Ruhu l Bejan

PRVI TOM TEFSIRA RUHU-L-BEJAN (DUŠA JASNE VIJESTI) Djelo autora, imama, istaknutog učenjaka, cjelovitog šejha, objedinitelja formalnog i suštinskog (zahira i batina), ponosa savremenika i istaknutih učenjaka, dovršioca mufessira i uzora onim koji su dostigli suštinu i ubjeđenje, jekin. Jedinstveniog predstavnika svog vremena i kutba, izuzetnog učenjaka, našeg pročelnika i pročelnika Rumelije, šejha Ismaila Hakkija Brusevija, da mu Allah, Uzvišeni, ruh prosvijetli i očisti, koji je umro 1137. g. po Hidžri. Neizmjerna hvala Kreatoru našeg prvaka Adema kojem je podario formu svojih imena i svojstava a koja se očituju u pojavnom svijetu i u kojeg je usadio sve tajne. Učinio ga je oličenjem svoga jedinstvenog imena za sve što je bilo i što će doći. Neka je salavat i selam na ogledalo savršenstva i riznicu jasnih ajeta, našeg pročelnika i prvaka Muhammeda koji je imao Najveće ime i koji je najdraži miljenik. On je rekao: - Ja sam pročelnik Ademovih potomaka. Na njegovu porodicu, ashabe koji su probrani među Arapima i nearapima, koji su svojim svjetlom razbijali tamu nepravde i grijeha. Pošto nije ostala nijedna kopija ovog časnog tefsira, štampanog od strane Osmanske štamparije, po nalogu našeg oca, da mu se Allah smiluje, u knjižarskim policama, ni na istoku ni na zapadu, a mnogi učeni su je tražili, htio sam da ponovno odštampam tefsir, vodeći računa da ispravim greške iz prethodnog izdanja. To sam povjerio pregaocima; muderrisu u Skadru, poznatom po pobožnosti i čestitosti, hafizu Muhammedu Hajriju, lektoru mnogih knjiga i dobro poznatog izdavačima, Ahmedu Rifatu, da im Allah obojici oprosti i da ih nagradi za sav njihov trud. Ovo izdanje je štampano u vrijeme halife, sultana Muhammeda Rešad hana, da ga Allah poživi u njegovoj vladavini i nastojanju da stekne Allahovo zadovoljstvo i jutrom i večerom. Nadam se da će mi Allah omogućiti da budem u službi braći muslimanima kroz štampanje i izdavanje tefsirskih, hadiskih i drugih zbirki i da ću biti u zumretu, društvu onih za koje se kaže: - Pročelnici ljudima su oni koji su im najviše na usluzi. Podršku očekujem i tražim samo od Allaha, na Njega se oslanjam i Njemu se vraćam. Direktor Osmanske štamparije: Muhammed Saim b. Osman beg Sa imenom Allaha, Svemilosnog, Milostivog! Apsolutna hvala Allahu koji je iz ličnih i savršenih istina izdvojio pojmove i znakove, koji je iz Nuna sveukupnosti izdvojio različita slova, riječi i govor. Sa položaja Apsolutnosti i Savršenosti je spustio Kur'an, na arapskom jeziku i bez ikakve mahane i učinio ga trajnom mudžizom 1, koja u svakom vremenu isijava svoje jasne dokaze i neoborive argumente. Salavat i selam na onog koji otvara vrata Hadreta (Prisustva), znanja, osvjedočenja i ubjeđenja, našeg pročelnika Muhammeda koji je bio vjerovjesnikom a Adem je bio mješavina vode i zemlje, na njegovu porodicu i ashabe koji su bili odgojeni kur'anskim odgojem. I na sve one koji ih slijede u pozitivnom i pohvalnom do kraja svijeta.

1 Mudžiza je nadnaravno djelo koje Allah daje svojim poslanicima i koje su oni izvodili svojim narodima na njihovo traženje a kao potvrdu svoga poslanstva. 1

Krajnji potrebnik, nazvan kurbanom, šejh Ismail Hakki kaže: - Allahov govor je i jutarnja i večernja i dnevna obuzetost. – i time ukazuje na mog šejha, istaknutog učenjaka, mog vodiča i učitelja, sultana svog vremena, Allahovog znaka u znanju i spoznaji, oličenja Allahove podrške i pomoći, nasljednika poznavaoca suštine, kome se potvrđuje da je obnovitelj drugog stoljeća druge hiljadugošnjice. Izvorište je božanskog nadahnuća, dragi i cijenjeni šejh, sin Affanov a stanovnik Kostantinopolja. Da ga Allah pomogne i nas njime i javno i tajno seleći u tvrđavu evlija, grad Brusu, da je sačuvana od svega hrđavog i negativnog, u šestoj desetini, desete desetine prve stotine druge hiljade (1116). Nisam mogao izbjeći kazivanje i podsjećanje u Velikoj džamiji. Dok sam boravio u jednom mjestu u Rumeliji, imao sam napisanih nekoliko stranica tefsira i različitih drugih znanosti. U njima sam protumačio nešto više od sure Ali Imran, ali su mi ti listovi bili rasparčani. Neki su se listovi bili pocijepali od mnoge upotrebe, a neki su se zagubili. Htio sam sve objediniti u jednu zbirku i ispraviti postojeće greške, kao i pridodati svoja saznanja i sve to urediti i dotjerati, mada sam slabo opremljen i nedostojan toga. Htio sam dovršiti i ostale sure Časnog Kur'ana i protumačiti ih, ako mi Allah podari svoje podrške i nadahnuća i omogući mi da dovršim svoju namjeru i da pred ljude iznesem ono što sam sedmicama i mjesecima marljivo zapisivao. Namjera mi je da mi to djelo bude moj kapital na Kijametskom danu, onda kada ne budu koristili ni imetak ni djeca. Hoću da mi to djelo bude mojim zagovornikom, onda kada ne bude nikakve koristi osim od sada i nuna. Molim Allaha da to učini mojim dobrim djelom koje je očišćeno od bilo kakvih negativnosti i da ga učini trajnim dokle je svijeta. On kada hoće svojem robu dobro, onda njegovo djelo uljepša drugim ljudima i učini ga među dobrim djelima kao što je oko prema glavi. On neizmjerno daje. Štitim se Allahom od prokletog šejtana!

‫شمي ي ط‬ ‫ن ال ر‬ ‫أط ذ‬ ‫عذوذ ذ مبناللهم م‬ ‫ن الرر م‬ ‫طنا م‬ ‫م ط‬ ‫جميم م‬

E'UZU BILLAHI MINEŠŠEJTANIRRADŽIMI Znaj da je hikmet (mudrost) zaštite, traženje dozvole i kucanje na vrata, jer onaj ko dođe na vrata nekog od kraljeva, ne ulazi osim uz njegovu dozvolu. Tako je i sa onim ko hoće da uči Kur'an. I on hoće da uđe i razgovara sa Najmilijim te mu je potrebno da očisti svoj jezik jer ga zaprljao svakakvim govorom. Jezik čisti euzom. Oni koji su spoznali su rekli: - Ova je rečenica sredstvo onim koji se približavaju, zaštita ustrašenim, oslonac prijestupnicima, uže spasa propalim i opuštanje onima koji vole. U tome je i pokoravanje riječima Uzvišenog u suri Nahl: Kada hoćeš učiti Kur'an, zatraži od Allaha zaštitu od šejtana prokletog, (Sura Nahl, 98.) Traženje zaštite je uvod u učenje, kod većine muslimana. Neki kažu da je naknada došla iza uvjeta i stoga treba i da se euza uči na kraju. Mi kažemo: Značenje je kada hoćeš da učiš Kur'an. To je rašireno tumačenje u tolikoj mjeri da je postalo mjerilo i da odslikava suštinu. Prihvaćen je stav većine da treba reći: E'uzu billahi mineššejtanirradžim (Štitim se Allahom od prokletog šejtana) i to je najjača predaja u hadisu: - Ovako me podučio Džibril, prenoseći ono što je Kalem zapisao u Levhi mahfuzu. Mada bi reći: Este'izu billahi... bilo logičnije, jer se na taj način poklapa sa onim što je preporučeno i naređeno u ajetu. Prvo što je Džibril donio Muhammedu, sallellahu alejhi ve sellem, je Euza i Bismilla, i riječi Uzvišenog: Čitaj, u ime Gospodara tvoga, koji stvara, (Sura Alek, 1.) E'uzu – u značenju priklanjam se, štitim se, tražim zaštitu, tražim pomoć. I 'avz i 'ijaz su infinitivi, kao što je levz i lijaz ili savm i sijam. Kada neko kaže: E'uzu 2

– on time izvještava o svom djelu. U prenesenom značenju je traženje od Allaha Njegove blagodati, pa kao da kaže: - Gospodaru moj, zaštiti me! - U tome što se izgovara u infinitivu je radovanje i dobar predznak, kao da se nešto već ostvarilo i kao da je zaštita već pala. Sirr toga je, kako stoji u Ettefsiru-l-kebir da je između roba i Gospodara dogovor. Uzvišeni Allah kaže: i ispunite zavjet koji ste Mi dali – ispunit ću i Ja svoj koji sam vama dao, i samo se Mene bojte! (Sura Bekare, 40.) Kao da nam poručuje: - I pored ljudskih nedostataka i mahana, ja sam ispoštovao svoju obavezu robovanja i kažem: - Štitim se Allahom! Ili: Estagfirullahtražim oprosta od Allaha! – a Ti, sa savršenom plemenitošću i darežljivošću, preči si da ispuniš svoje obećanje, kao Gospodar i da me sačuvaš. Billahi – Učenjaci kažu o ovom imenu da ono nije izvedenica jer ne postoji način da bi se došlo do toga. Stoga Sa'd Taftazani, u Havaši-l-keššaf, kaže: - Znaj da kako god razum ostaje zbunjen pred Njegovim Zatom (Bićem) i svojstvima, isto tako je i sa Imenom koje ukazuje na Njega, pa se ne može ustvrditi da li je to Ime, ili svojstvo, izvedenica ili ne, pojam ili nešto drugo. Naš pročelnik Dželaluddin k.s. kaže: (stihovi na perzijskom) Znaj da su riječi Euze trovrsne; sifatijje (koje ukazuju na osobine, svojstva), ef'alijje (djelovanje) i zatijje (biće), kao što je rekao Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem: - Štitim se Tvojim zadovoljstvom od Tvoje srdžbe, Tvojim praštanjem od Tvoje kazne i štitim se Tobom od Tebe. Uzvišeno ime je izabrano kako bi se istiazom obuhvatila svakorsna zaštita. U Tefsiru-l-kebir stoji: - Nedaće dolaze ili zbog ubjeđenja, a u to spadaju sve iskrivljene ideologije, pravci i vjere, a sedamdeset i dvije su zabludjele skupine. Ili zbog tjelesnih postupaka a to su stvari koje su zabranjene i od kojih se odvraća Šerijatom. Ili one koje nisu po vjeru škodljive, kao što su: bolesti, bolovi, požari, potopi, siromaštvo, sljepilo, gladne godine i druge nedaće i pošasti, a teško da ih se može i izbrojiti. E'uzu billahi podrazumijeva traženje zaštite od svih nabrojanih i onih koje nisu nabrojane. Razuman će, ako hoće zaštitu, nastojati da bude svjestan sva tri nabrojana polja i sve ono što u njih spada, pa kada shvati da ne postoji kraja tim nedaćama i kušnjama, bit će svjestan da kompletno čovječanstvo sa svim svojim potencijalom i snagom, ne može otkloniti i zaštititi od njih. Njegov razum će ga potaći, tada, da kaže: - Euzu billahi - Štitim se Svemoćnim Allahom, koji upravlja svime, od svih strahota i nedaća. Kaže se: - Sve znanosti su sadržane u Četiri velike objave, a svo znanje iz njih je u Kur'anu, a svo znanje Kur'ana je u Fatihi, a svo znanje iz Fatihe je u Bismilli, a svo znanje iz Bismille je u slovu ba. U Tefsiru-l-kebir stoji: - Vjerovatno se pod znanostima i znanjem misli na čovjekovo stizanje Gospodaru, pa je ba slovo blizine i vezanosti, u riječima billahi i čovjeka veže za Njega. O tajnama harfa ba bit će riječi kada se bude govorilo o bismilli, ako Allah dozvoli. Mineššejtani – u značenju: udaljenog od Allahove milosti. Bilježi se od Ibn Abbasa da je rekao: - Kada je zgriješio i odbio poslušnost, proklet je i postao je šejtanom. To ukazuje da je ovo ime dobio nakon što ga je Allah prokleo. Prije proklinjanja, njegovo ime je bilo Azazil i Nail. Onaj ko traži zaštitu od njega, nije ograničen na traženje zaštite od nekih njegovih postupaka; zlomisli, nagovaranja, dodira, udarca i slično, kako bi svaki koji traži zaštitu bio svjestan da je traženje zaštite od njega i svega što od njega, općenito, proističe. 3

U Revdatu-l-ahjar stoji: - Šejtana ima i muških i ženskih, razmnožavaju se, ali ne umiru nego žive do Smaka svijeta. Džini su i muškarci i žene, razmnožavaju se i umiru. Meleki nisu ni muškog ni ženskog roda, ne razmnožavaju se, ne jedu i ne piju. Ovim se potvrđuje da šejtani i džini postoje, a džinsko postojanje negira samo jedna, zanemarljivo mala, grupa filozofa i medicinara, i njima sličnih neznalica. Bilježi se da je Imam Gazali, Oživitelj sunneta, bio muftija i džinima i ljudima, pa ih je jednom pitao o novostima u svijetu i oni su mu rekli da Zamahšeri piše tefsir i da je napisao polovicu. Gazali je tražio da mu donesu napisano. Oni su mu donijeli i prepisali su sve što je bilo napisano do tada. Onda su original vratili odakle su ga i uzeli. Kada je Zamahšeri došao kod Gazalije, on mu je pokazao kopiju i Zamahšeri se začudio tome. Rekao je: - Ako kažem da je to moj rukopis, a znam da sam ga ostavio na skriveno mjesto i da ga nikom nisam pokazao, pitanje je kako je došlo do tebe? A ako je nečije drugo, toliku podudarnost u stilu, riječima i značenju zdrav razum ne može pojmiti. – Gazali mu je rekao: - To i jeste tvoje djelo a meni su ga donijeli džini. – A Zamahšeri je bio jedan od onih koji su nijekali postojanje džina. Tu se pokajao od svojih stavova. Ovaj slučaj ne iziskuje stav da džini poznaju gajb, kao što i sam vidiš. Uzvišeni je rekao: džini shvatiše da ne bi na muci sramnoj ostali da su budućnost prozreti mogli. (Sura Sebe', 14.) Njihova suština, kod onih koji ne priznaju bestjelesno, jeste da su vazdušasta tijela, a neki kažu da su od vatre, sposobni da uzimaju različite oblike i forme; zmije, škorpije, psi, deve, krave, ovce, konji, mazge, magarci, ptice, pa čak i ljudska obličja. Imaju razum i sposobni su da rade i teške poslove, kao što su radili za Sulejmana, alejhisselam, velika svetišta, nepokretne kotlove i ogromne zdjele. Oni koji kažu da postoje bestjelesna bića, kažu da su to prizemna bića. To zbog toga što se pod bestjelesnim podrazumijevaju bića koja nemaju određenu formu ili građu, pa se dijele ili na ona bića koja su daleko od toga da potpadaju fizičkim promjenama, a to su meleki, Allahu bliski, pa ih jedni nazivaju razumom, a drugi ih nazivaju svjetlom. I jedna i druga skupina smatraju da su ta bića sposobna da samostalno obavljaju određene stvari. Najčasniji meleki su Nosači Arša i njih je sada četiri, a na Kijametskom danu će ih biti osam, zatim Oni koji tavafe oko Arša, zatim Meleki Kursa, pa Meleki određenog kata nebesa, od najvišeg do najnižeg, pa Meleki atmosfere, pa Meleki zraka, pa Meleki studeni, Meleki mora, Meleki planina, Meleki donjih duša, kao što su biljke i životinje. Džini mogu biti pozitivni i nadahnuti i njih se naziva dobrim džinima, a mogu biti opoganjeni i zli i to su šejtani, kao što stoji u tumačenju Fatihe od Fennari. Očito je da se pod šejtanom podrazumijeva Iblis i njegovi pomagači, mada postoji stav i da se misli na sve otpadnike koji su odlutali sa pravoga puta, bilo da se radi o džinima ili ljudima. Kao što kaže Uzvišeni: šejtane u vidu ljudi i džina (Sura En'am, 112.) Erradžim (prokletog) – kojeg su meleki bacili sa nebesa kada je proklet. Ili onog kojeg se gađa užarenim kamenjem s nebesa kada god krene da se uspinje. Ovo je pogrdno svojstvo za šejtana i u Kur'anu je nazvan i drugim pogrdnim imenima. Jedinstveno ime koje podrazumijeva sve što je negativno je ovo ime i ovo svojstvo jer podrazumijeva i objedinjuje sve kazne koje će ga zadesiti. Iz tog razloga je i početo njime, za razliku od svih ostalih svojstava i imena. 4

Kažu da se suština isti'aze ne može ostvariti samo izgovorom, nego je potrebno i srčano prisustvo tako da riječ, djelo i stanje budu u međusobnoj vezi. Ne treba kazati jezikom: Štitim se Allahom, - a svojim stanjem i djelom govoriš: Štitim se šejtanom. – Do ovog drugog dolazi tako što se nefs uortači i ujedini sa šejtanom u činjenju grijeha i neposlušnosti. Arif traži zaštitu od toga da vidi i primjećuje bilo šta osim Allaha i toga da ga bilo šta zastre od toga. Šejtan bježi od svjetlosti koju ima arif. Bilježi se da je Ebu Seid Harraz usnio Iblisa. Htio ga je udariti štapom, pa mu je Iblis rekao: - Ebu Seide, ne bojim se ja štapa, nego se bojim isijavanja spoznajnog sunca, kada se ono pojavi na nebu arifova srca. Kažu da je u isti'azi pokazivanje straha od nekoga drugog osim Allaha i to narušava čistotu ibadeta. Mi kažemo: - Uzeti neprijatelja kao takvog je ostvarenje ljubavi a bježanje od nekoga Allahu je upotpunjenje ibadeta i pokoravanje Allahovom naređenju. Na taj način se pokoravanje stavlja u prvi plan. Strah od nekoga ko se ne boji Allaha je pokazivanje potrebe, kao što se kaže: - Bojim se Allaha. – a hoće se reći: - Bojim se Allahove kazne i srdžbe i: - Bojim se onog ko se boji Allaha. – hoće se reći: - Bojim se njegove kletve. – Bojim se onog ko se ne boji Allaha. – hoće se reći: - Bojim se njegovih hrđavih postupaka. Naš uglednik Dželaluddin je rekao: (stihovi na perzijskom) U Tefsiru-l-kebir stoji: - Euzu billahi (Štitim se Allahom) je povratak od stvorenja Stvoritelju, od lične potrebe Nekome kome ništa ne treba a kako bi se ostvarile sve pozitivne i dobre stvari a odbile sve negativnosti i pogubne stvari. U tome je sirr riječi: Zato požurite Allahu (Sura Zarijat, 50.)2 U tome je i ukaz da nema drugog načina da se stigne u Blizinu Gospodara osim uz priznanje nemoći, a nemoć je krajnji stepen, vrhunac napredovanja (mekama). Hasan je rekao: - Ko zatraži zaštitu kod Allaha i Allahom, onako kako i treba, a to je da i srce bude potpuno prisutno i svjesno, Allah između njega i šejtana postavi tristo zastora, a razmak između svakog zastora je kao razdaljina između nebesa i zemlje. Bilježi se od Ibn Abbasa da je rekao: - Vjerovjesnik, sallellahu alejhi ve sellem, je jednom izašao iz džamije, a Iblis ga je čekao pred džamijom. Vjerovjesnik, sallellahu alejhi ve sellem, ga je pitao: - Šta te dovelo pred džamijska vrata? – Iblis mu je rekao: - Muhammede, Allah me doveo. – Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, pitao je: - A zašto? – Iblis je rekao: - Kako bi me pitao šta hoćeš. – Ibn Abbas dalje priča: - Prvo što ga je pitao bilo je o namazu: - Prokletniče, zašto odvraćaš i sprječavaš moj ummet od zajedničkog namaza? – Iblis je rekao: Muhammede, kada tvoj ummet izađe na namaz, mene obuzme groznica i ne popušta me sve dok ne završe s namazom. – Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, rekao je: - Zašto moj ummet odvraćaš od naukovanja i dove? – Iblis je rekao: Kada oni upućuju dove, mene obuzme sljepilo i zagluhnem i ne popušta me sve dok ne završe sa svojim dovama. – Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, pitao je: Zašto moj ummet odvraćaš i sprječavaš od Kur'ana? – Iblis je rekao: - Kada uče Kur'an ja se topim kao olovo. – Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, pitao je: 2 U prijevodu ajeta smo koristili Korkutov prijevod Kur'ana, međutim, ovdje je adekvatniji prijevod: Bježite Allahu. Op. Prev. 5

Zašto odvraćaš moj ummet od džihada? – Iblis mu je rekao: - Kada izađu u džihad, na noge mi se postave okovi i takav ostanem sve do njihova povratka, a kada izađu radi hadždža, budem i lancima vezan i takav ostanem sve do njihova povratka. Kada naume da daju sadaku, na glavu mi se stave razne pile i testere i sijeku me kao što se drvo siječe.3 Šejtan ima mogućnost da uđe i komanduje ljudskom prirodom kroz hranu i piće, pa kada čovjek ostavi to dvoje, onda je učinio napor u tome da ograniči prohtjev trbuha i polnog organa. Na taj način šejtan izgubi bilo koji način da uđe u čovjeka i uspostavi kontrolu nad njim. Nefs se popravlja kroz pet namaza, jer su oni i propisani kako bi se nefs popravio i učinio pozitivnim. U namazima je poniznost tako što se vežu ruke pred Veličanstvenog Vladara, čini Mu ruku' i sedždu. Nefs je moguće popraviti jedino kroz poniznost i skrušenost. Vehb b. Munebbeh je rekao: - Nuh, alejhisselam, kada je izašao iz lađe, došao mu je Iblis i Nuh, alejhisselam, ga je pitao: - Allahov neprijatelju, koje ljudske osobine su ti najpogodnije, tebi i tvojim pomoćnicima, za zavođenje s pravog puta i njihovo upropaštavanje? – Iblis mu je rekao: - Kada nađemo čovjeka koji je pohlepan, škrt, zavidnik, silnik i ishitren, srećemo ga sa punim poštovanjem i radošću. Ako se sve ove osobine nađu kod jednog čovjeka, onda tog čovjeka zovemo šejtanom otpadnikom, jer su to osobine najistaknutijih šejtana. U jednoj predaji stoji: - Iblis, da je na njega prokletstvo, svaki dan podiže dunjaluk rukama i kaže: - Ko će kupiti nešto što će mu štetiti i nimalo koristiti, što će ga zabrinuti a neće raspoložiti? – Dunjalučari kažu: - Mi ćemo ga kupiti. – Iblis kaže: - Nemojte žuriti, to je roba s mahanom. – Oni kažu: - Nema nikakve smetnje u tome. – On im kaže: - Ta se roba ne plaća dirhemima (novcem), nego se plaća vašem udjelom u Džennetu. Ja sam tu robu platio sa četiri stvari: Allahovim prokletstvom, Njegovom srdžbom, Njegovom kaznom i Njegovim odbacivanjem i prodao sam Džennet za tu robu. – Oni kažu: - Možemo li i mi tako. – On im kaže: Hoću da mi ostvarite zaradu na tome, a to ćete mi omogućiti tako što ćete srčano prisegnuti da nikada nećete odustati od dunjaluka. – Oni kažu: - Pristajemo na to. – Tada Iblis kaže: - Grozne li trgovine. Hafiz je rekao: (stihovi na perzijskom) Vjerovjesnik, sallellahu alejhi ve sellem, bio je upitan o šejtanskim vesvesama (zlomislima) pa je rekao: - Kradljivac neće ući u kuću u kojoj nema išta. To je pokazatelj krajnjeg imana.4 Ali b. Ebi Talib je rekao: - Razlika između našeg namaza i molitve Kitabija je šejtansko nagovaranje i podbadanje. Šejtan je nevjernike ostavio na miru jer je svoj zadatak s njima izvršio i oni su mu pokorni. Vjernici su mu neposlušni i ratuju protiv njega, a ratovanje je samo pokazatelj neslaganja i opiranja. Priča se: - Neki čovjek iz Horosana je izašao na put želeći Irak. Otišao je nekom učenjaku u Iraku koji ga je podučio četiri hiljade hadisa. Kada se htio vratiti 3 Za ovu predaju kažu da je izmišljena, međutim, postoji broj učenjaka koji kažu da iako nije bilo u ovakvoj formi, značenje i sadržaj predaje je vjerodostojan, jer postoje drugi hadisi koji govore o ovim stvarima. Op. Prev. 4 Šejtansko napadanje na čovjeka i podbadanje da počini neki grijeh je pokazatelj čovjekovog vjerovanja i toga da je u njegovom srcu nešto što je vrijedno da bude ukradeno. Op. Prev. 6

u domovinu, tražio je dozvolu od svog učitelja i on mu je rekao: - Naučit ću te nečemu što je bolje od svih hadisa koje si naučio. – Čovjek je pitao: - A šta je to? – Učitelj mu je rekao: - Da li u Horosanu ima Iblisa? – Čovjek je rekao: - Ima. – Učitelj ga je pitao: - Da li vas zavodi i donosi vam zlomisli? – Čovjek je rekao: - Da. – Učitelj je rekao: - A šta vi radite kada to osjetite? – Čovjek je rekao: - Odbijemo ga. – Učitelj je pitao: - A ako ponovi vesvesu? – Čovjek je rekao: - Odbijemo ga i drugi put. – Učitelj mu je rekao: - Kada vas napadne Allahov neprijatelj i pokuša vas odvratiti od pokoravanja Allahu, nemojte se truditi da odbijete njegove vesvese, nego se prema njemu ophodite kao što se stranac ophodi prema ovčarskom psu. Tražite zaštitu kod Allaha jer je i šejtan jedan od Allahovih pasa, da nas Allah sačuva njegovih spletki i zla.

‫ن الرر م‬ ‫سم م الل رهم الرر ي‬ ‫بم ي‬ ‫ح ط‬ ‫حميم م‬ ‫م م‬

BISMILLAHI RRAHMANIRRAHIMI Sa imenom Allaha, Svemilosnog, Milostivog! Najispravnije mišljenje koje se može prihvatiti od potonjih učenjaka hanefijskog mezheba, jeste da je Bismilla samostalan ajet i nije dio sure koja je objavljena, nego je da bi se sure međusobno odvojile jedna od druge i da bi se uzeo bereket (teberruk), blagoslov počinjanjem njome, kao što je slučaj da se ona izgovara na početku bilo kakvog iole važnog i korisnog posla. Ona je ključ Kur'ana i prvo što je Kalem napisao u Levhi mahfuzu, prvo što je objavljeno Ademu, alejhisselam. Hikmet toga što ona dolazi iza Euze je što je odbacivanje negativnog ispred zaodijevanja pozitivnim5 i okrenuti se i zanemariti sve drugo osim Allaha je prije nego se Njemu okrenemo i u potpunosti predamo. Sa imenom Allaha – Nevjernici su počinjali svoja djelovanja zazivajući svoja božanstva i govorili bi: - Sa imenom Lata i Uzzaa. – Onaj ko izražava vjerovanje u Jednog, treba da teži izuzimanju Allahova imena na početku i to tako što će ga staviti na prvo mjesto a sve ostalo će staviti iza toga. Iz tog razloga se djelovanje ne izgovara i dolazi kasnije, pa kada čovjek izgovara Bismillu, kao da kaže: - Sa imenom Allaha učim, čitam ili nešta drugo radim, a čemu sam Bismillu stavio kao početak i uvod. Kažu: Sve znanosti su u slovu ba, kao da se kaže: - Mnome (bi) je sve što postoji. Svjetovi postoje Mnome i niko osim Mene suštinski ne postoji, osim kao pojam i u prenesenom značenju, u zavisnosti od drugog. – U ovom treba tražiti značenje izjave onih koji kažu: - I sve što pogledam, vidim Allaha u tome, ili prije toga. U ovom je smislu i hadis u kojem Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, kaže: Ne psujte vrijeme jer je vrijeme Allah. Ako bi pitao: - Šta je hikmet (mudrost) toga da Allah počinje svoju Knjigu sa slovom ba i njega je izabrao nad ostalim slovima, naročito nad elifom? Elif je izbacio u Ism ‫ ( )اسم‬a umjesto njega je potvrdio slovo ba (‫– )بسم‬ Odgovor je da je mudrost Allahovog započinjanja sa ba deset značenja: jedno od njih je: Da je u elifu uznositost, oholost i ponos, a u ba je poniznost, skrušenost i jednostavnost, pa onaj ko se ponizi Allahu, Allah će ga uzdići. Drugo je: ba ima osobenost spojenosti i pridruženosti, za razliku od većine ostalih slova, a naročito elifa koji je od slova odvojenosti. 5 Preče se osloboditi hrđavog društva i djela nego činiti dobra djela u hrđavom društvu. Ovdje se hoće reći: Preče se osloboditi šejtanskog prisustva nego ostati uz njega a tražiti bereket bismille. Op. Prev. 7

Treće je: ba je stalno ponizno i slomljeno i pošto je u njemu slomljenost i poniznost i formom i značenjem osjetit ćeš čast indijjeta (bliskosti) sa Allahom kao što On kaže: - Ja sam uz one koji su slomljenih srca zbog Mene. Četvrto je: u ba je poniznost i slomljenost, naoko, a u suštini je ugled i važnost. To je osobina iskrenih-siddikuna, dok je u elifu sasvim suprotno. Što se tiče visine položaja, to zbog toga što ima tačku, a elif nema ove osobenosti, a što se tiče ugleda to je zbog toga kada su mu ponudili tačke, ono je prihvatilo samo jednu, tako da bude kao neko ko voli. Ni on ne može podnijeti da voli više od jednog. Peto: u ba je iskrenost traženja Hakkove blizine. Onda kada su se tačke stavljale, njegova tačka mu je stavljena pod noge, ali se ono nije oholilo time. Tome nisu slične tačke džima i jaa jer njihove tačke nisu ispod njih, nego su stavljene na sredinu. Ispod njih su samo onda kada su ta slova vezana za druga slova kako ih se ne bi pomiješalo sa slovom ha ili ta, za razliku od slova ba čija je tačka uvijek ispod njega, svejedno da li bilo napisano samo za sebe ili vezano za neko drugo slovo. Šesto je: da je elif slovo uzroka, za razliku od slova ba. Sedmo je: ba je kompletno slovo i njega se slijedi u značenju, makar ono izgledalo kao ono koje slijedi, jer ono dolazi iza elifa. I to je zbog toga što elif, kada se izgovara ba dolazi poslije b, a izgovor slova elif ne podrazumijeva da ga ba slijedi. Slijeđeni u značenju je jači. Osmo je: ba utiče i mijenja ono uz što je (iz nominativa u genitiv, op. Prev) i tako se vidi njegova odlika i ugled. Tako i zaslužuje da se njime počne, za razliku od elifa jer on nema nikakva uticaja na promjene riječi u kojima je. Deveto je: ba je slovo koje je cjelovito po osobinama pa je ono da bi se nešto pridružilo, ili da bi se pomoglo ili da bi se pridodalo, a u isto vrijeme je i upotpunjavajuće drugom, pa imenicu uz koju je čini sa kesrom (genitiv) i prenosi su mu svojstva. Ima i odliku i sposobnost da upotpuni drugog sa tevhidom, uputom, kao što na to ukazuju riječi našeg prvaka Alija b. Ebi Taliba r.a.: - Ja sam tačka pod ba. Slovo ba ima položaj vođstva i ukaza na tevhid. Deseto je: ba je slovo koje uzrokuje otvaranje usana više nego je to slučaj sa ostalim usnim slovima. U tome je i razlog zašto su usta čovječanstva, onda kada su bili upitani: - Zar nisam vaš Gospodar? – prvo izgovorili slovo ba u svom odgovoru: - Bela! (Dakako). Pošto je slovo ba prvo koje je čovjek izgovorio i njime svoja usta otvorio, a naročito je po ovim značenjima, božanska mudrost ga je htjela nad ostalim harfovima. Stoga ga je izabrala i uzdigla mu značaj te ga učinila ključem svoje Knjige i početkom Govora i Obraćanja, da je Uzvišen i Čist od bilo kakva nedostatka. – Ovako je u Ette'vilatunnedžmijjetu. Ime Allah nije ispravno da se njime označi samo Zat, ili neko od svojstava Uzvišenog; Kuddus-čist od bilo kakva nedostatka, kojim negiramo bilo kakvu mahanu ili manjkavost (selbijje), ili Alim-Sveznajući, kojim potvrđujemo Njegovo savršenstvo, ili shodno djelovanju kao Halik-Stvoritelj. Ovo ime je tevkifijjeobjavom potvrđeno. Tako smatraju neki učenjaci kao što je u Eššerhu-l-mešarik od Ibn Melika. Stav većine je da je riječ Allah, Najveće ime-el-ismu-l-a'azam i ako bi neko postavio pitanje: - Jedan od uvjeta Najvećeg imena je da ako se Allaha zamoli njime, Allah će udovoljiti dovi-molbi, a ako se nešto zatraži njime, da će Allah

8

udovoljiti traženju i mi molimo njime, ali ne vidimo da nam se udovoljilo u većini slučajeva? Odgovaramo: - Dova ima svoje normative ponašanja (adabe) i uvjete (šartove) bez kojih dova se ne prima, baš kao što i namaz ima svoje. Prvi od uvjeta dove je popravljanje nutrine kroz halal zalogaj. Kaže se: - Dova je ključ nebesa a zubci na tom ključu su halal zalogaji. Posljednji uvjet je ihlas-iskrenost uz srčanu predanost, kao što kaže Uzvišeni: Klanjate se zato Allahu, iskreno Mu ispovijedajući vjeru (Sura Mu'min, 14.) Micanje jezikom i vikanje čovjeka, bez srčanog prisustva i predanosti je kao jadikovanje nekoga na vratima, a stražar je na kuli. Međutim, kada je srce predano, onda je ono u svojoj predanosti zagovornik za čovjeka. Šejh Muejjiduddin el-Džundi rekao je: - Najveće ime koje je općepoznato, svima je milo ga izgovarati, treba ga se čuvati i koje je zabranjeno da se otkriva iz Svijeta suštine i bitka, ima svoje značenje i svoju srž, a u svijetu forme i izgovora ima svoju formu i izgovor. Što se tiče njegove suštine ona se ogleda u tome da je jedinstvena i da objedinjuje sve činjenice i savršena značenja. Značenje se ogleda u cjelovitom i kompletnom čovjeku, u svakoj epohi, a to je Kutb vremena i Nositelj Allahovog emaneta, Allahov halifa. Što se tiče forme, to je forma cjelovitog čovjeka određenog vremena i njegova znanja. Sve to je bilo uskraćeno prijašnjim narodima iz jednostavnog razloga što se suština čovječanstva još nije bila pojavila u najpotpunijem izgledu, nego je bila shodno sposobnosti cjelovitog čovjeka tog vremena u kojem je živio. Pošto se značenje Najvećeg imena i njegova forma potvrdila sa postojanjem Muhammeda, sallellahu alejhi ve sellem, Allah je dozvolio i da se pojavi znanje o njemu, iz počasti Poslaniku, sallellahu alejhi ve sellem. Errahman – Svemilosni – rahmet-milost u jeziku ima značenje blagosti srca i naklonost, samilost i odatle je i rahm-rodnica zbog njenog obuhvatanja onog što je u njoj. Ovdje se hoće reći dobročinstvo i blagodarenje, ili i jedno i drugo kroz uzročno ime, spram nas, Uzročnika, bilo da je daleko ili blizu. Allahova imena se uzimaju shodno cilju i svrsi koja se ogledaju kroz djelovanje a ne kroz načela koja se ogledaju u emocijama. Značenje je da je On blagodaran spram svojih stvorenja tako što im daje opskrbu i od njih otklanja sve što je pogubno za njih, pa muttekiji ne povećava opskrbu zbog njegova takvaluka, niti griješniku uskraćuje opskrbu zbog njegova griješenja, nego svima daje kako hoće. Errahim-Milostivi – Samilosni koji, kada Ga se pita, daje, a ako se od Njega ne traži, onda je srdit, dok je u ljudskoj prirodi da se srdi kada se traži od njega. Znaj da je milost svojstvo Zata-Bića, jer kada Allah ne bi bio ovako opisan i ovim svojstvom, onda ne bi ništa ni stvorio. Pošto je stvorio stvorenja, znamo da je Njegova milost svojstvo Zata. Stvaranje je dostavljanje dobrote postojanja stvorenjima i otklanjanje negativnosti nepostojanja, ništavnosti, jer je u postojanju i bistvovanju svako dobro. Šejh Kajsari je rekao: - Znaj da je milost jedno od božanskih svojstava. U suštini je jedinstvena ali se dijeli na svojstvo Zata i svojstvo Osobenosti, tj. podrazumijevaju je i Imena Zata i Imena kojima se ukazuje na svojstva (sifat). I jedna i druga skupina imena ima i svoju naročitost i svoju posebnost. Tako dolazimo do četiri milosti i nastavlja se granati dok ne dođemo do broja stotinu. Na 9

to ukazuje Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, svojim riječima: - Uzvišeni Allah ima stotinu milosti. Jednu od njih je dao svim stanovnicima dunjaluka, a devedeset i devet je ostavio za ahireta kojima će se smilovati svojim robovima. Opća i posebna milost su svojstva Zata i ono što se navodi u Bismilli; Errahman i Errahim možemo reći da je milost rahmanijja opća, shodno činjenici da Zat upravlja svim stvarima, i formalno i suštinski, dok je milost rahimijja posebna, jer ona razlaže i precizira opću milost kako bi se izdvojio svaki pojedinac naročitom spremnošću Svete blagodarnosti. Ima i milost sifatijja spomenuta u Fatihi; Errahmanirrahim. Prva je milost općenita jer podrazumijeva sve ono čime je stvoreno opskrbljeno i što podrazumijeva općenitost milosti Zata, a druga je milost specifična shodno temeljnoj pripremljenosti koja je osobena za svakog pojedinačno i one su rezultat dviju Zatskih milosti, opće i specifične. – završen citat. Kažu: - Allah ima tri hiljade imena; hiljadu od njih znaju meleki i niko drugi, hiljadu znaju vjerovjesnici i niko drugi, tristo je navedeno u Tevratu, tristo u Indžilu, tristo u Zeburu a devedeset i devet u Kur'anu. Jedno ime je Allah ostavio sebi. Značenje ovih tri hiljade je u ova tri imena i ko ih zna i izgovara, kao da je slavio i spominjao Allaha sa svim Njegovim imenima. U jednoj predaji stoji da je Vjerovjesnik, sallellahu alejhi ve sellem, rekao: U noći mog uzdignuća (isra) na nebesa, bili su mi prikazani svi dženneti i vidio sam u njima četiri rijeke; rijeku od vode, rijeku od mlijeka, rijeku od vina i rijeku od meda, pa sam rekao: - Džibrilu, odakle izviru ove rijeke i gdje završavaju? – On je rekao: - Ulivaju se u Kevser a ne znam odakle izviru. Zamoli Allaha da ti pokaže njihov izvor ili da ti kaže. – Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, zamolio je svog Gospodara i došao je melek, nazvao selam Vjerovjesniku, sallellahu alejhi ve sellem, i rekao: - Muhammede, zatvori oči. – Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, priča: - I ja sam zatvorio oči, a onda mi je melek rekao: - Otvori oči. – Otvorio sam oči i našao se kod nekog drveta. Vidio sam bisernu kupolu na kojoj su bila vrata od žeženog zlata. Kada bi se svi džini i ljudi na dunjaluku sakupili na tu kupolu, bili bi kao ptica koja je sjela na neko brdo. Vidio sam te četiri rijeke da izviru ispod te kupole. Kada sam se htio vratiti, taj melek mi je rekao: - Zašto ne uđeš pod kupolu? – Ja sam pitao: - A kako da uđem kad je na vratima katanac a ja nemam ključa? – On mi reče: - Ključ je Bismillahirrahmanirrahim. – Kada sam se približio kupoli i izgovorio Bismillahirrahmanirrahim, katanac se otvorio i ušao sam pod kupolu. Vidio sam te četiri rijeke kako izviru iz četiri podupirača te kupole, a na njima sam vidio ispisano Bismillahirrahmanirrahim. Rijeka vode je izvirala iz mima u riječi bismillah, rijeka mlijeka je izvirala iz ha u riječi Allah, rijeka vina je izvirala iz mima u riječi errahman, a rijeka meda je izvirala iz mima u riječi errahim. Spoznao sam da je osnov ovim četirima rijekama Bismillah, pa je Uzvišeni Allah rekao: - Muhammede, ko Me se sjeti, od tvog ummeta, sa ovim imenima, čistog srca, oslobođenog rijaluka (želje za pokazivanjem pred drugim) i kaže Bismillahirrahmanirrahim, napojit ću ga sa ovih rijeka. U hadisu stoji: - Neće biti odbijena dova koja počinje sa Bismillahirrahmanirrahim. U drugom hadisu stoji: - Ko podigne papir sa zemlje na kojem je napisano Bismillahirrahmanirrahim, iz poštovanja spram Bismille i Njegova imena kako se ne bi gazilo i prljalo, kod Allaha je od siddikuna-iskrenih i bit će olakšano njegovim roditeljima, makar bili mnogobošci.

10

Šejh Ahmed el-Buni u Letaifu-l-išarat navodi da je Drvo postojanja niklo iz Bismillahirrahmanirrahim i da kompletan svijet počiva na njoj. Stoga, ko često uči Bismillu, bit će obdaren dostojanstvenošću i u gornjem i u donjem svijetu. Kajsar, vladar Romejaca je pisao Omeru: - Imam jaku glavobolju koje se ne mogu riješiti, pa pošalji mi neki lijek, ako imaš. Liječnici su nemoćni da me izliječe i oslobode te glavobolje. – Omer mu je poslao kapu i kada god bi je kralj stavio na glavu, glavobolja bi prestajala. Kada bi je skinuo sa glave, glavobolja bi se vraćala. To je bilo čudno i naredio je da se kapa provjeri. U njenoj postavi je našao komadić papira na kojem je bilo napisano Bismillahirrahmanirrahim. Šejhu-l-ekber u Futuhat kaže: - Kada proučiš suru Fatihu, Bismillu spoji sa njom u istom dahu, bez predaha. Od Muhammeda Mustafe, sallellahu alejhi ve sellem, se prenosi, kunući se od Džibrila, alejhisselam, a Džibril kunući se od Mikaila, alejhisselam, a on kunući se od Israfila, alejhisselam, da je Allah rekao: Israfile, tako Mi Moje uznositosti, veličine, darežljivosti i plemenitosti, ko prouči Bismillahirrahmanirrahim spojeno sa Fatihom, jednom, posvjedočite da sam mu oprostio i primio njegova dobra djela a oprostio mu njegove prijestupe i da njegov jezik neću pržiti vatrom, zaštitit ću ga od kaburske kazne i patnje, patnje Džehennema i patnje na Kijametskom danu i poštedit ću ga straha na Dan panike i srest će Me prije svih vjerovjesnika i evlija. SURA FATIHA (KOJA OTVARA) KNJIGU Jedan od razloga zbog čega se zove Uvodnica Knjige je ili zbog toga što njome počinje mushaf i podučavanje i učenje Kur'ana i što se namaz njome počinje. Ili zato što je hamd-zahvala početak svakog govora, ili zato što je prva sura koja je objavljena. Ili zato što je prvo što je zapisano u Levhi mahfuzu. Ili zato što se njome otvaraju sve namjere na dunjaluku i ostvaruju svi ciljevi i džennetske kapije na ahiretu. Ili zato što se njome otvaraju tajne Kitaba, jer je ona ključ riznica skrivenog značenja obraćanja i spoznajom nje se otkriva čitav Kur'an onima koji traže tumačenje. Onom ko zna njena značenja otvaraju se katanci sa manje jasnih ajeta (mutešabih) i njome se pribavljaju svjetla ajeta. Nazvana je i Matricom Kur'ana, a matrica nečega je njegov temelj i osnov. Cilj Kur'ana je potvrda četiriju stvari: potvrđivanje uluhijjeta (božanstvenosti), vjerovjesništva i potvrđivanje određenja: Tebi se klanjamo i od Tebe pomoć tražimo! (Sura Fatiha, 4.) Niječući prisilu i predodređenost a potvrđujući da je sve po Allahovom određenju. Nazvana je i Sedam ponavljajućih (seb'u-l-mesani) jer je sedam ajeta. Ili zato što se svaki ajet koji je u njoj kao sedmina Kur'ana pa ko je prouči ima nagradu kao da je čitav Kur'an proučio. Ili zato što onaj ko otvori usta učeći njenih sedam ajeta, pred njim se zatvori sedam džehennemskih kapija. Ovo su tumačenja za sedam. Što se tiče ponavljajućih to zato što se ponavlja na svakom namazu. Ili zato što se uči na svakom rekatu. Ili zato što zamjenjuje suru na rekatu, i formalno i stvarno. Ili zato što je dva puta objavljena. Naziva se i Surom namaza, Surom lijeka, Šafijom (Dovoljnom), Temeljom Kur'ana, Kafijom (potpunom), Vafijom (Iscrpnom), Surom zahvale, Surom traženja, Surom zahvalnosti (šukr), Surom dove, jer je sadrži u sebi, Surom riznice jer se prenosi da je Allah rekao: - Fatiha Knjige je jedna od riznica Moga Arša.

11

Tebe, Allaha, Gospodara svjetova, hvalimo, (Sura Fatiha, 1.) 6

‫الحمد لله‬ EL HAMDU LILLAHI Lam u ovoj riječi je lam obaveze, pa kao da se kaže: - Cjelovita i potpuna hvala. To je Allahova hvala Allahu, ili je hvala poslanika i cjelovitih ljudi, ili je općenita zahvala. Kao da se kaže: - Sva pohvala, zahvala, zahvalnost je Onom ko je u osnovi hvale dostojan i Koga se hvali po zasluzi, Ko zaslužuje robovanje, svejedno da li te pohvale bile stvarne ili formalne, dolazile od meleka, ili čovjeka ili nekog drugog bića, kao što kaže Uzvišeni: i ne postoji ništa što Ga ne veliča, hvaleći Ga; (Sura Isra, 44.) Hamd kod sufija je iskazivanje savršenstva Hvaljenog, a Njegovo savršenstvo se ogleda kroz Njegova svojstva, djela i ono što na Njega ukazuje. Šejh Davud Kajsari je rekao: - Hamd je riječju, stanjem i djelom. Hamdapsolutna zahvala jezikom je zahvaljivanje i hvaljenje Njega na onakav način kako je On sam sebe pohvalio jezikom svojih vjerovjesnika, alejhimussalatu vesselam. Djelom je da se čine tjelesna djela; ibadeti i druga dobročinstva kojim se želi Allahovo zadovoljstvo i koja se usmjeravaju Njemu, jer je hamd, kako god obavezan jezikom, obavezan je isto tako i ostalim organima, čak je svaki tjelesni organ obavezan da zahvaljuje i da zahvaljuje u svakom stanju i situaciji, kao što je rekao Vjerovjesnik, sallellahu alejhi ve sellem: - Apsolutna hvala Allahu (elhamdu) u svakom stanju i situaciji (halu) To je teško ostvariti osim ako je svaki organ uključen u zahvaljivanje i na način za šta je stvoren i na propisani način a kao iskazivanje robovanja Hakku Uzvišenom i pokoravanjem Njegovim naredbama, a ne da bi se ostvarili neki nefsanski prohtjevi. Što se tiče zahvaljivanja halom-stanjem, ono je shodno ruhu i srcu, kao što je opisivanje nekoga naučnim ili praktičnim napretkom i cjelovitošću, kao i provođenje božanskih moralnih osobina 7, jer je ljudima naređeno da imaju ovakve osobine, a preko vjerovjesnika. Na taj način će lijepe i pozitivne moralne osobine postati dio njih, njihovih ličnosti i suštine. I ovo je Hakkova hvala samoga sebe, shodno posebnom mjestu koje se zove forma, jer se ne mijenja u odnosu na Njega. Njegovo hvaljenje Zata je sveukupno, božansko. Riječima onako kako je rekao u svojim Objavama, govoreći o sebi i svojim svojstvima, djelom kroz pokazivanje svoje savršenosti iz gajba u svijet vidljivog i opipljivog, iz skrivenog u javno, iz Njegova znanja u nešto što ima izgled i formu na poljima Njegovih svojstava i prostranstva Njegovih imena. Stanje je Njegovo potvrđivanje Zatom kroz pokazivanje Savršenstva i bespočetnog nura-svjetlosti. On je Onaj koji hvali i koji je hvale dostojan, općenito i pojedinačno. Kao što se kaže: Dugo vremena si bio prije neg' se zastor diže Zamišljah da Te spominjem i Tebi zahvaljujem A kad noć se osvijetli i tama ukloni Spoznah da si Ti i spominjani i spomen i spominjač. 6 U prijevodu Kur'anskih ajeta smo koristili prijevod rahmetli b. Korkuta i ostavili smo početak onako kako je on preveo, ali treba da stoji: - Apsolutna hvala Allahu. – op. Prev. 7 Božanske moralne osobine su one koje su Allahu drage, a ne da neki čovjek može postići neku od Allahovih osobina, da nas Allah sačuva poređenja bilo koga sa Njim. Op. Prev. 12

Svaki zahvaljitelj koji zahvaljuje riječima, zna onog koga hvali tako što mu pripisuje svojstva cjelovitosti i savršenosti i na taj način iziskuje prepoznavanje. – završen citat. Hamd obuhvata i pohvalu i zahvalu i hvalu i zbog toga i počinje svoju Knjigu tako što hvali sebe u lillahi a zahvaljuje u Gospodar svjetova, pohvaljuje se u Svemilosni Milostivi, Vladar sudnjeg dana. Čovjek neće stvarno zahvaljivati na ova tri načina, nego zahvaljuje oponašajući i pokoravajući se. Što se tiče prvog, to je zbog toga što je pohvala i hvala na način koji dolikuje Njegovu Zatu ili Svojstvima samo jedan od ogranaka spoznaje jednog od toga dvoga. Uzvišeni Allah je rekao: a oni znanjem ne mogu Njega obuhvatiti. (Sura Ta ha, 110.) Oni ne veličaju Allaha onako kako Ga treba veličati; (Sura Zumer, 67.)8 A drugi je kao što je Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, kada mu se na miradžu obratilo riječima: - Pohvali Me! – rekao: - Ja ne mogu izbrojiti sve pohvale Tebi. – svjestan da se mora pokoriti naredbi i pokazati robovanje, pa je rekao: - Kao što Ti hvališ sam sebe. To je pohvala slijeđenjem i prihvatanjem. Naređuje nam i da se zahvaljujemo oponašanjem i slijeđenjem riječima: Reci: "Hvala Allahu (Sura Neml, 59.) Kao što je rekao i: zato se Allaha bojte koliko god možete, (Sura Tegabun, 16.) Ovako je u Ette-vilatunnedžmijje. Sa'di je spjevao: (stihovi na perzijskom) Hudždžetu-l-islam Gazali u Minhadžu-l-abidin navodi da je hamd i šukr zadnja od sedam prepreka koje salik mora da prođe kako bi ostvario svoj cilj i svoju želju. Prvo što čovjeka potiče na kročenje putem ibadeta je nebeski poticaj i naročita božanska podrška. Na nju ukazuje Zakonodavac, sallellahu alejhi ve sellem, kada kaže: - Nur-svjetlo kada uđe u srce čovjeku, ono se proširi i otvori. – Neko je upitao: - Allahov poslaniče, da li tome ima ikakva znaka po kojem bi se moglo prepoznati? – Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, rekao je: - Zanemarivanje varljivog boravišta, okretanje vječnom boravištu i pripremanje za smrt prije nego ona dođe. Kada čovjeku naumpadne, prije svega, da ima Opskrbitelja, gledajući različite blagodati kojima je obasut, i kaže sam sebi: - On od mene traži da Mu zahvaljujem i služim. Možda će mi, ako budem nemaran, uskratiti i oduzeti svoje blagodati i kazniti me. Poslao mi je poslanika sa mudžizama i rekao mi da imam Gospodara koji sve zna i sve može i koji nagrađuje ako Mu se služi i pokorava, a kažnjava ako Mu se griješi i ne pokorava. On naređuje i zabranjuje. – Tada će se čovjek pobojati za sebe i neće naći izlaza osim da preko proizvoda dođe do Proizvođača i tada će steći potpuno ubjeđenje da postoji Gospodar koji je opisan kako je navedeno. Ovo je prepreka znanja i spoznaje na koju nailazi na početku svog putovanja kako bi u prelaženju i savladavanju ove prepreke koristio se promućurnošću i naukovanjem i pitajući ahiretske učenjake. Kada ostvari potpuno ubjeđenje-jekin u postojanje Gospodara, onda ga spoznaja potakne na predanost služenju i robovanju. Međutim, on ne zna kako da robuje, pa će naučiti ono što mu 8 Oni ne cijene i ne uvažavaju Allaha onako kako Ga treba cijeniti i uvažavati. Op. Prev. 13

je neophodno od farzova, javno i tajno i kada se njegovo znanje i spoznaja o farzovima upotpuni, preda se ibadetima. Razmislit će o sebi i vidjeti da ima mnogo grijeha, kao što je situacija sa većinom ljudi, pa će reći: - Kako da se preda ibadetima a zaprljan sam grijesima. Moram se pokajati kako bi me oslobodio okova grijeha i kako bih se pročistio i postao pogodan za robovanje i služenje. Ovdje će naići na prepreku tevbe. Kada se iskreno pokaje, sa svim uvjetima tevbe i na način kako treba da se pokaje, pogledat će na svoj put i vidjeti oko sebe različite zapreke ibadetima kako zure u njega. Razmislit će i dobro ih pogledati i vidjeti da su to: dunjaluk, ljudi, šejtan i nefs. Tada je naišao na prepreku zamki i trebat će mu, da bi ih savladao, četiri stvari: oslobađanje od dunjaluka, osamljivanje od ljudi, suprotstavljanje i borba sa šejtanom i nefsom. Nefs mu je najteži za savladati i pokoriti jer ne može ga se otresti u cijelosti, niti ga može odjednom pokoriti kao što može šejtana, jer je nefs sastavni dio njega i sredstvo, a ne može mu ni udovoljavati u njegovoj želji da robuje, jer je nefsu urođeno da čini nešto što je suprotno dobru, kao što je i nagon i slijeđenje istog. (stihovi na perzijskom) Tada mu je potrebno da svoj nefs zauzda uzdama takvaluka kako bi ga mogao voditi u ono što je dobro i pozitivno a spriječiti ga od svega negativnog i nepoželjnog. Kada prijeđe ove prepreke, naiđe na mamce koji ga odvraćaju od predanosti ibadetu. Kada dobro razmisli o tim mamcima, uvidi da se oni ogledaju u četverome; opskrbi koju nefs traži i koja je nužna, različite opasnosti i primisli od kojih se pribojava, kojima se nada, koje želi ili koje prezire i ne zna da li mu je u tome spas ili će to negativno uticati na njega. Treće su kušnje i nedaće koje ga salijeću sa svih strana, naročito ako se opire ostalim ljudima, suprotstavlja šejtanu i nefsanskim negativnim nagonima i prohtjevima. Četvrto je raznovrsnost odredbe. Ovdje ima prepreku mamaca i njima će se, da bi ih savladao, suprotstaviti sa četiri stvari; tevekkulom-oslanjanjem na Allaha u pitanju opskrbe, prepuštanjem Njemu po pitanju raznih opasnosti, saburom-ustrajnošću i strpljivošću po pitanju nevolja i nedaća, zadovoljstvom odredbom. Kada savlada i ovu prepreku, pogledat će i vidjeti da se nefs ulijenio i obezvoljio, bez ikakva motiva i želje za činjenjem dobra kako bi trebao. Njegova je sklonost nemaru, besposlici i ljenčarenju, čak pretjerivanju i užicima. Tada mu treba neko ko će ga povesti u ibadet i neko ko će ga koriti zbog grijeha i, ako je potrebno, kažnjavati zbog njega. Vodič je nada a koritelj je strah. Nada u sve dobro i lijepo što je obećano od počasti i strah od svih teškoća kojima se prijeti u kažnjavanju. Ovo je prepreka poticaja koja se ispriječila pred čovjekom i da bi je savladao treba mu dvoje spomenutih. Kada prođe i ovu prepreku, neće vidjeti ikakvu drugu pred sobom niti će naći išta što će ga obuzimati, ali će naći poticaj i poriv. Prepreka ibadeta je kroz trajnu čežnju. Razmotrit će svoj položaj i ukazat će mu se, poslije svega prijeđenog, dvije velike nedaće a to su rijaluk-želja za pokazivanjem i udžb-zadivljenost učinjenim. Nekada će se željeti, svojim ibadetima, pokazati pred drugim ljudima, a nekada će mu se njegovi ibadeti učiniti toliko važnim i golemim da će početi o sebi misliti da je dostigao veći stepen nego stvarno jeste. Ovdje je uspon kočenja i da bi ga savladao potreban mu je ihlas-predanost i stalna svijest o blagodatima. Kada savlada i ovaj uspon, uz podršku Silnog i Njegovu zaštitu, njegov ibadet će postati kakav i treba da bude. Međutim, kada razmisli o svemu, vidjet će da je preplavljen Allahovim blagodatima i davanjima; pomoći, podrškom, zaštitom i pobojat će se da je zanemario stranu zahvalnosti na njima i da je postao jedan od nezahvalnika i da je pao sa tog visokog položaja, položaja iskrenih. Ovdje nailazi na prepreku, 14

uspon hamda i šukra. Prijeći će ovaj uspon ako poveća ovo dvoje. Kada prijeđe i ovaj uspon, naći će se na svojem cilju i ostvarenju svojih želja i stremljenja i u tome će uživati ostatak svojeg života. Tijelom će biti na dunjaluku a srcem na ahiretu i čekat će glasnika sa pozivom svaki dan. Prezirat će dunjaluk a njegova čežnja za Uzvišenim će jačati svaki dan i onda će mu doći glasnik od Gospodara svjetova koji će mu donijeti radosnu vijest da je njegov Gospodar zadovoljan njime i da nije srdit na njega. Preselit će ga zadovoljnog, krajnje obazrivo i uz sve počasti sa ovog svijeta koji je prolazan u božansku blizinu i stanište džennetskih perivoja. Tada će, za svoj siromašni nefs, vidjeti veličanstvene počasti i uživanja. Šejh Sa'di rekao je: (stihovi na perzijskom) Kaže: - Izgubili su uz njegovu smrt. (stihovi na perzijskom)

‫رب العنالممين‬ RABBI-L-'ALEMINE Gospodara svjetova pošto je upozorio na zaslužnost Zata svih zahvala tako što je naspram imena Zata stavio hamd-apsolutnu zahvalu, to propraća sa imenom Svojstava i na taj način objedinjuje i jednu i drugu zaslužnost. On, Gospodar svjetova je kao neoboriv dokaz Njegove zaslužnosti svih hvala i zahvala, Zata i Sifata, dunjalučkih i ahiretskih. Rabb-Gospodar je u značenju odgajanja i popravljanja. Kada se govori o svjetovima, onda ih On odgaja i njeguje hraneći ih i dajući im ostale potrebne stvari za njihov opstanak. Kada se govori o čovjeku, onda tako što njegovu vanjštinu njeguje blagodatima, a to je za nefs, dok je odgajanje i njegovanje nutrine milošću, a to je za srca. Nefsove pobožnih odgaja i njeguje šerijatskim propisima, a srca onih koji čeznu odgaja adabima tarikata. Duše onih koji vole odgaja nurovima hakikata-suštine. Čovjeka njeguje i odgaja nekada kroz njegov razvoj i pokazujući mu snagu svog svjetla u njegovim organima. Slavljen neka je Onaj koji je dao da se čuje kroz kost, dao vid kroz želatinoznu masu, dao sposobnost govora mesom, a nekada kroz njegovu hranu u biljkama i njihovom zrnju i plodovima, životinjama u njihovu mesu i masnoći, u zemlji kroz njeno drveće, rijeke, u nebesima kroz zvijezde i sazviježđa i svjetlost, u vremenima kroz smirenost i umirivanje životinja i kretanja koja bi čovjeku mogla naštetiti noću. Čuva te, čovječe, i daje ti sposobnost sticanja Njegovih blagodati danju. On te odgaja, njeguje i pazi kao da nema ijednog drugog roba osim tebe a ti Mu nikako ne služiš, ili Mu služiš kao da imaš još gospodara osim Njega?! Alemin (svjetova) je množina od riječi alem (svijet), a alem je pojam koji označava mnoštvo i nema pojma kojim bi se označila jednina. Vehb (b. Munebbeh) je rekao: - Allah ima osamnaest hiljada svjetova, a dunjaluk je samo jedan od njih. Izgrađeno i napredno je među porušenim i neizgrađenim samo kao šator što je u pustinji. Dahhak je rekao: - Tristo šezdeset je svjetova, tristo od njih su bosonogi i neobrazovani i ne znaju ko im je stvoritelj i oni će napuniti Džehennem. Šezdeset svjetova se odijevaju i s njima se sreo Zulkarnejn i s njima pričao. Ka'bu-l-ahbar je rekao: - Nebrojeno ih je mnogo jer je Uzvišeni rekao: A vojske Gospodara tvoga samo On zna. (Sura Muddessir, 31.) Od Ebu Hurejre se bilježi da je Allah stvorio stvorenja u četiri kategorije: meleke, šejtane, džine i ljude. Onda je ove podijelio na deset dijelova od kojih 15

devet desetina su meleki. Preostalu desetinu je izdijelio na deset dijelova od kojih su devet desetina šejtani, a jedna desetina džini i ljudi. Tu desetinu je podijelio na deset dijelova od kojih devet desetina džina a jedna desetina su ljudi. Onda je ljude podijelio na stotinu dvadeset i pet dijelova, pa je stotinu dijelova učinio u Hindustanu (Indijski poluotok) od kojih su Satuh, ljudi čije su glave kao u pasa, Maluh, ljudi čije su oči na prsima, Masuh, ljudi čije su uši kao uši slonova, Maluf, ljudi koji se ne služe nogama i nazivaju ih Deval-jaj i svi će oni u Džehennem. Dvanaest dijelova je u Romejskim zemljama; nestorijanci, milkanije i israelićani. Svaka od tri skupine ima svoje tri podskupine i svi će u Džehennem. Šest dijelova je na istoku; Jedžudž i Medžudž, Turkmeni, Mongoli, Haledži, Hazeri i Džerdžeri, a šest dijelova je na Zapadu; crnci, Zuti (cigani), Abesinci, Nubijci, Berberi i ostali nevjernici od Arapa i svi će oni u Džehennem. Jedan dio od ljudskih dijelova je ostao za jednobošce i njih se podijelilo na sedamdeset i tri skupine, sedamdeset i dvije su u velikoj opasnosti, a to su skupine novotara i zabludjelih sekti, dok je jedna skupina spašenih, a to su oni koji slijede sunnet i džemat (ehlussunne ve-ldžema'ah) i oni će polagati račun pred Allahom i On će oprostiti kome hoće a kaznit će koga hoće. U hadisu stoji: - Benu israil se podijelio na sedamdeset i dvije skupine a moj ummet će se podijeliti na sedamdeset i tri skupine i svi će u Džehennem osim jedne. – Prisutni su upitali: - Allahov poslaniče, a koja je to skupina? – On je rekao: Oni koji budu slijedili ono što ja praktikujem i moji ashabi. To znači: - Oni koji budu slijedili mene i moje ashabe u uvjerenju, djelovanju i riječima. To je istina i put koji vodi u Džennet, spas i uspjeh. Sve osim toga je ništavno i vodi u Džehennem. Ako su anarhisti (slobodoumnici koji smatraju sve dopuštenim i ne priznaju nikakve zakone) vječno će u Džehennem, u protivnom neće. Svemilosnog, Milostivog, (Sura Fatiha, 2.)

‫ن الرر م‬ ‫الرر ي‬ ‫ح ط‬ ‫حميم م‬ ‫م م‬

ERRAHMANIRRAHIMI Po pitanju ponavljanja ovih imena ima nekoliko stavova; jedan od njih je već navedeno, a to je da su dvije milosti spomenute u Bismilli, milosti Zata, a da su dvije milosti u Fatihi milosti Svojstava, cjelovite i savršene. Drugo je da bi se ukazalo da Bismilla nije dio Fatihe jer da je dio nje ne bi se ponavljala ova svojstva. Tada ne bi bilo koristi od toga. Treće je da bi se robovi podstakli na što više zikra-spominjanja jer je pokazatelj ljubavi prema Allahu, ljubav prema zikru, spominjanju Uzvišenog Allaha. U hadisu stoji: - Ko nešto voli, on to često i spominje. Četvrto je da je spomenut Gospodar svjetova, a ovim pojašnjava da je Gospodar svjetova Svemilosni koji ih opskrbljuje na dunjaluku i Milostivi koji im prašta na ahiretu. Zbog toga dolazi i Vladar sudnjeg dana. Znači da je rububijjetGospodarstvenost ili kroz rahmanijjet-svemilost koja se ogleda kroz dunjalučko opskrbljivanje, ili kroz rehimijjet-milost koja se ogleda kroz praštanje na ahiretu. Peto je da se navodi hamd, a kroz hamd se ostvaruje milost. Prvi koji je hamd učinio Allahu, od svih ljudi, bio je Adem, alejhisselam. On je kihnuo i rekao: Apsolutna hvala Allahu. – i trenutno mu se odgovorilo: - Gospodar ti se smilovao. Radi toga te i stvorio. – Svoja stvorenja je podučio hamdu i ukazao im da će ostvariti i postići Njegovu milost kroz hamd. Šesto je da je ponavljanje razložno, jer prethođenje hamda ovim svojstvima je ukaz koji je veličanstvenog značenja. I rahmanijjet i rehimijjet su sastavni dio 16

toga jer ukazuju da On dobročinstva daje i čini po svojoj volji i da nije to obavezan niti Ga može ko natjerati na to. U tome je upotpunjenje razloga zaslužnosti hamda, Zata kroz Gospodar svjetova i Savršenstva kroz Svemilosni, Milostivi. I ne može ih se zanemariti na dunjaluku. Izliv nagrađivanja, blagosti i pravde na ahiretu. Iz ovoga se može razumjeti redoslijed ova tri svojstva. Razlika između Svemilosni i Milostivi je ili da je prvo svojstveno samo Hakku, ili da je općenito ili da se odnosi na veličanstvenost blagodati. Uzimajući prvo mišljenje, On je Svemilosni i takvo što ne može biti svojstveno bilo kojem stvorenju, a Milostivi je svojstvo koje je moguće da bude i kod Njegovih robova. Takvo nešto se prenosi od Zunnuna koji je rekao: - Jednom sam osjetio neki nemir u srcu i otišao sam na obalu Nila i tamo sam vidio akrepa. Slijedio sam ga i došao je do žabe koja je bila uz vodu. Popeo se na leđa toj žabi i ona ga je prenijela preko rijeke. Ja sam uzeo čamac i slijedio akrepa. Akrep je sišao sa leđa žabe i došao do nekog mladića koji je spavao. Mladiću se približavala zmija. Akrep i zmija su se sukobili i ubadali i ujedali su jedno drugo a onda oboje umrli, a spavač je ostao nepovrijeđen. Bilježi se da gavranovo mlado, kada izađe iz jajeta, izgleda kao crveno meso i gavran bježi od njega. Tada se na mlado skupljaju komarci dok mu ne iznikne perje, a onda se majka vraća do njega. Zbog toga se kaže: - Ti koji opskrbljuješ ptića u njihovom gnijezdu! Što se tiče stava da je Svemilosni općeniti pojam, neko će pitati: - Kako je to moguće a rijetko ko, čak nemoguće je da neko, bude bez nekog iskušenja? – Mi kažemo: - Kušnje i nedaće mogu biti naizgled milost a da budu kazna, a i obrnuto. Uzvišeni Allah je rekao: Ne volite nešto,... (Sura Bekare, 216.) Prvo je, kao što se kaže: Mladići su uz besposlicu a starostKako štetno čovjeku i kako kvarno I jedno i drugo je, naizgled, blagodat. Drugo je kao zatvaranje djeteta u mekteb i tjeranje da uči uz udarce, ili kao odsijecanje ruke kradljivcu. Maloumnik će, po formi, smatrati da je to kazna i tortura, dok će razuman gledati na posljedice. Nema kušnje ili nevolje a da se iza nje ne krije milost ili ispit. Ostaviti mnogo dobro radi malo zla je veliko zlo. Zaduženja su da bi se duše očistile od tjelesnih veza, a Džehennem je stvoren kako bi hrđave ljude se potaklo na oponašanje čestitih i pobožnih. Šejtan je stvoren kako bi se odvojili iskreni od neiskrenih. Razuman će postupati shodno činjenicama, kao što je učinio Hidr, alejhisselam, u događaju sa Musaom, alejhissalatu vesselam. Sve ono što odbija ljudska priroda, kao negativno, iza toga je neka skrivena mudrost i da nema milost i njenog prethođenja srdžbi, ne bi ni svijet ni kosmos postojali i ne bi se imenu Mun'im-Koji daje blagodati, pojavila forma, ne bi imalo svoju svrhu. Ili je Rahman da bi se ukazalo na svakovrsne blagodati i slijedi ga ime Rahim kako bi se otklonila pretpostavka da je ljudsko traženje nečega sitnog, hrđavo ponašanje. Kao što se nekome reklo: - Došao sam ti radi sitne usluge. – a ovaj mu odgovorio: - Onda traži i sitnog čovjeka. Kao da nam Allah govori: - Kada bi se ograničio samo na Rahman, onda bi se ti uzdržavao i ustezao, međutim, Ja sam i Rahim i traži od Mene i traži od Mene makar ti trebao kaiš na obući ili sol za tvoj lonac. Šejh Sa'di je rekao: (stihovi na perzijskom) Ehlu-l-hakika (nadahnuti) kažu da su tri načina na koji se ogleda cjelovita prisutnost uz ime Rahman: hadra-prisustvo forme, javno, očito, hadra nutrine i 17

hadra jedinstva. Sve što postoji ima ova tri stepena i ne može se osloboditi istih. Shodno ova tri stepena dijeli se i milost na sretnike i nesretnike, one koji uživaju nefsom a ne uživaju tijelom, kao što je užitak duše, i obrnuto koji uživaju tijelom ali ne uživaju duhom, i one koji objedinjuju i jedno i drugo. Tako je i sa Džennetlijama; među njima ima onih koji su sretni duhom, zbog svojih spoznaja i saznanja, ali ne i tijelom, jer nisu za Džennet pripravili djela koja podrazumijevaju i tjelesna uživanja, mada je njihov broj zanemarljiv u odnosu na ostale. Ima i drugih koji će imati tjelesna ali ne i ona druga uživanja, kao što su zahidi i pobožnjaci koji nisu imali neko naročito obrazovanje. Njihove duše će imati mali udio u duhovnom uživanju jer nisu uskladili svoj trud sa naučnim, božanskim stremljenjima. Iz tog razloga njihova briga i stremljenje, kada su radili i djelovali, nije bila usmjerena na ono što je iza djela, nego su smatrali da je samo djelo krajnji cilj. Tu su se zaustavljali. Oni su željeli da svojim djelom dobiju ono što im je obećano i želeći da pobjegnu od onoga čime im se prijetilo. Oni koji su objedinili i jednu i drugu blagodat i uživanje su oni koji su imali i znanje i djelovanje, kao što su bili poslanici, alejhimussalatu vesselam, i oni koji su bili njihovi cjeloviti nasljednici, mislim na cjelovite evlije. Mevlana Dželaluddin je rekao: (stihovi na perzijskom)

‫ن‬ ‫منال م م‬ ‫ط‬ ‫ك ِني طذويم م الد دِني م‬

MALIKI JEVMIDDINI Vladara Dana sudnjeg, (Sura Fatiha, 3.) Uobičajeno je da se pod pojmom dan (jevm) podrazumijeva vrijeme od izlaska do zalaska sunca, u Šerijatu je to vrijeme od druge zore do zalaska sunca. Ovdje se želi općenito ukazati na vrijeme, jer neće ni biti sunca, a zatim Vladar svega na Dan izmirenja dugova. Dan se pripisuje dugu zbog onoga što je najistaknutije tada, kao što se i ostale odrednice pripisuju onom što se dešava u njima; Dan saveznika, Dan oslobođenja Mekke. Izdvaja se ili zbog veličine i važnosti samog dana i strahota koje su u njemu, ili zbog toga što će biti jedinstven po sprovođenju suđenja i presijecanja svih veza između vlasnika i onog što su posjedovali. Tog Dana neće biti kraljeva, sudija, niti će iko moći nagrađivati i suditi osim Njega. Osnov izrazu mulk i melik (vlast i vladar) je vezanost i snaga. U suštini, sva snaga i moć pripada Allahu i Njegova presuda je izvršna. Vlast robova i stvorenja je u prenesenom značenju jer ima i svoj početak i svoj kraj i odnosi se na određeni dio a ne na cjelokupno, na tijelo ali ne i na duh, na formu ali ne i na suštinu, nutrinu, na živo ali ne i na neživo, za razliku od Istinitog, Robovanja dostojnog. Njegovoj vlasti nema kraja, niti se Njegovo vlasništvo prenosi. Oni koji uče sa malik (Vladar) je sevapnije (bolje) od melik (Vladar) zbog postojanja jednog harfa više. Bilježi se od Ebu Abdullaha Muhammeda b. Šedža'a Seldžija, da je rekao: Imao sam običaj da učim maliki i onda sam čuo jednog od lingvista da je melik potpunije i izražajnije, pa sam svoju praksu promijenio i počeo učiti meliki. Usnio sam nekoga ko mi je rekao: - Zašto umanjuješ svoja dobra djela? Zar nisi čuo da je Vjerovjesnik, sallellahu alejhi ve sellem, rekao: - Ko prouči Kur'an, za svaki proučeni harf-slovo piše mu se deset hasenata, briše deset hrđavih postupaka i podiže se za deset stepeni? – Probudio sam se i nisam ostavio svoju praksu sve dok i drugi put nisam usnio da mi se kaže: - Zašto osatavljaš ovaj običaj, zar nisi čuo da je Vjerovjesnik, sallellahu alejhi ve sellem, rekao: - Učite Kur'an uvažavajući ga i poštujući. – Otišao sam Kutrubu, a on je bio jedan od izuzetnih poznavalaca jezika i pitao sam ga o razlici između malik i melik, pa mi je rekao: - Velika je 18

razlika. Malik je neko ko posjeduje nešto od dunjaluka, a melik je onaj ko posjeduje kraljeve. U tefsiru El-iršad stoji: - Stanovnici Dva harema su učili meliki kao pojam bezgranične vlasti i potpune kontrole i sposobnosti cjelovitog i apsolutnog upravljanja u općim stvarima; naređivanja i zabrane, i to je pogodnije kada se pripisuje Danu suđenja. – kraj citata. Svaki pravac ima i svoje dokaze i oni su navedeni u tefsirima, pa ko hoće opširnije neka tamo potraži odgovor. Jedno od tumačenja zašto se ovih pet svojstava nabraja ovim redom bi moglo biti da Uzvišeni kao da kaže: - Stvorio sam te i ja sam Bog (ilah), onda sam te odgojio i pazim te obasipajući te blagodatima, pa sam Gospodar, zatim si Mi zgriješio i Ja sam te pokrio i sakrio tvoje sramote, pa sam Rahman-Svemilosni, zatim si se pokajao i oprostio sam ti i Ja sam Rahim-Milostivi, zatim je neophodno da se podmire računi i Ja sam Vladar Dana sudnjega. U Ette-vilatunnedžmijjetu stoji išaret (naznaka) o Vladar Dana sudnjega, da je din (dug, vjera) u suštini vjera islam a na to ukazuju i riječi Uzvišenog: Allahu je prava vjera jedino - islam. (Sura Ali Imran, 19.) A islam je dvojak; islam vanjštine (zahir) i islam nutrine (batin). Islam vanjštine je potvrđivanje jezikom i djelovanje organima. Ovo je tjelesni islam, a tjelesni je i zatamnjeni (zulmani). Noć se označava tamom. Nutarnji islam je raspoloženjem srca i prsa Allahovim nurom. Ovo je duhovni, svjetlosni islam. Dan se označava svjetlom. Tjelesni islam je predanost tijela Allahovim naredbama i zabranama, a duhovni islam podrazumijeva predanost srca i ruha (duše) ezelskimprapočetnim propisima, Njegovim presudama i Njegovoj moći. Ko je ograničen na islam tijelom a nije dostigao stepen islama duhom, još uvijek je noćni putnik u vjeri. On je neodlučan i zbunjen, vidi mnoga kraljevstva i imovinu, kao što je bio slučaj sa Ibrahimom, sallellahu alejhi ve sellem,: I kad nastupi noć, On ugleda zvijezdu i reče: "Ovo je Gospodar moj!" (Sura En'am, 76.) Onaj ko osjeti svitanje sreće i kome izađe sunce duhovnog islama iza brda njegova nefsa, sa istoka srca, taj je pod svjetlom svoga Gospodara i jasno mu je Dan suđenja. Vird njegova vremena je: - Osvanuli smo a sva vlast je Allahova. – On vidi okom ubjeđenja, čak mu se otkriva suština da je sva vlast Allahova i nema Vladara osim Vladara Dana sudnjega. Kada mu se dan jasno ukaže i kada mu se Vladar obznani, onda Mu se obraća otvoreno i doziva ga javno: Tebi se klanjamo i od Tebe pomoć tražimo! (Sura Fatiha, 4.)

‫اِنيناك نعبد واِنيناك نستعمين‬ IJJAKE NA'BUDU VE IJJAKE NESTE'INU Jedna od letifa (prikriveno značenje) maliki jevmiddin Vladara Dana sudnjega je da suprotstavljanje Vladaru vodi u propast svijet i nestanak stvorenja, a šta je tek kada se opire Vladaru vladara i kraljeva, kao što kaže Uzvišeni Allah u suri Merjem: Gotovo da se nebesa raspadnu, (Sura Merjem, 90.) A pokoravanje je uzrok svakom dobru i napretku, kao što kaže Uzvišeni: Mi ćemo te hraniti! A samo one koji se budu Allaha bojali i grijeha klonili čeka lijep svršetak. (Sura Ta ha, 132.) Podanici su obavezni na poslušnost vladarima, a vladari su obavezni poslušnost Vladaru kraljeva kako bi se uravnotežio i ustrojio svijet. Još jedna letifa je i to da je Malik-Vladar sudnjeg dana ukazao da je Njegova vlast kroz pravdu i pravednost kada kaže: Mi ćemo na Sudnjem danu ispravne terazije postaviti, pa se nikome krivo neće učiniti; (Sura Enbija, 47.) 19

Kralj u prenesenom značenju (zamišljeni kralj) ako je pravedan, onda je stoka plodna, prinosi se povećavaju, a ako je nepravedan onda se dobro uzdiže i nastaju krize. Priče sa da je Enušervan jednom se, u lovu, odvojio od svoje pratnje i došao je do neke bašče. Dječaku koji je bio u bašči je rekao: - Daj mi jedan nar. – Momak mu je dodao nar i ovaj je iscijedio mnogo soka iz njega i utažio žeđ. To mu se svidjelo i u sebi je donio odluku da će uzeti taj vrt od njegova vlasnika. Zatražio je i drugi nar i momak mu je dodao, ali je iz njega iscijedio vrlo malo soka. Pitao je momka o naru i momak mu je rekao: - Vjerovatno je vladar odlučio da počini neku nepravdu. – Kralj se pokajao i zatražio je još jedan nar. Momak mu je dodao i kralj je vidio da je taj nar još bolji od onog prvog. – Momak mu je rekao: - Vjerovatno se kralj pokajao od svoje namjere. – Enušervan se tada u cijelosti pokajao od bilo kakve nepravde i njegovo ime je ostalo upamćeno po pravednosti tako da se bilježi i da je Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, ponosno izjavio: - Rođen sam u vrijeme pravednog vladara. Fennari, u tumačenju sure Fatihe, kaže: - Mislim da se ponosio njegovim vremenom koje je bilo ispunjeno nurom, tako da se u njemu rodio neko kao on, sallellahu alejhi ve sellem. Enušervan je spomenut kao dokaz prosvijetljenosti njegova vremena jer je nezamislivo da nevjernik na vlasti može imati ikakvo bolje stanje od toga da bude pravedan. – završen citat. Imam Sehavi u El-mekasidu-l-hasene je rekao: - Hadis: - Rođen sam u vrijeme pravednog vladara. – nema nikakva utemeljenja. Ako bi i rekli da je vjerodostojan, onda je to samo da bi se ukazalo na ime vladara (Adil) a nikako kao svojstvo i opis pravednosti (Adl) ili da je to Poslanikovo, sallellahu alejhi ve sellem, priznanje njegove pravednosti ili da ga tako opisuje, shodno vjerovanju i ubjeđenju o njemu da je bio pravedan, kao što Uzvišeni kaže: ništa im nisu pomogla božanstva njihova (Sura Hud, 101.) U značenju da su imali bogove, a ne može se reći da Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, nekoga ko vlada po nečijim drugim osim Allahovim zakonima da je pravedan. – završen citat. Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, je rekao: - Bit će doveden namjesnik, na Kijametskom danu, i postavit će ga na džehennemski most (sirat ćuprija) i most će se zaljuljati pod njim toliko da neće ostati nijedan zglob u njegovu tijelu a da se neće pomaći sa svoga mjesta. Ako je bio pokoran Allahu u svom djelovanju i poslu, prijeći će preko mosta, a ako je bio neposlušan Allahu most će ga zbaciti sa sebe i padat će u Džehennem koliko je pedeset godina. Ovako je u Tezkiretu-l-mevta od imama Kurtubija. Sa'di je rekao: (Stihovi na perzijskom)

‫ك ن طعيب ذد ذ وطإ مرِنينا ط‬ ‫إ مرِنينا ط‬ ‫ن‬ ‫ك نط ي‬ ‫ست طمعمي ذ‬

IJJAKE NA'BUDU VE IJJAKE NESTE'INU Tebi se klanjamo i od Tebe pomoć tražimo! (Sura Fatiha, 4.) Allah započinje Govor sa onim što je temelj arifova stanja; zikr, razmišljanje, proučavanje Njegovih imena i posmatranje Njegovih blagodati i uzimanje pouke iz Njegovih stvorenja za Njegovu veličinu i Njegovu moć, a onda završava onim što je vrh arifova stanja, a to je da uroni u buru dostizanja (vusul) i postane neko ko se osvjedočio, pa Ga doživljava i obraća Mu se prisno: - Allahu moj, učini nas od onih koji su dostigli do cilja i koji vide a ne od onih koji o tome od drugih slušaju. 20

U ovome je i naznaka-išaret da pokoran treba da, na prvom mjestu, ima Onog kome robuje i Njegov Zat a ne da gleda u ibadet samo kao ibadet koji je naređen od Njega, nego da gleda ibadet kao čast i sredstvo vezivanja njega i Hakka. Arif i zaslužuje da ostvari dostizanje ako postane svjestan Veličanstvene blizine i zanemari sve osim Njega, toliko da zanemari i samog sebe i nijedno stanje, osim ako je to njegovo primjećivanje stanja da je ono od Njega i Njemu pripada. To je odlika, kao što se prenosi od Njegova Miljenika, sallellahu alejhi ve sellem, kada je rekao: "Ne brini se, Allah je s nama!" (Sura Tevbe, 40.) ili što je rekao Njegov Sagovornik (Musa, alejhissalatu vesselam): "Gospodar moj je sa mnom, On će mi put pokazati." (Sura Šu'ara, 62.) Prvo spomenuti onog na kome se radnja čini, da bi se skrenula pažnja, kao da se reklo: - Tebe izdvajamo robovanjem i ne robujemo ikome osim Tebi. – a ibadet je krajnja pokornost i poniznost. Bilježi se od Ikrime da je rekao: - Sve što se u Kur'anu spominje od ibadeta je tevhid, od tesbiha je namaz a od kanuta (pokornosti) je robovanje (ta'at). Od Ibn Abbasa se navodi da je Džibril rekao Poslaniku, sallellahu alejhi ve sellem: - Muhammede, reci: - Samo Tebi robujemo. – u značenju: - Samo se od Tebe nadamo i ni od koga drugo. Skrivena zamjenica u robujemo kao i u pomoć tražimo se odnosi na učača i onog ko je uz njega u momentu učenja, od meleka pratilaca, i one koji prisustvuju zajedničkom klanjanju namaza, kao i na sve jednobošce. On ih spominje u svom ibadetu kako bi umnožio nagradu njima i kako bi svoju potrebu svezao uz njihove potrebe kako bi bila primljena i kako bi joj se udovoljilo bereketom-blagoslovom Fatihe. Iz tog razloga je i propisan džemat. Šejhu-l-ekber je rekao u El-'azame: - Kada rob o sebi se izrazi sa zamjenicom množine, to ne znači veličinu, a kada se o Hakku izrazi zamjenicom jednine to je zbog toga što je zanos tevhida obuzeo srce tog čovjeka i onda ga čitavog obuzeo, pa se to odrazilo i na njegovo izražavanje, ako što je bilo, poznato je, osvjedočeno je. Ovaj nun (zamjenica množine prvog lica) je nun množine. Čovjek-rob, makar je pojedinac ličnošću i jedinstven suštinom, nije ni pojedinac ni jedinstven shodno svom sklopu i kalupu. U čovjeku nema nijednog dijela tijela a da Hakk Uzvišeni ne potražuje božansku suštinu koja je u njemu da se proširi na te dijelove u kojima je na način koji joj priliči u ibadetima. Općenito, makar ta suština i bila ustrojena, ona ima svoja posebna zaduženja koja odgovaraju njoj samoj. Zbog ove vezanosti i sjedinjenosti, čovjek-rob kaže: - Allahu klanjamo i sedždu činimo i Tebi hrlimo i pokoravamo se. Samo Tebi robujemo. – i slične izjave i obraćanja. Jedan čovjek, od formalnih učenjaka, me pitao o ovome jer je bio neodlučan. Rekao sam mu nekoliko odgovora od kojih je bio i ovaj navedeni. To ga je zadovoljilo i neka je hvala Allahu na tome. – završen citat šejhu-l-ekbera. Izdvojenost ibadeta Njemu Uzvišenom je zbog toga što je ibadet-robovanje krajnje veličanje i ne priliči nikome osim Opskrbitelju i Darovatelju. On je Darovatelj svim stvorenjima dajući im život koji im omogućava da se i okoriste njime, kao što kaže Uzvišeni: vi koji ste bili ništa, pa vam je On život dao;... (Sura Bekare, 28.) On je za vas sve što postoji na Zemlji stvorio (Sura Bekare, 29.) Stanje čovjeka je trojako; prošlost, sadašnjost i budućnost. U prošlosti je njegovo prenošenje iz ničega i smrti, nemoći i neznanja u postojanje, život, sposobnost i znanje, Njegovom prapočetnom moći i svemoći. U sadašnjosti je otvaranje vrata potreba i nužnosti. On je Gospodar, Svemilosni, Milostivi, a u 21

budućnosti je Gospodar Dana sudnjega koji će mu dati, za njegova djela, šta je zaslužio. Sva njegova dobra u sva tri stanja nisu moguća osim s Allahom tako da ibadet-robovanje i ne zaslužuje niko drugi osim Allah. Zatim riječi: robujemo mogu biti od ibadeta (pokoravanja) ali i od ubudeta (robovanja). Od pokoravanja je namaz u kojem nema nemara (gafleta), post u kojem nema ogovaranja (gibeta), sadaka u kojoj nema prigovora i pogovora (minneta), hadždž u kojem nema želje za pokazivanjem (rijaluka), ratovanje u kojem nema želje za slavom (sum'a), oslobađanje roba bez vrijeđanja (ezijeta), zikr u kojem nema dosađivanja (melaleta) i ostali ibadeti bez nedostataka (afeta). Ubudet (robovanje) je zadovoljstvo bez opiranja (husumet), saburustrajnost bez pritužbi (šikajet), jekin-čvrsto ubjeđenje bez ikakve sumnje (šubhe), ostvarenje-šuhud bez odsustvovanja svijesti (gajbe), predanost i napredovanje bez vraćanja (rudž'a) i dostizanje bez prijekida veze (kati'a). Ibadeti se dijele, kako navodi Hudždžetu-l-islam (Gazali) u knjizi El-erbe'in, na deset dijelova kao što se i uvjerenje dijeli na deset dijelova, a navedeno je prije ovih: ubjeđenje (mu'tekadat) da je Zat Bespočetan i Beskrajan, opisan svojstvima veličanstvenosti i svih počasti koji je Prvi i Posljednji, Vidljivi i Skriveni. Prvi je po svom postojanju, Zadnji po svojim svojstvima i djelima, Vidljivi po svom osvjedočenju i djelima, Skriveni svojim Gajbom i znanjem. Zatim odbacivanje svega što Mu ne priliči i Njegovom savršenstvu, ili što bi moglo omalovažiti Njegovu ljepotu, bilo da se radi o nedostatku ili nekoj mahani. Zatim sveopća moć da čini šta hoće. Onda znanje koje obuhvata sve što je poznato, čak i hod crnog mrava na crnom kamenu u tamnoj noći i ono što je i skrivenije od toga, kao što su razne primisli i ideje i sve ono što je duboko skriveno u umu čovjeka. Zatim apsolutna volja u odnosu na sve postojeće, tako da se išta ne može desiti, bilo da je malo ili mnogo, a da nije po Njegovu određenju i volji. U Prapočetku (ezelu) želio je postojanje određenih stvari u određenom vremenu i one su se pojavile kako je On htio. Zatim apsolutni sluh i vid pa se od Njegova sluha išta ne može zakloniti ma koliko daleko bilo, niti od Njegova vida ikakva tama može pokriti. Čuje bez ušne školjke i uha, kao što vidi bez trepavica i zjenica. Zatim Prapočetni govor koji je Njemu doličan, nije ni glas ni govor kao u stvorenja. Kur'an se uči i upisan je, čuva se u prsima (napamet je naučen), ali je i pored toga Bespočetni govor od Allaha. Musa, sallellahu alejhi ve sellem, čuo je Allahov Govor bez glasa i slova, kao što čestiti vide Allaha bez forme ili boje. Zatim djela koja su sama pravda i nema išta što postoji a da nije stvoreno Njegovim djelom i proisteklo iz Njegove pravde. Nikome se ne pripisuje vlast i moć osim Njemu pa da Ga se opiše kao nepravednog. Od Njega je nezamisliva nepravda a išta nije obavezan. Svaka blagodat je Njegov dar, a svaka nevolja i kazna je Njegova pravda. Zatim Drugi svijet i deseto je vjerovjesništvo koje podrazumijeva slanje meleka i objavu Knjiga. Deset ibadeta su: namaz, zekat, post, hadždž, učenje Kur'ana, zikrullah u svakoj situaciji, traženje halala, ispunjavanje obaveza prema muslimanima, obaveza druženja, deveto je preporučivanje dobra i odvraćanje od hrđavog i negativnog i deseto je slijeđenje sunneta, a to je ključ sreće, znak Allahove ljubavi, kao što kaže Uzvišeni: Reci: "Ako Allaha volite, mene slijedite, i vas će Allah voljeti (Sura Ali Imran, 31.) 22

Mevlana Džami je rekao: Vjerovjesniče, svaki selam tebi I uspjeh i spas su kod tebe (stihovi na perzijskom) Kaže se o stepenima robova koji su se usmjerili Allahu da: čovjek kada uradi neko dobro i njime želi nešto drugo osim Hakka, on je slobodnjak a nije rob. Ako ne želi određenu stvar zbog nje same, nego je učinio zbog toga što je to pozitivno, ili zato što mu je preporučeno ali ne i naređeno, nego zato što je trajno svjestan Onog koji naređuje, onda je čovjek. Ako se uzdigne tako da svojim djelom ne želi išta drugo osim Hakka, onda je cjelovit u svojem čojstvu i muškosti. A ako nešto čini samo s Hakkom, kao što je približavanje nafilama, onda je dostigao vrh u spoznaji i čojstvu. Ako svemu nabrojanom doda i svoju vezanost s Hakkom u svojim postupcima, tako da gledam Okom Hakka a ne sobom, u značenju da čini i gleda ono čime je Allah zadovoljan, i sve pripisuje Njemu a ne sebi, onda je pravi rob koji je pročistio i svoja djela. Ako ga nadvlada stanje na ovom stepenu i onom prije njega: i Mnome sluša i čuje9, neograničen bilo čime, uz postojanje osvjedočenja Jednosti, na svakom stepenu i nepostojanosti određenog djela, nego je postojan u Njegovom davanju i primanju svakog opisa, i sudi na osnovu pravog znanja od Njega, onako kako je opisan i ono što mu je uzeto, i takav je u svakoj situaciji i stanju, ne zanemarujući ni momenta, onda je cjelovit u svom robovanju, namjesništvu (hilafetu), upućenosti i djelovanju. – Ovako je u tefsiru sure Fatiha od Sadra Kanevija. U Ette-vilatunnedžmijjetu o: samo Tebi robujemo, kaže: - Obraćanje se odnosi na obraćanje iz Gajba jer između potčinjenog i Vladara nema ikakva zastora osim zastora vladanja nefsom potčinjenog i kada prijeđe zastor vladanja nefsom, dolazi do osvjedočenja u Vladara nefsa. Kao što je rekao Ebu Jezid u jednom od svojih otkrovenja: - Bože moj, kako da Ti se dođe? – Rečeno mu je: Ostavi svoj nefs i kreni! – Nefs ima četiri svojstva: predodređeni (emmara), onaj koji sebe kori (levvama), nadahnuti (mulhima) i smireni (mutmeinna). Podređenom robu je naređeno da spominje svoga Vladara i Imaoca sa četiri svojstva: svojstvom ilahijjeta (jednobožja), rububijjeta (priznavanja samo jednog Gospodara), rahmanijjeta (svemilosti) i rehimijjeta (milosti). Izražava svoju hvalu Bogu, zahvalu Gospodaru, pohvalu Rahmanu i veličanje Rahimu, privlačnom snagom ovih svojstava iz zastora potčinjenih i četiri svojstva nefsa. Na taj način se oslobađa tmine svoga nefsa a osviće zora Vladara Sudnjeg dana. Čovjek ostaje potčinjeni rob koji ne može išta da uradi. Smiluje mu se Njegov vladar i pomene ga jezikom svoje plemenitosti kako bi izmirio svoje obećanje: Sjećajte se vi Mene, i Ja ću se vas sjetiti (Sura Bekare, 152.) Doziva ga i obraća se njegovu nefsu: A ti, o dušo smirena, (Sura Fedžr, 27.) Zatim ga privlači iz udaljenosti nefsa u osvjedočenje vlasti svoga Gospodara privlačenjem: vrati se Gospodaru svome (Sura Fedžr, 28.) 9 U hadisi kudsi stoji: - Moj rob Mi se ne može približiti ničim što Mi je draže od onoga što sam mu stavio u obavezu (farz) a nastavi svoje približavanje sa dobrovoljnim ibadetima (nafilama) sve dok ga zavolim. Kada ga zavolim, onda postajem njegov vid kojim gleda, sluh kojim sluša, ruka kojom hvata i noga kojom kroči. U značenju da čovjek, u ovakvom stanju, ništa ne čini što bi moglo izazvati Allahovo nezadovoljstvo, makar nekada i osjetio potrebu za tim. Allah ga obdari nekim osjećajem ili znakom kojim ga opominje da nešto nije dobro za njega. Poznato je da su nekim od naših prethodnika, jagodice na prstima postajale oznojene i mokre kada bi htjeli da uzmu neki zalogaj koji nije bio čisti halal. – op. Prev.

23

Tada se osvjedoči u Ljepotu svoga Vladara i zanosno, zovom pokornog i poniznog roba, koji je nemoćan, Mu se obrati: - Vladaru Sudnjeg dana! – kao što neki uče u vokativu, kao dozivanje. Znaj da je nefs dunjalučki i on robuje svojim prohtjevima i strastima, shodno riječima Uzvišenog: Reci ti Meni ko će uputiti onoga koji je strast svoju za boga svoga uzeo,10 (Sura Džasijeh, 23.) Srce je ahiretsko i ono teži i robuje Džennetu, shodno riječima Uzvišenog: i dušu od prohtjeva uzdržao Džennet će boravište biti sigurno. (Sura Nazi'at, 40,41.) Ruh-duša je iz Blizine i ona teži i robuje Blizini i bliskosti, shodno riječima Uzvišenog: na mjestu u kome će biti zadovoljni, kod Vladara Svemoćnoga. (Sura Kamer, 55.) Sirr-suština duše je božanski i on robuje Hakku Uzvišenom, shodno riječima Uzvišenog, prenesenim preko Poslanika, sallellahu alejhi ve sellem: - Ihlas je sirr (tajna) između Mene i Moga roba do koje ne može doprijeti ni najbliži melek niti poslani Vjerovjesnik. Pošto je Allah blagodario svoga roba namazom, podijelio ga je između sebe i roba, kao što Uzvišeni kaže preko svog Vjerovjesnika alejhissalatu vesselam: Podijelio sam namaz između Mene i Moga roba na dvije polovine; polovina je Moja a druga je Moga roba i robu pripada ono što traži. Rob se približava svojom polovinom u Blizinu Njegova savršenstva: zahvalom, pohvalom, hvalom Njegovih svojstava ljepote i veličanstvenosti, a Gospodar se približava svom robu shodno svojoj plemenitosti i blagodarenju, kao što kaže: - Ko se Meni približi pedalj, Ja se njemu približim lakat. – svojom polovinom tako što svoga roba oslobađa okova robovanja prolaznim stvarima. Izvodi ga iz tmina koje su jedna iznad drugih, iz prohtjeva drugih ljudi, srčanih želja i vezanosti duše za nešto drugo osim Hakka, u svjetlo Njegove Jedincatosti i osvjedočenja Njegove izuzetnosti. Tada se osvijetli polje nefsa i nebo srca, prijestolje ruha i kursa sirra svjetlom Gospodara, pa svi povjeruju sa Allahom koji ih je stvorio. On je njihov Kralj i Vladar, a zaniječu sve idole kojima su robovali i čvrsto se prihvate najbolje veze i svi postanu jedno. Onda kažu: Tebi se klanjamo i od Tebe pomoć tražimo! Ponavlja ijjake-samo Tebe, kako bi se ukazalo tekstom na Njegovu posebnost u traženju pomoći, u značenju: - Tražimo pomoć da Ti robujemo, ili za ono za šta nismo sposobni, ili da se odupremo i borimo protiv šejtana koji nas sprječava od toga da Ti robujemo, ili u svemu ono u čemu je korist za našu vjeru i naš dunjaluk. Sve ovo se može objediniti ako kažemo: - Tražimo da nas pomogneš u sprovođenju dobra, obavljanju farzova, podnošenju nedaća, traženju pozitivnog. Ibadet je spomenut prije traženja pomoći kako bi se uskladilo sa počecima ajeta i kako bi se znalo da je davanjem prednosti sredstvu u odnosu na traženje pomoći preče da se udovolji traženju. Ako bi: samo Tebi robujemo uzrokovalo zadivljenost sobom, iza toga dolazi i samo od Tebe pomoć tražimo kako bi se ta zadivljenost uklonila i kako bi se ponizilo. U objedinjavanju ovog dvoga je i ponos i potreba. Ponos je u činjenici da je on rob koji je pokoran, a potreba je u tome što traži pomoć od Njega, Njegovu podršku i zaštitu. U tome je i osvjedočenje pripadnosti ehlussunnetu jer u tome je potvrda djela od strane roba, a podrška je od Allaha, kao što je stvaranje. Tu je odgovor džebrijama koji negiraju djelovanje čovjeka, riječima: samo Tebi robujemo, ali i mutezilama koji negiraju podršku i 10 Zar nisi vidio onog ko je svoju strast za svog boga uzeo? – op. Prev. 24

stvaranje od Allaha, riječima: i samo od Tebe pomoć tražimo. Dalje, u tome je i priznanje roba da ne služi ikome osim Allahu i ne traži ni od koga osim od Allaha. Prenosi se od Sufjana Sevrija da je predvodio ljude u namazu, kao imam, na akšamu, pa kada je izgovorio: Samo Tebi robujemo i samo od Tebe pomoć tražimo! – srušio se onesviješten. Kada je došao sebi, pitali su ga o razlogu i on je rekao: - Pobojao sam se da će mi se reći: - A zašto onda ideš doktorima i vlastima? Jedna od osobenosti davanja prednosti robovanju u odnosu na traženje pomoći je i ugledanje na Prijatelja, alejhissalatu vesselam, kada ga je Nemrud okovao i Džibril ga pitao: - Da li imaš neku potrebu? – Ibrahim, alejhissalatu vesselam, mu je rekao: - Što se tiče tebe, ne treba mi išta. – Džibril mu je rekao: Pa traži od Njega! – Ibrahim, alejhissalatu vesselam, je rekao: - Dovoljno mi je da ne pitam, to što On zna moje stanje. Ja tome dodajem: - Halil, alejhissalatu vesselam, je imao vezane ruke i noge i ništa više, a ja vežem noge i ne hodam, ruke i ne mičem ih, oči i ne gledam njima, uši i ne slušam njima, svoj jezik i ne govorim njime. Samo što nisam pao u Džehennem i kako god Halil, alejhissalatu vesselam, nije bio zadovoljan ikim drugim osim Tebe da mu pomogne, ni ja ne želim išta drugo osim Tvoje pomoći, pa samo od Tebe pomoć tražim. Uzvišeni kao da je rekao: - A Ja tome dodajem, kada smo rekli: - Vatro, budi hladna i prijatna Ibrahimu! – a tebi kažem: - Spasili smo te vatre i uveli u Džennet. Dodali smo da se čuje Iskonski govor i naredili smo džehennemskoj vatri da ti kaže: - Prelazi, vjerniče, tvoje svjetlo-nur, ugasilo je moj plamen. Mevlana Dželaluddin je rekao: (Stihovi na perzijskom) Uputi nas na Pravi put, (Sura Fatiha, 5.)

‫صطرا ط‬ ‫م‬ ‫ست ط م‬ ‫م ي‬ ‫قمي ط‬ ‫ط ال ي ذ‬ ‫اهيد مطننا ال د‬

IHDINESSIRATA-L-MUSTEKIME Objašnjava traženu pomoć. Kao da se reklo: - Kako da ti pomognem? – Pa su odgovorili: - Uputi nas na pravi put. Također je i ibadet završiti dovom šerijatsko pravilo. U Ettejsir stoji: - Samo Tebi robujemo znači pokazivanje tevhida-Allahove jedincatosti, a samo od Tebe pomoć tražimo je traženje pomoći da se to sprovede, a riječi uputi nas su traženje postojanosti u vjeri. To je potvrđivanje robovanja i traženja pomoći, a to zbog toga što je postojanost na uputi jedna od najprečih potreba jer su to tražili i vjerovjesnici i evlije, kao što je Jusuf, alejhissalatu vesselam, rekao: - Usmrti me kao muslimana. Kao što su rekli faraonovi mađioničari: - Usmrti nas kao muslimane. – kao što su ashabi tražili: - I usmrti nas sa čestitim. – To zbog toga što ne bi trebalo da se oslanja na vidljivo stanje jer se ono može promijeniti na kraju, kao što se desilo sa Iblisom, Bersisom i Bel'amom b. Be'ura. Mevlana Dželaluddin kaže: (stihovi na perzijskom) U tefsiru Kadija stoji: - Kada arif (ko je spoznao Allaha), koji kroči Allahu i nad kojim je pažnja, kaže: - Ukaži nam na put koji vodi Tebi kako bi nam uklonio tmine naših stanja, očistio nam tijela od nedostataka, kako bismo svjetlom Tvoje Veličanstvenosti vidjeli i Tebe vidjeli Tvojim svjetlom. Mevlana Fennari kaže: - Temelji se na tome da je put prema Allahu beskrajan, kao što je rekao pročelnik učenjaka: - I nema kraja informacijama i sposobnostima. Dokle god postoji informacija ili novina, ostvarenje, čežnja u čovjeku ne jenjava niti se može ukloniti. Temelj upute je da se prelazi sa lamom pa 25

da bude kao izbor, kao što je u riječima: I Musa odabra iz naroda svoga (Sura A'raf, 155.) Pravi put-siratu-l-mustekim je preneseno značenje za vjeru islam i pravu vjeru. Upoređuje se sredstvo ciljanog sa sredstvom cilja i želje, mjesta kojem se duša-ruh okreće sa mjestom gdje se okreće tijelo. Din, vjera, zove se putem, jer Allah, mada je neobuhvaćen mjestom i prostorom, međutim je čovjeku potrebno da prijeđe određeno rastojanje i put, da iskuša nedaće i udaljavanje, kako bi mu stizanje bilo cjenjenije i vrjednije. Dalje, u riječima: uputi nas na pravi put! – da je to s nekoliko strana. Prvo: nužno je, nakon što se spozna Allah i nakon što se dođe na pravi put, da se zna i srednja linija između pretjerivanja i zanemarivanja u svim djelima i urođenim i onim koji su rezultat srdžbe, kao i u udjeljivanju imetka. Cilj je da ga se uputi sredini puta. Drugo: makar i znao Allaha preko dokaza, postoje i drugi dokazi, pa bi značenje uputi nas bilo: upoznaj nas sa svim što je u nečemu a što bi nam ukazalo kako ono dokazuje Tvoj Zat, svojstva i djelovanje. Treće: značenje je shodno riječima Uzvišenog: I doista, ovo je Pravi put moj, (Sura En'am, 153.) I to je traženje odustajanja od svega što nije Allah makar se radilo o njegovom nefsu i predavanje u cijelosti samo Njemu, pa kad bi i naredio da se zakolje sin, kao što je bilo Ibrahimu, alejhissalatu vesselam, ili da se pokori klanju kao što je učinio Ismail, alejhissalatu vesselam, ili da se baci u more kao što je učinio Junus, alejhissalatu vesselam, ili da traži učitelja, mada je i sam dostigao visok stepen znanja, kao što je bilo sa Musa, alejhissalatu vesselam, ili da u svom nastojanju da poziva dobru bude izložen ubistvu i da ga se isiječe napola, kao što je bilo sa Jahja i Zekerijja, alejhimessalatu vesselam. Sve bi to učinio. Ovo je veličanstven stepen, samo što je u riječima: na Put onih kojima si milost Svoju darovao,11 (Sura Fatiha, 6.) izuzeto, pa se ne govori: - Put onih koji su bili izlagani patnji, ubistvu i mučenjima. Sve to kako bi se olakšalo i kako bi se podstaklo na stepen vjerovjesnika i evlija, shodno blagodatima kojima su bili obdareni, zatim umjerena ustrajnost. Postojanost u tome je nešto teško i zbog toga je Poslanik, alejhissalatu vesselam, rekao: - Osijedile su me sura Hud i njoj slične. – jer u njima stoji: - I ustraj kao što ti je naređeno. – Čovjek je, shodno svom razvoju i potencijalu, vanjskom i nutarnjem, objedinio svojstva i ahlak, naravni i duhovni i svako od toga ima svoju stranu pretjerivanja i podbacivanja. Obaveza je da se zna sredina svega toga i da se u tome ustraje. Zbog toga i postoje naredbe i ajeti koji govore o tome, kao što su riječi Uzvišenog: Ne drži ruku svoju stisnutu, a ni posve otvorenu - da ne bi prijekor zaslužio i bez ičega ostao, (Sura Isra, 29.) Podstiče ga na umjerenost između škrtosti i rasipništva. Ili riječi Poslanika, sallellahu alejhi ve sellem, onome što je tražio savjeta o tome da se zavjetuje na celibat, trajni post ili noćni ibadet, nakon što ga je, najprije ukorio: - Tvoj nefs ima pravo na tebe, tvoja supruga ima pravo na tebe, tvoji posjetioci imaju pravo na tebe. Posti i ne posti, klanjaj noću ali i spavaj. – Tako je sa svim ostalim stanjima i situacijama, kao što su i riječi Uzvišenog: Ne izgovaraj na sav glas Kur'an kad molitvu obavljaš, a i ne prigušuj ga; traži sredinu između toga" (Sura Isra, 110.) ne rasipaju i ne škrtare, već se u tome drže sredine; (Sura Furkan, 67.) pogled mu nije skrenuo, nije prekoračio, (Sura Nedžm, 17.) Kada je Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, vidio Omera da uči Kur'an glasno, pitao ga je za razlog, pa je Omer rekao: - Budim dremljive i razgonim 11 Kojima si blagodati dao. – op. Prev. 26

šejtane. – Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, mu je rekao: - Stišaj malo glas, Omere! – Došao je Ebu Bekru i zatekao ga kako tiho uči Kur'an. Pitao ga je za razlog, a on mu je rekao: - Čuje me Onaj kome se obraćam. – Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, mu je rekao: - Malo povisi glas, Ebu Bekre! – Tako je i sa svim ostalim stvarima vezanim za ahlak. Hrabrost je umjerena osobina između srljanja i kukavičluka, rječitost je umjerena osobina između škrtog govora i brbljivosti. Naš Šerijat je ukazao na vagu umjerenosti u svakom podsticanju i zastrašivanju, stanju i propisu, svojstvu i moralnoj osobini, pa je i pokuđene stvari odredio ponekad da budu pohvalne, kao uskraćivanje davanja radi Allaha ili mržnja radi Allaha. Mustekim-pravi, ispravni, srednji, dijeli se na nekoliko vrsta od kojih: srednji riječima, djelom i srcem. Zatim srednji srcem i djelom, ali ne i riječju, u značenju da ne kazuje ikome. Ove dvije vrste su uspješne, mada je prva bolja i vrjednija. Onda ima srednji put djelom i riječju ali bez srca. Za ovakvog se nadati da će imati koristi od drugih. Ima i mustekim riječima i srcem ali ne i djelom. Mustekim riječju ali ne i srcem i djelom. Mustekim srcem ali ne i riječju i djelom. Mustekim djelom ali ne i riječju i srcem. Ove četiri zadnje kategorije su protiv čovjeka a nisu u njegovu korist, mada su različito stepenovani. Pod istikametom riječju se ne misli samo na ostavljanje ogovaranja-gibet, prenošenja tuđih riječi kako bi se napravio nered-nemimet i slične stvari. Takvo što podrazumijeva postupak. Želi se reći da se drugi upućuje na pravi put, a moći će i sam biti potreban onome čemu druge poziva. Primjer čovjeka koji je naučio propise o namazu i dobro ih shvatio, a onda druge podučava njemu. Ovakav je mustekim u svojim riječima. Kada nastupi namasko vrijeme pa on ustane i obavi namaz shodno svom znanju, vodeći računa o sastavnim dijelovima, onda je takav mustekim u djelu. Ako zna da Allah od njega hoće da i svojim srcem bude u namazu pa on tako i učini, onda je taj čovjek mustekim i srcem. Na osnovu ovoga sudi o svemu ostalom i o ostalim vrstama istikameta. U Ette-vilatunnedžmijjetu stoji: Tri su vrste upute: Prva je opća uputa, znači, uputa živih bića kako da priskrbe ono što im je korisno i kako da otklone ono što im je štetno. Na to ukazuje Uzvišeni riječima: Onaj koji je svemu onom što je stvorio dao ono što mu je potrebno, zatim ga, kako da se time koristi nadahnuo." (Sura Ta ha, 50.) I riječi: i dobro i zlo mu objasnili? (Sura Beled, 10.) Drugo: uputa probranih-hassah, - znači vjernika Džennetu, i na to se ukazuje riječima: Gospodar njihov će na Pravome putu podržati, zato što vjeruju; rijeke će teći ispred njih u džennetima zadovoljstva,12 (Sura Junus, 9.) Treće: uputa posebnih-ehass a to je uputa suštine Allahu-ilellahi, sa Allahom-billahi i na to ukazuju riječi: Reci: "Allahov put je - jedini Pravi put, i nama je naređeno da Gospodara svjetova slušamo (Sura En'am, 71.) "Idem onamo gdje mi je Gospodar moj naredio" - reče - "On će me kuda treba uputiti. (Sura Saffat, 99.) Allah odabire za Svoju vjeru onoga koga On hoće i upućuje u nju onoga ko Mu se iskreno obrati13. (Sura Šura, 13.) 12 Upućuje ih Gospodar njihov s njihovim imanom-vjerovanjem. Ispod njih teku rijeke u Džennetima blagodati. – op. Prev. 13 Allah sebi bira koga hoće i vodi sebi onog ko Mu se iskreno predaje i obraća. – op. Prev. 27

i za pravu vjeru nisi znao, pa te je na Pravi put uputio, (Sura Duha, 7.) U značenju: - Lutao si prostranstvima svoga postojanja, a Ja sam te našao svojom plemenitošću, blagošću i blagodarnošću i uputio te Svojom pažnjom i svjetlom Moje upute Sebi i učinio te svjetlom. Tobom upućujem Sebi koga hoću od svojih robova. Onaj ko te slijedi i traži tvoje zadovoljstvo, izvest ćemo ga iz tmina ljudskog postojanja na svjetlo duševnog postojanja i uputit ćemo ga pravim putem, kao što kaže Uzvišeni: A od Allaha vam dolazi svjetlost i Knjiga jasna kojom Allah upućuje (Sura Maide, 16.) Siratun mustekim-pravi put je Postojana vjera. To je ono na šta ukazuje Veličanstveni Kur'an i to je ahlak Pročelnika svih svjetova, sallellahu alejhi ve sellem, kada Uzvišeni kaže: jer ti si, zaista, najljepše ćudi (Sura Kalem, 4.) Dalje, taj će biti ili prema Džennetu, a to je za one koji su na desnoj strani, kao što kaže Uzvišeni: Allah poziva u Kuću mira i ukazuje na Pravi put onome kome On hoće. (Sura Junus, 25.) Ili je prema Allahu, a to je za one koji prednjače-sabikun bliskemutakarribun, kao što kaže Uzvišeni: na Pravi put, na Put Allahov, (Sura Šura, 52,53.) Sve ono što je onima na desnoj strani, imat će i oni koji prednjače, i oni imaju prednost nad onima na desnoj strani s osvjedočenjem ljepote i otkrovenjem Veličanstvenosti. Ovo je naročito za Pročelnika svih poslanika, sallellahu alejhi ve sellem, i njegovih sljedbenika, kao što Uzvišeni kaže: Reci: "Ovo je put moj, ja pozivam k Allahu, imajući jasne dokaze, ja, i svaki onaj koji me slijedi, (Sura Jusuf, 108.) Šejh Sa'di k.s. kaže: (stihovi na perzijskom) na Put onih kojima si milost Svoju darovao, (Sura Fatiha, 6.)

‫ط ال رذِني ط‬ ‫صطرا ط‬ ‫م‬ ‫م‬ ‫ت ع ططلميهم ي‬ ‫ن أنطعم ط‬ ‫م ط‬

SIRATALLEZINE EN'AMTE 'ALEJHIM Zamjena prvom pojmu i zamjena za sve, a blagodarenje je davanje blagodati. U osnovi je to stanje koje je prijatno čovjeku i u kojem uživa, pa se onda upotrijebilo i za sve u čemu čovjek uživa od Prave vjere. Ebu Abbas b. Ata kaže: - Ovi na koje se blagodat prosula su stepenovani: arifi su blagodareni od Allaha spoznajom, evlije su blagodareni od Allaha iskrenošću, zadovoljstvom i ubjeđenjem, probranici i čestiti su blagodareni od Allaha blagošću, samilošću, muridi-želioci su blagodareni od Allaha slašću i uživanjem u ibadetima, mumini-vjernici su blagodareni od Allaha istikametomumjerenošću i ustrajnošću. Kažu da su to vjerovjesnici, iskreni, šehidi i dobri ljudi, kao što Uzvišeni kaže: bit će u društvu vjerovjesnika, i pravednika, i šehida, i dobrih ljudi, kojima je Allah milost Svoju darovao. A kako će oni divni drugovi biti! (Sura Nisa, 69.) Put je pripisan, u ovom slučaju, robovima. U riječima Uzvišenog: I doista, ovo je Pravi put moj, (Sura En'am, 153.) Pripisuje ga svome Zatu, kao što se nekada vjera i uputa pripisuje Allahu, kao u riječima: Zar pored Allahove žele drugu vjeru (Sura Ali Imran, 83.) "Pravo uputstvo je jedino Allahovo uputstvo!" (Sura Ali Imran, 73.) A nekada se pripisuje ljudima, robovima, kao u riječima: Sada sam vam vjeru vašu usavršio (Sura Maide, 3.)

28

zato slijedi njihov Pravi put.14 (Sura En'am, 90.) Tajna takvog načina je višeznačna. Prvo: sve to ukazuje da je Njegov zakon, a da je naša korist, kao što kaže Uzvišeni: On vam propisuje u vjeri (Sura Šura, 13.) Drugo: to je Njegovo po izboru i iz zadovoljstva, a nama je da slijedimo i pokoravamo se. Treće: On sebi pripisuje odsječno kako bi se rob divio, a robu pripisuje kako bi utješio njegovo srce. Četvrto: robu pripisuje časteći ga i kako bi ukazao na bliskost s njim, a Sebi kako bi razočarao Iblisa i obeznadio ga od te časti, kao što se kaže: - Kada su objavljene riječi Uzvišenog: A snaga je u Allaha i Poslanika Njegova i u vjernika, (Sura Munafikun, 8.) Šejtan je rekao: - Ako nisam u stanju da uzmem snagu od Allaha i Njegova Poslanika, ukrast ću je od vjernika, pa je Allah objavio: pa - u Allaha je sva veličina!15 (Sura Fatir, 10.) I onda je šejtan izgubio svaku nadu. – ovako je u Ettejsir. Ponavljanje izraza put-sirat je ukaz-išaret da je stvarni i suštinski put dvojak, dvosmjeran, od čovjeka-roba prema Gospodaru i od Gospodara prema robu. Onaj koji je od roba prema Gospodaru je put ispunjen opasnostima. Koliko je samo karavana na njemu nestalo i koliko je jahalica propalo. Glasnik dovikuje ponositima i snažnim: - Traženje se ponavlja, a put se zatvara! Razbojnici dočekuju ovu skupinu: "kunem se da ću ih na Tvom Pravom putu presretati, (Sura A'raf, 16.) Onaj put koji je od Gospodara prema robu je siguran put i na njemu su sigurni i putnici i karavane i ispunjen je mnogobrojnim blagodatima, sigurnim odmaralištima i na tom putu su mnogobrojni vodiči: u društvu vjerovjesnika, i pravednika, i šehida, i dobrih ljudi, kojima je Allah milost Svoju darovao. A kako će oni divni drugovi biti! (Sura Nisa, 69.) U značenju da je Allah blagodario njihove nutrine davši im svjetlo pažnje, a njihove duše je blagodario tajnama upute. Na njihova srca je spustio uticaj vilajeta-naklonosti i zaštite, a na njihove nefsove je spustio pomoć u oslobađanju prohtjeva i strasti. Potčinio je njihovu naravu i sačuvao Šerijat podrškom i pažnjom. Šejtanske klopke je stavio pod pasku i ometa ih. Blagodati mogu biti očite: slanje poslanika, objavljivanje Knjiga, podrška u prihvatanju poslaničkog poziva i slijeđenju sunneta, izbjegavanja novotarija, pokoravanje nefsa i prepuštanje naredbama i zabranama, postojanost na istini, ustrajavanje u ibadetima. Skrivene ili nutarnje blagodati: ono što je Allah blagodario dušama u početku stvaranja tako što ih je prekrio svojim svjetlom, kao što kaže Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem: Allah je stvorio stvorenja u tmini, a onda ih poprskao svojim svjetlom. Onaj koga je zadesilo to svjetlo, taj je upućen, a onaj do koga nije došlo toga svjetla, taj je zalutao. – Otvaranje vrata Allahova puta je od prskanja Njegova svjetla. Početak svake kiše je prokapanje, a onda se izlije obilato. Vjernici gledaju tim svjetlom koje je pokapalo po njima u Onoga ko je svjetlo izlio i čekaju obilatu kišu. Oni vape i traže: Uputi nas na Pravi put, na Put onih kojima si milost Svoju darovao, - svojom blagošću. Njima si otvorio kapije svoje blagodati kako bi 14 I s njihovom uputom slijedi ju (uputu) – op. Prev. 15 Pa u Allaha je sva snaga! – op. Prev. 29

Tobom išli Tebi. Oni su zadobili što su zadobili Tobom od Tebe. – ovako je u Ettevilatunnedžmijjetu. Šejh Sadruddin Kanevi, tumačeći spomenuti hadis u El-fukuk, kaže: - Nema sumnje da je apsolutno postojanje pojmljivo i da mu je nasuprot ništavilo. Ništavilo, nepostojanje se može pojmiti razumom i shvatiti kao nešto tamno, kao što se postojanje shvaća kao nešto osvijetljeno. Iz tog razloga se nešto što je mogućepostojeće uzima kao nešto tamno, a postaje obasjano kada ga se formira i postane stvarno. Njegova zatamnjenost je s jedne njegove strane koja je proizvod ništavila. Svaki nedostatak koji se pripisuje mogućepostojećem i kojim se ono opisuje je zbog njegove pripadnosti ništavilu. Na to ukazuju riječi Poslanika, sallellahu alejhi ve sellem: Allah je stvorio stvorenja u tmini, a onda ih poprskao svojim svjetlom i ona su se pojavila. – Stvaranje u ovom hadisu je u značenju određenja. Određenje je prethodilo stvaranju. Prskanje, kapanje svjetlom je preneseno značenje za pojavljivanje stvorenja u stvarnost. Znaj ovo. - završen citat. a ne onih koji su protiv sebe srdžbu izazvali, niti onih koji su zalutali! (Sura Fatiha, 7.)

‫ط‬ ‫ن‬ ‫م وطل ط ال ر‬ ‫مضغ ذ‬ ‫ب ع ططلميهم ي‬ ‫غميرم ال ط‬ ‫ضذو م‬ ‫ضنادلمي ط‬ Ovo je zamjena zamjenici onih, u značenju: oni kojima je blagodat ukazana su pošteđeni srdžbe i zablude. Riječ osim-gajr je troznačna: u značenju promjene. Uzvišeni kaže: da bi protiv nas nešto drugo iznio (Sura Isra, 73.) Ili u značenju negiranja. Uzvišeni kaže: A onome ko bude primoran, ali ne iz želje, samo toliko da utoli glad (Sura Nahl, 115.) I treće je u značenju izuzimanja. Uzvišeni kaže: a u njemu samo jednu kuću muslimansku nađosmo - (Sura Zarijat, 36.) Upotrijebiti sva tri značenja u ovom ajetu je moguće, samo što je u značenju izuzimanja naročito, ako se uči u akuzativu. Gadab-srdžba je nefsanska uznemirenost kada hoće da se osveti. To je stanje duha i duše koje dolazi kada proključa nefs i srčana krv zbog prohtjeva za osvetom. Ovo je suprotno zadovoljstvu. Ili želja za osvetom, ili ostvarenje prijetnje, ili žestoko kažnjavanje, ili tjeskoba, ili uklanjanje zaštite, ili kažnjavanje vatrom, jer je tefsirsko pravilo da djela koja imaju svoj početak i uvod i koja imaju krajnji cilj, ako nisu moguća da se pripišu Allahu, shodno početku, onda se pripisivanjem hoće ukazati na krajnje što se time hoće: srdžba, stid, oholost, podsmjehivanje, briga, radost, smijeh, raspoloženje i slične stvari, zabluda, skretanje sa pravog puta, namjerno ili nenamjerno. Pod onima na koje se rasrdilo se podrazumijevaju griješnici, a onim koji su zalutali se podrazumijevaju neznalice o Allahu. Onaj kome je blagodat ukazana je objedinio znanje i djelovanje. Naspram njih je neko ko nema jedno od dvoga: bilo razuma i logike, bilo djela i prakse. Onaj ko nema prakse je griješnik, kao što Allah kaže za onoga ko namjerno ubije: Allah će na njega gnjev Svoj spustiti i proklet će ga (Sura Nisa, 93.) a onaj ko nema znanja je zalutao, kao što Uzvišeni kaže: Zar poslije istine ima išta osim zablude? (Sura Junus, 32.) Ili će se reći da su oni na koje se rasrdilo židovi, shodno riječima Uzvišenog, kada govori o njima: Oni koje je Allah prokleo i na koje se rasrdio (Sura Maide, 60.) 30

A da su oni koji su zalutali kršćani, jer Uzvišeni o njima kaže: koji su još davno zalutali, i mnoge u zabludu odveli, (Sura Maide, 77.) Ne želi se ukazati da je srdžba naročita samo za židove a da je zabluda samo za kršćane, jer srdžba se, također, može odnositi i na kršćane, kao što se zabluda može odnositi i na židove, i to se vidi kroz Kur'an. Štaviše, kada dođu jedno do drugog, onda se srdžba kojom se podrazumijeva osveta i kažnjavanje, odnosi na židove jer je to priličnije za njih zbog njihova krajnjeg pretjerivanja u nevjerstvu i njihova neprijateljstva prema vjerovjesnicima i ubijanju istih, kao i zbog njihovih riječi: Allah je siromašan, a mi smo bogati! (Sura Ali Imran, 181.) I mnogih drugih stvari. Ako kažeš: - Jasno je da je onaj na koga je blagodat rasuta neko ko nije ni u jednoj ni u drugoj skupini, pa koja je korist da se te dvije skupine spominju poslije njega? Kažem: - Korist je u tome što se njihovo vjerovanje opisuje cjelovitim strahom od toga da zapadne u stanje jedne od dvije skupine, nakon što je opisan kao neko ko se krajnje nada u riječima: na Put onih kojima si milost Svoju darovao. Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, je rekao: Kada bi se izvagao strah i nada vjernika, bili bi jednake težine. Znaj da je stav spram božanske srdžbe takav da je to upotpunjenje stepena Lijevog pregršta. Mada su oba jeda16 desna i blagoslovljena, ali svaki od njih je drugačiji od drugog. Čitava zemlja je u jednom pregrštu, a nebesa su smotana u Desnici. Jedan jed je za sretnike i obuhvata milost i blagodati, a drugi jed je potčinjavanje i srdžba i onom što proizilazi iz toga. Srž stava o srdžbi je upotpunjavanje na koje se ukazalu u objedinjenju stava o dva jeda i zaštite. Kada neko ima bolest u nekom organu, i pretpostavimo da je njegov otac doktor, prijatelj ili brat. Bez obzira koliko volio bolesnika, požurit će da odsiječe bolesni organ jer se ne može na drugačiji način izliječiti. Treći sirr je pročišćenje, kao što se pročišćava zlato koje je izmiješano sa olovom i bakrom. Kada se hoće zlato odvojiti od toga, nužno je da se izloži visokoj temperaturi. Zabluda je neodlučnost i lutanje. Postoji ona koja je pokudna a ima i onih koje su pohvalne. Postoje tri stepena zablude i lutanja: lutanje početnika, lutanje onih koji su došli do sredine, od imalaca otkrovenja i zastora, i lutanje istaknutih i potvrđenih. Prvo čime se uklanja lutanje početnika je određivanje cilja i prioriteta; kao što je Allahovo zadovoljstvo, približavanje Njemu, osvjedočenje Zata, zatim svijest o putu koji do toga dovodi, kao što je pridržavanje Šerijata cjelovitih, a onda uzroka koji će to omogućiti, kao što je muršid-vodič, a onda poznavanje onoga što bi moglo pomoći u ostvarenju cilja: zikr, razmišljanje, i slične stvari, a onda i 16 Jed u arapskom jeziku ima nekoliko značenja: ruka, autoritet, čast, dostojanstvo, moć, vlast, utjecaj, pomoć, zaštita, bogatstvo...Nastojat ćemo da ovaj izraz ostavljamo onako kako je na arapskom jeziku s tim da se ima u vidu višeznačnost ovog pojma. I u našem jeziku ruka ne označava uvijek organ, nego je i u prenesenom značenju i može značiti ono što znači i u arapskom jeziku. Tako kažemo za nekoga da je nečija desna ruka, da ga drži u šaci ili ruci, da je on pod njegovom rukom itd. Mi samo želimo da od Allaha otklonimo bilo kakvo poređenje sa bilo kim ili sa bilo čim i bilo kakvu sličnost s Njegovim stvorenjima. Allah je daleko od toga da je bilo kome sličan ili da se i sa čim može uporediti. Op. Prev.

31

poznavanje prepreka i načina na koji se one mogu ukloniti; poznavanje šejtana, nefsa. Kada se odredi ovih pet stvari, tada će nestati i ovog lutanja i neodlučnosti. Neodlučnost i lutanje istaknutih i potvrđenih je pohvalna i nemoj nikako pomišljati da je ona rezultat i da je uzrokovana nedovoljnim poznavanjem i shvatanjem ili zbog nekog nedostatka koji priječi cjelovitu čistoću ili čišćenje onoga što je potrebno. Ovo je neodlučnost gdje se pokazuje njena svrha nakon upotpunjenja koje je rezultat spoznaje i osvjedočenja tajne svega postojećeg i potpunog uvida u Jedincatost Stvarnopostojećeg. U tefsiru Nedžma stoji: a ne onih koji su protiv sebe srdžbu izazvali, niti onih koji su zalutali! – to su oni koji su promašili to svjetlo i zalutali su u prostranstvu nefsanskog prohtjeva i strasti, pa lutaju u tminama naravi i slijepog slijeđenja. Allah se na njih rasrdio, kao što je slučaj sa židovima, i protjerao ih i udaljio pa ne mogu da dođu do Šerijata. Oni su pali sa pravog puta, to jeste, sa stepena čovječnosti u kojoj je stvoren čovjek, na najljepši i najproporcionalniji način. Pretvoreni su u majmune i svinje, likom ili značenjem. Ili zato što su promašili pravi put u pokazivanju čovječnosti, zaboravili su sve božanske ljepote i zalutali su sa pravog puta tevhida. Šejtan ih je pokupio zamkom širka, kao što je slučaj sa kršćanima, pa su svoje strasti i prohtjeve uzeli za boga kao što su to učinili i sa dunjalukom. Oni kažu: treći od trojice. – Allaha su zaboravili, pa je Allah zaboravio njih! Ovo je što se tiče prvog stanja. Postoji i drugi način koji se može uzeti u obzir, a to je da se pod onim na koje se rasrdilo hoće reći: rasrdilo nestankom i nemarom-gajbetom nakon stalne svijesti i prisutnosti-hudura, tugom nakon radosti, tamom nakon svjetlosti, da nas Allah zaštiti od mahane nakon cjelovitosti, tj. od povratka u mahanu i nedostatak nakon cjelovitosti. A pod zabludjelim da se hoće reći: povećanjem griješenja, nepodopština i pretvaranja sreće u hrđavo. Treći način koji bi se mogao reći je vezan za stremljenje Vladaru svega, pa da se kaže: onih na koje se rasrdilo pa su zaustavljeni na određenom stepenu i izgubili su vezu sa karavanama, a zabludjeli da su oni kojima je uskraćeno da dođu do cilja. Amin! – glagolska imenica u značenju: Udovolji! – Značenje je: - Allahu, udovolji našim traženjima. – ili: - Učini, Gospodaru! Temelji se na fethi, kao što je slučaj i sa pojmovima ejne i kejfe, zbog dva sukuna koji su jedan do drugog. Ova riječ nije kur'anska i o tome nema dvojbe, jer nije upisana ni u jednom mushafu niti se prenosi i od jednog ashaba ili tabi'ina, kao ni potonjih generacija kao kur'anska riječ. Međutim, sunnet je da učač, nakon što prouči Fatihu, izgovori: Amin! – odvojeno od Fatihe, shodno riječima Poslanika, sallellahu alejhi ve sellem: - Džibril me podučio amin nakon mog završavanja sa učenjem Fatihe i rekao mi je da je to kao pečat na pismo. Hazreti Alija pojašnjava ove riječi i kaže: - Amin je pečat Gospodara svjetova kojim pečati dovu svoga roba. – Tumači da je pečat nešto što priječi od toga da neko vidi šta je napisano, pa tako i amin priječi od toga da dova koju rob uputi bude odbijena. Vehb kaže: - Od svakog harfa iz amin, bude stvoren melek koji kaže: Allahu moj, oprosti onom ko kaže amin. U hadisu stoji: - Dovilac i vjernik su ortaci. – a odnosi se na riječi Uzvišenog: "Uslišena je molba vaša!" (Sura Junus, 89.)

32

Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, je rekao: - Kada imam kaže: a ne onih koji su zalutali! – vi recite: Amin! – jer meleki to izgovaraju. Čije se aminanje poklopi sa aminanjem meleka, bit će mu oprošteni prijašnji grijesi. Sirr-tajna toga je u onom što je navedeno od riječi Vehba. Što se tiče poklapanja izgovara, neki kažu: - Istovremeno. – neki kažu u ihlasu-iskrenosti i predanosti. Postoji razilaženje po pitanju ovih meleka. Neki kažu da su to Meleki čuvari. Drugi kažu da se odnosi na druge meleke. Potvrđuje ovaj stav riječi Poslanika, sallellahu alejhi ve sellem: - Jer onaj čije riječi se poklope sa riječima Nebeslija. Moguće je uskladiti dva stava tako da se kaže: - To su Meleki čuvari i Nebeslije također. Mevlana Fennari u tumačenju sure Fatihe kaže: - Fatiha je kopija cjelovitosti onom ko je izveden da se upotpuni iz tmine ništavila na svjetlo Bespočetnosti, pa svjetlima duha, a onda posredstvom Upuhivanja duše u svijet fizičkog i pojavnog, kako bi se upotpunio stepen čovječnosti koji je, zbog svoje objedinjivosti, pretposatvljeni egoizam. Stoga mu je potrebno da traži uputu programu čuvanja od kojeg je došao, kako bi se vratio iz postojanja u nemanje, štaviše, iz stvorenosti u bespočetnost. Tako će postojeći izgubiti se na način da se ne može naći, kako bi izgubljeni se pronašao na način poslije kojeg nema gubljenja. Pošto su ostvarili stepen cjelovitosti-kemal kroz primanje ovog pitanja, kao što On kaže: - I Mom robu pripada ono što traži. – pripisuje ga sebi kroz lam posjedništva, a onda Najplemenitiji završava i pečati njihovu kopiju pečatom amin, kako bi ukazao na to da Njegovi iskreni robovi imaju takav položaj da iko od svih svjetova ne može na njih uticati tako što bi polomio pečat Gospodara svjetova. Iz ovog razloga je Iblis osjetio beznađe, pa je rekao: osim među njima Tvojih robova iskrenih." (Sura Hidžr, 40.) Sura Fatiha ima sedam ajeta i to smatra većina učenjaka, s tim da neki smatraju da je sedmi ajet a ne onih na koje si se rasrdio... a nije Bismilla. Drugi kažu suprotno, da je Bismilla ajet, a da je sedmi ajet od put onih na koje si blagodati rasuo...pa do kraja. Što se tiče broja riječi, u Ettejsir stoji da ih je dvadeset i pet (25), a da je broj slova stotinu dvadeset i tri (123) U Ajnu-l-me'ani stoji da ima dvadeset i sedam riječi (27) i stotinu četrdeset i dva slova (142). Razlog razilaženja, nakon što se isključi Bismilla, je u riječima koje su odvojene pismom, a spojene izgovorom, te na osnovu harfova koji se izgovaraju ili ne izgovaraju, ali se pišu ili ne pišu i drugim razlozima. Ata je bio upitan: - U koje doba je objavljena sura Fatiha? – Pa je rekao: Objavljena je u Mekki u petak, kao počast kojom je Allah počastio Muhammeda, sallellahu alejhi ve sellem. Uz nju je došlo sedam hiljada meleka, kao pratnja Džibrilu kada je dolazio s njom Muhammedu, sallellahu alejhi ve sellem. Bilježi se da je neki karavan dolazio iz Šama Ebu Džehlu noseći veliku zaradu. Bilo ih je sedam grupa. Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, i njegovi ashabi su ih gledali, a većina ashaba je bila gladna i gola. Vjerovjesniku, sallellahu alejhi ve sellem, je naumpala nevolja njegovih ashaba i kako da je ukloni. Onda su mu došle Allahove riječi: Mi smo ti objavili sedam ajeta, koji se ponavljaju, (Sura Hidžr, 87.) U značenju: namjesto sedam Ebu Džehlovih karavana. On ne gleda u veličanstvenost ovog što smo ti dali, a zašto ti gledaš u ono što sam mu dao od 33

jeftinih dunjalučkih blaga? S obzirom na to da je Allah znao da Poslanikovo, sallellahu alejhi ve sellem, priželjkivanje nije bilo radi njega, sallellahu alejhi ve sellem, nego radi njegovih, sallellahu alejhi ve sellem, ashaba, onda mu kaže: i ne budi tužan zbog njih, (Sura Hidžr, 88.) Preporučuje mu ono što će povećati korist i gdje je ona veća nego što je slučaj sa koristi imetka, pa mu kaže: a prema vjernicima blag budi (Sura Hidžr, 88.) Jer tvoja poniznost je bolja za njihova srca nego da imaju ono što priželjkuju. Od vrjednota Fatihe je i to što Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, kaže: - Da je ona bila u Tevratu, Musaov narod ne bi se požidovio. Da je bila u Indžilu, Isaov narod se ne bi pokrstio. Da je bila u Zeburu, Davudov narod ne bi bio pretvoren. Bilo koji musliman koji ju prouči, Allah mu dadne nagradu kao da je proučio čitav Kur'an i kao da je svakom vjerniku i vjernici udijelio sadaku. U vrijednosti Fatihe spada i to da je broj slova koja su korištena u njoj je dvadeset i dva (22), a Poslanikovih, sallellahu alejhi ve sellem, pomoćnika nakon Objave je bilo dvadeset i dva (22). U Fatihi nema sedam slova: saussubur- sa od riječi subur koja znači nesreću, propast. Džimu-l-džehimi-džim od imenice džehim, jednog od imena Džehennema. Hau-l-havfi-ha riječi havf, što znači strah. Zajuzzekkumi-zaj od riječi zekkum, koji podrazumijeva drvo u Džehennemu. Šinuššekaveti-šin iz riječi šekavet koja znači nesreću. Zauzzulmeti-za od riječi zulme a to je tama, tmina. Fau-l-firaki-fa od riječi firak koja znača odvajanje, rastanak. Onaj ko je ubijeđen u vrijednost ove sure i ko je uči uvažavajući je i poštujući, bit će siguran od ovih sedam stvari. Bilježi se od Huzejfe da je Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, rekao: Nekoj skupini ljudi bit će zagarantovana kazna, pa će neko od njihove djece proučiti u mektebu: elhamdu lillahi rabbi-l-alemin... i to će čuti Melek kazne i uklonit će kaznu od njih, zbog tog djeteta, u narednih četrdeset godina. Već je spominjano to da je svo znanje iz objavljenih Knjiga u Kur'anu, a onda u Fatihi, pa ko zna njeno tumačenje, on je kao neko ko zna tumačenje svih Knjiga, a onaj ko ju prouči, kao da je proučio sve. U Tefsiru-l-kebir stoji: - Značenje svih Knjiga je znanje o temeljima i sporednim pitanjima, kao i znanje o otkrovenjima. Znat će šta sve ona obuhvata. Fennari kaže: - To zbog toga što zna da je početak Fatihe, do riječi: vladar Sudnjeg dana, ukaz, išeret na osnovno vjerovanje koje je vezano za Boga, Bićem, svojstvom i djelom. To zbog toga što zahvala podrazumijeva sva savršenstva Bića, svojstva i djela, a onda stvari vezane vjerovjesništvo, evlijaluk. To dvoje su najbolje blagodati, a onda prelazi na ubjeđenje o ostalom, jer On je Vladar svega na Dan povratka. Sredina, od riječi: samo Tebi robujemo...pa do podjele propisa koji su između Hakka i roba, zaduženja. To je jasno iz saradnje i ukora. Traženje zakonske pomoći je ili da bi se pribavila korist ili da bi se otklonila šteta. Zadnji dio je traženje od strane vjernika, različitih vidova upute koja je bazirana na vjerovanju na koje se ukazuje u prvom dijelu, islamu-pokoravanju i predavanju na koji se ukazuje u drugom dijelu. To su različiti vidovi dobročinstva, mislim na ova tri stepena duševnog i duhovnog pohvalnog i poželjnog ahlaka, a onda i uobičajena svijest o Sveznanju u riječima Poslanika, alejhissalatu vesselam: - Da robuješ Allahu kao da Ga vidiš. - a onda upotpunjenja koja se mogu doživjeti i osvjedočiti utapanjem u ukazivanju Veličanstvenosti koja otklanja bilo kakvo poređenje i uspoređivanje koje ima u tom hadisu, i otklanja srdžbu prisile i zablude 34

i pripisivanje toga Određenju. Ovo se naziva otkrovenje, a Allah najbolje zna tajne cjelovitog i skrivenog! SURA BEKAREH (KRAVA) – MEDINSKA SURA I IMA DVJESTO OSAMDESET I SEDAM AJETA Kada bi upitao: - Koja sura je najduža, a koja najkraća, koji je ajet najduži a koji je najkraći? – Rekao bih ti: - Mufessiri kažu da je najduža sura u Kur'anu sura Bekara, a da je najkraća sura, sura Kevser. Da je najduži ajet u Kur'anu, ajetuddejn, a da je najkraći ajet: vedduha, ve-l-fedžr. Najduža riječ u Kur'anu je fe eskajnakumuhu. Ako se kaže: - Koja je mudrost i svrha (hikmet) toga da je sura Bekara najveličanstvenijia sura, izuzev Fatihe? Odgovor je: - Jer u njoj su pojašnjeni propisi, navedeni primjeri, naređen hadždž. Nijedna sura ne sadrži ono što sadrži sura Bekara. Zbog toga je nazvana i Šatorom, Logorom Kur'ana (Fustatu-l-Kur'an). Ibn Arebi u Ahkamu-l-Kur'an kaže: - Čuo sam jednog od svojih šejhova da kaže: - U suri Bekari je hiljadu naredbi, hiljadu zabrana, hiljadu propisa, hiljadu obavijesti. Zbog veličanstvenosti znanja koje je u njoj, h. Ibn Omer je osam godina proveo da bi ih naučio i istražio. – ovako je u Esiletu-l-hikem. Imam u Ettefsiru-l-kebiru kaže: - Znaj da sam nekada rekao da ova plemenita sura je toliko velika da bi se iz njenih koristi i vrjednota, moglo izvesti deset hiljada pitanja. Neki zavidnici i neznalice će ovo zanijekati i smatrati nemogućim. Na to ih nagoni njihov inad. Oni su takvi jer mjere prema sebi i svojim navikama da nešto opisuju i o nečemu pričaju beskorisno, pa u njihovim riječima se ne može naći neko duboko znanje. Kada sam počeo sa pisanjem ovoga djela, napisao sam ovaj uvod kako bi poslužio kao upozorenje da je ono što smo naveli moguće i da je lahko ostvarljivo. - završen citat. Sure u Kur'anu su podijeljene na duge, srednje dugačke i kratke sure kako bi se upozorilo da sama dužina nije jedini uvjet i'idžaza-nedostižnosti. Imamo suru Kevser od tri ajeta, a i ona je sura koja po svojoj mudžizi ne zaostaje za mudžizor sure Bekare. Dalje, u toj podjeli sura na takav način je i mudrost podučavanja i postupnosti u podučavanju djece koja uče najkraće sure napamet, pa onda sve duže i duže. To je Allahova olakšica Njegovim robovima. U tome je i podsticaj i olakšica za namaz i druge ibadete, kao što je sura Ihlas. I ona je od kraćih sura u Kur'anu ali je jednaka trećini Kur'ana. Onaj ko je sve ovo razumio, njemu je jasna podjela Kur'ana na sureta. Ako se kaže: - Šta je hikmet, mudrost toga da je bilo više mjesta na kojima je spuštan Kur'an i ponavljanja, pa imamo mekkanske ajete, medinske, noćne, dnevne, na putu, u stalnom mjestu boravka, ljetne, zimske, koji su dolazili u snu, berzheske, mislim na one koji su dolazili između dana i noći, zemaljske i one koji su objavljeni na nebesima, one koji su objavljeni u pećini, pod zemljom, oni koji su objavljeni između Mekke i Medine, one koji su objavljeni pod Aršom, pa one koji su objavljeni na miradžu, kao što su zadnji ajeti sure Bekare? Odgovor je: - Hikmet toga je da se ukaže čast svim mjestima tako što će biti spuštena božanska objava u njima i što će ta mjesta biti počašćena muhammedanskim prisustvom. Kažu da je srž i tajna miradža i israa i putovanje Probranika, alejhissalatu vesselam, kroz vasionu, bila u tome što je čitav kosmos, Arš i svi Dženneti tražili od Allaha, jezikom stanja, da ih počasti dolaskom svoga Miljenika, alejhissalatu vesselam. Uglednici svoje oči napajaju prašinom gdje je stala stopa pročelnika svih 35

odabranika, ponosom svega stvorenog, kosmos nije osjetio ljepšeg mirisa, niti je ikada se pojavilo išta časnije i svjetlije od njega, alejhissalatu vesselam, kao što kaže predaja od Nedostižnog: - Da nije tebe, da nije tebe, Ja ne bih stvorio kosmos. Sa imenom Allaha, Svemilosnog, Milostivog!

‫الم‬

ELIF LAM MIM Elif Lam Mim. (Sura Bekare, 1.) Ako se kaže: - Šta je hikmet toga da se sura Bekara počinje sa elif lam mim a sura Fatiha je počela na jasan način i razumljivom riječju? Odgovor je: - Sujuti kaže u El-itkan: - Kažem da je prilika, prigoda zbog koje sura Bekara počinje sa elif lam mim u tome što je sura Fatiha započela sa jasnom riječju čije je značenje razumljivo svima, jer nikome nije teško razumjeti prvu riječ Fatihe, pa je sura Bekara, naspram nje, započeta nečim što je teško razumljivo i teško objašnjivo, kako bi učeni i razumni uvidjeli različitost stepena i kako bi im se pokazala njihova nemoć, pa da uzmu pouku i posvete se izučavanju i promišljanju ajeta. – ovako je u Havatimu-l-hikem ve hallirrumuzi ve kešfi-l-kunuzi, arifa billahi šejha koji je poznat po imenu Ali-dede. Znaj da su učenjaci mnogo govorili o ovakvom načinu počinjanja sureta i šta se time htjelo. Neki kažu da je to skriveno znanje koje je Allah ostavio samo za sebe i da je to sirr-tajna Kur'ana. Mi vjerujemo u ono što je jasno, a znanje o ovome prepuštamo Allahu. Korist da se to navede je samo u traženju vjerovanja u njih. Elif je od Allah, lam je od Letif-Blagi, mim je od Medžid-Slavni, u značenju: Ja sam Allah, Blagi i Slavni. Kao što je elim lam ra u značenju: Ja sam Allah koji sve vidi. Kaf ha ja 'ajin sad u značenju: - Ja sam Allah, Plemeniti, Koji upućuje, Mudri, Sveznajući, Iskreni. Kaf ukazuje da je On Svemoćni i Koji sve potčinjava, a Nun ukazuje na to da je On Svjetlo, Pomagač. Sve su to pojedinačni harfovi uzeti iz nekog od Njegovih imena, a navesti samo dio riječi je bilo uobičajeno kod Arapa, kao što pjesnik kaže: Rekao sam joj Stani, a ona reče: S U značenju: stala sam. Kažu da se ovi harfovi-slova navode na počecima pojedinih sura kako bi se ukazalo na to da je Kur'an načinjen od slova: elif, ba, ta, sa...pa su neka od tih slova došla odvojeno a neka su došla spojena kako bi se ukazalo svima onima kojima je Kur'an upućen kao izazov, da je on čitav od tačno onoga što oni koriste u svojem govoru. Ako Kur'an ne dolazi izvan ljudskih okvira, ako nije objavljen od Stvoritelja, Silnog i Svemoćnog, onda svi ljudi mogu da načine sličan govor. Ovome su skloni neki učenjaci, međutim, ovo i nije bez zamjerke jer se razumije iz ovoga stava da ta slova na počecima pojedinih sura nemaju naročitog značenja i tajni. Vjerovjesnik, sallellahu alejhi ve sellem, imao je znanje i prijašnjih i potonjih pa je moguće da elif lam mim i ostala slova na počecima sura, jesu neka šifra slična šiframa koje su izmjenjivali zaljubljeni, kako niko ne bi mogao dokučiti šta njih dvoje imaju reći jedno drugom. Možda je Allah to ostavio između sebe i svoga Vjerovjesnika, sallellahu alejhi ve sellem, u vrijeme i priliku koju ne može dokučiti ni najbliži melek niti bilo koji Vjerovjesnik ili Poslanik, kako bi mogao Poslaniku, sallellahu alejhi ve sellem, reći preko Džibrila nešto što ni sam Džibril ne bi razumio, a kamoli neko drugi. Na ovo ukazuje predaja da je Džibril, kada je došao sa riječima Uzvišenog: kaf ha ja 'ajin sad, pa kada je rekao kaf, Vjerovjesnik, 36

sallellahu alejhi ve sellem, je rekao: - Znao sam! – kada je rekao: ha. – Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, je rekao: - Znao sam. - kada je rekao: 'ajin. – Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, je rekao: - Znao sam. - kada je rekao: sad. – Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, je rekao: - Znao sam. – pa je Džibril rekao u čudu: Kako možeš znati nešto što ja ne znam?! Šejhu-l-ekber na početku tumačenja elif lam mim, sure Bekare, kaže: - Što se tiče nepoznatih slova koja je Allah objavio na počecima sura, uzrok tome je u ismijavanju Kur'ana od strane Arapa, kada je počelo njegovo objavljivanje. Onda je Allah ova slova objavio iz svoje mudrosti, kako bi se podstaklo na slušanje i privukla pažnja. Kada je Allah objavio ovakvo nešto, oni to nisu bili svikli, a nefs, sam po sebi, skloniji je nečemu što mu je čudno i interesantno, neubičajeno. Oni bi prestajali sa besposlicom i onda bi pomno slušali šta će se proučiti. Na taj način bi se ostvarilo željeno da slušaju i ono što dolazi poslije ovih objavljenih ajeta. Podstaklo bi ih se da razmisle o onom što veže ova slova sa onim što dolazi poslije njih. S obzirom da su bili nemoćni da to dokuče, Allah je otklonio mnogo zla koje bi uzrokovao njihov inad i neprijateljstvo koje bi se izrodilo. Sve to iz milosti prema vjernicima i Njegove mudrosti. - završen citat. Jedan od arifa je rekao: - Sve ono što se govori o tumačenju i značenju ovih slova, kao rezultat razmišljanja i pouke, nije išta drugo do pretpostavka onog ko je izrekao takvo što, a nije i sama suština, osim od onoga kome je Allah omogućio otkrovenje-kešf pa mu jasno pokazao šta je htio time. Potrebnik, koji je objedinio ova svojstva i ljepote, da ga Allah nagradi za njegov trud, da ga pomogne u nastojanjima, kaže: - Moj šejh na margini svoga djela Ellaihatu-l-berkijjatu, nakon što navodi neke od osobenosti elif lam mim, koje su suštinske, kaže: - Mnogi se povedu za svojim promišljanjima o ovim i sličnim manjejasnim-mutešabih stvarima u Kur'anu, pa zablude od stvarnog znanja i zbune i one učene. Neki izbjegavaju da bilo šta kažu o tome iz svoga edeba prema Allahu, nego kažu: - Vjerujemo u to. Sve je to od našeg Gospodara. – Neki tumače, ali na način koji je daleko od onoga što je svrha i suština, samo što su ta njihova tumačenja interesantna i nisu izvan okvira vjera i razuma. Pouku od željenog, onakvog kakvo jeste, prihvataju samo oni koji su razumom obdareni, ali uz Allahovo podsjećanje i nadahnuće, kao naročitu pažnju spram njih i kako bi ih se odvojilo od drugih. To je božansko izuzimanje takvih ljudi, od Allaha a nije nikako rezultat njihova razmišljanja i znanja. To je čista Allahova blagodat i Njegovo nadahnuće. - završen citat. Abdurrahman Bistami, autor El-fevaihu-l-miskijje fi bahri-l-vukufi kaže: Neki vjerovjesnici su znali tajne slova kroz božansku Objavu i nadahnuće, a neki evlije su to dokučili kroz nadahnuće i otkrovenje-kešf, a neki učenjaci kroz vjerodostojne predaje i zdrav razum. Svi su oni svojim učenicima kazali neke tajne toga, pa ili kroz otkrovenje, ili kroz pisanje i kazivanje. Jasno je da je Allah znanje o tajnama slova sakrio od većine ovog ummeta jer ta slova imaju naročite božanske mudrosti i nije dozvoljeno istaknutim da znaju o tome osim neke tajne koje podrazumijevaju u naročitom vezivanju i učenju tih slova, a što rezultira potčinjavanja i naročiti uticaj na duhovni svijet visina i nizina, i druge stvari. završen citat. U Ette-vilatunnedžmijjetu stoji: - Forma namaza koja je spomenuta u Kur'anu je u trome: kijam, shodno riječima Uzvišenog: i pred Allahom ponizno stojte. (Sura Bekare, 238.)

37

Ruku'-pregibanje, shodno riječima Uzvišenog: i zajedno sa onima koji molitvu obavljaju i vi obavljajte! (Sura Bekare, 43.) I sedžda-spuštanje određenih dijelova tijela na zemlju 17, shodno riječima Uzvišenog: već molitvu obavljaj i nastoj da se Gospodaru svome približiš! (Sura Alek, 19.) Elif u elif lam mim ukazuje na stajanje-kijam, lam ukazuje na ruku'pregibanje, a mim ukazuje na sedždu. Znači, onaj ko uči suru Fatihu koja je munadžat-intimno obraćanje roba sa Allahom, na namazu, koji je miradž-duhovno uzdignuće vjernika, Allah mu udovoljava dajući mu uputu koju on traži u svojim riječima uputi nas. Dalje, znaj da su manjejasni ajeti kao i oni koji su jasni-muhkem po pitanju nagrade učenja istih, shodno hadisu koji se prenosi od Ibn Mesuda da je Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, rekao: - Ko prouči harf iz Allahove Knjige ima hasenet, a hasenet se nagrađuje i desetorostruko. Ne kažem da je elif lam mim harf, nego je elif harf, lam je harf i mim je harf. Tako u elif lam mim ima devet hasenata18.

‫ذ طل م ط‬ ‫ن‬ ‫مت ر م‬ ‫ب مفميهم هذ د‬ ‫ب ل ط طرِني ي ط‬ ‫ك ال يك مطتنا ذ‬ ‫د ى ل دل ي ذ‬ ‫قمي ط‬ ZALIKE-L-KITABU LA REJBE FIHI HUDEN LI-L-MUTTEKINE Ova Knjiga, elif lam mim je subjekat i uzima se da je to jedno od imena Kur'ana, po jednom od tumačenja, a ova je predikat. Ukazuje se i označava se Knjiga, pa je Knjiga svojstvo, a podrazumijeva se cjelovita knjiga čije se objavljivanje obećava u prethodnim Knjigama. Time ukazuje na nešto što nije daleko, jer Knjiga, shodno tome da je obećana, je kao nešto daleko. Kažu: - Kada je Allah Musau objavio Tevrat u kojem je hiljadu sureta, a svaka sura ima hiljadu ajeta, Musa, alejhissalatu vesselam, rekao je: - Gospodaru, ko može da prouči ovu Knjigu i da je nauči napamet? – Uzvišeni mu je rekao: Objavit ću Knjigu koja je veličanstvenija od ove. – Musa, alejhisselam, pitao je: Kome, Gospodaru? – Allah mu je rekao: - Pečatu vjerovjesnika. – Musa, alejhisselam, pitao je: - A kako će to učiti njegov ummet kada će imati kratak život? – Allah mu je rekao: - Olakšat ću im tako da će tu Knjigu učiti i njihova djeca. – Musa, alejhisselam, pitao je: - Gospodaru, a kako ćeš to učiniti? – Allah mu je odgovorio: - Sa nebesa sam spustio stotinu tri knjige; pedeset Šitu, alejhisselam, trideset Idrisu, alejhisselam, dvadeset Ibrahimu, alejhisselam, Tevrat tebi, Zebur Davudu, alejhisselam, Indžil Isau, alejhisselam. Sve stvoreno i postojeće sam naveo u ovim Knjigama, a spomenut ću i navesti sva značenja ovih Knjiga u Knjizi koja će biti Muhammedu, sallellahu alejhi ve sellem, i sve ću to objediniti u stotinu četrnaest sura. Sve ove sure ću učiniti u trideset dijelova, a dijelove-džuzove ću 17 Shodno hadisu, sedždu čini sedam kostiju: čelo, dlanovi, koljena i nožni prsti. Neko to prevodi kao padanje ničice, ali ovo je svojstveno samo spram Allaha i ni pred kim drugim. Op. Prev. 18 Hasenet nije isto što i sevab, jer Uzvišeni kaže: - Ko dođe sa hasenetom na Kijametski dan, ima desetorostruku nagradu. – a isto se ne kaže za sevap. Sevap je naknada za učinjeno dobro onoliko koliko ono iznosi. Pa neka se ovo ima na umi. Kada se arapskim slovima ispiše elif, on je od tri slova; elif, lam i fa, lam je od; lam, elif i mim, a mim je od; mim, ja i mim. Tako da je ukupno devet. Op. Prev.

38

učiniti u sedam sedmina. – značenje ovih sedmina je sedam ajeta sure Fatihe – a onda ću značenje svega toga staviti u sedam harfova, a to su Bismillahi, a onda sve to staviti u elif, od riječi elif lam mim, a onda ću započeti suru Bekaru. Reći ću: elif lam mim. Pošto je to Allah obećao u Tevratu i Kur'an objavio Muhammedu, sallellahu alejhi ve sellem, židovi su zanijekali, da ih Allah prokletim učini, da je to ono što je obećano. Onda Uzvišeni kaže: - To je Knjiga. – kao što je u Ettejsir. Ovaj ajet ima i drugačija tumačenja i drugačije analize u tefsirima, pa neka se tamo i pogleda. u koju nema nikakve sumnje, sumnja je imenica vezana za negaciju. U osnovi je to od izraza rabeniššej-u-kada se u tebi desi nešto što te zabrine i uznemiri i kada je nefs neodlučan. Ovim izrazom se označava sumnja jer sumnja uznemirava dušu i čini je nemirnom. U hadisu stoji: - Ostavi ono što te uznemirava i radi ono što te ne uznemirava. Sumnja je nemir, a istina je smirenost. Kaže se i rejbuzzeman-vremenske i životne neprilike. U tefsiru koji se zove Ettejsir stoji da je rejb sumnja u kojoj ima straha, ali je specifičniji od sumnje. Svaki rejb je sumnja ali svaka sumnja nije rejb. Sumnja je neodlučnost između dvije suprotne stvari gdje se ne može dati prednost ijednoj u odnosu na drugu kod onog koji sumnja. Ne koristi se odrednica ispred rejb kako se ne bi pomislilo kako u nekoj drugoj Knjizi ima sumnje, a u ovoj nema. Ako se kaže: - Nevjernici sumnjaju u ovu knjigu a nisu učili Allahovu Knjigu. Novotari, od onih koji se Kibli okreću, sumnjaju u značenja manjejasnih ajeta pa ih uzimaju onako kako jesu i onda zalutaju. Učenjaci sumnjaju u različita tumačenja i nijedno ne tvrde da je ispravno. Obični ljudi sumnjaju i ne razumijevaju značenje. Šta onda znači negiranje sumnje-rejb od Kur'ana? Odgovor je: - Ovo je negiranje sumnje od Knjige a ne od ljudi. Knjiga se opisuje kao nešto u čemu i u šta nema sumnje; istina sama po sebi, očita i razumljiva, sumnjali ljudi u nju ili ne sumnjali. To je kao istina koja je istina sama po sebi, makar neki ljudi to opisivali kao laž. Laž je laž makar neki ljudi za nju govorili da je istina. Tako je i sa ovom Knjigom. Ona je nešto u šta se ne može sumnjati niti ima ikakve mahane i nedostatka. Moguće je i da predikat može imati značenje naredbe, pa da značenje bude: - I ne sumnjajte u nju!, kao što je u riječima Uzvišenog: nema snošaja sa ženama i nema ružnih riječi, i nema svađe u danima hadža. (Sura Bekare, 197.) U značenju: - Nemojte imati snošaja! Nemojte ružno govoriti! Nemojte se svađati! – kao što je u El-vesit i El-'ujun. uputstvo je uputa i pojašnjenje svima onima koji se budu Allaha bojali; (Sura Bekare, 2.) zabludjelim koji traže takvaluk, koji tome putuju i nastoje da takvi postanu. Primjer tome je hadis: - Ko ubije nekoga, njemu je i njegovo otimanje. U tefsiru El-iršad: - Oni koji su opisani kao čestiti i bogobojazni, stanjem ili stvarnošću. Naročito vezivanje upute za njih je jer oni imaju svjetla upute i okoristili su se njegovim uticajem, makar to obuhvata sve one koji razmišljaju, bilo da je vjernik ili nevjernik. U tome je pouka. Uzvišeni kaže: - Uputa ljudima. – svim ljudima je pojašnjenje i uputa, a muttekijama naročito je vodič. U Ettejsir stoji: - Tako se kaže za svakoga ko se okoristi nečim čime se nisu okoristili drugi. Njemu se kaže: - Ovo je naročito za tebe. – u značenju: - Ti si se naročito okoristio. – U svijetu ne postoje ljudi koji su izuzeti od nečega što je uputa. 39

Sunce je sunce makar ga slijepac ne vidio. Med je med, makar ga ne mogao kušati i slast mu osjetiti neko ko nema ukusa. Misk je misk, makar ga ne mogao pomirisati neko ko ima začepljen nos. Veliko je razočarenje za onoga ko je ožednio a voda mu je nadohvat, ili ko je ostao u tmini a mjesečina sve obasjala, ko je prljav a sapun mu je pri ruci, ko gladuje a bašča mu pred njim. Veliki je gubitak za onoga ko griješi i nije poslušan a Kur'an mu naređuje i zabranjuje, podstiče i zastrašuje, obećava i prijeti. Zbog toga Uzvišeni kaže: i on će biti uzrok jadu nevjernika, (Sura Hakka, 50.) Muttekija je pojam, izvedenica iz glagola vikaje-krajnja zaštita. Begavi kaže: - Uzeto je iz ittika-a to je brana između dvije stvari. Odatle se kaže: - Zaštitio se svojim štitom. – u značenju da je štit postavio između sebe i onoga ko je navalio na njega. U hadisu stoji: - Kada bi se raspirila bitka, mi bismo se štitili Poslanikom, sallellahu alejhi ve sellem. – u značenju: - Kada bi se bitka rasplamsala, onda bismo ga, sallellahu alejhi ve sellem, učinili branom između sebe i neprijatelja. Muttekija čini pokoravanje Allahovim naredbama i izbjegavanje Njegovih zabrana branom između sebe i kazne. Takva je u Šerijatu, pojam kojim se ukazuje na cjelovitu zaštitu od svega što bi moglo naškoditi na ahiretu. Ima tri stepena: prvi stepen je zaštita od Allahove vječne kazne tako što se oslobađa nevjerstva. O tome govore riječi Uzvišenog: i na vjernike i obavezao ih da ispunjavaju ono zbog čega će postati pravi vjernici (Sura Feth, 26.) Drugi je izbjegavanje svega u čemu je grijeh i prijestup ili ostaviti sve, pa čak i male grijehe. Ovako je kod sufija i to je poznato kao takvaluk u Šerijatu. O tome govore riječi Uzvišenog: A da su stanovnici sela i gradova vjerovali i grijeha se klonili, (Sura A'raf, 96.) Treći je ono što obuzima njegovu nutrinu od Uzvišenog Hakka i okretanje Njemu u cijelosti. To je suštinski takvaluk koji je preporučen u riječima Uzvišenog: O vjernici, bojte se Allaha onako kako se treba bojati (Sura Ali Imran, 102.) Krajnji domet ovog stepena takvaluka je onaj koji su ostvarili vjerovjesnici koji su objedinili vođstvo i odličje vjerovjesništva i evlijaluka i njih ništa nije moglo vezati za bilo šta od tjelesnih prohtjeva od toga da se uspnu u duhovni svijet. Ništa ih nije moglo spriječiti, od stvorenja, da zanemare obaveze prema Hakku, jer su bili cjelovitih nefsova i podržani od Višnje strane. Uputa Jasne knjige je za imaoce ovih stepena. Uputa običnog svijeta je islamom. Uputa probranika je ubjeđenjem-jekinom i ihsanom. Uputa posebnih probranika je otkrovenjem zastora i osvjedočenjem. U Ette-vilatunnedžmijjetu stoji da su muttekije oni koji ispunjavaju obaveze dane Allahu nakon što su se obavezali na to i koji održavaju ono što je Allah naredio da se održava, od Šerijatom naređenih i preporučenih stvari, javno i tajno. Na to ukazuju riječi Uzvišenog: i ispunite zavjet koji ste Mi dali – ispunit ću i Ja svoj koji sam vama dao, i samo se Mene bojte! Vjerujte u ono što objavljujem, čime se potvrduje da je istinito ono što vi imate, i ne budite prvi koji u to neće vjerovati. I ne zamjenjujte riječi Moje za nešto što malo vrijedi, i samo se Mene bojte! (Sura Bekare, 40,41.) U značenju: ako ste potvrdili Moju božanstvenost i Gospodarstvo, vašim riječima: - Pokoravamo se! – na Dan davanja obaveze, onda ispunite obavezu koju ste Mi dali, a to je pokoravanje koje je čisto Meni, a Ja ću svoju obavezu koju sam vam dao ispuniti, a to je uputa Meni.

