Danielle Steel
POLJUBAC
1
»Hrabrost nije nedostatak straha ili očaja, nego snaga da se to pobijedi.« Mojoj divnoj djeci, koja su moje srce, duša i hrabrost, za Beatrbc, Trevora, Todda, Nicka, Sama, Victoriju, Vanessu, Maxxa i Žaru, S ljubavlju, mama D.S.. Jedan trenutak, uklesan u vremenu, sjajan kao zvijezda na ponodnom nebu, eon, časak, milijun godina sažetih u jednu, kad sve stane i život eksplodira u beskrajne snove, i sve se mijenja zauvijek, u jednom treptaju oka
2
Poglavlje prvo Isabelle Forrester gledala je u vrt, stojedi kraj prozora svoje spavade sobe u kudi u rue de Grenelle, u pariškom sedmom arondis-manu. U toj su kudi ona i Gordon živjeli ved dvadeset godina, tu su se rodila oba njena djeteta. Sagrađena je u osamnaestom stoljedu i s ulične strane imala je visoka, upadljiva brončana vrata koja su vodila u unutrašnje dvorište. Sama kuda podignuta je oko dvorišta, u obliku slova U. Bila je udobna, stara i lijepa, visokih stropova i pre-divne drvenarije, s ljupkim frizovima i parketima boje brendija. Oko Isabelle se sve sjajilo i bilo je besprijekorno održavano. Vodila je kudanstvo s umijedem i preciznošdu, čvrstom, ali blagom rukom. Vrt je bio savršeno oblikovan, a za bijele ruže koje je posadila prije mnogo godina, ljudi su često govorili da su najljepše u Parizu. Kuda je bila puna antikviteta koje su ona i Gordon skupljali godinama, u gradu i na putovanjima. A nešto od toga pripadalo je i njenim roditeljima. U kudi je sve blistalo, drvo je bilo temeljito ulašteno, srebrnina sjajna, kristalni svijednjaci na zidovima blještali su na jarkom lipanjskom suncu koje se kroz zavjese probijalo u sobu. Isabelle s tihim uzdahom skrene pogled sa svog ružičnjaka. Bila je nesretna što tog popodneva napušta Pariz. Rijetko je uopde bilo kamo išla, nije baš često imala prilike za to. A sada kad je mogla otputovati, osjedala se krivom, zbog Teddvja. Sophie, Isabellina kderka, dan ranije je otišla u Portugal s prijateljima. Imala je osamnaest godina i na jesen de krenuti na fakultet. Isabelle je za kudu vezivao Theodore, njen sin, a tako je bilo ved četrnaest godina. Rođen tri mjeseca prerano, pri porodu je doživio teška oštedenja i kao posljedica toga, pluda mu se nisu potpuno razvila, zbog čega mu je srce bilo slabo. Učio je kod kude, nikada nije išao u školu. S četrnaest godina, vedi dio vremena provodio je prikovan za krevet, a kad je bio preslab da bi se održao na nogama vlastitom snagom, po kudi se kretao u invalidskim kolicima. Kad je vani bilo toplo, Isabelle ga je vodila u vrt i tamo bi, ovisno o tome kako se osjedao, malo prošetao, ili samo sjedio. Njegov duh je bio nepokolebljiv, a kad god bi njegova majka ušla u sobu, oči bi mu zasjale istog trena. Uvijek bi imao neku šaljivu primjedbu, ili bi joj nešto ispričao. Njihova veza se nije mogla opisati riječima; bila je jača od vremena, godina i strahova s kojima su se zajedno suočavali. Njoj se ponekad činilo kao da su dvoje ljudi s jednom dušom. Ulijevala mu je životnu snagu, satima razgovarala s njim, držala ga u naručju kad je bio previše slab i bez daha da bi govorio i nasmijavala ga u svakom trenutku. On je život vidio istim očima. Isabelle je oduvijek podsjedao na krhku ptičicu slomljenih krila. Ona i Gordon razgovarali su s njegovim liječnicima o transplantaciji pluda, koja bi se mogla obaviti u Sjedinjenim Državama, ali, po njihovom mišljenju, Theodore je bio toliko slab da ne bi preživio operaciju, možda čak ni putovanje. Takav rizik, ni u jednom ni u drugom slučaju, nije dolazio u obzir. Theodoreov svijet sveden na granice fine kude u rue de Grenelle činile su majka i sestra. Otac se nikada nije dobro snašao u njegovoj bolesti i Teddy je čitavog života imao bolničarke, ali za njega se ipak najviše brinula majka. Odavno je napustila svoje prijatelje, osobne želje i bilo kakav oblik vlastitog života. Posljednjih godina, u svijet je izlazila samo uvečer, s Gordo-nom, a i to rijetko. Jedina misija u njenom životu bila je da Teddy bude
3
živ i sretan. Kroz godine, njegova sestra Sophie je zbog toga ostala uskradena za vrijeme i pažnju, ali to je, izgleda, shvadala, a Isabelle je uvijek iskazivala veliku ljubav prema njoj. No Teddy je, jednostavno, morao biti na prvom mjestu. Život mu je ovisio o tome. Posljednja četiri mjeseca, od ranog proljeda, Theodoreu je bilo bolje, pa si je njegova majka mogla dopustiti ovo neuobičajeno i dugo očekivano putovanje u London. To je bila ideja Billa Robinsona i na prvi pogled, bila je neizvediva. Isabelle i Bili upoznali su se prije četiri godine, na prijemu kod američkog ambasadora u Francuskoj, Gordonovog davnašnjeg kolege s Princetona. Bili je bio političar, poznat kao jedan od najmodnijih, a vjerojatno i najbogatijih ljudi u Washingtonu. Gordon joj je ispričao kako je sadašnji predsjednik stigao do Ovalnog ureda zaslugom VVilliama Robinsona. Bili je naslijedio veliko, gotovo nemjerljivo bogatstvo, a od mladosti ga je privlačila politika i mod koju ona pruža. Ali, radije se zadržao iza kulisa; to mu je odgovaralo. Stvarao je kraljeve i mešetario s političkom modi, međutim, kad su se upoznali, Isabelle se dojmilo koliko je bio tih i nepretenciozan. Kad joj je Gordon opisao Billov položaj u društvu, bilo joj je teško povjerovati da je tako bogat ili toliko modan. Bili je bio krajnje jednostavan i diskretan i to joj se odmah svidjelo. Bio je vedar, izgledao je iznenađujude mladenački i imao je britak smisao za šalu. Na večeri je sjedila kraj njega i jako je uživala u njegovom društvu. Iznenadila se i bilo joj je drago kad joj je sljededeg tjedna pisao, a kasnije poslao i staro izdanje jedne umjetničke monografije za kojom je, kako mu je ispričala, ona tragala ved godinama. Oduševilo ju je kako se on toga sjetio kraj brojnih, puno hitnijih zaduženja; dirnulo ju je što se potrudio da tu knjigu pronađe i pošalje joj. Umjetnost i rijetke knjige bile su njegova strast. Dugo su raspravljali o slikama, izgubljenim otkako su ih u ratu prisvojili nacisti, koje su baš tada pronađene u jednoj spilji, negdje u Nizozemskoj. To ih je dovelo do razgovora o krivotvorinama i krađi umjetnina, a na kraju i na restauratorske radove, što je bio njen posao kad je upoznala Gordona. Bila je pripravnica u Louvreu, a u vrijeme kad je prestala raditi, nakon što se rodila Sophie, vladalo je mišljenje da je stručna i nadarena za taj posao. Bili je bio fasciniran njenim pričama, jednako kao i ona njegovim, i u nekoliko sljededih mjeseci, među njima se razvilo neobično, ali ugodno prijateljstvo preko telefona i pisama. Ona je pronašla neke rijetke knjige o umjetnosti koje mu je poslala, a kad je on sljededi put došao u Pariz, javio joj se i pitao može li je pozvati na ručak. Oklijevala je, no nije mogla odoljeti; to je bio jedan od rijetkih slučajeva kad je ostavila Theodorea samog u vrijeme ručka. Njihovo prijateljstvo započelo je prije gotovo četiri godine, a Teddvju je tada bilo deset godina. S vremenom, prijateljstvo je procvjetalo. On joj se povremeno javljao, za njega u čudne sate, kad je radio do kasna, a kod nje je bilo rano jutro. Ona mu je rekla da svakog jutra mora ustati u pet, zbog Teddvja. Prošlo je još šest mjeseci prije nego što ju je upitao smeta li Gordonu što je on naziva. Zapravo, uopde mu nije rekla za to. Billovo prijateljstvo postalo je njeno skriveno blago koje je budno čuvala samo za sebe. »Zašto bi mu smetalo,« upitala je, zvučedi iznenađeno. Nije ga htjela udaljiti od sebe. Jako je uživala u razgovorima s njim; imali su zaista puno zajedničkih interesa. Na neki čudan način, on joj je postao jedina prava veza s vanjskim svijetom. Prijatelji su joj se prestali javljati ved odavno. Provodedi dane i nodi u brizi oko Teddvja, bila je sve manje dostupna. No, ipak ju je pomalo brinulo bi li Gordona smetali Billovi pozivi. Kad su stigle prve umjetničke monografije
4
koje je on poslao, ona ih je spomenula i činilo se da je Gordon iznenađen, no ništa nije rekao. Nije pokazao nikakvo posebno zanimanje za to, a ona nije govorila ništa o telefonskim pozivima. To bi bilo malo teže objasniti, iako je bilo posve nedužno. Ono o čemu su razgovarali nikada nije bilo osobno, nikada neprilično, nisu pričali ništa o privatnom životu, a u početku su rijetko spominjali svoje bračne drugove. Bio je to samo prijateljski glas koji se nenadano javlja u mračnim satima ranog jutra. A kako telefon nodu nije zvonio u njihovim spavadim sobama, Gordon ga nikada nije čuo. Zapravo, slutila je da bi Gordon imao primjedbi kad bi znao, pa mu zato nije ništa ni rekla. Nije htjela ostati bez tog dara - bez Billovih poziva i njihovog prijateljstva. U početku, Bili ju je zvao svakih nekoliko tjedana, a onda su polako pozivi postali sve češdi. Godinu dana nakon što su se upoznali, ponovo su ručali zajedno. Jednom, dok je Gordon bio na putu, Bili ju je izveo na večeru. Večerali su u tihom bistrou u blizini njenog doma i ona je, kad se vratila kudi, bila zapanjena shvativši da je prošla ponod. Osjedala se kao uvenuli cvijet koji upija sunce i kišu. Njihovi razgovori hranili su joj dušu, a njegovi pozivi i rijetki posjeti održavali su je na životu. Osim djece, Isabelle nije imala nikoga s kime bi razgovarala. Gordon je ved dugi niz godina bio šef najvede američke investicione banke u Parizu. S pedeset i osam godina, bio je sedamnaest godina stariji od Isabelle. Bila je svjesna da su se s godinama udaljili, no mislila je daje to zbog Teddvja. Gordon nije podnosio auru neizlječive bolesti koja je lebdjela oko djeteta kao mač koji samo čeka da padne. Odbojnost prema Teddvjevoj bolesti bila je toliko snažna daje graničila s fobijom. I sam Teddy je toga bio jako svjestan i dok je bio mlađi, mislio je da ga otac mrzi. Ali kad je postao stariji, drugačije je to sagledavao. Do desete godine, shvatio je da se otac boji njegove bolesti, gotovo panično, a od toga je mogao pobjedi jedino ako ga potpuno ignorira i pravi se kao da dječak ne postoji. Teddy mu to nikada nije zamjerio, no o tome je otvoreno razgovarao samo s Isabelle, čeznutljivog izraza, kao da priča o zemlji koju bi želio posjetiti, a zna da to nikada nede modi. Sin i otac bili su jedno drugome stranci, gotovo kao da se nikada nisu ni upoznali. Gordon ga je odbacio i sve snage uložio u posao. Tako je bilo godinama; najviše što je mogao, udaljio se od života u svom domu, a naročito od svoje žene. Jedini član obitelji kojem je, činilo se, barem malo sklon, bila je Sophie. Njen karakter bio je puno sličniji njegovom nego majčinom. Sophie i Gordon imali su mnoge zajedničke stavove i određenu hladnokrvnost u pristupu i načinu. U Gordonovom slučaju, to je bio plod dugogodišnjeg podizanja zidova između njega i emocionalnije strane života, koju je u svakom slučaju smatrao slabošdu i nije mu bila nimalo privlačna. Što se tiče Sophie, ona je, izgleda, naprosto naslijedila osobinu koju je njen otac sam kod sebe stvorio. Još kao malo dijete, bila je puno zatvorenija nego njen brat i radije nego da se obrada drugima za pomod, a pogotovo ne Isabelli, sve je radila sama. Gordonova hladnoda kod nje se pretvorila u samostalnost i neku vrstu nepristupačnog ponosa. Isabelle se ponekad pitala nije li to bila njena instinktivna reakcija na brata koji je oduzimao jako puno majčinog vremena. Kako se ne bi osjedala prikradenom za ono što joj nije dostupno, uvjerila je sebe i svoj vlastiti mali svijet kako od njih ništa ne treba. Isabelli se gotovo uopde nije povjeravala i, ako je bilo mogude, nije govorila o svojim osjedajima, a to joj je uglavnom i uspijevalo. Ako se ikome povjeravala, to su bili njeni prijatelji, a ne majka. Isabelle je to znala.
5
Stalno je gajila nadu da de, kad Sophie odraste, one pronadi nešto zajedničko i postati prijateljice. Ali do sada, odnos s jedinom kderkom nije joj bio lagan. S druge strane, Gordonova hladnoda prema vlastitoj ženi bila je puno izrazitija. Prividna distanciranost Sophie prema majci mogla se protumačiti kao nastojanje da stane na vlastite noge, kao suprotnost neprestanim potrebama njenog brata, nastojanje da bude drugačija od njega. U njenom slučaju, to je izgledalo gotovo kao pokušaj da dokaže kako joj ne nedostaju vrijeme i energija koje joj majka i ne treba pružati, bududi da je Teddy stalno bolestan. U Gordono-vom slučaju, korijeni su bili mnogo dublji. Ponekad je to izgledalo, ili je barem Isabelle to tako doživljavala, kao duboka odbojnost prema njoj i okrutna igra sudbine koja im je dodijelila bolesnog sina, zbog čega je on, činilo se, krivio nju. Gordonov pogled na život bio je lišen strasti; uglavnom je promatrao život sa sigurne udaljenosti, kao da hode odgledati utakmicu, ali ne želi u njoj sudjelovati, za razliku od Teddvja i Isabelle, koji su sve doživljavali i izražavali sa strašdu. Plamen koji je bio zajednički njoj i djetetu, održao je Teddvja u životu ispunjenom bolešdu. A Isabellina posvedenost sinu odavno je udaljila Gordona od nje. Emocionalno, Gordon je bio daleko ved godinama; udaljio se malo nakon Teddvjevog rođenja. Mnogo godina prije nego što je ona upoznala Billa, Gordon je otišao iz njihove spavade sobe. Tada je to opravdao time što ona odlazi na spavanje prekasno i ustaje prerano, a njega to smeta. Ali ona je jasno osjedala da se ne radi samo o tome. Kako ne bi još pogoršala stanje ili se sukobila s njime, ona mu se nikada nije usudila suprotstaviti zbog toga. Ali ved dugo je znala da su Gordonovi osjedaji prema njoj najprije oslabili, a onda, na kraju, potpuno nestali. Isabelle se više nije mogla ni sjetiti kad su se posljednji put poljubili, dodirnuli ili vodili ljubav. To je bila životna činjenica koju je sada prihvadala. Ved odavno je naučila živjeti bez muževljeve ljubavi. Cesto je sumnjala da on nije samo povezivao Teddvjevu bolest s njom, nego ju je i krivio za to, iako su je liječnici uvjeravali da njegova slabost i prerani porođaj nisu bili njena greška. Gordon i ona zapravo nikada nisu raspravljali o tome i nije bilo načina da se ona oslobodi njegovih neizrečenih optužbi. Ali uvijek ih je osjedala i znala je da postoje. Kao da je sam pogled na Isabelle podsjedao Gordona na dječakovu bolesničku sobu; jednako kao što je odbacivao sina od njegovog rođenja, od užasa pred njegovim tegobama i bolesti, na kraju je odbacio i Isabelle. Između sebe i svoje žene podigao je zid, kako bi se obranio od pomisli na bolest koje se gnušao. Još od djetinjstva, nije podnosio ništa što je doživljavao kao slabost. Zid među njima bio je takav da ga Isabelle više nije pokušavala prijedi, iako se u početku trudila. Njeni pokušaji da mu se približi nakon Teddvje-vog rođenja bili su uzaludni; Gordon se oglušio na sva njena nastojanja, dok ona na kraju nije prihvatila golemi, samotni ponor među njima kao način života. Gordon je po prirodi uvijek bio hladan i poslovan. Govorilo se da je nemilosrdan u poslu i u životu ni u čemu nije bio srdačna osoba, ali usprkos tome, u početku je pokazivao naklonost prema njoj. Njegova nedodirljivost činila joj se gotovo kao izazov, nešto njoj nepoznato. Baš zbog toga, svaki izmamljeni osmijeh, svaki izraz topline činio joj se kao pobjeda, tim značajnija što on nije pokazivao toplinu ni prema kome drugome. Tada je bila vrlo mlada, a on je izazvao veliko zanimanje kod nje. Djelovao je silno samouvjereno i modno u njenim očima; u mnogočemu, bio je vrlo dojmljiv. Bio je muškarac koji svoj svijet u potpunosti drži 6
pod kontrolom. A u Isabelli je bilo mnogo toga što se sviđalo Gordonu, zbog čega je bio uvjeren da de ona biti savršena supruga. Njeno porijeklo, bez sumnje; njeno aristokratsko naslijeđe i ime, kao i njene važne društvene veze, koje su mu u banci dobro poslužile. Bogatstvo njene obitelji istopilo se prije mnogo godina, ali ne i njihov značaj u društvenim i političkim krugovima. Ženidba s njom unaprijedila je njegov položaj u društvu, što je njemu bilo jako važno. Njene osobine bile su savršena potpora njegovom položaju i karijeri. A uz privlačnost njenog rodoslovlja, u njoj je bilo djetinje nedužnosti koja je nakratko otvorila vrata njegovog srca. Uz sve krajnje društvene motive koje je mogao imati, Isabelle je kao mlada djevojka imala suštinsku ljupkost kojoj bi bilo koji muškarac teško odolio. Bila je suosjedajna i dobra, lišena prijetvornosti. A Gordonov uzvišeni stil, njegova izrazita pažljivost prema njoj i istančanost manira dok joj je udvarao, u njoj su pobudili obožavanje dostojno heroja. Očarala ju je njegova inteligencija, bila je pod dojmom njegove modi i uspjeha, a Gordon je, pametno iskoristivši prednost činjenice da je sedamnaest godina stariji od Isabelle, uvijek znao redi pravu stvar. Čak je i njena obitelj bila oduševljena kad ju je zaprosio. Po njihovom mišljenju, Gordon de, sasvim očito, biti savršen suprug i odlično de se brinuti za nju. Tako su, barem, oni mislili. A usprkos svojoj poznatoj oštrini u bankarskom poslovanju, prema njoj je, činilo se, bio izuzetno blag. Na kraju se, međutim, pokazalo da nije tako. Kad je upoznala Billa Robinsona, Isabelle je bila usamljena žena koja bdije nad beznadno bolesnim djetetom, s mužem koji joj se rijetko uopde obrada; žena koja vodi neuobičajeno samotan život. Ponekad je Billov glas bio njen jedini kontakt s drugom odraslom osobom u cijelom danu, osim Teddvjevog liječnika ili njegovateljice. Bio je, činilo se, jedina osoba u njenom svijetu koja se zaista brine za nju. Gordon ju je rijetko kad uopde pitao kako je. U najboljem slučaju, ako bi baš morao, rekao bi joj da ide van na večeru, ili da sutradan ujutro odlazi na put. Više joj nije pričao što je radio preko dana. Njihovi kratki razgovori kod nje su samo pojačavali osjedaj isključe-nosti iz njegovog života. Sati koje je provela razgovarajudi s Billom otvorili su prozor u prostraniji, bogatiji svijet. Za Isabelle, to je bilo kao dašak svježeg zraka, životna nit koja ju je održavala u mračnim nodima. Bili je, kroz godine razgovora, postao njen najbolji prijatelj, dok je Gordon sada bio stranac u njenom životu. U drugoj godini njihovog prijateljevanja, prilikom jednog telefonskog poziva u rano jutro, pokušala je to objasniti Billu. Teddvju je tjednima bilo loše, ona se osjedala razoreno, iscrpljeno i ranjivo i ožalostilo ju je koliko je Gordon bio hladan prema njoj nod ranije. Rekao joj je kako gubi vrijeme njegujudi dječaka, jer je svima jasno da de on uskoro umrijeti, pa bi joj bolje bilo da se s time pomiri. Kad dečko napokon umre, rekao je, to de biti spas za sve njih. Dok je tog jutra razgovarala s Billom, i oči i glas bili su joj puni suza, a njega je zgrozila bezdušnost dječakovog oca i njegova okrutnost prema Isabelli. »Mislim da mi Gordon užasno zamjera što sam tolike godine provela njegujudi Teddvja. Nisam imala dovoljno vremena za njega, barem ne onoliko koliko sam trebala.« Primala je goste zbog njega, ali ne onako često koliko je on smatrao da bi trebala, i to je znala. Gordon ju je odavno uvjerio da ga je kao supruga razočarala. A Bili se ljutio slušajudi kako ona spremno prihvada sve što Gordon tvrdi. »S obzirom na okolnosti, zvuči razumno da ti je Teddy na prvom mjestu, Isabelle«, blago je 7
rekao Bili. Ved mjesecima je zbog nje ispitivao liječnike, u nadi da de pronadi čudotvorni lijek za Teddvja, ali ono što su mu rekli stručnjaci s kojima se savjetovao, nije ga ohrabrilo. Kako je objasnila Isabelle, dječak je imao degene-rativno oboljenje koje mu napada srce, njegova pluda bila su preslaba i čitav organizam polako je propadao. Bilo bi čudo ako doživi dvadesetu, takvo je bilo opde mišljenje. Billu se zbog toga cijepalo srce, jer je znao kroz što prolazi Isabelle i sa čime de se jednog dana morati suočiti. U godinama koje su slijedile, njihovo prijateljstvo se produbilo. Često su razgovarali telefonom, a Isabelle mu je pisala duga, filozofska pisma, naročito u nodima koje je provodila budna, sjededi kraj Teddvjevog kreveta. Teddy je ved odavno postao središte njenog života, što je nije udaljilo samo od Gordona, nego je bilo dana kad ju je to odvajalo i od Sophie, koja je svoju majku ne jednom prilikom prekorila zbog toga. Optuživala je majku da brine samo za brata. A Bili je bio jedini kome se Isabelle mogla povjeriti, u dugim razgovorima usred nodi. Njihovi zajednički trenuci nadilazili su stvarnost svakodnevice. Kad je Bili razgovarao s njom, pritisci političke arene kao da su iščezavali. A što se tiče Isabelle, nju su ti razgovori odvodili u neko vrijeme i na neko mjesto gdje Teddy nije bio bolestan, Gordon je nije odbacio, a Sophie nikada nije bila gnjevna. Bilo je to kao da je nešto prenosi iz života kojeg vodi, do mjesta i sadržaja koji su joj nekada bili istinski važni. Bili joj je pružio novu sliku svijeta; njihovi razgovori bili su opušteni i puni smijeha. Koji put bi joj pričao o svom životu, o ljudima koje je poznavao, prijateljima do kojih je držao, a svako toliko, samom sebi usprkos, progovorio bi o svojoj ženi i dvije kderi, obje ved na koledžu i van kude. Bio je oženjen od dvadeset i druge godine, a trideset godina kasnije, preostala mu je samo prazna ljuštura od braka. Njegova supruga Cvnthia zamrzila je svijet politike, ljude koje su susretali, sve ono što je Bili morao raditi, skupove na koje su morali idi i količinu vremena koju je on provodio na putovanjima. Političare je prezirala do srži. I Billa, zato što im je posvetio svoj cijeli životni vijek. Cvnthiju su sada, kad su djevojke otišle od kude, zanimali samo njeni prijatelji u Connecticutu, odlasci na zabave i igranje tenisa. A hode li Bili biti dio tog života ili ne, za nju je to bilo nevažno. Emocionalno ga je odbacila prije mnogo godina i živjela je vlastiti život, koji nije bio lišen gorčine prema njemu. Provela je trideset godina kraj njega, između njegovih dolazaka i odlazaka i političkih događaja koji su za njega uvijek bili ispred svega što je njoj bilo važno. Nikada nije bio kod kude za praznike i rođendane, ni za maturu svojih kderi. Uvijek je bio negdje drugdje, zauzet pripremanjem kandidata za izbore. Protekle četiri godine, bio je stalni gost u Bijeloj kudi. Na nju to više nije ostavljalo dojam i jedva je čekala priliku da mu spomene koliko joj je to dosadno. I gore od toga; uz karijeru koju je prezirala, odbacila je i čovjeka. Sve što je nekada postojalo među njima, odavno je nestalo. Prije godinu dana, obavila je estetsku operaciju, a on je znao da vec odavno ima diskretne veze s drugim muškarcima. To je bila njena osveta za njegovu jedinu nevjeru prije deset godina, sa suprugom jednog kongresnika, što se više nikada nije ponovilo. Ali Cvnthia nije lako praštala. Za razliku od Isabelle i Gordona, on i Cvnthia još su imali zajedničku spavadu sobu, no bilo je ionako svejedno. Godine su prošle otkako su posljednji put vodili ljubav. Gotovo kao da se ona ponosila činjenicom da je suprug više ne zanima seksualno. Bila je u dobroj formi, stalno preplanula, a kosa joj je s godinama postajala sve svjetlija; gotovo jednako zgodna kao 8
što je bila prije trideset godina kad se on oženio njome, ali sada je u njoj bilo neke grubosti koja se više osjedala nego vidjela. Više nije bilo mogude prijedi zidove koje je podigla između njih. Bili su previsoki, a njemu više i nije padalo na pamet da to pokušava. Svu energiju uložio je u rad, a kad mu je trebala prijateljska ruka, rame za plakanje ili netko s kime de se nasmijati, razgovarao je s Isabelle. Samo njoj je priznavao kad je bio umoran ili malodušan. Uvijek je bila voljna da ga sasluša. U njoj je bilo blagosti koju kod svoje žene nikada nije pronašao. Nekada mu se sviđao Cvnthijin živi duh, njen izgled, energičnost i sklonost šali i zabavi. Dok su bili mladi, s njom je bilo vrlo zabavno, no sad se pitao bi li joj uopde nedostajao kad bi iščezao s lica zemlje. A kad su njegove kderi bile kod kude, kao i majka, ponašale su se prema njemu prijateljski, ali u suštini ravnodušno. Više nikome, izgleda, nije bilo važno je li on kod kude ili nije. Kad bi se vratio s putovanja, s njim su postupale kao s neočekivanim gostom; zapravo se i nije osjedao kao da pripada tamo. Bio je kao čovjek bez svoje zemlje. Osjedao se kao da nema korijena. A djelid svog srca ostavio je u kudi u rue de Grenelle, u Parizu. Nikada nije rekao Isabelli da je voli, niti je to ona govorila njemu, ali on joj je bio duboko odan, sad ved godinama. A Isabelle mu se silno divila. Osjedaji koje su Bili i Isabelle uzajamno iskazivali svih tih godina službeno nisu bili ništa više od prijateljstva. Ni sami sebi, ni jedno drugome nisu priznavali da u tome ima nešto više od obične naklonosti, vedrine i uživanja u zaboravljenom umijedu konverzacije. Ali Bili je primijetio ved odavno da je zabrinut kad njena pisma ne bi stizala, a kad ne bi mogla odgovoriti na njegov poziv jer je Teddvju previše loše, ili je otišla nekamo s Gordonom, nedostajala mu je. Više nego što je htio priznati. Za njega je postala neka vrsta uporišta, netko na koga može računati, na koga se može osloniti. A on je njoj značio jednako mnogo. Bio je jedina osoba, osim njenog četrnaestogodišnjeg sina, s kojom je mogla razgovarati. Ona i Gordon nikada nisu bili u stanju razgovarati kao ona i Bili. Gordon je, na neki način, bio zapravo vise Englez nego Amerikanac. Njegovi roditelji su bili Amerikanci, ali on je odrastao u Engleskoj. Išao je na Eton, a onda su ga poslali u SAD na fakultet, pa je završio studij na Princetonu. Ali odmah nakon diplome, vratio se u Englesku i od tamo prešao u Pariz, u banku. Bez obzira na porijeklo, djelovao je puno više kao Britanac nego kao Amerikanac. Isabelle je upoznao jednog ljeta u Hampshireu, u ljetnikovcu njenog djeda, kad mu je ona došla iz Pariza u posjetu. Tada je imala dvadeset godina, a njemu je bilo gotovo četrdeset i još nije bio oženjen. Usprkos nizu žena u njegovom životu, nekih više, a nekih manje zanimljivih, nije našao nikoga vrijednog vezivanja ili braka. Isa-bellina majka je bila Engleskinja, a otac Francuz. U Parizu je živjela cijelog života, ali je svakog ljeta posjedivala djeda i baku u Engleskoj. Besprijekorno je govorila engleski i bila je zaista čarobna. Šarmantna, inteligentna, fina, osjedajna. Njena toplina, vedrina i gotovo vilinski lik dojmili su ga se od prvog trenutka kad su se upoznali. Prvi put u životu, Gordon je povjerovao da se zaljubio. A mogude društvene prednosti koje je pružala njihova veza, za njega su imale neodoljivu privlačnost. Gordon je potekao iz cijenjene obitelji, ali ni približno tako glasovite kao što je Isabellina. Njena majka bila je iz značajne britanske obitelji bankara i u dalekom srodstvu s kraljicom, a otac je bio istaknuti francuski državnik. To je, napokon, bila veza koju je Gordon smatrao dovoljno dostojnom svog truda. Rodoslovlje joj je bilo bez nedostataka, a
9
njeno stidljivo, blago i profinjeno ponašanje savršeno mu je odgovaralo. Isabellina majka je umrla prije nego što su se Gordon i ona upoznali, a na oca je ostavio odličan dojam i on je odobrio njihovu vezu. U Gordonu je vidio savršenog muža za Isabelle. Gordon i Isabelle zaručili su se i vjenčali u roku od godine dana. On je upravljao svime. Od samog početka, jasno joj je dao do znanja da de on donositi sve odluke. A Isabelle je to počela od njega i očekivati. Ispravno je naslutio da ona, zbog mladosti, nede ništa prigovarati. On joj je odredio s kime de se družiti, gdje de živjeti i kako, čak je sam izabrao kudu u rue de Grenelle i kupio je prije nego što ju je Isabelle uopde vidjela. U to vrijeme je ved bio na čelu banke i imao je istaknut položaj. Njegov status je veoma ojačao zbog braka s Isabelle. A on je njoj, zauzvrat, omogudio siguran, zaštiden život. Tek s prolaskom vremena, počela je primjedivati ograničenja koja joj je nametnuo. Gordon joj je rekao tko mu se od njenih prijatelja ne sviđa, s kime bi se trebala družiti, a tko nije naišao na njegovo odobravanje. Od nje je očekivao da priređuje raskošne prijeme za banku, a ona je vrlo brzo naučila kako se to radi. Bila je vrijedna i sposobna, izuzetno organizirana i spremno je u potpunosti slijedila njegove upute. Tek kasnije, počelo joj se činiti da je bio nepravedan kad je, u to doba, rastjerao nekoliko njoj dragih ljudi iz njenog društvenog kruga. Gordon joj je bez ikakvih dvojbi rekao da ti ljudi nisu vrijedni njenog društva. Isabelle je bila puno otvorenija za nove ljude, nove okolnosti i raznolikost mogučnosti i izbora koje pruža život. Studirala je umjetnost, ali kad se udala za Gordona, zaposlila se kao re-stauratorska pripravnica u Louvreu, usprkos njegovim protestima. To je bilo njeno jedino područje neovisnosti. Voljela je svoj posao i ljude koje je tamo upoznala. Po Gordonovom mišljenju, to su bile boemske težnje i kad je zatrudnjela, nosedi Sophie, istog trena je počeo zahtijevati da ostavi posao. Nakon što se beba rodila, usprkos radostima majčinstva, Isabelle je shvatila da joj nedostaje muzej, izazovi i priznanja koje je posao nudio. Ali Gordon uopde nije htio ni slušati o njenom povratku na posao nakon rođenja djeteta. Ubrzo je ponovo ostala trudna, no ovog puta je izgubila bebu. Oporavak je bio dug i nakon toga nije bilo lako ponovo zanijeti. A kad se to dogodilo, imala je tešku trudnodu s Teddvjem, koja je završila njegovim preranim rođenjem i svim brigama zbog posljedica. U to doba su se Gordon i ona počeli udaljavati. On je bio nevjerojatno zaposlen u banci. I smetalo ga je što ona, s bolesnim djetetom, više ne može tako često priređivati prijeme ili se posvetiti svojim kudanskim i društvenim zaduženjima onoliko koliko bi on to htio. Zaista, u tim prvim godinama Teddvjevog života, gotovo uopde nije imala vremena za Gordona i Sophie i ponekad joj se činilo da su se njih dvoje urotili protiv nje, što je doživljavala kao strašnu nepravdu. Čitav njen život okretao se oko bolesnog djeteta. Kraj svih njegovateljica koje su unajmili, nije se mogla natjerati da ga ostavi samog. Tada je, na nesredu, i njen otac ved bio mrtav, a majka ved godinama nije bila živa. U Teddvjevim prvim godinama, nije imala nikoga tko bi joj bio podrška, a uz njega je bila stalno. Gordon nije htio slušati o Teddvjevim problemima, niti o njihovim medicinskim porazima i pobjedama. Takvi razgovori su mu se gadili i kao da je želi kazniti, gotovo smjesta je prekinuo svaku intimnost u njihovom braku. Na kraju, nije bilo teško povjerovati da je više ne voli. Za to nije imala opipljivog dokaza, nikada nije prijetio da de je napustiti, barem ne fizički. Ali ona je stalno imala neugodan
10
osjedaj da ju je odbacio i otišao svojim putem. Nakon Teddvja, više nije imala djece. Gordon ih nije želio, a Isabelle nije imala vremena. Sve što je imala, poklonila je svom sinu. A Gordon joj je i dalje davao do znanja, riječima i bez riječi, da ga je razočarala. Bilo je to kao da je počinila najgori zločin i skrivila Ted-dvjevu bolest. Gordon se nije ponosio ni jednom dječakovom osobinom: ni njegovim umjetničkim sposobnostima, ni senzibilnim duhom, niti pametnom glavom, čak ni smislom za humor koji ga nije napuštao usprkos teretu kojeg nosi. A Teddvjeva sličnost s Isabelle, izgleda, za Gordona je bila samo dodatna smetnja. Prema njoj je, reklo bi se, osjedao samo prezir i duboki, nijemi bijes kojeg nikada nije izrazio riječima. Ali, Isabelle nije znala, sve dok joj mnogo godina kasnije to nije ispričala jedna Gordonova rođakinja, da je Gordon imao mlađeg brata koji je umro s devet godina, nakon što ga je bolest pretvorila u invalida. Nikada tog brata nije spomenuo Isabelli, niti ikome drugome. Ta tema je za njega bila nedodirljiva. A iako je Gordonova majka bila luda za njim dok je bio sasvim mali, kasnije godine svog djetinjstva on je proveo gledajudi je kako njeguje njegovog brata, sve dok nije umro. Rođakinja nije bila sigurna o kojoj se bolesti radilo, niti što se točno dogodilo, ali znala je da se nakon dječakove smrti i Gordonova majka razboljela. Dugo se mučila i umrla je polagano i bolno. Gordonu je, izgleda, zbog toga ostao osjedaj da su ga oboje izdali; lišavali su ga pažnje, nježnosti i vremena koje je trebalo biti posvedeno njemu, a onda na kraju umrli i ostavili ga samog. Rođakinja je rekla kako je njezina majka bila uvjerena da je Gordonovom ocu puklo srce. Iako se to dogodilo nekoliko godina kasnije, on se nikada nije oporavio od dvostrukog gubitka. Zapravo, Gordon se osjedao kao da je izgubio cijelu obitelj zbog jednog bolesnog djeteta. A onda je ostao i bez Isabelline pažnje zbog Teddvjeve bolesti. Kad joj je to rođakinja ispričala, Isabelli su mnoge stvari postale jasnije, ali kad je o tome pokušala razgovarati s Gordonom, on se samo otresao na nju, rekavši kako su to same gluposti. Nikada nije bio blizak s bratom, tvrdio je, pa nikada i nije imao poseban osjedaj gubitka. Majčina smrt je bila nejasna uspomena, a otac je bio vrlo težak čovjek. Međutim, kad je Isabelle progovorila o tome, usprkos suprotnim tvrdnjama, ona je u njegovim očima opazila paniku. To su bile oči ranjenog djeteta, a ne samo Ijutitog čovjeka. Pitala se tada, nije li se zbog toga tako kasno oženio i ostao na udaljenosti prema svima; to je napokon objašnjavalo njegov otpor prema Ted-dyju, kojeg je izražavao na sve mogude načine. No, sve to stoje tada shvatila, nije joj pomoglo kod Gordona. Nebeska vrata se među njima nikada više nisu otvorila. Gordon se potrudio da ostanu čvrsto zatvorena, a tako je i bilo. Pokušala je to objasniti Billu, ali on nije uspio pronadi razumijevanje za to; za njega, bilo je nečovječno kako ju je Gordon emocionalno napustio. Isabelle je bila možda najzanimljivija žena koju je on ikada upoznao, a zbog svoje blagosti i dobrote bila mu je samo još privlačnija. No, ma što mislio, Bili joj nikada nije ni nagovijestio svoje romantične osjedaje; nije si dopuštao niti da razmišlja o tome. Od prvog trena, Isabelle mu je jasno pokazala da to ne dolazi u obzir. Ako žele biti prijatelji, moraju obostrano poštovati svoje brakove. Ona je bila poštena do kraja i odana Gordonu, koliko god on prema njoj bio nepravedan ili ravnodušan posljednjih godina. Još uvijek je bio njen suprug i, na Billov veliki očaj, ona ga je uvažavala i duboko je poštovala svoj brak. Pomisao na razvod, čak i na nevjeru, za nju je bila potpuno
11
neprihvatljiva. Od Billa je tražila samo prijateljstvo. Ma koliko se povremeno osjedala usamljenom kraj Gordo-na, sada je to prihvadala kao sastavni dio svog braka. Nije tražila ništa više i zaista bi mogla odoljeti svakoj napasti, no bila je zahvalna Billu zbog utjehe koju joj je pružao. Savjetovao ju je u mnogočemu, u vedini stvari imao je iste poglede kao i ona, pa je barem nakratko, dok bi razgovarali, mogla zaboraviti sve svoje brige i probleme. U njenim očima, Billovo prijateljstvo je bio izuzetan dar kojeg je dobila na poklon i ona ga je pomno čuvala. Ali ništa više od toga. Ideja o putovanju u London pojavila se sasvim slučajno, u jednom jutarnjem razgovoru. Pričala je o sljededoj izložbi u galeriji Tate; umirala je od želje da je vidi, ali znala je da se to nikada nede dogoditi jer nede biti postavljena u Parizu. A Bili joj je predložio da doleti u London na jedan, možda čak dva dana, pogleda izložbu i malo uživa nasamo, za promjenu bez briga oko muža ili djece. Za nju je to bila zaista revolucionarna ideja, nešto što nikada do sada nije učinila. Isprva je tvrdila da nikako ne može idi. Nikada prije nije ostavila Teddvja samog. »Zašto ne?« Bili je na kraju pitao, ispruživši preko radnog stola svoje dugačke noge, u cipelama. Kod njega je bila ponod; u uredu je bio od osam ujutro. Ali zadržao se još malo, kako bi je mogao nazvati. »Tebi de to jako dobro dodi, a Teddvju je protekla dva mjeseca bolje. Ako iskrsne problem, kod kude si za nekoliko sati.« Zvučalo je razumno, ali u dvadeset godina braka, ona nigdje nije bila bez Gordona. Njihov brak je bio izrazito staromodan, europski, potpuno drugačiji od vrlo slobodnog sporazuma kojeg je Bili posljednjih godina imao sa Cvnthijom. Sada je, zapravo, bilo uobičajenije da Bili i Cyn putuju odvojeno, a ne zajedno. On se više nije ni trudio da praznike provodi s njom, s izuzetkom ponekog tjedna, s vremena na vrijeme, u Hamptonsu. A Cyn je, izgleda, bila puno sretnija bez njega. Posljednji put kad je on predložio da putuju zajedno, ona je nabrojila milijun izgovora, a onda otišla na putovanje po Europi s jednom od kderi. Među njima je sve bilo jasno. Duh njihovog braka odavno je iščezao, iako to nisu htjeli priznati. Ona je radila što želi i s kim želi; dovoljno je da u tome ne bude previše očita. A Bili je imao politički život kojeg je volio i telefonske pozive Isabelli u Pariz. U tome su se razlikovali. Na kraju je, nakon nekoliko razgovora, Bili uvjerio Isabelle da otputuje u London. Kad je odluka donesena, ona je postala vrlo uzbuđena zbog toga. Jedva je čekala da vidi izložbu i malo kupuje po Londonu. Namjeravala je odsjesti u Claridgesu, možda čak i posjetiti jednu školsku prijateljicu koja se iz Pariza preselila u London. Tek nekoliko dana kasnije, Bili je saznao da se treba sastati s američkim ambasadorom u Engleskoj. Bio je glavni donator posljednje predsjedničke kampanje pa je Bili trebao njegovu podršku novom kandidatu; htio ga je što prije dobiti u odbor, kako bi postavio temelj za budude priloge. S njegovom podrškom, Billov kandidat iz sjene naglo de postati puno zanimljiviji. A to što de Isabelle u isto vrijeme biti u Londonu, bila je ugodna slučajnost. Kad joj je rekao da de i on biti tamo, ona ga je počela zadirkivati zbog toga. »To si namjerno izveo?« pitala je svojim pomalo britanskim izgovorom. Uz to, u njenom govoru bilo je i blagog prizvuka francuskog, što je po njegovom mišljenju bilo vrlo šarmantno. S četrdeset i jednom godinom, još je bila lijepa i nije izgledala kao da joj je toliko. Imala je tamnosmeđu kosu s crvenim odsjajem, mliječnu porculansku kožu i velike zelene oči 12
prošarane jantarom. Na njegovo traženje, prije dvije godine poslala mu je svoju fotografiju s djecom. Gledao ju je često, smješkajudi se, dok su razgovarali kasno nodu ili rano ujutro. »Ne, nipošto«, nijekao je on, ali njeno pitanje nije bilo potpuno neosnovano. On je bio svjestan njenih planova kad je dogovarao sastanak s ambasadorom u Londonu. Sam je sebi tvrdio kako je u skladu s njegovim poslovnim rasporedom da tada bude tamo, ali u dnu srca, znao je da se ne radi samo o tome. Volio je biti s njom i veselio se mjesecima unaprijed zbog onih nekoliko puta godišnje kad ju je viđao u Parizu. Kad je dugo ne bi vidio, pronašao bi neki izgovor da doputuje, ili bi se zaustavio na proputovanju. Obično ju je viđao tri ili četiri puta godišnje i kad bi došao u Pariz, uvijek su se nalazili na ručku. Nikada nije o tim susretima pričala Gordonu, ali je svejedno uporno tvrdila i Billu i samoj sebi da u njihovim sastancima nema ničega lošeg ili tajnog. Ona i Bili sve su to objašnjavali pristojnim, sažetim, prikladnim pojmovima. Kao da su pri svakom susretu nosili transparente na kojima piše prijatelji, a to su, dakako, i bili. No, on je ved dugo bio svjestan da prema njoj osjeda više nego što bi ikada mogao priznati, njoj ili bilo kome drugom. Radovao se boravku u Londonu. Sastanak u ambasadi oduzet de mu samo nekoliko sati, a nakon toga, namjeravao je s njom provesti što je više mogude vremena. Bili ju je uvjerio da i on umire od želje za izložbom u Tateu, a nju je oduševila mogudnost da to podijeli s njim. Uostalom, govorila je sama sebi, to je i bio glavni razlog njenog odlaska u London. A susret s Billom bit de neočekivani dodatak. Sve je to sredila u glavi. Bili su pravi prijatelji, ništa više. A činjenica da nitko ne zna za to prijateljstvo znači samo da je tako jednostavnije. Nemaju što skrivati, govorila je sama sebi. U njegovim očima, ona se ogrnula plastom poštovanja, što je za nju bilo suštinski važno. To je bila granica koju je još davno postavila u njihovom odnosu, a Bili je to, zbog nje, uvažavao. On ne bi nikada učinio nešto što bije pogodilo, uplašilo ili otjeralo. Nije želio stavljati na kocku vezu, ili bolje rečeno, osobu koja mu je bila tako važna. Stojedi u spavadoj sobi, u kudi u rue de Grenelle, ona pogleda na sat i uzdahne. Bilo je vrijeme da krene, ali u posljednjem trenutku, grozno joj je bilo zbog pomisli da de ostaviti Teddvja. Bolničarkama koje de se brinuti za njega dok nje nema dala je na tisude uputa. To su bile iste njegovateljice koje su i inače dolazile, ali dok ona bude na putu, spavat de s njim u sobi. Razmišljajudi o Teddvju, na vrš-cima prstiju je tiho krenula do susjednih vrata, u sobu do svoje. Htjela je još jednom pogledati Teddvja. Ved se pozdravila s njim, ali osjedala je kako je srce boli zbog pomisli da de ga ostaviti samog. Samo na tren, ona se upita je li njen put u London uopde dobra ideja. Ali kad je provirila unutra, on je mirno spavao, a bolničarka je podigla pogled i mahnula joj s osmijehom, kao da je želi požuriti. Isabelli je baš ova njegovateljica bila jedna od najdražih; krupna, nasmiješena djevojka iz Bretanje, vedrog lica. Isabelle joj domahne pa se tiho odmakne i zatvori vrata. Ništa više nije trebala učiniti; bilo je vrijeme za polazak. Isabelle uzme torbicu i mali kovčeg, poravna svoj jednostavni crni kostim i još jednom pogleda na sat. Znala je da je u ovom trenutku Bili još u avionu, na putu iz New Yorka. Tamo je radio nekoliko posljednjih dana. Inače je, uglavnom, svakodnevno putovao u VVashington. Prtljagu je spustila na stražnje sjedište auta, a crnu Hermes Kel-ly torbicu na sjedalo suvozača. S osmijehom je, upalivši radio, krenula niz rue de Grenelle i uputila se prema 13
aerodromu Charles de Gaulle. Za to vrijeme je Bili Robinson, zagledan kroz prozor, sjedio u svom privatnom Gulfstreamu kojeg je stalno koristio. Smješkao se, razmišljajudi o njoj. Svoj let je uskladio tako da sleti u London u isto vrijeme kad i Isabelle. Putovao je preplavljen osjedajem iščekivanja.
Poglavlje drugo Bili Robinson prošao je kroz carinu na Heathrowu kao čovjek koji ima vrlo određenog posla; izgledao je kao da mu se žuri. I bilo je tako. Trebalo mu je samo nekoliko minuta da preuzme svoju torbu i s aktovkom u drugoj ruci krene prema vozaču iz hotela Claridge's, koji je diskretno stajao sa strane držedi u ruci mali natpis s njegovim imenom. Kad god je bio u Londonu, odlazio je u Claridge's. I Isabelle je nagovorio da tamo odsjedne. Prepun tradicije, taj se hotel često navodi kao najbolji u gradu. On je tu dolazio trideset godina. Dobrim dijelom, hotel mu se toliko sviđao zato jer su ga tamo poznavali. Vozač je, spuštajudi Billovu torbu i aktovku u prtljažnik limuzine, bacio pogled na ovog visokog sjedokosog Amerikanca i odmah postao svjestan primjetne aure modi i uspjeha oko njega, koja nije mogla prodi nezapaženo. Bili je imao svijetle plave oči koje su sjajile prijatnim izrazom i nekada plavu, sada prosijedu kosu; lice oštro iskresanih muževnih crta i istaknute četvrtaste donje vilice. Nosio je sive hlače, sako, plavu košulju i tamnoplavu Hermesovu kravatu, a crne cipele bile su savršeno ulaštene prije polaska iz New Yorka. U njemu je bilo neke diskretne elegancije; na sebi nije imao ništa upadljivo ili razmetljivo. A kad je u autu otvorio novine koje de čitati, žena bi mogla primijetiti da ima lijepe ruke i uz to nosi Patek Philli-pe, sat kojeg mu je prije mnogo godina poklonila Cyn. Sve na njemu, kao i ono što je imao obučeno, bilo je fino i imalo neku tihu eleganciju koja je izazivala pravu vrstu zanimanja. Ali Bili Robinson je, najčešde, više volio ostati čovjek iza pozornice. Usprkos nepobitnim vezama u politici i prilikama koje su mu se pružale, nikada nije imao potrebu da bude na čelu. Zapravo, najviše je volio baš ovakvo stanje stvari. Crpio je snagu iz modi i političkog uzbuđenja, volio je ulaske i izlaske s političke scene koja se neprestano mijenja, ali nije imao želja za istupanjem u javnosti. Njemu je često bilo puno važnije da ostane nevidljiv i neprimijeden. Nije imao ni potrebu ni želju za podizanjem velike buke, niti privlačenjem pozornosti na sebe. To obilježje njegovog karaktera bilo je zajedničko i Isabelli. U njenom slučaju, to se iskazivalo kroz stidljivost, a u njegovom, bilo je to jedno od oruđa koje je koristio u stvaranju vlastite modi iza zatvorenih vrata. Iako ga nije bilo teško primijetiti kad bi ušao u neku prostoriju, ved i samim izgledom ili nastupom kao da je, bez ijedne izgovorene riječi, preuzimao stvar u svoje ruke. Zanimanje i poštovanje pobuđivao je više svojom šutnjom nego bilo čime što bi učinio ili rekao. Na sličan način, ljudi su primjedivali Isabelle, ne progovo-rivši s njom ni riječi. Njoj je zapravo bilo neugodno kad bi se zanimanje drugih usredotočilo na nju, i samo u privatnim razgovorima u četiri oka, kakvi su bili njihovi, osjedala je da može biti ono što jest. To je bila jedna od stvari koje je voljela kod njega, tu sposobnost
14
da se uz njega otvori. On je poznavao svaku njenu emociju, svaku reakciju, svaku misao, a ona je sada ved bez oklijevanja dijelila s njim svoje najdublje tajne. Gordon i ona, ispričala mu je, to nikada nisu imali. Bili se prijavio u Claridge's, a recepcionar Thomas smjesta ga je prepoznao i bilo mu je drago što ga opet vidi. Bili se upustio u pristojnu konverzaciju. Srdačno je popričao o vremenu i nedavnim lokalnim izborima s pomodnikom upravitelja koji ga je otpratio do njegove sobe. To je bio veliki, svijetli apartman na tredem katu, opremljen cvjetnim uzorcima, blijedo plavom svilom i antikvitetima. Kad je pomodnik upravitelja izašao, Bili je pričekao jedva jedan trenutak. Uzeo je telefon, ogledavajudi se po sobi. I osmjehnuo se čim je začuo poznati glas. »Kako si putovala?« »Vrlo ugodno.« Isabelle se nasmiješila kad ga je čula. Uskladili su dolaske; ona je stigla u hotel prije dvadeset minuta. »A ti?« »Dobro.« Nasmiješen, izgledao je kao dječak. Imao je onu, tipično američku, dječačku kvalitetu koja je uvijek privlačila žene. »Činilo mi se beskonačno, jedva sam čekao da stignem ovamo«, reče on, na što se oboje pomalo nervozno nasmiju. Prošlo je gotovo šest mjeseci otkako su se posljednji put vidjeli u Parizu. Namjeravao je ponovo dodi i ranije, ali neočekivane političke komplikacije ovog puta su ga zadržale dulje, pa je s nestrpljenjem čekao da je vidi. »Jesi li umorna? Hodeš li se malo odmoriti?« »Nakon jednosatnog leta?« Ona se nasmijala. »Ja mislim da sam dobro. A kako si ti?« »Gladno. Želiš li izadi, pa da nešto pojedemo?« »Vrlo rado. Poslije možemo prošetati. Cijeli dan se ne kredem. Samo sam sjedila u avionu.« Bila je uzbuđena što de ga vidjeti, a on je to čuo u njenom glasu. Njihovi susreti uvijek su oboje ispunjavali iščekivanjem, a kad su se sastali, beskonačno su, satima i satima, razgovarali, jednako kao i preko telefona. Među njima nikada nije bilo nikakve suzdržanosti, koliko god vremena prošlo otkako su se zadnji puta vidjeli. »Kako je Teddvju bilo kad si odlazila?« Kao uvijek, zvučao je zabrinuto. Znao je kakvu trajnu brigu za nju znači Teddy. »Spavao je. Ali nod je prošla dobro. A sinod se javila Sophie iz Portugala. Odlično se zabavlja s prijateljima. Kako su cure?« »Dobro, pretpostavljam. Za nekoliko tjedana dolaze ovamo s majkom. Meni više nitko ništa ne govori. Znam gdje su prema računima za moj American Express. Cyn ih vodi na jug Francuske, prije nego što odu u Maine kod njenih roditelja.« A on de se s njima nadi u Hamptonsu krajem ljeta, kao uvijek. No prije toga je imao vlastitih planova. Cijelo ljeto de raditi u Washingtonu. Cvnthia ga više nije zvala da im se pridruži; znala je da je to izgubljen slučaj i bila bi zapanjena kad bi on to sam poželio. »Koji je broj tvoje sobe?« upita ona, pogledavajudi na sat. Imali su vremena za ručak na brzinu, a on je ved znao da je želi odvesti na večeru u Harrv's Bar. »Tristo četrnaest.« »Na istom smo katu«, primijetio je on. »Nisam potpuno siguran gdje si. Ja sam u tristo dvadeset i devet. Dodi du po tebe na izlasku. Za deset minuta?«
15
»Savršeno«, ona se na to stidljivo osmjehne, a onda nastupi kratka stanka. »Drago mi je što du te vidjeti, Bili.« Na tren, zvučala je vrlo francuski, a on se odjednom osjeti vrlo mladim. To što je ona njemu značila nije mogao objasniti. Bila je ono što bi, po njegovom shvadanju, žene uvijek trebale biti, no kad bi to morao pretočiti u riječi, ne bi znao kako. Blaga, puna ljubavi, strpljiva, puna razumijevanja i zanimanja za sve što on radi, suosjedajna, zabavna, dobra. Bila je kao neočekivani poklon u njegovom životu, kao i on u njenom. On je bio njen pojas za spašavanje za kojeg se uhvatila kad je sve drugo ved odavno nestalo. Više ništa nije mogla učiniti; Teddy-jeva bolest je bila stalni izvor briga i znala je da ga može svakog trena izgubiti, a Gordon je bio samo čovjek s kojim je dijelila kudu i koji joj je dao svoje ime, ali često se osjedala kao da više nije dio njenog života. U njegovom životu, osim zbog povremenog pojavljivanja u javnosti, više nije bilo potrebe za njom. A Sophie je, u skladu sa svojim godinama, napustila roditeljsko gnijezdo. Ovih dana, više nego ikada, Isabelle je osjedala da je sama. Osim s Billom, osobno ili preko telefona. On je bio njeno glavno uporište, njena radost, smijeh, utjeha i najbolji prijatelj. »I meni je drago što du tebe vidjeti«, on je blago rekao. »Dodi du po tebe za deset minuta. Onda možemo sve isplanirati.« Znao je da de sutra idi u Tate, a ona je spomenula i neke privatne galerije koje bi htjela posjetiti. Želio ju je izvesti van obje večeri. Rado bi je odveo i u kazalište jer je znao koliko to voli, ali nije htio izgubiti sate dragocjenog vremena koje je mogao provesti razgovarajudi s njom. Bio je utorak poslijepodne; imali su vremena do četvrtka navečer. Rekla je da bi možda mogla ostati i do petka ujutro, ali to je ovisilo o Teddvjevom stanju. A mislila je i da bi za vikend trebala biti u Parizu. Sve je bilo vrlo slično trci s vremenom, ali tih nekoliko dana bili su izuzetan poklon. Ovako nešto nikada još nisu uspjeli učiniti. On nije imao nikakvih skrivenih motiva, nikakvih namjera niti planova. Naprosto, radovao se mogudnosti da bude s njom. Bilo je nečeg prekrasno čistog i nedužnog u njihovoj vezi. Bili se umio, oprao ruke, na brzinu obrijao, razmišljajudi o susretu s njom, i deset minuta kasnije, uputio se niz hodnik, tražedi broj njene sobe. Bila je dva ugla dalje; nije bilo lako, ali on ju je napokon pronašao. Pokucao je na vrata i činilo se da čekanju nema kraja, a onda ih je ona otvorila i na tren zastala, gledajudi ga sa stidljivim osmijehom. »Kako si?« upita ona. Njena mliječno bijela koža lagano se zarumenila, dok joj je duga tamna kosa sjajila spuštajudi se na ramena. Gledala ga je ravno u oči. »Odlično izgledaš«, rekla je, izlazedi iz sobe, a on je zagrli. Nikad je nije poljubio drugačije nego u obraz, kao i sada. Bio je lagano preplanuo nakon vikenda kojeg je nekoliko tjedana ranije proveo kod kude u Greemvichu, u oštroj suprotnosti s njenim mliječnim tenom. Njena sunčana ljeta na jugu Francuske završila su prije mnogo godina. Gordon je i dalje povremeno odlazio tamo, u posjetu prijateljima ili sa Sophie, dok je Isabelle ostajala kod kude s njihovim sinom. »I ti«, Bili odvrati s divljenjem. Svaki put kad ju je vidio, ostao bi zatečen njenom ljepotom. Ponekad je na to zaboravljao, zaokupljen njenim riječima i mislima i njihovom razmjenom ideja. Više nego izgled, zarobio gaje njen duh. No ona je zaista bila izuzetno lijepa. Prišla mu je i uhvatila ga ispod ruke elegancijom mlade srne. Još uvijek se kretala kao djevojka, više nego kao odrasla žena. On je odmah primijetio fini crni kostim, Hermesovu torbicu i elegantne cipele s visokom petom. Nosila je samo vjenčani prsten i par malih dija-
16
mantnih naušnica. Gledajudi je, bilo bi teško povjerovati da ima ikakvih briga. Imala je topao, srdačan osmijeh i bilo je dovoljno da ga vidi pa da joj se u očima pojavi radost i uzbuđenje. »Bože, Isabelle, sjajno izgledaš.« U posljednje četiri godine, uopde se nije promijenila; bila je malo mršavija nego prije šest mjeseci, ali njena klasična ljepota kao da se zaustavila u vremenu. Dok su ruku pod ruku silazili niz stepenice, razgovarajudi o putovanju, galerijama koje žele vidjeti, izložbi u Tateu, on se osjedao ponovo kao mladid, a ona se smijala dok su prolazili kraj recepcije prema ulaznim vratima. »Jako sam se brinuo da ce se dogoditi nešto sto ce nam pokvariti ovo putovanje«, priznao je on. »Bojao sam se da bi tebe moglo spriječiti Teddvjevo zdravlje.« Uvijek joj je govorio sve što misli, kao i ona njemu. A zbog Teddvja se, bez sumnje, moglo dogoditi da ona ne dođe. Ili zbog Gordona, ukoliko bi on odlučio da ona ne treba putovati. Ali njega, izgleda, njen plan da ode u London na nekoliko dana uopde nije dirao, a Teddvju je bilo drago što ide. Nije znao za Billa, no bio je sretan što vidi osmijeh na licu svoje majke i odmah je shvatio koliko ona želi idi, pa joj nije htio biti smetnja. »I ja sam se brinula«, priznala mu je. »Ali njemu je sada puno bolje. Mislim da u proteklih pet godina nije bio ovako dobro.« Teško je podnosio adolescentsku dob; kako je rastao, u posljednjih nekoliko godina mu se pogoršalo stanje, uz stalno naprezanje srca i pluda. »On je zaista želio da otputujem.« Billu se činilo kao da ga ved godinama poznaje. Iako nije znao kako, nadao se da de ga jednog dana i sresti. Izašli su na ulicu Brook i Isabelle je duboko udahnula. Stajala mu je blizu i još uvijek ga držala pod ruku. Bio je predivan dan, neobično topao za lipanj. »Kamo bi htjela idi?« upita on, u mislima nabrajajudi sve mogudnosti; on je samo želio biti s njom. Za njega je ved i to što se nalazi ovdje bilo kao praznik. Nikada nije odvajao vrijeme za besposlena popodneva, neobavezne ručkove ili šetnju ulicom u ženskom društvu. Njegov cijeli život okretao se oko posla i sve što je radio bilo je povezano s politikom. U njegovom životu nije postojalo ništa slično slobodnom vremenu, osim kad je bio s Isabelle. Kraj nje, vrijeme kao da se zaustavljalo, a njegov ritam i središte interesa potpuno su se mijenjali. Nitko tko ga je dobro poznavao ne bi ga prepoznao sada, dok se opušteno smješkao lijepoj ženi duge tamne kose kraj koje je stajao. »Sto kažeš na pizzu?« on je vedro upita, a ona kimne. Osmjehnula mu se i bila je tako sretna da je jedva mogla pratiti što on govori. »Čemu se ti smiješ?« zadirkivao ju je dok su se laganim korakom kretali niz ulicu, bez određenog smjera. Oboje su znali da je, barem za sada, vrijeme u njihovim rukama. »Samo sam sretna. Nikada nisam ovako nešto učinila. Osjedam se kao da sam ovdje jako daleko od svih svojih briga.« Znala je daje Teddy u dobrim rukama i sve je bilo u redu. »Tako i želim da ti bude. Hodu samo da se opustiš i zaboraviš na sve.« Nekoliko minuta kasnije, ušli su u taksi i otišli u Shepherd Market, u jedan mali restoran kojeg se Bili sjedao; nalazio se blizu ambasade i on je mnogo puta odlazio tamo da pregrize koji zalogaj na brzinu, između sastanaka. Imao je vrt, a vlasnik je bio oduševljen što ih je vidio kad su ušli. Bili su dotjerani i elegantni i bilo je nečega vrlo karizmatičnog u njihovoj pojavi. Smjestio ih je za jedan miran stol u pozadini. Donio je vinsku kartu Billu i jelovnike za oboje, a onda se povukao. »Ovo je savršeno«, ugodno se smjestivši u svojoj stolici, Isabelle mu se osmjehne i 17
pogleda ga. Zadnji put kad ga je vidjela - bilo je to prošle zime u Parizu, malo prije Božida - on joj je darovao predi-van Hermesov šal i prvo izdanje jedne knjige o kojoj su razgovarali. Knjiga je bila u kožnom uvezu i vrlo rijetka i njoj je to bilo veliko zadovoljstvo, kao i sve ostalo što joj je on poklonio u ove četiri godine. »Osjedam se vrlo razmaženo.« »Baš dobro«, reče on i potapše je po ruci. Složili su se da de uzeti pizzu, a on je naručio još i salate i bocu Corton-Charlemagnea. »Sad deš me još i opiti usred dana«, šalila se ona. Od prethodnih ručkova, znao je da ona gotovo i ne pije, no znao je da je to vino koje joj se sviđa, uz to i vrlo dobra godina. »Ne bih rekao da postoji takav rizik, osim ako u posljednjih šest mjeseci nisi stekla neke ružne navike. Puno je vjerojatnije da du se napiti ja, a ne ti«, priznao je, iako ga ona nijednom kad su se sastali nije vidjela da previše pije. Bio je razumna osoba bez upadljivih poroka, osim sklonosti da previše radi. »Pa, što demo raditi danas popodne?« »Što god želiš. Menije dovoljno što sam tu.« Osjedala se kao ptica koja je pobjegla iz pozladenog kaveza. On je predložio da prošedu kroz nekoliko galerija i antikvarijata, što je njoj zvučalo vrlo privlačno. Cijeli ručak su proveli razgovarajudi i kad su izašli iz restorana, bilo je ved šesnaest i trideset. On je ponovo zaustavio taksi. U hotelu ga je čekala limuzina, ali oboje su uživali u slobodnom lutanju Londonom, nasamo. Nakon galerija i dudana, odšetali su natrag do hotela. Sada je bilo ved osamnaest sati. »Večera u devet?« on upita, smješkajudi joj se. »Možemo nešto popiti ovdje u baru, a onda idemo u Harrv's Bar.« Još davno, priznala je da joj je to omiljeni restoran, kao što je bio i njemu. Sve je bilo vrlo pristojno i nisu osjedali nelagodu zbog mogudnosti da tamo budu viđeni. Nisu imali što sakriti, pa čak i kad bi Gordon čuo za to, ona bi mu bez ustezanja rekla da je srela Billa Robinsona. Nije mu to namjeravala ispričati svojevoljno, ali nije imala razloga da se osjeda krivom, niti se zbog bilo čega trebala ispričavati. »Dodi du po tebe u osam«, reče Bili; obavio je ruku oko njenih ramena i tako su ušli u lift. Nitko tko bi ih vidio ne bi pomislio da imaju zasebne sobe i da nisu u braku. Djelovali su tako prisno i opušteno da bi se lako moglo zaključiti kako su, barem, u ljubavnoj vezi. Ali oni toga, čini se, nisu bili svjesni; razgovarali su cijelim putem do tredeg kata, a onda ju je on otpratio do njenih vrata. »Popodne je bilo divno«, reče ona, a onda se podigne na prste i poljubi ga u obraz. »Jako ste dobri prema meni, gospodine Robin-son. Hvala, Bili«, ozbiljno je rekla, a on se osmjehne. »Ne znam zašto bih trebao biti dobar. Ti si baš grozna osoba i strašno dosadna. Ali moram se tu i tamo malo baviti dobrotvornim radom. Znaš, supruge političara, kljasti i šepavi... i vrijeme provedeno s tobom. Skupljanje bodova za dobra djela.« Ona se nasmije, a on joj blago dotakne ruku dok je otvarala vrata. »Odmori se malo prije nego što večeras izađemo, Isabelle. Dobro de ti dodi.« Znao je koliko je naporan njen život, kako se stalno osjedala kao da je na dužnosti brinudi oko sina i želio je da se opusti i ovdje bude na pravom odmoru. Prema onome što je pričala, znao je da se inače za nju nitko nije brinuo i htio je da to sada on učini, barem za kratko, koliko može. Obedala mu je da de malo odspavati i kad je ostala sama, legla je. Ispružena na krevetu, razmišljala je o njemu. Kad bolje razmisli, nevjerojatno je bilo kako je on čistim slučajem ušao u njen život prije nekoliko godina i koliko je imala srede. Ponekad se pitala zašto je ostao sa svojom ženom. Lako je bilo shvatiti da među njima nema 18
prave komunikacije, a on je zaslužio mnogo više od toga. Ali isto tako je znala da on ne voli pričati o tome. Stanje njegovog braka sa Cvnthijom bilo je nešto što je on prihvatio, ravnoteža koju radije ne bi narušavao. Slutila je da bi za njega, u svakom slučaju, bilo nezgodno kad bi to doveo u pitanje; nije želio ni mrvicu skandala koji bi skrenuo pozornost na njega. Dio njegove snage bio je u tome što se držao podalje od očiju javnosti, pa je mogao držati sve u svojim rukama, a biti izvan žarišta. Razvod bi izazvao preveliko zanimanje za njega, pogotovo ako bi bilo gorčine, a on je često govorio da Cyn odgovara baš ovakvo stanje. Ona ne bi otišla tiho; sviđale su joj se praktične prednosti koje je imala kao gospođa Robinson, naročito u VVashingtonu, ali i drugdje. Iako je ivrdila da mrzi politiku, po njenom mišljenju, nije bilo loše imati supruga koji ima priličan utjecaj na predsjednika. Ali Isabelle ga je ža-lila. Zaslužio je puno više nego što je imao sa Cvnthiom. No on je isto to govorio za Isabelle. Život kakav je imala s Gordonom sigurno nije bio brak kakvog je zamišljala ili kojem se prije dvadeset godina nadala, ali to je bilo nešto na što je pristala. Pomirila se s time i ispružena na velikom krevetu u Claridgesu, iščekujudi večer s Billom, ispunjenu razgovorom i smijehom, nije o tome razmišljala. U tom trenutku, činilo joj se kao da je Gordon dio nekog dalekog, gotovo nepostojedeg svijeta. Bili ju je uvijek nasmijavao, kraj njega se osjedala sigurno i ugodno. A boravak u Londonu s njim bio je baš ono čemu se nadala. Nekoliko minuta je zadrijemala, a onda, u devetnaest sati, ustala i okupala se. Odabrala je pripijenu crnu koktel haljinu s čipkom i svileni šal, uz crne satenske cipele s visokom petom, bisernu ogrlicu koju je tog dana kupila i naušnice s biserima i dijamantima, koje su pripadale njenoj majci. Haljina je bila vrlo decentna, ali i vrlo ženstvena, i baš kao i sama Isabelle, izazivala je dojam pritajenog seksepila. Kosu je skupila u glatku punđu i brižljivo se našminkala; kad se odmaknula i pogledala se, nije primijetila ništa posebno. No, njegova reakcija ju je iznenadila, kad se pojavio na vratima točno u dvadeset sati, tren nakon što je ona nazvala kudi i razgovarala s Teddy-jevom njegovateljicom, s olakšanjem saznavši da je sve u redu. Gordon je bio vani, a Teddvje ved čvrsto spavao, pa nije s njim razgovarala, ali bila je zadovoljna što čuje da je dobro proveo dan. Znajudi to, modi de se večeras dobro zabaviti s Billom. »Oho!« rekao je Bili, odmaknuvši se korak unatrag da bi je promatrao s divljenjem. Preko ramena je lagano prebacila svileni šal; provirilo je gotovo golo rame, a čipkasta haljina je savršeno pratila njen stas. Izgledala je elegantno i vrlo damski, a bila je puno ljepša nego što je to shvadala, što je bio dio njenog šarma. »Izgledaš nevjerojatno. Čija je haljina?« on upita znalački, a ona se nasmije. Ne bi pomislila da on zna išta o modnim kreatorima, niti da ga to zanima. »Saint Laurentova. Iznenađuješ me. Otkad te zanima moda?« Nikada joj prije nije rekao ništa slično. Ali ovdje je bilo drugačije. Imali su vremena, što je bio pravi luksuz; znali su da su pred njima cijela dva dana. »Otkako je ti nosiš. Ono danas je bio Chanelov kostim, zar ne?« upita on s ponosnim izrazom, a ona mu se ponovo nasmije. »Impresionirana sam. Morat du odsada paziti što nosim i potruditi se da to bude na tvojoj razini.« »Mislim da se ne trebaš zabrinjavati. Izgledaš predivno, Isabelle«, toplo odvrati on. 19
Spustili su se liftom, stojedi blizu jedno drugom, razgovarajudi tiho, šaptom. Rekla mu je da je razgovarala s njegovateljicom, da je Teddvju dobro i izgledala je sretno dok je to pričala. Silno je želio da se ona opusti i dobro provede, a dosad je sudbina radila u njihovu korist. Puno vremena je proveo razmišljajudi što bi želio raditi s njom u ova dva njihova dana. Htio je da to bude putovanje kojeg de se oboje sjedati cijelog života, jer tko zna kad de im se putovi ponovo ukrstiti na ovakav način. Bili je ušao u hotelski bar tik iza Isabelle i kad su ušli, okrenulo se više glava. Bili su zgodan par. Sjeh su za stol u uglu i Bili je naručio viski sa sodom za sebe i čašu bijelog vina za nju. Kao i obično, ona je jedva pijuckala dok su razgovarali o umjetnosti, politici, kazalištu, ljetnikovcu njegove obitelji u Vermontu i mjestima na koja su rado odlazili kao djeca. Ona je pričala o posjetima djedu i baki u Hampshireu, dok su bili živi, i rijetkim, ali dojmljivim prilikama kad se susrela s kraljicom. Bio je očaran njenim pričama, a njegove su podjednako pobuđivale njeno zanimanje. Kao i uvijek, neobično su se podudarale njihove reakcije i uvjerenja oko stvari koje im nešto znače, ljudi, mjesta, važnosti obiteljskih veza. Isabelle je kasnije, u limuzini, na putu do restorana, primijetila kako je čudno što su baš brakovi ljudi kojima obitelj tako puno znači postali otuđeni i lišeni prisnosti i što su izabrali partnere koji su sve prije nego tople osobe. »Cvn je bila puno toplija dok smo bili na koledžu, ali kao starija postala je ponešto cinična. Ne znam je li to moja greška ili ne«, zamišljeno reče Bili. »Vedim dijelom, naprosto se jako razlikujemo, a uz to mislim da kroz dugi niz godina nisam ispunjavao njene potrebe i vjerujem da je dugo bila bijesna na mene, ili barem razočarana zbog toga. Željela je da skupa s njom živim u društvenim krugovima Connecticuta i New Yorka. Od početka, politička scena je uopde nije zanimala, dok je mene fascinirala i do grla sam bio u njoj. A sada, kad sam u malo mirnijim vodama, mislim da joj je ved dosta i sve joj je to postalo odbojno. Privatno smo se naprosto udaljili.« Ali Isabelle je vjerovala da nije samo to. Ved joj se prije nekoliko godina povjerio i rekao kako vjeruje da mu je supruga nevjerna. I priznao joj je jednu svoju vezu. No više od toga, po onome što je rekao i po onome što je prešutio, Isabelle je slutila da je Cvnthia sve prije nego topla osoba. Ne samo da se udaljila od njega, nego ga je, kad su se sretali, i kažnjavala zbog onoga što je smatrala njegovim grijesima prema njoj. Isabelle nije čula ni riječi o nekakvoj prisnosti među njima, o privrženosti ili bilo kakvoj emocionalnoj podršci. I morala se zapitati nije li Billu previše bolno priznati da ga žena naprosto više ne voli. Po svemu što je ispričao, Isabelle se pitala je li ga uopde ikada voljela. Ista pitanja padala su joj na pamet u vezi s Gordonom. Ali Billa nije htjela ispitivati o njegovoj ženi. Sto god vidio u njoj, bili to osjedaji ili samo uspomena, nije ga htjela prisiljavati da se suočava s onim što bi mu bilo previše bolno ili previše neugodno priznati i o tome raspravljati. »Mislim da je Gordon puno hladniji od Cvnthije«, iskreno je rekao on, a Isabelle se nije usprotivila, iako je velikim dijelom i previše spremno optuživala samu sebe. »Ja mislim da sam za njega bila veliko razočarenje«, ona tiho uzvrati dok ih je limuzina vozila prema Harr/s Baru. »Mislim da je očekivao da budem daleko društvenija i otvorenija nego što jesam. Mogu priređivati zabave za njega, na to sam spremna, ali nisam otvorena pred ljudima, niti znam ostaviti dojam na njih. To mi je teško. U početku našeg braka, osjedala sam se kao marioneta, a Gordon je vukao sve konce. Govorio mije što du redi
20
ljudima, kako du postupati, kako se ponašati, što du misliti. A onda, bududi da je Teddy bolestan, više nisam imala vremena niti strpljenja za tu igru. I dok je Sophie bila mala, ona me je zanimala puno više nego svi ti bezvezni ljudi koje sam, po njegovoj želji, trebala impresionirati. Htjela sam samo obiteljski život i dom. Moglo bi se redi, valjda, da sam ga u tom smislu razočarala. Mislim da je Gordon puno ambiciozniji nego ja.« Bili pomisli da se ne radi samo o tome, a hladnoda i okrutnost koju je ona opisala, činilo mu se, kao da je proračunata zato da bi Isabelle povjerovala kako je do razdora među njima došlo u potpunosti njenom krivnjom. Kao da Gordon želi redi kako bi, da je ona bila bolja, još uvijek bio aktivno uključen u njen život. Bili je slutio da razlozi za njegovu sadašnju nepristupačnost nemaju nikakve veze s njom, niti s Teddvjem, nego sa stvarima koje Isabelli nisu ni padale na pamet. No nije je htio mučiti takvim sugestijama, a ona je vrlo spremno preuzimala krivicu. Usprkos Gordonovim postupcima prema njoj, bila mu je odana i uvijek je pronalazila opravdanja za sve što bi joj rekao ili učinio. Koliko je Bili mogao zaključiti, velikodušnost duha koju mu je poklanjala bila je nezaslužena, ali i tipična za nju. »Ne znam kako bi ti bilo koga mogla razočarati, Isabelle. Ne poznajem nikoga tko se u tolikoj mjeri daje drugima, na svaki mogudi način, i siguran sam da tako postupaš i s njim.« Mogla je oprostiti gotovo sve i opraštala je. »A zbog činjenice daje Teddy bio bolestan otkako se rodio, nisi ti kriva.« »Gordon misli da sam u trudnodi učinila nešto što je izazvalo preuranjeni porod. Liječnik tvrdi da bi se to u svakom slučaju dogodilo, ali nikada nisam u to uspjela uvjeriti Gordona.« A to je samo potvrđivalo sve one ružne stvari koje je o njemu mislio Bili. Ona dva puta kad su se sreli, Gordon mu se nije svidio. Činio mu se napuhan, razmetljiv i arogantan, a od sarkastičnog tona kojim se obradao Isabelli, Bili se naježio. S njom je postupao kao s djetetom i javno ju je omalovažavao oštrim riječima, otvorenom kritikom i odmahivanjem. Međutim, dao je sve od sebe da bude ljubazan prema Billu, jer je on na Gordona ostavio snažan dojam, dok svoju ženu nije ni primjedivao. Gordon je bio šarmantan kad je htio, s ljudima koje je smatrao važnima ili koji bi mu mogli biti korisni, ali Isabelle kao da je kažnjavao zbog onoga što je bila. Sva njena dobrota, suosjedanje i finoda samo su izgleda podjarivali njegov bijes. Bili je slutio da je, u osnovi, Gordon impresioniran njenom obitelji, a sam se, na izvjestan način, osjedao manjkavo pa ju je morao poniziti kako bi se osjedao jačim. Takvo ponašanje i takav način razmišljanja Billu nisu bili ni malo bliski. No, kad je Isabelle govorila o njemu, zbog nje je glumio određeni stupanj uvažavanja. Nije je htio dovesti u položaj da brani tog čovjeka. Njena odanost je bila očita; uostalom, on joj je muž. Ali ona se pred Billom više nije pravila da je sretna s Gordonom; naprosto je prihvadala svoj brak kao svoju životnu sudbinu i nipošto se nije htjela žaliti na to stanje. Bila je zahvalna što ima Billa s kojim može razgovarati i koji je sluša. A posebno joj se sviđalo to što ju je uvijek nasmijavao. Te večeri je u Harrv's Baru bila takva gužva da su jedva prošli kroz vrata; žene u večernjim kompletima i koktel haljinama stajale su nagurane uz šank skupa s muškarcima u tamnim odijelima, bijelim košuljama i tamnim kravatama. Društvo je izgledalo elegantno i dotjerano po modi, a Isabelle se savršeno uklapala u svojoj crnoj čipkastoj haljini. Bili je izgledao otmjeno i elegantno u dvorednom tamnoplavom odijelu koje je kupio baš pred
21
putovanje. Njihov stol ih je čekao. Glavni konobar je odmah primijetio Billa, a Isabelle je pozdravio sa smiješkom. Dodijelio im je stol u uglu; znao je da se to mjesto sviđa Billu. Oboje su prepoznali mnoga lica za stolovima poredanim duž zida. Bilo je tu nekoliko glumica, jedna velika filmska zvijezda, neka poznata književna imena, jedan stol pun poslovnih ljudi iz Bahreina, dvije saudijske princeze i jedna grupa mondenih Amerikanaca, među kojima i jedan naftni magnat. To je bilo prilično otmjeno društvo i više ljudi se zaustavilo kako bi pozdravili Billa. On je Isabelle bez oklijevanja predstavljao jednostavno kao gospođu Forrester, ne dajudi nikakva objašnjenja tko je. U pola večere, ona je primijetila poznatog francuskog bankara kojeg je upoznala prije više godina; on je, dakako, poznavao Gordona, ali na nju se nije ni osvrnuo, niti ih je prepoznao na izlasku. »Pitam se što ljudi misle, tko smo«, reče ona, ali nije izgledala zabrinuto, nego kao da se zabavlja. Njena savjest je bila čista, iako je za nju neobično što je u Londonu i večera s jednim muškarcem u Harrv's Baru. »Vjerojatno misle da si ti francuska filmska zvijezda, a ja sam neki neotesani Amerikanac kojeg si pokupila.« Nasmijao se dok im je konobar točio Cristal uz desert. Večera je bila fantastična, a do sad su popili i dva odlična vina. No, nisu bili pijani, nego siti, sretni i opušteni. »Teško«, Isabelle se zabavljala. »Svi znadu tko si ti, Bili. Usprkos tome što ti misliš da to nitko ne zna. Ali nemaju pojma tko sam ja.« »Mogu dati izjavu za javnost, ako želiš. Ili možemo na izlasku krenuti od stola do stola, pa du te svima predstaviti, a onda bih im mogao redi da si mi najbolja prijateljica. Misliš da bi tako čuli ono što su htjeli saznati?« Ono što su mogli vidjeti, bio je izuzetno zgodan par koji uživa u međusobnom društvu. Ljudi su se smješkali, promatrajudi ih. »Mogude. Sto misliš, bi li se Cvnthia uzrujala kad bi čula da večeraš s drugom ženom?« Kod Isabelle je ona uvijek izazivala znatiželju. »Iskreno?« on upita, smješkajudi joj se. S njom je uvijek bio iskren. Sam je sebi obedao još davno da s njom nikada nede izbjegavati istinu, ma koliko neugodna bila. A koliko je znao, ona je s njim postupala jednako i stalno ga je uvjeravala da je tako. Cijenila je iskrenost i otvorenost koja postoji među njima. »Najiskrenije, Isabelle, ne mislim da bi je bilo briga. Mislim da je to odavno nadišla. Dokle god ne napravim budalu od nje, barem ne javno, ono što radim, to je moja stvar. Rekao bih da tako razmišlja. Ne želi da ja postavljam pitanja o njenom životu. A ona ima puno više toga što bi trebalo sakriti nego ja.« Godinama je slušao glasine o njoj, ali pitao ju je samo nekoliko puta, u početku. Nakon toga, zaključio je da ne želi znati. »To mi se ponekad čini žalosnim«, Isabelle reče, gledajudi ga. »Nije to smisao braka.« »Nije. Ali brak izgleda pokriva široku lepezu mogudnosti. Tvoj i moj baš nisu ono o čemu ljudi sanjaju. Mi imamo ono na što ljudi pristaju iz različitih razloga, nakon dugog vremena.« »Vjerojatno si u pravu«, ona zamišljeno odvrati, dok im je konobar punio čaše Chateau dYquemom. »Je li to tebi dovoljno, mislim, to na što si pristao?« Od vina koje je ispila, postala je malo hrabrija nego obično.
22
»Nemam izbora. Ako ne pristanem, ostaje mi jedino da se maknem. A iz vrlo različitih razloga, to ne želimo ni ona ni ja. Cvnthia želi društveni položaj koji joj pružam i svoj način života. A ja ne želim buru koja bi se podigla ako se razvedemo. I zato smo tu gdje jesmo. Osim toga, kad bi se razveli, to bi pogodilo cure. Ne vidim čemu. Nisam naišao na nekoga ili nešto, što bih želio više.« Ili barem ne ono što bi mu bilo dostupno. Pomirio se sa svojom situacijom, kao što je Isabelle znala, odavno. Ali ona se ponekad pitala zašto. S pedeset i dvije godine, bio je dovoljno mlad da počne novi život, a zaslužio je sredu, mislila je, više nego vedina. Davao je tako puno, a dobio zauzvrat tako malo. A Bili je isto to mislio o njoj. »Dokle god si vezan za nju, nedeš nadi nešto ili nekoga drugog«, reče ona uzimajudi tanki gutljaj Yquema. »Savjetuješ mi da se razvedem?« On je izgledao iznenađeno; nikada prije nije mu to ovako otvoreno rekla i morao se zapitati zašto to sada govori. »Ne znam. Samo se ponekad pitam, ne trošimo li mi svoje živote uzalud. Ja nemam izbora zbog Teddvja, a i inače se ne bih razvodila. Nitko u mojoj obitelji nije se razveo. U mojim godinama, prekasno je za novi početak. Ali, za muškarca je drugačije.« Iznenadile su ga njene riječi; vjerovao je da ona nikada ne bi čak ni razmišljala o razlazu s Gordonom, a ovo je bio prvi takav nagovještaj. »Nije drugačije za muškarca,« tiho reče on, »a ti si jedanaest godina mlađa od mene. Ako bi itko trebao razmišljati o novom životu, to si ti, Isabelle. Ti i Gordon ved godinama zapravo niste u braku. Ti si zaslužila nešto puno bolje od toga.« Sada je prvi put bio ovako izravan s njom; ona je otvorila put njegovim riječima i bilo mu je drago zbog toga. »Ne bih to mogla učiniti, to i sam znaš«, mirno je odgovorila. »Svi koje poznajemo i s kojima smo u srodstvu bili bi užasnuti, a ja ne bih mogla razoriti Teddvjev život. Previše je osjetljiv da bi preživio tako veliku promjenu. Uostalom, Gordon ne bi pristao na to, nikada. Ubio bi me prije nego što bi me pustio da odem. U to uopde ne sumnjam.« U njenim mislima, razvod nije bio ni najudaljenija mogudnost. Zvučala je vrlo trijezno kad je to rekla, ali večeras je prvi put shvatila da se osjeda kao zatvorenik na uvjetnoj slobodi. Nikada si nije dozvolila da shvati koliko je depresivna njihova kuda u Parizu, koliko je njen život ograničen i kako je Gordon potpuno odsutan. Odjednom, sjededi u Harrv's Baru s Billom, potpuno je postala svjesna svega što nikada nije imala. Međutim, uvjeravala je samu sebe, tako je bilo najviše zato jer joj se život okretao oko bolesnog djeteta. Nije bila spremna priznati da joj je život tako samotan dobrim dijelom zato što ju je čovjek za kojeg se udala emocionalno napustio još prije mnogo godina. »Nisam te nikada čuo da ovako govoriš«, reče Bili, spustivši dlanove na njene ruke. Ni njemu ni sebi, nikada prije nije bila spremna priznati koliko je duboko nesretna; uvijek je pronalazila isprike podjednako kao što nikada prije nije otvoreno priznala da bi Gordon mogao biti opasan. Bili se pitao je li joj ikada prijetio. No svejedno, prijetio ili ne, Isabelle je izgleda bila jako svjesna kakav je i koliko je okrutan, ne samo prema njoj nego i prema njihovom djetetu. »Što te navelo da mi to sada pričaš, Isabelle? Je li ti on prijetio?« Nikada prije nije rekla da bi je Gordon ubio kad bi ga napustila i on se sada pitao je li ona, u izvjesnom trenutku, načela tu temu s njim. Bili je promatrao Isabelline oči dok mu se smješkala. Ispod osmijeha, njen pogled je bio zamišljen, mudar i tužan. U svojoj bududnosti nije vidjela nikakav drugačiji život 23
od ovog kojeg ima. Nada u bolji život odavno ju je napustila. »Mislim da si me napio«, reče ona ispričavajudi se, međutim, osjedala se kao zatočenik koji je pobjegao i više se nije htjela držati dosadašnjeg zavjeta šutnje. S druge strane Engleskog kanala, iznenada više nije osjedala toliku odanost prema Gordonu kao kod kude. A Bili ju je tako dobro poznavao. »Bilo bi mi drago da sam te napio«, nasmijao se on, ispijajudi još jedan gutljaj iz svoje čaše. »Baš bih volio vidjeti što bi radila da si pijana. Hodemo li pokušati?« »Grozan si. Tu se brineš da ne budeš predmet skandala, a mene potičeš da se ponašam skandalozno. Ako mi nastaviš natakati šampanjac i Yquem, morat deš me iznijeti iz restorana, sigurno.« »Prebacit du te preko ramena i redi kako sam te našao ispod stola. Mislim da to ne bi smetalo nikoga.« »A onda, što bi učinio?« Nasmijala se na sliku koju je opisao; bila je odlično raspoložena i željela je da ova večer traje zauvijek. Negdje u podsvijesti, mogla je čuti kako vrijeme otkucava. Nakon ove večeri, Billu i njoj preostaje samo još jedna nod i dva dana. Dvije nodi, ako ona ostane do petka. No, nakon toga, oboje su se morali vratiti svom stvarnom životu. Osjedala se kao Pepeljuga na balu, a nije htjela da se kočijaši ponovo pretvore u bijele miševe. Barem ne još neko vrijeme. »Ako bih te morao nositi odavde, mislim da bih ti dao kavu i otrijeznio te tek toliko da te povedem u Annabel's na ples.« To mu je upravo palo na pamet, a Isabelle se na to nasmijala. »To zvuči kao pravi provod, zaista. Godinama nisam bila tamo, otkako sam se udala. Tamo sam proslavila svoj osamnaesti rođendan, a nakon što smo se Gordon i ja zaručili, otac me jednom odveo tamo. Gordon iz dna duše mrzi ples.« »Dakle, dogovoreno. Večeras idemo tamo. Čim isprazniš čašu.« Šalio se, jer je znao je da de ona vjerojatno popiti samo još poneki gutljaj, a čaša je još bila gotovo puna. Popila je samo po čašu od oba vina koja je naručio, čašu šampanjca i jedva kap Yquema. Ali to je još uvijek bilo više nego stoje obično pila. Oboje su bili sretni, ali nisu bili pijani. Ako su i bili, opijalo ih je uživanje u međusobnom druženju, a ne vino. »Ne mogu više«, moledivo je rekla Isabelle gledajudi ga ravno u oči, a on se borio s porivom da je zagrli. Ali nije bio dovoljno lud da učini tako nešto i nije ni najmanje želio ugroziti njen ugled ili je dovesti u neugodan položaj. »Ako ne možeš popiti svoj Yquem do kraja, onda ne možemo u Annabel's«, on odvrati s odlučnim izrazom na licu, a onda im je konobar donio pladanj s čokoladama i bombonima, što je oduševilo Isabelle. Odlično se provela i nije pretpostavljala da de idi još negdje, osim natrag u hotel. Nije bila pohlepna i nije očekivala odlazak na ples. »Imam ideju«, reče on i dalje je bockajudi. »Ako pojedeš dvije cokoladice, to du prihvatiti u zamjenu i vodim te u Annabel's.« Baš ju je htio tamo odvesti, sada. »Ozbiljno govoriš?« Izgledala je iznenađeno i zabavljala se; strpala je čokoladni bombon u usta s prijetedim pogledom. »Ovo je jedna.« »A evo još jedna«, nastavi on, pružajudi joj još jedan slatkiš. »Ovo je strašno. Ne samo da me želiš napiti, nego hodeš i da se udebljam.«
24
»Za to bi mi trebalo puno više vremena nego da te napijem«, odvrati on smijudi se, pa i sam pojede jedan bombon. »Dakle, dogovoreno. Idemo u Annabel's«, reče, domahnuvši konobaru u prolazu, kako bi platio. »Mislim da uopde više i ne znam plesati. Osim toga, ti si premlad, a ja sam prestara. Muškarci koji tamo dolaze stari su kao moj otac, a plešu s djevojkama Sophijine dobi.« »Ti možeš prodi, a bojim se, i ja. Morat demo dati sve od sebe. Nisam baš naročit plesač, ali mislim da de biti zgodno.« Izgledao je sretno i opušteno dok joj je to govorio, a kad su izlazili, za njima se okrenulo više glava. Bili su vrlo lijep par. Trebalo im je samo nekoliko minuta da stignu u Annabel's, a kad su ušli, opet se činilo kao da tamo svi poznaju Billa. Ovdje je bio prije šest mjeseci, s ambasadorom, a i inače je znao tu dodi na večeru s prijateljima, kad god je bio u Londonu. Isabelle se smješkala dok su išli prema svom stolu. Odjednom, osjetila se mlado i neozbiljno zato što je tu, ali jako joj je laskalo što ju je Bili htio dovesti ovamo. Te večeri u Annabel's je bila prilična gužva i bilo je dosta onakvih parova kakve je Isabelle opisala Billu, starijih muškaraca s vrlo mladim ženama, no bilo je i mnogo parova Billove i Isabelline dobi. Za stolovima su sjedili oni koji večeraju, a brojni gosti su se, uz pide i razgovor, okupili u ugodnom baru. Kad su Bili i Isabelle sjeli za stol u blizini plesnog podija, nju je iznenadilo ono što je primijetila u njegovim očima. To je bio pogled kakvog do sada nije vidjela. Pripisala je to vinu kojeg su ispili i bliskosti koju su oduvijek osjedali, ali kad ju je pogledao, u njegovim očima je bilo neke nježnosti i topline; tren kasnije, poveo ju je do plesnog podija, ne govoredi ništa. Svirala je jedna stara pjesma koju je oduvijek voljela i ona s iznenađenjem ustanovi da Bili nije samo sjajan plesač, nego je savršeno usklađen s njom. Držao ju je u tijesnom zagrljaju, snažno je obgrlivši, a ona je klizila plesnim podijem, sretna i smirena. Ovako se nije osjedala ved godinama. Prelazili su iz jedne pjesme u drugu ne napuštajudi plesni podij i kao da su prošli sati dok se nisu vratili za stol, a onda je on naručio još šampanjca. Ona je svoj jedva pijuckala. Preko čaša, oči su im se ponovo sre-le na tren, a onda ona skrene pogled. Uplašila se onoga što je počela osjedati prema njemu. On je odmah primijetio njen izraz i zabrinuo se. »Jesi li dobro?« Uplašio se da je učinio nešto zbog čega se uzrujala, ali baš naprotiv - ono što je osjedala, bilo je tako duboko i tako ju je potreslo da nije mogla pronadi prave riječi. »Dobro sam. Ova večer je tako lijepa da bih najradije da nikada ne završi.« »Mi to nedemo dopustiti«, on blago odvrati, ali oboje su znali da mogu prodi godine prije nego što to budu mogli ponoviti. Izleti u London njoj sigurno nisu mogli prijedi u naviku, a ako se Teddvju opet pogorša stanje, mogle bi prodi godine prije nego što bude mogla nekamo otidi. A u Parizu se nije mogla tako neopteredeno sastajati s njim kao ovdje. Gordon to nikada ne bi shvatio i nije bilo načina da mu ona to objasni. »Nedemo razmišljati o onome što slijedi, Isabelle. Uživajmo u ovome što sada imamo, dok možemo.« Ona kimne i nasmiješi mu se, ali pri tome su joj se u očima pojavile suze. Kao da je, u trenutku kad ga je pozdravila, znala da de mu vrlo skoro redi zbogom i njih dvoje de opet postati samo glasovi na telefonu.
