936, str. 491. 4 J9 Prema Mauriceu CARMON1, vidi supra, str. 387, bilješka 341. Godine 1608. epidemija (j)etccchie) desetkovala je radnike i dovode se radnici iz Milana za proizvod nju vrlo lijepog sukna potrebnog za prinčevo vjenčanje, Haus-Hof-und Staatsarchiv, Beč. Staatskanzlei Venedig, Faszikel 13, Р 359, Venecija, 9. svib. 1608. 420 A.d.S. Venecija, Senato Terra, 35, 15- pros. 1561. 421 Museo Correr, Dona delle Rose 160, Г* 53 i 53 v°. 422 A.d.S. Venecija, Senato Secrcta Signori Stati, Tommaso Contarini duždu, Bolzano, 23- ožuj. 1610. 423 A.d.S. Venecija, Cinque Savii 1, 200, 27. svib. 1614. 424 Ibid., 16, P 53, 15. stud. 1611. 498
Ekonomije: mjerilo stoljeća
,25 Prema )■ GENTIL IM SILVA; neobjavljeni rad o talijanskim sajmovima iz 17. *toljcća. .,26 lean DEI.UMEAU, op. cit., osobito grafikon stranica 132 i 133. •ii-7 R. GASCON, op. cit., str. 89; Clemens BAUER, op. cit., str. 9, u vezi s Anrwerpcnom nakon Gorisa i Striedcra. i28 Andrzej WIROB1SZ, Budownictwo Murowane w Ma/opolsce w XIV i XV trieku (Građevinski zanati u Maloj Poljskoj u 14. i 15. stoljeću), 1963 (sažetak na francuskom, sir. 166-170). •i29 Hinile COORNAERT, op. cit., 493 i dalje, i dijagram V bis. -1,30 Pierre SARDELIA, ćl. cit., u: Annales E.S.C., 19-17. i3l Domenico SELIA, čf. cit., u: Annales ESC., 1957. •1.32 Ruggiero ROMANO, »AFlorence au XVIIe siècle. Industries textiles et conjoncture-, u Annales E.S.C., 1952. ■133 Aldode MADDALENA, »I.'industria tessilea Mamova nel 1500 e all'inizio ciel 1600-, u: Studi in onore di Amintorc Fanfani, 1962. 1 3 i A. XANE1.I.I, Del/e condizioni interne di Brescia..., str. 247, smješta vrhunac suknar.ske proizvodnje — 18.000 komada — oko 1550, a ja bih ga radije smjestio oko 1555; sve je bilo određeno carinskim mjerama iz Venecije, Scnato Terra 1,20. svib. 1545. /.aiim je bilo nemoguće popraviti situaciju: majstori koji odu više se ne vraćaju. •1.35 Prema neobjavljenim studijama Felipea IUJ1ZA MARTINA. 1.36 Vidi supra, str. 135 i 136, i Scnato Mar 7, P 26 v°, 18. kol. 1461. нЗ~ Predavanja iz École des Hautes Études dekana Ornera l.utfija BARKANA. -I.3H A.d.S. Firenca, Mcdiceo 4279, židovski trgovac koji traži načina kako da u Tripoliju kupi kršćanske robove koji znaju izrađivati baršun ili damast. •i39 I S. EMMANUEL, Histoire de l'industrie des tissus des Israélites de Salnnique, 1935. •i it) S. SCI IWARZFUCHS, »La décadence de la Galilée juive du XVIe siècle et la crise du textile du Proche-Orient-, u: Revue des Études juives, sijeèanj-lipanj 1962. •h l Vitli infra, str. 568 i dalje. 142 A.d.S. Venecija, Scnato Terra 4, P 71, 18. trav. 1458: »se ha principiado adesso cl inester de la tana in questa città et lavorasse a grandissima furia de ogni sorte pani et principa!i garbi...« •мЗ Ibid. Senato Terra 15, P 92, 23- sijec. 1506; "... cl mestier de la lana che soleva dar alimenta a moite terre nostre et loci nostri bora à reducto in tanta exlrcmità che più esser nonpotria...« i i i Vidi bilješku P. SARDELLE i toliko puta citirani članak D. SELLE. Teškoće u samoj Veneciji, Senato Terra 15, P 93 i dalje. Dana 9. velj. 1506. i još jasnije teškoće. A.d.S. Venecija, Consoli dei Mercanti, 128, 29. ruj. 1517. •i45 Ibid. 446 Emile COORNAERT, op. cit., str. 48. 4 i7 A.d.S. Napulj, Sommaria Consultationum 7, C* 33 do 39, 28. velj. 1578: proizvod nja 1576, 26 940 canne svilenog platna. н48 Slabost također suknarske industrije Brescie, kompromitirane carinskom kontro lom vune, koja se više ne može opskrbljivati u Vercelliju, Senato Terra 1,20. svib. 1545. •■49 Opaske Frunçoisa SIM1ANDA, Coursd'ÉconomiePolitique, 1928-1929, H,passim i sir. 4 18 i dalje. 450 L. F. de TOLLENARE, Essai sur les entraves que le commerce éprouve en Europe, 1820, str. 3, jedan proizvod nije potpun, nema svu vrijednost razmjene za koju je prilagođen sve dok ne bude na dohvat potrošača. Trgovina mu daje posljednji oblik... 15 I Igra zauzima važno mjesto u životu plemstva (osobito potkraj 16. stoljeća), ali isto tako i u životu trgovaca. Sve je povod za klađenje, broj kardinala koji će biti unaprijeđeni, 499
ZAJEDNIČKE SUDBINE I SVEUKUPNA KRETANJA
ili živo! velikih ličnosti, spol djece koja se trebaju roditi... U Veneciji, dok se kladilo da će Paviju osvojili Francuzi u 25 posto od nagrade, Španjolac Calzeran uporno se kladi na suprotno. Bez sumnje je u vezi s Lannoyom i Pescaireom, ali, u svakom slučiju, dobio je bogatstvo. A.d.S. Modena, Venecija 8.16.77. VIII, 1° 66, J. Tebaldi vojvodi, Venecija, 15. svib. 1525. -152 To navodi R. GASCON, op. cit., str. 177, Claude de RUBYS, Histoire véritable de la ville de Lyon, 1604, str. 499. 45:5 Museo Correr, Donà delle Rose 181, srpanj 1603,1° 53. 454 (Hulio MANDICH, Le pacte de ricorsa et le marché italien des changes, 1953. •i55 Jacques 1IEERS, op. cit., str. 75, 79 i dalje. 456 F. BRAUDEL, »Le pacte de ricorsa au service du Roi d’Espagne...-, u-.Studi inonore di Armando Sapori, 11, 1957. 457 A.d.S. Firenca, Mcdiceo 4745, s. f. sijeé. 1589. •i58 Modesto ULLOA, op. cit., str. 108. •i59 Po mišljenju Felipca RU1ZA MARTINA. •i60 Modesto ULLOA, op. cit., str. 132. 461 Alvaro Castillo PINTADO, »El servicio de milloncs y la poblaciôn del Reino de Granada in 1591-, u: Saitabi, 1961. 462 Albert C11AMBERLAND, »Le commerce d’importation en France au milieu du XVIe siècle-, u: Revue de Géographie, 1894. 463 B. PORCHNEV, Congrès des Sciences historiques de Stockholm I960, sv. IV, 137. 464 Za G. von BELOWA (Übor historische Periodisierungen m it besonderem Blick a u f die Grenze zwiseben Mittelaltcr und Neuzeit, Berlin, 1925, str. 51-52) to je razdoblje sa svojim ekonomskim životom i umjetnošću vrhunac. Za Luciena Febvrea sretno razdoblje prije »tužnih ljudi« nakon 1560. godine. Franz LINDER, »Spanische Markt-und Borsenwcchsel-, u: Ibero-amerikaniscbcs Arcbiv, 1929, str. 18, čak tvrdi da je 15501600. razdoblje Ricorsa-Wcchsclgcschàfta. 465 Jacques MEEKS, u: Revue du Nord, siječanj-ožujak, 1964, str. 106-107. 466 J. Fl NOT, »Le commerce de l’alun dans les Pays-Bas et la bulle encyclique du Pape Jules II on 1506-, u: Dull. hist, et philol, 1902; Jean DELUMEAU, L'alun de Rome, XVc-XIXe siècle, 1962; »The Alun trade in the fifteenth and sixteenth Centuries and the beginning of the Alun Industry in England«, u: The collected papers o f Rhys Jenkins, Cambridge, 1936; L. LIAGRE, »Le commerce de I’alun en Flandre au Moyen Age«, u: Le Moyen Age, 1955, sv. LXI (4. serija, sv. X); Felipe RUIZ MARTIN, Les aluns espagnols, indice de la conjoncture économique de l'Europe au XVIe siècle (u tisku); G. ZIPPEL, »L’allume di Tolfa e il suo commercio«, u: Arch. soc. Rom. Stor. patr., 1907, sv. XXX. 467 Mnogobrojni dokumenti, A.d.S., Napulj, Sommaria Partium, 96: 1521, f* 131 v°, 133 v°, 150, 153, »navis celeriter suum viagium exequiposset* (genovske lade), 166 v° (za Kataloniju), 177 (zaOran), 175: 1522, f s 186 v°, 199, 201, 221, 224-5, 228 v°i229, 232, 244. 255 v°. 468 Po Felipeu RU1ZU MART1NU, vidi infra, str. 684, bilješka 311. 469 Vidi infra, str. 638 -640. 470 U radovima idućega izdanja. 471 Ibid. 472 Vidi infra, str. 680, bilješka 164, i Micheline BAULANT, Lettres de négociants marseillais: les frères Hermite, 1570-1612, 1953. 473 Usp. F. RUIZ MARTIN, Introduction aux lettres de Florence, J00CV1-XXXVIL 474 Što navodi Maurice CARMONA, »Aspects du capitalisme toscan aux XVIe et XVIIe siècles-, u: Revue d'histoire moderne, 1964, str. 96, bilješka 2. 475 Archivio Ruiz, 117, što navodi Felipe RUIZ MARTIN u: E!sig/o de los Genoveses (u tisku).
M in i
500
Ekonomije: mjerilo stoljeća
,i?(S () tim pitanjima vidi lijepu knjigu Clemcnsa ĐAUERA koju smo već naveli. •i"7 Op. cit., str. 580 i dalje. i78 Osobito hispano-portugalski front protiv Indije i uloga jedne obavještajne agen cije u službi njemačkih i flamanskih trgovaca: Hermann KEI.LENBENX, Studio. 1 965 мг. 263-290. •i7p Za korisne poredbe vidi R. ROMANO, »Per une valutazionc della floua mercantile europca alla fine del secolo XVIII«, u: Studi in onore di Amintore Fanfani, 1962. чВО PoJ. KULISO 1ERU, op. cil., U, str. 384. h81 R. KONETZKE, op. cit.. str. 203. .»82 Saint-Ciouard kralju, Madrid, 21. svibnja 1572, B.N., Fr. 16104, f s 88 i dalje. •i83 S. I.ILLFY, Men, Machines and History, London, 1948. str. 72, i J. U. NEF, The Rise o f the British Coal Industry, London, 1932, I, str. 173чН-i S. LILLY, ibid., str. 72. •iH5 Musco Correr, Dona della Rose, 271, Г иб v°, 7. ožuj. 1605. Vidi isto Alberto TENENT1, Naufrages, corsaires et assurances, str. 563 i dalje. 186 lorjo TADIĆ, »Le port de Ragusc et sa flotte au XVI1 siècle«, u: Michel МОШ\Т, Le navire et Véconomie maritime du Moyen Age au XVIIIe siècle. Travaux du Deuxième Colloque Internationa! d'Histoire Maritime, 1959, str. 15-16. ч87 IL M. Add. 28478, (° 238, travanj 1594: »... se deve ter consideraçâo ao preço dns causas scr mayor«. -i88 Vidi supra, str. 314 i dalje. 489 Što dugujem prijateljsrvu Uga Tuccija koji ih je prolistao. -t90 A.d.S.. Venecija, Senato Zecca, 39, 12. lip. 1638. 491 A.d.S., Napulj, Regia Camera della Sommaria, Reg. 14, 1594, 162,3-16.37. 492 Vidi supra, str. 317 i dalje. •i93 José Luis MARTIN GALINDO, »Arricros maragatos en cl siglo XVIII«, u: Estudiosy Documentos. br. 9, 1956. •i9-t Pedro de MEDINA, op. cit., str. 209, u slučaju Alcaic de llcnares. •i95 Arhiv Briguea, Listine Stockalpera, Sch 31 br. 2939, Zeneva. 10. srp. 1650. i br. 29-t2, 14. srp. 1650: zastoji zbog žetve. Te mi je podatke dao M. Keul. Zastoj zbog sjetve, ibid., br. 2966, 18-28; ruj. 1650. 496 Tu nam je informaciju pribavio Felipe RUIZ MARTIN. •i97 B. BENNASSAR, op. cit., u tisku. 498 Vidi grafikone infra, II, br. 56, 57 i 58. 499 Op. cit. (tal. izd.), I, str. 174. 500 Ruggiero ROMANO, ćl. cit., u■.Rivista Storica Italiana, 1954. 501 Ali Sahili OGLU, neobjavljeni rad o kovanju novca u Turskoj. 502 Ne zaboravljam prethodni slučaj Štokholmske (1672) i Amsterdamske banke (1609). No ovdje se nuli ponajprije o jednoj gradskoj banci. Istina je da Engleska banka ovisi o Londonu. 50.3 Prvi pokušaj seže u 1576. godinu, Felipe Ruiz Martin mi je ukazao u vezi s tim na jedan važan dokument, Simancas, E° 659, Г 10.3. 50 i Jacques MEERS, u: Revue du Nord, 1964. 505 Orner Lutfi BARKAN: »L’organisation du travail dans le chantier d'une grande mosquée à Istanbul au XVIe siècle«, u: Annales E.S.C., 1961, str. 1092-1106. 506 Mislim na obradu kamena, upotrebu olova, strojeve za dizanje i sve detalje koje daje naslutiti posjet Escorialu i Muzeju posvećenom gradnji Escoriala. 507 Usp. primjedbe Paula I IERREA, Papsttum undPapstwahl im Zeitalter PhilippsII, I-eipzig, 1907, str. 374. 508 Proračun i grafikon (II, br. 58) izradio je Alvaro Castillo Pintado. 501
ZAJEDNIČKE SUDBINE 1 SVEUKUPNA KRETANJA
509 A. POIRSON, Histoire du règne de Henri IV, 1866, IV, str. 610-611. 510 Bilanci Generali, op. cit., sv. I, tom I, str. 466, i Museo Corrcr, Dona
Ekonomije: mjerilo stoljeća
549 Simancas Napoles, П° 1046, P 25, Comor Giron Nj. V., Napulj, 17. ruj. 1554. 540 Musco Corrcr, Dona clelle Rose, 46, P 65, 11. ožuj. 14H7: radi sc o stradiotima zaposlenim u Moreji. Vitli misao koja sc pripisuje Karlu V, infra, pogl. V, na kraju "Razbojnišrvo i vlastela”, (iodine 1522. čini se da janjičari zarađuju 3 do 8 aspri dnevno, dakle, 50 aspri po dukatu, od nešto manje od 2 do nešto manje od 5 dukata mjesečno (Ono ZIERER, op. cil., III, str. 29). U Zadru, 1553, topnik zarađuje 40 dukata godišnje. Ali topnik je stručnjak. 54 l Konstatacije koje nam dopušta Dubrovački arhiv nisu dvosmislene. Mnogobrojni ugovori izemdu gospodara i slugu sačuvani u registrima Diversa tli Cancellaria (kao sv. 98, 122, 132, 146, 196) omogućili su mi brzo istraživanje. Za naučnike, kao posebnu kategoriju, nema formalno predviđene naknade na kraju stažiranja već prema običajima te struke, novi obrtnik dobiva novu odjeću i obuću te alat. Plaća u novcu, za ostale, dodjeljuje se po isteku ugovora (od 2 do 5, 6, 7, 10 godina) i dodaje se povlasticama u naravi (stan, odjeća, hrana i njega u slučaju bolesti). Ta sc plaća računa prema odsluženim godinama i malo pomalo se povećava: od 1 na 2 zlatna dukata 1505-1506; na 2,5 dukata 1535; na 3,4 i 4,5 dukata 1537. i 1547; na 3 dukata (nešto malo ispod ili iznad) 1560-1561-, na 4 dukata 1607; na 8 ili 10,1608. godine. Uzevši u obzir devalvaciju dukata, situacija se s godinama slabo poboljšava. Postoji strukturni plafon. 5-12 Vitli tablicu Hcktora AMMANNA, supra, bilješka 524. 543 A.d.S., Venecija, Senato Terra 15, P 106. 5ч-1 Museo Correr, Donà delle Rose 26,1° 46 v°. 5-i5 Ib id .,r 48 v°. 546 Ibid., P 100. 547 Pouzdano utvrđenog za razdoblje 1572-1601 zahtjevima pekara: u međuvremenu plaće su se udvostručile, Museo Correr, Dona delle Rose, 218, P 302. 548 A.d.S. Senato Mar 23, I05 36 i 36 v°, 29. ruj. 1534. ili nešto više otl 63 dukata godišnje. 549 Museo Correr, Dona delle Rose, 161, P 80, 1606, u Zccci ima 72 plaćena radnika (54 za srebro, 18 za zlato). Godišnje ukupno 5.280 dukata, prosjek je gotovo 72 po radniku, u prosjeku postoji nadoplata osobama koje rade sa srebrom. Jedan namještenik meli kadšto dva posla. 550 Museo Correr, Dona delle Rose, 161, P 208 v°, 1586, 28 tajnika, ukupan iznos plaća je 2.764 dukata. 551 Ađ.S., Venecija, Senato Terra 23, Venecija, 20. ožuj. 1556. 552 Juan REGLA, u: J. VICENS VIVES, H. Social de Espana, III, str. 300. 553 Frank C. SPONNER, »Régimes alimentaires d’autrefois, proportions et calculs en calavies«, u . AnnalesE.S.C., 1961, br. 3, str. 568-574. 554 A.d.S., Napulj, Sommaria Consultationum 3, P 204 i dalje, 8. ožuj. 1571. 555 Piri RE'IS, Babrije, izd. Paul Kahle, 1926, Introduction, II, str. XI.II. 556 Foulquct SOBOLIS, Histoire en forme dejournal de ce qui s'est passé en Provence depuis l'an 1562jusqu'à l'an 1607, 1894, str. 245.
503
Poglavlje 2
Privredne djelatnosti: plemenite kovine, novac i cijene
Čini se da uloga plemenitih kovina nikad nije bila veća nego u 16. stoljeću. Suvremenici im bez oklijevanja dodjeljuju prvo mjesto, a stručnjaci u idućem stoljeću još će više pretjerati. Jedan smatra da su plemenite kovine »srž naroda«1, a drugi da ne živimo toliko »od trgovine trgovačkom robom koliko od zlata i srebra«. I taj će mletački govorljivac čak kazati da je kovina, žuta ili bijela, »živac svake vlade, da joj ona daje bilo, kretanje, duh i dušu i da joj je ona bit i sam život (esser i vita)... Ona svladava sve nemogućnosti jer je gospodarica, vlasnik svega: ona nosi sa sobom nužnost svake stvari; bez nje sve je nemoćno i nepokretno«2. Patron del tutto , upravo je to ono što je diskutabilno. Novac nije onaj univerzalni pokretač o kojem rado govorimo. Uloga plemenitih kovina ovisi o zalihama prethodnih vremena, starim događajima i isto toliko o brzini kolanja novca, vezama između zemalja, sukobu ekono mija, igri država i trgovaca pa čak i o »mišljenju puka«\ I kao što kažu ekonomisti, novac je često zastor koji prikriva zbilju, imovinu, usluge ili razmjene... Napokon, zlato i srebro (trebalo bi čak kazati i bakar) ne dodaju se jednostavno jedno na drugo kako bi stvorili homogenu metalnu zalihu. Monetarni se metali međusobno sukobljavaju i jedan drugom kon kuriraju'. Stoga svako gomilanje zlatnog novca (u odnosu na bijeli novac) uzrokuje da zlatni brzo pritječe i odmah igra veliku ulogu proizvoljno pretpostavljenog lošeg novca, potiskujući dobar, u ovom slučaju sre brni novac. Ta igra nije uvijek slučajna... Ako se uporno ponavlja u Veneciji, zar to nije stoga da olakša veliki izvoz bijele kovine koja pokreće trgovinu Serenissime u smjeru Levanta? Ovdje se može govoriti o forcingu*’, s njegovim posljedicama i granicama; dizanje vrijednosti zlata znači automatsko povećanje razmjene i skuplji život. To uzrokuje i nenormalan povratak 250.000 cekina6 iz Turskog Carstva 1603- godine. 504
P riv re d n e d je la tn o s ti: p le m e n ite ko v in e, n o v a c i cijene
ne. Ili pak, negdje u to isto vrijeme, špekulacija toskanskog velikog vojvode koji, putem posrednika, prodaje 200.000 zlatnih škuda Zecci u Veneciji i bez rizika zarađuje 12.000 škuda, »zbog našeg neznanja«, kaže jedan Mlečanin koji bi htio da zlato u njegovu gradu bude napokon stavljeno u pravedan odnos sa srebrom kao što je cijena brašna sa cijenom pšenice’. Lako je predvidjeti nastavak: relativni nedostatak srebrnog novca otvara vrata, više nego što je uobičajeno, bijelom, zakinutom, laganom novcu loše kakvoće koji će Venecija kasnije, s velikom mukom, ukloniti iz optjecaja8... Zar sve te nevolje ne dolaze djelomice iz nužde da se bijeli metal izvozi na Levant? Ovo objašnjenje, koje nije objašnjenje suvremenika, ipak bi moglo dati smisao neobičnoj situaciji na Siciliji: bar od 1531. godine, zlato je ovdje sustavno precjenjivano u odnosu na bijelu kovinu (1 prema 15). Zbog te »disproporcije«, Sicilija ne prestaje gubiti svoj bijeli novac za koji postoji interes da bude kupljen u zamjenu za zlato, potom pretopljen, što često s dobitkom čini kovnica novca u Napulju9. Ostaje da se shvati taj sramni posao i komu on donosi koristi i zbog čega se održava. Drugdje je igra zlata protiv srebra raznolikija111, ali ne izmiče mnogo proučavanju otkako su ljudi postali pozorni na prirodu i recipročno kretanje novca, dobrog za loši, jakog za slabi, žutog za bijeli ili čak za crni (sitni bakreni, uskoro od čistog bakra), kasnije kovanog za papirni. »Novac«, u općem smislu bogatstva ili imutka, nikad nije jedne i iste prirode.
1. — Sredozem lje i zlato iz Sudana Odlazak p lem enitih kovina na Istok Na prvi pogled ništa nam se međutim, ne čini jednostavnijim od optjecaja plemenitih kovina na Sredozemlju. Stoljeća prolaze a da se u tome ništa ne mijenja. Odakle god potjecale — iz rudnika srebra stare Srbije, iz Alpa, sa Sardinije, od ispiranja sudanskog zlata ili iz Etiopije, pa čak iz Sofale, preko postaja Sjeverne Afrike ili Egipta, iz rudnika srebra Schwaz, na rubu doline Inna, iz Neusohla u Mađarskoj, iz Manslckla u Saskoj, iz Kutne Hore blizu Praga ili iz rudnika Erz-Gebirgea11 kao i iz rudnika Novoga svijeta u prvim godinama 16. stoljeća — odakle god dolazile, jednom kad plemenite kovine uđu u život Sredozemlja, pothra njuju stalni bijeg prema Istoku. Na Crnome moru, u Siriji i Egiptu, sredozemna je trgovina oduvijek imala deficitarnu bilancu; do Dalekog istoka mogla je stići samo zahvaljujući slanjem zlata i srebra, na uštrb vlastite metalne supstancije. Čak se moglo tvrdili da je ta hemoragija plemenite kovine dezorganizirala Rimsko Carstvo, i to je diskutabilno, 505
z a je d n ič k i;
sudbini ; i sveukupna kretanja
ali osiaje moguće. Činjenica je da sve do Cejlona nalazimo novac iz julijsko-klaudijevskog razdoblja12. » Sredozemlje je ipak beskonačno pokušavalo ograničiti svoje štetno izvožcnjc. Aleksandrija je, u doba Rimskoga Carstva, djelomice namiri vala staklenom robom ono što je kupovala na Dalekom istoku1-1. Zapad na Huropa je u srednjem vijeku otpremala robove umjesto zlata i srebra. Uvevši svilogojstvo u doba Justinijana, Bizant je uspio ograničiti izvoz novca na Istok1'1. Ti pokušaji samo naglašavaju nužnost koja s vremenom iscrpljuje plaćanja Dalekom istoku koji mnogo izvozi prema Sredozem lju. a uvozi vrlo malo. U 16. kao i u idućem stoljeću, u azijskom će golemom prostoru proizvođača mirodija, lijekova i svile, u optjecaju biti skupocjeni zlatni i nadasve srebrni novac kovan u Veneciji, Genovi ili Firenci, a kasnije i glasoviti španjolski osmaci od srebra. Preko Istoka taj će novac izići iz sredozemnog kruga, gdje je često trebalo toliko strpljivosti da ga se pusti u optjecaj. Gledajući grosso modo, Sredozemlje se javlja kao stroj za sabiranje plemenitih kovina, kojih uostalom nikad nije imalo dovo ljno1''. Sredozemlje ih štedi da bi se na kraju ogoljelo u korist Indije, Kine, Indonezije... Velika su otkrića mogla poremetiti putove i cijene, ali nisu ni u čemu promijenila tu temeljnu zbilju. Bez sumnje, za Zapadnjake je glavna prednost bila nabavljati skupocjenu robu s Istoka, osobito papar koji, po riječima jednog Venecijanca, »za sobom povlači sve ostale mirodije...«; nedvojbeno i stoga što je već na pragu Istoka, u 16. stoljeću kao i nekoć, kupovna moć plemenitih kovina bila veća nego u kršćanskim zemljama. Oko godine 1613, po Antoninu Serri, Venecija još uvijek izvozi godišnje više od 5 milijuna u gotovu novcu na Levant16, premda, kako bi uštedjela svoje metalne zalihe, otprema sukno, sitnu staklarsku robu, ogledala, željeznariju, bakar... Uloga je dobavljača i opunomoćenika sa stalnim boravištem koje mletački trgovci uzdržavaju »u lukama« Levanta1"’ i od Sirije do Perzijskog zaljeva, da se informiraju, da »opominju«18, vrebaju na unosne poslove, ali isto tako da danima prodaju robu za robu, d a r a baratto ili barattarc, to jest da prodaju i kupuju a da ne driješe kesu. Iskušenje je pritom još uvijek veliko da se skrate ta okolišanja i da se posegne za gotovinom, jer je posao unosan. Jedan ekspert Banke Rialto piše 160319: di Levante e venuto semprc li capilali in mercancie, kapitali (gotov novac) uvijek su se vračali s Levanta u obliku trgovačke robe. »Nije običaj«, bilježi Tavernier oko 1650, »donijeli novac s Levanta, već radije iskoristiti ga za dobru trgo vačku robu na kojoj se može dobro zaraditi«20. Jedan mletački izvještaj iz 1668. godine precizira k tome da se uvođenjem u Egipat pczze da olto di Spagna21 zaradi i do 30 posto... 506
P riv re d n e d jela tn o sti: p le m e n ite ko v in e, n o v a c i cijene
Ti trgovački postupci, uglavnom slični u 16. i 17. stoljeću, iskazuju ležinu jednostrane situacije, koja ne poznaje nikakvo povjerenje. Mje nica koja širom kršćanskoga svijeta putuje iz grada u grad, samo iznimno odlazi u islam, i to toliko rijetko da možemo zaključiti da ne postoji-2. Vazda ometan u plaćanju, kršćanski trgovac na Levantu posuđuje samo uz lihvarske kamatne stope koje se penju i do 40 posto, pa i iznad loga. Dubrovačke mjenice iz 1573. godine ukazuju na zajmove koje im, uz toliku kamatnu stopu, odobravaju portugalski Židovi iz Egipta2*. U Siriji, mletački trgovci, 1596. godine, hrle kupovali pod bilo koju cijenu, i na kraju posuđuju od »Turaka« uz 30 i 40 posto. Otud mnogi stečajevi koji obeščašćuju cijelu naciju21. Uostalom, crna burza gotova novca posto jala je još od početka u zapadnim gradovima. U Veneciji, male banke, banchcUi, zatvorenih vrata i prozora, obavljale su tajnu trgovinu nov cem2*, unatoč periodičnim kaznama Vijeća Desetorice26. S posljednjom četvrtinom stoljeća, Francuzi, Englezi i Flamand (naime, Nizozemci), naširoko zaposjedaju mjesto u staroj trgovini na Levantu jer sve kupuju gotovinom. Oni remete tradicionalne običaje, dovode u tešku situaciju mletačke trgovačke kuće i bez ikakve mjere podižu cijene. Neiskusni potezi pridošlica! Francuzi će kasnije ostati vjerni toj trgovini u gotovom novcu27, ali su Englezi i Nizozemci brzo uspjeli nametnuti svoju trgovačku robu, cariscc, olovo, bakar i kositar; 1583. Englezi su još obavljali četvrtinu kupovina za novac28. A taj je novac trebalo nabaviti. Na Sredozemlju su, veliki trgovački gradovi — Genova, Livorno, Venecija, Ancona i kadšto Napulj — davali za trgovačku robu ili za usluge neke skupe devize... Zapravo, sve su te fontane bile tek izvori ponornice. Novac im je dolazio dosta izravnim putem iz Španjolske, i to iz Seville. Englezi su od loga pristaništa više voljeli talijanske luke jer im je od 1586. do 1604. godine Španjolska bila teško pristupačna. 1 upravo se preko Seville — preko Španjolske bogate zlatom, potom bijelom kovinom, a koja se smatra lokotom za tvore na — pokreće čitava trgovina Sredozemlja i tadašnjeg svijeta. A ta je opskrba nova činjenica, doista revolucionarna i novija nego što nam to dopušta mislili kronologija velikih otkrića.
S udansko zlato: presedani Prije 16. stoljeća — prije američkog zlata i srebra — Sredozemlje je tu i tamo našlo, bliže ili dalje od svojih obala (uglavnom dosta daleko), plemenite kovine neophodne za trgovanje. To je duga i uglavnom dosta dobro poznata povijest. Možda jedino posljednje poglavlje, zacijelo 507
xaii-dnić:ki- sudbini - i sveukupna kretanja
okončano sredinom 16. stoljeća — koje kraće nazivamo sudansko zlato — nije loliko dobro rasvijetljeno ili je bar to tako bilo donedavno29. Odvažniji stavljaju u 10. stoljeće početak saharskih trgovanja. Ali sve upućuje na to da mislimo da ona sežu još dublje u prošlost, da su čak prethodila dolasku deve u pustinju s 2. stoljećem nove ere, jer prije loga datuma »konji i volovi Guaramanta vukli su kola iz libijske pusti nje«*11. Postoji mogućnost da je zlato u prahu stiglo iz Sudana u Malu Afriku prije 10. stoljeća i nakon 1000. godine-*1 uzrokovalo stvaranje briljantnih i koherentnih država na jugu, u zavoju rijeke Niger, dok je prema sjeveru, u Magrebu, plemenita kovina pomogla utemeljenju novih gradova kao što su Oran i Alžir. Islamska Španjolska, kojoj su se gospodari u 10. stoljeću smjestili na važnom položaju Ceute*2, našla je u Sjevernoj Africi sinonim za svoje zlatne dirhamc. Ali zlato iz Sudana nije samo temelj blagostanja muslimanske Sjeverne Afrike i Španjolske, toga bloka zapadnog islama koji je, od sječen od velikih putova Sredozemnog mora, u 12. stoljeću bio primo ran živjeli zatvoren u sebe. To se zlato veže za veliku povijest Sredozem lja: ulazi u opći promet na Sredozemnom moru počevši od 14. stoljeća, možda od bučnog hodočašća u Meku kralja Malija, Mansa Muse, 1324. godine**. Malo pomalo, Sjeverna Afrika, opskrbitelj žutom kovinom, postaje pokretačem cijelog Sredozemlja. U 15. stoljeću osvajaju je kršćanski trgovci*1. Nesmetano se nastanjuju u Ceuti, Tangeru, Fezu, Oranu. Tlemcenu**, Bougieu, Constantinu*6 i Tunisu. Prethodna su stoljeća vidjela dolazak vojnika pustolova, gusarske prepade kao i upad Philippa Dorijc, 1354. godine, u Tripoli, »grad bogat zlatom«*7. Ili velike osvajačke planove Aragonaca i Kastilijaca*8. U 15. stoljeću sve pripada trgovcu: povijest govori samo o trgovačkim ugovorima, povlasticama, kupovinama i razmjenama. Ometani na istoku mrskim napredovanjem, kršćanski trgovci tu nalaze nadoknadu*9. Magreb ima prednost što je otvoren Kataloncima kao i Marsejcima, Provansalcima40, Dubrovčani ma 1‘, Sicilijancima12 i Mlečanima čije plovidbe redovito uključuju prista janja u Tripoliju, Tunisu, Alžiru, Honiju i Oranu. Otvoren je i Genovljanima od kojih pobjednici Španjolci 1573. godine u Tunisu neće naći skladište nego njihove nekadašnje sabirnice. U Tlemcenu, »gradu česti tih trgovaca«, predstavljene su sve »nacije« kršćanskog svijeta. U Tunisu, kao i u Oranu, Genovi ili Veneciji ima opunomoćenika Gonzagâ, kupaca rasnih konja koji dolaze ili se vraćaju s mjenicama Sjeverne Afrike (te mjenice idu na kredit kršćanskih trgovaca koji su tu naseljeni), ili se pak vraćaju sa svojim konjima, suputnicima koji im smetaju na mletačkim galijama'*. Godine 1438. Allons V. Velikodušni, koji je opskrbljivao sicilskom pšenicom Tripoli i Tunis u kojima hara glad, daje kovati zlato 508
P r iv r e d n e djela tn o sti: p le m e n ite ko vine, n o v a c i cijene
da isplati 24.000 mletačkih dukata kako bi financirao svoju borbu protiv Napulja*1. Uz pomoć zlata i robova, trgovina prodire vrlo daleko prema jugu, sve do Touata i Nigera45. Sve što kršćanstvo može ponuditi i što se nalazi na trgovačkim ulicama Sjeverne Afrike: tkanine, carisec, željeznarija, različita bezvrijedna roba prelazi preko Sahare, a Magreb je pogodniji za invaziju i taj tranzit jer je politički slabo koherentan. U načelu je podijeljen na tri zone (kulturnu, političku i geografsku zonu svoje povijesti): Maroko Merinida, Tlemsenija Vahabita, Ifrikiju (Tunis) Hafsida. Ali, u svakom tom prostoru, koliko je autonomija, razdora, divljih planina i neovisnih gradova! Oran i Ceuta su prave gradske republike. Pogrešno bi bilo (što i najbolje obaviješteni čine) smatrati Malu Afriku kao sveukupnost seljačkih zemalja. U 14. i 15. stoljeću u njoj se razvijaju gradovi, kadšto bez ikakva odnosa s predjelima koji ih okružuju. Ti gradovi ne žive tek okrenuti prema Unutrašnjem moru već i prema jugu, crnačkim zemljama, Bled es Soudanu. Od saharskih meda do obala Gvinejskog zaljeva, te veze tvore stari sustav strukturiran »nepromjenjivim geoekonomskim uvjetima«, kao što piše Vitorino Magalhâes Godinho46. Potrebno je predstaviti pet vrsta trgovačke robe: zlato u prahu (tibart7), crne robove, bakar, sol i tkanine. Crnci posjeduju prve dvije. Razmjene se vrše na granici između karavana deva sa sjevera i povorki nosača ili piroga na jugu. U cjelini sjever prevladava, to jest islam, i preko njega zapadni trgovac. Priča se da se sol 1450. godine u Maliju mijenja za jednaku težinu zlata48. U svakom slučaju 1515. godine, prema Leonu Afrikancu, mletačke se tkanine u Timbuctuu prodaju po pretjeranoj cijeni i plemstvo je vrlo zaduženo kod levantinskih ili magrebskih trgovaca49. Takva je opća konjunktura. Ali i lokalna konjunktura igra svoju ulogu: napokon, kod zlata, sve je ovisilo o elastičnosti proizvodnje u trima zonama ispiranja, nimalo tajanstvenima i za koje se i danas zna40: Gornji Senegal, Gornji Niger i sama obala Gvineje. Portugalci u Gvineji: zlato stalno pristiže na Sredozem lje Napredovanje Portugalaca duž atlantske obale Afrike važan je događaj. Već je na visini rta Blanc uspostavljen kontakt između otkrivača i Mouros brancosa Sjeverne Afrike, i nešto je zlatnog praha već bilo skrenuto prema Oceanu. Do Gvinejskog se zaljeva stiglo oko 1440. godine i resgate robova, zlata, slonove kosti obavlja se na ušćima rijeka, na lokalnim sajmovima, za tkanine živih boja, gotovo uvijek loše kvali tete, za prstenje, narukvice ili bakrene zdjele, debele vunene tkanine, uz pšenicu i konje. Godine 1444. prvi je konvoj crnih robova stigao do 509
Z A JE D N IČ K E S U D B IN I- I S V E U K U P N A K R E T A N JA
Portugala, u Lagosu. Godine 1447. osnovan je cruzado, prvi nacionalni zlatni novac Portugala. Kada, 1460, umire Henrik Moreplovac, gotovo je već sve uređeno na gvinejskim obalama. Osvajanje se završava u siječnju 1482. neočekivanom izgradnjom u nekoliko tjedana dvorca Sâo Jorge da Mina, sazdanog od građevinskog materijala dovezenog iz Portugala i prethodno posebno klesanog kamena. Neposredni razvoj razmjena (zlato, robovi, slonova kost, lažni papar kao malageta) ne predstavlja nikakvu sumnju. Glede zlata, eks ploatacija se vodi istodobno u ime kralja i pojedinaca. Za razdoblje 1500-1520. vjerojatno se radi51 i o godišnjem izvozu od oko 700 kilograma zlata. Poslije 1520. godine pad je osjetan i duga kriza počinje oko 1550. i neće se završili prije 1580-ih godina ili, točnije 1600, s nizozemskom eksploatacijom počevši od 1605. godine. Dakle, tri razdoblja: očita aktivnost između 1440. i 1520-1550. godine, potom veliko povlačenje 1550-1600. i konačno, ponovno oživljavanje s dolaskom novoga stoljeća52. Upravo to dugo povlačenje između 1520. i 1600. godine, slobodno uzevši, stvara problem. Prihvatljiva su nam tri tumačenja: postojale su engleska, francuska i španjolska konkurencija u tih godinama zastoja (dokazi su za to brojni); došlo je i do povećanja troškova eksploatacije za portugalske armade i garnizone, a zlato je postalo preskupo (razlozi koji su prihvatljivi); najzad, postojala je i konkurencija američkog zlata: Novi je svijet najprije opskrbljivao Europu žutom kovinom — službeno 43 tone u Sevilli između 1551. i 1560. godine, naime više od 4 tone godišnje, nasuprot najviše 700 kilograma u Africi atlantskih obala. No. važno je utvrdili da eksploatacija od strane Atlantika od 1440. do 1520. godine nije obustavila pristizanje saharskog zlata u Afriku i na Sredozemlje. Dokaz za to je kovanje novca na Siciliji i ponovno odaši ljanje žute kovine u novcu i šipkama s otoka. Godine 148953 kao i 1455, masovna slanja sicilske pšenice u Afriku (75.000 kvintala) određuju, zauzvrat, dolazak oko pola tone zlata. Za aktivnosti Mlečana postoje drugi dokazi. Galcrc di Barberia zapravo i dalje posjećuju pristaništa Magreba i u njima ukrcavaju zlato. U prosincu 1484, dvije takve galije zaplijenila je flota Katoličkih kraljeva et una сшп ingenti auri quanti tate, kaže se u mletačkoj žalbi51. Godine 1505. i 1506, mletački trgovac Michiel Da Leže55 daje upute svome trgovačkom agentu na galijama Sjeverne Afrike. Za svaku od dvije plovidbe on mu povjerava srebrni novac i tkanine (prvi puta 2.000 dukata u srebrnu novcu, di moneda di Zcccha, i grimizno sukno; drugi puta 3 000 dukata in moccnigi di Zcccha, uz prosto sukno iz Alepa i carisec). Povraci bi se trebali obaviti u tanti hori boni, orj che sieno boni. Radi se o zlatu u prahu koje će trgovački agenti dati rastopiti u kovnici Valencije kad galije stignu u Španjolsku i upotrijebit će ga, ako je moguće, za kupnju vune. 510
P rivred n e d je la tn o s ti: p le m e n ite ko v in e, n o v a c i cijene
Desetakgodina kasnije trgovina se i dalje nastavlja. Dana 15. srpnja 1519. izdana je naredba da tri krhke galije napuste КгП da dovedu iz Tunisa u Zadar li ori dc li mercadanti de legalic nostre dc Barbcria cl ctltro haver sottilc, istodobno zlato i skupu trgovačku robu56. Isto je naznačeno u lipnju 1521: trgovci zahtijevaju da se u Veneciju doveze Ii ori chc se trovarono haver dc TunisS7. U arhivima se čuva mnogo drugih dokaza za taj promet58. Preživjelost, reći ćete. Međutim, već je gotovo iri četvrt stoljeća prošlo kako se atlantski usjek otvorio u korist portu galske trgovine. Na francuskoj je strani kronologija gotovo ista. »Promet je Sjeverne Afrike potpuno izgubljen«, kaže sc u kovnici novca u Montpellieru, ali se 1581. godine dodaje: »paijol (zlato u prahu) drukčije sc transportira nego u tom novcu«. »Iz Sjeverne sc Afrike zbog ratova više ne dovozi zlato«, kaže se i opet, ali ova je primjedba od 10. listopada 152659. Posljednja plovidba galère di Barbaria bit će 1525. godine. Dakle, negdje oko tih datuma, oko 1524. godine, ako pravilno razumi jemo jednu naknadnu odluku Vijeća Desetorice60, Venecija će doživjeti sve rjeđe dolaske zlata ili zlatnika za ponovno taljenje. Međutim, od 1524. do 1531. godine61 još ga se kuje za 29.617 maraka ili 4.231 godišnje... a to je tri puta više od atlantske eksploatacije sudanskog zlata. Zlato ne dolazi u Veneciju samo sa sjevernoafričkih tržišta. Ipak, zbog nedostatka jasnih isprava, možemo se upitati što se točno krije iza pustolovina dukata. On 1517. prestaje bili realan zlatni novac da bi, uz od tada nepromjenjivu kamatnu stopu od 6 lire 4 soldi. bio tek obračunski novac. Nemojmo kazali — vjerujući da se obračunski novac može usporediti s našim bankovnim novčanicama (što je uosta lom kadšto dobar način da se shvati) i situacija iz 1517. s jednom od mnogih inflacija naših dana — nemojmo kazati da je stoga mletački novac bio istisnut od zlata. Dukat, živi novac, jednostavno je prešao na stranu fiktivnog novca — soldo, lira — i bit će im predvodnikom. Cekin, realni novac, 1517. godine vrijedi 6 lira i 10 soldi (dakle, 6 soldi više od dukata); deset godina kasnije, 1526, on vrijedi 7 lira i 10 soldi62. Je li to tek preplaćivanje da bi se privuklo zlato? O dgovornosti konjunkture To blagostanje i krize zlata međusobno su povezani. Kad gvinejsko zlato stigne u Lisabon, ulazi u velika trgovačka kruženja: u Antwerpenu ide usuprot bijeloj kovini iz njemačkih rudnika65, a na Sredozemlju uravnotežuje obračunske balanse. Isto tako, prvo američko zlato koje stiže u Sevillu pušta se u obavezno kruženje, i Sredozemlje u tome ima svoj udjel. Još prije otkrića Novoga svijeta, genovski se trgovci u Sevilli već opskrbljuju afričkim zlatom! Postoji vjerojatnost da je kriza 1520-ih, 511
ZAJliDNlČKI: SUDHlNIî I SVIUJKUPNA KIU-TANJA
koju zapažamo na objema pomorskim stranama, atlantskoj i sredozem noj, kriza sudanskog zlata bila posljedicom američkih prispjeća; da je zlato iz Bambuka tada izgubilo jedan dio svoje strane klijentele zadržavši tek opskrbu iz Sjeverne Afrike — lato sensu — gdje mu se prisutnost potvrđuje u cijelom stoljeću. 3 6 — T e č o j m le t a č k o g c e k in a
Ali ispiranje zlata u Americi, o kojem danas znamo više nego jučer zahvaljujući izvanrednim studijama — jedna je objavljena64, druga još nije65 — ne ostaje dugo na razini svoga zadatka i ruši se prije sredine 16. stoljeća, možda već od 1530-1534. godine. Vjerojatna reperkusija 1537. godine je kastilijska devalvacija sa stvaranjem escuda (ili corone ili pistoletea) koji zamjenjuje granadski excellente66. Kastilijski dukat postaje obračunskim novcem kao dvadeset godina ranije u Veneciji. Tako će se kriza, koja je bila primjetna već 1520-ih, potvrditi deset ili dvadeset godina kasnije. A u isto vrijeme, ako povjerujemo Johnu U. Nelu6"1, proizvodnja je srebra, ovaj puta u Njemačkoj, dosegla najvišu točku oko 1540. Sve se ove rudničke djelatnosti međusobno drže pod ruku, zajedno rastu i zajedno se povlače. Što se zbilo? Sve je do sada, ako preuzmemo slike i rasuđivanje Franka C. Spoonera68, ekonomija bila povučena relativnom inflacijom zlata. Izobilje zlata čak pogoduje, zaobilaznim putem, razvoju rudnika srebra ili rudnika bakra jer se srebro i bakar vrednuju u odnosu na zlato. To je neobična inflacija kojoj povjesničar mora zamisliti »model« na vlastitu odgovornost, koja jedino igra u korist bogataša, povlaštenih i moćnika na vrhu društva i privrednih djelatnosti. Ali, ta relativno obilna igra zlatom prestaje u tim teškim vremenima između 1530. ili 1540. do 1560-ih. Otud duga kolebanja sve 512
39 — Zlato za srebro
O vaj će grafikon bili objavljen u IV. svesku C a m b r i d g e E c o n o m i c History (prilog F. BRAUDELA i F. C . SPO O NER A). Europski prosjek m elolnog ratio (odnos zlolo-srebro) uglavnom ne prestaje nozodovali sve do početka 18 . sloljeća, kao šio precizira gralikon koji om eđuje površinu u sivom ionu. Upravo u odnosu na lu prosječnu liniju (Europa) rasvijetljene su razlike u realnim kotacijam a u Rimu i Dubrovniku (nekoliko raštrkanih podataka) na prvome grafikonu; u Valenciji i u Novoj Koslilip na drugom grafikonu. O ve denivelacije, spontane ili izazvane, povlače za sobom krelonje novca, zlatnog 'li srebrnog, ovisno o slučaju, uz brojne špekulacije. Volja istaknuli veliki rast zlala u 17 . stoljeću.
ZAJEDNIČKE SUDBINI; 1 SVEUKUPNA KRETANJA
do onog dana kad se s unaprijed predviđenim vrtlozima uspostavi golema inflacija srebra. »Konjunktura zlata«69, prihvatimo l i ’stanoviti govor, zamjenjuje »konjunkturu srebra« kojoj je suđeno da traje sve do 1680-ih godina70 i do prvih poleta brazilskog zlata71.
S u dansko zlato u Sjevernoj Africi Otvorimo zagradu! Ne znamo točno što se zbilo u Sjevernoj Africi u presudnim 1520-1540-im godinama niti koji su točni uzroci krize trgovine između Zapada i Sjeverne Afrike. Španjolska najezda72 (zau zeće Orana 1509, Tripolija 1510. i Tlemcena 15 le ) 7'' čini se da je igrala određenu ulogu, a još više »val« islamskog osvajanja koji je bio došao iz Turske i Egipta i koji je spriječio Magreb da se preobrati, što je tada bilo moguće, »u europsku stepenicu«7^. U svakom slučaju, ako su izvozi zlata na zapadno Sredozemlje praktično prestali75, zlato iz Sudana i dalje će pristizali sjevernoafričke gradove, osobito nakon što se u njima uspo stavio stanovit red u korist Turaka i Šerifa. Upravo će se od saharskog zlata kovati rubias, zianas, doblas, soltaninas (ili cekini) o kojima govori Haedo potkraj 16. stoljeća76. Ovi se potonji u Alžiru proizvode od finog metala, a ostali u Tlemcenu od zlata male čistoće, o f course gold, bilježi jedan engleski promatrač77, a to je isto ono oro baxo con liga~Hod kojega se prave narukvice alžirskih žena. Zlato iz Tlemcena ima vrijednost na istoku sve do Tunisa, a na jugu do crnačkih zemalja; ono također prodire u Gornju Kabiliju; u »Oraniji«, piše Diego Suarez krajem stoljeća79, kola »zlatni novac tih pokrajina, koji je nekoć u karatima bio jeftiniji nego otkako su Turci osvojili to kraljevstvo«. Od sudanskog se zlata također kuje marokanski motical koji oko 1580. godine prevladava na velikim monetarnim tržištima Alžira80. U listopadu 15“\3. Don Juan bio se domogao Tunisa. Odlučivši da tu ostane, u Madrid je poslao dugi izvještaj gdje su bili nabrojeni — što je dosta neobično — svi prihodi hafsidskih vladara u Tunisu. Osim carinskih prava, poreza, cestarina spominje se i zlatni prah iz Tivara: pleonazam izraza nije toliko važan i trebalo bi nedvojbeno doslovce shvatiti taj argument obrane Don Juana kada želi predstaviti Tunis sa svim njegovim prednostima. Ipak postoji mala mogućnost da je ta pojedinost potpuno izmišljena81. Svakako, u Tripoliju, kamo se crni robovi i dalje dovoze saharskim putem (za to imamo dokaz iz 1568)82, pouzdano je da zlato u prahu stiže u isto vrijeme85. Ništa nam ne govori da u Tunis u 17. stoljeću — grad plodonosnih susreta, sredozemni Šanghai81— zlato ne stiže. Suprotno bi nas prije iznenadilo. Posljednji je dokaz: pokušaji u smjeru Sahare, kao oni Šerifa, 1543, 1583- i 159 185 (ovaj posljednji pokušaj, zna se, završava zauzećem
P r iv r e d n e d je l a t n o s ti p l e m e n i t e ko v in e, novac i cijene
Timbuktua) ili pak pokušaj Salah Reisa 1552. protiv Ouargle86, pokušaj koji bi bio teško shvatljiv bez privlačnosti zlata kao i robova iz crnačkih zemalja. Argumenti V. Magalhâesa Godinha, koji povezuju razvoj maro kanskih »šorfa« s oživljavanjem trgovine zlatom imaju svoje značenje. Krajem 16. stoljeća zlato se iz Sudana ponovo javlja u smjeru Atlantika8"7 kao i Magreba. Magrebu je to povod da pojača odnose s kršćanskim zemljama i tada on doživljava, ako nas svi znaci ne varaju, neku vrst preporoda88.
2. Am eričko srebro Amerika, koja je na Sredozemlju zamijenila izvore afričkog zlata, još je više zamijenila njemačke rudnike srebra. Blago Amerike i Španjolske Sve što smo mogli saznati iz službenih brojki i isprava o uvozu američkih plemenitih kovina u Španjolsku iskazano je u radovima Earla J. Hamiltona. Prva, dosta skromna prispijeća počinju sa 16. stoljećem. Sve do 1550, pošiljke su mješovite: zlato i srebro. Tek s drugom polovicom stoljeća žuta kovina gubi svaku relativnu važnost. Otada galijuni dovoze u Sevillu samo srebro, istina u golemim količinama. Jer se u Americi srebrna ruda počela obrađivati po novim metodama amalgamiranja sa živom. Ta se revolucionarna tehnika miješanja, koju je 1557. godine Španjolac Bartolomeo de Medina uveo u rudnike Nove Španjolske, u Potosiju89 primjenjuje od 1571, i udeseterostručila je izvoze koji su postigli vrhunac od 1580. do 1620. godine podudarajući se s velikim razdobljem španjolskog imperijalizma90. U siječnju 1580. D. Juan de Idiaquez piše kardinalu Granvelleu: »Kralj je u pravu kad kaže da car... nikada nije skupio toliko srebra kao on za svoje pothvate... «91. Po riječima Montchrestiena92, Indija je počela »izbacivati« svoja bogatstva. Ovo se obilje srebra izlijeva u protekcionističkoj i carinarnicama barikadiranoj zemlji. Iz Španjolske ništa ne izlazi a u Španjolsku ništa ne ulazi bez odobrenja sumnjičave vlade koja ogorčeno nadzire ulaz i izlaz plemenite kovine. U načelu, golemo je američko bogatstvo, dakle, završilo u zatvorenom prostoru. Ali ograda nije savršena... Inače se Cortèsi ne bi toliko često žalili — 1527, 1548, 1552, 1559. i još 15639* — na izvoz plemenitih kovina koji ne prestaje, po njihovom mišljenju, siromašiti zemlju. Ili, bi li se obično reklo da su španjolska kraljevstva »Indija drugih stranih kraljevstava«9*? Zapravo, plemenite kovine ne prestaju otjecati iz španjolskih kov čega i putovati svijetom, to više što svaki izlaz znači njihovu neposrednu 515
ZAJEDNIČKE SUDBINIÎ I SVEUKUPNA KRETANJA 4 0 — D v a r a z d o b lj a a m e r ič k o g s r e b r a
Krivulja Polosija, po M. M OREYRA P A Z -S O LD A N U , »Calculo de los impueslos del Quinto el del Ensayam ienlo en la M ineria Co lo nial«, u: Historic, IX, 19 4 5 . Krivuljo kovanja novca u Meksiku po W . H O W E U , The m ining G u i l d o f N e w S p o i n , 1 7 7 0 - 18 2 1, 19 4 9 , str. 4 5 3 i dalje. Polosi označava presudan polel prvog am eričkog srebro. Rozvoj meksičkih rudnika polkraj 18 . si. dostići će dolad nedoslignule visine.
valorizaciju95. Л neki prodavači imaju svoje zahtjeve... Montchrestien piše još u 17. stoljeću, misleći na nužnost u kojoj su se našli Španjolci kad traže pomoć od Francuza za skupa platna za jedra: »ako oni imaju 516
P r iv r e d n e d je la tn o s ti: p le m e n ite ko v in e, n o v a c i cijene
lađe. mi imamo krila«’6. A platna za jedra ili pšenica, da ne navodimo ništa drugo, trgovačka su roba koja se ne može dobili bez plaćanja u golovini. Kao i sredozemni trgovci, i ostali imaju hitnu potrebu da nabave novac, i nije neuobičajeno što su prijevare u vezi s devizama 41 — » P o lilitk o d s r e b r o Š p a n jo lsk e u Euro pi, 15 8 0 -1 6 2 6 .
Riječ je o srebru što g a je potrošio Kololički kralj pulem osrenfoso sklopljenih s Irgovcimo. Iz 'е skice proizlazi do su nojveći Iroškovi učinjeni, šio se i znalo, u Nizozemskoj. Zolim , ono šio se manje znolo, doloze po redu Iroškovi koje je učinio dvor koo i obrana Španjolske (156 0 . početak je rata za Allanlski ocean: Poluotok se na svojim ugroženim obalam a mora branili); zolim , relolivno skromni troškovi u Italiji i gotovo nepostojeći Iroškovi koji se odnose na Francusku. Francuska se nije prodola Španjolskoj već se predola vlastitim slraslim a. Dakako, ta su plaćonjo p laćanja šponjolske vlade i ne odgovaraju ukupnom krelonju plem enilih kovino u smjeru Europe. Skica F. C . Spoonero, po brojkam o i računim o Alvaro CASTILLA PINTADA.
bezbrojne. Jednog je dana u Andaluziji97 bio zaplijenjen francuski brod Le Croissant iz Saint-Maloa zbog nedopuštene trgovine novcem; jed nom drugom zgodom dva su marsejska barka bila zaustavljena u Lionskom zaljevu i otkrilo se da su bili natovareni španjolskim novcem98. Francés de Alava ukazao je 1567. godine na obilna otjecanja prema Francuskoj99.- »pišu mi iz Lyona da je«, objašnjava on, »prema carinskom zapisniku toga grada, jedna osoba vidjela da je iz Španjolske u Lyon 517
ZAJEDNIČKU SUDBINE 1 SVEUKUPNA KRETANJA
došlo više od 900.000 dukata, od toga 400.000 zlatnih dukata... Taj novac dolazi iz Aragona skriven u kožnim balama... A sve prolazi-preko Canl’ranca. Velike količine novca stižu također u Pariz i Rouen bez odobrenja Vašeg Veličanstva...« Godine 1556. Mlečanin Soranzo tvrdio je da je godišnje prelazilo u Francusku i do pet i pol milijuna zlatnih Škuda100... Strani trgovci, naseljeni u Španjolskoj neprestano su u domovinu slali prekovani novac101. Godine 1554102, portugalski amba sador priča kako je neko vrijeme, po tajnoj naredbi kneza Filipa, D. Juan de Mendoza bio poduzimao premetačinu putnika koje su njegove galije prevozile iz Katalonije u Italiju. Rezultat je bio da su zaplijenili 70.000 dukata, i to najvećim dijelom od genovskih trgovaca. Dakle, španjolske riznice nisu bile odveć dobro čuvane. I službeni nadzori (a mi povjesničari često samo njima raspolažemo) ne kažu sve što bismo trebali znati. Uz nedopuštene postoje i dopušteni izvozi10^. Tako je svaki uvoz žitarica u Španjolsku sadržavao izričito pravo dobavljača da bude plaćen u srebru koje se može slobodno iznositi. Ali, najveća iznošenja srebra bila su stvar samoga kralja i univerzalne politike Španjolaca. Umjesto da troše srebro na licu mjesta i da ga učine unosnim u različitim ostvare njima, kao što su činili Fuggeri u Augsburgu, sa srebrom iz svojih rudnika Schwaza, španjolski su se Habsburgovci dali uvući u znatne vanjske troškove u doba Karla V, a bajoslovne u doba Filipa II... Bila je to neoprezna politika, kako se često govorilo. Preostalo bi nam ipak da saznamo nije li se Carstvo održavalo uz tu cijenu, nisu li njegovo postojanje i, dosta često, njegova jednostavna obrana uključivali ta žrtvovanja. Povjesničar Carlos Регеуга govori o španjolskoj ludosti u vezi s Nizozemskom koja je progutala, ako ne sve, ono bar velik dio blaga iz Amerike. Ali je Španjolska nije mogla napustiti. Inače bi to značilo približiti rat sebi samoj. Kako god bilo, Poluotok, otežao blagom, igrao je — htjevši ili ne — ulogu vodovodnog spremnika za plemenite kovine... Problem koji se postavlja pred povijest jest u tome da vidi, sada kad se zna kako su plemenite kovine stigle iz Novog svijeta u Španjolsku, kako su iz nje ipak
Američko blago na putu za Antwerpen U lijeku prve polovice 16. stoljeća iznošenje blaga iz Španjolske organizira se u smjeru Antwerpena, prave prijestolnice Atlantika, kakve su bile, ako ne i više, i Lisabon i Sevilla. Antwerpenske isprave ukazuju na veze između grada na rijeci Escaut i dalekih područja Atlantika — zapadne Afrike i Brazila koji se rađa — zar pored Sao Vicentea Schetzovi ne posjeduju jedan engenbo, mlin za šećer? Godine 1531. osnovana je 518
P rivred n e djela tn o sti: p le m e n ite k o v in e, n o v a c i cijene
Burza u Antwerpenu. Od tog doba gotov novac iz Španjolske dospijeva u Antwerpen i Bruges, a prevoze ga velike zabras iz Biscaye. Godine 154410\ Antwerpen se još uvijek služi uslugama biskajskih nava koje te godine prevoze i španjolsko pješaštvo105; isto kao 1546-1548. godine106 i 15 50-15 52107. Opće je poznata činjenica: mletački ambasadori obavještavaju signoriju u proljeće 1551. da će 800.000 dukata, što je stiglo iz Perua, bili unovčeno u Nizozemskoj s 15 posto dobiti. U zamjenu za to Nizozemska će opskrbiti Španjolsku topništvom i barutom108. Godina 1552. donosi iznenađenje Innsbrucka, tragična situacija Karla V. širom otvara sigur nosne ventile Španjolske109. Tada se smanjuje iznošenje gotovine po pojedincu, ali se posebno povećava iznošenje iz državne blagajne. To ne sprječava strane tvrtke, smještene u Španjolskoj, kojima je izvoz kovina pitanje života ili smrti, da i dalje šalju pošiljke, koristeći činjenicu što su često i sami vladini agenti za izvoz110. Godine 1553. novac stiže službeno u Antwerpen za Fuggere111. U jednoj je nepredviđenoj prigodi sudjelovala i sama Engleska. Putovanje budućeg Filipa II, 1554. godine, donijelo je na otok znatne svote: one su omogućile oporavak engleskog novca koji je 1550. godine bio na svojoj najnižoj točki tečaja112. Između te 1554. godine i povratka u Španjolsku 1559, Filip je u Engleskoj, potom u Nizozemskoj, bio neprestano opskrbljivan srebrom oceanskim putem 115. Za teških ratnih godina 1557-1558, dolasci lađa natovarenih kovinama bili su veliki događaj u antwerpenskoj luci. Danas, 20. ožujka 1558, bilježi jedna obavijest, u Antwerpen su stigla četiri broda iz Španjolske nakon dese todnevnog putovanja: nose 200.000 škuda i 300.000 u mjenicama11'. »Posljednji novac iz Španjolske koji je stigao u Nizozemsku«, piše Eraso Karlu V. 13. lipnja115, »na zabrama Pera Méndeza, stigao je u pravi čas da omogući plaćanje njemačkih pješaka i konjice koju upravo podižemo...« Tisuće drugih isprava mogli bismo navesti u vezi s tim prometom. Najpoučniji su nedvojbeno asientos, »partije«, kako je govorio Francuz 16. stoljeća, koje KarloV. i Filip II. zaključuju sa svojim zajmodavcima. Nakon insbruške krize, Fuggeri, potom i genovski bankari postigli su da im ugovori budu popraćeni s licencias de saća, naime dozvolama za iznošenje gotova novca koji odgovara predujmu koji daju. Na primjer, dva asientosa zaključena u svibnju 1558. godine116 s genovskim banka rima Nicolôm Grimaldijem i Gentileom između ostalih odredbi pred viđaju prijenos novca iz Lareda prema Flandriji. To kolanje novca i zlatnih sipki morskim putem i na dostatnoj udaljenosti od neprijateljske Francuske nije samo vrlo zanimljivo za povjesničara posljednjih bitaka 16. stoljeća između dinastije Valois i Austrijske kuće. Ono ističe i činjenicu da Nizozemska nije samo vojno 519
ZAJEDNIČKI: SUDHINIi I SVEUKUPNA KRETANJA
vježbalište carstva Karla V. već i tržište novca preko kojeg se američka kovina distribuira u smjeru Njemačke, europskog sjevera i britanskih otoka. Uloga je takve ponovne raspodjele odlučujuća u europskim djelatnostima koje ipak nisu nastale same od sebe. Organizira se sistem razmjena, optjecaja i bankarskog iznošenja počevši od luke Escaut u smjeru Gornje Njemačke i Engleske, dospijevajući čak do Lyona, koji je godinama živio u vezi s velikim tržištem Sjevera. Da bi se bolje odredila uloga antwerpenskog središta, trebalo bi što bolje pratiti opskrbu plemenitim kovinama koja je više ili manje znatna i nije uvijek pravovremena. Stoga oko 1554. godine117 dolazi do osjetnog zastoja, jer i sam Poluotok nije imao novca. Rat ne snosi potpunu odgovornost za to. Thomas Gresham, siva eminencija engle skih financija, obavio je 1554. godine jedno neobično putovanje u Španjolsku u potrazi za plemenitim kovinama. Njegovi zahtjevi i potezi pridonijeli su tome da se pogorša ionako kompromitirano povjerenje. Seviljske su banke išle čak dotle da su obustavile svoja plaćanja. »Plašio sam se«, piše Gresham, »da sam odgovoran za stečaje njih sviju«118. Više nego Thomas Gresham, konjunktura je bila ta koja je skovala te teškoće. Svakako — bio savršen ili ne — taj je optjecaj bio neophodan za englesku ekonomiju i ekonomiju Nizozemske, čime se možda objaš njava da su odnosi između Španjolske i sjevernih zemalja bili nenormal no miroljubivi. Politika razumijevanja između Filipa II. i Elizabete bila je moguća sve dok su kraljica i trgovci iz Engleske mogli, svojim zajmovima na antwerpenskoj burzi11У, sudjelovati u američkom zlatnom rudniku. No sav taj red i sva ta ravnoteža bili su poljuljani krizom 1566. i prijetećim dolaskom vojvode od Albe u Nizozemsku 1567. Godine 1568. Gresham, »kraljičin trgovac«, napušta Antwerpen, svoje stalno mjesto boravka. Tada se sve mijenja na golemom sektoru Atlantika. Sve dotad engleski su gusari često napadali španjolske lađe ili imovinu, ali još su se češće zadovoljavali miroljubivim gusarenjem i krijumčarskom trgovinom negoli pravim gusarenjem: Hawkins120 se često sporazumi jevao s lokalnim španjolskim vlastima. Od 1568. počinje era nemilo srdnog gusarenja121. Engleske lađe svaljuju krivicu na biskajske zabre koje su prenosile novac za vojvodu od Albe122. Od toga se dana Elizabeta morala odreći svakog zajma na antwerpenskom tržištu gdje se njezin ugled ruši i, uz pomoć svojih domaćih trgovaca123, usvojiti novu finan cijsku organizaciju. Tko može reći je li ta nacionalistička politika124 bila, s jedne strane, namjerna — osobito od strane Greshama — a s druge strane nametnuta okolnostima125? Zapljena biskajskih zabra nije dovela do rata. Engleska je zadržala kovinu zatečenu na lađama i iskoristila je za proizvodnju novog nov ca126. Čak je profitirala od krijumčarenja španjolskih trgovaca koji su 520
P rivred n e d jela tn o sti: p le m e n ite ko v in e, n o v a c i cijene
ilegalno slali novac lađama koje su tobože prenosile vunu... Sva m »crna« trgovina bila je dopunska zarada za Otok12"7. Afera velikog odjeka mogla bi sc pratiti u pojedinostima, ali ono što nas zanima nisu ni odgovornost Williama Cecila ni prigovori ili prazne govorancije, 12н ni odluke Filipa II, neko vrijeme ratoborne (1570) i koje će prestali razboritošću vojvode od Albe129. Diplomatska uzbuna ne smije prikrili ekonomski ulog u sporu. Možda poremećen već od 1566. godine130, s početkom nizozem skih pobuna, promet kovina između Španjolske i Sjevera praktički je blokiran od 1568-1569. Što ne znači da tim starim putem neće više teći ni najmanja količina srebra. Prijevoz je ipak izgubio lakoću i važnost. On se sada obavlja samo određenim flotama, kao što je ona koja će 1572. prevoziti vojvodu od Medine Ćeli: bilo je to gotovo kao proboj blokade. Veza je morem postala opasna. Lazaro Spinola, genovski konzul u Antwerpenu i savjetnici mu, Gregorio di Franchi i Nicolo Lomcllino, pišu o tome Genovskoj Republici u srpnju 1572131: nacija ima dugove i ne zna kako ih isplatiti, attento il cativo temporale chc corrc alla mercanticper questi m ovimenti di guerra (radi se osobito o napetosti s Francuskom) con quali non sip uà tratar in Spagna rcstando cbittsa la navigazionc, ep er Italia dificilmcntc... Flota je Medine Ćelija 1572. godine bila relativno skromna. Kanilo se bilo okupiti jednu veću u Biscayi 1573-1574. Nazvali je prvom Nepobjedivom armadom značilo bi uvećati joj značenje. Stavljena je bila pod komandu uglednog zapovjednika, Pera Melćndeza, ali ovaj je umro 1574; potom su izostali krediti, umiješale su se epidemije i flota je istrulila a da nije isplovila132. Tako je 1574. godine zadala odlučan udarac snazi Španjolske, od Biskajskog zaljeva do daleke Nizozemske. Kasnije će biti još nekoliko veza između Nizozemske i zemalja uz rijeku Hscaut. Godine 1575. jedna je mala flota pod komandom Recaldea prešla iz Santandera u Dunkerque, kamo je stigla 26. studenog. U prolazu je pristala na otoku Wight, što pokazuje da je još bilo načina da se sporazumi s Engleskom. No, ništa nam ne jamči da je folta Recaldea prevozila gotov novac133. Na svaki način, zadatku nije udovoljila. Lako je konstatirati nenor malan karakter nekih pošiljki novca prenošenih atlantskim putem. Dan nakon stečaja 1575, ostvarenog u svoju korist, Filip II. raspolaže s više milijuna škuda u gotovini. Prividno, čini se da nije bilo ništa jednostav nije, jer je Nizozemskoj gotovina potrebna da podigne novac u Larcdu ili Santanderu i otpremi ga prema sjeveru. Ali ni jedan trgovac ne želi to preuzeti na sebe. Treba moliti Fuggere da pristanu prenijeti 70.000 škuda (koje su im izručili u kovčezima zapečaćenim kraljevim pečatom da ih ne bi zaustavili na carini) u Lisabon gdje u zamjenu — preko maranskih trgovaca toga tržišta — dobivaju dobre mjenice na Antwer 521
ZAJI:1)NIČKI: SUDBINE I SVEUKUPNA KRETANJA
pen, jer je spom enutim trgovcima potrebna ta gotovina za trgovanje u smjeru portugalske Indije. Čak i za takve svote Thomas Müller, trgovački agent Fuggerâ, više se volio služiti zaobilaznim putem preko Portugala i poluneutralnošću portugalskih trgovaca u sporovima na sjeveru. Za hvaljujući tom izgovoru, novac je bio prenešen, a da to i nije bio134. Događa se povremeno da doista i bude. U jesen 1588. Baltazar Lomellini i Augustin Spinola izlažu se opasnosti kako bi osigurali plaća nje u Flandriji vojvodi od Parme, una sum a de dinero que am bian en tres zabras que ban, a rm ado135. Godinu dana kasnije, 1589, kredit od 20.000 škuda koje šalju Malvende, španjolski trgovci iz Burgosa136, jednim galijunom, primijećen je u Le Havreu137. Te iste godine, i opet preko oceana, Agustin Spinola ponovo poduzima pothvat iz prethodne godine šaljući dva galijuna koje je sam naoružao i koji prenose, za njegov račun, novac u Nizozemsku1-'8. No sve te iznimke potvrđuju pravilo: uistinu, i na što će ukazati 1586. jedne mletačke novine, oceanski je put postao vrlo težak139 i osrednjega prometa. A taj je put Španjolskoj bio bitan. Francuska zaobilaznica Budući da je put od Lareda ili Santandera do Antwerpena postao neupotrebljiv, valjalo ga je zamijeniti. Filip se utekao francuskim cesta ma. Kratke, ali podložne prekidima zbog unutrašnjih nemira, zahtijevale su za prijevoz duge konvoje i brojnu oružanu pratnju. Kao primjer uzmimo prijevoz 100.000 škuda od Firence do Pariza140 koji je zahtije vao, krajem stoljeća, sedamnaest teretnih dvokolica s pratnjom od pet konjičkih družbi i 200 pješaka... Da bi se smanjila težina, moglo se ponijeti samo zlato. Tako je i učinila, u više navrata oko 1576. godine, nekolicina pouzdanih osoba u službi Španjolske koje su iz Genove u Nizozemsku ponijele svaka i do 5.000 zlatnih škuda ušivenih u svoju odjeću111. Ali to nije bilo i nije moglo biti nego tek iznimno rješenje, očajno i opasno142. Potkraj 1572. godine, nakon Bartolomejske noći, došlo je do prvog velikog prijenosa plemenitih kovina za račun Španjolske143. Vojvoda od Albe kojemu je, čim je bio stigao u Nizozemsku, ponestalo novca, našao se u očajnoj situaciji. Početkom 1569. kružila je glasina da je već bio potrošio 5 milijuna zlatnika144. Dvije godine kasnije, 1571, u ispravama se ističe »novčana skučenost«, estrccheza del dinero, u kojoj se našao. Trgovci više nisu htjeli s njim ugovarati poslove145. Bez gotovine, izgubivši povjerenje partnera, vojvoda je vidio kako mu se smanjuje mogućnost služenja mjenicama, poput banke koja nikad nema toliku potrebu za zalihama kao onda kad njezini klijenti posumnjaju da ih ona više nema. Godine 1572. situacija je bila toliko teška146 da se vojvoda 522
P riv re d n e d jela tn o sti: p le m e n ite ko v in e, n o v a c i cijene
odlučio zamoliti kredit od toskanskog nadvojvode. Korak je bio okru njen uspjehom, ali je španjolska vlada, u sporu s velikim vojvodom, posumnjala da on spletkari u Francuskoj i izvan nje a protiv španjolskih interesa, pa je vojvoda od Albe bio odbijen i odobreni kredit neisko rišten1'^. U međuvremenu je Filip II. bio uputio preko Francuske 500.000 dukata u gotovini. »Htjeli bismo«, pisao je on svome ambasadoru Diegu de Çunigi148, »poslati vojvodi od Albe, iz ovih španjolskih kraljevstava i do 500.000 dukata, koliko u zlatu toliko i u srebru. Budući da se danas ne mogu prevoziti morem bez velike pogibelji, jer je prolaz doista tijesan, činilo se da je najbolje rješenje a i najpogodnije da ih se pošalje preko francuskog kraljevstva, ako Vrlo Kršćanski kralj, moj brat, smatra da je dobro da to dopusti i da izda nalog da mogu proći sa željenom sigurnošću...« Dozvola je bila dana, i novac prevezen u nekoliko puta. Dana 25. prosinca 1572, Çayas je obavijestio francuskog ambasadora Saint-Gouarda1*19da je na temelju odobrene dozvole za prijelaz 500.000 škuda Nicolas Grimaldi uputio 70.000 reala (dakle u srebru) i Lorenzo Spinola 40.000 u kastilijskim škudama (to jest u zlatu)... Ti prijelazi nisu bili jedini. U ožujku 1574. Mondoucet piše iz Nizozemske: »Kad bih vjerovao što se ovdje javno govori..., dukati iz Kastilije putuju Francu skom da prekinu svaku dobru nakanu«150. Uostalom, politički novac nije bio jedini koji je išao francuskim putovima; bilo je i novaca od trgovaca, da ne računamo novac od krijumčarenja, što je često jedna te ista stvar. Godine 1576. Filip II. i njegovi službenici ispitali su prednosti koje bi pružio put preko Nantesa gdje bi solidan ugled španjolskog trgovca Andréa Ruiza mogao poslužiti kao stožer za prijenos preko »Normandije i Francuske«. Bila je to dobra prigoda za Diega de Çunigu, koji to predlaže, da ukaže na francuske težnje i posebice na plan da »zamrznu«, kako bismo mi rekli, trećinu novca u tranzitu. Prigoda također za španjolskog ambasadora da se požali na lošu francusku organizaciju crédita, trata i comercia151, što je zacijelo točno. U to isto doba — po onome što kaže Richard Ehrenberg — novac prelazi iz Zaragoze preko Lyona u Flandriju152. Thomas Müller, agent Fuggerâ, služi se postajama Firence i Lyona. Godine 1577. jedno vene cijansko pism o15:* ukazuje na pošiljku od 200.000 »kruna« Don Juanu Austrijskom via Pariz. Te iste godine, Malvende iz Burgosa određuju isporuku od 130.000 škuda — pola na Milano a pola na Pariz — i sve za račun Filipa И1М. Te se iste godine 1577. u Francuskoj govori o pravoj invaziji španjolskog novca, zlatnog ili srebrnog — d ’escudos de oro, doblones, y reales doplata d ’Espagna. Tako da francuska vlada pomišlja da iz toga izvuče korist i da valorizira taj strani novac155, što bi bio jedan od načina da ga zadrži u prolazu. 523
ZAJEDNIČKI- SUDBINI- 1 SVEUKUPNA KRETANJA
Tranzit ćc se nastavili iduće godine. U srpnju 1578. Henrik III. odobrio je prolaz preko Francuske španjolskim vojnicima’ i novcu (150.000 dukata156). Ali, znak novih vremena, ambasador Vargas157 pita se je li bilo pam etno slati te pošiljke, jer su razbojnici u službi vojvode od Alençona vrebali na putu. Najbolje bi bilo da se pozovu u pomoć, dodaje on, »trgovačke policije«158. Kovani je novac iz Španjolske nastavio kolati po Francuskoj mnogo poslije 1578. godine, bar onaj što ga je Katolički kralj namijenio samim Francuzima — novac dan Guiseovima159 i drugima. Godine 1582. jedna isprava160 govori o pošiljkama, koje na burze Lyona i Pariza šalje Filip Adorno, od 100.000 škuda svaka i na raspolaganje Alessandru Farneseu. (îodinc 1585. poslan je na Lyon iznos od 200.000 škuda, od strane Bartolomea Calva i Battiste Lomellinija161. Ipak nam ništa ne dopušta da potvrdimo da je laj novac bio gotovina i da je preko Lyona bio otpremljen u Flandriju... Do potpunijih obavijsti, smatrajmo da se tom francuskom putu utjecalo tek do 1578. i da se njime služilo samo u najgorem slučaju. Možda je čak mogao biti napušten i ranije, da nije bilo teškoća koje su između 1575. i 1577. godine iskrsnule između Filipa II. i njegovih genovskih zajmodavaca. Ugovor koji su zaključili 1577 — medio general — dal će prednost pomorskom putu od Barcelone do Genove. Glavni p u t o d B arcelone d o G enove i drugi ciklus am eričkih p lem enitih kovina Ne bismo znali točno kazati kada je taj put postao važan. Možda s 1570-im godinama koje su na Sredozemlju odgovarale početku velikog rata s Turcima. Rezultat toga bio je da su španjolski kapitali skrenuli prema Italiji. Zacijelo se nije radilo o pojavi exnibilo. Mnogo prije 1570. zlato i srebro iz Amerike već su bili doprli do središta Sredozemlja: ipak nikad u masama koje bi bile usporedive s velikom strujom koja je pritjecala u Antwerpen. U listopadu 1532. galije su stigle iz Španjolske u Monaco sa 400.000 škuda namijenjenih Genovi162. Godine 1546. Karlo V. posudio je 150.000 škuda od Genovljana165. Postoji vjerojatnost da je taj predujam za sobom povukao kompenzacijski izvoz kovina u smjeru Dominante. U jednoj se portugalskoj prepisci161 1551. godine nedvosmisleno spominje prijenos gotovine u Genovu u korist pape. R. Ehrenberg navodi da su 1552. godine velike količine novca stizale u Genovu u isto vrijeme kad i u Antwerpen165. U siječnju 1564. jedno pismo Baltazara Lomellinija Erassu govori o plaćanju obavljenom u studenome prethodne godine po nalogu Filipa II. i koje se popelo na 18.000 dukata na burzi u Milanu a za račun Nicolôa Grimaldija166, punca Baltazara Lomellinija. Godine 1565. firentinski su trgovci odobrili zajam
P r iv r e d n e d jela tn o sti: p le m e n ite k o r it ?, n o v a c i cijen e
od -100.000 dukata, isplativih u Flandriji. Jesu li oni ili netko drugi zatražili polaganje plemenitih kovina u samoj Firenci167? Godine 1566. francuski ambasador u Španjolskoj, Fourquevaux, ukazuje na dva genovska zajma: jedan od 150.000, drugi od 450.000 škuda168, a loskanski ambasador Nobili govori, u svibnju, o pošiljci od 100.000 škucla, ovaj put u Genovu169. Put vojvode od Albe iz Španjolske u Genovu, 1567. godine, pratile su trupe koje su prenosile novac17". Najzad, trebalo je povremeno opskrbiti Siciliju i Napulj, i to često putem cambiosa zaključenih na burzama Genove i Firence, kamo se, zauzvrat, nužno privuklo nešto blaga iz Amerike171. »Proteklih smo dana odnijeli osam naest tereta srebra u Barcelonu za Italiju«, piše Fourquevaux u prosincu 1566. godine1"’2. U tijeku ljeta 1567. Nobili je uspio poslati jedan dio srebra određenog za plaćanje toskanskih galija u službi Katoličkog kralja. Ali ne bez teškoća: doznačena svota koja mu je bila odobrena od crkvenih prihoda bila je raspršena širom Španjolske17*. Od onoga što je primio, Nobili je kanio u svibnju17'1 poslati 25.000 »eseudi«; u lipnju je najavio pošiljku od osam kovčega koji su sadržavali 280.000 »reali«, rs i napokon u rujnu, bez preciznih vijesti, nadao se da se sve sretno ukrcalo na galije176... Ti navedeni primjeri ne pružaju dojam urednog strujanja: dok je dinero de contado, gotov novac, išao flamanskim putem (iskorišten 100 puta od strane genovskih zajmodavaca), Sredozemlje je od toga k sebi privuklo tek jedan skroman dio. Negativnih dokaza ima u izobilju. Tako je moguće odrediti opseg novca koji kola u Dubrovniku, gdje trgovačke kuće kadšto daju prepisati u službene zapisnike — Diversa di Cancellaria — popis novca povjerenog tom i tom svojem opunom oćeni ku za kupovinu na Balkanu ili Levantu ili novca što ga izdaju za isplatu dugova, pa čak i za ustanovljenje kapitala toga i tog društva. Zlatnici će dugo imati isključivu ulogu, bilo da ih se kuje u Veneciji, Mađarskoj, na Rodosu i Chiosu ili u Alepu. A to stavlja pod osobito svjetlo monetarni problem odnosa Dubrovnika s Levantom u znaku zlata1"’7. Giugliano di Florio povjerio je 5. lipnja 1551, 650 škuda d ’oro in oro vlasniku jedne nave, Antoniju Parapagnu. Tih se 650 škuda dijelilo na 400 sul lani n a , turskih cekina, i na 250 veneciana ili mletačkih cekina178. Isti je polog od 100 škuda auri in auro za plovidbu od Napulja do Aleksandrije i od Aleksandrije do Genove položio Ivan Stjepanov, Dubrovčanin, u stude nom 1558179. Jeronim Ivan Papalić, dobiva u lipnju 1559. g. 500 škuda u zlatu za plovidbu u Aleksandriju18". Ti su zlatnici često turski cekini. Kad bijela kovina konačno dobije svoje mjesto, radi se, u kolovozu 1560, 0 turskim asprama, mille quinguentos aspros, kovanica u vrijednosti od 1 500 što ih dobiva Giovanni di Milo, partner Andrije Sorkočcvića, na polasku za Levant181.Još će više, i osobito nakon 1564, novac u optjecaju 525
ZAJEDNIČKE SUDBINE 1 SVEUKUPNA KRETANJA
biti talleri, turski ili mađarski taliri182, a španjolski reali, reali da otto, osmaci, koji u Dubrovnik18-"*stižu tek kasnije, između 1565. i 1570. godine. Zapravo, gotov novac nedostaje na tržištima Sredozemlja. Godine 1561. u Barceloni, Filip II. pismom od 26. ožujka traži od katalonskog potkralja Don Garcije de Toleda da mu se nabavi 100.000 dukata za listopadske i svibanjske sajmove. Nemoguće je — odgovara potkralj 5. svibnja18'. »Tržište je toliko oskudno kreditom, a trgovci raspolažu s vrlo malo imovine!... Neka mi Vaše Veličanstvo vjeruje: za 8 do 10.000 dukata, koje sam ovdje kadšto znao naći da bih priskočio u pomoć vojnicima, morao sam dati jamstvo ovdašnjim trgovcima i uz to založiti vlastitu srebrninu. Sa svim tim, na to su mi računali još 9 do 10 posto kamata.« Evo nas u Napulju 1566. i pred nama jepartido od 100.000 dukata de ovo di Italia, zaključen u Genovi u travnju185. Radi se o jednom asienlu uobičajenog tipa, točnije o poglavlju jednog od tih ugovora s brojnim odredbama koje je monarhija zaključivala s bankarima. Filip II. je u zamjenu za 100.000 dukata, koji mu se isplaćuju na tržištu Genove, izdao doznaku na napuljski donativo, ili u nedostatku toga, na jedan kraljevski porez, da bi dobio povrat novca već iduće godine. Napulj je poslužio kao blagajna za isplatu, a zaključeni partido u Genovi brigom španjolskog ambasadora Figueroe poslan je na potpis napuljskom pot kralju. Ovaj je potonji dao da mu rizničar i ekspert ispitaju odredbe ugovora i načine plaćanja; kad je sve ispitano, novac je posuđen uz golemu kamatnu stopu od 21 3/5 posto. »Nisam propustio da potpišem nagodbu«, piše vojvoda od Alcale, »premda mi se kamate čine pretjera ne«. Nije li to dokaz »uskogrudnosti« genovske burze? Jedna pojedinost ove rasprave pokazuje — u što smo unaprijed posumnjali — da je gotov novac skuplji u Genovi nego u Španjolskoj, stoga se treba odbiti premija od 2 posto od zarade trgovaca — kažu tumači — jer se plaćanje obavlja u Genovi. Ova valorizacija predstavlja nešto više od troškova prijevoza i osiguranja186. Dakle, »uskogrudnost« u Genovi 1566. godine. U Napulju u to isto doba situacija nije ništa blistavija. Početkom 1566. godine bilo je riječi o tome da se zaključi asiento od 400.000 ili 500.000 dukata187, da ih se doznači na donativo u Napulju, i ti su pregovori, ako se ne varam, završili na cambio od 100.000 dukata koji smo malo prije pažljivo razmotrili. A u vezi s tim vojvoda od Alcale preporučuje samo jednu stvar, da se »razmjena« ne zaključi u Napulju, jer burza nije u stanju pružili ni zajam od 100.000 dukata: trgovci bi se sporazumjeli i povećali zahtjeve. Bolje je bilo zaključiti operaciju u Španjolskoj ili u Genovi. Ali, s 1570-ima nazire se nova situacija; španjolska je mašinerija primorana da za velike posade na Sredozemlju drukčije nego u prošlosti 526
P r iv r e d n e d je la tn o s ti: p le m e n ite kovine, n o v a c i cijene
usmjerava pošiljke novca u obliku mjenica ili gotovine188. U travnju 1572. Giovanni Andrea Doria dao je do znanja Genovskoj Republici da će ići u Cartagenu po novac što su ga genovski trgovci radije ukrcavali tamo nego da ga voze kopnom u Barcelonu jer putovi nisu bili pouzda ni189. Pošiljke nisu bile prekinute čak ni drugim stečajem španjolske države 1575. godine, koji je potresao Genovu sve do temelja, ali je i pridonio da se sruši sve što je ostalo od antwerpenskog ciklusa. U travnju 1576. Filip II. dao je poslati 650.000 dukata de contado u Genovu190. Te je iste godine ponudio Fuggerima da im preveze 10.000 škuda, »zlatnih u zlatu«, svojim galijama sve do Italije191. Tim će istim putem, između 1575. i 1578, agent Fuggerâ prenijeti i do dva milijuna kruna u Nizozemsku192. Kad Filip II, u srpnju 1577, daje naredbu Giovanniju Andrei Doriji da dođe u Barcelonu, to čini zato da bi tamo ukrcao novac za Italiju. Kapetan mora, kad se obavi utovar, brzo krenuli s kastilijskim admiralom ili bez njega, koji je trebao bili na tom brodu, jer je potreba za novcem u Italiji hitna a važno jc da »gusari ne saznaju da se novac prevozi jednom jedinom galijom« ,9\ Budimo određeniji: novi put ne svršava u Italiji: Genova je postala postaja-usmjeriicljica kretanja novca i mjenica ka sjeveru što ne sprječava — baš naprotiv — Italiju da dobije svoj udio, počevši od samog loskanskog velikog vojvode koji je ponovo zadobio naklonost Španjolske 1576. i od kojega će Filip 11. 1582. godine, tražiti kredit od 400.000 dukata za Flandriju191. Povećanim priljevom novca u Sevillu poslije 1580. čitav se promet povećava. Najbolje mjerilo za to su, tijekom 1584-1586. godine — kako se ne bismo izgubili u golemoj masi priznatih dokumenata 195 — dobro obaviještena pisma francuskog otpravnika poslovau Španjolskoj, tajnika Longléea. Godina 1584, 18. siječnja196: dvije galije kreću iz Barcelone da bi odnijele novac u Genovu; 12. siječnja: šalje se milijun zlatnika »u Milano za Flandriju« i iza toga još jedan milijun koji će se položiti u rezerve milanskog dvorca197; 22. ožujka: velika se količina novca šalje u Italiju za flandrijske poslove198; 26. svibnja: Giovanni Andrea Doria ukrcal će se u Barceloni oko 18. ili 20. lipnja s dvadeset galija i nekoliko drugih lađa, a flotom će putovati 2 milijuna za Katoličkog kralja — jedan milijun u »escus pistollets«, drugi u »realles«, i oko milijuna u mjenicama »Foucresa« i genovskih trgovaca; 1. lipnja: Genovljani »pripremaju još jednu partiju od 4 stotine tisuća škuda da ih isporuče Italiji« u četiri ili pet mjeseci199; Govanni Andrea Doria nosi više od dva i pol milijuna na svojim galijama za Katoličkog kralja, »i oko jedan milijun« što pripada pojedincima među kojima je i toskanski veliki vojvoda; više od 300.000 škuda vlasništvo je samog G. A. Dorije, 300.000 ili 400.000 škuda je vlasništvo drugih Genovljana, čemu treba dodati »ono što je trideset ili 527
ZAJEDNIČKE SUDBINI-: 1 SVEUKUPNA KRETANJA
četrdeset«, talijanskih vlastelina i plemića povuklo i ponijelo sa sobom, vraćajući se u Italiju prilikom povratka galija. K tome ima ptet stotina tisuća škuda za trgovačku kuću Foucres u Njemačkoj, namijenjenih spom enutom kralju, kao što sam vidio na popisu novca koji izlazi iz Španjolske«200. Naime, 30. lipnja saznajemo da im taj novac Fuggera pripada: »Katolički kralj posudio im je u svoje ime da ga iznesu iz Španjolske«201. Rezervni fond u Milanu povećan je na 1,200.000 škuda; 17. kolovoza: kredit od 80.000 škuda odobravaju talijanski bankari, medu kojima J. B. Corvati, ambasadoru J. B. Tassisu202. Godina 1585, 4. travnja: velika se pošiljka novca šalje u Milano i Genovu za kralja20*; 25. travnja: ukrcano je 400.000 škuda, i nedvojbeno više. u Barceloni za Italiju204; 14. svibnja: devetnaest galija iz Genove i Savoje, osam iz Napulja i dvadeset pet iz Španjolske s lošim posadama ukrcavaju u Barceloni još pet tisuća ljudi. One će nositi u Italiju 1 .200.000 škuda; »k tome« sedamdeset šest pošiljki novca prošlo je kroz Zaragozu prema Barceloni205; 9. lipnja: flotom galija prevozi se 500.000 škuda savojskom vojvodi206; 15. lipnja: flota je odnijela 1,833.000 škuda za Italiju od čega više od 1,000.000 neprijavljenih207; 20. rujna: novi polazak galija sa 400.000 škuda za Italiju. Također 300.000 škuda upravo je stiglo u Monçon gdje se nalazio Filip II208; 18. rujna: pregovara se s Fuggerima da jedan dio »od 500.000 škuda vrate u Njemačku«. Godina 1586, 25. ožujka: otprema se pošiljka od 1,200.000 škuda u Italiju za flamanske poslove209; 31. svibnja: sedam galija nosi 600.000 škuda u Genovu, ponovno za flamanske poslove210; 29. rujna: sklop ljena je »nagodba«, prije osam dana, s Foucresovima o 1,500.000 škuda isplativih u Frankfurtu, 250.000 u Besançonu i 250.000 u Milanu21 ^ 11. listopada: pregovara se o još jednoj »partiji« da se isplati 700.000 do 800.000 škuda u Italiji212. Tijekom sljedećih godina promet će se plemenitih kovina još više povećali; da bismo se u to uvjerili, dovoljno je da vidimo do koje se visine penju asientos tijekom posljednjih dvanaest godina vladavine Filipa II. Godine 1586. Fuggeri mu posuđuju nesumnjivo 1,500.000 zlatnih škuda plativih u Italiji i Njemačkoj21*; 1587. Agostino Spinola mu je pozajmio 1,000.000 scudi; 1589. Firentinci mu pozajmljuju 600.000 škuda214; te iste godine genovski su trgovci zaključili cambio od 2.000.000 za Nizozemsku. Iduće godine, Ambrosio Spinola platio je Nizozemskoj 2,500.000 škuda215. Godine 1602. Ottavio Centurione posuđuje 9 milijuna, čak i više, u što oprezni povjesničari sumnjaju 216 — ali pogrešno217. Također sam našao podatke o jednoj »partiji« koju je sklopio 1587. Agostino Spinola i koja se penje na 930.521 escudos, a protivno onome što je govorio Ehrenberg, nije zaključena za Italiju već u obliku mjenice koja glasi na Nizozemsku, za vojvodu od Parme218. 528
P r iv r e d n e dje la tn o s ti: p le m e n ite ko v in e , n o v a c i cijen e
Pojedinosti nisu važne; činjenica koju valja zapamtiti jest ргеnapuhavanje prometa kovanog novca i mjenica širom zapadnog Sredo zemlja koje je zadobilo ulogu carskog puta novca. Nitko neće osporili povijesnu važnost neprestanih plovidbi galija natovarenih škrinjama ili bačvama novca. Kad se govori o američkom zlatu i srebru, važno je pridružiti čuvenim galijunima flota za Indiju i ništa manje važne biskajske zabre, nave i galije koje su, kad se povrati mir na Sredozemlju, tako neobično zaposlene prijevozom putnika i brda srebrnog novca umjesto ratnika219. Ima dakako i nezgoda: u travnju 1582. jedna se galija između Barcelone i Genove, iznenađena ružnim vremenom, morala osloboditi jednog dijela svog dragocjenog tereta; 56 škrinja reala bilo je bačeno u more, zajedno s čitavom škrinjom escudosa i raznih zlatnika220. Među tim, takvi su slučajevi bili rijetki i osiguranina od 1,5 posto sama po sebi to kaže. Nesreće na kopnu bile su isto tako česte, ako ne i češće. U siječnju 1614221, 140.000 škuda koje su pripadale Genovljanima, ukralo je stotinjak razbojnika na dvadesetak kilometara od Barcelone.
