SARA SHERIDAN
Ona je bila
robinja. On je bio njezin gospodar. Oboje su čeznuli za slobodom...
Autoričina napomena o jeziku Ne govorim arapski, a pisanje arapskih riječi latiničnim slovima ionako otvara prostor širokoj raznolikosti mogućih kombinacija koje su bile standardizirane dosta nakon Wellstedova vremena. Prepisala sam arapske riječi iz suvremenih rukopisa te se nadam da neće previše zbuniti one čije je znanje tog jezika veće od mojega.
SARA SHERIDAN
TAJNA PUSTINJE
Prvi dio
»U Engleskoj, gdje zakon dopušta relativnu slobodu, ljudi robuju neumoljivu despotizmu konvencionalnosti, što je u zemlji tiranske vladavine nepoznato., Time se objašnjava zašto se mnogi, naviknuti na život pod despotskim vladama, osjećaju sputanima i porobljenima u takozvanim slobodnim zemljama.« sir Richard Francis Burton (1821. - 1890.), veliki istraživač i arabist
Prvo poglavlje Unutrašnjost, osamdeset kilometara od abesinske obale, utorak, II. lipnja 1833.
Kad su stigli, oko sat vremena prije zore, bio je mrak. Daleko u Londonu lijepe sluškinje u Maryleboneu pale vatru u kaminima, dok se razuzdanija čeljad vraća kući pustim ulicama gdje je noćni život utihnuo. Prostitutke su sada već u krevetima, kao i časni upravitelji Istočnoindijske kompanije, koje sve odreda zabrinjava što Francuzi, iako potučeni do nogu, zasigurno planiraju osvojiti Bombaj, Calcuttu i Delhi te olabaviti engleski stisak oko rubinima optočena plijena. Kao i obično, William Wilberforce, veliki zagovornik ukidanja ropstva, ustat će rano unatoč krhku zdravlju, odjenut će nenapadni kaput uz tamne hlače te će, diskretno i u pozadini, govoriti o pravima tih muškaraca i žena koji žive tisućama kilometara daleko. To vrlo uspješno radi, i u parlamentu i izvan njega, već dobrih pedeset godina te će uskoro ubrati plodove svojega truda. No u ovom afričkom selu to u ovome trenutku ništa ne znači. Na čistini okruženoj bujnim raslinjem tišina je prekinuta, a u usnulim kolibama od slame i blata nastane metež. Nitko ne može ništa učiniti i svejedno je hoće li obitelji pružiti otpor i boriti se željeznim bodežima ili će se polako i pospano, tek napola probuditi kad ih prenu krikovi njihove djece. Jedno ili dvoje najbržih nestane u tami, goli se udovi isprepleću, oči sijevaju, mladići napuštaju majke i sestre, jedno dijete s darom vidioca, instinktivno i slijepo bježi samo u mračnu džunglu, daleko od baklji i svjetlucavih žeravica sinoćnje vatre. U panici netko prevrne vrč i ugasi oganj,ispunjajući hladan ranojutarnji zrak slanim oblakom
zagorene kozje sirutke koju su trebali pojesti za doručak. Bilo je dovoljno samo sedam minuta da zarobe gotovo sve. Trgovci robljem vješti su u tome. Starce su odvojili na jednu stranu (teško da ih ima smisla prevoziti do Zanzibara), a premlaćuju jednoga koji tako bijesno urla i nerazgovijetno izvikuje da ga ni vlastita žena uopće ne razumije. Uvijek se nađe netko tko želi biti junak. Taj je obično nečiji djed. Trgovac robljem po imenu Kasim ga ušutkava. Pogled na skršeno tijelo smirio je svjetinu. Seljani se u strahu odmiču, a pljačkaši stanu izdvajati žene. To je najteži dio posla jer se s ovako tamnim ženama u mraku lako potkradu pogreške. Abesinske robinje mnogo vrijede ako su lijepe. Sultani i emiri nekad znaju za ženu uzeti poneku crnu robinju — naposljetku, harem bogata čovjeka mjesto je bez granica i treba uključivati svaku boju kože. Bijela je, dakako, najprimamljivija. Većina muškaraca nikad nije ni vidjela bijelu kožu — a oni koji jesu morat će se složiti da je neobična i sablasna, poput kože nekog strašnog đavla, poput duše koja je izblijedjela do boje suhih kostiju i ledi krv u žilama, poput neke prikaze. Pa ipak, na ženi je kolikotoliko privlačna. U ovome su selu žene tamne poput gorke kave, a njihova su mlada tijela gipka. Kasimov prijatelj iz djetinjstva i ortak Asaf Ibn Mohammed, promatra propupale grudi kao da su slatkiš. Kada je došao do Zene, Ibn Mohammed joj vrškom sablje podiže skute i stane buljiti u njezinu bujnu stidnicu. Misli samo na talire Marije Terezije koje će dobiti za ovaj plijen i kako će je biti lako prodati. Zatim, spuštajući joj skute, želi pregledati njezine zube pa kimne momku, onom s užadi. »Ovu!« reče na arapskome, njegove žutosmeđe oči hladne su, a crte lica obasjava treperavo svjetlo tako da se
doima kao da je sazdano ni od čega osim dugih tankih linija. Bljeđi i viši od Kasima, Ibn Mohammed odiše elegancijom i izgleda više kao učenjak nego čovjek od akcije. Danas ga ništa nije ozlovoljilo — pljačka se odvija baš kao što je očekivao, pa njegova narav, koja se često pokazuje ubojitom, ostaje pod kontrolom. »Da, ova će biti dobra. Nije tako žgoljava kao ostale i ne pokazuje strah.« Zena, skamenjena i tako prestrašena da jedva može disati, pretvara se da ga ne razumije. On djeluje tako mirno i hladno, siguran u svoje pravo da je jednostavno može oteti. Kasim bez riječi potvrdno kimne glavom iako mu crne oči sijevaju — ona vidi da on uživa u ponižavanju seljana dok ih jednog po jednog procjenjuju. Nešto se u njemu hrani ovom tjeskobnom atmosferom. Za ovoga čovjeka ti pohodi nisu samo posao. U trgovini robljem on je našao svoj poziv. Potrčat ću, pomisli ona. Potrčat ću. No njezine se noge ne miču. Vjerojatno je tako i bolje — trgovci robljem nisu nježni kad uhvate odbjegle. Možete im pobjeći vrlo brzo ili nikako. Sada nije prilika da Zena pokazuje svoju srčanost. Dok je stražari izvlače iz vrste, posrče preko mrtvog tijela svojega strica, starca kojega je Kasim golim rukama upravo ubio pred njezinim očima. Zena ne gleda tog mrtvaca. Pokušava zatomiti užas koji joj se javlja u trbuhu. Šutke im dopušta da je svežu zajedno s još nekima i tada, praćeni izlazećim suncem, trgovci robljem odvode svoj plijen, najbolje primjerke toga sela, daleko od njihovih domova i obitelji,zauvijek.
Drugo poglavlje
Glavna rezidencija sir Charlesa Malcolma, zapovjednika Kraljevske indijske mornarice, Indija
Punkawallah je na dužnosti već više od dvanaest sati te se mahanje lepeza usporilo do uspavljujuće kretnje koja baš i nema učinka na ustajali zrak. »Je li ti bolje, Pottingeru?« pita sir Charles dok obojici toči kapljicu suhog crvenog porta iz pokrajine Douro. »Oh da, gospodine. Groznica je prošla. To je trebalo obaviti, rekao bih«, mladić vedro uvjerava svog nadređenog, kao da je baš servirao za seoski kriketski klub. Za pridošlice na ovim prostorima, groznica je praktički obvezatna, iako je prema svim navodima kod Pottingera ona bila osobito snažna i može biti sretan što je preživio. »Pogledaj onda!« sir Charles pozove ga kretnjom ruke. Satnik spremno priđe stolu od mahagonija i zadubi se u novu kartu Crvenoga mora koja je prije samo nekoliko sati stigla brodom. Dokumenti predstavljaju prvi korak u sveobuhvatnom zadatku Kraljevske indijske mornarice na tom području, koji je dvojak. Prvo, moraju naći put kojim će povezivati Europu s Indijom u trajanju od najviše mjesec dana tako što će eliminirati afričku etapu postojećega pravca. Ako to znači uspostaviti trgovačke veze s Arapima, tim bolje. Drugo, trebaju osigurati da se nedavni britanski gubici u mornarici više nikada ne ponove. U utrci za svjetsku hegemoniju svaka prednost pred Francuzima odlučujuća je, a u zadnje vrijeme previše je brodova
potonulo zbog nepreciznih karata. Ta je taktika za Istočnoindijsku kompaniju upalila drugdje, a sir Charlesa veseli što je svake godine sve više područja na karti obojeno ružičastom bojom, a poglavito što za te pobjede dobrim dijelom mogu zahvaliti pothvatima njegovih vojnika. Upravo stoga on časnike osobno izvještava na početku svake službe. »Tako ih mogu dobro procijeniti!« tvrdi on. Premda su novopristigli crteži na nekim mjestima vrlo detaljni, Pottinger odmah primječuje da još postoje praznine. »Kad će ih naši momci završiti?« upita. »Još godinu dana, barem. I to ako oba broda podijele posao. Ovo je neprijateljsko područje, a obala je razvedena. S broda Palinurus poslali smo malu istraživačku grupu u unutrašnjost zapadno od Arapskog poluotoka. Prikupljanje podataka i te stvari. I to je neki početak.« Malcolmu je drago da se Pottinger počinje hvatati ukoštac s problemima. »U grupi su poručnik i brodski liječnik, poručnik Jones i doktor Jessop. Otišli su južno od Meke s grupom mjesnih vodiča te će otputovati sve do tabora jednog beduinskog emira kojemu smo platili za tu povlasticu. Cijelo područje je pustinja. Mjesto sastanka je u Adenu za četiri tjedna.« »Poslali su liječnika?« »Časnik je kao i svaki drugi!« sir Charles bezbrižno odmahne rukom. Od časnika Kraljevske indijske mornarice očekuje se da se prihvate svakog posla. Taj se korpus ponosi fleksibilnošću svojih vojnika — jedan časnik može mnogo učiniti, u stvari, mnoge od najvećih uspjeha Istočnoindijske kompanije postigli su pojedinci koji su preuzeli inicijativu u ime Kompanije. »Navodno je imao veliku želju ići«, reče sir Charles. »Znači, ako možemo osigurati Egipat«, razmišlja Pottinger, »ipak ćemo morati sve prenijeti preko kopna kod Sueza.« Pokaže na najsjeverniju luku na Crvenome moru. Prema iskustvu sir Charlesa Malcolma, ovakve rasprave uvijek završavaju na istoj točki na karti, no dobro
je da je momak tako brzo shvatio. Uzak kopneni pojas o kojemu je riječ leži između njegova teritorija i onoga njegova brata Pultneya, koji je glavni zapovjednik Britanske mornarice na Sredozemlju. Zajedno, braća Malcolm vladaju većim dijelom Britanskoga mora te drže Francuze na oku u ime Njegova Veličanstva. Poznato je da je sir Charles izvukao kraći kraj u toj podjeli. Zaljev je pod plemenskim sustavom, pun divljaka te čak i ako uspiju otjerati Francuze iz Egipta, Malcolm je itekako svjestan koliko će biti teško prenijeti veliki broj vojske i značajnu količinu zaliha iz jednog mora u drugo, a da se trgovačka roba ni ne spominje. Nema očitoga mjesta gdje bi se izgradila željeznica kako bi se iskušala ta razmjerno nova tehnologija kretanja na paru. Bilo kako bilo, zemlja oko Sueza koja nije pustinja posuta je jezerima morske vode — miješani teren je, da upotrijebimo izraz sir Charlesa, najnezgodniji. Braća Malcolm, međutim, djeluju kao ekipa i milom ili silom nekako će riješiti ovaj problem, tako da ne samo što sunce nikad neće zalaziti u carstvu Njegova Veličanstva, nego će se i vojska Njegova Veličanstva njime kretati što je lakše moguće. Ako je Hanibal mogao prijeći Alpe, proklet bio sir Charles Malcolm ako ne uspije prevesti britanske vojnike i robu preko ustvari tankog kopnenog mosta, makar morao za taj posao upregnuti i slonove. Malcolm pomno obilježi kartu da Pottingeru pokaže čemu se nada. »Oh, Francuzima se to neće svidjeti!« nasmiješi se mladić. Malcolm ispusti zvuk poput bijesne deve i napravi gestu kojom jasno pokaže da ga nimalo nije briga što bi se Francuzima moglo svidjeti ili ne. Neke od prijatelja i poznanika sir Charlesa Malcolma još nije napustila nada da će Engleska ponovno izboriti utjecaj u francuskim lukama unatoč prekidu od gotovo četiristo godina nakon Stogodišnjega rata. Sir Charles Malcolm nikad ne odustaje kao ni drugi njegova soja. Srkne još malo porta.
Pottinger stavi prst na točku koja obilježava Suez. »Kanal bi bio najlakši način... No karta, gospodine, karta je ključ. Ne možemo dalje bez nje.« Momak je bistar. Poslužit će. U tom trenutku sir Charles primijeti da punkawallah leži ničice i da je ispustio crvenu uzicu kojom bi trebao pokretati lepezu. To je dijete čvrsto zaspalo i, ako se sir Charles ne vara, slini po memsahibovu novom luksuznom sagu. »No krasno!« zaurla zapovjednik Kraljevske indijske mornarice, »nije ni čudo da je ovdje kao u vražjoj peći, a pokušavamo razmišljati!« Zavitla olovku preko sobe. Ona čudesno pogodi metu, udarivši dječaka točno u čelo. Dijete se trgne i uspravi, srameći se zbog svojega propusta na dužnosti i počne se izbezumljeno ispričavati na hindskom. Uto se sjeti strogog pravila da kućno osoblje mora u svako doba držati jezik za zubima. Sir Charles, sada pomalo ružičastih obraza, zaustavi gnjev te se nasmije užasnutom izrazu dječakova lica. »Idi!« rukom otpusti dijete. »Gubi se! Dovedi drugogpunkawallah, zaboga, ili ćemo se skuhati ovdje! Lipanj je, zaboga!« Dječak se nakloni i istoga trenutka nestane dok je Pottinger točio još malo porta u svoju čašu te dodao bocu sir Charlesu. »Hvala vam što ste mi pokazali ovo, gospodine!« reče. Sir Charles podigne čašu. Neobično je da se zapovjednik time bavi, no sir Charles uvijek voli osobno nadzirati svoje ljude. »Dobro došao u Kraljevsku indijsku mornaricu!« reče. »Zdravica! U zdravlje Njegova Veličanstva i, dakako, naših momaka na terenu!« kaže dok se u sebi podsjeća kako momci na terenu stižu na cilj. Polako,ali sigurno.
Treće poglavlje
Pustinja Rub’ al Khali na putu do beduinskog tabora
U
pustinji je tako vruće da je pravo čudo što čovjek uopće može disati. Isprva, kada je ušao u ono što Arapi nazivaju Praznim prostorom s namjerom da ucrta nepoznato područje u kartu, doktor Jessop nije očekivao da će preživjeti, no sada ga je obuzela letargija pa je prestao brinuti što bi mu vrućina mogla učiniti. U svakom slučaju, postalo mu je jasno i da je moguće disati i da nema smisla otići iz hlada akacije gdje se malena karavana zaustavila. Uvijek je vruće u pustinji, no lipanj je jedan od najgorih mjeseci. To je jednostavno tako. »Čak i u ovom vražjem hladu možeš ispeći mačku!« prokomentira on suhih usta. On je znanstvenik i liječnik. Najvjerojatnije ima pravo. Poručnik Jones, sa svojom plavom kosom zalijepljenom za oznojenu glavu, jedva da može učiniti nešto više od toga da kimne glavom u znak slaganja. On ne vjeruje da mu široka arapska odjeća kojom je zamijenio uniformu imalo pomaže u ovoj vrućini, no ne može baš riječima prenijeti to Jessopu niti ga pitati slaže li se on s njime. Bilo kako bilo, skinuo je kafiju, pokrivalo za glavu, sa svom teškom užadi jer ih više nije mogao podnijeti — ta je prokletinja teža od cilindra, a tkanina se tako užari na suncu da prži njegovu osjetljivu kožu na stražnjem dijelu vrata. Sada je već prošlo podne, a kad sunce zađe ponovno će se početi kretati. Arapi su pristali putovati isključivo noću kako bi se prilagodili bijelcima. To inače
ne bi činili, no nevjernici nisu naviknuti na ove uvjete i ako umru, neće im platiti. U međuvremenu jedan od nosača, Dhofari, kuha kavu. Melje zrnca i dodaje mirisni prstohvat kardamoma da je začini. Dhofariji nose začine u tobolcima. Njihova tijela kao da izlučuju tamjan, a odjeća im miriše na kumin. Sa sobom donose dašak Afrike na Arapski poluotok. Začudo, ti ljudi mogu raditi na vrućini, a da se ni ne oznoje. Čak i sada, njegov brat pokušava pomusti jednu od deva koje je Jessop kupio na tržnici u Suru za put, no ta životinja, sama kost i koža, odbija poslušati. Ozbiljna je to stvar. Ne možete nositi dovoljno hrane i vode u pustinji, a ono što i uspijete ponijeti brzo se pokvari ili zahtijeva vodu da bi se skuhalo. Devino je mlijeko od životne važnosti. Već su danima gladni i žedni, a bez dovoljno devina mlijeka koje bi upotpunilo zalihe, vreće za vodu opasno se prazne. Dhofari čvrsto zaveže životinju debelim užetom, sputa joj noge kao što to čine da ih spriječe kako ne bi odlutale kad karavana stane, a muškarci pođu na počinak. Životinja nehajno žvače sitne listove mlječike, dok dhofarijski vodič nestaje pod teretom prtljage. Jessop se naprezao ne bi li vidio što on radi. Osim što iščekuje svježe mlijeko, što je samo po sebi dovoljno primamljivo, ovi su mu arapski običaji važni. Ovdje je kako bi doznao što je prihvatljivo, kako trgovati s ovim ljudima, kako nabaviti zalihe za britanske brodove i kako ih zaštititi od napada. Njegov je posao shvatiti ovu negostoljubivu zemlju te otkriti može li Britanija ovdje nešto zaraditi. Doktor se raduje povratku kući u Northumberland gdje će uveseljavati društvo pričama o Drevnome moru i njegovim Divljacima. Znate, već je smislio naslov za svoju knjigu. I bit će baš takva, siguran je, da će zabavljati momke u domovini sljedeće zime. Slika Northumberlanda — brežuljci pokriveni snijegom, lokve na kojima se hvata led — sijevne u doktorovu mozgu kao studeni povjetarac te on automatski posegne za kavom koju mu dodaju. »Hvala!« reče. »Šukran!«
Jones samo uspije kimnuti glavom iako ga je gorki okus brzo razbistrio. Poželi da nije ni došao u pustinju. Na Palinurusu je postojala barem mogućnost povjetarca. Vratit će se na obalu za možda deset dana te će se ukrcati na brod dva tjedna nakon toga. Cijelo ovo razdoblje doima se beskonačnim zbog kipućeg, isušenog pakla kroz koji putuju, iako će ti muškarci sigurno to izdržati — odlučni su u svom naumu. Dhofari čučne kraj bijelaca i počne pijuckati. »Večeras ćemo imati mlijeko, inšalah ! « kaže. Ako tako bude htio Alah. »Hoćemo li skoro stići do beduina?« provjerava Jones. Čovjek se nakostriješi. »Možda sutra.« Beduinski logor označava polovicu njihova puta. Iako je u njihovo ime dogovor bio sklopljen i cijena dogovorena, vremenski je raspored bio nejasan. Međutim, sada su na putu, beduin očekuje njihov dolazak jer pustinjom vijesti brzo putuju — mnogo brže, bijelcima postaje pomalo jasno, nego u Londonu gdje čovjek barem ima mogućnost da sačuva tajnu. Vješt vodič može veoma mnogo iščitati iz nekoliko običnih linija u pijesku. Ti ljudi znaju raspoznati tragove jedne deve od tragova drugih deva, koliko je ljudi u pojedinoj skupini te tko je ozlijeđen ili bolestan. Domoroci točno pamte kakve tragove ostavlja svaka deva na promjenjivu krajobrazu — svaka životinja ostavlja svoje specifične otiske i ima poseban hod. Obična linija što strši na pijesku može im reći da devu jaše stranac, dok isušeni izmet odaje sve tajne cijele davno nestale karavane. Oni su poput proricatelja. Jones nije zainteresiran za domaći narod i ne impresionira ga njihova vještina čitanja tragova. Poručnik želi saznati više o prijevozu arapskih konja u Europu — to je njegov osobni interes, a ne interes Kraljevske indijske mornarice. Čistokrvni konji su praktički jedina civilizirana međunarodna valuta koju ovaj poluotok može ponuditi. Naime, ne može poslati roblje u London, uostalom, čini se i da će
Carstvo uskoro zatvoriti svoja vrata trgovini ljudima, a više neće biti trgovine na Zapadu. Jones se u Arabiji nadao draguljima. Sanjario je o biserima okruglima kao muškatno grožđe, brojnima kao na trsu, o smaragdima dovoljno velikima da ispune pupak sluškinja i dijamantima, svjetlucavim i brojnim poput pustinjskih zvijezda. Snovi su mu se brzo raspršili. Iako se tu i tamo može naići na bogatstva, većina stanovništva na ovom poluotoku je sirota, a kao i svugdje na svijetu, blago je teško naći. Seljak zakupnik u domovini vjerojatno posjeduje više materijalnih dobara nego prosječan emir. Jones polako prihvaća da će i Njegovo Veličanstvo i on sam na ovoj ekspediciji teško doći do ikakva profita. Nije ni čudo da je cijela, vražja zemlja puna prosjaka. Sirotinja, ti Arapi! Jones isprazni svoju šalicu i još jednom prokune svoju zlu sreću što su ga poslali baš ovamo nakon Bombajskoga visokog društva, gdje je sretao kćeri visokih časnika i počesto kockao u menzi. Podrum u Indiji bio je mnogo probraniji nego što je očekivao, a zahvaljujući velikom broju Škota u gotovo svakoj regimenti, osobito je viski bio izvrstan. Arabija je nešto sasvim suprotno — zemlja je to koja ništa ne prašta, te iako neki časnici kao da gotovo uživaju u teškim uvjetima, Jones nije jedan od njih. On samo trpi ono što mora i nada se da će prigrabiti što više bude mogao. »Zaboga!« promrmlja si Jessop u bradu, sjedeći kolikotoliko uspravno i zureći u momka kraj deve. »Eh, svašta!« Dhofari ispije svoju kavu i počne se smijati razrogačenim plavim očima bijelaca koji su upravo shvatili što radi njegov brat. Uzima štap araqa iz svoje halje i pomno počne njime čistiti zube dok proučava izraze Jessopova i Jonesova lica. »Zaboga!« ponovi Jones, lice mu je ružičastije nego inače. U ovoj je zemlji sve pretjerano, pomisli. »Zar on zbilja...?« »Da. Da, stari«, kimne Jessop. Doktor je sin farmera i džentlmena te je navikao na stoku, no njegov je glas ipak pun nevjerice. »Doista mi se čini da on toj životinji zašiva šupak!« »Ona skoro dati mlijeko. Vrlo skoro!« uvjerava ih Dhofari
u pola glasa. Ova zemlja je potpuno divlja. Jones se zgrozi. Žedan je, dakako, a i gladan ako već pitate, no sada nije siguran hoće li moći piti devino mlijeko.
Četvrto poglavlje
Zena
nikad prije nije vidjela more i ono ju je iznenadilo. Indijski je ocean nevjerojatno modar, a neumoljivo se afričko sunce tako poigrava na njegovoj površini da izgleda kao da je prekrivena dijamantima ili možda zvijezdama. No najupečatljiviji je zvuk zapljuskivanje valova, koji dok se valjaju po pijesku zvuče kao glas velikoga boga. Trgovci robljem dopuštaju skupini da se na trenutak zaustavi i robovi se okreću prema onome što Zena u svojim mislima naziva Velikim plavetnilom. Tako je osupnuta tim veličanstvenim prizorom da joj je gotovo drago što su je doveli ovamo te opčinjena promatra vodu dok joj se koža na rukama ježi od naleta valova što tutnje. Zaista je prekrasno, iako se neki od ostalih boje, a jedno ili dvoje čak su i vrisnuli. Trgovci robljem zure u lica svojeg tereta. Ovo izgleda kao kakav ritual — nešto što običavaju činiti te skupina provede trenutak u tišini dok, nakon početnoga straha, seljani ne osjete strahopoštovanje. Ovi ljudi štuju kišu, oblake i sunce, prinose žrtve bogu gromovniku, no ova pojava koju sada pred sobom vide tako je golema da je praktički nepojmljiva. Kao da su ih doveli do samoga ruba svijeta. Trgovci robljem oteli su najmlađe iz svakog plemena te, osim Zene, koja je sa sedamnaest ljeta jedna od najstarijih zarobljenica, niti jedno dijete u toj skupini nikad nije ni čulo za more. Nisam imala pojma da je tako, tako... Riječi se gube u njezinim mislima jer ne može odlučiti koju da upotrijebi
kako bi opisala ljeskavu prikazu pred sobom. Dok traži neki izraz, jedan od dječaka bježi iz skupine, oslobođen spona jer su trgovci to jutro odlučili kako su seljanima dovoljno slomili duh da ih jednostavno mogu držati na okupu kao stoku, zavezani bi se sporije kretali. Gledaju ga kako kliče od veselja dok trči, dugačkih udova, pada licem u obilje vode jer su mu već danima usta suha. Vode je bilo malo otkada su napustili selo. Dječak prekasno shvaća da je more slano. Dva trgovca robljem umorno klipsaju do žala i izvlače ga. Smijući se, glasno ga ošamare i ,on se tako tromo sruši na pijesak da biste teško povjerovali kako je onako okretno skočio u vodu. »To će te otrovati, budalo!« Zena je uznemirena. More je tako lijepo te je neshvatljivo da bi moglo biti smrtonosno — to joj još nitko nije spomenuo. No ona sada uči da u životu, daleko od svega što je poznavala, uglavnom ništa nije onakvo kakvim se doima. Barem ne zasad. Kasim i Ibn Mohammed rukom daju znak za polazak. Zena čuje Kasima kako govori: »Uvijek se pitam koje će dijete biti najhrabrije!« Ibn Mohammed samo gleda. »Pa valjda najgluplje dijete! Taj će dječak umrijeti prije nego što dođemo na cilj.« Njih se dvojica slažu kao da je to obična stvar, nešto što su već mnogo puta vidjeli. Zena se pita je li u ovakvim okolnostima znatiželja uvijek smrtonosna. Ili će dječaka uništiti njegov poriv da nešto poduzme — sama činjenica da si je pokušao pomoći? Zadrhti na suncu. Kamo, zaboga, idu? Što li je na umu ovim muškarcima u crnim odorama? Sada kada više nisu vezani, ne zna što je to priječi da ne otrči u grmlje i pohita kući, gdje su preostali seljani sigurno već pokopali njezina strica, obnovili ono što je ostalo od sela i, razumni kakvi već jesu, nastavili svoj život. Boji se, a opet, nešto je ovdje očarava — sviđa joj se voda. Privlači je pomisao da će vidjeti svijeta — mjesta za koje je već čula, ali ih nikad nije posjetila. Zena protiv svoje volje pogleda prema
kopnu, a onda se usredotoči na kretanje svojih stopala. Trgovci robljem cijelo vrijeme bdiju. Spavaju na smjene i znaju nanjušiti neposluh ili možda hrabrost. Samo trebate pogledati u krivome smjeru ili se spotaknuti, izbičevat će vas. Kasimu oči sjaje, dok Ibn Mohammed uglavnom ostaje pri svojem hladnom držanju. Nikada nije srela ljude koji su tako različiti od onih kojima je cijeli život bila okružena. Cijela je grupa uplašena, Arapi samo trebaju izdati naredbu i istog trena svi je poslušaju. Njihov je autoritet neupitan. Ostat ću, odlučuje ona, dok u želucu osjeća mučninu. Zeni je važno pretvarati se kao da ima izbora.
Peto poglavlje
Istočnije,
na oceanu, atmosfera na brodu Palinurus iz više razloga postala je nepodnošljiva nakon odlaska doktora Jessopa i poručnika Jonesa iz časničkih redova. Da je barem malarija odnijela Wellsteda umjesto bilo koga drugoga, proklinje u sebi kapetan Haines. Koliko je god Hainesu mrsko što zbog groznice gubi dobre ljude, čak i dok proklinje dobro zdravlje svojega jedinog preživjelog poručnika, osjeća da ga obuzima stid. Ne želi priznati da je bijesan što ga je Wellsted preduhitrio u onome što je on htio učiniti, a to je napisati memoare o njihovu dosadašnjem putu. Umjesto toga, grmi kako je poručnik skorojević koji se sramotno ponio. No kapetan mora nerado priznati kako je poželjeti Wellstedovu smrt možda ipak malo pretjerano. Stopa smrtnosti bila je, dakako, neočekivana — da je Haines znao kako će izbiti groznica, nikad ne bi poslao Jessopa na džebel. Izabrati njega za misiju, Haines se ne može oteti dojmu, bila je nesretna pogreška. Da je ostao na brodu, doktor je mogao barem dio posade spasiti od bolesti. No želio je ići, a uostalom, kako je Haines mogao znati što će se dogoditi? Općenito govoreći, s ove strane Afrike vrijedi pravilo: ako momak preživi prvih nekoliko tjedana u Bombaju, uglavnom će biti dobro. Mrtvaci, dakako, gdje god im duše bile, vjerojatno u to više ne vjeruju. U samo nekoliko dana pomrlo je više od polovine časnika i trećine posade broda Palinurus. Međutim, unatoč gubicima i vremenu, Palinurus i dalje plovi duž obale, karta napreduje, mjerenja dubine vode točna su, a jedrenjak još nije naišao ni na jedan francuski brod. Bilo kako bilo, kapetan ima snažan osjećaj dužnosti prema svojoj posadi, mrtva tijela predana moru
tište mu srce, smatra se odgovornim. Ipak, umjesto da previše o tome razmišlja, on svoja unutarnja predbacivanja usmjerava na jedinoga preostalog časnika. Samo nekoliko dana prije izbijanja epidemije malarije, dok je provjeravao poštu koja je odlazila s broda, kapetan je slučajno našao paket koji je sadržavao Wellstedove memoare. Kakva drskost! Sada žali što nije spriječio slanje paketa. No u tom trenutku osjetio se tako povrijeđenim onime što je poručnik napisao, tako grozno osupnutim njegovom besramnom krađom iskustava i otkrića drugih časnika da je doživio neko stanje šoka i jednostavno ponovno zamotao tu prokletinju i poslao je, suprotno prvotnoj želji da je se riješi. Dakako, knjiga o putovanju koju je Haines naumio napisati upotrijebila bi manje-više isti materijal, no smatrao je da kao kapetan na to ima pravo. Haines je zamislio da će se javiti Kraljevskomu društvu kao čelnik ekspedicije te da će podijeliti zasluge kako je pravedno: svojim darovitim časnicima čija je predanost, tako je to odlučio sročiti, služila na čast i ekspediciji i Kraljevskoj indijskoj mornarici. Naravno, pripisao bi zasluge i Wellstedu. Međutim, poručnikov rukopis srušio je sve te velebne snove i Haines bi volio da može zaustaviti paket, koji je sada sigurno već prešao Crveno more, siguran na kompanijskom brodu, na putu za London. Kapetana najviše izjeda što Wellsted njemu nije posvetio svoju knjigu. Nedopustivo kršeći pravila lijepog ponašanja, poručnik jedva da je spomenuo ostale članove posade, a najmanje presvijetloga Hainesa. Najgore od svega, poručnik je krajnje bezobziran, što još više ljuti Hainesa. Kad je uopće, dovraga, taj čovjek stigao napisati tu vražju knjigu? Kucanje na vratima kabine prekine Hainesovo bijesno razmišljanje. Tri kadeta stoje u prolazu, dječaci od jedanaest, dvanaest i trinaest godina, odjeveni u svijetle hlače i elegantne mornaričke kaputiće s mjedenim gumbima.
Kosa im je jednolične boje mokroga pijeska i izgledaju tako slično da bi mogli biti braća, iako su zapravo samo braća po oružju. Haines pomisli kako su mnogo toga prošli i da su dobri dječaci. Zadnjih dana vidjeli su previše mrtvih tijela. Dok ih kapetan uvodi u prostoriju, najveću na brodu, dječaci odjednom izgledaju viši kao da su narasli u tom prostoru. Svaki od njih potiho se nada kako će jednoga dana biti dovoljno muževan da zasluži nazivati se kapetanom. »Ah, večera! Da!« kaže Haines. Jardine, kapetanov krupni škotski poslužitelj slijedi dječake, zatvarajući vrata za sobom neočekivano spretnim trzajem gležnja. Lice mu je poput grube hridi ružičaste krede, lagano upale na jednoj strani, kao da je on sam star koliko i vrijeme te polako nestaje u moru. Za vrijeme groznice nitko nije ni pomislio da bi i Jardine mogao pokleknuti. On je neuništiv. Sada u jednoj ruci drži bocu konjaka, a u drugoj crnoga vina, koju stavlja na stol. »Što imamo večeras, Jardine?« »Ovčetinu, gospodine. Pirjanu!« odgovori on iskrivljenim ustima. Zadnji put su uzeli zalihe južno od Meke te su od suzdržanoga plemena vahabita za pravo bogatstvo kupili stado malih ovaca mrkoga runa. Dalje niz obalu zalihe su se pokazale prilično ograničenima. Mnogi muslimani odbijaju bilo kakvu trgovinu s Englezima iako je s nekim plemenima lakše nego s drugima. Ova obala — istočna obala Crvenoga mora — pokazala se osobito problematičnom. Čini se da je islam na ovome području shvaćen ekstremno i u svojim je postavkama sasvim neumoljiv — što je u potpunoj suprotnosti s opuštenim ibaditima koji nastanjuju drugu stranu poluotoka i jug. U ovome kraju već i sama pojava bijele kože često izaziva napadaje žestoke mržnje. Ekspedicije koje su ovdje pristale bile su izložene divljanjima napadača bijesna pogleda u svijetloj odjeći koji su na njih pljuvali, tjerali ih isukanim noževa i zasipali ih
bujicom uvreda, koje su im poslije prevedene kao »Jedite svinje, svinjožderi!« i slično. U jednoj luci trgovac se radije pomokrio u vreću s brašnom nego da je proda brodu nevjernika. »Umri praznog želuca, kaurine!« prezirno je dobacio. Nikakav iznos novca niti pokušaj dobre volje nije naveo te bradate fanatike da se predomisle. Sveti gradovi su za strance zatvoreni tako da već nekoliko tjedana jedu ovčetinu, uz dodatak datulja, ovčjega mlijeka, kave, malo kukuruznoga kruha i bilo kakve ribe pristojne veličine koju mlađi članovi posade uspiju izvaditi iz mora. »No, momci, vjerujem da se niste javili u mornaricu nadajući se da ćete se gostiti na račun Kraljevske indijske mornarice?« Haines natoči svojim časnicima svakome po čašu. »Zdravica!« kaže širokogrudno. Upravo su toga jutra na moru imali ispraćaj zadnjeg umrloga irskoga morskog vuka iz Belfasta koji se zvao Johnny Mullins. Borio se kao ris protiv malarije, no naposljetku je izgubio bitku. Svi članovi posade koji su se zarazili ili su sada mrtvi ili izliječeni. Najgore je prošlo i Haines diže svoju čašu. »Mi smo preživjeli, gospodo! Neka naši jadni suborci počivaju u miru!« Dječaci se nelagodno promeškolje. Protokol zahtijeva da ne počnu s večerom dok svi pozvani časnici nisu prisutni. Možda jesu mladi, no znaju pravila. »No hajde!« kaže kapetan razdražljivo, namećući svoj autoritet. Polako, dječaci pristanu. Nevoljko podignu čaše i struse vino. »Jardine!« pozove kapetan. »Da, gospodine?« »Pirjana ovčetina, je li?« »Da, gospodine. S algama. No...« »Ako se poručnik Wellsted ne da smetati kako bi nam
se pridružio na vrijeme, onda ne vidim razloga zašto bismo ga čekali!« Haines okrene leđa ovoj grupici. »A sada...«, reče, »što se tiče mjerenja koja si danas poduzeo, mladi Ormsbyju, provjerio sam tvoj rad i mogu ti reći da si me zadivio. Takav predani rad i izvanredna preciznost — pa ti si pravi stručnjak, nije li tako? Još ćeš ti predvoditi ovu ekspediciju!« Ormsbyjev osmijeh mogao bi osvijetliti London Bridge. »Hvala vam, gospodine!« reče dok Jardine ulazi vukući noge i noseći kositrenu zdjelu sa složencem koji se još pušio i počne časnicima posluživati večeru.
Šesto poglavlje Jessop i Jones polako shvaćaju da Dhofariji sasvim drukčije poimaju vrijeme od njih. Ili, kako je to sročio poručnik: »Tom vražjem fakinu ne možeš vjerovati ni jednu jedinu riječ!« Već tjedan dana udaljeni su samo dan ili dva od emirova tabora i ni na kakav upit ne mogu dobiti nikakav odgovor, osim povremenog ciničnog slijeganja ramenima. Jessop je obuzdavao Jonesa da ne postane previše uporan. »Ne žurimo se toliko, stari!« ističe. Imaju dovoljno vremena do susreta s brodom Palinurus da se ne moraju strogo držati rasporeda. Ako se zanemari činjenica da se nisu u stanju držati dogovorena rasporeda, Jessopu se Dhofariji čine prilično ugodnima. Pokazuju beskrajno strpljenje prema njegovim pokušajima da ucrta njihov smjer kretanja u kartu, što se pokazuje veoma teškim. Za početak, veći dio dana mjedeni instrumenti koje je doktor ponio sa sobom na ovaj zadatak previše su vrući da bi se njima moglo rukovati. »Takve ti stvari ne padnu na pamet u Southamptonu!« nasmiješi se. Jonesu takve stvari nisu zabavne. Zadaće su jednako njegove kao i doktorove, no poručnik stalno odustaje, i to, kako se doktoru čini, prelako za jednoga engleskog časnika kojemu je povjerena, naposljetku, prilično rutinska, iako pomalo nezgodna, misija provjere stanja situacije. Dhofariji ruke omataju tkaninom i trude se pomoći koliko mogu.
Noću, pod svodom nisko smještenih zvijezda koje krase ovo područje, instrumenti daju bolje rezultate. Međutim, pješčane je dine teško prikazati. Vjetar će ih premjestiti mnogo prije nego što u unutrašnjost stigne sljedeća britanska misija te će tako taj dio karte postati sasvim beskoristan. Nema promjenljivijeg krajobraza na zemlji od pustinjskoga, razmišlja Jessop. Dok su brežuljci Lancashirea gdje je odrastao ostali uglavnom jednakima tisućama godina, obrisi pustinjskoga krajolika ne traju više od možda kojeg tjedna. No doktor ne odustaje. Jednostavno bilježi sve svoje misli i što je moguće više detalja, sve do činjenice da mršave koze koje su kupili Dhofariji imaju kraća trupla nego njihovi europski rođaci te da su iznenađujuće ukusne. Nikad se ne zna što bi se sve moglo pokazati korisnim podatkom — koji grm krije neprocjenjivu tajnu koju bi se moglo upotrijebiti u britanskoj industriji ili razumijevanjem kojeg će mjesnog običaja buduća britanska delegacija steći naklonost nekog emira ili kalifa te tako osigurati unosan trgovački sporazum. Doktor Jessop, za razliku od poručnika Jonesa, jasno je usredotočen na ono što od njega očekuje Istočnoindijska kompanija. Svaka dvadeset i četiri sata bilježi kilometražu koju su uspjeli prijeći i procjenjuje da žedna deva može popiti devedeset litara vode u manje od tri minute. Dok postavljaju logor u kasno jutro i spremaju se da najvrućiji dio dana prespavaju ispod na brzinu podignuta šatora koji pruža hlad, vjerojatno stupanj ili dva hladniji od kipućeg pijeska tik do njega, doktor previja opeklinu na ruci starijega Dhofarija. Ipak je ranu zadobio u službi Britanskoga Carstva. Utrljava mu lavandinu mast u kožu. Ljubaznost je uvijek veoma važna pacijentu, smatra doktor. Kad je tek postao liječnik, mnogi njegovi pacijenti brže su ozdravljali, uvjeren je, zbog njegove pažnje, a ne samo zahvaljujući njegovu medicinskom znanju. »Ne znam zašto se trudiš, stari«, mumlja pospano Jones svom sudrugu.
»Imam mast uza se, ništa me ne stoji«, ističe doktor. Jones se okrene. »Laka ti noć!« promrmlja više kao dijete nego kao ponos Njegova Veličanstva. Jessop si iskopa udubinu u pijesku. To zapravo vrlo mnogo govori, razmišlja. Jones se nije činio — traži pravu riječ — tako jako negospodskim kad su bili na brodu. Baci pogled na zasljepljujuću kuglu koja se primiče svojoj maksimalnoj visini. Doktor radije putuje praćen zvijezdama. Noć u pustinji doista je veličanstven prizor. »Laku noć!« uzvrati malo službenijim tonom i smjesti se da počine nekoliko sati prije nego što moraju ponovno krenuti.
Sedmo poglavlje
Zeni se čini kao da je upala u noćnu moru. U potpalublju niskoga stropa arapskoga dhowa osamdeset je zatvorenika vezano lancima. Sedamdeset i jedan je još živ iako oko njihovih ispucanih gležnjeva pluta izmet, no toliko su onemoćali od gladi i žeđi da jedva osjećaju kako ih to peče. Većina ih nikad nije vidjela toliko ljudi koliko ih je sada ovdje nagurano i svi smatraju odvratnim što se mrtvi ne pokapaju prije zalaska sunca. Već su jedanaest dana na brodu. To je najviše zabrinjava. Većina robova ne poznaje zemljopis niti područja iz kojeg dolaze niti područja gdje bi mogli završiti, no Zena je šest godina živjela sa svojom bakom, visoko u svježim, smaragdnim planinama sjeverne Abesinije, manje od tristo dvadeset kilometara od kozmopolitskoga i živoga grada Bussabe. Tu su staru gospođu mnogi poštovali, a njezina je kuća bila bogato i ugledno okupljalište za putujuće karavane i hodočasnike. Pod njezinim krovom, pravila Zenine bake bila su jednostavna: oružje zabranjeno, krađa bilo osoba bilo imovine zabranjena. Na tom je sigurnom mjestu Zena učila o dalekim zemljama i putovima kojima su prolazili trgovci s robljem. Slušala je o raznim bogovima i legendama — sve joj se činilo tek zanimljivim, jer njezina baka nije vjerovala ni u što osim, kako je uvijek govorila, u ljudsku dobrotu pod uvjetom da ste bili čvrsti. Putnici su pričali o mjestima gdje su bili i kamo idu te je, premda nikad nije vidjela ta mjesta
na karti, Zeni zahvaljujući tim mnogim razgovorima bilo jasno da je udaljenost koju brod prođe za jedanaest dana mnogo veća od one koju bi ovi ljudi morali prijeći ako je žele samo prodati. U luci su je odvojili od svih koje je poznavala i ukrcali na drugu lađu zajedno s neznancima koje su probrali u drugim otmicama, jer čini se, premda trgovci robljem očito više vole mlade, ljudski teret različite kvalitete šalje se na različita odredišta. Barem je tako zaključila, jer koliko može vidjeti, brodovi ne plove zajedno i ona ne poznaje nikoga na ovome. Shvatila je da neće biti mogućnosti za bijeg. Bit će uspjeh i ako preživi ovo putovanje. Dok je sita sjedila kraj vatre kod svoje bake, imena stranih gradova zvučala su egzotično — Muscat i Sur, Istanbul i Zanzibar, Bombaj i Calicut. Neobična boja kože ljudi koji bi čeznutljivo pripovijedali o svojoj domovini ili vjerskim običajima djelovala je nekako dobroćudno. Bili su to kršćani, hinduisti, sikhi, muslimani, animisti i Židovi, a dolazili su u svim tonovima smeđe boje — nubijski prinčevi, vahabitski emiri, niži perzijski plemići, turski trgovci, mračni izaslanici kalifa i sultana, semitski trgovci, indijski ratnici, somalski gusari i abesinski biskupi. Baš svaki od tih stranaca imao je tetovažu ili naušnicu svojega zasebnog plemena — neki su bili obrijani, a neki su imali duge brade, neki su bili golih glava, drugi su nosili urešena pokrivala za glavu ili turbane živih boja. Različito su se i odijevali — u bijele lepršave halje, izvezene džube ili plašteve od životinjskih koža ukrašene nojevim perjem, a nekad jednostavno u jutene halje. Pod budnim okom svoje bake Zena je svima njima posluživala pladnjeve hrane — začinjeni kuskus i hrpe sočne janjetine obilato prelivene rastopljenim maslacem koji bi kapao s tanjura. Pečenu piletinu nadjevenu voćem i oraščićima, sjajnu od masti. Začinjeni wot, pirjan sve dok se nije gotovo rastopio u vrućem injera kruhu. Poslije je plesala za strance u ritmu koji bi udarao Yari, debeli ana-
tolijski eunuh njezine bake koji je svirao bubnjeve. Kada su saznali da ona nije tek sluškinja (jedna od mnogih) ili robinja (kojih je bilo još i više), nego omiljena unuka, mnogi su joj posjetitelji poklanjali pažnju i ostavljali darove — bočicu miomirisa ili dužinu svile. Sada nema nikakvih darova. Nakon trećega dana na brodu, u tami teretnoga prostora, ona ugleda jedan novi brod koji plovi uz obalu prema jugu, te joj, između povremenoga naricanja drugih žena i molitava muškaraca, niz lice poteku nijeme suze. Sada više nema povratka, reče bezglasno. Jedino na što može misliti jest da se vrati u selo te što bi ondje mogla zateći. Toliko gubitaka. Grob. Svoju majku, uvijek mrzovoljnu. Zena nikada nije pomišljala na brak, a sada joj je već odavno prošlo vrijeme. Nije trebalo biti ovako, pomisli. U tami slobodno može tugovati, pa se prepusti plakanju. Šestoga dana, tišina i iscrpljenost napokon su prevladali u potpalublju i svi su se predali zagušljivoj gužvi. Zena kroz mali tračak svjetla u pukotini stijenke broda iznad svoje glave uočava da je kopno s pogrešne strane broda te sada zna da su okrenuli na istok. To joj je područje sasvim strano — u pamćenju zadržava samo neka imena i oskudne djeliće informacija, no i to je dovoljno da shvati kolika je udaljenost sada dijeli od doma te kako je povratak nemoguć. U svoje selo vratila se nakon bakine smrti prije samo nekoliko tjedana — vratila se roditeljima koji su se nadali da će naći sreću drugdje. Kamene zgrade naslijedio je majčin stariji brat koji je tjedan dana nakon pogreba stigao s nekoliko deva, pokojim konjem i ženom ledena pogleda sasvim pokrivenom burkom. Pregledao je svoj novi dom, naredio da se za slavlje zakolje i ispeče vol te je prvom prilikom otjerao Zenu. »Idi kući i udaj se, dijete!« zapovjedio je. »Ovdje nema ničega za tebe!« Oduvijek je bilo neobično da se Zena uopće nalazi kod
bake te kako je on imao potpuno pravo, poslao ju je kući s jednim slugom i jednom devom, u ruševnu kolibu gdje se rodila. Putovala je s malo prtljage, samo s jednom drvenom kutijicom drangulija i nakita te nekoliko dužina tamnog pamuka. U to vrijeme mislila je da je staričina smrt nešto najtužnije što će se ikada dogoditi — Zena je voljela svoju baku. Predano je njegovala svoju Babu tijekom kratke bolesti. Kad ju je smrt odnijela, Zena je oprala staričino nago tijelo i omotala ga u bijeli platneni pokrov. Sluge su pokopali tijelo, a Zena je plakala tri dana bez sna. Yari ju je hranio jogurtom i medom, no ona jedva da ih je kušala. Iznad Zenine glave odjednom se podigne otvor, a oni koji su se zatekli na putu povuku se pred jakim snopom zasljepljujućega svjetla. Vjedro s bočatom vodom spusti se na užetu zajedno s još dvije posude užegle masti, sirove ribe i poput kamena tvrdog khubza. Robovi se bace na to, gurajući jedni druge da bi si osigurali gutljaj vode i zalogaj hrane. Zvuk koji Zena prepoznaje kao smijeh dopire od bijeloga četvrtastog otvora iznad njezine glave dok prstima jede kašu i pokušava zatomiti poriv za povraćanjem. Zatim nestane svjetla. Sljedeći dan spuštaju se ljestve i dva muškarca ulaze u tamu. Svaki ima povez preko usta i nosa jer ovdje strašno zaudara. Zajedno grubo uklanjaju mrtve, kidajući lance i dižući ukočena tijela preko leđa. Kad se otvor još jednom zatvorio iza njih, bacili su trupla u more, kao kad piljarica istresa posudu sa smećem — cijelom kabinom prošao je drhtaj užasa kada su preživjeli čuli pljusak, iako im je laknulo što napokon više nema raspadajućih tijela. Sljedeće noći brod je stigao u Muscat, smotao jedro, a robove su odveli na palubu osvijetljenu mjesečinom kako bi ih polili morskom vodom pod brižnim, mirnim okom Asafa Ibn Mohammeda. Dok nebo postaje sve svjetlije, a muslimanski poziv na molitvu s minareta načičkanih duž obale safirnoga zaljeva odzvanja gradom, Zena u sjeni
primjećuje Kasima kako daje ostatke hrane malom majmunu-zamorcu kojeg je zacijelo uhvatio u šumi — bjelousnom tamarinu. Životinjica je uzicom zavezana za njega, no čišća je i bolje njegovana nego bilo koji ljudski teret na dhowu. Zena nije sigurna, no čini joj se da majmunčić jede nekakvo voće. Čovjek koji je prije manje od mjesec dana pretukao Zenina strica na smrt nježno polaže životinjicu sa strane i pruža joj malenu metalnu šalicu vode kako bi mogao promatrati robove dok se iskrcavaju. Ne staje na svjetlost dok tri golema vrlo mišićava crnca od metar osamdeset, kao iz kamena isklesani, ledena pogleda, vode novu pošiljku na kopno u ruševno skladište. Svi su uplašeni, ali im je i drago što su ponovno na kopnu tako da nema ni traga prosvjeda. Ionako ne bi imalo smisla, jer vodiči imaju bičeve i lavlju snagu. Namjerno nose samo krpice ljubičaste boje oko bokova tako da se ističe svaki mišić. Kakva bi izgladnjela, oslabjela budala nešto pokušala pred tolikom snagom? Tko bi se usudio čak i postaviti neko pitanje? Ovi bi ih mogli prepoloviti golim rukama i popiti im krv ako bi to poželjeli i nitko na to ne bi rekao ni riječ. Zaključana u skladištu, Zena zna što može očekivati. Čula je o tome. Kožu će joj nauljiti za tržnicu, koja je sigurno u blizini. Može je čuti, namirisati. Mučno joj je od straha i gladi dok čuči i čeka. Nitko ne kaže ni riječ, a dva dječaka koji sigurno nemaju više od dvanaest godina i vjerojatno su braća ako se Zena ne vara, drže se za ruke. Iz daljine čuju valove zajedničke molitve koja prati zoru. Nezaboravne riječi salata koji pjevaju mule snažnoga i jasnoga glasa: »Samo tebe štujemo, samo tebe molimo za pomoć!« Trebala sam potrčati, predbacuje si, razmišljajući o blizini grmlja kraj žala. Zna da je zbunjena. U jednome trenutku jedno, u drugome drugo. No sada joj se čini da bi potrčati bilo lako, sigurno lakše nego dugi dani na dhowu. Možda bih se spasila, razmišlja. Barem bih pokušala. Dok se zora približava, vatrena narančasta boja polako nestaje s neba i Zena kroz proreze između daščica na
zaključanim vratima gleda luku, isječke života u Muscatu pod svjetlom vedroga jutra. Neočekivano je lijep. Nikad nije vidjela ništa slično ovome gradu — prostrani zaljev opasan visokim zelenim brežuljcima. Velik je to grad, shvati ona — veći od bilo koje naseobine koju je ikada vidjela. Dokovi su propisno popločeni, a kuće i trgovine sagrađene od svijetloga blata stiješnjene su između palmi datulja. Novije građevine okrečene su vapnom tako da bliješte kad ih sunce obasja, a s vremenom starije postaju tamnosmeđe boje. Duž dokova uzdiže se nekakav dvorac — utvrda malo uvučena od vodene linije, s golemim tamnim topovima na kruništima bedema uperenima prema pučini. Na dokovima već vlada vreva — što je siguran znak unosne trgovačke luke — usidreno je četrdeset brodova, možda i više. Jutarnja trgovina već je počela — čovjek s pticama u pletenim kavezima postavlja svoj stol kraj uličnog trgovca u blistavoj bijeloj džubi koji prodaje razbacane prostirke za molitvu. Njih dvojica griju vodu na malenoj vatri i spremaju se skuhati čaj od metvice s cimetom i malo meda koji će pijuckati iz finih staklenih šalica. Tri prljave koze zavezane su između stolova. Bezubi prosjak sa samo jednom nogom i jednim okom jedva prolazi, omotan u prljave dronjke, jedino što ima je kalebas iz kojeg svako toliko nešto popije. Jedan od trgovaca požuri se otjerati ga. »Pasji skote!« povikne bijesno, mašući rukama kao da tjera muhe. »Gubi se!« Ibn al-kalb! Imshi! Imshi! »Pojest će nas!« iznenada krikne jedna od djevojaka kad začuje te gnjevne riječi. Glas joj drhti. »Nitko se nikad ne vrati nakon otmice! Sve će nas pojesti!« Počela je plakati, njezino se četvrtasto, koščato tijelo treslo od jecaja. Ostatak grupe je sasvim nijem, a neki od njih poginju ramena od straha. Zena se ne osvrće na djevojčinu kriku — zna da će je ovdje prodati, a ne pojesti. Osim toga, prizor buđenja Muscata nekako ju je ohrabrio. Nije tako stran kako je očekivala. Stanovnici grada očito su
bogati, a ako je suditi prema pozivu na molitvu, mnogo je džamija te su možda i veoma pobožni. Zna da nije moguće sada pobjeći jer, uostalom, kamo bi mogla pobjeći? No ovo je velik i kozmopolitski grad, zna više o njemu nego itko s kime je ovoga trenutka zatočena, a i najgore je zasigurno prošlo. Okreće glavu prema svjetlu i razmišlja kako mora barem nastojati sačuvati nadu. Kupit će me netko milostiv, razmišlja dok se drži za prazan trbuh i uvjerava samu sebe da će uskoro jesti, možda i za manje od sat vremena.
Osmo poglavlje
U
palači od pet katova u ulici Albemarle odmah do Piccadillyja, John Murray, najprestižniji izdavač u Londonu, kasno ustaje. Ljetni zvukovi Londona napokon su mu prekinuli san. Neka prokleta budala iz sveg glasa izvikuje robu koju prodaje. Murray se mora usredotočiti na riječi da bi ih razaznao — nikad ga ne probude lako i uvijek mu treba neko vrijeme da dođe do potpune svijesti. Nakon nekoliko trenutaka, postaje jasno da je ulični trgovac voćem i povrćem probudio gospodara kuće zbog neke repe i krušaka koje se mogu kupiti kod njega. Murray zastenje i rukom opipa drugi kraj kreveta. Njegova je žena već ustala i to mu je drago. Gotovo se stalno svađaju te je on nastoji izbjegavati kad god može — ta je prokletnica jednako grozna kao i njegova majka. Poput mnogih drugih žena iz visokoga društva, krajem mjeseca odlazi iz grada da bi posjetila prijatelje na selu, a Murray (za razliku od mnogih drugih muškaraca iz visokoga društva) ostaje u prijestolnici, lišen njezina društva za koji ugodan tjedan. Ta ga pomisao veseli. Upotrijebio je noćnu posudu i gurnuo je natrag pod krevet. Zatim, umjesto da pozove sobara, površno se oprao, nehajno nataknuo periku, obuzet mislima hoće li jutros uz pecivo popiti čokoladu ili kavu. Dok još razmišlja o tome,
odrješitim korakom krene niza stube do suncem obasjanog žutog salona na prvome katu. Nikada se neće naviknuti na portret lorda Byrona koji visi nad kaminom, iako bi, dakako, bio pravi skandal kad bi ga uklonio, kao da mu baš još to treba. Prošlo je dobrih deset godina otkako je Murrayev otac neslavno spalio Byronove memoare kako bi zaštitio javni moral pa još i dan danas ne prođe ni tjedan dana, a da ga neka zanesena matrona ne upita je li stari čudak slučajno ikad svom sinu spomenuo sadržaj tog rukopisa. Murray to pitanje smatra i glupavim i zamornim. On je ozbiljan čovjek posvećen znanosti i njegovi interesi ne uključuju poeziju — osim možda njemačku — štoviše, niti skandale. Byronova razmišljanja o šerbetu i sodomiji možda su platila za Murrayevo obrazovanje, no, kako povremeno zna hladno primijetiti, sada je vrijeme da se takve djetinjaste stvari zaborave. Barem što se tiče razgovora — jer Byronov puni opus i dalje resi popis te velike izdavačke kuće, a svake se godine proda barem nekoliko stotina primjeraka. Osim toga, Murray svaki tjedan poštom primi određeni broj pokušaja dostizanja byronovskog genija, koje sve, iz principa, prosljeđuje u vatru. Kava, odluči Murray. Opojan miris svježega kruha diže se iz kuhinje u podrumu i Murray gotovo da već može osjetiti okus maslaca što se topi i miješa s marmeladom od limuna. Čašu rajnskoga vina, možda i nešto šunke i bit će spreman. Na radnome stolu čeka ga hrpa pisama te bi, budući da je petak, možda samo prošao pokraj nje jer navika mu je da petkom ujutro ide jahati, no jedan mu paket zapne za oko. Niti rukopis niti papir nisu osobiti, no u malenom, bezličnom, crnom, voštanom pečatu utisnuto je nekoliko zrnaca pijeska. Murray sa zadovoljstvom lomi pečat i otvara paket, a unutra nalazi rukopis umotan u istrošeni karton, popraćen pismom napisanim urednim rukopisom i datiranim prije nekoliko tjedana.