25
A njemu je bilo strašno što se ona vrada svom samotničkom životu. Bila je mlada, puna života i lijepa i zaslužila je da uz sebe ima nekog tko cijeni sve što ona može dati. »Može li još jedan ples?« na kraju on upita, a ona kimne. Ovog puta ju je držao za ruku dok su se vradali na plesni podij. A ona se, kad ju je zagrlio, privila uz njega samo malo više. Ništa joj nije govorio; zatvorio je oči, držedi je u zagrljaju. Baš tada, taj čas, bio je najsavršeniji trenutak u vremenu, kao jedan blistavi, usamljeni dijamant nasred nodnog neba. Na izlasku, oboje su šutjeli i ved su bili na pola puta do hotela prije nego što su ponovo progovorili. »Večeras mije bilo tako divno«, tiho prošapde Isabelle, vrlo svjesna koliko je on zgodan, ali isto tako i koliko je dobar prema njoj. »I meni«, reče on, obgrlivši joj ramena; ona se priljubila uz njega, a on je uživao u njenoj toplini. Između njih nije bilo nikakve iz-vještačenosti, nikakve nesigurnosti, ništa neugodno ili čudno. A ono što je ona osjedala dok je s njim, osim srede, bio je izuzetan doživljaj smirenosti. Kad su stigli do hotela, oboje su ostali sjediti dok je vozač pristojno čekao vani, ne otvarajudi vrata. »Hodemo li?« Bili reče sa žaljenjem, polako se odmaknuvši od nje, a vozač je, primijetivši kretanje u autu, otvorio vrata. Bili je ušao iza Isabelle u predvorje hotela. Bilo je dva sata ujutro i dvojica čistača su uglačavali mramorni pod. Isabelle je pospano zijevnula dok su se vozili liftom do tredeg kata. »U koliko sati želiš ujutro krenuti?« on je upita, sam sebi usprkos poželjevši da može provesti nod s njom. Znao je da to ne dolazi u obzir i nikada ne bi ugrozio njihovo prijateljstvo takvim prijedlogom ili nekim postupkom zbog kojeg bi ona mogla požaliti. Znao je koliko je njeno ponašanje besprijekorno. »U deset. Kako ti se to čini? Ne vjerujem da su muzeji ranije otvoreni.« Sada su stajali pred vratima njene sobe, a ona je izgledala pomalo klonulo. Ova večer je ostavila silan dojam na nju, na mnogo načina. »Doručak u devet, što misliš? Dodi du po tebe na silasku«, ponudi se on, stojedi joj vrlo blizu. »To bi bilo lijepo«, ona se opet nasmiješi. »Večeras sam se tako dobro provela... hvala ti...« prošaptala je, dok je on njenim ključem otvarao vrata, a onda je poljubi na vrh glave. »A meni je bilo baš loše«, reče, osmjehnuvši joj se. Ona uđe u sobu i osvrne se prema njemu, nasmijavši se. »Drago mi je«, rekla je, a on domahne i uputi se hodnikom prema svojoj sobi. Tiho zatvorivši vrata za sobom, ona skine cipele i pomisli koliko je samo sretna što ima prijatelja kao što je on.
Poglavlje treće Sutradan ujutro, Bili je pokucao na vrata Isabelline sobe, a ona je ved bila spremna i čekala ga, ovog puta u modrom lanenom kostimu prekrasnog kroja. Imala je modru Kelly torbicu i modre cipele od aligatorske kože, svjetlozeleni šal oko vrata i naušnice od smaragda i safira. Izgledala je lijepo, mlado i svježe i, kao uvijek, vrlo šik. 26
»Danas predivno izgledaš«, napomenuo je on kad su ukorak krenuli niz stepenice. »Kako si spavala?« »Kao mrtva«, ona reče s osmijehom. »A ti?« »Mislim da sam previše popio. Nisam siguran jesam li zaspao ili se onesvijestio, ali danas se osjedam sjajno.« Njoj sinod nije izgledao pijan; nije ni mislila daje to istina. Samo ju je zadirkivao. U dobrom raspoloženju, ušli su u blagovaonicu. On je ved rezervirao stol i naručio obilat doručak za oboje. »Ne mogu sve to pojesti«, Isabelle se žalila. Gledala je što je sve naručio - jaja, kobasice i slaninu, pecivo, kroasane, zobene pahuljice i vode, sok od naranče i kavu - više nego dovoljno za vojsku izgladnjelih, primijetila je s osmijehom. »Nisam znao što voliš jesti za doručak,« zbunjeno joj se nasmije on, »pa sam naručio sve. Sto obično jedeš?« upita je sa znatiželjom; bilo mu je drago da čuje svaku sitnicu o njoj. »Obično kavu i tost, bez ičega, ali ovo je veselije«, reče ona, stavljajudi pecivo, jaja i slaninu na svoj tanjur, a onda doda i nekoliko jagoda. Na njegovo veliko iznenađenje, pojela je priličnu količinu od svega što je naručio, a on je počistio gotovo sve što je ostalo. Kad su krenuli iz hotela, oboje su bili dobro raspoloženi i uzajamno su se bockali koliko su pojeli i koliko de se udebljati. »Dobro je što te vidim samo nekoliko puta godišnje«, reče ona kad su ušli u limuzinu koja ih je čekala. »Utovila bih se da te češde viđam«, dodala je, ali on joj je uzvratio čudnim pogledom. Razmišljao je kako bi bilo lijepo doručkovati s njom svaki dan. Bila je jako dobro društvo i s njom je sve bilo lako. Rijetko kad je, kad su se čuli, bila loše raspoložena, čak i kad ju je nazivao nekoliko puta tjedno. Cvnthia je uvijek govorila da ne podnosi ljude prije podneva. Isabelle je, međutim, bila razgovorljiva i puna informacija cijelim putem do galerije Tate. Pričala mu je sve o slikama koje de vidjeti, njihovoj povijesti, izvorima, tehnikama i detaljima koji su na njima bili najzanimljiviji. Dobro se pripremila i bila je uzbuđena što de izložbu vidjeti s njim D društvu. On je bio presretan što može s njom podijeliti njeno odu-ijenje. A kad su stigli u galeriju, slike su je potpuno obuzele. Pomno je proučavala svaku, do najsitnijih pojedinosti, i sve mu je pozivala. Posjet muzeju s njom bio je potpuno novo iskustvo, pa se m, kad su u podne otišli iz galerije, osjedao kao daje prošao intenzivni tečaj povijesti umjetnosti. »Ti si nevjerojatno upudena. Zašto ne učiniš nešto s tim znanjem, Isabelle? Znaš previše o umjetnosti da bi to tek tako pustila.« »Više nemam vremena«, s tugom reče ona, »Teddvja zaista ne mogu ostaviti.« »A restauratorski radovi koje bi obavljala kod kude, pa bi tako mogla biti kraj njega? Po tvom opisu, mogla bi tamo urediti atelje. Kuda je sigurno dovoljno velika za to.« »Mislim da bi to zbog Gordona bilo jako teško«, ona tiho odvrati s prizvukom žaljenja u glasu. »Nikada mu se nije sviđalo da ja razini. Dok sam radila u Louvreu, smatrao je daje to previše boemski izvor zarade. Mislim da to ne bi bilo vrijedno glavobolja koje bi uzrokovalo.« Odavno je odustala od razmišljanja o zaposlenju, ne samo zbog Gordona, nego i zbog njihovog sina. »Ja mislim da bi to bilo izvrsno za tebe«, praktično reče Bili. Divio se njenom znanju i
27
nenametljivom načinu na koji je to podijelila s njim. Kao da dijele istu strast; nimalo mu se nije činilo da se ona razmede ili s njim postupa kao s neznalicom, iako je o tome imao puno manje znanja nego ona. U svemu stoje radila i što mu je govorila, bilo je neke nevjerojatne ljupkosti i skromnosti. »Slikaš li i sama?« upita on sa zanimanjem. »Slikala sam, nekada. Nisam baš dobra, ali nekada sam to voljela.« »I to bi mogla, kad bi imala atelje. Ja mislim da bi to za tebe bio pravi odušak.« Ona se osmjehnula na tu ideju, ali znala je koliko bi Gordona to razbjesnilo. Njeno zaposlenje ga je stalno smetalo prije nego što je rodila Sophie, a kad se dijete rodilo, bespogovorno je zahtijevao da sve prekine. Smatrao je da joj je to ispod časti, a umjetnički rad nije se uklapao u predodžbu koju je o njoj imao, ili kakva je želio da ona bude. Od tada, od nje je tražio jedino da mu rađa djecu i vodi kudu. Sve što je bila prije udaje, sve što je nekada radila s ljubavlju, za njega više nije imalo nikakve važnosti. Sada je bila njegova, on njome upravlja i nadzire je i s njom postupa kao s predmetom u vlasništvu. Posjedovanje za njega ima veliko značenje. »Ako bih se sada vratila slikanju ili restauriranju, mislim da bi to Gordon shvatio kao izazov. Kad su se djeca rodila, vrlo jasno mi je dao do znanja da to pripada mojoj mladosti i nije prikladna zabava za jednu udatu ženu.« »A što je prikladna zabava za udatu ženu?« upita Bili pomalo razjarenim tonom. Shvatio je da mrzi tog čovjeka i sve što on predstavlja. Bio je snob, površan i tlačitelj, a Billu je bilo jasno da za nju nije imao ni malo poštovanja. Ni najmanje ga nije zanimalo što ona voli raditi, niti tko je uopde. Ona je bila samo stvar koju si je nabavio zato da bi mu ojačala karijeru i društveni položaj, a kad je to odradila, više ga nije zanimala. Po Billovom shvadanju, to je bilo nevjerojatno nepošteno. Ona je zavrijedila puno više. »Mislim da je vođenje kude uglavnom sve što Gordon želi da ja radim. Trebam voditi brigu o djeci i držati se po strani dok moja prisutnost ne bude potrebna, što se više ne događa često. Mislim da bi mogao podnijeti ako bih se jednog dana počela baviti dobrotvornim radom, ukoliko se to odvija u okolini koju on odobrava, možda s ljudima koje smatra korisnim ili dostojnim njegovog društva. Gordon vjeruje samo u ono što može poslužiti u neku korisnu svrhu; inače je to za njega gubljenje vremena.« »Kako žalostan pristup životu«, Bili se osvrne s prezirom. »Daleko je stigao na taj način. On je vjerojatno najznačajniji bankar u Europi, pogotovo u Francuskoj, a reputacija mu je vrlo čvrsta i u SAD. Na Wall Streetu i u svim značajnijim zemljama Europe, svi znadu tko je on.« »I što? Na kraju krajeva, Isabelle, što to za tebe znači? Tko si, kad sve drugo prođe, a ostane ti samo tvoja karijera? Kakav si onda čovjek? Ja sam se često baš to pitao posljednjih godina. Nekada sam i ja mislio da je samo to važno, da te cijene ljudi s kojima si u poslovnim vezama. Ali što dalje? Sto ti to znači ako nemaš obiteljski život, tvojoj ženi je svejedno jesi li živ ili mrtav, a djeca ti se ne sjedaju čak ni kad ste zadnji puta večerali zajedno? Ne želim da me ljudi pamte samo po tome.« Vrijednosti u koje je Bili vjerovao i njegovo shvadanje prioriteta bili su kristalno jasni; to je bila jedna od mnogih stvari koje je kod njega voljela. Ali isto tako je shvadala da ih nije baš uvijek dobro provodio u djelo, pa je platio visoku cijenu za naučene lekcije. Njegov brak je bio prazan kao i njen, a iako je volio svoje kderi, nije bio blizak s njima i 28
to se nije moglo poredi. Prečesto je bio odsutan, zauzet stvaranjem predsjednika, stalno u političkoj trci, čak i u ono doba dok su njegove kderi bile male i u trenucima koji su im mogli biti važni. Posljednjih godina, nastojao je provoditi više vremena s njima, s relativno dobrim uspjehom. Obje cure uživale su njegovom društvu i bile su ponosne na njega, iako je i sada puno putovao. No sada, kad je bio odsutan, uvijek se potrudio da ih nazo-- Međutim, sve vedi razdor između njega i Cyn ostavio je traga na obitelji. Rijetko su provodili vrijeme svi zajedno, i kad je bio sa svo-;:m kderima, obično je to bilo sa svakom zasebno, ali i to je imalo smisla. U mnogočemu, Isabelle je imala više srede nego on; ono što ;oj je zaista bilo važno, to su Teddv i Sophie, a ona je oduvijek puno i emena provodila s njima. Gordon to ne bi mogao redi. Djeca su za njega bila stranci; čak i Sophie, koja mu je bila draža. »Ne mislim daje Gordon dostigao tvoj stupanj prosvijedenosti,« ;sabelle iskreno reče, »a mislim da nikada ni nede. To njemu nije važno. Sasvim je zadovoljan time što je važan u financijskom svijetu, jstalo mu ne znači ništa.« »Na kraju de završiti kao vrlo jadan čovjek. Ali, s druge strane,« reče Bili, gledajudi je sa žaljenjem dok su se vradali do auta, »možda du i ja. Ja sam to na kraju ipak shvatio, ali malo prekasno. S tobom, Isabelle, dijelim više stvarnog života nego što sam ikada dijelio sa Cyn ili sa curama. Bojim se da sam odavno propustio taj vlak. Nikada nisam bio kraj njih kad je trebalo.« »Sigurna sam da shvadaju zašto«, Isabelle reče blago. »Djevojke su sada ved gotovo odrasle, a imaju cijeli život pred sobom kojeg mogu podijeliti s tobom.« »Nadam se da one to tako vide. Sada imaju vlastiti život, ali majka ih je nastojala uvjeriti da sam ja pravi sebični izrod. A možda e u pravu«, reče on, a onda se osmjehne svojoj prijateljici. »Ti si u meni pobudila ono najbolje. Ona nije, nikada. Ona nije topla osoba. ;sam siguran da li bi uopde htjela da budem ovakav, kao sada. Mislim da bi se ona toga bojala, ovakve prisnosti koju mi imamo, iako se uglavnom svodi na telefon. Nikada nije htjela razotkriti svoju dušu preda mnom niti se zaista suočiti sa mnom, htjela je samo da joj budem pri ruci i odlazim s njom na zabave. A to nisam ja. Volim se zabaviti, ali nisam zapravo shvadao koliko mi nedostaje netko s kim bih mogao razgovarati. Cyn i ja se uspijevamo samo potpuno pogrešno shvatiti i na kraju se osjedamo usamljeno, čak i ako sjedimo u istoj sobi. To se nikada nede promijeniti.« »Moglo bi«, reče Isabelle, a govorila je s nadom i nastojala zvučati ohrabrujude, zbog njega, »ako se ti promijeniš. Možda bi, ako joj pružiš priliku i otvoriš se, mogla naučiti kako da ti bude bliska.« »To ne sliči Cyn«, reče on, a u očima mu se pojavi neka oštrina, a to više i ne želim. Za nas je sve gotovo i, zapravo, mislim daje tako i bolje. Nema razočarenja, nema boli. Dokle god se svako toliko pojavljujem na njenim dobrotvornim zabavama i pladam račune, ako uz to ne zaboravim dodi curama na diplomu, ona je sasvim zadovoljna. Mi živimo u različitim svjetovima. Mislim da se oboje tako osjedamo sigurnije.« Bio je vrlo siguran u ono što osjeda, a bojao se tih osjedaja. »Nevjerojatno što činimo od svojih života, zar ne?« Isabelle reče s uzdahom kad su se ponovo smjestili u limuzinu, a on je vozaču dao adresu restorana gdje de ručati. Isabelle je čula za to mjesto, ali nije znala gdje je. Godinama je to bio omiljeni restoran princeze Di. »Ti 29
si sebi dopustio da se udaljiš od Cvnthije i djece. Ja sam dopustila Gordonu da me isključi iz svog života, bez riječi. Zašto tako spremno dopuštamo ljudima da nam to rade? Zašto drugima prepuštamo izbor bez suprotstavljanja i pri tome nas se uopde ne čuje?« Bila je iznenađena vlastitim razmišljanjima. Sve joj je izgledalo jasno, više nego ikada ranije. »Zato jer su oni bili takvi oduvijek. Na nekoj razini, oboje smo znali od početka da de tako završiti. Cvnthia je bila divna dok smo bili na koledžu, pametna, slatka i strašno zabavna, ali topla nije bila nikada. Ona je vjerojatno najsebičnija, najmanipulativnija, najprora-čunatija žena na svijetu. A Gordon je okrutan, hladan tlačitelj. Ništa što bismo mi učinili ne bi to promijenilo. Priznali mi to ili ne, nevolja je u tome što smo na to uopde pristali. Pitanje je samo, zašto mislimo daje to najviše što smo zavrijedili?« »Moji roditelji su bili takvi«, tiho reče Isabelle gledajudi ga svojim ogromnim zelenim očima, a on kimne. »Ja sam ih voljela, ali bili su vrlo suzdržani i nepristupačni.« »Kao i moji. Moji roditelji su mrzili djecu i odlučili su da ih nemaju, a onda sam došao ja, kao iznenađenje, u njihovim četrdesetim godinama. Nikada mi nisu dali da to zaboravim, uvijek su mi to davali do znanja, ili postupali tako da sam se osjedao kao da mi čine veliku uslugu time što me uopde trpe u svojoj blizini. Jedva sam čekao da se pokupim kad sam krenuo na koledž. A oni su oboje poginuli u avionskoj nesredi kad je meni bilo dvadeset i pet godina. Nisam ni zaplakao. Kad su mi javili iz avio-kompanije, osjedao sam se kao da su poginuli neki nepoznati ljudi. Nisam znao što bih rekao. Nisam znao tko su zapravo bili; samo dvoje vrlo inteligentnih ljudi koji su mi osamnaest godina dopuštali da živim s njima i kojima je laknulo kad sam napokon otišao. Ne znam što bi učinili da sam ih zagrlio ili poljubio i rekao da ih volim. Ne sjedam se da me je majka ikada zagrlila ili poljubila dok sam bio dijete. Uvijek mi se obradala s drugog kraja sobe, a otac uopde nije razgovarao sa mnom. Cvnthia je takva. Sa mnom uvijek razgovara na udaljenosti od tri metra i više, samo ako može.« »Čudo je što si ostao ovako zdrav«, Isabelle reče sa suosjedanjem. Jedva je mogla zamisliti njegovo djetinjstvo, iako ni njeno nije bilo puno drugačije. Bilo je grljenja i ljubljenja, ali vedinom samo zbog forme, a ispod te forme bilo je vrlo malo ljubavi. »Moja majka je bila prava Engleskinja. Mislim da me je htjela voljeti, vjerojatno i jest, ali nije znala kako. Bila je vrlo dostojanstvena i vrlo hladna, sama je izgubila majku kao beba, a njen otac je bio vrlo hladan prema njoj. Poslao ju je u internat kad joj je bilo devet godina i ostavio je tamo dok se nije udala za mog oca. Upoznala ga je prilikom njenog predstavljanja na dvoru, a ja mislim da je moj djed dogovorio brak kako bi je maknuo iz kude. Kad je otišla, on se ponovo oženio, ženom s kojom je bio u vezi godinama i prije smrti svoje supruge. Britanski dio obitelji bio je pun nepriličnih tajni i ljudi koje nismo smje-li spominjati, niti o njima razgovarati. Ja sam se morala samo oblačiti kako treba, biti pristojna i praviti se daje sve lijepo. Ne znam što je moja majka uopde mislila, a otac je bio potpuno obuzet politikom, pa mislim da nije ni znao da postojimo. Bila sam tinejdžerka kad mi je umrla majka, a otac nikada nije imao vremena da razgovara ili bude sa mnom, iako mislim da je bio pristojan čovjek. Njihov brak je bio pomalo kao moj i Gordonov, pa možda me zato nije toliko potreslo što imam muža koji me ne primjeduje. Nikada nisam previše razmišljala o tome, ali to je jedini model kojeg poznajem.« »I ja također«, mudro doda on. Nije postojalo ništa što ne bi mogao redi Isabelli. 30
»Pretpostavljam, da je Cyn bila prisnija nego moji roditelji, ja tada ne bih znao što da radim. Imao sam dvadeset i dvije godine kad smo se vjenčali i mislim da je jedan dio mene ostao zamrznut godinama.« Tek kad je prije četiri godine počeo razgovarati s njom, toliko toga mu je postalo jasno i mnogi njegovi stavovi su se promijenili. Isabellina toplina i svjetlo privukli su ga kao plamen mušicu i, na neki način, ona ga otada održava na životu. Ali suprotnosti između nje i njegove žene, nakon mnogih godina, još su ga više udaljile od Cvnthije. Sada je mogao vidjeti koliko su se silno udaljili i otuđili, a tako je bilo ved dugo. »Pitam se koliko bi bilo drugačije da smo tada, kad smo s njima sklapali brak, znali sve što znamo danas.« »Ja se nikad ne bih oženio sa Cvnthijom kad bih je sada upoznao«, bez oklijevanja reče Bili. »S njom ne mogu razgovarati, nikada nisam mogao. Mrzi govoriti o osjedajima, nema potrebu za pravom konverzacijom; zapravo joj se to gadi. Važno joj je samo da brak dobro izgleda izvana, a ono što leži ispod toga, ni najmanje je ne zanima. Nije mi drago što je opisujem kao tako plitku osobu jer ima i sjajnih osobina, ali ja sam ved trideset godina u braku s neznankom.« »I spreman si nastaviti tako idudih trideset godina?« upita ga ona. »Izgleda tako, zar ne?« on iskreno odgovori, ali u posljednje vrijeme se i sam to pitao. Međutim, razvod bi za njega bio ozbiljna smetnja. Položaj iz sjene i čist obraz bili su od suštinske važnosti za njega. Nijedan predsjednik, niti predsjednički kandidat ne bi htjeli imati veze s njim u slučaju da Cvnthia počne stvarati probleme, a on odavno sluti da bi bilo tako. Nije htjela tek tako ispustiti iz ruku ono što joj odgovara. Razvod je zadnje što bi Cyn željela. Njoj se sviđalo ovakvo stanje stvari. »Zar ti nisi spremna na isto? Ostat deš u braku bez ljubavi do kraja života?« Sada je Bili njoj postavio pitanje. Odgovor je znao i prije nego što ju je upitao. O tome su ved razgovarali. »Nemam izbora.« »Svi mi imamo izbor, ako smo dovoljno hrabri da donesemo odluku. Ali ti i ja možemo izgubiti puno. Moja karijera bi bila narušena kad bi se Cyn i ja sada razišli. A ti imaš jako bolesno dijete. Razumijem zašto oboje radimo to što radimo. Mogu to objasniti. Ali usprkos tome, ponekad mislim da smo oboje budale. Kad bismo zaista imali hrabrosti i vjerovali u svoje ideale, pokupili bi se smjesta. A ne bih rekao da de to ijedno od nas ikada učiniti.« Nije donosio sud o njoj, niti o samom sebi; to je bilo jednostavno iznošenje činjenica kako ih je on vidio. »Rekla bih da si u pravu«, reče ona, a zvučala je tužno. »Samo se nadam da nedemo jednog dana požaliti. Život je kratak. Moji roditelji su umrli sa šezdesetak godina, a nisam siguran da su ikada uživali u životu. Samo su radili ono što su mislili da moraju i trebaju raditi. Ja želim više. Samo još nisam smislio kako du to ostvariti.« »Ja si ne dopuštam da o tome mislim«, iskreno reče Isabelle. »Prije dvadeset godina sam donijela odluku i ostala sam pri tome.« »To je plemenito,« reče on i uhvati je za ruku, sjededi do nje u autu, »ali za to se ne dijele priznanja. Na kraju, nitko te ne promatra, nikoga nije briga. Nitko nam nede jednog dana prikačiti medalju zato što smo bili dobri.«
31
»Sto to pričaš?« »Ne znam ni sam. Ponekad se umorim od izgovora koje sam sebi smišljam za ovakav način života. Nisam siguran ni vjerujem li i sam u te svoje gluposti. Da budem iskren, Isabelle, kad tebe vidim i razgovaram s tobom, pitam se, kog vraga nas oboje radimo.« »Jedno s drugim?« Zvučala je uplašeno i pitala se govori li on to da je više ne želi vidjeti. Pogledala ga je raširenih očiju. »Ne, sa svima ostalima. Ti i ja - jedino to ima smisla. Nikada nisam s nekim mogao tako razgovarati kao s tobom. Zar ne bi trebalo biti tako?« Ona kimne, razmišljajudi o svemu stoje rekao. »Da, sada, ali ja to ne bih shvatila s dvadeset i jednom godinom, kad sam se udala. Znala sam samo da trebam raditi ono što mi se kaže. Gordon je bio baš kao moj otac. On mi je govorio kad trebam ustati, kad spavati, što du redi, što učiniti, što misliti. To mi je, valjda, tada odgovaralo. Nisam uopde shvadala da postoji izbor i da se može drugačije živjeti.« »A sada?« »I dalje ne mogu birati, Bili. To znaš. Što bih izabrala?« »Ono što poželiš. U tome je stvar. Oboje govorimo o visokoj cijeni kojom bismo platili promjenu u životu. A što je s visokom cijenom ostanka u stanju kakvo jest? Pomisliš li ikada na to?« »Nastojim da ne mislim«, iskreno reče ona. »Tu sam zbog Ted-dyja i Sophie, shvadali oni to ili ne.« »Jesi li sigurna da je to zato? Jesi li sigurna u to?« upita on, napeto je promatrajudi. Nikada nije tako silovito postupao prema njoj i Isabelle je bila iznenađena. Pitala se što se promijenilo. Kao da više nije bio zadovoljan svojim životom, a ni njenim. »Jesi li sigurna da to nije zato što se previše bojiš učiniti bilo što drugo? Jer ja jesam. Mislim da se strašno bojim didi sve u zrak i otidi. Netko bi mogao pomisliti da sam ipak samo čovjek, i to ne tako savršen, pa čak i da imam stvarne potrebe. Zamisli.« »Govoriš mi da deš je ostaviti?« Isabelle je bila zapanjena. U svim tim dugogodišnjim razgovorima, on je uvijek govorio da nikada ne bi razorio svoj brak, kao ni ona. »Govorim, ili barem mislim da to govorim, kako bih volio kad bih imao petlje da je ostavim.« A onda se odlučio na krupan korak. Čak i ako se razbjesni i ode, morao je to redi, jer se tako osjedao. A bilo mu je previše važno da bi to zanemario. »Za tvoje dobro, volio bih da ti imaš hrabrosti za to. Kad te nazovem, ubija me to što zvučiš kao zatočenik u toj kudi; izgladnjela, zapuštena, prezrena, bez poštovanja, i tako je ved godinama. Dođe mi da te otmem, tebe i Ted-dyja, što god treba, samo da te izvučem iz te kude, dalje od njega. Gordon te nije zavrijedio, Isabelle, ništa više nego Cvnthia mene. Štoviše, nikada nisu. Oboje su godinama prolazili nekažnjeno. Volio bih daje život jednostavniji nego što jest. Ali nije. Prokleto je složen, za nas oboje. Kad barem ne bi bilo tako. Kad bismo barem oboje mogli krenuti otpočetka.« »I ja tako mislim«, ona tiho reče. »Ali ne možemo. To znaš jednako dobro kao i ja.« Isabelle se ideja njegovog odlaska iz braka jako svidjela. Ali uistinu, znala je, to bi za njega bila katastrofa. A to je i on znao. »Ako Cvnthia napravi skandal, sav tvoj politički život de ti se
32
razbiti o glavu. Gradio si ga trideset godina. Jesi li zaista spreman da od toga digneš ruke? Zbog slobode? Jesi li baš siguran? Zbog ideala? A onda, što deš? I što du ja? Gordon mi je još davno rekao, ako ga ikada ostavim, potrudit de se da skapavam od gladi na ulici. Ništa nisam naslijedila. Sve je otišlo mom bratu. A kad je on poginuo u nesredi, sve je otišlo njegovim sinovima. U potpunosti ovisim o Gor-donu. Ne mogu si dopustiti da ga ostavim. Ne bih mogla izdržavati svog sina. Ne bih mu mogla pružiti medicinsku pomod koju treba. To košta čitavo bogatstvo, a Gordon, ma koliko mu je malo stalo do mene ili Teddvja, plada sve ne trepnuvši okom. Sto bi mi ti savjetovao, Bille? Da izložim Teddvja krajnjem siromaštvu zbog svog hira ili da i njega ostavim? Ne, nemogude je i to znaš i sam. Jako je plemenito razmišljati kako bih trebala napustiti Gordona jer me, kako se čini, ne voli. Ali ljubav je u mom životu luksuz. I to onaj kojeg si ni Teddy ni ja ne možemo priuštiti.« To su bile teške riječi i teško je bilo s time živjeti, ali u njenom slučaju je to bila istina. Bila je ovisna o Gordonu kako bi mogla svom sinu pružiti najviše što može. Ali Billu se srce slamalo zbog njene spremnosti da tako živi, iako je on sam, barem prividno, činio isto. Oboje su i previše spremno pristali na stanje u kojem žive. A za to su platili vrlo visoku cijenu. »Pa, bit de da moramo iz toga izvudi najviše što možemo«, tiho reče Bili, dok su se zaustavljali pred restoranom kojeg je odabrao za ručak. To je bio talijanski restoran, izuzetno popularan i, ponovo, vrlo šik. »Možda si u pravu. Možda nemamo izbora, iako u to nerado vjerujem.« U njenom slučaju, on nije vidio izlaza, iako je teško mogao povjerovati da bi francusko pravosuđe dopustilo Gordonu da ostavi na ulici nju i njihovo bolesno dijete, no možda je bila u pravu, možda bi zaista bilo tako. »Ako ga ostavim,« s nesretnim izrazom na licu reče Isabelle, »to bi bilo nešto najsebičnije što sam mogla učiniti. Gordon mi ne bi dao ni mrvicu više nego što mora, a ja ne bih mogla Teddvju pružiti sve pogodnosti koje sada ima. To bih učinila samo zbog sebe, a kako bih to njemu mogla napraviti? On i ovako teško održava ravnotežu.« »To ne možeš učiniti«, jednostavno odvrati Bili. »Nisam te htio mučiti. Mislim da postajem pohlepan kad neko vrijeme provedem s tobom. Shvatim kakav bi život mogao biti, kakav nikada nije bio za nas oboje.« »Možda je među nama ovako zato što imamo samo telefonske razgovore i nekoliko sati zajedno u nekoliko mjeseci. Možda, kad bismo bili u braku, ne bi bilo ovako.« »Zaista to vjeruješ?« on upita, gledajudi je ravno u oči. Ona je dugo oklijevala, a onda nijemo odmahne glavom. »Ne, r vjerujem. Ali nedemo to nikada saznati. Ne možemo si dopustiti ni da razmišljamo o tome«, ona reče i u mislima čvrsto zatvori rata za sobom. »Ako o tome sanjamo, je li to još jedan luksuz kojeg si ne možemo priuštiti, kao ljubav?« on upita s nesretnim izrazom na licu. »Da, mislim. Ako tražimo više nego što sada imamo, ili to pokušamo uzeti, samo demo se na kraju uzajamno povrijediti. Mislim da naprosto trebamo biti zahvalni na ovome što imamo i ne tražiti više. Ti si najbolji prijatelj kojeg imam na cijelom svijetu i volim te zbog toga. Bille, znaš da je tako. Nemojmo to pokvariti tražedi još više.« Osjedala je istu privlačnost kao i on prošle večeri. Bilo im je tako divno zajedno, u šetnji, razgovoru, smijehu, plesu, dok su dijelili kroa-ne i palačinke. A onda, što? Sto bi se dogodilo kad odu kudi? Ona ne bi 33
dopustila Billu da učini bilo što glupo; čak i ako bi on to želio, znala je da više od ovoga ne mogu imati. Kao i on, i ona bi bila sretna da nije tako, ali bila je spremna prihvatiti činjenicu da im to nije namijenjeno. Ali Bili je, pogledavši je prije nego što de vozač otvoriti vrata, djelovao tvrdoglavo. »Ja hodu više«, on otvoreno reče, a ona se odjednom nasmije. »Pa, nedeš to dobiti. Baš si razmažen.« »Prvi put nakon mnogo godina osjedam se živim.« Tako je i izgledao. Kao i ona. Osjedala se kao daje deset godina mlađa nego jučer. »To je zbog onih kobasica za doručkom. Mislim da su ti udarile u glavu.« Odlučila je da ga ne shvada ozbiljno, jer je zaključila daje :o bio jedini način da razriješi situaciju, ali je ipak bila zatečena svime što je izgovorio. »Možda bismo si mogli obedati da demo se ovdje sastajati jednom godišnje na nekoliko dana, kao sada. Možda bi to bilo dovoljno.« U smislu života s njim, samo toliko je mogla zamisliti. »Znaš kao i ja da to nije dovoljno«, on tvrdoglavo odvrati. »Sto ti predlažeš? Da pobjegnemo u Brazil? Bili, budi ozbiljan. Razmisli o tome što pričaš. Ne budi lud. I nemoj očekivati da i ja ludujem skupa s tobom. Ne mogu to.« Poznavao ju je dovoljno dobro da mu je bilo jasno kako ona nikada ne bi ugrozila svoje dijete; to je za nju bilo najvažnije. Ali nije bio siguran da li bi ona i inače, uopde, napustila Gordona. Bila je previše pristojna da učini nešto tako skandalozno. Iako je bio oduran prema njoj, bila mu je nevjerojatno odana. »Ne može ti se sviđati to što trpiš njegovo zlostavljanje.« »I ne sviđa mi se. A i ne radi se o tome. On se, naprosto, potpuno odvojio od mene.« »Emocionalno te je napustio prije mnogo godina. Sto je ostalo, osim činjenice da plada račune za Teddvja?« »Dovoljno je. To je sve što trebam.« »To je suludo. Imaš četrdeset i jednu godinu. Treba ti više od toga.« »O tome više ni ne razmišljam«, ona čvrsto reče, nastojedi da se odupre svemu što je osjedala za njega. »Pa, trebala bi.« »Mislim da tebi treba pide i malo sna. Možda i sedativ.« Nikada ga nije vidjela niti čula ovakvog. Dirnulo ju je, ali ona tu ništa nije mogla učiniti. I to je dobro znala. Još jedan dan i ona se mora vratiti; dva dana, najviše. Mogla je samo uživati u vremenu koje imaju, ne kvaredi ga novim željama. Ali on to, odjednom, nije htio shvatiti i činilo se da je spreman ugroziti sve, tražedi previše. »Sada moraš biti razuman.« »Zašto?« upitao je kad su izašli iz auta. »Znaš zašto. Jer, sviđalo se to nama ili ne, mi nemamo izbora. Samo se mučiš. Ili, u najmanju ruku, mučiš mene. Imaš pravo da budeš slobodan, ako to želiš, a možda bi i trebao. Ali moja situacija je puno složenija. Teddvjev život ovisi o onome što mu Gordon omogudi.« A ona si nije mogla dopustiti neizvjesnu ovisnost o nekome drugome, čak ni kad bi to bio Bili. Gordon je bio otac njenog sina i dugovao mu je barem toliko. »Morao bi biti čudovište da ti to uskrati.« Na tren, ona nije rekla ništa, a onda ponovo 34
pogleda Billa u oči i progovori jasno i čvrsto, kako bi znao da zaista misli to što de redi. »Ja to nedu provjeravati. Ne mogu.« »Shvadam«, on tiho reče i krene za njom u restoran. Dok nisu sjeli, nisu ponovo progovorili. »Žao mi je što sam načeo tu temu. Nisam te htio uznemiriti. Samo, ništa od ovoga nema smisla. Oboje živimo s ljudima koji nas unesrecuju, a kad smo zajedno, sve je kako treba.« On je, najednom, htio sve dovesti u pitanje zbog nje. »Možda je tako zato jer nismo zaista zajedno. Možda bi bili nesretni zajedno kao i s njima. Ne znamo to.« Sve što je između njih ostalo neizgovoreno, sada je izbilo na površinu i, na neki način, to je bilo olakšanje. Skrivali su se iza prijateljstva, a sada se on, iznenada, izjasnio da želi više. Ali ona je jednako jasno tvrdila da je to za nju nemogude, ma što osjedala za njega. Radilo se o puno vedem ulogu. Nije mogla ugroziti Teddvjev život ili zdravlje zbog romantičnog Sna. Previše je razumna za to. Ma koliko joj Bili bio drag, ma koliko oduševljena njime, njen sin je bio na prvom mjestu. A on ju je štovao zbog toga, oduvijek, i uvijek de biti tako. »Prihvadam sve što si rekla, Isabelle«, jasno je rekao, dok su sjedili za stolom ispod suncobrana, zaštideni od lipanjskog sunca. »Ja nikad ne bih doveo u pitanje Teddvjevo zdravlje. Ali želim da znaš koliko mi je stalo do tebe. Nedu ugrožavati ni tebe ni tvog sina. Zapravo, htio bih ti pomodi oko njega, ako ikako mogu. No, nedu se pretvarati kako mije svejedno ili da ne želim ništa više. Želim da to znaš.« »Znam, Bili«, ona tiho reče. »Ved dugo si tako dobar prema meni.« U protekle četiri godine, osim djece, imala je samo njega. »Ne dovoljno. Ne onoliko koliko bih htio biti. Umoran sam od dvoličnosti naših života. Ti se praviš da si mu žena, ja se pravim da mije stalo kad idem sa Cvnthijom na formalne skupove. Nisam siguran da du to modi i dalje glumiti. Nisam siguran ni želim li. Mislim da ono što dobivamo nije vrijedno cijene koju pladamo.« »Ako više ne budeš igrao po pravilima, možeš platiti još vedu cijenu.« I sama je sve to preispitala, a on je dotaknuo pravo mjesto i pokušava je navesti na pobunu. Ali Isabelle je bila spremna da ustraje u ulozi razumne osobe. »Jednog dana du možda sve to ostaviti iza sebe. Nikad se ne zna«, mirno reče Bili. »Moraš jako dobro promisliti o tome«, ona tiho doda, a on kim-ne i uhvati je za ruku. Imala je duge, tanke prste i prelijepe, graciozne ruke. »Ti si izuzetna žena,« tiho reče on, očiju prepunih emocija, »puno razumnija od mene. »Možda je to dobro.« Ona na to podigne njegovu ruku do svojih usana i poljubi je. »Ti si moj najmiliji prijatelj.« Na tren, on nije mogao progovoriti, a ona kimne. Htio joj je redi toliko toga, ali iz svega što mu je tog jutra rekla, shvadao je da ovo nije pravi trenutak. »Što bi htjela za ručak?« reče on, nastojedi ohladiti navalu osjedaja koja ga je gotovo potpuno obuzela. Nije mogao ni zamisliti kako de mu biti kad ona opet ode u Pariz. Ali nije bilo smisla da o tome sada razmišlja. Odlučili su se za tjesteninu i salate, a u razgovoru su se oboje držali sigurnih tema kao što su knjige i umjetnost. Ona je smatrala da bi on trebao napisati knjigu o političkoj sceni. To mu je i prije govorila. Ali ono po čemu bi knjiga bila posebno zanimljiva, bile bi tajne koje
35
nije mogao iznijeti u javnost. »Možda kad odem u mirovinu«, rekao je on, dok su jeli desert. Oboje su se do tada ved primirili. Nije mu baš bilo jasno kako su tog jutra stvari toliko izmaknule nadzoru; znao je samo da je jako sretan dok je s njom i bilo je teško prihvatiti da nikada nede biti više od toga. Znao je da ona, za Teddvjevog života, ne bi ni pomislila da napusti Gordona, a zbog nje se nadao da de njen sin dugo živjeti. Nakon podrobnog savjetovanja, tog popodneva su otišli u Bri-tish Museum, a izašli su tek u šesnaest sati. Laganim hodom, ruku pod ruku, prošetali su se New Bond Streetom, razgledavajudi izloge sa slikama i nakitom. On je neprestano razmišljao koliko mu je ugodno s njom i nije si mogao pomodi. Kad su se vratili u hotel, bilo je skoro osamnaest sati, pa su odlučili popiti čaj. Uzeli su sendviče s krastavcima, i još nekoliko, sa zelenom salatom, rajčicom i salatom od jaja, a onda i kolačide koji su Isabelle podsjetili na djetinjstvo i njenu baku. Oduvijek joj se sviđao običaj popodnevnog ispijanja čaja. Smatrala je to vrlo civiliziranim, a Bili ju je zadirkivao zbog toga. On bi se radije najeo pariških eklera ili otišao na sladoled na mjesto kao što je Berthillon. A ona doda da bi se to i njoj dopalo. »Kad deš opet dodi u Pariz?« usput je upitala, natočivši mu još jednu šalicu čaja. »Recimo, sljededi tjedan? Nakon ovog tjedna, bit du u velikoj krizi.« »I ja«, priznala je ona. Usprkos svim svojim junačkim izjavama i svemu onome što znadu da ne mogu imati, osjedala je isti poriv kao i on. Kad su zajedno, čak i kad razgovaraju preko telefona, sve izgleda baš kako treba, za oboje. Ali to je bilo zabranjeno vode. Ved i to što je uopde u njegovom društvu, bilo je veliki dobitak. »Gdje danas želiš na večeru?« on upita, a ona na to zakoluta očima i nasmije se. »Kako uopde možeš razmišljati o jelu nakon svega ovog? Ja tjedan dana nedu modi jesti.« Ali, kako su oboje znali, to je bila njihova zadnja večer. Ona je namjeravala krenuti sutradan kasno popodne. Zapravo, nije ni mislila da bi mogla ostati još jednu nod, iako je bila u iskušenju, a on je nije htio nagovarati. Možda de, ako je ovog puta ne bude previše nagovarao, ovako nešto učiniti još jednom. A bilo je savršeno, za oboje. »Što kažeš na Mark's Club?« upita on, ne osvrdudi se na njeno negodovanje oko jela. »Možemo otidi kasnije, ako ti je to draže.« »To bi bilo zgodno. Tamo nisam bila godinama. Zapravo«, nasmije se ona, »nisam bila nigdje.« »Rezervirat du za devet navečer.« Ustao je i nakratko otišao u predvorje kako bi razgovarao s recepcionarom, a ona ga je promatrala. Imao je gotovo neodoljivu mušku eleganciju dok je brzim korakom prolazio predvorjem i potom se obratio službeniku na recepciji. Promatrala ga je i dalje, dok se vradao. »Zašto tako zuriš u mene?« vedro upita on, kao da mu je bilo pomalo neugodno. Bila je prelijepa, toliko da ga je ponekad srce zaboljelo pri samom pogledu na nju. Htio joj je dati toliko toga, biti s njom, idi na razna mjesta, upoznati je sa svojim prijateljima, odvesti je u Washington i ponosno je pokazati svima. Ali znao je da oni to ne mogu učiniti. Za nju, ovo je bilo najviše što je mogla. »Uživala sam u pogledu«, prizna ona. »Vi ste vrlo zgodan muškarac, gospodine Robinson.« Nekada davno, vrlo davno, tako je mislila o Gordonu. Ali više ne. Sada je predobro poznavala njega i ledenu hladnodu njegovog srca. 36
»Ili si luda, ili slijepa«, reče Bili, pa se nasmije, pomalo smetenog izraza. A onda su ustali i krenuli gore. Sada je bilo ved devetnaest i trideset i on reče da de za sebe naručiti masažu, gore u svojoj sobi, dok se ona spremi i nazove kudi. »Dodi du po tebe u petnaest do devet. Je li to dovoljno vremena?« »Sasvim dovoljno.« Htjela je samo još jednom čuti kako je Ted-dy, okupati se i počešljati, a za to joj nije trebalo puno vremena. »Vidimo se uskoro«, reče on, zagrlivši je jednom rukom i poljubi je u obraz. Pri tome je bio u iskušenju da je pita hode li ostati još jednu nod ako je Teddvju dobro. Ali, odlučio je pričekati i vidjeti što de redi nakon što nazove kudi i razgovara s bolničarkama i s dječakom. A kad je nazvala, bila je zadovoljna onime što je čula. Teddy je proveo još jedan miran dan i dok su razgovarali, smijao se. S njegovateljicom je čitao knjigu viceva koju mu je kupila prije polaska. I njoj je pročitao nekoliko, a ona se smijala skupa s njim; s osmijehom na licu, ušla je u kupaonicu. Obedala mu je da de sutra navečer biti kod kude. Imala je rezervaciju za let u osamnaest sati; kad stigne kudi, u Parizu de biti oko dvadeset i jedan sat. Pomislila je da bi mogla ostati još jednu nod, ali činilo joj se da to ne bi bilo pošteno prema njemu. Te večeri, obukla je jednostavnu bijelu koktel haljinu od svile s bijelom kašmirskom stolom, perlama i bijelim, svilenim Chanel cipelama s crnim petama. Uzela je bijelu večernju torbicu, u kojoj je bio samo ruž i ključ od hotelske sobe. Više od toga, nije joj trebalo. I, ovog puta, odlučila je spustiti kosu. Kad je otvorila vrata Billu, izgledao je još više zadivljen nego prethodne večeri. Očito, na njega je ostavljala jak dojam, a njoj je to pričinjavalo beskrajno zadovoljstvo. U njoj je bilo neke posebne nježnosti, blagosti i toliko ženstvenosti. Bila je utjelovljenje svega što je Bili ikada tražio u ženi i mogao je samo žaliti što je nije upoznao mnogo godina ranije. »Kako je Teddy?« upitao je, dok su silazili dolje. Nisu imali strpljenja čekati lift i, barem niz stepenice, radije su hodali. »U odličnoj formi. Pročitao mi je nekoliko viceva, a bolničarka kaže da ga nikada nije vidjela u tako dobrom stanju. Ne znam je li to zbog lijekova ili zbog vremena, ili naprosto sreda. Ma što bilo, nadam se da de ostati tako. Rekla sam mu da se sutra navečer vradam kudi.« »Oh«, reče Bili, a ona primijeti pogled u njegovim očima kad se na zadnjoj stepenici okrenuo prema njoj. »Nadao sam se da deš ostati još jednu nod. Sutra moram na sastanak s ambasadorom i ne znam hodu li biti slobodan prije podneva. Tako nam ne ostaje baš puno vremena do tvog leta.« »Znam«, reče ona, uhvativši ga pod ruku. »Razmišljala sam o tome, ali nisam imala srca da mu kažem kako želim ostati još jednu nod. Trebala bih ga nazvati sutra.« »Ja bih to volio«, on iskreno reče. »Zašto ga ne upitaš da li bi mu smetalo?« Nije je želio otimati sinu, ali htio je da ostane. A i ona je htjela ostati. Osjedala se rastrganom između njega i sina, što je za nju bio nepoznat osjedaj. »Nazvat du ujutro da čujem kako mu je. Ali ne mogu ništa obedati. Ako mu ova nod bude teška, onda moram kudi.« Iznad svega, imala je osjedaj odgovornosti. »Razumijem«, zahvalno reče Bili. Bilo mu je drago što je o tome htjela barem razmisliti.
37
»Ako budeš morala idi, možda bih ja mogao otidi u Pariz s tobom. Ne bi ništa smetalo ako posjetim i tamošnju ambasadu.« Čak i ako ne bi mogao biti dugo s njom, želio je biti u njenoj blizini. No kad se nađu na njenom domadem terenu, sve de biti drukčije. Možda de otidi na ručak, ali ona nede modi tako opušteno izadi s njim ni na ručak ni na večeru, kao ovdje. Ako Gordon shvati da se ona viđa s njim, ma koliko nedužno, za nju bi to moglo postati nezgodno. Ali Bili je sve to znao i shvadao. U Parizu su se i prije sastajali. »Hvala ti što imaš volje da ga još jednom nazoveš. Ja se u subotu ionako moram vratiti u New York.« Znao je da de tada i njegove kderi biti kod kude. »Bit de čudno«, tužno reče Isabelle, »kad odeš.« Bili su zajedno samo jedan dan, ali to druženje je bilo tako ugodno da sada nisu mogli zamisliti kako de se razdvojiti. »I ja sam pomislio isto«, reče on dok su se vozili prema restoranu. »Ti bi mogla postati navika koje bih se teško odrekao.« Ona kim-ne u znak odgovora, a on je blago uhvati za ruku. Prelazili su granice koje su oboje ranije poštovali i zašli su u dotad nepoznata područja. I oboje su znali da bi moglo biti opasno ako odu predaleko. Popili su pide u udobnoj, elegantno otrcanoj atmosferi bara u Mark's Clubu. Trošnost je bila namjerna. Razgovarali su sjededi u prevelikim, pohabanim kožnim naslonjačima, a onda su se smjestili za stol u blagovaonici. Po nekim osobinama, Isabelle je više voljela Harrv's Bar, ali ovdje je atmosfera bila prisna i romantična. Razgovarali su satima, a Isabelle je imala osjedaj da želi zaustaviti vrijeme i vratiti sat unazad. Minute su prebrzo otkucavale, a ona nije htjela da ova večer završi. Kao ni Bili. »Da odemo opet u Annabel's?« upita on kad su napokon krenuli iz restorana. Njihovi pogledi su se sreli i dugo ostali prikovani jedan uz drugog. Nije bila sigurna hode li zaglibiti još dublje ako sada odu plesati, ali nije mogla odoljeti, kao ni on. Ovo je, vrlo vjerojatno, njihova posljednja večer i posljednja prilika koja de im se pružiti za dugo vremena. Do idude, mogle bi prodi i godine. Znali su da moraju ugrabiti ovaj trenutak. »Bilo bi mi jako drago«, tiho odvrati ona. Odjednom, u napetoj atmosferi između njih, bilo je i previše neizgovorenih riječi. Sjeli su u auto, držedi se za ruke. A kad su ušli u Annabel's i sjeli uz bar, oboje su bili vrlo tihi. Bili je naručio šampanjac i nazdravio joj, a nakon njenog prvog gutljaja, spustio je čašu, pružio joj ruku i pozvao je na ples. Presretna, ona ga je slijedila na plesni podij, pod svodom punim blistavih zvjezdica. Ovo je bilo najromantičnije mjesto na kojem je ona ikada bila. Ovog puta, dok je plesala s njim, njihova tijela bila su kao jedno. Kretali su se polako uz glazbu, a sve pjesme bile su im poznate. Nisu govorili ništa, samo su se privih jedno uz drugo i plesali, a Isabelle je zaklopila oči. Prošlo je dosta vremena dok nisu otišli s plesnog podija, a oboje su djelovali potišteno. Nisu htjeli razmišljati o sutrašnjem rastanku, ali to se nije moglo izbjedi. Znali su da de taj trenutak dodi. Prije odlaska, ponovo su plesali, a kad su se udaljili s plesnog podija, Isabelle je imala oči pune suza. Na izlasku, Bili je zagrli. Bila je predivna, topla, zvjezdana nod, a on ju je pogledao s toplim osmijehom i u tom trenu, kao da im je silovita eksplozija prasnula u lice. U prvom trenu, Isabelle nije znala što je to; zaslijepio ju je bljesak svjetla i tek kad joj se vid razbistrio,
38
shvatila je da ih je to snimio jedan fotograf, ali nije shvadala zašto. »Što se to događa?« U prvom trenu, to ju je uplašilo i gotovo je skočila Billu u naručje. Njegova ruka je još bila oko njenih ramena; bila mu je vrlo blizu i on je čvrsto zagrli. »Tako ponekad rade. Paparazzi se motaju vani, pred vratima. Prvo snimaju, a onda naknadno identificiraju svoje žrtve. Tako uhvate mnoge filmske zvijezde i političare. A ako im naleti netko tko uopde nije važan, pretpostavljam da to bace.« »To vrijedi za mene. Ali, što je s tobom? Mogu li ti stvoriti probleme?« »Ne, zapravo. Ne bih rekao da trač-rubrike uopde imaju pojma tko sam ja. Mislim da je to bačena snimka.« »U početku uopde nisam shvatila što je. Vidjela sam samo bljesak svjetla.« Koristili su vrlo jaki fleš, a aparat je bio samo nekoliko centimetara od njenog lica. »To mora biti bijedan život«, zaključi Bili. Razmišljao je o snimljenoj fotografiji i pitao se hode li ga netko prepoznati. Ali o tome nije rekao ništa Isabelli. Sada ništa nisu mogli učiniti u vezi s tim. A Isabelle je bila potpuno nepoznata. Nije bilo razloga da Gordon Forrester ikada vidi tu snimku. Sjedajudi u limuzinu, Bili je to pitanje potpuno izbacio iz svojih misli. Isabelle je sjela tik uz njega, a on je uhvati za ruku, što mu je ved prešlo u naviku. Oboje su razmišljali o sutrašnjem odlasku i u limuzini je vladala opipljivo ozbiljna atmosfera dok je on vozaču davao upute za kratku vožnju na povratku do hotela. Nije im se žurilo natrag, a nod je bila divna. Prva je progovorila Isabelle, blagim, prigušenim glasom. »Ne znam kako du sutra otidi.« Jedino ju je Teddy vukao natrag. »Možda i nedeš. Vidjet deš kako de se osjedati kad nazoveš.« Bili je mogao samo moliti Boga da Teddy mirno provede nod. Nije mogao zamisliti da je gleda kako odlazi. Isabelle kimne i nasmiješi mu se, a onda spusti glavu na njegovo rame. »Večeras mi je bilo prekrasno, Bille.« »I meni.« A onda se on okrene i ponovo je pogleda. Njegove riječi su je iznenadile. »Što demo sada, Isabelle?« upita je on glasom kojeg je i predobro poznavala. To je bio glas od kojeg bi uvijek pro-trnula kad bi se javila na telefon. »U vezi čega?« Gledao ju je ozbiljnijim pogledom nego što je ikada vidjela, a ona nije znala želi li mu odgovoriti ili ne. »U vezi s nama. Zaljubljen sam u tebe. Kleo sam se da ti nedu izgovoriti te riječi. Znam da nije pošteno, ali želim da znaš. Želim da to poneseš sa sobom kad se vratiš sutra, ili kad god to bilo. Volim te, Isabelle. I to ved dugo.« Nikada se ranije nije osjedao toliko ranjiv kao sada, izgovarajudi te riječi. »Znam«, prošapde ona gledajudi ga. »Ja sam tebe zavoljela od prvog trena kad smo se upoznali. Ali mi tu ništa ne možemo učiniti.« Oboje su to znali. A ona mu nikada nije htjela izgovoriti te rijeci jer je znala da de se tako sve zapetljati, ali sada se više nisu mogli zaustaviti. On joj je blago dotaknuo obraz, dok je auto polako skretao prema jednom raskršdu, i na tren, Bili pomisli da vozaču kaže neka stane. Želio je biti sam s njom. Ovo je bio trenutak kojeg je htio oteti zaboravu.
39
»Sada ne možemo ništa, Isabelle. Možda jednog dana. Nikad se ne zna. Ali, što god se dogodilo, želim da znaš... voljet du te do kraja života.« U to je bio potpuno siguran ved dugo. Ona je bila sve što je ikada želio, a znao je da to ne može imati. »Volim te, Bille,« prošaptala je ona dok ju je on stezao u naručju, »...jako te volim...« Na te njene riječi, on spusti usne na njene i bilo mu je samo žao što to nije prije učinio. Bio je to trenutak kojeg su oboje čekali čitavog života i sada su bili bliskiji nego ikada. Ljubio ju je, ona je obavila ruke oko njega, a vrijeme i prostor kao da su se istopili. Znala je samo da nikada u životu nije bila ovako sretna i nije htjela da taj trenutak ikada prođe. Zaklopila je oči i prvi put u cijelom životu, dok ju je on stezao u zagrljaju, ona se osjedala potpuno sigurno. Ljubio ju je kad su stigli na raskršde, a vozač ih je promatrao u retrovizoru, toliko hipnotiziran i opčinjen onime što vidi, da uopde nije primijetio kako dvokatni autobus juri prema njima punom brzinom. Autobus je bio samo nekoliko metara do Isabelline strane auta, kad je vozač zakrenuo na raskrsnici i više nije bilo izlaza. Bili ju je još ljubio, kad je autobus otkinuo cijeli prednji dio limuzine, a vozač doslovno nestao. Uopde nisu stigli ni udahnuti, nisu podigli pogled, nisu shvatili što se događa. Činilo se kao da je autobus progutao cijelu limuzinu, a oni su se još ljubili. Za nekoliko sekundi, automobil i autobus pretvorili su se u klupko skršenog lima, a polomljeno staklo je bilo posvuda. Autobus je još vukao limuzinu do polovice ulice i na kraju je zdrobio; ostao je prevrnut u stranu, s kotačima koji su se još okretali. Isabelle je još uvijek spokojno ležala u Billovom zagrljaju, na njemu. Krov limuzine bio je ulubljen, oboje su bili bez svijesti, a njena haljina više nije bila bijela nego crvena od krvi. Preko Billovog lica protezale su se dvije dugačke posjekotine, a Isabelle je izgledala kao da mirno spava. Lice joj je bilo netaknuto, ali cijelo tijelo izgledalo je smrskano. U daljini su se čuli zvukovi automobilskih truba, a i truba na autobusu tulila je, zaglavljena. Vozač je proletio kroz vjetrobran i ležao je mrtav na ulici, tamo gdje je pao. Dotrčalo je dvoje ljudi s baterij-skim svjetiljkama, te su osvijetlili smrskani auto. Vidjeli su samo krv na Billovom licu i jarko crvenu haljinu. Njegove oči su bile otvorene i izgledao je kao mrtav, a sudedi po količini njene krvi koje je bilo posvuda, nije se moglo ni pomisliti da bi Isabelle mogla preživjeti. Dvojica muškaraca s baterijama samo su stajali i zurili u njih, a jedan je prošaptao, »Oh, Bože...« »Misliš da su živi?« upitao je drugi. »Ni slučajno.« Kad su bolje pogledali, vidjeli su tanki mlaz krvi u uglu njenih usana. »Kako de ih izvudi otamo?« Onaj s baterijom nije mogao ni zamisliti kako bi ih izvukao. Krov auta pritiskao je Isabelle s leđa. »Pa, više nije ni važno. Ali trebat de im cijela nod.« Vratili su se natrag da vide što je s ljudima koji su ležali na podu autobusa; nekoliko sretnijih isteturalo je van u okrvavljenim košuljama i s posjekotinama na glavi. Neki su šepali, a neki su samo izgledali ošamudeno. Netko je rekao da unutra ima petero-šestero mrtvih. Bila je to jedna od najgorih nesreda autobusa te veličine koje policija pamti. Dok su razgovarali sa svjedocima koji su se zatekli tu kad je autobus udario limuzinu, približavao im se prodorni vrisak sirene i nekoliko minuta kasnije, sve je bilo puno kola hitne pomodi, vatrogasaca i medicinskog osoblja. Svi su krenuli prema limuzini, a ona dvojica koji su ved bili na mjestu nesrede, rekli su im da su putnici izgleda mrtvi. 40
Svejedno, otišli su provjeriti i, na prvi pogled, činilo im se da su ona dvojica bili u pravu, ali kad se jedan bolničar zavukao unutra i provjerio im puls, kako bi bio siguran, shvatili su da su Bili i Isabelle još živi. »Čekajte!« bolničar je doviknuo najbližem vatrogascu, »Ovdje je dvoje živih, ali su na rubu. Dajte ovamo dizalicu. Moramo ih izvudi.« Imao je osjedaj da je prekasno, da de, dok ih uspiju izvudi, biti uzalud, ali morali su barem pokušati. Do tada su ved pronašli i vozača limuzine; umro je od teške ozljede glave. A hode li ijedno od njegovih putnika preživjeti, nije se moglo redi. Ona je očito gubila velike količine krvi zbog teških povreda, a kad je bolničar još jednom opipao Billov puls, bio je toliko slab da ga je jedva osjetio. Oboje su im velikom brzinom izmicali iz ruku. Stigla je dizalica; pričvrstili su je za ostatke automobila i posvuda je bilo ljudi koji su se penjali, pri-čvršdivali kuke i dovikivali upute onima za upravljačem vozila kojim de rastaviti limuzinu na dijelove. Buka je bila zaglušujuda, ali ni Bili ni Isabelle nisu čuli ništa.
Poglavlje četvrto Trebalo im je gotovo dva sata da rastave limuzinu. Morali su raditi oprezno, kako ne bi još više povrijedili Isabelle i Billa. Oboje su bili pod infuzijom, a uspjeli su i podvezati presječenu arteriju na Isabellinoj lijevoj ruci. Ljudi koji su ih obrađivali bili su umrljani krvlju i nitko nije mogao povjerovati da su njih dvoje još živi. Nikako se ne bi moglo pogoditi da je Isabellina haljina nekada bila bijela. Cijela haljina bila je natopljena njenom krvlju. Još nitko nije znao tko su. Dok su ih oboje uspjeli smjestiti u kola hitne pomodi, svi mrtvi iz autobusa ved su bili uklonjeni. Jedan bolničar je pronašao Billov novčanik, pa su ga napokon mogli identificirati, ali i dalje nisu znali tko je Isabelle. »Nosi vjenčani prsten«, napomenuo je jedan od bolničara dok su kola hitne pomodi jurila prema bolnici Sv. Tome, »sigurno je njegova žena.« Radio-vezom je javio policiji na mjestu nesrede neka pripaze hode li se nadi kakva torbica, za svaki slučaj. Dok su ih iznosili iz kola, ni ona ni on nisu dolazili k svijesti, a kad su ih unijeli na traumatološki odjel gdje su ih preuzele dvije odvojene liječničke ekipe, i dalje su bili u dubokoj komi. Liječnici su brzo zaključili da je kod oboje potreban kirurški zahvat - kod njega zbog povrede kičmenog stuba i loma na vratu, a kod nje zbog povrede glave, teških unutarnjih povreda i oštedene arterije, čije krvarenje je zaustavljeno podvezivanjem. Morali su je operirati odmah jer Je postojao rizik da izgubi ruku. »Isuse, -ovo je bilo gadno, zar ne?« jedna medicinska sestra je prošaptala primjedbu o nesredi dok su ih odvozili u odvojene operacijske dvorane. »Ved dugo nisam vidjela ovakve povrede.« »Ne mogu vjerovati da su još živi«, dodala je druga, pripremajudi se za operaciju. Ona je bila dodijeljena Isabelli, za koju je, prema procjeni, bilo manje vjerojatno da de preživjeti. Brinula ih je povreda glave, ali najveda oštedenja pretrpjeli su njena jetra, pluda i srce; sve je to bilo gotovo zdrobljeno. Za nekoliko trenutaka, oboje su ležali na operacijskim stolovima u različitim dvoranama, a
41
oko njih su pod snažnim osvjetljenjem poslovali anesteziolozi, dok su članovi kirurške ekipe slušali mišljenje traumatološkog tima. Bilo je teško redi koji je od dvoje putnika iz limuzine bio u gorem stanju. Oboje su svrstani u kategoriju krajnje kritičnih, a kad su počeli sa zahvatima, kod oboje pacijenata primijedeno je opadanje vitalnih znakova, gotovo jednakom brzinom. Kad su počeli operirati Billa, s ciljem da namjeste brojne polomljene kraljeske u njegovom kičmenom stubu, on je osjetio kako se uspravlja, sjeda, i u trenu se našao kako korača duž jarko osvijetljene staze. Bio je svjestan svih zvukova oko sebe, a daleko ispred njega, nalazilo se jarko, blistavo svjetlo. A kad se osvrnuo, bio je iznenađen jer vidi Isabelle kako sjedi na kamenu uz stazu, odmah do njega. »Jesi li dobro?« Izgledala mu je čudno kad ju je pogledao, kao daje spavala. Ali ona je ustala i čekala da joj se on pridruži na stazi. »Dobro sam«, rekla je ona, ali nije ga gledala. Kao i on na početku, bila je hipnotizirana jarkim svjetlom. »Sto je to?« »Ne znam«, reče on, a osjedao se zbunjeno i bio je svjestan da ju je tražio i nakratko je nije mogao nadi. »Gdje si bila?« »Bila sam tu, čekala te. Tebe dugo nije bilo.« Glas joj je bio vrlo tih i bila je vrlo blijeda, ali je djelovala neobično mirno. »Bio sam tu. Nikamo nisam otišao«, objasnio je on, ali ona kao da ga nije slušala i nestrpljivo je čekala da krene dalje prema svjetlu. »Ideš li?« Okrenula se i pogledala ga, a on osjeti da žuri kako bi je stigao. Ali kretala se prebrzo za njega i htio ju je zamoliti neka uspori. »Zašto tako juriš?« upitao je, a ona je samo odmahnula glavom i produžila dalje prema jarkom svjetlu. »Želim da dođeš sa mnom«, rekla je, a onda se okrenula i pružila mu ruku. On je prihvatio i mogao je osjetiti njenu prisutnost kraj sebe, ali ruku nije osjedao. Vidio je da ga ona drži, ali nije osjedao ništa. Znao je samo da je strašno umoran. Htio je negdje ledi i spavati, ali nije je htio ponovo izgubiti. Usprkos njenim riječima, znao je da se to nakratko dogodilo. A onda se ona okrenula, pogledala ga i jedva čujno progovorila. »Volim te, Bille«, rekla je, a on ju je htio zamoliti da uspori. »I ja tebe volim, Isabelle. Zar ne možemo malo stati? Strašno sam umoran.« »Možemo se odmoriti kad stignemo tamo. Čekaju nas.« U to je bila sigurna i obuzeo ju je nekakav osjedaj hitnosti. On ju je usporavao. »Kamo idemo?« htio je znati. »Tamo gore.« Pokazala je svjetlo i on ju je neko vrijeme slijedio. Trebalo je, izgleda, dosta da bi se stiglo tamo, a kad su gotovo stigli, on je negdje iza njih cuo glas koji je dozivao njeno ime. Kad se okrenuo, vidio je da je to dijete. Nije vidio jasno, ali činilo mu se da je iječak. Mahao im je i vikao, Mama, dok se Isabelle napokon nije okrenula i pogledala ga. Dugo ga je gledala. U daljini, iza njega, bio je nejasni lik mlade djevojke. »Tko je to?« upita Bili, ali znao je i prije nego što je ona progovorila. »To je Teddv. I Sophie. Sada ne mogu k njima. Prekasno je.« Ona e okrene kako bi krenula
42
dalje, a onda se iznenada dječaku i djevojci koji su joj mahali pridruže još dvije djevojke. Njemu su izgledale kao djeca, ali kad se osvrnuo i pogledao ih, vidio je da su to njego-e kderi, Olivia i Jane, i one su ga dozivale baš kao stoje Teddv dozivao Isabelle. »Čekaj... « Sada se borio da održi korak s njom i zadrži njenu pažnju, ali ona je odmaknula daleko ispred njega, a on nije bio sigu-vn treba li krenuti za njom ili se vratiti natrag, Oliviji i Jane. »Moramo se vratiti do njih«, uvjeravao ju je, ali Isabelle odmahne glavom. »Ja se ne vradam, Bille. Ideš li sa mnom?« Djelovala je vrlo odlučno, a on je svakim korakom postajao sve umorniji. Staza se činila beskrajnom. »Ne mogu održati korak s tobom«, žalio se, »zašto se ne vratimo k njima? Oni nas sada trebaju...« »Ne, ne trebaju«, reče Isabelle i okrene se ponovo. »Ne mogu se vratiti. Za mene je prekasno. Reci Teddvju i Sophie da ih volim«, rekla je, pripremajudi se da nastavi dalje sama. »Moraš dodi sa mnom«, odjednom reče Bili, zgrabivši je za ruku. »Slušaj me...« govorio je, iznenada vrlo ljut na nju. Nije ga slušala i bila je ved gotovo kod svjetla. »Moraš me saslušati... Teddv i Sophie te trebaju, vrati se... ja se moram vratiti curama. Vrati se sa mnom, Isabelle... Ovamo možemo dodi drugi put.« Oklijevala je, ali samo djelid sekunde, a on joj je dotaknuo ruku. »Što ako ne dobijemo drugu priliku?« »Hodemo, jednom... ali sada nije vrijeme za to.« »Za mene jest. Ne želim se vratiti...« Pogledala gaje moledivo i on osjeti kako mu izmiče. »Molim te, Bille... dođi sa mnom. Ne želim otidi sama.« »Hodu da ostaneš sa mnom. Volim te, Isabelle. Ne ostavljaj me sada.« Govorio je kroz suze; oborio je glavu, ne želedi je gledati, ali ona je stala i gledala njega, a on na to podigne glavu i pruži joj ruku. »Uhvati me za ruku... nedu te pustiti, kunem se. Moraš se vratiti sa mnom.« Dok joj je on to govorio, izgledala je odjednom vrlo umorno. Osvrnula se prema Teddvju i djevojkama. Dugo je oklijevala, a onda polako krenula korak po korak natrag, prema njemu. Kao da je puno teže idi natrag, nego naprijed. Kad je krenula prema njemu, on je vidio kako svjetlo ostaje iza nje. Tren kasnije, držao ju je u naručju. Ljubio ju je i grlio, a ona mu se smiješila. Nisu bili sigurni gdje su, ali znali su samo da se sada moraju vratiti svojoj djeci. On osjeti kako ga ona čvrsto drži za ruku. »Siguran si da to želiš?« upitala ga je kad su krenuli. Sada nisu mogli čuti glasove djece, ali znali su da ih čekaju. Padao je mrak, a svjetlo iza njih sada se činilo puno slabijim. »Siguran sam«, reče on i dalje je čvrsto držedi za ruku. »Kasno je... tako je mračno... kako demo pronadi put natrag?« upita ona. Činilo joj se da su se ved jednom izgubili i nije htjela da se to ponovo dogodi. »Samo se drži mene«, reče Bili. Sada je opet mogao lakše disati. Zrak oko njih, čini se, više nije bio tako rijedak. »Ja znam put.« Zagrlio ju je i dugo su tako hodali dalje. Sada je Isabelle bila umorna, a Bili je postajao sve jači. »Moram malo stati«, reče ona. Oboje su mogli sjesti na kamen, tamo gdje je ona sjedila ranije čekajudi ga, ali on joj sada nije mogao dopustiti da stane. Morali su stidi kudi.
43
»Nemamo vremena. Bit de ti dobro. Možeš se odmarati kad se vratimo.« Ona ga je slijedila, bez riječi. Sada je oko njih ved posvuda bio mrak, ali ona je imala osjedaj da on zna kamo ide. Htjela je samo zaspati, ledi uz put. Ali Bili nije ispuštao njenu ruku i nije joj dopuštao da uspori. A onda, nije znala kada i kako, ali nakon nekog vremena, imala je osjedaj da su kod kude. Bili su u prostoriji koju nije prepoznala, ali osjedala se sigurno uz njega. Posvuda je bilo djece; vidjela je Teddvja i Sophie kako se smiju s nekim prijateljima, a Billove kderi su razgovarale s njim. Pogledala ga je i osmjehnula mu se, a on joj je uzvratio osmijeh. Dok je tonula u san, znala je da de on uvijek biti tu kraj nje. »Isuse, nisam mislila da demo ovu izvudi«, rekla je medicinska sestra anesteziologu dok su izlazili iz dvorane. Satima su se borili da zadrže Isabellin krvni tlak na razini potrebnoj da bi ostala živa dok je operiraju. Njeni zdrobljeni organi su spašeni, kao i njena ruka, ali prvih pola sata, svi u dvorani bili su potpuno uvjereni da de ona umrijeti. Izgubila je ogromnu količinu krvi. Nisu imali pojma zašto se ishod na kraju ipak promijenio, je li to zbog lijekova koje su joj rransfuzija, kirurškog zahvata ili je. naprosto, imala sredu. Bez obzira na sve, čudo je što je živa; oko toga su se svi složili. »Nisam još vidio ovakav zahvat. Strašno je sretna što je preživje-: . složio se jedan od kirurga. »Još se nije izvukla do kraja, ali mislim da bi mogla. Ovakvi slučajevi vradaju mi vjeru u Boga.« Smješkao se, izlazedi iz dvorane, obliven znojem. Bila je to teška nod i iscrpljujuda bitka. Dvije sestre su izlazile iz susjedne dvorane, gdje su operirali Billa, a izgledale su umorno kao i svi ostali. »Kako je bilo kod vas?« pitale su ih kolegice. »Četiri ili pet puta smo ga zamalo izgubili. Izvukao se, ali ima ozbiljna oštedenja na kičmi. Stalno smo ga morali vradati. Zadnji put smo gotovo odustali.« »Zvuči slično kao naša. Nevjerojatno je da su preživjeli.« »Kako je ona?« »Još kritično. A ja sam mislila da de ostati bez ruke. Ali uspjeli smo je spasiti. Imali smo groznih problema s jetrom i srcem. Nisam os vidjela da pacijent kraj takvih povreda preživi.« »To znači da se nikada ne zna, zar ne?« Bilo je ved osam ujutro : obje ekipe su otišle u kantinu na kavu i sendviče, a Bili i Isabelle su smješteni u odvojenim sobama. Oboje su bili još u dubokom nakon operacije. Do tada je ved pronađena Isabellina torbica. I mitra je bio ključ njene hotelske sobe, pa je policija zvala Cla-r.dge's i tamo im je rečeno da je njeno ime Isabelle Forrester, da je Francuskinja, s adresom u Parizu. Pomodnik direktora je obedao da : E odmah otidi u njenu sobu i potražiti njen pasoš, kako bi im mogao ;ci koga treba obavijestiti u ovakvom slučaju. Ali do sada se još nitko nije javio. 0 Billu su znali sve što im je trebalo. Telefonski broj njegove ku de bio mu je u novčaniku, a kao najbliži rod naveo je svoju suprugu. Službenik s recepcije u hotelu namjeravao je nazvati Cvnthiju i javi
44
ti da je Bili imao nesredu, ali i preživio. 1 Bili i Isabelle svrstani su među kritične pacijente. Razlog je bila ; Isabellina povreda glave, ali to nije bilo toliko ozbiljno koliko unu:arnje povrede. A za Billa, najviše se strahovalo da bi mu povreda kičme mogla ugroziti sposobnost hodanja, ukoliko uopde preživi. Povrijeđeno mjesto je sredom bilo dovoljno nisko da izbjegne potpu nu paralizu. Veliko pitanje je bilo kako de se to odraziti na rad nogu. Oboje su imali još dug put pred sobom prije nego što njihov opsta nak bude potpuno izvjestan. To je bila jedna od najgorih nesreda koje je policija vidjela u posljednjih nekoliko godina; poginulo je jedanaestero ljudi: vozači obaju vozila i devet putnika iz autobusa. Vedi dio nodi, dok su operirali Isabelle i Billa, članovi kirurške ekipe bili su gotovo sigurni da de se broj žrtava popeti na brojku trinaest. Isabelle i Bili samo su čudom bili još živi. Službenica s odjela ispunila je nekoliko formulara na svom stolu, a onda sjela s uzdahom. Pomodnik upravitelja hotela je otišao u Isabellinu sobu i pronašao njen pasoš, u kojem je kao najbliži rod naveden njen suprug. Imali su njihov telefonski broj u Parizu i Bil-lov, u Connecticutu. Mrzila je ovakve pozive. Popila je gutljaj kave da bude čvršda, i prvo nazvala Pariz. Telefon je zvonio nekoliko puta prije nego što se javio muški glas, a službenica u bolnici je duboko udahnula. »Monsieur Forrester, s'il vous plait«, rekla je na francuskom, s jakim britanskim naglaskom. »Ja sam«, on odvrati odsječnim tonom. Prepoznala je američki naglasak, pa ga odmah upita na engleskom je li Isabelle njegova supruga. »Da, tako je«, zabrinuto odgovori on. Službenica mu odmah reče da zove iz bolnice Sv. Tome i da je Isabelle povrijeđena u saobradajnoj nesredi prošle nodi. Objasnila je da je njenu limuzinu udario autobus. »Njeno stanje je kritično, operacija je upravo završila, gospodine Forrester, i nažalost, do sada nije bilo poboljšanja. Pretrpjela je teške unutarnje povrede i umjerenu povredu glave. Još nekoliko sati nedemo znati ništa više. Ali ohrabrujude je to što je preživjela operaciju. Žao mi je«, reče ona, osjedajudi se neugodno, na što na njegovom kraju nastane duga stanka, dok je on shvadao smisao njenih riječi. »Da, i meni.« Zvučao je potreseno. »Dodi du sutra, kad stignem«, neodređeno je promrmljao, pitajudi se da li bi trebao najprije razgovarati s liječnikom. Ali ta žena na telefonu rekla mu je dovoljno pojedinosti da mu se činilo kako, za sada, i nema više što pitati. »Je li pri svijesti?« »Ne, gospodine, nije. Nije došla k svijesti od nesrede, a sada je pod sedativima. Izgubila je mnogo krvi.« On kimne, zamišljen; nije znao što bi rekao. Ma koliko malo toga imali zajedničkog, ma koliko bili jedno drugome daleki, ipak mu je bila žena. Pitao se treba li redi Teddvju ili javiti Sophie u Portugal, no promislivši, odluči da im nede ništa redi. Samo bi ih uplašio. Nije bilo smisla da zove Sophie i optereduje je brigama dok ne bude znao ništa više. Najbolje je da nikome ništa ne govori dok sam ne izvidi kako je, zaključio je Gordon. Osim, naravno, ako ona ne umre prije toga. Bolnička službenica vrlo mu je jasno rekla da je 45
to realna mogudnost. Spustivši slušalicu, jedan dugi trenutak ostao je sjediti za stolom, zuredi u prazno. Ved dugo nije ništa osjedao prema njoj, ali ona je bila majka njegove djece i dvadeset godina su proveli zajedno u braku. Nadao se da nije trpjela bolove kad se sudar dogodio, i na tren. bio je sretan što nije umrla. Ali iznenadilo gaje koliko malo gaje to zaista pogodilo. Jedini osjedaji kojih je bio svjestan bili su suosjedanje i žaljenje. Nazvao je nekoliko avioprijevoznika i raspitao se o letovima, a onda je odlučio. Nitko nije znao za nesredu, ona nije pri svijesti, a njemu samom treba vremena da prihvati to što se dogodilo. Tog po-podneva je imao važan sastanak u uredu. Nije htio odjuriti u panici. Tamo ionako ništa nije mogao učiniti, a bolnice je mrzio. Nakon trenutka oklijevanja, rezervirao je kartu za let u sedamnaest sati. Na Heathrow de tako stidi u sedamnaest i trideset po lokalnom vremenu, a u bolnicu može stidi do devetnaest sati. Ako ona umre prije nego što on stigne, tako je bilo suđeno, rekao je sam sebi. A ako do tada još bude živa, bit de to znak nade. Međutim, dok leži u komi, smatrao je on, svejedno joj je da li je on tamo ili ne. To vrijeme de bolje iskoristiti negdje drugdje, bio je uvjeren. Ili je barem sam sebi tako govorio. Malo kasnije, krenuo je u ured, a svojoj tajnici je rekao samo da de iz ureda otidi u petnaest sati, ništa više. Nije htio da se oko toga diže velika bura. Nije bilo smisla; osim ako ne umre, dakako. U bolnici u Londonu, nakon razgovora s Gordonom, službenica s odjela intenzivne njege pripremila se za sljededi razgovor. Razgovor s Gordonom nekako ju je zasmetao. Postavio je vrlo malo pitanja i zvučao je zastrašujude mirno. Bilo je krajnje neobično da netko na takav poziv odgovara ovako kao on. Službenica je imala pred sobom broj Robinsonovih, a dok je s druge strane linije zvonilo, kraj njenog stola su prošle dvije sestre. Govorile su o Isabelli, nosedi njen karton. Po onome što je Gordon rekao preko telefona, službenica nikako nije mogla zaključiti kad de on dodi. Samo joj je zahvalio i spustio slušalicu. Billova dvadesetjednogodišnja kderka Olivia javila se na telefon u domu Robinsonovih. Bilo je šest ujutro i nitko nije bio budan, ali Olivia je čula telefon. Glas s engleskim akcentom upitao je da li je tamo gospođa Robinson. »Spava«, reče Olivia, premjestivši se na krevetu. »Možete li se javiti malo kasnije?« upitala je kroz zijevanje, spremna da spusti slušalicu. »Bojim se da ne mogu čekati, niti zvati ponovo. Hodete lije pozvati na telefon?« »Nešto nije u redu?« Olivia se razbudila i uspravila u krevetu. Nije mogla znati o čemu se radi, ali glas je zvučao napeto. »Žao mi je, morala bih razgovarati s gospođom Robinson osobno.« Olivia je izgledala zabrinuto kad joj je rekla neka pričeka i ustala iz kreveta. Požurila je niz hodnik do majčine sobe, a na zvuk koraka u hodniku i otvaranje vrata, Cvnthia se probudila. »Zdravo, jesi li dobro?« prošaptala je iz zamračene sobe. Čvrsto je spavala, ali i nakon tolikih godina, još je imala šesto čulo za svoju djecu. »Zlo ti je?« »Ne, na telefonu je neka Engleskinja koja kaže da mora razgovarati s tobom.« Majka i kder razmijenile su poglede, a Cvnthiju obuzme nekakav neugodan osjedaj. Instinktivno je znala da to ima neke veze s Billom. Nikada o tome nije razmišljala, ali sad se odjednom
46
zapitala postoji li u njegovom životu druga žena. »Javit du se«, tiho je rekla i sjela. »U redu je, Ollie, vrati se u krevet.« Ali Olivia se nije micala. I ona je imala isti neugodan osjedaj. »Ovdje gospođa Robinson«, Cvnthia reče u slušalicu, a potom je dugo slušala šutke. Olivia je primijetila kako je zaklopila oči. »Koliko je ozbiljno?« Olivia je mogla čuti samo toliko. »Kada? Je li pri svijesti?« Kder ju je slušala, sve raširenijih očiju. »Je li nešto s tatom?« Njen glas bio je pun panike, a njena majka otvori oči i rukom joj pokaže neka šuti. Htjela je čuti sve što je službenica s intenzivne njege govorila. Kimnula je u znak odgovora na Olivijino pitanje, a djevojka je na to sjela na krevet. »Je li dobro?« Majka joj nije odgovorila, i dalje slušajudi glas s druge strane telefona. »Kako se zove liječnik?« Brzo je zapisala ime na blok kraj kreveta, postavila još nekoliko pitanja i zamolila neka je nazovu ako se bilo što promijeni. »Dolazim što prije. Želim da me zovete ako se bilo što dogodi i odmah mi javite kad dođe k sebi, ako dođe. Nazvat du za pola sata i javit du kad stižem.« Zvučala je mirno, ali njene oči su govorile da je daleko od toga. Izgledala je izbezumljeno kad je spustila slušalicu i Olivia joj poleti u zagrljaj. »Što se dogodilo?« Bilo je suza u glasu njene kderi, a Cvnthia je i sama osjedala grudu u grlu. Ono što su joj rekli, bilo je strašno i mogla se samo nadati da nije tako loše kao što se čini. Slomljen vrat, povreda kičmenog stuba, operacija na kičmi, moguda trajna uzetost, unutarnje povrede, slomljene kosti. Nisu bili sigurni čak ni hode li preživjeti. A ako preživi, pitanje je bilo hode li ikada ponovo hodati. Bili u invalidskim kolicima; to je bilo nezamislivo. Na neki način, ona gotovo pomisli, za njega bi bilo bolje da umre. Njemu bi bilo užasno da do kraja života ostane u invalidskim kolicima. A ona sebe nije vidjela kao njegovu njegovateljicu. Što ako bude paraplegičar, ili još gore? U mislima je grozničavo razmatrala sve što joj je ta žena rekla, a njeni vlastiti strahovi neobuzdano su divljali. »Tata je imao nesredu. U Londonu je. Zaboravila sam, rekao je da de biti tamo nakratko. Razgovarala sam s njim prije nekoliko dana u New Yorku. Bio je u autu koji se sudario s autobusom, a sve zvuči prilično loše«, Cvnthia iskreno reče. »Vrat mu je slomljen, a kičma oštedena. Upravo su završili operaciju, i sve je vrlo ozbiljno.« »Hode li umrijeti?« Olivijine oči su izgledale ogromne. Cvnthia je oklijevala jedan dugi trenutak, dok su suze preplavljivale oči njene kderi. »Mogao bi«, blago je rekla. »Ali tata je jak. Ja mislim da de biti sve u redu, ali to još ne znamo. Danas idem tamo.« »Idem i ja s tobom«, reče Olivia. Ona je bila visoka, vitka plavuša, zgodnog lica i lijepe figure. Na jesen je trebala krenuti na studij vanjske politike, na sveučilištu Georgetovvn. Bila je odlična studentica i sjajna cura i oba roditelja su opravdano bili ponosni na nju. A ona je, usprkos tome što je malo vremena provodila s njim, bila luda za svojim tatom. Kao dijete, doživljavala ga je kao idola, a posljednjih godina bila je fascinirana svime što je radio. »Mislim da bi vas dvije trebale ostati ovdje«, Cvnthia reče, raz-maknuvši plahte. Ustala je. Trebala je rezervirati kartu za avion i spremiti se. Nadala se da de uhvatiti neki podnevni let, a ako bi Oli-viju vodila sa sobom, to bi samo zakompliciralo stvari. Nije ih htjela uznemirivati. Po svemu što je žena iz bolnice rekla, stanje je bilo vrlo loše.