Š p a n jo lsk i n o v a c p re p la v lju je S red o z e m lje
Sredozemno je bogatstvo predstavljalo točan omjer presahlog atlantskog prometa, propasti Antwerpena i, preko Antwerpena, svih burzovnih gradova i djelatnosti koje su ovisile o dobrom lunkcioniranju antwerpenskog središta. Rado bih povjerovao da se pad Antwerpena i Nizozemske dogodio prije velikih prijelomnih godina 1584-1585, koji ma ne možemo poreći važnost, čak i prije pljačke grada 1576, prije drugog španjolskog stečaja 1575. godine. Mislim da se možemo pozvati na 1567, kao što to čini A. Goris222, ili još bolje na 1569. U ovoj potonjoj godini postoje očiti zastoji, barem onaj zastoj vunarskog središta Hondschootea, premda u punom razvoju i od svjetskog značenja225. Po dolasku vojvode od Albe, tekstilna je industrija toliko pogođena da ovaj neće naći na licu mjesta dosta plave tkanine za ljude sa svojega dvora22'1. Dakako, pljačke u studenome 1576. nisu uništile Antwerpen, grad u punom zamahu225. Jedan portugalski iskaz iz 1573- ukazuje na to da je od 1572. godine čitava trgovina s Flandrijom bila propala226. Već od 157122’’, jedan je španjolski trgovac na povratku u Antwerpen imao dojam da se nalazi u nekom drugom gradu. Sama Burza no es... lo que solia, nije više ono što je bila... Propast Lyona dogada se otprilike u isto vrijeme. Što je preostalo od njegovih velikih novčanih poslova preneseno je u Pariz između 70-ih i 80-ih godina228. Godine 1577. na Trgu Burze, pravom seoskom trgu, počela je rasti trava229. 529
ZAJEDNIČKI- SUDBINI- I SVEUKUPNA KRETANJA
Negdje u to isto vrijeme bilježi se i kraj velikih mjenjačkih sajmova Medine del Campo, što su ga povjesničari obično smještali oko drugog stečaja španjolske države (1575). Većinom se slabije opaža, sjeverno od Medine, dvostruka gotovo istodobna nevolja Burgosa i Bilbaoa. Važne knjige pomorskih osiguranja 2*0 konzulata u Burgosu praktično su tada zatvorene. Ono što se kida velika je os od Medine do Bilbaoa i sve do Flandrije — jedna od linija španjolskog carstva na početku vladavine Filipa II. Tako je Sredozemlje u svoju korist skrenulo velik dio svjetskih novčanih tokova. Kao znak novih vremena, Barcelona se preporađa u jednom naprednom životu, reorganizira svoje mjenjačke sajmove 1592. godine i krajem stoljeća ponovo šalje jedrenjake preko Sardinije, Napu lja i Sicilije — koji su, čini se, označavali krajnje granice njezine trgo vačke zone — sve do Dubrovnika i egipatske Aleksandrije2*1.1 još gore, cijela je Italija tada bila preplavljena plemenitim kovinama. Ambasador du Perrier — vrlo dugo francuski predstavnik u Veneciji i dobro upućen u poslove Italije i Levanta — bio je 1575. godine zabrinut2*2 zbog ratnih prijetnji koje su tištile Poluotok: hoće li Španjolac iskoristiti prepirke Gonove i osvojiti grad, a s njim i cijelu Italiju? Italiju koja »nikad nije bila lako puna novca«, precizira on u jednom pismu francuskom kralju. A što kazali o Italiji idućih desetljeća? Čovjek toliko dobro obaviješten kao što je vojvoda de Feria, u jednom dugom izvještaju oko 1595. piše da bi najbolje bilo za Englesku da se stavi pod vlast Španjolske, »prema primjeru Napulja, Sicilije i Milana koji, pod današnjom vladom, cvatu više nego ikada. ..«2**. Posvećujemo ovaj odlomak onima koji su požurili govorili o stagnaciji Sredozemlja od početka 16. stoljeća. Naime, malo pomalo dolazi do invazije španjolskog novca preko cijelog prostora Sredozemnog mora. Taj će novac uskoro dovesti u pitanje svagdašnji život. Oko 1580. godine, na alžirskim tržištima, tekući je novac španjolska zlatna škuda, srebrni reali, novčići od 8 , 6 i 4 reala i osobito kovani novac de a ocho reales. Svi ti kovani novci imaju prednost na tržištu i velika su trgovačka roba za Tursku kamo se reali otpremaju u cijelim kovčezima2*1. Knjige Francuskog konzulata u Al žiru, koje sežu u 1579. godinu2*5, i knjige Francuskog konzulata u Tunisu2*6, koje se otvaraju 1574. godine, ističu prednost španjolskog kovanog novca u odnosu deset prema jedan. Upravo se u tom novcu najčešće utvrđuju otkupne cijene. U veljači 1577, pobunili su se zaro bljenici na jednoj alžirskoj lađi u Tetouânu. Turci se brzo bacaju u more; ali zlo ih stiže: opterećene realima i zlatom, mnoge jc težina povukla na dno mora2*7... U Livornu, uz velika službena pristizanja, barkovi koji su dolazili izravno iz Genove ili Španjolske nose, među svežnjevima trgovačke robe. i škrinje pune »reala«2*8. U Dubrovniku, na samom kraju stoljeća 530
P r iv r e d n e djela tn o sti: p le m e n ite ko v in e , n o v a c i cijen e
— 1599. godine — od dva bilježenja novca namijenjenog Rodosiu i Aleksandriji, prvo sadrži tallerc i reale2w, a drugo isključivo rcali d'argenlo diSpagna a rcali ottoperpezza2U)... Prethodne godine jednu je dubrovačku navu u Cerigu napustila strana posada koja se u čamcu domogla kopna kako ne bi pala u ruke Cigale2' 1. Vlasnik i bjegunci odnijeli su sa sobom 17.000 reales de a ocho. Još jedna pojedinosl: u svibnju 1604. jedan Marsejac u Dubrovniku priznaje da duguje nekom 1'ireniincu »duo centum sexaginta tres peggias rcgaliorum de 8 regaliis pro qualumque pezzia«212. Tako je Dubrovnik u to doba obilno bio pogođen invazijom španjolskog novca. Ali koji grad ili koje područje mu je izmaklo? U Tursku — već smo rekli — reali stižu čak iz Poljske velikim kolima koja povezuju Lavov s Istanbulom 2 Očito je nepotrebno ići na Levant gdje nam tolika trgovačka pisma, talijanska, dubrovačka, marsejska, engleska, već unaprijed pružaju poznati prizor. Zbog lih pojedinosti, koje bismo lako mogli umnožiti, nc smijemo izgubiti iz vida bitno. Sve će nam biti jasnije ako prihvatimo da je, počevši od 1580. godine, pravo središte disperzije bijele kovine, jednako ako ne i više od Španjolske, Italija sa svojim velikim gradovima. Iz tc svoje uloge Italija izvlači golemu zaradu, uz uvjet da odašilje u smjeru Levanta, što je lako i unosno, jedan dio viška bijelog novca iz Španjolske; isto tako, uz uvjet da opskrbljuje teže dostupnim zlatnicima, bijelim novcem i mjenicama, usko tržište Nizozemske gdje Španjolska brani svoje carstvo i sudbinu katoličanstva i gdje sam tok kovanog i propisno teškog novca hrani jednako tako pobunjenu Nizozemsku kao i vojsku i vjerne poda nike. Italija se tako nalazi u srcu sustava koji stvara veze, sinkronizmc i očite asimetrije. Italija žrtva »m onede large« Počevši od 1580. godine, količine plemenitih kovina, galijama prevoženih iz Španjolske u Genovu, ne prestaju rasti, sve do rekordne brojke nedvojbeno postignute u lipnju 15 9 8 244: 2,200.000 škuda (200.000 u zlatu, 1,300.000 u srebrnim polugama i 700.000 u realima) iskrcanih ujedanput. Osim ako rekord nije bio postavljen 20. lipnja 1584. s dolaskom 20 galija pod zapovjedništvom G. Andree Dorije u Genovu, koje su vjerojatno prevozile 3 do 4 milijuna škuda, ali naši podaci nisu dovoljno precizni245. Zapamtimo golemu količinu tih poši ljki. Po jednom proračunu iz Contaduria Mayor, 1594, u Španjolsku godišnje stiže deset milijuna zlatnika, a izvozi se šest: tri za kralja i tri za pojedince. Četiri milijuna viška ili ostaje u Španjolskoj ili su cijena tajnih izvoza putem pošte, putnika ili pomoraca... Jedan povjesničar 246 smatra da svake godine, na kraju stoljeća, u Italiju stiže šest milijuna zlatnika 531
ZAJEDNIČKI- SUDBINE I SVEUKUPNA KRETANJA
koji se potom rasprše u svim smjerovima diljem Polutoka i izvan njega. 'Га novčana masa igra važnu ulogu čak i prije nego što stigne u üenovu (ili u Villafrancu, Portofino, Savonu ili Livorno). Sama vijest o njihovu skorom dolasku stvara »obilje« na talijanskim burzama, kao i u Sevilli, Madridu ili Medini del Campo, što nagovješćuje da je flota iz Indije tu; te su galije druga flota iz Indije. U Italiji će »obilja« uskoro postati uporna, čak i pogubna. Posvuda ima u izobilju jeftinog gotovog novca, »moneda larga« koja ruši mnoge račune. Igra se kredita slabo prilagodava stalnom obilju. Ona živi od plime i oseke. Mjenice prodaju oni koji žele uzajmiti, ali tko uzajmljuje kad novca ima napretek? Objasnimo pobliže ovaj jednostavni mehanizam: gotovine ima u obilju, što znači da svatko više ili manje ima svoj dio, tako da na burzi iščezava ili barem postaje rijetkošću posuđivač, naime prodavač mjenica. Mjenice su rijet ke i cijena im je visoka. U obrnutoj situaciji nedostaje gotovine, mjenica ima posvuda, a zajmodavac ih može kupovati po vrlo niskoj cijeni. Simon Ruiz je neodlučan i nezadovoljan tih naoko toliko lakih godina. Svojoj posredničkoj djelatnosti u velikim poslovima dodao je djelatnost zajmodavca — kupca mjenica na burzi Medine del Campo. Najčešći su mu prodavači trgovci vunom koji nisu mogli voditi poslove bez preduj ma. jer se vuna kupljena u Španjolskoj poslije još mjesecima preproda vala u Firenci. Simon Ruiz kupio je jeftino mjenicu koja predstavlja njegovo jamstvo i šalje je svom prijatelju i zemljaku u Firencu, Baltasaru Suarezu, koji će ženidbom postati pašanac toskanskog velikog vojvode. Kada mjenica stigne do cilja pretvara se u novac s dobitkom. Ali taj novac treba ponovo otpremiti u Medinu del Campo novom mjenicom, kup ljenom u Firenci. Ako postoji »obilje« na burzi, mjenica će biti otkupljena po visokoj cijeni, i Simon Ruiz neće zaraditi kod te druge operacije. Jednostavno rečeno, bankar gubi u igri ili, točnije, u šest mjeseci ne zaradi svojih uobičajenih 5 posto. Ne zaraditi znači izgubiti, loše uložiti »novac vlastite kuće«. Ništa nije rječitije od žalbi starca iz Medine de Campo ili objašnjenja i svjedočenja prijatelja iz Firence2’7. »Danas«, objašnjava ovaj, »tko ima u rukama novac mora ga dati po cijeni koju traži kupac...«2/,н Ništa ne bi bilo pogubnije, dalje objašnjava stari prijatelj iz Firence, nego ići protustrujom-, »oni koji su htjeli pritisnuli burzu Firence (violenter la plaza) nisu izvukli veliku korist«, bilježi on 9. rujna 15912'19. Što poduzeti protiv plime kovanog novca i srebrnih škuda? Osnovna igra, igra svojstvena mjenicama time je iskrivljena i da bi funkcionirala potrebno je da kamatne stope rastu i padaju i da dopuste plodonosne pomake. O toj poplavi Italije »gotovinom« dobili bismo drugu sliku jedno stavnim ispitivanjem rada kovnica novca na Poluotoku. Ni jedna nije obustavila rad. Bez sumnje, bilo bi moguće, po ispravama izSommarijc, 532
P r iv r e d n e dje la tn o s ti: p le m e n ite ko v in e, n o v a c i cijen e
rekonstruirati neke kupovine Regije Zecce iz Napulja250. Istaknimo da će od 1599. do 1628.251 u njoj biti iskovano 13 milijuna novčića. Ista je aktivnost u Palermu i Messini252 ili u Genovi255. Čim se pusti u optjecaj, kovani novac kola i osobito u 17. stoljeću brzo napušta mjesto podrije tla. U Veneciji Zccca 251 kuje bez predaha: radi se o blagostanju grada. Svake se godine u prosjeku iskuje milijun zlatnika i milijun srebrnjaka. Budući da svakodnevna opskrba posredstvom trgovaca koji donose novac ili vcrghe u njihove blagajne nije dostatna, Zccca poduzima kupovinu po ugovoru. Ti su ugovori često na visoke iznose: 1584, 500.000 dukata (2. lipnja s Capponima), 140.000 maraka s tvrtkom Ott, zastupnicima Fuggerâ u Veneciji; još milijun dukata s tvrtkom Ott 1585; milijun dukata 1592. s Agostinom Senestrarom, Marcantonijom i Gio.nm Battistom Giudicijem; 1,200.000 dukata u prosincu 1595, s Olivierom Marinijem i Vicenzom Centurioneom; drugi milijun 26. ožujka 1597. na teret Hieronima i Christofora Otta... Poslije su ugovori slabiji: u ožujku 1605. sklopljen je ugovor na 1,200.000 dukata s Gio.l)mPaolom Man.ilfoin i Michel Angelom i Gio.omSteffanom Borlottijem... Nije nam namjera dati zbroj kupovina Zecce u Veneciji već pokazati ponore, te apetite kovnica novca koje u biti zadovoljava španjolsko srebro iz Amerike. Uostalom, ne bi trebalo zbrajati rezultate kovnica kako bi se kon trolirao a posteriori opseg te daleke proizvodnje Novoga svijeta. Igra nije tako jednostavna. Kovani je novac lijevan na jednom a pretaljivan na drugom mjestu; prođe i po nekoliko mjeseci ili nekoliko godina i on se opet nađe na vratima neke druge kovnice. Od 1548. do početka 1587. Zecca u Napulju iskovala je novca u vrijednosti od deset i pol milijuna dukata, i po svršetku te djelatnosti, in tutto U Regno non ne siano settecento millia ducati, ostalo je 700.000 dukata255. Ipak, kovine je u Italiji to više što brže cirkulira. Naravno, Italija ne duguje tu povlasticu pukoj činjenici da se nalazi na carskom putu španjolskog srebra. Ta koincidencija joj pomaže, ali još više njena aktivnost koju povjesničari uporno potejenjuju i koja je dosta jaka posljednjih godina 16. stoljeća te joj donijela pozitivne rezultate u razmjenama s Njemačkom, europskim Istokom, Nizozem skom, Francuskom i Španjolskom 256 (ako se ne uzme u obzir nepovo ljan rezultat za Firencu zbog njezine kupovine kastilijske vune). Ta pozitivna salda dopuštaju joj da akumulira za vlastite potrebe i naplati deficit u smjeru Levanta i Turske, o čemu smo opširno govorili, i koji svojim unosnim vraćanjem ponovo pokreće čitavu trgovačku i industrij sku djelatnost Poluotoka. Time se on nalazi u srcu trgovine plemenitim kovinama i mjenicama, doista je gospodar prometa u kojem se sve naručuje. U inflaciji srebra zlato je postalo pouzdanom vrijednosti — vrijednosti tezauracije, vrijednosti međunarodnog plaćanja. Ako ne 533
Z A JE D N IČ K I- s u d b i n i - i s v e u k u p n a k r e t a n j a
postoje drukčije odredbe, mjenice su plative u zlatu. Flamanski vojnici zahtijevaju da budu plaćeni u zlatu, ako ne potpuno a ono barem djelomice. Napokon, jedino zlato može putovati poštom, kao što smo već rekli. Dakle, ako je Italiji potrebna Španjolska, Španjolskoj je po trebna Italija za plaćanja jug-sjever koja treba često namirivati, počevši od Genove, u Flandriji, i to u zlatu. Л upravo su burzovni gradovi na Poluotoku sposobni nabaviti zlatnike i mjenice koje svršavaju u Antwerpenu, u rukama blagajnika isplatitelja španjolskih vojski. Italija je stoga na raskrižju, s jedne strane je os jug-sjever koju održavaju španjolska politika i asientos preko međustanice Genove, i s druge je strane os, po paralelama, koja stiže do Levanta potom do Dalekog istoka: prvi je put put zlata od Genove do Antwerpena, a drugi je put bijele kovine trasiran sve do daleke Kine. Kod ovog potonjeg nema nikakva iznenađenja: bijela kovina njime teče s prednošću, valorizira se već na Levantu, jer je Tursko Carstvo zona zlata počevši od Egipta i njegove afričke opskrbe; bijela se kovina valorizira i prema istoku prolazeći kroz Perziju i Indiju da bi kadšto završila na raskrižju za Filipine, u Kini: kinesko se zlato razmjenjuje uz cijenu od »dvije zlatne marke za osam srebrnih maraka«, to jest 1 prema i. dok je u Europi odnos barem 1 prema 12. Ta osovina Italija-Kina, kojoj trasa počinje u Americi i čini krug oko zemlje, bilo preko Sredo zemlja, bilo preko Rta Dobre nade, jedna je struktura, trajnost, snažna značajka svjetske ekonomije koja će nestati tek početkom 20 . stoljeća. Naprotiv, osovina Genova-Antwerpen ovisi tek o dugoj konjunkmri. Ona će trajati sve dok Španjolska bude vladala Nizozemskom, to jest sve do r ’H , sve dok bude trajala inflacija srebra koju ona kontrolira, to jest sve do 168024". Dakle, kroz čitavo 17. stoljeće Italija ostaje na križanju dviju osovina. Iz pristaništa Cadiz engleski i nizozemski jedrenjaci, kao i jedrenjaci iz Saint-Maloa i kadšto Genove, bili »ratni brodovi« ili ne, prevoze u Genovu ili Livorno kovani novac koji se tada obično zove pijastar--18. Čitav taj promet stiže do »Aleksandrije, Velikog Kaira, Izmira, Alepa i drugih trgovišta na Levantu«. Pijastri »su vrlo traženi na svim spomenutim tržištima, pa čak i u Perziji...«, piše Samuel Ricard249, djed čuvenog Ricarda čija se knjiga tiskala još 1706. godine. Pijastri od srebra, a ne od zlata. Naravno, kaže se u jednom mletačkom izvještaju dosta prije (1668)260, u Egiptu se mogu potrošiti ungari ili zecbini »senza perdervi cosa veruna; ma bisogna esser pratico«, a da se doista ništa ne izgubi, ali treba znati svoj posao... Za srebro, s kovanicama u vrijednosti od osam novčića, može se zaraditi i do 30 posto. Glede osovine jug-sje ver — ona ostaje na mjestu. Nadmoć Genove nedvojbeno slabi poslije 162 7261, ali 1650. godine njezini bankari još uvijek isporučuju prema Nizozemskoj na račun Španjolske262. 534
P r iv r e d n e dje la tn o s ti: p le m e n ite ko v in e, n o v a c i cijene
Stoljeće G enovljana26* Ova prethodna objašnjenja pomažu nam da se šio bolje odredi stoljeće genovskih bankara koje se, na salu velikog kapitalizma, smješta između 1557. i 1627. godine, nakon kratkog stoljeća Fuggerâ i prije stoljeća miješanog kapitalizma Amsterdama. Priznajem da bih radije rekao 1640. ili 1650. nego \б21г(>/\ ali nije važno! Očigledno je da bogatstvo Genovljana nije nastalo tek jednim zamahom čarobnog štapa 1557. godine, dan poslije neobičnog stečaja španjolske države, i u cjelini se ne okončava 1627. godine povodom petog ili šestog kastilijskog stečaja, kada grof vojvoda Olivares gura na prvo mjesto zajmodavace knstilijske krune, portugalske marane. Genova će još za dugo ostati jedna od žila kucavica međunarodnih financija. Staro bogatstvo Genove i njezin politički obrat 1528. godine pri premili su prije svega njezinu sudbinu kao i njeno rano ukorjenjivanje u Andaluziji i Sevilli265, te njezino sudjelovanje ne samo u trgovini između Španjolske i Indije — što nam je dobro poznato od radova Andréa E. Sayousa — već i između Seville i Nizozemske — ova trgovina hrani onu prvu. Ističem, po mišljenju Richarda Ehrenberga266, da će Genovljani kasno nadvladati u Antwerpenu, ne prije 1555, ali su na tržištu Escauta bili aktivni već početkom stoljeća i tu su od 1488. do 1514. prvi među svim talijanskim trgovcima26’ . Čini se da su kasnije financirali veze sjever-jug, i to barem do 1566. godine. Svakako, velika im je prigoda pružena slabošću i zamorenošću Fuggerâ i njihovih pomoćnika, koji su izravno pogođeni teškom recesi jom sredinom stoljeća i koji će se povući (osim kratkih javljanja 1575. i 1595) iz opasne igre asientosa. Asientos su ugovori s brojnim klauzulama, zaključeni između kastilijske vlade i bombres de negocios. To su kratkoročni predujmovi naplativi prije svega pristizanjem plemenitih kovina u Sevillu: ta su pristizanja neredovita, radi se o tome da ih kralj zamijeni redovitom blagajnom i da, posebno, svaki mjesec isplati, najčešće u zlatu, plaće i druge troškove španjolskih četa u Nizozemskoj. Vještina Genovljana, već od 1557. godine, neće biti samo u tome da se pozivaju na različite izvore bogatstva Katoličkog kralja u Kastiliji ili izvan nje, već da se služe — da bi skupili i jamčili goleme predujmove — javnom štednjom, španjolskom ili čak talijanskom. Kralj im (od 1561. do 1575) podjeljuje juros de rcsguardo260, u načelu dionice javne rente, povjerene kao jamstvo odobrenog zajma, ali koje asentistas imaju pravo upotrijebiti po volji. Oni te vrijednosne papire prodaju prijateljima i poznanicima kao i upisnicima dionica koji hrle kupiti ih. Naravno, Genovljani će kasnije morati otkupiti ju ro s da ih vrate kralju, ali samo kad ih on isplati. 535
ZAJEDNIČKE SUDBINI: I SVEUKUPNA KRETANJA
Druga je vještina: sacas gotovine bili su zabranjeni od 1559. do 15 66 269, lijekom godina obnove kastilijskih financija, jer su svi prijašnji dugovi bili preneseni na Casa de la Contrataciôn koja postaje nekom vrstom Casa di San Giorgio 270 s vlastitim novčanim sredstvima za osiguranje isplate jurosa »položenih« na Casa. To je cilj velikog obračuna u Toledu u sluđenom 15602"7', koji povjesničari smatraju dodatnim stečajem, koji je ostvaren, kao i prvi, 1557, s prešutnom suglasnošću poslovnih ljudi. Ovi su pak uspjeli dobiti iznos velikog dijela svojih starih dugova u ju rosim a , ali su ipak tim novcem mogli isplatiti svoje vjerovnike. U tim obračunima Genovljani su pretrpjeli manje štete od Fuggera. Ako se već više i ne mogu izvozili u obliku gotovine, njihova se dobit ipak može lako investirati u španjolsku trgovačku robu: stipsu, vunu, ulje, svilu itd.. koja će im, izvezena u Italiju ili Nizozemsku, pribaviti tekući novac koji im je potreban u tim dalekim zemljama. Dakako, sve će biti još pogodnije, nakon 1566. godine272, kada zbog nemira u Flandriji ponov no budu ovlašteni da izvoze kovani novac i srebrne poluge, i to takoreći po volji. Ipak, presudan problem i dalje ostaje problem prijenosa i plaćanja u zlatu u smjeru Nizozemske i u njoj samoj. Da bi ga riješio, Katolički kralj ne može zaobići obvezno obraćanje međunarodnim kapitalistima, Nijemcima Gornje Njemačke, prije sredine stoljeća, i Genovljanima poslije 1557. godine. Filip II. je još više od Karla V. bio primoran da to čini. On je gospodar na međunarodnom tržištu bijele kovine, ali ne i bakra, mjenica i zlata. Bakar je samo statist. Međutim, skromna je monetarna kovina tuda iberskom poluotoku; ona je njemačka, potom u l -'. stoljeću švedska i japanska. Španjolska će bakar lako dobiti u zamjenu za isplatu i situacija će biti napeta samo u Portugalu gdje će količina bakra bili bajoslovna sve do 155027\ s obzirom na potražnju Istočne Indije. Pričalo se još 1640. godine da je u Portugalu ,27,1 u doba kralja Don Manuela, bakreni novac prednjačio pred zlatom. Kod mjenica valja razlikovali mjenice koje predstavljaju igru kredita, koja kadšto prelazi granice razumnog, i mjenice koje idu ususret viškovima trgo vačkih ravnoteža. No Španjolska, opterećena težinom svoga američkog bogatstva na sve strane ima deficitarni rezultat, a zemlje s viškovima su (ili su barem bile) Nizozemska, te jesu i ostaju burzovni gradovi Italije. Vrijednosni papir ovih potonjih trebat će kupovati. Jer, načelno napla tive u zlatu, mjenice upravljaju složenim tokovima žutog novca. A opskrba Europe zlatom slabo se obavlja iz Novog svijeta, pa stoga često treba živjeti od starih zaliha. U svim tim smjerovima genovski će se kapitalizam brzo nametnuti kao vodeći, ali istaknimo jasno da to ne bi bilo moguće bez pomoći cijele Italije. Ta pomoć jamči uspjeh operacije. Genovljani, prodavači sre 536
P r iv r e d n e dje la tn o s ti: p le m e n ite ko v in e, n o v a c i cijene
brnog novca, nalaze kod sebe, i još više u Italiji, zlatnike i mjenice. Godine 1607275. Cinque Savii objašnjavaju to jednom riječju jer je stvar jasna sama po sebi: Genovljani, dobavljači bijele kovine (i kredita za kupovinu šećera i papra u Lisabonu) hanno sicuro modo di estrazer da questa città quanto oro vogliono, sigurni su da mogu izvući iz Venecije zlata koliko žele. I isto toliko mjenica u Njemačkoj i Nizozemskoj. Kad Ambrosio Spinola i Gio. Jacomo Grimaldi tumače Genovskoj Republici situaciju nakon stečaja 1596, teškoća je u tome, kažu oni, u vezi s provizijama koje obećavaju ostvariti u Nizozemskoj (na zahtjev Filipa II. i u ime drugih genovskih trgovaca Contrataciona, mi bismo rekli Sindikata), »što su burze Firence i Venecije, posredstvom kojih su se obično ostvarivale takve provizije, potpuno poremećene«2"4’ snažnim posljedicama stečaja. Bez njih je bilo nemoguće naći tako redovite kupce reala i srebrnih poluga i dobavljače kredita i zlata koji istodobno dopuštaju da se prema sjeveru ne prenose prevelike količine nezgodnog srebrnog novca — i da se tamo šalje neophodna žuta kovina. Ponovimo, neophodna. Vojnici u Nizozemskoj uvijek zahtijevaju veliki dio svojih plaća u zlatnicima, jer u tome nalaze određene prednosti i prikladnosti. Zlatnici su u prednosti i omogućuju lak prijenos malog obujma. Tako se nameću stalne zamjene srebrnog novca za zlatni novac. Istina je da će trgovci pokušati osloboditi se te skupe obveze namećući bijeli kovani novac, ili još bolje novac od tkanine kao dio naknade vojnicima... U vezi s tim dogodila se lagana evolucija. Bijela se kovina neće osobito namet nuti u isplati plaća prije vladavine Filipa III, s inflacijama bakrenog novca, koji će obilježiti njene prve etape, i to ne prije sporog uzdizanja na razinu međunarodnog kovanog novca koji će svi usvojili, naime španjolskog reala. I još više ne prije povratka mira potkraj stoljeća i početkom sljedećeg stoljeća — povratka koji je obezvrijedio zahtjeve vojnika i okončao njihove djelotvorne prijetnje. Ali sve dotad zlatnik je bio vojnikova potreba i to toliko jaka da je postala glavnim obilježjem velikog monetarnog toka 16 . stoljeća, jedno strukturalno obilježje, kao što je to prvi snažno pokazao Felipe Ruiz Martin2’’". To nam pokazuju povremeni incidenti. Tako je u veljači 1569. vojvoda od Albe poslao u Francusku Mansfeldtov kazneni korpus u pomoć katolicima278. Da bi se nakrcala zlatnicima kola s tri konja isplatioca poslanog k vojsci, Diega de Gueinesa, trebalo je zatražili pomoć od trgovaca iz Rouena, Pariza i Lyona te, uz troškove, promijenili monedas d e p la ta como se rescibieron de los mcrcadcrcs a escudos de oro en oro, promijeniti u zlatne Škude srebrni novac dobiven od trgovaca. Ovaj mali podatak ima tu prednost što jasno vidimo svagdaš njicu i otvaramo široku perspektivu. Opći sistem Genovljana kojega će se organizacija okončati 1579. sajmovima u Piacenzi i trajati i po svršetku 537
zajednički: sudbine i sveukupna kretanja
16. stoljeća značio je, viđeno iz Nizozemske, veliko gomilanje zlata koje pretpostavlja niz prethodnih tokova koji se tiču trgovačke robe; novca i mjenica, jednom riječju čitavog bogatstva Zapada. Ta pobjedonosna igra podrazumijeva poštivanje određenih prijekih pravila. Sajm ovi P iacen ze
Pobjeda Genovljana izlazi na vidjelo tek poslije 21. studenoga 15792 ^; kaci se takozvani besançonski sajmovi premještaju u Piacenzu gdje će i ostati, izuzevši nekoliko vrlo kratkih razdoblja, sve do 162 1 280, pod genovskom kontrolom. Podrijetlo tzv. besançonskih sajmova mož da seže u 1534. godinu281. Genovski su trgovci bili naišli na velike teškoće u Lvonu, zbog francuskog kralja koji im nije oprostio izdaju 1528. godine, zatim, pošto su se povukli u Chambéry, imali su problema sa savojskim vojvodom koji ih je protjerao iz svoje države na nagovor francuskog kralja, pa su morali utvrditi neko drugo mjesto sastajanja svojih poslovnih ljudi i njihovih zastupnika, najprije u Lons-le-Saunieru, početkom 1535. godine, na Sajmu kraljeva, potom u Besançonu, za sljedeći sajam na Uskrs, prvi u nizu sajmova. Nije Karlo V. bio taj koji je organizirao 10 premještanje već sama Genovska Republika koja se utoliko više vezala za novo sastajalište jer su Francuzi 1536. godine zauzeli Savo ju i Pijemont i jer se do Besançona moglo doći izravno preko Lombardije, švicarskih kantona i Franche-Comtéa; ovo daleko, »štetno i dosadno« sastajalište ipak je imalo svoje prednosti jer je bilo u blizini Lyona i koncentracije novca i trgovačke robe koju su ovdje prouzročili sajmovi i kojih će se ritam još dugo nastaviti u Besançonu282. Lyon je ipak ostao prava prijestolnica svjetskog bogatstva, na pola puta između Sredozemlja i Antwerpena, čime se objašnjava činjenica da će Genovljani, kada budu naišli na teškoće u Besançonu, koje su nam slabo poznate, premjestiti svoje sajmove u Poligny, nedvojbeno 1568283, potom u Chambéry, približivši se tako jugu, ali uvijek ostajući u lvonskoj orbiti. Blizina se nametala, što dokazuju tolika plaćanja izvršena u Montluelu, prvom značajnom selu na putu iz Lyona prema Savoji28'1. Dakle, prijelaz sajmova u Piacenzu, na teritorij vojvode od Parme, bio je presudan. On je značio prekid s Lyonom koji alpska zapreka dijeli od novog sastajališta. Smještanje u Piacenzu također je posljednji čin jedne duge krize koja obuhvaća četiri prethodne godine i kojoj povje sničari danas počinju otkrivati prave razloge285. Radi se o odlučujućoj epizodi u nastanku genovskog bogatstva. Sustav asientosa, usklađen po juros de resguardo, kao što poka zuju same krivulje našeg grafikona br. 59, u drugom svesku, jako se razvio s nemirima u Flandriji od 1566. godine i umnažanjem licencias 538
P r iv r e d n e dje la tn o s ti: p le m e n ite ko v in e, n o v a c i cijen e
dc saca2S(\ unatoč zatvaranju oceanskog puta. To uvredljivo bogatstvo Genovljana, koji su se bezočno smjestili u novom glavnom gradu Madridu, gdje se potpisuju važni ugovori i gdje upravo oni organiziraju, u vezi s Alcalà de Henarèsom, tržište mjenica — nije moglo proći bez izazivanja žestoke ljubomore u španjolskom javnom mnijenju i, što je još gore, u samoj okolini Filipa II. Između 1573- i 1575. godine Cortèsi se dižu protiv tih stranaca287. Trebalo ih je pogodili, ali onda još i zamijeniti. Savjetnici Filipa II. i sam kralj prebrzo su povjerovali cla je moguće obratiti se trgovcima u Španjolskoj i drugim inozemnim burza ma. Dakle, cijelo je genovsko bogatstvo najedanput dovedeno u pitanje dekretom od 1. rujna 1575. Svi asientos sklopljeni od 14. studenog 1560. bili su poništeni, smatrani »nezakoniti« i lažni. Svi su računi morali bili preispitani prema propisima utvrđenim jednostrano u Pragmatičkoj sankciji koja je bila izašla u prosincu 1575. (premda nosi datum od 1. rujna). To je za Genovljane značilo goleme gubitke. Stoga su raspravljali, uložili žalbu kastilijskoj Camari, ali su i vrlo efikasno blokirali sistem plaćanja u zlatu u smjeru Flandrije. Čak je moguće da su tada potpoma gali protestantske pobunjenike u Nizozemskoj. Međutim, u prosincu te dramatične godine, Genova se uskomešala, zahvaćena političkom i socijalnom pobunom krajnje oštrine (nažalost slabo poznate po pravim pobudama), u kojoj su se suprotstavili s jedne strane Nobili Vccchi, koji se bave isključivo trgovinom novca, i Nobili Novi (di San Pietro), obični trgovci koje potpomažu a rti, cehovi. Pobunjenici odnose pobjedu, preuzimaju upravljačke poluge i povisuju plaće. Bankari su se povukli u okolicu grada, »neki na posjede Battiste Spinole, oko Serravalle, blizu mjesta Novi, na putu za Milano«288 ili u Savoju. Ali pobjednička stranka doista nije mogla upravljati gradom, a još manje ponovno pokrenuti golemu financijsku mašineriju, poremećenu rujanskim dekretom Filipa II. u tolikoj mjeri da se Buonvisi u Lyonu, u listopadu 1575. godine, zabrinuto pitaju »hoće li se održati uskrsni besançonski sajam i gdje«289. Čini se da ništa od toga velikog pothvata nije bilo unaprijed odlučeno krajem 1575. godine. Bitka u Genovi, bitka u Španjolskoj i nadmetanje između genovskih i negenovskih trgovaca po svim burzovnim gradovi ma Europe čine jednu jedinu borbu. Pobjeda će genovskih bankara kasniti još dvije godine, sve do kompromisa koji je za njih značio medio general, potpisan sa špa njolskim kraljem 5. prosinca 1577. godine i koji će ukinuti drakonske mjere iz 1575. Ta je pobjeda bila stečena tek zahvaljujući nemoći i neiskustvu kastilijskih trgovaca i svih onih, uključujući i Fuggere, »odane sluge« Habsburgovaca, koji su se ubacili u spor. Kapital pušten u optjecaj bio je nedostatan i previše brzo preuzet, pa ipak prespor u kretanju. K tome, genovljanska blokada na mjenice i zlato bila je djelotvorna. Oni 539
ZAJEDNIČKE SUDBINI- I SVEUKUPNA KRETANJA
su u svojim rukama držali preveliku aktivnu masu da bi njihovim protivnicima bilo moguće da slobodno djeluju. Preko Lisabona'Firence, Lyona pa čak i Pariza i francuskih putova ništa se nije odvijalo željenom brzinom. Rezultat je bio da se španjolska vojska, koja nije primila plaću, pobunila i, kao posljedica niza incidenata, zauzima i strahovito pljačka Antwerpen u studenome 1576. godine290. Ti dramatični događaji, za koje bi bilo nerazborito misliti da im genovski poslovni ljudi ni u čemu nisu išli na ruku, kao što bi bilo nerazborito misliti da Španjolci uopće nisu odgovorni za pobunu u prosincu 1575. u Genovi, primorali su kralja na pomirbu. Sve dotad on je pokazivaopoco voluntà di mitigare i! rigorc d il decreto, kao što se kaže u jednoj genovskoj prepisci291. Ali kako ustrajali u toj strogosti koja u dubini srca ima svoje simpatije? Već od ožujka 1577. on se upušta u ozbiljne pregovore. Oni će završiti tek 5. prosinca 1577, hombres de negocios odmah stavljaju na raspolaganje Katoličkom kralju pet milijuna zlatnih škuda, isplativih u Genovi, Mila nu. eventualno u Napulju i na Siciliji. Međutim, u Genovi su se stvari vraćale u red zahvaljujući trgovcima bankarima iz milanske pokrajine i Toskane, i novo je rješenje bilo na pomolu: sajmovi koji će se održavati u Piacenzi, na posjedima vojvode od Parme. Osim nekoliko teškoća (kao na Uskrs 1580. kada će se održati u Montluelu, nedaleko od Lyona, u Savoji), ostat će na istom mjestu, kao i sistem koji utjelovljuju, pod kontrolom Genove sve do 1621. godine. Preko Genove, Sredozemlje je sebi zadugo dodijelilo nadzor nad svjetskim bogatstvom. U Piacenzi292 je slika toga uspjeha naizgled skromna. Daleko je od gužve u Lyonu i pučkih sajmova u Frankfurtu ili Leipzigu. Lozinka je: diskrecija. Četiri puta godišnje, na sajmovima na Pojavljenje (1. veljače); na Uskrs (2. svibnja); u mjesecu kolovozu (1. kolovoza) i na Dan Svih svetih (2. studenog) — okupi se šezdesetak poslovnih ljudi. To su banehieri di conto, nekoliko Genovljana, Milaneza, Firentinaca, a svi su članovi neke vrste kluba u koji se ulazi glasanjem važnih ljudi i uz vrlo veliku kauciju (4.000 škuda). Oni su ti koji trećeg sajmišnog dana utvrđuju conlo, tečajnu listu, za koju nije potrebno kazati koliko je važna. Osim tih banehieri di conto postoje i trgovci-mjenjači ili cambiatori, kao što se često kaže, koji su ovlašteni da uz kauciju (2.000 škuda) posjećuju sajmove i da prezentiraju svoja plaćanja (govorilo se: svoj račun). Treća kategorija: bcroldi (ili trattanti), predstavnici su tvrtki, posrednici. Najviše 200 osoba čiju disciplinu jamči strogi pravilnik, čija je odluka presudna u slučaju spora, a utjecanje posljednjoj instanciji pripada svemoćnom genovskom senatu. 540
P riv re d n e d je la tn o s ti: p le m e n ite ko v in e, n o v a c i cijene
To su sajmovi »virmanskog prometa ili prigodne prodaje« — kako tvrdi Savary293, talijanski to naziva riseontro. Ovdje svaki trgovac donosi ukoričenu knjigu — scartafaccio u kojoj se nalaze sve mjenice koje treba isplatiti ili naplatiti, trasirane mjenice ili položi. Prva je briga srediti poslovne knjige da se dobiju akccptne mjenice, i kad su operacije na sajmu obavljene dobije se serija anulacija, kompenzacija. Na kraju preostaje pasiva ili aktiva koja više nema nikakve veze s fantastičnim brojkama koje treba regulirati na početku. Sve se rastopilo kao snijeg na suncu. Za razlike isplaćene u zlatu, kao što zahtijeva sajamski običaj, dostatna je mala količina gotovine. I često vjerovnik prihvaća prijenos svoga potraživanja na neki drugi burzovni grad ili sajam. Tako se otvara kredit, u korist dužnika. Dakako da su pojedinosti operacija složenije, podsjetimo na klasičnu knjigu Genovljanina Domenica Perija: Il Négo ciante, koja je objavljena u Genovi 1638. godine29', gdje ćemo primi jetiti da u praksi ima ozbiljnih teškoća, unatoč unaprijed pripremljenim tečajnim tablicama. Sporenja ima u napretek. Za sudionike kojima je nedostajalo iskustva, odgovorni na sajmovima stavili su petoga dana u optjecaj uzorke mjenica na kojima je bilo dostatno ispuniti praznine. Tako su se vršila golema plaćanja na tim ekspeditivnim sajmovima. Već od 1588. godine na njima se ugovaralo poslova, prema Davanzatiju293, za više od 37,000.000 »škuda od po marku«, a i nekoliko godina kasnije, po riječima Domenica Perija296, brojka je dostizala -18,000.000. Vrijednost se mjenica na burzi može rekonstruirati zahvaljujući trgo vačkim pismima koja posjedujemo. Ali sve dok ne budemo raspolagali barem knjigovodstvenim podacima i korespondencijom jednog od genovskih bankara, osuđeni smo gledati stvari izvana. Naime, čitavo bo gatstvo Genovljana počiva na dosta finom mehanizmu i suptilno upotrebljenom. Oni vladaju s pomoću papira, kao što je duhovito govorio trgovački agent Fuggerâ u Španjolskoj koji im je 1577. godine zamjerio »da imaju više papira nego gotovine«, mehr Papier als Baargelci-r .
S to ljeće v rije d n o s n o g p a p ira
Stoljeće vrijednosnog papira ne počinje 1579. godine, s prvim sajmovima u Piacenzi. Cijelo 16. stoljeće ga je pripremalo. Ali poslije 1566. godine, ili bolje rečeno 1579, on zauzima tako važno mjesto da će se svi oni koji su se više ili manje upleli u igru poslova u to uvjeriti. Budući da se poslovi razlikuju jedan od drugog, bankarska se struka oslobađa trgovinskih djelatnosti, bankarske ili još bolje imancijske, jer se u početku sve vrti oko novca vladara... To je posao kojemu mi povjesničari trabamo otkriti relativnu neobičnost da bismo tako razum jeli iznenađenost tolikih suvremenika. Novac slijedi trgovačku robu, 541
ZAJEDNIČKE SUDBINI- I SVEUKUPNA KRETANJA
misle mudri ili pošteni; pod »realnom razmjenom« podrazumijevaju ono šio proizlazi iz tog zakonskog prometa, ali da se novac odvaja od trgovačke robe kao posebna trgovina, to nerado prihvaćaju; ili se u Piacenzi sve često rješava igrom poslovnih papira. Filip II. je i sam priznao da se uopće ne razumije298 u mjenice i možda je baš zbog tog nerazumijevanja bio toliko protiv Genovljana. U Veneciji, koja ostaje napola uronjena u svoju prošlost, vrijedno sni papir će dugo bili diskretni posjetitelj. Jedna mletačka isprava iz 1575.299 iznosi zbroj velikih ratnih zajmova odobrenih u vrijeme rata protiv Turaka, ukupno više od 5,500.000 dukata. Na tu svotu tutte le letterc di cam bio, koje su upisnici položili da se oslobode duga, penju se na 216.821 dukat ili nešto manje od 4 posto od cijelog iznosa. Dakako, test nije sam po sebi uvjerljiv: ti se zajmovi odobravaju na licu mjesta i logično je da ih se plati u zlatnim (57.772) ili srebrnim (1,872.342) polugama ili u gotovu novcu (3,198.420). Međutim, uvijek ćemo imati jednog Mlcčanina, u krajnjem slučaju, koji će protestirati protiv um no žavanja vrijednosnih papira i igara, zakonitih ili nezakonitih, koje on omogućuje. Naši su suci vrlo rado strogi, kao onaj mletački ambasador iz Madrida koji 1573- godine piše signoriji300 da genovski asentistas ostavljaju po strani istinsku i časnu trgovinu trgovačkom robom da bi se bavili samo s ncgoziatione dci cambi, smatrajući čak da bi posao s trgovačkom robom bio cosa da bczarioto et da gentepiti bassa, dobar za propalice i ljude najnižega sloja. Godine 1573- takvo se mišljenje još dade shvatili. Ali trideset godina kasnije u Veneciji, gdje se na mahove naziru obrisi jednog »prosvijećenog stoljeća«, da bi potom brzo iščezli, i gdje se toliki umovi zanimaju za ekonomski račun, kao Leonardo Dona, gdje se susreću izvanredni »razgovori«, pomalo kićeni, ali vođeni s jasnoćom, o trgovini, politici i novcu — slabo shvaćamo upornu začu đenost tih ljudi pred umnožavanjem vrijednosnih papira, pred novošću takvog plaćanja koje se sada vrši mjenicama umjesto di farsi con denari, umjesto da se plaćaju u gotovini. Što se tiče raztnjene i njezinih opetovanih skokova, koja će se također ukorijeniti u Veneciji na poticaj stranih, firentinskih ili genovskih bankara, ta im se razmjena pričinja poput pcrnicioso et perpetuo žiro tra mercante e mercantc, godendo quali bancbicriparticolari le facultà de infiniti négociant*3nl. Dakle, trgovci i bogataši iz Venecije na silu će biti ubačeni u taj neobičan svijet fiere di Bizensone. Ipak, taj je svijet »razuman« jer mu je budućnost bila osigurana i jer mu je igra bila inteligentna, bez obzira na kritike onih koji se u nju uopće ne razumiju. Pojava vrijednosnog papira, njegovo širenje, ako ne i rođenje, zapravo je početak jedne nove strukture ekonomskog života, jedne dopunske dimenzije koju će tom životu odsad trebati dodati. 542
P riv re d n e d je la tn o s ti: p le m e n ite ko v in e , n o v a c i cijene
Genovljani su u tome preteče i vrlo rano su raspolagali prednostima najnaprednijih tehnika. Njihova je pogreška bila u lome što su se potpuno oslonili na svoju nadmoć i izgubili se u financijskim potezima, kojima su se udaljili od atlantske trgovine gdje su još 1566. godine zauzimali značajno mjesto. Taj oceanski svijet, napola prepušten samo me sebi302, razvit će se, sazrijevati i gurati naprijed svoje trgovce i ubrzo i vlastite novčare. Poraz Genovljana nije, kao što se to prebrzo zna reći, propast financija ili vrijednosnih papira, pobjeda trgovca koji je ostao vjeran tradicionalnoj trgovini, to je zamah jednog novog kapitalizma u prilog jedne geografske revolucije, koja se ukazivala već od otkrića Amerike i kojoj je trebalo više od jednog stoljeća da bi se ostvarila. Napokon, to je pobjeda novih novčara, portugalskih zajmodavaca, koji će posredovati u Madridu 1627. godine, i iza njih, presudno važnih zajmodavaca sa Sjevera. To je zapravo jedna od etapa nizozemskog kapitalizma koji, bar od 1609. godine, posjeduje svoje superstrukture, uključujući i onu najmodernijeg kredita koji će zamijenili kapitalizam Sredozemlja. Ali, ovaj, strpljivo izgrađivan, pružio mu je sve svoje modele.
O d p o s lje d n je g steč a ja Filipa II. d o p rv o g stečaja Filipa III (1 607)
Posljednji stečaj Filipa II. godine 1596. i prvi stečaj Filipa Ш. godine 1607. u pravo nas vrijeme uvode u te velike probleme. Mi ćemo ovdje manje iznositi njihovu zamršenost a više nastojati da im se shvate pokretači i neprekidne igre te provjeriti naše eksplikativne sheme, prilično poboljšane novijim istraživanjima. Dovoljno je, da bi se jasnije vidjelo, ne dopustiti da nas zaslijepi dramatična povijest, redovito proučavana iz prevelike blizine, zamislili, potom ponoviti da svaka prevlast, bila ona politička, ekonomska, soci jalna ili kulturna, ima svoje početke, svoj vrhunac i svoj pad, da su etape kapitalizma, bolje rečeno njegovi prekidi i njegove preobrazbe, slične drugim prekidima i drugim preobrazbama... Kao i stoljeće Fuggerâ i stoljeće Genovljana, a kasnije i stoljeće Amsterdama, i ona je trajala jedva dva ili tri ljudska naraštaja. Kad smo ovo iznijeli, da bismo ušli u srž našega predmeta, valja odmah istaknuti: — 1. da se sporovi između kastilijske države i poslovnih ljudi sastoje se od dva uzastopna razdoblja: najprije se posvade, potom se sporazume; dugo se raspravljaju zimi (ništa nije hitnoj, kao 1596-1597, potom se svakome žuri, hitne se potrebe države vraćaju s ljetom, da bi se postigo sporazum, a sporazum se tada zove medio general. Jedan 543
ZAJEDNIČKI: SUDBINE I SVEUKUPNA KRETANJA
m edio general postignut je 1577. godine, jedan 1597, dva 1607. i jedan 1627. Spor se ili, ako hoćemo, stečaj, uvijek naziva decreto. ' — 2. da ako kastilijska država uvijek gubi, to je stoga što ne procjenjuje dobro hombres de negocios, oni su nekoliko stoljeća ispred nje. Ispadi bijesa Filipa II. protiv Genovljana govore o njegovoj tvrdo glavosti, odlučnoj volji, a ne o njegovoj lucidnosti: da je bio lucidan, mogao je bio ustanoviti državnu banku, kao što su mu predlagali 1582, ili Monti, na talijanski način, kao što su mu sugerirali 1596. godine; ili uvesti (bi li je bilo moguće kontrolirati?) politiku inflacije... Najzad, čini mi se da je Filip II. redovito bio u poziciji jedne južnoameričke vlade 19. stoljeća, bogate proizvodima, svojim rudnicima ili plantažama, ali uto liko više nemoćne pred međunarodnim financijama. Spomenuta vlada slobodna je naljutiti se, čak i udariti, ali će se ipak morati pokoriti, izručiti svoje izvore bogatstva, svoje upravljačke položaje, biti »razumna«... — 3. da svaki puta kad se dogodi stečaj, zapravo žestoko svođenje računa, postoje igrači angažirani u velikoj igri gube, odjedanput nestaju u stupici, ili se diskretno udaljuju iza kulisa: godine 1557. trgovci Gornje Njemačke; 1575. negenovski talijanski trgovci; 1596. i 1607. španjolski trgovci; 1627. sami genovski trgovci, ali ni oni kao ni Fuggeri 1557. nisu potpuno napustili pozornicu. Pravilo, međutim, ne dovodi ni u kakvu sumnju. — 4. da se gubici, svaki put, uveliko odražavaju na uštrb kastilijskih poreznih obveznika, doista prignječenih poreznim obvezama, i na uštrb štediša i posjednika u Španjolskoj i Italiji. Sve dok bude bankara, bit će nužno i »nositelja ruskih fondova«. Sve ovo pridonosi da se predvidi već od 1590. godine, a još više od 1593. i 1595, sljedeći stečaj kastilijske države. Njezini su troškovi neiz mjerni, prihodi u opadanju, s vidljivim smanjenjem poreza; loši eko nomski uvjeti umnožavaju stečajeve i dužnički zatvor. Sred ovih teškoća, jedino je pritjecanje srebra iz Amerike u porastu, tako da je sav metalni optjecaj u Sevilli, Barceloni kao i u Genovi, Veneciji ili plovidbom po Rajni, koja je služila za prijevoz prema Nizozemskoj, u redu i dobro funkcionira. Te pogodnosti u osnovi mogu stvoriti, i stvaraju iluzije, lažni mir čak i kod poslovnih ljudi, velikoj borbi koju je Španjolska poduzela protiv velikog dijela Europe, unatoč njihovom uobičajenom oprezu i ustručavanju koje, još jedanput, uzrokuje ukidanje sacas dc plata, od 1589. godine. Najalarmantniji znak nedvojbeno je napetost zbog poreza koja postaje pretjerana u Kastiliji; svi su porezni obveznici uznemireni: velikaši, visoko plemstvo, svećenstvo, gradovi pa čak i trgovci i »poslovni ljudi«, i na još relativno pohlepno tržište bacaju se goleme svote jurosa. Tako dolazi do situacije koja se u očima upućenih povjesničara čini kompromitiranijom budućim događajima nego u oči544
P rivred n e d je la tn o s ti . p le m e n ite ko v in e , n o v a c i cijen e
ina velikih posuđivača novca. Ovi su doslovce zatečeni404 kraljevskim dccretom sredinom studenoga kojim Filip II. obustavlja plaćanje i lime vraća prihode i novac koji se nalazi u rukama poslovnih ljudi-40'. Bila je to nepredvidiva odluka, mislit će se u Lyonu404 krajem sluđenog, dok su Ilote za Indiju, prešavši Atlantik, stizale brže nego ikad, kako se govorilo406. Predvidiva ili nepredvidiva, mjera se odmah odrazila na sve burzovne gradove, počevši od španjolskih; u Europi su strah i pogreške u prosuđivanju odmah bezrazložno iskrivile situaciju. »Tom obusta vom«. tvrdio je ambasador Filipa II. u Veneciji, Don Inigo de Mendo za40", »Vaše će Veličanstvo, a da i ne stavi ruku na mač, pobijediti sve svoje neprijatelje kojima su život i snaga bili u novcu šio ga Vaše Veličanstvo mora bacati izvan vlastite kuće... To je taj isti novac, kao što je pokazalo iskustvo... kojim rukuju Turci, Francuzi i svi drugi narodi...« Situacija nije ni izdaleka bila tako povoljna za Katoličkog kralja nakon njegove sjajne akcije i sama po sebi nije bila tako jednostavna. Kralj je svojini vlastitim sredstvima usmjerio goleme mase goiovine (možda četiri ili pet milijuna dukata408) prema Ilaliji, ali uz goleme leškoće i iznenađenja jednog takvog transporta. Iznenađenja kadšio smiješna, ali istinita. Tako se vlasti iz Valencije neko vrijeme protive ukrcavanju jednog kraljeva milijuna na galije što idu u Italiju, jer im kraljevska putovnica nije pristigla. Treba je poslati što je brže moguće400. Žurba je neophodna, ako se hoće imati pod kontrolom sustav plaćanja u eksplo zivnoj pokrajini Nizozemske. Kraljeve teškoće, iz kojih on ne izlazi, i ne može izaći, unatoč velikoj tvrdoglavosti svoga karaktera koji ga nagoni da ponovo djeluje protiv poslovnih ljudi koje ne voli. Ali i teškoće ovih potonjih. Dekret ih sve podsjeća na teške posljedice koje je u Gcnovi izazvao dekret iz 1575. godine i sve što je uslijedilo; tada su »stari plemići« bili primorani da prodaju »srebrninu sa svojih stolova, zlato, bisere i sav nakit svojih žena...«410 Potkraj te 1596. godine, svaki se od tih asentistas imao razloga bojati da mu se ne dovedu u pitanje operacije u posljednjih dvadeset godina, i tragedija je plaćanja da se plati ili naplati od drugog neprestana: odgađanja iz tjedna u tjedan, »produženja« na sajmovima Medine Del Campo ili drugdje (ne bi se našlo ni jednog reala za posudbu41 *),.rješenja su bez budućnosti koja se stalno ponavljaju. Na početku odmjeravanja snaga, vlada Filipa II, ako ne može izbjeći kontakte, pritiske i razgovore, izbjegava svako obvezivanje. »Ne donosi se ni jedna odluka«, bilježi neki Firentinac »i sve je u neizvjesnosti i vrlo zbrkano«, molto confuso*12... »Dosada«, bilježi pakgenovski ambasador u Madridu (bilo je kontakata) »ali ništa se dobro još ne može nagovije stiti...«414 Čini se očiglednim da kralj i njegovi savjetnici ne žele metier per terra la contratatine*v\ srušiti sistem asientosa i grupiranje tih moćnih poslovnih ljudi, contrataciôn, kao što se najčešće kaže. Ono što 545
ZAJEDNIČKI-: SUDBINE ) SVEUKUPNA KRETANJA
oni žele, a stvar je bila poznata još prije dekreta, jest ograničiti zahtjeve poslovnih ljudi, potkresati dobitke asentistasa, postići veliké i dugo ročne obveze, bar na tri godine, koje bi bile valjane čak i u slučaju da »llote iz Indije ne stignu«315, što dakako znači očito tražiti previše, jer je optjecaj mjenica i kovčega gotova novca moguć tek iz tog nužnog izvora. Poslovni Čovjek ubrzava, predviđa i požuruje taj optjecaj i sve operacije koje su vrlo skupe. Kraljevski kontrolori, contadori, koji su pregledali račune (na španjolskom: tanteos) tvrde da je jedan asiento od 400.000 škuda uloženih na Flandriju i zaključen s Ambrogiom Spinolom stajao kralja 35 posto troškova316. Odgovor asentistasa, koji osporavaju točno mjerenje tanteoa, ništa manje ne priznaje tromost tih operacija, ali trgovac ni izdaleka ne zarađuje onoliko koliko gubi kralj i po tom pitanju više od polovice vjerujemo poslovnom čovjeku... Ukratko, odnosi bi se brzo uspostavili, zacijelo neiskreni (ali zar mogu biti iskreni odnosi između kralja i njegovih zajmodavaca?), da Fuggeri nisu ušli u igru. Oni tada slijede, ako smo dobro utvrdili kronološki redoslijed, ili u najmanju ruku prate Portugalce, shvatite pod lim nove kršćane, koji su Nizozemskoj posudili 250.000 škuda-317 za Filipa 11. na temelju njene imovine u trgovačkoj robi. Oni su nedvojbeno bili ponudili više — govorilo se o 4 milijuna škuda — ali do sporazuma nije došlo ili zato što im je nedostajalo pravih sredstava (njihovo će vrijeme doći kasnije) ili zato što su se njihovi zahtjevi činili preveliki ma31”. Spasonosna vrata otvorili su Fuggeri ili, točnije, početkom pro sinca. jedan od njihova tri opunomoćenika u Španjolskoj, Thomas Carg, koji je, ne posavjetovavši se s drugom dvojicom, sklopio ugovor s Katoličkim kraljem na dvanaest mjesečnih isplata od 300.000 škuda; svaku će isplatili »faktorija« u Nizozemskoj, uz predujam, u gotovini, polovice svote od sveukupnog iznosa, uz vremenski blisko doznačivan je319 i uz obećanje da će regulirati zaostatak golemog duga. U početku Genovljani nisu vjerovali u uspjeh tog pothvata. Žele ih samo prevariti. Radi se o »smicalici«, taj je asiento »аегео«, u zraku320. Uostalom, oni su kralju predlagali bolje uvjete i za duže razdoblje, barem su ga prividno iskreno podržavali321. Oko veljače Genovljani su saznali da je »smicalica« poslala ozbiljna, da je sve, da bi bilo zaključeno, ovisilo tek o pristanku Fuggerâ iz Augsburga322. Mala pripovijest, koja bi ovdje mogla biti strastvena, sastojala bi se u tome da se prate razmirice i ponašanje te velike trgovačke obitelji podijeljene protiv same sebe i nemirno putova nje Antona Fuggera u Madrid u travnju 15^7323... Za problem koji nas zanima, intervencija Fuggerâ donijela je godinu dana produženja roka vladi Filipa 11. i objašnjava obeshrabrujući niz nepotrebnih pregovora, izdaja m utanata, jednih protiv drugih, nekih započetih a drugih izvr šenih. kao u slučaju Đattiste Serre32'1. Ali s krajem 1597. godine predah 546
P rivred n e d jela tn o sti: p le m e n ite ko v in e, n o v a c i cijen e
Fuggerovih se okončava, i sporazum će se tada zaključiti relativno brzo. Kastilijska vlada ne može više sebi dopustiti luksuz daljnjeg čekanja. Između dvojice »ministara« Filipa II. i četiri predstavnika poslovnih ljudi, sporazum postignut poslije 13. studenog 1597. postao je medio general od 29. toga mjeseca. Žrtve dekreta iz 1596, decrctados, preduj mile su kralju, u 18 mjesečnih isplata, 4,500.000 škuda u Flandriji i 2,500.000 u Španjolskoj, od kraja siječnja 1598. do kraja lipnja 1599. Sa svoje strane, kralj im je odobrio niz bitnih prednosti a posebice im je dodijelio golemu količinujurosa, za više od 7 milijuna dukata. Diskusija je bila živa upravo u vezi s tim rentama, neprekidnim ili doživotnim, a još više u vezi s kamatnom stopom koju su poslovni ljudi htjeli podignuli da bi bolje preprodavali svoje vrijednosne papire i dmge libranzas španjolskom tržištu... Eto što ih je još više navodilo, ako je to bilo moguće, na te višestruke špekulacije s jurosim a, za koje bolje poznaje mo cjelokupna pravila negoli pojedinosti: kupiti po niskoj cijeni, pre prodati po visokoj, što je jednostavnije reći nego učinili... Relativna stabilnost tečajeva (međutim s poznatim gubicima u visini od 14 posto na nekim dionicama s revaloriziranom stopom) olakšava tu golemu operaciju*24’. Naravno, Genovljani i njihovi poslovni ljudi platili su svoje vjerovnike tim vrijednosnim papirima, unatoč galami ovih posljednjih koji su. budući da su dali gotov novac, htjeli i dobiti gotov novac. Ali već u početku bankari odbijaju platiti di altra moneta chc di qnclla chc li dara 5. Mta*2('. To je banalna kriza, pomislit će čitatelj, koja ni u čemu nije usporediva sa žestinom krize iz 1575. Ali bilo bi pogrešno mislili da ta mučna godina (gotovo dan za danom), puna teškoća, nije bila i bez posljedica. Ona se doista završila zbijanjem redova skupine poslovnih ljudi, toga »sindikata«, rekli bismo, dccretadosa iz 1596, pravog društva osnovanog za više godina pod upravnim odborom četvorice trgovaca, trojice Genovljana (Hector Piccamiglio, Ambrogio Spinola, JuanJacomo de Grimaldi) i jednog Španjolca, Francisca de Malvende. Nije sumnjivo što se ovdje radi o koncentraciji poslova u korist dccretadosa i najbo gatijih među njima. Zajmovi na koje je ukazivao sam dekret iz 1596. bili su ovako raspodijeljeni: za Genovljane 2.050 milijuna maravedija; za Firentince, 94; za Nijemce, 4,5; za Španjolce, 2.523; dakle veliki dio pripao je Španjolcima, pa čak i najveći. Sloga su oni mnogo više trpjeli od ostalih i možda nisu uspjeli prebaciti svoje gubitke na druge, kao Genovljani, osobito na štetu mletačkih zajmodavaca zavedenih lakom zaradom koju su im donosili cambii. Nove su raspodjele nakon medio general (u eseudosima ili ducadosima) sljedeće: za Genovljane 5,581.000, Firentince 256.000; Nijemce 13.000; Španjolce 2,200.000. lb savršeno odražava sastav upravnog odbora: trojica Genovljana i jedan Španjolac... Prvima pripada lavlji dio*27. 547
ZAJHDNlCKIi SUDW NIi 1 SVHIJKUPNA KRETANJA
Desetak godina kasnije sve je iznova počelo, kao da je sistem strukturno nametao nužnost stečaja u više ili manje dugim intervalima. Čini mi se nepotrebnim ovdje iznositi u pojedinostima dekret od 9. studenog 1607. i m edio general od 14. svibnja 1608, pokazivati kako Španjolska doživljava jednu novu krizu deset godina nakon posljednjeg stečaja Filipa II, unatoč pacifističkoj politici vojvode od Lermea, ali u odnosu na raskoš nove vlasti, pljačke javnog novca, opće regresije ekonomije od 1595. godine. Pravilnik iz 1608. godine stvorio je, samo u korist Genovljana, kompliciran, ali jak sustav amortizacije kliznoga duga kojeg su dionice bile u rukama njihovih poslovnih ljudi. Ovi su pak osnovali novi sindikat pod imenom Diputacion del medio general de J008. Važno je da se od jednog do drugog stečaja koncentracija sve više pojačavala. Španjolski su trgovci nestali iz contratacion nakon stečajeva koji su imali veliki odjek: 1601. godine-428, stečajevi Aguilara i Cosme Ruiza Embila, nećaka i nasljednika Simona Ruiza429; 1607. stečaj Pedra de Malvende440. Genovljani su, dakle, sami i utoliko više omraženi i napadani. 1 sami će, voljom grofa vojvode Olivaresa, 1627. odoljeti napadu portugalskih trgovaca, koji su ga bili navijestili već 1596, 1607. ga potaknuli, a 1627. se bacili u gužvu, kad su već bili u raznim gradovima Kasiilije (osobito u Sevilli) zauzeli niz važnih trgovačkih položaja. Njihova će pobjeda biti kruna prethodnih uspjeha, također i zaokret u povijesti međunarodnog kapitalizma i neposredan uvod u bezbrojne teškoće sa strogom i nepokolebljivom inkvizicijom-" 1.