Poštovani gospodine, slobodan sam ponuditi Vam opis mojih nedavnih otkrića i pustolovina na otoku Sokotri gdje sam pokorno služio kao časnik Kraljevske indijske mornarice tijekom najnovije ekspedicije na Crvenome moru na brodu Palinurus. U nadi da ćete odlučiti objaviti moje skromne bilješke i u njima naći poneku malu zanimljivost, srdačno Vaš, James Raymond Wellsted (poručnik) Murray prijeđe sobu i zavrti veliki globus dok ne nađe Crveno more. Zatim kratkovidno škilji nastojeći prepoznati okolne otoke. Nikada nije čuo za tu Sokotru no uz pomoć povećala brzo uperi prst na mrljicu koja označava taj otok, mnogo manju od njegova nokta. Smješten je istočno od Abesinije i južno od Omana.
Moram pitati Georgea za ovo, pomisli. Murray će te večeri večerati s predsjednikom Kraljevskoga geografskog društva i njegovom prelijepom ženom Louisom. Rukopis bi mogao pružiti zanimljivu temu za razgovor uz pečenu perad i žele od cikle. Njegovoj se supruzi to neće svidjeti jer njezini interesi ne uključuju ništa što bi bilo razumno, ali Murray, kao i većina Londonaca, željno očekuje vijesti o novim teritorijima Carstva — što egzotičnijima to bolje — a istančan smisao za uspješne knjige mu je u krvi. Ako su dobro napisani, memoari jednoga istraživača uglavnom jamče zaradu. Toliki ljudi danas ili sami putuju u inozemstvo ili imaju rodbinu u dalekim krajevima, da su putopisi u modi, a Murray želi objavljivati sve više takvog štiva. Naposljetku, ono je vrijedno, obrazovno i povremeno uzbudljivo (što mnogo više odobrava od bilo kakve proklete fikcije). Postoji tržište, nada se on, za neku vrstu vodiča za sve one koji započinju život preko mora. Mora to upamtiti, pomisli, i potraži čisti list papira. U svakom slučaju, pomisao na večerašnju večeru osobito ga veseli te je siguran da će
možda biti i desert od kruške jer je onaj ulični prodavač voća i povrća bio pred kućom. Kuharica se zasigurno opskrbila svježim kruškama ako je to bilo moguće, zar ne — prvima u sezoni ovako rano u srpnju? Sokotra, ha? Zvuči čarobno! Murray se nada da će mu George za početak uspjeti reći barem je li otok arapski ili afrički. Zanimljiva zagonetka s obzirom na njegov položaj koji zauzima na karti između ta dva teritorija. Murray pozvoni i gotovo istodobno pojavi se batler. »Poslužite mi doručak ovdje, molim vas!« zamoli ga dok sjeda u drveni stolac s visokim naslonom za stolom te namjesti žuti baršunasti jastuk iza svojih križa. Dugi prozori iza njega propuštaju obilnu svjetlost — savršeno za čitanje! Mnoge engleske priče o uspjehu u izdavaštvu počele su svoje putovanje za ovim radnim stolom, pod ovim svjetlom. »Kavu bih! I recite Jacku da još ne treba osedlati Belle.« I uz sićušno zrnce pijeska koje se oslobodilo iz Wellstedove poslanice i palo na široke, tamne daske kojima je pod bio prekriven, John Murray počne čitati.
Deveto poglavlje
Bilo
je gotovo podne kada su Jessop i Jones ugledali šatore. Ništa se ne kreće na vrelom pijesku, čak su se i škorpioni zakopali. Prvi znak da uopće ima života jest vrtlog prašine koji lebdi u zraku dok izlaze ljudi, malene mrlje na horizontu što stoje na rubu bogate oaze udaljene više od jedne milje, koji su došli gledati kako stižu stranci i njihova ekspedicija. Dok su Jonesovu pozornost odmah privukli arapski konji zavezani u privremenom oboru, Jessop se divio samome mjestu. Unatoč vrućini i napornom putovanju, doktoru je drago što je ovdje. Kao viši časnik, odlučio je da jednostavno nastave jer, zahvaljujući instinktu pravoga putnika, ovaj put im je povjerovao kad su mu rekli da su blizu odredišta. Uvode ga u emirov šator i on nazove selam kako su mu pokazali u Bombaju dok su ga pripremali za ovu priliku — predstavlja se nekomu tko ima određenu moć i tko bi mogao biti koristan Njegovu Veličanstvu. Jessop je emiru platio koliko je bilo dogovoreno, a zatim preklinje tog vladara da mu dopusti pomoći djeci u taboru. Doktor je primijetio da mladi pate od očne infekcije. Mršavi i koščati poput malih roda, zadržavaju se oko ulaza u šator, trepću svojim
natečenim vjeđama, tjeraju muhe, noge su im bose, a ruke strše poput prutova. Svježe opekline stvaraju im rupice na malenim nogama — Omanci liječe bol bolom te pale tkivo kako bi ga očistili od bolesti, to je jedino što umiju. »Ja sam doktor«, objašnjava. »Dopustite mi da pokušam Deveto poglavlje s bjelačkom medicinom. Učinit ću najbolje što mogu.«
»Bitsalam yadak«, odgovori emir milostivo, što Jessop shvati kao: »Neka ti Bog vodi ruke.« Očito je to dobar znak. U drugome šatoru Jessop pregledava jedanaestoro djece koja još i više izgledaju kao krhke, čudne ptice bez perja sada kada su svi na okupu. Kada postavi pitanje, žene koje se brinu za njih sramežljivo ustuknu, no jedan od muškaraca postavi se kao posrednik te pokušava prevoditi. Komunikacija se uglavnom uspostavlja pokretima ruku jednako kao i Englezovim ograničenim poznavanjem arapskoga jezika, koje njegov akcent čini još nerazumljivijim. Sve u svemu, zaključuje Jessop, infekcija se proširila upotrebom kohola na vjeđama djece. Kohol se u arapskome svijetu smatra ljekovitim te se njime vlaže oči, no ljudi ga rijetko isperu nakon primjene. Kad je jedno dijete dobilo infekciju, ona se brzo proširila na druge. Neka djeca sada čak imaju prištiće pune gnoja. »Molim, donesite mi vode!« zamoli prevoditelja, koji ga sumnjivo gleda, no ipak se brzo vraća s čuturom. Jessop smireno uzima svako dijete po redu i ispire crni prah dragocjenom vodom. Djeca vrište jer su naviknula čistiti se samo pijeskom — vode nema dovoljno da bi se njome pralo. Kako im voda curi niz lice, hvataju je jezicima, ne žele dopustiti da propadne ijedna kap. Kad je očistio infekciju, doktor vadi sadržaj svoje kožne torbe. Zbog toga je i otišao u vojsku — Jessop voli pomagati te, velika srca i snažna želuca, ne pokazuje nikakvo gnušanje niti gađenje bez obzira što se pred njim našlo. Pomiješa octenu otopinu i dade je svakom djetetu kao kapi za oči. Peče. Mlađa djeca dižu galamu, starija trpe u tišini. »To bi trebalo pomoći«, reče. »Pogledat ćemo opet sutra. Selam!« pozdravi, naklonivši se na odlasku. Jones se smjestio kraj ispusta te pokušava zapodjenuti razgovor s konjanicima. Profinjenost pasmine osobito mu se sviđa. Svojim fino oblikovanim kostima, konkavnim
profilom, relativno visokim grebenom i visoko uzdignutim repom arapski konji mame poglede. Prekrasne su to i veličanstvene životinje te poručnik mora priznati da je očaran dok promatra kako ih sedlaju dvojica muškaraca iz logora. Jahači iznenada potjeraju konje u trk što uzbudi cijelo krdo, te dok doktor prtlja s bosonogom djecom, svi ostali idu vidjeti jahače kako odlaze. Tajna je kamo jašu — možda samo odvode životinje na njihovu svakodnevnu vježbu. Konji vrijede pravo bogatstvo. Jones još nije siguran gdje se može zaraditi najviše novca, no praktički može nanjušiti da ga ovdje negdje ima — bilo u prijevozu čistokrvnih konja u Englesku ili parenjem arapskog pastuha s kobilom neke druge pasmine — zna da ovdje ima nečega za što bi bogata elita koja živi u četvrti St. James’s platila golemu cijenu. Neki već i plaćaju. Napoleon je jahao arapa, dakako, no to više nije važno jer i sam kralj ima jednoga — dar koji mu je lani stigao od sultana Muscata i Omana. Jonesu je to dovoljno kao da je dobio izravno kraljevsko dopuštenje za svoj projekt. Sama kvaliteta životinja privući će visoko društvo te stoga zna da će se obogatiti ukoliko uspije prenijeti pošiljku ili dvije u Englesku. Nijedna mudra obitelj neće propustiti da ima najnoviju pasminu koja je osvojila i kraljevsku obitelj. Jones vadi svoju bilježnicu dok mu gotovo počnu curiti sline od pomisli na naknade za rasplod i što bi sve mogao s njima učiniti, s obzirom na potamnjeli sjaj njegove obiteljske kuće u Londonu. Pročisti grlo i, pomišljajući na svoju povijesnu ulogu (ili barem publicitet) stavlja pero na papir, jer trebat će mu bilješke da potvrdi autentičnost životinja i svojih iskustava dok ih je odabirao.
Čini se da emiru godi naše društvo te nas je pozvao na gozbu. Nije nimalo svježije, no ovdje je mnogo vode iako je za naš ukus pomalo kisela. Došavši iz pustinje moja je deva pila punih deset minuta. Hrabra životinja, dobro mi je služila i davala nam dovoljno mlijeka zadnjih dana
putovanja. U ovome je taboru sedamdeset ili osamdeset ljudi — emir, njegova obitelj, sluge i robovi. Svi pokazuju puno poštovanje i ljubazni su. Tim ljudima zavidim jedino na konjima — konji su prelijepi, snažni i veoma plemeniti. Sasvim suprotno tome, odmah je vidljivo da beduini nisu nimalo zadivljeni nevjernicima. Neki od njih su vidjeli bijelce — oni koji su putovali karavanama do obale gdje ćete sigurno, ako provedete dovoljno dugo vremena u bilo kojoj luci na potezu odavde do Indije, vidjeti Nazarene — bića čudna izgleda. Njihove plave oči podsjećaju beduine na nebo, koje se nazire kroz prazne očne šupljine blijede lubanje. Još su i umišljeni, kao živi fantomi, pohlepni zombiji koji žude za arapskom krvlju. Kad bijelci govore, uvijek postavljaju pitanja, a beduini znaju što to znači. »Vi nemate konje u Engleskoj?« prkose mu otvoreno dok se Jones raspituje o rasplodnim navikama ovih životinja, gdje ih se može kupiti i za koliko. Beduinima je stoka vrlo bliska — deve, konji i koze — i prema njoj se postavljaju jednako zaštitnički kao i prema svojim ženama. Životinje su im jedina mjera bogatstva i nikada ih neće prodati osim ako baš ne moraju. Nomadska plemena oslanjaju se na stoku ne samo za hranu i prijevoz nego i u traganju za vodom — dobra deva može vam spasiti život u pustinji, a voda je jedino bogatstvo koje nešto znači na vrelom suhom pijesku. Zlato i drago kamenje ne mogu vam spasiti život kao dobar pastuh. Konj je, dakako, u prednosti što se tiče brzine i inteligencije pred devom — i nužan je za uspješno pljačkanje drugih tabora ili prenošenje važnih vijesti. U ovome plemenu kruži legenda da se emir kao dječak od nekih trinaest godina zatekao u pustinji samo sa svojim konjem. Preživio je dva dana bez vode i nije ga uhvatila panika (što je samo po sebi legendarno postignuće). Kad više nije mogao ići dalje, sabljom je zaklao konja i pio njegovu krv da preživi. Uspio se pješice vratiti u očev tabor
sljedećega popodneva, a oko usta i na odjeći još je imao skorenu krv te plemenite životinje. U potpunosti je posisao njezino truplo. Ova se priča smatra tako izvanrednom i junačkom da je ljudi ovoga plemena još prepričavaju djeci i činit će to godinama nakon što emir umre. I što je još važnije, emirovi neprijatelji pričaju istu priču djeci u svojim taborima — kao upozorenje. Snažan mladić izrastao je u žestokoga protivnika te ga poštuju i boje ga se u cijeloj regiji. Emirovi su ljudi tvrdokorni kao i njihov gospodar, pomisli Jones. Na pitanja mu odgovaraju pitanjima i time ništa ne otkrivaju. Jessop izlazi iz obiteljskoga šatora i prilazi poručniku. »Lijepe životinje!« kaže kimnuvši glavom. »Drago mi je što smo stigli danas. Nekoliko bi djece sigurno oslijepilo, možda čak i umrlo. Ako im se infekcija proširi u krvotok, otrovat će ih. Nadam se da sam to uspio spriječiti.« Jones ne sluša. »Ti Arapi!« kaže on nehajno. »Sjajni su trgovci! Žele me navesti da se osjećam kao budala nadajući se da će postići bolju cijenu.«
Deseto poglavlje
Zena
trči. Trči tako brzo kako bi pobjegla da ni ne osjeća tlo pod nogama ili sunce na svojoj koži. Njezino je tijelo gotovo nečujno — kao kada se dyk dyk kreće drvećem velikom brzinom — bljesak lista i pokret grane. Kao da je nevidljiva. Jedva da je ikad imala prilike trčati — svakako ne još od vremena kada je bila dijete i kada se igrala s drugima, skrivala u grmlju i brčkala u rijeci. Bilo je to prije mnogo godina, a i ovakvo je trčanje drukčije. Osjećaj je istodobno očajnički i čudan. Dah joj postaje vlažan i što dalje trči to ima više snage. Ne osvrće se iza sebe. Može ići kojim god smjerom želi. Barem joj se isprva tako čini. Nakon nekog vremena shvaća da je slijede pa ubrzava tempo, produžujući korak.
Nikada neću stati, razmišlja. Jedino što sada želim jest trčati. Trčati dok se ne riješim ovih čudnih ljudi i ovog čudnog mjesta. Tek što joj je ova misao prostrujala glavom, kadli je jedna ruka čvrsto zgrabi za rame i zaustavi. Taj je dlan snažno baci na koljena. Srce joj zatreperi dok pokušava ostati uspravna. U želucu osjeti mučninu. Odjednom osjeti
nalet snage te se pokuša oduprijeti, no neznanac je cijelu protrese i baci na tlo. »Probudi se! Glupa ženska!« kaže taj glas. Dok otvara oči, udovi joj se trznu, vjeđe su joj teške, a pogled snen i zamućen. rukom ispred sebe, kao DesetoOdmahne poglavlje da tjera muhe, ali je netko snažno udari po ruci.
»Diži se!« naredi joj glas dok trlja bolno mjesto na prstima. Tama u skladištu je osupne i isprva ne može odrediti gdje se nalazi. U snu je trčala po suncu. Još je omamljena unatoč udarcu, jer bio je to tako potreban i divan duboki san. Zena se nekako uspravi, posve zbunjena. Pred njom je nizak muškarac čija džuba slijedi oblik njegova okruglog trbuha. Na proćelavoj glavi nosi ljubičasto-zelenu izvezenu kapu te oštrim pogledom bezosjećajna procjenitelja pregledava djevojku. »Da, mislim da će ova biti dobra. Kasim je rekao da je vrijedan komad. Sve u svemu, ovo je bila vrlo dobra pošiljka!« Zena se pita koliko je dugo spavala. Oko polovine ljudi koje su ugurali u skladište sada više nema, a na vratima su dva starca, crna sidi roba, nose vjedro nečega što vonja užeglo. Budi joj se tek, javlja joj se nada da bi to moglo biti nešto jestivo. Debeljuškasti dražbovatelj kreće dalje, odvaja dvanaest abesinskih robova od ostalih. Zatim svakoga posebno pregledava, naređuje im da kruže uokolo, da mu pokažu tabane i da razjape usta. Kad je zadovoljan, mahne sidijima koji stupaju u akciju i odvode ih, njihove suhe stare ruke razmazuju ljepljivo ulje po isušenoj koži robova i utrljavaju ga u njihovu kosu kako bi dobila sjaj. Žele da izgleda kao da su se dobro brinuli za one koji su preživjeli put iz Afrike. Pokoji od robova ne može odoljeti, a da ne lizne masnoću sa svoje podlaktice. Lecnu se od gorkog okusa i dobiju šamar što su skinuli sjaj sa svoje kože. Potom sidiji raščešljavaju kosu dječaka grubim žičanim četkama, dok žene ostavljaju kakve jesu. Većina još ima kosu ukrašenu pletenicama i kuglicama kakvu su imale u vremenima dok su bile u svom selu, kada su im kosu uređivale majke i sestre. Zena shvaća da ti obični načini češljanja u očima stanovnika Muscata izgledaju zamamno i neobično. Arapske
žene svoju kosu prekrivaju velovima. Glavom joj preleti misao da iz nekog čudnog razloga sada želi izgledati najbolje što može. Želi da vide kako ona nije neka obična abesinska robinja kao ostale. Dobro je odgojena, voljeli su je, čak i obožavali. U kući svoje bake imala je i vlastite robove. Srce joj se stegnulo kada joj je pogled pao na prljavu, odrpanu haljinu. To je sada samo istanjena tkanina, nekada zelene boje, a sada smeđa od prljavštine od ovog dugog putovanja. Sigurno izgleda bijedno. Duboko udahne i prođe rukama preko blistave kože na rukama kako bi se barem malo utješila. Sama sam. Prodat će me, razmišlja u nevjerici. Vrata kolibe se otvore i u nju prodre svjetlost. Poslijepodne je — sunce je prešlo na drugu stranu neba. Iza bačava naguranih u blizini vrata, okupila se gomila i Zena ugleda pozornicu okruženu mnoštvom ljudi, svi se naguravaju kako bi bolje vidjeli što se događa. Dražbovatelj predvodi povorku zajedno sa sidima koji iza njega dovode dvanaest robova u redu jedan iza drugoga. Tržnica je prepuna i nema nade da itko može pobjeći. Njezin san o bijegu ostaje samo san. Osim toga, na vratima se nalaze i krče put radnici koji su to jutro iskrcali robove s broda i odveli ih u kolibu. Ti muškarci nadvisuju svjetinu dok osiguravaju nesmetan prolaz dražbovatelju. Zena se nasmiješi pred tim prizorom. Vrh njegove glave jedva seže do njihovih trbuha. Ti su muškarci zasigurno jeli cijele kokoši kad su izrasli ovako visoki i snažni. Ona se isprsi i pomisli da će barem vrhom glave doprijeti do njihovih prsa, a možda čak i do njihovih ramena. Zovem se Zena, pjevuši u sebi i s tračkom tuge shvati da je njezino ime jedino što joj je ostalo u ovome trenutku kada korača prema uzavreloj, suncem obasjanoj tržnici. Na dražbenom podiju traje stanka kako bi potencijalni kupci mogli pregledati robu. Ispod otrcanog baldahina ljudi zure iz gomile, neobična lica u neobičnu gradu sa
sumnjičavim, lakomim pogledima, gladni u želji da posjeduju druge. Zena spušta glavu, no svjesna je da čak i tako pobuđuje pažnju. Začuje djelić razgovora, lascivnu primjedbu. Od toga joj tijelom prođu srsi. Pod budnim okom stražara, dvojica je muškaraca bodu u prsa i raspravljaju o stvarima za koje njezino poznavanje arapskog jezika nije dovoljno. Dosad je bila pošteđena ovoga, shvati u tom trenutku. Nikada nije ništa znala o ovakvoj okrutnosti i poniženju. Dok se muškarci cerekaju, ona ih pokušava ne gledati. Nastoji zatomiti plač. »Jesi li djevica?« jedan je upita. »Baakira?« Već je jednom čula tu riječ kada je njezina baka odbila dopustiti obližnjem trgovcu da uzme Zenu za ženu. Sada se pretvara da ne razumije. Muškarac uputi pitanje stražaru. »Ta ti može biti što god poželiš da bude!« odgovori mu. »Prelijepa je!« Iz njegovih usta ta riječ zvuči kao uvreda. Dječaku do nje naređuju da otvori usta te mu jedan drugi čovjek, koji se pojavio iz gužve, pritisne štapićem jezik kako bi mu provjerio zube. Da je dječak išta imao u želucu, povratio bi, no ovako je samo ispustio slabi zvuk kao da ga netko davi. Očajnički zvjera očima, no nitko ništa ne poduzima. Isti se čovjek približi Zeni, ali ona ne diže pogled. Zabaci joj glavu i zagleda joj se u lice no ne upotrebljava štapić da joj pregleda usta. Zadrži se malo tako i ona osjeća njegov dah na svojoj koži. Zatim, sasvim polako, pušta je i pozorno obilazi oko nje. Ne on! Zena se nikad nije molila. To nije bio običaj njezine bake. Međutim, te riječi stalno odjekuju u njezinoj glavi, kao da preklinje neko više biće. Ne on! Oglasi se zvono iako se jedva čuje od žamora brojnih glasova. Muškarac se odmah vraća u gomilu. Zena podigne pogled dovoljno da vidi kako se okrenulo i nekoliko otmjeno odjevenih Arapa, koji su gledali, ali nisu prilazili. Možda netko od njih! Zena pomisli kako joj je baka usadila optimizam. Čak i ovdje i sada, ona osjeća optimizam. Bit će
mi dobro, kaže sama sebi, iako osjeća hladnu jezu, kao da se nešto zlokobno šulja iza nje. »Gospodo!« počinje dražbovatelj. »Danas, ravno iz Abesinije, imamo izbor najbolje robe! Apsolutno najbolje!« Netko gurne žgoljavu djevojku na sunce kraj dražbenog podija. Haljina joj je sva poderana, te joj se vide gola bedra. Ramena su joj ovješena te ju jedan od stražara bočne kako bi se ispravila. »A ova mala!« dražbovatelj pokušava zapaliti gomilu. »Već će se ona dobro srediti. Mnogo ona vrijedi!« Zena udahne, drago joj je što su sve oči sada uprte u dražbovatelja, te ona trenutačno nije u centru pažnje. »Koliko nudite? Dvadeset, gospodine? Ne, pa ne valjda? Ma hajde! Dobro, malo jest mršava, no zar nitko ne daje više? Ma molim vas! Ah, trideset. Hvala...« I tako je dražba počela. "
Jedanaesto poglavlje
Poručnik
James Raymond Wellsted nije došao večerati za kapetanov stol, nego je umjesto toga ostao na palubi dok je plameno sunce nestajalo u blistavom, plavom moru, a zvijezde se pomalo počele nazirati. U džepu ima nekoliko datulja i malo dvopeka i to mu je sasvim dovoljno. Pred prizorom noćnog neba u Arabiji zastaje dah, a malo kad je u životu Wellsted doživio nešto slično, tako da istinski uživa u golemu, nisko ovješenu mjesecu i jasnom sjaju rasutih zviježđa koja su tako blizu ekvatoru. Pogotovo sada, kad je toliko njegovih prijatelja pomrlo. Promatrati mjesec najviše je što si dopušta u smislu izražavanja osjećaja. Zadnjih nekoliko dana bilo je sumorno i Wellstedu već nedostaje svaka od žrtava bolesti — dvojicu je poznavao više od deset godina jer su zajedno služili još kao kadeti. Mlađi članovi posade u zadnje su vrijeme od njega počeli tražiti savjete u pitanjima navigacije te je Wellsted i njih i sebe odvratio od razmišljanja o smrti tako što je izigravao stručnjaka i pokazivao im što moraju znati da bi odveli Palinurus prema Suezu gdje se moraju sastati s kapetanom Moresbyjem koji zapovjeda Benaresom te pokušati istražiti najsjeverniji dio karte. Wellsted bi radije služio na Moresbyjevoj lađi. Osim delirija koji u zadnje vrijeme vlada Palinurusom i obilja kanti punih bljuvotine, uvjeti su ograničeni, što je pogoršalo atmosferu sada kad je Haines dao do znanja da se protivi
Wellstedovu rukopisu. Čini se da je kapetana više pogodilo Wellstedovo piskaranje nego činjenica da je izgubio polovinu svojih časnika. Osjetivši žeđ, poručnik se spusti u brodsku kuhinju i naruči vruću kavu. Na brodu kava nije tako dobra kao na obali. Gledao je kako Arapi brižno melju pržena zrnca kave i kuhaju je na vatri s raznim začinima, no koliko god da precizno oponaša njihov postupak, čak i do te mjere da upotrebljava grubo sito od palminih vlakana kako bi odvojio tekućinu od zrnja, njegov napitak nikad nema tako dobar okus. Pa ipak, Jamesu Wellstedu čak je i loša brodska kava draža od alkohola koji u obilnim količinama svakodnevno ispija ostatak posade. Poručnik voli održavati glavu trijeznom. Sviđa mu se i Arabija. Primjećuje da mu jezik prirodno navire, lepršava odjeća daje mu osjećaj slobode, a neotkrivena priroda te zemlje pruža mu neiskvareno zadovoljstvo. Vrativši se na pramac, uživa u oporosti koju mu kava ostavlja u ustima. Hainesova je večera završila pa čuje kako kadeti napuštaju kabinu, smiju se pijani dok se probijaju brodskom utrobom kako bi smjestili svoja umorna tijela u tijesno postavljene mreže za spavanje. Prilično su ugodni — sinovi gospode, sva trojica, obitelji su im bogate i pružaju im mogućnosti uspona u društvu. Kao i Wellsted, vrlo su mladi napustili dom, no za razliku od njega, nikada nisu vidjeli odvratno siromaštvo engleskih ulica (jer lako ga je ignorirati kad njima prolazite u kočijama). Bombaj ih je sa svojim kosturima od prosjaka koje se posvuda može vidjeti i smrdljivim sirotinjskim četvrtima posve šokirao, nemilosrdna sirovost Arabije još je i gora, a podivljala ih je malarija zadnjih dana bacila u očaj, iako je svaki od njih izvršio svoju dužnost i zatomio svoju bol pred posadom. Ipak, najmlađi među njima, Henry Ormsby, počeo je mnogo piti. U džepu svojega kaputa nosi pljosku konjaka. Kad je stigao na brod, morali su ga upozoriti zbog kockanja.
Pelhama, jednog od posade, zajedljivu ništariju s malo mozga i još manje zubi, uhvatili su kako baca kocke s mladim gospodinom te su smatrali da iskorištava Ormsbyjevu mladost kako bi se dočepao svjetlucavih šilinga što ih je mladić dobio kao džeparac od svoje obitelji. Zbog tog su ga prijestupa izbičevali, što je prema Wellstedovu mišljenju bilo nepošteno. Ormsby ih je preklinjao da mu dopuste nastaviti s kockanjem te je sasvim pošteno prokockao sav svoj novac. Da je pobijedio, dobitak bi sigurno zadržao. Kapetan Haines, čiji su moralni standardi uvijek bili visoko postavljeni, zgrozio se, dakako. Wellsteda je, pak, odgojio djed Thomas u Maryleboneu. Thomas se vlastitim snagama izdigao iz kolibe sa zemljanim podom. Naporno je radio i iskoristio svaku priliku koju mu je Bog dao, a i neke koje mu je poslao vrag. Životni cilj toga goropadnog i nepomirljivog starca bio je pobrinuti se da se barem jedan od njegovih unuka uzdigne u društvu. Sina je natjerao u posao tapetarstva, a zatim prosio, posuđivao i krao kako bi osigurao da mu radionica uvijek bude opremljena tako kvalitetnim tkaninama da su i najveći tradicionalisti kao i najavangardniji pripadnici elite naručivali od Wellstedovih te im plaćali više-manje onoliko koliko im je stari Thomas odlučio zaračunati. »Gdje nalazite tako divnu svilu?« uzdisale bi dame. »Nikada u životu nisam vidjela ovako savršenu tkaninu!« Stari lukavac nikada nije ništa govorio — no nije puka slučajnost da je Jamesov mlađi brat Edward postao pripravnik u carinskoj službi iste godine kada se James priključio Kraljevskoj indijskoj mornarici. Kada se Jamesu pružila prilika da stupi u mornaričku službu, Thomas je potrošio gotovo svu obiteljsku ušteđevinu kako bi Jamesu osigurao položaj. »Bistar je. Daleko će dogurati. On nam je najbolja prilika!« uporno je govorio Thomas.
Jamesovi su roditelji bili zaprepašteni. Bilo je to pravo bogatstvo, no pristali su. Thomas je čeličnom odlučnošću godinama vladao Wellstedima, upregnuvši cijelu obitelj za postizanje svojega krajnjeg cilja: uspona u društvu. Stoga se pobrinuo da njegovi unuci shvate siromaštvo na ulicama kojim su bili okruženi — stalnu prijetnju ponovnoga pada, gubitka svega. Pokazivao bi im puk kao da im govori »I to je moguće!«, može vam mjesto biti u salonima gospodskih klijenata, sa svim finim svilama i furnirima od mahagonija, s dobro naloženom vatrom i čistim slugama, možete biti dobro uhranjeni i ugledni, no i vi možete pasti i to vrlo nisko. Stoga je James redovito viđao mnoštvo odrpanih prostitutki koje se prodaju za džin kao i pravi sajam rugoba pogođenih raznim bolestima. U Londonu trulež stalno tiho krčka, izlazi na površinu samo ako dobro otvorite oči. Cijeli prenapučeni grad sagrađen je na jedva zauzdanom sloju izmeta — na ulicama je otvorena kanalizacija. Nikad daleko, Temza je smrdljivi, užegli, ustajali pojas guste sluzi koja teče središtem grada. U njoj ništa ne može preživjeti. U takvom okruženju ljudi su okrutni, a čak i u gospodskim ulicama Marylebonea žene, djecu i životinje premlaćuju njihovi muževi, očevi i gospodari dok se ne sruše. Što je još i gore, Jamesova baka je umrla u dnevnoj sobi broja trinaest, od velikih boginja. Krv joj je sukljala iz ušiju, a sfinkter joj je dva dana bio otvoren dok joj je životna snaga (ako je tako možete nazvati) istjecala iz svakog tjelesnog otvora. Na kraju, iscrpljena i izmoždena, preklinjala je da smrt dođe po nju. Dječak je tada imao samo osam ili devet godina i njegove su oči već pogledavale prema svijetu, upravo je trebao otići u skupo plaćenu službu. »No, Jamese Raymonde!« rekao je njegov djed, stojeći suhih očiju nad mrtvim tijelom svoje supruge. »Stara više ne može doživjeti da vidi kako ćeš priskrbiti bogatstvo obitelji Wellsted. Tvoj otac i ja se ne možemo popeti više na
društvenoj ljestvici. Stvar je u obrazovanju, znaš. No ti, s druge strane, sa svim svojim obrazovanjem, da, ti nas možeš povući gore. Milom ili silom, mali Jamie, moraš učiniti sve kako bi se dočepao nagrada, jer budi siguran, bit će nagrada! Daj da se ponosimo tobom!« Jedan mrav gmizao je preko staričina mliječnog oka. Nije bila mrtva ni sat vremena. »Zakuni se da ćeš uspjeti, James!« Starac je zgrabio dječakovo zapešće i pritisnuo mu ruku na prsa mrtvog tijela koje se počelo kočiti. »Zakuni mi se na mrtvo tijelo svoje bake da ćeš zablistati! Postat ćeš gospodin služeći se svim sredstvima bez obzira na sve! Kradi, pljačkaj, varaj ili to zavrijedi na pošten način! Meni to nije važno. Zakuni se na njezino slomljeno tijelo ili se goni dođavola!« Grubost Arabije nimalo ne iznenađuje Jamesa Wellsteda. Nema on nikakvih skrupula u vezi s pisanjem svojih memoara. Odao je počast onima za koje smatra da je zaslužuju — Chapman je Wellstedu dopustio da se služi njegovim dnevnicima prije nego što je umro, a ponudio mu je i pomoć dok je pisao o geološkim primjercima. Jedan drugi časnik posavjetovao ga je o grčkim prijevodima kojima se poručnik poslužio. Wellsteda će prije vrag odnijeti nego što će poljubiti Hainesovu stražnjicu. Zna da kapetan općenito nije omiljen, a njegovi su prigovori u vezi s onime što je Wellsted učinio krajnje upitni. Jednostavno bi želio da je prvi poslao svoj putopis. Neka vrag nosi tog starca — tko prvi, njegova djevojka, to je britanska deviza i kapetan će se morati s time pomiriti. Od zapljuskivanja valova, Wellsted ne čuje Hainesa koji mu se približava u tami. »Mogao bih vas izvesti pred vojni sud, poručniče, jer ste odbili kapetanove naredbe. Rekao sam večera u mojoj kabini!« »Nisam znao da je to naredba, gospodine. Mislio sam da je to više poziv.«
Haines posprdno progunđa. Dah mu zaudara. Wellsted to jasno osjeća na čistom večernjem zraku. »Tako sam povrijeđen«, promrmlja kapetan, »što je toliko dobrih ljudi, koji su dali svoje živote za službu... Što prisvajate njihove zasluge! To je zlodjelo, Wellsted, tako se gospoda ne ponašaju!« »Našao sam to što sam našao u Sokotri«, odgovara Wellsted smireno. »Jednostavno sam zabilježio što sam činio. Spomenuo sam ostale.« Haines prasne. »Vi ste moj pomoćnik! Pomoćnik, to je sve!« Wellsted se nije uhvatio na mamac. Već su jednom prošli ovu raspravu i Wellsted slobodno može staviti ruku na srce i reći da je većina onoga što tvrdi u svojim memoarima njegovo vlastito djelo. On će se probiti, milom ili silom, i bit će to veći spomenik ljudima koji su dali svoje živote nego Hainesovo beskonačno cendranje. Kapetan, još uvijek zgrožen, čeka nekoliko trenutaka, no Wellsted samo nijemo zuri prema mračnim obrisima obale. »Rekao bih da ste imali pravo što večeras niste došli u moju kabinu«, nastavlja Haines pakosnim tonom. »Dobra je ideja da jedete sami. Tako ćete imati vremena da mozgate — da razmišljate. Neka tako bude do kraja ekspedicije, ha, poručniče Wellsted?« James zna da ga vrijeđa. Za svakoga časnika isključenje od kapetanova stola strašan je udarac. Svakako, glasine o takvoj disciplinskoj mjeri danima će zabavljati posadu, a kad pristanu u luci, tomu će se čuditi cijela mornarica. Kapetan Haines odaje dojam otvorene širokogrudnosti, no oni koji rade s njim dobro znaju da je tvrdoglav u svojim razmišljanjima i da mu se neki članovi posade zamjere bez nekog posebnog razloga. Dugoročno Jamesa protjerivanje od kapetanova stola neće puno pogoditi. Najgore što mu
kapetan može priuštiti jest tjerati ga da naporno radi i malo ga šikanirati, a on je prošao i gore od toga. Također, kako stvari stoje na brodu, Wellsted je jedini viši časnik, čime drži Hainesa u šahu. Kadeti su još posve zeleni, te je kapetan treba poručnika da bi nastavio s ekspedicijom. Ako se Haines nadao da će Wellsted ustuknuti pred prijetnjom društvene sramote, razočarao se. »Kako želite, gospodine. Večerat ću sam.« Kapetan protrlja dlanove kao da ih pere. »Dobro, onda nastavite, Wellsted. Stražarite i dalje.«
Satima nema ničega na obzoru osim beskonačnog omotača tame koju ublažava tek slabi, treperavi sjaj zvijezda. Ako dovoljno dugo gledate u njih, zavrti vam se u glavi. Temperatura je toliko pala da je noć tek ugodno topla, nakon jarkoga dnevnog sunca, pa je Wellstedu sasvim udobno na straži i bez kaputa. Uza svjetlost svijeće koju povećava samo mjedena brodska lampa, poručnik piše kući u ulicu Molyneux. Niti njegov otac niti njegov djed ne znaju čitati, no on zna da su njegova mlađa braća, koja su u vrijeme kad je on napustio dom bila još sasvim malena, dosad već naučila čitati, kao što je i on naučio u svoje doba, te će starijim generacijama prenijeti korespondenciju. »Kad čovjek jednom nauči čitati«, rekao je stari Thomas tako svečano da se činilo kao da citira Bibliju, »taj čovjek može steći ugledan položaj, taj se čovjek može oženiti pripadnicom višeg staleža, taj čovjek može biti izvršitelj oporuka.« Svi su mladi Wellstedi pismeni, čak i djevojčice. Jamesova pisma kući prenose se, kao i veći dio arapskog prometa, preko Bombaja i treba nekoliko tjedana da stignu. Pa ipak, on piše redovito, nikada se ne nadajući da će u obrnutome smjeru stići ijedna riječ, jer to nije wellstedski način. Kojih sat vremena prije zore, namirisao je kako se u
brodskoj kuhinji peče svježi kukuruzni kruh te mu se probudio tek. Nakratko se zapitao je li kava na brodu tako loša zbog zadnje zalihe gorke vode koju su uspjeli nabaviti kod tjesnaca. Vodu je nemoguće piti ako je ne pomiješate s nečime, pa je ljudi piju s ovčjim mlijekom. Možda je u tome ključ. Sline mu cure, a želudac kruli — zna da je ostalo nešto sira — tvrd je i uglavnom sama kora, no svejedno žudi za njime. Baš je krenuo prema brodskoj kuhinji kad mu se javio Ormsby koji ga je došao zamijeniti na dužnosti i omogućiti mu nekoliko sati sna prije nego što se geodetsko mjerenje zahukta. »Jutro!« Mladić se rastegne i posegne u kaput za ploškom. Ponudi je Jamesu, ali ovaj odbije. Ormsby zatim, slegnuvši ramenima, povuče gutljaj i cmokne usnama dok osjeća kako mu alkohol ulazi u krvotok. »Hoćeš li prezalogajiti sa mnom?« ponudi mu James. Ormsby kimne glavom. »Da, gospodine!« odgovori. »Fino! Možemo otići po hranu u brodsku kuhinju i jesti ovdje. Vidjet ćemo sunce kad izađe. Onda bih morao na spavanje.« »Ovo je vrijeme dušu dalo za piknik! Čak je gotovo svježe ovog jutra.« Ormsby se nasmiješi. »Pričekaj još sat ili dva!« Ormsbyjev se pogled spusti na malenu bocu tamne tinte i grubo izrađeno pero kojim se njemu nadređeni časnik služio. Zjenice mu se skupe i osjeća se neugodno. Wellsted opet piše. To je prouzročilo sve one nevolje i nadao se da toga više neće biti. Kapetan je već tjednima mrzovoljan i iskaljuje se na svima. »Pišem kući, glupane mali!« reče poručnik srdačno. »Moj djed rado prati što mi se događa. Sada je invalid. Pošaljem mu pismo tu i tamo — da starome pružim neko zadovoljstvo.« »Aha!« kimne Ormsby, iako zapravo baš i ne razumije. Njegov je djed, naposljetku, pobožni kršćanin,
konzervativac i vojvodin brat, koji gotovo nikad ne napušta svoje izvrsno vođeno i udobno imanje u Gloucestershireu i bio bi užasnut da je vidio samo pola onoga što je James smatrao normalnim u svom djetinjstvu u Maryleboneu. Najviše što stari očekuje od svojih unuka jest da budu dobri
momci. »Da. I moja obitelj voli dobiti pokoje pismo!« kaže Ormsby. »Vesele se vijestima. Zbilja bih im trebao češće pisati.« Upita se hoće li danas vidjeti kakvu zanimljivu ribu — koraljni grebeni vrve čudnim morskim stvorenjima živih boja, a Ormsby crta što vidi. To ga zabavlja, a i nada se da će, ako nauči plivati, moći potanko proučiti jata tih neobičnih bića, jer, kako kaže njegov djed, Božji je naum u svemu. »Idemo!« kaže Wellsted. »Ostalo je još samo malo sira. Možemo ga ispržiti na peći.«
Dvanaesto poglavlje
Istog
dana kad je Zena prodana na dražbi, u svježe, ali sunčano englesko ljetno jutro o kakvom ljudi u pustinji mogu samo sanjati, u velebnoj palači s terasama svojega rođaka u Cadogan Placeu, William Wilberforce, čovjek od načela i pionir u pokretanju procesa društvenog razvoja, primio je vijest da će u Donjem domu Parlamenta proći prijedlog zakona o ukidanju ropstva. Vijest je proslavio time što se zarazio gripom i tri dana nakon toga umro. Starčevo tijelo odlučili su pokopati u Westminsterskoj opatiji, blizu njegova časnog prijatelja Williama Pitta. On je, naposljetku, sin domovine Britanije — nacionalno blago. Pogreb je bio veliki događaj. Oba doma Parlamenta iz poštovanja su prekinula s radom, a većina se zastupnika uistinu osobno pojavila na ukopu. Diljem Britanskoga otočja vigovci i torijevci podjednako ispijaju zdravice novom prosvijećenom dobu, a Wilberforcea svi oplakuju, od gostionica do propovjedaonica i natrag. Njegov nekrolog čita se naglas uz doručak za stotinama tisuća stolova. U Wilberforceovu rodnom gradu Hullu nastaje prava poplava privatnih donacija kako bi mu se podigao tridesetmetarski spomenik. Žene širom zemlje mole se za pokoj duše toga velikana, vlaže rupčiće svojim svježim suzama i mahnito izvezuju primjere njegovih poznatijih maksima o ropstvu uključujući i slavnu Zar nisam i ja čovjek i tvoj brat? Istoga trenutka počinje se iskreno govoriti o Wilberforceovoj beatifikaciji, usprkos
njegovoj osobnoj predanosti evangeličkom anglicizmu i cjeloživotnom suprotstavljanju papinstvu. Blage, ali gorljive protestantske žene u grofovijama oko Londona govore: »Pa ipak, g. Wilberforce bio je svetac. Bio je, zar ne?« Sve ovo, međutim, nema ama baš nikakva utjecaja na posao na tržnici robova u Muscatu. Zenu gurnu na otvoreni prostor ispred dražbovatelja i on pozove kupce da ponude cijenu. »Dvadeset!« počinje. »Nudi li tko dvadeset?« Isprva se javi nekoliko nižih ponuda, dvije od čovjeka koji se prema njoj grubo ophodio u ograđenom prostoru za robove. Zena osjeća napetost u prsima. Međutim, nadmetanje je sve življe i ponude brzo pristižu. Nakon što je taj čovjek odustao na pedeset, ona si dopusti tračak osmijeha. Cijena se nastavlja penjati deset po deset srebrnih talira. Zena jedva može vjerovati što se zbiva. Ona će uskoro biti nečije vlasništvo, a to ničime ne može spriječiti. Tuga joj pritišće prazni želudac i svijet na trenutak zastane. Neobičan je to osjećaj. Nakon što je cijena prešla sto pedeset talira, u igri ostaju dva kupca. Jedan je Abesinac, kao i ona. On sjedi, mirna pogleda, u nosiljki na rubu bazara i samo lagano podiže crni prst kako bi dojavio svoj interes te tako cijena i dalje vrtoglavo raste. Zena osjeti nekakvu nadu u želucu. Ako ništa drugo, barem izgleda poznato. Da. On! Netko iz domovine, pomisli nijemo dok stoji ukipljena na suncu. Dražbovatelj vješto nudi priliku drugom čovjeku koji je još u igri — Arapinu odjevenome u plavo koji puši nargilu pod bijelim suncobranom s ukrasnim obrubom. »Dvjesto talira!« izvikuje dražbovatelj pobjednički. »Nudi li tko više?« Zena mora priznati da je to poprilična svota za sedamnaestogodišnju Abesinku koja možda jest, a možda i
nije djevica. Svakako je to veća cijena nego što su postigli ostali. »Ima li još koja ponuda?« Muk. Zadnju je ponudu dao Abesinac koji nehajno odbija i pogledati svojega protivnika. Sve su oči sada uprte u Arapina, koji na trenutak razmisli, odmahne glavom i odbije ponuditi višu cijenu. Dobio me je! pomisli ona. Jedan od mojih! Želi mu reći vlastitim jezikom odakle je došla i što ju je dovelo ovamo. Sigurno ju je kupio jer dijele zajedničko podrijetlo. Njegova je kuća sigurno jednaka onoj njezine bake, jer kako bi drukčije bogati Abesinac vodio kućanstvo? Nestrpljivo dopusti da je odvedu s podija i zavežu za stup kraj pisara. Ondje čuje kako se dogovaraju oko plaćanja i shvati da je taj čovjek nije kupio za sebe. I on je rob, došao je kupovati za svojega gospodara. On prebroji novac. »Zovem se Zena!« kaže ona s naletom ushita. »Dolazim iz planina! Nedaleko od Bussabe!« Čovjek zasikće na nju poput zmije, uvrijeđen njezinom drskošću. Jedan od njegovih pomoćnika grubo je odvede. Ona se osvrne i pomalo zbunjena pogleda tog čovjeka. On još broji novac za njezinu kupnju i zatim nazove selam dražbovatelju. Zena se pita je li i on prodan ovdje. Pita se sjeća li se on kakav je to osjećaj. Dok je ponovno vežu, osjeti tugu shvativši da neće biti sućutnosti. Nakon što je posao sklopljen, ona krene za nosiljkom, poslušno, pod paskom zajedno s još dvije sidi žene. One su došle s drugom pošiljkom, očito su kupljene ranije po mnogo nižoj cijeni. Dok koračaju prepunim, užurbanim ulicama, Zena je toliko gladna, a njuh joj je postao tako jak da je miris što dopire s uličnih stolova gdje se prodaju debeli, ljepljivi kolači pogodi kao napad medene slatkoće sezama na toplome zraku, a od orašastog mirisa kave umalo da ne stane kao ukopana. Ne može misliti ni na što drugo. Iskreno, sada bi bila zahvalnija
kad bi dobila tanjur hrane nego slobodu. Poslovanje na tržnici tako je frenetično da joj pažnju odvraća stalna izmjena prizora. Samo udiši, pomišlja dok medena slatkoća lebdi prema njoj. Instinktivno zna da ne smije razmišljati o onome što se zbiva ili će zaplakati. Ne baš daleko od palače koja je pred njima, ali daleko od smjera suka, prolaze kroz golema drvena vrata obrubljena tamnim čavlima. Iza njih nalazi se hladovito dvorište popločeno plavim i zelenim pločicama te urešeno mjedenim posudama iz kojih se uzdiže bogato, tamno, sjajno lišće protkano egzotičnim cvjetovima živih i svijetlih boja. Od ulaza se prolazi visokim bijelim arkadama. Zena bi se mogla zakleti da osjeća miris cvjetova naranče i cimeta te samo dašak piletine koja se kuha u loncu. Nosiljku spuštaju ispod palme datulje, razmiču zlatni muslin, pa Abesinac spušta svoju bucmastu nogu na tlo. Korača ispred tri žene koje je kupio te ih pomno pregledava od glave do pete. Ona lijevo od Zene zajeca. Zena odjednom shvati da zaudara, kao i ostale žene, po ulju kojim su im namazili kožu — smrad je jedak, ustajao i odvratan. Tračak emocija zatitra na čovjekovu licu, no nemoguće ga je pročitati. Nehajno odmahne rukom i jedan rob odvede druge dvije žene. Zena ih promatra kako odlaze. Zatim se čovjek opet ushoda oko nje i još je pomnije pregledava. »Operite je!« napokon naredi. Arapski govori sa stranim akcentom. Zena obori pogled u znak poštovanja. Pokušat će ponovno razgovarati s njime. Ovaj put tim njegovim naučenim jezikom. Mora. »Gospodine«, obrati mu se, »veoma sam gladna. Smijem li jesti, molim vas?« Smiona je to molba za nekoga tko je zadnja dva tjedna proveo do gležnja u izmetu, spavajući samo povremeno, naslonjen na mrtvo tijelo isplažena crnog jezika. Još je gore što je to molba nekoga tko je puka imovina i tko je već prekoren što se usudio govoriti. No ona to više ne može
izdržati. »Govoriš arapski? Ha!« nasmije joj se crnac, iako to što je izašlo iz njegovih usta više nalikuje oštrom lavežu. Nema srca iz kojeg bi se mogao smijati, pomisli Zena, no umjesto toga kaže mu gdje je naučila taj jezik kojim govore. »Naučila me moja baka. U svojoj je kući primala posjetitelje koji su bili trgovci i ja sam naučila razgovarati s njima.« »To je dobro. Dobro!« njegove se smeđe oči rašire, razveseli se kakvu sreću ima. »Govoriš i jezik — jeftino smo prošli.« Miriše na maslac i med, a Zena je tako gladna da bi mu rado polizala kožu. »Molim vas, gospodine!« pokuša ona, ohrabrena razgovorom te joj izleti pitanje: »Koje su moje dužnosti ovdje?« Abesinac je blijedo pogleda. »I ja sam jednom ovdje bio novi. Došao sam s tržnice. Naporno ćeš raditi ovdje. Tvoj gospodar je veliki čovjek — radit ćeš da mu udovoljiš.« Ne govori joj da se može uzdići u kućanstvu kao što je on uspio. On se nada da će uskoro zaslužiti svoju slobodu kako to neki robovi uspiju, nakon što su se dokazali kao vrijedni obiteljski sluge. Nikada neće napustiti službu svojega gospodara, no neće biti imovina ili ugovorno vezan, bit će slobodan čovjek — hus. To ne spominje. Nema smisla. Naposljetku, ova je robinja samo žena i, osim što je lijepa i što će sada imati prednost jer govori arapski, može je se upotrijebiti za manje toga nego izučenu osobu kao što je on. Njegov ju je gospodar kupio samo kao ukras i kako bude starila tako će njezin status ukrasa blijedjeti, a s time se i smanjivati njezina vrijednost. »Kakav ću posao obavljati, gospodine?« Još jedan oštar lavež. »Dadilja, habši!« kaže on. Zeni istoga trenutka padne kamen sa srca. Nema nikakva iskustva s djecom, no svejedno ovo joj se čini mnogo lakšim poslom od mnogih što će ovoga popodneva
dočekati ostale koji su jutros kupljeni na tržnici. Nasmiješi se. »Nahranite je!« naredi Abesinac i okrene se i na odlasku dometne: »Zatim je okupajte!« Četiri crnkinje uvedu Zenu u kuću kroz trijem sa stupovima. Njihove snažne ruke vode je nizom sjenovitih prolaza, a da joj nijednom ne dodirnu kožu. Tako jako osjeti miris pečena mesa i svježega kruha da zamalo ne potrči. Robinje govore tajnovitim afričkim jezikom koji zvuči poput glazbe — to je prava kakofonija klikova i dugih vokala koja je smiruje. Zena ih ne razumije, no jasno joj je kamo žele da ide. Svojim žamorom ubrzavaju korak. Ova je kuća pravi labirint, splet vijugavih hodnika. Glavom joj prođe misao kako nikada neće znati što je iza ugla — nema nikakve pravilnosti. Ovo je mjesto prostrano i raštrkano — jedan dugi hodnik skreće u jedan kratki, jedna je soba zaključana, a druga uopće nema vrata. Nakon dvije-tri minute sve mirisnijih i toplijih hodnika ulaze u golemu prostoriju, osvijetljenu visokim prozorima. Napokon — stigli su u kuhinju. Na trenutak, grupa se zadržava pred vratima. Nakon što je bila zatvorena na brodu gdje je umirala od gladi, ovo slasno obilje, sama blagodat izloženih namirnica Zeni se čini nemogućim i ona je osupnuta. Rukom tucani mjedeni lonci vise sa stropa. Na stolu, najdalje što je moguće od vatre, na širokim glinenim pladnjevima izloženo je voće. Zena se jedva suspreže da ne pohita i ne zgrabi nar, zarine zube u njegovo meso boje rubina i pusti da joj bradom poteče njegov slatki sok dok ga cijelog siše. Debeli snopovi vinove loze s tamnim sočnim grozdovima naslonjeni su na glinenu zdjelu s narančama čije je blistavo lišće tamnije boje od onog grozdova. Stručci mirisne metvice koja je tek stigla s tržnica iz Matraha vise s police na kojoj stoje staklenke s medom i ušećerenim oraščićima koji su tako blizu da joj se čini kao da ih može okusiti. Na peći dva
mršava dječaka peku tanke pogače, koje slažu na golemi mjedeni pladanj. Debeo čovjek velikim nožem komada neku mrtvu životinju. Njegova gola prsa posuta su komadićima kostiju i poprskana krvlju jer komadiće mesa baca u drvenu kacu sa salamurom koja miriše na limun, češnjak i čili. A sve to nadgleda golemi nubijski kuhar i upravlja cijelim poslom dok svojim debelim prstima mijesi bijelo tijesto i stvara oblake brašna iznad glave te se od te prašine pretvara u prikazu nalik na duha. Zena odjednom osjeti slabost u koljenima i pomisli da će pasti u nesvijest, no jedan od robova donese joj šalicu mlijeka i malo rijetke zobene kaše sa žlicom dugačke ručke te nešto osušenih zahidi datulja. Ne propusti zahvaliti robu, no jedva jedvice, kimnuvši glavom i spojivši dlanove u znak zahvalnosti, prije nego što se izgladnjela otvorenih usta bacila na oskudni obrok, a u želucu osjetila podražaj na povraćanje od tolikog iznenadnog obilja dok joj istodobno grlo guta hranu. Suze joj poteknu obrazima. Nikad nije jela ukusniju hranu. Kad se prenula od jela, ispraznivši šalicu do zadnje kapi i očistivši tanjur do zadnje mrvice, primijetila je da su svi samo stajali i gledali je kako se bacila na jelo, halapljivo ubacivala hranu u sebe, gotovo ne žvačući. Dok je lizala ostatke s prstiju, odjednom osjeti sram. Drugi robovi ne pokazuju osjećaje. Možda oni nikad nisu osjetili takvu glad, pomisli Zena dok joj uzimaju posuđe ni ne pogledavši je te je bez zastajkivanja odvode natrag kroz zamršene hodnike. Zna da će je sada oprati. Pitam se kakva će biti djeca, pomisli i stavi ruku na svoj puni trbuh dok slijedi robinje na kat prema popločenoj kupaonici punoj žeravnika za proizvodnju pare. Voda je mlačna. Ostavlja dojam hladnoće u dnevnoj vrućini i čuje se dražestan zvuk žuborenja dok je stara žena hvata u emajliranu glinenu posudu, a zatim je izlijeva po Zeninoj kosi. Druga djevojka, ne mnogo starija od nje same, miješa limunovo ulje s uljem majčine dušice i zgušnjava ga
pastom od datulja. Kao da i nju premazuju — pripremaju za lonac. Spretne ruke jednostavno obavljaju svoj posao, sapunaju je spužvom, masiraju i mažu kožu uljem, raščešljavaju njezine duge pletenice i ponovno joj namještaju kosu u sjajne kovrče. Nisu ni nježne ni grube i ništa ne govore. Zena pita, najprije na svom jeziku, a potom na arapskome, što rade, gdje će je dalje odvesti, kakva je obitelj gospodara. »Molim vas«, reče, »recite mi nešto o ovome mjestu!« No niti jedna od robinja ne pokazuje da je razumjela što ona govori te odustaje i jednostavno im prepušta da je do kraja urede. Kada je stigla robinja noseći prozračan kaftan boje akvamarina načinjen od fine svilenkaste tkanine, Zena se nimalo nije začudila. Tko zna što je neobično a što uobičajeno na ovakvu mjestu? Ostali su odjeveni u obične, bezlične halje od gruba pamuka, no što to znači? Sigurno osobne sluge obitelji zaslužuju ponešto raskošniju odoru od običnih kućnih slugu. Ruke je suše bijelim platnom te joj vežu kosu u zlatni turban dok odijeva haljinu i nataknu kožne sandale na stopala, dajući jedno drugom upute na čudnom muzikalnom jeziku koji Zena ne razumije. Nakon dhoiva i tržnice robljem, ovo je pravi raj — nije važno što samo čine ono što su im naredili. Nije važno što se ni na koji način ne obaziru na nju. Prije sutona, Zenu dovode u sobu na prvome katu koja blago miriše na tamjan. U njoj je široki krevet, izrezbareni paravan, ukrasni sag na kojem su razbacani baršunasti jastuci crvene i žute boje, prozor prekriven drvenim kapkom i ravnomjerno raspoređene mjedene lampe koje samo čekaju da ih se upali za večer. Kraj kreveta leži prekrivena čutura vode začinjene metvicom, posudica u kojoj je slatkiš od ružinih latica i još jedna puna pistacija u medu. Zena sve temeljito promotri, a zatim sjedne na krevet. Ne čini joj se kao da je u dječjoj sobi. Čeka dok
mujezin ne pozove na molitvu. Čeka dok sunce ne zađe i ne padne potpuni mrak. Iz prizemlja se diže miris noćnoga cvijeća i ulazi kroz prozor — noćurka, tuberoze i jasmina. Očajnički se pokušava othrvati snu, no trbuh joj je pun, koža svilenkasta, a jastuci primamljivi. Na kraju popušta i pada u duboki, duboki san. Probudi je čudan zvuk. Štektanje. Poskoči u mrklom mraku, uspaniči se te joj treba sekunda ili dvije da shvati gdje se nalazi. Spotakne se o mali stol, ali uspije ostati na nogama. Tada se u tren oka svega sjeti. Pred njom na vratima stoji neki muškarac i drži baklju koja svjetluca na povjetarcu što dopire s prozora. Svijetli plamen baca neobične sjene preko njegova lica tako da Zena ne može odrediti kako on uistinu izgleda. No otmjeno je odjeven u dugu svijetlu halju. Tamna mu kosa leprša poput ženske, a kad se nasmiješi pokazuje životinjske zube: bijele, sjajne i spremne. Opet štektanje — zvuk je to koji bi mogli ispustiti hijena ili pas. Zena padne na koljena. »Selam!« šapne, sklopivši ruke pokorno i podignuvši pogled tek toliko da vidi kako on nosi nanizano zlatno prstenje na dugim prstima. »Poslali su tebe?« upita muškarac. Zena kimne glavom i usmjeri pogled u njega. »Danas su me kupili. Na tržnici.« Muškarac se nasmije i znakom ruke pozove je da mu priđe. Zena sada vidi kako je mlađi nego što je u početku mislila — ima možda oko dvadeset godina. Pokretom ruke zapovjedi joj da se okrene kako bi je mogao bolje promotriti sa svih strana. »Koliku si cijenu postigla?« »Dvjesto talira, mislim.« Hladnim je pogledom odmjeri od glave do pete. »Misle da će me ovo dovesti u napast«, reče podrugljivim tonom, no komentar nije upućen Zeni — on razgovara sam sa sobom te se okrene. Odloži svjetiljku i sjedne na debele
jastuke kraj prozora, uzme slatkiš iz kutije od ružina drva te ga počne žvakati dok razmišlja. »Svjetla, djevojko!« naredi. Zena na trenutak oklijeva iza njega, a kad shvati da se obraća njoj, skoči, uzme svjetiljku s niskoga stola i njome počne paliti ostale, jednu po jednu. Soba pomalo poprima mliječni sjaj. Zena sada vidi da je muškarčeva svilena džuba obrubljena raskošnim vezom te da osim niza prstenja nosi i zlatne viseće naušnice. Oči su mu sasvim crne — najtamnije koje je ikada vidjela. Ponovno odloži svjetiljku na niski stol i povuče se korak natrag očekujući novu zapovijed. No prije nego što je on uspije izgovoriti, otvore se vrata i uđe dječak, također rob. Iznenađen Zeninom pojavom, lagano ustukne. »Ah, uđi, Sam! Uđi! Ne obaziri se na nju«, reče muškarac i s prizora ponoćnoga grada upravi pogled natrag u sobu. Njegove oči, primijeti Zena, odjednom zasjaje. Dječakova je koža crna kao i Zenina. On priđe gospodaru i klekne pred njega. Muškarčeva ruka puna nakita mlitavo se spusti na dječakovo rame i zatim ga miluje po glatkoj koži njegove snažne, mišićave ruke, miluje s iznenađujućom nježnošću. » Dadilja! « shvati Zena. »Željeli su mene jer...« Dječak podigne pogled prema njoj. »Želite li da nas ova habši gleda, gospodaru?« upita. Muškarac opet zaštekće. Prigne se i poljubi dječaka u usta. »Odlazi!« reče preko ramena, ni ne pogledavši je. »Ostavi me!« Zena se nakloni i ode iz sobe dostojanstveno koliko je mogla, no u hodniku zastane. Glavom joj se roje misli. Ne zna kamo bi trebala ići. Ne može se sjetiti u kojem su smjeru kupaonica ili kuhinja. Svi u palači spavaju, a labirint hodnika mračan je i nijem. Nikoga nema u blizini pa čučne kraj zida i odluči čekati. Uostalom, možda je gospodar
pozove kada bude gotov.