40

U Errisale el-kušejrijje stoji :- Muttekija je neko kao Ibn Sirin koji je imao četrdeset ćupova masla. Njegov sluga je izvadio miša iz jednog od njih. Ibn Sirin ga je pitao: - Iz kojeg si izvadio miša? – Sluga nije znao odgovoriti i Ibn Sirin je prosuo svih četrdeset ćupova. Ili kao Ebu Jezid Bistami koji je u Hemedanu kupio vreću zobi i kada se vratio u Bistam našao je dva mrava u vreći. Vratio se u Hemedan s ta dva mrava i ostavio ih kraj puta. Prenosi se da je Ebu Hanife izbjegavao da sjedi u hladovini drveta svoga dužnika. To je pravdao riječima: - Čuo sam hadis: - Svaka pozajmica od koje se ima koristi je kamata. Kažu da je Ebu Jezid prao svoju odjeću nekad u pustinji, zajedno sa svojim prijateljem. Prijatelj mu je rekao: - Da objesimo odjeću na zid voćnjaka da se osuši? – Ebu Jezid je rekao: - Ne možemo tuđe zidove koristiti u vlastite potrebe. – Onda je prijatelj rekao: - A da stavimo na drvo da se suši? – Ebu Jezid je rekao: - Polomit ćemo grane. – Onda je prijatelj rekao: - Prostrijet ćemo je po zemlji? – Ebu Jezid je rekao: - Odatle se hrane životinje pa im nećemo priječiti dolazak do hrane. – Onda je okrenuo leđa prema suncu kako bi osušio jednu stranu, a onda je izvratio odjeću kako bi osušio i drugu.

‫ن‬ ‫ف ذ‬ ‫م ذِنيفن م‬ ‫صةالة ط وط م‬ ‫ب وطِني ذ م‬ ‫ن ِني ذؤ ي م‬ ‫قذو ط‬ ‫مذو ط‬ ‫مذفنذو ط‬ ‫منا طرطزقيطفنناهذ ي‬ ‫م ر‬ ‫قمي ذ‬ ‫ن ال ر‬ ‫ن مبنال يضغطمي ي م‬ ‫ال رذ مِني ط‬ ELLEZINE JUMINUNE BI-L-GAJBI VE JUKIMUNESSALATE VE MIMMA REZAKNA HUM JUNFIKUNE onima koji u nevidljivi svijet budu vjerovali rečenica je svojstvo koje je ograničeno na muttekije, ako se takva tumači kao ostavljanje onog što je nepoželjno. Svojstvo koje se odnosi naspram takvaluka kao što se odijevanje odnosi nakon razgoljevanja, slikanje nakon glačanja. A pojašnjavajuća je ako se takva tumači općenitim činjenjem dobra a izbjegavanjem grijeha, zbog toga što to obuhvata sve ono što je temelj djelima i osnov dobročinstvima: vjerovanje, namaz, zekat, jer to su temeljna duševna dobročinstva i tjelesni ibadeti iz kojih se granaju ostali i odakle potiče i izbjegavanje grijeha. Zar ne vidi riječi Uzvišenog: molitva, zaista, odvraća od razvrata i od svega što je ružno; (Sura Ankebut, 45.) I riječi Poslanika, alejhissalatu vesselam: - Namaz je stup vjere, a zekat je vaga islama. Iman je potvrda srcem jer ono što se potvrđuje osigurava onog ko potvrđuje. Osigurava ga od nijekanja, ili osigurava sam sebe od kazne ako ga čini i primjenjuje. Uzvišeni Allah je El-mumin-Onaj koji osigurava, jer svoje robove osigurava od svoje kazne, svojom blagodarnošću. Upotreba slova ba ovdje je kako bi se obuhvatilo značenje priznavanja, a nekada se koristi i za garanciju. Povjerenik postaje siguran i smiren. U El-kevaši stoji: - Iman u Šerijatu je ubjeđenje i uvjerenje srcem, potvrda jezikom i djelovanje organima, a islam je pokoravanje i predavanje. Svaki iman je islam a svaki islam nije iman, jer u njemu nema potvrđivanja. Čovjek može biti musliman javno, ali da ne vjeruje i potvrđuje nutrinom, a ne može se desiti da nutrinom potvrđuje a da vanjštinom ne pokorava se. Mevlana Ebu Su'ud u svom tefsiru kaže: - On se u Šerijatu ne može potvrditi i ostvariti bez potvrđivanja onog što se zna samo od sebe da je vjera našeg Vjerovjesnika, sallellahu alejhi ve sellem: tevhid, vjerovjesništvo, proživljenje, 41

naknada za djela i slične stvari. Da li je to dovoljno ili je neophodno da se to i riječima potvrdi kako bi se bilo sigurno za njega. Prvo mišljenje je Šejha Eš'arija i njegovih sljedbenika. Drugo mišljenje je stav Ebu Hanife i njegovih istomišljenika. To je ispravno. On smatra da su to dva dijela vjerovanja, s tim da je potvrđivanje jezikom sastavni dio koji je moguće da i ne bude, ako se ima opravdanje; prisila, na primjer. To je skup tri stvari: ispravno ubjeđenje, potvrda jezikom i primjena u praksi onog što dvoje prvih podrazumijevaju. Tako je kod većine učenjaka hadisa, mutezila i haridžija. Ko zanemari ubjeđenje, samo za sebe, on je munafik. Ko zanemari potvrđivanje jezikom, on je nevjernik. A ko zanemari djelovanje, on je griješnik. Na tome se svi slažu od ehlussunneta. Haridžije takvog smatraju nevjernikom. Mutezile ga smatraju nekim ko je izašao iz vjere ali nije ušao u kufr-nevjeru. Gajb je infinitiv koji označava nešto što je odsutno. Kao što se kaže za priviđenje, a to je nešto što se ne može dokučiti osjetilima i razumom, na takav način da se nijedno od toga dvoga ne može pojmiti u osnovi. Dijeli se na dvije vrste. Prva vrsta je ona za koju nema dokaza i putokaza prema njoj, i na to se odnose riječi Uzvišenog: U Njega su ključevi svih tajni, samo ih On zna, (Sura En'am, 59.) Druga vrsta je ona za koju imamo dokaz, kao što je Tvorac i Njegova svojstva, vjerovjesništvo i što je vezano za njega, polaganje računa i proživljenje, i na to se odnosi ovaj ajet i gajb spomenut u njemu. Slovo ba je spojnica vjerovanju, pa ili da ga se spoji sa značenjem priznavanja ili da ga se učini u prenesenom značenju za obavezivanje, a ono je na mjestu objekta. Ako se gajb uzme kao infinitiv za svoje stanje, onda je to kao da je ba vezano za nešto prešućeno što ukazuje na stanje subjekta, pa bi značenje bilo: vjeruju zaodijevajući svoje vjerovanje za nedokučivo, pa bilo da je ono nedokučivo vjerniku u njega – u značenju: - nisu bili uz Vjerovjesnika, sallellahu alejhi ve sellem, i nisu se osvjedočili svemu onom što vjerovjesništvo nosi sa sobom. Na to ukazuje i predaja da je Haris b. Nugajr rekao Abdullahu b. Mesudu: - Mi vama, ashabima Muhammeda, sallellahu alejhi ve sellem, zavidimo i dajemo prednost nad nama jer ste vidjeli Muhammeda, sallellahu alejhi ve sellem, i družili se s njim. – Abdullah b. Mesud mu je odgovorio: - A mi zavidimo vama i vašem vjerovanju u njega a niste ga vidjeli. Najbolje vjerovanje je u gajb-nevidljivo. – a onda je Abdullah proučio ajet: onima koji u nevidljivi svijet budu vjerovali. – ovako je u tefsiru Ebu Lejsa. Ili je u značenju da nisu bili sa ljudima, u značenju: daleko od vjernika, ali ne kao munafici koji: Kada susretnu one koji vjeruju, govore: "Vjerujemo!" - a čim ostanu nasamo sa šejtanima svojim, govore: "Mi smo s vama, (Sura Bekare, 14.) Kažu da se pod pojmom gajb podrazumijeva srce jer je ono sakriveno. Značenje bi bilo: vjeruju svojim srcima a nisu kao oni koji jezicima govore ono što im nije u srcima. Tada bi ba bilo za sredstvo. Bilježi se od h. Omera da je rekao: - Dok smo sjedili kod Poslanika, sallellahu alejhi ve sellem, pojavio se neki čovjek izuzetno bijele odjeće, izrazito crne kose i na njemu se nisu vidjeli tragovi puta niti ga je iko od nas poznavao. Približavao nam se i sjeo je pred Poslanika, sallellahu alejhi ve sellem, svojim koljenima dodirujući koljena Poslanika, sallellahu alejhi ve sellem, a onda je rekao: - Muhammede, reci mi šta je islam? – Vjerovjesnik, sallellahu alejhi ve sellem, 42

rekao je: - Da svjedočiš da nema boga osim Allaha i da je Muhammed Allahov Poslanik, da klanjaš namaz, daješ zekat, postiš ramazan i obaviš hadždž ako za to imaš načina. – Čovjek je rekao: - Istinu si rekao. - Mi smo se čudili tome što postavlja pitanje a onda potvrđuje odgovor. – Onda je čovjek pitao: - A šta je iman? – Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, je rekao: - Da vjeruješ u Allaha, Njegove meleke, Kitabe-Knjige, poslanike, Proživljenje nakon smrti, Džennet i Džehennem i u Određenje, bilo dobro ili hrđavo. – Čovjek je rekao: - Istinu si rekao, - a onda je pitao: - A šta je ihsan? – Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, je rekao: - Da robuješ Allahu kao da Ga vidiš, pa ako ti Njega ne vidiš, On tebe gleda. – Čovjek je rekao: Istinu si rekao. – a onda je upitao: - A reci mi o Smaku? – Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, je rekao: - Upitani o tome ništa više ne zna nego pitalac. – Čovjek je rekao: - Istinu si rekao, ali reci mi o predznacima? – Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, je rekao: - Da robinja rodi sebi gospodara i da vidiš bosonoge i gole čobanine kako se nadmeću u visini građevina. – Čovjek je rekao: - Istinu si rekao, a onda je otišao. – Nakon trećeg, Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, me pitao: Omere, znaš li ko je bio čovjek? – Ja sam rekao: - Allah i Njegov Poslanik najbolje znaju. – On je rekao: - To je bio Džibril koji vam je došao kako bi vas podučio vašoj vjeri. Nikada mi nije došao u liku u kojem ga ne bih mogao prepoznati, osim u ovom liku. U Ette-vilatunnedžmijjetu stoji: - vjeruju u gajb – u značenju: svjetlom gajba od Allaha koje je u njihovim srcima. Gledaju i razmišljaju o riječima Poslanika, sallellahu alejhi ve sellem, i posvjedoče istinitost njegovih, alejhissalatu vesselam, riječi. Vjeruju u njega, kao što kaže Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem: - Vjernici gledaju Allahovim svjetlom. Znaj da imaju dvije vrste gajba: gajb koji ti je nedokučiv i gajb kojeg nisi svjestan. Ono što ti je nedokučivo je svijet duhova. Bio je vidljiv i dokučiv dok si bio u njemu dušom i dok si bio kao atom svog postojanja u doba kada je postavljeno pitanje: - Zar nisam vaš Gospodar? – i kada se slušalo Hakkovo obraćanje, kada se gladalo u uticaj Gospodarstva, kada se osvjedočilo melekima, kad su se duše prepoznavale, vjerovjesničke i evlijanske i ostale. Onda je to nestalo iz tvog vidokruga i osjetila kada si se vezao za srce i kada si počeo osjećati svojim pet osjetila ono što te okružuje od fizičkog svijeta. Gajb od kojeg si ti odsutan i kojeg nisi svjestan je gajb gajba. To je božansko prisustvo, ti si odsutan od njega, ali On nije od tebe, On je s vama ma gdje bili. Ti si daleko od Njega, ali On je tebi blizu, kao što kaže: jer Mi smo njemu bliži od vratne žile kucavice. (Sura Kaf, 16.) - završen citat šejha Nedžmuddina - Šejh Sa'di kaže: (Stihovi na perzijskom) i molitvu obavljali – salat je pojam kojim se označava dova-molba, kao što je u riječima: i pomoli se za njih, (Sura Tevbe, 103.) U značenju: - Moli za njih. – Može značiti i pohvalu, kao što je u riječima Uzvišenog: Allah i meleki Njegovi blagosilju Vjerovjesnika. (Sura Ahzab, 56.) Može značiti i učenje, kao što je u riječima Uzvišenog: Ne izgovaraj na sav glas Kur'an (Sura Isra, 110.) U značenju: u svom učenju. – Može značiti i milost, kao što je u riječima Uzvišenog: Njih čeka oprost od Gospodara njihova i milost; (Sura Bekare, 157.) Propisani salat-namaz je jedinstven po svojim radnjama i zikrovima. Naziva se tako jer u stajanju je učenje, na sjedenju je pohvala i dova, a onaj ko obavlja namaz imat će milost i oprost. 43

Salat u ovom ajetu je pojam kojim se objedinjuje pet dnevnih namaza. Uspostavljanje, obavljanje namaza je pojam kojim se ukazuje na ustrajavanje u namazima, ili se hoće ukazati na voljno obavljanje bez dosađivanja i izbjegavanja. Ovo značenje je uzeto iz jezika, kada se kaže: - Obavlja posao. – kada to čini odgovorno i savjesno. Nasuprot tome je ka'ade 'ani-l-emri-kada zanemari posao. Riječi mujezina: kad kametissalatu-namaz je nastupio. – znače: - Pristupili su da ga obave tako što ustaju da ga obave. To zbog toga što namaz ima i stajanje. Isto tako se za namaz kaže i kanut i ruku' i sedžda i tesbih. Ili se kaže za pravilno obavljanje-ta'dilu-l-erkan i čuvanje namaza kako se ne bi ispustilo nešto od farzova i sunneta i kako se ne bi u čemu pogriješilo. To je od uspravljanja stupa, kada ga se nastoji očuvati uspravnim i pravim. To je bliže istini i jasnije, jer je bliže suštini. Obuhvata i upozorenje na to da zaslužuje svaku pohvalu onaj ko vodi računa o namaskim ograničenjima: farzovima i sunnetima, i nutarnjim obavezama, kao što je skrušenost i srčana predanost Allahu, a ne oni klanjači koji su nemarni spram svog namaza. Ibrahim Neha'i je rekao: - Kada vidiš čovjeka kako brza sa ruku'om i sedždom, smiluj se njegovim ukućanima. – u značenju da će osiromašiti. Navodi se da je Hatim Zahid ušao kod Asima b. Jusufa, pa ga je Asim upitao: - Hatime, da li znaš lijepo klanjati? – Ovaj je rekao da zna. – Asim ga je pitao: - Kako to činiš? – Ovaj je rekao: - Kada se približi namasko vrijeme, abdestim se, a onda stanem na mjesto gdje ću klanjati i smirim se tako da svaki organ dođe na svoje mjesto. Zamislim Kabu pred sobom, a Mekam da mi je naspram prsa, a Allaha iznad mene da zna šta je u mojem srcu. Zamislim da stojim na Siratu i da mi je Džennet s desne a Džehennem s lijeve strane, a da mi je Melek smrti iza leđa i pomislim da mi je to zadnji namaz. Zatim donesem tekbir na najljepši način, pa počnem s učenjem Kur'ana razmišljajući o značenju proučenog. Potom učinim ruku', krajnje ponizno, a onda sedždu s krajnjom predanošću i usrdnošću. Zatim sjednem na kraju namaza i proučim tešehhud nadajući se, a onda poselamim po sunnetu, i onda sve to predam ihlasu. Stojim između straha i nade, a onda se obavežem na ustrajnost. – Asim mu je rekao: - Hatime, zar tako klanjaš? – Hatim je rekao: - Takav je moj namaz unazad trideset godina. – Asim je zaplakao i rekao: Nikada nisam klanjao ijedan svoj namaz na takav način. – ovako je u Tenbihu-lgafilin. - Sa'di je rekao: (stihovi na perzijskom) U Ettejsir stoji: - U ajetu je navedeno uspostavljanje namaza, a Allah naređuje da se u namazu sprovedu određene radnje riječima: Molitvu obavljajte (Sura Bekare, 43.) Naređuje da se vodi računa o njemu i da ga se redovno obavlja, riječima: koji molitve svoje budu na vrijeme obavljali, (Sura Me'aridž, 23.) Da se obavlja na vrijeme riječima: jer vjernicima je propisano da u određeno vrijeme namaz obavljaju. (Sura Nisa, 103.) Da se obavlja u zajednici, džematu, riječima: i zajedno sa onima koji molitvu obavljaju i vi obavljajte! (Sura Bekare, 43.) Da se bude skrušeno u namazu, riječima: oni koji molitvu svoju ponizno obavljaju (Sura Mu'minun, 2.) Nakon ovih naredbi, ljudi su se izdijelili u skupine: skupina koji nisu htjeli prihvatiti ijednu od njih, i njihov pročelnik je Ebu Džehl, da ga Allah prokletim učini.

44

Uzvišeni Allah za njega kaže: "Nije vjerovao, nije molitvu obavljao, (Sura Kijame, 31.) Navodi i kakav ih kraj čeka, pa kaže: "Šta vas je u Sekar dovelo?" "Nismo" reći će - "bili od onih koji su molitvu obavljali i od onih koji su siromahe hranili, i u besposlice smo se sa besposlenjacima upuštali, i Sudnji dan smo poricali, (Sura Muddessir, 42-46.) Druga skupina su oni koji su uvažili naredbu ali je nisu sprovodili. To su ehlulkitabije. Uzvišeni Allah kaže: A njih smijeniše zli potomci, A to su ehlulkitabije koji molitvu napustiše i za požudama podoše; i onda kazuje šta ih čeka oni će sigurno zlo proći; (Sura Merjem, 59.) A to je dolina u Džehennemu koji je jedan od najstrašnijih i najgorih predjela u njemu. Ljudi traže zaštitu od te doline toliko i toliko puta dnevno. Zatim Allah kaže: ali oni koji su se pokajali,od svoga židovstva i kršćanstva i vjerovali, u Muhammeda, sallellahu alejhi ve sellem, i dobro činili, čuvali svoj namaz (Sura Merjem, 60.) Treća skupina su oni koji obavljaju neke namaze a neke ne obavljaju i koji su lijeni u obavljanju namaza. Uzvišeni Allah kaže: Licemjeri misle da će Allaha prevariti, i On će ih za varanje njihovo kazniti. Kada ustaju da molitvu obave, lijeno se dižu, (Sura Nisa, 142.) Navodi da njih čeka Vejl a to je dolina u Džehennemu, kada bi se sva brda i planine zemlje tu stavile, istopile bi se. Vjerovjesnik, sallellahu alejhi ve sellem, je rekao: - Ko ostavi namaz pa mu on izađe iz svoga vremena, bit će kažnjen u Džehennemu čitav hukb. (hukb je osamdeset godina, svaka godina je sastavljena od tristo šezdeset dana a svaki dan je hiljadu zemaljskih godina.) Kažu da je oduljivanje i otaljavanje sa namazom veliki prijestup, a najmanji veliki prijestup je jednak bludu i snošaju s rođenom majkom sedamdeset puta. – kao što stoji u Revdatu-l-'ulema. Vrsta koji su prihvatili namaz i koji vode računa o njemu i vremenu, sa svim uvjetima koji su potrebni za to. Na njihovom čelu je Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem. Uzvišeni Allah kaže: Gospodar tvoj, sigurno, zna da ti u molitvi provodiš manje od dvije trećine noći, (Sura Muzemmil, 20.) I kaže: Reci: "Klanjanje moje, i obredi moji, i život moj, i smrt moja doista su posvećeni Allahu, Gospodaru svjetova, koji nema saučesnika; to mi je narađeno i ja sam prvi musliman." (Sura En'am, 162,163.) Takvi su i njegovi, alejhissalatu vesselam ashabi. Njih Uzvišeni spominje riječima: Ono što žele - vjernici će postići, oni koji molitvu svoju ponizno obavljaju (Sura Mu'minun, 1,2.) Navodi i kakvo boravište i kraj njih čeka, pa kaže: oni su dostojni nasljednici, koji će Džennet naslijediti, oni će u njemu vječno boraviti. (Sura Mu'minun, 10,11.) To je najuzvišeniji položaj u Džennetu i najcjenjeniji. Vjernik će u njemu imati sve što poželi i gledat će u svoga Gospodara. Učeni su rekli: - Budi zvijezda, pa ako ne možeš, onda budu mjesec, a ako ne možeš, onda budi sunce. – u značenju: - Klanjaj čitavu noć, kao zvijezda koja čitavu noć sija, ili kao mjesec koji sija dio noći, ili kao sunce koji sija po dani. – a to znači: - Klanjaj danju ako ne možeš noću. – ovako je u Zehreturrijad.

45

Znaj da je zajednički namaz jedan od farzi kifajeta 19 i on ima svoju odliku i vrijednost. Većina učenjaka smatra da to nije obaveza, pa čak i da čovjek klanja sam, dozvoljeno je, makar je izgubio vrijednost zajedničkog namaza. Ahmed b. Hanbel je rekao: - Džemat je farz i nije nafila-dobrovoljan, pa kada bi čovjek klanjao sam, taj namaz mu nije valjan. Samo, namaz iako nije farz kod nas u džematu, musliman je dužan da vodi računa o tome i da čuva zajednički namaz. Uzvišeni je rekao: O narode naš, odazovite se Allahovu glasniku (Sura Ahkaf, 31.) Neki učenjaci smatraju da je Allahov glasnik, mujezin koji poziva na zajednički namaz pet puta dnevno. Onaj ko ostavlja namaz u džematu je gori od onoga ko pije alkohol i ko je ubio nekoga nepravedno, od onog ko je prekinuo rodbinske veze, ko je nepokoran svojim roditeljima, od vračara i čarobnjaka, od onoga ko ogovara. On je proklet u Tevratu, Indžilu, Zeburu i Kur'anu. Proklet je od strane meleka i ne treba ga obilaziti kada se razboli niti prisustvovati njegovoj dženazi kada umre. Vjerovjesnik, sallellahu alejhi ve sellem, je rekao: - Onaj ko ostavlja zajednički namaz-džemat nije moj niti sam ja njegov i Allah mu ne prima ni obavezni ni dobrovoljni ibadet. A ako umre, Džehennem je najpreči za njega.ovako je u Revdatu-l-'ulema. U Nisabu-l-ihtisab stoji da je Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, rekao: Bio sam naumio da naredim čovjeku da predvodi ljude u namazu a ja da potražim one koji su izostali iz džemata pa da im kuće popalim. Sve ovo ukazuje na dozvoljenost spaljivanja kuće onoga ko izostaje iz džemata, jer nakana grijeha je neprihvatljiva od strane Poslanika, sallellahu alejhi ve sellem, jer je to grijeh. Ako se zna da je dozvoljeno spaliti kuću onog ko ostavlja pritvrđeni sunnet, šta misliš kako tek treba spaljivati kuće onih koji ostavljaju farz i vadžib, a šta misliš tek o spaljivanju sredstava grijeha. - završen citat. Od Ibn Abbasa se bilježi da je rekao: - Uzvišeni Allah je poslao svog Vjerovjesnika, sallellahu alejhi ve sellem, sa šehadetom da nema boga osim Allaha, pa kada je to potvrdio, dodao je tome namaz. Kada je i to potvrdio i primijenio, dodao je i zekat. Kada je i to potvrdio, dodao je post. Kada je i to potvrdio, dodao je hadždž, a onda džihad, a zatim im je vjeru upotpunio. Mukatil kaže: - Vjerovjesnik, sallellahu alejhi ve sellem, je klanjao u Mekki dva rekata ujutro i dva rekata naveče. Kada je bio na miradžu, naređeno mu je pet namaza. – ovako je u Revdatu-l-ahjar. Namazi su propisani u Noći miradža jer je miradž najbolje vrijeme i najčasnije stanje, najveličanstvenije obraćanje, a namaz je, poslije imanavjerovanja, najbolje djelo, u pokoravanju i robovanju najljepše ostvarenje. Propisan je najbolji ibadet u najbolje vrijeme, a to je stizanje roba do svoga Gospodara i približavanje Njemu. Što se tiče hikmeta propisanosti i obaveznosti namaza, to zbog toga što je Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, kada je imao Noćno putovanje, vidio nebesko kraljevstvo u cijelosti. Vidio je načine na koji Nebeslije sprovode ibadete. Poslaniku, sallellahu alejhi ve sellem, se to učinilo golemim i poželio je to za svoj ummet. Uzvišeni Allah je u pet dnevnih namaza objedinio ibadete svih meleka, jer među melekima ima onih koji stoje, onih koji su na ruku'u, onih koji su na sedždi, onih 19 Farzu kifajet je obaveza na zajednicu, u značenju da ako jedan broj ljudi iz određene zajednici obavi to, onda dužnost spada sa ostatka. Ukoliko niko iz zajednice ne obavi ovu obavezu, onda je čitava zajednica griješna. – op. Prev. 46

koji hvale, onih koji slave i ostalih. Allah je dao nagradu za ibadete Nebeslija ummetu Muhammeda, sallellahu alejhi ve sellem, ako obavljaju pet namaza. Što se tiče hikmeta da je Allah dž.š. učinio namaze od dva, tri i četiri rekata, to zbog toga što je Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, vidio forme meleka, te Noći, da imaju po dva, tri i četiri para krila, pa je Allah to objedinio u formi namaskih svjetlosti kada se namaz uzdiže, kao što se meleki uzdižu s djelima, dušama naših ibadeta. Svaki ibadet se formira u svjetlosnom obliku i liku, kao što o tome postoje naznake. Štaviše, stvaraju se meleki od dobrih djela, kao što o tome govore vjerodostojni hadisi. Također je Allah učinio melekska krila trostepenim, pa je i tvoja krila kojim letiš Allahu učinio sukladno njihovim krilima, kako bi oni tražili oprosta za tebe. Što se tiče hikmeta u tome da ih ima pet namaza, to zbog toga što je Poslaniku, alejhissalatu vesselam, nakon što je tražio da se smanji broj namaza, Allah rekao: - Muhammede, njih je pet namaza svaki dan i noć, a za svaki namaz je deset hasenata. To je pedeset namaza. - a bilo ih je pedeset za one prije nas. U Noći miradža je broj smanjen na pet kako bi se olakšalo, a potvrđena je nagrada kao da se radi o pedeset, iz počasti. Drugi hikmet je u tome što ih je pet namaza, taj da su oni bili raspoređeni prijašnjim narodima, pa ih je Allah objedinio svom Vjerovjesniku, sallellahu alejhi ve sellem, i njegovom, alejhissalatu vesselam ummetu, jer je on, alejhissalatu vesselam, objedinitelj svih vrjednota i časti, i na dunjaluku i na ahiretu, a njegov, alejhissalatu vesselam, ummet je takav u odnosu na ostale ummete. Prvi koji je klanjao sabah je bio Adem, alejhisselam, podne je prvi klanjao Ibrahim, alejhisselam, ikindiju je prvi klanjao Junus, alejhisselam, akšam je prvi klanjao Isa, alejhisselam, a jaciju je prvi klanjao Musa, alejhisselam. To je tajna potvrđivanja pet namaza. Kažu da je Adem, alejhisselam, klanjao svih pet namaza, a onda su oni podijeljeni ostalim narodima, poslije njega. Prvi koji je klanjao vitr je Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, u Noći miradža. Zbog toga je rekao: - Gospodar mi je dodao namaz. – misleći na vitr koji je uz pet namaza, ili na noćni namaz. – pa razumi ovo. Prvi koji je požurio da učini sedždu je Džibril i zbog toga je on pratilac vjerovjesnicima i njihov sluga. Prvi koji je rekao: subhanellah-slavljen neka je Allah! – bio je Džibril. Prvi koji je rekao: elhamdu lillahi-apsolutna hvala Allahu! – bio je Adem, alejhisselam. Prvi koji je rekao: la ilahe illellah-nema boga osim Allaha! – bio je Nuh, alejhisselam. Prvi koji je rekao: Allahu ekber! – bio je Ibrahim, alejhisselam. Prvi koji je rekao: la havle ve la kuvvete illa billahi-l-'alijji-l-'azim-nema promjene ni sile osim s Allahom, Uzvišenim, Veličanstvenim! – bio je Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem. – sve ovako stoji u Kešfu-l-kunuzi ve hallirrumuz. U El-hikemuššazilijjetu i komentaru na njih, stoji da: pošto Hakk zna da će kod tebe doći do zasićenja, učinio ti je raznovrsnim ibadete kako bi se mogao baviti različitim vrstama. Pošto zna da u tebi postoji nagon koji ti uzrokuje dosadu i zasićenje a koje opet, uskraćuje da se ostvari željeno, ibadete ti je dao u različitim vremenima, pa je u danu pet namaza, u godini odredio jedan mjesec, u dvjesta ti je odredio petinu, u životu ti odredio jedno posjećivanje. Svaki od ovih ibadeta ima svoje pojašnjenje i vrijeme kada se ne može obaviti izvan njega. Sve to iz svoje milosti prema tebi i kako bi ti olakšao robovanje. Uzvišeni je odredio ibadete za tačno određena vremena kako bi postojalo vrijeme i da se malo okasni s

47

sprovođenjem i kako bi imao dovoljno vremena da ih obaviš i kako bi imao mogućnost izbora. Mevlana Dželaluddin je rekao: (stihovi na perzijskom) U Ette-vilatunnedžmijjetu stoji: - Početak namaza je ikamet-stajanje, onda ustrajavanje. Uspostavljanje namaza je čuvanjem istog i njegova vremena, upotpunjenjem ruku'a i sedžde, vođenje računa o ograničenjima namaza, vanjskim i nutarnjim i ustrajavanje u tome kroz stalnu svijest o tome da ga se motri, nastojati biti predan u svom namazu kako bi se izložilo božanskim darovima koji se mogu naći u namazu. Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, rekao je: - Uzvišeni Allah stalno vam nudi poklone, pa izložite im se. Forma namaza je forma izlaganja i sprovedbe. Forma Hakkovog privlačenja je forma da tvoju vanjštinu privuče na takav način da ti namaz ne bude išta drugo do pokoravanje i robovanje. Suština namaza je suština izlaganja. U svakom od uvjeta za namaz i njegovu formu i svakom sastavnom dijelu namaza i sunnetu ili bilo kojem edebu namaza, u bilo kojoj formi, postoji tajna koja ukazuje na izlaganje i predavanje darovima. Jedan od uvjeta za namaz je abdest. U svakom sunnetu i edebu abdesta i svakom farzu je naznaka koja ukazuje na pročišćavanje kojim se priprema za namaz. U pranju ruku je ukaz na čišćenje tvoga nefsa od prljavštine grijeha i čišćenje tvoga srca od pokudnih svojstava; životinjskih, zvjerskih i šejtanskih, kao što Uzvišeni kaže svom Miljeniku, alejhissalatu vesselam: I haljine svoje očisti! (Sura Muddessir, 4.) U tumačenju stoji: a svoje srce očisti. Pranje lica je ukaz na čišćenje lica predanosti od prljavosti tmine ljubavi prema dunjaluku jer to je izvor svakog griješenja i nedoličnog ponašanja. Jedan od uvjeta za namaz je i okretanje prema Kibli. U tome je ukaz na okretanje od svega čime se ne želi Uzvišeni Hakk i okretanje prema božanskom zadovoljstvu kako bi se stekla Njegova blizina i kako bi se samo Njemu predano obraćalo. U podizanju ruku je ukaz na ustezanje ruku predanosti od dunjaluka i ahireta. Tekbir je veličanje Hakka i priznavanje da je On veći od svega postojećeg u srcu čovjeka. Da Ga se traži i voli, veliča i slavi. Spajanje nijeta i tekbira je ukaz da je iskreni nijet u traženju potreban da bude objedinjen sa tekbirom Hakka i veličanjem Njega u traženju, a ostavljanje svega drugog. Nemoj od Njega tražiti išta drugo osim Njega. Golemo je i veliko to što se traži, Allah. Nije dozvoljen namaz ni suštinom ni formom osim uz tekbir. Ako bi čovjek rekao: - Dunjaluk je najveći. – ili: - Ahiret je najveći. – ne bi mu bio valjan namaz, sve dok kaže da je Allah najveći. - tako je i sa suštinom. Staviti desnu preko lijeve ruke i postaviti ih na prsa je ukaz na uspostavljanje forme robovanja pred Vladarem, čuvanje srca od ljubavi prema bilo čemu osim Njega. U počinjanju učenja je ukaz na okretanje Hakku čisto i iskreno od širka i želje da se hoće neko drugi osim Njega. U obavezi Fatihe na namazu i tome što namaz ne može biti bez učenja Kur'ana u njemu je ukaz na suštinu čovjekovog izlaganja, u svom traženju božanskih poklona, kroz zahvalu, pohvalu Gospodaru svjetova i traženje upute, a to je privlačenje koje se ne može mjeriti ni sa kakvom 48

drugom privlačnošću i u tome je približavanje roba sa pola namaza. Namaz je podijeljen između roba i Gospodara na dvije polovine. Kijam, ruku' i sedžda su ukaz na povratak čovjeka u svijet duhova i boravište gajba, kao što je došao iz toga svijeta. Prvo vezivanje za ovaj svijet je bilo kroz klijanje, zatim životinjski period a onda ljudski. Stajanje je osobina čovjeka, ruku' je osobina životinje a sedžda je osobina biljaka, kao što Uzvišeni kaže: i trava i drveće se pokoravaju,20 (Sura Rahman, 6.) Čovjek na svakom od ovih stepena može zaraditi ili izgubiti. Mudrost vezivanja ruha, koji je višnji i svjetlosni, za tijelo koje je niže i zatamnjeno je ovo zarađivanje, shodno riječima Uzvišenog preko svoga Poslanika, sallellahu alejhi ve sellem: - Stvorio sam stvorenja kako bi zaradili i stekli od Mene a ne kako bih zaradio na njima. – kako bi ruh na svakom od ovih stepena nizine zaradio neku korist koja se ne može naći u višnjim stepenima, makar na početku bio kušan gubitkom, kao što Uzvišeni kaže: Tako mi vremena - čovjek, doista, gubi, samo ne oni koji vjeruju i dobra djela čine, i koji jedni drugima istinu preporučuju i koji jedni drugima preporučuju strpljenje. (Sura Asr,1- 3.) Svjetlom imana i dobrog djela, čovjek se oslobađa gubitaka sa nižih stepena i ostvaruje zaradu i uspjeh. Sa svojim poniznim stajanjem i ustajanjem na namaz, poniznošću robovanja, oslobađa se slabosti i gubitka uzrokovanog ohološću i silnošću koja je osobena da se otjelovljuje i upotpunjava u čovjeku i onda se pokazuje: "Ja sam gospodar vaš najveci!" (Sura Nazi'at, 24.) A ostvaruje zaradu i uspjeh ljudskog poleta i elana koja, ako se otjelovi u čovjeku, onda on neće pridavati pažnju ni u čemu postojećem i tražit će Kreatora, kao što je bilo sa Vjerovjesnikom, sallellahu alejhi ve sellem: kad je Sidru pokrivalo ono što je pokrivalo pogled mu nije skrenuo, nije prekoračio, vidio je najveličanstvenija znamenja svoga Gospodara. (Sura Nedžm, 16-18.) Kada se oslobodi ljudske oholosti, onda se iz stajanja vraća u ruku' koji je životinjski, time što se lomi i predaje. Ruku'om se oslobađa gubitka i poraza životinjskog svojstva i ostvaruje uspjeh podnošenja nedaća i blagosti, a onda se vraća sa životinjskog pregibanja na sedždu-spuštanje čela na tle, koja je osobina biljaka. Sedždom se oslobađa gubitka biljne poniženosti i niskosti i ostvaruje uspjeh skrušenosti koja podrazumijeva vječni uspjeh i trajni dobitak, kao što Uzvišeni kaže: Ono što žele - vjernici će postići, oni koji molitvu svoju ponizno obavljaju (Sura Mu'minun, 1,2.) Hušu'-skrušenost je najkompletnije sredstvo uspinjanja i pokoravanja. Vezan je za tijelo koje je prosvijetljeno i niko na svijetu nema ove skrušenosti. Ovom tajnom su meleki odbili, a i druga stvorenja, da ponesu emanet i ustegli su se od njega. Ustezanje i odbijanje je suprotno hušu'u, a čovjek je ponio taj emanet jer je u njemu urođen hušu'. Svoj hušu'-skrušenost upotpunjava sedždom, jer je sedžda krajnja poniznost u formi čovjeka i obilježje namaza. To je krajnje presijecanje duševne veze sa niskim svijetom i njeno uspinjanje u duhovni gornji svijet, kroz vraćanje iz stepena ljudskosti, životinjske i biljne i krajnje i kompletno predavanje i izlaganje Hakkovim poklonima. To je ulaganje truda i udjeljivanje i trošenje ljudskog ega koji je uvjet onih iz viših sfera, kao riječi Uzvišenog: i molitvu obavljali i udjeljivali dio od onoga što im Mi budemo davali; (Sura Bekare, 3.) Rizk-opskrba u jeziku je davanje, a u običaju i upotrebi je ono čime se živo 20 Sedždu čine. – op. Prev. 49

stvorenje koristi, a to obuhvata uzimanje i halala i harama. Tako smatra ehlussunnet. Sam kontekst i upotreba ukazuje kakva je opskrba. U ovom ajetu se odnosi na halal, jer je stepen, stepen hvale i pohvale. Davanje prednosti predikatu je zbog vođenja računa o njemu i vodi se računa o počecima ajeta. Navođenje min kao dijela nečega je da bi se usteglo od rasipanja i pretjeranog trošenja koje je zabranjeno. Zamjenica množine u davali, mada je On jedan i nema ortaka i pomoćnika, je zbog toga što se tako obraćaju kraljevi i vladari, a Allah je Kralj kraljeva i Imaoc vladara. Uobičajeno je da se vladari obraćaju na četiri načina: u jednini, pa da kaže: - Učinio sam tako i tako. – U množini, pa da kaže: - Učinili smo tako i tako. – Tako da se ne imenuje počinilac, pa da kaže: - Određeno vam je ovako. – I na način da se radnja pripiše imenu vladara, kao u trećem licu, pa da kaže: - Vaš vladar vam je naredio to i to. Kur'an je objavljen na arapskom jeziku i Allah je objedinio sve ove načine obraćanja u onom što je objavio i što kazuje o sebi, pa kaže: Meni ostavi onoga koga sam ja izuzetkom učinio (Sura Muddessir, 11.) U formi jednine. I kaže: Mi smo ga počeli objavljivati u Noći Kadr - (Sura Kadr, 1.) U formi množine. Kada koristi formu gdje nije imenovan počinitelj, kaže: Propisuje vam se post, (Sura Bekare, 183.) I drugi slični ajeti, a kada govori u trećem licu, kaže: Allah vas stvara, (Sura Rum, 40.) I drugi slični ajeti. – ovako je u Ettejsir. Potrebnik, koji je sabrao sve ove ljepote,21 kaže: - Čuo sam svoga šejha, da ga Allah poživi i zdravlja mu podari, da kaže: - Kada se koristi jednina, onda se odnosi na Zat, a kada se koristi množina, onda se odnosi na svojstva i Imena. Mnoštvo imena i svojstava ne negira i ne utiče na jedincatost Zata-bića, jer svako od tih imena i svojstava se odnosi na Biće. Udjeljivanje i davanje je srodno po značenju, samo što davanje podrazumijeva da se nešto dadne u cijelosti. Pod ovim udjeljivanjem se hoće reći trošenje na putu dobra, bilo da se radi o farzu ili dobrovoljnom davanju. Onaj ko ovo tumači tako što kaže da se odnosi na zekat, navodi najbolju vrstu davanja i što je osnov svakom davanju, ili ga navodi zato što je spomenuto zajedno sa svojim bratom, a to je namaz. Moguće je da se time hoće udjeljivanje svega što postoji i što je Allah dao ljudima; bilo da se radi o formalnim blagodatima ili onim nutarnjim. To potvrđuju riječi Poslanika, sallellahu alejhi ve sellem: - Znanje od kojeg se ne udjeljuje je kao riznica iz koje se ne troši. Ovom tumačenju pribjegavaju oni koji tumače ovaj ajet kako smo naveli prvo, a što smo ih izdvojili i odabrali zbog svjetla spoznaje i onog što od njih dolazi. Na prvi pogled je prihvatljivije da se kaže da se ovo odnosi na zekat, jer zekat na sve se daje od one vrste na koju se daje, kao što se bilježi od h. Enesa da je rekao: - Zekat na kuću je da se u njoj odredi soba za goste. – ovako je u Risale kušejrije. Kažu: - Udjeljivanje šerijatlija je shodno imecima, a udjeljivanje hakikatlija (koji su dostigli suštinu) je shodno stanjima. Mevlana Dželaluddin Rumi je rekao: (stihovi na perzijskom) A udjeljivanje bogatih je iz njihovih imetaka koji oni ne skupljaju na uštrb siromašnih i potrebnika. Udjeljivanje pokornih-abida je od njih samih i oni ne čine 21 Autor misli na sebe. Op. Prev. 50

ibadete samo za sebe pa da zanemare služenje i uslugu drugim. Udjeljivanje arifa je od njihovih srca i oni ne skladište i ne kriju to od suštine i bitka murakabe-stalne svijesti da se pod prismotrom. Udjeljivanje zaljubljenika je od njihovih duša i oni to ne skladište pred tokovima sudbine. Najkraće se može reći da je udjeljivanje bogataša kada daju iz svoga džepa, udjeljivanje siromašnih je da se oslobode uticaja na srce. Dalje se u ajetu navodi vjerovanje a to je vjerovanje srcem, zatim namaz, koji je tijelom, a onda udjeljivanje, a ono je imetkom. Tako se objedinjuju svi ibadeti. U imanu-vjerovanju je spas, u namazu je obraćanje-munadžat, a u udjeljivanju je stepenovanje. U imanu je muštuluk, u namazu je keffaret-iskup, a u udjeljivanju je taharet-pročišćenje. U imanu je slava, u namazu je blizina-kurbe, a udjeljivanju je povećanje-zijade. Kažu: - U ovom ajetu je spomenuto četiri stvari: takvaluk, vjerovanje u gajb, uspostava i čuvanje namaza i udjeljivanje. U tome su četiri osobine hulefairrašidina. U ajetu se ukazuje na njihovu odličnost. Takvaluk je Ebu Bekrov. Uzvišeni Allah kaže: onome koji udjeljuje i ne griješi i ono najljepše smatra istinitim - (Sura Lejl, 5,6.) Vjerovanje u gajb je Omerovo. Uzvišeni Allah kaže: Allah je dovoljan tebi i vjernicima koji te slijede. (Sura Enfal, 64.) Uspostava i obavljanje namaza je Osmanovo. Uzvišeni Allah kaže: Da li je onaj koji u noćnim satima u molitvi vrijeme provodi, padajući licem na tle i stojeći, (Sura Zumer, 9.) Udjeljivanje je h. Alijino. Uzvišeni Allah kaže: Oni koji udjeljuju imanja svoja i noću i danju, tajno i javno, dobiće nagradu od Gospodara svoga; i ničega se oni neće bojati i ni za čim oni neće tugovati. (Sura Bekare, 274.) Sufije smatraju da je seha (darežljivost) na prvom stepenu, a onda dolazi džud (davanje), a onda isar (davanje prednosti drugom). Onaj ko daje dio a ostavlja dio sebi, taj ima seha, a onaj ko daje više nego ostavlja ima džud, a onaj ko je i sam potreban ali udjeljuje drugom, taj ima isar. Općenito, u udjeljivanju imaju mnogobrojne blagodati. Bilježi se od Ebu Abdullaha Harisa Razija da je rekao: - Allah je jednom od svojih vjerovjesnika objavio: - Dodijelio sam tom i tom čovjeku da pola života bude siromah, a pola života da bude bogat. Pitaj ga šta od toga dvoga želi da mu dam prije? – Taj Allahov Vjerovjesnik je pozvao tog čovjeka i rekao mu šta mu je rečeno. – Čovjek je rekao: - Dok se posavjetujem sa suprugom. – Njegova žena mu je rekla: - Izaberi najprije bogatstvo. – On joj je rekao: - Siromaštvo nakon bogatstva i imanja je teško podnošljivo, a bogatstvo nakon siromaštva je ugoda i ljepota. – Ona mu je rekla: - Nikako, nego uradi kako sam ti rekla! – Čovjek se vratio Vjerovjesniku i rekao mu: - Biram da ona polovina života u kojoj je određeno da budem bogat bude prva. – Allah mu je dao obilje bogatstva i blagodati. – Onda mu je supruga rekla: - Ako hoćeš da ti ostane ovo blagostanje i da potraje, onda budi darežljiv prema stvorenjima svoga Gospodara. – Onda je taj čovjek, kada bi kupio sebi odjeću, kupovao i siromahu istu takvu. Kada je prošlo pola života u kojem mu je bilo određeno da bude bogat, Allah je objavio tom Vjerovjesniku: - Bio sam odredio pola njegova života da provede u siromaštvu a polovinu u bogatstvu, ali sam ga vidio zahvalnim na Mojim blagodatima, a zahvala uzrokuje da se poveća ono što se ima. Obraduj ga time da sam mu odredio da ostatak života provede u obilju. Mevlana Dželaluddin Rumi je rekao: 51

(stihovi na perzijskom) Hafiz je rekao: (stihovi na perzijskom) U Ette-vilatunnedžmijjetu stoji: I od onog čime smo ih opskrbili udjeljuju – je u značenju da udjeljuju od osobina postojanja. Udjeljuju od prava dodijeljene polovine namaza koji je između roba i Gospodara, pa kada bujica dođe do vrhunca i kada izlaganje bude potpuno, onda čovjeka obaspu božanski darovi i pažnja i vodi ga stepenima Blizine. Pa kako god je Hakk privukao Vjerovjesnika, sallellahu alejhi ve sellem, riječima: - Primakni se! – tako Hakk privlači i vjernika u formi obraćanja: već molitvu obavljaj i nastoj da se Gospodaru svome približiš! (Sura Alek, 19.) U tešehhudu koji je poslije sedžde, je ukaz na oslobađanje od zastora egoizma, jastva, i dostizanje do osvjedočenja Hakkove ljepote, kroz božansko približavanje. Svojim ettehijjatu-pozdravima i hvalospjevom vodi se računa o formama robova u njihovom povratku u Blizinu kroz merasim proslavljanje poklanjanja pohvaljivanja i priželjkivanja susreta. U predaji selama na desnu stranu a onda na lijevu je ukaz-išaret da je selam i jednom i drugom boravištu i svima onima koji pozivaju. On zanemaruje i onoga koji ga s desne strane poziva u Džennet, kao što zanemaruje i onoga koji ga s lijeve strane poziva da se preda strastima i užicima. On je na stepenu primanja dove i prisnog obraćanja, na stepenima Blizine i utapa se u more počasti, ograničen je sidrima Privlačenja, kao što Uzvišeni kaže: a kada ih bestidnici oslove, odgovaraju: "Mir vama!" (Sura Furkan, 63.) Zastupnici i provoditelji forme, selamom izlaze iz namaza, a zastupnici hakikata-suštine, selamom ulaze u trajni namaz, kao što je u riječima Uzvišenog: koji molitve svoje budu na vrijeme obavljali, (Sura Me'aridž, 23.) Ima ljudi koji obavljaju namaz, a namaz ih štiti i čuva, kao što kaže Uzvišeni: molitva, zaista, odvraća od razvrata i od svega što je ružno; (Sura Ankebut, 45.) To su oni: onima koji u nevidljivi svijet budu vjerovali i molitvu obavljali i udjeljivali dio od onoga što im Mi budemo davali; (Sura Bekare, 3.) Svojim imecima u gajbu koji im je pripravljen riječima Uzvišenog: - Pripravio sam svojim dobrim robovima ono što oko nije vidjelo, niti je uho čulo niti je palo na pamet čovjeku. Oni znaju da ono što im je pripravljeno se ne može dokučiti pogledom, niti sluhom niti pameću. Između njih i onog što im je Allah pripravio nema zastora osim njihovo postojanje koje traje. Oni priželjkuju vatru koja će im spržiti taj zastor njihova postojanja. Oni kroz svoj namaz osjećaju tu vatru, jer njihov namaz je kao etapa koju prolaze kako bi se obraćali i munadžat imali. Kada dođu do te vatre, onda budu prozvani: - Blagoslovljen bio onaj ko je u vatri i oni oko nje! Neka je slavljen Allah, Gospodar svjetova! Ono čime ih je Allah opskrbio, od svojstava postojanja, oni su naložili u vatru svoga namaza i time je održavaju. Obavljaju namaz i vode računa o njemu sve dok ih se prozove: - I vi i ono čemu ste robovali pored Allaha ste džehennemsko gorivo. U njega ćete ući. Onaj ko nije imao vlastite vatre, njemu će Džehennem biti vatra i u njemu će goriti. Namaz spaljuje njegovo postojanje a postojanje svega čemu se robuje osim Allaha mora da bude spaljeno vatrom ahiretskog Džehennema. Razlika je između ove dvije vatre. Vatra namaza spaljuje srž njihova postojanja koja je zastor između njih i Allaha. Ostaje koža njihova postojanja, a to je forma, a zastor je od 52

srži postojanja a nije od njegove kože. Ovo je veličanstvena tajna koje su svjesni samo razumom obdareni i koji su sagorili u ovoj vatri. Džehennemska vatra će spaljivati njihove kože, a ostajat će njihova srž postojanja. Nesumnjivo, njihov zastor nikada neće biti uzdignut. Dakako, oni će tog Dana biti zastrti od svoga Gospodara. Njihova srž ostaje. Koža i ako izgori, suština ostaje, kao što Uzvišeni kaže: kad im se kože ispeku, zamijenit ćemo im ih drugim kožama (Sura Nisa, 56.) Pa onaj koji udjeljuje srž postojanja i ono od čega zavisi njegovo postojanje, od imetka i ugleda, na putu vatre namaza i blizine Allahu, Uzvišeni Allah njemu udjeljuje namasku vatru, kao što kaže svom Miljeniku, sallellahu alejhi ve sellem: Ja udjeljujem Tebi. – Tako, sa namaskom vatrom ostaje bez egoizma-jastva postojanja, pa je njegov namaz trajno obasjan svjetlom namaske vatre. On vjeruje u ono što je objavljeno vjerovjesnicima. Onima koji u nevidljivi svijet budu vjerovali i molitvu obavljali objavljene su opisujući vjernike od ehlu-l-kitaba kao i ajet prije ovoga, pa do riječi: i udjeljivali dio od onoga što im Mi budemo davali;

‫من قطب يل م ط‬ ‫ل إ مل طمي ي ط‬ ‫منا ذأنزم ط‬ ‫منا ذأنزم ط‬ ‫ن‬ ‫ك وطمبنال م‬ ‫ل م‬ ‫ن ِني ذؤ ي م‬ ‫م ذِنيذوقمذفنذو ط‬ ‫مذفنذو ط‬ ‫خطرةم هذ ي‬ ‫ك وط ط‬ ‫ن بم ط‬ ‫وال رذ مِني ط‬ VELLEZINU JUMINUNE BIMA UNZILE ILEJKE VE MA UNZILE MIN KABLIKE VE BI-L-AHIRETI HUM JUKINUNE A i onima koji budu vjerovali u ono što se objavljuje tebi: objavljeno je opisujući vjernike Arape. To je Kur'an, općenito i čitav Šerijat. To što se kazuje u prošlom vremenu, mada je jasno da nije bilo završeno objavljivanje, je zbog onog što je sigurno u odnosu na pretpostavljeno, ili zato što je čast događaja, zbog svoje stvarnosti, na stepenu kao da se već dogodilo, kao što je u riječima Uzvišenog: "mi smo slušali Knjigu koja se poslije Musaa objavljuje,22 (Sura Ahkaf, 30.) Mada džini nisu čuli čitavu Knjigu, niti je tada bila objavljena u cijelosti. U El-kevaši stoji: - Jer Kur'an je jedinstven, u suštini i zato što onaj ko vjeruje u jedan njegov dio, vjeruje u njega čitavog. - završen citat. Dalje, značenje onog što ti se objavljuje je Kur'an koji se uči i Objava koja se ne uči. Ono što se uči jesu ovi ajeti i sure, a ono što se ne uči je ono što je objasnio Vjerovjesnik, sallellahu alejhi ve sellem: broj rekata u namazu, količina na koju se daje zekat, kazne za prijestupe. Uzvišeni kaže: On ne govori po hiru svome –to je samo Objava koja mu se obznanjuje, (Sura Nedžm, 3,4.) Spuštanje, u ovom ajetu je u značenju objavljivanja, kao i u značenju uzdizanja, a to je prenošenje sa donjeg prema gornjem stepenu. Ako se uzme u značenju spuštanja sa višeg na niži stepen, onda je to dolazak Džibrila kako bi dostavio, kao što kaže Uzvišeni: donosi ga povjerljivi Džibril (Sura Šu'ara, 193.) U značenju da je spuštanje, prenošenje nečega sa višeg na niži nivo. To podrazumijeva i značenje uz vezivanje obaveze prema tome kroz suštinu nošenog. Spuštanje svega osim listova iz Božanske knjige, poslanicima, a Allah najbolje zna, je da Melek to primi od Uzvišenog na duhovni način, ili da ih preuzme i upamti iz Levhi mahfuza, a onda spusti poslanicima. i u ono što je objavljeno prije tebe, a odnosi se na Tevrat, Indžil i ostale objavljene Knjige. Vjerovati u sve njih, općenito, je farzi 'ajn-obaveza na svakog pojedinačnog muslimana i muslimanku, a vjerovati u Kur'an vjerovati u Kur'anske ajete ponaosob, sa svim što svaki od ajeta nosi u sebi, shodno tome da mi činimo ibadet ako vjerujemo na takav način, je farz 22 Mi smo čuli Knjigu objavljenu poslije Musaa. – op. Prev. 53

kifaje-obaveza na zajednicu. Ako bismo rekli da je ovakvo vjerovanje obaveza za svakog pojedinačno, onda bi to bilo jako teško i predstavljalo bi poremećaj u društvu i životu. U Ettejsir stoji: - Vjerovati u sve Knjige uz nijekanje propisa, može se uzeti dvojako: jedno je potvrđivanje da su svi propisi i Knjige od Allaha. A drugo je vjerovanje u ono što nije stavljeno van snage od propisa. i onima koji u onaj svijet Drugi je naveden u ženskom rodu koji dolazi naspram prvi. U brojevima je pojam kojim se označava jedinka koja dolazi poslije a to je svojstvo boravišta. Za to je dokaz u riječima Uzvišenog: Taj drugi svijet (Sura Kasas, 83.) To je jedno od prevladavajućih svojstava. Tako je i sa dunjalukom i ahiretom. Ahireh je ono što slijedi iza prvog, a dunjaluk se naziva dunjalukom zbog svoje niskosti u odnosu na ahiret, a ahiret se zove ahiretom zbog svog dolaska nakon dunjaluka. budu čvrsto vjerovali. (Sura Bekare, 4.) Ikan je dobro poznavanje nečega, bez postojanja ikakve sumnje i nejasnoće o tome, bilo teoretske bilo praktične. Zbog toga se Allahovo znanje naziva jekinom-čvrstim i apsolutnim znanjem. Tako je isto i sa nužnim znanjima. Ovdje je u značenju: - Oni zasigurno znaju znanjem koje je oslobođeno bilo kakvih sumnji i nedoumica koje su imali ehlu-l-kitabije. Između ostalog, oni tvrde da u Džennet neće ući osim ko je židov ili kršćanin, da će u Džehennemu boraviti samo određeno vrijeme. Među njima postoji i razilaženje da li je džennetsko uživanje isto kao i dunjalučko ili nije, dalje, da li je to uživanje trajno ili nije trajno. Jedna njihova grupa kaže da će oni uživati u hrani, piću i snošaju na onakav način kako su u tome uživali na dunjaluku. Drugi kažu da je ljudima bilo potrebno jelo, piće i snošaj na dunjaluku kako bi opstali i razvili svoja tijela i kako bi ostavili potomstvo iza sebe, a Džennetlije nemaju potrebu za bilo čime od toga pa je njihovo uživanje u uživanju duše, slušanju prijatnih zvukova i sreći i veselju. Ubijeđeni je došlo u zamjenici trećeg lica množine kako bi se ukazalo na razliku od ehlu-l-kitaba i njihove tvrdnje da je ahiret nešto što nije u suštini. Njihovo vjerovanje u ahiret je daleko od suštine i stvarnosti, a da ne govorimo o tome da je na stepenu jekina-potpunog ubjeđenja. Spominjanje ahireta prije ubjeđenja je da bi se ukazalo na izuzetnost u tome da je ubjeđenost onih koji vjeruju u ono što ti je objavljeno i što je objavljeno prije tebe, ograničeno na stvarni ahiret koji nije onakav kakvim ga nevjernici od ehlu-l-kitaba tvrde. Ebu Lejs u svom tefsiru kaže: - Jekin-potpuno ubjeđenje je trojako: jekin osvjedočenja, jekin obavještenja i vijesti i jekin naznake. Jekin osvjedočenja je kada se nešto vidi i kada nestane ikakva sumnja po tom pitanju. Jekin naznake je da čovjek, na primjer, vidi dim kako se uzdiže sa nekog mjesta i zaključi, sigurno, da tamo ima vatre makar je nije vidio. Što se tiče jekina obavijesti to je da čovjek zasigurno zna da na dunjaluku ima grad koji se zove Bagdad makar nikada nije došao do njega i vidio ga. U ovom slučaju imamo jekin naznake i jekin obavijesti, jer je ahiret istina i zbog toga što će obavijest postati osvjedočenje kada se ugleda. - završen citat. Kažu: - 'Ilmu-l-jekin-sigurno znanje je formalni šerijat. 'ajnu-l-jekin je ihlaspotpuna iskrenost. A Hakku-l-jekin je osvjedočenje. 'Ilmu-l-jekin je znanje do kojeg se došlo unutarnjom spoznajom kroz razmišljanje i dokazivanje. Ono je za one učenjake koji su ubijeđeni u postojanje gajba, ali se ovaj znanstveni stepen ne može povećati osim kroz pročišćene duše. Kada znanje postane stvarno, a stvarnom se ne može odrediti ikakav drugi stepen osim stepen osvjedočenja koje 54

je proizvod viđenja onog o čemu se zna. Ovaj stepen se može povećati samo kada se ukloni zastor dvojnosti. Kada bit postane istina i stvarna. Tada je hakku-l-jekin, stvarno ubjeđenje, a ovaj stepen se povećava kada ne postoji išta što zastire poslije njega. 'ajnu-l-jekin je za evlije, a Hakku-l-jekin je za vjerovjesnike. Ovi stepeni se mogu steći samo velikim trudom i nastojanjem; stalnim abdestom, glađu, mnogim zikrom, mnogom šutnjom u razmišljanju o nebesima i zemlji, sprovođenjem sunneta i farzova, napuštanje svega osim Uzvišenog Hakka i nekih interesa, smanjeno spavanje i stalni trud, jedenje halala, iskren i istinit govor, stalna srčana svijest o Allahu. Ovo su ključevi osvjedočenja i viđenja. – ovako je u komentaru svetoteksta nazvanom Esrarussururi bi-l-vusuli ila 'ajninnuri. Dalje, plod stvarnog ubjeđenja u ahiret je spremanje za njega. Kažu da je deset zavedenih i lakomislenih: onaj ko je ubijeđen da ga je Allah stvorio ali Mu ne robuje. Onaj ko je ubijeđen da ga Allah opskrbljuje ali nije opušten po pitanju opskrbe. Onaj ko je ubijeđen da je dunjaluk prolazan ali se uzda u njega. Onaj ko je ubijeđen da su mu nasljednici neprijatelji, ali i dalje za njih sakuplja i štedi. (stihovi na perzijskom) Onaj ko je ubijeđen da smrt dolazi i da je neizbježna ali se ne priprema za nju. Onaj ko je ubijeđen da će doći u kabur ali ništa ne čini da ga što bolje opremi. Onaj ko je ubijeđen da će Svoditelj računa ga pitati za djela ali ništa ne čini da pribavi valjane dokaze i odbranu. Onaj ko je ubijeđen da će prijeći preko Sirata ali se ne trudi da olakša svoj teret. Onaj ko je ubijeđen da je Džehennem boravište prijestupnika i nevaljalaca ali ne bježi od njega. Onaj ko je ubijeđen da je Džennet boravište čestitih i pobožnih ali ništa ne čini za njega. – ovako je u Ettejsir. Zunnun Misri je rekao: - Jekin poziva na kratkoročnu nadu, a kratkoročna nada vodi zuhdu, a zuhd uzrokuje mudrost, a mudrost uzrokuje razmišljanje o posljedicama. Ebu Ali Dekkak, tumačeći riječi Vjerovjesnika, sallellahu alejhi ve sellem, o Isau, alejhissalatu vesselam: - Da nije imao povećan jekin, ne bi hodao u zraku. – kaže: - Ovaj hadis ukazuje na vlastito stanje koje je imao u toku miradža, jer o dogodovštinama miradža kaže: - Vidio sam buraka kako je ostao, a ja sam hodao. Ebu Turab je rekao: - Vidio sam jednog mladića u pustinji kako hoda bez ikakve poputbine. Rekao sam sebi: - Ako ovaj nema jekina, onda je propao. – Pitao sam: - Momče, zar po ovakvom bespuću hodaš bez poputbine? – On je rekao: Starče, podigni glavu! Vidiš li išta osim Allaha? – Ja sam rekao: - To je to. Idi kud hoćeš. Ibrahim Havvas je rekao: - Nastojao sam da iznađem neko zanimanje kojim bih mogao da se prehranjujem na halal način, pa sam lovio ribu. Jednom sam u mreži našao ribu. Izvadio sam je i mrežu vratio u vodu. Upecala se i druga riba. I nju sam izvadio a onda sam čuo glas: - Nisi našao drugog načina da se hraniš osim da uzimaš one koji Allaha spominju i ubijaš ih? – Polomio sam košaru i ostao sam tako. – ovako je u Errisale el-kušejrije. U Ette-vilatunnedžmijjetu stoji: - Onaj ko se oslobodi poniženja zastora postojanja, naći će dostojanstvo ubjeđenja u ahiretske stvari i dešavanja i povjerovat će u njih iza zastora. Postat će ubijeđen u njih nakon uzdizanja zastora. Kao što je rekao emiru-l-mu-minin, hazreti Alija b. Ebi Talib: - Kada bi se i zastor uzdigao, ja nimalo ne bih povećao svoje ubjeđenje-jekin. – Jer onaj kome se podigne zastor postojanja, ne može biti zastrt pokrivačem opipljivih i fizičkih dunjalučkih stvari od ahiretskih. Skidanjem zastora ljudi se uzdižu sa stepena imana-vjerovanja na stepen ubjeđenja-jekina. Kao što Uzvišeni kaže: i onima koji u 55

onaj svijet budu čvrsto vjerovali. (Sura Bekare, 4.) Međutim, ovo je naročito za vjerovanje u ahiret, taj njihov jekin-ubjeđenje, a nije vezano i za Knjige koje su objavljene prethodnim vjerovjesnicima, jer oni nikada ne ostavljaju svoje vjerovanje u Allaha i Njegove Knjige. Ovo je veličanstvena tajna. Nisam vidio ikoga da je ukazao na razliku između ova dva stepena jer čovjek nije u stanju da se osvjedoči svim ahiretskim stvarima osim kroz otkrovenje na dunjaluku ili osvjedočenje na ahiretu. Onda postaje ubijeđen u njih nakon što je bio vjernik u njih. Kao što Uzvišeni kaže: pa smo ti skinuli koprenu tvoju, danas ti je oštar vid." (Sura Kaf, 22.) Što se tiče onoga što je vezano za Allahov Zat i Njegova svojstva, niko to nije u stanju da u cijelosti pojmi, jer je On daleko od toga da Ga se svrsta u cijelo ili u dio. Imaoci osvjedočenja, makar ostvarili osvjedočenje-mušahede svojstava Ljepote i Uzvišenosti kroz 'ajnu-l-jekin, pa i hakku-l-jekin, nisu se oslobodili stepena vjerovanja-iman u ono u šta se nisu još uvijek osvjedočili. Oni ne mogu Njega shvatiti i saznati o Njemu ikada sve, štaviše, mogu imati od Njegova znanja samo ono što On hoće.

‫م وطأ ذويطلئـئ م ط‬ ‫أ ذويطلئـئ م ط‬ ‫ن‬ ‫م ي‬ ‫حذو ط‬ ‫فل م ذ‬ ‫ك ع ططل ى هذ د‬ ‫م ال ي ذ‬ ‫ك هذ ذ‬ ‫من ررب دهم ي‬ ‫د ى د‬ ULA IKE 'ALA HUDEN MIN RABBIHIM VE ULA IKE HUMU-L-MUFLIHUN Njima će rečenica koja dolazi na mjestu subjekta, ako se izdvaja iz skupine muttekija i dolazi kao pojašnjenje. To kao da se postavi pitanje: - Uputa muttekijama, pa ko su oni da ih se izdvaja? – Onda se odgovara: - Oni koji vjeruju...., pa do kraja ajeta. – Inače, započinjanje na ovakav način nije na mjestu. To kao da je rezultat prethodnog kazivanja i svojstava. Najpreče je da se kaže u množini i tu nema jednine. Nepromjenjivo je s kesrom, a kaf je došao zbog obraćanja, kao što je kaf u zamjenici zalike-to, u značenju: sve što je nabrojano prije toga, a to su muttekije koje su opisani vjerovanjem u gajb i sva ostala spomenuta svojstva. U ovome je ukaz da su oni time izdvojeni na najpotpuniji način i da su ustrojeni zbog toga, u slijeđenju načina osvjedočenja. Što se tiče značenja udaljenosti u zamjenici oni, to je kako bi se ukazalo na visinu njihova stepena i visoke odličnosti. To je subjekat, a riječi na Pravi put, to je predikat. Tu se može osjetiti i razumjeti da je neimenovano i neodređeno, ali je to zbog cjelovite važnosti toga, kao da se reklo na Pravi put a u značenju: put čija se vrijednost ne može dokučiti niti izreći. Kao kada bi rekao: Da vidiš toga i toga, vidio bi čovjeka! – navođenje riječi visine je kako bi se što vjernije prikazalo njihovo stanje u njihovom pridržavanju i saživljavanju sa uputom. To je kao neko ko je nešto primio i saživio se s tim tako da njome upravlja kako hoće. To se može ostvariti kroz stalno razmišljanje i razumijevanje dokaza i trajnim samoobračunavanjem u svom djelovanju. Značenje je: - Allah ih je počastio na dunjaluku time što ih je uputio i što im je ukazao na put uspjeha prije njihove smrti. Od Gospodara njihova je vezano za podrazumijevaću ali neizgovorenu stvar, a to je svojstvo, osobina upute, koja ukazuje na njenu dodatnu odličnost i važnost. Prvo je navedena lična važnost, a onda i dodatna s obzirom na to od koga dolazi. Ova druga samo potvrđuje prvu. U značenju je: na uputi koja je od Njega Uzvišenog, a ona podrazumijeva sve vrste upućivanja i ukazivanja, raznovrsnu podršku i potporu, kao i obilježenost Gospodarskim imenom uz dodavanje zamjenice koja ukazuje na njih. Sve ovo kako bi se istakla važnost onog što se opisuje i onoga čemu se pripisuje i njihove časnosti i izuzetnosti. 56

Dalje, u ovom ajetu se navodi uputa opisanim sa svim ovim svojstvima. U riječima Uzvišenog: Recite: "Mi vjerujemo u Allaha i u ono što se objavljuje nama, i u ono što je objavljeno Ibrahimu, i Ismailu, i Ishaku, i Jakubu, i unucima, i u ono što je dato Musau i Isau, i u ono što je dato vjerovjesnicima od Gospodara njihova; mi ne pravimo nikakve razlike među njima, i mi se samo Njemu pokoravamo." Pa, ako budu vjerovali u ono u što vi vjerujete, na Pravome su putu; (Sura Bekare, 136,137.) Navodi im da su upućeni samo ako potvrde i vjeruju, a ne navode se ostali vidovi pokoravanja. To je kako bi se ukazalo na čast i odličnost imana-vjerovanja, njegove cjenjenosti i visokostepenovanosti. Ako se iman ojača, ne može ga samo griješenje obezvrijediti, nego je iman taj koji nadvladava i tjera na kajanje, nakon što se zgriješilo. Kako god je danas uputio u vjerovanje, tako će sutra uputiti u Džennete. Uzvišeni kaže: One koji vjeruju i čine dobra djela Gospodar njihov će na Pravome putu podržati,23 (Sura Junus, 9.) To zbog toga što ispred pokornih i sa njihove desne strane ide njihovo svjetlo. Oni su na jahalicama svojih djela, a meleki ih presreću. Uzvišeni kaže: Onoga Dana kada čestite kao uzvanike pred Milostivim sakupimo, (Sura Merjem, 85.) Njih će meleki dočekati i sprovesti, a griješnici će ostati osamljeni i izgubljeni u strahotama Kijameta. Neće imati svjetla pokoravanja i dobrih djela. Njih meleki neće dočekivati i oni neće moći naći puta niti će imati putovođu. Uzvišeni Allah će im reći: - Robovi Moji! Danas su Džennetlije opušteni i uživaju. Džennetlije zbog ljepote nagrade koju su stekli, ne mogu se vama staviti na raspolaganje, a Džehennemlije zbog žestine patnje u kojoj su, ne mogu vam se smilovati. Jadnici! Neka je na vas mir i spas. Kakvi ste to vi kada su vama slični vas pretekli a nisu vas uputili. Ja vas upućujem, jer ako se spram vas ponesem kako ste zaslužili, gdje je onda Moja plemenitost?! – ovako je u Ettejsir. Sa'di je rekao: (stihovi na perzijskom) ukazati i oni će ono što žele ostvariti. (Sura Bekare, 5.) Ponavlja se oni kako bi se ukazalo da su oba rezultata kako bi ih se odvojilo i izuzelo od ostalih. Kako da se uzme tako za to dvoje a veznik je između toga dvoga i upozorava na njihovu promjenjivost u suštini. Svrha odvajanja između subjekta i predikata je kako bi se ukazalo da je ono poslije čega dolazi predikat je predikat a nije svojstvo, a da je vršilac postojan u odnosu na radnju i ni na šta drugo. Svojstvo uspjeha je ograničeno na njih i ne odnosi se na nekoga drugog; židove ili kršćane. Iz ovoga ne proizilazi da muttekije ne mogu imati i neka druga svojstva osim uspjeha. Ograničenje je ograničenje svojstva na opisano, a nije obrnuto, pa da to uzrokuje takvo što. Uspješan je onaj koji je ostvario željeno, kao da su mu pootvorani putevi uspjeha i ničim se ne zatvaraju pred njim. Sami sklop rečenice ukazuje na značenje teškoće, otvaranja, presijecanja. Iz tog razloga se i poljoprivrednik naziva fellah-zemljoradnik jer on siječe zemlju. U poslovici se kaže: - El-hadidu bi-l-hadidi jufleh.-Željezo se željezom siječe.24 – Značenje je: - Oni će ostvariti Džennet i bit će 23 One koji vjeruju i čine dobra djela, njihov Gospodar će njihovim imanom na pravi put izvesti. – op. Prev. 24 Kod nas je poslovica u sličnom značenju: - Klin se klinom izbija. Op. Prev. 57

spašeni od Džehennema na Kijametskom danu i garantuje im se dobro i na dunjaluku i na ahiretu. Općenito: uspjeh se odnosi na tri stvari: jedna od njih je pobjeda nad nefsom, pa oni ne slijede njegove prohtjeve, nad dunjalukom ne povode se za njim i nisu zavedeni njegovim luksuzom, nad šejtanom i nisu potpali pod njegove zlomisli i zavođenje, niti njegovim pomagačima i nisu ih slijedili u njihovim nepodopštinama. Drugo je spas od nevjerovanja, zablude, novotarije i neznanja, nefsanskog uživanja, šejtanskih zlomisli, nestanka vjerovanja i gubljenja sigurnosti, kaburske neprijatnosti, strahota Proživljenja, skliskosti Sirata, kažnjavanja Zebanija, uskraćivanja Dženneta i proglasa bojkota i napuštanja. Treće je opstanak u Vječnoj vlasti i uživanju, uživanje u trajnoj blagodati kojoj nema nestanka, trajna sreća i zadovoljstvo u kojem nema nikakve tuge ili brige, mladosti kojoj nema starosti, opuštenosti gdje nema napora, zdravlju kojem nema bolesti, luksuzu za koji se ne polaže račun, susretu pred kojim nema zastora. – ovako je u Ettejsir. Može se naslutiti da postoji prijetnja kako će oni koji su griješili, od muslimana, ostati trajno u kazni. To se odbacuje tako što se kaže da je uspjeh za one koji imaju cjelovit uspjeh, a okrnjen uspjeh imaju oni koji nisu njihovih svojstava. To ne znači da neće nikako uspjeti. – ovako stoji u Bejdavijevom tefsiru. Šejh Nedžmuddin kaže: - Uputa je došla kao neodređena riječ a u značenju: - Oni su pod jednim od kešfova-otkrovenja svoga Gospodara i jednom od Njegovih svjetala (nurova) i jednom od Njegovih sirrova (tajni) i jednom od Njegovih lutfova (izljeva blagosti, blagonaklonosti) i jednoj od Njegovih hakikata (bitaka). Sve ono čime je Allah darovao svoje vjerovjesnike i evlije, u odnosu na ono što Njemu pripada od savršenstva Njegova Zata, svojstava, blagodati i dobročinstva, samo je jedna kap u okeanu koji je nepresušan i kojem davanje ikada može umanjiti, kao što kaže Vjerovjesnik, alejhissalatu vesselam: - Allahov jemin25 je pun i ne može umanjiti tu puninu darežljivo davanje koje bi bilo i danju i noću. U ovome je jedna naznaka a to je da su oni, tom uputom, povjerovali ono što ti se objavljuje i ono što je objavljeno prije tebe, da su ubijeđeni u ahiret i oni su uspjeli. Riješili su se zastora postojanja kroz svjetlo namaskog izgaranja, osvjedočili su se ahireta, a podrška ih je privukla kroz uputu, na stepene blizine i Uznositosti. Oni ne odmaraju osim uz susret s Njim, ne vežu svoje jahalice osim u Njegovoj blizini. Ostvarili su najveću sreću i pobjedu i dostigli najviši stepen. Oni su potvrdili i ostvarili riječi Uzvišenog: a Gospodaru tvome će se, doista, svi vratiti! (Sura Alek, 8.) Završen citat iz Ette-vilatunnedžmijjetu. (stihovi na perzijskom)

‫فروا ي سذواءء ع طل طميهم أ ططأنذ طرته ط‬ ‫ن‬ ‫م ل ط ِني ذؤ ي م‬ ‫مذفنذو ط‬ ‫إم ر‬ ‫مأ ي‬ ‫م ذتفنذ ميرهذ ي‬ ‫م لط ي‬ ‫ي طذ ي‬ ‫يم ي‬ ‫ط ط‬ ‫ن كط ط ذ‬ ‫ن ال رذ مِني ط‬

25 Doslovan prijevod je desnica, ali s obzirom na to da Allahu nije ništa slično niti se išta može uporediti s Njime i Njegovim savršenstvom, ostavili smo riječ kako jeste a Allah zna šta to tačno znači. Desnica, kao i u našem jeziku, može značiti pomoć, podršku, oslonac, desnu ruku, snagu, darežljivost... – op. Prev. 58

INNELLEZINE KEFERU SEVA UN 'ALEJHIM E ENZERTEHUM EM LEM TUNZIRHUM LA JU MINUNE Onima koji neće da vjeruju Nakon što je naveo svoje probrane robove i evlije po njihovim svojstvima koja su ih učinila dostojnim upute i uspjeha, poslije njih navodi ono što im je suprotno, otpadnike kojima ne koristi uputa niti im pomažu ajeti i opomene. Određivanje imenice poslije pokazne zamjenice je ili radi nečega općepoznatog, a time se hoće određeni ljudi kao što su Ebu Leheb, Ebu Džehl, Velid b. Mugire, židovski svećenici, ili se hoće vrsta; obuhvata sve one koji su odlučni u svom nevjerovanju i koji su nepokolebljivi u tome. Od njih se navode samo oni koji su ustrajni, a ostali nisu obuhvaćeni ovim riječima. Kufr u jeziku znači pokrivanje i skrivanje, dok u Šerijatu to znači nijekanje onoga što je nužnopostojeće i nužnopoznato s čime je došao Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem. Oblačenje drugačije odjeće i vezivanje svećenićkog konopčića bez prisile i slične stvari se nazivaju nevjerovanjem jer ukazuju na nijekanje. Onaj ko je potvrdio Vjerovjesnika, sallellahu alejhi ve sellem, teško će se odlučiti na takvo što jer nema ni potrebe za tim, kao što nema potrebe ni za bludom ili pijenjem alkohola, jer to je nevjerovanje samo po sebi. Kafir-nevjernik u Kur'anu je četvrestopen: jedan od njih je onaj ko je suprotan vjerniku. Uzvišeni Allah kaže: One koji nisu vjerovali i koji su od Allahova puta odvraćali (Sura Nahl, 88.) Drugi je negator-džahid. Uzvišeni kaže: a onaj koji neće da vjeruje - pa, zaista, Allah nije ovisan ni o kome. (Sura Ali Imran, 97.) U značenju: - A onaj ko zaniječe obavezu hadždža. Treći je nasuprot zahvalnom. Uzvišeni kaže: i zahvaljujte Mi, i na blagodatima Mojim nemojte neblagodarni biti! (Sura Bekare, 152.) Četvrti je onaj koji se odriče nekoga: na Sudnjem danu, jedni drugih ćete se odricati (Sura Ankebut, 25.) U značenju da će se odricati jedni drugih i okretati leđa međusobno. – ovako je u Ettejsir. Begavi u svom tefsiru kaže: - Kufr je četverojak: kufr nijekanja, a to je da čovjek ne zna ikako za Allaha niti Ga priznaje. Kufr nijekanja, a to je da zna za Allaha svojim srcem ali ne želi da Ga prizna jezikom, kao što je nevjerovanje Iblisa. Uzvišeni kaže: i kada im dolazi ono što im je poznato, oni u to neće da vjeruju, (Sura Bekare, 89.) Kufr inata, a to je da srcem zna ali ne želi da prizna jezikom niti hoće da pokaže svoje vjerovanje, kao što je bilo nevjerovanje Ebu Taliba koji je rekao: Shvatio sam da je Muhammedova vjera Najbolja vjera od svih za čovjeka Da nema ukora i kritike meni Vidio bi me kako se njoj priklanjam Kufr nifaka-licemjerja, a to je da jezikom potvrdi svoje vjerovanje ali srcem ne vjeruje. Sve ove vrste su jednake s obzirom na to da onaj ko dođe pred Allaha sa jednom od njih, neće mu biti oprošteno. - završen citat Begavija, ali će biti više riječi o Ebu Talibu kada se budu tumačile riječi Uzvišenog: i ti nećeš biti pitan za one koji su u Džehennemu. (Sura Bekare, 119.) doista je svejedno kod njih. To je pojam koji je u značenju izjednačenosti i koristi se i kao opis, kao što se opisuje i infinitivima glagola da bi se dodatno istakla osobina. Uzvišeni kaže: dođite da se okupimo oko jedne riječi i nama i vama zajedničke (Sura Ali Imran, 64.) 59

A uzdiže se i na poziciju da je predikat li enne. – opominjao ih ti Muhammede ili ne opominjao u značenju aktiva. I hemze i em nisu došli u značenju pitanja, jer je potvrđeno značenje istovjetnosti onoga što je rečeno između ove dvije upitne rječce, kao što je izdvojena naredba i zabrana, kao izjednačene stvari, u riječima Uzvišenog: Molio ti oprosta za njih ili ne molio, (Sura Tevbe, 80.) Ili čestica dozivanja u riječima: Allahu moj, oprosti nam! O skupino! Kao što je odvojeno i od značenja traženja zbog samog izdvajanja, kao da je rečeno: - Oni koji ne vjeruju, njima je jednako tvoje upozoravanje i neupozoravanje. – kao da kažeš: - Zejd je u zavadi sa svojim bratom i amidžićem. U osnovi inzar znači upozorenje, obavijest o nečemu što je zastrašujuće. Svaki upozoritelj je je poznat, a nije svaki poznat i upozoritelj. – ovako je u tefsiru Ebu Lejsa. Ovdje se hoće ustrašiti Allahovom kaznom za grijehe. Ograničava se samo na upozorenje jer oni nisu dostojni da im se donose radosne vijesti, a i zato što upozorenje ima veći učinak na srce i utjecajniji je na nefs. Otkloniti opasnost i štetu je važniji od pribaviti korist. Pošto na njih nije ostavilo nikakva uticaja upozorenje, da im se kazuje o ljepotama i radosnim vijestima još bi manje uticalo. Nije rekao: Jednako je tebi, kao što kaže idolopoklonicima: isto vam je molili ih ili šutjeli. (Sura A'raf, 193.) To zbog toga što tvoje upozorenje i prešućivanje upozorenja nije jednako. Za upozorenje ćeš biti nagrađen makar oni ne povjerovali. Što se tiče njih, njima je jednako da li upozoravani ili ne bili upozoravani jer ne vjeruju ni u jednom ni u drugom slučaju. To je slično preporučivanju dobra a odvraćanju od zla. Onaj ko preporučuje i poziva dobru, bit će nagrađen makar onaj koga se poziva i ne primijenio to. Ovi ljudi su kao Hudov narod koji su rekli svom poslaniku Hudu, alejhisselam: "Nama je svejedno savjetovao ti ili ne bio savjetnik, (Sura Šu'ara, 136.) Za ove kaže: Njima je svejedno. Na Kijametskom danu će im se reći: Pržite se u njoj, isto vam je trpjeli ili ne trpjeli - to vam je kazna za ono što ste radili." (Sura Tur, 16.) I kazuje nam da će oni reći: Žalili se mi ili trpjeli, svejedno nam je, spasa nam više neće biti." (Sura Ibrahim, 21.) Pošto je savjet ili prešućivanje savjeta jednako za njih, tako će i njihovo trpljenje ili jadanje u Džehennemu jednako, kao i njihovo paničenje ili nepostojanje panike. I ti, ako ti je griješenje jednako u mladosti i u starosti, u zdravlju i u bolesti, javno i tajno, zar se ne bojiš da će ti tako i tevba na samrti, tvoje preklinjanje za oprost u samrtnom hropcu ili tvoja šutnja biti jednaki, ili tvoje posjećivanje dobrih ljudi ili neposjećivanje biti jednaki, ili zagovor zagovornika za tebe ili njihova šutnja biti jednaki, također. – ovako je u Ettejsir. - oni neće vjerovati. (Sura Bekare, 6.) Ovo je izdvojena i cjelovita rečenica koja potvrđuje ono što je prije nje i koja pojašnjava ono za što se kaže da je općenito upozoravanje ili neupozoravanje. Ova rečenica se ne analizira. Dalje, u ovome je olakšica Vjerovjesniku, sallellahu alejhi ve sellem, i oslobođenje brige. Kazuje mu za ove ljude kao što je kazao i Nuhu, alejhissalatu vesselam, na kraju njegove zadaće. Uzvišeni je rekao Nuhu, alejhissalatu vesselam, nakon mnogo vremena i truda, podnošenja raznih nedaća: Osim onih koji su već vjernici, niko više iz naroda tvoga neće vjernik postati, (Sura Hud, 36.)

60

Onda je on uputio dovu da se uništi taj narod. Tako je slično bilo i sa ostalim vjerovjesnicima. U ajetu je i kazivanje o gajbu po pitanju onog u čemu je bio, ako se odnosnom imenicom žele određene osobe. To je jedna od jasnih mudžiza. U ajetu imamo i potvrdu postupaka robova. Uzvišeni kaže: - Neće vjerovati. Također nalazimo i potvrdu slobode izbora i negiranje prisile. Uzvišeni nije rekao: - Neće moći vjerovati. – nego je rekao: - Neće vjerovati. Ako kažeš: - Ako je Allah znao da oni neće vjerovati, zašto je naredio svom Vjerovjesniku, sallellahu alejhi ve sellem, da ih poziva? Kažem: - Korist upozorenja, nakon znanja da neće biti djelotvorno, je da bi se uspostavio dokaz, kao što je Allah poslao Musaa, alejhissalatu vesselam, faraonu da ga pozove u islam, a znao je da faraon neće povjerovati. Uzvišeni kaže: o poslanicima koji su radosne vijesti i opomene donosili, da ljudi poslije poslanika ne bi nikakva opravdanja pred Allahom imali. (Sura Nisa, 165.) I kaže: A da smo ih kakvom kaznom prije njega uništili, sigurno bi rekli: "Gospodaru naš, zašto nam nisi poslanika poslao, pa bismo riječi Tvoje slijedili (Sura Ta ha, 134.) Ako se kaže: - Pošto je Allah obavijestio svog Poslanika, sallellahu alejhi ve sellem, da oni neće vjerovati, zašto ih nije kaznio i uništio kao što je to uradio sa Nuhovim narodom, nakon što je rekao da oni neće povjerovati? Kažem: - Jer je Vjerovjesnik, sallellahu alejhi ve sellem, bio milost svim svjetovima, kao što to Knjiga kazuje. Uzvišeni je rekao: Allah ih nije kaznio, jer si ti među njima bio; i Allah ih neće kazniti sve dok neki od njih mole da im se oprosti. (Sura Enfal, 33.) Dalje, kazivanje o tome da će se nešto desiti ili neće desiti ne negira mogućnost toga, kao kada Uzvišeni kazuje o tome šta će rob uraditi ili šta će On učiniti s njim po njegovom izboru, ne znači nužno zaduživanje nečim što se ne može podnijeti. Imam Kušejri kaže: - Onaj ko je pokriven svojim svojstvom je zastrt od osvjedočenja svojih prava i obaveza, pa je njemu jednako kada mu neko ukazuje na Hakka i riječi onoga ko mu pomaže da ostavari korist. Štaviše, on je bliži porivu nemara i draže mu je da takvo što čuje. Kako god nevjernik ne odustaje od svoje zablude, zbog njegove predodređene nesreće, tako je i onaj ko je okovan u okove svoga nefsa zastrt od toga da se osvjedoči gajbu i istini. On ne vidi šta je dobro za njega niti slijedi put svoga spasa. Još je rekao: - Onaj ko ostane u tminama svojih tvrdnji i poriva, njemu je svejedno da li ga se savjetuje ili ga se zavodi, jer je Allah iz njegovih stanja, izuzeo pravičnost i prosudbu. On ne sluša poziv na pravi put, kao što se kaže: Na iskrenost me savjetuju A ja na grijehu iskren sam U Ette-vilatunnedžmijjetu stoji: Oni koji ne vjeruju – u značenju: koji su zanijekali Moje Gospodarsko pravo nakon što su ga potvrdili i izjavili u vremenu Zar nisam vaš Gospodar? – kada su odgovorili: - Svakako jesi! – i koji su zastrli čistotu svojih srca hrđom koju su uzrokovali svojim djelima koji su rezultat njihove narave i nefsa, pa su pokvarili svoju spremnost, koja im je bila urođena po Allahovom stvaranju u kojem je Allah sve ljude stvorio, time što su stekli životinjske, zvjerske i šejtanske osobine. Uzvišeni je rekao: A nije tako! Ono što su radili prekrilo je srca njihova, (Sura Mutaffifun, 14.) To je zbog toga što su njihove skupocjene duše-ruhovi, kada su pogledali kroz pet osjetila u formalni svijet koji je bezvrijedan, postale zastrte od onoga na 61

šta su bile navikle i što im je bilo drago. Onda su iskušane društvom životinjskih nefsova i uz njih su se opustile. Zbog toga se čovjek-insan i naziva tako jer je opušten-enis, društven. Zbog svoje bliskosti sa niškorisnim nefsom, ruh-duša koja je skupocjena, postala je niškorisna, pa je počela smatrati lijepim ono što nefs kaže da je takvo i uživati u onom u čemu nefs uživa. Ruh počne da se naslađuje na životinjskim pašnjacima i onda mu se uskrati duševna hrana. Počne da zaboravlja gozbe probranosti i Blizinu Hakka u predjelima opuštenosti i naklonosti. Zbog ovoga se ljudi-nas nazivaju tako jer je zaboravio i odlutao u doline i predjele propasti. Šejtani su ga zaveli u nepoznatu oblast. Pošto su zaboravili Allaha svojim nijekanjem, On ih je zaboravio tako što ih je zanemario, pa je njih nadvladala strast i prohtjevi i odvela u propast. Tako su nefsovima živi a srcima mrtvi. Svejedno im je da li ih opominjao obećanjima ili prijetnjama, da li ih zastrašivao žestokom kaznom ili ih ne opominjao oni ne vjeruju u ono o čemu im kazuješ i čemu ih pozivaš, na šta ih upozoravaš, jer njihova srca su odvraćena od gajba slašću dunjaluka. Njihova srca su zapečaćena sklonošću i ljubavlju prema dunjaluku i njegovim prohtjevima i luksuzima. Zapečaćena su slijeđenjima strasti, kao što Uzvišeni kaže: Kako oni ne razmisle o Kur'anu, ili su im na srcima katanci! (Sura Muhammed, 24.) Oni ne osjećaju miris naklonosti iz predjela Časnosti, nego ih je obuhvatio smrad nesreće. To je predodređeno i njima je pečat stavljen na njihove katance, kao što Uzvišeni kaže: Allah je zapečatio srca njihova i uši njihove, a pred očima njihovim je koprena; njih čeka patnja golema. (Sura Bekare, 7.) - završen citat iz Ette-vilat. Sa'di je rekao: (stihovi na perzijskom) Allah je zapečatio srca njihova Nakon što je naveo ove nevjernike po njihovim osobinama i stanjima, navodi i kakva je posljedica svega toga. To je pojašnjenje prethodnog slučaja i onog što on uzrokuje. Hatm je pečat. Naziva se tako jer se nešto završava kada se udari pečat na to i time se označava da je kraj. Na osnovu toga i je kur'anska hatma, s obzirom da se došlo do kraja određenog postupka, a nije u značenju da je to stvarni kraj, jer se suština ne može završiti. Ovdje se hoće kazati da se kod njih formirala ljubav prema nevjerovanju i griješenju, a preziranje prema vjerovanju i pokoravanju, zbog njihove zabludjelosti. Zbog njihova slijepog slijeđenja i neprihvatanja logike i zdravog razuma i prosuđivanja. Njihova srca, shodno tome da ne prihvataju upozorenje niti u njih prodire istina, zbog takvog stanja, u prenesenom značenju se kaže da je pečat na njima. Za ovo stanje kazuje i da je to stanje ovjere, u riječima: To su oni čija je srca i sluh i vid Allah zapečatio (Sura Nahl, 108.) Zanemarivanje, kao što je u riječima: i ne slušaj onoga čije smo srce nehajnim prema Nama ostavili, (Sura Kehf, 28.) Ovo stanje naziva i osornim, kao što je u riječima: i srca njihova okrutnim učinili. (Sura Maide, 13.) Ona su shodno tome da je sve mogućepostojeće usmjereno Allahu i postoji Njegovom moću, Njemu se i priklanja, a shodno tome da uzrokuje prijestupe, a za to su dokaz riječi Uzvišenog: Allah im je, zbog nevjerovanja, njihova srca zapečatio (Sura Nisa, 155.) To je zato što su vjernici bili, pa nevjernici postali, i onda su im srca zapečaćena, (Sura Munafikun, 3.)

62

Plemeniti ajet govori kudeći ih i ukazujući na ništavnost njihova svojstva i žestinu posljedice toga. Hatm-pečat je naknada za njihovo nevjerovanje, a Allah im je olakšao puteve. Da su se potrudili, On bi dao podršku. Na taj način otpada prigovor onih koji kažu: - Ako im je Allah zapečatio srca, sluh i vid, onda im je i zapriječio put do upute, pa kako onda da ih se kazni i kako zaslužuju kaznu? Šejh u svom tefsiru kaže: - Pripisivanje pečaćenja Allahu je kako bi se ukazalo da je njihovo odbijanje istine kao nešto što je urođeno a nije slučajno. završen citat. U Ettejsir stoji: - Rezultat pečaćenja, kod učenjaka, jeste da je to kazna od Allaha ali ono se ne priječi prisilno čovjeku pred vjerovanjem niti ga potiče na nevjerstvo pod prisilom. To je povećana kazna i posljedica njegova hrđava izbora i pretjerivanja sa nevjerovanjem i njegova ustrajavanja u tome. Ovom posljedicom mu se uskraćuje blagodat kojom se olakšava postupak vjerovanja i ostavljanje grijeha. To ukazuje da se njima obraća vjerovanjem, riječima Uzvišenog: Vjeruju Allaha i Njegova Poslanika, a kori ih se zbog ustezanja od toga, shodno riječima Uzvišenog: Pa šta im je, zašto neće da vjeruju, (Sura Inšikak, 20.) Da su oni prisiljeni i da na silu na mogu vjerovati, onda ne bi imalo svrhe da im se obraća i ne bi bilo potrebe da ih se kori, kao što je slučaj sa pečaćenjem usta na Dan polaganja računa. Oni tada, stvarno, neće moći govoriti, ali im se neće ni obraćati. Uglavnom, djelo se pripisuje robu, a stvaranje je Allahovo. Kulub-srca, je množina od kalb a to je srčika. Naziva se kalbom (prevrtljivim) zbog svoje promjenjivosti u stvarima i svog ponašanja spram organa. U šejhovom tefsiru stoji: - Kalb je komad mesa koji je u obliku šišarke i okačen je o dvije arterije naopako. Arterije su žile koje, ako se presijeku, čovjek umire. To se još naziva i venom. U Kevašijevom tefsiru stoji: - Kalb je tamni komad u srcu. Neki tvrde da je kruškolikog oblika okačen na dvije arterije i okrenut naopako. U Etta'rifat stoji: - Kalb je božanski dar pohranjen u ovo fizičko srce koje je kruškolika oblika i koje je na lijevoj strani prsa. Taj dar (letifa) je suština čovjeka. Mevlana Džami kaže: (stihovi na perzijskom) Pod riječju kalb, u ajetu, podrazumijeva se razumska snaga u fuadu (srčano srce). Nekada se pod ovim pojmom ukazuje i na spoznaju i na razum, kao što kaže Uzvišeni: U tome je, zaista, pouka za onoga ko razum ima (Sura Kaf, 37.)

‫ط‬ ‫م عط ط‬ ‫م مغ ط‬ ‫م‬ ‫ط‬ ‫بع م‬ ‫ذا ء‬ ‫م وطع ططل ى ط‬ ‫ظمي ء‬ ‫شناوطة ء وطل طهذ ي‬ ‫صنارمه م ي‬ ‫معمهم ي‬ ‫س ي‬ ‫ه ع ططل ى قذذلذومبه ي‬ ‫م الل ل ذ‬ ‫خت ط ط‬ ‫م وطع ططل ى أب ي ط‬ HATEMELLAHU 'ALA KULUBIHIM VE 'ALA SEM'IHIM GIŠAVETUN VE LEHUM 'AZABUN 'AZIM i zapečatit će Allah uši njihove, njihov sluh pa će im uši učiniti takvim da ne čuju istinu niti slušaju ikakva dobra niti ga poimaju, niti primaju, kao da je na njima pečat. To im je posljedicai kazna za njihov hrđav izbor i njihovu sklonost laži i neistini. Sluh je poimanje osjetila slušanja. Nekada se podrazumijeva sluh, kao osjetilo, a nekada kao uho koje je njegov nosioc. Ovdje se odnosi na uši, jer one bolje odgovaraju izrazu pečaćenja. U tome što je sluh spomenut u jednini ima nekoliko tumačenja: jedno od njih je da je to u osnovi infinitiv, a infinitivi se ne umnožavaju jer su pogodni i za

63

jedninu i za dvojinu i za množinu. Uzvišeni kaže: Oni se služe spletkama, a Ja ih uništavam - (Sura Tarik, 15,16.) Ako se kaže: - A zašto se onda vid spominje u množini, a i on je osjetilo kao i sluh? Kažemo: - To je pojam za oko, pa je to imenica a nije infinitiv. Zbog toga je u množini. Drugo je da u tome ima nešto skriveno, pa kao da je rečeno: - Pečat ćemo staviti na mjesta kojim čuju i na njihova osjetila, kao što je u riječima Uzvišenog: Pitaj grad (Sura Jusuf, 82.) U značenju: stanovnike toga naselja. Potvrđuje se ovo skriveno značenje kako bi se ukazalo da je sluh postupak, a postupak se ne može zapečatiti, nego se pečati mjesto radnje. Treće je da se hoće sluh svakog od njih, a pripisivanje skupini izuzima imenicu u množini. U jednini je sigurnost od pogrešnog razumijevanja, kao što je u riječima: - Jedite jednim dijelom trbuha. – u značenju: vaših trbuha. – jer trbuh se ne može dijeliti na više osoba. Četvrto je tumačenje Sibevejha da je to veza između dvije množine, pa ukazuje na množinu makar rečeno u jednini, kao što je u riječima: On ih izvodi iz tmina na svjetlo, (Sura Bekare, 257.) Na svjetla ukazuje izraz tmine. To što je pečaćenje srca pomenuto prije pečaćenja sluha je zbog toga što su ona osnov u nevjerovanju, a navođenje stanja sluha prije stanja vida je zbog vezanosti istih za srca u tom stanju. Kažu: sluh je bolji od vida jer kada ga Uzvišeni spominje, pominje ga uvijek prije vida, a i zbog toga što je sluh uvjet vijesti i obavještenju. Zbog toga Allah nije poslao nijednog Poslanika gluhog, a sluh je i sredstvo upotpunjavanja i usavršavanja razuma spoznajama koje prima od njihovih imaoca. a pred očima njihovim vid je ono što se poima i dokučuje okom, a nekada se koristi i da bi se ukazalo na osjetilo vida, kao i na dva organa kojima se vidi. Ovdje se odnosi na njih jer više odgovaraju izrazu pečaćenja. je koprena; u značenju: zastor. Međutim, stvarno nema prekrivača nego se hoće kazati da se formira stanje koji čini njihov vid, zbog njihova nijekanja, nesposobnim da prepoznaje ajete, znakove koji su i u samim ljudima a i okolini, kao što je to slučaj sa onima koji su svjesni. Tako njihove oči postaju kao oči nekoga kome su pokrivene i koji zbog toga nije u stanju vidjeti okruženje. U tome što su oči došle neodređene je zbog toga što je njihovim očima primjer prekrivenosti ali ta prekrivenost nije uobičajena kod ljudi i oni je nisu svjesni. To je prekrivenost građenja slijepim od viđenja znakova. Koprena je došla kao odgođeni subjekat kojem prethodi predikat na njihovim očima. Pošto sluh i srce učestvuju u spoznaji sa svih strana podjednako, ono što ih priječi od onoga za šta su stvoreni je zapečaćeno i taj pečat ih priječi od svih strana. Vidom se gleda samo ono što je sprijeda, pa je prepreka onom za šta je vid učinjena u kopreni koja je naročita samo za tu stranu. U Ettejsir stoji: - U ajetu su spomenuta srca, sluh i vid jer je obraćanje bilo kroz upotrebu ova tri osjetila, kao što Uzvišeni kaže: - Zar niste shvatili? Zar niste vidjeli? Zar niste čuli? njih čeka patnja golema. (Sura Bekare, 7.) U značenju: žestoka kazna. Od toga je došao i izraz kost ('azm). Kaže se: a'azebe 'an šej-in-ako se ustegne od nečega.

64

Azab se naziva tako jer priječi od prijestupa i kriminala. Ako se razmisli o ovome vidjet će se da je ovako. Isto tako kažu i za vodu; ma-un 'azbun (pitka voda) jer ona priječi od žeđi, za razliku od slane koja povećava žeđ. Na to ukazuje i njihovo nazivanje vode neffah jer gasi žeđ, kao što je nazivaju i furat jer razgaljuje srce. To je pitka voda. Kažu da se naziva tako jer je to naknada za ono što je čovjek po svojoj naravi smatrao prijatnim. Zbog toga Uzvišeni kaže: - I iskusite Moj azabkaznu. A kuša se nešto što je prijatno. U značenju: naknadu za ono što ste vi smatrali prijatnim i što ste, slijedeći svoje prohtjeve, provodili se na dunjaluku. 'Azim je suprotno nekir, veličanstveno i ništavno, a veliki-kebir je nasuprot malehnom-sagir. Azim je iznad veliki, kao što je i ništavan ispod malehnog. U Ettejsir stoji: - Azim je u značenju: velik, mnogo ili stalno. To je kažnjavanje Džehennemom koje nikada ne prestaje, a onda ga čini još većim kroz raznovrsne vidove kažnjavanja i žestine stanja, mnogih okova i lanaca. Ovaj ajet je prijetnja i pojašnjenje šta ih sve čeka na ahiretu i šta zaslužuju. Kažu da je to i ubijanje i zarobljavanje na dunjaluku, a da je to na ahiretu kažnjavanje Džehennemom. To što se opisuje kao nešto golemo je ako se usporedi sa ostalim. Sve što se poredi s Džehennemom je malehno. Dolazi neodređeno kako bi se ukazalo da nije samo određena vrsta boli i patnje, nega da su to različite vrste kojima broj i žestinu ne zna niko osim Allaha. Svaki razuman će izbjegavati sve ono što bi ga moglo dovesti u žestoku patnju, a to je ustrajavanje u griješenju, činjenje sramotnih djela i žudnja za griješenjem. Kažu da je uzrok da se čovjek sačuva od ove kazne pečat koji se udara razumnom. Neće ga priječiti od onoga što je dobro i pozitivno, ali će zapečatiti svoj jezik i neće govoriti išta što je negativno ili nepoželjno. Sa'di kaže: (stihovi na perzijskom) Vjerovjesnik, sallellahu alejhi ve sellem, je rekao: - Uistinu ova srca hrđaju kao što hrđa željezo. – Neko je upitao: - A kako se onda glačaju? – Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, je odgovorio: - Učenjem Kur'ana, mnogim spominjanjem Allaha i čestim sjećanjem na smrt. Tri su temeljna izvora grijehu i prijestupu: pohlepa, zavist i oholost. Od ovoga troga proizilazi drugih šest, pa je ukupan broj devet: sitost, san, opuštenost, ljubav prema imetku, ljubav i želja za položajem, ljubav i želja za vođstvom. Ljubav prema imetku i vođstvu je nešto najkrupnije što svoga imaoca vodi u nevjerovanje i propast. Priča se da je neki mlad kralj rekao: - U svojoj vlasti i moći ne osjećam nikakve slasti. Ne znam da li je tako isto i sa ostalim ljudima ili je slučaj samo sa mnom? – Njegovi savjetnici su mu rekli: - Isti je slučaj i sa ostalim ljudima. – On je pitao: - Šta je lijek za to? – Rekli su mu: - Lijek je da budeš pokoran Allahu i da Mu ne griješiš. – On je pozvao učene i pobožne ljude na dvor i rekao im: - Budite u mom društvu i na mojim sjednicama. Sve što vidite da je pokornost Allahu, podržite me, a što vidite da je grijeh, ukorite me i opomenite. – Tako je učinio i njegova vlast se popravila na četiristo godina. Onda mu je došao Iblis u liku nekog čovjeka i rekao mu: - Ko si ti? – Kralj je odgovorio: - Čovjek od Ademovića. – Iblis mu je rekao: - Da si obični Ademović, umro bi kao što svi ostali umiru, ali si ti božanstvo. Pozovi ljude da ti robuju. – U kraljevo srce je ušao neki nemir i on se ispeo na govornicu i rekao: - Ljudi, krio sam od vas nešto za šta je došlo vrijeme da se obznani. Ja sam vaš kralj toliko i toliko godina i da sam običan Ademović, umro bih do sada. Međutim, ja sam božanstvo i trebate da mi robujete. – Onda je Allah 65

objavio vjerovjesniku toga doba: - Reci mu da sam mu dao upravu dokle god je on bio ispravan prema Meni. On se odmetnuo od pokornosti Meni u griješenje i tako Mi Moje veličine i veličanstvenosti, protiv njega ću okrenuti Nabukodonosora. – Nije prošlo puno vremena a na kralja je navalio Nabukodonosor i pogubio ga. Iz kraljevih riznica je iznio sedamdeset brodskih tovara zlata. – Mevlana Dželaluddin je rekao: (stihovi na perzijskom) U Ette-vilatunnedžmijje stoji: - U pečaćenju je ukaz na početak predodređenja sreće ili nesreće, shodno Prapočetnoj volji i mudrosti, kao što Uzvišeni kaže: a među njima bit će nesretnih i sretnih. (Sura Hud, 105.) Svima je dana sposobnost da prihvate vjerovanje ili nevjerovanje. Zbog ovoga, kada se Hakk obratio njihovim dušama riječima: - Zar nisam vaš Gospodar? – sve duše su odgovorile: - Naravno da jesi. – Onda je Allah te duše pohranio u srca a srca je pohranio u tijela, a tijela je spustio na dunjaluk, kroz tri tmine. Sva srca su bila otvorena prema svijetu gajba kroz duše koje su pohranjene u njima i koje su čule obraćanje Uzvišenog, koje su se osvjedočile Hakkovom savršenstvu. Tako je sve do rođenja svakog čovjeka, kao što je Vjerovjesnik, sallellahu alejhi ve sellem, rekao: - Svako se rodi u fitretu (Prirodna čistota) islama, a onda ga roditelji učine židovom, kršćaninom ili vatropoklonikom. U ovome je i naznaka da Uzvišeni Allah nesretnike prepušta odgoju njegovih roditelja, po pitanju vjere, tako da ga oni nauče da ih slijedi i da slijedi uobičajeno i naslijeđeno od predaka i odvedu ih u zabludu kao što su i oni bili. Uzvišeni kaže: "I vi ste, a i preci vaši su bili u očitoj zabludi" - reče. (Sura Enbija, 54.) Ta predodređena nesreća je bila skrivena u zabludi slijeđenja i mračnih nefsanskih osobina, strastima i naravi i sklonostima. Onda je njihov mračni uticaj učinjen da postepeno obuhvata srce i čini ga tvrdim i osornim, zamračenim i prekrivenim. Onda srce zatvori vezu svojoj duši koja je u njemu, učini je gluhom i nijemom, pa ne bude u stanju da nesretnike sagleda vidom duše koji je imala kada je gledala Hakka, niti čuje na način koji je čula Hakkovo obraćanje. Onda počnu, takvi ljudi, nesretnici, da niječu ono što čuju od vjerovjesnika i ne vjeruju u ono čemu ih poslanici pozivaju. Allah zapečati njihovu nesreću ovim njihovim nevjerovanjem i onda pečat stavi i na njihova srca, kao što je u riječima Uzvišenog: Allah im je, zbog nevjerovanja, njihova srca zapečatio (Sura Nisa, 155.) Onda tajna određenja postane prekrivena i niko ne može doći do nje osim Allaha. Uticaj sretnika se pokaže kroz potvrđivanje sretnika, a uticaj nesretnika se pokazuje kroz njihovo nijekanje i nevjerovanje. To je kao sjeme koje se stavi u zemlju i zagrne. Pojavi se stabljika, mada je bilo skriveno u stabljici, pa se pojave grane, mada su bile skrivene, pa se pojave i plodovi na granama, mada su i u plodovima skriveni bili. Onda se zapečati time što se iz ploda pojavi sjemenka. Tako je i sa tajnom određenja. To je sjemenka sreće ili nesreće koja je skrivena u Allahovom sveznanju. Pojavi se drvo postojanja čovjeka iz te sjemenke, a sreća ili nesreća je skrivena u tom drvetu. Onda se pojave grane ponašanja-ahlaka, koje su bile skrivene u drvetu, a onda se pojave plodovi djelovanja, priznavanja ili negiranja, vjerovanja ili nevjerovanja. Onda se zapečati tajna određenja pečatom koji je sreća ili nesreća, plodovima imana ili nevjerovanja, pa se onda pokaže tajna određenja kroz pečat, da li je sretan ili nesretan. Allah je zapečatio njihova srca – zapečatio ih je petaom njihova nevjerovanja makar je urezano na njihov pečat Prapočetno određenje i uskraćeno 66

im je da ostvare vezu i time im se zapečatilo. I njihov sluh pa ne čuju obraćanje Veličanstvenog Vladara a na njihovim očima je koprena od sljepila i zablude, pa ne vide ni te Ljepote ni Savršenstva i njima je uskraćeno zauvjiek. I njih čeka teška patnja jer su uskraćeni od onoga čemu bi trebali stremiti, a to je Veličanstveni i Uzvišeni. Težina i veličina patnje je shodno veličini onoga što se želi a što im je uskraćeno. - završen citat iz Ette-vilat.

‫قذو ذ‬ ‫ن‬ ‫من ِني ط ذ‬ ‫منا ذ‬ ‫مرفننا مبنالل لهم وطمبنال يمي طذويم م ال م‬ ‫مؤ ي م‬ ‫وط م‬ ‫هم ب م ذ‬ ‫خرم وط ط‬ ‫لآ ط‬ ‫س ط‬ ‫ممفنمي ط‬ ‫م ط‬ ‫ن الرفننا م‬ VE MINENNASI MEN JEKULU AMENNA BILLAHI VE BI-L-JEVMI-L-AHIRI VE MA HUM BI MU MININE Ima ljudi Pošto je Allah otvorio svoju Knjigu kazujući o sebi, navodi i one koji su pročistili svoju vjeru Njemu i čiji jezici prate ono što je u njihovim srcima. Nastavlja sa njihovom suprotnošću koji izražavaju čisto nevjerovanje, i javno i tajno, a onda, na treće mjesto, navodi treću grupu koja nije ni u jednoj ni u drugoj skupini. To su oni koji su povjerovali svojim jezicima a nisu srcima. Tako upotpunjava podjelu. Ta skupina, munafici, licemjeri, dvoličnjaci, su najpoganiji nevjernici i najmrži su Allahu, jer oni kriju svoje nevjerovanje i pretvaraju se kako bi zavarali i kako bi se ismijavali sa vjernicima. Zbog toga i jeste najviše ajeta koji govore o njihovoj poganosti. Kašani kaže: To što se ograničilo na samo dva ajeta koji govore o nevjernicima i pečaćenju njihovih srca, a opširno se govori o munaficima, opisujući ih u trinaest ajeta je zbog toga što za one prve ne vrijedi nikakav govor i ubjeđivanje. Munafici, možebiti, se i okoriste ubjeđivanjem, ukorom i može se desiti da, zbog izbjegavanja, ljutnje na njihove postupke, napuštanja njihovih postupaka i ukazivanja na njihove ružne namjere, njihova srca se smekšaju, nefsovi pokore i njihove nutrine pročiste, napuste svoje ružne osobine i povrate se od onoga kako su živjeli, pa budu od onih koji su izuzeti u riječima Uzvišenog: ali oni koji se pokaju i poprave i koji čvrsto Allaha prihvate i vjeru svoju u Allaha iskreno ispolje, biće s vjernicima, a Allah će, sigurno, vjernicima veliku nagradu dati. (Sura Nisa, 146.) Nas je množina od insan a naziva se tako jer je dao obavezu ali je zaboravio. Uzvišeni je rekao: A Ademu smo odmah u početku naredili; ali on je zaboravio, i nije odlučan bio. (Sura Ta ha, 115.) Zbog toga u tumačenju riječi Uzvišenog: čovjek je, zaista, Gospodaru svome nezahvalan (Sura Adijat, 6.) Stoji: Zaboravlja blagodati a mnogo spominje i često se sjeća kušnji i nevolja. Kažu da se naziva tako jer očit i vidljiv, od glagola anese, biti blizak. Ljudi su vidljivi i jasni. Zbog toga se nazivaju ljudima, kao što se džini nazivaju džinima jer su sakriveni od pogleda ljudi. Kažu i da je insan od pojma ins što je suprotno samoći, jer se druže sa sebi sličnim, ili njihove duše su opuštene uz njihova tijela a tijela uz duše. Određeni član je kako bi se ukazalo na vrstu. koji govore: odnosna zamjenica koji je opisna, pa kao da je rečeno: od ljudi ima onih ljudi koji govore. U značenju: koji svojim jezicima i riječima potvrđuju, a potvrda je izgovor nečega smislenog. Kaže se govor za nešto što se zamišlja u duši a što se izgovara riječima, ili za mišljenje ili određeni pravac u prenesenom značenju. Zamjenica dolazi u jednini s obzirom na to da i glagol dolazi tako, ali se množina ogleda u riječima: "Vjerujemo i riječima: a oni, shodno značenju. Riječ ko je pogodna i za 67

jedninu i za množinu, kao što je određeni član pogodan i za onog koji obećava i na šta se obavezuje. Oni su nevjernici. Zamjenica koji odnosi se na Abdullaha b. Ubejja b. Selula i njegove istomišljenike među munaficima. Oni su izgovarali šehadet i tvrdili da su muslimani kako bi bili pošteđeni od strane Vjerovjesnika, sallellahu alejhi ve sellem, i ashaba a bili su ubijeđeni i vjerovali su suprotno. Većina munafika su bila židovi. Shodno onom što su sprovodili od licemjerja, ubrajaju se među nevjernike. I njihova srca su zapečaćena. Izdvajaju se dodatno shodno svom dodatnom djelovanju u odnosu na nevjernike. To ne priječi da ih se smatra nevjernicima jer se vrste razlikuju shodno svojim dodatnim osobinama koje se razlikuju međusobno. Na osnovu ovoga je ajet podijeljen. u Allaha u značenju: potvrđujemo Allaha i u onaj svijet!" Pod onim svijetom podrazumijeva se sve od Okupljanja pa do beskraja, trajno vrijeme koje dolazi poslije prestanka brojanja vremena. Neki kažu da je to od Proživljenja pa do ulaska Džennetlija u Džennet, a Džehennemlija u Džehennem. To zbog toga što su to zadnji ograničeni dani, jer poslije toga nema nikakva ograničenja. Naziva se drugi, zadnji-ahir, jer dolazi poslije dunjaluka. Isticanje vjerovanja u ovo dvoje je njihova tvrdnja da imaju srž vjerovanja i da su ga zaokružili sa obje strane. Izjašnjavanje da su licemjeri zbog onoga što smatraju, a šta je tek s onim što oni smišljeno čine od licemjerja. Ljudi su bili židovi a vjerovali su u Allaha i Onaj svijet na način koji nije pravo vjerovanje, jer su u svom vjerovanju unosili poređenje Allaha s nečim. Pripisali su Mu dijete, smatrali su da u Džennet neće ući iko osim njih, da će u Džehennemu boraviti samo određeni broj dana i druge slične stvari. Smatrali su vjernike da vjeruju kao i oni. Navođenje njihovih riječi samo je kako bi se ukazala njihova pokvarenost. Ono što oni govore, kada bi bilo iskreno rečeno a ne prijetvorno i radi zavaravanja, njihovo vjerovanje bilo bi isto takvo, to nije pravo vjerovanje, a šta je tek s time što su oni izgovarali svoj šehadet kako bi zavarali vjernike i kako bi ih ismijavali? To je samo dodatna nevaljalština i nevjerovanje uz nevjerovanje. - a oni nisu vjernici. (Sura Bekare, 8.) Negira se njihovo vjerovanje i oni nisu iskreni. Kriju suprotno onom što javno kazuju, štaviše, oni su dvolični. U sudu da oni nisu vjernici je negacija svega onog što tvrde. Ova negacija je bezuslovna i neoboriva jer se negira temelj njihova vjerovanja time što se ubacuje čestica ba u ono što dolazi poslije negacije. Zbog toga nije rečeno: a oni nisu od vjernika. Prvo je mnogo upečatljivije od drugog. Ajet ukazuje na to da su njihove tvrdnje odbačene jer ne postoje nikakvi dokazi koji bi ih potvrdili. Neko od njih kaže: - Ko se zakiti nečim što nije pri njemu, provjera će obezvrijediti ono što on tvrdi. Onaj ko hvali sebe, bit će pokuđen, a onaj ko kudi sebe bit će pohvaljen. Faraon, da je na njemu Allahovo prokletstvo, je rekao: i ja se pokoravam!"26 (Sura Junus, 90.) Pa je rečeno: - A bio si od onih koji nered čine. Junus a.s. je rekao: a ja sam se zaista ogriješio prema sebi!" - (Sura Enbija, 87.) Pa je rečeno za njega: i da nije bio jedan od onih koji Allaha hvale, (Sura Saffat, 143.) Hafiz je rekao: (stihovi na perzijskom) Priča se da je neki šejh imao učenika koji je tvrdio da je pouzdan. Šejh je znao da on nije takav, ali je učenik ubjeđivao šejha da je u krivu. Tvrdio je da je pouzdan i tražio od njega da mu pokaže neku od Allahovih tajni. Šejh je jednom 26 A i ja sam od muslimana! – op. Prev. 68

uzeo jednog od učenikovih prijatelja i sakrio ga u svoju kuću. Onda je zaklao ovna i ostavio ga na stranu. Taj učenik, koji je tvrdio da je pouzdan, ušao je kod šejha i zatekao ga umazanog krvlju. Vidio je nešto umotano u čaršaf i nož u šejhovoj ruci. Pitao ga je: - Učitelju, šta je s tobom? – Šejh mu je rekao: - Taj i taj me naljutio. – misleći na onog učenika kojeg je odveo od društva i sakrio ga u kuću, - pa sam ga ubio. – Šejh je pod ubistvom podrazumijevao postupak suprotan onom što je strast, kako ne bi bilo da je šejh slagao. – Učenik je zamislio da je u čaršafu njegov prijatelj. Šejh mu je rekao: - Ovo je emanet-tajna pa nemoj nikome otkrivati. Hajde sa mnom da ukopamo ovaj leš. – Zakopali su leš u šejhovoj avliji. Šejh je imao namjeru da razotkrije toga što je tvrdio pouzdanost. Došao je otac onog sakrivenog učenika i pitao za svoga sina. Šejh mu je rekao: - On je kod mene. – Čovjek je otišao. Onaj učenik, koji je tvrdio pouzdanost, nije mogao otrpiti više da čuva tajnu, pa je otišao kući tog čovjeka i rekao mu da je šejh ubio njegova sina i da ga je zakopao u avliju. Čovjek je podigao tužbu protiv šejha pred vlastima. Namjesnik te pokrajine nije žurio sa osudom šejha jer je znao njegovu čestitost i pobožnost. Pozvao je sudiju i svjedoke, a taj samozvani pouzdanik, vrijeđao je šejha i govorio o njemu svašta ružno. Kada su došli u šejhovu avliju i otkopali rupu, našli su zakopanog ovna, a skriveni učenik je izašao. Na taj način se samozvani pouzdanik osramotio i kajao se, ali njegovo kajanje nije imalo nikakve koristi. – ovako je navedeno u djelu: El-emru-l-muhkemu-l-merbutu fi ma jelzemu ehlu tarikillahi mineššuruti od Šejhu-l-ekbera. Iz ovoga se jasno vidi da se tajne povjeravaju samo pouzdanim, a svjetlo koristi samo odgojenim. Hafiz je rekao: (stihovi na perzijskom) U Ette-vilatunnedžmijjetu stoji: Ima ljudi – a to su oni koji su zaboravili Allaha i svoje obećanje Njemu na Dan davanja obaveze, a među njima ima onih koji kažu: vjerujemo Allaha – govore jezicima ono što im nije u srcima. Istinsko vjerovanje je ono koje je iz Allahova svjetla koje Allah ubacuje u srca svojih probranika i u onaj svijet – znači: Allahovim svjetlom, oni vide ahiret i vjeruju u njega. Onaj ko ne gleda Allahovim svjetlom on ne može ni vidjeti ni osvjedočiti se svijetu gajba. On ne zna gajb niti vjeruju u Allaha, ali ni u onaj svijet. Zbog toga kaže: a oni nisu vjernici. – u značenju: sa onim koji vjeruju Allahovim svjetlom. Postoji i drugo značenje: a oni nisu spremni da prime uputu u stvarno vjerovanjeiman jer su krajnje nemarni i ništavni. - završen citat.

‫منا ِني ط ي‬ ‫ن‬ ‫ن إ مل ر طأن ذ‬ ‫خد ط ذ‬ ‫منا ِني ط ي‬ ‫خناد م ذ‬ ‫ِني ذ ط‬ ‫شعذذرو ط‬ ‫عذو ط‬ ‫عذو ط‬ ‫ف ط‬ ‫سذهم وط ط‬ ‫مذفنذوا وط ط‬ ‫نآ ط‬ ‫ن الل ل ط‬ ‫ه طوال رذ مِني ط‬ JUHADI'UNELLAHE VELLEZINE AMENU VE MA JAHDE'UNE ILLA ENFUSEHUM VE MA JEŠ'URUNE Oni nastoje prevariti Allaha Pojašnjenje rečenom u prethodnom ajetu i kuđenje njihova cilja koji imaju svojim izjavama. Ili je to nova rečenica koja dolazi kao odgovor na pitanje koje razum nameće, kao da se kaže: - Šta im je pa govore takvo što a ne vjeruju? – Onda im se odgovori: - Oni hoće da prevare Allaha...navodi se u formi aktiva jer je to upečatljivije. Njihovo varanje Allaha nije doslovno jer Njemu nije ništa skriveno i zato što oni ne žele prevariti Allaha, nego hoće svojim postupkom da zavaraju Poslanika, sallellahu alejhi ve sellem. Stoga se ovo uzima ili kao izostavljanje jednog člana genitivne veze, ili u smislu i značenju da oni svojim odnosom spram Poslanika, sallellahu alejhi ve sellem, hoće tako da se odnose i spram Allaha, jer je Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, Njegov zastupnik-halifa na zemlji i govori u ime Njega, naredbe Njegove i Njegove 69

zabrane, Njegovim robovima. Ovdje je uzdizanje stepena Poslanika, sallellahu alejhi ve sellem, jer je učinjeno da varanje Poslanika, sallellahu alejhi ve sellem, bude kao varanje Allaha. Što se tiče njihova pretvaranja pred Allahom tako što pokazuju svoje vjerovanje a kriju svoje nevjerovanje, i Allahov postupak prema njima tako što se prema njima treba odnositi kao prema muslimanima a oni su najgori i najpokvareniji nevjernici kod Allaha i oni koji će nastaniti najniži sprat Džehennema, to je samo kako bi ih se zavelo. Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, i vjernici se pokoravaju Allahovoj naredbi da se krije njihovo stanje i da se prema njima odnosi kao da jesu muslimani, samo je samo uzvraćanje na njihov postupak. To je forma koju oni provode. Međusobno varakanje je između dvije strane. Varanje je da protivnik pomisli suprotno od onoga što mu se stvarno želi, kako bi ga se dovelo u zamku a da on toga ne bude svjestan, ili da pomisli kako mu se želi pomoći u onom što želi kako bi se opustio i postao neoprezan. Tako ga se lakše može svladati. To dolazi od izreke: - Dabbun hadi'un ve hade'a. Pustinjski gušter je varalica i prevaren. – to je kada divlji pas stavi šapu na njegovu rupu i gušter pomisli kako ga ovaj napada, pa izađe na drugu rupu a pas ga dočeka. I jedno i drugo značenje je odgovarajuće ovom ajetu. Oni su htjeli, svojim postupkom, da dokuče tajne vjernika a onda da ih obznane svojim saveznicima, nevjernicima ali i da od sebe otklone ono što slijedi nevjernicima: zarobljavanje i pogibija. Željeli su time da ostvare ovosvjetsku korist kao da dobiju sve ono što dobijaju i vjernici. i one koji vjeruju, zavaravaju vjernike svojim riječima, kada se sretnu s njima i kažu im: - Mi vjerujemo. – ali nisu vjernici. To je povezano sa onim prije rečenim. Može se uzeti i doslovno, u odnosu na njih, jer je odgovarajuće. – ovako je u Ettejsir. a oni samo sebe varaju. (Sura Bekare, 9.) Nefs je suština nečega. Kaže se i za ruh-dušu isto, jer je nefs nešto čime neko živi, a ovaj izraz se koristi i za srce jer je on boravište duše, ili je vezano za nju. Koristi se i za krv jer je nefsanski opstanak kroz krv. Koristi se i za vodu jer je voda neophodna nefsu. Ovdje se hoće prvo značenje, jer se hoće ukazati na štetu od njihova zavaravanja i da se ona vraća na njih i neće zadesiti ikoga drugog osim njih. Oni rade šta rade, ali je stvarno stanje da samo njima to šteti. Polje njihova djelovanje je ograničeno samo na njih. Onaj ko vodi računa o sklopu rečenice i kazanog, kaže: - Spram njih je taj odnos koji je nalik odnosu onih koji zavaravaju sami sebe, jer šteta se vraća samo njima. Teret njihova varanja je samo na njima jer Allah je svom Vjerovjesniku, sallellahu alejhi ve sellem, otkrio njihovo dvoličnjaštvo, pa su se osramotili na dunjaluku, a na ahiretu su zaslužili kaznu. Mevlana Dželaluddin kaže: (stihovi na perzijskom) Kažu i da se spram njih odnosi shodno njihovim postupcima. To onda kada budu dovedeni i bačeni u Džehennem pa u njemu budu izloženi dugoj patnji. Oni će zatražiti pomoć od Svemilosnog. Bit će im rečeno: - Ova vrata su pootvarana, pa izađite! – Oni će pohitati tim vratima i kada im se primaknu, vrata će im se zatvoriti. Onda će biti ponovno vraćeni u svoje tamnice i patnju, zajedno sa šejtanima i ostalim nevjernicima. Uzvišeni je rekao: Oni se služe spletkama, a Ja ih uništavam - (Sura Tarik, 15,16.) U hadisu stoji: - Bit će naređeno da se izdvoji jedna skupina ljudi, na Kijametskom danu, i da se povedu Džennetu. Kada se primaknu Džennetu i osjete njegove mirise i kada vide sve dvorce i ostalo što je Allah pripravio za njegove stanovnike, bit će pozvani: - Vratite ih! Oni nemaju ikakva mjesta u njemu. – Vratit će ih a oni će biti ispunjeni razočarenjem i 70

kajanjem kakvo se neće moći vidjeti ni kod prijašnjih ni kod potonjih. Reći će: Gospodaru, da si nas uveo u Džehennem prije nego si nam pokazao što si nam pokazao od onoga što si pripravio svojim miljenicima! – On će im reći: - To sam i htio s vama. Vi ste, kada ste ostajali nasamo sa Mnom, izazivali Me teškim prijestupima, a kada ste sretali ljude, sretali ste ih ponizni i pretvarajući se. Pokazivali ste im se drugačijim nego su krile vaše nutrine. Bojali ste se i uvažavali dunjaluk, a niste uvažavali Mene. Poštovali ste ljude i njihovo mišljenje a niste poštovali Mene. Ostavljali ste radi ljudi a niste ostavljali radi Mene. Danas ću vam dati da iskusite tešku patnju uz pokazivanje onoga što vam je uskraćeno. – ovako je u Revdatu-l-'ulema i Tenbihu-l-gafilin. i ne znajući,27 stanje koje pokazuje šta je rezultat njihovog varakanja. Ograničavaju se na varanje, a činjenica je da ne osjećaju da se to vraća njima. To zbog njihova krajnjeg nemara i zaluđenosti. Omča njihova varanja i pretvaranja sa svom štetom se vraća njima samima i to je, formom, kao nešto fizičko koje je očito svima osim onima koji nemaju osjećaja. Ovakvo obraćanje ih spušta na nivo neživih stvari, spušta ih se ispod nivoa životinja jer i one imaju osjećaj. Oni su oni za koje se kaže da su još gore zabludjeli od životinja. Izraz i ne osjećajući mnogo je upečatljiviji od izraza ne znajući. Šu'ur-osjećaj je pojam o nečemu na osnovu osjetila. Naziva se tako što je svako osjetilo polje osjećaja i poduke. Munafik radi što radi nemajući svijesti za posljedice svoga djelovanja, a vjernik zna i tako munafik neće imati opravdanja pred svojim Gospodarom. Dalje, u ovom ajetu se niječe i njihovo znanje. U riječima Uzvišenog: i istinu svjesno ne tajite! (Sura Bekare, 42.) se potvrđuje njihovo znanje i svijest. Usklađivanje ova dva ajeta je na način da se kaže da su oni znali suštinski, ali nisu radili shodno onom što znaju, pa kao da nisu ni znali ni bili svjesni. To je kao u riječima Uzvišenog: Gluhi, nijemi i slijepi – oni su bili sposobni da govore, da čuju i da vide, ali nije im to koristilo, pa kao da su i nijemi i slijepi i gluhi. Imalac sredstva, ako ga ne koristi, kao da ga i nema. Učen čovjek koji ne radi shodno svom znanju je jednak neznalici. Bogataš koji se ne koristi svojim imetkom, jednak je siromahu. Potvrđivanje znanja nevjernicima je dokaz protiv njih, a navođenje neznanja je potvrda postojanja suprotnog, za razliku od vjernika. Potvrđivanje znanja i svijesti kod vjernika je počast njima, a navođenje neznanja je kako bi ih se nadahnulo opravdanjem za griješenje. – ovako je u Ettejsir. Vjernik treba da se zakiti znanjem i djelovanjem, a da izbjegava griješenje i prijestupe, da se pokorava svom Gospodaru iskreno želeći Njegovo zadovoljstvo, da Mu robuje čista srca. U hadisu stoji: - Najviše čega se bojim za vas je mali širk. – Neko je upitao: - A šta je mali širk, Allahov poslaniče? – On je rekao: - Rijalukpretvaranje. Uzvišeni Allah će na Dan kada bude davao naknade robovima za njihova djela reći: - Idite onima pred kojima ste se pretvarali na dunjaluku. Pogledajte da li ćete imati ikakve koristi od njih. Njima će to biti rečeno jer su na dunjaluku djelovali želeći da zavaraju, pa će na ahiretu se prema njima ponijeti na isti način. – ovako je u Tenbihu-l-gafilin. Sa'di kaže: (stihovi na perzijskom) U Ette-vilatunnedžmijjetu stoji: - Ukaz da pošto je Allah nekim ljudima odredio nesreću, još u Prapočetku-ezelu, zrno tajne određenja, koje je skriveno u njegovim djelima, dalo je plod zavaravanja Allaha, naizgled, a ne osjeća da je zavaravanje rezultat sjemena tajne određenja na način da mu se dunjaluk čini 27 I ne osjećajući – op. Prev. 71

lijepim u njegovim očima, a srcem voli sve njegove luksuze, kao što Uzvišeni kaže: Ljudima se čini da je lijepo samo ono za čim žude: žene, sinovi, gomile zlata i srebra, divni konji, stoka i usjevi. To su blagodati u životu na ovome svijetu; a najljepše mjesto povratka je u Allaha. (Sura Ali Imran, 14.) Zavarava se dunjalučkim luksuzom i ukrasima i žudnjom za njima, a zanemaruje Allaha i traženje i žudnju za ahiretskom srećom. U suštini, on je zavaran, kao što Uzvišeni kaže: Oni nastoje prevariti Allaha i na osnovu ovoga je: a oni i ne znajući, samo sebe varaju. Suštinski u formi njihova nastojanja da prevare Allaha i vjernike, jer prije tog njihovog nastojanja, oni su bili zaslužili Džehennem svojim nevjerovanjem. Mogli su pokazati svoje vjerovanje, ali pošto su pokazali svoje licemjerje i dvoličnjaštvo, kroz zavaravanje, to ih je spustilo u najniže stepene Džehennema. Na taj način su upropastili svoju spremnost da prime vjerovanje i da se on ustali u njihovim dušama. Tako je sva šteta njihova varanja i spletkarenja njima. Ali toga nisu svjesni – Oni nemaju osjećaja o tajni Prapočetnog određenja, mada je njihovo spletkarenje i varanje rezultat te tajne. U njihovom srcu je bolest, a bolesno srce ne razumije osjećaj tajne određenja.

‫ط‬ ‫منا ط‬ ‫مطراضنا د وطل طذهم ع ط ط‬ ‫ن‬ ‫كناذنذوا ِني طك يذ مذبذو ط‬ ‫ذا ء‬ ‫م بم ط‬ ‫ب أملمي ء‬ ‫ه ط‬ ‫م الل ل ذ‬ ‫ض فططزاد طهذ ذ‬ ‫مف ي قذذلذوب ممهم ر‬ ‫مطر ء‬ FI KULUBIHIM MEREDUN FE ZADEHUMULLAHU MEREDAN VE LEHUM 'AZABUN ELIMUN BIMA KANU JEKZIBUNE Njihova srca su bolesna, a Allah njihovu bolest još povećava; povećava dolazi kao prelazni izraz, kao što je u ovom ajetu, a dolazi i obavezujući kao što je u riječima Uzvišenog: i poslasmo ga stotini hiljada ljudi, i više, (Sura Saffat, 147.) Bolest je, u suštini, ono što se ispriječi tijelu i izvede ga iz odgovarajuće umjerenosti i uzrokuje poremećaj u ponašanju, a to vodi smrti. U prenesenom značenju je to poremećaj i slabost duše koji narušava njenu cjelovitost, kao što je neznanje, hrđavo vjerovanje i ubjeđenje, zavist, prikrivena mržnja, sklonost ka griješenju i slične slabosti nevjerstva koje vode u duševnu propast. Sve ove bolesti priječe od sticanja odlika i lijepih osobina, ili vode u prestanak stvarnog, vječnog života. Ajet se može tumačiti na oba ova načina. Njihova srca su bolesna i izgaraju za onim što im je promaklo od čelništva, i zavidluka zbog onoga što su vidjeli i doživjeli od postojanosti Poslanika, sallellahu alejhi ve sellem, i podizanja njegova ugleda iz dana u dan. Allah im poveća njihovo razočarenje kroz podizanje ugleda Poslanika, sallellahu alejhi ve sellem. Njihove duše su oboljele nevjerstvom, krivim vjerovanjem i neprijateljstvom spram Vjerovjesnika, sallellahu alejhi ve sellem, i sličnim stvarima, pa im je Allah to povećao tako što je zapečatio njihova srca. Uzvišeni zna da na njihova srca nema ikakva uticaja podsjećanje, upozoravanje i opominjanje. Povećanjem vjerskih zaduženja, zanavljanjem Objave, uvećanjem pomoći i podrške, jer oni su sa svakim novim zaduženjem, kroz Objavu, povećavali svoje nevjerovanje. Njima je bilo teško izgovoriti šehadet. Kako i ne bi bilo kada su stalno dolazile nove obaveze i nova zaduženja, a onda i navođene nove kazne za prijestupe. Na taj način, povećavala se njihova neodlučnost i njihova sumnjičavost. Tako im se na ahiretu povećavala kazna, svaki put sve veća. Uzvišeni kaže: Mi ćemo dvostrukom kaznom kazniti (Sura Nahl, 88.)

72

Vjernicima je na dunjaluku, kao što kaže: i Allah će pomoći onima koji su na Pravome putu!28 (Sura Merjem, 76.) A za ono na ahiretu što ih čeka, kaže: i još će im, iz obilja Svoga, više dati (Sura Nisa, 173.) Kutb kaže: - Srčane bolesti mogu biti vezane ili za vjeru: hrđavo vjerovanje, nevjerovanje, ili za ahlak-ponašanje, pa ili su to praktične nepodopštine; varanje, zavist, ili su to refleksne nevaljalštine; slabost, kukavičluk. Bolest najprije tumači nevjerstvom, a onda praktične stvari, a onda na refleksne. Moguće je da riječi Uzvišenog: pa im je Allah povećao je proklinjanje njih. Ako se kaže: - Kako je moguće da se to uzima kao proklinjanje, a uobičajeno je da proklinjanje dolazi od nemoćnog? Allah je daleko od toga da Ga se smatra nemoćnim? Odgovor je: - Ovdje je Allahovo podučavanje robova da je dozvoljeno proklinjati munafike i odbijati ih jer su oni najgora stvorenja. Allah je za njih, na Kijametskom danu, pripravio najdublji Džehennem. To je kao u riječima Uzvišenog: Allah ih ubio! Ili: Allah ih prokleo! njih na ahiretu čeka bolna patnja čija bol doseže do samog srca. To je u značenju mu-lem-bolan, kao da je pasiv od nanositi bol. Opisuje se patnja na ovakav način jer je upečatljivije, a u suštini je svojstvo onog koga se kažnjava. Kao što je prilježnost, na vršiocu, u riječima: - Prilegao je prilježnošću-džedde džeddehu. Ovaj način izražavanja ukazuje da je bol toliko jaka i da je došla do svojih granica, pa je kažnjenik u patnji koja je neodvojiva od njega. zato što lažu. (Sura Bekare, 10.) ba je uzročno u ovim riječima, ili je posljedično, a ma je infinitivno i ono obuhvaća suštinu lažu. Riječ bili ukazuje na njihovo stalno laganje i stalno se zanavljalo. Zbog takvog njihova laganja, a to su riječi: mi vjerujemo...njihova patnja je takva. Ovdje se ukazuje i na to da je laž ružna, nepoželjna, i samo zamišljanje teške kazne koja će snaći lašce, shodno zamišljene izreke, same za sebe, bez njenog vezanja za uzrok. Slušalac ako zna da će kazna da ih snađe sa svih strana i da će se, kao takva, ograničiti samo na ovu kategoriju ljudi, dovoljno mu je da se ostavi laži i da mu se ona zgadi. Laž je kazivanje o nečemu na drugačiji način nego to jeste, a sva laž je odvratna. Što se tiče predaje u kojoj stoji da je Ibrahim, alejhisselam, slagao tri puta. Time se hoće reći da se višeznačno izrazio, a shodno tome da je to nalik neistini, po svojoj formi, nazvano je laži. Jedna od njegovih laži je u riječima: "Ja ću se, evo, razboljeti!" - (Sura Saffat, 89.) Podložan sam bolesti i smrti. Ili razboljet će se zbog sve njihove osornosti u izboru zvijezda za božanstva. Ovako se izrazio kako bi oni odustali od toga da i on ide s njima u njihove hramove. Želio je da ga ostave kako bi mogao da im polupa njihove kipove. Druga je u riječima: To je učinio ovaj najveći od njih, (Sura Enbija, 63.) Ovaj je pod pretpostavkom kao da je rekao: - Da je ovo bog kojem se robuje, onda bi bilo nužno da je sposoban da učini to što kažem. Ako nije sposoban za to, onda je nesposoban, a nesposobnost je neprihvatljiva za božanstvo i ne zaslužuje da mu se robuje. Šta je tek s stalnim obožavanjem i robovanjem? Ovakve riječi su poigravanje s njihovim razumom. 28 A Allah povećava uputu onima koji su upućeni. – op. Prev. 73

Treća je: ovo je moja sestra – a time je htio ukazati na bratstvo po vjeri. Dvosmislenost je bila kako bi zaštitio svoju suprugu od nepravednog vladara, jer u vjeri tog vladara je bilo da u propisima vezanim za društvo, da uzima one koje su udate. Njegova vjera je smatrala da žena, kada izabere muža, vladar je najpreči njoj i preči je da je on ima nego njen muž. Slobodne, neudate žene, ostavljane su na miru, osim ako bi one same pokazivale naklonost kralju i bile zadovoljne time. Četvrta je: ovo je moj Gospodar. – to je bilo zbog postupnosti, a kako bi osporio argumente i dokaze protivnika. To je jedna vrsta dvosmislenog izražavanja jer je cilj bio da se oponaša ono što su oni sami govorili i tvrdili. – ovako je u Havaši od Ibn Temdžida. Znaj da je laž jedan od najodvratnijih grijeha i jedna od najpoganijih ljudskih osobina, glava je svakom prijestupu. Njome se srca prljaju i to je najmrža moralna osobina. Laž je potpuna suprotnost imanu u značenju da je iman na jednoj a da je laž na suprotnoj strani. Ovo samo kako bi se ukazalo na potpunu nespojivost među njima. U hadisu stoji: - Kako to da srljate u laž kao što noćni kukci srljaju u vatru. Svaka laž se piše kao takva, zasigurno, osim ako čovjek laže u ratu, jer je rat varanje, ili ako je između dva čovjeka zavada pa da bi ih se izmirilo, ili svojoj supruzi kako bi je oraspoložio. – Primjerice da joj kaže: - Niko mi nije draži od tebe. Tako isto i supruga da kaže svom čovjeku. Ovo su tri situacije za koje postoji jasno izuzeće. U tom značenju je i ono što može da se veže za ispravan cilj, lični ili nečiji drugi, kao što se na perzijskom kaže: (na perzijskom) Ovo je kada se govori o nekome drugom, međutim, kada se radi o samom čovjeku, onda je istina najpreča, makar podrazumijevala i neku štetu, kao što Sa'di kaže: (stihovi na perzijskom) Znaj da se pod laži, u suštini, podrazumijeva ono što je vezano za robovanje i sprovođenje robovanja. Tako su činili munafici i oni koji su naslijedili njihovu praksu. Nije nikako ispravno slijediti lažljivce niti se oslanjati na njihove izjave. Oni vode u propast i odvojenost od Vladara svih. U Mesneviji stoji: (stihovi na perzijskom) Kašani, u tumačenju ajeta, kaže: - U njihovim srcima je zastor satkan od nefsanskih iskvarenosti, kao i šejtanskih negativnosti, negativnih svojstava samog čovjeka, koji priječi da se osvjedoči svojstvima Hakka. U Ette-vilatunnedžmijjetu stoji: u njihovim srcima je bolest a to je okretanje i naklonost nečemu drugom osim Allahu pa im je Allah bolest njihovu povećao povećao je bolest njihove naklonosti uz bolest njihova varakanja, pa im je uskraćeno dostizanje cilja i veza sa Allahom i njima je teška patnja tako što im je zabranjeno stizanje Allahu zbog toga što su lagali svojim izjavama da vjeruju Allaha. Oni nisu suštinski vjernici. Stvarni i suštinski iman je svjetlo i kada uđe u srce, onda se odražava na vjerniku njegova suština, kao što je bilo sa Harise kada ga je Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, pitao: - Kako si osvanuo,Hariseh?- On mu je rekao: - Osvanuo sam stvarnim vjernikom. –Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, mu je rekao: - Hariseh, svaki istina ima suštinu, a šta je suština tvog vjerovanja? – Hariseh je rekao: - Okrenuo sam se od dunjaluka, pa dunjalučki dan činim žednim, a noć budnom. Kod mene je jednak kamen i zlato. Kao da gledam Džennetlije kako se međusobno posjećuju i Džehennemlije kako se pate. Kao da jasno gledam u Arš svoga Gospodara. – Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, mu je rekao: - U pravu si i ustraj u tome. U Mesneviji stoji: 74

(stihovi na perzijskom)

‫ط‬ ‫س ذ ي‬ ‫ذا مقمي ط‬ ‫وطإ م ط‬ ‫ن‬ ‫م ل طتذ ي‬ ‫ف م‬ ‫حذو ط‬ ‫صل م ذ‬ ‫منا ن ط ي‬ ‫ن ذ‬ ‫ض طقناذلذوا ي إ من ر ط‬ ‫ل ل طهذ ي‬ ‫م ي‬ ‫ح ذ‬ ‫دوا مف ي الير م‬ VE IZA KILE LEHUM LA TUFSIDU FI-L-ERDI KALU INNEMA NAHNU MUSLIHUNE Kada im se kaže: kada muslimani kažu ovim munaficima: "Ne remetite red na Zemlji!" kaže im se uz ne remetite je kao da se kaže: - I kada im se kažu ove riječi, to je kao da kažeš: - Elif je sastavljen od četiri slova. Fesad je izlaženje nečega iz okvira normalnog a suprotno tome je red. I jedno i drugo podrazumijevaju sve i štetno i korisno. Nered na zemlji je izazivanje sukoba i kriza koje remete stabilnost ljudi i zajednice, koji utiču na normalno zarađivanje. Ono što se njima zabranjuje podrazumijeva i ono što bi moglo dovesti do nereda i sukoba; odavanje vjerničkih tajni nevjernicima, podsticanje nevjernika protiv vjernika i slične stvari kojima se služe varalice i izdajnici. Pošto je to bila njihova praksa koja uzrokuje nerede, njima je rečeno: ne činite nereda. Kao što čovjek kaže: - Ne ubijaj se! Ne bacaj se u Džehennem! – ako čovjek nešto čini što bi moglo uzrokovati smrt ili Džehennem. Prije poslanstva na zemlji se činio fesad, pa kada je Allah poslao Vjerovjesnika, sallellahu alejhi ve sellem, onda je nered nestao i uspostavljen je red. Kada ljudi javno počine grijeh, onda počine nered na zemlji nakon što je red bio uspostavljen, kao što je u tefsiru Ebu Lejsa. odgovaraju: "Mi samo red uspostavljamo!" (Sura Bekare, 11.) Ovo je odgovor na nemojte. To je odgovor onom ko ih savjetuje, kroz isticanje. Značenje je: - Nije uopće pristojno da se tako nama obraća. Mi ništa drugo ni ne želimo osim da red uspostavljamo. U našim postupcima nema ni natruhe nereda. – To govore jer su zamislili formu nereda u onom što je dobro, zbog bolesti koja je bila u njihovim srcima, kao što Uzvišeni kaže: Kako mogu biti isti: onaj kome su njegova ružna djela prikazana lijepim, a i on ih smatra lijepim... (Sura Fatir, 8.) Oni negiraju svoje postupke kao hrđave i tvrde da je to red i sama dobrota. To je neusklađenost opisanog sa svojstvom. Kao da se kaže: - Zejd je odapet. Ibn Temdžid kaže: - Muslimani kada su rekli munaficima: - Nemojte nereda činiti! – oni su pomislili da im muslimani time hoće ukazati na njihovo miješanje nereda i reda, pa su im odgovorili da su se ograničili samo na uspostavu reda i da nikako nered ne čine. Na taj način hoće da kažu da kod njih nema miješanja. To je shodno ograničavanju i izdvajanju pojedinačnog jer su shvatili da su vjernici ubijeđeni kako oni čine i jedno i drugo. Onda Allah odgovara tako što ukazuje na srčano ograničavanje riječima:

‫ط‬ ‫كن ل ر ِني ط ي‬ ‫ن‬ ‫م ي‬ ‫ن وططلئـ م‬ ‫ف م‬ ‫شعذذرو ط‬ ‫دو ط‬ ‫س ذ‬ ‫م ال ي ذ‬ ‫م هذ ذ‬ ‫أل إ من رهذ ي‬ ELA INNEHUM HUMU-L-MUFSIDUNE VE LAKIN LA JEŠ'URUNE Zar?! Vjernici, znajte A, uistinu, oni nered siju, Pošto su sami sebi potvrdili jedno svojstvo a zanijekali drugo i smatraju da je to ispravno, Allah njihovo ubjeđenje i uvjerenje mijenja tako što potvrđuje za njih ono što oni niječu od sebe, a niječe im ono što oni tvrde da jesu. Značenje je da su oni ograničeni na kvarenje samih sebe nevjerstvom, a ljude kvare tako što ih priječe od vjerovanja. Oni nisu ni blizu svojstva uspostave reda, shodno ograničavanju nečega na praksu. Oni nisu odvojeni od svojstva nereda i uspostave nereda, ali to ne podrazumijeva da i drugi, osim njih, ne čine nered. Onda nastavlja riječima: ali ne opažaju. (Sura Bekare, 12.) oni čine nered proglašavanjem da je njihovo 75

činjenje nereda u fizičkim stvarima, ali nemaju osjećaja za to kako bi postali svjesni. Šejh u svom tefsiru kaže: - Navođenje osjećanja nakon fesada je priličnije jer to je kao nešto fizičko i osjetilno. Dalje, tu je i ukaz na čast koju imaju vjernici, jer je Allah preuzeo na sebe da odgovori munaficima zbog njihovih riječi vjernicima. Kao što je i za Poslanika, sallellahu alejhi ve sellem. Velid b. Mugire je rekao Poslaniku, sallellahu alejhi ve sellem, da je lud, pa je Allah to zanijekao i rekao: ti nisi, milošću Gospodara svoga, lud; (Sura Kalem, 2.) A onda kudi tog prokletnika, pa kaže: i ne slušaj nijednog krivokletnika, prezrena, klevetnika, onoga koji tuđe riječi prenosi, škrca, nasilnika, velikog grješnika, surova i, osim toga, u tuđe pleme uljeza, (Sura Kalem, 10-13.) U značenju: - Koji se puno zaklinje, koji je ništavan, koji drugima iznalazi mahane i širi ih među drugim ljudima, koji je škrt i koji nanosi nepravdu, javno griješi, osornog srca. Pored svih ovih osobina, on je i kopile. To je sve rezultat činjenice da je Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, uzeo svoga Gospodara za zaštitnika u svemu, shodno riječima Uzvišenog: i Njega uzmi za zaštitnika! (Sura Muzemmil, 9.) Uzvišeni Allah će ga poštediti muke, kao što kažu učeni i potvrđeni: Rijetko se čuda dešavaju od kutbova i halifa, nego od njihovih ministara i pomoćnika, jer kutbovi sprovode ibadet u cijelosti i u potpunoj predanosti. Oni za sebe ne traže išta. Jedna od stvari kojima je počašćen kutb, jeste da nije iskušan društvom neznalice, nego je u društvu učenih i povjerljivih, koji umjesto njih nose njihov teret i sprovode njihove odredbe i tumače njihove riječi. To je kao što je bio cjelovit Asif b. Berhija, ministar Sulejmana, alejhisselam, koji je bio kutb svoga vremena i koji je bio halifa svoga vremena. On je učinio što je učinio, a to je da dobavi Belkisin prijesto, kao što o tome Allah kazuje. U Ette-vilatunnedžmijjetu stoji: A kada im se kaže: ne činite nered po zemlji – je ukaz da čovjek, iako je stvoren kao spreman da bude halifa na zemlji, on u početku svoga stvaranja je nadvladan strastima i nefsanskim osobinama, pa je skloniji neredu, kao što o tome meleki kažu: "Zar će Ti namjesnik biti onaj koji će na njoj nered činiti i krv proljevati? A mi Tebe veličamo i hvalimo i, kako Tebi dolikuje, štujemo." On reče: "Ja znam ono što vi ne znate." (Sura Bekare, 30.) Kroz šerijatske naredbe i zabrane se čisti srž namjesništva na zemlji od nefsasnkih prljavština. Sretnici, a to su vjernici, odazivaju se pozivu u istinu i prihvataju naredbe i zabrane, a nesretnici, a to su nevjernici i munafici, izlijeću iz vjere i slijede prohtjeve. A kada im se kaže: - Ne činite nereda po zemlji – u značenju: - Ne kvarite toga što ste pripravljeni za namjesništvo na zemlji i vaše prikladnosti za to svojim slijeđenjem strasti i prohtjeva i vašom pohlepom za dunjalučkim luksuzom, oni kažu: - Mi samo red uspostavljamo. – oni ne žele da prime ikakva savjeta i nemarni su spram suštine. Kao što Sa'di kaže: (stihovi na perzijskom) Uzvišeni Allah niječe istinitost njihovih riječi, pa kaže: Uistinu oni nered čine, oni kvare svoj dunjaluk kroz izgrađivanje svoga dunjaluka. ali ne osjećaju. Ne osjećaju narušavanje svoga stanja i njegovo kvarenje, niti hrđavost svojih postupaka, niti teret svojih prijestupa, zbog zavedenosti svojim lijepim izjavama i tvrdnjom da oni red uspostavljaju, kao što Uzvišeni kaže: Reci: "Hoćete li da vam kažem čija djela neće nikako priznata biti, čiji će trud u životu na ovome svijetu uzaludan biti, a koji će misliti da je dobro ono što rade? To su oni koji u dokaze Gospodara svoga ne budu vjerovali i koji budu poricali da će pred Njega izići; zbog 76

toga će trud njihov uzaludan biti i na Sudnjem danu im nikakva značaja nećemo dati. (Sura Kehf, 103-105.) Mevlana Dželaluddin Rumi kaže: (stihovi na perzijskom)

‫ط‬ ‫ط‬ ‫ذا مقمي ط‬ ‫وطإ م ط‬ ‫م‬ ‫س ط‬ ‫س طقناذلذوا ي أن ذؤ ي م‬ ‫مآ م‬ ‫ن ال س‬ ‫م هذ ذ‬ ‫فطهناء أل إ من رهذ ي‬ ‫منا آ ط‬ ‫ن كط ط‬ ‫منا آ ط‬ ‫مذفنذوا ي ك ط ط‬ ‫ل ل طهذ ي‬ ‫ن الرفننا ذ‬ ‫م ط‬ ‫م ذ‬ ‫م ط‬ ‫ن‬ ‫س ط‬ ‫فطهناء وططلئـ م‬ ‫مذو ط‬ ‫ال س‬ ‫كن ل ر ِني طعيل ط ذ‬ VE IZA KILE LEHUM AMINU KEMA AMENENNASU KALU ENU MINU KEMA AMENESSUFEHA U ELA INNEHUM HUSSUFEHA U VE LAKIN LA JA'LEMUNE Kad im se kaže: od strane vjernika, kao preporuka i poziv na dobro a odvraćanje od hrđavog, kako bi se upotpunila dobrohotnost i kompletiralo dobro. Cjelovitost imana je kroz dvije stvari; ostavljanje onog što je nepoželjno, a to je u riječima Uzvišenog: Ne činite nereda po zemlji. I primjena onog što je poželjno, a to se traži u riječima Uzvišenog: "Vjerujte nije navedeno ono u što se treba vjerovati zbog svoje očitosti a odnosi se na: vjerujte u Allaha i Onaj svijet. Hoće se: Činite vjerovanje kao što pravi ljudi vjeruju!" kaf je došao na mjestu akuzativa kao svojstvo infinitiva koji je skriven, pa kao da se kaže: - Vjerujte vjerovanjem koje je isto kao i njihovo. – Ma je infinitivno ili obuhvatno, pa kao da je rečeno: potvrdite svoje vjerovanje kao što je njihovo potvrđeno. Lam u riječi ljudi je radi ukazivanja na vrstu i hoće se oni koji su cjeloviti u svojoj ljudskosti i koji postupaju po zdravom razumu, ili zadanoj obavezi. Podrazumijeva se Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, i oni koji su bili uz njega, ili koji su povjerovali od njihovih sugrađana, kao što je bio Ibn Selam i njemu slični. Podrazumijeva se vjerovanje koje je vezano sa iskrenošću i koje je očišćeno dvoličnjaštva, isto kao što su i spomenuti imali. - oni odgovaraju: suprotstavljaju se pozivu na dobro i pozitivno sa iznošenjem negativnih stvari, svojim negativnostima, suprotstavaljaju se njihovim lijepim osobinama. "Zar da vjerujemo u ono u što bezumni vjeruju?" 29 hemze je da bi se osudilo, a lam ukazuje na cjelovite ljude, ili ukazuje na vrstu općenito. I oni su u toj vrsti, po njihovoj bolesnoj tvrdnji. Sefeh je neko malouman, ništavnog stajališta i mišljenja, a to je rezultat idiotluka, nedostatka razuma. Nasuprot tome je blagost i odmjerenost. Oni glupost i maloumnost pripisuju vjerovanju a oni sami su krajnje daleko od zrelosti, dostojanstva i razuma, jer su duboko zagazili u maloumnost. Oni su zbog toga i što su im se njihova hrđava djela učinila lijepim. Shodno njihovoj zabludi, oni uputu zovu zabludom. Moguće je da su ih zvali bezumnicima i zbog njihova siromaštva, jer većina vjernika je bila siromašna, a među njima je bilo i štićenika, kao što je bio Suhejb, Bilal... Moguće je i da su ih zvali tako zbog toga što nisu pridavali pažnju vjernicima i nisu ih smatrali dostojnim da se ugleda na njih, ako se uzme da su željeli riječju ljudi opisati Abdullaha b. Selama i njemu slične. Ako se kaže: - Kako je moguće licemjerje uz javno pokazivanje, kao što su riječi: zar da vjerujemo kao što bezumnici vjeruju? Odgovor je moguć na nekoliko načina: - Prvo: munafici, Allah ih prokleo, govorili su ovakve riječi u sebi a nisu ih izgovarali naglas. Međutim, Allah je otkrio njihovu sramotu i pokazao šta oni taje. To je bila kazna za njihovo neprijateljstvo. To je kao što je i pokazao i otkrio ono što su iskreni krili, od njihovih lijepih riječi i 29 Kao što bezumnici vjeruju. – op. Prev. 77

makar ih naglas oni ne izgovarali. To je potvrda njihove odanosti. Uzvišeni kaže: Oni su zavjet ispunjavali plašeći se Dana čija će kob svuda prisutna biti, i hranu su davali - mada su je i sami željeli - siromahu i siročetu i sužnju. "Mi vas samo za Allahovu ljubav hranimo, od vas ni priznanja ni zahvalnosti ne tražimo! (Sura Dehr, 7-9.) Sve ovo je bilo u njihovim srcima, pa je Allah to otkrio iz počasti spram njih i kako bi se ukazalo na njihovo časno stanje. – ovako je u Ettejsir. Drugo je: Munafici su pokazivali ove riječi između sebe, ali nisu pred vjernicima, pa je Allah izvijestio svoga Vjerovjesnika, sallellahu alejhi ve sellem, i sve ostale vjernike o tome. – ovo je stav Begavija. Treće je stav Ebu Su'uda u El-iršad kada kaže: Ove riječi, mada su od njih u društvu vjernika koji ih savjetuju, odgovor su na njihovo savjetovanje. Međutim, to što su to činili javno, ne čini ih munaficima, jer to je jedna vrsta nevjerovanja i vještina u licemjerju. Zato što je moguće da u tome ima mnogo skrivena zla. U značenju: - Zar da vjerujemo kao što vjeruju bezumnici i luđaci čije se vjerovanje ni ne uzima u obzir. Ali nećemo vjerovati ni kao ostali ljudi sve dok to naredite. – Ovako su se obraćali vjernicima koji su ih savjetovali, podsmjehujući im se i pretvarajući se kako bi ostvarili ovo što je navedeno zadnje. Oni govore kako govore, pa im Allah odvraća: - A, uistinu, oni su bezumni, ali ne znaju. (Sura Bekare, 13.) Oni su stvarni bezumnici, ali nisu svjesni i ne znaju šta ih sve od ove bolesti pritislo. Vjernici su svojim vjerovanjem i predanošću pobjegli od maloumlja i oni su predani istini i znanju. Oni su stvarni znalci, koji hode pravim putem. Ovo je odgovor i ukazivanje na njihovo neznanje. Neznalica, u svom neznanju, tvrdi suprotno onom što je stvarnost. To je veća zabluda i cjelovitije neznanje, nego neznanje onog ko priznaje da ne zna. Moguće je da će se takav popraviti i da će na njega uticati upozorenja i opomene. Znaj da riječi Uzvišenog: ali ne osjećaju u prethodnom ajetu, negiraju da oni imaju ikakva osjetila, a u drugom ajetu im se negira promućurnost, jer spoznaja korisnog i nereda se može ostvariti samo promućurnošću. U trećem ajetu, negira im znanje. U negiranju ovih stvari, na ovakav način, ima jedna letifapoučno i skriveno značenje. To je da se u prvom ajetu ukazuje da njihovo korištenje varki je krajnje neznanje koje ukazuje i na nepostojanje osjećaja. U drugom ajetu, oni ne mogu shvatiti. Tu je upozorenje na to da je to nužno za njih. Onaj ko nema osjećaja, on nema ni promućurnosti. U trećem ajetu je da oni ne znaju i time se hoće reći da im je i to nužno svojstvo. Onaj ko nema promućurnosti, taj nema ni znanja, jer je znanje sljedbenik razuma, kao što se priča: - Da je Allah, kada je stvorio Adema, alejhisselam, Džbril mu je donio tri poklona: znanje, stid i razum. Rekao je: - Ademe, izaberi od ovoga troga što hoćeš. – Adem je izabrao razum. Džibril je pokazao znanju i stidu da se vrate odakle su i došli, pa su mu odgovorili: - Mi smo u svijetu duša bili zajedno i ne želimo da se odvajamo jedni od drugih u svijetu forme. Slijedimo razum gdje god da ode. – Džibril je rekao: Ostanite zajedno. – Tako je razum u mozgu, znanje je u srcu a stid je u oku. – Mevlana Rumi kaže: (stihovi na perzijskom) Razuman neka pohita stjecanju znanja i spoznaje kako bi došao do stepena tevhida svojstva i djela. Imam Kušejri kaže: - Razum ima zvijezde. One su za šejtana kamenovanje i spaljivanje, a za znanje su svjetionici koji vode do srca, a za spoznaje su sunce. U spoznaji arifa, one izlaze. Bespočetno znanje-'ilm ledunni se u srcu otvara bez 78

ikakva uobičajenog uzroka ili vanjskog djelovanja. Srce ima dvije kapije: kapija prema vani, koja uzima znanje od osjetila i kapija koja vodi unutra i ona uzima znanje preko ilhama-nadahnuća. Primjer srca je primjer bunara u koji se slijeva pet rijeka. Nikada njegova voda neće biti posve čista sve dokle god uzima vodu iz pet rijeka. Za razliku od onoga bunara u kojem postoji izvor. Njegova voda je i čišća i dragocjenija. Tako je i sa srcem. Ako ono znanje ima samo preko pet osjetila, neće biti pošteđeno nečisti, sumnje i sumnjičavosti, za razliku od onoga srca čije se znanje pokazuje iz njegove dubine kroz otkrovenje. To znanje je mnogo čišće i preče. Šejh Zejnuddin Hafi kaže: - Za svako je čuđenje onaj koji uđe u ovaj tarikat (tesavvuf) i koji hoće da dostigne suštinu (hakikat), a prethodno je upoznao način izražavanja i način na koji se dolazi do značenja Kur'ana i hadisa, a onda ne bavi se zikrom Allaha i nije u stalnoj svijesti o Allahu, nije se okrenuo od svega osim Njega, kako bi se na njegovo srce izlila božanska znanja koja, kada bi živio hiljadu godina u naukovanju i prihvatanju onoga što je najispravnije, ne bi mogao okusiti ni mirisa tih božanskih znanja. Ne bi mogao uočiti ni njihova uticaja ni njihova svjetla. Znanje bez prakse je besplodno, a djelo bez znanja je bolesno, dok je djelovanje po znanju pravi put. U Mesneviji stoji: (stihovi na perzijskom) U Ette-vilatunnedžmijjetu stoji: A kada im se kaže, znači onima koji su nemarni i zaboravni vjerujte kao što ljudi vjeruju, tj. neki među vama koji su razmišljali o Allahovim blagodatima, Njegovim ajetima, nakon što su zaboravili obavezu danu na Dan: Zar nisam vaš Gospodar?, obavezivanje da će robovati Jedinom Allahu, pa su se onda sjetili tih obaveza i obećanja, pa su povjerovali u Muhammeda, sallellahu alejhi ve sellem, i ono s čime je došao. – oni kažu – ovi nesretnici, zar da vjerujemo kao što vjeruju bezumnici? – tako je i sa nemarnim koji tvrde da su muslimani. Kada ih se pozove da ostave slijepo slijeđenje koje su naslijedili od svojih predaka, u istinito vjerovanje do kojeg se dolazi iskrenim traženjem i ostavljanjem žudnje za dunjalukom i slijeđenja strasti. Kad se vraća pravom ahlaku i kada se zanemari neistina, oni one koji su pročistili svoja srca i koji su stekli velike počasti, nazivaju maloumnicima i ludacima. Gledaju ih sa nipodaštavanjem, pa kažu: - Zar da ostavimo dunjaluk kao što su ga ostavili ovi maloumnici i idioti pa da budemo zavisni od ostalih ljudi, kao što je njima potrebno? Oni ne znaju da su oni pravi maloumnici, jer Uzvišeni kaže: Ali su oni pravi maloumnici, samo što ne znaju. – Oni su maloumnici na dva načina: jedan od njih je da oni prodaju vjeru za dunjaluk, vječno za prolazno, zbog svojeg neznanja i nezrelosti. Drugo je da nipodaštavaju sami sebe jer nisu svjesni svoje spremnosti i sposobnosti da ostvare visoke stepene i Blizinu. Oni su zadovoljni dunjalukom i ne žele da ostvare stepene pobožnih i čestitih, niti da okuse užitke razumnih, kao što Uzvišeni kaže: Vjeru Ibrahimovu izbjegava samo onaj koji ne drži do sebe. (Sura Bekare, 130.) Jer: Ko spozna sebe, spoznao je svoga Gospodara. – a onaj ko spozna svoga Gospodara, napustit će bilo koga drugog. Upoznat će se i sa ehlullahom i Njegovim probranicima. Neće više ikada poželjeti da se odvoji od njih i nikada im neće reći da su maloumni. Gledat će ih sa punim uvažavanjem. Istaknuti sufije su kraljevi koji su zastrti od pogleda. Oni se pokazuju pred Allahom. Oni su kao sunca i mjeseci, ali pod kupolom Veličanstvenosti, pokriveni i zastrti od pogleda običnih. U Mesneviji stoji: (stihovi na perzijskom) 79

‫خل طذويا ي إ مطل ى ط‬ ‫مرفننا وطإ م ط‬ ‫وطإ م ط‬ ‫منا‬ ‫ذا ل ط ذ‬ ‫ذا ط‬ ‫شطمينا م‬ ‫م إ من ر ط‬ ‫معطك ي ي‬ ‫م طقناذلذوا ي إ مرننا ط‬ ‫معطك ي ي‬ ‫م طقناذلذوا ي إ مرننا ط‬ ‫طميفن مهم ي‬ ‫مذفنذوا ي طقناذلذوا ي آ ط‬ ‫نآ ط‬ ‫قذوا ي ال رذ مِني ط‬ ‫ست طهيزم ذ‬ ‫ن‬ ‫ؤو ط‬ ‫نط ي‬ ‫م ي‬ ‫ن ذ‬ ‫ح ذ‬

VE IZA LEKULLEZINE AMENU KALU AMENNA VE IZA HALEV ILA ŠEJATINIHIM KALU INNA ME'AKUM INNEMA NAHNU MUSTEHZI UNE Kada susretnu one koji vjeruju, ovdje se ukazuje na njihov odnos prema vjernicima i nevjernicima. Od početka se navodi njihovo ponašanje kako bi bilo jasno njihovo razmišljanje i pretvaranje i kako bi se jasno vidjelo njihovo licemjerje. Nema ponavljanja. Ovi munafici, kada se sretnu sa onima koji iskreno vjeruju, a to su muhadžiri i ensarije govore: lažno "Vjerujemo!" kao što i vi vjerujete i vjeru svoju potvrđujete. Bilježi se da je Abdullah b. Ubejj, munafik, sa svojim društvom izašao jednom iz Medine i naišao je na grupu ashaba. Ibn Ubejj je rekao: Pogledajte kako ću samo ove bezumnike odvratiti od vas! – Kada su se primakli ashabima, uzeo je za ruku Ebu Bekra i rekao: - Merhaba (dobro došao) Iskreni (Siddiku), pročelniče Benu Temima i ugledniče Islama. Drugi koji je bio sa Poslanikom, sallellahu alejhi ve sellem, u pećini. Onaj koji je žrtvovao i sebe i svoj imetak za Poslanika, sallellahu alejhi ve sellem. – Onda je uzeo za ruku Omera i rekao: - Merhaba Omeru, koji je neumoljiv u vjeri i koji je žrtvovao i sebe i svoj imetak za Poslanika, sallellahu alejhi ve sellem. – Onda je uzeo za ruku Aliju i rekao: - Merhaba amidžiću Poslanika, sallellahu alejhi ve sellem, i njegovom štićeniku, pročelniku Hašimovića, osim Poslanika, sallellahu alejhi ve sellem. – pa mu je Alija rekao: - Abdullahu, boj se Allaha i nemoj se pretvarati jer su munafici najgora Allahova stvorenja. – Ovaj mu je rekao: - Polahko, Hasanov oče. Kako možeš takvo što reći? Allaha mi, naše vjerovanje je kao i vaše vjerovanje, naše ubjeđenje je kao i vaše ubjeđenje. – Onda su se razišli, pa je Ibn Ubejj rekao svom društvu: - Kakav sam bio? Kada se sretnete sa ashabima, uradite kao što sam i ja maloprije uradio. – Oni su ga pohvalili za postupak i rekli: - Bit će nam dobro sve dokle god si ti među nama. – Muslimani su se vratili Poslaniku, sallellahu alejhi ve sellem, i kazali mu šta im se desilo, a onda je objavljen ovaj ajet. - a čim ostanu nasamo bilo da odu ili da se okupe zajedno. Ila je u značenju sa. Ili je u značenju osame se. Ila može značiti i uz njega. sa šejtanima svojim, svojim prijateljima koji predstavljaju šejtane u svom odbijanju i inatu, koji pokazuju svoje nevjerovanje. Naziva ih se šejtanima zbog zajedništva u nevjerovanju. Moguće je da se tako nazovu i istaknuti munafici. Ima i onih koji tvrde da su to novopostali munafici. Uglavnom, svaki inatan i otpadnik je šejtan. Dahhak kaže: Pod pojmom svojim šejtanima hoće se reći njihovim savjetnicima i vračarima. U Benu Kurejza je to bio Ka'b b. Ešref, u Benu Eslemu je bio Ebu Burejde, u Džuhejni je bio Abduddar, u Benu Esedu je bio Avf b. Amir, u Šamu je bio Abdullah b. Sevda. Arapi su smatrali da su ovi znali gajb i da su znali tajne, da su liječili bolesne. Nije postojao nijedan vračar ni prorok a da Arapi nisu smatrali da uz njega ima šejtan koji ga nadahnjuje. Naziva ih se šejtanima zbog njihove udaljenosti od istine, jer šetun je izraz kojim se ukazuje na daljinu i udaljenost. – ovako je u Ettejsir. govore: "Mi smo s vama, mi vas slijedimo i pratimo, podržavamo vašu vjeru i ubjeđenje i nećemo vas ostaviti ni po koju cijenu. – Kao da im se kaže, prilikom njihova izgovora: - Uz vas smo! – Pa šta vam je i nećete da vjernicima potvrdite njihovo svjedočenje i zašto ne posvjedočite zajedno s njima, pa da uđete u njihove džamije, sa njima odete na hadždž i s njima u boju učestvujete? – pa oni odgovore: mi se u svom pokazivanju vjerovanja pred vjernicima samo rugamo." (Sura Bekare, 14.) njima i ismijavamo ih. Na um nam ne pada stvarno 80

vjerovanje. Mi im pokazujemo da smo vjernici, javno i tajno, a hoćemo da im javno pokažemo kako bismo mogli učestvovati u dijeljenju ratnog plijena i kako bismo mogli ženiti njihove kćeri. Kako bismo mogli znati njihove tajne i kako bismo sačuvali naš imetak i porodice od njih. Ismijavanje je kada se nekoga smatra neznalicom i predmetom sprdnje. Značenje je: - Mi od Muhammeda i njegovih prijatelja pravimo naznalice tako što im se pokazujemo kao muslimani. – Onda im Allah odgovara:

‫ن‬ ‫مذهذو ط‬ ‫ه ِني ط ي‬ ‫م ِني طعي ط‬ ‫م مف ي ط ذضغيطمينان مهم ي‬ ‫مد سهذ ي‬ ‫م وطِني ط ذ‬ ‫ز ىءذ ب مهم ي‬ ‫الل ل ذ‬ ‫ست طهي م‬ ALLAHU JESTEHZI U BIHIM VE JEMUDDUHUM FI TUGJANIHIM JA'MEHUNE Allah njih izvrgava poruzi vraća im njihovo ismijavanje, ili: nadoknađuje im njihovo ismijavanje. Tada onaj ko se ismijavao postaje ismijavani. Ili: spušta ih na nivo nipodaštavanja koje je nužno uz ismijavanje. Ili: Prema njima se odnosi kao neko ko ih ismijava. Na dunjaluku je to kroz činjenicu da će ih vjernici prozrijeti i omalovažiti, a oni će se kroz blagodati i nekažnjavanje osiliti i prijeći svaku granicu u svom griješenju. Na ahiretu je, kako se prenosi u jednoj predaji: - Otvorit će im se vrata Dženneta, a oni će biti u Džehennemu. Požurit će prema toj džennetskoj kapiji i kada dođu do pred nju, vrata će im se zatvoriti. Tada će ih se vratiti u Džehennem. Vjernici će sa svojih ležaljki u Džennetu to gledati i smijat će im se na isti način kao što su se munafici smijali vjernicima na dunjaluku. To će im biti plaća za ono što su ovdje radili. To će im se neprestano dešavati. i podržava ih povećava im i jača ih u tome. Izraz je došao od meddu-l-džejš kada se vojsku pomaže oružjem, oruđem, municijom i dodatnim ljudstvom, a nije došlo u značenju da će im se oduljiti život. To se izražava kroz pojam umli-oduljit ću im. Na to ukazuje i učenje-kiraet Ibn Kesira. da u svome nevjerstvu ovo je vezano za: i pušta ih. Tugjan je prelaženje granice u bilo čemu. Ovdje se hoće ukazati na njihovo pretjerivanje u nevjerovanju. To što se njima pripisuje je naznaka da je to naročito za njih i potvrda rečenom da će im se pustiti i pomoći ih se u njihovu hrđavu izboru. lutaju. (Sura Bekare, 15.) Ne znajući izlaza, neodlučni u svojoj zabludi. To im je kazna na dunjaluku zbog njihova ismijavanja. To je stanje koje opisuje imenovane ili je došlo u genitivu zbog toga što je član genitivne veze infinitiv, pa je došlo u nominativu po pravilu. Zalijepljenost po pitanju duhovnog vida je kao sljepilo po pitanju fizičkog. To je neodlučnost i unezvjerenost jer čovjek ne zna gdje da se okrene. U ova dva ajeta ima i nekih išareta, prikrivenih znakova i tumačenja: prvo je: u riječima Uzvišenog: Mi smo s vama. – a to je da onaj ko želi da onaj ko hoće da objedini želju i ono što radi većina, neće u tome uspjeti. Dvije suprotnosti su nespojive. Onaj ko ima u svakom društvu prijatelja i u svakom kutku srca neku želju, postaje plijen i rastrzan između različitih želja. Ovakvo je stanje munafika koji je neodlučan između ovoga i onoga. Munafici, pošto su htjeli da objedine druženje s nevjernicima i druženje s muslimanima, da objedine negativnosti nevjerovanja i ljepote vjerovanja, dvije suprotnosti spojiti je neostvarivo. Tako su ostali između kapije i kuće. To je kao u riječima Uzvišenog: neodlučni su kome će se privoljeti, da li ovima ili onima. (Sura Nisa, 143.) Takva je situacija i sa onima koji priželjkuju. Tvrde kako imaju volju ali se nisu oslobodili svojih uobičajenih navika. Oni hoće da objedine ciljeve oba Boravišta. Priželjkuju najveće stepene u vjeri, a borave u najnižim predjelima

81

dunjaluka. Nikada neće uspjeti u svojoj nakani. Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, je rekao: - Vjera nije priželjkivanje i ufanje. U drugom hadisu je rekao: - Poslan sam kako bih oslobodio uobičajenog i kako bih otklonio strasti. Još je rekao: - Dunjaluk i ahiret su kao dvije žene za jednim čovjekom (inoče). Onaj ko misli da ih je moguće objediniti, zavaran je i zaveden. Onaj ko misli da svojim slijeđenjem prohtjeva može ostvariti visoke stepene, taj je kao neko ko se ismijava sa načinom života ovih ljudi (sufija). Koliko je samo takvih koji su se utopili u ovom moru (tesavvufu). Allah im pušta da se povode za svojim nefsom u njegovoj hlepnji za dunjalukom, pa onda u traženju i želji za dunjalukom prijeđu granice neophodnog i potrebnog. Otvore im se vrata dunjalučkog stremljenja kako bi se osamostalili i neovisnim osjetili. Što se više osamostaljuju, to više raste njihovo pretjerivanje, kao što Uzvišeni kaže: Uistinu, čovjek se uzobijesti čim se neovisnim osjeti, (Sura Alek, 6,7.) Tako je naknada za hrđav postupak njihova nastojanja da se obogate i osamostale, ismijavanje, a naknada za hrđav postupak ismijavanja je dopuštanje da lutaju i pomaganje u tome. A naknada za njihovo lutanje je duhovno sljepilo, pa onda lutaju u zabludi, neodlučni su i ne znaju da nađu puta iz zablude i neistine, niti da se vrate na put istine. Drugi išaret je u riječima Uzvišenog: Allah njih ismijava: a to je da je u tome ukaz na čast vjernika i njihovo mjesto kod Allaha, jer Allah preuzima na sebe da izvrgne ruglu munafike i tako izvrši odmazdu za njihovo ismijavanje vjernika. Vjernici nemaju potrebe da im uzvraćaju i da im se suprotstavljaju sličnim ismijavanjem i izrugivanjem. Allah ih zamjenjuje u tome i izvrgava munafike ismijavanju koje je daleko upečatljivije nego što je munafičko ismijavanje. On ih obasipa nipodaštavanjem i poniženjem toliko da je to neopisivo. Ajet ukazuje i na negativnost ismijavanja i podrugivanja sa drugim ljudima. Uzvišeni kaže: neka se muškarci jedni rugima ne rugaju, (Sura Hudžurat, 11.) U kazivanju o Musau, alejhisselam, kaže: oni upitaše: "Zbijaš li ti to s nama šalu?" - "Ne dao mi Allah da budem neznalica!" - reče on. (Sura Bekare, 67.) Ovim riječima ukazuje da je takav postupak osobina neznalica. Ako je ismijavanje ljudi nešto pokudno i nepoželjno, šta onda očekuje onoga ko ismijava Allaha? Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, kaže: - Onaj ko traži da mu se oproste grijesi a ustrajava u njima je kao neko ko ismijava Allaha. Treći išaret je u riječima Uzvišenog: i ostavlja ih i jača u njihovom nevjerstvu da lutaju: - to je da čovjek ne treba da bude zaveden dužinom života i snagom, svojim imetkom ili djecom. Uzvišeni Allah za svoje neprijatelje kaže da im daje dug život i snagu i za imetak i djecu kaže: Misle li oni - kad ih imetkom i sinovima pomažemo, (Sura Mu'minun, 55.) Njihov dug život i bogatstvo i mnogo potomstvo im je poniženje. To im je uskraćivanje i naspram ove podrške je produženje. Uzvišeni kaže: i patnju mu veoma produžiti, (Sura Merjem, 79.) Uzvišeni Allah je svom neprijatelju na dunjaluku dao mnogi imetak i ojačao ga njime, a na ahiretu je svom štićeniku učinio trajnu hladovinu. Uzvišeni Allah je rekao Muhammedu, sallellahu alejhi ve sellem, u Noći miradža: - Moja blagodat prema tvom ummetu je da sam im skratio životni vijek kako im se ne bi namnožili grijesi. Umanjio sam im bogatstvo kako im se ne bi oduljilo polaganje računa. Ostavio sam ih kao zadnje na dunjaluku, kako im se ne bi oduljio boravak u mezaru. 82

Bilježi se da je Uzvišeni Allah rekao svome Miljeniku, sallellahu alejhi ve sellem, u Noći miradža: - Ahmede, nemoj se kititi otmjenom odjećom, probranom hranom i udobnom posteljom. Nefs je izvor svakog zla. On je hrđav sudrug. Kada god ga povučeš u pokornost, on te povuče u grijeh. Opire ti se u ibadetu a pokorava ti se u grijehu. Kada se zasiti postane obijestan, a uzoholi se kada se neovisnim osjeti. Kada se ti sjetiš, on zaboravlja i nemaran je kada si siguran. Nefs je ortak šejtanu. – ovako je u Miškatu-l-envar. Oni su – tj. munafici. Opisani su navedenim svojstvima i ona su naročita za njih, najupečatljivija su za njih. Toliko da su kao opipljiva i kao da se može vidjeti i osjetiti ono u čemu su oni. Zamjenica ukazuje na njihovu udaljenost kako bi se ukazalo na njihovu udaljenost i udaljenost njihova položaja u zlu i hrđavosti njihova stanja. Zamjenica je kao subjekat, a predikat je:

‫منا ط‬ ‫أ ذويطلئـئ م ط‬ ‫نا ي‬ ‫ن‬ ‫ضةال طل ط ط‬ ‫حت ت د ط‬ ‫منا طرب م ط‬ ‫ة مبنال يهذ ط‬ ‫شت طذروذا ي ال ر‬ ‫كناذنذوا ي ذ‬ ‫م وط ط‬ ‫جناطرت ذهذ ي‬ ‫د ى فط ط‬ ‫مهيت طد مِني ط‬ ‫ك ال رذ مِني ط‬ ULA IKELLEZINE ŠTEREVUDDALALETE BI-L-HUDA FEMA REBIHAT TIDŽARETUHUM VE MA KANU MUHTEDINE Umjesto Pravim, oni su krenuli krivim putem; 30 kupovina je ulaganje sume kako bi se ostvarilo željeno. Kasnije se ovo značenje proširilo na sve što čovjek posjeduje i čega se oslobađa kako bi zadobio nešto drugo. Onda se još proširila upotreba pa se koristi i za sve ono čega se čovjek odriče i čega bi se odrekao da bi zadobio nešto drugo. U ovom ajetu je pokazatelj njihova djelovanja, pa su oni kupili nevjerovanje i zabludu, skretanje sa pravog puta i istine, u zamjenu za uputu; vjerovanje i slijeđenje pravog puta i postojanost u tome. U prenesenom značenju je: uzimaju zabludu umjesto upute. To je opisano njihovom željom za zabludom i pogrešnim načinom života, a ostavljanje upute. Izabrali su zabludu i zamijenili je za uputu i vjerovanje. Prikazano je kao da je uputa bila u njihovom vlasništvu, a to zbog toga što su imali mogućnost da je izaberu i što su bili pripravni za nju, ali su svojom sklonošću zabludi, ostavili tu uputu i napustili je. Ba prati ono što se ostavlja, shodno zamjeni i naknadi. Ovo je dokaz da se sud donosi i na osnovu razmjene i da je ona važeća, a ne mora se govoriti i potvrditi to i riječima ponude i prihvatanja. Ovi se nazivaju kupcima ostavljanjem upute a uzimanjem zablude, mada ne govore o ovoj razmjeni. – ovako je u Ettejsir. njihova trgovina im nije donijela nikakvu dobit, u prenesenom značenju. Nisu ostavarili nikakve dobiti u ovoj trgovini. Dobit je naslonjena, u suštini na trgovce. Vezanost dobiti za trgovinu zbog očekivanja počinioca, ili zbog toga što se to pretpostavlja od trgovine, jer ona uzrokuje i dobit i gubitak. Fa je kako bi se ukazalo da riječi podrazumijevaju i zamišljeni uvjet: a ako i prodaju, nisu zaradili išta. – ovako je u El-kevaši. Trgovina je djelatnost trgovaca, a to je kupoprodaja kako bi se ostvarila dobit, a dobit je sve ono što prelazi uloženo. i oni ne znaju šta rade.31 (Sura Bekare, 16.) u suštinu trgovine. Cilj trgovine je da se sačuva osnovni kapital uz ostvarenje dobiti. Ako izostane zarada u jednom poslu, moguće da se ostvari u drugom, jer ostaje osnovni ulog, glavnica. Međutim, ako izgubi glavnicu, onda se to ne može ikako nazvati trgovinom. Ovi, munafici, izgubili su i jedno i drugo, jer njihova glavnica je urođena priroda i zdrav razum. Pošto su smatrali da je zabluda 30 Doslovan prijevod bi bio: - Oni su kupili zabludu za uputu. – op. Prev. 31 Doslovan prijevod: - A nisu bili upućeni. – op. Prev. 83

prava stvar, oštetili su svoju osnovu i pomutili svoj razum. Od njihove glavnice im nije ostalo išta što bi mogli uložiti za ostvarenje upute i istine i za ostvarenje cjelovitosti. Postali su gubitnici, bankroti, koji nemaju ičega što bi mogli uložiti i nadati se zaradi i dobiti. Udaljili su se od trgovine na hiljadu konaka. Znaj da upućen onaj ko je ostavio dunjaluk i uobičajeno, a onda se predao pokoravanju i ibadetima. Nije to onaj ko slijedi sve što mu se prohtije i ko izmiješa svoj prohtjev sa uputom. Priča se da je šejh Ebu Ali Dekkak imao nekog murida trgovca koji je bio bogat. Taj murid se jednom razbolio i šejh je otišao da ga obiđe. Pitao ga je šejh za razlog bolesti. Murid mu je rekao: - Sinoć sam ustao da obavim noćni namaz. Kada sam htio uzeti abdest, osjetio sam bol u leđima i od toga sam onemoćao, dobio groznicu. – Šejh mu je rekao: - Nemoj raditi nešto iz radoznalosti i bez potrebe. Neće ti koristiti noćni namaz dokle god ne ostaviš svoj dunjaluk i dok ljubav prema dunjaluku ne istjeraš iz srca. Najpreče ti je to, a onda se posveti nafilama. Onaj ko ima glavobolju, neće je smiriti ako masira noge. Onaj ko uprlja ruke ne može ih očistiti ako pere nogavice ili rukave. Jedan šejh je rekao: - Jedan od pokazatelja slijeđenja prohtjeva-heva je predanost nafilama, a zanemarivanje sprovođenja obaveza. – Ovo je raširena pojava među ljudima, osim kod onoga koga je Allah sačuvao. Tako vidiš nekoga kako uči mnoge virdove i klanja mnoge nafile koje su i zahtjevne a ne sprovodi nijedne obaveze-farza na pravi način. Razuman će najprije voditi računa o svojoj glavnici i kako nju da sačuva, a onda gledati kako da ostvari dobit iz te glavnice. Sve to slobodnom voljom a ne iz prisile. Uzvišeni Allah je zadužio svoje robove ibadetima jer zna da oni rijetko da bi šta uradili za Njega. To zbog toga što u njima nema išta što bi ih potaklo da se vrate Njemu bez razloga. Ovo je stanje većine ljudi, za razliku od onih koji su pročišćeni. U Mesneviji stoji: (stihovi na perzijskom) Uzvišeni Allah ti je stavio u obavezu da Mu robuješ, a u suštini ti je obavezao da uđeš u Njegov Džennet, jer je naredba vezana za Džennet. Ako nefs nije prilježan onom što mu je urođeno: predavanje svemu što je jeftino, ništavno. Znaj da onaj ko smatra teškim da ga Allah spasi od njegovih prohtjeva i strasti koje ga vežu od činjenja dobra, i ko smatra da ga se ne može izvući iz nemara koji ga obuhvata u svim situacijama, taj obezvrjeđuje božansku svemoć. Uzvišeni je rekao: A Allah sve može! (Sura Kehf, 45.) Uzvišeni kazuje da je Njegova moć apsolutna i da joj nema granice. To je nešto i ako hoćeš da se pomogneš u jačanju svoje nade, onda pogledaj sebi slične, a onda im je Allah pomogao i blagodario im svojom pažnjom i pomoći. Kao što je bilo sa Ibrahimom b. Edhemom, Fudajlom b. Ijadom, Ibn Mubarekom, Zunnunom Misrijom, Malik b. Dinarom i drugim, koji su bili prijestupnici u svojoj mladosti. – ovako je u Šerhu-l-hikemi-l-'ataijje. – Hafiz je rekao: (stihovi na perzijskom) Kašani u tumačenju ajeta kaže: - Huda-uputa je drugo svjetlo koje se spominje u riječima Uzvišenog: sama svjetlost nad svjetlošću! (Sura Nur, 35.) To je prapočetno urođeno svjetlo na koje se odnose riječi učenjaka kada kažu: - To je pripravnost koja je došla iz Njegova izljeva milosti. Zabluda-dalalet je razvojna tmina koja ga zaklanja, kroz slijeđenje pokvarenih prirodnih nagona, prljavih ciljeva, kroz sklonosti nefsa i slijeđenje šejtana. Dobit, zarada je prvo, sveto svjetlo, cjelovito, koje je stečeno okretanjem Uzvišenom Hakku i vezivanjem 84

za Višnji svijet, predavanje Allahu i usrdno obraćanje Njemu i nikome drugom. Kroz Njegovo pomaganje i uticaj, oslobađanje sve snage i uticaja, kako bi se očistio duh osvjedočenja bilo kakvog tereta borbe. To kroz pokazivanje Bića Vječnog i Njegovim uticajem spaljivanje svega što je ostalo od prolazne forme. Njihov gubitak je gubljenje oboga, a to je cjeloviti zastor od Hakka kroz crnjenje grijehom, kao što Uzvišeni kaže: A nije tako! Ono što su radili prekrilo je srca njihova, uistinu, oni će toga dana od milosti Gospodara svoga zakonjeni biti, (Sura Mutaffifun, 14,15.) U Ette-vilatunnedžmijjetu stoji ukaz u ajetu da je rezultat njihove obijesti i sljepila da su bili zadovoljni dunjalučkim životom. Oni su se opustili uz to i u svoja srca su pustili zabludu i ona je postala postojana u njima. Ovo je stanje rezultat njihova odnosa. Zbog toga je postupak i pripisan njima. Kaže: Oni su kupili zabludu za uputu. Upotrijebljen je izraz kupovina jer su izbacili svoju spremnost i podobnost za primanje upute iz svog ponašanja i ne imaju mogućnosti da je povrate. I njihova trgovina nije ostvarila dobit jer je gubitak zadovoljstvom dunjalukom u odnosu na ahiret očit. A onaj ko da prednost dunjaluku i ahiretu nad Gospodarom, taj ima još veći gubitak. Ako je onaj ko izgubi blagodat iskušan džehennemskom vatrom, šta misliš tek o onome ko je izgubio Željeno i Ciljano i ko je udaljen od Voljenog? On je svoje vrijeme uzalud potrošio i zarobljen je svojim strastima. On niti u svom srcu ima ikakva poslanika, niti do njegove duše iko može doprijeti, niti ima ikakva glasnika do voljenog, niti se ikada osvjedočio Njemu. Ovo je stvarno stradanje i gubitak. I oni nisu upućeni jer su pokvarili svoju spremnost i podobnost za primanje upute.