3. Rast cijena Rast cijena, koji je bio sveopći u 16. stoljeću, jako je mučio sređozmne zemlje, osobito poslije 1570-ih godina. Izazvao je mnogo struke i uobičajene posljedice. Silovitost i trajanje te »revolucije« — ona zapravo prelazi i u 17. stoljeće — nužno su privukli pozornost suvreme nika. Za njih je to bila prilika da razmisle o složenome problemu novca, o novoj i revolucionarnoj moći novca, o općoj sudbini ljudi i država... Povjesničari su ipak tražili odgovornog ili odgovorne, često vjerujući da su riješili problem, ali on se utoliko više komplicira ukoliko poznate činjenice postaju svakim danom sve brojnije i što se sve više učvršćuje — zbog čega to ne bismo kazali? — jedna retrospektivna ekonomska znanost. Unatoč tolikim upozorenjima, 442 ja ću i dalje prigodice govoriti o »revoluciji cijena«. Mišljenje se može razlikovati o njezinim uzrocima, istinskim joj pokretačima, o njezinoj širini, ali ne i o njezinoj agresivnoj novosti. Jedan jc povjesničar-"4 tvrdio da mi, ljudi 20. stoljeća, bolje 548
42 — Cijene pšenice Sredozemlje-Europi
Po F. BRAUDELU i F. C . SP O O N E R U , Cam bridge E c o n o m i c H i s t o r y , sv. IV. O k o 50 krivulja cijeno pšenice, izročunane u grom im o srebra i hektolitrima, om ogućilo ie do se saslavi za cijelu Europu »om olnicau žiiaričnih vorijocija (m a i. i min. lin ija koje omeđuju zonu u sivom Ionu) i d a se ucrta arilm elićki prosjek (ločkasto crta) svih lih cijeno. Rasi je sveopći u 16 . si. N a lu osnovnu mrežu poslavili smo, u dva grafikona, d a bism o olakšali čilonje, različite sredozemne krivulje. V id jei ćemo podudarnosl arilm eličkog prosjeka europskih cijeno s krivuljom Slore Kaslilije. Sve su oslale sredozemne krivulje zn alno iznad prosjeka, borem sve do 16 2 0 , a i kasniie. Sredozem lje, barem ono kršćansko (jer nem amo serije za istočni dio Sredozemljo gdje su cijene bile zocijeloniže), zona je skupog kruho, bližo gornjim razinama. Nokon sredine 1 7. st. one se pomiču, ali m nogo m anje od prosjeko, no val|a isloknuli d a lađo posloji opća ležnjo europskih cijena za uskladivonjem, kao šio jasno pokazuje znatno suženje zone u sivom Ionu. Razlika između min. i mox. smonjuje se sve više s 18 . stoljećem.
43 — Cijene u Bursi, 1489-1633.
Dugujem O m eru LUTFIJU BARKANU ovih nekoliko turskih cijeno koje potvrđuju do |в rosi u 16 . stoljeću pogodio i Tursku. Imoreli su m ilosrdne ustanove gdje se hrone ubogi i sludenli. Cijene su u osprim a. N ije izgubljena svako noda do se u turskim arhivim a nađu serije cijeno koje bi bile odlučujuće za poznovonje općih kretanja sredozemnog svijela. Volja istaknuli da le »normalne« cijene ne uzim aju u obzir devalvaciju aspre.
550
P r iv r e d n e d jela tn o sti: p le m e n ite ko v in e , n o v a c i cijen e
vidimo revoluciju cijena. Problem je loše postavljen. Važno je istaknuti čuđenje tih ljudi tijekom cijelog stoljeća, koje je započelo mnogo prije 1500. godine i u tijeku kojega cijene ne prestaju ići prema gore. Oni su imali dojam da proživljavaju iskustvo bez presedana. Stara dobra vreme na gdje se sve davalo u bescijenje zamijenilo je neljudsko razdoblje skupoće koje više ne uzmiče. Raspravljati o riječi revolucija u vezi s Italijom, starom zemljom novca s kompliciranom privredom, još nekako može proći; ali na Balkanu, u Anatoliji, diljem Turskog Carstva, kako ne govoriti, pred tim lančanim preokretima, o revoluciji cijena? Treba dramatizirati ono što je bilo dramatično. Pritužbe suvrem enika Svjedočenja o rastu cijena bezbrojna su. Ono što ih zbližava, zapanjenost je svjedoka i njihova nemoć da shvate razloge jedne pojave koju uvijek vide u lokalnim realnostima — i koju utoliko lakše suprot stavljaju dobrim starim vremenima što je kraj 15. stoljeća donio visoke plaće i što je prva trećina 16. stoljeća bila razdoblje sretnog, relativno jeftinog života, caki u Poljskoj33**. U Francuskoj, jedan suvremenik Karla IX. piše 1560: »U moje doba imali smo svaki dan mesa, jela su bila obilna, pilo se vino kao da je bilo voda«335. Cangrizavac i brbljavac, španjolski agronom G. Alonso Herrera kaže to isto: »Danas (1513) pola kile ovčetine vrijedi koliko i cijela ovca, jedan kruh kao jedanfancg pšenice, pola litre voska ili ulja koliko jučer jedna arroba, i tako dalje...«33° Pritužbe kastilijskih Cortèsa ponavljaju se tijekom čitavog stoljeća. Ali taj jaki glas, zvonak ali ograničen, rijetko će se uzdići do sveopćeg. On neprestano psuje protiv skupoće žita, katastrofalnog izvoza zlata, nepromišljenog klanja teladi i janjadi, što su sve uzroci poskupljenjima; ili pak protiv izvoza kože u inozemstvo što je zacijelo povisilo cijenu cipelama... On također grmi protiv stranih špekulanata: oni dižu cijenu mesu, konjima, vuni, tkaninama, svili...347 Cortesi 1548. godine, pre strašeni američkim zahtjevima, idu dotle da predlažu caru33Hda potakne razvoj kolonijalnih industrija i da zaustavi izvoz, ocijenjen kao strašan, s Poluotoka prema Novome svijetu. Cortèsi za 1586. godinu (u Valladolidu) traže od kralja »»da više ne tolerira uvoz voštanica, staklene robe, nakita, nožarske robe i sličnih predmeta iz inozemstva da bi se, premda su za život nepotrebne stvari, razmjenjivale za zlato, kao da su Španjolci isto što i Indijanci... 339 Tako besjede razumni ljudi i ne griješe uvijek310. Jedan Mlečanin bilježi 1580. godine da su cijene u Napulju porasle za više od dvije trećine. Pošto je to rekao, stvar pripisuje globama funkcionara, masovnom kupovanju, golemim potrebama Katoličkog kralja za osvajanje Portugala3**1... U Biscayi cijene rastu jer ljudi u 551
ZAJHDNIČKH SUDBINI- 1 SVHUKUPNA KJU-TANJA
nizinama (tierra Hana), kaže se u jednom službenom izvještaju iz 1588. godine, piju i jedu bez suzdržavanja u tavernama gdje se navikavaju na lijenost u razvratu, ne obraduju svoja polja i ne ubiru više voće iz voćnjaka. Poslije se čudimo što je jabukovača rijetka i što se prodaje po pretjeranim cijenama! Ovdje bi skupoća bila pogreška siromašnih342... 4 4 — K r e ta n je cije n a u P a riz u , p r e m a b o ln ič k im a r h iv im a
•al|a islaknuii pom ak plaćo u odnosu no krelonje cijeno; porasli su u vertikali soli; cijena jedne ovce predslavljo prosječnu stopu sveukupnosti. Prema bolničkim arhivim a, neobjovljeni rad M icheline Boulanl.
U svom starom djelu, Soetbeer343 navodi ništa manje doli trideset i tri autora prije 1600. i trideset i jednoga između 1600. i 1621, koji su raspravljali s više ili manje sreće o tom sveopćem porastu cijena kojem su svi bili svjedoci i žrtve. Bilo bi dostatno dati im riječ... Povećati im broj, osim što je lako, imalo bi prednost da se utvrdi da se ovdje radilo o golemoj i patetičnoj svjesnosti. 552
P r iv r e d n e d je la tn o s ti, p le m e n ite ko v in e, n o v a c i cijene
Za odgovornost Amerike Ne postoji opće objašnjenje, koliko nam je poznato, koje bi bilo predloženo prije druge polovice 16. stoljeća. Prva dva izlaganja kvanti tativne teorije, 1556. i 1558. godine, ostala su gotovo nepoznata suvre menicima: djela Martina de Azpilcueta, profesora na Sveučilištu u Salamaci i učenika Vitorije, objavljena su tek 1590, četiri godine poslije njegove smrti u R im u ^ l Ista je pustolovina, 1558. godine, bila s historiografom Karla V, Franciscom Lopez de Gomarom, koji je također posumnjao na korelaciju između rasta cijena i dolaska plemenitih kovina iz Amerike* '5. Ali njegova je knjiga morala pričekali 1912. godinu da bi bila objavljena! Problem se postavio jasno tek raspravom koja je suprotstavila Jeana Bodina M. de Malestroitu između 1566. i 1568. godine*16. Suvremenici su dali za pravo Jeanu Bodinu, malo previše potejenjujući devalvaciju obračunskog novca koju je isticao njegov osporavatelj. Kvantitativno objašnjenje odmah će postati općeproširenim. Godine 1585, Nočl du Fail, u svome djelu Contes et Discours d ’F utrapel*r , ukratko objaš njava: »... što je uzrok u zemljama otkrivenim u novije vrijeme i rudni cima zlata i srebra koje Španjolci i Portugalci raznose da bi ih konačno ostavili u tom vječnom rudniku Francuske, pšenicu i proizvode bez kojih nikako ne mogu...« Mare Lescarbot u svom djelu Histoire de la Nouvelle France (1612) upotrijebit će još konkretniji jezik*'*8: »Prije putovanja u Peru moglo se skupiti mnogo bogatstva na malome mjestu, a ne kao danas, kad je zlato i srebro pojeftinilo zbog izobilja i kad trebaju velike škrinje da se smjesti ono što se moglo smjestili u malu vreću. Mogao se prijeći dug put s kesom u rukavu umjesto što danas treba poseban kovčeg i konj«. Gérard Malynes (1586-1641), engleski trgovac, stručnjak za trgovinska pitanja, kaže 1601*'19: opći rast cijena dugujemo »morima novca« iz Indije; »ona su smanjila mjeru, a to je pak uvećalo brojke, da bi se uspostavila ravnoteža«. Najzad, kvantitativna teorija došla je do nas bez mnogo zgoda i nezgoda. Pomladio ju je veličanstveni rad Earla J. Hamiltona koji i dalje potvrđuje njezina obrazloženja; u posljednje vrijeme branio ju je Ale xandre Chabert*50 koji smatra da je sposobna objasniti monetarne pojave u današnjim nerazvijenim zemljama koje podsjećaju na stare ekonomije. U njegovim očima glavni argument ostaje podudarnost između pristizanja plemenitih kovina u Sevillu i porasta cijena u Špa njolskoj i izvan Španjolske. Teorijski je François Simiand*51 bio u pravu kad je zahtijevao kumulativnu krivulju, a ne petogodišnje prosjeke pristizanja plemenitih kovina — što uključuje posebno viđenje te poja ve. Ali, to što cijene i petogodišnji prosjeci koincidiraju dokazuje da su ta pristizanja djelovala kao uzastopni porasti koji su potresali masu u 553
ZAJEDNIČKI- SUDBINE I SVEUKUPNA KRETANJA
optjecaju kovanog novca, ubrzavajući mu kretanje sve do dana kada je ta masa postala preteška a zamah nedostatan da održi rast.’ Svako pristizanje američke kovine brzo se raspršuje, u neku ruku eksplodira...
Za i p ro tiv o d g o v o rn o s ti A m erik e
Predsjednik Luigi Einaudi-452, u radu koji je posvetio M. de Malestroilu, pripisuje metalnom porastu 299,4 posto od povećanja cijena, izračunatog u Francuskoj od 1471. do 1598, na razini od 627 posto. Niiko ne bi znao reći je li račun točan. Ali zamah kovina je očit. Ipak budimo oprezni. t. Američka rudnička proizvodnja, oruđe inflacije, nije nužno prim us movcns. Ona ne djeluje sama od sebe. Razvoj Europe i njezina iziskivanja za sobom povlače, telegidiraju rad ispirača zlata i Indijanaca u rudnicima srebra. O toj zlatnoj masi i osobito o bijeloj kovini, pono vimo ono što se kaže u jednoj ispravi iz druge polovice 18. stoljeća u vezi s golemim bogatstvom Novoga svijeta: »To je plod Amerike koji će ostali zakopan ako trgovina (europska) prodajom trgovačke robe ne dovede Amerikance do potrebe da ih izvlače iz zemljine utrobe«. 454 U tom ćemo smjeru u krajnjoj liniji podržavati mišljenje da je europska konjunktura sve određivala iz daljine. 2. Treba prihvatiti postojanje — prije 1500. godine — znatnijih monetarnih zaliha nego što se to govorilo do jučer. Ipak, u 15. stoljeću, pojava modernih država, plaćene vojske, plaćenih »funkcionara«, pore za u gotovom novcu i okončanje jedne monetarne ekonomije na po vlaštenim mjestima (prije svega u primorskim pokrajinama, Italiji, Špa njolskoj, Portugalu, Engleskoj i Nizozemskoj, koje su aktivni rubovi kontinenta) — sve je to pretpostavljalo znatan monetarni optjecaj. Iznosim brojke, a da u njih puno ne vjerujem, od 5.000 tona zlata i 60.000 srebra, i to na temelju eventualne ravnoteže postojećih masa zlata i srebra i malog klizanja od 12 do 15 metalnog ratio*54 između 1500. i 1650. Kad bismo pod svaku cijenu računali — počevši od poznatih ili barem procijenjenih optjecaja oko 1600. godine — metalnu masu naslijeđenu od prethodnih stoljeća, našli bismo znatne veličine455 i kvantitativno bi se objašnjenje trebalo tome prilagoditi. Kovina iz Amerike — »besplatna investicija« — nije zbog toga ništa manje ubrzala monetarni tok, u samome ritmu cijena. Ta je kovina igrala ulogu umnožitelja456. 3. Ali mjesto ostaje otvoreno za druga objašnjenja. Devalvacije obračunskog novca imale su svoj udio. Čitatelj će se pozvati na našu tablicu na stranici 480. Druga je demonstracija ona Jeana Fourastića i 554
P rivred n e djela tn o sti: p le m e n ite ko v in e , n o v a c i cijene
njegovih učenika*57: prije nego u povlaštenim zemljama, u Italiji, na lberskom poluotoku, u Nizozemskoj i Engleskoj, rast cijena u Nje mačkoj počinje već od 1470. godine, u brojnim francuskim pokrajinama već od kraja 15. stoljeća. Ako ostanemo na krivuljama nominalnih cijena, 4 5 — S t r a s b o u r g p re th o d i V olenciji
Po Renéu G random yju, u: J. FOURASTIÉ, P r ix d e v e n t e e t p r i x de revient, 1 3 . serijo, sir. 26. Puno lin ija predslavlja krivulju rozi u Slrasbourgu, iscrikono krvulju pšenice u V alenciji (mobilni prosjek je 30 godina, 1 4 5 1 - 1 5 0 0 = 100). Desno je ljestvico poslolaka. Vid im o d a se krivulja Slrasbourgo penje brže od krivulje Valencije. A svakoko je prodor am eričkog novco, ako je jedino on bio u pitanju, trebao uspostavili obrnuti poredok.
tada u vezi s tim nema nikakve sumnje. Siromašne su zemlje, u svom demografskom kretanju, imale određenu prednost u odnosu na ostale i posebice na Sredozemlje. U srcu europskih zemalja, revolucija cijena počinje prije Kristofora Kolumba. Sredozemlje zahvaća tek oko 1520; u njemu će se afirmirati tek oko 1550... 4. Krivulja pristizanja srebra u Sevillu ima tipičan oblik krivulja industrijske proizvodnje slične onoj u Potosiju, po brojkama Paz y Soldana. Ta se krivulja brzo penje i brzo silazi, a kulminira u razdoblju 1601-1610: u tom se času okreće sudbina svijeta, a ne samo sudbina Sredozemlja. 555
z a je d n ič k e s u d b i n e i s v e u k u p n a k r e t a n ja
Plaće
Općcprisulan porast razvio je uobičajene posljedice. Brzo kretanje cijena povuklo je za sobom sporija teretna kola plaća koja kadšto više uopće ne idu naprijed. Da siromasi žive teško, za to sam već dao dokaze. Nominalne se plaće napuhavaju više ili manje brzo s porastom cijena i ostaju trenutno visoko u vrijeme regresije, ali, preneseno u realne plaće, sve brojke govore istim jezikom i govore o bijedi siromaha. U Špa njolskoj, na osnovi 1571-1580 = 100, realne plaće koje su 1510. na koeficijentu 127,84 padaju na 91,35 godine 1530; padovima i usponima 1550. dostižu 97,61; 110,75, 1560. godine; 105,66, 1570. godine; 102,86, 1580; 105,85, 1590. godine; 91,31, 1600. godine. Tek nakon 4 6 — C ijene i r e a ln e p la ć e u V a le n c iji
Primjer poslupko E. H. PHELPS BRO W N i Sheile H O PKIN S: porast »koSore s nam irnicam a« i popratni pod realne plaće.
krize 1600. godine i velikih epidemija koje smanjuju broj stanovništva Poluotoka, plaće se s inflacijom sitnog bakrenog novca strelovito podižu na 125,49, 1610. godine, i 130,56, 1611. godine. Revolucija cijena nije mnogo obogatila plaćene radnike u Španjolskoj358, premda im je bila povoljnija nego francuskim, engleskim, njemačkim ili poljskim obrtni cima359. Ista je nepovoljna situacija u Firenci360, gdje su realne plaće satrte rastom cijena. Monetarni su znakovi toga vidljivi jer plaća siromašnih, njihovi troškovi i svakodnevni im život ne ovise takoreći nikada o zlatnom novcu, vrlo malo o srebrnom, a ponajčešće o sitnom bakrenom novcu; ovise o onome što se u Firenci zvalo, za razliku od bijelog srebrnog novca, moneta ncra. Bakreni novac, objašnjava Davanzati, zanima siro556
P riv re d n e d jela tn o sti: p le m e n ite ko v in e , n o v a c i cijen e 47
1501 1510
— S t v a rn e cijene žitarica u S t ra s b o u rg u , L a v o v u i V ale n c iji
1541 1550
1591 1600
1651 1660
Po Renéu G rondam yju, u: J. FOU RASTIÉ, P r ix d e v e n t e e t p r i x d e r e v ie n t , 13 . serija, sir. 3 1 . Cijene su izračunane u radnim solim a zidarskih pom oćnika. Pad živolnog slandardo je slabiji u Valenciji nego u d ruga dva konlinenlolna grada.
557
ZAJEDNIČKE SUDBINI: 1 SVEUKUPNA KRETANJA
mahe, a Antonio Herrera, agronom, na jednostavan je način precizirao: »novcem od loše kovine možemo najbolje ocijeniti plodnost i blagosta nje jedne zemlje jer se njime kupuje na malo i iz dana u dan ono što je nužno za svagdašnji život...«''61 Potom slijedi njegova teorija o lošem novcu koja bi nas odvela daleko od našeg predmeta. Naime, valjalo bi govoriti o trometalizmu, a ne o bimetalizmu. Da bi se ispravio, bakreni se novac neprestano povlači iz optjecaja i nare đuje se njegovo vraćanje u kovnice... Tu se kuje sve laganiji i ponovo se pušta u optjecaj. Ta neprestana devalvacija bakra pokazuje se kao neproporcionalna s nužnom usklađenosti kovana novca. Svaki put država zaradi, a ne narod, osobito ne siromašni. Te su manipulacije bile preuranjene u slučaju Španjolske i Sicilije, gdje se piccioli pretapaju i ponovo kuju već od 1563- i 1568. godine. 362 Zem ljišni prihodi Inflacija pogađa bogate kao i siromašne, ali ne sve bogate. Ona pogađa »industrijalce«, trgovce, novčare (ispričavamo se zbog upotrebe ovih prikladnih, poluanakroničnih riječi). Pogađa i one koji su, izravno ili neizravno, zahvaćeni opasnim strujanjima kovanog novca, kao što pogađa i vlastelu. To nam pokazuje precizna studija Carla M. Cipolle na temu »Finanze dei Borghi e Castelli sotto ii dominio spagnuolo«'6', koja dovodi u pitanje, na kraju 16. i na početku 17. stoljeća, dvorac Tegiole, nedaleko AJessandrije, bivše leno biskupa Pavije. O tom se posebnom slučaju kaže da prava u naturi i tlaka nisu sva postala dažbinama u novcu (i kada plaćanje u novcu postoji, uvijek je na vlastelinu ili njegovu zastupniku da mu on procijeni iznos); napokon, uz prihode feudalnog obilježja dosta male vrijednosti, castello ima druge, mogli bismo reći moderne, koji odgovaraju iznajmljivanju i koji mu donose isporuke, od sirane conladinci, vreća pšenice, zobi, boba, bačava vina, kola sijena... Л ti su prihodi bitan dio budžeta castella. Polazeći od tih pojedinosti, prisjetimo li se španjolskog ambasado ra Bernardina de Mendoze'6"1, čija sestra upravlja posjedima u njegovoj odsutnosti, obavljajući svakog ljeta prodaju pšenice; ili spomenemo li vojvodu od Alcale, napuljskog potkralja, koji 1559- godine kupuje 1.500 vazala s kraljevskih posjeda'65; ako se u mislima prenesemo na aragonske vlasteline, gospodare malih država ili na one velikih u Kastiliji, posjednike zemalja, stada, pšeničnih polja ili. napokon, na vlasteline na Siciliji, prodavače žitarica, vina ili svile, dojam je uvijek isti: zemlja daje tim vlastelinima, koji su toliko različiti jedan od drugog, redoviti oslo nac; u nestalno doba rasta cijena, zemlja ih održava iznad ponora inflacije. Ako laj vlastelinski svijet prevladava u Europi na početku 17. 558
P riv re d n e dje la tn o s ti: p le m e n ite ko v in e , n o v a c i cijene
stoljeća, to je stoga što je mnogo manje ustuknuo nego što se običava kazati. Dakle, nije ludost što toliko trgovaca i bogataša iz gradova kupuje zemlju ili vlastelinske posjede. Pomama toskanskih bogataša i izvanred no bogatih Genovljana za kupovinom posjeda i titula u Napulju možda je taština, ali i razboritost, računica i mudrost otaca obitelji. Čak su i manje imućni bili privučeni tim pouzdanim vrijednostima. Pred kraj života Benvenuto Cellini (umro je 1570), postao je vlasnikom jednog malog posjeda nedaleko od Firence koji je kupio u ožujku 1560, kao doživotan, od više ili manje poštenih seljaka. Jesu li ga ovi htjeli otrovati ili ne, nikada nećemo saznati što bi trebalo vjerovati, jer je Cellini imao bujnu maštu i ponešto je uveličavao stvari. Ali zanimljivo je da je htio zemljom osigurati spokoj svoje starosti^66. Banke i inflacija Osim zemlje, svi »poslovni« sektori bili su uzdrmani, osobito ban ke*6-. Sve bankarske operacije koje su se vršile u obračunskoj jedinici, a ne u stvarnom novcu, izložene su nestalnosti inflacije. Jer li fiktivni novci, venecijanska ili genovska Ura, sicilijanski oncic ili tari, španjolski maravedi i dukati, francuskih 20 soua stalno gube na svojoj apsolutnoj vrijednosti. Sicilska uncija koja je 1546. godine još odgovarala 91,09 talijanskih lira iz 1866, 1572-1573- godine nije vrijedila više od 20,40. Isto tako, libra iz Toursa, izražena u francima žerminala, pada s vrijed nosti od 4 u 1515. godini na 3,65, u 1521. godini (ta je devalvacija jedan način da se u Francusku privuče strani gotovi novac, osobito zlato iz Kastilije); 1561. godine pada na 3,19; 1573- iznosi 2,94; 1575. je 2,64; 1602. je 2,46-16e. Dijalog je tako neprekidan između realnog i obračun skog novca, a onaj koji je prvi uvijek je pobjednik. Preostaje nam da saznamo na štetu koga se upisuju gubici. Ako se s nekoliko godina razmaka neki polog u banci, upisan u obračunskom novcu, isplati po tarifi starog pologa, tada vlasnik gubi; ako je to predujam koji je dao bankar i koji mu se vraća pod tim uvjetima, gubitak se upisuje na njegov račun. Vrijeme radi protiv knjigovodstvenog novca čim se on imobilizira. Mario Siri smatra da je tako došlo do lihve u svih banaka i svih veletrgovina 16. stoljeća. Teorijski on ima pravo: gubici koji su čas na jednoj čas na drugoj strani, svi ostaju upisani u jednom te istom sektoru, sektoru trgovinskih i financijskih poslova. Da li se gubici i zarade za pojedince kompenziraju? To je drugo pitanje. Svakako, s obzirom na ritam poslova (mislim na mjenice na sajmovima koji se otvaraju i zatvaraju svaka tri mjeseca) i s obzirom na pozajmljivanje novca i kosinu laganog nagiba inflacije, ništa se ne može naslutiti iz dana u dan od toga unutrašnjeg lihvarenja; ni jedna trgovačka knjiga o tome ne govori, što 559
ZAJEDNIČKI- SUDBINI- 1 SVEUKUPNA KRETANJA 48
— D e v a lv a c ije o b r a č u n s k o g n o v c a
G rolikon će se objavili u suradnji F. BRAUDELA, F. C . SPO O NER A, u IV. svesku C a m b r i d g e N ovac je svrslan prema njegovoj opsolulnoj vrijednosti procijenjenoj u gromimo srebro; postoji leži i lakši novac. Neki je relalivno stabilon, kao Funta slerlingo; drugi je dosta nestabilan, koo poljski groš, turska ospra i čok lourska libro. Brojke za rublju i aspru su približne. PF. Pf. Rech = Funlo pfening Rechengulden; Fl. G u = Forinlo, a od 15 7 9 , gilder; W. M G . = Pfund Heller G ulden. E c o n o m i c H is t o r y .
P rivred n e d jela tn o sti: p le m e n ite ko v in e, n o v a c i cijen e
ne znači da se taj spori posao nije s vremenom obavljao. Najčešće su trgovački ili bankarski stečajevi povezani s potresima kratke konjun kture. Banke su brojne i kadšto prividno blistava zdravlja — banka Pisani-Tiepolo u ožujku 1583369, godina koja prethodi njezinu padu, odjedanput u Veneciji naručuje 200.000 dukata u španjolskim realima. Ali sve te banke griješe što daju zajmove i još više što ulažu jedan dio novca, stavljenog u polog, u poslove koji se sporo sklapaju. Dolazi do naglog povlačenja kratke konjunkture, kao 1584. godine, zajmovi se ne vraćaju, položi su povučeni i kriza nepopravljivo izbija. Tako banka Pisani-Tiepolo pada pod stečaj 17. ožujka 158437,). Trebalo bi, da bi se išlo naprijed po čvrstom tlu, proučiti goleme računske knjige banehieri antiehi koje se čuvaju u Arcbivio di Stalo u Napulju, proširiti toliko važne studije A. Silvestrija371 i protumačili ih, što bi bio golem posao. U svakom slučaju, bankarski se stečajevi umnožavaju nakon 15501570-ih godina i postaju sve teži s »kraljevskim ciklusom novca« koji je također i kraljevski ciklus inflacije. Zlo je toliko veliko da se lijek javlja s državnim bankama koje se serijski osnivaju upravo u to vrijeme. Jedina među tim javnim ustanovama, Palermitanska banka, organizirana pod skrbništvom i s jamstvom gradskog senata nastat će vrlo rano, 1551. godine372. Smjestila se na mjestu zvanom La Loggia3?3. Po svom podri jetlu nesumnjivo je bila vezana uz Tavola Communale o dclla Prefetia u Trapaniju, koja je sezala do na kraj 15. stoljeća37'. Time se objašnjava što je Palermitanska banka bila izuzetna ne samo po vremenu nastanka već i po svojoj naravi: kao i javne banke na jugu Italije, kojima je često služila kao uzor, bila je specijalizirana za ubiranje poreza, vođenje poslova s kamatom i javna plaćanja. Na kraju ju je satrla težina onih političkih i administrativnih poslova pod vladavinom Filipa II. kojima je bila zadužena za slabo unosnu zadaću ozdravljenja sicilskog novca. Veliko razdoblje osnivanja javnih banaka počinje tek tridesetak godina nakon palermitanske fundacije. Godine 1586. Casa si San Giorgio ponovo se poduhvatila bankarske djelatnosti koje se bila odre kla prije više od jednog stoljeća, 1444. godine, u vrijeme krize zlata. Dana 23. rujna 1587. godine, uspostavila se Tavola della citlà di Messina čiji je položaj ozakonio Filip III. tek 1. srpnja 1596. S njome se očekivalo — i ne bez razloga — da će se okončati s ponavljanjem stečajeva i s prijevarama collettora državnih prihoda. Nova je banka naravno imala tu povlasticu da prima kao polog novac državnih admi nistracija. Bila je stavljena pod jamstvo i nadzor grada Messine375. Godine 1587 376, utemeljena je glasovita Banco della Piazza di Rialto u Veneciji koja će 1619. apsorbirati ništa manje slavnu Banco Giro. Godine 1593. u Milanu je osnovana Banco di S. Ambrogio, s neovisnom upravom, kao banco giro. Negdje u to isto vrijeme u Napulju se 561
ZAJEDNIČKE SUDBINI' 1 SVEUKUPNA KRETANJA
organizirala banka pripojena M ont-dc-Piétéu i bolnici Santa Casa dcll'Annunziata\ u Rimu banka pripojena bolnici Svetoga Duha... Taj dosta veliki i dobro grupiran pokret ima tada vrijednost svjedočanstva. Ali ni izdaleka nije jednostavan. Osobito će na sjeveru funkcije državnih banaka brzo prijeći granice strogo om eđenog područja javnih financija. Tako je Danka Trga Rialto, unatoč postavljenim zabranama odmah posuđivala bez jamstva služeći se polozima svojih klijenata; uveliko je proširila pravi bankovni novac koji je postao cjenjeniji od kovanog. Čineći to, banke nisu uvodile nikakvu novinu, jer su se ograničile na preuzimanje metoda nekadašnjih privatnih banaka. Njiho va je originalnost bila u prakliciranju zajmova na dosad nepoznatoj ljestvici. Alt, upravo su stečaj, nesavršenost i nepouzdanost privatnih banaka izrodili tu iznenadnu generaciju javnih banaka. Gino Luzzatto, od kojeg smo mnogo posudili u crtama koje su prethodile, zaključuje: »Ako te javne banke i nisu ništa stvorile, one su bar osigurale klijentima, koji su k njima dolazili u tolikom broju, spokoj i pouzdanost, što su im privatne banke vrlo često uskratile...«37"7. Prisjetimo se, doista, dugog niza bankarskih stečajeva u Veneciji, stečaja banke Priuli 1552. godine, stečaja druge banke Pisani 1584.378 ili dugog niza napuljskih financijskih slomova, od Genovljanina Ravasqueza (bio je to, zapravo, polustečaj) sve do onih redukcija (od 11 na 4 banke) o kojima se dugo raspravljalo, ako to i nije bilo ostvareno 158037<;. Bez ikakve je sumnje da su u Napulju, kao i u Veneciji, ti stečajevi često bili uzrokovani neumjesnim upletanjima javnih vlasti. U Napulju je potkralj 1552. godine380 prigrabio, na primjer, zlatne rezerve Ravas queza i promijenio ih za novi kovani novac manje vrijednosti, koji je upravo bio iskovan... U Veneciji je signoria uvijek prisiljavala banke na domoljubne usluge u vezi s njenim zajmovima. Ipak, s jedne i s druge strane, tajno je zlo bez sumnje bila inflacija. Ona je posvuda dovela do nužne intervencije države. Jedna pojedinost nove bankarske organiza cije Casa di San Giorgio ostavlja nas zamišljenima: je li to bila prigoda da se ozbiljno zaluta ili da se zgrabi odlučujuća prednost? Godine 1586. banka je svojim ulagačima otvorila svoj cartulario-oro, zlatni račun; 1606. godine, svoj cartulario-argcnto; najzad, 1625. možda najčudniji račun za španjolski osmak (kovanica u vrijednosti od osam). Sto to znači? Da je ulagač imao vjerovnicu na sam novac svog pologa, plaćen u tom novcu, i u slučaju potrebe je, dakle, bio osiguran, zlatnom ili pak srebrnom garancijom, od devalvacije381. Sama se banka, u isto vrijeme kad i njezini ulagači, štitila od opasnosti obračunskog novca oslanjajući se na čvrst položaj kovanog novca. 562
P riv re d n e d je la tn o s ti: p le m e n ite ko v in e, n o v a c i cijen e
»Industrijalci« Druge žrtve rasta cijena bili su »industrijalci«. U vezi s njima nešto našeg neznanja rasplinulo se zahvaljujući knjizi Giuseppea Paremija. Ono što kaže o Firenci, i što proširuje na Italiju s kraja 16. i početka 17. stoljeća, samo je pokušaj, ali očigledno vrijedan. Rast cijena u Firenci i industrijskim gradovima Italije napuhao je nominalne plaće obrtnika. I' Firenci se od koeficijenta 100 za razdoblje 1520-1529. prešlo na koeficijent 99,43 godina 1550-1559, da bi dostigao 162,63 od 15901599. godine i 178,95 godina 1610-1619. Taj je rast mnogo niži od rasta španjolskih plaća (od 100, 1520-1529. na 309,45, 1610-1619). Ali je prilično iznad rasta francuskih plaća (1550-1559. 100; 1610-1619, 10-7.4), ili čak engleskih (1520-1529, 100; 1610-1619, 144), i bez sumnje vrlo iznad rasta nizozemskih plaća. U Firenci se lim rastom, koji ipak nije značio sretan život radnika, »industrijska« zarada smanjuje; zar ne ostaje nepromijenjena sred općeg rasta™2? Ako je još uvijek iznad španjolskih dobiti, koje su u padu, ne može se usporedili s francuskim ili engleskim prihodima u istom razdoblju. Rast cijena time uvodi element slabosti u samo srce talijanske industrije. Je li to razlog zbog kojeg ona nije, na početku 17. stoljeća, na visini pobjedničke konkuren cije Nizozemske, a zatim isto toliko pogubne konkurencije Francuske? Države i rast cijena Države se izvlače s najmanje zla. Njihov se financijski život sastoji od tri službe; prihoda, troškova i dugova. Automatski, ova je treća služba, koja nije i najmanje važna, olakšana plimom cijena. Međutim, troškovi i prihodi rastu istim ritmom. Sve su države uspjele umnožili svoje prihode i ostali u povezanosti s rastom cijena. Sigurno je da imaju velike, nemoguće troškove, ali, po mjeri stoljeća, i goleme, sve veće izvore. Već je dugo vremena prošlo otkako je Richard Ehrenberg dao savjet povjesničarima — koji ga nisu poslušali — da se ne uzdaju u proračun ske procjene koje tako često daju ambasadori, a niti u ostale, rado bismo dodali. Riječ proračun, koja danas sadrži mnoge preciznosti, ne pristaje realnostima 16. stoljeća. Međutim, i netočne brojke mogu nam dati ljestvicu veličina. One dostatno pokazuju opći rast proračuna. Evo, u razmaku od četvrt stoljeća, dva proračuna Sicilije: 1546. prihodi su 340.000 scudi, a troškovi: 166.000 scudi, što bi dalo pozitivan saldo, ali postoji amortizacija starih dugova; 1573, prihodi su: 750.194, a troškovi: 211.032. Na pozitivni saldo ove »bilance« kalemi se serija izvanrednih troškova, tako da će španjolski ministri na Siciliji biti primorani, da bi uravnotežili troškove i prihode, posuđivati uz 14 ili 16 posto kamata383. U Napulju postoje slične progresije38^. U Španjolskoj su se prihodi Karla 563
ZAJEDNIČKE SUDBINE I SVEUKUPNA KRETANJA
V. za njegove vladavine utrostručili385, a prihodi Filipa II. udvostručili su se od 1556. do 1573386- Godine 1566. prihodi iznose 10*943-000 dukata387; 1577. godine 13,048.000 dukata388; prijeđemo li polovicu stoljeća: oko 1619. bi prihodi Filipa III. bili 26,000.000 dukata389. U proračunima Filipa II. daje se nazrijeti i mjeri se golemi rast dugova, bilo oni pokriveni ili ne. U jednom proračunu iz 1562. godi ne390, u koji se ne smijemo slijepo pouzdati, izdvajamo sljedeće točke: za kamate jurosa u Kastiliji, 500.000 dukata; za kamate jurosa u Flan driji, 300.000 dukata; u Aragonu, 50.000 dukata; na Siciliji, 150.000; u Milanu 200.000; atlantskim otocima, 30.000; ili sveukupno 1,230.000 dukata kamata što odgovara nominalnom kapitalu između 12,000.000 i 24,000.000 dukata, ovisno o tome računaju li se globalne kamate s 10 ili 5 posto391. Utvrdimo ovaj kapital na dvadesetak milijuna. No, 15711573, dugovi bi se popeli392 na pedesetak milijuna a da ih ne bilo moguće međusobno razlikovati. Godine 1581393, jedan Mlečanin govori o dugu od 80,000.000; za manje od dvadeset godina dug Filipa II. se učetverostručio. Brojnije i točnije znamenke trebalo bi potražiti u obilnim bogat stvima Simancasa. Kad se jednom ta građa prikupi, preostaje da se izračunaju, s proračunima Opreznog kralja, njegovi prihodi, troškovi, dugovi i kamate na dugove; da se ustanove, ako je moguće, krivulje realnih proračuna. I ovdje je još jedanput, kao i kod plaća, napuhanost brojaka varljiva. Mario Siri je, smanjivši brojke na količine fine kovine, za proračune Sicilije dokazao da je od jednog proračuna do drugog došlo ne do povećanja već do njihova smanjivanja. Deskriptivne studije o proračunu ostavljaju po strani prave proble me koji uključuju mjerilo rasta cijena. Grosso modo, bilo je došlo do progresivne nemoći država pred povećanjem troškova života. Odatle njihova pohlepa da stvaraju prihode i da povrate uzlazni tok cijena. Najjasnije od sveukupne povijesti država u 16. stoljeću su nihove fiskalne borbe; rat Nizozemske nije bio samo drama za slobodu savjesti, za obranu plemenitih sloboda već i pokušaj, koji je uostalom propao, da se španjolska država na unosan način pridruži ekonomskom bogat stvu velikog trgovačkog raskrižja... Činjenica je da je carstvo Filipa II. uzastopce doživjelo da mu europski posjedi prestaju biti pozitivni izvori prihoda. U Nizozemskoj, Milanu, Napulju i Siciliji, »uzgredni su prihodi«, kako se govorilo u Francuskoj, postupno bili apsorbirani na licu mjesta. Bila je još preostala Španjolska ili bolje rečeno Kastilija. Nazočnost Filipa II. na Poluotoku omogućila je, uz pomoć unutrašnjeg mira sve do 1569, urazumljenje poreznih obveznika, uključujući i velikaše: »Katolički kralj«, pisao je biskup Limogesa 156 1393, »sve je štedljiviji, želeći se starati o budućno564
Privredne djelatnosti: plem enite kovine, novac i cijene
sli, izdajući naredbe koje se odnose na njegove financije i posjede, i to s toliko brige i budnosti da se više ne može bez velike opasnosti izložiti... odveć dobrom g o sp o d a rstv u .T o znači da kralj ne prestaje konzultirati svoje stručnjake. Njihovih će savjeta uvijek biti dovoljno lijekom njegove duge vladavine, toliko dramatične na financijskom planu. Bio sam naveo veliki skup u Toledu i njegove odluke od 14. studenog 1560395. Zbog toga se katalog kastilijskih poreza neprestano povećava i izopačuje dodavanjem novih točaka i unutrašnjih modifikacija postojećih poreza. Alcabalas, porezi na potrošnju s paušalnim abonmanom gradova, pred stavljali su u načelu desetinu cijene svih prodaja. Pridružena su joj četiri zbroja jedne stotinke i tako je postotak prešao na 14 posto. Iznos alcabalasa koji se 1561. godine penjao na 1,200.000 dukata dostigao je 1574. godine 3,700.000396. Godine 1577. trebalo ga je Čak umanjiti za jedan milijun. Dakako, porezni obveznici kukaju: Cadiz 1563 39"7, tvrdi da mu je promet propao s pristojbama nametnutim njegovoj trgovini poslije 1560. godine; to su opće jadikovke koje stotinu puta ponavljaju Cortesi, koji pred zabrinjavajućim rastom cijena, ne pomišljaju da dovedu u pitanje gotov novac iz Amerike, već ono što imaju pred očima, naime laj rastući čudovišni porezni sustav kraljevske vlade. »Uslijedili su«, kažu Cortèsi 157 139e, »toliki troškovi i tolika skupoća svih stvari nužnih za život ljudi da su malobrojni bili oni koji su mogli živjeti bez teškoća...« Loše raspodijeljeni, ti se golemi porezi ubiru tadašnjim sredstvima, što znači da samo jedan dio stiže u državne blagajne, Kastilija je zacijelo najbolji porezni obveznik carstva, kadšto i zbog hotimične velikodušno sti — domoljubne geste Cortèsa su brojne; a i zbog volje kralja koji je preblizu a da ga se ne bi poslušalo. Naprotiv, iznenadili bismo se kad kastilijski život ne bi zbog toga bio ometan, njegova industrija hendike pirana, i realna stopa troškova života opet povećana399. A kakvi su bili rezultati tih napora, te velikodušnosti i toga mrcvarenja? Često neizvje sni viškovi gube se u općem deficitu carstva. Viškovi koji će. uostalom, biti kratka vijeka: u Kastiliji, kao i u ostalom dijelu Europe pod vladavi nom Filipa II, deficit će postati pravilo'*00. Tako se muče sve riznice: u Firenci, u zemlji koju bismo rado uzeli kao uzor administracije, porezna je eksploatacija takva da je 1582. godine, po riječima suvremenika, uslijedilo iseljavanje pučanstva*01. U Portugalu, uoči osvajanja Filipina, dizale su se pristojbe za 20 posto na prodaju i 50 posto na ribarske proizvode*102. U Francuskoj, kraljevska vlada početkom 1587. godine jednostavno misli udvostručiti poreze u Parizu, mjera koju bi se kasnije proširilo na sve gradove kraljevstva unatoč strašnoj gladi koja tada njime pustoši*103. To su turske ili perzijske metode. 565
/AJI-DNIČKl- SUDBINI! I SVI-UKUPNA KIŒTANJA
U koštacu s neprijateljskim stoljećem države nemaju izbora sred stava. Vratimo se Španjolskoj gdje je vlada najmanje tri puta* u svoju korist modificirala stopu renta: 1563, 1608. i 1621Ш . Deset puta prema jedan, odgodila je rokove svojih plaćanja ili, kao što se kaže u Nizozem skoj, »produžila je sajmove«105; 1566. godine valorizirala je zlato: zlatni escudo u zlatu koji je stvorio Karlo V. godine 1537. porastao je s 350 na 400 maravedija'06; 1609. godine preći će sa 400 na 440‘10"\ Napokon, španjolska je država poduzela seriju stečajeva na kratkoročni dug 15571560, 1575, 1596, 1607, 1627 i 1647... Beskonačno je crpla iz bogatstva gradova, velikaša, Crkve, ne ustručavajući se ni pred kakvim guljenjem. Jedna potpunija studija o proračunima 16. stoljeća, usporediva s onim što nam je za to doba poznato o engleskim troškovima i prihodima, omogućila bi da se odgovori na važno pitanje: jesu li ili nisu, u toj oluji cijena, sredozemne države ili države u blizini Sredozemlja bile više potresene od ostalih? Pozitivan odgovor čini nam se vjerojatan, s obzi rom na Španjolsku. Osobito ako se misli na goleme ratne troškove za to preveliko carstvo. »Ral je«, kaže se u jednom francuskom pamfletu 1597. godine'*08, »njemu (Filipu II) krajnje skup, i to mnogo više nego nekom drugom vladaru... uzmimo na primjer mornaricu: on treba najveći dio (posade) izvući iz zemalja koje su mu daleko, koje mu jedu gomilu novčanih sredstava. Л svoje kopnene ratove, kao što je rat s Nizozem skom koji je najvažniji, može voditi šest puta skuplje od neprijatelja, jer prije nego što je unovačio jednog vojnika u Španjolskoj i postavio ga na granicu Artoisa, spremnog da se bori protiv jednog Francuza, on ga stoji 100 dukata tamo gdje će francuski vojnik stajati svoga kralja tek deset dukata...« Isto lako, njegova pomorska oprema koja mora odgovarati istodob no zahtjevima oceanskih bitaka i sredozemnih ratova, ne daje prednost Španjolskoj. I tu cijene neprestano rastu. Tomé Cano, u svom djelu Artc clc Ntwegarm , objašnjava da jedna lađa od 500 t, koja je u doba Karla V. vrijedila 4.000 dukata danas (1612. godine) vrijedi 15.000 dukata; kvintal jedara iz Flandrije, koji je nekoć vrijedio 2 i pol dukata, kupuje se za 8 dukata. Vozio sam, dodaje on, trgovačku robu u Cartagenu iz Indije za 14 dukata po toni; danas se traži 52 »i sa svim tim, lađe još ne zarađuju ono što su nekoć zarađivale«. U svim tim kretanjima cijena, plaće ali i zarade od eksploatacije često su smrvljene. To barem djelo mice objašnjava teškoće atlantske mornarice Španjolske na kraju 16. stoljeća. Ono što je istina za velike lađe Atlantika istina je i za nježne galije Sredozemlja. Godine 1538ио, u Španjolskoj je trebalo 2.253 dukata da se opremi jedna galija bez topništva (trup je galije dostizao svotu od 1.000 dukata). A 1582. godine G. Andrea Doria se pita da li da proda svoje galije, svaku po 15.000 škuda. Dakako, brojka je izrečena otprilike. Ne zna se je li riječ o kompletnim galijama s posadom i topništvom, no razlika u cijeni je golema. 566
Privredne djelatnosti: p lem enite kovine, novac i cijene
Pad američkih »blaga« Pristizanje američkih »blaga« usporilo se nakon prvog i još više nakon drugog desetljeća 17. stoljeća. Bio on znak, posljedica ili uzrok, ovaj zastoj obilježava jedan trenutak svjetske povijesti. Grosso modo, nismo u pravu kad objašnjavamo taj »dogadaj« isključivo američkim uzrocima, kao da im je Amerika možda bila prim us movens. Bilo je došlo do povećanja troškova eksploatacije rudnika po pravilu sve manje rentabilnosti. Čini se da je Amerika sama krijumčarenjem i radi vlastitih novčanih potreba zadržala veću količinu svoje proizvodnje ' 11. Jedan dio kovine možda je bio skrenut špekulacijom iz Nove Španjolske prema Dalekom istoku i Kini galijunom iz Manille112. Također u Americi, katastrofalan je pad stanovništva ometao i usporavao vrbovanje indijan ske radne snage neophodne za vađenje srebra'п \ Sva ta tumačenja imaju svoj dio istine, ali možda preelusreću istraživanja koja se još moraju obaviti, ne samo u arhivima Seville već i u Simancasima, a još više u pohranilištima u Americi. Nije dokazano a priori da stanovništvo u opadanju ne može poticati poseban i povlašteni sektor kakav je sektor rudnika; čini se da je znatno krijumčarenje preko Rio de la Plate prestalo s općim povlačenjem iskapanja rudnika oko 162311 izvoz plemenitih kovina galijunom iz Manille također se preki da poslije 1635-ih godina *15. Ali bitna mana ovih objašnjenja upada nam u oči: smještena je uglavnom u Ameriku kao da, na primjer, krijumčare nje nije postojalo na dolasku koliko i na polasku. Ona osobito ne uzimaju u obzir ekonomsku sveukupnost koja spaja pokretačku djelat nost Europe preko španjolskog carstva s Novim svijetom. Drugim rije čima, ne aludira se na konjunkturu, na pad režima koji se može ustanoviti u Europi nakon 1580. godine, potom 1595. i konačno od 1619. do 1622, da bi se postigao veliki prijelom 1640-ih godina, i nesreće Španjolske u Kataloniji i Portugalu, kasnije u Napulju 1647. te ukidanje, te iste godine, flote Barlovenla'16, koja je štitila Antile... Govoriti o konjunkturi znači govorili o cijenama, o proizvodnoj cijeni, nadnicama, profitima. Rodrigo Vivero ' 1", koji dobro poznaje Novi svijet, ne uočava da je oko 1632. godine američka mašina bila u zastoju, u čemu dakako griješi: griješi također kad govori o godišnjoj proizvodnji od 24 milijuna u zlatu, od čega bi 20 trebalo biti poslano u smjeru Seville, međutim u pravu je kad pokazuje kako su poduzetnici rudnika uhvaćeni u vrtloge loše konjunkture, »svi su zaduženi jer poskupljuje sol, kuku ruz, plaća indijanskih radnika se udvostručila, a vlasnici plaču za onim što su imali i za kontingentima (repartimentos) što su ih postigli; a usto je ta radna snaga neprikladna (a proposito) za rad u rudnicima.« Također postoje stolovi za igru i te »krvopije rudara«, zajmodavci, koji 567
ZAJEDNIČKE SUDBINI- 1 SVEUKUPNA KRETANJA
na kraju plaćaju bijelu kovinu »tkaninama i drugom vrstom trgovačke robe na kojoj još zarađuju, ili, što je još gore, vinom«... Ali, da bi nam bilo što jasnije, trebalo bi uvažiti i španjolsku i europsku stranu, obuh vatiti problem u njegovoj potpunosti.
Devalvirani i krivotvoreni novac U svakom slučaju, sa sredinom 17. stoljeća sigurno se završava veliko poglavlje američkog srebra. Krivotvoreni se novac tada uvelike javlja. Ni u 16. stoljeću nije bio nepoznat. Ali u 17. stoljeću, kovani novac loše izrade zahvaća bitan tok Sredozemlja i struja ga nosi sve do Levanta, clok je posljednjih pedeset godina bio još udaljen od tih živih voda. Novac lošeg kova osjećao se tada kao kod kuće tek na europskom sjeveru i u islamskim zemljama ili pak na rubu Unutrašnjeg mora, ali se i u te dvije zone pojavio kasno. Na sjeveru se engleski kovani novac koji je uvela Elizabeta više nije mijenjao, ali je kovani novac pobunjene Nizozemske doživio dosta velike pustolovine, sve do devalvacije u studenom 15854ia. Čak i prije te mjere, bar od 1574, tvorci krivotvore nog novca, osobito oni u Liègeu, prešli su na djelo**19, i te je godine njihova proizvodnja stigla do samih vrata Španjolske. Zamijeniti ga krijumčarenjem za ispravan novac*120, bio je jedan od načina da se ostvari proboj u španjolski monopol i uzme jedan dio plemenite kovine. Promet se i u samim lukama izvanredno razvio nakon potpisivanja dvanaestogodišnjeg primirja 1609. godine. Nizozemci su tada bili doni jeli velike količine sitnog novca, što je dotad bilo moguće tek posred stvom lađa iz Liibecka ili Hamburga ili zahvaljujući Englezima (jer je Engleska bila potpisala mir sa Španjolskom 1604. godine)421, ili pak preko Francuza. Taj je silni novac, loše slitine, stizao punim škrinjama ili barilima. Na povratku, se ispod soli ili druge trgovačke robe skrivalo zlatnike ili srebrnjake. Godine 1607. u Bordeauxu i njegovoj okolici, četiri su se »kovnice« bavile taljenjem španjolskog kovanog novca dobi venog najrazličilijim načinima, pri čemu je novac, prošavši samo kroz posude za taljenje, donosio više od 18 posto zarade422. Л ipak, u to je doba sve još bila gotovo časna trgovina. Na tom planu relativne čestitosti ta je trgovina potrajala kratko. Već od 1613- na tržištu je krivotvoreni bakreni novac, imitacija španjolskog novca. Godišnje se proizvodi više od dva milijuna pesosa i proizvodnja će se kasnije još i povećati. Po mišljenju stručnjaka, na ovome se krivotvorenju zarađivalo i do 500 posto. Izvan Nizozemske, slična su se falsificiranja događala i u Danskoj, Engleskoj i Italiji. Punim su brodovima quartillos falsos stizali na kanlabrijsku obalu ili u San Lucar de Barrameda42iL 568
Privredne djelatnosti: plem enite kovine, novac i cijene
Već u Americi krivotvoren, taj novac kasnije prelazi na Sredozemlje. Godine 1595. vojvotkinja od Piombina davala je kovati u svojoj sićušnoj državici kovani novac m uy baxo quilatc‘т . S prvim desetljećem 17. stoljeća, »niski novac« stigao je na vrata Levanta; tada je trovanje Sredo zemlja bilo potpuno. Jedan mletački izvještaj iz 1611.425 ukazuje da je, u čudesnom monetarnom neredu u Alepu, dobar novac koji jc obično prednjačio 4 do 5 posto nad novcem u prometu, te godine bio preskupo plaćen, 30 do 35 posto. Nastavak te priče valja tražiti u djelu Paula Massona, Le commerce français dans le Levant au XVIIe siècle...,2C' U ovom našem razdoblju, ako je čisto sredozemni promet bio tek malo pogođen tim neobičnim previranjima, jedna je teška kriza pogo dila turske zemlje, od Alžira sve do Egipta ili Carigrada. Previše se govorilo o veličanstvenim i nepromjenjivim turskim financijama. Možda su one bile tako dobre za duge vladavine Sulejmana Veličanstvenog (1522-1566). Ali iste godine kad se okončala ta slavna vladavina, dan nakon poraza protiv Malte, ako je podatak — zabilježen u staroj Hammerovoj knjizi127— točan, bilo je došlo u Kairu, jedinoj turskoj »kovnici« gdje su se kovali zlatnici, do devalvacije od 30 posto spomenutog novca. Moguće je da je to bilo ujednačenje koje je bilo neophodno zbog opadanja vrijednosti srebra. Bilo bi zanimljivo doznali što je bilo s tim, je li devalvacija, 1566. godine, nakon velikog napora uloženog u mal tešku opsadu, obilježila ili nije prvi znak zamora Turskog Carstva. Godine 1584, nema sumnje da je teška monetarna kriza zapo čela'28. U Turskoj je uobičajeni novac bio srebrni sitniš, više četvrtast nego okrugao429, aspra (na turskom: akce, izgovara se akčc), načinjen od čistog srebra, »ne miješanog već očišćenog«, precizira Belon du Mans'™. Isprobavali su ga, kaže jedan putnik431, bacajući ga u užarenu peć. Po težini predstavljao je četvrtinu srebrne dralime; vrijednost mu je bila 10 do 11 tourskih denarija432, 7 1/2 mletačkih quattrina, od 2 do 2 1/4 njemačkih kreuzera, i jednaka jednom rimskom bajoccu ili starom mletačkom marchettu4™. Aspra »vrijedi jednako kao kod nas carolus«, pisao je B e lo n g . Ona je na početku stoljeća predstavljala 135. dio cekina ili sultanina, koji je bio od finog zlata135, tek nešto malo lošiji di bontà od mletačkog cekina, ali jednak i često jači od najboljih ongara Njemačke'136. Dolaskom na prijestolje Selima I, sultanin je vrijedio 60 aspri — službeni tečaj koji se, čini se, nije mijenjao sve do 1584. Tako, dakle 1566. godine, ako je i bilo došlo do devalvacije, ona nije pogodila istovrijednost srebra jednog cekina u novom obliku. Turski thaler, srebrni novac, nešto malo slabiji od austrijskog Kroncnlhalcra ili tali janskog eseuda, vrijedio je 40 aspri, dok su Kronenlhalcr ili escudo vrijedili 50. Ove smo vrijednosti provjerili u ispravama437: 1547. godine 300 aspri vrijedi šest škuda438... Mletački bailo kaže 1564. godine da su 569
/.AJI-DNICKIÏ SUDBINI-: 1 SVHUKUPNA KRETANJA
njegovi uobičajeni troškovi dosezali, za tri mjeseca, 34.487 aspri ili 574 dukata i 47 aspri; to dukatu daje uobičajeni tečaj od 60. Zatim je ispostavio jednu mjenicu od 9.170 scuda i dobio jednaku vrijednost od 70 aspri po svakoj škudi'159... Godine 1561. jedan drugi bailo postigao je, uzevši u obzir ograničenost srebra, tek jednu mjenicu od 47 aspri na svaku škudu и,); i još jedanput, 1580, nalazimo mjenicu od 50 aspri'4'11. Prcostaje nam, da bismo upotpunili sliku o osmanlijskom novcu, predstavili posljednji novac, ovaj put arapski, koji kola po Egiptu i Siriji i zauzima prostor između Sredozemlja, Perzijskog zaljeva i Crvenog mora, to je m aidin, jedna vrsta aspre, a sadrži jedan i pol puta više zlata ' Dakle, potrebno je četrdesetak takvih m aidina da se dobije jedan cekin i 35 m aidina za jednu škudu ili K ronenthalc/1^ . Kao što kaže engleski putnik Newberie 1583'1'11, 40 m edins maketh a duckat. Velika devalvacija 1584. godine'115 do koje je došlo nakon podjed nake devalvacije u Perziji, posljedica je golemih troškova koje je, u vezi s ratom, prouzročio povećan broj plaćenih vojnika. Sultan, kojemu je Egipat tada. 1584. godine, bio ustupio zlatne cekine po tečaju od 43 m aidina. povisio ih je u svojim plaćanjima na 85. Dakle, cekin je prešao sa 60 na 120 aspri. Dakako, budući da se cekin nije promijenio, aspre su bile olakšane i jedan je dio zlata bio zamijenjen bakrom. Godine 1597. u jednu će se srebrnu drahmu, umjesto da se uliju 4 aspre, ulijevali 10 do 12. Nakon nemira 1590. godine, cekin će prijeći sa 120 na 220 aspra. Tada će on u Turskoj, s tim novcem loše kovine, biti točan pandan inllacije bakrenog novca čije je mehanizme i pustošenje u Kastiliji između 1600. i 1650. iznio Earl J. Hamilton116. Ali kriza, koja je trebala trajati sve do sredine 17. stoljeća, započela je bila dvadesetak godina ranije. Teško je bilo ograničiti je. Oko 1625-1630. bio se nametnuo novi rasi: cekin je postigao 240 aspri, thaler 120; nasilni pad od 50 posto sveo je cekin 1642. na 151-157 aspri (a ne na 120), ali je skočio ponovo 1561. i dugi je kandijski rat protiv Venecije unio kaos. Ako je cekin u Srbiji još vrijedio 240 aspri, on u Sofiji 1663- godine kotira na 310 aspri1'T Odraz ovih devalvacija bio je izvanredan po ekonomsko zdravlje Carstva gdje aspra istodobno igra ulogu stvarnog novca i obračunskog novca' 'н. 'Takvi su najvidljiviji aspekti turskog monetarnog nereda. Ali ima i drugih. Nadasve alžirska politika »niskog novca« nametnuta iz nužnosti. Na alžirskom tržištu prednjači španjolsko zlato i srebro. To je jedan od načina da se privuče i ulovi u zamku neophodan strani novac: čak postoji kao neka vrsta mobilne ljestvice, pa je 1580. godine Jalerpaša. smatrajući da je stopa nedostatna, podigao španjolsku škudu sa 125 alžirskih aspri na 130H9. Moguće je, kao što misli španjolski erudit Manuel Gallardo y Victor, da je ta devalvacija utjecala na Cervantesovu otkupninu 1580. godine'150. Ali prije devalvacije turskog cekina u Cari 570
Privredne djelatnosti: plem enite kovine, novac i cijene
gradu, kotiranog na 66 turskih aspri, on je u Alžiru vrijedio 150, što ukazuje na čudesnu zaradu s pomoću sultanovih zlatnika koje Alžir povlači kao i španjolsku škudu'151. Za ovu potonju, ako su nam računi točni, dobit od 30 posto osigurana joj je alžirskim mjenicama. Tri m etalna razdoblja Smatrali smo nepotrebnim iznositi opširnija objašnjenja. Skice i grafikoni nadopunjuju dugo izlaganje, premda odveć skraćeno, a imat ćemo prigodu vratiti se teškim problemima konjunkture. Kako bilo da bilo, ocrtava se prilično jasna shema. Pred povjesničarima su tri metalna doba, jedno iznad drugog: sudansko zlato — zlato i srebro iz Amerike — najzad era bakrenog novca i krivotvorenog novca, službeno dopušte nog ili nedopuštenog, koji se bojažljivo javlja potkraj 16. stoljeća. Shema je jednostavna jer ta razdoblja nisu mudro raspoređena jedno iznad drugog: postoje preklapanja, pomaci i zbrka za koje, dakako, preostaje da im se dade popis i objašnjenje. Razdoblje zlata: sva se plaćanja vrše prvenstveno u žutoj kovini. Godine 1503. Bayard se u blizini Barlette dočepao nekog rizničara španjolske vojske: »stigavši«, piše Odani sluga, »porazmjestiše svoje kovčege gdje nađosmo lijepih dukata«. To potvrđuje pravilo'5-. Ili francuski kralj koji plaća svoje vojnike (1524) »zlatom koje je povukao iz Španjolske«15*. Sve bitke, u začetku sukoba između Ilabsburgovaca i dinastije Valois, plaćene su u zlatnicima. Dovoljno je da netko putuje pa da se mogu obaviti dragocjena plaćanja. U svibnju 1526. ambasador Karla V. je zabrinut: kroz Mirandolu su prošla »četiri konjanika natova rena papinim novcem...«; postoje dakako razlozi za uzbunu. Kasnije će, za duge vladavine srebra (možda od 1550. do 1650. ili 1680), kretanje srebra postati vidljivo na drugi način, jer je bijela kovina nezgodan putnik, trebaju joj vozila, lađe, teretne životinje, a da se ne računa oružana pratnja od najmanje pedeset vojnika naoružanih агкеbuzama, kao prilikom prijevoza bijele kovine iz Genovc u Flandriju u prosincu 1551. godine '5*. Prenošenje velikih količina zlata obično se prikriva i, osim zainteresiranih, nitko za njih ne zna. Ali čim se u rujnu 1586. saznalo da je Filip II. poslao u Italiju 100.000 škuda u zlatnicima, svi o tome raspravljaju i pitaju se koja ga je unutrašnja potreba primorala na taj neuobičajeni čin. Jer zlato obično ne odlazi s Poluotoka ,‘,s. Budući da je rijetkost, zlato se valorizira i svaki put kad ulazi u igru »sve rješava kao gospodar«. Novčari i stručnjaci objašnjavaju, na brojnim stranicama, onima koji ih žele slušati, da će sve bili u redu ako zlatna marka bude vrijedila dvanaest srebrnih maraka, kao što zahtijeva tradicionalna m u drost, ali u Veneciji, gdje se zlato neprestano valorizira, točni računi 571
zajednički; sudbini ; i sveukupna kretanja
kazuju da je stari poredak uzaludan. Tako, bez ikakva zadovoljstva, misle odgovorni u mletačkoj Zccci u studenom 1593'*56. Jedna zlatna marka, objašnjavaju oni, vrijedi 674 libre i 9 soua, dvanaest srebrnih maraka 633 libre i 16 soua, što je prednost zlata u odnosu na srebro od 40 lira i 13 soldi, lagana ali čista prednost. Godine prolaze i na monetarnom kalendaru Europe javlja se bakreni novac. On irijumfira s porastom broja rudnika u Mađarskoj, Saskoj, Njemačkoj, Švedskoj i Japanu. Čini se da je Portugal njime bio preplavljen, budući je u blizini Španjolske gdje je inflacija bila na vrhuncu, ali Portugal ima odvodni kanal u Indiji; on je prirodan i u zlokobnim godinama čak se ispraznio od bakra: treću kovinu ovdje cijene i više od drugih; 1622. godine valja dati ne 12 već 13 reala za jedan dukat plaćen u sitnom bakrenom novcu'157. No zlato će ubrzo ponovo pokazati svoje pravo lice. Poslano iz Brazila, ono će potkraj 17. stoljeća dospjeti u Lisabon, Englesku i Europu. Sredo zemlje će u tome imati udjela, ali se neće naći u središtu te inflacije zlata, kao što je toliko dugo bilo u središtu inflacije srebra.
572
N apom ene uz poglavlje 2 1 Mathias de SAINT-JEAN, Le Commerce honorable..., 1646, str. 102: zlato i srebro »richesse naturelle«, prema W. PETTY}J, Polit. Arithrn. , 1699, str. 242. 2 Museo Correr, Donà delle Rose, 161,1^ 239 v° i 240, oko 1600. 3 A. de MONTCHRESTIEN, op. cit., str. 94. 4 J. von KLAVEREN, čl. cit., str. 3, pogrešno podržava suprotno. 5 Museo Correr, Donà delle Rose, 161, Ie 2, 14. pros. 1593. 6 Nebično kretanje suprotnim tokom kojem sc čudi Zuan Half’ Poreti u svom izvještaju Republici, 1603, Museo Correr 181,1° 53 v°. 7 Ibid. Cicogna 1999 /s.d./ Carina se u Veneciji plaćala u srebrnu novcu. 8 Ibid. 9 Antonio della ROVERE, La crisi monetaria siciUana (1531-1802), obj. Carmelo TRASSELL1, 1964, općenito i osobito, str. 30 i dalje. Stalni forcing zlata, čemu se dodaju neredovite emisije bakra, tako između 1602. i 1606, u doba vojvode de Feria, I.. B1ANCH1NI, op. cit., 1, str. 336. 10 Povećanje bi zlatnika istisnulo srebrni novac, kao što priznaje i bilježi Zuan Ваи.;' Poreti (vidi supra, bilješku 6) i zatim bi zaustavilo svaki rast tekućih cijena, koje se kolebaju na srebro, što je hipoteza Franka C. SPOONERA, iznesena u našem zajed ničkom prilogu knjizi Cambridge Economic History koja uskoro izlazi. Zuan Иан.;’ Poreti tvrdi da vrijednost mjenica vezanih za zlato mort rasti i da raste s njim (P 53); doista, utvrđuje sc tečajna lista u Veneciji na temelju dukata, obračunskog novca koji s rastom zlata (u ovom slučaju sequina) devalvira kao novčanica, dakle trebat će više dukata (rast razmjene) da sc dobije jedna zlatna škuda na sajmovima »Desançona«. K tome, vrijednost sve kupljene trgovačke robe igrom će razmjene (španjolska vuna i boje) morati rasti i porast će. 11 Za ove posljednje podatke vidi John U. NEF, »Industrial Europe«, čl. cif., str. 7. 12 André PIGANIOL, Rome, str. 389. 13 G. 1. BRATIANU, Études..., str. 80. 14 W. 1-IEYD, op. cit., I, str. 1 i dalje. 15 Vidi u vezi s tim dobru primjedbu Giuseppea MIRE, Aspetti dcll'economia comasca all'inizio deU'età modema, Como, 1939, str. 244 (1587). 16 Op. cit., str. 165. Dakako da je ova brojka pretjerana. 17 BELON DU MANS, op. cit., str. 100 v°. 18 Ibid. 19 Museo Correr, Donà delle Rose, 181, P 53 v°. 20 Op. cit., 1, str. 270. 21 Marciana 5729, Relazione d'Egitto, 1668. 22 U vezi s tim vidi pismo Idiaqueza markizu de Mondcjaru, Venecija, 26. ožuj. 1579, A.N., K 1672, G 1, bilješka 33, u Veneciji je nemoguće dobiti kredit za Carigrad, čak i za običan otkup. Između ova dva grada u optjecaju su mjenice tek za vrlo male iznose: N. IORGA, Ospiti..., str. 38, 46, 62, 79, 80, 84-85, 88, 90, 92, 97-98, 100,109, 121 (mjenice Vlaške u Veneciji između 1587. i 1590). Dubrovčani plaćaju svoj danak Carigradu igrom mjenica prihvaćenih kao naknadu za carinska prava koja su koristili dubrovački trgovci s Balkana, koja plaćaju na ulazu u grad, budući da je trgovačka roba iz njihovih krajeva rasuta po europskom dijelu Turskog Carstva. Nepostojanje gotova novca i njegova nedostatnost objašnjavaju clearinge Medine del Campo ili genovskih sajmova, J. KULI SO 1ER, op. cit., II, str. 345. 23 Drž. arh. Dubr , Diversa de Foris, XI, P 75 i dalje. Popis plaćanja izvršenih židovskim zajmodavcima (dvadeset pet imena) od strane G. Bondića i Sjcpana Crnjevića. 573
ZAJEDNIČKE SUDBINI* 1 SVEUKUPNA KRETANJA
Ukupno deset plaćanja, raspoređenih izmeclu .3. ožuj- i 10. list. 157.3. Odobreni su zajmovi u roku od jednog do četiri mjeseca. ». 2 i 16. velj. 1596, G. BERCHET, op. cit., str. 87. 25 A.d.S. Venecija, Husta 105 C. 838, 24. stud. 1585. 26 Museo Corrcr, Dona della Rose 26, 1° 54, 26. svib. 1562; zabrana tih mjenica »ni in bottega ni in casa-, 2. pros. 1605, Cinque Savii, 12, Ps 105-6. 2П J. U. TAVERNIER, op. cif., I, str. 7328 John Ncwberic Leonardu Poorcu iz Londona, Alep, 29. svib. 1583; R. HAKLUYT, op. cil., II, sir. 246-2-17. 29 Problem je izvanredno proučio V. MAGALHÀES GODINHO, l 'économie de l'Empire portugais a u xX V f et XVIIe siècles, 1958. (tipkana disertacija, Sorbonna), sv. I, str. 1-2-41. 30 J. CARCOPINO, Le Maroc antique, 1943, str. 139. 31 Roberto S. LOPEZ, Studi sul/'cconomia genovese ne! medio evo, 1936, prikaz Marca BLOCI 1Л. u: Mélanges d'hist. soc., I, 1942, str. 114-11532 Godine 9.31. Ranije, godine 875, andaluški su pomorci osnovali Ténès na »alžir skoj- obali. 5.3 P. BÉRAIID-VILIARS, L'Empire de Gao..., 1941, str. 220. З-i Podatke vidi u: Jacques de MAS-LATRIE, Traités de paix et de commerce divers concernant les relations des Chrétiens avec les Arabes, en Afrique septentrionale au Moyen Age, 1866. ,35 E. COUDRAY, »Les étrangers à Tlemcen«, u; Journal de l'Algérie nouvelle, 1897. Od istog autora, o istom predmetu, dan mi je na čitanje jedan rad u rukopisu kojim se mogu poslužili. .36 Kao laj Georges Grégoire Stella, kupac vune i platna u Constantinu, 1470, Robert BRUNSCIIVIG, La Berbérie..., 1, str. 269. 37 Luirent-Charles PERAUD, Annales tripolitaines, 1927, str. 16. 38 Planovi Sanclia IV. od Kastilije i Jaimea otl Aragona. Zone s obje sirane Muludje. Planovi llenrika 111. Razaranje Tetouana oko 1400..., R. KONETZKE, op. cit., str. 84. 39 Robert BRUNSCl 1VIG, La Berbérie Orientale sous les Hafsides des origines à la fin du Л'И sicc/e, 1940, I, str. 269, bilježi tu važnu prepisku. Također valja zapamtiti činjenicu tla Venecija uvodi »galijunc« iz Berberije 1440, ibid., 1, str. 25.3. Mirno prodiranje, ako se ne uzme u obzir portugalska akcija u Maroku. 40 R. GANDII.IION, op. cit., str. 29. 4 1 li vezi s tim postojala je u Dubrovačkom arhivu 1935- godine cijela jedna ne objavljena dokumentacija. •t2 G. LAMANTIA, »La secrezia odoganadi Tripoli«, u; Arch. $t. sic., XLI, str. 476-477, bilješka 1, u vezi s dup/ac ili dubio iz Tripolija, 1438: »Et quoniam merccset mercimonia pro nia tore parte hodie apud Barbaros expediuntur ex quibits dttploe veniunt quae ut videtis (radi se o pismu kralju Alfonsa »stratigoiu« Messine) nonpossunt iuxta valorem snnnt faciletn cursutn habere, quo fit ut magnum populis noslris detrimentum sequatur«. Prema tome, neka se osnivaju »per coniare moneta di ducati«. Doubles su, u muslimanskoj zemlji, zlatnici, u Sjevernoj Africi još u XVI. stoljeću. R. HAKLUYT, op. cit., II, str. 176, 1584. 4 3 A.tl.S. Manorva, Л°. Gonzaga, Genova 757, 5. siječ. 1485; 7. srp. 1485; Spagna 585, 6. pros. I486; 7. stud. I486; Genova 757, 21. srp. 1487, (mjenica Feđerica Crivellija); 25. kol. 1487. (mjenica na Tunis); 25. kol. 1487; 11. ruj. 1487, 200 xnoiskihdobija vrijedi 220 dukata; 15. list. 1487, itd. 44 C. TRASSELLl, »Transports d’argent à destination et Лpartir de la Sicile«, u: Annales E.S.C., 1963, str. 883. 45 Richard I1ENNIG, Tcrrœ incognito;, 111, 1939; LEFÈVRE, »II Sahara nel Medioevo e il viaggio a Tuât del genovese Malfantc«, u: Riv. délie Colonie, 1936; C. DE LA
574
Privredne djelatnosti: p lem enite kovine, novac i cijene
RONCIÈRE, »Découverte d’une relation de voyage de Touat décrivant, en 1447, le bassin du Niger-, u: B. de la Section de Géogr. du Comité des Travaux Historiques, 1919. () toj temi vidi također studije G. PIERSANTELLIJA, P. SC111ARIN1JA, R. DI TUCCIJA... 46 Op. cit., I, str. 194. 47 Pleonazam je kazati »zlatni prah«, vidi infra, str. 576, bilješka 81. 48 R. HENN1G, op. cit., Ш, str. 286. 49 UsON L’AFRICAIN, Description... Ш, str. 300, i P. BÉRAUD-VI1.LARS, op. cit., str. 90. 50 G. ĐLAND1ER, L'Afrique ambiguë, 1957, str. 67 i dalje. 51 V. MAGALMÂES GODINIIO, op. cit., 11 dio, pog. 1, str. 671 i dalje daktilograma. 52 Možda i ranije, A.d.S., Venecija, Senato Dispacci Spagna, Zane duždu, Madrid, 14. velj. 1583, Katolički kralj čini »molto artigliare un navi/io- sa 150 vojnika na brodu da bi ga poslao u Minu po određenu količinu zlata koja se u tamo nalazi »di ragion della Corona di Potugallo«. 53 Cartnelo TRASSELLl, »Un aurco barbareseo battuto in Sicilia- u: Numismatica, 1963. 54 Simancas, Venecija, E® 1308, Г 2, Mletački dužcl Katoličkim kraljevima. Venecija, 2.3. pros. 1484. 55 Ta dragocjena pisma, 1497-1511, nedavno svrstana, A.d.S., Venecija, J.cttcre Commercial!', XV, 9. 56 Ibid., Senato Mar 19, P 101. 57 Ibid., Г 166 ve. 58 Ibid., Г 152 v°, 17. ruj. 1520. 59 Vidi umjesne bilješke R. GANDILIIONA, op. cit., str. 254; Jacques Raymond COLLIER, Histoire du Commerce de Marseille, 1951, sv. III, str. 123. o koncentraciji trgovine Marseillca sa Sjevernom Afrikom u rukama nekolicine trgovaca. 60 Museo Соггег, Donà delle Rose, 26, Г 23 v° i dalje, 16. srp. 15.32. (u: Consiglio di X con /е Zonta), 16. srp. 1532, opisuje stvaranje, 1524. godine, »maestro di cccca« određen da ubrza kovanje novca. Novac za posuđivanje je rijedak, A.d.S., Mantova, A. Gonzaga, Venecija, 1456, Venecija, 14. ruj. 1533. Ziambattista Malatcsta markizu, rast zlata u Veneciji, 1526, A.d.S., Venecija, Senato Zecca, 36. 61 Museo Correr, Donà delle Rose, 26, vidi prethodnu bilješku. 62 A.d.S., Venecija, Senato Zecca, 36. 63 Vitorino MAGALMAES GODINHO,pp. cit., za tisak. U. van (1er WEE, op. cit.. 11, str. 124-127. 64 Jean-Pierre BERTHE, »Las minas de oro del Marqués del Valle en Tehuantepec (1540-1547), u: Historia Mexicana, 1958, bilješka 2965 Alvaro JARA, neobjavljeni rad. 66 Henri LAPEYRE, op. cit., str. 257. 67 John U. NEF, -Silver production in Central Europa-, u: The Journal o f political Economy, 49, 1951. 68 L'économie mondiale et les frappes monétaires en France, 1493-1680, 1956, str. 8-9. 69 Izraz je preuzet od Jacoba van KLAVERENA, op. cit., str. 370 Ibid. 71 Roberto SIMONSEN, Historia economica do Brasil 1500-1820, Sâo-Paulo, 1937, 2 sv. 72 F. BRAUDEL, «Les Espagnols et l’Afrique du Nord, 1492-1577-, u . Revue Africaine, 1928. 73 Vidi prethodnu bilješku; R. B. MERR1MAN, Carlos V, str. 210; Francisco LOPEZ DE GÔMARA, »Crônica de los Barbarrojas«, u: M.H.E., VI, str. 371-9. 575
ZAJEDNIČKI: SUDBINI: 1 SVEUKUPNA KRETANJA
74 J. DHNIJCÉ, L'Afrique au X V f siècle et Anvers, str. 9. 75 Trgovačkih razmjena još ima, kao između Venecije i Sjeverne Afrike, 1533. godine (i bez sumnje kasnije). Na to ukazuje jedan incident što ga iznosi G. CAPPELLETT1, Storia della Repubblica di Venezia, 1852, VIII, str. 119 i 120. Ali po malim znakovima vidi sc očito usporenje: A.d.S., Mantova, Genova 759, Genova, 3. ožuj. 1534, Stcfano Spinola tnarkizu, na genovskom tržištu više sc ne može naći voće iz Sjeverne Afrike. 76 1). de IIAEDO, op. cit., str. 24 i 24 v°. 77 1584, R. HAKLUYT, op. cit., 11, str. 184. 78 D. de IIAEDO, op. cit., str. 27 v°. 79 B.N., Madrid, pogl. 34. 80 D. de IIAEDO, op. cit., str. 27 v°. 81 Ualacion que ha dado el secretario Juan dc Soto... kopija, 20. lip. 1574, Simancas E° 1142. Zna se da je tibar ili tivar - zlato. 82 4. i 8 . stud. 1568, Simancas Ee 1132. 83 Ali čini se da jc u doba kršćanske okupacije Tripoli prestao biti grad zlata. M. SANUDO, op. cit., XI, stup. 112; ROSSI, op. cit., str. 17. 84 Izraz je od Carmela TRASSELLIJA, »Note preliminari sui Ragusci in Sicilia», članak u tisku. 85 Emilio GARCIA GÔMEZ, »Espanoles en el Sudan«, u. Revista de Occidentc, 1935. 86 D. de IIAEDO, op. cit., str. 27 v°. 87 D. de 11AEDO, op. cit., str. 27 v°; J. GENTIL DA SILVA, op. cit., str. 89, mnogi nizozemski brodovi obavljaju rcsgate zlata duž gvinejske obale. 88 Mislim na trgovačke veze Španjolske, Livorna i Venecije u smjeru Magreba i o čemu postoji obilna dokumentacija. Treba istaknuti pregovore Alžira s Venecijom posred stvom mletačkog baila u Carigradu, CinqueSavii 3, F 721,29. svib. i 22. lip. 1600, alžirski »potkralj« predlaže propusnice za 8 ili 10 mletačkih marciliana natovarenih vunom, voskom i kožom. Trgovački sporazum Toskanc s marokanskim kraljem, A.d.S. Firenca, Mediceo 4274, 1604. 89 Jean CASSOU, Les conquistadors, str. 213-214. Prije te tehnike amalgama upotre bljavale su se buairas, male peći s rupama, ibid., str. 211. Gerolamo BOCCARDO, Dizionario universale di economiapolitica e di commercio, 1882,1, str. 160. P. RIVET ill. ARSANDAUX.LtJ métallurgie en Amérique précolombienne, 1946, str. 21. Za datum 1571. godinu vidi važan tekst L1ZÂRRAGE, Hist, delndias, 11, str. 556. 90 Primjedba je L. von RANKEA, a navodi je PLATZHOFF, op. cit., str. 17. 91 Correspondance de Granvelle, izd. Piot, VII, str. 2, navodi ga R. B. MERR1MAN, op. cit., IV, sir. 430, bilješka 2. 92 Op. cit., str. 159. 93 Actas, I, str. 285. 94 B.N., Madrid, 9372, 1° 41. 95 Oko 1569, PARIZ, op. cit., 1, str. 339-340. 96 Op. cit., sir. 66. 97 P. de SÉGIJSSON de LONGLÉE, op. cit., str. 128, 129; Zahtjev..., 1585, A.N., K 1563. 98 18. ožujka 1588, Simancas E° 336, F 153 i (s. d.) E° 336, F 154. 99 F. de Alava Filipu II, Pariz, 6 . svib. 1567, AN., K 1508, B 21, bilješki» 6 . 100 E. ALBERI, op. cit., II, str. 405. 101 Kao nekoć njemački safranerosi, A. SCHULTE, op. cit., str. 354. Krijumčarenje u smjeru Usabona. 102 Rim, 20. lip. 1554, Corp. dip. port., VII, str. 360. O drugim genovskim krijumčare njima (156.3) Simancas E° 1392; englesko krijumčarenje, 10. lip. 1578, CODOIN, XCI, str. 245-246. 576
Privredne djelatnosti: p lem enite kovine, novac i cijene
103 Uvijek je bilo dopušteno tražiti dozvolu za izvoz, vidi molbu Giorgia Badoera, travanj 1597, A.N., K 1676. Obično su se odobravali putni troškovi. 10‘i Cambios para Flandres, Simancas П° 500. 105 Ibid. 106 Simancas E° 502. 107 Simancas E° 504. 108 Morosini i Badoer duždu, 5. ožuj. 1551, G. TURBA, Venet. Depescben..., sv. I, 2, str. 517, bilješka. 109 Činjenicu navodi R. EHRENBERG, op. cit., 1, str. 63, 160. 1 10 K. HABLER, Die wirtschaft. Blute..., str. 53- R. EHRENBERG, op. cit., 11, sir. 63, 150, 155, 155, bilješka 92, u vezi sa Silberzüge Fuggcrâ u arhivu Fuggcrâ. 111 R. EHRENBERG, op. cit.. I, str. 158. 112 SALZMAN, op. cil., str. 5. 113 Modcracion de cambios, 1557, Simancas E° 514-515. Correspondancia ciel factor Juan Lopez del Gallo sobre cambios y provision de dincros, ibid. 114 II. van llOUTTE, »Les awisi du Fonds Urbinat«, 1926, str. 369-370. 115 Bruxelles, 13. lip. 1558, A. П. Esp. 290, kopija. 116 B.N., fr. 15 875, Г* 476 i dalje. 117 R. Gomcz piše F. de Erassu, 6 . list. 1554, A. E. Esp. 229, Г 85. 118 Svibanj 1554, R. EHRENBERG, op. cit.. Il, str. 64. 119 CODOIN, LJOQOX, str. 32, 4. ruj. 1564. Elizabeta uzajmljujc u Antwcrpcnu još potkraj 1568, CODOIN, XC, str. 152, London, 6 . stud. 1568. 120 Antonio RUMEIJ DE ARMAS još je jedanput to dokazao u lijepoj knjizi, Piraterias y ataques navales contra las islas Canarias, 1947, I, str. 335 i dalje. 121 Documents concerning English Voyages to the Spanish Main, obj. I. A. WRIGHT, 1932, str. XVI1. 122 18. pros. 1568, CODOIN, XC, str. 160. 123 W. Cecil ulaže svoje uštede u Hamburg, CODOIN, XC, str. 227, London, 9. svib. 1569. 124 Gresham W. Cecil, London, 14. kol. 1569, R. EHRENBERG, op. cit., 11, str. 34. Analogna je mjera zatvaranje Steelyarda, 1576-1577. Ali taj nacionalizam ne isključuje utjecanje stranim burzama, tako barem u Kolnu 1575, CODOIN, XC1, 10. pros. 1575. 125 CODOIN, ХС, str. 184, I4.velj. 1569. 126 Ibid., str. 185, 14. velj. 1569. 127 Ibid., str. 254, 1. srp. 1569. 128 CODOIN, ХС, str. 17.3 i dalje, str. 178 i dalje; CODOIN, XXXVIII, str. 11. 129 O. De TÔRNE, Don Juan d'Autriche, I, str. 109 i dalje. O pojedinostima koje se odnose na trgovački život, zapljene i prvu blokadu Antwerpcna 1568. i drugu 15721577, vidi V. VAZQUEZ de PRADA, op. cit., 1, str. 55 i dalje, 58 i dalje. 1.30 Simptomatično je da je, od 1567. vojvoda od Albe, sa svojim snagama, kamatama i mjenicama stigao do Nizozemske preko Genove, Savoje i Franchc-Comtća (Lucien FEBVRE, Philippe II et la Franche-Comté, str. 520. i dalje), Lotaringije i Luxcmbourga. Ova nam pojedinost govori da je 1568. godine 150.000 škuda namijenjenih vojvodi od Albe bilo zaustavljeno na Rajni od strane grofa Palatinskog. Gcnovljani, odgovorni za transport, Luciano Centurione i Constantino Gentile, uspjeli su dobili natrag zaplije njeni novac za naknadu štete, Karlo IX. piše Fourqucvauxu, 24. ožuj. 1568, str. 169; Fourquevaux Karlu IX, Madrid, 6 . travnja 1568, C. DOUAIS, op. cit., 1, str. .345; obavijest iz Bruxcllesa, 7. ožuj. 1568, H. van HOUTTE, čl. cit., str. 437. 1.31 Antwerpen, 31. srp. 1572, A.d.S., Genova, Olanda, Lettere Consoli, 1265. 1.32 Armada reunida en Santander para ir a Flandes, Simancas E° 561; C. ĐURO, Armada espanola, II, 288 i dalje. 577