47
»Idem s tobom, mama.« Olivia podigne glas, što se rijetko događalo. »Ako moram, sama du kupiti kartu i sama putovati.« »Što se događa?« pospano upita Jane, ulazedi u sobu. Bila je sitna i plava, sjajno građena; izgledala je gotovo jednako kao i Cvnthia u njenoj dobi. Napunila je devetnaest godina i upravo je završila prvu godinu na njujorškom sveučilištu. Čula je njihove glasove, i po izrazu na sestrinom licu, shvatila je da se Olivia ljuti na majku. »Oko čega se vas dvije svađate u ovo doba?« Cvnthia i njena starija kder uvijek su oko svega vodile bitke. Mirotvorac je bila uvijek vedra Jane. Zijevnuvši, uvukla se u majčin krevet. »Tata je imao nesredu«, Olivia reče svojoj mlađoj sestri, a Jane je zapanjeno pogleda. Njihova majka je ved nazivala avioprijevoznike. »Je li dobro?« Teško je bilo zamisliti da nije tako. Olivia je bila puno napetija nego ona, pa možda pretjeruje. Jane joj nije mogla tek tako povjerovati. »Ne zvuči dobro«, reče Olivia, zagrcnuvši se od plača, a onda sjedne na majčin krevet i zagrli Jane, koja se i sama rasplakala. »Slomio je vrat, kičma mu je povrijeđena. Mama kaže da nisu sigurni hode li ikada više hodati. Upravo su ga operirali. Autobus je naletio na njegov auto.« »Oh, sranje«, reče Jane, privijajudi se uz stariju sestru koju je inače uvijek tješila, umjesto da bude obrnuto. No, Jane je uvijek bila ona mirnija i samostalnija, čak i kao vrlo mala. U svakoj prilici znala se brinuti za sebe ili za bilo koga drugoga kome je bila potrebna njena pomod. Naslijedila je Cynthijinu hladnu, neosjetljivu stranu, ali ovog puta je, zaplakavši, izgledala uspaničeno. »Mama leti u London, a idem i ja«, Olivia reče kroz suze. »I ja du idi«, reče Jane i skoči s kreveta, kako bi majci iznijela svoje namjere. Stala je pred nju, dok je Cvnthia dogovarala rezervaciju preko telefona. »Idemo s tobom obje«, Jane joj se obrati, a Cvnthia samo odmahne rukom. Bile su tako glasne da je jedva čula što govori. Stavila je ruku na slušalicu i obratila se Jane. »Mislim da bi obje trebale ostati ovdje. Ja du vas zvati ako budem mislila da trebate dodi.« »Ili demo s tobom, ili idemo same«, odlučno reče Jane, a njena majka je iz iskustva znala daje rasprava s njom uzaludna. Oliviju se moglo natjerati da se predomisli, ali kad Jane nešto odluči, ostaje čvrsta kao kamen. »Kad kredemo?« »Ima let u jedanaest i četrdeset«, odgovori Cvnthia i onda promijeni rezervaciju. Rekla je da joj trebaju tri mjesta u poslovnoj klasi. Tren kasnije, spustila je slušalicu i rekla djevojkama da trebaju krenuti od kude u devet sati. Imale su dva sata da sve pripreme, obuku se i spakiraju. Nije čak bilo vremena da se Billov avion vrati u New York po njih. »Spremit du doručak«, Jane se ponudila, a Olivia je sjedila na krevetu i plakala. »Idi, spremaj se«, rekla je Jane svojoj starijoj sestri, a onda pogledala majku koja je otvorila ormar i skinula kovčeg s police. »Hode li se tata izvudi, mama?« tiho upita Jane. Uvijek razumna, trudila se da ostane mirna. Majka se okrenula i pogledala je izmučenim očima. »Ne znam, dušo. Izgleda daje prerano da bismo mogli znati. Ali drži se, izdržao je operaciju.« Nije joj spomenula ono što je službenica s intenzivne rekla njoj, kako je dva puta zamalo umro i kako su im trebala gotovo dva sata da ga oslobode iz auta. »Zdrav je i jak, i u
48
sjajnoj formi. To sigurno ne smeta.« »Kako se to dogodilo?« upita Jane, brišudi oči. »Ne znam. Znam samo da je na njegovu limuzinu naletio autobus. Očito, nesreda je bila strašna; poginulo je jedanaestero ljudi. Budimo sretni sto vas otac nije među njima«, reče ona. Jane je nakon toga izašla iz sobe, a ona je pokušala smisliti što de ponijeti. Ali, dok je ubacivala majice i džempere u kovčeg, mogla je razmišljati samo što to znači za Billa. U potpunosti je bila sigurna da on radije ne bi živio nego da ostane ozbiljno osakaden. Nije ni sama znala što mu želi; sve ovisi o tome koliko je teško njegovo tjelesno oštedenje. Ali ništa od toga nije htjela redi curama. Spremajudi rublje i cipele u svoju torbu, shvatila je da čak nije sigurna ni što sama osjeda. U braku je s njim više od polovice svog života, više nije zaljubljena u njega, ali ako ništa drugo, bili su prijatelji. On je otac njene djece i njen muž ved trideset godina. U njenom životu je bilo drugih muškaraca, a njihov brak je ved odavno posustao, čak je jednom ili dva puta, dok je bila u vezi s drugim muškarcima, razmišljala o razvodu. Ali nikada joj, svih tih godina, nije palo na pamet da bi on mogao umrijeti. Sama pomisao na to, sada je sve promijenila. Cvnthia se sada sjedala samo kako je bilo dok su bili mladi, kako je bila ludo zaljubljena u njega, koliko su bili sretni kad su se vjenčali. Kao da joj je trideset godina vlastite povijesti proletjelo pred očima dok je ulazila u kupaonicu. Pustila je vodu na tušu i dok je stajala pod mlazom tople vode, na pomisao da on možda više nikada nede hodati, mogla je samo plakati. Malo nakon devet, krenule su prema aerodromu. Cvnthia je vozila, a cure su šutke sjedile otraga. Cvnthia nije progovorila ni riječ, a obje djevojke su zurile kroz prozor, izgubljene u mislima. Sve tri su nosile traperice, majice i tenisice, a uzele su vrlo malo stvari sa sobom. Cvnthia je pretpostavljala da vjerojatno nede puno izlaziti iz bolnice i nijednu od njih nije bilo briga kako de izgledati. Cure su se jedva stigle počešljati. A kad im je Jane prije odlaska pripremila doručak, nitko nije jeo. U mislima im je bio samo Bili koji se u londonskoj bolnici bori za život. Dok je njihov avion uzlijetao, Gordon Forrester je ved bio u zraku, u avionu koji je upravo krenuo s aerodroma Charles de Gaulle. Trebao je sletjeti na Heathrow za manje od sata. U bolnici u Londonu, ništa se nije promijenilo. Isabelle i Bili su smješteni u zasebne privatne sobe na odjelu intenzivne njege. Oboje su bili prekriveni monitorima, svatko je imao vlastiti tim koji de ih nadzirati i bili su u tako lošem stanju da su ih odvojili od ostatka odjela. Isabelle je tog popodneva bila u jakoj groznici još od petnaest sati. Njeno srce je nepravilno kucalo, jetra je bila jako oštedena, bubrezi su svakog trena mogli zatajiti, a prema traumatološkoj i kirurškoj obradi, znali su daje i mozak neznatno natekao. No, EEG je pokazao da mozak barem radi. Liječnici su bili prilično sigurni da tu nede biti trajnih oštedenja, ako preživi. Bilo je teško utvrditi koja od njenih brojnih povreda uzrokuje visoku temperaturu, a uz to je još uvijek bila u dubokoj komi, koliko od traume, toliko i od anestetika i drugih lijekova. Klinički gledano, bilo je teško vjerovati da de ostati živa. A Bili je bio u samo neznatno boljem stanju od nje. Njegov vrat bio je usađen u aparat 49
zastrašujudeg izgleda, sa čeličnim vijcima i polugama, na leđima je imao željezni steznik i bio je položen na ravnu plohu koja je medicinskom osoblju omogudavala da ga pomaknu, iako on toga nije bio svjestan. I on je još bio u komi. »Njegova obitelj stiže iz SAD-a oko ponodi«, rekla je jedna od sestara, kad je u osamnaest sati nastupila sljededa smjena. »Javila se njegova žena, iz aviona. Na putu su.« Druga sestra kimne i podesi signal na jednom monitoru. Njegovi vitalni znakovi su barem bili bolji nego kod Isabelle koja je stalno lebdjela između života i smrti. Za nju se još manje moglo redi hode li preživjeti, nego za njega. Jedna sestra upita dolazi li Isabelli netko. »Ne znam. Mislim da su jutros zvali Pariz i razgovarali s njenim mužem, ali on nije rekao kad de dodi. Katherine kaže da je zvučao vrlo ledeno. Vjerojatno je bio u šoku.« »Jadan čovjek. To je jedan od onih poziva iz nodnih mora«, suosjedajno odvrati jedna od Billovih bolničarki. »Pitam se, ima li ona djecu.« Nisu znali gotovo ništa o njima, nikakvih osobnih pojedinosti, samo državljanstvo i imena najbliže rodbine, uz ono što se dogodilo prilikom nesrede. Nitko nije znao u kakvom su odnosu njih dvoje, jesu li povezani poslom ili na neki drugi način, ili samo prijatelji. I nije bilo smisla pogađati bilo što od toga. Sada je to bilo samo dvoje pacijenata na intenzivnoj njezi koji se bore za svoj život. Govorilo se o još jednoj operaciji, kako bi se olakšao pritisak na Isabellin mozak. Kirurg se trebao vratiti svakog trena i donijeti odluku. A kad se vratio, malo nakon osamnaest sati, pogledao je monitore i smrknutog izraza odlučio čekati. Nije vjerovao da bi preživjela još jednu operaciju, a možda ionako nede preživjeti. U ovom trenutku, bilo bi nerazumno da je još više izlaže naporima, smatrao je. Prošlo je devetnaest sati i kirurg je upravo otišao, kad se pojavio Gordon. Šutke je ušao na odjel, obratio se službeniku na recepciji i rekao tko je. Službenik ga je pogledao, kimnuo i zamolio bolničarku koja je prolazila da ga odvede do Isabelline sobe. Bez riječi, Gordon ju je slijedio s mračnim izrazom na licu. Imao je cijeli dan da se pripremi na ovo i kad je ušao u njenu sobu, očekivao je da de izgledati vrlo loše. Ali ništa što je zamišljao nije ga moglo pripremiti na ovo. Izgledala mu je kao gotovo neprepoznatljiva hrpa mesa; posvuda su bili zavoji, žice, cijevi i monitori, čak joj je i glava bila obavijena navojima gaze, a i ruka s povrijeđenom arterijom bila je u debelom zavoju. Jedino prepoznatljivo na njoj bilo je njeno mrtvački blijedo lice koje je izvirivalo iz bezoblične mase gaze. To je bio njen jedini dio koji je izgledao kao da je ostao nedirnut. Kad je ušao, kraj nje su stajale tri osobe. Jedna od njih je mijenjala infuziju, druga je promatrala monitore, a treda je provjeravala stanje njenih očnih jabučica, što su stalno činili, ali Gordonu je od samog pogleda na nju pozlilo. Nije osjedao ništa prema njoj, samo užas zbog onoga što vidi. Kao da ona više nije tamo, a ljuštura koja je preostala njemu ništa nije značila. Bila je samo slomljeno tijelo, ništa više. Nije rekao ništa, nije se ni približavao. A onda mu se tiho obratila bolničarka. »Gospodin Forrester?« On kimne glavom i pročisti grlo, ali nije znao što bi rekao. I bilo mu je neugodno što ju je morao vidjeti ovako, uz publiku koja motri na njega. Nije znao što oni, zapravo, očekuju od njega. Da se možda baci pred njen krevet, ljubi joj prste, dotiče usne? Ali, on se nije mogao natjerati da se približi. Promatrajudi je, osjedao se kao da gleda anđela smrti, a to ga je plašilo. 50
»Kako joj je?« upitao je oporim glasom. »Ima temperaturu. Liječnik je upravo otišao. Razmišljali su o još jednoj operaciji kako bi olakšali pritisak na mozak, ali on smatra da je ona previše nestabilna da bi to mogla podnijeti. Želi pričekati. Rekao je da de se vratiti u dvadeset i dva sata.« »A ako ne operira? Hode li joj mozak biti ošteden?« Nije mogao zamisliti ništa gore nego da ona preživi gotovo posve lišena moždanih funkcija ili ozbiljno oštedena i htio je to redi kirurgu. Ako ne bude ono što je bila, smatrao je da su svi njihovi napori da je spase bili obična sprdnja. Bila je lijepa, pametna i talentirana, i bez obzira na sva njihova neslaganja, bila je dobra supruga i dobra majka njihovoj djeci. Spasiti je zato da bi ležala u krevetu kao živi leš činilo mu se užasnim i bio je spreman na borbu kako se to ne bi dogodilo. Nije htio da njihova djeca imaju takvu uspomenu na nju. Niti da on sam mora živjeti s time. »U ovom trenutku, nemogude je redi kakva je prognoza, gospodine Forrester. Ali snimke mozga su ohrabrujude. Prerano je da bi itko mogao znati.« Nemogude je bilo povjerovati da de u ovakvom stanju preživjeti sate, a o mjesecima da i ne govorimo. »Postoji li liječnik s kojim bih mogao razgovarati?« Gordon je pitao medicinsku sestru, bez ikakvih vidljivih znakova emocija. Ona pomisli kako on djeluje kao neki ne baš blizak prijatelj ili njen dalji rođak koji je u bolnicu došao po dužnosti. On je svoje osjedaje zadržao za sebe. »Redi du dežurnom liječniku da ste ovdje«, odvrati sestra i produži dalje niz hodnik, ostavivši druge dvije kolegice s Isabelle. Gor-don Forrester izazvao je kod nje jak osjedaj nelagode. Boljelo ju je srce pri pogledu na Isabelle. Bila je tako lijepa i mlada. Ali ovaj čovjek koji je doletio iz Pariza da vidi svoju ženu, izgleda da nije osjedao ništa. Nikada nije srela nekog tako hladnog. Gordon je izašao iz sobe i polako krenuo hodnikom, čekajudi da netko dođe i razgovara s njim. Prošlo je još desetak minuta dok se nije pojavio mladi liječnik. Potvrdio je Gordonu ono što je, više ili manje, ved znao, priznajudi veliku opasnost u kojoj se ona nalazi. Rekao je da su razmatrali mogudnost još jedne operacije, ali nadali su se da de to izbjedi, ako bude mogude. Sada su mogli samo čekati i pratiti kako njeno tijelo odgovara na pretrpljene povrede. A po njegovoj procjeni, još dugo de čekati na dobre vijesti. Ali, smatrao je da je to što je do sada izdržala, bio ohrabrujudi znak, jedini kojeg imaju. Nada je za Isabelle još bila vrlo slaba. »Zao mi je, gospodine Forrester«, na kraju reče. »S obzirom na težinu nesrede, čudo je što su uopde preživjeli.« Gordon kimne, a onda njegovu pažnju privuče nešto što je mladi liječnik rekao, a što je bilo u potpunoj suprotnosti s onim što je ranije tog dana čuo. »Mislio sam da je vozač poginuo.« »I jest, odmah, kao i vozač autobusa i devetero putnika.« »Učinilo mi se da sam čuo kako ste upravo rekli preživjeli.« Gordon je morao zastati na tren. »Da, jesam. S njom je bio još jedan putnik. I on je preživio, iako nije u ništa boljem stanju nego vaša supruga. Njegove povrede su drugačije od njenih, ali jednako teške. I njegovo stanje smatra se vrlo kritičnim.« Slušajudi ga, Gordon je imao neki čudan osjedaj; nije mogao zamisliti što bi ona radila u autu s nekim muškarcem, pogotovo u to doba nodi. Znao je da je
51
išla u London kako bi vidjela izložbu u Tateu i posjetila još neke muzeje i galerije i u tome nije vidio nikakvog zla, ali sve ovo sada mu je bilo vrlo čudno. »Znate li možda tko je to?« upita Gordon, naizgled sasvim usput. Baš ništa neobično nije se vidjelo na njegovom licu. »Znamo njegovo ime, ali o njemu ne znamo puno više od toga. Zove se VVilliam Robinson i Amerikanac je. Mislim da je njegova obitelj na putu ovamo. Trebali bi stidi večeras.« Gordon kimne, kao da je očekivao stare prijatelje; na trenje razmišljao o tom imenu, a kad se sjetio, pitao se je li to isti čovjek. Postojao je William Robinson kojeg je upoznao prije nekoliko godina, važan lik u političkom svijetu. Znao je da su Robinson i ambasador u Francuskoj stari prijatelji. Ali nije mogao zamisliti što bi on radio s Isabelle. Nije čak bio siguran ni jesu li se upoznali. Nije se mogao sjetiti je li Isabelle bila s njim kad su se sreli u ambasadi. Tako je rijetko izlazila. Sto je Isabelle radila s njim, to je bila potpuna tajna. »Hode li s njim biti sve u redu?« Gordon upita sa zabrinutim izrazom koji je prikrivao neizgovorena pitanja u njegovoj glavi. »Ne znamo. Slomljen mu je vrat, ošteden gornji dio kičmenog stuba. Ima i unutarnjih povreda, ali nijedna nije tako ozbiljna kao kod vaše supruge.« »Zvuči kao da je ona prošla gore,« reče Gordon, »ali ne puno gore. Hode li ostati uzet zbog povrede kičme?« »Prerano je da bismo mogli redi. Još nije pri svijesti, nije se osvijestio nakon operacije. To bi mogla biti samo reakcija na traumu ili nešto složenije, povezano s povredom vrata. I on je u kritičnom stanju.« Dok ga je slušao, Gordonu padne na pamet da bi oboje mogli umrijeti, ne objasnivši nikome što su radili zajedno te nodi. Gordon se pitao je li to bila samo puka slučajnost. Ako je ona imala u Londonu stare prijatelje iz mladosti za koje on nije znao i trebala se nadi s njima, možda su ona i Robinson zajedno uzeli limuzinu iz hotela. Ali zašto bi izlazila u to doba? Otkuda su dolazili? Kamo su išli? Gdje su bili? Zašto su bili zajedno? Jesu li se uopde poznavali? Jesu li se upravo sreli? Njegovim mislima prelijetale su tisude mogudnosti i pitanja. A do odgovora se nije moglo dodi, pogotovo ako ne prežive. Mislio je da dobro poznaje Isabelle, bio je siguran u to. Nije bila žena koja bi imala vezu sa strane, čak ni tajne susrete s muškarcima. A ipak, bili su zajedno, u limuzini, u dva poslije ponodi i ma koji Dio razlog, sada nije bilo načina da to otkrije. »Želite li prenoditi ovdje u bolnici, kraj svoje supruge?« upitao ga je mladi liječnik, ali Gordon je brzo odmahnuo glavom. Užasavao se bolesničkih soba, bolnica i bolesnih ljudi. To ga je na neki čudan način podsjedalo na majku. »Bududi da nije pri svijesti, ne vidim čemu bih ovdje mogao poslužiti. Samo bih smetao vašem osoblju. Bit du u hotelu. Idem u Cla-ridge's i možete me nazvati ako se ovdje išta promijeni. To mi se čini puno razumnije. Zahvalan sam na vašim naporima i vremenu kojeg ste posvetili brizi oko moje žene«, službeno reče Gordon i s izrazom nelagode, ustane. Bilo je očito koliko se krajnje nelagodno osjeda u bolnici i nije imao ni najmanju želju da se vrada u sobu svoje žene. Samo bih još jednom svratio i pogledao je prije odlaska.« Još jednom je zahvalio liječniku i krenuo natrag hodnikom, a kad je stigao do njenih vrata, peteročlana ekipa je bila zaposlena oko nje i još nije bilo znakova života. Pogledavši ih samo na tren, nije ni pokušao udi u sobu, a onda se okrenuo i otišao bez riječi. Nije je dotaknuo, niti poljubio; 52
nije se ni približio Isabellinom krevetu, a kad je napokon izašao na ulicu, duboko je udahnuo svježi zrak. Gordon se užasavao bolnica, bolesnih ljudi i nemodi. Zato mu je Teddy uvijek bio takav problem. On to, naprosto, nije mogao podnijeti. S torbom u ruci, u kojoj su bile stvari za jednu nod, zaustavio je taksi i dao vozaču adresu hotela Claridge's. Bilo mu je pomalo mučno. Silno mu je laknulo kad je pobjegao s odjela intenzivne njege i, iako ju je žalio, nije se mogao natjerati da uđe u sobu i dotakne joj barem ruku. Njeno nesvjesno stanje bila je prava milost, mislio je on, pogotovo ako preživi, a mozak joj ostane ošteden. Tu sudbinu joj nije želio. No usprkos svom sažaljenju koje je osjedao za nju, sam nije osjedao ništa. Nije imao osjedaj gubitka, očaja, niti straha da de je izgubiti. Sada mu se činila kao strana osoba, koja slomljena i nepomična leži u bolnici. Izgledala je kao beživotna lutka i bilo je teško shvatiti da je ta žena koju je upravo vidio bila djevojka kojom se oženio, a pogotovo ne njegova supruga ved dvadeset godina. Njen duh kao da je ved odletio. Dok se taksi zaustavljao pred hotelom, on se samo pitao što je radila u limuzini s Billom Robinsonom. Međutim, osim Isabelle, to nije imao koga drugog pitati. Samo je ona znala odgovor na tu zagonetku. I Bili, dakako, ali ni on, jednako kao ni Gor-donova supruga, nije mogao odgovoriti na njegova pitanja. Vratar je preuzeo Gordonovu malu torbu. Uzeo je samo nekoliko košulja i nešto rublja. Nije namjeravao dugo ostati. Došao je procijeniti situaciju i za dan ili dva vratit de se u Pariz. Ako bude potrebno, dodi de opet u London. Do tada, ona može i umrijeti. Ili de ostati u istom stanju. Mladi liječnik mu je te večeri rekao da bi mogla ostati u komi, bez promjene, tjednima ili čak mjesecima. A on nikako nije mogao ostati u Londonu s njom. Morao se vratiti svojim poslovima, morao je voditi računa o Teddvju i vidjeti što se događa u banci. Ako bude morao, svakih nekoliko dana putovat de u London i natrag. Ali, zaključio je, ako ovo potraje, najbolje de biti da nazove So-phie u Portugal i kaže joj neka se vrati kudi. Ako ništa drugo, ona može preuzeti nadzor nad Teddvjem umjesto njega. Sa strahom je izbjegavao taj poziv, ali nakon ovoga što je večeras vidio, počeo je pomišljati da bi to trebao učiniti. Morao ju je pripremiti za slučaj da Isabelle umre. Gordon je skrenuo do recepcije i tražio Isabellin ključ, a iz ureda je odmah izašao pomodnik upravitelja i izrazio mu svoje žaljenje. »To je, kako čujemo, bila strašna nesreda. Svima nam je jako žao... baš strašno... takva divna osoba... nismo ništa znali dok nas nisu zvali iz policije...« I tako dalje, nekoliko minuta. Gordon je kimao glavom i slagao se sa svime što je ovaj rekao. »Kako je ona, gospodine?« brižno je pitao službenik uprave. »Nije baš dobro.« A onda je Gordon odlučio ispitati što bi on još mogao znati. »I gospodin Robinson je izgleda teško povrijeđen.« Ispitivački je motrio mladideve oči, tražedi može li bilo što otkriti, ali sve se svodilo na isto. Suosjedanje i beskonačno kršenje ruku u znak žaljenja. »Tako smo i mi čuli«, mladid je rekao samo to. Bilo bi nezgodno kad bi ga pitao zna li zašto su se vozili u istoj limuzini: Gordon je tragao za prikladnim pitanjem koje bi ispunilo njegove potrebe. Ali to nije bio lak zadatak. »Zaista, prava nesreda što su se vozili zajedno«, neodređeno je rekao. »On je moj stari prijatelj. Sigurno su se ovdje slučajno sreli.« »Da, pretpostavljam«, reče pomodnik upravitelja, kimajudi glavom. »Vidio sam ih 53
zajedno, čini mi se, jučer popodne u predvorju, na čaju.« »Znate li gdje su mogli idi sinod?« ispitivao je Gordon kao da istražuje nesredu, ali mladi službenik uprave odmahne glavom. »Mogu pitati vratara je li imao kakvu rezervaciju za njih.« Na tren se udaljio i pitao, a vratar je rekao daje gospodin Robinson uvijek sve sam rezervirao i rijetko kada je tražio bilo što od njih, osim kad je trebalo unajmiti auto, kao ovog puta. Ali činilo mu se da im je drugi vratar rezervirao stol u Mark's Clubu. »Danas ima slobodan dan. Mogu ga pitati kad se vrati. Ili mogu nazvati Mark's Club, ako želite. Nažalost, vozač je poginuo, kao što sigurno znate. Jedan od naših najboljih ljudi, Irac; imao je ženu i četiri sina. Strašna tragedija«, reče on, očito potresen time što se dogodilo, a Gordon mu zahvali uzimajudi ključ, pa ode do lifta i odveze se na kat. Još je razmišljao o onome što je pomodnik upravitelja rekao, kako su jučer popodne zajedno pili čaj u predvorju. Pitao se jesu li se nekako sreli u umjetničkim krugovima, ili ju je on baš pokupio. Koliko je bila pro-stodušna, mogla je biti dovoljno naivna da se sprijatelji s nekim takvim. Čaj u predvorju je, bez sumnje, relativno bezopasna stvar, ali biti vani u dva ujutro, u limuzini s muškarcem, po Gordonovom shvadanju baš nije bilo nedužno. Još nije mogao zamisliti što je Bili Robinson radio s njom. Nije mu se to sviđalo i kad bi to bio netko drugi, a ne Isabelle, bilo bi mu odmah jasno o čemu se tu radi. No u njenom slučaju, lako je mogao postojati neki budalasti, bezazleni razlog zašto se našla u autu s njim. Kad je ušao u njenu sobu, još je razmišljao o tome. Soba je ostavljala čudan dojam, kao da je ona tog trena izašla van, i kad se ogledao oko sebe, Gordon se odjednom osjeti gotovo kao da je ona ved umrla. Na stolidu uz umivaonik stajala je njena šminka. Spavadica je visjela na kuki iza vrata kupaonice. U ormaru je bila njena odjeda, uredno obješena, a na stolu zbirka prospekata i brošura iz muzeja i galerija. A onda je kraj njih ugledao kutiju šibica iz Harrv's Bara, a bududi da Isabelle nije pušila, on pomisli kako je to pomalo čudno. I što bi uopde ona radila na mjestu kao što je Harrv's Bar? Ili Mark's Club? A onda je vidio da je kraj šibica iz Harrv's Bara još jedna kutija, iz Annabel's. Ugledavši to, osjetio je kako njegovom kičmom prolijedu trnci bijesa. Možda večer s Billom Robinsonom nije bila tako nedužna kako se on nadao. Pitao se je li na tim mjestima bila s njim. Po sobi je tražio druge dokaze, ali nije bilo tragova muške odjede, nikakvih pisama, poruka, nikakvog cvijeda s posvetom od njega. Ništa, osim dvije kutije šibica s dva mondena mjesta koje je, to je nekako shvatio, ona zadržala kao suvenir. Možda ju je Robinson naprosto pokupio, a ona nije odoljela. Sve je, najvjerojatnije, bilo nedužno, i ma što se dogodilo među njima te nodi ili prije toga, bez sumnje su to skupo platili. Ali i dalje se pitao kakva je to veza između njih dvoje, ako je uopde postojala. Ubacio je dvije kutije šibica u džep, sjeo i osvrnuo se po sobi, a onda nazvao recepciju i naručio si jedno žestoko pide. Kad je Cvnthia Robinson s kderima izašla iz aviona, u Londonu je bilo pola sata do ponodi. Obje cure su spavale u avionu, barem malo. Ali Cvnthia je let provela uglavnom izgubljena u mislima, zuredi kroz prozor. Počela je osjedati punu težinu onoga što se dogodilo Billu. Nestrpljivo je čekala da ga vidi. Možda, ako uopde postoji sreda, dok one stignu do bolnice, on ved izađe iz kome, i možda, samo možda, udarac u vrat i kičmu nede imati dugoročne posljedice. Samo se tome mogla nadati, za njegovo dobro. Trebalo im je pola sata da prođu carinu, a iz Claridgesa su poslali auto po njih. Otišle su 54
ravno u bolnicu i tamo su stigle u jedan ujutro. Na odjelu intenzivne njege u to vrijeme je još bilo puno posla; malo prije Cvnthije i njenih kderi, stigla su četiri nova pacijenta. Ali Cvnthia se bez problema predstavila sestrama i pronašla liječnika s kojim može razgovarati o Billu. U tome je Cyn bila dobra. Uspjela je presresti liječnika na putu u Billovu sobu. Isti onaj mladi kirurg koji je ranije razgovarao s Gordonom, sjeo je s njom u hodnik i sve joj objasnio, a Jane i Olivia su slušale. Bili je još bio u komi i do sada nije bilo nikakvih znakova poboljšanja. Počele su se stvarati velike otekline u području kičme, što je pritis-kalo oštedene živce, a lomovi u vratu bili su ozbiljni. Kad joj je liječnik sve objasnio, slika Billovog opdeg stanja bila je vrlo mračna. A kad ga je Cvnthia vidjela, bila je tek neznatno bolje pripremljena na ono što de vidjeti. Ležao je sputan zastrašujudom napravom oko vrata, potpuno sputanog tijela, prekriven šavovima, posjekotinama, malim ožiljcima i modricama. Bolničarke su ga nadzirale, monitori su bez prestanka pištali, a on je bio tako mrtvački blijed da su obje djevojke zaplakale kad su mu ugledale lice. Cyn je samo zurila u njega i odjednom su je sve emocije, kojima se opirala otkako je dula novosti, istovremeno savladale. Suze su se nakupile u njenim očima i on više nije bio bezlični skup simptoma i slomljenih dijelova tijela, ved je to bio dečko u kojeg se zaljubila na koledžu, a ona je tek sada postala potpuno svjesna koliko je strašno ozlijeđen. Trebala joj je sva snaga koju je imala kako bi se ponovo pribrala i bila nekakva podrška svojim kderima. Jane i Olivia samo su stajale u kutu sobe, zagrljene, i tiho plakale. Jedna bolničarka je podesila respirator, a Cyn je polako prišla njegovom krevetu. Dotaknula mu je ruku i uopde joj se nije činilo da je njegova, a previše je silovito plakala da bi se mogla sagnuti i poljubiti ga. U sobi se osjetio strahovit miris sredstava za dezinfekciju. Prsa su mu bila gola, a na svim dijelovima bio je povezan s monitorima. »Zdravo, dušo«, prošaptala je, stojedi kraj njega. »Ja sam, Cyn.« Promatrajudi ga, osjedala se opet kao djevojka, a tisude slika prelijetale su joj glavom; dan kad ga je upoznala, dan kad se za njega udala, dan kad mu je rekla da je trudna. Toliko uspomena i trenutaka, a on sada tu leži nepomičan. Njihovi životi su se zauvijek promijenili. Nije mogla zamisliti kako de se uopde ikada vratiti u uobičajeno stanje. Iznenada, ona shvati kako ne želi da on umre u slučaju da ostane invalid; nije je bilo briga koliko je ošteden, nije ga htjela izgubiti. Prvi put u mnogo godina, shvatila je da ga još voli. »Volim te«, stalno je ponavljala, »Želim da otvoriš oči, odmah. Cure su ovdje. Žele razgovarati s tobom, mili.« »Ne može vas čuti, gospođo Robinson«, blago je rekla jedna sestra. »To ne znate«, čvrsto odvrati Cvnthia. Ni u najboljim trenucima, ona nije bila žena s kojom se može raspravljati, a sada pogotovo nije htjela slušati što joj priča sestra. Uz to, godinama sluša priče kako ljudi u komi mogu čuti što govore oni oko njih. Cvnthia mu je pričala i dalje; ona i djevojke ostale su s njim dva sata, dok im liječnik koji ga je došao pogledati nije predložio da se malo odmore, pa se vrate ujutro. Za sada, nije bilo promjena u Billovom stanju. »Mislite li da bih trebala ostati tu s njim?« Cvnthia upita liječnika. Nije došla iz Connecticuta zato da bi sjedila u hotelu, umjesto da bude s Billom. Osim toga, nije bila još sigurna ima li potpuno povjerenje u njih. Htjela je pratiti sve što rade. No barem je njega koju su mu pružili, po svemu što je mogla zaključiti, ostavila dovoljno dobar dojam na nju. 55
»Mislim da biste trebali otidi u hotel. Pozvat demo vas ako bude ikakvih promjena u njegovom stanju«, čvrsto reče liječnik. Shvatio je da je ovo žena prema kojoj mora biti izravan. S njom nije bilo okolišanja, niti skrivanja činjenica. »Obedajem vam da demo vas zvati.« Trebalo mu je još pola sata kako bi je uvjerio. Vozač ih je čekao, a sada je ved bilo gotovo četiri ujutro. Kad su otišle, Cvnthia i njene kderi bile su iscrpljene. Ona je u Claridgesu rezervirala sobu za Oliviju i Jane, a sama je namjeravala biti u Billovoj sobi. Kad je otvorila vrata ključem kojeg su joj dali, imala je isti onakav čudan osjedaj, kao i Gordon kad je ušao u Isabellinu sobu. Osjedala se kao uljez. Tu je bila njegova aktovka, novine razbacane na nekoliko mjesta po sobi i snop brošura iz galerija i muzeja, što joj je bilo čudno. Kad je stigao obilaziti muzeje? A tu je bilo i pola tuceta računa za kreditnu karticu i ona primijeti da je jedan iz Harrv's Bara, a drugi iz Annabel's. Ali, znala je da on tamo odlazi s prijateljima i poslovnim poznanicima uvijek kad je u Londonu. To joj nije izgledalo neobično, a kad je navukla njegovu pidžamu, opet se rasplakala. Odjednom se užasno bojala da ga ne izgubi. Kad je nazvala cure da provjeri jesu li dobro, obje su plakale. Bio je to dan pun emocija za sve njih, a kad su vidjele oca, njih dvije su se uplašile još više nego njihova majka. Nakon što su ga vidjele, bilo je teško sačuvati nadu. Izgledao je strašno polomljeno i gotovo kao da je mrtav. Cvnthia nije mogla tek tako zaboraviti plač svojih kderi pa je navukla kudni ogrtač preko Billove pidžame i uputila se niz hodnik do njih. Htjela ih je samo zagrliti i umiriti. A na kraju je provela pola sata s njima. Bilo je skoro pet ujutro kad se napokon odvojila od njih i vratila natrag u Billovu sobu. Legla je, ronedi suze u jastuk koji je još mirisao na njega i nije zaspala sve do šest sati u petak ujutro. Kad se Cvnthia kasnije tog jutra probudila, nazvala je bolnicu da provjeri kako je Bili, a oni su joj rekli da se preko nodi ništa nije promijenilo. Vitalni znakovi bili su malo stabilniji nego prije, ali još je bio u dubokoj nesvjestici. Sada je ved bilo jedanaest sati, a Cyn se osjedala kao da su je cijelu nod tukli olovnim cijevima. Otišla je do cura, tiho se ušuljala u njihovu sobu i vidjela da još spavaju. Vratila se natrag u svoju sobu, okupala se i obukla i malo nakon podneva, bila je spremna za povratak u bolnicu. Kderi nije htjela buditi, pa im je napisala poruku. Ostavila ju je u njihovoj sobi; iz bolnice de im javiti kako je njihov otac, rekla je. Sišla je do auta koji ju je čekao i vozaču dala adresu. A on je putem pričao o nesredi. Vozač koji je poginuo bio mu je jedan od najboljih prijatelja. Rekao je Cvnthiji kako mu je žao zbog njenog muža, a ona mu je zahvalila. Kad je stigla u bolnicu, zatekla je uglavnom isto stanje i, nakon što je malo pričala Billu, smjestila se u čekaonicu. Htjela je razgovarati s nekim od njegovih liječnika. Dok je čekala, primijetila je jednog muškarca koji je prošao kraj nje. Visok i otmjenog izgleda, u dobro skrojenom odijelu, djelovao je aristokratski i zapovjednički, što je ona odmah zapazila. Zaustavio se i razgovarao sa sestrama na prijemnom pultu. Vidjela je kako one odmahuju glavom i gledaju ga s obeshrabrenim izrazom na licu. Njemu se na to usne stisnu u smrknutu liniju i on potom produži dalje hodnikom, u smjeru Billove sobe. Cvnthia se pitala što ga je dovelo ovamo. Kasnije ga je vidjela kako izlazi iz sobe nasuprot Billovoj i vrada se kako bi razgovarao s jednim liječnikom u hodniku. Zatim je opet otišao, ali Cvnthia je imala osjedaj da je zarobljen u istoj, mučnoj igri čekanja kao i ona, iščekujudi što de 56
se dogoditi osobi kojoj je vrlo loše. Nije znala zašto, ali činilo joj se da je na njemu nešto čudno. Izgledao je kao da mu je ovdje, na odjelu intenzivne njege, strašno neugodno, a ona je naslutila i otpor i bijes u njemu, kao da je duboko uvrijeđen što uopde mora biti tu. Djelovao je uznemireno, razdražljivo i napeto. Spomenula je to jednoj od bolničarki kad se vratila u Billovu sobu. Cvnthia tada nije znala da se Isabellino stanje pogoršalo i da su upravo objasnili Gordonu kako za njegovu suprugu sada ima bitno manje nade. Brojne povrede iscrpile su njen organizam i ona je tonula sve dublje u komu. Odlučili su da je nede više operirati; bili su sigurni da njen organizam ne bi podnio novi napor. On se vratio u hotel, odakle de nazvati svoj ured, a onda de čekati nove vijesti. Svojoj tajnici je rekao da de ostati u Londonu preko vikenda, ne objašnjavajudi zašto, a onda je nazvao Teddvjeve njegovateljice da čuje kako je on. Odjednom je odgovornost prema svom sinu osjedao kao strašno opteredenje. Nikada prije nije se morao baviti time. Ni Ted-dyju ni njegovateljici nije rekao ništa o stanju dječakove majke. Ali, nimalo mu nije bilo drago što je ta odgovornost iznenada pala na njegova leđa. Sinu je rekao da ga nede biti preko vikenda i da je u Londonu s mamom. »Mama je trebala dodi jučer, tako je rekla«, rekao je on razočarano. »Zašto je ostala?« »Zato jer ovdje ima posla, eto zašto«, Gordon se otresao na njega, no njegova grubost nije iznenadila Teddvja. Njegov otac nikada nije imao strpljenja, niti zanimanja za njega. »Nije mi se javila. Hodeš joj redi da me nazove?« Teddy je pomalo jadikovao, a Gordon je bio razjaren. Sada je bio na kraju živaca, a Teddvju nije mogao dati zadovoljavajude objašnjenje zbog čega ga majka nije nazvala. »Javit de ti se kasnije. Sada ima nekog posla sa mnom«, lagao je dječaku, ali činilo mu se da nema drugog izbora. U ovom trenutku, za njega je bilo puno bolje da mu laže, nego da mu kaže istinu. Teddy je bio previše osjetljiv da bi podnio to što se dogodilo, pogotovo ako to čuje na ovakvoj udaljenosti. Ako mu na kraju bude trebalo redi, Gordon de to učiniti osobno, u prisutnosti dječakovog liječnika. Još nije nazvao ni Sophie. Htio je vidjeti kako de se stvari razvijati. Nije bilo smisla da ih plaši, a ukoliko ona umre ne došavši k svijesti, onda je, po njegovom mišljenju, Sophie i ne treba vidjeti. Tako je odlučio jutros. »Reci mami da je volim«, rekao je Teddy, a njegov otac je brzo završio razgovor. Nimalo nije uživao u tome. Nije mu bilo drago što laže dečku, a nije mu htio redi što se dogodilo Isabelli. Malo nakon toga, Gordon se vratio u bolnicu da je vidi. Kad je stigao, stao je u najudaljeniji kut sobe s bolnim izrazom na licu i promatrao što joj sve rade. Za razliku od ponašanja Cvnthije Robinson s Billom, on se Isabelli nije ni približio, niti joj se obradao. Nije je čak ni dotaknuo. Njegova odbojnost je bila toliko snažna da si nije mogao pomodi. »Želite li malo biti sami sa suprugom?« blago gaje upitala jedna bolničarka. Izgledao je tako izbezumljeno da se ona sažalila nad njim. Ali Gordon nije oklijevao s odgovorom. »Ne, hvala vam. Ionako me ne može čuti. Bit du u čekaonici. Pozovite me, molim vas, ako se bilo što promijeni.« Uz te riječi, pobjegao je i sjeo u čekaonicu, kraj Olivije i Jane. Nakon nekog vremena, došla je Cynthia, a Gordon nije imao
57
pojma tko je ona, niti ga je bilo briga. Iznenadio se kad mu se Cynthia nasmiješila. Izgledala je umorno i blijedo i nešto joj se prolilo po majici, ali u njenim očima vidjelo se suosjedanje prema njemu. »Žao mi je zbog vaše žene«, reče ona. Čula je kad su sestre govorile o njoj i znala je samo da je u još kritičnijem stanju nego Bili. Ali njoj su o tome rekle vrlo malo. »Hvala«, odbojno odvrati Gordon. Nije imao nikakve želje za razvijanjem prijateljstava u čekaonici odjela intenzivne njege. Ali nije želio ni sjediti u užasu Isabelline sobe. Nije imao kamo, osim natrag u hotel, o čemu je i razmišljao kad mu se Cvnthia obratila. A onda mu ona, na njegovo veliko iznenađenje, pruži ruku i predstavi se. Po govoru, shvatila je da je on Amerikanac i osjetila je neku povezanost s njime. Oboje su bili daleko od kude, zatečeni očajnom situacijom. »Ja sam Cvnthia Robinson«, rekla je jednostavno, dok je jedna njena kder drijemala, a druga je bila zadubljena u časopis kojeg je kupila u predvorju bolnice. Njih dvije se nisu uopde osvrtale na Cyn-thiju, niti na Gordona. No, u trenu kad je čuo njeno ime, Gordon se zapiljio u nju, a Cvnthia je to primijetila. »Ovdje sam sa suprugom. Imao je saobradajnu nesredu prije dva dana. Sinod smo doletjele.« Dok ju je slušao, pitao se shvada li ona u potpunosti njihovu situaciju. Ako je i bilo tako, izgleda da je to uopde nije diralo. Reklo bi se da je brine samo stanje njenog muža, što je, po Gordonovom shvadanju, bilo plemenito od nje. Njega je puno više nego nju brinulo što je moglo spojiti to dvoje. Gordon odluči biti iskren prema njoj. »Pretpostavljam da ste svjesni činjenice da je moja žena bila u autu s vašim mužem kad ih je udario autobus.« Kad je to rekao, ona je izgledala kao da je autobus upravo udario nju. On istog trena, po izrazu na njenom licu, shvati da joj nitko nije rekao za Isabelle. Na to što joj je Gordon sada rekao, ostala je bez riječi. »Što hodete redi?« Postala je još bljeđa nego prije, ako je to uopde bilo mogude. »Upravo to što sam rekao. Bili su zajedno u limuzini. Ne znam zašto, niti kako to da su se poznavali. Ja sam vašeg muža upoznao prije nekoliko godina u Parizu, ali ne sjedam se je li moja žena tada uopde bila sa mnom. U četvrtak su, izgleda, zajedno pili čaj, a ona je bila u limuzini s njim. Sad je u kritičnom stanju, u dubokoj komi : mi možda nikada nedemo znati što su radili zajedno. Pretpostavljam da ni vaš muž nije u takvom stanju da bi vam to mogao objasniti.« Cvnthia sjedne u stolicu nasuprot njemu; izgledala je kao da ju je netko osamario. I to snažno. »Nitko mi nije rekao. Mislila sam da je bio sam, s vozačem.« Cvnthia je djelovala zbunjeno. »Očito nije, nažalost. Ona je doputovala ovamo da pogleda neke izložbe. Strastveno je zanima umjetnost. A ja zaista ne znam što je još radila ovdje u Londonu.« Cvnthia je zurila u njega, sjetivši se brošura o umjetnosti iz raznih galerija i muzeja koje je našla u Bil-lovoj sobi. »Da li ju je vaš muž ikada spomenuo? Njeno ime je Isabelle Forrester.« Bilo mu je neugodno da o tome razgovara s njom i, bez sumnje, bilo je nezgodno, ali postojala su pitanja na koja je on želio dobiti odgovore, a ova žena je, barem u ovom trenutku, bila jedini put do njih. Međutim, ona odmahne glavom. Znala je još manje nego on. »Nikada nisam čula njeno ime. Nisam čak ni znala da je Bili u Londonu. Zadnji put kad 58
smo razgovarali, bio je u New Yorku. Ali mi nismo u jako bliskoj vezi«, ona tiho reče. »Razvedeni ste?« upita Gordon s vedim zanimanjem, a ona ostane zatečena pitanjem. »Ne, ali on puno putuje i vrlo je neovisan.« Nije mu htjela redi da je njihov brak ved godinama jako labav. »Moja žena nije. Naš sin je invalid i ona vodi brigu oko njega ved četrnaest godina, pa rijetko odlazi od kude. Ovo putovanje je bilo prvo nakon mnogo godina i mislim da je bilo prilično nedužno. Pomislio sam da je, možda, slučajno srela vašeg muža u hotelu, možda u predvorju. Ne mislim da bismo trebali brzati sa zaključcima. Ali pomalo jest čudno što su bili zajedno u autu, u dva ujutro.« Zvučao je gotovo kao da govori sam sebi. »Da, to je pomalo čudno«, reče ona, zamišljenog pogleda. Bilo je više nego dovoljno razloga da pomisli kako Bili ima neku vezu sa strane. Ona sama ih je posljednjih godina imala nekoliko, a s Billom ved dugo nije tjelesno u vezi. Ali žena koju je opisao Gordon Forrester teško bi mogla biti vjerojatna kandidatkinja za romantični vikend u drugom gradu. Cvnthia nije mogla ni zamisliti kako su se upoznali. A to što su bili zajedno, nije joj se sviđalo. Dok su ona i Gordon razgovarali, shvatila je da obje njene kderi slušaju sa zanimanjem. »Žalosno je što ih ne možemo pitati«, Cvnthia reče, međutim, one brošure joj sada nisu izlazile iz glave. A onda se sjetila računa iz Annabel's i Harrr's Bara. Možda ta žena i nije bila tako nedužna kao što misli njen muž, usprkos sinu invalidu i činjenici da je udata. »Ako umru, nikada nedemo dobiti odgovor«, iskreno izvali Gordon. »Da nisu imali nesredu, vjerojatno nikada ne bismo ni znali. Možda to naprosto moramo prihvatiti«, tiho reče Cvnthia. Nije bila sigurna želi li uopde znati; bilo je pitanja na koja ni ona njemu ne bi rado odgovarala, a i onih koje ona nije htjela postavljati. Pogotovo sada, dok se on bori za život nakon nesrede, ona nije htjela zavirivati u mračne zakutke njihovog života. Ali Gordon ih je oboje podvrgavao svom isljedničkom svjetlu. Bilo je očito da ga ova tajna muči. »Ne vjerujem da de nam itko ikada redi«, zamišljeno je rekao. »Ako su pametni, a bili su u nekakvoj vezi, nadajmo se da zaista nitko ne zna«, praktično odvrati Cvnthia. »Nadajmo se. Vozač nam je mogao nešto redi.« »Možda to trebamo pustiti i ne tražiti odgovore. Oboje se bore za život, a ako prežive, samo to bi nam trebalo biti važno. Ono što se dogodilo prije, možda nas se uopde ne tiče.« »To je vrlo plemenito od vas«, reče Gordon, iako nije bio ni malo zadovoljan njenim savjetom. Ako gaje Isabelle varala, htio je to znati. Sada je bio puno manje uvjeren u njenu nedužnost. »Moj suprug je vrlo diskretan čovjek. Sto god se dogodilo, to nikada nede izadi u javnosti. Njemu ne bi bilo slično da se ponaša neprilično ili izaziva skandale, vama ili samome sebi.« »Ne "bi bilo slično ni mojoj ženi da se spetlja s drugim muškarcem«, ponešto razjareno reče Gordon, više u obranu vlastitog ponosa nego njene reputacije, a Cvnthia je to osjetila. »A ja i ne mislim da je imala nešto s njim. Siguran sam da postoji vrlo razumno, nedužno objašnjenje.«
59
»Ja se nadam«, tiho reče ona, a onda pogleda Gordona u oči. Htjela mu je dati do znanja kakav je njen stav u ovoj situaciji. »Mislim da biste trebali znati da ja ne namjeravam ništa pitati.« »Ja, međutim, namjeravam pitati svoju ženu, ako izađe iz kome. Mislim da nam to duguju.« »Zašto? Sto bi to značilo?« upita ona, na veliko iznenađenje svojih kderi. »Sto bi to promijenilo? A ako umru, ne trebamo ništa ni znati.« »Ja trebam. Ukoliko je ona bila prema meni nepoštena na bilo koji način, mislim da to zaslužujem znati, kao i vi. Ako nije, bilo bi lijepo da ih to oslobodi krivnje.« »Nije moja stvar da svog supruga oslobađam krivnje. On je odrastao čovjek. Ako je bio u vezi s vašom ženom, ne bi mi bilo drago, ali u životu ima stvari za koje je bolje da ih ne znamo.« »Ne dijelim vaše mišljenje, gospođo Robinson«, on odbojno reče i na to se upita kakav su to brak oni imali. Zapravo, ne puno drugačiji od njegovog, ali on nikome ne bi priznao da je njegov brak s Isabelle bio privid, i to ved godinama. Štoviše, ne bi bilo veliko čudo da je Isabelle imala nekog; bila je mlada, puna ljubavi i čovječnosti. Gordon je bolje od ikoga znao koliko je bila usamljena, zahvaljujudi njemu. Zato je i želio znati što je radila, je li ga iznevjerila ili je bila samo vrlo lakoumna pa je otišla na večeru s nepoznatim muškarcem. U svakom slučaju, u to doba nodi je bilo prekasno da ona bude vani. Nije mu padalo na pamet gdje su mogli biti u taj sat, niti što su radili. U bilo koje drugo doba, on bi mogao povjerovati da su bili na nekoj izložbi, ali ne u dva ujutro. Cvnthia se nakon toga vratila do Billa, a kad je ona otišla, njene kderi su samo zurile u Gordona. Nakon nekoliko minuta, on se vratio do recepcije i rekao im da ide natrag u hotel, pa ga mogu nazvati tamo, ako se nešto promijeni. Bilo mu je dosta bolničke čekaonice i nije mu se dopala Cvnthia Robinson, niti njeni liberalni stavovi o suprugu. Vjerojatno ju je redovno varao, a ona je to, izgleda, sasvim mirno prihvadala. I, u to nije sumnjao, ona je varala njega. Međutim, dok je Cvnthia stajala uz Billov krevet i promatrala ga, nakon svega što je čula od Gordona Forrestera, osjedala je kako joj se srce slama. Možda je Gordon mogao sam sebi redi da su njih dvoje bili zajedno u to doba na posve nedužan način, no Cvnthia u to, srcem i dušom, nije vjerovala. Stajala je gledajudi Billa, dok su joj se suze slijevale niz lice i pitala se je li ga na kraju ipak izgubila, nakon toliko godina. Dugo je bila ravnodušna prema njemu, čak i zla, povremeno; znala je koliko je bila hladna i daleka, kako kritična prema njegovom načinu života. Godinama nije htjela biti dio njegovog života, a sada kad ga je možda zauvijek izgubila, htjela mu je samo redi da ga još voli. Nije znala hode li ikada dobiti priliku za to, ali htjela mu je samo posljednji put redi koliko ga voli. Do prošle nodi, nije to shvadala, no sad je znala i htjela je da to zna i Bili. Morala se zapitati što mu je značila Isabelle Forrester, i je li bio zaljubljen u nju. Cvnthia je bila svjesna da je sama kriva ako ga sada konačno izgubi zbog vlastite gluposti. U to uopde nije sumnjala. Odjednom je, suočena s mogudnošdu da ostane bez njega, shvatila koliko je bila glupa svih ovih godina.
Poglavlje peto 60
Gordon je petak navečer proveo u hotelu, čitajudi knjigu koju je kupio na povratku iz bolnice. Nije imao što drugo raditi. Mogao se javiti svojim prijateljima u Londonu, ali nije bio spreman redi ljudima što se dogodilo. Htio je najprije vidjeti što de biti s Isabelle. Čitao je, no bio je odsutan. Kasno navečer, prije nego što de ledi, nazvao je bolnicu, ali nije bilo promjene. Prošlo je četrdeset i osam sati od nesrede i ona je još bila živa, ali to je bilo sve. Još nije bilo nikakvog poboljšanja, samo joj nije bilo ništa gore. Razmišljao je bi li se vratio, ali nije mogao podnijeti pomisao da je ponovo vidi u onakvom stanju. Ne bi to nikome priznao, ali pogled na nju gaje plašio. Mrzio je bolnice, bolesnike, liječnike, sestre, sve zvukove i mirise bolnice. Kad je Gordon zvao, Cvnthia je još sjedila kraj Billa. Cure su se vratile u hotel negdje u vrijeme večere, ali Cvnthia je odlučila ostati. Povremeno je odlazila po čaj kod bolničarki, a one su bile ljubazne prema njoj. No, Cvnthia je imala puno toga o čemu de razmišljati i radije je bila sama. Pitala se, gledajudi svog supruga kako se bori za opstanak, hode li ikada imati priliku da mu kaže sve što mu je htjela redi. Puno toga mu je morala objasniti, ispričati se za sve ove godine. Iako on to nije govorio, bila je svjesna da vjerojatno jako dobro zna za sve njene veze. Neke su bile prilično neprikrivene, no bilo je i onih diskretnijih. Poslije nekog vremena, nakon što je digla ruke od njihovog braka, nju više nije bilo briga. A sada više nije bila sigurna čak ni zašto mu je tako odlučno okrenula leđa. Možda zbog ljubomore, pomislila je, zbog zanimljivog života kojeg je vodio i ljudi koje je sretao. Nikada joj se nije sviđalo da ovisi o njemu, a sada se pitala, nije li mu to ona htjela dokazati da ga ne treba. Uvijek ju je smetalo što se, kao supruga čovjeka s političke scene, morala ponašati kao njegov privjesak pa je, barem emocionalno, otišla svojim putem. On je bio toliko zauzet i tako često na putu da se ponekad osjedala odbačenom. Mrzila je sliku majke s dvoje djece koja živi u predgrađu; ona je htjela biti puno zanimljivija i puno glamuroznija osoba. Sad je shvadala da je na pogrešan način pokušavala proizvesti uzbuđenje u svom životu. Sada je to znala i najviše se bojala da je sve to shvatila prekasno. U ponod je još razmišljala o tome, sjededi na stolici u kutu Bil-love sobe, kad joj se, samo na djelid sekunde, učini da ga je čula kako se pomaknuo. »Bili?« Ustala je i pogledala ga pažljivije. Sestre su upravo izašle iz sobe kako bi mu donijele novu infuziju, a njoj se učini da vidi kako mu se miču očne jabučice, kao da sanja. Kad su se sestre vratile, još je stajala kraj njega. Odmah su pogledale na monitore, ali sve je bilo na mjestu. »Je li sve u redu, gospođo Robinson?« upita jedna od njih; promijenila je infuziju i upravo je poravnavala pokrivač preko njegovih nogu. »Mislim... nisam sigurna... na čas, pomislila sam... zvuči glupo... ali, učinilo mi se da se nešto pomaknulo.« Sestre su ga pogledale pažljivije, ali nije bilo znakova života, pa su ponovo provjerile njegove vitalne znakove. Danas se stanje ponešto stabiliziralo. Prošlo je gotovo točno četrdeset i osam sati od nesrede, a Cvnthia je tu bila dvadeset i četiri sata. Činilo joj se kao cijela vječnost. Medicinska sestra je podesila njegov srčani monitor i ovog puta je osjetila jedva primjetan pokret njegove ruke. Pomno gaje promotrila, a onda mu pregledala oči. Uperila je tanki snop svjetla u njih. Cyn je sve pratila i ovog puta nije bilo sumnje - on je ispustio tihi, 61
prigušeni zvuk, kao blagi jauk. Oglasio se prvi puta, a Cvnthijine oči se ispune suzama dok ga je gledala. »O, Bože«, prošaptala je, a on se ponovo oglasi. Bio je to gotovo životinjski zvuk. A kad mu je dotaknula prste, njegovi očni kapci su zatreperili. Sestra pritisne zvono kojim se poziva dežurni liječnik. Na rubu stola se upali svjetlo i za nekoliko sekundi, liječnik je stigao. »Što je?« upitao je sestru, ulazedi u sobu. Satima je ved bio dežuran i izgledao je umorno, jednako kao što se Cvnthia osjedala. »Ima li kakvih promjena?« »Jauknuo je dvaput«, reče sestra. »A meni se čini da sam vidjela kako je malo prije pomaknuo ruku«, doda Cvnthia, dok je on ponovo usmjeravao zraku svjetla u Bil-love oči. Ovog puta, Bili se oglasio, reagirajudi na svjetlo. Cvnthia je bila sigurna u to, a liječnik na to pogleda sestru. Njegov pogled je bio upitan i ona na to kimne. Njegovoj ženi nisu htjeli redi ništa preuranjeno, ali on je dolazio k sebi. U ova dva dana, to je bio prvi siguran znak i prvo ohrabrenje. »Bille, čuješ li me? Ja sam, ovdje sam... volim te, dušo. Možeš li otvoriti oči? Želim razgovarati s tobom. Čekala sam da se probudiš.« On na to pokuša pomaknuti ramena i ovog puta jaukne glasnije, vjerojatno od boli. »Gospodine Robinson, sad du vam dotaknuti ruku. Ako me ču-ete, stisnite moj prst što jače možete.« Liječnik mu je govorio na uho, nagnuvši se do njega, a onda mu prstom dotaknuo dlan, čekajudi hode li biti kakvog odgovora. U prvom trenu, ništa se nije dogodilo, no onda su se polako, vrlo polako, Billovi prsti stegnuli oko liječnikovog prsta na njegovom dlanu. Nije bilo nikakvog drugog adljivog znaka, ali on je jasno čuo liječnikov glas i razumio njegove riječi. »Oh, Bože moj, čuo je«, reče Cvnthia, dok su joj se suze slijevale niz lice. »Čuješ li me, dušo? Tu sam... otvori oči, molim te...« Ali, na njegovom licu se ništa nije pomaknulo. A onda, i dalje vrlo polako, zatvorenih očiju, on se namršti, usne mu se razdvoje i on jezikom prijeđe preko svojih raspucanih usana. Promatrati ga dok dolazi k svijesti, bilo je kao da se pred njihovim očima odigrava čudo. »Jako dobro, gospodine Robinson«, obratio mu se liječnik iz velike blizine. »A sada ponovo stisnite moj prst.« Bili ovog puta zaste-nje u znak prigovora, kao da ga gnjave, ali opet je to učinio, ovog puta drugom rukom. Obje bolničarke i liječnik razmijene pobjedonosne poglede. On dolazi k sebi. Nije bilo mogude odrediti koliko duje ili razumije, ali on im je odgovorio, u to nije bilo sumnje. Cvnthia se osjedala kao da de iskočiti iz kože; poželi ih odgurnuti i baciti mu se oko vrata. Ali nije se pomaknula s mjesta. Ne bi se usudila riskirati da ga povrijedi. »Mislite li da bi mogli otvoriti oči ako se jako potrudite, gospodine Robinson? Volio bih da pokušate.« Liječnik ga je poticao, ali s Billove strane dugo nije bilo nikakvog odgovora i Cvnthia se uplaši da je ponovo pao u komu. Izgledao je kao da spava. Na to liječnik dotakne Billove kapke, kao da želi podsjetiti njegov mozak gdje su mu oči, a njega potaknuti na odgovor. Bili ispusti tihi uzdah, a onda, bez glasa, otvori oba oka i pogleda ih. »Pozdrav«, s osmijehom reče mladi liječnik. »To je bilo jako dobro. Pa, drago mije što vas vidim, gospodine.«
62
Bili ispusti tihi Hmmm..., a onda opet zaklopi oči, ali sekundu ili dvije, gledao je ravno u liječnika. Za sada, to je bilo najviše što je mogao. Polako je otplovio natrag tamo gdje je bio. Sanjao je Isa-belle. »Hodete li pokušati još jednom?« Ovog puta se začulo oštro mumljanje koje je očito značilo ne, ali minutu kasnije, svejedno je to ponovio. »S nestrpljenjem smo čekali da vas vidimo«, reče liječnik uz osmijeh, a na njegove riječi, Billov pogled je preletio prostorijom; ugledao je Cvnthiju kako stoji kraj kreveta i bio je zbunjen. »Zdravo, dragi, tu sam. Volim te. Sve de biti u redu.« Na to se njegove oči opet zaklope, kao da je sve to bilo za njega previše i kao da nije htio vidjeti nikoga od njih. Tren kasnije, ponovo je zaspao. Ali ovo je bio značajan događaj i sva lica bila su ozarena kad je Cyn-thia krenula za liječnikom van iz sobe. »O, Bože! Što to znači?« upitala je, drhtedi od glave do pete. Ništa je u životu nije toliko potreslo, a liječnik je bio zadovoljan zbog nje. »Znači da je izašao iz kome, iako nije potpuno van opasnosti. Ali ja mislim da je ovo vrlo ohrabrujudi znak.« »Može li govoriti?« »Modi de, kasnije, siguran sam. Povreda glave nije bila tolika da bi to utjecalo na njegovu sposobnost govora. Samo je prošao vrlo ozbiljnu traumu.« Najgore povrede bile su na Billovom vratu i kičmi, iako su ga i ti manji udarci u glavu koje je pretrpio, držali u komi dva dana. »Njegov mozak se treba prilagoditi svemu što mu se dogodilo. Siguran sam da de govoriti kad se ponovo probudi. Njegovo tijelo je doživjelo strašan šok. To vam je kao potpuni nokaut, samo nekih deset tisuda puta jače. Ne zabrinjava me njegov govor.« Zabrinjavalo ga je sve ostalo. Dugoročno, pravi problem de biti njegova kičma i rad nogu. Ali to što se može služiti rukama bilo je dobar znak. Očito, bio je vrlo slab, ali to je značilo da de modi pomicati ruke i šake, pogotovo kad mu vrat zacijeli. »Mislim da možemo pretpostaviti kako de spavati nekoliko sati, a sutra de uslijediti novi korak naprijed. Možda biste mogli otidi u hotel i malo odspavati, gospođo Robinson. Sutra de biti još jedan naporan dan.« Ali ona je bila toliko uzbuđena da nipošto nije htjela otidi. »Mislite da se nede opet probuditi? Ako se probudi, ja želim biti tu.« »Mislim da je puno vjerojatnije da je iscrpljen od upravo pretrpljenog napora. Za njega je to moralo biti ravno usponu na Everest. Sad je tek savladao najniži stupanj i sljededih tjedana ga čekaju još mnogi teški usponi.« A mogude i sljededih nekoliko godina, ali to joj nije htio redi. Ovo je bio tek početak i pred njima je bio dug put, ali to što su upravo vidjeli, jako je ohrabrilo cijelu medicinsku ekipu. »Dobro«, Cvnthia se složila. »Možda du se vratiti u hotel.« Satima nije vidjela svoje kderi. Rekle su da de naručiti večeru u sobu i gledati televiziju dok se ona ne vrati. Obedala im je da de im se javiti istog trena kad uđe u svoju sobu. Jedva je čekala da im kaže što se dogodilo. Kad im je rekla, vrativši se u hotel, Olivia je vrisnula od srede, a Jane je malo zaplesala. »Bože, mama, to je sjajno! Je li nešto rekao?« »Ne, samo je nekoliko puta otvorio oči i zajaukao. Dva puta je stisnuo liječnikov prst, a
63
vidio je i da sam ja tamo. Ali onda je ponovo zaspao. Liječnici misle da bi sutra mogao progovoriti. A sestra je rekla da bi, sada kad je došao k svijesti, vrlo brzo trebao postati priseban.« Cvnthia se nadala da de sutra razgovarati s njim. Sutradan ujutro, kad se vratila u bolnicu, on je ležao otvorenih očiju i ogledavao se po sobi, kao da još nije potpuno siguran gdje je. Izgledao je kao da još napola spava, kao da se upravo probudio, što je i bila istina. »Zdravo, spavalice«, blago reče Cvnthia približivši se njegovom krevetu. »Cijelu vječnost smo čekali da se probudiš.« On trepne očima kao da kaže, da, ali izgledao je tužno, gotovo kao da je razočaran što je vidi, jer je očekivao nekog drugog. Njoj se činilo da bi joj on kimnuo kad bi mogao, ali nije mogao pomaknuti glavu zarobljenu u stezniku oko vrata. »Osjedaš se bolje danas?« On ponovo trepne očima. A onda mu ona vrlo blago dotakne lice. »Volim te, Bili. Žao mi je što se ovo dogodilo. Ali bit de sve u redu.« On nije skidao pogled s nje; zatim je ovlažio usne, kao prošle nodi, i ponovo sklopio oči. Htjela mu je dati nešto za pide, ali nije se usudila. Bolničarke su je na nekoliko minuta ostavile samu s njim. Monitori de ih upozoriti ako se bilo što promijeni. »Mogu li ti nešto donijeti?« prošaptala je, a on otvori oči i zagleda se u njeno lice. Izgledao je kao daje zbog nečeg zabrinut i ona mu se približi, kako bi mogla čuti ako joj nešto bude pokušao redi. Njegova usta se na to otvore, ali nije bilo nikakvog zvuka. »Sto želiš, dušo? Možeš li govoriti?« Obratila mu se kao što bi razgovarala s djetetom. A on je izgledao kao da je ojađen zato što ga je tako teško razumjeti. Dugo je ležao u tišini, a onda ponovo pokuša, kao da je skupljao snagu dok je Cvnthia govorila. »Cure su ovdje«, pričala je ona dalje. »Došle su sa mnom u London.« On trepne, kao da kaže da je razumio, a onda se opet namršti, boredi se da ovlada svojom vilicom. Ona se pitala boli li ga taj steznik oko vrata. Nije izgledao udobno, no reklo bi se da on sada nije trpio nikakve jake bolove. »Gdje...«, napokon je prošaptao, a ona gaje napeto slušala, nastojedi ga razumjeti i strpljivo čekala. Za sljededu riječ, činilo se, trebala mu je čitava vječnost, »...je... Izzza... bel?« Ovo je za njega bio strašan napor. Zurio je u svoju ženu, a ona nije bila sigurna je li ju uopde prepoznao. Izgleda da su sve njegove misli bile usredotočene na ženu koja je bila s njim u autu. Htio je saznati, pretpostavila je ona, je li Isabelle živa. A te njegove riječi, tako bolno izgovorene, uz strašan napor, pogodile su Cvnthiju kao udarac. Pitao je za Isabelle; to je bilo prvo što je rekao svojoj ženi, a njoj je to govorilo sve što je trebala znati. »Živa je«, ona tiho odgovori, »pitat du sestru kako je sada.« On na to dva puta trepne, kao da joj želi redi hvala, a onda zatvori oči. Tren kasnije, Cvnthia izađe van, a njene kderi je odmah počnu salijetati pitanjima. Nije im ispričala što je on rekao. »Kako mu je, mama? Je li nešto rekao?« »Mislim daje bolje. Pomalo pokušava govoriti. A ja sam mu rekla da ste obje ovdje.« Cyn je bila zapanjena zbog onog što joj je rekao. Njegove prve riječi odnosile su se na Isabelle i Cynthia se morala zapitati koliko mu Isabelle znači. Bez sumnje, nije ga samo viteški poriv ponukao da pita za nju istog trena kad se probudio. »Što je rekao?« Djevojke su bile strašno uzbuđene. Bile su van sebe od srede što im je otac preživio. »Dvaput je trepnuo«, ona reče s osmijehom, prikrivajudi vlastitu bol.
64
»Može li govoriti?« upita Jane. Izgledala je kao majčin odraz u ogledalu. A Olivia je bila pravi Billov portret. Obje su izgledale kao njihovi klonovi - njen i Billov. »Rekao je poneku riječ, ali to mu je još jako teško. Mislim da se sada odmara.« Zvučala je neobično potišteno kad je obedala curama da de se odmah vratiti i otišla do recepcije, obrativši se bolničarki. »Kako je gospođa Forrester?« tiho je upitala. Ako ništa drugo, treba redi Billu ono što je želio znati. Ako mu je bilo stalo do nje, imao je na to pravo, čak i ako su bili samo prijatelji. Zajedno su prošli pakao. Morala mu je redi što je novo s Isabelle; to je bilo najmanje što je za njega mogla učiniti, kad se ved toliko potrudio da je to pita. »Nije baš dobro, nažalost. Uglavnom, kao i dosad. Sinod je opet imala visoku temperaturu. Njen suprug je sad s njom.« »Je li došla k svijesti?« pristojno upita Cvnthia. »Ne, ali to nije čudno, s obzirom na povrede i operaciju prethodne nodi.« Cvnthia kimne i zahvali joj, a onda se vrati natrag u Bil-lovu sobu da vidi je li budan. Ali kad mu je prišla, on je tiho hrkao. A onda, kao da ju je osjetio, pomaknuo se i otvorio oči. Ponovo je sanjao o Isabelli. Kao i prethodna dva dana. »Pitala sam za Isabelle. Jednako je kao i dosad. U komi je i još se nije probudila, ali ja se nadam da hode.« On trepne očima kao da joj odgovara. Dugo je prošlo dok nije opet pokušao oblikovati riječi. »Hva... la... Cinnn... mislio... sam... dasi... ti... ona«, rekao je, a onda ponovo zaklopio oči i utonuo natrag u san o Isabelli. Uopde nije želio vidjeti svoju ženu, niti razgovarati s njom. »Želiš li vidjeti cure?« Cyn mu je opet prekinula san; on sada trepne triput, a ona se nasmiješi. »Idem po njih, tu su u hodniku.« Tren kasnije, bile su u sobi i govorile mu uglas, a Omthia primijeti da se on smješka. A kad im se obratio, za to mu je trebalo manje napora nego prije. Vradala mu se sposobnost govora: išlo je polako, ali mozak mu je, očito, bio sasvim bistar. »Cure... volim... vas...« »I mi tebe volimo, tata«, reče Olivia, a Jane se sagne i poljubi mu ruku. Imao je infuziju pričvršdenu na obje podlaktice. Još je bio prekriven monitorima i cijevima. Ali djevojke su bile sretne što je uopde živ. »Sjajne... cure...«, rekao je Cvnthiji kad su njih dvije otišle. »I ti si sjajan«, bilo je sve što je ona rekla, a on je na to izgledao iznenađen. »Uplašio si nas«, nastavila je ona. »Znaš li što ti se dogodilo?« pitala je. Palo joj je na pamet da se on možda i ne sjeda. »Ne.« Uopde se toga nije sjedao. Pamtio je samo večer koju je prije nesrede proveo s Isabelle. »Tvoju limuzinu je udario autobus. Trebalo je, kako čujem, nekoliko sati da vas izvuku van.« »Bojao... sam... se... daje... ona... mrtva.« Borio se s riječima, a Cvnthia pomisli kako je čudno što on sa svojom ženom razgovara o Isabelli, ali njega za to izgleda nije bilo briga. Dok ju je gledao, oči su mu se punile suzama. »Mislim da je tome bila vrlo blizu.« Cvnthia mu nije rekla da bi ona još uvijek mogla
65
umrijeti. »Njen muž je ovdje s njom.« Kad mu je to rekla, bilo je to gotovo kao upozorenje Billu da se i on treba vratiti stvarnom životu. Isabelle ima muža. A on ima dvije kderke i ženu. Sada su one na redu. On je znao da prema njima ima obaveze, ma koliko volio Isabelle. Ali nju je sanjao, danima. U tom trenu, u sobu su se vratile bolničarke; imale su posla oko njega, pa je Cvnthia izašla van i pridružila se curama. Morala je promisliti o ovome što se s Billom dogodilo. U njenom umu nije bilo dvojbe. Isabelle Forrester mu je bila važna i nije bila samo stranac, kako se nadao njen muž, čak ni usputna poznanica. Prve Billove riječi odnosile su se na nju. A njegove oči bile su ispunjene bolom i brigom zbog nje. Čak je, kad se probudio, mislio da vidi Isabelle, a ne svoju ženu. A dok je čekala da bolničarke završe svoj posao, Cvnthia je, sjededi u čekaonici, uzela u ruke primjerak Herald Tribunea i vidjela da je tamo objavljen članak o nesredi. Ostala je zatečena, ugledavši fotografiju Billa i neke žene, uz snimke raskomadanog autobusa. U članku je pisalo da je jedanaestero ljudi poginulo, a u limuzini u koju je udario autobus, bio je poznati politički lobist VVilliam Robinson. Tekst ispod fotografije navodio je da je to snimljeno samo nekoliko trenutaka ranije. On i nepoznata žena, pisalo je, bili su u Annabel's; njihov auto se sudario samo nekoliko blokova dalje, a vozač je poginuo. Ali nije navedeno Isabellino ime, niti je li ona povrijeđena u sudaru. No, Cvnthia je, vidjevši joj lice, znala da to mora biti ona. Izgledala je privlačno i mlado, duge tamne kose, i fotograf ju je očito uplašio, jer je zurila u njega širom otvorenih očiju. Na toj fotografiji, Bili se smješkao, držedi ruku oko njenih ramena. Cvnthia je ostala bez daha vidjevši ih takve zajedno. Izgledali su sretno i opušteno i činilo se kao da de se Bili svakog trena nasmijati. To je ponovo podsjeti na mogudu ozbiljnost situacije. Pitala se je li to vidio i Gordon Forrester. Ma što postojalo između njegove žene i njenog muža, po njenom mišljenju, malo je vjerojatno da je to za njih bilo nebitno. Pogotovo sada. Kad su je vidjele kako čita taj članak, njene kderi su razmijenile poglede. Ništa nisu rekle, ali vidjele su ga i one. One se, međutim, sada nisu ni mogle ljutiti na svog oca, što god radio s tom ženom. Ono što se dogodilo bilo je puno ozbiljnije i one su mu mogle oprostiti gotovo sve. I Cvnthia se tako osjedala. Nju nije zabrinjavalo što je on učinio, nego mogudnost da mu je zaista stalo do Isabelle. Pogled u njegovim očima kad ju je pitao za nju, govorio je Cvnthiji da to nije samo usputna veza. Teško je mogla povjerovati da su samo dobri prijatelji. Ona i Gordon iznenadili bi se još više kad bi znali da su njih dvoje bliski ved više od četiri godine. Tada je jedna bolničarka došla po njih i Cvnthia s kderima ode u Billovu sobu. Tren prije nego što de se vrata zatvoriti, spazila je Gordona Forrestera kako izlazi iz Isabelline sobe. Nije se usudila, ali rado bi ga bila upitala je li vidio Herald Tribune. Ali on je izgledao kao da ga muče vede brige. Isabelle nije pokazivala nikakve znakove oporavka, pa iako je liječnik rekao da bi mogla dugo ostati u komi, Gordon se sve više bojao da de joj mozak ostati ošteden, ako uopde preživi. Uz to, upravo su mu rekli da joj srce nepravilno kuca, a u pludima joj se skuplja tekudina. Opasnost od upale pluda bila je sve veda, a Gordon je znao da de, ako se to dogodi, Isabelle umrijeti. Stanje se, izgleda, pogoršavalo. Jedan sat je proveo tamo, razgovarao je s liječnicima o mogudoj novoj operaciji i kad ga je Cvnthia vidjela kako izlazi iz Isabelline sobe, bio je na povratku u hotel. 66
Tek nakon sto su kasno tog popodneva Cvnthia i djevojke otišle, Bili je opet pitao za Isabelle. Preko dana mu se vratio govor. Cure su neprestano pričale s njim i morao je odgovarati. Sada je pitao jednu bolničarku kako je Isabelle, a ona je oprezno birala što de redi. »Približno jednako kao i do sada; još je u komi, a njene povrede su unutarnje, više nego vaše.« On je slomio više kostiju, ali kod nje su svi unutarnji organi bili povrijeđeni. Nije se moglo redi što je gore. Ali on je preživio, sad je to bilo sigurno, dok Isabellin život još visi o niti, a opstanak je u pitanju. On je mislio samo kako ne želi da ona umre i dao bi vlastiti život za nju. »Mogu lije vidjeti?« tiho je upitao. Cijeli danje samo na to mislio, kad god ga ne bi zaokupile Cvnthia i kderi. »Mislim da to ne bi bilo mogude«, odgovori bolničarka. Bila je sigurna da bi se njegov liječnik usprotivio. Morao je ležati što je mogude mirnije. S takvim povredama kičme i vrata, nikako ga nisu smjeli izvlačiti iz kreveta, a Isabelle ionako ne bi bila svjesna njegovog posjeta. Ali Bili je te nodi svom liječniku ponovo postavio isto pitanje. Samo na tren. Samo je želim vidjeti, da znam kako je.« »Nije baš dobro, bojim se«, iskreno reče liječnik. »Njen cijeli organizam je pretrpio traumu. Danas sam to objašnjavao njenom suprugu. On je želi premjestiti u Francusku. Rekao sam mu da je to nemogude. U ovako osjetljivom stanju, to bi je ubilo.« Bili osjeti kako mu se liječnikove riječi zabijaju kao nož u grudi. Nije htio da Isabelle odvedu bilo kamo, barem ne dok je on ne vidi. A pogotovo ne ako bi je to dovelo u još vedu opasnost. Forrester je lud što uopde tako brzo pomišlja na to. Liječnik mu je to i rekao. To se lako moglo zaključiti. »Mislim da nije pametno da je vidiš, Bille«, suosjedajno reče liječnik. Bili su na ti. Sad kad je Bili mogao govoriti, liječnika je iznenadilo koliko je Bili ugodna i pristojna osoba. Po njegovom mišljenju, Bili je bio vrlo prijatan čovjek. Za razliku od Gordona Forreste-ra, koji je otresit i arogantan i izvrijeđao je sve na odjelu. Ujutro je došao sa zahtjevom da je premjesti. Nitko nije htio ni čuti za to, a on se povukao kad mu je šef odjela neuvijenim riječima rekao da je lud što to predlaže. Vrlo otvoreno mu je objasnio da bi to ubilo njegovu suprugu, pa je Gordon pristao da ona ostane tamo. Ali svi su bili sigurni da de pokušati ponovo. Očito, bio je previše tvrdoglav da bi odustao. »Zar ne možete odgurati moj krevet u njenu sobu kad tamo ne bude nikoga?« Bili je molio, sada potpuno ovladavši svojim govornim sposobnostima. Bio je vidljivo uznemiren. »Želim je vidjeti, sam.« Liječnik je dugo razmišljao, a Bili se uzbudio. Liječnik nije znao ništa o njihovoj vezi i nije htio pitati, ali Billu je očito bilo jako važno da vidi Isabelle, a to nije moglo naškoditi ni njoj ni njemu. Samo nije htio da Gordon Forrester bude bijesan ako to sazna. »Nodas bi me mogli odvesti, zar ne? Ne moram biti dugo tamo.« »Zašto ne bismo pričekali da vidimo kako deš se sutra osjedati? A i ona isto tako. Ni ti ni ona nikamo nedete otidi.« Billa je izluđivalo što zna da je ona tu, s druge strane hodnika. Kad bi mogao, sam bi se odvukao tamo, ali bio je potpuno prepušten njihovoj milosti. Bio je nepomičan, zarobljen na krevetu, u stezniku i s ovratnikom. Nije mogao čak ni podidi glavu, a ruke su mu bile jako slabe. Od struka na niže bio je nepokretan i ništa nije osjedao. A za sada
67
nitko nije znao hode li mu se osjet vratiti. Bio je bespomodan kao beba, ispružen na krevetu, no svejedno je liječnika na miran i uporan način uvjeravao da je to dobra zamisao. »Vidim da te ne mogu razuvjeriti«, na kraju s osmijehom reče liječnik. Bila je prošla ponod i u hodniku nije bilo posjetitelja. On na tren izađe i pošalje Billovu bolničarku po lijek, a kad se ona vratila u sobu, za njom su ušla i dvojica muškaraca. Bili je na tren izgledao zabrinuto, pitajudi se što de mu sada raditi, ali oni su se bez riječi rasporedili kraj uzglavlja i u podnožju kreveta, bolničarka se odmaknula u stranu i Billov krevet se polako zakotrljao prema vratima. »Kamo idemo?« on upita zabrinuto, a onda, kad mu se bolničarka nasmiješila, shvati. Liječnik mu je ispunio želju; čekao ih je u hodniku i obratio se Billu dok su ga gurali. »Ako samo riječ kažeš o ovome, ja du te sam vratiti natrag u komu«, tiho je rekao, a Bili se nasmije. »Ovo je vrlo nepropisno.« Ali on je smatrao da de to Billu činiti dobro, a Isabelli nije moglo naškoditi. Nede ni znati da je bio tamo. Trebalo je malo manevrirati, ali uspjeli su dovesti njegov krevet do njenog. On je napregnuo pogled, ali uspio je krajem oka vidjeti samo njenu glavu omotanu zavojima. Međutim, ako bi istegnuo lijevu ruku najviše što može, mogao bi joj dotaknuti prste na ruci. Dvije sestre koje su dežurale kod nje pratile su što se događa, a liječnik ih je uputio da na sve to zažmire. Svima je bilo jasno zašto je Bili tu. Nekoliko minuta je držao njene prste u svojoj ruci, a onda joj se obratio i uopde ga nije bilo briga tko de ga u toj prostoriji čuti. »Zdravo, Isabelle... ja sam... Bili... Sada se moraš probuditi. Dovoljno dugo si spavala... moraš se vratiti...« A onda, tihim glasom doda, »Volim te... Sve de biti dobro.« Pustili su ga neka bude tamo još nekoliko minuta, a onda ga odgurali natrag. Bio je iscrpljen i blijed kad se vratio u svoju sobu. Ispružen na krevetu, kasnije se, razmišljajudi o njoj, sjetio svog sna i pitao se kad se to dogodilo. Oboje su hodali prema jarkom svjetlu i tren prije nego što de stidi, on ju je natjerao da se vrate, što je nju jako naljutilo. Tamo su bila njihova djeca i on im se htio vratiti. Ali Isabelle je htjela produžiti dalje. A on joj je sada želio redi isto što i tada. Morala se vratiti. Htio je da se ona probudi. I mislio je samo kako de je opet vidjeti. Obuzela ga je panika kad se sjetio kako je Gordon pokušava vratiti u Francusku. No, barem ga je liječnik uvjerio kako oni nede dopustiti da se to dogodi. Billu je laknulo zbog nje, ali mu je jednako tako bilo drago što zna da je u njegovoj blizini. Te nodi je utonuo u san misledi na Isabelle, a na licu mu se pojavio osmijeh. Ležedi u svom krevetu u hotelu, i Cvnthia je razmišljala o Isabelli. A u sobi u kojoj je prije samo nekoliko dana boravila Isabelle, Gordon Forrester je ležao budan u krevetu i razmišljao o Billu. Svi su te nodi imali mnogo toga o čemu treba razmisliti, a jedini koji su znali odgovore na njihova pitanja bili su Bili i Isabelle.
Poglavlje šesto Kad je Cvnthia sutradan stigla u bolnicu, bolničarka je upravo hranila Billa. Bila je nedjelja, četiri dana nakon nesrede, a on je još izgledao krajnje izmučeno. Ali oboje su bili presretni što je priseban i živ.
68
»Kako ide, mili?« upita Cvnthia, vedrog i svježeg izgleda. Vani je bilo toplo, pa je na sebi imala majicu, kratke hlače i sandale koje je posudila od jedne kderi. Olivia i Jane de malo prošetati po Londonu; htjele su otidi na buvljak. Vrijeme koje je Cvnthia provodila u bolnici za njih je bilo predugo, pa su namjeravale dodi kasnije tog popodneva. »Kako se osjedaš?« pitala je Cvnthia, približivši se njegovom krevetu. Zbog ovratnika, nije baš mogao daleko vidjeti. Kad mu je ušla u vidno polje, on se osmjehne. »Mislio sam danas odigrati nekoliko setova tenisa«, reče on. Zvučao je promuklo, ali sada je mogao jasno govoriti. Upravo su ga prvi put obrijali i on se osjedao malo ljudskije, ali pred njim je još bio dalek put. Liječniku je rekao da mu je vid zamagljen, što nije bilo nikakvo iznenađenje. Udarac u glavu je bio priličan, a još neko vrijeme de osjedati posljedice kome. Očekivao se specijalist koji de mu još jednom pregledati noge i kičmu, a dežurni liječnik mu je rekao da de možda trebati još jedna operacija, ovisno o onome što specijalist zaključi. Svima je sada bilo jasno da de Billov oporavak biti dugotrajan. A opseg tog oporavka još se nije moglo predvidjeti. Hode li ili nede više hodati, i dalje je bilo glavno pitanje. Bili je toga bio svjestan, ali tu temu su on i Cvnthia do sada izbjegavali iako su oboje znali kako, s obzirom na povredu kičme, postoji ozbiljna mogudnost da de ostatak života provesti u invalidskim kolicima. Cvnthiji se nije žurilo da o tome razgovara s njim; imao je dovoljno briga. Ali u ova četiri dana, ona je stalno razmišljala kako de odsada biti s njim u braku. Zaista nije mogla znati hode li se on ikada vratiti na posao, niti kakav de mu biti život ako se bude morao povudi. Nije to mogla ni zamisliti, a nije ni Bili, iako je pokušao. Ali oboje su znali da je moglo biti puno gore. Mogao je ostati potpuno uzet. I oboje su osjetili olakšanje kad su shvatili da de, na kraju, ipak u potpunosti koristiti gornji dio tijela. Međutim, hode li ili nede modi štiti donji dio tijela, bilo je otvoreno pitanje koje je njega ispunjavalo užasom. »Kako su cure?« upitao je kad je Cvnthia privukla stolicu i sjela. Primijetila je da je nemiran i napet. »Dobro su, danas idu na buvljak. Rekle su da de poslije toga dodi ovamo.« Obje su osjedale ogromno olakšanje što im je otac živ. A Cvnthia ih je nagovarala da odu van, kako bi promijenile okolinu. »One se trebaju vratiti kudi ovaj tjedan, Cyn. Ovdje nemaju što raditi.« »Ionako smo trebale doputovati u Europu za par tjedana. Mislim da te one sada ne bi htjele napustiti.« Njegova supruga mu se osmjehnula, a on je, na trenutak, izbjegao njen pogled. »Možda du ih odvesti u Pariz na nekoliko dana, ako tebi za koji tjedan bude bolje. Ionako deš uskoro kudi.« Ali, ona u to nije bila toliko sigurna koliko je htjela da on u to povjeruje. Liječnici su je upozorili da de Bili ostati u bolnici mjesecima, a nju je zanimalo može li letjeti u Sjedinjene Države specijalnim avionom, ali oni su se složili u jednom -još je prerano da ga se premješta. »Ne znam kad du kudi, Cyn. One ne mogu ovdje prosjediti cijelo ljeto, čekajudi me. A ne možeš ni ti.« »Ja nemam pametnijeg posla«, ona vedro odvrati, a on se nasmiješi. »Znači da su se stvari jako promijenile u posljednjih nekoliko tjedana. Ti se inače ne
69
zaustavljaš, Cyn. Nisi li na nekom teniskom turniru, ne ideš li nekamo, pripremaš li kakvu zabavu? Poludjet deš ako budeš samo sjedila ovdje i nadzirala me.« »Ja te nedu ostaviti ovdje, Bili«, ona tiho reče. »Poslat du cure natrag kasnije, osim ako one ne budu htjele nekamo idi same. U dobni i u zlu, sjedaš se tog dijela? Ja se sjedam. Ne ostavljam te ovdje samog i ne idem kudi.« »Nisam dijete«, reče on s neuobičajeno ozbiljnim izrazom na licu, a ona opazi nešto zloslutno u njegovim očima. To ju je zabrinulo; nastojala je održati vedro raspoloženje, ali nije ga mogla spriječiti da izgovori to što joj je naumio redi. »Htio sam o tome razgovarati. U dobru i zlu, mislim. Posljednjih godina je bilo jako puno onog zlog. Ja sam kriv; stalno sam bio odsutan i dugo sam ved upetljan u politiku, pa baš i nisam bio puno uz tebe i cure.« Ved dugo se osjedao krivim zbog toga, ali oni su između sebe uspostanli udaljenost kao pravilo, pa na kraju više i nije bilo mogude promijeniti stanje. »Navikle smo na to. Nitko te ne krivi zbog toga. Ja imam svoj život, imam što raditi. Ne žalim se na naš brak, Bille.« Izgledala je ozbiljno dok mu je to govorila. Kad su počeli razgovarati, bolničarka ih je ostavila same. »Trebala bi se žaliti, Cyn. Trebala si se žaliti ved odavno, kao i ja. Mi više nemamo brak. I tako je ved godinama. Ne radimo iste stvari, nemamo iste prijatelje. Ja čak ni ne znam što radiš, a u posljednje vrijeme ti čak zaboravljam redi gdje sam. Iskreno, nisam siguran da li ti je to uopde važno. Iznenađen sam što si došla ovamo. Do sada sam vjerovao da bi ti bilo svejedno kad bih jednog dana naprosto nestao.« Nije osjedao samosažaljenje. Sve je to bila istina, a nije joj ni spomenuo da zna za njene brojne veze posljednjih godina, iako su razgovarali o jedinoj njegovoj vezi, prije mnogo godina. Cvnthia je zbog toga bila bijesna; rekla je da je to ponižava. Ali on je bio gospodin i nije joj nikada predbacivao da su njene kratke afere s instruktorima tenisa, profesionalnim igračima golfa i muževima njenih prijateljica njega ponižavale godinama. Vjernost više nije bila bračna osobina koje se ona pridržavala. U početku je to bila njena osveta jer se osjedala odbačenom kad je on postao opsjednut politikom, a njemu se ponekad činilo da ona na taj način izaziva njegovu pažnju, ali bio je to pogrešan put. Na kraju, on se ohladio i samog sebe prisilio da ga više ne bude briga. Nije joj ništa rekao jer je bilo lakše zatvoriti oči pred onim što se događalo, ali toga je bio jako svjestan i to je na kraju ubilo njegovu ljubav prema njoj. Ono što je nekada, prije trideset godina, osjedao za nju, ved dugo je bilo mrtvo. Ostalo je samo prijateljstvo i on joj je bio zahvalan što je s njim, ali više nije bio zaljubljen u nju, a to mu sada više nije bilo dovoljno. To je shvatio u onih nekoliko sati koje je prethodnih dana proveo s Isabelle. »Ružno je što to kažeš«, reče Cvnthia s povrijeđenim izrazom na licu. »Kako si mogao pomisliti da ne bih došla ovamo nakon što si ti doživio nesredu? Sigurno misliš da uopde nemam srca.« »Ne, dušo, znam da imaš srce,« on joj se tužno osmjehne, »samo ved dugo nije moje. Volio bih da nije tako, ponekad žalim zbog toga, ali tako je i mislim da se sada moramo suočiti s time. Htio sam o tome razgovarati s tobom kad se vratim kudi.« Cvnthia ga je dugo gledala u bolnoj tišini, sa suzama u očima. Nije mogla vjerovati da joj on to govori. Ironično, baš kad je ona shvatila da ga još voli, ili ga je ponovo zavoljela, on joj 70
govori da je više ne voli i da je sve gotovo. Nije bila potpuno sigurna što joj on to, zapravo, želi redi. Ali zasad, uvod nije zvučao ohrabrujude. »Je li to zbog Isabelle Forrester?« upita ona, nastojedi da ostane mirna. »Zaljubljen si u nju, zar ne?« Nije bio trenutak da se skrivaju iza riječi. Pitala se, da li se on namjeravao s njome oženiti. Nije bilo slično Billu da se tek tako upušta u usputne veze; to je učinio samo jednom i nikada više, barem koliko je ona znala. A ta veza sa suprugom kongresnika postala je vrlo ozbiljna prije nego što ju je on prekinuo. On je to okončao jer je znao da bi, ako ostane u vezi s njom, napustio Cvnthiju i kderi. »Ne radi se o Isabelli«, on reče, a bio je iskren. Morao je biti, za njihovo dobro. »Radi se o meni. Ne znam zašto smo tako dugo ostali u braku. Navika, pretpostavljam. Ili lijenost, ili nekakva iluzija da de biti bolje, ili potreba da se skrasim; možda zato što su djeca bila mala. Ali, želiš li ti tako živjeti? U braku s čovjekom kojeg nikada ne vidiš? Više uopde ne razgovaramo, nemamo uopde ništa zajedničkog, osim cura. Ti imaš svoj život, ja svoj. Zaslužuješ nešto bolje od toga, a i ja.« Cvnthia je znala daje to istina, ali to su bile riječi koje ona nije željela čuti. »Još možemo sve popraviti, ako hodemo. Kad ti se ovo dogodilo, shvatila sam da te još volim. Ja sam ta koja je bila glupa sve ove godine«, a oboje su znali i zašto, i nije mu to trebala objašnjavati. »Mislim da sam u početku bila bijesna zato što se ti tako dobro zabavljaš i zato što postoji veliki dio tvog života u koji ja nisam bila uključena. Pa sam se i ja odlučila malo zabaviti. Radila sam to na pogrešan način i sad se jako bijedno osjedam, i zbog sebe i zbog tebe. Ali to se može promijeniti. Sada shvadam koliko toga još postoji među nama, koliko se volimo.« Suze koje su joj se skupile u očima sada su se iznenada razlile po njenim obrazima; ona se nagnula i dotaknula mu ruku. »Bilo mi je užasno kad sam pomislila da bih te mogla izgubiti. Volim te, Bille. Nemoj sada didi ruke od nas. Prerano je.« Da je mogao, on bi odmahnuo glavom, ali njegove oči odavale su jednak odgovor. »Prekasno je, Cyn. Ništa nije ostalo. Jedino što zaista imamo, to su cure i činjenica da smo dobri prijatelji. Zato i jesi ovdje. I ja bih to učinio za tebe. Nedeš me izgubiti, Cyn. To se ne može dogoditi. Zato ja to želim sada završiti; neka ostane kako je bilo. Ako nastavimo dalje, ako to i dalje budemo radili, na kraju demo se zamrziti, a ja nedu da se to dogodi ni zbog nas ni zbog cura. Ako sada prekinemo, uvijek demo ostati prijatelji.« »Ja sam ti žena.« Sada se ona borila za život, ali ovu bitku nije dobivala, to joj je bilo jasno. »Ne želim ti biti samo prijateljica.« »Bolje to, nego ona druga mogudnost. Jednog dana, spetljat deš se s krivim čovjekom, možda nekim mojim prijateljem ili nekim do koga mi je stalo, a ja du se ozbiljno naljutiti i na tebe i na njega. Nakon toga, odnosi među nama ne bi bili baš lijepi.« Iskreno se, zapravo, čudio što mu nikada nije priredila nikakav veliki skandal, no barem je u tome bila jako oprezna. »Više to nedu raditi.« Plakala je i šmrcala; bilo je ponižavajude što joj on tako otvoreno govori o njenim zastranjenjima. Bilo joj je neugodno što čuje da je on cijelo vrijeme znao za to; ona je stalno samu sebe uvjeravala kako on ništa ne zna. I rado je samoj sebi govorila da i on, vjerojatno, radi isto to. Ali on je za to bio previše ozbiljan, previše odan i previše postojan, a njoj je sada bilo jasno daje to trebala odavno shvatiti. Vjerojatno je zbog toga i 71
zaljubljen u Isabelle. Zato jer je do srži ispravan čovjek, pa je i ono što osjeda puno opasnije. Kad on nekoga voli, to je ono pravo. »Nedu više imati nikakvih veza. Prestat du. Kunem se. Ni sada nemam nikoga.« Svoju zadnju aferu, s čovjekom kojeg je upoznala u njihovom klubu, prekinula je prije samo četiri tjedna, nakon tri mjeseca. On je imao ženu i troje djece i previše je pio. U krevetu je, usprkos tome, bio sjajan, ali ona se bojala da de, dok je pijan, pričati o njihovoj vezi. A nije se htjela izložiti mogudim neugodnostima koje bi on mogao izazvati. »Opet deš to napraviti. Oboje znamo da hodeš. A možda si u pravu. Oboje smo prokleto usamljeni. Udaljeni smo milijune milja, čak i kad smo zajedno. A to nije ono što želimo, niti smo to zaslužili.« Dok joj je to govorio, on opet pomisli na Isabelle. Danju gaje mučila briga za nju, a nodu snovi u kojima je besciljno lutao, tražedi je. »Oženit deš se njome?« Pitanje je završila jecajudi, a njemu je bilo grozno što joj to govori, ali bilo je vrijeme. Shvatio je to dok je bio s Isabelle i, usprkos nesredi, htio je sada završiti sa Cvnthijom. Bit de samo sve gore, a ne bi bilo pošteno da o njoj bude ovisan. Na kraju bi ga zamrzila. Nije bila tip žene koja može godine, a pogotovo ne cijeli život, provesti njegujudi muškarca. A ako on do kraja života ostane u invalidskim kolicima, to je bilo zadnje što bi joj htio nametnuti. Znao je da ima samo jedan izbor - morao je otidi i sam se brinuti za sebe. »Ne, nedu se oženiti njome. Ona nede napustiti Forrestera, ako uopde ostane živa. On je pravi gad i oduran prema njoj. Ali ona ima jako bolesno dijete. Rekao sam ti, ne radi se o njoj. Radi se o nama. Jednog dana deš mi zahvaljivati zbog toga, kad nađeš pravog čovjeka. Ja to nikada nisam bio. U početku smo se strašno dobro zabavljali, ali nikada nismo imali iste želje. A ja više ne vjerujem u gluposti tipa suprotnosti se privlače, ne u našim godinama. U ovom trenutku života, oboje trebamo ljude koji žele isto što i mi. Ti si uvijek htjela bitno drugačiji život nego ja. Dok smo bili mladi, mislio sam da to nije važno, ali pogriješio sam. Tebi treba neki bezbrižan i vedar tip koji de s tobom obilaziti zabave i imati puno vremena koje de potrošiti s tobom. Ne treba ti manijak koji je opsjednut svojim poslom i stalno odsutan i brine više oko toga tko de biti sljededi predsjednik, nego oko vlastite djece.« Znao je da de se dovijeka osjedati krivim prema kderima zbog propuštenog vremena, ma koliko sada bili bliski. »Ti si sjajan otac, Bili. Uvijek si bio divan prema curama. A one te vole toliko da ne bi ni mogle više.« To je zaista mislila; obje kderke su ga obožavale, iako su navikle da ga nema. Duboko su poštovale sve što on radi i bile su ponosne na njega. »Nisam dovoljno bio s njima«, on pokajnički reče. >=To sada znam. I to im nikada nedu modi nadoknaditi. Ali pokušat du, jednog dana. Možda na neko vrijeme malo usporim.« Ali bilo je gotovo prekasno. Obje su bile na fakultetu, imale su vlastite živote i njemu je to bilo jasno. U mnogočemu, ved je propustio vlak, a te prilike, kad se propuste, više se ne ponavljaju. Sada je samo mogao biti uz njih onoliko koliko mu one, kao odrasle osobe, dopuste. »Sto mi to govoriš?« upita ona, ponovo brišudi nos. Izgledala je uspaničeno i rastrojeno. »Mislim da bismo se trebali razvesti. Samo tako možemo sačuvati ono što je ostalo.