‫ط‬ ‫م مف ي‬ ‫ل ال ر م‬ ‫ه ذ طهط ط‬ ‫منا ط‬ ‫منا أ ط‬ ‫ذ ي ا ي‬ ‫م وطت ططرك طهذ ي‬ ‫ه ب مذفنذورمه م ي‬ ‫ب الل ل ذ‬ ‫حذويل ط ذ‬ ‫ت ط‬ ‫اضناء ي‬ ‫ست طذويقطد ط طننارا د فطل ط ر‬ ‫م كط ط‬ ‫مث طل ذهذ ي‬ ‫ط‬ ‫مث ط م‬ ‫ذ‬ ‫ذ‬ ‫ر‬ ‫ن‬ ‫ت ل ِني ذب ي م‬ ‫منا ت‬ ‫صذرو ط‬ ‫ظل ط‬ MESELUHUM KEMESELILLEZISTEVKADE NAREN FELEMMA EDA ET MA HAVLEHU ZEHEBELLAHU BI NURIHIM VE TEREKEHUM FI ZULUMATIN LA JUBSIRUNE Slični su mesel-primjer je u osnovi u značenju sličnog, jednakog, istovrsnog, a onda se kaže za nešto što se poredi s nečim i kaže se za primjer, bez mijenjanja. Navodi se samo za ono što je čudno i zanimljivo. Zbog toga se i vodi računa da se ta poslovica, primjer ne mijenja. Kasnije je došlo do uptrebe ovog termina za svako stanje, događaj ili svojstvo koje je čudno i zanimljivo, kao što je u slučaju riječi Uzvišenog: Ovakav Džennet obećan je onima koji se budu Allaha bojali:32 (Sura Ra'd, 35.) Ili u riječima: Allah ima svojstva najuzvišenija33 (Sura Nahl, 60.) U značenju opis koji je upečatljiv i veličanstven. Pošto Allah iznosi suštinu munafičkog stanja, to prati i navođenjem primjera, kako bi se dodatno pojasnilo i potvrdilo njihovo stanje. Navođenje primjera je uticajnije na razum i bolje je sredstvo za urazumiti neznalicu i kako bi se opomenuo tvrdoglav i inatan. Kako da primjer ne bude takav kada ukazuje na ružnu pojavu kroz poznatu sliku, kada nešto nepoznato uspoređuje sa nečim što je odomaćeno? Pokazuje našoj svijesti nešto što je doživljeno, opipljivo. Značenja pokazuje i prikazuje u formi nečega fizičkog. Stoga je cilj primjera i njegova 32 Primjer Dženneta obećanog bogobojaznim i čestitim. – op. Prev. 33 A Allahov je najuzvišeniji urnek. – op. Prev. 85

navođenja da se uporedi nešto što je skriveno sa nečim što je očito, odsutno da se uporedi sa nečim prisutnim. Iz nekog razloga, Allah je navodio mnogo primjera u svojim Objavama. U Indžilu postoji čitavo poglavlje koje se zove Primjeri. U Kur'anu ima hiljadu ajeta u kojima su sadržani primjeri i pouke. Vjerovjesnici, učeni i mudri su često koristili primjere u svojim kazivanjima. Sujuti navodi u El-itkan da je jedna od najveličanstvenijih kur'anskih znanosti upravo njegovi primjeri. Ljudi su nemarni prema ovome. Značenje ovih riječi je: a njihovo stanje je zanimljivo onima koji i slično je onima – pa se jednina koristi da bi se ukazalo na množinu, kako bi se olakšalo izgovaranje i izbjegle dužine, kao što je u riječima: i vi se upuštate u nevaljaštine kao što su se i oni upuštali. (Sura Tevbe, 69.) Osnovica je prethodno rečeno i ono što dolazi iza odrednice, samo što se zamjenica spominje u jednini u riječima Uzvišenog: potpale vatru, s obzirom na formu, mada su postupci koji se navode u množini po značenju. Istikad je traženje vatre i nastojanje da se ona upali i rasplamsa. Vatra je nešto prozirno i svijetlo, što prži i peče, svjetlo koje obasjava, a svjetlo je sve što je suprotno tmini. Značenje je: upalio veličanstvenu vatru u samoći i na pustom mjestu u tamnoj noći, kako bi se osigurao od zvijeri i drugih nedaća i kad ona osvjetli osvjetljavanje znači krajnje jasnu svjetlost, kao što na to ukazuju riječi Uzvišenog: On je Sunce izvorom svjetlosti učinio, a Mjesec sjajnim (Sura Junus, 5.) Pa kada vatra osvijetli njihovu okolicu, ono što okružuje onog ko je upalio vatru. Ma je došlo u svojstvu i značenju objekta, a okolica je došla u akuzativu, kao priloška odredba. Ako se učini pratiociom, onda je uzrokovano sa riječcom ma i dolazi u ženskom rodu jer su oko njega, onog ko je upalio vatru, stvari i mjesta. Osnovica okolici je krug i zbog toga se i period od godinu dana naziva havl jer kruži i upotpunjava se. Odgovor na ma jesu riječi Uzvišenog: Allah im oduzme svjetlo u značenju da ga ugasi u cijelosti i zagasi njihovu vatru, kao izvor svjetla. Vezivanje uklanjanja svjetla za svjetlo a ne za vatru je zbog toga što je svjetlo bilo uzrok da se vatra upali a ne nešto drugo. To što se uklanjanje svjetla pripisuje Allahu je ili zbog toga što je sve Njegovo stvaranje, ili zato što se gašenje desilo nekim skrivenim nebeskim razlogom; kao što je vjetar ili kiša. Ili je to zbog toga kako bi se pojačalo značenje, kao što se da naslutiti kroz prelaznost glagola sa ba ali ne i hemzetom. U tom slovu je značenje pratnje i pridruženosti. Kaže se: sultan je otišao sa svojim imetkom. – ako ga uzme. Ono što Allah uzme i zadrži, niko ne može povratiti osim Njega. Zbog toga ne govori o refleksiji, koja se podrazumijeva na prvi pogled, nego govori o svjetlu, jer gubitak refleksije-odbljeska, može zadržati sam izvor svjetla, jer ne mora značiti da nepostojanje snažnog znači i nepostojanje nejakog. Hoće se reći, u ovom ajetu, da se u cijelosti gubi svjetlo, kao što to pojašnjavaju riječi: i ostavi ih u mraku, i oni ništa ne vide! (Sura Bekare, 17.) Tmina je nepostojanje svjetla i njegovo potpuno gašenje, naročito ako je tmina dolazila postupno i jačajući. Kao što se vidi iz množine imenice i njene neodređenosti. Ono što dolazi na kraju, u riječima: i oni ne vide, može se ostvariti samo ako od svjetla nije ostalo išta i ikakva traga. Ostaviti u osnovi znači odbaciti i zanemariti. Postoji jedan objekat uz ovaj glagol, pa podrazumijeva značenje pretvaranja i nosi značenje srčanih djela, pa je u značenju: pretvorio ih je u tminama pa oni ništa ne vide. Od onoga što ih okružuje. Shodno ovom tumačenju, riječi Uzvišenog: u tminama i riječi: ne vide su dva objekta za glagol učiniti i nakon prvog objekta. Tako se kazuju uzastopne vijesti o nekome o kome se priča.

86

Ako se značenje uzme u osnovi kakvo jeste, onda su ova dva izraza odrednice stanja za objekat i dolaze kao sinonimi ili opisi. Značenje je da je njihovo stanje čudno. Kupili su zabludu koja se označava i izražava tminom nevjerstva i licemjerja, a koje uzrokuju tminu Allahove srdžbe i tminu Kijametskog dana. na Dan kada budeš vidio kako se pred vjernicima i vjernicama, i s desne strane njihove, svjetlo njihovo bude kretalo: (Sura Hadid, 12.) I tminu trajne i neprestane kazne, u zamjenu za uputu koja je prirodno svijetla i koja je potvrđena svim onim u šta su se uvjerili: dokaza istine. To je stanje slično nekome ko je upalio veliku vatru i prije nego se njome okoristio, Allah ju je ugasio i ostavio ga u tminama toliko mračnim da ih pogled ne može prodrijeti. U Ettejsir stoji: - Munafici su javno izgovorili riječ vjerovanja i njome su osvijetlili svoje stanje, pojačali svoj ugled i njome se osigurali, pa su ženili muslimanske žene i nasljeđivali ih, učestvovali su u podjeli ratnog plijena zajedno s njima i osigurali svoje imetke i svoju djecu. Kada su ostarili, jezici su im se ukočili i nisu mogli izgovoriti ovu riječ (šehadet) pa su ostali u tmini svoga nevjerovanja zanavijek i vraćeni su u stanje stalnog straha i tmine.

‫ن‬ ‫جذعذو ط‬ ‫م ل ط ِني طير م‬ ‫ ي فطهذ ي‬ ‫م عذ ي‬ ‫م ب ذك ي ء‬ ‫ص م‬ ‫ذ‬ ‫م ء‬ SUMMUN BUKMUN 'UMJUN FE HUM LA JERDŽI'UNE Gluhi, gluhi su od toga da čuju istinu i ne prihvataju je, a ako je ne prihvataju, onda kao da i ne čuju. Gluhoća je začepljenost slušnih putova tako da do njih ne može doprijeti zrak čije titranje uzrokuje zvuk. nijemi pred istinom. Ne govore istinu jer kriju suprotno onom što javno pokazuju. Oni kao da i ne govore a to je mahana jezika kada nije u stanju da izgovori riječi i slova. i slijepi su, nemaju vida, nesposobni su da uzmu pouku koja bi ih dovela do suštine i upute, a također nemaju ni unutarnjeg vida-besireta. Onaj ko nema unutarnji vid kao da nema ni fizički. Sljepilo na koje se ukazuje ovdje, podrazumijeva i fizičko i nutarnje. Ovo su njihove osobine na ovom svijetu. Zbog toga će na onom svijetu biti kažnjeni time da stvarno neće imati ijedno od ovih osjetila. Uzvišeni kaže: Mi ćemo ih, na Sudnjem danu, sakupiti, licem zemlji okrenute, slijepe, nijeme i gluhe; (Sura Isra, 97.) Tako neće čuti Allahova pozdrava, niti će im se Allah obratiti, niti će Ga vidjeti. Muslimani su čuli istinu, govorili su istinu i gledali su istinu, pa će biti počašćeni na Kijametskom danu Njegovim obraćanjem njima i susretom s Njim i Njegovim pozdravom njima. nikako da se osvijeste. (Sura Bekare, 18.) Zbog svojih svojstava koja su navedena, nikako da se povrate iz zablude na uputu koju su ostavili. Ajet je primjer i rezultat. Ukazuje na to da su mogli da se vrate uz pomoć organa i zaslužuju svaki ukor zbog svog ostavljanja toga. Riječi Uzvišenog gluhi, nijemi i slijepi su nije negacija organa nego negiranje njihovog korištenja istih. Sa'di kaže: (stihovi na perzijskom) Zatim Allah podstiče ljude da se vrate tako što će se pokoravati Njegovoj naredbi i kloniti se Njegovih zabrana riječima: I tako, eto, Mi opširno iznosimo dokaze, da bi oni došli sebi. (Sura A'raf, 174.) Onaj ko Mu se ne vrati dragovoljno, vratit će Mu se poslije smrti, kao što kaže Uzvišeni: Svako živo biće će smrt okusiti, i Nama ćete se poslije vratiti. (Sura Ankebut, 57.)

87

Onaj ko Mu se vrati na dunjaluku, drage volje, a to se potvrđuje u riječima: "Mi smo Allahovi i mi ćemo se Njemu vratiti!" (Sura Bekare, 156.) Njegovo vraćanje je uz počasti. Njemu se obraća riječima: A ti, o dušo smirena, vrati se Gospodaru svome zadovoljna, a i On tobom zadovoljan, (Sura Fedžr, 27,28.) Priča se da je neki silnik, u davnim vremenima, sagradio dvorac i dobro ga ukrasio i nakitio. Naredio je svojim pomoćnicima da niko ne prilazi dvorcu. Onaj ko bi pogledao dvorac i divio mu se, bio bi ubijen. Tako je radio i ubijao ljude. Onda je došao jedan čovjek iz njegova naselja i posavjetovao ga o tome. Taj silnik nije pridavao ikakve pažnje tim riječima i savjetima. Taj dobri čovjek je izašao od silnika i iz njegova naselja. Otišao je i napravio nekakvu kolibicu od pruća. U toj kolibici je robovao Allahu. Silnik je, jednom, uživao sa svojim najbližim saradnicima u dvorcu, i odjednom se pojavio Melek smrti u liku otmjenog mladića. Kružio je i razgledao taj dvorac. Podigao je glavu prema silniku, a onda je jedan od njegovih saradnika rekao: - Vladaru, vidimo nekog čovjeka kako razgleda dvorac. – Vladar se propeo u svom prijestolju i ugledao tog mladića. Povikao je: - Ovo je ili ludak ili neki stranac-putnik. Idi i ubij ga. – Taj čovjek je otišao do mladića i kada je htio da podigne sablju, Melek mu je uzeo dušu. Čovjek je pao mrtav. Silniku je rečeno da je taj stranac ubio njihova čovjeka. Silnik je naredio drugom čovjeku da siđe do stranca i ubije ga. Kada je i taj sišao do stranca i htio da ga ubije, i njemu je uzeo dušu. To je rečeno kralju i on se jako rasrdio. Uzeo je sablju i sišao lično do mladića. Upitao ga je: - Ko si ti? Zar ti nije bilo dosta što si došao do mog dvorca nego si ubio i dvojicu mojih ljudi? – Mladić mu je rekao: - Zar me ne prepoznaješ? Ja sam Melek smrti. – Vladar je zadrhtao od straha, toliko da mu je sablja ispala iz ruke. Onda je rekao: - Sada te prepoznajem. – Htio je da pobjegne od njega. Melek mu je rekao: - Kud si krenuo? Naređeno mi je da ti uzmem dušu. – Kralj mu je rekao: - Dok ostavim oporuku svojim ukućanima i dok se oprostim s njima. – Melek mu je rekao: - Zašto to nisi uradio u svom životu, prije ovog trenutka? – Uzeo mu je dušu i kralj se srušio mrtav. – Onda je Melek otišao onom dobrom i pobožnom čovjeku u njegovu kolibu i rekao mu: - Dobri čovječe, raduj se, ja sam Melek smrti i uzeo sam dušu onom silniku, pa znaj to. – Htio se vratiti, ali mu je Allah naredio da uzme dušu i tom pobožnjaku. Melek smrti je rekao: - Naređeno mi je da i tebi uzmem dušu. – Pobožnjak ga je pitao: - Meleku smrti, imaš li dozvolu da mi dopustiš da odem do naselja i da svojim ukućanima ostavim oporuku i da se oprostim s njima? – Allah je Meleku dopustio da pobožnjaku ostavi toliko vremena. – Melek je rekao čovjeku: - Kako hoćeš. – Čovjek je ustao da pođe u naselje, a onda se pokajao i rekao: - Meleku smrti, bojim se da kada vidim svoje ukućane, zažalim i srce mi se promijeni. Uzmi mi dušu. Allah je bolji mojim ukućanima od mene. – Onda mu je Melek uzeo dušu. Jedan od arifa je rekao: - Za svako čuđenje je postupak onoga ko bježi od nečega od čega ne može pobjeći, a to je njegov Gospodar koji ga je obdario svakim dobrom, a traži nešto što neće s njim ostati, a to je sve ono što nefs priželjkuje; strasti, prohtjevi, dunjaluk i ahiret. Nisu slijepe oči nego su slijepa srca u prsima. Tri su uzroka duhovnog sljepila: čovjekovo prepuštanje grijesima, pretvaranje da se pobožno i pokorno Allahu i težnja za stavom ljudi. Kada čovjek duhovno oslijepi, onda se okreće ljudima a zenemaruje Allaha. U Ette-vilatunnedžmijjetu stoji: Išaret u potvrđivanju i ostvarenju dva ajeta je da je primjer murida koji je lijepa početka i koji je slijedio put želje određeno 88

vrijeme i koji je ulagao truda u druženje. Kada se osvijetlio svjetlom želje i kada je raspirio vatru traženja i ona mu osvijetlila okolinu pa vidio uzroke sreće i nesreće. On je onda se prihvatio užeta služenja i druženja, osamljivanja i kada mu se nefs odrekao dunjaluka i prihvatio uklanjanja strasti. Tada je iz srca i njegove čistote granulo svjetlo čežnje a iz duše mu je granulo svjetlo uvjerenja. U tom stanju je pomislio da je siguran od Allahova ispita pa je potpao pod varku svoga nefsa i obuzeli su ga razni nagoni i primisli. Ponižen je vraćen gdje je i bio; prezreni dunjaluk. Njemu je zašlo njegovo sunce i potamnio mu je nefs, puklo je njegovo uže vezanosti prije nego je dostigao stepen. Izašao je iz svoje bašče ostvarenja nakon što je bio ušao u nju. Nogama svojeg dosađivanja i sitosti se vratio u najgore svoje stanje, kao što Uzvišeni kaže: A Allah će ih kazniti kaznom kakvu nisu mogli ni naslutiti,34 (Sura Zumer, 47.) Gluhi su ušima svojih srca kojim su slušali Allahovo obraćanje na Dan davanja obaveze nijemi jezicima kojim su svom Gospodaru odgovorili: Svakako jesi! Slijepi očima kojima su vidjeli ljepotu robovanja i spoznali su Ga. I neće se vratiti na stepene Blizine, pa čak ni ondje gdje su bili, u perivoje opuštenosti. To zbog toga što su zapriječili puteve svojim srcima koja su bila otvorena za svijet gajba, na Dan obaveze. Zatvorili su puteve svojim slijeđenjem strasti i prohtjeva, prepuštanjem užicima, varkama i dvoličnjaštvu. Tako ih nije zapahnuo povjetarac Blizine i nisu osjetili njegova mirisa. Njihova srca su oboljela a onda im je poslao doktora. Onaj koji je dao i bolest, poslao je i lijek, kao što Uzvišeni kaže: Mi objavljujemo u Kur'anu ono što je lijek i milost vjernicima (Sura Isra, 82.) Koji vjeruju doktorima i koji primaju lijek. Ovi muridi nisu povjerovali svojim doktorima, nisu primili lijeka, a to je zbog njihovog zuluma prema samima sebi. Tada je lijek postao bolest, a izlječenje je postalo nemoguće, kao što Uzvišeni kaže: a nevjernicima on samo povećava propast. (Sura Isra, 82.) Pošto nisu oni koji su dostojni milosti, stiglo ih je prokletstvo koje i priliči gluhim i slijepim, shodno riječima Uzvišenog: To su oni koje je Allah prokleo i gluhim i slijepim ih učinio. (Sura Muhammed, 23.)

‫أ طو ك طصميب من السمناء فميه ظ ذل ذمنات ورع يد وبرقء ِنيجعذلذو ط‬ ‫م مف ي آ ط‬ ‫ق‬ ‫ذوا م‬ ‫م م‬ ‫ط‬ ‫ط ي ط‬ ‫ذان ممهم د‬ ‫صناب معطهذ ي‬ ‫ر ط‬ ‫ن ال ر‬ ‫نأ ي‬ ‫ص ط‬ ‫م ط‬ ‫ط ء طط ء ططي‬ ‫ط د ت د ط‬ ‫ي‬ ‫ع م‬ ‫ي‬ ‫ء‬ ‫ل‬ ‫ي‬ ‫ط‬ ‫ن‬ ‫ِني‬ ‫ر‬ ‫ف‬ ‫لكنا‬ ‫بنا‬ ‫ط‬ ‫حمي‬ ‫م‬ ‫ه‬ ‫ل‬ ‫وال‬ ‫ت‬ ‫ذو‬ ‫م‬ ‫ل‬ ‫ا‬ ‫ر‬ ‫ذ‬ ‫م‬ ‫م‬ ‫م‬ ‫ط‬ ‫م‬ ‫ذ‬ ‫ذ‬ ‫ط‬ ‫م ط‬ ‫ي‬ ‫ح ط‬ EV KESAJJIBIN MINESSEMAI FIHI ZULUMATUN VE RA'DUN VE BERKUN JEDŽ'ALUNE ESABI'AHUM FI AZANIHIM MINESSAVA'IKI HAZERE-L-MEVTI VALLAHU MUHITUN BI-L-KAFIRINE Ili, primjer munafika-licemjera oni su nalik na one, koji za vrijeme silnog pljuska je kao onih koji budu zateknuti kišom. Savb je spuštanje kiše, a kaf je u nominativnom stanju na mjestu veznika na riječi: ili kao onaj, ili je kao pojednačavanje, pa je značenje: ili je način slučaja licemjera sličan načinu ova dva slučaja. I jedan i drugi slučaj je jednak i može se samostalno uptrijebiti za navođenje primjera. Koji god od njih uzmeš, u pravu si, a ako ih izneseš oba, opet si u pravu. s neba, vezano je za pljusak. Nebo je dunjalučki krov. To što dolazi u određenom obliku imenice je da bi se ukazalo na to da spuštanje kiše nije samo sa jedne strane, nego da ona dolazi sa svih strana podjednako, jer sve što okružuje određeni dio zemlje je nebo. Značenje je da je to opća kiša koja silazi iz oblaka koji 34 I od Allaha im se pokaza ono na šta nisu računali. – op. Prev. 89

je na nebeskom svodu. U tome je i činjenica da je oblak odvojen od neba i da od njega uzima vodu, a ne kao što neki tvrde da je uzima iz mora. Imam je rekao: - Ima ljudi koji kažu da kiša nastaje uzdizanjem pare sa zemlje pa se u zraku, zbog hladnoće, zgušnjava i ponovo pada na zemlju. Allah negira taj stav, ovdje, kada nam ukazuje da ta kiša dolazi sa nebesa. Od Ibn Abbasa se prenosi da je rekao: - Ispod Arša je more iz kojeg se spušta opskrba svemu živom. Njemu se objavi i iz njega se spušta do sljedećeg nebeskog svoda, pa još niže, postupno, onoliko koliko je određeno. Tako do dunjalučkog neba. Oblaku se naredi da ispusti kišu i oblak počne kišiti. Ne postoji ijedna kap kiše a da uz nju nije melek koji je spušta na njoj određeno mjesto. Sa neba se ne spušta osim tačno određena količina kiše, osim kada se kišom kažnjava. Tada se s nebesa spušta neograničena količina vode. – ovako je u Ettejsir. u punom mraku,35 - u pljusku su tmine. Neke od tmina i pomrčina; tmina gustoće i pomrčine koja nastaje u gustoj kiši, tmina zatamnjenja neba oblakom, uz tminu noći. U ajetu nema išta što ukazuje na noć, ali se može uzeti da se radi o noći iz samog sadržaja ajeta, jer Uzvišeni, poslije ovog ajeta, kaže: Munja samo što ih ne zaslijepi a poslije toga kaže: a čim utonu u mraku, stanu. Zaslijepljenost bljeskom munje, većinom je u noćnoj tmini. Tako je isto i sa zastajenjem putnika. Kada je gusta noćna pomrčina koja priječi čovjeka da vidi ono što je ispred njega. Pomrčina zbog naoblake i tmastih oblaka danju, ne uzrokuje putniku da stane. – ovako je u Havaši od Ibn Temdžida. Čini da kiša bude tamna, mada je onda dio one druge, kao na primjer tmine oblaka. To zbog toga kako bi se ukazalo na žestinu same pomrčine i kako bi se ukazalo na strahotu. Kako bi se ukazalo da je ta tmina žešća od noćne tmine i naoblake. Tmine dolaze u nominativu zbog odrednice i kako bi bilo u skladu sa onim što se opisuje, jer je sama rečenica u poziciji genitiva kao svojstvo koje opisuje kišu. usred grmljavine to je zvuk tutnjanja koji se čuje iz oblaka i munja, a to je ono što bljeska iz oblaka, kada se sudaraju njegovi krajevi. To što se navode da su u pljusku, mada se dešavaju u oblacima, je shodno tome da se dešavaju na vrhu kiše i u njenom izvoru i što djeluju za vrijeme kiše. Tako se može reći da su oni u pljusku. Poznato je među učenim da se grmljavina dešava sudaranjem oblaka, jednog sa drugim, ili kada se odvajaju jedan od drugih, kada vjetar uzrokuje njihovo kretanje. Tačno je da treba prihvatiti ono što bilježi Tirmizi od Ibn Abbasa da je rekao: - Židovi su došli Poslaniku, sallellahu alejhi ve sellem, i rekli: - Reci nam šta je to grom? – Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, je rekao: - To je jedan od meleka koji je zadužen za oblake koji ima vatrene bičeve kojim oblake vodi kuda Allah hoće. – Židovi su pitali: - A šta je sa tom tutnjavom koja se čuje? – Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, je rekao: - To je njegov povik kojim ih tjera dokle mu je naređeno. – Židovi su rekli: - Istinu si rekao. Pod grmljavinom, u ovom ajetu, se hoće glas tog meleka, a ne on sam, kao što je u nekim predajama: - Grom je melek koji je zadužen za oblake i upravlja ih gdje mu je naređeno. On nosi vodu u svojem palcu i slavi Allaha, pa kada on izgovori tesbih, ne ostane ijedan melek na nebesima a da ne podigne svoj glas u tesbihu Allahu. Tada kiša počne da pada. - završen citat.

35 U pljusku. – ovako je prijevod na osnovu autorova tumačenja. Op. prev 90

Munje nastaju kada taj Melek udari svojim bičevima po oblacima. U osnovi je mihrak umotana odjeća kojom se tuku djeca, a hoće se ukazati na sredstvo kojim se oblaci tjeraju od strane meleka. Šejh Dželvetijskog tarikata, poznat pod imenom Uftade efendi Bursevi kaže: - Usklađivanje riječi učenjaka i riječi Poslanika, sallellahu alejhi ve sellem: - Grom je glasanje meleka. – moguće je da se kaže da je to glasanje izvan ovoga svijeta, ali da ulazi u njega i utiče na njega. Mi čujemo ono što je došlo. To je kao da neko pojede nešto što uzrokuje vjetrove. Mi čujemo krčanje njegovih crijeva. Uzrok je spoljnji ali se oni odvijaju unutra. Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, govori o izvoru, a učenjaci govore o samoj pojavi. stavljaju zbog gromova36 prste u uši svoje Zamjenice su za nešto što se podrazumijeva, a podrazumijeva se: ili kao oni koje je zadesila kiša, kao što je već rečeno. Ne može se reći da stavljaju označava početak samostalne rečenice, jer nakon što su spomenuti grmljavina i munje koje ukazuju na strahotu i žestinu, kao da je neko rekao: - A šta je sa onim koji su bili zatečeni tom grmljavinom? – Pa mu se odgovori: - Oni svoji prste stavljaju u uši. – misli se na vrhove prstiju, jagodice. U izostavljanju jagodica je isticanje njihova stanja. Od žestine straha i unezvjerenosti, kao da su čitave prste gurali u svoje uši, a ne samo vrhove prstiju, kao što je uobičajeno. Moguće je ovo protumačiti i da se kaže da zbog svog straha i panike, nisu bili u stanju ni da organe upotrijebe na uobičajeni način. Isto važi i za nenavođenje određenih prstiju koji se stavljaju u uši, a mislim na kažiprste. Neki kažu da se kažiprsti nisu naveli zbog obzirnosti, jer se oni koriste prilikom psovke i vrijeđanja, pa je bilo preče da se ne navode shodno kur'anskom edebu. Pogledaj kako su oni opisivali oblake i grmljavinu kao zastrašujuću, ili na neki drugi način, a nisu navodili primjere slične ovima, jer to su noviji izrazi koji su ljudima bili nepoznati u to vrijeme. Zbog munja – stavljali su prste zbog straha koje su munje uzrokovale, a one su pratnja grmljavini. To je zastrašujući prasak groma propraćen bljeskom. Sve čega se dotakne i oprlji, ali zbog svoje brzine i nepostojanosti, brzo se i gasi. Priča se da je munja pogodila neku palmu i dopola je spalila, a onda se ugasila. Kažu da između nebeskog svoda i granice iza koje je kosmos, postoji vatra iz koje dolaze munje koje nose tu vatru i probijaju tu granicu, pa tutnjava dolazi od toga. – ovako je u Revdatu-l-'ulema. Kažu da munje nastaju iz oblaka kada dođe do njihova sudaranja, ili kada dolazi do miješanja dviju sila sa zemlje, jedne koja se uzdiže i naziva se dim, a druge koja je vodena i naziva se para (mi bi rekli toplih i hladnih vazdušnih struja. Op. Prev.) Izuzetno su vrele i mjesto na koje udaraju, tope i probijaju, a kada dođu do vode, gase se. Kažu: kada se sunce pojavi nad suhim predjelom, uzrokuje da se obogate vatreni dijelovi i jedan dio se naziva dim (topli zrak) a drugi se zove para. To dvoje se uzdiže do hladnog pojasa. Tada para formira oblak a dim ostaje u njemu nastojeći da se uzdigne, po svojoj prirodi. Ako oteža, onda nastoji da padne. Tada dolazi do cijepanja oblaka i do grmljavine. Može se desiti i da dođe do brzog kretanja i trenja i tada se dešavaju svjetlice, ako je blaži oblik, ili munje, ako je teži. Ibn Abbas kaže: - Ko čuje grmljavinu pa kaže: - Slavljen neka je Onaj koga

36 Zbog munja. – op. Prev. 91

grom slavi i hvali i meleki iz strahopoštovanja i On je svemoćan. – ako ga i pogodi munja, onda ću ja platiti krvarinu za njega. Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, je govorio kada čuje grmljavinu i praskanje munje: - Allahu moj, ne ubijaj nas svojom srdžbom i nemoj nas uništavati svojom kaznom, a prije toga nas učini čestitim. Ovako je u šejhovom tefsiru i Šerhuššur'ati. bojeći se smrti došlo je u akuzativu, shodno razlogu stavljanja prstiju. Oni su iz straha od smrti i propasti, a smrt je prestanak življenja. - a nevjernici ne mogu umaći Allahu.37 (Sura Bekare, 19.) osnov izrazu ihatah je gledanje u nešto sa svih strana. Kada se govori o Allahu, onda je u prenesenom značenju: Allah sve obuhvata svojim znanjem i moći. Nevjernike u značenju: oni Mu ne mogu umaći, kao što opkoljeni i okruženi ne može pobjeći opkoliocu i okružiocu. Na Kijametskom danu će ih proživiti i kazniti. Ovdje je umetnuta rečenica koja ukazuje na to da ono što oni rade začepljajući uši prstima, ne može išta da im pomogne. Oprez ne može zaustaviti i spriječiti određenje. Poduzimanje mjera ne može spriječiti Allahovu kaznu. To što nevjernike postavlja na mjesto zamjenice onima koji su zadešeni kišom i olujom, je kako bi se ukazalo da je njihova briga i strah uzrokovan njihovim nevjerovanjem.

‫شذوا ي فميه وإ ط ط‬ ‫ط‬ ‫خط ط ذ ط‬ ‫ِني ط ط‬ ‫مذوا ي وطل طذوي ط‬ ‫ه‬ ‫كناد ذ ال يب طيرقذ ِني ط ي‬ ‫منا أ ط‬ ‫شناء الل ل ذ‬ ‫م طقنا ذ‬ ‫م ع طل طمي يهم ي‬ ‫ذا أظ يل ط ط‬ ‫اضناء ل طذهم ر‬ ‫م ك ذل ر ط‬ ‫صناطرهذ ي‬ ‫ف أب ي ط‬ ‫م ط ي م م طم‬ ‫ط‬ ‫ن الرله ع ططل ى ك ذ د‬ ‫ل ط‬ ‫ يتء قطد مِنيءر‬ ‫م إم ر‬ ‫ل طذ طهط ط‬ ‫ب بم ط‬ ‫صنارمه م ي‬ ‫معمهم ي‬ ‫س ي‬ ‫م وطأب ي ط‬ ‫ش ي‬ JEKADU-L-BERKU JAHTAFU EBSAREHUM KULLEMA EDA E LEHUM MEŠEV FIHI VE IZA AZLEME 'ALEJHIM KAMU VE LEV ŠA ELLAHU LE ZEHEBE BI SEM'IHIM VE EBSARIHIM INNELLAHE 'ALA KULLI ŠEJ IN KADIRUN Munja samo što ih ova rečenica je kao odgovor na pretpostavljeno pitanje. Kao da se kaže: - Šta je s njima uz sve te munje? – pa im se odgovori: - To samo što ih ne zaslijepi; oduzme im vid od žestine bljeska kada god im ona bljesne, kada god je vremenska odrednica, a činilac je i odgovor na nju, a to je da oni krenu. Osvijetliti je prijelazni glagol, pa je značenje: - Kada svjetlica osvijetli put u tamnoj noći. To je i treće započinjanje, kao da se kaže: - Šta rade onda kada ih svjetlica obasja? Da li i sa vidom rade ono što rade sa ušima ili ne? – pa im se odgovori: - Kada god im svjetlica obasja put oni prođu, tim prolazom, onoliko koliko im je bilo osvjetljeno, svega nekoliko koraka, uz stalni strah da će oslijepiti. To što se govori o hodu a ne govori o žurbi ili trku, je kako bi se opisala njihova panika i strah. Oni nisu mogli potrčati ili požuriti. a čim utonu u mraku, nakon što svjetlice nestane i put ponovo postane zamračen stanu. Na mjestu na kojem su se zadesili i u stanju u kojem su bili. Na oprezu i u panici. Iščekuju drugi bljesak nadajući se da će doći do svoga cilja i skloništa koje će im pružiti zaštitu. A da Allah hoće, predikat je podrazumijevajući. Kao da se kaže: - Kada bi Allah htio da im uzme sluh koji im je u glavi i vid koji im je u oku, kao što im je uzeo sluh i vid srca mogao bi im oduzeti i sluh i vid, 38 kroz tutnjavu grmljavine i bljesak munje, kažnjavajući ih, jer Njemu ništa nije nemoguće. jer Allah, zaista, sve što 37 A Allah obuhvata nevjernike. – op. Prev. 38 Oduzeo bi im sluh i vid. – op. Prem. 92

postoji. Uzvišeni Allah, makar se za Njega govorilo da je Nešto, samo On nužno postoji, a nije mogućeg postojanja. Razuman neće sumnjati da se pojam nešto ovdje i u sličnim ajetima, odnosi na sve osim Njega. Uzvišeni nije obuhvaćen ovim izrazom u ajetu shodno samoj logici. Značenje je: nad svim osim Njega vlada. Kao što se kaže: - Taj i taj je povjerenik nad drugim ljudima. – to isključuje njega samog, makar je i on čovjek. – ovako je u Havaši od Ibn Temdžida. može. (Sura Bekare, 20.) čini s njim ono što Njegova mudrost i upravljanje podrazumijevaju, niti šta manje niti šta više od toga. Dalje, ovo primjerovanje dodatno otkriva i dodatno pojašnjava. Dojmljivije je od prvog. Allah poredi munafike i njihovu paniku, njihovu zabludjelost i žestinu onog u čemu su, njihovu poniženost i sramotu, sa stanjem onih koji su u olujnoj noći pritisnuti grmljavinom i munjama, strahom od toga da ih pogodi munja i strahom od smrti. Ovo ako je primjerovanje prelazno. To je ono što podrazumijeva ljepota Objave. Možeš zamisliti, kroz sadržaj, različitost predstava i likova i njihove forme. U tebi će se desiti ono što se ne bi moglo desiti da se navodilo pojedinačno. Isto tako možeš zamisliti, na osnovu svih ajeta, teškoću u koju zapadaju oni koje snađe oluja uz pomrčinu i naoblaku propraćenu obilnim pljuskom, grmljavinom i munjama. Iz straha od svih ovih strahota, rađaju se pokreti i radnje kao što je strahovanje od smrti. Iz toga izvlačiš nešto interesantno i zanimljivo i imaš izuzetno obraćanje, za razliku od toga da ti se navode pojedinačni primjeri i poređenja. Znači, ako bi se pojedinačno poređenje uzelo kao primjerovanje, pa se Kur'an uzeo, sa svim svojim sadržajima koji su osnovica vječnog življenja, uporedio sa kišom koja je uzrok zemaljskom življenju, a ono čemu su munafici izloženi od brige, tuge i poniženosti uporedilo sa tminom. Kada bi se prijetnje i obećanja uporedili sa grmljavinom i munjama. Kada bi njihova gluhoća spram prijetnji se uporedila sa tutnjavom groma i praskanjem munja, pa iz straha od praska začeplja uši, a ne može se spasiti od njih i njihovog iščekivanja da im se osvijetli put zdravog razuma ili da im se ukaže sklonište u koje će se skloniti. Njihovo hodanje uz bljesak munje kada god im sijevne, a njihova panika kada ih zadesi nevolja sa stajanjem u pomrčini nakon bljeska. To je stanje munafika čiji je život ispunjen panikom i neodlučnošću. Razuman će se držati užeta Šerijata i pravog puta kako bi se oslobodio svih ograničenja i prepreka, svih zamki. Konačnica je skrivena i niko ne zna kako će se završiti. Neki čovjek je rekao Hasanu Basriju: - Kako si osvanuo? – Hasan je rekao: Dobro. – Onda ga je čovjek pitao: - Kakav si? – Hasan se osmjehnuo i rekao: Nemoj pitati o tome kakav sam. Šta misliš šta je sa onim ljudima koji se ukrcaju na lađu i kada dođu na sredinu mora, lađa im se polomi. Svaki od njih se prihvaća daske. U kakvom su oni stanju? – Čovjek je rekao: - U velikoj su nevolji. – Hasan je rekao: - Moje stanje je žešće od njihovog. Smrt je moje more, a život je moja lađa. Grijesi su mi daske. Kako da se osjeća neko ko je ovakav? Sinak, nužno je ostaviti grijehe i pribjeći Znalcu skrivenog. U hadisu stoji: - Ko učini hidžru Allahu i Njegovom Poslaniku, onda je njegova hidžra Allahu i Poslaniku. Onaj ko čini hidžru radi dunjaluka kako bi se okoristio njime, ili žene kako bi je oženio, onda je njegova hidžra radi toga zbog čega je čini. Razmisli kako svaki koji se nada ostvari svoju nadu. Uzmi pouku u tome kako se ne ponavlja spomen dunjaluka. To je kako bi se ukazalo na njegovu bezvrijednost, a i kako bi se znalo da je njegovo postojanje samo igra i zabava, pa kao da je njegovo postojanje opterećenje ostalom. Kao što se kaže: 93

(stihovi na perzijskom) Razmisli o riječima Poslanika, sallellahu alejhi ve sellem: - I njegova je hidžra onom čemu je hidžru učinio. – i sve ono što sadrže od udaljavanja i napuštanja svega osim Njega. Razmisli zašto se navodi žena i dunjaluk, mada je i žena od dunjaluka. Može se osjetiti da je sve što je na dunjaluku, imetak ili prohtjev, želja kojoj se vraćaju ljudi, a da se hadisom hoće udaljiti od dunjaluka, čak od svega i okrenuti Allahu. Hafiz je rekao: (stihovi na perzijskom) Znači od svega za što bi se moglo vezati; imetak, želje, porod, porodica. Nužno je da se veže za ljubav Uzvišenog Vladara. U Ette-vilatunnedžmijjetu stoji: ili kao obilna kiša s nebesa je ukaz, ako se razmisli o dva ajeta, da Uzvišeni Allah poredi stanje onih koji hoće ovaj hadis i njihovu predanost zikru i slijeđenju Kur'ana u početku svog puta, njihove odlučnosti u nastojanju i svega onog što im se otkrilo iz gajba, sve dok nefs nije pokazao dosadu i zasićenost i odustao, sa stanjem onih koji su u pomrčini i pustoši pogođeni olujom. Zikr i Kur'an poredi sa kišom, jer uzrokuje razvijanje imana i mudrosti u srcu, kao što kiša uzrokuje razvoj bilja. U kojoj su tmine to jest: problemi i sumnje koje se pojavljuju pred salikom (želiocem) zikra tokom njegova napredovanja i precizna značenja koja on sam nije u stanju da protumači i razumi. Izaći iz zamki može samo onaj čiji je razum osvijetljen svjetlom imana i ko je podržan od strane Svemilosnog. Uzvišeni je rekao: Milostivi poučava Kur'anu, (Sura Rahman, 2.) Kako god se ne može putovati u pomrčini osim uz svjetiljku, tako isto nije moguće prolaziti kroz kur'anske istine niti kroz tmine svijeta osim uz svjetlo božanske upute. Zbog toga Uzvišeni kaže: kada god ih osvijetli, oni krenu u značenju: svjetlo upute a kada ih ostavi u pomrčini, oni stanu u tmini svoje ljudskosti grmljavini u strahu, panici koja obuzima srca iz strahopoštovanja spram zikra i Kur'ana, kao što kaže Uzvišeni: Da ovaj Kur'an kakvom brdu objavimo, ti bi vidio kako je strahopoštovanja puno i kako bi se od straha pred Allahom raspalo. (Sura Hašr, 21.) I munjama a to je bljeskanje svjetla zikra i Kur'ana koje vode srcima pa im koža omekša i njihova srca i spremna su da se predaju zikrullahu. U njima se očita Kur'anska istina i istina vjere. Srca je tad prepoznaju. O tome kaže Uzvišeni: Kada slušaju ono što se objavljuje Poslaniku, vidiš kako im liju suze iz očiju jer znaju da je to Istina, pa govore: "Gospodaru naš, mi vjerujemo, pa upiši i nas među one koji su posvjedočili. (Sura Maide, 83.) Pošto su ih obasjala svjetla sreće, izašli su iz tmina naravi i prihvatili se užeta želje kako bi ostvarili stepene uspješnih, međutim oni svoje prste, prste svojih pogrešnih nadanja i pogrešnih priželjkivanja u svoje uši kojima shvataju i poimaju od munja i pozivača istini iz straha od smrti smrti nefsa, jer je nefs riba koja živi u moru dunjaluka i voda nagona. Kada bi ju se izvadilo iz mora, ona bi umrla na mjestu. Ovo je suštinsko značenje Poslanikovih, sallellahu alejhi ve sellem, riječi: - Umrite prije nego umrete. A Allah obuhvaća nevjernike – u ovim riječima je ukaz na to da nevjernik koji ima naravni život, kao ostali živi stvorovi, kada bi umro željom od svega naviknutog, Allah bi ga oživio svjetlom Šerijata, kao što kaže Uzvišeni: Zar je onaj koji je bio u zabludi, 39 a kome smo Mi dali život (Sura En'am, 122.) 39 Zar je onaj ko je bio mrtav, pa ga Mi oživjeli – op. Prev. 94

Pošto nije umro željom, Allah obuhvata nevjernike, u značenju da ih uništava i umrtvljuje na dunjaluku i smrću forme i smrću srca, a na ahiretu ih umrtvljuje kaznom, pa će biti na ahiretu između života i smrti. Svjetlica samo što ih u značenju svjetlo zikra i Kur'ana ne zaslijepi vid njihova nefsa koji je naklonjen hrđavom i grijehu kada god im se osvijetli svjetlom upute oni krenu putem istine korakom predanosti i prilježnosti a kada ih ostavi u mraku pomrčina nefsanskih svojstava i kada ih nadvlada nagon pa osjete sklonost prema dunjaluku oni zastanu i prestanu da se trude. Budu neodlučni. Budu izloženi različitim kušnjama i obuzme ih ljenost i zasićenost. Nadvlada ih šejtan, a nefsovi im uljepšaju prohtjeve i luksuz, pa onda se primaknu propasti. A kada bi Allah htio da je Njegova volja bila da ih uputi onda bi im uzeo sluh sluh njihova nefsa kojim slušaju šejtanska nagovaranja i zavođenja i njihov vid vid njihova nefsa kojim gledaju dunjalučke ukrase i luksuz, kao što je u riječima Uzvišenog: A kad bismo htjeli, svakog čovjeka bismo na Pravi put uputili,40 (Sura Sedžda, 13.) Uistinu Allah sve može u stanju je da oduzme njihov sluh i vid pa da ne čuju šejtanska nagovaranja i nefsanske podsticaje, ni da gledaju u dunjalučki luksuz i ukrase, kako ih se ne bi zavelo njima i kako ne bi prodavali vjeru za dunjaluk, međutim, Allah, po svojoj mudrosti i upravljanju, radi šta hoće i sudi kako hoće. završen citat.

‫ط‬ ‫ن‬ ‫م ت طت ر ذ‬ ‫خل ط ط‬ ‫ذ ي ط‬ ‫ن م‬ ‫م ال ر م‬ ‫قذو ط‬ ‫س اع يب ذ ذ‬ ‫م ل طعطل رك ذ ي‬ ‫من قطب يل مك ذ ي‬ ‫قك ذ ي‬ ‫دوا ي طرب رك ذ ذ‬ ‫طِنينا أِني سطهنا الرفننا ذ‬ ‫م طوال رذ مِني ط‬ JA EJJUHENNASU'BUDU RABBEKUMULLEZI HALEKAKUM VELLEZINE MIN KABLIKUM LE'ALLEKUM TETTEKUNE O ljudi, ajet dolazi kako bi potvrdio tevhid i kako bi potvrdio vjerovjesništvo Muhammeda, sallellahu alejhi ve sellem, koji su temelj vjerovanju. Ljudi su pojam kojim se mogu označiti i vjernici i nevjernici i munafici. Poziv je kako bi se pobudili nemarni i kako bi se dozvali odsutni, kako bi se pokrenuli učmali i upoznali neznalice, kako bi se zauzeti oslobodili, kako bi se zabludjeli usmjerili, kako bi se zaljubljenici potkrilili i kako bi se želioci osokolili. Jedan od arifa je rekao: - Obraća im se kao naknada i utjeha, jer ibadet ima opterećenje pa da uživaju u obraćanju. Kao da im se kaže: - Ti koji si bio opušten, nemoj zaboravljati svoju opuštenost sa Mnom prije svoga rođenja. – Ili: - Ti koji si sklon zaboravu, probudi se i osvijesti se i nemoj zaboraviti kada si i sam bio zaboravljen i nisi bio išta vrijedno spomena. Stvorio sam te i zamijesio od gline, a onda od kapi sjemene tekućine, onda sam te učinio da budeš krv, pa zakvačak, a onda zametak, onda kosti i meso, žile i koža i nervi, a onda si postao novorođenče, pa dijete, onda momčić, zatim mladić, pa sredovječan i zreo čovjek, a onda starac. Tokom svih tih faza uživao si u Mojim blagodatima a nastojao si da služiš drugom. Robuješ nefsu i prohtjevima, prodaješ vjeru za dunjaluk. Nemoj zaboraviti ko te stvorio i učinio da od ničega postaneš nešto vrijedno spomena, počasti i pohvale. Onog ko te podučio, osnažio, počastio i dao ti što ti je dao. – Ovo je obraćanje nefsu i tijelu. U Ettejsir stoji: - Pošto je insan izvedenica od nisjan-zaborav, ovdje je i ukor i nagovor. Što se tiče ukora, to je kao da je kazano: - Ljudi, Naše blagodati dočekujete nezahvalnošću, Naše naredbe neposlušnošću. – a što se tiče nagovora, 40 A da smo htjeli, zasigurno bi svakom nefsu dali njegovu uputu. – op. Prev. 95

kao da kaže: - Ti koji si Nam neposlušan i koji zaboravljaš nenamjerno, koji nehotice griješiš, prihvatamo tvoje zaboravljanje i praštamo ti zbog tvog vjerovanja. klanjajte se Gospodaru svome, nevjerniku kaže: Iskazuj jedincatost svom Gospodaru. – Griješniku kaže: - Pokoravaj se svom Gospodaru! – Munafiku kaže: - Pročisti svoju spoznaju Gospodara tevhidom. – Pokornom kaže: - Ostani postojan u svojem pokoravanju Gospodaru. – Samo obraćanje može se uzeti i protumačiti na svaki od ovih načina. To je jezgrovitost govora, kao što je u Tefsir od Ebu Lejsa. Ibadet je ulaganje krajnjeg truda da se ibadet upotpuni i svijest strahopoštovanja u udaljavanju od grijeha koji je stvorio vas svojstvo proistaklo od Njega a kako bi se veličalo i pojasnilo. Značenje je: pokoravajte se svom Gospodaru koji vas je stvorio radi vašeg stvaranja a niste bili išta. Halk-stvaranje je izum nečega bez prethodnog urneka, primjera. i stvorio je i one prije vas, u vremenu koje je prethodilo vašem, različite narode. Min je subjekat koji je vezan za pretpostavljeno svojstvo. U opisu se može naslutiti uzrok obaveznosti robovanja Uzvišenom. Stvaranje predaka je jedan od uzroka ibadeta, kao što je to i stvaranje njih samih. U tome ima i dokaz o sveobuhvatnosti moći i buđenje iz nemara. U značenju: oni su bili i nestali, došli i prošli i nemojte zaboraviti da i vas to čeka i nemojte zanemarivati svoje nedostatke. da biste se kazne sačuvali; (Sura Bekare, 21.) ovo je odrednica stanja zamjenice sadržane u naredbi robujte. U značenju: nadajući se da ćete ući u sistem življenja muttekija koji su bili na pravom putu i koji su uspjeli i tako zaslužili Allahovu blizinu. Le'alle je izraz nadanja i želje. Kada dolazi od Allaha, onda je to sigurno, jer Plemeniti ne želi osim ono što radi. I prijašnji i potonji su imali naredbu i poziv na bogobojaznost-takva. Izdvaja one kojima se obraća sa posebnim imenovanjem zbog njihove istaknutosti u odnosu na one koji su prošli i koji nisu prisutni. – ovako je u El-kevaši. U ovome je ukaz na činjenicu da je takva krajnji stepen želioca-salika, a to je nijekanje i odbacivanje svega osim Allaha. Pobožnjak treba da se ne zanosi svojim ibadetima i da bude u stalnom strahu i nadanju, kao što kaže Uzvišeni: i oni se Gospodaru svome iz straha i želje klanjaju, (Sura Sedžda, 16.) i nadaju se milosti Njegovoj i plaše se kazne Njegove. (Sura Isra, 57.) Sa'di je rekao: (stihovi na perzijskom) Znači da nije svaki abid-pobožnjak pročistio svoje vjerovanje zbog svoga ibadeta.

‫ط‬ ‫ط‬ ‫مناء ب مطفنناء وططأنطز ط‬ ‫جعط ط‬ ‫ت‬ ‫مناء فطأ ي‬ ‫مطرا م‬ ‫ج ب مهم م‬ ‫ل م‬ ‫ال ر م‬ ‫خطر ط‬ ‫ذ ي ط‬ ‫ن ال ر‬ ‫ض فمطراشنا د طوال ر‬ ‫ن الث ر ط‬ ‫مناء ط‬ ‫س ط‬ ‫س ط‬ ‫ل ل طك ذ ذ‬ ‫م الير ط‬ ‫م ط‬ ‫م ط‬ ‫ط‬ ‫ط‬ ‫ن‬ ‫مذو ط‬ ‫جعطذلذوا ي ل مل لهم أن ط‬ ‫م فطةال ط ت ط ي‬ ‫م ت طعيل ط ذ‬ ‫دادا د وطأنت ذ ي‬ ‫رميزقنا د ل رك ذ ي‬ ELLEZI DŽE'ALE LEKUMU-L-ERDA FIRAŠEN VESSEMA E BINA EN VE ENZELE MINESSEMA I MA EN FE AHREDŽE BIHI MINESSEMERATI RIZKAN LEKUM FE LA TEDŽ'ALU LILLAHI ENDADEN VE ENTUM TA'LEMUNE koji vam je Zemlju učinio ovo je drugo svojstvo vašeg Gospodara. Jezičari kažu da je zemlja prostirka svijeta. Njena prostrtost je u tome što je okružuje more koje je veliko dvadeset i četiri hiljade ferseha, a svaki ferseh je tri milje. To je dvanaest hiljada lakata, a svaki lakat je trideset i šest palaca, a svaki palac je koliko je šest zrna ječma poredanih jedan do drugog. Crno je dvanaest hiljada ferseha, Bijelo osam, Perzijsko tri, Arapsko hiljadu. – ovako je u Kitabu-l96

melekut. Središte naseljenog dijela zemlje je Kaba, a središte čitave zemlje je mjesto koje se naziva Kubbetu-l-erdi, a to je mjesto gdje je umjerena klima i gdje dan i noć podjednako traju. – ovako je u El-melekut. Bilježi se od h. Alije da je rekao: - Zemlja se naziva tako (erd) jer uništava ono što je u njenoj utrobi. – Drugi kažu da se tako zove jer ju se gazi kopitama i nogama. posteljom, u značenju da je neko tlo odvojio od vode, mada zadržava svoju naravu. Učinio ju je umjerenom između tvrdoće i mehkoće, pa je pogodna za sjediti na njoj, ili spavati na njoj, kao što je posteljina prostrta i pogodna za to. Nije nužno činjenica da bude ravna u suštini, kao ploča koja ima svoju dužinu i širinu, jer ona je loptastog oblika i zbog svoje veličine može se reći da je prostrana i prostrta kao postelja. a učinio je nebo sve ono što te nadvisuje i pokriva zdanjem; krovom koji je iznad vas. Svako nebo je onom ispod sebe kubbe-krov, a zemlji najbliže nebo je svojim krajevima vezano za zemlju, kao što stoji u tefsiru Ebu Lejsa. koji s neba spušta kišu koja se skuplja u oblacima a iz njih se spušta na zemlju. Ovdje je odgovor onima koji tvrde da se tekućina uzima iz mora i čini da s njom rastu Uzvišeni Allah daje da voda koja se spušta sa nebesa bude uzrokom nicanja bilja i njegova razvoja plodovi, u ovom ajetu se odnosi na sve što se jede; zrnje, voće i ostalo što izlazi iz zemlje ili raste na drveću. – ovako je u Ettejsir. hrana za vas. A to tako što je u vodi učinio poticaj a u zemlji sposobnost rađanja, pa miješanjem toga dvoga nastaju raznovrsni plodovi. Između krova i tla je nešto slično bračnoj vezi. Spušta se kiša na tlo, a ono rađa, iz svoje utrobe, slično rađanju potomaka kod živih bića, raznorodne i raznovrsne plodove koji su opskrba Ademovićima. Od (min) je došlo kao pojašnjenje. Opskrba je u značenju hrana vama i vašim životinjama. Značenje je da je Allah podario vam sve to kako biste Mu priznali stvaranje i opskrbljivanje i kako biste Mu robovali Zato ne činite svjesno druge Allahu ravnim! (Sura Bekare, 22.) Ne činite Allahu druge jednakim i sličnim pa da i njima robujete kao što Allahu robujete. Nemojte govoriti kako On ima pomoćnike kojima treba da se robuje. Bilježi se od Ibn Abbasa da je rekao: - Nemojte govoriti: - Da ne bi tog i tog, nama bi se desilo to i to. Da nije bilo našeg psa i njegova lajanja, opljačkali bi nas lopovi. Bilježi se da je Vjerovjesnik, sallellahu alejhi ve sellem, rekao: - Dobro se čuvajte onog da jer to je govor licemjera. Oni su govorili: - Da su bili kod nas, ne bi umrli i ne bi poginuli. Sa'di je rekao: (stihovi na perzijskom) Svjesno. Allah vas je stvorio i one prije vas, stvorio je nebesa i zemlju, stvorio je opskrbu, a nisu to učinili kipovi, jer kipovi niti mogu koristiti niti naštetiti. Općenito obraćanje je u riječima vama učinio i riječima opskrbu vama. Ako ti se obrati na Kijametskom danu i kaže: - Sve sam ti to i to učinio, a šta ste vi učinili Meni? – Šta ćeš Mu odgovoriti? Od Šiblija se bilježi da je jednom vazio ljudima i rasplakao ih kada je govorio o strahotama Kijameta. Pored njih je prolazio Ebu Hasan Nuri, pa je rekao: - Nemoj ih strašiti! Polaganje računa tog Dana neće biti tako dugotrajno. Bit će u dvije riječi: (na perzijskom) Ajet kazuje da je neophodno da se bude iskreno u ibadetu tako što će se zanemariti prolazno, a gledati i uzimati pouka iz promjenjivosti dana i noći. Sa'di je rekao: 97

(stihovi na perzijskom) U vesijjetu koji je Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, ostavio Muazu, između ostalog, se kaže: - Muaze, reći ću ti nešto što, ako upamtiš, koristit će ti a ako to zaboraviš, nećeš imati ikakva opravdanja pred Allahom. Muaze, Uzvišeni Allah je stvorio sedam meleka prije nego je stvorio nebesa i zemlju. Svakom nebu je odredio jednog od sedmerice meleka koji je vratar tom nebu. Njemu se uzdižu meleki čuvari sa djelima čovjeka, od momenta kada je osvanuo pa do momenta počinka. To djelo će biti osvijetljeno kao što sunce sija. Kada meleki dođu do zemlji najbližeg neba, hvaleći ga i tražeći da se nagradi za njega, melek koji je zadužen će reći: - Stanite! Tim djelom udarite njegova imaoca u lice. Ja sam zadužen za gibet-ogovaranje. Moj Gospodar mi je naredio da ne propustim ijedno djelo od onog koji ogovara ljude. Taj je ogovarao ljude. (stihovi na perzijskom) Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, je rekao: - Onda će Čuvari doći sa dobrim djelom od djela čovjeka i hvalit će ga i tražiti da mu se umnoži i kada dođu do drugog neba, melek koji je zadužen za drugo nebo će reći: - Stanite i udarite počinitelja ovog djela po licu njime! Ja sam melek zadužen za uznositost (fahr). On je svojim djelom htio da se istakne i stekne dunjalučku korist. Moj Gospodar mi je naredio da ne propuštam njegovo djelo do nekog drugog. On se uznosio i hvalisao među ostalim ljudima. (stihovi na perzijskom) Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, priča: - Meleki Čuvari, pratioci, doći će sa djelom čovjeka koje će blistati; sadaka, post, namaz. Čuvari će se diviti tome i doći će do trećeg neba, a onda će im melek zadužen za to nebo reći: - Stanite i udarite počinitelja ovog djela po licu njime! Ja sam melek oholosti. Moj Gospodar mi je naredio da njegova djela ne propuštam. On se oholio nad drugim ljudima na njihovim skupovima. (stihovi na perzijskom) Dalje Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, priča: - Meleki čuvari će se uzdizati sa djelima čovjeka koji će biti kao sjajna zvijezda; namaz, tesbih, hadždž, umra i kada dođu do četvrtog neba, melek zadužen za to nebo će im reći: - Stanite i udarite počinitelja ovog djela po licu njime! Ja sam melek samozadivljenosti ('udžb). Moj Gospodar mi je naredio da ne propuštam njegovo djelo. Taj čovjek je, kada bi učinio neko dobro djelo, unosio i samoopčinjenosti u to. (stihovi na perzijskom) Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, priča: - Čuvari će se uspeti sa djelom čovjeka i kada dođu do petog neba, to djelo će biti kao nevjesta koja se ukrasila za svog muža. Njima će melek zadužen za to nebo reći: - Stanite i udarite počinitelja ovog djela po licu njime! Ja sam melek zavidluka. On je zavidio svima koji su bili učeni i koji su radili po naučenom. Allah je zadužio da se uzme od njega i dadne dio svima onima kojima je zavidio i koje je kritikovao. Moj Gospodar mi je naredio da ne propuštam njegovo djelo. (stihovi na perzijskom) Dalje priča Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem: - Čuvari će se uzdizati sa djelom čovjeka; postom, namazom, zekatom, hadždžom, umrom i doći će do šestog neba. Melek zadužen za to nebo će im reći: - Stanite i udarite počinitelja ovog djela po licu njime! On nije ikada bio milostiv prema ljudima, Allahovim robovima. Kada bi ih zadesila nevolja i bolest, on je zluradovao zbog toga. Ja sam melek milosti i moj Gospodar mi je naredio da ne propuštam njegovo djelo. 98

(stihovi na perzijskom) Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, dalje kaže: - Čuvari će se uspeti do sedmog neba sa djelom čovjeka; namazom, postom, znanjem, trudom, pobožnošću, od kojeg će se čuti zujanje kao pčelinje i koje će sijati kao sunce. Uz to djelo će ići tri hiljade meleka. Kada dođu do sedmog neba, melek koji je zadužen za njega će reći: - Stanite i udarite počinitelja ovog djela po licu njime i zapečatite mu srce! Ja priječim da do mog Gospodara dođe ijedno djelo kojim se nije htio moj Gospodar i Njegovo zadovoljstvo. On je radio zbog nekoga drugog osim Allaha. On je htio slavu među učenim i popularnost, htio je da ga se veliča u naseljima. Moj Gospodar je naredio da ne propuštam njegovo djelo. Svako djelo kojim se iskreno ne želi Allah je rijaluk-pretvaranje. (stihovi na perzijskom) Onda je Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, rekao: - Čuvari će se uzdići sa djelom čovjeka; zekatom, postom, namazom, hadždžom, umrom, lijepim ahlakom, zikrullahom. To djelo će pratiti nebeski meleki i kada prođu sve prepreke do Allaha, stat će pred Njega kako bi posvjedočili da je to dobro djelo, iskreno radi Allaha, pa će Allah reći: - Vi ste meleki čuvari djelovanja Moga roba, a Ja pratim njegovo srce. On nije htio Mene sa ovim djelom nego je htio nešto drugo. Na njemu je Moje prokletstvo. – Meleki će reći: - Na njega je Tvoje prokletstvo i prokletstvo svih nas. – Proklet će ga svih sedam nebesa i sve što je na njima. – Muaz je rekao: - Pitao sam: - Allahov poslaniče, kako da se spasim i uspijem? – Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, mu je rekao: - Ugledaj se na mene. Imaj jekin-čvrsto vjerovanje, makar u tvom djelu bilo i nedostataka. Vodi računa o svom jeziku, da ne ogovaraš, svoju braću od hafiza Kur'ana, nemoj se uzdizati nad njima, nemoj miješati dunjalučki posao sa ahiretskim, nemoj vrijeđati ljude pa da te rastrgaju džehennemski psi na Kijametskom danu i nemoj se pretvarati svojim djelima pred ljudima. Sa'di je rekao: (stihovi na perzijskom) Bilježi se od Ebu Jezida Bistamija da je rekao: - Izmarao sam svoj nefs ibadetom trideset godina i onda sam usnio da mi se kaže: - Ebu Jezide, Njegove riznice su pune ibadeta. Ako hoćeš da dođeš do Njega, onda budi ponizan, skroman i predan u svom djelu. Ebu Jezid je rekao: (stihovi na perzijskom) Ovo je rekao kada je od njega zatražen poklon, kada su se pojavili predznaci hakikata-suštine. Kada mu je ponuđen taj poklon, rečeno mu je: - Uđi, došao si sa poklonom Moje veličine i zaslužio si da uđeš. U Ette-vilatunnedžmijjetu stoji: O ljudi! – išaret, ukaz u dubljem tumačenju ova dva ajeta je da je Uzvišeni se obratio onima koji su zaboravili na obećanja koja su dali na Dan obećanja i potvrđivanja Njegove božanstvenosti i gospodarstvenosti. Obećali su Mu da neće robovati ikome drugom osim Njemu, pa su zanijekali to obećanje i prekršili obavezu. Robovali su kipovima i dunjaluku, nefsu, prohtjevima i šejtanu. Poskrenuli su sa puta tevhida i pali u zamku širka i propasti. Poslao im je poslanika i Knjigu i obavijestio ih da su zaboravili i da čine širk, pa ih pozvao tevhidu i robovanju. Robujte vašem Gospodaru koji vas je stvorio i one prije vas – u značenju i vaše zametke i zametke onih prije vas, na Dan obećanja i uzeo je obavezu od vas da ćete Mu robovati, Njega jedinog vjerovati i pokoravati Mu se. Ispunite vaše obećanje robovanja kroz tevhid jezika i srčane predanosti, kroz posvećivanje nutrinom i pročišćavanje nefsa, ostavljajući ono što 99

je zabranjeno a čineći ono što je naređeno i čemu se poziva. Kako biste bili muttekije.- čisti od širka, robovanja ikome osim Allahu i kako bi Allah ispunio svoj dio obećanja da će vas spasiti od džehennemskih dubina i provalija i uzdići na visoke stepene u džennetima, počastiti vas blizinom i drugim počastima na ahiretu kao što vas je časnim učinio na dunjaluku. Koji vam je učinio zemlju posteljom a nebesa svodom – u ovim riječima je išaret na Njegovu aspolutnu moć i Njegovu blagodat prema robovima, kao i na njihovu odličnost kod Njega u odnosu na sva ostala stvorenja. Što se tiče Njegova ukazivanja da je Svemoćan, to je u riječima: koji je učinio, a Njegova blagodat spram robova je u riječima: vam zemlju posteljom a nebesa svodom. U značenju: - stvorio je sve ove stvari naročito za vas. Što se tiče njihove odličnosti nad ostalim stvorenjima, to je u činjenici da je sve što je stvorio na nebesima i na zemlji zbog njih, ljudi, i sve to je potčinio njima, shodno riječima Uzvišenog: I daje vam da se koristite onim što je na nebesima i onim što je na Zemlji, sve je od Njega. (Sura Džasijeh, 13.) Postojanje nebesa i zemlje je zbog postojanja ljudi, a ono čije je postojanje uzrokovano postojanjem nečega drugog nije stvoreno i izvedeno u postojanje zbog samog sebe. Zbog ovoga je Allah naredio melekima da učinu sedždu Ademu, alejhisselam, a Ademu i njegovim potomcima je zabranio da čine sedždu ičemu drugom osim Allahu. Njega je učinio da mu se učini sedžda zbog toga što je on bolji od bilo kojeg drugog stvorenja i zbog toga što je najčasniji kod Allaha. On prethodi svemu a sve ostale stvari dolaze kao posljedica njemu. I s nebesa spušta vodu i njome izvodi plodove kao opskrbu vama. Tumačenje je da je voda Kur'an, da su njegovi plodovi uputa, takvaluk, svjetlo, milost, lijek, blagoslov, milodar, sreća, blizina, ubijeđena istina, spas, uzdizanje, boljitak, uspjeh, mudrost, blagost, znanje, ćudoređe, obzirnost, dostojanstvo, neovisnost, pridržavanje za najbolju vezu, čvrsto držanje Allahova užeta, objedinjavanje svakog dobra i svega pozitivnog, pečaćenje svega sretnog a uništavanje svega negativnog u čovjeku, onda kada dođu otkrovenja i ukazanja božanskih svojstava kao što je u riječima Uzvišenog: reci: "Došla je istina, a nestalo je laži; laž, zaista, nestaje!" (Sura Isra, 81.) Vodom Kur'ana je izveo sve ove plodove iz zemlje ljudskih srca. Kako god je Allah blagodario svojim robovima izvođenjem ovih plodova, kao opskrbu njima, isto tako i životinje u tome imaju svoju opskrbu. Njima je opskrba zbog čovjeka. Ovo ne mogu dokučiti one pameti koje su umrljane maštom, pretpostavkom, nego će dokučiti ona pamet koja je podržana Milošću. Nemojte Allahu činiti ortaka. U ovome je tri značenja; prvo: ovo što sam vama učinio stvarajući vas i stvarajući nebesa i zemlju sa onim što je na njima, ne može učiniti iko osim Mene. A da ste svjesni toga. – I nemojte Mi činiti ortaka u robovanju. Drugo je: nebesa i zemlju, sunce i mjesec sam vam učinio kao uzrok vašoj opskrbi, a Ja sam taj koji opskrbljuje. Nemojte činiti sredstva Meni ravnim i nemojte se klanjati suncu niti mjesecu. Treće je: stvorio sam sve postojeće i svemu sam učinio udio u nečemu drugom, a čovjekov udio sam učinio u svojoj ljubavi i spoznaji. Svaki koji ima svoj udio, kada bi bio odvojen od onoga u čemu je njegovo djelovanje i udio, propao bi. Stoga, nemojte ostavljati svoj udio u Mojoj ljubavi i spoznaji tako što ćete Mi pripisati nekog ravnog Meni i kojeg ćete voljeti kao što Mene volite pa onda stradati i zapasti u mnogoboštvo. Na to ukazuju riječi Uzvišenog: Ima ljudi koji su mjesto Allaha kumire prihvatili, vole ih kao što se Allah voli, (Sura Bekare, 165.)

100

Tako su ortaci miljenici, pored Allaha, a onda opisuje one koji nisu odustali od svoga udjela u Njegovoj ljubavi i ljubavi prema Njemu vjerovanjem, pa kaže: ali pravi vjernici još više vole Allaha. (Sura Bekare, 165.) Znači, oni koji su pored Allaha uzeli druge bogove u ljubavi, nisu stvarni vjernici, makar tvrdili da vjeruju. Razumi ovo i nemoj se zanositi slijepim vjerovanjem koje je naslijeđeno, sve kako bi se potvrdilo ovo što je rečeno.

‫ي‬ ‫داء ذ‬ ‫وطمإن ذ‬ ‫عذوا ي ذ‬ ‫كم‬ ‫مث يل مهم طواد ي ذ‬ ‫شه ط ط‬ ‫منا ن طرزل يطفننا ع ططل ى ع طب يد مطننا فطأذتذوا ي ب م ذ‬ ‫من د‬ ‫سذوطرةت د‬ ‫م ر‬ ‫ب د‬ ‫كفنت ذ ي‬ ‫م مف ي طرِني ي ت‬ ‫ن‬ ‫ن الل لهم إ م ي‬ ‫من ذ‬ ‫ن ك ذفن يت ذ ي‬ ‫د‬ ‫م ط‬ ‫صناد ممقمي ط‬ ‫دو م‬ VE IN KUNTUM FI ŠEKKIN MIMMA ENZELNA 'ALA 'ABDINA FE TU BI SURETIN MIN MISLIHI VED'U ŠUHEDA EKUM MIN DUNILLAHI IN KUNTUM SADIKINE A ako sumnjate u ono što objavljujemo robu Svome, ako sumnjate u Kur'an koji smo objavili Muhammedu, sallellahu alejhi ve sellem, kroz činjenicu da je to Objava koja dolazi od Allaha. Objavljivanje je postupno spuštanje. Kur'an je cjelovit spušten, objavljen na zemlji najbliže nebo u Bejtu-l-'izzet (Kuću veličanstvenosti), a odatle je objavljivan postupno Vjerovjesniku, sallellahu alejhi ve sellem, tokom dvadeset i tri godine kako bi se pamtio. Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, je bio pismoneuk, nije ni čitao ni pisao, pa mu je postupno objavljivano kako bi ostalo postojano ono što mu se objavi, za razliku od ostalih nebeskih objava i vjerovjesnika. Oni su bili vični čitanju i mogli su da pamte sve što im se objavi kroz čitanje onog što zapišu. Zbog toga kažu da su ostale nebeske objave, knjige, objavljivane odjednom i u cijelosti. načinite vi jednu suru sura je dio Kur'ana gdje se zna početak i kraj i najmanja sura ima tri ajeta. Nazvana je surom jer je jača od ajeta, a to je došlo od izraza suretu-l-esed kada se hoće ukazati na snagu. Ovo je značenje ako je vav dio riječi, a ako je uzeta od su-r onda je u značenju da je izdvojena cjelina, samostalna u odnosu na ostale sure. sličnu objavljenim njemu, suru koja je jednaka Kur'anu, po svojoj jasnoći, izuzetnoj snazi izraza, ukomponovanosti. Zamjenica u objavljujemo je u značenju: dođite vi sa nečim što je slično onom s čime on dolazi, ako je tako kako tvrdite: da je to ljudski govor, jer i vi i on ste ljudi; jednakog fizičkog sastava, forme i jezika i on se ne razlikuje od vas. Dalje, iako Kur'anu nema išta slično jer to je jedno od Allahovih svojstava i Njegov govor, ni Njegovim svojstvima nema išta ravno i slično kao što nema ni Njegovom Biću, značenje ovog ajeta je: slično njemu kako vi tvrdite. Oni su tvrdili i govorili: - Kada bismo htjeli, mogli bismo i mi kazati ovakav govor kao što je Kur'an. – ovako je u Ettejsir. a pozovite i božanstva vaša, šuheda je množina od riječi šehid, a značenje je: neko ko je prisutan, ili ko svjedoči, ili u značenju saveznika osim Allaha, pozovite bilo koga osim Allaha da se suprotstavi Kur'anu, ili: pozovite one uglednike i časnike među vama kojima se obraćate za savjet, od kojih tražite pomoć ili svoje zastupnike u međusobnim sporovima kojima ste povjerili da vam presude i da ostvare vaša prava kod vlasti i koji su na vašoj strani, stvarno, ili one za koje tvrdite i dozivate ih u pomoć, bilo da su ljudi ili džini, kako bi vam pohitali. Ili se odnosi na njihove svjedoke a podrazumijevaju se njihovi idoli. Osim je u značenju izuzimanja. Pozovite vaše idole koje ste uzeli za božanstva i za koje tvrdite da će svjedočiti u vašu korist na Kijametskom danu, da ste bili u pravu, izuzimajući Allaha u tom svom uzimanju njih kao takvih. Ajet ukazuje na to da traženje pomoći od stvorenja ne znači ništa i nemoćan ništa ne može pomoći istom takvom. Nemoj svoje podmirenje potrebe 101

očekivati osim od Onoga kome ih nije teško i podmiriti i nemoj tražiti osim od Onoga ko je neizmjerno bogat i neovisan. Nemoj se oslanjati osim na Onoga kome ništa nije teško i ko ti može poomoći bez pomagača i ko te može sačuvati sa svih strana a da mu ne treba saveznik. Koji te može učiniti neovisnim bez utroška imetka. On može umanjiti i mnogobrojnog neprijatelja ako te čuva, i uvećati malo imetka ako ti je On dovoljan. ako istinu govorite. (Sura Bekare, 23.) U tome što kažete da je Muhammed, sallellahu alejhi ve sellem, izmislio Kur'an, a da su vaša božanstva vaši svjedoci. Podrazumijeva se: Potvrtide te svoje tvrdnje sa surom koja je slična kur'anskoj!

‫ت‬ ‫فعطذلذوا ي طفنات ر ذ‬ ‫فعطذلذوا ي وططلن ت ط ي‬ ‫م تط ي‬ ‫جناطرة ذ أ ذ م‬ ‫س طوال ي م‬ ‫قذوا ي الرفنناطر ال رمت ي وطذقذود ذ ط‬ ‫ح ط‬ ‫عد ر ي‬ ‫فطمإن ل ر ي‬ ‫هنا الرفننا ذ‬ ‫ل مل ي ط‬ ‫ن‬ ‫كنافمرمِني ط‬ FE IN LEM TEF'ALU VE LEN TEF'ALU FETTEKUNNARELLETI VEKUDUHENNASU VE-L-HIDŽARETU U'IDDET LI-L-KAFIRINE Pa ako ne učinite, ono što vam se naređuje i čemu se pozivate; da dođete sa sličnim, nakon što ste uložili svoj krajnji trud a nećete učiniti, ikada. Ovo je kako bi se pokazala i dokazala kur'anska nedostižnost. To je Vjerovjesnikova, sallellahu alejhi ve sellem, mudžiza-nadnaravno djelo i sadrži međusobnu oprečnost izazovu i odgovoru na njega. To je jasna mudžiza jer kazuje o nečemu što je poznato samo Allahu. Tako se i desilo, a kako i ne bi bilo tako jer da su došli sa bilo čime sličnim Kur'anu, to bi prenosioci prenijeli i za to bi se znalo i danas. onda se čuvajte vatre u značenju: pošto ne možete da se suprotstavite Kur'anu, onda morate da prihvatite dokaz da je Muhammed Moj Poslanik, da je Kur'an Moja Knjiga i nužno je da to potvrdite i povjerujete. Ako odbijete da povjerujete, onda ćete biti Džehennemlije i bojte se Džehennema. U El-Keššaf stoji: Uz čuvanje od Džehennema se podrazumijeva ostavljanje inada, jer je on rezultat toga. Onaj ko se čuva vatre, napušta inad, pa je: čuvajte se vatre! Obuhvatilo i: ostavite inad! čije će gorivo biti ono čime se vatra odlaže i raspiruje ljudi griješnici i kamenje. Sumporno kamenje. Ono je gorivo Džehennemu jer je lahko zapaljivo a teško se gasi i ima veliku kaloričnu vrijednost uz smrad i lijepi se za tijelo. Može biti i da se pod kamenjem podrazumijevaju kipovi koje su nevjernici i mnogobošci obožavali. Kažnjavanje kamenjem je kako bi se uvjerili da su kažnjeni zbog svog obožavanja tih kipova i kako bi spoznali njihovu slabost i ništavnost nakon što su bili ubijeđeni da su kipovi moćni. Nevjernik je obožavao kip vjerujući da je izvor snage i molili su od tih kipova i kamenja. Kažnjava ga se njima kako bi mu se pokazalo njegovo neznanje i kako bi se ugasla njegova nada. To je kao slijeđenje uglednika i moćnika od strane njihovih slugu i njihovog nadanja i obraćanja istim, a u Džehennem će biti odvedeni zajedno kako bi im bilo što teže i kako bi se presjekla njihova nada u njih. Ako se kaže: - Da li se sva Džehennemska vatra potpaljuje ljudima i kamenjem, ili su to različite vrste plamena i vatre, pa je jedna od njih ovakva? Odgovor je: - To su različite vrste vatre od kojih se neke rasplamsavaju ljudima i kamenjem i na to ukazuje neodređenost Vatre u riječima Uzvišenog: sebe i porodice svoje čuvajte od vatre (Sura Tahrim, 6.) Zato vas opominjem razbuktalom vatrom, (Sura Lejl, 14.) Vjerovatno za nevjernike među džinima i njihovim šejtanima je vatra čije će gorivo biti šejtani, kao što je za ljudske nevjernike vatra čije su gorivo oni. To je 102

naknada svakoj vrsti za ono što je odgovarajuće kazni za njihove postupke. za nevjernike pripremljene, (Sura Bekare, 24.) Pripravljene i odgovarajuće za one koji su nevjerovali u ono što smo objavili. Ta vatra je najpogodnija za njihovo kažnjavanje. U ovom je ukaz da Džehennem i vatra su stvoreni i da sada postoje, za razliku od stava mutezila. U ajetu je i išaret da je plod prihvatanja Kur'ana, potvrđivanja istog i potvrđivanja Muhammeda, sallellahu alejhi ve sellem, spas od Vatre čije će gorivo biti ljudi i kamenje. U ajetu je i dodatna počast i vrijednost onima koji slijede Kur'an. Bilježi se od Ibn Mesuda da je rekao: - Svake večeri Iblisovi sljedbenici se vraćaju svom pročelniku i svaki od njih stane pred njega i kaže: - Uradio sam tako i tako; zaveo sam toga i toga zahida. – Kada dođe najmlađi i najneiskusniji od njih i stane pred njega, kaže: - Ja sam spriječio jedno dijete da uči Kur'an. – Tada Iblis ustane i posadi ga pored sebe. To učini iz velike radosti zbog takvog postupka. Učeni su rekli: - Dijete ima tri prava kod svojih roditelja: da mu daju lijepo ime pri rođenju, da ga poduče Kur'anu, odgoju i znanju i da ga osunnete-obrežu. Dalje, osnova je da se radi po kur'anskim uputama i da se odgaja onako kako stoji u Kur'anu. Kao što se kaže: Izreka na perzijskom Kur'an ima svoju vanjštinu i nutrinu, a svaka nutrina ima dodatnih sedam nutrina. U Mesneviji stoji: (stihovi na perzijskom) Šejh Nedžmuddin kaže: - Njegova vanjština ukazuje na ono što su rastumačili učenjaci, a nutrina ukazuje na ono do čega su došli tragaoci, pod uvjetom da je to njihovo tumačenje u skladu sa Kitabom i Sunnetom i da to potvrđuje Kitab i Sunnet. Svaki hakikat-bitak koji Kitab i Sunnet ne potvrđuju, to je zastranjivanje i zabluda, shodno riječima Uzvišenog: niti ičega svježeg niti ičega suhog, ničega što nije u jasnoj Knjizi. (Sura En'am, 59.) Također, u tumačenju ajeta: A ako sumnjate u ono što objavljujemo robu Svome, (Sura Bekare, 23.) Kaže: - Uzvišeni Allah je okretanje i odbacivanje od strane onih koji odbijaju, učinio svodovima svoje ljubavi spram Poslanika, sallellahu alejhi ve sellem, kako ne bi se osvjedočili i vidjeli od Allaha, Njegova miljenika, sallellahu alejhi ve sellem. Učinio je prigovore onih koji prigovaraju, zaprekama i koprenama svoje veličanstvenosti kako ne bi mogli da budu nepravedni prema Allahovoj knjizi. Njega naziva čistim robom i nikoga drugog ne naziva tako, sve ostale ograničava imenovanjem, kao što je u riječima: I sjeti se roba Našeg Ejjuba (Sura Sad, 41.) Ili: i sjeti se roba Našeg Davuda (Sura Sad, 17.) I druge poslanike. To zbog toga što je cjelovito robovanje rezervisano samo za Njegova miljenika, sallellahu alejhi ve sellem. Cjelovito robovanje je u cjelovitoj slobodi od bilo čega osim od Allaha, a on je, sallellahu alejhi ve sellem, bio izuzet ovom počašću, kao što ga Allah hvali u riječima: pogled mu nije skrenuo, nije prekoračio, (Sura Nedžm, 17.) načinite vi jednu suru sličnu objavljenim njemu, a pozovite i božanstva vaša, osim Allaha, ako istinu govorite. (Sura Bekare, 23.) – u značenju: - Sve one koji su prisutni s vama na Dan davanja obaveze (Jevmu-l-misak), jer ste i vi i oni i Muhammed, sallellahu alejhi ve sellem, čuli obraćanje: - Zar Ja nisam vaš Gospodar? – i svi ste odgovorili: - Naravno, da Jesi! – Da je Muhammed, sallellahu alejhi ve sellem, bio sposoban da Kur'an donese sam od sebe, i vi i on ste po svojoj ljudskoj naravi jednaki, pa, ako je tako, onda dođite sa Kur'anom sami od sebe. – 103

ako istinu govorite. Pa ako ne učinite, a nećete učiniti, onda se čuvajte vatre – ovo je potčinjavanje i odslikavanje božanske srdžbe, kao što Allah, obraćajući se Džehennemu, kaže: - Ti si Moja kazna. Tobom ću kažnjavati koga hoću od svojih robova. vatre za nevjernike pripremljene, čije će gorivo biti ljudi to je ljudski ego, njegovo jastvo koje se ogleda u zaboravu Allaha i kamenje. – a odnosi se na zlato jer njime se ostvaruju želje nefsa i njegovi prohtjevi i sve ono čemu je sklon nagon. Ukazuje na ono čemu se klanja ljudsko jastvo označavajući ga kao kamen, jer većina kipova je bila napravljena od kamenja. Ljudsko jastvo označava pojmom ljudi jer jastvo traži nekoga drugog osim Allaha. Ono obožava i klanja se tom nečemu jer je zaboravilo Hakka i obećanje koje je dalo na Dan davanja obaveze, a onda to sve čini džehennemskim gorivom, shodno riječima Uzvišenog: I vi, i oni kojima se, pored Allaha, klanjate – bit ćete gorivo u Džehennemu (Sura Enbija, 98.) za nevjernike pripremljene naročito, ali će se i griješnici pročistiti tom vatrom zbog svog slijeđenja nevjernika u njihovim postupcima. Kao što je Džennet pripravljen za muttekije, ali će u njega ući i griješnici-jednobošci nakon što budu pročišćeni svojim prelaskom preko Džehennema, shodno svom slijeđenju vjernika u njihovim postupcima i vjerovanju. Na to ukazuju riječi Poslanika, sallellahu alejhi ve sellem, koje on prenosi od svoga Gospodara: - Stvorio sam Džennet i stvorio sam stanovnike koji će u njemu boraviti i Džennetlije čine ono što će ih uvesti u Džennet. Stvorio sam i Džehennem i stvorio sam one koji će u njega ući i Džehennemlije čine ono što će ih tamo odvesti.

‫ط‬ ‫ط‬ ‫وطب ط د‬ ‫مفن يطهنا‬ ‫ج‬ ‫منا ذرزمذقذوا ي م‬ ‫ر ي م‬ ‫جرفننا ت‬ ‫حنا م‬ ‫مذفنذوا ي وطع ط م‬ ‫من ت ط ي‬ ‫ت تط ي‬ ‫م ط‬ ‫تأ ر‬ ‫صنال م ط‬ ‫حت مطهنا الن يطهناذر ك ذل ر ط‬ ‫ن ل طهذ ي‬ ‫شرم ال رذ مِنين آ ط‬ ‫مذلذوا ي ال ر‬ ‫م‬ ‫ط‬ ‫ذ‬ ‫ط‬ ‫ط‬ ‫د‬ ‫ي‬ ‫ر‬ ‫ي‬ ‫ذ‬ ‫د‬ ‫من قطب ي ذ‬ ‫مت ط ط‬ ‫هئـ ط‬ ‫مطهرطرة ء‬ ‫مطرةت دريزقنا طقنالذوا ط‬ ‫ذ ي ذرزمقيطفننا م‬ ‫ذا ال م‬ ‫م‬ ‫م مفميطهنا أيزطوا ء‬ ‫ج س‬ ‫شنامبهنا وطلهذ ي‬ ‫ل وطأذتذوا ب مهم ذ‬ ‫من ث ط ط‬ ‫ن‬ ‫م مفميطهنا ط‬ ‫دو ط‬ ‫خنال م ذ‬ ‫وطهذ ي‬ VE BEŠŠIRILLEZINE AMENU VE 'AMILUSSALIHATI ENNE LEHUM DŽENNATIN TEDŽRI MIN TAHTIHE-L-ENHARU KULLEMA RUZIKU MINHA MIN SEMERITIN RIZKAN KALU HAZELLEZI RUZIKNA MIN KABLU VE UTU BIHI MUTEŠABIHEN VE LEHUM FIHA EZVADŽUN MUTAHHERETUN VE HUM FIHA HALIDUNE A one koji vjeruju bišaret je radosna vijest čiji se trag ogleda na koži. Ovaj ajet je u značenju: - Muhammede, obraduj srca onih koji vjeruju da je Kur'an objavljen od Allaha. Obraćanje je Vjerovjesniku, sallellahu alejhi ve sellem, a kažu da je obraćanje svima od kojih se muštuluk-radosna vijest očekuje i od kojih dolazi. Kao što je u riječima Vjerovjesnika, sallellahu alejhi ve sellem: - Obraduj one koji pješače u džamije noću, cjelovitim svjetlom na Kijametskom danu. – Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, nije ovo preporučio određenom pojedincu, nego je to rekao svima koji znaju ovo. i dobra djela čine obraduj koji čine pozitivne postupke, a to je sve ono što je učinjeno zarad Allaha. U tome što se djelo vezuje za vjerovanje je ukaz na njihovu uvezanost. Ukazuje se da je zasluga muštuluka vezana za objedinjene obje stvari. Iman-vjerovanje je temelj, ali je dobro djelo građevina. Nema koristi od samih temelja ako nema nikakve građevine na njima. Traženje Dženneta bez djela je stanje maloumnika. Uzvišeni Allah je djelovanje učinio da bude uzrokom ulaska u Džennet. Čovjek, mada ga Allah uvodi u Džennet zbog njegova djelovanja, svojim dobrim djelima pojačava svjetlo vjerovanja. Njime se vjerničko srce dodatno prosvjetljava. Koliko je samo prikrivenih prepreka koje vrebaju čovjeka do njegova dostizanja Dženneta. Prva od tih prepreka je prepreka imana-vjerovanja; da li je siguran da mu iman neće biti uskraćen ili hoće. Stoga je nužno djelovanje kako bi se prepreke lakše savladale. Njima su džennetskim 104

baščama u kojima su raznovrsna plodna drveća. Džennet-bašča je ono gdje su palme, a firdevs je ona bašča u kojem je grožđe. – ovako kaže Ferra. Zbog isprepletenosti grana i njihove gustine, naziva se Džennet-bašča 41 kao da pokriva, jer je Džennet boravište. Kuća nagrade se označava ovim pojmom, mada u njoj ima neopisivih odaja i dvoraca, ali ovaj izraz je zbog toga što je većina užitaka u toj bašči. Ako se kaže: - Šta znači upotreba množine za bašče i to što se nekada koristi u neodređenom članu? Odgovor je: - Džennet je pojam koji označava Boravište nagrade i ono obuhvata mnogobrojne bašče i džennete koji su vrjednovani shodno zaslugama trudbenika. Svaka kategorija ima neki od tih Dženneta-bašči, boravišta. Dalje, postoji osam Dženneta; Daru-l-dželal-Kuća, Boravište veličanstvenosti. Ono je u cijelosti, od svjetla: naselja, dvorci, kuće, posude, uzvisine, kapije, stepeni, odaje, gornji i donji krajevi, šatori, nakit i sve ono što je u tom Boravištu. Daru-l-karar-Boravište postojanosti je u cijelosti od merdžana-koralja. Darusselam-Boravište spasa i mira je od crvenog rubina. Džennetu 'adn-Ugodno boravište je cjelovito od safira. Ovaj Džennet je nad ostalim Džennetima. Kapija ovog dženneta je od dva krila, jedno je od smaragda a drugo od rubina i razdaljina između ta dva krila je koliko je prostor između istoka i zapada. Džennetu-l-me-va-Boravište počinka je od žeženog zlata. Džennetu-l-huld-Trajno boravište je čitavo od srebra. Džennetu-l-firdevs je čitavo od bisera. Njegove zidine su od cigli koje su naizmjenično; jedna od zlata, druga od srebra, treća od rubina a četvrta od smaragda. Malter i ono što dolazi između dvije cigle (fuga) je od miska. Dvorci su od rubina a odaje od bisera. Plafoni su od zlata a pod je od srebra. Šljunak u tom Džennetu je koralj, a zemljište je od miska. Bilje je šafran i amber. Džennetunne'im-Bašča užitaka je cijela od smaragda. U predaji stoji: Vjernik kada uđe u Džennet, vidjet će sedamdeset hiljada bašči, vrtova, a u svakom vrtu, perivoju sedamdeset hiljada stabala. Na svakom stablu sedamdeset hiljada listova, a na svakom listu je napisano la ilahe illellah muhammedun resulullah ummetun muznibetun ve rabbun gafur – nema boga osim Allaha, Muhammed je Allahov Poslanik. Griješni narod a Gospodar koji puno prašta. Svaki list je veliki koliko je velik prostor između istoka i zapada. kroz koje će rijeke teći; rečenica opisuje džennete, a rijeke označavaju množinu od pojma rijeka. To je vodeni tok koji je veći od potoka a manji od mora, kao što se kaže za Nil da je egipatska rijeka. Hoće se ukazati na količinu vode koja protiče njime. Ako se kaže: - Kako je moguće da rijeke teku ispod njega? Odgovor je: - To je kao što vidiš drveće da raste na obalama rijeke. Od Mesruka se prenosi da džennetske bašče teku bez korita, uzdužnog procjepa u zemlji. Najčišće bašče i one koje su najcjenjenije su one čije je drveće gusto isprepleteno a potoci i izvori su svuda kroz njih. Da tekuća voda nije jedno od najvećih blagodati, bašče, ma koliko bile lijepe i poželjne, ne bi bile poticajne kada u njima ne bi bilo tekuće vode. Cjelovito zadovoljstvo ne bi postojalo. To bi bilo kao forma u kojoj nema ni života ni duše. Da 41 Džunneh znači štit, zabran, zaklon. – op. Prev. 105

nije tekuća voda takva, Allah ne bi navodio u opisu Dženneta i tekuće rijeke. Te rijeke su od vina, mlijeka, meda i vode. Kada se napiju vode, osjete životnost i poslije toga neće umrijeti. Kada se napiju mlijeka, u tijelima će ostvariti snagu i poslije toga neće gubiti ništa na veličini. Kada se napiju meda, ostvarit će zdravlje i poslije toga nikada neće oboljevati. Kada se napiju iz rijeke vina, steći će trajnu sreću i zadovoljstvo i nikada neće tugovati. U Mesneviji stoji: (stihovi na perzijskom) Prenosi se da je na stupu Arša vodoravno napisano bismillahirrahmanirrahimi pa izvorište rijeke vode je iz mima u riječi bismi, a izvorište rijeke mlijeka je iz ha u imenu Allah. Rijeka vina izvire iz mima riječi rahman, a rijeka meda izvire iz mima riječi rahim. Ovo je što se tiče njihova izvora, a što se tiče njihove osnove, sve rijeke su iz Kevsera. To je Vjerovjesnikov, sallellahu alejhi ve sellem, izvor i on je, trenutno, u Džennetu, a na Kijametskom danu će biti prenesen na Okupljalište kako bi se vjernici napojili s njega, a onda će ga se prenijeti u Džennet i Džennetlije će se pojiti s njega. Džennetlije će piti i sa izvora Kafur, i sa Zendžebila i sa Selsebila i sa Rehika koji je izmiješan sa vrelom Tesnima. Njih će pojiti meleki, a Allah će Džennetlije pojiti pročišćenim pićem bez ikakva posredstva, kao što stoji u riječima: i dat će im Gospodar njihov da piju čisto piće. (Sura Dehr, 21.) svaki put kada im se iz njih da kakav plod, kada im se ponudi iz Dženneta i ne odnosi se na jedan plod: jabuku, nar i slično, nego se odnosi na određenu vrstu. I jedno i drugo je i početno i krajnje. Opskrba je temeljno iz Dženneta, a džennetska opskrba je utemeljena na plodovima. Opskrba je sve ono čime se hrani živo biće i od čega ima koristi. oni će reći: "Ovo smo i prije jeli" – ovo je slično onome čime smo se hranili na dunjaluku. – Međutim, pošto je sličnost između toga dvoga velika, onda i plodove čini istim. Džennetski plodovi su kao i dunjalučki kako bi se nefs priklonio njima i opustio se. Ljudska narava je sklona onome što joj je poznato a usteže se od nepoznatog. Također, plodovi su nalik dunjalučkim i kako bi se uočila razlika, jer kada bi ti plodovi bili posve drugačijeg oblika, onda bi se pomislilo da oni i ne mogu biti drugačiji, makar su veći oblikom. Kada uporede dunjalučki nar, makar svojoj veličinom bio kao omanja lubenica, a onda pogledaju džennetski nar koji je dovoljan da zasiti nekoliko ljudi, to je očitiji pokazatelj odličnosti, čovjek je radosniji i mnogo više mu se divi, nego da je vidio toliki nar a da već prije nije imao iskustvo koliki može narasti. Kada god je zamjenska riječ za njihovo ponavljanje navedene izjave svaki put kada budu opskrbljeni. Oni na taj način pokazuju svoje divljenje i čuđenje jer postoji velika razlika i u izgledu i u ukusu, mada su oblikom i bojom isti ili nalik dunjalučkim plodovima. Kao da kažu: - Ovo je tačno ono što smo kušali i čime smo bili opskrbljeni na dunjaluku. Kako je moguće da bude ovako veliko i ukusno!? Ovo nije u suprotnosti sa predajom od Ibn Abbasa da u Džennetu nema išta od dunjalučkih jela osim po imenu. – To je samo kako bi se istakla različitost između dunjalučkih i džennetskih jela po ukusu, ljepoti, izgledu, a ne da bi se ukazalo na nepostojanje bilo kakve sličnosti. Kako drugačije kada se imena i određuju da bi se ukazalo na jedinstvo vrste. - a bit će im davani ta opskrba će im biti donošena, i na dunjaluku i na ahiretu. Zamjenica se odnosi na ono na šta ukazuje. Suština govora je: ono čime su bili opskrbljeni na dunjaluku. Slično tome su riječi Uzvišenog: bio on bogat ili siromašan, ta Allahovo je da se brine o njima! (Sura Nisa, 135.) 106

U značenju: i bogatašima i siromasima kao vrsti. samo njima slični. Po boji i kvalitetu, a kada ih probaju, vidjet će da je ukusnije i bolje od dunjalučkog. Hoće se reći da tamo nema manje kvalitetnog. Od Mesruka se bilježi: - Džennetske palme su isprepletene međusobno a nisu kao dunjalučko drveće odvojenih grana i plodova. Kada god se ubere neki od džennetskih plodova, na njegovom mjestu nikne drugi. Jedan grozd je velik dvanaest lakata i kada bi se sva stvorenja sakupila oko jednog grozda, on bi ih zasitio. Neki čovjek, ehlulkitabija, došao je Vjerovjesniku, sallellahu alejhi ve sellem, i rekao: - Ebu Kasime,42 tvrdiš da Džennetlije jedu i piju? – Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, mu je rekao: - Da, tako mi Onoga ko upravlja Muhammedovim životom! Džennetlija će imati snagu stotinu muškaraca u jelu, piću i snošaju. – Kitabija je pitao: - Onaj ko jede i pije ima i potrebu da se oslobodi toga, a Džennet je čist i u njemu nema ičega nečistog i prljavog? – Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, mu je odgovorio: - Izmet Džennetlije je znoj mirišljav kao misk. U njima će u Džennetima čiste žene supruge i hurije koje će biti očišćene i pročišćene od svega nepoželjnog; mjesečnice, postporođajnog krvarenja, mokraće, izmeta, sperme, sline, čireva, glavobolje i svih ostalih bolesti i bolova, porođajnih bolova, hrđave narave, hrđavog ponašanja, sklonosti prema nekome drugom osim svojim muževima i sličnih stvari. Pročišćene je upečatljiviji izraz od očišćene i čiste, jer Onaj ko ih je pročistio nije iko drugi osim Uzvišeni Allah. Hasan kaže: - To su vaše supruge koje su očišćene od dunjalučkih negativnosti. Od Ibn Abbasa se prenosi da je rekao: - Plemenite hurije su stvorene, od nožnih prstiju do koljena, od šafrana. Od koljena do prsa su od miska. Od prsa do vrata su od bijelog ambera. Od vrata do glave su od kamfora. Kada se pokrenu njihova lica bljesnu kao što sunce zaslijepi zemljane. imati, i u njima će vječno boraviti. (Sura Bekare, 25.) Trajno će boraviti, živi i nikada neće umrijeti niti će iz njega izići. Ikrime je rekao: - Džennetlije će biti u dobi od trideset i tri godine, i muškarci i žene. Njihova visina će biti šezdeset lakata, kao što je bio visok njihov praotac Adem, alejhisselam. Mladići golobradi i istaknutih očiju. Imat će sedamdeset odijela i svako odijelo će se mijenjati svakog sahata po sedamdeset boja. Neće pljuvati, usekati se a da se ne govori o ostalim negativnim osobinama i ponašanjima. Svaki dan će bivati sve ljepši, kao što zemljani stare iz dana u dan. Njihova mladost je neprolazna i njihova odjeća je neuništiva. Znaj da je većina fizičkih uživanja vezana za hranu, boravište i brak, jer time se potvrđuje stabilnost. Trajnost i postojanost u tome je ono čemu se teži, jer svaka blagodat, ma koliko vrijedna bila, ako je izložena prolaznosti i nestanku, zagorča uživanje i propraćena je osjećajem bola. Vjernicima se kazuje radosna vijest o ovim blagodatima i njihovoj neprolaznosti kako bi se upotpunila njihova radost. U Ette-vilatunnedžmijjetu stoji: A one koji vjeruju i dobra djela čine obraduj džennetskim baščama kroz koje će rijeke teći; - u značenju: - Oni će ostvariti Džennet blizine isklijao iz zrna stvarnog vjerovanja, njihovih srčanih dobrih djela, duševnih i nutarnjih; tevhid, ogoljavanje od svega osim Allaha, tedžrid, i tefrid – 42 Nadimak Poslanika, sallellahu alejhi ve sellem. – op. Prev. 107

izuzimanje samo Allaha, i sa stabala tevekkula-oslanjanja na Allaha, jekinapotpunog ubjeđenja, zuhda-zanemarivanja dunjaluka, vere'a-izbjegavanja sumnjivog kako se ne bi počinilo zabranjeno, takvaluka-potpune svijesti o Allahu, sidka-iskrenosti, ihlasa-očišćenosti djela od bilo koga osim Allaha, huda-upute, kana'ata-zadovoljstva onim što se ima, 'iffeta-čednosti, muru-eta-viteštva, futuvveta-čojstva, mudžahede-opiranja prohtjevima, mukabede-trpljenja, ševkačežnje, zevka-iskustva, ragbeta-želje, rehbeta-ustručavanja, havfa-straha, hašjetastrahopoštovanja, redžaa-nade, safaa-pročišćenosti, vefaa-odanosti, talebatraženja, iradeta-volje, mehabbeta-ljubavi, hajaa-stida, kerema-plemenitosti, sehaveta-darežljivosti, šedža'ata-hrabrosti, 'ilma-znanja, ma'rifeta-spoznaje, 'izzeta-uznositosti, ref'ata-visokostepenosti, kudreta-sposobnosti, hilmatolerantnosti i trpećivosti, 'afva-praštanja, rahmeta-milosti, himmete-l-'alijetepoletnosti, i drugih stepena i moralnih osobina, ispod kojih teku vode podrške, pomoći, pažnje, obzira, naklonosti i blagodarnosti. svaki put kada im se iz njih da kakav plod,sa ovog drveća i stabala da plod osvjedočenja, otkrovenja i pomoći, plod čednosti, zdravlja i davanja oni će reći: "Ovo smo i prije jeli" a to zbog toga što imaoci osvjedočenja vide različita stanja u jedinstvenoj formi kao plodu njihova opiranja i suprotstavljanja prohtjevima-mudžahede, i neki od njih, koji su na sredini puta, pomisle da je to što osvjedočuju isto ono što su osvjedočili i prije toga. Forma je ista, ali je značenje drugačije. Primjer tome je salik-tragaoc koji se osvjedoči svjetlu u formi vatre, kao što je Musa, alejhisselam, osvjedočio svjetlo upute u formi vatre, kao što kaže: ja sam vatru vidio (Sura Ta ha, 10.) Nekada je ta vatra svojstvo srdžbe, kao što je bila Musau, alejhisselam. Kada je njegova srdžba ojačala, njegova kapa je planula, a nekada osvjedoči vatri a to bude šejtansko svojstvo. Nekada je to i vatra ljubavi koja se javlja u onome što je milo nefsu pa ga sagorijeva, a nekada je to Allahova raspaljena vatra koja nadzire ono što je u srcima pa im spaljuje kuće njihova postojanja. Vatrena forma je nalik, u osvjedočenju, jedna drugoj, kao što Uzvišeni kaže: - a bit će im davani samo njima slični. Međutim, potvrđeni salik-tragaoc od svake vatre će naći drugačije svojstvo i značenje. U njima će čiste žene imaoci osvjedočenja će u Džennetima bliskosti imati supružnice od djevica Gajba pročišćene od promjena imati, i u njima tom kušanju će vječno boraviti. Kao što kaže Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem: - Postoje znanosti koje su prikrivene i njih znaju samo oni koji znaju Allaha, a kada progovore o njima njih zaniječu i kritikuju samo oni koji su neobaviješteni o Allahu. Znaj da svaka stvar se svjedoči u osvjedočenju, kao što ima i svoju formu na dunjaluku, ali i svoje stvarno značenje u gajbu. Zbog ovoga je Vjerovjesnik, sallellahu alejhi ve sellem, tražio od Allaha: - Allahu moj, pokaži nam stvari onakvim kakve one jesu. Tako je na ahiretu forma stvari i njihova suština stvarne, ali su suštine i značenja u prevladavajućoj formi, pa na ahiretu vidi formu nečega onakvim kakvo ono jeste i prepoznaje ga. Tada kaže: - Ovo je ono što smo imali kao opskrbu i ranije. Tada su ime, pojam, i forma onakvim kakvi su u suštini, ali su u drugačijem okusu, ne onakvom kakvom si poznavao. Zbog toga Ibn Abbas kaže: - Stvari u Džennetu su iste sa onim koje su na dunjaluku samo po imenu. Ovo je kao što Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, kaže: - Svaka rana koju musliman zadobije na Allahovom putu, na Kijametskom danu će biti kao na dan kada je nanešena; iz nje će izlaziti krv, imat će boju krvi, ali će miris biti miris miska. 108

Sada imamo boju te krvi i vidimo je, ali u Gajbu je drugačija i mi je ne možemo takvom vidjeti na ovom svijetu. Na ahiretu će se vidjeti dunjalučke forme ali će značenja biti ahiretska. – pa razumi ovo dobro i okoristi se time.

‫ة فطمنا فطذوقطهنا فطأ طمنا ال رذِنين آمفنذوا ي فطميعل طمذو ط‬ ‫ط‬ ‫م ط ط ذ‬ ‫ه ال ي ط‬ ‫طي ذ ط‬ ‫منا ب طذعذو ط‬ ‫ضرم ط‬ ‫حممي ي أن ِني ط ي‬ ‫ست ط ي‬ ‫إم ر‬ ‫ه ل ط ِني ط ي‬ ‫حق س‬ ‫ن أن ر ذ‬ ‫ر‬ ‫اض د ط‬ ‫مث طةال د ر‬ ‫ب ط‬ ‫ن الل ر ط‬ ‫ي ط‬ ‫ط‬ ‫ط‬ ‫د ي ب مهم ك طمثميرا د‬ ‫د‬ ‫ر‬ ‫ذ‬ ‫ي‬ ‫ر‬ ‫ط‬ ‫ط‬ ‫د‬ ‫ض س‬ ‫ه ب مطهئـ ط‬ ‫منا ط‬ ‫فذروا فطمي ط ذ‬ ‫نك ط‬ ‫ل ب مهم كمثميرا وطِني طهي م‬ ‫مث طةال ِني ذ م‬ ‫م‬ ‫قذولذو ط‬ ‫ذا ط‬ ‫ذا أطراد ط الل ذ‬ ‫ن ط‬ ‫م وطأ ر‬ ‫من ررب دهم ي‬ ‫منا الذ مِني ط‬ ‫ي‬ ‫ر‬ ‫ض س‬ ‫ن‬ ‫ل ب مهم إ مل ال ط‬ ‫س م‬ ‫فنا م‬ ‫منا ِني ذ م‬ ‫وط ط‬ ‫قمي ط‬ INNELLAHE LA JESTAHJI EN JADRIBE MESELEN MA BE'UDATEN FE MA FEVKAHA FE EMMELLEZINE AMENU FE JA'LEMUNE ENNEHU-L-HAKKU MIN RABBIHIM VE EMMELLEZINE KEFERU FE JEKULUNE MAZA ERADELLAHU BI HAZA MESELEN JUDILLU BIHI KESIREN VE JEHDI BIHI KESIREN VE MA JUDILLU BIHI ILLE-L-FASIKINE Allah se ne ustručava da za primjer navede mušicu Od Hasana i Katadeta se prenosi da kada je Allah naveo mušicu i pauka u svojoj Knjizi i kada je mušricima naveo taj primjer, židovi su se nasmijali i rekli: - Ovo ne priliči i ne nalikuje Allahovom govoru. – Tada je Allah objavio ovaj ajet. Haja, znači promjenu i poniznost, skromnost koja obuzme čovjeka onda kada strahuje da bi ga nešto moglo osramotiti i nauditi njegovu ugledu. Ovdje je u značenju navođenja primjera, tj. da Onaj ko navodi primjer komarca ne ustručava se to učiniti zbog njegove beznačajnosti. Značenje: da navede, - je da spomene. To dolazi kao objekat, a zamjenica je imenična gdje se povećava ono što joj odgovara od neodređenog pojma u svojoj neodređenosti. Kao da se reklo: - Primjer bilo čega. – To je kao i glagol biti i ovdje je atribut onom što joj prethodi. Komarac je pojašnjavajući izrazu primjer. Komarac je sićušni insekt i naziva se tako jer je nalik stjenici. ili nešto sićušnije od nje; pa spominje i ono što je veće kao što je mušica, pauk, ili manje od toga. Kažu da je ovo od međusobno suprotnih načina izražavanja i upotrebljava se i kada se hoće reći da je nešto veće, ali i kada se hoće ukazati na nešto manje. To je stvorenje koje je primjetno tek u pokretu i oko ga teško može zamijetiti osim kada se kreće. Ako kažeš: - Allah njihova božanstva poredi sa paukovom kućom i sa mušicama. Pa kakva je svrha poređenja sa komarcem i nečim manjim? Rebi' b. Enes je rekao: - Naveo je primjer komarca kao pouku onima koji su posvećeni dunjaluku. Komarac živi dok je gladan, a kada se zasiti tada i umre, tako je i sa dunjalučarima. Kada se obogati i osamostali, onda počne da prelazi granice i okruži se nepodopštinama. Imam Ebu Mensur kaže: - Začuđenost malehnim stvorenjem i ukazivanje na Allahovu jedincatost kroz takvo stvorenje je veće nego kada se navodi primjer nečega velikog. Kada bi se sva stvorenja objedinila da kreiraju nešto što je kao komarac, mušica i slično sa svim što je neophodno takvom stvorenju; nos, usta, oko, noga, ruka, ulaz i izlaz, - ne bi bili u stanju da to učine, ali bi, vjerovatno, bili u stanju da naprave kreaciju velikih tijela i njihovu kopiju. Komarac, i pored svoje sitnosti, ima sve potrebne alatke i organe koje ima i slon u svojoj veličini. U ovome je ukaz-išaret na stanje čovjeka i njegovu spremnost i sposobnost, kao što kaže Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem: - Allah je stvorio čovjeka u vlastitoj formi. – u značenju: - U svojstvu koje je za njega. Ako se uzme u obzir slabost čovjeka, Allah mu je dao od svakog svojstva Ljepote, Uznositosti i veličanstvenosti, primjer kako bi čovjek mogao u ogledalu svojih ličnih svojstava spoznati i osvjedočiti se savršenstvu svojstava svoga Rabba, kao što se kaže: - Ko spozna sebe, spoznao je svoga Rabba. 109

U Mesneviji stoji: (stihovi na perzijskom) Neko je rekao: - Allah je ojačao, osnažio, srca slabih i nejakih ljudi navodeći primjere nejakih vrsta. Ukazao je ljudima na svoju Svemoć kroz stvaranje slabih u formi jakih. Komarac, pored svoje sitnosti, ima sve što i slon u svojoj veličini, čak komarac ima i više od slona, jer ima dva krila. Tako nije daleko od Njegove plemenitosti da za malehno djelo nagradi onoliko koliko nagrađuje i za neko veliko djelo. Kako god je malehnom tijelu dao isto ono što i velikoj tjelesini, od organa. Još je čudnije to što ovo malehno stvorenje uznemirava ono veliko i veliko se ne može obraniti od njega. Od Allahove mudrosti je da je lavu dao izuzetnu snagu, a mušicu i komarca je učnio krajnje nejakim, a onda i komarcu i mušici dao drskost i hrabrost da se zalijeću u lice ljudima i da im dosađuju mada se ljudi na sve načine trude da ih otjeraju od sebe. S druge strane, lavu je usadio strah od čovjeka. To se ogleda u tome što se lav kloni ljudskih naselja i puteva. Kada bi lav imao drskost i hrabrost muhe i komarca, ljudi bi stradali. Allahova blagodat je htjela da sitna stvorenja imaju hrabrost, a da jaka imaju kukavičluk. Zanimljivo je i to da si nemoćan pred ovim sitnim stvorenjem, a da si sposoban da vladaš tim velikim stvorenjem. Priča se: Da je Memun jednom držao govor, pa mu je muha pala na oko. On ju je otjerao, a ona se ponovo vratila. To je bilo nekoliko puta sve dok nije prekinuo svoje izlaganje. Kada je obavio namaz, došao je Ebu Huzejlu, uglednom učenjaku Basre, u njegovoj osami, i rekao mu: - Zašto je Allah stvorio muhu? – Ebu Huzejl mu je rekao: - Kako bi ponizio silnike. – Memun je rekao: - Pravo zboriš. – i nagradio ga za taj odgovor. – ovako je u Revdatu-l-ahjar. U stvaranju nečega sličnog mušici je mudrost i dobro. Veki' kaže: - Da nema vjetra i mušica, dunjaluk bi se usmrdio. Ono što izaziva čuđenje je da ovo malehno stvorenje, kada ti se zaleti u lice, uznemiri te, zagorča ti život i pokvari ti i tvoju bašču i tvoj vinograd. Još čudnije je tvoje ponašanje i tvoja drskost. Iako si slab, činiš stvari koje te sramote i koje će te odvesti u Džehennem. Ako se toliko oneraspoložiš zbog uznemiravanja jednog komarca na dunjaluku, možeš samo zamisliti kakvo će ti biti neraspoloženje kada ti se natovare zmije i škorpije u Džehennemu?! Kušejri kaže: - U suštini, stvaranje u odnosu na Svemoć Stvoritelja, je manje nego je trun u sunčevom zraku u odnosu na zrak. Uzvišenom Allahu je svejedno lahko stvoriti i Arš i komarca. Niti mu je stvaranje Arša teže, niti stvaranje komarca lakše. Da je On daleko od toga da Mu se pripiše da Mu je nešto teško ili lakše od drugog. Znaj da ništavno, Allah poredi sa ništavnim, kao što veličanstveno poredi sa veličanstvenim, mada je Onaj ko navodi primjer veličanstveniji od svega. On u Indžilu navodi primjer zluradosti, pa kaže: - Nemojte biti kao sito iz kojeg se sije brašno a ostaju mekinje. Tako i vi; mudrost vam izlazi na usta, a u prsima zadržavate zluradost. Obraćanje maloumnicima poredi sa diranjem sršljenova, pa kaže: - Nemojte uznemiravati sršljene pa da vas izbodu. Također, ne obraćajte se maloumnicima pa da vas izvrijeđaju i ispsuju. Još kaže: - Nemojte pohranjivati svoje dragocjenosti gdje su crvi i štetočine što će ih oštetiti, ali ih ne pohranjujte ni na otvorenom gdje su lopovi i otrovi, pa će ih lopovi pokrasti i otrovi spržiti. Pohranjujte ih kod Allaha.

110

U Indžilu, također, stoji: - Primjer nebeskog svijeta je primjer čovjeka koji je u svom selu posijao kvalitetnu i čistu pšenicu. Kada su ljudi pospali, došao je njegov neprijatelj i izmiješao ljulj sa pšenicom. – Robovi tog čovjeka ga upitaju: Gazda, zar nije pšenica koju si posijao bila zdrava i čista? – On im kaže: - Jeste. – Oni upitaju: - A odakle onda ovaj ljulj. – On im kaže: - Kada biste otišli da odvojite ljulj od pšenice, vjerovatno biste iščupali i pšenicu uz njega. Ostavite ga do žetve, neka zajedno rastu. – Kada dođe vrijeme žetve, naredi žeteocima da odvoje ljulj i povežu ga u snopove, a onda ga spali, dok pšenicu pohrani u silos. Tumačenje ovoga je: - Sijaoci su čovječanstvo, a selo je Svijet. Pšenica je pokornost i ibadet a onaj ko je posijao ljulj je Iblis. Ljulj su grijesi a žeteoci su meleki koji izmiruju ljudima. Arapi imaju mnogobrojne poslovice i primjere, kao kada kažu: - On je žešći od mrava. – Time hoće reći da mrav skuplja hranu za sedam godina. – Isto kažu i da je drskiji od muhe. – jer muha slijeće na nos i kralju i lavu. Kada hoće da je otjera, ona se ponovo vrati. – Arapi kažu: - Bolje čuje od majmuna. – a hoće reći da majmun čuje korake deve i sa udaljenosti od sedam milja. – Kažu: - Taj i taj duže živi od majmuna. – hoće reći: - Dugovječan je pa živi sedamsto godina. – Kažu: Živi ko zmija. – jer zmija ne umire nego samo ako ju se ubije. – Kažu: - Dugovječniji od orla. – jer orao živi tristo godina 43. – Kažu: - Taj i taj je zebljičaviji od skakavca. – jer se skakavci nikada ne pojavljuju zimi. – Kažu: - Lakši od leptira. – Kažu: - Rjeđi od komarčeva mozga. – za nešto što je teško naći ili čak nemoguće. – Ili kažu: Zadužio me komarčevim mozgom. – kada hoće reći za nešto što je nepodnošljivo i neizvedivo. – Kažu: - Slabiji od komarca. – Kažu: - Prokletiji od crva žiška. – crvi koji jedu pšenicu, ječam, kukuruz. Ili: moljca. – koji jede vunu. Općenito, Allah navodi primjere ljudima i ne ustručava se istine. U Njegovim primjerima je mudrost i dobrobit, a pouku uzimaju samo razumom obdareni. Mevlana Dželaluddin kaže: (stihovi na perzijskom) oni koji vjeruju u Kur'an Muhammeda, sallellahu alejhi ve sellem. Fa je kako bi se ukazalo na redoslijed onog što dolazi kroz ono na što ukazuje prije navedeno. Kao da se reklo: - I navodi ga, pa oni koji vjeruju - ta oni znaju da je to primjer muhe i komarca Istina koja je postojana i koja se ne može poreći i prenabreći od Gospodara njihova; stanje zamjenice koja se da naslutiti u Istina, ili zamjenice koja se odnosi na primjer, bez obzira o čemu se radilo. Oni razmišljaju o ovom primjeru i ubijeđeni su da je Allah Stvaraoc i malog i velikog i da je sve to u Njegovoj svemoći jednako i to vjeruju. a oni koji ne vjeruju a to su židovi i mnogobošci - govore: "Šta to šta i zašto Allah hoće sa ovim beznačajnim primjerom. U riječi ovim je nipodaštavanje onoga na šta se ukazuje i njegovu ništavnost primjerom?" ovim primjerom, pa pošto je uklonjen elif i lam, pretvoren je u akuzativ stanja, pa je u značenju: predstavljanja, ili u značenju izdvajanja, pa im Allah odgovara riječima: Time On mnoge u zabludi ostavlja, ovim primjerom ponižava. Zabluda je okretanje od istine neistini. Pripisivanje zabluđivanja, u stvari, stvaranje zablude, Njemu se temelji na tome da je sve Njegovo stvaranje makar bili postupci robova sa stanovišta sticanja i njima se pripisuju. Mnoge nevjernike a to zbog toga što oni niječu Njega i time samo 43 I u nas postoji slično. Kada se hoće reći da će se nešto teško dočekati, ili da je neko dugovječan, kaže se: - Star je orlova vijeka. – op. Prev. 111

povećavaju svoju zabludu a mnogima na Pravi put ukazuje; a podržava ovim primjerom mnoge vjernike zbog njihova potvrđivanja i njihova se uputa povećava. Znači, ostavlja u zabludi one za koje zna da su izabrali zabludu a upućuje primjerom one za koje zna da su izabrali uputu. Ako kažeš: - Zašto opisuje upućene mnoštvom, a njihovo svojstvo je manjina? Kažem: - Mnogo je onih koji su upućeni, samih po sebi, a opisuje ih se manjinom kada se uporede sa onima koji su u zabludi. Dalje, malo upućenih je u suštini mnogo makar ih bilo formalno malo, jer ovi su na istini a oni drugi su u zabludi. Od Ibn Mesuda se prenosi da je rekao: - Velika većina je jedan koji je na Istini. ali, u zabludi ostavlja tj. ponižava ovim primjerom i nijekanjem istog samo velike grješnike, (Sura Bekare, 26.) one koji ne vjeruju u Allaha i koji izlaze iz Njegove naredbe. Fisk je u jeziku u značenju izlaska, a u Šerijatu je izlazak iz pokornosti Allahu činjenjem velikog grijeha u koji spada i ustrajavanje u malim grijesima. Postoje tri stepena: prvo je zbog nemarnosti, a to je da čini grijehe s vremena na vrijeme a i sam ih osuđujući. Drugi je potpuno predavanje grijehu i činjenju istog. Treći je ustrajavanje u grijehu uz odbijanje činjenice da je to negativno. Ovo je stepen koji ulazi u vrstu nevjerstva. Sve dokle god griješnik ne dostigne ovaj stepen od njega se ne isključuje ime vjernik jer on ima svojstvo potvrđivanja onog s čime je došlo vjerovanje.

‫ط‬ ‫ط‬ ‫ص ط‬ ‫ن مف ي‬ ‫ل وطِني ذ ي‬ ‫مميطثناقمهم وطِني ط ي‬ ‫ن طِنيفن ذ‬ ‫ف م‬ ‫من ب طعيد م م‬ ‫ن ع طهيد ط الل رهم م‬ ‫دو ط‬ ‫س ذ‬ ‫قط طذعذو ط‬ ‫ضذو ط‬ ‫ق ذ‬ ‫مطر الل ر ذ‬ ‫منا أ ط‬ ‫ن ط‬ ‫ه ب مهم أن ذِنيذو ط‬ ‫ال رذ مِني ط‬ ‫ذ‬ ‫ط‬ ‫ض أوطلئـئ م ط‬ ‫ن‬ ‫م ال ي ط‬ ‫خنا م‬ ‫سذرو ط‬ ‫ك هذ ذ‬ ‫الير م‬ ELLEZINE JENKUDUNE 'AHDELLAHI MIN BA'DI MISAKIHI VE JAKTA'UNE MA EMERELLAHU BIHI EN JUSALE VE JUFSIDUNE FI-L-ERDI ULA IKE HUMU-L-HASIRUNE koji krše već čvrsto prihvaćenu obavezu prema Allahu postupaju suprotno i ostavljaju Allahove naredbe. Kršenje je prijekid i razvrgavanje sklopljenog. Ako se kaže: - Na osnovu čega se kaže razvrgavanje, rasklapanje, a hoće se ukazati na kidanje ugovora? Kažem: - Shodno njihovu nazivu i imenovanju ugovora konopcem, užetom. To u prenesenom značenju jer ugovor u sebi sadrži čvrstinu veze između ugovornih strana. Kaže se: tri su obaveze prema Allahu: prva je ona koju je On uzeo od potomstva Adema, alejhisselam, tražeći da potvrde Njegovu božanstvenost. Druga je ona koju je uzeo od vjerovjesnika da će uspostaviti vjeru i da se neće razilaziti i treća je ona koju je uzeo od učenjaka da će pojašnjavati istinu i da je neće kriti. Nakon što je ta obaveza i ugovor potvrđeni prihvatanjem. Zamjenica se odnosi na sami ugovor, ili se može reći: - Nakon što ga je Allah potvrdio time što je objavio Knjige i poslao poslanike. Zamjenica se tada odnosi na Allaha. Ovdje se pod obavezom podrazumijeva sami izvor a ne sami ugovor. Priča se: Od Malika b. Dinara da je imao amidžića koji je obavljao službu za vladara u svoje vrijeme. Bio je nepravedan i surov. Taj čovjek se jednom razbolio i zavjetovao se: - Ako me Allah ozdravi bolesti u kojoj sam, nikada više neću obavljati službu za sultana. – Priča: - Pa ga je Allah ozdravio te bolesti, ali je on nastavio da služi sultanu. I dalje je bio nepravedan prema ljudima, čak i više nego je bio prvi put. I drugi put se razbolio pa se opet zavjetovao da, ako ozdravi, će 112

napustiti službu. Opet je ozdravio i opet je prekršio svoj zavjet i postao još gori nego je bio prije. Onda je žestoko obolio i rekli su Maliku b. Dinaru za to i on mu je došao u posjetu. Rekao mu je: - Sinko, obaveži se nečim i sklopi sa Allahom sporazum pa možda i ozdraviš od te bolesti. – Bolesnik mu je rekao: - Obavezao sam se Allahu da ako me podigne iz postelje da nikada više neću obavljati ovu službu. – Onda je Malik čuo glas: - Malik, isprobali smo ga nekoliko puta i lagao je. Ništa mu ne vrijedi to što se obavezuje i zavjetuje. – Momak je umro u tom stanju. – ovako je u Revdatu-l-'ulema. U Mesneviji stoji: (stihovi na perzijskom) i prekidaju ono što je Allah naredio da se održava, mijenja da održavaju u akuzativu kao zamjena odnosnoj zamjenici, pa je značenje: ono što je Allah naredio da se održava. Moguće je da se prekida nešto čime Allah nije zadovoljan da se prekida, kao što je rodbinska veza, lijepo ophođenje prema vjernicima, izdvajanje vjerovjesnika, Knjiga, u potvrđivanju i prahvatanju, napuštanje obaveznih namaza u džematu i ostali postupci i djela u kojima je odbijanje dobrog ili činjenje hrđavog. Na taj način prekida ono što je između njega i Allaha a što se hoće samo po sebi, općenito i pojedinačno. U hadisu stoji: - Kada ljudi pokažu znanje a napuste praktikovanje naučenog, kada se budu voljeli jezikom a mrzili srcem, kada prekinu rodbinske odnose, Allah će ih tada prokleti i zagluhnuti i oslijepiti im oči. Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, je rekao: - Troje će biti u hladovini Allahova Arša na Kijametskom danu: žena kojoj je umro suprug i ostavio joj malehnu siročad i ponude joj brak a ona odbije riječima: - Brinut ću se o svojoj siročadi dok se osamostale i Allah ih učini neovisnim ili ih usmrti. Čovjek koji ima imetak i pravi hranu i dobro obavlja svoj posao i uredno troši svoj imetak, pa za sofru pozove siročad i nevoljnike. I čovjek koji održava rodbinsku vezu i udjeljuje svojim rođacima. Njemu će se produžiti život i bit će u hladovini Arša svoga Rabba. i prave nered na Zemlji; tako što odvraćaju od vjerovanja i ismijavaju se sa istinom i presjecajući vezu na kojoj počiva ustrojstvo svijeta i njegova dobrobit oni će nastradati. (Sura Bekare, 27.) izgubit će i zavarani su posljedicom na ahiretu. Umjesto da budu nagrađeni Džennetom, bit će kažnjeni jer su zamijenili ispunjavanje obaveze njenim kršenjem, odabrali su presijecanje umjesto odrađivanja, nered umjesto reda i napretka. Tako će im biti zamijenjena njihova nagrada za kaznu. Kaže se: - Nema ni vjernika ni nevjernika a da nema svoje boravište, kućane i sluge u Džennetu, pa ako se pokorava Allahu, doći će svojoj čeljadi, slugama i boravištu u Džennetu, a ako je nepokoran Allahu, onda Allah njegovo mjesto, čeljad i sluge da u nasljedstvo vjerniku. U Ette-vilatunnedžmijjetu stoji: Uzvišeni Allah se ne ustručava navesti primjer što je komarac i što je iznad njega, pa oni koji vjeruju svjetlom vjerovanja svjedoče suštinama i značenjima u formi primjera i znaju da je to istina od njihova Rabba, a oni koji ne vjeruju, oni govore jer niječu Istinu i onda tmina njihova nijekanja uzrokuje koprenu na njihovim očima, pa ne vide suštine u primjerima. To je kao stranci koji ne mogu spoznati značenje u arapskom jeziku. Tako i nevjernici i neznalice su nesposobni da vide i spoznaju istinu i suštinu primjera. – Oni kažu: Šta je Allah htio ovim primjerom? – Njihovo neznanje povećava njihovo nijekanje, pa onda lutaju kroz zabludu na nogama neznanja. Njime zabluđuje mnoge koji su promašili isijavanje Svjetla u početku stvaranja, kao što Poslanik, sallellahu alejhi 113

ve sellem, kaže: - Allah je stvorio stvorenja u tmini, a onda na njih poprskao svoga Nura. Koga je dotaklo to Svjetlo, taj je na pravom putu, a koga nije dotaklo, on je u zabludi. Onaj ko nije uzeo išta od Svjetla Kur'ana, nije na pravom putu, a onaj koga je dotaklo to Svjetlo tamo, njega je dotaklo i ovdje, svjetlo vjerovanja. Koga je dotaklo svjetlo vjerovanja njega je dotaklo i svjetlo Kur'ana i on je od onih za koje se kaže: i upućuje mnoge. Kur'an je nekim ljudima lijek i milost, a nekim je bolest i kazna, jer njegov govor i svojstva obuhvataju i blagost i silu. Blagošću su upućeni iskreni, a silom su u zabludi griješnici. Shodno riječima: A u zabludi ostavlja samo griješnike. – one koji su izvan onih koje je dotaklo svjetlo u početku stvaranja. Zatim kazuje rezultate izlaska i kršenja ugovora i obaveze, kao što Uzvišeni kaže: Oni koji krše Allahovu obavezu nakon ovjere tj. oni koji krše obavezu prema Allahu, nakon što su Mu je dali na Dan davanja obaveze da će izražavati i priznavati Njegovu Jedincatost i Njemu iskreno robovati, a nakon Njegove ovjere te obaveze i ugovora. I krše ono što je Allah naredio da se održava od svih stvari koje se trebaju provoditi kako bi se stiglo do Hakka i uzročnike pobožnosti i prekidanja vezanosti i ovisnosti o stvorenjima, kao što Uzvišeni kaže: i Njemu se potpuno posveti - (Sura Muzemmil, 8.) U značenju: - I Njemu se predaj u cijelosti odričući se svega ostalog. I nered čine po zemlji kvare sjeme urođenog tevhida sijući ga u tle koje je uprljano širkom i odbijanjem da se prihvati ono čemu pozivaju vjerovjesnici, i odbijaju da zaliju to sjeme vjerovanjem i dobrim djelima. Takvi su izgubili izgubili su spremnost ljudske cjelovitosti koja je pohranjena u njima, kao što palmina sjemenka u zemlji izgubi svoju spremnost da bude palmin izdanak koja je pohranjena u njoj, kada nema vode. Shodno riječima Uzvišenog: Tako mi vremena - čovjek, doista, gubi, samo ne oni koji vjeruju i dobra djela čine, (Sura Asr, 1-3.)

‫ط‬ ‫كفنت ط‬ ‫ن‬ ‫ف ت طك ي ذ‬ ‫ك طمي ي ط‬ ‫م ِني ذ م‬ ‫جذعذو ط‬ ‫م إ مل طمي يهم ت ذير ط‬ ‫م ِني ذ ي‬ ‫ذواتنا د فطأ ي‬ ‫فذرو ط‬ ‫م ثذ ر‬ ‫حمميميك ذ ي‬ ‫م ثذ ر‬ ‫مميت ذك ذ ي‬ ‫م ثذ ر‬ ‫حطميناك ذ ي‬ ‫مأ ي‬ ‫ن مبنالل رهم وط ذ ذ ي‬ ‫م ط‬ KEJFE TEKFURUNE BILLAHI VE KUNTUM EMVATEN FE AHJAKUM SUMME JUMITUKUM SUMME JUHJIKUM SUMME ILEJHI TURDŽE'UNE Kako možete da ne vjerujete kako je u akuzativu stanja koje se odnosi na zamjenicu u glagolu ne vjerujete, u značenju: iz inata ne vjerujete i niječete u Allaha, u Njegovu Jedincatost, a imate sve ono što vas odvraća od nevjerovanja i okreće u vjerovanje: dokaze u samima sebi a i u kosmosu. Pitanje je podsmješljivo, a ne u značenju negiranja mogućnosti, nego u značenju negiranja stvarnosti, začuđenosti time. Začudnost od Allaha je u tumačenju pozivanja na razmatranje. Začudnost je nešto što poziva na razmišljanje i čuđenje, pa kao da je rečeno: Kako se ne čudite njihovom nijekanju Allaha? – ovako je u Tefsir od Ebu Lejsa. Kadi kaže: - To je traženje da se obavijesti, a značenje je: - Kažite mi zbog čega niječete? vi koji ste bili ništa, a činjenica je da ste bili tjelesa u kojima nema života: organi, hrana, zametak, komad mesa, pa uobličeni komad mesa. U El-keššaf stoji: - Ako kažeš: - Kako im se može reći da su tjelesa bez života (mrtvi) zbog njihove nepokretnosti, a kaže se mrtav za nešto što je mogućno da živi? – Kažem: - Takvo što se kaže za nekoga ko nema života, shodno riječima Uzvišenog: mrtve predjele (Sura Zuhruf, 11.) pa vam je On život dao; stvorio je duše i u vas ih udahnuo, najprije u materice majki vaših, a onda vas na dunjaluk izveo. Ovo im je potvrda proživljenja. Fa je kako bi ukazalo na posljedicu. Život je došao nakon što su bili mrtvi, a prošli 114

su kroz različite periode koji su jedan za drugim, kao što je na to ukazao. Dalje, pošto se boravak na dunjaluku može odužiti, dolazi sa vremenskom odrednicom koja može značiti i odgađanje, summe, pa kaže: On će, zatim, učiniti i da pomrete nakon što provedete svoje vrijeme. Činjenica da je emanet-povjerenje jedan od dokaza svemoći je očita, a to da je i jedna od blagodati, to je zbog toga što je sredstvo za drugi život, a taj je trajan i najveća blagodat. i poslije će vas oživiti, kako biste odgovorili na pitanja u kaburu. Bit će dan život pa će čuti topot obuće onih koji su bili na dženazi, kako odlaze. Bit će pitan: - Ko ti je Rabb? – Ko ti je Vjerovjesnik? – Šta ti je vjera? – Posljedično summe koje je s odgodom, ukazuje da se time ne želi ukazati na onaj život koji će biti s proživljenjem, jer tod Dana će se vraćati Allahu da bi se račun polagao i da bi se bili isplaćeno. Tu je spojeno bez odgađanja jer ne dolikuje da bude na tom mjestu. Ajet ukazuje na potvrdu kaburskog kažnjavanja i uživanja. – ovako je u Ettejsir. a onda ćete se Njemu vratiti. (Sura Bekare, 28.) Nakon Okupljanja i nećete ikome drugom otići i sakupiti se pred njim. On će vam dati naknadu za vaša djela; ako je dobro, dobro će vam naknaditi a ako je hrđavo, hrđavo će vam se i dati. Pred Njim ćete se skupiti iz vaših kabura radi polaganja računa. Začuđujuće je vaše nevjerovanje a znate da će vas zadesiti ova situacija?! Ako se kaže: - Ako su znali da su bili ništa pa im život dao pa da će ih usmrtiti, nisu znali i da će ih ponovo oživjeti i da će se Njemu vratiti? Kažem: - Ono što su znali o tome dvoma na osnovu dokaza koji su im podastrti je kao i samo njihovo znanje i spoznaja i to ukida bilo kakvo pravdanje, naročito što je u ajetu opomena i ukaz na ono što ukazuje na ispravnost oboga. Uzvišeni Allah, kada je odredio da im da život prvi put, odredio je i da će im dati život i drugi put, jer početno stvaranje nije Mu bilo išta lakše od ponovnog stvaranja.