ZAJEDNIČKE SUDBINE I SVEUKUPNA KRETANJA
153 Antonio tlo Guaras Zayasi, London, 29. srud. 1575, CODOIN, XCI, sir. 108.
134 U. EHRENBERG, op. cit., 1, 180-181, str. 213, 215. 135 Philippe 11. vojvodi od Parme, S. Lorenzo, 7. ruj. 1588, A.N., K 1448, M. 136 R. EHRENBERG ih smatra izvan igre od 1577, ali pogrešno, op. cit., I, str. 362-363. 13? Philippe 11. B. de Mendozi, Madrid, 17. ožuj. 1589, A.N., K 1449. 138 Isti istome, S. Lorenzo, 6 . svib. 1589. i 14. lip. 1589, ibid. 139 Bari. BENEDETTI, Iniorno allé refaziotit cotnmerciali... di Venezia e di Norimberga. Venecija, 1864, str. 30. 140 1.. BATIFFOL, La vie intime d'une reine de France au X V lf siècle, Pariz, 1931, str. 18. N I kliaquez markizu od Mondejara, Venecija, 26. ožuj. 1579, A.N., K 1672. G. 38, kopija. Icliâqucz iznosi sjećanje iz vremena kada je bio ambasador u Genovi, otuda nesigurnost u točnost datuma. N2 Godine 1590, šest je pošta iz Italije bilo okradeno u blizini Basela, s 50.000 škuda namijenjenih Ambrogiu Spinoli u Anrwerpenu. Svaka pošta može prevozili 10.000 škuda u zlatnicima, V. VAZQUEZ de PRADA, op. cit., 1, str. 37. N3 Memorial de Ysoardo Capelo en que dize de la manera que se podra llevar a Flandes dincro de contado pasandolo por Francia, 1572, A.N., K 1520, B 33, bilješka •i9, kopija. l i t Fourquevaux Karlu IX, Madrid, 13. sijeê. 1569, C. DOUAIS, op. cit., str. 46. N5 Vojvoda od Albe Filipu 11, Bruxelles, 7. lip. 1571, A.N., K 1523, B 31, bilješka 78. N 6 C de MONDOUCET, op. cil., 1, str. 71-72, Bruxelles, 21. list. 1572. 147 Del Caccia knezu, Madrid, 21. ruj. 1572, A.d.S. Firenca, Mediceo 4903. G. MECATTT, op. cit., 11. str. 750. Dakle, pogreška LAV1SSEA, op. cit., VI, 1, str. 123. N 8 Filip 11. Diegu de Çunigi, Madrid, 25. ruj. 1572, A.N., K 1530, B 34, bilješka 65. 149 Saint-Gouard Karlu IX, Madrid, 26. ruj. 1572, B.N., Pariz, fr. 16 104. 150 Op. cit., II, str. 136, bilješka 1, B.N., Pariz, fr. 127, [“ 181-182. 15 I Diego de Çuniga Filipu II, Pariz, 1. pros. 1576, A.N., K 1542, B 41, orig. D. 152 Op. cil., Il, str. 215. 153 C.S.P. Venet, VU, str. 565, 19. list. 1577. 15-i R. EHRENBERG, op. cit., 1, 362-363. 135 Vargas Filipu II, Pariz, 12. pros. 1577, primljeno 21, A.N., K 154.3, Đ 52, bilješka I 15, I). 156 Vargas Filipu II, Pariz, 11. srp. 1578, A.N., K 1545, Đ 43, bilješka 9, D. 157 Isti istome, 27. srp. 1578, ibid., bilješka 22, D. 158 Ibid. 159 O. de T'ORNE, »Philippe II et les Guises», u : Revue Historique, 1935. 160 Filip II. J. B. de Tassisu, Lisabon, 20. kol. 1582, A.N., K 1447, str. 186. 161 Dmglće Menriku 111, Zaragoza, 3. svib. 1585, Dépêches de M. de Longlée, obj. A. MOUSSE!', str. 186. 162 A.d.S., Mantova, serija E, Genova 759, 15. list. 15.32. 163 IL EHRENBERG, op. cit., I, str. 343. 164 СоГМвГkralju, Rim, 1. stud. 1551, Corpo dip!, port., VI, str, 38. 165 Op. cil., 1, str. 155 166 Genova, 28. siječ. 1564, Simancas E° 1393. 167 Filip II. Pedru dc Mendozi (1565). Simancas П° 1394. 168 4. velj. 1566, C. DOUAIS, op. cit., 1, str. 50. 169 Knezu, Madrid, 11. svib. 1566, A.d.S., Firenca, Mcdiceo, 4897 bis. 170 Vojvoda od Albe Filipu II, Cartagena, 27. trav. 1567, Л.Е. Esp. 4, P 357. 578
Privredne djelatnosti: plem enite kovine, novac i cijene
171 Garces vojvodi, Madrid, 13. lip. 1565, Mcdicco 4897, Г 122 v®. Potkralj napuljski Filipu II, 30. trnv. 1566. Sim. П° 1055, Ie 116 i isto tako Г 137 i 184. 172 Op. cit., 1, str. 153. 173 Nobili knezu, Madrid, 18. lip. 1567, A.d.S., Firenca, Mcdicco 4898, f 68 v° i 69. 174 Isti istome, 30. svib. 1567, ibid., Ie 60 v°. 175 Ibid., f 64. 176 Ibid., 20. ruj. 1567, f 99 v*. 177 Drž. arh. Dub., Diversa di Canccllaria, 127, f* 106 i 106 v°, 3. list. 1539. |78 Drž. arh. Dub., Div. di Canccllaria, 139, f°s 23 i dalje. 179 Ibid., 146, Г 34. 180 Ibid., 145, P23v°. 181 Ibid., 146, Г 145, 20. kol. 1560. 182 Vuk V1NAVFR, »Der venezianische Goldzechin in der Rcpublik Ragusa«, u: Bollellino deU'Istituto delta Società e dello stoto veneziano, 1962, str. 140-14 1 . 183 Ibid., str. 141. 18н Barcelona, 4. svib. 1561, Simancas E° 328. 185 Simancas E° 1055, Г 137. 186 Ova najamnina za novac iznosi 1,5 posto 1572. godine. Gio. Andrea Doria Genovskoj Republici, Madrid, 27. trav. 1572. A.d.S., Genova, 1.. M. Spagna 5. 2414. 187 Napuljski potkralj Filipu II, Napulj, 7. velj. 1566; Simancas E® 1055, Г 29. 188 Filip II. Granvelleu, Madrid, 25. ožuj. 1572, Simancas F° 1061, Г3 208. Granvellc Filipu П, 21. trav. 1572, Simancas E® 1061, f®27. G. de Caccia knezu, Madrid, 19. pros. 1572, Mcdicco 4903, 500.000 škuda u mjenicama na Genovu. 189 Podatke vidi u prethodnoj bilješci, Mcdicco 4903. 190 R. EHRENBERG, op. cit., II, str. 215. 191 Ibid., str. 214. 192 Ibid., str. 179. Godine 1576, pošiljka od jednog milijuna Don Juanu galijama od Barcelone do Genovc, O. de TÔRN0, op. cit., Il, str. 30. 193 Filip 11. prioru D. Ilernandu de Toledo, 5. Lorenzo, 16. srp. 1577, Simancas E° 335. Almirantc će zauzeli mjesto na brodu kapetana koji će uostalom obaviti plovidbu u pratnji četiriju galija. Prior D. 11. dc Toledo Filipu II, Barcelona, 27. kol. 1577 (primljeno 31). Simancas E° 335, Г3 402. 194 Filip 11. velikom vojvodi, Lisabon, 23. pros. 1582, Simancas E° 1451. 195 Za više pojedinosti vidi Filipe RUIZ MARTIN, Lettres marchandes..., op. cit., str. 1.XXXIV i dalje. 196 Dépêches de M. de Longlée, obj. A. MOUSSET, Pariz, 1912, str. 9197 Ibid., str. 19. 198 Ibid., str. 42. 199 Ibid., str. 77. 200 Ibid., str. 76-77. 201 Ibid., str. 87. 202 Tada veedor general Oamanskc vojske. 100.000 škuda poslanih J. B. Tassisu na 692.722 otpremljenih u Italiju, 23- srp. 1585, A.N., K 1583. 203 Dépêches de M. de Longlée, op. cit., str. 120. 204 Ibid., str. 129. 205 Ibid., str. 139. 206 Ibid., str. 147. 207 Ibid., str. 149. 208 Ibid., str. 175. 579
ZAJEDNIČKE SUDBINE 1 SVEUKUPNA KRETANJA
209 Ibid., sir. 2-12. 210 Ibid., sir. 269211 Ibid., sir. 512. 212 Ibid., sir. 315. 213 Ambasador Genove Republici, Madrid, 29. ožuj. 1586, A.d.S., Genova, L. M. 9-2118. 211 Filip II. velikome vojvodi, S. Lorenzo, 17. lip. 1589, Simancas П° 1452. 215 R. EHRENBERG, op. cil., 1, sir. 351. Usporediti s podatkom o A. Spinoli bilješke l.onglćea, 3- ožuj. 1590, op. cit., str. 391. 216 Antonio Dominguez ORTIZ, »Los estrangeros en la vida cspahola durante el siglo XVII". u: Ustudios de historic! social de Espana, 1960, str. 304, bilješka 10. 21"7 Izričitu naznaku nalazimo kod Ralph, de TURRIJA, Tractatus de cambiis, Disp. 3. Qu. 13. Br. 78; S. Gontarini du/du, Valladolid, 16. pros, i 30. pros. 1602, (A.d.S., Venecija, Senaio Dispaeci Spagna); Lettres missives de Henri IV, VI, str. 16. Kralj piše M. de Bcaumoniu. 18. sijeé. 1603, »Španjolski kralj je uzeo svoj dio od jedanaest milijuna zlainika kojima sam dodao, kako mi je napisano, još jedan milijun...« Dio će bili uložen na iri godine: 3 milijuna godišnje u Flandriju i uz io dva milijuna u kraljevsku kuću. Ove su znamenke dosta blizu realnosti. Asiento, potpisan u Valladolidu 31. pros. 1602. penje se na 7,200.000 eseudosa (plativih u Flandriji u 36pagas) i 2,400.000 ducados (plativih u 36 pagas u Madridu, Sevilli, l.isabonu, Simancasu, Contadurias Generales, 1° 96). Upravo u loj seriji nalazi se cijela zbirka asientosa koju sam osobno pregledao 1951. prepustivši nastavak toga nula Alvaru Casiillu Fintadu koji ga je priveo kraju. Vidi grafikon, infra. II, br. 59, koji donosi kompletne brojke i podsjeća me da je bilo nepotrebno dati sve upute i ispraviti stari tekst moga rada koji je tek uvod u taj veliki problem. 2 18 Filip II. Juanu de Lasluru, S. Lorenzo, 4. trav. 1587. A.N., K 1448, original. 219 Amedeo PELLEGRINI, Relax, inédite di arnbasciatori luccbesi..., Rim, 1901, str. 13-1-1, u vezi s putovanjem Compagna Compagnija 1592, zimska plovidba s brodolo mom jedne galije (120 galijota se utopilo). Flota je prevozila 600 do 800.000 škuda i škrinje s kovanim novcem. Istaknut ćemo točnost primjedbi CERVANTESA, La Gitanilla, I, str. 6-i, o jednom Genovljaninu koji šalje novac iz Španjolske u Genovu galijama i ako se pruži prilika u Cartagenu. Španjolski se novac također prevozi, zakonito ili ne, trgovačkim navama. Tako navom »San Francisco«, natovarenom u Alicanteu i Ibizi, stiže u Livorno, 3. ožujka 1585., 21.700 reala, A.d.S., Firenca, Mediceo 2.080. 220 Simon Ruiz piše li. Suarczu, Medina del Campo, 17. trav. 1583. 221 A.d.S., Venecija, Scnato Dispacci Spagna, F™ Morosini duždu, Madrid, 18. siječ. 1614. 222 Vidi u suprotnom smislu izvještaj Émilca COORNAERTA, u: Revue du Nord, što smo već naveli. 223 Emile COORNAERT, op. cit., str. 28-29, uspon sve do 1569, str. 30, »1580. godine kada su već mnogi otišli...«. 224 R. B. MERRIMAN, op. cit., IV, str. 285-286. Krivotvorenje novca u Nizozemskoj 1585 (Emile COORNAERT, op. cit., str. 46), zar to nije posljedica, posljednji stadij? 225 Godine 1579. u Anrvverpenu ima samo još jetlna ugledna španjolska kuća, 4 iz l.ucce, 5 genovskih, 14 talijanskih, 10 portugalskih, R. EHRENBERG, op. cit.. II, str. 192. 226 A. Vaiicancs Spagna 27, Le cause per le quale il sortno Re di Portugallo..., 1573, f* 16 I do 162. Bankarske nevolje u Sevilli 1565-1567. 227 V VAZQUEZ de PRADA, op. cit., I, str. 28, bilješka 30. 228 Po A. von REUMONTll, op. cit., 1, str. 355, 1575. godine nekoliko firentinskih tvrtki koje su još u njemu napuštaju Lyon i odlaze u Besançon, Chambéry, Avignon... Za R. El 1RENBERGA, op. cit., I, str. 306, 1575. godine ostalo je još samo nekoliko Talijana u l.vonu, ostali su otišli u Pariz. Godine 1592, jedino je još preživjela banka Capponi koju 580
Privredne djelatnosti: plem enite kovine, novac i cijene
je 1594. preuzeo glasoviti Zametti iz Lucce. O ovome velikom poglavlju vidi Llll-RMITTli Dl: SOLL1FR, La Toscane française, Pariz, 1661, djelo koje govori o talijanskim bankarima nastanjenim u Parizu. Nije li pad I.yona u toskanskim okvirima jedan od uzroka hispano-toskanskog približavanja nakon 1576? Način na koji toskanski život naginjc prema Španjolskoj, vidi R. GALLUZZl, op. cit., III, str. 505 i dalje. 229 U. 1:11RF.NBERG, op. cit., II. str. 191. 230 Ordenanzas del Consulado de Burgos de 1538, obj. Шоу GARCIA de QUHVFDO Y CONŒU.ON, Burgos, 1905. Dugi uvod. Propadanje počinje poslije 1556? str. 71. Godina mi se čini previše precizna. Po Marie llclmer, koja mi potvrđuje svoje gledište u jednoj bilješci od 21. ožuj. 1965, znakovi slabljenja javljaju se oko 1566; vrhunci krize su 1568, 1570. i 1572. Pad je gotov čin 157.3. i učinci su mu nepopravljivi. 231 Л. de CAPMANY, op. cit., IV, str. 337 (1594). Godine 1609. u Barceloni se osniva Nuevo Banco per mes ampUar la Taula del Cambi, A. P. USHER, op. cit., sir. 437. 232 Du Perrier Menriku 111, Venecija 8-13. svib. 1575, P. CMARR1ÈRF., op. cit.. Ill, sir. 595. 233 Simancas IF 343 (1595). 254 D. de HAEDO, op. cit., str. 24. i 24 v°; R. HAKLUYT, op. cil.. Il, sir. 176 (1584). 2.55 R- BUSQUF.T, »Les origines du consulat de la nation française à Alger», u: Inst, bist.. Provence, 1927. 236 P. GRANDCMAMP, op. cit., na primjer I, str. 17, 18, 23, 87, itd. Činjenica koju je već zapazio A. П. SAYOUS, Le commerce des Européens à Tunis depuis le XJf siècle. 1929. 237 D. de HAEDO, op. cit., str. 177 v°. 238 A.d.S., Firenca, Mcdiceo 2080, 26. srp. 1578, 3. ožuj. 1585. 239 Drž. arh. Dub., D. de Foris, Vili, F 172, 24. kol. 1599240 Ibid., I°s 113 v° do 115 ve. 241 A N., K 1676, lnigo de Mendoza Filipu 111, 2. siječ. 1599 242 Drž. arh. Dub., D. di Cancellaria, 192, F 139, 30. svib. 1604. 243 Vidi supra, str. 212. 24н A.d.S., Firenca, Mediceo 5032, Zanobi Carnesechi nadbiskupu Pise, Genova, 27. lip. 1598. 2н5 Felipe RUIZ MARTIN, Lettres marchandes..., str. XI.VIII. 246 Tantco General B.N., Madrid, 1004, navodi Felipe IUJ1Z MARTIN, ibid. 247 Usp. pisma Simona Ruiza i njegovih partnera iz Firence u knjizi koju navodi F. RU1Z MARTIN. Istaknimo u pismima Daltasara Suareza pismo od 24. veljače 1590. (Bonvisi u Lyonu): -No querian creditosšino débitas...; sta oydia е /cambio de tnanera que qien tiene cl dinero lo a de dar a como quiere el tomador« — pismo od 9. ruj. 1591, itd. 248 Ibid., pismo od 30. ožujka 1590. 249 Baltasar Suarez Simonu Ruizu, Firenca, 9. ruj. 1591250 A.d.S., Sommaria Consultationum 22, Fs 9-10, 8 . velj. 1608. 251 Po TURBOLU, Discorso..., str. 3 i 4, Napulj, B. di Storia Patria XXVI11, D. 8 . 1samo 10,500.000 dukata od 1548. do 1587., ili 260.000 godišnje, zaokružena brojka (A.d.S., Napulj, Sommaria Consultationum, 9, F 168, 29. siječ. 1587), na 400.000, godišnji prosjek između 1599. i 1628, što opet znači, ako sc uzme u obzir devalvacija dukata, ubrzanje. 252 Antonio della ROVERE, op. cit., str. 43, bilješka 40 bis. 253 Ubaldo MFRONI (koji je objavio), I, »libri delle usate delle monete« della Zccca di Genova, d al 1589 al 1640, Mantova 1957. 254 U nastavku dajem reference koje odgovaraju bilježenjima izraženim u brojkama paragrafa koji slijedi: Marciana 7299 (2. lip. 1584); Correr, Dona delle Rose, 26, F 93, 581
ZAJEDNIČKE SUDBINI? I SVEUKUPNA KRETANJA
2. lip. 1584; ibid., Г 93 v°, 13. srp. 1584; ibid., P 95, 5. pros. 1585; ibid., 1° 104, 14. lip. 1591, A.cl.S., Veneciju, Senato Zecca 2 (1591); ibid., 4. pros. 1595; 3. siječ. »1596; ibid., 5, 26. ožuj. 1597; ibid., 8 , 19- ožuj. 1605255 A.cl.S., Napulj, Sommaria Consultationum, 9, P 168, 29. sijeć. 1587. 256 Ove su tvrdnje gotovo pouzdane; za Francusku, vidi klasični članak A. CHAMBERl_ANDA, supra, str. 462, bilješka 5: za Njemačku i Nizozemsku puka jc činjenica da Venecija i Firenca raspolažu ulaganjima u Sjever; o neuravnoteženosti između Firence i Španjolske vidi F. RUIZ MARTIN, Lettres marchandes... Pojam obračunske ravnoteže ostaje tud u 16. stoljeću, međutim u odgovoru poslovnih ljudi španjolskoj vladi (1575, B. M. I lari. 3.315, P 155) čitam ovu važnu rečenicu: “...a estos rcynos por ymportar mas las mercadcrias que vicnen a ellos que las que salen, y este inconvenientc no es de poca considcracion«. 257 Taj datum predlaže J. van KLAVEREN, op. cit., str. 3. Jean MOUVRET, »La conjonc ture internationale de 1660 à 1715«, u: Bulletin de la Société d'HistoireModerne, 1964, u tome vidi, čini se, tek početke jednog kratkog kretanja rasta. »Radi li se o oporavku?« Treba istaknuti da od 1604. do 1609. jedan dio bijele kovine iz Amerike ide putem europskog sjevera. 258 Riječ je od Samuela IUCARDA, vidi iduću bilješku. 259 Samuel RICARD, Traité généra! du Commerce, 2. izd., 1706, str. 371. 260 Mareiana 5729, Relazione d’Egitto, 1668. 261 To je mišljenje F. RUIZA MARTINA, Lettres marchandes... 262 A.cl.S.. Genova, Spagna 38, isprave od 1647. do 1650. 263 Na sljedećim stranicama poslužio sam se s dva rada Felipca RUIZA MARTINA, Lettres marchandes échangées entre Florence et Medina de! Campo\ radi se o pismima koja je primio ili poslao Simćm Ruiz, potom njegov nećak, Cosmo Ruiz u smjeru Firence ili i/, nje, između 1577. i 1606. godine, a tim pismima prethodi jedan dugi i prekrasan uvod. Drugo djelo koje su mi dostavili prije njegova skorog objavljivanja, BIsig/o de los Genoveses en Castilla (1528-1627): capitalismo cosmopoUtay capitalismes nacionales, po mojem je mišljenju najljepša knjiga o Španjolskoj 16 . stoljeća, nakon klasičnih radova Kamôna Carandca. 264 Doista sam impresioniran masovnim pritjecanjem bijele kovine u Genovu još na kraju stoljeća. Vidi počevši od 1670. prepisku francuskog konzula u Genovi, Compans, A.N., Vanjski poslovi U 1 511, Genova. Vidi također krivulju kovanja genovske Zecce prema objavljenom ntclu U. MERON1JA, supra, bilješka 253. 265 Ramon CARANDE, »Sevilla fortaleza y mercado«, u: Anuario de Historia de! Derecho espano!, II, 1925 (posebno izdanje), str. 33, 55 i dalje. Jacques HEERS, op. cit., brojne podatke za riječ Sevilla vidi u kazalu. 266 Frank SPOONER dobro je istaknuo da su Genovljani znali profitirati u tim prijelomnim godinama od valorizacije zlata, op. cit., str. 2 1 . 267 Renee DOE1LAERD, Études anvcrsoiscs. I, 1963, str. 33268 llsp. F. IUJJZ MARTIN, Lettres marchandes.. , str. XXIX i dalje, i izvanredni članak Alvara ČASTIMA PIN'TADA, »Los juros de Castilla apogeo y fin cle un instrumente de credito«, u: Hispania, 1963. Juros de cauciôn (jamčevine) se ne prodaju. Dobivši prenosive mjenice (juros de resguardo) ili, kako se kaže, rcsguardos, poslovni ljudi postižu javnu štednju u Španjolskoj kao i izvan nje, osobito u Italiji. Resguardos, prodani šteđišama, isplaćeni su u trenutku reguliranja asienta (finiquito) u vrijednosnim papirima koji čak donose kamatu. Genovljani su dakle gospodari tržišta, još slabo koherentnog, i renta različitih po svojoj kamatnoj stopi, naravi i asignacijama Ali postoje i rizici: tako je 1575. zbog špekulacija na resguardosima, knez od Salerna, Nicolo Grimalđo, pao pod stečaj, koji je imao velikog odjeka, Alvaro CASTILLO PINTADO, cit. cl., sir. 9. 269 Felipe RUIZ MARTIN, Lettres marchandes..., str. XXXI1. 582
Privredne djelatnosti: plem enite kovine, novac i cijene
2~>0 Sitnancas Consejo yjuntas de Hacienda, 37, Decreio sobre la paga de las mcrcedcs v oiras deudas, Toledo, 14. siud. 1560. 271 Ibid. 272 Felipe RUIZ MARTIN, Lettres marchandes..., sir. XXXII. 273 V. MAGALHÀES GOD1NHO, op. cit., str. 420, 1435. godine kvintal je po 3072 réais, 1564. god., 33 421. Nagli pad 1560. 274 B.N., fr. 9093, Г 78 (1640). 275 A.d.S., Venecija, Cinque Savii, Riposte 1602-1606, l°s 189 v° do 195 16 sijeé (1607). 276 2. trav. 1597, A d.S., Genova Spagna 12. 277 Osobito u Lettres marchandes..., poglavlje 11, »l.'argcnt vassal de l’or-, sir. Uli i dalje. 278 Prema knjizi računa u vlastitoj nakladi, Francisca de l.ixaldea, koji je biopagador delexercitodeFlandes, počevši od 12. ožujka 1567. Ova knjiga s rukopisnim naslovom Tanteos tornados en Flandes al pagador Francisco de Lixalde hoja de caiorze meses antes que fallcciese, Simancas, str. 26. Tu je knjigu objavio prema latinskoj kopiji, M. !• RACHFAl IL, Le registre de Franciscus Lixaldius, trésorier généra! de l'armée espa gnole aux Pays-Bas de 1567 à 1576, 1902, 187, str. 8 . 279 !.. GOLDSCHMIDT, Universalgescbicbtc des Handelsrcchtes, 1891, str. 127. 280 G. LUZZATTO, op. cit., str. 180. 281 Lucien FEBVRE ukazuje mi, prema općinskim zapisnicima u Besançonu (žalba Thomasa Dorije gradskom sucu 27. srp. 1566), da je carski grad 1534-1535. k sebi privukao genovske bankare »koji su odustali od toga da im mjesto boravaka bude u I.yonu i Monluelu, već u korist grada Lons-le-Saunicra«. O tim sajmovima vidi: ČASTAN, -Granvelle et le Saint-Empire«, u: R. Historique, 1876, sv. I, str. 113, bilješka; P. HUVEL1N, Droit des marchés et des foires, 1907; govor CONTAR1NIJA, 1584, u: A. LATTES, La libertà délie hanche a Venezia, Milano, 1869, str. 121; R. EHRENBERG, op. cit., I, str. 342,11, str. 227; Jacques SAVARY DES BRUSI.ONS, Die. universel de Commer ce, Kopenhagen, 1760, V, »Foire«, II, str. 679-680; L. GOLDSCIIM1DT, op. cil., str. 237. 282 O ovome što prethodi vidi Domenico GIOFFRÉ, Gênes et les foires de change: de Lyon à Besançon, I960, str. 115-119. 283 Lucien FGBVRE, op. cit., str. 22, bilješka 4, str. 110, bilješka 3, našao sam molbu (Arhiv Doubsa, B. 563) genovskih bankara koji traže dozvolu za održavanje svojih sajmova u Polignyju, 13. kol. 1568; R. EHRENBERG, op. cit., II, str. 227. 284 J. SAVARY DES BRUSLONS, Dictionnaire universel de Commerce II, str. 227. 285 Aludiram na radove Fclipea RU1ZA MARTINA i Joséa GENTIL DA SII.VE. 286 Cijeli se sljedeći paragraf oslanja na tumačenje dvaju djela Felipca RUIZA MARTINA navedenih supra, str.582, bilješka 263. 287 Adas, IV, str. 225-226, 316, 411. 288 J. GENTIL DASILVA, djelo u tisku, prema njegovom prvom daktilogramu, str. 24. 289 Ibid., str. 21. 290 Henri PIRENNE, Histoire de Belgique, IV, 1927, str. 78. 291 A.d.S., Genova, Spagna 6.2415, Sauli i Lcrcaro Gcnovskoj Republici, Madrid, 17. srp. 1576. 292 Pojedinosti koje slijede oslanjaju se na tumačenja neobjavljenog rada J. GENTIL DASILVE. 293 Op. cit., u članku »Foire«, sv. II, Kopenhagen, 1760, stupac 68 . 294 Barem prvi svezak. Usp. Katalog Kress Library, str. 23. Služio sam se venecijanskim izdanjem (Gio. Giacomo Hertz) iz 1682. godine u jednom svesku. 295 Gino LUZZATTO, op. cit., str. 180. 583
ZAJEDNIČKE SUDBINU 1 SVEUKUPNA KRETANJA
296 Ibid. 297 к. EHRENBERG, op. cil., I, str. 350. 298 J. (»UNTIL DA SILVA, »Réalités économiques et prises de conscience-, u: Annales E.S.C, 1959, str. 737 (do 11. velj. 1580). 299 Museo Correr, Dona delle Rose, 26. 300 Navodi ga U. RUIZ MARTIN, Lettres marchandes..., str. XXXIX. 301 Museo Correr, Dona delle Rose, 181, (° 53302 Vidi lijepi članak 11. van der WUUA, koji bi trebao biti objavljen u Annales, E.S.C. 303 J. GENTIL DA SILVA, Stratégie des affaires à Lisbonne entre 1595 et 1607, 1956, str. 50, 22. stud. 1596. u Lisabonu, 27. u Lyonu. 30-t Felipe RUIZ MARTIN, El sig/o de los Genoveses, u tisku; pomno pratimo njegovu odličnu argumentaciju, solidno utvrđenu i novu. 305 J. ('.UNTIL DA SILVA, op. cit., str. 51, 27. stud. 1596. 306 Ibid., str. 50, i Victor von KLARW1LL, The Fugger News-Letters, London, 1926, II, str. 283, br. 573, Venecija, 25. list. 1596. 307 A.N., K 1676 (G.S.), Venecija, 4. siječ. 1597, Inigo de Mendoza Nj. V. 308 Felipe RUIZ MARTIN, El sig/o de los Genoveses..., u tisku. 309 A.d.S., Genova, Spagna 11.2420, Cesare Giustiniano duždu, Madrid, 20. siječnja 1597. 310 A.d.S., Genova, Relazione delle cosedi Genova, 1597, 1° 26. 311 J (»UNTIL DA SILVA, op. cit., sir. 52, 30. pros. 1596. 312 Točan je podatak izgubljen. 313 A.d.S., Genova, Spagna 11.2420, II. Piccamiglio duždu, Madrid, 25. stud. 1596. Postoji, međutim, nada u brzo reguliranje u pismu C. Giustiniana, 25. pros. 1596, ibid. 31 i Ibid., riječ je od Piccamiglia, 7. pros. 1596. 315 Cesare Giustiniano dužtlu, Madrid, 31- siječ. 1597. 316 Isti istome, Madrid, 20. siječ. 1597. 317 Isti istome, Madrid, 24. pros. 1596. 318 J. GENTIL DA S1LVA, op. cit., i reference, str. 53, Rim 25. siječnja 1597. 3 19 A.d.S., Genova, Spagna 11.2420, C. Giustiniano duždu, Madrid, 5. velj. i 22. velj. 1597. O ulozi Thomasa Cehrcha (Carg), isti istome, Madrid, 2. ožuj. 1597. 520 Isti istome, Madrid, 5. siječ. 1597, također 22. velj. 1597. 521 Isti istome, 22. velj. 1597. 322 Ibid 325 Na primjer, Ernst 1IERING, Die Fugger, Leipzig, 1940, str. 301 i dalje. 324 J. GENTIL DA SILVA, op. cit., i reference, str. 55, 12. lip. 1597. 525 Pratim već navctleni tekst Fclipca RUIZA MARTINA. 526 () tom bi reguliranju trebalo citirati cijelu preciznu prepisku Cesarea Giustiniana. 327 Po indikacijama Fclipca RUIZA MARTINA. O stečaju iz 1607, genovska korespon dencija (A.d.S., Genova, Spagna 15.2424) očito je interesantna, ali ne pridonosi ništa ili gotovo ništa knjizi Fclipea RUIZA MARTINA, koja ima prednost što dobro smješta krizu u okvire ekonomske financijske povijesti Kastilijc. 328 Ibid. 329 Ibid. 330 Ibid. 531 Vidi infra. 11, pogl. VI, »Jedna civilizacija protiv ostalih: sudbina Židova-. 352 Najsimpatičnija: Carlo M. C1POLLA: »Tobožnja revolucija cijena«, razmišljanje o »talijanskom iskustvu-, u: Annales E.S.C., listopad-prosinac 1955, str. 513-516.
58 4
P r iv r e d n e djela tn o sti: p le m e n ite ko v in e , n o v a c i cijene
333 Gaston ZELLER, La Vie économique de l'Europe au XVIe siècle. Predavanja na Sorbonni, str. 3 i dalje. 334 St. 1IOSZOWSK1, Lesprix à L u h jw (XV f-XVlf siècles, 1954, str. 60: život je jeftiniji između 1521. i 1525. nego između 1451. i 1500. 335 G. đ'AVENEL, Hist, économique de la propriété..., 1898, Ш. str. 246. 336 C. Alonso HERRERA, op. cit., P 353337 Sažeto u: Earl J. HAMILTON, op. cit., str. 283 i dalje. 338 Adas..., V, str. 472-474, to navodi EarlJ. HAMILTON, op. cit., sir. 286. 339 Tu pojedinost navodi K. MARX, Contribution à la critique de l ’économie politi que, prijevod Molitor, 1954, str. 179. 340 U povodu žalbi Cortèsa, F. Ruiz MARTIN ističe da su cijene koje rastu osobito cijene trgovačke robe koju kupuju genovski trgovci. 341 П. AJ.BÈR1, op. cit., 11, V, str. 470. 342 Gobierno de Vizcaya, II, str. 406. 343 Literaturnacbweis i'tber Ce/d-und Münztvescn, str. 9-14. 344 Josef HÔFFNER, Wirtschaftsetbik undMonopole, 1941, Berlin, 1892, str. 1 10. 345 E. J. HAMILTON, op. cit., str. 292. 346 Henri HAUSER, La response de Jean Bodin à M. de Malestroit..., i Paradoxes inédits du Sieur deMalestroit touchant les monnayes, izd. Luigi Einaudi, Torino, 1937. 347 1585, str. 125. 348 Str. 43 v°. 349 ‘To navodi E. IIECKSCHER u svom klasičnom djelu, španjolsko izdanje, La época mcrcantilista, 1943, str. 668, njemačko izdanje 1932, 11, str. 207. 350 -Encore la révolution des prix au XVIe siècle«, u: Annales E.S.C., 1957, str. 269 i dalje, i Structure Economique et théorie monétaire, 1956. 351 Recherches anciennes et nouvelles sur l'histoire des prix, 19.32, str. 403—i 20, 457—478, 492, 546... 352 Paradoxes inédits..., str. 23. 353 B.N., Pariz, fr. 10766, P 100 (s. d.). 354 Ako su X i Y količine zlata i srebra 1500. godine i ako postoji ravnoteža između njih tada je X (tone srebra) = 12 Ytona zlata. Ako je rast od 1500. do 1650. grosso modo 18.000 tona srebra i 200 tona zlata, druga je jednadžba: X + 18.000 = 15 (Y + 200). 355 Potrebno je poći od procjena, svesti ih na dano stanovništvo i proporcionalno izračunati veličinu za ostale mase. Na početku 1587, Napulj, koji ima više od 3,000.000 stanovnika, imao bi u zalihama 700.000 dukata, po tom bi odnosu Europa imala više od 20 milijuna a Sredozemlje 14... Ta procjena u početku izgleda slaba. Ekonomisti dosta često smatraju količinu zaliha jednakom količini kovana novca u posljednjih trideset godina. P. BOISSONNADE (čl. cit., str. 198) govori o 4 milijuna funti sterlinga za Englesku u 16. stoljeću, René BAEHREL (»Économie et histoire à propos des prix-, u: Hommage à Lucien Fcbvre. Éventai/ de l'histoire vivante, Pariz, 1953, sv. 1, str. 309, br. 72) govori o 2 milijuna funti za Francusku potkraj 18. stoljeća. Brojki je premalo i nisu dosta čvrste, svi naši proračuni griješe u osnovi, ali nam pomažu tla bolje zamislimo dovršenu ekonomiju, da joj načinimo modele i zaokružimo realnost. Vidi neuvjerljivu, ali stimulativnu raspravu R. BAEHRELA, op. cit., passim i str. 40, bilješka 26. Ni jedan uzor neće biti valjan bez studije, ako je moguće kvantitativne, o sitnom novcu, novcu siromaha. A taj kovani novac neznatan je u odnosu na kovanje zlata ili srebra. U Veneciji gdje 10 kovanje dostiže i do 2 milijuna dukata godišnje, iskovano je 60.000 dukata bezza 1604. godine, 15.000gazette i grossetta 1606. godine, A.cl.S. Venecija, Scnato Zecca, 9. 356 Pierre CHAUNIJ, L‘A mérique et les Amériques, 1964, str. 93 i dalje. 357 Vidi infra, grafikon 48, str. 560. 358 J. ICULISCHER, op. cit., I, str. 280-281. 585
ZAJEDNIČKI: SUDBINE I SVEUKUPNA KRETANJA
359 Ibid., sir. 281. 360 G. PARENTl, op. ci/., str. 224. 361 Op. cil., str. 351 v° do 352. 362 1.. BlANCUlNl, Delia storia cconomico-civile di Sicilia Napulj, 1841,1, str. 331 i dalje. 363 U: Dollcltino Stor. pavese, Vili, 1945. 364 Alfred MOREL FATIO, Études sur l'Espagne, 4. serija, 1925, str. 373. 365 Kneginja Ivana Filipu 11, 13. srp. 1559, Simancas E° 137, f 22,1.500 vazala u Sevilli za 150.000 dukata. 366 Vie de Benvenuto Cellini, izd. Cres, 11, str. 598 i dalje. U jednoj posve drugoj pokrajini — području Arlesa — vidi također polunapoličarcnje kao i červrtnapoličarenje tijekom 16. stoljeća. QU1QUERAN DE BEAUJEU, op. cit., str. 400—401. 367 Nitko to nije bolje istakao od Marija SIRIJA, La svalutazione della moneta c ii bilancio del Regno di Sicilia nella seconda metà delXVI secolo, Melfi, 1921, in-16, str. 22 .
368 I’o Albenu DESPAUXU, Les dévaluations monétaires dans l ’histoire, Pariz, 1936, sir. 362. 369 A.d.S., Firenca, Mediceo 3083, Г 417 v°, 27. ožuj. 1583. 370 Marciana, Chronique de Girolamo Savina, 1° 361 v0. 371 A. SJ1.VF.STR1, »Sui banchieri pubblici napoletani nella prima metà del Cinquecenio«, u: Bo/letino dcll’Arcbivio storico del Banco di Napoli, 1951, »Sui banchieri pubblici napoletani dall'awento di Filippo II al trono alla costituzione del monopolio«, ibid. 372 I.. B1ANC111N1, op. cit., 1, str. 340; G. LUZZATTO, op. cit., str. 183, urvrduje njeno osnivanje 1553- godine. 373 G. I.UZZAITO, ibid. 374 Ibid. 375 L BlANCUlNl, op. cit., str. 341. 376 Prihvaćam godinu 1587. koju daje G. LUZZATTO. Nalazim u svojim karticama da je banka bila ovlaštena od strane Senata 28. lipnja 1584. 377 G. LUZZATTO, op. cit., str. 188. 378 II. KRETSCUMAYR, op. cit., III, str. 187, iznosi 1582. 379 Simancas, Napulj, S.P. 4, Madrid, 7. list. 1580. 380 Glavni zapovjednik kralju, Rim, 24. ruj. 15.32, Corp. dip!, port., VII, str. 172-173. 381 G. LUZZATTO, op. cit., str. 186. U istom nizu tih misli jedna mala pojedinost iz jedne inarsejske prepiske, Gilles Hermine svome bratu, Genova (travanj 1593), Fonds Dauvergne, bilješka 47, govori o pošiljci od tri stotine kovanica od osam novčića (osmaka) od sirane jednog vlasnika barka »koji vam mora platiti u istom novcu od osam ili četiri novčića, a da ne može isplatiti tu vrijednost drugim novcem, kao što je dogovoreno...«. 382 G. PARENTl, op. cit., str. 235. 383 M. SIRI, ti. cil., vidi supra, bilješka 367. 384 L. BlANCUlNl, Delta storia delte finanze del Regno di Napoli, 1839, str. 315 i dalje. 385 R. KONETZKE, op. cit., str. 197. 386 R. B. MERKIMAN, op. cit., str. 443; HABLER, op. cit., str. 122. 387 R. KONETZKE. op. cit., str. 199. 388 Ibid. 389 J. de SAIj\ZAR, Politico Espanola, 1617, str. 18. 390 Memoria de las rentas y patrimonio fiel Rey de Espana de 1562, A. E. Esp. 2.34. 391 Doći će do smanjenja kamata 1563, 1608, 1621, Nueva Recop, libr. X, XIV. 586
P r iv r e d n e dje la tn o s ti: p le m e n ite ko v in e , n o v a c i cijene
392 R. MERR1MAN, op. cit., IV, sir. 443. 393 Е. ALBERI, op. cit., 1, V, str. 294. 394 Madrid, 5. rujna 1561, kopija, B.N., Pariz, fr. 16103, P 45395 Vidi supra, str. 536 396 R. KONETZKE, op. cit., str. 199. 397 La Contaduria Filipu 11, Madrid, 13. ruj. 1563, Simancas E° 143, Ps 59 i 60. 398 Adas, 111, str. 357. 399 C. PEREYRA, Imperio espanol, str. 27-31. 400 Godine 1581. iberski prihodi Filipa II. bili bi 6,500.000, troškovi 7,000.000, E. ALBERI, op. cit., I, V, str. 294. 401 Л. SEGRE, Storia def commcrcio, I, str. 492, bilješka 3. 402 Jerônimo CONESTAGGIO, Dell'unione del regno di Portogallo alia corona di Castiglia, Genova, 1585, str. 14. 403 B. de Mendoza Filipu II, Pariz, 8. siječ. 1587, A.N., K 1566. 404 Vidi supra, str. 582, bilješka 268, A. CASTILLO, čl. cit., str. 14 i dalje posebnog izdanja. 405 H. LONCMAY, čl. cit., str. 945. 406 Earl J. HAMILTON, op. cit., str. 62. 407 Ibid., str. 65. 408 Placcart et décret..., 1597, B.N., Pariz, Oc 241, in-12. 409 1612, str. 43 ve. 410 Simancas, Guerra Antigua, IV, P 108 (oko 1538). 411 Earl J. HAMILTON, op. cit., str. 36 i dalje za sve spomenute motive. 412 Ibid., str. 37. 413 François CHEVALIER, La formation des grands domaines au Mexique. Terre et Société a u x X V f et X V lf siècles, 1952, str. 235. 414 Alice PIFFER CANNABRAVA, O commercio portuguès no Rio de Plata 1580-1640, Sào Paulo, 1944. 415 Pierre CHAUNU, Les Philippines et le Pacifique des Ibériques XVf-XVIlT siècles. 1960, str. 41. 416 Albert GIRARD, Le commerce français à Séville et à Cadix au temps des Habsbonrgs, 1932, str. 7. 417 B.M. Add. 18287, PS 5633. 418 Emile COORNAERT, op. cit., str. 46; nisam pročitao Baja de la motieda, 1591, Simancas E° 601. 419 Filip glavnom zapovjedniku Kastilijc, 10. velj. 1574, Simancas E° 561, f* 16 i 65. 420 Simancas E° 561, Moneda falsa que venja de Flandes en Espana. 421 Državni savjet kralju, 13- siječ. 1609, A.N., K 1426, A 37, br. 110. 422 Isti istome, 27. stud. 1607, A.N., K 1426. 423 26. trav. 1613, A.N., K 1428, A 39, bilješka 28; ibid., K 1478, A 78, bilješka173; ibid., K 1479, A 80, 1624:, ibid., K1456, 1622;Simancas E° 628 Valor dela moneda en Flandes, 1614. 424 B.N., Pariz, Esp. 127, Ps 8 v®i 9425 G. BERCHET, op. cit., str. 133. 426 Str. 492 i dalje. 427 Op. cit., VI, str. 213. 428 Ami BOUE, op. cit., III, str. 121; M. SIRI, čl. cit., J. W. ZINKEISEN, op. cil., Ill, str. 798 i dalje. 429 Philippe de CANAYE, op. cit., str. 42, bilješka 4. 587
ZAJEDNIČKE SUDBINI: 1 SVEUKUPNA KRETANJA
•130 Op. c i t sir. 158 v°. -1.31 G. d'ARAMON, op. cit., str. 42. *' 432 Ibid. 433 CANTACUSCINO, Commentaria, II, str. 102, Luigi Bassano di Zara, u: Francesco SANSOVINO, Dcll'historia universale dell'origine et imperio de T u r c b i , knjiga III, Venecija, 1564, Г 43, r° i v°; S. SC1IWE1GGER, Reissbescbreibung..., op. cit., str. 267. 4.34 Op. cit., 158 v°. 435 Ibid. 436 Gcminiano MONTANAR1, Zecca in consulta di stato..., (1683), str. 2534.37 J. W. Z1NKEISEN, op. cit., III, str. 800. 4.38 J. von HAMMER, op. cit., VI, str. 5. 4.39 Danici Badocr duždu, Pera, 21. trav. 1564, A.d.S., Venecija, Senato Secreta, Cost. Filza 4/D. ■*40 II. Ferro duždu, Pera, 6. svib. 1561, A.d.S., Venecija, Senato Secreta... 3/C. 441 Isprava bez datuma (1577), Simancas E° 1147, kopija. 442 Carigrad, 16. ožuj. 1580, Simancas E° 1337. •i43 J W. Z1NKEISEN, III, str. 800. 4н4 R. HAKLUYT, op. cit., II, str. 247. -1-45 Vidi 3- dio, pogl. VI, »Turska financijska kriza«. 446 Op. cit., str. 211 i dalje. 447 Po B. V1NAVERU, »La crise monétaire turque 1575-1650«, u. Publications bistot iques de l'Académie des Sciences de Belgrade, 1958. 448 Prema neobjavljenoj disertaciji Alija Sahilija Oglua o turskom kovanju novca, francuski prijevod u toku. 449 I), de 11AEDO, op. cit., str. 24 v°. 450 Mctnoria eserita sobre el rescate de Cervantes..., Cadiz, 1876, 8°, str. 23. 45 1 R. HAKLUYT, op. cit., II, str. 176. 452 Le Loyal Serviteur, op. cit., str. 34. 453 R. B. MERRIMAN, El Emperador Carlos V, str. 131, prijevod III. toma njegova velikog djela The rise o f the Spanish Empire in the Old World and in the New, 4. sv., 1918-1934. 45-1 Simancas, E° 504, 17. pros. 1551. 455 A.d.S., Venecija, Senato Dispacci Spagna, 27. ruj. 1586. 456 Musco Correr, Donà delle Rose 161, 26. stud. 1593. 457 V. MAGALIIÀES GODIN1IO, op. cit., daktilogram str. 422.
588
Poglavlje 3
Privredne djelatnosti: trgovina i prijevoz
Ne kanimo u svoj njezinoj složenosti opisivali trgovinu Sredozem lja. Nas zanima sveukupni cilj. Naposljetku smo izdvojili tri problema: krizu papra, krizu žita i invaziju Sredozemlja od strane lađa s Atlantika. Ti problemi uključuju sve dimenzije ekonomskog života mora; ako ih povežemo, tada dosta dobro ucrtavaju njegovu prostranu kružnicu: s jedne strane sve do Indijskog oceana, s druge strane do Atlantika i drugih sjevernih dijelova Sredozemlja: La Manchea, Sjevernog mora, Baltika...
1. Trgovina paprom Oplovljenje Rta Dobre nade nije naglo okončalo sredozemnu trgovinu paprom. Njemački su povjesničari1 prvi to utvrdili: jesu li mogli ne primijetiti da Njemačka nije prestala primati mirodije i papar iz Venecije, da se Portugalci, dakle, nisu zauvijek domogli tokova toga dragocjenog prometa? Bez sumnje, nakon portugalskog uspjeha, došlo je do strašne krize u Veneciji, a u modi su bila pesimistična proricanja. Predočavale su se posljedice portugalskih otkrića i katastrofa se činila bez lijeka... Za grad svetoga Marka gubitak mirodija značio je »mlijeko i hranu koji će nedostajati dojenčelu«, pisao je Girolamo Priuli u svome dnevniku u srpnju 1501. godine2. Odmah je došlo do začuđujućih varijacija u cijenama i do bezbrojnih teškoća, osobito nakon što je portugalski kralj Dom Manuel 1504. godine utvrdio službenu cijenu papra i »trgovinu mirodijama« koncentriranu u Lisabonu dvije godine kasnije pretvorio u kraljevski monopoP. Godine 1504. mletačke galije nisu na svojoj plo vidbi našle mirodije ni u Aleksandriji ni u Beirutu ‘. 589
z a je d n ič k i
; sudbini ; i sveukupna kretanja
Novi se nabavljao dosta brzo domogao jednog dijela europskog tržišta. Bez previše teškoća trijumfirao je na atlantskoj strani kontinenta: u Nizozemskoj već od 15015; u Engleskoj od siječnja 1504, s dolaskom u Falmouth pet portugalskih lađa natovarenih s 380 tona papra i mirodija iz Kalkule6. Upleo se također u Donju i Gornju Njemačku gdje se velika trgovačka kuća Antona Welsera i Konrada Vôhlina iz Augsburga, još od 1503- godine okreće prema zalazećem suncu Lisabona7; gdje se Magna Socictas iz Ravensburga 1507. odlučila obavljati kupovine papra i mirodija u Antwcrpenu, uporištu portugalske trgovine8; gdje su se trgovci iz Beča, 1512-1513, žalili što ne mogu nabaviti nužne količine papra i mirodija u Veneciji i od cara tražili da dopusti stranim trgovcima da ih dovezu iz Antwerpena, Frankfurta ili Niirnberga9. Novi je nabavljač također trijumfirao u zapadnoj Francuskoj i Kastiliji gdje je 1524. Medina del Campo, po kazivanju svjedoka, preprodavala portugalski papar10. Bez svake sumnje, taj je isti papar vrlo rano prodro i u Sredozemlje gdje su portugalski jedrenjaci igrali značajnu ulogu. Možda je već od 1503- prodro i u Genovu: u lipnju te iste godine11 Venecija je zatvorila svoju kopnenu granicu proizvodima koji su dolazili bilo iz Genove (ugovaralo se kupnju zlatom i srebrom protkanog sukna, vune, mirodija, šećera...) bilo iz drugih stranih mjesta. Naredila je da se gradovi venecijanskog kopna moraju opskrbljivati u samoj Veneciji. Da bi povećala pritok papra i mirodija s Levanta, u svibnju 1514.12 dopustila je da ih prevoze na svim lađama, a ne više samo na galere da mercato, koje su time dobile snažnu konkurenciju13; k tome su bile ukinute carinske obveze kod ulaska u Veneciju. Ipak, iduće, 1515. godine, signoria je išla u Lisabon da utovari nužan dodatak za svoju opskrbu1,1, (iodine 1527. mletački je Senat predlagao portugalskom kralju Ivanu 111. da uzme pod zakup sav papar koji dolazi u Lisabon, uz odbitak potrošnje samog Portugala. Plan nije dospio nikamo. On pokazuje dokle je došla Venecija 1527. godine i izražava pobjedonosni uspon lisabonske trgovine13. Povratak Sredozem lja: p ro sp eritet Crvenog m ora poslije 1550. Kada se situacija popravila — a popravila se — u korist Venecije i Sredozemlja16? Teško je kazati kada. Bez sumnje treba uzeti u obzir oseku cijena nakon 1540-ih i pretpostaviti da je ona ometala razvoj lisabonske trgovine; vjerovati također u slabiju kvalitetu portugalske trgovačke robe kojoj je, po riječima znalaca, duga plovidba oduzimala aromu. Glasina koju je proširila Venecija nije bila bez osnove; nalazimo je još u jednoj španjolskoj ispravi iz 1574, ali je uperena protiv Veneci590
P rivi e d n c d jela tn o sti: tr g o v in a i p r ije v o z
jer . Moguće je da je sredozemna trgovina, povezana s arapskim posred nicima, znala za sebe sačuvati, plativši ih skuplje, kvalitetne proizvode. Portugalci su zacijelo bili pretjerali održavajući u Aziji vrlo niske kupov ne cijene18. Istina je da su morali platiti troškove dugog putovanja, česte gubitke lađa, deficite kod samih utovara, često oštećenih na putu. Naprotiv, sredozemna trgovina, koju su preuzeli brojni posrednici na kraćim plovidbama i koja je kao takva bila dokazana već stoljećima, uključivala je manje izlaganje opasnosti. Za Mlečane rizik je bio ogra ničen na rizik plovidbe iz Egipta i bio je zaštićen unosnom zaradom s obzirom na začudne razlike u cijeni što su se kretale između Istoka i Zapada. »Oni zarađuju«, bilježi Thénaud 1512. godine, »sto posto i više, na trgovačkoj robi koja je ovdje od male vrijednosti«10. Čak i kad je papra nedostajalo (jedina trgovačka roba koja je pružala mogućnost masovnoj trgovini i koju je prigrabio Portugalac dajući joj prednost pred ostalima), bilo je moguće lihvariti na skupim mirodijama, drogama i ostalim proizvodima s Levanta. Zauzvrat, istočnim su trgovcima bile hitno potrebne drage kovine: zlato iz Egipta ili srebro sa Zapada, koje se spuštalo prema Indijskom oceanu samo zahvaljujući mirodijama i sve mu onome što ih je pratilo na putovima koji vode na Sredozemlje. Indija i Daleki istok cijenili su koralj i šafran sa Sredozemlja, opijum iz Egipta, sukno sa Zapada, živu i broćiku sa Crvenog mora. Podupirući to staro trgovanje, oko Indijskog oceana postojala su moćna, organizirana trgo vačka društva kojima je smetalo portugalsko napredovanje, ali ih nije i ukinulo: bila su sposobna dosta brzo reagirati. Sredozemnu trgovinu u smjeru Istoka, budući da nije bila izgubila nimalo interesa za posrednike, jedino je sila bila kadra spriječili, to jest nadzor nad izvorima opskrbe. Portugalci su u tome uspjeli u više navrata, pa čak svaki puta kad su htjeli, kao na početku svoga prodora kad su značajno pogodili prioritetne trgovine Crvenoga mora20, pa i kasnije: zimi 1545-1546. u vodama nedaleko od Malabara »portugalska je eskadra izvela toliko efikasnu akciju da je svako tajno iznošenje papra bilo izbjegnuto«21, u najmanju je ruku krijumčarenje bilo znamo sma njeno. Ali, te su mjere opreza trajale tek neko vrijeme i nadzor je popustio sam od sebe. Portugalska prisutnost, proširena brzo i daleko preko cijelog Indijskog oceana pa i izvan — koliko iz potrebe za m eđukopnenim prom etom toliko iz želje za pustolovinom ili dobili — dovela je do stvaranja golemog ali krhkog carstva. Ali Portugal nije bio dovoljno bogat da uzdržava tu veliku mrežu, svoje utvrde, svoje skupe posade, svoje službenike. Trebalo je da carstvo hrani carstvo. Ovaj slab položaj vrlo brzo je od Portugalaca učinio carinike, ali carine su unosne tek ukoliko trgovačka roba kola. U tim uvjetima, krijumčarenje ili ono što se naziva krijumčarenjem (i koje je bilo nužno), 591
ZAJEDNIČKE SUDBINE l SVEUKUPNA KRETANJA
bilo je lako. Nužnost: nije se moglo osvojiti važno raskrižje Hormuza (1506) i zatvoriti mu pristupe. Nužnost: Turci su se ustoličili u Siriji (1516), Egiptu (1517), Iraku (1534). Protiv njih Portugalci su se morali osloniti na Perziju; prema tome, ustanoviti bitne odnose između Indije i Perzije, zaštititi, ukoliko je moguće, prom et Perzije prema Siriji i Sredozemlju. Tu postoji nešto drugo osim jednostavnog oblika korup cije portugalskih službenika, kojima se silno žuri da se obogate i koji se oglušuju o daleke naredbe vlastite vlade. Ta je korupcija postojala, ali nije vodila igru. Ipak, ta razboritost i realistična politika nisu odnijele pobjedu preko noći. Portugalskom carstvu trebalo je vremena da nađe prave temelje, kao što je Turskom Carstvu trebalo vremena da procijeni, u smjeru Indijskog oceana, vlastite slabosti, granice i razumne interese kako bi odustalo od početnih planova da se sva trgovina Levanta koncentrira u Istanbulu, i najzad da pripremi ozbiljno napredovanje prema jugu i istoku, i da onda praktično od toga odustane jer je Portugalac sa svoje strane činio sve da ne navuče na sebe tu strahovitu silu... Sultan će čekati više od deset godina prije nego što će djelovati iz osvojenog Egipta. Tek 1529. godine započela je gradnja kanala između Nila i Crvenoga mora, ali te su pripreme prekinute zbog nužnosti da se pruži otpor na Sredozemlju: godina 1532. godina je Corona22. Novi zastoj od šest godina, prije pohoda flote Sulejman-paše koji 1538. godine osvaja Aden, ali doživljava poraz pred Divom te iste godine2--*. Portugalci su 1542.21 u zadnji čas sačuvali kršćansku Etiopiju; čudom su spasili Div 1546.2S, svoju utvrdu na poluotoku Gujarat, koja je bila ponovo opkoljena. Sa svih strana Indije, iz daleke Sumatre, pristizali su ambasadori u Carigrad tražeći pomoć od sultana protiv Portugalaca i donoseći mu najrjeđe poklone: papige divnih boja, mirodije, miomirise, meleme, crno roblje, eunuhe26... Ali 1551. godine, na izlazu iz Crvenoga mora došlo je do poraza galija kojima je zapovijedao Piri Reis2', 1553. godine novi poraz na izlazu iz Perzijskog zaljeva28 Sidi Alija, pjesnika Ogledala zemalja. Ipak, poslije tih godina bilježi se popuštanje nape tosti u odnosima između Portugalaca i Turaka. To je smirivanje pomoglo trgovini prema Sredozemlju. Stari put mirodija oživljava i doista prosperira sredinom stoljeća. Otada se zona papra na Sredozemlju širi uz rub zapadnog mora, odbacuje prema Atlantiku papar kralja-trgovca iz Lisabona, a da se, uostalom, ne oblikuje čista demarkacijska linija. Papar sa Sredozemlja nikada nije prestao pristizali u Antwerpen za vrijeme prve polovice 16. stoljeća-^. a možda i još kasnije. Godine 1510, jedna lađa održava izravnu vezu između Aleksandrije i Antwerpena-*0. Oko 1540. godine sredozemni je papar utjecao na cijene na tržištu Escauta. Te iste godine, 592
P r iv r e d n e djelatnosti-, tr g o v in a i p r ije v o z
pokušavši blokadu papra31 protiv Francuske, Iberci su pomogli supar ničkoj trgovini Marseillea koju je Franjo I, čini se, htio zaštititi, jer u svibnju 1541. odbija portugalska obećanja i prijedloge u pogledu miro dija hoteći dati zadovoljštinu — prenosi jedan Mlečanin — al Signor Turco i ne želeći pomoći Flandriji, »gdje bi Antwerpen, po svemu sudeći, postao prvi grad u svijetu«32. Na svaki način, popis marsejskog izvoza iz 1543. godine ukazuje na pošiljke sve do Lyona, vjerojatno i dalje, kao i u smjeru Toulousea33. Godine 1565. dospijevaju one i do Roucna i u Toulouseu konkuriraju lisabonskom papru koji je preprodavao Borde aux3*. Oko sredine stoljeća Francuzi i Englezi razmjenjuju papar osobito u Rouenu, La Rochelleu i Bordeauxu35. Dakako, radi se o različitim proizvodima iz jednog ili drugog izvora. Okolnosti čas daju prednost jednom čas drugom izvoru. Tako će 1559. godine, uspostavljanje carin skih prava a d valorem od 10 posto, dovesti u loš položaj luzitanski papar na kastilijskom tržištu, ali čini se da ovaj ipak nije — nedvojbeno zbog svoje blizine — eliminiran s Poluotoka. 36 Livornski uvoz na kraju stoljeća ostavlja isti dojam kao i francusko-engleske razmjene, naime dva su papra različita roba koja međusobno konkurira, ali se međusob no ne isključuje. Zapravo, postoji tek jedno europsko tržište papra3' sve do kraja 16. stoljeća, pa čak i poslije. Evo, nasumce, riječi jednog španjolskog trgovca (29. studenog 1591) nastanjenog u Firenci: na vijest da naosdcYndias ne dolaze u Lasabon te godine, mirodijama se podigla cijena. »Jedino papar nije varirao«, bilježi on, »jer ga je došlo u velikim količinama s Levanta u Veneciju...«38. Neprijeporno je da je Sredozemlje ponovo zahvatio velik dio trgovine paprom, pa čak i najveći. Trgovina s Levantom napreduje; brojne je karavane oživljavaju, jedne dolaze iz Perzijskog zaljeva, a druge s Crvenoga mora. I na kraju tih putova, dva dvostruka žive grada od njih nasuprot Sredozemlju: s jedne strane Alep i aktivna postaja Tripoli, s druge strane Kairo i njegova luka Aleksandrija — ovoj potonjoj kao da se vlastita supstancija ispraznila zbog blizine prevelikog i golemoga glavnog grada. Na Zapadu, obnova prometa nadasve donosi korist Mlečanima, tadašnjim velikim gospodarima pored kojih Marsejci i Du brovčani izgledaju maleni. Njihovi se trgovci čak začudno upuštaju u unutrašnjost kopna, od Aleksandrije sve do Kaira (1552)39 i Damaska (koji slabi i gdje su uostalom osobne spletke, garbugli, dovele u loše stanje poslove mletačke kolonije)"10, sve do Alepa gdje svršava karavanski put iz Babilonije. IJ Egiptu je premještanje motivirano željom da se oslobodi posrednika, židovskih trgovaca i veletrgovaca iz Kaira, vrlo bogatih konkurenata koji se ne bi, da im je bilo dopušteno da rade što žele, zadovoljili time da budu neosporni gospodari trgovine u velikim karavanskim gradovima već bi se dočepali i pomorske trgovine prema 593
Z A JE D N IČ K I:
SUDUINE I SVEUKUPNA KRETANJA
kršćanskom svijetu. Uostalom, europska će veletrgovina najčešće biti primorana da surađuje s njima1*1. Neovisno o tim pitanjima lokalne organizacije, dolazak mletačkih trgovaca u Kairo kao i u Alep znači napredak za (a unutrašnja tržišta, njihove kapitaliste, karavansku poveza nost, i još više od lih veza, efikasnu kupovinu za arapske trgovce u Indiji i Indoneziji. Sredozemlje je ponovo oduzelo oceanu njegovo blago... Putovi levantske trgovine Na tisuće isprava svjedoči o oživljavanju tih putova. Ipak, s obzirom da obično vrijedi suprotno mišljenje, navodimo da neke pojedinosti mogu izazvali pometnju. Da se ne bismo izgubili, valja znati da su dva puta koja svršavaju u Alepu i Kairu oduvijek bila suparnici jedan dru gom: kada se jedan zatvori, drugi se otvara. Ali Alep u tim godinama općeg oporavka trpi što je na putu za Perziju — osobito trpi za rata 15 18-1555 — i na putu za Hormuz, u vrijeme portugalskog rata. Za vrijeme tursko-portugalskog rata, od 1560. do 1563- godine, karavane iz Ilasre bit će neznatne Nema ništa neobično u tome što je Alep jedan dan napredan'4, a sutradan poharan nenormalnim rastom cijena*'. U srpnju 155"7, Christofano Allegretti, dubrovački trgovački agent, rekao je da se obeshrabren odlučio vratiti u Egipat. »Mislim da ovo područje Alepa nikada nije bilo toliko prazno trgovačkom robom, tako.da se ništa ne može naći osim sapuna i pepela. Hrastova šišarica vrijedi 13 do 14 dukata i budući da su četiri francuske lađe stigle (u Tripoli), mislim da će cijene porasli do neba. Jer, ima više od osam francuskih lađa koje u ovom trenutku upropašćuju svakoga kupujući po bilo kojoj cijeni'4«. Dvije godine ranije, 1555, možda u povodu svršetka tursko-perzijskog rata, brojni maurski i mletački trgovci iz Alepa son passati in le Indie, domogli su se Indije '6. Dakako, malo treba đa svi trgovci učine kao naš Dubrovčanin ili ti putnici pa da sve isprazne. Godine 1560, kad Lorenzo Tiepolo'" stiže u Alep, dočekuje ga je 250 trgovaca na konjima. U studenom 1563. mletački je bailo iz Pere obavijestio đa su galee grosse krenule iz Sirije za Veneciju'8. Iduće godine, jedan mletački izvještaj navodi cla je Alep posjedovao 5.000 radnika tkalaca1*9. Kakve god mu bile krize, grad je ostao veliko trgovačko i industrijsko središte. A njegove teškoće bile su osobno njegove i ne odnose se uvijek na cjelokupno istočno Sredozemlje. Osobito se ne odnose na Crveno more koje je često jedinstveno, ali koliko je tek važan put trgovine prema Dalekom istoku. »To je Crveno more«, piše Helon du Mans, koji mu je vidio obale sredinom stoljeća50, »tek uski kanal, ništa širi od Seine između Harfleura i Honfleura, kojim se teško može plovili i uz veliku pogibelj jer su grebeni brojni«. Tuda se 594
Privredne djelatnosti-, trgovina i prijevoz
kreće mnoštvo malih jedrenjaka, neobičnih lađa nezakovanih čavlima »već povezanih konopima od kokosova vlakna i zabrtvljenih vlaknima od đaluljine palme, uronjenih u riblje ulje«41. Mogu se vidjeti i velike »liulke« i galije4- prevožene u rastavljenim komadima iz Kaira sve do Sueza, koji jc loša »nepogodna« luka4-4, smještena usred pijeska i slabo zaštićena od vjetra51. Male i velike lađe, bilo preko Adena bilo obalama Abesinijc, prevoze prema sjeveru blago iz Indije, sa Sumatre i Moluka. kao i hodočasnike iz cijele islamske Azije. Nužda da se izbjegne katastro falno nevrijeme povećala je broj luka na tim teškim obalama: Suakin, Aden. Džedda — luka Meke — Tor, suparnik Sueza. Džedda, »Juda« ili još Ziden, kao što se kaže u dokumentima, prima najveći broj lih lađa duge plovidbe. Odatle, u blizini Meke, okupljaju se goleme karavane, čak i do 200.000 osoba i 300.000 životinja istodobno. Mesa uvijek ima đovljno u Svetom gradu, iako pšenice često nedostaje45. Iz Džedde lađe i barkovi odlaze u Tor odakle karavane polaze za Kairo, stižući onamo za devet ili deset dana46. S polazišnih točaka velikih pomorskih konvoja na Indijskom oceanu, sa Sumatre, iz Cambave (iz zemalja oko ušća rijeke Ind), s Malabarske obale, iz Kalkute, Bula, Canamora i drugih područja šibanih vjetrom, mirodije stižu u Crveno more u svibnju ili studenom svake godine5"7. Tako je prolaz, teški prolaz Crvenoga mora širom otvoren: u nj ulazi velika trgovina. Prisutnost skupog porculana, zacijelo kineskog, premda Belon ne želi vjerovati da je stvarno došao iz daleke »Indije«, bila bi dostatan dokaz48, a krhki porculanski predmeti mogli su popratiti mnoštvo druge trgovačke robe. Glede mirodija, medu kojima papar nadaleko zauzima prvo mjesto, radi se o godišnjih 20 do 40.000 laganih kvintala49 između 1554. i 1564. godine. Godine 1544. Mlečani sami uzimaju od Aleksandrije 600 colla mirodija6" ili oko 6.000 kvintala. A Mlečani drže tek jedan dio, najviše polovicu trgovine Aleksandrije, i zapadnoj trgovini treba dodati uvijek znatnu potrošnju istočnih zemalja. Od 1560. do 1564. godine, jedna kopija konzularnih isprava iz Kaira donosi godišnju brojku od 12.000 kvintala samo za mletačku kupovi nu61, a ta je brojka jednako visoka kao što jc bila prije Vasca da Game, i podudara se s procjenama portugalskog ambasadora u Rimu koji je procijenio na 40.000 kvintala globalnu brojku trgovine mirodijama u Aleksanđriji62. U listopadu 1564. jedan špijun u službi Portugala procje njuje ovaj prom et na 30.000 kvintala od čega 25.000 otpada na papar64, a mletački konzul u Kairu, u svibnju 1565, govori o oko 20.000 kvintala papra koji je stigao u Džeddu61. Te se godine iščekivalo konvoje iz Gujarala, Kalkute i drugih mjesta (koji stižu obično zimi), a dvadeset tri lađe iskrcane su u Džeddi u kolovozu65. Dakle, vraćamo se na brojke od 595
ZAJEDNIČKE SUDÜINIî I SVEUKUPNA KRETANJA
30.000 ili 40.000 kvintala koje obuhvaćaju tek egipatsku trgovinu, a ne uzimaju u obzir Siriju. Recimo: 30.000 ili 40.000. Te brojke nemaju statističku vrijednost. Zaključit ćemo da preko Crvenog mora prolazi toliko mirodija i papra kao što nikada nije prošlo, ili barem jednake količine, a Frédéric Lane kaže, veće količine od onih koje stižu u Lisabon u isto vrijeme66. Ukratko, u golemim količinama mirodije završavaju na Sredozemlju. One predstavljaju »milijune u zlatu«, kao što se tada govorilo. As paprom i mirodijama stižu i opojne droge kao opijum, balzam Mitridata, ilovača, svila, mirisi, toaletni predmeti, te »kamenje iz besuara« ilijelenske suze 0 kojima govori Belon67, drago kamenje, biseri... Trgovina luksuznim i nepotrebnim; ali zar to nepotrebno nije nagonski ono što se ljudima »čini najnužnijim«68? Trgovina mirodijama još uvijek će biti prva u cjelokupnoj svjetskoj trgovini u 17. ako ne i u 18. stoljeću69. Sloga, velike lađe natovarene gotovim novcem ili trgovačkom robom lake razmjene jure u smjeru Aleksandrije ili Sirije. U siječnju 1552, tri mletačke nave doplovile su do Tripolija noseći 25.000 doblas 1 100.000 i nešto škuda. Taj je zveket novca alarmirao portugalskog ambasadora u Rimu70. On nije posumnjao u koju će se svrhu upotrijebiti taj novac. U proljeće 1554. godine primijećena je jedna dubrovačka lađa u AleksandrijT1. U jesen 1559. jednu dubrovačku lađu, šiotu, i dvije mletačke lađe natovarene mirodijama uhvatio je »kapetan« Aleksandriје Ч Jedna se od njih, Contarina, vraćala u Veneciju u siječnju s mirodijama i paprom74. Sto prevoze te lađe možemo otprilike prosuditi po teretu Crosea, mletačkog jedrenjaka od 540 t, koji 1561. godine prevozi na Istok bakar, u šipkama ili obrađen, sukno, vunu, svilu carisće, kape, koralj, jantar, igračke, papir i gotov novac. Na povratku je vozio papar i đumbir različita podrijetla, cimet, oraščić, klinčac, tamjan, gumiarabiku, šećer, sandalovinu i na tisuće drugih predmeta74... Zabrinutost je uskoro zavladala Lisabonom kamo su stizale lažne i istinite vijesti. Te iste 1561. godine, saznalo se da su Turci, budući da to prirodno slijevanje robe u njihove luke nije bilo dostatno, zaplijenili na Indijskom oceanu dvadesetak tisuća kvintala portugalskog papra i po slali ga u Aleksandriju75... Kružila je glasina da se čak potkralj portugal ske Indije bio pobunio protiv svoga vladara i u Egipat poslao papar s kraljevske flote76. Prema izvješćima svojih obavještajaca, portugalski ambasador u Rimu, stručnjak za te probleme, u studenom 1560. zak ljučio je da se, s obzirom na golemu količinu papra i mirodija koji stižu u Aleksandriju, ne treba čuditi što ih tako malo stiže u Lisabon7^. Francuski ambasador u Portugalu, Jean Nicot, otvoreno se radovao u travnju 1561. godine78: »Ako se ta plovidba Crvenim morem više ne ponovi«, piše on, »stanje u skladištu portugalskog kralja jako će se 596
P r iv r e d n e d jela tn o sti: tr g o v in a i p r ije v o z
pogoršati, a to je stvar koje se on najviše boji i za što se njegova vojska dugo borila da bi to spriječio«. Prava je nestašica papra mučila zemlje portugalskih klijenata. Uz opasnost da pretjeramo, podsjetimo na pokušaj Engleza da od Moskve dospiju do Kaspijskog jezera i još dalje, sve do Perzije. Prvo Jenkinsonovo putovanje bilo je 1561. godine79. U Francuskoj, s obzirom na nemogućnosti da se probiju vrata portugalskog «skladišta«, koja su im strogo zatvorena80, Francuzi su prihvatili savjet Nicota da idu na obalu Gvineje po m alagetu, lažni papar koji će se dugo prodavati, posebno u Antwerpenu81. Fuggeri su već od 1559. organizirali preko Rijeke i Dubrovnika vezu s Aleksandrijom kamo su poslali jednog trgovačkog agenta82. U Španjolskoj je bjesnio iznenadni rast cijena mirodijama. Gotovo stabilna između 1520. i 1545. godine, potom redovito dizana općim rastom od 1545. do 1558. godine, ta cijena naglo i strelovito raste ritmom bržim od ritma ostalih namirnica, pa se u Novoj Kastiliji između 1558. i 1565. godine utrostručila85. Earl J. Hamilton bio je prvi koji je utvrdio taj nenormalni rast i ukazao na mogući utjecaj visokih cijena papra na preduvjete pohoda što ga je Legazpi vodio na Filipine 1564. godine85. Jer već je 1558. bilo u Genovi pritužbi na previsoku cijenu portugalskih »droga«85. Je li tursko-portugalski rat (1560-1563) bio reakcija Portugala na takvo stanje stvari? Uzalud ćemo tražiti odgovor u uobičajenoj povijesti. Još se jedanput besmisleni rat odvijao pred Bal cl Mandebom i llormuzom, na izlazu iz dvaju zaljeva koji su u rukama sultana i njegovih galija. Ovaj put Turci su usmjerili svoj pritisak na Perzijski zaljev86, dok je kolao glas o izdaji turskih agenata u korist Portugalaca u Jemenu8"'. U Carigra du se, a da nam mnogo toga nije jasno, ambasadori Indije i kraljevstva Assi (Sumatre) redaju s rukama punim rijetkih bisera88. Jedno od lih izaslanstava doplovilo je iz Egipta do glavnog grada na turskim galijama89. Te se pojedinosti među sobom slabo povezuju: istina je da turskoportugalski rat nije možda pravi rat s početkom i završetkom. Na tim golemim medama potrebni su mjeseci ili godine da se zada udarac, potom da se sazna rezultat. Giovanni Agostino Gilli, tajni agent Genove u Carigradu dosta dobro ocjenjuje situacija kad ističe mlaku sultanovu želju da se umiješa u ta daleka posla. Svakom je Indijcu dao zlatni haljetak i 20.000 aspri, a ne topništvo ili majstore topnike koji su im bili potrebni90. Potkraj te 1563. godine ozbiljno se nameće pitanje mira s Portugalcima. O tome govore pisma poslana 7. i 8. prosinca 1563. napuljskom potkralju preko jednog agenta španjolske špijunske službe u Carigradu, »osobe koja je navikla pisati istinu«. »Portugalski ambasa dor«, precizira taj obavještajac, »pregovarao je o miru sa sultanom nastojeći ishoditi za Portugalce pravo da prevoze vlastitu trgovačku robu 597
ZAJEDNIČKI- SUD1HNE I SVEUKUPNA KRETANJA
iz Indije preko Crvenog mora odakle mogu kopnom stići d a Kaira, Aleksandrije i Sirije i tu je prodavati. Ali još ništa nije zaključeno.« A ambasador je tražio da ne bude podvrgnut carinskom pregledu, »što mu dosada nisu htjeli omogućiti«91. Ti pregovori, koje je Venecija smatrala vrijednim zabrinutosti, zaslužuju da ih ovdje istaknemo, premda se nisu ostvarili. Potkraj 1563godine, jedva šezdeset pet godina nakon oplovljenja svijeta Vasca da Game. ti pregovori su dosta neobičan pandan neplodnom mletačkom pothvatu iz 1527. godine. U tom se može vidjeti pobjeda Crvenog mora i povratak Venecije i Sredozemlja. O poravak portugalskog papra Nije nam poznato pod kojim je uvjetima završio rat na Indijskom oceanu. Odgovor se možda nalazi u Lisabonu. Ali tim se ratom ni izdaleka ne svršavaju nevolje portugalske trgovine. LTiropi su nemiri u Nizozemskoj, oko Antwerpena, nanijeli goleme štete. Od 1566. godine, trgovačka kuća Welserâ, povezana s Portugalom, ima velikih teškoća, koje su posljedica špekulacija s paprom i indijskog ugovora. Zajedno sa svojim talijanskim partnerom Rovalescom, Fuggeri snose posljedice92. Godine 1569. započet će zanimljivi pregovori o prijenosu trgovine portugalskim mirodijama iz Antwerpena u London95. U to isto vrijeme, rubni su pojasevi Indijskog oceana i dalje nemir ni, a Turci su ovaj put jednako pogođeni kao i njihovi protivnici. Kad je 1567. godine saznao da se četrdeset galija naoružava na Suezu, Fourquevaux ih iz Madrida9,1 vidi kako hitaju prema Sumatri. Kad bi Turčin prekinuo plovidbu u Istočnu Indiju, »to bi umanjilo portugalsku oho lost. 1 mi, u Francuskoj jeftinije bismo nabavljali mirodije u Aleksandriji i drugim lukama Sirije kad se ne bi više išlo u spomenuti Portugal«. Iz Venecije upozoravaju 1568. da se dvadeset turskih galija priprema iz Basre navaliti na Portugalce i oduzeli im otok Bahrein s lovištima na bisere95. Ali, te iste 1568. godine izbija pobuna u Arabiji. Dugotrajni nemiri bjesne tamo osobito u Jemenu96. Osim nevjerojatnih političkih pojedinosti ne uspijevamo mnogo saznati što je tada bilo s Adenom, portirnicom Crvenog mora. Red će uspostaviti Sinan-paša tek 1573godine, koji će kasnije postati velikim vezirom97... Portugal je tada nesumnjivo iskoristio turske teškoće, premda je imao i svoje (Goa je 1570. godine bila opkoljena četrnaest mjeseci98, a utvrda Ternate bit će izgubljena 1575). On je osjetio kako se smanjuje prijetnja od sultanovih galija. S druge je strane, 1570. godine, znatna preobrazba portugalske organizacije pri dobavljanju mirodija odigrala svoju ulogu. Regimentom od 1. ožujka 1570. godine99 kralj D. Sebastian, 598
P riv re d n e d jela tn o sti: trg o vin a i p r ije v o z