72
Cvnthia, ja ti želim biti prijatelj.« »Jebi se«, reče ona, a onda se osmjehne kroz suze. »Nikad nisam mislila da deš nas napustiti.« Nije mogla vjerovati da im se to događa, pogotovo ne sada. Prije tri dana, željela je samo da on preživi, a onda se, u djelidu sekunde, sjetila kako je tog jutra u Connecticutu, kad su joj javili za nesredu, pomislila da bi za njega bilo bolje da umre, nego da do kraja života ostane invalid. Nije htjela da se to dogodi ni njemu, ni njoj samoj, a sad je on napušta. Morala se upitati nije li to on samo utučen pa reagira na nesredu na pomalo histeričan način. »Siguran si da to želiš? Pretrpio si strašan šok. Prirodno je da...« Presjekao ju je prije nego što je stigla izgovoriti do kraja, a kad joj se obratio, izgledao je smireno. »Trebali smo to učiniti prije mnogo godina, Cvn. Samo što ja nisam imao petlje.« »Pa, žao mije stoje sada imaš. Cijeli tjedan se ponovo zaljubljujem u tebe. A tebi je dosta. Redi du ti jednu stvar, Bille Robinsone. Tajming ti je nikakav«, na to je još jače zaplakala i pogledala ga žalosnim očima. »Zašto me nisi zaustavio, ako si znao što radim svih ovih godina? Zašto nisi nešto rekao?« Strašno je bilo shvatiti da je znao za njene veze. Ali oboje su znali da nije njegova dužnost da je zaustavi, nego samo njena. »Nisam znao što bih rekao. Sam se nisam htio s time suočiti. U početku sam si pričao bajke, ponašao se kao da se to ipak ne događa. A onda sam se naviknuo. Ne znam, Cvn... možda nisam htio biti toliko iskren prema samom sebi. Ali sada nemam izbora. Za mene je prekasno da budem drugačiji. Nemam više snage da samom sebi pričam priče. Možda nikada više, nakon ovog, nedu imati nikoga u svom životu, ali barem ni ti ni ja nedemo živjeti u laži. To mora biti bolje. Zar ne misliš tako?« »Ne, ne mislim«, ona iskreno reče. »Radije živim u laži nego da te izgubim. A i ne moramo živjeti u laži. Možemo pokušati, ovog puta kako treba, ako mi pružiš još jednu priliku.« Dok je to govorila, bila je ponovo ona djevojka kojom se oženio i to mu je slamalo srce. Gotovo je žalio što se nije sukobio s njom prije mnogo godina, ali tada nije bio spreman, a sada je za njega bilo prekasno. »Prekasno je. Za nas oboje. Samo što ti to još ne shvadaš.« »Što du redi ljudima?« Bilo je bolno kao žestoki udarac. Cijela priča o razlazu bila joj je tako ponižavajuda da je poželjela pobjedi van i sakriti se. »Reci im da si se napokon opametila i najurila me. Vjerojatno si i trebala, još onda kad sam poludio i počeo raditi po stosatnom radnom vremenu. Oboje smo napravili puno gluposti. Nisi samo ti kriva.« Kao i uvijek, on je bio pristojan, dobar i pošten, zbog čega je njoj bilo još teže. Znala je što gubi, znala je da nede nikada više nadi nekog kao što je on. Vrlo su rijetki muškarci kao što je Bili. »Što du redi curama?« »To je druga priča. Bit de teško. Mislim da bismo oboje trebali razmisliti o tome. Dovoljno su odrasle da shvate, ali vjerojatno nede. Nitko ne voli promjene.« »Ne volim ni ja«, reče ona glasom koji se gušio. A najteže de biti njemu, iako joj to nije palo na pamet. Pred njim je dug, težak put, a on je odlučio da se sam suoči s time. Nije imao iluzija o svom oporavku; znao je da postoji vrlo velika mogudnost da više ne prohoda, a čak i rehabilitacija do stupnja kojeg može dostidi bit de jako mučna, pogotovo ako bude sam. Ali isto tako je znao da Cvnthia to ne bi mogla podnijeti. Svu sposobnost za brigu oko drugih 73
koju je ikada imala, utrošila je ved odavno na kderi. Izludila bi živedi s njim, ako on ostane imalo ošteden. Cvnthia nije bila Isabelle. Ona nikada ne bi mogla učiniti ili proživjeti sve što je Isabelle činila za svog sina. A Bili je bio spreman da se sa svojim novim iskušenjima suoči sam. Cvnthia tada ustane i priđe prozoru; zurila je u prazno, slomljenog izraza, kad je u sobu ušao američki ambasador. Čuo je za nesredu i čitao o njoj u novinama. Bio je jako pogođen i izgledao je potreseno i zabrinuto kad je ušao. A kad se Cvnthia okrenula, crvenih natečenih očiju, vidio je daje i ona jednako potresena. Nije mogao znati o čemu su oni razgovarali i kad je žurno prišao krevetu i uhvatio Billa za ruku s izrazom duboke zabrinutosti, nije mu padalo na pamet da je uletio u obiteljsku dramu. »Zaboga, Robinsone, što ti se dogodilo? Prošli tjedan smo se trebali vidjeti.« Nije mogao vjerovati kad je čuo vijesti, a sad je primijetio kako su Cvnthia i Bili razmijenili čudan pogled. »Upao sam u tučnjavu s autobusom u punoj brzini. I autobus je pobijedio. To je bila velika glupost«, reče Bili s osmijehom, ali izgledao je umorno. Iscrpila ga je rasprava sa Cvnthijom i on joj se obrati, »Cyn, da li bi htjela malo prošetati s curama? Dobro de ti dodi da se makneš odavde.« Ona kimne; nije mogla progovoriti. Nije htjela plakati pred ambasadorom, a znala je da de se to dogoditi ako ostane. A nije htjela biti ni sa svojim kderima; bolje de biti da se vrati u hotel i isplače se u samodi, mislila je. »Vratit du se navečer«, reče ona, a suze joj ponovo preplave oči kad ga je poljubila u obraz. »Volim te«, prošaptala je, a onda brzo izašla iz sobe, dok ju je ambasador pratio pogledom. »Jadna Cvnthia, pretrpjela je gadan šok«, suosjedao je ambasador. Godinama ih je poznavao. Bio je iz New Yorka i nekada je razmišljao o predsjedničkoj kandidaturi, ali ga je Bili odgovorio. Nikada ne bi pobijedio, ali u ambasadi je svoj posao obavljao sjajno i volio je to raditi. Tu je ved tri godine, a Bili je znao da de predsjednik od njega tražiti još jedan mandat. »Jesi li dobro?« upitao je Billa, mrštedi se zabrinuto. »Sada sam bolje.« Usprkos ovom jutru. Nije se nimalo veselio razgovoru s njom, ali znao je da je učinio ono što treba. Namjeravao je to učiniti kad se vrati kudi. No znao je da si ne smije dopustiti da se zbog nesrede predomisli. Štoviše, to je samo učvrstilo njegovu odluku. A njoj nije htio ostaviti nikakve iluzije o sebi, ma koliko to bilo bolno. »Trebaš li što?« pitao je ambasador, sjedajudi. Supruga mu je rekla neka se ne zadržava dugo. »Ništa posebno. Novi vrat, novu kičmu, dobar par nogu, znaš ved.« Bili je pokušavao napraviti šalu iz toga, ali oči su mu bile tužne. Ambasador se osmjehne. Ako ništa drugo, Bili Robinson je bio sjajan tip i dobar čovjek. »I što kažu?« »Ne baš puno. Još je prerano. A ja mislim, ako je F. D. Roosevelt mogao voditi zemlju sjededi, to nede ni meni puno smetati.« Ali oboje su znali da hode. Cijeli život mu se promijenio u treptaju oka, ne samo politički život, nego i osobni, kao muškarcu. Sveukupne posljedice nesrede u ovom trenu nije bilo mogude procijeniti, ali osim što više nede hodati, nije imao pojma hode li ikada više biti u stanju voditi ljubav sa ženom. I o tome je vodio računa kad je
74
Cvnthiji rekao da želi razvod. Tome se ona nikako ne bi mogla prilagoditi. Ali bilo je i jačih razloga za njihov razvod koji su ga na to potaknuli. Njegove tegobe su bile samo šlag na torti. »Imaš li ikakvu predodžbu koliko dugo deš biti ovdje?« »Vjerojatno dugo«, reče Bili potištenim tonom. Bio je jako umoran. Jutro ni za njega nije bilo lako i duboko ga je žalostilo što je okončao svoj brak. Nije samo izgubio ženu, i to po vlastitom izboru, nego je zbog nesrede izgleda izgubio i Isabelle, najbliskiju prijateljicu. Nije se imao čemu radovati, pred njim je bila jedna vrlo teška godina ispunjena nastojanjem da ozdravi. Ali barem je bio živ. »Pa, na nas možeš računati«, energično reče ambasador Ste-vens. »I Grace de te posjetiti, ali rekla je da de dodi drugi put. Nije te htjela izmučiti, a boji se da ja hodu. Ako bilo što trebaš, što god to bilo, nazovi ambasadu. Neka se Cvnthia javi Grace. Pretpostavljam da de ostati ovdje s tobom.« Sirota žena je izgledala razoreno kad je izašla. Pa, sigurno joj nije lako suočiti se s činjenicom da de on možda ostati zauvijek invalid, mislio je Jim Stevens. »Redi du Grace da je nazove za koji dan.« Bili mu nije rekao da de Cvnthiju zamoliti neka se vrati u Connecticut s curama. Samo se osmjehnuo i pustio ga neka priča. Bili su stari prijatelji, ali nije mu htio redi za razvod. Novosti su još bile presvježe. Iz poštovanja prema kderima, nije htio redi nikome prije nego što kažu njima. Ambasador je nakon toga pogledao na sat, pa zatim Billa, i zaključio da je dovoljno dugo ostao. Grace je u pravu. Izgledao je strašno, pa je za pet minuta ambasador otišao. A Billu se, odjednom, ovaj čovjek, stariji od njega, koji je prije samo nekoliko dana izgledao kao njegov otac, sada učini mlad, vitalan i pun života, samo zato jer je mogao izadi iz sobe na vlastitim nogama. Nakon toga, sati su se vukli. Bili je neko vrijeme spavao, a kasnije tog popodneva, pregledao ga je specijalist. Cvnthia se nije javila, ali Bili je pretpostavljao da je u hotelu i tamo sama liže svoje rane. Svejedno, bio je siguran da de za nju to na kraju biti bolje, ma koliko bolno bilo. Specijalist nije rekao ništa naročito ohrabrujude. Billu je iznio sve mogudnosti, od najgore do najbolje. Prema rendgenskim snimkama i dokumentaciji s operacije, smatrao je da nije vjerojatno da de Bili ikada više hodati. Osjet bi mu se mogao djelomično i vratiti, ali njegova kičma je pretrpjela tolika oštedenja da on najvjerojatnije nikada više nede potpuno vladati svojim nogama. Čak i ako ih na kraju bude osjedao, nede se modi uspraviti. Mogli bi ga osposobiti da se krede uz pomod pomagala, pa bi, uz vježbu, mogao vudi noge i hodati sa štakama, ali po njegovom mišljenju, Bili de biti pokretniji i bit de mu lakše u invalidskim kolicima. To su bile dobre novosti. Loše je bilo to što mu se, ako živci u spoju s povredom vrata nastave propadati, možda nede vratiti nikakav osjet niže od struka. Mogao bi se javiti i artritis i izazvati daljnje propadanje kostiju, pa bi uz sve ostalo, ostatak života mogao provesti u bolovima. No, s pedeset i dvije godine, smatrao je liječnik, Bili ima dobre šanse da barem djelomično ovlada svojim nogama, čak i ako više ne bude mogao hodati. Liječnik je procijenio da de biti potrebno četiri do šest mjeseci da zaraste Billov vrat, a rehabilitacija nogu trajat de godinu ili više. Mogli su izvesti još samo jednu ili dvije dodatne operacije, ali po njegovom mišljenju, korist bi bila minimalna, a rizik i prevelik. Ako bi pokušali popraviti sadašnje stanje, u slučaju neuspjeha, on bi mogao završiti potpuno uzet od vrata na niže i 75
liječnik je ozbiljno preporučio Billu neka se ne izlaže takvoj opasnosti. Upozorio ga je da bi nekim kirurzima moglo pasti na pamet da na njemu eksperimentiraju, obedavajudi mu poboljšanja koja ne mogu jamčiti, ali on je vrlo otvoreno rekao da bi svaki kirurg koji se u to upusti bio krajnje nerazuman, a Bili se, slušajudi ga, složio. Slika koju je opisao bila je podnošljiva, ali ne i laka i bila je potrebna ogromna hrabrost da se s time suoči. Iskreno je rekao Billu da de se idude godine naraditi kao pas kako bi do nekog stupnja osposobio svoje noge i morat de uz to ojačati gornji dio tijela, kao kompenzaciju, a sve ono što mu predstoji oko vrata ne treba ni spominjati. Ali s vremenom i uz veliki trud, bio je uvjeren da bi se Bili mogao osposobiti za sasvim pristojan život, ako bude voljan da se psihološki prilagodi ograničenjima na koja je osuđen zbog nesrede. Otvoreno je rekao da je to velika šteta, ali nije kraj svijeta. A onda, čitajudi Billove misli, on odgovori i na pitanje koje se Bili još previše bojao postaviti. Bilo je jasno da više nikada nede hodati i da de ostati prikovan za kolica. Ali on nije imao pojma što mu slijedi kad se radi o spolnom životu i hode li ga uopde više biti, i zbog toga ga je lagano obuzimala panika. Liječnik je praktično i neuvijeno objasnio kako postoji dosta velika mogudnost da de se Billu vratiti spolni osjeti i da bi mogao imati relativno normalan život, iako je još bilo malo prerano da bi mogli biti sigurni. To je teško predvidjeti, rekao je Billu. Ali, njegov stav je bio ohrabrujudi i davao je nade; jako se trudio da umiri Billa, koliko god može. Bili de to, na kraju, morati sam iskušati, ali još se nije dovoljno oporavio. Bilo je dovoljno loše što više nede hodati, pa liječnik nije htio da Bili potpuno izgubi nadu u sve ostalo. »Ako vaša žena neko vrijeme bude strpljiva«, rekao je, smješkajudi mu se, »sve može biti dobro.« Bili mu nije objasnio da vrlo skoro više nede imati ženu, a eksperimentiranje sa ženama s kojima bi pokušao izlaziti, nije mogao ni zamisliti. Ali htio je barem znati da de, ako se odluči na seksualni eksperiment, to biti uspješno. No to mu nitko nije mogao obedati. Morat de čekati i vidjeti, a to je bilo najteže. Kad se oporavi, bacit de se punim jedrima u posao, kao što je uvijek radio. Više nego ikada do sada, to je bilo sve što mu je preostalo. Nakon što je liječnik otišao, Bili je neko vrijeme samo ležao i razmišljao. Bio je jako potišten. Puno toga se dogodilo u nekoliko sati i puno toga je tek trebalo usvojiti. Teško je mogao shvatiti da nikad više nede hodati... nikad više hodati... u mislima je uporno ponavljao te riječi. Ali znao je da je moglo biti i gore. Mogao je ostati potpuno uzet ili umrijeti, a zbog povrede glave mogao je ostati trajno mentalno ošteden. No usprkos izvjesnoj milosti zbog koje, znao je, treba biti zahvalan, mogudi gubitak muškosti činio mu se najtežim i on je, nepomičan u krevetu, bio potišten i zabrinut. U tom razmišljanju, misli su mu ponovo odlutale k Isabelli. Ležao je, zatvorivši oči, i razmišljao o trenucima koje su proveli zajedno, početkom tog tjedna. Teško je bilo povjerovati da su otada prošla samo četiri dana. Prije četiri dana, plesao je s njom u Annabel's, osjedao je kako se pripija uz njega, a sada on više nikada nede plesati, dok ona lebdi na rubu smrti. Nije mogao povjerovati da bi ikada više mogao s njom razgovarati, čuti njen glas ili joj vidjeti lijepo lice. Razmišljanje o njoj i svemu što mu se dogodilo natjeralo mu je suze na oči. Mislio je na nju dok su mu se suze slijevale niz obraze, kad je u sobu ušla bolničarka. Znala je da je specijalist dugo bio kod njega i da nije donio baš dobre vijesti, pa je pomislila da je obeshrabren zbog toga i blago ga je pokušala
76
razvedriti. Bio je zgodan, vitalan čovjek i mogla je zamisliti što za njega znači to što više nikada nede hodati. Medicinske sestre su od prvog dana pretpostavljale da de tako završiti. Njegove povrede bile su zaista preteške. »Hodete li nešto protiv bolova, gospodine Robinson?« ona upita, a on je pogleda. »Ne, dobro sam. Kako je gospođa Forrester? Ima li kakvih promjena?« To je pitao svaki put kad bi vidio neku od njih i nitko nije mogao shvatiti osjeda li se on to na neki način krivim zbog nesrede, zato što je ona bila s njim, ili je zaljubljen u nju. Bilo je teško redi. Jedina koja je to znala, bila je ona bolničarka koja se zatekla tamo kad je on prethodne nodi posjetio Isabelle, a ona je liječniku obedala da nede redi ni riječ o onome što je čula. »Jednako je. Njen muž je kratko bio tu i upravo je otišao. Mislim da se vrada u Pariz na nekoliko dana. Ovdje ništa ne može učiniti za nju.« Osim što može biti s njom i preklinjati je da se vrati. Bili je mrzio Gordona; dovoljno je bilo da ga se sjeti. Bio je ledeno hladan i zaista oduran prema njoj. A onda shvati - ako je Gordon otišao iz bolnice, onda bi je on mogao opet posjetiti; to je spomenuo i sestri. Ona je znala da je prošle nodi bio kod nje i da mu je to dozvolio njihov zajednički liječnik, ali zaista nije znala što bi on rekao ako Bili to učini opet. No onda je primijetila pogled u njegovim očima, shvatila koliko mu je težak bio ovaj dan i koliko ga je to potreslo, pa se sažalila. »Vidjet du što mogu učiniti«, reče ona i ode. Vratila se za pet minuta s dva bolničara, koji su otpustili kočnice na njegovom krevetu i polako ga odgurali prema vratima. Ona je morala otkopčati neke od njegovih monitora, ali sad mu je ved bilo dovoljno dobro da bi neko vrijeme mogao biti bez njih, a znala je koliko odlučno želi prijedi na drugu stranu hodnika i vidjeti Isabelle. Njena bolničarka im je pridržala vrata, bolničari su pažljivo pre-gurali njegov krevet na drugu stranu hodnika, u sobu, i smjestili ga do nje. U njenoj sobi su bili navučeni zastori, a respirator je proizvodio svoj poznati šum. Bolničarke su se povukle u kut sobe, kako bi ih ostavile nasamo. Bili se okrenuo prema njoj najviše što je mogao, a za to je imao vrlo ograničene mogudnosti, i ponovo je uhvatio za ruku, baš kao i prošle nodi. »Ja sam, Isabelle... moraš se probuditi, ljubavi moja. Moraš se vratiti. Teddy te treba, a i ja. Moram razgovarati s tobom, strašno mi nedostaješ.« Suze su se nesputano slijevale niz njegove obraze dok joj je govorio, a nakon nekog vremena, samo je nijemo ležao, držedi je za ruku. Sestre su mu ved htjele savjetovati da se vrati natrag. On je mirno ležao kraj nje, u svom krevetu, i izgledao neobično smireno. Činilo se gotovo kao da de utonuti u san, a tad su se otvorila vrata i u sobi se pojavio Gordon Forrester, ogledavajudi se oko sebe. Obje sestre su bile zatečene, a bolničari su još bili pred vratima kad se Gordon oštro obratio bolničarki svoje žene. »Molim vas, odmah odvezite gospodina Robinsona natrag u njegovu sobu.« Bilo je to sve što je rekao, a Bili nije rekao ništa kad su ga izgurali van iz sobe. Nije bilo sumnje što se tu događa i zbog čega su ga dovezli ovamo. Prolazedi kraj Gordona, Bili je osjetio nagovještaj straha. Bio je siguran da de Gordon zahtijevati da je Bili više ne posjeduje. Ali ako uskoro odlazi u Pariz, Bili de se potruditi da ga opet dovezu k njoj. Ležao je u svojoj sobi i razmišljao o tome i o njenom beživotnom izgledu, kad je Gordon Forrester umarširao unutra. »Ako vas ponovo zateknem u njenoj sobi, Robinsone, ili čujem da ste bili tamo, uklonit 77
du vas iz ove bolnice. Je li to jasno?« Tresao se od bijesa, a lice mu je bilo blijedo. Bili je zašao na njegov teritorij i on to nede dopustiti. Što se njega tiče, Isabelle je njegovo vlasništvo i on de Billu onemoguditi da joj se uopde približi, ma kakva bila priroda njihovog odnosa. Ona pripada njemu. »Niste me uplašili, gospodine Forrester«, mirno reče Bili, gledajudi ga čvrsto u oči. »Mislim da bi ambasador Stevens imao ponešto redi o mom uklanjanju. No ne treba on umjesto mene voditi moje bitke. Isabelle i ja smo prijatelji, i to ved jako dugo. Nikada nije učinila ništa što biste joj vi mogli zamjeriti, u to vas uvjeravam«, osim jednog poljupca u autu, one nodi, ali Gordon to nije trebao znati; to je bilo samo između njih dvoje. »Zabrinut sam za nju. Vi ste sretnik. Ona je predivna žena i ja želim da ostane živa jednako kao i vi, možda i više. Teddy je treba, više nego vi. Ako to što joj se obradam, ili je naprosto prisiljavam da živi zato jer je meni stalo do nje, može pomodi, onda je to barem nešto što mogu učiniti za nju.« »Držite se podalje od nje. Dovoljno ste učinili. Dođavola, gotovo je poginula s vama. Što ste radili u to doba? Nije vam palo na pamet kako de to izgledati? Snimili su vas paparazzi, napravili ste budale od sebe i od mene. Pretpostavljam, mislili ste da dete se izvudi samo tako. Pa, očito, niste. A sada, najbolje što možete učiniti je da se držite što dalje od njene sobe i našeg života. Ne treba nam skandal koji bi i vas uključio.« »Nema nikakvog skandala koji mene uključuje«, reče Bili raže-stivši se. »Nisam baš siguran u to. Ali bez obzira na to, zabranjujem vam da ulazite u njenu sobu. Jesam li bio jasan?« »Zašto je toliko mrzite?« Bili upita kad je Gordon stigao do vrata, a onda stao kao ukopan i polako se okrenuo na njegove riječi. »Jeste li vi ludi? Ne mrzim je. Ona je moja žena. Što mislite, zašto sam ovdje?« »Kakvog izbora imate? Kad ne bi bili ovdje, da li biste se mogli i dalje, pred bilo kime, pretvarati da vam je stalo do nje? Teško. Obojica znamo zašto ste ovdje. Zbog vanjskog dojma i zato što nemate izbora. Odgovorni ste za nju. Ali nije vam ni najmanje stalo do nje, Forrester, a ja sumnjam da vam je ikada i bilo.« »Vi ste pravi gad«, Gordon se otrese na njega i potom izađe van. Ali morao se zapitati u tom trenu, je li mu to Isabelle ispričala da je muž mrzi, i pitao se koliko Bili zna o njihovom obiteljskom životu. Gordonu se činilo da zna i previše. Bili je razmišljao o njihovoj raspravi kad su se tog popodneva vratile Cvnthia i cure. Njih dvije su bile na buvljaku i nakupovale hrpu gluposti koje su im se jako svidjele, a Cvnthia je otišla na dugu šetnju, razmišljajudi o svemu stoje on rekao. Ali nije to spominjala, kao ni on, niti su pred kderima govorili o rastavi. Bilo je još prerano. Ostale su do večere, a Olivia gaje hranila žlicu po žlicu. Pokušao je jesti sam, ali zbog nespretnog ovratnika, posvuda je prosipao hranu, pogotovo juhu. »Sto je rekao liječnik?« tiho ga upita Cvnthia prije nego što su otišle. »Da de ti biti bolje ovako«, on joj šapne, a ona je ponovo izgledala kao da de zaplakati. »Šalim se. Rekao je da bih, uz veliki trud. mogao ponovo do neke mjere ovladati nogama. Zanimljiv izazov. Tko zna? Možda im uspije čudo, pa ja opet prohodam.« Još je htio vjerovati u to, iako, po liječnikovim riječima, to nije bilo nimalo sigurno. »Počet du s terapijom i
78
rehabilitacijom za tri tjedna. Htjeli bi mi dati još malo vremena, da sve zaraste prije nego što počnu.« »To možeš i kod kude«, ona tiho reče. Još je bila shrvana njegovom odlukom i nadala se da de on s vremenom popustiti. »Možda. Vidjet demo«, neodređeno odgovori on. Nije htio redi previše pred curama. »A vi? Kad se vradate kudi? Jeste li razmislile o tome?« Bili ju je pitao, osjedajudi se malaksalo. Za njega je ovo bilo teško popodne. »Cure žele ostati još tjedan. Mislila sam da ih odvedem u Pariz na nekoliko dana, ako ti budeš dobro, a onda se ja mogu vratiti da te vidim.« Još se nadala da de on promijeniti mišljenje o svemu što je rekao, ali njegov glas je bio čvrst. Nije se pokajao. Znao je da radi ono što treba, za oboje. »Nemoj«, blago reče. »Bit du dobro. Trebaš se vratiti s curama. Znam da si htjela posjetiti svoje roditelje u Maineu.« Ved je odlučila da se nede više vradati u Europu, a nakon Mainea, ide ravno u Ham-ptons. »Ja du se uskoro vratiti u Sjedinjene Države.« Imao je puno posla. Ako se vrati, morao je nadi ustanovu za rehabilitaciju gdje može neko vrijeme biti, a onda stan, pa se iseliti iz njihove kude. Ali za to je još bilo rano. Kao prvo, morat de djevojkama redi što su odlučili. Nije se tome veselio, a htio im je to redi zajedno s njom, kako bi cure shvatile da de on i Cvnthia i dalje ostati prijatelji. To mu je puno značilo, a na kraju de značiti i njima. U to je bio uvjeren. Cvnthia se s kderima vratila natrag u hotel, na večeru, a on je cijelu nod mirno ležao u krevetu. Rado bi ponovo vidio Isabelle, ali nije htio izazivati sredu, u slučaju da je Gordon još u gradu, a ionako je bio umoran. Ovaj dan je bio značajan. Rečeno mu je da najvjerojatnije više nikada nede hodati, možda de kasnije ipak biti seksa, iako to nije sigurno, vidio je Isabelle, ukrstio rogove s njenim mužem i rekao Cvnthiji da želi razvod. Više od toga, osim nesrede koja je nepovratno svima njima promijenila život, nije se ni moglo dogoditi.
Poglavlje sedmo U ponedjeljak rano ujutro, Gordon Forrester je otišao iz Londona. Nazvao je bolnicu prije odlaska, čuo da se ništa nije promijenilo i otišao na aerodrom. Sa sobom je uzeo sve Isabelline stvari koje je ona ostavila u hotelskoj sobi. Zaključio je da nema smisla da joj išta ostavlja u bolnici. U ovakvom stanju, ništa joj ne treba. Dok je letio preko Engleskog kanala, nije znao ništa više nego kad je dolazio. Liječnici još nisu mogli redi hode li ona preživjeti i hode li se oporaviti. Unutarnji organi su izgleda polako zacjeljiva-li, ali zabrinjavalo je stanje njenog srca i pluda, a bit de potrebno puno vremena da se zaliječi jetra. Udarac u glavu, iako manje težak nego ostale povrede, držao ju je i dalje u dubokoj komi. Bila je stalno pod sedativima kako bi povrede mogle lakše zacijeliti. Ali hode li se probuditi, hode li živjeti ili ne, ili de trajno ostati u komi, to je tek trebalo vidjeti. Još je bilo previše pitanja na koja nitko nije imao odgovor. Ohrabrujudi znak je bila činjenica da je još živa pet dana nakon nesrede i, bez sumnje, svaki dan je bio važan. Ali i dalje je bila u krajnje kritičnom stanju. A Gordon je, spuštajudi se na aerodrom Charles de Gaulle u Roissvju, znao da djeci mora redi što se
79
dogodilo i da to više ne može odgađati. Čekao je iz dana u dan, nadajudi se nekakvom poboljšanju, ali nije ga bilo. Činilo mu se da je opasno čekati i dalje. Sophie je bila dovoljno odrasla da čuje istinu i shvati da bi mogla izgubiti majku, a i Teddy se, bio bolestan ili ne, morao s time suočiti. Gordon je bio siguran da de mu Sophie pružiti podršku. Čekat de da se ona vrati iz Portugala, kako bi mogla biti uz brata, pa de onda redi Teddvju. Tom trenutku se Gordon nimalo nije veselio, niti se u takvim situacijama dobro snalazio. Pogotovo u ovom slučaju, jer sa svojim sinom gotovo i nije imao nikakav odnos. Spuštajudi svoju i Isabellinu prtljagu u taksi na Roissvju, on se ponovo sjeti Billa Robinsona i njihovog neugodnog susreta. Još je bio bijesan zbog Billove arogancije i drskog pitanja mrzi li on Isabel-le. To je bila nedopustiva pomisao i on se pitao je li mu to Isabelle rekla. Nije mrzio svoju ženu. Samo ju je izgubio u kaosu teških godina nakon Teddvjevog rođenja. U svojim mislima, više je nije mogao razdvojiti od užasa bolesničke sobe i svega što je njemu to predstavljalo. U njegovim očima, ona mu više nije bila žena, nego samo Teddvjeva njegovateljica i ništa više. Pitao se je li možda, po njenom shvadanju, uvjerenje da je Gordon mrzi opravdavalo vezu ili najmanje flert, kojeg je, kako je sumnjao, imala s Billom. Ako su bili zajedno u AnnabeFs, kao što piše u novinama, a fotografija potvrđuje, očito njihov odnos nije bio tako nedužan kao što tvrdi Bili Robinson. Gordon je o tome još imao tisudu pitanja u svojoj glavi, ali ukoliko se Isabelle ne oporavi, znao je da nikada nede dobiti odgovore. Bili Robinson mu sigurno ništa nede redi. Gordona je to načelno mučilo, ali uistinu, o njoj nije imao romantičnih niti seksualnih misli ved godinama. Pri odlasku, u bolnici je iznio svoj zahtjev da više ne puštaju Bil-la u njenu sobu. Sestra je to sve vrlo službeno zabilježila, ali Gordon je imao neugodan osjedaj da njegove želje uopde nede biti poštovane. Svi su oni, izgleda, bili strašno naklonjeni Billu, a za Gordona uopde nije bilo simpatija. Pri tome nije trebalo ni spomenuti silnu količinu poštovanja i divljenja prema Billovom profesionalnom položaju. Bili Robinson je bio vrlo značajan čovjek. Gordon je s aerodroma otišao ravno u ured i obavio nekoliko telefonskih razgovora. Objasnio je situaciju svojoj tajnici, što ranije nije učinio, a ona mu nije spomenula da je vidjela fotografiju Isabelle i Billa u International Herald Tribuneu. Bila je dovoljno pametna. Na njegovo traženje, tog popodneva mu je dala Sophijin broj u Portugalu. Isabelle ga je ostavila kod nje kad je krenula u London, za svaki slučaj. Sophie je s prijateljima bila u Sintri, u iznajmljenoj kudi, i sada je bila vani pa je Gordon mogao samo ostaviti poruku. Javila mu se u osamnaest sati, baš kad je htio otidi iz ureda. Duboko je udahnuo uzimajudi slušalicu i sabrao se. »Kako je bilo u Londonu?« ona veselo upita. »Jeste li se mama i ti dobro proveli?« »Kako si znala da sam bio u Londonu?« Nije rekao gotovo nikome, osim Teddvju i njegovoj njegovateljici. »Nazvala sam kudi za vikend i razgovarala s Teddvjem. Nije ti rekao?« »Još ga nisam vidio. Jutros sam s aerodroma sam došao ravno u ured«, hladno odvrati Gordon. Odugovlačio je, boredi se za riječi. »Dobro, nazvat du kudi. Moram nešto pitati mamu.«
80
»Ona ne može razgovarati s tobom«, on tajanstveno reče, užasavajudi se ovog trenutka. Ovo je bila mora iz koje se nije mogao probuditi, nego je morao još i svoju djecu uvudi u nju. »Zašto ne? Vani je?« »Ne, tvoja majka je u Londonu.« »Čudno. Ostala je?« Nije bilo slično njenoj majci da uopde ostavlja Teddvja samog, pogotovo ne šest dana. Sophie je znala daje majka otišla u London u utorak. »Kad se vrada?« Zvučala je zbunjeno. »Još ne znamo.« Udahnuo je još jednom i napokon to izgovorio. Sophie, tvoja majka je imala nesredu.« Na drugom kraju linije zavladala je mrtva tišina; ona je čekala, a srce joj je tuklo. U načinu kako je to rekao, bilo je nešto zastrašujude. »Vrlo ozbiljnu nesredu. Mislim da bi ti trebala dodi kudi.« »Sto se dogodilo? Je li sve u redu s njom?« Bila je tako bez daha da je jedva uspjela procijediti riječi. »Bila je u autu koji se sudario s autobusom.« Sada više nije mogao izbjegavati istinu. »U komi je. Još ne znaju što de se dogoditi. Ima vrlo ozbiljne unutarnje povrede. Možda nede preživjeti. Žao mi je što ti to govorim preko telefona. Ali hodu da se spremiš i vratiš u Pariz što prije.« Usprkos onome što je osjedao za Sophie i, navodno, za Isabelle, zvučao je kao da dogovaraju poslovni sastanak. Gordon se svim silama trudio da ostane neosjetljiv na bol svoje kderi. Takvu slabost si nije mogao dopustiti. »O, Bože... o Bože...« Sophie je zvučala kao daje na rubu histerije, što njoj nije bilo slično. Inače je bila sabrana i mirna, razumna i pomalo neosjetljiva, kao njen otac. Cijelog života pripremala se da de izgubiti brata, a ne majku koju je voljela više nego što bi sama sebi htjela priznati. Kad joj se otac javio, ovako nešto nije joj bilo ni na kraj pameti. »O Bože moj, tata, misliš da de umrijeti?« On je čuo da Sophie plače i na tren nije znao što bi rekao. »Mogude je«, odgovori joj. Sjedio je u uredu, neugodno se osjedao i zurio u prazno. Sjetio se kako je bilo kad je njegova majka umrla i svim silama je nastojao potisnuti te uspomene. »To što je još živa, daje nadu, ali još je u vrlo kritičnom stanju, a poboljšanja nije bilo«, iskreno je rekao, a Sophie jače zaplače i više nije mogla zaustaviti jecaje. On je čekao i nije mu palo na pamet ništa što bi mogao redi da je umiri. Nije joj htio lagati i davati lažne nade; Isabelle je mogla umrijeti svakog trena i to je bila istina. Sophie se morala suočiti s time, kao i Teddy. A ona se na to, dok ju je obuzimao strah, sjeti još nečega. »Zna li Teddy?« Za vikend joj je zvučao dobro, a njoj nikada nije lagao. Sophie nije mogla zamisliti da bi Teddy pred njom skrivao takvu tajnu niti bi zvučao onako veselo kad gaje nazvala. »Ne, ne zna. Htio bih pričekati i redi mu kad se ti vratiš. Mislim da bi sada trebali prekinuti, a ti se spremaj. Može li ti tamo netko pomodi?« »Ne znam«, reče ona, zvučedi izgubljeno. »Hodu otidi u London da vidim mamu.« Zvučala je kao petogodišnje dijete i iznenada se osjedala kao siroče. »Ja želim da najprije dođeš kudi«, on čvrsto reče. Htio je da bude tu kad on kaže Teddvju. Nije namjeravao sam ponijeti taj teret. »U redu«, reče ona, i dalje nesavladivo plačudi. »Javi mi kad budeš znala kad stižeš. Poslat du nekoga po tebe.« Uopde mu nije palo na
81
pamet da bi to mogao sam učiniti, čak ni u ovim okolnostima. Ostati na udaljenosti i nedodirljiv, bilo mu je toliko prirodno da ni sada nije mogao probiti taj zid, čak ni za svoju kder, no ona je to oduvijek znala o njemu. Svi su znali, čak i ona koja mu je bila najbliža. »Pokušat du stidi još večeras«, reče ona odsutnim glasom. Bila je na dva sata vožnje od Lisabona, ali možda uspije uhvatiti kasni let, ako požuri. Inače mora čekati do sutra ujutro. Tren kasnije, završili su razgovor i Gordon je svojim službenim autom s vozačem, otišao kudi. Nakon četiri dana, tek sad je vidio Teddvja, a on je izgledao dobro raspoložen, no pitao je za majku istog trena kad je ugledao Gordona na vratima svoje sobe. »Gdje je mama? Je li dolje?« Njegove oči obasjalo je svjetlo kad ju je spomenuo. »Ne, nije«, neodređeno reče Gordon. Zavlačio je, prikrivajudi se strogim držanjem. »Mislim da se Sophie večeras vrada iz Portugala.« »Ozbiljno?« Dečko je izgledao iznenađeno, ali lukavstvo je upalilo, barem na tren. »Mama je rekla da Sophie nede biti dva tjedna. Zašto se vrada ranije?« U subotu to nije spomenula preko telefona i on je instinktivno nešto naslutio. A onda, kao pas koji ne odustaje od kosti, ponovo postavi isto pitanje. »Gdje je mama?« Gordon mu se nije usudio redi da je još u Londonu, jer bi znao da nešto nije u redu. Teddy je bio previše pametan i osjedajan da bi ga dugo mogao zavaravati. Gordon se mogao nadati samo da de Sophie uskoro biti kod kude, pa de mu pomodi da to kaže dečku. »Vidimo se uskoro«, Gordon reče, ne odgovarajudi mu. »Moram obaviti nekoliko poziva.« S tim riječima, otišao je iz Teddvjeve sobe. Ali, bilo je očito da je njegov sin zabrinut. Gordon je smrknuto krenuo niz hodnik do svoje sobe. »Gdje je moja majka?« zatvarajudi vrata, čuo gaje kako pita njegovateljicu. Bit de to teška nod dok se Sophie ne vrati kudi. Odlučio je riješiti taj problem tako što de ostati dolje, u biblioteci. Sat kasnije, iznenadio se ugledavši Teddvja kako polako ulazi u prostoriju. Pod svaku cijenu je htio sidi dolje i njegovateljica ga nije mogla zaustaviti. Izgledao je uzbuđeno i bio je vrlo blijed. »Nešto nije u redu«, tiho reče Teddv, naslonivši se bez daha na stolicu, i pogleda oca u oči. Gordon je cijelog života bježao od njega, ali ovog puta ga nije mogao otjerati. U očima mu je bio odlučan pogled koji Gordona podsjeti na Isabelle. Nikada prije nije vidio Ted-dyja da tako izgleda. »Hodu znati gdje mi je majka«, rekao je, sjedajudi. Bio je spreman čekati odgovor cijelu nod, ako bude morao. Morat de ga odvudi ili odnijeti van iz sobe. Gordon je izgledao zlovoljno, prikrivajudi vlastiti strah. U mu je bilo neugodno u njegovoj blizini; dečko je bio tako nježan i osjetljiv, ali ved dugo nije izgledao ovako dobro. Šest mjeseci ranije, ne bi mogao sidi dolje. Sada mu više nije mogao pobjedi, i Gordon na to uzdahne. »Tvoja majka je u Londonu«, iskreno je rekao i molio Boga da ne treba redi ništa više. No, kad se susreo s pogledom svog sina, bilo mu je jasno da se tome ne može nadati. »Zašto?« »Otišla je pogledati jednu izložbu«, reče Gordon, skrenuvši pogled. Pokušavao ga je prisiliti da zašuti. »Znam. To je bilo prije šest dana. Zašto se nije vratila s tobom?« Na to Gordon podigne pogled i učini mu se kao da prvi put vidi svog sina. Cijeli život proveo je odbacujudi ga, u nastojanju da mu se odupre. A sada nije mogao izbjedi Teddvjev napeti pogled. 82
Bio je to lijep dečko, ali sve je na njemu bilo pogrešno. Zdravstvene tegobe koje je imao plašile su njegovog oca. Gordona je sada, njemu samom usprkos, dirnuo taj bolni izraz u Teddvjevim očima. Nije više bilo odlaganja, morao mu je redi istinu, ali nije htio biti odgovoran za posljedice koje de to ostaviti na njegovo zdravlje. Teddvjev život je uvijek visio na niti, a Gordon nije htio biti taj koji de mu presjedi tu životnu nit strašnim vijestima o majci koju je obožavao. »Imala je nesredu«, tihim glasom reče Gordon, a mogao je čuti kako Teddv ostaje bez daha i ne gledajudi ga. Nije mogao podnijeti ono što je znao da de vidjeti u dječakovim očima. »Je li dobro?« Teddvjev glas je bio jedva čujni šapat. Ved je shvatio da nešto nije u redu, ali je strahovao od onoga što de mu otac sada redi. »Bit de dobro, nadam se. Ne znamo još. Jako joj je slabo. Žao mi je«, Gordon kruto odvrati, a Teddv barem nije zaplakao. Samo je sjedio i promatrao svog oca, oprezno dišudi. Čekao je da mu kaže još nešto. »Ne možeš pustiti da umre«, rekao je šaptom, kao da Gordon ima nekakvu mod da to promijeni. »Ja na to ne mogu utjecati. Znaš da ne želim da joj se nešto dogodi.« Ali pogled Teddvjevih očiju govorio je puno. Znao je i predobro da mu majka nije sretna, iako mu ona o tome nikada nije govorila. Drugi put u dva dana, netko je optužio Gordona da nije dobar prema Isabelli; to mu se nije sviđalo. »Zato se Sophie vrada kudi?« Teddy upita, a Gordon kimne. Sjedio je na drugom kraju sobe, nasuprot dečku. Nije mu palo na pamet da mu priđe i zagrli ga. Tako nešto bilo bi mu potpuno strano, za razliku od Isabelle koja bi sada ved čvrsto grlila Teddvja da je Gordon umjesto nje doživio nesredu. To je čak i Gordon znao. »Hodu idi u London sa Sophie ili s tobom«, Teddy je rekao, gledajudi ga odlučno. »Kad se vradaš?« Bio je uvjeren da de se vratiti. Nije mogao podnijeti pomisao da je njegova majka tamo sama. »Ne znam«, iskreno reče Gordon. »Mislio sam da bih se trebao vratiti kudi, k tebi.« Teddy se nije osvrnuo na njegove riječi. Još je pokušavao shvatiti i prihvatiti to što mu je otac upravo rekao. Gordon je bio iznenađen i zadivljen što dečko nije ni zaplakao. Teddyje bio hrabriji nego što je on mislio. »Hodu razgovarati s njom. Možemo li je sada nazvati?« Teddy upita, a njegov otac odmahne glavom. »Ne, ne možemo. U nesvijesti je od nesrede. U komi je zbog udarca u glavu.« »O, ne!« reče Teddy naglo shvativši koliko je teško povrijeđena i napokon zaplače. Težina situacije ga je sada pogodila svom silinom. »Hodu idi odmah«, rekao je izbezumljeno. »Ona ne bi znala da si tamo«, praktično odvrati Gordon, »a za tebe to ne bi bilo dobro. Nisi dovoljno jak da izdržiš putovanje.« To je bila stvarnost Teddvjevog života, bez obzira na to koliko mu je majci loše ili koliko ozbiljno bilo njeno stanje. Put u London za Teddyja nije dolazio u obzir. »Jesam, dovoljno sam jak«, sa žestinom odgovori Teddy hrabro otirudi oči. »Ona nas treba kraj sebe u bolnici. Kad meni treba, uvijek je tu. Ne možemo je sada ostaviti samu,
83
tata. Ne možemo joj to učiniti.« Sada je opet izgledao kao dijete; plakao je i osjedao se bespomodno. »Pričekajmo da se Sophie vrati kudi«, reče Gordon. Izgledao je umorno. »Odi gore i odmori se, hodeš li? Ovo nije dobro za tebe«, rekao mu je kao daje odrastao čovjek, ali Teddy se nije obazirao. Sada je htio samo biti uz majku. I ništa ga nije moglo zaustaviti. I dalje je o tome govorio, krenuvši prema malom dizalu kojeg su još davno za njega ugradili uz stepenice. Kad se vratio u sobu, Teddy je, ispružen u krevetu, grozničavih očiju razgovarao sa svojom njegovateljicom. Nije prestajao pričati, a nakon večere, bolničarka mu je izmjerila temperaturu i bila je visoka. Previše se uzbudio, što je za njega bilo opasno. Točno takvu reakciju je Gordon i očekivao od njega kad čuje novosti. Kad je kasno te nodi stigla Sophie, Teddy je još bio budan. Uspjela je uhvatiti let u dvadeset sati i do ponodi stigla u Pariz. Gordon ju je čekao i izašao je pred nju u predvorje kad je vani čuo auto. Bacila mu se u naručje istog trena kad ga je ugledala i počela plakati. »Oh, tata... molim te, ne daj da ona umre...« Nikada je do sada nije vidio tako izbezumljenu, što je bilo potpuno shvatljivo. Kad se malo primirila, otišla je gore do Teddvja. Čekao ju je u krevetu. Zagrlili su se kao da se nisu vidjeli godinama. Dogodilo im se nešto najstrašnije i nezamislivo. Nisu to mogli ni zamisliti. Previše strašno da bi to mogli podnijeti ili o tome razmišljati. Dugo su plakali zagrljeni dok na kraju u sobu nije ušao njihov otac, izgledajudi iscrpljeno. Emocije tog dana ostavile su traga i na njemu, kao i na djeci. »Idem u London s tobom, da vidim mamu«, Teddy tiho reče So-phiji, a otac ih je promatrao, smrknutog pogleda. Njihova reakcija bila je još gora nego što je on strahovao da de biti. »Ja mislim da ne bi trebao«, ozbiljno reče Gordon. »Bit de samo još bolesniji nego što je.« Govorio je o Teddvju kao da ga on ne može čuti. »Mami to ne bi bilo drago«, reče Sophie, pogladivši brata po raskuštranoj kosi i ved na dodir, primijetila je da je vrud. »Da se ti razboliš, ona bi se jako uzrujala, a to ni za nju ne bi bilo dobro kad se probudi«, razumno doda Sophie, naglasivši riječ kada, a ne ako. Teddy je pogleda širom otvorenih očiju. »Svejedno je želim vidjeti, čak i ako je u komi. Znat de da sam tamo.« To je i Bili vjerovao, ali njihov otac nije se slagao. On je mislio da Teddvjev posjet ne bi imao nikakvog smisla. »Ona uopde ne zna je li tko kraj nje«, mirno je rekao Gordon. Bio je siguran u to i nije vjerovao da ljudi u komi čuju ili osjedaju što se događa. Pogotovo nakon što ju je vidio; bio je mjeren da je to glupost i dečku nede dopustiti da ide. To bi bilo bezumno i prevelika odgovornost za svakoga tko bi ga pratio; bio je previše slab za putovanje, čak i za izlazak iz kude. »A zašto onda ti ideš ako ona nede znati da si tamo?« Teddy upita Sophie. »Ona nije bolesna«, razumno reče Gordon. »A ja mislim da bi trebala idi. Ja du ostati tu s tobom.« »Ti se ne vradaš, tata?« Sophie je izgledala zapanjeno, ali više ništa nije rekla kad je on
84
odmahnuo glavom. »Ne još. Čekat du da ti dođeš natrag kudi. Možeš idi sutra, na jedan dan, ili prenoditi. Kako želiš.« »Mislila sam ostati neko vrijeme, možda nekoliko dana.« »Vidjet demo kako joj bude, ali nemoj ostati predugo«, reče Gor-don i potom izađe iz sobe. Uopde nije namjeravao dulje ostati sam u kudi sa svojim sinom. Htio je da Sophie preuzme brigu oko njega, a to nede modi ako bude u Londonu s majkom. Sophie je te nodi spavala u Teddvjevom krevetu, zagrlivši ga. Sutradan je rano ustala, dok je on još spavao. Istuširala se i obukla, i dok se on probudio, bila je spremna za polazak. »Ideš sada?« pospano je upitao. »Hodu i ja.« Ali bio je preumo-ran i preslab da bi se pomaknuo. Prošla nod ostavila je traga na njemu i sada nije više izgledao tako dobro kao prije. »Brzo du se vratiti«, prošapde Sophie i izađe iz njegove sobe. Htjela se pozdraviti s ocem, ali on je ved otišao u banku. Sinod je nabavio kartu za nju, a čekala ju je i rezervacija za Claridge's. Znala je kako se zove bolnica u kojoj je njena majka. Sveti Toma. A od njenog putovanja ostalo joj je novaca. Očev vozač je čekao pred kudom i pola sata kasnije, ona je bila na Roissvju. Uopde nije bilo gužve u prometu. A Sophie je izgledala puno mirnije i zrelije nego što se osjedala. Sletjela je u podne po lokalnom vremenu, a auto iz hotela odvezao ju je ravno u bolnicu. Ulazedi unutra, osjedala se vrlo odraslo, u jednostavnoj modroj haljini i cipelama koje joj je kupila majka. Bila je uredno počešljana i dotjerana, ali svakome tko ju je vidio, čak i s osamnaest godina izgledala je kao dijete velikih, uplašenih očiju ispunjenih tugom. Sestre su joj se smješkale kad im se obratila na recepciji odjela. Objasnila je tko je i jedna od njih odvela ju je ravno u majčinu sobu. Vrata preko puta bila su otvorena i ona primijeti kako je promatra jedan muškarac. Nije imao izbora; okrenuli su ga na bok i gledao je prema vratima, a nije se mogao pomaknuti. Oprezno, ona je ušla u majčinu sobu i istog trena je šokiralo ono što je tamo ugledala. Njena majka je izgledala smrtno blijedo, s velikim zavojem na glavi. Respirator je disao umjesto nje, a sa svih strana bila je spojena na cijevi i monitore. Sophijine oči ispune se suzama kad se približila krevetu. Dugo je stajala tamo. Dotaknula joj je ruku i samo je gledala, a onda je bolničarka privukla stolicu do kreveta pa Sophie sjedne. Instinktivno, počela je govoriti Isabelli, nadajudi se da je nekako, negdje, može čuti. Rekla joj je koliko je voli i preklinjala je neka živi. Isabelle nije davala nikakvih znakova života. Jedino što se pomicalo bili su respirator i tanke linije svjetla na monitorima. U sobi nije bilo drugog zvuka, ni kretanja. Njena majka izgledala je još strasnije nego stoje očekivala. Bilo je teško povjerovati da de preživjeti. Sophie je dugo sjedila tamo, a onda je oko šesnaest sati izašla iz sobe. Isti onaj čovjek koji ju je promatrao, opet je gledao u nju. Sestre su mu rekle tko je ona, ali on bi to ionako pogodio. Izgledala je kao vrlo mlada Isabelle. »Sophie?« pozvao je on, a ona se trgne začuvši svoje ime, iznenađena što on zna tko je ona. Polako se približila i stala na vrata njegove sobe.
85
»Da«, rekla je s oklijevanjem, jako pogođena onime što je upravo vidjela. On poželi da je može zagrliti, zbog Isabelle i zbog samog sebe. Tako malo je mogao učiniti za nju. »Ja sam Bili Robinson. Tvoja majka i ja smo prijatelji. Ja sam bio u autu s njom«, reče on, kao da se ispričava što je ona uopde bila tamo. »Žao mije što se to dogodilo.« Ona kimne, gledajudi ga. Nije se sjedala da je majka ikada spomenula njegovo ime, ali djelovao je kao fin čovjek, a očito, bio je teško povrijeđen, no za razliku od njene majke, bio je budan i živ. »Sto se vama dogodilo u nesredi?« Sophie je oprezno pitala. Bojala se udi u sobu. I nije baš sasvim shvatila tko je on, niti zašto je bio s njenom majkom. »Slomio sam vrat i udario glavom. Ali tvoja mama je u puno gorem stanju nego ja«, reče on sa žalosnim izrazom. »Dao bih sve da se mogu zamijeniti s njom, Sophie. Nadam se da to shvadaš. Dao bih život za nju, kad bih mogao.« Sophie je bila dirnuta njegovim riječima; izgledao joj je kao dobar čovjek. Pitala se kako su on i njena majka postali prijatelji. Majka nikada nije nikamo išla, zbog Ted-dyja. »Kako je to Teddy primio?« upita on. »Zna li on?« »Otac mu je sinod rekao«, reče ona. Čudno se osjedala. Bilo je neobično kako ih on, izgleda, sve poznaje, a oni ne poznaju njega. »Jako je uplašen. Sinod je imao visoku temperaturu, ali htio je dodi. Ja se sutra moram vratiti, da pazim na njega. Radije bih ostala, ali mislim da sam mu tamo potrebna.« Preuzela je Isabellinu ulogu, a Bili poželi da može ispružiti ruku i dotaknuti je. Bila je tako slična svojoj majci. »Mogu li išta učiniti za tebe?« upita Bili, osjedajudi se bespomodno kao i ona. U ovom trenutku, nitko ništa nije mogao učiniti. Nisu mogli promijeniti ono što im se dogodilo, a hode li Isabelle izadi iz kome ili ne, bilo je u Božjim rukama. »Ne, dobro sam«, reče ona. Ali izgledala je neizrecivo tužno. »Gdje si se smjestila?« »U Claridgesu.« »Tamo su moja žena i kderi. Ako večeras budeš imala ikakvih problema, nazovi ih.« Baš kad je to govorio, Cvnthia i cure išle su hodnikom i vidjele su Sophie kako razgovara s njim, sa vrata njegove sobe. Upoznao ih je sve međusobno, a onda je Sophie rekla da mora idi. Nije htjela smetati. Pomisli kako su mu kderke zgodne, a dobro je pogodila da je Jane približno njenih godina. Sophie se pristojno pozdravi sa svima pa se uputi van. Namjeravala se vratiti kasnije te večeri, da vidi majku još jednom. Samo je to željela. »Je li to njena kder?« tiho upita Cvnthia. »Da. Ima i sina, ali on je jako bolestan.« Cvnthia ništa nije rekla na to, pa je, u nedostatku pametnijeg posla, počela pospremati njegovu sobu. A cure su brbljale s njim. One su odlučile krenuti sutradan. Idi de u Pariz, na tjedan dana, a na povratku de dodi u London da ga vide. On je smatrao da je to sjajna ideja i htio je da se malo zabave. Cvnthia i on dogovorili su se da de im za razvod redi na povratku, tako da se kod kude prilagode toj promjeni. On im nije htio pokvariti boravak u Parizu. Cvnthia de ih prije odlaska odvesti na večeru. Iskoristit de njegovu člansku karticu u Harrv's Baru. A on je, na sam spomen tog mjesta, pomislio na Isabelle i večer koju je tamo proveo s njom.
86
Te večeri, Bili je mirno ležao na leđima, razmišljajudi o njoj, kad se Sophie vratila da vidi svoju majku. Ovog puta se zaustavila i ušla u sobu, da vidi kako je on. »Kako ste, gospodine Robinson?« pristojno je pitala, a on joj se nasmiješi. »Uglavnom isto. Kako si ti?« Ona slegne ramenima, a oči joj se napune suzama. Srce joj se slamalo što gleda majku u takvom stanju, a nije bilo baš nikakvih znakova napredovanja prema svjesnom stanju. Bila je zaustavljena negdje na nekom dalekom, nedostupnom mjestu i nitko nije znao hode li se ikada vratiti otamo. Njemu su sestre rekle da tako može živjeti godinama, ne izlazedi uopde iz kome, dok na kraju ne umre. To je bila užasna pomisao; bio bi to strašan gubitak jedne izuzetne žene. To je bilo grozno nepravedno. Od nesrede, Bili je stalno žalio što ona nije pošteđena, a on umro umjesto nje. »Kako ste upoznali moju mamu?« upita Sophie, stojedi kraj njegovog kreveta. To se pitala otkako ga je tog popodneva upoznala. Otac nije rekao daje bila s nekim u autu i Sophie je bila iznenađena kad joj se Bili obratio. »Upoznali smo se davno, u američkoj ambasadi u Parizu.« Odjednom, imao je potrebu da priča o njoj i bilo mu je drago da je Sophie to pitala. »Nekoliko puta godišnje smo znali otidi na ručak i ponekad smo razgovarali telefonom. Ona mi stalno priča o Teddvju i tebi.« Sophie ga je htjela pitati je li zaljubljen u nju, ili majka voli njega, ali kako su oboje u braku, smatrala je da bi to bilo nepristojno. Ali čudno joj je bilo što nikada nije čula za njega. Majka nikada nije spomenula njegovo ime. »Poznajete li i mog oca?« ona upita, a on se osmjehne i ponudi joj neka sjedne, što ona prihvati. »Da, poznajem. Mislim daje jako bijesan na mene zbog nesrede. Mislim da je uvjeren kako joj se to nikada ne bi dogodilo da nismo izašli na večeru. I ja bih se tako osjedao na njegovom mjestu.« »Niste vi krivi. Sestra je rekla daje vaš vozač poginuo. Sve je to tako strašno. Ne shvadam kako se tako nešto može dogoditi,« i na to joj se oči opet napune suzama, »moja majka je tako dobra osoba i to je tako nepravedno.« »Da, ona je jako dobra osoba.« I u njegovim očima su bile suze. Ispružio je ruku i uhvatio je. Na neki neobičan način, kao da je dotaknuo Isabelle, a za Sophie, ovaj čovjek koji joj je bio prijatelj bio je nekakav način da dopre do nje. Kroz Isabelle, spajala ih je neobična veza. »Ja nisam uvijek bila dobra prema njoj«, nakon nekog vremena, priznala je Sophie. »Ljutila sam se na nju. Provodila je puno vremena s Teddvjem dok sam ja bila mlada, a ja sam mislila da nema dovoljno vremena za mene.« Na ovaj način, ona je priznavala svoje grijehove i sve ono zbog čega se sada kajala, a on je to razumio. »Ona te jako voli, Sophie. O tebi govori samo da si divna djevojka, ništa drugo.« Htio ju je umiriti. Samo to je mogao učiniti za nju. »Je li te večeri bila sretna?« Sophie tužno upita. »Je li se zabavljala?« Bilo je čudno što ga to pita, a dok je to pitala, on je mislio samo na njihov prvi i zadnji poljubac. »Da, bila je. Tog popodneva smo bili na prekrasnoj izložbi i ona je bila oduševljena zbog toga. A onda smo izašli na večeru. Ja sam bio tu u posjeti kod američkog ambasadora,« malo je nategnuo istinu, zbog oboje, »sreli smo se u hotelu i odlučili otidi na večeru.« Nije imao
87
razloga da ovom djetetu priča kako su se namjerno sastali u Londonu i kako je zaljubljen u nju. Isabelle ne bi htjela da ona to zna, kao ni on. »Dugo se nismo vidjeli.« »Moja majka se nikada ne zabavlja. Uvijek pazi na Teddvja i stalno je kod kude.« »Znam. To ona želi. Oboje vas jako voli.« Sophie kimne. Sjedili su u tišini neko vrijeme, jedno do drugog, a onda Sophie ustane. Još joj nije bilo posve jasno tko je on, ali činilo joj se da je našla novog prijatelja. Prije odlaska, na tren je zastala, smješkajudi mu se, a on je, gledajudi je, vidio samo Isabelle i ženu kakva de Sophie biti jednog dana. »Dodi du k vama sutra«, Sophie mu obeda. »Ujutro du biti ovdje, prije polaska.« »Bilo bi mi jako drago. Hvala ti što si razgovarala sa mnom, Sophie.« Za njega je to bio trenutak utjehe u danima strašne usamljenosti, više nego stoje ona znala, više nego stoje i on sam shvadao. Život kakvog je poznavao promijenit de se zauvijek. Nikada više nede hodati, skakati ili plesati, niti šetati ulicom. Njegovi pokreti, kao i cijeli život, bit de od sada na dalje otežani. Digao je ruke od svog braka i izgubio ženu koju voli. U ovom trenutku, nije se imao za što uhvatiti, bio je izgubljen na otvorenom moru, a kopna nije bilo nigdje na vidiku. Utješno je bilo provesti nekoliko minuta s Isabellinom kderi i pokušati, zajedno s njom, pogoditi kamo de ih dalje odvesti život. Čak i ako je više nikada ne vidi, a znao je da je to sasvim mogude, bio je sretan što su se upoznali. Cvnthia je s curama došla sutradan ujutro, na putu za aerodrom, kako bi se pozdravile. A odmah nakon što su one otišle, došla je Sophie. Sjedila je s majkom više od sat vremena, a onda došla da se pozdravi s njim. Primijetila je da izgleda potišteno i pretpostavljala je daje to zato stoje njegova obitelj otišla pa je sada ponovo sam. Nije znala da je u takvom stanju puno više zbog njene majke. Nije mogla znati da je zaljubljen u nju, iako je to naslutila. »Doviđenja, gospodine Robinson«, pristojno reče Sophie na odlasku. »Nadam se da de vam uskoro biti bolje.« Nije je pitao hode li se vratiti; to mu se činilo nezgodno, bududi da još nisu znali hode li Isabelle ostati živa. »Dobro se čuvaj... zbog svoje mame, Sophie. Znam da bi se jako brinula zbog tebe. Pazi na sebe i čuvaj Teddvja«, reče on sa suzama u očima. Zvučao je kao da joj je majka, kao da ona od kude odlazi na put. »Mislit du na tebe.« »Ja du se pomoliti za vas kad odem u crkvu«, ona tiho reče. Bilo joj je žao što ga ostavlja, kao da ostavlja djelid svoje majke. Bio je baš dobar i bilo joj je drago što su njih dvoje bili prijatelji i što joj je s njim bilo lijepo. »I ja du se pomoliti za tebe.« On je uhvati za ruku i blago je pogubi, jer je iz svog položaja nije mogao poljubiti u obraz. Ona potom, uz stidljiv osmijeh, ode, a on je ispružen na svom krevetu, zatvorenih očiju, razmišljao o njoj. Malo kasnije, tražio je da ga odguraju u Isabellinu sobu. Ona je bila nijema i negdje daleko, kao i uvijek, no on joj je. na krevetu kojeg su dogurali tik do njenog, satima pričao o svom susretu sa Sophie. »Ona je divna djevojka. Shvadam zašto si ponosna na nju«, rekao je, kao da ga ona može čuti, a i dalje se nadao da ga ipak čuje. Dugo je bio tamo; slao joj je svoje misli i ulijevao joj snagu da učini još jedan napor i ponovo živi. Kad su ga vratili u njegovu sobu, bio je umoran. Njegovi česti posjeti više nisu izazivali primjedbe među osobljem. Oni su to sad prihvadali
88
kao izraz njegove ljubavi. Nikoga nisu zanimali razlozi niti su se pitali što se dogodilo među njima, a po mišljenju nekih od njih, ako je išta moglo vratiti Isabelle, onda je to bio upravo Bili.
Poglavlje osmo Sophie je puno razmišljala o Billu na povratku u Pariz i mogla je shvatiti zašto se sviđao njenoj majci. Djelovao je baš kao dobar čovjek i bilo joj gaje žao. Jedna medicinska sestra rekla joj je da on više nikada nede hodati. On je to, izgleda, prihvatio vrlo razumno, a najviše gaje mučilo stoje Isabelle povrijeđena dok je bila vani s njim. Kad su sletjeli u Pariz, Sophijine misli vrate se na majku i brata. Osjedala se rastrganom, nije znala gdje bi trebala biti. Odlučila se vratiti kudi na nekoliko dana, a onda je htjela opet u London, da vidi majku. S aerodroma je uzela taksi, a kuda je bila neobično tiha kad je stigla. Nije se čuo ni šum, a kad je krenula gore, vidjela je da je u očevoj sobi mrak. A kad je ušla u Teddvjevu sobu, zapanjilo ju je njegovo stanje. Bio je u jakoj groznici, činilo se da nije potpuno pri sebi; malo prije je tu bio i liječnik, objasnila joj je njegova njegovateljica. Rekla je da de liječnik poslati Teddvja u bolnicu ako mu preko nodi ne padne temperatura. I sama pomisao na to, nakon što je vidjela majku, bila je za Sophie nešto što gotovo nije mogla podnijeti. »Što se dogodilo?« Sophie se spusti u stolicu, izmučenog izgleda; osjedala se kao da je odrasla preko nodi. Teddy uopde nije znao da je ona tamo. Bio je pod sedativima, u dubokom snu. »Mislim da se uznemirio zbog vaše majke«, šaptom reče njegovateljica. »Nije se pošteno naspavao ved danima. Nede jesti, nede piti.« Ona i liječnik razmišljali su hode li ga staviti na infuziju, ali kad ih je on čuo, usprotivio se i plakao toliko da su ga odlučili pustiti još jedan dan, ako im obeda da de barem pokušati jesti i piti. Sophie se činilo da je smršavio. »Gdje je moj otac?« upita Sophie, provukavši ruku kroz kosu; više nego ikada, izgledala je kao Isabelle. U posljednjih nekoliko dana, kao da joj je postajala sve sličnija. »Izašao je«, reče njegovateljica, bez komentara. Nije ga vidjela od jučer, ali to nije rekla Sophie. »Kako je vaša majka?« zabrinuto je upitala njegovateljica. »I dalje isto«, reče Sophie i pomisli na Billa. »Nitko ne zna što de se dogoditi. Kažu da bi mogla biti dugo u komi, i svejedno se oporaviti.« Na Sophijinom licu se vidjela nada kad je to rekla, me-f utim, rekli su joj isto tako i da bi Isabelle mogla umrijeti svakog trenutka. Mogli su samo čekati i moliti se. »Ja du se vratiti tamo za nekoliko dana.« Njegovateljica kimne, a onda ponovo izmjeri Teddy-ju puls. Bilo je kucalo brzo i silovito i ona se namršti, sastavljajudi bilješku za liječnika. Po njenom mišljenju, bilo je gotovo sigurno da de Teddy morati u bolnicu. A Sophie se slagala. To joj se činilo najsigurnije za njega. Sophie je te nodi budna čekala oca kako bi s njim razgovarala o Teddvjevom stanju i iznenadila se kad ga u ponod još nije bilo. Upitala je njegovateljicu zna li on da je Teddvju loše. »Danas popodne sam razgovarala s njim dok je bio je u uredu«, ona reče bez ikakvog 89
izraza. »Sigurna sam da de uskoro biti kod kude.« Ali u tri sata, Sophie je još bila budna, a njega nije bilo. Još ranije je nazvala bolnicu u Londonu i pitala kako je majka, ali ni tamo nije bilo nikakvih novosti. Na tren, gotovo je pitala može li razgovarati s Billom, tek toliko da ga pozdravi, ali bilo joj je neugodno, pa je završila razgovor ne pitajudi za njega. Sophie se probudila ujutro, još uvijek obučena i u naslonjaču u Teddvjevoj sobi, baš kao što je znala često zatedi majku kad je on bio bolestan. Nije to, zapravo, namjeravala; čekala je oca i na kraju zaspala. Vjerojatno je pazio da je ne probudi, mislila je, i nije znao da ga čeka u Teddvjevoj sobi. Kad je izašla iz sobe, tražedi oca, dečko je bio budan i izgledao je malo bolje. Njegovateljica je rekla da se groznica povukla, ali Sophie još nije izgledao posve dobro. Kad je došla do očeve sobe da razgovara s njim, iznenadila se vidjevši da su vrata otvorena, a kad je pogledala unutra, tamo nije bilo nikoga. S iznenađenjem se okrenula domadici. »Je li moj otac nodas spavao ovdje, Josephine?« Žena odmahne glavom i produži dalje niz stepenice. To, po njenom mišljenju, nije bio prikladan odgovor njegovoj kderi, u njenim godinama. Ali Sophie je i sama mogla vidjeti da nije bio tamo. Zavjese i rolete bile su spuštene, svjetla pogašena, a soba netaknuta. Nitko nije spavao u njegovom krevetu. Na tren, ona se uspaniči. Sto ako se nešto dogodilo njenom ocu? Bili bi siročad, odjednom joj sine. Nije mogla ni pretpostaviti gdje je. Sat kasnije, nazvala je njegov ured, a on je zvučao savršeno mirno kad se javio. Nije je vidio otkako je otišla u London, a ona je bila zapanjena što nije bio kod kude s Teddvjem. Po njenom shvadanju, to je bilo neodgovorno. »Teddvju je bilo loše«, reče ona optužujudim tonom, kao da je on kriv za to, ali njega to izgleda nije zabrinulo. »Znam. Jučer popodne sam razgovarao s Marthe. Liječnik ga je pogledao i s njim sam razgovarao danas.« On se sigurno nede obazirati na nagovještaj prijekora od jedne osamnaestogodišnje djevojke. »Sinod nisi došao kudi«, otresito reče Sophie, a on se gotovo nasmije na ton njenog glasa. Njoj, međutim, nije bilo zabavno. »Ja to jako dobro znam. Bio sam s prijateljima van grada, bilo je kasno, pa sam smatrao razumnijim ostati nego voziti kudi.« Sophie je pretpostavljala da je pio, a s obzirom na ovo što se dogodilo njenoj majci, morala se složiti s njim što se tiče vožnje u takvom stanju. »Upravo sam razgovarao s Londonom«, on tiho reče. »Nema promjene. »Oh.« Sophiji je duh još više klonuo na te novosti. Ali i dalje ju je mučilo što otac nije sinod došao kudi. Da se Teddvju dogodilo nešto strašno, bio bi im potreban. A nitko nije znao gdje je. On se, međutim, nije ni najmanje ispričavao i Sophie se iznenada zapita nije li on redovno izbivao iz kude nodu. Nikada ranije nije to primijetila. I morala se zapitati, pogotovo sada, kad je upoznala Billa, zna li ona baš sve o svojim roditeljima. Čudno joj je bilo što nikada nije čula za majčino prijateljstvo s Billom, a shvatila je i da ona sama nikada nije ušla u očeve prostorije navečer ili rano ujutro. Možda se ved događalo da ga tamo nema. Uvečer je često izlazio, zbog posla, a majka je sada rijetko kada išla s njim. Sophie iznenada obuzme
90
osjedaj kao da joj se cijeli život ruši, ne samo zbog onoga što se dogodilo s Isa-belle, nego i zbog onog što je taj događaj otkrio. Sophie je uvijek imala bogoliku predodžbu o svom ocu, a sad se pitala ima li on tajni kojih ona nije ni svjesna. Možda je bilo još razloga, osim Teddvja, koji su majku vezivali za kudu i zbog kojih njeni roditelji spavaju u odvojenim sobama. »Hodeš li večeras biti kod kude?« ona upita oca nervoznim tonom; osjedala se više kao njegova žena nego kao kder, a osjedala se i jako nesigurno. Događalo se previše strašnih stvari. »Da, hodu. Večerat du vani. Ali vratit du se kudi prije nego što legneš«, uvjeravao ju je on. »Ako Teddy bude morao u bolnicu, želim da budeš tu«, objasnila je Sophie. »Liječnik nije više tako zabrinut, čini mi se. Mislim da je Teddy samo doživio šok i treba mu vremena da se od toga oporavi. »Treba nam svima«, tužno reče Sophie. »Kad se ti vradaš u London?« »Za nekoliko dana. Tamo ništa ne mogu učiniti. Javit de nam ako bude ikakve promjene.« Ali ako ona umre, pomisli Sophie, nitko nede biti s njom, a ako se dogodi nešto što bi ih moglo na to upozoriti, trebat de im nekoliko sati da iz Pariza stignu do Londona. Sophie bi najradije tamo bila stalno, ali znala je da je i Teddy treba. A sad kad je shvatila da njen otac ostaje vani po cijelu nod, bila je sigurna da ne treba otidi. Bilo je teško znati što je ispravno. Njenog oca je to izgleda mučilo puno manje nego nju. Malo nakon razgovora, on je otišao na sastanak, a Sophie je provela dan s bratom. Čitala mu je, pričala priče i razgovarala s njim o majci. Dala je sve od sebe, ali oboje su znali da nije nikakva zamjena za Isabelle. Kad se otac vratio kudi nakon večere, osjedala se ved kao zombi. On je izgledao dobro raspoložen i sjeo je u biblioteku da popuši cigaru. Sophie gaje čula kako ulazi i tamo gaje pronašla. Iznenadilo ju je što nije došao gore k njoj. Uvijek je bio prijazan prema njoj i pun zanimanja, pa ju je iznenadilo koliko je ovih dana nepristupačan, tim više što je majci tako loše. Odjednom, gledajudi ga, ona se upita nije li njegovo dosadašnje zanimanje za nju bilo više predstava nego istina, možda čak i zato da naljuti Isabelle, da joj pokaže kako mu je manje važna. Sa Sophie je uvijek postupao kao sa ljubimicom, a prema svojoj ženi je bio hladan i nezainteresiran, kao sada sa Sophie. »Kako je bilo danas, tata?« oprezno upita. Ona je provela prilično sumoran dan između strahovanja zbog majke i brige za bolesnog brata. »Naporno. A tebi?« »Cijeli dan sam bila s Teddvjem.« Očekivala je da de on pitati nešto više o tome, ali na sam spomen dječakovog imena, njen otac se, nalijevajudi si čašu porta, smjesta počeo dosađivati. »Sto si još radila?« upita on, usredotočen na svoju cigaru, a ona se čudno osjedala, razgovarajudi tu s njim kao da se ništa nije dogodilo. Njena majka je u Londonu, u bolnici, i to u komi, a bratu je sve gore otkako je to čuo. A njen otac izgledao je zapanjujude mirno. Promatrajudi ga, samo se sjetila izraza očaja na licu Billa Robinsona kad je govorio o njenoj majci. U očima svog oca nije vidjela ništa slično tome. Kad god bi je spomenuo, zvučao je hladno i neosjetljivo. »To je sve, tata. Bila sam s Teddvjem. Jako je uznemiren.« Gor-don kimne i ne odgovori
91
ništa. Činilo se kako je ved i zaboravio da je ona tu, kad je zazvonio telefon. On se javio i rekao osobi na telefonu da de je nazvati. Sophie je zamalo stalo srce kad je čula telefon. Sada je, svaki put kad se telefon oglasio, strahovala da ih to zovu iz Londona, s najgorim vijestima. »Ti bi trebala ledi«, reče Gordon, pijuckajudi svoj porto, a na taj način je se htio riješiti. »Imala si naporan dan.« Očito je bilo da ne želi razgovarati i Sophie je bila povrijeđena. Nikada u životu nije se osjedala ovako usamljeno kao sada. »Vradaš se u London?« ona tiho upita prije odlaska. »Kad budem zaključio da trebam«, on neprijazno odvrati, na-mrštivši se na nju. Išla mu je na živce. Preko nodi se pretvorila u svoju majku. »Ja želim idi s tobom«, ona reče, svjesna činjenice da mu njeno ponašanje nije po volji, ali u ovom trenutku, nije je bilo briga. »Ovdje si potrebna bratu.« »Hodu ponovo vidjeti mamu.« Zvučala je mlado i tvrdoglavo, a njemu se to nije sviđalo. »Nede ni znati da si tamo. Trebam te ovdje. Ne mogu cijeli dan brinuti zbog tog dečka i njegovih njegovateljica. Stalno me nazivaju u ured, a ja za to nemam vremena, Sophie. Ti se trebaš brinuti o njemu.« Nije je zamolio, samo joj je rekao što mora raditi i očekivao je da ga ona posluša. »Taj dečko je tvoj sin, tata. A on treba i tebe, ne samo mene ili mamu. Ti nikad ne razgovaraš s njim.« Bila je previše umorna da bi se savladavala. »On nema što redi«, grubo odvrati Gordon, nalijevajudi si još jednu čašu porta. »A na tebi nije da mi govoriš što ja trebam učiniti.« Ovakve razgovore je Isabelle vodila s njim mnogo puta proteklih godina, ali ved odavno je digla ruke od toga. Iz vlastitih razloga, između ostalog temeljenih na davnoj prošlosti, Gordon je čvrsto odlučio da ne razvija nikakav odnos prema svom sinu. A Sophie, u svojoj naivnosti, to nije mogla promijeniti. Da je Teddy bio zdrav i jak i sposoban da sudjeluje u onome što je zanimalo njegovog oca, bilo bi drugačije. Ali ovakav kakav je bio, što se Gordona tiče, dječak nije postojao i uopde ga nije zanimao. Štoviše, išao mu je na živce, iako ga je sada žalio. Teddy je bio samo smetnja i opteredenje za svog oca. Po Gordonovom mišljenju, on je bio Isabellina odgovornost, a ne njegova. A u odsutnosti Isabelle, odgovornost je prelazila na Sophie. Vrativši se u sobu, Sophie je bila žalosna. Dovoljno je bilo da čuje kako otac govori o Teddvju. Ona je s njim mnogo puta razgovarala o tome i uvijek je govorio da je otac takav, a ona mu se suprotstavljala. Ali sad je shvadala daje to istina. Teddyje govorio daje njihov otac zao, sebičan i hladan i da ga mrzi. A sada je i ona shvatila da Teddy poznaje onu očevu stranu koju ona nikada nije htjela vidjeti. Po Gordonovom shvadanju, sin kao što je Teddy, nije mu služio na čast. Radije ga je isključio i zaboravio, kao i svoju ženu. Sophie se u svojoj sobi presvukla u spavadicu, pa se vratila u Teddvjevu sobu. Bolničarka je rekla da opet ima temperaturu, a Sophie se uvukla u njegov krevet i sklupčala kraj njega. Osjedala se kao da su dvoje djece koji su izgubili majku, barem za sada, i u životu nije bila tako tužna ili usamljena. Dok su joj se suze razlijevale po jastuku, mogla se nadati samo da de se njihova majka uskoro probuditi iz kome. Nije mogla ni zamisliti kakav bi im život bio kad bi ona umrla.