‫ط‬ ‫خل طقط ل ط ذ‬ ‫ذ ي ط‬ ‫ج م‬ ‫هذذوط ال ر م‬ ‫سب يعط‬ ‫ض ط‬ ‫ن ط‬ ‫مناء فط ط‬ ‫ذو ى إ مطل ى ال ر‬ ‫ما ي‬ ‫س ط‬ ‫مميعنا د ث ذ ر‬ ‫كم ر‬ ‫ذواهذ ر‬ ‫س ر‬ ‫ست ط ط‬ ‫منا مف ي الير م‬ ‫ت وطهذذوط ب مك ذ د‬ ‫ل ط‬ ‫م‬ ‫مناطوا ت‬ ‫ط‬ ‫ يتء ع طملمي ء‬ ‫س ط‬ ‫ش ي‬ HUVELLEZI HALEKA LEKUM MA FI-L-ERDI DŽEMI'AN SUMMESTEVA ILESSEMA I FE SEVVAHUNNE SEB'A SEMAVATIN VE HUVE BIKULLI ŠEJ IN 'ALIMUN On je za vas sve što postoji na Zemlji stvorio, ovo je pojašnjenje još jedne blagodati. Odredio je da sve to stvori radi vas i da biste se vi mogli okoristiti dok ste na dunjaluku i za vašu vjeru, jer nijedna stvar nije bila stvorena u to vrijeme. Sve ono što je na zemlji. Džemi'an dolazi u akuzativu stanja kao druga pripojenica. Neki uzimaju dokaz iz ovog ajeta, da je sve, u suštini, dozvoljeno. – ovako je u El-kevaši. U Ettejsir stoji: - Oni koji sve smatraju dozvoljenim, među sufijama neznalicama, smatraju da je lam u riječima: On je Onaj koji je sve vama stvorio, općenit i da je sve dozvoljeno. Oni kažu: - Nema ništa zabranjeno i uskraćeno, niti ima išta naređeno. Kada se potvrdi spoznaja i potvrdi ljubav, onda služenje otpada i nestaje bilo kakva zabrana. Onaj ko voli neće voljenog zadužiti ičim što će ga zamarati niti će mu uskratiti išta što on želi i traži. – Ovakav njihov stav je očito nevjerovanje. Uzvišeni Allah naređuje i zabranjuje i dozvoljava i uskraćuje, obećava i prijeti, raduje i rastužuje. Tekstovi o tome su jasni a dokazi očiti. Onaj ko ovaj ajet tumači kao dozvoljenost svega, taj je u cijelosti izašao iz vjere. - završen citat iz Ettejsir. zatim je Svoju volju prema nebu usmjerio kako bi ih stvorio svojom voljom koja nije vezana ni za nečiju želju niti emociju koja bi ga zaokupila 115

od željenja nečega drugog pa da utiče na stvaranje onog što želi ili bilo šta drugo. Ne postoji ikakva nesuglasica između ovog ajeta i riječi Uzvišenog: Poslije toga je Zemlju poravnao, (Sura Nazi'at, 30.) Jer dahv znači steranje, opružanje. Od Hasana se bilježi da je rekao: - Allah je stvorio zemlju u području Bejtu-lmakdisa u obliku kamenčića koji bi mogao stati u šaku. Oko nje je bio dim koji ju je prekrivao, a onda se dim podigao i od njega su stvorena nebesa, a kamen je ostao na svom mjestu i iz njega se razvila zemlja. – ovako je u El-kevaši. Ibn Abbas je rekao: - Prvo što je Allah stvorio je srž koja je bila duga i široka hiljadu sa deset hiljada godina i pogledao ju hejbetom 44 i ta srž se istopila i ponizila. Onda je od nje nastao dim koji se uzdigao, a ostatak se objedinio iznad vode. Od ostatka je učinjena zemlja a od dima nebesa. – Kažu: - Nebesa su od dima stvorena, vjetrom podignuta, ukazom odvojena a stupovima opstala, a dahom slomljena. i kao sedam nebesa ga uredio; upotpunio ih, učinio ih stabilnim i stvorio ih bez ikakvih nedostataka i ispupčenja jer ih je upotpunio nakon što nisu bila ikako. Zamjenica je neodređena, pa ju pojašnjava izrazom sedam nebesa. Došlo je u akuzativu izdvajanja. Selman kaže: - Sedam je nebesa i prva se zovu Reki' i od smaragda su, druga su Erfelon i ona su od srebra, treća su Kajdum i ona su od rubina, četvrta su Ma'un i ona su od bijelog bisera, peta su Debka i ona su od crvenog, žeženog zlata, šesta su Vefna i ona su od žutog dijamanta, a sedma su 'Aruba i ona su od svjetla koje isijava. On sve zna. (Sura Bekare, 29.) U ovome je pojašnjenje, pa kao da kaže: - S obzirom da on zna suštinu svih stvari, stvorio je što je stvorio u ovom cjelovitom sistemu i na najkorisniji način. Dokazivanje je da je Onaj čija su djela ovako začudna i čije je ustrojstvo ovako veličanstveno, poznavalac istog. Svrhovitost djela, njihova cjelovitost i posebnost za određenu svrhu i korist, ne može se zamisliti od nekoga ko nije Znalac, Mudar, Milostiv, uklanja sve ono što tišti njihova prsa, od toga da tijela, nakon što propadnu, polome se ili istruhnu njihovi dijelovi, kada se spoje sa nečim i izmiješaju se, kako da se ponovo okupe i sjedine ti isti dijelovi po drugi put i postanu tijela koja neće imati išta što im ne pripada i kako sve to da se ponovo vrati kao što je bilo? U ovom ajetu je ukaz na stepenovanje i napredovanje duha. Prvi je Svijet zemaljskog uticaja i nefsanskih poriva, drugi je Svijet nefsa, treći je Svijet srcakalba, četvrti je Svijet razuma-akla, peti je Svijet sirra-bitka, šesti je Svijet duharuha, a sedmi je Svijet skrivenog-hafa, a to je duhovna tajna. Na ovo ukazuje emiru-l-muminin Ali b. Ebi Talib kada kaže: - Pitajte me o nebeskim putevima. Ja ih bolje poznajem nego zemaljske puteve. Nebeski putevi su stanja i stepeni (hal ve mekam); zuhd, takva, tevekkul, rida i slične stvari. Znaj da je dvanaest stepena, sedam koliko je nebesa i pet stepeni je stepeni Arša. Poznati šejh Uftade efendi je rekao: - Tevhid ima dvanaest odjeljaka. Dželvetije-koji pridaju pažnju očitom, prelaze ove stepene tevhidom, jer njihov sirr (bitak) je u jekinu-potpunom ubjeđenju, a halvetije-koji pridaju pažnju nutarnjem prelaze ove stepene Imenima jer njihov sirr je u Berzehu. Oni kažu: - Džennet djelovanja (Džennetu-l-ef'al), Džennet svojstava (sifat), Džennet Bića (Zat), a to 44 Hejbet je osjećaj koji imamo pred nekim ko je na većem položaju od nas ili od koga strahujemo. U ovom slučaju je pogled od Stvoritelja prema stvorenju. – op. Prev. 116

zbog toga što je Dženneta, shodno onom što se bilježi od Ibn Abbasa, sedam. Ako je za one koji imaju jekin četiri, a mislim na dželvetije, onda su tri za halvetije koji su berzehijski, a to su djelovanje, svojstva i Zat. U Ette-vilatunnedžmijjetu stoji: Kako niječete Allaha – ovo je obraćanje tevhidom vjernicima, u značenju: - Kako niječete Allaha i Njegove vjerovjesnike a vi ste bili mrtvi samo sjeme u kičmi Adema pa vas je oživio tako što vas je izveo iz kičme i omogućio vam da čujete prijatne riječi: Zar nisam vaš Rabb? – i dao da iskusite svu slast obraćanja. Podržao vas u tome da odgovorite ispravno, pa ste rekli: - Naravno! – iz želje a ne iz straha. A onda vas usmrtio tako što vas je vratio u kičme vaših predaka i vraćajući vas u narav i prirodu ljudsku a onda vas oživio tako što vam je slao vjerovjesnike i omogućio vam da prihvatite njihov poziv a onda se Njemu vraćate slijedeći upute vjerovjesnika i tevhid, putem Šerijata, do džennetskih stepena. Što se tiče počasnog obraćanja vjerovjesnicima i evlijama, u značenju je: Zar niječete a bili ste mrtvi u tmini ničega, pa vas je oživio formirajući vas u Svijetu duša i svjetlosnog isijavanja, pa je prah vaših duša uronio u vodu svjetla podrške. Uronio je ruku ljubavi dajući joj svjetlo vezivanja, a onda vas usmrtio odvajanjem od osvjedočenja ljepote u mezarje, mrtvilo osjetila i duhova, a onda vas oživio. Vjerovjesnike svjetlom Objave, a evlije duhom-ruhom svjetla vjerovanja, a onda se Njemu vraćate. Vjerovjesnici uspinjanjem, a evlije povratkom kroz Hakkovo privlačenje, kao što kaže Uzvišeni: vrati se Gospodaru svome (Sura Fedžr, 28.) Pošto je potvrdio da je povratak Njemu nužan, bilo izborom, kao što je po učenju (kiraetu Jakuba) terdži'un-vratit ćete se, ili nužno, kao što uče ostali. Ukazuje se da je Onaj kome ćete se vratiti Onaj koji je stvorio za vas sve što je na zemlji u značenju: nije vas stvorio radi nečega, nego je se stvorio radi vas, štaviše, stvorio vas je za sebe, kao što kaže Uzvišeni: i Ja sam te za Sebe izabrao. (Sura Ta ha, 41.) Značenje je: Nemoj biti i za šta drugo osim Meni jer Ja nisam i zašta drugo osim za tebe. Onoliko koliko si ti Meni, toliko sam Ja za tebe, kao što kaže Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem: - Ko je Allahu, Allah je njemu. – Ništa postojeće nema ovaku pripravljenost, tj. da ono bude Allahu predano a da Allah bude njemu. U ovom je veličanstvena tajna, a odati tajnu robovanja je nevjerstvo. Nemoj se baviti onim što je tebi dano a zanemariti Onog kome si ti pa da ostaneš bez Njega. A onda se usmjerio nebesima i ustrojio ih sedmerim nebesima i u ovome je ukaz da postojanje nebesa i zemlje je uzrokovano postojanjem čovjeka i On poznaje i zna svaku stvar. U značenju: Znalac koji poznaje sve što je stvorio i zbog čega je stvorio. Svaka trunka Njegovog stvaranja slavi i hvali Njegovo biće i svojstva i svjedoči Njegovu Jedincatost i Svemupotrebnost. Mi kažemo: Rabbu naš, ništa od ovoga nisi uzaludno i bez svrhe stvorio, slavljen neka si! Mevlana Džami, kaže: (stihovi na perzijskom)

‫ط‬ ‫ل طرب س ط‬ ‫جع ط ذ‬ ‫ع ء‬ ‫وطإ مذ ي طقنا ط‬ ‫سد ذ مفميطهنا‬ ‫من ِني ذ ي‬ ‫خملمي ط‬ ‫ل مف ي ال طير‬ ‫ض ط‬ ‫ف د‬ ‫جنا م‬ ‫ف م‬ ‫ة طقناذلذوا ي أت ط ي‬ ‫مةال طئ مك طةم إ مدن ي ط‬ ‫ل مفميطهنا ط‬ ‫ك ل مل ي ط‬ ‫م‬ ‫ط‬ ‫س لط ط‬ ‫مد م ط‬ ‫ف ذ‬ ‫ك طقنا ط‬ ‫ن‬ ‫ك وطن ذ ط‬ ‫س م‬ ‫مذو ط‬ ‫ح بم ط‬ ‫سب د ذ‬ ‫مناء وطن ط ي‬ ‫ن نذ ط‬ ‫وطِني ط ي‬ ‫منا ل ط ت طعيل ط ذ‬ ‫م ط‬ ‫ل إ مدن ي أع يل ط ذ‬ ‫ح ي‬ ‫ك الد د ط‬ ‫قد د ذ‬ ‫ح ذ‬ VE IZ KALE RABBUKE LI-L-MELA IKETI INNI DŽA’ILUN FI-L-ERDI HALIFETEN KALU ETEDŽ’ALU FIHA MEN JUFSIDU FIHA VE JESFIKUDDIMA E VE NAHNU 117

NUSEBBIHU BI HAMDIKE VE NUKADDISU LEKE KALE INNI A’ALEMU MA LA TA’LEMUNE A kada objekat podrazumijevajućeg glagola spomeni, pa kao da je rečeno: - Navedi im. Obavijesti ih o vremenu kada Gospodar tvoj reče usmjeravanje na vrijeme a ne na ono što se odigralo u tom vremenu, mada se hoće ukazati na sam događaj, je zbog toga kako bi se istakla važnost, a i zbog toga što je navođenje vremena nužno uz navođenje samog događaja. Također, vrijeme podrazumijeva i sam događaj, pa kada se ono navede precizno, onda je kao da se prisustvuje samom činu melekima: lam je kako bi se ukazalo na onog kome se obraća i navođenje genitiva, u ovom slučaju, je iznuđen jer u prenošenju vijesti se obično odulji kazivanje a i na ovaj način kazivanja se posvećuje više pažnje onom što je prije navedeno a žudi se za onim što dolazi. Meleki su množina od melek, a ta je da bi se potvrdila ženskorodnost zajednice. Nazvani su ovako jer oni su posrednici između Allaha i ljudi. Oni su Allahovi glasnici jer osnov imenice melek je mel-ek pa je izokrenuto u mel-ek, a od uluke a to je poruka. Meleki, bar ih većina muslimana tako smatra, su duhovna tjelesa koja su sposobna da mijenjaju oblike, a dokaz za to je što su ih poslanici mogli vidjeti u različitim oblicima. Kada se govori o njihovom broju, kaže se da Ademovića ima koliko deseti dio džina, a džina ima koliko deseti dio kopnenih životinja, a sve to je deseti dio koliko ima ptica, a sve to je deseti dio morskih životinja, a svi zajedno su samo deseti dio meleka zemlji najbližeg neba, a svi oni zajedno su deseti dio meleka koji su na drugom nebu, i tako do sedmih nebesa, a onda sva ova stvorenja i svi ovi meleki su naspram Kursa su tek neznatan broj. Dalje, sve ove vrste i broj su deseti dio jednog od šatora oko Arša kojih ima šesto hiljada. Svaki je dugačak i širok i može zaprimiti koliko su nebesa i zemlja i sve ono što je na njima i između njih. U tim šatorima nema ni koliko pedalj a da tu nije melek koji je na sedždi, na ruku'u ili na kijamu. Oni huče u stalnom tesbihu i slavljenju. Dalje, svi ovi meleki u odnosu na one koji kruže oko Arša su samo kao kap u moru. Dalje su meleki Levha, a oni su pod Israfilovom komandom, pa onda meleki koji su vojska Džibrila i njihove vrste i broj su neizbrojivi, niti se može dokučiti njihov vijek, niti način na koji ibadete obavljaju. Njihov broj i zadaće zna samo Onaj koji ih je stvorio, Sveznajući i O svemu obaviješteni, shodno riječima Uzvišenog: A vojske Gospodara tvoga samo On zna. (Sura Muddessir, 31.) Bilježi se da je Vjerovjesnik, sallellahu alejhi ve sellem, kada je bio na Miradžu, vidio meleke koji su na mjestu koje je odlikovano i časno. Išli su jedni prema drugima i Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, pitao je Džibrila: - Gdje idu ovi? – Pa mu je Džibril rekao: - Ne znam osim što ih vidim otkako sam stvoren. Ne znam da sam ijednog od njih vidio ijednom prije. - Jednog od tih meleka su pitali: Koliko ima kako si stvoren? – Melek je rekao: - Ne znam, samo znam da Allah stvara svakih četiri hiljade godina zvijezdu, a otkako je mene stvorio, stvorio je četiristo hiljada zvijezda. – Sljavljen neka je ovakav Bog! Kako je samo velika Njegova moć i kako je prostrano i veliko Njegovo kraljevstvo. U ovom ajetu se pod melekima podrazumijevaju oni koji su na zemlji. To zbog toga što je Allah stvorio nebesa i zemlju i stvorio je meleke, džine i meleke je nastanio na nebesima, a džine je nastanio na zemlju. Džini su potomci Džanna, a on je njima kao što je ljudima Adem, alejhisselam. Allah je Džanna stvorio od bezdimnog plamena između nebesa i zemlje. Munje su izlazile iz te vatre. Kada su džini nastanili zemlju i kada su se namnožili, a to je bilo prije Adema na šezdeset 118

hiljada godina. Na zemlji su živjeli oko sedam hiljada godina, a onda se među njima pojavila zavist i nered. Počeli su da se ubijaju međusobno. Allah im je poslao meleke sa zemlji najbližeg neba i na čelo im stavio Iblisa. Tada je njegovo ime bilo Azazil. On je bio najučeniji među njima. Spustili su se na zemlju i porazili džine. Protjerali su ih sa zemlje na morska ostrva i planinske klance. Nastanili su zemlju i njihov ibadet im je postao lakši, jer svaka vrsta meleka, što je na visočijem nebu, to je njihov strah žešći. Meleki zemlji najbližeg neba su imali lakšu stvar i zaduženje od onih koji su iznad njih. Allah je Iblisu dao upravljanje zemljom i zemlji najbližim nebom i riznice Dženneta. Iblisa je obuzelo divljenje samim sobom pa je rekao: - Allah mi nije dao ovu vlast osim zato što sam cjenjeniji kod Njega od meleka. Dalje, svi koji se predaju dunjaluku, naredi im se da ga ostave. Pa mu je Allah, njemu i njegovoj vojsci, rekao: "Ja ću na Zemlji stvoriti, uspostaviti, na zemlji a ne na nebesima, jer je nepravda i ubojstva bili na zemlji namjesnika postaviti!" a to je Adem, alejhisselam, jer on je došao poslije džina, a i zato što je on Allahov zastupnik na zemlji. Hoću da na zemlji stvorim vama zamjenika a vas uzdignem sebi. – Njima se to nije svidjelo, jer oni su bili meleki koji su imali najlakši ibadet. Znaj da Allah čuva svijet halifom, kao što se riznica čuva pečatom. Taj halifa je kutb koji je prisutan u svakom vremenu. Početak je bio s Ademom, alejhisselam, a završetak hilafeta, vremena kutba, bit će sa Isa, alejhisselam. Svrha postavljanja halife je u tome što oni nad kojima je halifa je u njihovoj nesposobnosti da prime Njegove blagodati i Njegove naredbe bez posrednika. Uzvišeni je daleko od bilo kakvog nedostatka, a onaj na koga se izlijeva Njegova blagodat je, u većini slučajeva, uronjen u razne prizemne stvari i prohtjeve; jelo, piće, i druge stvari i kočnice koje su mu urođene. Kao što su pokudna svojstva. Izljev Njegovih blagodati se odvija preko nekoga ko ima dvije strane, i stranu predanosti i stranu vezanosti. To je halifa, bez obzira o kome se radilo. Iz tog razloga Allah nije izdvojio meleka poslanicom, jer čovjek nije u stanju da od njega primi bilo šta, jer melek nije od njegove vrste. Zar ne vidiš da kost ne može uzimati hranu iz mesa jer nisu od iste vrste, pa je Allah, iz svoje Mudrosti, učinio da bude hrskavica koja odgovara i mesu i kosti, kako bi se uzimalo iz mesa i davalo kosti. Učinio je da sultan ima svog vezira kao posrednika između njega i podanika, jer je vezir bliži da bude prihvaćen nego sultan. Učinio je da između vatre i sirovog drveta, bude kao spona suho drvo. Četiri su stvari koje se izvlače iz riječi Uzvišenog: Melekima: Ja ću na zemlji učiniti halifu: - Prvo je da se poduči dogovoru u njihovim stvarima prije nego se pristupi realizaciji, da se plan izloži povjerljivim i pouzdanim i da se sasluša njihovo mišljenje, mada je Njegovo sveznanje i Mudrost takvi da Mu ne treba savjet i dogovor. U Mesneviji stoji: (stihovi na perzijskom) Kažu: - I najpametniji čovjek ne može bez savjetovanja sa razumnim i najodanija životinja ne može bez biča i najčestitija žena ne može bez muškarca. Drugo je: veličanje učinjenog i njegova mjesta i položaja tako što je nagovijestio njegovo postojanje melekima i nazvao ga halifom, namjesnikom, prije njegova postojanja i stvaranja. Treće je: pokazivanje Njegove neizmjerne blagodati uz sve negativnosti koje ima kroz njihovo pitanje: Zar će Ti namjesnik biti onaj koji će na njoj nered činiti i krv proljevati? I Njegov odgovor: Ja znam ono što vi ne znate. I četvrto je: pojašnjenje i ukaz da mudrost podrazumijeva nešto u čemu prevladava dobro, jer ostaviti mnogo dobro radi malo hrđavog i negativnog je veliko zlo. To je 119

kao odsjeći inficiranu ruku. Njeno odsijecanje je malo zlo, dok je zdravlje i opstanak čitavog tijela veliko dobro. Kada se ne bi odsjekla ta bolesna ruka, bolest bi se proširila na čitavo tijelo i dovela bi do smrti a to je veliko zlo. – oni rekoše: počinjanje, kao da je neko postavio pitanje: - A šta su meleki rekli na to? – pa im se reklo: - "Zar će Ti namjesnik na zemlji biti onaj koji će na njoj nered činiti džini su činili nered. Ponavljanje odrednice je kako bi se istaklo čuđenje i krv proljevati? Na nepravedan način, kao što su to činili džini. Ukazivanje na ubistva kroz izraz prolivanje krvi je zbog toga što je to najogavniji način ubijanja. Jedan od arifa je rekao: - Meleki koji su postavili pitanje Allahu, nisu meleki iz Džeberuta ali ni oni iz Melekuta nebeskog. To su meleki koji su ispunjeni svjetlom i poznaju stepene, jasno im je kolika je čast cjelovitog čovjeka i koliki je njegov stepen kod Allaha, mada im nije bila poznata njegova svrha i suština onakva kakva jeste. Oni su se suprotstavili melekima zemlje, džinima i šejtanima kod koji prevladava tmina i razvoj koji uzrokuje zastor. U riječima Uzvišenog: Ja ću na Zemlji namjesnika postaviti! je isticanje zemlje spominjanjem, iako je on, u suštini, namjesnik svog Svijeta. To je također i ukaz da meleki zemlje su bili oni koji su postavili pitanje, jer stav i mišljenje dolazi od onoga ko je izložen njemu. Nebeski meleki upravljaju gornjim svijetom i zemaljski meleki su to rekli zbog svoga položaja i mjesta zadaće. Oni su na zemlji i rekli su to iz pozitivne zavisti na položaj namjesnika zemlje i ljubomore na položaj koji su imali i zbog svog robovanja kroz tesbih i slavljenje. Svaka posuda izbacuje ono što je u njoj. Što se tiče prigovora Vladaru i pitanja oko njegova postupka, u Njegovom prisustvu, to je zanemarivo zbog savršenstva Njegova upravljanja. U Mesneviji stoji: (stihovi na perzijskom) U El-futuhat se kaže: - Harut i Marut su bili od onih meleka koji su postavljali pitanja oko Adema i zbog toga ih je Allah iskušao time da počine nered i da proliju krv, pa razumi i budi svjestan riječi Poslanika, sallellahu alejhi ve sellem: - Ostavi zluradost spram svoga brata, pa da Allah njega poštedi a tebe iskuša. – Također, od tih meleka su bili i oni meleki koje je Allah poslao kao pomoć mudžahidima i oni pomažu u borbi i prolivaju krv braneći Allahovu vjeru i Šerijat. – Ovako je u Hallurrumuz ve kešfu-l-kunuz. A mi Tebe veličamo odbacujući sve ono što Ti ne priliči i hvalimo zbog svega onog čime si nas obasuo od blagodati, među kojima je i blagodat podrške i upute na ovaj ibadet. Tesbih je da bi se ukazala i istakla svojstva Veličanstvenosti, a zahvala je kako bi se ukazalo na svojstva blagodarnosti i, kako Tebi dolikuje, štujemo. Opisujemo Te onako kako Ti priliči i kako si Ti toga dostojan, ističući Tvoju Uzvišenost i Jedinstvenost, niječemo i odbacujemo sve što Ti ne priliči. U Ettejsir stoji: - Tesbih je nijekanje svega što Mu ne priliči, a takdis je isticanje svega što Mu priliči. Šejh Davud Kajsari je rekao: - Tesbih je općenitiji od takdisa, jer to je nijekanje bilo kakvih nedostataka, dok je takdis nijekanje toga kao i drugih nužnih lijepih osobina stvorenja, jer ta svojstva, ako se pridodaju stvorenjima nisu više opća nego se ograničavaju, pa onda su falična zbog ograničavanja. Kao da se kaže: - Zar ćeš postaviti za namjesnika nekoga čiji potomci će činiti nered mada postoje oni koji to ni nemaju niti znaju? – Hoće se izložiti njihovo veće pravo na namjesništvo i traže razlog zbog čega je Ademovo potomstvo iznad njih i zaslužnije od njih, mada se od njih očekuje nered. Kao da se kaže: - Pa šta je Allah tada rekao i kaže se: " On Allah reče: "Ja znam ono što vi ne znate." 120

(Sura Bekare, 30.) Mudrost i korist u tome da se Adem postavi za namjesnika. Od njegovog potomstva ima i onih koji su poslušni i onih koji su griješni. Jasno će se vdijeti odličnost i pravednost, pa nemojte prigovarati Mojoj odluci i određenju, nemojte tražiti da vam se otkriva skrivenost Moga upravljanja. Nije svako stvorenje upućeno u gajb Stvoritelja niti ima svaki podanik pravo da zna razlog vladareva postupka. U ajetu je ukaz trudbeniku, saliku, kako da se ponaša pred Hakkom, Njegovim namjesnicima, šejhovima i učenim, kako ne bi pokazao svoj ego i kako ne bi pokazivao ono što zna. To zbog toga što je on trudbenik na putu nestanka, a onaj koji nestaje nije kao paun koji je opčinjen sobom i koji se samom sebi divi. Fani, onaj koji nestaje, ne želi da vidi svoju zaslugu, u osnovi. Allah nas podučava, kroz svoj ukor melekima, riječima: Ja znam ono što vi ne znate. Sa'di je rekao: (stihovi na perzijskom) U Ettevilatunnedžmijjetu stoji: A kada Gospodar tvoj reče melekima: "Ja ću na Zemlji namjesnika postaviti!" Rekao je postaviti, a nije rekao stvoriti, iz dva razloga: jedan od njih je da je postavljanje općenitiji pojam od stvaranja. Postavljanje je stvaranje i još nešto, a to je da će ga stvoriti opisanog i sa svojstvom namjesništva, jer nema svako stvorenje ovu odličnost, kao što Uzvišeni kaže: O Davude, Mi smo te namjesnikom na Zemlji učinili, (Sura Sad, 26.) Stvorili smo te sposobnog za namjesništvo i dali smo ti ga. Drugi je da je u postavljanju sposobnost i upućenost u svijet odredbe, a to je Melekut, što je nasuprot svijeta stvaranja koji je svijet tijela i nečega opipljivog, kao što Uzvišeni kaže: Samo On stvara i upravlja! (Sura A'raf, 54.) Samo je Njegova vlast i upravljanje, Melekut. Uzvišeni, kada je naveo i spomenuo ono što je specifično za svijet upravljanja, iskazuje to izrazom postavljanje, kako bi ukazao na razliku između upravljanja i stvaranja, kao što kaže Uzvišeni: Hvaljen neka je Allah, koji je nebesa i Zemlju stvorio i tmine i svjetlo dao, (Sura En'am, 1.) Pošto su nebesa i zemlja od nečega što je vidljivo i opipljivo, spominje ih uz stvaranje, a pošto su tmina i svjetlo iz svijeta Melekuta, nešto što se ne može opipati, spominje ih uz činjenje, postavljanje. Kažemo da su svjetlo i tmina iz svijeta Melekuta shodno riječima Uzvišenog: Allah je zaštitnik onih koji vjeruju i On ih izvodi iz tmina na svjetlo, (Sura Bekare, 257.) Ove riječi ukazuju da su svjetlo i tmina iz Melekuta a ne od osjetilnih stvari. Što se tiče osjetilne tmine i svjetla, one su vezane za nebesa i zemlju, pa razumi ovo dobro. Također, Allah kazuje o Ademu na način koji je vezan za njegovo tijelo i fizičku pojavu, pa onda veže za izraz stvaranje, kao što je u riječima: "Stvorit ću čovjeka od ilovače, (Sura Sad, 71.) A kada kazuje o njegovoj duhovnosti, veže za izraz postavljanje, pa kaže: Ja ću na Zemlji namjesnika postaviti! U riječima: Ja ću na Zemlji namjesnika postaviti! postoji i još jedan ukaz, a to je iskazivanje Ademove odličnosti i izuzetnosti nad melekima, kako bi ga gledali s poštovanjem i kako ne bi bili kritični prema njemu i kudili ga zbog njegovih i postupaka njegova potomstva, a što su ljudske osobine. Uzvišeni kaže: - Zbog toga ih je stvorio i nazvao ga je namjesnikom. – Nije počastio išta postojeće ovim svojstvom i počasti. Halifom, namjesnikom se naziva iz dva razloga, značenja: jedno od njih je da on zastupa sva stvorenja, a njega ne mogu zamijeniti i biti njegov zastupnik sva stvorenja zajedno. To zbog toga što je Allah u njemu objedinio od svih svjetova; duhovnih, fizičkih, nebeskih, zemaljskih, dunjalučkih, ahiretskih, neživih, biljnih, životinjskih, melekskih. On je, u suštini, zastupnik svih. 121

Počastio ga je dodatnom čašću: i u njega od svoga Ruha udahnuo (Sura Sad, 72.) Ovom časti nije odlikovao ikoga od stvorenja. Na ovo ukazuje riječima: Mi smo sinove Ademove, doista, odlikovali; (Sura Isra, 70.) Zbog ove odličnosti nijedno stvorenje nije dolično da bude zastupnik Ademu niti Hakku Uzvišenom. Drugo je: zastupa Allaha i formalno i stvarno. Formalno zastupanje je što svojim postojanjem zastupa suštinsko Hakkovo postojanje, jer postojanje čovjeka ukazuje na postojanje njegova Kreatora, kao što građevina ukazuje na postojanje građevinara i arhitekte. Izuzetnost čovjeka ukazuje na izuzetnost Hakka, a čovjekovo biće ukazuje na Biće Allaha, čovjekova svojstva ukazuju na svojstva Allaha. Svojim životom zastupa Njegov, svojom sposobnošću Njegovu, svojom voljom Njegovu, svojim sluhom Njegov, svojim vidom Njegov, svojim govorom Njegov, svojim znanjem Njegovo, svojom neograničešću duše na Njegovo neograničavanje, svojom neovisnosšću Njegovu, pa razumi ovo, uz Allahovu pomoć. Nijedna vrsta stvorenja ne može zastupati njega, kao što to može Adem za ostala stvorenja, makar imali nešto od navedenog, jer nijedno stvorenje ne objedinjuje svojstva Hakka kao što je to slučaj sa čovjekom, niti se ijedno Njegovo svojstvo ogleda u nečemu kao što se ogleda u ogledalu ljudskog srca. Životinje, mada imaju neka od svojstava, nisu svjesna postojanja svoga Kreatora. Meleki, makar su svjesni Njegova postojanja, nisu sposobni svojim znanjem da upoznaju sebe sa svim svojim svojstvima, niti Hakka sa svim Njegovim svojstvima. Zbog toga su rekli: Hvaljen neka si mi znamo samo ono čemu si nas Ti poučio. Čovjek je odlikovan time da je svjestan sebe kroz namjesništvo, hilafet, i spoznajom Allahovih imena. Što se tiče stvarnog zastupništva, u Svijetu ne postoji svjetiljka koja svoje svjetlo crpi iz Allahova svjetla i koja može pokazati svjetlo Njegovih svojstava na zemlji, zastupajući Ga, kao što je to svjetiljka čovjeka. On je sposoban da primi isijavanje Allahova svjetla jer ima Svjetiljku tajne u staklenci srca, a staklenka je u niši tijela. U staklenki srca je ulje duše, života, i to ulje svijetli svojstvima i osobinama razuma, makar ga vatra svjetla, nura, i ne doticala. U svjetiljci duše je fitilj tanahnosti, pa kada Allah hoće da na zemlji učini halifu, pokaže se svjetlom svoje Ljepote svjetiljci duše i duha ljudskosti, pa se Njegovoj svjetlosti prikloni fitilj tanahnosti onog koga On hoće. Onda se njegova svjetiljka obasja Allahovim svjetlom i On je na svjetlu svog Gospodara, Njegovoj blagosti i milosti, spram onih koji zaslužuju, a neovisnošću, dostojanstvenošću, srdžbom, osvetom i potčinjavanjem, onom ko je toga zaslužan, kao što Uzvišeni kaže: O Davude, Mi smo te namjesnikom na Zemlji učinili, zato sudi ljudima po pravdi i ne povodi se za strašću da te ne odvede s Allahova puta; (Sura Sad, 26.), a svom Miljeniku, sallellahu alejhi ve sellem, kaže: a prema vjernicima je blag i milostiv. (Sura Tevbe, 128.) Za njega, sallellahu alejhi ve sellem, i za vjernike kaže: Muhammed je Allahov poslanik, a njegovi sljedbenici su strogi prema nevjernicima, a samilosni među sobom; (Sura Feth, 29.) Ova svojstva nisu ni kod životinja, ni kod meleka. Dovoljno ti je slučaj Haruta i Maruta koji su kritikovali Ademovo potomstvo zbog njihova odavanja strastima i prohtjevima i ubijanju, nepravdi i neredu, pa su rekli: - Kada bismo bili na njihovom mjestu, namjesnici na zemlji, ne bismo radili kao što oni rade. – Allah ih je spustio na zemlju i dao im ljudske osobine. Postavio ih je da sude među ljudima po pravdi, a zabranio im je širk, nepravedno ubistvo, blud i pijenje alkohola. Katade priča: - Nije prošlo ni mjesec dana a došli su u iskušenje, pa su popili alkohol, izvršili ubistvo i počinili blud, a onda pali ničice pred kipovima. 122

Jasno je da je čovjek odlikovan hilafetom i sposobnošću da primi isijavanje Allahova svjetla. Da meleki imaju ovu sposobnost i odličnost, onda ne bi bili iskušani ovim negativnim svojstvima, koja su zvjerska i životinjska, kao što su vjerovjesnici bili sačuvani od ovakvih mahana i ponašanja. Makar ova svojstva i bila nužna njihovoj ljudskosti, međutim, kroz Pokazivanje svjetiljke njihovih srca su se obasjale a kroz svjetlo njihovih srca prosvijetlilo se i njihovo tijelo, iznutra i spolja, pa je zemlja zasjala svjetlom svoga Gospodara i nije ostalo tmini ovih svojstava ikakvog prostora da se istakne i zavlada, naspram snage Svjetla. Meleki, otpočetka, su gledali u tijelo Adema i vidjeli su tmine ljudskosti, životinjske i zvjerske, u kalupu tijela. Gledali su iz svijeta Melekuta, i ta svojstva nisu bila skrivena od njih. - oni rekoše: "Zar će Ti namjesnik biti onaj koji će na njoj nered činiti i krv prolivati? Ove njihove riječi ukazuju na različita značenja: jedno od njih je da im je Allah omogućio da izgovore ove riječi kako bi nama bilo jasno da ova pokudna, spomenuta, svojstva su u našoj građi i da su nam ona urođena i ne trebamo ikada da budemo sigurni u varke našeg nefsa koji je podložan zlu, ne trebamo se oslanjati na njega niti ga pravdati, kao što kaže Uzvišeni, kazujući o Jusufu, sallellahu alejhi ve sellem: Ja ne pravdam sebe, ta duša je sklona zlu, osim one kojoj se Gospodar moj smiluje. (Sura Jusuf, 53.) Također, kako bismo znali da je dobro djelo koje učinimo zbog Allahove podrške nama, Njegove blagodarnosti i milosti, a svaki nered, nepravda koju učinimo, da je proizvod naše hrđave prirode i odlike zemlje, kao što je Uzvišeni rekao: Sreća koja ti se dogodi od Allaha je, a nesreću koja te zadesi sam si zaslužio. (Sura Nisa, 79.) Svaki hrđav postupak i nepravda koji nas zaobiđu i koji ne počinimo, to je isključiva Allahova pažnja prema nama i Njegova zaštita nas, shodno Njegovim riječima: osim one kojoj se Gospodar moj smiluje. (Sura Jusuf, 53.) Također kako bismo znali da Allah iz svoje neizmjerne blagodarnosti i plemenitosti, prima naše robovanje i namjesništvo, pa iz svoje pažnje, o nama kaže svojim melekima: Ja znam ono što vi ne znate. – kako ne bismo izgubili nadu u Njegovu milost i kako ne bismo prestali da Mu robujemo i služimo. Također, kako bismo znali da je nedostatak spremnosti veličanstven gubitak i da je to temelj hilafetu. Meleki nemaju ovu spremnost i pripravu, stoga nemoj zanemarivati ovu veliku sreću. Nastojmo da je ostvarimo iskrenom predanošću i trudom. Također, meleki su rekli: Zar ćeš na njoj učiniti...jer su gledali u tijelo Ademovo prije nego je u njega udahnuto od Ruha, pa su melekskim pogledom vidjeli da mu je tijelo stvoreno od četiri elementa međusobno suprotstavljena: svojstvima ljudskim, životinjskim, zvjerskim, koja nastaju kroz miješanje i spajanje suprotstavljenih elemenata. To su vidjeli u životinjskim tijelima i tijelima zvijeri, štaviše, osvjedočili se njima jer su one stvorene prije čovjeka, pa su na osnovu tih svojstava zaključili i njegova, nakon što su se uvjerili i iskusili. Ovakvo što nije skriveno za njih, nego je skriveno nama, jer mi gledamo osjetilima i zaključujemo na osnovu njih. Duhovni svijet, melekut, je skriven onima koji gledaju osjetilima. Među nama ima onih koji gledaju duhovnim pogledom i oni vide meleke i duhovna stvorenja svojim duhovnim pogledom, kao što Uzvišeni kaže: I Mi pokazasmo Ibrahimu carstvo nebesa i Zemlje (Sura En'am, 75.) i kaže: I zašto oni ne promisle o carstvu nebesa i Zemlje (Sura A'raf, 185.) Tada to nije skriveno. Skriveno je ono što ti je nedokučivo, a ono čemu se osvjedočiš je osvjedočeno i vidljivo. Melekut je melekima vidljiv i očit, dok im je božanska blizina skrivena. Oni ne mogu se uzdići 123

do toga. Čovjek ima u sebi formu iz opipljivog svijeta i ima dušu, ruh, koji je iz svijeta Gajba, duha, koji je neopipljiv i ima sirr koji je pripravan i pogodan za primanje isijavanja božanske svjestlosti. Kroz odgoj i treniranje, uzdiže se iz svijeta opipljivog i očitog u svijet Gajba, a to je svijet Melekuta. Kroz svoj sirr i njegovu odličnost, uzdiže se iz svijeta Melekuta u svijet Džeberuta i Azamuta, a to je svijet skrivenog Gajba. Tada, osvjedoči se kroz Allahovo svjetlo, u svjetlo Ljepote i Veličanstvenosti, pa je u Hakkovom hilafetu i poznat mu je svijet Gajba i pojavnog, kao što Uzvišeni Allah kaže: On tajne zna i On tajne svoje ne otkriva nikome, Gajba koji je naročit za Njega, a to je skriveni Gajb ikome od meleka osim onome koga On za poslanika odabere; (Sura Džinn, 27.) među ljudima. To je skrivena tajna koja se ogleda u čovjekovoj spremnosti za to, a što je poznato Allahu a nije bilo poznato melekima, kao što Uzvišeni kaže: Ja znam ono što vi ne znate. Također, kada su meleki razmislili o mnoštvo svojih ibadeta i njihovoj zaštićenosti od grijeha, i kada su pogledali i razmislili o rezultatima nefsanskih svojstava, njihova uloga im se učinila većom, a Adem i njegovo potomstvo su im se učinili malehnim, pa su rekli: Zar ćeš na njoj učiniti na zemlji, namjesnikom mada on čini nered, proliva krv, a mi Te slavimo i veličamo? Mi smo ovim svojstvima preči da imamo hilafet od njega. Tako su rekli i Israelićani kada im je Allah poslao Taluta za kralja: Taluta za vladara" - reče im vjerovjesnik njihov. "Odakle da nam još on bude vladar kada smo mi preči od njega da vladamo? Njemu ni veliko bogatstvo nije dato" - rekoše oni. – pa im Allah odgovara da prečina vlasti nije u imetku, nego u tome što je izabran i što je podučen i osnažen, pa im kaže: "Allah je njega da vlada vama izabrao" - reče on - "i velikim znanjem i snagom tjelesnom ga obdario, a Allah daje vlast kome On hoće. (Sura Bekare, 247.) Također i ovdje, Allah im odgovara riječima: Ja znam ono što vi ne znate. Općenito, a onda im pojašnjava: Allah je odabrao Adema, (Sura Ali Imran, 33.) i riječima: I pouči On Adema nazivima svih stvari, (Sura Bekare, 31.) šta te navelo da se ne pokloniš onome koga sam sobom stvorio? (Sura Sad, 75.) Kako bi znali da spremnost i zasluga hilafeta nije u mnoštvu ibadeta, nego je Vladar vladara koji vlast daje kome hoće, a uzima je od koga hoće, uzdiže koga hoće i poniženim čini koga hoće. Pošto su se meleki hvalisali nad Ademom svojim ibadetima, Allah je blagodario Adema znanjem o imenima svega, kako bi melekima pokazao da oni, iako su pokorni i imaju ibadeta, Adem je imalac razuma i naročite blagodati. A kako je moguće da se porede oni koji imaju službu sa onima koji imaju blagodat? Kroz svoje hvastanje, pali su na sedždu Ademu kako bi bili svjesni da Allahu ne treba njihov ibadet, a kroz svoju blagodarnost Ademu, On je bio taj kome se sedžda čini, kako bi znali da je blagodat u Allaha i On je daje kome hoće. U riječima: Ja znam ono što vi ne znate. je još jedan ukaz na to da kako god Adem ima odlika koje su nepoznate melekima, isto tako ima i mahana i negativnih osobina koje su nepoznate melekima, jer oni o njegovim negativnim svojstvima znaju samo iz uspoređivanja sa životinjskim svojstvima koja su pohranjena u njegovo tijelo, ali su im nepoznata negativna svojstva koja su rezultat nefsa koji je podložan zlu, kroz proučavanje Ruha i nefsa, kada se ne koristi i ne pokorava Šerijatu: samodopadnost, pretvaranje, želja za slavom, zavist, mijenjanje ahiretskog života za dunjalučki, novotarisanje, zabuldjelost, hrđavo ubjeđenje i slične stvari koje se ne mogu naći kod životinja. – Kraj navoda iz Ettevilat.

‫ط‬ ‫قنا ط ط‬ ‫ط‬ ‫هئـ ذ‬ ‫ؤلء مإن‬ ‫مةال طئ مك طةم فط ط‬ ‫مناء ط‬ ‫م ع ططر ط‬ ‫م آد ط ط‬ ‫ل أنب مذئذومن ي ب مأ ي‬ ‫م ال ي‬ ‫س ط‬ ‫م ع ططل ى ال ي ط‬ ‫اضهذ ي‬ ‫مناء ك ذل رطهنا ث ذ ر‬ ‫س ط‬ ‫وطع طل ر ط‬ ‫ذ‬ ‫ن‬ ‫كفنت ذ ي‬ ‫م ط‬ ‫صناد ممقمي ط‬ 124

VE ‘ALLEME ADEME-L-ESMA E KULLEHA SUMME ‘AREDAHUM ‘ALE-L-MELA IKETI FE KALE ENBI UNI BI ESMA I HA ULA I IN KUNTUM SADIKINE I pouči On Adema nazivima svih stvari, Vehb b. Munebbeh je rekao: Kada je Allah htio da stvori Adema, objavio je Zemlji – tj. podučio je i nadahnuo: Od tebe ću načiniti halifu. Među njima će biti onih koji će Mi se pokoravati i takve ću uvesti u Džennet, a bit će i onih koji će Mi biti neposlušni i njih ću uvesti u Džehennem. – Zemlja je rekla: - Zar od mene će biti stvoreno biće koje će biti u Džehennemu? – On je rekao: - Da. – Zemlja je zaplakala i nastali su izvori koji će ostati do Kijametskog dana. – Allah je poslao Džibrila kako bi mu donio pregršt sa četiri njene strane; njene crnice, bijele, rumene, najkvalitetnije i najgore, doline i brda i pustinje. Kada je Džibril došao do nje, kako bi uzeo pregršt, zemlja je rekla: Tako ti Allaha, Koji te poslao, nemoj od mene uzimati išta. Koristi približavanja sultanu su mnoge, međutim u njima ima i velike opasnosti. - kao što se kaže: (stihovi na perzijskom) Pa se Džibril vratio na svoje mjesto neobavljena posla. Rekao je: Gospodaru, zemlja me zaklela Tvojim veličanstvenim imenom i bilo mi je teško da joj iskvarim. – Allah je poslao Mikaila i kada je došao do Zemlje, ona mu je rekla isto što i Džibrilu, pa se Mikail vratio i rekao kao što je rekao i Džibril. Allah je poslao Israfila i on je došao a nije donio išta od nje i rekao je isto što su rekli Džibril i Mikail. Allah je poslao Meleka smrti i kada je došao do Zemlje, ona mu je rekla: Štitim se Allahovom Veličanstvenosti koji te poslao da od mene danas uzmeš pregršt koja će, jednim dijelom, biti u Džehennemu sutra. – Pa joj je Melek smrti rekao: - A ja se štitim Allahovom Veličanstvenosti da Mu grijeh počinim i neposlušan budem. – Uzeo je pregršt s površine koliko četrdeset lakata, sa sve četiri njene strane. Zbog toga i jesu Ademovi potomci različiti i različitog karaktera, shodno različitosti zemljišta koje je uzeto. Tako ima bijelih, cdrnih, crvenih, blagih, osornih...Svako zrno te zemlje je postalo ljudsko tijelo, pa kada umre tijelo, bude pokopano na mjestu s kojeg je uzeto. – A onda se uzdigao Allahui On mu je rekao: - Zar se nisi smilovao Zemlji kada te preklinjala? – On je rekao: Smatrao sam da je Tvoja naredba preča od njenih riječi. – Allah mu je rekao: - Ti si određen za uzimanje duša njegova potomstva. U Revdatu-l-ulema stoji: - Pa se zemlja pžalila Allahu i rekla: - Gospodaru, oduzimaš mi. – On je rekao: - Ali ono što ti uzmem, naknadit ću ti boljim nego je bilo. – i od tada se umrli namiriše prije ukopa. Allah je naredio Azrailu da ono što je uzeo od zemlje, ostavi u dolinu Numan, između Mekke i Taifa, nakon što je polovinu tog pregršta stavio u Džehennem a drugu polovinu u Džennet. Tako je ostalo koliko je Allah htio da bude, a onda je izvadio te dvije polovine i poškropio iz oblaka plemenitosti i učinio je ljepljivom glinom i od nje učinio Ademov lik. Postoji razilaženje oko Ademova izgleda i stvaranja, pa jedni kažu da je stvoren na zemlji najbližem nebu, jedni kažu da je stvoren u jednom od zemaljskih vrtova, na zapadu zemlje, kao što je perivoj iz kojeg izvire Nil i druge rijeke. Većina tumača kaže da je stvoren u Džennetu adnu i odatle je izveden. – tako stoji u Kešfu-l-kunuz. U hadisi kudsi stoji: - Zamijesio sam sobom Ademovu ilovaču četrdeset jutara. – Četrdeset dana a svaki dan je kao hiljadu godina na dunjaluku. – Tako ga je ostavio četrdeset godina dok je postao kao porculan, a onda je na taj kalup padala kiša tuge trideset i devet godina, a onda kiša sreće godinu dana. Zbog toga je mnogo briga među ljudima, ali je posljedica radost. Kao što se kaže: Svaki početak ima svoj kraj i sa svakom teškoćom je olakšica. 125

(stihovi na perzijskom) Meleki su prolazili pored tog kalupa i divili se njegovoj ljepoti i skladu, njegovoj visini, jer njegova visina je bila petsto lakata, a Allah najbolje zna kakvih. Njegova glava je doticala nebesa. Prije toga, meleki nisu vidjeli išta slično. Iblis je prošao pored njega i rekao: - Zbog nečega si stvoren. – onda ga je udario rukom i osjetio da je šupalj. Ušao je u njega i izašao kroz dubur, a onda rekao svojim melekima koji su bili uz njega: - Ovo je stvorenje šuplje, nepostojano i ne može se kontrolisati. Šta mislite, ako mu bude dana prednost nad vama, kako ćete postupiti? – Oni su rekli: - Pokorit ćemo se našem Gospodaru. – Iblis je rekao u sebi: - Allaha mi, ja mu se neću pokoriti, ako mu se bude dala prednost nada mnom, a ako budem bolji od njega, upropastit ću ga. (stihovi na perzijskom) Onda je skupio pljuvačku u ustima i pljunuo na taj kalup. Njegova pljuvačka je pala na mjesto gdje je mjesto pupka Adema, sallellahu alejhi ve sellem, pa je Allah naredio Džibrilu da obriše i ukloni pljuvačku. Džibril je iskružio pljuvačku i tu je ostao pupak. Allah je od onog komadića na kojem je bila Iblisova pljuvačka, stvorio psa i pas ima tri osobine: njegova odanost čovjeku je zbog toga što je stvoren od te gline, njegovo dugo bdijenje noću je zbog Džibrilova dodira, a njegovo ujedanje čovjeka i drugih bića je posljedica pljuvačke Iblisa. Adem je stvoren poslije ikindije u petak i nazvan je Ademom zbog toga što je od sušene zemlje i što je od njenih različitih dijelova. Kada je Allah htio da u njega udahne Ruh, naredio je da u njega uđe. Ruh je ušao u njega i rekao: Duboko i tamno mjesto. – Allah mu je drugi put rekao: - Ulazi u njega. – Ruh je rekao kao i prvi put. – Naredio mu je i treći put i Ruh je isto rekao. – Onda je Allah rekao: - Ulazi na silu i izaći ćeš na silu. – Zbog toga duša iz tijela teško izlazi. Nakon što mu je udahnuo od Ruha, prešao je preko Ademove glave, čela, ušiju i jezika, a onda preko čitavog tijela sve do stopala. Nije se vidjelo ikakve šupljine, pa je odredio nosnice i on je kihnuo. Gospodar mu je rekao: - Reci: el-hamdu lillahi rabbi-l-'alemin (hvala Allahu, Gospodaru svjetova). – Adem je to rekao i Allah mu je rekao: - Allah ti se smilovao. Zbog toga sam te i stvorio, Ademe. – Kada je došao do koljena, Adem je htio skočiti ali nije bio u stanju. Kada je došao do stopala, Adem je skočio, pa je Allah rekao: - Uistinu je čovjek stvoren brzoplet. – Onda je postala koža, meso, krv, kosti, mišići i crijeva. Onda ga je zaodjenuo odjećom nalik noktima i tijelo mu se uljepšavalo iz dana u dan, okrunjen i govoreći. Na tijelu mu je učinjeno devet otvora, sedam na glavi; uši kojima čuje, oči kojima gleda, dvije nozdrve kojima osjeća svaki miris i usta u kojem je jezik kojim govori, nepce kojim osjeća svaki ukus, i druga dva otvora na tijelu, a to su na polnom organu i čmar odakle izlazi višak hrane i pića. Razum mu je učinio u mozgu, proždrljivost u bubrezima, srdžbu u jetri, hrabrost u srcu, želju u plućima, smijeh u slezani, radost i tugu na licu. Slavljen neka je Onaj ko je učinio da se čuje s kosti, da se gleda sa salom, da se govori mesom, da se prepoznaje krvlju. Nakon što ga je uobličioi i u njega udahnuo od Ruha, podučio ga je imenima svih stvari, nadahnuo ga njima, pa je to ostalo u njegovom srcu, a jezikom je izražavao ono što mu je na srcu imenujući stvari sam od sebe. Podučio ga je svemu što postoji na svim jezicima tako što mu je pokazao vrste stvorenja i podučio ga je da je to konj, da je to deva, to se zove tako a ono onako. Kazao mu je i kakva su ponašanja čega i koje su koristi od čega, vjerske i dunjalučke. Podučio ga je imenima meleka i imenima sveg njegovog potomstva, imenima životinja i predmeta, imenima gradova i naselja, imenima ptica i drveća i onome što će se tek pojaviti i svim stvorenjima 126

koja će biti do Kijametskog dana, imenima vrsta hrane i pića i svih blagodati u Džennetu i svega, pa čak i imenima tepsije i posude i prekrivača i muzlice. U Kešfu-l-kunuz stoji: - Veliki broj učenjaka se slaže da su sva imena od Allaha kazana. U značenju da je Allah stvorio i učinio u Ademu nužno znanje i poznavanje izraza i značenja i da su ti izrazi da bi ukazali na ta značenja. U jednoj predaji stoji: - Kada je Allah stvorio Adema, nadahnuo ga je tajnama i suštini slova, a to nadahnuće nije dao ijednom meleku. Slova su izlazila preko Ademova jezika na različitim jezicima i Allah ih je učinio da mu se pokažu i prikažu u svim oblicima i vrstama. U drugoj predaji stoji: - Podučio ga je sedamsto hiljada jezika i jedna od njegovih mudžiza je bila da je pričao na različitim jezicima kojim će govoriti njegovi potomci do Kijametskog dana; arapski, perzijski, romejski, sirjanijski, grčki, hebrejski, crnački i sve ostale. Jedan od mufessira je rekao: - Allah je Adema podučio hiljadu zanata, a onda mu rekao: - Reci svojoj djeci da ako hoće dunjaluk neka ga traže kroz ove zanate, a ne da ga stiču kroz vjeru i šerijatske propise. Adem je bio poljoprivrednik, Nuh je bio stolar, Idris je bio krojač, Salih je bio trgovac, Davud je bio izađivač oklopa, Sulejman je izrađivao korpe u svojoj vladavini, prodavao ih i od toga se hranio, a nije se koristio Bejtu-l-malom, Musa, Šu'ajb i Muhammed, sallellahu alejhi ve sellem, su bili pastiri, a Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, je najčešće u kući šio. U hadisu stoji: - Posao čestitih muškaraca je krojenje i šivenje, a posao čestitih žena je predenje vune. – ovako je u Revdatu-lahbar. Učenjaci kažu da su imena u riječima Uzvišenog: I pouči On Adema nazivima svih stvari, izraz kojim se podrazumijeva općenitost i obuhvatnost, a riječ svih da podrazumijeva sve, pa kako god je podučio imenima stvorenja, također ga je podučio i imena Hakka. Ako je njegova odličnost bila u tome da je poznavao imena stvorenja, onda je razumljivo da su mu meleki učinili sedždu, a šta je tek sa njegovom odlikovanošću poznavanja Allahovih imena i šta tek iz toga proizilazi? a onda ih predoči melekima izložio je te stvari pred meleke. Imenovano je označeno zamjenicom jer je među imenovanim bilo i razumnih bića i zbog toga je tako. Izlaganje je pokazivanje nečega nečemu drugom kako bi onaj kome se izlaže znao o čemu se radi. U hadisu stoji: - Izložio ih je kao mrave. Vjerovatno je Allah izložio po jedan primjerak svega i kako bi poslužilo kao primjer ostalog. Svrha podučavanja i izlaganja je kako bi se pokazala čast koju je imao Adem i njegovu odabranost i kako bi se pokazale tajne i skrivena znanja koja su u Allahovom sveznanju, preko onoga koga On hoće od svojih stvorenja. On je podučio i počastio Adema kako ni melek ni bilo ko drugi ne bi mogao reći da ima nešto od znanja ili spoznaje. To je Allahova milost kojom obuhvata svaku stvar. i reče: Uzvišeni Allah kako bi ukazao na nemoć meleka. Obratiti se pobjednički i ukazujuću na nemoć je dopušteno, a to je reći da se nešto iznese, a samo iznošenje se ne želi, nego samo da bi se pokazala nemoć onog kome se obraća, makar to samo po sebi bilo nemoguće, kao da se rekne nekome da oživi neku sliku koju prave slikari na Kijametskom danu. To samo da bi se pokazala njihova nemoć i kako bi osjetili kajanje, a taj Dan im kajanje neće koristiti. Kažite Mi nazive njihove, recite Mi imena tih postojećih stvari ako istinu govorite! (Sura Bekare, 31.) Ako je vaša tvrdnja da ste preči hilafetu od onoga koga sam Ja za halifu postavio, kako se vidi iz vaših riječi?

127

Kažu da je ovaj ajet dokaz da je najpreče poslije znanja o tevhidu, poznavanje jezika, jer im je Allah pokazao kako je odlikovao Adema podučivši ga jeziku. Također, ajet upućuje i na to da tužitelj je obavezan iznijeti dokaz. Meleki su tvrdili da su bolji i onda je od njih tražen dokaz tome i tražili su nešto što je skriveno. Zbog toga su ukoreni: - Ne znate ono što vidite, pa kako možete govoriti o nevaljalosti nečega što ne vidite i niste iskusili. – Hej, vi koji tvrdite nešto, šta je sa značenjima? Hej vi koji tvrdite spoznaju, gdje vam je ljubav? Hej vi koji tvrdite da volite, gdje vam je pokornost i pokoravanje? Ebu Bekr Vasiti je rekao: - Nemoguće je da Ga rob spozna a da Ga ne zavoli i nemoguće je da Ga zavoli a da Ga ne spominje i nemoguće je da Ga spominje i sjeća Ga se a da ne osjeti slast u tome, i nemoguće je da osjeti slast u tome a da onda bude obuzet i zauzet nečim drugim.

‫عل يم ل طفننا إل ر منا ع طل رمتفننا إن ط ط‬ ‫حنان ط ط‬ ‫م‬ ‫ح م‬ ‫ي طط مر‬ ‫م ال ي ط‬ ‫سب ي ط‬ ‫طقناذلذوا ي ذ‬ ‫كمي ذ‬ ‫ت ال يعطملمي ذ‬ ‫ك أن ط‬ ‫ك لط م ط ط م ط‬ KALU SUBHANEKE LA ‘ILME LENA ILLA MA ‘ALLEMTENA INNEKE ENTEL-‘ALIMU-L-HAKIMU "Hvaljen neka si" - rekoše oni nastavak koji je došao kao odgovor, pa kao da je rečeno: - I šta su meleki onda rekli? Da li su izvršili ili nisu ono što je traženo? – pa se kaže: rekli su. Slavimo Te od svega što Ti ne priliči, kao i od toga da Ti pripišemo da nešto činiš što nema svoje svrhe i valjanosti. To je riječ koja prethodi tevbi. Musa, sallellahu alejhi ve sellem, je rekao: "Hvaljen neka si! Kajem Ti se, (Sura A'raf, 143.) Junus, sallellahu alejhi ve sellem, je rekao: hvaljen neka si, a ja sam se zaista ogriješio prema sebi!" - (Sura Enbija, 87.) Slavljen neka si! Dolazi na poziciju infinitiva u rečenici i vrlo rijetko se upotrebljava bez dodatka. Ako se upotrebljava bez dodatka, onda je to imenica, pojam, za tesbih i ne podliježe promjeni, a elif i nun su mu na kraju. - "mi znamo samo ono čemu si nas Ti poučio; njihovo priznavanje nemoći da učine ono što se traži od njih i ukaz da je njihovo pitanje bilo samo da bi se dobilo pojašnjenje a nije bilo prigovaranje. Značenje mi znamo samo što si nas podučio je shodno našoj sposobnosti da znamo ono što je vezano za naš svijet, a mi nismo sposobni da spoznamo nešto izvan naših sposobnosti i onoga za što smo stvoreni, jer da smo bili sposobni za to, Ti bi nas time obdario. Što je podrazumijevajući izraz, pa kao da se kaže: - Samo ono znanje koje si nam dao. Ti si Sveznajući kojem nije išta skriveno. Ovo je ukaz na potvrđivanje Njegovih riječi: Ja znam ono što vi ne znate. i Mudri." (Sura Bekare, 32.) Koji mudro stvara i koji ne čini išta što nema svoju svrhu. Ajet ukazuje na to da rob treba da ne zanemaruje svoje mahane niti da zanemaruje Allahove blagodati i dobro i da mu ne bude mrsko reći: Ne znam. – ako nešto ne zna niti da sakrije svoje znanje, ako nešto zna. Kažu: - Ne znam! – je pola znanja. Ebu Jusuf Kadija je bio upitan o nekom pitanju, pa je rekao: - Ne znam. – Rekli su mu: - Uzimaš platu iz Bejtu-l-mala, za svaki dan toliko i toliko, a onda kažeš: ne znam? – On je rekao: - Uzimam platu za ono što znam i koliko znam, a kada bi mi se davalo za ono što ne znam i kada bi mi se to plaćalo, sve što ima na dunjaluku ne bi mi mogla biti plata. Priča se da je neki učenjak bio upitan o nekom pitanju dok je bio na mimberi, pa je rekao: - Ne znam. – Neko mu je rekao: - Mimbera nije mjesto na 128

kojem se ne zna. – On je rekao: - Ja sam se popeo koliko je moje znanje, a da se penjem svojim neznanjem, dostigao bih nebesa.

‫ط‬ ‫ط ط‬ ‫ط‬ ‫ط‬ ‫ل أ طل ط ط‬ ‫ل ِنينا آد ط‬ ‫م طقنا ط‬ ‫ب‬ ‫م غ طمي ي ط‬ ‫طقنا ط ط ط ذ‬ ‫م ب مأ ي‬ ‫م أنب مئ يذهم ب مأ ي‬ ‫م إ مدن ي أع يل ط ذ‬ ‫م أذقل ل رك ذ ي‬ ‫ي‬ ‫مئآئ مهم ي‬ ‫س ط‬ ‫منا أنب طأهذ ي‬ ‫م فطل ط ر‬ ‫مئآئ مهم ي‬ ‫س ط‬ ‫ط‬ ‫ط‬ ‫ط‬ ‫ي‬ ‫ذ‬ ‫ن‬ ‫مناطوا م‬ ‫مذو ط‬ ‫دو ط‬ ‫منا ت ذب ي ذ‬ ‫ال ر‬ ‫م ت طكت ذ ذ‬ ‫منا كفنت ذ ي‬ ‫ن وط ط‬ ‫م ط‬ ‫ض وطأع يل ذ‬ ‫س ط‬ ‫ت طوالير م‬

KALE JA ADEMU ENBI HUM BI ESMA IHIM FE LEMMA ENBE EHUM BI ESMA IHIM KALE ELEM EKUL LEKUM INNI A’ALEMU GAJBESSEMAVATI VE-L-ERDI VE A’ALEMU MA TUBDUNE VE MA KUNTUM TEKTUMUNE "O Ademe," - reče On - "kaži im ti poduči ih nazive njihove!" koje oni ne mogu znati i za koja priznaju da nisu u stanju da ih dostignu I kad im on kaza nazive njihove, prenosi se da je bio uzdignut na mimber i da mu je bilo naređeno da melekima kaže imena njihova, pa kada im je rekao, a oni su sjedili pred njim i kada je rekao svrhu stvari Allah reče: "Zar vam nisam rekao da samo Ja znam tajne nebesa i Zemlje pitanje je da bi se izrekla potvrda, u značenju: Rekao sam vam da Ja poznajem ono što je skriveno na nebesima i na zemlji za šta nema nikakva putokaza niti načina da se sazna i da samo Ja znam ono što javno činite kada javno kažete: Zar ćeš na njoj učiniti namjesnikom nekoga ko čini nered, i ono što krijete!" (Sura Bekare, 33.) Kada mislite i sebi samim govorite: - Allah neće stvoriti stvorenje koje Mu je časnije od nas. I to je podsjećanje na riječi: Ja znam ono što vi ne znate. – Međutim, ovdje je prošireno kako bi bilo dokaz protiv. Uzvišeni Allah, kako god zna ono što je njima nepoznato i skriveno, od stvari na nebesima i na zemlji, i ono što oni pokazuju javno od svojih stanja i od onog što taje, zna i ono što oni ne znaju. Ovdje je i indirektno kazivanje i upozorenje na njihovo ostavljanje onog što je preče od pitanja, a to je da sačekaju pojašnjenje. Ovi ajeti ukazuju na časnost čovjeka i odličnost znanja i naukovanja i vrijednosti znanja nad ibadetom. Meleki su sigurno s više ibadeta od Adema, sallellahu alejhi ve sellem, ali i pored toga nisu zaslužili hilafet. Ukazuju i na to da je znanje uvjet da bi se dobio hilafet, štaviše, to je temelj hilafeta. Adem je bolji od ovih meleka jer je učeniji i znaniji od njih, a učeniji je uvijek i bolji i vrjedniji, shodno riječima Uzvišenog: Reci: "Zar su isti oni koji znaju i oni koji ne znaju? (Sura Zumer, 9.) Znanje je najčasniji dragulj, međutim, i ibadet je nužan uz znanje. Znanje je kao drvo dok je ibadet plod tog drveta. Čast pripada drvetu, jer je ono temelj, ali se koristi plodovima. U hadisu koji se prenosi od Ebu Zerra stoji: - Prisustvovanje jednom učenom skupu je bolje od hiljadu rekata namaza, obilaska i posjete hiljadu bolesnika i prisustvovanja na hiljadu dženaza. – Neko je rekao: - Allahov poslaniče, zar i od učenja Kur'ana? – Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, je rekao: - A da li ima ikakve koristi od Kur'ana ako nema znanja? – U Mesneviji stoji: (stihovi na perzijskom) U hadisu stoji: - Gledati u lice ocu je ibadet, gledati u Kabu je ibadet, gledati u mushaf je ibadet, gledati u lice učenog je ibadet. Onaj ko posjeti učenog, kao da je mene posjetio, a onaj ko se rukuje sa učenim kao da se sa mnom rukovao. Ko sjedi sa učenim kao da sjedi sa mnom, a onaj ko sa mnom sjedi na dunjaluku, Allah će ga staviti da sa mnom sjedi i na ahiretu. U drugom hadisu stoji: - Ko hoće da gleda u Allahove oslobođenike od Džehennema, neka gleda u učenike i koji traže znanje. Tako mi Onoga ko upravlja Muhammedovim životom, nema učenika, tragaoca za znanjem, koji navraća učenom na vrata a da mu Allah za svaki korak ne upiše ibadet od godinu dana i za svaki korak mu se izgradi grad u Džennetu. On hoda po zemlji a zemlja traži oprosta za njega. On i osvane i omrkne oprošten od grijeha. 129

U Ettevilatunnedžmijjetu stoji: I pouči On Adema nazivima svih stvari, Imena se dijele na tri grupe: grupa koja sadrži imena duhovnih bića i to je stepen meleka. Oni znaju neka od njih i sposobnost, također, da ih se nauči onom što ne znaju o tome. Duhovnim bićima je Melekut očit kao što je nama očiti pojavni svijet. Druga grupa je imena fizičkih stvari, a to je stepen koji je ispod stepena meleka i moguće ih je i njima podučiti jer je za njih fizički svijet ono što je za nas svijet životinja. To je stepen ispod stepena čovjeka i čovjek može da kazuje o njima. Treća grupa je grupa božanskih pojmova i ta grupa je iznad stepena meleka, kao što Uzvišeni kaže: boje se Gospodara svoga, iznad njih (Sura Nahl, 50.) Čovjek ih ne može o tome obavijestiti niti oni mogu da prime ono što je iznad njihova znanja, jer to je za njih gajb, a oni se ne mogu uzdići u svijet gajba. To je svijet Džeberuta, a oni su u svijetu Melekuta i imaju određeni stepen koji ne mogu prijeći, kao što je Džibril rekao kod Sidretu-l-munteha: - Kada bih se primakao koliko za nokat, izgorio bih. Adem je bio izuzet i počašćen poznavanjem imena jer to je suština Svijeta, a njegova duša je bila sjeme drveta Svijeta, dok je njegov lik bio plod tog Drveta. Zbog toga je stvaranje njegova lika bilo nakon što se upotpunilo ono što je u njemu, kao što je i stvaranje ploda nakon što je upotpunjeno drvo. Također, plod ukazuje i na sve dijelove drveta, pa se pojavljuje na njegovom vrhu, tako je i Adem izrazio dijelove Drveta postojećeg, i njegov vrh i njegovo dno, i u svakom dijelu imao je neku korist i štetu, što je dobro i što je hrđavo, pa je svaku stvar nazvao imenom koje odgovara toj pojavi znanjem kojem ga je Allah podučio. Ovo je nešto što je Allah znao o Ademu a meleki nisu znali. Cjelovitost Ademova stanja je i da je znao da Allahova imena dolaze i za njegovu korist i za štetu, a da ne govorimo o ostalim imenima. To zbog toga što kada je bio stvoren, Allah je Stvoritelj, kada je bio opskrbljen, Allah je Opskrbitelj, kada je bio rob, Allah je bio Onaj kome se robuje, a kada je činio neku mahanu, Allah je pokrivao mahanu, kada je činio grijeh, Allah je praštao, kada se kajao Allah je primao pokajanje, kada se koristio nečim, Allah je tu korist davao, kada je od nečega bolovao, Allah je davao tu bolest, kada je činio nepravdu, Allah je dijelio pravdu, kada mu je bila načinjena nepravda, Allah je izmirivao to. Na osnovu ovoga, mjeri sve ostalo.

‫ط‬ ‫ن ال ي ط‬ ‫ست طك يب ططر وط ط‬ ‫ن‬ ‫ن م‬ ‫كنا ط‬ ‫ج ذ‬ ‫س ط‬ ‫ج ذ‬ ‫س ذ‬ ‫دوا ي لد ط ط‬ ‫س أطب ى طوا ي‬ ‫م فط ط‬ ‫مةال طئ مك طةم ا ي‬ ‫وطإ مذ ي قذل يطفننا ل مل ي ط‬ ‫دوا ي إ مل ر إ مب يملمي ط‬ ‫كنافمرمِني ط‬ ‫م ط‬ VE IZ KULNA LI-L-MELA IKETISDŽUDU LI ADEME FE SEDŽEDU ILLA IBLISE EBA VESTEKBERE VE KANE MINE-L-KAFIRINE A kada rekosmo Muhammede, prisjeti se vremena kada smo rekli melekima: svima njima, jer Allah kaže: svi meleki su se, zajedno poklonili, (Sura Hidžr, 30.) "Poklonite se Ademu!" poklanjanje u osnovi je poniznost uz smirenost, dok je u vjeri to spuštanje čela s ciljem ibadeta i naređena je. Vjersko značenje je da je u suštini, onaj kome se sedžda čini Allah. Adem je bio učinjen kiblom njihovoj sedždi kako bi se istakla njegova važnost. Što se tiče jezičkog značenja, to je poniznost pred Ademom iz poštovanja prema njemu i u znak pozdrava, kao što je bio naklon Jusufove braće njemu. Takav način pozdravljanja je bio dozvoljen prije, a onda je dokinut riječima Poslanika, sallellahu alejhi ve sellem, h. Selmanu kada je htio da mu se pokloni: - Stvorenje ne treba da čini ikome naklon (sedždu) osim Allahu. Kada bih ikome naredio da ikome čini sedždu, naredio bih ženi da učini sedždu svom mužu. 130

Pozdrav ovog ummeta je selam, međutim, naklon je pokuđen, jer to je nalik postupanju židova, kao što je u Eddurer. Ovo naređenje je došlo nakon što im je rekao imena stvari. Kažu: - Kada je Adem stvoren, oni su dvoumili da li je Adem znaniji ili oni, pa kada ih je Allah pitao o imenima i nisu znali, a upitao Adema i on odgovorio, bila im je jasna njegova odlika nad njima. Allahova blagodat i mudrost prema nama je učinila da melekima bude naređeno da se poklone našem praocu, a nama je zabranila da činimo sedždu ikome osim Njemu. On kaže: Ne padajte licem na tle ni pred Suncem ni pred Mjesecom, već padajte licem na tle pred Allahom, koji ih je stvorio, (Sura Fussilet, 37.) Bliskim melekima je bilo da učinu sedždu Ademu, a nama je da činimo sedždu Njemu i da Njemu služimo. U Ettevilatunnedžmijjetu stoji: U riječima: poklonite se imaju tri značenja: jedno od njih je da vi činite sedždu Allahu shodno svojoj melekskoj i duhovnoj naravi, pa učinite sedždu Ademu oprečno svojoj naravi. Robujte i pokoravajte se slijedeći i slušajući naređenje i njemu se pokoravajući a ne svojoj prirodi i urođenosti. Drugo je: poklonite se Ademu iz poštovanja i uvažavanja prava hilafeta i iz počasti njegovoj odličnosti koja je naročita za njega. To zbog toga što je Allah kroz njega se ukazao, pa onaj ko se njemu pokloni, poklonio se Allahu, kao što Uzvišeni Allah kaže o svom Miljeniku, sallellahu alejhi ve sellem: Oni koji su se zakleli na vjernost - zakleli su se, doista, na vjernost samome Allahu (Sura Feth, 10.) Treće je: poklonite se Ademu zbog toga što je on Adem, a to zato što je njihovo robovanje i pokoravanje lišeno nagrađivanja i uzdizanja u stepenima. Korist od toga se vraća čovjeku iz dva razloga: jedan od njih je da se čovjek ugleda na njih u pokoravanju i uzima njihovo ponašanje u pokoravanju naređenjima i izbjegavanju oglušivanja o njih i nedostatku oholosti, kako se ne bi na njega sručilo prokletstvo i protjerivanje, kao što se desilo sa Iblisom i kako bi čovjek bio prihvaćen i pohvaljen, počašćen kao što su meleki bili takvi kroz svoje pokoravanje. O tome Uzvišeni Allah kaže: koji se onome što im Allah zapovjedi neće opirati, i koji će ono što im se naredi izvršiti. (Sura Tahrim, 6.) Drugo je da je Allah iz svoje neizmjerne blagodati i milosti spram čovjeka, učinio da glavna briga meleka, u njihovom slavljenju, veličanju i robovanju, bude traženje oprosta za čovjeka, kao što kaže Uzvišeni: A meleki veličaju i hvale Gospodara svoga i mole oprosta za one koji su na Zemlji. (Sura Šura, 5.) Zbog toga je naređeno da učine sedždu, zbog njih samih i kako bi zatražili oprosta za ljude. - oni se pokloniše, meleki su se poklonili, jer su stvoreni od svjetla. Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, je rekao: - Meleki su stvoreni od svjetla. A svjetlo je takvo da se pokorava i poslušno je. Prvi koji je učinio sedždu je bio Džibril, pa je počašćen time da donosi Objavu vjerovjesnicima, naročito pročelniku poslanika, sallellahu alejhi ve sellem, a onda je bio Mikail, pa Israfil, pa Azrail, a onda ostali meleki. Kažu da je prvi koji je učinio sedždu bio Israfil i kada je podigao glavu, na čelu mu je bio čitav Kur'an ispisan kao počast njemu što je prvi izvršio naređenje. Fa u riječi fesedžedu je kako bi se ukazalo na brzinu ispunjavanja naredbe i njihovog neoklijevanja u tome. ali Iblis nije učinio sedždu jer je on stvoren od vatre, a vatra u svojoj osnovi je ohola i teži visini. Učenjaci o ovom izuzimanju imaju dva stava. Jedan je da je to vezano izuzimanje, jer je Iblis bio džin koji je bio među hiljadama meleka i koji je imao njihove osobine, pa je obuhvaćen riječima: i učinili su sedždu, a onda je izuzet od njih kao jedinka.

131

Većina mufessira smatra da je Iblis bio jedan od meleka jer je naredba sedžde bila s melekima. Begavi tako kaže i to je najispravnije. U Ettejsir stoji: Što se tiče meleka da oni ne griješe niti se ohole, to je dokaz da oni imaju predstavu o tome šta je grijeh i neposlušnost, jer da nema te predstave ne bi ih se pohvalilo zbog toga. Međutim, njihova narava je pokoravanje, a griješenje je za njih veliki napor, dok je pokoravanje ljudi napor, a slijeđenje strasti i prohtjeva je urođeno. Ne treba nijekati meleksko poimanje i shvatanje griješenja, jer je o Harutu i Marutu rečeno što je rečeno. U Mesneviji stoji: (stihovi na perzijskom) Drugi stav je da je to izuzimanje odsječno, jer Iblis nije bio melek, nego je bio džin i o tome Uzvišeni kaže: on je bio jedan od džina i zato se ogriješio o zapovijest Gospodara svoga. (Sura Kehf, 50.) Bilježi se od Hafiza da su džini i meleki iste vrste, pa onaj ko je od njih čist i čestit, taj je melek, a ko je prljav taj je šejtan, a onaj ko je i jedno i drugo, taj je džin. ne htjede, ustegao se da učini sedždu svojevoljno. on se uzoholi pokazao je svoju oholost i veličinu i nije htio da se pokori svom Gospodaru i da pozdravi Adema. Oholost je da čovjek smatra sebe većim od drugog, a uznositost je da traži to svojstvo pokazujući se lažno i ističući nešto što nije pri njemu. To što je odbijanje prije oholosti je zbog toga što je odbijanje bilo uzrokovano njome i što je očito da je to bio razlog odbijanja. U Mesneviji stoji: (stihovi na perzijskom) Kažu: kada su meleki učinili sedždu i poklonili se, Iblis se ustegao i nije se okrenuo Ademu, nego mu je okrenuo leđa i ostao uspravan sve dokle god su oni bili na sedždi. A bili su na sedždi stotinu godina, a neki kažu i petsto godina. Podigli su svoje glave i vidjeli Iblisa kako stoji okrenut leđima. Nije se kajao zbog svojeg odbijanja, niti je pokazivao želju da se pokori. Kada su vidjeli njegovu neposlušnost, osjetili su potrebu da ponovo učine sedždu i učinili su drugu sedždu Allahu. Tako su imali dvije sedžde, jednu Ademu, a jednu Allahu, a Iblis je gledao šta oni rade. Ovo njegovo odbijanje sedžde je uzrokovalo da Allah promijeni njegove osobine i stanje i njegov izgled i blagodati koje je imao, pa je postao najružnije i najpoganije stvorenje. Uzvišeni Allah je rekao: Allah neće izmijeniti jedan narod dok on sam sebe ne izmijeni. (Sura Ra'd, 11.) Neki kažu: Bio je učinjen u tijelu svinje, licem majmuna. Šejtani imaju svoje potomstvo, a onaj koga Allah u nešto pretvori nema potomstva. Međutim, kada je zatražio odgodu i kada mu je ona dana, onda mu je dana i sposobnost rađanja. U jednoj predaji stoji: - Bilo mu je rečeno od Allaha: - Učini sedždu Ademovom mezaru i prihvatit ću tvoje kajanje, oprostiti ti tvoje pogreške. – Iblis je rekao: - Nisam htio da učinim sedždu njegovom liku i tijelu, pa kako da učinim sedždu njegovom mezaru i lešu? U predaji stoji: - Allah ga je, nakon stotinu hiljada godina izveo iz Džehennema, a Adema iz Dženneta i naredio mu da učini sedždu Ademu, a on je odbio i bio je vraćen u Džehennem. i posta nevjernik. (Sura Bekare, 34.) U Allahovom sveznanju. Ili postao je jedan od njih jer je odbio Allahovu naredbu da se pokori Ademu smatrajući da je bolji od njega, a onaj ko je bolji, njemu ne priliči da se poklanja i priklanja manje vrijednom. To se može zaključiti iz njegovih riječi: "Bolji sam od njega" (Sura Sad, 76.) koje je izgovorio kao odgovor na pitanje Uzvišenog: šta te navelo da se ne pokloniš onome koga sam sobom stvorio? Jesi li se uzoholio ili misliš da si uzvišen?" (Sura Sad, 75.) Nije to samo zbog ostavljanja 132

obaveze. Ehlussunnet smatra da nesretnik može postati sretnik i sretnik da može postati nesretnik. Nevjernik, kada prihvati islam, bio je nevjernik do svog islama, a postao je musliman sa svojim prihvatanjem islama, samo što će mu biti oprošteno ono što je činio prije toga. Musliman, ako zanevjeruje, da Allah sačuva toga, smatrao se muslimanom do toga trenutka, samo što će mu propasti sva njegova djela. Dalje: Allah kaže: od nevjernika, a tada nije bilo ijednog nevjernika osim njega. To zbog toga što je u Allahovom sveznanju da će biti još nevjernika poslije njega, pa je rečeno da je i on jedan od njih. Ovo je kao u riječima Uzvišenog: da se prema sebi ne ogriješite!" (Sura A'raf, 19.)45 Među poruke ajeta je i to da se kudi oholost i da to vodi onoga ko ju ima u nevjerstvo. Podstiče na pokoravanje naredbi i ostavljanje raspravljanja o razlogu naredbe. Naredba je obaveza i onaj ko je u Allahovom sveznanju određen da će umrijeti kao nevjernik, on je u suštini nevjernik, jer je suština u kraju, makar trenutno bio vjernik. To je pitanje svršetka života. Ako je suština u svršetku, onda rob treba da požuri i da čini što više ibadeta. Svakome je olakšano ono za šta je stvoren, naročito u zadnjoj svojoj godini i završetku svog života kako bi njegova knjiga djela bila zapečaćena dobrim djelom. Rabija Adevija je rekla Sufjanu Sevriju: - Imaš određeni dio dana i kada god prođe neki dan, otišao je i dio tebe, a može se desiti da kada prođe jedan dio da završi sve a da toga nisi ni svjestan. Stoga se trudi i uzimaj pouku, a nemoj reći: Izgubio sam dinar ili dirhem, izgubio sam dio imetka ili ugleda. – nego reci: Izgubio sam dan i da vidim šta sam uradio u njemu, jer danom se završava i život. Jedan pobožnjak je bio na samrti, pa je govorio: - Ni za čim ne žalim na ovom boravištu tuge, ali žalim za onom noći u kojoj nisam ibadetio i žalim za onim danom koji nisam postio, žalim za onim vremenom i trenucima u kojima nisam Allaha spominjao. Bilježi se od Allaa b. Zijada da je rekao: - Neće doći ijedan dunjalučki dan, a da neće reći: - Ljudi, ja sam novi dan i svjedokom sam za ono što se u meni počini i znajte, kada sunce zađe, ja vam se neću vratiti do Kijametskog dana. Neko je pitao: - Allahov poslaniče, ko je najbolji čovjek? – Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, je rekao: - Onaj ko ima dug život i ko čini dobro. – Onda su pitali: - Allahov poslaniče, a ko je najgori čovjek? – On je rekao: - Onaj ko ima dug život a hrđava djela, od čijeg zla se strahuje a ne nada se ikakvom dobru od njega. Hasan je rekao svojim sabesjednicima: - Ljudi, šta se očekuje od usjeva? – Oni su rekli: - Urod i ljetina. – On je rekao: - Mladići, usjevi mogu propasti prije nego dođe vrijeme žetve. Neko je rekao: Pa pripremi sebi postelju prije smrti starost je priprema zadnja Siguran je odlazak, pa ozbiljno ga shvati i spremi se za putovanje u Boravišta trajna. Bilježi se od Hasana da je rekao: - Čovječe, nemoj godišnju brigu rješavati za dan. Dovoljan ti je dan sa onim što on nosi. Ako budeš živio godinu, Allah će ti dati opskrbu, inače, svoj život ćeš provesti želeći ono što nije tvoje. Bilježi se od Ebu Derdaa da je rekao: - Nikada sunce ne izađe a da uz njega nisu dva meleka koji pozivaju i dozivaju i čuje ih sve što je na zemlji osim 45 Da budete od onih koji su sebi nepravdu nanijeli. – op. prev. 133

dvonožaca: - Ljudi, pohitajte svom Gospodaru. Ono što je malo i dostatno je bolje od onoga što je mnogo a zavodi. – Ne zađe sunce a da dva meleka sa njegove strane ne dozivaju i čuje ih sve što je na zemlji osim dvonožaca: - Allahu, naknadi onom koji udjeljuje, a škrtom ubrzaj propast. U Mesneviji stoji: (stihovi na perzijskom)

‫وقذل يفننا ِنينا آدم اسك ذ ط‬ ‫ج ط‬ ‫مفن يطهنا طر ط‬ ‫منا وطل ط ت ط ي‬ ‫قطرطبنا ط‬ ‫حمي ي ذ‬ ‫جفن ر ط‬ ‫هئـذ مهم‬ ‫ث م‬ ‫ة وطك ذةال ط م‬ ‫غدا د ط‬ ‫ك ال ي ط‬ ‫ت وططزوي ذ‬ ‫شئ يت ذ ط‬ ‫ن أن ط‬ ‫ط ط ط ط ذ ي ي‬ ‫ر‬ ‫ي‬ ‫جطرة ط فطت ط ذ‬ ‫ال ر‬ ‫ن‬ ‫ممي‬ ‫ل‬ ‫ظنا‬ ‫ل‬ ‫ا‬ ‫ن‬ ‫كذوطننا م‬ ‫ش ط‬ ‫م م ط‬ ‫م ط‬ VE KULNA JA ADEMUSKUN ENTE VE ZEVDŽUKE-L-DŽENNETE VE KULA MINHA REGADEN HAJSU ŠI TUMA VE LA TAKREBA HAZIHIŠŠEDŽERETE FE TEKUNA MINEZZALIMINE I Mi rekosmo: "O Ademe, živite, Kurtubi u svom tefsiru kaže: - Ne postoji razilaženje da je Allah protjerao Iblisa zbog njegova nevjerstva i udaljio ga iz Dženneta. Nakon što ga je istjerao, rekao je: - Ademe, ostani i stanuj u Džennetu, jer to je mjesto smiraja. To nije u značenju da se neće kretati, nego mjesto ostanka. ti i žena tvoja, Havva. Nije se njoj direktno obratilo kako bi se ukazalo da je Adem taj na kojeg se propis odnosi a da je supruga podrazumijevajuća. u Džennetu to je Boravište nagrade, i o tome postoji jedinstven stav među mufessirima, za razliku od nekih Mu'tezila i Kaderija koji kažu: - Pod izrazom Džennet hoće se kazati vrt ili perivoj koji je bio u Palestini ili između Perzije i Keremana koji je Allah stvorio kao ispit Ademu i oni tumače izgon kao preseljenje iz tog vrta u Indiju, kao što je u riječima Uzvišenog: Idite u grad, (Sura Bekare, 61.) To je diskutabilno, jer silazak se može upotrijebiti i kao preseljenje, ako se pokaže nemogućnost stvarnog tumačenja i stvarnog značenja, što u ovoj situaciji nije slučaj. Postoji razilaženje po pitanju stvaranja Havve, da li je bilo prije ulaska u Džennet ili poslije? Na prvi stav ukazuje predaja od Ibn Abbasa da je Allah poslao grupu meleka i oni su ponijeli Adema i Havu na zlatnoj nosiljci ukrašenoj rubinima, biserima i smaragdom, a Adem je bio opasan pojasom ukrašenim biserom i rubinom i takve ih uveli u Džennet. Na drugi stav ukazuje predaja od Ibn Mesuda da, kada je Allah stvorio Džennet i u njemu nastanio Adema, on je tamo boravio usamljen, pa ga je Allah uspavao, a onda uzeo jedno od njegovih rebara, s lijeve strane, i umjesto rebra stavio da bude meso, i od toga rebra stvorio Havvu. Ima i onih koji kažu: - Nedopustivo je reći da je Havva stvorena od rebra, jer to bi značilo da je on manjkav. Niti je dopušteno govoriti o manjkavosti vjerovjesnika. Mi kažemo da je taj nedostatak samo formalan, dok je u suštini upotpunjavanje njega, jer je učinio da mu ona bude smiraj i njome je dokinuta njegova usamljenost i potištenost. Kada se probudio, našao ju je uz svoju glavu kako sjedi. Pitao ju je: - Ko si ti? – A ona mu je rekla: - Ja sam žena. – On je pitao: - A zašto si stvorena? – Ona je rekla: - Kako bi se ti smirio uz mene a ja se smirila uz tebe. – Meleki su rekli: Ademe, kako se ona zove? – A on je rekao: - Havva. – Oni su pitali: - A zašto? – On je rekao: - Jer je stvorena od živog. – ili: - Zato što je ona osnov života. – Ili: - Zato što je u njenoj bradi bilo rumenilo. – Ona je poslije Adema živjela još sedam godina i sedam mjeseci, a živjela je devesto devedeset i sedam godina. 134

Znaj da je Allah stvorio jedno ljudsko biće od oca, a bez majke, i to je Havva. Stvorio je jedno od majke ali bez oca i to je Isa, sallellahu alejhi ve sellem. I stvorio je ostale ljude od oca i majke, dok ljudsko stvorenje koje nema ni oca ni majke je Adem, sallellahu alejhi ve sellem. Slavljen neka je Onaj koji je pokazao čudesa svoga stvaranja pred kojima um ostaje zabezeknut. Znaj da je Allah stvorio Havvu zbog određene svrhe kako bi Ademu odagnao samoću jer je i ona od njegove vrste i kako bi potomstvo ostalo kroz vrijeme do Smaka svijeta. Opstanak ljudi je uzrok slanja poslanika i vjerovjesnika i uspostavljanja vjerozakona i propisa koji imaju svrhu spoznaje Allaha. Allah je stvorio stvorenja radi spoznaje Njega. U braku imaju mnoge prednosti, dunjalučke i vjerske i ahiretske. Allah u svojoj Knjizi je naveo samo oženjenje vjerovjesnike. Kažu da je Jahja, sallellahu alejhi ve sellem, oženio se kako bi ostvario odličnost braka i ispunio praksu, jer to je bilo poželjno tim Vjerozakonom, a da nije imao snošaja sa svojoj suprugom i da je zbog toga pohvaljen kao nevin, neko ko nije imao bračnog iskustva. U Ešbah stoji: - Nemamo ibadeta koji je propisan i uspostavljen od Adema, sallellahu alejhi ve sellem, do danas osim tog ibadeta i koji će opstati i u Džennetu, pored vjerovanja, a to je brak. Kažu: - Vrijednost oženjenog nad neoženjenim je kao vrijednost borca, mudžahida, nad onim ko ne učestvuje u borbi. Jedan rekat oženjenog je bolji od sedamdeset rekata neoženjenog. Sve ovo zbog toga što je brak i ženidba uzrok opstajanja ljudske vrste, čuvanja od bluda. Podsticanje na brak ostaje do prolaska prvih hiljadu i stotinu godina, kao što stoji da je Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, rekao: - Kada mom ummetu prođe hiljadu i stotinu osamdeset godina, onda je dopušteno da momkuju, osamljuju se i isposnički žive u brdima. – To zbog toga što će ljudi nakon tih godina biti u ratovima i prolivat će krv, pa će biti lakše i bolje odgajati psa nego dijete i žena, tada, da rodi zmiju, bolje joj je nego da rodi dijete, kao što je Sa'di rekao: (stihovi na perzijskom) i jedite u njemu od plodova Dženneta. obraćanje je oboma kako bi se ukazalo da oboje snose jednaku odgovornost u izvršavanju naredbe. Havva je jednaka Ademu po pitanju jela, za razliku smirenosti i stanovanja, tada je njegov sljedbenik. Dalje, značenje naredbe ovoga, pored toga što je odabran i postavljen za halifu, to što je on stvoren a ono što je odgovarajuće stvorenju je da se smiruje uz stvorenja i da nastoji da stekne i zaradi opskrbu. koliko god želite bez ograničenja i škrtarenja i odakle god hoćete, ali se ovom drvetu ne približujte želeći se hraniti njegovim plodovima. Nemojte jesti njegove plodove. Zabrana približavanja drvetu je kako bi se ukazalo na žestinu zabrane i obavezu da se to drvo izbjegne. Najrašireniji stav je da je to bio struk pšenice i njen plod, jer je ono slađe od meda, ukusnije od masla, bjelje od snijega. Svako zrno je bilo koliko je goveđi bubreg. Allah je učinio da pšenica bude hrana njegovom potomstvu na dunjaluku. Zbog toga je rečeno: - Okusio je pšenicu i stoga je iskušan da je sije i od nje se hrani. To je lijepa kušnja. Postoje i drugi stavovi, mada je najpreče i najbolje ne određivati o kojem se plodu i drvetu radi jer ne postoji jasan tekst o tome. pa da sami sebi nepravdu nanesete!" (Sura Bekare, 35.) Jedno značenje je da je to odgovor na zabranu: nemojte da vaše primicanje drvetu bude uzrokom vašeg griješenja. A drugo značenje je: ako se primaknete drvetu, bit ćete griješni i prema sebi nepravedni. Bilo koje da se uzme, približavanje i jedenje drveta je uzrok njihova nanošenja nepravde samim sebi, jer su počinili 135

neposlušnost, ili su poremetili svoju sreću time što su počinili nešto neprilično, ili zato što su prešli Allahove granice. Kurtubi kaže: - Neki tumači kažu za riječi: i ne približavajte se da sadrže natruhu činjenja greške i izlaska iz Dženneta i da njihov boravak u Džennetu neće potrajati, jer onom ko vječno u njemu boravi nema išta zabranjeno, niti ima ikakve naredbe ili ikakve zabrane. Dokaz ovom stavu su riječi Uzvišenog: Ja ću na Zemlji namjesnika postaviti! – Ove riječi ukazuju na njihov izlazak iz Dženneta. Šejh Nedžmuddin kaže: - Ademu se obratio njegov Gospodar stavljajući ga na ispit i na kušnju, a zabrana je bila radi poduke, kao da mu je rekao: - Ademe, dozvolio sam ti čitav Džennet osim ovog drveta, jer to je drvo ljubavi i spoznaje, a ljubav je protkana teškoćama. – zabrana drveta je bila da bi ga se podstaklo na njega, jer čovjek žudi za zabranjenim. Adem je bio smiren uz Džennet i Havvu, ali mu drvo koje je bilo zabranjeno nije dalo smiraja, jer njemu je srce težilo. Nefs je imao svoga udjela u tome i njegova žudnja za tim drvetom se povećavala, pa je došao do njega i kušao ga. Tada se osvjedočila suština hilafeta, ljubavi i kušnje i potvrdila se Ljepota i Uzvišenost kroz imena Tevvab – Koji prima pokajanje, Gafur – Koji mnogo prašta, Afuvv – Koji briše grijehe, Kahhar – Koji sve potčinjava svojoj volji, Settar – Koji pokriva. Sve u svemu, pošto je u Allahovom sveznanju da će on pojesti plod, zabranio mu ga je kako bi njegovo kušanje ploda uzrokovalo tevbu, ljubav i čistoću od prljavštine prijestupa, kao što Uzvišeni kaže: Allah zaista voli one koji se često kaju i voli one koji se mnogo čiste. (Sura Bekare, 222.) Ta zabrana kušanja ploda je uzrokovala neposlušnost iz zaborava, a onda tevbu zbog neposlušnosti, počast i izuzetnost. Kažu da je to nenamjerna pogreška i to što je Adem dobio ukor kroz kršenje blage zabrane je pod pravilom: - Hrđava djela čestitih su dobra djela običnih ljudi. Stub dželvetijskog tarikata, šejh Hudai je rekao: - Srž pozivanja u Džennet je pozivanje na stepen ruha u ljudskom tijelu, pa kao da je rekao ljudskom srcu: Ademe srca, nastani ti i tvoja družica, ljudski nefs, Ruh svojim pokoravanjem i ibadetima. Jedite koliko hoćete u značenju: jedite božanske spoznaje, jer je Ruh stepen spoznaje koja se ostvaruje pokoravanjem i ibadetima i odakle hoćete bilo kojim dobrim djelom koje vam se dopada ali se ne približavajte ovom drvetu drvetu neposlušnosti. Pošto je ovo obraćanje svim robovima do Kijametskog dana, ne ograničava se samo na Adema i Havvu. Vjernik treba da se uzdiže Allahu svojim pokoravanjem i ibadetima a da izbjegava zabrane kako ne bi zapao u propast. – U Mesneviji stoji: (stihovi na perzijskom)

‫ط‬ ‫ط‬ ‫كناطننا مفميهم وطقذل يطفننا اهيب م ذ‬ ‫شمي ي ط‬ ‫منا ط‬ ‫منا ال ر‬ ‫م مف ي‬ ‫ن ع طفن يطهنا فطأ ي‬ ‫منا م‬ ‫طذوا ي ب طعي ذ‬ ‫خطر ط‬ ‫طنا ذ‬ ‫ض ع طد ذوم وطل طك ذ ي‬ ‫ضك ذ ي‬ ‫م ر‬ ‫جه ذ ط‬ ‫فطأطزل رهذ ط‬ ‫م ل مب طعي ت‬ ‫ط‬ ‫ن‬ ‫ست ط ط‬ ‫مطتناع ء إ مطل ى م‬ ‫م ي‬ ‫قمر وط ط‬ ‫ض ذ‬ ‫حمي ت‬ ‫الير م‬ FE EZELLEHUMEŠŠEJTANU ‘ANHA FE AHREDŽEHUMA MIMMA KANA FIHI VE KULNEHBITU BA’DUKUM LI BA’DIN ‘ADUVVUN VE LEKUM FI-L-ERDI MUSTEKARRUN VE META’UN ILA HININ I šejtan ih navede udaljio je Adema i Havvu od Dženneta. Naveo ih je da počine grešku nenamjernu. Podstakao ih je na pogrešku zavođenjem, nagovaranjem i pozivanjem. Ako kažeš: - Iblis je nevjernik, a nevjernik ne može ući u Džennet, pa kako je on ušao? 136

Kažem: - Njemu je zabranjen ulazak u smislu počasti, kao što ulaze meleki, ali mu nije bio zabranjen u smislu zavođenja, kako bi iskušao i ispitao Adema i Havvu. da zbog drveta posrnu i izvede ih iz onoga u čemu su bili. Uživajući razne blagodati i počasti. Iblis nije htio izvesti Adema iz Dženneta, nego je htio da umanji njegov stepen i položaj i da ga se udalji iz milosti kao što je on bio udaljen. Uzvišeni kaže: pa mu oprostio i na Pravi put ga uputio. (Sura Ta ha, 122.) Šejh Sadruddin je rekao u El-fukuk: - Kada je Adem čuo Iblisove riječi: "Gospodar vaš vam zabranjuje ovo drvo samo zato da ne biste meleki postali ili da ne biste besmrtni bili"- (Sura A'raf, 20.) povjerovao mu je i on i njegova supruga. Ovaj slučaj sadrži dvije problematične situacije i ne znam da je iko ukazao na njih. Nije mi znao odgovoriti iko od učenjaka na njih, a to je: Adem, alejhisselam, nakon što su mu se meleki poklonili, nakon što je vidio svoju prednost nad njima, nakon što je saznao imena, dobio namjesništvo i Allahove preporuke, kako je učinio prijestup i poveo se za riječima Iblisa: osim da biste vladali i kako nije znao da onaj ko uđe u Džennet, jezikom vjere, neće izaći iz njega i da džennetski uvjeti ne prihvataju nered. Džennet, sam po sebi, podrazumijeva vječnost. Ova stiuacija jasno ukazuje na to da Džennet u kojem je on boravio nije Džennet koji je veći od nebesa i zemlje i kojem je zemljište Kurs, koji je osmi kat, a da je svod Aršurrahman. Taj Džennet je očito da onaj ko uđe u njega nije mjesto greške i nereda, niti je njegovo uživanje i blagodat prolazna i vremenski određena. To mjesto, samo po sebi, daje spoznaju suštine, a to je da su blagodati u njemu neprolazne, i da nema smrti, kao što kaže Uzvišeni: dar koji će neprekidno trajati. (Sura Hud, 108.) kojem nema ograničenja. Razumi ovo. Adem i Havva, u ovom slučaju, su kao Israelićani za koje Allah kaže: "Zar želite da ono što je bolje zamijenite za ono što je gore? Idite u grad, imat ćete ono što tražite!" (Sura Bekare, 61.) Zbog ovih dodirnih tačaka, Allah prati Ademov slučaj, u suri Bekare, slučajem Musa, alejhissalatu vesselam, i Israelićana, mada je između ta dva događaja mnogo vremena. Allah navodi sličnost okolnosti i postupka a ne i vremena. Ovo je jedna od tajni Kur'ana. – završen citat. Ako kažeš: - Koja je svrha da Allah nije stvorio čovjeka odmah u Džennetu i zašto ga je iskušao spuštanjem na dunjaluk? Kažem: - Poštivanje blagodati i njihovo uvažavanje je obaveza robovima i da nisu stvoreni na dunjaluku, ne bi znali cijeniti pravu vrijednost Dženneta. – A kažu: - Kako bi u Džennetu bili shodno djelima a ne po stvaranju i kako bi bili sigurni od prolaznosti. Kažu: - Stvoreni smo na dunjaluku kako bi Allah odvojio hrđave od dobrih, pokorne od nepokornih i tako se pokazala svojstva Veličanstvenosti, jer Dženneti nisu pokazelji Veličanstvenosti. Da smo stvoreni i ostali u Džennetu, u nama se ne bi ogledala ta svojstva, kao što ne bi bila ni očita kod Vladara. Božanska mudrost je odredila stvaranje čovjeka na dunjaluku i da on počini prijestup, kako bi mu se ukazala milost i oprost. Da je Adem ostao u Džennetu ne bi imao polovicu cjelovitosti, kemala, koji je u pokazivanju vladajućih svojstava. Izašao je iz Dženneta kako bi se potvrdila i ostvarila svojstva Ljepote i Veličanstvenosti, a onda će biti vraćen u svijet Dženneta upotpunjen različitim vrstama blagodarnosti. Također, hoće se i odvojiti dobro od hrđavog i Allah je odredio da iz njegove kičme izađe i Pročelnik svih poslanika, sallellahu alejhi ve sellem, i ostali vjerovjesnici, evlije i vjernici. Ademovo tijelo je bilo zamiješano zemljom svih vjernika i neprijatelja, pa ga je izveo na dunjaluk kako bi iz njegove kičme izašli i oni koji nemaju ikakva udjela u Džennetu. 137

Cjeloviti šejh, odgovarajući mu na glosi Kešfu-l-kunuz ve hallirrumuz, jedinstveno djelo u svojoj oblasti, je rekao: - Našao sam podsjetnik na jedno pitanje, od nekih zabludjelih, u djelu Ibn Nuruddina, o sijelu u Aja Sofiji, kada navodi riječi Hafiza Širazija: (stihovi na perzijskom) I šejh je prozreo namjeru zabludjelog u njegovom pitanju, pa je rekao: - Ti si izveo Adema iz Dženneta jer si u njegovoj kičmi težio neredu i zabludi. Da naš praotac nije izašao, zabludjeli i griješnici bi boravili i ostali u Džennetu, ali je Allahova volja htjela da on izađe. Ebu Medjen je bio upitan o izlasku Adema iz Dženneta na zemlju i zašto je pristupio kušanju drveta koje mu je zabranjeno, pa je rekao: - Da je naš otac znao da će iz njegove kičme izaći neko kao što je Muhammed, sallellahu alejhi ve sellem, pojeo bi i korijenje drveta, a kamoli njegove plodove kako bi požurio izlazak na zemlju i kako bi se ukazala sva ljepota i cjelovatost Muhammeda, sallellahu alejhi ve sellem. Prijatelj Svemilosnog, Ibrahim, sallellahu alejhi ve sellem, je pitao: - Ja Rabbi, zašto si Adema izveo iz Dženneta? – Pa mu je Allah rekao: - Zar nisi znao da je čežnja voljenog žestoka? Jedan od istaknutih dželvetijskih šejhova Uftade efendi je rekao: - Srž Ademova izlaska iz Dženneta je u tome da je vidio jednu od stepenica tevhida visočijom od svoje na kojoj je bio, pa je pitao Allaha da mu je dodijeli. – Rečeno mu je: - Ne možeš do nje dostići osim kroz plač. – Adem je htio da proplače, pa mu je rečeno: - U Džennetu nema mjesta plakanju, nego je to mjesto sreće. – Adem je zatražio da siđe na dunjaluk. Ono što je on uradio je, što se tiče njega, bilo zbog nedostatka stepena koji je želio, shodno pravilo: - Dobra djela čestitih su grijesi Allahu bliskih. – Ovako je u Vaki'atu-l-hudai. Šejh Nedžmuddin je rekao: - Ukaz, išaret, da je Adem postao pohvalne pažnje, da su mu se meleki poklonili, da je bio krunisan krunom plemenitosti i pažnje, da je bio zaodjeven plaštom sreće, u sredini Blizine, iznad njega nije bilo ikoga po stepenu, niti je iko dijelio njegov stepen, ali je svaki momenat ga se dozivalo: - Ademe. – i kada je došao određeni čas, onda je sve oko njega se stijesnilo. – U Mesneviji stoji: (stihovi na perzijskom) I nije ni omrknuo a sa sebe je skinuo odjeću koju je imao i njegova komocija je nestala, meleki su ga silom odgurnuli i imao je izgon bez prava na zadržavanje. Pa ih prevari ruka sudbine kroz najbolje određenje šejtan iz Dženneta iz te pažnje i blizine. Hudi, jadni, šejtan je, u ovom slučaju, bio kao Jusufov vuk koji je optužen i koji je umrljao njušku lažima, a braća su ga bacili u tminu bunara. Šejtan je, zbog toga što nije imao podršku, umrljao svoje rilo krvlju lažnog savjetovanja. I izveo ih iz onoga u čemu su bili iz opuštenosti u napor, iz radosti u tugu, iz blagodati u srdžbu, iz ljubavi u kušnju, iz blizine u tuđinu, iz komocije u trud, iz blizine u odvojenost. Prije nego je kušao ploda drveta, bio je opušten i komotan, uživao u svemu i opušten sa svima. Zbog toga je i nazvan insanom. A kada je okusio plod drveta ljubavi, izgubio je zanimanje za bilo koga i svakoga je smatrao neprijateljem. Tako je sa uvjetom ljubavi; neprijateljstvo prema svima osim voljenom. Zbog toga je rečeno: - Silazite jedni drugima neprijatelji! – Tako je bilo i sa Prijateljem, sallellahu alejhi ve sellem, u slučaju sa zvijezdama, mjesecom i suncem i on je govorio: - Ovo je moj gospodar. – a kada je okusio ploda Drveta

138

prijateljstva, rekao je: - Ne volim prolazne. Ja nemam išta sa onim čemu vi robujete, to su moji neprijatelji, osim Gospodara svjetova. "Siđite!" - rekosmo Mi Ademu i Havvi. Množina je upotrijebljena jer su oni temelj i osnov čitavoj vrsti, pa im se obraća kao čitavoj vrsti. Kažu da je obraćanje peterome, a peti je bio paun. Ova naredba, mada se na prvi pogled čini da je upućena svima odjednom, njihov izlazak nije bio zajednički. Prvi je izašao Iblis, kada je proklet, pa onda Adem i Havva, mnogo poslije njega. Međutim, može se reći da je Iblis i drugi put protjeran, nakon što je bio ušao u Džennet kako bi ih zaveo. Riječ: silazite ukazuje da su bili u Džennetu vječnosti jer im je naređeno da siđu, a to je spuštanje s višeg na niži stepen, a u prethodnim ajetima je rečeno što je rečeno. Kurtubi u svom tefsiru kaže: - Tačno je da u njegovom silasku i nastanjivanju na zemlji potvrđena praiskonska mudrost, a to je da se proširi njegovo potomstvo na zemlji kako bi ih Allah zadužio i provjerio i kako bi se na osnovu toga odredila njihova nagrada ili kazna na ahiretu, jer su Džennet i Džehennem nešto gdje nema zaduženja. To kušanje ploda je bilo uzrokom da ih se spusti na zemlju iz Dženneta i da oni izađu iz njega. Oni su stvoreni od zemlje, a i kako bi Adem bio halifom na zemlji, a Allah radi šta hoće. Uzvišeni je rekao: Ja ću na Zemlji namjesnika postaviti! Ovo je veličanstvena počast i blagodat. Njegov silazak iz Dženneta je silazak počasti, provjere i odvajanja među onima koji su sretnici i onih koji su nesretnici, jer i to je jedna od zadaća božanskog hilafeta. – kako stoji u Kešfu-l-kunuz. Većina mufessira smatra da je značenje silazite u značenju poniženja. – mada je ispravan stav koji smo naveli. Šejh, poznat kao Ibn Kemal je rekao u Risaletu-l-kada ve-l-kader: - Ukor Ademu u riječima: "Zar vam to drvo nisam zabranio?!" - zovnu ih Gospodar njihov - "i rekao vam: 'Šejtan vam je, zbilja, otvoreni neprijatelj.'" (Sura A'raf, 22.) je ukor, a nije prijekor, nije srdžba i kažnjavanje. Njegovo spuštanje sa nebesa na zemlju, u riječima: siđite iz njega svi je upotpunjenje i približavanje, kao što je u riječima pjesnika: Tražit ću daleko kuću od vas kako biste mi se primakli - "jedni drugima ćete neprijatelji biti, među vama će biti neprijateljstvo tako što će vas nastojati zavesti i u zabludu odvesti. Neprijatelj može biti i u jednini i u množini i zbog toga nije rekao: neprijatelji. Iblis je neprijatelj njima dvoma a njih dvoje su neprijatelj Iblisu, a zmija je neprijatelj ljudima, a oni su njoj neprijatelj. Ona njih ujeda a oni je progone. Iblis ih zavodi a oni ga proklinju. Tako je neprijateljstvo između Ademova i Havvina potomstva kroz međusobnu zavist na dunjaluku i razilaženje u vjeri, a neprijateljstvo sa Iblisom je vjerske naravi i tako će trajati dokle god je vjere. Neprijateljstvo sa zmijom je urođeno i ono se neće riješiti dokle god postoji takva narav. Dalje, ovo neprijateljstvo se potvrđuje između nas i njih, međutim, postoji grupa uz koju je Allah, pa je i njihova pobjeda. Dalje, riječi: jedni drugima ukazuju na to da ono postoji, a nije da znači poraz. Kada je rekao: jedni drugima Adem je rekao: - Hvala Allahu kada nije rekao: - Ja sam vam neprijatelj. – Neprijatelj je onaj ko prelazi granicu kako bi naudio svom suparniku. a na Zemlji ćete boraviti bit će vaše boravište pa bilo na njenoj površini ili u kaburima. Dalje, imamo tri boravišta: u majčinoj utrobi, jer Uzvišeni

139

kaže: da na Zemlji živite i da u njoj sahranjeni budete. (Sura En'am, 98.)46 U kičmi oca je pohranio, a u majčinoj materici se smjestio. Drugo je dunjaluk. Uzvišeni je rekao: na Zemlji ćete boraviti. I treće je na ahiretu, pa ili u Džennetu, jer Uzvišeni kaže: Stanovnici Dženneta će tog dana najbolje prebivalište i (Sura Furkan, 24.) ili u Džehennemu, jer Uzvišeni kaže: on je ružno prebivalište i boravište"; (Sura Furkan, 66.) i do roka određenoga živjeti!" (Sura Bekare, 36.) živjeti i uživati do kraja vaših života, a to je trenutak smrti ili do Kijametskog dana. Neki učenjaci kažu o riječima Uzvišenog: do određenog roka da je to korisno za Adema kako bi znao da neće ostati na dunjaluku, nego da će preseliti u Džennet koji mu je obećan da će se vratiti u njega. Ostalim ove riječi ukazuju na povratak. Kada su sišli, Adem je bio u Indiji, u brda Cejlona, i zbog toga je miris drveća u tim dolinama lijep i prijatan, jer s njim je spušten i miris Dženneta. oblak mu je dotakao glavu i postao je ćelav, pa su i njegovi potomci naslijedili ćelavost. Havva je spuštena u Džidu i između njih je bilo sedamsto ferseha. Paun je spušten u indijske prašume, a zmija je spuštena u Sidžistan ili Asfahan, dok je Iblis na mjesto brane Jedžudža i Medžudža. Sidžistan je oblast gdje ima najviše zmija i da nema njihovih neprijatelja, koji ih jedu i uništavaju, toliko bi ih se namnožilo da bi prekrile čitav Sidžistan. Adem i Havva su bili u najljepšem stanju, pa je Adem iskušan zemljoradnjom i zarađivanjem, a Havva je iskušana menstruacijom, trudnoćom, porodom i umanjenjem pameti i nasljedstva. Allah je učinio zmijske noge skrivenim u utrobi, a hranu joj je učinio u zemlji. Noge pauna je učinio ružnim a Iblisa je učinio u najružnijem obliku i najsramotnijem. Adem i Havva su bili u Džennetu od podne do ikindije po ahiretskom mjerenju, a svaki dan je koliko hiljadu zemaljskih godina. Kažu da je zmija služila Adema u Džennetu a prevarila ga je tako što je dopustila neprijatelju da ju zavede, pa je pokazala neprijateljstvo Ademu u Džennetu. Kada su sišli na zemlju, to neprijateljstvo se potvrdilo i rečeno joj je: - Ti si neprijatelj ljudima, a oni su tvoji neprijatelji i kada god te neki od njih sretne, mrvit će ti glavu. – Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, je rekao: - Ubijajte zmije i ubijajte one otrovnice sa dvije pruge na leđima i bezrepe jer one uzrokuju sljepilo i pobačaj trudnice. Njih naročito izdvaja, mada su i one zmije, i upozorava na njih zbog njihove naročite štetnosti. One koje nisu štetne, izvan kuća, jasno je da ih treba ubiti, jer je općenita naredba. One koje su u kućama se ne ubijaju dok ih se tri puta ne opomene. Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, je rekao: - U Medini ima džina koji su primili islam i kada vidite nekog od njih, opomenite ga tri dana. Ibn Malik u Šerhu-l-mešarik kaže: - Džin, s obzirom na to da je prozirne građe, formira se i uzima oblik zmija. Te zmije su zabranjene ubijati. One su bijele, svijetle, boje i malehne i one se ne uvijaju pri puzanju. Tačno je da zabrana ubijanja nije samo za Medinu, nego se zabranjuje ubijanje kućnih zmija u svim oblastima, jer je Allah rekao: Kada ti poslasmo nekoliko džina da Kur'an slušaju, (Sura Ahkaf, 29.) Bezrepa i zmija sa dvije pruge na leđima se ubijaju bez traženja dozvole i opomene, svejedno da li su u Medini ili negdje drugo. Kada neko vidi zmiju u kući ili mjestu stanovanja, treba da kaže: Zaklinjem vas obavezom koju je od vas uzeo Nuh, i obavezom koju je od vas uzeo Sulejman da nas ne uznemiravate. 46 On vas formira od jednog nefsa i tu je i boravište i prebivalište, pojasnili smo ajete onima koji razumiju. – op. prev. 140

ENŠUDUKUM BI-L-'AHDILLEZI EHAZEHU 'ALEJKUM NUH ALEJHISSELAM VE ENŠUDUKUM BI-L-'AHDILLEZI EHAZEHU 'ALEJKUM SULEJMAN ALEJHISSELAM ELLA TU-ZUNA. Pa ako i poslije toga vidi zmiju, neka je ubije. Onaj ko se boji škorpije ili zmije, neka uči: "Mir Nuhu od svjetova svih!" Eto tako Mi nagradujemo one koji dobra djela čine, (Sura Saffat, 79,80.)

‫سطةال ء ط‬ ‫ن إ مرننا ك طذ طل م ط‬ ‫ن‬ ‫ح م‬ ‫ح مف ي ال يطعنال ط م‬ ‫م ي‬ ‫ك نط ي‬ ‫ط‬ ‫ز ي ال ي ذ‬ ‫سمفنمي ط‬ ‫ممي ط‬ ‫ج م‬ ‫م ع طل ى ذنذو ت‬

SELAMUN 'ALA NUHIN FI-L-ALEMIN INNA KEZALIKE NEDŽZI-L-MUHSININ I bit će sačuvan njihova ujeda i uboda, uz Allahovu pomoć. Znaj da među životinjama ima onih koje nanose štetu, u osnovi, i takve životinje se ubijaju zbog svoje štete, i tu ne postoji razilaženje među učenjacima. Te životinje su: zmija, škorpija, pacov, zelembać (geko) i slično njima. U Havaši-l-habbazi 'ale-l-hidajeh stoji: - Ubijanje životinje je ili da bi se otklonila opasnost i šteta, ili da bi se priskrbila neka korist. Potrebnik koji je sakupio ove korisne stvari (Autor) kaže: - U to spada i ubijanje medonosne pčele i svilenbube, ako nije moguće od njih se okoristiti bez ubijanja. Zmija je pokazala svoju poganu ćud kada je prevarila Adema time što je uvela Iblisa puštajući ga među vilice, a da ga je upozorila, on joj ne bi dopustio da mu se ona približi s njim. Iblis je rekao: - Ti si pod mojom zaštitom. – stoga je Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, naredio da se ona ubije, pa kaže: - Ubijte ih makar bili na namazu. – misleći na zmiju i na škorpiju. Geko (zelembać) je raspirivao Ibrahimovu vatru, od svih životinja, pa je proklet i u hadisu: - Ko ubije geka (zelembaća) kao da je ubio nevjernika. Geko je otrovni gušter i utiče na hranu, naročito na so. Ako nema ikakvog drugog načina da hranu učini pokvarenom, popet će se na tavan i odatle svoj izmet u nju ubaciti. Njegova priroda i ćud je pogana. Pacov ili miš je pokazao svoju ćud tako što je sjekao konopce na Nuhovoj lađi. Gavran je pokazao svoju poganu ćud onda kada ga je Nuh poslao sa lađe da mu donese vijesti o kopnu, a on se spustio na neku lešinu i ostao. Tako je i sa lunjom, zvijerima, bijesnim psima. Svi oni su kao i zmije. Naredba da se ubije ono što nanosi štetu i što je opasno, jeste kako bi se ukazalo na otklanjanje štete. Sa'di je rekao: (stihovi na perzijskom) I još: (stihovi na perzijskom) U Ette'vilatunnedžijjetu stoji: Kada se zrno ljubavi spustilo, kao sjeme, u Ademovo srce, Allah je učinio da Ademovo tijelo bude boravište za srce, a zemlja da bude boravište njegovu tijelu, i rekao je: a na Zemlji ćete boraviti i do roka određenoga živjeti! Uživanje i korištenje sjemena ljubavi zalijevajući ga pokornošću i robovanjem do trenutka kada plod dosegne spoznaju, kao što je u riječima Uzvišenog: ono plod svoj daje u svako doba koje Gospodar njegov odredi (Sura Ibrahim, 25.) U suštini, plod drveta stvorenja i nije išta drugo osim spoznaja, jer je Uzvišeni rekao: Džine i ljude sam stvorio samo zato da Mi se klanjaju, (Sura Zarijat, 56.) Kako bi Me spoznali. A plod spoznaje, mada se pokazuje na granama ibadeta, raste samo iz sjemenke ljubavi, kao što je Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, rekao: - Davud, alejhisselam, je rekao: - Ja Rabbi, zašto si stvorio stvorenja? – On mu je rekao: - Bio sam skrivena riznica i poželio sam da Me se upozna, pa sam stvorio stvorenja da Me spoznaju. 141

Tako je očito da je sjeme spoznaje ljubav. U Mesneviji stoji: (stihovi na perzijskom)

‫م‬ ‫فطت طل ط ر‬ ‫ب الرر م‬ ‫منا ت‬ ‫م م‬ ‫ذوا ذ‬ ‫ت فططتنا ط‬ ‫ق ى آد ط ذ‬ ‫حمي ذ‬ ‫ب ع طل طمي يهم إ من ر ذ‬ ‫من ررب دهم ك طل م ط‬ ‫ه هذذوط الت ر ر‬ FE TELEKKA ADEMU MIN RABBIHI KELIMATIN FE TABE ‘ALEJHI INNEHU HUVETTEVVABURRAHIMU I Adem primi neke riječi od Gospodara svoga, fa je da bi se ukazalo da je tevba, pokajanje, bilo nakon naredbe da se siđe iz Dženneta, ali prije nego se sišlo. Zbog toga Kurtubi kaže: - Adem se pokajao a onda je sišao i na to ukazuju riječi Uzvišenog: Siđite! – drugi put. Iz toga se zna da je naredba za silazak bila u blagoj formi, a ne ljutito i srdito, jer nema srdžbe nakon tevbe. Adem je sišao nakon što je Allah primio njegovo pokajanje. Značenje primanja riječi je uzimanje istih i njihova primjena. Ako bi neko pitao: - A o kojim se riječima radi? – Kažemo: To su riječi: ″Gospodaru naš"- rekoše oni - "sami smo sebi krivi, i ako nam Ti ne oprostiš i ne smiluješ nam se, sigurno ćemo biti izgubljeni." (Sura A'raf, 23.) Hafiz je rekao: (stihovi na perzijskom) Bilježi se od Ibn Mesuda da je rekao da je Allahu, među najdražim riječima, riječi našeg oca Adema kada je učinio prijestup i kada je rekao: - Slavljen neka si, Allahu i Tebi svaka hvala, blagoslovljena je Tvoje ime, nedostižna je Tvoja veličina. Nema boga osim Tebe, ja sam se prema sebi ogriješio i oprosti mi. Niko ne prašta grijehe osim Tebe. Bilježi se od Vjerovjesnika, sallellahu alejhi ve sellem, da je rekao: - Adem je rekao: - Tako Ti prava koje ima Muhammed, oprosti mi. – Allah ga je pitao: - A kako znaš za Muhammeda? – On je rekao: - Kada si me stvorio i u mene udahnuo od Ruha, otvorio sam oči i vidio da na stupovima Arša piše: la ilahe illellah muhammedun resulullah pa sam shvatio da je to najčasnije stvorenje kod Tebe, jer si njegovo ime stavio uz svoje. – Allah je rekao: - Tako je. – i oprostio mu. Riječi su one koje je Adem rekao kada je sišao iz Dženneta: - Ja Rabbi, zar me nisi stvorio sobom, bez ičijeg udjela? – Allah je rekao: - Jesam. – On je rekao: Ja Rabbi, zar me nisi nastanio u svom Džennetu? – Allah je rekao: - Jesam. – On je rekao: - Ja Rabbi, zar Tvoja milost nije ispred Tvoje srdžbe? – Allah je rekao: - Jeste. – On je rekao: - Ja Rabbi, ako bih se ja popravio, pokajao i Tebi povratio, hoćeš li me vratiti u Džennet? – Allah je rekao: - Hoću. Riječi su ljudske obaveze i lično obraćanje halife u božanskom prisustvu, pa se Adem pokajao Allahu, ostavljajući grijeh i priznajući svoju pogrešku izvinjavajući se za svoj nemar i zaborav. pa mu On oprosti; i Allah mu se vratio sa oprostom i milošću i primanjem pokajanja. Osnov tevbe je povratak, pa kada se čovjek opisuje ovim svojstvom, to znači da se on vraća od grijeha u pokornost. A kada se za Allaha kaže da je Tevvab onda hoće da se ukaže na Njegovo ostavljanje kazne i povratak milosti i praštanju. Fa ukazuje na slijed primanja riječi koje podrazumijevaju tevbu. Upotpunjenje tevbe od roba je da se osjeti grižnja savjesti zbog počinjenog, da se trenutno ostavi grijeh, da se čvrsto odluči nevraćanje grijehu u skorije vrijeme, da se povrati oduzeto ili ukradeno vlasnicima tako što će se od njih tražiti halala, uz dobročinstvo oštećenoj strani i izvinjenje jezikom. Ovdje se spominje samo Adem a Havva je podrazumijevajuća, jer je ona pod njegovom odgovornošću. Zbog toga se često ne spominju žene u Kur'anu. On, 142

doista, prima pokajanje, Onaj koji se svojim robovima vraća sa oprostom, ili Onaj koji ih vrlo često pomaže da se pokaju On je milostiv. (Sura Bekare, 37.) neizmjerno milostiv. Oba svojstva imaju veličanstven podsticaj onom ko se pokaje, da će mu biti učinjeno dobročinstvo i da će mu grijesi biti izbrisani i oprošteni. U Mesneviji stoji: (stihovi na perzijskom) Ibn Abbas kaže: - Adem i Havva su dvjesto godina plakali zbog toga što su izgubili od džennetskih blagodati i nisu išta niti jeli niti pili četrdeset dana, a Adem nije prilazio Havvi stotinu godina. Šehr b. Havšeb je rekao: - Čuo sam da je je Adem, kada je sišao na zemlju, proveo tristo godina a da nije podigao glavu, iz stida pred Allahom. Kažu: - Kada bi se sve suze svih ljudi sakupile, bilo bi ih manje nego suza Davuda, alejhisselam, kada je počinio prijestup, a kada bi se sve suze i Davudove i svih ljudi sakupile, bilo bi ih manje nego Ademovih suza kada ga je Allah izveo iz Dženneta. – U Mesneviji stoji: (stihovi na perzijskom) Ako je ovakvo stanje sa onim ko nije počinio veliki grijeh, šta je sa onim ko je uronio u more grijeha?! Tevba je kao sapun i kako god sapun uklanja vanjske nečisti, tako tevba uklanja unutarnje nečisti. Rob kada se povrati od svoga prijestupa i popravi svoja djela, Allah popravi njegovo stanje i povrati mu propuštene blagodati. Bilježi se od Ibn Edhema da je rekao: - Doznali smo da je neki od Israelićana zaklao tele pred njegovom majkom i da mu se ruka osušila. Dok je jednom sjedio, neko pile, ptić, ispalo je iz svoga gnijezda i zapijukalo. On je uzeo to pile i vratio ga u gnijezdo. Allah mu se, zbog toga, smilovao i povratio mu ruku kako je i bila. Nema ikakve sumnje da dobro djelo briše pogreške. U Ettevilatunnedžmijjetu stoji da je prva biljka izrasla iz kiše božanskog nadahnuća, iz zrna ljubavi, u srcu Adema i zemljištu ljudskosti, pod svjetlom vjere, bilo da je on nanio sebi nepravdu kušavši plod ljubavi, pa je zapao u mrežu kušnje i poniženja. Njegov ga Gospodar nije podržao svojim oprostom i sačuvao svojom milošću, nije se oslobodio svojih ljudskih osobina koje su ga izvele iz Dženneta i izgubio je svoj kapital, spremnost na trajnu sreću. Nije mu bio omogućen povratak na vrhunac stepena Bliskosti, pa je zavapio svom Gospodaru i rekao: - Gospodaru naš. – pritiješnjen. Svrha njegova udaljavanja i spuštanja je bila ova stiješnjenost i dova, jer On udovoljava pritiješnjenom kada Ga zamoli. Otklanja od njega nevolju. Zbog prethodno određene pažnje, uzeo ga je za ruku i na njega izlio svoju milost. Pa mu pokajanje primio, uistinu je On onaj koji mnogo pokajanja prima i koji je Milostiv. Pokajnicima. Iz raslinja Riječi je izveo drvo probranosti i dao da ono procvjeta cvjetove tevbe i od njih je dao plodove upute, a to je spoznaja, kao što kaže: a onda ga je Gospodar njegov izabrao, pokajanje mu primio i uputio ga.

‫قذل يطفننا اهيب م ذ‬ ‫منا ِني طأ يت ممي طفن ر ذ‬ ‫م وطل ط‬ ‫دا يط فطةال ط ط‬ ‫خذوي ء‬ ‫ج م‬ ‫طذوا ي م‬ ‫من ت طب معط هذ ط‬ ‫مدفن ي هذ د‬ ‫مفن يطهنا ط‬ ‫ف ع طل طمي يهم ي‬ ‫د ى فط ط‬ ‫كم د‬ ‫مميعنا د فطإ م ر‬ ‫ن‬ ‫حطزذنذو ط‬ ‫م ِني ط ي‬ ‫هذ ي‬ KULNEHBITU MINHA DŽEMI’AN FE IMMA JE TIJENNEKUM MINNI HUDEN FE MEN TEBI’A HUDAJE FE LA HAVFUN ‘ALEJHIM VE LA HUM JAHZENUNE Mi rekosmo: odgovor na pretpostavljeno pitanje, kao da je rečeno: - I šta se desilo nakon primanja tevbe? Pa se kaže: - I mi rekosmo: "Silazite iz njega iz Dženneta svi! Potvrda da se naredba odnosi na sve: Adema, Havvu, Iblisa, zmiju i 143

pauna. Kao da se reklo: - Silazite svi vi. – Iz tog razloga se ne može reći da je njihov silazak bio istovremen, a ponavljanje naredbe je kako bi se jasno znalo da nema poricanja i odgađanja i da se to mora ostvariti. Također, da bi se odbacila bilo kakva nada koja bi eventualno mogla biti kod Adema da će nakon tevbe biti oprošteno i to i da će naredba biti dokinuta. Prva naredba je ukazala na to da će njihov silazak u Boravište kušnje i neprijateljstvo na njoj biti ograničeno i da ima svoj kraj, a druga je da bi se znalo da silaze radi zaduženja. Suština je različita. Bilo bi ispravno da je i jedno i drugo značenje bilo uz jedno spominjanje silaska, međutim, postoji različitost između ova dva značenja, a to je primanje riječi i ostvarenje tevbe. Ponavlja prvo kako bi prispojio i drugo značenje uz njega. A to je da će biti kušan ibadetima i nagrađivanjem za dobra djela a kaznom za hrđava. U Iršad stoji: drugo je vezano za obećanje davanja upute koja vodi spasu. Ono što sadrži od prijetnje kaznom nije suština zaduženje, nego se odnosi na hrđav izbor zaduženih. Dalje, u ajetu je i dokaz da grijeh uklanja blagodati, jer Adem je izveden iz Dženneta zbog jednog prijestupa i to je kao što je neko rekao: Kada se upotpuni stvar, primakne se i njen nedostataknestanak kad se kaže: gotovo je Ako si u blagodatima, vodi računa o njima jer grijesi će blagodati ukloniti Uzvišeni Allah je rekao: Allah neće promijeniti ono što ga je zadesilo sve dok oni pojedinačno ne promijene ono što je u njihovim nefsovima. Od Mene će vam uputstvo dolaziti, ako vam od Mene dođe, a to se odnosi na posljedicu izlaska i silaska koje se može razumjeti iz naredbe, uputa i pojašnjenje Šerijata preko poslanika kojeg ću vam slati i Knjige koju ću vam objavljivati. Obraćanje u riječima: vama doći je Ademu, a odnosi se na njegovo potomstvo. Iblisu i njegovom potomstvu ne dolazi ni Objava ni Poslanik, niti među njima ima sljedbenika. Odgovor je na ovo: i oni koji uputstvo Moje budu slijedili ko se bude ponašao po Mom Šerijatu. Uputa se ponavlja a nije rečeno i ko ju bude slijedio, jer je drugi izraz općenitiji od prvog. To je ono s čime dolaze poslanici, od uvjerenja i prakse i onog što razum podrazumijeva. Kao da je rečeno: onaj ko bude slijedio ono što mu vjere nalaže, vodeći računa o onome što razum prihvata od dokaza u prirodi i samom sebi - ničega se neće bojati ni na dunjaluku ni na ahiretu od hrđavog i ni za čim neće tugovati. (Sura Bekare, 38.) zbog gubitka željenog. Strah je od nečega što se pretpostavlja, a briga je zbog postojećeg. U značenju: da njih neće zadesiti išta od onoga što bi to moglo uzrokovati, nego da ih to neće spopasti. Oni se neće plašiti niti brinuti niti će ih obuzimati strah i briga u osnovi, nego će uživati u sreći. Kako da ne bude tako a strahosjećaj strahopoštovanja spram Allahove Uzvišenosti i svijest o tome da se nesavršeno i da se ne ispunjava koliko bi se trebalo ibadeta je jedna od osobina probranih i bliskih?

‫فروا ي وك طذ ربذوا ي بئآِنينات مفننا ذأوطلئـئ م ط ط‬ ‫ن‬ ‫ن كط ط‬ ‫م مفميطهنا ط‬ ‫ط ذ م ط ط‬ ‫دو ط‬ ‫خنال م ذ‬ ‫حنا ذ‬ ‫ص ط‬ ‫ب الرفننارم هذ ي‬ ‫كأ ي‬ ‫طوال رذ مِني ط‬ VELLEZINE KEFERU VE KEZZEBU BI AJATINA ULA IKE ASHABUNNARI HUM FIHA HALIDUNE A onima koji ne budu vjerovali kao da je rečeno: a oni koji ne budu slijedili Šerijat. Navodi se kako bi se zastrašilo od zablude i kako bi se ukazalo na 144

krajnju negativnost ovakvog čega i kako bi se zamjenicom množine ukazalo na mnoštvo nevjernika. A oni koji ne budu vjerovali u naše poslanike koji su im poslani i knjige Naše budu poricali koje su im objavljene, i koji budu nijekali ajete tijelima i poricali ih jezicima – bit će stanovnici Džehennema; koje će im biti stalno boravište i od kojeg se neće odvajati. U značenju riječi sohbet je sadržana povezanost, pa su oni nazvani ashabu, imaoci, družbenici, jer su vezani za Džehennem i u njemu će ostati, pa kao da ga posjeduju i Džehennem je njihov. u njemu u Džehennemu će vječno ostati." (Sura Bekare, 39.) Trajno će ostati. U ova dva ajeta je ukaz da je Džennet na uzvišenoj strani i visoko i na to ukazuju riječi: Silazite iz njega! I da je onom ko slijedi uputu osiguran boravak, jer Uzvišeni kaže: nema straha, a da je džehennemska kazna trajna i nevjernici će u njemu vječno ostati, mada ostali neće vječno boraviti, shodno riječima: u njemu će vječno boraviti. – i to podrazumijeva određenu kategoriju. – Znaj da je čast u slijeđenju upute, kao što je rečeno: (stihovi na perzijskom) Vjernik je između toga da se pokorava Allahu i da ga On nagradi blagodatima, i između toga da Mu griješi i da ga kazni Džehennemom. Čudno je da se nerazumne stvari i neko ko nije zadužen od robova, boje Allahove kazne i sprovode obaveze prema Allahu, a ne boje Ga se zaduženi. Bilježi se od Malika b. Dinara da je jednom prolazio pored nekog dječaka koji se igrao zemljom i naizmjenično se smijao i plakao. Malik priča: - Htio sam da ga poselamim, ali sam se ustegao od toga iz ponosa, pa sam onda rekao samom sebi: - Nefsu moj, Vjerovjesnik, sallellahu alejhi ve sellem, je nazivao selam mlađim od sebe i starijim! – Onda sam nazvao selam tom dječaku i on je rekao: - I tebi neka je selam, Allahova milost i blagoslov, Maliku b. Dinare. – Ja sam pitao: - A odakle me pozanješ a nikada me nisi vidio? – On je rekao: - Od onda kada se moja duša srela sa tvojom, u svijetu Melekuta. Upoznao nas je Vječnoživi koji ne umire. – Ja sam rekao: - Šta je razlika između razuma i nefsa? – On je rekao: - Nefs je onaj koji te priječio da nazoveš selam, a razum je taj koji te potakao da to učiniš. – Ja sam rekao: - Zbog čega se igraš tom zemljom? – On je rekao: - Mi smo od nje stvoreni i u nju ćemo se vratiti. – Ja sam rekao: - Vidim da se jednom smiješ a drugi put plačeš? – On reče: - Da, kada se sjetim kazne moga Gospodara, plačem, a kada se sjetim Njegove milosti, smijem se. – Ja sam rekao: - Sinko, kakav grijeh ti imaš pa da plačeš? – On je rekao: - Malik, nemoj to govoriti. Vidio sam svoju majku kako veliko drvo potpaljuje malehnim. (veliko se drvo potpaljuje triješćem) – U Mesneviji stoji: (stihovi na perzijskom) Ukaz, išaret, u potvrđivanju ova dva ajeta je da je Allah, kada je iskušao Adema silaskom na zemlju, obradovao ga time da će Njegovo nadahnuće i objava biti neprestana i da će stalno dolaziti njegovom potomstvu preko vjerovjesnika i Objava, Knjiga. Pa ako vam dođe od Mene uputa, onaj kome dođe od njih uputa Moga nadahnuća, Objave ili Moj Poslanik i Knjiga, pa ko to bude slijedio kao što je slijedio Adem svojom tevbom, Nuh plačem i istigfarom, ko bude vodio računa o sjemenci ljubavi njegujući je i zalijevajući ibadetima kako bi dala plod tevhida i spoznaje, takvima nema strahovanja za njihovu budućnost da bi im to njihovo sjeme ljubavi moglo da se pokvari u zemljištu životinjskih svojstava. Ili da bi se mogla obezvrijediti i izgubiti njihova sposobnost i spremnost za trajnu sreću kroz dunjalučke užitke. Niti oni trebaju brinuti zbog svog spuštanja na zemlju kako bi razvijali i njegovali zrno, sjeme, ljubavi, jer se oni stalno vraćaju slijeđenjem upute 145

i Podrške u najuzvišenije perivoje Bliskosti, kao što Uzvišeni kaže: a Gospodaru tvome će se, doista, svi vratiti! (Sura Alek, 8.) A onda navodi da će onaj ko zaniječe i ne povjeruje u Njegovu uputu biti nastanjen u Džehennemu. Oni koji ne vjeruju pokriju zrno ljubavi svojim vezanostima za nefsanske prohtjeve i strasti i koji se ogriješe prema sebi niječući jasne dokaze ljudskog neznanja, pa pokvare svoju urođenu spremnost i podobnost, pa zaniječu Naše ajete; mudžize Naših vjerovjesnika, Naše Knjige i ono što smo objavili Našim vjerovjesnicima od Objave, nadahnuća i recepture odgajanja sjemenke ljubavi i oplođavanja drveta ljudskosti plodovima tevhida i spoznaje i dostizanja stepena Blizine i džennetskih blagodati i perivoja, takvi su džehennemski imaoci džehennemske vatre i vatre prekidanja odnosa i veze. U njemu će vječno ostati jer su zapeli u zemljište naravi i ćudi i slijede svoje nagone. Njihova sjemenka ljubavi nije zalijevana vodom Šerijata i ostali su iskvarene spremnosti i sposobnosti u tminama pakla i prokockane blagodati, zauvijek.

‫ذ‬ ‫ط‬ ‫ط‬ ‫سطرامئمي ط‬ ‫م‬ ‫م وطأويذفذوا ي ب معطهي م‬ ‫د ي أو م‬ ‫طِنينا ب طمفن ي إ م ي‬ ‫ف ب معطهيد مك ذ ي‬ ‫ت ع طل طمي يك ذ ي‬ ‫م ذ‬ ‫ ي ال رمت ي أن يعط ي‬ ‫ل اذ يك ذذروا ي ن معي ط‬ ‫مت م ط‬ ‫ن‬ ‫وطإ مرِنينا يط طفنايرهطذبذو م‬ JA BENI ISRA ILEZKURU NI’METIJELLETI EN’AMTU ‘ALEJKUM VE EVFU BI ‘AHDI UFI BI ‘AHDIKUM VE IJJAJE FERHEBUNI O sinovi Israilovi, odnosi se i na muškarce i na žene, ako se koristi u množini. Israil je ime Jakuba, alejhisselam, i znači Allahov rob, Abdullah, jer Isra na hebrejskom, jeziku židova, znači rob, a Iil znači Allah. Kaže se: Potomci Jakubovi. – Obraćanje je židovima koji su bili savremenici Vjerovjesniku, sallellahu alejhi ve sellem, i koji su bili nastanjeni u okolini Medine; Benu Kurejza i Nudajr. Oni su bili potomci Jakuba, alejhissalatu vesselam. Ova skupina se izdvaja obraćanjem jer su oni imali najviše blagodati ali i najviše nezahvalnosti i nijekanja istih. sjetite se blagodati Moje ovaj izraz se naročito odnosi na sjećanje srca u značenju pamćenja koje je suprotno zaboravu. Zikr ima značenje sjećanja jezikom, a kada se kaže zikr srcem onda to znači da se sjeti i spomene nešto na čemu treba biti zahvalan jezikom i pamtiti dušom. Pamtite dušom i zahvaljujte jezikom Moje blagodati, jer je blagodat, nimet, pojam koji obuhvata svaku vrstu. Uzvišeni je rekao: i ako biste Allahove blagodati brojali, ne biste ih nabrojali (Sura Ibrahim, 34.) koju sam vam podario, i ovdje se da naslutiti da su oni te blagodati u cijelosti zaboravili i ne razmišljaju o njima, a nije samo da su zanemarili zahvalnost na njima. Ograničavanje blagodati time što se kaže njima jer čovjek je ljubomoran i zavidan i kada vidi blagodati koje je Allah dao nekom drugom, ta ga ljubomora i zavist navedu da zaniječe i bude srdit. Zbog toga je rečeno: - Ne gledaj u onoga ko je iznad tebe u bogatstvu i dunjaluku kako ne bi omalovažio Allahove blagodati prema tebi. Onaj ko gleda i razmišlja o blagodatima koje je Allah njemu dao, ta ljubav prema blagodatima ga potakne da bude zadovoljan i zahvalan na njima. Poznavaoci značenja kažu: - Uzvišeni je povezao Israelićane sa spomenom blagodati, a nije spomenuo Muhammedov, sallellahu alejhi ve sellem, ummet jer njih je pozvao da se Njega sjete, pa je rekao: Sjećajte se vi Mene, i Ja ću se vas sjetiti, (Sura Bekare, 152.) kako bi ostali narodi gledali i vidjeli Blagodavaoca kroz blagodat, a kako bi Muhammedov, sallellahu alejhi ve sellem, gledao blagodat kroz Blagodavaoca. Blagodat te nije zaklonila od toga da vidiš Onog ko ju je dao. i ispunite upotpunite i nemojte ostavljati zavjet koji ste Mi dali na Dan davanja obaveze. To se odnosi općenito za sve Njegove naredbe; vjerovanje, pokoravanja, 146

zabrane, preporuke i u to spada i ono što je Allah od njih uzeo kao obavezu u Tevratu, a to je da će slijediti Muhammeda, sallellahu alejhi ve sellem. Ahd, obaveza, je čuvanje nečega i vođenje računa da se to ispuni. Ovdje je obaveza pridodana počinitelju – ispunit ću i Ja svoj koji sam vama dao, upotpunit ću vam naknadu lijepom nagradom, naklonošću i uvođenjem u Džennet. Ahd se pripisuje i onom ko ga je obavezan i onom ko ga traži. Ovdje se odnosi na onog kome se čini. Uzvišeni Allah im je dao obavezu da će za njihovo vjerovanje, činjenje dobrih djela, kroz slijeđenje dokaza i poslanika, nagraditi za dobra djela. Prva stepenica ispunjenja obaveze od nas je da izgovorimo šehadet, a od Allaha je da bude zaštićeno imetak i život. Zadnja stepenica je da potonemo u tevhid toliko da zanemarimo sebe, a da ne govorimo o drugima, a od Allaha je obaveza da nam omogući trajni susret s Njim, kao što to kaže Kušejri: - Ispunite svoje obaveze, u boravištu zastora Ja ću ispuniti svoju obavezu prema vama u boravištu Bliskosti kroz trajnu omociju i Viđenje. Ispunite svoju obavezu tako što ćete stalno dozivati: Rabbi. Rabbi! Ja ću ispuniti svoju obavezu tako što ću vam se trajno odzivati: Robe Moj. Robe Moj. i samo se Mene bojte! (Sura Bekare, 40.) u tome što činite i onom što ostavljate, naročito ako se radi o neispunjenju obaveze. Nije Mnome se bojte jer ovaj glagol uzima i svoga objekta. Osnov je: Mene se bojte, međutim, prisvojna zamjenica je uklonojena radi lakšeg izgovora i kako bi odgovaralo počecima ajeta. Fa je naknadno i ukazuje da govor podrazumijeva značenje uvjeta, pa kao da je rečeno: Ako budete se ičega bojali, onda se Mene bojte. Irhab je strah uz koji je i velika oprez i zaštita. Ajet podrazumijeva i obećanje, shodno riječima: i Ja ću svoju obavezu ispuniti ali i prijetnju u riječima: i samo se Mene bojte. To ukazuje i na obezu zahvalnosti i ispunjenja obaveze i vjernik ne bi smio da se ikoga boji osim Allaha, shodno ograničenju koje se može zaključiti iz riječi i samo se Mene.

‫ط‬ ‫مفننا د‬ ‫ل ط‬ ‫م وطل ط ت ط ذ‬ ‫كذوذنذوا ي أ طور ط‬ ‫كنافمرت ب مهم وطل ط ت ط ي‬ ‫طوآ م‬ ‫ص د‬ ‫شت طذروا ي مبئآطِنينامت ي ث ط ط‬ ‫معطك ذ ي‬ ‫منا ط‬ ‫دقنا د ل د ط‬ ‫ت ذ‬ ‫منا أنطزل ي ذ‬ ‫مذفنذوا ي ب م ط‬ ‫م ط‬ ‫ن‬ ‫قطملميةال د وطإ مرِنينا يط طفنات ر ذ‬ ‫قذو م‬ VE AMINU BIMA ENZELTU MUSADDIKAN LI MA ME’AKUM VE LA TEKUNU EVVELE KAFIRIN BIHI VE LA TEŠTERU BI AJATI SEMENEN KALILEN VE IJJAJE FETTEKUNI Vjerujte Israelićani u ono što objavljujem, izizimanje vjerovanja u Kur'an tako što se naređuje tako, nakon što se ubraja u obavezu, jer to je krajnji i osnovni temelj po pitanju ispunjenja obaveze. Potvrdite ovaj Kur'an koji objavljujem Muhammedu, sallellahu alejhi ve sellem, čime se potvrduje da je istinito ono što vi imate, Kur'an je potvrda Tevratu, jer objavljuje se onako kako je opisan u njemu. Ograničenje na ono što se objavljuje time što se kaže da je potvrda onom što oni imaju, jeste kako bi se dadatno potvrdila obaveza pokoravanja naredbi. Njihovo vjerovanje u ono što oni imaju podrazumijeva i da vjeruju i potvrđuju ono što je potvrda tome i ne budite prvi prva skupina koji u to neće vjerovati. U Kur'an. Grijeh onoga ko se slijedi je na leđima onog ko je uveo nešto u praksu, kao što je i na leđima onog ko to sprovodi. U Mesneviji stoji: (stihovi na perzijskom) Nemojte žuriti u nevjerovanje u to, jer vaša obaveza je da budete prvi koji će u njega povjerovati, jer vi znate šta je to i šta je njegova suština, shodno onom što ste primili od božanskih knjiga, toliko dobro koliko znate svoje sinove. Kroz njega ste tražili pomoć i radovali ste se vremenu kada će doći, pa nemojte gubiti 147

očekivano mjesto i obavežite se na ono što se očekuje od vas, a ne budite prvi koji će ponevjerovati i zanijekati. Ajet ukazuje na to da je Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, došao u Medinu i da su medinski židovi ga zanijekali, a onda Benu Kurejza, pa Benu Nudajr, pa židovi Hajbera, a onda su ih u tome slijedili i ostali židovi. I ne zamjenjujte riječi Moje nemojte uzimati ono što vama odgovara od njih za nešto što malo vrijedi, od dunjalučkih interesa. Ma koliko se oni činili golemim, ništavni su u odnosu na ono što gube od ahiretskih dobara, zbog svog ostavljanja imana. Kažu: većina njih su davali svojim svećenicima od svojih poljoprivrednih dobara, davali su im i razne poklone, davali im i mito zbog njihova iskrivljivanja propisa i olakšavanja onog što im je bilo teško od propisa. Njihovi vladari su im davali velika bogatstva kako bi sakrili i promijenili neki propis. Pošto su svećenici imali prvenstvo i bogatstvo, pobojali su se da bi to mogli izgubiti ako povjeruju u Muhammeda, sallellahu alejhi ve sellem, i ako ga budu slijedili. Bili su svjesni njegovih svojstava i toga da je on u pravu, ali su uporno mijenjali objavu i mijenjali su svojstva Muhammeda, sallellahu alejhi ve sellem, koja su navedena u Tevratu. Bilježi se da je Ka'b b. Ešref rekao židovskim svećenicima: - Šta kažete o Muhammedu? – Oni su rekli: - On je Vjerovjesnik. – On im je rekao: - Imat ćete od mene poštovanje i darove, ako kažete drugačije. – Oni su rekli: - Odgovorili smo ti bez razmišljanja. Ostavi nam vremena da razmislimo i vidimo u Tevratu. – Onda su otišli od njega i izmijenili spomenute osobine i svojstva Poslanika, sallellahu alejhi ve sellem, sa svojstvima Dedždžala, a onda se vratili i rekli tako. On je svakom od njih dao sa' ječma i četiri lakta pamučne tkanine. To je ono malo koje Allah spominje u ovom ajetu. U Mesneviji stoji: (stihovi na perzijskom) i samo se Mene bojte! (Sura Bekare, 41.) svojim vjerovanjem i slijeđenjem istine, i ostavljanjem dunjalučkih krhotina. Ponovno ga spominje jer je prvo značenje: bojte se za poništavanje obaveze, a ovo je značenje strahovanja zbog skrivanja osobina Muhammeda, sallellahu alejhi ve sellem. Ili zato što se u prvom ajetu obuhvata i učeni i sljedbenik, pa im kazuje da strahuju, jer je strah osnov odgoja. U drugom ajetu se obraća učenim, pa im naređuje oprez i takva koji je vrhunac odgoja.

‫ط‬ ‫ن‬ ‫مذو ط‬ ‫مذوا ي ال ي ط‬ ‫سذوا ي ال ي ط‬ ‫وطل ط ت طل يب م ذ‬ ‫م ت طعيل ط ذ‬ ‫حقر وطأنت ذ ي‬ ‫ل وطت طك يت ذ ذ‬ ‫حقر مبنال يطبناط م م‬ VE LA TELBISU-L-HAKKA BI-L-BATILI VE TEKTUMU-L-HAKKA VE ENTUM TA’LAEMUNE I istinu sa neistinom ne miješajte nastavak na prethodno. Nemojte miješati objavljenu istinu sa izmišljotinama vašim i nemojte to zapisivati kako biste učinili da je iz istog izvora. Ili: nemojte istinu činiti izmiješanom sa lažima koje ste sami napisali ili naveli u tumačenju. i nemojte istinu svjesno ne tajite! (Sura Bekare, 42.) tako što ćete tajiti i skrivati. Nemojte to objedinjavati i zaodjevati istinu u laž. Ovo je zabrana da se mijenjaju Allahove riječi, i da se zataškavaju, jer su oni govorili: - Nalazimo u Tevratu Muhammedove, sallellahu alejhi ve sellem, osobine. Miješanje ima drugačije značenje od skrivanja i zataškavanja. Svjesni ste toga, jer to radite s namjerom. Znate da je on istinski Vjerovjesnik, poslan s objavom. Navođenje stanja nije kako bi se ograničilo ono što je zabranjeno, nego kako bi se dodatno istakla poganost njihova postupka, jer se neznalici može i oprostiti.

148

U Ettejsir stoji: Moguće je obraćanja uzeti i kao obraćanje muslimanima i svim kategorijama, pa da se kaže: - Vladari, nemojte miješati pravdu s nepravdom. Sudije, nemojte miješati suđenje sa mitom. – i tako za svaku kategoriju ponaosob. Ovaj ajet, makar je naročit za Israelićane, obuhvata i odnosi se na sve koji postupaju kao oni. Onaj ko uzima mito kako bi promijenio istinu i obezvrijedio je, ili ko ne želi da nauči ono što je obavezan, ili da dostavi znanje koje je naučio a obavezan je, ako mu se za to ne da određena naknada, taj ulazi u one koji se spominju u ajetu. Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, je rekao: - Ko nauči nešto ne želeći time Allahovo zadovoljstvo, nego je to učio kako bi ostvario neki dunjalučki interes, taj neće osjetiti džennetskog mirisa na Kijametskom danu. Onaj ko strahuje i ko ima takvaluka, neće uzeti za svoje znanje ikakvu naknadu, niti će uzimati obaveznu naknadu za svoj savjet ili poduku, nego će ukazivati na istinu i neće zbog toga strahovati od nekoga. Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, je rekao: - Neka ikoga od vas ne priječi i ne koči strah da kaže ili sprovede istinu bez obzira gdje i pred kim. U Objavi stoji: oni će se na Allahovu putu boriti i neće se ničijeg prijekora bojati. (Sura Maide, 54.) Priča se da je Sulejman b. Abdilmelik prolazio kroz Medinu želeći u Mekku, pa je u Medini ostao nekoliko dana. Pitao je: - Da li u Medini ima iko ko je vidio nekog od ashaba Vjerovjesnika, sallellahu alejhi ve sellem? – Rekli su mu: - Emirul-muminin, ima Ebu Hazim. – On je poslao po njega i kada je Ebu Hazim ušao kod njega, ovaj ga je pitao: - Ebu Hazime, kakvo je to nepoštovanje? – Ebu Hazim ga je pitao: - Emiru-l-muminin, a kakvo si to nepoštovanje primijetio kod mene? – On je rekao: - Svi istaknuti Medinelije su došli a ti nisi? – On je rekao: - Emiru-l-muminin, tako ti Allaha, reci mi da li si me poznavao prije današnjeg dana ili sam ja tebe ikada vidio? – Onda se halifa okrenuo Muhammedu b. Šihabu Zuhriju i on mu je rekao: - Starac je u pravu a ti si pogriješio. – Halifa je pitao: - Ebu Hazime, zašto mi mrzimo smrt? – Ebu Hazim je rekao: - Zato što ste upropastili ahiret a gradite dunjaluk, pa onda mrzite da napustite ono što ste izgradili i preselite se u nešto što ste porušili. – Halifa je rekao: - U pravu si. Ebu Hazime, kako sutra da se pristupi Allahu? – On je rekao: - Što se tiče onoga ko je činio dobro, on će doći kao povratnik koji dolazi svojoj porodici. Što se tiče griješnika, on će doći kao neko ko je pobjegao i koga dovode njegovom gospodaru. – Sulejman je zaplakao i rekao: Šta li nas čeka kod Allaha? – Ebu Hazim mu je rekao: - Uporedi svoja djela sa Allahovom Knjigom. – Halifa je pitao: - A gdje ću to naći? – On mu je rekao: Čestiti će, sigurno, u Džennet, a grješnici, sigurno, u Džehennem, (Sura Infitar, 13,14.) – Halifa je pitao: - A gdje je Allahova milost, Ebu Hazime? – On je rekao: milost Allahova je doista blizu onih koji dobra djela čine. (Sura A'raf, 56.) – Onda ga je Sulejman upitao: - Ebu Hazime, koji Allahovi robovi su najčasniji? – On mu je odgovorio: - Oni koji imaju viteštvo i pamet. – Sulejman ga je pitao: - A koja su djela najbolja? – On mu je odgovorio: - Sprovođenje farzova uz izbjegavanje zabrana. – Sulejman je pitao: - A koja je dova najbolja? – On je rkeao: - Dova onog kome je učinjeno dobročinstvo za dobročinitelja. – Sulejman je pitao: - A koja je sadaka najbolja? – On je rekao: - Ona koja se udijeli nevoljniku i teškom dužniku a koja se ne prati prigovorom ili uvredom. – Sulejman je pitao: - A koje su riječi najpravednije? – On je rekao: - Reći istinu pred onim od koga se bojiš i čijoj se naklonosti nadaš. – Pitao je: - A koji je vjernik najopremljeniji? – Ebu Hazim je rekao: - Čovjek koji izvršava svoje obaveze prema Allahu i ljudima ukazuje na njih. 149

– Halifa je pitao: - A koji je vjernik najgori i najveći ahmak, bezumnik? – On je rekao: - Onaj koji je upropastio sebe zbog prohtjeva svoga prijatelja koji je nepravedan, pa je prodao svoj ahiret za dunjaluk drugog. – Sulejman je rekao: - U pravu si. A šta kažeš o onom što je s nama? – Ebu Hazim mu je rekao: - Emiru-lmuminin, poštedi me odgovora. – Sulejman je rekao: - Ne, nego neka to bude savjet koji mi daješ. – Ebu Hazim mu je rekao: - Emiru-l-muminin, tvoji očevi su potčinili ljude sabljom i uzeli su ovu vlast na silu, bez dogovaranja i traženja mišljenja od muslimana, niti su vodili računa o tome da li će oni biti zadovoljni, pa su pobili od muslimana veliki broj. Od toga su se ogradili i ne osjećaju niti ih zanima šta se govori o njima. – Neki od prisutnih je rekao: - Ružno li je to što govoriš, Ebu Hazime. – Ebu Hazim je rekao: - Lažeš, Allah je uzeo obavezu od učenih da će objasniti propise ljudima i da ih neće skrivati. – Sulejman je rekao: - A šta da radimo da bismo se popravili? – Ebu Hazim je rekao: - Ostavite bahatost i pridržavajte se viteštva i ljudskosti, dijelite pravedno i jednako. – Sulejman mu je rekao: - A kako da uzimamo? – Ebu Hazim mu je rekao: - Uzimajte na halal način i dijelite kome pripada i po zasluzi. – Sulejman mu je rekao: - Da li bi htio, Ebu Hazime, da si s nama i da se okoristimo tobom? – Ebu Hazim je rekao: - Da me Allah toga sačuva! – Sulejman je pitao: - A zašto? – On je rekao: - Bojim se da bih se priklonio vama postepeno, pa bi mi Allah dao da propatim i u životu i u smrti. – Sulejman je rekao: - Imaš li kakve potrebe kod nas? – Ebu Hazim je rekao: - Da li me možeš spasiti Džehennema i uvesti u Džennet? – Sulejman je rekao: - Ja takvo što ne mogu. – Ebu Hazim je rekao: - Onda ja nemam išta kod tebe osim toga. – Sulejman je rekao: - Zamoli Allaha za nas. – Ebu Hazim je rekao: - Allahu, ako je Sulejman Tvoj štićenik, olakšaj mu dobra i dunjaluka i ahireta, a ako Ti je neprijatelj, onda se Ti pobrini da ga dovedeš u ono stanje kojim si zadovoljan i koje voliš. – Sulejman je rekao: - Posavjetuj me. – Ebu Hazim je rekao: - U malo riječi sam puno kazao. Ako si dostojan toga i ako nisi dostojan, ne bi trebalo da se odapinju strijele iz luka na kojem nema tetive. – Sulejman mu je rekao: - Oporuči mi. – Ovaj mu je rekao: - Oporučit ću ti i bit ću sažet. Veličaj svoga Gospodara i dobro se čuvaj da te vidi tamo gdje ti je zabranio ili da te traži tamo gdje ti je naredio. – Kada je izašao od njega, ovaj mu je poslao stotinu dinara i napisao mu: Podijeli ih i imat ćeš još toliko kod mene. – Ebu Hazim mu je vratio taj novac i napisao mu: - Emiru-l-muminine, molim Allaha da moja priča s tobom nije bila uprazno. Nije mi drago da to ti imaš, a kamo li da to bude moje? Musa b. Imran je, kada je došao na pojilo u Medjenu, tamo zatekao pastire da poje svoju stoku i zatekao je dvije djevojke podalje od njih. Pitao ih je zašto čekaju i one su rekle: Ne možemo napojiti svoje ovce prije nego pastiri napoje svoje. Naš babo je star čovjek. – On im je napojio ovce i kada je otišao u hladovinu, rekao je: - Gospodaru, meni je potrebno svo ono dobro koje mi Ti dodijeliš. – To zbog toga što je bio gladan i što nije bio siguran za sebe. Tražio je od svoga Gospodara a nije tražio od ljudi. Toga nisu bili svjesni ostali pastiri ali su ga dvije djevojke prozrele. Kada su se vratile svom ocu, rekle su mu šta se desilo i šta je on učio. Njihov otac, Šuajb, alejhisselam, rekao je: - Ovaj čovjek je gladan. – Jednoj od njih je rekao: - Idi i pozovi ga. – Kada je ona došla do njega, postidila ga se i pokrila je svoje lice, a onda rekla: - Babo te zove da bi te nagradio za to što si napojio naše stado. – Musau je bilo teško kada je čuo da će biti naknada za to što je napojio stado, ali nije imao drugog izbora osim da je slijedi. On je bio između brda i gladan. Kada je krenuo za njom, vjetar se poigravao sa njenom odjećom i zadigao joj haljinu otkrivši bedra. Ona je bila zamamnih bokova i bedara. Musa je zakretao glavu i 150

obarao pogled, pa kada mu je to dojadilo, rekao je: - Allahova robinjo, budi iza mene i kazuj mi put. – Kada je došao do Šuajba, zatekao ga je kako večera, pa mu je Šuajb rekao: - Sjedi, mladiću, i večeraj s nama. – Musa mu je rekao: - Da Allah sačuva. – Šuajb je pitao: - A zašto? Zar nisi gladan? – Musa je rekao: - Naravno da jesam, ali se bojim da je ovo naknada za to što sam napojio stado, a ja sam od takve porodice gdje ne prodajemo išta od naše vjere za čitav dunjaluk zlata. – Šuajb mu je rekao: - Nije, momče, nego je to moj običaj i običaj mojih djedova. Mi pružamo gostoprimstvo gostu i hranimo gladnog. – Musa je sjeo i jeo. – Ako je ovih stotinu dinara naknada za ono što sam ti pričao i savjetovao, onda je leš, krv i svinjsko meso u nuždi, lakše od ovoga, a ako je zato što zaslužujem da imam udio u Bejtu-l-malu, onda ima još meni sličnih, pa ili ćeš jednako i njima dati ili ja za tim nemam ikakve potrebe. Kurtubi u svom tefsiru, nakon što navodi ovaj slučaj, kaže: - Kažem da se ovako treba slijediti Knjiga i vjerovjesnici. Učenjaci se razilaze po pitanju uzimanja naknade za podučavanje Kur'anu i ostalim znanostima, shodno ovom ajetu: I ne zamjenjujte riječi Moje za nešto što malo vrijedi. Fetva, u današnje vrijeme je, da je dozvoljeno unajmiti nekoga da podučava Kur'anu, fikhu i drugim disciplinama kako se ne bi izgubilo. Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, je rekao: - Najpreče da uzmete naknadu za nešto je Allahova Knjiga. – Ajet se odnosi na onoga ko je određen da podučava, ali on odbije to činiti prije nego uzme naknadu za to. Međutim, ako nije određen, onda mu je dozvoljeno da uzima naknadu shodno dokazu iz sunneta. To je kao onaj ko kupa umrle i to mu je zanimanje, kada dođe u neko mjesto gdje nema ikoga ko bi okupao umrlog. Njemu se neće platiti jer on već ima naknadu i određen je za taj posao. Međutim, ako postoji još ljudi koji bi mogli obaviti kupanje, onda ima pravo da uzme naknadu jer nije jedini on zadužen za taj posao. On neće biti griješan ako odbije da okupa umrlog. Može se raditi i o tome da je obavezan, ali ako mu je to osnovni izvor prihoda odakle skrbi svoju porodicu, onda nije obavezan da nekoga podučava i ima pravo da uzima naknadu jer mu je to zanimanje i zanat. Imam je obavezan da ga pomogne određenom plaćom, inače su to dužni muslimani, jer Ebu Bekr, kada je preuzeo hilafet i kada je postavljen za halifu, nije imao drugih primanja kojima bi skrbio porodicu, pa je uzeo odjeću i izašao na tržnicu. Neko ga je pitao za razlog, pa je rekao: - A odakle da skrbim svojoj porodici? – Vratili su ga i odredili mu plaću koja je dostatna za njega i porodicu. – Tako je dopušteno i imamu i mujezinu i njima sličnim da uzimaju naknadu. Prodavati mushafe nije isto što i prodavati Kur'an, nego je to prodavanje listova i proizvoda pisara. Kažu: - U naše vrijeme je izmijenjen i odgovor na neka pitanja, jer tako iziskuje vrijeme i okolnosti, strahovanje od gubitka nauke i vjere. U to spada i činjenica da učeni treba da posjećuju vlasti, da učeni moraju ići u različita naselja kako bi zarađivali, uzimanje naknade za podučavanje Kur'anu, ezanu, imametu, ustezanje od slobodne žene bez njene dozvole, nazivanje selama onima koji piju alkohol i slična pitanja. Fetva je da je sve to dopušteno kako se ne bi počinilo teže grijehe i nešto što je štetnije. – ovako je u Nesabu-l-ahsabi i drugim djelima. U Mesneviji stoji: (stihovi na perzijskom)

‫ط‬ ‫صةال طة ط طوآذتذوا ي الرز ط‬ ‫ن‬ ‫كناة ط طوايرك طذعذوا ي ط‬ ‫وطأمقمي ذ‬ ‫مذوا ي ال ر‬ ‫معط الرراك ممعمي ط‬ 151

VE EKIMUSSALATE VE ATUZZEKATE VERKE’U ME’ARRAKI’INE Molitvu obavljajte je obraćanje Israelićanima. Prihvatite se namaza i budite ubijeđeni u njegovu obaveznost, sprovodite ga onako kako je uvjetovano i čuvajte se njegovih granica, na način kako to obavljaju muslimani, jer sve ostale molitve su kao da ih i nema. i zekat dajite kao što ga daju vjernici, jer svi drugi vidovi davanju su kao da i nisu zekat. Zekat je došao od pročistiti prinose, kada ljetina prispije. Ako odvoji jedan dio, onda time traži blagoslov u ostalom i u imetku, a lično je darežljiv. Ili u značenju čišćenja, jer zekat čisti imetak od prljavština, a nefs od škrtosti. Znaj da se nevjernicima ne obraća time da sprovedu nešto što je obzvrjeđivanje ibadeta, kao što je namaz, post ili zekat, niti će biti kažnjeni ako to izostave. Ovako smatraju hanefije. Zaduženje je kod hanefija, zasnovano na vjeri i ubjeđenju. i zajedno sa onima koji molitvu obavljaju i vi obavljajte! (Sura Bekare, 43.) u njihovim zajednicama. Namaz u zajednici, džematu, bolji je od pojedinačnog namaza za dvadeset i sedam puta, jer u tome je povezanost ljudi. Namaz je kao i borba, a mihrab je kao poprište. U svakoj borbi je nužno da učestvuju bojni redovi, jer zajedništvo je snaga. Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, je rekao: - Neće se sastati četrdeset muslimana, u zajednicu, džemat, a da među njima ne bude čovjek kojem je oprošteno. Uzvišeni Allah je plemenitiji od toga da njemu oprosti a ostalima da ne oprosti i da dopusti da se vrate razočarani. Namaz u džematu je vrjedniji od pojedinačnog namaza za dvadeset i sedam puta jer je zajednica, džemat, uzeta od riječi džem' množina, a najmanja množina je troje. Namaz čovjeka pojedinačno je desetorostruk, a u desetorostrukom je jedno osnovno i devet dodatnih, iz Allahove milosti i blagodarnosti. Pa kada se saberu dodatni, onda je dvadeset i sedam. Kurtubi u svom tefsiru kaže: - Obavezno je onoga ko namjerno izbjegava džemat bez opravdanog razloga, kazniti. Ebu Sulejman Darani je rekao: - Dvadeset godina sam proveo i nikada nisam polucirao u snu. Otišao sam u Mekku i uradio neki prijestup i nisam prenoćio ijednu noć, a polucirao sam u snu. Moj prijestup je bio da sam propustio jaciju namaz u džematu. U hadisu stoji: - Allah, ljudima, nije dao u obavezu, nakon tevhida, išta što Mu je draže od namaza i kada bi išta bilo draže od namaza da Mu se robuje, to bi meleki radili, a među njima su oni koji su na ruku'u, neki su na sedždi, neki na kijamu a neki na sjedenju. Klanjač treba da dobro vodi računa o svom prisustvu u namazu. Selef, kada bi im naumpao imetak u namazu, dijelili bi ga kao sadaku i kako bi poništili tu svoju misao i razmišljanje. Osnova je nutarnji osjećaj. Uzvišeni Allah je rekao: O vjernici, pijani nikako molitvu ne obavljajte, (Sura Nisa, 43.) – pijani od ljubavi prema dunjaluku, ili bogatstvu, ili brigama opijeni. Allah ne gleda u namaz u kojem čovjek nije srcem prisutan zajedno s tijelom. Nužno je da se otklone razne misli. U Mesneviji stoji: (stihovi na perzijskom) Poznati šejh Uftade efendi je rekao u svojim vesijjetima Hudaija: - Kada staneš na namaz nemoj razmišljati o bilo čemu drugom osim pokazivanju robovske poslušnosti i njenom upotpunjavanju, jer kada se ostvari potpuno robovanje, onda se ostvaruje željeno. Izvan namaza se trudi da zaniječeš svoj nefs i potvrdiš Allahovu jedincatost, jer to je cilj tevhida. Nema išta bolje od tevhida i zbog toga je 152

prvo zaduženje. Nakon što čovjek prihvati tevhid, onda mu je zadaća namaz, a onda je zadužen postom, jer u tome je popravljanje naravi i ćudi. Nakon toga dvoga je zekat u kojem je popravljanje nefsa time što se od njega otklanja škrtost, a onda je naređen hadždž u kojem je korist naravi s jedne i nefsu s druge strane kroz udjeljivanje i trošenje imetka. Prvo troje neka ti budu najpreči jer to je općenito i za siromašne i za bogate, dok je drugo dvoje uzdignuto od siromašnih. – Onda je rekao: - Ako je kuća bogatih od dragulja, kuća siromašnih je od svjetla, pa će bogati poželjeti da su bili siromašni. U Mesneviji stoji: (stihovi na perzijskom) U Ettevilatunnedžmijjetu stoji: - i obavljajte namaz tako što ćete voditi računa kakva su vam srca, uz trajnu poniznost i skrušenost i dajite zekat trudite se što bolje da pročistite svoj nefs od pohlepe za dunjalučkim stvarima i nepoželjnim ponašanjem. Pročišćavanje srca od toga da se rade hrđava djela i ostavljanje traženja bilo koga osim Allaha, jer to je pored traženja Allaha dodatak, a dodatno na cjelovito je mahana i nedostatak. i s onima koji ruku' obavljaju i vi ruku' činite ugledajte se na one koji su ponizni i nijekanje postojećeg s poniznim koji sebe daju da ostvare Postojećeg.