doista je napustio monopol krune u korist svojih vazala, a to je reforma koju su neki, a posebice Pires100, tražili već odavno. Te iste godine, potkralj D. Luis de Ataide hvalio se što je tako dobro organizirao nadzor nad morem da su samo dvije nave, a ne 16 ili 18, kao prethodnih godina, mogle doći iz Kalkute u Meku101. Novi pomak vage možda počinje s mletačkom odredbom od 25. studenog 1570. kojom se strancima dopušta da uvoze mirodije u Veneciju, stranim kao i domaćim lađama1<)2, premda ta mjera može imati više značenja i, u svakom slučaju, biti bezazlena. Situacija će se ipak uskoro okrenuti protiv Venecije. Rat s Turskom (1570-1573) bio je za nju užasno iskustvo. Svi njezini suparnici, Dubrovčani, Ankonitanci i još više Marsejci imali su od toga koristi. Nadzor nad teretom od srpnja do rujna 1573. godine pokazuje kako Marsejci (barem jedanput za Mannlieha Starijeg) dovoze iz egipatske Aleksanđrije pune lađe »zimbra« i »assijskog« рарга10\ Nije toliko zabrinjavao pad pristizanja bala svile u Alep (zbog rata ili, bolje račeno, prijetnje ratom s Perzijom), govorio je jedan mletački konzul u travnju 157410i, koliko razorna konkurencija francuskih trgovaca koji su se razmnožili otkako je započeo rat. Suprot no tome, nema ni jedne pritužbe u vezi s mirodijama kojima će. čini se. glavnim putem postati Sirija. U listopadu 1574. iz Venecije kreće bogata nava Ludovica s pošiljkom robe u vrijednosti od 150.000 dukata. Oluja ju je primorala da pristane u Anconi gdje gradski oci otkrivaju da je natovarena bakrom i izjavljuju da je zaplijenjena prema međunarodnom pravu jer prevozi krijumčarenu trgovačku robu; zaplijenili su brod i teret i bacili u tamnicu vlasnike i mornare 1()i\ Zahvaljujući slučaju nekih trgovačkih pisama iz 1574106, vidimo, a da nismo pouzdano obavi ješteni, kako u Siriju kreću ili borave u njoj francuske lađe (30. siječnja 1574), jedan francuski bark (3. travnja), jedna mletačka nava Moceniga, koja se u ožujku nalazi u Tripoliju, zatim u studenom sacta A ltana, nedvojbeno mletačka... A ukrcavaju macis, ehotoni, arsen, pamučno predivo, mirodije, đumbir, sanduk mirobolanija; 12. svibnja 157510~, lađa Girarda odvozi pamuk, peladi, svilu, lijekove, mirodije. Dakle, promet s Levantom nije prekinut ni u smjeru Sirije, ni u smjeru Egipta. Međutim, portugalski papar sve više osvaja teren na Sredozemlju. To će potvrditi i jedno vijećanje Vijeća dci Prcgadi 13rujna 1577. godine108. Iz izvještaja Cinquc Savii alla Mercanzia Vijeće saznaje da su u Lisabonu četiri lađe ukrcale za Veneciju una buona suma dipevere, ali su se predomislile kad su saznale da će u Veneciji trebati platiti pristojbu od 3 posto prema jednoj staroj odredbi iz 1519. godine (datum je važan), koja pogađa isključivo mirodije što dolaze sa Zapada, a ne više one s Levanta. Lađe su smatrale da je dobro odgoditi plovidbu u nađi da će postići ukidanje te mjere koja im je bila nametnuta na dvije 599
zajednički; sudbine i sveukupna kretanja
godine, »imajući u vidu da bi ta trgovačka roba (portugalski papar), kako kažu znalci, mogla krenuti u druga mjesta na uštrb toga tržišta i izvoznog prava«. Dakle, bolje je, »budući da dolazi vrlo malo papra iz Aleksandrije«, odobriti papru sa Zapada slobodan uvoz. Dvije godine kasnije Christobal de Salazar piše Filipu II: »U Aleksandriji su trgovina i promet uništeni, osobito prom et mirodijama jer je njegov put napušten«. Porque se ha dexado cl cam ino109... Planovi i pog ađ an ja u vezi s portugalskim p ap ro m Ovim se ujedno objašnjavaju gotovo tri pokušaja kako se domoći zarada od trgovine paprom na Sredozemlju. Prvi portugalski pokušaj: definiran je u pismu koje 10. studenog 1575. godine piše Filipu II. redovnik Mariano Azaro, bosonogi karme lićanin i bivši student u Padovi, dobro upućen u ta pitanja110. Radi se o planu da se u španjolske posjede u Italiji, Milano, Napulj, Siciliju i Sardiniju uvede portugalski papar i da se iz njih eliminira mletački papar koji se tu obično prodavao; također da se pokuša uvući u taj posao papu i druge velikaše iz Italije i da se organizira, bilo u Puerto de Santa Maria, bilo u Cartageni ili nekoj drugoj luci na Poluotoku, redistribucijski centar za Italiju — odnosno, jedan drugi Antwerpen. Prijevoz bi se vršio kraljevim galijama. Taj plan uzgredno pokazuje da je portugalski papar od 1516. osvojio španjolska kraljevstva, što mu mnogo ne povećava vrijednost. Koliki nas izmaštani podaci ne bi zbunjivali kad bismo u rukama imali sve pamflete španjolskih arbitristasa\ Ali iza toga bosono gog redovnika stoje dvije značajne osobe, a možda i tri: ponajprije, Ru Gomez da Silva, dakako, Portugalac, koji je »malo prije svoje smrti na sebe preuzeo da Njegovom Veličanstvu prenese stanovitu obavijest koju sam mu ja dao o trgovini mirodijama na Levantu«; tajnik Antonio Graciano kojemu redovnik odmah piše; najzad kralj, već tada zabrinut za trgovinu paprom i portugalski monopol, upućen u stvar od svog tajnika zatražio je drugi izvještaj, onaj o kojemu se ovdje radi. To je, dakle, ozbiljan plan napada u velikom stilu protiv Venecije. Budući da Turčin Veneciju drži u rukama svojom pšenicom i svojim mirodijama i jer ona zbog niskih pobuda izdaje kršćanski svijet, neka bude udarena u ime morala i u najveću korist portugalskog papra, mnogo časnijeg podrijetla! Uostalom, dobro se zna (a to je odgovor na prigovore zbog loše kvalitete trgovačke robe iz Lisabona) da je Turčin, nakon što bi se poslužio mirodijama za pripremu svojih napitaka i vode od medovine, bezobzirno preprodavao iste na sajmovima u Siriji. Drugi je pokušaj toskanski ili, bolje rečeno, medićijevski. Veliki vojvoda Francesco nastoji, od 1576. do 1578lM, dobili appallo za 600
P r iv r e d n e d jela tn o sti: trgovina i prijevoz
mirodije koje dolaze iz Indije u Portugal. U tu svrhu igra na obećanje kredita kod toga neobičnog potomka lisabonskih kraljeva, autentičnog križara, Dom Sebastiana, koji je, sav zaokupljen mišlju o borbi protiv nevjernika u Maroku, zabrinut kako da dođe do neophodnog novca za pothvat koji će biti samoubojstvo njegovo, njegova plemstva i kra ljevstva... Veliki vojvoda tada ima osobito ambiciozne planove; istodob no pregovara i sa sultanom i u pitanju je monopol nad čitavim svjetskim paprom, po mišljenju Mlečana, u ovom slučaju dobrih sudaca i zlih jezika112. Ti če se zamašni planovi naposljetku ograničili na puko pregovaranje o zajmu od 200.000 škuda između trgovaca iz Firence. Medicijâ i portugalskog ambasadora Antonija Pinta113, šio je zacijelo bila prigoda za masovno pristizanje portugalskog papra u Livorno kao naknada. Ipak, monopol će, nesumnjivo za dlaku, izmaknuti velikom vojvodi 1587. godine114. Međutim, nakon tih pogađanja održava se aktivnija veza između Firence i Lisabona. Treći i posljednji pokušaj bio je pokušaj samoga Filipa II. Radi se o tome da se istodobno drži susjedno kraljevstvo pod paskom, da se onemogući nizozemske pobunjenike (pomišlja se na lo da im sc ukine čas sol, čas pšenica, čas mirodije) i da se organizira aktivna hispano-portugalska trgovina solju i mirodijama115. Radi se o tome da njegove razloge prihvate uspješni poslovni ljudi koji žele osvojili daleku golemu Aziju, kao što su jedan Roth ili Nathaniel Jung, oba Nijemci, koji već od 1575. godine namjeravaju uzeti pod zakup ugovor o portugalskom papru. Ono što je bilo tek planom postaje zbilja kada se Filip II. dočepao Portugala. Godina 1580. za njega je, kao 15-17. za Karla V, vrhunac moći. Ako se Portugal predao, a predao se, to je zato da bi dobio trostruku zaštitu u novcu, vojsci i floti Filipa II, i tim trostrukim načinom učvrstio osvajanje Indijskog oceana. Poslije 1580. godine bilo bi logično da kralj želi začepiti pukotine kojima se hrani trgovina Levanta, uništivši time odjednom bogatstvo i Turaka i Venecije u korist vlastitog carstva. Ali, odlučivši da organizira Aziju i Novi svijet i da ili poveže, Filip II. nailazi na mnogo manje zapreka oko Indijskog oceana nego oko Atlantika, osobito sjevernog. On također djeluje protiv protestanata, pobunjene Nizozemske i Engleske više nego protiv Turčina s kojim održava polu službeni mir... Otuda neobična politika Opreznoga kralja koji, kao gospodar Portugala, pokušava ugurati i plasirati na Sredozemlje papar koji je upravo osvojio. Time računa redisiribuirati dragocjenu manu putovima koji su sigurniji od putova Atlantika; i osobito uskratiti za dovoljstvo svojim neprijateljima. Toj politici, koja je troma u oslobađa nju od planova i oklijevanja, dugo će još trebati prije nego što se 1585. konkretizira. Bilo je to ništa manje od mobilizacije hispanskih snaga protiv Atlantika i Sjevera. 601
ZAJl-DNlČKIi SUDHINH i SVIUJKUI’NA KRHTANJA
Portugalski p ap ar p o n u đ e n Veneciji Prijedlog ugovora o preprodaji portugalskog papra Veneciji na kraju 1585. godine nije dakle bio neočekivan događaj. Već četiri ili pet godina pitanje je visjelo u zraku. Prvi mu je oblik nesumnjivo bio španjolska ponuda koju su signoriji potkraj 1581. godine prenijeli mletački ambasador Morosini i mletački konzul u Lisabonu Dall’OImo, o pohodu »galija« na portugalski glavni grad116. Collegio je o tome vijećao u Veneciji u prosincu, s pripremljenim ugovorom. Treba li poslali lađe? Da, ali prva je teškoća: tko će ih naoružali? Ni jedan pojedinac nije imao svotu potrebnu za to naoružanje i kupovinu u Portugalu. Л u loj zemlji »Mlečani nemaju nikakva utjecaja«, pod tim se podrazumijeva da tu obično ne trguju i da se stoga slabo mogu služiti mjenicama. Druga je teškoća: koju trgovačku robu poslati u zamjenu, ako su staklo, staklarski proizvodi, vaze i druga slična trgovačka roba zabranjeni u Portugalu? 1 posljednja teškoća: budući da se situacija u Portugalu još nije bila stabilizirala, galije bi se na putu izlagale pogibelji da ih napadnu engleski, »normanski« i drugi gusari, svi neprijatelji Filipa II. Pristaše pustolovine odgovaraju na to da bi se kredit našao, da bi signoria ponudila svoje jamstvo, da bi Katolički kralj odobrio uvoz trgovačke robe kad bi se s dvije ili tri galije oružane pratnje osigurala sigurnost konvoja. Najzad je donesena odluka da se, prije nego se pode još dalje, pričeka na sljedeći izvještaj Morosinija... Takav je bio sažetak španjolskog ambasadora u Veneciji, Chrislobala de Salazara, u njegovu pismu od 8. prosinca 15811 Godine 1584. rasprava je još uvijek bila otvorena jer je mletački konzul Dall’OImo poslao u Veneciju pozamašan izvještaj o načinima kako da se obnovi trgovina signorije u Lisabonu118. Dakle, prijedlogu iznesenom signoriji 1585. godine prethodili su dugi pregovori. Prijedlog nije zbog toga bio ništa manje neobičan sam po sebi i obilježava dosta čudno ponavljanje sudbine. Da bi se to ispitalo, ništa bolje od izvještaja koji su sastavili krajem 1585. godine »znalci« Antonio liragadino i Jacopo Foscarini119. Španjolska predlaže ustupanje Lisabonu 50.000 kantara (oko 15.000 kvintala) papra godišnje, po 30 dukata kantar, jednu trećinu u gotovini, druge dvije trećine raspoređene na šest mjeseci. Povrh loga nekoliko povlastica koje ne treba zanemariti: oružanu pratnju galija španjolskog kralja od Poluotoka do Sicilije: tratasc pšenice za galije pri njihovu dolasku na otok; najzad, smanjenje, u korist signorije, gabella, toliko teških Portugalu... Ali ima i neprilika. Prihvatiti španjolsku igru, kažu izvjestitelji, znači sudjelovati u propasti trgovine Levanta od koje je živjela i još živi Republika: potom, to znači zadati osjetan udarac »obrtima« vune i svile koji su zainteresirani za taj promet i koji omogućuju brojnom stanov602
P rivred n e d jela tn o sti: tr g o v in a i p r ije v o z
nišlvu chi preživi-, znači izložiti se opasnosti potonuća pod težinom tih 50.000 kantara. Zar to nije previše papra, i što učiniti s njim? Čak i sama cijena (50 dukata umjesto 36 do 38 dukata, što je uobičajena cijena odobravana contrcittatorima) u opasnosti je da bude zamka. Takvi su argumenti protiv plana koje izlažu izvjestitelji da bi se uspješnije borili protiv njih. Ili bi se promet na Levantu zaustavio. Što se tiče papra i mirodija — zar već nije bio zaustavljen? »Jasno vidimo da se svaki dan... promet na Levantu smanjuje... Ne samo da naše lađe koje dolaze iz Sirije i Aleksandrije ne donose mirodije, već saznajemo da sam Levant, za vlastitu potrošnju, i osobito Carigrad, imaju za njim potrebu i opskrblju ju se paprom i mirodijama u Veneciji koji u nju stižu iz Lisabona«120. Л Katolički kralj sposoban je izvršili efikasnu blokadu koja bi prekinula izvore opskrbe na Levantu. On može povući kamo želi mirodije koje su odsada vezane za nj. Pa, ako Venecija ne prihvati njegove prijedloge, on ih može učiniti Toskani. S druge strane, ako mirodije nedostaju u Siriji i Hgiptu. trgovina Levanta međutim ipak ne bi presušila; putovanja se nastavljaju; mletačko se sukno razmjenjuje za proizvode od svile, grubo sukno, pamuk, hrastove šišarice, šljaku1- 1. U pogledu količine postoji mala mogućnost da bude pretjerana, jer je cijena papru udvostru čena122, budući da su tadašnji zakupci prodavali ne po 100 dukata — uobičajenoj cijeni — već po 180,2\ Prihvatimo dakle, zaključuju izvje stitelji... No to nije izvještaj već obrana. Istina je da je situacija trgovine mirodijama i paprom, na uobičajenim tržištima Levanta. 1585. bila teška. Ali ta trgovina opstaje. I portugalski papar ima teškoća. U samom izvješću izvjestitelja kaže se da ako Filip II. zatraži nove contrattalorc, znači da stari ne uspijevaju u poslu, da nisu prevezli ugovorene količine i da su prekomjerno podigli cijene. Oni pak koji su bili u Indiji, ostavili su zalihe trgovačke robe »izložene krijumčarenju i na putu za Levant--12 Taj izvanredni posao neće se sklopiti. Krivnja nije samo na sitničavosti Venecije, na njenim političkim strastima i sumnjičavom antihispanizmu. Sve je to, dakako, dolazilo u obzir: od 1582-1583. Senat je posebno neprijateljski raspoložen prema Katoličkom kralju125, prema njegovoj moći koja prebrzo jača. Je Ii iz političke ludosti Venecija odbila bogatstvo? Neki će u to povjerovati, kao ambasador Lippomano koji će se, nakon odbijanja signorije, strasno posvetiti razvoju trgovine između Lisabona i Venecije126. Je li to ludost ili briga kako izbjeći Turčinovu osvetu i spasiti 4.000 mletačkih obitelji koje su uhvatile korijen na Levantu, u Damasku, Alepu, Aleksandriji, Kairu pa čak i u Bagdadu12"7? Vjerujem da je ta tvrdnja pomalo pretjerana, premda znamo za prisut nost mletačkih trgovaca čak na Horm uzu128. 603
ZAJEDNIČKE SUDBINE I SVEUKUPNA KRETANJA
Svakako, Venecija nije bila jedina koja nije htjela taj ugovor. Milano, Genova i Firenca129, koje su također nagovarali, nisu ga prihvatili. To opće odbijanje Italije, koje se na prvi pogled ne može objasniti, nije moglo biti kolektivna ludost. Kapitalizam se mrgodi na taj pothvat. Sve se objašnjava pod svjetlom velikog ugovora Welserâ i Fuggerâ, od 1586. do 1591, i dvostruke povijesti trgovine Portugala i Levanta, povijesti tih rijeka papra i mirodija koji, najrazličitijim putovima, s Moluka, Sundskih otoka i Malabarske obale stižu u europske i sredozemne zemlje. Ugovor W else râ i F u g g e râ : 1 5 8 6 -1 5 9 1 . Portugalski papar znači jedan osrednji i dva velika posla. Osrednji je posao preprodaja papra u samome Portugalu. Dva velika posla su azijski i europski ugovor. Azijski obuhvaća kupovinu mirodija i papra u Indiji i njihovo slanje u Lisabon. Europski se ugovor odnosi na prepro daju trgovačke robe. Kraljevstvo je, sa svojim golemim spremištima Casa da India, sklopilo dva ugovora: po ugovoru sa azijskim zakupnicima dobiva papar po određenoj cijeni; po onome s europskim zakupnicima preprodaje ga po približno dvostrukoj cijeni. Europski je ugovor taj koji je Filip II. uporno predlagao Talijanima, kako bi oni uskratili svoje mirodije i papar Nizozemcima i Englezima, koji su ih običavali kupovati u Lisabonu. Za azijski ugovor, plan je Filipu II. predstavio jedan Nijemac, Giraldo Paris, u Monçonu 29. studenog 1585. Kralj ga je potpisao u Valenciji 15. veljače 1586130, i brigu oko njega preuzelo je nekoliko kapitalista, među kojima su bili Welseri i Fuggeri. Malo su važne pojedinosti te nagodbe! Papar koji na svoju odgovornost prevoze zakupci, napokon je prodan kralju za 16 cruzadosa, zatim ga je ovaj preprodao za 37. Matthaus Welser, koji je 1587. godine pregovarao u Madridu, u tome se poslu krajnje angažirao; on je također prihvatio i europski ugovor nastojeći da sa sobom povuče i Fuggere. Ali ovi nisu imali volje za to kao ni Talijani. »To nije posao za nas, pisali su oni u studenom 1587; što bismo mi radili u takvom labirintu?«131 Međutim, 1591. godine, u uzaludnoj nadi da bolje srede svoje složene španjolske poslove, oni će pustiti da ih se uvuče u europski ugovor132. Ovaj je tada bio u rukama jednog velikog međunarodnog konzorcija Welserâ i Fuggerâ za Njemačku, Rovalesca i Giralda Parisa za Italiju, Francisca i Pedra Malvende za Španjolsku i Andréa i ThoinasaXiménèsa za Portugal. Društvo se sastojalo od trideset dva udjela, od toga je sedam bilo Fuggerovih, pet Welserovih, četiri Rovalescova, četiri Malvendina, jeda naest Ximénèsovih i njihovih partnera. Imalo je svoja predstavništva u Antwerpenu, Middelbourgu, Seelandu, Hamburgu, Liibecku i Veneciji, 604
P r iv r e d n e d jela tn o sti: tr g o v in a i p r ije v o z
gdje su Welseri 1588. otvorili aktivnu podružnicu. Od 1591. ta po družnica distribuira goleme količine papra: tako je 14.000 kvintala bilo ukrcano za Lübeck. Veliki tereti bili su otpremljeni u Veneciju, jer se Republika obvezala da će zaštititi trgovačku robu koja joj bude upućena i ishoditi propusnicu od Engleza13*. Ta golema mobilizacija kapitala i kapitalista ipak nije uspjela uroditi dobrim poslom. Jedino je španjolski kralj izvukao korist. Od 1591. godine utemeljenja svoga društva, Fuggeri su ga se oprezno otarasili preprodavši svoj udjel, 7. srpnja, obitelji Evora, рогшgalskim maranima koji su bili udruženi s Ximénèsima i Caldeirama13'. Naime, plovidba Atlantikom, nakon poraza Nepobjedive armade, postala je opasnom kao nikada prije. Poraz Španjolske značio je također i uzmicanje njenih saveznika i, još više, povlačenje atlantskog papra. Podizanjem prodajnih cijena, papar je konzorcija došao dotle da je u Veneciji vrijedio više nego papar s Levanta. Jedno pismo Euggeni upućeno njihovu trgovačkom opunomoćeniku u Lisabonu — od 9. studenog i 7. prosinca 1587. — potvrđuje tu začudnu istinu1-33. Mnogi se klijenti tada ponovo okreću mletačkom tržištu... Da zaključimo: to što je Italija sustavno odbijala prihvatiti uvjete Filipa II. (s promijenjenim imenom u Filip I, kao kralj-trgovac u Lisabo nu) , značilo je da se ona ponovo snašla za opskrbu, barem određeni dio opskrbe preko putova Egipta i Sirije. Kako onda ometanje prometa na Atlantiku ne bi sa sobom povuklo, po drugi puta, i povratak poprečnim putovima Bliskoga istoka? I sam atlantski papar primoran je da dode do nje. Jedan trgovac iz Firence reći će to nešto kasnije u pismu Sirnonu Ruizu, 4. svibnja 1589, i njegovo tumačenje vrijedi za prethodne godine: »budući da je nemoguće poslati papar u Flandriju, Englesku i Njemačku iz Lisabona, trgovci će biti primorani da ga šalju u Italiju svim lađama koje se budu ponudile, jer se Nijemci opskrbljuju u Firenci i Veneci ji...«136. Čak i atlantski papar ide putem Sredozemlja. T rajnost levantskih putova m irodija Od 1580. godine do kraja stoljeća, sigurno je da Bliski istok ostaje otvoren za trgovinu mirodijama sve dok Nizozemci potpuno ne osvoje Indijski ocean. Ovi pak prodiru prvi put s Corneliusom Houtmanom 1596. godine; gospodarima postaju oko 1625. i otada osvajačke napore okreću prema Americi. Oko te 1625. godine, nešto ranije ili kasnije137, levantinska je trgovina nepovratno zahvaćena. Ucrtava se nekadašnja granica iz 1609. i dvanaestogodišnji mir službeno otvara Indijski ocean trgovačkoj pustolovini pridošlica. Godine 1614, drugi korak predstavlja pojava prve velike nizozemske lađe u Crvenom m oru138. Ovo obrnuto osvajanje, to polukopneno i polupomorsko osvajanje trgovine na Istoku 605
XAJHDNiaa: SUDBINI- 1 SVRUKUPNA KIUiTANJA
(medu ostalim perzijske svilew ), širenje nizozemskog sukna u lom prostoru, ratoborni dolazak Engleza1'10 i Francuza111 označavaju po četke dugog europskog razdoblja na Indijskom oceanu, katastrofalnijeg za Levant od nesavršene dominacije Portugalaca. li ovako ucrtanom širokom kadru, podsjetimo na godinama ne savršenu kroniku naših isprava dovodeći u pitanje bar dvadeset posljed njih godina 16. stoljeća. Slike koje će trebati zapamtiti neće uvijek biti odlučujuće, ali podsjećaju (i to je najhitnije) na preživjelost tradicional nih razmjena s očitim kolebanjima. Marsejske isprave za ljeto 1578, govore o kupovini oraščića u Siriji1 U siječnju 1579. jedno trgovačko pismo iz Alepa1'-9 upozorava na polazak dviju mletačkih lađa (jedna mletačka lađa, uvijek velike tonaže, obično koncem stoljeća, prevozi trgovačku robu u vrijednosti od 500.000 dukata): nave Balbiana ct Costantina, vlasnika Магса Fachinetta. i nave Cirat a tola, vlasnika Candida di Barbarija. Treća zimu je u solanama Cipra i nudi se da doplovi do »plaže« Tripolija u lijeku siječnja. Velika količina pristizanja snizila je cijene suknu, kao što je pravilo, i nova opskrba dobrim suknom zahtijeva se od idućih lađa: osobito sukno iz B e r g a m a , i patem ostri iz Murana, kao i gropo mletačkog novca... lste godine, s obzirom na teškoće s turskim galijama iz Mođona, jedna se druga mletačka nava kreće putem za Aleksandrij ulM. Jedno pismo od 12. svibnja, iz Alepa115, nagoviješta dolazak karavane s 200 pošiljki svile i 250 pošiljki mirodija, uz pratnju perzijskih i kršćanskih trgovaca, podanika perzijskog šaha. Na Svetu subotu bio je vrlo velik sajam. U kolovozu, mletački konzul iz Sirije najavljuje polazak dviju mletačkih nava, »bogatih svilom i mirodijama«1‘6. Najzad, te iste godine, i. srpnja, toskanske galije Svetog Stjepana vršeći popis zapljena unose u inventar 17 komada ebanovine (težine 205 libri), šećer (936 libri). 1 baletu svile (102 libre), tamjan (1.185 libri), dumbir (150), klinćac (1.1 l i), oraščić (236) i napokon papar (7.706 libri u različitim paketima kojima težina oscilira između 260 i 522 libre)1Г... Nakon toga izbija kriza tijekom 1582-1583- godine. U prosincu 1582. jedno pismo iz Л1ераин govori o malom opsegu poslova, a oni koji se ugovaraju katastrofalni su. Jedino se svila održava. U srpnju 1583. sve ide lako loše da se kapital, umjesto da bude unosan, vraća s 8 posto gubitka, i prema posljednjim informacijama iz Egipta, ista je stvar i u Aleksandriji1'7 Je li zbog toga Englez Newberie pisao iz Bagdada u srpnju 1583: »Mislim da sukno, »kerseys« i kositar nikada nisu ovdje bili po nižoj cijeni nego danas«190? Ali od 1583- godine zvone druga zvona. Jedan marsejski trgovac piše 10. travnja da se cijene papru jako penju, »premda iz Alepa dolazi mnogo mirodija«. Ništa se ne razumije, tuži se on, »i uvjeravam vas da 606
P r iv r e d n e d jela tn o sti: tr g o v in a i p r ije v o z
nema toliko spretnog trgovca u ovoj zemlji koji ne bi bio zbunjen u svojim nakanama«151. A on sam će već iduće godine pomišljali na to da se vrati u Indiju u pratnji jednog mletačkog trgovca, da riskira 2.000 škuda »našega«. John Eldred opisuje 1583- godine sirijski Tripoli kao luku s najvećim posjetom kršćanskih trgovaca152 i Alcp kao vrlo napu čen. Od Bagdada do Alepa, govori o velikom tranzitu. U Basri. gdje bilježi prisutnost dvadest pet lijepih turskih galija, svaki mjesec pristaje, kaže on, nekoliko lađa iz Hormuza od 40 do 60 i, »natovarenih trgovačkom robom iz Indije: mirodijama, lijekovima, indigom, tkaninom iz Kalkutc«. Sve je ovo nedovoljno precizno. Međutim, ljeti 1584, kad se John Eldrcđ vraća u Alep, pridružuje se karavani od 4.000 deva »natovarenih miro dijama i drugom robom«. I u Aleksandriji se može, oko 1584. godine, nabaviti all sorts o f sprees15-5. Prema jednoj drugoj informaciji iz 1587. godine, svake godine sa Sumatre odlaze lađe u Meku151. Također se kaže da oko 1586. godine carina Meke donosi 150.000 dukata (polovicu za sultana, polovicu za šerifa grada Meke) i da svake godine tu pristaje četrdeset do pedeset velikih brodova natovarenih mirodijama. Još bolje: portugalskim nepri likama na Indijskom oceanu odgovara poslije 1590. razvoj trgovačkih gradova koji izmiču nadzoru. Tako se pristanište Chaul povećava na uštrb Diva i Goe. A svi trgovci koji trguju s Mekom i Hormuzom tu su nastanjeni i na taj račun portugalski kralj gubi na carinama čak do 150.000 fardaosa godišnje155. Drugo je svjedočenje15(’ svjedočenje augustinca Freya Augustinha d ’Azeveda, Portugalca koji se vratio iz Indije kopnenim putem i koji podnosi izvještaj Filipu II. između 1584. i 1587. godine, kako kažu povjesničari15- koji su otkrili taj lijepi tekst, no možda tek oko 1593, kako bih ja гекао|5н. U svakom slučaju, nema sumnje da ta isprava pripada posljednjim desetljećima 16. stoljeća. Zahvaljujući njoj, evo jednog nezaboravnog prizora iz Hormuza, otvo renog za sva useljavanja, svaku trgovinu, svako krijumčarenje Mlečana. Armenaca, samih Turaka i portugalskih otpadnika za koje se čudimo kad ih vidimo da odlaze u tako velikom broju u smjeru Turske, gdje njihovo dragocjeno poznavanje Indije sjajno služi u sumnjivoj trgovini mirodi jama, biserjem, rabarbarom, javanskim tamjanom, sandalovinom u jed nom smjeru i trgovini krijumčarenom robom, municijom i modernim oružjem u drugom smjeru. Tako o melhor da India, najbolje iz Indije ide prema Veneciji koja zauzvrat plaća svoju kupovinu lošom robom, staklarskim proizvodima ogledala, lažnim biserima i obojenim papi rom... A pobožni će Augustin vidjeti kako zbog te trgovine, uvijek spremne da uđe u odnose s krivovjernim Turcima i Englezima, pusti njom putuje čak i do šest tisuća deva natovarenih blagom i kako pred njegovim očima kreće iz Alexandrette pet velikih mletačkih lađa! Treba 607
ZAJEDNIČKE SUDBINI- I SVEUKUPNA KRETANJA
li zaključiti da je nakon teškoća 1580-ih godina, vidljivih u mletačkom sektoru, došlo do oživljavanja prometa? Na Levantu potkraj 16. stoljeća, oživljava alepski put zbog svoje kratkoće i kontinentalnosti (gusarenje bjesni u Indijskom oceanu posli je 1590-ih godina), još više zbog svile i njezine sve veće uloge u europskoj ekonomiji. Nema mletačkog ili marsejskog pisma poslanog iz Alepa, Tripolija ili Alexandrette koje ne govori najprije o svilarskim proizvodima159, bilo o lokalnim, iz okolice Tripolija, bilo o lijepoj svili iz Perzije što stiže u Alep s njihovim uobičajenim armenskim ili tatarskim trgovcima. Više godina Alep je bio u neprilici zbog tursko-perzijskog rata (završenog 1590). Taj se rat nedvojbeno vodio na sjeveru, oko Tabriza, duž putova koji s obiju strana Kavkaza vode prema Kaspijskome jezeru. Ali događalo se da se naglo prenese prem a jugu, čak do Bagdada. Svakako, raspalio je turske i perzijske m onetarne krize koje su nužno imale odraza i na trgovački grad Alep160, gdje su teškoće da se nabavi novac bivale sve veće, tako da u lipnju 1586. postaje nužno da se podigne carinska stopa s 1 na 1,5 posto, u korist cottim a, na trgovačku robu koja dolazi iz Sirije u Veneciju161. Unatoč tim teškoćama, kako smo rekli, trgovina se održala. Venecija, koja 1593. godine priznaje promet u vrijednosti od milijun zlatnika u Siriji162, 1596. godine najavljuje dva milijuna165. Glavna su trgovačka roba svilarski proizvodi i mirodije. Procjena od dva milijuna odnosi se na uvoz: sukna, proizvoda od svile, trgovine igračkama i staklarskim proizvodima ostavljenim u alepskim dućanima; ali roba koja se, u zamjenu, ukrcava na četiri ili pet velikih lađa čudesno podiže cijene približavajući se Veneciji. Od 1593- godine više se ne polazi iz Tripolija već iz Alexandrette, kamo su Mlečani prenijeli svoje pristanište, kamo ih slijede ostali kršćanski brodovi. Novo pristanište ne zna za neprilike starog: bez sumnje je nezdravije, ali je bliže Alepu. Međutim, nedostaje mu mjesta da se sklone zalihe trgovačke robe, što je dosta nezgodno za Mlečane (vjerne svojoj trgovačkoj metodi a baratto, i samim tim opterećene velikom prtljagom), mnogo nezgodnije nego za Marsejce koji prevoze kovani novac161. Vjerojatno nije zbog promjene pristaništa došlo do porasla prometa već zbog tursko-perzijskog mira. Djelomice i zbog svršetka tursko-portugalskog rata koji je, između 1584. i 1589. godine, bio mnogo manje rat za papar nego za zlato is točne afričke obale. Porazom flote Ali Веуа 1589. godine165 rat je okončan, i relativni se mir širi na Istočnu Indiju, uzurpiran tek od domaćih vladara i gusara. Cijela jedna obavještajna služba, s izravnim vezama između špa njolske — ili, prije, portugalske vlade — i Indije, funkcionira preko španjolske ambasade u Veneciji, što se u jednoj ispravi zove las nucvas 608
P rivred n e d jela tn o sti, trg o vin a i p r i ja t
dc India ј у о г ticrram \ Posrednici su Židovi, opunomoćenici trgovačkih kuća, na primjer trgovački agenti Welserâ16" ili ona braća Bontcmpclli, Antonio i Hieronymo, koji su u službi velikog mletačkog trgovca Augustina Da Pontea168. Poslije 1589. refren tih vijesti je mir, spokoj Indije unatoč pojavi malabarskih gusara u središtu i rubnim pojasevima Ocea na169. Sve će se pokvarili, no kasnije, s okrutnom nizozemskom invazi jom koja jc počela 1596. godine. Drugi je odlučujući razlog bio taj što je Atlantik postao težak put. Oko ključnih otoka: Kapverdskih, Kanarskih i Azora, sve je puno engle skih gusara koji kadšto idu sve do Svete Helene, gdje se lacle na povratku iz Indije opskrbljuju vodom i idu u lov na divlje koze koje su hrana za posade. Kriza prijevoza vlada Atlantikom. 1gusarsko se otimanje pribraja brojnim brodolomima. Preveliki brodovi iz Indije poslali su, s porastom cijena. luksuzni predmeti. Otuda štednja na uporabi drvena i kvaliteti posada. U tim golemim trbusima pretjeruje se s težinom tereta. Plovi se s nedovoljnim jedrima i crvotočnim kormilima; kao i na Sredozemlju, remont brodova radi se na talijanski način, ne izvlačeći grdosije na kopno. Odatle za dugih nemirnih plovidbi, »tragično-pomorske« ne sreće, čiji dugi popis koji je sastavio G. de Brito pokazuje, poslije 1580-ih godina, isprekidanu liniju pada koji će ubrzo biti neumoljiv za Portugal: od 1592. do 1602. izgubljeno je tako, kadšto za lijepa vremena, kao posljedica vodenih putova ili drugih tehničkih nezgoda, trideset osam nava iz Indije1"0. Po cijeni po kojoj procjenjujemo mletačke nave, bilo je potopljeno 20 milijuna zlatnika, a nesumnjivo i više. Ti golemi gubici, opetovane blokade Lisabona (kao lijekom zime 1597-1598), zapljene koje uspijevaju alžirskim gusarima ometaju por tugalsku trgovinu paprom. U Novoj Kastiliji, između 1595. i 1599, cijena se papra udvostručuje1"1. Ove teškoće i skokovi cijena otvaraju ventile priručnog skladišta staroga Sredozemlja. Jedno pismo njemačkih trgo vaca od 17. veljače 1593. najavljuje da je m uda de Suez stigla s 30.000 kantara, »što znači«, piše jedan povjesničar, »da je tržište Aleksandrije nudilo istu količinu papra kao i Lisabon«172. Levantinska je trgovina tada dosta živa. Navest ćemo napredak Mlećana. On je jasno naglašen 1596. godine kad se pristojbe cottima u Alepa snizuju s 5 na 2 posto17*. Tri godine kasnije, 1599, bilježimo pad, ali mletačka trgovina još uvijek postiže znatnu brojku od jednog i pol milijuna zlatnika, dok se sveukupna brojka za kršćanski svijet diže na oko 3 milijuna, od toga pola milijuna otpada na Francuze ili trgovce koji trguju pod zastavom s ljiljanovim cvijetom17*. Te iste godine, nakon žestokih prepirki, Mlečani postižu u Egiptu više povlastica (medu kojima slobodu da ukrcavaju lan i bakar) i, prešutno, slobodno krijumčarenje pšenice u Damietti i Rosetti, pomoć u opskrbi Krete175. Godine 1600, 609
ZAJEDNIČKI* SUDIHNE 1 SVEUKUPNA KRETANJA
šesnaest mletačkih kuća u Alepu, koje navodi konzulski izvještaj iz 1593, još jc uvijek aktivno1"*6. Godine 1603, mletačka trgovina u gradu još uvijek iznosi milijun i pol zlatnika177. Godine 1599, drugi su znak marsejske police utovara koje naznačuju u AJexandretti pošiljke indiga, oraščića i klinčaca. Stoga je, za mirodije i papar, pobjeda oceanskog puta 1600. godine daleko od toga da bude potpuna. Uz dobre i loše trenutke, borba između dva suparnička puta trajala je više od jednog stoljeća i, za jednog i kao za drugog, bilo je i uzastopnih kriza i obnova. Rasplet te borbe izmiče istraživanju koje se vodilo u tu svrhu, a zaključeno je naoko 1600. godinu. Preoslaje nam da se preciziraju datumi i okolnosti sredozemnog poraza. Nije više daleko kada počinje 17. stoljeće, ali nije ni završen još stotinu godina nakon datuma koji velik dio općih povjesničara službeno iznosi kao datum smrti stare kraljice koju je s prijestolja svrgnuo novi kralj svijeta: Atlantski ocean... Moguća objašnjenja Prethodna priča ne rješava sve probleme. Ona je nepotpuna i, kao i svaka priča, izlaže se pogibelji da ostane na prividu koliko i na činjenicama. Tri ili četiri knjige pomažu nam da se bolje sagledaju zbivanja na Dalekom istoku1"'8, na jednom od krajeva tih beskonačnih razmjena. Ucjenjivanje i nepredvidivost Portugalaca u Indoneziji, na ■otocima droge«, skrenuli su tokove skupih mirodija koje su nekada išle u smjeru Malacce. Stvara se nova neovisna struja s javanskim džunkama, drogama iz Indonezije i paprom visoke kvalitete s otoka Jave i Sumatre. Za posljednjih dvadeset godina stoljeća, ova se kretanja, oslobođena portugalskog nadzora, stvaraju oko Achema na otoku Sumatri, sastaja lištu muslimanskih lacla koje potom idu u Perzijski zaljev ili Crveno more. Fini se cimet, što ga proizvodi Cejlon, odvozi čak do Achema gdje se ukrcava u laclc što idu putovima Sredozemlja. To bogatstvo Achema, gdje će na početku 17. stoljeća postojali vrlo bogata turska faktorija, utoliko je važnije što se u tom istom razdoblju kineska i indokineska kupovina (i indijska, izvan malabarske obale) znatno povećava i time smanjuje mogući izvoz Portugalaca preko Rta Dobre nade. Taj će izvoz, precizirajmo, ostati znatan čak u prvim godinama 17. stoljeća. Ali. napokon, i neprestani razvoj sredozemnog puta ima svoje objašnjenje. Ne recimo, kao znak zadovoljstva, poput matematičara: to je ono što je trebalo dokazati. Naime, sva ta strpljiva objašnjenja, postavljena jedno nakon drugog — portugalska dobroćudnost-, turska mudrost; perzijski ili atlantski ratovi; snažno napredovanje u Indoneziju islama i trgovine, koja o njemu ovisi, mirodijama i paprom; ili pak ekscesi 6 10
P riv re d n e d jela tn o sti: trg o vin o i /n ijcro :
portugalskih eskadra početkom stoljeća-, ili lursko-mlclački rat 157015"\3. koji je omogućio promaknuće Marseilles s jedne strane, i s druge oživljavanje drugorazrednog puta između Tabriza i Poljske, Lavova i Gdanska — svi ti događaji, zapravo, toga rata oko papra i mirodija u opasnosti su da prikriju sveukupnost problema, vidljivog na svjetskoj ljestvici, od rudnika srebra u Americi do Molučkih otoka ili do zapadnog rta otoka Sumatre. Л što je sveukupnost problema? Nepravilan, ali neprekinut optjecaj zlatnika i srebrnjaka sa Zapada u smjeru Istoka, dakle u smjeru Zemljinc rotacije, koji povlači za sobom najrazličitiju trgovačku robu i isto toliko dopunskog novca, a u suprotnom smjeru, od Istoka prema Zapadu, pokreće višestruko kretanje druge trgovačke robe i skupocjenih dobara. U tom optjecaju zatvorenom u sama sebe i koje, u oba smjera, mete Sredozemlje, sve je međusobno povezano. Pa ako od 1550. do 1620. godine — što je grubo utvrđeno vrijeme — papar i mirodije prolaze Sredozemljem, zar to nije stoga što u nj pristiže američko srebro i to tijekom dugih godina? Ta je konjunktura svime upravljala. Mlečanin Piero Zen upozorio je Turke u Carigradu 1530. godine da l'arzcnto va dove c il p ip e r ^ j da novac ide tamo gdje je papar. AJi obrnuto je isto toliko istinito. Pojedinosti, dakako, imaju svoje značenje. II nedostatku preciznih brojki raspravljamo o početnom datumu oživljavanja trgovine na Levantu. Hermann KeUenbcnz predlaže 1540. godinu; ja sam više puta kazao, i ponavljam. 1550, i u tome me je podržao Vitorino Magalhâes G odinho180. Zapravo, mi ni jedni ni drugi ne znamo o tome ništa, samo pretpostavljamo... Mislim da bi nam točna godina postala očita kad bismo jednoga dana saznali točnu evoluciju koja vodi Sredozemlje iz trajne nestašice gotova novca, početkom 16. stoljeća, u relativno izobilje za vrijeme njegove druge polovice (kadšto prekomjerno, kao 1583-15841HI, kada se ne zna kamo ga uložiti). Gledano na primjer iz Venecije, mislim da bi se zaokret nalazio između 1545. i 1560. godine: 9. lipnja 1545182, radnici Zecce ne rade jer stiže vrlo malo zlata i srebra u grad. Da bi se ublažila njihovagrandissima povertà i da bi im se dalo posla, za tisuću će se dukata iskovati sitan kovani novac. Godine 1551 IH\ nude se povlastice onima koji donesu zlata u Zeccu. neće trebati platili uobičajenih 3,5 posto za kovanje novca. Godine 155418‘‘, ljubitelji cccbiniper navegar dosta su brojni da bi se ponovo uvela naplata od 3 posto. Godine 156118S, u skladištu Zecce ima toliko srebra (a ne zlata) da ga se više ne može kovati u postojećem sitnom novcu. Za to bi trebalo više od godine dana! Odlučuje se, dakle, da se kuje (a to je novost) velike srebrnjake, ducati d ’argento. Godine 1566, napokon, postavljaju se uvjeti onome tko želi dati kovati zlato u Zecci!186 Ukratko, trebalo bi znati trenutak kada američko srebro, koje se na primjer masovno slijeva 611
/ a i i :i )N i( ; kh s u d h i n i : i s v i u i k u p n a k k h t a n ja
u Antwerpen od 15 50187, stiže u talijansko Sredozemlje u dostatnim količinama da bi u njemu iznovice pokrenulo promet s Levantom. Vrijednost podudarnosti: čini mi se da zastoj 1580-ih još jedanput na Levantu odgovara kratkoj varijaciji konjunkture koja je vidno u padu na cijelome Sredozemlju u trenutku kad se bijela kovina iz Španjolske okreće u smjeru Atlantika u vrijeme osvajanja Portugala i velike žitarične krize na Poluotoku.
2. Ravnoteže i krize sredozem nog žita Sredozemlje nije nikada živjelo u znaku preobilja, i njegova nei maština i traženje zamjene primorali su ga na stanovite vještine. Pro učavati probleme žita znači dokučiti jednu od mnogih slabosti tamoš njeg života i istodobno obuhvatiti taj život u svoj njegovoj punini. Papar i mirodije oživljavaju trgovinu luksuznom robom, i kad o tome mislimo, na pamet nam padaju velika imena trgovačkog 16. stoljeća: Affaitati, Ximénèsovi. Malvende, Welserovi i Fuggeri. Za žito nemamo toliko blistava imena: ali ono predstavlja neizmjernu trgovinu i pored nekoliko većih razmjena, potiče kolanje u velikim i malim arterijama, i bilo bi pogrešno ne uzeti ih u obzir. Opskrba žilom najvećim se dijelom vrši na licu mjesta, u zatvorenoj ekonomiji na maloj udaljenosti. Gradovi crpu iz žitnica koje su im pred vratima. Jedino veliki gradovi sebi mogu priuštiti luksuz da premještaju tu glomaznu namirnicu na velike udaljenosti. Žito Ta trgovina, bilo da je malog ili velikog djelokruga, ne ostaje na čistoj pšenici, ili na žitu velike trgovačke kakvoće, koje se na Siciliji zove grani fo rti ili grani di Kocellaim. U Firenci se razlikovalo tri kvalitete žita: cima dellc cime, mezzano, debole. Sjeme cime smatralo se očiš ćenim od svake nečistoće i težilo je 52 libre jedan staio ili 72.500 kg po hektolitru. Cijene su po kategorijama bile redom od 7, 6, 5 libri jedan staio, prema tarili iz 1590. godine189. Deboli su bili mršavo žito; s Levanta, obično dosta loše kakvoće; iz Abruzza190 ili vojvodstva Urbina nije bilo mnogo bolje, no za nj Venecija nije ni marila; ili pak žito proizvedeno u Španjolskoj i drugdje, s navodnjavane zemlje koja se iscrpljivala, pa ju je uvijek trebalo oplođivati. Osim žila i ostale su žitarice svaki dan na stolovima Sredozemlja: osobito ječam i proso. Godine 1550, deset lađa natovarenih ječmom i žitom stižu u Napulj iz Apulije191. Verona se 1559. tuži na lošu žetvu 612
P riv re d n e d jela tn o sti: trg o vin a i p r ije v o z
prosa19- i na prodaju nudi ono koje ima u zalihama, po jedan dukat svaki venecijanski staro. Godine 1562. zbog strašne suše, žetva je opet loša. Svo je proso izgubljeno, a »njime se hrane siromasi«, precizira španjolski ambasador19*. U selima otoka Zantea jede sc samo crni kruh, pomiješan s ječmom19,1. Nedaleko od Troje, u Maloj Aziji, Philippe de Canave bilježi da turska sela, u nedostatku žita, jedu kruh od zobi,9S, što je uostalom zbog rijetkosti zobi na Sredozemlju na svoj način raskoš. Na Korzici je nadomjestak kruh od kestenja koji zovu kruhom s drveća. Riža, koja na Istoku kao i u Padskoj ravnici i Valenciji zauzima dobro nam poznato mjesto, prigodna je zamjena. Suho povrće, slanutak španjolske intendanture ili bob, osobito egipatski, također sc smatraju pomoćnim kruhom. Alonso de Pimentel, novi kapetan La Gouleiic, dobivši veliku količinu pšenice i ječma, uskliknuo je: »Koje li nesreće što nam nisu poslali slanutak!«196. Dakle, postoji žito i žito, i štošta se podrazumijeva pod učestalom množinom los panes u španjolskim dokumentima. Postoji kruh za siromahe, kruh za bogate, a jedino je ovaj potonji od pšenice. V Lisabonu, pšenica sa sjevera, kad je namijenjena bogatima, stiže tek pošto je brižno probrana, iz nje izvađeno kamenje i ostale nečistoće, a time se bave lisabonske žene pred vratima svojih kuća19"... N ek a p ra v ila u trg o v in i žito m
Mi povjesničari pristupamo na mala vrata složenoj igri trgovaca žitom, s obzirom na određenu kupovinu, opskrbu nekoga grada, špe kulacije i osobne račune. Sve to čini igru slučajnom: nesigurne žetve, oprez država, osobito gradova, špekulacije trgovaca, pa i najmanjih preprodavača, goleme svote koje se stavljaju u igru, rizik da se sve izgubi na vozarini s neskrupuloznim pomorcima... Od koliko je samo posred nika sazdana! Napokon, posao se ne obavlja sam i spojen je s drugim djelatnostima, što čini problem još složenijim. U zapisnicima Jacopa i Barda Corsija vidi se kako su ti velelrgovci iz Firence zabrinuti kako da posude novac Galileji i kako da na kredit preprodaju ljutu papriku i svilarske proizvode, kao i kako da u Palermu izvedu velike operacije sa žitom za račun toskanskog velikog vojvode... Bartolomeo Corsini, koji jc djelovao po njihovim naredbama, iznosi proračun svojih operacija, nekih završenih, a nekih u tijeku. Za seriju kupovina 1595. godine Firentinci ostaju dužni 11.766 dukata. Novi poslovi, zaključeni 1596, uključuju kupovine u Palermu u vrijednosti od 3 500 salmi žita koje treba ukrcati u caricatore Girgentija na dvije dubrovačke nave. Trošak se penje na 10.085 dukata, 12, 12, ili nešto manje od tri dukata po salmi isporučenoj u Livorno. Slijedi serija računa 613
/'AJI-DNIOŒ SUDUINK I SVIUJKUPNA KIŒTANJA
koji sc odnose na 2.000, 7.000, potom na 6.000 salmi žita uskladištenog u različitim cariccilorima gdje čeka na ukrcaj. Potom slijede financijske pojedinosti u vezi s isplatom i mjenicama, uz pisma en doit et auoirV)H. Bolje bismo shvatili špekulacije oko žita kad bismo dokučili smisao tih operacija, kao što su operacije koje objašnjava opunom oćenik Corsijevih 1598. godine. Iz nepreciziranih razloga, jedna nava natovarena pšenicom, koja pripada Corsijcvima, iskrcava u Messini 3.700 salmi — što je prilično lijepa količina — koje se treba osloboditi. To je žito kupljeno 1595. i moglo bi sad bili neupotrebljivo ne samo za izradu kruha već i nečisto za proizvodnju dvopeka, dobro samo za perad. Jedan je dio žila tada bio prodan na kredit, ostatak je bio pretvoren u dvopek koji se. čini se, kasnije nije mogao lako prodati. Od 2.500 kantara, 564 ih je prodano u lipnju; u kolovozu, 620 kantara bilo je izručeno toskanskim galijama; ostalo je još 1.316 u dućanu... Cijene padaju s vremenom, padaju s 37 ta n ja na 30, potom na 16 tarijal(),). Л opuno moćenik se tuži na neodržanu zadanu riječ kupca i pekara koji su se bili obvezali da će proizvoditi dvopek200. Ovo je tek jedno mišljenje. Napoliianci. koji su u doba Osune ubili izvjesnog Staracea, prekupca žita ili se takvim smatrao201, trebali bi biti drugog mišljenja o trgovcima žitom. Ali od sve pozornosti i sve gramzivosti oko pšenice, najmanja ne dolazi od strane vlada. Sve se države u to miješaju, čak i male, pa i vojvoda od Savojc i Transilvanac. Više je žito okruženo špijunažom, piše stari povjesničar Bianchini, nego predmeti istrage. I to iz mnogih razloga. Kao i za sol, gramzivost je poreznih vlasti u pogledu žita nezasitna. Uz to, trgovina žitom otvara vrata nizu naklonosti i povlastica. Ona je poluga za upravljanje, sredstvo pritiska, način plaćanja usluga i stvaranja povlastica. U Veneciji, konzul španjolskog naroda Thomas Cornoça, koji po riječima stručnjaka dobro obavlja svoj posao, a kojega nam portugalske isprave prikazuju u službi kralja-trgovca iz Lisabona, traži 1573. godine kao naknadu prijevoz žita oslobođen plaćanja iz Pijcmonta za švicarski kanton Grisons, preko milanske države. Radi se o maloj povlastici u moru onih koje se odobravaju202. Na Siciliji su nagrade za žito pravilo205. Jedan izvod iz tratasa pokazuje, 1578. godine. Ci. Л. Doriju koji je osigurao »6.000 traita«, pod tim shvatite pravo da se izvozi 6.000 salmi sicilskog žita ili, po dvije škude tratta, s rentom od 12.000 škuda2CM, uz povećanje na oko 4.500 salmi koje su mu 1566. godine205 bile tek odobrene. Za opskrbu tržišta u Nici i Villclranchcu, gdje se nalaze španjolski garnizoni i savojske galije u službi Španjolske, vojvoda od Savoje traži 1566. godine od Filipa II. jednu tratta perpétua od 6.000 salmi sicilskog žita206. Neka mu se odobri, za jedan put jedna tratta od 1.500 salmi, odlučuje kralj. Bez dopunskih detalja, znamo da će Emmanuel Philibert preprodavati to
P r iv r e d n e djelatnosti-, tr g o v in a / prijevoz
žiio, tobože namijenjeno Španjolcima a koci njega na čuvanju20". Tako postupa »gospodar Monaca«, Carlo Grimaldi, koji već odavno uživa tratu od 6.000 salmi na Siciliji. Jedno pismo Filipa II. od 13. listopada 1584. oduzima mu tu povlasticu jer je prodao licence umjesto da se njima služi za opskrbu Monaca, a prodao ih jc ispod sicilskc pristojbe2118. Drugi svijet i iste pustolovine: u povodu jedne dozvole za izvoz koja je podijeljena Dubrovčanima 1562. za oko 1.600 salmi koje će podići u Valpni, saznajemo da se ovdje radi o privatnom posjedu sultanove majke21’9. Male pojedinosti i mala priča. Budući da su trate žita u rukama vlaclajućih izvor prihoda i novac za plaćanje, eto što još tješnje veže vlade i trgovinu žitom, što uostalom nema nikada za posljedicu pojednostav ljenje trgovine, ni u Turskoj ni u kršćanskom svijetu. Л nadzor država nije ništa u usporedbi s bolesnim nadzorom gradova210. Na žito se toliko misli samo zbog toga što nedostaje: žetve na Sredozemlju uglavnom su nedovoljne. Bogate kulture, vinova loza i uzgoj stoke neprestano joj konkuriraju211. To je prvi ali ne i jedini razlog. Na Sredozemlju žito ostaje ekstenzivnom kulturom: ono zahti jeva velike površine za prinose koji nisu veliki, to više što se ista zemlja ne može zasijati svake godine. Na Siciliji je dvogodišnji red kultura (žito i ugar) pravilo212; dvogodišnji red kultura isto tako postoji na Tavoliere, u Apuliji21л. U Španjolskoj bi bila idealna tri plodoreda (tri bojasa, ) jer dvogodišnji red kultura iscrpljuje zemlju. Metoda dry farm inga iziskuje uzastopna oranja, jedno duboko, drugo površinsko, koja nadoknađuju rijetkost kiša211. Napokon, sve vladine mjere da udari pristojbe na žito i regulira prodaju upropaštavaju seljaštvo koje zna samo stenjati ili. kao u Španjolskoj, odati se životu mazgara ili američkoj pustolovini. Ovome dodajmo dramu zimskih poplava, dramu ljetnih suša, za koje nisu dostatna revna hodočašća da ih se otkloni215. Posljedica loga je izvanredno kolebanje cijena koje osciliraju i na najmanju vijest. Tek se u 18. stoljeću nastojalo objasnili mehanizam tih kolebanja, i malo je knjiga to uspjelo, poput one nekog anonimnog autora (možda Scstrinija), koja je objavljena u Firenci 179321Г’. Ona obiluje inteligentnim razmišljanjem o denivelacijama cijena žita unutar pokrajina Sredozem lja: i tada, kao i u 16. stoljeću, očigledna jc razlika izmeclu Istoka, s jeftinim kruhom, i Zapada, sa skupim kruhom. Također se objašnjava kako jedna loša žetva stvara zonu skupog žita, s cijenama koje su veće na periferiji te zone nego u njenu središtu217. Tako je bilo već u 16. stoljeću. Čim se počne ucrtavati jedna zona nestašice, trgovci navaljuju na nju, šalju svoje brodove i likvidiraju zalihe. Cijene, kadšto dosta daleko od te zone, dižu se pred tim uzburkanim valom. Ali, kako lađe 615
ZAJEDNIČKI- SUDBINE I SVEUKUPNA KRETANJA
jure u zemlju skupoće, pritjecanje žita ruši cijene... Lijep tokvir za predavanje iz političke ekonomije. To se dogodilo u Carigradu 1561. godine, koja je bila loša godina za sveukupno more, u Portugalu, gdje je proljeće bilo »neuobičajeno suho«21H. u Španjolskoj, gdje je žetva bila katastrofalna219, na Siciliji, gdje se cijena jedne salme nakon žetve popela na 2 i pol dukata220, na Istoku, gdje je ponuda bila loša, lako da su već od proljeća bili zabrinuti221. Mletačka nava Colomba skrenula je u Nikomediju da tu ukrca žito namijenjeno glavnome gradu222. Četiri druge nave, također mletačke, koje su ukrcavale žito u Volosu, preolele su galije solunske straže i poslale ih u Carigrad224. U toni zbornom središtu, masovni će dolazak lađa uskoro popuniti deficit i cijene će pasti, »chilo« (jednak devetini salme) pada na l 7 i pol aspri, što odgovara 1 dukatu ili 60 aspri, a svaka salnia je manje od tri dukata221. Iduće godine cijena pšenici pada na grčkim ljestvicama na 12 aspri »chilo«, to jest manje od dva dukata svaka salma. Drugi primjer: 1578. godine Španjolsku pogađaju strašne ne stašice. Sa Sicilije, potkralj Marcantonio Colonna, nastoji da se hitno otprave spasonosne lađe. Trgovci odvoze 24.000 salmi i obvezuju se da će ih odvesti još 6.000 u Španjolsku. Za ostatak, ne žele se previše upustiti u pustolovinu »jer se događa«, objašnjavaju oni, »da svatko juri lamo gdje misli da se može najviše zaraditi, otud preobilje žita« i trgovačkih katastrofa225. To je slučaj na koji 1584. godine pomišlja sastavljač izvještaja koji smo gore naveli. On upozorava vlasti, koje žele preuzeli obvezu prijevoza, na rizik na koji moraju računati u slučaju da trgovci nasrnu prema Španjolskoj, privučeni mirisom zarade, cl odorde ta t>anancia11('. Katastrofa je za jednog trgovca vidjeti kako mu brod, poslan u zemlje u teškom položaju, u prolazu zapljenjuje grad koji će ga uvijek platiti po svojoj volji i mnogo jeftinije. Shvaćamo bijes genovskih trgo vaca: njihova lađa natovarena žitom u Apuliji 1578. plovi ususret špa njolskim altissimi cijenama, a plijeni je sama Genovska Republika22"7! Trgovačka je igra u načelu jednostavna: prenijeti viškove žita koji se mogu kupili s dobre godine na lošu godinu, i još bolje (jer žito propada i ne može dugo stajati uskladišteno), prenijeti ih iz regije dobre žetve u regiju loše žetve. Tada se, prema ćudljivosti žetvi, tokovi raz mjena preokreću. Sve se može vidjeti, i sve se vidjelo u vezi sa žitaricama. Nema obalnog područja, ili bliskog obali, nema luke koja jednog lijepog dana neće ponuditi višak. Dostatno je da se vratimo u 15. stoljeće pa da otkrijemo da je Krf također bio izvoznik pšenice »formento grosso«228, i da je u prvoj polovici 16. stoljeća stajao nasuprot izvozu žita, osobito ciparskog ječma, u smjeru Venecije229. Godine 1570, Split vidi kako se 616
P r iv r e d n e d jela tn o sti, trg o vin a i p r ije v o z
u nj slijeva mrsko žito iz okolice, koje on propušta u smjeru Venecije, sve do trenutka kada primijeti sultanove snage2'0, i iznenada uplašen, zaustavlja žito koje je još bilo unutar njegovih zidina. Određenih godina izbijaju čudne anomalije: 1555. otprema se španjolska pšenica u Rim2' 1; 1564. Andaluzija šalje žito u Genovu uz pravovaljanu dozvolu Katoličkog kralja2' 2; 1571. godine2" Kastilija otvara svoje ventile. Godine 1587, potkralj Sardinije čestita sebi na vlastitim pothvatima: 4.000 salmi žita poslano je u Genovu pod njegovom vladavinom2' '. Sve je moguće! Čak Oran postaje izlaznim vratima za afričko žilo2" . Diego Suarez to ovako objašnjava2' 6: oko garnizonske utvrde domaće je žito često vrijedilo četiri ili pet puta manje od španjolskog žita. Prihod je bio znatan, pod uvjetom da je žita bilo! A to zacijelo nije bio slučaj svake godine2' -. Isto je tako Alžir naizmjence bio vrlo bogat ili vrlo siromašan, ovisno o godinama2' 8. Na nesreću, pune žitnice nisu uvijek dostatne da se popune praznine čestih, jakih i pogubnih nestašica. Godine 1554. bila je ne stašica borribilissima in tutta Italia2' 9. A olakšanje nije lako došlo iz inozemstva, jer je desetine tisuća ljudi poumiralo i jer je žito u Firenci dostiglo cijenu od 8 lira po jednom stagiou2'0...
Trgovina žitom povezana pom orskim putovim a Žito je izvrsna trgovačka roba za prijevoz, ali glomazna. Koliko god bila dragocjena, ona ne može podnijeti velike troškove prijevoza. Kop nenim putem, osim, dakako, u slučaju nestašice i krajnjeg porasta cijena, žito kola isključivo na malim udaljenostima. Evo plana 1584. godine ootprem anju žita iz Italije u Španjolsku211. Ukrcaj će se vršiti u toskanskim utvrdama Orbctello, Talamone ili »Puerto Hercules«. Kupovina (70.000 fanega, kastilijska mjera) se vrši u Cornetu i Toscanelli, na papinskom teritoriju; u Grossetu i na Maremmi Sienne koja pripada toskanskom velikom vojvodi; u Castru i Montaltu, posjedima vojvode od Parme. Bilo je po petnaest, dvadest pet i trideset tisuća fanega u unutrašnjosti zemlje. Posljedice toga su: kupovnoj cijeni od 10 španjolskih reala po fanegu treba dodati za prijevoz do utovarne luke, kopnenim putem, tri škude po moggiou ili 3 reala po fanegu. Eto, dakle, žita kojemu cijena raste za 30 posto tijekom relativno kratkog puta. Objašnjavaju se razmišljanja napuljskog potkralja u vezi s planom kojim bi se učinio upotrebljivim put od Apulije do Napulja (29. srpnja 1562.): što se tiče otvaranja prethodnih putova za opskrbu toga grada Napulja, time su zaokupljeni u najvećoj mogućoj mjeri. Ali, rado bih rekao da, s obzirom na golemu svotu koju bi stajao prijevoz žita kolima 617
zajednički; sudbini ; i sveukupna kretanja
iz Apulije, malo bi osoba riskiralo to poduzeti2,12. Žito ne moŽ£ kolati s jednog kraja Poluotoka na drugi kopnenim putem. Tim poprečnim napuljskim putem, žito kadšto prolazi, ali ništa ne kazuje da ide tako cijelim putem, između Jadrana i Tirenskog mora. A to je malo moguće, jer prijevoz oko Firence, u krugu od 4 do 13 milja samo oko grada dostaje je da se digne cijena žitu za 4,24 posto 1570. godine i za 3,35 posto 1600. godine21^ (ovim se može dokazati da je cijena same trgo vačke robe više porasla od cijene kopnenog prijevoza, ali bilo bi pre smiono prijeći s ovog primjera na zajednička gledišta koja bi drugi postoci u samoj Firenci opovrgli). U siječnju 1559. odbili su poslati u Malagu ječam iz trgovišta Santa Ella i La Rambla jer cijena prijevoza kolima vrijedi koliko i sam ječam21'. Sažalimo se nad mletačkim tajnikom Marcom Ottobonom 215, koji stiže u Poljsku zimi 1590-1591. i putem se, u Innsbrucku kao i u Beču, informirao eventualnim cijenama žita u Krakowu ili u Mađarskoj, potom računa, za Prouvcditorc allé Biavc, koliko bi stajao jedan staio, vraćen u Veneciju. Valja promijeniti novac i mjere, ništa ne zaboraviti od pristojbi i posredovanja, da bi se gotovo uvijek uvidjela nemogućnost operacije. Jedan staio, kad se kupi u Krakowu, stoji 8 mletačkih lira. Od Krakowa do Beča, prijevoz se penje na 7 lira i 12 soldi; od Beča do Villacha na 7 lira i 10 soldi, od Villacha do Venzona stoji 3 lire-, od Venzona do Porto Gruara 1 liru i 4 soldi-, od Porto Gruara (barkom) u Veneciju, 3 soldi. Čemu treba dodati pristojbe, cijene vreća ili bačava; i posredovanje. Sve zajedno 30 lira i 19 soldi ili oko 31 Ure: prijevoz je učetverostručio cijenu trgovačke robe. On je bitan element u diferenci jaciji cijena komercijaliziranog žita2'6. 'finie postaje razumljivom osobita sklonost žita prema vodenim putovima. Širenje žita iz Burgundije moguće je prema jugu tek rijekom Rhônom. Strane žitarice, nužno skupe, koje se šalju u Firencu, idu uzvodno Arnom, toliko dugo koliko je moguće, sve do Signe, riječne luke glavnoga grada21"7. Bogatstvo teritorija Lentini na Siciliji potječe iz njegovih poljoprivrednih izvora i jedne dopunske pogodnosti: nije jako udaljen od obale i njegova fiu m e grande, Sveti Leonardo, pogodna je za plovidbu na nekoliko milja od grada; barem je tako bilo 1483godine21”. Morem je prijevoz relativno jeftin. Vratimo se primjeru što smo ga iznijeli o talijanskom žilu koje treba prevesti u Španjolsku. Kupovna cijena jednog fanega došla bi 10 kastilijskih reala, prijevoz do marine 3 reala, pravo na izvoz 5 reala, prijevoz na jednoj dobroj dubrovačkoj navi samo 3 i pol reala. Tome treba dodati troškove dosta visokog osiguranja. 618
P r iv r e d n e d jela tn o sti; tr g o v in a i p r ije v o z
s obzirom na kasno razdoblje godine (9 posto ad valorem), ili dodatnih 30 maravedija po fanegu. Cijena pomorskog transporta stoji tako oko 4 reala po fanegu, a cijena fanega u Alicanteu ili Cartageni jc 22 reala i 3 maravedija (real se u tim proračunima računa 54 maravedija). U prije vozu žita pomorski transport stoji relativno manje od svih ostalih operacija: prijevoz kolima, prijevoz teretnim životinjama ili dozvola za izvoz. Utoliko više što ta cijena ne vodi točno računa o udaljenosti: ona se ne mijenja, bilo da se ide iz Italije u Barcelonu ili Valenciju, bilo da se polazi sa Sicilije ili iz Toskane. Vlasnici lađa čak smatraju da je isplativije doći do Španjolske, preko »Zaljeva« južnim putem sa Sicilije, nego sjevernim, u visini toskanskih utvrda: sa Sicilije, kažu oni, bolje drže zaljev tenor el go/fo m as lançado. Prema tome, unutrašnji dio sredozemnog svijeta, zahvaćen lako ćom pomorskog života, može sebi priuštili raskoš veletrgovine žitom. Konstatacija koja bi bila dostatna za objašnjenje da se mogu razvijali jedino one zemlje (izuzevši privilegirane gradove kao Milano) koje su u izravnom odnosu s morem. Ako se stanovništvo otoka na Sredozemlju može često posvetiti jednoj bogatoj, osvajačkoj monokulturi, to je stoga što im je more na domak, s lađama punim žila. Uz neprestane prehram bene teškoće, oni stalno uravnotežuju svoj život u toj nesigurnosti. 'Го je gimnastika koju jedino more dopušta ili uzrokuje. Na vodi, žilo prevaljuje nevjerojatne udaljenosti. U Valenciji, Španjolskoj-'9. Genovi i Rimu, jede se žito iz Egipta ili s Egeja. Biskup Daxa, piše u siječnju 15“72. godine Karlu IX. iz Dubrovnika: »U ovom se gradu ne pojede ni jedno zrno iz zemlje a da se ne ide po nj pet stotina milja daleko«240. To je istina koja je mnogo starija od 16. stoljeća. Tako je putovalo žito i u antičko doba lađama koje nisu uvijek imale palubu. U 11. stoljeću, aragonsko se žito spušta niz Ebar, potom još dalje, od Tortosc, dugom dijagonalom mora, da bi priskočilo u pomoć krajnjoj potrebi Sirije241.
L uke i z e m lje izv o zn ice
Sva se tržišta koja trgovina žitom koristi nalaze na obalama Sredo zemnog mora ili riječnih tokova. Takav je slučaj malih luka čije lađe konvergiraju prema Livornu: Grossetu, Montallu, Cornetu2’’2 ili tim lukama Abruzza za koje jedna polica osiguranja pokazuje aktivnu trgo vinu u smjeru Venecije: Grottammare i Sinigaglie254. Još izrazitiji je slučaj velikih tržišta u dunavskim ravnicama koja su povezana velikom rijekom sa Crnim morem (u jednoj se obavijesti s Levanta, u prosincu 157524 ', kaže da će pšenica koju su ponudile Vlaška i Bogdiania trebati, po naredbi Turaka, biti pretvorena u dvopek, potom ostavljena na 619
ZAJl-DNIČKI-: SUDHINI- I SVI-IJKIJPNA KRHTANJA
obalama Dunava gdje će biti preuzeta); tržišta Egejskog mora.u vezi s pomorskim regijama — proizvođačima pšenice: Galipolje povezano s Trakijom. Patmos pokraj azijske obale, Solun na izlazu iz Makedonije25*5 i još više Volos, veliko izvorište za kupce sa Zapada, koji izvozi žito iz tesalijske ravnice256. U Egiptu, Nil, kao i Dunav, izbacuje prema moru goleme količine pšenice pomiješane s rižom, bobom i slanutkom. Na Zapadu su velika izvozna tržišta Apulija i Sicilija — ova je potonja neka vrsta Kanade ili Argentine 16. stoljeća. U tom svojstvu, njezin slučaj zaslužuje da se na njemu zaustavimo. On ima prednost što je jasniji od ostalih. Upravljati, vladati Sicilijom, za španjolske potkraljeve u prvom redu znači brinuti se za žito. Nema ni jednog njihovog pisma koje ne govori o žetvi, cijenama, dozvolama za izvoz, ugovorenim poslovima sa stranim veletrgovcima nastanjenim u Palcrmu, gdje i dalje žive sicilski vlastelini i koji su se obogatili na velikoj proizvodnji otoka2*5". Tu bitnu ulogu opskrbitelja u zapadnome bazenu, Sicilija igra već stoljećima, još od antičkog doba, s više ili manje sjaja, ali bez prekida. Ugovor što ga je Genova 1261. godine potpisala sa sicilskim kraljem Manlredom o eksploataciji 10.000 salmi godišnje (20.000 kvintala). kad bi ta brojka bila veća (jer se Genova u međuvremenu povećala) sličila bi, da se ne prevarimo, na ugovor iz 16. stoljeća258. Čitav Zapad sanja o sicilskom žitu, a najviše susjedna sjevernoafrička obala: Leon Alrikanac priča da su Arapi davali vlastitu djecu u zalog da bi dobili žito od Sicilijanaca2-,y. Kad su kršćani ponovno zauzeli Tripoli, na Sicilji su se odmah zabrinuli za pristojbe koje će trebati platiti za žito u Africi: jedino će 2.500 salmi rezerviranih za tvrđavu biti oslobođeno260. Još u doba Ferdinanda Katoličkog utvrđena je lista caricatora, krcališta za žito s otoka: Solunto, Termini, Roccella, Catania, Bruca, Terranova. Licata, Girgenti, Siculiana, Mazzara i Castellammare. Popis izvoza, za 1532. godinu261, pokazuje prvenstvo juga i njegovih brežu ljaka. Ukupno je te 1532. godine službeni izvoz iznosio gotovo 260.000 salmi ili 520.000 kvintala žita, četiri puta veći od onoga što traži Genova, prema jednoj procjeni iz 1577. godine262. Genova uvozi godišnje 60 do 70.000 salmi sicilskog žita265. Ali nema grada na sredozemnom zapadu koji ne jede već stoljećima odlično žito s otoka. Ovo je staro tržište vrlo čvrsto organizirano. Trgovački koncentri rano u Palermu koji, međutim, ne sudjeluje ni kod ukrcavanja ni kod prijevoza već okuplja ono što se odnosi na negozio frum entario-6 ', nedvojbeno stoga što sami vlasnici-prodavači žita u njemu stanuju, a još više opunomoćenici veletrgovaca iz Firence ili Genove kojima je važno da budu blizu potkralja (koji, istina je, živi malo u Messini, malo u Palermu), i, u svakom slučaju, blizu svojih ureda i portolana, toga službenika koji još više komplicira papirologiju i nužne postupke da se 620
P r iv r e d n e d jela tn o sti: trg o vin a i p rije 4 9 — S ic ilsk i caric otori 1532.