Trinaesto poglavlje
Jessop
je istinski uživao za boravka u taboru. Zabilježio je mnogo toga o beduinima i njihovu načinu života, pojedinostima trgovačkih pravaca toga plemena i njihovim običajima ratovanja, a čak je uspio i primijetiti na koji se način jedna obitelj povezuje s drugom. Ovaj je tabor samo privremen, dakako. Beduini ovdje puštaju svoje životinje na pašu dok ne ostane samo nejestivo bilje. Bunari se napune jednom u sezoni, pa će beduini ostati dok ne popiju svu vodu, a onda će poći dalje. Šatori su dovoljno udobni, a, kao i kod većine nomada, pleme je i previše gostoljubivo. Član arapskoga plemena rado će sam gladovati ne bi li obilno nahranio svoje goste. Poznato je, kad naiđete na logor u pustinji i prihvate li vas kao gosta, uvijek ćete biti bolje nahranjeni od ljudi koji ondje žive. Trećeg i posljednjeg dana doktor je sretan što vidi da su sva djeca mnogo bolje osim jedne djevojčice, koja bi, Jessop se plaši, mogla lako izgubiti vid ako infekcija uznapreduje. Očito se već previše proširila prije nego što je on stigao te mu je jasno da više ništa ne može učiniti za to dijete osim čistiti joj gnoj i nadati se da bi se njezino tijelo ipak moglo othrvati. Prijeti sepsa, trovanje krvi. Ako je djevojčica dobije, gotovo će sigurno umrijeti. Pokušao je prenijeti tu informaciju, no boji se da je izgubila nešto u prijevodu. Njezina je predana majka u međuvremenu stavila primjerak Kurana pod sag na kojem djevojčica spava te joj pljunula u lice kako bi ga očistila (zbog čega je Jessop morao opet ponoviti bolnu proceduru ispiranja
oka octom). Sada je ta žena, ostavivši kćer na brizi drugima, počela slijediti Jessopa, preklinjući ga da joj spasi kćer na isti način kako je magijom uspio na ostaloj djeci. Nikakva objašnjenja ili utješni osmijesi i geste rukama ne mogu joj rastumačiti da ne može ništa više učiniti, te ona zanemaruje kućanske dužnosti i vrzma se u svojoj tamnoj burki, malo iza bijelaca, povremeno naričući što uvijek preplaši Jonesa. »Zašto ne prestane s time«, reče. »Vražja halabuka!« Jessop se hladi plosnatim četverokutom načinjenim od rogozine. Rano je shvatio, čak i prije nego što su napustili Sur, da su njegovi interesi sasvim različiti od Jonesovih te su mu dosad već dojadili uvijek isti razgovori o uzgoju konjskih loza i o putilima, prebacivanju stoke preko Bombaja, koliko bi čovjeku trebalo da pošteno opremi kuću u Knightsbridgeu ili popravi krov koji pušta te kako Arabija nema puno toga što bi mogla ponuditi civilizaciji. Danas im je zadnji dan u taboru i Jessop bi volio raspravljati s Jonesom o onome što je otkrio, no poručnik ne želi ulaziti u razgovor ni na koju temu osim onih koje su mu najviše prirasle novčaniku. Ipak, postalo je jasno, što više Jessop otkrije o uvjetima u unutrašnjosti, to se čini težim redovito opskrbljivati britanske brodove koji onuda plove. I zalihe vode i plemenski teritoriji mijenjaju se takvom drastičnom učestalošću da je došao do zaključka kako bi se procjena opskrbe morala ponavljati gotovo svaki put kad britanski brod pristane, a i saveznički bi se ugovori stalno morali iznova dogovarati. Englezi su se nadali da će se prilike pokazati stabilnijima ovdje nego na obali, no prema svojim istraživanjima, on sada shvaća, one su još i nestabilnije, a uostalom, u unutrašnjosti ionako ima vrlo malo toga — ovo mjesto nema smisla upotrijebiti niti za prijevoz zaliha. Jednostavno je previše opasno, a putovanje kroz pustinju pokazalo se očajnički sporim. Bit će mu drago vratiti se na obalu i ukrcati se na Palinurus kad se ovaj vrati
s negostoljubiva sjevera. Već su počele pripreme za odlazak ekspedicije. Dhofariji se brinu da deve popiju što više vode prije puta natrag, a i Jessop i Jones bez riječi se psihički pripremaju za putovanje. Malo toga moraju spakirati, pa, osim što paze na životinje, nosači i vodiči ljenčare i piju kavu, čačkaju si zube araqom i dijele zadnje zalihe lišća qat, koje žvaču otvorenih usta. Pod njegovim utjecajem satima se prepiru ni oko čega posebno, a beduini ih izbjegavaju. Ova plemena nisu neprijatelji, ali nisu ni prijatelji, bilježi Jessop u svom dnevniku. U vrijeme molitve Dhofariji i beduini leže odvojeno na svojim prostirkama, a u vrijeme obroka izbjegavaju jedni druge. Nisu nikada zajedno putovali, pa stoga karavanska zakletva prema kojoj će se jedan putnik do smrti boriti za drugoga i prema kojoj su svi braća ovdje ne vrijedi. Zadnju večer Jessop i Jones jedu u velikome šatoru, sjede na velikim tvrdim jastucima posloženima oko središnjeg niskog stola nakrcanog hranom tako masnom da svjetluca u prigušenom svjetlu što dopire iz uljanica. Beduini nose naftu koju lako dobivaju s površine neplodne ravnice te je destiliraju u sirovo gorivo za svjetiljke čiji miris pomalo podsjeća na ljekarije. »Arabija se«, tvrdi Jones, »sastoji od kopna ili previše isušenoga za obrađivanje ili previše otrovnoga! Kao da im je Bog dao naftu jer nisu mogli doći do svijeća.« Emir i njegov najstariji sin sjede na jednoj strani, a časnici sjede prekriženih nogu na drugoj. Dječaku jedva da je počela rasti brada, no muškarci ovoga tabora prihvaćaju ga kao budućega vođu. On je, naposljetku, sin velikoga čovjeka i volio bi da se i on izgubi u pustinji te se proslavi kao i njegov otac. Muškarci poštuju njegovu lozu i hrabrost iako dosad još nije imao priliku dokazati se niti u jednom. Provodi više vremena s odraslima nego s ostalom djecom te stoga nije dobio očnu infekciju, ili mu barem ona revna
žena koja je potaknula širenje bolesti nije mazala oči koholom. »Vaš narod se ne moli?« upita emir Jessopa, tobože usput. Dosad je emir odgovarao na doktorova pitanja, no nije pokazivao vlastiti interes. Ove zadnje večeri atmosfera je ukočena, pa je doktoru drago da je emir postavio pitanje ili barem zapodjenuo razgovor. »Pa... ne! Ne molimo se kao vi — pet puta na dan.« Dugo vremena emir ne odgovara. Nakon što se šutnja otegnula, opet se obraća bijelcima. »I jedete svinjetinu? Pijete vino?« Na doktorovu licu pojavi se osmijeh. »Da! Da, svi moji sunarodnjaci to čine.« Posegne u torbu koju uvijek nosi sa sobom i uslužno izvadi sliku kralja Williama na ukrasnoj emajliranoj minijaturi. Slika prikazuje Njegovo Veličanstvo na krunidbi prije samo tri godine. »Ovo je naš šah«, objašnjava, »naš kalif. Ili možda sultan. Zovemo ga kraljem.« Jessop ne zna da je za pripadnike islama nošenje ovakvih slika što predstavljaju osobe duboko uvredljivo te da je ravno idolopoklonstvu. Emirov sin pogleda oca iskosa da vidi što će učiniti, no emir se pretvara da je jedva i primijetio minijaturu. »Vaš je šah moćan? Ima mnogo deva? Mnogo konja?« »Aha!« ubaci se Jones. »Da! Njegovo Veličanstvo kralj William obožava konje!« To zapravo i nije sasvim istinito. Njegovo je Veličanstvo više moreplovac nego žabar, a interesi su mu uglavnom pomorski. Uglavnom, zanima se za konje samo ako se utrkuju i ako se on kladio. No ovaj komentar barem skrene razgovor na temu koju Jones želi obraditi te uhvati priliku i postane prilično živahan. »Siguran sam da bi Njegovo Veličanstvo bilo veoma impresionirano konjem ovakvoga duha kao što su vaše plemenite životinje. Sultan mu je velikodušno poslao jednog
arapa iz Muscata prošle godine i Njegovo je Veličanstvo prema svim navodima u potpunosti očarano njime.« Emir ništa ne uzvrati na prijedlog. Ispruži ruku i zagrabi malo sjajnoga kuskusa iz hrpe koja stoji pred njime. Dok ga prinosi ustima, začuje se užasan zvuk. Isprva Jessop pomisli da je nešto probudilo konje no kako uskoro počne istinsko naricanje, shvati da su to žene. Vrište u jedan glas. Ne, to se ne može nazvati vrištanjem, ne baš. Zvuči više kao da pjevaju svoje povike. Jedan rob uđe u šator, priđe emiru sa strane, diskretno poput kakvog lakaja u dvorcu Windsor, kako bi mu nešto šapnuo u uho. Kuskus ostaje u zraku. Emirovo lice, ako je to uopće moguće, još se više skameni. Upre pogled u Jonesa i Jessopa, koji načas pomisli da ga je emir pogledom pribio kao što se leptir pribija pribadačom na dasku. U želucu mu se javi osjećaj tjeskobe te iznenadna čežnja za puškom, koja je pospremljena u bisagama s dovoljno municije, spremna za putovanje na koje kreću prije zore. Grozničavo poželi da mu je sada pri ruci. »Zaboga«, reče Jones, sada izvan šatora gdje može vidjeti kako su se Dhofariji poput sačme rastrčali u noći. »Što li se to događa?« Jessop pokušava ustati, no težak teret koji mu se spustio na ramena to priječi. Odjednom kao da je tama progutala šator, ulaštene sablje, nalik na munje, jedino su što svjetluca. Teško je točno reći koliko je muškaraca u sjeni izvadilo svoje tradicionalne zakrivljene bodeže.
»Ibn al-kalb!« zareži emir. »Nazarene ala airi! Ja binti! Ja binti!« »Vaša kći?« upita Jessop, prepoznavši riječ. »Zašto? Što se dogodilo?« »Ja binti! Ja binti!« ponavlja emir smrknuto i potreseno dok oči njegova sina zabljesnu od užasa, a strašan zvuk žena što nariču u pozadini postaje sve jači i mahnitiji. A nakon toga, sve proguta mrak.
Kad su se Jessop i Jones ponovno probudili, bili su zavezani jedan za drugoga čvrstim konopcem. Meškoljeći se, primjećuju da su im mišići ukočeni i da ih bole te da su žedni. Zrak je u šatoru zagušljiv. Polako Jessop shvati da su na kraju naselja te da je šator sasvim namjerno podignut na užarenom suncu. Dhofarija više nema, životinje su im zaplijenjene i još satima neće dobiti vode, a kamoli hrane. »Ne razumijem!« Jones se prepusti samosažaljenju lakoćom koja ne iznenađuje previše njegova kolegu časnika. »Djevojčica«, objasni Jessop. »Mislim da je djevojčica umrla.«
Četrnaesto poglavlje
Talinurus čeka
više od tjedan dana na zasljepljujućoj vrućini da časnici stignu u Aden. Dok posada popravlja palubu koju je isušilo sunce, Haines korača i čeka u svojoj fanatičnoj zlovolji koju su svi na brodu već i predobro upoznali. »Trebali su biti ovdje barem tjedan dana prije nas!« stalno ponavlja, kao da je namjerno počinjena neka pogreška, samo kako bi se njemu napakostilo. Dhofariji u luci izbjegavaju pitanja kao mušičava mladež i jasno je da nema smisla tražiti informacije od tog plemena jer niti nasilje niti ljubaznost niti podmićivanje ne daju nikakva rezultata. »Ne znam, gospodine!« kažu svaki put, poričući da išta znaju o britanskoj ekspediciji. Čovjek na ulici, trgovac, prosjak, imam, kalifov sin — uopće nije važno koga kapetan pita ili što mu ponudi — oni se jednostavno nasmiješe i odmahnu rukom. Ljuti ih što nikako ne mogu otkriti je li itko od ljudi u luci sudjelovao u Jessopovoj i Jonesovoj ekspediciji jer su ovi unajmili vlastitu pomoć. »Znam da lažu, gamad!« psuje Haines. »Znaju oni! Samo nam ne žele reći!« General se složi da ima pravo. No nitko ne zna što bi valjalo poduzeti. Nakon dva dana uzaludnih ispitivanja, javi se Wellsted. »Molim vas, gospodine!« obrati se kapetanu na palubi. »Smijem li dobiti dopuštenje da odem u unutrašnjost?«
Haines pobjesni. Kadeti se zagledaju, mornari samo zure u kapetana. Ovakav bi se razgovor morao voditi u časničkim prostorijama, no Wellsted nije dobrodošao u kapetanovoj kabini. Haines je upravo htio izgrditi poručnika, ali je shvatio kamo će ih ovaj razgovor odvesti. »Ako uspijem otići u unutrašnjost, sastat ću se s beduinima«, nastavlja Wellsted. »Oni će znati što se dogodilo. Pa valjda moramo pokušati nešto drugo.« Beduini su skloni ogovaranju. Svi to znaju. Haines povuče iz lule i otpuhne dim blizu Wellstedova lica u znak prkosa. Odlučan je u naumu da ne izgubi živce pred cijelom posadom niti, ako dođe do toga, svoje dostojanstvo. »Da, pa ću izgubiti i vas, Wellstedu, i vratiti se u luku bez ijednog potpuno obrazovanog časnika u posadi«, reče prezirno kao da Wellsted priprema zamku njegovu ugledu. »Neću ići daleko, gospodine. Samo do mjesta gdje se susreću pustinja i priobalno područje. Trebat će mi najviše dva ili tri dana. Ionako smo zaglavili ovdje.« Haines stane razmišljati. Upire pogled preko trošnih krovova Adena sve do planina. Pokaje se što nije poslao Wellsteda umjesto Jessopa na tu misiju koja je očito bila osuđena na propast. »Dugujemo im barem to, gospodine. Istragu od nekoliko dana?« Haines otrese lulu. Morat će odgovarati u Bombaju za odluku koju ovdje donese, a Wellsted će imati pravo razglasiti kako je zatražio dopuštenje da ode u daljnju potragu te da je kapetan to smatrao nepotrebnim. Takvo što bi moglo djelovati nemarno. Haines pokuša dokučiti što bi Moresby učinio. »No dobro!« prasne on. »Ići ćete sami! Ne više od dva dana i na prvi znak neprilike vratite se ovamo!« U taboru u unutrašnjosti, kod razmeđe gdje se trgovački put s obale križa s trgovačkim putom iz pustinje, Wellsted
nazove selam. Bijelci su ovdje rijetkost, za razliku od područja na sjeveru gdje ih smatraju prijetnjom, no ovi su putnici svjetski ljudi — već su vidjeli mnogo toga. U oazi se vijesti lako razmjenjuju bez obzira na boju kože. Naposljetku, samo budala ne želi znati prema kakvome mjestu putuje. Wellsted pije obvezatnu kavu i jede slatke, sočne mujhoolah datulje s ostalim ljudima. Pripadnici plemena smiju se priči o njegovu prvom pokušaju da uzjaše devu i čude se duljini putovanja preko mora iz Southamptona. Wellsted zna da je ova razmjena priča važan element zbližavanja uz logorsku vatru. Također zna kako je manje izgledno da će netko pretjerivati ako je bliže događaju u vremenu i prostoru. Stoga kad su mu ljudi rekli da su čuli kako je ekspedicija dvojice nevjernika, koje su vodili dhofarijski vodiči uvrijedila emira te su ih sada zarobili, on im je povjerovao. »Znate li kako se zovu? Kako izgledaju? Jesu li živi?« Beduini su opušteni. Polako pijuckaju kavu i govore bez naglašavanja jer glasan ili gorljiv razgovor smatra se neodgojenim. Ne znaju nikakva imena Nazarena niti jesu li još živi. Vijest o njima stara je barem dva tjedna. Tko može reći što im se do sada dogodilo? Jedan od njih ima zlatnu kosu, to je sigurno. A drugi je (pritom slegnu ramenima) naudio emirovoj kćeri. Wellsted ne može zamisliti da bi Jessop mogao biti toliko glup da obeščasti ženu u taboru gdje uživa gostoprimstvo. Doktor je gospodin u svakom smislu te riječi. Međutim, veseli ga što postoji barem jedno svjedočanstvo da su Jessop i Jones živi. »I što očekujete da sada poduzmemo? Da ih naganjamo preko pustinje?« Haines pocrveni od gnjeva kad mu Wellsted javi što je doznao. »Domoroci bulazne! Pričaju priče oko logorske vatre! A čak i da je to istina, Jessop i
Jones su sada već vjerojatno mrtvi!« bio je uporan. »Zacijelo jesu! Rekao bih da su ih vodiči ubili! To bih rekao! Jessop je imao instrumente koji vrijede pravo bogatstvo!« Kapetan se radije drži vjerojatnosti da su divljaci s drevnoga mora krvavo obezglavili njegove ljude. Wellsted shvati da je na njega previše utjecao fundamentalizam vahabita sa sjevera. Njihovo prijeteće ponašanje, svi do zuba naoružani, njihove divlje grožnje, tamne brade i oči koje sijevaju zbrka su agresije koja je obojila kapetanov stav prema svakomu muslimanu na ovom poluotoku. Sada se čini da ne uviđa razliku između pojedinih plemena ili barem ne primjenjuje takvo znanje u svom rasuđivanju. Pa ipak, ideja o bandi odmetničkih Dhofarija Wellstedu se ne čini vjerojatnom ako ni iz kojeg drugog razloga, onda zato što se vodičima plaća za svako putovanje po povratku na obalu. »Dhofariji su poslovni ljudi i uglavnom su liberalni!« istakne on. »Razriješeni ste dužnosti, poručniče!« odvrati kapetan. Nakon što su tjedan dana uzalud čekali kod Adena, jasno je: Haines je tako neprijateljski raspoložen prema Wellstedu da se poručnik zapita nije li trebao predstaviti svoja otkrića kao rezultat ispitivanja koje je proveo jedan od kadeta. Odluči odšutjeti jer sve što bi rekao samo bi izazvalo još veći gnjev. Pa ipak, kapetan očito nije sklon potpuno odustati od potrage. »Nastavit ćemo prema Muscatu!« objavi svima. »Možda ćemo ondje naići na nekakve vijesti.« Za sve članove posade isplovljavanje je pravo olakšanje. Nakon kratkog susreta s Benaresom za vrijeme kojeg je Wellstedu bilo zabranjeno prisustvovati časničkoj večeri, prizor luke Muscat dobrodošao je svakoj duši na Palinurusu, i to iz potpuno različitih razloga. Istina je da nakon malarije
mnogi od članova posade nisu vjerovali kako će doživjeti oplovljavanje poluotoka te su, budući da se to neočekivano dogodilo, jednostavno oduševljeni što mogu nabaviti grog u ilegalnoj točionici koja posluje u stražnjem dijelu nekog starog skladišta na dokovima. Wellsted, međutim, nije digao ruke od nestalih časnika. Odbijao je raspravljati o tom pitanju s kadetima, koji su mu počeli postavljati kojekakva pitanja koja bi trebali uputiti zapovjedniku, te je uspio isposlovati dozvolu da se iskrca na obalu. Kako je brod čvrsto usidren, a njegove dužnosti izvršene, Wellsted se velikim koracima udaljio od dokova i uputio se prema uredu mornaričina agenta u Muscatu, u nadi da bi on mogao imati neke veze koje bi mu mogle pomoći u potrazi. Hainesova je prva briga poslati izvještaj brzim jedrenjakom koji izravno ide u Bombaj, no time se, Wellsted se ne može oteti dojmu, kapetan više želi pokriti nego doista saznati što se dogodilo njegovim ljudima. Dok tako korača, ne osvrće se na poglede kakve bijelac u mornaričkoj uniformi neizostavno privlači na prepunim ulicama glavnoga grada. Ne osvrće se ni na vrućinu koju njegov dobro skrojeni kaput čini još nesnosnijom dok prolazi osunčanim i hladovitim dijelovima ulica. Nije ni pod kakvom zapovijedi, no to mu nije važno - on jednostavno želi doznati što se dogodilo, ne samo radi Jessopa i Jonesa, nego i stoga što je to važno kako bi proširio svoje znanje o ovom poluotoku i o tome kako stvari ovdje funkcioniraju. Zapravo, ako kani steći ugled, to je ključno. Milom ili silom. Što god bude trebalo. Ured mornaričkog agenta skromna je dvokatnica okrečena vapnom, malo izdignuta na brežuljku iznad frenetične vreve ulica u okrugu kod dokova. Agent se zove Ali Ibn Mudar i zastupa interese Indijske mornarice već gotovo dvadeset godina za što prima pozamašnu plaću povrh dobiti uspješnoga posla koji vodi kao trgovac tekstilom, posebice svilom. Ove dvije aktivnosti dobro je
uskladio te njegovi brodovi često uživaju povlašteni položaj kada dođu u dodir s lađama Indijske mornarice. Ibn Mudar savršeno govori engleski. Ima, takve su glasine, europsku ženu, zarobljenu prilikom nekog brodoloma prije nekoliko godina, koju je kupio za astronomsku cijenu i doveo u svoj harem. Tu damu nitko nikad nije vidio u javnosti i nitko ne zna jesu li glasine istinite, no ako je ona poučila Ibn Mudara engleskom, koji joj je vjerojatno materinji jezik, napravila je dobar posao: on govori engleski, iako pomalo komično, s teškim irskim naglaskom. Iz tog razloga u Bombaju ga zovu, i to isključivo njemu iza leđa, Mickey Ibn Mudar ili »naš dragi Mickey«. Tomu usprkos, smatraju da ima dobre veze, da je uslužan i uljudan pa iako ga Wellsted nikada nije upoznao, gaji velika očekivanja dok kuca na suncem izbijeljena vrata i čeka pred njima. Kad je ušao, rashlađenim popločenim dvorištem vodi ga mladi rob odjeven u kanarinski žutu halju, tako dugih trepavica da bi mogle čistiti paučinu sa stropova. Dječak ponudi Wellstedu bakrenu zdjelu hladne vode s ružinim laticama da se umije. Tako i učini te primijeti kako se odmah bolje osjeća maknuvši se na trenutak s ubitačne vrućine. Zatim ga rob uljudno odvede na prvi kat, gdje Ibn Mudar dočeka mladoga poručnika u svom uredu. Dok sunce grije, spušteni kapci održavaju hlad u prostoriji kojom se širi ugodan miris sandalovine. Kroz proreze i izrezbarene zvijezde nazire se divan pogled na zaljev. Na jednoj je strani veliki radni stol od cedrovine sa smotuljcima računa iza kojih su smještene poslovne knjige na nizu bogato izrezbarenih drvenih polica i sandučića. S druge strane nalazi se udoban prostor za sjedenje s izvezenim jastucima i prostirkama od kozje kože. To, međutim, nije agentov dom. On je mnogo velebniji i smješten je na višem dijelu brežuljka. Oduvijek je volio odvajati poslovni život od privatnoga. Čim se nasmiješio i ustao da dočeka posjetitelja,
Wellsted odmah primijeti da je Ibn Mudarova jednostavna džuba načinjena od vrlo finog pamuka — neobično neupadljiva s obzirom da glavni dio njegova prihoda dolazi od trgovine tekstilom. Poručnik razmišlja hoće li spomenuti povijest vlastite obitelji u istom zanatu, no zaključi da bi to bilo neprikladno. Umjesto toga nijemo odmjeri agenta Mornarice. Ibn Mudar, prosijede brade, u srednjim pedesetima, ima samo nekoliko kilograma viška, a njegove oči kao da sve primaju, a ništa ne odaju. Pročisti grlo da nazove selam, no ne zaziva Alaha. Običaji su u ovom uredu isti kao što bi bili u Liverpoolu ili Southamptonu tako da agent Mornarice ispruži ruku te se uz smiješak čvrsto rukuje s Wellstedom. »Drago mi je što ste došli! Upravo sam se spremao poslati poruku na vaš brod. Jeste li za kavu, poručniče?« Wellsted se nije nasmijao, iako ga je to koštalo truda. Njegov je naglasak jak, mogao bi biti iz južne Irske, iz Corka. »Hvala. Baš bi mi prijala kava.« Agent mahne rukom i njegov rob nestane kako bi donio što je potrebno, a obojica zajedno sjednu na hrpu jastuka na podu. Ibn Mudar se odmah svidio Wellstedu. Ovaj čovjek djeluje pouzdano i čini se da se na njega može osloniti. Nadimak »naš dragi Mickey« dobro mu pristaje. »Došli ste po svoje pismo iz Londona, zar ne?« kaže Mickey. Wellsted se prene. Za cijelo vrijeme svoje službe nikada nije primio osobno pismo. Nevjerojatno je da bi ga takav predmet ovdje mogao zateći. »Iz Londona?« ponovi, u glasu mu se osjeća zaprepaštenje. Srce mu počne lupati od spoznaje da bi ovo mogao biti značajan obrat — zar je moguće da je Murray već odgovorio na njegov rukopis? Sigurno će mu trebati više vremena, no
tko zna kako radi taj znameniti izdavač. Pobrojivši tjedne zaključi da je vjerojatno prošlo dovoljno vremena. S iznenađenjem primijeti kako su mu dlanovi odjedanput postali ljepljivi, dok mu je želudac nervozno podrhtavao. Mickey posegne u veliku ulaštenu kutiju kraj jastuka i pruži mu presavijenu omotnicu frankiranu u Mayfairu. Wellsted razlomi mali, crveni pečat. Unutra nailazi na nevješt rukopis — nipošto ne onakav kakav bi očekivao od čovjeka Murrayeva obrazovanja i ugleda. Wellsted duboko udahne, shvaćajući da je ova poslanica još značajnija od one koja bi mogla sadržavati komentare Johna Murraya na njegov opis putovanja po Sokotri. Ovo je pismo poslano iz njegova obiteljskog doma u ulici Molyneux, a datirano je u svibnju — prije dva mjeseca.
Dragi brate, žao mi je što te moram obavijestiti da je nakon nekoliko mjeseci patnje naš djed umro. Pokopali smo ga u župnoj crkvi prije tjedan dana. Osim ove tužne vijesti kod nas je sve dobro. Edward je položio zakletvu i bit će carinik u Greenwichu. Molim te, odsad kada budeš pisao, adresiraj na sebe ili na našega oca. Najsrdačnije, tvoj brat Thomas Wellsted ml. James okrene papir. Pismo mu se čini neprimjereno kratkim. Sjeća se malog Thomasa samo kao djeteta koje jedva da je prestalo nositi pelene, ružičastih obraza, kako uči pentrati se iz kolijevke — bio je dijete kad je James Wellsted napustio dom. Na trenutak se James prepusti mislima, pitajući se kako dječak sada izgleda te ima li još djece rođene nakon njegova odlaska, pa možda ima
bezimenu braću i sestre koji odrastaju u domu njegovih roditelja. Možda nekog Charlesa. Možda čak i Emily ili Elizabeth. Mickey napravi dovoljno dugu stanku da bi Wellsted mogao u miru probaviti vijesti, o čemu god da se radilo. »Sve je dobro u Londonu, nadam se«, reče agent uljudno. »Obiteljske vijesti, to je sve«, Wellsted brzo skrene pozornost s pisma i gurne ga u džep. Nema vremena za osobne stvari ili ga barem nikada ne nalazi. »Nisam došao radi pisma«, priznaje. »Ovdje sam zbog ozbiljnije stvari. Dvojica časnika su nam nestala u unutrašnjosti. Dhofarijski su ih vodiči vodili preko džebela i u pustinju gdje su prije nekoliko tjedana trebali posjetiti beduine. Doktor Jessop, naš brodski liječnik i poručnik Jones. Nisu došli na dogovoreno mjesto i više nismo ništa čuli o njima. Pristali smo u svakoj većoj luci duž obale no nismo puno saznali, premda sam nadomak Adena naišao na skupinu beduina. Čuo sam da je časnike zarobio emir — da su ga na neki način uvrijedili te da ih drže u njegovoj karavani. Opis koji su mi beduini dali odgovara njihovu izgledu, no kapetan — kapetan Haines, naime — vjeruje da su mrtvi. Međutim, kad smo se sastali s Benaresom, kapetan Moresby bio je mišljenja da se moramo u to uvjeriti.« Mickey se počeše po obrazu dugim pomno manikiranim prstom, na kojem nosi debeli prsten od žutoga zlata s crvenim okom. Zatim srkne malo svoje jake kave. »Zarobila ih je emirova karavana i drže ih ondje? Eh, to nije dobro! Raspitat ću se«, kaže. »Prepustite to meni, poručniče Wellsted, i vidjet ću što mogu saznati.« »Stvar je poprilično hitna, gospodine.« Ibn Mudar se nakloni. »Dakako. Istoga trena.« Odrješitošću čovjeka koji je naviknuo obavljati mnogo toga, Ibn Mudar pozove svojega roba. »Dovedi mi Rašida!« naredi. Dječak odjeven u žuto odmah nestane da bi potražio glavnoga službenika, čiji je
ured u Mickeyevu skladištu, nekoliko ulica dalje. Agent ponovno natoči Wellstedovu šalicu i postavi nekoliko pitanja iz pristojnosti. »A vaš posao? Kako napreduju mjerenja?« »Polako, ali sigurno!« nasmiješi se Wellsted. »Grebeni su nemogući, no karte dobro napreduju.« »Ima li francuskih brodova?« To je važno svakom trgovcu koji ima brodove u obližnjim morima. »Samo u neposrednoj blizini egipatske obale. Zapravo, ondje gdje biste ih i očekivali.« »Bit će dobro kad budemo imali karte!« istakne Mickey, a Wellsted na to ništa ne odgovori, samo ispije kavu do kraja. »Mislite li da bi još mogli biti živi?« upita. Izraz agentova lica ni najmanje se ne promijeni. »Moja braća bi rekla da je to sada u Alahovim rukama«, reče. »Vidjet ćemo mogu li doznati što Alah planira. Poslat ću Rašida čim dođe. On je pravi čovjek za taj posao. Prepustite to meni.« Njih se dvojica rukuju i Mickey isprati poručnika do vrata svojega ureda. Dok čeka, Mickey gladi svoju gustu pepeljastu bradu naslonjen na udobne jastuke u kutu sobe kako bi razmislio o svemu. Britanska ga geodetska mjerenja strahovito zanimaju, jer ukoliko budu uspješna, na Crvenome će moru biti mnogo više engleskih brodova, pa će se njemu obraćati za svoje potrebe. Naumio je dobro obaviti posao za Engleze. Mickey je sklon sve raditi dobro — temeljit je i pedantan u svim svojim poslovima. Te će osobine primijeniti i u potrazi za Jessopom i Jonesom — što je lako moguće, uviđa, jedna od najopasnijih situacija u kojoj su ga ikad zamolili za pomoć. Ljudi stalno umiru, no otmica je sasvim drugi par rukava.
Pazi se, kaže on sam sebi. Sam Bog zna što su naumili, vražji gadovi! A sada su još nestala njihova dva čovjeka. Kada Mickey razmišlja o Englezima, glas u njegovoj glavi je uvijek onaj njegove irske supruge Faride, koja drži da se Englezima ne smije bespogovorno vjerovati. Njezino pleme, čini se, u vječnom je ratu s tim moreplovcima ružičaste kože, iako dijele zajednički jezik. Mickey vjeruje Faridinu sudu. Bio je mlad kad ju je kupio na dražbi nakon što je bila zarobljena u brodolomu. Bio je nagao mladi trgovac od dvadeset godina koji se brzo obogatio. Želio je pokazati svijetu da je kozmopolit i znao je da bi ga egzotična ljepotica bijele kože u njegovu haremu jednako proslavila kao bilo koja bala fine svile. Ljubav nije bila u pitanju. Međutim, kad ju je upoznao, shvatio je koliko je usredotočio svu svoju pozornost na poslovanje i kako je malo znao o svijetu izvan toga. Isprva je očekivao da će biti ogorčena što su je zarobili i prodali, no nakon samo dva tjedna iskreno mu je rekla da je njegova kuća sto puta veća od kućice u Rowgaranneu u grofoviji Cork, gdje je odrasla, da je ondje veći dio svog djetinjstva i mladosti provela u gladi, hladnoći i neimaštini te da bi rado ostala u njegovu prekrasnom haremu, pogotovo kao njegova supruga. Zemlja bijelaca Mickeyu se još čini kao neko kraljevstvo iz bajke. Krajolik koji Farida opisuje bez sumnje je takav, a opet, tako je egzotičan. Kune se da u Corku toliko pada kiša da je većina zemlje pod močvarom, te da je tako hladno da se kapljice kiše katkada potpuno smrznu. To mu je osobito teško zamisliti — Mickey, unatoč tomu što je trgovac, nikada nije napustio jug Arapskog poluotoka i sama pomisao na studeno, gnjecavo blato gotovo mu je neshvatljiva. To što ljudi u tim krajevima žive od krumpira, a da su im začini praktički nepoznati jednostavno je bizarno. Štoviše, odsutnost deva i gazela u pričama o domovini koje mu priča njegova žena istinski mu je jeziva. A i nevjernici imaju tako neobična imena — MacGregor, McLean i
O’Donnell. »Baš si blesav!« smije se Farida, odmahujući svojom elegantnom rukom bijelom poput snijega. »To je samo kao tvoj Ibn. MacGregor je sin Gregora (to je ime čovjeka koji me naučio čitati — naš svećenik), dok je O’Donnell (a to je moje ime, znaš) sin Donnella. To je isto kao i tvoje ime — Ibn Mudar — sin Mudara. Ili Ibn Rašid, sin Rašida. Riječ Ibn je samo O ili Mac u engleskome, ili bolje rečeno u galskome. Nećemo ulaziti u Fitzove, dragi. No to je samo način na koji označavaš obitelj — kao i sva imena. Zar ne vidiš?« Isprva se Mickey nikako nije mogao naviknuti — europski jezici jednostavno imaju previše suglasnika. Siguran je da se nikada neće u potpunosti naviknuti na to kako zvuče. »Vi arapski momci«, nastavlja Farida, »uvelike se hvališete! Mi samo naše glavne vojnike, naše boksače i hrvače nazivamo Nož ili Uragan, dok vi dečki imate bezbroj takvih imena — ozbiljni ljudi mogu biti Al ovo ili Al ono. Pas, Lopov, Lav! Pa nek’ vam bude, kažem ja! Vi ste ratnici svi do jednoga. Možete biti Ali Ibn Mudar, Ali Al Malik — Ali Kralj. Ja sam sada, naposljetku, tvoje vlasništvo, a ti si moj gospodar, baš kao da si kraljevskoga roda!« Mickey je strastveno poljubio svoju suprugu u usta. Ona je predivna žena. Zavoljela je ovu kuću daleko više nego što se uopće mogao nadati i, što je još i važnije, prava je blagodat u poslu. Farida nije opterećena arapskim manirama i običajima, a njezina širokogrudnost ostavila je traga i na njezinu mužu, kojega su njezine priče sve više zaokupljale. Njegov se svijet počeo širiti. No najčudnije od svega jest da u Faridinoj zemlji, čini se, muškarci uzimaju samo jednu ženu. Ili, kako ona kaže s karakterističnim hihotanjem, »jednu po jednu ženu«. Mickeyja je to potreslo do temelja — to se doima posve barbarskom praksom!
»Ali što se događa s ostalim ženama koje muškarac poželi?« upita. »Upravo tako, mali moj!« naceri se Farida. »U ovim krajevima imate nešto što bih ja nazvala izvedivim sustavom. Vidim da bi ovo moglo zbilja lijepo funkcionirati.« Tijekom godina ostala je neopisivo strana unatoč svim sposobnostima i bezrezervnom načinu na koji je prihvatila svoj novi arapski život. Dok se ostale njegove smeđooke ljepotice beskonačno mirišu egzotičnim uljima, kovrčaju kosu u sjajne vitice i luduju za pravim vrtićem djece što su ih izrodile, Farida ili Fanny, kako je najprije željela da je zovu, već je prvi dan zatražila pero i tintu kako bi crtala biljke u Mickeyevu dvorišnom vrtu te pisala kilometre poezije i proze. Nakon šest mjeseci otkako je stigla, Biser, kako je on naziva od milja, govorila je arapski kao sveučilišni profesor. Čitala je i napamet učila duge izvatke iz Kurana te si šivala niz svilenih odjevnih predmeta od haremske zalihe materijala koji su se pokazali vrlo izazovnima za Mickeya O’Mudara. »Nikad nisam bila bez steznika. Neću valjda sada početi, dovraga!« govorila je. Mickey nikada nije znao što će ona sljedeće učiniti, što bi mogla pročitati ili kakve bi čudne ideje mogla iznijeti. No najviše mu se na njoj sviđalo što voli ugađati i sebi kao i njemu — u krevetu i izvan njega. Bio je to neodoljivi izazov nakon godina što ih je proveo sa ženama koje su odgajane da bi služile. Farida je doista biser kakvog nema, a obasjava je iskra neovisnosti koja joj je tako prirođena uz oštroumnu inteligenciju, ona mu stimulira i um i tijelo. Nije mu ni najmanje važno što mu svih ovih godina nije rodila dijete. Zapravo, to samo pridodaje njezinoj privlačnosti, time se razlikuje od njegovih ostalih žena. Vjerojatno je to i jedini razlog zašto ostale žene u haremu prihvaćaju ovu čudnu bljedoliku strankinju. Ona im nije — barem što se njih tiče — konkurencija, jer nema sina koji bi se nadmetao s
njihovima. Ona je, smatraju, tek Mickeyeva puka ljubavna razonoda. »Žališ li ti?« pitao bi je. »Pa ne možeš reći da nismo pokušali«, odgovarala bi mu uz hihotanje. Voli je još i više što je tako zadovoljna. Farida ima hvalevrijednu sposobnost prilagodbe svim okolnostima te on nikada ne bi bio ondje gdje je danas da nije bilo nje. Naposljetku, upravo mu je Farida omogućila posao u mornarici. Možda ga i ne bi prihvatio da ga ona nije na to potaknula. Kad joj je ispričao o prilici koja se pojavila, Farida ga nije osuđivala zbog nedostatka muževnosti što je s njom podijelio strah — ona je to svladala jednakom lakoćom kao što je prihvatila njihovu naviku raspravljanja o književnosti i umjetnosti (što je također, kad malo bolje razmisli, neobično). »Dakle«, pijuckala je čašu ružine vodice i soka nara te razmišljala o Mickeyevoj glatkoj kestenjastoj koži dok je kraj nje ležao gol na ljubičastim satenskim plahtama koje je upravo ona odabrala između raskošnih zaliha raznih tkanina dostupnima svim njegovim ženama. »Suradnja s Englezima, ha? Pa, moj ti je savjet, dragi mužu, da im uzmeš novac! Englezi ga imaju na bacanje! Uzmi im novac i dobro im naplati, budi pošten prema njima — pošten prema sebi — no nikada im ne vjeruj. Pojedinačno su dobri, uvjerena sam u to, no kao narod zabit će ti nož u leđa, a da ni okom ne trepnu! Moj je otac, Bog ga blagoslovio, znao govoriti da ne možeš vjerovati četirima stvarima: bikovu rogu, psećem zubu, konjskom kopitu i engleskom osmijehu. A čovjek poput tebe, dobar čovjek smeđe kože, vrijedi im čak i manje nego siromašan katolik. Upamti to, dragi, što god da se dogodi, kakve god prijatelje misliš da si našao — ti si za njih crnjo i ništa drugo!« U procesu koji se može opisati samo kao trajna poduka,
Mickeyeva bljedolika žena uči ga ponešto o europskim običajima i tumači mu kako se ponašaju Britanci te kakve su im manire i poslovni običaji, tako kada je pristao na Allenbyjev prijedlog i preuzeo mjesto mornaričkog agenta, časnici s kojima je dolazio u doticaj instinktivno su osjećali da on nekako razumije što Mornarica treba. Brzo je postao njihovim čovjekom od povjerenja i cijela ga je služba zavoljela. Sada, premda je već davno zašao u četrdesete i svakom godinom pokazuje sve manje interesa za vođenje kućanstva i kućanskih pitanja, Mickey se još i dalje redovito obraća upravo Faridi za društvo i savjet. Upravo nju najviše želi kada dođe vrijeme za počinak. Pokušao je tražiti mišljenje od ostalih svojih žena, no razgovor nikada nije išao dalje od onoga što one misle da on od njih želi čuti. Ona zadnjih dana, kao i uvijek, najviše uživa u mahnitu pisanju i čitanju svakog arapskog teksta koji joj dođe pod ruku. Recitira poeziju, šapuće dobro sročene iako profane stihove u muževo uho dok ga povlači na svoje bijelo tijelo. A najviše iznenađuje, s obzirom na to da je žena, što, koliko se on može sjetiti, nikada ni u čemu nije imala krivo. Sa stubišta koje vodi u Mickeyev ured začuje se topot, Rašid stiže iz skladišta. Nedavno je stavio kanu na kosu, ali se odmah predomislio vidjevši kakva je užasna boja nastala, pa sada nosi dugo pokrivalo za glavu kako bi pokrio blistavu narančastu boju dok ne izblijedi. Iza njega leprša tkanina te se stoga njegov ulazak doima neočekivano otmjenim. »Selam alejkum!« nakloni se dječak. Potječe od duge loze abaditskih stočara te je pukim slučajem naučio čitati kad su ga zbog bolesti poslali u Muscat u dom daljnjeg rođaka. Otkrivši neprocjenjive vještine u poslovima uprave, koje su neizmjerno pomogle Mickeyevu poslu, Rašid se nikada nije vratio bijednoj karavani u kojoj je proveo prvih deset godina svojega
života. On je i vješt jahač konja, a dobar je i s devama. Zna kako preživjeti u pustinji. »Trebam te da pođeš sa mnom!« kaže Mickey. »Neće nas biti nekoliko dana. Moram naći dva beduina na džebelu koji mi mogu pomoći. Nestala su dva bijelca. Moramo ih naći! No mislim da bi se najprije valjalo raspitati u gradu.« Rašid se uzvrpolji, počne poskakivati s noge na nogu vrlo lagano, jedva uočljivim pokretima koje je Mickey u potpunosti razumio. »Oh da, Rašide. Dobit ćemo nagradu ako ih nađemo. I ti i ja! Ako su još živi.«
'
Petnaesto poglavlje
Šest
tjedana nakon što su ih zatočili i nakon što se tabor dva puta preselio, Jessop shvaća da je prokletstvo liječnika da zna što čovjek može preživjeti, a što ne može. Njegova profesija baš i ne ostavlja mnogo prostora za nadu. Zapita se preživljava li Jones lakše od njega upravo zbog toga, jer Jones uspijeva vjerovati kako će ih ovakvo postupanje prema njima ubiti, da će sve uskoro biti gotovo. Jessop, međutim, shvaća da emir ima osobit dar. Izvrstan je u održavanju ljudi na životu. Jedva jedvice. Zbog vrućine su još više malaksali, a kad malo bolje razmisli, logično mu je da to i ne traje tako dugo. Zaboga, ta Palinurus je sigurno tek nedavno napustio mjesto sastanka u Adenu! No svaki dan ovdje bio je pravi pakao — vrućina i užas što nikada ne znaju kada će ih izvući iz šatora i prisiliti da marširaju kilometrima po noći ili, i još gore, odrubiti im glave. Jessop je siguran da je negdje pročitao kako je odrubljivanje glava najizglednije. Njih su dvojica brzo postali hrpa samih kostiju i kože — doktor ima dobrih trinaest kilograma manje od onoga što smatra svojom savršenom težinom od 90 kilograma za punu snagu s kojom je napustio Bombaj prije svih ovih mjeseci. Sada mu je preostalo vrlo malo snage. Neko se vrijeme nadao da će ogrebotine nastale za vrijeme njihova početnog opiranja pri vezivanju možda izazvati otrovanje krvi ili da će im se jednako tako inficirati znak kojim im je emir dao žigosati na stražnjice, no niti jedna od tih mogućnosti nije se dogodila kako bi izbavila njega i Jonesa iz ovoga zatočeniš-
tva te mogu samo rezignirano čekati, beskonačno, i unatoč svemu nadati se da će dobiti kakvu hranu i vodu. Kad bi oskudni obroci prestali, barem bi to bio kraj ovom prokletstvu. U ovako oslabljenom stanju, dva dana bez hrane i vode zasigurno bi bila dovoljna. Međutim, kad njihov tamničar kamena pogleda stigne i iz kozje mješine polije nekakvu toplu slankastu tekućinu po Jessopovu licu, ne može si pomoći, a da je očajnički ne liže. Nagon za preživljavanjem, primjećuje, jači je od logičnog odgovora na situaciju, a žeđ pretvara svakog čovjeka, pa i znanstvenika, u uspaničenu, brbljavu, moleću budalu. Doktor je shvatio da čovjek može sjediti u vlastitu izmetu, mučen glađu, peći se u vlastitoj koži, a ipak preživjeti protiv svoje volje. »I meni!« preklinje Jones i dobije tamni mlaz mlake tekućine. Ispalo je da Jones nema nimalo dostojanstva, a dobrote još manje. Jessop mu ne zamjera, a uostalom to i nije neko iznenađenje. Jessop sumnja da Jones seksualno zadovoljava jednog stražara za dodatnu hranu kad ga ovaj povremeno odvede. Prvo, nikad ne spominje što se događa kad izađe iz šatora, što je čudno. A i poručnikova težina nije tako dramatično opala kao doktorova. Jessop nije siguran što bi učinio da ima tu mogućnost — Jonesova plava kosa očito je zanimljivija onima koji imaju te sklonosti. Kako bilo da bilo, ne želi razmišljati o tome. Kad očajnički ne priželjkuje vlastitu smrt, mnogo radije mašta ili o svježim zelenim jabukama i o šetnji vijugavim puteljcima na očevu imanju malo prije odlaska ili, povremeno, luđačkom snu kako bježi iz šatora, krade devu i nekako bježi i nadmudruje emirove dobro uhranjene ratnike na njihovu vlastitu području, te nalazi spas na obali. Oba sna doimaju se jednako nevjerojatnima i nerealnima, no svejedno ga zaokupljaju. Na džebelu postoje falaji — kameni irigacijski sustavi koji prenose vodu. Sagradili su ih Perzijanci prije više od tisuću
godina. Jessop sanjari kako se kupa u jednome od njih. Zašto mu jednostavno ne dopuštaju da umre? Navečer uglavnom dobiju nekakvu rijetku juhu — razvodnjene poluužegle ostatke jela koje je nekoliko dana ranije bilo posluženo na emirovu stolu. Vlaga u toj kaši važna je kao hrana iako je Jessop primijetio da se manje znoji te se stoga ne može rashladiti. Zna da je u uznapredovalom stadiju dehidracije i misli da bi bilo dobro pisati svom profesoru na fakultetu King’s sveučilišta Cambridge o tom fenomenu. Stari bi bez sumnje bio zainteresiran jer ljudsko mu je tijelo oduvijek bilo beskrajno zanimljivo i iznad svega zna cijeniti empirijske pokuse. Obojici je prestala rasti brada, pa su im rijetki čuperci zamršeni na licu. Mislite li previše o tome, počne vas neizdrživo svrbjeti. Jessopa iz ovog sanjarenja prene glas njegova druga u nevolji. »Ne vidim...« Jones izgovori prve suvisle riječi u zadnjih nekoliko tjedana koje se ne odnose na preklinjanje za hranu ili vodu. »Nemam blagog pojma kako ćemo se izvući odavde, stari.« Jessop se nasmije više od šoka nego zato što mu je to zabavno. Pretpostavljao je da Jones, jednako kao i on, želi smrt, no to očito nije bilo tako. »Zbilja«, nastavlja Jones, kao da je to tek sada shvatio, »najviše što možemo ako se oslobodimo užadi jest pobjeći. No kako bismo preživjeli? Posvuda je samo pijesak. Pijesak i vrelo sunce. Cijela ova vražja zemlja je peć!« »Nećemo preživjeti«, reče doktor umorno. »Barem ne još zadugo, nadam se. Još malo gladovanja i gotovi smo, prijatelju, i to je moje stručno medicinsko mišljenje.« Poručniku to očito nije palo na pamet. Možda, pita se Jessop, misli da je ovo priča iz neke zbirke pripovijesti i moramo se spasiti jer, budući da smo bijelci, mi smo junaci. Tada shvati da Jones nije imao previše veze s realnošću čak
i prije nego što im je sreća okrenula leđa te ne razumije da je prljav, odrpan i da lebdi na rubu života. »Ali poslat će nekoga kada shvate da smo nestali, zar ne? Mislim, mi smo britanski podanici!« Poručnik je uspio zazvučati gotovo preneraženo. Zapravo je to doista začudno i Jessop nema srca istaknuti kako Haines jest dobronamjeran, ali ne uvijek učinkovit, a samo bi nevjerojatno učinkovit čovjek uspio prijeći vrelu pustinju i naći ih. Sve to treba učiniti brzo — jer u ovim okolnostima doktor sebi i svom sudrugu ne predviđa više od kojeg tjedna života. Čovjek može preživjeti tri mjeseca bez hrane, dakako, to uvijek stoji — a ipak dobivaju nekakve obroke. No, smatra on, uz vrućinu dva mjeseca u tim uvjetima djeluju nevjerojatno osim ako se situacija ne popravi. Bilo kako bilo, doktoru se čini kako nije u prirodi kapetana Hainesa da pošalje svoje ljude u tragačku ekspediciju ili da se prihvati mukotrpnih pregovora s beduinima. Da se emir kanio predomisliti, to bi već dosad zasigurno učinio. Jedina nada koja im preostaje jest da je zatražio otkupninu za njih iako to nitko nije spomenuo, a to bi bilo uistinu drsko od njega, s obzirom na to da su već platili za njegovo gostoprimstvo. Jessop je užasnut. Nije namjerno ubio tu prokletu djevojčicu. Štoviše, izliječio je sve ostale! To se ne može objasniti. Emir tuguje, nerazuman je. Možda se nikad neće urazumiti i to je cijela istina. Preveliki je napor uopće razmišljati o tome. »Što misliš, koliko smo već dugo ovdje?« Jones prekine lutanje doktorovih misli. »Koliko dugo misliš da će im trebati da okupe vojsku i dođu po nas? Čini mi se da smo ionako predugo ovdje svezani.« Dobro je to pitanje. Jessop pokušava izračunati koliko je vremena moglo proći, no problem je u tome što se svi vreli dani stapaju jedan u drugi. Nemoguće je mjeriti vrijeme.