‫ط ي‬ ‫ط‬ ‫ط‬ ‫ن‬ ‫ن طأن ذ‬ ‫ب أفطةال ط ت طعي م‬ ‫قذلذو ط‬ ‫ن ال يك مطتنا ط‬ ‫م ت طت يذلذو ط‬ ‫سذوي ط‬ ‫مذرو ط‬ ‫ف ط‬ ‫س مبنال يب مدر وططتفن ط‬ ‫م وطأنت ذ ي‬ ‫سك ذ ي‬ ‫أت طأ ذ‬ ‫ن الرفننا ط‬ ETE MURUNENNASE BI-L-BIRRI VE TENSEVNE ENFUSEKUM VE ENTUM TETLUNE-L-KITABE EFELA TA’KILUNE Zar da od drugih tražite obraćanje je židovima, a naređenje je da se nižem od sebe kaže: učini nešto! Drugi u ovom ajetu su neuki da dobra djela čine, da se prizna Vjerovjesnik i da se slijede dokazi, a to je da se čini što više dobra a da pri tome sebe zaboravljate, a sami ostavljate dobro. Sehv je nešto što čovjek zna ili nezna pa ostavi, a nisjan, zaborav je kada nešto zna pa namjerno ostavi. Oni su govorili svojim siromasima koji im nisu bili potrebni: vjerujte u Muhammeda, jer on je istina. A svojim bogatašima su govorili: - Vidimo na njemu neke znakove vjerovjesništva, pred smak svijeta, ali ne vidimo sve, pa čekajte dok se svi znakovi potvrde. – jer su od njih imali materijalne koristi. Oni su odgađali sebe i nisu slijedili poslanika odmah, mada su imali odluku da ga slijede nekada. Ovako je i sa onim koji čini grijehe a govori: - Pokajat ću se u starosti. – a može ga smrt iznenaditi i ostat će u stalnom kajanju zbog propuštene prilike. Hafiz je rekao: (stihovi na perzijskom) i koji Knjigu učite? – stanje, učite Tevrat koji kazuje o svojstvima Muhammeda, sallellahu alejhi ve sellem, i koji vam naređuje da ga vjerujete Zar se opametiti nećete? (Sura Bekare, 44.) vi nemate razuma kojim biste spoznali da je negativno to što ne želite da se popravite i to što se bavite drugima a ne sobom. Razum, akl, u osnovi je značenja sprječavanja i ustezanja. Od toga su okovi, ili spone kojima se vežu deve kako bi ih se spriječilo da odlutaju. Tako se naziva i duhovna prosvijetljenost kojom nefs saznaje i spoznaje teorijske i druge znanosti, jer razum se usteže da uzme nešto što je negativno, a zadržava ono što je pozitivno. On se nalazi u mozgu, jer je mozak mjesto osjećaja. Neki smatraju da je njegovo mjesto u srcu, jer je srce izvor života i osjetila. Neki kažu da je to svjetlo u tijelu čovjeka. Dalje, ovaj ukor nije zbog toga što se ljudima naređuje i poziva ih se na dobro, nego je zbog toga što se čini dvoličnost u praktikovanju. Kritika i ukor je 153

vezana rečenica: a zaboravljate sebe, a nije ona u kojoj stoji zar ćete ljudima naređivati dobro. Ne može se prihvatiti stav onih koji kažu da nije dopušteno naređivati i pozivati dobru onom ko ga sam ne praktikuje i koji uzimaju za dokaz ovaj ajet, nego je obaveza i da se praktikuje dobro kojem se poziva ali i da se poziva njemu. Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, je rekao: - Naređujte i pozivajte dobru, makar ga ne radili i zabranjujte i odvraćajte od zla, makar se vi ne ustezali od njega. Ovo zbog toga što ako on naredi i pozove dobru a ne čini ga, ostavio je jednu obavezu, a ako i ne naređuje niti praktikuje, onda je ostavio dvije obaveze. Pozivati dobru je dobro makar ga se ne praktikovalo, međutim, vrlo rijetko ima koristi od savjetovanja ako čovjek to ne primjenjuje na sebi. Onaj ko poziva dobru neka bude neko ko će mu najprije krenuti i raditi, a onaj ko odvraća od zla, neka bude najžešći pobornik bježanja i čuvanja od toga. Ovaj ajet, kao što i sam vidiš, odnosi se na onoga ko kazuje drugom a ne kazuje samom sebi i ukazuje na hrđavost takvog postupka, kao i da od njega ima malo koristi. Tako postupa neko ko je neznalica o Šerijatu, ili je ahmak koji nema zdravog razuma. Ajetom se hoće podstaći da onaj ko poziva i kazuje treba da sebe pročisti i da vodi računa o svom nefsu upotpunjavajući ga kako bi što bolje proveo ono što je dobro i pravo i kako bi popravio i druge, a nije da se griješniku zabrani opominjanje. Izostanak jedne od dvije stvari koje su naređene, ne znači da je i ona druga zanemarena. Bilježi se da je neki učenjak bio jako rječit i njegov govor je jako uticao na njegove slušaoce i dešavalo se da bi neko i umro u toku njegova predavanja zbog uticaja njegova govora i žestine emocija koje bi on pobudio. U njegovom gradu je bila neka starica koja je imala čestitog sina, nježnog srca i jako emotivnog. Ona je strepila da bi mu se moglo nešto desiti i zabranjivala mu je da odlazi na predavanja tog učenjaka. Jednom je mladić otišao kada ona nije bila tu i desilo se što je Allah odredio da se desi. Starica je srela tog govornika, jednom, u putu, pa mu je rekla: Zar upućuješ ljude a sam pouku ne uzimaš od takvog čega nema koristi Brusni kamenu, do kada oštrit ćeš gvožđe a ne puknuti Kada je govornik čuo njene stihove, zahroptao je pao sa konja onesviješten. Odnijeli su ga kući i on je umro, da mu se Allah smiluje. Hafiz je rekao: (stihovi na perzijskom) Allahov Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, je rekao: - U Noći Israa, prošao sam pored ljudi kojima su usne čupane užarenim kliještima. Pitao sam: - Džibrilu, ko su ovi? – On je rekao: - To su govornici iz tvoga ummeta koji pozivaju ljude da čine dobro a zaboravljaju na sebe. Bit će odvučeni u Džehennem i reći će im se: Ko ste vi? – Oni će reći: - Mi smo oni koji su pozivali ljude na dobro a zaboravljali na sebe. Evza'i priča: - Grobnice su se požalile Allahu na ono što osjećaju i imaju od nevjernika, pa im je Allah objavio: - Ono što je u nutrinama hrđave uleme, učenjaka, smrdljivije je od toga što vi osjećate. U hadisu stoji: - Nema roba koji drži neki govor a da ga Allah neće o tome pitati na Kijametskom danu, šta je njime htio. Šejh Uftade efendi je rekao: - Kada bi vaiz, onaj ko kazuje i poziva, vidio i smatrao sebe boljim od onih kojima kazuje, poremetile bi se stvari. Tako je i sa 154

onim koji ga sluša, ako nije jednak sa nekim ko se kori i udara po stegnima, poremećene su stvari. Zbog toga je Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, rekao: Koliko je samo govornika s kojima se šejtan poigrava. Osim ako kaže: - Molim Allaha da od mog kazivanja muslimani imaju koristi makar ja bio kažnjen u Džehennemu. – To je jedna vrsta nijekanja sebe, međutim, bojati se da će on okusiti ono što traži i garantuje. Još je rekao: - Onaj ko kazuje ljudima ili smatra da oni znaju isto što i on zna, ili smatra da oni ne znaju ono što on zna. Shodno prvom, ljudima ne treba njegovo kazivanje, a shodno drugom, on potvrđuje njihovo neznanje a svoju odliku nad njima. To je čista oholost. Općenito, mnogobrojne su varke i zamke nefsa i teško se njih osloboditi, osim ako se Allah smiluje. Najmanja stvar je da riječi Poslanika, sallellahu alejhi ve sellem: - Allah će ovu vjeru podržati sa griješnim čovjekom. – i dokle god tragalac za pravim putem ne dostigne suštinu, neće se moći osloboditi problema. Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, je rekao: - Svi ljudi su opijeni osim učenih...a iskreni su u velikoj opasnosti. – Sigurnost je iskrenim zato što su oni dostigli suštinski tevhid i oni su zanemarili potčinjenost i plemenitost koja je izvan okvira postojanja i neimanja. To je potpuno nestajanja i zanemarivanje, fena, i na njih se odnose riječi Uzvišenog: ali, ti, doista, nećeš imati nikakve vlasti nad robovima Mojim!" A Gospodar tvoj je dovoljan kao zaštitnik! (Sura Isra, 65.) Nužno je da se vodi računa o Šerijatu u svim stepenima, jer cjelovitost je u tome, inače je krnjavo. Zbog toga medžzub opijeni aškom, nisu oslobođeni nedostataka. Zar nije očito da ijedan Vjerovjesnik nije nešto izgovorio u čemu se može naslutiti ludilo ili nedostatak zdravog razuma. Cjelovit je na stepenu cjelovitosti, kemal, i on je potpuno zdravog razuma, pa osjeća i škripu vrata kada je u najdubljem promišljanju. Allahu naš, dovedi nas do cjelovitosti.

‫ن‬ ‫صةال طةم وطإ من رطهنا ل طك طمبميطرة ء إ مل ر ع ططل ى ال ي ط‬ ‫خنا م‬ ‫طوا ي‬ ‫صب يرم طوال ر‬ ‫ست طمعميذفنذوا ي مبنال ر‬ ‫شمعمي ط‬ VESTE’INU BISSABRI VESSALATI VE INNEHA LE KEBIRETUN ILLA ‘ALE-LHAŠI’INE Pomozite sebi Israelićani u podmirenju vaših potreba strpljenjem iščekivanjem rješenja, oslanjajući se na Allaha, ili postom koji je ustezanje od onoga što ga može pokvariti, jer u postu je lomljenje strasti i prohtjeva i pročišćenje nefsa i molitvom, namazom i tražite vezu namazom i njemu pribjegajte kako bi vam se odazvalo i udovoljilo i kako bi se nevolje od vas otklonile. Kao da je Israelićanima naređeno nešto što im je teško, jer u tome je ostavljanje položaja i imetka, pa im se onda to i naređuje. Bilježi se da je Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, kada bi ga nešto pritisnulo, pribjegavao namazu. Bilježi se od Ibn Abbasa da mu je umrla kćer dok je bio na nekom putovanju, pa je rekao: - Golotinja koju je Allah pokrio, briga koje je Allah poštedio, nagrada koju je Allah dao. - Onda se sklonio sa puta i klanjao. Zatim je pojahao svoju jahalicu i učio: Pomozite sebi strpljenjem i molitvom a to je, pomaganje ovim dvoma zaista, teško, kao što je u riječima Uzvišenog: Teško je onima koji Allahu druge ravnim smatraju da se tvome pozivu odazovu. (Sura Šura, 13.) osim poslušnima, (Sura Bekare, 45.) predanim i skrušenim. Hušu', smirenost i skrušenost, je organima, a hudu', poniznost i skrušenost je srcem. Ili, hušu', je pogledom, a hudu' je ostalim organima. Njima nije teško zato što su oni toliko predani Gospodaru i obraćaju se Njemu, da i ne primjećuju poteškoće koje ih 155

okružuju. Zbog toga je Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, rekao: - A radost mojih očiju je u namazu. – Jer je njegova predanost namazu bila odmor za njega, a sva ostala dunjalučka djela i poslove je smatrao umorom.

‫ط‬ ‫ال رذِنين ِنيظ ذفنذو ط‬ ‫ن‬ ‫جذعذو ط‬ ‫م ط ط س ط‬ ‫م إ مل طمي يهم طرا م‬ ‫م وطأن رهذ ي‬ ‫مةال طذقذو طرب دهم ي‬ ‫ن أن رذهم س‬ ELLEZINE JEZUNNUNE ENNEHUM MULAKU RABBIHIM VE ENNEHUM ILEJHI RADŽI’UNE koji su uvjereni zann može biti ubjeđenje, a može biti i sumnja. To je jedan od pojmova koji može nositi suprutno značenja, kao što i nada može značiti sigurnost, ali može značiti i strah. – ovako je u Tefsir od Kevašija. da će pred Gospodara svoga stati da će Ga vidjeti. Ovo je preneseno značenje kojim se hoće ukazati na Kijametski dan i sve što ide uz to. Tako se može i tumačiti predaja: - Srest će se sa svojim Gospodarom a On će na njega biti srdit. – i sve ostale slične predaje i ajeti. Kaže se: znaju da će umrijeti. – Vjerovjesnik, sallellahu alejhi ve sellem, je rekao: - Ko voli i želi susret s Allahom i Allah voli i želi susret s njim, a ko ne želi susret s Allahom ni Allah ne želi susret s njim. – a hoće se ukazati na smrt. i da će se Njemu vratiti. (Sura Bekare, 46.) znaju da će se vratiti na Kijametskom danu Allahu, Njegovoj naknadi i obračunu za njihova djela. Oni koji nisu ubijeđeni u naknadu i koji se ne nadaju ikakvoj nagradi, niti se boje kazne, oni imaju teškoću i njima je patnja kao i munaficima. Podnošenje nedaća i ustrajavanje u ibadetima je jedan od načina opiranja nefsu i liječenje nefsa od strasti. Time se nefs sprječava da čini šta mu je volja, a to je bila moralna osobina i način življenja vjerovjesnika i dobrih ljudi. Jahja b. Jeman je rekao: - Sabur je da ne priželjkujemo osim ono čime nas je Allah opskrbio i da budemo zadovoljni onim što nam je odredio, od dunjaluka i od ahireta i to je za nas kao što je glava za tijelo. – Hafiz je rekao: (stihovi na perzijskom) Dalje, Allah ukazuje na naknadu za djela i čini da imaju isti kraj, pa kaže: Ko uradi dobro djelo, bit će desetorostruko nagrađen, (Sura En'am, 160.), međutim, za sadaku na Allahovom putu je dao mnogo više, pa kaže: Oni koji imanja svoja troše na Allahovom putu liče na onoga koji posije zrno iz kojeg nikne sedam klasova i u svakom klasu po stotinu zrna. - A Allah će onome kome hoće dati i više; Allah je neizmjerno dobar i sve zna. (Sura Bekare, 261.), a nagradu za sabur je učinio bez računice i hvali takve, pa kaže: samo oni koji budu strpljivi bit će bez računa nagrađeni." (Sura Zumer, 10.) Allah sebe opisuje saburom, pa se u hadisu kaže: - Nema išta sa većim saburom na uvrede koje čuje od Allaha. Tvrde da On ima dijete, a On im opet daje zdravlje i opskrbu. To što se Allah opisuje saburom, to znači toleranciju, odgađanje kazne onim koji je zaslužuju. Razlika između Halim, Blagi, Tolerantni, i Sabur, Strpljivi, je u tome da griješnik nije siguran od kazne u svojstvu sabura, kao što je siguran u svojstvu hulma, blagosti. Kažu za hušu': - Hoćeš li da budeš neko na koga se ljudi ugledaju u hušu'u, onda znaj da nije hušu' da se jede suha hrana, oblači gruba odjeća, nego je hušu' da vidiš i smatraš i časnog i ništavnog, kada se radi o istini i pravdi, jednakim i da budeš ispunjen strahopoštovanjem prema Allahu u svakoj obavezi kojom te zadužio. Onaj ko pokazuje više skrušenosti nego mu je u srcu, taj pokazuje dvoličnost. 156

Sehl b. Abdillah je rekao: - Nemoj biti haši' sve dokle god svaka tvoja dlaka ne bude takva. To je pohvalni hušu', jer strah kada se smjesti u srcu, onda uzrokuje i javni hušu', pa čovjek nije u stanju da ga se riješi. Tada ga vidiš poniznog, blagog. Selef se trudio da sakrije pokazatelje toga. Što se tiče pokudnog hušu'a, to je da se čovjek pretvara da plače, obara glavu i pognuto hoda, kao što to rade neznalice kako bi se pokazali kao čestiti i pobožni. To je šejtanska varka i zavođenje od strane čovjekova nefsa. Omer radijellahu anhu je, kada bi govorio, govorio glasno, kada bi hodao, hodao bi brzo, kada bi udario, njegov udarac je bio bolan, a bio je iskreni pregalac i istinski haši', skrušenik. – kao što je u Kurtubijevom tefsiru. U Ettevilatunnedžmijjetu stoji: i pomozite se saburom protiv prohtjeva nefsa i slijeđenja strasti i namazom stalnim stajanjem i stražarenjem na vratima gajba i Gospodareve blizine to je pomaganje time dvoma veliko jako teško osim haši'unima a to su oni kojima se Hakk ukazao njihovim dušama, pa su se oni ponizili pred Njim, kao što Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, kaže: - Kada se Allah nečemu pokaže, to pred Njim se ponizi. – a Uzvišeni je rekao: i pred Milostivim glasovi će se stišati i ti ćeš samo šapat čuti. (Sura Ta ha, 108.) Tedželli, pokazivanje, uzrokuje komociju i opuštenost sa Hakkom i dokida zaduženja stvorenja. Oni koji su ubijeđeni svjetlom otkrovenja i ukazivanja da će sresti svoga Gospodara da će vidjeti ljepotu Hakka i da će se Njemu vratiti Allahovim privlačenjem, gdje je svaki pomak bolji nego sva djela dvonožaca, sekalejn, džina i ljudi.

‫ط‬ ‫ط‬ ‫سطرامئمي ط‬ ‫ن‬ ‫م ع ططل ى ال يطعنال ط م‬ ‫م وطأدن ي فط ر‬ ‫طِنينا ب طمفن ي إ م ي‬ ‫ضل يت ذك ذ ي‬ ‫ت ع طل طمي يك ذ ي‬ ‫م ذ‬ ‫ ي ال رمت ي أن يعط ي‬ ‫ل اذ يك ذذروا ي ن معي ط‬ ‫ممي ط‬ ‫مت م ط‬ JA BENI ISRA ILEZKURU NI’METIJELLETI EN’AMTU ‘ALEJKUM VE ENNI FEDDALTUKUMU ‘ALE-L-‘ALEMINE O sinovi Israilovi, sjetite se zahvalite se blagodati Moje koju sam vam podario tako što sam vam spustio hranu s nebesa, što sam vas oblakom natkrilio i zaštitio od vreline, što sam vam dao izvore iz kamena i drugih blagodati. Spominjanje blagodati datih precima je obavezivanje potomaka na zahvalnost, jer oni imaju čast zbog časti predaka. Zbog toga se njima i obraća i kaže: koju sam vam dao, a nije rekao: koju sam dao vašim precima, jer je u časti njihovih predaka njihova lična čast. i sjetite se toga što sam vas nad ostalim ljudima bio uzdigao; (Sura Bekare, 47.) vezivanje posebnog za opće iz počasti. U značenju: uzdigao sam vaše pretke nad njihovim savremenicima time što sam ih počastio znanjem, vjerovanjem i dobrim djelima i učinio sam ih vjerovjesnicima, pravednim kraljevima. To su njihovi preci koji su bili za vrijeme Musaa, alejhissalatu vesselam i nakon njega, a prije nego su izmijenili Objavu. To je kao što se kaže za hazreti Merjem: "O Merjema, tebe je Allah odabrao i čistom stvorio, i boljom od svih žena na svijetu učinio. (Sura Ali Imran, 42.) ženama njena vremena, jer su Hatidža, Aiša i Fatima bolje od nje. Israelićani nisu bolji od Muhammedova, sallellahu alejhi ve sellem, ummeta. Uzvišeni Allah o Poslanikovom, sallellahu alejhi ve sellem, ummetu kaže: Vi ste narod najbolji od svih koji se ikada pojavio (Sura Ali Imran, 110.) – ovako je u Ettejsir. Pominjanje svih svjetova je tematsko a nije suštinsko. Neki su rekli: - Onaj ko vjeruje, od Kitabija, u Muhammeda, sallellahu alejhi ve sellem, ima odličnost nad drugim i ima dvije nagrade, nagradu vjerovanja u svog vjerovjesnika i nagradu slijeđenja Muhammeda, sallellahu alejhi ve sellem. Bilježi se od Poslanika, sallellahu alejhi ve sellem, da je rekao: - Trojici Allah daje dvostruku nagradu: onom ko kupi robinju pa je lijepo odgoji, oslobodi je i 157

oženi ju, onom robu koji se pokorava svom vlasniku i pokorava se Allahu i onom čovjeku, od ehlu-l-kitaba koji doživi Vjerovjesnika, sallellahu alejhi ve sellem, i povjeruje u njega. Kušejri kaže: - Allah svjedoči Israelićanima odliku koju im je dao, pa kaže: pa sam vas odlikovao nad ostalim svjetovima i svjedoči Muhammedu, sallellahu alejhi ve sellem, čast i odliku, pa kaže: Reci: "Neka se zato Allahovoj blagodati i milosti raduju, (Sura Junus, 58.) a ogromna je razlika između toga da se kaže: lična blagodat, i blagodat njegova Gospodara. Lična blagodat može uzrokovati divljenje i opčinjenost sobom, dok blagodat Gospodara uzrokuje udovoljenje i pokoravanje. Dalje, židovi su govorili: - Mi smo od potomaka Ibrahima, Allahova prijatelja, od potomaka Ishaka, Allahovog kurbana a Allah prima njihovo zagovorništvo za nas, pa im je Allah odgovorio i objavio ovaj ajet:

‫مفن يطهنا ع طد ي ء‬ ‫قب ط ذ‬ ‫مفن يطهنا ط‬ ‫س ط‬ ‫ل‬ ‫ش ط‬ ‫شيميئنا د وطل ط ِني ذ ي‬ ‫عن ن ر ي‬ ‫ز ي ن ط ي‬ ‫طوات ر ذ‬ ‫ة وطل ط ِني ذؤ ي ط‬ ‫س ط‬ ‫فناع ط ء‬ ‫خذ ذ م‬ ‫ل م‬ ‫ذومنا د ل ر ت ط ي‬ ‫ف ء‬ ‫قذوا ي ِني ط ي‬ ‫ج م‬ ‫ف ت‬ ‫ن‬ ‫صذرو ط‬ ‫وطل ط هذ ي‬ ‫م ذِنيفن ط‬ VETTEKU JEVMEN LA TEDŽZI NEFSUN ‘AN NEFSIN ŠEJ EN VE LA JUKBELU MINHA ŠEFA’ATUN VE LA JU HAZU MINHA ‘ADLUN VE LA HUM JUNSARUNE i bojte se Israelićani Dana Kijametskog dana, polaganja računa, ili Dana kazne. To je navođenje vremena a hoće se ukazati na stanje kada niko ni za koga neće moći ništa učiniti, kada niko neće moći izmiriti, nekoga zaštititi ili za nekoga učiniti, kada vjernik neće išta moći uraditi za nevjernika, i kada neće moći iskupiti one obaveze koje je imao. Uzvišeni je rekao: Ni rodbina vaša ni djeca vaša neće vam biti od koristi, na Sudnjem danu (Sura Mumtehine, 3.) a kako bi mogli biti od pomoći, kada On kaže: na Dan kada će čovjek od brata svoga pobjeći i od majke svoje i od oca svoga i od druge svoje i od sinova svojih - toga Dana će se svaki čovjek samo o sebi brinuti (Sura Abese, 34-37.) U Mesneviji stoji: (stihovi na perzijskom) Ovo je kada se govori o nevjernicima, dok za vjernike, Allah čini izuzetak, pa kaže: na Dan kada neće nikakvo blago, a ni sinovi od koristi biti, samo će onaj koji Allahu srca čista dođe spašen biti." (Sura Šu'ara, 88,89.) srca oslobođenog od širka. kada se ničiji kada se od vjernika zagovor za nevjernika kod Allaha kako bi ga se oslobodilo od kazne. Zagovornik, šefaadžija, je neko ko traži izmirenje potrebe za nekoga. Nema zagovorništva za nevjernika, ali ima za vjernika. Vjerovjesnik, sallellahu alejhi ve sellem, je rekao: - Moj šefaat je za počinioce velikih grijeha iz mog ummeta. – Onaj ko niječe šefaat neće ga ni ostvariti. Ajeti koji negiraju šefaat su specifični za nevjernike neće prihvatiti, kada se ni od koga od onoga za koga se zagovara, a to je nevjernički nefs otkup bilo da se radi o imetku ili zamjenska osoba, ili tevba kojom bi se mogao spasiti vatre. Adl znači nešto slično od druge vrste, a idl znači isto od iste vrste. Tako se naziva i otkup jer njime se izražava ista vrijednost i zamjensko je prvom neće primiti i kada im niko neće u pomoć priteći; (Sura Bekare, 48.) niti će ih ko moći zaštiti od Allahove kazne i spasiti iz ruku mučitelja. Tada nema ikoga od koristi, niti ima zagovornika, niti branioca. Pomoć je ovdje izražajnija nego pomaganje, jer pomoć znači otklanjanje nevolje. Dalje, ovaj ajet je krajnje rječit, jer obuhvata načine kojima se čovjek može spasiti nevolje koja ga zadesi na dunjaluku, a to je četiri stvari: da nađe nekoga ko će iznijeti njegove obaveze, ili se iskupiti imetkom i spasiti, ili naći zagovornika, ili naći pomagača koji će ga zaštititi. Allah niječe sve ove vrste nevjernicima. 158

Bilježi se od Ikrime da je rekao: - Otac će se okačiti za svog sina na Kijametskom danu i zavapiti: - Sinko, ja sam tvoj babo na dunjaluku i treba mi samo zrno tvojih dobrih djela kako bih bio spašen od ove nevolje. – Sin će mu reći: - Ja strahujem kao što i ti strahuješ i ne mogu ti dati išta. – Onda će čovjek otići svojoj supruzi i reći joj: - Ti, ja sam tvoj muž na dunjaluku. – Ona će ga pohvaliti i on će joj reći: - Treba mi samo jedno tvoje dobro djelo da mi pokloniš i da budem spašen ove nevolje. – Ona će mu reći: - Ne mogu to. Ja strahujem kao što i ti strahuješ. – Onda će Allah reći: ako grijehovima pretovareni pozove da mu se ponesu, niko mu ih neće ponijeti, pa ni rođak. (Sura Fatir, 18.) od njegovih grijeha niko neće ponijeti niti jedan. – Sa'di je rekao: (stihovi na perzijskom) U Ettevilatunnedžmijjetu stoji: Israelićani, sjetite se Moje blagodati koju sam vam darovao jedno značenje, očito, je da se odnosi na sve, a nutarnje značenje je naročito sa onim od njih za koje Allah zna da su dobri, pa im je omogućio da čuju Njegovo obraćanje u svojim dušama, pa su se sjetili Njegovih blagodati kojim ih je obdario, a to je spremnost da prihvate Njegovo svjetlo, na Dan kada je Allah stvorio stvorenja u tmini, a onda ih poprskao svojim svjetlom i oni su povjerovali u Muhammeda, sallellahu alejhi ve sellem, zbog naročitosti tog svjetla. Kao što je Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, rekao: - Onaj koga je zadesilo od toga svjetla, taj je upućen, a onaj koga nije dotaklo to svjetlo, taj je u zabludi. I da sam vas odlikovao nad ostalim svjetovima ovom blagodati, odlikovao sam vas zajedno s onima na koje je Allah blagodati svoje izlio; vjerovjesnicima, iskrenim, šehidima i dobrim, ovom blagodati kada se škropilo svjetlom, nad onim svjetovima koji nisu bili njime poškropljeni. Bojte se Dana kazne Dana kada će Allah zastrašiti sve prisutne svojim djelovanjem, kao što je rekao: Bojte se Vatre, a kada će strašiti probrane svojim svojstvima, kao što je u riječima: Mi znamo šta taje i šta javno rade i riječima: kada će iskreni biti pitani o svojoj iskrenosti a kada će naročiti probrani biti zastrašeni Njegovim Zatom: Allah vas upozorava na Sebe i riječima: i Allaha se bojte na pravi načini. Niko neće i za koga moći nešto učiniti. A sve, tog Dana je Allahovo. – I kada se neće primiti zagovorništvo za sebe niti za bilo koga drugog, osim po dopuštenju, kao što je u riječima Uzvišenog: Pa ko će zagovarati kod Njega osim po Njegovom dopuštenju? – Niti će se iskup primiti – žrtva, jer: čovjeku pripada samo ono što je stekao, a njegovo sticanje će se vidjeti. – Hvalevrijedno sticanje nije ovdje ciljano. Niti će biti pomognuti jer nisu pomagali istinu ovdje, a Uzvišeni je rekao: ako vi Allaha pomognete i On će vas pomoći.

‫ذاب ِنيذ طبحذو ط‬ ‫جمي يطفننا ذ‬ ‫ن‬ ‫حذميذو ط‬ ‫ست ط ي‬ ‫سذوططء ال يعط ط م ذ د ذ ط‬ ‫ل فميرع طذوي ط‬ ‫وطإ مذ ي ن ط ر‬ ‫م وطِني ط ي‬ ‫م ذ‬ ‫ن ِني ط ذ‬ ‫ن أب يطفنناءك ذ ي‬ ‫مذون طك ذ ي‬ ‫سذو ذ‬ ‫كم د‬ ‫نآ م‬ ‫م ي‬ ‫ذ‬ ‫ذ‬ ‫ذ‬ ‫م‬ ‫م عط م‬ ‫نم ط‬ ‫ظمي ء‬ ‫من ررب دك ي‬ ‫م وطمف ي ذ طل مكم طبةالء د‬ ‫سناءك ي‬ VE IZ NEDŽDŽEJNAKUM MIN ALI FIR’AVNE JESUMUNEKUM SU E-L-‘AZABI JUZEBBIHUNE EBNA EKUM VE JESTAHJUNE NISA EKUM VE FI ZALIKUM BELA UN MIN RABBIKUM ‘AZIMUN i kada smo vas od faraonovih ljudi izbavili, obraćanje Israelićanima. Sjetite se vremena kada smo vas spasili, tj. vaše pretke. Arapi imaju običaj reći: Pobili smo vas na Dan Ukaza. – u značenju: - Naši preci su porazili vaše pretke. Nedžv je uzvišenje na zemlji, jer onaj ko dođe do njega se spašava. Na osnovu ovoga je svaki koji se spasi nazvan ovako, jer izlazi iz nevolje. U značenju: vaše pretke smo stavili na sigurno mjesto i poštedili vas nevolje, od faraona i njegovih sljedbenika i njegovih istomišljenika. Faraon je titula vladara Amalićana, kao što je 159

kisra titula perzijskih vladara, kajsar titula romejaca, kan titula tatara i mongola, nedžaši titula Abesinaca, a tebe' Jemenaca. Amalićani su bili silnici i potomci Amelika b. Vauda b. Irema b. Sama b. Nuha i nastanjivali su Šam. Oni u Šamu su nazivani džebabire, a u Egiptu su bili faraoni. Tako je nastao izraz za čovjeka koji je obijestan i nepokoran, pa se kaže firavn. Ne želi se reći da se odnosi na sve općenito, nego samo na one koji su bili u Egiptu. Musaov faraon se zvao Velid b. Mus'ab b. Reban i bio je Kopt i živio je više od četiristo godina. Kažu da je bio trgovac ljekovitim biljem iz Isfana i zadužio se pa bankrotirao. Onda je bio prinuđen da napusti svoju domovinu i naselio se u Šam. Ni tu nije mogao ostati, pa je otišao u Egipat. Tamo je vidio da se u selu može kupiti tovar lubenice za dirhem, a da se na tržnici jedna lubenica prodavala za dirhem, pa je rekao sam sebi: - Ako postoji način da vratim dugove, onda je to ovaj način. – Otišao je u selo i kupio tovar lubenice za dirhem i krenuo na tržnicu da to proda, ali je naišao na poreznike koji su mu oduzeli sve osim jedne lubenice koju je prodao za dirhem. Onda je nastavio svojim putem i došao u naselje gdje su stanovnici bili prepušteni sami sebi, niko nije vodio brigu o njima i zadesila ih je velika nevolja. Otišao je na groblje i tamo vidio da nekoga ukopavaju. Predstavio se familiji umrlog i rekao: - Ja sam zadužen za groblja i neću vam dozvoliti da ga ukopate prije nego mi platite pet dirhema. – Oni su mu platili i tako je obilazio groblja i sakupljao novac, pa je za nepuna tri mjeseca sakupio veliku svotu. Niko mu se nije protivio zbog toga niti ga je ko progonio, sve dok jednom nije naišao na familiju umrlog i od njih je tražio što je tražio i od drugih, pa su odbili da mu plate. Rekli su mu: - Ko te postavio na taj položaj i dao ti to zaduženje? – Odveli su ga faraonu i on ga je pitao: - Ko si ti i ko te zadužio tom obavezom? – On je rekao: - Nije me iko postavio, nego sam uradio kako sam uradio da bi me neko doveo tebi i kako bih ti mogao reći o neredima u tvom narodu. Na ovaj način sam sakupio nešto imetka. – Onda je otišao i donio ono što je sakupio i stavio pred faraona. Rekao mu je: - Prepusti mi upravljanje, vidiš da sam pouzdan i dostatan. – Faraon mu je prepustio službu i on je lijepo upravljao ljudima. Vojska je postala ustrojena, popravilo se opće stanje u državi i bilo je s njim što je bilo. Jusufov faraon se zvao Rejjan, a između ova dva faraona je prošlo više od četiristo godina. koji su vas najgorim mukama mučili: progonili, i najgore što se moglo zamisliti, u odnosu na ostale ljude. Htjeli su vas uništiti i upošljavali su vas najtežim poslovima. Spasili smo vas dok ste još trpili tu muku. Faraon je učinio da Israelićani budu sluge i robovi, pa ih je podijelio na kategorije: bilo je među njima zidara, ratara, slugu, a onaj ko nije imao zanimanje, bio je obavezan plaćati glavarinu. Vehb priča: - Bili su podijeljeni na kategorije koje su bile uposlene za faraona, pa je bila kategorija fizički jakih, koji su klesali kamenje u brdima tako da su im vratovi krvarili, a dobijali su grbe na leđima od klesanja i nošenja tog kamenja. Druga grupa je prenosila kamenje i zemlju i gradila građevine. Grupa je pravila opeke i ciglu. Grupa je obrađivala drvo, druga je obrađivala metal. Slabima je nametan porez i svaki dan su bili dužni da ga isplaćuju. Koga bi noć zatekla da nije dao porez, ruka mu je vezana oko vrata u trajanju mjesec dana. Žene su obrađivale lan i tkale. Kažu da je značenje: i muci vas izvrgavali pojašnjeno u nastavku: mušku vam djecu klali kao da je postavljeno pitanje: - A u čemu se ogledalo to kažnjavanje? Pa se odgovara da su vam mušku djecu klali, ubijali ih. Hoće se reći da su naročito ubijali mušku djecu, mada se može odnositi i na mušku i na žensku, osim na ovom mjestu, kao što se kaže: ja beni israile, Israelićani. – Oni su klali 160

samo mušku djecu, ali ne i odrasle. a žensku u životu ostavljali; žensku su ostavljali na životu. Govori se žene, mada se odnosi na žensku djecu. Naziva ih onim što će one postati, jer nakon punoljetstva one postaju žene, a i zato što su uzimali žensku djecu zajedno s njihovim majkama, pa se imenica i pojam odnosi na one koji su stariji. To se desilo zbog toga što je faraon usnio da se vatra pojavila od strane Bejtu-l-makdisa i da je poklopila čitav Egipat i svaki Kopt je bio protjeran njome, a nijedan Israelićanin nije bio oštećen. To ga je uplašilo i tražio je od svojih čarobnjaka da mu protumače san. Oni su mu rekli da će se među Israelićanima roditi dječak koji će ga uništiti i upropastiti. Onda je faraon naredio da se ubije svako muško rođeno dijete Israelićana i okupio je porodilje i rekao im: - Nemojte da porodite neko muško dijete među Israelićanima a da ga ne prijavite kako bi bilo ubijeno, niti ijedno žensko a da ga se ne ostavi na životu. – Zadužio je primalje koje su o tome vodile računa i one su to radile, pa kažu da je, u svom traženju Musaa, ubio dvanaest hiljada muške djece i devedeset hiljada novorođenčadi. Allah je dao Musau snagu svih tih pobijenih. Zbog toga je jedna od njegovih mudžiza bila očita. Onda je nastupila smrt među starijim i sredovječnim Israelićanima, pa su glavešine Kopta otišli faraonu i rekli: - Smrt kosi Israelićane, ubijaš njihovu nejač a stariji umiru. Ako se tako nastavi, onda ćemo mi morati raditi teške poslove. – Onda je faraon naredio da se jedne godine ubijaju novorođenčad, a druge da se ostavljaju na životu. Harun, alejhisselam, rodio se one godine kada nisu bila ubijana novorođena djeca, a Musa se rodio u onoj godini kada su djeca ubijana. Međutim, njihovo nastojanje nije moglo uticati na Allahovu odredbu. Faraon je htio promijeniti odredbu, ali Allah je htio da se Njegova odluka sprovede - a to vam je ukazuje se na spomenuto klanje i ostavljanje na životu bilo veliko iskušenje mada se može reći da je ostavljanje žive ženske djece blagodat. Međutim, u suštini je to kazna jer ih se ostavljalo da bi ih se pretvorilo u robinje i uposlilo teškim poslovima. Također, ostavljanje ženske djece na životu je teško padalo očevima, naročito nakon što bi im sinovi bili ubijeni od Gospodara vašeg –(Sura Bekare, 49.) jer ih je dao da vladaju vama. Velika je opis iskušenja. Moguće je reći da se odnosi i na spašavanje od faraona, pa bi onda značenje iskušenja bilo blagodat, jer je osnov belaja, kušnje, ispit. Allah svoje robove nekada kuša korisnim stvarima kako bi bili zahvalni i onda je to ispit i blagodat, a nekada štetama kako bi osaburili i tada je to nevolja. Izraz ispit se upotrebljava i za dobro i za ono što nije dobro. Uzvišeni Allah je rekao: Mi vas stavljamo na kušnju i u zlu i u dobru i Nama ćete se vratiti. (Sura Enbija, 35.) Značenje: od vašeg Gospodara je da je poslao Musaa, alejhisselam, sa svojom podrškom kako bi vas spasio od njih. Išaret je da je spas od faraona, spašavanje nefsa koji je podložan zlu od njegovih pokudnih i nepoželjnih svojstava u danu kažnjavanja, usmjeravajući ga prema ruhu, kroz klanje i ubijanje muške djece, pohvalnih svojstava, a ostavljanju nekih srčanih svojstava kako bi se upotrijebila u životinjskim postupcima, a to je moguće samo ako Allah spasi, kao što je Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, rekao: - Nikoga od vas neće spasiti njegova djela. – Neko je pitao: - Zar ni tebe, Allahov poslaniče? – On je rekao: - Ni mene, osim da me Allah prekrije svojom blagodarnošću. U tome vam je u tome što srcem i dušom zavladaju nefsanska svojstva, velika kušnja kroz dobro i hrđavo. Onaj koga Allah uputi i popravi njegovo stanje, vratit će se Allahu i tražiti da ga On spasi, pa će ga Allah spasiti i upropastiti njegova neprijatelja, a koga Allah u zabludi ostavi i prepusti sebi, taj će ostati na 161

zemlji i slijediti svoje prohtjeve i on je propao. Dalje, u ajetu je i ukaz na to da čovjek, kada ga se iskuša dobrim ili hrđavim, treba da bude zahvalan na dobrom a da saburi na hrđavom, kao što je Hafiz rekao: (stihovi na perzijskom) Allahov zakon je da poziva svoje robove da Mu robuju, opskrbljujući ih, dajući im zdravlje, kako bi Mu se povratili zbog blagodati koju su dobili. Ako to ne učine, onda ih kuša imanjem i nemanjem, kako bi se povratili. On hoće da se robovi Njemu povrate, pa bilo milom ili silom. Prvo je stanje slobodnjaka, a drugo je stanje prijestupnika. Davud b. Rešid, jedan od pratilaca Muhammeda b. Hasana je rekao: Jednom sam se probudio u noći i obuzela me studen. Zaplakao sam zbog nemanja pokrivača. Zaspao sam ponovo i usnio sam da mi neko govori: - Davude, njih smo uspavali a tebe smo probudili, a ti plačeš zbog toga? - Poslije te noći, Davud više nije prospavao ijednu drugu. – ovako je u Revdatu-l-ahjar. – U Mesneviji stoji: (stihovi na perzijskom) Bilježi se da je Allah objavio jednom od svojih vjerovjesnika: - Spustio sam na svoga roba kušnju, pa Me on zamolio i nisam mu odmah udovoljio. On se onda požalio na Mene, pa sam rekao: - Robe Moj, kako da ti se smilujem zbog nečega čime sam ti se smilovao? Ko smatra da je oslobođenje od nevolje i kušnje, Allahova blagost, to čini zbog svog nedovoljnog poznavanja i upućenosti u ono što je razumno, uobičajeno i vjerom propisano. Što se tiče razumnog, to zbog toga što nema ijednog iskušenja a da razum ne može zaključiti da postoji nešto veće od toga i teže. Kada bismo zamislili da su sve dunjalučke nevolje pritisnule jednog nevjernika i da će na ahiretu biti kažnjen najgorom patnjom Džehennemlije, to bi bila Allahova blagost prema njemu, jer Allah može dati mnogo težu patnju od te. Što se tiče uobičajenog, ne može se naći ijedna kušnja a da u sebi ne skriva nešto što je dobro, s obzirom da se ograničava samo na jednu oblast. Ako zamislimo da je neko iskušan leprom, da Allah sačuva toga, to nije isto kao onaj ko je iskušan sljepilom, a i jedna i druga kušnja sa bogatašom nije isto kao sa siromahom, a i jedna i druga s vjerom su lahke. Što se tiče vjerom propisanog, pa Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, je rekao: - Kada Allah zavoli nekog svoga roba, onda ga iskuša, pa ako osaburi, učini ga probranim, a ako je zadovoljan, uzdigne ga. Neka bol kušnje ti umanji tvoja svijest da je Allah taj koji stavlja na kušnju, pa ili da uzmeš svaki Njegov postupak dobrim ili zbog toga što će ti On naknaditi kušnju nečim lijepim i dobro nagraditi.

‫ط‬ ‫ط‬ ‫م وطأ طغ يطرقيطفننا آ ط‬ ‫ن‬ ‫م طتفنظ ذذرو ط‬ ‫ل فميرع طذوي ط‬ ‫حطر فطأن ط‬ ‫م ال يب ط ي‬ ‫ن وطأنت ذ ي‬ ‫جمي يطفنناك ذ ي‬ ‫وطإ مذ ي فططرقيطفننا ب مك ذ ذ‬ VE IZ FERAKNA BIKUMU-L-BAHRE FE ENDŽEJNAKUM VE AGREKNA ALE FIR’AVNE VE ENTUM TENZURUNE i Israelićani, kada smo zbog vas more Crveno more, pa je bilo dvanaest staza koliko je bilo ogranaka Israelićana. Sibt je kod Israelićana ono što je pleme kod Arapa. rastavili zbog toga da bi vas spasili. Govori se o brojnim blagodatima, a u uzroku je ukaz da ih se cijeni, i to je jedna od blagodati. i vas izbavili, od potapanja i izveli vas na obalu a faraonove ljude, na oči vaše, potopili; (Sura Bekare, 50.) potapanje je tonjenje u nešto tečno, a davljenje je stradanje u vodi. Želi se reći da je udavljen faraon i njegov narod, njegovi sljedbenici, a faraon se navodi jer je on najpreči bio među njima. A vi ste gledali svojim očima kako se 162

more razdvaja pred vama i kako se sklapa nad faraonom, nakon što ste se spasili. Gledali ste utopljenike i vidjeli njihova tjelesa kada ih je more izbacilo na obalu. Kurtubi kaže: - Allah ih je spasio a utopio faraona, pa su oni rekli: - Musa, naša srca nisu smirena i nisu ubijeđena da je faraon se udavio. – pa je Allah naredio moru i ono je izbacilo faraonovo tijelo na površinu i oni su ga gledali i vidjeli. Bilježi se da kada je primakao trenutak stradanja faraona, Allah naredio Musau da ide s Israelićanima iz Egipta noću. Naredio im je da izađu i da pozajme nakit od Kopta. Naredio im je da niko ne doziva prijatelje od njih i da ostave svjetiljke upaljenim u svojim kućama do svanuća. Ko je izašao iz kuće, na kući je ostavio krvav trag kako bi se znalo da je izašao. Svi su izašli noću a bilo ih je šesto dvadest hiljada, sposobnih za borbu, ne računajući mlađe od dvadeset godina, zbog njihove mladosti, niti starije od šezdeset godina zbog njihove starosti. Kopti nisu znali za to. Među Kopte je zašla smrt pa su bili zauzeti ukopima svojih umrlih i nisu obraćali pažnju na Israelićane. Kada su htjeli krenuti, zalutali su i nisu znali pravca, pa je Musa pozvao starce Israelićana i pitao ih. Oni su rekli: - Jusuf, kada je bio na samrti, uzeo je obavezu od svoje braće da ne izlaze iz Egipta a da i njega ne iznesu s njima. Zbog toga im je put zapriječen. – Musa ih je pitao za kabur Jusufa ali niko nije znao za njega, osim jedne starice koja je rekla: - Ako ti kažem gdje mu je kabur, hoćeš li mi dati što god zatražim od tebe? – On je rekao: - Ne mogu ti obećati dok ne zatražim od svoga Gospodara. – Allah mu je rekao da joj da što traži. – Ona je rekla: - Ja sam starica u godinama i ne mogu hodati, pa me ponesite i iznesite iz Egipta na dunjaluku, a na ahiretu, koji god perivoj da dobiješ, da i ja stanujem i boravim s tobom u njemu. – On je rekao: - Dobro. – Ona je rekla: - U dubini Nila, pa zamoli Allaha da otkloni od njega vodu. – Musa je zamolio Allaha da odgodi svitanje dok završe sa Jusufovim tijelom. Musa je kopao na tom mjestu i izvadio Jusufovo tijelo i stavio ga u sanduk. – Kažu da je Musa izvadio Jusufov tabut iz korita Nila vefkom, a to je prvo znanje koje je Allah dao Ademu i koje su vjerovjesnici nasljeđivali jedan od drugog. Onda ga je ponio kako bi ga pokopao u Šamu. Tada im se ukazao put i oni su išli. Harun je bio ispred Israelićana, a Musa je bio na začelju. Kada je faraon saznao za to, okupio je svoj narod i krenuo za njima. Na čelu faraonovih ljudi je bio Haman, a bilo ih je milion i sedamsto hiljada konjanika. Svi konji su bili ždrijepci i nije bilo ijedne kobile. Svaki je nosio oblutak i u ruci koplje. Israelićani su došli do mora i zatekli su plimu. Faraon ih je dostigao pri izlasku sunca. Rekao je za Musaov narod: - Ovo je mala skupina. – Musaov narod, kada je vidio faraona i vojsku, uspaničio se, pa su rekli: - Dostići će nas i stradat ćemo. Musa, i prije nego si nam došao, nas je patio a pati nas i poslije tvog dolaska. Danas ćemo svi stradati. More je ispred nas i ako uđemo u njega podavit ćemo se, a faraon je iza nas i ako nas stigne pobit će nas. Musa, šta da radimo i šta je sa tvojim obećanjem? – Musa je rekao: - Nipošto, sa mnom je moj Gospodar i On će me uputiti. – Allah je objavio Musau da udari štapom po moru i Musa je udario, ali mu se more nije pokorilo. Allah mu je objavio: - Udari ga i prozovi ga. – Musa je udario po moru i rekao: - Rastupi se, Ebu Halide. – pa se more rastupilo i u njemu se pojavilo dvanaest staza, svaka staza je je bila obrubljena kao velikim brdima i svako pleme je imalo svoju stazu. Allah je poslao vjetar i sunce, pa se svaka staza osušila i Israelićani su krenuli kroz more. Sa obje strane im je bila voda koja se uzdizala kao brdo. Nisu se vidjeli međusobno, pa su govorili: - Zbog čega ne vidimo svoju sabraću iz drugih plemena? – Svako pleme je govorilo: - Naša sabraća su izginula. – Musa im je rekao: - Idite, i oni idu isto kao i vi. – Oni su rekli: - Moramo to vidjeti, inače ti ne vjerujemo. – Musa je rekao: - Allahu moj, pomozi mi 163

protiv njihova hrđava ponašanja. – Allah mu je objavio: - Udari štapom lijevo i desno. – Onda su se pojavili otvori i mogli su vidjeti jedni druge i čuti govor. Tako su išli do obale i kada je zadnji iz Musaova naroda izašao, faraon je došao do mora i vidio da je ono razdvojeno. Rekao je svojim ljudima: - Pogledajte more kako se iz strahopoštovanja preda mnom rastupilo kako bih mogao pohvatati svoje robove. – Njegovi ljudi su bili ispunjeni strahom od ulaska u more, pa mu je rečeno: - Ako si gospodar, onda uđi ti u more kao što je ušao Musa. - Faraon je jahao na vrancu, a u njegovoj vojsci nije bilo kobila, pa je Džibril dojahao na uspaljenoj kobili i poveo je u more. Faraonov vranac je nanjušio kobilu i pojurio je za njom u more. Niko nije vidio Džibrila a faraon nije imao ikakve vlasti nad ždrijepcem. Ostali konjanici su krenuli za njim, a Mikail je došao iza njih na drugom konju i tjerao ih pred sobom kako ne bi neko zaostao. Tako su svi ušli u more i zadnji iz faraonova naroda je ušao u more kada je zadnji iz Musaova naroda izlazio iz njega, a prethodnica faraona je bila nadomak izlaska iz mora. Allah je naredio moru da se sklopi i da ih potopi, pa se more sklopilo nad faraonom i njegovom vojskom i svi su se podavili. Faraon je povikao: - Nema boga osim onog kojeg vjeruju Israelićani i ja sam musliman. – Israelićani su rekli: - Sada će nas dostići i pobiti. – More je izbacilo šesto dvadeset hiljada oklopljenih vojnika i to su riječi Uzvišenog: Danas ćemo izbaviti samo tijelo tvoje da bi bio poučan primjer onima poslije tebe (Sura Junus, 92.) More je izbacilo faraonovo tijelo a bio je kao crveni bik i poslije toga, ko god bi se udavio u moru, more bi mu izbacilo tijelo na površinu. Znaj da je ovaj događaj, kako god je bio mudžiza Musaa, alejhisselam, prvim Israelićanima koja obavezuje da se bude zahvalno na njoj, isto tako je u prenošenju tog događaja Poslaniku, sallellahu alejhi ve sellem, veličanstvena mudžiza za smiraj srca i pokoravanje gajbu. Treba da se prenosi jer je Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, kazivao to Israelićanima, židovima, mada nije znao ni čitati ni pisati. To je gajb o kojem on nije išta znao niti su znali Arapi. To što im je kazivao o tome ukazuje da mu je došlo Objavom, a to je jasan pokazatelj njegova vjerovjesništva. Njihovi preci nisu bili pod uticajem te velike mudžize i samog doživljaja, nego su uzeli tele za boga odmah po spašavanju, a onda su toliko zabludjeli da su počeli ubijati svoje vjerovjesnike i poslanike. Ovakvo njihovo ponašanje sa Gospodarom, njihovo ponašanje u vjeri i njihov hrđav moral, uzrokovalo je da nisu kazivali svojim potomcima šta im se desilo, a i njihovo mijenjanje Tevrata i iznošenje laži na Allaha, vlastoručno pisanje, prodavanje vjere za dunjaluk, nevjerstvo u Muhammeda, sallellahu alejhi ve sellem, i ostale nevljalštine. Kako je samo to griješan narod i koliko su samo zabludjeli i osilili se! U ajetu je prijetnja nevjernicima da se okanu nevjerstva i povjeruju, i vjernicima je ukaz da uzmu pouku i da se ostave griješenja u svakom momentu, naročito u vrijeme kada je Allah spasio Musaa sa Israelićanima od utapanja, a to je deseti dan muharrema. Bilježi se od Ibn Abbasa da je Allahov Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, došao u Medinu i zatekao židove da poste Ašuru. Pitao ih je: - Koji je to dan koji vi postite? – Oni su rekli: - Ovo je veličanstveni dan kada je Allah spasio Musaa i njegov narod a potopio faraona i njegov narod. Musa ga je postio iz zahvalnosti i mi ga postimo. – Pa je Allahov Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, rekao: - Mi smo preči Musau od vas. – pa ga je Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, postio i preporučio da ga se posti. – hadis bilježi Muslim. Ovo, svojim značenjem, ukazuje na to da je Vjerovjesnik, sallellahu alejhi ve sellem, postio Ašuru i preporučio da se ona posti ugledajući se na Musaa, 164

alejhisselam, i shodno onom što su mu rekli židovi. Međutim, nije tako, shodno onom što prenosi h. Aiša: - Ašura je bio dan koji su Kurejšije postili u džahilijjetu i Allahov Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, ga je postio u džahilijjetu, pa kada je došao u Medinu, postio ga je i preporučio da se posti. Kada je propisan ramazan, ostavio je post Ašure, pa ko hoće neka ga posti, a ko hoće neka ga ne posti. Priča se da je neki zarobljenik pobjegao od nevjernika na dan Ašure, pa su pojahali u potjeru za njim. Kada je vidio konjanike da ga gone i kada je shvatio da će ga uhvatiti, podigao je glavu nebu i rekao: - Allahu, tako Ti ovog blagoslovljenog dana, molim Te da me spasiš od njih. – Allah je učinio da ga ne vide i zarobljenik se spasio. Taj dan je postio ali nije našao išta čime bi se iftario i šta bi večerao. Zaspao je i bio je nahranjen i napojen u snu. Nakon toga je živio još dvadeset godina i nije imao potrebe ni za hranom ni za pićem. Vjerovjesnik, sallellahu alejhi ve sellem, je rekao: - Nastojte se okoristiti njegovim dobrom. To je dan koji je blagoslovljen i Allah ga je izabrao među danima. Ko ga posti, Allah će mu dati udjela u ibadetu svih onih koji Mu robuju; meleka, vjerovjesnika, poslanika, šehida i dobrih robova. Ovo je što se tiče posta, a što se tiče dobrovoljnog namaza na dan Ašure, šejh Abdulkadir navodi od Ibn Abbasa, u podužem hadisu, gdje stoji: - A ko klanja četiri rekata na dan Ašure i na svakom rekatu prouči Fatihu, jednom i pedeset puta suru Ihlas, Allah će mu oprostiti grijehe pedeset godina, ubuduće, i sagradit mu hiljadu mimbera u višnjem svijetu, od svjetla. Pohvalno je da se noć Ašure provede u ibadetu. U hadisu stoji: - Ko oživi noć Ašure, kao da je robovao Allahu kao što robuju bliski meleki. Išaret je da je more dunjaluk, da je voda strasti i luksuzi, da je Musa, alejhisselam srce, da njegov narod je protjeran i goni ga se kako bi ga se pobilo, a oni idu Allahu, neprijatelj je iza njih, a dunjalučko more ispred njih. Da bi došli do Allaha moraju proći more, a ne mogu proći more bez da ga udare štapom la ilahe illellah Musaovom rukom. On ima svijetlu ruku u ovome, inače će se svi udaviti i utopiti kao što se utopio faraon i njegov narod. Da je ovaj štap u rukama faraona, nefsa, ne bi mogao njime rascijepiti more. Kada Musaova ruka, srce, udari štapom zikra, onda se more dunjaluka cijepa i voda strasti i prohtjeva se odvaja lijevo i desno. Allah šalje vjetar pomoći i podrške, i sunce upute nad prostranstvo mora dunjaluka, pa se ono isuši od vode strasti. Onda Musa, srce, i njegova svojstva krenu u to more i prođu ga spašeni Allahovom pomoću, do obale i tvom Gospodaru je cilj. A kaže se faraonu, nefsu, i njegovom narodu: - Udavite se! Pa uđu u vatru. – ovako kazuje autor Ettevilatunnedžmijjetu.

‫ط‬ ‫ط‬ ‫م ط‬ ‫ج ط‬ ‫ن‬ ‫م ات ر ط‬ ‫ن ل طمي يل ط د‬ ‫ل م‬ ‫مذو ط‬ ‫م ال يعم ي‬ ‫مذو ط‬ ‫ظنال م ذ‬ ‫من ب طعيد مهم وطأنت ذ ي‬ ‫خذ يت ذ ذ‬ ‫ة ثذ ر‬ ‫وطإ مذ ي طواع طد يطننا ذ‬ ‫س ى أيرب طمعمي ط‬ VE IZ VA’ADNA MUSA ERBE’INE LEJLETEN SUMMETTEHAZTUMU-L-‘IDŽLE VE ENTUM ZALIMUNE I sjetite se Israelićani kada smo Musau četrdeset noći obećanje ispunjavali, u vrijeme kada smo Musau sastanak odredili. Obećanje, mada je bilo od Allaha, Musa ga je primao. Primanje obećanja je kao i samo obećanje. Allah mu je obećao Objavu i to je trebalo da bude na Turu. Musa znači voda i drvo. Mu – na hebrejskom znači voda, a ša – znači drvo, pa je ša zamijenjeno sa sa. A nazvan je tako jer ga je mati stavila u sandučić kada se pobojala za njega od faraona, i onda ga pustila niz vodu. Voda ga je donijela među drveće, u blizinu faraonova dvora, pa su Asijine sluškinje, faraonove supruge, se kupale i vidjele su sandučić. Uzele 165

su ga i nazvale ga po mjestu na kojem su ga našle; drvo i voda. Njegovo porijeklo je: Musa b. Imran b. Jasher b. Fahet b. Lavi b. Jakub b. Ishak b. Ibrahim, alejhimusselam. Četrdeset noći. Allah mu je naredio da posti trideset noći u zul kadetu, a onda mu dodao još deset zul hidždžeta. Kazuje da su to noći jer se tako računaju mjeseci. Arapi računaju protok vremena na osnovu mjesečeva kretanja. Noći su počeci mjeseci a dani su samo prirodan slijed. Ili zato što je tmina i noć starija i prije dana. vi ste, u njegovu odsustvu, sami sebi čineći nepravdu, tele obožavati počeli. (Sura Bekare, 51.) Samirija je napravio tele koje su počeli obožavati, nakon što je Musa otišao na zakazano mjesto. Kada je Allah odredio Musau mjesto i vrijeme dolaska kako bi mu dao Tevrat i kako bi pokazao čast Israelićanima, kako bi to bio ukaz prisutnim na visinu njihova mjesta i kako bi odsutni znali kakvi su oni bili, kako bi im se upotpunila vjera, to je bila jedna od najvećih blagodati. Kada su oni počinili poslije toga, najgori vid nevjerstva i neznanja, to je nešto začuđujuće. To je kao da kažeš nekome: - Učinio sam ti dobro, a ti si vratio tim i tim i hoćeš da mi vratiš hrđavim? Učinili ste nepravdu sebi tako što ste širk počinili i što ste nešto stavili na mjesto koje mu ne pripada, stavili ste robovanje Allahu na nemjesto tako što ste počeli obožavati tele.

‫من ب طعيد م ذ طل م ط‬ ‫م تط ي‬ ‫ن‬ ‫م عط ط‬ ‫فذويطننا ط‬ ‫شك ذذرو ط‬ ‫ك ل طعطل رك ذ ي‬ ‫عفنك ذم م د‬ ‫ثذ ر‬ SUMME ‘AFEVNA ‘ANKUM MIN BA’DI ZALIKE LE’ALLEKUM TEŠKURUNE Zatim smo vam, i poslije toga, oprostili izbrisali smo vam vaš prijestup nakon što ste se pokajali. Nakon što ste počinili nešto najodvratnije, nismo vas požurili kazniti, nego smo vam odgodili do dolaska Musaa da vas upozori i kaže vam način kako da se iskupite za svoje nevjerovanje i grijeh da biste zahvalni bili; (Sura Bekare, 52.) da biste se zahvalili na blagodati oprosta i kako biste poslije toga nastavili ispravno robovati. Blagodarenje iziskuje zahvalnost, a osnov zahvalnosti je zamisliti blagodati i pokazati je, dok je suština, shvatiti da se ne može zahvaliti. – Sa'di je rekao: (stihovi na perzijskom)

‫ن‬ ‫ب طوال ي ذ‬ ‫دو ط‬ ‫م ت طهيت ط ذ‬ ‫فيرطقنا ط‬ ‫س ى ال يك مطتنا ط‬ ‫مذو ط‬ ‫ن ل طعطل رك ذ ي‬ ‫وطإ مذ ي آت طمي يطفننا ذ‬ VE IZ ATEJNA MUSE-L-KITABE VE-L-FURKANE LE’ALLEKUM TEHTEDUNE i kada smo Musau Knjigu, koja rastavlja istinu od neistine, dali Tevrat koji objedinjuje i svojstvo Objave i dokaza, koji odvaja istinu od laži. Isti je cilj kada se kaže i knjiga i rastavljač istine od neistine. da biste Pravim putem išli; (Sura Bekare, 53.) kako biste došli do pravog puta kroz promišljanje o onom što je u njemu i kroz praktikovanje onog što je u njemu. Ovo je pojašnjenje svrhe a ne i uzroka. Svrha objave je da se razmišlja o onom što je u njoj i da znaju da je Allah to učinio kako bi ukazao na ispravnost njegova vjerovjesništva, pa da se kroz to potrude u slijeđenju pravog puta. Ako to budete radili, povjerovat ćete u Muhammeda, sallellahu alejhi ve sellem, jer je on donio mudžize koje će vam ukazati, ako promislite, da je ispravno njegova tvrdnja vjerovjesništva. Bilježi se da Israelićani, kada su se spasili neprijatelja time što je Allah potopio faraona i njegov narod, i kada su ušli u zemlju, nisu imali ni Objave ni Vjerozakona kojeg bi se pridržavali, pa je Allah obećao Musau da će mu objaviti Tevrat. Musa je rekao svom narodu: - Odoh na mjesto susreta sa mojim Gospodarom i donijet ću vam Objavu u kojoj će vam stajati šta trebate raditi a šta 166

ostaviti. Obećao je četrdeset noći i ostavio im svog brata Haruna kao svoju zamjenu. Kada je došlo vrijeme, došao je Džibril na konju za kojeg se kaže da se zove Konj života i gdje god stane, to mjesto oživi, kako bi Musaa odveo Gospodaru. Kada ga je Samirija vidio, a bio je juvelir i Badžirmija porijeklom. Njegovo ime je bolo Miha, vidio je da ona mjesta na koja je konj stao su ozelenjela od toga. On je bio dvoličnjak. Pokazivao je svoje vjerovanje a tajio je svoje obožavanje krave. Kada je vidio Džibrila na tom konju, rekao je: - Ovo ima nekog uticaja. – Uzeo je pregršt zemlje gdje je stao Džibrilov konj. – Kažu da je prepoznao Džibrila jer ga je njegova mati, kada se pobojala za njegov život, u godini kada je faraon klao mušku djecu, ostavila u šumi. Džibril mu je dolazio i hranio ga s prsta, pa je Samirija sisao sa prsta njegove desne ruke med, a s lijeve mlijeko. Kada ga je vidio da prelazi preko mora, prepoznao ga je i uzeo je pregršt zemlje iz traga kopita njegova konja. To pregršt je čuvao sve do Musaovao odlaska na Tur. Samirija ih je čuo kada su izašli iz mora i došli do ljudi kjoi su obožavali kipove. Njegov narod mu je rekao: - Musa, napravi i nama boga kao što oni imaju svoje bogove. – Tada je zamislio da ih zavede na ovaj način. – Israelićani su imali pozajmljeno mnogo nakita od faraonova naroda, kada su htjeli izići iz Egipta. Tražili su to pravdajući se nekakvom svadbom, pa je Allah uništio faraona i nakit je ostao u njihovom posjedu. Kada je Musa otišao na susret sa Allahom, Israelićani su brojali dan i noć kao dva dana i kada je prošlo dvadeset dana, rekli su: - Upotpunilo se četrdeset a Musa nam se nije vratio. Izdao nas je. – Samirija je rekao: - Dajte svoj nakit koji ste uzajmili – ili im je Musa bio naredio da ga bace u jednu rupu do njegova povratka, pa će onda odlučiti šta da uradi s njim. Kada su sakupili sav nakit, Samirija ga je pretopio i od njega napravio tele, za tri dana, a onda je na to tele bacio šaku zemlje koju je uzeo od traga kopita Džibrilova konja. Tako je napravio tele koje je bilo zlatno i ukrašeno draguljima i iz njega se čulo mukanje kao kod živog teleta. To tele je imalo i meso i krv i dlaku. – Kažu da je vjetar ulazio u šupljine i izlazio na usta, pa je izgledao da muče. – Onda je rekao narodu: - Ovo je vaš bog i bog Musaa, ali je Musa zaboravio. – zaboravio put do svoga boga, a njegov gospodar je ovdje. – To je zlato koje on traži. – Svi su počeli obožavati i klanjati se teletu osim Haruna i dvanaest hiljada ljudi koji su njega slijedili. Uz Haruna nije bilo više ljudi. Harun ih je savjetovao i odvraćao i govorio im: - Ljudi, zavedeni ste teletom. Vaš Gospodar je Svemilosni, pa slijedite mene i pokoravajte mi se. – Oni su rekli: - Mi ćemo ustrajati u ovome sve do Musaovog povratka. – Kažu da je Musa im obećao ostati trideset dana, a onda je dodano još deset, a njihova zabluda se desila u tih deset dana. Kada je prošlo trideset dana a Musa se nije vratio, i pošto su pomislili da je on umro, a kada su vidjeli tele i čuli šta Samirija kaže, počeli su obožavati tele. Ebu Lejs u svom tefsiru kaže: - Ovo je najispravnije mišljenje. – Kada se Musa vratio, vidio ih je da obožavaju tele, pa je bacio ploče na kojima je bila Objava i od njih pokupio šest komada, a ostao mu je jedan dio, a taj dio je sadržavao halal i haram, dozvoljeno i zabranjeno i ono što im je bilo potrebno. Spalio je tele i pepeo razbacao po vodi. Ljudi su se napili vode iz želje za zlatom i teletom, pa im se na usnama pojavilo žutilo i trbusi su im natekli. Kada su to doživjeli, pokajali su se, ali im tevba nije bila primljena, osim da se poubijaju. To je bilo njihovo stanje, a što se tiče ovog ummeta, njima ne treba da ubijaju ikoga, njihova stvarna tevba je da se vrate Allahu tako što će ubiti nefs koji je sklon zlu i koji obožava tele prohtjeva i strasti. U Mesneviji stoji: (stihovi na perzijskom) 167

Znaj da je određivanje broja četrdeset zbog njegove osobenosti za sticanje cjelovitosti. To zbog toga što je stepenovanje brojeva četverostruko; jedinice, desetice, stotice i hiljade. Deset je sam po sebi cjelovit broj, kao što je u riječima Uzvišenog: to jest punih deset dana. (Sura Bekare, 196.) Ako se desetica pomnoži četiri puta, dobija se cjelovito stepenovanje brojeva i to je četrdset, a to je upotpunjenje cjelovitog i to je broj dana koliko je Adem proveo kao glina, kao što je u riječima: - Mijesio sam Ademovu ilovaču sobom četrdeset jutara. Četrdeset ima svoje osobenosti i uticaj koji se ne može naći u drugim brojevima, kao što je Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, rekao: - Stvaranje nekoga od vas u utrobi majke traje četrdeset dana kao sperma, pa četrdeset dana je zakvačak, pa je toliko zametak... Također je i stavljanje pečata na duhovnu riznicu određen brojem četrdeset, a isto tako i njegovo odvezivanje. To je Allahov zakon koji je uspostavljen i ti u Allahovom zakonu nećeš naći promjene. Što se tiče isticanja noći, u kazivanju, to je zbog dva značenja: jedno je da je noć naročitija za robovanje i predanost, kao što je u riječima Poslanika, sallellahu alejhi ve sellem: - Čovjek je najbliži svom Gospodaru u noćnoj tmini. Tako je i sa riječima Poslanika, sallellahu alejhi ve sellem: - Allah se spušta svake noći na zemlji najbliže nebo... Zbog ovog značenja, Uzvišeni Allah je rekao svom Vjerovjesniku, sallellahu alejhi ve sellem: I probdij dio noći u molitvi - to je samo tvoja dužnost; Gospodar tvoj će ti na onome svijetu hvale dostojno mjesto darovati. (Sura Isra, 79.) I rekao je: Hvaljen neka je Onaj koji je u jednom času noći preveo Svoga roba iz Hrama časnog u Hram daleki, čiju smo okolinu blagoslovili kako bismo mu neka znamenja Naša pokazali. - On, uistinu, sve čuje i sve vidi. (Sura Isra, 1.) Drugo značenje je: da je spomenuo dan, bez noći, neko bi pomislio da je obećanje za robovanje danju bez noći, a noć je učinjena za odmor, kao što je u riječima Uzvišenog: On vam je dao noć da u njoj počinak imate, i dan da vidite. To su dokazi za ljude koji čuju. (Sura Junus, 67.) Pošto je izdvojena noć i istaknuta, Musa je shvatio da je robovanje i noću i danju. – ovako je u Ettevilatunnedžmijjetu. Uftade efendi je rekao: - Vjerovjesnik, sallellahu alejhi ve sellem, nije imao određeno četrdeset, nego je ostajao u samoći zadnjih deset dana (ramazana). Jeste, Musa je imao četrdeset, jer je Uzvišeni Allah rekao: kada smo Musau četrdeset noći obećanje ispunjavali, i Halvetije su uzeli iz ovoga ajeta toliki boravak. – ovako je u Vaki'atuššejhi-l-hudai. U Ettevilatunnedžmijjetu stoji: također, zahvala, šukr, je trojaka; zahvalnost riječima, zahvalnost djelima i zahvalnost stanjima. Zahvalnost riječima je da se priča o blagodatima sa svojim nefsom, potajno, a sa ostalim javno, a sa svojim Gospodarom iz potrebe i ovisnosti, kao što je Uzvišeni rekao: i o blagodati Gospodara svoga kazuj! (Sura Duha, 11.) a Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, je rekao: - Pričati o blagodatima je zahvalnost. Zahvalnost djelima je da sve Allahove blagodati usmjeri u robovanje Allahu i da Mu se ne griješi njima, da ono što je propustio od ibadeta nadoknadi i da izbjegava griješenje, kao što Allah kaže: "Trudite se i budite zahvalni, o čeljadi Davudova!" (Sura Sebe', 13.) Zahvalnost stanjima je da se Blagodavaoc otkrije svojim svojstvom Onog kome zahvala pripada sirru svoga roba, pa da taj rob bude svjestan samo Blagodavaoca u blagodatima, i Onog kome sva hvala pripada u svojim zahvalama, i da su njegove zahvale sve od Hvalevrijednog, i da bude svjestan da je i njegovo 168

postojanje i njegova zahvalnost samo blagodati od mnogobrojnih blagodati Blagodavaoca. Da blagodat njegova postojanja bude samo ogledalo ljepote Blagodavaoca, a njegova zahvalnost da je ogledalo ljepote Hvalevrijednog, a da je svijest i poimanje blagodati i Blagodavaoca, samo još jedna u nizu danih blagodati, pa tako do u nedogled. Da bude svjestan da svojim zahvaljivanjem ne može dostići stvarnu zahvalu, osim Hvalevrijedan, a onaj ko učini neko dobro, Mi ćemo mu povećati ljepote, uzistinu Allah puno prašta i Hvalevrijedan je.

‫ج ط‬ ‫وطإ مذ ي طقنا ط‬ ‫م‬ ‫م طأن ذ‬ ‫س ى ل م ط‬ ‫م مبنات د ط‬ ‫قذوي م‬ ‫م ال يعم ي‬ ‫ف ط‬ ‫مذو ط‬ ‫ل فطذتذوذبذوا ي إ مطل ى طبنارمئ مك ذ ي‬ ‫خناذ مك ذ ذ‬ ‫سك ذ ي‬ ‫مت ذ ي‬ ‫م ظ طل ط ي‬ ‫مهم طِنينا قطذويم م إ من رك ذ ي‬ ‫ل ذ‬ ‫ط‬ ‫ط‬ ‫ر‬ ‫ذ‬ ‫ذ‬ ‫ذ‬ ‫ذ‬ ‫ذ‬ ‫م‬ ‫طفناقيت ذذلذوا ي أن ذ‬ ‫م ط‬ ‫ب الرر م‬ ‫م م‬ ‫ذوا ذ‬ ‫م فططتنا ط‬ ‫ف ط‬ ‫حمي ذ‬ ‫م إ من ر ذ‬ ‫ب ع طلمي يك ي‬ ‫عفند ط طبنارمئ مك ي‬ ‫خمي يءر لك ي‬ ‫م ذ طل مك ي‬ ‫سك ي‬ ‫ه هذذوط الت ر ر‬ VE IZ KALE MUSA LIKAVMIHI JA KAVMI INNEKUM ZALEMTUM ENFUSEKUM BITTIHAZIKUMU-L-‘IDŽLE FE TUBU ILA BARI IKUM FAKTULU ENFUSEKUM ZALIKUM HAJRUN LEKUM ‘INDE BARI IKUM FE TABE ‘ALEJKUM INNEHU HUVETTEVVABURRAHIMU I sjetite se Israelićani, i ovo je peto blagodavanje kada je Musa rekao vremena kada je rekao narodu svome: koji su obožavali i robovali teletu "O narode moj, iz samilosti prema njima prihvativši tele, vi ste samo sebi nepravdu učinili; naštetili ste sebi uzrokujući kaznu i umanjili ste nagradu koju ste imali slijedeći Musaa, svojim uzimanjem teleta za božanstvo. – Oni su pitali: Pa šta da radimo zato se Stvoritelju svome pokajte odlučno tevbu učinite, kao posljedicu za svoj zulum, Onom ko vas je stvorio, Koji nema ikakva nedostatka, Koji vas je različitim učinio likom i ponašanjem. Vraćanje na stvaranje je kako bi se ukazalo na to da je njihovo neznanje doseglo krajnju granicu i da je njihova glupost neizmjerna, jer su ostavili robovanje i obožavanje Sveznajućeg i Mudrog, koji ih je stvorio, Koji nema ikakva nedostatka i zamjerke, i zamijenili Ga kravom, koja je primjer gluposti. Onaj ko nije svjestan i ne priznaje blagodati Blagodavaoca, i zaslužuje da mu se blagodati oduzmu. Zbog toga im je naređeno da se pobiju. Oni su pitali: - A kako da se pokajemo? - i jedni druge poubijajte. Neka čestit i čedan od vas ubije onog ko je zgriješio. Rekao je međusobno jer su vjernici braća, a brat je kao i sam čovjek. Uzvišeni je rekao: I ne kudite jedni druge (Sura Hudžurat, 11.) Znači: navodi ubijanje i time hoće da se pobiju braća. To je kao što je u riječima: i ne kudite jedni druge, u značenju: ne ogovarajte ikoga od vaše braće muslimana. – ovako je u Ettejsir i u Ebu Lejsovom tefsiru. Njihova tevba je bila da se pobiju međusobno, pa je značenje: odlučite se na tevbu i pobijte se međusobno. – ovako je u El-keššaf. U Ettefsiru-l-kebir stoji: Ne želi se tumačiti tevba ubistvom, nego je značenje da njihova tevba ne može biti potpuna i primljena bez ubijanja. To je zbog toga što je Allah objavio Musau da se tevba otpadnika ne prima osim kroz ubijanje toga. To je tevba i ubijanje bolje za vas kod Stvoritelja vašeg, korisnije za vas kod Allaha, nego da se ustraje u grijehu. Ubijanje je čišćenje od širka i sredstvo da se ostvari vječni život i uživanje On će vam oprostiti! Allahovo obraćanje: pa ste uradili što vam je naređeno i On vam je pokajanje primio, prije nego ste se pokajali. Prešao vam je preko hrđavih postupaka. Nije rekao: i njima je oprostio, mada se radi o narodu, jer to je blagodat na koju hoće da se podsjete oni kojima se obraća, a ne njihovi preci On Allah Uzvišeni prima pokajanje Koji mnogo podrške daje griješnicima i podstiče ih na kajanje i koji neprestano od njih pokajanje prima i On je milostiv"; (Sura Bekare, 54.) Imalac mnoge milosti za pokorne Njegovim naredbama, pa je i ubistvo učinio da im bude iskup. – Sa'di je rekao: 169

(stihovi na perzijskom) Bilježi se da su oni, kada im je Musa naredio da se pobiju, rekli: - Pokorit ćemo se Allahovoj naredbi. – Onda su sjeli na čistinu, pognutih glava i predani. Rečeno im je: - Ko podigne svoju odjeću, ili pruži ruku prema svom ubici, ili se pokuša odbraniti rukom ili nogom od ubice, taj je proklet i njegova tevba je odbijena. – Onda su njihovi sunarodnici isukali noževe i njima ih boli. Neko je vidio svog sina ili oca ili brata ili rođaka ili prijatelja ili komšiju i nisu mogli da ispune Allahovu naredbu, pa su govorili: - Musa, kako da postupimo? – Pa je Allah poslao oblak i crnu maglu koja se ispriječila između ubica i pokajnika i nisu ih mogli vidjeti, pa su ih ubijali do noći. Kada se ubijanje oteglo, Musa i Harun su počeli moliti Allaha i plakali su govoreći: - Gospodaru, uništio si Israelićane. Dosta je. Dosta je. – Allah je uklonio oblak i primio je pokajanje, i naredio im je da prekinu sa ubijanjem. Ubijeno je bilo sedamdeset hiljada, pa je onaj ko je bio ubijen imao stepen šehida, a onaj ko je ostao, ostao je kao neko kome je oprošteno. Allah je objavio Musau: - Uvest ću i ubicu i ubijenog u Džennet. – Ovo je po predaji da je ubica prijestupnik i da je značenje riječi: i međusobno se poubijajte da jedan prijestupnik ubije drugog, pa je ubica onaj ko je preživio od prijestupnika, nakon naredbe da se prestane s ubijanjem. Po drugom učenju, ubica je bio čestit, kao što je već rečeno. Bilježi se da je naredba o ubijanju bila zbog okova koje su imali, a to su bile trajne veze (ogrlice) koje su se brojale kao okovi i zbog teških poslova, kao što je bilo odsijecanje pojedinih griješnih organa, nedopuštenost da namaz obavljaju osim u hramovima, nedopuštenost da se čiste ičim drugim osim vodom, postač nije smio išta jesti poslije spavanja, bilo im je zabranjeno upotreba mirisa zbog grijeha. Zekat je iznosio četvrtinu njihova imetka, grijeh je pisan noću na njihovim vratima. Bilježi se da su Israelićani, kada bi ustajali radi molitve, oblačili grubu odjeću i ruke bi vezali oko vrata, a dešavalo se da neki od njih izbuši svoju odjeću i kroz rupu provuče lanac i onda ga veže za stup, pa bi sebe prisiljavao na ibadet. Sve ove stvari su dokinute ovom ummetu iz počasti prema Muhammedu, sallellahu alejhi ve sellem. Tevba je Allahova blagodat kojom je blagodario ovaj ummet i nijedan drugi i ima četiri stepena: prvi je naročit za pojam tevbe, a to je prva stepenica onih koji krenu Allahu i to je vezano za nefs koji je sklon zlu. To je stepen za sve vjernike, a sastoji se u ostavljanju zabranjenih stvari i sprovođenju naređenih, naknađivanju propuštenog, vraćanju onog čime se neko oštetio i traženju halala, kajanju za ono što se počinilo i odlučnosti da se više ne ponavlja. Drugi stepen je inabet i on se odnosi na nefs koji sam sebe kori, nefs levvameh, i to je stepen naročitih vjernika i evlija. Inabet je Allahu tako što se ostavlja dunjaluk i luksuz, što se popravlja narava i ponašanje i moralne osobine, što se pročišćava nefs time što se opire njegovim prohtjevima i nagovorima, što se ustrajava u borbi s njim. Nefs, kada ga nadvlada inabet, ulazi na stepen srca i preuzima njegova svojstva, jer je inabet svojstvo srca, jer Uzvišeni kaže: i koji je srce odano donio. (Sura Kaf, 33.) Treći stepen je evbeh a to je za nadahnuti nefs, nefs mulhimeh, i to je stepen za naročite evlije. Evbe Allahu je jedan od pokazatelja čežnje za Allahom i susretom s Njim. Nefs kada bude obuzet evbetom, onda ulazi na stepen ruha, duše. Pokazatelj da rob koji ima ovo svojstvo i svojstvo čežnje je da mijenja druženje za samoću, da se udaljava od ostalih ljudi i da se osamljuje sa svojim

170

Gospodarom, da se opire svom nefsu radi Allaha na pravi način, nastojeći da prekine svaku vezu s oba svijeta. Četvrti stepen je za smireni nefs, nefs mutmeinneh, i to je stepen vjerovjesnika i evlija koji ih oslobođa bilo kakvog ega i predaju se u cijelosti volji svoga Gospodara, zadovljni i pokorni, a čeznući za susretom s Njim, i zadovoljno se time nefsom u njegovom nastojanju i putovanju Gospodaru kroz stalno ponižavanje samog svog nefsa i stalno nastojeći da ukine dvojnost i ostvari Blizinu. Kažu: Kada je Halladž bio izveden da mu se odsijeku ruke, odsjekli su mu desnu ruku i on se nasmijao. Onda su mu odsjekli lijevu i on se nasmija. Pobojao se da će mu lice požutjeti od gubitka krvi, pa je na lice stavio krv i onda je rekao: Allah zna da duša se istopila iz čežnje za Tobom, ali priželjkujem Jedan Tvoj pogled, željo moja, nado moja draži mi od svijeta i svega na njemu Ljudi, stranac sam u vašem boravištu predao sam vam dušu pa joj sudite Ne daje se nefs bolestima pogubnim bez da znam da ima neko ko mu život daje Onaj ko voli, nefsom bol podnosi onaj ko ga oboli, nekad će ga liječiti Onda je podigao glavu prema nebu i rekao: - Gospodaru moj, ja sam stranac među Tvojim robovima, a spominjanje Tebe je još čudnije. Čudak i stranac, s takvim je običan. – Onda ga je neki čovjek prozvao i rekao: - Šejh, šta je ašk? – On je rekao: - Forma mu je ovo što vidiš, a suština je skrivena od stvorenja. U Ettevilatunnedžmijjetu stoji: svako ima svoje tele kojem robuje osim Allaha; neki obožavaju i robuju teletu novca, neki obožavaju tele strasti, neki obožavaju tele položaja, neki tele prohtjeva, heva, i to je Allahu najmrže. Allah nadahnjuje Musaa, srce svakog sretnika, da kaže: - Ljudi, ogriješili ste se prema sebi time što ste tele uzeli, pa se pokajte vašem Stvoritelju – vratite se Allahu tako što ćete ostaviti sve osim Njega, a to možete samo ako ubijete nefs. – pa pobijte svoje nefsove tako što ćete se osloboditi prohtjeva, jer heva, prohtjevi, daju život i snagu nefsu. Zbog heve je faron tvrdio da je bog, zbog nje su Israelićani obožavali tele. Heva je natjerala Iblisa da se uzoholi i odbije poslušnost. Vratite se Allahu tražeći pomoć u ubijanju nefsa, tako što ćete mu uskratiti njegove prohtjeve. Ubijte svoje nefsove uz Allahovu pomoć, jer ubiti nekoga javno je lahko i vjerniku i nevjerniku, ali ubiti nutarnji nefs time što će ga se potčiniti i učiniti poslušnim je nešto jako teško i ostvarljivo je naročitim i to da učine sabljom istine i pomoći Allaha. Zbog toga je stepen iskrenih stepen šehida. Vjerovjesnik, sallellahu alejhi ve sellem, kada se vratio iz borbe je rekao: - Vratili smo se iz malog džihada, borbe, u veliki džihad. To zbog toga što borac, kada sabljom ubije nevjernika, slobodan je, a kada sabljom istine posiječe svoj nefs, dnevno i hiljadu puta, nefs oživi sa nečim drugim i pojača svoje spletke i varke. Borac protiv nefsa se nikada ne može osloboditi opreza i borbe, niti je siguran od njegovih spletki. U suštini je nefs pokazatelj Allahova ispitivanja čovjeka, a siguran od Allahovog ispita je samo propao i izgubljen. To vam je bolje kod vašeg Stvoritelja ubiti nefs sabljom istine, bolje vam je, jer za svako ubistvo imate podizanje stepena ugleda kod vašeg Gospodara. Vi se Allahu približavate ubijanjem nefsa i iskorjenjivanjem prohtjeva, heve, a On se približava vama podstičući vas na tevbu i svojom milošću prema vama, kao što kaže: - Ko se Meni primakne pedalj, Ja se njemu primaknem lakat. – i to je 171

značenje riječi: - pa vam je pokajanje primio, uistinu On puno pokajanje prima i milostiv je. – u Mesneviji stoji: (stihovi na perzijskom)

‫ط‬ ‫ق ذ ط‬ ‫ن لط ط‬ ‫م‬ ‫ع ط‬ ‫جهيطرة د فطأ ط‬ ‫صنا م‬ ‫س ى طلن ن سؤ ي م‬ ‫ه ط‬ ‫ك ط‬ ‫مذو ط‬ ‫ة وطأنت ذ ي‬ ‫خذ طت يك ذ ذ‬ ‫حرت ى ن ططر ى الل ر ط‬ ‫م طِنينا ذ‬ ‫وطإ مذ ي قذل يت ذ ي‬ ‫م ال ر‬ ‫م ط‬ ‫ن‬ ‫طتفنظ ذذرو ط‬ VE IZ KULTUM JA MUSA LEN NU MINE LEKE HATTA NERELLAHE DŽEHRETEN FE EHAZETKUMUSSA’IKATU VE ENTUM TENZURUNE i kada ste uglas rekli: ovo je šesta blagodat, i sjetite se Israelićani, kada je sedamdset vaših predaka, koje je Musa izabrao da idu s njim na Tur, kako bi se opravdali za obožavanje teleta. To nisu onih sedamdeset koje je Musa izabrao prvi put kada je htio da ide na Tur nakon što je potopljen faraon, a kako bi donio Tevrat "O Musa, mi ti nećemo vjerovati nećemo prihvatiti tvoje riječi i tvrdnju da je ovo Allahova Knjiga i da si ti čuo Njegov govor, niti da nam je Allah naredio da to prihvatimo i da praktikujemo dok Allaha ne vidimo!" uživo, bez ikakva zastora između nas i Njega - munja vas je ošinula, vatra propraćena grmljavinom, ili je to sve što je strašno i smrtonosno i što raspamećuje. Može biti glas, može biti vatra, a može biti i nešto drugo. Spržila ih je munja jer su tražili nešto što je nemoguće dok se na dunjaluku boravi, za Allaha i zbog njihova inata i drskosti. Moguće Ga je vidjeti bez načina kako, i to vjernicima na ahiretu i nekim vjerovjesnicima na dunjaluku vidjeli ste. (Sura Bekare, 55.) tu svjetlicu koja je dolazila. Ako je vatra, onda su je vidjeli, a ako je strašni glas, onda su neki od njih umrli, a ostali su vidjeli da su ovi pomrli. Ovo se zove gledanje u smrt u prenesenom značenju.

‫م ب طعطث يطفننا ذ‬ ‫م تط ي‬ ‫ن‬ ‫شك ذذرو ط‬ ‫م ل طعطل رك ذ ي‬ ‫مذويت مك ذ ي‬ ‫من ب طعيد م ط‬ ‫كم د‬ ‫ثذ ر‬ SUMME BE’ASNAKUM MIN BA’DI MEVTIKUM LE’ALLEKUM TEŠKURUNE Zatim smo vas, poslije smrti vaše, oživili tom istom munjom. Vezuje proživljenje uz riječi nakon što smrti vaše mada je smrt u značenju, ili sljepila ili sna. Katade kaže: Oživio ih je kako bi upotpunili svoj preostali život. Ta smrt je bila bez smrtnog časa, a ta smrt je za njih bila kao neka stanka drugima, prije ispunjenja njihova života. Da su umrli kada im je bilo određeno kraj života, ne bi bili proživljeni do Kijametskog dana. Ako pitaš: - Kako je moguće da ih se nečim zaduži a usmrtio ih je? Ako je to moguće, zašto nije moguće da zaduži nečim i one koji budu na ahiretu kada budu proživljeni iz svojih kabura? Kažemo: Ono što ih priječi od zaduženja na ahiretu je njihovo usmrćivanjea o nda ponovno proživljenje, a to zbog toga što ih na Kijametskom danu prisiljava da Ga spoznaju i da spoznaju šta je u Džennetu i šta je u Džehennemu. Nakon nužnog znanja nema zaduženja. Ako je ovo zapreka tome, onda se može reći i za ove koje je Allah usmrtio munjom da ih je prisilio. Ako je to tako, onda se može reći da će biti zaduženja ali njihova smrt i njihovo proživljenje su bili kao duboka nesvjestica, ili duboki san. da biste zahvalni bili. (Sura Bekare, 56.) na blagodati života kroz tevhid i pokoravanje, i da biste bili zahvalni nakon doživljaja Allahove kazne munjom blagodati imana koji ste zanijekali riječima: nećemo vjerovati dok Allaha ne vidimo. Ostavljati neku blagodat iz želje za više je 172

nezahvalnost na toj blagodati. Da biste bili zahvalni na blagodati vjere i da se ne vraćate činjenju grijeha nakon što vam se pokazala mudžiza. Osnov događaja je da je Musa, kada se vratio sa Tura svom narodu i vidio šta čine, obožavajući tele, rekao svom bratu i Samiriji šta je rekao, i kada je spalio tele i bacio ga u vodu i kada se narod pokajao za svoj postupak i kada su rekli: Ako nam se ne smiluje naš Gospodar i oprosti nam, propali smo. – Allah je naredio Musau da mu dođe sa grupom Israelićana koji će Mu se opravdati za obožavanje teleta. Musa je izabrao sedamdeset najboljih iz svoga naroda i kada su došli na Tur, rekli su Musau: - Zatraži od našeg Gospodara da nam omogući da čujemo Njegov govor. – Musa je tražio od Allaha to, pa mu je Allah odgovorio da se primakne brdu. Kada se Musa primakao brdu, Allah je dao da se pojavi jedan gust oblak koji je prekrio čitavo brdo. Musa se primakao tom oblaku i ušao u njega. Rekao je svom narodu: - Uđite i vi. – Allah se obratio Musau sa naredbama i zabranama i kada je god Allah nešto rekao Musau, na njegovom čelu bi se pojavilo svjetlo toliko jako da niko od njegovog naroda nije mogao gledati u njega. Čuli su Allahov govor sa Musaom: - To čini, a to nemoj. – Tada su poželjeli da Ga vide i rekli su što su rekli. – Tad ih je pogodila munja i popadali su obeznanjeni i tako ostali čitav dan i noć. Kada su svi popadali, Musa je zaplakao i podigao ruke nebu moleći i govoreći: - Bože moj, izabrao sam među Israelićanima sedamdeset ljudi kako bi mi bili svjedoci da im je tevba primljena. Šta da sada kažem ljudima kada im dođem, a njihovi najbolji su uništeni? Da si htio, uništio bi ih prije danas, zajedno sa onima koji su obožavali tele, zar ćeš nas upropastiti zbog postupka maloumnika među nama? – Obraćao se usrdno Gospodaru sve dok je Allah oživio one i vratio im duše u njihova tijela. Onda je Musa zatražio da se primi tevba i ostalim Israelićanima zbog njihova obožavanja teleta, ali mu je Allah rekao: - Ne, prije nego se pobiju međusobno. Kažu da je Musa, alejhisselam, tražio da Ga vidi, prvi put na Turu i nije umro, jer njegova munja nije bila smrtna, nego nesvijest, što se vidi iz riječi Uzvišenog: - I kada je došao sebi. (Sura A'raf, 143.) Drugi put je njegov narod tražio, kada su izašli da se opravdaju, viđenje, pa su pomrli. To zbog toga što je Musaovo traženje bilo rezultat čežnje i ovisnosti o Njemu, a njegov narod je tražio viđenje jer su htjeli da zaniječu što im je govorio i iz drskosti. Nisu tražili da bi im se povećala uputa, nego su tražili iz bezobrazluka. Oni su smatrali da je Allah nalik nekom tijelu i tražili su da Ga vide kao što se gledaju ostali objekti, a takvo što je nemoguće. U ajetu nemamo dokaza negiranja viđenja, nego potvrdu. To zbog toga što Musa, kada su od njega, onih sedamdeset tražili viđenje, nije ih od toga odvratio. Također, i on je tražio od svoga Gospodara da Ga vidi i nije mu zabranjeno, nego mu je rečeno: pa ako ono ostane na svom mjestu, vidjet ćeš Me! (Sura A'raf, 143.) – ovo je komentar na ono što se pretpostavlja. Neki učenjaci kažu: - Svrha toga da se Allah ne može vidjeti na dunjaluku je u nekoliko stvari: prvo: dunjaluk je boravište Njegovih neprijatelja, jer dunjaluk je džennet nevjernicima. Drugo: kada bi Ga vjernik vidio, onda bi nevjernik rekao: Robuješ Mu zato što si Ga vidio, a kada bi Ga svi mogli vidjeti, onda ne bi bilo razlike i odličnosti među njima. Treće: ljubav prema nečemu što se ne vidi je drugačija od ljubavi prema nečemu što se vidi. Četvrtvo: dunjaluk je mjesto na kojem se živi i zarađuje, a kada bi Ga vidjeli, onda bi zapostavili zarađivanje i sticanje i život bi izgubio svrhu. Peto: učinio je spoznaju mogućom ali ne i viđenje kako bi meleki vidjeli čistotu vjerničkih srca. Šesto: kako bi se više cijenilo viđenje, jer sve ono što je nedokučivo je i dragocjeno. Sedmo: zabranio je viđenje iz milosti 173

prema svojim robovima, shodno tome da su pripravni da borave na ovom svijetu i urođena im je ljubomora i kada bi Ga neko vidio, srce bi mu puklo od ljubomore što Ga i drugi može vidjeti, kao što se brdo stropoštalo iz ljubomore što će Ga i Musa vidjeti. Išaret u ajetu je dad je traženje viđenja traženje da se vidi Zat, a to je hrđavo ponašanje i neuvažavanje. To je pokazatelj udaljenosti i nesreće. Dostojanstvenost i Veličanstvenost su uzrokovali da ih se kazni munjom, kako bi se pokazala pravda, a onda ih je blagodario kako bi prekrio tajnu i da se dokaže da su oni robovi i sluge, pa kaže: zatim smo vas, poslije smrti vaše, proživili kako biste zahvalni bili. Kako bi se pokazala blagodarnost. Jedan od pokazatelja naklonosti i pokazatelja sreće je da se pokažu otkrovenja veličanstvenosti usporedo sa ljepotama Blizine. Onaj ko popravi svoje stanje, neće dopustiti da govori uneznan, nego će prići s prave strane i ponašat će se krajnje odgovorno u svom traženju. U Mesneviji stoji: (stihovi na perzijskom) Neophodno je ubiti nefs sklon zlu kako bi u Svijetu suštine mogao da se ponašaš kako hoćeš. Kušejri kaže: - Tevba ubijanjem nefsova nije dokinuta u ovom ummetu, samo što je ubijanje među Israelićanima bilo javno i fizičko, a ovaj ummet to čini svojom tevbom ubijajući svoje nefsove u samima sebi, tajno. Prvi korak je da se želi Allah i da se ostavi svoj nefs radi Allaha. Neki ljudi pomišljaju da je tevba Israelićana bila teža, ali nije tako. To se desilo jednom, a istaknuti u ovom ummetu ubijaju svoj nefs svakog momenta, kao što je rečeno: Nije onaj ko umre i oslobodi se mrtvac mrtav je onaj ko među živim je takav. U Mesneviji stoji: (stihovi na perzijskom)

‫ط‬ ‫م‬ ‫من ط طمي دطبنا م‬ ‫ذو ى ك ذذلذوا ي م‬ ‫منا ط‬ ‫ن طوال ر‬ ‫منا طرطزقيطفنناك ذ ي‬ ‫ت ط‬ ‫م ال ي ط‬ ‫م وطأنطزل يطفننا ع طل طمي يك ذ ذ‬ ‫م ال يضغط ط‬ ‫وطظ طل رل يطفننا ع طل طمي يك ذ ذ‬ ‫سل ي ط‬ ‫م ر‬ ‫ط‬ ‫كن ط‬ ‫ن‬ ‫كناذنذوا ي أن ذ‬ ‫مذوطننا وططلئـ م‬ ‫مذو ط‬ ‫ف ط‬ ‫م ِني طظ يل م ذ‬ ‫سه ذ ي‬ ‫منا ظ طل ط ذ‬ ‫وط ط‬ VE ZALLELNA ‘ALEJKUMU-L-GAMAME VE ENZELNA ‘ALEJKUMU-L-MENNE VESSELVA KULU MIN TAJJIBATI MA REZAKNAKUM VE MA ZALEMUNA VE LAKIN KANU ENFUSEHUM JAZLIMUNE I Mi smo vam od oblaka hladovinu načinili ovo je sedma blagodat, učinili smo vam da vam oblak čini hladovinu, Israelićani. Ovo se dešavalo u pustinji između Egipta i Šama. Kada su izašli iz Egipta i prešli preko mora, došli su u pustinju u kojoj nije bilo ikakvih građevina. Allah im je naredio da uđu u grad silnika i da se bore protiv njih i oni su to prihvatili. Kada su se primakli gradu, čuli su da su stanovnici tog grada silnici i žestoki borci. Jedan od njih je visok sedamsto lakata i slično, pa su se povukli i rekli Musau: - Idi ti i tvoj Gospodar i borite se. Mi ostajemo ovdje. – Allah ih je kaznio time što su lutali zemljom četrdeset godina. Pustinja je bila široka dvanaest ferseha. Zadesila ih je, u tom lutanju, žestoka vrućina i glad. Požalili su se Musau i Allah im se smilovao pa im spustio svjetlo koje će ih voditi. Noću im je to svjetlo osvjetljavalo put, kada nije bilo mjesečine, a danju im je dao kišni oblak kako bi ih štitio od sunčeve vreline. Gamm je u značenju oblaka, jer zakriljuje nebo, a i u značenju brige, jer prekriva srce. Onda su od Musaa tražili i hranu, pa je on zamoliio Gospodara i On mu je udovoljio, i to su riječi Uzvišenog: i manu nešto bijelo poput snijega, ili je u značenju svake blagodati koju Allah daje svojim robovima, bez toga da se oni zamaraju da to 174

steknu. U tom značenju su i riječi Poslanika, sallellahu alejhi ve sellem: - Bijela jelengljiva (kem-eh) je od blagodati, a njen sok je lijek za oči. – Od onoga što je Allah blagodario svojim robovima. i prepelice vam slali: ptice koje im je donosio južni vjetar. Vjetar je presijecao tim pticama vratove, porio im trbuhe i perutao ih, a sunce ih je peklo, pa su ih jeli sa manom. Većina mufessira smatra da su oni klali te ptice a mana im je spuštana sa nebesa poput snijega, i to od zore do izlaska sunca. Dolazile su im prepelice i svaki čovjek je uzimao onoliko koliko mu je bilo potrebno do sutra, osim petkom, tada su uzimali koliko im je potrebno za dva dana, jer subotom im nije dolazilo išta, to je bio dan praznovanja i ibadeta. Ako bi uzimali više nego im je potrebno, to bi se ucrvalo i pokvarilo. "Jedite rekli smo im: jedite. lijepa Lijepo je ono što nije odvratno za naravu niti je zabranjeno šerijatom. jela od dozvoljenih jela, halal kojima vas opskrbljujemo!" manu i prepelice i nemojte od toga uzimati išta i praviti zalihe. Namojte se oglušiti o Moje naredbe. – Oni su činili zalihe i sušili su meso strahujući da bi im moglo nestati. Da nisu tako činili, ta hrana bi im potrajala. A oni Nama nisu naudili, naudili su tako što su zanijekali tu veličanstvenu blagodat i počeli su stvarati zalihe nakon što im je to bilo zabranjeno. Nisu Nama naudili niti su Nas oštetili sami sebi su nepravdu nanijeli; (Sura Bekare, 57.) tako što su zaslužili Moju kaznu i što im je uskraćena opskrba koja im je dolazila bez ikakva napora s njihove strane na dunjaluku, niti su za to trebali polagati račun na ahiretu. To smo im uzdigli i uskratili im jer nisu imali oslonca na Nas.U Mesneviji stoji: (stihovi na perzijskom) Allahov Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, je rekao: - Da nije Israelićana, nikada se hrana ne bi pokvarili niti meso ucrvalo i da nije bilo Havve, nikada žena ne bi izdala muža. Od tada se proširio smrad. Onaj ko nešto uvede kao prvi je kao neko ko to prenosi drugom i podstiče ga na to. Tako je i varanje nastalo i prenijelo se na ostale žene, jer je Pramajka prevarila Adema tako što je nju zavarao Iblis prije Adema i ona je prva okusila ploda, a onda otišla Ademu i nahvalila mu to, pa ga potakla da i on od toga pojede. Ta varka je ostala na njenim kćerima spram njihovih muževa. – Sa'di je rekao: (stihovi na perzijskom) U El-ešbahu vennezairu stoji: - Hrana kada se promijeni i to postane uočljivo je zabranjena, a mlijeko, ulje ili maslo, kada promijeni miris, nije zabranjeno jesti. Išaret u ajetu je da, Allah kada ih je podučio izolovanošću, obasuo ih je milošću u najvećoj nevolji, pa im je davao blagodati i natkrilio ih oblakom, spustio im manu i prepelice. Kosa im nije rasla, nokti im nisu rasli preko mjere, odjeća im se nije cijepala i habala niti se prljala. Odjeća je rasla zajedno sa rastom djece i nije ih sunce pržilo. Tako je Allahov zakon i sa onim koga odabere i ko se prepusti Njegovom izboru. To mu je bolje nego ono što čovjek želi i izabire sam sebi. Što su više kudili naravu, to se povećavalo njihovo zapadanje u probleme. Kao što se kaže: - Jedite prijatno čime smo vas opskrbili – po uredbi Šerijata – i nisu oni nanijeli nepravdu Nama – time što su se prema blagodati odnosili shodno svojoj naravi, - nego su se prema sebi sami ogriješili – hlepeći za dunjalukom i slijedeći svoje prohtjeve. U Ettenvir stoji: - Kada te Allah dovede sebi, onda preuzme pažnju o tebi, a kada ti uđeš kod Njega, onda te prepusti Njemu i nemoj nijekati Allahove blagodati prema tebi u onome što je On preuzeo na sebe. Jedan je hodao kroz pustinju i 175

ožednio je. Došao je do nekog bunara i voda se podigla do ivice bunara. On je podigao glavu nebu i rekao: - Znam da možeš ali je ovo previše za mene. Odredi mi nekog beduina koji će me ošamariti i napojiti i to je bolje za mene. Onda ću znati da je ta njegova pažnja došla od njega. Znam da je Allahov ispit skriven i nemoj da te zavedu blagodati, ni javne ni tajne, i neka tvoja odlučnost da budeš zahvalan i da se držiš granica koje ti je Allah postavio, inače si zalutao i unesrećio se. Šejh Ebu Abdullah Kureši je rekao: - Onaj ko nije prema neuobičajenim pojavama i čudima istog osjećaja kao što mu je mrsko kada ljudi čine grijehe, neka zna da mu je to zastor i zakloniti ta čuda od njega je milost prema njemu i blagodat. Kako god su čuda uzrok sreći, isto tako su uzrok i nesreći. U Mesneviji stoji: (stihovi na perzijskom) Vjernik, koji nastoji stići Allahu, mora da zanemari sebe, svoja svojstva i postupke i da se prepusti božanskom vođenju u svakom stanju i situaciji, pa će onda biti od iskrenih i čvrsto ubijeđenih. Allahu, nemoj nas učiniti sigurnim od Tvoga ispita, nemoj nas učiniti da zaboravimo spominjati Te i učini nas od onih koji su s Tobom u svojim premišljanjima i svim svojim postupcima, amin, amin, amin, tako Ti mjesta koje ima Vjerovjesnik, sallellahu alejhi ve sellem, kod Tebe, amin!

‫جدا د‬ ‫م طر ط‬ ‫هئـذ مهم ال ي ط‬ ‫غدا د طواد ي ذ‬ ‫وطإ مذ ي قذل يطفننا اد ي ذ‬ ‫حمي ي ذ‬ ‫قيرِني ط ط‬ ‫خذلذوا ي ط‬ ‫ث م‬ ‫ة فطك ذذلذوا ي م‬ ‫س ر‬ ‫خذلذوا ي ال يطبنا ط‬ ‫مفن يطهنا ط‬ ‫ب ذ‬ ‫شئ يت ذ ي‬ ‫خ ط‬ ‫ن‬ ‫م ط‬ ‫حط ر ء‬ ‫وطذقذوذلذوا ي م‬ ‫ح م‬ ‫ة ن رضغي م‬ ‫م ي‬ ‫م وط ط‬ ‫سفن طزمِنيد ذ ال ي ذ‬ ‫طناطِنيناك ذ ي‬ ‫فير ل طك ذ ي‬ ‫سمفنمي ط‬ VE IZ KULNEDHULU HAZIHI-L-KARJETE FE KULU MINHA HAJSU ŠI TUM REGADEN VEDHULU-L-BABE SUDŽDŽEDEN VE KULU HITTATUN NAGFIR LEKUM HATAJAKUM VE SENEZIDU-L-MUHSININE i kada smo rekli: ovo je osma blagodat, jer im je Uzvišeni omogućio i dozvolio da uđu u grad i izveo ih je iz pustinje i oslobodio lutanja. Sjetite se, Israelićani, kada smo rekli vašim precima, nakon što su spašeni lutanja "Uđite u ovaj grad Bejtu-l-makdis. Grad je mjesto gdje se ljudi okupljaju, preuzeto od naselje i jedite što god hoćete i koliko god hoćete, jedite šta hoćete i neka vam je prijatno. U ajetu je ukaz da se govori o naseljavanju mjesta kako bi se ostalo i živjelo u njemu. U Ettejsir stoji: dozvolili smo vam i obogatili vas, pa živite u tom naselju kako hoćete, bez tjeskobe i opterećenja. To im je dano kao ratni plijen, a navodi se hranjenje jer to je svrha a na kapiju jednu od gradskih kapija. Taj grad je imao, tada, sedam kapija, a ukazuje se na druga vrata, danas poznata kao Vrata Hittah, iil Babu-l-kubbeh, gdje su Musa i Harun obavljali ibadete i u čijem pravcu su se okretali sa Israelićanima pognutih glava uđite, pognutih leđa i oborenih glava, ponizno, ako se uzme stvarno značenje ili da se kaže, na sedždi zahvalni Allahu što vas je spasio lutanja i pustinje, u njegovom šerijatskom značenju i recite: 'Oprosti' tražimo od Allaha da nas oslobodi naših grijeha. Mada kažu da može biti i u značenju da izgovore šehadet koji briše grijehe. – oprostit ćemo pokrit ćemo vam grijehe vaše, greške, sve ono što je suprotno ispravnom, prijestupe vaše i nećemo vas pitati za njih, zbog vaše sedžde i dove. To su bili oni koji su obožavali tele a onda se pokajali a onima koji čine dobra djela daćemo i više!" – (Sura Bekare, 58.) nagradom od Nas. Oni su obožavali tele, a muhsin je onaj ko ima dobra djela ali je dobar i prema sebi i prema drugima. Kažu da je muhsin onaj čiji je tevhid ispravan i ko se prema sebi odnosi na ispravan način, ko 176

ispunjava svoje obaveze i od čijeg zla su pošteđeni ostali. Kažu da je to onaj ko čini ono što je u skladu sa ljudskom naravom, što je pohvalno vjerom. Ovo izlazi iz okvira odgovora u obećanje kako bi se ukazalo na to da muhsin sam po sebi zaslužuje dodatnu nagradu, makar ne rekao oprosti, a šta je tek ako kaže to i zamoli za oprost. On i govori i traži oprosta, definitivno. On im naređuje dvije stvari koje su neznatne za učiniti i u malo riječi; da uđu pognute glave i da izgovore riječ, a onda im za to obećava oprost grijeha i povećanje nagrade.

‫ط‬ ‫ذ ي مقمي ط‬ ‫فطب طد ر ط‬ ‫ن‬ ‫مذوا ي قطذويل د غ طمي يطر ال ر م‬ ‫مذوا ي رم ي‬ ‫جزا د د‬ ‫ن ظ طل ط ذ‬ ‫ل ل طهذ ي‬ ‫ن ظ طل ط ذ‬ ‫م ط‬ ‫م فطأنطزل يطفننا ع ططل ى ال رذ مِني ط‬ ‫ل ال رذ مِني ط‬ ‫ي‬ ‫ط‬ ‫ن‬ ‫س ذ‬ ‫منا كناذنذوا ِني ط ي‬ ‫قذو ط‬ ‫ف ذ‬ ‫ال ر‬ ‫مناء ب م ط‬ ‫س ط‬ FE BEDDELELLEZINE ZALEMU KAVLEN GAJRELLEZI KILE LEHUM FE ENZELNA ‘ALELLEZINE ZALEMU RIDŽZEN MINESSEMA I BIMA KANU JEFSUKUNE onda su oni koji su bili nepravedni zamijenili oni koji su se prema sebi ogriješili neposluhom, zamijenili su ono što im je rečeno za tevbu i istigfar drugom Riječ riječju u kojoj nema ikakva dobra koja im je bila rečena bilježi se da su rekli umjesto hittatun riječ hintatun – pšenica. Upotrijebili su sličnu riječ kako bi omalovažili Allahovo naređenje i ismijali ga. Mudžahid kaže: - Vrata su im se spustila kako bi ušli pognutih glava, ali su to odbili i ušli su pužući na svojim stražnjicama, sasvim suprotno naređenom, a i izmijenili su riječ kojom se traži oprost. Muhsini među njima su učinili kako im je naređeno i zbog toga nije rečeno: i izmijenili su, nego je rečeno: i oni koji su se prema sebi ogriješili su izmijenili. Na prvi pogled se shvata da su promijenili samo riječ a ne i postupak. Jedna grupa učenjaka smatra da su promijenili i postupak i riječ. Riječ znači naredbu, pa je značenje: i promijenili su naredbu u nešto drugo što im nije naređeno. Allahova naredba je riječ, a oni su promijenili sve što im je bilo naređeno i Mi smo na one koji su bili nepravedni s neba kaznu spustili nakon toga. Nije rečeno na sve nego samo na one koji su bili nepravedni od njih. Već se govorilo o onima koji su bili nepravedni kada se govorilo o muhsinima. Kada bi se reklo, shodno mogućnosti da se odnosi na sve, onda opet nema ponavljanja, jer zulum, nepravda, obuhvata i male i velike prijestupe. Fisk – javno griješenje nužno je veliki prijestup, grijeh, pa je zulum u ovom ajetu veliki grijeh, shodno tome da se spominje zajedno sa fiskom, a u prvom je mali grijeh. zato što nisu poslušali; (Sura Bekare, 59.) zato što su ostavili poslušnost. Ridžz je nešto što je ružno i od čega se bježi, a hoće se reći kuga. Bilježi se da je u jednom momentu umrlo dvadeset i četiri hiljade i kuga ih je kosila dok je dostigla broj sedamdeset hiljada. U hadisu stoji: - Kuga je kazna koja je poslana na Israelićane, ili na one koji su bili prije vas. Pa kada čujete da kuga vlada nekim mjestom, ne ulazite tamo, a ako se desi u oblasti u kojoj ste, ne izlazite odatle. U drugom hadisu stoji: - Došao mi je Džibril sa groznicom i kugom. Groznica je ostala u Medini a kuga je otišla u Šam. Kuga je svjedočanstvo mom ummetu i milost, a kazna je nevjernicima. Znaj da je onaj ko umre od kuge, umro smrću šehida i siguran je od kaburske kušnje. Tako je i sa onim ko ostane među kužnim, pa makar umro od nečega drugog, i on je osiguran od kaburske kušnje, jer on je kao stražar na Allahovom putu. Umrli od kuge je šehid. Onaj ko ustraje, nadajući se Allahovoj nagradi, isti je kao i taj. Tako je i sa onim ko umre od neke trbušne bolesti. Onaj ko ima proliv ili povraćanje je kao i on. To zbog toga što je njegov razum čist i razumije šta se oko njega dešava sve do smrti. Tako je i sa onim ko umre kao 177

davljenik, ili neko ko umre u ruševini, onaj ko pogine na Allahovom putu, ko izgori u požaru, žena koja umre u trudnoći. Smrt ovih nije jednaka smrti onih koji umru iznenada, ili smrti nekoga ko umre otrovan, ili od upale porebrice, ili od kile, jer tada se gubi razum od žestine bolova i zbog oteklina i natruhlosti mesa. Znaj da je kuga bolest koja se često javlja, a lepra može biti uz kugu a može biti i sama. U hadisu stoji: - Nestanak mog ummeta je u kugi i ubistivima. – Neko je upitao: Allahov poslaniče, jasno nam je borba, ali šta je kuga? – Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, je rekao: - To je žiganje i peckanje od vaših neprijatelja džina. I pojavljuje se guta na koži, a javlja se podno trbuha i na mehkim dijelovima tijela. U hadisu stoji: - Kada se vara na vagi, onda nastaje suša, kada se proširi blud, onda se poveća broj ubistava, a kada se raširi laž, nastanu neredi i pljačka. Svrha toga je da je blud uzrok propadanja čovjeka, jer kopile je propalo. Zbog toga je odmazda brzom smrti, jer je naknada shodno počinjenom djelu. Pogledaj kako varanje na vagi uzrokuje sušu koji je uzrok umanjenja njihove opskrbe. Tako je i sa laži koja je uzrokom nereda, nejedinstva i neprijateljstva među ljudima. Zbog toga se i kažnjava sa neredima. Problemi nastaju u onim oblastima gdje se ovo raširi kako bi bila kazna šejtanskim pomagačima, a svjedočenje i milost Allahovim dobrim robovima. Smrt je poklon vjerniku a gubitak griješniku. A onda će ih Allah proživiti shodno njihovim djelima i namjerama, pa će im se dati naknada. Bježati od kuge je zabranjeno, jer je bježanje zaboravljanje uzročnika, kao što je Ibn Mesud rekao: - Kuga je iskušenje i za onog ko bježi i za onog ko ostaje. Što se tiče onog ko bježi, on govori: - Svojim bjekstvom sam se spasio. A onaj ko ostaje govori: - Ostao sam i umro. U hadisu stoji: - Onaj ko bježi od kuge je kao onaj ko bježi sa bojnog polja, a onaj ko ostane je kao onaj ko ostane na bojnom polju. Ovaj hadis trebamo uzeti i ograničiti primjerom, pa ukazuje na zabranu bježanja i odlaženja i da to spada u velike grijehe. Nije isključeno da Allah to bjekstvo učini uzrokom kraćeg života, kao što je Allah učinio bježanje s bojnog polja i iz džihada uzrokom kraćeg življenja. Uzvišeni je rekao: Reci: "Ako bježite od smrti ili pogibije, bježanje vam neće pomoći, opet ćete samo kratko uživati." (Sura Ahzab, 16.) Ako se izađe, ne želeći pobjeći, za to ima opravdanje, međutim, i to opravdanje je uvjetovano teškim uslovima koje mogu ispuniti samo pojedinci; čuvanje ubjeđenja, čuvanje uzročnika bolesti, kao što su ustajao vazduh i slično. To je olakšica, ali je čuvanje od nečega kako bi se spasilo smrti, bezumna stvar i trud. U to ne sumnja većina muslimana, a da ne govorimo o istaknutim. Kažu da u nekim bolestima je rješenje drugoj. – uz Allahovu pomoć, kao što je Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, rekao: - U zarazi je propast, a nije neprijateljstvo. – u značenju da se ne prenosi po naravi, kao što su smatrali u džahilijjetu, jer su smatrali da je uticaj rezultat bolesti, a nije nijekanje zaraze. Traženje uzroka je obaveza običnim ljudima i početnicima na putu Allahu, oslanjanje na Allaha je najbolje za one koji su na sredini puta, dok cjelovitima se ne može ograničiti njihovo stanje, pa je kod njih tevekkul i uzrok na istom stepenu. U Mesneviji stoji: (stihovi na perzijskom) Bilježi se da je Galen dao svojim učenicima dva oblutka, poput ljeljka, i rekao im: - Kada umrem, jedan oblutak stavite iznad željeza kojim rukuju gvožđari i kovači, a drugi stavite u bunar pun vode, a onda polomite te oblutke. – Oni su uradili kako im je rekao i željezo se istopilo kao da ga nije ni bilo, a voda je zaledila. – Učenjaci kažu: - Time im je poručio: - Iako sam bio u stanju da istopim 178

ono što je najtvrđe i da čvrstom učinim vodu koja je po prirodi tekućina, nisam našao smrti lijeka. Zbog toga je jedan rekao: Zavedeni, pokaj se bez odlaganja smrt dolazi makar da si Karun Aristotel umre paralizovan Platon od porebnice, a Galen od trbuha Šafija je rekao: - Najskuplje što štiti od kuge je tesbih. – hoće reći da je zikr nešto što otklanja kaznu. Uzvišeni je rekao: i da nije bio jedan od onih koji Allaha hvale, (Sura Saffat, 143.), također i mnoštvo salavata na Vjerovjesnika, sallellahu alejhi ve sellem. Međutim, ovo ima uticaja ako je vezano za očite i nutarnje uvjete, jer nije svaki zikr i svaki salavat zagovarački u božanskom prisustvu. U Mesneviji stoji: (stihovi na perzijskom)

‫صنا ط‬ ‫ه اث يفن ططتنا ع ط ي‬ ‫جطر طفنان ط‬ ‫مه م ف ط ذ‬ ‫س ى ل م ط‬ ‫س ط‬ ‫ت م‬ ‫قذوي م‬ ‫شطرة ط ع طيميفننا د قطد ي‬ ‫ف ط‬ ‫ح ط‬ ‫ك ال ي ط‬ ‫قل يطفننا ا ي‬ ‫مذو ط‬ ‫ست ط ي‬ ‫وطإ مذ م ا ي‬ ‫مفن ي ذ‬ ‫جطر ي‬ ‫ق ى ذ‬ ‫رب ب دعط ط‬ ‫اض م‬ ‫ذ‬ ‫ط‬ ‫ي‬ ‫من دريز م ر‬ ‫م كذ س‬ ‫م ك ذذلذوا ي طوا ي‬ ‫م ي‬ ‫ن‬ ‫م ي‬ ‫ف م‬ ‫شطرذبذوا ي م‬ ‫ض ذ‬ ‫شطرب طهذ ي‬ ‫س ر‬ ‫ع طل م ط‬ ‫سد مِني ط‬ ‫ل أطننا ت‬ ‫ق اللهم وطل ط ت طعيث طذويا مف ي الير م‬ VE IZISTESKA MUSA LI KAVMIHI FE KULNADRIB BI’ASAKE-L-HADŽERE FENFEDŽERET MINHUSNETA ‘AŠRETE ‘AJNEN KAD ‘ALIME KULLU UNASIN MEŠREBEHUM KULU VEŠREBU MIN RIZKILLAHI VE LA TA’SEV FI-L-ERDI MUFSIDINE i kada je Musa za narod svoj vodu molio, još jedna od blagodati, i sjetite se Israelićani, kada je Musa tražio pitku vodu za svoj narod. To je bilo u pustinji kada ih je obuzela žeđ pa su zatražili pomoć od Musaa i on je zamolio Gospodara da ih napoji Mi smo rekli: objavljujući mu "Udari štapom svojim a to je bio jedan od štapova iz Dženneta, dugačak deset lakata, koliko je i Musa bio visok i bio je račvast, pa je u tami svijetlio. Adem ga je iznio iz Dženneta i prenosio se s poslanika na drugog do Šuajba koji ga je dao Musau po stijeni!"bilježi se da je bio kamen koji je on ponio sa Tura i bio je lahak, kockast i veličine ljudske glave. Na svakoj strani je bilo četiri otvora. – Ili je to kamen s kojim je pobjegao noseći ga u odjeći, kada je na njega stavio svoju odjeću i kada ga je Allah oslobodio optužbe kojom su ga optužili njegovi, da je hadum. Džibril mu je rekao da taj kamen ponese sa sobom jer Allah je u njemu učinio nešto, a tebi je u njemu mudžiza. Allahov Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, je rekao: - Israelićani su gledali međusobnu golotinju, a Musa se kupao osamljen, pa je svoju odjeću stavio na kamen i kamen je pobjegao sa njegovom odjećom. Musa je krenuo za njim i govorio: - Moju odjeću, kamenu. – Israelićani su ga čuli i pogledali u Musaovu golotinju i rekli: - Allaha nam, Musa nije hadum. Međutim, prihvatljivije je reći da mu je rečeno da udari po kamenu. To je jači dokaz svemoći. Udariti štapom po bilo kojem kamenu je jači dokaz vjerovjesništvu, nego da je udario po poznatom kamenu, jer se moglo pomisliti da taj određeni kamen ima i određenu namjenu i da nije kao ostalo kamenje, kao što magnet ima sposobnost privlačenja gvožđa. - i iz nje je dvanaest vrela provrelo, pitke vode, onoliko koliko je bilo plemena. Svako pleme je imalo svoj vlastiti izvor. Na jedan udarac štapom bi voda potekla, a na drugi bi presušila. i svako bratstvo je vrelo iz kojeg će piti znalo. Svoj vlastiti izvor, ili svoje mjesto na kojem piju i nijedno nije ulazilo i pilo sa drugog izvora. Svrha toga je da su se plemena međusobno nadmetala i hvalisala i pripadnik jednog plemena nije se ni ženio ni udavao u drugo. Svako pleme je htjelo da bude veće od drugog, pa je Allah dao svakom plemenu njegov izvor kako bi se napili i kako bi napojili svoje životinje i kako među njima ne bi bilo 179

neprijateljstva i zavade. Sa svake strane kamena je izviralo po tri izvora i svaki izvor je imao svoje korito za određeno pleme. Bilo ih je šesto hiljada a prostor na kojem su se nalazili je pokrivao dvanaest milja. Dalje, Allah je mogao da dadne vodu da izvire i more da se rastupi bez udaranja štapom, ali je htio da postavi uzroke pojavama. To iz svoje mudrosti prema robovima da bi došli do željenog i kako bi na to se nadovezala nagrada i kazna na ahiretu, onoga ko negira ovakve mudžize, pa ga nadvlada njegovo neznanje o Allahu i nerazmišljanje o čudesima stvaranja. Postoji kamenje koje brije dlaku, koje kiseli sirće, koje privlači metal, pa zar Allah nije mogao stvoriti kamen koji privlači vodu ispod zemlje, ili koji privlači zrak i pretvara ga u vodu i slične stvari? Kurtubi u svom tefsiru kaže: - Ono što se govori o izviranju vode iz ruku Vjerovjesnika, sallellahu alejhi ve sellem, i između njegovih prstiju, veća je mudžiza. Mi vidimo da voda izvire iz kamenja i danju i noću, a mudžiza našeg Vjerovjesnika, sallellahu alejhi ve sellem, nije bila i kod jednog vjerovjesnika prije njega, jer nije uobičajeno da voda izlazi iz mesa i krvi. "Jedite reli smo im, ili rečeno im je: i pijte Allahove darove, ono čime vas je Allah darovao, mana, prepelice i voda. Jelo je vezano za dvoje prvih, a piće za ovo treće. Nije rekao: od Naše opskrbe kao što podrazumijevaju riječi: i rekli smo im kako bi se ukazalo da im se nije direktno obraćalo ovim riječima, nego da su one došle preko Musaa, alejhisselam. i ne činite još više nereda zlo po Zemlji nered praveći!" – (Sura Bekare, 60.) nakon što ste već napravili nered. Ajet ukazuje na odličnost ummeta Muhammeda, sallellahu alejhi ve sellem, jer Israelićani, kada im je zatrebala voda, zatražili su od Musaa da traži od Allaha. Trebalo im je voća i ostalih jela, pa su zatražili od njega, a ovaj ummet ima pravo da traži direktno od Allaha šta god im treba. Uzvišeni Allah je rekao: I Allaha iz izoblja Njegova molite. (Sura Nisa, 32.) Pozovite Me i zamolite, Ja ću vam se odazvati! (Sura Mu'min, 60.) i u tome je veličanstvena radosna vijest. Musa je tražio od svoga Gospodara vodu za svoj narodu, Isa, alejhisselam, je tražio od svoga Gospodara sofru za svoj narod na njihovo traženje, a naš Vjerovjesnik, sallellahu alejhi ve sellem, je tražio oprost po Allahovoj naredbi, za svoj ummet. Uzvišeni je rekao: Traži oprosta za svoje grijehe i za vjernike i za vjernice! (Sura Muhammed, 19.) Ako je Allah udovoljio njima dvojici ono što su tražili, udovoljavajući svom narodu, da udovolji našem Vjerovjesniku, sallellahu alejhi ve sellem, traženje po Njegovoj naredbi, preče je. Ajet ukazuje opravdanost da se izađe na otvoren prostor kada se traži kiša, a to se čini kada se odulji vrijeme bez kiše a ima se potreba za njom. Tada se pokazuje poniznost i zavisnost o Allahu. Naš Vjerovjesnik, sallellahu alejhi ve sellem, je tražio kišu i izašao je na otvoren prostor za klanjanje, ponizan, skrušen i predan u svojim dovama. Bilježi se od Džendebe da je neki beduin ušao kod Poslanika, sallellahu alejhi ve sellem, u petak i rekao: - Allahov poslaniče, propadoše nam i usjevi i stoka, zamoli Allaha da nam da kišu. – Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, je podigao ruke i zamolio Allaha. – Enes priča: - Nebo je bilo čisto kao staklo, bez ijednog oblačka. Onda su se sakupili oblaci i padala je kiša do sljedeće džume. - U Mesneviji stoji: (stihovi na perzijskom) Ne učiti dovu da se otkloni nevolja je pokudno kod sufija, jer to je kao opiranje Allahu, a dova za podnošenje teškoće je pohvalna. Ibn Farid je rekao: Pohvalno je pokazati čvrstoću pred nevoljom a pokudno je išta drugo osim nje kod dragih

180

U hadisu stoji: - Zemlja nikada neće biti bez četrdeset ljudi koji su slični Allahovom prijatleju, alejhisselam. Zbog njih će vam biti kiša, zbog njih ćete imati pobjedu. Kada neko od njih umre, Allah će na njegovo mjesto staviti drugog. (stihovi na perzijskom) Bilježi se od Ibn Mesuda da je Vjerovjesnik, sallellahu alejhi ve sellem, rekao: - Nijedna godina nije kišnija od druge, međutim, kada ljudi rade grijehe, Allah tu kišu dadne na drugom mjestu, a ako se prošire grijesi na veće područje, onda Allah tu kišu dadne daleko od ljudi. Uftade efendi je rekao: - Napredovanje tragaoca je kroz vođenje računa o sunnetima. – Navodi se da su ljudi tražili kišu nekoliko puta za vrijeme Hadždžadža, ali im nije udovoljeno. Neko im je rekao: - Recite da zamoli neki čovjek koji nije ostavio ikindijski sunnet i sunnet jacije i bit će kiše. Inače neće pasti kiša kada biste molili i četrdeset puta. – Oni su tražili i nisu našli ikoga. Hadždžadž je razmislio o sebi i vidio da je on taj. Zamolio je Allaha za kišu i pala je veličanstvena kiša. – To sve bereketom vođenja računa o sunnetima Allahova Poslanika, sallellahu alejhi ve sellem, mada je Hadždžadž bio poznat po svom zulumu i tiraniji. Nužno je, prije traženja kiše, pokajati se, dati sadaku i postiti i učiniti da dobri ljudi budu sredstvo traženja i zagovornici. Tražiti kišu za žedne životinje, slabu djecu i možda kiša padne. Onaj ko moli svoga Gospodara treba da bude čvrsto ubijeđen da će mu biti udovoljeno, jer je neudovoljenje dovi ili zbog nemoći da joj se udovolji, ili zbog toga što Onaj koga se moli nije plemenit i ne želi udovoljiti, ili zbog toga što onaj ko dovi nije svjestan kome se obraća. Ovakvo što je neprihvatljivo za Allaha; On je Plemenit, Moćan i ništa Ga ne može spriječiti da udovolji, bliži je vjernicima od njih samih, čuje njihove dove i prima njihovo obraćanje. Dova, što je općenitija to će prije biti primljena. Nužno je da među muslimanima ima neko ko zaslužuje da se udovolji. Ako Allah prima nekome dovu, On je Plemenitiji od toga da odbije ostalim. U hadisu stoji: - Molite se Allahu jezicima kojima niste griješili. – Neko je rekao: - Allahov poslaniče, a ko od nas ima takav jezik? – Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, je rekao: - Molite jedni za druge, jer ti nisi zgriješio njegovim jezikom a on nije zgriješio tvojim. U tefsiru sure Fatihe od Fennarija stoji: - Ispravan način obraćanja prilikom traženja i dozivanje je veoma jak uvjet za primanje dove. Onaj ko tvrdi da želi dozove Zejda a razmišlja o nekom drugom, pa mu Zejd ne dođe, neka ne kori ikoga osim sebe sama, jer nije zvao onoga ko se može odazvati, nego je usmjerio svoju pažnju na nešto drugo čime je trenutno bio zaokupljen. Bilježi se da je faraon, prije nego je počeo tvrditi božanstvenost, naredio da se na vratima napiše: bismillahi. Kada nije povjerovao u Musaa, Musa je rekao: Bože moj, pozivam ga ali ne vidim u njemu ikakva dobra. – Allah mu je rekao: Kao da hoćeš da on strada? Ti gledaš njegovo nevjerstvo, a Ja gledam u ono što je napisao na svojim vratima. Onaj ko to napiše na svom srcu šezdeset godina je preči da mu se milost ukaže. Ako je neko ko je napisao to na svojim vratima ovakav, šta je tek s onim ko je to uklesao na vrata svoga srca? Njegova dova će sigurno biti primljena. Prvi uvjet primanja dove je da se popravi nutrina halal zalogajom, a zadnji je da se bude iskreno i srcem predano. Išaret u ajetu je da je ljudska duša, ruh, i njegova svojstva u srcu, kao što je Musa i njegov narod. On je tražio od svoga Gospodara kišu kako bi ih napojio mudrošću i spoznajom. Naređeno mu je da udari štapom la ilahe illellah koji ima 181

dva kraka, krak potvrde i krak nijekanja koji isijavaju svjetlo onda kada zavladaju tmine nefsanskih svojstava. Taj štap je prenijet iz božanske blizine na srčano srce koje je bilo poput kamena, možda i tvrđe, pa je iz njega provrelo dvanaest izvora mudrosti, jer je la ilahe illellah dvanaest slova i iz svakog slova je po jedan izvor. Svako pleme od plemena ljudskih svojstava, a njih je dvanaest; pet osjetila vanjskih i pet nutarnjih, srce i nefs. Svaki od njih ima svoje pojilo i izvor, pa ima onih izvora koji su slatki i prijatni i onih koji su gorki i slani. Nefsovi piju sa izvora želja, prohtjeva i strasti, srca piju sa izvora takvaluka i pokornosti, duše, ruhovi piju sa izvora otkrovenja i pokazivanja, sirrovi piju sa izvora hakikata iz čaša pokazivanja svojstava od Onog koji poji. Njih poji njihov Gospodar pićem potonuća i gubljenja u hakikatu, suštini, Zata. Jedite i pijte svaki ponaosob od Allahove opskrbe po Njegovoj naredbi i zadovoljstvu i ne pretjerujte s neredom po zemlji ostavljajući naređenja i birajući grijeh, prodajući i mijenjajući vjeru za dunjaluk, i dajući prednost dunjaluku nad ahiretom i birajući to dvoje nad Allahom. – ovako je u Ettevilatunnedžmijjetu.

‫ط‬ ‫ط‬ ‫حد ت طفناد يع ذ ل ططفننا طرب ر ط‬ ‫من‬ ‫ك ِني ذ ي‬ ‫ ى ط ططعنام ت طوا م‬ ‫ض م‬ ‫ج ل ططفننا م‬ ‫خرم ي‬ ‫مذو ط‬ ‫منا ذتفنب م ذ‬ ‫م ر‬ ‫م طِنينا ذ‬ ‫وطإ مذ ي قذل يت ذ ي‬ ‫ت الير ذ‬ ‫س ى طلن ن ر ي‬ ‫صب مطر ع طل ط‬ ‫ط‬ ‫ط‬ ‫طذوا ي‬ ‫خمي يءر اهيب م ذ‬ ‫صل مطهنا طقنا ط‬ ‫بط ي‬ ‫ذ ي هذذوط ط‬ ‫ذ ي هذذوط أد يطن ى مبنال ر م‬ ‫ن ال ر م‬ ‫مطهنا وطع طد ط م‬ ‫قل مطهنا وطقمرثئآئ مطهنا وطذفذو م‬ ‫ست طب يد مذلذو ط‬ ‫ل أت ط ي‬ ‫سطهنا وطب ط ط‬ ‫ط‬ ‫ط‬ ‫ر‬ ‫ي‬ ‫ي‬ ‫ر‬ ‫ط‬ ‫ي‬ ‫ط‬ ‫د‬ ‫ط‬ ‫ذ‬ ‫ط‬ ‫م‬ ‫سكفن ط ذ‬ ‫م الذ دل ذ‬ ‫م‬ ‫ة وططبئآؤ ذويا ب مضغط ط‬ ‫م وط ذ‬ ‫صرا فطإ م ر‬ ‫م ي‬ ‫منا ط‬ ‫ن اللهم ذ طل مك ب مأن رهذ ي‬ ‫ب د‬ ‫ة طوال ط‬ ‫ت ع طلمي يهم ذ‬ ‫اضرمب ط ي‬ ‫سألت ذ ي‬ ‫ن لكم ر‬ ‫ض ت‬ ‫م ي‬ ‫م ط‬ ‫ي‬ ‫ي‬ ‫ي‬ ‫ذ‬ ‫ر‬ ‫ي‬ ‫ط‬ ‫ي‬ ‫ط‬ ‫ط‬ ‫ن‬ ‫ت اللهم وطِني ط ي‬ ‫كناذنذوا ِني طك ذ‬ ‫ن مبئآطِنينا م‬ ‫دو ط‬ ‫صذوا وركناذنذوا ِني طعيت ط ذ‬ ‫ن ب مضغطمي يرم ال ط‬ ‫قت ذلذو ط‬ ‫فذرو ط‬ ‫حقد ذ طل مك ب م ط‬ ‫منا ع ط ط‬ ‫ن الفن رب مدميمي ط‬ VE IZ KULTUM JA MUSA LEN NASBIRE ‘ALA TA’AMIN VAHIDIN FED’U LENA RABBEKE JUHRIDŽ LENA MIMMA TUNBITU-L-ERDU MIN BAKLIHA VE KISSA IHA VE FUMIHA VE ‘ADESIHA VE BESALIHA KALE ETESTEBDILUNELLEZI HUVE EDNA BILLEZI HUVE HAJRUN IHBITU MISREN FE INNE LEKUM MA SE ELTUM VE DURIBET ‘ALEJHIMUZZILLETU VE-L-MESKENETU VE BA U BI GADABIN MINELLAHI ZALIKE BI ENNEHUM KANU JEKFURUNE BI AJATILLAHI VE JAKTULUNENNEBIJJINE BI GAJRI-LHAKKI ZALIKE BIMA ‘ASAV VE KANU JA’TEDUNE i kada ste rekli: podsjećanje na još jedan prijestup predaka Israelićana i njihovog nijekanja Allahovih blagodati, ali se obraća njima kao da su svoji preci, jer su bili iste ideje. Ovo su oni rekli u svom lutanju pustinjom, kada im je dojadila mana i prepelice, jer se to dvoje nije mijenjalo. Čovjek, ako stalno čini jednu stvar, dojadi mu. Oni su podsjećali na svoj život u Egiptu, jer su bili poljoprivrednici i ostavili su svoje domove na ružan način. Njihova narava je bila željna onog naviknutog života, pa su rekli: "O Musa, mi ne možemo više jednu te istu hranu jesti, hrana je ono što se unosi u organizam. Manu i prepelicu su nazvali jednom hranom, mada je to dvoje, jer su to jeli jedno s drugim, pa je postalo jedno jelo. Moguće je da se jednim htjelo kazati da nisu imali išta drugo i različito od toga. Kada bi na sofri nekog čovjeka bila raznovrsna hrana koja bi mu se iznosila svaki dan ista, reklo bi se: - Taj i taj jede uvijek istu hranu. U Begavijevom tefsiru stoji: Arapi kažu da je nešto jedno, makar bilo i dvoje: Iz njih se vadi biser i merdžan - (Sura Rahman, 22.), ali se vadi iz slanog mora a ne i iz pitke vode. Kažu da je značenje: - Ne možemo podnijeti bogatstvo, pa da svi budemo jednako bogati i neovisni i nikome da ne treba pomoć od drugog, jer je svakom, pojedinačno, dovoljno ono što ima. Među njima se prvo pojavilo uzimanje sluge i roba. zato zamoli, u naše ime, Gospodara svoga zbog nas Ga zamoli svojom dovom, a fa je kako bi se ukazalo na njihovu nestrpljivost da se dova što prije prouči da nam podari pokaže nam i stvori nam. od onoga što zemlja rađa: u 182

prenesenom značenju, pa se zemlja uzima umjesto Allaha povrća, što niče iz zemlje, a hoće se kazati različito; nana, peršun, prasa i slično i krastavica, i pšenice, spomen leće ukazuje da se ovo odnosi na pšenicu, jer je od iste vrste. Kažu da je to bijeli luk, jer se kasnije navodi i crveni. Ibn Temdžid kaže u svojim Havaši: - Reći da je to bijeli luk je bolje, nego reći da je to pšenica, jer se navodi uz crveni luk i leću, a leća se kuha s bijelim i crvenim lukom i leće, i luka crvenoga!" on je rekao: odgovor na pretpostavljeno pitanje, kao da neko pita: A šta je rekao Allah na to? – Rekao im je, kudeći ih: "Zar želite da ono što je bolje zamijenite za ono što je gore? zar hoćete sebi nešto što je manje vrijedno i cijenjeno umjesto nečega što je bolje. Mana i prepelica su ukusnije i ne treba ulagati ikakva truda u to, za razliku od povrća, leće, luka i sličnog. Neki kažu: - Pšenica, makar je bolja od mana i prepelica, ovdje je spomenuta kao nešto gore s obzirom na svoju cijenu. U ajetu se ne može vidjeti da su oni htjeli da im se ukinu mana i prepelice i da im se dadne nešto namjesto toga, nego su htjeli da nekada imaju ovo a nekada ono, jer im je bila dojadila jednoličnost. Idite spustiste se s brda ako hoćete te stvari u grad, jedan od gradova, jer ste u divljini i tu nemate ono što hoćete, nego je to u naseljima. Ne želi se reći da je to Egipat, jer Allah kaže: O narode moj, udite u Svetu zemlju, koju vam je Allah dodijelio, i ne uzmičite nazad, pa da se vratite izgubljeni"- (Sura Maide, 21.) Ako im je bila obaveza da uđu u tu oblast, kako je moguće da uđu u Egipat. Misr znači veliko naseljeno područje. imat ćete ono što tražite!" pojašnjenje zbog čega treba da se spuste. Tu ćete imati traženo povrće i plodove zemlje I poniženje i bijeda bijeda se naziva meskeneh zato što koči od pokreta i akcije. Poniženje i bijeda su ih obuzeli sa svih strana i nisu ih se mogli osloboditi i to im je bila naknada za njihovu nezahvalnost. U prenesenom značenju je rečeno da ih je to pratilo i bilo zalijepljeno za njih kao što se lijepi blato na zid prilikom zidanja. I danas možeš vidjeti da su židovi, iako su bogati, kao sirotinja na njih padoše i Allahovu srdžbu na sebe navukoše zaslužili su Allahovu srdžbu i to im je pripadajuće. U istom značenju su i riječi Poslanika, sallellahu alejhi ve sellem: - Predajem ti se s Tvojim blagodatima na meni. – U značenju: približavam ih sebi i na sebe ih stavljam. Allahova srdžba im je prateći znak na dunjaluku, a Njegova kazna im je na ahiretu zato ta bijeda, poniženje i srdžba su na njima, zato što židovi u Allahove dokaze nisu vjerovali neprestano su nijekali Allahove dokaze i mudžize koje su doživljavali preko Musaa, alejhisselam, nabrojane i prešućene, i zanijekali su Kur'an i Muhammeda, sallellahu alejhi ve sellem, i zanijekali su njegova svojstva spomenuta u Tevratu i zanijekali su i Isaa i Indžil i što su ni krive ni dužne vjerovjesnike ubijali, kao što su ubili Šuajba, Zekerijja, Jahjaa. Ograničenje je, mada je nemoguće da se vjerovjesnici ubijaju zato što su zaslužili, kako bi se ukazalo da je to kod njih bilo neopravdano, jer niko od njih nije bio ubijeđen da treba ubiti ijednog vjerovjesnika. Ako se kaže: - Kako je moguće da se nevjernicima omogući ubistvo vjerovjesnika? – Odgovor je: - To je iz počasti vjerovjesnicima i kako bi im se podigao njihov stepen, kao što je slučaj sa onim vjernicima koji budu ubijeni. To nije poniženje za njih. – Ibn Abbas je rekao: - Nije ubijen ijedan Vjerovjesnik kojem je bila naređena borba, a svi oni koji su imali naredbu da se bore, imali su i pomoć. Tako je jasno da nema ikakvog nesklada između ajeta: i što su ni krive ni dužne vjerovjesnike ubijali, i ajeta: Mi ćemo, doista, pomoći poslanike Naše (Sura Mu'min, 51.) i ajeta: A riječ Naša je davno rečena o robovima Našim, o poslanicima: "Oni će biti, doista, potpomognuti (Sura 183

Saffat, 171,172.) Mada se može reći da je značenje da će biti pomognuti dokazima. U ovom značenju svaki od njih je pomognut. Bilježi se da su u jednom danu ubili sedamdeset vjerovjesnika. U Mesneviji stoji: (stihovi na perzijskom) Zato navedeno nijekanje ajeta i ubijanje vjerovjesnika što su neposlušni bili i što su sve granice zla prelazili. (Sura Bekare, 61.) Prelazili su preko Moje naredbe i činili su ono što sam im zabranio. Njihovo griješenje ih je navelo da počine navedeno. Mali grijesi, ako se u njima ustrajava, vode činjenju velikih, kao što ustrajavanje u malim ibadetima vodi da se počnu činiti veliki. Njihova bolest srca uzrokovana nemarom prema Allahu, spriječila ih je da uživaju u slasti imana, jer grozničavom čovjeku se i šećer čini gorkim. Nemar, gaflet, je otrov za srce i odbojnost vjerničkih srca da počine nešto što Allahu nije drago, je odbojnost koja se osjeća prema otrovanoj hrani. Znaj da Allah ima želju i da čovjek ima svoju želju, a ono što Allah hoće je bolje. Riječi: siđite sa nebesa predavanja i upravljanja vašim životima, na zemlju vašeg upravljanja i izbora. Opisuje ih se poniženjem i bijedom, jer su oni to izabrali spram Allahove volje i izbora, dali su prednost svojem upravljanju nad Allahovim. Kada bi ovaj ummet bio u pustinji, umjesto Israelićana, ne bi rekao njihove riječi, zbog svjetla koje posjeduju. Uzvišeni Allah je rekao: i tako smo vas učinili najboljim ummetom – pravednim i odličnim. U Ettevilat stoji: - Kako god Israelićani nisu mogli otrpiti jednoličnu hranu koja im je spuštana s nebesa i rekli su Musau, zbog svoje iskvarene nutrine, što su rekli, tako je i sa ljudskim nefsom. Zbog svojeg slabog poleta ne može otrpiti jednoličnu hranu kojom ga hrani njegov Gospodar iz gajba, kao što je to mogao Vjerovjesnik, sallellahu alejhi ve sellem, koji je rekao: - Nisam kao neko od vas. Ja boravim kod svoga Gospodara koji me hrani i poji. Nego govori Musau, srcu: Zamoli svoga Gospodara da nam dadne ono što rađa zemlja ljudskosti; povrće životinjskih strasti, krastavac fizičkog uživanja. – On pita: - Zar ćete mijenjati prolazno za vječno? – Siđite u oblast donjeg naselja sa visokih stepena duše i imat ćete to što tražite od niskih potraživanja, ali će vas snaći poniženje i bijeda, kao stoku, još i gore, jer ćete imati i Allahovu srdžbu na sebi. To zbog toga što su nijekali ideje gajba i duhovna otkrovenja, Allahove dokaze i ubijali vjerovjesnike nepravedno – nijekali su ono što im je Allah otkrivao iz gajba, na stepenu vjerovjesnika, i nijekali su svojim nutrinama ostvarenje ovih stepena. Griješili su svom Gospodaru kršenjem obaveza da ulažu trud u pokoravanju Obožavanom. Oni su tražili pored Hakka nekoga drugog. – završen citat. Dalje, u ajetu imamo ukaz da je dopušteno jesti prijatna i ukusna jela. Vjerovjesnik, sallellahu alejhi ve sellem, je volio slatko i med, pio je hladnu vodu. Leća i maslinovo ulje je hrana dobrih ljudi. U hadisu stoji: - Jedite leću jer je ona blagoslovljena, ona raznježuje i omekšava srce, povećava suze. Blagoslovilo ju je sedamdeset vjerovjesnika od kojih je zadnji bio Isa. Omer b. Abdilaziz je jednom jeo hljeb s maslinovim uljem, a jednom ga je jeo sa lećom, jednom s mesom. Da u tome nije bilo odličnosti, Ibrahim, alejhisselam, ne bi učinio da leća bude sastavni dio onog čime bi gostio svoje goste. Da nema išta drugo osim ovog, bilo bi dosta.

184

Leća olakšava tijelo, pa je čovjek spremniji za ibadet, ne uzrokuje strasti kao što je to slučaj s mesom, pšenicom, lukom, bijelim lukom i onim što ima neprijatan miris od dozvoljenih namirnica. U hadisu stoji: - Ko jede crveni i bijeli luk i srijemoš, neka se ne približava našim džamijama, jer melekima smeta što smeta i ljudima. Hoće se reći melekima koji dolaze na mjesta gdje se čini ibadet, a ne na one meleke koji su stalni pratioci čovjeku. Značenje je da njima smetaju ovi mirisi može biti da se odnosi samo na ovo troje, a može se odnositi i na sve što ima nepoželjan miris. Ovo objašnjenje ukazuje na to da ne treba ući u džamiju makar u njoj i ne bilo ljudi, jer to je mjesto gdje dolaze meleki. Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, je rekao: - Ako već morate da ih jedete, onda ih kuhajte. Ljudi su, na osnovu džamija, rekli i za sva ostala mjesta na kojima se okupljaju ljudi, a na osnovu bijelog luka rekli su za sve što ima neprijatan miris kao zadah iz usta i slično tome. Vjerovjesnik, sallellahu alejhi ve sellem, je pokudio jedenje crvenog luka i slično jer mu je dolazila Objava i obraćao se Allahu, međutim, dozvolio je ostalim. Kaže se da je zadnje što je Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, pojeo bio crveni luk, kako bi ukazao svom ummetu da ga je dopušteno jesti. Azimet, bolje i što je suprotno olakšici, jeste da se čovjek u svojim riječima, postupcima i stanjima, ugleda na Vjerovjesnika, sallellahu alejhi ve sellem. Mevla Džami je rekao: Vjerovjesniče, neka ti je selam uspjeh i spas je kod tebe (stihovi na perzijskom)

‫صناملحنا د‬ ‫م ط‬ ‫ن مبنالل رهم طوال يمي طذويم م ال م‬ ‫ن ط‬ ‫خرم وطع ط م‬ ‫هنا ذ‬ ‫إم ر‬ ‫نآ ط‬ ‫ن ط‬ ‫نآ ط‬ ‫ل ط‬ ‫صناطر ى طوال ر‬ ‫دوا ي طوالفن ر ط‬ ‫م ط‬ ‫م ي‬ ‫صناب ممئمي ط‬ ‫مذفنذوا ي طوال رذ مِني ط‬ ‫ن ال رذ مِني ط‬ ‫ط‬ ‫ط‬ ‫ط‬ ‫ط‬ ‫ن‬ ‫م وطل ط‬ ‫خذوي ء‬ ‫م م‬ ‫حطزذنذو ط‬ ‫م ِني ط ي‬ ‫مأ ي‬ ‫م وطل هذ ي‬ ‫ف ع طلمي يهم ي‬ ‫عفند ط طرب دهم ي‬ ‫جذرهذ ي‬ ‫فطل طهذ ي‬ INNELLEZINE AMENU VELLEZINE HADU VENNESARA VESSABI INE MEN AMENE BILLAHI VE-L-JEVMI-L-AHIRI VE ‘AMILE SALIHAN FE LEHUM EDŽRUHUM ‘INDE RABBIHIM VE LA HAVFUN ‘ALEJHIM VE LA HUM JAHZENUNE One koji su vjerovali, jezicima ali ne i srcima, to su munafici, shodno njihovom slijeđenju nevjernika, i tome što ih se tako obilježava, a ne govori se da su munafici otvoreno. Taj stepen, bez obzira što se naziva vjerovanjem, neće im koristiti niti ih može izvesti iz okvira nevjerstva pa i one koji su bili jevreji, koji su primili židovstvo. Jehud može biti i arapski izraz kada se neko pokaje. Nazvani su tako nakon svog pokajanja od židovstva, jer je njihova tevba bila strašna. Što se tiče izraza koji je poarabljen, nazvani su tako po najstarijem Jakubovom sinu. Kažu dase židovi, jehudi, nazivaju tako jer kada bi im došao neki Poslanik ili Vjerovjesnik, vodili bi ga svom vladaru da ga ubije. Kršćani nazvani su tako, nesara, jer su bili pomagači Isau, alejhisselam, ili zato što su bili s njim u naselju koje se naziva Nasira, pa su nazvani po tom naselju tako, ili zato što su živjeli u naselju Nasra, a to je naselje u kojem je živio Isa, alejhisselam i sabijci nazvani tako kada napuste vjeru. To je bila grupa koja je ostavila židovstvo i kršćanstvo i obožavali su zvijezde i meleke, pa su smatrani idolopoklonicima, makar su čitali Zebur. Meso životinja koje oni kolju se ne jede, niti se njihove žene mogu oženiti. Neki beduin je došao Vjerovjesniku, sallellahu alejhi ve sellem, i rekao: - Zašto se sabijci nazivaju tako? – Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, je rekao: - Zato što su oni, kada bi im došao neki Poslanik ili Vjerovjesnik, uzimali ga i vezali, a onda bi uzeli veliki kazan i u njega stavili vodu da provri, a onda to sipali njemu na glavu 185

(sabbuhu), kako bi mu čitavo tijelo bilo prekriveno plikovima – ovako je u Revdatul-ulema. - one koji su u Allaha i u onaj svijet vjerovali i dobra djela činili od nabrojanih, ko bi povjerovao u Allaha i sve ono što je objavljeno vjerovjesnicima, koji su vjerovali u Dan proživljenja. Ko bi od njih pokazao iskreno vjerovanje i ko bi prihvatio islam iskreno, i ko bi činio dobra djela kojima je Allah zadovoljan - doista čeka nagrada od Gospodara njihova; zbog svega toga, njima je obećana nagrada od Gospodara, Imaoca i Posjednika svih njih. Ako budu vjerovali i radili dobra djela, neće biti kažnjeni za ono što su uradili, ili što su uradili njihovi preci i nimalo im neće biti umanjeno od njihove nagrade ničega se oni neće bojati kada budu strahovali ostali nevjernici i ni za čim neće tugovati! – (Sura Bekare, 62.) kada budu tugovali oni koji su propustili da iskoriste svoj život, kada budu žalili za propuštenom nagradom koju su mogli ostvariti. Ukratko, onaj ko bude imao čvrtsto vjerovanje i dobra djela, ući će u Džennet. Znaj da je od ove prave vjere ljepota postojeća u nefsovima, a od te ljepote se okreće i ostavlja se zbog neke bolesti ljudskosti ili slijeđenja. Svako je rođen ispravan i ukorijenjeno mu je ispravno vjerovanje i narava koja prikladna i pogodna za primanje vjere i kada bi dijete, novorođenče, bilo ostavljeno u takvom stanju, ono bi ostalo u čistoj vjeri i ne bi bilo išta drugo, kao što je Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, rekao: - Nema novorođenčeta a da se ne rodi u prirodi islama, a onda ga roditelji učine židovom, kršćaninom ili vatropoklonikom. Ibn Malik u Šerhu-l-mešarik kaže: - Hoće se reći u prirodnom stanju, kada je Allah pitao sve duše, prije nego su bila stvorena njihova tijela: - Jesam li Ja vaš Gospodar? – pa su duše potvrdile. Ne postoji nesklad između ovog hadisa i riječi Poslanika, sallellahu alejhi ve sellem: - Dječak kojeg je ubio Hidr je bio potvrđeni nevjernik. Kada je Allah izveo potomstvo Adema, alejhisselam, iz njegove kičme i upitao: - Jeam li Ja vaš Gospodar? – svi su povjerovali jer su vidjeli Hakka, ali vjerovanje nesretnika im ne koristi jer oni nisu otprije vjerovali. Izmiješali su sretnici i nesretnici, i tada među njima nije bilo razlika. Kada su spušteni u utrobe svojih majki, onda se odvojio sretnik od nesretnika, jer pisar ne gleda u ono vrijeme kada se potvrđivalo, nego gleda u Allahovo sveznanje i moguća stanja; sretnik ili nesretni i druga. Kada se dijete rodi u prirodi islama, a to je priroda Svakako jesi, potvrđujemo (bela), ovdje imamo četiri stepena: prvi je Allahovo sveznanje, a to je podrazumijevajuća, duhovna, materica, a sufije to nazivaju; maternica ili Osnovna knjiga, matrica. Drugi je stepen bela a kažu za njega duhovno novorođenče. Treći je fizička maternica. Četvrti je stepen fizičko novorođenče, i to je preslik duhovnog novorođenčeta. Zbog toga se ne može odvojiti sretnik od nesretnika u tom periodu, kao što se nije odvajalo ni u svijetu bela. Fizička maternica je preslik Allahovog sveznanja i zbog toga se može razdvojiti sretnik od nesretnika. Sada ti je jasno značenje Vjerovjesnikovog, sallellahu alejhi ve sellem, hadisa: - Sretnik je sretnik u majčinoj utrobi a nesretnik je nesretnik u majčinoj utrobi. – I značenje druge predaje: - Sretnik može postati nesretnik i nesretnik može postati sretnik. – I značenje hadisa: - Svako se rodi u prirodi islama. Ovako to tumači šejh Bali Sufijevi. Autor ovog djela kaže: - Moj šejh, da ga Allah poživi u zdravlju, u svom djelu Laihatu-l-berkijjat kaže: - Naumpalo mi je da se pod majčinom utrobom, shodno tumačenjima onih koji tumače i išarete, može uzeti Jedinstveni i lični gajb, pa je sretnik onaj ko je sretnik u ovom Ličnom gajbu i koji je to potvrdio u fizičkom 186

svijetu. Nesreća ne potpada, u osnovi, ni pod jedan od ovih. Nesretnik je onaj ko je nesretnik u ovom Ličnom gajbu i koji je to potvrdio u fizičkom svijetu. Sreća ne potpada, u osnovi, ni pod jedan od ovih. Sretnik može biti nesretan i nesretnik može biti sretan u Berzehu koji objedinjuje i jedno i drugo. Tako sretnik može biti nesretnik, sretnik zbog lične sreće a nesretan zbog uzrokovane ili proizvoljne nesreće. Nesretni sretnik može biti nesretan zbog lične nesreće a sretan zbog proizvoljne sreće. Rezultat je u onom što je lično a ne što je proizvoljno, i sud se donosi na osnovu ličnog a ne proizvoljnog. Tako se pečati ono što se vidi. Zadnji udisaj nesretnom se pečati proizvoljnom srećom i ličnom nesrećom, pa nestane proizvoljne sreće i ulazi u skupinu nesretnika. Na ovo miješanje i proizvoljnost berzeha, ukazuje riječima sretnik može postati nesretan i nesretnik sretnik. Mijenjanje je u proizvoljnosti a nije u suštini, a sud je na osnovu suštinskog a ne proizvoljnog. Onaj kome se srce ispuni Allahovim svjetlom, taj je povjerovao u Allaha, a nije povjerovao slijepo slijedeći, oponašajući ili iz običaja sredine, ili ugledajući se u svoje pretke. Takvi ne strahuju od zastora enanijjeta – egoizma, niti tuguju i brinu zbog dvojnosti, jer oni dostižu jednost i želju.

‫م ال س‬ ‫منا آت طمي يطفننا ذ‬ ‫خ ذ‬ ‫كم ب م ذ‬ ‫طذوطر ذ‬ ‫وطإ مذ ي أ ط ط‬ ‫منا مفميهم‬ ‫خذ يطننا م‬ ‫قذورةت طواذ يك ذذروا ي ط‬ ‫ذوا ي ط‬ ‫م وططرفطعيطفننا فطذويقطك ذ ذ‬ ‫مميطثناقطك ذ ي‬ ‫ن‬ ‫م ت طت ر ذ‬ ‫قذو ط‬ ‫ل طعطل رك ذ ي‬ VE IZ EHAZNA MISAKAKUM VE REFE’NA FEVKAMUTTURE HUZU MA ATEJNAKUM BI KUVVETIN VEZKURU MA FIHI LE’ALLEKUM TETTEKUNE i kada smo od vas zavjet uzeli podsjećanje na još jedan prijestup Israelićana i njihovim predaka. Sjetite se, Israelićani, kada smo uzeli obavezu od vaših predaka da će praktikovati ono što je u Tevratu, a to je bilo prije nego su osuđeni na lutanje pustinjom, kada su izašli s Musaom iz Egipta i kada su bili spašeni od utapanja i brdo iznad vas podigli: kao da je oblak kako biste prihvatili i dali obavezu. Tur na sirjanijskom jeziku znači brdo. To je bilo kada je Musa došao im sa Pločama i kada su vidjeli šta je na njima; zaduženja i obaveze. To im se učinilo teškim i odbili su da to prihvate, pa je Džibrilu bilo naređeno i on je brdo iščupao iz temelja i izdigao ga iznad njih. Musa im je rekao: - Ili ćete prihvatiti ili će ovo brdo biti bačeno na vas. – Kada su vidjeli da im nema izlaza, prihvatili su ono što je u Tevratu i pali na sedždu, ali su jednom stranom lica gledali u brdo iznad njih. Tako je postao običaj židova da sedždu čine samo polovicom lica i govore: - Zbog ovakve sedžde je otklonjena kazna od nas. – Onda je brdo uklonjeno i oni su prihvatili Tevrat. To nije bila prisila na islam, jer prisila je nešto što oduzima bilo kakav izbor. To je dopušteno kao što je slučaj i sa nevjernicima. Što se tiče riječi Uzvišenog: Nema prisile u vjeru i sličnim ajetima, to je dokinuto ajetom o borbi. Ibn Atijje kaže: Ono što je najtačnije je da je Allah ih prisilio, kada su sedždu učinili, da povjeruju, jer su povjerovali na silu a srca im nisu bila ubijeđena. "Svojski prihvatite rekli smo im: Uzmite! ono što smo vam dali od Knjige, odlučno i ustrajavajući i neka vam je na umu ono što je u Knjizi, upamtite ono što je u Knjizi i proučavajte to, nemojte zaboravljati i nemojte to zanemarivati da biste se kazne sačuvali!" – (Sura Bekare, 63.) nadajući se da ćete biti sačuvani

‫ه لط ذ‬ ‫من ب طعيد م ذ طل م ط‬ ‫ض ذ‬ ‫ن‬ ‫ن ال ي ط‬ ‫خنا م‬ ‫م وططر ي‬ ‫ك فطل طذويل ط فط ي‬ ‫كفنذتم د‬ ‫مت ذ ذ‬ ‫ح ط‬ ‫ل الل رهم ع طل طمي يك ذ ي‬ ‫م ت طذوطل رمي يذتم د‬ ‫ثذ ر‬ ‫سرمِني ط‬ ‫م ط‬ 187

SUMME TEVELLEJTUM MIN BA’DI ZALIKE FE LEVLA FADLULLAHI ‘ALEJKUM VE RAHMETUHU LE KUNTUM MINE-L-HASIRINE vi ste poslije toga odustali, okrenuli ste se i zapostavili ste obavezu i ustrajavanje u njoj i da nije bilo Allahove dobrote prema vama i milosti Njegove, tako što vas je ostavio i od vas odgodio kaznu uistinu biste stradali. (Sura Bekare, 64.) od onih onih koji su propali, međutim, On vam je blagodario tako što je iznad vas podigao brdo kako biste se pokajali. Onda je uklonio brdo od vas i da toga nije bilo, ono bi se navas stropoštalo. Gubitak je u osnovi gubitak kapitala, a ovdje je gubljenje života, jer život je osnov. Allah je blagodario Muhammedovom, sallellahu alejhi ve sellem, ummetu tako što im je propisao obaveze, jednu za drugom, a nije ih obavezao svim farzovima odjednom. Kada se jedna obaveza ustabili u njihovim srcima, onda bi im stavljao drugu. Israelićanima je odjednom stavio sve obaveze, pa im je to bilo teško i zbog toga ih nisu htjeli prihvatiti sve dok nisu vidjeli kaznu. Dalje im Allah naređuje da čuvaju obaveze, sprovode ih, ne zaboravljaju i ne zapostavljaju, pa kaže: i neka vam je na umi što je u Njoj i to i jeste svrha božanskih Knjiga. Temelj prakse je iz onoga što Knjiga nosi a ne u njenom učenju i čitanju jezikom, jer samo čitanje je zapostavljanje Knjige. To je slično nekom sultanu koji pošalje zapovijed nekom od svojih namjesnika ili velikodostojnika i naredi mu da sagradi dvorac u toj oblasti kojom upravlja i kada pismo dođe do tog namjesnika, a on ne htjedne napraviti dvorac, nego vrijeme provodi čitajući pismo svaki dan. Kada bi sultan došao i vidio da dvorac nije sagrađen, jasno je da bi namjesnik bio zaslužan svake moguće kazne. Kur'an je primjer te zapovijedi gdje Allah zapovijeda svojim robovima da održavaju i grade temelje vjere; post, namaz i druge. Samo učenje Kur'ana, bez prakse, ne koristi. U Mesneviji stoji: (stihovi na perzijskom) Bilježi se da je Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, jednom pogledao u nebo i rekao: - Dolazi momenat kada će od ljudi biti uzeto znanje i neće moći išta učiniti po tom pitanju. – Pa je Zijad b. Lebid Ensari rekao: - Kako da se uzme od nas a mi učimo Kur'an? Allaha mi, mi ćemo ga učiti i podučiti i naše supruge i našu djecu tome. – Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, je rekao: - Mati te željela, Zijade! Eto Tevrata i Indžila kod židova i kršćana, pa koja im korist od toga? U Muvetta se bilježi od Abdullaha b. Mesuda da je rekao nekom čovjeku: Živiš u vremenu kada ima puno učenih i upućenih u Kur'an ali malo onih koji ga znaju napamet, koji vode računa o granicama koje je Kur'an postavio a koji ga ne znaju učiti, malo je onih koji pitaju ali je mnogo onih koji znaju i daju, oni dulje s namazom ali malo govore, njihova djela su prije njihovih prohtjeva. Doći će vrijeme kada će biti malo upućenih u Kur'an ali će biti mnogo onih koji ga uče i znaju napamet ali ne rade po onom što im on ograničava. Bit će mnogo onih koji pitaju ali malo onih koji odgovaraju i daju, duge će im biti hutbe i govori a kratit će namaz, njihovi prohtjevi će biti ispred njihove prakse. Išaret u ajetu je da je davanje obaveze bilo općenito, kao što je bio slučaj i s vremenom zar nisam vaš Gospodar?, međutim, neki ljudi su prihvatili željno, a drugi su prihvatili iz straha, kako bi se pokazalo da je sve od Allaha i u jednom i u drugom slučaju. Neko čuje Njegov govor, Njegovom voljom i pokori se, a neko čuje i On ga ostavi u zabludi. Nema većeg dokaza od toga da je bilo brdo iznad njih i oni su to vidjeli i doživjeli. Kada im je zaprijetio, njima nije koristilo pokazivanje dokaza. U riječima: uzmite ono što vam dajemo odlučno je išaret da uzeti ono što Allah daje; naredbe, zabrane, ibadete i znanje i ostalo, nije moguće bez božanske 188

podrške i neka vam je na pameti ono što je u njoj od ukaza i išareta kako biste bili muttekije Allahu i nikom drugom a onda ste se okrenuli, poslije toga ostavili ste Istinu i slijeđenje Šerijata tako što ste dopustili svojim naravama da zavladaju, a nakon davanja obaveze i slijeđenja istine, kao ispit od Allaha i da nije bilo Allahove blagodati i milosti početne podrške od Allaha da uzmete odlučno obavezu, primanja tevbe i postojanosti u njoj na kraju bili biste stradali ostali biste u griješenju, kažnjeni i izgubljeni i izgubili biste i dunjaluk i ahiret, kao što je slučaj sa onima, od vas, koji su ostali ustrajni.

‫م ذ‬ ‫ن‬ ‫ت فط ذ‬ ‫وطل ط ط‬ ‫كذوذنذوا ي قمطرد طة د ط‬ ‫خنا م‬ ‫سب ي م‬ ‫دوا ي م‬ ‫ن اع يت ط ط‬ ‫م مف ي ال ر‬ ‫قل يطفننا ل طهذ ي‬ ‫مفنك ذ ي‬ ‫مت ذ ذ‬ ‫قد ي ع طل م ي‬ ‫سمئمي ط‬ ‫م ال رذ مِني ط‬ VE LEKAD ‘ALIMTUMULLEZINE’TEDEV MINKUM FISSEBTI FE KULNA LEHUM KUNU KIREDETEN HASI INE Vama je poznato obraća se Vjerovjesnikovim, sallellahu alejhi ve sellem, savremenicima, židovima: dobro vam je poznato, Israelićani ono što se dogodilo onima od vas koji su prešli granicu, od vaših predaka koji su se o subotu ogriješili, dan subote, kada su prekoračili ograničenja postavljena za taj dan. Bilo je određeno da se taj dan pojača ibadet, a oni su se posvetili ribolovu. Osnov izraza sebt je prekidanje. Židovima je bilo naređeno da u tom danu ostave sve poslove i da se posvete ibadetu Allahu. Spavanje se naziva subat jer njime se prekida svako voljno kretanje. Ovdje je i upozorenje i prijetnja, pa kao da je rečeno: vi znate šta se desilo s njima i kakva ih je kazna zadesila, pa čuvajte se da i vas zadesi slično. Radi se o tome da su oni, za vrijeme Davuda, alejhisselam, bili u oblasti Ejla, između Medine i Šama, na obali Crvenog mora i Allah im je zabranio ribolov u subotu. Kada bi došla subota, sve ribe bi se sakupljale uz obalu. Ili je to bio ispit od Allaha tim ljudima ili su se ribe okupljale da posjete ribu u čijoj utrobi je bio Junus, alejhisselam. Svake subote su se okupljale i pomaljale svoje glave iz vode tako da se voda nije ni vidjela od njihova mnoštva. Kada bi prošla subota, ribe bi odlazile i malo koja bi se vidjela. Onda ih je šejtan nagovorio: - Vama je zabranjeno da ih lovite subotom. – Onda su ljudi, iz tog naselja, iskopali kanale i tu doveli vodu, pa kada bi bilo petak navečer, oni bi te kanale otvarali i punili ih vodom. Kada bi se ribe sakupile, talasi bi ih donijeli u te kanale i ribe ne bi mogle izaći. U nedjelju bi ih pokupili iz kanala, pa bi ih jeli, sušili i usoljavali za kasnije, a onda prodavali. Jako su obogatili. Tako su radili četrdeset godina, ili sedamdeset. Stalno su strahovali od kazne, ali pošto kazna nije dolazila, opustili su se i drznuli su se da griješe, pa su rekli: - Subota nam je dopuštena. – Onda su njihovi potomci nastavili s njihovom praksom. Da su to uradili jednom ili dva puta, ne bi im škodilo, ali pošto su ustrajavali, svi stanovnici naselja, a bilo ih je oko sedamdeset hiljada i bili su podijeljeni na tri kategorije: jedni nisu nikako lovili i druge su odvraćali, drugi su se pridržavali zabrane ali nisu drugim zabranjivali i treća grupa koja je prekršila naredbu. Onih koji su zabranjivali je bilo dvaneaest hiljada i oni su ih stalno odvraćali i govorili im: - Ljudi, griješite i neposlušni ste svom Gospodaru i postupate suprotno zakonu vjerovjesnika koji vam je poslan. Ostavite se tog posla prije nego vas zadesi kazna. – Međutim, ovi nisu htjeli poslušati, pa ih je Allah kaznio mijenjanjem izgleda i to je u riječima: kao i to da smo im mi rekli: prisilom "Budite majmuni naredba da se promijeni izgled, jer oni nisu bili sposobni da se promijene iz jednog u drugi lik. Na to ukazuju i riječi: Ako nešto hoćemo, Mi samo za to reknemo: "Budi!" - i ono bude. (Sura Nahl, 40.) Kada 189

hoćemo nešto da postane, onda to postaje takvo bez ustezanja i opiranja prezreni!" (Sura Bekare, 65.) To zbog toga što su oni koji su ih odvraćali rekli: Allaha nam, nećemo više s vama živjeti u istom mjestu. – Podijelili su mjesto zidom na dva dijela. Davud, alejhisselam, ih je prokleo i Allah se na njih rasrdio zbog njihova ustrajavanja u grijehu, pa su u jednoj noći promijenili izgled. Kada je svanulo, oni koji su zabranjivali i odvraćali ih od toga, došli su do kapije na zidu i zatekli je zaključanu i nije se čuo ikakav glas s druge strane niti su vatre bile upaljene. Prešli su preko zida i ušli u drugi dio naselja. Zatekli su mladiće pretvorene u majmune a starije pretvorene u svinje. Majmuni su prepoznavali svoje rođake među ljudima, ali ljudi nisu mogli prepoznati svoje rođake među majmunima. Majmuni su prilazili svojim rođacima među ljudima i njušili njihovu odjeću i plakali kod njih. Ljudi su govorili: - Zar vas nismo odvraćali od vašeg griješenja? – Majmuni su kimali glavama potvrđujući, a suze su im klizile iz očiju. To ukazuje da su ostali razumni i nakon što su postali majmuni. Od njih nisu ostali majmuni, jer su majmuni postojali i prije njih, a ovi su pretvoreni u majmune zbog njihove poganosti i kako bi se ukazalo na poganost njihovog postupka. Umrli su nakon tri dana i nisu ostavili ikakvo potomstvo poslije sebe, dok su današnji majmuni potomci majmuna koji su bili i prije ovih.