Po L. B IAN CH IN IJU , op. cil, I, sir. 2 4 1 . Luke izvoznice pšenice odgovaroiu ravnicam a i brežuljcima oloka. Jedino Ca siellam are, na sjevernoj obali, nem a luku izvoznicu. Vidi se prvensh/o južne obale. Rekord u korisl Sciacce (40.000 solmi izvezenih od ukupno 2 6 0 .0 0 0 ili 5 2 0 .0 0 0 naših kvintolo). Č ilo j G irg en li, a ne G n g en li; Termini, o ne Termine.
dobiju tratas, dragocjene dozvole za izvoz. Te dozvole nisu besplatne i cijena im varira prema skali pomične ljestvice koju je rekonstruirao Mario Siri265 na tablici što je od njega preuzimamo.
POMIČNA SICILIJANSKA LJ1LSTVICA IZVOZA (p o M ariju Siriju) Cijena salme
Pristojba po salmi
18 do 22 larija 22 do 26 — 22 do 30 — Preko 30 tari
6 lari 10 — 12 — 16 —
Eto što opterećuje sicilijanske cijene. Je li to jedan od razloga koji se, oko 1550266, označili dobru sreću žita na Levantu, najboljem tržištu, 621
/AJHDNIČKH .SUDBINI- I SVI-UKUPNA KRI-TANJA
po riječima starog povjesničara Bianehinija? Uništenje sicilskç, flote za prijevoz pšenice bilo bi posljedica svega toga. Ili pak, kao što se čini vjerojatnim, to bi se uništenje podudaralo sa sve većom ulogom mle tačkih i dubrovačkih teretnih brodova, sposobnih prevoziti na tisuće salmi pšenice, (iodine 1573, lađe koje ukrcavaju na Siciliji, za račun Venecije, mjere svaka 4.800, 4.000, 4.000, 4.000, 2.500, 2.000, 1.800, 1.500, 1.000 i 1.000 salmi26”. Nastala je jedna Hola specijalizirana za prijevoz glomaznih proizvoda: žita, soli i vune. Ona je upotpunjavala aparaturu sicilskog tržišta. Ono je posjedovalo i prostrana spremišta u caricatorima (mi bismo rekli elevatorima't) i još k tome neku vrstu warrantage žila s priznanicama predanim ulagaču. Preostaje da se napiše povijest cedole, potvrde koja se predaje vlasniku koji ne želi odmah prodati svoje žito, a da ipak dobije novčani predujam. Kome je on prodavao tu ccdolu, kad bi mu se ukazala prilika? Sve ovo ima neobično m oderan naglasak. Ali da bi se moglo suditi, trebalo bi bolje poznavati ta spremišta, njihove poslovne knjige, davaoce novca koji prihvaćaju cedole, sve stvari koje nedostatno rasvjetljava stara llianchinijeva knjiga26H. Također bi trebalo bolje upoznati taj admini strativni i kapitalistički sustav koji istodobno zahvaća proizvodnju i trgovinu žitom, usmjeravajući ih prema rukovateljima novcem. Neka cijena žita pada, seljaci (neobično se kaže borgbesi, građani) ne mogu više plaćali svoje vjerovnike i moraju prodavati svoja goveda, pa čak i bježali sa svojih posjeda. Zapravo, oni uoči svih radova posuđuju novac da bi kupili sjeme i goveda za zapregu i riskiraju sve svoje šanse u obradi nove zemlje. »Čak i vlastelini i caballerosi«, kaže se u jednom špa njolskom izvještaju s početka 17. stoljeća, »na taj način posuđuju novac, da bi ga vratili u žitu pa ako, potom, to ne mogu učiniti, izložit će se velikim kamatama, tako da će moliti potkralja ne bi li im on podijelio ublaženje, što kadšto i postižu...«269. Takva je situacija i seljaka i vlastelina koju zapažamo na početku 17. stoljeća u Kastiliji, oko Valladolida2"70... Od vrha do dna, u 16. stoljeću imamo dojam da postoji sustav koji je na putu rasapa. Neobične se špekulacije na primjer izvode s obvezni cama. U optjecaj su se puštale lažne, sukrivnjom magazinicra\ potom se prodavalo nepostojeće žito; u vrijeme reguliranja računa, proglašavali su se brodolomi ili krade u caricatorima.Magazinicri su padali u stečaj. Uzalud je vlada branila javno poštenje, prijeteći zatvorom prekršiteljima, zahtijevajući pošteno upisivanje, zabranjujući prijevremenu kupnju i prodaju žita, lihvarske ugovore zvane alla voce e secondo le mete ili klađenje na cijenu namirnica2"71. Skandal se nastavlja i neki vlasnici više su voljeli ostaviti žito da istrune u jamama gdje su ga pohranili nego da ga izruče špekulantima i krijumčarima u lukama. Jedino ako to nije bio način da se špekulira s namirnicom koja je čak i na Siciliji postala 622
P rivred n e d jela tn o sti: trg o vin a i p r ije v o z
rijetkost krajem 16. stoljeća. Situacija je bila takva da gradovi i sama vlada nisu oklijevali zaplijeniti žito u caricatorima2~2. U Apuliji, gdje je veliki izvoz služio lukama Manlredonia. Foggia i Irani u smjeru Dubrovnika, Napulja i Venecije, sistem je bio sličan: traite, izlaznice koje upotrebljavaju carine, prodavala je kraljevska državna blagajna bez nekih mjerila i unaprijed. Te su izlaznice gubile vrijednost i jeftino su se kupovale. Prema onome što kažu trgovci, Venecija je tako uštedjela i do 32 posto na svojim carinskim plaćanjima2”*. Žito s Istoka Ali Zapad ne živi od vlastitih kompenzacija. Osobito sredinom stoljeća, život mu se uravnotežio pošiljkama s Levanta, koji je manje napučen i bogatiji žitom za izvoz, najčešće niže cijene. Istok je raspola gao s tri velike žitnice: Egiptom, ravnicama Tcsalije, Makedonije. Trakije i Bugarske i rumunjskom nizinom. Ove potonje vrlo su rano bile istisnute iz sredozemnog optjecaja; golemi trbuh Carigrada m onopo lizirao ih je u svoju korist. Preoslaje grčko i bugarsko tržište i smočnica Egipta. O ovoj posljednjoj, konzul Lorenzo Tiepolo smatra. 155i. godine, da sultan crpi 600.000 ribebe pšenice, ječma i boba iz nje (nema spomena riži, pa ipak!2”'1’) . Tih 600.000 ribebe (na bazi 100 sicilskih salmi = 165 ribebe)2'”* odgovara 363.636 salmi ili 720.000 kvintala. To je golema količina, više nego što može dati Sicilija2"6. Ako je veliki dio opskrbe određen za Carigrad, drugi dio ostaje za prehranu turskih vojnika i šalje se u Meku. K tome, sultanovo »žito« nije nužno sve iz Egipta, a brojke koje donosi Tiepolo (uključivši i onih 1, 200.000 dukata koliko bi ta trgovina stajala sultana) dane su tek kao opća naznaka. Zapravo, dodaje on sam, sve varira s visinom vodostaja Nila, epidemija ma i konjunkturom cijena. Izvještaj donosi dvije cijene ribebe boba i tri cijene za žito2""’. Uostalom, iz Aleksandrije kao i iz Volosa, Soluna, Valone, Prevesc ili Sinte-Maurea tursko se žito ukrcava za Zapad, zakonito i s dopušte njem sultana. U dubrovačkim ili mletačkim dokumentima o tome se govori u odnosu deset naprama jedan. I u Carigradu se čuje jeka neprestanih zahtjeva sa Zapada: 1528. godine Toskanaca2 н; 1563. Genovljana279; 1580. godine svi su zahtevi odbijeni uključivši i Irancuske2Hn, ali aktivna crna burza ne prestaje slali prema Zapadu tursko žito čak i u vrijeme prohibicije. Središte toga tržišta je Arhipelag u kojem neki otoci, kao Patmos281, imaju uostalom odlično žilo, ali gdje najčešće nalazimo krijumčarenu trgovačku robu koja dolazi s kopna, uglavnom iz Grčke, na laganim caram usalisim a, pljačkaškim lađama bez kojih bi mletački otoci od Krete do Krfa Često slabo bili siti. Kadšto je teško dobili 623
ZAJI-DNIČKIi SUDBINI- 1 SVBUKUPNA KIUîTANJA
usluge lih opskrbitelja282 i za to treba platiti velike svote. Ali u godinama dobre žetve, oni preprodaju goleme količine žita. Godine 1564. tereti carom usalisa, koje su kupili mletački upravitelji na Kreti, dali su više žila nego što je bilo potrebno stanovništvu otoka. Višak, od kojega je jedan dio pretvoren u dvopek, bio je prevezen u Veneciju283. Međutim, trgovina žitom u Arhipelagu još je uvijek neizvjesna i na milost i nemilost je čudi ili zahtjeva nekog sandžaka ili pojave turskih galija koje čiste pristaništa za žito28 ‘. Stoga je za Veneciju važan događaj bilo imenovanje turskih »oficira« u Arhipelagu. U ožujku 1562. neki Suil-paša (nisam posve siguran jesam li dobro pročitao), bio je imeno van za sandžak Metelin naklonošću sultanije i Mehmed-paše i spreman poći u službu; »imao sam želju«, priča mletački bailo Andrea Dandolo, »ne dati mu uobičajeni poklon zbog onoga kako je nedavno oštetio Vaše Gospodstvo; ali misleći kako je kratak put od ovog sandžaka do prista ništa za žito gdje ono najbolje danas stoji 12 aspri ehilo, bojao sam se da on to ne naplati...« Pa se bailo odlučio žrtvovati285. U 18. stoljeću Arhipelag je još uvijek bio tržište krijumčarskog žita s istim grčkim pljačkaškim lađama. 286
Ravnoteže, krize i preokreti Ova nam opširna objašnjenja dopuštaju da bolje pristupimo pro učavanju preokreta u 16. stoljeću. Opasno bi bilo dramatizirati na jednom području na kojem je sud suvremenika rijetko kada hladno krvan. Međutim, sve u svemu, prehrambena se situacija pogoršava kako izmiče stoljeće i kako »seoska konjunktura« postaje sve alarmantnijom. Nestašice se povećavaju ne svojom učestalošću — uvijek su bile česte — nego težinom. One zadaju oštre udarce. Šest carestia opustošilo je Napulj između 1560. i 1600. godine: 1560, 1565, 1570, 1584, 1585. i 1591. Tri posljednje bile su teže od tri prve287. Nije da su »godine gore nego prije«, pisao je jedan dobar poznavatelj napuljske zbilje, oko 1600. godine288. »Ali su se ljudi razmnožili, kao što pokazuju popisi stanov ništva: za 95.641 ognjište više 1545. godine i 53.739 ognjišta 1561. godine; popis koji je u toku, smatra se da će pokazati porast broja ognjišta za 100.000. Kad se žito štedi ili tek malo nadmašuje potrebe, svatko nastoji da ga sakrije.« Nevolja nažalost nije ograničena samo na Napuljsko kraljevstvo ili na sam grad Napulj. Posvuda na Sredozemlju, ljudi su postali previše brojni u odnosu na izvore bogatstva. Dakle, izazovno je govorili o jednoj sredozemnoj konjunkturi, o krizi žita, što nas opet vodi pojednostavljenju ili, u najmanju ruku, ekspeditivnosti. Zapravo, jedinim kriterijima s kojima raspolažemo za 624
P r iv r e d n e d jela tn o sti: trg o vin a i p r ije v o z
sveukupnu tablicu, koji se odnose na veletrgovinu žitom. Ta su kretanja važna, ali: 1) uzimaju u obzir tek stanoviti manjinski život sredozemnog prostora, o čemu smo se već izjasnili289; 2) gledajući izbliza, ta povlaštena povijest trgovačkog žita otkriva barem četiri velike krize: pristizanje, već početkom i tijekom čitavog 16. stoljeća, sjevernog žita u iberske luke i gradove na atlantske o b ale_ »boom« turskog žita od 1548. do 1564. godine kojim se mjeri kriza talijanske proizvodnje — talijanska samodostainosi, čudo polja na Poluotoku, između 1564. i 1590. — i, napokon, pristizanje sjevernog žita u Italiju od 1590. do 1600, pa i kasnije; 3) primijetit ćemo da te krize svršavaju rješenjem, uravnoteže nošću, pa čak i ona posljednja kojoj treba priznati određenu širinu, i relativnost. Krize, ravnoteže — jednostavan je način da se vide ta stanja. Postoji rubna kriza, rekli bi ekonomisti, dakle, ravnoteže koje su ispod, u dubini, ograničavaju katastrofe i napetosti. U Veneciji, 16. lipnja 1591. usred teškoća Senat će reći, i u pravu je: »iskustvo jc pokazalo da se u našoj državi obično ubire, između pšenice i žita, nešto manje od onoga što odgovara našim potrebama«, u n pocho men cbe bastevoli al bisogno-n\ Dakle, mislim da treba podijeliti naša zapažanja na ove tri krize, što bi bila prva briga i — druga mjera opreza — ne previše ocrnjivati sliku koja nikada nije ružičasta. Drama trgovačkog žita uvezenog izdaleka ili iz vrlo velike udaljenosti, mjeri glad ljudi, ali i bogatstvo kupaca.
Prve krize: žito sa sjevera u Lisabonu i Sevilli To je ono što pokazuje pristizanje sjevernog žita u Portugal i Andaluziju. Portugal je vrlo rano bio pogođen, već od početka 16. stoljeća; Andaluzija, još bogata vlastitim žitom, bit će pogođena će mnogo kasnije, počevši od 1550-ih, ili još bolje 1570-1580-ih godina. Ovdje se ne radi o jednoj već o dvije krize, portugalskoj i španjolskoj — koj su slične u svom razvoju i koje unaprijed rasvjetljavaju buduću evoluciju Italije. U Portugalu, pomorska je ekspanzija stvorila zanimljivu modernu državu: naglasimo, i kažimo da je on Engleska u malom, i kao što ona svršava u Londonu, tako se on sažima u svome glavnom gradu Lisabonu, koji daleko nadmašuje, osobito od stupanja na prijesto kuće Aviz 1386. godine, bezbroj malih gradova i velikih trgovišta koji su, svi aktivni i u njegovoj službi. Patrijarhalni Portugal, preslabo napučen, koji jede vlastito žito i čak ga izvozi u Englesku291■ i pije svoje vlastito vino, iščezava da bi ustupio mjesto Portugalu sve manje sigurnom za svoj 625
/.A JIîD N lC K li S U D B IN I- I SV I-U KU I’ NA K lll-T A N JA
svagdašnji kruh. Kulture voćaka, maslinika i vinograda zauzimaju sve više mjesta. Naslućuje se znatan napor da se poveća žitarična proizvod nja, kao na jugu u Alemteju gdje su aklimatizirane nove vrste. Ova potreba za žitom, taj »imperijalizam«292 žita tjera Portugalce da zauzmu izlaze velikih marokanskih ravnica, da na kratko uvedu svoju kulturu na Madeiru i da im to kasnije uspije na Azorima. Ali, najbolje je rješenje kupili žilo vani, a kod kuće se osloboditi industrije koja je sve u svemu slabo unosna. Vrlo rano Lisabon će već jesti strano žito, ono koje mu izručuju Andaluzija i Kastilija i koje mu šalje (ali ne uvijek) Sicilija. Godine 1546, ambasador portugalskog kralja u Rimu, Simâo dc Veiga, na brzinu ali uzalud putuje u Palermo29^. Portugalci, koji već odavno održavaju odnose s Brugesom, polom Antwerpenom, okreću se i prema Flandriji možda od 15. stoljeća; u svakom slučaju 1509. kupuju tamo vrlo dobro žilo, o muito bom , za 10 pataka, i najbolje, o rnelbor, za 11 pataka291. Ove će se kupovine nastaviti tijekom cijeloga stoljeća. To žito sa sjevera, koje dolazi ili ne s Baltika, najčešće se prevozi sićušnim barkama iz Bretagne kojih na stotine stižu istodobno u Lisabon. Bijednici nad bijednicima, kakvi su bretonski pomorci, zašto ne bi popustili iskušenju da im se plaća u zlatu, što im osigurava portugalski kupac uz pravo da zakonito iznese plemenitu kovinu? Oni »ovdje pristaju svaki dan«, piše iz Usabona 4. rujna 1559. francuski ambasador Jean Nicot, »s velikom količinom pšenice bez ikakva dopuštenja (od strane francuskog kralja). Pratim ih da ovdje uvedem reda«295. Ali neće uspjeli. Nije li Portugal, po svom vlastitom svjedočenju, »zemlja... čudesno lišena svakog žita«? I gotovo stoljeće poslije, 1633. godine, evo u Lisabonu stotinjak takvih istih barki koje portugalska vlada oduzima, potom oslobađa. Da bi preživjeli, pomorci će prodali jedra, kormilo i sam brod i na kraju će, poumirali će od gladi296. Ta polukrijumčarska trgovina bretonskih barki pritišće poput jarma, cl quai es m uy fuerte29"?, portugalsku ekonomiju i politiku. Ništa manje ne dovodi u pitanje trgovačka kretanja bez čega ništa ne bi bilo moguće od ovoga kretanja koje se čini spontanim: tu trgovinu osiguravaju, te 1558. godine, trgovci iz Bilbaoa, Burgosa, Simon Ruiz u Medini del Campo298. 'Ге je godine žito koje prevoze bretonske lađe već dospjelo do Kastilijc, za koju je ono harto danoso, krajnje štetno299. Kastilija? Pod lim shvatite, premda je to malo pogrešno, biskajske i galicijske luke. Slabo smo obaviješteni o prvom dolasku žita u Andaluziju. Međutim, moguće je da je Francuz, Guion Soliman, koji, u kolovozu 1557. godine, prodaje svoju lađu u Cadizu kamo je dovezao žito, bio Bretonac*00... U svakom slučaju, otada su putovanja bretonskih lađa sve češća i lim 626
P riv re d n e d jela tn o sti: trg o vin a i p r ije v o z
povodom ii svoja pristaništa donose »crveno zlato« Portugalaca ili bijelu kovinu Španjolaca... U Cad izu, Sevilli, Andaluziji i na jugu Španjolske, sve do Malage i Alicantea. evolucija na portugalski način ocrtava se kao posljedica američkog bogatstva Seville. To bogatstvo pogoduje maslinicima i vino gradima. Ipak, bogatstvo žitom je toliko da je evolucija spora. Sevilla ima teškoća, dok susjedni gradovi — Puerto de Santa Maria, vrlo imućni Jerez da la Frontera i, osobito, daleka Malaga i dalje dobro osiguravaju svoju opskrbu. U Malagi, provccdorcs armaclâ dugo su imali lak posao: preplatiti jedan ili dva reala po fanegu*nl i žito brzo stiže. Ono je mnogo jeftinije od žita u Kataloniji*02, gotovo po isto toliko niskoj cijeni kao u Napulju ili na Siciliji*0*. Nije toliko nedostajalo žita koliko teretnih životinja za prijevoz. Dostatno je bilo rekvirirati životinje pa da cijene žila budu izložene na milost i nemilost službenika*0 ‘. Tako sve teče vrlo dobro do sredine stoljeća. Godine 1551. Fuggeri su postigli dozvolu da izvoze izAndaluzije, i izpartida Сд\ттл\с 36.000 lanega, od toga 16.000 za Barcclonu*os. Dvije godine kasnije, u kolovozu 1553. grol’od Tendille*00 zahtijeva 2asei:,c kao novčanu pomoć {ciyuda de costa), obveznicu za izvoz Л do 5.000 ccibizcs žita počevši od Malage. S obzirom na obilje na tržištu, moglo bi mu ga se dodijeliti više, a da mu se ne pokloni ništa drugo »doli malo tinte i papira«, sin ponor sen ello m asque tinta y papci. 1olakšalo bi se seljacima koji su zagušeni žetvom. »Imali smo«, piše jedan providuriz Malage 23- studenog 1553. godine-*0", »šest ili sedam plodnih godina... Moguće je da godine koje dolaze ne budu takve.« Stanje će se, zapravo, pogoršati tek oko 1560. Godine 1561*ott. Sevilla bučno protestira protiv Genovljana, gospodara njezinih carina, koji joj zadaju brige u vezi sa žitom (pšenicom i ječmom) koje je dala dopremili u velikim količinama iz Francuske, Flandrije i s Kanarskih otoka. Zar oni žele da siromasi um ni od gladi? To zacijelo nije prvo pomorsko žilo koje stiže u Sevillu, ali veliki zaokret još nije učinjen: na primjer. 1564 *09 godine dosta se daleko otišlo u razradi plana (neće biti nastavljen) da se andaluzijsko žito prevozi u Genovu. Upravo je između 1561. i 1569. — godina nestašice — došlo do preobrazbe. Anđaluzija, prebogata uljem, vinom i bijelom kovinom naviknut će se na tuđe žito. Najkasnije oko 1560*10, evolucija je dovršena, andaluzijsko brašno više nije dostatno za proizvodnju dvopeka koji je nužan za flote, i španjolska kruna treba svake godine 100.000 fanega, što bolje, što lošije, sjeverne pšenice (55.000 kvintala). To je i malo i mnogo. Godine 1583- oskudica se širi čitavom Španjolskom i poremetila joj je ekonomski život*11. Problem bi bio saznati je li taj deficit, otada stalan, nosi ili ne nosi duboko svjedočanstvo o španjolskoj ekonomiji, o njezinoj »seljačkoj konjunkturi«. To znači zahtijevati od povjesničara više nego što on može 627
ZAJEDNIČKE SUDBINE l SVEUKUPNA KRETANJA
reći. On čak ne raspolaže, o višestrukim činjenicama poljoprivrede na Poluotoku (uključivši i portugalske), zajedničkom skicom usporedivom, izdaleka, s knjigom Магса Blocha312, u vezi s izvornim značajkama francuske poljoprivrede ili sa skicom koju je nedavno dao Emilio Sereni313 o Italiji polja i oranica. Ono što nam je poznato, svodi se na malo stvari. Poluotok je krajnje raznolik i ima mnoštvo siromašnih i zaostalih pokrajina: za invazije Navarre 1522. godine, francuski vojnici umiru od gladi u tom kraju osuđenom na kruh od prosa, i pri povratku u Bayonne, nakon poraza, neki su se toliko prejeli da su se umalo raspukli31 '. Isto je tako Galicija, 1581. godine, siromašna zemlja gdje se raženi kruh čini nedostojan ljudi jednome mletačkom putniku315. Me đutim. zna se da je posvuda postojao zamah seljačkog života, koji stigao iz daleka, i razvijao se još uvijek za prve polovice lć. stoljeća. Množenje zaprega s mazgama, relativno jeftinim životinjama316, živost kojom one vuku lagani plug po plitkim oranicama317, širenje krčevina, maslinika i osobito vinograda čim to tlo i klima dopuštaju ili podnose, i očigledan uzmak uzgoja ovaca (čak ovaca finog runa) — sve to govori o širenju, o poljoprivrednom napretku. Istraživanja bilježničkih spisa u Valladoliđu 318 ukazuju na ccnsosc utemeljene u povodu kupovina zemlje. Lih varski je kapitalizam gradova i velikih trgovišta pomogao tom razvoju. To se napredovanje zbilo na štetu montes blancos iM.albalcs, bijelih »brežuljaka« bez drveća i namijenjenih kulturama, plantažama ili privremenim ogradama za stoku. Od Ccmdelarije, od Svijećnice do idućeg Svetog Ivana, svaki seljak može prisvojiti jedan komad te prazne zemlje — a ta privremenost onda potraje — na njoj zasaditi stabla, čak masline ili nekoliko trsova vinove loze, ili ograditi pašnjakza svoju stoku. Bezbrojni tekstovi govore o toj dugoj bitki protiv pustoši neprijateljskih, kamenitih krajeva, i niz riječi iz prošlosti (escalias, krčevine; escaliar, krčili; artigar, iskrčili, prorijediti šikaru; presuras, zaposjedanje; baldios, neobrađene zemlje; dehesas, zajednički pašnjaci; ejidos, općinska dobra i neobrađena tla na ulazu u selo gdje svaki seljak ima pravo ovršiti svoju žetvu uz pomoć životinja...), sve te riječi, potekle od vulgarnog latinskog, čije varijante nalazimo u Kataloniji ili Andaluziji, kao i u Kastiliji, gdje se osjećaju kao kod kuće, čini se da nas uvode u srž problema koji su pomalo problemi svih sela na Zapadu. Čini se... Ali valjalo bi odmjeriti to napredovanje i vidjeti da li se održava (jer se demografski rast u Španjolskoj naglo okreće prije nego što se stoljeće okončalo), izvagnuti blagostanje seljaka koje su promatrači jako preci jenili. »Seoska je buržoazija«, koju će biti moderno hvaliti, bila dosta krhka319. Kriza sela postoji odmah nakon sredine 16. stoljeća. Je li se zemlja iscrpla? Jedno zanimljivo pismo Filipa II, datirano 12. listopada 628
P rivred n e d jela tn o sti: trgovi)
i p r ije v o z
1560, podržava upravo suprotno320. Više nego feudalnog režima _ okova koji ne popušta — seljak je možda, kao u Francuskoj, žrtva režima lihve: ovaj mu je služio u vrijeme uspona »prvog« 16. stoljeća; poslije 1550. godine, on se okreće protiv njega, tjera ga s njegova posjeda, ubrzo dolaze loši trenuci konjunkture. Godine 1571, na posjede depor tiranih Maura iz Granade, u 400 sela smješteno je 12.542 obitelji dovedenih iz Asturije, Galicije, Burgosa i Lećna. Dvadeset godina kasni je. službeni izvještaji iz 1593- godine pokazat će da je uspjeh toga pothvata bio malen: nekolicina je seljaka prodala svoja nasljedstva, drugi su ostavili parcele vjerovnicima i izbjegli bogzna kamo, a nekolicina povlaštenih iskoristila je tu mnogostruku zbrku i kupila maslinike od jednoga, polovicu zemlje od drugoga i tako postala villcmos ricos*11. Podaci o selima Nove Kastilije (1575-1580) također pružaju dojam jednom povjesničaru322, koji je upravo proučio u cjelini taj izvanredni dossier, da se u tim žilavim selima sjene umnožavaju: previše je ljudi za zemlju koja se više ne može širiti, prevelik je broj slabo plaćenih nadničara (»brassiers«) i počinje iseljavanje prema gradovima i Indiji, te sela nazaduju. Španjolska ekonomija, u svojoj masi, nedvojbeno mijenja smjer oko 1580-1590-ih godina325, a poljoprivreda je prva krenula lošim putem, a da ne znamo ni kako, ni zašto, ni kada je točno počela gubili igru. Zapažamo sudionike i značajke problema, stada na pašnjacima, stada u staji, redovite kulture regadiosa, navodnjavanje vrtova naranči, duda i voćaka: secanos, suhu zemlju gdje se nalaze vinogradi, maslinici, zasijana polja (svake druge ili treće godine sije se pola ječam, pola pšenica), ugarnice, barbecbos, zasijane bobom... Ali često se po morilesim a obrađuje slučajno: algunos anos labrasc aqui algo, kao što se kaže u jednom starom izvješću iz 1492. godine u vezi s obradivim tlom Gibraltara32'... Sa završetkom 16. stoljeća igra postaje gubitna32\ Za to, zacijelo, nije odgovorno žito dovezeno iz inozemstva. Ono je, u najboljem slučaju, uranjeni znak lošeg zdravlja. U Portugalu, gdje je zlo od starih vremena, suvremenici ističu neobične posljedice. Špa njolski ambasador u Lisabonu bilježi, 1. listopada 1556: »zemlja je vrlo bolesna i u mnogim pokrajinama mnogo ljudi umire, kaže se, od bolesti koje izaziva hrana što su je pojeli ili se još jede. Ova je godina dala manje kruha od prošlih, svi su uplašeni od same pomisli na budućnost, ako Bog ne pritekne u pomoć. Ovdje u Lisabonu ima nešto malo kruha koji je stigao morem iz Francuske, ali sve brzo nestane...«326. Zemlja koju će Filip II. dobiti 1580. godine, za vrijeme osvajanja Portugala, bila je iznutra trula, golemi mrtvi uteg. Ali istaknimo vezu 629
Z A JH D N K 'K Ii
SUDH1NH I SVHIJKUPNA KIU -TA N JA
između neishranjenosti i bolesti jer ona nije proizvoljna. Jim c sc objašnjavaju epidemije koje će pogoditi Španjolsku potkraj stoljeća, prije svih europskih regresija. Ispod toga postojala je kriza neuravno teženosti. »Boom« tu rsk og žita: 1548-1564. Sredinom stoljeća počinje kriza talijanske poljoprivredne pro izvodnje^". Poluotok je doživio niz loših žetvi, očitih oskudica u op skrbi i rast cijena. Razlozi lim teškoćama nisu jasni: prenapučenost, loši vremenski uvjeti, usporavanje investicija u poljoprivredi i blizina rata s inozemstvom... Sve je moguće, ili, bolje rečeno, sve se slaže jedno na drugo, pogoršava kao posljedica unci carcstia diform enlo e taltrigrani, koja ne štedi čak ni jednu lako zaštićenu zemlju kakva je Venecija328. U svakom slučaju. Italija je pronašla lak lijek za svoje često vrlo velike teškoće: nekoliko novčanih pošiljki i njezini ili dubrovački teretni bro dovi stižu u trgovačke ispostave na Levantu i na tursko tržište. Taj je promet bio dovoljno velik da bi uzrokovao širenje brodova srednje tonaže na oko 600 tona i ubrzo čak iznad toga. Među tim velikim lađama uobičajeno je da se nalaze stanovite turske nave koje su se specijalizirale za duge plovidbe iz Istanbula u egipatsku Aleksandriju. Jedna takva nava. vlasništvo velikog vezira Rustem-paše, stigla je u Veneciju u prosincu 1551. s teretom za Zuana Priulija i signoria joj je odobrila smanjenje pristojbe na sidrenje329. Uostalom, tih je godina postojala aktivna suradnja s velikim turskim dostojanstvenicima, posjed nicima zemlje, žila i koji su bili željni gotova novca. U početku se osobito Turska nalazila u poziciji molitelja, kao da nije znala što učiniti sa svojim viškovima. »Što se naši trgovci«, piše mletački bailo 4. rujna 1551, »budu više držali rezervirano, to će dobivali povoljnije uvjete, jer ima mnogo žita koje pripada koliko veleposjednicima toliko narodu, a zbog rata s carem, nema drugih mogućih kupaca osim Mlečana i Dubrovčana.« Te 1551. godine — godine pobjedonosnog pohoda Sinan-paše na Tripoli. Venecija izvlači iz trgovačkih ispostava 300 do 400.000 staia (240 do 320.000 hl, oko 180 do 240.000 kvintala). Лко tome dodamo drugu robu. osobito terete genovskih lađa o kojima nažalost nemamo točnih podataka, možda je te godine iz Turske bilo uvezeno 500.000 kvintala žita. Uz tu su cijenu bile globljene sve luke Carstva, malo one u Egiptu, mnogo one u Grčkoj i dosta često one na Mramornom moru, i kadšto Varna na Crnome moru. Dubrovački teretni brodovi, koji u načelu idu u Rodosto po kožu ili vunu, potajno sc zaustavljaju u Volosu i tu ukrcavaju žito. Sve je to trebalo značili odlične poslove, osobito za nekolicinu mletačkih trgovaca nastanjenih u Carigradu, medu kojima je 630
P rivred n e d jela tn o sti: trg o vin a i p rije t i
u prvom redu bio Antonio Priuli. Razlika u cijeni između kupovine na Levantu i prodaje u Italiji je tolika — od 1 cio 2, 2,5 i čak do 3 _da su trgovci »sigurni da tu ne mogu izgubili«. Ipak. bilo u Veneciji bilo u Dubrovniku, a nedvojbeno i drugdje. — la povlaštena trgovina koju talijanski gradovi opskrbljuju predujmom u novcu i dotacijama za trgovce, uz jamstvo prodajnog tečaja (što je dokaz da je u početku bilo velikih teškoća da bi se skupila gotovina potrebna za kupovinu) ne teče bez neugodnih iznenađenja, i; trgo vačkim ispostavama, pšenica koja se mnogo traži je u porastu. 1dalje je dobar posao, ali on možda manje privlači mletačke amatere jer. 24. listopada 1554. senat odobrava stranim lađama pravo na sidrenjo pri čemu za nj ne plaćaju više od nacionalnih lađa ako su na ulazu u luku natovarene samo žitom330. Ova mjera govori ipak da Venecija, unatoč tome što ima veliku flotu, ima teškoća u osiguravanju prijevoza žitarica koje dolaze s Levanta. Nakon 1555. žita nedostaje čas u Egiptu čas u Carigradu, čas u Siriji... Cijene se ne prestaju penjati: od 51-55 aspri, koliko stoji jedno ehilo 1550-1551, cijene skaču na 63-65 aspri 1554-1555. godine: da bi mu 155-7—1559. godine3-41cijena bila 100 aspri. U isto je vrijeme. 1555. godine, bila objavljena prva turska zabrana izvoza. Odatle toliko inter vencija osmanlijskih galija protiv zapadnih jedrenjaka oko uobičajenih pristaništa33-. Krijumčarenje se naglo oporavlja i probija prema Kaneji. na otoku Kreti, gdje se smjestila aktivna krijumčarska trgovina, sa znalcima kao što je bio Stefano Tarabotto ili Marchio di Poggio... Kajići. caramusalisi, velikim lađama donose sa Zapada krijumčareno žito. Zlatnici ili srebrnjaci vrlo dobro rješavaju prividno nerješive probleme. Pietro di Medici pisat če Cosimu 1. 14. listopada 1559. da je »čuo iz pouzdanih izvora da će ti gospodari (Mlečani) svojom prepređenošću dobiti Negropont kao leno od Turaka; oni im nude golemi danak, lako velik da bi teško iz njega izvukli toliki prihod. Sve samo zato da bi dobili žito za svoje potrebe, a da ne prolaze preko Francuske ili Španjolske«343. Prava je kleveta bilo kada je, nakon Caicau-Cambrćsisa, objavljena i druga sultanova zabrana izvoza, »posljednja opomena«, koja ne sprje čava odvijanje krijumčarske trgovine. Godine 1562, 1563 i 1564. mle tački trgovci, kojima je dvostruko jamčila signoria. koja pazi na zajed ničke interese i na interese svojih poslovnih ljudi, nastavljaju i dalje ići na Levant da ondje trguju čak i »uz opasnost po život«33 '. Ipak, čini se da su teškoće postale veće od 1561. godine: izbijaju sukobi, vrše se zapljene već natovarenih ili još praznih nava, primorava se na povratak bez utovara... Godine 1564. Republika imenuje Stelana Tarabolla u Kaneju da tamo aktivira tajnu trgovinu, ali bez velikih rezultata. U nedostatku boljeg, mletačke galije zapljenjuju dubrovačku 631
ZAJEDNIČKI: SUDBINI- I SVEUKUPNA KRETANJA
robu (u prosincu 1563, ožujku 1565, siječnju 1566). Šest poznatih zapljena predstavlja sveukupno nešto manje od 37.000 staia ili oko 22.000 kvintala, u više od dvije godine335. Ali tih nekoliko kapi nije u stanju popraviti nedoličnu situaciju. Dobra vremena turskog žita nisu dugo trajala. 'Го što je Italija bila primorana da od tada drukčije rješava problem svagdašnjeg kruha, znači da u Turskoj počinju teške godine. Jedan povjesničar ondje razlikuje zlosretna razdoblja: od 1564. do 1568; od 1572. do 1581; od 1585. do 1590, što ne znači da su međurazdoblja znala za izobilje. U Istanbulu, golemom gradu, skupile su se sve nevolje: oskudica, skupoća, strašne gladi i na kraju kuga. »Od 1561. do 1598, izbrojeno je, po prepisci mletačkoga baila, 94 mjeseca kuge (ukupno gotovo osam godina), a brojka ipak nije pouzdana«336. Ova svjedočenja imaju svoje značenje, ali se izlažu opasnosti da prikriju ono što je bitno. Zbog pobjeda koje su je snažno izmiješale sa životom svijeta (Sirija, 1516; Egipat, 1517; Rodos, 1522; Beograd, 1540; Mađarska, 1541), upravo zbog toga »booma« žita koji će potrajati nekoliko godina, jedna izmorena zemlja, sazdana kao »po karolinškom načinu« na doživotnim lenima (nekoj vrsti »beneficija«), našla se zahvaćena m onetarnom eko nomijom već dovoljno snažnom da prekine stare veze i previše slabom da ostvari nove, uistinu moderne veze. Ta monetarna ekonomija sa svojim devalvacijama, rastom cijena, samovoljnim akumulacijama i šire njem uvozne luksuzne robe, nameće se arhaičnoj ekonomiji; usred ove ona utvrđuje abnormalne otoke i otočiće. Kriza žila i monetarna kriza pogodovali su, u velikoj mjeri, razvoju nasljednog vlasništva, lom prijelazu (rekli bismo na Zapadu) s »benefi cija« na »leno«, s jednog privremenog vlasništva, podvrgnutog samovolji države, na puno vlasništvo, koje podsjeća na suvremene posjede Poljske ili Moskovske Rusije. Ako povjesničari govore, u vezi sa Zapadom između 16. i 18. stoljeća, o »refeudalizaciji«, što je dvosmislena riječ (ali kojom je drugom zamijeniti?), podjednak se fenomen razvija u Turskoj koju ne znamo kako je točno odrediti u iščekivanju radova koji nama još nedostaju. Pionirska knjiga Busch-Zantnera337 navodi (ali za sam kraj 16. stoljeća i početak 17.) čiftluke, posjede stvorene, po njegovu mišljenju, u znaku bonifikacija i u žitaričnim regijama. Omer Lutfi Barkan i njegovi učenici, u opsežnom istraživanju koje su poduzeli, utvrdili su laj rast modernog vlasništva u korist sultana i paša za koje znamo da su sudjelovali u žitaričnom »boomu«; osim iznimaka koje potvrđuju pravilo, oni su za sebe zadržali prodaju žita zapadnim kupci ma, koje je bilo zabranjeno »narodu«. Naslućujemo širinu preobrazbe. Turska, kao i zapadna Europa, živi u doba »revolucije« cijena i po ljoprivredne revolucije koju nameće njoj kao i drugima demografski rast. 632
P r iv r e d n e d jela tn o sti; tr g o v in a i p r ije v o z
To su istine od tolikog značenja za komparativnu povijest kojoj se nećemo usuditi izvesti zaključke na razini Sredozemlja sve dok se turski problemi ne postave ispravno. Sve dotad bit će nam slabo poznati razlozi otvaranja potom zatvaranja turskih tržišta: porast pučanstva (bez sumnje postoji); ratovi na granicama i vojska, kao i gradovi, proždiru viškove žitarica338; ekonomska i društvena previranja... Naknadna će istraživanja o tome odlučiti. Ali sigurno je da velike promjene izbijaju poslije 60-ih godina339. Jesti vlastiti kruh: talijanska konjunktura od 1564. do 1590. »Zatvaranje Levanta, postignuto zapravo već 1560. i definitivno 1570. godine, vratilo je Italiju njezinim vlastitim izvorima, primoranu da hrani stanovništvo u porastu«310. A unatoč dramatičnim i dramatizi ranim primjerima koji su nam poznati, između 1564. i 1590. godine. Italija je izdržala. Shvatite pod tim određenu Italiju, Italiju velikih parazitskih gradova: Rima, Genove, Firence i Venecije, koji su jedini bili ugroženi, ili najugroženiji, i koji su prebrodili to iskušenje. Naziru se tri objašnjenja. 1) Ta je Italija raspolagala viškovima jedne druge, još uvijek rasipne Italije: Sicilije, Apulije, Romagnole, Romagnc, Abruzza, Korzike3' 1 i povremeno same Sardinije — ili još uvijek arhaične Italije kadšto slabo otvorene za trgovačku eksploataciju. Slučajevi Genove, Rima i Venecije dokazuju točnost ovoga objašnjenja. UVeneciji — mala dodatna rješenja — eventualno postoji žito iz Bavarske, kupovine u turskim pristaništima na Jadranu, oskudne zalihe Albanije, ali ipak zalihe unatoč skučenosti tržišta i slabijoj kvaliteti žita kojemu se prigovara zbog slatkastog okusa: u Albaniji kupac ne nailazi ni na kakvu stegu, u njoj veliki zemljo posjednici djeluju »na poljski način« i, zbog slabog prodiranja monetar ne ekonomije, cijene se mnogo ne mijenjaju, po jednoj klasičnoj shemi kolonijalne trampe. 2) Još više nego u prošlosti, utjecalo se i drugim žitaricama, a ne samo pšenici. Demonstracija bi nam bila vrlo važna, ali nam klizi kroz prste. Opisna povijest ustrajno je predlaže. Tako je u Veneciji, u srpnju 1604, uoči nove žetve, bilo ostalo u skladištima toliko prosa koliko i pšenice312. Hrana siromaha, kao i živa stoka, uvezena iz Mađarske, suho povrće, bob, grašak, leća ili raž, diskretan je lik koji će se održali stoljećima. Proso, koje se uostalom bolje čuva od pšenice (često duže od deset godina)313, žitarica je, u pravom smislu riječi, vojnih skladišta u Terra Fermi, Dalmaciji ili na Levantu. A to je jedna od starih kultura sjeverne Italije. Godine 1372311, za dramatičnog rata Chioggic, Venecija 633
Z A JI-D N IC K I: S U D I HNK I S V liU K U P N A KR l-TA N JA
50 —
P o m o r s k a p š e n i c a i k o p n e n a p š e n i c a u V e n e c ij i
1586.
1588.
Po Museo C o irer, 2 1 7 . Venecija |e uvijek jela vlaslilu pšenicu i pšenicu koju joj je donosilo more. Nci kro|u 16 . sloljeća, ova drugo presloje bili priorilelna (lako 15 88 ). N em a sumnje, ovaj žilorićnj nopoi Terre Ferme, koji će se naslovili u 1 7. stoljeću jedno je od glavnih obilježjo mletačke ekonomije. Također voljo isloknuli među pomorskim pšenicam a, prvorozrednu ulogu lovranske pšenice iz Abruzza i još sjevernijih pokrojino. Utjecanje N apulju i Siciliji opado. Todo više ništo ne dolazi ni s Levanlo ni sa Zap ad a. Čitaj Abruzzi, a ne Abruzze. Romognola je sjeverno od Romagne, loćnije Romagno eslense, teritorij Luga i Bognocovolla.
6*1
P r iv r e d n e d jela tn o sti; tr g o v in a i p r ije v o z
koju pritišću Genovljani, spašena je s 10.000 staia prosa iz vlastitih skladišta. U 16. stoljeću, proso je, više od obične rezervne žitarice, kruh siromaha. Nekoliko koraka dalje od Venecije, u lijeku zime 1*564-1565. u Vicenzi, budući da zemlja nema pšenice, »gotovo cijelo stanovništvo živi o prosu«*94. LI Veneciji, za vrijeme oskudice koja hara u listopadu 1569. i potrajat će sve do, na sreću, obilne žetve 1570, l-'ondego brašna u Svetom Marku i fondego Rialta svaki dan dijele brašno iz gradskih zaliha. Bonovi racioniranih namirnica predviđaju dva kruha dnevno po osobi, mezo formento, mezo miglio1"^. Dvadeset godina kasnije, još uvijek u Veneciji, pšenica je nakon žetve iz 1589. godine brzo porasla na 5. 6 i 7 dukata. Pekarima je bilo dopušteno da prave kruh od riže. uz tri dijela pšenice i jedan dio riže. ЛН, »to je rješenje bilo vrlo brzo napušteno jer je laj previše ukusan kruh otvarao tek. Da bi se spasili istinski interesi nesretnika. Republika je izdala naredbu da se peče kruh od prosa i da ga se prodaje siromasima: bio je g ro zan ...« * G o d in a 1590-91. situacija je još napetija i 1592. godine bit će potrebno dopre mili žito s Levanta, iz Engleske i Bavarske da se popravi situacija. Ipak, te godine uzbuna nije bila toliko jaka jer je odmah u početku signoria. poučena iskustvom prethodnih godina, dopustila pekarima da prave kruh od bilo koje žitarice, »prosa, raži i drugih mješavina, bez ogra ničenja težine... tako da se po gradu prodavao miješani kruh svih veličina, a svatko je nastojao da ga ispeče velikog i ukusnog da bi ga što bolje prodao«* '8. Tako za lošijih vremena, drugorazredne žitarice imaju svoje mjesto u Veneciji. Ostalo vrijeme — je li nepromišljeno tako misliti?— prodaju se siromasima. Pretpostaviti da je ta trgovina u porastu, pomoglo bi da se usklade neke brojke o mletačkoj opskrbi, koje imaju tu sreću da su točne, premda su naizgled proturječne. Prve su brojke Marina Sanuda: od listopada 1511. do kraja kolovoza 1512. ili za 11 mjeseci. Venecija je u svoja skladišta primila više od milijun staia žita (točno 1, 080. 721); ako dodamo mjesečni prosjek tih jedanaest mjeseci da bismo dobili kompletnu godinu, dobivamo oko 1.200.000. Ukupno gotovo 700.000 kvintala, che à sta un grandissim e num ero* '9. Л izvodi koji se odnose na godine 1548, 1552, 1555, i 1556. daju godišnju brojku od 656. 970 staia brašna (što bi, u žitu, dalo veću brojku) i napokon 1604. godine, potrošnja grada bila bi 515.257 staia žita*40. Budući da se pučanstvo nije u međuvremenu smanjilo, nego obrnuto, preostaju nam dva objaš njenja: relativno opadanje potrošnje kruha i opadanje udjela pšenice u ukupnim krušnim žitaricama. Naginjemo u prilog prvom objašnjenju. 3. Posljednje zajedničko objašnjenje najznačajnije je: Italija se spasila povećavši svoju proizvodnju. To je pojava koja je dugotrajna, započela je možda od 1450. godine. Ta progresija poprima poznate nam 635
ZAJEDNIČKI: SUDBINI- I SVEUKUPNA KRETANJA
oblike: obrađivanje brežuljaka, osvajanje brdovitih padina, isušivanje ravnica svih veličina, podjela na polja i pašnjake, gdje polja sve više istjeruju pašnjake i blago koje hrane, jer treba sve više prostora za ljude. Ta potreba povlači za sobom uništavanje drveća, divljih zvijeri i povlače nje domaćih slada. Radi se o starim procesima: u Lombardiji su iskrčivanja u 13- stoljeću, šireći zemlju za žito, smanjila broj ovaca. Franco Borlanđi'51 bio je u pravu kad je u tome vidio jedan od razloga krize vune i uspjeha parheta, poluvunene, polupam učne tkanine, ersatz proizvoda. 5 1 — S ic ils k i iz v o z i
Tisuće
Prema arhivskim ispravam a, Simancos. U sivom Ionu, izvezena pšenica kojo je plalilo tro tte , u bijelom Ionu ona koja nije plalilo Irofte. Prosjek lih brojki (oznočenih ločkicoma) jesi oko 12 0 .0 0 0 salm i. Promjenjivosli su više zbog rozličilosli želvi nego zbog oscilacijo potražnje. Svake Ireće ili četvrte godine no Siciliji žefva će bili osrednja. Izvozi će se u 1 7 . sloljeću održati no istoj razini i s istim periodičnim kolebanjim a.
U lome kretanju naprijed, agrarni se krajolik preobražava'52. Bre žuljak koji je bio napušten, bezobličan, još u antičko doba prepušten pašnjacima, za srednjovjekovne je eksplozije bio osvojen, terasasto uređen, zasijan drvećem koje će podržavati vinograd i davati stoci krmivo od lišća. U 16. stoljeću ta se osvajanja šire u visinu. Naveo sam riječi Francesca Guicciardinija u vezi s Italijom obradivom sve do pla ninskih vrhova'5'. Godine 1580, Michel de Montaigne divi se prizoru koji mu se pruža pred očima u blizini Lucce: »brežuljci... svi dobro obrađeni i do vrha se zelene kestenicima i maslinicima, a drugdje vinogradima koje sade oko brežuljaka i ograđuju ih u obliku kruga i 636
P r iv r e d n e d jela tn o sti, tr g o v in a i p r ije v o z
stepenica. Rub stepenica koji je prema vani malo podignut, to je vinova loza; u udubljenju toga sloja je žito...«**1Ali i prema niskim močvarnim ravnicama Talijani su metodično proširili svoju poljoprivredu. Taj je napredak iziskivao mnogo ljudi i novaca. Za sobom jc povukao velike uloge gradova. Gradski posjednici, novi plemići, našli su u zemlji prigodu da unosno ulože svoj novac ili da ga stave na sigurno mjesto. U tome su naišli na ključni problem kako disciplinirati i iskori stiti seljačke mase, da se dode do onoga što bi se današnjim jezikom reklo »višak vrijednosti« njihovog rada. Nažalost, vrlo malo znamo o tom višestrukom kretanju. Ruggiero R om ano^, u svome općem objašnje nju, od kojeg ćemo mnogo posuditi, tvrdi da su prihodi od prvih zemljišnih investicija u 15. stoljeću i na početku 16. bili veliki. U početku se radi o malini ulaganjima uz dosta veliku dobit, sve u svemu, prateći istu shemu kao i za početke velikog trgovačkog kapitalizma u Lisabonu već od samog povratka Vasca da Game**'6. Čini se da je zemljišni kapitalizam imao sretnu mladost, onaj koji jc bio suvremenik prvog trgovačkog zadovoljnog kapitalizma u doba Welscrâ i Fuggerâ. Potom se situacija pogoršala. Dakako, to je samo pretpostavka. U slučaju Venecije (ali Venecija, gdje se stvari bolje vide nego drugdje, možda kasni), velike investicije na području beni inculti, uglavnom niske i močvarne zemlje, ne poči nju, ako nas isprave ne varaju, prije 1550... Društvene se napetosti izmeclu seljaka i veleposjednika očituju tek tada. Politički zločin i poslove velikih zamjenjuju agrarni zločin i poslovi malih. Krajem sto ljeća ti su se neredi izrodili u prikrivenu društvenu revoluciju, jer je takva prava priroda banditizma kojemu ćemo se vratiti^" i kronika kojega postaje neprestano sve deblja što stoljeće odmiče. To je trenutak kad povjesničar ima dojam da gleda kako se golemo bogatstvo Venecije oslobađa trgovačke pustolovine i pod svaku se cijenu upućuje u lihvar ske zajmove s mjenicama u Besançonu i još više u sela i skupe bonilikacije... Zatvara se jedan klasični ciklus pretkapitalizma. Cijelu tu vjerojatnu povijest, koja nije dovoljno utvrđena, valja ubacili kao privremenu ogradu iza povijesti talijanskog žita. Ona joj daje smisao i produženje. Ali naša nas informacija izdaje u trenutku zak ljučka. Do obrata seljačke konjunkture sigurno dolazi poslije 1550. godine, možda ne prije 1600.1 konjunktura zemljoposjednika nije ista. Oni pobjeđuju jer seljaci gube, pomalo kao i u Kastiliji. Bez sumnje, u svakom slučaju: višestruki napor talijanskih seljaka i pohlepa posjednika omogućili su, unatoč mnogim iznenadnim skokovima, barem prividnu ravnotežu 1564-1590-ih godina.
637
/.A .II-D N lO Kli S P D H IN Ii I s v e u k u p n a k r e t a n j a
Posljednji p reo k ret: sjeverno žito poslije 1590. »• Sve teškoće s opskrbom Sredozemlja pripremile su, unaprijed, masovno pristizanje sjevernog žila koje su nizozemski, hanzeatski i engleski jedrenjaci prevozili s obala Baltika do Sredozemlja počevši od 1590-ih godina. To nije prva pšenica koja dolazi sa sjevera. Ako se izuzme iberski poluotok, Genova ju je dobivala od sredine 15. sto ljeća**8. (iodine 1527. Venecija ju je prevozila iz Flandrije ili Engleske*59. Isto su lako činili, po svemu sudeći, i Strozzijevi oko 1530. godine za opskrbu Rima*60. U listopadu 1539, jedan partner obitelji Gonzaga iz Antwerpena ukazuje na polazak u Italiju (Genova, Firenca, Lucca) 16 nave grosse. natovarenih žilom, za koje unaprijed kaže da će se teško sačuvati'91. Vjerojatno je da je već od 1540. Cosimo di Medici uvozio pšenicu iz Flandrije, da je 1575. u Toskani barem pokušao kupiti bretonsku pšenicu*9-. Na tih nekoliko pošiljki, koje smo slučajno zah vatili. deset ili dvadeset drugih nam izmiče. Ali pokret se proširio tek nakon niza loših žetvi koje su, počevši od 1586*6*. posebno pogodile Italiju. Postojao je kumulativni efekt. Godine 1590. situacija je tragična; toskanski je veliki vojvoda bio prvi koji je hitno poslao opunomoćenike u Gdansk*9"*, što je Venecija također učinila kad je nastupila zima*6*. Već od 1590-1591. lađe su posve sigurno stizale u Livorno*66 i Genovu*6*7. Mletački tajnik, Ottobon, šalje 1591. pet lađa iz Gclanska. U lipnju iste godine, »toliko pada kiša«, piše jedan trgovac iz Firence, »daše bojimo da će žetva biti kao prošle godine; pšenica je. barem ona u ravnici, polegla na zemlju i toliko je vlažna da umjesto da sc suši ona trune«*68. Zgoda je da se na trenutak dovede u pitanje klima: ona snosi svoj dio odgovornosti. U rujnu, isti trgovac kategorično tvrdi: »tegobna nam je godina zbog nedostatka pšenice: najbolja i najsigurnija pomoć očekuje se iz Hamburga i Gdanska«*69. Tako je počela plovidba lađa sa žitom sa sjevera. Do velikih pošiljki ne dolazi prije zime 1592-1593- Lučki izvodi iz Livorna 1593 godine upućuju na uvoz od gotovo 16.000 tona nordijske pšenice i raži*"70, od čega jc gotovo polovica za velikog vojvodu, a ostatak za trgovce; Buonvisi iz Lucce, Lucchini iz Bologne, Vernagalli, Buonacorsi, Biachorali, Biachinelli, Capponi, Lanfranchi, Berzighelli, Orlandini, Mendes, Ximénès. Ricasoli, Melinchi, Bardi, Guardi, Taddi, Massei... iz Firence. Ako to bude potrebno, ovo će nabrajanje, preuzeto iz lučkih izvoda**’1 (s nekoliko mogućih pravopisnih pogrešaka) ukazati na raspršenost trgovine žitom. Od 1590. do 1594. livornska potražnja bila je toliko velika da je imala za posljedicu plaćanje u Englesku, Gdansk i Nizozemsku u iznosu većem od dva milijuna škuda**’2. Godine 1596, taje trgovina još uvijek vrlo živa. i veliki vojvoda hitno šalje svoga predstavnika u Poljsku i Gdansk da 638
P riv re d n e d jela tn o sti, trg o vin a i p r ije v o z
pokuša preuzeti u svoje ruke sve kupovine na sjeveru*-3, lako se uspostavila golema trgovina kojoj je malo pomalo gospodarom poslao veliki vojvoda zahvaljujući svom golemom kapitalu. Livorno duguje lom priljevu žitarica očiti razvoj. Grad je imao sve prednosti nad ostalim lukama Italije: bio je udaljen tjedan dana puta od Gibraltara, govorili su pomorci iz Gdanska, i u smjeru vjetra koji im je dopuštao da preplove tjesnac; na povratku bi krcali stipsu a jedan ili dva tjedna kasnije sol u Španjolskoj... Ići u Veneciju, bila je posve druga pustolovina. Plovidba za Livorno, što su je poduzimale čitave Ilote, ipak nije isključivala opasnosti, zapreke pa čak i iskušenja. Kad bi prelazile La Manche, ili zaobilazile britanske otoke preko Škotske, naišle bi na Engleze koji bi im dopustili ili ne prolaz — isto lako i na loše vrijeme, u španjolskim je lukama postojala opasnost od embarga; na Sredozem lju bi se pojavili sjevernoafrički gusari. U Lisabonu, Cadizu ili Sevilli. neka se dogodi da se samo malo pokvari žito, i to dopuste kompetentne konzularne vlasti, veliko je iskušenje bilo da se žito iskrca i na mjestu proda, potom da se što prije vrate kući. Napokon, Livorno i talijanski gradovi držali su u rukama te siromahe sa sjevera unaprijed plaćenom polovicom iznosa. Dakako, Toskana i susjedne pokrajine nisu bile jedine koje su imale potrebu za novim zalihama. Čitava se Italija na to naviknula, ovisno o pristaništu i potrebama, kao i cijelo zapadno Sredo zemlje, uključivši i Sjevernu Afriku. To više što se pothvat, započet iz nužde, pokazao dosta unosnim. Simon Ruiz, trgovac iz Medine del Campo, u početku je bio vrlo skeptičan. »Žalim«, piše on 24. travnja 1591. svome sugovorniku iz Firence, »zbog nedostatka kruha kakav postoji u Italiji. Dao Bog tomu lijeka! Žito koje se prevozi iz Flandrije i Gdanska. po mome mišljenju, ne može stići u dobrom stanju jer se već pokvarilo kad je stiglo u Scvillu. Što će tek biti s njim kad stigne tamo! To nije obično dobar posao, to žito koje se prevozi morem. Poznata mi je ta priča, dosta me je skupo stajala. Sve to koristi (pa niti to!) tek pomorcima koji plove istim brodovima kao i žito. Vidio sam mnoge koji su izgubili na tim poslovi ma*"'«. Simon Ruiz govori iz iskustva, budući da je od početka svoga života sudjelovao u opskrbi Lisabona žilom. No, on se vara. Od pet brodova poslanih Ottobonu, samo su tri stigla u Veneciju*"’*, četvrti je morao iskrcati teret u Lisabonu, a peti se izgubio. Pa ipak, s trgovačkog stajališta, zahvat je donio neku zaradu. Na velikim ugovorima Ximénèsovi će — a osobito Fernando Ximénès iz Antwcrpena, koji je urazumio svoje partnere obitelji Veiga i Andrade, da bi ih zadržao u poslovima koje vodi toskanski veliki vojvoda — u početku zaraditi i do 300 posto*"6.Jer prijevoz žita sa sjevera ne uključuje samo brodove, brodske vozarine i kupovinu pšenice već i golemo kretanje kapitala prema 639
ZAJEDNIČKE SUDBINI; 1 SVEUKUPNA KRETANJA
Antwerpenu (najprije) i u druga sjeverna mjesta, što smo istaknuli u vezi s putovanjem Магса Ottobona, o čemu govore kopije mjenica što ih je izdala Abbondanza iz Genovi. Na tim su operacijama povećani dobici bili mogući*""’. Međutim, kriza koja je započela 1590. godine nije trajala bez predaha, ('ini se, da se, što se više zalazilo u novo stoljeće, ona ublažava la. a Italija i Unutrašnje more koje je zahvatio tek dio, i dalje su samodostatni; poslije 1600. godine, kukuruz će im osobito pomoći*"78. Problem ipak time nije bio riješen. Žito sa sjevera zahtijeva nova istra živanja. Trebalo bi ga pratiti dosta unatrag, prije 17. stoljeća, i povući mu čitavu krivulju koju zam išljam u padu, možda već od 1607-1608; također ga premjestiti u jedan povijesni kontekst, što ćemo djelomice za koji trenutak i učiniti, jer žito nije stizalo samo. Sicilija o s ta je Sicilija
Našu pažnju ne mora privući samo po sebi sjeverno žito, već samo Sredozemlje; njegova struktura, u svome bitnom središtu, Italiji, a ne konjunktura, jedna epizoda. Potaknut dokumentima i tvrdnjama povje sničara. nedavno sam, u prethodnom izdanju ove knjige*79, uvećao tu epizodu na dimenzije propadanja Sredozemlja. A to mi se propadanje, osobito u Italiji, čini mnogo kasnijim. Veliki ekonomski preokreti nisu nastupili prije 1620-1621. godine, a veliki biološki preokret epidemija nije prije 1630*80. Presudan je argument, po mome mišljenju, bilo ono što sam nazvao propašću Sicilije, sicilskog žita. Imao sam sve razloge da budem u to uvjeren. A do propasti sicilskog žita nije došlo. Ovije serije argumenata navele su me da u to povjerujem. U prvom redu, poslije 1590. godine, slabe žetve i glad na Siciliji. Godine 1591. nema nikakve sumnje: oskudica hara. Primjenjuju se nečuvene cijene, pšenica se prodaje po 78 tari i 10 u Palermu; posvuda si trovanno le persone morte nolle strade per la fam e. Po pričanju suvremenika, to je istodobno posljedica neoprezne eksploatacije i slabih žetvi. Salma čak postiže 40 škuđa, što se dosad nikada nije vidjelo. Ima bogataša koji prodaju žilo po cijeni zlata, a peso di sangrc, kako se tada govorilo. Palermo i Messina, koji su prodavali ispod tečaja, strahovito su se zadužili. Messina za više od stotinu tisuća dukata*81. Slanje se neće popraviti prije 1595. Bio je lo prvi poticaj za dramatiziranje. Ali na vrijeme sam saznao za studiju Hansa Hochholzera, radenu po njegovu običaju između povijesti i zemljopisa i posvećenu Siciliji*82. Raspravi je priložio retrospckiivnu statistiku koju je pronašao u Bečkom arhivu, iz 1724. godine,
Privredne djelatnosti, trgovina i prijevoz 5 2 — N o Siciliji, p oslije 1593, n e u v e z e n a p še n ic a već izv e ze n a sv ila
д
ffiT td k i t l l j
K cl- «»» *.т> J * гм tA h‘ Ј * Ц * J.
»«—£aWllc
e w * V y » i u ' 7 S ." t l ' a l k d - V 1 ^ л ч ' S: с{ч4_»
V
l» h v l i i » »
јс ш
i <.1чД-~ ■ J \,‘
^ iîT L
£ tV a l
HM.t-e-'Mej ctufa B p t v a l » » | « К Х И - C*» J« y
4 Л 9»«fr« A«*JW«.!
П« CcantA*. I
«K U . • j« » t**-**».■*<■»£лss'i- jet*»**-Ifi __»Л
м»
*53 * : i *а *•
Јт ^
vtwifc.A*'»'«- \ * ^ i -
^ ^ 2 r i ' . ( ’,vK^ J‘f' V 5’ v ,ЛЈ1 r -- -
—
F a »»o |>«>
*• -
Js ' z s " ~
—
-
—
* 2 • ÿ; — 3 • S- —
"2. *---O- % ? • A»- -*?•
Д g - ‘> t-«• r *. *-•* je f ' ' : v^*v <»•— 4-r.
-
i
f - <■— - Л .л»- u - r r __ :^....
Jlj
*»«» «»**• - * f , t i f e j - ( M u _ X cew •
lin »
xU
A-
1А '
A-
3-
—
•
,4<>. р^. _ î o , eS T i * y
С Л г Ц З г (.04 ■— p
«*•
IA '
3 .
— '< 5 l if•;■ - “r i r - r — •p*-» K*»» t - C«г»л>■ ; ' 3 " “ r -'-*• • ' -'*' 1• •^"1--J« '“ 1J.« ' v ~ i*1 ■*9* (•••»^П' <•***. .
l» J T | , > - ^i' »« * - » • " ( лМц * ( J 1 ^ ( 4 ' i v j k c Ј л л «*> p«» J4 . l ^ ~' -i J •> ««« (v*1Ai»*. t«»J- c.9n>^-f«,>«4n>» . лЛ" VO«•' л.. ^ n *.. . 3 V . л Ј £ У “ \ г ‘- “ "•% w .^ - i y ...'.
_лЈГ р •
IA '
3 •
заа-; , -
$ C » ”> • p « v *,.<*« ЈГ^*. ^ ( B . f ü ! ^ J « f . W
« i,
л ^ - ; г - — 4* ц ~ ;т г ј - ■ « W«*. U4;** ' -------—--------- - -r ^r l- l^l 3f —= P«' • - - ' л ----уЛ .И ^Х -^-Л (**5 ‘ ~ ~ Ç" ?**•■■> J «-Ji-pt-t - _ ------ --7 71'*»*•• ^д/ifHfc**-'---*• ■•*- - -- -•---•'*•■«. J»*'» ^ • A3o!:>»•< -r*
\è 5- — 1^' "T I ^ 3- -
7^,^el• 2A- —
Isprava iz Bečkog orhiva (h o u s -H o f-u n d Slools-A rchiv), col. Siciliana 6, Dogona di M essina, Messma, 3 1 . lisiopodo I 724 .
641
ZAJEDNIČKI- .SUDBINI- I SVEUKUPNA KRETANJA
iz kratkog razdoblja kad je Austrija posjedovala otok. Radilo s&o uvozu žila u Messinu; posao je počeo 1592, kulminirao 1640, potom je opadao, da bi se sveo gotovo na nulu 1724. godine. U ispravi se problem regulira: ako je Sicilija redovito uvozila žitarice još od kraja 16. stoljeća, ona je prestala biti žitnicom zapadnog Sredozemlja. A sicilski dokumenti — za to sam imao dokaza zahvaljujući objavljivanju, 1951. godine, Kataloga Simancas posvećenog seriji Sicilia — naznačuju suprotno. Jedna studija o tim ispravama*8* za 17. stoljeće donosi kategorične rezultate: Sicilija je u 17. stoljeću i dalje izvozila žito. Jedino je rješenje pogledati, pobliže, ključnu ispravu iz Beča*84. Njezina mi je fotografija pripremila gorko iznenađenje. Tumačenje liste tili brojaka počiva na malo vjerojatnom nizu izvanrednih nesporazuma: riječ introyte, što znači prihodi, priljev novca, ovdje carinska prava, bila je shvaćena kao da se primjenjuje na uvoz trgovačke robe; riječ grani (koja ovdje označava podpodjelu monete taro) bila je prevedena u značenju žitarica, i tako se žito uvozi u Messinu, dok sc radi upravo o izvozu i o svili, bilo sirovoj bilo izbijeljenoj. Faksimil dokumenta to pokazuje već od prvih redaka. Pošlo jc ta sumnja otklonjena, problem je postao jasan. Čak i u vrijeme svoga punog razvoja, sicilsko je tržište doživjelo jaka kolebanja, ovisno o žetvama. Od 1590. do 1677. godine, bilo je više loših razdoblja: 1550-1554; 1575-1580; 1605-1608; 1634-1641; 1668-1677 *85. U tom kontekstu, prazno razdoblje između 1550. i 1595. tek je jedna od redovitih nezgoda. Izvan tih zastoja, koji nikako nisu bili u većini, sicilsko se žilo i dalje izvozilo istodobno prema Jadranu i zapadnom Sredozemlju i, ako sc ne varam, dosta je dugo ostalo na staroj razini, naime na 150.000 salmi godišnje ili oko 300.000 kvintala. Točne se brojke u potpunosti mogu naći u sicilskim arhivima. U Simancasu se na nesreću javljaju tek periodično. Ali pitanje je riješeno, u 17. stoljeću Sicilija ostaje otok pšenice, što ga u rukama drže sicilski trgovci koji nisu dopustili da Sicilija zapusti žitarice (ječam, o kojem se ne govori, izvozi se isto tako u Napulj i Španjolsku kao hrana za konje, kadšto i ljude) ni da se previše preda uzgoju stoke ili arborikulturi. Ovdje su polja štitili sistemom administra tivnog i kapitalističkog skrbništva koje smo samo naznačili i koje bi kao takvo trebalo privući povjesničara. Ne vjerujem da postoji, za studiju o ‘nacionalnom prihodu« u 16. i 17. stoljeću, pogodniji slučaj od slučaja Sicilije: sve je bilo prebrojeno, ljudi, životinje za oranje, prihodi, porezni prihodi... (iodine 1694, od siječnja do lipnja, jedan izvod pokazuje otpremu sicilskc pšenice preko caricatora, s odredištima, nazivima prijevoznih lađa, cijenama, pristojbama, imenima trgovaca, a to je prigoda da se vidi da je koncentracija bila u korist njih nekolicine: svaki je gospodar jedne luke kao svoga lena... Zapravo, pravi baruni žita su 642
Privredne djelatnosti: trgovina i prijevoz
oni. Da 1699. godine sicilska pšenica ide u Francusku, zabavna je pojedinost; da se te godine izvozi u Flandriju, još je zabavnije486. No. ostavimo pojedinosti: cijela se Sicilija u 16. stoljeću, potom dugo u idućem stoljeću, dobro drži, unatoč pustolovinama koje su svojstvene svakom materijalnom životu staroga režima. U 17. stoljeću, trgovina svile opada u doba izvoza tek od 1619. godine48"7; žito nastavlja svoj put; aktivna plovidba dotiče sicilske obale, stiže do Levanta i još više do susjednog Tunisa ostavljajući u njegovim lukama, barem od 1664. godine, znatan dio novčanih svota koje prevozi; najzad, industrija svile cvjeta u Messini i Cataniji. Na otoku će nazadovanje Sredozemlja, u najmanju ruku biti ponešto preuranjeno. O krizam a žita Da zaključimo: krize žita slične su jedna drugoj. Bile bi još sličnije kada bi ih naša dokumentacija rasvijetlila bolje u islamskim zemljama, kamo također stižu a da ih najčešće ne možemo pratiti. Dakako, one prate demografski razvoj, povoljan sve do oko 1550. ili 1560: više ljudi, više žita. Ali iskrsava pravilo smanjenja prinosa. Jedno 15. stoljeće i početak 16. stoljeća relativnog izobilja zamjenjuju, prije ili kasnije, povećane teškoće. Na Zapadu, te teškoće dolaze i od konkurencije koju žitu čine sigurnije i bogatije kulture: vinova loza, maslina... Za to je odgovorna veletrgovina, žeđ ljudi, diferencijalni rast cijena i kadšto određene društvene okolnosti488. Na te neprilike, «dosad neviđene«, kaže se u jednome tekstu koji se odnosi na Siriju489, reakcije će bili u skladu sa stečenim bogatstvima. Kupnja žila iz dalekih zemalja, je li uopće potrebno reći, očiti je znak općeg bogatstva. Koliko god bila istodobno katastrofalna za siromahe.
3. Trg o vina i p rijevo z: jedrenjaci A tlan tika Nema boljeg testa ili »indikatora«, na razini Sredozemlja od uza stopnih dolazaka dvaju atlantskih jedrenjaka. Bila su (s razlikama i sličnostima) dva velika dolaska, prvi otprilike od 1450. do 1552, drugi počevši od 1570, ili bolje 1572-1573. godine: ovaj drugi, koji je isk ljučivo sjevernjački, više neće zaboraviti putove i prednosti Unutraš njega mora. Već smo istaknuli te velike probleme i dali jedno objašnjenje490: dolazak stranih lađa u Sredozemlje odgovarao bi plodnoj livadi, eko nomskom razvoju više nego konkurenciji (koja je očigledna); ukratko, te su novopridošloce svjedoci stanovitog prosperiteta. U razdoblju 643
ZAJEDNIČKE SUDHINE I SVEUKUPNA KRETANJA
ekonomskog uspona, Unutrašnje more ima drugog posla a ne da prevozi trgovačku robu i, osobito, glomaznu robu. Ako je tome doista lako, onda su ii strani dolasci izvrstan test što ga deskriptivna povijest pruža statističaru. Povorke oceanskih lađa doista se prekidaju lijekom dvadesetak godina. Predstavlja li ta sredina stoljeća zastoj prosperiteta na Sredozemnom moru? 1 PRIJE 1550: PRVI DOLASCI
Nije lako pratiti prvu invaziju atlantskih jedrenjaka na Sredozemlje, malo stoga što se radi o jadnicima koji ne ostavljaju mnogo tragova svojim prolaskom, malo stoga što se radi o mješovitim vodama gdje se susreću lberci sa Sjevernjacima a da ih ne možemo uvijek razlikovali i utvrditi im točne datume plovidbi. Baski, Biskajci i čak Galicijci 'П pomorci iberskog Atlantika na Sredozemlju se nalaze možda već od kraja 13. sloljeća. Kada njihova prisutnost postaje sve naglašenija, od l 150. godine, oni su već stalni gosti Unutrašnjega mora, u službi Barcelone i Genove, ploveći na jug i sjever duž obala zapadnoga bazena. Oni su prijevoznici, i ništa više*91. Nekolicina baskijskih trgovaca, za koje se zna u Genovi, zadovoljava se sitnim poslovima (osobito s vunom); njihova se zadaća prije svega sastoji u tome da služe kao jamci vlasnicima lađa kojih reputacija nije dobra i da za njih posuđuju svote novca nužne za naoružanja. Jednog dana. ti dosta veliki jedrenjaci odlaze dalje od svojih uobi čajenih obzorja, i u službi jednih ili drugih stižu do istočnog Sredozem lja. Oko 1495. godine, iz smjera Genove, Malage i osobito iz Cadiza stižu na Chios izravnom linijom, donoseći atlantski šećer*92.1 tako godinama. Istodobno, treba zamisliti njihova putovanja sve do Engleske i još dalje, do Flandrije. Godine 1532*9*, jedan Mlečanin kaže da je Biscaya (shva timo riječ u širem smislu) cvijet pomorske sile Karla V. Mabsburgovca, »iz nje se može izvući koliko se hoće lađa«. Zapravo će one držati llanđrijski put sve do 1569*91 i već od te godine galijama će oživljavali dugu Carrera de I n d ia s ^ . Dugo će ti »vagabundi« na Sredozemlju biti umiješani u svaku trgovinu, vidimo ih kako između 1480. i 1515. godine »prevoze marsejsko vino u London kao i kožu iz Irske u Marseille«*90. Oni koji prvi dolaze s druge strane Gibraltara dugo se zadržavaju u Sredozemlju, osobito oko Genove, kao i u Marseilleu, Barceloni*9"’ i na dugim obalama Španjolske. U 16. stoljeću o njima se još govori u 644
Privredne djelatnosti: trgovina i prijevoz
ispravama, premda se vjerovalo da su sve rjeđi ili da su već otišli. Evo jednog Biskajca koji se usidrio u Marseilleu, u veljači 1507, i sprema se prevesti vino u Flandriju i Englesku398; evo i jednog drugog, 1510, koji iz Barija ide u Antwerpen, za Hansa Paumgartnera399; 1511. godine, jedna biskajska nava dovozi carisee u Dubrovnik'1110; 1521. za velike krize žita u Španjolskoj, napuljski dokumenti navode biskajske trgovce i pomorce koji sudjeluju u opskrbi Poluotoka pšenicom iz Apulije401; tako je bilo i 1526. godine402, ili u siječnju 1527. na putu za Messinu, s pošiljkom sardina i tune iz Portugala'103; 1530, dvije je biskajske nave natovarene solju potopio Barbarossa404; 1532, jedan njihov jedrenjak zlostavljan od Berbera stiže u Alicante'103. Na putu iz Španjolske u Italiju 1531, 1535. i 1537. godine, kad se činilo da je za njih sve svršeno, u jednom se lučkom izvodu navodi sveukupno 12 biskajskih nava '"1’. I tako redom'107. Možda i treba čekati sredinu 16. stoljeća i kraj prvoga atlantskog vala da ih se više ne bi susretalo na aktivnim putovima Sredozemlja...