Radi se o tjednima, misli, ne mjesecima. Siguran je u to iako je svjestan da se lako može zbuniti u ovim uvjetima. Tko zna, možda su ovdje već godinu dana, ili i dulje. Tamnovanje u šatoru povremeno prekida pješčana oluja ili pokoji dan iscrpljujućeg marširanja do druge oaze gdje se opet podiže šator, a njih dvojicu ponovno vežu za kolac. Jednom su imali sreće da je užad bila dovoljno dugačka pa su mogli spavati na trbuhu. Spavanje na trbuhu, naučio je Jessop, smanjuje bol od ekstremne gladi. Danas su, međutim, spone previše uske da bi im to omogućile. Ovako su vezani već strašno dugo, razmišlja, no koliko je to točno nema pojma. »Sigurno nas ovako drže već nekoliko tjedana!« najbolje je što može reći. »Pa nadam se da će spasilačka ekspedicija ubrzo stići!« kaže poručnik razdražljivo, kao da mu kočija kasni na operu ili se vikar i njegova sestra iz neobjašnjivog razloga nisu pojavili na čaju. »Zbilja se nadam!«
Šesnaesto poglavlje
Nakon
nekoliko tjedana Zena je uvidjela da je nevidljiva gotovo svima u palači njezina gospodara. Sluge dolaze i odlaze, svatko s određenim popisom dužnosti koje moraju izvršiti kao urice. Ona ne mora čistiti niti kuhati, čak se ne mora ni prati — sve se jednostavno nekako dogodi, a da se ne mora nimalo potruditi. Pladanj hrane stiže dva puta na dan. Donose joj vrčeve mirisne vode da se može prati. Dobiva čistu odjeću, a šutljiva crnkinja, očiju kao u košute, češlja i uređuje Zeninu kosu. To je sidi robinja koja ne govori ni arapski niti njezin abesinski jezik, niti, čini se, ikakav jezik uopće. Nikada ne upućuje ni riječi nikomu, a ne upušta se ni u komunikaciju znakovnim jezikom jer Zena je pokušala i to. Čini joj se da robovi čiste pokućstvo, namještaju krevet, nadolijevaju ulje u svjetiljkama, metu podove, ostavljaju svježu vodu i slatkiše za gospodarov užitak te se brinu za nju na jednak način kao što se brinu i za sve ostalo — za njih nema razlike između neživih predmeta njihova gospodara i djevojke koja je po cijele dane zatvorena u njegovoj ložnici. Sve je to veoma poslovno. Ovako se sigurno osjećaju kućni ljubimci, pomisli Zena, a onda shvati da se, prema njezinu iskustvu, čak i prema kućnim ljubimcima obično odnosi s nešto ljubavi. U međuvremenu, svako jutro gospodar ustaje malo nakon izlaska sunca, moli se i odlazi. Navečer se vraća u
sobu s jednim od trojice ili četvorice mladih robova, koji su njegovi miljenici, a povremeno i s dvojicom istodobno. Zena gotovo svaki dan provodi sjedeći kraj prozora gdje može jednostavno promatrati što se događa na ulici. Ulični trgovci u bijelim džubama i ozbiljni robovi kamena lica idu za svojim poslom, mišićavi crni nosači nose tajnovite zatvorene nosiljke, a teklići oštra pogleda uvijek žure, mršavi kao čačkalice od obavljanja mnogih poslova. Dolje niz brdo nazire se azurno more, čak preko zaljeva i tjesnaca Hormuz. Noću su zvijezde čarobne, iako joj nijedan oblik koji ocrtavaju na nebu nije poznat ili barem nije na mjestu gdje ona očekuje da bude, kao kad ih je promatrala iz miomirisna, raskošna vidikovca na imanju njezine bake gdje je znala sjediti u tami i slušati cvrčke te crtkala oblike spajajući točkice što ih čine sjajne zvijezde na nebu. Zena jako voli zalaske sunca u Muscatu, pa nakon što se vatreno nebo smiri u tami uživa u promatranju tolikih udaljenih ljudi koji se kreću u svojim kućama, jedu sa svojim obiteljima i goste se s prijateljima dok grad zatvara svoje kapke i pali svjetiljke. Kad gospodar stigne u svoju sobu, uvijek je vrlo kasno. Zena pali naftu u iščekivanju, no kad on žustro uleti kroz vrata samo je nehajno otpravi čim se pojavi njegov rob — baš kao što je učinio prve noći kada ga je upoznala. Ležeći u hodniku na prohladnim glinenim pločicama koje pokrivaju pod, čuje pokoji lascivni vrisak iza debelih vrata od cedrovine i zaspi nakon ponoći, gledajući nisko ovješen mjesec, a budi se tek kada s prvim crvenim tračkom zore na horizontu mujezin počne pozivati na molitvu. Molitva je bolja od sna, odjekuje zaljevom iz minareta po cijelome gradu, pozivajući muškarce na fajir i zadajući ritam Zeninu danu iako se ne moli kad čuje poziv. Kada glazba utihne, vrata sobe se otvaraju i gospodarovi je dječaci prekoračuju na putu za vlastite odaje. Zatim ona strpljivo čeka, vrzma se možda pola sata ili više, sluša kako se ukućani bude —
zvuci dalekih vrata što se otvaraju i zatvaraju, djetetov glas i ženin smijeh — prije nego što i sam gospodar ode te ona može zauzeti svoje mjesto, kao nekakva ukrasna lutka na jastucima uz prozor. Zena je otupjela od jednoličnoga dnevnog ritma te joj je, nakon početnoga olakšanja što je hrane i paze na nju, vrlo brzo postalo dozlaboga dosadno. U takvoj situaciji čak i malena promjena rutine može izazvati pravi šok te se tako jedne večeri zaprepastila kada se gospodar vratio sam i bijesan. Zalupio je vratima i, bacivši se na jastuke kao zlovoljno dijete, gurnuo prst u mjedenu posudicu slatkiša od ružinih latica koja se svakodnevno puni. Zatim je duboko uzdahnuo. Bio je to dramatičan uzdah. Gospodar je želio nešto reći. Zena je oklijevala. Pogled svojih velikih crnih očiju usmjerila je prema vratima. Dječak treba stići svaki čas. Gospodar još jedanput duboko uzdahne. To je nešto najzanimljivije što se dogodilo u zadnja dva tjedna. Zena odluči povući potez. Elegantnim korakom prijeđe na drugu stranu sobe, kukovi joj se njišu ispod svjetlucava, plava džilbaba. Pokorno sklopi dlanove, smjerno spusti pogled i pokloni se do poda i padne ničice kraj gospodarevih nogu. Gospodar prinese još jedan slatkiš ustima, ostavljajući trag šećernoga praha po baršunastim jastucima. Zagleda se u Zeninu dugačku kovrčavu kosu koja je ležala na sagu pred njime. Pomisli kako nalikuje valu što se razbija o obalu, koji mu se približava dok sjedi na pijesku. Dođe mu da je udari nogom, no uspijeva se obuzdati. »Zašto su tebe poslali, pojma nemam«, reče. Zena podigne pogled i nasmiješi se. Nije glupa i ne mora dopustiti da se tako prema njoj ponaša. »Oh, gospodaru, mislim da su me poslali u nadi da ću vas uspjeti dovesti u napast. Zar to niste i sami rekli prvoga dana kada sam stigla?« »Da, da!« nasmije se. »Imaš pravo! To je točno tako!«
Prezirno se nasmije i odmahne rukom da pokaže koliko je ta zamisao smiješna. »Moj otac misli, ako volim Arana i Sama koji su crni kao ti... Galla! Pih! On je budala! Kako se usuđuje?« Zeni je neugodno. Što može reći? Da su potrošili bogatstvo na nju? Da su je u prošlosti mnogi muškarci smatrali privlačnom? Da je prije tri godine njezina baka dobila ponudu od dva konja i bijelog pauna za njezinu ruku ako bi arapskom trgovcu mogli dokazati da je djevica? Da je jedan imam obećao punu škrinju zlata no da starica nije željela dopustiti da ode s njim jer je smatrala da je Zena premlada? Sada shvaća da ju je starica previše štitila. »Naći ćemo ti otmjena etiopskog princa, ljubavi«, obećala joj je, »kada dođe pravo vrijeme. I rodit ćeš kralja našoj zemlji.« Njezina gospodara to nimalo ne zanima. Na trenutak Zena oklijeva, a onda samo prozbori: »Želite li da vam plešem? Znala sam plesati u bakinoj kući.« Gospodar baci pogled na nju, a zatim ga uperi u daljinu, pun bijesa zbog situacije koja ju je dovela ovamo. Zatim učini kretnju rukom. »Pleši onda«, reče kratko. Nema glazbe, čak ni bubnja, no to nije važno. Zena jednostavno zamišlja kako Yari svira za nju, kao što to stotinu puta prije činio. Zamišlja da je Baba još živa i da pleše za njezine goste nakon veličanstvene gozbe. Podiže ruke i počinje kružiti njima, lako nalazeći vlastiti ritam i, gipko kao dyk dyk u grmlju, u svojoj mašti otpleše u Abesiniju. Kosa joj poput zavjese pada preko lica te je u ritmu zabacuje amo-tamo, udara nogama i lelujavo kruži bokovima, trepće trepavicama i sijeva očima. Gipka je poput rijeke, a dok pleše, vrteći se poput derviša, njiše bokovima kao djevojka na prodaju sa sajma. Kreće se mahnito kao da tim ritmom može odagnati sve dane neaktivnosti. Pleše sve dok potpuno ne zaboravi na gospodara, a kada joj glazba u glavi utihne, koža joj se zarumeni od užitka te se zadihana uz širok osmijeh sruši na živopisne jastuke do njega.
Gospodar joj zaplješće. Smije se. »Ako bih ikad...« počne, ponesen ovom predstavom trenutak prije nego što se sabere i ostavi nedovršenu rečenicu da visi u zraku. »Vrlo si lijepa«, završi. »Za ženu.« »Mislite li«, pita ga Zena, »da će me odvesti ako ne budete željeli?« Gospodar slegne ramenima. »Ne znam što će učiniti. Svim mojim robovima večeras su dali druge zadatke kako bih došao ovamo k tebi, da budemo sami. Zamalo sam ostao spavati u prizemlju! Žele da se oženim, no ako to učinim, boje se da ću osramotiti obitelj. Ako ne bude djece, žena može zatražiti rastavu.« Glas mu zvuči iskreno, u njemu ima i tračka osjećaja. Zena ga žali. »Mogu večeras spavati ovdje«, reče, »ako želite. Nitko neće znati što se jest ili što se nije dogodilo.« Gospodar je pogleda kao da je poludjela te ona na trenutak pomisli da je pretjerala. Zatim on pruži ruke prema njoj i privine je k sebi. Još nitko nikada nije poljubio Zenu. Gospodareva su usta mekana i imaju okus po slatkoj ružinoj vodici te se ona iznenadi kako mu je lako uzvratila poljubac. Ljubljenje je, pomisli, poput plesa — mnogo je bolje kad se izgubite u njemu i ne razmišljate previše. Osjećaj je ugodan. Glasno uzdahne. Koža mu miriše na dim njegove nargile — aromatična je i mošusna. U njegovim kretnjama osjeća nježnost što je iznenađuje, a od dodira njegove bradice obrazom joj prolaze trnci. Zena se baci nauznak na jastuke, a gospodar sporom kretnjom prođe rukom po njezinu tijelu. »Nema smisla«, reče tužno. »Previše si... mekana.« Zena ga zagrli. Ne zna što bi više mogao željeti. Poljubac je barem razbio monotoniju. Ima nečega divno zastrašujućeg u tom zavođenju, pomisli — pravi užitak! Barem se nešto napokon dogodilo. Međutim, gospodar izgleda izgubljeno. Zena ga zna utješiti. »Nitko neće znati«, obeća mu. »Nitko neće znati. Hajde,
dopustite mi da vas smjestim u krevet i spavat ću uz vas. Dajte mi ruku.« Sljedeće jutro kada su robovi došli oprati Zenu i očistiti sobu, donijeli su novi džilbab načinjen od bijele koprenaste tkanine tako fine da bi mogla proći kao paučina. Krojen je tako da pogledu otkriva njezin zamamni tamni dekolte, a obrubljen je zlatnom i srebrnom vrpcom. S njime je stigla i kutija koja je sadržala tri debele zlatne narukvice te lančić za gležanj s malenim zvoncima. Dva prozirna crvena šala za ples postavljena su kraj jastuka da ih lako može uzeti. Potom uđe nijema sidi, uredi Zeninu kosu i na kovrče joj naniže zveckav niz lijepih kuglica od jantara. Zatim joj raskošne pramenove namiriše narančinim cvijetom. Nakon toga, donijeli su joj topli tanjur pečene piletine i slatki mliječni puding s kriškama ušećerena limuna prelivenog sirupom od ražinih latica. Gledaju me, pomisli Zena, krećući se oprezno, jer sada sa svakom kretnjom zvecka poput zvona. Znaju da sam plesala za
njega. Znaju da prošlu noć nisam spavala vani.
Sedamnaesto poglavlje
Od
onog jutra kad se Zena bacila na prvi obrok nakon više mjeseci, obilniji nego što je mogla pojesti, proći će više od dvadeset godina do rođenja Sigmunda Freuda u austrijskome gradu Priboru. Zapravo, ni Freudova majka još nije bila u primisli svojega plavookog oca, a što se tiče Carla Junga, njegov genij neće vidjeti svjetlo dana još dobrih šezdeset godina. Stoga se sa svakom sigurnošću može reći da nitko — niti jedna jedina duša — na cijelom svijetu nije imao pojma zašto je Kasimu i Ibn Mohammedu, najslavnijim trgovcima robljem na cijelom Arapskom poluotoku, bilo toliko mrsko vratiti se u Muscat. Ovo bi, naposljetku, trebao biti razlog zašto se izlažu oskudici tijekom dugih putovanja — zarađivanje novca dovoljnog za raskošan dom, beskrajne gozbe s prijateljima, mnoštvo robinja, harem poslušnih žena, prepun djece i svih materijalnih dobara koja čovjek može poželjeti. Zahvaljujući njihovu predanom barbarstvu u otimanju tisuća i tisuća duša tijekom svih ovih godina, Kasim i Ibn Mohammed su među najbogatijim ljudima u Omanu, a redoviti danak koji plaćaju sultanu za povlasticu da budu njegovi podanici mogao bi cijelu jednu godinu obilno hraniti stanovništvo cijele zemlje kuskusom i pečenom kozletinom. Mickey šalje poruku po Rašidu, neka dva sata prije svog dolaska. Želi se najaviti. Kada je stigao pred Ibn Mohammedovu zgradu, dječak je čekao vani, u sjeni koju je
bacala obična blijeda platnena tenda postavljena duž cijele kuće. Rašid, koji po svojoj građi nije u stanju poduzeti nikakav napor osim ako to nije apsolutno nužno, čuči kraj vrata i ustaje tek kad Mickey stane tik pred njega. »Predao si moju poruku?« »Jesam.« »Je li što rekao?« Rašid odmahne glavom. Mickey se boji da su ta dvojica tek nedavno stigla te da će imati previše posla da bi mu pomogli, no ako itko može saznati što se događa u pustinji, onkraj vadija i preko džebela, onda su to Ibn Mohammed i Kasim. Obojicu prati opravdani glas čvrstih ljudi, neumoljivih kao i sama divlja pustinja, a rado se hvale i velikom mrežom veza, uhoda i doušnika koji će im uvelike olakšati potragu za Jessopom i Jonesom te pregovore o njihovu oslobađanju. Beduini koje se Mickey nada uposliti u tu svrhu, prije će pristati ukoliko iza toga stanu Ibn Mohammed i Kasim. Mickey kao pravi mešetar uvijek traži što više pomoći za bilo koji posao koji poduzima, a kada je situacija tako delikatna kao ova, to je zasigurno pametan potez. Neće biti lako naći Jessopa i Jonesa, a za njihovo oslobađanje bit će potrebna istinska vještina. Stajao je pred teškim okovanim vratima te izravnavši nabore svoje halje, rekao Rašidu da se dotjera te upravo u trenutku kada se spremao pokucati na vrata, Kasim neočekivano hitro dokasa prema kući, sam na bogato urešenom crnom pastuhu, iza kojega se sa sedla vijore duge crvene vrpce što izgleda osobito dojmljivo u suprotnosti s njegovim sjajnim, crnim sapima. U crnoj halji i dugoj, tamnoj kafiji, Kasim je prava slika i prilika tame zajedno s majmunčićem na ramenu poput duha pratitelja. Stigavši pred vrata, povuče uzde, podigne oblak bijele prašine kada se konjska kopita zaustave na suhome tlu. Kasim spretno sjaši kraj Mickeya, a majmunčić se i dalje drži za njega. Njegova raskošna halja zalepršala je iza njega te se stoga cijeli
prizor doimao poput baleta i on se s poštovanjem naklonio spustivši pogled svojih čokoladnih očiju.
»Selam alejkum!« »Alejkum selam!« Budući da se njih dvojica odavno poznaju, tri se puta ovlaš poljube u obraz. »Poslali su po mene kada su primili tvoju poruku«, objasni Kasim pokazujući svoje bijele zube. »Bio si kod kuće?« Mickey je pravo utjelovljenje pristojnosti. Kasim samo lagano odmahne glavom. »Otišao sam u vadiju«, reče, svjestan da je logorovanje u dolini izvan grada posve neobično kad posjeduje vlastiti raskošni kompleks, a mogao je boraviti i kod bilo kojeg od brojnih dobrih prijatelja unutar gradskih zidina. Kasim ne zna zašto Muscat nazivaju Arapskim draguljem. On uživa na otvorenome i u uzbudljivosti lova, pa mu se svaki put kad se vrati grad doima kao tamnica. Ponaša se jednako koliko može prema robovima, slugama i svojim ženama dok je sputan unutar visokih bijelih zidina grada Muscata, no čim pozdravi rođake i provjeri svoje zalihe zlata, počne čeznuti za slobodom. Za njega je ovo mjesto vruće, prljavo i zamorno, gostoljubivost koja se od njega očekuje čini mu se pravom mukom i ne razumije zašto ljudi više vole boraviti u gradu nego se upuštati u pustolovine na otvorenim morima ili u planinama — to mišljenje s vremena na vrijeme izriče i u javnosti, što šokira muskatsko društvo. Sasvim suprotno od njega, Ibn Mohammed skriva svoj prezir prema prijestolnici i po povratku čini sve što se od njega očekuje iako, da se doktor Freud rodio nešto ranije i već započeo svoju karijeru, možda bi primijetio da Ibn Mohammed okrutno premlaćuje svoje robove dok boravi u svom kompleksu u Muscatu, a pri pohodima hvatanja robova poznat je kao onaj nježniji (to je, dakako, s obzirom na prirodu njihova zani-
manja relativan pojam i ne odgovara stvarnosti u onim prilikama kad Ibn Mohammed izgubi živce). U zadnje vrijeme Kasim i Ibn Mohammed ne idu osobno u redovne pohode hvatanja običnih robova za rad — cilj zadnje ekspedicije u Abesiniju bile su habši, zapravo su se nadali da će u selima koje su opljačkali naći više neobičnih ili rijetkih robova. Kao većina bogatih i uspješnih trgovaca robljem, imali su nekoliko upravitelja, pravih divljaka, koji su poduzimali redovite pohode u Afriku u ime svojih gospodara te su dopremali pošiljke crnaca da bi ih poslije brodovima razvozili po cijeloj regiji, a i šire — jer najviše se trguje sidijima, iako vrijede samo nekoliko talira po glavi. Uvođenje britanske blokade protiv trgovine robljem za Ibn Mohammeda i Kasima samo je pitanje strategije, oni će jednostavno naći načina da zaobiđu nova pravila kako bi i dalje mogli zarađivati prodajući ljude koje otmu. Kada je čuo da su Britanci zabranili trgovinu robljem te da će njihovi brodovi blokirati sav promet, Ibn Mohammed samo je hladno primijetio da vjetar puše u oba smjera. Prisvojio si je autoritet onoga kojemu je Alah osobno dao pravo da prodaje druge, ako već ne na jednom geografskom području, onda barem na nekom drugom. Zašavši u kasne tridesete, njih dvojica zajedno trguju već određeni broj godina, otkada su krenuli na svoja prva putovanja iz čistoga hira, ravno iz školskih klupa, ne znajući još što zapravo žele u životu. Tek kada im se, sasvim slučajno, pružila prilika da opljačkaju jedno naselje, sve im se posložilo. Sada su specijalisti — sladokusci i kolekcionari — jednako kao i poslovni ljudi. Kasim je već počeo planirati svoj sljedeći pohod u afričko Srce tame — čuo je priče o eunusima Zigua u unutrašnjosti Somalije — te se samo nada da će uspjeti nagovoriti Ibn Mohammeda da uskoro napusti tu lakrdiju muskatskog života. Eunusi su, kao i djevice, Sveti Gral trgovine robljem na Bliskom istoku — pogotovo krasan crni eunuh — za takvim stvorenjem postoji potražnja
od Turske pa sve do Indije i svaki će od njih sigurno postići cijenu od tristo i pedeset srebrnih talira, nekad i više. Zigua su poznati po svojim dugim udovima i dobrim zubima. Kasim jedva čeka krenuti. Upravo to jutro, dok se kupao u plitkom pojilu u vadiju, ugrizao ga je obad. Malene čeljusti toga kukca nalik na bodeže ostavile su trag krvi na njegovom bedru. Prstima je zgnječio to biće i osjetio neobično zadovoljstvo jer je on čovjek kojemu bol ni najmanje ne smeta. Sada je opet suh i odjeven, ali osjeća kako ga koža peče te odlučuje da će, ne uspije li rano otići, logorovati u vadiju koliko god dugo može, a da ne pobudi bijes svojih žena koje se iz nekog razloga žele brinuti za njega. Osjeća nelagodu, netko bi možda rekao i krivnju, jer im je to odbio dopustiti, no zapravo se i ne pita zašto. U međuvremenu, Ibn Mohammed, koji nema ispušni ventil vadija, bit će tako okrutan prema slugama, robovima, ženama i djeci, da će svi ukućani odahnuti kada ga Kasim napokon uvjeri da je proveo dovoljno vremena u Muscatu te da opet može mirno otputovati za afričku obalu. Kasimovo srce počinje lupati od same pomisli na to. Ne može dočekati da ode. Kasim potapša svojega konja po vratu i promotri Mickeya. Ne može a da ne primijeti kako je sve više i više njegovih vršnjaka sve deblje i samodopadnije svaki put kad se vrati kući i to ga ispunjava užasom koji ne može objasniti. Sada kad se vrate u Muscat, obično na pet ili šest tjedana u godini, svaki se dan doima kao mjesec te on izbjegava ovakve susrete koliko god može. Došao je samo da bi ispričao Ibn Mohammedu o svojim planovima za povratak u Afriku. Do sada su razgovarali o istraživačkom putu na kojem bi zarobili neke Čerkeze na sjeveru, no eunusi Zigua, sad kad malo bolje razmisli, mnogo su zanimljiviji plijen, a hvatanje Čerkeza moglo bi samo razbjesniti Turke s kojima je mnogo teže nego s neobrazovanim plemenskim poglavicama u zaleđu Crnog kontinenta.
»Hvala ti što si se tako brzo vratio u grad!« nakloni se Mickey, ne znajući koliko je naporno za Kasima poduzeti to kratko putovanje s vadija. »Trebam tvoju pomoć.« »Za bijelce? Nevjernike?« Kasim zna sve o Mickeyevim interesima i nije jedan od onih koji će okolišati. Glas mu je pun prezira. »Dvojica su otišla na misiju u pustinju prije nekoliko tjedana i još se nisu vratila. Kruže glasine da su ih beduini zarobili.« Kasim slegne ramenima. Mickeyeva kosa, primijetio je, više je sijeda nego zadnji put kad su se vidjeli, a tome sada ima već više od tri godine. Na sljepoočicama ovoga trgovca suknom sada ima pramenova koji su gotovo potpuno bijeli. »Dobro izgledaš, prijatelju!« slaže neusiljeno, jer mu ništa drugo ne pada na pamet — svakako ništa o razlogu Mickeyevih briga. Bijelci Kasimu ne znače ništa — žene se može prodati, ali njihovi muškarci loši su robovi, a uostalom njihovo otimanje podiže galamu. Europljani zahtijevaju da im vratite vojnike i mornare ako ih pošteno otmete u bitki. Osim toga, ako su ovu dvojicu Nazarena oteli beduini, to znači da su se zasigurno teško ogriješili o emira. Beduini znaju biti koristoljubivi, no nešto se moralo dogoditi, ne bi zarobili dvojicu bijelaca bez dobra razloga. »Što su bljedoliki napravili?« upita. »Sam Alah zna!« Ne gledajući, Kasim lupi po vratima kuće kako bi dozvao sluge. »Dođi«, reče. Sada je ovdje i, uostalom, nema ni na što pametnije potrošiti vrijeme. Osim toga, Mickey mu je tijekom godina bio dobar klijent i prati ga veoma dobar glas. Bratske su spone snažne na cijelom Arapskom poluotoku i utjecajni ljudi redovito pomažu jedni drugima što je samo po sebi razumljivo. Mogao bi barem, razmišlja on, čuti cijelu priču prije nego što dobije Ibn Mohammeda nasamo i opčini ga idejom ne samo o jednom eunuhu Zigua, nego možda i
cijelom čoporu s djecom — da, vrlo malom djecom Zigua, koju mogu obući u perje — da bi služili kao ukras eunusima kada ih budu predstavljali na prodaju svojim privatnim, najbogatijim klijentima. »Uđimo! Zajedno ćemo piti i pušiti lulu. Otvorio mi se tek. Vidjet ćemo što valja poduzeti za tvoje prijatelje
adžamije!« »Hvala, Kasime!« Mickey se ceremonijalno nakloni. Njih dvojica ulaze u hladovito dvorište, Kasim vodi svojega velikog crnog pastuha za uzde dok crvene rese tromo poskakuju po njegovoj sjajnoj, crnoj koži, a Ibn Mohammedovi robovi hitaju iskazati dobrodošlicu važnim gostima svojega gospodara.
Osamnaesto poglavlje
Farida
nikada nije razgovarala sa svojim mužem o tome kako se ponašaju dobre arapske žene, no budući da nije Arapkinja, znala je da će joj Mickey sve oprostiti. Prije nekog vremena, nakon tri duge, iako uglavnom ugodne, godine braka i u poodmakloj dobi od dvadeset i tri godine, otkrila je da joj svijet ipak malo nedostaje. Njegova sloboda. Jedanput kada je gledala ulicu izdaleka, iz svojih namirisanih odaja, pomislila je: Dođavola! Nije joj palo na pamet da bi mogla zamoliti da je puste van. Čak i da je dobila dopuštenje, morala bi otići u grad u pokrivenoj nosiljki i najvjerojatnije bi morala izmisliti neku vražju svrhu zašto bi nogom (ili pak pozlaćenim drvenim okvirom) prešla preko praga. Faridi se sviđao njezin život u Muscatu, no ipak, u grofoviji Cork mlada je djevojka naviknula šetati gradom i gledati sve što se može vidjeti. Počela je prekapati po svojim stvarima ne bi li našla crnu burku koja će sve sakriti — posebice njezin status. Obična crna je za siromašne žene ili vrlo, vrlo stare, a ona je željela biti neprimijećena. »Kao vražja udovica!« nasmiješila se dok se maskirala. Srce joj je počelo lupati dok je stavljala tamni veo preko svoje svijetle kose i mazala si ruke i stopala s nekoliko kapi orahova ulja. Pomislila je kako je to kao da se poništava.
Brisala je svoju jedinstvenu ljepotu bijele kože i nestajala. Kad poznajete ritam kućanstva, lako je iskrasti se stražnjim stubama kao djeva koja se sastaje s tajnim ljubavnikom ili žena izdvojena iz svijeta na tri duge godine te sada izlazi na danje svjetlo. Bilo je to kratko. Imala je možda sat vremena prije nego što bi je itko došao poslužiti, donijeti joj vodu s metvicom ili mirisno ulje u spavaće odaje gdje je obično čitala veći dio dana. I tako, taj prvi put, dok joj je srce tuklo kao da će pobijediti u konjskoj utrci u Darbyju, a bila je samo znatiželjno djevojče, Farida se išulja u suk. U životu postoji vrlo malo toga što trajno ostaje uzbudljivo, čak i najprofanija zadovoljstva izblijede kada se ponavljaju, no Farida otkriva da joj do dana današnjega srce i dalje ludo tuče kada potajno napušta dom Mickeya Al Mudara. Nakon sedamnaest godina opreznog špijuniranja, nitko ništa ne sumnja. Uvijek se vrati, mirna, kao da se ništa nije dogodilo prije negoli se itko uspije zapitati kamo je nestala gospodarova najdraža žena. Farida se oprezno prepušta tom grešnom zadovoljstvu možda tri ili četiri puta godišnje — no uživa u svakom izletu, upija ulične prizore kao žena pomahnitala od žeđi. Luta kuda god je noge odvedu, pokraj ispusta s magarcima, prašnjavima od puta do tržnice, ili dvojice muškaraca koji se cjenkaju oko bilo čega, od para kokoši do ukrašenoga paravana od cedrovine s mjedenim obrubom bogatim intarzijama. Oko stolova gdje se prodaju bakar i diorit uvijek se čuje uzbudljiv žamor. Zvuk života izvan nijemih soba Mickeyeve palače njoj je poput brbljave glazbe, a mirisi je toliko uzbuđuju da poželi plesati, gotovo lebdjeti, poput crne prikaze željne još više užitaka. Žena u burki ne privlači pogled na gradskim ulicama i ona shvaća: ukoliko vam nitko ne vidi oči, možete slobodno gledati kamo god poželite, a u Muscatu uvijek ima dovoljno toga što bi moglo privući Faridinu pozornost.
Trgovačka četvrt jedna je od najvećih na cijelom Arapskom poluotoku, od nje je veća jedino ona u Suru. Granice Matraha protežu se dobrih kilometar i pol, a ono što ne uspijete naći u labirintu njegovih ulica i uličica nije vrijedno imati. Žarište je to trgovine od istočne obale Afrike do zapadne obale Indije, te na sjeveru sve do Turske, ovdje možete kupiti sve od nubijskoga roba do vrećice dijamanata, od bale svile do stada bijelih koza, a cijelo to mjesto vrvi ljudima svih vjera i boja. Farida sve to upija — egzotične halje i bosu djecu, prljavu u svom siromaštvu, nekada na putu na nastavu u džamiju, noseći devinu lopaticu u ruci, jer to koriste umjesto pločice za pisanje na ovom čudnom mjestu. Ćudi se neobičnim gmazovima u kavezima, a na cimet miriše gotovo sve što se peče i zatim prelijeva medom. S vremenom je naučila prepoznavati pojedine stolove i trgovine — poznati pisar koji sjedi, uvijek miran, na njegovo pero i tintu sjenu baca odrpana tenda kestenjaste boje dok čeka da mu iz gomile priđe sljedeći klijent — možda važan posao ispisivanja amuleta koji će štititi ljubljenoga sina. Nekoliko koraka niz ulicu nalazi se stol na kojem se prodaju ukrašene srebrne korice, a jedan momak prodaje izvatke iz Kurana koji se u njih umeću. Zatim je tu i prastari Indijac s turbanom za svojim stolom punim šarenih pamučnih džuba i dišdaš tunika, vodi nešto što uvijek izgleda kao vesela čajanka s cijelim nizom muškaraca koji se cjenkaju oko kakvoće tkanine i kroja rukava dok srču aromatični čaj od metvice i isprobavaju hauza turbane. Tu su i zavezane koze sa zvonima da ne pobjegnu, a da ne dignu buku, a zatim, oh, tu su još i prekrasni arapski konji! Prvi put kad je Farida vidjela arapa obuzela ju je želja da ga dotakne. Bio je to prekrasan riđi šarac, a beduin ga je odvodio iz Matraha, dalje od suka. Djevojka iz Rowgarannea nije se mogla nagledati ovog prizora. Farida se razumije u konje. Njezin je otac bio konjušar jednom vojvodi i uvijek je tvrdio da su
arapi najljepša pasmina. Ipak, u usporedbi s tim pustinjskim hatom, najbolji pastuh njegova gospodstva, ponos štale njezina oca, izgledao je kao konj za vuču iz Yorkshirea. Ispružila je ruku da ga dotakne. »Prekrasno!« promrmljala je i poželjela da ga njezin otac može vidjeti. Jednom je slijedila Rašida i uhvatila ga kako kupuje slatkiše od badema. Slijedila ga je do malene kuće koja Mickeyu služi kao ured.
Aha, znači tu je, pomislila je. Kada ga je jednom našla, Farida se uvijek iznova vraćala. Ugodno je prolaziti pokraj njega i zločesto misliti:
Moj je Mickey unutra, a ja sam, evo, vani i idem gledati prekrasne konje koji se danas prodaju u suku. Farida uživa u takvim stvarima. Kreče se poput mračnoga duha duž uskih ulica, promatra Muscat, diže pogled do prozora gornjega kata kuća gdje, skrivenu iza pamučnih tendi ili drvenih kapaka, ponekad načas opazi primamljivu siluetu žene nalik sebi. Žene bogatoga čovjeka kojoj je, za razliku od Faride, dovoljno biti odvojena od svijeta, okićena ogrlicama s dukatima, zveckajući kamo god da pođe, te trudna pola svojega života. Tri ili četiri puta vidjela je britanske časnike, rumenih lica u Muscatovoj bezbožnoj klimi, kako se znoje u suku, traže suvenire, dok im sjene padaju na pjeskovito tlo. Danas, baš danas, vidi jednoga — prvoga u više od godinu dana. Visok je čovjek, u besprijekornoj uniformi s poručničkim oznakama i gumbima. Njegova blijeda koža upravo šokira. Iz Londona je i nije kicoš, pomisli, čuvši njegov naglasak dok je prolazila pokraj njega, izvaljenog na jastucima stola sa sagovima. No ima dobroćudne oči. Plave poput mora i neba, pomisli. I on sve upija. Koja to budala ne bi? Muscat je poput droge koja mijenja stanje svijesti. Šetnja njegovim ulicama je poput
prvog opijanja u životu. Ovaj se momak doima ugodno inteligentnim, a izgleda i kao da uživa u živahnoj prirodi trgovca koji mu nudi svoju robu. Bijelac odiše tihom odlučnošću iako je i dalje opušten. Uživa. Moglo bi mu se vjerovati, da, vrijedan je povjerenja. Farida se zamisli na trenutak. Pita se što bi se dogodilo kad bi se jednostavno sagnula prema njemu i rekla koju riječ. Ne bi trebalo mnogo. »Zovem se Fanny O’Donnell. Doživjela sam brodolom, oteli su me i prodali prije mnogo godina. Prenesite poruku mojoj braći i sestrama. Znat će ih na imanju njegova gospodstva. Ovdje živim poput princeze, zato me ne sažalijevajte ni trenutka, poručniče.« Sigurno bi rekao: »Gospođo, morate mi dopustiti da vam pomognem!« Ona bi se smijuljila. Njegov bi glas bio tako engleski. Ipak, Farida ne prekine šutnju, zadrži se kraj stola na kojem se prodaju jeftini komadi tkanine i promatra. Sada joj se čini kao da je neobično stvorenje iako je njezina roda, i naravno, dobro zna da mu ništa neće reći jer bi to sigurno izazvalo skandal, ako ne i (ne daj Bože) politički incident. Bože dragi, pa ona ne želi da je odvedu natrag! Ne, puno je bolje da svi misle kako je mrtva, žalosno razmišlja. Istini za volju, nedostaju joj samo njezine sestre. Najmlađa među njima: Annmarie. Bog zna gdje je sada — mala vragolanka. Farida se okrene, pretvarajući se da gleda neku tkaninu na stolu dok se Wellsted priprema otići. Prodavač pali grumen tamjana i dade ga časniku da namiriše svoju odjeću prije nego što se vrati na sunce. Nije primijetio damu u burki koja ga je promatrala iz hlada dok je odlazio. Vraćajući se prema palači, oprezno se šuljajući do Mickeyeva raskošnog zlatnog kaveza, Farida diše osobito duboko. Prepušta se uživanju u neravnoj kaldrmi i prašnjavu rubniku — nizu nesavršenosti koje čine svijet autentičnim dok korača u kojem god smjeru poželi. Naposljetku prolazi pokraj starog slijepca, toliko siromašnog da je polugol, koji sjedi nekoliko ulaza od džamije i prosi milostinju od svojih
bližnjih. Uvijek mu donese nešto — komad kolača, grumen tamjana ili svileni šal. Farida nema novca, nije imala nikakva novca već godinama. Ipak, djene mu dar u ruke i on je blagoslovi dok se ona ubrzano udaljava prema svojim otmjenim i sjenovitim odajama. Samo se na taj način može othrvati opasnosti da joj život ne postane previše lagodan, previše lagan. Razmišljat će večeras o tome — o svemu tome. Razmišljat će o tome danima.
Muscat je najbolji grad na svijetu, nasmiješi se u sebi, ujednačene stube kojima se uspinje, znak su da je stigla kući. Nikada više neću biti gladna niti će mi biti hladno.
Devetnaesto poglavlje
Zena
je veći dio dana provodila uz prozor dok bi robovi dolazili i odlazili. Vani isti ti ljudi idu za svojim poslom i ona je svoj dnevni ritam počela određivati prema njihovim poznatim kretanjima. Nikad nije vidjela svojega gospodara na ulici, no najvjerojatnije putuje u palankinu. Da, može ga zamisliti kako leži iza prozirnih zavjesa, kako ga nose na sastanke i razne domjenke — tajanstvene poslove koje muškarac obavlja tijekom dana. Brzo je shvatila da kuća samo jednu ulicu dalje pripada jednome od trgovaca robljem. Čudno je iz daljine gledati ljude koji su je oteli kako dolaze i odlaze. Iako zna da je štite izrezbareni kapci ili zastori, ovisno o tome iza čega se odluči sakriti, isprva se osjeća kao da je svejedno mogu vidjeti. Kasimu i Ibn Mohammedu pripisala je božanske oči koje sve vide, a srce joj malo brže zakuca svaki put kad ih ugleda. Više od straha osjeća nemoćni bijes. To su ljudi koji su joj hladnokrvno ubili strica i kreću se Muscatom kao i svi drugi, nekažnjeni za svoja zlodjela. Ropstvo je zakonito — ali ubojstvo? Boli je ta nepravda. Zena je počela čeznuti za slobodom. Čak joj se i šetnja ulicama čini nemogućom slobodom. Upravo je stoga osobito zanimaju žene koje prolaze ispod
njezina prozora. Uglavnom nose burke, no Zena ipak svaku može razlikovati ako se dobro zagleda. Pogled na gležanj ili zapešće može i te kako mnogo toga otkriti. Držanje je također važno — neke hodaju uspravno, dok se druge, skrivene od svijeta, kreću pogrbljeno. Većina ih ima cipele — zapravo sandale — a one su mnogo posebnije od dugih, crnih halja koje većinom pokrivaju osobu koja ih nosi.
Ove žene same biraju obuću, pomisli Zena. Uživa primjećujući da je ova bosa te stoga vrlo siromašna, a da ona druga ima fino izrađene kožne cipele s malenom petom ili da nosi elegantan srebrni lančić oko gležnja. Jednom joj se učinilo da je načas vidjela bijelu kožu kad je jedna žena projurila hodom koji bi se mogao usporediti samo s glazbom. To je sigurno, pomisli Zena, optička varka jer koža te žene izgledala je kao da svijetli, toliko je bila blijeda. Jednoga ju je dana posluživala stara sidi. Tu su robinju poslali da joj uredi nokte. Nagnula se nad Zenine ruke kao vračara, izglađivala rubove plovučcem i nanosila tamno, debelo ulje kako bi zanoktice omekšale. Bile su same u sobi. Zena je i dalje gledala na ulicu preko staričine glave. Sidi sasvim neočekivano progovori. »Želite li izaći, gospo?« upita je hrapavim glasom. Glas joj je grub poput plovučca, kao da je sasvim osušena. Zena se nasmije. Ta joj je opaska pružila uzbudljivu razonodu. »Bilo bi lijepo izaći!« prizna. »Izlazite li vi kada iz kuće?« Zena podigne glavu. Oči su joj boje maslaca, šarenice kao lješnjaci. »Nisam bila vani četrdeset godina«, priznaje. »Doveli su me ovamo kad sam bila tvojih godina.« Zena oklijeva, pokušava sročiti pitanje što je obzirnije mogla. »I vi ste pripadali gospodaru, kao ja?« Starica se nasmije. »Ne, ne! Ja sam sidi. A gospodar
više voli svoje vlastite žene. Odnosno, otac vašega gospodara. Uvijek sam bila kućna robinja. Mislim da su se isprva bojali da bih mogla pobjeći, pa mi nisu dopuštali da idem na tržnicu. A zatim, nakon nekog vremena, jednostavno više nisam željela otići.« Zena se nagne prema njoj i prestane gledati na ulicu. Drago joj je da se njezin položaj u kući lako razlikuje od staričinoga. Ona ne želi dočekati kraj života sagnuta nad rukom neke djevojke, ukrašavati joj prste za užitak njezina gospodara. »Četrdeset godina!« čudi se Zena dok razmišlja o tome. »Jeste li ikada poželjeli pobjeći?« Žena odmahne glavom. »Ne, ne. Zbog bijega ti odsijeku glavu, a sigurno će te uhvatiti. Kamo možeš otići? Moj je brat pobjegao.« Staričin glas zapne. »Zajedno su nas oteli. Uhvatili su ga. Odsjekli su mu noge u koljenu i ostavili ga na tržnici da iskrvari do smrti. Pred svima. Ako se oglušiš na zapovijedi, gospodari nemaju milosti. Rekli su mi da mu je dugo trebalo da umre.« Zena osjeti mučninu. Upravo je o tome razmišljala i došla do istog zaključka. Nema kamo pobjeći, a toliko je drukčija od ostalih da bi je zasigurno našli i vratili. Očekivala je da je kazna za neposluh teška, no nije znala da je to smrt. Položi glavu starici na rame iz samilosti. »Žao mi je«, reče joj. U ženinim se očima čitalo iznenađenje što ova lijepa habši suosjeća s njom. Svih ovih godina otkako je ovdje nitko nikada nije suosjećao s njom. Zena poslije sjedi ispod prozorske daske i viri preko ruba. Na ulici je sada manja gužva jer je sunce visoko. Čini joj se nevjerojatnim što možda više nikada neće napustiti ovu kuću — što će joj ovo mjesto sa svom svojom raskoši postati cijeli svijet. Ne čini joj se da je to moguće. Mašta o tome kako bi bilo otići, makar na samo nekoliko minuta,
kada sto metara niz cestu jedan muškarac skrene iza ugla. Zena ustane. On se odmah izdvaja jer je najneobičnije stvorenje koje je ova djevojka ikada vidjela. Njegova je koža potpuno bijela, a oči, ona se zagleda u čudu, oči su mu plave, nosi pripijeni kaput i hlače sa zlatnim gumbima i izvezenim gajtanom. Potpuno različito od džube, koja uglavnom skriva oblik tijela onoga koji je nosi, ova uniforma ističe muškarčeve jake udove i snažno poprsje. Korača odrješito što je veoma dojmljivo, a zatim zastaje kod stola na uglu i stane pregledavati izložene slastice. Zanima ga hrana, pomisli Zena, jer pažljivo odabire što će kupiti. Prodavač mu upakira slastice i nakloni mu se, ne prestajući se smješkati. Zena osjeti da joj srce ubrzano tuče. Bez razmišljanja, zgrabi maleno zrcalo mjedena okvira sa stola kraj kreveta i poput školarke skrene sunčevu zraku preko ulice, ciljajući u njegovo lice. Isprva promaši metu, no uspije učiniti da mu gumbi na kaputu zasvijetle. Zatim polako zakrene zraku uvis. Kada se on okrenuo prema svjetlu, Zena uspijeva uočiti nijansu njegovih očiju — zar zbilja mogu biti tako plave? Nikada nije vidjela nešto slično. Zaškilji kako bi vidjela njegovo lice. On se nasmije. Ona se nasmiješi. Zna on da je to samo šala. Njegove oči traže izvor svjetlosti, no nije ljut, samo znatiželjan i veseo. Zena sve to upija dok se odjednom, u panici, ne skloni pod prozor, i smijuljeći se privine zrcalo na svoje grudi. Čeka nekoliko sekundi, broji do deset, a onda ponovno oprezno pogleda preko prozorske daske, u nadi da će on još biti ondje. Časnik se okrenuo i kratko se cjenka s prodavačem za trgovačkim stolom. Zatim plaća. Pekar se nakloni i zahvali mu, a Zena pomisli da je bijelac sigurno previše platio svoje slastice. To zaključuje po samodopadnom izrazu prodavačeva lica. Zatim, dok se neznanac okreće u smjeru dokova, gradom se prolomi zvuk poziva na molitvu od minareta do minareta. Izgleda moćno dok hoda, pomisli ona.
To je prava riječ! Zena podigne zrcalo i prati njegovu mišićavu pojavu niz brijeg svijetlećim tragom iza njegovih peta. To joj je bila zamjena za izlazak, zasad će se morati zadovoljiti time. Ne smijem biti djetinjasta i nezahvalna, pomisli. Gospodareva je kuća, naposljetku, udobna, dobro postupaju prema njoj i sigurna je. Prođu je trnci pri pomisli na jadnoga sidijina brata. Situacija bi, jasno joj je, mogla biti mnogo, mnogo gora.
Dvadeseto poglavlje
Nakon
što je brod Palinurus tri dana bio usidren u Muscatu, njegov srednji dio zaudarao je kao pivovara i Ormsby, kako nije imao drugog posla, počeo se iz dana u dan opijati do besvijesti, kartati s kolegama te bi se svaku večer mrtav pijan srušio u svoju malenu mrežu za spavanje. Ostali kadeti su bezvoljno pokušavali izmjeriti luke Al Jalali i Al Mirani i nacrtati karte zidom opasanoga grada te njegovih triju velebnih vrata. To je bilo samo za vježbu jer je Muscat, za razliku od unutrašnjosti Omana, otvoren prema Europljanima, ili barem onoliko otvoren koliko to jedan arapski grad može biti, a svi istaknuti položaji njegova obrambenog sustava i arhitekture već su u rukama mornaričkog zapovjedništva. Ipak, Haines nadgleda napore svojih dječaka i predlaže poboljšanja, jer jednoga dana, tko zna, možda će se od njih tražiti da naprave karte nekog mjesta na koje bijelac nikada nije kročio. Priprema za takvu mogućnost je sve — Englez uvijek mora biti spreman. U međuvremenu posada je u potpunosti zaposlena: tesari su izgladili neravnine i zabili sve daske na svoje mjesto, a sada nekvalificirani radnici premazuju novo drvo. Paluba je tako dobro oprana da bi se s nje moglo jesti. Ono najvažnije, neotesani Jardine, kapetanov poslužitelj, kupio je dovoljno začina (tobože za kapetanov stol) pa ako se ikad ponovno dogodi da mora jesti ovčetinu tri mjeseca za redom, može u najmanju ruku marinirati tu prokletinju i napraviti curry. Ima vrlo širok izbor recepata prikladnih za tu mogućnost, što mu ih je dao mali bibi slatkoga lica i tamne kože, s kojim ima dogovor u Bombaju u luci na otoku Colaba
— jedino mu je žao što nije imao svoju kutiju začina kad su ih snašli problemi sa zalihama kod Meke. Neće dopustiti da se to više ponovi. U tri popodne Hainesovi su dokumenti sređeni te se on pojavio na palubu stisnutih usana i obavio inspekciju opute i popravaka. Kako je osobito loše raspoložen, prigovara zbog sitnica i naređuje da se ponovi nekoliko savršeno pristojno obavljenih poslova, jer ovo popodne pojavila se neprilika — poziv iz palače koji je dostavio glasnik odjeven u plavo, noseći kraljevski pečat. Sultan želi te večeri imati zadovoljstvo njegova društva, kao i društva njegovih viših časnika. Da može birati, Haines bi poveo kadeta, no, dakako, ako ikoga povede, to će morati biti Wellsted, a ne želi otići u palaču sam. U najdubljem kutku svojega srca, kapetan zna da se ponaša pakosno, no kad jednom krene nekim kursom, nevjerojatno mu je teško skrenuti s njega te u njemu jednakim žarom kao i prije gori srdžba zbog Wellstedova ponašanja oko rukopisa. »Ovo uže«, prokomentira kapetan, udarivši nogom pomno pospremljen navoj na palubi, »je sramotno! Složite ga ponovno!« Mornari na vrućini prionu na posao, a Haines stoji i promatra ih. Ne osjeća se nimalo bolje. Dok Wellsted korača duž dokova prema Palinurusu, kapetan ga lako opaža iz daljine. Kada se elegantnim hodom popeo po ulaznom mostiću, Haines ga dočeka na vrhu. »Bili ste na obali, Wellsted?« »Da, gospodine.« »Možda ću vas trebati večeras, poručniče. Viši časnici ovoga broda dužni su odazvati se sultanovu pozivu kada sunce zađe. Svečana uniforma, dakako!« »Da, gospodine!« Wellsted salutira. »Kamo ste uopće išli, dovraga?« »Išao sam u suk, gospodine«, reče Wellsted. Sviđa mu se tržnica u Muscatu. Kozmopolitska je.
Sultan je liberalan — dođite svi ako imate što prodati — svi su dobrodošli na ulicama Matraha. Wellsted ne zna da su ga baš danas spazile i Farida i Zena. Veći dio popodneva pušio je nargilu s trgovcem sagovima iz Carigrada. Taj je momak zakupio raskošnu staru portugalsku kuću nedaleko od dokova i ondje u velikom stilu nudi svoju robu. Raspravljali su o praksi muslimanskih tkalaca sagova koji se uvijek pobrinu da u njihovu radu jedan konac ne bude na svojem mjestu, jer savršenstvo je rezervirano samo za Alaha i kada tako ne bi činili, bilo bi to bogohulno. No što je važnije, taj se čovjek svojim očima zaklinje da je vidio francuske brodove nedaleko od somalijske obale prije manje od dva mjeseca — mnogo južnije nego što bi to Britanci voljeli. »Suk?« Hainesov je ton posprdan. »Malo smo bili u kupovini, ha?« »Ne, gospodine.« »Ako kanite upotrijebiti svoj prostor na ovome brodu, to ne dolazi u obzir.« Časnici imaju pravo zatražiti prostor u potpalublju za osobni profit. To je jedna od povlastica položaja u Indijskoj mornarici — iako Wellsted nikada to nije iskoristio. Za oko mu je zapela mnogo veća nagrada nego tek pokoja funta. On želi ugled! Uostalom, trgovina je upravo ono od čega želi pobjeći. »Ne, gospodine. Ne to.« »Nego?« »Samo sam ga išao vidjeti, gospodine. Zanimljiv mi je. Dok sam bio ondje, čuo sam da su Francuzi bili u blizini prije dva mjeseca. Tri su broda otišla na zapad, a zatim plovila južno duž afričke obale nedaleko od Mogadiša. Mislio sam da će vas to zanimati.« Haines pomisli kako to mora spomenuti u svojim depešama. Naravno, upravitelji Istočnoindijske kompanije provode mnogo vremena predviđajući što bi Francuzi mogli učiniti. Haines ne bi želio reći zašto bi Francuzi mogli biti
nedaleko od somalijske obale — njihovi su teritoriji u Africi uglavnom na sjeveru i zapadu, te čak i kad plovi za Sejšele ili Reunion, francuska mornarica obično slijedi liniju svojih protektorata te oplovljava Rt umjesto da plovi južno od Egipta. Najvjerojatnije objašnjenje je da su ti gadovi hvatali robove. Kako bilo da bilo, proklet bio Haines ako će čestitati Wellstedu što je došao do ovih podataka — ta on samo radi svoj posao! Otpusti poručnika svisoka kao da je zabludjeli kadet koji je nešto zgriješio. »Ah, tako! No, odlazite onda! Dođite po mene kad mujezini budu pozivali na večernju molitvu. Budite spremni!« »Da, gospodine.« U potpalublju, u svojoj skučenoj kabini Wellsted otvara kovčeg i izvlači svečanu uniformu. Nije ju nosio još od Bombaja, no čista je i samo je treba prozračiti ili barem prozračiti onoliko koliko može. Kabina je užarena i ulazeći izvana, primjećuje da odležano drvo još svježe miriše na šumu kad se ugrije te širi muškatnu aromu borove smole. Na stražnji dio vrata uz svoje svečane hlače izvjesi plavi kaput sa zlatnim brokatom. Zatim odluči pozvati jednog od dječaka da mu ulašti čizme. Ipak najprije uzme jednu od slastica koje je kupio i uživa u slatkišu od badema prelivenom medom. Arapi rade dobre kolače, pomisli. Zatim, polizavši prste, obrije se u kanti sa hladnom morskom vodom. Koža ga pecka od soli. Kada je završio s britvom, pažljivo ju je pospremio i prošao četkom kroz kosu. Bit će zanimljivo vidjeti unutrašnjost palače iako valja priznati da se poručnik uvijek osjeća nelagodno u otmjenom okruženju. U svom je elementu kad se nalazi u gostionicama kraj dokova ili kad započinje razgovor s čovjekom koji mu ima nešto prodati. Mnogo mu se više sviđa život u karavani, logorovanje pod zvijezdama, nego kratka razdoblja koje je proveo u rezidencijama ambasadora te na raspolaganju
aristokraciji, čak i ako je to njegov konačni cilj. »Ulašti mi ih, molim te, Hughes«, proviri u hodnik i uhvati brodskog malog u prolazu. »Večeras idem u palaču.« Dječakove se oči zacakle dok uzima časnikovu obuću. »Da, gospodine!« kaže i zastane na trenutak. Kimnuvši glavom, Wellsted dopusti dječaku da govori. »Hoće li biti plesačica, gospodine? U palači?« »Plesačica?« »Da. Vidio sam neke na bazaru. Crnkinje. Kako plešu, gospodine. Gospodin Ormsby ih zove trbušnim plesačicama. Polugole su bile, gospodine, da prostite.« Dječak počne pjevušiti i podigne ruke da bi pokazao kako se te robinje izvijaju, a zatim se počne hihotati. »Sviđaju ti se ženske, ha?« zadirkuje ga Wellsted. »Pa, vjerojatno bi večeras moglo biti plesačica. Ne bih znao. No nadam se da će barem večera biti bolja nego što smo u zadnje vrijeme naviknuli na brodu.« Kako mu je bio zabranjen pristup kapetanovu stolu, a s time i Jardineovu kulinarskom umijeću, Wellsteđ se hranio jednako kao i posada — mnogo lošijom hranom nego što bi to volio. Njegovo tijelo, uvijek gipko, postalo je poprilično žilavo. »Pa ipak, nekako održava duh i tijelo! Ulašti te čizme do visokog sjaja, Hughes, molit ću lijepo!« kaže bezbrižno i nestane, zatvorivši vrata za sobom. U šest sati sunce je potonulo u more, njegov brončani odsjaj plamti na obzoru, a Haines, na palubi sa staromodnim kapetanskim perjem na svečanoj kapi, pričvršćenim zlatnom kokardom, maršira niz mostić s Wellstedom iza sebe. Svaki nosi mjedenu svjetiljku dok koračaju mračnim dokovima te na svjetlu zablistaju izvezeni brokat na njihovim kaputima i mjedeni gumbi, koji su toliko ulašteni da zamalo svijetle. Olakšanje nakon dnevne vrućine može se opipati, iako je Muscat noću i dalje topliji nego englesko podne u srpnju.
Miris upaljenih peći u kojima se peku kruh i meso širi se večernjim zrakom, a duž cijelog obronka kroz rebrenice svjetiljke na naftu ispuštaju svoj gusti, žućkasti sjaj. Noćno se cvijeće otvorilo, a ulice, obično prepune životinja kao i ljudi, puste su osim što pokoja osvijetljena silueta u svijetloj, bijeloj džubi lebdi poput duha uz obalu, zaostali pojedinci iz džamija vraćaju se kući nakon večernjih molitava. Nestaju u pokrajnjim ulicama u pratnji jednoga ili dvojice crnih robova koji se pred slobodnim ljudima miču s puta. Časnici ulaze u dvorište palače, vrata se otvaraju pred njima i dočekuje ih rob, jedan od mnogih koji su na raspolaganju sultanovim posjetiteljima. »Kapetan Haines, poručnik Wellsted!« najavi Haines, kao da su njih dvojica mogli biti itko drugi — malo je mornara u Muscatu u isto vrijeme, a Palinurus je trenutačno jedini usidreni europski brod. Muškarac ih pokretom ruke pozove da ga slijede. U unutrašnjosti sobe su pune detalja i boja. Svaka je površina bogato ukrašena blistavim pločicama ili rezbarijama s geometrijskim uzorcima. Rob ih spretno vodi kroz niz dvorišta osvijetljenih bakljama. Zrak miriše na goruću naftu i luban s povremenim daškom tamjana, dok sjene plešu po širokim, sjajnim listovima egzotičnog bilja i po izrezbarenom svijetlom kamenu na zidovima palače. Čuje se glazba, čarobni zvuk ouda i kalule — arapske lutnje i frule — te zvonjava sadžat zvona. Egzotična melodija glatko je gmizala niz hodnike poput zmije. Kada su došli na dvor, rob im se sklonio s puta i oni su ušli, oba časnika nazvala su selam usred buke koju su proizvodila zvona i žamor razgovora. U prostoriji nema žena, a nitko ih ne bi ni očekivao. Umjesto toga, ovdje su skupine muskatskih lijepo odjevenih trgovaca i službenika, imama, mula i nižeg plemstva, poredanih u kaleidoskop raznobojnih svila, zlata i dragog kamenja, što bi posramilo bilo koju svečanu večeru u
Mayfairu. Većina muškaraca sjedi na jastucima, puši i smije se. Cijela prostorija izgleda poput profinjenije verzije suka te se Wellsted odmah opustio zahvaljujući tom poznatom okruženju. S jedne je strane orkestar, a kraj njega tri mlada plesača, svježe obrijana, a oči su im debelo obrubljene crnim koholom. Za bjelačko oko, odjeća im je ženstvena. Omotani su tamnim svilama, glatka koža sjaji im se pod svjetlošću lampi, ukrašena tankim zlatnim trakama koje su im omotane oko tijela. Ni sam Rafael ih ne bi mogao bolje naslikati. Na čelu sjedi vladar Muscata, Omana i Zanzibara, Said Ibn Sultan, otac mnogo djece, muž mnogih žena, i ljubazno se smješka dvojici stranaca. U punom sjaju crvene džube s debelim, ljubičastim svilenim šalom i veličanstvenim turbanom na glavi, udobno sjedi na golemom kožnom jastuku obrubljenom zlatnom vrpcom. Sultan gladi svoju podšišanu prosijedu brdu, oči su mu bistre i znatiželjne. Ibn Sultana vječito intrigiraju ljudi bijele kože i europske odjeće. Posebice ga veseli što primjećuje da mlađi od te dvojice što stoje pred njim još nije nimalo pocrnio na svojim putovanjima i što ima tako žive plave oči, te da stariji nosi osobito zanimljivo perje i dovoljno veliku zlatnu kokardu. Istoga trenutka više ga zainteresira mladi muškarac — oči su mu kao u neke neobične životinje, a Ibn Sultana fascinira sve što je strano i neobično. Njegovo zasićeno nepce traži nove okuse, a bijelci ga uvijek malo zastraše, iako to nikada ne bi priznao, a uostalom, taj ga osjećaj uzbuđuje. Kretnjom ruke pozove Wellsteda da mu pristupi. »Sjest ćeš kraj mene!« zapovijedi. Haines se sav ukoči. On je viši časnik, no ne može proturječiti sultanu i tražiti pravo prvenstva. Wellsted se spustio na jastuke kraj Said Ibn Sultanovih koljena. Pazi da nikomu ne pokaže svoje tabane jer bi to bio vrhunac nepristojnosti. Čini mu se da ne postoji nikakav položaj u kojem je moguće da vam dugo bude udobno, a da
ne pokažete tabane, pa poručniku uvijek utrnu noge nakon arapske večere. Međutim, uvijek daje sve od sebe pa prihvaća malenu šalicu začinjene kave koja se u trenu pojavi pred njime.