92
Poglavlje deveto U bolnici u Londonu, stvari su se odvijale svojim slijedom. Stigli su i fizioterapeuti, kako bi procijenili Billovo stanje i osmislili program rehabilitacije za njega. Često su ga okretali u krevetu, da održe cirkulaciju i izbjegnu upalu pluda, ali za njega su to bili dani puni dosade. Jednom do dva puta dnevno, tražio je da mu odguraju krevet u Isabellinu sobu. Bolničarke se nisu obazira-le na Gordonove zahtjeve, a više njih je gajilo nadu da de na Isabelle dobro djelovati njegovi posjeti. U svakom slučaju, to nije bilo štetno ni na koji način, a Billu je vidno podizalo duh. Uvijek se osjedao bolje nakon što bi je posjetio. Strašno su mu nedostajali njihovi kasni nodni razgovori. Satima je samo ležao i mislio na nju, tamo na drugoj strani hodnika. Cijeli dan se radovao onim rijetkim minutama koje je mogao provesti uz nju. Njegove povrede su počele pomalo zacjeljivati. Vrat i kičma još su mu zadavali prilične bolove, ali sada se mogao micati bolje nego prije, a u nogama je imao nekakve fantomske nagovještaje osjeta. No usprkos tome, nisu se promijenile prognoze vezane uz njega. Nastojao je održati dobro raspoloženje i razmišljati 6 onome što de raditi kad se vrati u Sjedinjene Države, ali promjene s kojima se sada suočavao bile su neizrecivo teške. Postao je ljubimac cijelog osoblja, a bilo je i došaptavanja; ljudi su pokušavali pogoditi u kakvoj je vezi s Isabelle, ali ono što su vidjeli nije bilo jednostavno objasniti. Vedina je pretpostavljala da je on imao nešto s njom, a jedna bolničarka je slučajno čula kad je svojoj ženi govorio da želi razvod, no ma kakav bio njegov odnos s Isabelle, sada ili nekada, on im se sviđao i smatrali su ga vrlo dragim čovjekom. »Ja du ga uzeti!« rekla je jedna sestra, razgovarajudi u kantini s grupom svojih kolega. »Baš je zgodan tip.« Ali on nije ništa pokušavao s njima, nikada nije bio neotesan, drzak ili nepristojan i svi koji su s njim razgovarali zaista su ga cijenili. Primijetili su, isto tako, i da ga je nekoliko puta došao posjetiti američki ambasador. »Što on radi?« pitala je druga sestra, zbunjena. Čula je nešto, ali sad se nije mogla sjetiti što je to bilo, no svi su znali da je on značajna osoba. »Nešto u politici«, rekla je jedna Isabellina bolničarka. »Sigurno je lud za njom. Kakva šteta, stvarno.« U tome su se svi slagali. Gordon se još nije vratio Isabelli, kao ni Sophie, kad su se Cyn-thia i njene kderi vratile s izleta u Pariz. Kad su stigle, njih dvije su bile dobro raspoložene, ali do odlaska su se otrijeznile, kad su im Cvnthia i Bili rekli da se rastaju. Olivia i Jane su bile zapanjene. »Zašto?« Olivia je sjedila u očevoj bolesničkoj sobi i plakala. »Pa, vi se volite... zar ne? Mama?... Tata?...« Cure su oduvijek mislile da je tako, ali Bili im je pokušao objasniti kako su se kroz godine udaljili, pa on vjeruje da je za oboje bolje da krenu svojim putem. Nije im htio pričati o majčinim vezama niti koliko su oboje bili nesretni. Godinama su to držali za sebe. A on je morao priznati, otkako joj je rekao da je, što se njega tiče, gotovo, osjedao se na neki način bolje. Sada se pred njom osjedao iskrenije i poštenije. Ali Cvnthia mu je pred odlazak jasno rekla da bi ona, ukoliko se on predomisli, radije ostala u braku s njim. Bili je, međutim, bio blag, ali čvrst. On više ne želi biti u braku s njom. U njegovim snovima sada je bilo mjesta
93
samo za Isabelle. »Bolje je ovako«, bio je uporan, ali Cvnthiju je uznemirila reakcija njihovih kderi. On nije htio objašnjavati da je ne može zamisliti u braku s invalidom, ili osobom koja, u najmanju ruku, ima ozbiljnih poteškoda. No, više od svega ostalog, on više nije bio zaljubljen u nju. Ono što je osjedao za Isabelle govorilo mu je puno o njemu samom i onome što nije imao. Nije više želio živjeti u laži. Znao je da s Isabelle nikada nede živjeti, oporavila se ona ili ne, no činjenica da je bio, i još uvijek je, zaljubljen u nju, bila mu je dovoljna da joj kaže kako je vrijeme da izađe iz braka bez ljubavi kojeg je i predugo podnosio. Nakon njihovog odlaska, on je bio šutljiv i zamišljen. Curama je obedao da de ih često zvati kad se vrate kudi. Na povratku u hotel, one su upitale majku ne misli li možda da je otac malo poludio zbog nesrede ili udarca u glavu i misli li možda da bi se on mogao predomisliti. Ona se tužno osmjehnula i odmahnula glavom. »Nije lud. Ali ja sam, čini mi se, to dugo bila. Nisam mu bila baš dobra žena«, ona prizna. »On je za mene bio nešto što se podrazumijeva, a nije mi prijao njegov uspjeh i neovisnost, što je s moje strane bilo glupo.« One ništa od toga nisu primijetile, a to je ipak bilo nešto, i sada ih je dotukla pomisao da de njihovi roditelji živjeti svatko za sebe. »Kako de se tata brinuti za sebe?« zabrinuto je upitala Jane. Njegove povrede su bile ozbiljne; rečeno im je da možda više nikada nede hodati. »Ne znam«, Cvnthia reče s uzdahom. »On je vrlo ponosan i vrlo sposoban. Smislit de nešto. Ali da ti odgovorim na pitanje, Jane - ne, ja ne mislim da de se on predomisliti. On se nikada ne predomišlja. Kad si nešto utuvi u glavu, obično se toga i drži, bez obzira na sve. Čak nede ni priznati da je pogriješio; on samo prihvada stvari kakve jesu i ide dalje. No, ma koliko meni bilo mrsko to što radi, ne mislim da je to za njega loše.« Na neki način, on je uspio u onome što je htio; okončavši brak, sačuvao je njihovo prijateljstvo i Cvnthia mu je to priznavala, bez obzira na svo svoje žaljenje. Samo joj je bilo teško zbog cura, jer je za njih to bio pravi udarac, a za sebe se plašila. Znala je da nede više nadi čovjeka kao što je Bili. »Misliš daje imao nešto s Isabelle Forrester?« otvoreno je upita Olivia, a Cvnthia se zamisli. I sama je puno razmišljala o tome. »Ne znam, zapravo. On kaže da nije, a nikada mi nije lagao, barem koliko ja znam. Mislim daje zaljubljen u nju, ali ne vjerujem da su učinili bilo što, što ne bi trebali. Mogude je da su zaljubljeni jedno u drugo, ali i samo prijatelji.« »Misliš da bi se tata mogao oženiti njome, ako ona ostane živa?« Jane upita sa zabrinutim izrazom. »Ne mislim da se o tome sada uopde treba razmišljati«, Cvnthia odgovori. Sirota žena je napola mrtva. »Ali, ne, ne mislim, ako i preživi. Vaš otac kaže da ona nikada ne bi napustila Forrestera i cijeli život joj se okrede oko bolesnog djeteta.« »Što misliš da de tata učiniti sada, kad se vrati kudi... hodu redi, natrag u Sjedinjene Države... « Olivia je izgledala ožalošdeno, postavljajudi to pitanje. »Ne znam. Nadi de si stan, pretpostavljam. Vratiti se na posao. Dugo de biti na rehabilitaciji. Mislim da se nede vratiti još nekoliko mjeseci. Žele ga najprije ovdje osposobiti.« Njene kderi su kimnule i ostatak puta do hotela provele su u tišini. Još nisu
94
mogle povjerovati u ovo što su upravo čule. A Cvnthia još nije mogla potpuno povjerovati da je donio takvu odluku. To je bilo baš tipično za Billa; radio je ono što vjeruje da je ispravno, ma koliko teško bilo. Ona je iz njihovog braka izašla s dubokim poštovanjem prema njemu i znala je da u njenom životu više nede biti takvog čovjeka. Sada je samo žalila što to nije shvatila ranije. Znala je da je uglavnom ona odgovorna za rastavu, bez obzira na količinu krivnje koju je on bio spreman preuzeti na sebe. Sutradan su otputovale u Sjedinjene Države, tako rano da nisu stigle svratiti u bolnicu i vidjeti ga prije odlaska. Cvnthia i kderi su ga nazvale s aerodroma da se pozdrave, a kad su završili razgovor, obje djevojke su plakale. A on je, nakon njihovog odlaska, bio žalostan, iako to nikome nije rekao. Bio je usamljen i počeo je shvadati koliko je težak i dugačak put pred njim. Slijedilo je najmanje godinu dana truda i muke na rehabilitaciji, možda i dulje. Ali, on nije imao izbora. Povremeno je obavljao neke poslovne razgovore, a javilo mu se i nekoliko ljudi koji su čuli za nesredu. No ipak se najčešde osjedao kao da živi u čahuri, okružen sestrama i liječnicima, kraj Isabelle koja je, tamo s druge strane hodnika, još bila u komi. To nije bilo lako razdoblje za njega. Dva tjedna nakon nesrede, Bili se dosta dobro oporavio, a Gor-don Forrester se još nije vratio svojoj ženi. Billa su redovno prevozili u njenu sobu, ujutro i nodu. Iz toga je ved stvorio naviku. Tamo je, u svom krevetu, ležao kraj nje i neko vrijeme joj pričao, u nadi da ga može čuti u svom dubokom snu, a onda se vradao u svoju sobu. Sestre su mu rekle da Forrester nije došao zato jer je njihovom sinu loše i Bili je cijelo vrijeme bio zabrinut za Teddvja, zbog nje. Nadao se da stanje nije previše loše. A često je mislio i na Sophie i nadao se da je dobro. Tredeg tjedna nakon nesrede, ved je gotovo izgubio svaku nadu da de se Isabelle probuditi iz kome i pitao se hode li je Gordon tek tako ostaviti tamo, zaboravljenu i nevoljenu. Nije bilo načina da se nju, ovako na respiratoru, preveze natrag u Pariz; bilo je to preopasno i Bili se počeo brinuti što de biti s njom kad se on vrati u Sjedinjene Države. Liječnici su vjerovali da bi mogao krenuti na put za otprilike mjesec dana. Nije mogao podnijeti pomisao da je ostavi ovako, kad nema nikoga tko bi je posjedivao, razgovarao s njom, tješio je; nikoga kome bi bilo stalo do toga što se zbiva s njom. Nije mogao shvatiti kako ju je Gordon sada mogao napustiti, ali tako je bilo. Jedne nodi, razmišljao je o tome, ležedi u krevetu do nje. Pričao joj je, držedi je za ruku. Bolničarkama to više nije bilo neobično. Samo su se smješkale i brbljale s njim kad bi je posjedivao, kao da su očekivale da de ga u njenoj sobi zatedi nekoliko puta dnevno. Govorio je Isabelli kako je lijepa i koliko mu, u ovoj toploj, blagoj srpanjskoj nodi, nedostaje razgovor s njom. Prozori su bili otvoreni i čuli su se zvukovi izvana. On je mislima bio u onoj nodi kad su zajedno išli u Harrv's Bar, pa u AnnabePs. Najradije bi da je mogao vratiti vrijeme i ponovo se nadi u toj nodi. »Sjedaš se kako nam je bilo dobro?« tiho joj je govorio. Pogladio joj je prste, pa ih poljubio, ne ispuštajudi joj ruku. »Volim plesati s tobom, Isabelle«, rekao je. »Ako se probudiš, jednom možemo opet na ples.« Ali, za njega je to bila samo uspomena i daleki san. I dalje joj je pričao i podsjedao je na tu nod, kad osjeti blagi pritisak na svom dlanu. U prvi 95
tren, on pomisli da je to samo refleks i nastavi govoriti, a onda ponovo osjeti isti blagi pritisak. Zbunjen, on na tren prestane govoriti i uputi pogled bolničarki koja je upravo ušla. Nije htio ništa redi, ali njegov razgovor s Isabelle nastavio se malo odlučnijim tonom. A onda je zašutio i pokušao se namjestiti kako bi je mogao vidjeti. »Osjetio sam malo prije kako si mi stisnula ruku«, reče joj jasno. »Želim da to učiniš još jednom.« Čekao je, činilo mu se, jako dugo, a bolničarka ih je oboje promatrala, ali ništa se nije dogodilo i ona skrene pogled. »Daj, još jednom, Isabelle. Stisni mi ruku, samo malo... ozbiljno se potrudi.« A onda, kao da mu se vrada iz nekog drugog svijeta, ona to zaista učini, gotovo neprimjetno. Na njegovom licu zasja širok osmijeh, a u očima mu se pojave suze. »To je bilo sjajno«, ohrabrio ju je, potresen ovim što je upravo osjetio. »Sad želim da otvoriš oči. Samo malo... Isabelle, ja te gledam. I želim da i ti pogledaš mene.« Na njenom licu nije bilo nikakvog znaka života, ali na to se njeni prsti ponovo pomaknu, a on se upita nije li to ipak samo nasumični refleks. Baš kad se on opet osjetio obeshrabreno, ona se namršti oko nosa, iako su joj oči još bile zatvorene. Osjetio je kako mu je srce poskočilo. Ona se vrada. »A što je to? Ovo je bilo smiješno, ali neka, baš dobro. Može smiješak?« Dok joj je to govorio, niz obraze su mu se slijevale suze, a sav njegov napor, sva snaga i ljubav bili su usmjereni na nju. Bolničarka je stajala kao ukopana, promatrajudi ih. To nikako nije bio refleks. »Možeš li mi se nasmiješiti, ljubavi moja? Ili samo otvori jedno oko... Tako si mi nedostajala...« Preklinjao ju je, prisiljavao da mu se vrati, htio je posegnuti u ponor u kojem je bila i povudi je na sigurno, k sebi. Još je pola sata tako ležao i razmišljao o njoj, bez rezultata, a izgledao je iscrpljeno i umorno, no nije htio odustati. »Isabelle... dobro, napravi opet onu grimasu... daj... namršti se.« Ali umjesto toga, ovog puta je ona jednu ruku odigla nekoliko centimetara s kreveta i pustila je da slobodno padne, kao da je napor, potreban za to, bio naprosto prevelik. »To je bilo jako, jako dobro. I teško. Odmori se malo, dušo. A onda demo to ponoviti.« Nije htio da mu promakne nijedan znak, kako bi je uspio nečim zaokupiti dok se ne vrati u život, k njemu. Pričao joj je bez prestanka, pokušao je natjerati da trepne, pokrene neki dio lica, otvori oči ili mu ponovo stegne ruku. Dugo se ništa nije ni pomaknulo, a onda je primijetio vrlo slabašno podrhtavanje njenih očnih kapaka. »Oh, Bože moj...« došapnuo je bolničarki, a ona na to požuri van, kako bi našla liječnika koji je morao vidjeti što se događa. Nakon tri tjedna na rubu smrti, Isabelle je dolazila k svijesti. A Bili je bio taj koji ju je s mnogo ljubavi i muka vodio kudi. »Isabelle«, Bili tada reče odlučnije. »Moraš otvoriti oči, ljubavi. Znam daje teško. Dugo si spavala. A sada je vrijeme da se probudiš. Želim vidjeti kako me gledaš. Želim te vidjeti, a znam da i ti želiš vidjeti mene. Otvori oči, barem malo.« Tren nakon što je to izgovorio, to se zaista i dogodilo. Nije to ni očekivao. Nakon toliko vremena, bio bi zadovoljan s bilo kakvim znakom s njene strane. Ali ona je ovog puta stigla do kraja; dugo uspavane oči samo su se malo otvorile. »Tako je... tako treba... možeš li ih sada malo više otvoriti... potrudi se, dušo... otvori te svoje lijepe oči...« Sada im se u sobi pridružio i liječnik, ali ostao je po strani i nije se miješao. Bili se dobro snalazio i sam, a liječnik i nije vjerovao da bi njemu to tako dobro išlo. »Isabelle«, ponovo pokuša Bili, »čekam da me pogledaš. Čekam te ved jako dugo.« Kako je on to izgovorio, s njenog kreveta se začuje dugačak, blagi uzdah i uz jedva primjetan drhtaj, ona otvori oči, pa ih, ne pogledavši ga, ponovo zaklopi, kao da je napor bio prevelik. »Daj,
96
dušo, neka budu otvorene dovoljno dugo da me pogledaš. Molim te, ljubavi...« Gledati je kako se polako vrada u život dok joj on priča, bilo je kao da je prati dok polako pluta prema Zemlji s neke daleke točke u prostoru. A onda, napokon, ona otvori oči još jednom, okrene glavu i pogleda ravno u njega uz tihi jauk. On pretpostavi da ju je zbog tog pokreta zaboljela glava. No ona se na to osmjehne, ponovo zaklopivši oči; činilo se da se bori kako bi izgovorila bar jednu riječ. Dugo se trudila, a onda, napokon, opet otvorivši oči, izgovori njegovo ime glasom koji je bio jedva jači od promuklog ša-pta. »Bili... « On joj na to poljubi ruku i morao je prigušiti jecaj kako bi mogao govoriti. Htio ju je nagraditi za ono što je učinila. »Isabelle, silno te volim... Ti si sjajna cura. Zaista si se potrudila da se vratiš.« »Da«, ona mu šapne, a oči joj se sklope, no ovog puta ih je sama ponovo otvorila. »Volim te... « prošaptala je i opet izgovorila njegovo ime, kao da uživa u tom zvuku. »Mislim da smo na tome i stali«, reče on, smješkajudi se kroz suze. Kao daje prošao cijeli život, i više, od one nodi kad su se poljubili i sudarili s autobusom. »Predugo te nije bilo, ljubavi. Jako si mi nedostajala.« »Pričaj mi...« ona tiho reče uz osmijeh, a Bili, bolničarka i liječnik se nasmiju. Pričao joj je tri tjedna, i satima te nodi. Kao daje cijelo vrijeme znao da je može vratiti. Nije odustajao, iako je u posljednje vrijeme bio obeshrabren, no svejedno nije prestajao. »Volim... slušati... kako pričaš«, reče ona, kao daje strašno umorna, a Bili shvati da vjerojatno i je tako. Zaista se namučila. »I ja volim tebe slušati. Dugo sam čekao da mi nešto kažeš. Gdje si bila, ljubavi?« tiho reče on, ne ispuštajudi joj ruku. »Otišla«, reče ona i opet se nasmiješi, a onda ga pogleda s tisudu pitanja u očima. Znala je da on ima odgovore koje ona nema. »Kako dugo?« »Tri tjedna«, iskreno joj je odgovorio, a ona je izgledala začuđeno. »Tako puno?« Kao da se borila, tražedi riječi, ali išlo joj je dobro, a tako je mislio i liječnik koji ju je promatrao. »Tako puno.« Trebao joj je ispričati još puno toga, toliko toga povjeriti, ali još je bilo prerano. Upravo je sletjela s nekog vrlo dalekog mjesta. A onda se ona sjeti i pogleda ga zabrinutim očima. »Teddy... i Sophie?« »Dobro su.« Nadao se da joj ne laže, bududi da nije imao najnovijih vijesti, a znao je da Teddvju nije bilo dobro. Ali bio je siguran da de se dječaku poboljšati stanje kad čuje da mu se majka osvijestila. »Sophie je bila ovdje. Došla ti je u posjetu. Divna je djevojka i izgleda baš kao ti.« Isabelle se nasmiješi i zaklopi oči, a kad ih je opet otvorila, u njima je bilo još jedno pitanje. Bili je znao o čemu se radi, gotovo da joj je mogao čitati misli. »Bio je ovdje.« Ona kim-ne, a onda se naglo namršti. »Glava... boli me.« »Mogu misliti.« To nije bilo teško povjerovati. »I... sve... drugo.« Liječnika je upravo to i zanimalo, pa joj je i on postavio nekoliko pitanja; bilo mu je jako drago zbog nje. Predložio im je neka se oboje malo odmore; ovo je bila velika nod. Kad su ušli bolničari koji de odvesti Billa, Isabelle se zabrinula zbog liječni-
97
kovih riječi. »Ne... ne idi...« Držala gaje za ruku čvršde nego do sada. A Bili upitno pogleda liječnika. »Mogu li ostati ovdje?« Nastupila je duga stanka, dok je liječnik razmišljao. Nije bilo pravog razloga zašto ne bi. Odrasli su i prijatelji, a bolničarke mogu pripaziti na oboje. To mu se činilo kao prikladna nagrada za ono što je Bili za nju učinio te nodi i osjedao je da je to ispravno. »Mislim da je to dobra ideja.« Bili više nije bio na monitorima, trebao mu je samo stalak s infuzijom kraj kreveta i sredstvo protiv bolova, ako ga zatraži, a to se rijetko događalo. »Želim da spavaš ovdje«, reče Isabelle, stežudi mu ruku, a Bili joj se široko osmjehne. Vratila se, bila je živa, vratila mu se. Ovo je najsretnija nod njegovog života. Oboje su se smiješili dok su bolničarke oko njih obavljale pripreme. Liječnik je temeljito pregledao Isabelle i bio je zadovoljan. Postavio joj je još nekoliko pitanja, a ona mu je opisala kako stoje stvari s njenom glavom. Rekla je da joj se vlastito tijelo sada čini premaleno; sve je unutra bilo prenapeto, a on joj je objasnio da to osjeda svoje unutarnje povrede i da de tako biti neko vrijeme. Sutra je bilo dovoljno vremena za dodatne preglede. Sada su oboje trebali odmora. Bolničarka je isključila sva svjetla osim jednog malog, a onda je došla još jedna, da joj pomogne okrenuti Billa na bok. On je bio zadovoljan jer je tako mogao bolje vidjeti Isabelle. Nije htio spavati, htio ju je gledati cijelu nod, vidjeti joj lice, dotaknuti ruku. Ležali su okrenuti jedno prema drugome, a ona ga je još držala za ruku. Izgledala je kao dijete, smješkajudi mu se. Dojmilo ga se koliko je slična Sophie. »Predivna si«, šapnuo joj je, »a ja te jako volim.« Nju je vrijedilo čekati - protekla tri tjedna i cijeli život prije toga. »Nedostajao si mi dok me nije bilo«, došapnula mu je. »Kako znaš?« on šaptom odvrati, dok se bolničarka smješkala iz ugla sobe. »Eto, znam.« Šaptali su u mraku, kao dvoje djece koja de prenoditi zajedno, a liječnik i bolničarka su izašli van. Oboje su bili nasmiješeni, i kad su izašli, razmijenili su značajne poglede. Njih dvoje su bili predivan prizor. Nitko nije očekivao da de Isabelle preživjeti. Liječnik je iste nodi nazvao Pariz kako bi obavijestio Gordona da mu supruga više nije u komi. Smatrao je da mu to duguje. Ali Gor-don je bio vani i liječnik je rekao ženi koja se javila na telefon, Teddijevoj njegovateljici, neka kaže gospodinu Forresteru da je zvao. Nije htio ostaviti nikakvu drugu poruku, a Bili i Isabelle bili bi mu zahvalni zbog toga, da su znali. Činilo im se kao da oduvijek spavaju zajedno, ispruženi jedno nasuprot drugome. Isabelle se u jednom trenutku pokušala okrenuti na bok, ali pokreti glavom bili su previše bolni, pa se okrenula natrag prema Billu, a on je bio potpuno budan i promatrao je. »Što se tebi dogodilo?« upitala je, upravo primijetivši ogromni ovratnik na njegovom vratu. Nije ga prije primijetila. Događalo se i previše toga, no ona je sada bila zabrinuta zbog njega. »Povrijedio sam vrat i leđa. Bit de mi dobro«, reče on, smiješedi joj se. Sada hode. Tri tjedna je želio samo to. »Siguran si?« »Siguran sam. U životu se nisam osjedao bolje nego sada.«
98
»Ni ja.« A onda ga ona pogleda zamišljeno. »Ne sjedam se ničega... kako smo dospjeli ovamo?« »Ljubavi, to je jako duga priča i o tome možemo pričati sutra. Udario nas je autobus.« Nije joj odmah htio redi da je poginulo jedanaestero ljudi i da je ona zamalo bila dvanaesta. »Poljubio sam te, to je zadnje što znam, a onda sam se našao ovdje.« »Toga se i ja sjedam«, ona se pospano nasmiješi i zijevne. On bi je najradije opet poljubio, ali nije se mogao pomaknuti. Mogao je samo ostati ovako ispružen i dotaknuti joj lice ili ruku. »Jednog dana, rado bih te opet poljubila«, sanjivo reče ona, a Bili nije odgovorio. Nastupila je duga stanka dok je on razmišljao o mogudnosti da, u vlastitim očima, više nede biti muškarac. Šutke ju je držao za ruku. Samo to joj je sada mogao dati. »Nadam se da su djeca dobro«, reče ona, razmišljajudi o njima, nesvjesna Billovih strahova vezanih uz spolnu nemod. »Bit de, kad im se javiš«, umirio ju je on. Na tren, na njenom licu se pojavi tužan izraz i jače mu stegne ruku. »A onda de se on vratiti, zar ne?« Nije joj htio redi da njen muž dva tjedna nije došao da je vidi. Mislio je da to nije njegova stvar, a tog čovjeka je ved zamrzio zbog svega što za nju nije učinio, i svega ružnog što joj je radio. »Nedemo sada o tome razmišljati«, došapne joj Bili. »Zatvori oči i pokušaj spavati, hodeš li?« Žalio je stoje ne može pogladiti po kosi. »Mislila sam kako želiš da se probudim«, bocnula ga je ona. Bit de dobro, bez sumnje; nakon tri tjedna u komi i nesrede iz koje zamalo nije izašla živa, nije se promijenila. Duh joj je i dalje bio snažan. Na kraju, to ju je, uz njegovu ljubav, i vratilo natrag. »Natrag na spavanje. Previše pričaš, sasvim deš se iscrpiti.« Gledajudi je, osmijeh mu nije silazio s lica. Činila mu se još ljepšom nego prije. »Želim cijelu nod pričati s tobom«, ona se nasmije, a onda se sjeti još nečeg. »Želim opet idi s tobom na ples.« On joj se nasmiješi; osjedao se kao da de se to zaista dogoditi. »Idi demo, jednog dana.« »I želim još jednom u Harrv's Bar.« Sastavljala mu je listu svojih želja, a on se nasmije. »Sada?« šalio se, sretniji nego stoje ikada bio. Bio je prezadovoljan što leži uz nju i razgovara s njom. »No, dobro. Sutra. A onda u Annabel's. Moramo nadoknaditi izgubljeno vrijeme. Tjednima nisam išla plesati«, reče ona s nezadovoljnim uzdahom. »Ponašaj se kako treba, ili de te liječnici opet uspavati.« »Samo želim ležati tu, kraj tebe.« A onda se tiho nasmije u zamračenoj sobi. »Sada možemo redi da smo spavali zajedno, zar ne?« »Ti si jako zločesta za ženu koja je tri tjedna bila ozbiljno bolesna. Mislim da ne bi trebala razmišljati o takvim stvarima«, prekora-vao ju je on, poželjevši da je može zagrliti, ali u srcu je to i učinio. U srcu, ona če uvijek biti njegova. Te nodi je postala njegova i ma što uslijedilo, znao je da se to nede nikada promijeniti. Prošla je kroz tamu da mu se vrati i ma što se dogodilo, kamo god otišli, znao je da je više nikada nede izgubiti. »Hodala sam prema vrlo jakom svjetlu s tobom... išli smo nekamo uskim putem... djeca
99
su nas počela dozivati i ti si me natjerao da se vratim.« Kad je to izgovorila, on osjeti kao da ga je udario grom. On je imao ista sjedanja kad se probudio iz nesvijesti. Točno tako, kako je ona opisala. »Kako je to bilo?« »Vrlo svijetlo... a ja sam bila jako umorna... sjela sam na kamen. Nisam se htjela vratiti, ali ti si me uporno vukao. Rekao si da tamo možemo otidi drugi put... nisam htjela, ali ti si me povukao natrag.« I ponovo je to učinio ove nodi. Prvi put ju je vratio iz smrti, a drugi put iz duboke tame gdje je beskonačno spavala. Ali ono što je opisala - kamen i jarko svjetlo - bilo je upravo ono što je i sam vidio. »Isabelle, i ja sam bio tamo.« Izgledao je kao da ga je grom pogodio, a ona nije znala zašto. »I ja sam sanjao to isto. Točno onako, kako si ti opisala.« »Znam, bio si tamo,« njoj je to bilo normalno, »vidjela sam te, uhvatila te za ruku i vratila se s tobom.« »Zašto?« Pretraživao je vlastito sjedanje; htio je shvatiti što im se dogodilo. Ovo je vrlo neobično, mislio je. Ljudi pričaju o takvim iskustvima, ali uglavnom se ne radi o istom jarkom svjetlu, istom kamenu, istom putu u istom snu i istom sjedanju. Negdje, na neki dubok, značajan način, njihove duše su se srele i udružile, shvatio je on. U drugom životu, oni su se sreli i postali jedno. »Vratila sam se jer si mi ti tako rekao«, ona tiho reče. »Ali nakon toga sam se opet izgubila. Mislim da sam zaspala kraj puta.« »I jesi, zaista, a ako to ikada više učiniš, Isabelle, ozbiljno du se naljutiti na tebe. Da mi se više nikada nisi izgubila!« »Nedu«, reče ona i poljubi mu prste i ruku. »Hvala ti što si me čekao i vratio natrag.« Bila je ved pospana, zijevnula je nekoliko puta i prije nego što joj je stigao redi još nešto, utonula je u miran san, držedi ga za ruku. A on se, gledajudi je, jasno sjedao onog što je ona opisala: njihovog puta u jarko svjetlo, Isabelle koja korača malo ispred njega na stazi. Trebala mu je sva snaga koju je imao da je vrati iz tog svjetla, a nodas mu se vratila opet. Nije bio siguran što znači sve to, ali znao je da im se dogodilo nešto izuzetno i, promatrajudi je dok spava, znao je da je, usprkos svemu "sto ga je snašlo, sretan čovjek.
Poglavlje deseto Sutradan u osam sati, liječnik je nazvao Gordona Forrestera da mu javi novosti, ali isti glas mu je opet rekao da je vani. U deset je napokon dobio Gordona, u njegovom uredu. On je zvučao vrlo iznenađeno kad je čuo što se dogodilo i rekao je da je jako zadovoljan. Pitao je može li razgovarati s njom, ali u njenoj sobi za sada još nije bilo telefona. Liječnik je rekao da de ga uskoro dobiti, pa je Gordon može nazvati tog popodneva. »Sigurno de djeca htjeti s njom razgovarati«, rekao je on, sjededi za svojim radnim stolom odsutnog izraza lica. Razmišljao je o njoj. Ved se pomirio s činjenicom da nikada nede izadi iz kome i bio je zapanjen kad je čuo da se to dogodilo. Iako mu je, dakako, laknulo zbog 100
nje, njemu samom je bilo potrebno da se tome prilagodi. »Kako se to dogodilo?« nedužno je upitao Gordon, a na liječnikovom kraju veze je nastupio trenutak šutnje. Nije mu htio redi za Billa Robinsona; vjerovao je da njih dvoje to ne bi htjeli, i bio je u pravu. »Probudila se sama od sebe«, reče on. To je bilo sve Što je Gordon trebao znati. »Jako dobro«, Gordon reče kao da pričaju o turniru u golfu ili teniskom meču. U oštroj suprotnosti s Billovim suzama radosnicama prethodne nodi, Gordon je zvučao potpuno ravnodušno, kao da govori o dalekom poznaniku. Bilo je teško povjerovati da se radi o njegovoj ženi. Ali to je možda objašnjavalo njen odnos s Billom. Postojala su pitanja koja liječnik nije htio postaviti, a nakon što ih je vidio zajedno prošle nodi, nije ni trebao saznati odgovore. Sve je vidio. Pitao se koliko de prodi dok se Gordon ne vrati u London da je posjeti. Zbog Billa i Isabelle, nadao se da to nede biti prebrzo. Naprosto se zaljubio u njih; bilo je nemogude odoljeti takvoj ljubavi koja je doprla do samog ruba smrti i vratila se natrag. To je ono što malo ljudi može podijeliti i kad se dogodi, beskrajno je dragocjeno, a liječnik je to znao. »Recite joj da du je nazvati danas poslijepodne, kad se vratim kudi«, to je bilo sve što je Gordon rekao, a liječnik mu obeda da de biti tako. Kad su joj uključivali telefon, bolničarka je Isabelli prenijela poruku. Ona se radovala razgovoru s djecom, ali ne i s njim. »Što demo sada?« tog popodneva je pitala Billa. Sjedio je na svom krevetu u njenoj sobi i pravio joj društvo dok je jela svoj prvi ručak. Donijeli su joj žele i šalicu vrlo posne juhe. Dugo je prošlo otkako je posljednji put vidjela hranu i ništa joj uopde nije bilo privlačno. »Što misliš?« upita Bili. »Hodemo li na kriket ili golf, ili u šetnju parkom?« Opet se zafrkavao, ali ovog puta se ona ne nasmije. »Gordon de htjeti da se vratim u Pariz kad mi bude bolje.« Htjela je vidjeti svoju djecu, dakako, ali nije htjela napustiti Billa. »Mislim da to nede biti tako skoro«, Bili reče. Trudio se da ostane miran. »Ne bih rekao da možeš tek tako skočiti iz kreveta i istrčati van.« Njene unutarnje povrede su još trebale zacijeliti do kraja, a s glavom je trebalo biti oprezan. Kako joj je liječnik tog jutra rekao, oni očekuju da de ona biti tamo još približno četiri tjedna. Jednako dugo su namjeravali zadržati i Billa. »A nakon toga?« upita ga ona, dok joj je bolničarka davala juhu. Njene ruke još nisu bile dovoljno jake za to. Bila je nevjerojatno slaba, što nije iznenadilo nikoga osim same Isabelle. »Smislit demo nešto.« Još joj nije rekao da su mu noge trajno oduzete i da nije siguran hode li ikada više hodati. Htio je razmisliti o tome. Nije bio siguran da ona to treba znati. Osim ako se stvari nisu radikalno promijenile dok je bila u komi, znao je da de se vratiti Gordonu i brinuti se za svoje bolesno dijete. Dakako, mogao ju je i dalje nazivati i povremeno viđati, ali ukoliko ostane u kolicima, nije želio njeno sažaljenje. Želio je samo njenu ljubav. Kad izađu iz bolnice, možda je više nede vidjeti, ako i nastave vezu preko telefona. Nije još točno znao što de učiniti, niti koliko često bi je mogao viđati kad ode. Za sada, ona misli da je njegovo stanje privremeno i on bi radije da to ostane tako. U tom slučaju, ona se nede brinuti zbog njega i ne može ga sažalijevati. Isto tako, nije joj rekao ni za svoj razvod. Nije
101
htio da ona misli kako on vrši pritisak na nju. Bilo mu je potpuno jasno da se ona, na kraju, mora vratiti kudi, svojoj obitelji. Htio je samo da uživaju u vremenu koje imaju. Kad se tog popodneva javio Gordon, ona je bila u svojoj sobi, a bio je i Bili. Gordon joj je rekao kako mu je vrlo drago što čuje da se oporavlja. A to je zvučalo kao da se oporavlja od iščašenja zgloba ili nezgodnog pada. Ustvari, osjedao se kao da se ona vratila iz mrtvih. Do trenutka kad se probudila, on više nije očekivao da de preživjeti, niti izadi iz kome. O sebi je počeo razmišljati kao o udovcu i sada je u mislima morao vratiti sat unatrag i ponovo se uključiti u njihov brak. Zvučao je vrlo čudno i ona je ispravno pretpostavila da je bijesan zbog Billa i da je kažnjava zbog toga. On je izazivao nelagodu, međutim, nije bilo nikakve nelagode kad je razgovarala s Teddvjem i Sophie. Sophie je zaplakala kad je čula majčin glas. a Teddvje uspio samo uhvatiti zrak i zajecati. Isabelle pomisli kako on strašno zvuči i kad su se djeca maknula s telefona, postavila je Gordonu pitanje o tome. Još je plakala od emocija koje su je savladale kad je čula svoju djecu. Bila je jako zabrinuta za oboje. »Teddvju de sada biti mnogo bolje«, mirno reče Gordon. Sophie je rekla da bije htjela posjetiti, ali Gordon joj je rekao da de joj majka uskoro biti kod kude. »Kad de te pustiti otamo?« upitao je bez okolišanja. Nema smisla da joj dolazi u posjetu, rekao je, ako se ona vrada kudi. »Rekli su, za četiri tjedna, otprilike. Ovisi o mojoj jetri, glavi i srcu.« To uopde nisu bile beznačajne stvari, ali Gordona se to izgleda nije baš dojmilo. Sad kad je izašla iz kome, ostalo ga više nije zanimalo. »Četiri tjedna zvuče malo dugo, zar ne? Siguran sam da de te pustiti ranije, ako budeš tražila.« Zvučao je blago sumnjičavo i pitao se ne zavlači li to ona zato stoje Bili još tamo. To Gordon nede dopustiti. »Ja du razgovarati s liječnikom. Svu potrebnu medicinsku njegu možeš dobiti i ovdje.« Kad je završila razgovor, osjetila je paniku i rekla je svom liječniku da de ga Gordon zvati kako bi tražio da je pošalju kudi. »To želite, Isabelle? Mogli bismo vas, vjerojatno, prebaciti u bolnicu u Parizu za nekih tjedan dana. Još niste spremni da budete kod kude.« »Želim ostati ovdje«, reče ona, zabrinutog izraza. Oboje su znali zašto. »Ja du se pobrinuti za to«, on odvrati, umirujudi je. Bio je spreman to učiniti za nju i Billa; oboje su mu bili dragi. Zajedno su stigli do pakla i natrag, a njena djeca su mogla pričekati. Ali ona je kasnije priznala Billu koliko je zabrinuta za Teddvja. Nije joj zvučao dobro preko telefona i to je bilo jedino zbog čega joj se činilo da bi trebala otidi kudi prije nego što je predviđeno. Izluđivalo ju je što zna koliko mu je očajnički potrebna i koliko je dugo nema, iako je znala da je u dobrim rukama. Bili je, kao uvijek, bio pun suosjedanja kad su kasnije o tome razgovarali. »Jasno mije daje to za njega bilo jako traumatično. Bog zna što mu je Gordon rekao o tvom stanju. Ali sad kad je čuo tvoj glas i zna da deš biti kod kude za nekoliko tjedana, siguran sam da de mu svakim danom biti bolje.« Ona se osjeti mirnije nakon Billovih riječi. »Nadam se«, rekla je grozničavo. »Hvala Bogu daje Sophie tamo. Htjela je dodi da me vidi, ali mislim da ne bi trebala. Teddy je treba tamo, više nego ja ovdje.« Ona je imala Billa. Htjela je iskoristiti ovo vrijeme s njim prije nego što se raziđu i ona se vrati kudi, ali ne na štetu
102
svoje djece. »A što je sa Cvnthijom? Misliš da de se vratiti?« »Ne«, on je jednostavno odgovorio, ne objašnjavajudi zašto. A cure de imati posla cijelo ljeto. »Rekao sam im da se vidimo kad se vratim.« Rekao je i liječniku da ne kaže Isabelle koliko je ozbiljno oštedenje njegove kičme, niti da vjerojatno više nede hodati. Osim razvoda, jedino za to nije htio da ona zna. Htio je dobiti na vremenu, vidjeti koliko se može oporaviti. Ona je mislila da de mu trebati dugo da ozdravi, možda šest mjeseci ili godina, pa nije bila iznenađena što on ne hoda. Kad bi ona htjela napustiti Gordona, to bi za njega bilo nešto drugo. Tada bi joj možda rekao istinu o svojim nogama. Ali bududi da je Isabelle čvrsto odlučila da se vrati Gordonu, Bili nije htio da bude zabrinuta zbog njega. Imala je dovoljno briga oko svog bolesnog djeteta. A sada kad je upoznao Gordona izbliza, znao je o čemu se radi i bilo mu je zlo pri pomisli na njen život uz njega. Gordon izgleda prema njoj nije osjedao nimalo poštovanja ili ljubavi, dobrote, uvažavanja, nimalo topline. Za Gordona Forrestera, cijeli svijet se okretao oko njega samog, a Isabelle je bila samo korisna - njegov pijun i njegovateljica njihovog bolesnog sina. Koliko je Bili vidio, on uopde nije znao cijeniti dragulj koji posjeduje. Brinulo ga je nede li njoj život s njim biti težak, možda još teži nego što je bio prije. Gordon je sada bio sumnjičav prema njoj i bijesan zbog Billa, pa se Bili bojao da de je kažnjavati za sve što je zgriješila njemu iza leđa. Ona odsada mora biti jako oprezna s njim i boriti se za sebe, ili de joj on pretvoriti život u moru punu muka, lišenu svakog poštovanja. Nije se čak ni potrudio da ostane s njom u Londonu više od nekoliko dana dok je bila u komi i, kako je tada izgledalo, na samrti, i otada se nije uopde vradao. No sada, kad je budna, kad su ona i Bili ponovo zajedno, to je zapravo bilo dobro. Kad je kasnije tog popodneva liječnik razgovarao s Gordonom, ponovno ga je uvjeravao da se Isabelle ne smije micati barem još četiri tjedna. Njen suprug nije bio zadovoljan. Smatrao je da su nerazumni i pretjerano oprezni, ali na kraju ga je liječnik uspio uplašiti strašnim komplikacijama koje se pri tome mogu razviti, kako je tvrdio; čak je natuknuo da bi mogla ponovo pasti u komu. »Izgubit du pravo na liječničku praksu zbog ovoga«, smijao se, pričajudi o tome kasnije Isabelli i Billu. On je, međutim, mislio da zaslužuju barem ovu malu priliku za sredu i nagradu za agoniju koju su preživjeli. A Billove muke nisu nipošto bile gotove. Liječnik je i predobro znao koliko de duga i teška biti njegova rehabilitacija. Ved mu je sredio mjesto u bolnici u New Yorku, gdje de mu pomodi da ponovo ovlada svojim nogama, koliko bude mogao. Ni Isabelle ni Bili nisu zapravo imali predodžbu što Billa tamo čeka. Za sada, imali su četiri tjedna da budu zajedno, smiju se i razgovaraju i uživaju u ljubavi i miru koje su si uzajamno pružali. Bolnica je za oboje bila mirna luka nakon užasa kroz koji su prošli, prije povratka u svakodnevni život. Stvarnost de ih oboje udariti dovoljno brzo. Tu nod su opet prespavali zajedno u njenoj sobi, a nakon toga su se na neko vrijeme preselili u njegovu. Više nisu bili priključeni na monitore i cijela poslijepodneva su provodili satima razgovarajudi o svom životu, nadama i snovima. Vrijeme provedeno zajedno bilo je rijedak dar kojeg su oboje vrlo teško osvojili. Kartali su, čitali knjige, a on ju je učio kako se kocka. Sjedili su i satima razgovarali, čak su i jeli u istoj sobi. Njena jetra je bila bolje i polako se oporavljala sama od sebe. Srce je još 103
kucalo nepravilno, iako manje nego prije. A ponekad je imala žestoke glavobolje. Brzo se zamarala i puno spavala, najčešde u krevetu do njega. Njegov vrat je još bio zarobljen u onom strašnom ovratniku kojeg je morao nositi, a kičma mu je zacijelila; ponekad je imao bolove u leđima i ona mu je blago masirala ramena i ruke. Primijetila je koliko malo koristi noge, ali Bili ju je uvjeravao da de, sljededi put kad se vide, on hodati, a ona mu je vjerovala, jer je tako htjela. Bilo je shvatljivo, tako joj se barem činilo, što on još ne hoda. Prošao je tek jedan mjesec od nesrede, a to nije baš dugo. Vrlo malo su pričali o svojim brojnim bolovima i tegobama. Najčešde su se uzajamno povjeravali, razgovarali beskonačno i nasmijavali jedno drugo. Jednog sunčanog popodneva u srpnju ležali su na njegovom krevetu; bila su ved puna dva tjedna otkako je ona izašla iz kome. Prozori su bili otvoreni, dan topao, a oni su razmjenjivali priče o svom djetinjstvu. Ona je ležala na njegovom krevetu, uz njega. Jako je pazila da ga slučajno ne udari ili dotakne neko još uvijek bolno mjesto. Posebno je pazila na njegovu kičmu. Pričajudi o danima koje je provodila kod svog djeda i bake u Hampshireu, lijeno je povlačila prste niz njegovu ruku. Umjesto njega, češkala ga je po zatiljku, a nakon ruke, spustila je prste na njegova ramena i niže niz kičmu, tamo gdje je znala da mu nede naškoditi, a on ju je na to pogledao s čeznutljivim izrazom i onda se osmjehnuo kao vragolasti dječak. »Zašto tako gledaš?« upita ona, pitajudi se smije li se on to njoj. »Mislila sam ozbiljno. Moj djed je bio jako dobar čovjek.« »Siguran sam daje bio. Prestao sam te slušati prije pet minuta«, on iskreno odvrati. »Želim te i to me izluđuje.« »Na što si mislio? Želiš me opet pobijediti?« Stalno ju je pobjeđivao i nije joj htio redi kako zna kad ona blefira. Jako je loše lagala, a njemu se to baš sviđalo. U tome je bila potpuna suprotnost njegovoj bivšoj ženi. »Nešto bolje«, reče on, blago joj poljubivši usne. Pronašao je način kako da se nagne naprijed dovoljno da se mogu poljubiti i često su to radili, pogotovo nodu, ispruženi jedno uz drugo. »Isabelle,« on tiho reče, »nisam siguran kako de to ispasti, ali želim voditi ljubav s tobom.« Proteklih pola sata nije ga napuštao vrlo snažan osjedaj. A s njom je bio tako opušten, da je bio voljan pokušati. Oboje su još bili prilično osjetljivi, ali on je ved dugo želio voditi ljubav s njom. Davno prije nesrede, a tada je to ne bi pitao, no sada je u njegovim očima bio izraz pun nade koji ju je pogodio u srce. »U redu je, ljubavi.« To je htjela učiniti za njega, čak i ako budu samo ležali zagrljeni. Savršeno dobro je razumjela što ga muči. »Da zaključamo vrata?« Na njihovim vratima su bile brave koje nitko nije koristio, ali ovo je bio odličan trenutak da ih počnu koristiti. »Što misliš, hode li nas izbaciti iz bolnice?« on upita smijudi se, kad je ona ustala i zaključala vrata. On se jedva mogao pomaknuti, ali posljednjih pola sata osjedao je neodoljivu želju za njom i sada je samo na to mogao misliti. Dugo je zbog toga bio jako zabrinut i bio je uznemiren što de to sada s njom iskušati, ali ni on ni ona nisu se tome mogli oduprijeti. Njihova veza bila je nježna i strastvena, učvršdena uzajamnim povjerenjem. »Nisam sigurna da su na to mislili kad su nam dopustili da spavamo u istoj sobi«, Isabelle
104
oprezno reče s vragolastim osmijehom. »To je bilo glupo s njihove strane«, reče on, a izgledao je prilično uznemireno. »Ovo je najbolji dio.« Ili se barem nadao da de biti tako. Ali što ako ne bude? Protrnuo je na tu pomisao. Ona ga u tom trenu prekine, ozbiljnog izraza, i blago ga poljubi u usta. »Ja ti samo želim redi da je najbolji dio ovo što ved imamo... volimo se i zajedno smo... zagrljeni... volim sve na tebi, Bille. Ono što sada slijedi, samo je dodatak, ali nije najbolji dio. Ti jesi.« Nije znao može li voditi ljubav s njom, ali je očajnički želio pokušati. Liječnik mu je rekao da je to mogude i Bili se nadao da je u pravu. A ako je tako, želio je to podijeliti s njom. Ako ne, bio je uvjeren da de to biti ogromno razočaranje za oboje i njegov neuspjeh. Ali svoje strahove nije prenio na Isabelle. Bojao se da de se zabrinuti ili ga sažalijevati. Ovog drugog se najviše bojao. Ona je svukla njegov bolnički ogrtač i bila je beskrajno nježna s njim; imao je lijepo tijelo, a žudio je za njom. Dok ga je ona milovala, među njima nije bilo ni stida ni čednosti; toliko toga su prošli da se činilo kao da su oduvijek zajedno, no on je izgledao zabrinuto. Emotivno je osjedao sve što i ona, ali za ostalo još nije bio siguran. Ona je skinula spavadicu, a on joj je šakama obuhvatio grudi. Polomljena i izmučena tijela odjednom su zaboravila na sve boli i ona ga počne ljubiti, vrlo nježno; najprije usne, a onda je vješto krenula prema dolje. Znali su koliko se vole, a ovo je bio posljednji tajni vrt u kojem još nisu bili. Polako su ga otkrivali zajedno, a njega su savladali osjedaji prema njoj. Bila je beskrajno pažljiva dok ga je pokušavala uzbuditi, oprezna da ga ne optereti svojom težinom, osim onoliko koliko je potrebno, na pravim mjestima, i on je slutio fino zadovoljstvo koje mu je namijenila, ali željeni efekt se nije dogodio, na njegov očaj. Cak i ono što je osjedao, bilo je nekako prigušeno, i Bili je toga bio svjestan. Pa iako je osjedao silnu strast prema njoj, istovremeno mu se činilo kao da ne vlada sobom. Nešto je u njemu bilo prekinuto, a on nije bio siguran je li to mozak ili kičma. Usprkos silini njegove želje da vodi ljubav s njom, on osjeti kako ga koči nesavladivi strah. Dok je ležala nad njim, počeo je shvadati da to nede idi i osjedao se ne samo glupo, nego i ludo, zato što je to pokušao. Isabelle je samo izdaleka bila svjesna onog što mu se događa, ali bila je toliko zaljubljena u njega da ga je samo htjela usrediti i pokazati mu da je voljen. I sama je bila i te kako svjesna da možda nede uspjeti, možda nikada, a sigurno ne prvi put. On je pretrpio ozbiljne povrede i bilo je razumno očekivati da de za oživljavanje njegovih seksualnih sposobnosti trebati strpljenja. Nije mu htjela nametnuti izazov, nego mu dati nadu u život. Ali, umjesto nade, vidjela je očaj u njegovim očima, dok su propadali napori da utaži njihovu strast. »Sve je u redu, ljubavi... sve je u redu... ima vremena«, šaptala je ona dok se privijao uz nju, a onda osjeti kako je on gura dalje od sebe i okrede se. Nije mogao voditi ljubav s njom i to gaje uništilo. Ležedi uz nju, Bili je mislio samo kako nije uspio i ništa što bi ona rekla nije moglo promijeniti tu činjenicu. Zakleo se sam sebi, držedi je u naručju, da više nikada nede pokušati. Usprkos njenoj nježnosti i ljubavi za njega, osjedao se poniženo i jadno, više nego u ijednom trenutku od nesrede. To je bio najgori dan njegovog života. Više nije bio muškarac. I ništa na svijetu, rekao je sam sebi, nede ga natjerati da pokuša još jednom. Pogotovo ne s 105
njom. »Obuci se«, šapnuo joj je, a ona je oklijevala. Htjela je učiniti sve što može za njega. Ali mogla je vidjeti koliko je utučen i svaki pokušaj da mu udovolji ili da ga utješi, pomiluje ili zagrli, samo bi ga još više ražalostio. Uvukla se pod pokrivač do njega i pokrila se plahtom. »U redu je, Bille«, nježno je šapnula. »S vremenom de se dogoditi samo od sebe.« Oboje su znali koliko su duboki njegovi osjedaji prema njoj, ali on je, zbog oboje, želio više od toga. »Ovo je samo početak«, reče ona, poljubivši ga blago u obraz i pokuša ga uhvatiti za ruku, ali on se odmakne. Borio se sa suzama i samo je htio pobjedi, no za to nije bilo mogudnosti. »Ne, to nije početak«, gnjevno reče. Bio je bijesan na sebe, a ne na nju. »To je kraj.« Kraj njegovog života kao muškarca; tako je barem on to shvadao. »To uopde nije kraj«, reče ona, kao što bi rekla djetetu. »Liječnik je rekao da bi moglo potrajati dok sve dođe na svoje mjesto.« Ali Bili se strašno bojao da je njegova nemod trajna. Bilo kojoj ženi bilo bi teško zamisliti što mu je značio taj njegov neuspjeh u pokušaju da vodi ljubav s njom. To nije bilo nešto preko čega može tek tako prijedi. Sada je pred sobom vidio samo zastrašujudu bududnost bez seksa, uz spoznaju da više nikada nede funkcionirati kao muškarac. Kao i svakom drugom muškarcu, u životu mu se i to događalo, kad je bio preumoran ili previše uznemiren, kad je previše brinuo o politici ili kad bi previše popio. Ali ovo je bilo njegovo krštenje, njegovo uza-šašde, prvi put da vodi ljubav s Isabelle. A nakon nesrede, u njegovim očima to je bila jedina prilika da dokaže kako je i dalje muškarac, hodao ili ne. Ono što je otkrio, za njega je promijenilo sve, iako za nju nije bilo tako. Isabelle je tome prišla s puno razumijevanja i vrlo mirno. Bila je sigurna da de na kraju sve biti u redu. A ako i ne bude, bila je spremna prihvatiti sva ograničenja koja je imao i svejedno ga voljeti. Za nju se ništa nije promijenilo, ali to je promijenilo Billov cijeli svijet. Bio je uvjeren da, ako ne vrati muškost, kad ved ne može noge, ni na koji način ne može ostati u njenom životu. Te nodi je izgubio puno - samopoštovanje, samopouzdanje, vlastiti osjedaj muškosti i svaku nadu za bilo kakvu bududnost s Isabelle, ako je njegova mod zauvijek nestala, kako se bojao. Po njenom shvadanju, takvi zaključci, zbog jednog neuspjelog pokušaja da vodi ljubav s njom, bili su bezumni. Ali Billovi strahovi bili su nesavladivi. Užasno se bojao da de to značiti kraj za njih dvoje, iako njegova spolna nemod Isabelli nije značila ništa. Štoviše, ona ga je sada još više voljela i osjedala je beskrajnu nježnost prema njemu.
Poglavlje jedanaesto Billovo stanje duha je pretrpjelo težak udarac nakon neuspjelog pokušaja vođenja ljubavi. Iako su i dalje spavali u istoj sobi, bio je nepokolebljiv u odluci da više ne pokušavaju. Izložio se poniženju, najvedem koje je mogao podnijeti. Isabelle ga je pokušavala ohrabriti i potaknuti da bude optimističan, ali nije mu se nametala. Zapravo, i pazila je da to ne radi. Bila je tiha, mirna i puna podrške i tvrdila je, kad joj je dopuštao da o tome govori, da de se s vremenom i uz strpljenje, njegove seksualne sposobnosti vrlo vjerojatno vratiti. Osjedao je i previše, čak i prilikom njihovog kratkog pokušaja, da bi mogao povjerovati kako de zauvijek ostati nemodan. Ali Bili nije htio prihvatiti čak ni najudaljeniju mogudnost da za njega ima
106
nade. Sto se njega tiče, vrata njegove muškosti bila su zatvorena. On i Isabelle ostali su jedno uz drugo i zajedništvo im je pružalo veliku utjehu, ali on više nije pokušavao voditi ljubav s njom; nije to više ni namjeravao. Kako su Bili i Isabelle postajali emocionalno sve bliži, vrijeme kao daje promicalo sve brže. Fizioterapeuti su počeli vježbati s Bil-lom, a Isabelle je prošla nebrojene pretrage, koje su pokrivale sve -od EEG-a za provjeru moždanih funkcija do ultrazvuka srca. Malo po malo, napredovali su prema oporavku i bili su sve svjesniji da de njihovi zajednički dani uskoro završiti. Nesreda je bila skupa cijena za skoro dva mjeseca koje su proveli zajedno, ali kako je vrijeme odmicalo, počeli su se osjedati gotovo kao da su u braku. Po cijele dane su sjedili zajedno u njenoj ili njegovoj sobi, on ju je pratio na pretrage, zajedno su čitali novine i doručkovali ujutro, a nodu su spavali u dva susjedna bolnička kreveta. Jedino što je u njihovom bračnom životu nedostajalo, bio je seks, za njega još uvijek osjetljiva tema. Čak i bez tjelesne strane u njihovoj vezi, Isabelle nikada u životu nije bila sretnija. »Čini mi se da ovdje vodim odmaralište«, jedna sestra se našalila kad su se oni vratili nakon što su neko vrijeme sjedili na suncu. Isabelle je tog dana imala glavobolju, pa su joj prije ručka snimili mozak, no liječnik je rekao daje sve u redu. Brižljivo su pratili njeno napredovanje i zaista se dobro oporavljala. Gordon ju je stalno ispitivao kad de kudi. Znala je, kao i Bili, daje do njenog povratka u Pariz ostalo još samo nekoliko tjedana. Ona ni sebi ni njemu ne bi poželjela nikakvo zdravstveno pogoršanje, ali užasavalo ju je što de ostaviti Billa, ne znajudi kad de ga opet vidjeti. Svaki danje razgovarala s djecom i činilo joj se da Sophie zvuči nevjerojatno napeto, što ju je zabrinulo. Potpuna odgovornost za Teddvja bila je na njenim leđima, a iako je Isabelle s njim stalno razgovarala, dečku nije bilo onako dobro kao prije nego što je njegova majka otišla. Isabelle je osjedala krivnju zato što je tako dugo daleko od njih, ali u ovom trenutku, nije imala izbora; mogla je samo biti u bolnici u Parizu. A znala je, ma koliko je bila sretna što de opet vidjeti svoju djecu, bit de strašno bolno ostaviti Billa. Nekoliko puta su o tome razgovarali i ona je rekla da bi se ubudude možda mogli i dalje negdje sastajati, kao ovog lipnja. Nije znala kako de se izvudi, ali mislila je da bi mogla. Ono što je sada dijelila s Billom nije bilo nešto od čega bi lako odustala, čak i ako se budu vidjeli samo nekoliko puta godišnje. Bili nije govorio ništa određeno kad je ona pričala o bududim sastancima s njim. Sada o tome nije mogao ni razmišljati, iako je dobro napredovao, no njegov oporavak je tekao sporije nego njen, a duh mu je posustajao. Nije joj htio ništa obedati dok ne vidi kako de se odvijati njegova rehabilitacija. I dalje joj nije želio biti opteredenje. Ali nije htio niti odustati od veze s njom. Nakon svega što su zajedno prošli u bolnici i vremena provedenog zajedno, bilo je teško povjerovati da bi im telefonski pozivi bili dovoljni. »Nisam siguran da si realna kad govoriš o našem sastajanju u Parizu«, Bili je jednom tiho rekao. »Gordon ne zna što se dogodilo ovdje, ali zna da smo one nodi bili zajedno. Ne vjerujem da de ostati miran dok ti lutaš naokolo. Mislim da de biti jako sumnjičav prema nama, a posebno prema tebi.« Bili je zaključio da bi on mogao čak i pratiti njene telefonske pozive. Gordon je bio šokiran kad je shvatio da je ona razvila prijateljstvo s drugim 107
muškarcem njemu ispred nosa. A Bili nije rekao Isabelli kako je još prije nekoliko tjedana odlučio da nede biti teret ni njoj, niti ikome drugome, ukoliko ostane u invalidskim kolicima do kraja života. To je utjecalo na njegovu odluku o rastavi od Cvnthije, iako u njihovom slučaju nije bilo presudno. Ako, uz to, ne može biti muškarac s Isabelle, u svakom smislu te riječi, on de prekinuti njihovu vezu. Ako uspije ponovo prohodati, potiho de se sastajati s njom negdje u Francuskoj, kad ona uspije pobjedi. Ali pitanje seksa je za njega ostalo neriješeno. Ako ga rehabilitacijski centar u Sjedinjenim Državama ne postavi na noge ništa uspješnije nego što to predviđaju liječnici u Engleskoj, on je više nede vidjeti. U tom slučaju, o seksu ne treba ni razmišljati. Nije je želio opteretiti svojim ograničenjima ako ostane vezan za kolica do kraja života. U posljednjim danima provedenim u bolnici, mučila su ga oba pitanja - hode li ikada više hodati i hode li mu vrijeme vratiti njegovu muškost. Isabelli nije htio nametati ni jedan ni drugi problem, a ona nije znala koliko se uznemireno i beznadno on osjeda zbog toga. Bili je pazio da ne pokazuje svoj pesimizam, iako je ona to povremeno osjedala i bez njegovih riječi. Svojem liječniku jednom prilikom je priznao da je pokušao voditi ljubav s njom i da ga je jako pogodio neuspjeh, a liječnik ga je umirivao najbolje što je znao. »Ne čudim se, znaš«, rekao mu je s neuobičajenim razumijevanjem. »Zapravo, to zvuči prilično obedavajude za prvi put, nakon tako velike traume. S vremenom, mislim da de te ohrabriti ono što se događa. Još je prilično vjerojatno da deš postidi i erekciju i orgazam u prvoj godini oporavka. Mislim da te je malo preuranjeno obu-zelo oduševljenje i optimizam. Još si na početku.« No usprkos liječnikovim riječima koje su ga mogle utješiti, Bili mu nije vjerovao. Ni-' je ga napuštao strah da je stanje beznadno i da se nikada nede popraviti. Bio je nepokolebljiv u odluci da u bližoj bududnosti više ne pokušava ništa, iako je Isabelle bila više nego voljna da mu pristupi s mnogo mašte. Ali Bili nije bio voljan. Napustio je svaku pomisao na tjelesnu vezu s Isabelle, zasad, a možda i zauvijek. A uopde nije znao kada, i hode li uopde, imati priliku da to ponove. No usprkos mučenju kojem je Bili sam sebe podvrgavao, on i Isabelle i dalje su dijelili sobu, a ona je razmišljala što de učiniti sa svojim životom. Znala je da nikada nede razoriti svoj brak, zbog Ted-dyja i Sophie, ali ni Billa se nije htjela odredi. Uloga njegove ljubavnice bio je život kakvog si ona nikada nije zamišljala, ali to je sada željela, a bilo je to i sve što je mogla imati. Između nje i Billa postojalo je nešto što nikada prije nije upoznala. Cesto se osjedala kao da su dva tijela s jednom dušom. I ništa na svijetu nede je natjerati da se toga odrekne. Svakih nekoliko dana razgovarala je s Gordonom. Njegova tajnica je, po njegovom nalogu, nazivala u bolnicu svaki dan, provjeravajudi njeno stanje, ali ona je puno češde nazivala njega, obično u ured, iz poštovanja prema njemu i zato da čuje kako je Teddy. Sophie se obično javljala s novostima o njemu. A Isabelle je zvala Ted-dyja svaki dan. Kad je razgovarala s Gordonom, on je, kao i obično, zvučao hladno i nepristupačno. Najčešde joj se činilo da ga je prekinula i nazvala u nezgodno vrijeme. On je imao malo toga što bi joj želio redi, posebno nakon nesrede. A ona je mogla osjetiti da joj više ne vjeruje, iako to nikada nije rekao. Osjedala se kao daju on kažnjava i znala je da de, kad opet bude s njim u Parizu, biti ozbiljnog objašnjavanja. Činjenica da su ona i Bili išli u Annabel's i Harrv's Bar, i da su bili 108
zajedno u ono doba nodi kad je autobus udario njihov auto, govorila je dovoljno. Samo jednom joj je, u telefonskom razgovoru, rekao, »Ti nisi žena koju sam oženio, Isabelle. Štoviše, nisam siguran znam li tko si.« Povremeno je zbog toga osjedala krivnju i znala je da nije u redu što nastavlja vezu s Billom, ali njoj je to sada bilo kao droga; njen život je ovisio o tome i nije se toga htjela lišiti. Jedne nodi je o tome razgovarala s Billom, masirajudi mu noge. Rekao je da ih još uvijek uglavnom ne osjeda, iako nije stalno bilo tako. Ponekad je osjedao bolove, gotovo kao daje dugo pješačio. Pričala mu je o razgovoru kojeg je imala s Gordonom tog dana. Bio je izrazito kratak i ona je samo uzdahnula kad je spustila slušalicu. »Ne vjerujem da de mi ikada više vjerovati«, rekla je Billu. »I u pravu je, naravno. Ne mogu ni zamisliti kako de biti kad se vratim kudi. A što je s tobom? Koliko je Cvnthia ljuta?« Isabelle je primijetila da nikada ne priča o njoj, ved samo o curama. Ali njihov odnos je bio drugačiji nego njen s Gordonom; oni su živjeli svaki svoj život i više nije ostalo puno od privida veze među njima. On još nije rekao Isabelli za razvod. To je bila jedina tajna koju je skrivao od nje. Nije htio da ona zna kako de uskoro biti slobodan. Nije htio da se ona osjeda kao da je pod pritiskom. Znao je da de ona ostati u braku i činilo mu se najbolje da vjeruje kako je i on oženjen. »Ne bih rekao da je bila zadovoljna kad je otišla«, iskreno reče Bili. »Ja sam bio iskren u vezi s mojim osjedajima prema tebi. A nisam morao biti. Ali ona me poznaje i zna koliko sam bio zabrinut zbog tebe.« »To je nije smetalo?« »Siguran sam da jest, ali dovoljno je pametna da ne diže buru. Ima dovoljno tajni u vlastitoj prošlosti.« Nasmiješio se Isabelli. »Ne možeš čovjeka strpati u zatvor zato što je zaljubljen. A Cvnthia ved dugo vodi svoj život. U posljednjih deset godina, nije baš čekala da je prekrije mahovina.« Slušajudi ga, Isabelle je bila zamišljena. »Ne vjerujem da me Gor-don ikada prevario«, ona tiho reče. »Previše je konzervativan i razuman i previše drži do pristojnosti da bi učinio nešto takvo.« Po onome što je Bili znao o njenom braku, on nije bio siguran u to, ali nije joj to htio redi. Čudno mu je bilo da jedan muškarac koji je tako hladan, pa čak i okrutan, kao njen suprug prema njoj, ne traži utjehu i zadovoljstvo negdje drugdje. Baš naprotiv, kad ga je upoznao, Gor-don mu nije izgledao kao čovjek koji bi ikome bio vjeran ili odan. On je mislio samo na sebe. A ljubavnica koju negdje skriva, objasnila bi njegovo neopisivo ponašanje prema svojoj ženi, mislio je Bili. »Zbog čega to misliš?« Bili ju je oprezno upitao: nije htio mutiti vodu, pogotovo zato što mu se ona vrada. Htio je da ona ima miran život, a ne da je potiče na rat s čovjekom koji bi vrlo lako mogao biti okrutan i poguban za nju. »Njemu nije važna nježnost niti seks«, ona vrlo otvoreno reče. »Ved godinama ne spavamo u istoj sobi.« Znao je što ona hode redi, pa joj se nasmiješi. Bila je jako pristojna u nekim stvarima, barem na riječima. Ali s njim je bila vrlo otvorena i opuštena. A u vezi svog muža, bila je i vrlo naivna, u to je bio siguran. Bili i Isabelle su u svakom smislu bili sretni zajedno, ali sljededeg tjedna oboje su postali napeti. Ona je trebala prodi niz pretraga i ako liječnici budu zadovoljni s rezultatima, idi de kudi. Sada je bio ved kraj kolovoza; u bolnici su proveli dva mjeseca. Gordon je svakim 109
danom bio sve bjesniji i optuživao je liječnike da zavlače s njenim otpuštanjem iz bolnice. A Billa su ved čekali u rehabilitacijskom centru gdje de provesti nekoliko sljededih mjeseci. Ona se morala vratiti u Pariz, a njemu je došlo vrijeme za odlazak u Sjedinjene Države. Njihova čudna idila uskoro de završiti. Nije im bilo lako suočiti se s time. »Kuneš se da deš me zvati svaki dan?« ona upita tužnog izraza, jedne nodi dok su ležali u krevetu. Sutradan je trebala idi na posljednje snimanje mozga. Njena jetra se oporavila, srce je na zadnjem ultrazvuku izgledalo normalno, a pluda su joj se napokon raščistila. »Zvat du te i deset puta na dan, ako budem mogao«, reče on, privukavši je bliže. »I ti mene možeš zvati, znaš.« »Hodu. Ustajat du jako rano da te mogu nazvati prije nego što navečer odeš na spavanje.« Međutim, isto tako je znala da de Gordon ili njegova tajnica primijetiti Billov broj na računu ako bude zvala prečesto. Nije ga mogla slobodno zvati, kao on nju. Bila je, uz to, svjesna koliko de dvojben biti nastavak njihovog odnosa preko telefona, ali nije mogla podnijeti pomisao da ne bude u vezi s njim. Dva mjeseca su živjeli zajedno. Za boravka u bolnici, postali su razmaženi i sad ju je plašila pomisao na razdvojenost. Nije znala kad de ga opet vidjeti. Liječnici su mu rekli neka očekuje da de u rehabilitacijskom centru u New Yorku provesti šest mjeseci do godinu dana. Njima je to zvučalo kao doživotni zatvor. »Moraš požuriti i što prije ozdraviti«, rekla mu je i poljubila mu prsa, nagnuvši se prema njegovom krevetu. »Hodu da dođeš u Pariz što prije.« Ona nikako nije mogla dodi u New York. Sophie je dovoljno dugo nosila teret odgovornosti za Teddvja, a i trebala se vratiti na fakultet. Isabelle je znala da de prodi puno vremena prije nego što ona bude mogla opet otidi iz Pariza. Očajnički je željela vidjeti Teddvja. Preko telefona, zvučao joj je sve slabije i slabije. Ali Bili nije rekao ništa kad je ona spomenula njegov dolazak u Francusku, a ona to nije primijetila. Obedao je sam sebi da de se polako udaljavati iz njenog života, ako ne bude mogao hodati, ili još gore, ako s njom ne bude mogao biti muškarac. Takvu pogodbu je sklopio sam sa sobom, a njoj o tome nije govorio ništa. Nikada joj nije rekao koliko su loša njegova osobna predviđanja i koliko se bojao da više nede hodati. Nije baš posve vjerovao da de biti osuđen na kolica. Ali ako bude, njoj je bio dovoljan jedan invalid u životu i on joj nede dozvoliti da ih ima dvojicu. Bili nije mogao podnijeti pomisao da bi ga ona sažalijevala ili se brinula za njega, kao što se brine za svog sina. Provela je četrnaest godina sa smrtno bolesnim djetetom. On zato ne bi htio da se mora brinuti i za njega, čak niti razmišljati o njemu na takav način. Ali čak i ako je više ne bude vidio, nije mogao zamisliti da ne razgovaraju preko telefona. Više nije mogao zamisliti jutarnje buđenje, ili nod, bez Isabelle kraj sebe. Bilo je bolno kad bi samo pomislio da de biti tako daleko od njega i više nede bdjeti nad njom, brinuti se za nju i vidjeti je kako mu se smiješi ulazedi u sobu. Vrijeme koje su proveli zajedno bilo je najsretnije razdoblje u njegovom životu. Samo je žalio što nije ispalo drugačije; da je Teddy zdraviji, Gordon bi imao manje vlasti nad njom. Imao je na tisude želja u vezi s njom, a bojao se da se nijedna nede ostvariti. Posljednjih nekoliko dana u bolnici proletjelo je brzinom zvuka. Sve njene pretrage dale
110
su dobre rezultate, a ona je do neke mjere vratila snagu. Bila je spremna za odlazak iz bolnice, pa su obavljene sve pripreme. Gordon je trebao dodi iz Pariza da je odvede, ali u posljednji tren im je rekao neka uzmu bolničarku koja de je pratiti. Rekao je da ima previše posla. No Isabelle je tako bilo draže; nije htjela da je bilo što, ili bilo tko, odvaja od Billa posljednje nodi s njim. Njihove posljednje nodi, bolničarke su ih ostavile same. Željeli su samo još malo vremena u miru i prisnosti. Ona je odlazila ujutro, a Bili sljededi tjedan. On je još morao obaviti neke pretrage. »Ne mogu zamisliti da du te sutra ostaviti«, nesretno reče Isabelle. Uvukla mu se u krevet i čvrsto su se zagrlili. Ona je željela pronadi neki način da s njim vodi ljubav, ali nije ga htjela uznemiriti ako im ne uspije, pogotovo ne posljednju nod. Sada nije mogla ni zamisliti da de se vratiti Gordonu, no bilo joj je lakše zbog toga što je Gordon zadržao dosadašnju udaljenost među njima. Teško se uopde mogla sjetiti kako je bilo živjeti s Gordonom; više se osjedala kao da je udata za Billa. »Moraš paziti na sebe, ljubavi«, reče on. čvrsto je grledi. Njegov ogromni ovratnik zamijenili su manjim, pa je mogao malo pomaknuti glavu. Sada kad je mogao okrenuti glavu, mogao ju je bolje vidjeti, a vidio je samo izraz u njenim očima. Za ono što su osjedali, nisu im trebale riječi. Otišli su mnogo dalje od toga. A sada su morali otidi još dalje. Morali su naučiti kako de živjeti, a da se ne vide svaki dan; bez dodira, bez njenih nježnih ruku na njegovim ramenima kad se bude osjedao iscrpljeno, ili njegove ruke oko njenih ramena, dok bude spavala. Ona to nije mogla zamisliti, ali znala je da de to sutra postati i previše stvarno, u trenutku kad stupi u kudu u rue de Gre-nelle. Srce joj je pucalo pri pomisli na to da de ga ostaviti. »Ja to ne mogu«, ispružena uz njega, ona tiho prošapde dok su joj se suze slijevale niz obraze. »Ne mogu bez tebe.« »Možeš. Bit du daleko samo onoliko koliko je udaljen telefon.« Ali oboje su znali da de sada biti drugačije. A ona je imala neki čudan osjedaj zbog povratka Gordonu. Preko telefona je bio tako leden prema njoj da je znala da de je kazniti zbog prijestupa i zato što je nesredu doživjela s Billom. Kao da ono što se dogodilo nije bila dovoljna kazna. Ali ispravno je pogodila da je bijesan na nju zato što je bila u autu s Billom, i zbog svega što je to, po njegovoj pretpostavci, značilo tada, a i sada. Dugo su ležali u tišini, promatrajudi puni mjesec na nodnom nebu. A jutro je došlo prerano. Posljednjih nekoliko minuta su ležali zajedno, a onda je došla bolničarka i podsjetila Isabelle da mora ustati. Istuširala se, obukla i doručkovala s Billom. Ali ni ona ni on nisu mogli jesti. Samo su sjedili i gledali se. Isabelle je zajecala i zagrlila ga, a on ju je tješio. »Bit de sve u redu, Isabelle. Nazvat du te večeras«, reče on, sa-bravši se. »Ne plači, ljubavi... « Zvučala je kao nesretno dijete, a u mnogočemu je to i bila. Odvajanje od njega bilo je gore nego odlazak od kude. On je bio njen jedini izvor utjehe i ljubavi. Gordon joj je poslao odjedu iz Pariza: jednostavan crni Chane-lov kostim koji je sada visio na njoj i par crnih kožnih cipela s ravnom petom, koje su se činile prevelikima. Izgubila je dosta na težini, i cijelo tijelo kao da joj se promijenilo. Bila je tanka kao slamka, ali Billu je izgledala 111
ljepše nego ikada. Dugu tamnu kosu skupila je u uredan rep i nije se našminkala; stavila je samo ruž. Kad ju je vidio takvu, podsjetila ga je na onaj dan u lipnju kad su stigli ovamo, njihov prvi dan kad su izašli na ručak i navečer u Harr/s Bar. Toliko toga se dogodilo, prešli su toliko mostova. Nevjerojatno je bilo sjetiti se da su zamalo poginuli, a potom se ponovo našli. A sada de njihovi snovi završiti. Oboje su se morali vratiti u stvarni svijet, svijet u kojem ne mogu biti zajedno, i zapravo de ostati doživotno razdvojeni. »Čuvaj se«, reče ona, čvrsto ga zagrlivši. »Brzo mi se vrati«, pro-šaptala je, a on se osmjehne vlažnih očiju. »I ne zaboravi koliko te volim.« »Budi jaka, Isabelle... i ja tebe volim«, reče on, a onda, osjedajudi se kao da se otkida od njega, ona odlučno krene prema vratima, zastane, posljednji put ga pogleda i smiješedi se kroz suze, ode. Zahvalila je medicinskim sestrama, pozdravila se s oba liječnika koji su došli da se oproste s njom i u pratnji bolničarke koja de je pratiti na putovanju krene prema liftu. Bolničarka se nije odvajala od nje, za slučaj da Isabelle padne. A ona je cijelo vrijeme htjela samo otrčati natrag u njegovu sobu, vratiti vrijeme unazad, vratiti se čak i u komu ako mora, sve samo da ostane s njim. U lift je ušla pognute glave i svi su vidjeli da plače. Mahnuli su joj, a vrata su se zatvorila. Kad je otišla, nitko nije ulazio u Billovu sobu, iz poštovanja prema njemu. Nitko ga nije vidio kako plače i gleda u strop s bolnim izrazom, misledi na nju. Da je tko slušao pred vratima, čuli bi ga kako jeca. To je bio glas umirude nade i izgubljenih snova. To je bio glas čovjeka koji je znao da više nikada nede vidjeti voljenu ženu. A kad su, satima nakon toga, bolničarke napokon ušle u sobu da vide kako je, on je spavao, iscrpljen suzama.
Poglavlje dvanaesto Let za koji je Gordonova tajnica rezervirala kartu Isabelli sletio je na Charles de Gaulle malo nakon četrnaest sati. Ona nije imala nikakve prtljage, samo malu torbu s toaletnim priborom, nekoliko knjiga i fotografije djece i Billa. U bolnici nije, zapravo, sakupila nikakvih osobnih stvari i službenik na carini samo joj je mahnuo neka prođe. Nitko nije došao po nju. Gordon nije došao, a Sophie nije rekao kojim avionom joj dolazi majka. Kad je ušla u auto koji je poslao Gordon, iznenadila se koliko je iscrpljena. Jedva je hodala. Znala je da je to djelomično iz emocionalnih razloga, ali za nju je bila ogromna promjena i to što je opet vani. Bolničarka ju je invalidskim kolicima odvezla do izlaza iz aerodromske zgrade, a Isabelle je šutke sjedila i mislila na Billa. Pokušala ga je nazvati prije nego što su ušli u auto, ali u bolnici su joj medicinske sestre rekle da spava. Nije ga htjela buditi, a i nije mu imala što redi, osim da ga voli i da joj je grozno što je daleko od njega. Ved se osjedala usamljeno bez njega, a još nije ni stigla kudi. Ali znala je, kad stigne, bit de sretna što opet vidi djecu. Bolničarka je vrlo malo govorila za vrijeme vožnje do Pariza. Pronašli su je preko bolnice, a ona je inače radila u privatnoj praksi. Tog popodneva u osamnaest sati imala je povratni let za London. Bila je samo bebisiterica za put, kako je rekao Bili, a on je mislio da je to dobra 112
ideja, bududi da Gordon nije došao po nju. Ako bi Isabelle osjetila vrtoglavicu, ako bi pala, ako bi se uplašila ili bila zbunjena, bolje je da nije sama. Vrlo dugo je bila jako bolesna i pretrpjela je strašan šok. Ova žena joj je postavila nekoliko opdenitih pitanja o nesredi ionako je pročitala njen karton - i nakon nekog vremena utonula u šutnju, a u avionu je čitala knjigu. Isabelle se osjedala neobično potišteno dok su ulazili u grad. Nije bila oduševljena što ponovo vidi Pariz, a kad je ugledala Eiffelov toranj, to joj ništa nije značilo. Željela je biti na drugoj strani Engleskog kanala, u bolnici s Billom. Kad su se približili gradu i prešli na Lijevu obalu, prisilila se da misli na Teddvja i Sophie. Zbog toga je, iznenada, osjetila neobično uzbuđenje kad su skrenuli u rue de Gre-nelle. Od tog trenutka, mislila je samo na svoju djecu i jedva je čekala da ih opet vidi, no istodobno je bila svjesna snažnog osjedaja čežnje i tuge kad bi pomislila na Billa. Velika brončana dvorišna vrata bila su otvorena, čekajudi je. Čuvar je motrio kad de se pojaviti auto, a kad su skrenuli, Isabelle podigne pogled prema kudi. Nije vidjela nikoga. Ali sobe njene djece gledale su na vrt, kao i njena, a Gordona nije ni očekivala kod kude u to doba dana. Rekao joj je da de biti kod kude u osamnaest sati, kao i obično; imao je puno posla u uredu, a ona je rekla da razumije. Ovako odsutan, bio je modniji nego daje došao po nju ili da ju je dočekao. To je bio njegov način da joj pokaže kako nije u njenoj vlasti i nikada nede biti. Kad je izašla iz auta, nije bilo nikoga tko bi je dočekao s dobrodošlicom. Vratar se naklonio i dotaknuo rub kape bez riječi, ona mu je kimnula, a vozač je okrenuo auto, dok ju je bolničarka pratila uz niske stepenice u kudu. Isabelle je pozvonila i na tren se nitko nije pojavio, a onda je došla Josephine, domadica. Pogledala je Isabelle, zaplakala i objesila joj se oko vrata. »Oh, madame...« Mislila je da de Isabelle umrijeti i iskreno se radovala što je vidi. Bila je kod njih godinama, još otkako se Isabelle udala. A sada je brisala oči dok ju je Isabelle grlila. »Tako mi je drago što vas vidim«, reče Isabelle, pa zakorači u poznato predvorje i osvrne se oko sebe. Neobično je kako se um može poigravati s ljudima; kuda joj se više nije činila ugodnom i bilo joj je čudno, kao da se nalazi u pogrešnoj kudi. Pitala se, osjeda li se tako zbog nesrede i povrede glave, ili je zaista tako. Nije je bilo jako dugo. Prošla su više od dva mjeseca otkako je otišla na dva dana u London, u lipnju. Toliko toga se dogodilo i sad joj je bilo jako čudno što se vratila. Činilo joj se kao da tu više ne pripada, niti želi biti u kudi u rue de Grenelle. Jedino što ju je tu držalo, bila su njena djeca. Zahvalila je bolničarki na pratnji i ostavila je s Josephine, a ona se polako popela na kat da vidi svoju djecu. Zastala je na tren na vrhu stepenica, hvatajudi dah; čula je glasove u daljini. Na tren, sve oko nje je nestalo osim glasa njenog sina. Čula ga je kako priča s nekim. Nečujnim korakom, došla je do njegove sobe i otvorila vrata. Teddy je u prvi tren nije vidio; ležao je u krevetu i razgovarao sa svojom najdražom njegovateljicom, Marthe. Isabelle je, i ne gledajudi ga, mogla zaključiti da zvuči umorno i plačljivo. Nije mu se obratila, nije ga upozorila, samo je ušla u sobu s osmijehom na licu. Pogledao ju je i isprva kao da nije shvatio što se događa, a onda s glasnim vriskom oduševljenja skoči iz kreveta i pojuri prema njoj. Zagrlio ju je tako snažno da je zamalo pala. »Mama! Vratila si se!« Grlio ju je, objesio se o nju, vukao je i ljubio tako jako da je ona 113
pomislila kako de oboje pasti. Nastojala je održati na nogama i sebe i njega, a njegovateljica ga upozori neka bude nježniji. Grlila ga je i bilo je dovoljno da ga dotakne, osjeti kraj sebe, osjeti svježi miris njegove kose, da joj se u očima pojave suze. »Oh, moj Bože, tako si mi nedostajao... ne mogu vjerovati... Teddy, volim te...« Bila je kao majka s mladunčetom, a on ju je povlačio i gurkao, ljubio i volio. Iznenada, više od svega, ona shvati koliko joj je nedostajao. Kad se malo odmaknula od njega i sjela na njegov krevet i dalje ga držedi za ruke, primijetila je koliko je blijed. Bio je mršaviji i izgledao je krhkije nego kad je otišla, a kad je sjeo do nje, počeo je kašljati i ona shvati koliko mu je teško da se zaustavi ili udahne. Isabelle pogleda njegovateljicu; na njenim obrazima su bile suze dok ih je promatrala. No dječakova majka je mogla i po najrazli-čitijim tabletama i sirupima kraj njegovog kreveta zaključiti da mu nije bilo dobro. Kad ga je ostavila, bio je baš u dobroj formi. Ali zadnja dva mjeseca ostavila su svoj trag. »Sto radiš u krevetu u ovo doba?« upita ga ona zabrinutog izraza, a on joj se veselo nasmiješi, uvuče se natrag u krevet i zavali u jastuke, samo je gledajudi. »Doktor mi nije dao da ustanem«, reče on, kao da cijela stvar uopde nije važna. Sad kad je ona kod kude, nije ga bilo briga koliko mu je loše. »Rekao sam mu da je to glupo. Jučer sam htio u vrt, a Sophie je rekla da ne mogu. Ona je još blesavija od tebe, stalno se brine. I ništa mi ne da raditi.« »To zvuči razumno«, reče njegova majka, smješkajudi mu se. »Zvuči kao da se jako dobro brinula za tebe dok mene nije bilo.« »Ti si dobro?« on upita nju, zabrinut. Kašljanje je prestalo, ali kad je bolje pogledala, vidjela je da mu se ruke tresu. Pretpostavljala je da je to izazvao neki lijek, ali svejedno joj se nije sviđalo. I prije se ved tresao od nekih lijekova za olakšavanje disanja. Isabelli se nije sviđalo što su ti lijekovi prejako djelovali na njegovo srce. Ali Sophie to nije mogla znati i Isabelle je bila sigurna da je sve radila dobro. »Tata je rekao da si bila u komi, pa si se probudila, a sad si dobro.« »Tako je, uglavnom. Nije išlo baš tako brzo, nažalost. Ali sad sam dobro.« »Kako je bilo u komi? Je li bilo lijepo?« upita on s čudnim, čeznutljivim pogledom u očima. »Sjedaš li se?« »Ne, ne sjedam se. Pamtim samo jedan san, a ti si bio u njemu. Bilo je neko vrlo jarko svjetlo i ja sam odlazila, ali ti si zvao natrag, pa sam se vratila.« To je bio isti san kojeg je Bili sanjao, o čemu su razgovarali mnogo puta. Ali njemu nije mogla pričati o Billu. Kad je na to pomislila, ona osjeti ubod čežnje za njim. Kad bi on barem mogao vidjeti Teddvja. Toliko su pričali o njemu; bilo je baš nepravedno što se ne mogu upoznati, iako se nadala da de se i to jednog dana dogoditi. »Jako te boljelo?« On je bio vrlo zabrinut zbog nje. Izgledao je kao Mali princ iz SaintExuperyjeve knjige, sjededi prekriženih nogu na krevetu, s mekim uvojcima svilenkaste kose oko lica. Izgledao je i ostavljao dojam da je mnogo mladi nego što je bio. S četrnaest godina, nikada nije bio u školi, rijetko je izlazio iz kude, nije imao prijatelja. Imao je samo Sophie i roditelje. A od svih, uvijek se najviše oslanjao na Isabelle.
114
»Boljelo je samo u početku. Nakon toga, samo sam se morala puno odmarati, idi na pretrage i uzimati lijekove, i ozdraviti kako bi se mogla vratiti kudi, tebi.« »Nedostajala si mi«, on jednostavno reče. Njegove riječi ni približno joj nisu mogle opisati koliko je čeznuo za njom i koliko se bojao da se ona nikada više nede vratiti. »I ti si meni nedostajao.« Na to se Isabelle ogleda oko sebe, pružajudi se preko njegovog kreveta. U ovoj sobi se osjedala ugodno, puno više nego u predvorju, više nego što de se osjedati u vlastitoj sobi. Ovdje je uvijek provodila vrijeme kad je bila kod kude. »Gdje je Sophie?« »Morala je nešto obaviti. Sljededi tjedan joj počinju predavanja. Baš dobro što si došla kudi. Tata je stalno bio vani, a Sophie je bila bijesna zbog toga.« »Dakle, ti i ja demo puno čitati i slagati puzzle. Ako su svi tako zaposleni, imat demo više vremena za sebe, zar ne?« reče ona, prividno vedra, ali ipak se pitala gdje je to Gordon bio. Znala je, doduše, da je to Teddvjevo viđenje stvari, pa vjerojatno i nije bio vani toliko koliko Teddy kaže. Razgovarali su i smijali se zagrljeni, kad je u sobu ušla Sophie s hrpom časopisa za Teddvja, a kad je ugledala majku kako leži na krevetu uz njega, vrisnula je od srede. »Mama!« Pritrčala joj je i zamalo se bacila na nju, a onda se u • trenu uplašila da je ne povrijedi. Ne bitno drugačije od brata, i majka joj je izgledala vrlo krhko. »Izgledaš tako mršavo!« »U bolnici je bila grozna hrana.« Isabelle joj se smiješila. Nije joj rekla da je nekoliko puta Bili naručivao izvana odlične obroke. Ali ona nije bila gladna, a svih tih dana je imala strašno slab apetit. Odjeda koju je kod kude nosila, sada je na njoj visjela. »Dobro se osjedaš?« zabrinuto upita Sophie. Dok joj je majka bila u bolnici u Londonu, ona je postala glava obiteljskog domadinstva. »Sad kad opet mogu vidjeti vas dvoje, osjedam se divno.« Isabel-le je bila nasmiješena, kao i oni. Prošao je još jedan sat dok nije otišla u svoju sobu i malo legla. Bila je potpuno iscrpljena pa je Teddy-jeva njegovateljica, Marthe, rekla da de pripaziti na nju. Isabelle se ispružila na krevet i odbacila cipele: ležedi, osvrnula se oko sebe. Cijela soba bila je obložena svilenim tapetama s vrlo nježnim, blijedim cvjetnim uzorkom. Ružičasta, bijela i blijedo ljubičasta na podlozi boje slonovače. A sav namještaj u sobi bio je Louis XV U nekom smislu, dobro je bilo što je ovdje i ona shvati da se opet osjeda cjelovito, sada, kad je vidjela djecu, no istovremeno, nedostajao joj je jedan dio. Bili joj je nedostajao toliko da se ona u trenu osjeti potpuno shrvano. Gotovo ju je obuzela panika zbog toga. Bili su jako hrabri kad je odlazila, ali uopde nije imala predodžbu kad de ga opet vidjeti. U najboljem slučaju, bit de to nakon jako dugo vremena. Čeznula je da mu čuje glas, da ga vidi kako joj se smješka ili mu samo dotakne ruku. Osjedala se neobično usamljeno u ovoj kudi gdje je živjela s djecom i suprugom koji je za nju ved odavno postao stranac. Htjela se odmoriti samo nekoliko minuta, no usprkos samoj sebi, zaspala je i probudila se tek kad je ušla Sophie i blago je dotaknula po ramenu. »Jesi li dobro, mama?« I previše je odrasla preko ljeta; kao da je iz djetinjstva uskočila u odraslu dob i primila sav teret. Sada je zvučala više kao roditelj nego kao dijete. Isabelle se
115
okrene na leđa i pogleda je s osmijehom. I bez riječi, osjedala je novu bliskost među njima. »Dobro sam, dušo. Očito sam zadrijemala. Samo sam malo umorna.« »Ne daj da te Teddy iscrpi. Toliko je sretan što te vidi, da se ponaša kao veliko štene. Zadnjih dana je opet imao temperaturu«, rekla je Sophie sa zabrinutim izrazom na licu. »Izgleda jako mršavo«, primijeti Isabelle i rukom potapše krevet, pokazujudi Sophie neka sjedne kraj nje. »I ti«, reče Sophie, bolje pogledavši majku. Izgledala je drugačije nego prije, kao da joj se dogodilo nešto strašno važno, a tako je i bilo. Zamalo je umrla i ponovo je rođena. I jako se zaljubila u predivnog muškarca. Promjene na njoj bile su vidljive čak i njenoj osamnaestogodišnjoj kderi. »Sjajno si se brinula za Teddvja«, pohvalila ju je Isabelle, a to je i bilo zasluženo. Ona je bolje od ikoga znala da briga oko bolesnog djeteta kao što je Teddy, nije lagan posao. On je uvijek bio pun ljubavi i zahvalnosti zbog svega što se za njega čini, ali imao je strašno velike potrebe i trebalo ga je stalno paziti, nadzirati i njegovati. To je bio život ispunjen vječnim oprezom i, doslovno, bez trenutka predaha za one koji se brinu za njega. »Žao mi je što mi je trebalo tako d-ugo da se vratim kudi«, tiho je rekla Isabelle. »Menije drago samo što si živa«, Sophie reče s umornim osmijehom. »Želim da se sada opustiš«, odvrati Isabelle, zabrinuta zbog nje. »Ja du sutra praviti društvo Teddvju. Želim da se malo zabaviš prije početka predavanja.« Kad se Sophie ovog puta osmjehnula, ponovo je izgledala kao djevojčica. Nije se htjela žaliti niti pričati majci kako joj je bilo teško i koliko je bila usamljena. Nije imala nikoga s kime bi razgovarala ili podijelila brige, osim kad bi joj se javili prijatelji. Tu i tamo su joj dolazili u posjetu, ali nakon nekoliko tjedana, dosadila im je njena prevelika zauzetost. A vedi dio ljeta nisu ni bili u gradu. Za nju su to bila dva duga, usamljena, teška mjeseca. Otac joj nije bio nikakva pomod. Kao da nije htio znati ništa o Teddvju. Imao je bolesnu ženu, bolesnog sina i vlastiti život. Jedva je razgovarao sa Sophie dok joj je majka bila odsutna i ona se osjedala više kao prezaposlena namještenica, nego kao njegova kder. Isabelle je ustala, umila se i počešljala, a onda je pomislila nazvati Billa, ali nije vjerovala da ima vremena za to prije nego što se Gordon vrati kudi. Kako se pokazalo, došao je kudi u devetnaest sati. Isabelle je bila u Teddvjevoj sobi, čitala mu je knjigu, i ugledala je visoki, tamni lik kako prolazi kraj vrata. Sigurno joj je prepoznao glas, ali je samo produžio dalje, ne zaustavivši se da pogleda u sobu ili je pozdravi. Isabelle je završila stranicu i spustila knjigu. Teddy je prije sat vremena pojeo večeru u krevetu i nakon emocija zbog ponovnog susreta s majkom, bio je umoran. Sophie je izašla s prijateljima, prvi put u dva mjeseca. Nježno poljubivši Teddvja u obraz, uz obedanje da de se vratiti, Isabelle tiho krene niz hodnik, do svog supruga. Kad gaje pronašla, on je bio u svojoj garderobi i telefonirao. Izgledao je iznenađen što je vidi, kao da je zaboravio da se ona vrada kudi. Znala je da to nije mogude, no to je bio njegov stil; nikada nije dizao buku oko dolazaka i odlazaka. Kad je odlazio na put, rijetko kad se pozdravljao, pri odlasku u ured, nikada, a po povratku kudi, obično je odlazio u svoju sobu da se malo odmori prije nego što de vidjeti Isabelle ili svoju djecu. Ni večeras nije bilo ništa drugačije. Ispravno je pretpostavio da je ona s
116
Teddvjem i znao je da de je vidjeti kad za to dođe vrijeme. Očito, nije mu se žurilo. »Kako je prošao put?« on upita, osmjehnuvši joj se izdaleka. Nije se ni pomaknuo niti joj se približio, dok je ona oprezno stajala na vratima. »Dobro.« Kao da se protekla dva mjeseca uopde nisu dogodila. Osjedala se kao daje nije bilo samo dva dana; on se uopde nije osvrtao na činjenicu da je bila odsutna dva mjeseca i da je za to vrijeme zamalo umrla. Bududi da je još bila u komi kad ju je ostavio u londonskoj bolnici, nije ga vidjela otkako je otišla iz Pariza. -Bolničarka je bila jako korisna. Bilo bi teško putovati bez nje. Djeca su. čini mi se, dobro«, Isabelle tiho reče; dobro, ukoliko zanemari činjenicu da je Teddy smršavio i stalno ima temperaturu, a da je Sophie ostarila pet godina u dva mjeseca. Osim toga, sve je bilo dobro. Ali znala je da on o tome ne želi slušati. Sto se Gordona tiče, ono što je vezano uz djecu i kudu nije njegova briga. »Kako se ti osjedaš?« Izgledao je zabrinuto kad ju je to upitao, što ju je iznenadilo. Očekivala je da bi više volio kad bi se ona pretvarala da uopde nije bila bolesna. Mrzio je bolesti i bolesnike toliko daje smatrao znakom slabosti kad nekome nije bilo dobro. Kao što su oboje znali, svaka bolest podsjedala ga je na njegovu majku, a to su za njega bile bolne uspomene. Po njegovom shvadanju, čitavo djetinjstvo mu je bilo okaljano i narušeno njenom bolešdu. »Osjedam se dobro. Samo umorno. Mislim da de mi trebati još neko vrijeme da opet budem kao prije.« Sljededi tjedan je trebala otidi na specijalistički pregled za srce i jetru, a liječnik ju je upozorio neka odmah potraži pomod ako bude imala glavobolje, makar i najblaže. Prema očekivanju londonskog liječnika, za njen potpuni oporavak trebat de približno godina dana, ako ne i duže. »Izgledaš vrlo dobro«, prijazno reče Gordon, u želji da zaista i bude takav. Iz raznih razloga, najradije bi da se protekla dva mjeseca uopde nisu dogodila. Još nije ustao da je zagrli ili poljubi. I nije joj se ni približio dok su razgovarali. Bio je potpuno drugačija vrsta čovjeka od Billa. Ona se ponovo zapita je li Gordon ljut na nju. Znao je za njihovo prijateljstvo, a Bili joj je rekao da gaje Gordon istjerao iz njene sobe. Ali nije ju ništa pitao i nije spominjao Billa. Znala je da je Bili Robinson sada potpuno zabranjena tema između njih dvoje. Gordon je nije trebao upozoriti; shvadala je i sama. »Jesi li večerala?« on mirno upita. Odmahnula je glavom i od toga joj se lagano zavrti, što se sada stalno događalo. Morala se podsjedati da ne radi nikakve nagle pokrete glavom, barem neko vrijeme. »Ne još. Čekala sam te. Teddy je jeo, a Sophie je vani s-prijateljima.« Gordon se namršti kad je to rekla. »Pretpostavljao sam da deš htjeti odmah na spavanje kad stigneš, Isabelle. Ovo je bio naporan dan za tebe, prvi dan vani. Ja večeras idem na poslovni sastanak s jednim važnim klijentom iz Bang-koka.« »U redu je.« Nasmiješila mu se. Još je stajala kraj vrata. Zapravo je uopde i nije pozvao unutra, a ona je tu formalnost poštovala. Uvijek je nedvojbeno davao do znanja svima kako je potreban njegov poziv da bi netko ušao u njegove prostorije, a to je vrijedilo čak i za nju. »Zamolit du Josephine da mi donese večeru u sobu. Ionako nisam gladna.« Htjela je pojesti
117
samo malo juhe, ili možda tost i jaja. »Mislim da je to odlična ideja. Sutra demo večerati zajedno.« Prije je ne bi čudilo što nije pokazao naročito uzbuđenje zbog njenog povratka kudi nakon dugog izbivanja. Ali sada, kad je tako prisno poznavala Billa i znala kako on postupa s njom, zapanjilo ju je što je Gordon tako hladan i dalek. Njih dvojica se nisu mogli više razlikovati. Nije bilo nikakvog spomena njene bolesti, nikakvog slavlja ni cvijeda. Nije joj čak ni prišao da je zagrli prije nego što je tiho izašla iz njegove sobe. Znala je da ga te nodi više nede vidjeti. Zato je i bila iznenađena kad se on na minutu zaustavio na izlasku. Nosio je tamnoplavo odijelo, bijelu košulju, modru Hermesovu kravatu i mirisao na kolonjsku vodu. Izgledao je kao da ide na zabavu, ali ona ga ništa nije pitala. »Jesi li jela?« Za Gordona, to pitanje je bilo znak neuobičajene brižnosti i nju je dirnula ta pažnja. To su bile mrvice naklonosti kojima se u prošlosti zadovoljavala. »Pojela sam jaja i malo juhe«, ona pristojno reče, a on kimne. »Odmori se malo. Nemoj probdjeti nod uz Teddvja. Za to ima bolničarku.« Ona bi rado bila s Teddvjem, ali znala je da za to još nije dovoljno snažna. »On ved spava«, rekla je Gordonu. Maloprije ga je otišla pogledati i baš se vratila u svoju sobu kad je Gordon ušao da razgovara s njom. »I tebi bi to bilo najpametnije«, reče on, ni sada ne prilazedi njenom krevetu. Rijetko kad bi je dodirnuo, nikad je nije grlio, nije je poljubio ved godinama i držao se na primjetnoj udaljenosti od nje kad su bili u istoj prostoriji. Prema njoj je bio nježan jedino u javnosti. Prije mnogo godina, to ju je moglo prevariti; mislila je da se smekšao prema njoj, no kad bi se vratili kudi, on bi istog trena kad bi se zatvorila vrata spavade sobe postajao hladan prema njoj. Biti prisan s nekim, to je za Gordona bilo najteže na svijetu, u oštroj suprotnosti s Isabelle koja je bila topla, osjedajna i puna ljubavi. Isto tako, bilo je to svjetlosnim godinama daleko od onoga sto je doživjela s Billom koji ju je stalno želio zagrliti i dodirnuti. »Vidimo se sutra«, reče Gordon, neznatno oklijevajudi. Na tren, ona pomisli da de ipak udi u sobu i pridi joj, ali on se bez riječi okrenuo na peti i otišao. To nipošto nije bio brak o kojem je ona sanjala, ali nije bilo smisla sada razmišljati o tome; samo takav brak je imala. Sad se morala samo ponovo prilagoditi, nakon mjeseci provedenih s Billom. A to nije bio lak zadatak. Nekoliko minuta nakon što je Gordon otišao, uzela je telefon i nazvala London. Kad se javila centrala, ona je tražila Billa. Zvučao je potišteno kad se javio, ali istog trena kad je čuo njen glas na drugom kraju, na licu mu se pojavio osmijeh. »Ležao sam i mislio na tebe«, on vedro reče, a njegov ton je bio u oštroj suprotnosti s dočekom kojeg joj je priredio Gordon. »Kako su djeca?« »Sjajno«, ona se nasmiješila ved i na zvuk njegovog glasa. Zvučao je kao suprug na putovanju koji se javlja da čuje kako je i što radi njegova žena. »Bili su jako sretni što me vide. Jadna Sophie izgleda iscrpljeno. »Kako je Teddy?« »Jako je mršav. Opet ima temperaturu. Ali večeras mi se činilo da je malo bolje. Sutra du cijeli dan biti s njim.« »Ne pretjeruj. Ni ti još nisi u punoj formi.«
118
»Znam, dušo. Kako si ti proveo dan?« Po njegovom mišljenju, strašno, ali to joj nije rekao. Kad je otišla, cijeli dan je bio usamljen, ali znao je da se mora naviknuti na to. Sada su imali samo telefonske pozive. Baš kao nekada. No nakon dva mjeseca zajedničkog života, telefonski pozivi bili su im premalo. Oboje su čeznuli za toplinom i uzajamnom bliskošdu. »Dobro«, lagao je on. »Nedostaješ mi. Pokušavaju me pripremiti za odlazak sljededeg tjedna. Osjedam se kao da idem na vojnu obuku.« Išao je u rehabilitacijski centar s vrlo strogim programom, jer je smatrao da bi oni mogli postidi najviše. O tome je ovisila bududnost, njegova i njihova zajednička. Usprkos onome što su mu u Londonu govorili o njegovim nogama, on nije gubio nadu. Još je vjerovao da de mu u Sjedinjenim Državama možda redi nešto drugo. Njima je više vjerovao. Još neko vrijeme su razgovarali o njenom povratku kudi i klincima, a njega je tog popodneva nazvala Jane, što ga je malo razvedrilo. Tek na kraju razgovora, on je pitao za Gordona. »Kako se on ponašao?« »Kao Gordon. Došao je kasno kudi iz ureda, a večeras je izašao van. Nije važno.« Ona je svoje srce ostavila kod Billa u Londonu, osim onog dijela koji je pripadao djeci. Ali za njenog muža nije ostalo ništa. Bilo je prekasno i previše toga se dogodilo ovih godina. Čak i ako više ne bude vidjela Billa, znala je da je za nju i Gordona prekasno. Sada su imali samo ljušturu praznog braka, privid bez suštine i ništa više. »Čini ti se da je ljut na tebe?« Bili je zbog toga bio zabrinut. U onim prvim danima u Londonu, izgledao je strašno bijesan na Billa. »Ne, nije. Ali on to nikada ne bi pokazao. Ako je, to de izbiti u nekom trenutku kad ja to ne budem očekivala. Takav je on. Sve odlaže. Naplata dolazi tek kasnije.« Ali ona, zapravo, nije imala takav osjedaj. Djelovao joj je nezainteresirano, no takav je bio ved godinama. U tome nije bilo ništa novog. Sve je bilo prilično jednako. »Samo ne bih htio da se iskaljuje na tebi zato što si bila sa mnom u trenutku nesrede. Znam da ga je to jako uzrujalo. Imao je i razloga za to.« Pogotovo sada, samo što to nije znao. »Jesi li razgovarao sa Cvnthijom?« ona upita, nastojedi zvučati neobavezno. U Londonu je primijetila da ga žena nije nikada zvala. U bolnici je obavio nekoliko razgovora sa svojim advokatom i ispunio papire za razvod, ne govoredi ništa Isabelle. »Jane kaže da je u South Hamptonu. Vidjet demo se kad budem u bolnici u New Yor-ku.« »Nadam se.« Isabelle je bila zapanjena izostankom njenog zanimanja. Bili joj je obedao da de je sutra zvati. Rekla je da de biti kod kude cijeli dan. Sada je bilo lako - samo sat vremenske razlike između Pariza i Londona. Bit de teže kad on bude u New Yorku, ali Isabelle je znala da de se snadi, kao što je bilo ved godinama. Prije nego što de spustiti slušalicu, rekao joj je da je voli, a ona se te nodi u svom krevetu, u kudi koja bi joj trebala biti dom, osjedala kao da je na nekom stranom mjestu. Osjedala se kao da joj je dom s Billom u Londonu. Te nodi nije čula Gordona kad je stigao; čvrsto je spavala u svom krevetu. Sutradan, na putu do Teddvjeve sobe, naletjela je na njega. Spavala je dulje nego obično i kad je ustala
119
bilo je skoro devet sati. Bila je u kudnoj haljini, umivena i počešljana, kad je ugledala Gordona kako juri prema stepenicama s aktovkom u ruci. Nije joj ništa rekao, samo je domahnuo, žuredi niz stepenice. Razgovarao je na mobitel i tren kasnije, ona ga je čula kako autom izlazi iz dvorišta. Ona i Teddy proveli su ugodan dan. Puno mu je čitala, ležala na krevetu uz njega i to ju je malo podsjetilo na dane s Billom u londonskoj bolnici. Čitali su, pričali i igrali igre; on je poslije ručka dugo spavao, a nakon toga je došao liječnik da ga pregleda. Zatekao ga je u puno boljem stanju sada kad mu je majka bila kod kude, ali kad ga je Isabelle ispradala van, on se okrenuo prema njoj s čudnim izrazom. »Znate da mu se stanje pogoršava, zar ne, Isabelle?« Bojala se toga, ali mislila je da je to samo privremeno. Sada kad je opet kod kude, zapet de svim silama da ga vrati tamo gdje je bio prije dva mjeseca, kad je otišla u London. Bila je sigurna da de to modi. Sophie se dobro brinula za njega dok je nije bilo, ali ona nije znala sve Isabel-line trikove. »Malo je blijed i smršavio je, ali jutros mi se činilo da je bolje«, reče ona s izrazom nade. »Sretniji je. Ali postaje sve slabiji. Morate se suočiti s time. Rad njegovog srca se pogoršava, a pluda su cijelo ljeto bila loše.« »Sto mi to govorite, doktore?« Izgledala je zabrinuto. »To, da se njegovo tijelo muči držedi korak s rastom. Sto je vedi, to je vedi i napor za srce i pluda.« »A presađivanje?« »Ne bi to preživio.« A bez toga, znala je da su mu dani odbrojeni. Tek što je došla kudi, morala se suočiti s takvim pitanjima; bilo je to zaista previše, jer je i sama još bila osjetljiva. Liječnik ju je upozorio neka ne pretjeruje s naporima. »Volio bih ga vidjeti s kojim kilogramom više«, rekao je, »a i vas, Isabelle.« Bio je zabrinut za nju. Njeno tijelo je pretrpjelo strašan potres, a to se i vidjelo na njoj. »Poradit du na tome. Zajedno demo na kuru debljanja.« Nasmiješila se, zamišljena zbog onog što joj je upravo rekao. Ovo je bilo teško ljeto za Teddvja, za oboje, ali sad kad je kod kude, ona de sve promijeniti; bila je odlučna i vjerovala je da to može. »Dodi du ga opet pogledati za dan-dva, a ako vi budete imali ikakvih problema, zovite me.« Ali problemi koje je ona imala nisu bili povezani s Teddvjem nego s Gordonom. On se te večeri vratio natmuren i nije joj dao nikakvo objašnjenje za to. Večerao je u svojoj sobi, a nije sišao dolje da večera s njom. Nije joj se uopde obradao i nije ulazio u njenu sobu. Kasnije te nodi, dok je ispružena u krevetu razmišljala o tome, čula ga je kako izlazi van. Uopde nije znala kamo on ide kad nodu izlazi iz kude i nije ga vidjela do sljededeg jutra. Naišla je na njega kad je sišla na doručak. Sjedio je u blagovaonici, čitao novine i pio kavu. Osvrnuo se na nju tek kad je spustio novine i ispio kavu do kraja. Činilo joj se da je ljut na nju, a nije imala pojma što je učinila da ga ozlovolji. »Jesi li se čula sa svojim prijateljem u Londonu?« on je otvoreno upita, a nju je to pitanje zateklo. Nije mu htjela lagati, ali nije mu htjela ni redi da ju je dan prije Bili nazvao dvaput. »Da, razgovarala sam s njim«, bilo je sve što je rekla. Iznenadilo ju je što on spominje
120
Billa. Onog dana kad se vratila kudi, o njemu nije rekao ni riječ, ali Gordon je sada izgledao bijesno. »Ne misliš li da je neprilično što te zove ovamo, Isabelle? Ja bih očekivao da de mu to biti neugodno. K vragu, pa on te zamalo ubio.« »Autobus je zamalo ubio nas oboje. To nije bila njegova greška.« »Da nisi bila vani s njim, to se ne bi dogodilo. Pretpostavljam da ne bi htjela da ti djeca znadu kako si bila vani s drugim muškarcem kad se dogodila nesreda.« U tome je bilo neizrečene prijetnje da de im on to ispričati i njoj je to bilo jasno. To je bilo upozorenje. »Ne, ne bih. Ali nije bilo tako kako ti to prikazuješ. Bili smo prijatelji«, ona mirno odvrati, iako joj je srce tuklo. »Želiš li redi daje to prijateljstvo gotovo?« »Nisam to rekla. Puno toga smo prošli zajedno.« Oprezno je pogledala svog supruga. Znala je koliko može biti osvetoljubiv i nije htjela s njim započinjati rat. Znala je, kad bi do toga došlo, on bi pobijedio. Uvijek je pobjeđivao. Gordonu su mod i vlast bili nešto najvažnije i ona je znala da joj ne bi oprostio prijevaru. Nije se htjela upuštati u okršaj s njim, ako ga ikako može izbjedi. »Njega se nemaš zašto bojati, Gordone. Ja sam sada kod kude.« »Ne radi se o tome. Kažem ti, Isabelle, ostavi to. Izlažeš se velikom riziku ako me naljutiš. To ti ne bih savjetovao.« »Uopde te ne želim naljutiti. Žao mije stoje to stvorilo vrlo nezgodnu situaciju.« Te riječi izgovorila je oborivši pogled. »Zanimljiv izbor riječi.« Fiksirao ju je pogledom i u njegovim očima se jasno očitavalo upozorenje. »Da, rekao bi daje to što si, varajudi me, doživjela zamalo fatalnu saobradajnu nesredu, bez sumnje nezgodno.« »Ja te nisam varala. Otišla sam na večeru«, ona tiho reče. »I ples. Bila si vani u dva ujutro.« Nije ga pitala gdje je on bio prošle nodi, ili kamo ide kad u sitne sate odlazi od kude. Nikada ga to nije pitala. Ne bi se usudila. U njihovom braku, vrlo rano joj je dao do znanja da on postavlja pravila, a slobodan je da radi što želi. Od nje je očekivao da ga poslušno slijedi i među njima je postojao nijemi sporazum da ona ne smije postavljati pitanja niti dovoditi u pitanje njegov autoritet ili neovisnost. Kad bi se usudila, kazna za to bila bi nemilosrdna. To se uvijek podrazumijevalo među njima. Nikada nije bilo nikakvog privida jednakosti u njihovom braku. To joj nikada nije obedao niti ponudio, pa nije namjeravao ni sada. A ona je to shvadala. Jedino što ju je sada čudilo bilo je to što je uvijek tako spremno prihvadala njegovu autoritarnu vlast. Sada je shvadala da je to bila diktatura, a ne brak. »Ti si udata žena«, podsjetio ju je on, »i ja želim da se tako i ponašaš. Nadam se da si naučila lekciju.« A što bi to bilo, pitala se ona. Da de je udariti autobus ako ode na večeru s drugim muškarcem? Pitala se što bi joj učinio da zna kako je dijelila sobu s Billom u londonskoj bolnici, ili kad bi mu to netko rekao. Bio je vrlo jasan. Od nje očekuje samo primjerno ponašanje i ništa drugo nede podnositi. Sve što je manje od toga, bilo bi kažnjeno -šutnjom, prijetnjama, odbacivanjem, uvredama ako treba, možda izgonom, čak i bez djece. A ako se on razvede od nje, ona se ne bi nikako mogla brinuti za Teddvja, a njoj je jedino to bilo važno.