‫هنا ن ط ط‬ ‫ن‬ ‫خل ي ط‬ ‫منا ط‬ ‫عظ ط د‬ ‫مذوي م‬ ‫جعطل يطفننا ط‬ ‫مت ر م‬ ‫فط ط‬ ‫ة ل دل ي ذ‬ ‫فطهنا وط ط‬ ‫ن ِني طد طِني يطهنا وط ط‬ ‫كنال د ل د ط‬ ‫قمي ط‬ ‫منا ب طمي ي ط‬ FE DŽE’ALNAHA NEKALEN LIMA BEJNE JEDEJHA VE MA HALFEHA VE MEV’IZATEN LI-L-MUTTEKINE Savremenicima i pokoljenjima njihovim to smo učinili opomenom, to pretvaranje u svinje i majmune smo učinili opomenom kako ne bi počinili nešto slično. Tako i prijašnjim i potonjim narodima, jer se njihovo pretvaranje navodi i u prijašnjim knjigama. – Neka uzme poduku svaki do kojeg dođe ta vijest i neka bude nauk i prijašnjim i potonjim a poukom onima koji se boje Allaha. (Sura Bekare, 66.) onim koji su ih odvraćali od griješenja, a bili su pobožni iz njihova naroda. Ili svim muttekijama koji čuju za ovaj slučaj. Sa'di je rekao: (stihovi na perzijskom) Znaj da je ovo iskušenje i kazna naknada svakom ko ne cijeni vrijednost dobročinstva i ko Blagodarnom uzvraća nezahvalnošću. Njega se strovali sa stepena ostvarenja u poniženje ostavljanja. Prijašnje se narode kažnjavalo pretvaranjem u nešto drugo i zatiranjem u zemlju, a kazna ovog ummeta je usmjerena na srca, a kazna srca je teža i žešća od kazne životom. Uzvišeni Allah je rekao: i da Mi srca njihova i oči njihove nećemo zapečatiti, i da neće vjerovati kao što ni prije nisu vjerovali, i da ih nećemo ostaviti da u zabludi svojoj lutaju smeteni? (Sura En'am, 110.) Ovo je stanje onog ko ne želi da se ponaša ispravno u svom služenju Vladaru i ko posrće tokom svog napredovanja, ko ne želi da kroči u Blizinu korakom uvažavanja i svetosti. Takav zaslužuje da mu se uskrati i zaslužuje propast i da bude iskušan Sultanovom kaznom. Dalje, pokazatelj pretvaranja u svinju je da se jede otpad, a onaj ko jede haram, njegovo srce je pretvoreno u nešto drugo. Kažu da je pokazatelj pretvaranja troje: ne osjeća slasti u ibadetu, ne boji se grijeha i ne uzima pouku iz smrti nekoga, nego iz dana u dan više želi dunjaluk. – ovako je u Zehreturrijad. Bilježi se od Avfa b. Abdillaha da je rekao: - Jedan pobožnjak je pisao svom prijatelju troje: Ko radi za ahiret, Allah će ga poštediti dunjalučke brige. Ko 190

popravlja ono što je između njega i Allaha, Allah će popraviti ono što je između njega i ljudi. Ko popravlja svoju nutrinu, Allah će mu popraviti vanjštinu. Muhammed b. Ali Tirmizi je rekao: - Popravljanje četiri kategorije je na četiri mjesta: djece u školama, razbojnika i lopova je u zatvorima, žena u kućama a zrelih ljudi u džamijama.

‫قذومه إن الل له ِنيأ يمرك ذ ط‬ ‫خذ ذطننا هذذزوا د طقنا ط‬ ‫وطإ مذ ي طقنا ط‬ ‫ل‬ ‫حذوا ي ب ط ط‬ ‫قطرة د طقناذلذوا ي أ طت طت ر م‬ ‫ن ت طذ يب ط ذ‬ ‫مأ ي‬ ‫س ى ل م ط ي م م م ر‬ ‫مذو ط‬ ‫ط ط ذ ذ ي‬ ‫ل ذ‬ ‫ط‬ ‫ط‬ ‫ط‬ ‫ي‬ ‫ل‬ ‫ذ‬ ‫ن‬ ‫أ ذ‬ ‫ن م‬ ‫ن ال ط‬ ‫ن أكذو ط‬ ‫عذوذ ذ مبناللهم أ ي‬ ‫جناه مملمي ط‬ ‫م ط‬ VE IZ KALE MUSA LI KAVMIHI INNELLAHE JE MURUKUM EN TEZBEHU BEKARETEN KALU ETETTEHIZUNA HUZUVEN KALE E’UZU BILLAHI EN EKUNE MINEL-DŽAHILINE A kada je Musa rekao narodu svome: još jedno podsjećanje na sramotu predaka Israelićana, tako što ih se podsjeća na prijestupe koje su oni počinili: i sjetite se kada je Musa rekao vašim precima: "Allah vam naređuje da zakoljete kravu", ženka goveda. Uzrok tome je bio da je među Israelićanima bio neki bogat starac kojeg su ubili njegovi amidžići želeći njegovo nasljedstvo, pa su ga ostavili pred gradskom kapijom, ili su ga odnijeli u neko drugo naselje i ostavili ga takvog. Onda su došli i tražili krvarinu, zadovoljštinu. Drugi ljudi su došli tvrdeći da su ga baš oni ubili. Musa ih je pitao da li je to istina, i oni su zanijekali. Musa, alejhisselam, posumnjao je u istinitost. To je bilo prije nego je objavljeno dijeljenje u Tevratu, pa su tražili od Musaa da zamoli Allaha da im pokaže. Allah im je naredio da zakolju kravu i jednim njenim dijelom udare umrlog, on će oživjeti i reći ko ga je ubio - oni upitaše: kao da se pitalo: - I šta su oni oni uradili, da li su požurili da se pokore ili nisu? – pa se kaže: - Oni su pitali: "Zbijaš li ti to s nama šalu?" zar se ismijavaš nama i podruguješ nam se. Mi tebi govorimo o ubijenom, a ti nam naređuješ da zakoljemo kravu, a ništa zajedničko nije među njima. - Neki učenjaci kažu: to je bila njihova ishitrenost i neznanje. – nisu zaklali kravu i nisu se pokorili - "Ne dao mi Allah da budem neznalica!" - reče on. (Sura Bekare, 67.) jer je ismijavanje i podrugivanje tokom dostavljanja Allahove naredbe, neznanje i glupost. Ovo ukazuje na to da je ismijavanje sa vjerom veliki grijeh, tako isto i ako se ismijavaju muslimani i svi oni koje se mora uvažavati i takav postupak je izrugivanje i ko to čini zaslužuje kaznu. Šala nije isto što i izrugivanje. Emiru-l-muminin Ali b. Ebi Talib je rekao: - Nema smetnje u šali koja će razvedriti drugog čovjeka. Bilježi se da je neki čovjek došao Ubejdullahu b. Husejnu koji je bio kadija u Kufi, pa se kadija našalio s njim pitajući ga: - To tvoje džube, jeli od vune ovčice ili ovnića? – Onaj mu je rekao: - Zar se praviš neznalicom? – Kadija ga je pitao: - A otkad je šala neznanje? – Onaj mu je proučio ovaj ajet, pa se Ubejdullah okrenuo od njega i ostavio ga, jer je uvidio da je to neznalica koji ne zna razliku između šale i poruge. Ljudi su shvatili da je klanje krave naredba od Allaha i da je to ozbiljna stvar, pa su tražili da im se kaže kakva treba da bude, kao što će kasnije biti riječi. Da su uzeli bilo koju kravu i zaklali, bilo bi dovoljno, ali su oni sitničarili, pa je i Allah pooštrio, a u svemu tome je svrha. Slučaj je takav da je među Israelićanima bio jedan dobar i pobožan čovjek koji je imao dječaka i imao je tele. On je to tele odveo u šiprag i rekao: - Allahu moj, Tebi povjeravam ovo tele za svoga sina dok odraste. – Čovjek je umro a tele je odraslo u junicu i ona je bježala od svakoga. Kada je sin odrastao, a pazio je 191

svoju majku, noć je podijelio na tri dijela, pa je jedan dio klanjao, jedan je spavao, a jednu trećinu je provodio uz majčino uzglavlje. Kada bi osvanuo, odlazio bi u šumu po drva, donosio na tržnicu i prodavao, a onda bi trećinu zarade podijelio kao sadaku, trećinu bi kupio namirnica, a treći dio bi dao majci. Mati mu je jednom rekla: - Otac ti je ostavio tele u naslijeđe i zamolio Allaha da ti ga sačuva u tom i tom šipražju. Otiđi tamo i zamoli Ibrahimova, Ishakova i Ismailova Boga da ti vrati to tele. Poznat ćeš je po tome što kad je pogledaš, učinit će ti se da isijava sunčevo svjetlo iz svoje kože. – Ta junica se zvala Pozlaćena, zbog svoje ljepote i boje dlake. Njena dlaka je bila zlatasta, kao ukras, a ne kao mahana. Mladić je otišao u šiprag i vidio ju, pa je poviknuo: - Tako ti Ibrahimova, Ishakova, Jakubova i Ismailova Boga, dođi. – Ona je došla trčeći i stala pred njega. On ju je zagrlio i poveo kući. Krava je, Allahovom voljom, progovorila: - Momče, koji vodiš računa o svojoj majci, uzjaši me, bit će ti lakše. – Momak je rekao: - Mati mi nije takvo što rekla, nego mi je rekla: - Zagrli je. – Krava je rekla: - Tako mi Boga Israelićana, da si me pokušao uzjahati, nikad ne bi uspio. Kreni i znaj kada bi naredio brdu da se iščupa iz korijena, ono bi te poslušalo i krenulo za tobom zbog tvoje odanosti majci. – Mladić je odveo tu kravu svojoj majci i ona mu je rekla: - Ti si siromašan i nemaš ikakvog imetka, a stvara ti teškoću to što danju ideš u šumu po drva a noću ibadetiš. Otiđi i prodaj tu kravu. – On je pitao: - A pošto da ju prodam? – Majka je rekla: - Za tri dinara i ne prodaji je prije nego mene pitaš. – Cijena krave je tada bila tri dinara. – Mladić je otišao na pijacu i Allah je poslao meleka da se vidi kakav je odgoj bio kod tog mladića i kolika je bila njegova odanost majci, a Allah je znao kakav je on. – Melek mu je rekao: - Pošto prodaješ ovu kravu? – Mladić je rekao: Za tri dinara i uvjet je da moja majka bude zadovoljna. – Melek je rekao: - Dat ću ti šest dinara, ali nemoj išta pitati majku. – Mladić je rekao: - Kada bi mi dao zlata koliko je ova krava teška, ne bih uzeo prije nego vidim sa svojom majkom. – Onda je otišao s kravom kod svoje majke i rekao joj šta mu je ponuđeno, pa mu je mati rekla: - Vrati se i prodaj je za šest dinara uz moje zadovoljstvo i saglasnost. – Mladić je otišao na pijacu i našao onog meleka i on ga je pitao: - Jesi li pitao majku? – Mladić je rekao da jeste i da mu je majka rekla da je proda za šest dinara i ni za koju drugu cijenu prije nego nju upita. – Melek je rekao: - Dat ću ti dvanaest dinara a da ne pitaš majku. – Mladić je odbio i otišao je majci i rekao joj o tome. – Ona mu je rekla: - Taj koji hoće da ti kupi kravu je melek u ljudskom obliku i hoće da te iskuša, pa ako ti dođe, reci mu: - Hoćeš li da kupiš ovu kravu ili nećeš. – Mladić je otišao i uradio kako mu je majka rekla. Melek mu je rekao: - Idi svojoj majci i reci: - Zadrži tu kravu jer će je Musa b. Imran, alejhisselam, kupiti od tebe zbog ubijenog Israelićanina i nemojte je prodavati osim za onoliko dinara koliko može stati u njenu kožu. – Allah je odredio Israelićanima da zakolju baš tu kravu i oni su tražili dodatni opis i osobine sve dok im se opisala baš ta krava koju je mladić imao. Njemu kao naknada za njegovu odanost majci i kao Allahova blagodat i milost. Razlog da zakolju kravu a ne neku drugu životinju je bio u tome što su oni obožavali tele i što im je to bilo najdraže, kao što Uzvišeni kaže: srca njihova su, zbog nevjerovanja njihova, još bila nadojena teletom. – a onda su se pokajali i povratili obožavanju Allaha. Allah ih je htio iskušati klanjem onoga što im je bilo drago kako bi se vidjela suština njihove tevbe i kako bi se iskorijenilo ono što im je u srcima. – Kažu da je najbolja i najvrjednija žrtva, za njih, bila krava, pa im je naređeno da zakolju kravu kako bi žrtvovali ono što im je bilo najvrdjenije.

192

‫طقناذلذوا ي اد يع ذ ل ططفننا طرب ر ط‬ ‫قذو ذ‬ ‫ ي طقنا ط‬ ‫ن‬ ‫ل إ من رطهنا ب ط ط‬ ‫ه ِني ط ذ‬ ‫ذوا ء‬ ‫ل إ من ر ذ‬ ‫ك ِني ذب طدمين ل لطفننا ط‬ ‫قطرة ء ل ر طفنارم ء‬ ‫ض وطل ط ب مك يءر ع ط ط‬ ‫منا ه م ط‬ ‫ن ذ طل م ط‬ ‫ن‬ ‫مرو ط‬ ‫منا ت ذؤ ي ط‬ ‫ك طفنافيعطذلذوا ي ط‬ ‫ب طمي ي ط‬ KALUD ‘U LENA RABBEKE JUBEJJIN LENA MA HIJE KALE INNEHU JEKULU INNEHA BEKARETUN LA FARIDUN VE LA BIKRUN ‘AVANUN BEJNE ZALIKE FEF’ALU MA TU MERUNE "Zamoli Gospodara svoga, u naše ime", - rekoše kao da je rečeno: - I šta su onda oni rekli Musau, pa se kaže: - Htjeli su da se pokore, pa su rekli Musau da zamoli Allaha za njih - "da nam objasni i ukaže kojih godina ona treba biti." – da im se kaže u kakvom stanju treba da bude, jer čuli su nešto neuobičajeno, da se dijelom mrtve krave udari mrtvac kako bi oživio. Pitali su: Koliko godina treba da ima? "On kaže" - odgovori on Musa je rekao, nakon što je dobio odgovor od Allaha, da Allah kaže - "da ta krava koja se mora zaklati ne smije biti ni stara pred kraj svoga života ni mlada, pretjerano, mlađa od junice nego između toga, srednje dobi, pa izvršite naređenje od Musaa, alejhisselam, nakon što je ukazano na svojstvo to što se od vas traži!" (Sura Bekare, 68.) što vam se naređuje da zakoljete.

‫طقناذلذوا ي اد يع ذ ل ططفننا طرب ر ط‬ ‫قذو ذ‬ ‫منا ل طذوين ذطهنا طقنا ط‬ ‫سسر‬ ‫ص ي‬ ‫ل إ من لطهنا ب ط ط‬ ‫ه ِني ط ذ‬ ‫فطراء طفنامقئـعء ل رذوين ذطهنا ت ط ذ‬ ‫ل إ من ر ذ‬ ‫ك ِني ذب طدمين ل رطفننا ط‬ ‫قطرة ء ط‬ ‫ن‬ ‫الرفنناظ مرمِني ط‬ KALUD ‘U LENA REBBEKE JUBEJJIN LENA MA LEVNUHA KALE INNEHU JEKULU INNEHA BEKARETUN SAFRA U FAKI’UN LEVNUHA TESURRUNNAZIRINE "Zamoli Gospodara svoga, u naše ime", - rekoše kao da neko postavlja pitanje: - A šta su oni rekli poslije toga? Pa se kaže da su rekli: - Zamoli Gospodara svoga, u naše ime - "da nam objasni kakve boje treba biti." Kako bi nam bilo jasno koje je boje ta krava koju moramo zaklati - "On poručuje" odgovori on Musa im je rekao, nakon što je zamolio Allaha i dobio odgovor, da je Allah rekao: - "da ta krava treba biti jarkorumene boje, ovdje se ne ukazuje na tamno, kao što je u riječima: kao da su kamile riđe. (Sura Murselat, 33.), a tamnina se nekada određuje riđom jer je to početak, ili zato što je većina deva riđa. Kažu da je bila jarkorumena od roga do papaka. da se svidi onima koji je vide." (Sura Bekare, 69.) svima koji je vide, da se dive njenoj ljepoti i čistoti boje, da se dive njenom izgledu, rogovima i papcima. Radost i sviđanje je slast u srcu kada se ostvari željeno ili korisno. Bilježi se od Alije da je rekao: - Ko obuje smeđu obuću umanjit će mu se briga, jer Allah kaže: - Da se svidi ko ih vidi. Ibn Zubejr i Muhammed b. Kesir su odvraćali od obuvanja tamne obuće jer ona uzrokuje brigu. Navodi se da je faraon imao crvenu obuću, a bijela obuća je bila obuća njegovog ministra Hamana, a crna obuća je bila obuća učenih. Bilježi se da je Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, imao crne mestve.

‫طقناذلذوا ي اد يع ذ ل ططفننا طرب ر ط‬ ‫ه ع طل طمي يطفننا وطإ مرنئآ مإن ط‬ ‫قطر ت ط ط‬ ‫ن‬ ‫ن الب ط ط‬ ‫دو ط‬ ‫مهيت ط ذ‬ ‫ ي إ م ر‬ ‫ه لط ذ‬ ‫شناء الل ر ذ‬ ‫شناب ط ط‬ ‫ك ِني ذب طدمين ل رطفننا ط‬ ‫منا ه م ط‬ KALUD ‘U LENA RABBEKE JUBEJJIN LENA MA HIJE INNE-L-BEKARE TEŠABEHE ‘ALEJNA VE INNA INŠA ELLAHU LE MUHTEDUNE "Zamoli Gospodara svoga, u naše ime," – rekoše da nam objasni da li je na ispaši ili se koristi za rad. U El-keššaf stoji: ovo je traženje da im se dodatno pojasni njeno svojstvo i stanje i to je poruga. 193

Bilježi se od Omera b. Abdilaziza da je rekao: - Ako ti kažem da nekome daš ovcu, nemoj pitati da li je ovca ili koza, pa ako ti pojasnim i to, nemoj pitati da li je muško ili žensko, pa i ako ti to kažem, tražiti da li je bijela ili crna. Ako ti naredim nešto, nemoj me dodatno ispitivati. - U hadisu stoji: - Najveći prijestupnici su oni ljudi koji o nečemu pitaju što nije bilo zabranjeno, pa postane zabranjeno zbog njihova pitanja. - "da nam objasni kakva još treba biti jer, nama krave izgledaju slične, mnoge su krave koje su takve kako je rečeno, pa nismo sigurni koju trebamo zaklati. a mi ćemo nju, ako Allah htjedne, sigurno pronaći." (Sura Bekare, 70.) doći ćemo do te krave koju treba zaklati. U hadisu stoji: - Da nisu rekli: ako Allah htjedne nikada im se ne bi kazalo kakva treba da bude.

‫ط‬ ‫ة مفميطهنا طقناذلذوا ي‬ ‫قطرة ء ل ر ذ طذلذو ء‬ ‫قذو ذ‬ ‫طقنا ط‬ ‫ل إ من رطهنا ب ط ط‬ ‫ه ِني ط ذ‬ ‫شمي ط ط‬ ‫م ء‬ ‫حير ط‬ ‫ة لر م‬ ‫س م‬ ‫ق ي ال ي ط‬ ‫م ط‬ ‫ض وطل ط ت ط ي‬ ‫سل ر ط‬ ‫ث ذ‬ ‫ل إ من ر ذ‬ ‫ل ت ذمثميذر الير ط‬ ‫منا ط‬ ‫ن‬ ‫دوا ي ِني ط ي‬ ‫حذو ط‬ ‫فعطذلذو ط‬ ‫كنا ذ‬ ‫حقد فطذ طب ط ذ‬ ‫ت مبنال ي ط‬ ‫ال ط‬ ‫هنا وط ط‬ ‫جئ ي ط‬ ‫ن م‬ KALE INNEHU JEKULU INNEHA BEKARETUN LA ZELULUN TUSIRU-L-ERDA VE LA TESKI-L-HARSE MUSELLEMETUN LA ŠIJETE FIHA KALU-L-ANE DŽI TE BI-L-HAKKI FE ZEBEHUHA VE MA KADU JEF’ALUNE "On poručuje" - reče on Musa, alejhisselam im je rekao, nakon što mu je Allah rekao: - "da ta krava ne smije biti istrošena teškim poslovima oranjem zemlje da nije upotrebljavana za oranje i natapanjem usjeva; niti je okretala dolab za navodnjavanje niti je na njoj nošena voda za navodnjavanje. Imam Ebu Mensur je rekao: - Ajet ukazuje na to da je krava bila muško, jer oranje i navodnjavanje njive je posao za koji se koriste bikovi, a ta ženskog roda je zbog objedinjenja vrste, ako što stoji: - Pa je rekla skupina. – za razliku stava Ebu Jusufa koji kaže da su ljudi tada orali i kravama kao što se danas ore bikovima. treba biti bez mahane da ju je Allah učinio bez nedostataka i da je bila pošteđena posla. Ili da je čiste boje i da nema ikakva biljega i to potvrđuju riječi i bez ikakva biljega." Koji ne bi bio u skladu sa bojom ostatka kože. Ona je bila jarkorumena u cijelosti, pa čak i njeni rogovi i papci.- "E sad si je opisao kako treba!" - rekoše, nakon što su čuli kakva treba da bude. U cijelosti si nam opisao kravu i nije ostalo ikakve sumnje u to kakva treba da bude pa je zaklaše, našli su kravu koja je ispunjavala sva ova svojstva kod onog mladića, kupili ju od njega plativši mu koliko je u njenu kožu moglo stati zlata i zaklali je i jedva to učiniše. (Sura Bekare, 71.) zaklali su je ali teško im je to palo jer nisu ni znali za mladića. Kažu da je između naredbe i sprovedbe prošlo puno vremena, skoro četrdeset godina. Svaki razuman treba da požuri sa pokoravanjem naredbi i da ostavi sitničarenje, jer tevhid tako iziskuje. U Mesneviji stoji: (stihovi na perzijskom) U El-hikemu-l-ataijje stoji: Od svojih ljudskih osobina oslobodi se svake koja je u suprotnosti s tvojim robovanjem, kako bi se mogao odazvati pozivu svoga Gospodara, i kako bi bio u Njegovoj blizini pokoravajući se Njegovoj moći. To podrazumijeva Allahovo čuvanje kako čovjek ne bi pomislio na grijeh, a ako i pomisli na njega da ga ne sprovede, a ako i počini grijeh da ne ustraje u njemu, jer je čuvanje, hifz, ustezanje od grijeha uz mogućnost da se on počini, a ismet je ustezanje od grijeha uz nemogućnost da se on počini. Ismet je svojstvo vjerovjesnika a hifz je svojstvo evlija. Allahove riječi: sad si došao s čime treba ukazuju na povratak iz nemara i neustrajavanja, što je čisto vjerovanje. U Ettevilatunnedžmijjetu stoji: Allah vam naređuje da zakoljete kravu je išaret klanjem krave na životinjski nefs. Klanjem ovakvog nefsa je život za 194

duhovno srce i to je najveći džihad na koji Vjerovjesnik, sallellahu alejhi ve sellem, ukazuje u riječima: - Vratili smo se iz malog u veliki džihad. – I riječima: - Mudžahid je onaj ko se opire svom nefsu. – I riječima: - Umrite prije nego umrete. – Sve ovo ukazuje na rečeno značenje. Zar se izruguješ s nama? – zar se s nama ismijavaš nareeđujući nam da koljemo nefs? – Ovo nije slučaj sa svakim ko ima volju On reče: štitim se Allahom od toga da budem među neznalicama koji smatraju da je klanje nefsa nešto lahko i da je za to spreman svaki ko slijedi svoje strasti i prohtjeve ili ko robuje dunjaluku. Oni rekoše: zamoli svoga Gospodara da nam objasni kakva je ona da nam tačno kaže koja nefsanska krava je podobna za klanje sa sabljom istine, pa ukazuje na nefsansku kravu koja nije stara toliko matora da nije u stanju da krene putem napredovanja Allahu jer je slaba i gdje su izmješani nefsanski uticaji. Jedan od sufijskih šejhova je rekao: - Poslije četrdesete godine je matorost. – ali ni mlada u godinama momčića (tinejdžera) jer tada će ga zavesti njegova opijenost između toga onda kada može razumno razlučivati, kao što je Uzvišeni rekao: pa kada je dostigao svoju zrelost, i dostigao četrdeset godina. (Sura Ahkaf, 15.) pa učinite kako vam je naređeno jer ako se Allahu približavate onim što vam je naređeno, On se vama približava onim što vam je obećao Mi doista nećemo dopustiti da propadne nagrada onome koji je dobra djela činio (Sura Kehf, 30.) ni u mladosti ni u starosti. Oni rekoše: zamoli Gospodara svoga da nam objasni kakve je ona boje koje je boje nefsanska krava koja je poželjna za klanje u džihadu On reče: On vam kaže da je krava žuta ukazujući na žutilo onih koji se opiru i vježbaju, naročito onih koji se stalno trude želeći otkrovenje izuzetne boje boje odlike a nije boje mahane i bolesti, kao što je slučaj sa pobožnim prijatne i zadivljujuće onim koji je gledaju ko ih gleda, na njihovim licima uočava obilježja izuzetnosti koja su proizvod mnogih ibadeta. Onaj ko ih promatra vidi na njima tragove gajba i osvjedočenja, njihove strasti su zamrle, tako da je oslobođen ljudskih stanja i to im je zamjenjeno božanskim obilježjima, kao što je u riječima: na licima su im znaci, tragovi od padanja licem na tle. (Sura Feth, 29.) nama su sve krave slične išaret je da se mnogi besposleni odijevaju u odjeću tragalaca, ponašaju se kao oni i prikazuju se kao oni i mi ćemo, ako Allah hoće, biti upućeni na iskrenog među njima. Upućivanje na njih je vezano za Allahovu volju i Njegovo vođenje, kao što je bio slučaj sa Musa, alejhisselamom, i Hidrom. Da Allah nije uputio Musaa, on ga ne bi našao. Riječi: to je krava koja nije istrošena oranjem zemlje je išaret na nefs iskrenog tragaoca, a to je nefs koji nije bio opterećen alatom oranja dunjalučke zemlje kako bi iskopao njegov luksuz i slijedio nefsanske prohtjeve i strasti, kao što je rekao Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem: Veličanstven je onaj ko je zadovoljan onim što ima, a ponižen je onaj ko hlepi. – I rekao je: - Vjernik ne treba da ponižava sebe. Niti navodnjavanjem njive njive dunjaluka vodom svoga lica (suzama) kod ljudi, niti vodom svoga ugleda kod Allaha, pa da to potroši zalivajući i navodnjavajući dunjaluk, te tako potroši svoju vodu i kod ljudi i kod Hakka, shodno riječima Uzvišenog: a onome ko bude želio dunjalučku oranicu – dat ćemo mu je, ali mu na onom svijetu nema udjela. (Sura Šura, 20.) pošteđena mahane i nedostatka nefs koji je oslobođen nedostataka i koji je predan propisima svoga Gospodara. On ne traži išta osim Allaha i njegov cilj nije išta drugo osim Allaha, kao što ih Allah opisuje u riječima: - i to siromasima koji, zauzeti na Allahovom putu, nemaju vremena zarađivati pa onaj koji nije u to upućen misli da su, zbog skromnosti, imućni; poznaćeš ih po izgledu njihovu, oni proseći ne dodijavaju ljudima. (Sura Bekare, 273.) i oni je zaklaše, ali malo je trebalo da to ne učine ukazujući da je klanje nefsa nešto što nije u skladu sa 195

ljudskom naravi. Onaj ko ga zakolje od iskrenih, sabljom iskrenosti, to je Allahova blagodat i podrška, a što se tiče naravi, to ne bi učinili.

‫ي‬ ‫منا ذ‬ ‫ن‬ ‫م نط ي‬ ‫م ي‬ ‫مذو ط‬ ‫خرم ء‬ ‫فسنا د طفنا ر‬ ‫م ت طك يت ذ ذ‬ ‫كفنت ذ ي‬ ‫ج ر‬ ‫ه ذ‬ ‫م مفميطهنا طوالل ل ذ‬ ‫داطرأت ذ ي‬ ‫وطإ مذ ي قطت طل يت ذ ي‬ VE IZ KATELTUM NEFSEN FEDDARE TUM FIHA VALLAHU MUHRIDŽUM MA KUNTUM TEKTUMUNE I kada ste jednog čovjeka ubili, ovo je na kraju rečeno, ali prednjači po značenju, jer to je početak slučaja. I kada ste ubili nekoga i došli Musau pa tražili od njega da zamoli Allaha, pa je Musa rekao: Allah vam je naredio...Nije prije spomenuto jer je svrha da se zakolje krava kako bi se otkrio ubica. Ubistvo se pripisuje židovima koji su bili savremenici Poslanika, sallellahu alejhi ve sellem, jer su bili i oni zadovoljni postupkom svojih predaka. Obraća se skupini jer je ubistvo počinjeno među njima. Ubistvo je izuzimanje osobine bez koje nema života. Značenje je: i sjetite se, Israelićani, vremena kada su vaši preci ubili nekoga nepravedno. Taj čovjek se zvao Amil b. Šerahil pa se oko njega prepirati počeli oko toga je nastao spor, jer i jedna i druga strana je iznosila svoje dokaze protiv one druge - Allah je dao da iziđe na vidjelo ono što ste bili sakrili – (Sura Bekare,72.) Allah je pokazao ono što ste vi krili o ubistvu. Nije htio da to ostane skriveno. Ako kažeš: - Kako se govori u sadašnjem vremenu o nečemu što je prošlo? – Kažem: - Nekada se budući događaj kazuje u vrijeme spora, kao što se kazuje i trenutno, kao u riječima: opruženih šapa

‫ضطهنا ك طذ طل م ط‬ ‫ن‬ ‫فط ذ‬ ‫م ت طعي م‬ ‫اضرمذبذوه ذ ب مب طعي م‬ ‫قذلذو ط‬ ‫ك ِني ذ ي‬ ‫قل يطفننا ا ي‬ ‫م آطِنينات مهم ل طعطل رك ذ ي‬ ‫مذويطت ى وطِني ذرمِنيك ذ ي‬ ‫ه ال ي ط‬ ‫حممي ي الل ل ذ‬ FE KULNADRIBUHU BI BA’DIHA KEZALIKE JUHJILLAHU-L-MEVTA VE JURIKUM AJATIHI LE’ALLEKUM TA’KILUNE Mi smo rekli: "Udarite ga ubijenog jednim njezinim dijelom!" jednim dijelom krave, bez obzira o kojem se dijelu radilo, ili jezikom, jer je jezik alat govora, ili korijenom repa jer to je prvo što je stvoreno i zadnje što propadne i iz toga će ljudi biti proživljeni, ili nekim drugim dijelom tijela. Dio je manje od pola. Značenje je da su ga udarili i on je oživio, ali je to prešućeno jer se podrazumijeva shodno nastavku: - i eto tako Allah vraća mrtve u život bilježi se da su oni kada su udarili umrlog, on ustao Allahovom voljom a iz vena mu je tekla krv, pa je rekao: - Ubio me taj i taj. – ukazujući na svoja dva amidžića, a onda ponovo pao mrtav. Uhapsili su mu amidžiće i ubili ih. Poslije toga je uspostavljeno da ubica ništa ne nasljeđuje. Kako god smo toga oživjeli tako ćemo oživiti i ostale na Kijametskom danu. Ako kažeš: - Israelićani su vjerovali u proživljenje, pa šta znače riječi: Tako Allah oživljava umrle? – Kažem: Oni jesu potvrđivali riječima i slijeđenjem, pa im je to potvrđeno i iskustvom. To je kao riječi Ibrahima, alejhisselam: da bi mi se srce smirilo. A moguće je i da je obraćanje onima koji niječu proživljenje od onih koji su živjeli u vrijeme Vjerovjesnika, sallellahu alejhi ve sellem, i onima koji su bili prisutni kada je ajet objavljen. Tada nema potrebe da se podrazumijeva govor, nego slučaj završava sa riječima Uzvišenog: jednim njenim dijelom. i pruža vam dokaze Svoje Ukazujući na to da je On Svemoćan. da biste shvatili. (Sura Bekare, 73.) kako bi vam razum prosudio i zaključio da je Onaj ko je u stanju da oživi jednog, sposoban i da oživi sve umrle i kako biste svoje nefsove zapriječili od slijeđenja prohtjeva, pokorili se Allahu u onom što vam naređuje. Vjerovatno je 196

svrha uvjetovanja za oživljavanje, u klanju krave i udaranju jednim njenim dijelom, uz pokazivanje Svemoći i Sposobnosti da se oživi i bez ičega, da bi se ukazalo na pokoravanje Allahu i ispunjenje obaveze i kako bi siroče imalo koristi od prodaje. Kako bi se ukazalo i na blagodat tevekkula, oslanjanja, na Allaha i samilosti prema djeci, koristi od dobročinstva i odanosti roditeljima. Da bi se ukazalo da je dužnost onog ko traži da nešto ponudi, a da je obaveza onog od koga se traži da boljim uzvrati. Bilježi se od h. Omera da je žrtvovao rasnu devu koju je platio tristo dinara, a radi Allaha. Uzroci su pojave koje nemaju ikakva uticaja, jer dvije smrti su nezamislive da uzrokuju život. Onaj ko hoće da zna najvećeg neprijatelja koji nastoji da ga usmrti je stvarna smrt. Njegov način je da zakolje kravu svoga nefsa koja se ogleda u njegovim strastima, onda kada ona pređe godine dječaštva a ne zapadne u godine starosti, onda kada se divi njenom izgledu, kada nije potrošena traženjem dunjaluka i koja je pošteđena dunjalučkih prljavština, tako da može uticati na nefs i oživiti ga prijatnim životom i kada će mu se ukazati ono što će ukloniti zastor između razuma i uobrazilje; rasprava i optuživanje. Neki arif je rekao: i rekosmo: udarite ga jednim njenim dijelom. Tako Allah oživljava umrle Allah je učinio oživljavanje ubijenog kroz klanje krave, kako bi svojim robovima ukazao na to da onaj ko hoće da oživi svoje srce to ne može uraditi osim kroz ubijanje svog nefsa. Onaj ko usmrti svoj nefs različitim vježbama i naporima, Allah će oživjeti njegovo srce svjetlima osvjedočenja. Onaj ko umre naravom, u suštini će oživjeti. Kako god je kravlji jezik, nakon što ju zakolje, udario ubijenog i on ustao Allahovom voljom i rekao: - Ubio me taj i taj. – tako i onaj ko udari jezikom zaklanog nefsa, kojeg je zaklao nožem istine i iskrenosti, ubijeno srce koje je ubijeno trajnim i ustrajnim zikrom, Allah će oživjeti njegovo srce svojim svjetlom i ono će reći: - Ne pravdam sebe, uistinu je nefs sklon hrđavom. – Sa'di je rekao: (stihovi na perzijskom) Krajnje smo obavezni da se ograničavamo na oživljavanje nas stvarnim životom i da popravljamo naša srca stvarnim i suštinskim popravljanjem, da pročišćavamo naša djela stvarnom iskrenošću. Ono u šta Allah gleda su srca i djela, a ne dvorci i imetak, kao što stoji u hadisu: - Allah ne gleda u vaše likove i imetak, nego u vaša srca i vaša djela. Ono o čemu treba voditi računa je nutrina a nije način ponašanja i vanjština. Razuman je onaj ko sebe preispituje i radi za ono što je poslije smrti, a neznalica je onaj ko zaboravlja sebe i slijedi svoje prohtjeve. To shvataju trudbenici i znaju cjeloviti. – Sa'di je rekao: (stihovi na perzijskom) Jedan šejh je bio upitan o islamu, pa je rekao: - Klanje nefsa oštricom opiranja, a opiranje nefsu je ostavljanje njegovih prohtjeva. Sirri Sekati je rekao: - Nefs me progoni trideset ili četrdeset godina, nagovarajući me da umočim komad hljeba u umak, a ja neću da ga poslušam. Neki čovjek je viđen da sjedi u zraku, pa ga je neko upitao: - Kako si to stekao? – On je rekao: - Ostavio sam prohtjev, heva, pa mi je potčinjen zrak, heva'. Jednog su pitali: - Hoću da obavim hadždž oslobođen svega. – On mu je rekao: - Najprije oslobodi svoje srce od zaborava, svoj nefs od besposlice, svoj jezik od prazne priče, a onda idi kud hoćeš i kako hoćeš.

197

‫ ي ط‬ ‫ت قذذلذوب ذ ذ‬ ‫من ب طعيد م ذ طل م ط‬ ‫جناطرةم أ طوي أ ط ط‬ ‫جذر‬ ‫منا ِني طت ط ط‬ ‫ن ال ي م‬ ‫كنال ي م‬ ‫ن م‬ ‫ف ر‬ ‫ح ط‬ ‫سذوطة د وطإ م ر‬ ‫ح ط‬ ‫شد س قط ي‬ ‫م قط ط‬ ‫جناطرةم ل ط ط‬ ‫كم د‬ ‫س ي‬ ‫ثذ ر‬ ‫م ط‬ ‫ك فطهم ط‬ ‫ط‬ ‫ل‬ ‫ذ‬ ‫ط‬ ‫ي‬ ‫ط‬ ‫خ ي‬ ‫منا ِني ط ر‬ ‫منا‬ ‫ش ر‬ ‫ن ط‬ ‫ققذ فطمي ط ي‬ ‫منا ِني طهيب مط م‬ ‫ن م‬ ‫ج م‬ ‫ن م‬ ‫م‬ ‫مناء وطإ م ر‬ ‫خذر ذ‬ ‫ه الن يطهناذر وطإ م ر‬ ‫شمي طةم اللهم وط ط‬ ‫مفن يطهنا ل ط‬ ‫ه ال ط‬ ‫مفن ي ذ‬ ‫مفن يطهنا ل ط‬ ‫مفن ي ذ‬ ‫م ي‬ ‫ذ‬ ‫ل‬ ‫ن‬ ‫ملذو ط‬ ‫منا ت طعي ط‬ ‫ل عط ر‬ ‫الل ذ‬ ‫ه ب مطضغنافم ت‬ SUMME KASET KULUBUKUM FE HIJE KE-L-HIDŽARETI EV EŠEDDU KASVETEN VE INNE MINE-L-HIDŽARETI LEMA JETEFEDŽDŽERU MINHU-L-ENHARU VE INNE MINHA LEMA JEŠŠEKKAKU FE JAHRUDŽU MINHU-L-MA U VE INNE MIHA LEMA JEHBITU MIN HAŠJETILLAHI VE MELLAHU BI GAFILIN ‘AMMA TA’MELUNE Ali srca vaša su poslije toga postala tvrda, obraćanje Vjerovjesnikovim, sallellahu alejhi ve sellem, savremenicima. Srca su postala osorna i tvrda, mada se desilo nešto što bi ih trebalo smekšati. Tvrdoća i osornost srca, koje je svojstvo kamena, ali i srčana osobina zbog toga što ne želi da uvaži savjet i uzme opomenu. Postala su takva nakon što su čuli kako je ubijeni oživljen, kako su jedni pretvoreni u majmune i krmke, kako je brdo bilo uzdignuto iznad njihovih glava i druga čudesa od kojih bi i brda se raspala i kamen omekšao kao kamen su srca su kao kamen, u tvrdoći i osornosti, neosjetljivosti ili još tvrđa, u značenju tvrdoće, ili da se kaže: ako hoćete, neka vam budu i tvrđa, neka budu kao gvožđe, i to je pravo reći. Ukazuje na osnov, a to je sumnja i neodlučnost, jer sumnja i neodlučnost je nemoguća kada se radi o Allahu, Poznavaocu svega. Ako kažeš: - Zašto se govori i žešće tvrdoće a može se reći tvrđe i najtvrđe? – Kažem: zbog toga što je to upečatljivije i ukazuje na pretjeranu tvrdoću, nego da se kaže: tvrđe. Ukazati na žestinom uz osnovnu riječ koja se želi istaknuti, pojačava značenje žestine za razliku od toga da se kaže: tvrđe. Ukazivanje na žestinu i pojačanu tvrdoću je samo načinom. Svrha poređenja njihovih srca sa kamenom a ne nečim drugim čvrstim i tvrdim; željezom ili mesingom, ili nekim drugim metalom je u tome što se gvožđe topi na temperaturi i može smekšati, kao što je bilo mehko Davudu, alejhisselam. Isto je i sa mesingom, i ono je mehko i od njega se pravi posuđe. Kamen vatra ne čini mekšim, niti ga mekša išta drugo. Zbog toga je nevjerničko srce upoređeno s njim. Ovo je, a Allah najbolje zna, za one ljude koji su u Allahovom sveznanju nevjernici a ima i kamenja pojašnjenje da su srca bolja od kamenja, po tvrdoći. Potvrda riječi i žešće tvrdoće to je predikat, a imenica je iz kojeg gdje je lam radi potvrde rijeke izbijaju, u obilju i silno. Postoji kamenje u kojem imaju velike pukotine iz kojih izlazi mnogo vode a ima, zaista, kamenja koje puca i iz kojeg voda izlazi, uzduž i poprijeko puca i iz njega izlazi voda, izvori a ne rijeke a ima ga, doista, i koje se od straha pred Allahom ruši. Ruši se sa brda i uzvišenja u podnožje. Ovdje je u prenesenom značenju: pokoravajući se Allahovoj odredbi. Ono se ne usteže od onog što se od njega želi. Srca ovih židova niti se pokoravaju niti predaju, niti postaju mekša niti čine ono što se traži od njih - A Allah motri nije nemaran na ono što radite. (Sura Bekare, 74.) što činite i kako se ponašate. Ovo je žestoka prijetnja za njihovo stanje tvrdoće srca i onog što proizilazi iz takvih srca od raznovrsnih grijeha. Nevjerničko srce je tvrđe od kamena, jer kamenje, i pored toga što nema razuma, što mu se ne može obratiti, pokorava se Njemu i mrvi se. Uzvišeni kaže: Da ovaj Kur'an kakvom brdu objavimo, ti bi vidio kako je strahopoštovanja puno i kako bi se od straha pred Allahom raspalo. (Sura Hašr, 21.) Nevjerničko srce, iako razumije, sposobno je da shvati, ne želi da se pokori i raznježi. Mutezile kažu: strahopoštovanje kamena je kao primjer. U značenju: kada bi kamenje imalo razum, ono bi se raspalo. – Ehlussunneh kaže da kamen, makar je 198

nerazuman i neživ, međutim Allah ga nadahne i on se stropošta. Allah ima pokazatelje i u neživim stvarima i u životinjama koje drugi ne vide. Pa sve ima svoj namaz, svoj tesbih i svoje strahopoštovanje, kao što kaže Uzvišeni: i ne postoji išta što Ga ne veliča, hvaleći Ga; (Sura Isra, 44.) i kaže: a i ptice širenjem krila svojih; svi znaju kako će Mu se moliti i kako će ga hvaliti. (Sura Nur, 41.) Čovjek treba da vjeruje u Njega i da svoje znanje prepusti Allahu. Bilježi se da je Vjerovjesnik, sallellahu alejhi ve sellem, bio na brdu Subejr a nevjernici su bili u potjeri za njim, pa je brdo reklo: - Silazi sa mene. Bojim se da će te uhvatiti dok si na meni, pa će me Allah zbog toga kazniti. – Onda je brdo Hira reklo: - Hodi meni! Hodi meni, Allahov poslaniče. Vjerovjesnik, sallellahu alejhi ve sellem, kada bi govorio hutbu, petkom, penjao se na jedan palmov panj u džamijskom zidu. Kada mu je napravljen mimber i kada je Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, popeo se na njega, taj dio džamije se zatresao zbog rastanka sa Poslanikom, sallellahu alejhi ve sellem, i stenjao je kao deva, pa su i prisutni u džamiji čuli to stenjanje. Allahov Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, je sišao sa mimbera i zagrlio panj, pa se panj smirio. U Mesneviji stoji: (stihovi na perzijskom) Dok je neki čovjek čuvao ovce, vuk se bio zaletio i ukrao jednu ovcu. Čoban je potrčao za njim i spasio ju od vuka. Onda mu se vuk okrenuo i rekao: - Ko ima dan, dan u kojem nema čobana osim mene? – Ljudi su rekli: - Subhanellah, zar vuk da govori? – Allahov Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, je rekao: - Ja u to vjerujem, Ebu Bekr i Omer. Na ovakav način Allah će dati govor i nevjerničkim kožama na Kijametskom danu. Također i tesbih kamenčića koji su bili u ruci Poslanika, sallellahu alejhi ve sellem. Govor otrovane ovce, dolazak dva drveta Poslaniku, sallellahu alejhi ve sellem, kako bi se zaklonio iza njih prilikom podmirenja fiziološke potrebe, a onda njihovo vraćanje na mjesto na kojem su i bili i mnogo drugih sličnih primjera. Kutb svoga vremena Hudai Iskederi, navodi u svojim Vaki'at da je čuo, tokom svog napredovanja, kako voda u svom huku izgovara: Ja Daim! Ja Daim! - U Mesneviji stoji: (stihovi na perzijskom) Jedan učenjak je rekao: - Značenje riječi: a onda su im srca otvrdla je da su se osušila, postala suha i bez vode strahopoštovanja prema Allahu i vode samilosti prema stvorenjima. Svako srce u kojem nema strahopoštovanja prema Allahu i samilosti prema stvorenjima je kao kamen ili žešće tvrdoće. Allahov Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, je rekao: - Nemojte puno govoriti a da Allaha ne spominjete, jer mnogi govor u kojem nema spominjanja Allaha otvrdne srce, a najudaljeniji od Allaha bit će oni ljudi koji imaju tvrdo srce. Još je rekao: - Četvero je pokazatelj nesreće: suhoća oka, tvrdoća srca, dugoročna nada i pohlepa za dunjalukom. Išaret je da su židovi, mada su se osvjedočili veličanstvenim ajetima i čudima, ostavši bez Allahove potpore, samo postali još tvrđih srca. Allah im je pokazao očita čudesa, ali su to oni gledali okom, a nije im pokazao dokaze koje srce gleda. Srce bi ih spriječilo od nijekanja i odbacivanja. Na to ukazuju riječi Uzvišenog: a i on bi nju poželio da od Gospodara svoga nije opomenu ugledao (Sura Jusuf, 24.) Tako je i sa nekim koji su zavedeni, kada počnu sa vježbama, kada im se pokažu neki znakovi, zbog duševne čistoće, ali ako to nije spregnuto sa 199

srčanim viđenjem dokaza, podržano božanskom pažnjom i podrškom, to im samo povećava njihovu zadivljenost sobom. Ovo se najčešće dešava sa isposnicima i filozofima koje Allah kuša i zavodi a da toga nisu ni svjesni. Poredi njihova srca sa kamenjem jer nisu podatna stvarnom zikru, a to je onaj koji Allah prati svojim spominjanjem, kao što je u riječima: spomenite Me i Ja vas spominjem. Stepeni u tvrdoći srca su različiti, pa su neki na stepenu kamena iz kojeg kuljaju rijeke, i to je srce kroz koje se, zbog obuzetosti duhovnom svjetlošću, pokazuju neke stvari nalik čudima, kao što se dešava sa nekim isposnicima. Neka srca su na stepenu da pucaju i da iz njih voda izbija, a to je srce koje u nekim trenucima doživi cijepanje zastora ljudskosti svjetlom duha, pa mu se pokažu neka značenja i čuda, kao što se dešava nekim filozofima i pjesnicima. Neka srca su na stepenu da se ruše iz strahopoštovanja pred Allahom, a to je srce u kojem ima neke pročišćenosti, pa je shodno svojoj čistoći, sposobno da reflektuje isijavanje duha, iza zastora. U njega onda ulazi strahopoštovanje, kao što se dešava sa nekim pobožnjacima u drugim vjerama. Ovi stepeni su zajednički i muslimanima i nemuslimanima, samo je razlika u tome da su stanja muslimana podržana svjetlom vjere i to im samo povećava njihovu blizinu kroz keramete i dalekovidost kojom su sposobni da vide Hakkova svjetla, kao što On kaže: Zar je isti onaj čije je srce Allah učinio sklonim islamu, pa on slijedi svjetlo Gospodara svoga? (Sura Zumer, 22.) Neka srca su kao tvrdi kamen i na njih Kur'an ne ostavlja ikakva uticaja, niti hadis niti ikakav savjet niti znanje. To je srce koje je izuzetno za nevjernika i munafika i ono je zapečaćeno. A Allah nije nemarana spram onog što radite pa će vam naknaditi ili prije ili kasnije. Prije tako što će vaše nijekanje učiniti uzrokom da vam srca još više otvrdnu i postajat će tvrđa sa vašim nevaljalim djelima, pa će biti zapečaćena pečatom vašeg negiranja. Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, je rekao: - Nema srca a da nije između dva isbe'a Svemilosnog, pa ako hoće ostavit će ga ispravnim, a ako hoće pustit će ga da zaluta. A kasnije će biti kazna na Kijametskom danu, shodno nevaljalosti djela. – ovako je u Ettevilatunnedžmijjetu.

‫أ طفطتط يمعذو ط‬ ‫م وطقطد ي ط‬ ‫ه‬ ‫ن أن ِني ذؤ ي م‬ ‫م ِني ذ ط‬ ‫مذعذو ط‬ ‫كنا ط‬ ‫ط ط ذ ط‬ ‫ن ك طةال ط ط‬ ‫م ِني ط ي‬ ‫حدرذفذون ط ذ‬ ‫م الل لهم ث ذ ر‬ ‫س ط‬ ‫مفن يهذ ي‬ ‫ن فطرمِنيقء د‬ ‫مذفنذوا ي ل طك ذ ي‬ ‫ط‬ ‫ذ‬ ‫ن‬ ‫منا ع ط ط‬ ‫م‬ ‫مذو ط‬ ‫م ِني طعيل ذ‬ ‫قلذوه ذ وطهذ ي‬ ‫من ب طعيد م ط‬ E FETATME’UNE EN JU MINU LEKUM VE KAD KANE FERIKUN MINHUM JESME’UNE KELAMELLAHI SUMME JUHARRIFUNEHU MIN BA’DI MA ‘AKALUHU VE HUM JA’LEMUNE Zar se vi nadate Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, je jako želio da poziva Allahu i bilo mu je stalo da ljudi se odazovu i prihvate vjerovanje. Bilo mu je nezgodno zbog njihove tvrdoglavosti i odbijanja. Allah mu je naveo slučaj Israelićana u njihovom inadu mada su vidjeli očite dokaze, kako bi olakšao Poslaniku, sallellahu alejhi ve sellem, i utješio ga, te da ne obraća pažnju na postupke kitabija u svom vremenu zbog toga što nisu htjeli da prihvate njegov poziv. Obraćanje je Vjerovjesniku, sallellahu alejhi ve sellem, i njegovim ashabima. Pitanje je kako bi se ukazalo na nepostojanje veze sa stvarnošću, kao da bi rekao: Zar bi udario oca? – a ne da bi se to stvarno desilo. Pitanje je: zar niste čuli šta se s njima desilo i zar ne znate šta je njihovo stanje, pa da se nadate? Može se uzeti i drugo značenje: zar pored svega što znate o njima i da od njih nema ikakve koristi, vi se nadate da će vam se jevreji odazvati i vama za ljubav vjernici postati, svi židovi i njihovi učenjaci. Oni su nalik svojim precima u hrđavom 200

ponašanju i od njih se ne može ni očekivati bolje, stoga nemojte žaliti i brinuti zbog njihova nijekanja. Oni zbog vas neće se odazvati niti vjernici postati a neki među njima bila je grupa njihovih predaka su Allahove riječi slušali kada bi im se kazivale iz Tevrata pa su ih, mijenjali su propise kao što su promijenili svojstva Muhammeda, sallellahu alejhi ve sellem, pa propis o kamenovanju. Kažu da je postojala grupa od sedamdeset odabranih koji su čuli Allahov govor, kada je govorio Musau na Turu i čuli su šta je naredio a šta zabranio, a onda su rekli: - Čuli smo šta je Allah rekao na kraju: - Ako možete učiniti ove stvari, onda ih učinite, a ako hoćete da ih ne uradite, onda i ne morate. U Ettejsir stoji: Jasno je da nisu čuli Allahov govor bez posredništva, jer to je bila odlika Musaa, alejhisselam, i tu osobinu nije imao iko drugi na dunjaluku. Značenje: slušaju Allahov govor, tj. Tevrat od Musaa kada im je učio pošto su ih shvatili, i nakon što su ga razumili i upamtili, pa nije ostalo ikakve sumnje da je to ispravno. Kaže se: - Kako da ovi vjeruju a oni su potomci i slijede te svoje pretke. Oni su hrđavi ljudi koji su inadžije i nemojte očekivati i nadati se da će postati vjernici. svjesno izvrnuli. (Sura Bekare, 75.) namjerno su to uradili, svjesni da niječu i izmišljaju.

‫ط‬ ‫ضه ذ ي ط‬ ‫مرفننا وطإ م ط‬ ‫وطإ م ط‬ ‫ح‬ ‫ذا ل ط ذ‬ ‫ذا ط‬ ‫منا فطت ط ط‬ ‫ض طقناذلذوا ي أت ذ ط‬ ‫خةال ط ب طعي ذ‬ ‫حد دذثذون طذهم ب م ط‬ ‫مذفنذوا ي طقناذلذوا ي آ ط‬ ‫نآ ط‬ ‫قذوا ي ال رذ مِني ط‬ ‫ ى ب طعي ت‬ ‫م إ مل ط‬ ‫ط‬ ‫ذ‬ ‫ط‬ ‫ل‬ ‫ذ‬ ‫ذ‬ ‫ذ‬ ‫ط‬ ‫ن‬ ‫جذوكم ب مهم م‬ ‫م أفطةال ت طعي م‬ ‫قلذو ط‬ ‫حئآ س‬ ‫م ل ممي ذ ط‬ ‫عفند ط طرب دك ي‬ ‫ه ع طلمي يك ي‬ ‫الل ذ‬ VE IZA LEKULLEZINE AMENU KALU AMENNA VE IZA HALA BA’DUHUM ILA BA’DIN KALU ETUHADDISUNEHUM BIMA FETEHALLAHU ‘ALEJKUM LI JUHADŽDŽUKUM BIH ‘INDE RABBIKUM EFELA TA’KILUNE Kad sretnu židovi vjernike, od Vjerovjesnikovih, sallellahu alejhi ve sellem, ashaba oni govore: njihovi dvoličnjaci "Vjerujemo!", kao što i vi vjerujete i vjerujemo da je Muhammed, Poslanik koji je najavljen a čim se osame vrate ili odu jedni oni koji nisu licemjerni, kada završe svoje poslove s vjernicima, kada se upute drugima s drugima, onima koji su licemjerni, tako da nema iko drugi osim njih u njihovom društvu kažu: oni koji šute svojim licemjerima, kudeći ih zbog njihova postupka "Zar ćete im kazivati u značenju zabrane, tj. nemojte im kazivati i nemojte s njima pričati, misli se na vjernike o onome što je Allah samo vama objavio, što je Allah vama ukazao i objasnio u Tevratu o tome kakav je Vjerovjesnik, sallellahu alejhi ve sellem. Kazuje se o njemu, sallellahu alejhi ve sellem, kao o fethu, otvorenju, oslobođenju, kako bi se ukazalo da je on, sallellahu alejhi ve sellem, skrivena tajna i zatvorena kapija do koje se ne može doći pa da im to bude dokaz kojim će vas poraziti i poniziti protiv vas pred Gospodarom vašim? U Njegovoj vlasti i Knjizi, kao što se kaže: on je kod Allaha takav i takav. – u značenju da je u Njegovoj Knjizi i zakonu. Oni koji su pričali, iako nisu govorili o tome, da bi se nadmetali, međutim, njihov postupak je to uzrokovao, pa su taj cilj istakli kao glavni, kako bi se ukazalo na njihovu maloumnost Zar se nećete opametiti?" (Sura Bekare, 76.) nastavak njihova kuđenja i kritikovanja dvoličnjaka. Zar ne shvatate svoju grešku, to je dokaz u njihovu korist protiv vas. Kuđenje je da se negira zdrav razum u početku. Ili je značenje: zar radite takvo što i ne razumijete koliko je to neispravno, mada je jasno. Čak se raspravljate ukazujući na njega. – Tada je kritika zbog nerazumnosti nakon učinjenog.

‫أ طول ط ِنيعل طمذو ط‬ ‫ن‬ ‫منا ِني ذ م‬ ‫منا ِني ذعيل مذفنذو ط‬ ‫سسرو ط‬ ‫نأ ر‬ ‫ط طي ذ ط‬ ‫ن وط ط‬ ‫م ط‬ ‫ه ِني طعيل ط ذ‬ ‫ن الل ل ط‬ 201

EVELA JA’LEMUNE ENNELLAHE JA’LEMU MA JUSIRRUNE VE MA JU’LINUNE A zar oni ne znaju zar ih kude i kore zbog pričanja iz straha da bi se to moglo upotrijebiti kao dokaz protiv njih, a ne znaju da Allah zna i ono što oni kriju i ono što pokazuju? (Sura Bekare, 77.) sve ono što oni taje i što javno čine. U to spada i njihovo skrivanje nevjerovanja i njihovo javno ispoljavanje vjerovanja. Allah pokazuje vjernicima ono što oni hoće sakriti preko objave svom Vjerovjesniku, sallellahu alejhi ve sellem, i tako vjernici imaju dokaz protiv njih kao što je u slučaju ajeta o kamenovanju i o još nekim njima zabranjenim stvarima, pa koja je korist da ih se kori i kritikuje?

‫ط‬ ‫ومفنه ذ‬ ‫ن‬ ‫م إ مل ر ِني طظ ذسفنذو ط‬ ‫ ي وطإ م ي‬ ‫ن ال يك مطتنا ط‬ ‫مذو ط‬ ‫مسميذو ط‬ ‫ن هذ ي‬ ‫ب إ مل ر أ ط‬ ‫ن ل ط ِني طعيل ط ذ‬ ‫مأ د‬ ‫ط م يذ ي‬ ‫منان م ر‬ VE MINHUM UMMIJJUNE LA JA’LEMUNE-L-KITABE ILLA EMANIJJE VE IN HUM ILLA JEZUNNUNE Neki od njih od židova su neuki, ne znaju pisati niti znaju čitati. Neukost ummijje se pripisuje Arapima jer oni nisu imali ikakve znanosti niti pisanja, pa se uzima za svakog ko nije vičan čitanju i pisanju oni ne znaju za Knjigu, Tevrat pa da ga izučavaju i tamo vide dokaze i opise vjerovjesnika pa da povjeruju u njih nego samo za gatke, stvari koje nisu vezane za pisanje, nego tlapnje koje su oni potvrđivali i prenosili jedni drugima. Izmišljotine o mijenjanju opisa Muhammeda, sallellahu alejhi ve sellem, da neće biti kažnjeni u Džehennemu osim određeni broj dana i oni se samo domišljaju. (Sura Bekare, 78.) imaju pretpostavku bez utemeljenja. Oni su ljudi koji su ograničenog razmišljanja i znanja, oponašaju i ne mogu doseći stepen znanja. Kako se može od takvih nadati da povjeruju i da prihvate vjeru koja je utemeljena na čvrstom ubjeđenju?

‫ط‬ ‫مفننا د قطملميةال د فطذوطِني ي ء‬ ‫فطذوطِني ي ء‬ ‫عفند م الل لهم ل ممي ط ي‬ ‫هئـ ط‬ ‫ل‬ ‫م ِني ط ذ‬ ‫ن م‬ ‫ن ط‬ ‫ذا م‬ ‫قذوذلذو ط‬ ‫ن ال يك مطتنا ط‬ ‫ن ِني طك يت ذذبذو ط‬ ‫شت طذروا ي ب مهم ث ط ط‬ ‫م ثذ ر‬ ‫ب ب مأِني يد مِنيهم ي‬ ‫م ي‬ ‫ل ل دل رذ مِني ط‬ ‫ط‬ ‫م وطوطِني ي ء‬ ‫ن‬ ‫منا ِني طك ي م‬ ‫سذبذو ط‬ ‫م ر‬ ‫م د‬ ‫ل ل رهذ ي‬ ‫ت أِني يد مِنيهم ي‬ ‫منا ك طت طب ط ي‬ ‫م ر‬ ‫ل رذهم د‬ FE VEJLUN LILLEZINE JEKTUBUNE-L-KITABE BI EJDIHIM SUMME JEKULUNE HAZA MIN ‘INDILLAHI LI JEŠTERU BIHI SEMENEN KALILEN FE VEJLUN LEHUM MIMMA KETEBET EJDIHIM VE VEJLUN LEHUM MIMMA JEKSIBUNE A teško riječ koja se kaže za svakoga ko zapada u teškoću ili pogibelj u značenju kletve i priželjkivanja kazne. To je subjekat a predikat je ono što dolazi kasnije. Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, je rekao: - Vejl je dolina u Džehennemu u koju će nevjernik padati četrdeset godina prije nego dođe do dna. Seid b. Musejjib je rekao: - To je dolina u Džehennemu kada bi se sve dunjalučke planine i brda stavila u nju, istopili bi se od žestine topline. onima koji svojim rukama pišu Knjigu, kako bi se otklonila bilo kakva sumnja, jer se može reći: taj i taj piše pismo tome i tome, a u stvari on diktira a drugi piše a zatim govore: običnim ljudima "Evo, ovo što su izmijenili je od Allaha" i tako stoji u Tevratu. Bilježi se da su židovski svećenici se pobojali za gubitak svoje zarade i ugleda kada je Vjerovjesnik, sallellahu alejhi ve sellem, došao u Medinu, pa su zamislili da obične i nepismene židove zavedu i odalje od vjerovanja. Stoga su izmijenili svojstva Vjerovjesnika, sallellahu alejhi ve sellem, navedena u Tevratu gdje je stajalo: lijepog lica, kovrdžave kose, krupnih očiju, srednje građe. To su izmijenili i napisali: visok, plav, ravne kose. – Kada bi ih njihovi židovi pitali o opisu, oni bi citirali ono što su sami napisali. Onda bi obični židovi vidjeli da je to drugačije nego je Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, pa su nijekali ono što bi on 202

rekao. - da bi za to korist neznatnu izvukli. Da bi za sebe, ti koji su mijenjali Objavu, naplatili neznatnu korist. Kazuje da su prodali nešto za materijalnu korist kako bi se ukazalo na maloumnost njihova postupka jer su cilj uzeli kao sredstvo a sredstvo uzeli ciljem. Nešto malo je rečeno ili zato što je prolazno i zato što se nema za to nikakve nagrade, ili zato što je to zabranjeno, a u haramu nema ikakva bereketa niti može biti oplođeno kod Allaha. Ovako je u Kurtubijevom tefsiru. I teško njima teška ih kazna čeka i potvrđena je zbog onoga što ruke njihove pišu zbog onog što su napisali i teško njima što na taj način zarađuju! (Sura Bekare, 79.) zbog uzimanja mita, njihova praktikovanja grijeha. Osnova zarade je da se nešto čini kako bi se imalo koristi od toga i kako bi se otklonila šteta. Zbog toga se ovim ne opisuje Uzvišeni Allah. U ajetima su išareti: prvi je da je čovjekovo znanje i ubjeđenje, njegova spoznaja i obraćanje Allahu bez ikakve koristi za suštinsko vjerovanje, osim da ga Allah podrži svojom milošću i blaogodati. Uzvišeni Allah je rekao: A da nije Allahove dobrote prema vama i milosti Njegove, nijedan se od vas ne bi nikad od grijeha očistio; (Sura Nur, 21.) Allah se obraća Iblisu riječima: "O Iblisu!" - rekao je On - "šta te navelo da se ne pokloniš onome koga sam sobom stvorio? (Sura Sad, 75.) Njemu nije koristilo njegovo stvarno vjerovanje jer nije bio podržan Allahovom blagodati i milošću i nije zadržao svoje vjerovanje nakon osvjedočenja, pa kako da vjeruje u dokaz? U Mesneviji stoji: (stihovi na perzijskom) Drugi je: inatni učenjak i obični čovjek koji oponaša su jednaki u svojoj zabludi, jer učeni treba da praktikuje ono što zna, a običan ne treba da se zadovolji slijepim slijeđenjem i pretpostavkom, a može nešto naučiti. Vjera nije u priželjkivanju i tlapnji. Oni koji se prepuštaju slijepom slijeđenju i koji su zavedeni tlapnjama i kojekakvim pretpostavkama, to su oni koji nemaju ikakve koristi od svojih knjiga, osim što ih čitaju a ne znaju značenje onog što su pročitali. Ovo je stanje većine naših savremenika koji tvrde da su muslimani. Oni koji tvrde nešto, koji priželjkuju, njihov kraj je propast, kajanje i kazna. U Mesneviji stoji: (stihovi na perzijskom) Treći je: onaj ko promijeni ili zamijeni ili uvede novotariju u Allahovu vjeru nešto što nije od nje, taj je obuhvaćen prijetnjom koju smo naveli. Vjerovjesnik, sallellahu alejhi ve sellem, upozorava svoj ummet jer je znao šta će se desiti pred Smak svijeta, pa kaže: - Među onima prije vas, od sljedbenika Knjige, bilo je razdvajanja na sedamdeset i dvije skupine, a ovaj ummet će se razdvojiti na sedamdeset i tri skupine i sve će u Džehennem osim jedne. Vjerovjesnik, sallellahu alejhi ve sellem, ih je upozorio na to da nešto uvode sami od sebe, u vjeru a što nije u skladu sa Allahovom Knjigom ili njegovim Sunnetom, ili praksom njegovih ashaba, pa da na taj način zavedu ljude u zabludu. Ono na šta je upozoravao, dogodilo se i proširilo se, a svi smo Allahovi i Njemu se vraćamo. – Sa'di je rekao: (stihovi na perzijskom) Četvrti je: neki se nazivaju sufijama i priključuju se evlijama i onima koji imaju čista srca, a onda ne žele da potvrde volju, nego se naginju i priklanjaju nemarnim, pa slušaju ono što oni govore i priželjkuju da rade kao i oni. Kada god ih se pozove da počine neku glupost, oni požure da se odazovu, dragovoljno, a ako ih se pozove pravim stvarima, to im bude teško i opterećujuće, bez iskrenosti u svom druženju na putu istine. Teško se njima zbog onog što njihove ruke pišu i teško im se zbog onoga što su zaradili u svom skretanju s istine i njihovom 203

pogrešnom vjerovanju, zbog svog zavođenja ljudi. Oni su zalutali i mnoge druge u zabludu odveli. U Mesneviji stoji: (stihovi na perzijskom) Onaj ko hoće Allahu, salik, treba da se trudi da dostigne Stvarnog postojećeg i da se oslobodi pretpostavki, da se ne zanosi formom, nemaran spram nutarnjih pouka. Pravi put je precizniji i tanji od svega, to je duboka voda i opasna obala. Najneznaniji je čovjek koji ostavlja ubjeđenje koje ima, o svojstvima svog nefsa, u koje nema ikakve sumnje i uzima pretpostavku o čestitosti drugih ljudi. Haris b. Esed Muhasibi je rekao: - Onaj ko je zadovoljan lažnim pohvalama je kao neko s kim se ismijava i kaže mu se: - Miris tvog izmeta je kao miris miska. – i on se raduje tome i zadovoljan je time što ga ismijavaju. Razuman se neće zanositi ovakvim stvarima, nego će nastojati da dostigne suštinu, hakikat, i teško se onom koji drugima kazuje iz oholosti i koji se ponosi time što mu ljudi ljube ruku. On smatra sebe boljim od onih koji ga slušaju. Ograničava se na hvalu i kuđenje. Allahu moj, osim onih koji su to izbacili iz svojih srca i kod kojih je jednak onaj ko mu ljubi ruku i onaj ko ga kudi, štaviše, draži mu je kritičar i onaj ko ga kudi. Džunejd je na jednom sijelu rekao: - Da nisam čuo riječi Poslanika, sallellahu alejhi ve sellem: - Allah će ovu vjeru podržati griješnim čovjekom. – ne bih se nikada drznuo da nešto posavjetujem i kažem drugom. Ja sam taj griješni čovjek.

‫ط‬ ‫دود طة د قذ ي‬ ‫ه‬ ‫دا فططلن ِني ذ ي‬ ‫ل أ طت ر ط‬ ‫خل م ط‬ ‫م م‬ ‫عفند ط الل لهم ع طهي د‬ ‫معي ذ‬ ‫م ر‬ ‫ف الل ل ذ‬ ‫خذ يت ذ ي‬ ‫سطفننا الرفنناذر إ مل ر أرِنينامنا د ر‬ ‫وططقناذلذوا ي طلن ت ط ط‬ ‫ط‬ ‫ن‬ ‫م تط ذ‬ ‫مذو ط‬ ‫قذوذلذو ط‬ ‫ع طهيد طه ذ أ ي‬ ‫منا ل ط ت طعيل ط ذ‬ ‫ن ع ططل ى الل لهم ط‬ VE KALU LEN TEMESSENENNARU ILLA EJJAMEN MA’DUDETEN KUL ETTEHAZTUM ‘INDELLAHI ‘AHDEN FE LEN JUHLIFELLAHU ‘AHDEHU EM TEKULUNE ‘ALELLAHI MA LA TA’LEMUNE Oni govore: židovi su govorili, tvrdeći to "Vatra će nas doticati vatra do nas neće doseći na Kijametskom danu samo neko vrijeme." Osim određeni broj dana, oko sedam dana. Oni kažu da dunjaluk traje sedam hiljada godina i mi ćemo biti kažnjeni za svaku hiljadu godina po jednim danom. – Ili se hoće reći: - Četrdest dana, tj. onoliko koliko su njihovi preci obožavali tele. Ebu Mensur je rekao: - Određeni broj dana je onoliko koliko su griješili. Oni smatraju da je kažnjavanje samo onoliko koliko se griješilo. Nisu smatrali i ne smatraju da se može vječno ostati u Džehennemu. Ili zato što su govorili: Mi smo Allahova djeca i Njegovi miljenici i nećemo biti vječno kažnjeni, nego ćemo biti kažnjeni kao što otac kažnjava svog sina ili kao što neko ko voli kažnjava voljenog, vrlo malo vremena, a onda će pokazati svoje zadovoljstvo. – Ovakav njihov stav je nebitan i neispravan, jer je kazna za nevjerstvo vječna, a nagrada za vjerovanje je vječna, jer onaj ko ima određeno ubjeđenje, ono je u njemu vječno i shodno tome je i naknada vječna. Reci: Muhammede, koreći ih i ukazujući im na grešku "Da li ste o tome dobili od Allaha obećanje da li imate o tome obećanje od Allaha, za ono što tvrdite, jer ono što tvrdite je utemeljeno na jakom obećanju i zbog toga se izražava ahdom obavezom - jer, Allah će sigurno ispuniti obećanje Svoje ako ste kod Allaha uzeli obavezu i garanciju, Allah ne krši obaveze svoje koju vam je dao. On sprovodi svoju obavezu sigurno. Imam Ebu Mensur je rekao: - Ovdje imaju dva načina, jedan je: da li imate od Allaha vijest da nećete biti kažnjeni vječno, nego samo određeni broj dana. Ako imate ovu vijest, neka znate da Allah ne krši 204

svoju obavezu. Drugo je: da li kod Allaha imate toliko dobrih djela i On vam je, zbog njih, obećao Džennet, a On ne krši svoje obećanje - ili na Allaha iznosite ono što ne znate?" (Sura Bekare, 80.) izmišljajući i lažući, a ne znate da li će tako biti ili ne. Šta od dvije stvari vi imate i desit će se sigurno jedno od dvoga? Znanje je sigurno jer jedno od toga dvoga je rezultat znanja. Ako imate kod Njega obavezu, onda je On neće prekršiti, međutim, vi lažete. Bilježi se da će njima, kada to vrijeme prođe u Džehennemu, čuvari Džehennema reći: - Allahovi neprijatelji, prošlo je vrijeme koje ste vi odredili, a ostala je vječnost. – Tada će se uvjeriti da im je vječno ostati.

‫خطميئـئ طته فطأ ذوطلئـئ م ط ط‬ ‫بطل ى من ك طسب سميئ ط د ط‬ ‫ن‬ ‫م مفميطهنا ط‬ ‫دو ط‬ ‫خنال م ذ‬ ‫حنا ذ‬ ‫ص ط‬ ‫ة وطأ ط‬ ‫ط ط ط د‬ ‫ط‬ ‫ب الرفننارم هذ ي‬ ‫ت ب مهم ط م ذ ذ‬ ‫حناط ط ي‬ ‫ط‬ ‫كأ ي‬ ‫ي‬ BELA MEN KESEBE SEJJI ETEN VE EHATAT BIHI HATI ETUHU FE ULA IKE ASHABUNNARI HUM FIHA HALIDUNE A nije tako! Potvrda onom što slijedi poslije nijekanja. To je odogvor na negirajuće pitanje, a Da je odgovor na potvrdno pitanje. Vi ste rekli: nas vatra neće doticati osim određeni broj dana. Nije tako, nego ćete ostati trajno u njoj, za dokaz su riječi Uzvišenog: u njemu će vječno ostati. To pojašnjava uvjetom i naknadom, a to je Oni subjekat u značenju uvjeta i zbog toga je dodano fa u predikat, mada je to odgovor na uvjet koji budu zlo neko od velikih grijeha činili kesb je pribavljanje korisnog i upotrebljavanje istog kako bi se otklonila nevolja i štata i grijesi njihovi ih budu sa svih strana stigli, tako da ga sa svih strana okruže i poklope; srce, jezik, ruku, kao što neprijatelj opkoli nekoga. Ovo se potvrđuje kod nevjernika i zbog toga su Selef smatrali grijeh nevjerstvom oni će oni koji su opisani na kazani način, koji stiču grijehe i koje su grijesi poklopili sa svih strana. Na njih se ukazuje zamjenicom za množinu vodeći računa o značenju u riječi ko kako bi se ispratilo značenje i izgovor u trima zamjenicama stanovnici Džehennema biti stalni pratioci i imaoci Džehennema na ahiretu, kao što su stalno imali i na dunjaluku ono što uzrokuje Džehennem, kao što je njihovo nijekanje Allahovih ajeta, mijenjanje Njegova govora, iznošenje laži na Njega i druge nepodopštine i u njemu će vječno ostati. (Sura Bekare, 81.) trajno. Kako da ga se oslobode nakon sedam ili četrdeset dana, kao što tvrde. U ajetu nije dokaz da će onaj ko počini veliki grijeh ostati vječno u Džehennemu, jer se ovaj ajet i vječni boravak u Džehennemu odnosi na nevjernike.

‫وال رذِنين آمفنذوا ي وع طمذلذوا ي الصنال محنات ذأوطلئـئ م ط ط‬ ‫ن‬ ‫م مفميطهنا ط‬ ‫ر ط م‬ ‫ط م‬ ‫ط م ط ط ذ‬ ‫دو ط‬ ‫خنال م ذ‬ ‫ب ال ي ط‬ ‫حنا ذ‬ ‫ص ط‬ ‫جفن رةم هذ ي‬ ‫كأ ي‬ ELLEZINE AMENU VE ‘AMILUSSALIHATI ULA IKE ASHABU-L-DŽENNETI HUM FIHA HALIDUNE A oni koji budu vjerovali koji potvrde Allaha i Muhammeda, sallellahu alejhi ve sellem, svojim srcima i dobra djela činili koji budu sprovodili farzove i izbjegavali grijehe - oni će stanovnici Dženneta biti i u njemu će vječno boraviti. (Sura Bekare, 82.) neće ikada umrijeti niti će ikada izaći iz njega. Božanski je zakon da upari obećanje i prijetnju, shodno mudrosti upućivanja robova, nekada zastrašivanjem a nekada podsticanjem, nekada radosnom viješću, a nekada upozorenjem. Blagošću i silom, čovjek se uzdigne do savršenstva i ostvari Džennet. Priča se da je neki šejh imao murida i rekao mu je jednom: - Misliš li da ti je bolje imati Ebu Jezida nego ono čime se baviš? – Onaj je rekao: - Kako da Ebu Jezid 205

bude bolji a on je stvorenje, a Allah mi se pokazuje svaki dan sedamdeset puta. – Na kraju je otišao Ebu Jezidu Bistamiju sa svojim šejhom i dočekala ih je njegova supruga. Ona im je rekla: - Nemojte ga tražiti. On je otišao da sakupi drva. – Oni su stali na put kojim će on doći i on se pojavio sa drvima koja je natovario na lava. U ruci je imao zmiju kojom je tjerao lava. Kada ga je murid vidio, umro je. – Ebu Jezid je rekao njegovom šejhu: - Odgajao si svog murida blagošću a nisi ga učio strogoćom, pa nije mogao podnijeti da me vidi ovakvog. Nemoj više tako raditi, pokaži svojim muridima i strogoću. Šajh Uftade efendi je rekao: - Ebu Jezid je kroz strogoću i blagost vidio, u svom napredovanju, sva ukazanja Zata, za razliku od murida koji kada je to vidio kod njega, nije mogao to podnijeti. U Mesneviji stoji: (stihovi na perzijskom) Išaret u ajetima je da neki koji su zavedeni razumom; prirodnjaci i filozofi i njima slični, zbog svog golemog nemara, smatraju da njihova pogana djela, postupci i izjave ne utiču na čistoću njihova duha i kada im duše napuste tijela, sve će se vratiti svojoj osnovi. Tijela će se razložiti na svoje sastavne dijelove, a duše će otići u božansku blizinu i ništa im neće škoditi njihova djela, osim određeni broj dana. Ovo je neispravan stav, jer razuman osjeća i razumom i osjetilima da slijeđenje životinjskih prohtjeva i udovoljenje nefsanskim nagonima proizvode pokudno i nepoželjno ponašanje; pohlepu, nadu, mržnju, zavist, prijezir, srdžbu, škrtost, oholost, laž i druge negativnosti. Ovo su svojstva nefsa koji je sklon hrđavom i zlu, a zbog blizine i navike, to postane i svojstveno ruhu, duši. Onda se zamuti i njegova čistota i njegovo duhovno ponašanje se promijeni: obzir, plemenitost, čast, iskrenost, stid, čednost, sabur, zahvalnost i druga slična, u životinjska svojstva, šejtanska. Onaj ko se trudi da iskorijeni svoje nagone, heva, i strasti, taj će zadobiti lijepa svojstva i čistoću srca i to će ga vratiti i povući njegovo pravom boravištu. Nije jednak ruh koji je podložan nefsu sklonom hrđavom, kao što je kod običnih ljudi nakon što se odvoje od ruha, i onaj koji je podložan božanskim nadahnućima, kao što je kod odličnika. Neki kažu: ako se ruh zaprlja onoliko koliko je vezan za ono što je milo njegovoj naravi, nakon što bude odvojen od tijela, bit će kažnjen određeni broj dana, onoliko koliko je potrebno da ga se oslobodi te vezanosti i zaprljanosti, a onda će biti oslobođen. – i ovo je puka pretpostavka i teorija. Allah negira to kada kaže: A nije tako! Oni koji su zaradili hrđavo i koje su njihove greške prekrile. To se odražava na ogledalu srca, shodno grijesima, zaprljanošću, pa ako se pokaje, to će mu se izbrisati, a ako ustraje u grijesima, pa ga prekriju sa svih strana i prekriju ogledalo srca, tako da ne ostane imalo čistog prostora na njemu, i ako iz njega izađe svjetlo vjere i pokornosti to su imaoci Džehennema u kojem će vječno boraviti. U tome je, također, išaret na neke koji traže ali se predaju dunjalučkim prohtjevima dok traže napredovanje. Njega šejtan savlada i zavede ga kroz njegov zuhd, pa ga dovede u problem samozadovoljstva i on počne o sebi misliti sa uvažavanjem i poštivanjem, a ostale ljude počne gledati sa omalovažavanjem. Na taj način propadne i strada, ili se zanese onim što mu se otkrije tokom njegova duhovnog napredovanja; lijepi i istiniti snovi ili istiniti događaji, ili neko duhovno stanje a nije otkrovenje ili osvjedočenje od Milostivog, pa zanesenjak pomisli da pored njegovih ibadeta se ne može išta više učiniti što bi ga moglo dodatno dovesti u blizinu i da je došao na stepen probranika. Tada prestane da se trudi i dodatno traži. Tada ga obuzmu nedaće i opkruže ga greške i ponižen se vrati u najniže porive. Međutim, oni koji vjeruju od onih koji traže i nastoje i čine shodno šerijatu a po ukazu tarikatskog 206

šejha dobro koje će ga dovesti do suštine to su imaoci ostvarenja i dostizanja Dženneta u kojem će vječno ostati. Stepeni i cilj, makar su određeni, međutim nastojanje i stremljenje nije ograničeno, za razliku od onih koji su opkruženi svojim prijestupima. Oni su trajno u vatri prijekida veze i njima ne koristi njihov trud, njihovo teoretisanje i sumnjivo dokazivanje.

‫سطرامئمي ط‬ ‫م ى‬ ‫سناننا د وطمذ ي ال ي ذ‬ ‫وطإ مذ ي أ ط ط‬ ‫خذ يطننا م‬ ‫ن إم ي‬ ‫ذوال مد طِني ي‬ ‫دو ط‬ ‫ل ل ط ت طعيب ذ ذ‬ ‫ح ط‬ ‫مميطثناقط ب طمفن ي إ م ي‬ ‫قيرطب ى طوال يمي ططتنا ط‬ ‫ن إ مل ر الل ل ط‬ ‫ه وطمبنال ي ط‬ ‫م‬ ‫ط‬ ‫ذ ي‬ ‫صةال طة ط طوآذتذوا ي الرز ط‬ ‫م وططأنذتم‬ ‫سنا م‬ ‫س ذ‬ ‫ح ي‬ ‫م ط‬ ‫مفنك ذ ي‬ ‫م إ مل ر قطملميةال د د‬ ‫م ت طذوطل رمي يت ذ ي‬ ‫كناة ط ث ذ ر‬ ‫سفننا د وطأمقمي ذ‬ ‫طوال ي ط‬ ‫مذوا ي ال ر‬ ‫ن وطذقذولذوا مللرفننا م‬ ‫كمي م‬ ‫ن‬ ‫اضذو ط‬ ‫معيرم ذ‬ ‫د‬ VE IZ EHAZNA MISAKA BENI ISRA ILE LA TA’BUDUNE ILLELLAHE VE BI-LVALIDEJNI IHSANEN VE ZI-L-KURBA VE-L-JETAMA VE-L-MESAKINI VE KULU LINNASI HUSNEN VE EKIMUSSALATE VE ATUZZEKATE SUMME TEVELLEJTUM ILLA KALILEN MINKUM VE ENTUM MU’RIDUNE I kada smo od sinova Israilovih zavjet uzeli u Tevratu. Zavjet je žestoka obaveza i može biti dvojak; obaveza po stvaranju i prirodi i obaveza po vjerovejsništvu i poslanstvu. Ako se odredi skrivenim djelom, postupkom, glagolom, onda se obraća Vjerovjesniku, sallellahu alejhi ve sellem, i vjernicima, kako bi ih se navelo na promišljanje o njihovom stanju i kako bi se prekinula svaka nada da će povjerovati oni koji im se suprotstavljaju, jer poganost njihovih predaka vodi njihovom nevjerovanju. Zmija ne rađa osim drugu zmiju. U ovom značenju je i rečeno: Kada je lijep korijen, onda je lijepo i granje Ili se odnosi na židove koji su bili za vrijeme Vjerovjesnika, sallellahu alejhi ve sellem, kako bi ih se ukorilo i ukazalo im se na negativnost i poganost postupka njihovih predaka. Sjetite se kada smo uzeli zavjet od njih da ćete se jedino Allahu klanjati, ne obožavajte ikoga osim Allaha i samo Allaha uzmite za boga. Kažu da je to i odgovor na zakletvu, kao da je rečeno: I uzeli smo zakletvu od njih da neće obožavati ikoga osim Allaha i roditeljima, mnogo dobročinstvo činite i pokoravajte im se u svemu gdje nema griješenja Allahu i bližnjima, s kojima god ste rodbinski vezani i siročadi, djeci kojima je umro otac, a kod životinja je jetim ono mlado kome je umrla majka. Dobročinstvo prema njima je u lijepom ponašanju i čuvanju njihova prava i siromasima tako što će im se lijepo obraćati, davati im se sadaka. To je neko koga je siromaštvo toliko pritisnulo, kao da nema ni pokreta niti može nešto dobročinstvo činiti, a i rekli smo ljudima lijepe riječi govoriti materijalno dobročinstvo je vezano za posebne kategorije ljudi; roditelji, rođaci, siročad, nevoljnici. Pošto imetak ne može biti za sve, onda je zapovijedio da se svim ljudima obraća lijepim riječima za koje je sposoban svako razuman. Blago im se obraćajte i lijepo se s njima družite, preporučujte im dobro i pozitivno a odvraćajte ih od hrđavog. Govorite ljudima istinu po pitanju Muhammeda, sallellahu alejhi ve sellem, i ako vas neko upita o njemu, istinu mu recite i ukažite na njegove osobine i nemojte ih kriti i molitvu obavljati i zekat davati, koji su im bili propisani u njihovom vjerozakonu. Navodi se i jedno i drugo, uz njihovo uzimanje spomenutih ibadeta kako bi se bilo i općenito i naročito, pa kao da je rečeno: Uzeli smo od vas obavezu, Israelićani, za sve spomenuto i vi ste to prihvatili i počeli praktikovati vi ste se poslije, a onda ste se okrenuli, odbacivši sprovođenje obaveze izuzev vas malo, a to su pređi koji su sprovodili židovstvo na pravi način, a od savremenika to su oni koji su prihvatili islam, kao što je bio Abdullah b. Selam i njemu slični izopačili i zavjet iznevjerili; (Sura Bekare, 207

83.) popratna rečenica: vi ste narod čiji je običaj odbacivanje pokornosti i sprovođenje obaveze. Znaj da je u ajetu nekoliko stvari: jedna od njih je ibadet. Jedan od uvjeta ibadeta i robovanja je da se čovjek posveti i preda obožavanju Onog kome robuje i da se oslobodi svega ostalog. Onaj ko vodi računa o ljudima i stvorenjima, ili ko želi da ga se hvali ili da svojim robovanjem i pobožnošću ostvari neki lični cilj i interes na dunjaluku ili ahiretu, ili na bilo koji drugi način pomiješa svoje robovanje s nečim drugim, taj je pao sa stepena iskrene predanosti, ihlasa, jer nije zanemario svoj nefs i sebe. (stihovi na perzijskom) Dalje, dobročinstvo, ihsan, roditeljima. Allah je istakao pravo roditelja time što je svoje pravo stavio uz njihovo u nekoliko ajeta u Kur'anu, jer je prvo stvaranje od Njega, a drugi naš početak, rađanje i odgoj je od strane roditelja. Kaže se: tri ajeta su došla gdje stoji uporedo naređenje i ne prima se jedno bez drugog. Jedno je: pokoravajte se Allahu i pokoravajte se Poslaniku (Sura Nisa, 59.) drugi je: Budi zahvalan Meni i roditeljima svojim, (Sura Lukman, 14.) i treći je: namaz obavljajte i zekat dajite (na više mjesta u Kur'anu). Dobročinstvo roditeljima je lijep odnos prema njima, poslušnost i odanost, poniznost i pokoravanje njihovim zapovijedima, održavanje veze sa onima koje oni vole, moliti za njihov oprost nakon što umru. – Sa'di je rekao: (stihovi na perzijskom) U Etttevilatunnedžmijjetu stoji: u riječima: i roditeljima dobročinstvo je išaret da su najdragocjenija stvorenja djeci njihovi roditelji, jer su oni uzrok njegova fizičkog postojanja. Međutim, potrebno je da im čini dobročinstvo nakon svoga robovanja Gospodaru, jer je On dao postojanje i njemu i njegovim roditeljima. Neće izabrati i dati prednost dobročinstvu roditeljima naspram robovanja Allahu, a kamoli da dadne nekome drugom. Također je i dobročinstvo siročadima. (stihovi na perzijskom) U hadisu stoji: - Neće sjesti siroče za nečiju sofru a da će se toj sofri primaknuti šejtan. – Također u hadisu stoji: - Onaj ko priključi siroče, između dva muslimana, da ga nahrani i napoji, toliko dok ga Allah neovisnim učini, (dok odraste) Allah će mu oprostiti sve grijehe, osim ako bi učinio nešto što se ne prašta. Kome Allah uzme kerimeh pa on osaburi i nada se nagradi, Allah će mu oprostiti njegove grijehe. – Pitali su: - A šta je to kerimeh, Allahov poslaniče? – On je rekao: - Oči, (vid). Onaj ko ima tri kćeri, ili tri sestre, pa se skrbi o njima i čini im dobro dok odrastu ili umru, budu mu oprošteni svi grijesi, osim ako učini nešto što se ne prašta. – Onda ga je zovnuo neki muhadžir i rekao: - Allahov poslaniče, a ako ima dvije? – Allahov Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, je rekao: - I ako ima dvije. – Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, je rekao: - Skrbnik siročetu i ja smo kao ova dva u Džennetu. – pa je spojio kažiprst i srednji prst. U džahilijjetu su kažiprst zvali prijetiprst jer se njime prijetilo i vrijeđalo, pa kada je došao islam, onda su smatrali taj naziv neprikladnim i nazvali su ga kažiprst, a to je prst koji je na ruci odmah poslije palca. Kažiprst zato što su njime izražavali i ukazivali na jednost Allaha, tevhid. Poslanikov, sallellahu alejhi ve sellem, kažiprst je bio duži od srednjeg prsta, a domali je bio kraći od srednjaka. Poslanikove, sallellahu alejhi ve sellem, riječi: ja i on smo kao ova dva u Džennetu i u drugom hadisu: - Ja, Ebu Bekr i Omer ćemo biti proživljeni na Kijametskom danu ovako. – pa je pokazao tri prsta. – hoće se ukazati na stepen i uzdignutost iznad ostalih ljudi. Bit ćemo proživljeni ovako i iznad ostalih. Tako je i sa skrbnikom 208

siročeta, i on će imati visok stepen. Onaj ko ne zna kakvi su bili prsti Poslanika, sallellahu alejhi ve sellem, tumači hadis tako da kaže da će biti blizu jedan drugom. Ovo tumačenje je daleko od stvarnog, jer stepen vjerovjesnika, poslanika, iskrenih, šehida i dobrih ljudi je jasan i odvojen od ostalih stepena. – ovako je u Kurtubijevom tefsiru. Dalje je dobročinstvo nevoljnicima, a to su oni koje je potreba toliko pritisla i ponizila. Ovim se podstiče na sadaku i saosjećajnost, pomaganje nevoljnicima i slabim. U hadisu stoji: - Onaj ko pomogne udovici i nevoljniku je kao mudžahid na Allahovom putu. Tavus je smatrao da je pomaganje sestrama bolje od džihada na Allahovom putu. (stihovi na perzijskom) Lijep govor. Kada trudbenik ispuni ono što je obavezan prema Allahu, kada ga obuzme milost i saosjećajnost prema roditeljima i drugim, obavezan je da se ljudima obraća lijepim riječima, da im preporučuje dobro a da ih odvraća od hrđavog, da ih poziva na mudar način i lijepim savjetom Allahu i da ih upućuje i da im ukazuje na pravi put, da svoje neslaganje s njima pokaže na primjeren način. Da njegove riječi budu blage, a lice raspoložno i vedro i sa čestitim i sa griješnikom, i onim ko se pridržava sunneta i sa novotarom, i da u tome ne bude prijetvornosti. Ne treba govoriti na takav način da se pomisli da je zadovoljan njegovim postupcima, jer Allah je rekao Musau i Harunu: pa mu blagim riječima govorite, (Sura Ta ha, 44.) Ne može se reći da je neki čovjek bolji od Musaa i Haruna, niti da je prijestupnik kojem se treba obratiti gori od faraona, a Allah im naređuje blago obraćanje. Ovim ajetom se podrazumijevaju i židovi i kršćani, a šta je tek sa muslimanima. – Hafiz je rekao: (stihovi na perzijskom) A Sa'di je rekao: (stihovi na perzijskom)

‫كم من دِنينارك ذم ث ذ ط‬ ‫ف ذ‬ ‫م‬ ‫ن طأن ذ‬ ‫م وطل ط ت ذ ي‬ ‫وطإ مذ ي أ ط ط‬ ‫س م‬ ‫خذ يطننا م‬ ‫جذو ط‬ ‫خرم ذ‬ ‫كذو ط‬ ‫ف ط‬ ‫م ل ط تط ي‬ ‫م أقيطريرت ذ ي‬ ‫مط م ي ر‬ ‫س ذ د‬ ‫مناءك ذ ي‬ ‫ن دم ط‬ ‫مميطثناقطك ذ ي‬ ‫ط‬ ‫م تط ي‬ ‫ن‬ ‫دو ط‬ ‫شه ط ذ‬ ‫وطأنت ذ ي‬ VE IZ EHAZNA MISAKAKUM LA TESFIKUNE DIMA EKUM VE LA TUHRIDŽUNE ENFUSEKUM MIN DIJARIKUM SUMME AKRERTUM VE ENTUM TEŠHEDUNE i kada smo od vas zavjet uzeli i sjetite se, židovi, kada smo od vas uzeli obavezu u Tevratu i kada smo vam rekli da krv jedni drugima nećete proljevati jedan drugom nećete prolijevati krv. Čovjek drugog smatra kao sebe ako je vezan krvlju ili vjerom, i kada se pokaže da postoji jaka veza, bilo porijeklom, bilo vjerom, svaki od njih onog drugog smatra kao sebe. Kažu: kada ubije drugog kao da je ubio sebe, jer uzima krvarinu za njega. Ovdje se kazuje o zabrani i da jedni druge iz zemlje vaše nećete izgoniti i nećete jedni druge iz boravišta izgoniti, ili nećete vrijeđati svoje komšije i prisiljavati ih da izlaze iz svojih kuća. To što je istjerivanje iz kuća spomenuto uz ubistvo, ukazuje da je protjerati nekoga iz njegova doma kao i ubiti ga - vi priznajete da je tako takva je obaveza i zavjet i priznajete da je obaveza i da se nje obavezno pridržavati i čuvati ju i svjedoci ste – (Sura Bekare, 84.) te obaveze. Ovo je potvrda njihovog priznavanja. Kao da kažeš: taj i taj priznaje to i svjedok je da je to tako. – Ili je: vi ste danas, židovi, svjedoci da su vaši preci priznali tu obavezu 209

‫ثذ ط‬ ‫ظناهطذرو ط ط‬ ‫م تط ط‬ ‫مفن ذ‬ ‫هئـ ذ‬ ‫ن طأن ذ‬ ‫ؤلء ت ط ي‬ ‫م وطت ذ ي‬ ‫م ط‬ ‫جذو ط‬ ‫خرم ذ‬ ‫قت ذذلذو ط‬ ‫ف ط‬ ‫من د مطِنينارمه م ي‬ ‫كم د‬ ‫ن فطرمِنيقنا د د‬ ‫سك ذ ي‬ ‫م أنت ذ ي‬ ‫ر‬ ‫ن ع طلمي يمهم مبنال مث يم م‬ ‫ط‬ ‫ذ‬ ‫ي‬ ‫ط‬ ‫ي‬ ‫ذ‬ ‫ذ‬ ‫ب‬ ‫سناطر ى ت ذ ط‬ ‫م إم ي‬ ‫م أفطت ذؤ ي م‬ ‫مذفنذو ط‬ ‫خطرا ذ‬ ‫م ط‬ ‫فنا ذ‬ ‫حرر ء‬ ‫مأ ط‬ ‫جهذ ي‬ ‫م ع طلمي يك ي‬ ‫م وطهذذوط ذ‬ ‫دوهذ ي‬ ‫ن وطمإن طِنيأذتذوك ي‬ ‫ض الك مطتنا م‬ ‫طوالعذد يطوا م‬ ‫ن ب مب طعي م‬ ‫ي‬ ‫ي‬ ‫ذ‬ ‫ر‬ ‫ط‬ ‫فع ط ذ‬ ‫من ِني ط ي‬ ‫وطت طك ي ذ‬ ‫م إ مل م‬ ‫مةم‬ ‫م ال م‬ ‫ل ذ طل مك م‬ ‫خيز يء مف ي ال ط‬ ‫منا ط‬ ‫فذرو ط‬ ‫حطميناةم الد سن يطمينا وطِني طذوي ط‬ ‫قطمينا ط‬ ‫مفنك ي‬ ‫جطزاء ط‬ ‫ض فط ط‬ ‫ن ب مب ط طعي ت‬ ‫شد د ال يعط ط‬ ‫ن إ مطل ى أ ط‬ ‫ن‬ ‫مذلذو ط‬ ‫دو ط‬ ‫ِني ذطر س‬ ‫منا ت طعي ط‬ ‫ل عط ر‬ ‫منا الل ل ذ‬ ‫ب وط ط‬ ‫ذا م‬ ‫ه ب مطضغنافم ت‬ SUMME ENTUH HA ULA I TAKTULUNE ENFUSEKUM VE TUHRIDŽUNE FERIKAN MINKUM MIN DIJARIHIM TEZAHERUNE ‘ALEJHIM BI-L-ISMI VE-L-‘UDVANI VE IN JE TUKUM USARA TUFADUHUM VE HUVE MUHARREMUN ‘ALEJKUM IHRADŽUHUM EFE TU MINUNE BI BA’DI-L-KITABI VE TEKFURUNE BI BA’DIN FE MA DŽEZA U MEN JEF’ALU ZALIKE MINKUM ILLA HIZJUN FI-L-HAJATIDDUN JA VE JEVME-L-KIJAMETI JUREDDUNE ILA EŠEDDI-L-‘AZABI VE MELLAHU BI GAFILIN ‘AMMA TA’MELUNE vi ipak vi ste, poslije toga, svjedoci i kršite ugovor i obavezu. Vi ste drugi ljudi ni nalik onim prije koji su potvrdili. Kao da su oni pitali: - A šta je s nama? jedni druge ubijate, one koji su kao i vi sami. To pojašnjava početak ajeta, vi ipak a pojedine od vas iz zavičaja njihova izgonite - pomažući jedan drugom protiv njih, uzimate za saveznike jedni druge protiv trećih, kako bi ih protjerali čineći i grijeh ism je svaki postupak ili djelo koji zaslužuje ukor i kuđenje i nasilje; prelaženje granice u nepravdi. Ajet ukazuje da je zulum, nepravda, kao što i jeste, zabranjena. Tako je i pomagati nepravednog u njegovoj nepravdi zabranjeno. Ovako je u Ettefsiru-lkebir a ako vam kao sužnji dođu, ako vam dođu kao robovi i zarobljenici, u takvom stanju, a ne svojevoljno. Zarobljenik je onaj ko se na silu uzme. Ako su vezani, onda su uhapšenici, a ako padnu u ruke bez vezanosti konopcima, onda su zarobljenici vi ih otkupljujete dajući otkupninu za njih - a zabranjeno vam je da ih izgonite. Allah je od Israelićana uzeo obavezu u Tevratu da se neće međusobno ubijati niti progoniti iz naselja i koji god rob ili robinja budu nađeni od Israelićana, oni će otkupljivati i oslobađati. Kurejza i Nudajr, židovska plemena, bili su pobratimska, a tako su bili i Evs i Hazredž, koji su bili mušrici i obožavali su idole. Oni nisu znali ni za Kijametski dan ni za proživljenje, ni za Džennet ni za Džehennem, ni za halal ni za haram. Započeli su žestok sukob i Benu Kurejza je sklopilo savez sa Evsom i pomagali su ih, a Nudajr je sklopio savez sa Hazredžom. I jedna i druga skupina je pomagala svojim saveznicima protiv svoje sabraće, pa su i ubijali. Ako bi pobijedili, rušili su staništa i protjerivali ih. Imali su Tevrat i znali su koji su zakoni u njemu i šta im pripada a šta ne smiju. Kada bi se sukob smirio, onda bi Kurejza otkupljivao zarobljenike koji su bili u rukama Hazredža, a Nudajr je otkupljivao zarobljenike koji su bili u rukama Evsa. Arapi su ih ismijavali zbog toga i kudili. Govorili su: - Kako možete se boriti protiv njih a onda ih otkupljivati? – Oni su odgovarali: - Nama je naređeno da ih otkupimo i zabranjeno nam je da se protiv njih borimo. – Arapi su pitali: - A zašto ste se borili protiv njih? – Oni su govorili: Ne možemo dopustiti da naši saveznici budu poraženi. – Arapi su ih kudili zbog njihove nedosljednosti. Uglavnom, vi ste odbacili sve osim otkupnine. Allah je od njih uzeo četiri obaveze; ostavljanje ubistva, ostavljanje progona, ostavljanje savezništva s nekim protiv nekog njihovog i otkup zarobljenika i oni su ostavili sve osim otkupa Kako to da u jedan dio Knjige vjerujete, a to je otkupnina zarobljenika. U ovom pitanju je i kritika i ukor: zar možete da vjerujete u jedan dio Knjige a drugi odbacujete?! A to je zabrana ubijanja, progona. Mada je slučaj vjerovanja u jedan dio Knjige vjerovanje i u ostatak, jer je sve od Allaha i ulazi pod obavezu. Kudi ih se jer odbacuju jedan dio a vjeruju drugi Onoga od vas koji čini tako naknada za takav postupak, onima koji tako čine, nije išta drugo stići će na 210

ovome svijetu je svojstvo gdje će se sprovesti poniženje. Moguće je i da je ograničavanje na spomenuto kako bi se ugasila bilo kakva nada da će imati koristi od toga što vjeruju u jedan dio Knjige i ukazivanje na to da nema koristi ikakve od toga da se vjeruje nešto a niječe ostalo poniženje, može biti samo poniženje. Ono se i desilo, a to je bio pogrom Kurejza i njihovo zarobljavanja, i protjerivanje Nudajra u Ezre'at i Erihu, iz Šama. Kažu i da je to davanje glavarine a na Sudnjem danu kada se bude davala naknada bit će stavljen nakon što se optuži na muke najteže. Kažnjavanje u Džehennemu, a to je žešće od njihova poniženja na dunjaluku i teže od bilo kakve kazne koja je bila prije toga, jer sve te kazne su bile prolazne, a ova je neprolazna. U hadisu stoji: - Sramota na dunjaluku je manja i lakša od sramote na ahiretu. – Najteža kazna zato što su činili najteži grijeh. U Mesneviji stoji: (stihovi na perzijskom) - A Allah motri na ono što radite. (Sura Bekare, 85.) a Allah nije nemaran spram vaših nipodopština među kojima je i ova nevaljalština. Njemu nije išta skriveno od njihovih djela i naknadit će im na Dan proživljenja sve to. To je žestoka prijetnja i odvraćanje od grijeha, ali i veličanstven podsticaj da se bude pokorno, jer nemar je nemoguć Allahu, i On je Najmoćniji, pa se zaključuje i da će sva prava pripasti onima koji ih imaju

‫ذأوطلئـئ م ط‬ ‫م ال يعط ط‬ ‫نا ي‬ ‫ن‬ ‫خ ر‬ ‫خطرةم فطةال ط ِني ذ ط‬ ‫ف ذ‬ ‫حطميناة ط الد سن يطمينا مبنال ط م‬ ‫صذرو ط‬ ‫ذا ذ‬ ‫شت ططروذا ي ال ي ط‬ ‫ب وطل ط هذ ي‬ ‫ف ع طفن يهذ ذ‬ ‫م ذِنيفن ط‬ ‫ك ال رذ مِني ط‬ ULA IKELLEZINEŠTEREVU-L-HAJATEDDUN JA BI-L-AHIRETI FE LA JUHAFFEFU ‘ANHUMU-L-‘AZABU VE LA HUM JUNSARUNE To su oni opisani na spomenuti način koji su život na ovome svijetu pretpostavili i zamijenili za onome na onom svijetu, odbacili su ahiret, mada su ga mogli ostvariti. Spomenuto nevjerovanje u dio Knjige je bilo zbog njihovih saveznika, jer su imali neke materijalne koristi i nekih vjerskih ustupaka od njih zato im se patnja neće olakšati na dunjaluku ili na ahiretu niti će im iko u pomoć priteći. (Sura Bekare, 86.) da bi ih zaštitio od kazne, pa bilo zalaganjem ili zagovaranjem. Znaj da je objediniti i dunjalučko i ahiretsko uživanje nemoguće. Allah može i daje zaduženje ono od dvoga koje on hoće i želi. Pa ako se posveti jednom i sticanju jednog, gubi drugo. Allah je, zbog židovskog okretanja od Njega i vjerovanja u ono što je u njihovoj Knjizi, dao im ono što imaju od nevjerovanja i dunjalučkog luksuza. To je kao kupovina i prodaja. To je od Allaha krajnje poniženje za njih, jer onaj ko misli da je uspio u kupoprodaji na dunjaluku je krajnje ponižen, a da bude ponižen onaj ko prodaje ahiret za dunjaluk je još preče. Razuman treba da svojom trgovinom želi ahiret i da se ne prepušta dunjaluku, niti da proliva svoju krv pokoravajući se šejtanu kako bi priskrbio sebi što više luksuza, niti da izlazi iz staništa svoje vjere koja mu je urođena, jer će tada zalutati i unesrećiti se. U riječima: i ne prolivajte krv međusobno je išaret da čovjeku nije dopušteno da ubije sam sebe, naporom, ili zbog neke nedaće koja ga je zadesila, ili zbog toga što luta u pustinji, i da ne zalazi u staništa, bez znanja o svojoj vjeri, niti da bude idiotskog ponašanja. Ovo je općenito za sve. Bilježi se da su neki ashabi odlučili da oblače grubu odjeću, da se osame u pustinji, da ne dolaze u kuće, da ne jedu meso i da se ne žene, pa je Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, rekao: - Ja klanjam i spavam, postim i ne postim, imam snošaj sa ženama, stanujem u kući i jedem meso. Onaj ko ostavi moj sunnet, taj nije moj. – Onda su odustali od svoje nakane. Uzvišeni Allah je rekao: I svakom 211

dadni njegovo pravo. Cjelovitost je da se ostave ograničenja i da se dostigne Svijet osvjedočenja. Oko arifa, onog ko je spoznao, ne vidi ikoga osim Allaha, ni u formi ni u postojanju, pa od čega da bježi i gdje da pobjegne? Gdje god da se okrenete, tamo je Allah. Zbog toga se kaže: - Onaj ko traži znanje radi Allaha, kada bi mu se reklo: - Sutra ćeš umrijeti. – on ne bi ispustio knjigu iz ruku, jer on ispunjava svoje obaveze i predan je Allahu, iskrene namjere. On ne vidi da ima išta bolje od onoga čime se on bavi i on priželjkuje da mu smrt dođe i zatekne ga u takvom stanju. Znaj i da su zarobljenici različitih vrsta; pa ima onih zarobljenika koji su vezani hevom i njega ćeš spasiti ukazujući mu na pravi put. Ima onih zarobljenika koji su vezani željom za dunjalukom i njegov spas je u iskrenom sjećanju na smrt. U Mesneviji stoji: (stihovi na perzijskom) Ima i onih zarobljenika koji su vezani lancima zlomisli i njih su šejtani zaveli. Njihov otkup je da se prepuste i dođu do jekina, čvrstog ubjeđenja, kroz dokaze, kako bi ga se spasilo od sumnji, pretpostavki i tlapnji i kako bi ga se izvelo iz tmine slijepog slijeđenja i onog što se prenosi s koljena na koljeno. Ima i onih zarobljenika koje vidiš da su zarobljenici svojih ishitrenosti i grešaka. Njega se spašava da mu se ukaže na način kako da ih se oslobodi. Ima i onih zarobljenika koji su zarobljenici svojih osobina i sebe. Njegov spas je da mu se ukaže na Allaha što će ga osloboditi svih okova. Ima i onih zarobljenika koji su u zarobljeništvu Hakka. Njima nema otkupa, niti ih se može osloboditi okova, ne može ih se zamijeniti, niti se s njima da razgovarati, niti oni mogu nekom drugom doći, niti oni imaju ikakva načina i pokazatelja osim samih sebe, niti se od njih može pobjeći niti se s njima može boraviti. Ovo je stepen cjelovitih evlija. Onaj ko uzme ovakav način, on će ostvariti željeno i dostići stepen svoga srca i osloboditi se poniženja, sljepoće srca i nemogućnosti da ono vidi Hakka, i oslobodit će se lutanja po besposlici na dunjaluku i na ahiretu. U Mesneviji stoji: (stihovi na perzijskom) Neophodan je ašk na putu prema Allahu. Pripovijeda se da je neka starica došla na pijacu sa komadom upredene vune. Rekla je: - Upišite me među one koji hoće da otkupe Jusufa, kako bi se i moje ime našlo među ašicima. Allahu moj, nemoj nas zakloniti od svoje ljepote i od sebe i učini nas od onih koji će Ti biti bliski.

‫ط‬ ‫ب وطقط ر‬ ‫وطل ط ط‬ ‫ل طوآت طمي يطفننا م‬ ‫م ال يب طمي دطفننا م‬ ‫فمي يطفننا م‬ ‫س ى ال يك مطتنا ط‬ ‫عمي ط‬ ‫من ب طعيد مهم مبنالسر ذ‬ ‫مذو ط‬ ‫ت وطأِني رد يطنناه ذ‬ ‫ميرِني ط ط‬ ‫ن ط‬ ‫قد ي آت طمي يطفننا ذ‬ ‫س ى اب ي ط‬ ‫س م‬ ‫ط‬ ‫ط‬ ‫م وطفطرمِنيقنا د‬ ‫سذو ء‬ ‫م فط ط‬ ‫ذو ى أن ذ‬ ‫ح ال ي ذ‬ ‫منا ط‬ ‫ما ي‬ ‫ف ذ‬ ‫م طر ذ‬ ‫فرمِنيقنا د ك طذ رب يت ذ ي‬ ‫ست طك يب طيرت ذ ي‬ ‫سك ذ ذ‬ ‫ل بم ط‬ ‫جناءك ذ ي‬ ‫س أفطك ذل ر ط‬ ‫منا ل ط ت طهي ط‬ ‫قد ذ م‬ ‫ب مذرو م‬ ‫ن‬ ‫تط ي‬ ‫قت ذذلذو ط‬ VE LEKAD ATEJNA MUSE-L-KITABE VE KAFFEJNA MIN BA’DIHI BIRRUSULI VE ATEJNA ‘ISEBNE MERJEME-L-BEJJINATI VE EJJEDNAHU BI RUHI-L-KUDUSI EFE KULLEMA DŽA EKUM RESULUN BIMA LA TEHVA ENFUSUKUMUSTEKBERTUM FE FERIKAN KEZZEBTUM VE FERIKAN TAKTULUNE I Mi smo Musau Knjigu Tevrat, odjednom dali zaista smo, Israelićani i poslije njega smo jednog za drugim poslanike slali, Juše', Samuel, Davud, Sulejman, Šem'un (Simon), Ša'ja, Eremija, Uzejr, Hazekil, Ilijas, El-jese', Junus, Zekerijja, Jahja i drugi a Isau, na sirjanijskom jeziku je Jesu', a to znači: blagoslovljeni. Također se može reći i da to nije izvedenica i njemu slična imena u arapskom sinu Merjeminu, na sirjanijskom jeziku i znači: sluškinja, robinja. Njena majka ju je predala da služi u bogomolji. Zbog njenog ibadeta i pobožnosti, Allah ju 212

je spomenuo u svojoj časnoj Knjizi uz vjerovjesnike, sedam puta. Obraćao joj se kao što se obraćao vjerovjesnicima, kao što je u riječima: O Merjema, budi poslušna svome Gospodaru i licem na tle padaj i sa onima koji molitvu obavljaju i ti obavljaj!" (Sura Ali Imran, 43.) i dao joj je učešće zajedno s muškarcima. očigledne dokaze jasne mudžize, čuda; oživljavanje umrlih, liječenje gubavih, šugavih, kazivanje o gajbu i Indžil dali i Džibrilom ga pomogli. Pomogli ga Ruhom svetim, čistim, a to je ruh Isaa, alejhisselam. Opisan je izrazom čistim zbog časti. Ili je to Džibril, a opisuje ga se čistim jer nije počinio ijedan grijeh. Naziva se Ruhom jer je dolazio vjerovjesnicima sa onim u čemu je srčani život. Značenje da ga je osnažio i pomogao je u tome što ga je učinio bezgriješnim, otkako je postao pa do odrastanja i njemu se šejtan nije primakao ni prilikom rađanja, a uzdigao ga je na nebo onda kada su židovi htjeli da ga ubiju. Izdvajanje Isaa od ostalih vjerovjesnika i davanja jasnih dokaza i pomaganja Ruhom čistim, je zbog toga što su poslanici bili slani kako bi potvrdili i sproveli propise Tevrata, dok je Isa svojim vjerozakonom izmijenio mnoge propise Tevrata i poništio njihova pogrešna ubjeđenja i vjerovanja, ukazujući na ono što je istinito. Pokazao je krajnju nepodobnost njihovih postupaka s njim. Između Musaa i Isaa je bilo četiri hiljade vjerovjesnika, a kažu da je bilo čak sedamdeset hiljada. I kad god vam je obraćanje Poslanikovim, sallellahu alejhi ve sellem, savremenicima na ovakav način, mada su to uradili njihovi preci. Nisu imali ubistva, ali su imali oholost i bili su zadovoljni postupcima svojih pređa. Zar im se niste pokoravali i kada god bi vam došao koji poslanik donio ono što nije godilo što niste htjeli i željeli dušama vašim, i što nije bilo spram vaših želja, sa Istinom u kojoj nema prilagodbi vama vi ste se oholili, smatrali ste da je ispod vašeg nivoa da ga slijedite i da vjerujete u ono s čime vam je došao od Allaha pa ste jedne od tih poslanika u laž utjerivali, kao što ste radili sa Isaom i Muhammedom, sallellahu alejhi ve sellem, a druge ubijali. (Sura Bekare, 87.) kao što ste učinili sa Zekerijjaom, Jahjaom i drugim. Skupina se spominje na dva mjesta kako bi se privukla pažnja slušaoca na ono što su oni radili s njima, a ne da bi se ograničilo. Nije rečeno: ubili ste, mada se to dešavalo u prošlosti, kako bi se ukazalo na strahotu ovakva postupka. To je kao, mada se desilo, i dalje traje, zbog svoje ogavnosti i zbog trajne sramote na njima i njihovim potomcima. Ili se hoće kazati: skupinu ste ubijali, ali i dalje imate istu želju, jer ste pokušali ubiti i Muhammeda, sallellahu alejhi ve sellem, ali sam ga Ja sačuvao i zaštitio od vas. Zbog toga ste ga osihirili i otrovali ovcu koju ste iznijeli da jede. Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, je na samrti rekao: - Još uvijek osjećam posljedice ručka u Hajberu. – u značenju: još osjećam posljedice otrova, s vremena na vrijeme. – I ovo je trenutak kada prestaje moja arterija. – to je glavna vena u srcu, kada ona pukne umire čovjek. Slučaj je da, kada je oslobođen Hajber, mjesto u Hidžazu, Poslaniku, sallellahu alejhi ve sellem, je poklonjena otrovana ovca, pa je Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, rekao: - Pitat ću vas nešto, pa hoćete li biti iskreni u odgovoru? – Oni su rekli: - Hoćemo, Ebu Kasime. – Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, je pitao: - Jeste li u ovu ovcu stavili otrova? – Oni su rekli: - Jesmo. – On je pitao: - A šta vas je potaklo na to? – Oni su rekli: - Htjeli smo da vidimo; ako si lažac, oslobodit ćemo se tebe, a ako istinu govoriš, neće ti naškoditi otrov. Znaj da su živdovi odbili da budu sljedbenici, jer su imali ugled i slijedilo ih se. Nisu povjerovali jer su smatrali da će izgubiti vođstvo i preimućstvo. Tako, dokle god želja za vođstvom i preimućstvom ne izađe iz srca, nefs neće 213

povjerovati cjelovitim i potpunim vjerovanjem. Nefs ima sedam pokudnih osobina: samozadivljenost, oholost, rijaluk, želju za pokazivanjem, srdžbu, zavist, želju za imetkom i želju za ugledom. Džehennem ima sedam kapija, pa onaj ko očisti svoj nefs od ovih sedam osobina, taj je pozatvarao džehennemske kapije i ući će u Džennet. Ibrahim b. Edhem je oporučio jednom svom prijatelju: - Budi rep a nemoj biti glava, jer glava strada a rep ostaje. - U Mesneviji stoji: (stihovi na perzijskom) Bilježi se od jednog nakšibendijskog šejha da je rekao: - Ušao sam kod šejha koji se zvao Dede Omer Rušeni da ga obiđem u bolesti. Vidio sam ga promijenjenog stanja jer je imao nešto od želje za vođstvom i preimućstvom. Bio je poznat u svom gradu Tibrizu i dolazili su mu uglednici i obični ljudi. – da nas Allah sačuva kušnje, nakon blagodati. U Šerhu-l-hikem stoji: pokopaj svoje postojanje. – u značenju: ono što je uzrok da se pokaže tvoja nadmoćnost nad ostalim ljudima; znanjem, djelovanjem, stanjem, - na mjestu poniznosti i beznačajnosti, a to su tri stvari: jedna je da budeš svjestan svojih urođenih nedostataka i nemoj pridavati pažnju svojim odlikama kada znaš kakve mahane imaš. Drugo je da gledaš sebe onakvim kakav si i nemoj smatrati da ti je prilično išta drugo osim mahanisanja, a svog Gospodara gledaj Savršenim. Svako dobro koje učiniš, od Njega je, jer svjestan si svojih mahana. Treće je da sebi i svom nefsu pokazuješ ono što će uzrokovati poništavanje onog što nefs tvrdi; neki mubah koji nije poželjan, ili mekruh. Lijek ne može valjati kada se samozadovoljno. Ne govori se o haramu koji je takav, jer kako god se ne može posijati nešto u nepogodno tle, tako se ne može ni biti ponizan u stanju koje nije zadovoljavajuće.

‫ن‬ ‫م فط ط‬ ‫م الرله ب مك ذ ي‬ ‫وططقناذلذوا ي قذذلذوب ذطفننا غ ذل ي ء‬ ‫منا ِني ذؤ ي م‬ ‫مذفنذو ط‬ ‫قملميةال د ر‬ ‫فرمه م ي‬ ‫ف طبل ل رعطفن طهذ ذ‬ VE KALU KULUBUNA GULFUN BEL LE’ANEHUMULLAHU BI KUFRIHIM FE KALILEN MA JU MINUNE Oni govore: židovi koji su bili za vrijeme Vjerovjesnika, sallellahu alejhi ve sellem, "Naša su srca okorjela." Ukorijenjeno ja da su takva i ništa ne može doći do njih od onoga s čime je došao Muhammed, sallellahu alejhi ve sellem, niti mogu razumjeti išta od njegova govora. Allah odbacuje takvu njihovu tvrdnju, da je njihovim srcima urođeno da budu tvrda i okorjela, nego kaže da su im srca stvorena da prihvate istinu, pa kaže: A nije tako, nego je Allah njih prokleo zbog nevjerovanja njihova, ponizio ih je i osramotio ih je zbog njihova nevjerovanja i njihove tvrdnje da su urođeno tvrdih srca, navodeći da su oni sami sebi to izabrali i zato je vrlo malo njih koji vjeruju. (Sura Bekare, 88.) a oni vjeruju u vrlo malo, a to je njihovo vjerovanje u dio Knjige.

‫م وط ط‬ ‫من قطب ي ذ‬ ‫ن‬ ‫ست ط ي‬ ‫ن م‬ ‫كناذنذوا ي م‬ ‫حذو ط‬ ‫فت م ذ‬ ‫م ك مطتنا ء‬ ‫منا ط‬ ‫ل ِني ط ي‬ ‫معطهذ ي‬ ‫منا ط‬ ‫صد دقء ل د ط‬ ‫عفند م الل لهم ذ‬ ‫ب د‬ ‫جناءهذ ي‬ ‫وطل ط ر‬ ‫م ط‬ ‫ن ع ططل ى ال رذ مِني ط‬ ‫م ي‬ ‫ة الرله ع ططل ى ال ي ط‬ ‫ن‬ ‫منا ع ططرذفذوا ي ك ط ط‬ ‫كط ط‬ ‫فذروا ي ب مهم فطل طعيفن ط ذ‬ ‫جناء ذ‬ ‫منا ط‬ ‫هم ر‬ ‫فذروا ي فطل ط ر‬ ‫كنافمرمِني ط‬

VE LEMMA DŽA EHUM KITABUN MIN ‘INDILLAHI MUSADDIKUN LIMA ME’AHUM VE KANU MIN KABLU JESTEFTIHUNE ‘ALELLEZINE KEFERU FE LEMMA DŽA EHUM MA AREFU KEFERU BIHI FE LA’NETULLAHI ‘ALE-L-KAFIRINE A kada im Knjiga bez obzira koja od Allaha dolazi, a to je Kur'an i opisuje ga da je od Allaha zbog časti koja priznaje kao istinitu Knjigu koju imaju oni sukladan je Tevratu po pitanju tevhida i nekih propisa. Ibn Temdžid je rekao: - Potvrđuje ono što je u Tevratu a vezano je za poslanstvo Muhammeda, sallellahu alejhi ve sellem, i svih onih pokazatelja koji ukazuju na njega, a ne 214

propise i zakone, jer Kur'an je stavio izvan važnosti većinu njih - a još ranije su prije nego je došao Muhammed, sallellahu alejhi ve sellem, pomoć protiv mnogobožaca molili koristeći njegovo, sallellahu alejhi ve sellem, ime i svojstva, protiv nevjernika i mnogobožaca Mekke i govorili su: - Allahu, pomozi nas vjerovjesnikom koji će biti poslan pred Kraj svijeta čija svojstva nalazimo u Tevratu. – Svojim neprijateljima su govorili: - Primaklo se vrijeme vjerovjesnika koji će potvrditi ono što mi govorimo, i mi ćemo vas poraziti s njim kao što je je bio poražen Ad i Irem. - i kada im dolazi ono što im je poznato, od Knjige oni u to neće da vjeruju, iz zavisti i iz pohlepe za vođstvom. Oni su mijenjali njegova, sallellahu alejhi ve sellem, svojstva i neka zato stigne nevjernike Allahovo prokletstvo! (Sura Bekare, 89.) neka je na njima prokletstvo. Imenica je umjesto zamjenice kako bi se ukazalo na to da ih je prokletstvo stiglo zbog njihova nevjerstva. Fa je kako bi se imao redoslijed, pa je jedno prokletstvo zbog nevjerstva, a drugo je nevjernicima, a to je udaljavanje i protjerivanje iz milosti i počasti i iz Dženneta, a prokletstvo na griješne vjernike je da ih se udalji od počasti koja je obećana onima koji nisu u tom griješenju. U tom svjetlu su i riječi Poslanika, sallellahu alejhi ve sellem: - Onaj ko gomila robu da bi je kasnije skuplje prodavao je proklet. – u značenju da je daleko od stepena čestitih, a nije da je daleko od milosti Onog koji mnogo prašta. Znaj da su svojstva koja uzrokuju prokletsto u trome: nevjerstvo, novotarija i javno griješenje, a svako od njih ima tri stepena: prvo je proklinjanje općenitim svojstvom, kao da kažeš: Neka je Allahovo prokletstvo na nevjernike, novotare i griješnike. Drugo je prokletstvo po naročitoj osobini, kao da kažeš: - Neka je Allahovo prokletstvo na židove i kršćane. – ili: Neka je Allahovo prokletstvo na one koji niječu sudbinu haridžije, rafidije. – ili: Neka je Allahovo prokletstvo na bludnike, zulumćare, kamatare. – Sve je to dopušteno. Treće je da se prokune osoba, pa ako je od onih za koje je potvrđeno da su nevjernici, po Šerijatu, dopušteno ga je prokleti, ako u tome nema opasnosti za muslimana, kao da kažeš: Neka je Allahovo prokletstvo na faraona, Ebu Džehla. – jer je potvrđeno da su ovi umrli kao nevjernici i to je poznato iz Šerijata. A ako je, Šerijatom nepotvrđeno da su nevjernici, kao da se prokune Zejd ili Amr, ili neko drugi, imenujući ga, onda je to jako opasno, jer se ne zna kako će oni završiti. Moguće je da neki nevjernik primi islam, ili se pokaje i umre kao neko blizak Allahu, pa kako onda za takvog reći da je prokletnik? Zar ne znaš da je Vahšijj koji je ubio Poslanikovog, sallellahu alejhi ve sellem, amidžu, h. Hamzu, primio islam pred Poslanikom, sallellahu alejhi ve sellem, i Allah ga je obradovao Džennetom. To je dokaz u korist onima koji nisu proklinjali Jezida, jer je postojala mogućnost da se pokaje i ostavi svoje loše postupke, i zbog ove mogućnosti ne treba proklinjati. Neki kažu: - Jezida se proklinje zbog toga što je bilo očito njegovo nevjerstvo i njegova zloba i nepravda. On je postao nevjernikom onda kada je naredio da se ubije h. Husejn, a i zbog toga što je o alkoholu rekao: Ako je i zabranjeno u Muhammedovoj vjeri a ti ga koristi u vjeri Isaovoj Jedinstven je stav da je dopušteno proklinjati onog ko je ubio h. Husejna ili naredio da se on ubije, ili do dopustio ili bio zadovoljan tom odlukom, kao što kaže Sa'duddin Taftazani: - Istina je da je Jezidovo zadovoljstvo ubijanjem h. Husejna i njegovo radovanje zbog toga i njegovo ponižavanje ehlu-l-bejta, što se prenosi na toliko mjesta i od toliko ljudi, mada su pojedinosti kazivane od strane pojedinaca,

215

nećemo govoriti o njemu nego o njegovom vjerovanju, i neka je Allahovo prokletstvo na njemu i na njegovim pomagačima i svima koji to podržavaju. Sahib b. Ibad je rekao: - Kada se voda pije sa ledom Pa mjehur leda se izmiješa sa vodom neka ti bude zahvala na tome sa dna srca A onda je rekao: - Allahu moj, neka je neprestano prokletstvo na Jezida. – ali nije ništa govorio o Muaviji, iz uvažavanja onog što je bio i njegova prijatelja, sallellahu alejhi ve sellem, jer je Muavija bio pisar Objave i imao je istaknutu ulogu u islamu i širenju islama. Bio je namjesnik i za vrijeme h. Omera i za vrijeme h. Osmana, međutim, pogriješio je u svom idžtihadu i Allah mu je oprostio zbog njegova druženja sa Muhammedom, sallellahu alejhi ve sellem. Hajjat Mutekellim je rekao: - Prekinuo me samo momak. – Neko ga je pitao: - A šta kažeš o Muaviji? – On je rekao: - O njemu šutim. – Neko ga je pitao: - A šta kažeš o njegovom sinu Jezidu? – On je rekao: - Proklinjem ga. – Pitali su: - A šta kažeš o onom ko njega voli? – On je rekao: - Proklinjem i njega. – Pitali su: - A zar misliš da Muavija nije volio svog sina? – ovako je u Revdatu-l-ahbar. Znaj da je proklinjanje nešto što se vraća na onog ko ga izgovori, osim ako onaj koga se proklinje nije zaslužan prokletstva. Prokleti vjernika je kao i ubiti ga. Može prokleti nešto i od njegova imetka pa da mu bude uskraćen blagoslov u tome. Ne treba proklinjati išta od Allahovih stvorenja, svejedno da li je razumno ili nije, živo ili neživo. Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, je rekao: - Kada čovjek kaže: Allah prokleo dunjaluk. – Dunjaluk kaže: - Neka Allah prokune onog ko je veći griješnik od nas dvoga. Preče je da se ostavi proklinjanje i da se umjesto toga čovjek okrene zikru i tesbihu, jer u tome ima koristi a nema ikakve koristi u proklinjanju, makar neko i zasluživao da ga se prokune. Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, je rekao: Pogledaj Džehennem, većina njegovih stanovnika su žene, jer one često proklinju, niječu dobročinstvo koje im se učini. Kada bi nekoj od njih čitavo vrijeme bio dobar a onda ona vidjela nešto od tebe što joj se ne sviđa, rekla bi: - Nikada od tebe nisam vidjela ikakva dobra. H. Alija je rekao: - Ko ljudima nudi rješenja bez prethodnog znanja o tome, njega proklinju i nebesa i zemlja. Kćerka Alija Belhija ga je pitala o onom što se povrati iz crijeva, kada dođe do grla. – On joj je rekao: - Treba zanoviti abdest. – Allahov Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, je rekao: - Ne, Alija, nego treba da budu puna usta. – On je rekao: - Znao sam da se rješenje treba izložiti Poslaniku, sallellahu alejhi ve sellem, i odlučio sam da više nikome ne odgovaram. – ovako je u Errevdah.

‫ه ب طيضغمينا د طأن ِني ذفن طدز ذ‬ ‫منا أن ططز ط‬ ‫منا ا ي‬ ‫من‬ ‫م طأن ِني طك ي ذ‬ ‫شت ططرويا ي ب مهم طأن ذ‬ ‫ه م‬ ‫من فط ي‬ ‫ف ط‬ ‫ب مئ ي ط‬ ‫ضل مهم ع ططل ى ط‬ ‫ل الل ل ذ‬ ‫ل الل ل ذ‬ ‫فذروا ي ب م ط‬ ‫سه ذ ي‬ ‫س ط‬ ‫ي‬ ‫ط‬ ‫ي‬ ‫ط‬ ‫ن عط ط‬ ‫عطبناد مهم فططبئآ ذ‬ ‫ِني ط ط‬ ‫ن‬ ‫ن م‬ ‫شناء م‬ ‫ذا ء‬ ‫ب ع طل ى غ ط ط‬ ‫ؤوا ب مضغط ط‬ ‫ب س‬ ‫ض ت‬ ‫ض ت‬ ‫ممهمي ء‬ ‫ب وطل ملكنافمرمِني ط‬ ‫م ي‬ BI SE MEŠTEREV BIHI ENFUSEHUM EN JEKFURU BIMA ENZELELLAHU BAGJEN EN JUNEZZILELLAHU MIN FADLIHI ‘ALA MEN JEŠA U MIN ‘IBADIHI FE BA U BI GADABIN ‘ALA GADABIN VE LI-L-KAFIRINE ‘AZABUN MUHINUN Jadno je to za što beznačajno je to su se prodali: ukazuje se na vjerovanje. Vjerovanje je stavljeno kao život, jer je život da bi se učilo i radilo, a to je i vjerovanje. Pošto su zamijenili vjerovanje za nevjerovanje, kao da su zamijenili živote za to. Naročito treba pokuditi da ne vjeruju u ono što Allah objavljuje, Allahovu Knjigu koja potvrđuje ono što su oni imali, a nakon što su spoznali suštinu 216

i istinu samo iz zlobe razlog zbog kojeg su zanevjerovali. To su učinili iz zavisti i želeći ono što im ne pripada, kao što i zavidnik traži ono što mu ne pripada, a što ima onaj kome zavidi; bilo da se radi o ugledu, položaju ili nekoj pohvalnoj osobini. Zavidnik je nepravednik, zulumćar, jer to radi iz svoje zavisti. Značenje je: jadno je i beznačajno to za šta su prodali svoje vjerovanje, nevjerstvo otjelotvoreno u zavidluku, a sve zbog toga što Allah, ili iz zavisti od dobrote Svoje, a to je Objava šalje Objavu onome kome On hoće i koga probere od robova Svojih; koji su spremni da ponesu teret poslanice. Ovdje se hoće Muhammed, sallellahu alejhi ve sellem. Židovi su vjerovali da će Vjerovjesnik, pred Kraj svijeta, doći, priželjkivali su njegovu pojavu i smatrali su da će biti od potomaka Ishaka. Kada se pokazalo da je on od potomaka Ismaila, pokazali su svoju zavist i bilo im je krivo što to nije među Israelićanima, nego je kod nekoga drugog i navukli vratili su se zaogrnuti su na sebe gnjev postojeći za gnjevom zaslužili su uzastopnu srdžbu i gnjev, prokletstvo za prokletsvom, shodno svom uzastopnom nevjerovanju. Oni su zanijekali i zanevjerovali vjerovjesnika i odmetnuli se protiv njega - a nevjernike njima je. Imenuju se a ne spominju zamjenicom, kako bi se ukazalo na veličinu njihova nevjerstva i onog što ih čeka čeka sramna patnja. (Sura Bekare, 90.) hoće se kazati da ih čeka poniženje i nipodaštavanje, jer je njihovo nevjerovanje u ono što je Allah objavio izgrađeno na temeljima zavidluka koji je proizvod pohlepe da se njima objavi i tvrdnje da su bolji od ostalih ljudi, i toga što su omalovažavali ono što Allah objavljuje Poslaniku, sallellahu alejhi ve sellem. Ukazuje i na to da je kažnjavanje vjernika kako bi oni bili bolji i kako bi se pročistili od grijeha, a kažnjavanje nevjernika je poniženje i žestine. I dunjalučki i ahiretski stepeni su samo Allahovo davanje i niko nema prava da Mu prigovara i zavidi Mu na božanskim blagodatima. Odlike, kao što su vjerovjesništvo i evlijaluk, nisu stvar koja se može steći i do kojih čovjek može doći svojim trudom. Cjelovita pažnja je ili vjerovjesništvo; poslanstvo. To je božanski odabir koji se odnosi na određenog pojedinca iz Otkrovenja koje je posebno za pojedince i to je naročita pažnja. Ili evlijaluk i to je također božanski odabir koji se ne može steći, štaviše, tako je sa svim stepenima, oni su darovani a nisu stečeni, daju se posebnim pojedincima. Ostvaruju se postupno shodno ostvarenju uvjeta i uzroka, pa onaj ko nema stvarnog uvida, smatra da su oni stečeni trudom. U suštini nije tako. Tako nema ikakva značaja da se zavidi, međutim, neznalice i neupućeni u suštinu stanja, kazuju različite stvari i služe se sa rekla-kazala, a u tome nema ikakva značaja. To podiže stepene roba a Allahov zakon podrazumijeva da uživaoci Ljepote, zagovaraju za one koji su pod vlašću kako bi se ukazala cjelovitost i savršenstvo. – Hafiz je rekao: (stihovi na perzijskom) Pripovijeda se da je Mevlana Dželaluddin, kada je tražio Šemsa Tibrizija, obilazio gradove čežnjivo, pa je jednom prolazio pored zlatare šejha Salahuddina Zerkuba, pa ga je on pitao: - Mevlana. – Ovaj je ušao u njegov dućan i šejh ga je pitao: - Zašto tako usplahireno hodaš? – On mu je odgovorio: - Zemlja kada izgubi svoje sunce, okreće se i vrti kako bi se oslobodila tmine rastanka. – Šejh mu je rekao: - Ja sam tvoje sunce. – Mevlana je rekao: - Kako da znam da si moje sunce? – Onaj mu je rekao o stepenima do kojih je dostigao preko šejha Šemsuddina, pa mu je Mevlana poljubio ruku i izvinio mu se. Rekao je: - Moje sunce mi je najprije pokazalo svoju formu, a sada mi pokazuje svoje lice. – Kod njega je ostao koliko je ostao i dostigao je što je dotigao. – Kada su to čuli neki sljedbenici Mavlana, htjeli su da ga ubiju i bili su mu zavidni. Mevlana mu je poslao svog sina Sultana veleda i 217

šejh je rekao: - Allah mi je dao sposobnost da nebo oborim na zemlju i kada bih htio mogao bi ih uništiti Allahovom voljom, međutim, preče je da trpimo i molimo da im se njihovo stanje popravi. – Šejh je učio dovu a Sultan veled je aminovao, pa su njihova srca omekšala i zatražili su oprosta. - U Mesneviji stoji: (stihovi na perzijskom) Ovakvo je bilo stanje vjerovjesnika i evlija. Pogledaj riječi Poslanika, sallellahu alejhi ve sellem: - Allahu moj, uputi moj narod jer oni ne znaju. Ashabi su krv plakali zbog ponašanja nefsa i stalno su tražili od Poslanika, sallellahu alejhi ve sellem, da moli da ih se oslobodi hrđavih osobina i da se pročiste i vanjštinom i nutrinom, želeći da budu spašeni od grozne patnje i kazne, a najžešća je bila odvojenost.

‫مئآ ذأنزم ط‬ ‫منا طأنطز ط‬ ‫ذا مقمي ط‬ ‫وطإ م ط‬ ‫ل ع طل طمي يطفننا وطِني طك ي ذ‬ ‫ه طقناذلذوا ي ن ذؤ ي م‬ ‫مآ م‬ ‫منا وططراءه ذ وطهذذوط ال ي ط‬ ‫فرو ط‬ ‫حق س‬ ‫ن بم ط‬ ‫ن بم ط‬ ‫ل الل ل ذ‬ ‫مذفنذوا ي ب م ط‬ ‫ل ل طهذ ي‬ ‫م ذ‬ ‫ط‬ ‫ل‬ ‫ذ‬ ‫د‬ ‫د‬ ‫ذ‬ ‫من قطب ي ذ‬ ‫م قذ ي‬ ‫ن‬ ‫م تط ي‬ ‫مؤ ي م‬ ‫ن أنب مطميناء اللهم م‬ ‫قت ذلذو ط‬ ‫ص د‬ ‫ل مإن كفنذتم س‬ ‫ل فطل م ط‬ ‫معطهذ ي‬ ‫منا ط‬ ‫دقنا ل ط‬ ‫ذ‬ ‫م ط‬ ‫ممفنمي ط‬ VE IZA KILE LEHUM AMINU BIMA ENZELELLAHU KALU ENU MINU BIMA UNZILE ‘ALEJNA VE JEKFURUNE BIMA VERA EHU VE HUVE-L-HAKKU MUSADDIKAN LIMA ME’AHUM KUL FE LIME TAKTULUNE ENBIJAELLAHI MIN KABLU IN KUNTUM MU MININE A kada im se kaže: a kada ashabi kažu židovima Medine i okolice "Vjerujte u ono što Allah objavljuje!" od svih božanskih Knjiga - oni odgovaraju: "Mi vjerujemo svoje vjerovanje iskazujemo samo u ono što je nama objavljeno" misleći na Tevrat i što je objavljeno vjerovjesnicima Israelićana, zbog potvrde i znanja o tome i što znaju šta su ubacili u njih da sve ostalo i nije objava njima. Smatraju da je objavljeno njima, jer ono što se objavi vjerovjesniku kao da je objavljeno njegovom narodu, u prenesenom značenju, jer ih to obavezuje - i neće da vjeruju u ono što se poslije objavljuje, sve što je poslije objavljeno a to je ono što dolazi poslije Tevrata istina određena istina koja je najpreča koja potvrđuje da je istinito ono što oni imaju. Od Tevrata i nije mu oprečan. Potvrdno stanje imenice istina a aktiv je ono što je u imenici istina koja sadrži i svojstvo radnje. Imalac stanja je zamjenica na koju ukazuje kontekst. Činjenica da je u skladu s onim što oni imaju. U tome je i odgovor na njihove riječi i tvrdnje, jer kada zaniječu ono što je u skladu s Tevratom, onda niječu i Tevrat. Zatim im se prigovara na njihovom ubijanju vjerovjesnika, mada tvrde da vjeruju u Tevrat, a Tevrat ne traži da se vjerovjesnici ubijaju, riječima: Reci: Muhammede, koreći ih od Allaha, iznoseći nesklad između njihovih riječi i djela "Pa zašto ste još davno neke Allahove vjerovjesnike ubili, Pitaj ih: ako ste vjernici u Tevrat, kao što tvrdite, zbog čega ste ubijali Allahove vjerovjesnike u prošlosti, a u Tevratu je to zabranjeno? – Pripisuje djelo predaka, ubistvo, potomcima, zbog vezanosti između očeva i sinova. Ebu Lejs u svom tefsiru kaže: U ajetu je dokaz da onaj ko je zadovoljan grijehom je kao i počinitelj grijeha. Židovi su bili zadovoljni time što su njihovi preci ubijali, pa ih Allah naziva ubicama, jer kaže: - Reci: zašto ste ubijali... ako ste vjernici bili? (Sura Bekare, 91.) ako ste bili vjernici, zašto ste ih ubijali. To je ponavljanje zbog prigovora i kako bi se potvrdila prijetnja.

‫ط‬ ‫م ط‬ ‫جناء ذ‬ ‫ج ط‬ ‫ن‬ ‫وطل ط ط‬ ‫م ات ر ط‬ ‫ل م‬ ‫س ى مبنال يب طمي دطفننا م‬ ‫مذو ط‬ ‫م ال يعم ي‬ ‫قد ي ط‬ ‫مذو ط‬ ‫ظنال م ذ‬ ‫من ب طعيد مهم وطأنت ذ ي‬ ‫خذ يت ذ ذ‬ ‫ت ثذ ر‬ ‫كم س‬

218

VE LEKAD DŽA EKUM MUSA BI-L-BEJJINATI SUMMETTEHAZTUMU-L-‘IDŽLE MIN BA’DIHI VE ENTUM ZALIMUNE I Musa vam je jasne dokaze bio donio, dodatna kritika i kuđenje, a lam je radi zakletve: - Tako vam Allaha, Musa vam je došao sa jasnim mudžizama; štap, ruka, cijepanje mora, i sličnim pa ste, ipak, u odsutnosti njegovoj nakon što vam je pokazao sve te mudžize, a summe je da bi se ukazalo na vremensko razdoblje i stepenovanje i da bi se ukazalo na krajnju negativnost njihova postupka sebi nepravdu nanoseći, obožavali ste tele i robovanje usmjerili gdje ne treba tele za boga prihvatili." (Sura Bekare, 92.)

‫م ال س‬ ‫منا آت طمي يطفننا ذ‬ ‫خ ذ‬ ‫معيطفننا‬ ‫كم ب م ذ‬ ‫طذوطر ذ‬ ‫وطإ مذ ي أ ط ط‬ ‫س م‬ ‫خذ يطننا م‬ ‫مذعذوا ي طقناذلذوا ي ط‬ ‫قذورةت طوا ي‬ ‫س ط‬ ‫ذوا ي ط‬ ‫م وططرفطعيطفننا فطذويقطك ذ ذ‬ ‫مميطثناقطك ذ ي‬ ‫ي‬ ‫م مإن ذ‬ ‫م قذ ي‬ ‫ج ط‬ ‫صمي يطفننا وطأ ذ ي‬ ‫ن‬ ‫ل ب مك ذ ي‬ ‫مؤ ي م‬ ‫م ال يعم ي‬ ‫ل ب مئ ي ط‬ ‫م س‬ ‫كفنت ذ ي‬ ‫منان ذك ذ ي‬ ‫م ب مهم إ مِني ط‬ ‫مذرك ذ ي‬ ‫منا ِني طأ ذ‬ ‫س ط‬ ‫فرمه م ي‬ ‫شرمذبذوا ي مف ي قذذلذوب مهم ذ‬ ‫وطع ط ط‬ ‫ممفنمي ط‬ VE IZ EHAZNA MISAKAKUM VE REFE’NA FEVKAMUTTURE HUZU MA ATEJNAKUM BI KUVVETIN VESME’U KALU SEMI’NA VE ‘ASAJNA VE UŠRIBU FI KULUBIHIMU-L-‘IDŽLE BI KUFRIHIM KUL BI SEMA JE MURUKUM BIHI IMANUKUM IN KUNTUM MU MININE I kada smo od vas vaš zavjet primili, obavezu od vas uzeli i brdo iznad vas podigli: govoreći vam: "Ozbiljno prihvatite trudeći se da ispunite ono što vam dajemo i budite poslušni!" i slušajte ono što je u Tevratu na takav način da se tome pokorite - oni su odgovorili: kao da neko pita: i šta su oni rekli? Oni su rekli: "Čujemo, šta nam govoriš, ali ne na način koji proizvodi pokoravanje ali poslušati nećemo!" ono što nam zapovijedaš i da nije straha od brda, ne bismo ni riječima potvrdili. Ako su njihovi preci bili ovakvi, kako je moguće pretpostaviti od njihovih potomaka da će povjerovati? – Firdevsi je rekao: (stihovi na perzijskom) - srca njihova su, zbog nevjerovanja njihova, prethodnog nevjerovanja. Zbog toga se kaže: bili su antropomorfisti i nisu vidjeli išta ljepše od teleta i ono je kod njih izazvalo slast obožavanja teleta koje im je Samirija izlio. Postoji predaja da je Musa, alejhisselam, kada je došao svom narodu, naredio da se tele isturpija, a onda da se prah razaspe po vodi. Tada nije postojala rijeka u koju nije palo nešto od tog teleta, a onda im je rekao: - Napijte se od toga. Onaj kome ostane u srcu nešto od ljubavi prema teletu, na usnicama će se pojaviti trag tog praha teleta. još bila nadojena teletom. Nahranili i nadojili su svoja srca ljubavlju prema teletu, ili ta ljubav je toliko natopila njihova srca kao što boja natopi platno. Značenje je: oni su ljubav prema teletu učinili kao potrebu za vodom koja natopi tijelo. Ragib je rekao: - Njihov običaj je bio da, kada hoće da opišu ljubav ili mržnju u srcu, to izraze kroz piće, jer piće najbolje obuzima tijelo. Zbog toga ljekari kažu: - Voda je nosač i hrani i lijeku. Reci: koreći i kudeći prisutne židove, nakon što je objašnjeno kakvo je stanje njihovih uglednika a i njih samih kada čine ono što i oni čine i ostavljaju ono što oni ostavljaju "Ružno je to na što vas vjerovanje vaše navodi, od onog što vam je objavljeno u Tevratu, onako kako vi tvrdite. Onaj koga se kori je izostavljeno, a to su njihove riječi: slušamo, ali ne želimo poslušati i njihovo obožavanje teleta, i to što takvo nešto pripisuju vjerovanju, ismijavajući se, a pripisivanje toga vjerovanju je kako bi se ukazalo da to nije pravo vjerovanje, kao što se vidi iz riječi: ako ste uopće vjernici." (Sura Bekare, 93.) u Tevrat, jer vjerovanje u Tevrat ne može prouzročiti takve negativnosti. Vi niste vjernici sigurno. Jasno je da onaj ko tvrdi da je vjernik, treba da njegovi postupci to potvrđuju, inače nije vjernik. Džunejd je rekao: - Tevhid koji 219

je jedinstven sufijama, jeste da se da prednost bespočetnom u odnosu na stvoreno, ostavljanje uobičajenog, presijecanje veza sa neubičajenim, ostavljanje i poznatog i nepoznatog i da se zna da je Hakk namjesto svega. (stihovi na perzijskom) Allahov Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, je rekao: - Kada je došao muštulugdžija Jakubu da mu kaže da je Jusuf živ, Jakub ga je pitao: - U kojoj si ga vjeri ostavio? – On je rekao: - Ostavio sam ga u islamu. – Onda je Jakub, alejhisselam, rekao: - Sada se upotpunila blagodat Jakubova. Znaj da je tevhid osnov svemu i uvjet primanja, briše grijehe i pribavlja blagodati. Bilježi se da je Allahov Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, volio islam Dihje Kelbija jer je upravljao sa sedamsto svojih rođaka i porodice i svi su primili islam kada je on primio. On je govorio: - Allahu moj, blagodari Dihjeta Kelbija islamom. – Kada je Dihje htio da primi islam, Allah je objavio Vjerovjesniku, sallellahu alejhi ve sellem, poslije sabah namaza: - Muhammede, Allah te poselamio i rekao: - Dihje će ti sada doći. – Neki ashabi su zamjerili Dihjetu neke stvari iz džahilijjeta i kada su to čuli, nije im bilo drago da im se Dihje pridruži. Kada je to saznao Allahovom Poslaniku, sallellahu alejhi ve sellem, bilo je krivo da kaže ashabima da puste Dihjeta među njih, a bilo mu je mrsko i da Dihje uđe i bude zapostavljen od ashaba i na taj način osjeti neugodnost. Kada je Dihje ušao u džamiju, Vjerovjesnik, sallellahu alejhi ve sellem, je skinuo svoj ogrtač i prostro ga po tlu ispred sebe, a onda rekao: - Dihje, ovdje. – i pokazao mu je na ogrtač. Dihje je zaplakao zbog Poslanikove, sallellahu alejhi ve sellem, časti prema njemu, podigao je ogrtač i poljubio ga, stavio ga na glavu i oči, a onda rekao: - Šta su uvjeti islama, izloži mi ih. – Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, je rekao: - Da najprije kažeš: la ilahe illellah muhammedun resulullah. – Dihje je to izgovorio, a onda je i zaplakao. – Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, je rekao: - Zašto taj plač, a blagodaren si islamom? – Dihje je rekao: - Počinio sam grijehe i velike prijestupe, pa pitaj svoga Gospodara šta je iskup za njih. Ako treba da se ubijem, ubit ću se, a ako naredi da se oslobodim čitavog svog imetka, učinit ću to. – Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, ga je pitao: - A koji je to prijestup, Dihje? – On je rekao: - Bio sam jedan od arapskih vođa i poglavica i bio sam preponosan da bih dozvolio da neka od mojih kćeri ima muža, pa sam pobio sedamdeset svojih kćeri svojom rukom. – Vjerovjesnika, sallellahu alejhi ve sellem, je to začudilo, pa je došao Džibril i rekao: - Muhammede, Allah te poselamio i rekao: - Reci Dihjetu: - Tako Mi Moje uznositosti i veličanstvenosti, kada si rekao la ilahe illellah oprostio sam ti nevjerovanje od šezdeset godina i tvojih prijestupa od šezdeset godina, pa kako da ti ne oprostim ubistvo kćeri? – pa je Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, zaplakao, a zaplakali su i njegovi ashabi. Onda je Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, rekao: - Bože, oprostio si Dihjetu ubistvo njegovih kćeri zbog šehadeta da nema boga osim Allaha, jednom izgovorenog, pa kako da ne oprostiš vjernicima zbog njihovih mnogobrojnih šehadeta, zbog iskrenih riječi i iskrenih djela? - U Mesneviji stoji: (stihovi na perzijskom) Sa'di je rekao: (stihovi na perzijskom)

‫ل مإن ط‬ ‫قذ ي‬ ‫ت مإن‬ ‫عفند ط الل لهم ط‬ ‫ص د‬ ‫خطرة ذ م‬ ‫داذر ال ط م‬ ‫من ذ‬ ‫م ال ر‬ ‫مذوي ط‬ ‫مفن رذوذا ي ال ي ط‬ ‫س فطت ط ط‬ ‫ة د‬ ‫ت ل طك ذ ذ‬ ‫كنان ط ي‬ ‫خنال م ط‬ ‫دو م‬ ‫ن الرفننا م‬ ‫ذ‬ ‫ن‬ ‫كفنت ذ ي‬ ‫م ط‬ ‫صناد ممقمي ط‬ 220

KUL IN KANET LEKUMUDDARU-L-AHIRETU ‘INDELLAHI HALISATEN MIN DUNINNASI FE TEMENNEVU-L-MEVTE IN KUNTUM SADIKINE Reci: "Ako je u Allaha Džennet osiguran samo za vas, i ni za koga drugog a ne i za ostali svijet, a nije za Muhammeda, sallellahu alejhi ve sellem, i njegove ashabe. – Značenje je: - Ako je istinito to što govorite da u Džennet neće ući osim ko je židov onda vi smrt zaželite, onda poželite smrt i tražite je srcem i riječima i recite: - Allahu, usmrti nas! – jer onaj ko je siguran da će u Džennet, onda i žudi za njim i priželjkuje da što prije dođe u njega i da se što prije riješi života na ovom svijetu, a u Džennet se ne može ući osim poslije smrti, pa poželite da vam ona što prije dođe ako istinu govorite." (Sura Bekare, 94.) to što govorite da je Džennet samo za vas. Poželite ga. Osnov želje je da se nešto cijeni u sebi. Većinom se upotrebljava za nešto što nije stvarno

‫ط‬ ‫ط‬ ‫م مبنال ر‬ ‫ن‬ ‫مفن رذويه ذ أب ط د‬ ‫ه ع طملمي ء‬ ‫م طوالل ل ذ‬ ‫ت أِني يد مِنيهم ي‬ ‫م ي‬ ‫منا قطد ر ط‬ ‫دا ب م ط‬ ‫وططلن ِني طت ط ط‬ ‫ظناملممي ط‬ VE LEN JETEMENNEVHU EBEDEN BIMA KADDEMET EJDIHIM VALLAHU ‘ALIMUN BIZZALIMINE A neće je smrt nikada zaželjeti u budućnosti. Niječe se trajno buduće vrijeme. Negacijska rječca len ne znači zanavijek, jer će oni poželjeti smrt na ahiretu, ali ju nikada neće poželjeti na dunjaluku zbog onoga što čine! Zbog svega onoga što su počinili od grijeha koji uzrokuju ulazak u Džehennem; njihovo nevjerovanje u Vjerovjesnika, sallellahu alejhi ve sellem, nevjerovanje u Kur'an, mijenjanje Tevrata. Naročito se spomimnju ruke, jer je većina djela i postupaka učinjena rukama. Ruke su ljudski organi kojima on obavlja većinu svojih poslova, kojima proizvodi i zbog toga se nekada rukama ukazuje na život a nekada na sposobnost - A Allah dobro zna nevjernike. (Sura Bekare, 95.) njih i što su uradili. To im je prijetnja. Bilježi se da su židovi, da su poželjeli smrt, svakom od njih bi se usta napunila pljuvačkom i trenutno bi umro i na zemlji ne bi ostao ijedan židov u životu. – Riječi: a neće ju poželjeti ikada su jedna od mudžiza jer se kazuje nepoznato, a bilo je onako kako je objavljeno. To je kao u riječima: a nećete učiniti. Da je ijedan od njih poželio smrt, to bi se pročulo. Ako kažeš: - Želja je nešto što je u srcu i mi to ne možemo vidjeti, niti znamo da li je neki od njih poželio ili nije? – Kažem: - Želja nije samo stvar srca, nego je to izgovor riječima: - Kamo sreće da imam to i to. – Bilježi se od Nafi'a da je rekao: - Neki židov je sjeo kod nas i počeo se s nama raspravljati, rekao je: - U vašoj Knjizi stoji: - Pa poželite smrt. – Evo ja želim da umrem, ali ne umirem. – To je čuo Ibn Omer, pa je ušao u svoju kuću, uzeo sablju, a onda izašao. Židov je pobjegao kada ga je vidio. Onda je Ibn Omer rekao: - Allaha mi, da sam ga stigao, ubio bih ga. Ovaj neznalica misli da se to odnosi na sve židove za sva vremena. To je bilo za one koji su bili inatni spram Poslanika, sallellahu alejhi ve sellem, i koji su nijekali njegovo vjerovjesništvo, nakon što su uvidjeli ko je on. Ako kažeš: - Svi vjernici su jedinstvenog stava da je Džennet za vjernike a nije za druge, a onda niko od njih ne poželi smrt. – Šta je dokaz protiv židova u tome? Kažem: - Vjernici nisu sebi učinili odličnost i čast i položaj kod Allaha kao što su to židovi tvrdili za sebe, jer su oni tvrdili da su Allahovi sinovi i Njegovi miljenici, i da je Džennet samo za njih i ni za koga više, a čovjeku nije mrsko da dođe svom voljenom i ne boji se da će mu voljeni nauditi kada mu dođe, nego se nada da će ostvariti najbolje. Njima se kaže: - Poželite takvo što. – a pošto nisu 221

poželjeli, postala je očita njihova lažna tvrdnja. Vjerovjesnik, sallellahu alejhi ve sellem, je zabranio da se priželjkuje smrt, pa je rekao: - Nemoj da neko od vas priželjkuje smrt zbog neke nevolje koja ga je zadesila, nego neka kaže: - Allahu moj, daj mi života sve dokle god je život bolji za mene, a usmrti me onda kada smrt postane bolja za mene. – Mukatil je rekao: Da nema mojih sinova i kćeri topio bih se od želje za smrću Njih ne obavezuje ono što obavezuje židove. Sehl b. Abdillah Tusteri je rekao: - Samo trojica mogu priželjkivati smrt; neznalica o onom što dolazi poslije smrti, ili onaj čovjek koji hoće da pobjegne od onog što mu je Allah odredio, ili onaj koji čezne za susretom sa Allahom. - U Mesneviji stoji: (stihovi na perzijskom) Bilježi se od Rumija da je na samrti vidio Meleka smrti kod svojih vrata i da mu je rekao: (stihovi na perzijskom) Jedan od vladara je rekao Ebu Hazimu: - Kakav je dolazak pred Allaha? – On mu je rekao: - Što se tiče onog ko je bio pokoran Allahu, on dolazi kao neko ko je odsustvovao od svoje čeljadi koji su ga poželjeli. Što se tiče dolaska griješnika, on dolazi kao odbjegao rob svome vlasniku koji je srdit na njega. - U Mesneviji stoji: (stihovi na perzijskom) Znaj da je smrt velika nevolja i iskušenje, a veća nevolja od smrti je nemar prema njoj i zanemarivanje prisjećanja na nju, nerazmišljanje o njoj i ostavljanje nastojanja da se za nju pripremi. Samo u smrti je dovoljno pouke onom ko hoće da pouku primi, dovoljno za razmišljanje onom ko hoće razmisliti, kao što se kaže: - U smrti je dovoljno savjeta. Ko se smrti prisjeća na pravi način, njemu zagorča trenutno uživanje i priječi ga od toga da je poželi u budućnosti, ona mu onemili ono čemu se nada, međutim, nemarna srca treba da imaju puno govora i lijepog obraćanja, inače se u hadisu kaže: - Što češće se prisjećajte Rušiteljice užitaka. – Ili riječi Uzvišenog: Svaki nefs će smrt okusiti. – i to je dovoljno onom ko to čuje i obuzme mu svako razmišljanje. Razuman treba da se priprema za smrt, dragovoljno, prije nego mu smrt dođe neminovno, da pročisti svoj nefs od svih negativnih i nepoželjnih osobina. – Sa'di je rekao: (stihovi na perzijskom) Allahu naš, olakšaj nam put. –

‫ط‬ ‫شطر ذ‬ ‫ن أط ي‬ ‫منا‬ ‫مذر أ طل ي ط‬ ‫كذوا ي ِني طذوطد س أ ط‬ ‫ف ط‬ ‫سفن طةت وط ط‬ ‫م ل طذوي ِني ذعط ر‬ ‫حد ذهذ ي‬ ‫ال رذ مِني ط‬ ‫ن‬ ‫بط م‬ ‫مذلذو ط‬ ‫منا ِني طعي ط‬ ‫صميءر ب م ط‬

‫ول طتجدنه ط‬ ‫ن‬ ‫ص الرفننا‬ ‫حطميناةت وط م‬ ‫س ع ططل ى ط‬ ‫مأ ي‬ ‫ط ط م طرذ ي‬ ‫حطر ط‬ ‫م ط‬ ‫م‬ ‫ط‬ ‫هل‬ ‫ي‬ ‫ن العط ط‬ ‫حزم م‬ ‫حه م م‬ ‫مطز ي‬ ‫مطر طوالل ذ‬ ‫ب أن ِني ذعط ر‬ ‫هذذوط ب م ذ‬ ‫ذا م‬ ‫م ط‬

VE LETEDŽIDENNEHUM AHRESANNASI ‘ALA HAJATIN VE MINELLEZINE EŠREKU JEVEDDU EHADUHUM LEV JU’AMMERU ELFE SENETIN VE MA HUVE BI MUZAHZIHIHI MINE-L-‘AZABI EN JU’AMMERE VALLAHU BESIRUN BIMA JA’MELUNE I naći ćeš ih, upotrebljava se za nešto do čega se došlo iskustvom sigurno, da više žude za životom ne žele smrt i žele naročit život, onakav kakav oni žive, jer to je jedna vrsta općenitog života od svih ostalih ljudi, od svih razumnih stvorenja. Kao da se kaže: Allaha mi, naći ćeš židove, Muhammede, da hlepe više od ikoga čak i od mnogobožaca; nadovezuje se na prethodno, shodno značenju, kao da se kaže: pohlepniji su od svih ljudi. Izdvajaju se mnogobošci, makar su i oni ljudi, zbog njihove velike želje za životom. U tome je i 222

veliki ukor, jer oni koji su mnogobošci, oni ne vjeruju u onaj svijeet, niti znaju za neki osim ovosvjetski život. Njihova žudnja za životom nije nepojmljiva jer je to njihov Džennet, pa ako više od njih želi živjeti neko ko ima Objavu i ko zna za drugi svijet, onda i zaslužuje da ga se žešće ukori. Ako kažeš: - Zašto je njihova želja veća od mnogobožačke? Kažem: - Jer su spoznali, na osnovu objave, da je njima zagarantovan Džehennem, a mnogobošci to ne znaju. svaki bi volio pojašnjenje njihove pojačanje žudnje ponovnom rečenicom: svaki od ovih mušrika bi volio i priželjkuje poživjeti hiljadu godina, pokazujući njihovu želju i ljubav. Kao da se kaže: Kamo sreće da poživim! – a u stvari hoće reći: - Kad bih poživio. – samo što se ovdje govori o odsutnom, shodno riječima: poželio bi. To je kao da kažeš: Zaklinjem se Allahom da će učiniti. – i to je na mjestu akuzativa, mada je objekat od glagola željeti. To zbog toga što je to srčani postupak. Značenje je: neki od njih bi poželio da ima trajnost i život od hiljadu godina. Odnosi se na vatropoklonike jer je kod njih običaj da kažu, prilikom kihanja: - Živio hiljadu godina. – isto tako i kada se međusobno pozdravljaju: - Ispratio hiljadu veselja i hiljadu Nevruza. – Može se reći i za medžusije da su idolopoklonici jer su dualisti, vjeruju u svjetlo i tamu mada ga to, nekog od njih i kada bi toliko živio, ne bi od patnje udaljilo! Spasilo patnje - A Allah dobro vidi ono što oni rade. (Sura Bekare, 96.) Dobro vidi, besir, kod Arapa, je neko ko zna suštinu stvari, znači: Onaj ko poznaje skrivene stvari od njihova nevjerstva i neposlušnosti. Njemu nije išta skriveno i On će im naknaditi za to zasigurno, poniženjem i prezrenošću na dunjaluku i teškom kaznom na ahiretu. Ovaj dunjalučki život brzo prolazi, pa makar čovjek živio i hiljadu godina ili više od toga. Onaj ko želi dug život da bi učinio što više dobra, taj je uspio, jer je Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, rekao: - Blago li se onom ko bude imao dug život i mnogo dobrih djela. Onaj ko hoće da živi dug život kako bi činio nered, taj je zalutao i neće biti spašen zbog onog što je radio. Smrt dolazi iznenada. Jednistven stav svih ljudi je da smrt nema određenu dobnu granicu, niti ima poznato vrijeme kada dolazi, a to da bi čovjek bio stalno spreman za nju. Jedan od dobrih ljudi je noću dozivao sa gradskih zidina: - Odlazak! Odlazak! – i kada je umro, namjesniku tog grada je nedostajalo njegovo dozivanje, pa je pitao za njega i rekli su mu da je taj čovjek umro, pa je namjesnik rekao: Neprestano je opominjao na odlazak sve dok na vratima ne poleže svoju devu Smrt ga zateče budnog i spremnog a ne prepuštenog ispraznim nadanjima (stihovi na perzijskom) Smrt je neminovnost ma koliko dug život bio i smrt dolazi svima, svejedno da li to bilo nekome drago ili ne. Autor komentara na El-hutab navodi od Vehba b. Munebbeha da je rekao: Danijal, alejhisselam, je prolazio kroz pustinju, pa je čuo glas: - Danijale, stani i vidjet ćeš čudo. – Ali on nije vidio išta. Onda je ponovo pozvan i on priča: - Stao sam i vidio kuću iz koje sam dobio poziv. Ušao sam u tu kuću i tamo vidio ležaljku koja je bila optočena biserom i dragim kamenjem. Sa ležaljke sam dobio poziv: Popni se, Danijale i vidjet ćeš čudesa. – Ja sam se popeo na ležaljku i vidio da je posteljina zlatna i ispunjena miskom i amberom. Na ležaljci je bio neki mladić, mrtav, kao da je spavao. Bio je odjeven i nakićen kako se ne da opisati. Na lijevoj ruci je imao zlatan prsten, a iznad glave je bila zlatna kruna. Uz tijelo mu je bila 223

sablja koja je bila zelenija od povrća. Rečeno mi je: - Uzmi tu sablju i pročitaj šta piše na njoj. – Na njoj je pisalo: - Ovo je sablja Samsama b. Ivedža b. Unuka b. Ada b. Irema, i živio sam hiljadu i sedamsto godina. Razdjevičio sam dvanaest hiljada djevojaka, izgradio četrdeset hiljada tvrđava, počinio sam nepravde, sile i ludosti preko svake mjere. Ključeve mojih riznica su nosile četiristo mazgi. Uzimao sam harač od svih i niko mi se nije protivio. Počeo sam tvrditi da sam bog, pa me zadesila glad. Tražio sam pregršt kukuruze i plaćao sam za to hiljadu bisera, ali nisam mogao kupiti. Umro sam gladan. Dunjalučari, često se prisjećajte svojih umrlih i uzmite pouku na mom slučaju. Nemojte dopustiti da vas dunjaluk zavede kao što je mene zaveo, jer moja porodica nije uzela išta od mojih grijeha. Sa'di je rekao: (stihovi na perzijskom) Oni koji imaju tvrdo srce, treba da ih liječe sa nekoliko stvari: jedna od njih je da ostavi ono čime se bavi i da prisustvuje sijelima na kojima se kazuje znanje, savjeti, na kojima se podsjeća, zastrašuje i podstiče, gdje se govori o dobrim ljudima. Takve stvari će raznježiti srce i učiniti ga boljim. Drugo je da se često prisjeća smrti koja svaku slast učini gorkom i koja razdvaja od najmilijih, koja ostavlja djecu siročadima. Treće je da gleda one koji su na samrti ili koji su netom umrli, jer pogled na umirućeg i samrtne muke, pa razmišljanje o onom što se vidjelo, prekida svaku pohlepu u nefsu i svaku želju, iz srca uklanja besposlicu, a s očiju skida san i stalno upošljava tijelo. Podstiče na djelovanje, pa se čovjek potrudi da što spremniji dočeka smrt prije nego mu ona dođe. To je najžešća muka. Neko je rekao Ka'bu Ahbaru: - Ka'be, pričaj nam o smrti. – On je rekao: - To je kao trnovito drvo koje je ušlo u čovjekovo tijelo, pa je svaki trn uzeo jednu venu i živac, a onda neko snažan povuče tu granu, drvo, i pokida što pokida a ostane što ostane. – U hadisu stoji: - Kada bi dlaka boli koju ima samrtnik, stavila se na stanovnike nebesa i zemlje, pomrli bi. A na Kijametskom danu ima sedamdeset strahota od kojih je najblaža sedamdeset puta teža od smrti.