»Šukran!« reče. Haines, nešto dalje, zauzme mjesto kraj nekog emira. Na Ibn Sultanovo razočaranje, kapetan skine šešir s perjem i skloni ga izvan pogleda. Zatim povuče dugi dim iz nargile. »U Londonu se pije kava?« upita sultan. »Da!« kimne Wellsted. »Iako ne ovako jaka i nikada začinjena. Mi je često pijemo s kravljim mlijekom ili vrhnjem. Sviđa mi se arapska kava, okus po cimetu, kardamomu i klinčiću.« »Vi pijete i pokvareno grožđe!« prokomentira sultan. Wellsted se nasmije. »Katkada. Meni je kava draža. Od nje vam glava ostaje bistra. Jeste li vi kada kušali pokvareno grožđe?« Sultan odmahne glavom. »Alah to zabranjuje!« kaže jednostavno. »Alah jafuta!« odgovori Wellsted odmah. Neka vas Alah čuva! Polako počinje pristizati hrana. Nudi se cijela ispečena ovca, lubanja joj je smrskana kako bi se moglo doći do mozga, oči su zacrnjene, uši hrskavo ispečene, natečeni jezik je sočan, ružičast i mirisan — to je veoma cijenjeno meso, kao što je Wellsted doznao na svojim kratkotrajnim izletima u unutrašnjost. Običaj je, koliko primjećuje, ostaviti ga za kraj. Tu su i pladnjevi piletine u maslacu nadjevene marelicama i ribom te ukrašene krastavcima i narom. Robovi koji ne smiju pogledati u oči one koje služe donose sjajne gomile kuhanog kuskusa i riže te pladnjeve pune datulja i grožđa. Istodobno, na niskim stolovima poredani fini slatkiši od meda i badema, hrpe ušećerenog voća i ružičastih kokosovih kuglica šalju svoj slatki miris prema muškarcima zavaljenima na jastucima. Svega toga ima više
nego što bi čak i ovako veliko društvo moglo pojesti, a osmijeh na Wellstedovu licu sasvim je iskren. Odmah se svidio sultanu. Prema sultanovu iskustvu, ljudi koji od njega nešto žele, u njegovoj su prisutnosti ili na oprezu ili posve prijetvorni. Neobično je svjedočiti nečijem užitku, a da razlog tog užitka bude jednostavno večera na dvoru gdje su svi dobro uhranjeni, to je gotovo nečuveno. »Gladan si?« upita časnika. »Da, gospodine. Na brodu su naše zalihe oskudne, a u luci smo imali mnogo posla.« »Vaš narod obično jede noževima, kako čujem. Taj je običaj za nas čudan — vaš je narod očito vrlo ratoboran, poručniče, kad donosi oštrice za stol gdje se gosti s prijateljima.« Sultan otkine dio janjetine sa smrskane glave — navodno najukusniji dio. Kretnjom ruke pozove Wellsteda da učini isto. »Tako je, gospodine. Mi to zovemo jedaćim priborom. Arapski je običaj izravniji.« Sultan primijeti da drugi Englez ne razgovara sa svojim susjedima za stolom te da mu je teško jesti samo desnom rukom. Meso je sklisko, a napraviti od kuskusa kuglicu koju bi mogao lako pojesti u jednom zalogaju, vještina je koju kapetan očito još nije svladao. Pod je već prekriven njegovim neuspjelim pokušajima, a prenijeti i najmanju količinu hrane od tanjura do usta kao da zahtijeva njegovu punu usredotočenost te će, u nedostatku spretnosti, iziskivati nekoliko pokušaja. Komad piletine padne i klizne niz njegovu svečanu odoru i ostavi ružan masni trag. Wellsted je, s druge strane, spretniji i posve opušten, a po rangu je niži od njih dvojice. »Samo su dva časnika na vašem brodu?« upita sultan. »Ja i kapetan Haines«, kaže Wellsted. »Te trojica kadeta — zapravo dječaka. Ostali su umrli od groznice.« Sultan kimne glavom, a onda zadaje kobni udarac. Voli
promatrati kakvu prašinu može podići u razgovoru s bijelcima o njihovim plemenskim borbama, a primijetio je, ukoliko se pretvara neukim, nitko neće pomisliti da ga vrijeđa. To mu je čista zabava — voli izazvati iskren odgovor. Ovdje, kao i u svim palačama, istina je prava rijetkost. »Vi Britanci bojite se Francuza, zar ne?« Wellsted nije ni najmanje smeten. »Mi smo pobijedili Francuze, gospodine. Iako su jaki u Maroku i Egiptu. Mislim da se oni nas više boje.« »Imao sam Francuze za svojim stolom«, kaže sultan neodređeno. Želi reći da su Englezi potjerali Francuze te praktički onemogućili trgovinu robljem na zapadu. To je, prema njegovu mišljenju, smiješno. Opali su mu prihodi od trgovine robljem. Međutim, Englezi mu to nadoknađuju — barem financijski. Prema nedavnom sporazumu koji je sklopio s Njegovim Veličanstvom kao odgovor na britansku averziju prema trgovini robljem, sultan je dobio posve zadovoljavajuću hrpu novca, a prihod od trgovine ljudima zamjenjuje onim od prodaje klinčića Europi, što se pokazalo kao izvor novca neočekivanih razmjera. Sultan vjeruje da je mjerenje koje bijelci poduzimaju odgovor na njihovu dugotrajnu zavadu s Francuzima. Ima pravo, iako to razmišljanje nije doveo do njegova logičnog zaključka. Koliko god da je Said Ibn Sultan arogantan, nikad mu ne bi palo na pamet povezati dva mora tako što bi iskopao golemo pustinjsko područje o čemu trenutačno razmišljaju Britanci, a što će Francuzi s vremenom i učiniti. Kako bilo da bilo, želi jasno pokazati da je sretan što prima britanski novac. »Ne nedostaju mi Francuzi«, kimne glavom. Wellsted ljubazno prihvati ovu informaciju dok u usta spretno ubacuje komade mesa. Kad progovori, poručnik je sasvim otvoren, probudio mu se tek i jedino na što u ovome trenutku može misliti je večera.
»Francuzi su kulinarski majstori. Njihovo pokvareno grožđe... No, ne bih to smio reći, no francusko pokvareno grožđe je najbolje na svijetu! Na brodu pijemo vino iz njemačkih država i dosta je dobro. No dobar crni burgundac je nešto predivno! Siguran sam da su Francuzi uživali u vašoj gostoljubivosti. Vaše kuhinje su zasigurno veličanstvene!« Sultan se nasmije. Nikada nije bio u svojim kuhinjama i nema pojma kako se hrana priprema. No sviđa mu se ovaj novi bijelac — zabavno je slušati ga kako govori, a sultan je očaran i Wellstedovim kretnjama. Ti Nazareni su tako neobične zvjerke, pomisli Ibn Sultan. Tako su strani. Prava riječ je adžamija. Kao rijetke životinje, egzotični su — da, upravo to. Bijeli đavoli, bijeli duhovi. Džinovi sa sjevera. »U vadiju«, nastavlja Wellsted, ništa ne sluteći o sultanovoj očaranosti dok mu plave oči i dalje svjetlucaju, »lovimo ptice. Neobična stvorenja — lještarke, mislim — no izvrsne su kad se ispeku na vatri. A jeli smo i divne naranče koje smo brali sa stabala. Ruke su mi cijeli dan mirisale na voće.« »Sviđa ti se vadi?« pita sultan, zaintrigiran tom idejom. Dakako, pjesnici su pisali o plemenitosti u beduinskim taborima. O ljepoti i slobodi nomadskoga života. No sultan je oduvijek živio u palači ove ili one vrste, a u taborima vrlo rijetko — samo kada je morao putovati — a i tada u zavidnoj raskoši. »Oh, da, gospodine! Jako mi se sviđa vadi! U mojoj zemlji zvijezde i mjesec nisu tako nisko ovješeni. U vadiju i na džebelu činilo mi se da mjesec mogu doseći rukama. Pravo je to čudo, gospodine, pravo čudo u vašoj zemlji! Popeo sam se na džebel jedne noći da vidim koliko mu se mogu približiti. Džebel, gospodine, je težak teren. Cipele su mi se nakon toga raspale — bile su mornaričke i vrlo čvrste. Pitam se kako uspijevaju vaši podanici — toliki hodaju bosi u tim uvjetima. Vaš je narod očito vrlo jak.«
Sultanu počnu lutati misli. Kako je to biti u logoru, sam, izvan Muscata i pucati u nebo kako bi došao do hrane. Da te zvijezde toliko uzbuđuju da ćeš se popeti na brdo kako bi pokušao uhvatiti koju. Dok putuje kao obično, s cijelom svitom, to nije isto, nije tako neposredno. U njemu to nije pobudilo nikakvu osobitu privlačnost prema nepristupačnoj unutrašnjosti, daleko od bogatih trgovačkih luka. »Jesi li bio na Zanzibaru, poručniče?« upita ga. Taj je otok njegov najdraži posjed — more nigdje nije tako plavo kao nedaleko od njegove obale, a koraljni se greben može lako obrađivati tako da zgrade ukrašene koraljima pružaju veličanstven prizor, iako je Muscat kozmopolitski grad, nema sumnje da položaj tog otoka na jugu čini Zanzibar najprosperitetnijom trgovačkom ispostavom sa svim popratnim sjajem koji ide uz gomilanje velikih svota novca na sjecištu mnogih kultura. Ipak, istini za volju, sultana ne privlači trgovina, nego zgrade, koje su velebne. Taj se velikan ondje više osjeća kao kod kuće nego bilo gdje na svojim teritorijima. Mnogo vremena provodi na tom otoku i često razmišlja: iako je Muscat, dakako, prijestolnica, Zanzibar uistinu zaslužuje biti njegovim glavnim gradom. »Ne, gospodine. Nikada nisam bio na Zanzibaru, iako smo mapirali otok Sokotru, koji nam je bio osobito zanimljiv. Prekrasan je — pustinjske ruže i stabla zmajevca. Ondje možete naići na predivnu jutarnju izmaglicu od koje se planinski krajolik doima posebno dražesnim.« Sultan odmahne rukom kao da tjera tu nevažnu geografsku lokaciju. »No bio si u unutrašnjosti ovdje?« upita. »Na kopnu? U pustinji?« Ako i misli da je ovo pitanje zamka, Wellsted to ne pokazuje, samo odmahuje glavom. »Ne, gospodine, ne bez vašega dopuštenja. Samo u Adenu nekoliko kilometara, onoliko koliko je dopušteno.« Sultanov politički senzibilitet se trgnuo. Zapadni kraj
poluotoka, posebice na sjeveru, često je predmetom teritorijalnih prijepora — pogranična su područja nestalna i podložna čestim promjenama. Nekoliko je oaza gdje se njegovi ljudi sukobljavaju s vahabitima te nekad prolaze bolje, nekad lošije. Kod Adena je bilo više teškoća zbog blizine Afrike. Gdje god možete pokrenuti tržnicu robovima, sigurno ćete zaraditi te se stoga vrijedi boriti za takvo mjesto. »Kod Adena, kažeš?« upita ga. »Zašto ondje?« »Tražio sam dvojicu kolega, doktora Jessopa i poručnika Jonesa, koji su nestali.« Wellsted oklijeva, no sultan se nasmiješi. »U Adenu sam čuo glasine o njima.« »Da su uvrijedili beduine?« »Da, gospodine, da! Jeste li i vi tako čuli?« Sultan se nasmije. Pomisli kako je napokon otkrio pravu srž. »Ako me želiš nešto pitati, onda samo kaži, poručniče.« Wellsted se nasmiješi. »Da. Oprostite, gospodine. Voljeli bismo ih naći. Naš mornarički agent Ali Ibn Mudar se raspituje i ako biste nam ikako mogli pomoći u ovome slučaju, Njegovo Veličanstvo kralj William bit će veoma zahvalan.« »No meni se čini da bi ih ti volio sam naći. Ti si takav čovjek, je li?« Wellsted kimne glavom. »Ne smiješ putovati duboko u unutrašnjost Muscata, poručniče. To je opasan kraj, a ti si Nazaren. Čim uđeš na teritorij vahabita, raskomadat će te bez obzira jesi li pod mojom zaštitom. Vaši su momci krenuli s područja Dhofarija i putovali samo nekoliko dana. Da bi ih našao, morao bi ići dalje. Beduini se, kao što znaš, ne zadržavaju dugo na jednome mjestu. Podižu logore posvuda u pustinji — trguju putem i slijede vodu. Bit će ih teško naći, a jednako je vjerojatno da su na teritoriju vahabita kao i da su na mojem.
Kada bih ti dao dopuštenje, samo bih ti dao dozvolu da umreš.« Sultan otkine krilo sočne piletine kao da želi demonstrirati tu tehniku. »Čak i s kraljevskim dopuštenjem previše je opasno. Ti«, ističe on, »imaš plave oči. To je kao da si žena koja putuje sama.« »Da«, kaže Wellsted tužno. »To mi je vjerojatno mana. Shvaćam što govorite.« »Unutrašnjost je, dakako, za beduine i za trgovce robljem. Oni putuju dobro naoružani i uglavnom ih nitko ne dira.« »Trgovci robljem!« čudi se Wellsted naglas. »Mislite li da su naše časnike mogli zarobiti kao robove?« Slutan nagne glavu i sasvim lagano slegne ramenima. »Tko zna, poručniče Wellsted. Bijelci su loši robovi.« »Ah tako. Da!« Wellsted se nasmiješi, nimalo uvrijeđen ovim nedostatkom svoje rase. »Razmislit ću o tome«, obeća sultan. Orkestar uspori ritam i stane svirati polaganu i opsjedajuću melodiju, a sultan, nakon što je otkrio što ga je zanimalo, izgubi svako zanimanje za daljnji razgovor. Naglo okrene leđa poručniku i počne razgovarati s čovjekom na drugoj strani. Wellsted je stavio komadić sočne piletine u usta i polako uživao u njezinu okusu. Mladi plesači vrte se u kutu u ritmu lirskog zvuka ouda, a on se pita što bi brodski mali Hughes mislio o njima — konačno, gotovo su istih godina. »Čudaci!« zamišlja da govori dječak svojim pjevnim velškim akcentom. »Ne kao one raspuštenice na bazaru. One su lijepe.« Wellsted se nasmiješi prisjetivši se kako je dječak u hodniku oponašao robinje dok plešu. Ova mu se gozba čini poznatom te uviđa da već tjednima nije bio ovako opušten. Dobro je opet jesti do sitosti i biti u društvu. Osvrne se oko
sebe. Toliko je očaravajućih prizora među bogato odjevenom svjetinom Muscata. S druge strane ovoga skupa primjećuje majmunčića kako sjedi na jastuku kraj svojega gospodara. Životinjica jede bananu, što privuče poručnikovu pozornost jer su banane ovdje rijetkost, moraju se uvoziti. Ova je gozba začudno raskošna, pomisli i uzme još malo mesa, stavljajući ga u usta dok majmun pomno dovršava svoju večeru i promatra okupljeno društvo takvom elegantnom prisebnošću da Wellsted prasne u smijeh. »Baš je zgodan momčić, zar ne?« kaže mu glas do njega. Čovjek sjedne. Visok je i taman, autoritativnoga držanja. Miriše na kožu. Robovi dojure niotkuda kako bi mu pružili šalicu kave. Popije je u jednom gutljaju i cmokne usnama. »Moj je prijatelj uhvatio tog majmuna u Africi. Jako mu je drag.« Wellsted se nasmiješi. »Mogu misliti«, reče. »Baš je veseo momčić!« Asaf Ibn Mohammed oklijeva na trenutak — ni za što se kod Kasima ne bi istinski moglo reći da je veselo, čak ni njegov slatki ljubimac. Kada je uhvatio majmuna, on je gotovo stalno kričao, no nakon dva tjedna Ibn Mohammedov prijatelj iz djetinjstva tako je pripitomio to maleno stvorenje da ga čak ni ne treba vezati da bude uza svojega gospodara. Nikada nije digao ruku na tu životinjicu. Nikada nije ni trebao. Kasim ima prirodan dar gušenja neovisnih poriva — istinski je porobljivač. »Dakle, koliko sam razumio, izgubili ste dva čovjeka«, reče Ibn Mohammed hladno. »Ali Ibn Mudar mi je ispričao o tome. Zamolio me za pomoć.« Wellsted odmakne kosu sa svojega lica. Mišići mu se stežu od nečega u glasu ovoga čovjeka, kao da bi se trebao pripremiti na bijeg. »Mora da ste moćan čovjek ako Ibn Mudar vjeruje da im možete pomoći«, reče.
Ibn Mohammed se nasmije. »U Bombaju vas poučavaju da laskate Arapima, zar ne? Poučavaju vas da jedete kao muškarci, čak kako da sjedate. Ne trebate mi govoriti jesam li moćan ili nisam. I molim vas, nemojte spominjati čast i poštovanje — vi bijelci zbilja očito mislite da smo mi budale!« »Molim vas, primite moju ispriku.« Wellsted ne vidi zašto bi dalje ljutio ovog čudnog čovjeka. »Razgovarali ste sa Saidom Ibn Sultanom o ovome?« pita trgovac robljem. »Jesam.« »Kažu da bi vaš kapetan volio da ste mrtvi, poručniče. Što ste to učinili da ga je toliko razljutilo?« Wellsted baci pogled prema Hainesu koji je odustao od pokušaja da jede te sada sjedi s otpacima svojega obroka oko sebe. Ovaj je čovjek dobro informiran o životu na Palinurusu, a što se tiče Wellsteda, to je dobro iako ga uznemiruje. Dobro obaviješten čovjek upravo je ono što mu treba — Mickey je očito dobro učinio što mu je pristupio. Sada kada je tema već načeta, poručnik je ustrajan u namjeri da ga ništa ne smete — čak ni uvrede. »Odlučili ste doći meni, a ne kapetanu Hainesu. A razlog su očito naši nestali ljudi. Jesu li Jessop i Jones živi?« Ibn Mohammed se zagledao u Wellstedove oči, a poručnik se morao suzdržati da se ne lecne. Te su oči poput dugih bezizražajnih tunela koji vode na hladno mjesto odakle nema povratka. »Moje su informacije stare tri tjedna, možda i malo više. Tada su bili živi« kaže Ibn Mohammed bezizražajno. Wellsted ne dopušta da mu se na licu pokaže osjećaj olakšanja. »Možete li ih osloboditi?« »Ah«, reče Arapin. »Netko će morati ići po njih. Naravno, za to će trebati novca. Trebat će i pregovarati. Kao što su vam sigurno rekli u vašem Bombaju, pregovori i
lijepo ponašanje Arapima su strašno važni.« »Poštenje je«, reče jednostavno Wellsted, »važno svim ljudima, iako prema mome iskustvu malo tko od njega ima koristi — bilo u Londonu, bilo ovdje.« »Kažu da vaš poručnik Jones cvili kao svinja«, nastavlja Ibn Mohammed bezizražajno. Kaval. Gotovo da je ispljunuo tu riječ. »Taj poručnik zapravo i nije muškarac!« »Koliko će novca trebati da ih vratimo?« upita Wellsted. »I što moramo učiniti?« Ibn Mohammed se sprema odgovoriti. Ima prirodan osjećaj za dramsku napetost i naumio je natjerati bijelca da čeka na informacije koje toliko želi. Lagano se nagne i udahne, no prije nego što uspije zaustiti, sultan primijeti da sjedi za njegovim stolom te ga veselo potapša po leđima i tako ukloni svu tajnovitost jer i sam gospodar sada to želi znati. »Što je s tom dvojicom koji su nestali u pustinji, Ibn Mohammede?« Vladarev glas zvuči prijateljski. »Uvrijedili su beduine. Teška stvar. Ako itko ovdje može pomoći našim britanskim prijateljima, onda si to zasigurno ti. Koliko čujem, nema mnogo oaza odavde do Rijada koje svoje vijesti ne šalju tebi i Kasimu.« »Upravo smo razgovarali o tome, Vaša Visosti!« nakloni se Wellsted. »A ovaj čovjek — Ibn Mohammed, zar ne? — kaže da su njih dvojica, prema njegovim saznanjima živi.« »Živi?« Hainesov glas zatutnji s druge strane prostorije. »Jeste li sigurni?« Ibn Mohammed se nije ni udostojao odgovoriti kapetanu (jer tko ne vidi da je taj čovjek budala?). Umjesto toga, trgovac robljem duboko se naklonio sultanu. »Poručnik Wellsted želi sam ići po njih«, kaže sultan spontano. Ta ga ideja očito zabavlja. »Ah!« Ibn Mohammed se smješka. »Rekao sam mu — vahabiti će ga ubiti. No ako mu ponudiš svoju zaštitu, ako budeš pazio na njega, ako budeš
osobno išao s njime, Ibn Mohammede, po te ljude...« Sultan ne završi misao, Ibn Mohhamedov osmijeh se ukočio. Ljubazno kimne glavom. Nitko ne proturječi vladaru na njegovu dvoru. »Kako želite, Said Ibn Sultane.« U trenutku, Kasim se stvorio kraj svojega ortaka, a sultan nastavi. »Da, da. I Kasim!« kimne glavom. »S vama dvojicom bit će siguran, svakako. I što god da su ti bijelci učinili... No, vi ćete riješiti to pitanje na najčasniji način. Dovedite ih natrag!« »Indijska mornarica ne može čekati Wellsteda u luci dok on lunja Bogu iza leđa«, počne Haines. »Naredbe Njegova Veličansta za brod Palinurus su...« Sultan kretnjom ruke otpusti kapetana.Ima moje dopuštenje. Inzistiram na dopuštenju poručniku«, reče neuvijeno. Wellsted se nakloni. Hvala, gospodine, reče. Bit će mi čast! »Prvi bijelac koji će prijeći pustinju«, reče sultan zamišljenu, razmišljajući kako će biti zanimljivo pratiti što će se dogoditi. »Možda je i vrijeme da netko od vas to pokuša.«
Dvadeset i prvo poglavlje
Kada
je Mickey za doručkom čuo što se prošlu večer dogodilo u palači, prasnuo je u smijeh, prolivši gusti, kremasti labneh sebi u krilo. Pomisao da Wellsteda u unutrašnjost vode najbogatiji trgovci robljem isprva se doima urnebesno smiješnom. Englez je blijed kao krpa i, koliko se Mickeyu čini, unatoč upadima u planinsko područje na Sokotri i jednodnevnom pješačenju do oaze na rubu
pustinje gdje je doznao ponešto o svojim kolegama, poručnik nema nikakva iskustva u mukotrpnom putovanju pustinjskim terenom. Prazni prostor, ili Rub’ al Khali, jedna je od najstrašnijih pustinja na planetu, te nikako nije mjesto na kojem bi bijelac počeo učiti preživljavati na vrelom pijesku. Mickey uživa u prizoru koji mu se javio u mašti: izraz na Wellstedovu licu kad shvati da će se taj veseli izlet pokazati najopasnijim putovanjem njegova života. U tom trenu, iznenada mu sine da to možda i neće biti nimalo komično te da je poručnik Wellsted zapravo u velikoj opasnosti. Niti Kasim niti Ibn Mohammed sigurno nisu oduševljeni što su poslani na ovu misiju (koja im je uistinu ispod časti). Još gore, to što je moraju poduzeti u društvu početnika ružičasta lica jednako je snažna pljuska kao i činjenica što uopće moraju ići. Trgovci robljem su, bez dvojbe, tvrdi i teški ljudi — najtvrđi i najteži. Kasim je samo dan prije, dok je polako jeo tanjur kozje sirutke, korijandera i krastavaca u Ibn Mohammedovu domu, rekao Mickeyu da planira svoje sljedeće putovanje u Somaliju. Kad je Mickey spomenuo ozloglašene gusare nedaleko od somalijske obale, Kasim je samo slegnuo ramenima na tu opasnost. »Pleme Zigua je elegantno!« rekao je, na što je Mickey zamljučio da su pripadnici tog plemena traženi zbog čega vrijedi riskirati. Štoviše, Mickey je stekao dojam da bi Kasim uživao u prilici da ubije pokojega gusara. Siguran je da će Kasima i Ibn Mohammeda razljutiti što će biti poslani u pustinju umjesto da plove profitabilnim i uzbudljivim obalama istočne Afrike — a ni jedan ni drugi nisu ljudi koje bi itko želio razljutiti. Previše su nemilosrdni. »Sada moram prilagoditi svoj plan«, promrmlja Mickey, Kanio je otići na sjever to poslijepodne kako bi stupio u vezu s obiteljima beduina koje je Kasim preporučio kao posrednike. S obzirom da pustinjska plemena žive izdvojena od svijeta, Mickey je zaključio: ukoliko pustinjski beduini
budu pregovarali s drugim pustinjskim beduinima, to će smanjiti plemenske napetosti i međurasne nesnošljivosti na minimum te će razmjena proći glatko. Sultan je odlučio ne obazirati se na ovakve osjetljivosti, te ne samo da je poslao trgovce robljem nego i jednoga bijelca i time vjerojatno poprilično podigao cijenu otkupnine. »Dođavola!« kaže Mickey sebi u bradu. »Dođavola!« Mickey Ibn Mudar pokupi labneh koji mu je pao u krilo i do kraja ispije svoju jaku kavu, a zatim izađe iz kuće i krene ravno prema doku kako bi pokušao popraviti situaciju u ime Indijske mornarice. Na Palinurusu je sve utihnulo. Paluba je svježe oprana i još se suši na suncu, no kapetan se još nije pojavio, a posada krati vrijeme kockom i pićem u hladu cerade koja je postavljena upravo u tu svrhu. Kadeta nigdje nema. Rano su otišli u razgledavanje gradskih zidina. Mickey se neometano popne na brod i prođe pokraj prvih od pomno smotanih četvrtastih jedara prije nego što do njega stigne Wellsted. »Jutro, gospodine!« osmjehne se poručnik. »Zatekli ste nas na odmoru.« Mickey mu srdačno stisne ruku. »Krećete u pustinju, čujem, poručniče!« »Da!« nasmiješi se Wellsted. »S Kasimom i Ibn Mohammedom.« S Wellstedova lica nestane osmijeh. »Drago mi je što vas to zabrinjava jednako kao što zabrinjava i mene.« »Sultan im je naredio da paze na naše interese«, kaže Wellsted bezizražajno. »Prije bih rekao da će to biti moj posao!« odgovori Mickey značajnim tonom. »A za početak, ne možemo vas poslati u divljinu kao Nazarena!« »Oči su mi plave«, ponovi Wellsted sultanove riječi od prijašnje večeri. Ne zna što bi drugo rekao — ne može im
promijeniti boju. Niska vrata koja vode u kapetanovu kabinu zaškripe i Haines se pojavi na palubi, natakne svoju kapu i zakorači na sunce. »Ah, gospodine Al Mudar!« pozdravi Mickeya. »Dobro nam došli! Što možemo učiniti u vezi s ovom glupošću? Wellsted da ide u unutrašnjost na uzaludan zadatak? Jessop i Jones su sada već mrtvi. Zar se ne slažete sa mnom?« »Oh, ne, kapetane!« Mickey se lagano nakloni. »Imamo pouzdane informacije da ih održavaju na životu, iako ne mogu reći koliko bi dugo mogli preživjeti. Mislim, gospodine, da bi bilo lakoumno ne pokušati ih spasiti.« »A ovo je pravi čovjek za taj posao?« Haines pokaže na poručnika. »Moj posljednji školovani časnik«, reče podrugljivo. Mickey pogleda u nebo. On tako ne bi odabrao, to je sigurno. Da, gospodine. Sultan je rekao svoje.« »Vražji sultan, ha?« drekne Haines. Mickey se nervozno ogleda oko sebe. Građani Muscata nesmiju ovako govoriti o svojemu vladaru, a na dokovima dovoljno ljudi govori engleski i mogli bi razumjeti ovu uvredu. »Molim vas, kapetane«, reče. »Njegovo Veličanstvo priznaje sultana i bojim se da...« nastavi šaptom, »... moramo udovoljiti njegovim željama. To ga zabavlja, rekao bih, i ako se poručnik Wellsted ne pokori željama našega presvijetloga vladara, onda nećemo moći poslati nikoga u pomoć zarobljenicima.« Haines na trenutak razmisli o ovome. On i ne želi nikoga poslati na zadatak, no zna da ne može tako postupiti. Za početak, nekolicina mornara prestala je kockati na palubi te se okupila, s rukama na leđima, i sluša svaku riječ. Kapetan zna da ne smije odbiti poslati misiju spašavanja u pomoć dvojici članova posade kad je upravo bilo rečeno da su još živi, a nipošto to ne može učiniti pred svojim ljudima
od kojih očekuje da se bore, a možda i poginu po njegovoj zapovijedi. Taj ga je problem cijelo jutro mučio u kabini i napokon je odustao od borbe. Iskreno govoreći, to mu je pravo olakšanje, kadeti su dovoljno sposobni za kratko putovanje natrag u Bombaj, a ionako će biti puno ugodnije na brodu kad više ne bude poručnika. »No dobro!« otpusti Wellsteda kretnjom ruke. »Vratit ćete se u Muscat, Wellsted, nakon što ispunite zadatak i izvijestiti gospodina Al Mudara, koji će biti dobro upoznat s mornaričkim kretanjima, pa će znati kojim se brodom možete vratiti u Bombaj. On će se pobrinuti za vas, zar ne, gospodine Al Mudar? No ne gubite vrijeme Njegova Veličanstva, Wellsted, zaboga! Ne plaćamo vas da idete u razgledavanja i kupujete suvenire!« Wellsted pokušava ne rastegnuti usta u preširoki osmijeh jer je svjestan da bi to samo izazvalo kapetana, no Mickey se stane smijuljiti — u pustinji nema suvenira. Englezi se u svakoj situaciji ponašaju kao da se radi o pukoj prilici za piknik. Uvijek ga iznova iznenađuje što su tako uspješni. Wellsted salutira. »Hvala vam, gospodine!« reče. Mickey povede poručnika za ruku i lagano se nakloni kapetanu. »Sretan put, kapetane Haines! Pazit ću na poručnika Wellsteda najbolje što mogu!« reče i zatim ga odvede palubom. »Mislim da biste trebali biti Turčin! Dođite!« bio je uporan mornarički agent. »Otići ćemo u trgovinu za koju znam i odjenuti vas u tursku odjeću. Tako ćemo objasniti i vaš naglasak. Sada morate stalno govoriti arapski, poručniče Wellsted. Treba vam praksa. Nemarno mnogo vremena. Kada sultan zapovjedi, svi slušaju. Pođite sa mnom.« Njih dvojica spuštaju se niz mostić i Wellsted osjeća uzbuđenje u želucu. Bit će ovo prava pustolovina. Mickey
pođe prečacem duž doka te nekom uličicom prema središtu Matraha, pokraj stolova na kojima se prodaju neobične ptice u drvenim kavezima, tikvice obješene o dugačke motke te mješine od kozje kože. Skupina beduina zadržava se u mračnim unutrašnjim prostorijama, puše među hrpama košara, kožnih kutija i platnenih torbi. I Mickey i Wellsted znaju da će svaki razgovor u koji se upuste na ulici netko prisluškivati pa ništa ne govore dok se penju popločenom kosinom, probijajući se kroz gomilu. Namjerno prolaze kroz četvrt draguljara, gdje su izložene kuglice od malahita, jantara i tirkiza, a jeftine mjedene narukvice i hrpe prstenja u košarama gurnute su na prednji dio stolova. Nakit za plesačice pun zvončića, tanki lančići raznih dužina te svjetlucave srebrne naušnice i uresi za glavu krase unutrašnjost trgovina, dok duboko unutra, sasvim u mraku, povremeno zabljesne dobar komad dragog kamena dok prelazi iz ruke u ruku. Kod jednog stola stoji magarac, kod drugoga su dvije koze zavezane za kamen. Nakon nekoliko minuta, Mickey skrene ulijevo i zakuca na vrata kuće s ravnom fasadom na siromašnoj strani ulice. Dijete koje ili je otvorilo bosih je nogu, a oko svojega koščatog tijela nosi tanku tkaninu, sivu od prljavštine. Mickey drekne nešto na arapskome i obojicu ih pušta unutra. Penju se prašnjavim kamenim stubama koje se nalaze odmah ispred vrata. Čim su se popeli na kat, dvije žene bježe iz malene sobe, njihove crne halje lepršaju za njima, a iza njih ostaje samo debeo muškarac čiji se smrad, Wellsted shvati, osjećao otkad su ušli u kuću. Taj je smrad kombinacija češnjaka, masnoće i ustajala znoja. Debeli čovjek ponudi ih bakrenom posudom koja sadrži tekućinu čiji miris blago podsjeća na ružinu vodicu kako bi se osvježili, a zatim pljesne rukama i povikne da se donese zakuska. Usprkos iskazanu gostoprimstvu, oprezno promatra poručnika. Isto dijete koje je otvorilo vrata pojavilo se s čajem od metvice na pladnju. Nokti su mu
neravni i prljavi. Pažljivo stavi čaj kraj debeloga muškarca i brzim koračićima izađe iz prostorije. Kuća je omalena te se kroz tanke zidove čuju zvukovi kretanja njezinih stanara, lupkanja posuđem i pokoje rečenice prigušenih razgovora. Na podu leže drveni kovčezi, njihov je sadržaj razasut uokolo. Teško je reći je li ovo mjesto trgovina ili dom ili oboje te u koju se svrhu koristi ova soba jer se u jednome uglu nalazi nešto što nalikuje hrpi stare posteljine, dok je na stolu s druge strane mnoštvo prljavih svjetiljki svih veličina — onakvih kakvima bi Aladin bio oduševljen jer bi ga, bez sumnje, odmah odvele u pustolovinu. Miris pečenja khubza što dopire iz prizemlja potire debeli čovjek gestikulacijom dobrodošlice. Wellsted i Mickey sjednu na jastuke i svaki prihvati prljavu staklenu šalicu čaja od metvice s tankim slojem ulja na površini. »Doveo sam svojega prijatelja«, objasni Mickey. »Mora se prerušiti. Rabljena odjeća, ne previše fina, kao ona koju nose Turci, kozja mješina za vodu — nešto nošeno, ali upotrebljivo — i jedno oružje — ne, dva komada oružja — noževa handžar.« Debeljko se zabulji u Wellsteda, a poručnik jedva uspije suspregnuti poriv da ne ustukne od smrada. »Da, da«, promrmlja. Već samo nakon te dvije riječi jasno je da trgovac ima neku čudnu govornu manu. Wellsted razumije što govori iako se mora dobro usredotočiti. Glas mu je jednoličan, a držanje mnogo službenije nego što bi ovakvo okruženje zahtijevalo. »Bit će Turčin, kažeš. Ali vrlo je blijed, zar ne?« Mickey kimne glavom, ali i odmahne rukom na taj komentar, dajući do znanja da će pokrivalo za glavu morati poslužiti kao maska. Wellsted će jednostavno zavezati kafiju preko lica i tako ga sakriti — to se zove litam. Takav komad odjeće nije neobičan, pogotovo u pustinji.
»Želiš li da izgleda kao anatolski ratnik?« »Ne, ne kao vojnik! Nipošto! Kao trgovac!« odluči Mickey. »Ugodan, nenametljiv, ne previše bogat, no niti siromah. Neupadljiv. Turci su opasni, poručniče, ili barem njihovi vojnici. Prije deset godina sravnili su Rijad sa zemljom — u prijeporu oko vrhovne vlasti. U nekim četvrtima to im još uzimaju za zlo. Napravit ćemo Turčina od vas zbog vaše boje, no uvijek mora biti jasno da ste turski trgovac, a ne vojnik, shvaćate?« Wellsted kimne glavom. Potpuno je svjestan da je Osmanlijsko Carstvo dobro organizirana nasilna država koja je prerasla svoje granice kao što mišićav čovjek nabrekne u uskoj odjeći. Turski teritoriji prostiru se na Balkan na zapadu i duboko u Tunis u sjevernoj Africi. Iako su ih pustinjski Arapi potjerali na sjever, sigurno će opet okušati sreću u pustinji i pokušati pomaknuti granicu prema jugu te još jednom zavladati Arapskim poluotokom ako budu mogli. »Shvaćam!« kimne glavom. Debeljkovi obrazi sjaje se od znoja, no on ne govori, samo razmišlja na trenutak o onome što je Mickey rekao te o bijelčevu odgovoru. Čuo je razgovor koji je u njemu pobudio nelagodu, kao da su njih dvojica raspravljali o pitanjima svojih harema ili osobnim financijskim sporazumima. S gunđanjem odbacuje te informacije, ustaje s jastuka i odlazi iz prostorije. Mickey pogleda šalicu čaja koja je pred njim i pažljivo je vrati na pladanj. »Ima pravo«, reče, »što se tiče tvoje kože. Veoma si blijed!« Wellsted slegne ramenima. Ne može ništa poduzeti u vezi sa svojom nemogućnošću da pocrni. Zadnjih deset godina veći je dio proveo ploveći na brodovima i ako to nije pomoglo, neće ništa. Umjesto toga usmjeri pozornost na probleme s kojima će se morati nositi. »Vjerujete li, gospodine, da će mi život biti u opasnosti od Kasima i Ibn Mohammeda?«
Mickey pogleda uokolo kao da je Wellsted ovo izgovorio u prostoriji punoj ljudi te očekuje da će to privući pozornost. Urotnički se nagne prema poručniku. »Neće vas ubiti. No vjerojatno bi vas pustili da umrete.« »Ali zakletva karavane...« zausti Wellsted. Mickey se zagledao u njega takvim pogledom da je poručnik zastao usred rečenice. »Zakletva karavane možda vrijedi za jadne beduine, ili zakletva između muslimanske braće, recimo. Kasim i Ibn Mohammed malo vam toga duguju. Još i manje! Molim vas, ne budite naivni! Vode vas samo zato što je tako naredio sultan i neće osjetiti nikakav sram ako umrete, pod uvjetom da oni ne potegnu mač koji će vas ubiti. Kasim i Ibn Mohammed mogu biti od koristi, no ovo nije način na koji bih ja želio spasiti doktora i poručnika Jonesa. Molim vas, nemojte zaboraviti, poručniče tim ljudima značite jednako malo kao i jadni katolik kralju Williamu! Poručnik zaškilji. »Što?« reče. »Zašto ste to rekli?« »Tako kaže moja žena.« Mickey gotovo pocrveni. »Zar se ne kaže tako?« »Ne. Vaša žena je...?« »Bjelkinja je. Britanka.« »Ah tako!« »I slučajno nije vjernica«, nastavi Mickey. »Niti moje religije niti svoje!« Prije nego što je Mickey uspio išta više reći, vratio se debeljko sa zavežljajem odjeće i zatražio da se Wellsted skine kako bi je mogao isprobati. Rukom daje upute i bez ikakvih se ograda kratkovidno zagleda u poručnikove noge, koje su tako bijele da ih je proglasio gotovo plavima. Odbacuju jednu halju za drugom dok ne dođu do obične plave džube, koju stave preko para širokih crvenih hlača. Zatim Mickey demonstrira kako se ispravno stavlja bijela kafija te pokaže Wellstedu kako da pravilno stavi handžar u korice koje su vidljive svima te turski nož, mali, kao britva
oštar bodež s jednostrukom oštricom koji treba biti skriven i lako dostupan. Handžar je, međutim, među Arapima sasvim uobičajen. Zakrivljena oštrica sprema se u kožne korice, prema običaju ukrašene srebrnim filigranom. »Prekrasan je!« Wellsted pregledava oružje. »Morate naučiti njime rukovati«, slegne Mickey ramenima. Njegov vlastiti handžar toliko je optočen ukrasima te je teško povjerovati kako se može upotrijebiti za ubijanje, iako u Mickeyvu lagodnu životu u Muscatu nema mnogo potrebe za nasiljem, pa mu je nož, istini za volju, samo ukrasni predmet. Naprotiv, Wellstedovo je oružje sasvim jednostavno. Mickey ništa ne govori iako se osjeća blago očinski dok ga opasuje oko poručnikova struka jer očeva je dužnost dati svojemu sinu njegov prvi handžar. Zatim pažljivo pokazuje gdje treba pričvrstiti dva iznošena kožna remena, koja mu je dodao debeljko poput sobara njegova gospodstva. »Ovako možete lako nositi mješinu punu vode«, objasni mu. Naposljetku, debeljko donese tanke kožne cipele i pomogne Wellstedu da ih obuje. Mickey je oduševljen, izravnava slučajni nabor i pomno ih pregledava. »Ovako!« inzistira. »Ovako. Strano je, ali ne previše strano. Dobro.Mislim da biste možda mogli proći i za turskoga plemića. Efendiju. Zvat ćemo vas Kalil Aga Efendi. Morat ćete pustiti bradu, dakako, kaže zamišljenim tonom, pomno pregledavajući krajnji ishod dok debeljko skuplja Wellstedovu mornaričku uniformu u neurednu hrpu i predaje je Mickeyu, u zamjenu za naknadu — malenu torbu od kozje kože kojoj je sva dlaka otpala. Zveckavi zvuk metala odaje da torbica sadrži novčiće, no Wellstedu se čini da je neobičnono za arapski posao što se nije raspravljalo o
iznosu. »Kalil Aga Efendi!« ponovi Wellsted. »Da! Ovako već možete proći!« izjavi Mickey, stavljajući tanki prsten od potamnjeloga zlata na Wellstedov prstenjak kao točku na i. - Izgledate kao Turčin, barem iz daljine.« Wellsted pogleda svoju odjeću. »Čovjek čija je ovo odjeća...?« zapita se naglas. Debeljko slegne ramenima. »Mrtav!« objavi. »Prošli je tjedan umro od groznice i njegovi su robovi sve prodali.« Ali, tako.« Wellsted ne osjeća nikakvu nelagodu. Znate li jahati na devi?« provjerava Mickey. »Da. Prvi put kad sam jahao na devi...« počne Wellsted veselu svoju priču kao stvorenu za prepričavanje uz logorsku vatru i koja mu je do sada dobro služila, no Mickey ga zaustavi, odmahujući rukom na debeljkovu ponudu uobičajenoga kađenja tamjanom za rastanak i krene prema vratima. »Ne treba!« zapovjedi. »Pođimo, poručniče!« Otresito se nakloni debeljku, koji se doima kao da mu je laknulo što ne mora obaviti ritual kađenja gostiju prije njihova odlaska. Zatim Mickey povede poručnika niz stubište. Dok se vraćaju krivudavim, prašnjavim, kaldrmom popločenim uličicama prema Mickeyevu uredu, on ubrzava korak. »Hajde!« reče. »Sada se opremaju za putovanje — no uskoro će pozvati i tebe. Moramo se požuriti do mojega ureda. Hajde, hajde!« »Rašid!« pozove čim su ušli kroz vrata. »Dovedite mi Rašida! Popnite se stubama, poručniče Wellsted! Ponestaje nam dragocjenog vremena! Moja je dužnost da vas pripremim — da vam maksimalno povećam izglede za preživljavanje. Rašid! Moj će vam pomoćnik pokazati ono najvažnije.«
Wellsted se razvedri. »A što je to?« upita znatiželjno. Mickey ga pogleda poprijeko, a onda posegne u jedan od pretinaca iza svojega radnog stola. Prema poručniku baci maleni sag. Wellsted primijeti da ima turske šare — crvene s tradicionalnim zamršenim zlatnima i crnima. Mickey mu rukom dade do znanja da prostre sag na pod. »Pa morate naučiti moliti, gospodine! Morate biti dio bratstva. Morat ćete znati u kojem se smjeru nalazi Meka. Ova molitvena prostirka bit će vaša vlastita džamija u pustinji. Kako biste mogli biti jedan od nas, kako biste mogli biti Turčin ili plemić bez nje? Morate smjesta naučiti moliti!«
Dvadeset i drugo poglavlje
Zena
sa svoga prozora promatra strku i drago joj je što trgovci robljem odlaze iz grada. Ispred Ibn Mohammedove kuće prikupljeno je više od deset čistokrvnih deva, neke su za jahanje, a neke će služiti kao tegleća marva. Deve za jahanje privezane su u hladu dok se zalihe tovare na njihove rođake. Dvorišna vrata su otvorena i užurbane pripreme za ekspediciju prenose se na ulicu. Ibn Mohammed provjerava što njegovi ljudi rade. Jednog od nosača snažno udari nogom, zatim ga lupi po glavi zbog neke pogreške. Rob padne na tlo no ne opire se kiši udaraca što Ibn Mohammedu dosadi te jednostavno ode. Kasim sve to bezbrižno promatra iz hlada, dok jedan drugi rob timari njegova konja. Majmunčić se popeo na nosiljku koju će postaviti na jednu od teglećih deva, skočio na tlo i opet se stao penjati. Kasim naredi da odvedu tu životinju — majmun neće ići na put. Trojica beduina nijemo čekaju sa strane mirno i beskrajno strpljivo. Zena ih promatra s prozora dok se Ibn Mohammed hitro kreće uokolo, provjerava užad i mješine za vodu, dva pletena kaveza s kokošima, prepunu vreću brašna i dvije goleme grane datulja, što će hraniti ekspediciju od oaze do oaze. Sve to vrijeme Ibn Mohammed diže galamu gdje god da se pojavi, nosači su svi nervozni u strahu da će se obrušiti i na njih, drže spuštene glave i ne žele ga pogledati u oči. Zena pomisli kako ju je ovih tjedana začarala kakva magija. Više se ne boji tih ljudi. Sada ih samo prezire kao i sve što
oni predstavljaju. Pozorno promatra to imanje iako ni sama nije sigurna zašto. Stalno ponavlja sama sebi kako ništa ne može učiniti. S tanjura poliže i zadnje ostatke kreme koju je dobila za doručak i smjesti se na jastuke. Užitak je osjećati kako joj se tijelo opet popunjava. Ovo je jutro primijetila mali nabor sala oko bokova. Nasloni se i zabaci noge u zrak da ga osjeti kako podrhtava. Zatim se nasmije. Više nije ono prestrašeno dijete koje je stiglo poluizgladnjelo, zastrašeno i očajno. Svake večeri pleše i smije se s gospodarom. Bez obzira dovede li kojeg od svojih robova, i dalje je u njezinu društvu, naređuje joj da nastupa za njega i priča joj o svom danu koji se, tako ispada, sastoji od beskrajna niza društvenih sastanaka izmiješanih s kupovinom i pokojom partijom šeš beša, igre koja mu je očito draga. Za razliku od njezinih dana, večeri su joj vesele. Prije dva dana gospodar je naredio da mu u sobu donesu bubnjeve, na kojima je jedan od robova vrlo vješto svirao. Način na koji je udarao u njih podsjetio je Zenu na zvuk svečanih bubnjeva u njezinu selu. Tu i tamo njezin gospodar bi ustao i zaplesao, iako nema prirodne elegancije. Ipak, zgrabio je svileni šal i mahao njime iznad glave, pokušavajući oponašati lelujave pokrete njezinih bokova, mada mu nije uspijevalo. No barem ga je nasmijalo! Kad je završio, promatrao je nju kako pleše sama. Nekad se i ljube, no nikada ništa više od toga. Ljubljenje sa Zenom obično rastuži njezina gospodara, pa ga ona uveseljava pričama o planinama nedaleko od Bussabe i o kozmopolitskim trgovcima koje je upoznala dok je ondje živjela. Sviđaju mu se opisi njihove odjeće te je ispituje o njihovim ukusima — neki nisu htjeli jesti svinjetinu, a neki nikakvo životinjsko meso. Svaki bog svojim vjernicima nameće bezbroj zahtjeva, a Zena i njezina baka uvijek su ispunjavale želje svakog putnika, to jest njihovih božanstava. Njezin je gospodar bio očaran. »A ljudi koji nose nojevo perje — u što oni vjeruju?«
upitao ju je. »A oni s narančastim turbanima — oni nikad ne šišaju kosu?« Zena mu je pokušavala objasniti postavke animizma ili zašto se Sikh odbija brijati. Njezino je znanje, istini za volju, oskudno, pa je izmišljala kad je morala, no time ga je zabavljala između bubnjeva i plesa. Nekad mu je masirala stopala gustim, mirisnim uljem, koje se jednoga dana pojavilo u mjedenoj bočici najednom od niskih stolova. Oni uvijek na sve misle. Ako bi poželio nekog od svojih dječaka, otpustio bi Zenu te bi ona spavala na hladnim pločicama ispred njegovih vrata, no ako bi gospodar bio sam, ona bi legla u krevet do njega. Tako je udobnije, dakako, no teško se namjestiti. On bi je obgrlio rukom i istoga trenutka zaspao te tako jako hrkao da bi Zena mogla kraj njega samo dremuckati. Naravno, tijekom dana ima sasvim dovoljno vremena za spavanje, a onih dana nakon što bi noć proveli u njegovu krevetu, iz kuhinje bi joj slali bolju hranu. Razmišljala bi kako joj je teško zamisliti što znači biti gladan sada kada joj je želudac pun. Robovi joj donose sve što treba prije nego što poželi. Ipak, dala bi svu količinu hrane koju pojede u jednome danu za slobodu da izađe iz palače i istraži grad koji vidi sa svojega prozora. Ili, padne joj na pamet, količinu hrane koju pojede za cijeli tjedan za priliku da sama izabere koga će ljubiti. Počne se meškoljiti na niskom drvenom divanu, zabavljena tom mišlju. Pokušava ne razmišljati o tome, no ne može si pomoći. Sanjariti kako bi sve moglo biti bolje, samo donosi nezadovoljstvo stvarnošću. Zena se nije prenula kad su se otvorila vrata. Sidiji ulaze i izlaze po cijeli dan i sada jedva da ih primjećuje. Udobno se smjestila na bok i zatvorila oči. Nekoliko trenutaka vladao je potpuni muk, a zatim robinjin odmor prekine glasan zvuk pljeskanja. Zena otvori oči i pogleda preko naslona tapecirane klupe i užasne se ugledavši Abesinca koji ju je kupio prije nekoliko
tjedana. Ruke drži na bokovima, lice mu je smrknuto. Sve ovo vrijeme otkad je Zena ovdje nije ušao u ovu sobu. Nešto se očito dogodilo i ona odmah skoči da bi nazvala
selam. »Ah! « kaže prezirno. »Znači, napokon sam privukao tvoju pozornost!« Abesinac joj kretnjom ruke naredi da se okrene kako bi je mogao pregledati, čineći to vrlo polagano. Pogled mu pažljivo prelazi preko njezine kože, kao da provjerava ima li na njoj kakve štete. »Skini nakit!« zapovjedi joj. »Zašto?« upita Zena. Na to nedužno pitanje, on bijesno pljesne rukama i upre prstom u nju kao da bi je mogao prebiti zbog drskosti. »Učini to, djevojko! Što ti misliš, tko si?« Polako, Zena skine narukvice, lančić oko gležnja sa zvončićima i prsten. Malo se muči dok skida ukrase koje su joj upleli u kosu te sitne bisere koji s njezinih ušnih resica vise poput malih kapljica kiše. Oprezno odloži pregršt nakita na šarene jastuke na kojima je sjedila i više ne gleda Abesinca u oči. Zna da se njemu ne sviđa kao što se sviđa gospodaru te shvaća da se neprimjereno ponijela. Glavni rob još ju je jedanput pregledao, a onda se, naoko zadovoljan, okrenuo prema izlazu iz sobe. »Dođi!« zapovjedi joj, dozivajući je prstom. Zena ne pita kamo idu. Ispred sobe čekaju dva kućna roba — oba muška. Stanu jedan iza drugoga i bez riječi slijede Abesinca kroz sjenovite hodnike. Dok joj bose noge tapkaju po glatkim pločicama, pita se hoće li je okupati, je li se gospodar odlučio preseliti u drugu prostoriju, ili će možda dobiti vlastitu sobicu s krevetom. Za vrijeme boravka u gospodarovim odajama nije istražila ništa dalje od pločica ispred njegovih vrata. Kuća je i dalje pravi labirint kakvom
je pamti i učini joj se neobičnim što se nikada nije sama odvažila krenuti ovim hodnicima. Poput pitome ptice, ostala je gdje su je postavili unatoč tomu što su vrata njezina kaveza bila otvorena, zajedno sa svim snovima o bijegu iz palače. Iza jednih zatvorenih vrata začuje dvije žene kako se smiju, a iza drugih zvuk žičanog instrumenta koji netko svira loše, poput djeteta. Tri sidija prođu, noseći pladnjeve hrane ukrašene bobicama poput smaragda zelenoga grožđa i kriškama naranče. Zena više ne može namirisati hranu prije nego što je vidi, no ipak se pita čiji je to doručak. Gospodar nikada ne govori o svojoj rodbini, osim kada se podsmjehuje bračnim planovima koje otac za njega kuje. Zena zna da u ovoj golemoj palači živi barem pedeset ljudi, i to ne računajući robove. Obitelj je velika — žene i djeca, svi imaju svoje zasebne odaje. Odjednom se zapitala kakve su ostale žene i mogu li se, za razliku od nje, slobodno kretati, možda čak i posjećivati jedna drugu tijekom dana. Svako kućanstvo ima svoja pravila što se toga tiče. Mogla bih poslije istražiti, pomisli dok nervozno okreće glavu, pokušavajući sve upiti i upamtiti put natrag do jedinoga mjesta kojemu sada pripada — odajama njezina gospodara. Napokon siđu stepenicama i dolaze u dvorište gdje je prije nekoliko tjedana prvi put ušla u ovu kuću. Vitki Nubijac u živo- zelenoj džubi i crvenoj izvezenoj kapi stoji u sjeni jedne palme i pijucka kavu iz staklene šalice. Abesinac se nakloni. »Evo je!« reče. Zena odjednom osjeti nelagodu. Što taj čovjek radi ovdje? Vlasi na vratu joj se naježe, izgubi osjet u prstima, a srce joj počne snažno lupati. Osjeća da nešto nije u redu i ustukne dok je jedan rob spretno veže uzetom. Osjeti mučninu u želucu, a dlanovi joj se istodobno tresu i znoje. »Što se događa? Što sam učinila?« tiho zajeca i širom otvori oči. Nitko ne odgovara, nitko je neće niti pogledati u oči niti
joj posvetiti imalo pažnje dok joj čvrsto vežu uže oko zapešća, a preko glave stavljaju veo od čiste svile da bi je prekrili radi čednosti. Kao da je jednako nevažna koliko i nevidljiva — čini se da svi ostali ovdje znaju što im je činiti i nitko od njih ne govori ni riječi. »Previše je popuštao ovoj, vrlo je razmažena!« reče Abesinac Nubijcu, »no prelijepa je i izvrsno zna arapski. Sigurno će naučiti gdje joj je mjesto kad joj se pokaže.« »Zna li plesati?« pita Nubijac dok je pozorno pregledava, nagnuvši se i odmičući veo da bolje vidi. »Mislim da zna.« Nubijac kimne glavom, kao da utanačuje dogovor. »Imaš pravo što se tiče njezine ljepote. Moj mi je gospodar naložio da kažem kako mu tvoj gospodar iskazuje veliku čast. Plaćajući svoj dug ovako velikodušno, časno ga je podmirio. Subhan Alah! — Alah je veličanstven!« »Otac mojega gospodara zapovjedio mi je da ti ponudim zlato umjesto ove bezvrijedne djevojke«, kaže Abesinac ljubazno. »Dat će dvije stotine talira koliko ju je platio — što je sigurno mnogo veći iznos nego što je dužan tvojemu gospodaru.« Nubijac se nakloni. »Hvala«, odgovori. »Habši će biti dovoljna jer tako je već dogovoreno.« Zena osjeti mučninu kad je Nubijac uzeo uže u svoju ruku. Sva drhti. Ne želi otići. »Ali moj gospodar«, počne mucati, »vratit će se kući kada zađe sunce i očekivat će da budem... Sigurno ne želi da odem!« Lagani osmijeh zatitra na Nubijčevu licu. »Tvoj te je gospodar dao mojemu, djevojko. Večeras ćeš plesati za nekoga drugoga.« »Ponudili su ti zlato!« reče ona očajnički. »Ponudili su ti zlato u zamjenu!« Nubijac se okrene, ne osvrćući se na njezine riječi. Zena se zagleda u Abesinca, nijemo ga preklinjući da još nešto kaže, no on se samo nakloni i u sebi zapita koliko će
još njegov gospodar podnositi odvratne navike svojega mladog sina. Dječaci i kockanje su protuzakoniti, prepuštanje tim užicima sramoti njegova poštovanog oca, a izgubiti ovu djevojku u partiji šeš beša jednostavno je šteta. Iako misli da bi mladoga gospodara valjalo istući zbog njegovih opačina, mudri stariji sluga ništa ne kaže, dakako, i ne gleda lijepu malu habši u oči. Umjesto toga, nakloni se gostu koji odlazi. Zenino srce snažno lupa dok robovi hitaju otvoriti teška vrata Nubijcu koji je odvodi. Obuzme je silna panika. Nije ovo imala na umu kad je zaželjela napustiti kuću. Nitko joj ne pomaže. Nitko ga ne sprečava da je odvede, još je i povlači iako se ona zapravo i ne opire, srce joj lupa još jače nego kada su je odvodili iz sela. To nema smisla, pomisli.