121
»Imaš srede što sam ti voljan oprostiti. Ali ako otkrijem da se ne ponašaš kako treba ili da te on ovdje posjeduje, među nama de biti vrlo ozbiljnih nevolja. I savjetujem ti da mu kažeš neka prestane nazivati.« No ona je znala da to nikada nede učiniti. Njihovi pozivi sada su bili sve što ima. Od Gordona sigurno nede dobiti ni malo topline ili podrške. On je zatim ustao od stola, uzeo svoju aktovku i izašao iz sobe. Rekao je svoje i tren kasnije, ona ga je čula kako odlazi u ured. Neko vrijeme je sjedila u blagovaonici, sabirudi misli. Osjedala se smeteno. Pitala se hode li je on kazniti i sad joj je sve bilo jasno. Bila je zatočenik, osuđenik na uvjetnoj slobodi i ako opet prekrši pravila, a on to sazna, Bog zna što de joj učiniti. Možda se čak razvede od nje i zadrži Teddvja pod svojim starateljstvom. To bi bilo ostvarenje njene najgore more. A znala je da je on to u stanju izvesti. Htjela je nazvati Billa, ali nije se usudila. Čekala je da se on javi njoj. I nazvao ju je, u podne, nakon svoje fizioterapije. Zvučao je umorno, ali nije bio loše raspoložen i bio je sretan što razgovara s njom. »Hej, mala, što radiš?« vedro ju je upitao, no u trenu kad je progovorila, shvatio je da se nešto dogodilo. »Sto nije u redu? Zvučiš zabrinuto.« »Ne, dobro sam«, lagala je, a onda, bududi da on nije popuštao, ona se slomi i ispriča mu. Ispričala mu je o jutrošnjem razgovoru s Gordonom. »Samo te pokušava zaplašiti. To je njegova strahovlada.« Bili je mrzio sve u vezi s njim i sad je shvatio da Gordon nije dolazio k njoj u bolnicu, upravo zato da bi je kaznio i uplašio, i izazvao kod nje osjedaj nesigurnosti i ranjivosti. Ali Gordon nije znao da je to za nju, za njih oboje, zapravo bio dar i, na kraju, pravi blagoslov. »Ne može ti ništa. Ne može uzeti Teddvja.« Uzalud ju je nastojao umiriti i kroz razgovor je shvatio da je Isabelle zaista uplašena. »Ovdje sudovi rade u korist očeva. Možda bi ih on mogao uvjeriti da sam nepodobna majka.» Billu se srce slamalo što je čuje tako zabrinutu. Cijelo jutro je zbog toga bila uznemirena. »Kako bi on ikoga mogao uvjeriti da si nepodobna? Tako što bi im rekao da si četrnaest godina provela njegujudi ga dan i nod? Dušo, ne budi smiješna. On te samo pokušava uplašiti i u tome je uspio.« Taj strah je bio neutemeljen, ali Gordon ju je uvijek plašio. Djelovao je tako svemodno i sveznajude. »On je jako uvjerljiv.« U njenim očima, uvijek je bio takav. »Mene nije uvjerio«, Bili reče ljutitim glasom. Rado bi se upustio u okršaj s njim zbog ovakvih postupaka prema svojoj ženi. Gordon Forrester je bio nasilnik. »Nemoj se uopde osvrtati na njega, samo nastavi po svome.« »To i radim.« »Danas deš večerati s njim?« »Ne znam. To mi nikada ne govori.« Slušajudi kroz što ona prolazi, Bili je ludio, ali bio je nemodan da bilo što poduzme oko toga. Bio bi najsretniji da se Isabelle rasta-ne s Gordonom, ali znao je da ona to nikada ne bi učinila. Ulog je bio prevelik i previše se bojala što bi joj Gordon mogao napraviti, a on je baš to i želio. Bili joj je to pokušao objasniti, ali ona mu je stalno ponavljala da je potpuno
122
prepuštena njegovoj milosti. Nije imala vlastitog novca, a imala je teško bolesno dijete koje treba izuzetno skupu medicinsku njegu. Bili se jako uzrujao kad je to čuo. On bi se rado oženio njome i brinuo za dečka. Ali sada je bilo prekasno, barem za sada. Nije je mogao pitati da se uda za njega ako ostane invalid. Ruke su mu bile svezane. A ljudi kao Gordon uvijek pronađu pravo oružje kojim de napasti svoje žrtve. U ovom slučaju, to je bio strah. Pitao se koliko je ved dugo tako, i kolika je zlostavljanja ona podnosila sve te godine. Činilo se da tu ne postoje granice; taj čovjek ju je neometano gazio godinama, a svojim susretom s Billom u Londonu i razotkrivanjem zbog nesrede, ona mu je dala municiju. Bila je prava šteta što je on to otkrio. »Pokušaj mu se sklanjati s puta. A ja du ti se javiti.« Znao je da de biti bolje ako se njegov broj ne pojavljuje na telefonskim računima. Gordon bi samo to čekao. »Ti zovi mene samo ako baš moraš«, rekao joj je Bili. »Ja du tebe nazvati.« Shvativši u kakvoj je situaciji, ona se osjeti usamljeno i izolirano. Bila je u nemilosti, i više nego sto je on znao, a Gordon je bio spreman da od nje naplati punu cijenu. Do zadnje mrvice. Još su neko vrijeme razgovarali, a onda se on morao vratiti na terapiju. Obedao je da de joj se javiti kasnije popodne, prije nego što se Gordon vrati iz ureda. No ovog puta, on ju je iznenadio. Umjesto da dođe kasno, došao je rano. Stigao je kudi popodne, ved u šesnaest sati, i kao daje očekivao da de je iznenaditi u nekakvoj nedozvoljenoj radnji. Xo Bili ju je nazvao prije toga. Kad je Gordon došao, ona je bila u Teddvjevoj sobi, ispružena preko njegovog kreveta i kartala je s njim. Teddv je jako volio igrati remi. Volio je i pasijans, ali puno mu je draže bilo igrati s majkom. Gordon domahne prolazedi kraj sobe, ali nije se zaustavio da razgovara s dečkom, niti s Isabelle. Bilo je to jednako ponašanje kao ono što je Sophie gledala cijelog ljeta. To je Sophie dalo novu sliku njenog oca koja joj se nije sviđala. Način kako joj se obradao bio joj je mrzak, kao i njegovo potpuno ignoriranje Teddvja, kao da je nevidljiv ili uopde ne postoji. Dečko je, u Gordonovim očima, bio manjkav, pun ozbiljnih nedostataka i on ga je prezirao. Nije bio vrijedan njegovog zanimanja, a Teddv je to znao. Godinama ved nije imao ni malo poštovanja prema svom ocu i vrlo malo je osjedao prema njemu. Gordon prema njemu ved godinama nije pokazivao ni malo naklonosti - kao ni prema Isabelle, uostalom. Sophie je to tek počela shvadati. Kasnije tog popodneva, ona je majci rekla nešto o tome, kad ju je došla pozdraviti prije izlaska s prijateljima. »Zašto mu dopuštaš da tako postupa s tobom?« prigovorila joj je Sophie. Htjela je da se njena majka bori za sebe i mučilo ju je što nije tako. Iako se godinama borila s njom, Sophie je sada bila možda njen najjači saveznik. »On ne misli ništa loše, dušo. Naprosto je takav.« Isabelle ga je uvijek spremno branila pred djecom, ma koliko bili u pravu kad su se žalili na njega. »On nije otvorena osoba«, objasnila je, a Sophie je izgledala ljutito. Tog ljeta je o njemu naučila puno, više nego što je htjela. To joj je uništilo iluzije o ocu. Njena naklonost je sada bila potpuno na majčinoj strani. Isabelle je za nju postala heroj. »On otvoreno pokazuje ravnodušnost, odbacivanje i zlodu, i to stalno. Prema tebi je grozan, a za Teddvja ga nije briga«, Sophie gnjevno reče. »Nije tako, Sophie.« Slušajudi što govori Sophie, Isabelle je izgledala uznemireno, iako je 123
znala da u tome ima puno istine.. »On brine samo za sebe. Nije ga briga ni za mene.« »Jako je ponosan na tebe.« Sophie to nije osporila, ali nije joj ni vjerovala. »Ako i jest, nema pravo da s tobom tako postupa, niti s Teddy-jem.« Prema Sophie je bio malo bolji nego prema ostalima, ali u posljednje vrijeme je bio manje ljubazan i to nije prošlo nezapaženo. Nije joj uopde zahvalio na uloženom trudu, odricanju i ljubavi kojom je obasipala brata u majčinom odsustvu. Sophie je svog oca sada vidjela kao hladnog, tvrdog, bezosjedajnog i nemilosrdnog čovjeka, a upravo to je i bio. U poslu, to gaje odvelo daleko, ali kod kude, u odnosu sa ženom i djecom, nipošto nije zaslužio priznanje. »Molim te, nemoj se oko toga brinuti«, Isabelle je pokušala utjecati na nju. »Tvoj otac je dobar čovjek.« Ali ona je znala da je to laž, čak i u trenutku kad je to izgovorila. A znala je i Sophie. Bio je sve prije nego dobar, ili barem prijatan. »Tvoj otac i ja navikli smo jedno na drugo. Znamo što možemo očekivati i što jedno prema drugome osjedamo. Nije tako loše kao što izgleda izvana.« No Sophie je znala da je i puno gore od toga. Sada je razumjela zašto imaju odvojene spavade sobe i shvatila je da njen otac stalno boravi vani. Dok je Isabelle bila u bolnici, gotovo nijednu večer nije proveo kod kude, a više nego jednom, ona je otkrila da je prenodio vani, no to nije rekla majci. Znala je da bi je to jako povrijedilo. Sophie nije pomislila da on ima ljubavnicu. Nije bio takva vrsta čovjeka. Ali nije imala pojma kamo odlazi. Nikada joj nije ostavio nikakav telefonski broj. »Sve je u redu«, Isabelle je ponavljala, ali nije uvjerila svoju kder. Međutim, po Isabellinom shvadanju, nije bilo nikakvog smisla da joj govori koliko je situacija ustvari neugodna. »Je li oduvijek takav?« Sada, kad se to upitala, nakon što je protekla dva mjeseca razmišljala o tome, ona se nije mogla sjetiti da je otac ikada drugačije postupao s majkom. Nije se mogla sjetiti razdoblja u kojem je bilo topline i osjedaja među njima. Ne pamti da je otac ikada poljubio majku, ili je zagrlio. A odvojene sobe imali su otkako se rodio Teddy. Majka je rekla kako je to zato da bi ona mogla paziti na Teddvja, a da pri tome ne smeta ocu, ali Sophie je sada shvadala da se nije radilo samo o tome. Samo nije razumjela kako time do sada nije bila šokirana. Od najranijeg djetinjstva, otac joj je bio draži, a sad je zbog toga osjedala krivnju. Naučila je puno toga, i odrasla, dok joj majke nije bilo. A zato što ju je zamalo izgubila u nesredi, Sophie ju je voljela više nego ikada. »Je li bio drugačiji kad ste se vjenčali?« Sophie upita, žalosna zbog nje. Sada je osjedala veliku nježnost prema majci. »Kad smo se vjenčali, ponašao se vrlo zaštitnički. Bio je vrlo čvrst, vrlo odlučan; mislila sam da to znači da me voli. Bila sam jako mlada. A kad si se ti rodila, bio je divan. Bio je jako sretan.« Nije rekla Sophie da je Gordon želio dječaka. Nakon toga je imala spontani pobačaj, a onda se, napokon, četiri godine nakon Sophie rodio Teddy. I nakon toga se sve pokvarilo. On je nju krivio za Teddvjevo preuranjeno rođenje, tvrdedi da je sigurno ona učinila nešto čime je to izazvala i da se sve dogodilo njenom greškom. Gordon je od samog početka odbacivao boležljivo dijete. Nekoliko mjeseci kasnije, udaljio se i od Isabelle. Njoj je trebala njegova podrška i ljubav; bilo je to teško razdoblje za nju. U prve dvije godine njegovog života, Teddvja su nekoliko puta gotovo izgubili i ona je bila strašno uplašena. Bio je jako mršav i vrlo slab, stalno u opasnosti, no Gordon joj je uporno davao do znanja kako vjeruje da je ona kriva za to. Stalno joj je govorio daje puna 124
nedostataka, nesposobna i da sve radi krivo. Do temelja je potkopao njeno samopouzdanje i svu vjeru u sebe koju je ikada imala - kao majka, kao žena, kao njegova supruga. Kroz dvije godine nakon Teddvjevog rođenja, potpuno ju je isključio iz svog života. Nikada uistinu nije shvatila zašto, no počela je, nekako, vjerovati da je sama kriva za to. I sada se ponekad tako osjedala. Uvijek je imala osjedaj da bi je on još volio i sve bi bilo dobro, kad bi ona bila bolja i uspješnija. On ju je uvijek krivio, kao i tog jutra zbog njenog ponašanja i nesrede u Londonu, a ona je spremno prihvadala i krivnju i odgovornost. No ovog puta je na to bila manje spremna, zahvaljujudi Billu. Znala je da nije bilo u redu što se s njim potajno sastaje u Londonu, ali barem do tog trenutka, nije učinila ništa loše. Htjela je da to bude nedužan susret; rekla mu je da poštuje svoj brak. Tek se u bolnici, nakon nesrede, sve promijenilo. Sada je toliko voljela Billa da je bila spremna podnijeti krivnju, kako bi on ostao u njenom životu. Sada ga se nikako nije mogla odredi. »Ne znam zašto si se udala za njega, mama«, rekla je Sophie spremajudi se u grad, gdje su je čekali prijatelji. Ovog ljeta je, između ostalog, otkrila da je njen otac ponekad zao, čak i okrutan. Mrzila je tu njegovu osobinu. »Udala sam se za njega jer sam ga voljela«, tužno se osmjehne Isabelle. »Imala sam dvadeset i jednu godinu i mislila sam da demo divno živjeti. Bio je zgodan, pametan i uspješan. Moj otac je mislio da sunce izlazi i zalazi zbog njega. Rekao mi je da de biti savršen suprug za mene, a ja sam mu vjerovala. Tvoj otac je ostavio vrlo jak dojam na njega. Bio je jako sposoban čovjek.« S trideset i osam godina, Gordon je ved bio na čelu banke, a njega su se jako dojmile njene plemidke i društvene veze. Time mu je, u početku, mogla poboljšati život. Preko svojih roditelja imala je prijatelje koji su mu bili korisni.No nakon što bi ih sam upoznao nju bi odbacio.Bilo mu je nemogude iskazati ljubav ili privrženost prema njoj.U početku je bio jako šarmantan, a onda je vrlo brzo postao jako okrutan i potpuno samoživ, kao da ona zapravo ne postoji ni zbog čega osim da mu služi. Pet godina kasnije nije mu se više dalo rasipati svoj šarm na nju. A sada pogotovo. Do smrti njenog oca, brak se ved pretvorio u moru, ali ona to nikada ne bi priznala, nikome. Bilo ju je previše sram, a Gordon ju je dotad ved uvjerio da je greška u njoj. Otada je svu ljubav davala Sophie i Teddvju. Barem je to, mislila je, radila kako treba. U oštroj suprotnosti prema njenom iskustvu s Gordonom, Bili je, čini se, vjerovao da sve radi odlično. Još je bilo teško povjerovati da je dva čovjeka mogu toliko različito vidjeti. Ali sada je vjerovala Billu i uvažavala njegovo mišljenje. No, usprkos svemu, odlučila je ostati s Gordonom zbog djece, i morala je iz toga izvudi najviše što može. Sophie je malo nakon toga izašla iz kude, a Gordon i Isabelle su večerali u blagovaonici. Ali nakon tona njihovog jutrošnjeg razgovora, malo toga su mogli redi. Isabelle ga nije htjela još više razbjesniti, a on je naprosto isijavao znakove upozorenja da mu se ne obrada. To nikada nije bilo izgovoreno, ali se podrazumijevalo, kao daje čak i razgovor s njim svojevrsna nametljivost i nešto njemu posve nezanimljivo. Ona je ionako pričala samo o djeci, a njemu je to bilo dosadno. Za vrijeme večere, Isabelle nije rekla ni riječ, a nakon kave je otišla gore, u Teddvjevu sobu. Gordon se, kao i obično, zabarikadirao iza vrata svoje sobe. Kad je odlazio, rekao joj je samo da ima posla. Ona je, ležedi kasnije u krevetu, razmišljala o svemu što je
125
rekla Sophie. Ona je pametna, zdrava, pronicljiva djevojka, a očevo ponašanje ju je užasnulo, no majčino ju je više zabrinjavalo. Htjela je da mu se ona suprotstavi, a Isabelle ga je umjesto toga branila, bez obzira na sve što joj radi. Sophie je to žalostilo, zbog nje. Isabelle nije čula kad je Gordon te večeri otišao. Ali kad ga je ujutro tražila zbog nekog važnog poziva iz New Yorka, ustanovila je da u njegovom krevetu nije nitko spavao. Nije mogla pretpostaviti gdje je bio i nikoga nije mogla pitati. Kad je to vidjela, bila je iznenađena, a onda se iznenada zapitala, radi li on to često. Toga prije nije bila svjesna. Ali sada je bila puno spremnija otvoriti oči. Nikome ništa nije rekla, a ljude koji su ga tražili uputila je neka ga zovu u ured. Došlo joj je da ga nazove i sama upita gdje je bio, ali nije se željela tako ponižavati. Umjesto toga, nastavila je po svome, slijededi dnevna zaduženja kao sto joj je Bili savjetovao. Brinula se za Teddvja i če kala da se Gordon vrati navečer kudi,a kad je došao, ništa ga nije pitala i ništa mu nije rekla. Sukob nije bio u njenom stilu, a Gordonovo odbacivanje više joj nije značilo ništa. Imala je Billa i ljubav koju su dijelili. Nakon večere, otišla je na spavanje, a dugo nakon što je zaspala Gordon je izašao i tiha zatvorio vrata za sobom, pažljivo kako nitko ne bi čuo.
Poglavlje trinaesto Bili je otišao iz bolnice u Londonu pet dana nakon što se Isa-belle vratila u Pariz. Dani provedeni bez nje neizmjerno su ga deprimirali. Bio je jako usamljen bez nje, ali znao je da se na to mora naviknuti. A u vlastitom životu, sad ga je čekao uspon na Mount Everest. Terapeuti su mu opisali što de sve raditi u godini koja slijedi, ali i tom prilikom su ga upozorili neka ne gaji prevelike nade. Vjerojatnost da de ponovo stati na svoje noge bila je ravna čudu, smatrali su, pa iako su se divili njegovoj odlučnosti, nisu htjeli da bude shrvan ako se na kraju bude uspio uspraviti samo na štakama ili se bude morao pomiriti s invalidskim kolicima. Po njihovom mišljenju, izvanredno je bilo ved i to što uopde nešto osjeda u nogama, s obzirom na težinu povrede kičme. Ali postojala je velika razlika, objasnili su mu, između ograničenog osjeta u nogama i mogudnosti da zaista hoda. Sve sestre su ga izgrlile i isplakale se kad je odlazio. Svi su se zaljubili u njega i bili dirnuti njegovom dubokom povezanošdu s Isa-belle. Činjenica da su preživjeli nesredu, vjerovali su oni, bila je pravi dar života. I to im je dalo novu nadu i obnovilo vjeru. Na odjelu intenzivne njege, svi su bili zapanjeni zbog toga što su oboje preživjeli. Obedao je da de im svima poslati razglednice iz New Yorka i za sve je naručio darove iz Harrodsa. Svim sestrama je kupio lijepe zlatne narukvice, a svom liječniku, sat Patek Philippe. Bio je velikodušan i pažljiv, drag i zahvalan i osjedali su da de im jako nedostajati. Jedna sestra i jedan bolničar otpratili su ga na aerodrom i smjestili u njegov avion, a predstavnici rehabilitacijskog centra dodi de po njega na aerodrom Kennedv u New Yorku. Bili je nazvao svoje kderi i rekao im da se vrada i obje su obedale da de ga posjetiti sutradan u rehabilitacijskom centru. Namjerno se nije javio Cvnthiji, pokušavajudi zadržati udaljenost među njima. Mislio je da je tako bolje, s obzirom na razvod. Odvojio je priličnu svotu novca za nju, dao joj njihov posjed i nekoliko automobila i pozamašan ulagački fond. Zahtjev za
126
razvod postavio je prije mjesec dana. Ona je bila zatečena brzinom njegovih poteza, a i širokogrud-nošdu, i još je vjerovala da je to zato što se on nada da de oženiti Isabelle, no Bili joj je iskreno i jasno rekao da nije tako. Da Cvnthia nije vidjela koliko je Bili zaljubljen u Isabelle, još bi mu i povjerovala. Prvih nekoliko sati ugodno je sjedio u avionu, no nakon nekog vremena, počeli su ga boljeti vrat i kičma. I dalje je nosio steznike, no uspio se protegnuti, sretan što putuje vlastitim avionom. To mu je zaista puno značilo. Njegov liječnik mu je savjetovao da se suzdržava od jela i pida za vrijeme leta, a on ga je poslušao. Osim toga, savjetovali su mu da uzme bolničarku kao pratnju za putovanje; on je taj prijedlog odbio, no požalio je istog trena kad su uzletjeli. Međutim, htio je sam sebi dokazati koliko je samostalan. Kad su sletjeli u New York, bio je potpuno iscrpljen i osjedao je prilične bolove. Na aerodromu su ga čekali vozač i dva bolničara. Samo je proletio kroz carinu bez ikakvog provjeravanja, a vani je ved bio kombi, opskrbljen nosilima. Bolničari su ga najprije odveli u zahod i on pomisli da stane i nazove Isabelle, ali odlučio je pričekati dok ne stignu do rehabilitacijskog centra. Previše ga je boljelo i jedva je čekao da se ispruži u kombiju. »Kako je sada? Bolje?« pitao je jedan od bolničara kad su ga smjestili u kombi, a Bili se osmjehne. »Ovo je bio strašno gadan let.« Iako je dio leta proveo u ležedem položaju, bilo mu je teško. Spustio je sjedalo, ali čak i tako, ostalo je lagano nakošeno, što mu je stvaralo nepodnošljive bolove. To ga još jednom, vrlo neugodno, podsjeti da je pred njim još jako dalek put do oporavka, no i dalje je bio siguran da de ipak stidi do kraja. Svejedno, uznemirila ga je spoznaja koliko je dalek taj cilj. Donijeli su mu termosicu s kavom, nekoliko osvježavajudih pida i sendvič. Kad su krenuli, on se osjeti mnogo bolje. Bio je predivan jesenji dan, a zrak je još bio topao. Trebalo im je pola sata da stignu do rehabilitacijskog centra; to je bila velika, dugačka građevina s fino pokošenim travnjacima, u predgrađu New Yorka. Izgledala je više kao klub nego kao bolnica, no Bili je bio previše umoran da gleda oko sebe kad su stigli. Htio je samo stidi do kreveta. Prijavio se, a posvuda oko sebe vidio je muškarce i žene u kolicima i na štakama. Dva tima u invalidskim kolicima igrala su košarku, a ljudi na nosilima su gledali i navijali. Atmosfera je, čini se, bila prijateljska i živahna, a ljudi su uglavnom bili puni energije. Ali Bili se svejedno osjeti utučeno. Ovo de mu biti dom sljededih godinu dana, ili u najboljem slučaju, devet mjeseci. Osjedao se kao klinac kojeg su poslali daleko u školu i čeznuo je za Isabellom i bolnicom Svetog Tome i svim poznatim, prijateljskim licima koja je tamo upoznao. Nije si ni dopustio da pomisli na svoj dom u Connecticutu. To je sada bio dio daleke prošlosti. Kad su ga odvezli u njegovu sobu, u očima su mu bile suze. Nikada se u životu nije osjedao ovako ranjivo ili usamljeno. »Je li sve u redu, gospodine Robinson?« On je uspio samo kim-nuti glavom. Prostorija je izgledala kao uobičajena soba u čistom, pristojnom hotelu. Usprkos cijeni koja je bila pretjerana, nije bilo luksuza, nikakvih ukrasa i bilo je vrlo malo komfora. Solidan moderni namještaj, čisti podovi, bolnički krevet i samo jedan plakat s prizorom iz južne Francuske na zidu. Bila je to reprodukcija akvarela koji mu je izgledao poznato i činilo mu se da prepoznaje Saint-Tropez. Imao je vlastitu kupaonicu, a osvjetljenje u sobi je bilo dobro. 127
Tu je bio i faks. priključak za kompjuter i telefon s vlastitim brojem. Rekli su mu da u sobi ne može držati mikrovalnu pednicu, no za to ga i nije bilo briga. Iako to nisu izgovorili, zapravo nisu htjeli da se njihovi klijenti izoliraju i jedu sami. Htjeli su da i on jede u kantini s ostalima, pridruži se nekoj sportskoj ekipi, koristi društvene prostorije i sklapa prijateljstva. Sve je to bilo dio rehabilitacije koju su mu namijenili. A to je uključivalo i socijaliziranje u novim okolnostima. Ma tko bio, sada ili nekada, ili tko tek može postati, htjeli su da bude aktivan član njihove zajednice dok je ovdje. Priključci u sobi podsjetili su ga da mora nazvati svoju tajnicu. Njegove političke aktivnosti su se svele gotovo na nulu u protekla dva i pol mjeseca. Iz kreveta nije mogao obaviti sve što je potrebno i ona je morala sve otkazati. Nije bilo načina da međusobno upoznaje ljude, smišlja strategiju ili upuduje svoje štidenike u postupak vođenja uspješne kampanje. Za to je nužno bila potrebna njegova prisutnost i neposredno rukovođenje. Ogledavši se po svojoj sobi, on je još jednom shvatio da de, ako se uopde i uspije vratiti, taj dio njegovog života ostati zamrznut cijelu godinu. U sobi je bio mali hladnjak, opremljen jednako kao što bi bio mini-bar u dobrom hotelu - osvježavajudim pidima, grickalicama i čokoladicama. Iznenadio se i bio je zadovoljan kad je pronašao dvije boce vina od pola litre. Kad su bolničari otišli, otvorio je kolu, ispio gutljaj i pogledao na sat. Htio je nazvati Isabelle, ali istovremeno se bojao da bi Gordon mogao biti kod kude. No sada je bio previše usamljen da je ne bi nazvao. Namjeravao je spustiti slušalicu ako se javi Gordon. Telefon je zazvonio drugi put, a onda je on začuo njen glas. Za nju je bila nod, dvadeset i tri sata, ali zvučala je potpuno budno. Njen poznati tihi glas smjesta mu se zarije u srce kao nož i on osjeti čežnju za njom. »Je li možda nezgodno vrijeme?« on odmah upita, a ona se nasmije. »Za što, ljubavi? Zapravo, baš je pravo vrijeme, samo žalim što nisi ovdje. Gordon je u Munchenu do sutra. Kako je prošao put?« »Bolno«, on iskreno reče, bez jadikovanja. »Sad sam u zatvoru.« Ponovo se ogledao po sobi, pa iako je znao da nije tako loša - kakva su inače takva mjesta, ovo je bilo vrhunsko svejedno, ubijala gaje. »Grozno mi je ovdje«, reče on tonom klinca koji čeznutljivo naziva kudi iz internata. »No, daj, budi hrabar. Puno deš postidi«, hrabrila ga je ona, baš kao što bi govorila Sophie kad je odlazila od kude na fakultet. »Naviknut deš se i dok se okreneš, sve de biti gotovo. Možda deš ostati samo nekoliko mjeseci.« Nastojala ga je ohrabriti, ali on je zvučao jako utučeno i nju srce zaboli zbog toga. Kad bi barem nešto mogla učiniti za njega; no, na ovoj udaljenosti, to je bilo vrlo teško. Oboje su svoje bitke morali izboriti sami. A njegova je, u mnogočemu, bila puno teža nego njena. »A što ako budem ovdje dvije godine?« upita on i ponovo je zvučao kao klinac. »To se nede dogoditi. Kladim se da deš za čas biti gotov. Kakvih ljudi ima u centru?« Oboje su se bojali da de biti puno starijih ljudi koji se oporavljaju od udara, s kojima on nede imati puno zajedničkog. No prema onome što je vidio, vedina pacijenata koje je primijetio pri ulasku izgledala je mlado, čak mlađe od njega. Mnogi od njih bili su tu zbog skijaških padova ili pogubnih skokova u bazen, saobradajnih nezgoda, gimnastičarskih tragedija. Ljudi koji su 128
bili motivirani da budu tamo, bili su uglavnom mladi, s dugim, potencijalno produktivnim životom pred sobom. »Izgledaju pristojno, čini mi se.« On uzdahne i pogleda kroz prozor na otvoreni olimpijski bazen, gdje je mogao vidjeti više ljudi koji plivaju, dok su kolica bila parkirana posvuda. »Samo ne želim biti ovdje. Htio bih se vratiti u Washington i raditi, ili biti u Parizu s tobom. Čini mi se da život prolazi mimo mene.« No nijedno od mjesta na kojima je želio biti nisu za njega dolazila u obzir. A najviše se bojao da nikada više ni nede biti. Morao bi se osposobiti da sjedi duže vrijeme, izdrži naporne sate, slobodno putuje sam, brine se za sebe i bude izdržljiv, pokretan i bistrog uma, ako se želi vratiti svojoj karijeri. Isto tako, bojao se da de sada biti i nekakvog psihološkog otpora prema njemu. Ljudi ponekad imaju vrlo čudna shvadanja, pa de im se možda činiti da on, ako ostane u kolicima ili na bilo koji način ošteden, nije sposoban voditi uspješnu kampanju. Bilo je teško predvidjeti kakve sve čudne obrate mogu izazvati ljudske predrasude. Iz mnogih razloga, za njega je bilo od suštinske važnosti da opet stane na noge i hoda. Po Isabellinom shvadanju, što se nje same tiče, nije je bilo briga ako se to nikada ne dogodi, ali zbog njega je to jako željela. Hode li on hodati ili ne, ni najmanje nede utjecati na njenu ljubav prema njemu. To mu je i rekla, no njega je to opsjedalo. Ni o kome nije htio biti ovisan. Ni o Cvnthiji, ni o svojoj djeci, suradnicima i prijateljima, a pogotovo ne o Isabelli. Ako je ne može zaštititi, brinuti se za nju, stati uz nju kao pravi muškarac i voditi ljubav s njom, tada nije namjeravao biti dio njenog života. Po njegovom shvadanju, mnogo toga je ovisilo o njegovom oporavku, a Isabelle je slutila da su ulozi vrlo veliki, iako joj on to nije doslovno rekao. Mogla je samo biti kraj telefona i moliti se za njega. »Kako je Teddy?« on suosjedajno upita. »I kako si ti?« »Ja sam dobro. Sophie su jučer počela predavanja. Teddy je još jako umoran, a mene brine njegovo srce. Ponekad mi se čini da mu se stanje pogoršava, a onda provede dobar dan i osjeda se bolje. Teško je redi. Ali raspoloženje mu je dobro.« Tako je bilo otkako se ona vratila, ali njeni instinkti su joj govorili da je liječnik u pravu -Teddy je bio slabiji nego prije. Svi događaji su ga ozbiljno pogodili. »Olivia i Jane vratile su se na koledž prošli tjedan, ali rekle su da de me posjetiti ovaj vikend.« »Hode li i Cvnthia dodi?« Bila je pomalo ljubomorna na nju, iako mu to nije htjela priznati. On je to svejedno znao i laskalo mu je. Zapravo, Cvnthia je predložila da de dodi s kderima, ali on je mislio daje bolje ako ne dođe. Nije to objasnio Isabelli jer joj nije rekao za razvod. I dalje je vjerovao da de ona biti pod manjim pritiskom ako vjeruje da su oboje u braku. Tako nede misliti da je on čeka, niti da traži nekog drugog. Ako se ona ikada oslobodi Gordona, on de je čekati. No, vjerovao je da bi samo otežalo stvari ako bi joj to rekao. Zato je održavao privid kao da on i Cvnthia ostaju zajedno i kao da je sve u redu. »Mislim da je Cvnthia otputovala na nekoliko dana«, on usput doda. Isabelle je mislila da je posebno bezdušno što Cvnthia tako tvrdoglavo vodi zaseban život, no njemu ništa o tome nije govorila. »Gordon je u Munchenu do sutra; išao je na nekakvu konferenciju u ime banke. Vrada se kudi za vikend. Mislim da ima neke planove«, rekla je. Međutim, Gordonovi planovi nju više nisu uključivali, a ona nije ni imala nikakve želje za time. Nakon Londona, nakon Billa, osjedala se kao da s njim nema više ništa zajedničko i više je nije mučilo to što je Gordon
129
nikada ne zove sa sobom. On je pretpostavljao da ona želi ostati kod kude sa sinom i bio je u pravu. Uz to, još je bila vrlo umorna. Rano je odlazila na spavanje i sjedila s Teddvjem po cijeli dan. Prije Sophijinog odlaska, Isabelle je bila na ručku s njom i ved od tog jednog napora osjedala se potpuno iscijeđeno. Trebat de još nekoliko mjeseci, rekao je liječnik, dok se Isabelle ne bude osjedala kao prije. A Billu i duže. To je i njemu sada bilo jasno. Let je bio pravo mučenje, ved mjesecima nije osjedao takve bolove, a osjedao ih je još uvijek dok je razgovarao s njom. »Sto deš raditi večeras?« blagim tonom upita Isabelle. U glasu mu je čula koliko je umoran i tužan i zabrinula se za njega. »Spavati, mislim. Nema dostave u sobu, ali nisam ni gladan.« Bolovi su bili prejaki da bi jeo, a nije htio uzimati sredstva protiv bolova. Odrekao ih se prije više tjedana, a cijelo vrijeme se bojao da ne stekne naviku. I nije, sredom, ali nije htio da ih ponovo počne uzimati. »Možda bi trebao malo istražiti čega ima tamo.« Nije joj se sviđalo da on ostaje sam u sobi; zvučalo je previše samotno, pa se bojala da de zbog toga biti pretjerano utučen. »To du sutra. Nisu mi ni ostavili previše izbora. S terapijom počinjem u sedam ujutro i ne vradam se u sobu do pet.« Režim je bio vrlo strog, ali on je baš zato izabrao ovu bolnicu. Ako se bude više trudio, mislio je, brže de postidi rezultate. A sada je, čak i prije početka, samo želio otidi. »Zvat du te ujutro, kad se probudim.« Za nju de tada biti podne; znao je daje to dobro vrijeme. Ako je nazove kad se vrati u sobu, predvečer, kod nje de biti ved dvadeset i tri sata i ako se Gordon javi, to bi joj moglo stvoriti probleme. »Mogu i ja tebe koji put nazvati«, predložila je, ali on odvrati da je za nju možda bolje ako on naziva nju, što je bilo istina. »Nazvat du te sutra, dušo«, na kraju je rekao, previše iscrpljen da bi dalje razgovarao, čak i s njom. Leđa su ga ubijala, vrat mu je bio ukočen, a duh potonuo. Osjedao se kao da se i ona i život kakvog je nekada znao, nalaze na nekom drugom planetu. Napokon se vratio u Sjedinjene Države, ali to mu nije ništa pomoglo. Bio je usred ničega, na pustom otoku - tako je on to shvadao - osuđen da tamo ostane cijelu godinu. To nije bila pomisao koja ohrabruje. »Volim te, dragi«, ona je šapnula u slušalicu. A nakon što su završili razgovor, ispružila se na krevetu i dugo razmišljala o njemu. Poželjela je da ga može zagrliti i utješiti, ali na ovoj udaljenosti mogla ga je samo voljeti i slati mu dobre misli. Bili je ustao sutradan ujutro u šest. Nakon razgovora s njom, nije se uopde micao iz kreveta. Samo se okrenuo na drugu stranu i zaspao u odjedi, a probudio se kad se oglasila budilica. Bio je umoran od leta, iscrpljen i jedva se micao. Pozvonio je i pozvao bolničara da mu pomogne i smjesti ga u kolica, pa onda odveze do tuša. Pola sata kasnije, osjedao se bolje i prije nego što je izašao iz sobe, nazvao je Isabelle. »Kako si, dušo?« upita ona zabrinutim glasom. On je zvučao vedrije i bolje raspoložen nego sinod. »Puno bolje nego sinod. Bio sam na rubu snaga.« »Znam.« Smješkala se. Teddy se probudio dobre volje, a vani je bio lijep rujanski dan. Kod nje je bilo podne. »Oprosti ako sam sinod previše jadikovao. Osjedao sam se kao klinac u internatu.« Kad je to rekao, ona se nasmiješi; i njoj je tako zvučao. 130
»Znam. Došlo mi je da odletim tamo i dovedem te kudi«, reče ona, suosjedajudi. »To majke uvijek rade. Očevi samo kažu klincu neka se sabere. To je temeljna razlika između spolova. Cure su uvijek patile za domom kad su išle na kampiranje. Cyn je uvijek htjela ranije otidi po njih, a ja sam mislio da trebaju izdržati.« »Tko je pobjeđivao?« Isabelle je zvučala vedro. To je bila Cyn-thijina blaža strana, o kojoj on nikada nije pričao, a zbog toga joj se ved više sviđala. Ona bi postupila jednako. Dok Sophie nije krenula na fakultet, Isabelle nikada nije nikamo slala svoju djecu, a i tada je mislila da je prerano. Htjela je da, umjesto odlaska u Grenoble, Sophie ostane u Parizu i ide na Sorbonne. »Ona, naravno. Ja sam stalno bio odsutan i nisam mogao nametati svoja pravila. Dok bih se vratio, one su ved bile kod kude.« »Tako treba.« »Pa, moram krenuti, da vidim kakva mi mučenja pripremaju. Ovdje su to sigurno doveli do umjetničkog savršenstva.« Međutim, za žestoki režim kojeg su mu namijenili, ni na koji način nije bio pripremljen. Nakon umjerene terapije koju su počeli u Londonu, ovo je bilo kao daje otišao u marince. Gimnastiku je odradio najbolje što je mogao, iz kolica. Morat de dizati utege da ojača gornji dio tijela i vježbati na spravama. Za vrat je postojala posebna terapija, zatim dugi trening u bazenu i posebne vježbe za noge. Imao je pola sata za ručak i jedva dovoljno vremena da stigne do kantine ili progovori koju riječ s ljudima, a do sedamnaest sati, kad se vratio u sobu, bio je toliko umoran da se jedva micao. Nije se mogao čak ni didi iz kolica kako bi došao do kreveta i morao je pozvati bolničara, koji mu se samo smješkao kad ga je čuo kako stenje. »Dobro ste se navježbali danas, gospodine Robinson?« Bio je to mladi Afroamerikanac koji je trenirao u Jetsima, a i sam je bio povrijeđen prije pet godina. Sada je studirao fizikalnu terapiju. Billa je ohrabrilo što nije mogao primijetiti nikakve znakove nekadašnjih povreda na njemu; bio je u sjajnoj formi, no imao je samo dvadeset i šest godina. »Šalite se?« Bili ga pogleda s jadnim izrazom na licu. »Mislim da su me danas pokušali ubiti.« »Za nekoliko tjedana, nedete to više ni osjetiti. Odradit dete to kao ništa.« To je bilo teško zamisliti. Predložio je Billu da de ga izma-sirati i nakon njegovog odlaska, Bili odluči preskočiti večeru i ostati u krevetu. Ved je zadrijemao, kad se na vratima začulo kucanje koje ga ponovo razbudi i on pospano upita tko je. Kad je otvorio oči, u sobi je ved bio jedan mladid u invalidskim kolicima. »Hej! Ja sam Joe Andrevvs. Ja sam u sobi do vaše. Mogu li vas nagovoriti na košarku, večeras u osam?« Bili zastenje, pogledavši ga, a onda se nasmije. Andrews je sasvim opušteno sjedio u svojim kolicima i, izgleda, služio se samo jednom rukom. Bio je zgodan mladid, otprilike ranih dvadesetih godina. Prije šest mjeseci, doživio je saobradajnu nesredu u kojoj je poginulo četvero ljudi. »Košarkašku utakmicu? Šališ se? Možete me uzeti umjesto lopte. Nisam siguran ni da du ikada više sjesti, a pogotovo ne pomaknuti se.« »U početku je gadno«, reče Joe Andrews, smješkajudi mu se. »S vremenom postane 131
lakše. Ovo je sjajno mjesto. Prije šest mjeseci, ja sam bio prikovan za ravnu plohu i mogao sam micati samo oči. Mislio sam da du biti presretan ako se uspijem počešati po nosu.« Sagledavši ga u tom svjetlu, Bili se sabrao i uspravio u sjededi položaj, uz jauk. »Godine su na tvojoj strani«, napomene Bili, iako je i on sam, do nesrede, bio u odličnoj formi. »Ja sam starac.« »Ovdje to ne vrijedi. Kapetan košarkaške momčadi ima osamdeset i dvije, i preživio je moždani udar. Prije šezdeset godina je igrao za Yankeese.« »Ja sam van konkurencije. Mogao sam se isto tako prijaviti u marince.« »To bi bilo lakše, ali nije tako zabavno. Tu ima i vrlo zgodnih žena.« Na neki smiješan način, ovdje je bilo kao na koledžu i Bili zaključi da mu se ovaj momak sviđa. Imao je veseo pogled, prijateljski osmijeh i jarko crvenu kosu. »Vi ovdje, izgleda, imate puno posla.« Za Joea to nije vrijedilo, ali barem je ponovo razmišljao o tome. Djevojka s kojom je bio zaručen poginula je u nesredi, no to nije rekao Billu. »Preko vikenda odlazim u New York. Možda bi htjeli sa mnom koji put. To je dvadeset minuta vlakom.« »Dobra ideja. Ali sada nisam siguran da se mogu pomaknuti.« »Dođite gledati, može? Upoznat du vas s dečkima.« Odlučio je uključiti Billa u sve, pod svaku cijenu. Joe je bio predstavnik kata i sam se javljao za zadatke kao što je ovaj posjet Billu. Za moral pacijenata bilo je važno da ih se uključi u još nešto osim terapije. Joeu je to spasilo život. Kad je došao u rehabilitacijski centar, nakon nesrede, pomišljao je na samoubojstvo. A sad je prošao ono najgore i vratio se u život; bio je ponovo svoj. »A cure, što je s njima?« Bili se šalio. »Oženjeni ste?« upita Joe, potičudi ga da se otvori. Odlično se snalazio s ljudima, a Bili je odmah vidio da je to dobar dečko. Žalostilo ga je što ga vidi u invalidskim kolicima. »Ne. Razvodim se.« »Baš nezgodno. Imamo par cura u ekipi. Jedna ima osamnaest godina.« »Ja bih radije izbjegao zatvor, ako može. Koliko je stara druga?« »Šezdeset i tri.« Joe se smijao. »Nju uzimam. Ona mi je bliža po godinama.« »Koliko vi imate godina?« »Pedeset i dvije. Danas, oko devedeset.« »Jeste li ved večerali?« »Mislio sam to preskočiti.« Preskočio je večeru i sinod. Jednom kad je ved bio u sobi, bilo je preteško opet izadi. »To nije pametno. Dolazim po vas u pola sedam, a o utakmici možete odlučiti nakon toga.« Nije ga ni pitao za mišljenje i prije nego što se Bili mogao pobuniti, Joe je izašao iz sobe. Dobro je odradio svoj posao i Bili je, samom sebi usprkos, u osamnaest sati i petnaest minuta ved bio u svojim kolicima, a osjedao se bolje nego prije jednog sata. Istuširao se, obrijao i počešljao. Nosio je majicu i traperice, pa su on i Joe izgledali kao dva mladida,
132
uputivši se zajedno prema blagovaonici. Joe je izgleda znao sve koje su sretali putem i sa svima je upoznavao Billa. Do tada je Bili ved saznao da Joe ima dvadeset i dvije godine i da je iz Minneapolisa. Završio je koledž i htio se upisati na pravo sljedede godine. Imao je dvije sestre i jednojajčanog blizanca koji je skupa s njim imao nesredu. Blizanac i njegova zaručnica su poginuli, kao i oboje u drugom autu. Joeov brat blizanac je vozio kad se drugi auto, jedne snježne nodi, frontalno sudario s njima. Mnogi ljudi u ovoj bolnici imali su teške priče: klinci koji su se samo zezali i nisu radili ništa ozbiljnije nego vedina ostalih klinaca; jedna žena koja je pogođena u kičmu prilikom pljačke supermarketa kad je usred dana ušla unutra da svojoj djeci kupi kolu; ljudi koji su preživjeli nesrede i traume raznih vrsta. Mnogi od njih nisu bili samo na tjelesnoj terapiji, nego su imali i psihijatrijsku pomod, kao Joe i žena koja je pogođena u kičmu. Ideja je bila da, po izlasku iz bolnice, budu sposobni za ispunjen, produktivan i neočekivano normalan život. Bilo je dvjesto stalnih pacijenata i još tristotinjak koji su dolazili u ovu ustanovu izvana, svaki dan. Ali oni koji su ovdje živjeli oblikovali su glavnu jezgru uzajamno naklonjenih ljudi koji su za vrijeme svog poduljeg boravka postali kao jedna obitelj. Buka u kantini Billa nije toliko podsjetila na koledž, koliko na zabavu u punom zamahu. Svi su se smijali, razgovarali, kovali planove, hvalili se svojim dnevnim uspjesima ili se žalili da su se previše namučili. A Bili je shvatio da ved dugo nije vidio toliko nasmiješenih lica. To uopde nije bilo ono što je očekivao dolazedi ovamo. »Sljededi tjedan imamo teniski turnir, ako igrate«, obavijestio ga je Joe, razgovarajudi sa šestero ljudi odjednom, a barem četvero od njih, bile su djevojke. Ali on nije bio jedini takav; bilo je mnogo zgodnih mladih momaka u invalidskim kolicima. Bili je procijenio da su otprilike polovica ljudi koje je vidio muškarci dvadesetih godina. Druga polovica pokrivala je širok dobni raspon, a manje od polovice njih bile su žene ili djevojke. Tri četvrtine ovdašnje populacije bilo je muškog roda. Oni su, izgleda, češde upadali u nevolje ili su imali manje srede; prebrzo voze, više se izlažu rizicima ili sudjeluju u opasnim sportovima. Ali bilo je nekoliko muškaraca i žena Billove dobi. A za njihovim stolom sjedila je lijepa djevojka prekrasnog lica koja je teško govorila. Bila je model i na snimanju je pala niz mramorno stepenište, zaradivši strašnu povredu glave. Bila je u komi osam mjeseci i Bili je, razgovarajudi s njom, shvatio koliko su srede imali on i Isabelle. Djevojka se zvala Helena, a njena najbolja prijateljica ovdje u centru bila je balerina povrijeđena u saobradajnoj nesredi, nepokolebljiva u odluci da ponovo zapleše. To su bili ljudi koji su se suočili s velikim izazovima i ulagali su silne napore da savladaju teškode pred kojima su se našli. Billa je obuzelo divljenje prema njima. Do kraja večere, ved se osjedao bolje, a Joe i Helena su ga nagovorili da dođe na utakmicu, ali nije htio igrati. On de samo gledati. »Prilično su dobri«, smješkala mu se Helena, objašnjavajudi svojim nerazgovjetnim govorom. I ona je bila u kolicima, ali samo zato jer je imala vrtoglavice zbog povrede glave i događalo joj se da iznenada padne. Osjedala se sigurnije u kolicima. Billa se jako dojmila njena ljepota i on pomisli kako je slična Isabelli. Od Joea je saznao da je prije nesrede radila u New Yorku, Parizu i Milanu i bila je na naslovnim stranicama Voguea i Harper's Bazaara. Kako je on rekao, išlo joj je zaista dobro. »Sljededi put morate igrati«, ona je hrabrila Billa. 133
»Zašto ne bi ti?« uzvratio je on u šali; bila je viša od dobrog dijela muškaraca, a to je zaključio po njenim beskrajno dugim nogama. Sjedila je u kolicima do njega, u kratkim hlačama i sandalama, a stopala su joj bila besprijekorno pedikirana, s jarko crvenim lakom na noktima. Mnogi mladi muškarci nisu skidali oči s nje, ali njen dečko je bio fotograf s kojim je radila na kobnom snimanju i bio joj je nevjerojatno odan. Vjenčat de se kad ona izađe iz bolnice, a ona je nosila zaručnički prsten za kojeg bi Cvnthia rekla da je veličine jajeta. Utakmicu su gledali sjededi skupa; bilo je puno vikanja, vrištanja i ohrabrivanja na strani oba tima. Svi su bili sretni i uzbuđeni, bez obzira na to tko je zabio koš. Činjenica da uopde mogu igrati bila je pobjeda za sve njih. A Bili je bio impresioniran lijepom sportskom dvoranom. »Oženjeni ste?« Helena upita tek tako. Svi su znali da je zaručena i luda za svojim zaručnikom. Bila je samo znatiželjna. Bili je bio zgodan muškarac i u nekom drugom životu, bio bi joj privlačan, ali sada je bila sretna sa svojim zaručnikom. »Razveden. Uskoro. Za nekoliko mjeseci.« »Baš šteta«, ona je suosjedala. »Bit dete jako popularni ovdje«, nasmijala se. Ali Billu se činilo da nikada nije vidio toliko zgodnih muškaraca na jednom mjestu, a vedina je bila upola mlađa od njega. To ga nije brinulo, nije se smatrao slobodnim. On voli Isabelle. »Imate li djevojku?« Zamalo je odgovorio ne, ali onda odluči da bude iskren s njom. »Da.« »Vjenčat dete se?« Ona je pogodila ravno u srž. »Ne.« A onda on odbaci sav oprez. Ovdje nije imao potrebe za tajnama. »Ona je udata za drugoga i ostat de tako. Neka, u redu je.« »Što to znači?« Napeto gaje gledala, propustivši jedan od glavnih zgoditaka utakmice. Buka oko njih u dvorani bila je zaglušujuda, ali nju je više zanimalo ono što je Bili upravo rekao. »To znači da joj ne trebaju još i moji problemi, uz njene. Ona ima bolesno dijete. Ne treba joj muž u invalidskim kolicima.« Po njegovom mišljenju, to je bilo jasno. »Zašto ne? Kakve to veze ima? Morate to prevladati. Misli li i ona tako?« »Vjerojatno ne. Ali ja tako mislim. Ne želim joj biti teret.« »To je lijepo od vas. A oni?« Pokazala je na igrače koji su se sudarali, kotrljajudi se terenom punom brzinom, uz široki osmijeh, dok su im lica bila oblivena znojem. Sjajno su se zabavljali. »Izgledaju li vam oni kao teret?« »Nisam u braku s njima. No kad bih bio, možda bih tako mislio. Gledaj, Helena, ja ne mogu plesati, ne mogu stajati, ne mogu hodati ulicom, čak ne znam ni mogu li i dalje raditi. Ne mogu time opteretiti nekog drugog.« A nije joj rekao ni da je, zadnji put kad je pokušao voditi ljubav, doživio neuspjeh. »Pa što ste bili? Klizač?« upita ona podigavši obrve. Bila je pametna djevojka, a njemu se odmah svidio njen nastup. »Bavim se politikom.« »I to ne možete raditi sjededi? To je za mene novost.« »Znaš o čemu govorim.« »Aha, znam. I ja sam se tako osjedala, a onda sam shvatila koliko sam glupa. Sada čudno govorim. Ponekad zaboravljam stvari, padnem usred razgovora s nekim. Prilično neugodno. Ni ja ne znam hodu li modi i dalje raditi. Ali, prokleta bila ako zbog toga odustanem od života. Nisam tako glupa. Mogu raditi i nešto drugo. Još izgledam do neke mjere pristojno«, ona 134
skromno reče, a on zakoluta očima; sada su ved bili prijatelji. Ovdje su se brzo sklapala prijateljstva; bili su kao putnici na brodu, a ono što im je bilo zajedničko, čvrsto ih je povezivalo. »Još uvijek sam pametna, čak i ako zvučim glupavo. A ako to nekome nije dosta, neka se goni dođavola. Mog zaručnika nije briga za to, a ako bi bilo drugačije, ja ga ne bih ni htjela. Možda bi trebao pružiti toj dami priliku da se sama odluči.« »To je malo složenije.« »A što nije?« nepokolebljivo reče Helena, samo na tren se zadu-bivši u utakmicu, a onda se ponovo okrene prema Billu. »Samo pazi da ne odlučiš tako iz krivih razloga. Kladim se u vlastito dupe da nju, ako je vrijedna tvoje ljubavi, a vjerojatno je, ne bi uopde diralo možeš li ti hodati ili ne.« Znao je da je istina to što govori. Ali Isabelle je imala još jedan problem Teddvja. A za Billa, pitanje hode li je i dalje viđati ili ne, ovisilo je o tome hode li ili nede opet hodati. To je bio uvjet kojeg je sam sebi postavio, što Isabelle nije znala. »Znaš, Helena, na tu bih okladu i pristao«, on je nju bocnuo zauzvrat. No čuo je sve što je rekla i duboko ga je dirnula, ne samo svojom hrabrošdu nego i iskrenošdu prema njemu. »Kakvu okladu?« »U tvoje dupe«, reče on, a ona se glasno nasmije. »Smiri se, muškarčino. Ti si zaljubljen, a ja sam zaručena.« »Baš šteta«, on reče uz vedri smijeh. Ostatak utakmice odgleda-li su zajedno, kao stari prijatelji. Joeova ekipa je pobijedila i on im se na kraju pridružio. Bio je sretan i znojan. Sjajan dečko, ponovo je primijetio Bili kad su se njih troje vratili u kantinu na pide nakon utakmice, a tamo su bili gotovo svi članovi oba tima i njihovi navijači. Večer je bila puna zabave, a kad ih je Helena napustila i otišla u svoju sobu, Joe se nasmije Billu. »Pa, raskida li zaruke?« Joe upita s osmijehom. »Svi smo pokušali.« »Radim na tome, ali ne, još nede.« Obojica su znali da se on samo šali. Ona je ludo zaljubljena u svog zaručnika, a Joe je rekao da je to jedan sjajan tip. Namjeravali su se vjenčati na proljede, a Helena je čvrsto odlučila da do oltara dođe na vlastitim nogama. Po onome što je ove večeri vidio, neuništivom duhu koji je isijavao iz nje kao svjetlo iz svjetionika, Bili je shvatio da ona to može. Bila je to izuzetna cura. »Ima sestru koja joj dolazi u posjetu«, Joe je rekao Billu dok su se zajedno kotrljali prema sobama. »Izgleda kao žaba.« Bili se glasno nasmije. »Sigurno nemaju istu majku, ili nešto tako. Helena me je htjela spojiti s njom i gadno sam se iznenadio. Ali, draga je.« Njih dvojica razmijene strogo muške poglede, a Bili se ponovo nasmije. »Događa se i to, ponekad.« »Pa, hodeš li igrati s nama drugi put?« Joe ga upita kad su zašli u hodnik sa sobama. »Mislim da bih radije gledao.« Uživao je u razgovoru s Helenom i razmišljao je o onome što je rekla, ali svejedno se nije slagao s njom. Ne želi biti teret ili još jedan invalid u bilo čijem životu, a pogotovo ne Isabellinom, čak i ako se budu sretali samo nekoliko puta godišnje. Ne treba joj još i ta muka. U njenom životu, ima je dovoljno i bez toga. »Hodeš li sutra idi u New York? Još neki dečki idu sa mnom. Idemo na večeru i na predstavu.« 135
»Vrlo rado«, ljubazno odvrati Bili, »ali kderi mi dolaze u posjetu. Dodi de ravno s fakulteta.« Olivia de dodi iz Georgetowna, a Jane sa njujorškog sveučilišta. »Koliko imaju godina?« Joe upita sa zanimanjem. Bez sumnje, djevojke su ga zanimale, iako nije ni sa kim izlazio od smrti svoje zaručnice. »Devetnaest i dvadeset i jednu. Volio bih da ih upoznaš ako budeš tu kad dođu.« »Ne idemo u grad prije šest«, rekao je Joe, sada ved pred vratima Billove sobe. »Sutra imam plivačko natjecanje, ali bit du ovdje.« Na koledžu, bio je kapetan plivačke ekipe. »Potražit du te«, obeda mu Bili, a onda su obojica otišli u svoje sobe. Billa je mučilo što večeras nije stigao nazvati Isabelle, ali sada je bilo prekasno. Kod nje je bilo pet ujutro. Odlučio je pričekati jedan sat i nazvati je kad ustane. Legao je i čitao sat vremena, trudedi se da ne zaspe i onda, u ponod, nazvao. Ona se vrlo brzo javila i u glasu joj se osjetilo olakšanje jer čuje njegov glas. »Jesi li dobro? Brinula sam se za tebe.« »Sve je u redu. Gledao sam košarkašku utakmicu. Ovdje me ganjaju bez milosti. Ali mjesto je vrlo dojmljivo.« Ispričao joj je o ljudima koje je upoznao, pričama koje je čuo i terapiji kojoj je cijeli dan bio podvrgnut. »Moj Bože, ja mislim da ne bih mogla ništa od toga«, ona reče, impresionirana. »Ni ja nisam siguran hodu li modi. Imamo samo jedan slobodan dan. Cure dolaze sutra, bit de ih lijepo vidjeti.« Nije ih vidio dva mjeseca i obje su mu nedostajale. S iznenađenjem je shvatio da mu nedostaje i Cvnthia. Ali to nije rekao Isabelli. Nakon trideset godina, Cvnthijino prisustvo postalo mu je navika s kojom je bilo teško prekinuti, iako je osjedao da ta navika više ne pripada njegovom životu. »Kako si ti, dušo?« »Dobro. Upravo sam ustala. Teddy još spava.« Još su neko vrijeme razgovarali, a onda prekinuli, kad je ona čula da se Teddy probudio. Na putu do njegove sobe, još je mislila na Billa. Dala je sinu jutarnju dozu lijekova i on se vratio na spavanje. Ona je otišla u svoju sobu i obukla se, a onda još dugo stajala zagledana u vrt, razmišljajudi o Billu. Žalostilo ju je kad bi pomislila da de puno vremena prodi dok se ponovo ne vide, ali za to je postojao dobar razlog. Ipak, znala je da to može potrajati i godinu. A Bili je, u svom krevetu, te nodi zaspao sa smiješkom, misledi na nju. Sjetio se Heleninih riječi dok je tonuo u san, ali ipak je vjerovao da u njegovom slučaju nema pravo. Ako ne uspije ponovo prohodati, nije mu mjesto u Isabellinom životu, niti u bilo čijem uopde. U to je vjerovao do kraja, iako je to njegovo uvjerenje bilo u suprotnosti sa svime što je ovdje vidio. Ali, Helena je bila lijepa i mlada, i žena... nije shvadala kako se on osjeda... za njega je to drugačije... on je muškarac. Znao je, ako se ne bude mogao na vlastitim nogama vratiti u Isabellin život, onda tamo uopde i ne treba biti
Poglavlje četrnaesto Kad su sutradan Olivia i Jane došle Billu u posjetu, bile su presretne što ga vide i obje su zaključile da dobro izgleda. On im je pokazao bolnicu i terene, upoznao ih s ljudima koje je sreo, a onda pronašao miran kut i sjeo s njima vani, na topao rujanski zrak. Bilo je sunčano poslijepodne i obje djevojke su izgledale sretno i dobro. Puno su pričale, dosta toga o majci i 136
rekle su da im on nedostaje i da žele da se vrati kudi. Obje su još bile potresene zbog razvoda, ali studij ih je više zaokupljao. Kasno popodne, prije njihovog odlaska, otišli su u kantinu na hamburger i tamo naletjeli na Joea. Bili je troje mladih upoznao međusobno i činilo se da su se odmah našli. Olivia je poznavala nekog s kim je on išao u školu u Minneapolisu. Studentski svijet je malen. Joe je pitao Jane kako joj se sviđa njujorško sveučilište; razmišljao je da tamo upiše pravo. Rekla mu je da joj je tamo odlično i razgovor se nastavio vrlo živo i bez Billovog uplitanja. Joe im se pridružio u jelu i razgovarali su o raznim temama koje su im bile zanimljive. A to što je Joe u invalidskim kolicima izgleda da nikome nije bilo važno. Nitko to nije ni primijetio, na to se nisu obazirali, a Bili ih je promatrao kad su izašli iz kantine i krenuli natrag prema njegovoj sobi. Olivia je hodala uz oca, a Jane uz Joea. Ona ga je, očito, prilično zaokupila; pitao ju je bi li išla s njim i njegovim prijateljima te večeri u grad, u kino. Ali ona je rekla da ima druge planove i činilo se da joj je žao što ne može idi. Rekla mu je neka je nazove drugom prilikom, ili de se ona javiti njemu. Imali su, izgleda, puno zajedničkog i on se nije micao od nje do samog odlaska, a onda ih je pristojno ostavio u obiteljskom krugu. Joe je bio osjedajan, pristojan i pametan, i Bili je, nakon što je on otišao, rekao kderima koliko mu se taj mladid sviđa. »Simpatičan je«, Jane je dodala samo toliko, a Olivia joj se nasmije. »Ma daj, simpatičan! Baš je komad!« Joe je bio vrlo zgodan momak, a Billu je bilo zabavno slušati kako oni, u toj dobi, govore jedni o drugima. Podsjedali su ga na zaigrane pside. Djevojke su krenule kudi; prespavat de kod majke. Kad su otišle, Bili se vratio u svoju sobu. A kad je stigao do sobe, tamo ga je čekao Joe, zabrinutog izraza. »Htio bih te nešto pitati«, nervozno je rekao. »Samo izvoli, Joe, što je?« Pretpostavio je da se opet radi o košarkaškoj utakmici. »Htio sam znati ako... zapravo... mislio sam...« Ovo je bilo nešto ozbiljno; pametnom samouvjerenom dečku se odjednom zavezao jezik i zacrvenio se do korijena svoje riđe kose. »Bit de nešto žešde«, bockao je Bili. »Rekao bih, htio bi posuditi moj auto. Nemam ga, a ni ti ni ja ne možemo voziti.« Joe Andrews se nasmije. »Pitao sam se da li bi ti smetalo ako...« Udahnuo je i izbacio to iz sebe, »...ako koji put nazovem Jane? Ako se ti ne slažeš, onda nedu, a možda me ni ona ne bi htjela vidjeti... mislim... znaš... ovo... znaš ved...« »Mislim da je to odlična ideja.« Dvije godine je imala dečka kojeg su svi mrzili no, na Billovo oduševljenje, prekinuli su prošle godine i otada je nitko nije ozbiljno zanimao. »Koliko ja znam, slobodna je i nije nikome obedana, iako nisam uvijek upuden u te stvari. Morat deš sam provjeriti.« »Rekla je da se mogu javiti, dala mi je broj kod svoje mame i njen broj na faksu. Ali htio sam prvo pitati tebe.« To je bio lijep potez; Bili je bio dirnut. »Meni se čini da je to dobar znak«, osmjehnuo se mladidu. »Bolje nego Helenina sestra, je li?« »Šališ se? Njih se ne može ni usporediti. Jane je super! Mislim... Helenina sestra je draga
137
cura, ali...« »Znam. Izgleda kao žaba.« »Nemoj to redi Heleni. Cura je zbilja simpatična i vrlo pametna.« Izgledao je uspaničeno, kao daje zaista mislio da bi Bili mogao redi Heleni što on priča. »Nedu, obedajem. Polaskan sam što ti se sviđa Jane. Jako sam ponosan na njih dvije.« Joe je mogao shvatiti zašto. Svidjela mu se i Olivia, ali ona je djelovala starije i zrelije, a i suzdržanije. S Jane mu je bilo ugodnije, a njen izgled ga je oborio. »Možda je nazovem večeras.« »To ovisi o tebi«, reče Bili s očinskim izrazom. »Od sada na dalje, ja s time nemam više ništa. Ona je odrasla cura.« No, dirnulo ga je što ovaj dečko, koji mu se tako sviđao, osjeda neku bliskost s Jane. Za oboje bi to bilo dobro, mislio je. Njoj je trebao netko pametan, pristojan i dobar, a on je zaslužio malo srede nakon onog što mu se dogodilo. Ni na tren mu nije palo na pamet da Joe ne bi bio prikladno društvo za nju samo zato što je u kolicima. Sebe je tako doživljavao u odnosu na Isabelle, ali za Joea i Jane, smatrao je, to nije smetnja. Nije primijetio nikakav nesklad između ta dva shvadanja. Cure su bile zadovoljne svojim posjetom ocu. Obje su ga sutradan nazvale prije povratka na fakultet. Jane nije više spominjala Joea, pa Bili nije znao je li se on javio, a nije htio ispitivati. Prije nego što su završile razgovor, Cvnthia je preuzela telefon i pitala može li ga posjetiti tog tjedna. On je oklijevao, a onda pristane. Nije bilo nikakvog zla u tome. Uostalom, sam joj je rekao da se rastaju zato da bi mogli ostati prijatelji. Kao ni kderi, nije je vidio ved dva mjeseca. Dva dana kasnije, u utorak, Cvnthia je došla k njemu na večeru. A kad su zajedno ušli u kantinu, ona je ostala zapanjena. Nasmiješeni ljudi su izgledali sretno, smijali su se i činilo se da nije važno hodaju li ili su u kolicima, ili ispruženi na nosilima. Izgledalo je kao da se svi poznaju i imaju o čemu razgovarati. Ovo je bilo jedno od najživljih mjesta koje je ona ikada vidjela. Helena se zaustavila da ga pozdravi i on je upozna sa Cvnthi-jom, koju je predstavio kao svoju suprugu. »Tko je to?« Cvnthia je upitala kasnije. »Izgleda nevjerojatno.« »Ona je model.« »Izlaziš s njom?« doda ona, uz bljesak ljubomore u očima, a on se nasmije. »Zaručena je.« »Taj je sretnik.« Cvnthiji je, izgleda, laknulo. »To sam i ja rekao«, nasmije se Bili. Nakon toga su otišli u njegovu sobu i još neko vrijeme razgovarali. Ona je izgledala dobro, ali zvučala je nesretno kad su dotaknuli temu razvoda. »Siguran si da to želiš?« ona ga ponovo upita. »Zvuči jako glupo da to sada učinimo, u našoj dobi, nakon toliko godina.« »Nema više ničega, Cyn. To dobro znaš.« Bio je blag ali čvrst. »Ima, nešto je ostalo. Još uvijek. Pogledaj nas. Satima ved razgovaramo. Još te volim, Bille. Zar ne možemo pokušati još jednom?« »Ja ti više nemam što dati«, on iskreno odvrati. »I ja tebe volim, ali nemam više snage. Uvijek du te voljeti, ali ako pokušamo još jednom, mislim da de završiti jednako. Ako
138
se vratim na posao, nede me biti, ti deš biti bijesna i opet deš nastaviti po starom«, nije izgovorio do kraja, ali oboje su znali na što on misli. Ona de i dalje imati razne veze. »A ako se ne budem mogao vratiti na posao, sjedit du kod kude i crkavati, dok ti vodiš svoj život, i u tom slučaju, ja du pob-jesnjeti. Bolje je da budem sam. A i tebi, dok ne nađeš onog pravog.« »Ti si bio onaj pravi«, reče ona s tužnim pogledom. Nije mu mogla redi da griješi. Ali teško joj je bilo što ga ostavlja samog. »Možda sam bio, a možda i nisam. Da sam bio, išlo bi nam bolje nego što je.« »Ja sam bila glupa. Sada sam zrelija.« »Oboje smo. Pa, budimo zreli i u ovom slučaju.« Minutu, ona ništa nije rekla, a onda uzdahne. Shvadala je da je on odlučio. A kad Bili nešto odluči, on ne odustaje. Takav je bio. »A stoje s Isabelle?« na to ga upita Cvnthia. »Sto s njom?« Bili nije htio pričati o njoj sa Cvnthijom. »Nema se što redi. »Zašto ne?« Cvnthia je bila iznenađena. Toliko je očito zaljubljen u nju da je teško povjerovati kako bi bio spreman tek tako odustati i od toga. Nije li on u depresiji, pitala se ona. »Udata je. Ja sam ovdje. Tu priča završava.« »Tebi nije slično da tako lako odustaješ. Zašto to radiš? Ona ne može biti sretna s onim ledenjakom kojeg sam vidjela u Londonu. Djeluje kao pravi gad.« »I jest. Ali ona ima vrlo bolesno dijete. To sam ti rekao. Ne može napustiti Forrestera jer misli da bi to bila prevelika trauma za dečka, a ona mu ne može sama pružiti sve potrebno. Vjeruj mi, Cyn, to je jako složeno. Osim toga, postoji i sporna točka. Ne želim joj nametati još i svoje probleme, uz sve to. Zaslužila je nešto bolje. A i ti.« Cvnthia ga pažljivo pogleda. »Zato si htio razvod?« Užasnula ju je ta pomisao. »Jednim dijelom«, on iskreno odgovori, »ali mi imamo i drugih razloga. Učinio sam to zbog samog sebe. A od nje du se držati podalje zbog nje same. Osim ako ovdje ne postignu čudo.« »Znaš što su ti rekli u Londonu,« ona ga prekori, »to se nede dogoditi. Odavde nedeš izadi na rolama, Bille. Nemoj si to raditi. Nemoj previše očekivati.« »Ne očekujem. Pretpostavljam da de sve što postignem biti napredak. Samo kažem, dokle god sam ovakav, ostat du izvan njenog života.« »Ona to zna?« Cvnthia se zabrinula za njega. To je bio strašan razlog da napustiš nekog koga voliš, mnogo gori od onoga zbog čega on želi razvod. A u nekom smislu, smatrala je da on i ima pravo kad se želi rastati, iako njemu to ne bi priznala. Da joj se htio vratiti, prihvatila bi istog trena. Ali i predobro je znala koliko je bila ravnodušna prema njemu ved godinama. Sada je tek u potpunosti shvadala stoje imala. No za njih je bilo prekasno. »Zna li ona zašto prekidaš s njom?« Zalila je oboje. Bili odmahne glavom. »Ne zna čak ni da prekidam. Ali na ovoj udaljenosti, samo neko vrijeme možeš održavati vezu na životu, ako se ne viđaš s tom osobom. Na kraju demo se udaljiti sami od sebe. Ja du dugo biti ovdje. Ona ima svoj život. Preboljet de.« »Nisam baš sigurna. Zvuči kao da u njenom životu i ne postoji puno drugih stvari. A još je važnije, hodeš li ti to preboljeti? I zašto bi? Ako je upola onakva osoba kao što 139
pretpostavljam da je, bududi da si tako lud za njom, nju nede uopde biti briga u kakvom si ti stanju. Bolji si nego mnogi muškarci koji stoje na obje noge.« Upravo to mu je rekla i Helena. »Ljubav se ne sastoji od toga.« »Možda ne. Ali ja sam takav kakav jesam. Nikada joj to nedu učiniti. Ionako nede ostaviti Forrestera. Ne može.« Cvnthiji sve to nije zvučalo nimalo lijepo, a nakon što je ona otišla, Bili je još dugo bio zamišljen. Zašto ga svi toliko uporno uvjeravaju kako nije važno hode li trajno ostati u invalidskim kolicima? Njemu je bilo važno. A znao je da bi, na dulji rok, to bilo važno i Isabelle. Nije htio krenuti tim putem, s njom ili s bilo kim drugim, ma što govorila Cvnthia. Ona nema pojma kako je to. Jako dobro je znao da ona to ne bi mogla izdržati. Na kraju bi ga zamrzila zbog svega što više ne može učiniti ili biti. A on to nikada ne bi napravio Isabelli, čak ni ako bi to značilo da joj mora lagati i redi joj da mu više nije stalo do nje. Čvrsto je odlučio da više ne ide k njoj u Pariz ako ne bude mogao sam izadi iz aviona. A kako ga je Cvnthia podsjetila, za to nije bilo gotovo nikakve nade. Ako to traži, trebao je otidi u Lourdes. Kako je vrijeme pretjecalo, Billu su sve brže prolazili tjedni u re-habilitacijskom centru. Bio je toliko zauzet, umoran i tako se trudio na svakoj terapiji da je jedva imao kada predahnuti. Billu se dopala vedina terapeuta koji su radili s njim; bili su pametni, energični i uglavnom mladi i bilo im je jako stalo do njihovih pacijenata. Od samog početka, ostavili su jak dojam na njega. Samo u jednu od njih nije imao puno povjerenje i bio je nezadovoljan kad je njoj dodijeljen. Zvala se Linda Harcourt i njeno područje je bila seksualna terapija, a on joj je, prvi put kad su se sreli, rekao da ga uopde ne zanima razgovor o terapiji s njom. »Zašto ne?« upitala je ona, mirno ga promatrajudi s druge strane stola. Bila je upadljivo zgodna žena inteligentnog lica, otprilike njegovih godina. »Mislite se odredi seksa?« pitala je uz smiješak. »Ili je sve u redu?« On pomisli da joj slaže, ali nekakva iskrenost u njenim očima spriječila ga je u tome. Nije htio razgovarati s njom o svom nepostojedem seksualnom životu, ali nešto u načinu kako ga je gledala govorilo mu je da ona nede imati dobro mišljenje o njemu ako sada pobjegne. Nije mu padao na pamet nijedan razlog zbog čega bi mu bilo stalo do njenog mišljenja, ali iz nepoznatih razloga, bilo je tako. Ona je bila osoba koja zahtijeva pozornost i poštovanje. Djelovala je kao žena s kojom nema šale, no istodobno, kao i ostali terapeuti u bolnici, bila je brižna i topla. »Vidim po vašem kartonu da ste oženjeni«, opuštenim tonom mu se obratila ona, »mislite li da bi vaša supruga htjela popričati sa mnom?« Bila je gotovo sigurna da je njegova spolna mod narušena zbog povreda, a ako on nije htio o tome pričati s njom, možda njegova žena hode. Nije neobično da muškarci isprva oklijevaju kad treba progovoriti o seksualnim tegobama. Ponekad je razgovor sa njihovim ženama, ako ih imaju, blaži pristup. Ali Bili je brzo odmahnuo glavom. »Razvodim se«, on jednostavno odvrati, čvrsto joj zatvorivši ta vrata pred nosom. »Zanimljivo. Je li nesreda utjecala na tu odluku?« Bili skrene pogled; na tren nije odgovorio, a onda još jednom odmahne glavom. »Ne, zapravo. Trebali smo to učiniti odavno. Nesreda je samo, na neki način, ubrzala stvari. A onda liječnica postane malo izravnija. »Jeste li imali odnose nakon nesrede, ili ste 140
pokušali?« upitala je tako neobavezno da se on sam iznenadio kad joj je odgovorio. »Da.« U toj jedinoj riječi, nije bilo nagovještaja kako je to prošlo. Njen ton je bio blag, ali ne pretjerano suosjedajan. Bila je praktična i vrlo prizemljena i na njenom licu ništa nije ukazivalo na sažaljenje. »I, kako je bilo?« »Kako je bilo meni?« On se nasmije na staru frazu, a ona se osmjehne. To muškarci obično kažu, pogotovo kad im ne uspije. Ona je ved znala što de on redi. »Nikako, zapravo.« »Bez erekcije ili bez ejakulacije, ili nijedno ni drugo?« ona upita hladnokrvno, kao da pita želi li šeder ili mlijeko u kavu, ili i jedno i drugo. Zbog toga mu je bilo lakše odgovoriti nego stoje i sam očekivao. »Nijedno ni drugo. Nismo ni stigli do toga.« »Nešto ste osjetili?« On ponovo kimne. »Nejasno ili određeno?« »Određeno, zapravo. Ali nisam postigao erekciju; osjedao sam sve... dobro, gotovo sve. No svejedno nije išlo.« »Obično treba vremena. Čak i kod ovakvih slučajeva, kao što ste mi opisali, mogude je da se stanje popravi toliko da kasnije možete imati relativno normalan seksualni život. Puno ovisi o tome kako se vi osjedate. Uspjeh u ovom području može biti stvar kreativnosti.« Bilo mu je dosta daje čuje pa da se osjeti utučeno. Nije htio biti kreativan ili pronalaziti novo značenje za pojam uspjeha. Štoviše, više nije htio ni pokušati. A s kime bi i pokušao? S Isabelle? Ona je u Parizu i ne želi je opteretiti još jednim fijaskom, a sa Cyn nije više ni najmanje želio spavati. Bilo bi još vede poniženje da proba s njom. U nju više nije bio zaljubljen. »Imate li partnericu?« doktorica Har-court je jednostavno pitala. »Ne, nemam.« »Sve je u redu. Možemo razgovarati, a vi možete i sami malo eksperimentirati. Mnogo toga ovisi o vašem stavu, kako to prihvadate, a ne samo kako se osjedate tjelesno ili kakvi ste u praksi.« »Ne želim to uopde prihvatiti«, on otvoreno odvrati, odlučivši da kaže svom liječniku kako više ne želi razgovarati s terapeutom za seks. »Ne mislim da je to sada važno za mene.« »Sada, ili možda uopde?« Ona ga čvrsto pogleda u oči, a on kimne. »Tako je, doktorice. Nedu praviti budalu od sebe, znajudi da to nede uspjeti.« »A ako uspije? To je previše važan dio života da ga se odreknete u vašim godinama.« »Ponekad tako ispadne. Ja sam jako zaokupljen svojim poslom.« »I ja«, ona mu se nasmiješi i preko stola mu doda knjigu. To je bilo nešto ozbiljno i stručno, medicinski, činilo mu se; oklijevao je, no onda uzme knjigu. »Obavezna literatura. Sljededi tjedan bit de ispitivanje.« On poprimi uspaničen izraz kad je ona to rekla i ona se nasmije. »Ne, zapravo. Ali možda de vam biti zanimljivo.« Time je njihov susret privela kraju; dovoljno daleko su stigli za prvi dan. Znala je kako on shvada stvari, kakvo je bilo njegovo iskustvo tog jednog puta kad je, nakon nesrede, pokušao,
141
a sada je dobio i korisnu literaturu. Sljededih mjeseci bit de vremena za rad s njim. U njenom stavu je bilo puno više optimizma nego kod njega, kad se vratio u svoju sobu. Bacio je knjigu na krevet s bijesnim izrazom na licu i dugo sjedio zuredi kroz prozor. Nije htio terapiju za seks niti je želio učiti kako de postati kreativan. Htio je biti muškarac, a ako ne bude, odlučno je namjeravao okrenuti leđa svemu što voli. Ili barem Isabelli. Sasvim sigurno, nede se upuštati u spojeve i eksperimentiranje da vidi može li postidi i održati erekciju. Čvrsto je odlučio sačuvati svoje dostojanstvo, ako ništa drugo. Sljededi put kad je razgovarao s Isabelle, nije joj ispričao o susretu s Lindom Harcourt; to je bio jedini podatak o rehabilitacijskoj bolnici kojeg s njom nije podijelio niti joj ga opisao. Ali još je bio uzrujan zbog susreta s doktoricom i prošlo je nekoliko dana prije nego što je napokon uzeo knjigu u ruke, a onda se iznenadio koliko je informativna. Prema onome što je pročitao, njegovo prvo iskustvo nije bilo atipično i moglo bi još uvijek dovesti do značajnog poboljšanja kad mu povrede još temeljitije zacijele. Međutim, kad je stigao do kraja knjige, još je bio skeptičan. I dalje je vjerovao da može završiti u kategoriji brojnih muškaraca koji nešto osjedaju, ali to ne mogu kontrolirati, s erekcijama koje lako nestaju. I nije želio tražiti poboljšanja, s partnericom ili sam. Lakše mu je, uporno je tvrdio kad je tjedan kasnije ponovo bio kod Linde Harcourt, samo zatvoriti vrata za tim dijelom svog života. Uz to, rekao joj je, više ne želi razgovarati s njom, a ona mu je na to dala još dvije knjige i predložila da se nađu još samo jednom. Rekla je da bi rado čula njegovo mišljenje o knjigama; i njoj je to bila nova literatura. Bila je vrlo pametna žena, opuštenog, otvorenog pristupa. Zapravo, svidjela mu se, samo nije želio s njom raspravljati o svom mogudem seksualnom životu. Sto se njega samog tiče, on se pretvorio u eunuha i namjeravao je to i ostati. Poniženje, neuspjeh i razočarenje nisu ga nimalo zanimali. Radije de ostati u celibatu i sam. Neki od njegovih političkih prijatelja do tada su ved otkrili gdje je. Nekoliko njih doletjelo je iz Washingtona da ga vide, a drugi su se dovezli iz New Yorka. Kad su se našli s njim, činilo se da su potpuno zaboravili na njegovo tjelesno stanje i cijelo vrijeme su proveli tražedi savjete od njega. Do Božida, ved su ga redovno nazivali. Bilo mu je dovoljno teško da se usredotoči na razne oblike terapije, pa je pokušao zadržati politička pitanja na rubu mirovanja. Ali njegova stara ekipa nepokolebljivo ga je nastojala uvudi natrag u politiku. Ako ništa drugo, to mu je laskalo i rado je slušao o njihovim aktivnostima, nadama, strategijama i planovima. A oni su, kao i uvijek, od njega tražili pomod kojom de osigurati uspješne rezultate. Pristao je da Božid provede sa Cvnthijom i kderima u njihovoj kudi u Greenwichu. Dogovorio je limuzinu koja de ga tamo odvesti na Badnjak, a curama je obedao da de i prenoditi. Malo mu je bilo neugodno zbog toga, ali Cvnthia je rekla da može biti u jednoj od dvije gostinjske sobe na donjem katu. Od kderi je čuo da u njenom životu postoji novi muškarac. Bili je bio zadovoljan zbog nje. Sve se, izgleda, dobro odvijalo. Auto je došao po njega u šesnaest sati i jedan sat kasnije, on je stigao u Greenvvich, približavajudi se poznatim prilazom do stare kude. To je bila velika i impresivna zgrada, i njemu je uvijek bila draga, ali sada je izazivala čudne osjedaje i nostalgiju za prošlim vremenima. No kad je vidio cure, Bili se odmah osjeti bolje. Kad je ušao u dnevnu sobu, one su ukrašavale jelku. Svirale su božične pjesme, a Cvnthia je 142
izgledala jako dobro, kakvu je ved dugo nije vidio. A kad se okrenuo da pozdravi Oliviu i Jane, razrogačio je oči od iznenađenja, ugledavši Joea Andrewsa u svojim kolicima. »Kako si ti dospio ovamo?« zapanjeno upita Bili. Tog popodne-va ga je vidio u blagovaonici. Joe se nasmije i zbunjeno ga pogleda, a Bili mu uzvrati osmijehom. Joeu je laknulo; Bili nije izgledao uzrujano, a Jane mu je prišla i uhvatila ga za ruku. »Jane je došla po mene na povratku s faksa«, objasni Joe. »Htjeli smo te iznenaditi.« Oboje su se široko osmjehivali, a Bili se zamisli. Joe mu nije rekao ni riječ o Jane nakon prvog susreta. Nije imao pojma da se oni viđaju, a stvari su, izgleda, dobro uznapredovale u protekla tri mjeseca. »Pa, iznenađen sam.« Bili im se nasmiješi; bio je i zadovoljan. Joe je sjajan dečko, smatrao je on. Večerali su zajedno, a nakon toga su svi skupa otišli u crkvu. Sutradan ujutro, on i Joe su se dovezli u dnevnu sobu, a cure su sišle s kata. Cvnthia im je ved pripremila doručak, a njen novi prijatelj pridružio im se za ručkom. Djelovao je kao vrlo ugodan i inteligentan čovjek. Bio je udovac s četvero odrasle djece i činilo se da mu je Cvnthia jako prirasla srcu, stoje Billu bilo drago. Iznenadio se i sam, shvativši da ne osjeda ni ljubomoru ni posesivnost prema njoj, što mu još jednom potvrdi da je razvod bio prava stvar. On i Joe vratili su se zajedno u bolnicu na božičnu večer, razgovarajudi o tome kako je ovo bio lijep praznik za sve. Jedino što je Billu nedostajalo, bila je Isabelle. Nazvao ju je nekoliko puta, a ona je rekla daje tamo sve u redu, no on je u njenom glasu osjetio daje nesretna i izmučena. Gordon je bio vrlo neugodan prema njoj protekla dva mjeseca. Kao da nesreda nije bila dovoljna kazna, još uvijek ju je kažnjavao za vezu koju je imala, u što je čvrsto vjerovao. A Teddy je polako gubio snagu. Sophie je došla kudi za praznike, a dan nakon Božida trebala je idi na skijanje s prijateljima, u Courchevelle. »Ne ljutiš se što se viđam s Jane?« Joe oprezno upita Billa na putu kudi, a Bili mu se nasmiješi i odmahne glavom. »Zaslužila je pristojnog momka kao što si ti, a ti zaslužuješ puno bolje od cure koja izgleda kao žaba.« Obojica se nasmiju, sjetivši se njegovog spoja na slijepo s Heleninom sestrom. Helena je za Božid otišla u New York sa svojim zaručnikom. Prije odlaska, svi su razmijenili sitne darove. Bili je bio siguran da ni Jane ni Joe ne misle ozbiljno, pa ga njihova veza nije zabrinjavala. Bili su premladi da bi uopde razmišljali o tome, ali oboje su zgodni mladi ljudi i lijepo je što su zajedno. A Oli-via je priznala da i ona ima novog dragog. On je pomodnik jednog senatora kojeg Bili poznaje. Na povratku, pogodila gaje spoznaja da svatko ima nekog u životu, osim njega. I dalje je bio zaljubljen u Isa-belle, no činilo mu se da je ona svjetlosnim godinama daleko, tamo u Parizu, kod kude, kraj Gordona i djece. Ušavši u svoju sobu, on se, prvi put nakon dugo vremena, opet osjeti usamljeno i tužno. Joe je nekamo otišao s prijateljima istog trena kad su stigli, a Jane de mu sutra dodi u posjetu. Bili se uvukao u krevet i pokušao čitati, ali ništa nije uspio pratiti. Kad mu se, kasno te večeri, javila Jane, to je bilo pravo olakšanje. »Ljutiš se na mene, tata?« ona oprezno upita. Zvučala je jednako kao kad je razbila njegov auto još u srednjoj školi i on se vedro nasmije.