‫من ط‬ ‫ه ع ططل ى قطل يب م ط‬ ‫جب يرمِني ط‬ ‫قذ ي‬ ‫ن ِني طد طِني يهم‬ ‫ص د‬ ‫كنا ط‬ ‫دقنا د ل د ط‬ ‫ن الل لهم ذ‬ ‫ه ن طرزل ط ذ‬ ‫ل فطإ من ر ذ‬ ‫ن ع طد ذووا ل د م‬ ‫ل ط‬ ‫م ط‬ ‫منا ب طمي ي ط‬ ‫ك ب مإ مذ ي م‬ ‫د ى وطب ذ ي‬ ‫ن‬ ‫مؤ ي م‬ ‫وطهذ د‬ ‫شطر ى ل مل ي ذ‬ ‫ممفنمي ط‬ KUL MEN KANE ‘ADUVVEN LI DŽIBRILE FE INNEHU NEZZELEHU ‘ALA KALBIKE BI IZNILLAHI MUSADDIKAN LIMA BEJNE JEDEJHI VE HUDEN VE BUŠRA LI-LMU MININE Reci: "Ko je neprijatelj Džibrilu? Kada je Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, došao u Medinu, došao mu je Abdullah b. Sureja, židov, od stanovnika Fedeka i rekao: - Muhammede, kakav ti je san? Nama je rečeno kakav je san zadnjeg vjerovjesnika. – Vjerovjesnik, sallellahu alejhi ve sellem, je rekao: - Oči spavaju ali je srce budno. – On je rekao: - Istinu zboriš. Reci mi da li je dijete od muškarca ili od žene? – Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, je rekao: - Kosti, mišići i živci su od muškarca, a krv, meso, nokti i kosa su od žene. – On je rekao: - Istinu si rekao, Muhammede. A zbog čega djeca naliče svojim amidžama i nimalo ne liče dajdžama, ili su nalik dajdžama a nimalo nisu nalik amidžama? – Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, je rekao: - Čija tekućina, od supružnika, nadvlada, dijete će biti nalik njemu i njegovim. – Židov je rekao: - Istinu si rekao, Muhammede. – Onda ga je pitao o hrani koju je Israil zabranio sebi, pa je Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, rekao: - Jakub se teško razbolio, pa se zavjetovao da će, ako ga Allah ozdravi, sebi zabraniti najdražu hranu, a to je bilo devije meso, i najdraže piće, a 224

to mu je bilo devije miljeko. – Židov je rekao: - Istinu si rekao, Muhammede. – Onda ga je pitao o tome ko će prvi nastaniti Džennet i Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, mu je rekao da je to riba. - Židov je rekao: - Istinu si rekao, Muhammede. – Onda je rekao: - Ostalo je još jedno, pa ako odgovoriš, povjerovat ću u tebe i slijedit ću te. Koji melek ti dolazi s tim što tvrdiš, od Allaha? – Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, je rekao: - Džibril. – Židov je rekao: - To je naš neprijatelj, jer je Melek kazne, on dolazi sa pomorom i kaznom, on potapa brodove i donosi razne druge nedaće. Naš izaslanik je Mikail, jer je on Melek milosti, on spušta kišu, radost, opuštenost. – Omer ga je pitao: - A šta je početak vašeg neprijateljstva prema njemu? – Židov je rekao: - Mnogo puta nam je učinio zlo, a jedno od najžešćiš njegovih neprijateljstava prema nama je da je Allah objavio našem vjerovjesniku, Musau, alejhisselam, da će Bejtu-l-makdis biti razoren u vrijeme Nabukodonosora. Rekao nam je i kada će to biti. Kada je došlo vrijeme u kojem će grad biti razoren, poslali smo jednog snažnog Israelićanina kako bi ga našao. Taj čovjek je otišao i našao ga kao nejakog dječaka u Babilonu. Htio ga je ubiti, ali ga je Džibril odbranio i rekao našem čovjeku: - Njegova je sudbina da vas uništi i ne možete ga poraziti, a ako nije on, zbog čega bi ga ubio? – Naš čovjek se složio s njim i ostavio ga. Nabukodonosor je odrastao i ojačao, postao kralj, a onda je poveo rat protiv nas. Razorio je Bejtu-l-makdis i pobio mnoge od nas. Džibrilu je naređeno da vjerovjesništvo dostavi nama, a on ga je dostavio nekom drugom. Zbog toga mi njega smatramo neprijateljem, a i Mikail je Džibrilov neprijatelj. – Omer je rekao: - Ako su takvi, kao što govoriš, znaj da oni nisu neprijatelji jedan drugom, a vi ste veći nevjernici od magaraca. Onaj ko je neprijatelj jednom, neprijatelj je i drugom, a onaj ko je neprijatelj njima dvojici, neprijatelj je i Allahu! Onaj ko je neprijatelj Džibrilu nema razloga za to, nego bi trebao da ga voli - a on, Džibril Allahovom voljom, po Njegovoj dozvoli i naređenju tebi stavlja na srce dodatna potvrda spuštanja tako što se ukazuje na mjesto gdje Objava silazi. Srce je prvo stanište Objave i u njemu je razumijevanje i pamćenje, čuva ga za tebe i razumijeva. Ispravno bi bilo reći: - Na moje srce. – ali dolazi ovako jer se prenosi Allahov govor onako kako je On rekao, jer u prenošenju doslovnog govora je dodatna potvrda sadržaja poruke. – Znači: Reci onako kako sam rekao da on silazi na tvoje srce. Kur'an - koji potvrduje da su i prijašnje objave istinite u skladu sa prijašnjim Objavama, po pitanju tevhida i nekih propisa - kao putokaz ukazujući na pravu vjeru i radosnu vijest muštuluk Džennetom vjernicima." (Sura Bekare, 97.) i nema razloga da mu se bude neprijatelj. Da su pravedni, oni bi ga voljeli i bili bi mu zahvalni na njegovoj zadaći u dostavljanju onog što im je korisno.

‫ه ع طد ذوم ل دل ي ط‬ ‫ممي ط‬ ‫من ط‬ ‫كنا ط‬ ‫جب يرمِني ط‬ ‫ن‬ ‫ل وط م‬ ‫ل فطإ م ر‬ ‫كنا ط‬ ‫مآلئ مك طت مهم وطذر ذ‬ ‫ن الل ل ط‬ ‫سل مهم وط م‬ ‫ن ع طد ذووا ل دل لهم وط ط‬ ‫ط‬ ‫كنافمرمِني ط‬ MEN KANE ‘ADUVVEN LILLAHI VE MELA IKETIHI VE RUSULIHI VE DŽIBRILE VE MIKALE FE INNELLAHE ‘ADUVVUN LI-L-KAFIRINE Ko je neprijatelj Allahu ko radi suprotno Njegovim naredbama, ko Mu se ne pokorava iz oholosti i melekima Njegovim i poslanicima Njegovim i Džibrilu i Mikailu njih dvojicu naročito spominje kako bi se ukazalo na njihovu odličnost, kao da su od neke druge vrste koja je časnija, kao da se promjenom svojstva mijenja i vrsta. Ikrime je rekao: - Džebr, Mik, Israf, na sirjanijskom jeziku znači rob, a Iil, ili Ail, je Allah, pa značenje ovih imena je: Allahov rob, ili rob Svemilosnog. - pa Allah je, a nije rečeno: pa on je kako se ne bi pomislilo da se 225

odnosi na Džibrila ili Mikaila doista, neprijatelj onima koji neće da vjeruju. (Sura Bekare, 98.) njima, a imenuju se kako bi se ukazalo na to da je Allah njima neprijatelj zbog njihova nevjerstva. U značenju: onaj ko je neprijatelj spomenutim, i Allah je njegov neprijatelj i kaznit će ga najžešćom kaznom. – Onda je Ibn Sureja rekao Allahovom Poslaniku, sallellahu alejhi ve sellem: - Nisi nam došao s ičim što ne znamo i nije ti objavljen ijedan ajet zbog kojeg bismo te slijedili, pa je Allah objavio:

‫قد ي طأنطزل يطفنئآ إ مل طمي ي ط‬ ‫ن‬ ‫س ذ‬ ‫فذر ب مطهنا إ مل ر ال ي ط‬ ‫منا ِني طك ي ذ‬ ‫وطل ط ط‬ ‫فنا م‬ ‫ت ب طمي دطفننا ت‬ ‫ك آطِنينا ت‬ ‫قذو ط‬ ‫ت وط ط‬ VE LEKAD ENZELNA ILEJKE AJATIN BEJJINATIN VE MA JEKFURU BIHA ILLE-LFASIKUNE A Mi tebi jasne dokaze objavljujemo jasnog značenja koji ukazuju da su od Allaha i jedino nevjernici koji pretjeruju u svom nevjerovanju, koji izlaze iz njegovih okvira. Onaj ko nema takvo svojstvo, taj se ne smije drznuti na nevjerovanje u takve jasne dokaze. Ljepše je tumačenje da se kaže da se ovo odnosi na ehlu-l-kitab. Hasan kaže: - Ako se fisk upotrebljava za neku vrstu grijeha, onda se to odnosi na najveći prijestup te vrste, bilo da je nevjerovanje u pitanju ili nešto drugo. Znaj da je Kur'an božansko svjetlo kojim Allah otklanja tmine, a židovi hoće da ugase Allahovo svjetlo, a Allah upotpunjuje to svjetlo i oni nemaju išta drugo, od svojih pokušaja, osim sramotu i poniženost. To je kao da neko uđe u kupatilo koje je neosvijetljeno. U kupatilu ima i bolesnih i onih sa tjelesnim nedostacima, pa taj upali svjetiljku. Svjetiljku će probati ugasiti i bit će im krivo zbog njene svjetlosti samo oni koji imaju nedostatke kako oni ne bi bili očiti drugima koji te nedostatke nemaju i koji su zdravi, te kako im se zdravi ne bi rugali i ismijavali ih. (stihovi na perzijskom) neće u te ajete koji pojašnjavaju dozvoljeno i zabranjeno, koji određuju kazne i propise u njih da vjeruju. (Sura Bekare, 99.) Zar pitanje kritike i ukora. Zar neće da vjeruju u jasne ajete koji su krajnje jasni

‫عناهطدوا ي ع طهدا د نبذ طه فطرِنيق مفنهم ب ي ط‬ ‫ط‬ ‫ن‬ ‫م ل ط ِني ذؤ ي م‬ ‫مذفنذو ط‬ ‫رط ذ م ء د يذ ط‬ ‫منا ط ذ‬ ‫ل أك يث طذرهذ ي‬ ‫أوطك ذل ر ط‬ ‫ي‬ EVE KULLEMA ‘AHEDU ‘AHDEN NEBEZEHU FERIKUN MINHUM BEL EKSERUHUM LA JU MINUNE svaki put kada neku obavezu preuzmu - neki od njih je odbace nipodaštavajući ih i ne priznajući te obaveze. Neki može biti i malo i mnogo. To što se kaže neki je zbog toga što je bilo i onih koji nisu odbacivali jer većina njih ne vjeruje. (Sura Bekare, 100.) u Tevrat, niti ih se može smatrati vjernicima. Oni ne smatraju da je kršenje obaveze grijeh, niti tome pridaju ikakvu pažnju. Ovo je odgovor onima koji smatraju da je bila manjina onih koji su odbacivali.

‫ن ذأوذتذوا ي‬ ‫م ن طب طذ ط فطرمِنيقء د‬ ‫معطهذ ي‬ ‫منا ط‬ ‫صد دقء ل د ط‬ ‫ذ‬ ‫مط ط‬ ‫ن ال رذ مِني ط‬ ‫م ط‬ ‫ط‬ ‫ط‬ ‫ط‬ ‫ن‬ ‫ل‬ ‫ع‬ ‫ِني‬ ‫ل‬ ‫م‬ ‫ه‬ ‫ن‬ ‫أ‬ ‫ر‬ ‫مذو ط‬ ‫ي‬ ‫ط‬ ‫ذ‬ ‫ك ذ ي‬

‫سذو ء‬ ‫ن م‬ ‫عفند م الل لهم‬ ‫منا ط‬ ‫م طر ذ‬ ‫ل د‬ ‫جناءهذ ي‬ ‫وطل ط ر‬ ‫م ي‬ ‫م‬ ‫ب ك مطتنا ط‬ ‫ال يك مطتنا ط‬ ‫ب الل لهم وططراء ظ ذذهذورمه م ي‬

VE LEMMA DŽA EHUM RESULUN MIN ‘INDILLAHI MUSADDIKUN LIMA ME’AHUM NEBEZE FERIKUN MINELLEZINE UTU-L-KITABE KITABELLAHI VERA E ZUHURIHIM KE ENNEHUM LA JA’LEMUNE 226

A kada im je Poslanik Muhammed, sallellahu alejhi ve sellem, od Allaha došao, potvrdujući da je istinito ono što već imaju, od Tevrata mnogi od onih kojima je Knjiga dana kojima je dan Tevrat - za leđa svoja iz inada stavljaju Allahovu Knjigu za leđa i ne žele da praktikuju ono što je u njoj, kao da su je u cijelosti ostavili i zanemarili, kao nešto što se baca za leđa jer je nepotrebno Allahovu Knjigu objekat od glagola odbacuju, pa je značenje: Knjigu koja im je dana, Tevrat, jer su zanijekali poslanika koji potvrđuje ono što oni imaju. Oni odbacuju Tevrat u kojem je spomenut Muhammed, sallellahu alejhi ve sellem, a znaju da je on objavljen od Allaha odbacuju, kao da ne znaju, (Sura Bekare, 101.) odbacuju za leđa kao da ne znaju da je to od Allaha. Kažu: osnov židova je četiri skupine; skupina koja je vjerovala u Tevrat i koja je sprovodila ono što je u njemu, kao što su vjernici od Kitabija i njih je manjina na što ukazuje i Allah riječima: jer većina njih ne vjeruje. Druga skupina koja je javno odbacivala obaveze, iz svoga nevjerstva i obijesti i na njih se odnose riječi Uzvišenog: neki od njih je odbace. Skupina koja je odbacivala, ali su to radili iz svoga neznanja o Knjizi i to je velika većina. I skupina koja se javno pridržavala Knjige a potajice ju je odbacivala, i to su oni koji se pretvaraju da ne znaju šta je u njoj. U tome je išaret da onaj ko radi kao neznalica i ko namjerno radi onom što zna, ubraja se u neznalice i on i neznalica su jednaki. Tako, kako god od neznalice ne dolazi dobro, tako ne dolazi ni od učenog koji ne praktikuje naučeno. Zbog toga je Vjerovjesnik, sallellahu alejhi ve sellem, rekao: - Onaj ko savjetuje i upućuje jezikom, njegov govor ne vrijedi, a onaj ko kazuje srcem, njegov govor ima uticaja. Prvi je učen čovjek koji ne sprovodi svoje znanje, a drugi je učen čovjek koji ga praktikuje i njegov govor ima uticaja na srca slušalaca. Njegova riječ daje ploda, potiče na razmišljanje i ljudi uzimaju pouku. Razuman treba da pohita sa pokoravanjem naredbi iz straha da ga stigne smrt i Uzvišeni kazni. Kažu: kajanje, grižnja savjesti je četverovrsna: dnevno kajanje, kada čovjek izađe iz svoje kuće prije nego ruča. Godišnje kajanje kada čovjek ne posije usjeve na vrijeme. Životno kajanje kada se čovjek oženi sa neprikladnom ženom. I trajno kajanje kada čovjek ostavi Allahove naredbe. Samo čitanje Knjige je formalni lijek, uz skriveni otrov. Nužno je da se praktikuje, kao što je neko ko gleda u medicinske knjige a bolestan je. Dokle god ne počne da se liječi, nema ikakve koristi od njegova čitanja i opisa lijekova. Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, je bio odgojen Kur'anom i radio je ono što je naređeno u njemu a izbjegavao njegove zabrane. Znaj da je sprovođenje formalnih znanosti moguće tek poslije četiri stepena; primjerice; jasno je da je kazna za blud kamenovanje i bičevanje, međutim, ljudska narava traži da se ima snošaj. Oni koji podučavaju i ukazuju nastoje da iskorijene taj poriv. Tako je i sa jelom i sa pićem i drugim stvarima. Čovjek ako je učen, ako dobro poznaje zakone, ako nije vičan popravljanju nefsa i pročišćavanju srca, onda se ne smatra važnim, štaviše, bliži je neznanju. Lijepo je neko rekao: - Upamtio si jednu stvar, ali je mnoštvo stvari o kojima ništa ne znaš. Priča se da je Nesiruddin Tusi ušao kod jednog od Allahovih evlija, želeći ga posjetiti, pa mu je rečeno: - Ovo je svjetski poznat učenjak Nesiruddin Tusi. – Taj evlija je rekao: - Šta je njegova odlika? – Rekli su: - Njemu nema premca u astronomiji. – Evlija je rekao: - Bijeli magarac o tome više zna od njega. – Tusi je ustao i otišao sa tog sijela. – Poklopilo se da je tu noć naišao na mlinarevu kuću. Mlinar mu je rekao: - Uđi u kuću, večeras će biti jaka kiša i ako ne zatvorim vrata, odnijet će ih poplava. – Tusi je pitao mlinara: - Kako znaš za to? – Mlinar mu je 227

rekao: - Imam bijelog magarca i kada on miče repom prema nebu, tri puta, neće biti kiše, a ako miče repom prema zemlji, onda će biti kiše. – Kada je Tusi to čuo, priznao je svoju nemoć i prihvatio ono što je evlija rekao, i nije se više ljutio. Priča se da je neki evlija rekao Ibn Sinau: - Život si potrošio u intelektualnim znanostima, pa do kojeg si stepena došao? – Ibn Sina je rekao: - Našao sam da postoji jedan momenat, u određenom danu, kada je željezo kao tijesto. – Evlija mu je rekao: - Reci mi kada dođe to vrijeme. – Kada je došlo to vrijeme, rekao mu je i uzeo je željezo i u njega uronio svoj prst. Evlija ga je pitao, nakon što je prošao taj trenutak: - A da li sada možeš umočiti svoj prst u gvožđe? – Ibn Sina je rekao da ne može, jer je to moguće samo u to određeno vrijeme i nemoguće je u neko drugo. – Evlija ga je uzeo i umočio svoj prst u željezo, a onda rekao: - Razuman čovjek ne treba da potroši svoj život u nečemu što je prolazno. Kako god je Ibn Sina tvrdio samostalnost razuma u dostizanju i ostvarenju, pa onda bačen u Džehennem, isto tako i židovi, Allah ih ponizio, odbijali su da slijede Muhammeda, sallellahu alejhi ve sellem, i da praktikuju ono s čime je došao od Allaha, i tvrdili su svoju samostalnost, pa su propali i ostali su u tmini neznanja i nevjerovanja. - U Mesneviji stoji: (stihovi na perzijskom)

‫فذروا ي‬ ‫ن ال ر‬ ‫منا ت طت يذلذوا ي ال ر‬ ‫ن كط ط‬ ‫منا ك ط ط‬ ‫شيمينا م‬ ‫شطمينا م‬ ‫منا ذ‬ ‫منا ط‬ ‫مل ي م‬ ‫فطر ذ‬ ‫ك ذ‬ ‫سل طمي ي ط‬ ‫ن وط ط‬ ‫سل طمي ي ط‬ ‫ن ع ططل ى ذ‬ ‫طوات رب طذعذوا ي ط‬ ‫طمي ط‬ ‫ن وططلئـك م ر‬ ‫طمي ذ‬ ‫ط‬ ‫ذ‬ ‫ل ع ططل ى ال ي ط ط‬ ‫ن ب مطبناب م ط‬ ‫منا أنزم ط‬ ‫ل ط‬ ‫حد ت‬ ‫ن م‬ ‫نأ ط‬ ‫س ي‬ ‫مذو ط‬ ‫س ال د‬ ‫منا ِني ذعطل د ط‬ ‫ت وط ط‬ ‫مناذرو ط‬ ‫ت وط ط‬ ‫هناذرو ط‬ ‫حطر وط ط‬ ‫ِني ذعطل د ذ‬ ‫ن الرفننا ط‬ ‫م ي‬ ‫منا م‬ ‫ملك طمي ي م‬ ‫منا‬ ‫منا ِني ذ ط‬ ‫ة فطةال ط ت طك ي ذ‬ ‫حرت ى ِني ط ذ‬ ‫ن فمت يفن ط ء‬ ‫ن م‬ ‫فدرذقذو ط‬ ‫مذو ط‬ ‫منا ن ط ي‬ ‫ط‬ ‫جه م و ط ط‬ ‫ميرمء وططزوي م‬ ‫ن ال ي ط‬ ‫منا ط‬ ‫مفن يهذ ط‬ ‫فير فطمي طت طعطل ر ذ‬ ‫قذول ط إ من ر ط‬ ‫ن ب مهم ب طمي ي ط‬ ‫ح ذ‬ ‫ط‬ ‫مذوا ي ل طط‬ ‫ط‬ ‫ر‬ ‫ل‬ ‫ط‬ ‫ر‬ ‫ي‬ ‫ن‬ ‫م‬ ‫ل‬ ‫ع‬ ‫د‬ ‫ط‬ ‫ق‬ ‫ل‬ ‫و‬ ‫م‬ ‫ه‬ ‫ع‬ ‫ط‬ ‫ف‬ ‫ِنيفن‬ ‫ل‬ ‫و‬ ‫م‬ ‫ه‬ ‫ر‬ ‫ض‬ ‫ِني‬ ‫منا‬ ‫ن‬ ‫مذو‬ ‫ل‬ ‫ع‬ ‫ت‬ ‫ِني‬ ‫و‬ ‫ه‬ ‫ل‬ ‫ال‬ ‫ن‬ ‫ذ‬ ‫إ‬ ‫ب‬ ‫ل‬ ‫إ‬ ‫د‬ ‫ح‬ ‫أ‬ ‫ن‬ ‫م‬ ‫ه‬ ‫ب‬ ‫ن‬ ‫ِني‬ ‫ر‬ ‫ضئآ‬ ‫ب‬ ‫هم‬ ‫م ططط ط ذ ط ط ط ذ س ذ ي ط ط ذ ذ ي ط ي طم ذ‬ ‫ذ م ط د ط م م م ي ط ت م مم م‬ ‫م‬ ‫ط‬ ‫ط‬ ‫ي‬ ‫ط‬ ‫ي‬ ‫ط‬ ‫ط‬ ‫ط‬ ‫ي‬ ‫ط‬ ‫ا ي‬ ‫ن‬ ‫منا شطرويا ب مهم أن ذ‬ ‫ن ط‬ ‫ه مف ي ال م‬ ‫خطرةم م‬ ‫مذو ط‬ ‫ف ط‬ ‫م لذوي كناذنذوا ِني طعيل ذ‬ ‫سه ذ ي‬ ‫س ط‬ ‫منا ل ط ذ‬ ‫شت ططراه ذ ط‬ ‫ق وطلب مئ ط‬ ‫م ي‬ ‫خةال ت‬ VETTEBE’U MA TETLUŠŠEJATINU ‘ALA MULKI SULEJMANE VE MA KEFERE SULEJMANU VE LAKINNEŠŠEJATINE KEFERU JU’ALLIMUNENNASESSIHRE VE MA UNZILE ‘ALE-L-MELEKEJNI BI BABILE HARUTE VE MARUTE VE MA JU’ALLIMANI MIN EHADIN HATTA JEKULA INNEMA NAHNU FITNETUN FE LA TEKFUR FE JETE’ALLEMUNE MINHUMA MA JUFERRIKUNE BIHI BEJNE-L-MER I VE ZEVDŽIHI VE MA HUM BI DARRINE BIHI MIN EHADIN ILLA BI IZNILLAHI VE JETE‘ALLEMUNE MA JEDURRUHUM VE LA JENFE’UHUM VE LEKAD ‘ALIMU LEMENIŠTERAHU MA LEHU FIL-AHIRETI MIN HALAKIN VE LE BI SE MA ŠEREV BIHI ENFUSEHUM LEV KANU JA’LEMUNE i povode se za onim što su šejtani židovi su odbacili Allahovu Knjigu za leđa, a slijedili su ono što su napisali vračari i sihirbazi koje čitaju i praktikuju šejtani, a to su otpadnici od džina. Čitaju pripovijetke o prijašnjim narodima. Slijeđenjem se hoće ukazati na proučavanje i cjelovito prihvatanje toga o Sulejmanovoj vladavini kazivali. Za vrijeme njegove vladavine i za njegova vremena. Sudi kaže: - Šejatni su se ispinjali do nebesa i slušali šta meleki govore o onome što će biti na zemlji; kada će neko umrijeti i slične stvari, a onda su odlazili proricateljima i vračarima, pa miješali ono što su čuli dodajući tome još sedamdeset laži. Kazivali su o tome i ljudi su to zapisivali. To se proširilo među Israelićane i raširilo se vjerovanje da džini znaju gajb. Sulejman je poslan među ljude kao Poslanik i on je sakupio te knjige i stavio ih u jedan sanduk a onda to zakopao pod svoje prijestolje. Rekao je: - Ne želim da ikoga čujem da šejtani znaju gajb. Koga čujem da to govori, odrubit ću mu glavu. – Kada je Sulejman umro i kada su nestali i pomrli učenjaci koji su znali za Sulejmanov zakon i zbog čega je 228

zakopao knjige, i kada su došla nova pokoljenja, šejtan im se prikazao u ljudskom liku. Uzeo je jednu grupu Israelićana i rekao im: - Hoćete li da vam pokažem riznicu koju nikada ne možete potrošiti? – Oni su rekli da hoće. On im je rekao: Kopajte ispod Sulejmanovog prijestolja. – S njima je i on otišao i pokazao im mjesto. Stao je sa strane i posmatrao. Oni su mu rekli: - Primakni se i ti. – On je rekao: - Ne, ja ću gledati odavde, a ako ne nađete išta, onda me ubijte. – To zbog toga što nijedan šejtan nije mogao prići prijestolju a da ne bude spržen. – Oni su kopali i povadili su te knjige. Šejtan je rekao: - Sulejman je komandovao i upravljao ljudima, džinima i pticama uz pomoć ovih knjiga. – Onda je šejtan odletio. – Među ljudima se proširilo da je Sulejman, alejhisselam, bio sihirbaz, čarobnjak. Israelićani su uzeli te knjige i zbog toga je najviše sihira među židovima. Kada je došao Muhammed, sallellahu alejhi ve sellem, Allah je pojasnio da Sulejman, alejhisselam, nema išta s tim što oni tvrde, pa je, pravdajući Sulejmana, objavio ovaj ajet. A Sulejman nije bio nevjernik baveći se sihirom i poznavanjem. On nije bio sihirbaz, jer je sihirbaz nevjernik. Navođenje da nije bio nevjernik je da bi se u cijelosti zanijekalo ono što mu pripisuju i da bi bilo jasno koliko lažu oni što izmišljaju o njemu - šejtani su nevjernici: jer oni koriste sihir, druge podučavaju njemu i zapisuju ga učili su ljude vradžbini nevjerovanju. Podučavali su ih sihiru kako bi ih zavodili. Bilježi se da je sihir šejtanski proizvod, zbog njihove prirode i neinteligencije i podučavaju ljude onome što je bilo nadahnuto dvojici meleka, i što su njih dvojica znali, a to je bilo znanje o sihiru. Oni su spušteni kako bi ljude podučili sihiru a kao ispit od Allaha ljudima. Onaj ko nauči sihir od njih dvojice i ko ga bude praktikovao je nevjernik, a onaj ko ga bude ostavio, ili ga nauči ali ne da bi ga prakticirao nego da bi ga se sačuvao, ostaje vjernik. Kao što se kaže: - Naučio sam zlo ne radi zla nego da bih ga se klonio. – To je kao da ode vračaru kako bi ga ispitao, pa ga nešto upita i kako bi vidio kakvo je njegovo ubjeđenje, a sposoban je da prepozna istinu od neistine. Ovakvo nešto je dopušteno. Imam Fahruddin je rekao: - Svrha njihova spuštanja je da su sihirbazi slušali šta im šejtani kazuju i onda su to širili među ljudima. Zbog toga se mnogo šta miješalo sa onim što je Allah objavljivao svojim vjerovjesnicima. Stoga je Allah spustio njih dvojicu na zemlju kako bi ljude podučavali načinu sihira i kako bi se tako jasno znala razlika između Allahova govora i govora sihirbaza Harutu i Marutu, ukazuje se na dva meleka koji su imali svoja imena. Navodi se da su njih dvojica pili alkohol, prolili krv i da su počinili blud i ubili dijete i poklonili se kipu. To je nešto neprihvatljivo jer se radi o židovskom predanju a nije u skladu ni sa zdravim razumom ni sa tekstovima. Vjerovatno se radi o navođenju poučne pričice kako bi se uputilo i podučilo i kako bi se podstaklo. To zbog toga što se hoće s dva meleka ukazati na teoretski i djelotvorni razum. Žena koju nazivaju Zehra je nefs, čist u svojoj osnovi. Njihovo navaljivanje na nju je da bi ju se podučilo onom što će je usrećiti na ahiretu. Njeno podsticanje njih dvojice na grijehe je podsticanje shodno svojoj naravi, da ih se povuče u tmine. Njeno uspinjanje nebesima kroz ono što je naučila od njih je uspinjanje u odabrano društvo zbog toga što je bila dobrohotna i pravedna. – ovako navode neki od mufessira. Kažem: - Pročitao sam mnogo djela napisanih od strane učenih, onih koji su imali osvjedočenja i našao sam da je većina njih ispunjena slučajem ove dvojice meleka. Kako je moguće da toliko njih imaju isti stav, ako se radi o židovskom predanju? Naročito ako se radi o nečemu ovako važnom. Stoga kažem: - To što se meleke opisuje kao nekoga ko ne griješi, ne oholi se, koji danonoćno slave i veličaju Allaha i kojima to nikada ne dojadi i koji rade samo ono što im se naredi, 229

dokaz je da je moguće njihovo griješenje i neposlušnost, jer da nema toga, ne bi ih se hvalilo. Ne hvali se nekoga za nešto što nema i što nije u mogućnosti. Međutim, njihovo pokoravanje i poslušnost je njima urođena, a griješenje je naporno za njih, za razliku od ljudi, kao što stoji u Ettejsir. Ovo podrazumijeva mogućnost da počine grijeh, mada je ono što se prenosi kao povod njihova spuštanja na zemlju nešto što uklanja svaku sumnju. Radi se o tome da im je, nakon što su kritikovali ljude zbog njihovog malobrojnog ibadeta i mnogobrojnih grijeha, za vrijeme Idrisa, alejhisselam, Allah rekao: - Kada bih vas spustio na zemlju i učinio u vama kao što sam učinio u njima, i vi biste radili kao što i oni rade. – Oni su rekli: - Slavljen neka Si, Gospodaru naš! Mi Ti ne bismo mogli griješiti. – Allah je rekao: - Izaberite dvojicu meleka koji su bolji među vama. Njih ću spustiti na zemlju. – Meleki su izabrali Haruta i Maruta koji su bili među najboljim i najpobožnijim melekima. – Spustio ih je na zemlju sa ljudskim mahanama i vrlinama. Uradili su što su uradili. Ovo nije neshvatljivo, jer nije samo spuštanje meleka nešto što uzrokuje grijeh i to je jasno, inače bi zgriješili i Džibril i drugi. Pogledaj Iblisa koji ima i nagone i potomstvo, a bio je od meleka, po jednom od dva stava. To se pojavilo onda kada je on izbrisan između njih. Moguće je da se strast pobudila u Harutu i Marutu nakon što su spušteni na zemlju jer ljudski sastav to iziskuje. U Akamu-l-merdžan stoji: - Allah je napravio razliku u izgledu i sastavu meleka, džina i ljudi, i izgledom i sastavom. Kada bi se melek pretvorio u čovjeka, likom i naravom, ne bi više bio melek. Tako je i kada bi se šejtan pretvorio u čovjeka, ne bi više bio šejtan. Bilježi se da kada je Idris, alejhisselam, zatražio od njih da mu kažu šta je bolje za njih; dunjalučka ili ahiretska kazna, oni su izabrali dunjalučku kaznu jer je lakša od ahiretske. Oni su u Babilonskom bunaru i obješeni su za kosu. Tako će visjeti do Kijametskog dana. Mudžahid kaže da je bunar ispunjen vatrom. – A kažu da su obješeni za noge i da je između njihovih jezika i vode svega četiri prsta. Kažnjeni su žeđu. Uftade efendi kaže: Miris svijeće od sala je odvratan melekima, a Harut i Marut su kažnjeni baš tim mirisom, dok je miris voska prijatan. – ovako je u Vaki'atu-l-hudai. Allahov Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, je rekao: - Čuvajte se dunjaluka jer tako mi Onoga ko upravlja mojim životom, on je postao zavodljiv i opčinjavajući od vremena Haruta i Maruta. Učenjaci kažu: Dunjaluk je postao opčinjavajući od vremena njih dvojice jer te poziva da hlepiš za njim, da se nadmećeš za njega, da ga što više sakupljaš, da ga uskraćuješ i škrtariš njime u tolikoj mjeri da te odvaja od robovanja Allahu, onemogućava ti da vidiš istinu i vodiš računa o njoj. Dunjalučka čarolija je u tome da se on voli i da se uživa u njegovim čarima, da se prepuštaš njegovim lažnim nadama i obećanjima, toliko da ti obuzme srce. Zbog toga je Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, rekao: - Tvoja ljubav prema nečemu te zasljepljuje i zaglušuje. Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, je htio da ukaže na to da postoje ljubavi prema nečemu toliko jake da te zaslijepe pred istinom i pravim putem, da te zagluhnu od slušanja istine. Kada čovjeka nadvlada ljubav prema nečemu u njegovom srcu, i kada nema zdravog razuma koji će ga zaštititi, onda ga ljubav zagluhne od pravde i zaslijepi od pravog puta. Ili zaslijepi mu oko od gledanja u svoje vlastite mahane, a zagluhne od kritika na svoj račun. Ili zaslijepi i zagluhne od ahireta. Svrha zabrane pretjerane ljubavi je da se ne prepusti ljubavi prema onom što ne treba voljeti. Husrev Dehlevi je rekao: (stihovi na perzijskom) 230

Dalje, u ovom slučaju je išaret da nije dopušteno oslanjati se i uzdati se i u šta osim u Allahovu blagodat i milost, jer je zaštićenost od griješenja jedan od pokazatelja Allahovog čuvanja roba, kao što se kaže: U Mesneviji stoji: (stihovi na perzijskom) u Babilonu. A to je Babilon u Iraku, ili je babilu-l-erd, Kufa. Najljepše što je rečeno za imenovanje tog grada Babilonom je da je Nuh, alejhisselam, kada je pristao u podnožje brda Džudijj, sagradio naselje i nazvao ga Semanin (osamdeset) i jedan dan su stanovnici progovorili (procvrkutali, tebelbele) osamdeset jezika, jedan od njih je bio arapski jezik. Niko nikoga nije razumio. – ovako je u Kurtubijevom tefsiru. A njih dvojica nisu nikoga učili međutim, šejtani nisu vjerovali i podučavali su ljude onom što je kazivano dvojici meleka i njih podsticali da to praktikuju, kako bi zavodili. Činjenica je da dvojica meleka nisu ikoga podučavali onom što im je objavljivano od sihra, od svojih učenika. Dok posavjetovali ga najprije, a onda ga pokušali odvratiti od praktikovanja toga i nevjerstva uzrokovanog sihrom mu ne bi rekli: "Mi samo iskušavamo, mi smo kušnja od Allaha i onaj ko bude radio ono što nauči od nas i bude ubijeđen u to, postat će nevjernik, a onaj ko se bude ustezao od toga da to praktikuje, ili ko to bude učio radi zaštite, kako ga se ne bi zavelo i prevarilo, ostaje vjernik. Fitna, kušnja, je ispit i provjera. Kaže se: fetentuzzehebe (iskušao sam zlato) kada se stavi na vatru kako bi znao da li je ono pravo ili nije. To je postupak koji može biti od Allaha ali i od čovjeka; kao što je: nevolja, grijeh, ubistvo, kažnjavanje i drugi slični postupci. Nekada kušnja može biti i u vjeri; otpadništvo, grijesi, prisila i druge metode griješenja. Fitna je spomenuta u jednini mada ima više od jednog meleka, jer je ona izvor i potekla je od njih, pa kao da su njih dvojica sami fitna i da bi se ukazalo da oni nisu imali ikakav drugi zadatak osim da nju potaknu kako bi se ljudi odvratili od toga da to uče i ti ne budi nevjernik!" tako što ćeš biti ubijeđen u ispravnost toga, u značenju: To nije šerijatski zabranjeno i djelovanje po tome. – sedam puta bi to govorili, pa ako bi neko odbio da odustane, onda bi ga podučavali. I ljudi su od njih dvojice učili nastavak na negacijsku rečenicu koja ima za cilj potvrdu, kao da se reklo: oni su ih podučavali nakon što bi im rekli: mi smo kušnja...a zamjenica je u značenju da su ljudi od njih učili kako će muža od žene rastaviti, način na koji će odvojiti supružnike, tj. kako će prouzročiti da se supružnici zamrze, nakon što bi upotrijebili sihir, a opet u skladu sa božanskim zakonom i dopuštenjem, koji je dao uzroke nekim pojavama i to kao kušnju i ispit a ne da bi se reklo kako je sihir taj koji je to prouzrokovao. Sudi kaže: Njih dvojica su govorili onima ko bi im dolazio: - Mi smo iskušenje i nemoj biti nevjernik. – A ako bi taj koji im je došao da uči od njih odbio da ih posluša, rekli bi mu: - Idi do tog pepela i pomokri se u njega. – Taj bi se pomokrio i onda bi izašlo svjetlo iz njega i uspelo se nebu. To svjetlo je vjerovanje i spoznaja, a s neba bi se spustilo nešto tamno, nalik dimu, i ušlo bi tome u uši, a to je bilo nevjerovanje i Allahova srdžba. Ako bi im rekao šta je vidio, oni bi ga podučavali načinu kako da razdvoji muža od žene. Sihirbaz je imao i veće sposobnosti od onoga što Allah navodi, po pitanju razdvajanja i zavađanja, ali se većina odnosila na rastavljanje supružnika pa je zato se ograničilo samo na to. Kažu: sihirom su vezivali čovjeka pa nije mogao imati snošaj sa svojom suprugom. U Nisabu-l-ihtisab stoji: - Neki čovjek, ako ne može da ima snošaj sa svojom suprugom, a može biti nadražen, ako je iskušan time, neka uzme snop pruća i neka traži sjekiru s dvije oštrice. Neka to stavi u sredinu tog snopa pruća, a 231

onda neka upali vatru s tim snopom, pa kada se sjekira usija, neka je izvadi iz vatre i neka se pomokri na njenu oštricu, i prestat će problem koji ima, uz Allahovu pomoć. ali nisu mogli sihirbazi time što su naučili od sihira i što su praktikovali nikome bez Allahove volje nauditi. Nisu mogli ikome naštetiti tim svojim naučenim sihirom, osim uz Allahovo dopuštenje i volju i Njegovo određenje. Ne po Njegovom naređenju, jer On ne naređuje nevjerovanje i nanošenje štete, niti naređuje nevaljalštinu i nemoral, ali je sve to odredio stvorenjima. Sihirbaz pravi sihir, ali Allah daje da taj sihir ima učinka. Kada oni upotrebljavaju sihir, On dopusti da to ima učinka ali je to kao ispit i kušnja, a nekada ne može biti ikakve štete od sihira. Sve se to dešava Njegovom voljom. Nećemo reći da sihir nema svoj uticaj na srca i da ne uzrokuje ljubav ili mržnju, odrađivanjem određenih čini, tako da se stavi prepreka između čovjeka i njegova srca i to tako da se uzrokuju bolovi i slabosti. Sve to se može osjetiti i osvjedočiti se u to. Ako hoćeš pojedinosti, poslušaj šta ćemo ti pročitati: sihir je pokazivanje čuda i nečega neuobičajenog od pogane osobe, tako što čini naročite postupke gdje ima i učenja i podučavanja. Na ovaj način se razlikuje od mudžize i kerameta. Učenjaci se razilaze po pitanju suštine sihira, u značenju njegove postojanosti u javi. Većina učenjaka smatra da je to stvarno, a mutezile smatraju da to nije stvarno, niti postoji u javi i stvarnom životu, nego je to maštarija i opsjena. Baratanje nečim što nema svoje suštine, kada se konopci čine da su zmije i to je kao mađioničarstvo kada ljudi vještinom svojih ruku izvode trikove. Oni za dokaz uzimaju riječi Uzvišenog Allaha: i odjednom mu se pričini da konopi njihovi i štapovi njihovi, zbog vradžbine njihove, kreću, (Sura Ta ha, 66.) Mi imamo dva pristupa, prvi je onaj koji ukazuje da je to moguće, a drugi ukazuje na dešavanje. Prvi je mogućnost nečega samog po sebi i sveobuhvatnost Allahove moći, jer On sve stvara, a sihirbaz je samo sredstvo. Drugo je riječi Uzvišenog: I ljudi su od njih dvojice učili kako će muža od žene rastaviti, ali nisu mogli time nikome bez Allahove volje nauditi. U ovim riječima se da naslutiti da je sihir postojan i stvaran i da to nije samo fantazija ili hipnoza. Onaj koji nešto dopušta je Allah. Stvoritelj je Allah Jedini i niko drugi. Što se tiče mađioničara i njihove vještine rukama i kojekakvih čudnih trikova koje one izvode, za takvo što koriste različite sprave i pomagala, sihir se upotrebljava za tu pojavu samo kao preneseno značenje, ili zato što u tome ima dosta preciznosti. U suštini to je pojam koji označava sve ono što je teško dokučivo. Zbog toga se kaže: - Sihir je dopušten. Najčešće se sihirom bave žene, a naročito u toku njihovog mjesečnog pranja. Pogana duhovna bića su sklona, u većini slučajeva, ljudima pogane i nečiste naravi i savjesti, onima bez karaktera. Ako neko nema odgoja; kao što su žene, djeca, ljudi kojima se duša iskvarila ili koji imaju poganu svijest pa oni priželjkuju i čak uživaju u tome da nekome naprave problem i da neko drugi pati i boluje, takvo što ništi čovjeku i vjeru i savjest i tijelo i imetak. Šejtan je pogan i kada se primakne nekome ko je takav, i kada napiše kojekakve sihirbaske zapise i slične stvari koje oni priželjkuju i vole, a što je nevjerstvo ili mnogoboštvo, to im dođe kao mito kojim ih on primami sebi. Onda oni ostvaruju neke svoje želje kao da im neko plati da bi ubio nekoga koga on želi ili ga potakao da učini neku nepodpštinu ili nemoral, ili da bi se njemu takvo što desilo. Zbog toga sihirbazi pišu, vrlo često, Allahove riječi, nečistoćom, krvlju ili nečim drugim poganim i nečistim, žrtvuju neku životinju, koriste kojekave mirise i smole, ostavljaju namaz, post, dozvoljavaju prolivanje krvi, incest, bacaju mushaf na smetljište i slične druge pogani, u čemu nema Allahova zadovoljstva. Ako nešta kažu, onda je to nevjerovanje i zapisuju ili čine nešto od toga, i šejtan im u tome pomaže. Pomaže 232

im da ostvare svoje ciljeve ili neke od njih, pa ili da može hodati vodom, ili ga prenesu zrakom iz jednog mjesta u drugo, ili da mu dobavi imetak drugih ljudi. Šejtan ukrade novac od varalica ili onih koji ga ne čuvaju i ne stiču s Allahovim imenom ili neke druge stvari; ubistvo njihovih neprijatelja, ili razboljevanje osoba koje njima nisu drage, ili pribavljanje i ispunjavanje njihovih želja. Često se šejtan pokazuje u liku nekog sihirbaza i proricatelja i ubijedi ljude da je to keramet dobrih ljudi, a sve je to šejtansko zavođenje. Uzvišeni Allah se ne obožava osim onim što je stavio u obavezu ili što je pohvalno. Ono što oni rade nije ni farz ni sunnet, po Šerijatu, nego je to nešto zabranjeno, da nas Allah zaštiti od toga da pomislimo da je ono što je zabranjeno ibadet. Zabludjeli i zalutali, imaju određene obrede koji ponekad uzrokuju određene uticaje i daju neke stvari, ali se obično obavljaju na mjestima na kojima se šejtani okupljaju i gdje je zabranjeno obavljati namaz; kupatilo, zahod, smetljište i slično, mjesta koja su prljava. Šejtani se okupljaju na tim mjestima i kazuju im određene stvari, kao što se obraćaju i nevjernicima i kao što su ulazili u kipove i obraćali se idolopoklonicima. Učenjaci kažu: - U sihiru ima stvari koje, ako su suprotne vjerovanju i ako niječu jedan od uvjeta vjerovanja, bilo da je riječ ili djelo, onda se postaje nevjernik, inače, nije se nevjernikom. Većina zapisa, hamajlija i talismana koje ljudi imaju, a koje se ne mogu razumjeti na arapskom, jesu širk i veličanje džina. Zbog toga su islamski učenjaci zabranili da se nose one hamajlije i zapisi koji su nerazumljivi na arapskom jeziku. To je na stepenu širka, mada onaj ko je pravio taj zapis nije znao da je to tako. Vjerodostojna predaja je da je Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, dozvolio zapise i rukju ako u tome nema širka i rekao je: - Ko može da bude od koristi svom bratu, neka to učini. Zbog toga kažemo da je dopušteno da se napiše oboljelom ili nekom drugom, nešto iz Allahove Knjige i zikra, sa dozvoljenom tintom i da se time okupa, ili napoji ili nosi uz sebe. U Allahovim lijepim imenima i zikru, ima posebnosti kojima se uklanjaju šejtani, kojima se oni ponižavaju. U dahu iskrenih i predanih, ima jako čudnih uticaja, jer su oni ostavili prohtjeve i predani su ibadetu na propisan način. Kroz njih se pokazuje potvrda Allahovih riječi: da vam je Allah omogućio da se koristite svim onim što postoji na nebesima i na Zemlji (Sura Lukman, 20.) Zbog toga im se moraju pokoriti i džini i šejtani i moraju se udaljiti od njih, kao što ih je Sulejman, alejhisselam učinio svojim robovima koji su mu se morali pokoravati, Allahovom voljom. Bilježi Hudai u svojim Vaki'at da je njegov šejh Uftade efendi, poslao papir džinskom vladaru zbog nekog ko je bio opsihiran, pa se ovaj pokorio njegovoj naredbi i pogubio je onog ko je bio u bolesnom čovjeku i tako se bolesnik izliječio. U Mesneviji stoji: (stihovi na perzijskom) Znaj da je propis za sihirbaza da ga se pogubi, bilo da se radi o muškarcu ili o ženi, ako je on činio nered i upropaštavao ljude. Ako je širio nevjerstvo, onda se muškarca treba pogubiti, ali ne i ženu. Ona će biti bičevana i utamničena. Sihirbazica je nevjernica, a nevjernicu se ne ubija, jer ona nije ratnik. Ako se radi o pravom nevjerstvu žensko se ne ubija, a šta je tek sa onim nevjerstvom koje je proizvoljno? Ako se sihirbaz pokaje prije nego ga se uhapsi, prihvatit će se njegovo kajanje, a ako se uhapsi, pa se onda pokaje, njegovo pokajanje se neće prihvatiti. Slično kao i sa svakim drugim nevjernikom koji se pokaje, osim nevjernika koji vrijeđa Vjerovjesnika, sallellahu alejhi ve sellem, ili dvojicu halifa, ili zbog sihira, 233

makar bila i žena. Ako se radi o zindiku, a zindik je onaj ko govori o vječnosti vremena, mada priznaje vjerovjesništvo i pokorava se Šerijatu. – većina je preuzeta iz djela Akamu-l-merdžan. To je djelo koje treba napisati na čelima a ne na papiru. Učili su ono što će im nauditi jer su oni htjeli postupak, ili zato što naučeno obično vodi i djelovanju i od čega nikakve koristi neće imati ukazuje se da u tome nema nečega što može biti i korisno i štetno, nego je to čisto zlo i šteta. Oni nisu time htjeli da se oslobode zavođenja onih koji tvrde poslanstvo, primjerice, od sihirbaza, ili da ljude oslobode toga, pa da se kaže da u tome ima koristi. Također se iz ajeta može vidjeti da je izbjegavanje onoga što nije sigurno, kao što je filozofija, bolje i preče, jer filozofija može odvesti u zabludu. Ima i onih koji kaže: Učio sam šta ne valja, ne radi samog toga nego kako bih znao kako ga izbjeći i zaštiti se od njega. - A onaj ko ne zna šta je hrđavo, zapast će u to. Navodi se u Ettedžnis: učiti o astronomiji i astrologiji je haram, osim onoliko koliko je potrebno da bi se odredila kibla i da bi se odredilo podne. U jednom hadisu stoji: - Ko uči znanje o zvijezdama taj je naučio jedan dio sihira. Ako u ovakvim i sličnim učenjima nema dobra, tako je i sa onim knjigama koje se bave time, kao što su filozofske knjige i njima slične. Štaviše, nije dozvoljeno ni listati ih, kao što stoji u Nisabu-l-ihtisab. iako su znali ovi židovi iz Tevrata da onaj koji tom vještinom vlada onaj ko izabere sihir i ono što šejtane govore i to zamijeni za ono što je u Allahovoj Knjizi neće nikakve sreće na onome svijetu imati. Nemaju ikakva udjela A doista je jadno ono za što su se prodali, jadno li je ono za što su prodali sebe, a to je sihir, ili nevjerstvo. Kazuje da je njihovo vjerovanje, oni sami, jer je nefs stvoren zbog znanja, djelovanja i vjerovanja kada bi samo znali! (Sura Bekare, 102.) nikada ne bi učinili ono što su učinili; naučili se sihiru i praktikovali ga. Najprije im potvrđuje znanje, pa kaže: a znali su a onda ga niječe, jer pošto nisu radili shodno svom znanju, kao da nisu ništa ni naučili i ništa znali. Ovo je, u suštini, nijekanje koristi od znanja, a nije nijekanje samog znanja.

‫ط‬ ‫خمي يءر ل رذوي ط‬ ‫ن‬ ‫مذفنذوا ي وات ر ط‬ ‫عفند م الرله ط‬ ‫ن م‬ ‫مذثذوب ط ء‬ ‫مذو ط‬ ‫كناذنذوا ي ِني طعيل ط ذ‬ ‫ة د‬ ‫ذوا ل ط ط‬ ‫مآ ط‬ ‫وطل طذوي أن رهذ ي‬ ‫م ي‬ ‫ق ي‬ VE LEV ENNEHUM AMENU VETTEKAV LE MESUBETUN MIN ‘INDILLAHI HAJRUN LEV KANU JA’LEMUNE A da oni židovi vjeruju u Kur'an i vjerovjesnika, sallellahu alejhi ve sellem, i boje se, izbjegavaju sihir i mnogoboštvo nagrada sevab, a to se koristi da bi se ukazalo na naknadu za dobročinstvo. Neodređeno je došlo da bi se reklo da i najmanja nagrada od Allaha bi im bila bolja, bili bi nagrađeni od Allaha boljim nego ono za šta su se prodali kada bi samo znali! (Sura Bekare, 103.) da je Allahova nagrada bolja. Znati samo na jeziku nema ikakve koristi ako to znanje ne ostavlja traga na srce i ako se taj uticaj ne pokazuje hitanjem da se uradi neko dobro djelo i ako se ne pokazuje u slijeđenju Knjige i sunneta. Onaj ko uzme sunnet da praktikuje i da ostavlja što mu sunnet kazuje da ostavi, ko uzima dragovoljno i uzima i kada mu nije drago, on će progovoriti mudro i pametno. Onaj ko uzme svoju hevu, prohtjeve, da ga obuzmu, govorit će novotarije. Šejh Ebu Hasan je rekao: - Svako znanje o kojem žudiš, kojeg prati forma, kojem je nefs sklon, u kojem narava uživa, odbaci ga pa makar i bilo dobro, a uzmi znanje od Allaha koje je On objavio svom Poslaniku, sallellahu alejhi ve sellem, i njega slijedi i slijedi halife i ashabe, a onda i tabiine i istaknute učenjake, koji su bili oslobođeni 234

vlastitih prohtjeva. Slijeđenje takvog načina je oslobođeno sumnji i pretpostavki i lažnih tvrdnji koje odvode od pravog puta. Koja ti korist da budeš Allahov rob a niti ima djela ni znanja bez slijeđenja. Dovoljno ti je od znanja znanje o tevhidu, a od djela ti je dovoljna Allahova ljubav i ljubav Njegova Poslanika, sallellahu alejhi ve sellem, ljubav prema ashabima i ispravno ubjeđenje u džemat. Jedan učenjak je rekao: - Povećano znanje kod hrđavog čovjeka je kao dodavati vodu u korijen gorke repice, što god joj više dodaješ vode ona postaje gorča. Primjer onog ko uči nešto kako bi ostvario dunjalučku zaradu i kako bi stekao ugled tim znanjem na dunjaluku, primjer je nekoga ko uzima izmet zlatnom kašikom. Kako je samo skupocjeno sredstvo, ali je odvratno ono što se njime postiže. Ono što čovjeka potiče na učenje nečega što mu ne priliči i da spominje ono od čega treba da se usteže i čuva, jeste davanje prednosti dunjaluku nad ahiretom. Međutim, Allah je rekao: a ono što je u Allaha bolje je i trajno je. (Sura Kasas, 60.) Ako hoćeš da znaš svoje mjesto i cijenu kod Allaha, onda pogledaj na osnovu čega će te vrjednovati. To zbog toga što su djela pokazatelji, stanja su kerameti, a kerameti su dokaz, dok su znanosti sredstva. Navodi se: - Ko želi da zna svoje mjesto kod Allaha neka pogleda kakvo je Allahovo mjesto kod njega u njegovom srcu, jer Allah postavlja roba kod sebe onako kako rob postavlja Njega kod sebe. Čovjek je božanska ploča koja je prikladna da prima božanske signale. Donja polovina je na stepenu meleka a gornja polovina je na stepenu višnjeg društva. Drugim riječima; narava i nefs su na stepenu meleka, a duša, ruh, i srž, sirr, su na stepenu melekuta, pa kada se prekinu veze kroz suštinski ibadet, onda se može ponašati i upravljati i melekskim i melekutskim svijetom koji su u Njegovoj vlasti. To je kapija vlasti i melekuta koje su spolja. Znaj da je ostavarenje učenih i njihovo postizanje shodno njihovom znanju, a dostizanje i ostvarenje cjelovitih je shodno njihovom osvjedočenju, ali nije na način kako se osvjedočavaju u ostale stvari, jer je Uzvišeni daleko od toga da Ga se opisuje sa kako i gdje, nego je to izraz pokazivanja suštinskog stanja onda kada posmatrač prestane biti svjestan sebe. Prvo što se saliku ukaže i otkrije su postupci, a onda svojstva. Što se tiče otkrovenja Zata, to nije moguće osim izuzetnim pojedincima, a to je moguće dostići samo potpunim nijekanjem svega postojećeg osim Allaha. Međutim, to nestajanje i nijekanje je suštinsko opstajanje. Bilježi se od Ebu Jezida Bistamija da je rekao: - Podučavao sam neke sufije ihlasu, a oni su mene podučavali fenau. – Sa'di je rekao: (stihovi na perzijskom)

‫ط‬ ‫ط‬ ‫مذعذوا وطملل ط‬ ‫ن عط ط‬ ‫م‬ ‫مذفنذوا ي ل ط ت ط ذ‬ ‫قذوذلذوا ي طرا م‬ ‫ذا ء‬ ‫عطفننا وطذقذوذلذوا ي انظ ذيرطننا طوا ي‬ ‫ب أملمي ء‬ ‫س ط‬ ‫نآ ط‬ ‫كنافمرمِني ط‬ ‫طِنينا أِني سطهنا ال رذ مِني ط‬ JA EJJUHELLEZINE AMENU LA TEKULU RA’INA VE KULUNZURNA VESME’U VE LI-L-KAFIRINE ‘AZABUN ELIM O vjernici, ne služite se riječima: obraćajući se Poslaniku, sallellahu alejhi ve sellem, koji je uputa vjernicima i koji ukazuje na svako dobro "Ra'ina, čuvaj nas i motri na nas, vodi računa o našim postupcima i kazuj nam šta je najbolje za nas. – Muslimani su govorili Poslaniku, sallellahu alejhi ve sellem, kada bi im rekao nešto od znanja: - Allahov poslaniče, ra'ina, - u značenju: pazi na nas, motri nas, ne žuri s nama kako bismo što bolje razumjeli tvoj govor. Židovi su imali istu ovakvu, hebrejsku riječ, ili sirjanijsku, kojom se neko vrijeđa i to su koristili međusobno. Kada su čuli šta vjernici govore, iskoristili su priliku i 235

zloupotrijebili ovo, pa su se tako obraćali Poslaniku, sallellahu alejhi ve sellem, htijući ga time uvrijediti. Onda je vjernicima zabranjeno da koriste ovaj izraz, kako bi se židovi onemogućili da vrijeđaju, a naređeno im je da govore ono što ima isto značenje, ali se ne može drugačije upotrijebiti nego recite: "Unzurna" i slušajte! Nastojte da što pažljivije saslušate ono što vam Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, govori i što vam tumači, pažljivog sluha i otvorenog razuma, kako vam ne bi bilo potrebno ponavljanje i odgađanje A nevjernike židove koji se se ismijavali Poslaniku, sallellahu alejhi ve sellem, i omalovažavali ga bolna patnja čeka. (Sura Bekare, 104.) jer su se drznuli da ga vrijeđaju i psuju. U ovom ajetu su dva dokaza: jedan je da se izbjegava izraz koji može imati dvojako značenje; uvrede i pohvale. Što se tiče dvojakih riječi i da nije problem da se one upotrebljavaju, to se odnosi na nužnu situaciju, kada se čovjeka tjera da laže. Međutim, ako nema potrebe ni nužde, onda nije dozvoljeno koristiti dvojake riječi, kao ni jasnu uvredu. Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, je rekao: - Musliman je onaj od čijeg jezika i ruke su pošteđeni ostali muslimani i neće vrijeđati ono što mu je zabranjeno od njihovih života i časti. Najprije je spomenut jezik jer je uvreda jezikom brža i žešća, a ruku navodi jer se većina postupaka obavlja njome. - U Mesneviji stoji: (stihovi na perzijskom) Drugo je da se preduprijedi zlo. Zeri'ah je nešto što nije hrđavo samo po sebi, ali se bojati da, kada bi se to učinilo, moglo bi se počiniti i zapasti u zabranjeno. Židovi su koristili takvu riječ da bi se međusobno vrijeđali i psovali, pa kada je Allah ukazao na to njihovo, zabranio je da se ta riječ koristi kako bi se izbjeglo vrijeđanje i psovanje. Uzvišeni Allah je rekao: Ne grdite one kojima se oni, pored Allaha, klanjaju, da ne bi i oni nepravedno i ne misleći šta govore Allaha grdili. (Sura En'am, 108.) Zabranjuje da se psuju i vrijeđaju njihova božanstva, kako oni ne bi uzvratili istom mjerom. Uzvišeni Allah kaže: I upitaj ih o gradu koji se nalazio pored mora kad su propise o suboti kršili: kada su im ribe, na oči njihove, dolazile dok su subotu svetkovali, a kad nisu svetkovali, one im nisu dolazile. Eto, tako smo ih u iskušenje dovodili zato što su stalno griješili. (Sura A'raf, 163.) Allah im je zabranio da love subotom, a riba je dolazila subotom u ogromnom broju. Oni su to preinačili i uzimali su ribu nedjeljom. Da bi se izbjeglo zabranjeno to im je rečeno, pa ih je Allah pretvorio u majmune i svinje. Bilježi se od h. Aiše da su Umm Habiba i Umm Selema govorile o crkvi koju su vidjele u Abesiniji u kojoj su bili kipovi i ikone, Poslaniku, sallellahu alejhi ve sellem, pa je Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, rekao: - Oni imaju običaj da, ako im umre neki čestit čovjek, nad njegovim grobom izgrade bogomolju i iscrtaju te ikone. To su najgora stvorenja kod Allaha. Učenjaci kažu: - Tako su radili njihovi preci kako bi se podsjećali kroz te slike i kako bi imali na umi njihova dobra djela i kako bi se trudili kao što su se oni trudili, pa su obožavali Allaha na njihovim grobovima. Nakon nekog vremena, došle su generacije koje nisu znale zbog čega su te slike i šejtan ih je zaveo tako što im je rekao da su njihovi očevi i preci obožavali te likove, pa su i te generacije počele da ih obožavaju. Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, upozorava na takvo što i onda iznosi žestoku prijetnju onima koji tako što rade, a kako bi se preduprijedilo zlo i kako bi se spriječilo da se takvo što čini, pa kaže: - Allahova srdžba je naročita na one koji uzimaju mezare svojih vjerovjesnika i dobrih ljudi džamijama i bogomoljama. – Još je rekao: - Allahu moj, nemoj učiniti moj mezar obožavanim. – Još je rekao Allahov Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem: - Rob neće 236

dostići stepen muttekije sve dok ne ostavi ono u čemu nema smetnje iz straha da počini zabranjeno. – I još je rekao: - Jedan od velikih grijeha je da čovjek psuje i vrijeđa svoje roditelje. – Prisutni su upitali: - A zar može čovjek psovati svoje roditelje? – Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, je rekao: - Da, opsuje oca nekom čovjeku, a taj čovjek mu uzvrati pa opsuje njegova, on njemu opsuje majku, a taj uzvrati pa opsuje njegovu majku. Dovođenje u situaciju da se vrijeđaju roditelji, Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, čini kao vrijeđanje i psovanje vlastitih roditelja. Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, je rekao: - Halal je jasan i haram je jasan, a između toga dvoga su sumnjive stvari. Onaj ko bude izbjegavao sumnjive stvari, taj je zaštitio svoju čast i vjeru. Onaj ko zapadne u sumnjive stvari, taj je zapao u zabranjeno. To je kao čoban, pastir, koji čuva stado blizu zabrana, međe, pa postoji velika mogućnost da stado prijeđe zabran. - Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, odvraća od sumnjivih stvari kako se ne bi zapalo u zabranjene. U hadisu stoji: - Kad budete trgovali na veresiju, kada uzmete kravlje repove, kada budete uzeli poljoprivredu a ostavili džihad, Allah će vas pritisnuti poniženjem sve dok se povratite u vjeru. Veresija, 'ineh, je da čovjek kupi nešto od drugog za određenu cijenu do određenog roka, a onda to plati manje nego je dogovorio. Zove se tako jer imalac robe ostvaruje gotovinu. Veresija je stanje kada kupac uzima robu da bi je prodao za gotovinu. U ovom hadisu je pokudnost poljoprivrede ako je ona uzrokom da se ostavi džihad. Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, je rekao, kada je vidio poljoprivredni alat kod nekih ljudi: - Ovo neće biti u kući nekoga a da neće biti ponižen. – To zbog toga što je poljoprivreda građenje dunjaluka i ostavljanje džihada i stoga i zaslužuje da bude ponižen. Izgrađivanje dunjaluka je osnov nevjernicima a usputan je vjernicima, muslimanima, jer muslimani to čine sredstvom da se ostvari ahiret, dok nevjernici to čine želeći dunjaluk dok su spram ahireta nemarni i ne vode računa o njemu. Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, je rekao: - Dunjaluk je robija vjerniku. – s obzirom na ono što mu je pripravljeno od blagodati Dženneta, - a raj je nevjerniku. – shodno onom što mu je pripravljeno od kazni na ahiretu.

‫فروا ي م ط‬ ‫ل ع طل طمي ي ذ‬ ‫ن طأن ِني ذفن طرز ط‬ ‫م ي‬ ‫ه‬ ‫ن ط‬ ‫شرم م‬ ‫م طوالل ل ذ‬ ‫من ررب دك ذ ي‬ ‫خمي يرت د‬ ‫كم د‬ ‫ب وطل ط ال ي ذ‬ ‫ر‬ ‫ل ال يك مطتنا م‬ ‫م ي‬ ‫كمي ط‬ ‫ن أه ي م‬ ‫م ي‬ ‫ن كط ط ذ‬ ‫منا ِني طذوطد س ال رذ مِني ط‬ ‫ي‬ ‫ي‬ ‫ل‬ ‫ذ‬ ‫ط‬ ‫م‬ ‫ظمي‬ ‫ع‬ ‫ل‬ ‫ا‬ ‫ل‬ ‫ض‬ ‫ط‬ ‫ف‬ ‫ل‬ ‫ا‬ ‫ذو‬ ‫ه‬ ‫ل‬ ‫وال‬ ‫شناء‬ ‫ِني‬ ‫من‬ ‫ه‬ ‫ت‬ ‫م‬ ‫ح‬ ‫ر‬ ‫ب‬ ‫ص‬ ‫ت‬ ‫خ‬ ‫ي‬ ‫ِني ط ط س م ط ي ط م م ط ط‬ ‫ط ذ‬ ‫ي م ط م م‬ MA JEVEDDULLEZINE KEFERU MIN EHLI-L-KITABI VE LE-L-MUŠRIKINE EN JUNEZZELE ‘ALEJKUM MIN HAJRIN MIN RABBIKUM VALLAHU JAHTESSU BI RAHMETIHI MEN JEŠA U VALLAHU ZU-L-FADLI-L-‘AZIMI Ne vole oni koji ne vjeruju, jedna grupa židova je pokazivala naklonost prema vjernicima i govorila da im želi svako dobro, pa je objavljeno da oni lažu. Vudd je ljubav prema nečemu uz priželjkivanje istog. Negiranje ljubavi je da bi se ukazalo na njihov prijezir, pa je značenje: ne žele nevjernici od ehlu-l-kitaba ni sljedbenici Knjige ni mnogobošci, sve nabrajanje je da bi se ukazalo da su oni koji ne vjeruju vrsta koja sadrži dva ogranka; kitabije i mnogobošce, pa kao da je rečeno: ne žele oni koji ne vjeruju, a to su kitabije i mnogobošci. Ukazuje da oni koji ne vjeruju ostaju općenito, a da se hoće pod tim izrazom obje kategorije. Svi nevjernici ne vole da se vama od Gospodara vašeg značenje je: oni smatraju sebe najprečim da im se objavi i vama zavide i nije im drago da vam se išta objavi. Židovi zbog toga što su kitabije i potomci vjerovjesnici i oni su odrastali u kolijevci objave, a vi ste nepismeni. Mnogobošci zbog toga što su imali ugled, imetak i 237

vođstvo i smatrali su da i poslanica treba da pripada njima kao i sve druge prednosti na dunjaluku, na osnovu očitih uzroka. Zbog toga su rekli: I još kažu: "Trebalo je da ovaj Kur'an bude objavljen kakvom uglednom čovjeku iz jednog od ova dva grada!" (Sura Zuhruf, 31.) oni su priželjkivali da vjerovjesništvo bude kod jednog od dvojice ljudi: Nu'ajma b. Mes'uda Sekafija u Taifu, ili Velida b. Mugireta u Mekki, a onda je došao odgovor na pitanje: - Zašto nije objavljeno njima? U riječima: A Allah milost Svoju daruje kome On hoće; bilo kakvo dobro a to je Kur'an i pomoć objavi. Vašem vjerovjesniku, jer je objava njemu, objava čitavom ummetu A Allah milost Svoju daruje kome On hoće; izuzima nad ostalim koga hoće. Milost, vjerovjesništvo, Objavu, mudrost, pomoć, daje kome hoće. Značenje je: izdvaja svojom milošću koga hoće da učini izuzetnim i ograničava je na njega, a ne zbog njegove zasluge tome, nego isključivo zbog Njegove volje, i ne daje je ikome drugom. On nije obavezan išta niti iko može da to iziskuje od Njega. Kada neki od naših učenjaka kažu da je to obaveza u Vlasti, onda time misle da je to potvrđeno i sigurno i ne može se zamisliti da takvo što ne postoji, a ne da je to obavezujuće na Allaha. Allah je neizmjerno dobar. (Sura Bekare, 105.) prema onome koga odabere vjerovjesništvom, Objavom, zbog svoje dobrote, i bez nekog razloga. To je dokaz nama protiv mutezila, jer je kod ljudi blagodaran onaj ko daje a nije obavezan. Onaj ko daje što je obavezan, taj izvršava, a ne daruje. Kada bi bio obavezan da čini ono što je najbolje, onda bi više odgovaralo da se kaže da je pravedan, umjesto neizmjerno dobar. Dalje, u ajetu je ukaz da je davanje vjerovjesništva blagodat, a da to što je uskraćeno nekim robovima nije zbog nedostatka dobročinstva i dobrote, nego da je to isključivo Njegova volja i svrhe koja je Njemu znana. Onaj ko hoće da prigovori Allahovoj blagodati vjernicima, taj nije svjestan i ne poznaje suštinu stvari. Allahovi iskreni robovi su dvovrsni; oni koje je Allah odredio da Mu služe i to su pobožnjaci i zahidi, i oni koji rade i ispunjavaju zadaće. I oni koje je Allah počastio svojom ljubavi, a to su voljeni. I jedni i drugi su u službi Njemu i Njemu se pokoravaju, jer i jedna i druga kategorija nastoje zadobiti Njegovo zadovoljstvo. Ropstvo, ubudijjet, je svojstvo roba dokle god je živ. Jedna od osobina ubudijjeta je da se ukloni zavist iz srca. Jedan učenjak je rekao: - Zavidnik se suprotstavlja svom Gospodaru i izaziva Ga kroz pet stvari: prvo je to da mrzi bilo koju blagodat koju ima neko drugi, drugo je da nije zadovoljan Njegovom podjelom i on govori svom Gospodaru: - Trebao si ovako podijeliti i dati. Treće je da Allah daje kome hoće, a on škrtari na Njegovim blagodatima, četvrto je da on ponižava Allahovog evliju time što hoće da on ostane bez blagodati i ponižava ga. Peto je da pomaže svom neprijatelju, Iblisu. Znaj da tvoja zavist ne utiče na tvog neprijatelja, nego je protiv tebe. Štaviše, kada bi se otkrilo tvoje stanje i kada bi vidio na javi ili u snu kakvo je, vidio bi, zavidniče, samog sebe u liku nekoga ko baca kamenje na svog neprijatelja kako bi ga ubio, a kamenje se vraća i pogađa ga u desno oko. Tad se još više rasrdi i baci jače nego prvi put, ali se kamen vrati i pogodi mu lijevo oko i oslijepi ga. On još više ljut, baci i treći put kamen, ali u se on vrati i pogodi ga u glavu i razbije je, a njegov neprijatelj ostane zdrav i čitav. U svakom slučaju, zavist se vraća imaocu svaki put, a njegovi neprijatelji oko njega se svaki put raduju njegovom promašaju i smiju mu se. Ovo je stanje zavidnika i šejtanskog ismijavanja. Bekr b. Abdullah je rekao: - Neki čovjek je dolazio jednom kralju i stajao u njegovoj blizini i govorio: Budi prema darežljivcu i dobročinitelju bolji, zbog njegova dobročinstva, a onom ko čini hrđavo, stići će njegova hrđavost. – Neki čovjek mu je bio zavidan zbog tog 238

njegovog mjesta i govora, pa ga je lažno optužio kod kralja. Rekao je: - Ovaj čovjek tvrdi da kralju smrdi iz usta. – Kralj je rekao: - Kako može tako nešto tvrditi za mene. – Onaj je rekao: - Pozvat ćemo ga i gledaj da će, kada ti se primakne, staviti ruku na nos kako ne bi osjetio tvoj zadah. – Otišao je od kralja i pozvao onog čovjeka u kuću, nahranio ga jelom u kojem je bilo bijelog luka. Onda je taj čovjek otišao od njega i došao kralju i rekao po svom običaju što je govorio. Kralj mu je rekao: - Primakni mi se. – Čovjek mu se primakao držeći ruku na ustima kako kralj ne bi osjetio miris bijelog luka iz njegovih usta. – Kralj je, u sebi, pomislio da je istina ono što mu je onaj rekao. Kralj je imao običaj da ne piše pisma svojeručno, osim kada se radilo o tome da nekoga nagradi, pa je napisao vlastoručno pismo svojem zapovjedniku policije da kada mu dođe čovjek s pismom, ubije ga, oguli mu kožu i izdrobi je, a onda da mu prah pošalje. Čovjek je uzeo pismo i izašao od kralja, a onda ga je sreo njegov neprijatelj i zatražio da on odnese to pismo, moleći ga i preklinjući. Čovjek mu je predao pismo, a zavidnik otišao zapovjedniku policije. Zapovjednik mu je rekao: - U pismu piše da te pogubim, ogulim ti kožu i da je sameljem. – Zavidnik je rekao: - Pismo se ne odnosi na mene. Bože, šta me snađe! Mogu li da idem do kralja da raščistim nesporazum? – Zapovjednik je rekao da se kraljeva ne poriče, pa ga je pogubio i samljeo mu kožu, a onda je poslao kralju. Onaj čovjek je po svom običaju, došao kralju i kralj se tome začudio, pa ga je pitao: - Šta si uradio s onim pismom koje sam ti predao? – Čovjek mu je rekao: Sreo me taj i taj i molio me da njemu predam to pismo i ja sam mu ga dao. – Kralj je rekao: - Taj čovjek mi je rekao kako ti tvrdiš da meni smrdi iz usta? – Onaj je rekao: - Nipošto. – Kralj je pitao: - A zašto si onda stavio ruku na usta? – Čovjek je rekao: - Taj me pozvao na ručak i nahranio me jednim jelom u kojem je bilo bijelog luka, pa mi je bilo mrsko da osjetiš taj zadah od mene. – Kralj je rekao: - Vrati se na svoje mjesto. Hrđavog je stiglo njegovo zlo. – Lijepo li je rečeno: (stihovi na perzijskom) Allahu, sačuvaj nas od hrđavog ponašanja i osobina.

‫ي‬ ‫خمير مفنهنا أ طو مث يل مهنا أ طل طم تعل ط ط‬ ‫ط‬ ‫ن الل ل ط ط‬ ‫ ى ك ذ د‬ ‫ل ط‬ ‫س ي‬ ‫ يتء‬ ‫سطهنا ن طأ م‬ ‫ن آِني طةت أوي ذنفن م‬ ‫خ م‬ ‫مأ ر‬ ‫منا طنفن ط‬ ‫ي طي ي‬ ‫ط‬ ‫ت بم ط ي ت د ي ط ي م ط‬ ‫ش ي‬ ‫م ي‬ ‫ه ع طل ط‬ ‫قطد مِنيءر‬ MA NENSAH MIN AJETIN EV NUNSIHA NE TI BI HAJRIN MINHA EV MISLIHA ELEM TA’LEM ENNELLAHE ‘ALA KULLI ŠEJ IN KADIRUN Mi nijedan propis ne promijenimo, uklonimo ili izbrišemo. Nesh ajeta znači da se jedan propis poništava ili se jedan ajet briše, ili je i jedno i drugo. Primjerice ajet o kamenovanju, kao što se prenosi da se učilo od Allahove objave: oženjenog i udatu, ako počine blud, kamenujte do smrti pa je taj ajet dokinut, pobrisan učenjem, ali je ostao propis. Ovdje je značenje nesh da se nije obavezno to učiti ako se izbriše tekst. Drugo je ajet o ispunjenju i upotpunjenju godine. Uzvišeni kaže: Oni među vama kojima se primiče smrt, a koji ostavljaju iza sebe žene - trebaju im oporukom unaprijed za godinu dana odrediti izdržavanje i da se one ne udaljuju iz kuće. (Sura Bekare, 240.) koji je dokinut ajetom gdje se navodi četiri mjeseca i deset dana, kada Uzvišeni kaže: Žene su dužne čekati četiri mjeseca i deset dana poslije smrti svojih muževa. (Sura Bekare, 234.) Ili ajet koji govori da jedan vrijede kao deset, u borbi, a onda je došao ajet koji kaže da je jedan vrijedan dvojice. U ovim ajetima je dokinut propis ali nije i učenje. To je poznato kada se govori o dokidanju Kur'ana, pa ajet koji dokida i onaj koji je dokinut su postojani učenjem, ali je dokinuti stavljen izvan važnosti propisom. 239

Značenje dokidanja sličnim je da se dokida obaveza propisa u tom ajetu, kada dođe sljedeći ajet, ali ostaje učenje uz dokidanje propisa. Uzdignut je propis ali je ostalo učenje kako bi se ostvarila i postigla nagrada za njega. Kako god se Kur'an uči da se očuvaju njegovi propisi, uči se i zbog toga što je Allahov govor i ima se nagrada za njega. Treća vrsta je ono što se bilježi od h. Aiše da je rekla: - Od onoga što se učilo u Allahovoj Knjizi je: deset dojenja zabranjuje, sa pet dojenja zabranjuje. – To je dokinuto i propisom i učenjem. Značenje dokidanja je i da se ukida obaveza primjene propisa u njemu i obaveza učenja. Kurtubi kaže: Većina učenjaka smatra da je dokidanje ajeta isključivo vezano za naredbe i zabrane, dok kazivanja ne ulaze u ovu kategoriju, jer je nemoguće da Allah ne govori istinu. niti ga u zaborav potisnemo, tako da ga uzdignemo iz srca, kao što se bilježi da su neki od ashaba ustali da prouče suru, ali nisu mogli da se prisjete od nje išta drugo osim bismille. Ujutro su otišli Poslaniku, sallellahu alejhi ve sellem, i kazali mu šta im se desilo, a on im je rekao: - To je sura koja je uzdignuta i učenjem i propisom. Bilježi se da su mnogobošci ili židovi rekli: - Pogledajte Muhammeda! Najprije nešto naredi svojim ashabima, a onda im to zabrani i naredi im nešto drugo. To što govori je samo njegov hir. Danas govori jedno a sutra drugo. Za blud je najprije naredio da ih se ukori: pa ih ukorite a onda je to dokinuo i naredio da se zadrže u kućama sve dok ih smrt ne zatekne. – a onda je to dokinuo riječima: i svakog od njih dvoga bičujte sa stotinu udaraca bičem. – Time su htjeli da omalovaže islam kako bi ubacili sumnju kod onog ko je htio da primi islam. Allah je objasnio razlog dokidanja pojedinih ajeta i propisa, ovim ajetom. Značenje je da je svaki ajet koji se dokine shodno određenoj mudrosti i interesu, pa bilo da se dokida izgovor, bilo propis ili i jedno i drugo, pa bilo da se mijenja ili ne mijenja a da bolji od njega ili sličan njemu ne donesemo. Ajet koji je bolji svojim dokidanjem i koji je bolji za ljude shodno stanju po pitanju koristi i nagrade, od onog koji se dokida. Allahov govor je jedan i sve je dobro što je od Njega rečeno i ne može se reći da je, s te strane, neki ajet bolji od drugog, nego se govori o tome da je bolji zbog toga što proizilazi iz njega za ljude. Ili jednak njemu po nagradi i koristi. Sve što se dokine s blažim nečim je lakše za praktikovati, a što se dokine težim, za to slijedi veća nagrada. Primjer za prvo je kada se čekanje udovici smanjilo sa godinu dana na četiri mjeseca i deset dana. A primjer za drugo je dokidanje borbe sa obaveznošću borbe. Nekada dokidanje može biti i jednako prvom, dokinutom, pa niti je lakše niti je teže, kao što je dokidanje okretanja prema Bejtu-l-makdisu okretanjem prema Kabi. Ovaj propis nije samo za dokidanje čitavih ajeta i više od toga, nego se odnosi i na manje od toga. Izdvaja se spomenom shodno onom što prevladava. Znaj da je Onaj ko dokida ajete i stavlja ih van važnosti, u suštini, Allah. Šerijatski govor se naziva dokidajućim kako se ne bi pripisivalo, shodno tome da dokidanje se odnosi na njega a dokinut je propis. Ono što je dokinuto je nešto čime se pokorava a što je prošlo, pa bi to bilo opterećujuće. Doktor koji liječi tijelo, mijenja hranu i lijekove shodno promjeni raspoloženja i vremena. Tako su i vjerovjesnici koji su zaduženi za popravljanje nefsa mijenjali šerijatske postupke i moralne propise koji su za nefs kao što je lijek za tijelo. Hrana nefsu i njegov lijek su šerijatski postupci i moralna načela pa ih Zakonodavac mijenja shodno interesu. Kako god nešto može biti lijek za tijelo u jednom vremenu, a postati bolest u drugom, tako i djela mogu biti korisna u jednom vremenu a u drugom štetna. Tako sudi i o stanju šejha i njegova murida. Odgoj i odgajanje po pravilu suluka, htijenja

240

Allahu, je shodno stanjima a to mogu sprovesti samo mali broj muršida. - U Mesneviji stoji: (stihovi na perzijskom) Zar ti ne znaš obraćanje Vjerovjesniku, sallellahu alejhi ve sellem, a pitanje je potvrdno: ti zaista znaš da Allah sve može? (Sura Bekare, 106.) pa može dokinuti i dati slično dokinutom ili dati što je bolje od toga

‫أ طل طم تعل ط ط‬ ‫ط‬ ‫منا ل ط ذ‬ ‫ ي وطل ط‬ ‫مل ي ذ‬ ‫ن الل لهم م‬ ‫مناطوا م‬ ‫من ذ‬ ‫مأ ر‬ ‫ك ال ر‬ ‫كم د‬ ‫ض وط ط‬ ‫س ط‬ ‫ه ذ‬ ‫ه لط ذ‬ ‫ن الل ل ط‬ ‫ي طي ي‬ ‫من وطل م ي‬ ‫دو م‬ ‫ت طوالير م‬ ‫ر‬ ‫صمي‬ ‫ن‬ ‫ط م ت‬ ELEM TA’LEM ENNELLAHE LEHU MULKUSSEMAVATI VE-L-ERDI VE MA LEKUM MIN DUNILLAHI MIN VELIJJIN VE LA NESIRIN Zar ti ne znaš obraća se naročito Poslaniku, sallellahu alejhi ve sellem, mada se odnosi i na druge, jer je cilj obraćanja da se potvrdi znanje onog kome se obraća o onom što se navodi, a niko nije bolji poznavalac od Poslanika, sallellahu alejhi ve sellem, jer je bio upoznat sa svijetom jave i skrivenog i na nebesima i na zemlji kako niko nije. To shodno njegovom, sallellahu alejhi ve sellem, znanju, jer znanje evlija je spram znanja vjerovjesnika kao što je kap u odnosu na sedam mora, a znanje svih vjerovjesnika u odnosu na znanje našeg Vjerovjesnika, sallellahu alejhi ve sellem, je isto tako, a znanje našeg Vjerovjesnika, sallellahu alejhi ve sellem, u odnosu na znanje Hakka je u istom omjeru. da je samo Allahova vlast i na nebesima i na Zemlji i On radi šta hoće i sudi kako hoće. To je kao putokaz riječima: uistinu Allah sve može. Vlast, mulk, je potpuna sposobnost i vladanje njom, a izdvajaju se nebesa i zemlja po spomenu, mada je Allah vlasnik i dunjaluka i ahireta, jer su to najveličanstvenija stvorenja i najčudnija po stvaranju i da vi vjernici osim Allaha ni zaštitnika, među bližnjim, ni prijatelja. Kažu da je val neko ko upravlja nečim ni pomagača nemate? (Sura Bekare, 107.) nekoga ko će vas zaštititi. Razlika između velijj i nesir je u tome što velijj, zaštitnik, nije uvijek u mogućnosti i pomoći, a pomagač, nesir, može biti i neko ko je stranac. Hoće se smiriti srca vjernicima ovim ajetom, tako da im se ukaže da je Allah njihov i velijj i pomagač i niko drugi. Nije poželjno da se oslanja i na koga osim na Njega, niti je dobro da se pribjegava ikome osim Njemu. Značenje je da je pitanje znanje o onom što je navedeno: znanje da je Allah svemoćan, znanje da je Allahova vlast i na nebesima i na zemlji i znanje da oni nemaju osim Allaha ni prijatelja ni pomagača, jeste potvrda i ubjeđenje da Allah neće s njima raditi išta, bilo da je vezano za njihovo vjerovanje ili njihov dunjaluk, a da to nije dobro za njih. Praktikovati to treba da pobudi sigurnost, oslonac na Njega i prepuštanje upravljanja Njemu, a ne da se slušaju priče nevjernika i njihovo sumnjičenje. Jedno od tih sumnjičenja je i njihovo kazivanje o dokidanju ajeta.

‫أ طم ترِنيدون طأن ت ط‬ ‫من قطب ي ذ‬ ‫سئ م ط‬ ‫فطر‬ ‫ل ال يك ذ ي‬ ‫س ى م‬ ‫ي ذ م ذ ط‬ ‫مذو ط‬ ‫منا ذ‬ ‫سأذلذوا ي طر ذ‬ ‫ط ي‬ ‫ل وط ط‬ ‫ل ذ‬ ‫م كط ط‬ ‫سذول طك ذ ي‬ ‫من ِني طت طب طد ر م‬ ‫اض ر‬ ‫ل‬ ‫ن فط ط‬ ‫قد ي ط‬ ‫ذواء ال ر‬ ‫ل ط‬ ‫مبنال مِني ط‬ ‫سمبمي م‬ ‫س ط‬ ‫منا م‬ EM TURIDUNE EN TES ELU RESULEKUM KEMA SU ILE MUSA MIN KABLU VE MEN JETEBEDDELI-L-KUFRE BI-L-IMANI FEKAD DALLE SEVA ESSEBILI Zar da tražite slično pitanje kao i u zar ne znaš, pa je značenje: zar ne znate da je On vladar i Upravitelj svega i da svime vlada, On naređuje i zabranjuje kako hoće, ili hoćete da znate i da postavljate pitanja i traženja kao što su židovi predlagali Musau. Hoće se preporučiti muslimanima da mu vjeruju i da izbjegavaju 241

prijedloge i ishitrena pitanja, bez prethodnog razmišljanja od svoga a vjernici ste Poslanika a on je na tom stepenu, uvažavan i cijenjen, i od njega tražite šta je vama volja, ne vjerujući u ono što vam se daje iz Allahove blagodati, i shodno svom znanju i promišljanju o Njegovom upravljanju. – Kažu: vjerovatno su tražili od Poslanika, sallellahu alejhi ve sellem, da im pojasni razlog koji je doveo do dokidanja kao što su prije tražili od Musaa? Slična pitanja su tražili i od Musaa, primjerice: učini nam boga, ili: pokaži nam Allaha i slična, prije Muhammeda, sallellahu alejhi ve sellem. Vezano je za bio je pitan kako bi se dodatno potvrdilo A, ko vjerovanju pretpostavi nevjerovanje, ko uzme nevjerovanje i izabere ga sebi umjesto vjerovanje. Ko ostavi ubjeđenje u ajete koji su objavljeni i korist koju oni nose sa sobom, pa i one ajete koji dokidaju propise, a koji su čisto dobro, pa uzme nešto drugo s Pravoga puta zalutao je! (Sura Bekare, 108.) promašio je pravi put koji vodi Uzvišenom Hakku i luta prema propasti. Promašio je srednji put koji je između pretjerivanja i podbacivanja. Većina mufessira smatra da je povod objave ovog ajeta to da su židovi rekli: - Muhammede, dođi nam sa čitavom Knjigom kao što je došao Musa sa Tevratom. – Pa je objavljeno: Sljedbenici Knjige traže od tebe da im s neba spustiš Knjigu. Pa, od Musaa su tražili i više od toga, kad su, uglas, rekli: "Pokaži nam Allaha!" (Sura Nisa, 153.) riječima: Zar hoćete – židovi, a pripisuje im se Poslanik u riječima: vašeg poslanika jer su oni narod kojima je poslan. Značenje mijenjanja nevjerovanja za vjerovanje je ostavljanje nastojanja da se povjeruje, mada su to bili u stanju, i davali su prednost nevjerovanju. Imam kaže: - Ovo je najtačnije, jer je ajet medinski i ova sura je od riječi: Israelićani, sjetite se Mojih blagodati... kazivanje o njima i iznošenje dokaza protiv njih. U ajetu je išaret da se treba voditi računa o normativima ponašanja, adabima, i onaj ko se pravilno ne ponaša pred svojim Gospodarom i Njegovim poslanikom, taj se izlaže nevjerovanju. Suština edeba je da se objedine sva pozitivna svojstva. Bilježi se od Vjerovjesnika, sallellahu alejhi ve sellem, da jerekao: - Pravo djeteta kod njegovih roditelja je da mu daju lijepo ime, da ga pravilno i zdravo doje, da ga lijepo odgoje, jer će roditelj biti pitan za te svoje obaveze prema djetetu na Kijametskom danu i bit će kažnjen za svoje propuste u njima. U Bustanu-l-'arifin stoji: Primjer vjerovanja je primjer utvrđenog grada koji ima pet kula stražara, braniteljki; prva je od zlata, druga je od srebra, treća je od gvožđa, četvrta je od cementa, a peta je od ćerpiča. Dokle god svi vode računa o onoj od ćerpiča, neprijatelj ne može prodrijeti do njih, a ako ostave odbranu i vođenje računa o toj kuli, neprijatelj će ju poraziti i navaliti na drugu, a onda na treću, pa će porušiti i osvojiti sve kule i osvojit će i tvrđavu. Tako je i vjerovanje, iman, u pet kula; prva je jekin, čvrsto ubjeđenje, a onda ihlas, iskrenost i predanost, pa onda sprovođenje farzova, pa onda upotpunjavanje sunneta, pa onda vođenje računa o edebima, onom što je lijepo. Dokle god se vodi računa o edebima, šejtan ne može da sruši tu kulu i navali na drugu, a ako se ostave edebi, onda navali na sunnete, pa na farzove, a onda na iskrenost i na kraju na ubjeđenje. Potrebno je voditi računa o edebima u svim postupcima; od abdesta, namaza, kupoprodaje, druženja i svih ostalih stvari. Znaj da je Šerijat sadržan u propisima, a tarikat vodi računa o edebima. Odbačen je ko je odbačen jer ne vodi računa o edebima, kao što je Iblis i drugi otpadnici, kao što se kaže: (stihovi na perzijskom) Ibn Sirin je bio upitan: - Koji je edeb najbliži Allahu? – Pa je rekao: - Spoznaja da je On Gospodar, praktikovanje ibadeta, zahvala u dobru, sabur u nedaćama. 242

‫دون ط ذ‬ ‫عفند م طأن ذ‬ ‫م كذ ر‬ ‫ل ال يك مطتنا‬ ‫ن م‬ ‫ن أ طهي‬ ‫من ب طعيد م‬ ‫ف م‬ ‫س د‬ ‫فنارا د ط‬ ‫ب ل طذوي ِني طذر س‬ ‫ح ط‬ ‫سمهم د‬ ‫دا د‬ ‫منان مك ذ ي‬ ‫من ب طعيد م إ مِني ط‬ ‫كم د‬ ‫وطد ر ك طمثميءر د‬ ‫م‬ ‫م ي‬ ‫م‬ ‫م ي‬ ‫ط‬ ‫ي‬ ‫ه ع ططل ى ك ذ د‬ ‫ل ط‬ ‫ يتء قطد مِنيءر‬ ‫ص ط‬ ‫حقس طفناع ي ذ‬ ‫مرمهم إ م ر‬ ‫حذوا ي ط‬ ‫ف ذ‬ ‫م ال ي ط‬ ‫ن الل ل ط‬ ‫ه ب مأ ي‬ ‫ ي الل ل ذ‬ ‫ن ل طهذ ذ‬ ‫ط‬ ‫فذوا ي طوا ي‬ ‫ش ي‬ ‫حرت ى ِني طأت م ط‬ ‫منا ت طب طمي ر ط‬ VEDDE KESIRUN MIN EHLI-L-KITABI LEV JERUDDUKUM MIN BA’DI IMANIKUM KUFFAREN HASEDEN MIN ‘INDI ENFUSIHIM MIN BA’DI MA TEBEJJENE LEHUMU-LHAKKU FA’FU VASFEHU HATTA JE TIJELLAHU BI EMRIHI INNELLAHE ‘ALA KULLI ŠEJ IN KADIRUN Mnogi sljedbenici Knjige jedva bi dočekali to je skupina židovskih svećenika. Bilježi se da je Fenhas b. Azura, Zejd b. Kajs i grupa židova, rekli Huzejfetu b. Jemanu i Ammaru b. Jasiru, nakon bitke na Uhudu: - Zar niste vidjeli šta vas je snašlo? Da ste bili u pravu i na istini, ne biste bili poraženi. Vratite se našoj vjeri i to vam je bolje. Mi smo na boljem putu od vas. – Ammar je rekao: Kakav je prijestup kod vas kada se prekrši obaveza? – Oni su rekli: - To je težak prijestup. – Ammar je rekao: - Ja sam se obavezao da neću zanijekati Muhammeda dokle god sam živ. – Židovi su rekli: - Što se tiče Ammara on se odmetnuo od naše vjere, jer se od njega ne može nadati povratku. A šta je s tobom, Huzejfe? Zar nam nećeš dati obavezu i prisegu? – Huzejfe je rekao: - Zadovoljan sam Allahom Gospodarom, Muhammedom vjerovjesnikom, islamom vjerom, Kur'anom vodiljom, Kabom kiblom i vjernicima braćom. – Oni su mu rekli: - Tako nam Musaovog Boga, vaša srca je zadojila ljubav prema Muhammedu. – Onda su njih dvojica otišli Allahovom Poslaniku, sallellahu alejhi ve sellem, i rekli mu šta se desilo, a on im je rekao: - Uradili ste kako treba i spašeni ste. da vas, pošto ste postali vjernici, vjernici, u nevjernike povrate, da budete otpadnici vrate u nevjernike, odvrate od tevhida iz lične zlobe svoje, razlog zbog kojeg su htjeli da ih povrate u nevjerstvo. Priželjkivali su to iz svoje zavisti. Može se reći da je ta njihova želja bila plod njih samih, njihovih prohtjeva i stremljenja, a ne proizvod njihovog vjerskog ubjeđenja, makar oni tvrdili drugačije. Jer su oni to željeli i kako ta njihova želja može biti od strane Hakka. Moguće je i da se to odnosi na zavist koja je njima ukorijenjena i koja je dostigla krajnji svoj stepen iako im je Istina poznata; nakon što im je jasno pokazano da je Muhammed, sallellahu alejhi ve sellem, Allahov Poslanik, da je ono što on govori istina, da je njegova vjera kojoj poziva istina i da je došao sa mudžizama i svojstvima koji su spomenuti u Tevratu ali vi oprostite afv je izostavljanje kažnjavanja prijestupnika. Onaj ko ostavi prijestupnika, zanemario je njegov prijestup, jer je odbio da ga kazni ili da mu uzvrati. To ne podrazumijeva i prelaženje preko prijestupa, i stoga Uzvišeni kaže: i preko toga pređite jer čovjek može nešto oprostiti ali ne i zaboraviti. Prelaženje preko nečije greške je da se i ne spominje ta greška niti da se kritikuje zbog nje. Kaže se: safehtu 'ani-l-fulan onda kada zanemarim njegov prijestup i uvredu u cijelosti. Praštanje i prelazak preko greške na koje se poziva u ajetu, ne znači da se bude zadovoljno njihovim postupanjem, jer to je nevjerovanje. Allah ne poziva na nevjerovanje, nego se hoće reći da se ne bori protiv njih zbog toga i da se ostavi raspravljanje s njima zbog njihovih ružnih riječi. dok Allah Svoju odluku ne donese. Dok Allah presudi načinom: ili da se povede rat protiv njih, ili da plaćaju glavarinu, ili da se pobije Benu Kurejza a protjera Benu Nudajr. Bilježi se da su ashabi tražili od Poslanika, sallellahu alejhi ve sellem, da pobiju ove židove koji su bili nevjernici i koji su pozivali muslimane u nevjerovanje, pa je objavljen ajet o tome da se ne vodi borba protiv njih i da im se ne uzvraća istom mjerom, sve dok 243

dođe dozvola od Allaha za to. Allah, zaista, sve može. (Sura Bekare, 109.) Allah im može uzvratiti i uzvratit će im kada za to dođe vrijeme.

‫ط‬ ‫قد دمذوا ي ط‬ ‫س ذ‬ ‫صةال طة ط طوآذتذوا ي الرز ط‬ ‫ه‬ ‫لن ذ‬ ‫ن ط‬ ‫دوه ذ م‬ ‫ف م‬ ‫عفند ط الل لهم إ م ر‬ ‫ج ذ‬ ‫ن الل ل ط‬ ‫خمي يرت ت ط م‬ ‫كم د‬ ‫منا ت ذ ط ذ‬ ‫كناة ط وط ط‬ ‫وطأمقمي ذ‬ ‫مذوا ي ال ر‬ ‫م ي‬ ‫صميءر‬ ‫ن بط م‬ ‫مذلذو ط‬ ‫منا ت طعي ط‬ ‫بم ط‬ VE EKIMUSSALATE VE ATUZZEKATE VE MA TUKADDIMU LI ENFUSIKUM MIN HAJRIN TEDŽIDUHU ‘INDELLAHI INNELLAHE BIMA TA’MELUNE BESIRUN I molitvu obavljate i zekat dajite, nastavak na naredbu da im se oprosti i prijeđe preko uvreda, kao da im je naredio da sabure i da se priklonu i pribježište i utjehu traže kod Allaha svojim ibadetima i dobročinstvima. Hoće se ukazati na pridržavanje propisa i ibadeta Allahu; farzove i sunnete, shodno na nastavak: a za dobro koje za sebe pripremite a to podrazumijeva sva dobročinstva, samo što Allah izdvaja, među svim tim dobročinstvima, namaz i zekat, kako bi ukazao na važnost toga dvoga i mjesto koje to dvoje ima kod Allaha. Namaz je tjelesni način približavanja Allahu, kako bi pokret svakog organa bio zahvala na blagodatima koje je Allah dao, a zekat je materijalno približavanje Allahu, kako bi se na taj način bogati zahvalili na blagodatima koje im je Allah dao na ovom svijetu, tako što mogu uživati u različitim luksuzima, jer imaju različita bogatstva. Ono što uradite je uvjetno, u značenju: ma koje dobro uradite; bilo da je namaz, sadaka ili nešto drugo, radite za svoju korist naći ćete nagradu za to, a ne samo to djelo, jer samo to djelo ne ostaje, a i naći će takvog kakvo jeste i nije nešto što se želi kod Allaha, sačuvano na ahiretu. Naći ćete plodove toga, a jedno parče je golemo kao Uhud. Prilog, takdim, je spomenut kako bi se ukazalo na to da je osnova i svrha u svemu što je Allah blagodario zaduženim, mukellefima, na dunjaluku, da to prilože za svoje boravište i da to uskladište za Dan povratka, kao što stoji u hadisu: - Kada čovjek umre, ljudi kažu: - Šta je ostavio? – a meleki kažu: - Šta je ponudio? jer Allah dobro vidi ono što radite. (Sura Bekare, 110.) Sveznajući je i nije mu skriveno ni ono što je malo ni ono što je mnogo od dobra. Djelo nije vezano za dobro ili za zlo, nego je općenito i za podsticaj i za odvraćanje. Podsticaj jer ukazuje na to da Allah naknađuje i za malo dobra kao što naknađuje i mnogo. Zastrašivanje je u tome što isto tako zna i za malo i za puno zla i hrđavog i isto tako naknađuje. Kod Njega nijedan postupak nije promakao, ma šta neko uradio. Bilježi se da je Omer prolazio pored mezarja Beki'u-l-garkad, pa je rekao: Esselamu alejkum, stanovnici kabura. Kod nas je stanje da su vaše supruge se poudale, da su vam kuće drugi naselili, vaša imovina je razdijeljena. – Pa mu je neki glas rekao: - Omere, sine Hattabbov, ono što je kod nas je da ono što smo priložili i uradili, to smo i našli, ono što smo podijelili, na tome smo zaradili, ono što smo ostavili, to nam je propalo. Lijepo li je neko rekao: Pripravi za sebe, prije smrti dobro i trudi se, jer za vječnost nema drugog puta Sa'di je rekao: (stihovi na perzijskom) Znaj da čovjek kada umre, njegova djela prestaju, osim ako poslije njega ostane jedan od četverice sinova za koji nagrada ne prestaje: prvi je ono što se izrodi od čovjekova imetka kao što je gradnja džamije, mostova, stražara ili drugih i sličnih dobročinstava, kao što kaže Sa'di u Bustanu: (stihovi na perzijskom) 244

Na ovo ukazuju riječi Poslanika, sallellahu alejhi ve sellem: - Od trajne sadake – u hadisu: - Kada čovjek umre prekidaju se njegova djela osim u trome... Drugo je ono što se izrodi iz zdravog razuma; korisno znanje i na to ukazuju riječi Poslanika, sallellahu alejhi ve sellem: - Ili znanje od kojeg ima koristi. – Kažu da su to propisi koji se izvlače iz Svetotekstova. Jasno je da se odnosi na opće znanje; rukopisi i knjige koje je ostavio iza sebe, ili ako je nekoga podučio vjerskim znanostima ili onome što je potrebno da se poduči. Ograničava se na korisno znanje, jer ono od kojeg nema koristi i ne daje plodova, kao što i skrivanje korisnog znanja ne da ne uzrokuje nagradu, nego uzrokuje kaznu, kao što stoji u hadisu: Ko sakrije znanje, bit će zauzdan na Kijametskom danu ognjenim uzdama. Imam Sehavi kaže: - Ova prijetnja se odnosi na one koji uskrate knjigu onom ko je traži da bi se okoristio o nju. Treće je ono što se izrodi od čovjeka, kao što su djeca i na to ukazuju riječi Poslanika, sallellahu alejhi ve sellem: - Ili dobro dijete koje će moliti za njega. – Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, uvjetuje da je dijete dobro, jer nagrada ne dolazi od drugačijeg. Što se tiče grijeha djeteta, on se neće prenositi na roditelja, ako je roditeljeva namjera bila dobro. Spominje se dova, moljenje, kako bi se dijete potaklo na činjenje dove za roditelje, a ne da je to ograničenje, jer nagrada dolazi roditelju od njegova djeteta kada god učini neko dobro, svejedno da li uputio dovu za oca ili ne, kao da neko posadi sadnicu i ima nagradu i ako se pojede plod tog drveta, svejedno da li onaj ko je pojeo taj plod uputio dovu za njega Allahu ili ne uputio. Tako je i sa majkom. Ako kažeš: - A kako uskladiti ovaj hadis i hadis Poslanika, sallellahu alejhi ve sellem: - Ko u islam uvede lijepu praksu ima nagradu i nagradu svih onih koji to budu radili do Kijametskog dana. – i hadisa: - Ko umre, pečate mu se njegova djela, osim stražara na Allahovom putu, njegova djela se množe do Kijametskog dana? Kažemo: - Uvedena praksa je u okviru korisnog znanja. Značenje hadisa o stražaru je da njegova djela koja je uradio na dunjaluku, umnožavaju se do Kijametskog dana, osim tri spomenute vrste u hadisu. To su djela koja nastaju nakon smrti i ona se nikada ne prekidaju, jer on je bio uzročnik tim djelima i stoga mu i dolazi nagrada za njih. Četvrto je ono što se izrodi iz duše, a to su duhovna djeca koja su stasala odgajanjem; kao što su djeca šejhova među sufijama, koji se pridržavaju vjere. Ovaj dio, kategorija, može se podvesti pod onaj prethodni, pa razumi ovo.

‫هذودا د أ طو نصنار ى ت مل ي ط ط‬ ‫من ط‬ ‫م قذ ي‬ ‫خ ط‬ ‫م‬ ‫وططقناذلذوا ي طلن ِني طد ي ذ‬ ‫هناذتذوا ي ب ذير ط‬ ‫ل ط‬ ‫ن ذ‬ ‫جفن ر ط‬ ‫كنا ط‬ ‫ل ال ي ط‬ ‫هنان طك ذ ي‬ ‫منان ممي سهذ ي‬ ‫كأ ط‬ ‫ة إ مل ر ط‬ ‫ي ط ط ط‬ ‫مإن ذ‬ ‫ن‬ ‫كفنت ذ ي‬ ‫م ط‬ ‫صناد ممقمي ط‬ VE KALU LEN JEDHULE-L-DŽENNETE ILA MEN KANE HUDEN EV NESARA TILKE EMANIJJUHUM KUL HATU BURHANEKUM IN KUNTUM SADIKINE Oni govore objavljeno povodom delegacije Nedžrana koji su bili kršćani. Oni su se okupili kod Poslanika, sallellahu alejhi ve sellem, sa židovima i jedni druge su optuživali za neistinu, pa su židovi rekli za Benu Nedžran: - U Džennet će ući samo židovi. – A Benu Nedžran su govorili židovima: - U Džennet će ući samo kršćani. – pa je Allah rekao: - Kitabije, židovi i kršćani kažu: da će u Džennet ući samo jevreji, odnosno samo kršćani. – nije rekao: koji su bili u skladu sa zamjenicom ko, a množina u predikatu je shodno značenju. Hud je množina od Haid a to znači pokajnik, slično: i mi se Tebi kajemo, pa kao da je to bilo pohvalno ime, u početku, za one koji su se pokajali od obožavanja teleta, a onda, nakon dokidanja njihova vjerozakona, postalo je pojam kojim se označava njihovo 245

društvo. - To su to što oni govore i tvrde da u Džennet neće ući osim ko je židov ili kršćanin puste želje njihove! Samo njihova ufanja i lažne nade koje oni priželjkuju od Allaha bez opravdanog razloga. Arapi nazivaju govor u kojem nema ikakva argumenta tlapnjom, priželjkivanjem, zanošenjem, zabludom, u prenesenom značenju. Navedena je množina ovom izrazu i pojmu jer se odnosi i na židove i na kršćane. Dalje Allah ukazuje na neopravdanost i neutemeljenost njihovih tvrdnji, govoreći svom Vjerovjesniku, sallellahu alejhi ve sellem: - Ti reci: "Dokaz svoj vaš argument da ste vi probrani i određeni za ulazak u Džennet. Nije rečeno: - Vaše dokaze. – jer je tvrdnja bila jedna, a to je nijekanje mogućnosti da neko drugi osim njih uđe u Džennet. Stoga se traži i dokaz toj tvrdnji. dajte ako je istina to što govorite!" (Sura Bekare, 111.) u svojim izjavama i tvrdnji. Svaka izjava kojoj nema čvrstog dokaza, nije prihvatljiva

‫بطل ى من أ طسل طم وجهه ل مل له وهذذو محسن فطل ط ط‬ ‫م‬ ‫عفند ط طرب دهم وطل ط ط‬ ‫خذوي ء‬ ‫جذره ذ م‬ ‫هأ ي‬ ‫ط‬ ‫م وطل ط هذ ي‬ ‫ف ع طل طمي يهم ي‬ ‫ذ‬ ‫ط ي ي ط ط ي ط ذ‬ ‫م ط ط ذ ي م ء‬ ‫ن‬ ‫نذو‬ ‫ز‬ ‫ح‬ ‫ِني‬ ‫ط ي ط ذ ط‬ BELA MEN ESLEME VEDŽHEHU LILLAHI VE HUVE MUHSINUN FE LEHU EDŽRUHU ‘INDE RABBIHI VE LA HAVFUN ‘ALEJHIM VE LA HUM JAHZENUNE A nije tako! Znaj da njihove riječi da neće iko u Džennet...podrazumijevaju i potvrdu i nijekanje. Što se tiče potvrde, to je da mogu ući u Džennet i židovi i kršćani. A što se tiče nijekanja, to je da u Džennet neće ući iko osim njih. Riječi: A nije tako! Potvrda su njihovom nijekanju, pa kao da su rekli: - Neće ući u Džennet iko osim nas. – pa im se odgovara: - A nije tako! U Džennet će ući i drugi i nije tako kako vi tvrdite. Onoga ko se bude Allahu pokoravao ko se preda Allahu, ne čineći Mu širka. Islam nečega nečemu je da se bude predano njemu u značenju da niko nema prava na njega ni što se tiče stvaranja ni što se tiče robovanja ni posjedovanja. Kazuje vedžh, lice, jer to je najčasniji dio tijela, jer je to izvorište osjećaja, razmišljanja i maštanja. U prenesenom značenju, kada se navodi dio a odnosi se na cjelinu. U to spada i kada se kaže: Allah njegovo lice časnim učinio. – Moguće je i da je predanost lica alegorija na predanost bića, jer onaj ko se založi licem, neće škrtariti ostalim organima. Lice je naročiti organ i uz to dobra djela činio, i pored svoje iskrenosti, predanosti Allahu u cijelosti, poniznim nefsom i pokornim, još čini i dobro, ihsan, u svim svojim postupcima tako što ih čini na najljepši način. Iskreno djelo radi Allaha ne znači nužno da je ono i lijepo. Suština ihsana i činjenja djela na priličan način, a to je da se uradi najljepše, shodno je ljepoti bića. Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, to tumači pa kaže: - Da robuješ Allahu kao da Ga gledaš, pa ako ti Njega nisi vidio, On tebe gleda. – Ovo je značenje suštine vjerovanja, a njegova forma je ihsan. Što se tiče njegove nutrine, to je stepen onda sam njegov vid i sluh koji su rezultat približavanja kroz dodatne dobrovoljne ibadete, a to je činjenica da je Hakk ogledalo čovjekovih svojstava i pokazatelj njegovih stanja. Što se tiče približavanja farzovima, to je jasno rečeno u riječima: Uzvišeni Allah kaže jezikom svoga roba: Allah čuo onog ko Ga hvali. To je stanje kada su svojstva roba i njegova stanja ogledalo Hakkova Zata i pokazatelj Njegova postojanja. Shodno približavanju nafilama, forma, vidljivo i osvjedočeno je čovjek, rob, a što se tiče farzova, to je Hakk toga čeka nagrada pravedna nagrada i naknada za njegova djela. Time se hoće ukazati na ulazak u Džennet. Izjašnjava se pojmom nagrade kako bi se ukazalo na jaku vezu između djelovanja i ulaska u Džennet i nemogućnost ulaska u Džennet bez djelovanja kod Gospodara njegova, ta nagrada je postojana kod Njegova vladara, Onog ko 246

upravlja njegovim životom i ko mu omogućava da dostigne svoj vrhunac i neće išta propasti ili biti zanemareno. Indijjeh, kod, je radi počasti. takvi se neće ničega bojati i ni za čim neće tugovati. (Sura Bekare, 112.) na ahiretu, kada uđu u Džennet, kao što Uzvišeni kaže o Džennetlijama: "Hvaljen neka je Allah" – govorit će - "koji je od nas tugu odstranio (Sura Fatir, 34.) Što se tiče ovog svijeta, oni strahuju od toga da ih poklope nevolje i teškoće i žale za propuštenim dobrim djelima i ibadetima koji vode uspjehu. Vjernik, kako god ne gubi nadu u Allahovu milost, isto tako nije ni siguran od Njegove srdžbe i kazne, kao što se kaže: - Neće se objediniti dva straha i dvije sigurnosti. Onaj ko strahuje na dunjaluku, bit će siguran na ahiretu kada budu strahovali nevjernici od kazne, i kada budu žalili oni koji su propuštali prilike, zbog promašenog života i nagrade. Strah može biti od onog što se može desiti u budućnosti, kao što je žal za onim što se već desilo. – A onaj ko je bio siguran na ovom svijetu, strahovat će na ahiretu. - U Mesneviji stoji: (stihovi na perzijskom)

‫ط‬ ‫ت ال يمي طذهذود ذ ع ططل ى ط‬ ‫ ى ط‬ ‫م‬ ‫س م‬ ‫ يتء وططقنال ط م‬ ‫س م‬ ‫وططقنال ط م‬ ‫صناطر ى ل طمي ي ط‬ ‫ت ال يمي طذهذود ذ ل طمي ي ط‬ ‫ يتء وطهذ ي‬ ‫ت الفن ر ط‬ ‫ت الفن ر ط‬ ‫ش ي‬ ‫ش ي‬ ‫صناطر ى ع طل ط‬ ‫ب ك طذ طل م ط‬ ‫مث ي ط‬ ‫ك طقنا ط‬ ‫منا‬ ‫م ال ي م‬ ‫ن م‬ ‫ه ِني ط ي‬ ‫مذو ط‬ ‫ن ال يك مطتنا ط‬ ‫ِني طت يذلذو ط‬ ‫م ِني طذوي ط‬ ‫مةم مفمي ط‬ ‫قطمينا ط‬ ‫م ب طمي يفن طهذ ي‬ ‫حك ذ ذ‬ ‫م طفنالل ل ذ‬ ‫ل قطذويل مهم ي‬ ‫ن ل ط ِني طعيل ط ذ‬ ‫ل ال رذ مِني ط‬ ‫ط‬ ‫ن‬ ‫خت طل م ذ‬ ‫كناذنذوا ي مفميهم ِني ط ي‬ ‫فذو ط‬ VE KALETI-L-JEHUDU LEJSETINNESARA ‘ALA ŠEJ IN VE KALETINNESARA LEJSETI-L-JEHUDU ‘ALA ŠEJ IN VE HUM JETLUNE-L-KITABE KEZALIKE KALELLEZINE LA JA’LEMUNE MISLE KAVLIHIM FALLAHU JAHKUMU BEJNEHUM JEVME-L-KIJAMETI FI MA KANU FIHI JAHTELIFUNE Jevreji govore: pojašnjenje zabludjelosti i židova i kršćana, kada smatraju suprutnu skupinu zabludjelom, a nakon što je ukazano na ispraznost općenite tvrdnje za sve osim njih "Kršćani nisu na Pravome putu!" nisu u pravu niti imaju nešto prihvatljivo a kršćani vele: "Jevreji nisu na Pravome putu!" - a oni govore što govore, mada je činjenica da i jedni i drugi čitaju Knjigu. Imaoci su knjige, znanja i čitanja Knjige. Obaveza je da onaj ko čita neku od Allahovih Knjiga i vjeruje u nju, ne smatra neispravnim ostale, jer svaka Allahova Knjiga potvrđuje prethodnu Tako, kao što si čuo da oni govore, njihovi zabludjeli učenjaci slično kao oni, ovdje je strašan ukor, jer spuštaju sebe, sa svojim znanjem, na isti stepen koji imaju oni koji nemaju ikakvo znanje govore i oni koji ne znaju. Od idolopoklonika, prirodnjaka i ostalih neznalica. Oni govore za bilo koju vjeru da nije ispravna i da nije respektabilna Allah će im i jednoj i drugoj skupini na Sudnjem danu presuditi o onome u čemu se oni ne slažu. (Sura Bekare, 113.) po pitanju vjere. Ako kažeš: - Kako će im presuditi i na osnovu čega? – Kažem: - Tako što će svakoj skupini dodijeliti kaznu koja joj priliči. U ajetu se spominje sud, ali se ne spominje presuda. Znaj da će svaka skupina veličati ono na čemu su. To nije samo slučaj sa zabludjelim skupinama, nego je to slučaj i sa sufijama međusobno, sa šejhovima međusobno, sa učenjacima međusobno. Svaka skupina prigovara grešku onoj drugoj i to traje, a preče bi bilo da se slijedi uputa. Jedan šejh je rekao: - Ko tvrdi da ima ispravno srce i da je na pravom putu a nije pročišćenog nefsa i ne zna početak i kraj, zbog dunjalučkih interesa, ima mnogostruko veću kaznu od onih žena koje je Vjerovjesnik, sallellahu alejhi ve sellem, vidio u Noći miradža, koje su kidale svoja prsa makazama. Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, je pitao Džibrila, pa mu je Džibril rekao: - To su bludnice koje su rađale kopilad. – Neopravdana tvrdnja za koju se nema dokaza, onom ko je 247

kazuje je zabluda i on odvodi u zabludu i druge. Onaj koji tvrdi je kao bludnica, a onaj ko ga slijedi u njegovim prohtjevima, hevi, je kao kopile. Kopile je propalo, jer nema odgajatelja, a sljedbenici novotara su propali jer oni samo šire novotariju i zabludu. Prenosi se od šejha Sadruddina Tibrizija da je rekao: - Bio je neki čovjek, poznat u Tibrizu, i zvali su ga Arif (onaj koji je spoznao), pa je jednom došao do sijela jednog od pravih arifa. Ovaj ga je pitao: - Kako se zoveš? – On je rekao: - Ime mi je Mahmud, ali me zovu arif. – Ovaj ga je pitao: - Da li si spoznao svoje biće? – Onaj je odgovorio: - Pročitao sam mnoge knjige koje su napisali šejhovi, učenjaci i sufije. – Onaj ga je pitao: - To je ono što su oni rekli, a šta imaš ti? (stihovi na perzijskom) Posjedovanje knjige nije naročito korisno ako se ne praktikuje ono što je u njoj. To je kao neki trgovac kojem dođe pismo od njegova roba kojem je dozvolio da trguje u njegovo ime, u kojem stoji: - Kupio sa to i to. – pa kaže svom gazdi šta se sve izdešavalo. Samo ovo pismo i obavijest neće dati sposobnost njegovom gazdi da trguje ako mu nije došlo ono što je rob kupio od robe. Kada bi kupci došli do njegove kuće da kupuju od njega, on bi se samo mogao osramotiti, jer njegov dućan u kojem izlaže robu kupcima, ne može se okititi samo napisanim pismom. U Mesneviji stoji: (stihovi na perzijskom)

‫ط‬ ‫وم ط‬ ‫منا ط‬ ‫خطراب مطهنا أ ذويطلئـئ م ط‬ ‫م‬ ‫سطع ى مف ي ط‬ ‫م م‬ ‫كنا ط‬ ‫ه وط ط‬ ‫جد ط الل لهم أن ِني ذذ يك ططر مفميطهنا ا ي‬ ‫م ط‬ ‫ن ل طهذ ي‬ ‫ك ط‬ ‫م ذ‬ ‫س ذ‬ ‫سنا م‬ ‫مفن طعط ط‬ ‫من ر‬ ‫م ر‬ ‫ن أظ يل ط ذ‬ ‫ط ط ي‬ ‫ط‬ ‫ط‬ ‫ذ‬ ‫ر‬ ‫ط‬ ‫م‬ ‫ظمي‬ ‫ع‬ ‫ب‬ ‫ذا‬ ‫ع‬ ‫ة‬ ‫ر‬ ‫خ‬ ‫ال‬ ‫ف ي‬ ‫م‬ ‫ه‬ ‫ل‬ ‫و‬ ‫ ي‬ ‫ز‬ ‫خ‬ ‫مينا‬ ‫ن‬ ‫د‬ ‫ال‬ ‫ف ي‬ ‫م‬ ‫ه‬ ‫ل‬ ‫ن‬ ‫فمي‬ ‫ئ‬ ‫خئآ‬ ‫ل‬ ‫إ‬ ‫هنا‬ ‫لذو‬ ‫خ‬ ‫د‬ ‫ط‬ ‫ط‬ ‫ط‬ ‫ذ‬ ‫م ط م‬ ‫سيط م ي ء ط ذ ي م‬ ‫م م ط ذ ي م‬ ‫ء‬ ‫أن ِني ط ي‬ ‫م ء‬ ‫ط م‬ VE MEN AZLEMU MIMMEN MENE’A MESADŽIDELLAHI EN JUZKERE FIHESMUHU VE SE’A FI HARABIHA ULA IKE MA KANE LEHUM EN JEDHULUHA ILLA HA IFINE LEHUM FIDDUN JA HIZJUN VE LEHUM VI-L-AHIRETI ‘AZABUN ‘AZIMUN Ima li većeg nasilnika povod objave ovom ajetu je da Titus Rimljanin, vladar kršćana i njegova vojska, povela rat protiv Israelićana, pa su njihove borce pobili a djecu i žene porobili. Spalili su Tevrat i porušili Bejtu-l-makdis, u džamiju su pobacali leševe i klali svinje. Džamija je bila ruševna sve do dana halife Omera kada je nanovo izgrađena od strane muslimana. To je bilo kada je Omer zauzeo Kisrino područje i kada je zaplijenio njihov imetak. Od tog ratnog plijena je renovirao džamiju, a onda je džamija pala u ruke Franaka i ostala pod njihovom kontrolom više od stotinu godina, sve dok ju ponovo nije preuzeo u muslimanske ruke Salahuddin Ejjubi, 855.g. poslije hidžre. U ovom ajetu je upitna rječca ko u značenju negacije, pa kao da je rečeno: ne postoji veći silnik od onoga koji brani da se u Allahovim hramovima odnosi se na Mesdžidu-l-aksa, a množina je jer je propis u ajetu općenit za sve džamije i za sve one koji tako postupaju. Kada neko vrijeđa dobrog čovjeka, ti pitaš: - Ko je gori od onog ko vrijeđa dobre ljude? Jer ne uzima posebnost uzroka u razmatranje. ime Njegovo spominje da Ga se tesbih čini, da se u džamiji klanja i koji radi na tome da se oni poruše? Obore ili da se stave izvan funkcije Takvi bi trebali u njih samo sa strahom ulaziti. Ne bi trebali ikako ulaziti osim ispunjeni strahopoštovanjem i ponizni, a da ne govorimo o tome da se drznu pa da ih ruše Na ovome svijetu doživjet će sramotu, neviđenu, koja se ne može opisati; ubojstva, porobljavanje, poniženje, krvarina. To je bilo oslobođenje Kostantinopolja, Grčke i Amurije a na onom svijetu patnju veliku! (Sura Bekare, 114.) džehennemska kazna koja nikada neće prestati shodno njihovom 248

prelaženju svake granice u tome. Bilježi se da je ajet objavljen povodom arapskih mnogobožaca koji su zabranjivali Poslaniku, sallellahu alejhi ve sellem, da se moli Allahu u Mekki i da su ga time prisilili na hidžru u Medinu. Na taj način oni su sprječavali Poslanika, sallellahu alejhi ve sellem, i njegove ashabe da spominju Allaha u Mesdžidu-l-haramu. Također, sprječavali su Poslanika, sallellahu alejhi ve sellem, i njegoe ashabe da uđu u Mesdžidu-l-haram one godine kada je iz Medine došao da ga obiđe, kada se desila Hudejbija, a to je šesta godina po hidžri. Hudejbija je mjesto prema Mekki. Na osnovu ovoga je džamija zbog koje je objavljen ovaj ajet Mesdžidu-l-haram. Pod rušenjem se hoće ukazati na njihovo kvarenje Mesdžidu-l-harama od ibadeta i spominjanja Allaha a ne misli se da ga se pokvarilo rušenjem. Kada džamija ostane bez ibadeta i spominjanja Allaha, onda je kao i srušena, jer je svrha zbog koje se gradi džamija spominjanje Allaha i ibadet u njoj. Ako se ne ostvaruje ovo dvoje, onda je isto kao i da je nema i kao da je srušena. Održavanje džamije, kako god je bitno da se izgradi, i popravlja, isto je i kada se u nju dolazi i navraća. Kaže se da neko održava džamiju ako u nju često navraća radi ibadeta. Kaže se za nebeske stanovnike da su oni koji održavaju nebesa. Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, je rekao: - Kada vidite čovjeka da posjećuje džamiju, svjedočite mu vjerovanje. – Ovo je shodno riječima Uzvišenog: Allahove džamije održavaju oni koji u Allaha i u onaj svijet vjeruju i koji molitvu obavljaju i zekat daju i koji se nikoga osim Allaha ne boje; oni su, nađati se je, na Pravome putu. (Sura Tevbe, 18.) pa je obilaženje džamije učinjeno kao njeno održavanje. Hazreti Alija je rekao: - Šest stvari su muruet, muževnost, časnost. Tri su u stalnom mjestu boravka a tri su na putovanju. Ono što je u stalnom mjestu boravka je: učenje Allahove Knjige, posjećivanje džamija i prijateljevanje radi Allaha. Ono što je na putovanju je: dijeljenje poputbine s drugima, lijepo ponašanje i šala sa nečim što nije grijeh. U predznake Smaka svijeta se ubraja da će se džamije graditi sa visokim minaretima, da će se ukrašavati raznim ukrasima, ali da se neće spominjati Allah u njima. Prazniti džamije od namaza, učenja Kur'ana, pokazivanja obilježja islama je nešto najružnije, naročito ako se usporedi sa otvaranjem vrata kafane, a zatvaranja vrata mekteba i džamija. Ovo se može vidjeti u većini romejskih zemalja, u današnje vrijeme. Trebamo plakati na otuđenosti vjerovanja, braćo. Kušejri je rekao: - Ko čini veću nepravdu od onoga ko strastima ruši mjesta gdje se ibadet čini, a to su duše pobožnih, koji različitim željama ruši mjesta spoznaje a to su srca onih koji su spoznali, a luksuzima i naklonošću, ruši mjesto ljubavi, a to su duše ašika. Ruši pridavanjem pažnje formi, mjesta gdje se dešava osvjedočenje, a to su boravišta jednobožaca. U ajetu je išaret koliko je častan Bejtu-l-makdis i Mesdžidu-l-haram. U hadisu stoji: - Ko posjeti Bejtu-l-makdis nadajući se nagradi, Allah mu dadne nagradu hiljadu šehida, njegovo tijelo zabrani Džehennemu. A onaj ko posjeti učenog, kao da je posjetio Bejtu-l-makdis. - Ovako je u Miškatu-l-envar. Navodi se u El-kanijje da je najsvetija džamija Mesdžidu-l-haram, onda Poslanikova, sallellahu alejhi ve sellem, džamija u Medini, onda Mesdžidu-l-aksa, onda glavne džamije u gradu, pa mahalske džamije. One su manje važnosti jer u njima nema itikafa, jer nemaju stalnog imama i mujezina, a onda su kućni mesdžidi gdje nije dozvoljeno da se itikafi osim ženama. Uftade efendi jer rekao: - Nema mjesta koje je časnije od Velike džamije u Bursi, poslije Mekke, Medine i Kudsa. – On priča: - Tu je bila kuće žene, starice, koja je povjerovala sa Nuhom, alejhisselam. Allah ju je sačuvao od potopa u toj kući jer 249

nije stigla da se ukrca na lađu. – Ovako su vidjeli neki ehlullah kroz otkrovenje. Onaj ko ibadeti u ovoj džamiji, Allah će ga sačuvati od poplave nemara. – Još je rekao: - Ibadetiti u Mekki jedan dan, je kao u ostalim mjestima ibadetiti godinu, pod uvjetom da se vodi računa o edebima, ponašanju u Mekki. – Rekao je: - Kod nas imaju dvije posebne džamije: Džamija sejjid Buharija u Brusi i druga je Džamija Ebu Ejjuba Ensarija u Istambulu. (stihovi na perzijskom) Allahu, učini nas od onih koji su zauzeti Tobom.

‫ط‬ ‫م ي‬ ‫م‬ ‫ه طوا م‬ ‫ه الل لهم إ م ر‬ ‫م وط ي‬ ‫مضغيرم ذ‬ ‫سعء ع طملمي ء‬ ‫ن الل ل ط‬ ‫ج ذ‬ ‫منا ت ذذوطسلذوا ي فطث ط ر‬ ‫ب فطأِني يفن ط ط‬ ‫شرمقذ طوال ي ط‬ ‫وطل مل لهم ال ي ط‬ VE LILLAHI-L-MEŠRIKU VE-L-MAGRIBU FE EJNEMA TUVELLU FE SEMME VEDŽHULLAHI INNELLAHE VASI’UN ‘ALIMUN A Allahov je i istok i zapad; ukazuje se na čitavu zemlju, jer nema razloga da se izdvaja istok ili zapad, nego je čitava zemlaj Njegova i nema nekog posebnog mjesta gdje On ima više vlasti nego u nekom drugom mjestu, po pitanju vlasništva. Što se tiče pogodnosti za ibadet, čitava zemlja, ako vam bude uskraćena Kaba ili Bejtu-l-makdis, je džamija. kuda god se okrenete, gdje god da se okrenete licima, kibla vam je. Imam je rekao: Okrenuti se ima značenj i kada dolazi i kad odlazi, i to je jedna od riječi koja može imati međusobno suprotna značenja. Ovdje se hoće: krenete pa - tamo je Allahova strana. Strana koju je naredio da se okrene i kojom je zadovoljan kao kiblom. Mogućnost okretanja nije naročita za jednu džamiju u odnosu na drugu, ili za neko mjesto u odnosu na drugo. Gdje god se okrenemo Allah zna za nas i može doći do Njega, jer On nije neko tijelo ili pojava pa da bude na jednom mjestu i strani zauzet i prisutan a odsutan na drugoj strani. Hoće se reći da je Njegovo znanje sveobuhvatno i jednako za sva mjesta i oblasti. On zna šta se radi na bilo kojem mjestu i nagrađuje zbog truda. U hadisu stoji: Kada biste spuštali kofu do najnižeg sprata zemlja, ona bi došla do Allaha. – u značenju: Allahovo sveznanje obuhvata sva područja. Ovdje hoće da se kaže da bi Allah znao za tu kofu, a Allah je daleko od toga da Ga se odredi na određeno mjesto. – ovako je u El-mekasidu-l-haseneh. - Allah je, zaista, neizmjerno dobar sveobuhvatan je, vlašću i stvaranjem. Ovo je kao nastavak na riječi: a Allahov je istok i zapad. Ako tumačiš si'ah kao širinu milosti, onda će riječi: a Allahov je istok i zapad biti u značenju: nije ibadet i namaz izuzetan i određen samo za određene džamije, nego je čitava zemlja vaša džamija i klanjajte gdje hoćete, u bilo kojoj oblasti. On je ostavio svoj Šerijat s mnogim olakšicama i ostavio ga je lahkim, ostavio je mogućnost da Mu se robuje širokom, ne prisiljava vjernike na nešto što oni ne mogu. Hoće se reći da On ostavlja prostora svojim robovima u svemu što im je potrebno, pa je tako ostavio i prostora po pitanju kible kao nešto najpreče. Ova općenitost se uzima iz izraza i pojma Vasi' – Neizmjeran, jer nije ograničeno ičim. Gazali kaže u Šerhu-l-esmai-l-husna: - Vasi' je izvedenica od širine, a širina se nekada pripisuje znanju, jer obuhvata mnoge činjenice, a nekada dobročinstvu i darežljivosti. Kako god da se upotrijebi, jedini koji je neograničen i neizmjeran je Allah, jer ako se kaže da je ova širina u odnosu na znanje, Allahovom znanju nema kraja. Ako se kaže da je dobročinstvo i blagodat, Njegovom blagodarenju nema kraja. Svako prostranstvo, ma koliko da je veliko, ima svoju granicu, a ono koje nema granice, najpreče je da se kaže da je Allahovo. Jedini koji je neizmjeran je Allah jer sve što je široko kada se usporedi sa nečim 250

širim i većim, postaje tijesno, a svako prostranstvo je ograničeno i može se zamisliti nešto prostranije. Ono što nema kraja niti se može zamisliti nešto veće, jeste obrazovanost čovjeka i njegov ahlak. Ako je čovjek obrazovan onda je on mnogoznan, a ako je njegov ahlak neograničen i nestiješnjen strahom od siromaštva, zavidluka, pohlepe i ostalih pokudnih svojstava i osobina, onda je taj čovjek vasi'. Međutim, sve to je ograničeno, jedino bezgraničan i neizmjerljiv je Allah Uzvišeni. - U Mesneviji stoji: (stihovi na perzijskom) i On sve zna. (Sura Bekare, 115.) šta je dobro za njih i kakva su im djela. Ovo nije oslobođeno i određenog vida prijetnje, kako bi klanjač bio na stalnom oprezu od toga da se olahko odnosi prema namazu ili da bi nešto od njega ispustio. Također ima i obećanje nagrade klanjačima na bilo kojem mjestu. Jasno je da je ovaj ajet vezan za riječi: a ko je veći zulumćar od onoga ko priječi džamijama... i da je značenje: - Sve zemlje i mjesta, vjernici, prostrane su vam i to što je neko srušio neku Allahovu džamiju ne smije vas priječiti od toga da svoja lica upravite prema Allahovoj kibli, ma gdje da ste na zemlji. Mudžahid i Hasan kažu: - Kada je objavljen ajet: I vaš Gospodar je rekao: Dovite Mi, Ja ću vam odgovoriti – pitali su: - Gdje da Mu dovu upućujemo. – pa je objavljen ajet: a Allahov je i istok i zapad, pa gdje god da se okrenete, tamo je Allah. – bez određivanja strane i mjesta. Ako neko kaže: - Šta znači podizanje ruku nebu, kada se uči dova, mada je Allah daleko od toga da Mu se određuje strana i mjesto? – Kažemo: - Vjerovjesnici i evlije su to radili, ne da bi se reklo kako je Allah na određenom mjestu, nego da bi se reklo kako su Allahove riznice na nebesima, kao što Allah kaže: a na nebu je opskrba vaša i ono što vam se obećava. (Sura Zarijat, 22.) I kaže: I ne postoji ništa čije riznice ne posjedujemo, a od toga Mi dajemo samo onoliko koliko je potrebno. (Sura Hidžr, 21.) Arš je mjesto gdje se pokazuje svojstvo svemilosti, pa se ruke upravljaju nebesima i gleda se u njih, kao što bi prosjak upro prstima u sultanovu blagajnu a onda tražio od njega da mu da nešto iz te blagajne. Bilježi se da je Imamu-l-haremejn, došao kod jednog istaknutog kao gost. Kod tog čovjeka su se okupili učenjaci i velikodostojnici, pa je jedan od prisutnih ustao i rekao: - Šta je dokaz da Allah nema određeno mjesto, a On je rekao: Milostivi, koji upravlja svemirom svim. (Sura Ta ha, 5.)47 – On je rekao: - Dokaz je riječi Junusa, alejhisselam, u utrobi ribe: "Nema boga, osim Tebe, hvaljen neka si, a ja sam se zaista ogriješio prema sebi!" - (Sura Enbija, 87.) – Prisutni su se začudili tome, pa je domaćin zatražio od Imama da mu objasni. Imam je rekao: - Među nama ima jedan ko je dužan hiljadu dirhema. Izmiri za njega dug i pojasnit ću ti. – Domaćin je obećao da će izmiriti dug, pa je Imam rekao: - Allahov Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, kada je bio na miradžu i došao dokle je Allah htio da dođe, rekao je: - Ne mogu da Ti zahvalim i slavim Te kao što Ti sebe slaviš. – a kada je Junus bio iskušan time da je zapao u riblju utrobu, u morskim dubinama, rekao je: "Nema boga, osim Tebe, hvaljen neka si, a ja sam se zaista ogriješio prema sebi!" - (Sura Enbija, 87.) I jedan i drugi su se obratili Tebe a to je obraćanje nekome ko je blizu i ko je prisutan. Da je On bio na nekom određenom mjestu, 47 Postoji jedna grupa muslimana koji hoće da ovim ajetom odrede Allahu mjesto, pa kažu: Koji se nad Arš uzdigao. – ili čak i druge opasnije prijevode riječi istiva. – op. prev. 251

onda to ne bi bilo moguće i ne bi bilo ispravno. U tome je dokaz da Ga ne obuhvaća određeno mjesto. U hadisu stoji: - Nemojte me smatrati boljim od Junusa b. Mete, jer je on u utrobu vidio ono što sam ja vidio iznad Arša. Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, na taj način ukazuje na ono što je Junus, alejhisselam, doživio od otkrovenja i ukazanja Zata. Kažu da je ajet objavljen u povodu toga što su židovi prigovorili za okretanje kible. Bilježi se da je Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, klanjao sa svojim ashabima u Mekki, u pravcu Kabe, pa kada je došao u Medinu, Allah mu je naredio da se okreće prema Bejtu-l-makdisu, kako bi se što bolje potvrdilo ono što su židovi imali od vjerozakona. Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, se upravljao na tu stranu šesnaest mjeseci, a stalno je razmišljao i molio Allaha da naredi okretanje Kabi, jer to je bila kibla njegova pretka Ibrahima, alejhisselam, i bila je starija od Bejtu-l-makdisa i ima se veći razlog da se poziva u iman zbog nje, kao što Allah kaže: Vidimo Mi kako sa žudnjom bacaš pogled prema nebu, i Mi ćemo sigurno učiniti da se okrećeš prema strani koju ti želiš: (Sura Bekare, 144.) To je bilo u džamiji Benu Selemeta, pa je Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, klanjao podne i kada je klanjao dva rekata, došla je Objava: okreni zato lice svoje prema Časnome hramu! (Sura Bekare, 144.) i Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, se okrenuo u namazu, i zbog toga se ta džamija naziva Džamijom dvije kible – Mesdžidu-l-kibletejn. Kada je kibla okrenuta, bilo je krivo kome je bilo krivo i to je bio ispit od Allaha, kao što Allah kaže: I Mi smo promijenili Kiblu prema kojoj si se prije okretao samo zato da bismo ukazali na one koji će slijediti Poslanika i na one koji će se stopama svojim vratiti (Sura Bekare, 143.) Allahu, uputi nas, učini nas postojanim i pomozi nas protiv nevjernika. Vjernik ima pravo da traži pomoć i zaštitu Allahom i da se predaje Allahovoj odredbi, da slijedi poslanike a da ne slijedi svoj nemoćni razum i svoje ograničeno razumijevanje, da se uči odgoju i edebu od izvora poslanice. Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, nije tražio da se okrene kibla nego je čekao Allahovu odredbu, pa ga je Allah počastio tako što je udovoljio njegovom, sallellahu alejhi ve sellem, stremljenju i želji i počastio ga je nad ostalim poslanicima. Znaj da su grupe kojim je bilo teško zbog okretanja kible, bile dvije grupe koje su više vodile računa o tome šta će reći ljudi nego o Allahovom zadovoljstvu, bile su zastrte ljudima od toga da vide Hakka. Prva grupa je znala da je promjena kible od Kabe prema Bejtu-l-makdisu bila pokazatelj napredovanja sa stepena otkrovenja na stepen ostvarenja i osvjedočenja, mislim na mjesto i stepen srca, a stepen osvjedočenja je stepen duše, ruha. Oni su smatrali da je promjena kible od Bejtu-l-makdisa prema Kabi udaljavanje nakon što se bilo blizu i spuštanje nakon što se bilo visoko. Smatrali su da je njihov trud bio uzaludan i da su pali sa stepena na kojem su bili. To im je bilo jako teško, a nisu znali da je forma povratka stepenu srca radi postojanosti poziva i osvjedočenja jedinstva u samom odvajanju a samo odvajanje je srž sjedinjenja, kako se rob ne bi svojom samoćom zaklonio od mnoštva niti mnoštvom da se zakloni od samoće. Druga skupina je bila ograničena formom svojih djela i oni nisu znali suštinu okretanje. Smatrali su da su im potonji ibadeti ispravni a prethodni da nisu. Bilo im je teško zbog toga što su im propali prethodni ibadeti, kako su oni sebi zamislili. Međutim, oni koji nisu imali ikakva zastora i koji su kod Allaha upisani kao sretnici i probranici, koji su shvatili stvarno stanje, oni su ostvarili stepen tevhida Zata

252

muhamedanskog. Allahu, učini nas od onih koji su na pravom putu i proživi nas sa vjerovjesnicima i poslanicima. Ehluttevil kažu: a Allahov je i istok i zapad svijet svjetla i pojave, forme, koji je pravac kršćana, mada je suštinski njihova kibla skrivenost toga, i svijet tmine i skrivanja koji je pravac židova, mada je suštinski njihova kibla forma i potvrda toga. Pa gdje god se okrenete koji god pravac odaberete, bilo formu bilo tajnu tamo je Allah Njegov Zat koji se ukazuje svim svojim svojstvima, jer nakon što obasja vaša srca pojavom u njima i time da im se otkrije svojstvom ljepote, izgubite se u tom osvjedočenju i blizini s Njim. Kada vam se zakloni svojstvom veličanstvenosti, onda se pokazuje vaše svojstvo opstanka, nakog nestanka. Koji god pravac uzmete tad, tamo je Allah i niko osim Njega. – Hafiz je rekao: (stihovi na perzijskom) Znaj da je osvjedočenje Hakka kroz stvorenja i osvjedočenje stvorenja Hakkom, bez zastiranja jednog drugim, stepen stapanja i opstanka, džem'u-ldžem'i ve-l-bekai. To se ne može ostvariti osim kroz jasno ukazanje nakon teoretskog. Šejh Uftade efendi je rekao: - Kada mu se naredi iršad, da druge vodi, on se vrati u službu Hakku. Zar se ne zna da je Musa, alejhisselam, kada je došao na Tur da potreži vatru za svoju čeljad, bio pozvan: "O Musa, Ja sam, uistinu, Gospodar tvoj! (Sura Ta ha, 11,12.), pa se ukazalo Gospodarstveno svojstvo, prvo, a onda je rečeno: Izuj, zato, obuću svoju, (Sura Ta ha, 12.) a obuća su narava i nefs, naređeno je da ih zanemari i ostavi, a onda je rečeno: Tebe sam izabrao, zato ono što ti se objavljuje slušaj! Ja sam, uistinu, Allah, drugog boga, osim Mene, nema; zato se samo Meni klanjaj (Sura Ta ha, 13,14.) pa se pokazalo svojstvo veličanstvenosti, a nakon toga se pokazao Zat i naređeno je da pozove faraona u vjeru i on je napustio svoju čeljad i nije se ni okretao. Došao je faraonu, a njegov ulazak u Egipat je bio polovinom noći, pa je pokucao na faraonova vrata štapom, pokoravajući se Allahovoj naredbi. Kažu da je faraonu brada pobijelila od strahote kucanja. Faraon ga je pitao: - Zar nisi bio kod nas dijete koje je raslo, Musa? – Musa je rekao: - Jesam i zbog toga te pozivam prije svih ostalih, jer imaš veće pravo kod mene. – Htjeli su ga ubiti, ali je on bacio štap i on je postao zmijurina. Kada je zmija htjela da ga proguta, zatražili su poštedu i on im je dao sigurnost. Faraon je htio povjerovati, ali ga je od toga spriječio i odvraćao Haman. Nakon što je pozvao faraona, otišao je svojoj supruzi i vidio je da se porodila i da su je vukovi okružili sa svih strana i stražarili i niko joj nije mogao prići. Pogledaj Allahove moći. Bilježi se da Imam a'azam nije pozivao u svoj mezheb osim po išaretu Vjerovjesnika, sallellahu alejhi ve sellem, u snu nakon što je bio u osami. Ovo je najbolji dokaz da je bio dostigao suštinu, hakikat. Svaku noć je bdio u ibadetu i jednom je čuo glas u Kabi: - Ebu Hanife, iskreno si Mi služio i spoznao si Me na pravi način, pa sam ti oprostio i onim koji te budu slijedili do Kijametskog dana. – ovako je u Ajnu-l-ilmi od šejha Muhammeda Belhija. Bilježi se od jednog arifa da je rekao: - Kibla ljudi je Kaba, kibla stanovnika nebesa je Bejtu-l-ma'mur, kibla Kerubijjuna je Kurs, kibla Nosača Arša je Arš. Svi traže i žele Allaha i Njegovo zadovoljstvo.

‫ط‬ ‫ض كذ م‬ ‫ن‬ ‫وططقناذلذوا ي ات ر ط‬ ‫مناطوا م‬ ‫ه طقنان مذتذو ط‬ ‫سب ي ط‬ ‫ه وطل ط د‬ ‫منا مف ي ال ر‬ ‫دا ذ‬ ‫ل لر ذ‬ ‫س ط‬ ‫ه ط‬ ‫ه طبل ل ر ذ‬ ‫حنان ط ذ‬ ‫خذ ط الل ل ذ‬ ‫ت طوالير م‬ VE KALUTTEHAZELLAHU VELEDEN SUBHANEHU BEL LEHU MA FISSEMAVATI VE-L-ERDI KULLUN LEHU KANITUNE

253

Nevjernici govore: objavljeno zbog toga što židovi govore da je Uzejr Allahov sin, a kršćani govore da je Isa Allahov sin, a arapski mnogobošci su govorili da su meleki Allahove kćeri. Zamjenica u riječima oni govore se odnosi na ove tri spomenute skupine. Što se tiče židova i kršćana, oni se jasno navode, a mnogobošci se navode u riječima: tako govore oni koji ne znaju, riječi slične njihovim. Židovi, kršćani i oni koji tvrde kao i oni: "Allah je uzeo sebi dijete." Uzimanje je ili u značenju pravljenja i djelovanja, i onda se ne odnosi osim na jednog, ili u značenju pretvaranja, pa bi tada bilo značenje da je jedno od svojih stvorenja pretvorio u svoje dijete, pa tvrdi da je to Njegovo dijete, a nije njegovo dijete u stvarnom značenju. Kako god je nemoguće da On ima stvarno dijete, tako je i nemoguće da nekoga posvoji i posini. Allah od sebe odbacuje njihove tvrdnje, pa kaže: Hvaljen neka je On! I daleko od bilo čega što bi uzrokovalo da On ima sina ili da Mu treba pomagač, ili mogući nasljednik koji bi preuzeo Njegovu ulogu nakon Njegove smrti, ili da mu je potrebna sličnost, jer kažu da je dijete od vrste svoga roditelja. Kako da Allah ima dijete kada Njemu nije išta slično. - U Mesneviji stoji: (stihovi na perzijskom) Naprotiv, Njegovo je sve ono što je na nebesima i na Zemlji. Nije onako kako oni tvrde. Značenje je da je On stvoritelj svega i na nebesima i na zemlji, a u to ulaze i meleki i Uzejr i Isa i najpreče je da se i na njih odnosi. Tako je izvučen zaključak iz ajeta, da je nemoguće da bilo šta što je na nebesima ili na zemlji, bude Njegovo dijete, svejedno da li se to uklapalo u njihovu tvrdnju ili ne Njemu Allahu se sve na nebesima i na zemlji, bez obzira o kome ili čemu se radilo, razumno ili nerazumno pokorava; (Sura Bekare, 116.) predaje i ništa i niko ne postupa suprotno Njegovoj volji. Ko god ima ovo svojstvo, da mu se sve pokorava, on nema vrste jer je On nužan sam po sebi i On nema dijeta jer je jedno od prava djeteta da dijeli vrstu sa svojim roditeljem. Najprije se spominju sva postojeća stvorenja, među kojima su nerazumna bića, a onda na kraju, navodi razumne, u riječima pokoravaju kako bi omalovažio razumom obdarene koji tvrde da Allah ima dijete, slavljen neka je On.

‫ط‬ ‫ط‬ ‫كن فطمي ط ذ‬ ‫ه ذ‬ ‫قذو ذ‬ ‫ض وطإ م ط‬ ‫ن‬ ‫منا ِني ط ذ‬ ‫مناطوا م‬ ‫كذو ذ‬ ‫ذا قط ط‬ ‫ب طد مِنيعذ ال ر‬ ‫ل لط ذ‬ ‫مرا د فطإ من ر ط‬ ‫ض ى أ ي‬ ‫س ط‬ ‫ت طوالير م‬ BEDI’USSEMAVATI VE-L-ERDI VE IZA KADA EMREN FE INNEMA JEKULU LEHU KUN FE JEKUNU On je stvoritelj nebesa i Zemlje, kreator, inovator nebesa i zemlje, jer Bedi' ima značenje stvaranja, kreiranja, izvođenja nečega bez prethodnog primjera ili nacrta, urneka. Kreator i inovator je Onaj koji je stvorio nešto bez ičega, ni iz čega stvorio nešto i bez određenog vremena. Onaj ko se povodi za svojim prohtjevima se naziva mubtedi' novotar, jer niko od učenjaka nije imao takvu ideju ili praksu kao što on čini. Ovo je drugi dokaz kojim se ruši njihova pogana tvrdnja, da je roditelj dio dijeta kada se njegova tečnost odvoji. Allah je kreator apsolutno svega i njemu ne treba ni strast ni osjećajnost, pa ne može biti roditelj. Onaj ko je stvorio nebesa i zemlju bez ičega i ni iz čega, kako da ne mogne stvoriti Isaa bez oca? i kada nešto odluči, kada nešto htjedne, jer je odluka vezana za božansku volju vezanu za postojanje nečega, jer se nužno mora njoj pokoravati za to samo rekne: "Budi!" - i ono bude. (Sura Bekare, 117.) i ono se formira i postane, bez ikakva krzmanja ili oklijevanja i to iz riječi cjelovito biti, pa se kaže: nastani i ono nastane. Znaj da ehlussunneh ne smatraju vezanost između postojanja stvari i 254

ove naredbe, nego je postojanje stvari vezano za Njegovo stvaranje, kreiranje i formiranje. To je bespočetno svojstvo, a ovo su riječi koje ukazuju koliko je brzo pojavljivanje stvorenja Njegovim stvaranjem i moći. Međutim, ničije znanje ne može ukazati na koji je način vezana moć sa nepostojećim i stoga trebamo se ustegnuti od istraživanja toga. Isto tako nećemo raspravljati ni o kakvoći postojanja Uzvišenog, niti ćemo govoriti o kakvoći kažnjavanja nakon smrti i slična pitanja. Sve su to stvari do kojih je teško doprijeti. Znaj da je uzrok ove zablude; pripisivanja djeteta Allahu i riječi da je On uzeo sebi dijete, u tome što su pripadnici prijašnjih vjerovanja govorili za Allaha da je Otac, a da je najstariji među njima bog, pa su govorili: - Otac je mali gospodar a Allah je veliki Otac. - Time su htjeli da kažu da je Uzvišeni Allah prauzrok svemu postojećem, a da je fizički otac neposredni uzrok postojanja čovjeka, pa je otac neko kome se sin klanja. Onda su neznalice među njima počeli krivo to tumačiti pa govoriti da je to prirodna veza oca i sina. Tako se to ubjeđenje prenosilo iz generacije u generaciju. Zbog toga je proglašen nevjernikom onaj ko ovako govori i zabranjeno je govoriti na ovakav način, svejedno da li se htjelo uzročno značenje ili značenje prirodnog rođenja, kako se ne bi pojavili neredi i kako se ne bi reklo da Allah ima i druga i prijatelja i slično. Ljubav može pasti i na nešto što nije forma i lik voljenog. Kažu: Allah je objavio Isau, alejhisselam: velledtuke, uzrokovao sam tvoje rođenje, i ti si Moj Vjerovjesnik. – pa su kršćani izbrisali ovaj tešdid pa je postalo veledtuke, Ja sam te rodio, i promijenili su redoslijed tačaka, pa je umjesto nebijji, Moj Vjerovjesnik, postalo bunejj, Moj sin.48 Daleko od toga da Allah bude onakav kakvim Ga opisuju zulumćara i griješnici. Uzvišeni Allah je rekao židovima: Ahbari – učeni moji, i ebnae rusuli – djeco Mojih poslanika, a oni su to promijenili u Ehibbai miljenici Moji, i ebnai izbacujući riječ rusuli, pa je postalo: djeco Moja, umjesto djeco Poslanika Mojih. – Allah niječe istinitost ovakvih tvrdnji židova i kršćana, pa kaže: I jevreji i kršćani kažu: "Mi smo djeca Božija i miljenici Njegovi." Reci: "Pa zašto vas onda On kažnjava zbog grijehova vaših?" (Sura Maide, 18.) Uzvišeni Allah je daleko od toga da Ga se ograničava bilo stranom bilo mjestom, i daleko je od toga da Mu je potrebna supruga ili djeca, Njemu nije išta nalik ni na nebesima ni na zemlji. Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, je rekao: Uzvišeni Allah je rekao: - U laž Me utjerao čovjek, a nema prava na to. Uvrijedio Me, a nije imao pravo na to. Njegovo utjerivanje u laž Mene je da tvrdi da ga ne mogu vratiti onakvim kakav je bio. Njegovo psovanje Mene je njegova tvrdnja da imama dijete. Daleko od toga da uzmem sebi družicu ili dijete. Ovo je vrijeđanje i mahanisanje jer je rađanje odvajanje dijela od cjeline, tako da taj dio se razvija i raste. Ovo kada se radi o nečemu sastavljenom i sve što je sastavljeno i nastalo, potrebno je. – Ako kažeš: - Njihove riječi: Allah je uzeo sebi su također laž, jer On kazuje da nema ni djece ni da rađa. I njihove riječi neće nas povratiti su uvreda i mahanisanje, jer Mu se pripisuje nemoć, zašto onda jedno kazuje da je utjerivanje u laž, a drugo da je vrijeđanje? Kažem: - Nijekanje ponovnog stvaranja je nijekanje svojstva savršenstva, a uzimanje djeteta je potvrda svojstva nedostatka. Vrijeđanje i psovanje je teže od utjerivanja u laž, a lagati na Allaha je teži prijestup nego lagati na Vjerovjesnika, 48 Nekada se arapsko pismo pisalo bez tačaka na slovima, nego su Arapi čitali shodno svom poznavanju jezika i riječi. Tek kasnije su uvedene tačke. Stoga ove zavrzlame oko nebijj i bunejj, jer izgledom je isto, samo se uočava razlika između dva izraza tek po stavljanja tački na njihova mjesta. – op. prev. 255

sallellahu alejhi ve sellem. U hadisu stoji: - Laganje na mene nije kao lagati na bilo koga drugog. Znači da je laganje na Vjerovjesnika, sallellahu alejhi ve sellem, najopasniji vid laganja, osim laži na Allaha, jer laž na Vjerovjesnika, sallellahu alejhi ve sellem, vodi rušenju i podrivanju temelja islama i obezvrjeđivanje Šerijata i svih propisa. Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, je rekao: - Ko na mene namjerno slaže, neka sebi pripravi mjesto u Džehennemu. Vjernik treba da izbjegava zabludu, ružne riječi i postupke i da ustrajava u tevhidu, u zoru i popodne, tako da ni skrivenom širku ne ostane prostora. U hadisu stoji: - Kada bi namjesnik, emir, znao šta i kolika mu je vrijednost u zikrullahu, ostavio bi svoje namjesništvo. Kada bi trgovac znao šta propušta kada ostavi zikrullah, napustio bi svoju trgovinu. Kada bi nagrada za jedno subhanellah bila podijeljena na sve stanovnike zemlje, svakom od njih bi pripalo koliko deset puta dunjaluk.49 – U drugom hadisu: - Vjernik ima tri utvrđene tvrđave; zikrullah, učenje Kur'ana i džamija. Hoće se reći sa džamijom da je to svako mjesto na kojem se namaz obavlja, svejedno da li je to u njegovoj kući ili izvan nje. Nužno je da se bude iskreno i predano kako bi se pokazao uticaj tevhida i na ovom svijetu i u svijetu duhovnih bića. - U Mesneviji stoji: (stihovi na perzijskom) Allahu, omogući nam da dostignemo jekin, čvrsto ubjeđenje, i pripravi nam mjesto i stepen ostvarenja i postojanosti, amin.

‫ي‬ ‫ة ك طذ طل م ط‬ ‫مث ي ط‬ ‫ك طقنا ط‬ ‫وططقنا ط‬ ‫م‬ ‫ه أ طوي ت طأمتميطفننا آِني ط ء‬ ‫ن م‬ ‫مذو ط‬ ‫ل قطذويل مهم ي‬ ‫من قطب يل ممهم د‬ ‫مطفننا الل ل ذ‬ ‫ن ل طذويل ط ِني ذك طل د ذ‬ ‫ن ل ط ِني طعيل ط ذ‬ ‫ل ال رذ مِني ط‬ ‫ل ال رذ مِني ط‬ ‫تط ط‬ ‫ن‬ ‫ت لم ط‬ ‫م قطد ي ب طمي ررفننا الطِنينا م‬ ‫قذويم ت ذِنيذوقمذفنذو ط‬ ‫ت قذذلذوب ذهذ ي‬ ‫شناب طهط ي‬ VE KALELLEZINE LA JA’LEMUNE LEV LA JUKELLIMUNELLAHU EV TE TINA AJETUN KEZALIKE KALELLEZINE MIN KABLIHIM MISLE KAVLIHIM TEŠABEHET KULUBUHUM KAD BEJJENNE-L-AJATI LI KAVMIN JUKINUNE A oni koji ne znaju govore: arapski mnogobošci koji ne poznaju suštinu, ili se odnosi na kitabije koji su se pretvarali da ne znaju. Od njih se niječe znanje jer oni nisu imali koristi od svoga znanja, jer svrha znanja je da se ono praktikuje "Trebalo bi da Allah s nama razgovara levla je jedna od rječica izdvajanja, a kada se rječca za izdvajanje stavi na nešto što označava prošlost, onda je u značenju kuđenja i prijekora zbog ostavljanja postupka u značenju: zašto nije uradio. U sadašnjem vremenu je izdvajanje počinioca na djelo i traženje od njega u značenju naredbe. Ovdje je značenje: neka nam se Allah obrati javno i kaže da si ti Njegov Poslanik, kao što govori melekima, bez ikakva posrednika, ili neka nam pošalje meleka i neka nam se obrati preko tog meleka da si ti Njegov Poslanik, kao što je govorio ostalim vjerovjesnicima. Ovo je obraćanje neznalica koji se ohole. Oni hoće da kažu kako su dovoljno važni kao i meleki i vjerovjesnici, pa zašto bi se Muhammeda, sallellahu alejhi ve sellem, izabralo a ne nekog od nas ili da nam kakvo čudo dođe!" dokaz koji će ukazati da je istina to što govoriš. Ovo je njihov inat i tvrdoglavost, jer Kur'an koji im je dolazio i ostale mudžize su bili dovoljni dokazi. Poricanje, džuhud, je nijekanje uz svijest i znanje. Čudno je da su oni 49 Moguće je ovolika nagrada s obzirom da Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, u drugom hadisu kazuje da dunjaluk kod Allaha ne vrijedi ni koliko krilo komarca. – a Allah najbolje zna. Op. prev. 256

veličali svoj nefs i smatrali ga golemim, a nefs je najbeznačajnija stvar, a omalovažavali su Allahove ajete a oni su nešto najveličanstvenije Tako su, gotovo istim riječima, govorili i oni prije njih, narodi prije njih. Židovi su Musau, alejhisselam, govorili: - Pokaži nam Allah, da ga vidimo na javi. – Nećemo više jednu hranu. – i slične stvari. – Kršćani su govorili Isau, alejhisselam: - Može li tvoj Gospodar da nam spusti sofru sa nebesa? – i slične stvari. Riječi: tako kaže uz riječi kao oni što kažu pa se poredi rečeno s rečenim u ostvarenju. Poređenje govora sa govorom u prsima, bez toga da ga se može vidjeti ili čuti, nego samo priželjkivanje i slijeđenje prohtjeva, prijedlog kao nešto što je inad, a ne da bi se ukazalo na pravi put. A riječi: isto kao njihove riječi je u značenju: nevjernici prijašnjih naroda kažu iste te riječi koje i oni govore, istim riječima. Pa je na osnovu svega rečenog očito da i oba poređenja ne mogu jedno bez drugog. srca su im slična! Srca ovih i srca onih prijašnjih u svom sljepilu, tvrdoći i inadu. Ovo je pojašnjenje zbog čega imaju isti način i govora i tvrdnji, jer su jezici govornici srca. Srce, ako ga nastani nevjerstvo i tvrdoća, osornost, sljepilo i neznanje, inad, ne može jezikom kazati osim ono što dodatno udaljava od vjerovanja, kao što se kaže: (stihovi na perzijskom) A Mi dokaze objašnjavamo objavili smo ih jasnim, jer su jasni sami po sebi, kao što je u riječima: Slavljen li je Onaj koji je učinio komarca i mušicu malehnim, a koji je učinio slona golemim, a nije da ih pojašnjavamo nakon što su bila nejasna ljudima koji čvrsto vjeruju. (Sura Bekare, 118.) koji traže jekin, čvrsto ubjeđenje. Jekin je najčvršće znanje i najčvršće stanje, jer tu nema nedostataka niti osporavanja. Postojan je jer ga se ne može ukloniti ubacivanjem sumnje, nakon što je u skladu sa stvarnošću. Jekin je ovdje u prenesenom značenju traženja jekina kroz spominjanje uzročnika i želje za uzrokom. Nije isključeno postavljanje znakova onima koji traže jekin kako bi ga i ostvarili. Tumači se u prenesenom značenju jer je ubijeđeni, po spomenutom značenju, neko kome ne treba ikakva putokaza niti pojašnjenje ajeta. Pojašnjenje dokaza i ajeta je traženje kako bi se ostvarilo željeno.