Sviđam mu se, znam da je tako. I meni se sviđa ovdje. Osjećam se sigurno. Zašto bi me otjerao? Očajnički traži nekakvo objašnjenje koje joj nitko nije voljan dati. No ipak pokušava naći riječi, ludo se nadajući da će joj netko nekako pomoći. Ubrzano dišući od straha, Zena guta vrući zrak dok izlazi na sunce Muscatovih užurbanih ulica i dok se za njom debela vrata zatvaraju, odvajajući je od svega što joj je postalo poznato. Na pola puta niz ulicu, kod ugla, dok je vuče kao zavezanu kozu, Nubijcu ponestaje strpljenja za djevojčinu nevoljkost. Ona zaostaje, ogledava se i snažno zateže uže. Ponaša se kao da je omamljena, a njemu postane previše naporno voditi je. Čvrsto povuče uže. »Zar nisi naučila da nema smisla opirati se?« grakne na nju. Zenina temperamentna ćud iznenada provali i ona udari nogom po vrelom kamenu. Nubijac podigne ruku kao da će je udariti. Nitko na ulici ni ne primjećuje da je ustuknula. Nubijac uzdahne i zatim popusti, ne želeći da joj na tijelu bude modrica prije nego što je gospodar pregleda. Kretnjom glave dade joj do znanja da ga mora slijediti i kada ponovno povuče uže, ona je opet poslušna te njih dvoje krenu iza
ugla i prođu pokraj Ibn Mohammedove karavane koju je prije samo nekoliko minuta gledala odozgo. Na ulici Nubijac pozdravi jednoga ili dvojicu muškaraca — sluge u Ibn Mohammedovoj kući, rukuju se s njima, a oni ga potapšaju po leđima. Nitko ne obraća pozornost na Zenu dok razgovaraju. Zena se zagledala u dvorište preko ruba vela. Kasim, oslonjen na drvo, ravnodušno je promatra, pa ona nije sigurna prepoznaje li je on uopće. Do njega stoji punašan, stariji muškarac u laganoj pamučnoj džubi te Turčin blijede kože koji joj se čini nekako poznatim. Previše je uzbuđena da bi se mogla sjetiti odakle ga zna. Ti su muškarci tek stigli, piju kavu i potiho razgovaraju. Kada ju je Turčin zamijetio, ona se odjednom počela osjećati kao da je polugola u svom džilbabu i prozirnome velu, primijetivši da većina žena nosi burke koje prekrivaju i lice i tijelo. Od njegova pogleda stisnuo joj se želudac i odjednom joj se učinilo kao da svi zure u nju i šapuću. Vidi, pomisli, vidi kako me gleda. Istodobno osjeća i bijes i sram. Ipak, ne može a da ne primijeti kako su Tručinove oči prodorno plave. On je pokazuje svojim prijateljima i cijelo vrijeme ne skida pogled s nje. Zatim joj prilazi sijedi muškarac u običnoj odjeći. »Aziz?« obrati se Nubijcu. »Gospodaru?« nakloni se smjerno. »Je li to ta djevojka?« Obilazi je. »Farida će sigurno biti zadovoljna!« Ibn Mudar ju je dobio na kocki, no zapravo ne zna što bi s njom osim da je daruje svojoj najdražoj ženi. Zena primjećuje da u njegovu pogledu nema žudnje — taj je stariji čovjek ne želi. Osjeti olakšanje. Doima se učenim i suzdržanim. Zapravo razmišlja kakvom če poezijom njegova žena opisati ovo stvorenje. Crna poput noći, već čuje njezin melodičan glas. Djevojka je pravo utjelovljenje plesa! Baš je lelujava, zar ne? Mickey se često pita što bi njegova žena mogla reći o raznim stvarima. »I zna plesati?« provjerava.
»Da. Uvjeravao me da zna. I izvrsno govori arapski! Obrazovana je.« »Znaš li čitati?« pita Mickey Zenu. Zena kimne glavom. »Samo malo«, odgovori tiho. »Da, da«, kaže Mickey. »To će biti dovoljno.« Nubijac se upravo spremao otići, kada Kasim i Turčin došeću iz dvorišta na ulicu držeći u ruci šalicu kave. »Nova žena za vaš harem?« upita Kasim. »Ne. Dar za moju ženu!« kaže Mickey. »Nećemo trgovati na ovom putovanju«, objavi Kasim bezličnim glasom. »Nećemo ništa zaraditi.« »Trgovat ćemo bjelačkim dušama!« dometne Wellsted, iznenađen da u ovoj odjeći tako lako prestaje biti Englez. Kasim slegne ramenima. Bjelačke duše njemu ništa ne znače. »Ovakva djevojka, u Rijadu«, reče, »vrijedi sto talira više nego u Muscatu!« » Zbilja ?« Wellsted je očaran. Koliko god vrijedila, ne može skinuti pogled s nje. U njezinu držanju ima nešto nježno, a opet snažno — nešto gotovo nezemaljsko. Pita se je li to stoga što predugo nije vidio ženu ili barem neku koja nije pokrivena količinom debele tkanine dovoljnom za cijeli jedan šator. »Zašto vrijedi više u Rijadu?« »Zato što je tako tamna!« objašnjava Kasim. »Što se više udaljujete od Afrike, to će ljepotice postići višu cijenu na dražbi. Zapravo je poznajem. Došla je s našom zadnjom pošiljkom. Očešljali su je i nahranili, no to je ista djevojka. Postigla je cijenu od dvjesto talira Marije Terezije. Svi njezini suseljani zajedno ne vrijede toliko.« Zenin je pogled i dalje prikovan za prašnjavo kamenje pod njezinim nogama. »Onda ima neke zarade u svemu tome«, kaže Wellsted. Mickey se nasmiješi. »No vi to ne odobravate, poručnice! Čujem vam to u glasu!«
»Ne, gospodine«, priznaje on mornaričkom agentu. »Ne mogu odobravati da jedan čovjek bude u vlasništvu drugoga. To nije pravedno!« Mickey prasne u smijeh. »A što mislite što bi njoj pravda donijela? Ako je sada oslobodim, što bi mogla raditi?« Wellsted razmisli. »Pa zna čitati — zar ne bi mogla poučavati? Udati se i zasnovati obitelj?« Zagleda se u Zenu. »Odakle si?« upita je, pogled mu je odrješit. Srce joj tuče tako brzo, čini joj se da će joj pozliti. Ipak, doima se smirenom, poput skladnoga kipa ili prizora sa slike. Mickey joj podigne veo i primijeti da su joj oči širom otvorene, ali mirne, a stoji kao da je se prizor oko nje ne tiče — kao da zapravo ne sudjeluje u ovome što se zbiva. Zena pomisli da će povratiti slatki, mliječni sok po ovom čudnom, blijedom strancu čija neoprana odjeća zaudara. Opasan je to razgovor i ona je toga svjesna. Ako Ibn Mohammed tuče svoje ljude kada mu krivo spakiraju kokoš, što će učiniti ako čuje ovakav razgovor? Kasim, kojega je vlastitim očima vidjela kako ubija svakoga tko mu se opire, prepoznao ju je. Znaju da je ona nitko i ništa — samo oteta žena. »Iz Afrike. Blizu Bussabe«, uspije reći, usta su joj odjednom suha. Oči su mu nevjerojatne, pomisli. Plave poput mora. »Imaš li obitelji ondje?« Zena kimne glavom. Misli da još ima obitelj, no dakako, ne može znati što se dogodilo nakon što je otišla. »Mislila si se da ćeš se udati prije nego što su te doveli u Muscat?« Ponovno kimne glavom, no ne objašnjava da to nije bila njezina želja. »Eto!« iskesi se Wellsted. Mickey pogladi bradu. »Dobro, poručniče, veoma dobro!« Na trenutak razmisli. »Dat ću vam ovu djevojku na dar pri rastanku, moj efendijo! Možda će vam biti korisna za
razmjenu na vašem putovanju. Radite s njom što želite!« Kasimove se oči zacakle od uzbuđenja zbog ovakvog razvoja događaja. Ništa ne voli više od dobre provokacije. »Prodat ćete je«, kaže, »vidjet ćete! Kada dođemo u Rijad, prodat ćete je za više od tristo srebrnih talira Marije Terezije, zadržat ćete profit i progutati prigovore savjesti!« »Ne možemo je povesti u pustinju!« Wellsted je zaprepašten. »Zašto ne?« Kasim mu se podruguje. »Ako je sada oslobodite, umrijet će od gladi bez vaše pomoći i zaštite!« »Opasno je. Što ćemo s njom u pustinji? Sjetite se samo kakve su temperature!« »Ne znate što biste s prelijepom robinjom?« Kasim prasne u smijeh. »Iz Afrike je i mislite da će joj biti previše vruće! Ne iznenađuje me, prijatelju, da su vaše kolege zarobili beduini i da ih moramo spašavati. Uopće me to ne iznenađuje!« Wellsted zastane. Ako je ostavi ovdje, razmišlja, djevojka nikada neće biti slobodna. Ako pođe s njima, može se pobrinuti za nju na kraju puta. »Dobro onda«, reče. »Hvala vam, Ibn Mudar. Prihvaćam vaš dar. Povest ću je s našom karavanom, pod mojom zaštitom, a kada izbavimo Jessopa i Jonesa, i ona će dobiti slobodu. Kad se vratim, naći ću mjesto za nju kao slobodnu ženu. Obećavam!« Kada su joj opet spustili veo, Zeni niz obraz poteče suza, no nitko od njih to ne primijeti. »A sada za početak«, kaže Wellsted, »moramo joj naći neku odjeću za put, zar ne?« Mickey Ibn Mudar se nasmiješi. »Da, to je vaša dužnost kao gospodara. A ova kićena oprava nije prikladna ni za koje mjesto osim harema. Dopustite da vam pomognem. Aziz!« obrati se Nubijcu. »Donesi burku za poručnikovu
habši.« Kričavo odjeveni Nubijac odmah ispusti uže.
U tom trenutku Zena prepozna Turčina. Ima nešto u njegovu tijelu, način na koji se giba dok se okreće. To je onaj bijelac kojega je zaslijepila zrcalom. Zbog čega li je, pita se ona, ovako odjeven? Osjeti snažnu potrebu da mu kaže: »Ja sam vas nasmijala. Škiljili ste. To sam bila ja! Vidjela sam vas prije!« No, dakako, ništa ne reče, samo pomisli da su, ovako izbliza, njegove blijede, dugačke šake jezive, kao šake mrtvaca. Plavetnilo njegovih šarenica djeluje divlje. To čudno biće koje je sada njezin novi gospodar istodobno je očarava i odbija. Posve je zbunjuje. Nepoznat je i tajnovit, nova opasnost kojoj se ne smije suprotstaviti. Čak i u kući njezine bake, gdje je mislila da je vidjela sve vrste ljudi, nije bilo nikoga tko bi djelovao tako strano, tako jezivo. Kad su je oteli iz njezina sela, barem je znala razlog, motiv ljudi koji su je odveli. Ovaj bi čovjek mogao poželjeti bilo što, bez obzira što kaže da će je osloboditi. Arapski govori s jakim naglaskom, a riječi su mu čudne i neprimjerene. Svjesna je da zna dobro procijeniti ljude, no ovo neobično stvorenje nikako ne može dokučiti. Na ulasku u kuću gdje će se preodjenuti u burku koju su joj donijeli, okrene se i pogleda ga. »Ne želim ići u pustinju s tobom«, prošapće sebi u bradu. »Molim?« upita Aziz razdražljivim glasom, kao da ima posla s neposlušnim djetetom. Ova je robinja uistinu naporna i drago mu je što neće biti odgovoran za nju u kući svojega gospodara. »Ništa«, odgovara Zena. »Ništa.« I slijedi ga u unutrašnjost da se preodjene. Karavana kreće na put oko sat ili dva prije podneva. Mickey grli svakoga od slobodnih ljudi i poljubi ih tri puta prema običaju, a zatim isprati mahanjem, osmjehujući se i kimajući glavom pred vratima Ibn Mohammedova dvorišta. Dugo im treba da izađu iz Muscata jer ulice nisu zamišljene da njima
prolaze velike skupine ljudi i životinja, a u ovoj je pratnji više od dvadeset muškaraca. Svaki pažljivo vodi svoju devu kako ne bi prevrnula stolove i hrpe robe ispred stolova. Na začelju karavane, iza deva za jahanje, zavezane su tegleće deve. Za neke od jahaćih deva kratkim su konopcem zavezane tegleće deve. Budući da nikada prije nije jahala na devi (što je izazvalo urnebes među ostalim robovima), Zeni su povjerili samo jednu životinju. » Ovu! « glavni rob gurne joj uzde u ruke. »Uzmi je. S ovom je lako. Ta je deva glupa. Slijedit će čak i ženu.« Zena ništa ne odgovori. Gleda kako je u ulicama sve manje trgovina, a sve više stambenih kuća, koje su, pak, sve manje i manje te se pita kako je ponovno uspjela doći pod pasku Kasima i Ibn Mohammeda. Već nakon nekih pola sata jasno je da bijelac uopće nije glavni u ovoj karavani. Preplavila ju je mješavina mržnje i straha dok razmišlja o svojoj budućnosti. Ovim odlaskom iz grada više joj se čini da napušta dom nego što je to bilo kada su je odveli prvi put. Na trenutak se upitala bi li uspjela ispustiti devine uzde i neopaženo nestati u pokrajnjoj ulici. Ljudi u karavani su zaposleni i muškarci možda ne bi primijetili, no prije nego što uspije odlučiti, jedan rob kraj nje zapodjene razgovor. »Ostavi djevojku na miru!« drekne Kasim na dječaka. »Držim te na oku!« Prilika je propuštena jer zna da je Kasimov mračan pogled neumoljiv, nikada neće pobjeći sada kada mu je zapela za oko. Trebala sam biti brža, nijemo prokune, stisnuvši zube. Kada su došli na sam vrh obronka gdje je bilo vrlo malo kuća, uzjahali su deve i Wellsted je posljednji put bacio pogled na brod u blještavu zaljevu. Na palubi je jedva uspio razabrati dvojicu kadeta, koji su se vratili s izleta, elegantni u uniformama, nadgledaju nekakav posao oko glavnoga jarbola. Za koji dan isplovit će za Bombaj. Mahne im, no ne dobivši nikakva odgovora od sićušnih figura,
okrene se prema vadiju. Ne mogu me prepoznati ovako prerušenoga, pomisli. Ipak, znaju da odlazim. Možda je udaljenost
jednostavno prevelika da bi me primijetili. U vadiju je tlo uglavnom šljunkovito te morate biti vrlo oprezni dok jašete na devi. Ovo je, pomisli Wellsted, pravo mjesto za njega. Uvjeti na brodu prošlih su tjedana bili nepodnošljivi i premda ga Ibn Mohammed i Kasim očito preziru, njihovi podrugljivi komentari nisu ništa u usporedbi s neprestanim tiradama kapetana Hainesa. Uostalom, dobio je sultanovo dopuštenje da se slobodno kreće njegovim teritorijima — čast koju nijedan stranac nikad prije nije dobio. Ako se kani proslaviti, ovo mu se čini najboljom prilikom. Nije važno što njegova misija ima plemenitiju svrhu spašavanja. Mornarica obožava one koji krče putove. Društvena elita u Bombaju i Londonu, zanimljiva svakom važnom čovjeku, uživa u pričama britanskih vojnika, mornara i graditelja carstva koji su imali dovoljno sreće da sudjeluju u ovakvim ekspedicijama. Ne samo da bi mogao dobiti nagradu, već i otkriva svijet za svoju domovinu — u ime svoje obitelji, razmišljao je. Odjedanput osjeća prisutnost staroga Thomasa i naglo se okrene u sedlu, gotovo očekujući da starčev duh sjedi iza njega. Umjesto toga, iza njega je djevojka, potpuno prekrivena tamnom burkom, jaše s jednim od Ibn Mohammedovih robova. Jedino što vidi od nje jest par tamnih šaka koje se sa svake strane drže za devino istrošeno, izvezeno sedlo te krajičak oka. Čini se da je dovoljno stabilna, a odmah iza nje jaše Kasim. »Kako se zoveš?« upita je. »Zena.« Doima se preplašena. »Zena«, ponovi Wellsted. »Zena. Lako se izgovara.« Ibn Mohammed im se približio žustrim kasom. Pomisao da netko pita roba kako se zove zabavlja ga. On ne zna ni imena svojih kućnih robova, a ako bi ih poželio dozvati, sam bi im nadjenuo neko ime. Ovaj bijelac očito nema pojma ni o
čemu. »Nepopravljive su kao i ove glupe životinje!« pokaže na Zenu. »Deva bez gospodara neće preživjeti više od godinu dana, znate. Treba paziti na njih. Mi njihovu životu dajemo smisao, a ako pobjegnu, imaju sreće prežive li i tih dvanaest mjeseci. Isto tako i robovi.« Wellstedu se učini da je vidio kako su Zenine bjeloočnice sijevnule iza tankoga proreza na njezinu licu i to mu se svidjelo. To pokazuje da ima duha. »Dobro, gospodine, vidjet ćemo!« reče. »Možda će vas moja habši iznenaditi!« Ibn Mohammed se nasmije. Nema ništa nova pod suncem što bi ga moglo iznenaditi. Već je sve vidio. »Dođite«, mahne rukom, »možemo ići i brže!« Odgalopira do začelja konvoja deva. Zatim potjera zadnju životinju, udarajući rep devine ženke svojim dugim korbačem i ispuštajući glasan, prodoran krik sličan onomu uzbuđenoga mužjaka. Svi su se nasmijali kada su vidjeli kako prestrašena deva juri naprijed, uvjerena da je slijedi mužjak koji je pokušava zajašiti izvan sezone parenja. Rob koji sjedi na devi grčevito se primio za sedlo u strahu za svoj život. Cijela karavana ubrza tempo. Robovi se doimaju, primjećuje Wellsted, sasvim veselima, sada kada su napustili Muscat. Kao da, prešavši granice grada, pred sobom imaju jasan cilj. »Ne zaostajte!« viče Ibn Mohammed dok pretječe Wellsteda. Nadaju se da će ovaj prvi dan prijeći šezdeset i pet kilometara, sjeverno preko vadija, najviše što mogu prema stjenovitim planinama džebela koji se nalazi pred njima. Ambiciozan je to pothvat za koji Arapi nisu pribavili kartu. Ipak, čini se da znaju što rade, a i ugodno je ne biti na brodu i još k tome na otvorenome. Cmokne jezikom da bi potjerao devu. »Điha! Hajde! « kaže joj. A onda, ispravljajući samoga
sebe, promijeni naredbu u »Seent« jer sada je Turčin. Arapski mu je drugi jezik i mora ga stalno govoriti. S ovom naredbom, vrisne oponašajući ostale oko sebe da još više ubrza svoju devu, razmišljajući kako unatoč svoj fami koju Arapi šire o pustinji, nekako je prirodno biti ovdje. Lakše je nego što biste očekivali, zaključuje, u ovom stranom krajoliku, među ovim stranim ljudima, da se momak posve osjeća kao kod kuće.
Drugi dio
»Nema te zemlje umjerene klime koja vas može opčiniti kao ova surova zemlja.« Wilfred Thesiger (1910. - 2003.), britanski istraživač, vojnik, putopisac i stručnjak za pustinju
Dvadeset i treće poglavlje
Rano tog poslijepodneva nakon što je ispratio ekspediciju, Mickey se vratio u ured. Zadnja je dva dana bio veoma zauzet, dok se bavio Wellstedovim poslovima, a u međuvremenu su u luku stigla dva ili tri broda čiji teret mora pregledati. S Rašidom raspravi o dokumentima, ostavi kratke naredbe o pošiljci vune, navodno najfinijem kašmiru, koji nije odgovarajuće kakvoće, te dogovori da se u palaču dostavi pošiljka zlatnih uzica i resica koje su napokon stigle iz specijaliziranih radionica iz Jaipura. Roba je naručena za sultanovu ložnicu, a zamišljeno je da još više istakne ljepotu bogatih rezbarija koje su već postavljene na zidovima Njegova Veličanstva. Ovo zadnje neće naplatiti, a pošiljka se odmah otprema u kraljevsku palaču zajedno s kićenim pismom u kojem moli sultana da primi njegov dar. Riješivši te pojedinosti do sredine poslijepodneva, Mickey ostavlja Rašida u skladištu i kreće kući jedva čekajući da se okupa, pogosti i opusti. Mnogi ljudi Mickeyeva položaja zahtijevaju da ih se nosi u nosiljkama. Oni malo muževniji izbjegavaju nosače, pa se gradskim ulicama uvijek probijaju na konju, noseći veliki suncobran s ukrašenim obrubom. Mickey više voli hodati — tako lakše razmišlja. Kako se uspinje brežuljkom, otvara mu se tek jer je danas zbog žurbe malo jeo, a mame ga nagomilani slatkiši od badema koji se prodaju na stolovima i mirisi svježih začina i bilja koje u beskrajnome nizu nude pripadnici raznih plemena iz okolnih krajeva, odjeveni u bijele džube. Prije nego što ga ulice odvedu u dio grada gdje se nalaze isključivo kuće za stanovanje, Mickeyja zabavljaju lijepo
izloženi jeftini ukrasi te uživa u dobrodošlici kojom ga ljudi dočekuju jer on je poznata i omiljena osoba u gradu Muscatu. Nekoliko minuta kasnije javlja mu se osjećaj kajanja dok ulazi kroz teška vrata svojega imanja. Želio je darovati onu habši Faridi, a sada kući dolazi praznih ruku. Djevojka bi bila divan dar — naposljetku, zna čitati, a siguran je i da je bistra. Međutim, zaključi da je možda i bolje da ju je otpravio. Glavom mu prođe slika njezina mladog gospodara usijane glave koji je u kavani nedaleko od palače prethodnoga popodneva tvrdio da je nepobjediv u kocki. Dječaka je, naravno, trebalo poslati ocu da ga kazni, a ne izazvati ga za kockarskim stolom. Da nije znao pravu istinu, Mickey bi rekao da je mali bio pijan. Za razliku od većine njegovih drugova, Ibn Mudar i predobro zna kako se ponašaju pijani ljudi jer je vidio pijance među svojim poslodavcima. Međutim, sada zaključuje da je, ako ne već nemoguće, onda vrlo malo vjerojatno da je mladić uspio doći do mješine piva ili boce vina. Na kraju krajeva, koliko bi prekršaja jedan mladić uspio napraviti u jednom poslijepodnevu? Kocka i alkohol uz glasine koje kruže o njegovim spolnim sklonostima? Previše je to opačina da bi ih se moglo i zamisliti. U svakom slučaju, iako je pobijedio dječaka i pošteno dobio Zenu, nije uopće smio kockati te mu je stoga neugodno zbog te pobjede (Mickey se pita o ulozi Alaha u takvim slučajevima). Možda je zato i bolje da je djevojku dao Wellstedu. Poručniku će na njegovu putovanju možda zatrebati vrijedna robinja — a u tu svrhu dobra habši bolja je od zlata jer postaje sve vrednija što dublje zađu u sjeverno područje. Osim toga, sada vjerojatno može naplatiti dvjesto talira Indijskoj mornarici jer ju je pribavio. Iako je ropstvo ukinuto, Britanci su pragmatični kada se njihovi ljudi na terenu trebaju uvjerljivo prikriti. Mickey opere ruke u bakrenoj zdjeli s hladnom vodom namirisanom cvjetovima limete, koju su mu ponudili čim je
njegov glavni sluga, Nubijac u zelenoj džubi koji je doveo Zenu iz kuće njezina gospodara, pljesnuo rukama, objavivši njegov dolazak. Začuvši znak, pojavila se polovina robova kako bi ispunila zapovijedi svojega gospodara. Mickey je u međuvremenu natočio šalicu kave iz lončića koji mu se pojavio kraj lakta. Pojeo je pet-šest datulja, njegove najdraže vrste, slatke khadravi, koju mu Aziz naručuje iz oaze u unutrašnjosti. »Želim se okupati!« zapovjedi i njegovi osobni robovi odu u tišini kako bi sve pripremili. Treba napuniti ulaštenu bakrenu kadu, donijeti platnenu odjeću za sušenje te je ugrijati na žeravniku. Muškarci (jer Mickey je davno odlučio kako ne želi da ga za vrijeme osobne toalete služe robinje) se rasprše kao četa marinaca specijalaca kako bi ispunili svoje dužnosti. Ostali nastavljaju nijemo čekati da vide što će im zapovjediti. Stoje na dvorištu popločenom pločicama sa sjajnim plavim uzorkom, njihova živopisna odjeća zelene i žute boje gdjegdje naglašena crvenim detaljima i pokrivalima za glavu što nose sluge najvišega položaja. Mickey oklijeva samo trenutak prije nego što se prepusti svojoj istinskoj žudnji. Vrativši čašu na pladanj i bacivši koštice datulja u stranu, sve ih otpusti i bez riječi odšeta u Faridine odaje. Kad je ušao, bilo je jasno da za razliku od ostalih ukućana, njegova žena ili nije znala da je stigao kući ili se na to nije osvrtala. Farida leži nauznak no sasvim opuštena, izvaljena poput mačke na udobnom, niskom divanu. Čita knjigu, koju drži gotovo naopačke, tako da njezina duga kosa pada na pod dok ona zaneseno prati priču. U zadnje vrijeme stavlja kanu na svoju sjajnu kosu jer je primijetila da njezini uvojci polako sijede. Bogata crvena boja još više ističe mliječnu put njezine kože, iako se danas to baš i ne vidi toliko. Nosi dugu ljubičastu haljinu, a njezina uska stopala, koja Mickey zamišlja ispružena u vrhuncu zadovoljstva, oslikana su zamršenim uzorkom vitica i
točkica boje kave. Mickey zna da su za to potrebni sati što uključuje i ritual koji je Faridi naporan no na što je druge žene povremeno nagovore. Soba miriše, kao i uvijek, na tamjan. Faridin najdraži miris prilično je skupa mješavina cimeta i tamjana, a tu su i vaze prekrasnoga cvijeća, koje se na njezin zahtjev mijenja svaka dva dana te se postavlja na niske mjedene stoliće između gomila knjiga. Zelene grane uvijaju se oko hrpa papira poput zmija u plesu. Između bijeloga jasmina i zlatnoga geofita, Farida podigne pogled. »Ah, tu si!« kaže, kao da je njezin muž ovdje kako bi udovoljio njoj umjesto obrnuto. Mickey padne na koljena kraj nje i obgrli joj ramena, ljubeći njezine pune usne dugo i pohotno. Zatim se nagne kako bi vidio koju to knjigu poezije na arapskome sada čita. Ispisana je rukom, tako je stara da su stranice načinjene od krutog pergamenta, a uvezena je u tamnu kožu ukrašenu reljefom i debela kao njegova šaka.
Neka kiša lijeva milostivo, dok pada, 0, kada smo se ono sjedinili u Andaluziji. Tvoje sjedinjenje bilo je samo san, Tlapnja ili privid tvoga dodira. »Sjedinjenje«, promrmlja s odobravanjem. »San!« Farida ga pomiluje po licu kao da ponire u meku postelju užitka. Dok zajedno leže, netko neočekivano zakuca na vrata harema. Mickey ustane, a Farida se zagleda. U takvoj prilici morala bi, dakako, pobjeći od srama i ne dopustiti da je vidi neznani posjetitelj, no umjesto toga ona prilično radoznalo promatra ovu nečuvenu situaciju, a Mickey nema srca potjerati je. »Naprijed!« vikne. Ta’aal! Nubijac uđe oborena pogleda. Nosi pismo s teškim crvenim voštanim pečatom. Tamna slova na prednjoj strani su engleska.
»Rašid je dobio ovo, gospodaru«, kaže dubokim i mekim glasom. Ipak, nekako, njegovu tonu unatoč, uspijeva zvučati kao da se ispričava što smeta. »Rašid želi znati što mu je činiti. Rekao je da bi mogao proslijediti pismo osobi kojoj je namijenjeno, ako mislite da treba, no da ih dostigne, glasnik bi morao smjesta krenuti. Čeka vašu zapovijed.« Mickey podigne izblijedjelu kuvertu. Crnom je tintom ispisano: Poručnik James Raymond Wellsted, brod Palinurus, Indijska mornarica via Bombaj. Na poleđini je veliki voštani pečat s krunom, štitom i zvijezdama koje čine grb klana Murray, a povratna je adresa Ulica Albemarle, Piccadilly, London, Engleska. »Ah«, reče Mickey naglas, »barem ima dobre veze.« Razmišlja na trenutak, važe opcije. »Ne!« odluči. »Ovo može pričekati. Wellsted je sada gotovo na džebelu. Od kakve bi mu koristi ove vijesti mogle biti u pustinji?« Kretnjom ruke otpusti Nubijca i odloži pismo na stolić. »Što je to bilo?« upita Farida nakon što su se vrata zatvorila. »Jesam li ja to vidjela adresu izdavača u Londonu?« Mickey se nasmije. Ništa joj ne promakne, predivna je. »Dobro, ispričat ću ti priču, draga moja!« reče privinuvši je k sebi i milujući joj kosu. Farida se namjesti i počne zadovoljno sisati jedan od Mickeyevih prstiju. Pismo je, dakako, pobudilo njezino zanimanje. Poručnik, pisalo je na papiru — kao onaj muškarac kojega je vidjela u suku samo dan ranije. Poručnik Wellsted. Ništa ne uzbuđuje Faridu kao dašak intrige. Mickey počne priču kao da je pripovijeda djetetu. »U pustinji su nestala dva bijelca, mornarička časnika. Doktor Jessop i natporučnik Jones s broda Indijske mornarice Palinurus. Zarobili su ih beduini dok su bili na misiji u unutrašnjosti. Britanci istražuju poluotok. Uglavnom,
te su ljude odveli u unutrašnjost, mislim dublje nego što je ikada kročio ijedan bijelac. Danas je još jedan časnik, na koga je ovo pismo adresirano, otišao u potragu za njima na poticaj našega sultana.« »Što? Bijelac?« Faridine oči zasjaju. »Ovaj poručnik?« pokaže na pismo. »Wellsted?« Izgledao je odlučno onda dok je srkao kavu, no dovraga, ovo je veliki zalogaj za jednoga bijelca, a i doimao se nekako mladim. »Da!« nasmije se Mickey. »Bijelac, bijel poput tebe, rekao bih, i njegova crna robinja, a dvojica najkrvoločnijih trgovaca robljem su mu vodiči. Ja sam tog jadnika zamaskirao da mu osiguram kakvu-takvu zaštitu. Odjenuo sam ga u Turčina, trgovca. No grozna je to ekspedicija, a trgovci robljem su bijesni što moraju glumiti njegove lakaje. Ipak, to je na sultanov zahtjev. Njegovo Veličanstvo je nepopustljivo i tako su otišli.« »I spasit će te ljude — Jessopa i Jonesa?« Sjena nesigurnosti prođe licem njezina muža. »Ah, jadne im duše!« kaže ona. »Opasno je. A ovaj krasni čovjek s tim prijateljem izdavačem možda nikad neće dobiti svoje pismo. Ima plave oči, zar ne? Visok? Veoma blijed, no privlačna držanja. Vidim ga pred očima.« »Sačuvat ću mu pismo«, kaže Mickey, pomislivši kako mu je žena nevjerojatno pronicljiva. »Da, ima plave oči. I imaš pravo — svidio mi se. Čini se mlađim nego što vjerojatno jest, istini za volju, no vratit će se, nadam se. Ako Bog da. Inšalah.« Farida razmišlja na trenutak. Sigurno još nisu gotovi s tom temom. »Dragi moj«, reče, »sigurno ima još nečega u toj priči. Ako su ti bijelci oteti, onda tu ima još koječega i želim sve čuti! Dakle, mužu moj«, Farida se uspravi u sjedeći položaj i prođe mu vrškom svojega malog, ružičastog jezika niz obraz, »ako želiš da te zadovoljim, ljubavi, reci mi sve jer izgaram za dobrom pripoviješću! Sva ova poezija«,
odmahne rukom prema debeloj i skupocjenoj knjizi koju je čitala, a onda zavodnički stavi ruku na muževu muškost, koja veselo odgovori na njezino milovanje, »zapravo mi je dozlaboga dosadna i baš bi mi godila dobra uzbudljiva priča. Bože, napravila bih gotovo sve za dobru zabavu!« Dok ga obavija svojim tijelom, šapćući mu ljubavne riječi Ibn Al Hajjaja, Mickey zaključi da čak i ako ne zna kako su točno doktor Jessop i poručnik Jones pobudili emirov gnjev, uvijek može izmisliti prikladno objašnjenje za Faridinu zabavu — neko koje bi bilo dostojno i samoga presvijetloga gospodina Murraya, a zasigurno i bolje od bilo koje priče što ju je napisao sir Walter Scott, ako dođe do toga. Da, kada budu gotovi, smislit će dobro objašnjenje, a možda povrh toga i pristojan opis kako je Wellsteda pretvorio u Turčina. To će joj se svidjeti. No poslije, pomisli, učinit ću to poslije, misli mu odlutaju dok nježno ulazi u nju.
Dvadeset i četvrto poglavlje
Rub' al Khali: Prazni prostor, kolovoz 1833.
Nakon
što su danima putovali po vadiju kako bi došli što dalje na sjever prije nego što moraju prijeći džebel i ući u pustinju, ekspedicija trgovaca robljem podigla je logor malo prije zalaska sunca, na mjestu gdje se tlo počinje izdizati. Već danima slijede liniju planina, a sutra se kane popeti i uhvatiti se ukoštac s visinama. Muškarci, uključujući poručnika Wellsteda, mole se zajedno, malene su prostirke pažljivo položene u nizu, dok divlji sokolovi kruže u daljini. Nitko nije podigao nikakav šator, a beduini su zaokupljeni paljenjem vatre, dok jedan čovjek jezovitom spretnošću ubija četiri kokoši te im čupa perje kako bi ih mogli ispeći. Drugi priprema obilje khubza jer prema običaju zalihe se ne smiju previše oprezno raspoređivati nego se valja gostiti dok god imate dovoljno, čak i ako to znači da ćete kasnije skapavati od gladi. Sva je arapska kultura ekstremna — prežderavanje ili skapavanje jedino je prirodno ovdje gdje je pustinja nepristupačna i vrela, gdje bjesne pješčane oluje, gdje vam se prema zakonu mogu odsjeći udovi te gdje se počesto u medicinske svrhe pacijentima prži koža. Smrt je uvijek previše blizu, pa ljudi jednostavno uživaju u onome što imaju, ne mareći za sutra. Zena je dobila zadaću da napuni kozje mješine u plitkom bunaru u podnožju planinskoga puta dok dvojica beduina napajaju deve jer ovdje je dobar, čisti izvor. Poslije će tek povremeno nailaziti na svježu vodu, a većina će biti sorhan, to jest neprozirna voda koja ne podnosi putovanje. Što je se duže drži, postaje sve smrdljivija, no svejedno će je morati
piti. Wellsted pohlepno guta kavu. On je čovjek zdrava teka. Planinski je zrak čist, a pogled na vadi s ove visine oduzima dah. »Izgleda li tvoja domovina ovako?« upita Zenu dok mu toči kavu. Ona na trenutak zastane, a onda odmahne glavom. Srami se razgovarati s njime, pogotovo kada svi slušaju. »Zelenije je, bujnije.« Okrene se da natoči kavu Kasimu i Ibn Mohammedu. Wellsted je više ništa ne pita nego umjesto toga odloži šalicu i veselo krene prema visokoj litici dvjesto metara iznad. »Brzo se vraćam!« obeća. »Želim vidjeti kakav je pogled.« Ibn Mohammed uzdahne. Obećao je sultanu da će štititi tog stranca i ako on umre ovako blizu vadija i manje od tjedan dana otkako su napustili Muscat, bit će to velika sramota. Pogled mu susretne Kasimov te bez riječi pristane postupiti prema dužnosti. Ibn Mohammed krene za bijelcem uz planinski obronak da iz daljine vidi put koji su prešli. »Ne morate ići ako ne želite«, okrene se Wellsted. Trgovac robljem ne odgovori jer nema smisla proturječiti — naravno da ne želi ići. Naravno da mora. Na vrhu obronka, u Wellstedu se probudi geodet te on skicira grubu kartu u svojoj bilježnici. Sunce će nestati za pola sata. Ispod njih robovi pripremaju lonac za kuhanje. Ibn Mohammed gleda Wellstedu preko ramena. Misli da je on tek turist, iako mora priznati da je poručnik bio mnogo budniji od njega. Karta je vrlo točna. Kad ju je završio, sumrak je zastirao nebo i već su mogli namirisati piletinu. » Gladni ? « upita Wellsted vedro kad su se krenuli spuštati niz planinu, povratak je sporiji jer je vidljivost manja. No za Ibn Mohammeda glad je samo slabost i on nikada neće priznati da je gladan. »Vrijeme je za jelo!« to je najviše
što si može dopustiti. Sedla postavljaju u krug da se muškarci mogu nasloniti na njih, a preko njih su prebacili pustene sagove posložene u dugu prašnjavih boja kako bi se ugodno smjestili. Zena je tik do Wellstedova lakta. Još se nije naviknula na njegov izgled, pa ne može skinuti pogled s njegovih neobičnih crta lica i nebeskoplavih očiju. No najneobičnije su mu kretnje. Veoma je uspravan kada hoda i jaše. Dok ga promatra kako nosi svoje sedlo ili presavija svoju diubu prije nego što će se smjestiti, Zena je opčinjena. Kretnje su mu elegantne — način na koji pomiče ruke ili podiže obrve kada govori. To joj pobuđuje interes, pa shvati kako je dobro da je skrivena iza vela te može slobodno zuriti u njega. Kad je hrana napokon zgotovljena, slobodni muškarci jedu prvi. Kasim, Ibn Mohammed i Wellsted odaberu što žele, jedu do sitosti, a onda se odmaknu u stranu, operu ruke i pijuckaju kavu. Sada na red dolaze sluge i robovi. Preostalu piletinu toliko oglođu da ostanu samo nejestivi i neprepoznatljivi jezivi ostaci kostura. Poput skakavaca, muškarci žderu kruh i loču devino mlijeko iz životinjskoga roga. Nakon večere, nitko ne govori dok se na nebeskome svodu javljaju zvijezde, a mladi mjesec počinje svoj uspon. Kada dođe vrijeme za spavanje, svi liježu ukočenih udova, dok ih sedla poredana u krug štite od otvorenog prostora. Otkad su krenuli, Zena nije mogla spavati u društvu s muškarcima, previše je zabrinuta. Tlo je kamenito, a nebo posuto zvijezdama previše sjaji. Večeras nastavlja gledati Wellstedovo blijedo lice, osvijetljeno mjesečinom. Tako smiren, dok spava, izgleda kao truplo. Tu iluziju posebno uvjerljivom čini njegova blijeda koža, razmišlja ona, jer trupla gube boju, iako je, dakako, njezina baka bila crna poput ugljena, a u smrti joj je koža izgubila samo sjaj, ali ne i boju. Nakon nekog vremena, djevojka tiho ustane i razgrne
žeravicu preostalu od vatre, kao i svake noći do sada. Tu spava na mahove, ležeći na boku, tek drijema, ali je barem na toplom, nikad ne uspijevajući u potpunosti prepustiti se snu. S vremena na vrijeme promatra svojega gospodara, poput djeteta koje voli svojega kućnog ljubimca, svjesna njegove svake kretnje. Wellsted se budi prije ostalih koji se dižu u zoru. Leži i uživa u razmjernoj svježini zraka te provjerava je li djevojka na svom položaju kao i obično, budna i uposlena oko vatre, spremna ugrijati kavu. Pospano primjećuje da nije na svom mjestu. Okrenuvši se, ugleda njezin obris — jedva vidljivu sjenu u polumraku, malo udaljenu, pokraj plitkoga bunara. Ukipi se. Zena se kupa. Skinula je burku i polijeva se tankim mlazom po tijelu. Odvažna je to odluka, pomisli Wellsted. Vode ima tako malo, a čednost je tako važna da bi ovo mogao biti čak i čin pobune. Poručnik je očaran. Dok je nebo još ovako mračno, Zena izgleda poput siluete riječne nimfe — čarobnog bića iz nekog drugog svijeta. Poručnik nikada nije vidio nešto tako lijepo. Grlo mu se stisne, skamenjen je dok se ona pospano isteže, sasvim gola, dlanom otresa vodu te zatim pažljivo namješta kosu prije nego što stavi burku preko glave. Čak mu se i njegovo disanje čini preglasnim — strah ga je da će ga primijetiti, no ne može je prestati gledati. Nije ni čudo što su te oteli, pomisli. Nije ni čudo što je neki muškarac platio dvjesto talira da bi posjedovao takvu ljepotu. Wellsted će ovaj trenutak pamtiti cijeli svoj život — to je prvi put da je poželio za sebe nešto što nema veze s njegovim napredovanjem u društvu. To je trenutak kad se zaljubio. Djevojka je dugim gutljajima pila vodu, zatim je krenula natrag prema vatri. Dok se približavala, on je zatvorio oči i duboko udahnuo kao da je cijelo ovo vrijeme čvrsto spavao. Zena razgrne vatru i postavi lončić vode da zakipi. Uskoro će izlazak sunca. Wellsted bi se mogao zakleti da ju je čuo kako uzdiše, a za pet minuta čarolija nestane, trgovci robljem bude se, a miris
kave ispunja zrak. Muškarci ponovno mole. Beduini promrmljaju kako je molitva bolja od spavanja kao da im nedostaje mujezin i njegova sveprisutna pjesma — prvi dnevni poziv na molitvu. Nakon doručka, kave i još devina mlijeka, za vrijeme kojeg je Wellsted uspio otrgnuti pogled od Zene isključivo snagom volje, osedlaju životinje i vode ih na ruku duž kamenoga puta prema brdu. Ovdje moraju napustiti sigurnost vadija i nastaviti planinskim lancem. Džebel je nepristupačan stjenovit zid između doline i pustinje, na mnogim mjestima prohodan jedino pješice, ako uopće i jest. »Ovo je najsporiji dio putovanja, prijatelju«, kaže Ibn Mohammed Wellstedu kao da govori budali. Trgovci robljem tek podnose svojega suputnika, to je sasvim jasno, no poručnik im to ne zamjera. Ničime ne pokazuje da mu je krivo što mora igrati ulogu tupoga učenika, čovjeka koji ni o čemu ništa ne zna. »I zato ovdje nećemo jahati?« »Ako ljudi uzjašu deve, sigurno će biti mrtvih, zato ih vodimo na ruku.« Dan je dug, vruć i naporan. Ovo je, na kraju krajeva, najtopliji dio godine. Muškarci čavrljaju dok se polako primiču stjenovitim putem. Kasim ispravlja nevjernikov izgovor i uči ga arapske riječi. »A riječ za >sunce
Londonu postoji mnogo više riječi za kišu nego što bi Arapima ikad zatrebalo. Voljan je učiti, ali ne da bi dokazao koliko je pametan, te se spremno predaje ulozi učenika.
»Siraaj«, vježba. »Vahaaj.« Do sutona su stigli na sigurniji teren. Nakon što su povečerali i izmolili zadnje molitve za taj dan, Zena, sasvim iscrpljena, odluči si prostrijeti krevet izvan kruga napravljenog od sedala. Nada se da će uspjeti čvrsto zaspati ako je podalje od muškaraca. Baš kad se smjestila, Kasim vikne da joj privuče pažnju. Kada nije skočila na njegovu zapovijed, on napusti svoje mjesto kraj vatre i nadvije se nad nju. »Miči se!« zapovjedi, pokazujući prstom prema ostalima, vraćajući je kao mazgu ili zalutalu ovcu s kojom treba strogo postupati. »Onamo!« Uplašena njegovim prijekorom i nasilničkim tonom, Zena se uspravi u sjedeći položaj i privuče sag prema svojem tijelu, gledajući prema Wellstedu tražeći od njega odgovor što mora učiniti. On je, na kraju krajeva, njezin gospodar i poslušat će njegove naredbe. Za takav neposluh treba hrabrosti jer obično svi skaču na zapovijedi trgovaca robljem. Kasim se nasmije. »Naredite svojoj habši da se vrati!« zahtijeva. »Ako želite da preživi ovu noć!« Wellsted znakom ruke dade Zeni do znanja da mora učiniti kako joj kažu. »Evo!« reče joj. »Kraj mene.« Ibn Mohammed se prostački nakesi, Kasim se vrati na svoj položaj kraj vatre, a ostali se brzo smjeste. »Laku noć«, šapne Wellsted te se iz obzira okrene od svoje štićenice. Instinkt mu nalaže da ne smije iskoristiti djevojku ni na koji način. Tako je ranjiva da je želi zaštititi. Zapravo osjeća strahopoštovanje. Sa smiješkom na licu zaspi razmišljajući o tome kako se kupala u ranojutarnjem polumraku.
Iako je umorna, a trbuh joj je pun, Zeni je ipak teško zaspati. Osjeća bijelca kako leži kraj nje, a i ostale muškarce, posvuda uokolo. Vrijeme krati razmišljajući o Wellstedovoj zemlji. Po čistoj logici, s obzirom na pitanja koja joj je on postavio, to je očito mjesto gdje nema stjenjaka, a ljudi ne posjeduju jedni druge. Kada je pokuša dokučiti, u mašti vidi jezivu gomilu bljedolikih džinova, kako bulje u nju, pružaju dugačke, tanke prste na kraju produljenih ruku bijelih poput kostiju. Nada se da je Wellsted neće povesti u svoju domovinu gotovo jednako kao što se nada da neće ispuniti svoje obećanje i osloboditi je tako daleko od njezina abesinskoga doma. Što će bez kuće u kojoj bi živjela? Zena nije oduševljena pomišlju da se mora sama snalaziti u svijetu sada kada je vidjela kakav je taj svijet — ona želi biti slobodna, ali ne vidi kako bi to bilo moguće. Voljela bi da joj je baka sredila brak te da ju je uspjela pustiti od sebe. Zaboga, čak bi i brak sa stočarom bio bolji od ovoga! Na rubu je živaca. Kratko prije ponoći osjeti gibanje u tami izvan kruga i tijelo joj se ukoči. Svjesna je da je za danjih sati robovi stalno gledaju, kao da je ispod tamne burke njezino tijelo kakva skrivena nagrada. Bog zna tko je sve još ondje, na planinskome putu, gleda i čeka. Uši joj se zažare kada se kretanje onkraj vatre ponovilo. Zvuk se približava. Zena se ukipi, jedva da može disati. Oči su joj širom otvorene, pretražuju mrkli mrak. Netko je ondje. Nešto. Čuje kako joj se približava, sve bliže i bliže, odostraga. Proguta zrak i ruka joj automatski primi veliki kamen. Kada više ne može podnijeti napetost, skoči na noge, spremna da ubije ako mora, spremna da se bori za svoj život. »Upomoć!« izusti, no usta su joj suha i ta se riječ pretvori u šapat. Pogleda prema zvuku, a tama je neobjašnjivo pusta. Zagleda se u daljinu, no nema nikoga. Naglo se okrene,
provjeri nedostaje li netko od njezinih suputnika, no svi su sklupčani na svojim mjestima oko vatre i nitko se nije ni pomaknuo. Na trenutak se Zena zapita postoji li kakav fantom, čekaju li duhovi na džebelu u zasjedi dok se ne pojavi ljudsko meso te jesu li džinovi kojih bi se trebala bojati ovdje u planinama, a ne u nekom dalekom, stranom mjestu nastanjenom bijelcima. Jeza joj prođe tijelom, a onda baci kamen. Što god da je pogodila, to se pomaknulo. Zvuk je ovaj put udaljeniji i ona primijeti dugu, tamnu zmiju — možda pitona ili rogatu čegrtušu, kobru ili siktavicu — premračno je da bi bila sigurna. Koja god da jest, odgmiže prema zaklonu u stijenama, kao otrovni duh, potiho u noć. Zena od straha krikne i ustukne, spotaknuvši se preko svojega gospodara, te se stane osvrtati ne bi li našla još jedan kamen. Wellsted je u sekundi budan, a u rukama mu je nož. Skoči na noge, zgrabi je za ruku i odgurne s puta. Provjerava gdje su ostali, no svi su se samo okrenuli i prespavali galamu ili su je možda samo ignorirali. »Što se dogodilo?« upita je. »Što je bilo?« Ženin glas pukne. Rasplače se. »Zmija!« objasni. »Bila je velika! Bacila sam kamen i potjerala je.« Wellsted je povuče na tlo, da je ostali ne bi vidjeli. »Čuo sam da dolaze spavati kraj ljudi radi topline«, šapne joj blago. »To je sve. Ne brini se.« Jedino što vidi na Zeni jesu njezine velike uplašene oči. »Bila je to zmija«, ponavlja, pokazujući u tamu. »Možda je bio udav.« Wellsted podigne tanki sag na kojem je ona ležala, pomakne ga na unutrašnju stranu kruga i legne između Zene i svog sedla. »Ta je djevojka previše živčana!« zareži Kasim i ostane ležati. Gotovo istoga trenutka trgovac robljem, strah i trepet Muscata, opet duboko diše. Zena je ogorčena. Zmija ih je
mogla napasti da nije bilo njezine budnosti. »Sve je u redu«, Wellsted utješi svoju štićenicu. »Sad je više nema. Svaka čast što si je uopće primijetila u ovom mrklom mraku! Dođi, legni bliže vatri. Tu je sigurnije.« Pruži joj ruku kao da je ona dama, a on njezin zaštitnik, jer kako bi se drukčije mogao ponašati jedan časnik Indijske mornarice? Ona osjeti kako se opušta dok povlači pokrivač preko svojega tijela. Kada je zarudila zora, Zena se probudila iz prvoga dubokog sna otkad je izašla iz grada, a kava je već spravljena. Stoka se uskomešala — rob maslacem premazuje kožu jedne deve jer je dobila šugu. Zena, još snena, ustaje i pije malo slatkog mlijeka, još toplog od mužnje. Wellsted joj se nasmiješi s druge strane vatre, dok osedlava svoju devu za polazak. Ona mu uzvrati osmijeh. »Idemo«, pozove muškarce Ibn Mohammed. »Svi vi! Sunce se već diže! Danas možemo jahati!« Zena kimne glavom prema jednom od robova. Ostala mu je samo polovica zubiju, a ima i čudnu tetovažu na obrazu koja pokriva tamnu brazgotinu — spiralu. On pljune pridržavajući devu dok se ona uspinje u visoko sedlo te je odvede u karavanu koja se formirala, čekajući polazak. Zmija neće doći sada kada je dan, pomisli dok Ibn Mohammed nastavlja proklinjati lijenost muškaraca koji još nisu u koloni, a Wellsted na čelu, kao da je za to rođen, povede ekspediciju prema planinama. Zena vidi da ga je Kasim primijetio. Bijelac, pomisli ona, ih iznenađuje, no to i nije nužno
dobro. Kako se penju sve više, put je sve kamenitiji i neprohodniji dok se, gotovo dva tjedna otkako je karavana napustila ulice glavnoga grada, kamenje pretvara u šljunak, a nakon dva sata u fini pijesak, isprva različitih boja — crni i zeleni dobro izmiješan s bijelim. Zatim spektar boja izblijedi dok ne nestane u izmaglici bijele vrućine i pijeska.
Svaka riječ za sunce, vrućinu ili pijesak, nekako se doima nedostojnom, preslabom. Kad se pojavila pustinja, ostali su bez daha. Kamenje nestaje, a drveće i grmlje iščezava, valovite dine prostiru se kilometrima, a gdjegdje proviruje zalutala kamena gromada ili izblijedjeli sablasni ostatak onoga što je nekoć bilo maslinovo drvo. Mjesecima nije bilo kiše. Sve što živi u ovim uvjetima mora podnositi neizdrživu muku sunca što pali, žari, kuha i prži. Škorpioni se skrivaju pod dinama, lešinari kruže u potrazi za zalutalim oriksom, nadajući se barem poštenu obroku mrtve zmije ili guštera. Muhe su nestale, a zrak je kao u peći. Poručniku se krajolik čini prostranijim od bilo kojega što ga je imao prilike vidjeti — nezamisliva praznina u svijetu. U tren oka shvati zašto se religije rađaju na pijesku — ovdje za čovjeka nema ničega osim njegova vlastitog uma. Na ovo mjesto ulazi samo s onime što može sam ponijeti, a jednako tako će ga i napustiti. »Poput katedrale je«, prošapće poručnik. Ne zovu Arapi Rub’ al Khali Praznim prostorom nizašto. Okrenuvši se, poručnik osjeti promjenu na Ibn Mohammedu. Na njegovu licu prvi put otkako su se upoznali zamijeti iskreni osmijeh. Ova divljina njegov je dom, pomisli — što manje života, to bolje. Ponos Muscata pripada ovamo, a ne među društvene konvencije što ih propisuje gradski život. »Ovo ne možete ucrtati u kartu u svojoj knjižici!« naruga se trgovac robljem, ponosan što ovaj nevjernik njegovu domovinu ne može ukrotiti niti izmjeriti. »Pijesak se kreće«, kaže mrko. »Ne možete ga zabilježiti. Prevelik je. Pustinja je odavde pa sve do Kaira. Samo pijesak i vjetar!« I Ibn Mohammed i Kasim beduinskoga su kova. Njihove su obitelji generacijama putovale ovim krajevima. Rođeni su za to. Ako to uznemiri bijelca, tim bolje. Wellsted je primjereno zastrašen. Pita se kako su — i jesu li — Jessop i Jones preživjeli. Arapski običaji
gostoprimstva i neobična karavanska zakletva sada imaju smisla i uistinu razumije razmjere pustoši. U ovakvu okruženju, ti običaji nisu puka pristojnost — oni su jedini način da se ostane živ. Samo bi budala ušla u ovakvu prazninu, a da nije sigurna kako će njegovi suputnici učiniti sve da ga spase. To je nešto sasvim drugačije od onoga što je vidio u okolici Adena — ondje se samo zadržavao na rubovima i nije vidio pravi razmjer ništavila. Kao što mu je Mickey pokazao u Muscatu, povuče pokrivalo za glavu preko lica, poput maske, litama. Sada shvaća da će, ne prekrije li kožu, tako strašno izgorjeti na paklenoj vrućini da će se sav oljuštiti. Iza njega habši sjedi sasvim uspravno u sedlu. »Koliko smo sada udaljeni od Jessopa i Jonesa? Kada mislite da ćemo doći do njih?« upita poručnik trgovce robljem. Žutosmeđe Ibn Mohammedove oči toliko su se suzile da na likuju prorezima. Vrijeme je ovdje beznačajno. Nitko se ne može dugo žuriti na ovoj vrućini. Ako pretjerate, jednostavno ćete brže umrijeti. Iskusni putnici prepuštaju devama da određuju tempo. Kasim je susretljiviji. Polako razmisli o poručnikovu pitanju. Ne zna točno gdje je emir podigao tabor, no njihov je cilj zasigurno daleko na sjeveru. Putem će sresti beduine i pitati za smjer, a u međuvremenu moraju jednostavno noću provjeravati svoj položaj prema zvijezdama, a danju prema smjeru vjetra, ako ga ima. Budu li imali sreće, prijeći će možda 65 kilometara na dan, a idu li u smjeru Rijada, koji je veoma daleko — oko 1200 kilometara. Putovanje je to od dvadeset dana (iako vrijeme u pustinji nestaje, a trgovci robljem znali su u karavani prijeći i manje od 24 kilometra ako je pijesak osobito mekan). Bilo kako bilo, u Rijadu će trebati napraviti novi plan — ovisno o tome gdje je emir podigao tabor. Kao i štošta drugo na Arapskome poluotoku, meta se kreće.
»Za tjedan dana, nadam se«, kaže polako, znajući da je to pretjerano optimistično. »Možda dva tjedna. Tri. Inšalah. Iako bi, dakako, moglo biti i više.« Ibn Mohammed okrene lice prema suncu. »Dakako, dakako!« Wellsted se složi. »Pogledaj samo ovo.« Dok pokazuje na krajolik, Zena mu se nađe na putu i u njemu pobudi sada već poznati zaštitnički osjećaj. »Tjedan. Dva tjedna. Mjesec. Kako bi itko mogao znati? Inšalah. Doista.«
Dvadeset i peto poglavlje
Prošlo
je više od dva mjeseca od njihova zarobljavanja, iako Jessop i Jones toga nisu svjesni. Jonesa su već četvrti put nakratko odveli iz šatora. »No«, reče poluglasno, »ovo je prava gungula. Pitam se koga vraga sada žele!« Nije siguran što bi trebao reći jer ga nikakva časnička škola niti uistinu prvorazredno obrazovanje u kući njegove obitelji u jednoj od otmjenijih ulica u Knightsbridgeu nije pripremilo za ovo. Gospodin nikada nije gol, barem ne u javnosti, a poručnik Jones drži kako je emirov šator svakako javno mjesto. Kada se provodi obdukcija nad crncem ili Kinezom, galerija na medicinskome fakultetu je krcata. Svako društvo pokazuje prirodnu znatiželju za sve ili svakoga tko je različit od njega. Ipak, nije mu ugodno. Nije to za bijelca. Crnčuge su divljaci i žive goli u divljini. No bijeli momak, a posebice poručnik Jones, sigurno nije takav. Kao da nije dovoljno što je morao nositi džubu. Emir se zagledao u Jonesove zlatne stidne dlake i glasno zapucketao jezikom. Jedan od prisutnih počeo se histerično smijati — zbog čega se momak ne može baš ponosno držati. Doktora Jessopa nisu ovako pregledali jer doktor uopće nije napustio šator, osim kad su marširali zajedno s karavanom. Čini se da su više zainteresirani za njega, razmišlja Jones, jer je Jessop stariji i nije plavokos. Osim toga, Jessop je taj koji je ubio emirovu kćer pa je, razmišlja, baš cijenjeni gospodin Harry Jones, superioran primjerak — mnogo zanimljiviji od Jessopa s kosom boje
blata koja očito nije nimalo privlačna. Pažnja znači čast, laska on sam sebi, a možda će u tome biti i prednosti. Momak nikada ne zna što bi ovakvi divljaci mogli učiniti. No odabrali su njega i to je sigurno dobro. »Znam pjevati!« kaže, nadajući se da će udobrovoljiti okupljene domorodce. »Pjevati«, kaže opet glasnije da nadglasa žagor razgovora dok pokušavaju shvatiti što je rekao. Duboko udahne, prisjeti se svojih dana u crkvenome zboru u crkvi sv. Luke i odluči da im jednostavno pokaže.