P o rtu g alci
Od zauzeća Ceute, što im je širom otvorilo vrata Sredozemlja, portugalski su brodovi tu isto toliko brojni i uskoro isto toliko aktivni kao i biskajski. Čak i prije nego što bi im se priključile njihove armade ш8, njihovi su trgovački brodovi nudili svoje usluge, a njihovi gusari name tali svoje: oni su zapljenili jednu mletačku navu natovarenu vinom s Krete u studenom 1498. godine409; u listopadu 1501. jednu genovsku navu na obalama Sjeverne Afrike; zarobljeni maurski putnici ostavit će im bogat plijen u rukama ako se žele otkupiti110. Naravno, stavljaju se u službu trgovačkih gradova; nalazimo ih oko Valencije i Išaleara, u Marseilleu, a njima se služi i Firenca, još više nego Genova, premda ni ova ne odbacuje njihove usluge411. Ubrzo će po cijelome zapadnom Sredozemlju portugalski jedrenjaci prevoziti kožu ukrcanu u Lisabonu — što je znak još neoporavljene ekonomije — pšenicu iz Andaluzije, sol iz Ibize, stipsu iz Španjolske ili Italije, šećer s Madeire i drugih atlantskih otoka, počevši od 1480-ih godina ili bolje od 1490-ih, a još više nakon odredbe Dom Manuela (21. kolovoza 1498) koji čuva za svoje podanike trgovinu šećerom412. Svake se godine, krajem 15. stoljeća, prema službe nim koncesijama, izvozi 40.000 aroba portugalskog šećera u Flandriju, 7.000 u Englesku, 6.000 u Livorno, 13 000 u Genovu, 2.000 u Rim, 15.000 u Veneciju, 25.000 u Carigrad i na Chios413. U Veneciju Šećer dovoze caravelle grosse*14. Čini se da se malo pomalo portugalske lađe povećavaju da bi zadovoljile prom et cijeloga Sredozemlja, jer vrlo rano stižu do Chiosa, Carigrada, Levanta i Egipta. Ovaj se uspjeh Portugalaca, 645
/.A JB D N IČ K B S U D B IN I: I S V tU JK U P N A KR I-TA N JA
đosia prije oplovljcnja Vasca da Game, objašnjava šećerom i lakoćom njihovih lacla. Kao i kod slučaja Biskajaca, ne znamo točno kad su Portugalci napustili Unutrašnje more. Prema slučajnim vijestima, još 1535. godine njihove se dvije karavele nalaze u blizini Menorce, jedna koju je zapli jenio Barbarossa, druga koja se vjerojatno zauvijek izgubila415; u Магseilleu 15. siječnja 1536, jedan engleski trgovac kupuje lađu od Portu galca Jeana RibcreiK>; 1549. dvije portugalske lađe stižu u Veneciju41". Te epizode i još neke druge ne bi smjele buditi nikakvih iluzija. Portu galska je pustolovina zacijelo u svom opadanju sredinom 16. stoljeća. Druge lađe i pomorci nude svoje usluge, i portugalski prijevoz, mislim, postaje unosniji zapadno od Herkulovih stupova nego istočno. Osim ako se na Sredozemlju ne smanjuje plodno tlo. N orm ani i Bretonci Smjenu neće osigurati ni Normani ni Bretonci koji kasne s ulaskom na scenu. Ipak su i jedni i drugi vrlo rano na atlantskoj obali Španjolske i Portugala: od 1466, navodno je u San Lucar de Barramedi postojala jedna bretonska četvrt418: što je moguće, premda se riječ berton, na španjolskom, kao i riječ bertone na talijanskom, u čitavom 16. stoljeću upotrebljava za ljude sa sjevera. Ipak, ako je piratsvo znak novijega dolaska, nema sumnje da su ih talijanski ratovi povukli svojim brazdama, 1496-1497. ili 1502. godine419. U siječnju 1497, nekoliko nava bertone gusari oko Maillorce42(). Ali čini se da trgovina ne prati to kretanje, osobito ne Bretonci koji, 1500. godine, na pitanje o Veneciji odgovaraju da »nisu uopće plovili tom zemljom«421. Trebat će čekati četrdeset godina da bi se 1540. godine422 primijetile dvije njihove lađe na Gibral taru. Jednim zamahom vjetra stižu do Sredozemlja. Ipak će se ovdje snažnije aktivirati tek uoči drugog atlantskog vala i, koliko nam je poznato, samo do vrata španjolskog Levanta. Godine 1567. jedna se bretonska lađa nalazi u Alicanteu425; u studenom 1570. ili 1571. jedna je druga. Barun u Malagi, s vlasnikom Guillaumeom Potierom i trgovci ma Ütienneom Chatonom i Françoisom Pinom na brodu, k tome pošil jku tkanine i nekoliko tisuća kvintala ribe... Kad je sve prodano, kupuju grožđice i drugu trgovačku robu za 4.000 škuda i spremaju se vratiti u Bretagncu, kad im proveedor Malage udara embargo, baca u zatvor jednog trgovca i namjerava poslati lađu u kraljevu službu, bilo u Oran bilo u Penon de Velez. Eto, objašnjava ambasador, što je protivno sporazumu i to nije prvi puta da su slične francuske lađe bile rekvirirane u Malagi424. Godine 1571. istom, prva lađa iz Saint-Maloa stigla je u Civitavecchiju425. 646
Privredne djelatnosti: trgovina i prijevoz
Medu tim skromnim i diskretnim posjetiteljima, o Normanima se ipak govori više. Godine 1499, njihovu veliku lađu Magdalenu oteo je neki portugalski gusar u Almeriji426. Deset godina kasnije normanski ćc jedrenjaci redovito dolaziti utovarivati u Sredozemlje stipsu, nužnu za rouansko tkanje; ruda je ili španjolska ili iz Mazarrona, ili papinska i tada se vadi u Civitavecchiji. Za godine 1522, 1523, 1527, 1531, 1532, 1534, 1535, 1536. i 1539'2', može im se kontrolirati promet: na desetke lih malih jedrenjaka nalazi se u registrima normanskih bilježnika i lučkih izvoda Civitavecchije. U pristaništima ima mnogo incidenata. Na dan 3. veljače 1535, u Cartageni, tri su normanske nave natovarene haringom, usoljenom ribom i otras tnuchas mcrcadcrias bile rekvirirane dok su plovile prema Livornu i Civitavecchiji. Radi se o dvije »Marije«, jedna iz Dieppea, druga iz Saint-Valéry-en-Cauxa, treća je, Vučica, također iz Dieppea ‘2Н. Učestalije su plovidbe Ljiljanova cvijeta iz Dieppea129 (80 tona, 22. svibnja 1536) koji ide sve do »Ligorna i Civitegie«, da bi potom iskrcao stipsu u Havre de Grâceu, Londonu, Antwerpenu ili Roue nu; ili pak plovidba lađe La Françoise iz Rouena (2. listopada 1535). koja prolazi kroz luku Marseillea, Villefranchea, Livorna, Napulja, Messine i Palerma4*0. Nužno je da se s vremenom normanske lađe uvrste, dugoročno, i u druge poslove, ovisno o ugovorima i susretima, i da idu sve do sjeverne Afrike gdje love koralje blizu Rta Nègre, i napokon cla stignu, ali ne prije 1535. ili 1536. godine, do istočnoga Sredozemlja, posljednje etape svakog »normalnog« napredovanja. Godine 1539 ' м , La Grande Marti ne iz Dieppea plovila je do Marseillea, Cipra, Carigrada i Soluna. Stigavši relativno kasno, Normani produžuju svoju prisutnost na Sredozemlju. Civitavecchia im neprestano daje posla od 1545. do 1552. I još ih veće plovidbe zovu prema istoku i jugu. Godine 1560, jedna se dieppeska nava, koju je zaplijenio Euldj Ali '*2 konačno našla u Crnome moru, gdje se gubi u službi Turaka. Godine 1561, jednu je drugu ugrabio Španjolac na otvorenome moru, u blizini Baleara. Saznajemo da je spom enuta nava bila krenula iz Dieppea za Sjevernu Afriku i da je uzela jednog kormilara u Toulonu, i da je spomenuti kormilar — to je francuska verzija — bez ičijega znanja u nju ukrcao vesla, što je za islamske zemlje krijumčarena trgovačka roba; i da se na brodu također nalazilo olova i streljiva, ali, po riječima francuskog admirala, bilo jc određeno za Dieppe, a ne za Afriku, što se čangrizavome Chantonnayu čini nevjerojatnim, kojemu se ovaj put može oprostiti što je takav1**. Evo sretnijih nava, također iz Dieppea, koje pristaju u Livornu, 4. siječnja 1574. nava Pijetao, vlasnika Le Prieura, s teretom olova, bačava haringe, kože, kositra i nešto carisse, i što podsjeća na slavna dieppeska vremena: 20.880 cjepanica iz Brazila4*4; kao i nava Sveti Pavao, vlasnika Gćrarda, 647
ZAJEDNIČKE SUDBINI- 1 SVEUKUPNA KRETANJA
koja uplovljava u Livorno 22. veljače 1578. i polaže kod trgovacauz Lucce barile haringe, graška, lososa, lana, konoplje, tkanina i ponovno drveta iz Brazila (4.700 cjepanica)... Ali, radi se o kasnim i iznimnim plovidba ma. One se neće održati pred »drugim« povratkom Engleza koji ćemo razumjeli tek kada odredimo kakav je bio njihov prvi i siloviti dolazak'**5. Flam anske lađe Nekoliko će riječi biti dostatno u vezi s »flamanskim« lađama — naime devet od deset su nizozemske — koje su stigle u velikom broju na Mediteran s armadom Karla V. u pohodu na Tunis (1535), potom na Alžir (1541 ). Jedna njihova lađa primijećena jeu Barceloni 1535. godine. Poslije 1550. one su rijetke. A što reći o hurki Santa Pietà, prodanoj u Veneciji u lipnju 1560. i koja se nalazi u svojoj luci. Tu nije došla posve sama *'6. Jedna je »flamanska« (ili nizozemska?) nava dovezla u lipnju 1566. stotinu topova u Cartagenu'**7. Godine 1571, po prvi puta vidimo jednu nizozemsku lađu, s vlasnikom Joanom Gilesom, natural de Ilo la n d a. kako napušta Antwerpen i odlazi za Cadiz i Livorno prevozeći trgovačku robu i talijanske veletrgovce (većina su, ako ne svi Firentinci); spomenuti vlasnik ide u La Rochelle, i sam orobljen, prodaje svoju pošiljku '*н... Prvi engleski jedrenjaci Povjerujemo li Richardu Hakluytu, kao godina prvog engleskog ulaska u Sredozemlje navedena je 1511. Zapravo, ta godina nagoviješta razdoblje uspješnih plovidbi na Levant, kojemu je prethodila velika i manje sjajna priprema. Taj engleski brod u genovskoj luci, na koji ukazuju dvije notarske isprave'**9 (30. kolovoza i 6-7. listopada 1412), ne obilježava nužno početke jedne pustolovine, zapravo rastegnute na nekoliko stoljeća. Isto tako ni ona dva pothvata Roberta Sturmya4'|(), trgovca iz Bristola, 1446. i 1456. godine, s intervalom od deset godina. Prvi je puta CogAnn, koji je unajmio, vozio 160 hodočasnika u Svetu zemlju, uz teret vune, sukna, predmeta od kositra. Lađa je stigla do Jaffe, iskrcala hodočasnike koji su natrag putovali ili kopnom ili nekom drugom lađom. Dana 23- prosinca, iznenadila ju je oluja i Coq Ann doživjela je brodolom blizu Modona, a 37 ljudi njezine posade nestalo je zajedno s njom. Deset godina kasnije, Robert Sturmy i sam je pošao u smjeru Levanta s lađom Katharine Sturmy. T'a će plovidba trajati više od godinu dana. Godine 1457, poslije boravka, o kojemu ništa pobliže ne znamo, u »različitim dijelovima Levanta«, nabavio je some green pepper a nd other spices to have set and sown in England (as the fa m e 648
P rivred n e d jela tn o sti: trg o vin a i p r ije v o z
want). Ali ekspedicija je završila tragično, ovaj puta ne zbog oluje već zbog ljubomore Genovljana'1'11. Čekali su Engleza u visini Malte i op ljačkali mu brod. 1 sam je Sturmy nestao u toj pustolovini. Godine 1461. Englezi otvaraju konzulat u Napulju zajedno s Fran cuzima i Nijemcima'1'12; te iste godine otvaraju još jedan, za svoj račun, u Marseilles113. Dvadesetak godina kasnije vidimo ih kako otvaraju svoj glavni konzulat u Piši, što je nedvojbeno dokaz da traže načina, osla njajući se na Pišu, Firencu i Toskanu, da zaobidu dvostruki monopol Genove i Venecije na Levantu. Zabilježit ćemo, osvrnuvši se unatrag, da je Robert Sturmy i sam 1446. godine iskoristio kao pristanište Pišu1' Englesko je napredovanje ipak bilo sporo; morali su potkupljivali, bez sumnje, poput svih ostalih pridošlica, služeći drugima: dragocjene bilješke CaratorumMaris iz Genove daju nam to naslutiti1 ЛН nema mo dostatne dokaze za sporo napredovanje, za brojne usluge obavljene na dugim plovidbama i za glomaznu trgovačku robu i niske cijene. Čini se da su Englezi brže i s manje izdataka od ostalih stigli do Levanta i njegovih mirodija, Krete i njenih odličnih vina. Ipak, sve se to nije dogodilo u jedan dan; u Barceloni se, na primjer, neće zateći prije 1535. godine110. I tek početkom 16. stoljeća njihova se roba širi: olovo, kositar, usoljena riba, seljačko sukno, i to u većim količinama nego što se dosad pretpostavljalo11"7. Razdoblje p ro sp eriteta (1511-1534) Za plovidbe do Levanta, između 1511. i 1534. godine1'8, imena i povijest lađa kao i nezgode oko putovanja dobro su nam poznati. Christofer Campion, Mary Georg, Mary Grace, Trinity, Mathew o f London i nekoliko drugih lađa, iz Bristola i Southamplona, redovito su plovile za Siciliju, Kretu, otok Chios, kadšto i za Cipar, u sirijski Tripoli i Beirut. U Sredozemlje su dovozile sukno, kersis svih boja; odvozile su papar, mirodije, svilu, grubo sukno, malvaziju, muškat, blaga ulja, pamuk, sagove... Plovidbe su im bile česte: na sreću, pišu u Gcnovu vlasnici Mahonnc s Chiosa, u siječnju i veljači 1531, što smo dobili, engleskom lađom koja je stigla iz Egipta i Sirije, nešto trgovačke robe (uostalom, ne u dobrom stanju)'1'19... Englezi dakako nisu trgovali na Levantu samo sa svojim lađama: oni bi često povjerili trgovačku robu mletačkim »galiasima«, dubrovačkim lađama, španjolskim pa čak i por tugalskim kandiotima^50. Na Chiosu će, gdje im je bilo sastajalište na drugom kraju Sredo zemlja, Englezi imati »faktoriju« sve do 1552. godine151. Godine 1592 ‘52, Richard Hakluyt, skupljač putopisa i priča o otkrićima, čut će od Johna Williamsona, zaposlenog 1534. godine kao bačvara na brodu Mathew 649
ZAJI-DNIC-KL SUDBINI: 1 SVIUJKUPNA KRETANJA
Clonson iz Londona, priču o putovanju koje je poduzeo te godine na Krclu i Chios. Njegova se lađa (300 t i 100 ljudi na njoj) tada smatrala velikim brodom i plovila je zajedno s Holy Crossom, jednim short ship od 160 i. S duge su se plovidbe obje lađe vratile nakon godinu dana, s uljem i vinom u bačvama toliko trošnim da ih je trebalo pretočiti prije nego što su ih iskrcali. Ali roba je bila odlična, osobito stanovita crna malvazija kakva se (kaže jedan starac) dotada rijetko kada vidjela u Engleskoj. K tome, dopremili su turske ćiiime, mirodije, pamuk... Holy Cross je toliko bio uzdrman vožnjom da su ga ostavili da istrune u luci. Obilje vrijednosnih papira i mjenica koje je Hakluyt uspio skupiti, uobičajena preciznost njegovih zapažanja jamče nam učestalost engle ske trgovine u doba renesanse na Sredozemlju sve do vrata Istoka. Ta se trgovina razvija u godinama 1511-1534, nastavlja se sve do 1552, a n d some what longer, zatim se naglo prekida, ona je given over1*55. Posljed nja plovidba koju možemo pratiti u Hakluytovoj Zbirci jest plovidba Auchcrova »barka« (1551), koju je kapetan Roger Bodenham'*5'* opisao kao burnu plovidbu. Pošavši iz Engleske u siječnju, u proljeće je on u lukama Krete, kamo se žure mnogi »turski« jedrenjaci natovareni žitom. IJ pratnji barkova koji prevoze teret na Chios, engleska lađa stiže do otoka, koji je još uvijek jedno od najaktivnijih središta na Istoku, s genovskim trgovcima, plantažama mastike, izradom svilenih prekrivača i brojnim lađama. Ona ga brzo napušta da bi za dlaku izbjegla turskim galijama koje prethode pobjedničkoj floti na povratku iz libijskoga Tripolija. Nastavlja dalje za Kretu, gdje se u prolazu mogu vidjeti »prognanici« iz planine, vojnici za obranu otoka, sa čizmama do koljena kako nose bodež, luk i strijele i opijaju se kao svinje. Zatim dolaze otok Xante, Messina, Cadiz i Engleska. Ova pojedinost ima svoje značenje: na tom je putovanju bio i Richard Chancellor, koji će dvije godine kasnije. 1553, stići do ušća Dime, na sjeveru Rusije... No uzalud se tražilo u priči valjano objašnjenje za obustavu engleskih plovidbi. Ništa pobliže ne znamo o plovidbi Isusa iz Liibccka i Mary Gonson, unajmljenih još 1552. godine za plovidbu za Levant'*55. Priča o plovidbi Johna Lockea u Jeruzalem 1553. godine vrlo je zanimljiva, a govori o jednom usamlje niku kojega je engleski brod ostavio u Cadizu, i koji potom stiže u Veneciju gdje unajmljuje od Republike jedan hodočasnički brod koji ćc ga odvesti u Svetu zemlju. Povratak mu je prigoda da često pristane, i o lim pristaništima daje živu sliku kao i o gomili nordijskih, flamanskih i njemačkih hodočasnika na koje dobrano djeluje vino Unutrašnjega mora i koji se neprekidno svađaju uz pokoji ubod nožem'*56. Richard Hakluyt ističe, da bi objasnio englesko povlačenje iz Sre dozemlja, dvostruku propast Chiosa 1566. i Cipra 1571. godine — objašnjenje koje su preuzeli engleski povjesničari'*57. Ali kako objasniti 650
P r iv r e d n e d jela tn o sti: trg o vin a i p r ije v o z
zastoj između 1552. i 1566? Zapravo, zastoj engleskih plovidbi (15521573) podudara se uglavnom s turskim napredovanjem (1538-1571), ali se njime možda ne objašnjava. Engleski zastoj najprije ima svoje ekonomske razloge. Лко ne ništa drugo ono barem opći uzmak svjetske ekonomije od 1540-1545. godine i neprijepornu englesku krizu oko sredine 16. stoljeća, koja nije nepoz nata, jer se uvijek ističe kad se radi o tome da se objasni osnivanje и<\т\.\гепЏMerchant Adventures, koje je počelo sazrijevati već sredinom stoljeća a koje je utemeljeno vjerojatno 1552. godine148, povezano s plovidbom Chancellorovih otkrića. U početku je ta plovidba bila usmje rena prema Kini i mirodijama opasnim sjevernim putovima... Slučaj je potaknuo pustolovinu niske trgovine'49, kojom se pokušalo okoristili da se zaobiđe trgovina Levanta. Od samog početka laj je pothvat poduzet radi borbe protiv ekonomske slabosti, protiv pada cijena engleske trgovačke robe i smanjenja strane potražnje uslijed usporavanja razm jena i nedostatnog prijevoza skupe kolonijalne robe. Možda bismo, ispitujući na samim engleskim tržištima uvjete onodobne trgovine, mogli otkriti zbog čega plovidbe po Sredozemlju nisu više bile rentabil ne za jednog trgovca iz Londona, jer je to očito razlog njihova odustaja nja. Optužiti Turke nije baš logično. Zapreka dolazi prije od strane konkurencije prijevoznika iz Sredozemlja i poprečnih europskih putova nego od opće konjunkture tih teških godina. II O D 1 5 5 0 . IX ) 1 5 7 3 .
S redozem lje Sredozem cim a Istodobno kad i Englezi, svi su uljezi s onu stranu Gibraltara nestali iz Sredozemlja. Čini se da je bilo došlo do izvanrednog raščišćavanja, i ako je iza njega i ostalo nešto prašine — pokoja dicppeska nava, bretonski brodić ili jedrenjak iz Saint-Maloa — ipak je istina da je mjesto bilo naglo očišćeno. Sredozemlje ponovo preuzima na sebe, i kod sebe, sve poslove, i to dobrih dvadesetak godina, od 1553- do 1573- Sve velike službe Sredozemlja, prijevoz soli, žita, vune i teških koža osiguravaju dubrovački brodovi čija je uloga tada sve veća — kao 1535. i 1541. u flotama koje Karlo V. vodi prema Tunisu i Alžiru; zatim i mletačke nave broj kojih očigledno raste (poznata im je tonaža, 1498. godine 26.800 bolti; 1560, 29.000 bolti- 1567, 53.400 botti)4(,°... Ove nam brojke govore mnogo: Venecija je ispunila prazninu nastalu odlaskom atlan tske radne snage. U Dubrovniku ustanovljujemo isto: flota teretnih brodova, oko 1540. godine, mjeri 20.000 carri-, između 1560. i 1570. 651
Z A JH D N K 'K li S U D B IN I- I S V E U K U P N A K R E T A N JA
mjeri 35.000 carri i tada dostiže svoj vrhunac461. Svi su ti novi brodski trupovi izišli u pravi trenutak. Time se također objašnjava što se vrlo daleko, na Atlantiku i sve do Sjevernog mora, pojavljuju sredozemne lađe. .lužnjaci tu plovidbu zapravo nikad nisu potpuno napustili162. U Veneciji 1533. godine prestaju službene, a ne privatne plovidbe. Jedna francuska prepiska u prosincu 1547. ukazuje na skori polazak »velikih mletačkih nava«46-\ IJ ožujku 1548. isto dopisivanje najavljuje dolazak »nekoliko aragonskih (dubrovačkih) ili mletačkih nava« u Antone (Sou thampton) '6). Nakon 1550, ili bolje rečeno 1560-ih godina, te su plovidbe sve učestalije. Oko 1551465, »nekolicina prvih venecijanskih plemića«. Alessandro i Justinian Contarini i Alvise Foscarini žale se što je francuski kralj zaplijenio jednu njihovu lađu na putu za Englesku. U Nizozemskoj, u svibnju 1552. godine, deset ili dvanaest nava, »dijelom biskajskih, dijelom portugalskih i dubrovačkih, u dobrome stanju i opremljene... pridružuje se glavnoj floti« koja se priprem a166. Dana 17. listopada 1552, dobre vijesti od consoli veneziani a Londra‘,(~. Od 1553. do 1565. 13 genovskih brodova (od kojih neki mogu nosili 500 tona) prevoze stipsu iz Civitavecchije u Flandriju168. Dana 20. lipnja 1556. u Veneciju su sazvani trgovci, »koji obavljaju plovidbu iz Londo na«. da raspravljaju o načinu izbora konzula469. Trećeg prosinca 1557, sada se i sama Genova žali na lopovluk jednog Genovljanina, vlasnika hurke, koji je, došavši sa zapada u Cadiz, pobjegao prema Napulju umjesto da ide u Livorno i Genovu kao što je trebao170. U svibnju 1558. Francuzi su zaplijenili jednu mletačku navu na otvorenom moru neda leko od Le IIavrear i . Od 18. prosinca 1562. do 15. veljače 1563. firentinska nava Sta Maria de la N unziata ide iz Antwerpena u Livor n o 1"2. Neobjavljeni dnevnik Francesca de Molina to pokazuje polazeći iz Venecije 21. ožujka 1566, na velikoj lađi Jacoma Foscarinija i Jacoma Ragazonija; on ide naZante gdje ukrcava isključivo grožđice (uvepasse), »što mi se činilo dostojnim istaknuti, kaže on, da se ukrcava takva trgovačka roba u cijeli jedan brod od tisuću botta». Putovanje se nastavlja preko Malte, Mallorce, Malage, Cadiza, Lisabona da bi se stiglo u »Margatu«4"’3. Roba se tu iskrcava i šalje u London, a brod ponovo kreće u listopadu. Njegove nezgode na moru, i osobito u službi Špa njolske koja je slavila embargo na lađu i ponovno je šalje u Flandriju u svoju službu, više nas ne zanimaju. U srpnju 1567, u Malagi će bili rekvirirana i jedna »velika mletačka nava« natovarena trgovačkom robom za Cadiz i kretskim vinima za Englesku. Godine 1569, šest je mletačkih nava istodobno bilo primijećeno na putu za sjever1"74. S obzirom na ono što znamo o njihovim tonažama, izračunajmo značenje toga južnog prometovanja... Iste godine (1569), dvije su nave zaplijenili gusari 652
53 — Regislor pomorskih osiguranja g Genovi
Jedinstveno mjesto polasko uzelo je zo vožnje iz G enove, livo rn a i Venecije. Prema registru A .d .S. G en o va, Son G io rg io Securlilalum . 1 5 6 5 - 1 5 7 1 . O v a j registar pom orskih osiguranje registriranih u G enovi d ao je elemente za šesl uzostopnih korala ( 1 5 6 6 -1 5 7 1 ) , jedna karta za svaku godinu. N a prvi sveukupni pogled: promel se povećova. Genovski osiguravatelji povećavaju klijenlelu, osobito 1 5 7 1 . kad im ciparski ral i mlelačke leškoće dopuštaju do uđu na Iržišle bivše suparnice. Karla za 1 5 7 1 . je senzacionalna: ono prikazuie promel Genove uz d io prom ela Venecije. Radi se o plovidbom a po Jadranu, Levantu, prem a A llanliku, La M oncheu i Sjevernom moru. O v a su osiguronja d akako istodobno m an ja i većo od prom ela G enove kojemu, m eđulim , vidim o oslonac u A licanleu i Palermu, uz ne baš čvrsle veze u smieru Levanla. Iz nužnosti d a se pojednostove m nogostruke indikacije u regislru, pobrkali su se polasci (Genova, Livorno i Venecija). V o lja zopomtili dva svjedočanstva: napredovanje genovskog kapitalizm a u sekloru venecijanskih pom orskih osiguronja i sredozemnih lađ a koie povezuju Genovu, Veneciju i Lr/orno s atlantskom i sjevernom Europom, Močvorno primorje na posljednjo i korti |в loskanska Morem m o.
ZAJliDNIČKL SUDBINI- 1 SVI-UKUPNA KRETANJA
hugcnoti iz La Rochellea (lađu Justiniana od 1.200 t s pošiljkom od 130.000 škuda, k tome 70 topova skrivenih ispod soli i mali brod Устј,'/гч); cto prigode za žalbe, razmjenu dopisa, i za nas dopunskih pojedinosti o neprekinutom prometu između Republike i sjevernog otoka. Doznajemo — što smo i slutili — da su carisee bile u trgovačkoj robi na povratku''"6, pojedinost koja nije izmakla ljudima vojvode od Albe i Nizozemskoj''"". U kolovozu, piše on, s obzirom na prijetnju rata sa Španjolskom, Englezi izvoze sukno mletačkim i dubrovačkim (adama. Ove pak, na Atlantiku kao i na Sredozemlju, ako se izuzmu nesreće i gusarska iznenađenja, imaju povlastice neutralnih. U Londonu, špa njolski ambasador, u svibnju 1569. godine, tjera mletačke lađe da što je prije moguće otplove iz Engleske1"’8, jer da bi se vladalo Englezom i urazumilo ga nužno je ometati odlaske i dolaske mletačkih i dubro vačkih lađa. Dosta je neobično da im pomažu hugenoti'r9 . Ali taj je preporodni promet potomak konjunkture. Od 1550. (okruglo) do 1570. ili, bolje, do 1575. godine, konjunktura je u znaku očite regresije. Svi loše posluju. Ali svatko je primoran osigurali vlastite usluge. A pobjednici su bogataši koji prevladavaju krizu dok se drugi utapaju. Unatoč uobičajenim i užasnim nesrećama velikih plutajućih tijela na Sredozemlju, ovi su izdržali i osiguravaju unutrašnju i vanjsku povezanost. Potom sc lijepa ekonomska vremena vraćaju. Ako se ne prepustimo potrebi za pojednostavljivanjem, tada upravo ovaj povratak prosperiteta zaustavlja sredozemne plovidbe prema sjeveru ili ih barem prorjeđuje. U izvanrednom »booniu« što podiže stoljeće na izmaku, bogataši ponovo mogu sebi priuštili raskoš da napuste određene poslo ve. Engleski, potom nizozemski brodovi ponovo kreću put Sredozemlja, uostalom u mnogo većem broju nego u prvoj polovici stoljeća. Povratak Engleza 1572-1573Engleske se lađe ponovo javljaju najkasnije 1573. godine. Ta godina obilježava ono što smatramo njihovim prvim dolaskom u Livor no. Uostalom, možda su se vratili još ranije? Čini se da je u Civitavecchiju 1 ^ 2 . godine stigao jedan engleski ribarski brod iz Newfoundlanda*80. U svakom slučaju, nava R ondinctHi, kojoj je vlasnik Giovanni Scotto, inglesc, natovarena u Londonu i Soulhamptonu, dovozi 25. lipnja 1573u Livorno tri bale cariscc, dva barila obrađenog kositra, nešto pamučnih tkanina, 37 tona razbijenih zvona, 5 cijelih zvona, 380 olovnih odljevaka i jedan baril usoljena jezika. Skromna pošiljka, zar ne? Sveta Marija od boli, vlasnika Slcrlicha, stiže 20. srpnja s trgovačkom robom natovare nom u Cadizu. Zm aj, koji pristaje u Livornu 16. prosinca 1573, dovozi 654
Privredne djelatnosti: trgovina i prijevoz
iz Londona olovo, natrij, sukno i kositar, a sve namijenjeno — ta je pojedinost važna — genovskim trgovcima. Jedino njima te tri skromne lađe unaprijed kazuju što će činiti englesku trgovinu: sukno, olovo i kositar. Što će budućnost još donijeti, to su nebrojene tone konzervira ne haringe, bakalara, lososa... Uspostavljena veza ne bi se trebala više prekinuli. Godine 1573, naši livornski izvodi govore o tri engleske lacle, a primjećuje ih se devet 1574. godine; dvije (naša kontrola te godine prilično je nepotpuna) 1575; tri 1576; pet 1578; devet 1579; dvije 1580; trinaest 1581; deset 1582; četiri 1583; šest 1584; osam 1585; šest 1590-1591; tri 1591-1592; šesnaest 1592-1593. Englezi su pronašli put za Unutrašnje more. Čini se da ovaj povratak kroz ulazna vrata Španjolske ništa ne objašnjava i ne regulira, a gotovo ništa na Sredozemlju. Treba li za to okriviti razvoj jedara i opreme okruglih brodova, što je bilo postignuto sredinom 16. stoljeća, i što je lađe učinilo lakšim za plovidbu po moru koje tako naglo mijenja raspoloženje. Ili ako se držimo onoga što nam otkrivaju livornske portale (iskrcavanje bačava bijele haringe, olova i kositra), je li Sredozemlje imalo veću potrebu za engleskim izvorima bogatstva da smiri svoju glad, glad posnih dana i korizme i glad za naoružanjem? Poznalo je da u to doba topničko oružje od mjedi počinje zamjenjivati željezno. U svakom slučaju sigurno je da je potražnja kositra i olova sveopća na Sredozemlju, u muslimanskim zemljama, u Rusiji kao i u kršćanskim zemljama u Sredozemlju. Od 1580. godine, engleske su lađe. koje pristaju na Siciliji, sumnjičene da u Carigrad voze kositar neophodan za lijevanje topova182. One također opskrbljuju Napulj 'НЈ| i na Malti nailaze na dobar prijam, nakon što su doživjele pomalo grub doček drugdje, na primjer, 1581. godine engleski bark The Roc, vlasnika Petera Bakera, natovaren željezom, čelikom, mjedi i kositrom, kao i bark Reynolds1Hl 1582. godine. U srpnju te godine malteški vitezovi dodje ljuju Englezima, pod uvjetom da ne krijumčare, slobodu trgovanja po otoku i da idu na Levant. Ova je naklonost dakako prigoda za sklapanje stalnih narudžbi baruta, arkebuza, salitre, kositra, čelika, željeza, bakra, običnih bijelih carisee, grubog platna, željeznih metaka, finih brusnih kotura, jarbola i okrižica za galije; i također kamenog ugljena, rosctta, što britanski trgovci prevode kao coal o f Newcastle. Eto male pojedino sti što je dodajemo povijesti engleskog ugljena. Ali povratak Engleza u Unutrašnje more iznad svega je odgovor na izričite pozive, kao što su oni toskanskog velikog vojvode kojima, između 1576. i 1578. želi privući Engleze u Livorno18S. Isto tako, 1578-1579. godine, i na pozive Horacija Pallavicina, Genovljanina koji je pristao uz reformaciju i koji je u Engleskoj posljednji od velikih 655
ZAJEDNIČKE SUDBINI: l SVEUKUPNA KRETANJA
talijanskih bankara i poslovnih ljudi'186. Godine 1578, udruživši se s jednim drugim Genovljaninom, Battistom Spinolom iz Antwerpena, upustio se u pothvat s flandrijskim pokrajinama (ove su tada prekinule s Filipom И) vrijedan 350.000 forinti, zajamčenih mjenicom grada Londona. U zamjenu za to, Pallavicino je dobio, na šest godina, monopol nad uvozom stipse, što je moglo ići samo na štetu stipse carstva Filipa 11. Španjolska je dakle imala dvostrukog razloga da reagira: radilo se o tome da istodobno spasi vlastitu trgovinu i da spriječi pobunjenike da ne ostvare dobre poslove, jer se unaprijed znalo čemu bi mogla poslužiti dobit... Predvidjevši teškoće, Pallavicino je razmišljao o tome da odmah odveze prema sjeveru stipsu koju je posjedovao u Genovi, Milanu i španjolskim lukama. Potkraj ljeta, poslao je prema jugu navu Santa Maria Incoronata, od 7.000 kantara, do Alicantea, Cartagene i Cadiza da ondje preuzme jedan dio zaliha-'87. O tome obaviješten, Katolički se kralj pripremao provesti istragu u Milanu i u prolazu kroz španjolske vode sekvcsiriraii nave natovarene stipsom'188. Zamka je bila postav ljena, ali je Genovljanin bio na nju upozoren, iz samoga Alicantea. Stoga je odlučio povjeriti englskim navama prijevoz dragocjene stipse. Na povratku one su doista pristale u Alicanteu ne pretrpjevši štete, i njih sedam je u ožujku 1579. dovezlo u London 14.000 kantara (što daje prosjek od 2.000 kantara po brodu ili obujam od oko 100 t). Sve je zajedno predstavljalo dobru svotu od 60.000 škuda. S druge strane, ako se ne pridaje pretjerano značenje jednoj drugoj ispravi, čini se da je Pallavicino poslao preko Njemačke u Flandriju 2.000 ostalih kantara189. Druga je isprava u prilog raspravi: jedan dekret mletačkog senata, od 26. siječnja 1580 ^90, još jedanput dovodi u pitanje lepantsku krizu. »Prije zadnjeg rata«, kažu senatori, »naši su se trgovci iz Venecije imali običaj dali na trgovinu i prijevoz na Zapadu (pod tim shvatite Englesku), i iznajmljivali naše brodove za otoke Kefalliniju, Zante i Kretu, gdje su krcali grožđice i vina za plovidbu na Zapad, i na povratku su u laj grad dovozili carisec, vuneno sukno, kositar i drugu robu«. Tako je svake godine dolazilo po pet ili šest lađa u Sjeverno more. Ali od rata (dakle od 1571-1573), ii detto uiaggio 'с del tutto levato, spomenuta je plovidba bila potpuno prekinuta. »Strani« brodovi idu izravno na mle tačke otoke gdje ukrcavaju grožđice i mlada vina uz pomoć nekih mletačkih podanika s tih otoka a u zamjenu za carisec, sukno, kositar i novac sa sjevera... Sloga bi se trebalo vratiti mletačkoj krizi iz 1571-1573: kao što je osigurala očigledno, ali privremeno bogatstvo Marsejaca na Istoku, čini se da je isto tako ponovo potaknula englesku pustolovinu u Sredozem lju. Ali, kao i na Levantu, Venecija je brzo mogla ponovo zauzeti svoje 656
Privredne djelatnosti: trgovina i prijevoz
mjesto. Ako to nije učinila, to je iz razloga što se ekonomska konjunktura oko 1575. godine okreće na dobro i sa sobom donosi pomake aktivnosti o kojima smo govorili. Do kraja 16. stoljeća, bez sumnje će naći još nekoliko mletačkih brodova na sjeveru. Zar 1582. godine, tragom jedne sitne vijesti (povratak u domovinu stotinu siromašnih Portugalaca, »koji su došli posve goli« iz Tercera u Engleskoj), ne nailazimo na dvije mletačke nave'191? U listopadu 1589, nava StaMaria di Grctcia (mletačka ili dubrovačka) još uvijek ukrcava na Kreti i u Rethymu vino za Englesku. Tako barem stoji u ugovoru o iznajmljivanju broda*92. Ali, već smo objasnili, Venecija će u cjelini, kao većina sredozemnih velikih gradova sve više unajmljivati »strane« lađe i pomorce. Ovim se unajmljivanjem najbolje objašnjava povratak sjevernih brodova u Sredozemlje '9\ E nglesko-turski pregovori: 1578-1583 '9' Englezima je preostalo da osvoje tržišta na Levantu. R. Hakluyt tvrdi da je to bilo djelo dvojice trgovaca iz Londona: Edwarda Osbornea i Richarda Stapera koji su se na to odlučili 1575. godine. Na vlastiti trošak hitno su u Carigrad poslali dva opunomoćenika, Johna Wighta i Josepha Clementsa, koji su krenuli put Poljske, i u Lavovu se, u rujnu 1578. pridružili vojnicima turskoga ambasadora Ahmeta Šauša koji su ih doveli u pravu luku 28. listopada. Uspjeli su dobiti pismo od sultana za englesku kraljicu datirano 15. ožujka 1579. Bernardino de Mendoza, koji iz Londona bolje prati pregovore nego španjolski agent u Carigradu, Giovanni Margliani, bilježi u studenom 1579. godine da je kraljica, preko Francuske, primila pismo od sultana u kojem joj se mnogo obećava i od nje se traži da sačuva i učini još tješnjim svoj savez s Vrlo Kršćanskim kraljem, i da se uda (Francuzi su nedvojbeno iz nekog razloga uvršteni u vijeće) za vojvodu od Anjoua. U pismu se dodaje da će njezinim trgovcima biti pružen najbolji prijem, bilo da dolaze kop nenim ili morskim putem. Zapravo, piše Mendoza, Turci se sprdaju s tom ženidbom; njih zanima samo kositar »koji Englezi već nekoliko godina dovoze na Levant; kositar bez kojeg se ne mogu lijevati topove«. Uostalom pet je lađa s više od 20.000 škuda te kovine spremno napustiti London i poći za Levant495. Odgovor kraljice, datiran 15. rujna 1579, bio je povjeren Richardu Stanleyu i brodu Le Prudent1496. Trenutak je bio pogodan. Pravo je nasljedstva u Portugalu bilo otvoreno i Filip II. je bio zauzet golemim pripremama. Elizabeta je više od bilo koga drugog bila zbog toga zabrinuta. Osloniti se na Turčina, rješenje je koje joj se nameće. Ona će čak, u tijeku pregovora zatražiti izlazak osmanlijske armade. 657
ZAJEDNIČKI! SUDBINE 1 SVEUKUPNA KRETANJA
U svakom slučaju, Engleska je u lipnju 1580. postigla trideset pet točaka od svojih prvih nagodbi, među kojima i slobodnu trgovinu za svoje podanike, i to pod vlastitom zastavom, a sve je to polučila unatoč Francuzima kojima ugled i utjecaj opadaju na Levantu, to kažu Englezi, i nakon šio su potplatili »pokojnog Mehmed-pašu«, kažu pak Francu z i19', koji se zavaravaju vjerujući498 da će, po izvjesnim sultanovim obećanjima, pridošlice ploviti pod francuskom zastavom. Englez čvrsto drži svoje povlastice i više ih ne ispušta. U studenom 1580, jedan turski ambasador, nedvojbeno talijanski odmetnik, stiže u Englesku499. Eliza beta je 11. studenog 1581. ustanovila Levant Company, u korist Edwarda Osbornea, Richarda Stapera, Thomasa Smitha, Williama Garreta i još nekolicine drugih. Njezino osnivanje neće proći bez velikih zadjevica s više ili manje slobodnim Englezima, koji su se upustili u pustolovinu na Levantu, i s onima koji su se, gotovo udruženi u kompaniju, bavili mletačkom trgovinom. Ali dobit od nove trgovine, organizirane na visokoj razini, stiže su u pravi čas, kada se moskovski poslovi oblače i propadaju, a danske lađe, 1582. godine, silom nastoje spriječili trgovinu u zaljevu Svetog Nikole500. U studenom 1582, brod Susanna iz Londona polazi za Carigrad s darovima i jednim kraljičinim pismom za sultana501. Pismo je nosio novi ambasador što ga je Elizabeta imenovala u Turskoj, William Hareborne502, odnosno Guillaume Нагbron, kako ga nazivaju u francuskim izvještajima505, koji će biti pravi pionir engleske stvari. Sicilija je saznala za prolaz lađe tek 15. ožujka 158 350', kad je ova već bila uplovila u Arhipelag. Dana 3- svibnja William Hareborne ljubio je sultanu ruke, »i toliko mu jc bilo ukazano časti, kaže de Maisse505, kao ni jednom kraljevskom ambasadoru prije njega«. Protiv njega i konzula koji će biti imenovani na Istoku, ni Francuzi ni Mlečani, ti malicious an d dissembling peoples, kojih se, po mišljenju Harebornea, također trebalo čuvati, neće moći na kraju ništa500. Uspjeh engleske plovidbe Već u samom početku Levant Company sklopila je odlične poslove. U svome prvom obliku, obliku kraljevske povlastice od 11. rujna 1581. godine, ona ostvaruje dobit u visini i do 300 posto507. Njezin je uspjeh još veći poslije 1592, u njezinom drugom obliku, nakon fuzije u siječnju s tobožnjom Venice Company, utemeljenom 1583508 Od 1595. godine Levant Company raspolaže s 15 lađa i 790 pomoraca509. Ona često plovi u Alexandrettu, na otoke Cipar, Chios, Zante i, rjeđe, u Veneciju i Alžir510. Godine 1599, samo u talijanskim vodama broji 20 lađa. Godine 658
Privredne djelatnosti: trgovi)
i prijevoz
1600. svojoj uobičajenoj floti pridružuje 16 dodatnih lađa411. Ti je uspjesi ne priječe da se žali na bijedu i da uvećava svoje teškoće, kao slučajno, uoči obnove svojih povlastica, 31. prosinca 160051i, još za života kraljice Elizabete, i 14. prosinca 1605515, na početku vladavine njezina nasljednika Jakova I. Teškoće su postojale: dužina putovanja; neprijateljstvo Španjolske sve do 1604; opasnosti od sjevernoafričkog gusarenja; silovite obrane Mlečana i Marsejaca koji nisu dobrovoljno izručili svoje položaje, ne računajući turska zlostavljanja i težak teret za kompaniju da drži ambasadora u Carigradu i niz konzula u Sjevernoj /Urici i na Levantu. Međutim, uspjeh je nagradio tvrdoglavost engleskih trgovaca, izvrsnost njihovih lađa, nisku cijenu njihovih tkanina i kvalite tu organizacije. Njihovih nekoliko desetaka lađa obavljaju na Levantu i u Sredozemlju ono što teško izvršavaju Marsejci sa stotinama orahovih ljuskiM U pitanju je domišljatost sistema konvoja koji Englezi propi suju. od 1591; novac koji im pribavlja pozitivna ravnoteža kupovine u Carigradu i veće poštenje njihovih trgovaca (u odnosu na Mlečane i Francuze, spremne da prevare i u kvaliteti i u kvantiteti tkanina). Svi ti argumenti koje nalazimo već kod 1Iakluvta i koje preuzimaju povjesničari, imaju svoju vrijednost. Pa ipak? Englezi su poneseni obno vom trgovine na Levantu, što smo već istaknuli u vezi s mirodijama. Stari sredozemni dućan još jedanput izvlači korist od strašnih borbi na Atlantiku4*14. Između 1583. i 1591. godine, nije slučajno što engleski agenti idu putovima od Sirije sve do Indijskog oceana, u Perziju, Indiju i na Sumatru... Toj izgubljenoj djeci dugujemo predivne opise putova s Bliskog i Dalekog istoka. U Egiptu, Englezi, trgovci grubim suknom mogu, u toj toploj zemlji trgovati korisno tek za gotovinu. Stoga oni propadaju pred upornom i spretnom francuskom konkurencijom51(‘. Englez, dakle, gleda prema Siriji i njenim poprečnim putovima, i sanja kako da ih se domogne; tu organizira trgovinu robe za robu, koju drugo otkriće Rta Dobre nade od strane Nizozemaca neće srušiti već prvim udarcem. Istaknimo uostalom da je East India Company, koja je utem e ljena 1600. godine, kći ili sestra Levant Company*17... Usred Sredozemlja, u Livornu, brojke govore o sve većem uspjehu Sjevernjaka. Kao onaj izvod u Livornu izportata o lađama koje su došle s Ponanta (tekst nije ništa precizniji i miješa Engleze i Nizozemce518): za razdoblje od listopada do prosinca 1598, radi se o više od 5.000 barila olova, 5.613 barila dimljene haringe, 268.645pesci merluzzi i 513 fardi pcsci stock/iss...
659
ZAJEDNIČKI; SUDBINE I SVEUKUPNA KRETANJA
S itu acija p o tk ra j 16. s to lje ć a
Potkraj 16. stoljeća, Englezi su po cijelom Sredozemlju, u musli manskoj kao i u kršćanskoj zemlji, duž svih kopnenih putova koji vode u Sredozemlje ili mu izmiču u smjeru bilo Europe, bilo Indijskog oceana. Od 1588, dozivaju ih Moldavija i Vlaška519. Već nekoliko godina London stvara velike planove520. Godine 1583, simbolični uspjeh, Herku l (kojem je to bila barem druga plovidba) dovozi iz Tripolija najbogaiiji teret koji je ikad engleski trgovac unio u neku luku na otoku521. Španjolski, grčki i marsejski kormilari pomagali su pridošlicama da, od pristaništa do pristaništa, osvoje čitavo Sredozemlje, tako da nismo uvijek u mogućnosti odrediti datume tih uzastopnih pobjeda, to više što su prvi ulasci u luku najčešće bili obazrivi i oprezni. Marseille je 26. studenog 1590. odlučio primiti u luku dva engleska broda: »riješeno je i određeno, da sve dok gradu bude trebalo olova i čak kositra, u ovo zlosretno vrijeme u kojem živimo, trgovačka će roba, utovarena na ta dva broda, ulazili u ovaj grad, zajedno s vlasnicima, dioničarima i pisarima, da bi je prodavali, razduživali se i slobodno trgovali s neplemićima i ovdašnjim stanovnicima i da bi kupovali drugu trgovačku robu, ako im je po volji, i krcali je u spomenute brodove, robu koja nije nedopuštena i zabranjena«522. To zacijelo nije prvi puta da Englezi ulaze u Marseille, koji je s njima u vezi od 1574. godine, ali evo ih dostojno i službeno uvedenih u grad. Koliki je put prevaljen u jedva nekoliko godina! Od 1589. godine, jedna genovska isprava523 govori o velikim medustanicama jedne Intel ligence Service u svim sektorima Sredozemlja: u Carigradu, William llareborne (koji je uostalom u to vrijeme bio u Londonu)524; u Alžiru je John Tipton; na Malti John Lucas i u Genovi Richard Hunto. Ovaj posljednji, čije je ime talijanizirano, ostavlja Genovljanima dojam da je neprijatelj katolika, »vrlo zajedljiv i pokvaren neprijatelj«, na glasu da je špijun (l'inteligcncero, kako se kaže u našem tekstu sastavljenom na španjolskom) i Horacija Pallavacina... U siječnju 1590, Englezi se vesele što su spriječili novog španjolskog agenta, Juana Estefana Ferrarija da sklopi pregovore. Odsada su dostatno angažirani u životu Sredozemlja da mogu ovdje imati vlastitu politiku. Ali sigurno ne moć i snagu: u englesku igru ulazi s mnogo elastičnosti, ne baš malo podvala (ali tko ih ne čini?). Igra se na dvije strane, s islamom i kršćanstvom, pa čak i na trećoj, na strani gusara. Oni su bili gusari već od prvih svojih plovidbi, i to na najgori način525. Već 1581, jedan njihov jedrenjak gusari protiv Turaka526. Dvadeset godina kasnije, 1601, jedno upozorenje iz Londona donosi 660
Privredne djelatnosti: trgovina i prijevoz
mletačke, genovske i druge jadikovke u vezi s pljačkanjem engleskih jedrenjaka i preprodaji blaga u gradovima Sjeverne Afrike527. Livorno postaje, nakon španjolsko-engleskog mira 1604, omiljeno utočište engleskim gusarima koji su se povukli iz poslova528. Istina je da je gusarenje oružje slabih. Ono je oružje Engleza, potkraj loga stoljeća, što pokazuje koliko malo znače u Sredozemlju bogatih nava i bogatih gradova. Bit će potrebno više stoljeća da se dovrši taj paradoks: englesko Sredozemlje. Trebat će čekati 1620. da u nj uplovi britanska ratna lio ta i 1630-1640. da se u Genovi otvore trgovačke kuće529, filijale onih na otoku.
D o lazak H a n z e a ta i N izozem aca
Povratak Engleza bio je povezan s trgovinom kositra. Prvi veliki ulazak Hanzeata i Nizozemaca ovisio je o kupovini žita od sirane Sredozemaca. Žito, a ne toliko, ponovo, nespretna i neučinkovita poli tika tih loših vratara Sredozemlja kakvi su Španjolci, premda i ona snosi svoj dio odgovornosti. Slabe talijanske žetve od 1586. do 1590. godine550 uzbunile su Nizozemce i Hanzeate, koje su možda potpomagali veletrgovci i židovski posrednici kao što su s razlogom pretpostavljali Luzac551, de Jonge552 i Wàtjen555. Ali to su pojedinosti izvedbe. Isto kao što su inicijative došle iz Gdanska, Liibecka i Hamburga. Ništa nije prirodnije nego da su ti gradovi, na vratima velikih tržišta žitom, već odavno specijalizirani za trgovinu žitaricama na veliko, čuli poziv Sredozemaca. Toskanski je veliki vojvoda 1590. godine poslao svoga agenta Ricarda, u pratnji trgovačkog pomoćnika, čak u Gdansk sa zadaćom da prenese granajo della Polonia u Lübeck, potom u Holandiju, Francusku i Englesku''51. Pouzdano je da je sama golema narudžba, koju je te godine veliki vojvoda sklopio na sjeveru — od milijun zlatnika, kako se govorilo — sama po sebi izazvala prvi dolazak sjevernih flota sa žitom. Zatim se trgovina obilno pokrenula. Godine 1591, povjesničari tvrde da je trina est jedrenjaka bilo zaustavljeno u prolazu pored Španjolske unatoč putovnicama koje im je bio izdao Katolički kralj555. Četrdeset ih je stiglo u Livorno556. S obzirom na mnoge poduzete korake, nećemo se čuditi što su sve sjeverne zemlje557 odgovorile na poziv Sredozemlja. Nizozem ci, Hanzeali i Englezi također se miješaju u flotu žita, kao što se može vidjeti iz liste livornskihportala iz 1593. godine.
661
ZAJEDNIČKO SUDBINE 1 SVEUKUPNA KRETANJA
12
7
4
16
-e c “ c
s J2 u C
o
G d a n sk
H a m b u rg
E m d en
L übeck
HANZEATSKI GRADOVI
i
9
4
2
U
0
0
e-
Riga
Engleska
Luck- iz...
A m sterd a m i Z eland
NORDIJSKO ŽITO U LIVORNU 1593Popis prijevoznih lađa (po Medicco 2079, I°s 150 v° do 169 vD)
E p 'е E 3
z
V.
13
4-------- s — 34 U de natovarene u...
28 od kojih samo jedna u Zclandi
3
3
1 12
1
8
29
7 3 lađe doloze u Livorno po ovom redu: 6. siječnja (2), 9. siječnja (1), 1 2 . siječnja (5), 13 . siječnja (37), 14 . siječnjo (4), 16 . siječnja (1), 20. siječnjo (8), 2 6 . siječnja (3), 3 1 . siječnja (1), 1 1 . ožujka (1), 14 . ožujka (2), 1. Irovnja (1), 29. travnjo (1), 3 . svibnjo (1), 5. svibnja (1), 6. svibnja (2), 1 2 . svibnja (1), 1 5 . svibnja (1). Zo putne rokove lih lađ a nije ništa naznačeno za 15 9 3 . g., već za 1 6 0 9 - 1 6 1 1 (Mediceo 2 0 7 9 ), k a ja n ja stvarnih plovidbi u Ijednim a su sljedeća: A . Am slerdom Livorno ( 1 2 , 6, 5, 5, 8, 5, 3 2 dana, 16). 8. G do nsk-Livorn o (14). C. London-Livorno (4, 8). 0 . B rislol-Livorno (12). £ . Plym oulh-Livorno, 28 dana. Budući do se primjedbe na ovu lablicu sam e po sebi nam eću (varijacija u Irajonju plovidbi — prevladovoju zimske plovidbe — vidljiv je pokozolelj uloge Am sterdam a kao središta redistribucije žilorico), prepušlam o brigu čilalelju d a ih izdvoji. M eđulim , dodajm o: 1 . d a je le 15 9 3 . godine 6 engleskih lađ a dovezlo uobičajene pošiljke olova, kosilro i h aringi, ali d a se u n|ihov konvoj uvukao i jedan nizozemski brod (natovaren u Engleskoj) i jedno lađ a iz Em dena, C r n i o r a o , natovorena u Lisobonu; 2. da su sveukupno, raži i pšenice. Sjevernjaci iskrcali te godine u Uvornu više od 15 .0 00 I žilarica, što za le jedrenjake sa Sjevera daje prosječnu tonažu od oko 20 0 I; 3 . popis im ena lađo pokozuje d a prevladavaju nevjerski nazivi.
O d žita d o m iro d ija: N izo zem ci o sv ajaju S red o z e m lje
Međutim, od Hanzeata i Nizozemaca koji su stigli u isto vrijeme, samo su ovi potonji osvojili Sredozemlje. Knjiga Ludwiga Beutina538 to objašnjava konkurencijom koja se uspostavila između tih nordijskih stanovnika. Početkom 17. stoljeća, Hanzeati su bili eliminirani i njihove lađe nisu više išle dalje od pristaništa Malage539. 662
Privredne djelatnosti: trgovina i prijevoz
Preostaje da se utvrde uzroci toga poraza. Nema sumnje da su Hanzeati, koji su za vrijeme ratova Iberaca i Nordijaca imali pogodan položaj neutralnih, vidjeli kako se te prednosti same od sebe tope nakon sporazuma 1604. i 1609. godine. Nećemo li u 18. stoljeću ponovo vidjeli Hanzeate kako, u prilog europskih ratova, šire trgovinu na Unutrašnjem moru? Ali potkraj 16. stoljeća bilo je mnoštvo drugih razloga — je li to zbog činjenice što su vezani za Španjolsku i poslove po oceanu koje im ova predlaže, da Hanzeati nemaju potrebe za mirodijama i paprom koji su ih mogli privući sve do Levanta? Hi je to, premda iza pomorskih gradova ne stoji moćna industrija, posljedica povlaštene veze južne Njemačke s Genovom i Venecijom? Ili pak nedostaje gotova novca? Paradoksom koji mora naći svoje objašnjenje, Nizozemci će bili ti koji će 1615. i nedvojbeno još prije510, otpremali u Siriju određenu nje mačku trgovačku robu: jantar, živu, rumenicu, bakrene i željezne žice... Ne mislim da treba dovodili u pitanje zastarjelu organizaciju Ilanze: s mnoštvom vlasnika nava ili osiguratelja, ona se nalazi u cijelome «Sredo zemlju. Pitanje brodova? Hanzeati raspolažu sa svim tonažama. Što god bilo, Nizozemci trijumfiraju, i oko 1597. stižu do krajnjeg istoka Sredozemlja. Te je godine Balthasar Moucheron, neprijatelj Špa njolske, poslao lađu u sirijski Tripoli pod francuskom zastavom5' 1. Sljedeće godine svi nizozemski brodovi dobivaju odobrenje od kralja llenrika IV. da mogu trgovati pod njegovom zastavom u turskim luka ma5'2 (prve će svoje ugovore dobili tek 1612). Godine 1599, mletački je konzul ukazao515 da je te godine »stigao još« jedan »flamanski« brod s više od 100.000 škuda gotova novca, koji je uostalom uzrokovao dosta nevolja mletačkoj trgovini. On je nastojao saznati hoće li nizozemski trgovci ostati u Siriji, jer je nizozemski »konzul« izjavio da neće ako se napredovanje njegovih zemljaka nastavi u Indijskom oceanu. Sretan put!, rado bi rekli u Veneciji. Ali Nizozemci su ostali unatoč trijumfalnom oplovljcnju Houtmana (1595), zauzeću Jave (1597), priznavanju Gonioresa. zauzeću otoka Maurice (1598)51' i povratku druge Ilote (1598). Trebalo je naime mnogo godina da se izvrši efikasno osvajanje Indijskog oceana i skretanje njegovih struja, da se iz Kompanije za Daleke zemlje (Van Verne) izdvoji pobjednica Istočnoindijska kompanija 1602. godi ne. I, s druge strane, da su i bili sposobni prekinuti unosnu trgovinu drogama, još bi ih uvijek privlačio Levant trgovinom svilarskih proizvoda (koju će uskoro pokušati, neuspješno, skrenuti prema Perzijskom za ljevu) i trgovinom predenog pamuka. Dakle, evo Nizozemaca na Unutrašnjem moru, aktivnih bumbara, pomalo teških, toliko teških da kada udare o staklo, razlupaju ga. Njihov je ulazak bučan i osoran. Je li to stoga što su oni najokrutniji gusari, po kazivanju Portugalaca, koji su nakon pljačke da nos sa cidadc Fara, ipak 663
ZAJEDNIČKI- SUDBINE I SVEUKUPNA KRETANJA 5 4 — S v e v e ć e m je sto n o r d ij s k ih b r o d o v a u L iv o rn u : 1 5 7 3 -9 3 .
664
Privredne djelatnosti: trgovina i prijevoz
Po F. BRA U D EIU i R. RO M AN U , N a r r e s et morehondises 6 Г e n t r é e d u p o r t d e L i v o u r n e . Će lin karte ucrtovaju brzu evoluciju prometo koji svršava u Livornu (svoka zbrajo promet od tri godine). Tržište Levanta koje je uvijek m alo još će se više sm anjili (unoloč bogalstvu stanovilih ulovora). Tržišle Z ap ad a je većinsko, osobito no početku, i lo je Iržišle Španjolske i Portugala, s nekoliko brodova iz La M onchea i Sjevernog m ora. Taj je red prekinut m asovnim dolaskom lođo sa Sjevera nalovarem h žitom 1 5 9 0 - 1 5 9 3 .
665
/.aii:dnk':ki- sddihnh i svpukupna kiu-tanja
plaćeni da 10 znaju*’'**’? Ili pak stoga što se na Sredozemlju i n$ Atlant skom oceanu moraju probijati, osvajati teren što su ga već drugi zauzeli? Tako su postupali u 13. i 14. stoljeću Katalonci koji su također kasno došli, posvuda su gusarili razbijajući vrata. Ni Englezi nisu drukčije radili. Njihovi lopovi nisu služili samo zato da razvale Gibraltarska vrata i da se brane od španjolskih galija. Oni su bezobzirno pucali na sve što je bilo dobro da se uzme: turske ili francuske lađe ili one iz Italije, nije važno! I brzo su stekli glas razbojnika. Nizozemci su u Sredozemlju također često igrali na kartu gusarenja5'6. Rano se pridružuju sjevernoali ičkom gusarenju i, dodao bih (a na to ću se vratiti) preobražavaju ga, priključujući ga. kao i krijumčarsku trgovinu na Atlantskom oceanu, velikoj livornskoj luci>l7. Godine 161051H, u svakom slučaju, u toskansku luku stižu dvije nave iz Indijskog oceana. Jesu li bile sredozemne ili nizozemske? To se ne kaže, ali je bilježnik crnilom ispunio čitavu stranicu da bi im nabrojio bogatstva. K tome se čudni odnosi spleću između Mletačke Republike i Amsterdama, kadšto preko francuskog kralja, u jedno klupko koje nije lako rasplesti. U Veneciji se tada spominju pomorska osiguranja za sve regije svijeta, uključujući i Indi ju** |,;. Djelo Nizozemaca? Ali za to nemamo dokaza. Mnogo još treba da bi povijest Nizozemske u tome malom sektoru Sredozemlja, kao i drugdje, bila potpuno shvatljiva. Njezin se veliki trenutak pokazuje, na svjetskom brojčaniku, od kraja 16. stoljeća. A zašto onda pobjeda Elizabetinih lađa nad teškom armadom Filipa II. nije bila popraćena engleskim trijumfom koji bi bio logičan? Engleska je pobijedila, a Nizozemska je odmah nametnula svoje ljude, svoju trgovi nu i lađe sve do daleke Indonezije, do Kine, u čitavom svijetu. I tako sve do sredine 17. stoljeća. Jedno jedino objašnjenje je vjerojatno: Holandija, zahvaljujući blizini nizozemskih katoličkih zemalja i svojom upor nosti da probije vrata Španjolske, bolje je nego Otok ostala udružena s Poluotokom i njegovim blagom iz Amerike bez kojega ne bi znala pokrenuli vlastitu trgovinu. Jer bez sitnog novca, kovanog osmaka, strpljivo povlačenog iz Španjolske, ne bi bilo holandske trgovine na sedam svjetskih mora. Početkom 17. stoljeća u Engleskoj se smatralo da je korisnija trgovina Levant Company, koja se uravnotežila zahvaljujući obilnom izvozu u Tursku, nego trgovina East India Company, koja je bila nemoguća bez znatnog otjecanja kovanoga novca*550. Između Špa njolske i llolanđije postoji veza novca, pojačana mirom od 1609. do 1621, prekinula kao i sve bogatstvo Španjolske, sredinom 17. stoljeća, u trenutku kada se — je li to čista podudarnost? — kolo sudbine okrenulo protiv llolanđije. 666
Privredne djelatnosti: trgovina i prijevoz
Kako su Nizozemci bez o tp o ra zauzeli Sevillu 1570. Blistava pobjeda Engleza i Nizozemaca u 17. stoljeću korektno se može protumačiti tek na svjetskoj ljestvici. Radi se ponajprije o teh ničkim lančanim preobrazbama u umijeću gradnje i upravljanja brodo va; o tome smo već govorili551. Pojava nordijskog jedrenjaka od 100 do 200 tona, dobro naoružanog, pouzdanog u manevrima, označava zao kret svjetske pomorske povijesti. Od 1500. do 1600. godine navigacija je više napredovala u sjevernim morima nego od Nepobjedive armade do Tral'algara552. Sjevernjaci su pojačali obranu svojih jedrenjaka po većavši posadu, pojačavši vatrenu moć, oslobodivši se gornjih mostova da bi olakšali manevriranje. Upravo je Ralph Davis na to podsjetio u jednoj studiji koja mi se čini vrlo važnom555. Svaki put kad su moguće procjene, prosječan broj ljudi u posadi, uspoređen s tonažom broda, viši je na sjeveru nego na obalama Unutrašnjeg mora55'. Nepogodnost slabijeg tereta nadoknađena je većom sigurnošću, dakle, i manjim postotkom osiguranja555. Dakako, skupe sredozemne galije kadšto će, čak u 17. stoljeću, senzacionalno uzvraćati: jedrenjak je kralj tek onda kada mu vjetar nadme jedra i omogući da se kreće556. Za utihe, galija svojom agilnošću stiže do mrtvih kutova nepomične tvrđave i tada njoj pripada odluka... ЛН, iznimka potvrđuje pravilo. Ratna i trgovačka nadmoć Sjevera izvan svake je sumnje. Uostalom, Englezi i Nizozemci toga su bili vrlo rano svjesni, mnogo prije 1588. godine. Za njih su portugalski pomorci tek »pokisle kokoši«55". Naprotiv, Portugalci govore o pobjedi siromaha i bijednika. Ti se Nizozemci, kažu oni 160 8558, zadovoljavaju na moru s »korom dvopeka, nešto malo maslaca, slanine, ribe i pivom: s lim provedu mjesece na pučini«. Sredozemci više zahtijevaju na brodu, »jer nisu kao i oni rasli u bijedi«. Dakako, postoje i drugi laktori koji su u pitanju u ovoj golemoj raspravi. Također se valja osloboditi toliko često iznošenih tumačenja: da je [berač bio loš vratar Sredozemlja; hoteći izmaći oluji, on ju je pustio s lanca usvojivši na Atlantiku i naspram Sjevera politiku koja je bila iznad njegovih mogućnosti. Ovo tumačenje nedvojbeno sadrži mali dio istine. Godine 1586. Španjolci, gospodari u Lisabonu kao i u Sevilli, umnožava ju broj embarga i zabrana protiv lađa sa Sjevera559. Ali te mjere ne sprječavaju aktivnu ibersku trgovinu s neprijateljem: ta »kontinentalna blokada« je neefikasna560. 1 sve, ili gotovo sve, se nastavlja, kao i prije. Potom nas kronologija tjera da budemo oprezni. Englezi prodiru u Sredozemlje od 1572-73, više od deset godina prije španjolskih embar ga, a Nizozemci od 1590-93, s više godina zakašnjenja... Očito je da 667
ZAJEDNIČKE SUDBINI- 1 SVEUKUPNA KRETANJA
najvažnije tumačenje ekonomskog obrata na toj razini značenja pruža ili ga daje nazrijeti velika ekonomija. Sjever i jug bili su u neprijateljskim odnosima mnogo prije svršetka 16. stoljeća: Nizozemska se pobunila poslije 1566. godine, a Englezi prekidaju španjolske pomorske veze nakon 1569. Ali ti »komplementar ni neprijatelji«561 ne mogu živjeti jedni bez drugih. Prepiru se, potom se izmiruju ili prilagođavaju, ovisno o tome je li sporazum rađen otvoreno ili u tajnosti. Kao posljedica toga, oceanski se rat pali, gasi, ponovo pali i uvijek smiruje rješenjima iza kulisa... Tako između 1566. i 1570. dolazi do važne turning point. Sve je dotad oceanska trgovina bila trostruka: Sjevernjaci (u prvom redu Nizozemci562, Bretonci na drugom mjestu565, uskoro Englezi, potom Hanzeati i skandinavski riba ri561 koji osiguravaju vezu između sjevera i Poluotoka opskrbljujući žitom, drvetom, sušenom i usoljenom ribom, olovom, kositrom, ba krom, platnom, suknom, sitnom željeznom robom); Iberci koji su iz Španjolske organizirali Carrera de Indias, a iz Portugala oceansku vezu s Istočnom Indijom; napokon, Talijani i osobito Genovljani u Sevilli koji financiraju taj promet trgovačkom robom dok bijela kovina iz Amerike izjednačuje, ali uvijek sa zakašnjenjem, denivelacije trgovačkih ravnoteža. Dva se velika zastoja javljaju: od 1566. godine, genovski trgovci koji dobivaju od kralja sacas de plata nisu više zainteresirani za trgovačku robu koja im je sve dotad olakšavala plaćanja na sjeveru; potom se od 1569. kretanje bijele kovine iz Lareda u Antwerpen prekida565. Ali time se ne prekida oceanska trgovina, naprotiv ona napreduje, i ova neobična činjenica ključno je objašnjenje. Ne radi se o lome da se doista prekine ta trgovina, kažu španjolski stručnjaci kraljevim savjetnicima. To bi značilo uništiti plovidbu, trgovi nu s Indijom i smanjiti izvore riznice. Tako se kaže u dugom izvještaju iz 1575. godine566. Napuštena od strane velikog genovskog kapitalizma, trgovačka je roba u Sevilli našla druge pokretače. Nizozemske tvrtke, koje su se obogatile prethodnih godina, dat će predujam u vlastitoj trgovačkoj robi i čekat će da im se plati kad se flote iz Indije vrate s gotovim novcem. Drugim riječima, seviljski trgovci tek su posrednici, gledaju kako se trgovina odvija, pobiru dobit u prolazu, ali gotovo ništa svoje ne riskiraju. Njihov će kapital poslužiti da se kupi zemlja i sela, juros, ili da se ustanove neotuđive nekretnine. U toj pasivnoj ulozi, dokolica ih vreba: oni je primjećuju i ne užasavaju se. Tako je bila osvojena Sevilla, iznutra proždirana mračnim poslom neprimijećenim od termita, i sve u korist Holandije. Antwerpen ostaje prijestolnica političkog novca u trulom ratu koji počinje 1572: to je Saigon prije 1953. u vrijeme trgovine piastrima. Međutim, Amsterdam k sebi privlači antwerpenske trgovce i preko Seville baca mrežu na golemu španjolsku 668
Privredne djelatnosti: trgovina i prijevoz
Ameriku. Sve je to bilo moguće tek s mnogim godinama rada, pomoći, s posuđivačima imena — sporim truljenjem seviljskog tržišta, barem, što se tiče povratka novca, susretljivosti vojvode od Medine Sklonije, od San Lucara de Barramede, njegovog lena56"7. Potkraj stoljeća sve su te spletke seviljskog poslovanja poznate, i kralj se u ljeto 1595. odlučio udariti tu tajnu trgovinu, koja je bila previše razvijena da bi mogla izbjeći pažljivoj istrazi. Naredbu je izvršio opuno moćeni Diego de Armenteros, uz pomoć Luisa Gaytana de Ayale. Oni su posjetili šezdeset tri seviljske trgovačke kuće koje su pripadale Kastilijcima, Portugalcima, Flamancima, Francuzima, Nijemcima, osumnjičene zbog svojih veza s Nizozemskom, Zelandom i EngleskomS(,H... Naravno, nisu našli ni jednog Engleza, Nizozemca ili Zclandanina da ga uhite! »Dobro je poznata stvar«, piše Armenteros, »da u Španjolskoj trguju samo povjerljivi posrednici«. Dva visitaclorcsa zaplijenila su papire i trgovačke knjige, kada ih je bilo i kada ih se moglo otkrili, jer su ih neki trgovci skrivali čak u svoj krevet. Sve su te spise proučila, petorica contadorcsct, stručnjaci knjigovođe u službi istražitelja. Zbog obilja grade, komplikacija i nejasnoća bilo je teško otkriti prave vlasnike trgovačke robe. Pokrajine vjerne Nizozemskoj doista su mijenjale trgo vačku robu s otocima pobunjenika. I teško je bilo doznati je li neka trgovačka roba pripadala jednima ili drugima, osim ako se utvrde posebne propusnice izdane od strane nizozemskog guvernera ili ako se učini obaveznim i općim taj sistem između dvaju sektora u llamanskom ratu. Do zbrke je dolazilo zbog toga što je bilo nemoguće da se trgovina odanih pokrajina odvija preko Dunkerquea ili Gravelinesa. Koliko bi joj vremena trebalo s obližnjim otocima i Doverom preko puta? Л gdje su kraljeve lađe? Pokrenuti istragu, potaknuti svjedočenje? Nitko neće reći i neće moći reći istinu. Osumnjičeni trgovac koji dopusti da se zaplijeni ta i ta trgovačka roba dobro zna da će se njegov partner naplatiti na trgovačkoj robi koja njemu pripada. Takvi su zaključci zajedničkog pisma koje su poslali vojvoda od Medine Sidonije i dva istražitelja kojima je Diego Armenteros bio pisar569. Situacija je još jasnija u pismu koje je isti Armenteros napisao mjesec dana kasnije, vjerojatno jednom tajniku Filipa II, svome prijate lju i zaštitniku, svakako važnoj političkoj osobi5"70. U zaplijenjenim papirima. Armenteros je deset puta, stotinu puta vidio da okrivljeni trgovci trguju, kao da ništa nije bilo, s nizozemskim pobunjenicima ili s Englezima, i s njima se dopisuju, vrše za njih prijenos novčanih pošiljki... Medu ostalim, čitava jedna gomila papira odnosi se na Francisca de Coniquea, Pedra Leymierija i Nicolasa Baudaerta, sva trojica s bora vištem u Engleskoj, i Davida Leymierija, koji je nastanjenu Amsterdamu. Jedno pismo napisano Pedru Leymieriju, u Englesku, obavještava ga »o 669
ZAJI'DNlČKi; SlJDIHNE I SVEUKUPNA KRETANJA
tome da se naša llota vratila u takvom neredu da bi je, kad bi ponovno isplovila, bilo lako osvojiti cijelu, čak s malim brojem lađa«. Ta je kompanija (Lcymieri i društvo), prema onome što mu je bilo rečeno, najbogatija od svih kompanija koje se nalaze u Sevilli. Šest je lađa stiglo u San Lucar s trgovačkom robom koja joj je pripadala, i vojvoda od Medine Sidonijc dopustio im je da iskrcaju teret. Istina je, dodaje Armenteros, da je to za njega posao od 12.000 dukata... »Nema stranca koji kada uplovi u San Lucar, dodaje on, ne bi uživao svu pažnju, naklonost i čak bio potpom ognut pri izvozu novčanih pošiljki. Kad naiđe na pouzdanu osobu, poslat će joj spise koji se odnose na posao Lcymieri. U iščekivanju toga, moli da to ostane tajnom. »Da ne povećam još više broj neprijatelja koje sam sebi stvorio služeći Njegovu Veličan stvu...« Ima dokaza još okrutnije jasnoće. Već iduće godine, 15965’ 1, u zaljevu Cadiz, 60 lađa natovarenih za »Indiju« iznenadila je engleska flota za vrijeme pljačke grada: ukupno trgovačke robe u vrijednosti od 11 milijuna... Hnglezi predlažu da je se ne zapali, uz odštetu od dva milijuna. Л vojvoda od Medine Sidonije odbija pogodbu i brodovi gore. No Španjolci nisu ti koji podnose goleme gubitke, jer trgovačka roba ne pripada njima... Zapravo bi se cijela jedna knjiga mogla napisati o Sevilli, gradu korupcije, pakosnih polkazivanja, nemarnih službenika, gdje novac upropaštava. Sva ta surova realnost pomaže nam da zaključimo ili barem da damo nazrijeti bitna tumačenja. Ono što je zanjihalo povijest svijeta, nije nespretnost agenata Filipa II. ni očita slabost oružnika na Gibraltarskim vratima već upravo stečaj španjolske države, očevidan 1596, i koji najedanput ponovo postavlja, čak i prije nego što izbiju, probleme optjecaja bijele kovine i podjele svjetskoga bogatstva... prema Sredo zemlju sa žitom i drugom robom prema Sunajskim otocima, Holandija, u nagloj ekspanziji, traži i nalazi kompenzacije... Zanimljiva pojedinost: tom napredovanju Nizozemaca, osobito u Sredozemlju, ali isto tako u smjeru Indije ili Amerike, prethodi dolazak portugalskih trgovaca, uglavnom novih kršćana, koji stižu ili iz Lisabona ili iz sjevernih gradova u kojima su našli utočište. Je li došlo, što je moguće, do »zauzeća« Lisabona, kao što se zbilo »zauzeće« Seville? To je već drugo i važno pitanje. Novi kršćani na Sredozem lju Ta golema infiltracija nordijskog, atlantskog i međunarodnog ka pitalizma u Amsterdamu nije mogla ostaviti izvan dohvata bogato Sredo zemlje. Kao i bez ustezanja opljačkana Španjolska, i Sredozemlje je 670
P r iv r e d n e djela tn o sti: trgovi»
i p r ije v o z
privlačilo kapitalizam u prvoj mladosti i oštrih zuba, kapitalizam koji je umio brzo sebi pribaviti saveznike na tržištu. U korist Nizozemaca, pripremajući im put, a da to nisu uvijek željeli, u igru su ušli bogati portugalski marani: kao što su bili Ximénèsi iz Lisabona i Antwerpena i njihovi partneri Andradeovi i Veiga, koji su od 1590-ih godina za toskanskog velikog vojvodu organizirali isporuke sjevernog žita, ne bez znatne dobiti, i koji su se također upustili u trgovinu paprom u smjeru Italije. Od 1589, oni obavljaju isporuku mirodija Baltasaru Suarezu u Firenci. Potom, pretpostavivši ga tome Kastilijancu, Anloniju Guiierrezu. koji se upravo nastanio u Firenci i našao se, i sam Portugalac, u vezi s drugim trgovcima iz svoje zemlje, kao što je bio Manuel da Gosta koji mu je u svibnju 1591. poslao sanduke šećera51' 2. Korespondencija Simôna Ruiza s Firencom obavještava nas o lim Portugalcima koji drže sve, en esto dc especierias^\ po kazivanju Baltasara Suareza koji je tražio intervenciju svoga prijatelja u svoju korist kod moćnih Ximénèsâ. Ovi potonji poslali su 1591. godine 500 kviniala papra u jednoj pošiljci u Italiju571. Prethodne su godine dopremili iz Brazila u Livorno lađu sa 600 sanduka š e ć e r a 1 sve im uspijeva, budući da jc papar iz Aleksandrije upravo u to vrijeme zakazao. »Imaju sreće u svemu čega se prime«, uskliknuo je Baltasar Suarez5' 6. Son afortunados en ctumlo ропеп mano. Za njima, i drugi Portugalci stižu u Italiju. U veljači 1591, dvojica medu njima, Fernandez i Jorge Francisco, nastanit će se u Piši. U ovom slučaju, »nema sumnje da ne povlače za sobom sve poslove iz Portuga la«5"". U kolovozu iste godine, »iz onoga što saznajem«, piše Baltasar Suarez, Ximénèsovi šalju nekoga da u njihovo ime otvori trgovinu i čak upućuju u Pišu Sebastiana Ximénèsâ Penetiquesa koji ih trenutno predstavlja u Cadizu. Iz Antwerpena dolazi jedan sin RuiaNuneza i, kako se radi o bogatim ljudima, veliki ih vojvoda želi privući i sprema se da im dade povlastice«578. Te pojedinosti ukazuju na konjunkturu: otkako je papar teško prodati putovima Atlantika, on se gotovo sam širi prema Italiji i odatle prema Njemačkoj, i upravo se prema Italiji neko vrijeme kreće portu galska emigracija. Ambasador Filipa II. u Veneciji govori o tim portugal skim Židovima koje vidi kako dolaze u kršćanskoj odjeći, potom se izjašnjavaju p o r ju d io s i »stavljaju crveni šešir, što je znak razlikovanja u ovoj državi«57<;. Venecija je prema njima tolerantna, prima ih, podnosi ih, štiti i izvlači korist od njihove suradnje. Nekoliko se imena javlja, od kojih su neka slabo poznata: dva brata, »Rui Loppes i Diego Rodrighes«, koji nakon dvadeset četiri godine boravka, u svibnju 1602, traže vene cijansku cittadinanzu580, ili onaj Rodrigo di Marchiano, Židov iz Portu gala, začetnik trgovine šećerom sa rta Gué u Sjevernoj Alrici581, ili drugi 671
z a j e d n i č k e s u d b i n i -;
i s v e u k u p n a k r e t a n ja
marani koji su došli iz Flandrije i Hamburga i koji prolaze Venecijom na putu za Levant. Čini se da se upravo tada ocrtavaju obrisi, diskretno ili ne. efikasno ili prividno, prosperiteta nekih židovskih trgovaca, levantskih i zapadnih, koji povezani tvore lanac od Istanbula do Soluna, Valone i Venecije i još dalje, sve do Seville, Lisabona i Amsterdama. Nije slučajno što španjolsko, toskansko ili malteško gusarenje tih godina toliko nastoji »olakšati« trgovačke brodove zapljenom sve trgovačke robe koja pripada Židovima, ropa de judios, o kojoj govore španjolske isprave. Taj teret česio vrijedi truda482. Dakle, postavlja se pitanje: je li taj prosperitet nastao iz više ili manje formalnog sporazuma između Nizozemaca i novih portugalskih kršćana? U tom bi slučaju odgovoran bio Atlantik. Nemamo dovoljno dokaza da bismo o tome presudili, ali stvar je moguća. Objavljena 1778. godine, bez imena autora, knjiga La Richesse de Hollande, vrlo je lijepa knjiga, ali nije nužno istinita. U njoj se mogu pročitati, uz nekoliko pogrešaka, sljedeće tvrdnje: »tek su 1612, po uzoru na Židove koji su prebjegli k njima, a koji su, kaže se, posvuda osnivali trgovačke ispostave, i Nizozemci počeli stvarati svoje i ploviti po cijelome Sredozemlju«584. P ro d o r Sjevernjaka i slabljenje Sredozem lja Otkako su napisane prethodne stranice (1963), nastavila su se istraživanja o spektakularnom spuštanju lađa, pomoraca, trgovaca i trgovačke robe sa Sjevera prema Unutrašnjem moru. Iznesene su nove pojedinosti: brižno pripremanje Nizozemaca na »straatvaart«58
P rivred n e d jela tn o sti: trg o vin a i p r ije v o z
s polaskom iz Amsterdama585, posjedujemo dosia potpune podatke; isto tako o Corneliusu Hagi (1578-1654), prvom ambasadoru Državnih staleža u Istanbulu, koji je potpisao nagodbu 1612. godine u korist Ujedinjenih pokrajina. Dakako, te pojedinosti imaju svoje značenje. Ali to nisu jedini novi podaci koje nam pružaju istraživanja posljednjih petnaest godina. 1 smatrao sam nužnim dati im posebno mjesto u ovom četvrtom izdanju zbog općili teza Richarda T. Rappa koje ih prate i osvjetljavaju novim svjetlom način na koji je Sredozemlje u 17. stoljeću ustupilo mjesto sjevernome Atlantiku. Prva je teza R. T. Rappa586: Sredozemci su istisnuli sa svoje iz. dominantne pozicije ne toliko zbog novih putova koji su skrenuli unosnu trgovinu prema sjeveru, već prije svega zbog prodora Hngleza i Nizozemaca u njihovo vlastito more i jedne »trgovačke revolucije« koja se nije odnosila isključivo na putove, već je bila i u znaku okrutne konkurencije. Naime, bogatstvo Sredozemlja nije se iscrpio već je prešlo u druge ruke. I doista, ako se premjestimo u London, u jedno dosta kasno razdoblje, oko 1660 (u prosjeku 1663—1669—ih godina), izvoz, i ponovni izvoz iz Londona (u tisućama tona) dat će za manufakturne proizvode (među kojima je sukno) i prehrambene proizvode sljedeće brojke: prema Sredozemlju (uključujući Španjolsku i Portugal, 974 (ili 48% od sveukupnog); prema Europi, uključujući i Škotsku i Irsku, 872 (43%); prema Sjevernoj Americi, Zapadnoj i Istočnoj Indiji, 193 (9%). Te brojke, premda London, sredinom 17. stoljeća, nije središte svijeta, izravno donose svjedočanstvo o m eđunarodnoj ekonomiji početka 17. stoljeća. Sredozemlje lato sensu (dodati Iberski poluotok čini mi se opravdanim) ostaje tada veliko područje razmjena i dobili. A počeci engleske nadmoći nisu se izgradili na novim putovima po sedam svjet skih mora, već upravo na Sredozemlju. Ili bolje rečeno, nordijska premoć, jer m utatis mutandis, te primjedbe isto toliko vrijede za Holandiju. R. T. Rapp je još veći inovator kad pokazuje da nordijski prodor nije bio samo »zapljena« usluga na Sredozemlju već i prisilno osvajanje tržišta; da je sjever sustavno oponašao manufakturne proizvode iz Italije, osobito one iz Venecije, istisnuvši ih malo pomalo niskim cijena ma ponuđene trgovačke robe, što je rezultat jeftinije radne snage; i još više manje lojalnom, gotovo krijumčarskom konkurencijom. Jer su engleske new draperies, masovno proizvedene i lošije kvalitete nuđene levantskim tržištima kao mletačko sukno s lažnim oznakama i lažnim plombama. S jedne strane, bio je to način da se bez teškoća ude na organizirano tržište, s druge, pak, da se diskreditira stara glasovitost venecijanske kvalitete. Povrh toga, iseljavanje kvalificiranih obrtnika iz 673
ZAJEDNIČKI- SUDBINI- I SVEUKUPNA KRETANJA
Venecije postignuto je po cijenu zlata, bilo preko Holandije ilifColbertove Francuske ili Engleske Charlesa II. Venecija, koja je nesumnjivo bila prvi europski industrijski grad, gubi te svoje prednosti jednu za drugom. Ipak, a to je druga teza R. T. Rappa, život se Venecije u 17. stoljeću prividno nastavlja i zapravo na istoj razini; za nju je bilo zastoja, ali ne regresije životne razine nakon živog razvoja u 16. stoljeću. Ovo ustvrditi, znači branili i gotovo dokazati, ovaj put s čvrstim brojkama, dojam svih povjesničara Venecije koji jc vide kako slabi sporo. Doista vjerujem da je Venecija uspjela izvršiti svoju poljoprivrednu konverziju — žito, kukuruz, riža, dud. sirova (i obrađena) svila, uzgoj stoke; da se Terra Ferma razvila između 16. i 17. stoljeća, i to vlastitom industrijom, podupire i činjenica da je živjela lagodnim životom; da su visoke tržišne cijene Republike olakšale razmjenu; da je brodarenje po Sredozemlju, premda u službi stranih brodova, još i u 17. stoljeću, od Venecije činilo prvu luku Sredozemlja; i napokon, da novčano tržište Venecije ostaje aktivno. ЛН još više — ako je Rappova teza točna — da se iz starog bogatstva Sredozemlja hranila prva akumulacija nordijskog kapitalizma, tada ni Sredozemlje nije slabilo velikom brzinom. U vezi s njim, riječ dekaden cija čini se pretjeranom. Karte su promijenile ruke, ali Europa nije promijenila težište u jednom danu i zbog samo jednog niza uzroka. Sudbina je Unutrašnjeg mora povezana sa sveukupnom europskom sudbinom na pragu svoga m odernog doba, a to je klasična, neizmjerno zamršena rasprava. Kad bismo povjerovali Maxu Weberu, europski je sjever pobijedio zahvaljujući reformaciji koja je, čini se, izumila kapita lizam. Ali ta previše poznata teza, koju se toliko puta iznosilo, nije zaslužila da baš zatvorimo oči pred njom. Zauzeo sam stav protiv nje u jednoj knjizi587 koja je objavljena istodobno kad i četvrto izdanje Sredo zemlja. Čitatelj, čak i ako ne dijeli moj način gledanja, može se na nju pozvati. Rasprava, dakako, ostaje otvorenom. Knjižnica TRAVNO
674
N apom ene uz poglavlje 3 1 J. KULISCHER, op. cit., II, sir. 235. Johann-Ferdinand ROT11 , Geschichlc des A'urnbcrger Handels, Leipzig, 1800-1802, I, sir. 252; Carl BR1NKMANN, »Dcr Beginn der neuercn Handelgeschichte«, u: HistoriscbeZeitschrift, 191'»; Л. SCI Illl.TE, op cit., II, sir. 117 i dalje-, W. ITEYD, op. cit., II, str. 525-526; J. FAl.KE, Obordcufschlands Handelsbeziehungen ztt Südeuropa imAnfang des lô.Jahr., sir. 610. 2 Sto navodi II. KRETSCWMAYR, Geschichlc von Venedig, II, sir. 473. 3 A. SCHULTE, op. cit., 11, sir. 118. -i Kako bilježi Sanudo, mletačkog utovara u Beiruiu i Aleksandriji nije bilo zbog lursko-mletačkograta 1499. i 1500, a također ni 1504 i 1506. O tom pomanjkanju 1506, vidi J. MAZZEl, op. cit., str. 41. Poslije 1502, galije nalaze u Beiruiu samo 4 bale papra, prcina \V. 1-1EYDU, A. FANFANIJU, Storia del lavoro..., str. 38. O redukciji mletačkog prometa 1512, vidi A. FANEAN1, op. cit., str. 39. Sva su ta teška pitanja loše postavljena i kategorički riješena. Za ovaj sam se paragraf poslužio tablicom koju je sastavio V Magalhûes Godinho, »Le repli vénitien et égyptien de la route du Cap«, u: Hommage à Lucien Febvre, II, 1953, str. 287 i dalje. 5 E. PRESTAGE, Portuguese Pionncrs, London, 1933, str. 295. 6 TAWNEY i POWER, Tudor Economie Documents, II, str. 19, što navodi !.. F. SALZMAN, English Trade in the Middle Ages, Oxford, 1931, sir. 445-446; Dr. SOTTAS, op. cit., sir. 135. 7 A. SCHULTE, op. cit., II, str. 118. 8 Ibid., I, str. 279. 9 J. KULISCHER, op. cit., 11, sir. 234. 10 A. NAVAGERO, op. cit., sir. 36. 11 A.d.S., Venecija, CinqueSavii alia Mercanzia, Busta 2, 20. lip. 150.3. 12 A.d.S., Venecija, Senato Mar 18, 3. svib. 1514. 13 Dr. SOTTAS, op. cit., str. 136. Godine 1524. monopol je galija ponovo uspostavljen na deset godina, potom definitivno ukinut. 14 W. HEYD, op. cit., 1, str. 531, 538; GOR1S, op. cit., str. 195 i dalje; J. KULISCHER, op. cit., 11, str. 234. 15 Visconde de SOVERAI., Apontamentas sobre as antigas rclaçôes politicos e commerciacs do Portugal com a Republica de Vcncza, Lisabon, 1893, str. 6 i 7. 16 PoV. MAGALHAES GODINHO, obnove su barem od 1514; poluzastoji 1517,1519, 1523, 1529; dobre pošiljke 1531. 17 Simancas E° 564, f° 10. 18 R. HAKLUYT, op. cit., 11, str. 223-224. Izvještaj Lorenza Tiepola, 1554, str. 21. 19 To navodi G. ATKINSON, op. cit., str. 131- Opat Jean THÉNAUD, Le voyage..., s ci., B.N., Rés. 02, Г 998. Vidi također Samuele ROMANIN, Storia doc. di Venezia, VI, sir. 23 (1536); A.d.S., Venecija, Cinque Savii alla mercanzia, Busta 27, 26. siječnja 1536. 20 Vidi supra, str. 195 i dalje. 21 V. MAGALHAES GODINHO, obnovio je te probleme u: Os deseobrimentos e a economia mundial, II, 1963, str. 487 i dalje. 22 Vidi R. B. MERR1MAN, Carlos V, 2. izcl. 1949, str. 182. 23 A. B. de BRAGANÇA PEREIRA, Os Portugeses em Diu, str. 2, 83 i dalje. N. IORGA, op. cit., II, str. 365; A. S. de SOUZA, Historia de Portugal, Barcelona, 1929, str. 129; F. de ANDRADA, Oprimeiro cerco que os Turcos puzerâo na fortaleza de Dio, nas partes de India, Coïmbre, 1589. 24 Corp. diplomaticoport., VI, str. 70-71.