‫ل عط ط‬ ‫ط‬ ‫سل يطفننا ط‬ ‫سأ ط ذ‬ ‫ج م‬ ‫حق د ب ط م‬ ‫ب ال ي ط‬ ‫ص ط‬ ‫ك مبنال ي ط‬ ‫شميدرا وطن طذ مِنيدرا وطل ط ت ذ ي‬ ‫إ مرننا أير ط‬ ‫حنا م‬ ‫نأ ي‬ ‫ي‬ ‫حميم م‬ INNA ERSELNAKE BI-L-HAKKI BEŠIREN VE NEZIREN VE LA TUS ELU ‘AN ASHABI-L-DŽEHIMI Mi smo te poslali jer si zaodjenut istinom da istinu potpomognut si njome, a hoće se kazati, dokazi i mudžize. Naziva se istinom jer sve to vodi istini objaviš i da radosne vijesti kao muštulugdžija si svima koji te slijede, i donosiš im radosnu vijest o nečemu što oko nije vidjelo, niti uho čulo niti je ikome naumpalo i opomenu kao neko ko će zastrašiti i opomenuti onog ko ne vjeruje u tebe, ko ti nije poslušan. Značenje je da je tvoja zadaća, nakon što se pokazala tvoja iskrenost u dostavljanju poslanice, potpomognut mudžizama i dokazima, jeste samo pozivanje i dostavljanje uz radosnu vijest i zastrašivanje, a ne da ih prisiliš da prihvate i povjeruju. Ti nisi time zadužen i nećeš biti pitan ako oni ustraju u svom nevjerovanju i inadu. Stanja su opisi onih koji su u određenom stanju i opisi su ograničeni na onog koga opisuju doneseš, i ti nećeš biti pitan za one koji su u Džehennemu. (Sura Bekare, 119.) šta je s njima pa nisu povjerovali nakon što si im dostavio poslanicu. Džehim je mjesto strahovite temperature i vatre. Uči se i ve la tesel u značenju: i ne pitaj. – kao odvraćanje Poslanika, sallellahu alejhi ve sellem, od toga da pita za stanje svojih roditelja, ako 257

se uzme predaja u kojoj stoji da je Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, rekao: - Šta li je sa mojim roditeljima? Šta im se desilo i u kakvom stanju su završili? Pa je objavljen ovaj ajet. Znaj da Selef nisu jedinstvenog stava po pitanju roditelja Vjerovjesnika, sallellahu alejhi ve sellem, da li su umrli kao nevjernici, ili nisu. Drugi stav imaju oni koji se drže dokaza o čistoći porijekla Vjerovjesnika, sallellahu alejhi ve sellem, da je njegovo porijeklo čisto od širka, očitog nevjerstva. Kurejšije su obožavali kipove i mada je to prošireno među ljudima, međutim, tačno je drugačije, shodno dovi Ibrahima, alejhisselam: i sačuvaj mene i sinove moje da se klanjamo kumirima, (Sura Ibrahim, 35.) i riječi Uzvišenog kada kaže za Ibrahima, alejhisselam: On učini riječi Tevhida trajnim za potomstvo svoje, da bi se dozvali. (Sura Zuhruf, 28.) Prvi stav ima ona skupina među kojima je i autor Ettejsir koji kaže: - I kada je Poslaniku, sallellahu alejhi ve sellem, bilo naređeno da kazuje radosne vijesti vjernicima i da upozorava nevjernike, on je govorio o kaznama za nevjernike, pa je neki čovjek ustao i rekao: - Allahov poslaniče, gdje su moji roditelji? – Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, je rekao: - U vatri. – Čovjek se rastužio, pa je Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, rekao: - I tvoji i moji roditelji i roditelji Ibrahima su u Vatri. – Onda su objaveljene riječi: i nećeš biti pitan o Džehennemlijama i nisu ga poslije toga pitali išta od toga. To je slično riječima Uzvišenog: O vjernici, ne zapitkujte o onome što će vam pričiniti neprijatnosti ako vam se objasni; (Sura Maide, 101.) Jedna skupina ove grupe smatra da su njegovi, sallellahu alejhi ve sellem, roditelji spašeni Džehennema. Među ovima je imam Kurtubi koji kaže u Ettezkire: Aiša priča: - Allahov Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, je išao s nama na Oprosni hadždž, pa je prolazio pored uzvišice Hadždžun i plakao je, tužan i zabrinut. Ja sam plakala zbog plača Allahova Poslanika, sallellahu alejhi ve sellem, a onda je on sjahao i rekao: - Rumena, prihvati. – a odnosilo se na povodac deve. Ja sam se naslonila na devu i on se dugo zadržao, a onda se vratio do mene i vidjelo se da je radostan, smiješio se. Ja sam rekla: - Za tebe bih dala i oca i majku, Allahov poslaniče, od mene si otišao plačući i tužan, i ja sam zaplakala zbog tvoga plača, Allahov poslaniče, a onda mi se vraćaš radostan i nasmijan. Šta je tome razlog, Allahov poslaniče? – On je rekao: - Otišao sam na mezar Amine, moje majke, i tražio sam od Allaha, mog Gospodara da ju oživi. – On ju je oživio i ona je povjerovala. Bilježi se da je Allah oživio i oca mu i majku i amidžu Ebu Taliba i djeda Abdulmuttaliba. Hafiz Šemsuddin Dimiški kaže: Allahova ljubav Vjerovjesniku je veća blagodatnad svakom drugom i bio mu je blag Oživio mu je majku, također i oca da povjeruju u njega, krasne li blagodati Prihvati to jer Svemoćni to može makar hadis o tome kazivao i daif bio. U El-ešbahu vennezairu stoji: - Ko umre kao nevjernik, dozvoljeno je da ga se proklinje, osim Poslanikovih, sallellahu alejhi ve sellem, roditelja, jer se zna da ih je Allah oživio da bi oni povjerovali u njega. – Tako u Menakibu-l-kerderi navodi se da je Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, plakao jednom žestoko kod mezara svojih roditelja i posadio je neku suhu granu i rekao: - Ako zazeleni, onda je to znak da ima mogućnosti da njih dvoje povjeruju. – Grana je zazelenjela, a onda su njih 258

dvoje izašli iz kabura, bereketom dove Poslanika, sallellahu alejhi ve sellem, i primili su islam, a onda su se vratili u mezare. Šejh Uftade efendi kaže: - Od onog što ukazuje na ispravnost gornjeg stava je da je ime njegova oca bilo Abdullah. Allah je pojam specifičan za sebe i nijedan kip u džahilijjetu nije imao ime Allah. Neki bog se zvao Lat, neki Uzza. Oživljavanje njegovih roditelja i njihovo vjerovanje u njega nije nemoguće, ni vjerom ni pameću. Postoji u Kur'anu oživljavanje ubijenog Israelićanina i njegovo kazivanje ko ga je ubio. Isa, alejhisselam je oživljavao umrle, a također i naš Vjerovjesnik, sallellahu alejhi ve sellem, kada je Allah oživio nekoliko umrlih. Ako je ovo potvrđeno, šta onda sprječava da i njih dvoje povjeruju nakon što su bili oživljeni, kao dodatna počast Poslaniku, sallellahu alejhi ve sellem. Bilježi se da je Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, posjetio mezar svoje majke i da je zaplakao i svojim plačem rasplakao one koji su bili uz njega, pa je rekao: - Zatražio sam dozvolu da tražim oprosta za nju, pa mi nije dopušteno. Onda sam zatražio da joj posjećujem mezar i dopušteno mi je. Posjećujte mezare jer vas oni podsjećaju na smrt. Ovaj slučaj je bio prije nego su mu roditelji bili proživljeni, jer je bio na Oprosnom hadždžu kada mu je mati oživljena. Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, je neprestano napredovao i uzdizao se u svom napredovanju sve dok mu je Allah dušu uzeo. Moguće je da je ovo bio stepen na koji je Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, došao poslije. Ako i nije, pa kažeš: - Vjerovanje se ne prima kada smrt nastupi, pa kako je tek nakon proživljenja? Kažem: - Vjerovanje uz osvjedočenje i nastupanje smrti jer vjerovanje beznađa, i ne prima se, za razliku od vjerovanja nakon proživljenja. Na ovo ukazuju riječi: a kada bi i bili povraćeni, opet bi nastavili raditi ono što im je bilo zabranjeno, (Sura En'am, 28.) Prenosi se da Momci iz pećine će biti proživljeni pred Smak svijeta, obavit će hadždž i bit će od ovoga ummeta, iz počasti prema njima. Također se bilježi da je Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, rekao: - Momci iz pećine će biti pomoćnici Mehdiju. – pa se ono što će raditi Momci iz pećine brojati njima, nakon njihova oživljavanja nakon smrti. Nije isključeno da je Allah odredio životni vijek roditeljima Vjerovjesnika, sallellahu alejhi ve sellem, a onda ih usmrtio prije nego su potrošili svoje vrijeme, a onda ih proživio kako bi upotpunili svoje vrijeme koje im je falilo, pa su povjerovali u tom momentu, pa im se to upisalo. Taj ostatak je bio presudan kako bi povjerovali i kako bi njihovo vjerovanje bila još jedna od počasti kojim je Allah počastio svog Vjerovjesnika, sallellahu alejhi ve sellem, kao što je ostavljanje ovog vremena Momcima iz pećine, bila još jedna počast njima kako bi ostvarili čast da budu od ovog ummeta. Imam Sehavi smatra, po ovom pitanju, da se treba suzdržati, pa u Elmekasidu-l-haseneh, nakon što je naveo stihove Dmiškija, kaže: - O tome sam napisao jedan traktat i ono što smatram je da se o ovome ne treba izjašnjavati ni potvrdno ni odrečno. Kadija Ebu Bekr b. Arebi, jedan od imama malikijskog mezheba, je bio upitan za čovjeka koji kaže da su Vjerovjesnikovi, sallellahu alejhi ve sellem, roditelji u Džehennemu, pa je rekao: - Takav je proklet, jer je Uzvišeni Allah rekao: One koji Allaha i Poslanika Njegova budu vrijeđali Allah će i na ovome i na onome

259

svijetu prokleti, i sramnu im patnju pripremiti. (Sura Ahzab, 57.) A u hadisu stoji: Ne vrijeđajte žive zbog mrtvih. Imama Rustagfi je bio upitan o tome što neki ljudi govore da je Ademu, alejhisselam, kada je počinio prijestup, zbog toga, pocrnilo čitavo tijelo, pa kada je spušten na zemlju, naređeno mu je da posti i klanja. Postio je i klanjao pa mu je tijelo postalo svijetlo. Da li je tačna takva priča? – On je rekao: - Ne može se, općenito, govoriti o vjerovjesnicima iznoseći nešto što je nedolično i što je mahanisanje. Nama je naređeno da vodimo računa o tome šta ćemo pričati o njima, jer je njihov stepen najbolji i oni su najčasniji kod Allaha. Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, je rekao: - Kada se govori o mojim ashabima, onda se ustegnite. – pa pošto nam je naredio da ne govorimo o njegovim ashabima nešto što bi moglo nauditi njihovom ugledu, da se ustegnemo od priče o poslanicima je još preče. Musliman je dužan da ustegne svoj jezik od nečega što će narušiti čast porijekla našeg Vjerovjesnika, sallellahu alejhi ve sellem. To ne spada u vjerovanje i srce nema išta s tim. Što se tiče jezika, obavezni smo ga čuvati i voditi računa o njemu, naročito ako iznosi mahane i nedostatke, naročito to iznositi običnim ljudima, jer oni nisu u stanju da to obrazlože na pravi način i da to shvate. Ovo je dovoljno pojašnjenje ovog pitanja kroz različite stavove koje sam pokupio u različitim djelima. Sve sam poredio i slične stavove stavio pod jedan i neka je hvala Allahu Jedinom.

‫ط‬ ‫قذ ي‬ ‫ن‬ ‫د ى الل لهم هذذوط ال يهذ ط‬ ‫ن هذ ط‬ ‫ل إم ر‬ ‫د ى وطلئ م م‬ ‫ ي وطل ط ن ط م‬ ‫الل لهم م‬ ‫من وطل م ي‬ ‫صميرت‬

‫عفن ط‬ ‫م‬ ‫اض ى ط‬ ‫حرت ى ت طت رب معط م‬ ‫صناطر ى ط‬ ‫وططلن ت طير ط‬ ‫مل رت طهذ ي‬ ‫ك ال يمي طذهذود ذ وطل ط الفن ر ط‬ ‫ط‬ ‫منا ل ط ط‬ ‫جناء ط‬ ‫ن‬ ‫ذواء ذ‬ ‫ك م‬ ‫ك م‬ ‫هم ب طعيد ط ال ر م‬ ‫ذ ي ط‬ ‫ن ال يعمل يم م ط‬ ‫ات رب طعي ط‬ ‫م ط‬ ‫م ط‬ ‫ت أه ي ط‬

VE LEN TERDA ‘ANKE-L-JEHUDU VE LENNESARA HATTA TETTEBI’A MILLETEHUM KU-L-INNE HUDELLAHI HUVE-L-HUDA VE LE INITTEBA’TE EHVA EHUM BA’DELLEZI DŽA EKE MINE-L-‘ILMI MA LEKE MINELLAHI MIN VELIJJIN VE LA NESIRIN Ni jevreji, ni kršćani neće biti tobom zadovoljni sve dok ne prihvatiš vjeru njihovu. Ukazuje se Poslaniku, sallellahu alejhi ve sellem, da nema ikakve nade da će oni prihvatiti islam, jer se vezuje njihov pristanak i zadovoljstvo s nečim što je nemoguće. Ako nisu zadovoljni time, kako da budu zadovoljni i slijede njegovu vjeru. Židovi neće biti s tobom zadovoljni sve dok prihvatiš židovstvo i klanjaš prema njihovoj kibli koja je na zapadu, a ni kršćani sve dok se pokrstiš i okreneš se njihovoj kibli koja je na istoku i dok budeš jednak njima, a nevjerovanje je jedinstveno za sve. Oni kažu: - Nećemo biti tobom zadovoljni sve dok prihvatiš našu vjeru. – Ovim oni tvrde da je njihova vjera ispravna i nikakva druga. Allah naređuje svojim riječima: Reci: da bi im uzvratio "Allahov put a to je islam je jedini Pravi put!" koji vodi istini, a ne ono čemu vi pozivate. To što vi pozivate je samo heva, kao što to Allah pojašnjava: A ako bi se ti poveo sa željama njihovim, pogrešnim mišljenjima koje iznose na osnovu ličnih prohtjeva, jer to je ono čemu oni pripadaju. Ono što je Allah propisao preko svojih vjerovjesnika je stvarno značenje vjere i milleta, ali su oni to promijenili i prilagodili. Heva je prohtjev koji vodi u zabludu. To zbog toga što čovjeka na dunjaluku vodi svemu profanom, a na ahiretu ga ruši u provaliju. Upotrijebljena je množina za riječ heva jer svaki pojedinac ima svoje prohtjeve koji su drugačiji od drugog, a onda je i prohtjev svakog pojedinačno, beskrajan. Zbog toga kaže da se nikada neće svi zadovoljiti, osim da se slijede njihovi prohtjevi. Znaj da se ozakonjeni put naziva millet shodno tome da su ih poslanici trasirali i zapisali svojim narodima. Isto tako naziva se i vjerom, shodno da se ljudi pokoravaju onom 260

ko ih je postavio i ozakonio. Također se naziva i Šerijatom, jer je to izvor žednim nagrade i milosti. Riječi: a i da slijediš... upućene su Vjerovjesniku, sallellahu alejhi ve sellem. Ono što se kaže da je Allah zaštitio vjerovjesnike od griješenja i zna da oni neće biti neposlušni Njemu niti će raditi suprotno onom što im naredi, niti će počiniti nešto što im je zabranio. Njihova bezgriješnost je zagarantovana i nema potrebe ih upozoravati na slijeđenje nevjerničkih prohtjeva. Stoga je potrebno da se uzme da je obraćanje upućeno ummetu, narodu, a ne njima samima. Odgovor je: Zaduženje i upozorenje je shodno tome da je mukellef, zadužen vjerskim obavezama, kojeg se obavezuje tim upozorenjem, neko za koga je moguće pretpostaviti, samom po sebi, ostvarenje onog o čemu zavisi njegovo postojanje; sprave, potencijal i ustezanje, koje Allah dao štiteći ih, da se neće ustezati od nečega drugog, a to ne negira ličnu slobodu, koja je uvjet da se nečim obaveže i samim tim ga se i upozori nakon Objave koja ti dolazi, nakon Kur'ana koji ti se objavljuje. od Allaha te niko ne bi mogao zaštititi skrbnika, rođaka koji bi ti mogao koristiti niti odbraniti. (Sura Bekare, 120.) od njegove kazne. Razlika između zaštitnika i pomagača je opća i naročita. Zaštitnik je neko ko nekada nije u stanju i pomoći, a pomagač je neko ko može biti i stranac, kao što pomagač može biti i neko blizak. Pošto su navedene negativnosti onih koji su tražili prvenstvo i vođstvo, od židova i kršćana, nastavlja pohvalom onih koji nisu bili inatni i koji nisu priželjkivali vođstvo i preimućstvo od kitabija, nego su tražili Allahovo zadovoljstvo i nagradu na ahiretu. Oni su davali prednost ahiretu nad dunjalukom i njegovim luksuzom, pa Allah kaže:

‫فير ب مهم فطأ ذويطلئـئ م ط‬ ‫حقر ت مةال طوطت مهم أ ذويطلئـئ م ط‬ ‫م‬ ‫ن ب مهم طومن ِني طك ي ذ‬ ‫ك ِني ذؤ ي م‬ ‫مذفنذو ط‬ ‫ه ط‬ ‫م ال يك مطتنا ط‬ ‫ك هذ ذ‬ ‫ب ِني طت يذلذون ط ذ‬ ‫ن آت طمي يطفنناهذ ذ‬ ‫ال رذ مِني ط‬ ‫ن‬ ‫ال ي ط‬ ‫خنا م‬ ‫سذرو ط‬ ELLEZINE ATEJNAHUMU-L-KITABE JETLUNEHU HAKKA TILAVETIHI ULA IKE JU MINUNE BIHI VE MEN JEKFUR BIHI FE ULA IKE HUMU-L-HASIRUNE Neki od sljedbenika Knjige čitaju a odnosi se na vjernike kitabije, kao što su bili Abdullah b. Selam i njemu slični, od onih koji su primili islam, od židova. Njih naročito ističe da im je dana Knjiga, jer su oni praktikovali ono što im je objavljeno i stoga su izuzetni. Knjiga je Tevrat. je onako kako je objavljena; vodeći računa o njenom sadržaju, ne pridajući pažnju onom što je izmijenjeno u njemu, razmišljajući o značenjima i praktikujući ono što je naređeno. Oni koji su opisani da im je dana Knjiga i koji je čitaju na ispravan način u nju vjeruju. U Knjigu objavljenu njima, A nastradat će sigurno propast će, jer su zamijenili svoje vjerovanje za nevjerovanje oni koji u nju ne vjeruju. (Sura Bekare, 121.) a ko ne vjeruje u Knjigu, svejedno da li je njegovo nevjerovanje uzrokovano izmjenama ili nečim drugim, kao što je nijekanje Knjige koja potvrđuje njihovu objavu

‫ط‬ ‫ط‬ ‫سطرامئمي ط‬ ‫ن‬ ‫م ع ططل ى ال يطعنال ط م‬ ‫م وطأدن ي فط ر‬ ‫طِنينا ب طمفن ي إ م ي‬ ‫ضل يت ذك ذ ي‬ ‫ت ع طل طمي يك ذ ي‬ ‫م ذ‬ ‫ ي ال رمت ي أن يعط ي‬ ‫ل اذ يك ذذروا ي ن معي ط‬ ‫ممي ط‬ ‫مت م ط‬ JA BENI ISRA ILEZKURU NI’METIJELLETI EN’AMTU ‘ALEJKUM VE ENNI FEDDALTUKUM ‘ALE-L-‘ALEMINE O sinovi Israilovi, sjetite se milosti Moje koju sam vam darovao među kojima je i Tevrat. Navođenje blagodati je kako bi se zahvalilo a zahvala je vjerovanje u sve što je u njemu, između ostalog, i opis Vjerovjesnika, sallellahu alejhi ve sellem, a to podrazumijeva i nužnost vjerovanja u njega, sallellahu alejhi 261

ve sellem, i toga što sam vas nad ostalim ljudima bio uzdigao. (Sura Bekare, 122.) nad vašim savremenicima

‫ة وطل ط‬ ‫مفن يطهنا ع طد ي ء‬ ‫قب ط ذ‬ ‫فعذطهنا ط‬ ‫س ط‬ ‫ش ط‬ ‫ل وطل ط طتفن ط‬ ‫شيميئنا د وطل ط ِني ذ ي‬ ‫عن ن ر ي‬ ‫ز ي ن ط ي‬ ‫طوات ر ذ‬ ‫س ط‬ ‫فناع ط ء‬ ‫ل م‬ ‫ذومنا د ل ر ت ط ي‬ ‫ف ء‬ ‫قذوا ي ِني ط ي‬ ‫ج م‬ ‫ف ت‬ ‫ن‬ ‫صذرو ط‬ ‫هذ ي‬ ‫م ذِنيفن ط‬ VETTEKU JEVMEN LA TEDŽZI NEFSUN ‘AN NEFSIN ŠEJ EN VE LA JUKBELU MINHA ‘ADLUN VE LA TENFE’UHA ŠEFA’ATUN VE LA HUM JUNSARUNE I bojte se ako ne želite vjerovati Dana kazne na Dan kijameta, stajanja kada niko ni za koga neće moći ništa učiniti, zamijeniti ili uraditi zbog obaveza koje je imao. Niko neće moći uraditi za nekog drugog nešto. Nijedan se čovjek neće kažnjavati za prijestupe drugog, niti će moći ikoga zaštititi. Međutim, ako ima neku obavezu na sebi, to će izmirivati bez mogućnosti izbora i to svojim dobročinstvima će plaćati povrede tuđih prava, kao što je u hadisu koji se prenosi od Ebu Hurejre da je Allahov Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, rekao: - Ko bude imao neku povredu spram svog brata, bilo da mu je povrijedio čast ili nešto drugu, neka zatraži od njega halala, danas, prije nego dođe dana kada neće biti ni dinara ni dirhema. Ako bude imao dobrih djela, uzet će mu se od njih onoliko koliko uvreda vrijedi, a ako ne bude imao dobrih djela, uzet će se od hrđavih djela njegova tužioca i staviti se na njegove grijehe. kada se ni od koga otkup nešto što je iste vrijednosti, makar ne bilo od iste vrste. Značenje je da neće biti primljen otkup koji će ga spasiti Vatre, niti će imati išta za otkup. neće primiti, kada nikome zagovor neće koristiti, i ako bude za nekoga zagovarao i kada im niko neće moći pomoći! (Sura Bekare, 123.) niti će ih iko moći sačuvati i odbraniti od Allahove kazne. Znaj da je onaj koji je zaslužio kaznu, moguće da se oslobodi nje na dunjaluku, sa jednom od četiri stvari; ili da ga neko pomogne, ko je moćan i uticajan, pa ga zaštiti kazne silom, ili otkupom dajući nešto što nije obavezan. Allah ukazuje da je Kijametski dan nešto gdje niko ne može poštediti kazne ikoga s bilo kojom od ovih mogućnosti koje su važeće i koje prolaze na dunjaluku. Sa'di je rekao: (stihovi na perzijskom) Znaj da je Allah započeo kazivanje o Israelićanima sa ova dva ajeta. U prvom ajetu je podsjećanje na blagodati, a u drugom ajetu je zastrašivanje. I sa ova dva ajeta i završava kazivanje o njima, kako bi ih se što bolje opomenulo i kako bi se ukazalo da je iznošenje slučaja upravo to što je kazano u ovim ajetima. Riječi Uzvišenog: a kada bi slijedio njihove prohtjeve ukazuju na nepoželjnost i nevaljalost druženja i prilagođavanja onima koji slijede svoje prohtjeve i novotarima i njihovim sljedbenicima, u njihovim riječima i postupcima. U hadisu stoji: - Ko slijedi neku skupinu u njihovim postupcima, bit će proživljen u njihovom društvu i polagat će račun na Kijametskom danu kao i oni, makar i ne radio sve što su oni radili. Moguće je da čovjek ima učešća s nekim u grijehu; ubistva, bluda i drugih prijestupa, tako što je zadovoljan time i što je sklon počiniocu, i što bi i sam volio da takvo što uradi. U hadisu stoji: - Ko bude prisutan činjenju nekog grijeha i to prezre i osudi, kao da i nije učestvovao u njemu, a onaj ko nije bio prisutan kada se prijestup činio, ali bude zadovoljan njime, kao da je i prisustvovao tome i učestvovao i sam. Prisustvovanje nekom sijelu na kojem se griješi, ako je zbog neke potrebe ili prethodnog dogovora i ne može se izbjeći, nije zabranjeno, međutim, prisustvovati 262

tome dobrovoljno, zabranjeno je. Praksa Selefa je bila da izbjegavaju besposličare i da izbjegavaju slijeđenje tuđih prohtjeva i novotara. Bilježi se da je neko usnio Ibn Mubareka pa ga pitao: - Šta je s tobom učinio tvoj Gospodar? – On je rekao: Ukorio me i zadržao trideset godina zbog toga što sam jednom blago pogledao jednog novotara, pa mi je rečeno: - Nisi se žestoko ponio prema Mom neprijatelju u vjeri. – A šta je tek s onim ko ostane nezainteresovan i nakon opomene, uz griješnike. Onaj ko se pridržava sunneta Pročelnika svih Poslanika, sallellahu alejhi ve sellem, onda kada zavlada nered među ljudima i kada se pojavi razdor među ideologijama i pravcima, ima nagradu stotine šehida. U hadisu stoji: - Doći će vrijeme kada će moj sunnet izblijediti, a kada će se namnožiti novotarije, pa onaj ko bude, tada, slijedio moj sunnet, bit će čudan i ostat će usamljen. Onaj ko bude slijedio novotarije, imat će pedeset i više prijatelja. – Društvo ima izuzetan, kao što se kaže: Glupost brzo obuzme i ozbiljnog i pamtnog žeravica u pepelu, začas se ugasi Hafiz je rekao: (stihovi na perzijskom)

‫ط‬ ‫عل ذ ط‬ ‫منا طقنا ط‬ ‫ن طقنا ط‬ ‫من‬ ‫جنا م‬ ‫ل وط م‬ ‫منا ت‬ ‫وطإ مذ م اب يت ططل ى إ مب يطرا م‬ ‫ل إ مدن ي ط‬ ‫منا د‬ ‫س إم ط‬ ‫ت فطأت ط ر‬ ‫ه ب مك طل م ط‬ ‫م طرب س ذ‬ ‫همي ط‬ ‫مهذ ر‬ ‫ك مللرفننا م‬ ‫د ي ال ر‬ ‫ل ل ط ِني ططفننا ذ‬ ‫ذ ذدرِني رمت ي طقنا ط‬ ‫ن‬ ‫ظنال م م‬ ‫ل ع طهي م‬ ‫ممي ط‬ VE IZIBTELA IBRAHIME RABBUHU BI KELIMATIN FE ETEMMEHUNNE KALE INNI DŽA’ILUKE LINNASI IMAMEN KALE VE MIN ZURRIJJETI KALE LA JENALU ‘AHIDIZZALIMINE A kada je Ibrahima Kurtubi u svom tefsiru kaže da je to sirjanijsko ime, po onom što navodi Maverdi, a da je arapsko, kako kaže Ibn Atijje, i da to znači: Milostivi sin (Ibn Rahim). Suhejli kaže: - Vrlo često postoji sklad između sirjaniskog i arapskog naziva i pojma, ili je jako blisko po izgovoru. Pogledaj ime Ibrahim, to je Eb Rahim, milostivi otac, zbog svoje milosti prema djeci. Zbog toga su on i njegova supruga Sara učinjeni da budu skrbnici vjerničkoj djeci koja umru mlada, sve do Kijametskog dana. U Tezkiretu-l-mevta stoji: Njegovo ime je bilo Ebrem, Ibrim, pa je dodano ha, a ha u sirjanijskom jeziku je da bi se ukazalo na važnost i veličinu Gospodar njegov Ibrahimov. Spomenut je objekat na prvom mjestu, mada mu je u rečenici mjesto da se naknadno spomene, i to je učinjeno da bi se istakla važnost, jer čovjek žudi za tim da sazna ko je taj koji je stavljen na kušnju. Značenje je: i sjeti se vremena kada je Allah iskušao Ibrahima. Hoće se ukazati na slučaj koji se desio u određenom vremenu, jer je vrijeme to koje je ključno za događaj, pa kada se navede ono sa svim pojedincima, onda se stiče dojam da se to i doživljava. Ispit je u osnovi provjera; traži vijest o njegovom izlaganju nečemu što mu je teško palo, da uradi, kao što je u većini slučajeva, ili ostavi. To se, u suštini, očekuje od onih koji ne poznaju kako će se nešto završiti, međutim, od Sveobaviještenog i Sveznajućeg, to može biti samo u prenesenom značenju da ostavlja svom robu da izabere jedno od dvoga; što Allah hoće ili što čovjek priželjkuje i želi. To je kao da ga kuša nečim što je kod Njega kako bi mu naknadio shodno tom izboru i postupku. Znao je za Iblisovo nevjerovanje, ali ga nije prokleo zbog svog znanja prije nego ga je stavio na ispit nečim što zaslužuje prokletstvo s nekoliko zapovijedi riječi, a riječ je određeni izgovor koji označava pojedinačno značenje. Riječi su ustrojeni izrazi, ali se nekada upotrebljavaju za značenja koja nose 263

između ukaza i ukazanog, jednog ili dva odgovarajuća pojma, kao što je u riječima Uzvišenog: Riječi Gospodara tvoga su vrhunac istine i pravde; (Sura En'am, 115.) stvarno i mudro. I riječi: Reci: "Kad bi more bilo mastilo da se ispišu riječi Gospodara moga, (Sura Kehf, 109.) značenja koja nose te riječi u sebi. u iskušenje stavio, pa ih on potpuno izvršio, pa ih sproveo na pravi način, bez pretjerivanja ili izbjegavanja ili oklijevanja. Zbog toga se kaže: - Niko nije bio iskušan ovom vjerom pa da ju je iznio u cijelosti, osim Ibrahima i Allah ga je učinio čistim, pa kaže: i Ibrahimovim - koji je obaveze potpuno ispunjavao - (Sura Nedžm, 37.) Ove riječi se tumače na različite načine i oni se navode u raznim tefsirima. Jedno od tih tumačenja je da je tih riječi bilo deset i da su to sunneti, kao što kaže Ibn Abbas: To je deset osobina koje su bile obavezne u njegovom vjerozakonu, a sunnet su u našem Šerijatu, pet od njih je vezano za glavu: ispiranje usta i grla, ispiranje nosa, češljanje kose, potkresivanje brkova i upotreba misvaka, a pet je za ostatak tijela: obrezivanje, brijanje pazuha, brijanje stidnih dlaka, podrezivanje noktiju i podapiranje vodom nakon velike ili male nužde. Navest ćemo neka dodatna pojašnjenja, pa kažemo: češljanje kose je da se ona razdvoji na dvije polovine, razdjeljak, jer su mnogobošci češljali svoje kose a kitabije su puštali da im kose padaju po čelu. Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, je volio da se ugleda na kitabije u onim stvarima o kojim nije imao objavu, jer je postojala mogućnost da oni nešto znaju i praktikuju zbog objave u njihovim knjigama, a onda je došao Džibril i preporučio mu da pravi razdjeljak. Znaj da je Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, većinom imao raspuštenu kosu, a malo je puta obrijao glavu. Međutim, imam Gazali smatra pokuđenim puštanje kose, u ovom našem vremenu, jer to je postalo obilježje Alevija, pa ako i nije Alevija, onda je zabuna. U Dženajatuzzehireti stoji: - Ostaviti kovrdžavu kosu kod mladića je haram, jer su ostavljali kovrdžave kose zbog poganih namjera. Navodi se da je neki čovjek doveo svoje dijete kod Ebu Bekra, a bio mu je obrijao jedan dio glave a jedan ostavio. Ebu Bekr je naredio da ga se pogubi, pa se čovjek pokajao i zatražio oprosta. Ebu Bekr mu je oprostio. Šejh Uftade efendi je rekao: - Ovo nije stvarno naređenje da ga se pogubi, nego da bi se ukazalo da onaj koji tako radi zaslužuje da bude pogubljen. Slično ovom se navodi i u Medžlis Ebi Jusuf da je Vjerovjesnik, sallellahu alejhi ve sellem, volio ćelavost. Neki čovjek je rekao kako on to ne voli i Ebu Jusuf je naredio da ga se pogubi, pa se čovjek pokajao i povukao svoju izjavu i on mu je oprostio. Što se tiče kresanja brkova, to je da se krate makazama. Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, je kresao svoje brkove svakog petka prije nego bi izašao na džumu namaz. Nevevi kaže: - Najpriličnije je da se potkrešu toliko da se vide krajevi usana i gornji dio gornje usne i da budu kao obrva. U Ihjau stoji: - Ne smeta i ako se ostave duži brkovi, jer je to radio Omer i drugi ashabi, jer krajevi brkova ne pokrivaju usne, niti se u njima zadržavaju ostaci hrane. Ostavljati brkove je kao ostavljati i nokte, pohvalno u ratu i borcu, mada je kraćenje i podrezivanje stvar čistoće, kako bi bio što strašniji neprijatelju. Sunnet je kratiti i kresati brkove, a brijati ih je zabranjeno, kao što je zabranjeno i brijati bradu. U hadisu stoji: - Kratite brkove a puštajte brade. Kraćenje je u smislu kresanja, a puštanje je da se ostavi kakva jeste. Brijanje brade je nepoželjno, štaviše, to je nakaženje, isto kao što je brijanje kose ženi, nakaženje i zabranjeno je da se poredi sa muškarcima u tome. Friziranje, nadogradnjom, također je zabranjeno. Tako je i brijanje brade da bi se nalikovalo ženama zabranjeno, kao i nadogradnja radi ukrasa. Učenjaci fikha kažu: - Brada, u 264

svoje vrijeme je ljepota, a u brijanju je propuštanje cjelovitosti, spominjanja meleka onom muškarcu kojem je ukras brada, kao što je ženi ukras rep kose. U El-keššaf stoji: Muškraci se hvale zbog svoje odličnosti nad ženama u ajetu: Muškarci vode brigu o ženama zato što je Allah dao prednost jednima nad drugima (Sura Nisa, 34.) To su oni koji imaju brade i amame (pokrivene glave). U Nisabu-l-ihtisab stoji: Postupci zbog kojih će ljudi koji ih budu činili biti kažnjeni, jeste da se brije brada kod muškaraca i da se brije kosa ženama, kako bi bile slične muškarcima. Nije problem ako se odsiječe dio brade koji prelazi šaku, jer je Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, kratio svoju bradu i dužinom i širinom, ako bi prelazilo šaku. Pretjerana dužina narušava izgled i povlači ogovaranje. Nije sporno da se sačuva od toga, ovom namjerom. Pokudno je da se čupaju sijede dlake, kao što rade neki u naše vrijeme, jer im nije drago što ih imaju i žele da izgledaju mladoliko. Hafiz je rekao: (stihovi na perzijskom) Tamnom čini vrhove joj, a bijel joj je korijen nema dobra u vršcima ako je korijen slab Što se tiče obrezivanja, to je da se odsiječe višak kože sa penisa. Većina učenjaka smatra da je to jedan od pritvrđenih, stalnih i preporučljivih sunneta, i da je to dio islamskog naslijeđa i prirodne čistote koju muškarac ne bi smio ispuštati i ostavljati, osim ako se muško dijete rodi obrezano. Svi vjerovjesnici su rođeni obrazani i odsječene pupčane vrpce, i to je bila počast njima, osim Ibrahima, sallellahu alejhi ve sellem, Allahovog prijatelja. On je sam sebe obrezao britvom a imao je stotinu dvadeset godina, ili osamdeset godina, kako bi to postala praksa nakon njega. Postoji razilaženje među učenjacima: ima onih koji smatraju da se ne treba obrezivati prije prve polucije, jer to je radi čistoće, a nije obavezno kupanju dijete koje nije poluciralo. Kažu da je potrebno da se obreže kada napuni deset godina. Ima i onih koji kažu kada napuni devet, pa onih koji kažu da je to potrebno uraditi između sedam i deset godina. Haddadi kaže: - Pohvalno je muško dijete obrazati od sedmog dana po rođenju pa do desete godine, a pokudno je da ga se ostavi do prve polucije sperme. – Ebu Hanife, u svom vremenu, nije odredio dob. Učenjaci smatraju da je pohvalno onom čovjeku koji primi islam da se obreže makar imao i osamdeset godina starosti. Bilježi se od Hasana da je dozvoljavao da starac koji primi islam ne mora da se i obreže i nije smatrao da je to prijestup, niti je smatrao da njegov šehadet nije ispravan, ili da njegov kurban nije valjan, ili da nije valjan njegov namaz ili hadždž. Ibn Abdilberr je rekao: - Većina učenjaka smatra ovako. Što se tiče podrezivanja noktiju, to je da se odsijeku koliko je višak. Pohvalno je da se režu nokti jer moguće je da čovjek odžunupi i onda ne može doći voda do kože zbog nakupljene prljavštine pod njima i čovjek će i dalje biti džunub. Onaj ko odžunupi i ostane koliko je za iglu na njegovom tijelu neoprano, smatra se džunupom sve dok opere čitavo tijelo da nigdje ne ostane suho. U hadisu stoji: - Ko odsiječe nokte u petak, Allah ga štiti od nevolja do sljedećeg petka i još tri dana. U drugom hadisu stoji: - Ko hoće da bude siguran od siromaštva i očnih problema, neka podreže nokte u četvrtak poslije ikindije. U El-mekasidu-l-hasenetu stoji: - Podrezivanje noktiju nije potvrđeno na koji način treba da bude niti je određen dan kojim je to Vjerovjesnik, sallellahu alejhi ve sellem, precizirao. Ono što se stihovano pripisuje da je rekao h. Alija: 265

Podrezivanje noktiju ti je sunnet i lijepo desnu ruku havabis a lijevu evhaseb50 To je lažna predaja od njega. A na drugom mjestu je hadis: - Ko podrezuje nokte napreskak, neće imati krmeljivosti u očima. To je navedeno kod više učenjaka i nisam to našao, međutim, cijenjeni hafiz hadisa Dimjati je to prenio od nekih svojih učitelja, a imam Ahmed se jasno izražava da je to pohvalno. Imam Nevevi navodi da je pohvalno, mustehab, da se počne od noktiju ruku pa onda da se podrezuju nokti na nogama, počne se od kažiprsta desne ruke, pa onda srednji, pa onda domali, pa mali prst, a onda palac, a na lijevoj ruci počne od malog prsta, pa domali pa do palca, redom. Onda počne s desnom nogom i od malog prsta, a završi sa malim prstom na lijevoj nozi. Ovo potvrđuje i Imam u Elihja. U hadisu stoji: - Čistite svoje nabore. To su crte na prstima i nabori na vanjskoj strani prstiju, gdje se skuplja nečist. Preporučuje čišćenje kako ne bi ostalo nečisti i dženabeta i kako se nečist ne bi ispriječila između vode i kože. – ovako je u Kurtubijevom tefsiru. Bilježi se od Mudžahida da je Džibril jednom zakasnio Poslaniku, sallellahu alejhi ve sellem, pa ga je Vjerovjesnik, sallellahu alejhi ve sellem, pitao: - Šta te zadržalo, Džibrilu? – On mu je rekao: - Kako da vam dođem a vi ne podrezujete nokte, ne kratite brkove, ne čistite svoje bore na prstima, ne upotrebljavate misvak? – a onda je proučio: a mi dolazimo samo po naredbi tvoga Gospodara (Sura Merjem, 64.) Kao da se kaže: A šta je njemu rekao njegov Gospodar kada mu je upotpunio riječi, pa se kaže: Allah je rekao: "Učinit ću da ti budeš ljudima zbog ljudi u vjeri uzor!" i da se povode i ugledaju na tebe u ovim stvarima, da te oponašaju dobri ljudi. On je bio Vjerovjesnik svoga doba i uzor svim ljudima do Kijametskog dana. Allah je ispunio svoje obećanje, pa je rekao Muhammedu, sallellahu alejhi ve sellem: Poslije smo tebi objavili: "Slijedi vjeru Ibrahimovu, vjeru pravu, (Sura Nahl, 123.) i slično tome. Sve vjere imaju jedinstven stav da tog poslanika treba uvažavati i cijeniti, a čitav Muhammedov, sallellahu alejhi ve sellem, ummet na kraju svojih namaza izgovara: Allahu, neka je Tvoj salavat na Muhammeda i na Muhammedovu porodicu, kao što je bio Tvoj salavat na Ibrahima i na Ibrahimovu porodicu, uistinu si Ti zaslužan svake hvale i slave. Kažu da je razlog tome da kada mi kažemo: Allahu, neka je Tvoj salavat na Muhammeda i na Muhammedovu porodicu, - nama se kaže: - Ibrahim je tražio od Allaha da vam pošalje ovakvog poslanika, koji je milost svim svjetovima kada je rekao: Gospodaru naš, pošalji im poslanika, jednog od njih, pa koji je vaš poklon njemu? – Tada mi kažemo: kao što je bio Tvoj salavat na Ibrahima i na Ibrahimovu porodicu, uistinu si Ti zaslužan svake hvale i slave. Zatim, svjesni svih ovih dobrota, i iz zahvalnosti na njima i dobročinstvima, kažemo: Gospodaru naš, Ti si zaslužan svake hvale i slave. Bilježi se da je Ibrahim, alejhisselam, usnio Džennet i na svakom drvetu je pisalo: la ilahe illellah muhammedun resulullah, pa je pitao Džibrila o tome i Džibril 50 Ha ukazuje na hunsur, a to je mali prst, ba ukazuje na domali prst, prstenjak, vav ukazuje na srednjak, sin ukazuje na kažiprst, a elif je palac. – op. prev. 266

mu je rekao zašto je to tako, pa je Ibrahim rekao: - Gospodaru, učini na jezicima Muhammedovog, sallellahu alejhi ve sellem, ummeta i mene. – Allah mu je primio dovu i učinio da se salavat na njega uči zajedno sa salavatom na Muhammeda, sallellahu alejhi ve sellem. Kao da se kaže: - I šta je Ibrahim na to rekao, pa stoji: - On je rekao: - "I neke moje potomke!" - zamoli on. I učini neke moje potomke uzorima na koje će se ugledati. Izdvaja neke od njih i to čini na jedan obazriv način, da se ne bi moglo reći da on nešto zahtjeva od Allaha, a nemoguće je da svi budu uzorom, mada su bili na pravom putu. Potomstvo je čovjekova loza i tu spadaju i muško i žensko, i staro i mlado i roditelji i djeca. U tom značenju su i riječi Uzvišenog: Dokaz im je i to što potomke njihove u lađama krcatim prevozimo (Sura Ja sin, 41.) odnosi se na njihove pretke koji su bili spašeni u lađi. Nekada se potomstvo odnosi i samo na jednog, kao što je u riječima: "Gospodaru moj," - reče - "podari mi od Sebe čestita potomka, jer se Ti, uistinu, molbi odazivaš!" (Sura Ali Imran, 38.) u značenju: čestitog sina. - "Obećanje Moje neće obuhvatiti neće ostvariti nevjernike" među tvojim potomcima će biti i vjernika i nevjernika i imamet, vođstvo, uzor, vjerovjesništvo koje sam ti obećao, neće stići nepravednike među njima, nego će ono biti dano onima koji su čisti od nepravde. Imam je da bi se spriječila nepravda, pa kako da onda on bude neko ko je nepravedan? – mada je i to moguće. U jednoj poslovici stoji: - Ko stavi da mu vuk ovce čuva, zulum je počino. Mutezile kažu: U ovome je dokaz da griješnik, nepravednik, zulumćar, nije pogodan da obavlja zadaću imama, niti da predvodi namaz. – Mi kažemo: - Zalim, u ovim riječima, je nevjernik, a pokornost nepravednom vođi je preča od toga da se izađe protiv njega pobunom, jer je u nadmetanju i opiranju njemu izlazak iz sigurnosti u stanje straha, prolivanje krvi i pružanje mogućnosti nevaljalcima da napadaju i pljačkaju muslimane, da čine nered po zemlji. U ajetu je dokaz o bezgriješnosti vjerovjesnika i njihove zaštićenosti od činjenja velikih grijeha i prije poslanstva i poslije njega. Ibn Šejh u Havaši kaže: - O tome se da raspravljati, jer ajet ukazuje na to da je nepravednik, zulumćar, dokle god je takav, ne može biti imam, a ne kaže se da onaj ko je nekada bio zalim, pa se pokajao da neće dostići stepen imameta. Razlika između toga dvoga je da postojeći zalim narušava cilj uspostave imama, a to je da se zemlja oslobodi nepravde i nereda i da se zaštiti imetak i čast ljudi od nepravednika, za razliku od nekoga ko je činio zulum pa se pokajao od toga, jer on ne narušava cilj, jer pokajnik od grijeha je kao neko ko grijeha i nema. Šejh Uftade efendi je rekao: - Evlijaluk se ne daje kopiletu. Kaže: I zahvaljujem Allahu na tome što me učinio prvim koga je moja majka rodila. – To je isključivije nego da se kaže neka riječ koja izvodi iz vjere jednog od dva moja roditelja. Hudai je rekao: - Kažem, i siromah je takav. Sehavi kaže u El-mekasidu-l-haseneh: Hadis: - U Džennet neće ući kopile. – ako je i vjerodostojan, onda je značenje: ako bude radio kao što rade njegovi roditelji. Jasno je da se neće uzimati doslovno. Kažu da je tumačenje ovoga: onaj ko ustrajava u bludu, kao što se za svjedoke kaže: piskarala, za hrabre se kaže da su ratnici, a za muslimansku djecu se kaže da su djeca islama.

267

U ajetu je i išaret da onaj ko hoće da dostigne stepen dobrih, treba da se ugleda i povodi za takvim, pa neka se trudi i ulaže napor opirući se svom nefsu, a u ibadetu Allahu. – Sa'di je rekao: (stihovi na perzijskom) - kaza On. (Sura Bekare, 124.) Allah

‫ط‬ ‫مطثناب ط د د‬ ‫خ ذ‬ ‫م‬ ‫م ط‬ ‫مفننا د طوات ر م‬ ‫صول ى وطع طهمد يطننا إ مطل ى إ مب يطرا م‬ ‫قنام م إ مب يطرا م‬ ‫ذوا ي م‬ ‫وطإ مذ ي ط‬ ‫همي ط‬ ‫م ذ‬ ‫همي ط‬ ‫من ر‬ ‫س وطأ ي‬ ‫ت ط‬ ‫جعطل يطفننا ال يب طمي ي ط‬ ‫م ط‬ ‫ة للرفننا م‬ ‫ط‬ ‫ي‬ ‫ر‬ ‫ط‬ ‫ر‬ ‫عمي ط‬ ‫منا م‬ ‫جذود م‬ ‫ن طوالطعناك م م‬ ‫ ي مللطنائ م م‬ ‫س ذ‬ ‫ن طوالسركمع ال س‬ ‫وطإ م ي‬ ‫س ط‬ ‫فمي ط‬ ‫فمي ط‬ ‫ل أن طهدطرا ب طمي يت م ط‬ VE IZ DŽE’ALNE-L-BEJTE MESABETEN LINNASI VE EMNEN VETTEHIZU MIN MEKAMI IBRAHIME MUSALLEN VE ‘AHIDNA ILA IBRAHIME VE ISMA’ILE EN TAHHIRA BEJTIJE LITTA IFINE VE-L-‘AKIFINE VERRUKKE’ISSUDŽUDI I učinili smo Hram i prisjeti se, Muhammede, vremena kada smo Kabu utočištem Pribježištem i ciljem hadžijama i onima koji umru obavljaju. Oni odlaze od nje, ali joj se vraćaju i obilaze je iz godine u godinu, bilo da dolaze jedni te isti, ili njima slični. Oni su Allahovi posjetioci i posjetioci Njegove kuće. Pošto su nalik posjetiocima, prvo, ono što im se daje od darova, to je kao da su se povratili i došli ponovo. i sigurnim mjestom ni mnogobošci nisu napadali stanovnike harema i govorili su: Kuća je Allahova kuća, a njeni stanovnici su Allahov ehl. – u značenju da su stanovnici Njegove kuće. Dešavalo se da čovjek vidi ubicu svoga oca u Haremu, ali ga nije napadao, nego su napadali one koji su izvan njega. To je nešto što je ostalo od Ismaila, alejhisselam, i tako je ostalo do vremena Vjerovjesnika, sallellahu alejhi ve sellem. Drugo značenje je da će hadžija biti siguran od ahiretske kazne, jer hadždž prekriva ono što je prije njega počinjeno, tj. briše sve što se prije njega počinilo od grešaka prema Allahu, osim materijalnih, kao što je iskup za zakletvu. Što se tiče obaveza prema drugim ljudima hadždž to ne pokriva. – ovako je u Havaši Ibn Šejha. Međutim, prenosi se da je Allah primio dovu Vjerovjesnika, sallellahu alejhi ve sellem, na Muzdelifi, za povrede i nepravde. – ovako je u El-kafi i tumačenju sure Fatihe od Fennarija. ljudima. "Neka vam i rekli smo, kako se ne bi uzelo kao nastavak prethodnom mjesto na kojem je stajao Ibrahim bude prostor iza koga ćete namaz obavljati!" mjesto za namaz. Mekam Ibrahim, to je kamen na kojem je otisak stopala Ibrahima, sallellahu alejhi ve sellem, ili je to mjesto na kojem je bio kada je stojao i pozivao ljude na hadždž, ili kada je podizao temelje Kabe, a što se danas naziva Mekam Ibrahim. Bilježi se da kada je Ibrahim doveo Ismaila i Hadžeru i ostavio ih u Mekki i kada je prošlo neko vrijeme, došli su Džerhemije i Ismail se oženio jednom iz njihova plemena, i kada je Hadžera umrla, Ibrahim je zatražio dozvolu od Sare da posjeti Hadžeru. Ona mu je dozvolila, ali je uvjetovala da ne ostaje. Ibrahim je došao a Hadžera je bila umrla. Otišao je Ismailovoj kući i pitao ženu: - Gdje ti je muž? – Ona je rekla: - Otišao je u lov. – Ismail je bio izašao iz Harema da bi lovio. – Ibrahim joj je rekao: - Da li imate čime dočekati goste? – Ona je rekla da nemaju. – On je pitao: - Kako živite? – Ona se počela žaliti na siromaštvo i težak život, pa joj je on rekao: - Kada ti dođe muž, poselami ga ireci mu da promijeni kućni prag. – a htio je reći da se razvede od nje, jer ona nije bila dobra za njegovog sina. – Kada je Ibrahim otišao, došao je Ismail i osjetio miris svoga oca, pa je pitao ženu: - Da li je dolazio takav i takav starac? Ona je rekla: - Dolazio mi je takav starac. – omalovažavajući ga i govoreći o njemu s prijezirom. – Ismail je pitao: - Je li ti šta rekao? – Ona je rekla: - Rekao mi je da te 268

poselamim i da ti kažem da promijeniš kućni prag. – Ismail je rekao: - To je bio moj otac i rekao mi je da te razvedem. Idi svojima. – Razveo se od nje, a onda doveo drugu iz istog plemena. Ibrahim je proveo neko vrijeme sa Sarom, a onda je zatražio od nje da mu dopusti da ode u posjetu Ismailu. Ona mu je dozvolila uz uvjet da ne ostaje dugo. Ibrahim je došao Ismailovoj kući i pitao njegovu suprugu: Gdje ti je muž? – Ona mu je rekla: - Otišao je u lov i pogledam da dođe, uz Allahovu pomoć. Sjedi, Allah ti se smilovao. - Ibrahim joj je rekao: - Da li imate nečim ugostiti? – Ona je rekla da imaju, pa je iznijela mlijeka i mesa. - On je pitao: - Kako živite? – Ona je rekla: - Dobro nam je i imamo svega. – On je zamolio Allaha da ih blagoslovi. – Da mu je tada iznijela pšenični, ječmeni hljeb ili hurmu, to bi bila najbogatija žitnica. – Ona mu je rekla: - Stani da ti operem glavu. – On nije htio sjahati, nego je ona donijela stolicu i oprala mu desnu stranu glave, a onda prošla s druge strane i oprala mu lijevu stranu glave. – On joj je rekao: - Kada dođe tvoj muž, poselami ga i reci mu da mu je kućni prag stabilan. – Kada je došao Ismail, osjetio je očev miris i pitao je svoju suprugu: - Da li je iko dolazio? – Ona je rekla: Jeste, dolazio je neki starac, najljepšeg lica i najboljeg mirisa. Rekao mi je tako i tako, a ja sam mu oprala glavu. Evo gdje su mu stopala bila. – On je rekao: - To je Ibrahim, a ti si moj kućni prag. On mi je poručio da te zadržim. – Onda je prošlo vremena koliko je Allah htio da prođe, pa je Ibrahim opet došao, a Ismail je pravio strelice pod šatorom u blizini Zemzema. Kada ga je vidio, ustao je i dočekao ga kako sin i treba da dočekuje oca, a onda mu je Ibrahim rekao: - Ismaile, Allah mi je nešto naredio, pa hoćeš li mi pomoći u tome? – Ismail je rekao: - Pomoći ću ti. – Ibrahim je rekao: - Allah mi je naredio da ovdje izgradim zgradu. – Tada su postavili temelje Kabi. Ismail je donosio kamenje a Ibrahim je zidao. Kada je podigao zidove, Ismail je donio onaj kamen i postavio ga, pa je Ibrahim stao na kamen i nastavio zidati. Ismail mu je dodavao kamenje i govorili su: - Gospodaru naš, primi od nas, jer Ti, uistinu, sve čuješ i sve znaš! – Dalje, kada je završio sa gradnjom Kabe, rečeno mu je: - Oglasi ljudima hadždž. – On je rekao: - Kako da ih zovem kada sam ja među brdima i niko me ne čuje? – Allah mu je rekao: - Tvoje je da oglasiš i pozoveš, a Moje je da se tvoj poziv čuje. – Ibrahim se ispeo na uzvišicu Ebu Kubejs i popeo se na ovaj kamen, koji je bio skriven u Ebu Kubejsu za vrijeme poplave. Ovaj kamen se podigao i bio je visočiji od sveg kamenja na svijetu. Allah je skupio zemlju, pa je bila kao smotak, i Ibrahim je povikao: - Muslimani, vaš Gospodar vem je sagradio građevinu i naredio vam da činite hadždž. – Odazvali su mu se ljudi, čak iz kičmi njihovih očeva i majčinih utroba. Onaj ko se odazvao jednom, taj hadždž učini jednom, ko se odazvao deset puta, deset puta je išao na hadždž. U hadisu stoji: - Rukn i Mekam su dva dragulja iz Dženneta i da ih nisu doticale ruke mnogobožaca, osvijetlili bi prostor između istoka i zapada. Hoće se reći da su to Hadžeru-l-esved, Crni kamen, i kamen na kojem je stajao Ibrahim, sallellahu alejhi ve sellem, kada je gradio Kabu. - I Ibrahimu i Ismailu smo naredili: strogom naredbom. Nekada je ahd, obaveza, u značenju naredbe i oporuke. Imamo to u riječima Uzvišenog: O sinovi Ademovi, zar vam nisam naredio: "Ne klanjajte se šejtanu, on vam je neprijatelj otvoreni, (Sura Ja sin, 60.) Ismail je nazvan tako jer je Ibrahim molio Allaha da mu podari sina, pa je govorio: - Čuj me, Bože! (Isme' ja Ilu), a Il je Allah. Kada je dobio sina, nazvao ga je tako. "Hram Moj očistite od svih prljavština i svega što nije prilično za njega. Hoće se reći: - Sačuvajte ga od toga da se oko njega stavi nešto neprilično i čuvajte ga takvim, kao što je u riječima: U njima će čiste žene imati, (Sura Bekare, 25.) Te žene nisu se očistile od prljavštine, nego su stvorene čiste. Kao da kažeš 269

krojaču: - Proširi mi rukav na košulji. – Ti ne želiš da kažeš da on poveća i proširi što je tijesno, nego hoćeš da ti skroji i sašije širokih rukava košulju. za one koji ga budu obilazili, koji budu tu boravili i koji se tu nastane. Ovo se odnosi na stanovnike Mekke, a prvi dio se odnosi na strance, koji dolaze u posjet u Mekku i da bi tavafili, makar ne dolazili samo radi tavafa, jer to je pojačano isticanje, jer oni ne mogu proći mikat osim u ihramima i koji budu molitvu obavljali." (Sura Bekare, 125.) klanjačima, jer su kijam, ruku' i sedžda položaji po kojima se prepoznaje klanjač, a i zbog toga što su ruku' i sedžda bliski jednom drugom, i načinom i vremenski, pa zbog toga nema veznika među njima. Sjedenje u Haremu i gledanje u Kabu spada u ibadet kojim je Allah zadovoljan. Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, je rekao: - Allah svaki dan spušta stotinu dvadeset milosti koje spušta na ovu Kuću. Šezdeset je onima koji tavaf čine, četrdeset je onima koji klanjaju a dvadeset je onima koj gledaju u Kabu. Znaj da kada je Allah rekao: - Očistite Moju kuću. – tim značenjem se obuhvataju sve Njegove kuće, pa je isto značenje, da se Njegove kuće drže čistim, jednako za sve. Kaba je istaknuta jer ne postoji druga. Bilježi se od Omera b. Hattaba da je čuo glas nekog čovjeka u džamiji, pa je pitao: - Šta je ovo? Zar ne znaš gdje se nalaziš?! U hadisu stoji: - Allah mi je objavio: - Brate onih koji upozoravaju! Brate poslanika! Upozori svoj narod da ne ulaze u neku od Mojih kuća osim čistih srca, iskrenih jezika, čistih ruku, čednih polnih organa. Neka ne ulaze u neku od Mojih kuća sve dokle god neko od njih ima neka potraživanja, jer ga proklinjem sve dokle god stoji preda Mnom i dok ne vrati to što je uzeo na nepravedan način onom od koga je uzeo. Tada sam njegov sluh kojim čuje, vid kojim gleda i on je od Mojih evlija i probranika i bit će Mi blizak zajedno sa vjerovjesnicima, iskrenim, šehidima i dobrim. Znaj da je kuća koju je Allah počastio time da je prisvaja i svojom naziva, kuća srca, u suštini i Allah naređuje da se ona očisti od prljavštine pridavanja pažnje nekom osim Njemu, jer Allah gleda u srca, kao što je rečeno: (stihovi na perzijskom) Nužno je da se srce pročisti kako bi se u njemu nastanilo božansko svjetlo i tajne i kako bi se na njega spustila smirenost i dostojanstvo. Kada čovjek dostigne ovaj stepen, tad stvarno čini sedždu svom Gospodaru, tad je istinski na ruku'u i obraća se Allahu svojom nutrinom i sirrom. –

‫ط‬ ‫جع ط ي‬ ‫وطإ مذ ي طقنا ط‬ ‫هَـ ط‬ ‫ل ط‬ ‫مفن يذهم مبنالل لهم‬ ‫ن م‬ ‫مطرا م‬ ‫ه م‬ ‫دا آ م‬ ‫ل إ مب يطرا م‬ ‫ذا ب طل ط د‬ ‫با ي‬ ‫م طر د‬ ‫نآ ط‬ ‫ت ط‬ ‫ن الث ر ط‬ ‫مدفننا طوايرذزقي أهيل ط ذ‬ ‫همي ذ‬ ‫م ط‬ ‫م ي‬ ‫م ط‬ ‫ذ‬ ‫ط‬ ‫خرم طقنا ط‬ ‫اضط طسره ذ إ مطل ى ع ط ط‬ ‫صميذر‬ ‫من ك ط ط‬ ‫طوال يمي طذويم م ال م‬ ‫م م‬ ‫مأ ي‬ ‫س ال ي ط‬ ‫ه قطملميةال د ث ذ ر‬ ‫مت دعذ ذ‬ ‫فطر فطأ ط‬ ‫ل وط ط‬ ‫ب الرفننارم وطب مئ ي ط‬ ‫ذا م‬ VE IZ KALE IBRAHIMU RABBIDŽ’AL HAZA BELEDEN AMINEN VERZUK EHLEHU MINESSEMERATI MEN AMENE MINHUM BILLAHI VE-L-JEVMI-L-AHIRI KALE VE MEN KEFERE FE UMETTI’UHU KALILEN SUMME ADTARRUHU ILA ‘AZABINNARI VE BI SE-L-MESIRU A kada je Ibrahim zamolio: I sjeti se Muhammede, kada je Ibrahim uputio dovu i rekao: "Gospodaru moj, učini ovo mjesto, a to je Harem ovo mjesto sigurnim gradom, gdje će njegovi stanovnici biti sigurni od suše, nestašice, pogroma, propasti, zemljotresa, ludosti, lepre, šuge i sličnih bolesti koje zadese ljude u naseljima. Učini ga gradom koji je osiguran, kao što je slučaj sa tamir kada ima mnogo datulja, ili labin kada ima puno mlijeka, pa kao da se kaže: datuljast, ili mlječen. Tako je pripisivanje stvarno, ili da se kaže: sigurnim gradom 270

za njegove stanovnike, pa je onda u prenesenom značenju, jer je sigurnost svojstvo za stanovnike, ali se pripisuje mjestu gdje se oni nalaze, zbog tijesne povezanosti jednog s drugim. Ova dova je bila čim je Ibrahim došao u Mekku, jer kada je nastanio Ismaila i Hadžeru tamo i krenuo nazad u Šam, Hadžera je krenula za njim i govorila je: - Kome nas prepuštaš u ovoj pustari, gdje nema ni vode? – On joj nije išta odgovorio sve dok nije upitala: - Je li ti Allah naredio tako? – On je rekao: - Jeste. – Ona je rekla: - Onda nas On neće ni napustiti. – pa je bila zadovoljna svojim ostankom. On je nastavio svojim putem i kada je došao na uzvišenje Keda, okrenuo se prema dolini i rekao: Gospodaru naš, ja sam neke potomke svoje naselio u kotlini u kojoj se ništa ne sije, kod Tvoga Časnog hrama, da bi, Gospodaru naš, molitvu obavljali; zato učini da srca nekih ljudi čeznu za njima i opskrbi ih raznim plodovima da bi zahvalni bili. (Sura Ibrahim, 37.) a snabdij plodovima stanovnike njegove, to je sve jestivo što izlazi iz zemlje i s grana drveta. Ovo je traženje hrane i voća. Ističe se ovo traženje jer je hrana uobičajena na svakom mjestu, a voće je naročito, pa je tražio za stanovnike Mekke sigurnost i bogatstvo, što će činiti život prijatnim i što će potaći na ostanak na tom mjestu. Allah mu je to udovoljio. Bilježi se da kada je uputio ovu dovu, Allah je naredio Džibrilu da prenese jedno od naselja iz Palestine gdje je bilo mnogo voća. Džibril je otišao i ponio to naselje i njime tavaf učinio oko Kabe, sedam puta, a onda spustio na tri konaka od Mekke. To je današnji Taif (onaj koj tavafi) i zato se i zove tako. Odatle je većina voća koje se nalazi u Mekki, a također dolazi i iz dalekih predjela, tako da se na mekkanskim tržnicama može naći i zimsko i ljetno i jesenje voće u jednom danu. one koji budu vjerovali u Allaha i u onaj svijet!" pojašnjenje kojih stanovnika. Značenje je: opskrbi vjernike naročito. Uzvišeni Allah je rekao: - On je rekao: "Onome koji ne bude vjerovao u značenju: opskrbit ću i vjernika i nevjernika. - Ibrahim, sallellahu alejhi ve sellem, je dovu činio kako ju je činio za imamet, pa je tražio opskrbu samo za vjernike, kao što je Allah učinio da imamet samo njima pripada, riječima: Obećanje Moje neće obuhvatiti nevjernike. Pošto mu je Allah odbio imamet za sve njegove potomke, pomislio je i da će mu odbiti opskrbu za sve stanovnike Mekke, pa je zbog toga ograničio svoje traženje samo na vjernike, poučen prvim traženjem. Allah mu ukazuje da je opskrba dunjalučka milost i da ona obuhvata i vjernike i nevjernike, za razliku od imameta i vođstva dat ću omogućit ću mu da uživa u dunjalučkim luksuzima kako bi potvrdio dokaz protiv njega da neko vrijeme kratkotrajno jer je dunjaluk, u cijelosti, kratka vijeka, a ono što nevjernik na njemu uživa je malo od malehnog. Allahova blagodat na dunjaluku, makar je mnogobrojna i velika, ako se međusobno poredi, je ipak malehna ako se poredi sa blagodati ahireta. Kako da ne bude malehno nešto što se upoređuje sa beskrajem. Moguće je i značenje: dat ću mu da uživa kratko vrijeme, onoliko koliko traje njegov život uživa, a onda ću ga prisiliti da uđe u paklenu vatru, prisila je tjeranje čovjeka na nešto što mu šteti. Ovdje je da se čovjek zbog svog nevjerovanja natjera da učini što mu nije drago i što ne bi sam izabrao da učini, dajući prednost jednom od dva zla. Nema išta gore i žešće od džehennemske kazne kako bi se nevjernici prisilili da izaberu džehennemsku kaznu jer je manja od neke druge. Njihova prisila na džehennemsku kaznu nije u uobičajenom značenju i upotrebi, nego je to preneseno značenje za nešto što je obavezujuće i što je neodvojivo od njih, tako da se oni toga ne mogu osloboditi, kao što Uzvišeni kaže: na Dan kada budu u vatru odvučeni, s licima dolje okrenutim: "Iskusite vatru džehennemsku!" (Sura Kamer, 48.) To jasno ukazuje da oni nemaju ikakva izlaza za izbjegavanje 271

ahiretske kazne, niti imaju ikakva izbora, samo ih se naziva prisiljenim, koji izabiru takvo što, kako bi ih se uporedilo sa onima koji su prisiljeni i nemaju ikakve mogućnosti za izbjeći ono na šta ih se prisililo. Značenje je: idi u njega kao što ide neko ko je prisiljen svojim nevjerovanjem i zanemarivanjem Mojih blagodati kojima sam ga obdario, tako da to ne može ikako izbjeći. a grozno će ona prebivalište biti!" (Sura Bekare, 126.) grozno li je krajnje boravište u kojem će se naći kako bi ostali u Džehennemu. Ili: grozna li je kazna u Vatri. Čovjek na prolaznom dunjaluku dobije određeno vrijeme odgodu, ali to ne znači da je ona trajna, jer svaki čovjek će biti isplaćen shodno onom što je stekao i zaradio i nemoj da te zanese dunjalučki luksuz, jer i onaj ko je bio pokoran i onaj ko je griješio, ima svoj udio u njemu i to ne znači da će imati i ugled na ahiretu. – Hafiz je rekao: (stihovi na perzijskom) Uzvišeni Allah je rekao: Mi ćemo malo po malo, a da oni neće ni znati, u propast voditi (Sura A'raf, 182.) Sehl kaže da ovaj ajet znači: Dat ćemo im razne blagodati i zaboraviti ih da zahvale na njima, pa kada se opuste u svojim blagodatima i kada zanemare Blagodavaoca, uzet će ih se. Ebu Abbas b. Ata kaže: - Kada god počine neki grijeh, Mi ćemo im dodavati blagodati i davati da oni zaborave zatražiti oprosta za taj grijeh. Razuman ne bi smio sebi dozvoliti da se zavara dunjalučkim luksuzom, ni da se raduje ičemu drugom osim Allahu, jer sve osim Allaha je ništavno, prolazno. Biti zanesen nečim što je prolazno nije odlika razumnih i onih koji su spoznali. Ako kažeš: - Šta je svrha toga da im Allah odgađa na dunjaluku? Kažem: - Allah pušta svojim robovima i ne kažnjava ih iznenada na dunjaluku, kako bi ljudi spoznali da je dobročinstvo i praštanje Allahu draže od kažnjavanja i kako bi znali Njegovu samilost i dobročinstvo. Zbog toga je stvorena Vatra, kao čovjek koji hoće da ugosti ljude pa kaže: - Ko dođe meni u goste, počastit ću ga, a ko mi ne dođe, neću mu ništa. – A drugi kaže: - Ko mi dođe, ugostit ću ga, a ko mi ne dođe, udarit ću ga. – kako bi ukazao na krajnju gostoprimljivost. Taj je potpuniji i bolji, nego onaj prvi. Allah poziva stvorenja Sebi riječima: Allah poziva Kući spasa a onda predaje sablju svom Poslaniku, sallellahu alejhi ve sellem, i kaže: - A onaj ko se ne odazove Mom gostoprimstvu, ubij ga. – Razuman će se odazvati Allahovom pozivu i vratiti se Allahu drage volje, jer je Allah krajnji cilj i stvarna Kaba i svi karavani njemu idu. Znaj da je grad, spomenut u ajetu, tjelesna forma, a kaba je srce, stvarni tavaf je srčani tavaf u božanskoj blizini, a Kuća je formalna predstava u svijetu pojavnom svijetu, te blizine. Ona se ne može vidjeti golim okom je u svijetu Melekuta, kao što je ljudsko tijelo očiti primjer, u pojavnom svijetu, srca koje se ne može vidjeti okom, jer je skriveno. Onaj ko može da obavi stvarni srčani tavaf, od arifa, on je taj za koga se može reći da ga Kaba posjećuje. U jednoj predaji stoji: - Allah ima robove s kojima i Kaba tavaf čini. Razlika je između onog ko želi formu Kuće i onog ko želi Gospodara Kuće, Domaćina. Bilježi se da je neki arif, od evlija, krenuo na hadždž. Sa sobom je vodio i sina, pa mu je sin postavio pitanje: - Gdje ideš? – On je rekao: - Allahovoj kući. – Mladić je pomislio da onaj ko vidi Kuću, vidjet će i Domaćina, pa je rekao: Babuka, zašto i mene ne povedeš sa sobom? – On mu je rekao: - Nisi podoban za toga. – Momak je zaplakao, pa ga je arif poveo sa sobom. Kada su došli do Mikata, obukli su ihrame i počeli učiti telbiju i ušli su u Harem. Kada su vidjeli Kuću, mladić je zahroptao i pao mrtav. Otac se tome začudio i rekao je: - Gdje je moj sin i dio mene? – Onda je čuo jedan glas: - Tražio si Kuću i našao si što si tražio, a on je 272

tražio Domaćina i našao je Domaćina. – Onda je mladić uzdignut između njih i čuo se glas: - On nije ni na nebu ni na zemlji, ni u Džennetu, on je na stepenu iskrenih, kod Svemogućeg Vladara. Onaj ko svojim sirrom ostavi stranu, kada se okreće Allahu, onda je Hakk njegova kibla i on postane kibla svima, kao što je Adem koji je bio kibla melekima, jer je on Hakkovo sredstvo, veza, između Njega i meleka, shodno tome što je bio zaodjenut ogrtačem Ljepote i Uzvišenosti. – Šejh Attar je rekao: (stihovi na perzijskom) A na drugom mjestu je rekao: (stihovi na perzijskom) Allahu, omogući nam da dostignemo suštinu, a oslobodi nas traženja i pojašnjenja.

‫ل مفننا إن ط ط‬ ‫عمي ذ‬ ‫ل طرب رطفننا ت ط ط‬ ‫م ال ي ط‬ ‫منا م‬ ‫ذوا م‬ ‫س م‬ ‫قب ر ي م ر م ر‬ ‫ن ال يب طمي ي م‬ ‫عد ط م‬ ‫وطإ مذ ي ِني طيرفطعذ إ مب يطرا م‬ ‫مميعذ‬ ‫ت ال ر‬ ‫ت وطإ م ي‬ ‫ك أن ط‬ ‫س ط‬ ‫همي ذ‬ ‫م ط‬ ‫ق ط‬ ‫م‬ ‫ال يعطملمي ذ‬ VE IZ JERFE’U IBRAHIMU-L-KAVA’IDE MINE-L-BEJTI VE ISMA’ILU RABBENA TEKABBEL MINNA INNEKE ENTESSEMI’U-L-‘ALIMU I dok su Ibrahim i Ismail njegov sin. Ibrahim je imao četiri sina: Ismaila, Ishaka, Medjena i Medaina. Ismail se spominje poslije Ibrahima kako bi se ukazalo da je osnov gradnje i inicijator bio Ibrahim, a Ismail mu se pridružio. Kaže se da je on dodavao kamenje a da je Ibrahim zidao. Znaj da je podizanje temelja, zidanje na njima i to ukazuje na činjenicu da je Kuća bila izgrađena prije Ibrahima, a on je gradio na već postojećim temeljima. Učenjaci se razilaze oko toga ko je prvi koji je gradio Kabu i udario joj temelje. Kažu da su to bili meleki, jer kada je Allah rekao: na zemlji ću učiniti halifu, meleki su rekli: zar ćeš postaviti na njoj nekoga ko će nered po njoj činiti i krv proljevati, a mi Te slavimo zahvaljujući Ti i veličajući Te? – Allah se rasrdio na njih i oni su pribjegli Njegovom Aršu i oko njega učinili sedam krugova, tavafa, nastojeći da odobrovolje svog Gospodara i On je bio zadovoljan njima. Rekao im je: - Sagradite Mi kuću na zemlji gdje će se priklanjati oni na koje se rasrdim, od ljudi, i oko koje će kružiti kao što ste vi kružili oko Mog Arša, pa da budem zadovoljan njima. – i onda su oni izgradili ovu Kuću. Kažu da je Allah učinio na nebesima Kuću, a to je Bejtu-l-ma'mur, a zove se još i Darrah i naredio je melekima da izgrade na zemlji Kabu koja će biti ispod te Kuće i da bude ista kao i ona. Kažu: prvi koji je sagradio Kabu je bio Adem, alejhisselam, pa je nestala za vrijeme Potopa, a onda ju je Allah pokazao Ibrahimu. Biljži se od Ibn Abbasa da je rekao: - Kada je Allah spustio Adema iz Dženneta na zemlju, rekao mu je: - Ademe, idi i sagradi Mi kuću i tavafi oko nje. Spominji Me kod te Kuće kao što si vidio meleki da čine oko Moga Arša. – Adem je krenuo i zemlja mu je postala umanjena i gdje god je stao nogom, tu je postalo naselje i tako je došao do mjesta Kabe. Džibril je udario svojim krilima po zemlji i ukazalo se čvrsto postolje koje je sezalo do dna sedmog kata zemlje. Meleki su mu donosili pećine i ne bi ih moglo ponijeti trideset ljudi. Gradio je Kabu koristeći kamenje sa pet planina: Turi Sina, Tur Zejta i Lubnan, a to je planina u Šamu, Džudijj, koji je planina u Alžiru, Harra, planina u Mekki, a kružni temelj je bio od kamena s Harra. Ovako je bilo ono što je Adem izgradio. 273

Bilježi se da je Allah stvorio mjesto na kojem će biti Kaba prije nego je stvorio zemlju na dvije hiljade godina. To je bilo kao bijela pjena na vodi, pa se zemlja smotala oko nje i kada je Allah spustio Adema na zemlju, on se osjećao otuđen i osamljen, pa se požalio Allahu i Allah je spustio Bejtu-l-ma'mur, koji je od džennetskih dragulja i koji ima dvoja vrata, koja su od smaragda, jedna su istočna a jedna zapadna i to se postavilo na mjesto Kabe. Tada mu je rekao: - Ademe, spustio sam ti kuću, pa tavafi oko nje kao što se tavafi oko Mog Arša, klanjaj i moli se kod nje, kao što se klanja i moli kod Mog Arša. – Spušten je bijeli kamen, pa je pocrnio od dodira i mazanja krvlju u džahilijjetu. Adem je krenuo iz Indije prema Mekki, pješice, pa mu je Allah dodijelio meleka koji će mu ukazivati na pravac prema Kući. Rečeno je Mudžahidu: - Zašto nije išta jahao ili koristio neko prijevozno sredstvo? – On je odgovorio: - A šta i zašto bi koristio kao prijevozno sredstvo kada je jednim korakom prevaljivao razdaljinu od tri dana hoda? Došao je u Mekku i obavio hadždž, sproveo sve obrede, pa kada je završio, meleki su mu došli i rekli: Ademe, neka ti je hadždž primljen. Mi smo ovu Kuću hadždž činili dvije hiljade godina prije tebe. Ibn Abbas kaže: - Adem je činio četrdeset hadždžova iz Indije do Mekke, idući pješice i Kuću su tavaf činili on i njegovi potomci vjernici sve do Potopa, pa je Allah uzdigao Kuću tada na četvrto nebo i svaki dan je posjete sedamdeset hiljada meleka, a onda nikada više ne dolaze do nje. Allah je poslao Džibrila kako bi sakrio Crni kamen u brdo Ebu Kajs i kako bi bio sačuvan od potopa. Mjesto na kojem je bila Kuća je ostalo prazno sve do doba Ibrahima, alejhisselam, a onda je Allah naredio Ibrahimu da izgradi Kuću u kojoj će se slaviti i veličati Njegovo ime. On je zamolio Allaha da mu se pokaže mjesto na kojem treba graditi, pa je poslana sekina, a to je stvorenje koje vijuga, sa dvije glave, nalik zmiji, kako bi mu ukazala na put i mjesto i naređeno mu je da gradi na onom mjestu gdje se sekina smiri. Ibrahim ju je slijedio do Mekke i sekina se smotala i smirila na mjestu Kabe. Sklupčala se u krug. Rekla je Ibrahimu: - Na mom mjestu gradi temelj. – pa su Ibrahim i Ismail gradili dok su došli do visine na koju treba postaviti Crni kamen, i tada je Ibrahim rekao sinu: - Sinko, donesi mi lijep bijeli kamen kako bi označavao polazište ljudima. – On mu je donio kamen, a Ibrahim je rekao: - Donesi mi bolji i ljepši od njega. – Ismail je otišao da ga traži. Onda je brdo Ebu Kubejs povikalo: Ibrahime, ja u sebi držim nešto što mi je povjereno za tebe, na čuvanje. Uzmi to od mene. – To je bio bijeli kamen, od džennetskih dragulja, na kojem je Adem sišao iz Dženneta, - kao što je u nekim predanjima – ili ga je Allah spustio kada je spustio i Bejtu-l-ma'mur, - kao što je rečeno – pa je Ibrahim uzeo taj kamen i postavio ga na njegovo mjesto. Kada su Ibrahim i Ismail podigli temelje Kuće, došao je četvrtasti oblak koji je imao glavu i rekao: - Gradite kako ja izgledam, četverougaono. – Ovako je bilo građenje od strane Ibrahima, alejhisselam. Bilježi se da Ibrahim i Ismail, nakon završetka gradnje, dobili su od Allaha konje, kao naknadu i isplatu za gradnju Kabe. Konji su bili divlji, kao i sva ostala divljač, pa kada je Allah dopustio Ibrahimu i Ismailu da grade temelje, Uzvišeni Allah je rekao: - Dajem vam riznicu koju sam čuvao za vas. – Rekao je Ismailu: Izađi do konja i pozovi ih i oni će ti donijeti blago. – Ismail je izašao ali nije znao ni kako da ih pozove niti je znao o kojem se blagu radi. Allah ga je nadahnuo kako da ih pozove i nije ostalo, na arapskoj zemlji, ijednog konja a da se nije odazvao pozivu. Omogućio mu je da ih pripitomi i rečeno mu je da ih jaše i da ih hrani, jer su oni pomoć i ostali su naslijeđe vašeg pretka Ismaila. Nazivaju se arapskim 274

konjima jer je Ismailu bilo naređeno da ih pozove i pripitomi, i njemu su došli. On je nastanjivao arapsku oblast i Ismail, predak Arapa, odrastao je u njoj. Kažu da je Ibrahim pričao sirjanijskim jezikom, a Ismail arapskim i da su se međusobno razumijevali šta govore, ali nisu mogli progovarati i govoriti jezikom onog drugog. Što se tiče izgradnje Kabe od strane Kurejšija, to je poznato i tu se spominje i zmija. Ona ih je sprječavala od toga da sruše Kabu, pa kad su se Kurejšije okupili i uglas zamolili Allaha: - Htjeli smo uljepšati Tvoju kuću i ukrasiti ju, pa ako si zadovoljan time, omogući nam, a ako nisi, čini šta hoćeš. – Onda su čuli lepet krila u zraku i ugledali veliku ptičurinu, crnih leđa i bijelog trbuha, veću od orla, i velikih kandži. Ta je ptičurina pograbila zmiju kandžama i povukla ju, a zmija je bila jako dugačka i odnijela ju sa sobom. Kurejšije su porušili Kabu i ponovo je zidali kamenjem iz doline, noseći kamenje na ramenima. Podigli su Kabu za dvadeset lakata u vis. Bilježi se od Zuhrija da su gradili Kabu i kada su došli do mjesta Rukna, Kurejšije su se zavadili oko toga koje će pleme ugraditi Kamen. Kada je zavada zaprijetila da preraste u sukob, rekli su da će za sudiju uzeti prvog koji se pojavi među njima iz određenog sokaka. – prihvatili su svi taj prijedlog i pojavio se Allahov Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, i oni su uzeli da im on presudi. On je rekao da se Kamen uzme i postavi na čaršaf, a onda je rekao da poglavica svake porodice, plemena, uzme za kraj čaršafa, a onda se ispeo do mjesta gdje je trebalo staviti kamen i oni su podigli do njega čaršaf, pa je on uzeo Kamen s čaršafa i postavio ga na mjesto. Kažu da su Kurejšije uz kamen našli napisano na sirjanijskom nešto i nisu to znali pročitati. Onda im je neki židov pročitao: - Ja sam Allah, vlasnik Mekke. Stvorio sam ju onda kada sam stvorio nebesa i zemlju, i kada sam stvorio sunce i mjesec i olakšao je sa sedam meleka i neće to nestati sve dok ne nestane tvrdoće tla. Blagoslovljena je njenim stanovnicima u mlijeku i vodi. Bilježi se od Ebu Džafera da je rekao: - Vrata Kabe, za vrijeme Amelićana, Džurhema i Ibrahima, su bila na zemlji dok ju nisu izgradili Kurejšije. Bilježi se od Aiše da je pitala Allahova Poslanika, sallellahu alejhi ve sellem, o zidovima, da li su i oni sastavni dio Kuće? – On je rekao: - Jesu. – Ona je pitala: A zašto se ne ulazi u nju? – On je rekao: - Zato što tvoj narod nije imao dovoljno novca. – Ona je pitala: - A šta je s vratima, zašto su tako visoko? – On je rekao: - To je uradio tvoj narod i da nisu tako blisko vezani za džahilijjet, srušio bih Kabu i stavio bih vrata na tle i učinio bih da imaju dvoja vrata, jedna istočna i jedna zapadna i dodao bih još šest lakata iznad Kamena. Kurejšije su skratili visinu Kabe i to je što se tiče njihove gradnje. Kada su stanovnici Šama zaratili sa Abdullahom b. Zubejrom i kada je Kaba bila narušena zbog njihova spaljivanja, on ju je porušio i sagradio onako kako mu je rekla Aiša i učinio je da ima dvoja vrata, istočna i zapadna, pa su na jedna ulazili a na druga izlazili i dodao je iznad Kamena šest lakata visine. Prije toga je bila dugačka osamnaest lakata, a kada je Ibn Zubejr dodao na visini, skratila se dužina za devet lakata. Kada je Ibn Zubejr bio ubijen, Hadždžadž je naredio da se skine ono što je Ibn Zubejr dogradio iznad Kamena, a da se produži za devet lakata i da ju ostavio onako kako su je Kurejšije izgradili i da se zatvore vrata koja su gledala na zapadnu stranu. Bilježi se da je Harun erRešid spomenuo Maliku b. Enesu kako želi da sruši ono što je izgradio Hadždžadž na Kabi i da je vrati u onakvo stanje kao što je 275

uradio Ibn Zubejr, na osnovu predaje od Poslanika, sallellahu alejhi ve sellem. Malik mu je rekao: - Molim te Allahom, emiru-l-muminin, da ne činiš od ove Građevine igračku vladara, koji će je stalno rušiti i vraćati i na takav način narušiti njenu svetost u prsima ljudi. Kažu: Kaba je građena deset puta; kada su je meleki izgradili, prije stvaranja Adema, Ademovo, alejhisselam građenje Kabe, građenje od strane Ibrahima, alejhisselam, amelićanska gradnja, gradnja od strane Kusajja b. Kilaba, pa gradnja Kurejšija, pa Abdullaha b. Zubejra, pa Hadždžadža b. Jusufa. To nije bilo cjelovito građenje, nego samo jednog od njenih zidova. Hafiz Suhejli je rekao: - Od početka čovječanstva, ona je građena samo pet puta; prvi put kada ju je gradio Šit, alejhisselam. Bilježi se u poslaničkom predanju: - Ova Kuća je peta od petnaest. Sedam od njih je na nebesima do Arša, a sedam ih je u zemlji do sedmog kata zemlje, a najviša je uz Arš, Bejtu-l-ma'mur. Svaka od njih ima svoj harem kao što je ovaj koj je oko Kabe i kada bi padala bilo koja od njih, padala bi na onu ispod sebe do donjeg kata zemlje. Svaka Kuća ima one koj je obilaze, i na nebesima i na zemlji i ispod zemlje, kao što se obilazi ova. – ovaj hadis navodi Kaziruni u svojim El-menasik. Bilježi se od Ibn Abbasa da je rekao: - Kada je Arš bio na vodi, prije stvaranja nebesa i zemlje, Allah je poslao poslao vjetar koji je uzburkao vodu i pojavio se komad drveta na mjestu Kabe koje je bilo kao krov za današnju Kabu, pa je Allah pod njom učinio zemlju, a onda se zemlja proširila na sve strane, pa je onda dao da budu brda i planine. Prva planina na zemlji je bila Ebu Kubejs i zbog toga se Mekka zove Majkom svih naselja, Ummu-l-kura. Ka'b je rekao: - Sulejman, alejhisselam, je izgradio Bejtu-l-makdis na starim temeljima kao što je Ibrahim izgradio Kabu na starim temeljima, a to su temelji koje su meleki podigli na vodi i prema naviše. temelje Hrama podizali, kazuje se ono što je bilo izrazom koji ukazuje na trenutno stanje, kako bi se dočaralo podizanje temelja kao da se trenutno dešava pred očima onog kome se obraća. Ako upitaš: - Podizanje nečega znači da se to odvaja od tla i da se učini visoko, a temelji su uvijek čvrsto na zemlji. Pa šta onda znači podizanje? Kažem: - Hoće se reći izrazom podizanja temelja, da se nešto gradi na njima. Gradnju na temeljima označava sa podizanjem njih, jer gradnja mijenja stanje iz nečega što je nisko u nešto što je visoko. Tako postoji stvarno uzdizanje, samo što je temelj kuće jedan. Izražava se u množini shodno dijelovima temelja, pa kao da je svaki dio temelja, postolja, samostalan temelj i osnov za ono što je na njemu. Značenje je: - I sjeti se Muhammede, vremena kada je Ibrahim podigao temelj Kuće, Kabe oni su molili: "Gospodaru naš, podizali su temelje govoreći: Gospodaru naš, primi od nas, dovu i sav ostali trud kojm nastojimo da steknemo Tvoju blizinu i sve naše ibadete od kojih je i naša gradnju. Razlika između kubul i tekabbul, primanja i prihvatanja, u tome je što je gradnja vid truda. Tekabbul je zbog toga što djelo može biti falično i može ne zaslužiti da bude primljeno osim iz samilosti, plemenitosti blagodara, a kubul ne nosi u sebi ovo značenje. Tako je njihov izbor riječi tekabbul, njihovo priznavanje nemoći i podbačaja u djelima jer Ti, uistinu, sve čuješ što se čuje, a u to spada i naša dova i naše preklinjanje i sve znaš! (Sura Bekare, 127.) od svega što postoji i što se čini, a u to spada i naša namjera u svim našim postupcima. Ove riječi ukazuju na to da oni nisu napravili ikakav propust u ispunjavanju naređenog, nego su nastojali da to obave na najbolji, njima, mogući način. Kako je moguće da onaj ko je podbacio i napravio

276

propust i kojem nije bitno, drzne se i kaže u svojoj dovi: zaista Ti sve čuješ i sve znaš? Ajet ukazuje i na to da je obaveza svima kojima je naređeno da obave neki ibadet kojm se približavaju Allahu, da nakon što završe s njim, i sprovedu ga kako je naređeno ulažući sve što su u stanju, ponizno se Allahu obrate i zamole Ga da im primi to njihovo nastojanje i da im ga se ne odbacuje pa da im trud bude uzaludan. Neće iznositi tvrdnju da onaj ko obavi ibadete da će mu ti ibadeti biti zasigurno primljeni, jer da je tako, onda njihova dova, ponizno moleći da im djelo bude primljeno, ne bi imali ikakve svrhe. Allah prima ili odbija svojom voljom i ničim Ga se ne može obavezati na to.

‫ة لر ط ط‬ ‫ذ‬ ‫ب ع طل طمي يطفنئآ إ من ر ط‬ ‫ن لط ط‬ ‫ك‬ ‫م د‬ ‫م د‬ ‫مطفننا م‬ ‫ك وط م‬ ‫سك ططفننا وطت ذ ي‬ ‫طرب رطفننا طوا ي‬ ‫م ي‬ ‫م ي‬ ‫ك وطأرمطننا ط‬ ‫سل م ط‬ ‫ة س‬ ‫من ذ ذدرِني رت مطفننا أ ر‬ ‫سل م ط‬ ‫جعطل يطفننا ذ‬ ‫ممي ي م‬ ‫ط‬ ‫م‬ ‫ب الرر م‬ ‫ذوا ذ‬ ‫حمي ذ‬ ‫أن ط‬ ‫ت الت ر ر‬ RABBENA VEDŽ’ALNA MUSLIMEJNI LEKE VE MIN ZURRIJJETINA UMMETEN MUSLIMETEN LEKE VE ERINA MENASIKENA VE TUB ‘ALEJNA INNEKE ENTETTEVVABURRAHIMU Gospodaru naš, učini nas dvojicu Tebi odanim, iskrenim Tebi. Musliman je onaj ko sebe i svoje biće preda iskreno Allahu, tako što će i poniznost i uvažavanje, koje pokazuje jezikom, organima i dušom, biti samo Njemu, a uz Njega neće veličati išta drugo. Vjerovat će da su njegovo biće i svojstva i djelovanja, sva Allahova, i stvaranjem i vlašću i niko osim Njega nema upravljanja nad njima. Ili je značenje: i učini nas predanim Tebi, zadovoljnim svime što si odredio i daleko od nas učini prigovore na Tvoje odredbe. Islam kada se poprati prilogom li, znači predavanje i prepuštanje, zadovoljstvo odredbom. Pa ako kažeš: - Nema ikakve sumnje da su oni bili predani i iskreni onda kada su učili ovu dovu? Kažem: - Hoće se ukazati na dodatnu srčanost i predanost. Ili da ih se učini postojanim u tome. To je njihovo podučavanje ljudi kako da upute dovu za podršku u vjerovanju. Kada su zatražili to, i pored svoje sigurnosti da im to neće biti uskraćeno, šta tek trebaju drugi da čine kada im nije sigurno? Oni su tražili i postojanost u prepuštanju i pokoravanju, pa im je udovoljeno u tome, tako da se Ibrahim prepustio bacanju u vatru, a Ismail se prepustio klanju i porod naš neka bude odan Tebi, i učini od našeg poroda grupu koja će Tebi biti odana i predana u robovanju Tebi. Izdvaja se potomstvo u dovi, mada je priličnije istaknutim, a naročito vjerovjesnicima, da ne izdvajaju dovom svoje potomstvo. Oni su ga spomenuli zbog dvoga: prvo; zato što je potomstvo najpreče da se bude samilosno prema njemu, kao što je u riječima Uzvišenog: sebe i porodice svoje čuvajte od vatre (Sura Tahrim, 6.), pa su molili za svoje potomke kako bi se povećala njihova nagrada za potomstvo. U hadisu stoji: - Nema čovjeka, od muslimana, koji iza sebe ostavi potomstvo koje će robovati Allahu, a da mu Allah neće dati nagradu kao i onima koji robuju Allahu, od njegova potomstva, sve do Kijametskog dana. Drugo; mada je njihovo izdvajanje poroda naizgled, ono je općenito suštinski, jer je pobožnost i čestitost vjerovjesničkih potomaka uzrok i način da i ostali budu čestiti i pobožni, pa kao da su rekli: i popravi ostale Tvoje robove tako što ćeš dati da neki naši potomci budu čestiti. Ističu dio svog potomstva jer su bili svjesni da će biti među njihovim potomcima biti i čestitih i onih koji su se prema sebi ogriješili. Činjenica zbog koje su toga bili svjesni, jesu Allahove riječi: Obećanje Moje neće obuhvatiti nevjernike. 277

Allahova mudrost i upravljanje podrazumijeva da nijedan učenjak neće biti pošteđen toga da među njegovim potomstvom bude i čestitih, i srednje čestitih i griješnika. Čestiti su ehlullah koji sebe iskreno predaju Allahu, u potpunosti Mu se predajući. Srednji su oni koji su ehlu-l-ahireh, i oni izbjegavaju negativne postupke i nastoje da izvršavaju ibadete želeći nagradu na ahiretu. Negativni, griješnici, su predani dunjaluku i oni nastoje da što više učine za ovaj svijet a nemarni su prema ahiretu. Većina njihovog nastojanja je da se stekne ovosvjetska korist. Kaže se: Izgradnja dunjaluka je u trima stvarima: jedna od njih je poljoprivreda, druga je zaštita i rat i treća je pribavljanje stvari i koristi iz jednog kraja zemlje u drugi. Onaj ko se prepusti ovim stvarima i zaboravi na smrt, Proživljenje i Polaganje računa, ko nastoji da što više stekne od dunjaluka, ko sva svoja razmišljanja usmjeri na sticanje dunjalučkih bogatstava, taj je utonuo u neznanje i glupost. Zbog toga se kaže: - Da nema maloumnika, dunjaluk bi propao. - U Mesneviji stoji: (stihovi na perzijskom) i pokaži nam obrede naše ukaži nam mjesta na kojima trebamo vršiti obrede. Ili: pokaži nam mjesta koja su vezana za obrede i postupke hadždža kao što su mikati, mjesta na kojima se stavljaju ihrami, mjesto gdje se treba stajati na Arefatu, mjesto tavafa, Safu i Mervu i sa'j koji je između njih, gdje se trebaju bacati kamenčići. – Moguće je i da se hoće reći izrazom menasik postupke hadždža a ne mjesta na kojima se provode, pa bi množina izraza bila zbog raznovrsnosti obreda, a pokaži bi bilo u značenju: upoznaj nas s njima. Sami postupci se ne mogu dokučiti okom, nego se gledaju srčanim vidom. Nusuk je sve ono čime se robuje Allahu, ali je naročito za postupke na hadždžu jer su to najteži postupci. Ne mogu se obaviti osim uz dodatni trud i nastojanje i oprosti nam, naše propuste, malehne grijehe koje smo učinili iz zaborava, ili što smo ostavili nešto što je bilo preče i bolje da se učini, oprosti grijehe naših potomaka, od velikih grijeha. Moguće je da su ovo rekli kako bi sebe ukorili i kako bi pokazali svom potomstvu kako treba doviti. Kada su napravili Građevinu, htjeli su da pokažu potomstvu i svim ljudima, da je ta Građevina, mjesta i popratni obredi, nešto čime se brišu grijesi i gdje se traži primanje pokajanja od Poznavaoca gajba jer Ti primaš pokajanje i samilostan si! (Sura Bekare, 128.) onom ko se pokaje. Osnovno značenje tevbe je povratak, a Allahova tevba robu je da mu je primi i uvaži, i da u čovjeku pobudi želju da se vrati i da svoje organe ukrasi robovanjem, nakon što ih je uprljao grijesima. Tevvab, koji mnogo prima pokajanja, je Allahovo ime jer On mnogo prima pokajanja griješnika, jer je mnogo onih koji Mu se kaju, i ovo je hiperbola, kada se hoće ukazati da je nešto mnogo i često.

‫ة وطِني ذطز د‬ ‫م آطِنينات م ط‬ ‫م‬ ‫م ط‬ ‫ب طوال ي م‬ ‫طرب رطفننا طواب يعط ي‬ ‫م ال يك مطتنا ط‬ ‫م طر ذ‬ ‫كميهم ي‬ ‫حك ي ط‬ ‫مه ذ ذ‬ ‫ك وطِني ذعطل د ذ‬ ‫م ِني طت يذلذو ع طل طمي يهم ي‬ ‫مفن يهذ ي‬ ‫سذول د د‬ ‫ث مفميهم ي‬ ‫ط‬ ‫إ من ر ط‬ ‫م‬ ‫ح م‬ ‫ت العطزمِنيذز ال ط‬ ‫كمي ذ‬ ‫ك أن ط‬ RABBENA VEB’AS FIHIM RESULEN MINHUM JETLU ‘ALEJHIM AJATIKE VE JU’ALLIMUHUMU-L-KITABE VE-L-HIKMETE VE JUZEKKIHIM INNEKE ENTE-L-‘AZIZU-LHAKIMU Gospodaru naš, pošalji im među muslimanski ummet, od našeg potomstva poslanika, jednog od njih, jer slanje nekome poslanika, ne podrazumijeva da on bude od njih samih, a od njihova potomstva nije bio iko osim Muhammeda, sallellahu alejhi ve sellem. On je taj koji je bio udovoljenje njihovom traženju. Bilježi se da je rekao njima dvojici: - Udovoljit ću vam i on će biti pred kraj Vremena. U hadisu stoji: - Ja sam kod Allaha upisan kao pečat vjerovjesništva, 278

a Adem je bio mješavina gline. Reći ću vam za sebe i svoj početak. Ja sam dova moga praoca Ibrahima, muštuluk Isaa, san moje majke koji je usnila onda kada me rodila i kada je iz nje izašlo svjetlo koje joj je obasjalo dvorce u Šamu. Pod dovom Ibrahima hoće da ukaže na ovu dovu, jer je on molio Allaha da među Israelićanima pošalje poslanika od njih koji će im ajete Tvoje kazivati koji će im učiti i kazivati im ono što mu se objavljuje, dokaze tevhida i vjerovjesništva i Knjizi ih Kur'anu i mudrosti onom što će upotpuniti njih same, spoznaju i šerijatske propise. Ibn Durejd kaže: - Svaka riječ koja te potiče ili poziva oplemenjenju ili te odvraća od hrđavog je mudrost učiti shodno njihovoj intelektualnoj sposobnosti i očistiti ih, shodno njihovim sposobnostima. U značenju da će ih očistiti od širka i različitih grijeha, svjedno da li su ti grijesi sadržani u izbjegavanju obaveza ili činjenju negativnosti. Dalje, Ibrahim, sallellahu alejhi ve sellem, kada je izgovorio ove tri dove, završio ih je sa pohvalom Allahu i veličanjem, pa kaže: jer Ti si, uistinu, silan Koji pokorava i sprovodi svoju odredbu i vlast i mudar!" (Sura Bekare, 129.) Koji provodi samo ono što ima svrhu i u čemu je korist. On je Silan i Mudar sam po sebi, a sve osim Njega je ponizno i neznano, samo po sebi. Imam Gazali kaže u Šerhu-l-esmai-l-husna: Aziz je neko kome je teško naći sličnog i za kojim je nasušna potreba. Teško ga je naći. Ako nema ova tri svojstva, onda se ne može reći za to nešto da je cijenjeno i da je izuzetno. Koliko je samo stvari koje se rijetko nalaze, ali ako nisu pogibeljne i ako nisu krajnje korisne, ne mogu se nazvati imenom aziz. A koliko je stvari koje su izuzetno vrijedne i korisne i kojima je teško naći sličnu, ali ako nije teško do njih doprijeti, ne mogu se nazvati aziz. Sunce, na primjer. Njemu nema sličnog. Takva je i zemlja i jedno i drugo su izuzetno vrijedni i korisni i nasušna je potreba za njima, ali se ne može reći da su aziz jer nije teško do njih doprijeti i osvjedočiti se u njih. Nužno je da postoje sva tri značenja u nečemu. Dalje, svako od ova tri značenja ima i cjelovitost i nedostatak, pa je cjelovitost u izuzetnosti postojanja, tako da se vraća na pojedinačno, jer ne može biti manje od jednog i treba da bude nemoguće da tome ima premca. Takvo što ima samo Allah, jer sunce, iako je jedno, nije i jedino moguće, jer je moguće da postoji nešto slično njemu. Cjelovitost u vrijednosti i nasušnosti potrebe za njim, u smislu da je svakome to potrebno u svemu, pa čak i u svom postojanju i opstojanju, a tu cjelovitost i potupnost ima samo Allah. On je apsolutni Aziz, kome nema ravnog. Među robovima je aziz neko ko je potreban ljudima u najbitnijim stvarima njihova života, a to je njihova sreća i uspjeh na ahiretu, a to je nešto što je teško naći i teško do toga doći. To je stepen vjerovjesnika. Njima bliski po stepenu i potrebi ljudi za njima su oni koji su se izdvojili svojom blizinom Allahu u svom vremenu, kao što su bili halife i njihovi nasljednici među učenim. Izuzetnost svakog od njih je shodno njihovom stepenu i njihovoj odličnosti nad drugim i shodno njegovom trudu u ukazivanju ljudima na pravi put. Uzvišeni Hakk je i imalac mudrosti, a mudrost je pojam kojim se ukazuje na poznavanje najboljeg i najkorisnijeg kroz najcjenjenije znanje i najcjenjeniju stvar, a to je Allah. Niko ne zna Njega samog kao On sam i On je apsolutni Mudri, jer On zna šta je najcjenjenije kroz najbolje znanje. Najbolje i najcjenjenije znanje je bespočetno znanje, koje je trajno i za koje se ne može zamisliti da prolazi i nestaje, koje toliko obuhvata postojeće da se ne može ni zamisliti da postoji nešto što je skriveno. Takvo znanje je samo kod Allaha. Nekad se kaže za nekoga ko dobro poznaje svoje zanimanje i ko je izuzetan u tome, da je hakim, a potpunost tog svojstva je samo kod Allaha i On je apsolutni Hakim. Ko poznaje sve stvari ali ne poznaje Allaha, ne zaslužuje da ga se naziva hakimom, jer 279

on ne poznaje ono što je najcjenjenije i najbolje. Hikmet, mudrost, je najcjenjenija znanost, a vrijednost znanja je u vrijednosti poznavanog. Nema išta što je vrjednije od Allaha i onaj ko poznaje Allaha, taj je mudar, makar bio skromnog znanja o ostalim znanostima, makar ne bio rječit, makar teško objašnjavao, samo što je mudrost roba u odnosu na Allahovu mudrost, kao što je poznavanje roba u odnosu na poznavanje Allaha samog sebe. Ogromna je razlika između dva poznavanja i ogromna je razlika između dvije mudrosti. Međutim, iako je tolika razlika između ovog dvoga, ipak je to najcjenjenije i najvrjednije znanje i onaj kome je dana mudrost, dano mu je veliko dobro, a pouku prima samom razumom obdareni. Naravno, onaj ko poznaje Allaha, njegov govor je drugačiji od govora drugih, jer on rijetko kada govori o pojedinostima, nego govori o općenitostima. On ne pridaje pažnju prolaznim vrjednotama, nego govori o onome što će koristiti na ahiretu. Pošto govori o cjelovitosti, onda se među ljudima pokaže i neko od stanja mudrog, zbog njegova poznavanja Allaha, pa ga onda ljudi, ponekad prozovu mudrim, zbog riječi koje je rekao. To je kao što je rekao Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem: Glava mudrosti je strahopoštovanje prema Allahu. – Ili: - Obdaren je onaj ko optužuje sebe i svodi račun sa sobom i trudi se za ono što je poslije smrti, a nemoćan je onaj čiji nefs slijedi njegove prohtjeve i koji se stalno ufa, lažno se nada i prigovara, Allahu. – Ili: - Malo ali dovoljno je bolje od mnogo što zavodi i uzrokuje nemar. – Ili: - Sretan je onaj ko uzima pouku iz iskustva drugog. – Ili: Zadovoljstvo onim što se ima je bogatstvo koje se ne može potrošiti. – Ili: - Sabur je pola vjerovanja, a jekin, čvrsto ubjeđenje je kompletno vjerovanje. Sve ove izreke i njima slične, nazivaju se mudrostima, a onaj ko ih je izrekao se naziva mudracem. – završen citat Gazalija. Dalje, u ajetu je išaret da je slanje poslanika mudrost, korisno i pohvalno, jer je u tome razvijanje vanjštine, popravljanje nutrine, ustrojavanje okoline. To je moguće samo njima i njihovim nasljdnicima među cjelovitim evlijama koji imaju itekakav uticaj na pročišćavanje duha. Čovjek mora imati nekoga ko će ga voditi i koga će slijediti do svoga cilja, a onaj ko nema šejha, vodiča, njegov šejh, vodič je šejtan. – Hafiz je rekao: (stihovi na perzijskom) Cjeloviti muršid, šejh kamil, on čisti nefs salika, uz Allahovu dozvolu, i pročišćava ga od toga da pridaje pažnju ičem drugom osim Allahu, i uči mu ajete liječenja nefsa i ostvarenja cilja, kako bi bio od onih koji su ubijeđeni i koji ostvaruju duševne blagodati, koji ulaze u društvo čestitih, pa riječi Uzvišenog: i koji će ih očistiti ukazuju na suluk, duhovno stremljenje Allahu, i podučavanje tome. Upamti ovo i neka ti tvoja dova bude: Allahu, sačuvaj nas od prepreka koje onemogućavaju da se dospije Tebi, jer svaka nada je usmjerena da se bude primljno kod Tebe.

‫ه‬ ‫صط ط ط‬ ‫ه وطل ط ط‬ ‫ه نط ي‬ ‫ب ط‬ ‫س م‬ ‫مل رةم إ مب يطرا م‬ ‫من ِني طيرغ ط ذ‬ ‫ف ط‬ ‫من ط‬ ‫فمي يطفنناه ذ مف ي الد سن يطمينا وطإ من ر ذ‬ ‫س ذ‬ ‫ف ط‬ ‫م إ مل ر ط‬ ‫همي ط‬ ‫عن د‬ ‫وط ط‬ ‫قد م ا ي‬ ‫ط‬ ‫ن‬ ‫صنال م م‬ ‫مف ي ال م‬ ‫خطرةم ل م‬ ‫ن ال ر‬ ‫حمي ط‬ ‫م ط‬ VE MEN JERGABU ‘AN MILLETI IBRAHIME ILLA MEN SEFIHE NEFSEHU VE LEKADISTAFEJNAHU FIDDUN JA VE INNEHU FI-L-AHIRETI LE MINESSALIHINE Vjeru Ibrahimovu izbjegava kada se kaže regabe fi onda se hoće kazati: želi, hoće, a kada se kaže: regabe 'an onda se hoće kazati: ko ostavlja. Pa je značenje: neće ostaviti Ibrahimovu vjeru iko niti će odbaciti njegov vjerozakon, osim samo onaj ovdje je zamjenica upitna, a hoće se ukoriti. koji ne drži do 280

sebe. Ko je sebe uzeo kao nekoga ko je beznačajan i ponižen. Bilježi se da je Abdullah b. Selam pozvao svoje bratiće Selemeta i Muhadžira u islam, i rekao im: Znate da je Allah rekao u Tevratu: - Od potomaka Ismailovih ću poslati vjerovjesnika kojem je ime Ahmed i onaj ko povjeruje u njega, taj je na pravom putu, a ko ne povjeruje u njega, taj je proklet. – pa je Seleme povjerovao i prihvatio islam, a Muhadžir je odbio. Onda je Allah objavio ovaj ajet. A Mi smo njega na ovome svijetu odabrali, izabrali smo Ibrahima na dunjaluku između ostalih ljudi i učinili ga probranikom vjerovjesništvom i mudrošću i na onome vezano za riječi: će biti među dobrima. (Sura Bekare, 130.) od onih za koje će se posvjedočiti da su bili postojani u dobru i čestitosti. Onaj ko je bio probranik među ljudima na dunjaluku, na ahiretu će se potvrditi njegova čestitost i zaslužnost da ga se slijedi. Neće ostaviti njegovu vjeru i metodu osim maloumnik, ništavan čovjek koji je takav u osnovi ili koji se pretvara da je takav jer čini, drage volje, djela maloumnika koji ne drže do sebe i svog dostojanstva. On ponižava sebe neznanjem i ne želeći da promišlja i poima. Riječi: a na ahiretu je uistinu od dobrih i čestitih su radosna vijest za njega na ovom svijetu kojom mu se ukazuje da će imati i čestit završetak i obećanje da će takav ostati. Koliko je samo dobrih koji su bili čestiti na početku, ali su imali hrđav kraj i onda će na ahiretu biti kažnjen, kao što je bio Bel'am, Bersis, Karun, Sa'lebe.

‫ل ل طه ربه أ طسل مم طقنا ط ط‬ ‫ن‬ ‫ب ال يطعنال ط م‬ ‫ت ل مطر د‬ ‫لأ ي‬ ‫م ذ‬ ‫سل ط ي‬ ‫إ مذ ي طقنا ط ذ ط س ذ ي ي‬ ‫ممي ط‬ IZ KALE LEHU RABBUHU ESLIM KALE ESLEMTU LI RABBI-L-‘ALEMINE Kada vremenska odrednica za izabrali smo ga, u značenju: u vrijeme kada: mu je Gospodar njegov rekao: "Budi poslušan!" u značenju: učini iskrenim svoje vjerovanje svom Gospodaru i ostani postojan u islamu. To je bilo kada je izašao iz pećine i pogledao u zvijezdu, sunce i mjesec i kada ga je Allah nadahnuo iskrenosti, pa: - on je odgovorio: "Ja sam poslušan Gospodaru svjetova!" (Sura Bekare, 131.) učinio sam iskreno svoje vjerovanje Njemu. Kao i riječi: Ja okrećem lice svoje, kao pravi vjernik, prema Onome koji je nebesa i Zemlju stvorio, ja nisam od onih koji Njemu druge pridružuju!" (Sura En'am, 79.) On se pokorio onom što mu je naređeno, od iskrenosti i predavanju, pa je ustrajao u onom što je rekao, pa je predao sebe, svoje srce i svojeg sina i imetak. Kada mu je Džibril rekao, onda kada je bio bačen u vatru: - Imaš li ikakve potrebe ili traženja? – On je odgovorio: - Od tebe ne tražim išta. – Džibril ga je pitao: - Zar nećeš od svog Gospodara nešto tražiti? – On je rekao: - Dovoljno mi je što On zna u kakvom stanju. Mufessiri kažu: Ibrahim se rodio u vrijeme Nemruda b. Ken'ana, a Nemrud je bio prvi koji je stavio krunu na glavu i koji je pozvao ljude da ga obožavaju. Imao je proroke i astrologe koji su mu rekli: - U tvojoj kraljevini će se roditi dijete, ove godine, koj će promijeniti vjerovanje ljudi i koj će te upropastiti i zbog kojeg će ti propasti kraljevina i vlast. – Onda je Nemrud naredio da se pobiju sva muška djeca koja se rode te godine, u njegovoj kraljevini. Kada se primaklo vrijeme poroda i kada su je spopali porođajni bolovi, Ibrahimova mati je pobjegla iz grada, iz straha da bi je mogli otkriti i ubiti joj dijete. Rodila ga je u suhom riječnom koritu, a onda ga umotala u krpu i ostavila ga u pačiju travu, biljka koja raste u vodi, a onda se vratila i rekla svom mužu da je rodila i da je dijete na tom i tom mjestu. Njegov otac je otišao i uzeo ga s tog mjesta i iskopao mu kolijevku u zemlji. Tu ga je sakrio i zatvorio prolaz do njega kamenom, bojeći se da bi mu zvijeri mogle nauditi. Mati 281

ga je obilazila i dojila. Ibrahim je rastao i razvijao se bolje od ostale djece, pa je za dan rastao kao ostala djeca za mjesec dana, a za mjesec je rastao i razvijao se kao ostala djeca za godinu dana. Ibrahim je u toj pećini ostao petnaest mjeseci ili sedam godina ili više od toga. Kada se zamomčio, u tom skrovištu, pitao je svoju majku: - Ko je moj gospodar? – Ona je rekla: - Ja sam. – Pitao je: - A ko je tvoj gospodar? – Ona je rekla: - Tvoj otac. – Pitao je: - A ko je njegov gospodar? – Mati mu je rekla da šuti. – Onda je otišla svom mužu i rekla: - Znaš za ono dijete za koje nam je rečeno da će promijeniti vjerovanje ljudi? To je tvoj sin. – onda mu je rekla šta joj je Ibrahim rekao. – Njegov otac Azer je otišao do njega i Ibrahim ga je pitao: - Babo, ko je moj gospodar? – On je rekao: - Tvoja mati. – On je pitao: - A ko je gospodar moje majke? – On je rekao: - Ja sam. – Ibrahim je pitao: - A ko je onda tvoj gospodar? – Otac je rekao: - Nemrud. – Ibrahim je pitao: - A ko je Nemrudov otac. – pa ga je otac ošamario i rekao mu: - Zaveži! – Kada je pala noć, on se primakao izlazu iz svog skrovišta i pogledao pored stijene. Vido je nebo i zvijezde na njemu, pa je razmislio o stvaranju nebesa i zemlje i rekao :- Onaj ko je mene stvorio, opskrbio, nahranio i napojio je moj Gospodar i nemam boga osim Njega. Onda je pogledao u nebo i videći zvijezdu, rekao: - Ovo je moj gospodar. – Onda je gledao u tu zvijezdu i kada je ona izblijedila, on je rekao: - Ne volim ono što blijedi i nestaje. – Zatim je pogledao u mjesec i rekao slično, pa je vidio sunce i rekao slično kao što je govorio za mjesec i zvijezdu. – Onda postoji razilaženje među mufessirima o načinu na koji je to rekao, pa jedni kažu da je rekao doslovno i kažu: - Ibrahim je, u to vrijeme bio neko ko je tražio pravi put i ko je tragao za tevhidom, pa mu je Allah ukazao na njega i to nimalo ne udi njegovom dokazivanju. Također, to je bilo dok je bio dječak, prije nego su mu se počela pisati djela i to nije bilo nevjerstvo s njegove strane. – Drugi to odbacuju i kažu: - Kako je moguće da neko kao on pogleda u zvijezdu i kaže: - Ovo je moj gospodar. – vjerujući u to. To je nezamislivo. Oni tumače njegovu izjavu po tom pitanju na nekoliko načina koji su navedeni u suri En'am, od strane Oživitelja sunneta. Rezultat je da je Ibrahim bio predan Plemenitom Gospodaru i da je bio na pravom putu, a od njegovog puta odstupa samo neko ko je nemaran spram sebe i ko ne razmišlja o sebi, kao što je Ibrahim razmišljao o svom dobru i onom što ga okružuje. Uzvišeni kaže: a i u vama samima - zar ne vidite? - (Sura Zarijat, 21.) Sefahet je neznanje i slabo mišljenje i karakter i svaki sefih je neznalica. To zbog toga što onaj ko robuje i obožava nešto drugo osim Allaha, taj nije svjestan sebe, jer ne poznaje Allaha i ne priznaje Ga kao Stvoritelja. U hadisu stoji: - Ko spozna sebe, spoznao je svog Gospodara. – U predajama stoji: - Uzvišeni Allah je objavio Davudu, alejhisselam: - Budi svjestan svoje slabosti, nemoći i prolaznosti, a Mene budi svjestan po Mojoj svemoći, sili i opstojnosti. - U Mesneviji stoji: (stihovi na perzijskom)

‫ن إ طل ر‬ ‫صط ط ط‬ ‫م ب طمفنميهم وطِني طعي ذ‬ ‫ص ى ب مطهنا إ مب يطرا م‬ ‫ ي إ م ر‬ ‫قذو ذ‬ ‫ن فطةال ط ت ط ذ‬ ‫ف ى ل طك ذ ذ‬ ‫ن الل ل ط‬ ‫همي ذ‬ ‫ها ي‬ ‫وطوط ر‬ ‫مذوت ذ ر‬ ‫م الد دِني ط‬ ‫ب طِنينا ب طفن م ر‬ ‫ط‬ ‫ن‬ ‫مذو ط‬ ‫م ي‬ ‫سل م ذ‬ ‫وطأنذتم س‬ VE VESSA BIHI IBRAHIMU BENIHI VE JA’KUBU JA BENIJJE INNELLAHESTAFA LEKUMUDDINE FE LA TEMUTUNNE ILLA VE ENTUM MUSLIMUNE I Ibrahim ostavi vjeru koja se spominje u riječima: a vjeru Ibrahimovu ostavlja... u amanet kada je Ibrahim sazrio, drugima je vesijjet ostavio, a vesijjet je sve ono u čemu je dobro i korisno, bilo da je riječ ili djelo, nekom drugom kao dobročinstvo ili odlika, svejedno da li se radilo o nečemu vjerskom ili ovosvjetskom 282

sinovima svojim muškim potomcima i neki kažu da ih je bilo osam; Ismail, čija je mati bila Hadžera, Koptkinja, Ishaka, čija je mati bila Sara, i šest sinova čija je mati bila Kantura kći Jaktanova, Ken'anijka, koju je Ibrahim, alejhisselam, oženio poslije Sarine smrti: Medjen, Medain, Zemran, Jakšan, Ješbek i Nuh a i Jakub: nadovezujući se na Ibrahima. I Jakub je oporučio, vesijjet ostavio. Jakub je bio Ishakov sin, unuk Ibrahimov i imao je dvanaest sinova: Romeil, Šem'un, Velavi, Jehuda, Jestesvihor, Zejulun, Vezvana, Neftuna, Kovza, Ošir, Benjamin i Jusuf. Nazvan je Jakub jer je imao brata blizanca, Isoa, pa je Iso se rodio prije njega a Jakub je došao za njim držeći ga za petu. Jakubova mati je nosila blizance i kada je došlo vrijeme poroda, oni su progovorili u njenom trbuhu i ona ih je čula, pa je jedan rekao drugom: - Napravi mi prolaz kako bih izašao prije tebe. – Onaj drugi je rekao: - Ako izađeš prije mene, ja ću joj trbuh rasporiti i na pupak joj izaći. – Onda je onaj drugi rekao: - Izađi prije mene i ne ubijaj mi majku. – Onda je onaj izašao prvi i nazvali su ga Iso, jer joj je bio neposlušan još u trbuhu, a drugi je izašao držeći se za petu prvom i nazvala ga je Jakub (koji se drži za petu, koji dolazi iza). Iso je odrastao kao grubijan i volio je loviti i ubijati životinje, a Jakub je odrastao kao milostiv, nježan, bavio se zemljoradnjom i stočarstvom. Bilježi se da su umrli istog dana i da su zakopani u isti kabur. Kažu da je Jakub živio stotinu četrdeset i sedam godina i da je umro u Egiptu. Oporučio je da ga se odnese u Svetu zemlju i da se ukopa pored svoga oca Ishaka. Jusuf ga je odnio i ukopao uz njega. "Sinovi moji, Allah vam je odabrao pravu vjeru, vjeru islam koja je najčišća i najprobranija vjera i kod Allaha nema druge vjere i nipošto ne umirite i nemojte da vas smrt snađe drugačije nego kao muslimani!" (Sura Bekare, 132.) iskrenog vjerovanja u tevhid, koji imaju lijepo mišljenje i stav o Gospodaru. Ovo je odvraćanje od smrti, na prvi pogled, mada je suštinski odvraćanje od toga da se napusti islam, jer smrt nije u njihovoj vlasti. To je bilo kada je Jakub ušao u Egipat i vidio njegove stanovnike da obožavaju kipove. Oporučio je svojim sinovima da ostanu postojani u islamu, jer ako umru bez vjernosti islamu, onda je to smrt u kojoj nema ikakve koristi i to nije smrt sretnika i onih koji su uspjeli. Ne bi trebali sebi dopustiti da umru na takav način. Izuzimanje sinova ovom oporukom, mada je poznato da je Ibrahim sve pozivao u islam, na jednak način, jeste da bi se ukazalo na to da je islam najpreči da mu se posveti pažnja, jer oporučuje onima koji su mu najbliži i spram kojih se treba pokazati najviše ljubavi i samilosti. Želja da se bude dobro, mada je čestitost njegovih sinova uzrokom da i ostali budu čestiti, jer onog koga se slijedi, ako je čestiti u svim svojim postupcima, onda će biti čestiti i oni koji ga slijede. Bilježi se da, kada su objavljene riječi: I opominji rodbinu svoju najbližu (Sura Šu'ara, 214.) Allahov Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, je okupio svoju najbližu rodbinu i upozorio ih riječima: - Potomci Ka'ba b. Luejja, spasite se od Vatre. Potomci Murreta b. Ka'ba, spasite se od Vatre. Potomci Abduššemsa, spasite se od Vatre. Potomci Hašima, spasite se od Vatre. Potomci Abulmuttaliba, spasite se od Vatre. Fatima, spasi se od Vatre. Jer ja vam ne mogu ičim koristiti i zaštititi vas od Allaha. U značenju: ja vam ne mogu otkloniti štetu na ahiretu, ako Allah htjedne da vas kazni, nego mogu biti zagovornik onom za koga mi Allah dopusti, a dopustit će mi za onog koga ne htjedne kažnjavati. – Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, je ovo rekao njima kako bi ih podstakao da vjeruju i da djeluju, kako se ne bi uzdali u svoje rodbinstvo s njim i kako ne bi postali nemarni. Nužno je oporučiti i upozoriti 283

na vjeru, jer čovjek, ako se svikne na hrđave ljude i društvo, bojati se za njega da će prihvatiti njihov način ponašanja i da će početi raditi kao i oni, pa će ga to odvesti u propast, kao što se kaže: (stihovi na perzijskom) Ebu Ubejd Suri je pisao jednom svom prijatelju: - Osvanuo si razmišljajući o dunjaluku čitav svoj život i priželjkuješ i ufaš se od Allaha mnogo čemu, a hrđavo postupaš. Neka znaš da tako kuješ hladno gvožđe i neka ti je selam. Lijep stav o Allahu je bitno nakon što se popravi vlastito stanje kroz lijepo ponašanje i djelovanje. Hasan je rekao: - Postoje ljudi koje je njihovo ufanje toliko obuzelo pa su napustili dunjaluk, umrli, a da nisu uradili ijedno dobro djelo. - Neko kaže: - Ja imam lijep stav prema mom Gospodaru. – a laže, jer da ima lijep stav onda bi imao i lijepa djela. – pa je proučio: I to vaše uvjerenje, koje ste o Gospodaru svome imali, upropastilo vas je, i sada ste nastradali." (Sura Fussilet, 23.) Allahu, podrži nas prema znanju i djelovanju prije nego dođe čas smrti.

‫ط‬ ‫م ذ‬ ‫د ي طقناذلذوا ي ن طعيب ذد ذ إ مطلئـهط ط‬ ‫ت إ مذ ي طقنا ط‬ ‫م ذ‬ ‫ك‬ ‫ضطر ِني طعي ذ‬ ‫من ب طعي م‬ ‫ن م‬ ‫دو ط‬ ‫منا ت طعيب ذ ذ‬ ‫قذو ط‬ ‫ح ط‬ ‫داء إ مذ ي ط‬ ‫شه ط ط‬ ‫أ ي‬ ‫ل ل مب طمفنميهم ط‬ ‫مذوي ذ‬ ‫ب ال ي ط‬ ‫كفنت ذ ي‬ ‫ه آطبنائ م ط‬ ‫عمي ط‬ ‫ن‬ ‫حقط إ مطلئـدهنا طوا م‬ ‫منا م‬ ‫ك إ مب يطرا م‬ ‫مذو ط‬ ‫دا وطن ط ي‬ ‫ح د‬ ‫س ط‬ ‫م ي‬ ‫ل وطإ م ي‬ ‫م وطإ م ي‬ ‫سل م ذ‬ ‫ه ذ‬ ‫ن لط ذ‬ ‫س ط‬ ‫همي ط‬ ‫وطإ مطلئـ ط‬ ‫ح ذ‬ EM KUNTUM ŠUHEDA E IZ HADARE JA’KUBE-L-MEVTU IZ KALE LI BENIHI MA TA’BUDUNE MIN BA’DI KALU NA’BUDU ILAHEKE VE ILAHE ABA IKE IBRAHIME VE ISMA’ILE VE ISHAKA ILAHEN VAHIDEN VE NAHNU LEHU MUSLIMUNE Vi niste bili prisutni obraća se kitabijama koji su odbacili Ibrahimovo vjerovanje. U Ettejsir stoji: em ako nije ispred njega elif, onda je samo pitanje, a značenje hemzeta u tome je kako bi se ukorilo i osudilo, pa kao da je rečeno: - A zar niste bili svjedoci, prisutni? – hoće se reći: Niste prisustvovali kada je Jakubu smrtni čas došao predznaci smrti i kada se primaklo umiranje i njegov odlazak sa dunjaluka. Ajet je objavljen kada su židovi rekli Vjerovjesniku, sallellahu alejhi ve sellem: - Zar nisi znao da je Jakub oporučio svojim sinovima židovstvo na dan kada je umro? – Onda je Allah objavio: - Vi niste bili prisutni kada je Jakub umirao i kada je rekao sinovima što je rekao, inače ne biste tvrdili njegovo židovstvo, nego biste težili za islamom, jer je on rekao: i kada je sinove svoje upitao: "Kome ćete se, poslije mene, klanjati?" šta ćete i kome ćete robovati i obožavati poslije moje smrti? – Od njih je htio potvrdu da će imati tevhid i islam. Uzeo je od njih obavezu i čvrsto obećanje da će ostati postojani u tome dvome. – Ragib kaže: - Svojim riječima: kome ćete robovati poslije mene nije htio samo propisani ibadet, nego je htio i da oni u svim svojim postupcima teže Allahovom zadovoljstvu i da se u svemu klone svega što ih ne može tome dovesti. Kao da ih je pozvao tome da u svojim djelima ne žele išta osim Allahova zadovoljstva. Nije se bojao da će oni obožavati kipove, nego se bojao za njih da će se predati dunjaluku i sticanju dunjalučkih dobara. Zbog toga je rečeno: - Ono što te odvodi od Allaha je Tagut. – Zbog toga je Ibrahim, alejhisselam, rekao: - I zapriječi me i moje sinove od toga da robujemo kipovima. – u značenju da služimo ičemu osim Allahu. - U Mesneviji stoji: (stihovi na perzijskom) Taftazani kaže: što je općenito i može se reći i za razumno i za nerazumno, ako nije određeno, i može biti i upitno i potvrdno. Ako se zna da se govori o razumnom, onda se odvaja riječju ko i sa što. Ko je naročito za razumna stvorenja, a što za ostalo. Na osnovu ovoga se kaže da je što za nerazumna bića i stvorenja. 284

Upotpunjava se ukor riječima: šta ćete obožavati poslije mene, a onda započinje nečim čime ukazuje da je stvarnost drugačija od tvrdnje, pa kaže: "Klanjat ćemo se" - odgovorili su kao da se reklo: Pa šta su oni rekli na to pitanje? Rekli su: - "Bogu tvome, Bogu tvojih predaka Ibrahima i Ismaila i Ishaka, robovat ćemo Bogu koji je jedinstven i za čije postojanje svi znaju i kojem je obavezno robovati. Ismail, mada im je bio amidža, uvršten je u pretke, zbog djeda i oca, a tetka po majci se smatra majkom. To zbog toga što su braća i ne postoji razlike među njima dvojicom. U tom značenju su i riječi Poslanika, sallellahu alejhi ve sellem: - Čovjekov amidža je ravan njegovu ocu. – u značenju da nema razlike između njih dvojice, kao što nema razlike između izdanaka palme Bogu jednome, namjesto boga tvojih roditelja. Svrha da se označi kao jedini je u tome da se odbaci bilo kakva mogućnost ili sumnja nastala zbog ponavljanja i pripisivanja, ili da se zaključi određenost, kao da se kaže: hoćemo i podrazumijevamo izrazom: boga tvojih predaka jedinog boga i mi se Njemu bpokoravamo!" (Sura Bekare, 133.)

‫كم منا ك طسبتم ول ط ت ط‬ ‫ت مل ي ط ذ‬ ‫منا ط‬ ‫ن‬ ‫ة قطد ي ط‬ ‫م ء‬ ‫مذلذو ط‬ ‫سأذلذو ط‬ ‫ط يذ ي ط ذ ي‬ ‫منا ك ط ط‬ ‫كناذنذوا ِني طعي ط‬ ‫ن عط ر‬ ‫ت وطل ط ذ ر‬ ‫سب ط ي‬ ‫ت ل ططهنا ط‬ ‫خل ط ي‬ ‫كأ ر‬ TILKE UMMETUN KAD HALET LEHA MA KESEBET VE LEKUM MA KESEBTUM VE LA TUS ELUNE ‘AMMA KANU JA‘MELUNE Taj ukazuje se na spomenute ljude; Ibrahim, Jakub i njihovi sinovi koji su bili jednobošci narod ovim izrazom se naziva skupina, jer je na čelu skupina ljudi, predvodi ih i njihovo jedinstvo je cilj i njemu streme je bio i nestao; prošao je tako što su pomrli. Odvojili su se od ostalih i prošli. Hala je zemljište na kojem nema ikoga. njega čeka ono što je zaslužio, a ne i što su drugi stekli i zaradili i vas će čekati ono što ćete zaslužiti, a ne što neko drugi stekne i zasluži i vi nećete biti pitani za ono što su oni radili. (Sura Bekare, 134.) neće vas se pitati za grijehe prijašnjih naroda, kao što je u riječima: nećete biti pitani za naše prijestupe. Kao što nećete biti nagrađeni zbog njihovih dobrih djela. Svako ima nagradu za svoje djelo koje je učinio, a to je zbog toga što su židovi tvrdili da je Jakub umro kao židov i da je oporučio svojim sinovima židovstvo na svojoj samrti. Njima se odgovara riječima Uzvišenog: zar ste prisustvovali...Oni kažu: - Taman i da je tako, zar nisu oni naši preci i zar mi ne vodimo porijeklo od njih. Sigurno ćemo imati koristi od njihove čestitosti i njihovih ugledom kod Allaha. – To su govorili uznoseći se svojim precima, pa im je odgovoreno da im neće koristiti njihovo porijeklo, nego će im koristiti ako ih budu slijedili u postupcima. Nikome ne koristi to što drugi zaradi, kao što je Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, rekao: Hašimovići, neće mi ljudi dolaziti sa svojim djelima a vi da mi dođete sa vašim porijeklom i rodbinstvom. Još je rekao: - Kome djela okasne ne koristi mu porijeklo i rodbina. Znači: onaj kome su na ahiretu njegova djela hrđava, ili kome su malobrojna dobra djela, tome neće koristiti časno porijeklo niti će se time moći naknaditi njegovi propusti. Neki pjesnik je rekao: Zar se ponosiš svojom vezom s časnima smrknutost dolazi od želučane kiseline Nije korisno čisto porijeklo i loza koje je zaprljano tvojim poganim djelima Potomci, mada uživaju ugled na dunjaluku zbog svojih predaka i porijekla, kada se puhne u Sur, onda neće biti vođeno računa o tome ko je kakvog porijekla, 285

niti će se time moći iko hvaliti i zaslugu imati. Ponositi se time je kao da neko ističe i hvališe se tuđim stvarima. Takvo što je ludost. Nužno je da se djeluje i stiče što više dobrih djela i da se bude iskreno i predano u tome, jer to je spasonosno uz Allahovu pomoć. U dužem hadisu stoji da je Allahov Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, rekao: - Vidio sam jučer čudnu stvar. Vidio sam čovjeka iz moga ummeta kojem je došao Melek smrti da uzme dušu, pa je došlo dobročinstvo roditeljima i odagnalo Meleka smrti od njega. Vidio sam čovjeka koji je bio izložen kaburskim patnjama, ali je došao njegov abdest i sačuvao ga od toga. Vidio sam čovjeka iz svog ummeta kojeg su bili okupirali šejtani, pa je došao zikrullah i otjerao šejtane od njega. Vidio sam čovjeka iz svog ummeta kojeg su okupirali meleki kazne, pa je došao njegov namaz i spasio ga iz njihovih ruku. Vidio sam čovjeka iz mog ummeta koji je dahtao žedan i kada god bi se primakao izvoru, bio bi otjeran, pa je došao njegov post mjeseca ramazana i napojio ga. Vidio sam čovjeka iz mog ummeta i vidio sam vjerovjesnike kako sjede u krugovima, halkama, i kada god bi se primakao nekoj od tih halki, bio bi otjeran, pa je došlo njegovo kupanje od džunupluka i uzelo ga za ruku i stavilo da sjedi uz mene. Vidio sam čovjeka iz mog ummeta pred kojim je bila tmina, iza kojeg je bila tmina, kojem je s desne strane bila tmina i s njegove lijeve strane je bila tmina. Iznad njega je bila tmina i ispod njega je bila tmina. On je bio unezvjeren u toj tmini, pa je došao njegov hadždž i umra i izveli ga iz te tmine i uveli u svjetlo. Vidio sam čovjeka iz mog ummeta koji se obraćao vjernicima, ali oni nisu htjeli s njim da pričaju, pa je došla njegova rodbinska veza i rekla: - Muslimani, on je održavao rodbinske veze i odnose i pričajte s njim. – Pa su vjernici počeli pričati s njim, rukovati se s njim i on s njima. Vidio sam čovjeka iz mog ummeta koji je rukama branio lice od vatre i iskri, pa je došla njegova sadaka i postavila se kao zastor između njega i vatre i natkrivila mu je i glavu. Vidio sam čovjeka iz mog ummeta kojeg su bili zaokupili Zebanije, pa je došlo njegovo pozivanje i činjenje dobra i njegovo odvraćanje od hrđavog i spasili ga iz njihovih ruku i uveli ga kod Meleka milosti. I vidio sam čovjeka koji je klečao na koljenima a između njega i Allaha je bio zastor pa je došao njegov lijep ahlak i uzeo ga za ruku i uveo u Džennet. Vidio sam čovjeka iz mog ummeta kojem je knjiga njegovih djela davana s lijeve strane, pa je došao njegov strah od Allaha i uzeo je njegovu knjigu djela i stavio mu u desnicu. Vidio sam čovjeka iz mog ummeta kojem je vaga njegovih dobrih djela bila lakša od hrđavih, pa su došla njegova rano umrla djeca i vaga dobrih djela je pretegla. Vidio sam čovjeka iz mog ummeta koji je stojao na ivici Džehennema, pa je došla njegova nada u Allaha i spasila ga odatle pa je otišao. Vidio sam čovjeka iz mog ummeta koji je bio bačen u Džehennem, pa je došla njegova suza koju je isplakao od strahopoštovanja prema Allahu i spasila ga odatle.

286

Vidio sam čovjeka iz mog ummeta kako stoji dršćući na Siratu, kao što dršće prut u olujnom danu, pa je došao njegov lijep stav i mišljenje o Allahu i njegovo drhtanje se smirilo i on je nastavio prelazak. Vidio sam čovjeka iz mog ummeta koji je puzao preko Sirata, a nekada četveronoge puzao, a nekada se oslanjao, pa je došao njegov salavat na mene, uzeo ga za ruku i uspravio ion je prešao preko Sirata. Vidio sam čvojeka iz mog ummeta koji je došao do džennetskih kapija i one su se pozatvarale pred njim, a onda je došao njegov šehadet da nema boga osim Allaha i pootvarale su mu se kapije i uveo ga u Džennet. Poslanik, sallellahu alejhi ve sellem, je rekao: - Ko iskreno kaže la ilahe illellah ući će u Džennet. – Neko je pitao: - Allahov poslaniče, a kakva je iskrenost u tome? – On je rekao: - Da ga priječi od onog što je Allah zabranio. Jasno je iz ovog tumačenja da je spas, mada je Allahovom milošću, vezan za dobra djela. Rodbinstvo ne znači išta ako djela nisu pozitivna. Što se tiče izjave: Ako je dobar korijen čovjeku, dobro su i stupovi. To je shodno većini, jer Allahov je zakon da iz živog izvodi neživo i iz neživog živo. Lijepo li je neko rekao: (stihovi na perzijskom) Mirisni štapić lijepo miriše, mada je u svojoj osnovi kao i ostalo drveće, samo što je izdvojen time i dostigao je taj stepen kroz njegovanje, pa je time došao iznad svojih rođaka i nije uobičajen. Tako je i sa miskom. Iako je iz krvi. Koliko je rođaka i potomaka koji pokazuju suprotno očevima, pa pokazuje tragove skrivenog dobra u svom ocu, mada je otac bio hrđav, i koji pokazuju skrivenu hrđavost svojih očeva, mada su očevi bili dobri i čestiti. Koliko je ogranaka koji su skloni svojoj osnovi. Pogledaj Adema i njegova dva sina Habila i Kabila i sve poslije njih do Kijametskog dana.

‫هذو ط‬ ‫منا ط‬ ‫وططقناذلذوا ي ذ‬ ‫ل بط ي‬ ‫دوا ي قذ ي‬ ‫ن‬ ‫حمفنمي د‬ ‫مل ر ط‬ ‫ن م‬ ‫ة إ مب يطرا م‬ ‫ل م‬ ‫كنا ط‬ ‫م ط‬ ‫صناطر ى ت طهيت ط ذ‬ ‫كذوذنذوا ي ذ د‬ ‫فنا وط ط‬ ‫همي ط‬ ‫دا أوي ن ط ط‬ ‫م ط‬ ‫م ي‬ ‫ن‬ ‫شرم م‬ ‫ال ي ذ‬ ‫كمي ط‬ VE KALU KUNU HUDEN EV NESARA TEHTEDU KUL BEL MILLETE IBRAHIME HANIFEN VE MA KANE MINE-L-MUŠRIKINE Oni govore: "Budite jevreji, odnosno kršćani, objavljeno zbog židovskih vođa u Medini i kršćana Nedžrana. Židovi kažu: Budite židovi jer je naš Vjerovjesnik Musa najbolji Vjerovjesnik, a naša Knjiga Tevrat je najbolja knjiga i naša vjera je najbolja vjera. – Oni su zanijekali Isaa, Indžil, Muhammeda, sallellahu alejhi ve sellem, i Kur'an. – Kršćani su govorili: Budite kršćani jer je naš Vjerovjesnik Isa najbolji Vjerovjesnik, a naša Knjiga Indžil je najbolja knjiga i naša vjera je najbolja vjera. – Oni su zanijekali Musaa, Tevrat, Muhammeda, sallellahu alejhi ve sellem, i Kur'an. i bit ćete na pravome putu!" pa ako budete takvi, bit ćete na pravom putu i izbavit ćete se iz zablude Ti Muhammede im reci: kao odgovor njima i ukaži im šta je istina. Mi nećemo biti tako kako vi govorite: "Ne, mi smo vjere Ibrahimove, slijedit ćemo njegovu vjeru. Značenje: budite je slijedite židovstvo i kršćanstvo koji je ispravno vjerovao; koji je bio daleko od bilo kojeg iskrivljenog vjerovanja a ispravno vjerovao, on nije bio ni židov ni kršćanin. To je stanje onog kome se pripisuje, a to je Ibrahim, kao da kažeš: - Vidio sam Hindino lice da stoji. – jer vidjeti lice Hind, podrazumijeva da se i ona vidi. Ovdje stanje ukazuje na položaj objekta, ili pridodatog, a to je vjera. U muškom rodu je jer se ukazuje na zakon, jer su oni jedinstveni, suštinski, a različiti shodno 287

on nije nikoga Allahu ravnim smatrao." (Sura Bekare, 135.) odbacivanje njih i ukazuje se na ništavnost njihove tvrdnje da slijede Ibrahima a čine širk time što kažu da je Uzejr Allahov sin, ili da je Isa Allahov sin. U ajetu je ukaz na to da je slijeđenje Ibrahimove vjere, vjera koju slijedi i naš Vjerovjesnik, sallellahu alejhi ve sellem, i njegovi ashabi i sljedbenici,

‫عمي ط‬ ‫منا ذأنزم ط‬ ‫مئآ ذأنزم ط‬ ‫ط‬ ‫حقط وطِني طعي ذ‬ ‫منا م‬ ‫سطبنا م‬ ‫ل إ مطل ى إ مب يطرا م‬ ‫قذو ط‬ ‫س ط‬ ‫ب طوال ي‬ ‫ل وطإ م ي‬ ‫م وطإ م ي‬ ‫س ط‬ ‫همي ط‬ ‫ل إ مل طمي يطفننا وط ط‬ ‫مرفننا مبنالل لهم وط ط‬ ‫ذقذوذلذوا ي آ ط‬ ‫ط‬ ‫ذ‬ ‫ذ‬ ‫ه‬ ‫م ل طنذ ط‬ ‫س ى وط م‬ ‫ن م‬ ‫م وطن ط ي‬ ‫نأ ط‬ ‫ ي الفن رب مسميذو ط‬ ‫عمي ط‬ ‫مذو ط‬ ‫ن لط ذ‬ ‫مفن يهذ ي‬ ‫حد ت د‬ ‫من ررب دهم ي‬ ‫س ى وط ط‬ ‫ ي ذ‬ ‫وط ط‬ ‫ح ذ‬ ‫فدرقذ ب طمي ي ط‬ ‫منا أوت م ط‬ ‫منا أوت م ط‬ ‫ن‬ ‫مذو ط‬ ‫م ي‬ ‫سل م ذ‬ ‫ذ‬ KULU AMENNA BILLAHI VE MA UNZILE ILEJNA VE MA UNZILE ILA IBRAHIME VE ISMA'ILE VE ISHAKA VE JA'KUBE VE-L-ESBATI VE MA UTIJE MUSA VE 'ISA VE MA UTIJENNEBIJJUNE MIRRABBIHIM LA NUFERRIKU BEJNE EHADIMMINHUM VE NAHNU LEHU MUSLIMUNE Recite: vjernici "Mi vjerujemo u Allaha Jedinog i u ono što se objavljuje nama, Kur'an koji se objavljuje našem Vjerovjesniku, sallellahu alejhi ve sellem, a objavljivanje njemu je objavljivanje njegovom ummetu jer propis onom kome se objavljuje obavezujući je za sve i u ono što je objavljeno Ibrahimu, od deset suhufa i Ismailu, i Ishaku, i Jakubu, i unucima, odnosi se na djecu Jakubovu kojih je bilo dvanaest, jer od svakog od njih je nastala velika skupina. Sibt je unuk nekoga, a esbat kod židova, Israelićana je kao što je pleme kod Arapa, ili nacija kod drugih. To je skupina koja ima istog oca i majku, iste pretke. Među unucima je bilo i vjerovjesnika i Suhufa, i mada su objavljeni Ibrahimu, smatra se i da je ostalim, jer su oni radili i robovali po onom što je u njima bilo objavljeno i pošto su propisi bili i za njih važeći, kao da je njima objavljeno. To je kao što je i Kur'an nama objavljen i u ono što je dato Musau i Isau, Tevrat i Indžil. Naročito se izdvajaju spomenom jer se govori o židovima i kršćanima i u ono što je dato vjerovjesnicima koji su spomenuti i oni koji nisu od Gospodara njihova; i što su dobijali objavljeno ili neobjavljeno od njihova Gospodara mi ne pravimo nikakve razlike među njima, kao što čine židovi, pa da vjerujemo u neke a neke da niječemo. Kako da to činimo kada postoji dokaz koji nas obavezuje da vjerujemo u vjerovjesnike, a to je Allahova potvrda tako što je dao mudžize i moramo vjerovati i u ostale. Kada bismo vjerovali u neke od njih a nijekali druge, onda bismo bili u neskladu sa samim sobom. Ne pravi se razlika među njima, mada se odnosi na ono što im je dano. To ne zanči da se treba praviti razliki u njihovom potvrđivanju ili nijekanju, jer ne postoji razlika u onom što im je dano. Jedan ima značenje skupine i zbog toga se može upotrijebiti i mi se samo Njemu pokoravamo." (Sura Bekare, 136.) iskreni smo Njemu i Njemu predani i pokorni

‫م‬ ‫ش ط‬ ‫مفنذتم ب مهم فط ط‬ ‫سمي طك ي م‬ ‫م مف ي م‬ ‫مذفنذوا ي ب م م‬ ‫قد م اهيت ط ط‬ ‫فطإ م ي‬ ‫ق فط ط‬ ‫فميك طهذ ذ‬ ‫منا هذ ي‬ ‫دوا ي ورمإن ت طذوطل رذويا ي فطإ من ر ط‬ ‫منا آ ط‬ ‫ل ط‬ ‫نآ ط‬ ‫مث ي م‬ ‫قنا ت‬ ‫م‬ ‫س م‬ ‫ه وطهذذوط ال ر‬ ‫مميعذ ال يعطملمي ذ‬ ‫الل ل ذ‬ FE IN AMENU BI MISLI MA AMENTUM BIHI FEKADIHTEDEV VE IN TEVELLEV FE INNEMA HUM FI ŠIKAKIN FESEJEKFIKEHUMULLAHU VE HUVESSEMI’U-L-‘ALIMU Pa, ako budu vjerovali židovi i kršćani u ono vjeru koju i u što vi vjerujete, ovo je da bi se ukazalo na njihovu nemoć i kako bi se natjerao da prizna istinu i kako bi mu se izbili svi argumenti za raspravu. Značenje je: pa ako povjeruju u ono što vi vjerujete, a to je Allah, jer Allahu nema išta slično, također 288

ni islamu na Pravome su putu; onda su upućeni kao i vi i onda se isti i jedinstveni a ako glave okrenu, ne htjednu vjerovati na spomenuti način, pa nešto od toga izmiješaju, tako što nešto povjeruju a nešto zaniječu, kao što imaju običaj oni su onda samo inadžije ostaju u velikoj neposlušnosti i daleko od istine. Ovo kako bi se odbacila svaka mogućnost sklada time da su povjerovali u nešto što vjernici vjeruju. Kao da su skupina vjernika i oni toliko udaljeni da je jedna skupina na jednoj strani a druga je skroz suprotno od njih, zbog njihova neprijateljstva. Također, ova udaljenost ukazuje i na nemogućnost pomirenja i sklada, a takvo što vodi zavadi i ratu, Allah to prati sa utjehom Poslaniku, sallellahu alejhi ve sellem, i obećava vjernicima pomoć i pobjedu. Sin ukazuje na ostvarenje, sigurnu podršku i sprovedbu i Allah će te sigurno od njih zaštititi, židova i kršćana i otkloniti njihovo zlo od tebe, pomoći te protiv njih. Dovoljnost nije vezana samo za osobe nego i za postupke. Allah je svoje obećanje ispunio tako što je Benu Kurejza bio poražen i protjerani su u Šam i na druga mjesta, a Benu Nudajr je morao plaćati glavarinu, Benu Nedždžar je bio poražen jer On sve čuje i sve zna. (Sura Bekare, 137.) potvrda obećanja, a značenje je: Uzvišeni čuje šta ti moliš i zna tvoju namjeru kroz pokazivanje vjere, pa ti udovoljava i dovodite do tvoga cilja

‫ة الل له وم ط‬ ‫ن‬ ‫ه ط‬ ‫صب يضغط د‬ ‫صب يضغط ط‬ ‫ن الل لهم م‬ ‫ن م‬ ‫م‬ ‫عنامبدو ط‬ ‫ة وطن ط ي‬ ‫نأ ي‬ ‫ح ط‬ ‫ن لط ذ‬ ‫ح ذ‬ ‫م ط‬ ‫س ذ‬ ‫م ط ط ي‬ SIBGATELLAHI VE MEN AHSENU MINELLAHI SIBGATEN VE NAHNU LEHU ‘ABIDUNE "Allah je nas uputio, sibg je ono čime se boji odjeća. Ovo je stanje. Sibga u ajetu je u prenesenom značenju čistoća u kojoj je Allah stvorio ljude. Poredi se čista priroda čovjeka koja je pripravna robu da prihvati vjeru i sve ostale vidove pokoravanja i robovanja sa bojom za odjeću i platno, tako da je svako od njih, robovanja i vjerovanja, kao posebno odijelo za njega i njegov ukras. Kao da je rečeno: Allah nas je pripravio za primanje boje, tj. stvorio nas je spremne da pirhvatimo istinu i vjeru. Dolazi kao potvrda prethodnoj rečenici vjerujemo. Ne postoji drugačiji infinitiv osim toga, jer je njihovo vjerovanje u Allaha ostvarilo se Allahovim stvaranjem njih spremnim da prihvate istinu i da se zaodjenu odjećom vjerovanja. Moguće je da se kaže: Allah nas je pročistio svojim čišćenjem, jer vjerovanje čisti nefs od prljavštine nevjerovanja i naziva se bojenjem, jer je slično tome, a to je da se nešto navodi a drugo se ima za cilj, jer je ta stvar protkana i neodvojiva od druge. Pa ili na osnovu izgovorenog, ili onog što se podrazumijeva, s tim da to drugo ne bude suštinski spomenuto, ali je na istom stepenu kao i ono, jer ukazuje na njega kroz praksu. To je kao što se dešava između dva glagola ili kao što je ovdje, između dva pojma, kao što je u riječima: Ti znaš šta je u mom nefsu, a ja ne znam šta je u Tvom nefsu (Sura Maide, 116.) Izražava Allahov Zat, Biće, pojmom nefs, jer je nefs sastavni dio i neodvojiv. Ovdje se priroda i narava izražava pojmom sibga koju imaju kršćani, jer su oni krstili djecu po rođenju umjesto da su obavljali sunnetluk kao što rade muslimani, pa su djecu spuštali u žutu vodu, koju su nazivali svetom. Tvrde da je to uranjanje u vodu, makar nije navedeno, suštinsko, jer se time oni bave. Tako je to na stepenu spomenutog kroz navođenje stanja koje su oni provodili i stoga što je ajet objavljen kao odgovor na njihovu tvrdnju i ukazujući da je Allahovo pročišćavanje Njegovih robova pravo pročišćenje, a nije njihov način pročišćavanja uranjanjem djece u svetu vodu. Sveta voda je ona kojom se Isa okupao, pa su oni tu vodu miješali sa drugom 289

vodom i kada god bi potrošili, to su nadopunjavali drugom vodom. a zar ima ljepše pitanje koje sadrži negiranje bilo koje druge upute od Allahove? Poređenje je između dvije vrste sapiranja i čišćenja, a ne između počinioca. Značenje je: koja je to osoba koja je bolje pročišćena od one koju je Allah pročistio, jer On pročišćava svoje robove vjerovanjem i njime ih čisti od nevjerovanja i prljavštine širka. Nema boljeg i ljepšeg bojenja od Njegovog Mi se samo Njemu Allahu koj nam je dao tu blagodat klanjamo." (Sura Bekare, 138.) zahvaljujući Mu na tome i na ostalim blagodatima. Ako je odjeća čovjeka ibadet, onda sebe kiti lijepim nakitom i bojom koja će još više istaći tu ljepotu a neće je nagrditi. - U Mesneviji stoji: (stihovi na perzijskom) U riječima: i samo Njemu robujemo je išaret da arifi robuju svom Gospodaru ne iz žudnje za Džennetom, niti iz straha od Džehennema. Uzvišeni Allah je rekao u Zeburu: - A ko je veći nepravednik, griješnik, od onoga ko Mi robuje zbog Dženneta ili Džehennema. Da nisam stvorio ni Džennet ni Džehennem zar ne bih bio zaslužan da Mi se robuje? Znaj da je pobožnjak onaj koji sprovodi ibadete na pravi način željan Allahova zadovoljstva. Ibadet je ispod stepena ubudijjeta, a ubudijjet je ispod stepena ubudeta, jer onaj ko naži svoju dušu, on je u ubudetu. Ibadet, robovanje uz ulaganje duše je iznad stepena ibadeta uz ulaganje nefsa. Sehl b. Abdillah je rekao: - Nije ispravno robovanje bilo kome dok se ne uloži četvero: glad, golotinja, siromaštvo i poniznost. Šejh Ebu Abbas je rekao: - Četiri su momenta koje rob ima i nema petog: pokornost, grijeh, blagodat i iskušenje. Svaki od njih ima svoj udio u ubudijjetu i to Hakk od tebe traži svojim Gospodarstvom. Onaj ko je u blagodati, on se treba zahvaljivati, a to je radost srca Allahom. Ko je u nevolji, on treba da bude zadovoljan i strpljiv. Vodi računa o svojim momentima sve dok stigneš do najviših stepena i krajnjeg cilja. - U Mesneviji stoji: (stihovi na perzijskom) Bilježi se da je Sirri rekao: - Dvadeset godina sam pokušavao da pridobijem Allahove robove i nisam uspio osim jednog. Govorio sam u Velikoj džamiji u Bagdadu u petak i rekao sam: - Čudim se slabom koji je neposlušan Jakom. – Kada je svanula subota, i kada sam klanjao podne, pojavio se neki mladić kojeg je slijedila pratnja na životinjama. Ispred njega su išle sluge i robovi. On je jahao na svojoj jahalici i sjahao je pa je pitao: - Ko je od vas Sirri Sekati? – Moji sagovornici su pokazali na mene. On je nazvao selam i sjeo. Onda je rekao: - Čuo sam da si rekao: - Čudim se slabiću koji se opire i griješi Jakom. – šta si htio time? – Ja sam rekao: - Nema slabijeg stvorenja od čovjeka niti ima ikoga ko je jači od Allaha, a čvojek i pored svoje slabosti, neposlušan je Allahu. – Mladić je zaplakao, a onda rekao: - Sirri, da li će tvoj Gospodar prihvatiti davljenika kao što sam ja? – Ja sam rekao: - A ko spašava davljnike osim Allaha? – On je rekao: - Sirri, imam mnogo dugova, pa šta da radim. – Rekao mu je: - Ako se iskreno predaš Allahu, ja ću izmiriti tvoje protivnike. Čuli smo da je Vjerovjesnik, sallellahu alejhi ve sellem, rekao: - Kada nastupi Kijametski dan i kad se okupe povjerioci pred nekim od Allahovih evlija da traže svoja prava, za svakog će biti zadužen po jedan melek koji će im govoriti: - Nemojte sikirati i strašiti Allahovog evliju, vaše potrebe su danas kod Allaha i On ih izmiruje. – Mladić je zaplakao a onda rekao: - Opiši mi kakav je put Allahu. – Ja sam rekao: - Ako hoće umjerene, onda si obavezan da postiš, klanjaš i ostaviš griješenje. A ako hoćeš put evlija, onda prekini veze sa svima i 290

isključivo služi Stvoritelju. – On je zaplakao toliko da je natopio mahramu, a onda je otišao. Sa njim se desilo to i to, da je ostavio porodicu i nastanio se kod mezarja izmijenjenog stanja sve do smrti. Taj mladić je umro u onom stanju u kojem je došao do mene. Sirri priča: - Jednom sam ga sanjao kako uživi u svili i kadifi, pa mi je rekao: - Allah te nagradio svakim dobrom. – Ja sam pitao: - Šta je Allah uradio s tobom? – On je rekao: - Uveo me u Džennet i nije me pitao za moje grijehe.

‫ل أ طتحئآجذونفننا ف ي الل له وهذذو ربفننا وربك ذم ول طفننا أ طع يمنال ذفننا ول طك ذ ط‬ ‫ه‬ ‫م ط ط ط سط طط س ي ط ط‬ ‫قذ ي ذ ط س ط ط م‬ ‫م وطن ط ي‬ ‫ن لط ذ‬ ‫منال ذك ذ ي‬ ‫م أع ي ط‬ ‫ط ط ط ي‬ ‫ح ذ‬ ‫ن‬ ‫م ي‬ ‫صذو ط‬ ‫ذ‬ ‫خل م ذ‬ KUL ETUHADŽDŽUNENA FILLAHI VE HUVE RABBUNA VE RABBUKUM VE LENA A’AMALUNA VE LEKUM A’AMALUKUM VE NAHNU LEHU MUHLISUNE Reci: "Zar se s nama o Allahu raspravljate, rasprava kada svaka strana iznosi svoje dokaze. Povod objave ovog ajeta je da su židovi i kršćani rekli: Vjerovjesnici su bili od nas i naše vjere i naša vjera je starija od vaše. – pa je Allah rekao: - Reci Muhammede, židovima i kršćanima: - Zar ćete se s nama raspravljati i sporiti o Allahu i Njegovo vjeri i tvrditi da je Njegova prava vjera židovstvo i kršćanstvo i da ćete vi određivati ko će ući u Džennet i nekada govoriti: - Neće u Džennet osim ko je kršćanin ili židov. – a nekada: - Budite židovi ili kršćani i bit ćete na pravom putu kad je On i naš i vaš Gospodar? A nema ikakva razloga za raspravu, jer je On naš Gospodar i naredio je i vama i Nama - naša djela, dobra djela koja su shodno Njegovoj naredbi a vama - vaša djela! Koja su oprečna Njegovoj naredbi. Kako možete tvrditi da ste preči Allahu A samo Mu Allahu mi iskreno ispovijedamo vjeru." (Sura Bekare, 139.) kroz ta djela i ne želimo njima išta osim Njegova zadovoljstva. Kako možete raspravljati i tvrditi prečinu toga što vjerujete i ulaska u Džennet zbog toga i ljude tome pozivate, a vi Mu druga pripisujete? Ihlas, iskrenost, je da se svako djelo pročisti od širka i pretvaranja, rijaluka. To je da se djelo pročisti od toga šta će ljudi kazati o njemu

‫هذو ط‬ ‫ط‬ ‫سطبنا ط‬ ‫ط ط‬ ‫صناطر ى قذ ي‬ ‫عمي ط‬ ‫ل‬ ‫حئـقط وطِني طعي ذ‬ ‫م تط ذ‬ ‫منا م‬ ‫ن إ مب يطرا م‬ ‫كناذنذوا ي ذ د‬ ‫قذو ط‬ ‫س ط‬ ‫ن إم ر‬ ‫قذوذلذو ط‬ ‫أ ي‬ ‫ب طوال ي‬ ‫ل وطإ م ي‬ ‫م وطإ م ي‬ ‫س ط‬ ‫همي ط‬ ‫دا أوي ن ط ط‬ ‫أ ططأنتم أ طع يل طم أ طم الل له وم ط‬ ‫م ط‬ ‫ن‬ ‫شطهناد طة د م‬ ‫عفند طه ذ م‬ ‫م م‬ ‫مذلذو ط‬ ‫منا ت طعي ط‬ ‫ل عط ر‬ ‫منا الل ل ذ‬ ‫ن الل لهم وط ط‬ ‫من ك طت ط ط‬ ‫م ر‬ ‫ن أظ يل ط ذ‬ ‫ذ ي‬ ‫ه ب مطضغنافم ت‬ ‫م ط‬ ‫ذ ط ط ي‬ ‫ذ م‬ EM TEKULUNE INNE IBRAHIME VE ISMA’ILE VE ISHAKA VE JA’KUBE VE-LESBATA KANU HUDEN EV NESARA KUL E ENTUM A’ALEMU EMILLAHU VE MEN AZLEMU MIMMEN KETEME ŠEHADETEN ‘INDEHU MINELLAHI VE MELLAHU BI GAFILIN ‘AMMA TA’MELUNE Kako govorite: u značenju: koje od dvoga ćete uraditi, ili ćete iznijeti pravi dokaz koji će potvrditi vašu prečinu i ispravnost toga što vjerujete, ili ćete ustrajati u slijepom oponašanju i iznošenju laži na vjerovjesnike i da govorite: "I Ibrahim, i Ismail, i Ishak, i Jakub, i unuci Jakubova djeca kojih je bilo dvanaest sinova. Od Zedždžadža se bilježi da je rekao: - Esbat od Ishakove djece su kao plemena kod Ismailove djece, pa je sve što je poteklo od jednog sina, kod Ishakovih potomaka, sibt, a kod Ismailovih kabile, pleme. su bili jevreji, odnosno kršćani? Mi se ugledamo na njih, a u stvari negiraju i jedno i drugo i hoće ih se ukoriti zbog toga. Kako možete raspravljati i kako govoriti o vjerovjesnicima koj su bili prije Tevrata i Indžila da su bili židovi ili kršćani a nemoguće je da onaj ko je bio prije nečega bude sljedbenik onom što je došlo dosta poslije njega i kako može da praktikuje njegovu praksu? "Reci: Muhammede "Znate li bolje vi kakva je njihova vjera bila ili Allah? Bolje zna Zar je iko gori nijekanje da može iko veću nepravdu 291

učiniti, pa je pitanje u značenju negacije od onoga koji skriva i taji od ljudi istinu svjedočanstvo koje je sigurno znajući da je od Allaha? Svjedočanstvo koje je kod njega a koje je izdato od Allaha. Znači: kitabije, znate da je svjedočanstvo koje imate došlo od Allaha; da je Ibrahim i njegovi sinovi bili iskreni vjernici muslimani. Allah vas je obavijestio o tome u vašoj Knjizi, a onda ste to sakrili od ljudi i tvrdite suprotno onom što Allah svjedoči za njih. Niko nije gori od vas jer ste se drznuli da Allaha u laž ugonite o onom što je kazao. Veže se nepravednost za skrivanje, općenito skrivanje, kako bi se ukazalo na to da je stepen onog ko zna istinu a krije ju i svjedoči suprotno njoj, počinio neopisivi zulum. Bilježi se od Ibn Abbasa da je rekao: - Najveći od velikih prijestupa je širk Allahu, lažno svjedočenje i prikrivanje svjedočenja. Uzvišeni Allah je rekao: ko ga uskrati, srce njegovo će biti grješno, (Sura Bekare, 283.) hoće se reći da će njegovo srce biti promijenjeno, da nas Allah toga sačuva. - A Allah motri na ono što odnosi se na sve što se stekne i organima i nutrinom. U to spada i skrivanje Allahova svjedočanstva, kao nešto najpreče. U značenju: On zna sve što ste učinili i sve što znate i na osnovu toga će vas kazniti najžešćom kaznom radite." (Sura Bekare, 140.)

‫كم منا ك طسبتم ول ط ت ط‬ ‫ت مل ي ط ذ‬ ‫منا ط‬ ‫ن‬ ‫ة قطد ي ط‬ ‫م ء‬ ‫مذلذو ط‬ ‫سأذلذو ط‬ ‫ط يذ ي ط ذ ي‬ ‫منا ك ط ط‬ ‫كناذنذوا ي ِني طعي ط‬ ‫ن عط ر‬ ‫ت وطل ط ذ ر‬ ‫سب ط ي‬ ‫ت ل ططهنا ط‬ ‫خل ط ي‬ ‫كأ ر‬ TILKE UMMETUN KAD HALET LEHA MA KESEBET VE LEKUM MA KESEBTUM VE LA TUS ELUNE ‘AMMA KANU JA‘MELUNE Taj narod vjerovjesnici je bio i nestao; pomrli su njega čeka ono što je zaslužio, svojim djelima i vas će čekati ono što ćete zaslužiti, svojim djelima i vi nećete biti pitani za ono što su oni radili. (Sura Bekare, 141.) i niko neće biti pitan za djela drugih, nego će biti pitan za svoja djela i spram njih će mu biti i dano i naknađeno. Ovo je ponavljanje prethodnog ajeta kako bi se dodatno ukorilo i zastrašilo, zbog njihova hvalisanja precima i oslanjanja i uzdanja u njihova djela. Uzvišeni Allah kaže: Pa kad se u rog puhne, tada rodbinskih veza među njima neće biti i jedni druge neće ništa pitati. (Sura Mu'minun, 101.) Kažu: Kada je Harun Errešid otišao s hadždža, boravio je nekoliko dana u Kufi, pa kada je izašao, pred njega je stao Buhlul Medžnun i pozvao ga jakim glasom: - Harune! – tri puta. – Harun je rkeao: - Ko je taj koji me doziva? – čudeći se. – Rekli su mu da je to Buhlul Medžnun, pa je Harun zastao i naredio da se podigne zastor. – on je imao običaj da s ljudima priča iza zastora. Harun ga je pitao: - Zar ne znaš ko sam ja? – Buhlul je rekao: - Naravno da znam. – Harun je pitao: - Pa ko sam ja? – On mu je rekao: - Ti si onaj, kada bi nekom bila nepravda učinjena na istoku, a ti na zapadu, Allah bi te pitao za njega na Kijametskom danu. – Harun je zaplakao i rekao: - Šta misliš o meni? – Buhlul mu je rekao: - Izloži svoje stanje Allahovoj Knjizi, drugom dijelu: uistinu su čestiti u blagodatima ,a pogani su u Džehennemu. – Harun je pitao: - A šta je s našim djelima? – Buhlul je rekao: Allah prima od muttekija. – Harun je pitao: - A šta je s našom rodbinskom vezom s Allahovim Poslanikom, sallellahu alejhi ve sellem? – Buhlul mu je rekao: Pa kad se u rog puhne, tada rodbinskih veza među njima neće biti i jedni druge neće ništa pitati. (Sura Mu'minun, 101.) – Harun je pitao: - A šta je sa šefaatom Allahova Poslanika, sallellahu alejhi ve sellem? – Buhlul je rekao: Toga Dana će biti od koristi posredovanje samo onoga kome Milostivi dopusti i dozvoli da za nekoga govori. (Sura Ta ha, 109.) 292

Moraju se imati dobra djela i iskrenost u njima, jer Allah prima samo takva i nikakva drugačija. Džunejd je rekao: - Ihlas je tajna između roba i Allaha i to ne zna ni melek kako bi mogao zapisati, niti šejtan kako bi mogao pokvariti, niti nagon, prohtjev, pa da bi od toga mogao odstupiti. Fudajl je rekao: - Ostaviti nešto radi ljudi je rijaluk, a uraditi nešto radi ljudi je širk. Ihlas je da te Allah poštedi i jednog i drugog. U Ettatar hani stoji: Kada bi se počeo namaz iskreno radi Allaha, a onda u srce ušlo nešto od rijaluka, on je onakav kakvim ga se počelo. Rijaluk je da, kada bi bio daleko od ljudi ne bi klanjao, a kada je s ljudima uljepšava svoj namaz, a kada bi klanjao sam ne bi toliko vodio računa o njemu. On ima nagradu za sami namaz, ali ne i za uljepšavanje. Jedan učenjak je rekao: - Primjer onoga ko radi da bi se pokazao drugima ili da bi stekao slavu, primjer je čovjeka koji izađe na tržnicu i napuni svoju vreću za novac kamenjem, pa ljudi govore: - Kako mu je teška kesa. – a on nema ikakve druge koristi od nje, osim toga što ljudi o njoj govore. U hadisu stoji: - Pročistite svoja djela radi Allaha jer Allah ne prima osim onog što je čisto radi Njega i nemojte govoriti: ovo je radi Allaha i rodbinske veze, jer tada u tome nema išta za Allaha. U drugom hadisu: - Allah je prokleo onog ko proklinje svoje roditelje i Allah je prokleo onog ko kolje radi nečeg drugog osim Allaha. Nevevi kaže: - Hoće se reći u nečije drugo osim Allahova imena, kao da neko zakolje u ime nekog kipa, ili u ime Musaa ili nečeg drugog. Šejh Ibrahim Meravidi kaže: - Ono što se zakolje radi dočeka sultana kako bi se ukazalo poštovanje njemu, učenjaci Buhare su proglasili zabranjenim, jer je zaklano u nečije drugo a ne Allahovo ime. Rafi'i kaže: - Ovakvo što nije zabranjeno, jer su klali radujući se dolasku sultana. To je kao klanje akike kada se rodi dijete. Ovakvo nešto se ne može smatrati zabranjenim. Na osnovu ovog zadnjeg i muslimani rade čuvajući se od nevjerstva i toga da im djela propadnu. Onaj ko izražava tevhid, nastoji da stekne zadovoljstvo svog Gospodara i da Mu robuje kako mu je moguće i kako je u stanju. Allahu, sačuvaj nas od pogreški i lutanja. Završen prvi džuz

293