143
»Ne, naravno. Zašto bih se ljutio na tebe?« Smješkao se, misledi na nju i lijep dan kojeg su upravo proveli zajedno. »Nisam znala kako deš se osjedati zbog mene i Joea.« »A kako se ti osjedaš?« Požalio je što se ovaj razgovor nije odigrao ranije, kod kude, pa bi joj mogao vidjeti lice dok razgovaraju. Glas joj je zvučao ozbiljno. »Jako ga volim. Nisam još upoznala nekoga kao što je on.« »I meni je drag. A prošao je gadne stvari.« Više ne može hodati, preživio je traumu nesrede, izgubio zaručnicu i brata blizanca. Čitav život, zauvijek promijenjen. »Znam. Pričao mi je o tome. Tata, cura s kojom je bio zaručen umrla mu je na rukama. Kaže da si nikada nede oprostiti.« »Po onome što ja znam, on nije bio kriv za nesredu. On ima osjedaj krivnje jer je preživio, dok su ostali poginuli. Prevladat de to s vremenom.« »Htjela bih biti uz njega, tata.« Nastupila je duga stanka dok je Bili polako shvadao punu težinu onoga što je upravo rekla. »Što mi to govoriš, Janie?« Odjednom, on se upita nije li mu ona to htjela redi da de se vjenčati, a to mu se nije činilo kao dobra zamisao. Oboje su bili premladi, a Joe je imao težak put pred sobom. Nije bilo nade da de on ikada više prohodati. A to je, smatrao je Bili, prevelika odgovornost za nju. Ako je njima dobro zajedno, kao romansa, bilo je u redu, čak i ako potraje nekoliko godina, no nešto ozbiljnije od toga bilo bi greška za oboje, mislio je on. »Hodu ti redi daje ovo ozbiljno, tata.« »Počinjem shvadati. I on se tako osjeda?« »Da, mislim. Zapravo, nismo o tome razgovarali, ali on je takav tip.« Billu se to kod njega sviđalo; Joe je bez sumnje bio pouzdan čovjek. Ali je ipak mislio da to nije dobro za njih. »Mislim da sada ne možeš razmišljati o nečemu ozbiljnijem. Još studiraš, pa... no, razgovarat demo jednom o tome.« Nakon toga je promijenio temu i pričali su o tome kako su proveli lijepe praznike, kao nekada, zapravo još i bolje. Nije bilo napetosti između njega i Cvnthije, a Billu se svidio njen novi prijatelj. A onda Jane doda da de svratiti do njega kad sutra dođe vidjeti Joea. Kad su završili, ovaj razgovor potaknuo ga je na ozbiljno razmišljanje i o tome je pričao Isabelli kad su razgovarali kasno te nodi. »Ne želim ni da razmišlja o udaji za tog dečka«, on iskreno reče. »Ali šteta je, jer on je odličan mladid.« »Pa zašto se onda ne bi mogli vjenčati jednog dana? Mnogi ljudi sklapaju brak u toj dobi. Mladi su, ali meni se čini daje ona vrlo zrela za svoju dob, a on je prošao strašne stvari, jadan dečko.« »Za nju bi to bila propast, Isabelle. Njoj treba netko tko može držati korak s njom. Ona voli skijati, trčati i voziti bicikl. Jednog dana de htjeti djecu. A on de do kraja života ostati u tim kolicima. Zaslužila je nešto bolje. Kao i on, no on nema izbora. A Jane ga ima. »Strašno je što to govoriš«, Isabelle reče uzrujano. »Kakve veze ima hode li idi na skijanje s prijateljima, ili ako bude plesala s nekim drugim? Hodeš redi da ti ne bi htio da se vjenčaju ako on ne može voziti bicikl, iako se njih dvoje vole? To je nevjerojatno uskogrudno od tebe.
144
Ne mogu vjerovati da tvrdiš nešto tako glupo.« »Znam o čemu govorim«, on tvrdoglavo reče, mrštedi se na svom kraju veze. »Ne, ne znaš!« ona čvrsto reče. To je bila njihova prva svađa. »Nadam se da je Janeina majka pametnija nego ti. Nisam još čula nešto ovako glupo. Nadam se da to nedeš redi Jane. Nikada ti ne bi oprostila i bila bi u pravu.« Zatim su prešli na druge teme i oboje se smirili. Ispričao joj je o zajedničkom Božidu sa Cvnthijom i curama no, naravno, Cvnthiji-nog novog čovjeka nije spomenuo, bududi da Isabelle nije znala da je Bili izašao iz njenog života. Ona je Billu ispričala da Gordon sutra putuje u Saint-Moritz na skijanje s prijateljima. Ona de ostati u Parizu s Teddvjem i sami de dočekati Novu godinu. Sophie je ved otputovala. Bili se nije mogao načuditi koliko je Gordon bezobziran prema Isabelli. No, istodobno mu je i laknulo što Gordon nede biti tamo da je muči. Njegova odsutnost je zapravo bila blagoslov. Te nodi su dugo razgovarali; Bili se osjedao nezaštideno, ranjivo i pomalo tužno. Nije je vidio četiri mjeseca i strašno mu je nedostajala, kao i on njoj. Nisu mogli čak ni razgovarati o ponovnom susretu; pred njim su još bili mjeseci rehabilitacijske terapije. Nakon razgovora, dugo je samo ležao razmišljajudi o onome što je Isabelle rekla, o Jane i Joeu. Nije se slagao s njom; ona nije znala o čemu govori, niti pred kakvim se velikim iskušenjima mogu nadi. On je za Jane želio nešto jednostavnije, ma koliko mu Joe bio drag. Prvi put, nije se slagao s Isabelle, i to žestoko. Bila je previše dobra i puna idealizma da shvati o čemu zapravo govori. Bili je čvrsto odlučio da to objasni Jane, ako bude morao. Za sada se barem izgleda nisu žurili s donošenjem odluka. A Bili se nadao da de se opametiti prije toga. Zaspao je, sanjajudi njihovu božičnu jelku i prvi put nakon dugo vremena, opet je sanjao bijelo svjetlo. Hodao je prema njemu, držedi Isabelle za ruku, a kad se ona okrenula prema njemu, on ju je poljubio; no čak i u snu uznemirilo ga je kad je na istoj stazi ugledao Jane i Joea kako im se približavaju. On je bio u kolicima, a ona je polako hodala uz njega s izmučenim izrazom lica; kad se zaustavila, okrenula se ocu i upitala ga zašto je nije upozorio koliko de to biti teško.
Poglavlje petnaesto Kad je Gordon otišao u Saint-Moritz, a Sophie u Courchevelle, kuda je bila mrtvački tiha, a Isabelle je cijelo popodne sjedila u Teddvjevoj sobi i čitala mu. Vani je bio tmuran dan i neuobičajeno hladno vrijeme. U kudi je bilo propuha i ona je Teddvju navukla džemper preko pidžame i umotala ga pod poplun. Lijepo je proveo Božid i dobio je tonu knjiga i novih igrica. Kupila mu je velikog plišanog medu da mu pravi društvo. No najradije od svega, Isabelle bi željela da mu može pokloniti zdravlje. On je bio njen stalni izvor briga. Bili je češde zvao Isabelle, jer je znao da je Gordon otišao, a ona je njega nazvala jednom ili dvaput. Bili ju je zvao dva puta dnevno. Čeznula je za onim danima kad su bili zajedno u bolnici, pa su mogli razgovarati u svako doba. Ona nije imala nikakve želje za izlaskom niti posjedivanjem prijatelja. A kad je otvorila poštu, malo nakon Gordonovog odlaska, iznenadila se ugledavši jednu pozivnicu naslovljenu na njih oboje. Bila je od jednog bračnog para koji je, 145
kako je Isabelle znala, bio vrlo popularan. Supruga je bila na čelu modne kude, a muž joj je bio vrlo star, imao je plemidki naslov i vodio je jednu veliku banku. Isabelle se nije mogla sjetiti da ih je ikada upoznala, ali pretpostavljala je da ih je Gordon upoznao kroz neke od njegovih društvenih aktivnosti koje nisu uključivale nju, ili je možda znao muža iz banke. Pozivnica je bila jako lijepa i odnosila se na vjenčanje njihove kderi, u siječnju. Isabelle pomisli kako mora poslati poklon nevjesti, a potom zaboravi na to. Više nije sudjelovala u takvim događajima, a kad je Gordon išao, nju nije ni zvao sa sobom. Nekoliko sljededih dana provela je s Teddvjem i u razgovorima s Billom. On de ostati u rehabilitacijskom centru na Staru godinu; tamo spremaju razna slavlja i zabave. Obedao je da de je trideset i prvog nazvati u ponod po pariškom vremenu, da zajedno dočekaju Novu godinu, a ona de njega zvati u ponod po njujorškom vremenu. Čekala je njegov poziv, kad je zazvonio telefon. Kad se javila, ženski glas s druge strane zvučao je zatečeno. »Oh, baš sam glupa!« rekla je žena. »Oprostite, molim vas, nazvala sam krivi broj. Htjela sam javiti da sam propustila let.« Nakon toga, reklo bi se, još više zbunjena i pomalo pijana, ona prekine. Tko je i kamo leti, to je za Isabelle bila tajna. Žena je zaista nazvala krivi broj, zaključila je i spustila slušalicu. Kao što je obedao, Bili se javio; čestitali su si Novu godinu u Parizu, a Teddy je tada ved spavao. Isabelle je nazvala njega u šest ujutro po njenom vremenu, kad je kod njega bila ponod. To je bilo pomalo budalasto, ali i zabavno. Nakon razgovora, ona je sišla u kuhinju da pripremi čaj, pročita novine i potom se vrati gore. Teddvjevoj njegovateljici je dala slobodan dan na samu Novu godinu; nimalo je nije smetalo što de se danas sama brinuti za njega. Tog dana je dugo spavao i ona ponovo uzme novine; iznenadila se, ugledavši Gordonovo ime u trač-rubrici, gdje se spominjao njegov boravak u Saint-Moritzu. Pisalo je daje tamo s prijateljima; spomenuli su Aga Khana, princa Charlesa i još nekoliko poznatih. A onda ona primijeti još jedno ime. U članku je pisalo da se u tom društvu očekivala i Comtesse de Ligne. To je bila žena koja im je dan prije poslala pozivnicu za vjenčanje svoje kderi i Isabelle je mogla zaključiti samo da su ona i Gordon prijatelji. A onda, razmislivši malo, ona se sjeti sinodnjeg poziva; ona žena koja je rekla da je propustila avion. Jedan krajnje neugodan trenutak, Isabelle se naježi. Zašto bi ta žena zvala Gordonov broj? I otkuda, uopde, Isabelli pada na pamet da je to bila Comtesse de Ligne? Ime joj je bilo Louise. Isabelle nije mogla zamisliti da ona ima ikakve veze s Gordonom; vjerojatno je prijateljica nekog od tih ljudi koji su bili u Saint-Moritzu. Ali ta podudarnost ju je progonila cijeli dan. I, oko osamnaest sati, Isabelle odluči izvesti nešto potpuno ludo. Nije imala što drugo, a htjela je čuti glas Louise de Ligne. Nazvala je informacije i lako dobila broj, sjela i jedan dugi trenutak se premišljala, a onda nazvala. Na drugom kraju, netko se odmah javio. »Allo? Da?« »Je li to Madame de Ligne?« upita Isabelle, preskočivši njen naslov. »Da.« »Zovem zbog potvrde vaše rezervacije za Saint-Moritz«, reče Isabelle. Nije imala pojma što de redi nakon toga. »Rekla sam vam prije sat vremena da do sutra ne mogu krenuti. Mom mužu je jako loše«, reče ona razjarenim tonom, no Isabelle je čula ono što je htjela znati. To je bio isti glas 146
od sinod, kad je pomalo zbunjeni i, reklo bi se, supijani ženski glas nazvao da kaže kako je propustila let. »Oh, zaista se ispričavam. To je sigurno bila moja kolegica. Naravno. Oprostite, Madame de Ligne.« »Trebam li još jednom potvrditi?« upita grofica ponešto zapovjednim tonom. Neobično, u njenom glasu se osjetila ista ona prezriva arogancija kao kod Gordona, primijeti Isabelle. Zvučali su kao blizanci. »Ne, ne trebate. Sretan put«, Isabelle ljubazno odvrati, a onda spusti slušalicu. Nije znala zašto, međutim, sva je drhtala, nastojedi shvatiti što je to upravo saznala. Nije znala zašto joj je bila sumnjiva, ali znala je daje tako. Upitala se, iznenada, zastoje grofica sinod zvala Gordona. Nije se htjela zalijetati sa zaključcima, ali šesto čulo joj je govorilo da Gordon ima nešto s njom. Htjela ga je nazvati u Saint-Moritz i javiti mu da je propustila avion, a očito je bila pijana pa je umjesto toga nazvala njegov broj u Parizu, kod kude. »Tko je to bio?« upita Teddy, koji je upravo dolutao u majčinu sobu, što je rijetko radio. Ali kad je vidio izraz na njenom licu, ostao je zatečen. »Nešto nije u redu?« »Ne, ja... baš sam zvala tatu u Saint-Moritz. Ali vani je.« »Vjerojatno skija, ili je otišao na zabavu«, razumno odvrati Ted-dy, a ona kimne glavom. A kad ju je kasnije nazvao Bili, ona mu je to spomenula. »To mi zvuči prilično pretjerano«, oprezno je rekao on. »Ali žene imaju nevjerojatnu intuiciju u takvim stvarima. Vjerujem više tvojem osjedaju nego vlastitoj glavi. Uvijek sam znao kad je Cvnthia spavala s nekim. Uvijek mi je izgledala drugačije, bila je ljubaznija i veselija. Bit de da se bolje zabavljala nego sa mnom.« To mu se često događalo i gotovo uvijek je bio u pravu kad je pretpostavio da ona ima nekakvu vezu. »Ne znam ni sada zašto sam zvala. Možda je bio krivi broj, ali ona se nekako previše pristojno ispričavala. Da je bilo tako, samo bi spustila slušalicu. I zašto bi nas zvala na vjenčanje svoje kderi?« »Ako je tvoja teorija ispravna, on joj je vjerojatno rekao da ti nedeš dodi, a ona želi da on bude tamo. Zaribao ju je njen dobar odgoj«, Bili je ironično komentirao, »trebala je pozvati samo njega.« »Trebala bih uplašiti oboje i prihvatiti poziv«, Isabelle reče. »Stalo ti je do toga?« Bili upita, iznenađen njenom reakcijom. Znao je da ne spava s Gordonom ved godinama, ali još je bila u braku s njim. A Gordon je od nesrede bio tako oduran prema njoj da bi, u nekom smislu, bilo pravo olakšanje kad bi mu nešto mogla prišiti. To nije bilo lijepo, ali tako se ona osjedala. Otkako se vratila iz bolnice, on se ponašao kao uvrijeđeno oličenje vrline, a njoj je ved bilo zlo od toga da se s njom postupa kao s kriminalcem u njenom vlastitom domu. »Ne znam što osjedam«, iskreno je rekla Billu. »Ljutnju, povrijeđenost, olakšanje, osvetoljubivost, poniženje - nisam sigurna. Možda su samo prijatelji i ja griješim.« »Bilo bi zanimljivo znati«, tiho odvrati Bili. »Kako du to ustanoviti? Ako sam u pravu, on mi to nede priznati. Da tako postupi, bio bi lud. Nemam pojma što on radi, kamo ide, niti s kime se sastaje.« Takve podatke joj ne daje 147
ved godinama. »Uzmi istražitelja«, praktično predloži Bili. »To bi bilo pregrubo. A on bi bio bijesan ako bi saznao. Mučio bi me još više, da prikrije vlastitu krivnju.« Bili se složio; to bi vjerojatno bilo tako. »Pa, osluškuj. Možda de nešto izadi u novinama nakon njenog boravka u Saint-Moritzu.« »Gordon je prepametan da se toliko izloži«, Isabelle reče, razmišljajudi o tome. A kad su završili razgovor, palo joj je na pamet još nešto. Postojala je jedna žena iz svijeta visoke mode koju je poznavala nekada davno. Išle su zajedno u školu i bile su dobre prijateljice, ali Isabelle je godinama nije vidjela, otkako se Teddy rodio, prijevremeno i bolestan. Ona se zvala Nathalie Vivier i kao mlade, bile su jako bliske. Isabelle ponovo nazove informacije i dobije Nathalijin broj. Nije bila udata, a bila je prilično značajna u svijetu visoke mode. U osnovi, bila je jednako jaka kao i Louise, samo u suparničkoj kudi. Isabelle se osjedala kao da otkriva neku veliku tajnu i naprosto je morala saznati sve što može o Louise de Ligne. U proteklih dvanaest sati, to se pretvorilo u opsesiju. Isabelle je pričekala pristojno doba dana, a onda nazvala Nathalie. Bila je nedjelja i ona se sama javila na telefon. Ostala je bez riječi kad je shvatila tko je zove. »Bože, tebe nisam čula godinama... kako tvoj maleni?« Isabelle joj objasni da boluje svih četrnaest godina i da joj predstavlja cijeli život. »Imala sam osjedaj da se tako nešto dogodilo. Svi kažu da si se pretvorila u pustinjaka. Slikaš li još?« »Nemam vremena.« Neko vrijeme su razmjenjivale novosti. Na-thalijina majka je umrla, otac se ponovo oženio, ona je deset godina živjela s jednim senatorom, a onda se on vratio svojoj ženi koja je bila na umoru. Nikada se nije udavala, nema djece i kaže da i dalje voli svoj posao. Kao da vrijeme uopde nije prošlo otkako su se zadnji put vidjele. U školi su bile najbolje prijateljice, a onda su se udaljile kad se ona udala za Gordona. Nathalie ga nije mogla podnijeti; smatrala ga je napuhanim i arogantnim i bila je uvjerena da se oženio s Isabelle zbog njenih društvenih veza. Nikada mu nije vjerovala, ali sada je nije na to podsjedala. Isabelle je prva spomenula njegovo ime. »Moram te zamoliti nešto grozno. Ništa mi ne duguješ, Nat, samo bih htjela nešto saznati, a ne znam kako bih to drugačije ustanovila.« Na drugom kraju je nastupila duga tišina, dok se Nathalie pitala koliko može biti iskrena. I prije se znala upitati hode li jednom dodi do ovakvog poziva, pa je Isabelle baš i nije potpuno iznenadila. Iako je bilo neobično da ona to traži sada, nakon toliko vremena. »Što želiš da napravim?« Nathalie tiho upita. »Pitala bih te nešto o nekome i nedu nikada redi da sam to od tebe tražila. A voljela bih da mi kažeš istinu. Sto znaš o Louise de Ligne?« S druge strane se začuo kratak uzdah; Nathalie odluči od početka igrati otvoreno. »Vrlo talentirana, vrlo teška, vrlo bistra, zgodna, iako malo starija od nas; ponekad vrlo bezobrazna. Prilično hladna. I vrlo ambiciozna, čini mi se. Kažu da je ona izvor novca za kudu u kojoj radi. Mislim da joj je muž kupio veliki dio. Njemu je sto godina, skroz je senilan, pretpostavljam, i vrlo bolestan. Ona de naslijediti novac kad on umre. Bio je ved oženjen i
148
njegova djeca je beskrajno mrze, koliko čujem. Ali ona je dovoljno pametna da de ih izgurati, barem onoliko koliko može. Ved se hvalila time. Udala se za njega zbog novca kad mu je bilo osamdesetak godina i imala dijete da bi se kod njega osigurala za bududnost. Sada je ved dobro zagazio u devedesete. Nede još dugo. On je jedan od najkrupnijih bogataša u Francuskoj.« Sve su to bile zanimljive informacije, ali ne baš ono što je Isabelle htjela čuti. »Što još znaš?« »Isabelle, nemoj tražiti ono što de te povrijediti. Život je ionako dovoljno bolan. Zašto me to pitaš?« »Zato jer želim znati. Ti nešto znaš, zar ne?« Nastupila je duga tišina, a onda se čuo još jedan uzdah. »To baš i nije tajna. Pola Pariza zna.« Isabelle je osjetila kako joj je srce počelo žestoko lupati na te riječi. »Je li ona u vezi s Gordonom?« Isabelle napokon upita ono što je htjela saznati, a Nathalie se nasmije. Isabelle je i nakon tolikih godina još uvijek bila strašno naivna. U školskim danima, to je Nathalie i voljela kod nje. U Isabelli je bilo neke dirljive nedužnosti. Ali uskoro de odrasti. Možda je i bilo vrijeme. »Ona mu je ljubavnica otprilike zadnjih deset do dvanaest godina. Svugdje idu zajedno. Čudim se da ti nitko prije nije rekao. Izlaze u društvo prilično otvoreno i tako je ved godinama. Svi znadu.« »Ja više nikoga ne poznajem«, Isabelle reče, zvučedi zapanjeno. »Ozbiljno to pričaš?« »Da, da. Kupuje joj nakit, kupio joj je auto. Mislim da imaju zajednički stan negdje na Lijevoj obali. Rue du Bac, mislim. Ljeti idu u Hotel du Cap. Prošle godine sam naletjela na njih u Saint-Tropezu.« S njom je imao potpuni život, potpuni svijet o kojem Isabelle ništa nije znala. To je bilo puno gore od onog čega se ona bojala. »On de te ostaviti?« Nathalie praktično upita. »Ako je tako, trebala bi od njega izvudi dobru odštetu. Po onome što sam ja čula, na nju je potrošio čitavo bogatstvo.« »Ne mogu to povjerovati, Nathalie. Kako je to mogude? Jesi li sigurna?« »Sasvim. Ako meni ne vjeruješ, zovi desetero ljudi koje si nekada znala i oni de ti svi redi isto. Oni su zajedno ved godinama.« »Ne ostavlja me«, zamišljeno reče Isabelle. »Tek jučer sam to shvatila, ili pogodila, ali uopde nisam mislila da je ovako.« U najgorem slučaju, zamišljala je izlet novijeg datuma, ili usputnu vezu, a ne drugi život koji traje ved desetljede, dok ona kod kude njeguje svog bolesnog sina. »Još nema razloga da te ostavi. Ona ne može nikamo dok joj muž ne umre. A tada, međutim, pretpostavljam da bi je Gordon rado ulovio. Modna je i bogata. No, tko zna, do sada joj je Gordon možda i dosadio. Nikad se ne zna. Ali, čuvaj je se, prava je gadura. Ako pomisli da si joj prijetnja, okomit de se na tebe. Vidjela sam kako to radi na poslu. Nevjerojatna je. Bila je mala krojačka negdje u nekoj zabiti, a onda je upoznala starog i on je od nje napravio groficu i kupio joj taj šminkerski posao. Ali, u tome je dobra, priznajem. Međutim, s njom se ne treba šaliti, ako zaključi da si joj prijetnja. Zbrisat de te u tren oka, što god trebalo. Ako želi njega, uzet de ti ga ispred nosa.« A zapravo, obje su znale da se to ved dogodilo.
149
»Ja joj nisam prijetnja«, reče Isabelle izmučenim glasom. Osjedala se kao potpuna budala. Uz sve, još je godinama tako okrutan prema njoj. To je bilo posebno gadno. »Ona to možda ne shvada tako. Žao mije, Isabelle.« Nathalie je bilo grozno što joj baš ona donosi loše vijesti. Isabelle joj je uvijek bila draga. Nevjerojatno je bilo pomisliti da se Gordon vezao uz neku ženu do te mjere. Isabelle se morala upitati nije li to njena greška, zato što je bila toliko zaokupljena svojim sinom. Nathalie je rekla da to traje deset ili dvanaest godina. A Gordon ju je isključio iz svoje sobe, svog srca i života baš u to vrijeme. Sve je imalo smisla. »Bit de ti bolje bez njega jednog dana, Isabelle«, Nathalie iskreno reče. »A što se toga tiče, bilo bi i njoj. On je samoživ do kraja, a meni se odavno čini da zapravo mrzi žene.« Isabelle joj je ispričala o nesredi, ali ne i o Billu, a onda su si njih dvije uzajamno obedale da de se uskoro opet čuti. Isabelle je bila zahvalna što je čula istinu, ma koliko bolna bila. Nakon što je spustila slušalicu, Isabelle je još dugo sjedila zuredi u prazno, a onda je nazvala Billa. Probudila ga je iz dubokog sna, ali nije mogla čekati; morala mu je ispričati sve što je čula. Obasipala ga je riječima dok se on pokušavao razbuditi. Dok je završila, on se ved uspravio u krevetu, širom otvorenih očiju i zapanjen. To je zvučalo vrlo francuski. Dugogodišnje ljubavnice, cijelo desetljede ili dulje, nisu česta pojava u Sjedinjenim Državama. Ljudi se, vedinom, razvode. Ali grofica je čekala da joj umre muž, kako bi mogla pokupiti nasljedstvo. »Žestoka priča. Sigurno si dobro?« To je potvrdilo ono što je on slutio - Gordon je veliki gad. »Nathalie uvijek sve zna. Zašto mi to nitko nije rekao do sada?« Ponižavajude je bilo to što su svi u Parizu znali. Zbog toga se osjedala tako glupo. »Vjerojatno su mislili da i ti znaš, pa se nisu htjeli petljati. Puno ljudi se tako ponaša, naročito u Europi, ali i ovdje.« Ni njemu nitko nikada nije rekao za Cvnthijine veze, no on je sam zaključivao. »Ljudi više ne rade to tako često kad im je jednostavnije razvesti se. Sto misliš, što bih trebala učiniti?« Nije uopde znala kako bi mogla iskoristiti podatke koje je skupila. »Što želiš učiniti?« trijezno upita Bili. »Ne znam. Najradije bih mu to istresla u lice istog trena kad uđe u kudu, ili ga nazvala u Saint-Moritz, ali znam da to nije pametno.« Znala je da bi se, u tom slučaju, okomio na nju kao tigar. »Mislim da bi trebala pričekati i pokazati mu što ga ide sljededi put kad te napadne. Želiš li ga napustiti?« Htjela je, ali nije vjerovala da može. Promjena bi svejedno bila preteška za Teddvja, a ništa ne jamči da bi Gordon davao dovoljno za izdržavanje dječaka. Njegova draga se ionako ne može udati, pa on ne bi žurio s rastavom od Isabelle, niti bi bio velikodušan ako do toga dođe. Ne bi želio skandal, pogotovo s obzirom na njegov ugled i besprijekornu reputaciju u banci. Pametnije je, izgleda, bilo da se pritaji i čeka, kako je rekao Bili. Trebalo je razmisliti o mnogočemu i puno toga odlučiti. »Pa, sada imaš oružje, u svakom slučaju. Možda je najpametnije da to čuvaš do pravog trenutka, a onda ga udariš ravno među oči.«
150
»Ako svi ionako znadu, ne bi bio naročit skandal da se razvede-mo, zar ne?« »O, da, bio bi. Jedno je imati ljubavnicu sa strane, čak i ako je to javna stvar iza zatvorenih vrata. Potpuno je druga stvar ako imaš bijesnu ženu koja diže sve u zrak, razgovara s novinarima, optužuje u javnosti, oguli ga za veliku svotu, okrene javno mišljenje protiv njega. Nebesa, pa ti izgledaš kao Djevica Marija s bolesnim djetetom. Poznato mi je to, iz politike. Kad bi neki moj kandidat imao ovakvu svinjariju, rekao bih mu neka se skloni i dobro sakrije, ostane u braku, ponaša se strašno pristojno, počne hraniti siročad ili posvajati slijepe redovnice. Ali sigurno mu ne bi rekao da se razotkrije, kaže svima i razvede se. Njemu bi bilo stalo da se cijela zbrka raščisti što tiše, a to ovisi o tebi, ljubavi. Ti njega držiš za vrat, ili bolje rečeno, za jaja, oprosti mi na izrazu. Javni skandal je baš to što on ne bi želio, kao ni razvod. Pogotovo ako ona još nije slobodna. Kad bude, on de se htjeti izvudi što tiše, ali ni trena ranije. A znajudi o kome je riječ, ne bih rekao da de se ispričavati i postati dobar prema tebi, ni u kojem slučaju. Na kraju de opet okriviti tebe. Što više skriva, to de biti zlob-niji. Ako mu se suprotstaviš, on de te nasmrt uplašiti i uvjeriti te koliko de opak biti i pokušat de te strahom spriječiti da podigneš poklopac s kaše koju je sam zakuhao. Budi vrlo oprezna, dušo. Ako ga satjeraš u kut, zakrenut de ti vratom. Znam takvu vrstu čovjeka. On se nede povudi niti de se potiho izgubiti; prvo de tebe ubiti. Iz kojega god razloga, ovaj brak, po njegovom shvadanju, služi nečemu i on ti nede dati da se u to petljaš. Možda ona hode da ostanete u braku, zbog njenog ugleda. Ona nede najuriti starog prije nego što umre. Mislim da se tu događa puno toga što ni ne slutiš. Budi jako oprezna i nemoj ga previše izazivati.« To je bio razuman savjet i Isabelle je znala da je on u pravu, samo nije znala što bi sada započela s time. Razmislivši, shvatila je da je bilo mnogo nodi koje on nije proveo kod kude jer je živio s groficom u stanu kojeg je spomenula Nathalie. Tek nedavno je počela slutiti koliko često je nodio vani, a to je primijetila i Sophie. Sad se prisjedala raznih putovanja na koje je išao s prijateljima i odmora koje je provodio sam, zabava i mjesta koje je posjedivao. Nathalie je bila u pravu - to traje ved dvanaestak godina. »Zaista zanimljivo, zar ne?« reče Isabelle, još pomalo u šoku. Gor-don joj se odjednom učini kao stranac. A Louise de Ligne je bila puno žešda i lukavija nego stoje ona ikada bila. Isabelle se osjedala krajnje glupo zbog onoga što joj se toliko godina odvijalo pred nosom. »Htio bih još malo razmisliti o tome. Nemoj još ništa poduzimati«, zamišljeno je rekao Bili. Prije svega, nije htio da ona bude povrijeđena na bilo koji način, a to se lako moglo dogoditi. »Nedu.« »Zapamti, ako ga pritisneš, on de udariti. U to sam siguran.« U potpunosti se složila s njim. Gordon zna biti nevjerojatno opak ako ga se napadne zbog bilo čega. To je ustanovila još prije mnogo godina. Sljededih nekoliko dana, ona i Bili su razgovarali o tome, ali nisu zaključili ništa novo, a kad se Gordon vratio kudi, bio je prepla-nuo i sretan i ponašao se iznenađujude prijateljski prema njoj. Čak ju je pitao kako je Teddy, a ona mu je potvrdila da je dobro. Nije rekla ni riječ o Comtesse de Ligne. Jedinu malu psinu koju mu je priredila izvela je kad mu je predala poštu. Uklonila je jednu kuvertu jer je bila naslovljena na oboje, i sasvim usput spomenula da su ih Comte i Comtesse de Ligne pozvali na vjenčanje. Rekla je da je prihvatila poziv za oboje i da bi
151
moglo biti zgodno. Izgledala je potpuno nedužno, a njegove oči ništa nisu odavale dok ju je slušao. Činilo se da je kod njega reakcija potpuno izostala. »Teddvjev liječnik kaže da bih trebala malo više izlaziti, i u pravu je. Pretpostavila sam da ih ti poznaješ, a bududi da je naslovljeno na oboje, mislila sam da te ne bi smetalo ako dođem«, ona umiljato reče, gledajudi ga širom otvorenih očiju. »Ni najmanje«, reče on, a izgledao je potpuno mirno i na tren se upita nije li Nathalie pogriješila. No, onda se okrenuo prema njoj s čudnim izrazom. »Ali, malo su naporni, oboje su vrlo stari. Mislim da bi se dosađivala. Ako želiš opet izlaziti, mislim da bi trebala izabrati nešto zabavnije.« Zvučao je brižno, prije nego zaplašeno. »Koliko stari mogu biti ako im se kder udaje?« Isabelle nedužno upita, a Gordon slegne ramenima. »Mislim da baš nije mlada. Vjerojatno je stara cura i vrlo neprivlačna. Meni to ne zvuči naročito zabavno.« Jako se trudio da je uvjeri kako ne treba idi i Isabelle se prvi put nakon mnogo godina zabavljala u njegovom prisustvu. »Imaš pravo, ne zvuči baš zabavno. Trebam li im pisati i redi da ipak ne možemo idi, ili bi to bilo previše nepristojno?« »Ja du se za to pobrinuti. Uostalom, gdje je pozivnica?« »Na mom stolu.« »Pokupit du je na izlasku. Neka to riješi moja tajnica.« »Hvala, Gordone. Poslat du im lijep dar, kao ispriku.« »I to de riješiti Elisabeth. Ti imaš dovoljno posla.« Umiljato mu je zahvalila i on je krenuo u ured, još uvijek držedi pozivnicu u ruci. Kad ju je Bili nazvao, smijao se kad mu je to ispričala. »Baš si pravo čudovište. Ali sjeti se što sam ti rekao. Budi oprezna s njim, on nije budala. Možda te baš sada promatra, da vidi što radiš. Može pomisliti da ti je netko nešto rekao, ako je tvoja prijateljica u pravu kad kaže da cijeli Pariz zna za to.« »Nedu ništa učiniti.« Nekoliko sljededih dana, ona je samo provjeravala je li on u svojoj sobi kasno navečer i rano ujutro, nakon što bi ustala. Bilo je upravo onako kako je mislila; nije se vradao kudi po cijelu nod, a nije očekivao da de ona to znati jer joj je ulaz u njegovu sobu prešutno bio zabranjen. Vjerojatno je bio u stanu u rue du Bac, s Louise. Isabelle i Gordon igrali su se mačke i miša cijeli sljededi mjesec i ništa se nije promijenilo, ali s druge strane, ved godinama se ništa ne mijenja. On je imao svoj život, ženu, stan, vezu, na neki način bio je više u braku s njom nego s Isabelle. Baš kao što se ona, na neki način, osjedala više kao Billova supruga, nego njegova. Bili je sada bio ved pet mjeseci u rehabilitacijskom centru; bio je jači i osjedao se zdravije nego što se osjedao ved dugo. Vrat mu više gotovo i nije zadavao muke, raširio se u ramenima, njegovi bokovi su bili vitki i na bazenu, kad je išao na plivanje, izgledao je kao vrlo mlad čovjek. Osjet mu se sve više vradao u noge i lakše se kretao u kolicima, ali ne samo da nije mogao hodati, nego nije mogao ni stajati. Njegove noge nisu imale dovoljno snage i izdavale su ga kad god bi ih imalo opteretio. Čak i proteze koje je dobio nisu ničemu služile. S njima je samo još brže padao. A obedanje koje je dao sam sebi u vezi Isabelle, nije imalo dobre izglede. I dalje je odlazio na razgovore s doktoricom Harcourt, usprkos početnom otporu. Još 152
uvijek je tvrdio da je za njega gotovo sa seksom. Previše ga je pogodilo kad nije uspio s Isabelle i bio je uvjeren da se ništa nede promijeniti. Ali svejedno je uživao u razgovorima s Lindom Harcourt. Stalno mu je davala zanimljive knjige. No i dalje ga nije uspijevala uvjeriti. Da bi sve postalo još složenije, u ožujku su došli Jane i Joe i rekli mu da se žele zaručiti. Iako mu se Joe jako sviđao, Billa je to uzrujalo i imao je nekoliko dugih razgovora sa Cvnthijom, preko telefona. Ona je imala puno više razumijevanja nego on i nekoliko tjedana su se prepirali oko toga. Na kraju je Bili imao jedan dugi razgovor s Jane, kad mu je došla u posjetu s fakulteta. »Tata, znamo što radimo. Nismo djeca. Dolazim ovamo ved sedam mjeseci. Znam u što se upuštam.« Zbog prirode svojih povreda, Joe je nosio pelene, uzimao lijekove i služio se samo jednom rukom. Njegova ograničenja su bila veda nego Billova. Na jesen se upisao na pravo i bio je zaista bistar. A liječnici su vjerovali, iako nisu bili sigurni, da de ipak modi imati djecu. Linda je Billu objasnila da ima muškaraca s kojima žene, uz medicinsku pomod, mogu zatrudnjeti, iako oni sami ne mogu spolno opditi. Nije bilo potpuno jasno je li i Joe jedan od takvih. I on je bio njen pacijent. Ali, po Billovom mišljenju, Joe je imao mladost na svojoj strani. U svojim godinama, Bili više nije bio spreman na eksperimentiranje, niti je htio raditi budalu od sebe. Bio je spreman na potpuno odricanje od seksa do kraja života. Prihvatio je to kao neizbježno, za razliku od Joea. »Ne znaš u što se upuštaš«, Bili se svađao s Jane. »On de biti potpuno ovisan o tebi, tjelesno i emocionalno.« »To nije istina. Joe se brine za mene, i on je jedini muškarac koji se tako ponaša, osim tebe. Bit de odvjetnik, a uložio je novac koji je dobio kao odštetu zbog nesrede; ima milijun dolara u sigurnim dionicama i nekoliko dobrih ulaganja. Mamin burzovni mešetar je to pregledao i kaže da Joe postupa kako treba. A to što ne može planinariti, ili plesati valcer, to me uopde ne dira.« »Možda hode, jednog dana.« »Ti i mama niste uspjeli, a ti si tada mogao hodati. Po čemu je ovo toliko drugačije? Zašto smo mi u puno gorem položaju nego vi kad ste se vjenčali?« »Zato jer je on invalid,« Bili je bio uporan, »to de za tebe biti strašan teret. Tvoja mama i ja nismo uspjeli dok sam ja mogao hodati, kako ti kažeš, ali ja u ovakvom stanju ne bih ni pomišljao da se ženim.« »To je jadno. Ne mogu vjerovati da tako razmišljaš.« On tog trena požali što je ona ikada došla u bolnicu i što ju je on upoznao s Joeom. Mislio je da je to bezopasno, ali bio je u krivu. Prepirao se s Isabelle i Cvnthijom i s obje kderi iduda dva tjedna i na kraju, sjeo i razgovarao s Joeom. Bili je očekivao obilje iskrenog, gorljivog uvjeravanja s njegove strane i bio je primjetno uznemiren prije nego što je razgovor počeo. Ali nije bio pripremljen na ono što mu je Joe želio redi. »Znam kako se osjedaš, Bille«, tiho je rekao Joe. Sve je čuo od Jane. Bila je bijesna na oca zbog toga i htjela je pobjedi s Joeom. Ali Joe je i nju i Billa previše poštovao da bi to učinio. »Ne mogu ti redi da griješiš. Ne mogu ti redi da de biti lako; obojica znamo da nije. Ja znam. Shvadam to bolje od Jane. A oboje smo mladi. Brak nije jednostavna stvar ni u najboljim
153
vremenima. Moji roditelji su razvedeni, ti i Cvnthia također. U životu nema nikakvih garancija. Ništa nije potpuno sigurno. Ali isto tako vjerujem da smo Jane i ja povezani na poseban način i iskreno mislim da bismo mogli uspjeti. Ja du učiniti sve što mogu da je štitim i brinem se za nju«, u njegovim očima su bile suze, a Bili skrene pogled; nije htio da bude ganut. »Međutim, isto tako, tebe poštujem previše da bih učinio nešto što ti ne želiš. Vjerujem tvom sudu, iako mislim da u ovom slučaju griješiš. Mislim da i ti i ja imamo jednako pravo na dobar život i dobar brak kao i bilo tko drugi. Samo zato što ne mogu hodati ili upotrebljavati lijevu ruku ne znači da nemam pravo na ljubav. Nadam se da i ti vjeruješ u to, zbog sebe. Ali ako ne želiš da se ona uda za mene, ako kažeš ne, redi du joj da sam malo razmislio i predomislio se. Ako to želiš, bolje je da mrzi mene nego tebe; ti si joj otac i ona te treba možda i više nego mene. A ja ne želim biti dio tvoje obitelji ako to ti ne želiš. To ovisi o tebi.« Billu je bilo mučno dok ga je slušao. Htio je da to sve bude istina, ali vjerovao je da je sve to preteško za njih oboje i htio je zaštititi svoju djevojčicu. Želio je da ima muškarca koji može na vlastitim nogama odšetati s njom u zalazak sunca. »Što ako ustanovite da ne možete imati djece, nakon što pokušate?« To je za njega bilo veliko pitanje, a znao je da de jednog dana biti i za Jane. »Onda demo ih posvojiti. Jane i ja smo razgovarali o tome. Ni za koga nema garancije. Mnogi parovi koji nemaju naše probleme ustanove da ne mogu imati djecu. Mi demo učiniti ono što oboje procijenimo kao najbolje.« Bili je znao da ne može tražiti više od bilo kojeg muškarca. Joe je bio pouzdan, drag, lud za Jane, pametan, pristojan, obziran, obrazovan, financijski pouzdan, ali do kraja života ostat de prikovan za invalidska kolica. To je bila najteža odluka koju je Bili ikada donio. Dugo je slušao Joea, a onda je sa suzama u očima ispružio ruke prema njemu i njih dvojica se zagrle. »U redu, seronjo mali«, obojica su imali oči pune suza, a Billu su usne podrhtavale dok se borio za riječi. »Samo naprijed. Ali ako ikada bude nesretna, ubit du te.« »Kunem se, do kraja života du raditi sve što mogu za nju.« To je bilo sve što je čovjek mogao tražiti od muškarca koji se ženi njegovom kderkom. Obojica muškaraca obrisali su suze i osmjehnuli se; Bili izvadi jednu bocu vina iz hladnjaka u svojoj sobi. »Kad se vas dvoje želite vjenčati?« upitao je, nalijevajudi svakome po čašu vina. Osjedao se kao da se proteklih pola sata penjao na Alpe, a i Joe se osjedao slično. »Mislili smo, lipanj ili srpanj. Ja sam na pravu na njujorškom sveučilištu, pa možemo dobiti bračni smještaj, tako da to ne smeta njenom studiju.« Ona de na jesen imati dvadeset godina, a njemu su bile dvadeset i tri. Bili su mladi, dakako, ali i drugi su prije njih učinili isto i uspjeli. Bili se nadao da de oni biti među takvim sretnicima; samo to im je poželio. »Kad izlaziš odavde?« pitao je. »Za mjesec ili dva. Ovdje sam godinu dana i mislim da sam sve odradio. Mislio sam malo otidi kudi, u Minneapolis.« Bili kimne. Sve je to zvučalo razumno, ako se tako moglo redi. Da Joe nije u invalidskim kolicima, Bili bi skakao od veselja. Ali barem se složio. Obojica su se pomalo napili, a kad se Joe vratio u sobu, nazvao je Jane. Osjedao se potpuno iscijeđeno. Strašno se bojao što de Bili redi, ali sve je prošlo nevjerojatno dobro. A kad je to Jane čula, rasplakala se od olakšanja. Očev blagoslov značio joj je jako puno. Nije se
154
htjela udavati ako on to ne odobri, niti je to želio Joe. Pet minuta nakon što je Joe izašao iz sobe, Jane je nazvala Billa; plakala je, smijala se i zahvaljivala mu, a onda je slušalicu preuzela Cvnthia. »Dobro si postupio. Malo sam se zabrinula zbog tebe, nakratko, ali učinio si ono što treba.« Zvučala je jako mirno i zrelo. U protekloj godini, svi su odrasli, a ne samo djeca. »Zbog čega si tako sigurna?« upita Bili, još uvijek zabrinutim tonom. »Znam, eto. Kao i ti, samo si uplašen. On de biti dobar prema njoj.« Samo to su i mogli tražiti. Sve ostalo je u rukama sudbine. »I bolje mu je. Ili de me čuti.« »Ponosna sam na tebe«, Cvnthia reče. »Nemoj, momak je tako dobar da mu nisam mogao redi ne.« »Drago mi je«, a isto to je rekla i Isabelle kad je nazvala da čuje kako je prošlo. »Nikada ti ne bih oprostila da si rekao ne«, rekla je s puno strasti. Cijelu nod se brinula zbog toga i ustala je u četiri sata da bi ga mogla nazvati. Svi su navijali za to dvoje. Ništa nije tako neodoljivo kao ljubav, a jedno je bilo sigurno - Joe i Jane se vole. Bili se samo nadao da de život biti dobar prema njima. Uostalom, Joe je ved platio svoje. U Pariz je ved stiglo proljede, a za Isabelle se ništa nije promijenilo u protekla dva mjeseca. Svoje otkride još nije istresla pred Gor-dona. Čekala je povoljan trenutak. Ali, otkako je saznala za Louise. za nju se sve promijenilo. Više nije osjedala krivnju zbog onog što osjeda prema Billu i uglavnom se klonila Gordona. Nije se ispričavala ništa nije očekivala od njega. On je bio samo čovjek kojeg više ne poznaje, a žive na istoj adresi. Billa je samo brinulo da Gordon ne osjeti preveliku promjenu u njoj. No do sada, čini se, ništa nije shvatio. Bili ju je i dalje nazivao svaki dan, ali znao je da uskoro mora donijeti neke odluke. U rehabilitacijskoj ustanovi je bio ved sedam mjeseci, no iako je bio jači i zdraviji, ništa se značajno nije promijenilo. Njegovo tijelo se oporavilo; prvobitno je trebao ostati ovdje cijelu godinu, no njegovi terapeuti su mu govorili da de uskoro biti spreman za odlazak. Neodlučno je razmišljao o odlasku u svibnju. Rekli su mu, na kraju, da više ništa ne mogu učiniti za njega. Doživotno je bio vezan za invalidska kolica. Nije bilo nikakvog čuda, nikakvog kirurškog zahvata kojeg bi mu mogli ponuditi. Morao se pomiriti sa životom kakav je sada; takav de i ostati. To je za njega bio najokrutniji udarac kojeg je mogao zamisliti. Jedino bi još gore bilo daje Isabelle poginula kad ih je udario autobus. To što više ne može hodati, za njega je značilo da je više nikada nede vidjeti. Radije bi umro nego da je optereti svojim tegobama. Kad su mu rekli da više ništa ne mogu učiniti, osjedao se kao da je umro. Njoj još nije rekao da je među njima gotovo, no znao je da mora uskoro, kako se ne bi predomislio. Čvrsto je odlučio: ubrzo de se tiho povudi. Prijatelji su ga i dalje nazivali iz VVashingtona i jedan jak kandidat za senatora tražio je da on preuzme njegovu kampanju u lipnju. Imao je i neke namjere u vezi predsjedničke kandidature, za četiri godine, a znao je da je Bili pravi čovjek koji de mu to omoguditi. Bili mu je gotovo ved obedao da de prihvatiti. Razgovarao je o tome s Isabelle i ona je došla do zaključka da bi mu povratak na posao
155
dobro činio. Shvadala je da je povremeno obeshrabren time što na rehabilitaciji nije postigao više, no oni su ga doveli do onog stupnja kojeg su mogli dosegnuti. Ispravno je naslutila da on odugovlači s odlaskom. Odlazak iz rehabilitacijskog centra bio je pomalo kao napuštanje majčine utrobe. Njene povrede su ved dobro zarasle. Pretrage su pokazivale normalno stanje, samo je rijetko imala glavobolje. Zaista se dobro oporavila i nije ostalo nikakvih znakova nesrede, osim dugog, tankog ožiljka duž lijeve ruke, gdje je bila zašivena presječena arterija. Druge uspomene na nesredu nije bilo, osim veze koja se u bolnici razvila medu njima. I dalje joj je strašno nedostajao i zvala ga je daje posjeti kad izađe iz rehabilitacijske ustanove. Ali on je, svaki puta kad ga je ona pitala o tome, bio vrlo neodređen. Znala je da je prerano za njegove putne planove, no nadala se da de se to dogoditi uskoro. Nije ga vidjela sedam mjeseci, što joj se činilo kao vječnost. A tako se osjedao i Bili. Kako je vrijeme prolazilo, neprestano je sam sebe mučio zbo; toga; tako je bilo ved dugo. Htio ju je vidjeti, ali je vjerovao da to nije dobro. Kad je zaista shvatio i prihvatio činjenicu da više nikada nede hodati, za njega se sve promijenilo. A njihovi razgovori nisu mu se više činili tako nedužni. Osjedao se kao da je zavarava, s obzirom na odluku koju je donio. U njegovim očima, on joj više nije imao što ponuditi, osim emocionalne podrške i ono malo ukradenih trenutaka koje bi mogli podijeliti nekoliko puta godišnje. Premalo joj je mogao dati; nije joj mogao pružiti bududnost dokle god je ona u braku, nikakvu zaštitu od Gordona, niti pomod njenom bolesnom djetetu. A ono što nikako nije želio, bilo je njeno sažaljenje. To ne bi podnio. Znao je, ako je odluči napustiti za njeno dobro, ona mora misliti da je potpuno zdrav. Ako ne bi bilo tako, pa ona pomisli da mu je potrebna, nikada ga ne bi pustila. Toliko ju je poznavao. No svaki put kad je pomislio da prekine s njom, da je više ne naziva, osjetio bi se kao da de mu srce puknuti. Nije htio da se ona osjeda napušteno, ali, govorio je sam sebi, na dugi rok je to za nju bilo najbolje. Kad bi joj mogao dati bududnost, onakvu kakvu bi želio, čekao bi je zauvijek, ali sada kad je znao da to ne može i da de zauvijek ostati u kolicima, sam je sebi govorio da je mora pustiti, za njeno dobro. A pogotovo ako ne može voditi ljubav s njom. Ako su Joe i Jane i bili dovoljno ludi da pokušaju izgraditi zajednički život, što se njega tiče, on to nikada ne bi učinio Isabelli. To se ved pretvorilo u svakodnevno hrvanje između Billa i njegove savjesti. Osim Billa, to što se Teddy značajno oporavio u protekla dva mjeseca bilo je jedino dobro u njenom životu. Nije znala je li to zbog vremena ili je to samo sreda, no on je izgledao bolje i snažnije nego cijele godine. Čak je nekoliko puta sišao dolje i večerao s njom u blagovaonici. U travnju ga je provezla kroz Bulonjsku šumu, prvi put nakon mnogo godina. Svratili su na sladoled u Jardin dAcclimata-tion i kad je nazvala Billa, bila je van sebe od oduševljenja. Ovako nešto nije učinila još otkako je bio sasvim mali. A kad je prvog svibnja navršio petnaest godina, zahvaljivala je Bogu što ju je blagoslovio njegovim postojanjem. Dan poslije, Bili se javio i tog popodneva je počeo polagati temelje za ono što je vjerovao da mora učiniti. Izgovorio je prvu laž. Razmišljao je o tome dugo i teško. Ma koliko grozno se činilo, znao je da to radi zbog nje. Dovoljno ju je volio da bi sam sebe žrtvovao za njeno dobro. Teddvju je bilo bolje, Gordon je ved nekoliko mjeseci ostavlja na miru. Gotovo ga ni nema kod kude. Bili je znao da nikada nede biti dobar trenutak za ono što je, po vlastitom
156
uvjerenju, morao učiniti, ali sada je za to bilo bolje doba nego ikada. Dok mu je srce snažno tuklo, rekao joj je da ima sjajne novosti i nastojao se natjerati da zvuči uvjerljivo. Previše ga je dobro poznavala, pa se bojao da de znati kako to nije istina. No, nekim čudom, ona mu je povjerovala kad joj je rekao da je tog dana prohodao i da je napokon uspio uspostaviti vezu između mozga i nogu. Bila je zapanjena što to čuje, čak se rasplakala; bila je presretna zbog njega, a on se zato osjedao još gore. No, po njegovom shvadanju, nije mogao učiniti ništa drugo. Znao da je mora pustiti, za njeno dobro, i uvjeriti je da je zdrav. Imala je Teddvja, za njega se trebala brinuti, nije joj trebao Bili kao dodatni teret. Ovakav kakav je, mislio je, nema joj što ponuditi, bez obzira na to što se na kraju dogodi s Gordonom. Bili joj to ne bi učinio. Nije joj želio uništiti život i na kraju je pretvoriti u svoju sluškinju i njegovateljicu. Za razliku od Joea i Jane, Bili je znao što to znači. Nije joj smio dopustiti da ga žali, spašava i njeguje. Ako ne može hodati, više ne želi biti dio Isabellinog života. A to što joj je upravo rekao, kako je tog dana prohodao, bio je prvi korak njenog oslobađanja. Po njegovom shvadanju, to je bilo sve što joj je mogao dati. Bilo je to kao da predivnu pticu pušta na slobodu. Dugo su razgovarali; ona ga je pitala kako se osjedao kad je napravio prve korake, je li bilo strašno ili divno, a on je beskonačno pričao na tu temu, u pojedinosti. Nakon toga, svakog dana je sve više učvršdivao svoju priču. Sad mu je bilo zlo kad bi je nazvao; grozno mu je bilo što joj laže. Bila je topla, predivna, ranjiva i puna povjerenja i strašno ju je volio. Dovoljno da se, ovakav kakav je, ukloni iz njenog života. Samog sebe je sada vidio kao polovičnu osobu, čak i manje od toga - kao čovjeka koji više nema što ponuditi jednoj ženi. Čak i ako neki njegovi dijelovi funkcioniraju, bilo je drugih koji nisu i nede, nikada više. Zapravo, kako je on to vidio, prognoza koju su mu dali njegovi terapeuti uništila je ono što je ostalo od njegovog života i ono što je dijelio s Isabelle. A kad nije razgovarao s njom, Bili je pripremao teren u Wa-shingtonu za svoj bududi život. Napokon je počeo smišljati što de kad izađe iz rehabilitacijskog centra. Obedao je da de preuzeti kampanju kandidata za senat krajem lipnja. Prije toga je morao nadi stan, a htio je i neko vrijeme provesti s kandidatom i saznati sve što može o njemu. No, prije povratka na posao, slijedilo je još i vjenčanje Jane i Joea. Imat de šest djeveruša, Olivia de biti kuma, a prijem su mislili održati kod kude, u Greenwi-chu. Bit de tristo uzvanika, u šatoru na prednjem travnjaku. Događalo se puno toga, Cvnthia je ludovala s pripremama oko hrane i cvijeda i jurila na probe haljina s curama. Joe i Jane su bili van sebe. Predbilježili su se za bračni smještaj na sveučilištu. Ona je bila u Minneapolisu i upoznala njegove roditelje. A na bračno putovanje idu u Italiju. Dok je slušao Joea, odlazedi svakog dana s njim na terapiju, Billu je bilo sve više muka zbog onog što de uskoro učiniti Isabelli. No on je donio odluku. Bio je siguran da je to jedini izbor i ispravan potez. Trebalo joj je samo redi. »Dobro si?« Joe ga je upitao jednog popodneva, dok su se vradali u sobe. »U zadnje vrijeme si nekako tih.« Joe se zabrinuo za njega. Djelovao mu je čudno. Znao je da je Bili, što se tiče oporavka, došao do zida i brinulo ga je kakve je to posljedice ostavilo na njega. Svi su oni došli do određene točke kad su se morali suočiti s istinom i stvarnošdu. »Spremam se za povratak u stvarni svijet. Nakon vjenčanja, imat du puno posla«, 157
objasnio je Bili, ali Joe je primijetio da je njegov bududi punac u proteklih mjesec dana gotovo potpuno izgubio zanimanje za terapiju. A prestao je odlaziti i na razgovore s Lindom Harcourt. Nije imao što više redi, niti su ga zanimale njene knjige. Izgubio je svaku nadu u život s Isabelle. Pristao je da ostane u reha-bilitacijskom centru još mjesec dana, no činilo se da srcem više nije bio prisutan ni na koji način. U glavi, ved je bio negdje drugdje. Djelovao je odsutno i tiho, a kad nije primjedivao ljude oko sebe, što se sada često događalo, činilo se da je utučen, a takav je i bio. Krajem svibnja, Bili je naišao na Helenu koja se vradala iz blagovaonice; plakala je. Išla je ravno prema njemu i gotovo ga je oborila kad je projurila kraj njega u svojim kolicima. »Hej, bijeg s mjesta nesrede je krivično djelo!« doviknuo je Bili, a ona se polako zaustavi ne okrenuvši se da ga pogleda, a onda zabije glavu u šake i zaplače. On približi svoja kolica njenima i dotakne joj rame. »Mogu li pomodi?« Odmahnula je glavom i na tren nije odgovorila. A onda ga pogleda uplakanim očima. Kad je sklonila ruku s lica, on primijeti da nema njenog prstena, ogromnog dijamanta kojeg je nosila otkako ju je upoznao prije devet mjeseci. Bilo je lako pogoditi što se dogodilo. »Hodeš li dodi da malo popričamo?« predloži on, a ona kimne. Zajedno su se vratili do njegove sobe i on joj pruži snop papirnatih maramica. Ispuhala je nos i zahvalila mu uz osmijeh pomiješan sa suzama. »Oprosti. Raspadam se«, ispričala se. Bila je lijepa kao i uvijek, čak i kad je plakala. Ta djevojka je nevjerojatno dobro izgledala, bez obzira na to što je u invalidskim kolicima. »Da pogađam ili deš mi ti redi?« »Sergio. Nazvao me... u zadnje vrijeme je sve bilo nekako čudno. Radio je u Milanu, puno je putovao. Odgodili smo vjenčanje prije nekoliko mjeseci jer je on mislio da treba još vremena... Sranje, Bili, mi smo skupa ved šest godina... ali tek nakon nesrede smo se zaručili. Mislim da je to učinio samo zbog osjedaja krivnje, jer sam pala dok sam radila za njega. Tog dana mi je stalno govorio neka stanem dalje i dalje, pa još dalje, a onda sam pala niz stepenice... i... sad mi je rekao da on to ne može, da je preteško, jer ja trebam previše pažnje. Njemu u životu treba netko neovisniji, tako je rekao. To je zbog ovog«, ona pljesne po svojim invalidskim kolicima s obje strane i ponovo zaplače, a Bili je na to zagrli. Nerazgovjetnost njenog govora značajno se smanjila u proteklih devet mjeseci, ali druge stvari nisu i nikada nede biti bolje. To je bilo baš ono čega se bojao kod Jane i Joea i zašto je želio osloboditi Isabelle sada, prije nego što ga zamrzi zbog svega što više nije bio ili nije mogao učiniti. »Vjerojatno se uplašio«, razumno reče Bili. Sergio je bio jedan od najuspješnijih mladih fotografa u svom području i imao je samo dvadeset i devet godina. No isto tako, mogao je imati svaku manekenku koju poželi, i to one koje nisu u invalidskim kolicima. Bilo bi lijepo da je mogao održati obedanje koje je dao Heleni, no za njega je to bilo previše, rekao joj je Bili; zato je bolje da se sada izjasnio. »Znaš, Helena, ako on to ne može, onda je sada postupio kako treba. Zašto da te ostavi nakon što se vjenčate? Ako nije pravi, bolje da to odmah saznaš.« To je bio njegov stav u vezi Isabelle, iako je znao da ona njega nikada ne bi napustila. Međutim, Bili je vjerovao da bi trebala tako postupiti. A ako ona ne bi imala dovoljno razuma da to sama učini, on de to učiniti za njeno dobro. Posljednjih nekoliko tjedana se mučio do ludila i uspio je sam sebe uvjeriti da je u pravu. Ono što je Sergio učinio,
158
potvrdilo je njegovo mišljenje da zdravi ljudi ne idu uz ljude koji to nisu u potpunosti. »Helena, vjeruj mi, jednog dana de ti biti drago što se ovo dogodilo«, reče on, a ona se još jače rasplače. Ona u tome nije vidjela nikakvog smisla. Voljela ga je i mislila je da i on voli nju. Ved je imala pripremljenu vjenčanicu, prijem, fotografa, glazbu. Ali brak je bio puno više od toga, pogotovo u njihovoj situaciji. »Zašto bi mi bilo drago što se to dogodilo?« To što Bili govori, po njenom mišljenju nema nikakvog smisla. »Zato jer mu ne želiš biti na teret. Na taj način, samo bi te zamrzio.« »Ja nisam teret«, reče ona, razbjesnivši se. »Nisam ništa drugačija nego što sam bila prije nesrede. I dalje sam ista osoba.« Joe i Jane bi zapljeskali na te riječi, ali Bili nije. On je stvari vidio upravo suprotno. »Nitko od nas nije više isti. Ne možemo biti. Imamo ograničenja. Ima stvari koje više nikada nedemo raditi«, tiho reče Bili, misledi na Isabelle. »Što, na primjer? Plesati? Skijati se? Rolati? Ma, koga briga za to?« Ponovo je ispuhala nos. »Njega, očito, jest. To ti želim redi. Barem je bio iskren, to mu moraš priznati.« »Ništa mu ne priznajem. On je seronja. Nisam mu učinila ništa loše da me ovako ostavi.« »Ne. Samo nisi imala srede. Kao i mi ostali. Zato smo ovdje.« »Ti to meni hodeš redi da nas nitko nede voljeti zato jer smo ovakvi? Ako je tako, mislim da nisi u pravu i ružno je što to govoriš. A što je s Jane i Joeom? Pogledaj njih.« »Imaš dovoljno godina da budeš pametnija od njih.« Njoj je bilo dvadeset i osam i htjela je život s mužem i djecom. »I dalje mislim da griješe i jednog dana de za to platiti. Možda de Jane jednog dana učiniti isto što i Sergio. I što onda? Do tada de ved imati djecu i to de svima upropastiti život.« »Dakle, to misliš? Da nitko nede ostati s nama niti de nas htjeti? To je sranje, znaš i sam. Barem se nadam da znaš. Imamo pravo na sve što i drugi.« »Možda i nemamo«, reče on smrknuto. »Ili, barem, ja nemam. Mogu govoriti samo u svoje ime. Ali mislim da nemam pravo opteretiti druge s ovim«, on rukom pokaže na njihova invalidska kolica, »To ne bi bilo pravedno.« Oboje su znali da on govori o Isabelli i Helena se na to još više uzruja. »Jesi li u zadnje vrijeme popričao s psihijatrom, Bille?« ona upita, iznenada više zabrinuta za njega nego za sebe. »Mislim da bi trebao, jer mi se čini da su ti stavovi jako sumnjivi. Ja mislim daje Sergio guzica i možda si u pravu, možda je za mene bolje ovako nego da me kasnije napusti, ali mislim da to ne bi trebalo imati nikakve veze s ovim,« kao i on, ona mahne rukom prema njegovim kolicima. »Mislim da bi to trebalo ovisiti o tome voli li me on ili ne i njegovim očekivanjima kakva du mu biti žena. Možda misli da nisam dovoljno dobra za njega.« »To i ja tvrdim«, Bili joj je podilazio, no Helena gaje bijesno pogledala. »Ne, ne tvrdiš, Bili. Zbunjen si. Misliš da smo onog dana kad smo završili u kolicima izgubili pravo da budemo voljeni. Ja u to ne vjerujem i nedu vjerovati. Ima previše dobrih ljudi koje uopde nije briga stojimo li ili sjedimo. Ni meni se ne sviđa što sam ovakva. Radije bih
159
slobodno trčala naokolo i nosila visoke pete. Ali nije tako. I sto onda, jebi ga? Hodeš mi redi da ne bi volio ženu u invalidskim kolicima? Zar si toliko sitan? Ne bih to rekla.« Pogledala gaje vrlo oštro. »Možda nije tako«, odvratio je on, izbjegavajudi odgovor na njeno pitanje, no samom sebi usprkos, znao je da ima istine u njenim riječima. Jer, da je Isabelle završila u invalidskim kolicima, on bi je volio jednako kao i prije, možda i više. Ali nije se o tome radilo. »Možda samo želim redi da neki ljudi nisu dovoljno veliki da to učine. A ako i jesu, moraš dobro razmisliti i shvatiti želiš li im to zaista učiniti. Želiš li ih zaista izložiti tome, ili ih voliš toliko da deš ih se odredi?« Govorio je o sebi, a Helena je izgledala zbunjeno. »Zašto nas jednostavno ne strpaju sve na nekakvu santu leda? To bi moglo biti rješenje. Ne bi bilo problema ni za koga, oni se ne bi trebali ponašati kao pristojna ljudska bida, niti suosjedati ili se uopde ponašati kao zrele osobe. Znaš što? Strašno se divim Jane i Joeu zbog ovoga što rade. Vjeruju jedno u drugo i u pravu su. Vole se, a to je vrijedno svake žrtve. Sve ostalo, s kolicima i štakama ili bez njih, ne znači baš ništa. Barem ne za mene. Nije me briga je li tip za kojeg du se udati gluh, nijem ili slijep; ako je dobar čovjek, ako se volimo, ako je pristojno ljudsko bide, za mene je dovoljno dobar. K vragu, da je netko drugi umjesto mene u ovim kolica, meni to ne bi ništa značilo.« »Dobro. Onda se udaj za mene«, Bili ju je bocnuo, a ona se zavali dublje u kolicima i osmjehne kroz suze. »Bio bi pravi davež«, nasmijala mu se. »A stavovi su ti nikakvi. I dalje mislim da bi trebao popričati s psihijatrom prije nego što izađeš ili deš napraviti neku veliku glupost.« I ona je bila pacijent Linde Harcourt i bila je zadovoljna s njom, jer se i sama trudila. »Što, na primjer?« On se branio. Sviđala mu se, bila je vrlo bistra djevojka i postali su dobri prijatelji. »Na primjer, iznevjeriti ljude koji te vole zato jer misliš da si im teret. Zašto ih ne pustiš da to sami zaključe, umjesto da odlučuješ za njih? Nemaš pravo određivati što de oni misliti, niti donositi odluke umjesto njih.« »Možda sam ja ipak u pravu. Ako nekog voliš, želiš tu osobu zaštititi od nje same.« »Ljude ne možeš zaštititi«, odlučno reče Helena. Puno je radila na sebi i suočila se s mnogim pitanjima, više nego Bili. On je sve vrijeme proveo dižudi utege i na kraju je počeo izbjegavati psihoterapiju. Heleni je to bilo jasno. »Ljudi imaju pravo na vlastiti izbor. Ne možeš to nikome oduzeti, kao što drugi to ne mogu oduzeti tebi. Radi se o poštovanju.« »Možda je tako kako ti kažeš«, zamišljeno reče Bili. »Ja nemam odgovore. Imam samo pitanja. A puno sam stariji od tebe. Možda bih u tvojim godinama i ja bio hrabriji. Možda si u pravu, možda je Sergio seronja. Ali ako je, bolje ti je bez njega i bolje ti je da to saznaš odmah sada.« »To se slažem«, ona tužno reče, »ali svejedno boli.« »Aha,« reče on, »boli. Ali takav je život. Puno toga što se događa boli kao vrag. Neki te ljudi uvijek mogu razočarati. Bolje je ako ih se riješiš što prije«, reče on, a ona kimne. Mislio je na Cvnthiju, a to nije imalo nikakve veze s njegovim kolicima. »Sergio je, valjda, jedan od tih«, ona razumno odvrati. »Možda deš sljededi put dobiti
160
manji prsten i vedeg čovjeka.« Ona kimne; pričali su još neko vrijeme, a onda se ona vratila u svoju sobu, no još jednom je podsjetila Billa da bi, po njenom mišljenju, trebao popričati s psihoterapeutom prije odlaska. A kad ga je kasnije te nodi nazvala Isabeile, on je zvučao zabrinuto. Ponešto od onoga što je rekla Helena ponovo ga je zbunilo. Toliko je gorljivo tvrdila da njihova ograničenja ne znače ništa ljudima koji ih vole, da se on gotovo pitao nije li u pravu. No, ipak, ona je mlada žena, pa ako se neki muškarac želi brinuti za nju, to je druga stvar. On je muškarac i morao bi biti u stanju ponuditi više od toga. »Zvučiš umorno«, rekla je Isabeile, osjetivši odmah da se on osjeda potišteno. »Jesi li danas previše hodao i izmorio se?« Potpuno mu je povjerovala da ponovo može hodati. A on je, slušajudi je, gledao u svoja kolica i osjedao krivnju. Zbog te laži, postalo je nemogude da je ikada više vidi. Ali to je i htio. I sada se nije namjeravao povudi, ma što pričala Helena. To je ved otišlo predaleko, a on je i dalje vjerovao kako je ispravno da je ostavi. Jedino je još ostalo pitanje, kada. »Aha, vjerojatno. Moram puno toga obaviti prije nego što izađem«, odvrati on neodređeno. »Odradili su sjajan posao«, reče Isabeile; zvučala je nježnije nego ikada, bila je puna povjerenja, toliko da se njemu srce cijepalo na zvuk njenog glasa. Iako ju je zavarao, on joj je želio pokloniti slobodu, osloboditi je tereta koji bi joj, u to je bio siguran, uništio život. Znao je da bi mu Helena rekla da Isabeile ima pravo na vlastiti izbor, a on joj to pravo oduzima. No bio je uvjeren da zna što je najbolje, a Isabeile je bila predobra da bi ga sama napustila. Međutim, ved danima je primjedivala nešto čudno u njegovom glasu, a nije znala što bi to moglo biti. Zvučao je drugačije, nesretno i nekako odsutno. Pomišljala je samo da je uznemiren zbog odlaska iz zaštidene sredine u rehabilitacijskoj ustanovi i početka novog života. No sada kad je opet mogao hodati, kako je ona mislila, sve de mu biti puno lakše i ona je zbog toga osjedala veliko olakšanje. »Kako napreduje vjenčanje?« upitala je nekoliko minuta kasnije, nadajudi se da de mu skrenuti misli od onoga što ga muči. »Cvnthia luduje. Ja se nastojim izvudi. Trebam samo pladati račune. To je lakši dio.« Teži dio je bilo ono što je namjeravao učiniti Isabelli. Ali ona to još nije znala. »Kako je Teddy?« Brzo je promijenio temu. Primijetila je da to ovih dana često radi - skače s jedne teme na drugu - kao da mu je odjednom neugodno da o bilo čemu priča podrobnije. To uopde nije bilo slično ni njemu ni razgovorima koje su vodili ved gotovo pet godina. Poznavala ga je bolje nego što je mislio, bolje nego što je želio da ga poznaje. »Sjajno«, Isabelle reče, što njega umiri. Nikada ne bi mogao raskinuti s njom daje Teddvju loše. Rekavši to Billu, sama sije zapečatila sudbinu. »Nikad nije bio bolje.« »Dobro.« A onda joj je rekao da de idudi tjedan idi u VVashing-ton, potražiti stan. Na to ga ona opet upita o dolasku u Pariz. »Možda bi mogao dodi ovamo nakon vjenčanja, ako ne budeš previše umoran. Samo na nekoliko dana, prije nego što počneš raditi.« Puno je tražila od njega, ali bojala se da nakon toga on nede imati vremena. Znala je koliko može biti zaposlen, a sad de i biti tako. »Moram vidjeti. Možda taj tjedan ved počinjem s kampanjom.« To je bila još jedna laž. 161
Kampanju nede započeti prije kraja lipnja i imao bi vremena, ali on ne hoda, a to joj ne može redi. Sam je sebi onemogudio da je posjeti. »Smislit demo nešto«, samo to je rekao i kad su završili razgovor, ona je ovog puta bila zabrinuta. Imala je snažan osjedaj daje on izbjegava, a nije znala zašto. To se počelo događati od danas do sutra, doslovno preko nodi. A to da je njegovo čudno ponašanje počelo onog dana kad su mu terapeuti potvrdili da više nikada nede hodati, ona nije znala. To je za njega bila prekretnica. Kad se to dogodi, stalno je sam sebi obedavao, prestat de je nazivati i više je nikada nede vidjeti. Ali još se nije mogao natjerati da je prestane zvati. S druge strane, Isabelle se zabrinula da je rekla nešto što ga je uvrijedilo. No nije zvučao kao da se ljuti na nju; samo je bio odsutan. Prošlo je devet mjeseci otkako ga je zadnji put vidjela i nije imala nikakvu predodžbu kad bi mogao dodi u Pariz da je posjeti. A nije bilo načina da ona ode u VVashington ili New York, k njemu. Nije mogla ostaviti Teddvja tako dugo, niti otidi tako daleko. U vrijeme kad je vjenčanje bilo sasvim blizu, Isabelle je ved obuzela panika. On je propustio nekoliko poziva, a kad ga je pitala zašto, rekao je da je bio previše zauzet. Pronašao je stan u VVashingtonu i imao sastanak s mladim senatorom povodom njegove kampanje. Kad je o tome pričao, zvučao je uzbuđeno. A nakon vjenčanja, Bili joj se dva dana uopde nije javio. Iz nekog neobičnog, instinktivnog razloga, ona se njega nije usudila nazvati. On je, odjednom, podigao zid oko sebe. Vjenčanje je bilo predivno; svi su plakali kad su Joe i Jane izgovorili svoje da. Joe u invalidskim kolicima i Jane koja stoji uz njega; bilo je neopisivo dirljivo. A nitko nije plakao toliko kao Bili koji je u svojim kolicima sjedio do Cvnthije, na kraju prvog reda. »Dobro si?« upitala gaje ona kad su krenuli za stol. Sjedio je do nje i njoj se činilo da je neuobičajeno tih. »Izgledaš izmučeno.« »Samo razmišljam o poslu. Za nekoliko dana izlazim iz centra i idem u VVashington. Znaš kako mi je.« Fizički, izgledao je odlično, ali ona je vidjela da ga nešto muči. »Djeluješ mi uznemireno.« Na kraju, pretpostavila je da ga je potreslo to što se njegova curica udala. Došla je Olivia i neko vrijeme sjedila kraj njega, a Jane je, umjesto s njim, plesala s djedom, dok su je on i Joe gledali, smješkajudi se. Joe time nije bio pogođen, ali Bili jest. I to jako. Bilo je to lijepo vjenčanje, odlična zabava i svi su se dobro proveli. A Bili je, vradajudi se te večeri u rehabilitacijski centar, mislio samo na Isabelle. Dva dana je ostao u sobi, uopde nije išao na fizikalnu terapiju, a onda je napokon skupio hrabrost daje nazove. Ona se tada ved ozbiljno zabrinula, a kad ga je zvala, on se nije javljao. Njegov telefon je zazvonio nekoliko puta u protekla dva dana. Znao je da je to Isabelle. No on je samo ležao na krevetu, mislio na nju i žalio što nije mrtav. »Gdje si bio?« upitala je ona s prizvukom panike u glasu, kad ju je napokon nazvao. »Mislila sam da si otišao s njima na bračno putovanje«, šalila se. No on je primijetio da je zabrinuta i povrijeđena i sam je sebe mrzio zbog toga. Znao je da briga koju osjeda nije ništa u usporedbi s patnjom koju de tek osjetiti. Nakon pet godina razgovora s njom, bilo je nezamislivo da je više nede biti u njegovom životu. »Kako je bilo na vjenčanju?« ona nedužno upita, a on uzdahne.
162
»Prekrasno. Na ceremoniji su svi plakali, a nakon toga se odlično zabavljali.« »Pričaj mi malo o tome.« Teddy je još spavao. Tih dana je spavao dulje i ona je imala puno vremena. Ispričao joj je, a onda duboko udahnuo. Osjedao se kao da treba skočiti s najviše skakaonice. »Isabelle, moram ti nešto redi.« Ona osjeti kako joj je srce stalo. Prije nego što je on progovorio, znala je da je nešto jako loše. »Pitam se, zašto mi se ne sviđa taj ton?« Zadržala je dah, čekajudi da lavina krene. »Cvnthia i ja obnovili smo bračne zavjete.« Na njenom kraju, zavladala je beskonačna tišina dok je pokušavala usvojiti to što joj je upravo rekao. »Sto to točno znači?« Nastojala je biti pristojna, iako je htjela vrištati. Kao uvijek, bila je fina i čekala da joj on objasni. »Obnovili smo našu vezu.« To je bila druga najgora laž koju joj je ikada rekao. Prvu je izgovorio kad je rekao da ponovo može hodati. »Stvari su se promijenile za vrijeme mog boravka u ovoj ustanovi. Mislimo daje to važno za cure.« Jedna se udala, a druga ima dvadeset i dvije godine. Za dvije odrasle žene, koliko važno može biti da njihovi roditelji obnove bračne zavjete? No Isabelle nije postavila tako očito pitanje; bila je važna samo činjenica da su to učinili i da ona sada zna za to. »Kad ste to odlučili?« Cijelo tijelo joj se treslo, ali zvučala je, prividno, vrlo mirno. »Posljednjih nekoliko tjedana.« On je ostavljao gotovo viteški dojam i prisiljavao se da ne misli kako de na nju to djelovati. »Znala sam da nešto nije u redu.« Imala je pravo. Dobro ga je poznavala, što i nije bilo čudno nakon pet godina. »Zato nisi htio planirati nikakav dolazak u Pariz?« Sad joj je sve bilo jasno. Znala je da je on zbog nečega zabrinut, samo joj nije bilo jasno zbog čega. »Sto to znači za nas?« »Mislim da više ne bismo trebali razgovarati.« Njegove riječi pogodile su je gore od sudara s autobusom. Na tren nije uopde mogla govoriti i mislila je da de se onesvijestiti. U njena pluda nije ulazio zrak i prvi put nakon nesrede osjetila je stezanje srca. Kao da ju je pogodio razornom kuglom, bila je previše skrhana da bi odgovorila. Ali, znala je da nešto mora redi. Ovo nije očekivala. Ali ne može mu zamjeriti. Nije htjela ostaviti Gordona zbog Teddvja. Billu je mogla dati tako malo, samo njihove razgovore. Nije bilo besmisleno da se on vrati Cvnthiji, ma koliko nju to povrijedilo. Za njega je to bilo dobro, činilo joj se, a voli ga toliko da želi samo ono što je za njega najbolje. »Ne znam što bih rekla. Sretna sam zbog tebe, Bille.« Oporavak se nije odnosio samo na njegove noge, nego i na brak, i ona mu je poželjela svako dobro. On je čuo da plače i došlo mu je da umre. No znao je daje to za nju dobro, vjerovala ona to ili ne. Samo gaje ljubav prema njoj navela na ovakvu groznu stvar. Znao je, time što je njoj rekao, uništio je i dio vlastitog srca. To je bila najveda žrtva koju je on mogao učiniti za nju i ona za njega. »Pazi na sebe. Ne daj da te Gordon savlada. Čuvaj svoje oružje i ako te bude mučio, upotrijebi ga. Nakon toga te više nede dirati. Dokle god je Louisin muž živ, njemu de biti važno da ostane u braku s tobom.« Mnogo je razmišljao o tome i samo to ga je sada zabrinjavalo. Nije htio da je Gordon muči, a on više nede znati za to. Ionako je nije mogao zaštititi od
163
njega na drugi način osim svojom ljubavlju, a i to je, sad je bio uvjeren, bilo premalo. »Lijepo od tebe što o tome razmišljaš«, reče ona, šokirana i zbunjena. »Ne shvadam... nisi mi rekao da se između tebe i Cvnthije nešto poboljšalo. Kako se to dogodilo? I kada?« »Ne znam. Možda kad su se klinci odlučili vjenčati, shvatili smo da trebamo raščistiti stvari među sobom.« A uistinu, njihov razvod je okončan u ožujku, odmah nakon što su im Jane i Joe rekli da de se vjenčati. Cvnthia je, izgleda, sada bila u ozbiljnoj vezi s tim čovjekom s kojim se viđa ved devet mjeseci i Billu je bilo drago zbog nje. »Želim da budeš sretan, Bille«, ona širokogrudno reče, »što god to za tebe značilo. I, samo da znaš, ja te volim svim srcem.« »Znam«, suze su se slijevale niz njegove obraze, ali nije smio dopustiti da mu ona to primijeti u glasu. Njena sloboda ovisila je o njegovoj uvjerljivosti i on je čvrsto odlučio da to uradi kako treba. »I ja tebe volim, Isabelle.« Htio joj je redi kako de je uvijek voljeti, no to nikako nije smio izgovoriti. »Čuvaj se. Ako ti išta bude trebalo, zovi me. Za tebe du uvijek biti tu.« »Ne vjerujem da bi se to Cvnthiji dopalo.« »Trideset godina je puno vremena. Teško je to samo tako napustiti.« No on je i to napustio. Iz sličnih razloga. Jer, njegovo srce je pripadalo Isabelli i znao je da de uvijek biti tako. Ali to je znao samo on. »Strašno deš mi nedostajati«, rekla je ona i počela jecati. »Ali želim da budeš sretan... budi sretan... budi dobar prema sebi, Bili. Zaslužio si jako puno.« On je znao da zaslužuje da gori u paklu zbog ovog što joj radi, no i dalje je bio uvjeren da je dar kojeg joj daje vedi od boli koju sada osjeda. To de jednog dana shvatiti, bio je siguran. »Zbogom«, rekao je samo još to, a onda pažljivo prekinuo vezu, a Isabelle je, spuštajudi slušalicu, zaplakala, dok su je potresali dugi jecaji. Zvučalo je kao da je netko umro, a to je bila ona. »Što je, mama?« Teddy je dojurio u njenu sobu, prestrašenih očiju. Čuo ju je iz hodnika i nikada je nije vidio takvu. Bio je bez daha kad je stigao do mjesta gdje je sjela nakon što je spustila slušalicu. Na tren nije mogla govoriti, no znala je da se zbog njega mora sabrati. »Umro je jedan moj stari prijatelj.« Nije znala što bi mu drugo rekla, a na neki način, to se i dogodilo. Bili je za nju sada bio mrtav. Otišao. Izgubljen za nju. Nije mogla zamisliti život bez njega, nije mogla zamisliti kakav de joj biti život bez njegovih poziva. Sada je imala samo djecu. Dok ju je Teddy gledao, ona je ustala i uzela kaput, a onda mu prišla i zagrlila ga. »Dobro sam. Samo sam tužna. Idem se malo prošetati.« Otpratila ga je natrag u njegovu sobu i smjestila u krevet. A onda je izašla van i hodala satima. Kad se vratila, bilo je skoro ved vrijeme ručka, a bila je mrtvački blijeda, gotovo siva. Čak se i Teddvjeva njegovateljica uplašila za nju. »Jeste li dobro, gospođo Forrester?« ona obzirno upita. Svih ovih godina koliko je poznaje, nije je vidjela da tako loše izgleda. Isabelle tiho kimne, sa žalosnim osmijehom. Njene oči bile su dva duboka jezera puna boli. »Dobro sam«, mehanički reče. Ništa drugo nije mogla redi. No tog popodneva, dok je čitala svom sinu, niz njene obraze su se stalno slijevali mali potoci suza i Teddy joj tiho
164
dotakne ruku. Nije znao što bi joj rekao. A kad ga je te večeri zagrlila prije spavanja, zagrcnula se od jecaja. »Žao mi je, mama«, on je blago rekao, čvrsto je grledi, a ona mu kimne s tužnim osmijehom. »I meni, dušo.« Te nodi je mislila samo na Billa. Bila je očajna, više nego ikada u čitavom životu. Oduzeo joj je nadu, smijeh i ljubav, utjehu u mračnim danima. Sada joj više nitko nije bio oslonac i znala je da de tako ostati. Umrijet de kao Gordonova zatočenica, a više je i nije bilo briga. Ni za što. Živjet de da služi Teddvju i Sophie i nekako utroši preostale dane svog postojanja. A u rehabilitacijskom centru, u svojoj sobi, Bili je ležao u mraku. Nije se pomaknuo otkako ju je nazvao. Cijele nodi nije spavao. Samo je ležao i plakao. Ali postupio je ispravno. Jedina utjeha bila mu je ta spoznaja, i vjera da je tako.