675
ZAJEDNIČKE SUDBINE 1 SVEUKUPNA KRETANJA
25 A. B. tie BRAGANÇA PEREIRA, op. cit., str. 2; J. CORTE REAL,Successosdosegundo cerco de Dio, Lisabon, 1574; J. TEVINS, Commentarius de rebus in India afiUd Dium gestis anno MDXLVI, Coi'mbre, 1548. 26 1547, J. von HAMMER, op. cit., VI, str. 7. 27 Ibid., sir. 184-186. 28 Ibid., str 186. 29 J. DENUCÉ, L'Afrique et Anvers, str. 71; M. SANUDO, op. cit., LVUI, stupac 678, ruj. 1553. 30 J- DENUCÉ, op. cit., str. 71. 31 Prohibition (le introducir especeria en Francia, Simancas E° 497 i 498. 32 Donato dužtlu, Amboise, 2. svib. 1541, B.N., Pariz, Ital. 1715 (kopija). 33 Arhiv Bouches-du-Rhône, Admiralitct Marseillea, IX, ter. 34 Paul MASSON, Les Compagnies du Corail, 1908, str. 123-125. 35 P. BOISSONNADE, »France et Angleterre au XVIe siècle«, ćl. cit., str. 36. 36 R. B. MERRIMAN, op. cit., IV, str. 441. 37 Mediceo 2080 i također isprave arhiva Guicciardini Corsi. 38 Baltasar Suarez pise Sirnonu Ruizu, Archivo Ruiz, Valladolid, 29. stud. 1591 39 WILKF.N, str. 44, navodi ga F. C. LANE, op. cit., str. 582. 40 A da se ne računa tursko-mlctački rat 1538-1548. O teškoćama Sirije i Damaska, A.d.S., Venecija, CinqueSavii, Busta 27, 23. siječ. 1543, srp. 1543, 14. lip. 1544, 7. pros. 1548, 19. pros. 1548. 41 Lorenzo TIEPOLO, Relatione... (1554), obj. CICOGNA, str. 15-16. 42 V. C. 1ANE, op. cit., str. 580. 43 Tako 1556, 1563-1564. 44 (iodine 1562, izvještaj L. TIEPOLA, op. cit., str. 40. 45 Pismo Gozzeu i Andrei di Catharo u Messinu, sirijski Tripoli, 15. ruj. 1557, Drž. arh. Dub., D. cli Cane., P* 37 i dalje. 46 A.d.S., Venecija, Ralazioni, B 31, Alep, 10. srp. 1557, G. Ba Basadona, konzul u Siriji, Mletačkoj Republici. 47 L. TIEPOLO, op. cit., str. 30. 48 A.d.S., Venecija, Senato Sécréta, Cnstant. Filza 4/D. 49 L. TIEPOLO, op. cit., str. 39. 50 BELON DU MANS, op. cit., str. 124. 51 Sonia E. IIOWE, Les grands navigateurs à la recherche des épices, 1939, str. 106. 52 BELON DU MANS, op. cit., str. 131. 53 Ibid., str. 132 v°. 54 Ibid., str. 120. 55 R. HAKLUYT, op. cit., II, str. 207-208, oko 1586. 56 L. TIEPOLO, op. cit., str. 21; D. ĐARBARJGO, u: E. ALBÈR1, op. cit., III, II, str. 3-4. 57 Ibid., str. 21. 58 BELON DU MANS, op. cit., Str. 134. 59
O ko 50 kg svaki.
60 L. TIEPOLO, op. cit., str. 20.
61 F. C . LANE, op. cit., sir. 581. 62 Corp. dipl. port., IX, str. 110-111; F. de ALMEIDA, op. cit., Ili, str. 562; F. C. LANE, op. cit., str. 5. 63 F. C. LANE, op. cit., str. 506. 64 Ibid. 65 Ibid. 676
P r iv r e d n e d jela tn o sti: trg o vin a i p r ije v o z
66 R. EHRENBERG, op. cit., I, str. 14, govori o 10.127 bala papra koje su stigle u Lisabon za Affaitatijeve, zakupnike papra. 67 П. CHARR1ÈRE, op. cit., 11, str. 776 i bilješka; BELON DU MANS, op. cit., str. 158 v°. 68 Ernest ĐABELON, Les origines de la monnaie considérées au point de vue économique et historique, 1897, str. 248, što navodi Alfred POSE, La Monnaie et scs institutions, 1942,1, str. 4-5. 69 J. KULISCHER, op. cit., 11, str. 258. 70 23- siječ. 1552, Corp. dipl. port., VII, str. 108. 71 L. Tiepolo duždu, Kairo, Collegio Sécréta, Busta 31. 72 14. stud. 1559, Senato Sécréta, Cost. Filza 2/Л, P 190 v°. 73 G. Hernandez Filipu II, Venecija, 3- siječ. 1560, Simancas IP 1.324, P 27. 74 F. C. LANE, ćl. cit., str. 581-583. 75 Jean N1COT, Sa correspondance diplomatique, obj. Ed. FALGAIROLLE, 1897, 12. trav. 1561, str. 127. 76 F. C. LANE, op. cit., str. 585. 77 Corp. dipl. port., VU, str. 215, 238, 258, 277; VIII, str. 79,97, 115, 250, 297, 372; IX, str. 110-111, navodi F. C. LANE, op. cit., str 58578 J. N1COT, op. cit., str. 127, 12. trav. 1561. 79 Vidi supra, str. 205 i dalje. 80 J. N1COT, op. cit., str. 31, Str. 107-108, XXXIII i dalje. 81 J. NICOT, op. cit., 12. pros. 1559, str. 3982 F. C. LANE, op. cit., str. 588. 83 E. J. HAMILTON, op. cit., str. 232-233. 84 Ibid., str. 233, bilješka 2. 85 R. cli TUCC1, Relazioni..., str. 639. 86 J. NICOT, op. cit., 28. srp. 1561, str. 63-64. 87 H. Ferro duždu, Pćra, 16. ruj. 1561, Senato Sécréta, Cost., Filza 3/D. 88 Gio: Agostino Gilli Genovskoj Republici, Carigrad, 5- srp. 1563, A.d.S., Genova, Carigrad 1558-1565, 1-2169. G. Hernandez Filipu II, Venecija, 10. srp. 1563, Simancas П° 1.324, P 22T, Pćtrćmol Karlu IX, Carigrad, 11. velj., 22. trnv. 1564, E. CHARR1ÈIŒ, op. cil., II, str. 748-750; Daniel Đadoaro duždu, Pćra, 6 . svib. 1564, A.d.S., Senato Secreta, Filza 4/D. 89 E. C11ARRIÈRE, op. cit., II, str 748-750. 90 Vidi supra, bilješka 88 91 Simancas E° 1053, P 10. 92 I I. FITZLER, ćl. cit., str. 265-266. 93 Filip II. vojvodi od Albe, 21. stud. 1569. i 23. stud. 1569, Simancas E° 542, P4 9 i 22.
94 13. stud. 1567, C. DOUAIS, op. cit., 1, str. 288; Obavijest s Krfa, 27. ruj. 1567, Simancas E° 1056, P 86 . 95 J. de Cornoça Filipu 11, Venecija, 22. svib. 1568, Simancas П° 1326. 96 Vidi infra, sv. II, pogl. III, "Uspon ratova ". 97 Ibid., pogl. V, bilješke 19 i 20. 98 R. HAKLUYT, op. cit., 11, str. 219. 99 Leis e provisoes de el Rei D. Sebastiâo, Coïmbrc, 1816, str. 68 i tlalje, što navodi F. dc ALMEIDA, op. cit., III, str. 562. 100 14. velj. 1560, Corp. dipt, port., VIII, str. 355. 101 H.N., Pariz, Portugalski fundus, br. 8 , P 197. 102 A.d.S., Venecija, Cinque Savii..., Busta 3, 25. stud. 1570. 677
ZAJEDNIČKI« SlJDHINE I SVEUKUPNA KRETANJA
10.4 Fundus Dauvergnc br. 114, 115 (koji se odnosi na Mannlicha Starijeg), 117, 118, 122 do 125. Zimbre »bclladin« ili »méquin«. 10-i G. BERCUIT, op. cit., str. 61. 105 G. da Silva Filipu 11, Venecija, 5. stud. 1574, Simancas E° 1535. 106 Fetterc commerc., 12 ter, A.d.S., Venecija. 107 Simancas, E° 1331. 108 A.d.S.. Venecija, Busta 558, Г 846 i v°. 109 Venecija, 8 . srp. 1679, A.N., K 1672 Cîl, broj 84. 110 Sevilla, 10. stud. 1575, Simancas. E° 564, P 10. 111 G. VIVOl.l, op. cit., III, str. 155. Uloga u toj stvari Jacoma Bardca i njegova opunomoćenika Cira Allidosija, B.N., Pari/, Portugalski fundus, br. 25, Г6 570 i 571 v°. 112 Ch. de Salazar kralju, Venecija, 11. ruj. 1577, Simancas 0° 1336. I 13 Opat Urizeno kralju, Firenca, 26. stud. 1576, Simancas E° 1450. I I i U. GAFI.l’ZZl, op. cit , IX, str. 108; G. PARENT1, op. cit., str. 80 i 90. 115 Filip II. Rcquesensu, 2.3. siječ. 1576, Simancas E° 569, P 60. 1 16 lisp. Izvještaj Dall'Olma 1584. godine, bilješka 118. 117 Simancas F.e 1.339. 11H Informazionc snl coiuntercio cici Vcncziani in Portogatto c su i m ezzidi ristorarlo. 1584. obj. B. CF.CC1 lH’lTI, Nozzc Tbienc da Scbio, 1869. 119 A. BRAGAD1NO i J. FOSCA1UNI, Parère intorno al trattatofra Venezia eSpagna snl traffico delpepe c de/le spczierie dette Indie Orientait, 1585, obj. F. STEFANI, Nozzc Correr-Pornasari, 1870. 120 Ibid., 1, 12-13 121 Ibid., Mr. 14. 122 Ibid., sir. 15. 123 Ibid., str. 10. 12 i Ibid. 125 II. KRETSCI1MAYR, op. cit., III, str. 179126 Ibid. 12? Ibid 128 U . TUCCI, »Mercanti veneziani in India alla fine del sccolo XVI«, u: Studi in onore di Armando Sapori, 1957, II, str. 1091-1111. 129 P. Ricard i kardinalu Mcdiciju u Rimu, Napulj, 12. ožuj. 1587, Archivio stotico italiano. sv. IX, str. 246-247. 1.30 R. KONHTZKE, op. cit., str. 126; F. DOBEI., »Über einen Pfefferhandel der Fuggcr und Welser, 1586-1591«, u: Zeitschrift des hist. Vereinsf Scbwaben u. Neubttrg, X111, str. 125-1.38; 1ledwig F1TZLER, čl. cit., str. 248-250. 131 8 . stud. 1587, II. FITZLER, čl. cit., str. 266. 132 Ibid., str. 267. 1.3.3 Fuggeri u pismu Ottima, Augsburg, 24. kol. 1591, ibid., str. 268. 1.34 Ibid., str. 274. 135 Pismo Krelu, navodi ga U. F1TZ1.ER, ibid., str. 265. 1.36 Gradska biblioteka Valladolid, Arhiv Ruiz. 1.37 B.N., Pariz, Fundus Dupuy, br. 22, P 89 i dalje, 1610. Pad portugalskih prihoda u posljednjih 12 do 13 godina zbog trgovine koju su Nizozemci poduzeli u Zapadnoj Indiji. 138 Cl. IIEFRRINGA, op. cit., I, str. 154-155, navodi ga J. DENUCH, op. cit., str. 71. 1,39 G. BERCIIET (1625), op. cit., str. 163MO Ibid., sir. 162.
678
P r iv r e d n e d jela tn o sti: trg o vin a i p r ije v o z
Ml (i. ATKINSON, op. cit., sir. 128. | i2 Fundus Dauvcrgnc, br. I l l , 23- srp. 1578. 1 -1.Л Poslano Marcu Rubbiju, siječanj 1579, A.d.S., Venecija, lelt. com. 12 ter. l i i J. de Corno(,a Filipu П. Venecija, 18. lip. 1579, A.N., K 1672, (i l, br. 7.5. I n Išli istome, Venecija, 10. srp. 1579, ibid. N 6 Isti istome, Venecija, 9. ruj. 1679, ibid. Ц7 Mediceo 2077, 1° 590. |-i8 Upućen Znancu Balbianiju, A.d.S., Venecija, Lcttere (ioni. 12 ter. 149 (ih. (le Salazar Filipu II, Venecija, 50. srp. 1585, Siimncas F.l>15-i I. 150 H. 1IAK1.UYT, op. cil., Il, str. 5‘i7. 15 I Fundus Dauvergne, broj 28, Gilles Hermine svom bratu, povod također i o cimetu dobre kvalitete, »odličnoj robi«. O njegovim planovima za putovanje u Zapadnu Indiju 15 8 - i , ibid. br. 52, 5-i. 55. 152 R. I IAKI.UYT. op. cit., II, str. 268. 155 Ibid.. I. str. 176-177. 15-i Ibid.. II. str. 2 5 0 -2 6 5 , 1 5 85-1591. 155 A. B. de URAGANÇA PFRFIRA, Os portugueses em Din (s.d.), sir. 227 i dalje. 156 B.N., Madrid, Ms 5015, P 159 i dalje. Apontamenios para V. Map. ver sobre as cousas do Fstado da India e Ucyno de Monomotapa, por frey Augustinho Dazevedo, da Ordeni de Samo Agostinho que veyo por terra da India, s.d. 157 Na ovaj me tekst, koji je otkrio J. Gentil da Silva, uputio V. M. Godinho. Njegov je daiuni (1585-1587) odreden prema pojedinostima koje donosi tekst o portugalskoj Indiji. 158 Imajući u vidu da Mlečani spominju upotrebu pristaništa Alexandrette. 159 Marsejska pisma, serija I III, 29. ožuj., 5. trav. 1591,7. svib., 11. svib. 159-i, Općinski arhiv Marscillca. 160 Alvise CucinaA. Paruti, Venecija, 24. pros. 1588, I.etierc Com. 12 ter. 161 A.d.S., Venecija, Cinque Savii..., Busta 27, lip. 1586. 162 G. ВПНСНПТ, op. cit., str. 77. 165 Ibid., 79-80. 164 Ibid., str. 152 (1611). 165 II. FITZLHR, cl. cit., str. 254-255166 10. trav. i 10 kol. 1589, A.N., K 1674. 167 J. de Cornoça kralju, Venecija, 8 . velj. 1589, A.N., K 1674. 168 F. de Veni kralju, Venecija, 12. svib. 1590, ibid. 169 O tim pismima, via Venecija, 16. svib., 4. srp. 1598, Mcmoria para las cartas..., 1598, 25- srp., 24. kol. 1598, Hormuz, 15. svib. 1599, Venecija, 14. kol. 1601, A.N., K 1678; ožujak, 6 . lip., 28 stud. 1609, 19. velj., 27. ožuj., 4. lip. 1610, A.N., K 1679. 170 Op. cil., II, str. 550 i dalje, str. 556. 171 I-, J. HAMILTON, op. cit., str. 547. 172 11. KIÎLLFNBRNZ, čl. cit., str. 447. 175 G. BERCHET, op. cit., str. 81. 174 Ibid., 12. pros. 1599, str. 105175 A. PARUTA, Relazione di Andrea Baruta..., obj. L. BASCllIFRF., Venecija, 1895, str. 9 i dalje. 176 A.d.S., Venecija, Cinque Savii..., Busta 26, 21. trav. 1600. 177 G. HERC1IET, op. cit., 17. velj. 1605, str. 122. Godine 1609. još uvijek je kružila i gubila se po moru jedna mletačka nava s pošiljkom od 50.000 dukata, koja je pripadala plemstvu. Alonso de la Cueva Filipu III, Venecija, 1. svib. 1609, A.N., K 1679.
679
ZAJEDNIČKE SUDBINE 1 SVEUKUPNA KRETANJA 1 78 л. Р. MEILINK ROELOFSZ, Asian trade and European influence in the Intfonisian Archipelago between 1500 and about 1640, Haag 1963. C. R. BOXER, The great ship front Anacoin. Annals o f Macao and the old Japan trade, 1555-1640, Lisabon 1959; F. GLAMANN, Dutch Asiatic Trade, 1620-1740, Haag, 1958; V. MAGALI IAES GODINUO, L'économie de l'Empire portugais aux XVe et XVIe siècles. L or et le poivre, roule de Guinée et route du Cap, u tisku-, isto tako Les finances de l ’État portugais des Indes orientales au X V f et au début du X V lf siècle, tipkana disertacija, Pari/, 1958, Biblioteka Sorbonne. 179 M. SANIJDO, XL, stupci 530-1,7. kol. 1530. 180 Op. eit.. dakiilogratn, str. 1035 i dalje. 181 F. RUIZ MARTIN, op. cit., u tisku. 182 Museo Correr, Donà delle Rose, 26, P 38. 183 Ibid., 26, (° 45 v°-46. IH-i Ibid.. 26, P 48 185 Bilanci Generali, sérié seconda, sv. 1, Venecija, 1912, str. 595-596. 186 Museo Correr, Donà delle Rose, 26, Г 56. 187 J. van KLAVEREN, op. cit., str. 74. 188 Sicilski potkralj Filipu 11, Palermo, 8 . siječ. 1563, A.N., ЛВ IX, 596, kopija. 189 G. PARENT!, op. cit., str. 78 i 79. 190 Arch. st. Hal., sv. IX, str. 251. 191 7. svib. 1550, ibid., str. 217. 192 11. Zanc Vijeću Desetorice, Verona, 19. ruj. 1559, A.d.S., Venecija, B 594, P 139. 195 (i- Hernandez Filipu 11, Venecija, 25. kol. 1562, Simancas E° 1324, P 156. 19- i Philippe de CANAYE, op. cit., str. 184, oskudica na Zanteu 1573. 195 Ibid., str. 166-167. 196 l.o que D. Alonso Pimentel scrivc..., 30. stud. 1570, Simancas E° 1133197 A. Fortunato de ALMEIDA, op. cil.. Ili, str. 313198 Arch. Guicciardini-Corsi, V, VM, 7. 199 Ibid., pisma od 4, 23, 25. lip., 21. list. 1588. i 2. srp. 1599. 200 Pismo oci 2. srp. 1599201 Archivio storico italiano, IX, str. 218, bilješka 1. 202 Silva kralju, Venecija, 2.3. svib. 1573, Simancas П° 1322. 20,3 Godine 1522, odšteta Uuga de Moncacle, J. E. MARTIN1Z FERRANDO, Privi/cgios ortogadospor el Emperador Carlos V..., 1943, str. 172, br. 1543. 20- i Notamento di traite..., 1578, Simancas E®1148, tratas su po 32 tara. 205 Nobili knezu, Madrid, 20. velj. 1566, Mcdiceo 4897 bis. 206 28. velj. 1566, Simancas S. R. Napoles 1. 207 P. EGIDI, op. cit., str. 135-136. 208 Consulta, Palermo, 10. siječ. 1586, B. Com. Palermo, 3 Qq E 70. 209 Andrea Dandolo duždu, Pera, 1. svib. 1562, A.d.S., Venecija, Senato Sécréta Cost. Filza 3/C. 2 10 Vidi supra, sir. 352 i dalje. 211 I. de ASSO, op. cit., str. 108 i dalje. Napredovanje vinove loze u Andaluziji i Novoj Kastiliji, E. J. HAMILTON, op. cit., str. 242; K. 11AĐLER, op. cit., str. 40. 212 Filip II. potkralju Sicilije, Toledo, 12. list. 1560, 0. Com. Palermo, 3 Qq Z 34, P 7. 213 L. H1ANCI UNI, op. cit., 1, str. 359. 214 I. de ASSO, op. cit., str. 77. 215 1540. u Napulju, Arch. St. Hal., sv. IX, str. 105. 216 Confronto della ricchezza dci paesi.... 1793.
680
P r iv r e d n e d jela tn o sti: tr g o v in a i p r ije v o z
217 Ibid., str. 17. 218 ). N1COT, op. cit., str. 127, 12. trav. 1561. 219 l'ilip sicilskom potkralju, Madrid, 19. kol. 1561, B. Com. Palermo, 5 Qq П ,54. 220 Sicilski potkralj kralju, Palermo, 16. list. 1561, Simancas E° 1126. 221 M° Ferro duždu, Pera, 27. kol. 1561, A.cl.S., Venecija, Dispucci Sen. Secreta Cost. Filza lll/C. 222 Isti istome, 3. ožuj. 1561. 223 Krf, 10. trav. 1561, Simancas E° 1051, F 51. 224 11° Ferro duždu, 29. svib. 1561, G. Hernandez kralju, Venecija, 8 . ruj. 1561, Simancas E° 1324, F 15 i 16. 225 Vidi sljedeću bilješku. 226 Simancas E° 1087, F 209, 5. pros. 1584. 227 Konzul Garbarino Genovskoj Republici, Napulj, 11. ruj. 1578, A.cl.S., Genova, l-eitcie Consoli, Napulj, 2.2635. 228 »Krasna roba« koja se prodaje u Veneciji, Julianus ele Picenarclis markizu od Mantove, Venecija, 20. svib. 1473, Arch. Gonzaga, B 1431229 M. SANUDO, op. cit., N, stupac. 87: 301, Cipar, 9. stud. 1498, žito utovareno za Pišu. A.cl.S., Venecija, Senato Mar, F* 54 (1515), 116 v° (1516). Museo Correr, Donà dcllc Rose, 46, F 43 v° (1519), 47 (1535). 230 Andrea Michicl, gro! i kapetan piše X, Spalato, 10. ožuj. 1570. A.cl.S., Venecija. Lctterc (li Capi del Consiglio dei Dieci, Split, 281, F 60. 231 7. ožuj. 1555, B.N., Pariz, Esp. 232, F 89. 2.32 Simancas E° 1293, Sobre los capitulos que dieron las personas... (1564). 233 Actas, 111, str. 373-374. 234 21. kol. 1587. V. RJBA Y GARCIA, op. cit., str. 317-318. 235 Ibid., str. 288-289. 236 Rukopis bivše vlade Alžira, str. 471. 2.37 Kupovina domaće pšenice u Mers el-Kćbiru, 12. ožuj. 1565. Simancas E° 486. 238 R. HAKLUYT, op. cit., II, str. 176, oko 1584. Godine 1579, tolika je nestašica da se posade moraju raspustiti, J. de Cornoça Filipu 11, Venecija, 7. srp. 1579, A.N., K 1672. 239 G. МЕСЛТП, op. cit., 11, str. 693240 Ibid., Prisjetimo se rata Sienne i običaja zaraćenih strana da tagliarc i!grano, ibid., str. 683241 Napulj, 5. list. 1584, Simancas E° 1087. 242 Simancas, Sccrctarias Provincales, Napolcs l. 243 G. PAJIENTI, op. cit., str. 82. 244 F. Verdugo Filipu II, Malaga, 21. siječ. 1559, Simancas E° 138, F 264. 245 A.cl.S., Venecija, Sécréta Archivi Propri Polonia, Marc Ottobon Prowccliiorima aile Biave, Beč, 24. stud. 1590. 246 F. LEVASSEUR, »Une méthode pour mesurer la valeur de l’argent«, u; Journal des Économistes, 15. svib. 1856; »U naše doba u Alžiru se hektolitar pšenice prodavao po 29 franaka u gradu Alžiru i po 21 franak 50 centi u Oranu dok u Tiarctu i Sctifu nije vrijedio ni 10 franaka...« 247 (i. PARENT1, op. cit., str. 83; A. DOREN, Storia econ. dell'Italia..., 1936, str. 366. 248 Matico GAUDIOSO, »Рег la storia... di Lentini-, u: A. si. per la Sicilia Orientale, 1926-1927, str. 83. 249 E. J. 1LAM1LTON, op. cit., str. 257, bilješka 4. 250 E. CHARRIÈRE, op. cit., 111, str. 244-249. 251 I. de ASSO, op. cit., str. 108-109.
681
ZAJEDNIČKI; SUDBINE I SVEUKUPNA KRE TANJA
252 Mediceo 2079 i 2080. 253 Dri., arh. Duh., Divcrsa de Foris, XI, f* 56 i dalje; brojne upuic o trgovini na male udaljenosti, žita i/ Rijeke i Splita za Veneciju; izvod iz osiguranja u kojem je sudjelovao Pasqual Ccrva (1601-1602). 254 č . da Silva kralju, Venecija, 10. pros. 1575, Simancas E° 1334. 255 Nema ni jedne mletačke lađe na pristaništima žita u Solunu, bilježi H° Ferro duždu, 16. velj. 1561. A.d.S., Venecija, Senato Sccrcta Cost. Filza 2/B, P 334. 256 Dr/, arh. Dub., Lettere di Levante, 33, l°'4 l i v 0 do 13 v°, dubrovački vijećnik i zapovjednik broda, Vlaho Vodopija, sopracarico, na lađi Cio. Pasqualca poslanoj na Levant. Slijedi nabrajanje caricatora na Egeju: Metelin, zaljev Marga, Cavalla, Solun, Volos, Zotonc... Ali posvuda »se ne trovano sempre caramusali con li grani da venđerc«. 257 E. AI.BÈRI, op. ci/., 1574, II, V, str. 477. 258 L BIANCHINI, op. ci/., I, str. 346. 259 CL M. ЛМЛШ, op. cit., Ill, 3, str. 831. 260 IA MANTIA, čt. cit., str. 487. 261 L BIANCHINI, čl. cit., 1, str. 241. 262 Relatione di quel che оссоге al Duca di Terranova... 1577, Simancas П° 1146. 263 Ibid. 264 E. ALBÈRl, op. cil., Il, V, str. 243 (1574). 265 M. SIRI, čl. cit. 266 L BIANCHINI, d. cit.. I, str. 3.37. 267 Relatione dellc navi venute a carricar di formenti in Sicilia per Vencciani le quali sono state impeditc. Simancas E° 1139268 Op. cit., 1, str. 337. 269 Memoria d d govorno dol Reyno di Sicilia (s.d.), Biblioteca Comunalc; Palermo, Qq E. 29. 270 B. BENNASSAR, Valladolid au X V f siècle, daktilogram. 271 Pragmatička sankcija od 26. kol. 1559, povelja 61, br. 4. O pogodbi alla voce koja se prakticirala u Napulju, vidi točniju ocjenu kod G. CONIGLLA, op. cit., str. 21 i dalje. Trgovac bi platio unaprijed seljaku koji bi se obvezao da će mu prodati svoje žito po cijeni — »alla voće« — koja ćc se naknadno formirati. 272 L BIANCHINI, op. cit., 1, str. 356. 273 Kitrl Otto MÜLLER, Wcltbandelsbraüche, 1480-1540, 2. izd., Wiesbaden, 1962, str. 5-i. 274 Relation, obj. C1COGNA, str. 24. 275 Prema podudarnosti mjera koje donosi A. de CAPMANY, op. cit., IV, dodatak str. 63, i koji uostalom posuđuje od Pegolotlija. 276 Vidi dodatnu tablicu, str. 636. 277 Po 32 i 45 maidinija ribeba boba; 41.48, 60 maidinijaza pšenicu, to jest u dukatima i po salmi: 1,2; 1, 7; 2, 4. 278 K. O. MÜLLER, op. cit., str. 275. 279 E. C1IARRIÈRE, op. cit., 11, str. 717, bilješka. 280 Sultan kralju, 15. srp. 1580,Recueil..., str. 21. 281 R. HAKLUYT, op. cit., 11, str. 308, 1594. 282 Pera, 6 . list. 1560, A.d.S., Venecija, Senato Secrcta 2/B, 1* 274. 283 Vijeće Desetorice, Krcta, 4. siječ. 1563 (Г 102, 7. siječ. /1° 103/); Capi del Cons, dei X, Lettere BJ 285. 284 Zante, 31. ožuj. - 6 . trav. 1563, A.d.S., Venecija, Senato Secrcta, 3/C. 285 A.d.S., Venecija, bailo duždu, Pera, 22. ožuj. 1562. 682
P r iv r e d n e d jela tn o sti: tr g o v in a i p r ije v o z
286 Uarun tie TO’IT, op. cil., IV, str. 88 . 287 Giuseppe PARDI, il. cil., str. 85. 288 H.N., Pari/., Esp., 127, Г52. 289 Vidi supra, str. 554-559290 A.d.S., Venecija, Senato Terra 120, 16. lip. 1591. 291 Gilbert) FREYRE, Casa Grande e Senza/a, 1946, I, str. -il 1-412. 292 Izraz je od Viiorina MAGALUAESA GODINHA. 295 Rim, 18. trav. 1546, u: Corpo diplomatico Portuguez, VI, str. 55 i 56. 294 üraacamp FRE1RE, »Maria Brandoa«, u: Arefoivo historico portuguez, VI, 1908, sir. ч27. 295 Correspondance de Jean Nicot, op. cit., sir. 5. 296 British Museum, Sloanc, 1572. 297 Simancas E° 171, Portugal, D. J. de Menodza Nj. V., Lisabon, 50. ožuj. 1558. 298 Archivo Simon Ruiz, Valladolid, Legajo 1, 1° 75-76, lako Henedito llgonehcry piše Simônu Ruizu, Lisabon, 27. kolovoza 1558, i još mnoga druga pisma. 299 Vidi supra, bilješka 297. 500 A N.. K 1490, Cadiz, 4. kol. 1557. 501 Mondejar Karlu V, Alhambra, 19. srp. 1541, Simancas, Guerra Antigua, XX, Г 96. 502 R. CARANDE, Carlos Vy sus banqueros, sir. 24-5. 505 Mondejar Karlu V, Alhambra, 2. pros. 1559, Simancas, Guerra Antigua, XVI, 1° l i 5 50i Ibid. 505 Valladolid, svibanj 1551, Simancas, Guerra Antigua, Xl.l, Г 2 t7. 506 Grof od Tendille Juanu Vazquezu dc Molini, Malaga, kolovoz 1555. Simancas. Guerra Antigua, L III, P 45507 F4,0 de Diego u pismu E. de Ledesmi, Malaga, 25. siud. 1555, Simancas, Guerra Antigua. LUI, P 40. 508 Grad Sevilla Nj. V., 7. kol. 1561, Simancas Consejo y Juntas de 1lacicnda, 28. 509 Sobre los capitulos que dieron las personas..., Simancas E° 1589 (1564). 510 J. van KLAVEREN, op. cit., str. 155, bilješka 1. 511 E. RUIZ MARTIN, op. cit., str. CXXXV i bilješka 4. 512 Les caractères originaux de l'histoire rurale française, 1951. 515 Emilio SERENI, Storia delpaesaggio agrario ita/iano, Hari, 1961. 5 14 Loyal Serviteur, op. cit., str. 102. 515 Public Record Office, 50, 25, 157, Giornale autografo cli Francesco Comarini cia Venezia a Madrid, Lisboa... 516 Noël SALOMON, La campagne de la Nouvelle Castille à la fin du X V f siècle d'après lesRe/aciones Topograficas, 1964, str. 95, bilješka 2. 517 Ibid. 518 Prema neobjavljenoj disertaciji Đanolomća DENNASSARA, op. cit. Sve što se odnosi na Valladolid u ovom paragrafu oslanja se na njegove izvore. ,519 N. SALOMON, op. cit., str. 502 i dalje. 520 Filip II. napuljskomc potkralju, Dibliotcca Comunalc, Palermo, 5 Qq У-, 54, P 7. 521 Joachim COSTA, Colcctivismo agrario en Espana (iztl. Buenos Aires, 1944), str. 214 i dalje. 522 N. SALOMON, op. cit., str. 48 i dalje. 525 To je teza idućeg rada Felipea Ruiza Martina. .524 F. de /.afra Katoličkim kraljevima, 20. lip. 1492 (ili 94), CODOIN, LI, str. 52-5. 525 O toj »igri« vidi izvorne radove španjolskih zemljopisaca, naprimjer Alfreda Floristana SAMANESA, La Ribera ludelana de Navarra, 1951. 683
M JHDN1ČKH SUDBINI- I SVEUKUPNA KRETANJA
.426 D. I.uys Sarmicnto Juanu Vazquezu de Molini, Lisabon, 1. list. 1556, Sifrtancas, Diverses cle Castilla, br. 1240. 427 Cijeli se ovaj paragraf oslanja na neobjavljeni rad Mauricea AYMARDA, u tisku. Od njega smo posutlili naslov jednog poglavlja. Isprave bez referenci toga poglavlja dove dene su u pitanje u ovom radu. 428 Marciana, Talijanski rukopis, 8486, 1550. 429 A.d.S., Venecija, Senato Mar 41, Ie 154, 24- pros. 1551. 4.40 Museo Correr, Dona delle Rose, 46, P 45 v° i 46. 441 M. AYMARD, op. cit., 177, 4. travnja 1561. 4,42 Obavijest sa Zantea, 41. ožuj. - 6 . irav. 1564, Simancas Ee 1052, Г 148. 444 A.d.S., Firenca, Mediceo 2972, P 551, što navodi A. TENENT1, Cristoforo da Canal, str. 114, biljška 52. 4,4-i M. AYMARD, op. cit., str. 178. 555 Ibid., str 185. 546 Ibid. 5.47 R. BUSCIl-ZANTNER, op. cit., vidi infra, sv. 11, poglavlje Društva, "Čiftluci". 558 To je jedna od teza u radu M. AYMARDA. 4.49 Čine mi se značajnim riječi Andree Malipiera, konzula u Siriji, Alep, 20. pros. 1564, A.d.S., Venecija, Relazioni..., Đ 51, Quivi si sente penuria grande di fromento, cosa niolto inso/ita... .440 M. AYMARD, op. cit. 541 (îenovska Abondanza Agostinu Sauliju i Gio. Bat. Lercaru, Comn Generali in Corsica, Genova, 50. trav. 1589, A. Civico, Genova. 5 i2 Museo Correr, Dona delle Rose, 217,1° 131. 5ч 4 A.d.S., Venecija, Senato Terra 120, 6 . lip. 1591, bergamskim rektorima: proso se kvari jer je kupljeno «fino l'anno 1579...«■ O mletačkim zonama proizvodnje prosa, Museo Correr, D. delle Rose, 42, 1° 49 v°, 1602. 4ч 1 Marciana, 9611, f 222. 445 A.d.S., Venecija, Senato Terra 45, 14. siječ. 1565446 Marciana, Kronika Girolama Savine, P 525 i dalje. 547 Marciana, ibid., P 465 i dalje. .448 Marciana, ibid. .449 M. SANUDO, op. cit., sv. XV, col. 164, 50. ruj. 1512. 550 Museo Correr, Dona delle Rose, 217, P 131; 218, P 328. 451 »Futainicrs et futaincs dans l'Italie du Moyen Age«, u. Hommage à Lucien Febvre, Éventail de l'histoire vivante, 1953, sv. 11, str. 133 i dalje. 352 E. SEREN1, op. cit., i veliki osvrt Gcorgesa DUBYJA, »Sur l’histoire agraire de l'Italie«, u: Annales E.S.C., 1965, str. 352 i dalje. .45.4 Vidi La historia dltalia..., op. cit., (Venecija, 1587), str. 1 v°. 454 Journal de voyage d'Italie, »Collection Hier«, str. 227. .455 R. ROMANO, »Rolnictwo i chlopi we Wloszech w XV i XVI wieku«, u: Przeglad historyczny, L III, br. 2, str. 248-250, vidi isto tako C. M. CIPOLLA, »Per la storia della terra in Uassa Lombardia«, u Studi in onoredi Armando Sapori, 1957, 1, str. 665 i dalje. 356 E. J. HAMILTON, »American treasure and the rise of capitalism«, u: Economica, studenog 1929. .457 Vidi infra. 11, pogl. V, i "Bijeda i razbojnišrvo". 358 Usp. Jacques MEEKS, »L’expansion maritime portugaise«, i i cit., str. 7: dvije baskijske lade od oko 5.000 kantara svaka (470 tona ukupno) dovoze Gcnovi žito iz Middclbourga.
684
P riv re d n e d jela tn o sti: trg o vin a i p r ije v o z
359 W. NAUDI:,DieGetreidehandelspolitikdcreuropdiscbcnStaatenvom*73. biszittu 18. Jabrhundert, Berlin, 1896, str. 167. 360 R. FđlRRNBFRG, op. cil., I, str. 299: »iz Flandrije ili Bretagne-. 361 Baptista Cortcse markizu od Mamovc, Antwerpen, 12. list. 1539, A.d.S., Mantova, Arhiv Gonzaga, Serija li, Fiandra 568. 362 Méditerranée, 1. izd., str. 469, referenca je izgubljena. 363 \V. NAUDĆ, op. cit., str. 142. 364 Ricardo Ricardi i Hier” Giraldi, stigli su 3. ruj. 1590. u Gdansk, Relatione de negotii lantodi mercantie checambidi Danzica (pros. 1590) na potpis Ambrosija Lericea, A.d.S., Venecija, Secrcta Archivi Propri Polonia 2. 365 Ibid., i vidi supra, str. 208 i dalje. 366 B. Suarez Simônu Ruizu, Firenca, 26. velj. i 28. pros. 1591, Arhiv Simona Ruiza, Valladolid (najteža je situacija u Rimu). 367 Svakako krajem godine 1591. Bltasar Suarez piše Simônu Rui/.u, Firenca, 29. svib. 1591, ibid., »En Génova de! grano que va Ucgando de Osterdam y Atnburgo se a rendido a 24 (escudos) la saltna que es prcçio jam as oydo; pero coino !légué la gran cantidad que se espéra, no pongo duda sino que abajarà«. Archivo Simon Ruiz. 368 Camillo Suarez Simônu Ruizu, Firenca, 17. lip. 1591, ibid. 369 9. rujna 1591, ibid. 370 F. BRAUDEI. i R. ROMANO, Navires et marchandises à l'entrée du port de Livourne, S tr. 106 i 117. .371 A.d.S., Firenca, Medicco 2080. 372 W. NAUDÉ, op. cit., str. 142. 373 Ibid. Vidi također G. VIVOLI, op. cit., 111, str. 182, 317, 350. 374 Arhiv Ruiz, Valladolid. 375 Već navedena prepiska Marca Ottobona. Vidi supra, str. 242, bilješka 115, i A.d.S , Venecija, Papadopoli, Codice 12, P 18, 16. list. 1591. 376 Baltasar Suarez Simônu Ruizu, Firenca, 26. velj. 1591, »en que ganan larguisitno pues tengo por cicrto açen con uno mas de tres«, Arhiv Ruiz, Valladolid. O golemosti uloženih svota: Venecija je uložila 1590. više od 800.000 dukata iz državne blagajne. Marciana, Memoric di Malade..., 8235 CVIII, 5, P 198 v° i dalje. 377 Archivio Civico Genove, Abbondanza Lettcrc 1589-1592. 378 Neobjavljeni rad R. ROMANA, F. SPOONERA i U. TUCCIJAo cijenama u Udinama. 379 Prvo izd., 1949, str. 466-^67. 380 Vidi supra, str. 356-357. 381 »Carestia di frumenti del 1591«, B. Comunale Palermo Qq N 14 bis, l°s 144 do 147. 382 »Kulturgeschichte Siziliens-, u: Geogr. Zeitschrift, 1935. 383 Pažljivoj studiju o ispravama iz 16. i 17. stoljeća načinio je na moj zahtjev moj kolega i prijatelj Felipe Ruiz Martin. 384 Arh. Beča, Collectanea Siciliana, fasc. 6 . 385 Prema izvodima (vidi bilješku 383) Felipe Ruiz Martina. 386 Prema izvodima Felipe Ruiz Martina. 387 Bečki arhiv, Collectanea Siciliana, fasc. 6 . Namjerno kažem 1619, a ne 1640, kao llocholzer, jer treba uzeti u obzir varijacije prava na izvoz. 388 Mislim na sklonost bogataša prema bijelom kruhu. 389 A.d.S., Venecija, Relaz. Ambasciatori, B 31, 20. pros. 1564. 390 Vidi supra, str. 322-323 i 337. 391 J. I1F.ERS, »Le commerce des Basques en Méditerranée au XVe siècle«, u: Bulletin Hispanique, br. 57, 1955, str. 292-320.
685
ZAJEDNIČKE SUDBINE 1 SVEUKUPNA KRETANJA
392 J. 1IEERS, Gènes ou XVe siècle, op. cit., str. 496. .49.4 li. ALBÈRI, op. cit.. I, str. 1, Relation tic Nicolô Tiepolo, 15.42. »• 494 Vitli supra, str. 245. 495 Pierre CllAUNU, op. cit., sv. VIJl1, sir. 254-256. 496 R. COLLIER, IL du Commerce de Marseille, op. cit., Ill, str. 118. 497 A. tie CAPMANY, op. cit., IV, dodatak, str. 4.4, 1526. 498 R. GOl.LlliR, op. cit., Ill, str. 155. 599 K. O. MULLER, op. cit., str. 55, pošiljka kima, osrvarena dobit: 69 posto. 400 S. RAZZI, op. cit., str. 116. 401 A.d.S., Napulj, Sommaria Consultationum, 96, f5 156, 5. ruj. 1521, Г 151 v°, 24. list. 1521. 402 Ibid., 121, Г 160, 1. stud. 1526. 10.4 Ibid., 125, 1° 56 v° i 57, 18. siječnja 1527. i(l-i A.d.S. Mantova. A. Gonzaga, Serija li, Genova 759, Giovanbattista Pornari markizu od Mamove, Genova. 25. srp. 15.40 i05 M. SANUIX), op. cit., I.VI, col. 238, Palermo, 5. trav. 15.32. •i06 Domenico GIOFFRÈ, »11commercio d'importazione genovese alia luce tici registri del dazio, 1495-15.37", u: Sludi in onore di Amintorc Fanfani, 1962, V, str. 164. 407 Mislim na galicijskc lađe za lov na srdele koje su vozile ulov u Barcelonu, Valenciju i Sevillu. Corrcgidor Galicije Nj. V., 20. velj. 15.48, Simancas, Guerra Antigua, XI, P 200. •i08 A.d.S., Mantova. A. Gonzaga, Serija li, Spagna, 588, Gio. Agncllo markizu od Mantove, Barcelona, 4- svib. 1555; 28. trav. ulazi u Barcelonu portugalska flota; »fece /'citirala cou molta cerimonia allaportoghese...« •i()9 M. SANUIX), op. cit.. Il, col. 148, 18. stud. 1498. 410 A.d.S., Mantova, A. Gonzaga, Serija Ii, Venezia 1439, F0* Trevisano markizu od Mantove, Venecija, 1. list. 1501. 411 Jacques UliliRS, -L'expansion maritime portugaise à la fin du Moyen Age: la Méditerranée", u: Revista da Faculdade de Letras de Lisboa, br. 2, 1956, str. 18. 4 12 Vincente ALMEIDA tl’liÇA, Normas cconomicas na eolonizaeào portuguesa, Lisabon, 1921, str. 24. 1 14 Domenico GIOFFRÈ, cl. cit., str. 130, bilješka 58, i od istog autora: -Le rclazioni Ira Genova e Madera ncl Pdeccnnio del sccolo XVI«, u: Pubblicazioni del civico 1stitu to Colombiano, Studi Colombian!, 1951, str. 455, bilješka 25- Jedan arob = 11,5 kg. •il i Ovo napredovanje šećera dobro je uočio D. GIOFFRÈ, ćl. cit., str. 1.40 i dalje; 9 karavela prevoze šećer u smjeru Venecije, M. SANUDO, op. cit., 1, stupac 640, 4. lip. 1497, ibid., o Portugalcima, I, 1032, i II, 138. 415 l.uis Sarmiento Karlu Petom, livora 5. pros. 1535, Simancas, Guerra Antigua, Vil, P 42. 416 J. 111LLIOUD, H. du Commerce de Marseille, III, str. 228. 4 17 A.d.S.. Venecija, Cinque Savii, 3, 1549. 418 Michel М01ЛЛТ, -Aspect du commerce maritime breton à la fin du Moyen Age-, u: Mémoire de Ut Société d'Histoire et d'Archéologie de Bretagne, sv. XXV1I1, 1948, str. 16-17. 4 19 R. COLLIER, И. du Commerce de Marseille, III, str. 146-147. 420 M. SANUDO, op. cit., 1, stup. 471. 421 M. MOl.LAT, ćl. cit., str. 10. 422 Saco de Gibraltar, op. cit., str. 93. 42.4 Correspondance de Fourquevaux, 1, str. 178-9, 1.4. velj. 1567. 424 Pritužba francuskog ambasadora Katoličkom kralju (1570. ili 1571). A.N., K 1527, B 33, br. 41. 686
P rivred n e d je la tn o s ti: tr g o v in a i p r ije v o z
425 Jean DELUMEAU, L'alun de RomeXVe-XIXe siècle, 1962, sir. 241. 426 G. GOSSELIN, Documents authentiques et inédits pour servir à l'histoire de la marine marchande et du commerce rouennaispendant les XVIe et XVIIe siècles, Rouen, 1876, str. 8-11. 427 M. MOLLAT, op. cit., sir. 241. 428 4. vclj. 1535, Simancas, Cueira Antigua, VH, 1° 59. 429 E. GOSSELIN, op. cit., str. 43. 430 Ibid., str. 42-3, 2. lise. 1535. 431 H. du Commerce de Marseille, 111, str. 221. 432 E. Cl1AR1UÈRE, Négociations dans le Levant, 11, str. 631-632, Carigrad, 30. list. 1560. 433 Chantonnay Filipu II, Moret, 16. o/.uj. 1561, A.N., K 1494, H 12, br. 60; isti istome, 23- ožuj. 1561, ibid., br. 62. 434 A.d.S., Firenca, Mediceo 2080. 435 Usp. infra, str. 649—651. 436 Dr/. arh. Dub., D. di Cancellaria, 146, Ie15 27 do 29, 17. lip. 1960. Ilurka, dakle nordijska lađa. 437 Nobili knezu, Madrid, 6 . lip. 1566, Mediceo 4897, bis. lisp. C. DOUAIS, op. cit., I, str. 90 i 92. 438 Vojvoda od Albe piše F. de Alavi, Anrwcrpen, 13. vclj. 1571, A.N., K 1519, H 29. br. 18. 439 R. DOEIIAERD i Ch. KERREMANS, op. cil., 1952, str. 139 i 143. 4-è0 Eleonora CARUS-WILSON, Medieval Merchant Venturers, 1954, str. 64 i dalje. 441 Jacques MEORS, »Les Génois en Angleterre; la crise de 1458-1466«, u: Stttdi in onore di Armando Sapori, 11, str. 810. 442 1lektor AMMANN, él. cit., u: VierteljahrschriftfiirS. u. W. C.. t. 42, 1955, str. 266. 443 Ibid. 444 Domenico GIOFFRÈ, »11commercio d'importazionc genovese alla lucc cici registri del dazio, 1495-15.37«, u; Studi in onore di Amintorc Fanfani, 1962, V, str. 113 i dalje. W. CUNNINGHAM, The growth o f English Industry and Commerce, 1914, I, str. 373 445 D. GIOFFRÈ, él. cit., str. 121-122. 446 A. de CAPMANY, op. cit.. Ill, str. 225-6; IV, dodatak str. 49. 447 D. GIOFFRÈ, cl. cit., str. 122-123, uzeti u obzir usputno pristanište Cadiz. ^48 R. HAKLUYT, op. cit., 11, str. 96 i dalje. 449 Philippe ARGENTI, Chius vincta, 1941, str. 13. 450 R. HAKLUYT, op. cit., II, str. 96. 451 Ibid., str. 98. Engleski trgovci u Carigradu, 1544, Itinéraire..., Jérômea MAI IRANDA, izd. Dorez, str. 126. 452 R. HAKLUYT, 11, str. 98. 453 Ibid., Il, posveta Robertu Cecilu, stranice neoznačene. 454 Ibid., II, str. 99-101. 455 James A. WILLIAMSON, Maritime Enterprise, Oxford, 1913, str. 233. 456 R. HAKLUYT, op. cit., 11, str. 101-102. 457 Alfred C. WOOD, A history ofthe Levant Company, London, 1935, str. 3, ta povijest pogrešno navodi 1570. godinu kao godinu kada su Turci zauzeli Chios, loto i kada su zauzeli Cipar (druga pogreška). 458 Inna LUBIMENKO, op. cit., str. 20 i 27. 459 R. HAKLUYT, op. cit., I, str. 243. 460 R. ROMANO, »La marine marchande vénitienne au XVIe siècle«, u; Les sources de l'histoire maritime en Europe du Moyen Age au XXVIIIe siècle, 1962.
687
ZAJEDNIČKE SUDBINE I SVEUKUPNA KRETANJA
-161 1.TAD1Ć, ćl. cit., str. 15. 462 Nekoliko uputa, Drž. arh. Duh., Diversa cli Cancellaria, 106, Ie 247, 17. stud. 1516, u vezi s dubrovačkim brodom koji plovi između l.onclona i Dubrovnika; ibid., Г 180, Genova, 10. ožuj. 1515, dubrovačka lađa koja ide ravno sa Chiosa u Englesku; ibid., 122, Г 2-i, Cadiz, 21. velj. 1538, dubrovačka lađa natovarena u Southamptonu kreće se u smjeru Cadiza, Palerma i Messine. i63 Sclve u pismu kralju, 12. pros. 1547, Correspondance..., obj. G. LEFEVRE-PORTAI.1S, str. 252. ч 6 -ј Ibid., str. 321. i65 Arhiv Moskve, Fundus Lamoignon, 3, Г 128. 466 R. ПЛРКП, op. cit., I, str. 512. 467 A.d.S., Venecija, Senato Terra 67, P 8 . 168 J. DELUMEAU, op. cit., sir. 241. 469 A.d.S., Venecija, Cinque Savii, 17, Г 10. 4"T<) A.d.S., Genova, Spagna, Negoziazioni, 2747, 3. pros. 1557. 471 M. FRANÇOIS, Le Cardinal François de Tournon, 1951, str. 366. •172 A.d.S. Firenca, Mcdicco 2080. 473 Marciana, Ital. 8812, CV1, 3, 1° 10 v°. Margate se nalazi na krajnjem ušću Temze. 474 CODOIN, ХС, str. 288. 475 Calendar o f State Papers, Venetian, VII, str. 430, 441,445-447,454, 456; CODOIN, XC. str. 236-237, 254, 288, 327. -»76 CODOIN, XC, sir. 236-237, 23. svib. 1569. -177 Vojvoda od Albe kralju, Bruxelles, 8 . kol. 1569. CODOIN, XV, str. 170. •i78 CODOIN, XC, S tr. 236-237. h-4) Razočaranje: poimenice sam našao (Arhiv Dubrovnika, serija Noli e Sicurtà) tek dvije plovidbe dubrovačkih lađa, jednu u travnju 1563, od Zelanda do Livorrja; drugu i. м-р. 1565, od Anrvverpena tlo Dubrovnika. Ali mnoga osiguranja zaključena na šest ili dvanaest mjeseci ne navode svoje rute; k tome ima dubrovačkih lađa koje se osiguravaju u drugim mjestima a ne u Dubrovniku. Naprotiv, naišao sam na pravu žetvu u seriji Secnritatum 1564-1571, A.d.S., Genova; s polaskom ili dolaskom u Sredozemlje: tri plovidbe iz l.isabona, 10 plovidbi u Cadiz, 5 plovidbi na sjever (Rouen, Antwerpen, Engleska, Flandrija): od 1569-1570. broj plovidbi na sjever postaje sve veći u korist mletačkih lađa osiguranih u Genovi. Je li se Genova okoristila teškoćama Venecije koja je bila u sukobu s Turcima? •i80 Jean DELUMEAU, L'alun de Rome, op. cil., str. 241. -iHI L'hirondelle, Međiceo 2080. Ista referenca za sljedeće brodove, sve do kraja paragrafa. 482 Marcantonio Colonna kralju, Palermo, 26. velj. 1580, Simancas П° 1149, prenosi informacije koje dobiva od B. de Mcndozc. •i83 Neophodna opskrba, reći će opet grof de Miranda Filipu II, Napulj, 1.3. srp. 1591, Simancas E° 1093484 R. HAKLUYT, op. cil., Il, str. 145-146. 485 G. VIVÜLI, op. cit., Ill, str. 155. 486 Usp. L. STONE, An e/izabethan: Sir Horatio Palavicino, 1956. 487 23- ruj. 1578, CODOIN, XC1, str. 287-288. 488 CODOIN, XCI, str. 297. 489 Ibid., str. 398. O sveukupnim poslovima vidi str. 275, 287-288,360, 375, 387-388, 393. 490 Bilanci generali. Druga serija, sv. 1, t. 1, str. 439, bilješka 1. 491 29. stud. 1582, CODOIN, XCII, str. 436. 688
P r iv r e d n e d jela tn o sti: tr g o v in a i p r ije v o z
492 A.d.S., Veneciju, l.citerc Com., 12 ter, 20. list. 1589. 493 Ostavljam po strani dvije vrste manjih razmatranja: 1. Stanovnici Dieppca i Marseille» su, po svemu sudeći, služili kao vodiči Englezima u njihovim prvim plovid bama na povratku. Istina je da engleske lađe stižu u Livorno između 157.5. i 1584. godine i spominju se kao lađe koje su nakrcane u Dicppcu (jedan navod od 4. velj. 1574), u Calaisu (5 navoda: 5. velj. 1574, 25. siječ. 1576, 2. velj. 1576 (dva puta), li. siječ. 1579), u Francuskoj (jedan navod 12. siječ. 1579), u Flandriji (jedan navod 10. siječ. 1584), na Zelandu (jedan navod 24. list. 1581). Jedan tekst Л. de MONTCHREST1ENA, iz 1615. godine (op. cit., str. 226-227), čini se da je (ali nije) nepobitan. -Prije četrdeset godina (dakle oko 1575) prvi (Englezi) nisu još uopće trgovali ni po Turskoj ni po Sjevernoj Africi, išli su samou Hamburg i Stade, gdje im je bilo odmorište. Vlasnik Anthoine Girard, koji je još živ, i Jean Durant, mladići iz Marseille», prvi su ušli u londonsku luku; uz to su tamo vodili i kormilarili njihove prve lađe. Marsejci su im tada jedini dovozili sve mirodije i drugu trgovačku robu iz Gibraltarskih vrata; ali sada...2. Spor oko ttvepasse između Venecije i Engleske trajat će više od četvrtine stoljeća (G.S.P. Venetian, VII, str. 542, 544, 545, 548, 549, 550, 552). On počinje 1576. s odobrenjem Londona jednom trgovcu iz Luccc monopola na uvoz ure passe u Englesku. Redaju se prepirke i carinske protumjere: 1580, 1591, 1592, 1602, sve tlo izmirenja do kojega je možda došlo 1609 (usp. La Méditerranée..., 1. izd., str. 482, 487-H). Mletačke lađe, unatoč svemu, ne prestaju odlaziti u Englesku. 494 Vidi bibliografske reference u: R. D. MERR1MAN, op. cif., IV, str. 154, bilješka .5. 495 R. ILAKLHYF, op. cit., II, str. 156-137. 496 CODOIN, XCI, str. 439, 28. stud. 1579. 497 Upute Dcrthicm, 5. ruj. 1580, Recueil..., str. 36. 498 Protiv Engleza djeluju u sporazumu s Mlečanima, llurault tie Maissc kralju, 27. srp. 1583, A. E., Venecija 31, Г 103 v° i dalje. 499 CODOIN, XC1, 13. stud. 1580, str. 523. 500 CODOIN, XCI, str. 334, 396, 399, 409; R. HAKLUYT, op. cit.. I, str. 455-154; I LUB1MENKO, op. cit., str. 51. 501 R. HAKLUYT, op. cit., II, str. 429502 Ibid., II, str. 157. 505 Recueil..., str. 36. 504 15- ožuj. 1583, Simancas E° 1154. 505 Venecija, 2. lip. 1583, A. E., Venecija, 31, f 15 i 15 v°. 506 llareborne Richardu Forsteru, Pera, 5. ruj. 1583, R. HAKLUYT, op. cit., II, str 172-173. 507 A. C. WOOD, op. cit., str. 17. 508 Ibid., str. 20. 509 Ibid., str. 23. 510 Ibid., str. 23511 Ibid., str. 23512 Ibid., str. 36. 513 Ibid., str. 39. 514 Marseilleu se priznaje još tisuću lađa 1610, Paul MASSON, Histoire du commerce français dans le Levant a u X V lf siècle, op. cit., str. XXXI. 515 Paul MASSON, ibid., str. XVI. 516 A. C. WOOD, op. cit., str. 33-35. 517 Ibid., str. 31. 518 A.d.S., Firenca, Mediceo, 2079, Г 210 i 210 ve. 519 R. HAKLUYT, op. cit., Il, str. 290.
689
ZAJEDNIČKE SUDBINE I SVEUKUPNA KRETANJA
520 CODOIN, ХСП, str. 455-456. 521 R. ПЛКМЈУГ, op. cit., II, str. 271. 522 Općinski arhiv Marseillea, BB 52, Г 24 ve. 525 A.d.S., Genova, !.. M. Spagna 10 2419 (s.d.). 524 U. I lAKLUVl', op. cit., II, str. 289-290. 525 Nebrojene reference: gusarenje protiv Francuza, P. MASSON, op. cit., str. XXIV; protiv Dubrovčana, Drž. arh. Dub., D. de Foris, VII, 1° 36 (Messina, 26. svib. 1598), zapljena i požar lađe N. D. dcLorettc, drugi napad Engleza nedaleko Cagliarija, 8. ožujka 1594, D. cio Foris, 11,1°, 127 v° i dalje; zapljena lađe Sveto Trojstvo i Sveli Ivan Krstitelj, pokraj Zantea, D. dc Foris, V, P 88, 12. svib. 1595. 526 Recueil, str. 53; R. HAKLUYT, op. cit., 11, str. 145-146; CODOIN, XCII, str. 60-61 (24. lip. 1581). 527 22. velj. 1601, A.N.. K 16.30. Neobična pustolovina Engleza RichardaCocainca, koji 1601. u Gonovi iznajmljuje svoju lađu Kraljevski trgovac jednom Dubrovčaninu; kapetan lađe odlazi u gusarenje protiv Turaka. Mediceo 1829, P 258. 528 R. GALLUXZ1, op. cit.. Ill, str. 270. 529 A.d.S., Gcnova, Ciunta di Marina, bilješka o engleskom konzulatu, s.d. 530 \V. NAUDI-, op. cit., str. 142-143, 331. 531 Elie ШХЛС, Richesse dc la Hollande, I, op. cit., 63. 5 32 Johannes Cornells dc JONGE, Nederland en Venetie, Gravcnhaguc, 1852, str. 5. 533 11. WATJEN, op. cit., II, sir. 5. 534 G. VIVOI.1, op. cit., Ill, str. 181. 535 Ibid., sir. 317, reference kod GALUZZIJA i RONDINELLIJA, str. 318. 536 Ibid. 537 O ulascima njemačkih lađa u Sredozemlje, vidi tri dubrovačke isprave (Diversa de Foris. XV, P 123 v° do 124): Venecija, 24. list. 1596, pojedinost koja se odnosi na osiguranje nave Polumjesec, kapetana Hansa Emcnsa iz Hamburga, koja je dovezla žito iz Hamburga u Veneciju; Venecija, 28. stud. 1596, osiguranje nave Sveto Trojstvo u Hamburgu, kapetana Antinia ? Ludcra, koji je dovezao žito u Veneciju; Venecija, 24. pros. 1596, slična se pojedinost odnosi na navu Portuna Volante, kapetana Girarda Vestrevuole, koja je došla sa žitom iz Hamburga. Na dugoj plovidbi od sjevera do Venecije zbivaju se nemili događaji: tako su 1597. godine, dvije lađe (kapetana Luče i Giucoma Ncringhia) natovarene žitom u Gdansku, ostale bez tereta u Lisabonu; u tom gradu ukrcavaju trgovačku robu i voze je u Veneciju gdje traže da budu osobodenc lučke pristojbe kao lađe koje prevoze žito u te tako daleke zemlje, što im je i odobreno, A.d.S., Venecija, Cinque Savii, Busta 3, 29- srp. 1597. 538 Derdeutscbe Seehandcl im Mittelmeergebiete biszu den napoleonischen Kriegen, Ncumunstcr, 193.3. 539 1-ađe iz Hamburga u Italiji nalaze se još 1600. godine, Simancas П° 617. 540 G. BERCHET, op. cit., 157-159. 54 1 J. DENUCÉ, op. cit., str. 17. 542 Ibid., sir. 71. Ali »consulage« će obaviti Englezi. 543 (>- BERCHET, op. cit., str. 103. 544 J. DENIJCÉ, op. cit., str. 68. 545 Bernardo GOMEZ DE BRITO, Historia tragico-maritima, Lisabon, 1904-1905, II, sir. 506-507, oko 1604. 546 11. WATJEN, op. cit., str. 55. 547 R. GAÜ.UZ/I, op. cit., Ill, str. 270; G. V1VOLI, op. cit., IV, str. 7-10; ukazujem na mali enigmatični detalj, dolazak u Livorno 29. stud. 1581. jedne vjerojatno portugalske nave (nava Santo Antonio, kap. Baltasar Dias), natovarene u Brazilu i koja nosi 460 690
P r iv r e d n e d jela tn o sti: tr g o v in a i p r ije v o z
kantaru pan Orasi/. O pokušajima toskanske »kolonizacije- u Brazilu, vitli zanimljive i nedostatne bilješke G. G. GUARNIER1JA, čl. cit., str. 24, bilješka I. 548 A.tl.S., Firenca, Mediceo 2079, I0'’ 337 i 365, prva oci tih nava, Nostra Senora do Monte del Carmine, dolazi iz Goe, nosi 4.000 kantara papra, a dolazak joj se smješta u 1610. i ništa više; 14. kol. 1610. dolazi nava Nra Signora di Pietà iz Istočne Indije: ona donosi 4.170 kantara papra i dragog kamenja i 145 kantara platna iz Indije... 549 A.tl.S. Venecija, Cinque Savii..., Husta 6, 15. stutlenog 1596, kopija. 550 A. C. WOOD, op. cit., str. 43551 Vitli supra, str. 324 i dalje. 552 1.. von PASTOR, op. cit., njemačko izd., sv. X, 306. 553 »Influences tie l’Angleterre sur le déclin de Venise au XVII1 siècle-, u: Dccadcnza cconomica veneziana nel seco/o XVII, Zaklada Giorgio Čini, Venecija, 1961, str. 183235. 554 U vezi s tim vidi supra, str. 327; C.S.P. East Indies, 1, str. 107, list. 1600, 5 brodova poslanih u Indiju: 1.500 tona, 500 ljudi posade. R. DAVIŠ, čl. cit., str. 215: 1628., po kazivanju mletačkog baila, »Englezi prevoze više pomoraca i topnika i tlaju mnogo slobodnog mjesta za borbu.« 555 R. DAVIŠ, čl. cit., str. 215 (C.S.P., Venetian, 2. list. 1627). 556 F. BRAUDEL, »L'économie tie la Méditerranée au XVII1 siècle-, u: Econamia <• Storia, travanj-lipanj 1955, reproducirano u: Les Cahiers de Tunisie, 1956, sir. 175 i dalje. 557 B. M. Sloane, 1572 (oko 1633). 558 Što navodi C. R. BOXER, op. cit., str. 76, bilješka 150. Tekst je oil Red ru tie Baeze. 559 Reference пл La Méditerranée..., 1. izd., str. 493. 560 J. II. KERNKAMI’, Handel op den vijand 1572-1609, 2. sv. Utrecht, 1931-1934. ostaje temeljno tijelo. O beskorisnosti tih mjera, vitli V. VAZQUEZ DH BRADA, op. cil.. (1596-1598), I, str. 63 561 Tu riječ sam posudio od Germaine TILLION, Les ennemis complémentaires, I960; ovdje se radi o Francuzima i Alžircima otl 1955. do 1962. 562 Otl 1550, V. VAZQUEZ DE PRADA, op. cit., I, str. 48. 563 Ibid. 564 A.N., K 1607 B (B. 89). 565 Vitli supra, str. 520-521. 566 Simancas E° 569, P 84 (s.il). 567 Cijeli taj ubrzani »Passivierung« Seville izvanredno je objasnio J. van KIAVEREN, op. cit., posebice str. 111 i dalje. Mnogo sam od njega posudio. 568 1594, Simancas E° 174. 569 Simancas E° 174. 570 18. kol. 1595, ibid. 571 Slijetlim tumačenje Jacoba van KLAVERENA, op. cit., str. 116-117. 572 Prepiska Simona Ruiza, Archivo Provincial u Vallaclolitlu, Antonio Gutierrez Simônu Ruizu, Firenca, 20. svib. 1591. 573 Firenca, 20. svib. 1591, ibid. 574 Firenca, 17. lip. 1591. 575 Firenca, .31. pros. 1590. 576 Firenca, 9- ruj. 1591, ibid. 577 Firenca, 26. lip. 1591. 578 Firenca, 12. kol. 1591. 579 Don Alonso tie la Cueva Nj. V., Venecija, 30. svib. 1608, A.N., K 1678, 43 b. 580 A.tl.S., Venecija, Cinque Savii, 141, P 44, 22. svib. 1602. 691
ZAJEDNIČKE SUDBINI- I SVEUKUPNA KRETANJA
581 Ibid., 22, Г 52, 20. list. 1598. i 16. kol. 1602. 582 Vidi infra, 11, pogl. VI, "Židovi i konjunktura", i pogl. VII, "Prvo veliko bogatstvo Alžira”. 585 Op. cit., t. I, str. 65 i 501. Zapravo djelo je Elie LUZACA, ili točnije on je preuzeo prethodni rad Jacquesa ACCARIASA de SERIONNEA, objavljen u Amsterdamu 1765. 58-i Johannes Hermann KERNKAMP, »Straatfahrt, niederlandische Pionierarbeit im Mittelmcergcbiei t-, u; Nierlàndiscben Wocbe der Universitàt München, 15. srp. 1964. 585 Simon HART, «Die Amsterdamer Italienfahrt 1590-1620«, u: Wirscbaftskràfteund Wirtscbaftswege, II, Wirscbaftskràfte in der europàiscben Expansion, Festchhft fu r H. Kelicnbenz, Nürnberg, 1978. 586 Richard Tilden RAPP, «The Unmaking of the Mediterranean Trade Hegemony: International Trade Rivalry and the Commercial Revolution«, u: TheJournal o f Economic History, 1975, sir. 499-525; Industry and Economic Decline in Seventeenth Century Venice, 1976. 587 Civilisation matérielle, économie et capitalisme, XVe-XV IIf siècles, 1979, 5 sveska.
692
Zagreb, Nova Ves 4 Osnivači
blikša Župa / Vjernu Zuppa / Frane Župa 7л iztlneai’u
Albert Goldstein Pridruïetii I2thw
AGM Mihanovićeva 28, Zagreb Recenzenti
Miroslav Brandt i Tomislav Raiikar Lektura i korekturu
Vesna Pavkovič Likovnu oi'reiiin
Studio Dogan Tehnički urednik
Franjo Profeta
ISBN 953-6160-41-2 (cjelina) ISBN 953-6160-42-0 (sv.l) Timk
Grafotnark d.o.o. Zagreb, Josipa Lončara bb
Гс1Р - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i sveučilišna knjižnica, Zagreb UDK 940.2"15" 930.85(4-13)"15" BRAUDEL, Femand Sredozemlje i sredozemni svijet u doba Filipa II. / Fernand Braudel. - Zagreb : Izdanja Antibarbarus, 1997 . - sv. ; 24 cm. - (Biblioteka Historia) Prijevod djela: La Méditerranée et le monde méditerranéen à l'époque de Philippe II ISBN 953-6160-41-2 (cjelina) Sv. 1 /[ prijevod Đurđa Šinko-Depierris ]. -1997. - 693 str. : ilustr. Bibliografske bilješke iza svakog poglavlja. ISBN 953-6160-42-0 6F 6 I 971 Objavljivanje ove knjige potpomogli su: Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Služba za kulturu, znanost i suradnju Ambasade Republike Francuske Fund for Central and East European Book Projects, Amsterdam
ibđtiiuitui. ■