Bože, čuvaj našeg dragog kralja Živio naš plemeniti kralj Bože, čuvaj kralja Nek’ prate ga pobjede Sreća i slava Neka dugo vlada nama Bože, čuvaj kralja. Jonesa obori grubi udarac u trbuh prije nego što uspije prijeći na drugu kiticu. Emir očito nema smisla za njihovu himnu. Možda je star, no može se brzo kretati ako poželi. Osim kad jede, ovo je jedini put da je Jones vidio tog vladara da je išta učinio. Obično sve za njega čine njegovi udvorice. Emir ponovno zauzme svoje prijestolje, a Jones ga gleda s tla, sav sklupčan. U zraku se osjeća zamaman miris jasminova ulja, kojega se blijedo sjeća kao mirisa emirove odjeće. Dok taj miris Jonesu priziva sliku svježe, čiste posteljine što odavna nije vidio, dva domoroca osove smrdljivog poručnika na noge i on ovaj put stoji u tišini, nastojeći da ne zadrhti. Kad mu se približio čovjek s nožem u ruci, Jones se nakratko zapitao ima li smisla boriti se s tom hijenom što se ceri i što ga želi posjeći, iako je brzo postalo jasno da mu je namjera odrezati uvojak plave kose s poručnikove čupave glave. Kada je ovaj to učinio, emir odluči da je pregled završio. Odmahne rukom i Jonesu bace njegovu otrcanu džubu, dadu mu vode i nekoliko datulja te ga otprate natrag u zagušljivu peć od izlizanoga sivog šatora gdje je Jessop i dalje zavezan za kolac. Putem ga stražar grubo odgurne,
rukama pipajući Jonesove genitalije. Ta radnja koju podmuklo ponavljaju u svakoj prilici poručnika više i ne iznenađuje te on samo kretnjom zamoli da mu daju još datulja. Stražar mu ispuni želju prije nego što čvrsto položi ruku na Jonesovu stražnjicu. Nikad ne želi ništa više, a u tome, Jones ponavlja sam sebi, nema ničeg lošeg. Ili barem ničeg lošijeg od bilo čega drugoga što Jones mora podnositi. Bolje je ništa ne govoriti, pomisli poručnik dok mu se tabani prže na vrelom pijesku. Cijeli postupak pregleda bio je bizaran, a stražarevi postupci poslije njega još i više. Jonesova je odluka uvijek ista — jednostavno držati jezik za zubima. Inače bi morao podijeliti datulje s Jessopom, osim što bi morao podnijeti poniženje priznanja da su ga pregledali kao životinju i isprepipali kao kurvu. Na trenutak se upita što emir želi. Možda će ga, pomisli Jones pomalo optimistično, prisiliti da se pari s jednom od emirovih tamnih žena. Sjeća se da je negdje čitao da su plemena ovdje sklona tako izražavati dobrodošlicu strancima. U Bombaju je jednom vidio knjigu s rezbarijama. Bilo je to jedne zabranjene noći natopljene viskijem nakon što mu je dojadila časnička menza kad su on i njegov prijatelj poručnik Whitelock otišli u sirotinjsku četvrt u tangi i kupili ono što je Whitelock poslije nazivao >ugodnom razbibrigom<. Ugodnom. Stajalo je, ako se točno sjeća, samo šaku indijskih rupija — čak niti jedan engleski novčić. Što je ono pisalo u toj knjizi? Nešto o zdravim rasplodnim lozama, ako se dobro sjeća, iako se čini da svi ovdje imaju relativno jednoličnu boju blijede kave, osim jednoga ili dvojice robova. A kako je Jessop izliječio svu djecu (no, gotovo svu), Jones nikada na svojim (doduše ograničenim) ekspedicijama nije vidio nikakav dokaz bolesti. Ipak, on bi mogao biti baš injekcija svježe krvi koju emir želi za svoj narod. Svakako bi to objasnilo interes tog prokletnika za njegovo golo tijelo. Da, pomisli, prepuštajući se dječačkim maštanjima i zaboravljajući na poniženje koje je upravo
pretrpio dok misli na poniženje koje je prouzročio sramežljivoj petnaestogodišnjakinji čiji ju je otac prodao najprije Jonesu, a onda Whitelocku. Da — rasplodne loze — to je vjerojatno to. Dok ulaze u šator, tamničar grubo gurne Jonesa. On se sruši do svojega sudruga. »Jesi li dobro, stari?« promrsi doktor Jessop. Jessop se brine za Jonesovu dobrobit. Naposljetku, on je doktor. Mornarica ima čvrste, znanstvene podatke o tome koliko dugo čovjek može preživjeti bez dovoljno hrane i Jessop je u potpunosti upoznat s detaljima iako u statistike nisu uračunati vrućina ili smrdljivi uvjeti. Ovakva prljavština, smatra Jessop, može samo pogoršati pritisak da tijelo podlegne. Ipak, Jones izgleda živahno i doktor misli da momak miriše drukčije nego kad je otišao. U dahu mu se osjeća slatkasta aroma. Može li to biti istina? Jessop se pita što su mu dali. Pomisao na nešto slatkog okusa odvlači mu misli. Počne maštati o turskim slasticama dok poručnik sliježe ramenima i prepušta se stražaru da ga veže. Zašto ne? »Neka Bog čuva kralja«, promrmlja. »I naše divne momke na bojnome polju!« odgovori Jessop automatski. To je, uostalom, standardna vojna zdravica.
Dvadeset i šesto poglavlje
Farida je već tjednima strpljiva, no ne
može prestati misliti na to. Mickey je ostavio pismo adresirano na poručnika Wellsteda na niskome stoliću. Sljedeći dan preselila ga je na policu s knjigama kraj prozora i otad stoji ondje. Ne zna je li joj muž namjerno povjerio to pismo na čuvanje (jer njemu je valjda mjesto u njegovu uredu) ili je jednostavno zaboravio da je stiglo. Farida zna da on ne očekuje da će se Wellsted vratiti u Muscat živ te je možda stoga bio tako nemaran s njegovim pismom. Što god on mislio, Faridu svakodnevno privlači taj zapečaćeni papir. Dodiruje ga kao da se radi o najfinijoj svili te ga stalno iznova okreće i čita primamljivu adresu pošiljatelja. Ulica Albemarle, Piccadilly, London. Primijeti da je voštani pečat pomalo neravan kad ga opipava prstom, a na papiru do njega rub se malo oštetio što se sigurno pogoršalo od njezina stalnog dodirivanja. Farida ga oprezno miriše i onda ga vraća na policu između dva sveska koja Mickey vjerojatno neće uzeti. To je, pomisli ona, dok se ponovno šulja hladnim popločenim podom, kao
da ti netko pošalje maštariju. Farida nikada nije bila u Londonu. Kad je otišla iz Corka, došla je u Dublin, a zatim u luku Liverpool. Odande je putovala zapadnom obalom Engleske na jug, zatim u Wales, došla u Bath, sjeća se, za svoj devetnaesti rođendan. Ondje su ona i njezina prijateljica Maria izvele osobito učinkovitu prijevaru, pretvarajući se da su dame. Odjevene po najnovijoj modi i naizgled bezazlene, pristale bi, nakon
mnogo nagovaranja, provozati se u kočiji nekoga gospodina (gospoda su uvijek, dakako, bila oženjena i neizostavno malo pripita). Tvrdile su da su sestre sa sjevera Engleske te da su se zatekle u parku bez pratnje. I Maria i Fanny vješto su se znale pretvarati i zvučati kao da su rođene i odgojene u Yorkshireu, a ne u Galwayu, odnosno Rowgarraneu, te da su čestite, ali pomalo naivne. Općenito bi ono što je uslijedilo u kočiji, dakako, bilo sasvim nedolično. Sljedećeg bi dana propalica po imenu Edward Brand posjetio gospodina i digao strašnu galamu zbog onoga što je stari učinio njegovim sestrama, što je iskoristio jadne, nevine djevojke na taj način i okrutno ih kompromitirao kao da su drolje i bludnice, Bože, umjesto dobrih, kreposnih engleskih dama, previše bezazlenih, i sada su zauvijek upropaštene! U Bath je dolazilo toliko gospode da je bilo jasno kako bi ta veličanstvena prijevara mogla trajati mjesecima, ako ne i godinama. »Namjerili ste se na pogrešnu obitelj, gospodine«, prijetio bi Edward, »i mogu vam obećati da će vaša žena čuti za to što ste učinili, a i njezina obitelj! Da, i te kako! To je sramota, gospodine, i nikakva naknada štete nije moguća! Naša obitelj možda jest siromašna, no našu se šutnju ne može kupiti!« Ova zadnja izjava bila je, dakako, neistinita. Gospodin Brand svaki bi put izmuzao naknadu jer nijedan muškarac ne želi da ga se razotkrije pred suprugom i njezinim roditeljima. »To je mačji kašalj!« smijala se Maria. »Svaki put upali!« I upalilo je gotovo svaki put, to jest, do zadnjeg puta, kad se jadni Edward malo zanio u svojoj ulozi i lakomisleno pristao na dvoboj za čast svojih sestara. Gospodin koji ga je ubio imao je nekakav plemićki naslov. Farida mu je zaboravila ime. Nakon sprovoda, dame su otputovale na južnu obalu gdje je Fanny kupila brodsku kartu za Indiju ostatkom svojega novca. Odluka da napusti Englesku nije bila nimalo
teška. »A zašto ne?« razbjesnila se kad je Maria rekla da ne želi ići u te grozne strane krajeve. »Zar je Portsmouth tako divan?« Fanny je rukom pokazala na bijednu sobu koju su njih dvije iznajmile za desetaču na tjedan. »Radije bih vidjela svijeta nego ostala u ovoj smrdljivoj rupi!« »Ali Fanny, mogle bismo otići u London!« zavapila je Maria kao da moli Zdravo Marijo. London je njezin Sveti Gral. »London! London je isti kao i svi ostali! A meni vrijeme prolazi kao i tebi. London će nas proždrijeti, draga moja. Ja sam za malo pustolovine, Maria, i da si malo ugrijem kosti. Pođi sa mnom da pokušamo nešto drugo!« Maria je odbila.
Pitam se što se dogodilo s njome. Farida se nasmiješi. Sve je ispalo lijepo, na sve moguće načine. Nikada u životu nije mislila da bi se uistinu mogla zaljubiti i to još u tako divnoga čovjeka. Mickey zlata vrijedi. »Dakle«, zapita se naglas, ponovno ugledavši pismo, »je li me to uhvatila nostalgija ili sam samo znatiželjna baba? Što me to privlači tebi, kao poštaricu s neisporučivim pismom?« To što je pismo uopće izdržalo tako dugo — više od mjesec dana — služi na čast Faridinoj sposobnosti da se odupre užitku. Naposljetku, izdržala je dok se zrak nije sasvim malo rashladio, a sunce kasnoga ljeta više se nije dizalo baš tako rano niti zalazilo baš tako kasno. Jednoga ponedjeljka ujutro oprezno prinese voštani pečat pari i otvori ga s neopisivim zadovoljstvom. Pismo je datirano u lipnju i Farida pomisli kako je šteta što se gospodin Murray nije probudio malo ranije i napisao pismo jer se mimoišlo s poručnikom za samo nekoliko sati. Ono što se u Londonu čini beznačajnim, u dominionima može biti vrlo važno. »Ah, što se može!« uzdahne i rastvori čvrsti papir te sjedne kako bi s užitkom pročitala pismo na kožnom stolcu
kraj prozora.
Poštovani poručniče Wellsted, pišem Vam da Vam zahvalim što ste mi poslali opis putovanja koje ste poduzeli na otoku Sokotri. Štivo je dobro sastavljeno i informativno te će mi biti čast pripremiti ga za tisak. Poslat ću Vam dvije gvineje zauzvrat. Srdačno Vaš, John Murray III. Gvineje, ha? razmišlja Farida. Gvineja je gospodski novčić. Iz navike, okrene papir, kao da želi provjeriti je li slučajno novac nekako pričvršćen. Ipak, dvije gvineje jedva da se može nazvati velikodušnom naknadom, pomisli, za momka koji je rukom napisao cijelu knjigu i pritom najvjerojatnije riskirao život. Pomiriše papir da vidi može li osjetiti miris Londona na unutrašnjim stranicama, no nema ničega. Zatim ponovno pročita pismo. Taj poručnik James Raymond Wellsted zanimljiv je momak. Ne izgleda loše, očito je veoma hrabar, a i pisac je. Farida se sama sebi nasmije što je takva stara prevarantica. Čak i sada ne može odoljeti, a da ne smisli neku kombinaciju kada joj nešto ovako neočekivano padne u krilo. Pažljivo ponovno zapečati pismo, uz pomoć zapaljenog drvenog štapića, i stavi ga na vidljivo mjesto tako da ga Mickey nađe kad je sljedeći put posjeti. Vjerojatno će ga odnijeti, dakako, no to je i red. Mislim da će takav momak preživjeti pustinju, razmišlja Farida. A ako uspije... Ne završi misao. U zadnje vrijeme razmišlja o tome da napiše pismo obitelji — samo da ih obavijesti što se dogodilo.
Misle da sam mrtva, kaže sama sebi. Na trenutak razmišlja o riječima koje bi upotrijebila u pismu — kako sve sažeti u nekoliko rečenica koje ne bi zvučale glupavo ili ludo. Farida baš i ne zna složiti riječi.
Dođavola, odbaci pomisao. Razmišljat ću o tome ako se poručnik James Raymond Wellsted vrati u Muscat, jadničak. I tako najdraža žena Mickeya Al Mudara usmjeri svoju pozornost na orgastičke kharja pjesme koje je proučavala. Napisane su na arapskome, no očito su španjolske izvedenice. Međusobno djelovanje semitskoga i europskoga zanima Faridu iz očitih razloga te će je, pretpostavlja, zabaviti veći dio poslijepodneva. Neki od ovih arapskih stihova veoma su pikantni, promrmlja zadovoljno dok se primiče prozoru i namješta za poslijepodnevni odmor.
Dvadeset i sedmo poglavlje
U domovini u rujnu vrijeme postaje blaže, no to se ne može reći za pustinju. Putovanje je veoma dugotrajno, uvidio je Wellsted, ne samo zbog vremena koje je za nj potrebno nego zbog napora. Karavana polako slijedi emirov trag preko vrele divljine, od jedne oaze do druge cijelih mjesec dana. Wellsteda iznenađuje što je promet ljudi i životinja tako ustaljen. Slučajni susreti s grupama beduina koji slijede trgovačke pravce usporavaju napredovanje, no ni u kom slučaju ne smije se odustati od običaja pijenja kave s neznancima jer oni vam mogu reći što vas čeka na putu. Wellsted bilježi. Čini se da obitelji, a katkad i čitava sela nomada putuju divljinom amo-tamo duž neoznačenih i nevidljivih putova koje slijede svi putnici, iz običaja ili puke svrsishodnosti. Te obiteljske karavane bave se jednostavnim poslom. One samo traže svoje pravo na falaj — vodene tokove — ili dovode deve i koze na tržnicu, gdje misle da mogu postići najbolju cijenu. Mnogi jednostavno traže pašnjake — komadić zemlje s grmljem sitnoga lišća ili malena travnata polja — gdje se mogu smjestiti na nekoliko dana. Poput ptica su što grakću i galebova što kružno slijeću na kopno — jedu i razmjenjuju vijesti prije nego što nastave preko pustinje. Isprva, kad god bi naišli na novu ekspediciju, Wellstedov je izgled privlačio pažnju. Tamnoputi beudini znatiželjno promatraju tog mršavog Turčina i njegovu čupavu bradu. No to je i prirodno jer kad u ovim krajevima čovjek naiđe na išta što nije pijesak ili nebo, to ga odmah
očarava. Prvi put kada su stigli u kržljavu oazu od nekoliko raštrkanih palmi, Wellsted pomisli kako nikada nije vidio ništa slično. Ipak, istini za volju, čim su beduini čuli imena Kasima i Ibn Mohammeda, više su ih zanimali ti trgovci robljem nego efendija te je na njihovim licima zaigrao široki osmijeh. Takva grimasa najčešće otkriva strašan nedostatak zubiju, a raspon izražaja toliko je zanimljiv da je poručniku žao što povrh kartografskog nema i slikarski talent. Kasimu je zabavno što ga ljudi koje susreću, iako znaju da je trgovac robljem, ne pitaju je li došao poslom. Ne boje se da će im oteti žene i djecu. Zapravo, ima nečega veoma dražesnog u jednostavnosti kojom su izrazili oduševljenje što su naišli na tako istaknutu družinu s kojom mogu piti kavu i razmjenjivati vijesti. Možda su običaji u pustinji ovdje tako ukorijenjeni da je beduinima jednostavno nemoguće zamisliti da bi itko mogao izigrati povjerenje. Nakon trećega tjedna, Wellsted osjeća da su ga napokon prihvatili. Uživio se u ulogu koju su mu dodijelili i prihvatio je običaje svojih suputnika kao da su njegovi. Sada, koju god karavanu da susretnu, beduini više ne mjerkaju tog Turčina da bi ga procijenili. Njegov arapski s naglaskom sada se lakše razumije, a rabljena odjeća koju nosi doima se kao da je uistinu njegova. Siguran je da je poprimio razmetljiv način hoda, iako bez zrcala (ne postoji nikakva površina u kojoj bi se mogao ogledati u promjeru od više stotina kilometara) ne može procijeniti je li njegov arapski hod rezultat dugotrajnog jahanja na devi ili se jednostavno radi o nekoj općenitijoj promjeni od života u pustinji. Što god da je utjecalo na promjenu, više ne glumi kad se nakloni, privine ruku na srce i kaže selam alejkum prije nego što se nekomu predstavi. Željan društva, budno motri obzor. Većina karavana priča manje-više istu priču i glavne su vijesti one o pješčanoj oluji, simumu, koja je pogodila pustinju prije šest mjeseci. Bjesnila je na jugu, nedaleko od Niswe, drevne
prijestolnice — smrtonosan zid pijeska visok gotovo kilometar i pol što ga je preko Praznoga prostora gonio vjetar poput sile Božje. »Niste mogli disati niti vidjeti prst pred nosom«, kunu se. Nakon toga nitko nije vidio nekoliko obitelji, a plemena još utvrđuju tko je preživio dok su se cijele dine premjestile, pregazivši one koji su se našli oluji na putu. Ako niste imali dovoljno sreće da nađete sklonište, mala je vjerojatnost da ćete se spasiti. »Imali smo samo nekoliko minuta«, odmahne glavom jedan starac. Ima lice onoga koji je, učinilo bi vam se, u životu sve vidio, no kune se da ga je oluja uhvatila potpuno nespremnoga. »Nije bilo nikakva upozorenja, samo smo vidjeli kako nam se približava. Imali smo sreće što smo bili na mjestu gdje smo se mogli sakriti, iako je mome sinu sada oštećen vid — pamučna tkanina kojom si je pokrio oči bila je poderana. Alahu je drago što on sada vidi samo na jedno oko. No mojega brata nismo vidjeli od dana prije nego što nas je zahvatila oluja. Poznajete li Hanifa Ibn Mussafa? Jeste li ga vidjeli?« Potraga je, dakako, uzaludna, no svatko suosjeća s onime tko pita. Mnogi od neznanaca traže izgubljenu djecu ili robove koji su odlutali ili za simuma ili općenito za vrijeme putovanja. Te ljude napuštaju s takvim stoičkim nehajem kakav je pomorcima stran. Wellsted se sjeti kako povik >čovjek u moru< uzbuni cijelu posadu Mornarice i nitko ne pita je li unesrećeni mali od palube ili kapetan prije nego što pohita pomoći. Ovdje je stalež važniji od mogućnosti spašavanja (tko bi se vraćao kilometrima po vrelom terenu za običnoga roba?). Uglavnom, čini se da one koji se usput izgube prepuštaju da se sami snađu, pogotovo ako su nevažni i nemoćni (siromašni, robovi ili jednostavno vrlo mladi). Wellsted jednostavno ne vidi kako bi itko mogao preživjeti sam, a da nema barem devu koja bi mu davala
mlijeko i pomogla naći put do pojilišta. No ipak, oni pitaju za svoje nestale. Nije to zato što vjeruju da su te izgubljene duše još žive (iako, zanimljivo, postoje priče, prije mitovi s obzirom na neuvjerljivost, da su neki preživjeli u bezizlaznim situacijama), nego zato što se nadaju da ste se možda zainteresirali za neku poderanu džubu ili hrpu izblijedjelih kostiju koja vam je možda zapela za oko. »Nosio je plavu džubu«, ne posustaju. »Jeste li vidjeli plavu džubu ?« Ili: »Dijete je imalo samo sedam godina. Kosti su mu veoma malene.« Takva tmurna pitanja naravno dolaze prva, nakon što se posluži kava. Kada se te teme riješe, razgovor se nastavlja. Kao na stranicama novina London Illustrated News, vijesti koje slijede nakon prvih stranica, frivolnije su. Tu je, na primjer, skandal o najmlađem sinu jednoga kalifa, dušu dao za tabloid: »Dobar dječak, za sada, no u žilama mu teče vatra i nije je mogao ugasiti dok se nije posvadio s ocem«, sve se tumači sa sjajem u očima i širokim gestama kako bi se dočarao opseg sukoba. »Tako je dječak otišao samo sa svojom devom!« Zatim slijedi stanka radi dramske napetosti, jer otići sam i povesti sa sobom samo devu je ili legendarna hrabrost ili nevjerojatna lakomislenost, a o čemu se radi u ovom slučaju još nije odlučeno. »Čak i sada dok razgovaramo«, starac (ti su pripovjedači iz nekog razloga uvijek starci) uvjerava svoje pozorne slušatelje, »putuje prema jednoj od luka kojom vlada suparnička obitelj, gdje se navodno može zaraditi vađenjem biserja iz mora kraj Bahreina. Neka ga Alah čuva!« U toj prilici beduini uvijek zazivaju Alaha jer im je ova činjenica najskandaloznija. »Radit će za nekoga drugoga«, pritom uzdahnu. Beduini su usprkos svome siromaštvu izrazito neovisni. »Ne možete vjerovati trgovcima biserjem«, zapucketaju jezikom, kao da život koji si je dječak odabrao može biti teži od nomadskoga koji ovisi o devinu mlijeku i kavi. »Kao da bi zemlja ikada tako spremno dala svoje obilje
čovjeku na korist«, uzdahne jedan stari mudrac na lakomislena i nemoguća očekivanja mladih. »Zašto bi Alah bio tako milostiv?« Dakako, pojma nema (kao ni svi ostali) da mu pod nogama leži jedno od najvećih svjetskih nalazišta nafte te da će s vremenom svaki od njegovih pra-pra-praunuka biti milijunaš. Jedina korist koju beduini imaju od nafte jest da je skupljaju gdje izbija na površinu te da to ljepljivo gorivo koriste za svoje svjetiljke. Kako bilo, čak i u velikim metropolama zapadne Europe za sada nema nikakvih strojeva koji bi mogli iskoristiti prirodne resurse Arapskoga poluotoka. Para se pojavila kao pogonsko sredstvo ovoga desetljeća, a ona radi na ugljen. Za sada priroda čuva ovu ironiju za budućnost, a beduini, poput Al Saudovih sinova, uglavnom hodaju bosi i, premda ne poznaju hladnoću izbliza, svakako dobro znaju što je glad. Nakon što su odslušali glasine i dodali pokoju zanimljivost iz razuzdanog života Muscata kako bi začinili razgovor, trgovci robljem pitaju za smjer kojim valja poći. »Na sjever«, uvijek pokažu beduini, dok rukavi njihovih bijelo-plavih džuba lepršaju od snažnog zamaha rukom, kao da pokazuju kako emirov tabor nije samo sjeverno, nego i da je jako daleko. »Dan putovanja od Rijada.« Rijad je praktički jedini grad u unutrašnjosti u ovoj regiji i većina se pravaca određuje prema njemu. Od onoga što je Wellsted uspio razumjeti, to je mali grad od samo nekoliko tisuća duša, koje žive na nesigurnoj zalihi vode, jedva dovoljnoj da ih održava na životu. Tlo je dobro te ondje ima i palmi datulja i voćnjaka. U pustinji je to pravo čudo. Za vrijeme ovakvih razgovora, kada se muškarci predstavljaju jedni drugima i utvrđuju hijerarhiju, Zena ponekad pobudi zanimanje. Iako je prekrivena burkom, čini se da su muškarci očarani njezinim skladnim zapešćima i gležnjevima, koji se povremeno vide dok obavlja svoje dužnosti.
»Vrijedna investicija!« čuje Wellsted kako jedan od njih kaže čeznutljivo. Posjetitelji su nekoliko puta pokušali otkupiti tamnu djevojku odjevenu u crno za devu ili dvije iako nitko od njih službeno nije pitao tko joj je vlasnik, jednostavno su nastojali ostvariti razmjenu s onime koji im se čini najmekšim. Ibn Mohammed sve vidi, no njegov ledeni pogled prekida svako cjenkanje. Naravno, nije mu stalo do Zene, no par deva (čak i onih s dobrim pedigreom) nije vrijedan lijepe Abesinke. Ibn Mohammed nikada u životu nije zaključio loš posao i neće obeščastiti svoju karavanu time da takvo što dopusti ikome drugom. Kada se zainteresirani kupci povuku, Ibn Mohammed kimne glavom Wellstedu kao da mu govori, tvoja je, želiš li je prodati? Ne želi. Sada kada je malo bolje upoznao djevojku, ta ga pomisao sve više užasava. Zena se pak uopće ne obazire na takve razgovore i drži se dostojanstveno kada poslužuje kavu ili priprema hranu dok muškarci govore o njoj kao da je nema. Kada bi itko malo bolje pogledao, vidio bi da se svaki put lagano ukoči, a pogled joj odluta do Wellsteda kako bi provjerila nije li ga možda ponuda zainteresirala. To se sada već toliko puta dogodilo da u tim prilikama više ne osjeća mučninu u želucu jer je počela vjerovati kako je njezin novi bljedoliki gospodar neće prodati, bez obzira na to što na kraju kani učiniti s njom (o tome se još nije nedvosmisleno izjasnio, a ona ga se ne usudi pitati). Jednom joj je, dok je posluživala muškarce, jedan beduin nehajno stavio ruku na stopalo. Bio je skriven iza nagomilanih prostirki za sjedenje, nitko ga nije vidio kako joj je polako milovao kožu, pomičući jednu ruku uz njezinu nogu, dok joj je drugom pružao svoju šalicu. Zena je spustila vreli lončić kao da će mu natočiti kavu, no umjesto toga njime mu je opekla rame. Beduin poskoči, no ništa ne kaže, samo makne ruku. Da je Wellsted nije tako pozorno
promatrao, ne bi imao pojma što se dogodilo. Dobra djevojka, pomisli on uz osmijeh. Znao sam da ima duha. Njezine male pobune intrigiraju ga jednako kao i njezina ljepota. Te noći Wellsted pozove Zenu da spava kraj njega. Svi u logoru su se smirili, a u pustinji vlada tišina, osim što deve dahću. To je jedino doba dana kada mogu razgovarati, a da ih nitko ne čuje. Već su se i naviknuli šaputati neko vrijeme prije spavanja. »U Londonu kiši gotovo svaki dan«, reče on. Zena ne može zamisliti da je to istina. Oči su mu poput safira, zaključi, prozirne, staklenoplave. Još je očarava gledati ga kako govori, kako se kreće ili spava, uzbuđuje je njegov povremeni dodir. »Kada odemo, ispričat ću im o ovome«, odluči on. »Govorit ću u Kraljevskom društvu — siguran sam!« To mora da je dobro mjesto za razgovor, pomisli Zena. Wellsted je mnogo puta spomenuo Afričko društvo i Geografsko društvo. Zamišlja kako su ta mjesta zasigurno slična okupljanju muškaraca u suku. Zena uživa u njegovim pričama iako joj se, dakako, javljaju mnoga pitanja koja se do sada nije usudila postaviti. Za početak, ako u tom Londonu stalo pada kiša, podižu li šatore jednostavno da ostanu suhi? Jesu li ulice nadsvođene baldahinima i nose li svi turbane da se zaštite od vremena? Razmišlja kako je sigurno divno za te čudne bljedolike Londonce što ne poznaju žeđ i, ako su priče istinite, ona ne vidi ništa loše u gospodarevu bajkovitom rodnom gradu. Wellsted joj nije dobro rastumačio da kišu počesto prati jaka studen koja je znala zamrznuti veliku i zagađenu rijeku Temzu ili da mnogi od građana glavnoga grada umiru od gladi, pokošeni bolestima i napušteni od svih. Ideju da se netko može smrznuti do smrti, što je u zimskim mjesecima za mnoge siromahe u Wellstedovoj župi realna opasnost, Zena ne
može ni pojmiti. U njezinom rječniku, niti u njezinom vlastitom dijalektu niti u arapskom ne postoji riječ koja bi značila >smrznut<. Nikada nije vidjela snijeg ni led, pa čak niti čula za njih. Svakako, to je nešto što Zena, unatoč svom njezinu znanju, ne može niti zamisliti. Cijeli njezin život zima je bila malo ugodnije godišnje doba nego ljeto. Žeđ je njezin najveći neprijatelj, a hladno joj je bilo samo jedanput, kad je kao dijete imala vrućicu te iako joj je koža gorjela, osjetila je hladnoću do kostiju. Wellsted duboko udahne. Odlučio je to spomenuti. »Danas si opekla našega gosta«, reče. »Žao mi je, ali on...« Nije sigurna kako bi objasnila to što si je taj čovjek dopustio. Još je bijesna kad na to pomisli, iako nema smisla izražavati gnjev te se umjesto toga pripremila na gospodarevu pokudu. No ona ne stiže. »Bravo!« reče joj. »Ne znam kako to podnosiš. Kakav divljak! Žao mi je, Zena. Kada bih barem mogao bolje paziti na tebe!« Na trenutak joj se učini da će se rasplakati. Čini joj se tako davnim vrijeme kada je imala sluge i robove. Nedostaje joj da se drugi brinu za nju, a kada si dopusti da razmišlja o tome, što rijetko čini, osjeti tupu bol zbog ljubavi prema baki. Pomisao je rastužuje usprkos tomu što se pustinja pokazuje sve zagonetnijom, a najviše od svega upravo ovaj čovjek. Ona se nalakti. Vidi samo njegovo lice, blijedoplavo oko kako svjetluca u mraku. »Dobro si učinila«, uvjerava je. »Hvala.« Grlo joj se stisne, no uspije se svladati. Došli su do točke koju se nijedno od njih ne usuđuje prijeći. »Pa, onda«, kaže on dok se okreće na drugu stranu, »laku noć!« Zena, unatoč svim svojim putovanjima, nije svjetska žena, i nema riječi za iskrice koje osjeća kako joj mile tijelom. Da on može reći takvo nešto — biti tako milostiv —
nevjerojatno! I da se onda samo okrene na drugu stranu i ništa ne očekuje zauzvrat, to mu daje neku neočekivanu moć. Voljela bi da je baka nije tako štitila od vanjskoga svijeta te da bolje razumije što se događa između muškarca i žene. Ovako, jednostavno uživa u tom osjećaju i pita se od čega je načinjena munja jer sve se u ovome svijetu vraća na vrijeme. Suze su poput kiše. Osmijeh poput sunca. Kosa je suha poput pijeska, a strah mračan poput oceana. »London«, prošapće tiho. »Marylebone.« Čudna imena plešu joj na jeziku dok ih pokušava izgovoriti. Poput uspavanke, uljuljkaju je u san.
Dvadeset i osmo poglavlje
Nije
mi jasno što vam je bilo, čovječe!« bjesni sir Charles na Hainesa, bacivši kapetanov izvještaj na svoj radni stol. Monsuni su sada već prošli i vrućina se polako ponovno diže. Što se ne može reći za sir Charlesov gnjev koji nikada ne dolazi polako. Dakako, izvrsno je što je Haines zarobio francuski brod na povratku u Bombaj, ali teret! Uopće ne želi ni pomisliti na to. »Što bismo za ime svemogućega Boga trebali napraviti sa svima njima?« plane glavni zapovjednik Kraljevske indijske mornarice. Kapetan izgleda plaho iako u sebi osjeća bijes zbog zapovjednikove reakcije. Uvjeren je da bi se s njim trebalo postupati kao s junakom, dovraga! Malcolm korača do prozora i pogleda u pravcu francuskoga broda. Krasan je to plijen. No ipak... »Jeste li izgubili što ljudi?« napokon mu je palo na pamet upitati. »Niti jednoga!« Haines se nagne prema naprijed. Kapetan ne može, a da ne zvuči samodopadno. A i za koga vraga ne bi tako zvučao? »A sada imate i dokaz, gospodine, da Francuzi i dalje trguju robljem. Sigurno je to dobro.« Malcolm rupčićem obriše lice. Koža mu se sjaji od znoja. Čovjek bi očekivao da će se aklimatizirati, no prema njegovu mišljenju, vrijeme u Bombaju jednostavno je sve neugodnije. Ako se ne radi o vražjem vrelom suncu, onda ih sve izluđuje monsunska sparina. Povuče gutljaj madere iz fino brušene čaše, a Hainesu ne ponudi ništa. Previše je zauzet razmišljanjem o ovom problemu da bi mislio na ikoga drugoga. Kapetan sjedne na
stolac od mahagonija s druge strane radnoga stola, skapavajući od vrućine. »Nisu nas ni vidjeli kako se približavamo!« kaže tonom dječaka koji prepričava svoju sportsku pobjedu u školi. »Bilo je vrlo kasno i nismo upalili niti jednu svjetiljku, znate. Odmah smo znali što su naumili i onda sam naredio svojim kadetima da ih gađaju. Francuzići nisu ništa slutili! Nisu imali nikakve šanse! Momci su bili sjajni, gospodine. Ormsby svakako zaslužuje službenu pohvalu. Šteta što je momak premlad za promaknuće. Pretpostavljam da ćemo Francuziće morati vratiti? Ipak, posada je bila oduševljena — ništa ne ohrabruje mornare kao mogućnost novčane nagrade!« Sir Charles kimne glavom. »Ne zabrinjavaju me vražji Francuzići, Haines! No valjda ste dobro obavili posao, kapetane.« Haines je cvao. Sir Charles napokon je shvatio što je on postigao. »Ne morate se brinuti za teret, gospodine«, umiri svog nadređenog. Sir Charles napravi grimasu. Problem je u teretu, dakako. Nema ništa u protokolu što bi odredilo kako postupati sa zarobljenim robovima (koji, dakako, prema zakonu nisu robovi jer je trgovina robljem protuzakonita i jednostavno više ne postoji). Prevesti četrdeset mladića natrag u Afriku krajnje je neugodno — potpuni gubitak sredstava, a osim toga, nikako ne mogu znati odakle su ti prokletnici uopće došli. Ne mogu ih držati u Bombaju. (Ili barem ne lako, jer su to neobrazovana djeca iz afričkoga buša bez ikakvih vještina, a svaki od njih je crnji od indijskih nedodirljivih. Tko bi im dao posao? Svakako ne Kraljevska indijska mornarica.) Još gore, lady Malcolm je gorljiva abolicionistica te ako sir Charles uradi nešto što se njoj čini pogrešnim, neće mu dati mira do kraja života. »Pitam se«, predloži Haines, »imamo li kakve brodove koji idu za Cejlon?«
Malcolm zastane. Ovo je prilično smiona ideja — godinama je kapetan samo stvarao probleme. Sada napokon nudi nekakvo rješenje. Britanski Cejlon kaska za Londonom i kasni sa svojim obvezama, pa je ropstvo ondje još legalno, štoviše, plantaže čaja jednostavno vape za dodatnim radnicima. Robove, ili teret kako ili sir Charles radije naziva, ne može se prevesti na mornaričkome brodu, dakako. Kraljevska indijska mornarica ne prevozi robove — ona ima zadatak i dužnost oslobađati ih. Ne, ne, tako ne bi išlo. No sigurno bi mu netko od njegovih ljudi mogao diskretno naći privatni brzi jedrenjak koji bi išao u pravome smjeru. Pottinger bi možda mogao naći čovjeka za taj posao — mladi Englez pokazao se upornim i učinkovitim u svakom pogledu. Lady Malcolm uopće ni ne treba saznati za ovo, a bit će mnogo lakše zatajiti joj to nego pokušati smjestiti nekvalificirani, nesretni teret bilo gdje u Bombaju gdje su ionako potpuno beskorisni. Da, Cejlon će sasvim dobro poslužiti. »Fino!« polako se razvedri sir Charles. Kretnjom ruke ponudi Hainesu bocu madere i on kratko kimne glavom te si natoči gutljaj. Kucnu se i gusta, žućkasta tekućina zapljusne rubove čaša. »Da. Tako će se sve srediti. Fino. A sada mi recite, sigurni ste da je doktor Jessop mrtav, zar ne? Poručnik Jones također?« »Oh, svakako, gospodine. Ne bih dopustio Wellstedu da pođe u tu uzaludnu potragu, no nepopravljiv je kao časnik. Uvijek mi je bio zadnji izbor za bilo kakvu zadaću. Osim toga, sultan je, bog zna iz kojeg razloga, apsolutno inzistirao na tome«, zajapuri se kapetan, ne uspijevajući se suzdržati. »Poručnik Wellsted je krajnje nepouzdan. Vrlo slabo poznaje arapski i posjeduje loše mornarske vještine. Može proći kao pomoćnik, ništa više.« Sir Charles je slušao kimajući glavom. Kapetanova procjena baš i ne odgovara njegovoj, iako je s poručnikom
imao malo iskustva u vrijeme kad je bio stacioniran u Bombaju. Niti se slaže s onime što je u zadnje vrijeme čuo iz Londona, prema čemu je, čini se, Wellsted napisao nekakav zanimljiv putopis o svojim iskustvima u ovoj regiji. Iako Haines ima iskustva s tim mladim časnikom iz prve ruke, i to izbliza, te u izvanrednim situacijama, njegovo gospodstvo više je sklono povjerovati mišljenju Johna Murraya. Koliko ga sjećanje služi, momak se dobro vladao i imao je zadovoljavajuće manire. Bilo kako bilo, Malcolm se nada da će Wellsted preživjeti putovanje pustinjom, da se Haines vara (što ne bi bilo prvi put) te da će poručnik sa sobom dovesti Jonesa i Jessopa. Toliko tih mladića umire da je teško pratiti tko je od njih ostao i odlučiti što dalje s njima. Kada je suočen s takvim teškim gubicima, bilo zbog malarije bilo zbog borbe, nekad mu se čini kao da gleda propadanje neke skupe investicije. Malcolm je oduvijek smatrao da vojska počiva na stručnosti svojih časnika te da su ti časnici njezino najbolje javno ogledalo. Ne bi htio bez veze ostati bez njih. »Nadam se da radi dobre bilješke«, reče. »Da imamo barem neke koristi od svega toga.« Haines slegne ramenima kao da hoće reći kako pojma nema što bi Wellsted mogao učiniti, a u svakom slučaju nije odgovoran za to. »Dobro!« reče sir Charles. »Vrijeme je za ručak! Moram se vratiti.« Ove vijesti može poslati i poslije. London će zanimati što Francuzi rade, a kad se sve uzme u obzir, kapetan je obavio dobar posao. Malcolm bi bio sretan kada ovaj ne bi stalno gunđao. Imao je problema sa svakom posadom koju je predvodio. To je tako zamorno. Haines stane u stav mirno i salutira. »Morate jednom doći na večeru!« kaže njegovo gospodstvo usput, iako je znakovito što nije odredio datum. Pozvat će ga jedanput u zadnji čas kada mu bude
nedostajala jedna osoba — nekad treba nekoga za bridž ili biljar, ne za razgovor. »Dobro ste se smjestili u vojarni?« »Oh, da, gospodine«, nasmiješi se Haines. Kapetan ne razumije ovo poniženje i veseli se pristojnoj kuhinji, prilici za čitanje, a možda i započne knjigu koju se sprema napisati već pet godina. Sada će očito morati pisati o nečemu drugome, a ne o putovanju na Sokotru, no siguran je da će nešto smisliti. Možda o podmorskom životu Crvenoga mora. Mali je Ormsby zamijetio nekoliko zanimljivih riba. »Bombajska vojarna mi sasvim odgovara. Drago mi je što sam se vratio, gospodine!« Čvrsto stisne ruku sir Charlesu i salutira prije nego što je izašao iz prostorije.
Dvadeset i deveto poglavlje
Putujući
na sjever, ekspedicija je ušla na teritorij vahabita. Stranci koje sada susreću imaju duge brade svojstvene ovoj sekti, a tamne su im oči smrtno ozbiljne. Vrijeme molitve, dok nisu zašli u područje pod drugom jurisdikcijom, bilo je ugodno i opušteno, no sada odiše fundamentalizmom. Umjesto obiteljskih skupina praćenih čoporom sluga koje čine beduinske karavane, vahabiti putuju bez žena, a prate ih uglavnom mršavi i bezlični robovi. Zbog toga su razgovori uz kavu manje prisni, a vijesti koje se razmjenjuju tiču se politike i borbe za prevlast. Zbog turske maske Wellsted se ponovno doima sumnjivim. »Zašto putujete s Turčinom?« prezirno upita jedan čovjek Ibn Mohammeda. »Oteli su nam gradove! Mi smo ih oslobodili.« Borba za prevlast na sjevernome području ne prestaje. »Efendija je trgovac«, uvjerava ga Ibn Mohammed. »Primio je blagoslov Sultana od Omana i smije putovati s nama.« No nitko od njih to ne prihvaća. Davno su prešli granice sultanova teritorija. Njegova Visost je ovdje strani vladar i, što je još gore, na zlu glasu. »Ne, ne!« inzistiraju ogorčeno, ugodan ritual ispijanja kave prekine nalet mržnje. »Ovaj je čovjek Turčin!« Gotovo ispljunu tu riječ. »Morate ga potjerati!« Jednako su zaprepašteni što s ekspedicijom putuje žena te gledaju Zenu s prezirom dok u tišini obavlja svoje dužnosti.
»Pitam se tko je od nas dvoje gori u njihovim očima«, prišapne joj Wellsted. Zena samo zuri. Budala je ako ne zna da je žena najniže biće što postoji, a robinja još i niže. Te večeri vahabiti odbiju spavati u logoru u kojem spava jedan Turčin, te nakon večere odu. »Ulogorit ćemo se sat ili dva dalje«, kažu. »Nitko od nas neće spavati s takvim čovjekom — idemo svojim putem.« »Već tjednima putujemo s njim i, da vam kažem, treniram s njim. Mogao me je ubiti nekoliko puta«, reče im Kasim, jednako hladno. To je istina, njih dvojica prije večere vježbaju borbu oružjem na pijesku. Kasim poručnika uči rukovati handžarom. Nakon jednoličnoga dana, ako nemaju društvo, to im barem pruža malo zabave. Vahabiti slegnu ramenima. Činjenica što Turčin nije pobio svoje suputnike njima ništa ne znači. »Bolje da odemo«, kažu. »On je Turčin.« Zbog ove se grubosti Wellsted zacrvenio, no Arape to nimalo ne dira. Usred gotovo obredne uljudnosti u većini pitanja, svaki čovjek u pustinji mora donijeti vlastite odluke i reći što misli. »Drago mi je što su otišli«, kaže Kasimu kad su nestali u tami. Trgovac robljem samo slegne ramenima i svi u logoru pođu na počinak. Mnogo kasnije, nakon ponoći, Kasima je nešto probudilo u tami. Nikad se ne budi osim ako nema dobar razlog, a ni u ovom slučaju instinkti ga nisu iznevjerili. Oči Ibn Mohammeda već su otvorene. Netko se približava njihovu logoru. Trgovci robljem ne bi dovde mogli doći bez gotovo telepatskih sposobnosti da pogode tko su im neprijatelji i što oni kane učiniti. Dok Zenino petljanje u tami zbog zmije ne zaslužuje više od gunđanja i kratke pauze između duboka sna, sama kretnja nečije halje koja nije na mjestu i sablja ili
handžar koji se pažljivo izvlače iz korica smjesta ih budi iz sna. Ibn Mohammed leži svega tri sekunde. Preko lica mu prođe sjena žaljenja i u trenutku mu je jasno. Čuje ih četvoricu — to mogu biti samo vahabiti koji su napustili logor prije nekoliko sati. Kao Iskusni jahači, gotovo su nečujni dok se kreću po pijesku u tami u kojoj se tek nazire mladi mjesec i šuljaju se prema oazi, sigurno vjerujući da je nezaštićena. Tko bi drugi mogao biti? Dade signal Kasimu koji kratko kimne glavom. Nikomu ne smiju dopustiti da ili napadne, čak i ako su ti ljudi došli samo prerezati Wellstedov grkljan, što je najvjerojatnije. Istini za volju, da vahabiti znaju istinu o njegovu identitetu, možda bi bilo i gore. Dug je popis onih koji zaslužuju svaki prezir sjevernih plemena i na njemu nevjernici zauzimaju više mjesto nego Turci, no to sada nije važno. Trgovci robljem mogu lako savladati četvoricu muškaraca, naravno, no Kasim odluči probuditi poručnika. To je nekako u redu. Dođe do Wellsteda i stavi mu jednu ruku na zapešće, a drugom mu prekrije usta. Kasim baci pogled prema povišenom terenu. »Prilika da se uistinu boriš, prijatelju«, šapne mu. Ibn Mohammed, poput čvrste tamne sjene s kafijom preko lica, otkotrlja se u stranu, izvuče oružje i odšulja se iza linije napada tako potajno da je gotovo nevidljiv. Rođen je za ovo. Vješto, poput duha, ubio je dvojicu uljeza prije nego što su uopće shvatili da su otkriveni. Prerezanih grkljana, tijela padnu na tlo prije nego što im krv uopće uspije poteći. Nisu stigli niti do prvoga usnuloga roba što slini u snu na samom rubu kruga gdje spavaju. Preostala dva uljeza stigla su do ispruženih ljudi prije nego što su shvatili da su otkriveni, a rođaci im ubijeni. Ne povlače se nego nastavljaju kako bi obavili zadatak. Jedan traži Turčina, spreman da mu iščupa srce. Drugi lako zarobi
Zenu, koja ne vrisne kad se probudi, samo zarine zube u ruku muškarca koji je pokušava odvući. U mirnoj, spokojnoj pustinjskoj noći tišinu je narušio upravo njegov vrisak. U ovakvu napadu djevojka je svačija meta. Brzim kretnjama Wellsted lako izbjegne drugog muškarca i baci se na otmičara te oslobodi Zenu njegova stiska. Poručnik se čak nije ni potrudio izvaditi handžar ili katiru duge oštrice kojima je tako dugo učio rukovati. Umjesto toga, razjaren, bez razmišljanja zgrabio je otmičara za vrat i zadavio ga golim rukama. Toliko je gnjevan da ni na što ne može misliti dok mu rukama steže grlo. Kada je tijelo palo na tlo, Kasim, uzavrele krvi, handžarom mu prereze grkljan za svaki slučaj. Ispada da je poručnik jednako dobar u borbi kao i kad su vježbali. Kasim pođe u potragu za posljednjim ubojicom. »Jesi li dobro?« pita Wellsted Zenu. Srce mu lupa od same pomisli da su je mogli odvesti. Već neko vrijeme zna da mu je stalo do nje, no ovaj ubojiti gnjev iznenadio ga je. Kako su se mogli usuditi? Zena kimne glavom, a zatim se osvrne, zagleda u tamu, obuzima je jeza dok promatra dine, tražeći znak novoga napada. Bog samo zna tko je još ondje u daljini. Položi ruku na Wellstedovu u znak zahvalnosti i čvrsto ga stisne. Kad im se pogledi susretnu, osjete se kao da su sami na svijetu. »Da potrčim?« prošapće ona. »Ne. Ostani ovdje.« Zena ubrzano diše u panici i on je čuje. Ona se malo odmakne od njega, a Wellsted joj stavi ruku na rame dok provjerava gdje su Ibn Mohammed i Kasim. »Budi iza mene!« kaže joj, a ona se zahvalno skloni iza njega. Robove je probudila buka što ju je izazvala tučnjava. Sneni robovi skaču na noge i u mrklome mraku pozivaju prijatelje da se spreme za borbu svog života. Ibn
Mohammed je bijesan jer je posljednji ubojica nestao u panici. »Tišina!« vikne s dine, no prekasno je da bi slijedio šuštanje ubojičine halje u bijegu te vahabit nestaje. Kasim dade znak da je napad završen. Od četvorice, trojica su mrtva. Zena ispruži ruku. Na pijesku je neki predmet. To je Wellstedova bilježnica. »Izvolite, ovo vam je ispalo«, kaže mu. Ruka joj se trese dok mu pruža bilježnicu. »Dođi!« pokaže rukom Wellsted, elegantno kao da je i sam beduin. »Sjedni kraj vatre. Sva se treseš.« Ima nečega veoma ranjivoga u njoj. Kada je uprla pogled u njega, zapekla ga je savjest, jer između njih ne bi trebalo biti nikakve veze, u to je siguran, samo uljudnost, a ipak upravo je ubio čovjeka jer ju je pokušao oteti, a iz uljudnosti se ne ubija. Nikada u životu nije osjetio takvu mržnju. Strast ga je iznenadila, a za razliku od Zene, on nije premlad da bi je razumio. Razmišlja o trenutku kad su im se pogledi susreli, a prazna pustinja, ako je to uopće moguće, postala je još tiša. »Da su te oteli, pošao bih za tobom«, uvjerava je Wellsted mirno. Djevojka je uznemirena poput gazele, no ipak se samo nasmiješi. Wellsted zna da bol koju osjeća ne dolazi od ljubičaste modrice koja mu se upravo stvara na ramenu. Kada ga ona pogleda, kao da na njega baca čini. Ništa joj ne kaže. Previše je ljudi uokolo, a nije lako naći riječi. Što se Zene tiče, ona se osjeća sigurnom uz svoga gospodara, što je u njoj pobudilo osjećaj koji ju je iznenadio. Za razliku od gromova i munja njegova dodira, prvi put u životu osjeća kako je obuzima zahvalnost od koje joj želudac zaigra te ona sva zablista, što bi mudrija, starija žena opisala kao simpatiju, čak i ljubav. Wellsted joj donese pokrivač i sjedne kraj nje, samo pedalj dalje. Da ostali nisu
toliko zaposleni provjeravanjem dina, pazeći da se kreću što je moguće bliže jedni drugima, uvijek gledajući prema van, sigurno bi primijetili da su crnkinja i bijelac neobično mirni, kao da se cijeli svijet vrti samo oko njih dvoje. Ovako, postave stražara i svi se u logoru polako smire niti ne primijetivši što se s njima događa. Nikada više neću zaspati, pomisli Zena. Ako je otmu, zna da najvjerojatnije više nikada neće napustiti ovo široko pješčano prostranstvo. Ne želi provesti ostatak života u mužnji deva i dizanju šatora, da se potuca od jedne prljave, trošne naseobine do druge, da ispunjava hirove raznih muškaraca. No Wellstedova je prisutnost neobično umiruje i na sve se ponovno spusti spokoj, te ona lagano usne slušajući ga kako diše kraj nje, a kad su se ujutro probudili, u osvit zore, prsti su im bili isprepleteni. »Ana mut asif, ispričavam se«, kaže službenim glasom dok brzo primiče ruku svojemu tijelu. Kao da ju je njegov dodir opekao. Ne može joj vidjeti boju lica, no osjeća se posramljeno, mnogo više nego što bi to nalagala težina prijestupa. Umjesto nelagode, otvoreno se nasmiješi. Pomisli da bi se trebao ispričati, no nema vremena jer Ibn Mohammed i Kasim koračaju prema njemu, oči su im oštre na jutarnjem svjetlu, pa se Zena povuče prema vatri da pomogne skuhati kavu. »Napadač je ostavio tragove«, Ibn Mohammed pokaže prema zapadu. »Hoćemo li u lov za njim?« upita Kasim spremno. Ibn Mohammed odmahne glavom. »Nećemo se vraćati odakle smo krenuli«, reče, »jer to nema smisla.« U tome napadač barem ima sreće. Da je pobjegao na sjever ili na istok, bio bi mrtav prije podneva, oni bi se za to pobrinuli. »Dođi, prijatelju!« Ibn Mohammed pokaže prema Wellstedovoj prostirci za molitvu, koja strši iz njegova sedla. »Bolje se moliti nego spavati. A zatim ćemo
blagovati.« Dok se sneni suputnici bude u cik zore i zatim obavljaju jutarnju molitvu, prema Ibn Mohammedovim naredbama tijela vahabitskih ubojica ostavljaju gdje su pala, kao otpatke za strvinare. Takvi ljudi ne zaslužuju nikakvu počast. Uzimaju im oružje i pretražuju tijela. Zacijelo su ostavili plijen u bisagama u logoru jer na sebi nemaju niti jednog talira. Ibn Mohammed pljune na trupla i kretnjom ruke ekspediciji dade znak za polazak. Ptice već kruže oko svježega mesa dok se logor rasprema, vatra gasi, a zadnja deva kreće prema visokim, zlatnim dinama. Zena slijedi Wellsteda u stopu, i to tako izbliza da bi mu mogla biti sjenom. Sada joj se čini kao da je voljno vezana za njega. Nešto se promijenilo. Kada je Wellsted u jednom trenutku zamaknuo iza nekog vrhunca, Zeni se čini da se cijela pustinja upinje vidjeti kamo je nestao, a nebo i pijesak zbog njegove su odsutnosti još prazniji. Kada su poslije nailazili na vahabite, trgovci robljem držali su Wellsteda u začelju zajedno s robovima. Prizor slobodnoga Turčina očito je previše za ksenofobični bijes sjevernih plemena. Prije deset godina, kaže Kasim, bilo bi drukčije, prije pet godina možda, no u ovim nemirnim vremenima vahabiti su svakim mjesecom sve gori i osvetoljubiviji. »Reći ćemo da si hus«, izgovori Ibn Mohammed s prezirom, iako je više nego očito da ga to zabavlja. »I moj sluga.« Čini se da Turčin može biti čuvar deva. Poslovni ortak ne može. Tako sada Wellsted timari jednu devu i jede drugi po redu, a naređuje mu Kasim, čije oči svjetlucaju uz nijemi smijeh dok poručniku govori što mu je činiti. Iako mora priznati da bijelac dobro igra ulogu koju su mu dodijelili. Dok nastavljaju prema sjeveru, vijesti nisu dobre.
»Pred nama je dug put«, Kasim škrguće zubima kada dozna da je tabor preseljen dalje od Rijada, možda i za cijeli dan putovanja. Wellsted zna da nije primjereno žaliti se. To je nešto što Britanci imaju zajedničko s Arapima, pa instinktivno razumije situaciju. No brine se jer što im više vremena bude trebalo, to će izgledi da oslobode Jessopa i Jonesa biti manji. »Barem imam priliku puštati bradu«, kaže vedro i pogladi se po licu. Brada, sada već dobro izrasla, upotpunila je krinku. »Ne mogu se požaliti, stari! Uostalom, naučio sam mnogo toga o devinim potrebama.« »Deset dana!« zareži Ibn Mohammed, sve kraćeg fitilja, no Kasim se nasmije. Efendija je ispao bolji nego što je očekivao. Naravno, taj bijelac nikada ne bi preživio sam, ali za jednoga Nazarena poručnik se začudo dobro iskazao.
Trideseto poglavlje
Budući
da tabor vidi samo u onim prilikama kada emir odluči spustiti šatore, nakrcati ih i prenijeti na drugo mjesto, Jessop je već naučio prepoznavati zvukove koji prate tu operaciju. Samo raspremanje gotovo je nečujno, izrazitija je graja muškaraca i žena koji obavljaju taj naporni posao na vrućini (iako se preseljenje ne odvija tijekom najvrućih šest sati u danu). Jones već dugo nije progovorio, primjećuje doktor. Razmišlja hoće li nešto reći, jer je siguran da raspremaju logor i zna da će doći po njih i odvesti ih kao stoku, zapravo, zajedno s kozama, na novu lokaciju koju je emir već odabrao. Podiže ruku, dotakne Jonesovo zapešće, poručnik se trgne u snu, zastenje i ponovno zahrče. Aha, pomisli doktor, spava duboko. Ostavit ću ga na miru. Jessop se nasmiješi pri pomisli da je upravo prikupljanje pojedinosti o plemenskome životu u unutrašnjosti bio zadatak na koji su njih dvojica poslani, a ironično je što je on sada u tome postao stručnjak. Zna koje poslove obavljaju žene i što su dužnosti muškaraca. Prilično dobro poznaje duhovna razmišljanja koja beduini uzimaju u obzir pri donošenju odluka, a osobito dobro razumije kolika je važnost vode. Voda oblikuje ovu kulturu, voda je pokreće. Ovdje nema mnogo toga za britansku trgovinu. Ova zemlja nema nikakav učinkoviti oblik infrastrukture i Jessop ne može zamisliti da bi postojala potražnja za britanskim tekstilom, pa čak ni opijumom. Arapi su u svemu puritanci, a Alah, siguran je, ne bi odobrio uporabu maka. Zamišlja željeznicu izgrađenu preko pustinje, a onda se
naglas nasmije. To je luda i smiješna ideja. Doktor nije inženjer, no siguran je da bi je bilo nemoguće izgraditi jer veliki dijelovi Rub’ Al Khalija tvore dine koje se stalno mijenjaju. Međutim, dopusti si luksuz da izmisli imena za nekoliko postaja. Doktor je romantik u duši pa izabere: Zvjezdana oaza, ispisano bijelim slovima na crvenoj ploči. Zamišlja kako kupuje kartu u Zvjezdanoj oazi sve do postaje kod Eustona, za koju je pročitao da je u gradnji. »Ako krenem sada, možda bih čak mogao stići na svečano otvorenje!« nasmije se. Netko povuče šatorski preklop i uđe pripadnik plemena kojega Jessop još nikad nije vidio. Viši je od uobičajenog tamničara i, začudo, široko se nasmiješi kada susretne doktorov pogled. Kao da je u šator ušao pogreškom usred zbrke pakiranja u cijelom logoru.