Poglavlje šesnaesto Za Isabelle dani su bili beskonačni otkada je bill izašao iz njenog života. Nije bilo početka ni kraja, ni trenutka u danu koji * * bi pružio olakšanje. Brinula se za Teddvja kao uvijek, no sada se činilo daje ona bolesnik. Nije jela, nije spavala, vrlo malo je govorila, iako se zbog Teddvja trudila da ne bude tako. No osjedala se kao da je bačena u ponor u kojem nema ni sunca ni svjetla. Čeznula je da čuje Billov glas, ali nije više ni znala gdje je. Znala je da je otišao u VVashington i pitala se je li i Cvnthia otišla s njim. Ali, ma gdje bio, više joj nije pripadao, a sada je znala da joj nikada i nije pripadao. Bio je privremeni dar u njenom životu i ona je bila zahvalna zbog toga. Ali bol zbog gubitka bila je tako jaka da se svakog dana pitala hode li preživjeti. Ostati bez Billa bilo je mnogo gore nego preživjeti nesredu. Ovog puta, pogođena je njena duša. To je čak i Gordon primijetio, u ono malo vremena što je provodio kod kude. Pitao se je li njeno vidljivo narušeno zdravlje povezano s nesredom, a kad ju je Sophie vidjela, vrativši se kudi za praznike, bila je užasnuta. Isabelle je izgledala kao da umire. »Bolesna si?« Gordon ju je na kraju upitao jednog dana za doručkom. Tu nod je proveo kod kude. Još nije znao je li Isabelle svjesna da on često nodi vani. Ali, Isabelle je toliko smršavjela da je odjeda na njoj visjela više nego nakon nesrede. »Ne osjedam se baš dobro. Imam migrene«, rekla je kako bi objasnila sivu boju svog lica. I njoj je bilo jasno kako izgleda, ali više nije mogla ni jesti ni spavati. »Sigurno je neki recidiv tvojih povreda«, reče on s blago zabrinutim izrazom. »Javi se liječniku.« To je bio prvi znak zanimanja kojeg je pokazao prema njoj u proteklih nekoliko mjeseci. »Sljededi tjedan idem na put i mislim da bi to trebala obaviti prije mog odlaska.« Pitala se ide li on na put s Louise. Ved odavno je shvatila da je prošlo ljeto, dok je ona bila u bolnici s Billom, on vjerojatno bio cijelo vrijeme s Louise. Njena odsutnost dobro mu je došla, u to je bila sigurna. A to što je više nije posjetio u bolnici, nije imalo nikakve veze s njom ili Billom, ili ljutnjom zbog njih dvoje; radilo se o njegovoj vezi s Louise i vremenu kojeg je htio provesti s njom, što mu je omogudila Isabellina odsutnost. No njoj to više nije bilo važno. To 165
je bila samo još jedna činjenica u njenom životu i to ved godinama, očito »Kamo ideš?« reče ona, nastojedi zvučati zainteresirano, iako je nije zanimalo. Više je ništa nije zanimalo. Mogla se brinuti za Ted-dyja i to je bilo sve, a sad kad je Sophie došla kudi na nekoliko dana, bilo joj je ipak malo lakše. »Posjetiti klijente u južnoj Francuskoj.« Bila je sigurna daje klijent zapravo Louise, ali naravno, nije ga to pitala. »Sutra nazovi liječnika«, podsjeti je on na odlasku, ali ona ga nije poslušala. Znala je što joj je. Njeno srce je bilo slomljeno; to nije imalo nikakve veze s prošlogodišnjom nesredom. Prošlo je točno godinu dana otada. Teško je bilo povjerovati da je Bili otišao iz njenog života. U posljednje vrijeme, događalo joj se da požali što nije umrla prilikom nesrede. To bi bilo puno lakše nego ovo kroz što prolazi. Pitala se hode li bol ikada prestati; sumnjala je u to. Svaki novi dan bio je još gori nego prethodni. Nije se imala čemu radovati, ništa željeti, ničemu se nadati, ni u što više nije vjerovala, nije mogla vjerovati da de joj život biti naklonjen. Bili je sve odnio sa sobom i ostavio joj samo uspomene i patnju. A najgore je bilo što ona uopde nije bila bijesna na njega. Samo ga je voljela i znala je da de tako biti uvijek. Bila je kao životinja koja je izgubila partnera i sada traži mirno mjesto gdje de umrijeti. »Mama, što nije u redu?« pitala ju je Sophie zabrinutim glasom kad su se tog popodneva srele pred Teddvjevom sobom. »Ništa, dušo. Samo sam umorna.« Izgledala je strašno; svi su to mogli primijetiti. Sophie i Teddvjeva njegovateljica Marthe razgovarale su o tome popodne. Teddy je rekao da izgleda loše otkako su joj javili da je umro jedan njen prijatelj. No ostali su slutili da je uzrok Isabellinog očaja mnogo dublji i ozbiljno su se bojali ne samo za njeno zdravlje nego i za život. Kad se Gordon te večeri raspitivao, rekla je da joj je liječnik rekao daje dobro. Nije mu se uopde javila, a znala je da Gordon to nede provjeravati. Njemu je palo na pamet da bi nekakva vrlo snažna emocionalna bol mogla biti uzrok; propala ljubavna veza, slomljeno srce. U njegovoj glavi oglasio se alarm; pomislio je na Billa, a onda je jednako brzo odbacio tu pomisao. Gordon je znao da se ona to ne bi usudila ponoviti nakon njegovih upozorenja. Ali on uopde nije shvadao koliko je snažna njena ljubav prema Billu, niti je znao tko je ona doista. Sutradan je Gordon bezbrižno otputovao na jug Francuske. Broj koji joj je ostavio bio je Hotel du Cap. Namjeravao je ostati tri tjedna, a Isabelle nije ništa pitala. Njegov odlazak bio je olakšanje. Sad više ne mora pronalaziti izgovore za svoje narušeno zdravlje ili loš izgled. Bilo joj je puno lakše kad je sama. A kad se on vratio, tri tjedna kasnije, zapanjilo ga je što ju je zatekao u još gorem stanju. On je izgledao zdravo, bio je preplanuo, a ona, kao da pati od neizlječive bolesti. Teddy i ona izgledali su jednako bolesno. Sophie je plakala kad je s njim razgovarala o tome. Ali on je rekao da je njena majka bila kod liječnika prije nekoliko tjedana i on ju je proglasio zdravom. Više od toga nije želio znati, niti se suočiti s mogudnošdu da dobije još jednog invalida u kudi. U kolovozu je Gordon pono'vo otputovao, na dugačko poslovno putovanje po Italiji i Španjolskoj. Sophie je otišla na nekoliko tjedana kod prijatelja u Bretanju. A Isabelli je bilo
166
dovoljno što je sama s Teddvjem. Opet mu je čitala i trudila se pred njim kako se ne bi brinuo, ali nije mogla zamisliti da de ikada više biti svoja. Bilo je lakše preboljeti nesredu nego izgubiti Billa. Svakog jutra se budila misledi na njega i žalila je što nije mrtva. Dok su i Gordon i Sophie bili odsutni, Teddy je dobio neugodnu ljetnu gripu. U početku je sve izgledalo kao prehlada, a onda mu je zahvatilo pluda. Imao je visoku temperaturu i liječnik mu je dao antibiotike kako bi spriječio daljnja pogoršanja. Ali temperatura je stalno rasla i što god poduzimale Isabelle ili njegovateljica, ništa nije pomagalo. Tredeg dana je ved jedva disao. Uopde nije reagirao na terapiju, pa se i liječnik zabrinuo zbog toga. Dva dana kasnije, dobio je upalu pluda. Ubrzano je tonuo iz zla u gore. Pet dana nakon što se razbolio, liječnik ga je smjestio u bolnicu, a Isabelle je ostala s njim. Pomislila je nazvati Gordona, ali nije joj se činilo potrebnim. Ionako ga nikada nisu zanimale Teddvjeve muke. To je uvijek padalo na njena leđa. »Hodu li umrijeti?« u bolnici ju je upitao Teddy, velikih staklastih očiju; pogladila ga je po glavi i stavila mu hladne obloge na čelo i ručne zglobove. Bolničarke su joj bile zahvalne na pomodi. »Nedeš, naravno. Ali sada moraš ozdraviti. To je običan glupi virus i zbilja si ved dovoljno dugo bolestan.« Ali te nodi je imao temperaturu od 41 stupnja. Isabelle je sutradan nazvala Gordona. »Ne znam što je. Nekakav virus. Ali jako mu je loše.« Zvučala je još iscrpljenije nego prije i izgledala još gore. »Stalno mu je loše«, rekao je Gordon odbojnim tonom. Bio je u Toskani, a Isabelle nije mogla zamisliti kakav bi posao tamo mogao obavljati. Bio je to još jedan odmor s Louise, bez sumnje, ali Isabelle više nije bilo briga. »Odavde ne mogu ništa učiniti.« »Samo sam mislila da trebaš znati«, reče ona, pitajudi se zašto ga je uopde nazvala. To je bila više pristojnost nego poziv u pomod. »Zovi me ako mu bude gore.« I što de on tada učiniti, pomisli Isabelle. Što ako umre, trebam li mu to javiti? Ili bi i to bila smetnja? Ali ništa od toga nije mu rekla. Čekala je još dva dana, a onda nazvala Sophie. Teddy tada više nije bio potpuno priseban i Isabelle je obuzela panika dok je pokušavala razgovarati s njim. Davali su mu antibiotike intravenoznim putem, no sada su mu pluda ved popuštala, a liječnik je bio zabrinut i za njegovo srce. Ona se iznenada strahovito uplašila daje ovo trenutak kojeg se uvijek bojala. A Sophie je, za razliku od svog oca, odmah doputovala iz Bretanje. Njih dvije su satima sjedile uz njega, a nijedna od njih nije spavala; držale su se za ruke stojedi kraj njegovog kreveta dok je on drijemao. Povremeno je govorio u snu, no vrlo malo od onoga što je rekao je imalo smisla. Kad se sljededeg jutra probudio, napokon je izgledao spokojno. Bio je vrud, sparan dan, a on je na dodir bio užaren, ali stalno je govorio da mu je hladno. Tog dana im se obratio tek navečer. Liječnik je dolazio i odlazio, a bolničarke su ga nadzirale. Kasno te večeri, liječnik je Isabelli rekao da stvari ne izgledaju dobro. Njegovo stanje se pogoršavalo. »Sto želite redi?« »Bojim se za njegovo srce. Ne može podnijeti toliki napor. On je jako bolesno dijete.« To je odavno ved znala, no izjedalo ju je što oni, izgleda, za njega ne mogu ništa učiniti. 167
Na njen užas, tako su proveli cijeli tjedan. Teddy je lebdio između života i smrti. I Sophie i Isabelle do tada su bile iscrpljene preko vlastitih granica. Izgledale su gotovo jednako loše kao i on. Isabelle je bila zgrožena jer se Gordon uopde nije javio da pita kako je Teddy, nakon njenog poziva u Toskanu prije gotovo dva tjedna. Vjerojatno je pretpostavio da se Teddy oporavio, zaključila je. No, na početku tredeg tjedna, Teddyje izgubio svijest. Imao je nekoliko napada, a upala pluda se pogoršala. Isabelle nije shvadala kako je uspio preživjeti do sada. Samo je sjedila u hodniku i plakala, a onda se vradala u njegovu sobu i sjedila kraj njega. Te nodi je ponovo nazvala Gordona. Baš kao stoje zaključila, on je pretpostavio daje dječaku dobro, pa je bio zatečen kad je čuo koliko mu je još uvijek loše. »Nisam znala da li bi se htio vratiti kudi.« »Misliš da bih trebao?« On nije zvučao kao daje oduševljen tom idejom, no ipak je bio zabrinut. Stanje je bilo puno gore nego što je očekivao. »Ovisi o tebi. Jako mu je loše.« Nije došao k svijesti od sinod, a liječnik nije više bio siguran hode li se to uopde dogoditi. Gordon je rekao neka ga ona nazove sutra. Isabelle i Sophie sjedile su kraj Teddvja cijelu tu nod, a u pet ujutro, on je otvorio oči i nasmiješio im se. Obje su zaplakale od olakšanja i pomislile da je to dobar znak. Ali bolničarka je rekla da je temperatura narasla preko nodi. Bila je blizu 42 stupnja. On je, međutim, razgovarao s njima. Ovog puta, kad je liječnik došao, samo je odmahnuo glavom. Dječaka je izdavalo srce. Došao je i taj trenutak kojeg se Isabelle užasavala cijelog Teddvjevog života. Izgledala je očajno, a osjedala se neobično mirno čekajudi skupa sa svojim sinom ono što im je sudbina namijenila. Sad je sasvim jasno razgovarao s njom i držao je za ruku. Pogledao je Sophie s anđeoskim osmijehom. Isabelle ga poljubi u obraz, osjedajudi kako je vrud i suh, dok ga nije okupala svojim suzama. Plakala je i nije se mogla zaustaviti. »Volim te, maleni moj.« Uvijek je bio pun ljubavi prema njoj, strpljiv i drag. Život mu je bio sama patnja, a nikada se nije žalio. Nije se žalio ni sada. Samo ju je držao za ruku i lebdio između sna i budnog stanja. Ona je imala nesavladivu potrebu da ga zadrži, spasi s ruba ponora nad kojim je lebdjela njegova duša. Nije mogla podnijeti pomisao da de ga izgubiti. Ali ništa nije mogla učiniti da spriječi to što mu se događa. On je tada pogleda i nasmiješi se. »Sretan sam, mama«, tiho je rekao, a onda se okrene svojoj sestri, »Volim te, Sophie« i potom se, uz najtiši uzdah, ugasio, dok su ga njih dvije držale za ruke. Spokojno i jednostavno, njegova duša se oslobodila iz tijela koje ga je čitavog života mučilo. Isabelle ga uhvati u naručje i držala gaje u zagrljaju, plačudi. Sophie ih je gledala i jecala, a onda Isabelle zagrli Sophie. Ispružen na krevetu, Teddy je izgledao prekrasno i njih dvije ga zagrle i poljube posljednji put, a onda tiho izađu iz sobe. Bio je vrud sunčani dan i Isabelle se osjedala izgubljeno kad se našla na ulici. Nije mogla vjerovati da ih je on napustio. To je bilo nezamislivo, neshvatljivo, nepodnošljivo. Izgledao je tako milo. Znala je da de se čitavog života sjedati posljednjeg izraza na njegovom licu. Stajala je na ulici jecajudi i grlila svoju kder, a Sophie se čvrsto privila uz nju. Njih dvije su zaustavile taksi i otišle kudi; Isabelle se gušila u suzama ugledavši njegovu sobu. Zaista je bio kao Mali princ iz Saint-Exuperyjeve knjige, i sad je otišao u svoj vlastiti
168
svijet, svijet kojeg nikada nije trebao ni napuštati. Ali, u svom kratkom životu, njoj je pružio veliku radost. Pripremila je šalicu čaja za Sophie, a onda nazvala Gordona. Zvučala je nevjerojatno mirno. On je bio zapanjen novostima. Rekao je da de navečer biti kod kude. Nije zaplakao niti joj je rekao da mu je žao. Nije gotovo ništa rekao, samo je spustio slušalicu. Isabelle pomisli da nazove Billa, ali znala je da nema smisla; on više nije bio njen oslonac, a Teddvja nije nikada ni vidio. Znala je da mora pustiti Billa neko ide svojim putem. Više nije imala pravo da ga naziva i ometa mu život. Sophie i ona otišle su tog popodneva u pogrebno poduzede i dogovorile ispradaj. Izabrale su jednostavan bijeli lijes, a Isabelle je naručila cvijede - ljiljane i bijele ruže. Znala je da na pogreb nede dodi nitko osim njih i njegovih njegovateljica. On nikada nije išao u školu, nije imao prijatelja, a Isabelle je vodila samotnički život ved godinama. To su bili jedini ljudi koji su ga poznavali i voljeli. Isabelle nije mogla zamisliti što de bez njega. On nije bio samo njen život i njeno srce, nego i glavno zaduženje ved godinama. Kad su se vratile kudi, Isabelle je tiho plakala, a Sophie je bila neutješna. Kasno navečer, Gordon je stigao iz Rima, natmuren i potišten. Sutradan je otišao u pogrebno poduzede s Isabelle i Sophie. Isabelle je tražila da lijes bude zatvoren. Nije ga mogla gledati takvog, iako je i u smrti bio lijep kao i u životu. Gordon je rekao da ga ni on ne želi vidjeti, što je Isabelle shvadala. Nikad nije mogao podnijeti Teddvjevu osjetljivost i bolest i jedva ga je poznavao, iako mu je bio otac. Čitavog njegovog života odbijao je da ga upozna, a sada je bilo prekasno. Njih troje su večerali zajedno u blagovaonici. Isabelle nije govorila ništa dok su Sophie i Gordon razgovarali. Nitko nije spomenuo Teddvja; to je bilo previše bolno. Isabelle je kasnije otišla u svoju sobu i ispružila se na krevet, a u mislima joj je bilo samo dijete koje je donijela na svijet, čiji život je uvijek bio tako krhak. Bio je kao leptir koji im je konačno pobjegao i odletio. Bila je sretna što gaje mogla voljeti i upoznati. Pogreb se održao sutradan, u kapelici njihove crkve, a oproštajni govor je napisao svedenik koji ga uopde nije poznavao i krivo je izgovorio njegovo ime. Ali vožnja do groblja je gotovo uništila Isabelle; nije mogla podnijeti pomisao da de ga tamo ostaviti i htjela se baciti na njegov lijes. Dotaknula ga je stotinu puta prije odlaska i uzela je jednu nježnu bijelu ružu, da je osuši i spremi za uspomenu. Osjedala se kao da se krede pod vodom ili oporavlja od još jedne kome. Nije mogla ni zamisliti koliko je loše izgledala kad su stigli kudi. Jedva je disala, jedva se kretala. Svaki trenutak bio joj je nepodnošljivo bolan. Bilo je kasno popodne tog dana kad je Gordon ušao u njenu sobu i namrštio se, pogledavši je. Ležala je na krevetu, a lice joj je bilo bijelo kao mramor. »Ne znam što ti je«, reče on, izgledajudi više razjareno nego zabrinuto. Počeo je mrziti njeno prisustvo. Izgledala je bolesno, stalno, i to ved neko vrijeme. »Izgledaš kao da smo danas trebali zakopati tebe umjesto Teddvja. Sto ti je, Isabelle?« »Izgubila sam sina.« Imala je slomljen pogled kad se okrenula prema njemu, ne vjerujudi u ovo što čuje. »I ja. Ali ti ovako izgledaš ved dva mjeseca.« »Da? Pa, žao mi je.« Okrenula se na drugu stranu. Nije ga htjela ni pogledati i najradije bi da on ode.
169
»Sophie jako teško pada što te vidi ovakvu.« »Meni jako teško pada što sam izgubila sina«, reče ona bezizražajnim glasom. »Ved godinama smo to očekivali,« on je podsjeti, »iako znam da je to šok, pogotovo nakon udara na cijeli organizam kojeg si pretrpjela prošle godine.« Sad mu se činilo da se nikada i nije potpuno oporavila. Ona ga je promatrala, zapanjena njegovom hladnodom i potpunim nedostatkom emocija. Nitko ne bi povjerovao da je i on upravo izgubio sina. Držao se više kao gost nego kao član obitelj, a pogotovo ne kao otac tog djeteta. Pogledao je Isabelle gotovo sa znatiželjom, a onda joj postavi čudno pitanje. »Sto deš sada učiniti?« »U kom smislu?« S njegovom sobom? Svojim životom? Njegovom odjedom? Nije o tome mogla ni razmišljati. »Posljednjih petnaest godina samo si njegovala Teddvja. Ne možeš se sad zakopati skupa s njim.« Zašto ne? Ali to nije izgovorila. S malo srede, zaista de i umrijeti. Nakon što je izgubila Teddvja i Billa, osim Sophie, ostalo joj je malo toga za što vrijedi živjeti. Međutim, Gordon ju je zapanjio riječima koje su uslijedile. »Mislim da bi trebala otidi sa Sophie u Gre-noble, kad se za dva tjedna vrati na fakultet. Zaista vjerujem da je to odlična ideja. Moraš napokon izadi iz ove kude, a dobro de ti činiti da budeš s njom.« Isabelle je istog trena shvatila da je on to želi iz-gnati u provinciju kako bi mogao biti s Louise. To je bio lukav plan, a zbog Teddvjeve smrti, lako je bilo pronadi objašnjenje. Gordon je zaista bio domišljat. »Ti to ozbiljno govoriš?« Gotovo se nasmijala na izraz njegovog lica. Činilo se da je suosjedajan, ali je očajnički želio da ona ode. Sigurno se strašno bojao da bi ona, bez Teddvja koji ju je zaokupljao, mogla ponovo tražiti svoje mjesto kao njegova supruga. »A što bih, zaboga, tamo trebala raditi? Sigurna sam da bi Sophie bila opravdano užasnuta da joj se motam oko nogu.« To je bilo zadnje što bi Isabelle sada htjela učiniti. »Pa, ne možeš samo ležati ovako«, reče on, ponovo razjarenim tonom. »To, dakle, misliš da radim?« U njihovom razgovoru se osjedala napetost. Isabelli je bilo dosta laži i privida kojeg održavaju predugi niz godina i sada je nede prijedi samo tako, pod izgovorom da treba biti sa Sophie. Bila je očajna zbog gubitka Teddvja, ali dok tuguje za njim ne želi postati smetnja svojoj kderi. Bila je previše razumna i imala previše dostojanstva da bi to mogla učiniti. A bila je i dovoljno pametna da može prozreti što joj je on namijenio. »Nemam pojma što ti radiš,« on odbojno reče, »osim što si se brinula za to dijete.« »To dijete je bio tvoj sin, a sad je mrtav. Imaj malo poštovanja. Prema njemu. I meni.« To je bio prvi put da se ona usudila tako razgovarati s njim. A njemu se to nije svidjelo. »Isabelle, nemoj mi govoriti kako da se ponašam. Ako se sjedaš, ja sam otrpio priličnu količinu tvog lošeg ponašanja prošle godine, u vrijeme tvoje nesrede. I više nedu podnositi nikakve gluposti od tebe.« »Ozbiljno?« upita Isabelle s opasnim sjajem u očima. Približavao se granici onog što je mogla tolerirati i to nevjerojatnom brzinom. »A kakvo je to loše ponašanje bilo?« »Jako dobro znaš na što mislim. Prešao sam preko tvoje afere s Billom Robinsonom. Imala si srede što se nisam razveo od tebe.« Oružje je upravo otkriveno. Ali ovog puta,
170
izgubivši toliko puno, Isabelle ga se više nije bojala. S Teddvjevom smrdu, Gordon je izgubio vlast nad njom. Možda zauvijek, a u ovom trenutku, bez sumnje. »A ti si imao jako puno srede što sam ja proteklih dvadeset godina prelazila preko tvog ponašanja prema meni i petnaest godina podnosila tvoje zapanjujude ponašanje prema vlastitom sinu.« Za-pleli su se u borbu na smrt; Isabelle nije očekivala ovakav razgovor s njim tako brzo nakon Teddvjeve smrti, ali bila je spremna. Sjetila se stoje Bili rekao na odlasku, neka čuva svoje oružje dok je Gordon ne napadne, a sad se i to napokon dogodilo. Na dan Teddvjevog pogreba. To je bila zapanjujuda okrutnost i nedostatak poštovanja, ali kad se o njemu radi, nikakvo iznenađenje. Gordon je stajao gledajudi je kao da je želi ošamariti, ali nije se usudio. »To od tebe nedu trpjeti. Završit deš na ulici sa šeširom u ruci, Isabelle, ako ne budeš oprezna.« »Više me ne možeš uplašiti, Gordone.« Više ništa nije mogla izgubiti. Više nije morala štititi Teddvja i više je nije bilo briga hode li je Gordon izbaciti. Kad bi to učinio, to bi, na kraju, bio blagoslov za nju. »Uopde te se ne bojim.« On je vidio da to zaista i misli. »A kamo deš ako te izbacim?« Siktao joj je u lice, a Isabelle je djelovala zadivljujude mirno. Čvrsto ga je pogledala u oči i prikova-la ga svojim pogledom. »Možda biste ti i Comtesse de Ligne bili dovoljno ljubazni da me pustite u svoj stan u rue du Bac? Pretpostavljam, ako me izbaciš, ona de ovdje stanovati s tobom?« Rekla je to tihim, damskim glasom, a Gordon na to bijesno zareži. Zvučao je kao ranjeni lav; prišao joj je tako blizu da je mogla vidjeti svaku poru na njemu. Bio je toliko bijesan da se tresao. »Ne znaš o čemu govoriš!« zaurlao je na nju, zatečen njenim riječima. Takav udarac nije očekivao i na tren je izgubio ravnotežu. »Možda, ali pola Pariza očito zna, i to ved deset godina. Nazvala je zabunom, na Staru godinu. Mislim da je bila pijana, ali to mi je otvorilo oči i otkrilo ono što sam trebala vidjeti odavno. Zato mi nemoj ništa govoriti o Billu Robinsonu, Gordone. Ne radi se o njemu.« »On još postoji u tvom životu?« Nije imao nikakvog prava da to čuje, ali rekla mu je, svejedno. Zapanjilo ga je to što je ona znala za Louise, a nije mu rekla ni riječ o tome. »Ne. Ali grofica, vjerujem, i te kako postoji u tvom. Pretpostavljam da je bila s tobom u Italiji.« On to nije priznao Isabelli, no njena pretpostavka je bila ispravna i za to je znalo više ljudi. »Dula sam da se ne može ili nede udati za tebe dok joj muž ne umre. To ti sigurno teško pada. A što si namjeravao tada učiniti sa mnom, Gordone? Osim da me otpremiš u Grenoble sa Sophie, kako bi me se tada riješio?« »Ti si luda! Rastrojena si zbog gubitka sina. Ne želim slušati te gluposti.« Gordon je izgledao kao da de otidi. Nije htio čuti više ni riječ od nje. »Ne«, ona mirno odvrati. »Srce mi je slomljeno, ali nisam luda. Međutim, bila sam luda, sigurno, jer sve ove godine nisam shvadala što radiš. Nisi čak ni spavao ovdje, a ja sam bila previše glupa da bih to shvatila, jer si se ti toliko trudio da me mučiš. Pa, ti dani su prošli.« »Gubi se van iz moje kude!« zarežao je na nju. Tresao se od bijesa. »Hodu, ali ne prije nego što budem spremna. A do tada, savjetovala bih ti da stanuješ s njom.« Na to je on izjurio iz njene sobe i tren kasnije, čula je kako s treskom zatvara vrata. Ovo je bio nevjerojatan prizor i ona iznenada shvati da ju je on napustio, a nju to uopde ne
171
dira. Izgubivši Teddvja i Billa, izgubila je toliko toga da joj, osim Sophie, više ništa i nije ostalo. Svojim odlaskom, Gordon ju je oslobodio jada i laži koji su među njima postojali predugi niz godina. »Sto ti je rekao, mama?« tiho je upitala Sophie. Isabelle je nije ni primijetila kad se uvukla u njenu sobu. Ušla je nakon očevog odlaska, a izgledala je uplašeno. Nikada u životu nije ih čula da se tako svađaju. »Nije važno«, reče Isabelle, ponovo sjedajudi na krevet. Osjedala se potreseno, ali joj je laknulo. »Važno je«, reče Sophie. »Mama, grozan je prema tebi. Otac mi je i ja ga volim, ali ne želim da ikada više bude zao prema tebi.« Pogotovo ne danas, nakon Teddvjevog pogreba; to je bilo strašno. Pogledavši svoju kder, Isabelle odjednom shvati što se zapravo dogodilo. »Upravo mije rekao neka se iselim.« Bila je neobično mirna i sabrana kad je to rekla. A Sophie je htjela znati što se dogodilo. »Mora li biti tako?« Sophijine oči su bile ogromne, a Isabelle je razmišljala. Sophie je izgledala prestrašeno, ali Isabelle nije. Bila je neobično mirna. »Mislim da mora. Ovo je njegova kuda.« Njihov brak je okončan na dan Teddvjevog pogreba, što je na neki način bilo ispravno. Bilo je gotovo, napokon. »Kamo deš otidi?« U Sophijinim očima su bile suze. »Mogu nadi stan. Trebala sam to učiniti davno prije, ali nisam mogla njegovati Teddvja bez njegove pomodi.« Sophie kimne, a Isabelle shvati da je sve oko nje došlo do svog kraja. Izgubila je puno. Teddvja, Billa, dom, brak. Sve što je voljela, znala i cijenila, na što je računala ili vjerovala, sada je bilo prošlost. Nije joj preostalo ništa drugo nego da počne ispočetka. Pogledala je svoju kder, a Sophie joj priđe i zagrli je. Sjedile su zagrljene, bez riječi. Teddy ju je napokon oslobodio od Gordona. Teddy, koji ju je uhvatio za ruku i odveo. Bili to nije bio u stanju učiniti i prvi ju je napustio. Ona sama nikada ne bi imala hrabrosti za to. Ali Teddy je, oslobodivši se zemaljskog tijela koje je bilo izvor njegovih patnji, napokon oslobodio svoju majku života koji ju je izjedao. Gotovo kao da ga je mogla osjetiti kraj sebe, sretnog zbog onog što je učinio. Nakon svega što je za njega radila petnaest godina, to je bio njegov posljednji dar. Bila je napokon slobodna.
Poglavlje sedamnaesto Gordon se nekoliko dana nije vradao u kudu u rue de Grenel-le. Isabelle je znala gdje ga može nadi ako želi, ali nije pokušala. Nije bilo razloga za to. Ništa si više nisu imali redi, a bila je sigurna da je on sa Comtesse de Ligne. Isabelle je neko vrijeme besciljno lutala kudom, dok joj se u mislima slijegalo sve što se dogodilo. Satima je sjedila u Teddvjevoj sobi i plakala, a onda bi se odjednom nasmiješila kroz suze, sjetivši se nečega što je učinio ili rekao. Činilo se kao da je izgubljena u nekom drugom svijetu. A onda je sama, kasno jedne nodi, počela spremati njegove stvari. Imao je
172
tako malo, kao da je bio samo u prolazu kroz ovaj svijet. Imao je knjige, slagalice, igračke iz djetinjstva, nebrojene pidžame, nekoliko religioznih stvarčica koje su mu njegove bolničarke davale. Isabelle je omirisala njegovu odjedu i njegov jastuk prije nego što de ih spremiti. Zaista, imao je vrlo malo. Jedino što je njemu bilo važno, bile su fotografije njegove majke i Sophie. A imao je i jednu vrlo lijepu fotografiju Isabelle i Gordona s njihovog vjenčanja. To je bila jedina fotografija oca koju je imao ili volio. Spremila je sve i u tom poslu dočekala jutro; dok se Sophie probudila, sve je bilo gotovo. U njegovoj sobi stajale su uredno spremljene kutije. Kad je završila, Isabelle se vratila u svoju sobu i zaspala. Gordon joj se napokon javio tog popodneva. Htio je znati kakvi su njeni planovi. »Nisam to još smislila. Spremala sam Teddvjeve stvari.« »Baš morbidno. Zašto nisi dala da to naprave njegovateljice?« Sama je to uradila iz poštovanja prema djetetu kojeg je toliko voljela. Ali Gordon to nije mogao shvatiti. Nije volio nikoga osim sebe; tako je bilo oduvijek. Isabelle nije bilo jasno kakav je njegov odnos s Louise. Bila je sigurna da se temelji na njenoj društvenoj važnosti i naslovu. Isabelle mu je nekada bila privlačna zbog istih stvari. Ali nju kao osobu, niti njihovu stvarnost, nije mogao podnijeti. To nije imalo nikakvu upotrebnu vrijednost. »Nedopustivo si se ponijela one nodi«, optužio ju je on, nastojedi je uplašiti svojim tonom. Taj ton je čula toliko često da više nije imao nikakvog utjecaja na nju. A njega je pogodila činjenica da se ona usudila postaviti pitanje njegove veze s Louise. Činilo mu se nevjerojatnim da je ona to, nakon toliko godina, napokon otkrila. A kad je upitao Louise je li ga zaista nazvala kudi na Staru godinu, kad je propustila let za Saint-Moritz, što je po njegovom mišljenju bilo prilično nevjerojatno, priznala je daje to mogude. To je bila nedužna pogreška. Ali, razotkrila je i raskrinkala deset godina njegovih brižljivo izgrađenih laži. Njoj se nije usudio prigovoriti zbog toga. Za mene je cijela situacija ved dugo vremena odvratna, Isabelle jednostavno reče, što je bila istina.Uvijek sam mislila da sam te na neki način razočarala i da si zato tako hladan prema meni Mislila sam da je to moja greška, jer sam uvijek bila jako zaokupljena Ted-dyjem. Ali napokon sam shvatila da to nema nikakve veze sa mnom, niti s njim. Ti samo nisi htio biti ovdje.« »To je imalo i te kakve veze s tobom«, odvrati on. »Da si se potrudila, da si mi bila žena kako treba, to se nikada ne bi dogodilo.« Ništa joj nije htio priznati, samo je nju krivio za sve; to je bilo tipično za njega. »Bila sam ti žena kako treba, Gordone. Uvijek sam bila uz tebe. U početku sam te zaista voljela. Ti si odbacio mene, podigao zid između nas, ti si otišao iz naše spavade sobe i isključio me iz svog života. Ali ništa od toga nije imalo veze sa mnom, a mislim da to i sam znaš.« »Ne možeš se tako lako osloboditi svake krivnje. Ja nikada ne bih učinio ništa od toga da si odmah u početku naučila što si trebala.« On je bio učitelj, a ona učenik, i sad joj je govorio da je nepopravljivo pala na ispitu kod njega. Sva njena ljubav, poštenje i srce, nisu za njega imali nikakve vrijednosti. Nije znao tko je ona, niti ga je bilo briga. To je bilo jasno. Godinama
173
je pred njim izvodila salto, dok je on vikao više, brže, no nikada nije bilo dovoljno dobro. Nakon što je iskoristio njeno porijeklo i veze i osigurao svoj položaj, ona mu više nije mogla ničemu poslužiti. A Isabelle je znala da de isto to učiniti s Louise. Kad svijet bude znao da se oženio groficom koja je vrlo bogata i uspješna žena, a služi mu za njegovo zadovoljstvo, mogao bi i nju odbaciti. Isabelle više nije mogla zamisliti da bi Gordonu moglo biti stalo do bilo koga; ne samo do nje, njegove djece, čak ni ljubavnice. Bio je krajnje samoljubiv. »Meni se čini da je tebi mozak ošteden od nesrede«, on ledeno reče, a ona iznenada shvati kakvu de sliku on prikazati: uvijek je bila pomalo čudna, a nakon smrti sina je postala ozbiljno poremedena. To je bio savršen izgovor da je se riješi. Bilo je to kao da je na tren zavirila u duboku, mračnu pedinu i ugledala čudovište koje tamo živi. Nekada bi je to uplašilo, ali sada više nije bilo tako. Nije više htjela imati nikakvog posla s tim čudovištem. »Očekujem da se brzo iseliš«, on hladno reče. Potrošio ju je i sad je želio samo da nestane. Sve je bilo savršeno. Više ničemu nije mogla poslužiti i pretvorila se u problem. I on je želio da bude uklonjena. Razotkrila ga je, a on to nije mogao otrpjeti. Obasjala ga je prejakim svjetlom i ne želi više biti prevarena. Jako dugo ju je obmanjivao, ali više nede biti tako. »Iselit du se kad nađem stan, Gordone«, reče ona umornim glasom. Probdjela je cijelu nod, spremajudi Teddvjeve stvari. »Shvadaš, nadam se, da bi ljudi rekli puno ružnih stvari o tebi kad bi me izbacio iz kude odmah nakon Teddvjeve smrti.« »Redi du im da si skrenula zbog smrti sina i da si pobjegla iz meni nepoznatih razloga, a sve je još otežano tvojom povredom mozga.« Zaista, briljantno; sve je razradio. Morala se upitati nije li mu i Louise pomogla u tome. »Pretpostavljaš da de ti ljudi vjerovati, ali ja u to nisam sigurna. Neki možda, ali svatko tko me poznaje, znat de da nisam luđakinja iz Chaillota koja se skriva na tavanu; ja sam žena kojoj si ti lagao, varao je i s njom vrlo loše postupao. Jednog dana, ljudi de shvatiti kakav si, kao što su to shvatila i tvoja djeca. Ne možeš dovijeka zavaravati ljude, čak ni mene.« Ali njegovu izdaju još uvijek je doživljavala kao težak udarac. A to što je sada radio, činilo se gotovo još gore, s obzirom na šok zbog Teddvjeve smrti. Bili ju je napustio nakon pet godina, a sada i Gordon, koji ju je emocionalno zapravo napustio još mnogo ranije; a Teddy je otišao jer nije imao izbora. Ma kako gledala na sve te događaje, za Isabelle su to bili teški udarci. Vrlo teški. Slušajudi ga dok priča kako de uništiti njen ugled, znala je da se nikada nede potpuno oporaviti od izdaje ljudi koje je tako strastveno voljela. To je ubilo svaku nadu koju je nekada imala u pravednost života i sretan završetak. U njenom svijetu nije bilo sretnog završetka. Više ga čak nije ni očekivala. Samo je željela mir. »Iseli kad hodeš. Samo mi javi kad to obaviš. Danas sam zvao svog odvjetnika. Sastavit de ti prijedlog za alimentaciju.« Rješavao je stvari velikom brzinom. Ona se pitala nije li možda Comte de Ligne slabog zdravlja. Gordonu se odjednom, izgleda, žurilo. Savršeno bi mu dobro došlo kad bi se ona htjela pokupiti u Grenoble. Mogao bi redi da je u sanatoriju, ili da je poludjela, ili da pati od depresije. Mogao je redi bilo što, ako je nitko više ne bi vidio. Ali ona mu ni najmanje nije namjeravala toliko olakšati stvari. Shvatila je, slušajudi ga, da mora pronadi pravnika za sebe. A onda je Gordon iznio još jedno upozorenje. »Neka ti bude jasno, Isabelle, kad se budeš spremala, možeš uzeti samo ono što je tvoje, ono što si donijela u brak. Sve ostalo pripada meni.« 174
»To sam i namjeravala«, ona hladno reče. Kako se brzo sve svodi na pitanje kome što pripada. Htjela je samo svoju odjedu, Teddvjeve stvari, neke slike i antikvitete svojih roditelja i malo nakita kojeg joj je poklonio Gordon. Ostalo nije htjela više ni pogledati, a nakit de uzeti samo zato da ga može dati Sophie. »Javit du ti kad pronađem smještaj.« Sljededih nekoliko tjedana grozničavo je tražila stan, a to je postalo lakše kad se Sophie vratila na fakultet. Sophie je bila toliko pogođena svime što se dogodilo da je Isabelle nije htjela dodatno uznemirivati. Krajem rujna, Isabelle je pronašla vrlo prikladan stan za njih, u rue de Varenne, ne predaleko od rue de Grenelle i kude u kojoj su Gordon i ona živjeli. Stan je imao dvije spavade sobe, veliku dnevnu sobu punu svjetlosti, malu blagovaonicu, pomalo starinsku kuhinju i smočnicu, i terasu koja gleda na Musee Rodin. Ustvari, to je bio tredi kat jednog starog hotel particulier, na mjestu nekadašnjih staja bila je garaža s prostorom za jedan automobil i sve je bilo u prilično dobrom stanju. Sama zgrada je nekada bila raskošna, iako su ljudi koji su je generacijama posjedovali ved odavno ostali bez novca potrebnog za održavanje, što je bio slučaj s mnogim lijepim kudama iz osamnaestog stoljeda na Lijevoj obali. Postojao je i mali lift koji je izgledao kao kavez za ptice, stropovi su bili visoki, podovi lijepi, ali izlizani, a vlasnici su bili članovi jedne aristokratske obitelji koje je ona jednom upoznala. To je bio dobar dio grada i dobra adresa, i ona je znala da de se tamo osjedati sigurno. A znala je i da ima dovoljno namještaja, naslijeđenog od roditelja, da pristojno namjesti stan. Kad je potpisala ugovor o najmu, nazvala je Gordonovog odvjetnika i rekla mu da de iseliti za dva tjedna. A onda je nazvala Sophie. Kod Sophie, to je izazvalo oprečne osjedaje. Bila je sretna što je majka pronašla stan, ali bit de čudno stanovati negdje drugdje. Kad bude posjedivala oca, ona de boraviti u rue de Grenelle, ali bez majke i Teddvja, i sama pomisao na to bila joj je teška. Isabelle je do tada ved dobila dokumente o razvodu od Gordo-na. Nudio joj je malu odštetu, koja ni u kom slučaju nije bila odraz njihovog zajedničkog života dugog dvadeset i jednu godina. Njen odvjetnik joj je savjetovao neka prihvati, što je ona i namjeravala, radije nego da od Gordona traži izdržavanje. U ponuđenim dokumentima, sve je bilo usmjereno u njegovu korist i za nju je to zapravo bio ogroman šamar. Uistinu, ona nije željela ništa od njega, a ovo je potvrđivalo sve što je mislila kad ga se bojala napustiti zbog Teddvja. Daje otišla, on bi ih pustio da umru od gladi. Sada je od njega tražila vrlo malo, tek toliko da pokrije svoje troškove za slučaj da joj se nešto dogodi ili se razboli. Njen odvjetnik je bio zgrožen Gordonovom ponudom i htio je da se ona bori za svoj dio, čak i da pokuša dobiti kudu u rue de Gre-nelle. Ali Isabelle je znala da bi to bila jalova pobjeda. U najboljem slučaju, samo je htjela otidi i pri tome uzeti onoliko malo, koliko joj je potrebno da osigura svoje potrebe, ništa više. Od njega nije željela gotovo ništa. Sredinom listopada, preselila se u stan u rue de Varenne i iznenadila se koliko je zgodan postao sada kad ga je malo sredila. Pri odlasku iz nekadašnje kude, bolno je bilo samo napustiti prostorije u kojima je Teddy s njom proveo cijeli svoj život. No ona je znala da svoje uspomene nosi sa sobom i uz posljednji, tužni pogled preko ramena, izašla je van, dok je domadica Josephine plakala. Isabelle joj je obedala da de je pozvati u posjet na novoj adresi. Čak je i Sophie bila iznenađena prvi put kad je došla kudi za vikend. Bio je produljeni vikend za Sve Svete i imala je četiri slobodna dana. 175
»Divno izgleda, mama«, Sophie se osmjehnula kad je vidjela svoju sobu. Isabelle je iskoristila neke materijale koje je imala spremljene i sve je bilo presvučeno svilom boje lavande s jorgovanima i ljubičicama. A zidovi su bili u toploj boji slonovače, s tankim svjetloljubičastim rubom. Svoju sobu je uredila u žutom tonu, a dnevni boravak je bio pun antikviteta koji su pripadali Isabellinoj majci; bilo je tu lijepih primjeraka, uglavnom Louis XV i XVI. Tu je provela tek dva tjedna, a ved se zaista osjedala kao kod kude. Na neki način, puno više nego u rue de Grenelle. Ovo mjesto je bilo njeno. Najviše od svega, Isabelle je iznenadilo koliko se brzo prilagodila novom životu. Gordon joj nije nedostajao, a jedini koji joj je strašno nedostajao bio je Teddy; srce ju je neprestano boljelo zbog njega. Novi stan ju je ponešto zaokupio, ali nije se mogla sakriti od činjenice da njega više nema. Na neki način, bilo je lakše što boravi na novom mjestu; ne bi mogla lutati hodnicima kojima je i on nekada hodao, ili sjediti u sobi gdje je s njim boravila satima. No usprkos novom mjestu stanovanja, sa sobom nije donijela samo tugu zbog Teddvja; njena beskrajna čežnja za Billom pratila ju je u stopu. Bilo joj je neshvatljivo da ga više nede vidjeti i da ju je on, njen mentor i najbolji prijatelj, nakon pet godina razgovora, savjetovanja i utjehe, odbacio i otišao. To je bilo posljednje što bi od njega očekivala, jedina okrutnost koju je ikada učinio. Na određeni način, to je bilo najokrutnije. Da ga zaboravi, trebat de joj cijeli život, ako ga uopde zaboravi; to joj je bilo jasno. I nije mogla zamisliti da de ikoga više voljeti, niti ikome vjerovati. Na kraju, nije joj Gordon toliko slomio srce i uništio vjeru, jer od njega ved godinama više ništa nije očekivala, koliko ju je Bili povrijedio, jer je njemu vjerovala i istinski ga voljela. No znala je da s time mora živjeti, bez obzira na cijenu. Dva tjedna nakon što se uselila u stan, prije nego što je Sophie došla kudi za Sve Svete, vidjela je njegovu fotografiju u Herald Tri-buneu. U članku se govorilo o sljededim izborima u Sjedinjenim Državama i njegovom udjelu u jednoj značajnoj senatorskoj kandidaturi. Tekst je bio pun pohvala na njegov račun, a ona je sjela i dugo zurila u fotografiju, zaključivši da izgleda dobro. Nije mogla točno razabrati, ali izgledalo je kao da stoji u grupi muškaraca, a kandidat kojeg zastupa stajao je kraj njega. Spomenuli su čak i kako je godinu ranije imao zamalo smrtonosnu saobradajnu nesredu u Londonu i kako se uspješno oporavio i vratio u politiku jači nego ikada. Iako nigdje nije pisalo da hoda ili trči maraton, članak je, činilo se, potvrdio ono što je Bili rekao kad joj je lagao kako opet može hodati. Moglo se shvatiti da mu je savršeno dobro i da se potpuno oporavio. Na kraju, nakon što je dva dana zurila u fotografiju i mučila se, Isabelle je bacila novine u smede. Sophie se upravo vratila na fakultet nakon prazničnog vikenda, kad je Isabelle jedne večeri vidjela Billa na CNN-u. Bio je na zasjedanju senata u VVashingtonu, sjedio je za dugačkim stolom i obradao se odboru za financijska pitanja. Ono što su govorili, njoj je zvučalo krajnje stručno i dosadno, no u trenu kad je ugledala njegovo lice, bila je kao hipnotizirana. Tog dana joj je bilo naročito teško zbog Teddvja i na kraju je odustala od pokušaja da se razvedri. Legla je i upalila televizor kako bi mislila na nešto drugo. Nije mogla odvojiti pogled s njega i njegovih pokreta; govorio je, održao je govor pun strasti, a onda se okrenuo ravno u kameru, kao da se njoj obrada. »Gade jedan«, ona tiho prošapde. Rado bi da mu je mogla poželjeti sredu u obnovljenoj vezi sa Cvnthijom, ali nije mogla. Još je bila previše povrijeđena onim što joj je učinio. Još se
176
mogla sjetiti svake njegove riječi koju je izgovorio kad joj je rekao da je među njima gotovo. Nije to zaslužila; jako ga je voljela i bili su vrlo sretni. Mučila se sjedajudi se svega toga, no u tom trenutku se, po završetku njegovog izlaganja, kamera udaljila i ona ugleda kako ga netko gura u invalidskim kolicima. Usta su joj ostala otvorena kad je to vidjela. Rekao joj je da opet potpuno vlada svojim nogama, a iz ovoga što je vidjela, bilo je očito da je još u invalidskim kolicima. Ali zašto? Zašto bi joj rekao da može hodati, ako nije mogao? Čemu bi to služilo? A onda se ona, gledajudi ga kako nestaje s ekrana domahujudi nekim ljudima u mnoštvu, sjeti što je govorio od početka. Još u Londonu, on je mračno spomenuo da nede ostati s njom ako ne bude mogao hodati, kako joj ne bi postao teret. Nije joj to nikada doslovno rekao, ali ona je shvatila što želi redi, no mislila je da je samo utučen. Nije mu tada zaista povjerovala, mislila je da on pretjeruje, no sad se odjednom upita, nije li zaista mislio to što je rekao. Kao da je ponovo mogla čuti njegove riječi, sasvim jasno. O tome uopde nije razmišljala jer je on čvrsto tvrdio da opet hoda. No sada se pitala, nije li lagao i o svemu ostalom. Dugo je sjedila u krevetu, pitajudi se što bi učinila, kako bi saznala što se dogodilo. Htjela je uzeti telefon i upitati ga. Ali da je želio da ona zna istinu, to bi joj rekao i prije pet mjeseci, umjesto da laže. Bila je potpuno zbunjena. Zbacila je pokrivač, ustala i počela hodati po sobi, dok je televizija i dalje zujala svoje. Isključila je aparat, kako bi mogla jasnije razmišljati, a onda je pogledala na sat. U VVashingtonu je sada bilo podne, a u Parizu osamnaest sati. I tad se nečega dosjetila; odjurila je u kuhinju i dohvatila telefon. Nazvala je informacije u VVashingtonu i pitala za broj njegovog ureda; odmah je dobila odgovor. Nije joj bilo baš jasno što de učiniti sljedede, ali kad joj se javio jedan vrlo zaposleni glas, ona je tražila pomodnika gospodina Robinsona, na što se začuo muški glas. Objasnila je da ju je gospodin Robinson uputio neka mu se javi u ime njenog odbora za dječju pismenost u južnim državama SAD-a i primijetila je da pomodnik sluša sa zanimanjem. Isabelle je znala da je pismenost širom Amerike za njega važan predmet i da je sve svoje kandidate poticao da to ističu kao značajno pitanje. »Samo izvolite«, rekao je pomodnik, procjenjujudi Isabellin prijedlog. »Nadali smo se da de on i njegova supruga prisustvovati našem skupu u prosincu. Bilo bi nam drago kad bi njegova supruga bila naša počasna predsjednica.« Nastupila je kratka stanka; pomodnik je uhvatio zrak, a Isabelle se pribrala, moledi Boga da je bila u pravu. »Siguran sam da bi gospodin Robinson to rado prihvatio. Provjerit du u njegovom rasporedu kad mi kažete o kojem se datumu radi. Ali, bojim se da... hm... gospođa Robinson nede modi predsjedavati skupu. Ili, točnije, mogla bi, ali... no, oni su razvedeni. Štoviše,« zvučao je kao da mu je pomalo neugodno, »ona se ponovo udaje sljededi mjesec. Siguran sam da de biti vrlo zainteresirana ako je pozovete. U svakom slučaju, mislim da bi gospodina Robinsona zanimao vaš skup. Možete li poslati materijal i odrediti datum?« »Svakako. Danas du vam to poslati.« Isabelli se tresla ruka kojom je držala slušalicu; zaklopila je oči. Lagao joj je oba puta. On i Cvnthia nisu zajedno, a on ne može hodati; ona je sad bila sigurna da zna zašto je to učinio. Oslobodio ju je, za njeno dobro, zbog ludog, bezumnog uvjerenja da joj to duguje zato što je voli. Ili, možda je više nije volio... ali dvije stvari bile su nepobitne: on više nije u braku sa Cvnthijom i još je u invalidskim kolicima. »Puno vam zahvaljujem«, u jednom dahu je rekla njegovom pomodniku. 177
»Oprostite, koji je ono bio datum?« »Dvanaesti prosinac.« »Zabilježit du i redi du mu.« »Hvala vam.« »A vaše ime? Oprostite... nisam zapamtio...« »Ništa zato. Sally Jones.« »Hvala, gospođo Jones. Hvala vam što ste zvali.« Dugo nakon toga, sjedila je na krevetu, premišljajudi što de sljedede učiniti. Sjedila je, razmišljajudi o njemu i bila je sve sigurnija da zna što je on učinio i zašto. No ovog puta, umjesto da želi umrijeti kao proteklih pet mjeseci, osjedala se ponovo živom. U ponod, nakon sati i sati razmišljanja, znala je što mora učiniti. Uzela je telefon, nazvala aviokompaniju i rezervirala kartu za sutradan poslijepodne. Izbori su bili za četiri dana i trenutak je vjerojatno bio grozan, ali ona nije mogla čekati. Rezervirala je kartu za let u četrnaest sati sljededeg dana. A onda je nazvala Sophie i rekla joj da ide u VVashington na nekoliko dana. »Zašto?« Sophie je zvučala iznenađeno, ali bilo joj je drago. Njena majka je bila toliko beživotna i odsutna mjesecima, naročito nakon Teddvjeve smrti, daje bilo olakšanje čuti da uopde želi nekamo otidi. »Idem u posjetu jednom starom prijatelju«, objasnila je Isabelle. »To je netko koga ja poznajem?« Sophie upita, nastojedi shvatiti o kome se radi. Njena majka se ponašala pomalo ludo i čudno je zvučala. Zvučala je uzbuđeno, sretno i uplašeno. »Bili Robinson. Zajedno smo doživjeli nesredu«, blago reče Isabelle, a Sophie se nasmiješi na svom kraju telefonske linije. »Znam, mama. Bio je jako ljubazan prema meni kad sam te posjetila u Londonu, u bolnici. Ima dvije kderi i zgodnu ženu.« »To je, otprilike, točno.« Osim žene. »Bila si mu jako draga«, nedužno reče Sophie, a Isabelle se smješkala. »I meni je on drag. Nazvat du te i javiti gdje sam i kad se vradam kudi. U redu? Čuvaj se, dušo. Vradam se brzo.« »Nemoj juriti. Mene nema kod kude do Božida. Dobro se provedi.« »Hvala ti«, reče Isabelle i spusti slušalicu. Te nodi nije mogla spavati. Sutradan ujutro u jedanaest sati, krenula je na aerodrom. Tamo je trebala biti u podne. Kad su poletjeli, jedva se suzdržavala. Nije uopde znala kako de dodi do njega, niti što de mu redi kad ga vidi. Možda de biti bijesan na nju zato što ga je razotkrila i krenula za njim. Da je htio biti s njom, govorila je sama sebi, i bio bi. Bio je savršeno jasan, svađala se sama sa sobom cijelim putem preko Atlantika. Ali bio je u krivu. U tome je bila stvar. Bio je potpuno, savršeno u krivu. Nije to trebao učiniti za nju, nije se trebao žrtvovati. Nju nije bilo briga hode li on ikada više prohodati, osim zbog njega samog, a ne zbog nje. Morala ga je pronadi i to mu redi; to je bilo sve što je sada mogla učiniti. Ali znala je da to nede biti lako. On je vrlo tvrdoglav čovjek. Jako se dobro sjedala njegovih brojnih prigovora na račun Joeovog braka s Jane. Kad je avion sletio na aerodrom Dulles, Isabelle je zaklopila oči i nijemo se pomolila da je on sasluša. Nije znala hode li uopde htjeti. Ali potrudit de se, i to jako. U džepu joj je bila adresa njegovog ureda. Drhturedi na ledenom zraku, ona je ušla u taksi i dala vozaču adresu hotela Four Sea-sons, u Georgetovvnu, gdje je još sinod rezervirala sobu. Sada je trebala još samo saznati gdje je on.
178
Poglavlje osamnaesto Bilo je gotovo ved šesnaest sati dok se Isabelle smjestila u svoju sobu u hotelu. Znala je da što prije mora zvati njegov ured, ako želi saznati gdje de on biti te večeri. Ili bi možda trebala naprosto dodi k njemu, u ured. Možda je potpuno luda što je uopde došla. U glavi joj se vrtjelo tisude scenarija i nije imala pojma kako de sve skupa završiti. Zurila je u telefon i ved je počela vjerovati da je učinila strašnu grešku. Možda on naprosto više nije zaljubljen u nju. Napokon, nakon još pola sata posvemašnjeg užasa, ona uzme telefon. Javila se djevojka s recepcije i Isabelle joj se obrati vrlo zaposlenim tonom, kao da je pomalo na rubu živaca i napeta. »Pozdrav, ja sam iz osiguranja za večeras. Kad dolazi gospodin Robinson?« Trudila se da zvuči američki, kako žena s druge strane ne bi pogodila da je Francuskinja. »Bože, ne znam«, rekla je djevojka, a zvučala je puno nervoznije nego što je Isabelle mogla odglumiti. »Idu na šest raznih skupova. Oprostite, a tko je to?« »Osiguranje. Znate, za večeru.« »Ah, da, naravno... kvragu... mislila sam daje to otkazao... ne, imate pravo... OK... on vam dolazi u dvadeset ijedan sat... ispričava se što de kasniti, ali nikako ne može ranije. Vi dete mu biti četvrti. I ne može ostati dugo... on je u kolicima, to znate, u redu?« »U redu. Imam to zabilježeno«, Isabelle reče poslovnim i odgovornim tonom. »Morate maknuti stolicu da bi se on mogao dovesti do svog mjesta. On ne voli komplicirati. I ne želi da ga snimaju u kolicima. Krajnja diskrecija. On i senator Johnson žele udi na bočni ulaz i tako de i izadi.« »U redu«, Isabelle reče, ali još nije znala gdje je ta večera, a to nije mogla pitati. »Senator Johnson ima vlastito osiguranje i oni de vas čekati na bočnom ulazu u Centar Kennedv kao i prošli put...« Hvala ti, Bože, Isabelle prošapde u sebi. Centar Kennedv. »Hode li biti u svečanom odijelu?... Pitam zato da ga odmah uočimo...« Morala je znati kakva joj odjeda treba. »Ne, ispričava se... nede... vjerujem da to ne smeta.« »Sve je u redu.« Još deset minuta su prolazile razne pojedinosti, ali Isabelle više nije bilo važno što priča djevojka s recepcije. On de biti u Centru Kennedv te večeri u dvadeset i jedan sat; samo to je trebala znati. A jedan sat kasnije krede dalje na sljededi skup. Mogla ga je presresti na ulasku, ili na izlasku, ili je mogla prirediti scenu na večeri, sakriti se ispod stola, ili uperiti pištolj u njega... mogudnosti je bilo beskonačno mnogo, a sada kad je bila ovdje, njoj su uglavnom zvučale potpuno beznadno. Nije imala pojma kako de to izvesti, ali znala je da mora pokušati. Na kraju, odlučila je da de ga presresti vani, nakon večere, na izlasku. To znači, točno u dvadeset i dva. Do tada je bilo još šest sati. Najduljih šest sati u njenom životu. Javila se na recepciju i unajmila limuzinu za večer. Nakon toga, sjedila je u sobi, zabrinuta što de mu redi
179
i hode li joj on uopde dati priliku da govori. Postojala je prilična vjerojatnost da de je on samo presjedi i redi da nemaju o čemu razgovarati. Rekao joj je da je više ne želi vidjeti, ali joj je i lagao. Rekao je da može hodati i da su on i Cvnthia obnovili svoj brak. Pet mjeseci ona nije mogla shvatiti kako je mogao tek tako presjedi sve veze s njom. No sada je savršeno dobro shvadala. Sve je to bilo zato da joj ne postane teret. Nije je htio posjetiti u Parizu, shvatila je, zato jer nije htio da ona zna kako on ne može i nikada više nede hodati. Sve je ona to sada znala. Ali još nije znala kako de ga uvjeriti da promijeni mišljenje. A jasno joj je bilo da de s njim biti samo nekoliko minuta, uz senatora koji stoji pokraj njega, prije nego što de udi u auto i odvesti se dalje. Nije znala što de mu redi. Volim te, to bi bio početak, ali to je ionako znao; znao je to i kad je raskidao njihovu vezu i to ga tada nije spriječilo. Zašto bi sada bilo drugačije? Ali puno toga nije znao; nije znao za Teddvja, niti da je ona napustila Gordona i odselila se. Nije znao da joj je slomio srce kad je otišao. A iznad svega, nije znao da njoj nije bilo važno hode li on ostati u invalidskim kolicima do kraja života. Ona je samo željela biti s njim i voljeti ga do kraja života. Sjededi i razmišljajudi o njemu, počela se pitati je li ovaj pokušaj da ga večeras vidi bila pogreška. Možda ga je trebala potražiti u uredu, ili ga nazvati telefonom. Znala je da je on sigurno na rubu živaca jer su izbori za samo tri dana. Mogla je pričekati da to prođe, govorila je samoj sebi, ali on bi mogao otidi iz grada, ili nestati. Nije htjela čekati. Dovoljno dugo su čekali. Te večeri nije mogla jesti, pokušala je malo odspavati, ali bila je potpuno budna. Na kraju se okupala i spremila i u dvadeset jedan i trideset, bila je u limuzini koja je jurila prema Centru Kennedv. A kad su se približili bočnom ulazu, obuzela ju je panika. Što ako je on ved otišao? Otupjela od zabrinutosti, izašla je iz auta i stala sa strane, na mjesto odakle može vidjeti ulaz i njega, kad bude izlazio. Bilo je strašno hladno, ali nju nije bilo briga, a onda je, kao nekakav zloslutni predznak, čak počeo padati snijeg. Velike čipkaste pahulje počele su se lagano spuštati s neba. Bile su od one vrste koje se lijepe za odjedu, trepavice i kosu. Doletjele su bez upozorenja, uz oštri vjetar koji ih je raznosio posvuda. U deset i petnaest, još nije bilo ni traga Billu, a ona je bila uvjerena da je izašao na neka druga vrata. Možda je došlo do promjene u planu. Isabelle je nosila veliki, teški crni kaput i krznenu šubaru, tople crne čizme od antilopa i rukavice. Svejedno se smrzavala do kosti, prekrivena snijegom. U dvadeset dva sata i trideset minuta, ved je izgubila nadu. Znala je, morat de smisliti neki drugi način i pokušati još jednom. Morat de sutra primijeniti neko drugo lukavstvo. Sama je sebi rekla da de ostati do dvadeset i tri sata, tek toliko da može redi kako je pokušala, ali bila je sigurna da su Bili i senator ved odavno otišli na sljededi skup. Međutim, u deset minuta do dvadeset i tri sata, kraj vrata je nastao nekakav metež. Izašla su dva policajca, prepoznatljivi iako u civilu, jedan uniformirani zaštitar s prijemnikom u uhu, a onda i jedan zgodan muškarac koji je, glave pognute na vjetru, brzim korakom izašao iz zgrade i krenuo prema autu koji ga je čekao, pojavivši se niotkuda. Isabelle ga prije nije vidjela. Izgledao joj je pomalo kao senator, ali iz svog kuta nije jasno vidjela. Promatrala ga je na trenutak, no nitko drugi nije izašao van. Pitala se je li Bili uopde došao, ili je možda 180
odlučio ostati dulje. Motrila je i dalje, a onda je ugledala kako iz zgrade polako izlaze invalidska kolica. Oko njega je bilo ljudi i svi su bili zaokupljeni razgovorom; on je kimao glavom, slušajudi što govore. Sam je upravljao svojim kolicima. Nosio je debeli šal i tamni kaput; odmah je vidjela da je to Bili. Osjetila je kako joj srce udara dok ga je gledala kako se sam gura prema stepenicama, a potom silazi niz kosinu, prema njoj. Nije ju primijetio, a ostali su pred snijegom brzo pobjegli natrag unutra. Senator i njegovi ljudi ved su bili u limuzini i čekali su ga. Osjedajudi se kao da uzima život u vlastite ruke, ona priđe kosini i krene prema njemu. Presrela ga je na pola puta, zaustavivši se ravno pred njim. Zaklanjajudi se od vjetra, spustio je glavu i vidio je samo njen kaput i noge; odsutno je promrmljao oprostite, ali ona se nije micala. Pogledala ga je. Prije nego što joj je vidio lice, začuo je njen glas. »Lagao si mi«, reče ona glasom o kojem je sanjao pet mjeseci, uvjeravajudi se da ga više nikada nede čuti. Njegov pogled se podigne do njenih očiju i on ostane bez riječi. Gledao ju je, zapanjen, i pokušavao se pribrati što prije. »Zdravo, Isabelle. Kakva slučajnost što te ovdje vidim.« Pretpostavio je da je Gordon poslom došao u grad, pa je poveo i nju. Nije ponudio nikakvo objašnjenje zašto je, usprkos onome što joj je rekao prije nekoliko mjeseci, još uvijek u invalidskim kolicima. »Zapravo, nije slučajnost«, ona iskreno odvrati. Bilo je zaista prekasno za nove laži. »Doletjela sam iz Pariza da te vidim.« Nije znao kako bi joj odgovorio, dok im je vjetar šibao lica, a na njenoj šubari se skupljao snijeg. Izgledala mu je kao božična čestitka ili ruska princeza. Bila je toliko lijepa da mu je srce pucalo, ali na njegovom licu se nije vidjelo ništa. Prisilio se da izgleda ravnodušno i mirno i sakrije sve što osjeda. Postao je stručnjak u tome. »Moram idi. Cvnthia me čeka u autu.« To je bio jedini izgovor za brzi bijeg kojeg je mogao smisliti. Znao je da mora pobjedi od nje što prije, dok nije izgubio odlučnost. »Ne, ne čeka«, Isabelle reče, čvršde se umotavši u kaput. »Razveo si se. I to si mi lagao.« »Očito, više toga sam lagao. Osim da je za mene gotovo. To je istina.« Sve se na njemu opiralo, no oči su ga izdavale. »Zašto je za tebe gotovo?« Bila je nemilosrdna u svojoj potrazi za istinom i kad bi joj on mogao redi da je ne voli, otišla bi zauvijek. Ali morala ga je vidjeti još ovaj, posljednji put. Tom riziku se izložila kad je došla. A ako je on želi još jednom otjerati, htjela je barem da je pri tome gleda u oči. »To se ponekad događa. Kako je Teddy?« upita on kako bi razbio napetost među njima i zavarao je još jednom, ali nije bio pripremljen na ono što je uslijedilo. »Umro je prije tri mjeseca. Uhvatio je tešku gripu. Žao mi je što ga nisi upoznao«, ona tužno reče, boredi se da ostane prisebna. Nije ga namjeravala opteretiti svojim bolom, ali smatrala je da treba znati. »I meni je žao«, on tiho reče, pogođen zbog nje. Na tren, savladala ga je silina udarca kojeg je pretrpjela i vlastiti osjedaj krivnje jer nije bio uz nju u tom trenutku. »Jesi li dobro?« Htio ju je dodirnuti i zagrliti, ali nije se usudio. Bilo je previše neugodno što je
181
uhvaden u laži i što ga je vidjela u kolicima. Bio je potpuno uvjeren da im se putovi nikada više nede ukrstiti i da ona nikada nede saznati za to. »Ne još, ali bit du. Jako mi nedostaje. I ti mi nedostaješ.« Glas joj je bio tih i tužan. »Kako si ti?« Htjela ga je upitati nedostaje li i ona njemu, žali li zbog toga što je učinio, ali on je, čini se, bio nestrpljiv da krene dalje. Znala je da ga senator čeka. No ovo je bila njena jedina prilika. »Dobro sam. Bolje nego ikada. Vratio sam se na posao. Izbori su za tri dana.« Na to on pogleda na sat. Na sljededi skup su kasnili sat vremena i on pogleda Isabelle kao da se ispričava, ali nije bilo nikakvog znaka da želi nešto od nje. »Zaista moram idi.« »Još te volim, Bille«, reče ona, osjetivši se strašno ranjivom, ali zato je i došla. Htjela je da on zna. »Nije me briga što ne možeš voziti koturaljke ili plesati. Uostalom, nisam ni ja baš neka plesačica; nikada nisam ni bila.« On joj se nostalgično nasmiješi i činilo se da to traje čitavu vječnost, a onda ispruži ruku i dotakne je. »Ozbiljno kažeš da si me došla vidjeti?« Glas mu je bio blag; to je bio glas kojeg je pamtila i predobro, i ved jako dugo. Mogla je samo kimnuti glavom, dok su joj se oči punile suzama, a onda se pribrala. Nekoliko zalutalih suza kliz-nulo joj je niz obraze i ona ih obriše rukom u rukavici. »Jučer sam te vidjela na CNN-u i činilo mi se da znam zašto si mi lagao. Htjela sam da znaš da meni to nije važno.« »Znam da nije«, on tiho reče, »nikada ti nije bilo važno. Ali meni je. I to je bitno. Nikada ti ne bi dopustio da si to učiniš. Previše te volim da bih ti dozvolio da si uništiš život kraj ovoga«, on pogleda na svoja kolica. »Čak i ako jednog dana napustiš Gordona, pogotovo tada. Je li pristojan prema tebi?« U prvom trenu, tražio ga je pogledom, ali shvatio je da nije tu. Očito, nekako mu je umaknula ili ga je ostavila u hotelu. Ona se nasmiješi na njegovo pitanje. »Upotrijebila sam oružje protiv njega, kako si mi ti rekao, kad je Teddy umro. Izbacio me van. Sophie i ja imamo stan u rue de Varenne.« Velike i brojne promjene dogodile su se u njihovim životima. Ali to nije promijenilo njegovo uvjerenje, niti odluku. Štoviše, susret s njom ju je učvrstio. Sada je slobodna i zaslužuje puno više nego što joj on može dati, ili je barem on mislio tako. »Drago mi je da si dobro.« Ali nije htio redi ništa više. »Znam da moraš idi,« reče ona, otirudi snježne pahuljice sa svojih očiju, »ja sam u hotelu Four Seasons. Ako želiš razgovarati, nazovi me.« On je samo odmahnuo glavom. Kosa mu je bila puna snježnih pahuljica i ona shvati da mu je sigurno hladno. »Nedu te zvati, Isabelle. Postupili smo ispravno prije pet mjeseci. Ja sam ispravno postupio. Za oboje. Sada se toga moramo držati.« »Ne slažem se s tobom, to je bilo potpuno pogrešno. Za oboje. Imamo pravo da se volimo, Bille. Čak i ako ne budeš u mom životu, ja du te i dalje voljeti. Uvijek.« »Na kraju deš me ipak zaboraviti«, reče on, a ona odmahne glavom i odmakne se. On ju je gledao dugo i čvrsto. »Čuvaj se.« Htio joj je još jednom redi da mu je žao zbog Teddvja, ali nije. Ništa više nije mogao redi. Odvezao se do kraja kosine, ne osvrdudi se, i ušao u auto.
182
Ispričao se senatoru zbog zadržavanja i rekao da je sreo jednu staru prijateljicu. Cijelim putem do sljededeg odredišta nije rekao više ni riječ, a senator je osjetio koliko je sumorno raspoložen. Činilo se kao da je milijun milja daleko. Bili se vratio kudi nakon ponodi i nije je nazvao. Bilo je prekasno, a sam je sebi rekao da je više nikada nede zvati. Vjerovao je u to što je učinio zbog nje i znao da je to čin ljubavi. Da ju je malo manje volio, mogao bi je opteretiti svojim prisustvom, ali volio ju je previše da bi tako postupio i znao je da de tako biti uvijek. Srce ga je boljelo zbog njenog sina; znao je koliko joj je Teddy značio i mogao je samo pretpostaviti kako je za nju strašna bila njegova smrt. Laknulo mu je barem što zna da je Gordon izašao iz njenog života. Bio je siguran da de uskoro nadi nekoga. Nikada je nije vidio da izgleda tako lijepo i tako tužno, kao tamo, stojedi na snijegu. U svom krevetu, te nodi, samo je na to mislio. Snijeg je i dalje padao, a Isabelle je sjedila u svojoj sobi i mislila na njega. Sada je znala da se on više nikada nede javiti. Sve ono što je vidjela na njegovom licu govorilo je o odlučnosti da više nikada nema ništa s njom. Samo su joj njegove oči rekle da mu je još uvijek stalo. Morala je to prihvatiti. Ako joj je i lagao, to je ipak bilo ono što on želi. Bila je u pravu prije nekoliko mjeseci: nema sretnih završetaka. Postoje samo lekcije i gubici, a ona ih je imala u izobilju. Vedi dio nodi je bila budna, a kad je napokon zaspala, sanjala je njega. Bila je u dubokom snu kad se oglasio telefon kraj njenog kreveta, u četiri ujutro. Bio je to Bili. I ovako, uronjena u magle sna, uvijek bi prepoznala njegov glas. »Oprosti što te zovem tako kasno. Spavala si?« Zvučao je jednako izmučeno kao što se ona osjedala prije nego što je zaspala. »Malo.« U trenu kad je začula njegov glas, bila je potpuno budna. Zvučao je tako bolno poznato; a onda njoj nešto padne na pamet. »Gdje si?« tiho upita i osjeti da on oklijeva. »Dolje. U predvorju tvog hotela. Lud sam kao i ti, ali nisam znao kad odlaziš, a ja sutra moram biti u New Yorku. Mislio sam, ako si došla čak iz Pariza, možda bismo trebali razgovarati.« Suludo doba nodi, izgleda, nije smetalo ni njoj ni njemu. »Drago mi je što si tu. Hodeš li dodi gore?« Počešljala se i oprala zube i poprskala lice vodom, dok ga je čekala. Pet minuta kasnije, čulo se kucanje na vratima. Bili ju je gledao iz svojih kolica i polako ušao u sobu. dok mu je ona pridržavala vrata, a onda ih pažljivo zatvorila za njim. Htjela je ispružiti ruke i dotaknuti ga, ali nije se usudila. »Oprosti što dolazim ovamo u ovo doba, Isabelle. Nisam mogao spavati. Kad sam te sinod vidio ovdje, to je bio šok. I prilično je ludo što si to učinila.« No on nije izgledao kao da je zbog toga nesretan; bio je dirnut, ali i uznemiren. U njemu su se probudili nebrojeni prigušeni osjedaji kojima je mjesecima pokušavao pobjedi. A onda, kad ju je ugledao pred Centrom Kennedv, u snijegu, sve mu se vratilo. »Jako mije žao zbog Teddvja. Sto se dogodilo?« Sjela je na trosjed, okrenuvši se licem prema njemu i ukratko mu ispričala o posljednjim danima svog sina. Glas joj je bio isprekidan dok je govorila i oči su joj se punile neisplakanim suzama, a onda je obrisala jednu usamljenu suzu koja joj je kliznula niz obraz. Ne raz-
183
mišljajudi, on joj dotakne ruku. »Zao mi je«, prošaptao je. Ona se nasmiješi kroz suze. »I meni. Ljudi kažu daje to za njega bila milost; vjerojatno i jest, ali imao je i sretnih trenutaka. Jako mi nedostaje. Nisam ni shvadala koliko mi se život okrede oko njega. Ne znam što da radim sa sobom sada kad ga nema, a Sophie je na fakultetu.« »Trebat de vremena da se prilagodiš. Naviknut deš se. Za tebe je to ogromna promjena.« Sve se u njenom životu promijenilo; njen dom, razvod, smrt sina, gubitak Billa. U protekloj godini, samo se suočavala s bolnim promjenama, ništa drugo. Kao i on. »Ne znam što bih ti rekao«, reče Bili, a izgledao je nesretno. »Mislio sam da se nikada više nedemo vidjeti. Mislio sam da ni ne trebamo. Mislio sam da ti nemam pravo uništiti život, Isabelle. Ti zaslužuješ puno više nego što ti ja mogu pružiti. Ti trebaš nekog izuzetnog u svom životu, nekog čitavog... a ne nekog kao što sam ja.« »Ti jesi čitav«, ona tiho reče, a pogled joj se zaustavio na njemu. Nije baš bila sigurna što joj on to govori i nije bila sigurna želi li to znati. Njegove riječi su ponovo zvučale kao zbogom ili kao novi razlog zbog kojeg ne može biti s njom. Ali ovog puta barem nisu bile laži, nego samo ono što je on vidio kao istinu, ma koliko izvrnuta bila ta slika. »Oboje znamo da nije tako.« Nije je htio podsjedati na njihov katastrofalni pokušaj vođenja ljubavi u londonskoj bolnici. On je, za razliku od svog zeta, vjerovao da su njegovi nedostaci prepreka za njihov brak, prevelika da bi je mogli nadvladati. A njoj nije htio ponuditi ništa manje od braka. Bio je uvjeren da joj nema što pružiti, ništa što bi bilo pravedno ili razumno za nju. Neodređeno se prisjetio što mu je sve Helena jednom prilikom rekla, ali i ona je bila mlada i puna ideala. Možda je ljubav samo za mlade. U svakom slučaju, te nodi je došao u hotel da je vidi, objasni sve i pristojno joj kaže zbogom. Barem joj to duguje, rekao je sam sebi prije dolaska u Four Seasons. Znao je da ju je prošli put napustio na rijetko okrutan način. A ona ni to nije zaslužila, pogotovo sada nakon što je izgubila i Teddvja. »Samo sam ti želio redi zbogom, i da mi je žao. Nisam te smio nagovarati da dođeš u London. Osjedam se kao da sam za sve, od samog početka, ja kriv.« »Ti si mi dao jedinu pravu ljubav koju sam ikada doživjela od muškarca«, ona blago reče. »To nije nešto zbog čega bi mi se trebao ispričavati, Bille.« »Žao mije što ne mogu biti više nego što jesam...« Kad ju je pogledao i uhvatio za ruku, u njegovim očima su bile suze. »Žao mi je zbog svega«, on tužno reče, a ona se na to nagne i poljubi ga. On je blago privuče k sebi; sjela mu je u krilo, a on ju je neprestano ljubio. Njihovi poljupci bili su puni nježnosti i strasti i sjedanja na sve čemu su se nadali, jedva okusili i prebrzo izgubili. Držedi je u naručju, on na tren zaboravi svoju izgubljenu muškost i osjeti kako ga obuzima želja, kao plima koju nije mogude zaustaviti, niti bi oni to htjeli. Snaga onoga što su osjedali bila je neukrotiva i obuzela je oboje. Iznenada, u jednom blistavom trenutku, on više nije osjedao strah. Dugo su se ljubili i oboje su bili bez daha kad se on odvojio od nje; ona mu je na to, bez objašnjenja i bez suvišnih riječi, pomogla da dođe do trosjeda, pa mu počela nježno skidati odjedu, a on je s njenih ramena spustio svilenu spavadicu koja je pala na pod.
184
Sekundu, jedan trenutak, on je oklijevao, ali ovog puta se nije mogao zaustaviti. Svakim djelidem svoga tijela i svoje duše, žudio je za njom. Ovog puta, nije bilo sumnje što se dogodilo. Nije pamtio da je ikada s nekim vodio ljubav kao sada s Isabelle, niti je ijednu ženu želio više od nje. Bilo je to ono o čemu su oboje sanjali i čemu su se nadali: čežnja, otvorenost i strast koju on u životu nije iskusio. Ni prije nesrede, niti u mladosti. Nitko na svijetu nije bio kao ona. Zbog nje, ponovo se osjedao kao muškarac i oboje su bili svladani željom. Kasnije je ležao u zagrljaju s njom i smješkao se. Njegovi najgori strahovi su iščezli; raspršila ih je njena nježnost i ljubav. Sve što se upravo dogodilo među njima bilo je bolje nego što su mogli zamisliti. Bilo je očito da je sada svaki zaostatak njegovih povreda izliječen. Ako i nije mogao hodati, osjedao se zdrav i čitav, a takav je i bio. »Oho!« kasnije je tiho rekla ona, privijajudi se uz njega, a on se nasmiješi. U njenom zagrljaju, osjedao se ponovo kao mladid. »Ovo je bilo nevjerojatno.« »Kao i ti.« Ali, jedan sat kasnije, nakon što ga je odgurala u kupaonicu i ostavila tamo, a on je četrdeset minuta kasnije izašao van potpuno obučen, ono što je ugledala u njegovim očima ju je zabrinulo. »Bio sam lud što sam došao ovamo«, sumorno reče on, opet zahvaden kandžama krivnje i vlastitih strahova. »Nisam to trebao učiniti.« Nije je htio zavaravati ili joj davati lažne nade. I dalje je nepokolebljivo vjerovao da ona zaslužuje bolji život nego što joj ga on može pružiti, a vođenje ljubavi je samo još više zaplelo stvari. Proveo je pola sata pod tušem, u mukama, prekoravajudi se, no istodobno mu je i neizmjerno laknulo zbog onoga što je podijelio s njom. Njegove noge su izgubljene zauvijek, ali muškost se vratila u punoj snazi. »Ne vidim zašto to nismo trebali učiniti«, mirno reče Isabelle. »Oboje smo odrasli i slobodni. Ti si razveden, a i ja du uskoro biti. Moj razvod de biti gotov za nekoliko mjeseci. Nemamo malu djecu kojoj bi to moglo smetati. Ne trebamo stvarati probleme koji ne postoje. Život je dovoljno složen i kad to ne pogoršavamo. Osim toga,« ona ozbiljno reče, gledajudi ga u oči, »život je kratak i dragocjen. Mogli smo poginuti u Londonu, zajedno ili još gore, samo jedno od nas. A nismo. Možda ne bismo trebali tek tako odbaciti blagoslov koji nam je udijeljen.« »Ja nisam blagoslov, Isabelle«, on odvrati, odlučnog pogleda. »Život s čovjekom u invalidskim kolicima nije blagoslov, ni u kojem smislu.« »Zajednički život dvoje ljudi koji se vole, jest.« Stigli su do pakla i natrag i Isabelle je vjerovala da imaju pravo na komadid Neba, zajedno, ma koliko neobično to bilo. Ona gaje voljela takvog kakav je, bez oklijevanja ili kolebanja, i bila je više nego voljna da bude uz njega do kraja života; i to je željela. »Ne mogu ti dopustiti da si to učiniš, Isabelle«, on čvrsto reče. »Nedu. Bez obzira na ovo što se dogodilo. Nisam smio dopustiti da se to dogodi. To je bilo glupo i neodgovorno s moje strane.« »I ljudski. Ostavljaš li sebi ikada prostora i za to? Zar si ponekad ne možeš dopustiti da budeš sretan umjesto da se kažnjavaš do smrti?« Nasmiješio se na njene riječi, znajudi da je barem nešto od toga istina, a možda i sve. »Zašto se trudiš da bude teško, kad nije i ne treba biti? Mi se volimo. Zašto ti to ne može biti dovoljno?« Njeni stavovi su imali puno više smisla 185
nego njegovi. »Ponekad ljubav nije dovoljna. Ne znaš u što se upuštaš, Isabelle.« »Da, znam«, suprotstavila se ona. Sad je bilo gotovo šest ujutro i znala je da on mora uskoro krenuti. »Petnaest godina provela sam njegujudi Teddvja. Znam što znači briga i ljubav za nekog tko je zaista bolestan. Ti nisi bolestan. Ti si jak, zdrav i čitav. Ne možeš hodati. To meni ne znači ništa. Ne bi mi bilo važno ni da ne možeš voditi ljubav. To je krasan dodatak, ali pristala bih i na život bez toga. Ono što postoji među nama, znači mi puno više.« »To ti nikako ne bih dopustio«, on čvrsto reče, sve više smrknut. »Ali ne mogu ti dopustiti ni ovo. Ne želim. Došao sam ovamo da ti kažem zbogom, a to moramo i učiniti.« »To je vrlo glupo i velika šteta. Ja ti to nedu dopustiti.« »Nemaš izbora. Više te nedu vidjeti.« Oboje su znali daje on to u stanju učiniti. »I što onda? Osudit deš nas oboje da budemo sami do kraja života, da razmišljamo o onome što smo imali i izgubili, a mogli smo imati da nisi bio toliko tvrdoglav? Čemu? Gdje je u tome pobjeda? Hodemo li na Nebu dobiti nagradu zato što smo kažnjavali sebe i druge, zato što smo sami sebi nešto uskratili? U redu, možda nede uvijek biti lako. Nede biti savršeno. Ali u životu ništa nije savršeno. A koliko ja vidim, ovo što postoji među nama, savršeno je koliko može biti. Zašto nam ne dopuštaš da imamo ono što smo zaslužili i što želimo? Dovoljno dugo si sam sebe kažnjavao, koliko još patnje moraš nanijeti sebi i meni? Ja sam izgubila dovoljno u životu, kao i ti. Zaboga, budi razuman...« Suze su joj preplavile oči i počele se slijevati niz obraze; pogledala ga je, ali on je bio kao od kamena. »Žao mi je«, on prošapde, poljubi je na vrh glave, a onda se od-veze do vrata. Okrenuo se i pogledao je. »Zašto si to učinio?« Plakala je, postavivši mu to pitanje. »Čemu? Samo zato da nas oboje mučiš? Da nas podsjetiš koliko se volimo i onda sve ponovo uzmeš, zato da bismo zauvijek ostali u mraku i tuzi? Zašto, kad smo tako sretni zajedno i toliko se volimo? Zašto nam ne dopuštaš da to imamo? Zar ti je to tako teško?« »Možda te ne volim dovoljno«, on tužno odvrati, »ili samog sebe, a možda ti mene ne bi mogla voljeti onoliko koliko misliš.« »Nemoj sve prikazivati kao da je tako složeno. Nije. Ja te volim. Samo to je važno. A koliko god ti mene volio, menije to dovoljno.« »Ja nisam dovoljan za tebe, u tome je stvar«, reče on, patnički je gledajudi s vrata; htio se vratiti i zagrliti je opet, ali nede si to dopustiti. »Pusti mene da to zaključim. Dopusti mi da ja prosudim koga volim, a koga ne. Nemaš pravo da tu odluku doneseš umjesto mene.« »Da, imam«, reče on, pogledavši je posljednji put i izađe iz sobe. Sekundu kasnije, vrata su se zalupila za njim, a Isabelle je ostala nepomično sjediti na kauču, u suzama.
Poglavlje devetnaesto Isabelle je ostala u Washingtonu četiri dana. Senator je dobio izbore i njoj je bilo drago, zbog Billa. Vidjela ga je na vijestima kako sjedi sa strane u svojim kolicima; mod iza kulisa.
186
Nije joj se javio, niti je ona zvala njega. Sada mu je vjerovala. I znala je, ma koliko bila uvjerena da griješi, mora poštovati njegovu odluku. Bilo je teško povjerovati da može biti toliko tvrdoglav i žrtvovati sve što su imali. Ali bio je izgleda spreman da se odrekne svega što je mogao imati s njom. Pristanak na to slomio joj je srce, ali nije ga mogla natjerati da joj se vrati. Morala je prihvatiti njegov izbor, koliko god se ne slagala s njim. To je bilo njegovo pravo, baš kao što je i ona imala pravo vjerovati da su mogli lijepo živjeti zajedno. Ona bi bila ponosna daje s njim, u kolicima ili ne. Njoj to nije značilo ništa, ali njemu je. Njegovo je pravo bilo da živi po vlastitom izboru. Nazvala je Sophie u utorak navečer, nakon izbora, i rekla joj da se vrada kudi. Isabelle je zvučala žalosno, a Sophie je nije pitala zašto. Imale su više nego dovoljno razloga za to u posljednje vrijeme. Sophie se borila s gubitkom brata gotovo jednako teško kao i majka. »Jesi li vidjela svog prijatelja?« ona upita u želji da je razvedri. »Da, jesam«, Isabelle tiho reče. »Sjajno izgleda.« »Može li hodati?« »Ne.« »Ja nisam ni mislila da hode. Bio je u prilično gadnom stanju kad sam ga vidjela u bolnici. Doduše, bila si i ti.« »U svemu drugom je, izgleda, dobro. Ja stižem kudi sutra navečer, dušo. Ako me trebaš.« Voljela je da Sophie uvijek zna gdje je ona. To joj je ostalo nakon što je tolike godine bila stalno odgovorna za Teddvja, a Sophie zapravo nije trebala znati gdje joj je majka u svakom trenutku, ali obje su se na taj način osjedale sigurno. »Vidimo se za nekoliko tjedana.« »Nazvat du te za vikend, mama. Jesi li se dobro provela?« Sophie se nadala da jest, ali njena majka je zvučala prilično utučeno. »Ne baš«, iskreno reče Isabelle, »ali mi je drago što sam došla.« To ju je prisililo da prihvati ono što nije mogla svo ovo vrijeme. A i obišla je nekoliko muzeja i galerija. Nakon Nove godine, htjela se vratiti na restauratorski posao u Louvreu i ponovo je hvatala korak sa svijetom umjetnosti. To ju je podsjetilo na dane provedene s Bil-lom u Londonu, prije više od godine dana. Sve ju je podsjedalo na njega. Slike, muzeji, Harrv's Bar, ples, glazba, smijeh, atmosfera. Možda de jednog dana to prestati. Nadala se da hode. Ako više nije dio njenog života, morat de ga što prije zaboraviti. Možda ga jednog dana čak više ni nede voljeti. To bi bila prava milost za nju. U srijedu ujutro, spremila je nekoliko stvari koje je kupila i pozvala nosača da dođe po njene stvari. Imala je let u trinaest sati, a iz hotela je izašla u deset. Baš kad je zatvarala vrata svoje sobe, zazvonio je telefon. Trebao joj je trenutak da ponovo otključa vrata, i kad je ušla, zvonjava je prestala. Kad se odjavljivala na recepciji, službenik recepcije joj je rekao da je to on zvao, kako bi provjerio kad izlazi iz hotela. Ved je netko drugi čekao na sobu. Vožnja do aerodroma bila je mirna i duga. Te nodi je ponovo padao snijeg i VVashington je izgledao prekrasno pod snježnim pokrivačem. Predala je svoju prtljagu i nakon nekog vremena, otišla kupiti nekoliko časopisa i knjigu, kako bi imala što čitati u avionu. Osjedala se mirno i tužno, a na neki način i slobodno. Napokon ga je pustila i bilo joj je drago što je došla. Nije očekivala da de se zbog toga osjedati ovako spokojno. Pladajudi časopise i knjige, prisiljavala se da ne misli na njega. U trenu kad je zahvalila blagajnici na uzvradenoj razlici, 187
odmah do sebe je čula jedan glas. »Znaš da si luda, zar ne? Oduvijek sam to znao.« Zatvorila je oči; ovo se nije moglo događati. Nije bilo mogude. Ali bilo je tako. Kad se okrenula, gledala je u Billa. »Nisi samo luda, nego i griješiš«, on tiho reče. I ovako, sjededi, njegov lik je na nju ostavljao jednako jak dojam i ona se morala nasmiješiti, samoj sebi usprkos. »Slijediš me, ili i sam putuješ?« Bilo je dovoljno da ga vidi, pa da joj srce jače zakuca. Nije znala je li ovo slučajnost ili čudo, a nije se usudila pitati. »Zvao sam te u hotel, ali si ved otišla.« »Čudno, sigurno nisam čula telefon«, reče ona, nastojedi izgledati opušteno. Ruke su joj se tresle dok je grčevito stezala časopise i knjige koje je upravo kupila. »Recepcionar je rekao da je zvao zbog sobe.« »Sigurno sam zvao odmah nakon njega.« Pretpostavljala je daje zvao kako bi se pozdravili, ali zašto je ovdje? »Znam da sam postupio kako treba«, reče on, sklonivši svoja kolica s puta, a ona mu stane nasuprot. Ljudi su ih zaobilazili, ali njih dvoje to nisu primjedivali. Gledali su samo jedno drugo, a Isabelle je bila blijeda. On je izgledao kao da danima ne spava. »Zaslužila si nešto bolje.« »Znam da to misliš«, reče ona, osjedajudi kako je srce opet boli. Koliko puta de joj redi istu stvar? »Ali nema boljeg. Ovo je najbolje što može biti... ili barem, za mene. Izgubila sam Teddvja. Izgubila sam tebe. Nemam više što izgubiti, osim Sophie. Mislim da ne treba okrenuti leđa ljubavi. Ili, barem ne bi trebalo biti tako. Ljubav je previše rijetka i previše dragocjena. Ali ti to, očito, možeš.« Znala je, ne može učiniti ništa da bi ga uvjerila ili natjerala da se predomisli. On de vjerovati ono što želi. Kao i ona. »Ja ti želim nešto bolje. Želim ti da imaš pravi život s tipom koji te može natjeravati po sobi i plesati s tobom na Staru godinu.« »A ja želim puno više od toga. Želim onoga kojeg ja volim i koji voli mene, koga mogu poštovati, za koga se mogu brinuti i s kime se mogu smijati do kraja života. Ja mogu jednako voljeti sjedila ili stajala. Možda ti ne možeš«, reče ona, prihvadajudi sudbinu koju je on izabrao za oboje. »Zbog čega si tako sigurna?« »Da li bi me volio kad bih ja sjedila tu, umjesto tebe?« U njenim očima su bile suze, a glas joj je bio tih. On je kimnuo i ništa nije rekao. A onda joj on odgovori, napokon shvativši. »Da, bih.« »Ako misliš da ja to ne bih mogla, sigurno nemaš naročito mišljenje o meni.« Nije joj rekao više ni riječ, samo ju je povukao k sebi i pogledao je, zagrlio je i poljubio joj usne, a kad je prestao, ona je bila bez daha. »Zašto si to učinio?« morala ga je upitati. »Je li to zbogom ili zdravo?« »Ti izaberi. Znaš što mislim. Volim te. Imaš pravo da se predomisliš.« Helena mu je to rekla još davno i bila je u pravu, napokon je shvatio. Pokušao je zaštititi Isabelle, ali više ne može. Ona ima pravo na izbor vlastite sudbine, a ovog puta, možda i njegove. Isabelle mu se nasmiješi i prošapde zdravo, a on je poljubi, čvrsto je zagrlivši.
188
189