»Selam alejkum!« nakloni se. Doktor nije siguran kako da uzvrati. Toliko se već tjedana prema njemu ponašaju kao prema životinji da mu je ovakva ljubaznost čudna. Oprezno se nasmiješi i nekoliko puta kvrcne rukom kako bi probudio Jonesa, koji se prene i zaskviči. »Selimo se, Jones«, doktor obavijesti svojega poručnika. Beduin se prigne i olabavi užad zatvorenicima kako bi se mogli služiti rukama. Zatim izađe iz šatora i vrati se nekoliko trenutaka poslije praćen daškom svježega zraka. Zastane kraj nevjernika. U jednoj ruci ima mješinu od kozje kože, a u drugu golemi plosnati kruh. Jessop se potrudi da ne udahne miris prenapadno, no nema sumnje da je kruh punjen mesom i češnjakom. Svjež je. Zapravo, ako se doktor ne vara, još je vruć. »Evo!« položi mješinu i kruh na tlo. »Pred nama je dugo pješačenje.« I Jones i Jessop tako su zbunjeni ovom neočekivanom velikodušnošću da se na trenutak potpuno skamene. Ne mogu a da se ne upitaju je li to kakav trik. Uza svu tu
oskudicu zadnjih tjedana, omršavjeli su i postali tek kost i koža, a doktor sumnja da njih dvojica sada zajedno teže koliko je težio on sam kad su napustili Palinurus. Nakon početna oklijevanja, obojica se žustro bace na tlo i počnu u usta trpati komade mekoga kruha, sišući sočno meso i oblizujući masnoću s ustiju. Voda je poprilično svježa te njih dvojica u manje od minute popiju cijelu mješinu. Jones stavi ruku na želudac. Osjeća hranu i vodu unutra. Osjećaj je ugodan i utješan. »E, to ja zovem pravim doručkom!« osmjehne se. Beduin je u čudu gledao ovo mahnito žderanje. Čini se da nisu svi pripadnici plemena bili svjesni kako se postupa sa zatočenicima. Slegne ramenima, zaključivši da se to njega ne tiče, a zatim im rukom dade znak da ustanu, ponovno im zaveže ruke i odvede ih iz šatora. Vani je popodnevno sunce tako jako da bijelci moraju škiljiti. Sve je već spakirano i natovareno na deve, a djeca veselo trčkaraju uokolo, zadatak im je paziti da koze ne odlutaju. Žene nose vrčeve na glavama, a neke preko svojih burki nose i zamotanu djecu. Muškarac koji je došao po njih vodi žustru raspravu s tamničarem koji dolazi s tanjurom ostataka hrane. »Ti si ih nahranio?« »Da. Ostalo je kruha.« »Dao si im kruha?« »I malo vode. Hodat ćemo cijelu noć.« Tamničar je pobjesnio. »Sačuvao sam im ovo!« odbrusi. Pokaže ostatke pokvarene hrane. Jessop ih može nanjušiti s mjesta na kojem stoji. No pojeo bi ih. Naravno da bi. Tamničar baci sadržaj tanjura na tlo i udarcem noge prekrije ga pijeskom. »Gubim vrijeme!« uzvikne. »I koze su već jele!« »Pa samo sam pokušao pomoći!« brani se drugi muškarac.
»Mislim da smo imali sreće, stari!« istakne Jones. Doktor kimne glavom. Nada se da se tamničar poslije neće iskaliti na njima. Ipak, za svježu hranu i nešto gotovo svježe vode, rado će pretrpjeti malo zlostavljanja. »Pitam se kamo idemo«, razmišlja naglas. »U blizinu Rijada«, kaže Jones bezbrižno. »Neki dan čuo sam jednoga kako kaže da se tabor seli nekamo s druge strane Rijada. Neka oaza. Usred ničega, vjerojatno.« Njih dvojica krenu prema naprijed i stanu u kolonu karavane koja se upravo oblikovala. U ovakvim trenucima doktora uvijek zbunjuje kako pleme uvijek zajedno odluči preseliti se bez ikakva vidljivog vodstva. Nikada ne biste mogli ovako okupiti mornare. Prema suncu izračuna da je kasno poslijepodne te da kreću na istok. I uzdahne jer je već iscrpljen. Hodat će cijelu noć.
Trideset i prvo poglavlje
Četiri
dana od Rijada i posljednjega dana listopada 1833. Kasim je uhvatio sokola. Došli su na područje kamene, sušne zemlje kojom će putovati prije nego što stignu do grada. I dalje je to pustinja, no nema dina. Lakše je kretati se, a ima i ponešto biljaka koje deve mogu popasti — vlati trave, trnovite akacije i raštrkani grmovi s malim, sivim lišćem. Kasim pogleda ptici pod krila, no perje još nije u potpunosti razvijeno te je premlada da bi letjela iako su joj kandže dovoljno oštre. »Ptić se očito prerano odvojio od roditelja«, objašnjava Kasim dok prekriva pticu laganom tkaninom kako ne bi više lamatala krilima. Dade joj malo mesa i sveže je za svoje sedlo. Navečer joj izradi kukuljicu i počne je uvježbavati. Sljedeća tri dana ptica mu postane veoma privržena, koliko to može biti divlje stvorenje. Sjedi gordo, smještena na sedlu njegove deve, poput maskote. Kada je oslobodi, vine se visoko u zrak iznad goruće peći koja zrači s tla i leti do hladnijega zraka dok ne postane tek točkica. Ipak, smjesta se vrati na Kasimovu ruku čim ovaj zazviždi. Kad su napokon došli u Rijad, grupa beduina poželi je kupiti i ponudi više nego poštenu cijenu, no Kasim samo odmahne glavom. Wellsted pomisli kako je on čudan momak. Hladan je prema habši, a milosrdan prema sokolu. Trgovac robljem koji okreće leđa zaradi koja mu se nudi, a ptica ga ništa nije stajala osim vremena koje mu je trebalo da je uvježba. Nakon samotne pustinje, prizor Rijada u petak poslijepodne pravi je šok. Iz pijeska se iznenada uzdiže zelena linija bogatog raslinja. Iz voćnjaka se kroz uske ulice
širi svježi miris, a raštrkane bijele kuće u predgrađu svjetlucaju poput dragulja na zelenom baršunastom sagu. Taj je grad nevjerojatno napredan. Približivši se središtu grada, cijela je ekspedicija zadivljena pred iznenadnim prizorom bogatoga života. Džuma, molitva koja se moli petkom, završila je i prašnjavim uličicama odzvanjaju glazba i smijeh — ljudi su posvuda, ispred kuća i trgovina. Karavana već jako dugo nije bila na ovako naseljenome mjestu. Košare su prepune hrane, bunari daju bistru vodu, a zrak je mirisan, kao da su ga osvježili bergamotom, metvicom i korijanderom upravo u čast njihova dolaska. Toliko su zaokupljeni promatranjem svega što se oko njih zbiva, da su jednostavno zaboravili na vrućinu. Na tržnici sjašu s deva, robovi stanu u red kako bi napunili mješine i napojili životinje. Nakon što su slobodni ljudi obnovili zalihe datulja, raspitaju se o emiru. Wellstedu pozornost odvraća stalno kretanje svjetine. Skupina djece odjevene u halje egzotičnih boja znatiželjno promatra prašnjave strance što se zadržavaju na rubu bazara. Dvojica muškaraca sjede u hladu drveta bujnog lišća, Wellstedu posve nepoznatoga. Primjećuje da jedan od te dvojice ne skida pogled sa Zene, koja vodi svoju devu s pojila gdje je dugo tažila žeđ. Wellsted kupi čaj od metvice od uličnoga prodavača. Pruži šalicu Zeni i postavi se kraj nje poput stražara u hladu goleme palme. »Hvala«, nasmiješi se Zena. Zaveže životinju kako bi mogla u miru pijuckati. Odjednom Wellsted poželi da je može skloniti s ulice, no ne zna kako. Kasim, držeći u ruci ušećerene bademe, došeće do njih. »Ostat ćemo ovdje večeras, a sutra ćemo krenuti prema emirovu taboru. Nije daleko — nekoliko sati. Kako smo čuli, preselio je tabor na jug, ali ne daleko od Rijada. Bit ćemo ondje sutra prije sutona.« Wellsted se iskreno nasmiješi čuvši kako imaju sreće.
»Uspjeli smo!« reče. »Ima li vijesti o našima?« Kasim odmahne glavom. »Ne još«, kaže. »No sutra ćemo znati.« »Jesmo li sigurni ovdje preko noći?« Od napada vahabita, Wellsted je sumnjičav prema svim strancima, čak i beduinima iskrenih lica. »Promatraju Zenu.« »Imaš pravo«, prizna Kasim. »Ovako daleko na sjeveru ona vrijedi pravo bogatstvo. Al Mudar je rekao da ćeš je ovdje prodati, zar ne?« Pokaže glavom prema grupi muškaraca koji se zadržavaju oko trgovačkih stolova. »Neću je prodati. Ni po kojoj cijeni!« čvrsto ustvrdi Wellsted. Sama pomisao na to ga razljuti. »Bit će slobodna.« Kasim slegne ramenima. »Vrlo je lijepa«, kaže. »Morat ćemo biti oprezni. Budi u blizini.« Nakon nekoliko minuta pristupi im jedan vahabit i oprezno upita je li Zena na prodaju, a Wellsted gotovo ispljune odgovor. Vahabit ustukne kao da je Turčin opasna budala — najnoviji ludi rijadski majnoon. Ta samo je pitao! Ekspedicija se smjesti u hladu, dvojica slugu odu na bazar kako bi nabavila potrepštine. Wellsted izvadi svoju bilježnicu. »Sviđa mi se ta slika«, kaže Zena sramežljivo, gledajući u papir. »To je moja deva, zar ne?« Nacrtao je karavanu pri vrhu stranice i, doista, možete prepoznati njezinu devu. Wellsted okrene na stranicu gdje je skicirao neke karte. »Omjer je vjerojatno pogrešan«, kaže. »No bolje od toga nisam mogao.« »Prešli smo sav ovaj put?« upita Zena. »Da. Oko 1300 kilometara, rekao bih.« Zena se zamisli. Wellsted je nacrtao kartu njihova puta s dojmljivom točnošću. »A gdje je Afrika na toj karti?« upita ga. Wellsted okrene novu stranicu. Označi položaj kontinenata i pokaže joj rutu njihova putovanja sjeverno od
Muscata. Zena razmišlja nekoliko trenutaka. Prstima mjeri udaljenost putovanja od njezina doma. Dvostruko je dalje nego što su upravo proputovali. »Nedostaje li ti?« upita je nježno. Zena oklijeva. »Drago mi je što sam vas upoznala«, odgovori. Jedan od robova se okrene, besposleno sluša njihov razgovor. Wellsted želi reći da je i njemu drago što ju je upoznao. Želi joj predložiti da pođe u London s njime, no zaustavi se jer to nikada neće biti moguće. Kada ste u Arabiji, boja kože nema veze s društvenim položajem, lako je zaboraviti da bi u Engleskoj Wellstedovi osjećaji prema Zeni prouzročili skandal. U Engleskoj, ta djevojka nema gotovo nikakve vrijednosti. »Engleska«, nastavi nesigurno, skicirajući znak prema sjeveru, »ovdje je gore.« »A prijatelji koje se nadate osloboditi — jesu li i oni iz Engleske?« »Jesu.« »Vidjet ćete ih sutra?« »Nadam se.« Poručniku padne na pamet kako bi malo koja Engleskinja uspjela izdržati putovanja koja je prošla Zena, i u pustinji i prije toga. Impresioniran je njezinom mirnoćom, divi se njezinoj gracioznosti. Ni vojvotkinja ne bi znala bolje. Ipak, u njoj osjeća čeličnu odrješitost i to mu se sviđa. Vidio je kako je sama donosila odluke oko sitnica kad bi drugi jednostavno učinili kako im se kaže. Vidio ju je kako je gledala Ibn Mohammeda kao da bi mu htjela probosti srce. »Hajde«, kaže joj, »to će biti sutra. Uživajmo u Rijadu ovo popodne!« Dok vrućina popušta, a sunce zalazi, grad oživljava. Zvuk dumbek bubnjeva širi se s obližnje tržnice, a netko drži ritam
udarajući u tamburin. Povremeno se čuje i pjesma, a oni koji ne znaju pjevati ili svirati, veselo plješću u ritmu. Jedan ili dvojica plešu, opijeni dimom iz nargila i uzbuđenjem zbog novoga društva. Momak s košarom zmija pridružuje se zabavi i svi ga radosno pozdravljaju. Vrlo brzo očara sluge i robove svojim pričama o zmijama. »Imam jednu koja zna plesati!« reče, izvijajući ruku visoko u zraku, zorno demonstrirajući što zmija može. No neće je pokazati ako ne plate srebrni novčić, a slobodni muškarci nisu zainteresirani. Nikakva količina kave ili datulja (jedino materijalno dobro koje ostali imaju) neće ga uvjeriti da izvadi zmiju iz košare. Dok se večernje nebo pretvara u noćno, ulice toga malenoga grada postaju blage. Muškarci su se najeli i napili do sitosti, sada su dobro raspoloženi. Jedan zabavljač, akrobat, vrti se poput zvrka. Malo dalje uličicom se približavaju trojica vahabita noseći baklje. Ibn Mohammed skoči na noge spreman zajedno s Kasimom i Wellstedom uza se, no bez potrebe. Vahabiti se nasmiješe, jedan je osobito lijepo odjeven. U Rijadu, čini se, vlada trajno dobro raspoloženje. »Selam alejkum!« pozdrave vahabiti trgovce robljem, a jedan im čak ponudi smještaj u praznoj kući u obližnjoj ulici s pogledom na bazar. Pripada njegovu bratu koji je otišao trgovati solju na sjever. »Skromna je to kućica, no poslužit će vam. Moja će obitelj biti počašćena. Siguran sam da je vaš dom u Muscatu mnogo veći.« Taj je čovjek pun strahopoštovanja prema trgovcima robljem — čak i ovako daleko znaju za njih. Ibn Mohammed hladnom pristojnošću kaže da nema potrebe. »Već tjednima spavamo na otvorenome«, reče. »Vrlo ste ljubazni.« Kasim se nakloni. Kada vam netko ponudi gostoprimstvo, običaj je uvijek prihvatiti te on i Ibn Mohammed oklijevaju samo trenutak, a zatim zajedno s Wellstedom ulaze u slobodnu kuću — to je četvrtasta
izblijedjela kućica na dva kata. Nije zaključana jer u ovako malom gradu takav oprez nije potreban. Prijatelji i braća su posvuda i premda ovdašnji ljudi mogu pokrasti stranca ili nabiti cijene onima koji dolaze iz pustinje da nabave luksuznu robu koju im Rijad može ponuditi, oni štite vlastite ljude. Kada uđu u prostoriju, čovjek zapali naftnu svjetiljku te time otkrije da je kuća vrlo skromna — nekoliko sagova na podu te pokoji jastuk za sjedenje ili spavanje. Tu su glinene posude za vodu, sada suhe poput baruta, te nešto pribora za kuhanje, koji se očito smatra previše skupocjenim da bi ga se ponijelo na putovanje u pustinju. Sasvim im je neobično biti unutar četiri zida iako je kuća ugodno svježa, hladnija za nekoliko stupnjeva od vanjskog zraka. »Idi! « naredi čovjek jednom od svojih robova. »Donesi vodu!« Bosonogi rob nestane u noći, noseći vrč na ramenu. »Hoćete li mi pričati o svojemu putovanju, braćo?« upita vahabit. Mlad je i nije daleko putovao. »Jeste li došli iz Muscata? Uistinu?« Trgovci robljem kimnu glavom. »Dođi!« Kasim i Ibn Mohammed povedu vahabita van te s njim popiju kavu. Robove su poslali da kupe bilo kakve slatkiše koji su ostali na tržnici. Možda jest vahabit, no opušteniji je od većine pripadnika svojega plemena te mu uskoro počnu nešto živo prepričavati — priču koju tako brzo pričaju da je Wellsted ne može pratiti. Uostalom, Kasim ga otjera kretnjom ruke, jer kao obični sluga poručnik se ne smije zadržavati u blizini slobodnih ljudi bez poziva, a ne vide nikakva razloga zašto bi mu ga uputili. Nešto kasnije vahabit ode, zadnji se stol na tržnici raspremi, a ulice gradića gotovo opuste. Ibn Mohammed i Kasim pozovu Wellsteda da pođe s njima u zaklon tame, podalje od vatre oko koje su se smjestili sluge i robovi zajedno sa Zenom, spremni za počinak.
»Sutra, kada stignemo do emirova tabora, moraš ostati s djevojkom i paziti na nju. S obzirom na njezinu vrijednost i njihovu mržnju prema Turcima, ne smiješ biti s nama. Znam da želiš vidjeti svoje prijatelje, no ne smiješ sudjelovati u pregovorima.« Wellsted oklijeva. Mnogo je toga na kocki. Tijekom ovih mjeseci počeo je, manje-više, vjerovati ovim ljudima, no želudac mu se stisne jer, istini za volju, kako može ne preuzeti odgovornost? Bit će to najvažniji dan cijeloga putovanja i mnogo mu je više stalo do zarobljenih kolega nego što je trgovcima robljem stalo do ikoga. Sada kada su tako blizu. Kasim odmah uoči Wellstedovu dilemu. »U sultanovoj smo službi«, reče. »Već sam te odavno mogao nabiti na kolac kao kozu da sam htio. Bilo kojega dana u pustinji. Iskreno, prijatelju, ovako je bolje. Svi ovdje pitaju za tebe — otkad su Čerkezi odavde istjerani vrlo je malo Turaka prošlo ovuda. Tvoja prisutnost kod njih izaziva nelagodu. Bolje je da s emirom pregovaraju njegovi sunarodnjaci. Tako je bolje za sve nas — pogotovo za ljude po koje smo došli.« »Jessop i Jones moji su prijatelji i braća časnici«, prošapće Wellsted. »Kakav god prijestup da su počinili, oni su moji prijatelji. Obećavate li da ćete učini sve za njih? Kasim i Ibn Mohammed iznenađeni su bijelčevim dostojanstvom. Nevjernici nisu poznati po poniznosti. »Dajem ti svoju riječ«, Ibn Mohammed prozbori, a da ne stavi ruku na srce, što je njegov uobičajeni stav koji zauzima kada mora lagati. Kasim primi Wellsteda za ruku. »Tako vi to radite, zar ne?« reče. »Imaš i moju riječ. Zatim uzdahne jer kani reći nešto što nije nalik na njega, no poručnik se dojmljivo ponio. »Zajedno smo putovali. Borio sam se s tobom. Kunem ti se na odanost. Ne boj se.« Poručnik nije siguran što treba odgovoriti te na
trenutak zastane. Kasim ga je iznenadio. »Hvala«, kaže naposljetku. Kasim zagrli poručnika i potapša ga po leđima. Ibn Mohammed učini isto. Wellsted shvati da ima nečega u pustinji, u borbi protiv vahabitskoga napada, u dijeljenju dobra i zla što je potaknulo ovu odanost. Nasmije se. Nije siguran što bi ljudi u Londonu mislili o ovoj provali sentimentalnosti. Morat ću to izbaciti iz svojih memoara, pomisli. »Ponašamo se kao stare babe!« odbrusi Ibn Mohammed s dozom gnušanja u glasu. »Moramo se naspavati«, kaže Kasim. »U kući. Dovedi djevojku. Tako je sigurnije. A sutra ćemo ispuniti sultanove zapovijedi.« Wellsted se vratio do logorske vatre i zadržao se minutu ili dvije prije nego što je bez riječi pozvao Zenu da pođe s njim. »Bolje je da te ne ostavimo ovdje«, šapne joj te se njih dvoje odšuljaju do ulaza u kućicu. Ušavši, Zena počne drhtati. Naviknula se na blage noći na otvorenome te je osjetljiva na bilo što hladnije. Kasim legne u prizemlju i već počne duboko disati, kraj njega je samo ugašena svjetiljka. Wellsted odvede djevojku prema stubama i njih dvoje se popnu u tamu gornjega kata. Mali prozor, tek prorez u debelom, hladnom zidu, baca tračak sjenovitog, noćnog svjetla i Wellsted uspije razabrati gornji dio tankih, drvenih stuba u kontrastu s bijelo okrečenim zidovima. Kretnjom ruke pozove Zenu i oni se nastave penjati prema i ako malim vratima da se on mora dobrano pognuti kako bi prošao kroz njih. Izađu na ravan krov pod uobičajeno zamamnim zvjezdanim svodom. Golema, blistava kriška mjeseca večeras je malo pomaknuta, umjesto da je obješena iznad najveće obližnje dine. Zena dode do ruba krova, omeđenog tek jednim redom cigala. Oprezno pogleda preko ruba, a zatim čučne, promatrajući ostale sluge i robove kraj vatre. Većina već spava, no dva muškarca sjede i još potiho razgovaraju o zmiji koja zna plesati.
Zatim primijeti neko kretanje. Niz ulicu Ibn Mohammed nečujno hoda prema kući, njegov lik u crnoj džubi i kafiji izgleda poput crne rupe u okolini ovoga gradića. Željan sna, nestaje kroz vrata te ga čuju kako se uspinje stubištem. Začuje se poneki roktaj i zatim se smjesti u prostoriji ispod njih. »Pst!« Wellsted prošapće. Čekaju. Zena se okrene od pogleda preko jednostavnog zidića. Nasmiješi se i podigne ruke kako bi se rastegnula poput lijene mačke. Ovdje nema neznanaca koji bi buljili u nju — prvi je put nasamo s Wellstedom. Pomno se počne prisjećati. Da, još nikada nije bila sama sa svojim gospodarom svih ovih tjedana u pustinji. Karavane jednostavno ne putuju na taj način. Wellsted joj uzvrati osmijeh. I on je to upravo shvatio. »Skini veo«, šapne joj, »želim ti vidjeti kosu.« Zena pažljivo odmota tkaninu i podigne ruku kako bi opipala pletenice. Pomisli da sigurno izgleda smiješno, no njezin ju je gospodar dugo promatrao, pozorno je odmjeravajući. Kimne glavom u znak odobravanja. Rijad sniva. Njihanje palmi, škripanje vrata i povremeni smijeh prolamaju se tminom. Deve pušu, a koze mekeću. Wellstedu i Zeni ovaj je grad prava metropola nakon što su tolike tjedne živjeli s istim ljudima — noćni su im zvukovi obično bili tako poznati da su mogli odrediti koja se deva nikako neće smiriti. Čini se nemogućim da masa ovdašnjih ljudi može išta raditi istodobno, a kamoli spavati. Gdjegdje u kućama tinjaju jedno ili dva usamljena svjetla. Neki starac koji ne može zaspati čita. Neki rob pere tavu u kuhinji. S krova promatraju labirint što se pruža u podnožju. »Nemojmo im smetati dolje«, šapne Wellsted. »Ostanimo ovdje. Trebat će nam neko vrijeme da se naviknemo. Zidovi, stubište, strop... Čini se kao da smo u kutiji, zar ne?« Zena se poslušno sklupča na podu. Stavi ruke iza glave
i zagleda se u zvijezde. Wellsted čučne do nje. Pomisli kako su ljudi cijelog njegova život nešto željeli od njega. Stari Thomas želio je da nastavi obiteljsko ime, kao i njegov otac. Prijateljstvo između časnika narušeno je željom za napredovanjem. Ljubaznost kapetana uvjetovana je poslušnošću i učinkovitošću njegovih podređenih. Svatko ga je oduvijek prosuđivao prema tome može li učiniti nešto za brod, obitelj ili domovinu. A Zena, shvati Wellsted, čini se sasvim zadovoljnom jednostavnom činjenicom da je u njegovu društvu. Sretna je što mu pripada i doima se kao da uživa u njegovoj blizini zbog njega samoga. Ne mora govoriti. Ničime dokazivati kako je dostojan da nosi čin poručnika, niti se zaklinjati na predanost imenu obitelji Wellsted. Sve što joj nudi obična je ljudska ljubaznost i ona ga zbog toga voli. Ovo posvemašnje prihvaćanje očarava i usrećuje poručnika. »Imam nešto za tebe«, reče joj. Otkad su je oteli, djevojka nije primila ništa što bi se moglo nazvati darom. Oprezna je. Gospodar se nasmije. Volio bi je vidjeti okićenu u svili, čipki i dijamantima, pomisli, no daruje joj samo sitnicu. »Nije to ništa posebno«, reče. »Izvoli!« Pruži joj tanku platnenu torbu. »Samo slatkiš. Kupio sam ga večeras od jednoga trgovca.« Zena se spremno podigne i sjedne. Stavi veliki slatkiš u usta i osjeti okus ružinog želea. Nakon tjedana i tjedana neukusnoga kuskusa, riže i kruha s malo kave i povremenog komadića mesa, ovakva intenzivno slatka i nježna aroma čini se gotovo čarobnom. Ispusti uzdah zadovoljstva dok joj slatkiš klizi niz grlo. Zatim se sjeti da bi morala biti tiha te se stane smijuljiti. »Doimaš se sretnom.« Kimne glavom. »I jesam.« Vlastito je priznanje iznenadi. »Iako mi se Muscat sviđao više nego Rijad, barem prema ovome što sam dosad vidjela.«
»Jest«, prokomentira poručnik, »to je mnogo kozmopolitskiji grad. Ne bih očekivao ništa manje od svoje etiopske princeze.« Zena se trgne. »Ja sam vaša robinja, gospodine«, istakne. »Nisam princeza!« »Oslobodit ću te. Obećavam. U mojoj domovini muškarci nekada svoje djevojke nazivaju >princezama<. Pritom ne misle na titulu, znaš, nego je to jednostavno izraz od milja. Molim te, ne brini se. Sigurno ti se ne sviđa biti posjedovana, biti robinja. Jesi li ikada željela pobjeći?« »Odrube ti glavu ako pobjegneš«, kaže jednostavno. »Stara sidi u Muscatu mi je to rekla. Nekad ti samo odsjeku noge.« »Ne ako uspiješ pobjeći.« »Pomišljala sam na to«, prizna. »Razmišljala sam o tome mnogo puta. No previše sam se bojala.« Wellsted kimne glavom. »Ja bih na tvome mjestu pobjegao. Mislim, da mi se pružila prilika, to bi bio pravi izbor.« »Bijelci«, kaže Zena, »kao što svi uvijek ističu — nisu dobri robovi.« »Pa...« nasmiješi se Wellsted, »možda je to zbog toga.« Nastane šutnja te se oni udobno smjeste u tišini i promatraju zvijezde. Zena se nikad nije osjećala tako bliskom nekomu. Čak niti svojoj baki. Da, pomisli, ljubav prema toj staroj ženi bila je drukčija od ove. Njegov lakat dodirne njezino rame dok se namješta i ona osjeti sada već poznate trnce kako joj struje tijelom. No on ne učini ništa više od toga. »Gospodaru«, upita ga Zena, jer je znatiželjna, »sviđaju li vam se više muškarci ?« Wellsted ustukne. Pramen kose ispadne mu iz kafije i padne preko očiju. »Misliš, jesam li...?« Ženine se oči rašire. Odgovor je očito ne. S obzirom na sve, to je za nju pitanje na mjestu. Ipak, gospodar je
zaprepašten. »Ne, ne sviđaju mi se! Sviđaju mi se žene!« promrsio je. Njegova se ruka nehotice spusti na njezinu glavu i on je tu jednostavno ostavi. Wellsted je smeten, a djevojka se čini tako sigurnom u sebe — tako je hladnokrvna. No istina je da, usprkos razlici u godinama, on nema baš mnogo iskustva u ovakvim stvarima. U Bombaju je bordela u izobilju. Mnogi ih časnici redovito posjećuju i uživaju u glatkim, smeđim ljepotica za jedan šiling na noć. Muškarac kojem je potrebna predanost jedne žene, između tolikih žena može izabrati jednu bibi i smjestiti je u savršeno udoban stan gdje će, dobro nahranjena, strpljivo na njega čekati. Časnici (uglavnom oni s plemićkim titulama, privatnim bogatstvima te koji se svakako nadaju oženiti uglednom — i što je najvažnije bijelom — ljepoticom iz visokoga društva u Londonu) znaju se prepustiti čarima jedne ili dvije bibi, smještenih u različitim odajama i još posjećivati bolje javne kuće. Kaže se da takvo ponašanje često izaziva vrućina. Wellstedu se to oduvijek činilo gubitkom novaca i vremena. Do sada. Kako ga je, zaboga, mogla pitati tako nešto? Zena ne ustukne pred dodirom svojega gospodara. Umjesto toga, njezino se tijelo glatko, poput ribe u vodi, privine uz njega. Okrene se i zagleda se u njega ne trepnuvši. Wellsted se sabere, bez razmišljanja stavi joj ruku na trbuh, miluje njezinu glatku kožu, nagne se prema njoj i lagano dotakne njezine usne svojima. Usta su joj slatka. Srce mu lupa i kad ju je poljubio, kao da je cijeli Rijad nestao — široko nebo, čvrsta površina krova, palme datulja i vodeni bunari. Ne može razmišljati. Jedva da može i disati. No ne želi ni jedno ni drugo, samo je želi i dalje ljubiti. Iako drhti, Zena se primirila. Srce joj tuče. Nakratko pomisli da ovo nije nimalo nalik na ljubljenje s gospodarom u Muscatu. Ovo je više poput sna u kojem leti. Ne može
prestati, kao ni on. Ne želi prestati. Stavi joj ruku na bedro. Koža joj je poput svile. »Zena...« promrmlja. Ona odgovori nježnim ugrizom u rame. Ubrzano diše i šapuće — ne prave riječi, samo zvukove. »Tiho, draga«, uzdiše. »Znaš li kako? Jesi li ikada?« Ponovno ga poljubi u obraz i skine burku preko glave. Tijelo joj je prekrasno. »Samo s vama«, uvjerava ga. »Želim to samo s vama.« Wellsted zarine svoje lice u njezine grudi prije nego što svojim blijedim tijelom pokrije njezino tamno. Zena osjeća kako se otvara. Privija se uz njega, a on bi se mogao zakleti da osjeća kako joj krv pulsira tijelom dok ulazi u nju. Bože, pa to je veličanstveno. Kaže joj da je voli na engleskome. Zna to već tjednima, a ona se obavije oko njegova tijela, ne shvaćajući što joj govori, ruke i noge im se isprepleću. Tko je mogao i pomisliti, sine joj, da zajednički pokreti, sami zajednički
pokreti mogu biti ovako ugodni? Nije čudo da se žene udaju. Nije čudo da se muškarci žene. Nije čudo. Čudo. Čudo. »Vi ste mi sve!« uzdahne. Tek poslije, kada su oboje sjeli, uhvati ga strah da je učinio nešto grozno, nešto za svaku osudu, okrutno. Zena sada spava, ruka joj je još ispod njegove džube. Viši časnici u menzi izrugivali su se mornarima koji bi ovako zastranili, kao da je to najgore što mogu zamisliti. A opet, čini se sasvim prirodnim. Bio bi sretan da može ovdje ostati zauvijek. Možda bi, pomisli, mogao za nju urediti stan gdje god da ga pošalju po dužnosti. Želi se brinuti za ovu ženu. Želi biti s njom cijelo vrijeme. Ispruži ruku i stane joj milovati kovrčavu kosu, a ona promrmlja, glas joj je još snen. »Gospodaru!« uzdahne. I on odmah shvati, s grčem u želucu, da ona ne zna ni njegovo ime. Ta je djevojka i dalje njegovo vlasništvo. Od te
mu se pomisli smuči. U takvoj ga situaciji nije mogla odbiti. Znači li to da je ovo bilo silovanje? Ne. Ne. Uživala je u njemu, siguran je u to. No ipak, peče ga savjest. Da je bila slobodna, pita se, bi li me uopće željela? Je li ovo smatrala zalogom koji mora dati za svoju slobodu? U panici pomisli: Upravo sam si
dopustio nešto strašno, iskoristio je na užasan način, poput nekog ostarjelog pukovnika koji je posjeo sluškinju na svoje koljeno. Ta mu misao ne izlazi iz glave, a kada je napokon zaspao, bilo je vrlo kasno. Ujutro kad se Wellsted probudio, nje nije bilo te ga obuzme bol gubitka, a u glavi je još osjećao zbrku, pitajući se što je ispravno, a što pogrešno. Pogleda preko ruba zidića i ugleda je kraj vatre kako kuha kavu, potom je toči elegantno podignutim zapešćem. Okružena je ostalima i neće biti prilike za razgovor dok ponovno ne padne mrak. Osim toga, sjeti se, danas je dan koji su čekali tjednima. Najvažniji dan u cijelome putovanju. Danas će osloboditi Jessopa i Jonesa.
Moram, misliti na to, naredi Wellsted sam sebi. Ništa ne može biti važnije od toga.
Trideset i drugo poglavlje
Nakon
što je izdržao mjesece zatočeništva, doktor Jessop pokušava spavati po danu. Smatra da je bolje udaljiti sebe, ili barem svoju svijest, od zagušljiva šatora od kozje dlake kad je sunce na vrhuncu. Ispočetka je uspijevao spavati samo na mahove, no nakon nekoliko dana otkrio je da mu se tijelo lako naviknulo na noćni život. Zapravo, tijelo se praktički ugasi i on počne spavati ne samo danju, nego i većim dijelom noći. Već je dva puta gotovo prespavao donošenje hrane i vode. Grubo ga probude udarcem noge i tutnu mu mješinu u usta prije nego se uopće sasvim razbudio, pa mu se niz bradu prolije više smrdljive vode nego obično, a nije bilo vremena niti da mu se okrene u želucu prije negoli su užegli ostaci, što mu ih je čovjek dao, kliznuli niz grlo. Možda haluciniram, pomisli u nadi, iako dobro zna da je upravo zbog te pomisli ova dijagnoza malo vjerojatna. Međutim, što god da se događa njegovu tijelu, on je na tomu zahvalan. Želi vjerovati da je to samo predigra, dobar korak bliže blagotvornom olakšanju smrti. Možda će preminuti u snu. Nada se da će to biti uskoro. Stoga se iznenađeno prenuo kad ga je poručnik Jones probudio božičnom pjesmom Narodi nam se. Jones je počeo pjevati. Kako se čini Jessopu, tom je jadniku pjesma neki oblik bijega te naizmjenično bira mornaričke napitnice (od kojih neke imaju tako lascivan tekst da doktor, koji je imao izvrstan iz anatomije, nije sasvim siguran na koji se dio ženskoga tijela odnose, iako, dakako, razumije misao
vodilju) te odabrane bisere iz pjesmarice Anglikanske crkve. Dok sjedi uspravno kao da je progutao metlu, Jones se danas odlučio za bogobojaznu glazbu te urla iz petnih žila, oči mu svjetlucaju, dronjci njegove džube i dugi uvojci prljave plave kose njišu se u ritmu dok on pjeva poput zanesenjaka na Božić. Ovo je jutro osobito dobra glasa, pomisli Jessop, iako zaudara gore nego obično. O takvim sitnicama ne valja govoriti otvoreno, a poručnikov je nastup barem zabavan. Nakon minute ili dvije, otvara se ulaz u šator i pojavi se znatiželjno lice maloga dječaka, baš kada Jones ponovno krene u prvu strofu.
Narodi nam se kralj nebeski Od Marije, čiste Djevice. Na tom mladom ljetu veselimo se, Mladoga Kralja mi molimo. Dječak se stane smijati, kao i Jessop. Sve je to, dakako, urnebesno smiješno. Božić nije ni blizu, u to je siguran. A zatim, u punom zamahu refrena, Jones iznenada stane. Cijelo mu se tijelo na trenutak stegne, kao da ga je uhvatio grč, a zatim neprirodno klone, cijela mu težina visi o užetu zavezanom oko zapešća. Jessop zna da je vrlo bolno biti u tom položaju, makar i na sekundu. »Prokletstvo!« doktor se napinje kako bi pokušao doći do Jonesa da mu provjeri puls. No već zna. Poručnik je mrtav. U tome nema logike. Jones je zadržao mnogo više tjelesne težine, čak su mu redovito dopuštali da napušta šator, nesumnjivo su ga bolje hranili i mlađi je pet godina, no što je, tu je. Jessop još jedanput opsuje i zajeca. »Ja želim umrijeti!« odbrusi bijesno. »To nije pošteno! Ja želim umrijeti!« Ispusti hropac kad mu od tuge pukne glas, no ne može plakati jer je previše dehidriran da bi mogao tekućinu trošiti na suze. Kada bi barem uspio, pomisli, možda bi ga to odvelo preko ruba. Umjesto toga, razjaren zbog nepravde
ovoga što se dogodilo, počne bjesnjeti. »Zašto?« urla, trzajući se poput mršave koze koju je njezin gospodar zavezao te se sada pokušava osloboditi. »Zašto?« To nema smisla. Dječak nijemo izdaleka promatra doktorov živčani napadaj. Češe se po bradi. Zatim uđe dublje u šator i, držeći se podalje od Jessopa, bocne ispruženo tijelo poručnika Jonesa. »Mrtav je, budalo!« Jessop se okomi na dijete. »Mrtav! Mat!« grune, iznenađen kako se lako sjetio arapskog izraza. Dječakovo lice razvuče se u osmijeh kada je shvatio te još jednom bocne Jonesovo truplo. Zatim, ohrabren znatiželjom, povuče poručnikovu glavu za prljavi, kuštravi čuperak plave kose. Na Jonesovu licu može se vidjeti izraz potpuna mira. Izgleda blaženo. Jessop ozlojeđeno krikne i svi u logoru jasno čuju ovaj zadnji očajnički vapaj. U žurbi netko povuče preklop na šatoru i uđe jedan od stražara. Jednom rukom zgrabi dječaka, očito u strahu da bi mu bijelci mogli učiniti nešto nažao, premda su slabi i obojica zavezani za kolac. Slobodnom rukom snažno udari Jessopa po licu. Ugledavši Jonesovo truplo, i premda je već tjednima sustavno donosio više nego oskudne obroke, on se neobjašnjivo uznemiri što je poručnik napokon podlegao tom okrutnom izgladnjivanju. Nastane muk. »Prijatelji su ti ovdje«, kaže dječak potiho s druge strane šatora. Gotovo šapuće. Jessop nije siguran je li ispravno čuo, no svejedno u glavi mu se roje misli. Zateže konopac kojim je vezan. »Kako to misliš?« upita uzbuđeno. »Moji prijatelji? Što si to rekao? Kako to misliš? Reci mi!« No dječaka brzo izvedu prije nego što uspije išta više reći. Stražar se na trenutak zagledao u Jonesovo tijelo i zatim odlučio da nije hitno maknuti to truplo. Čak nije odvezao konopce prije nego što je odjurio iz šatora, ni ne
pogledavši doktora. Jessop razmišlja. Pozorno sluša, no ne može razabrati što se događa. Ipak, siguran je da je dječak rekao upravo to. Prava šteta za Jonesa, pomisli. Tako je daleko dogurao i odapeo baš kad se događa nešto zanimljivo, prava smola, pogotovo jer je upravo Jones stalno očekivao da će ih netko doći spasiti. On je bio taj koji je imao vjere. Dok se doktor svim snagama bori da se oslobodi spona, otkriva kako je ipak njegova davno napuštena nada dostatna da smogne dovoljno energije i izdrži. Nema pojma tko su ti prijatelji koje je dječak spomenuo, no ne može zamisliti da bi bili gori od njegovih neprijatelja, ili što se toga tiče, bilo kakve okolnosti u kojima bi se njegova situacija mogla osjetno pogoršati. Tako, dok njegov prazan želudac bukti od uzbuđenja, on duboko udahne i iz sveg glasa zavapi. »Upomoć! Ovamo! Ovamo!« počne glasno vikati, uže mu se već urezalo u omršavjela zapešća. Nakon mnogo tjedana prvi put pruža otpor. U tom trenutku bol mu se učini poticajnom. U najmanju ruku, od nje se osjeća više živim. Dok zastaje kako bi došao do zraka, više je nego iznenađen što ipak ne želi umrijeti. Iskoristit će bilo kakvu priliku za pomoć. Držat će se za svaku slamku života koja mu se nudi. Kako divno! »Ja sam doktor Jessop s broda Palinurus! Podanik sam Njegova Veličanstva i trebam pomoć! Pomozite mi! Za Boga miloga! Upomoć!« Dobri doktor ne prestaje vikati ni kada se pojavio stražar. »Ovdje sam!« urla, ignorirajući stražara. Ovaj ga promatra kao da je taj Nazaren tvrdoglava deva, a onda ga odalami po vilici takvom snagom da se doktor smjesta onesvijestio i skljokao kraj trupla svojega kolege. »Neće te čuti« zareži stražar, u glasu mu se čuje mržnja, te protrlja šaku. Zaboljela ga je od udarca, no nije mogao dopustiti
zatvoreniku da se tako dere. Emir bi pobjesnio. Zadnjih dan-dva njegov je vladar postao razdražljiviji nego inače — otkad je čuo da je karavana trgovaca robljem nadomak Rijada. Stražar se vratio na goruće sunce i zapitao se što će se danas dogoditi, jer nikada nisu imali ovako ugledne goste kao što su dvojica slavnih trgovaca robljem. Sada kada je karavana stigla, cijelim taborom bruje glasine o ljudima koji su i bjelji i crnji nego što je to uobičajeno, a sve vijesti koje uspijevaju izvući iz posjetitelja (premda su stare tri mjeseca) su iz Muscata.
Trideset i treće poglavlje
Dok
se ekspedicija trgovaca robljem približava emirovu taboru, u raštrkane šatore vraća se život. Ukoliko postoji neki zaklon, običaj je odmoriti se usred dana. Kako je sada to vrijeme isteklo, ubrzo će svi u taboru izaći da bi popili kavu, igrali razne igre, razgovarali i, dakako, temeljitije promotrili posjetitelje. Izašavši iz šatora, nova lica znatiželjno očima pretražuju karavanu ne bi li naišli na nešto zanimljivo i zaustavljaju se na neizbježnome — Wellstedovim plavim očima, slavnim trgovcima robljem i Zeninoj tamnoj koži, vidljivoj samo oko očiju, na šakama i stopalima. Neko dijete pokazuje prstom. Zena im okrene leđa, i nagne se prema devi. »Jedva da me vide«, promrmlja, očekujući da će je to biće razumjeti bolje od bilo koga. Na trenutak se sjeti svoje golotinje na krovu prethodne noći. »Možda«, prošapće, »možda ćemo morati bježati.« Svi se muškarci slažu da je ovo najopasniji dio zadatka. Kasim joj je jutros prišao i nenadano joj dao handžar. Jedva da je progovorio s njom za cijelog putovanja, a ona je sve to vrijeme uspješno prikrivala svoj prezir prema njemu. »Možda će ti ovo trebati«, rekao joj je. Kimnula je glavom i sakrila nož u rukav svoje burke. Sasvim je običan, nimalo nalik raskošno ukrašenom oružju koje Kasim i Ibn Mohammed nose za pojasom, pa čak ni Wellstedovu sasvim prosječnom oružju. Zena ne mari za tričave ukrase na nožu, jer kako kaže sama sebi, ako bude potrebno, poslužit će jednako kao i onaj optočen
smaragdima. Njezini ga prsti nađu i ona ga stisne, osjetivši se sigurnijom. Zena nikad prije nije bila naoružana, ali je promatrala Wellsteda dok je vježbao s Kasimom, te je uvjerena da bi znala rukovati oštricom ako ustreba. Dobar je to osjećaj. Jučer, pomisli, bio je divan dan pun iznenađenja. Pomno odabere riječ kojom će opisati kako se osjeća: promijenjena je. Ne može prestati misliti o onome što se dogodilo na krovu. Bila je to ludost, pomisli. Predivna ludost! Otkad su to jutro krenuli na put, nekoliko je puta bacila pogled na Wellsteda. Tom bi se prilikom spontano nasmiješila, a on bi joj uzvratio osmijeh. Ništa se nije promijenilo, dakako. Taj je bijelac i dalje njezin vlasnik — može s njom činiti što ga je volja, a ako se to Zeni sviđa, tim bolje. Pragmatična je. Cijelo se vrijeme osjeća čudno, a istodobno i moćno. Da, moćno — to je prava riječ. Drago joj je da je toliko dugo čekala na taj ponoćni ples. Drago joj je da njezin prvi gospodar u Muscatu to nije zahtijevao od nje, a sada kada malo bolje razmisli, čak joj je drago da su trgovci robljem došli u njezino selo upravo u ono vrijeme. Da je dulje ostala, otac bi je gotovo sigurno dao nekomu za ženu. Djevojka od četrnaest ili petnaest godina već se smatra usidjelicom, a kamoli ona koja je vidjela punih sedamnaest ljeta. No čekati Wellsteda bilo je ispravno. Sviđa joj se. Sviđati joj se čini preslaba riječ za to. Uživati je možda bolja. Ljubav. Ljubav je najbolja od svih riječi! Ovo je prvi put u mnogo vremena da joj maštanja nisu uključivala neki oblik bijega. Jednostavno je previše zaokupljena mislima o onomu što su radili prethodnu noć te se sva predaje sanjarenju. Osjeća da je na rubu nečega što uistinu oslobađa. U ovim okolnostima, takav je osjećaj vrlo neobičan. Zena drži devu za uzde i čeka naredbe. Dogovor je da ne smiju iskrcati teret. Ibn Mohammed i Kasim nisu sigurni na kakvu će dobrodošlicu naići te je u Rijadu u zoru odlučeno da će se teret skinuti s deva tek kada Ibn
Mohammed dade znak, siguran da neće morati bježati. Cijela karavana zna kakva je situacija, napetost je gotovo opipljiva, iako zapravo tabor izgleda kao i svaki drugi. Ibn Mohammed sjaši. Ne daje nikakva znaka. Njega i Kasima domaćini pozdravljaju te oni nestaju u emirovu šatoru kako bi napokon obavili posao zbog kojega su toliko putovali. Zena ne vidi razloga zašto ne bi barem timarila svoju devu — veoma je zavoljela tu životinju. Puno je pouzdanija i iskrenija nego itko od muških slugu i robova u ekspediciji. Nastavlja razgovarati s njom — tiho, jer bi je smatrali slaboumnom da je zateknu kako se povjerava devi. A u Arabiji se prema malo čemu odnose s više prezira nego prema slaboumnoj ženi. Kada su svi u karavani sjašili, ona se odmaknula kako bi se pobrinula za životinjine potrebe. Neki robovi očito imaju istu namjeru te ih muškarci iz emirove pratnje odvedu prema izvoru i naklone se, izgovarajući riječi dobrodošlice dok Turčina dobro drže na oku. Robovi uzimaju vodu za životinje. Zenini se prsti stalno vraćaju na koštanu dršku handžara. To oružje u njoj pobuđuje hrabrost te se prepušta maštanju o osveti. Dok napaja devu, zamišlja kako vadi nož i njime ubija Kasima. Od svih neprijateljski raspoloženih muškaraca u njezinoj okolini (a tijekom ovih tjedana i te kako je osjetila neprijateljstvo), upravo bi se njemu najviše željela osvetiti. Iznenadila se što joj se gnjev tako probudio, no zapravo nema nikakve namjere ikoga ubiti. Ipak, ne može si pomoći, a da ne zamišlja izraz Kasimova lica. Još nikad nije vidjela da je ijednoga od dvojice trgovaca robljem nešto zapanjilo. »Zamisli da ih natjeram da podignu obrve u čudu!« šapne ona devi u uho te se okrene da se pridruži ostalima. Bilo bi lijepo kada bi ih mogla iznenaditi. Sada kada nema dostojanstvenika, svi se u logoru smjeste da mirno ispiju kavu i razmijene vijesti. Dvojica iz
ekspedicije igraju igru nalik na dame, napravili su ploču u pijesku, a štapići i devina balega služe im kao figurice. Muškarci se okupljaju. Osim što su deve spremne za bijeg bude li potrebe, mogli bi biti u bilo kojem logoru na koji su naišli otkad su prešli džebel. Wellsted se veselo nasmiješi Zeni koja uzme šalicu kave i smjesti se blizu ostalih. »Još malo i gotovo!« šapne joj, iako zvuči napeto, a oči mu upijaju sve što se događa u blizini. Zena to primjećuje. »Tvoji prijatelji su ovdje?« pazi da joj glas bude vrlo tih. Poručnik slegne ramenima. »Nadam se. Vidjet ćemo, vrlo brzo.« Laknulo mu je kada je vidio da Zena ne pokazuje nikakav znak neugode zbog onoga što se dogodilo prethodne noći. Želi razgovarati s njom o tome, no sada su ovdje, a njegova je pozornost usredotočena na ono što će se dogoditi s Jessopom i Jonesom, i osim toga, nisu sami. Ipak, dotakne joj ruku svojom i drago mu je što ona nije ustuknula. Zena nervozu svojega gospodara opravdava time što se bliži kraj njegove zadaće. Ni ne pomišlja da ga na bilo koji način muči ono što se dogodilo između njih. Sjedeći kraj vatre, ona se jednostavno pita što će jesti kada sunce zađe, jer već joj se probudio tek, a pretpostavlja da će možda i te noći, kada padne mrak, nekako uspjeti ponoviti ono. Barem se tako nada. Wellsted ne može maknuti pogled sa šatora. Svim srcem želi da pregovori dobro završe. Zena svojemu gospodaru natoči još jednu šalicu kave. Ništa im drugo ne preostaje nego čekati i nadati se da će trgovci robljem uspjeti učiniti ono zbog čega su se svi dali im tako dug put.
Trideset i četvrto poglavlje
Emir je srdačno primio Ibn Mohammeda i Kasima. Već više od tjedan dana zna da je ekspedicija na putu, no ipak je osjetio ,strahopoštovanje, a i smatrao se počašćenim kada su napokon stigli. Na svojim putovanjima vrlo rijetko susreće muškarce koje smatra sebi ravnima, a osim toga, dakako, poslao ih je sultan. Emir smatra da mu je ugled time porastao i ne priznaje si da su trgovci robljem ovdje samo zbog bijelaca. U pripremama za njihov dolazak zaklano je nekoliko životinja, njegovi najsnažniji sluge poredali su se što su bolje mogli, a unutrašnjost šatora ukrasili su svim sagovima što su ih imali. Kada su posjetitelji ušli, zatekli su emira kako u punom sjaju odjeven u najnoviju i najfiniju džubu, sjedi na velikome jastuku Naravno, sve to jedva da je važno — ljudi koji dolaze iz pustinje uglavnom su zahvalni za bilo kakav hlad i nekoliko gutljaja vode. Prazan prostor nije mjesto za materijalna dobra, a o muškarcu se mnogo više sudi prema njegovoj odvažnosti nego posjedima. Ipak, nije naodmet predstaviti svoj tabor u najboljem svjetlu. Trgovci robljem iz paklene vrućine uđu u šator, nazovu selam i ničime ni na koji način ne razočaraju emira. Odmah je jasno kakvoga su kova. Naposljetku, preživjeli su nekoliko tjedana u pustinji u najtoplije doba godine, a ipak izgledaju besprijekorno dok si mirisnom vodom polijevaju ruke i pozdravljaju emira. Manire su im savršene i ostavljaju dojam odrješitosti. Pravo su oličenje onoga što svaki Arapin želi biti. Sluge stoje u pozadini s okrjepom, no emir ih ne poziva naprijed. Svjestan je da nešto važno nedostaje.
»Čujem da je s vama bio i neki bijelac«, ističe emir. »Odjeven kao Turčin.« Starom lukavom liscu, dakako, ništa ne promakne. Ibn Mohammed se nije ni pomaknuo. Stoji nepomično. »Timari deve«, kaže. »On je znači vaš rob?« Ibn Mohammed dade na znanje jedva primjetnim pokretom vilice da to nije slučaj. Ne želi pobliže objašnjavati. Kasim se povjerljivo nagne naprijed. »Više ionako nije tako bijel. Prije ružičast. Potamnjujemo ga.« Emir se nasmije. Putovanje iz Muscata bilo je dugo i sada kada su napokon stigli, raspoloženje im je očito dobro. Kretnjom ruke ponudi im da sjednu. »Ti bijelci su posvuda u našoj zemlji«, reče. »Poput gamadi! Nevjernici! Turci! Sve je to pošast! A vaš sultan ih prima s dobrodošlicom!« odbrusi emir. »Zbog trgovine! Meni to ne bi palo na pamet. Takva stvorenja nisu vrijedna niti da ih primijetim! Nazareni!« »Znate li zašto su nas poslali?« Ibn Mohammed prijeđe na stvar, kao i obično. Emir kimne glavom. »Hoće li platiti?« »Mnogo deva, prijatelju«, uvjerava ga Ibn Mohammed. »Hoćete li biti toliko milostivi i dopustiti nam da otkupimo njihovu slobodu, gospodaru?« provjerava. Emirovo se lice zgrči i Ibn Mohammed shvati da je bio previše izravan. »Ne, neću pustiti Nazarene tako lako«, kaže emir odlučno. A onda mu nešto sine. »Čekao sam priliku da ih ubijem. Ubit ću ih sada jer ste vi ovdje. Pogubit ću ih vama u čast! A vi možete pogubiti svojega ako želite.« Trgovci robljem ne pomaknu se ni za milimetar. Iako su usredotočeni na ispunjenje zadatka, nemaju namjeru ubiti Wellsteda. Kao prvo, zakleli su mu se na vjernost, a ako sultan slučajno čuje za takvu pogodbu (što bi se sigurno
dogodilo, budući da je zanimljiva), bit će bijesan. Ako izgube suputnika u borbi s vahabitima, za to ne mogu biti krivi. Međutim, izvaditi mu utrobu za emirovu razonodu u potpunosti je neprihvatljivo. Nakana je sve i Bog zna koji bi dio njihova tijela sultan dao odsjeći ako bi prekršili njegovu zapovijed pristavši na takav plan. Nisu prešli sav ovaj put da bi potaknuli krvoproliće Nazarena. »Molim vas«, velikodušno ponudi Ibn Mohammed, »dopustite mi da vam dadem neke robove, pa pogubite njih. Sultana zanimaju ti bijelci i želi im ponuditi zaštitu. Ponizno vas moli da mu ih žive i zdrave pošaljete u Muscat.« »Vaši robovi nisu ništa zgriješili da biste im oduzeli život«, istakne emir. Ovakav liberalizam nije karakterističan za emira i u prošlosti ga takvo što nije spriječilo da siječe glave i vadi utrobu onim nesretnicima koji su mu se našli na putu. Uostalom, ovo je čovjek koji je prije samo nekoliko tjedana iščupao jezik jednom slugi jer je povikao na emirovu najdražu i jedinu crnu devu od koje neuspješno pokušava uzgojiti krdo. Ibn Mohammed slegne ramenima. Što je pravo, a što krivo ništa mu ne znači, sve dok dobije ono što želi. »Ako hoćete, možete zadržati robove. Učinite s njima što vas volja. Koliko ih želite?« Emir se nasmiješi. »Gdje mi je pristojnost?« reče. »Nisam vam ni kavu ponudio.« Sluge čekaju u blizini, nose izrezbarene pladnjeve od cedrovine na kojima su šalice i mjedena džezva, iz koje se širi zamamna aroma. Pozove ih kretnjom ruke. »Sukran!« zahvale trgovci robljem. Čini se da je emir spreman za posao. Zasad se sve dobro odvija. Vani, zaštićen palminim hladom, Wellsted drži lice pokriveno i šutke sjedi kraj Zene na samom kraju skupine.
Nekoliko se emirovih ljudi odvojilo i vodi se živahan razgovor. Robovi donose granu datulja iz svojih zaliha kako bi svoje obilje podijelili s drugima. Međutim, ljudi u emirovu taboru sumnjičavi su prema bilo čemu neobičnomu i ne žele razgovarati s Turčinom ni s crnkinjom, iako otvoreno zure u njih. Što se poručnika tiče, on ništa nema protiv toga. Tako ima dovoljno vremena da sve razgleda i procijeni situaciju. Za početak, tabor je manji nego što je zamišljao i uglavnom se svi bave svojim uobičajenim poslovima, ne osvrćući se na posjetitelje. Neke žene popravljaju šatorsku užad, neke skupljaju koze, neke vode deve i konje na pojilo. Sve u svemu, ovdje bi moglo biti samo dvanaestak šatora — najviše petnaest. Djeca se igraju u blizini jednoga — sigurno su u njemu obiteljske odaje, pretpostavlja Wellsted. Svako toliko beduini promatraju posjetitelje i upijaju detalje njihove odjeće, eleganciju dugonogih deva i kožu djevojke, tamnu poput melase, crnju nego što ju je itko od njih ikada vidio. Wellsted se pomoli u sebi da su Jessop i Jones ovdje i da su još živi, iako nema nikakva očita znaka da ovo mjesto skriva tako neobičnu i dragocjenu nagradu. Dok on tako promatra, momak gruba izgleda uđe u emirov šator i poručnik se zabrine za sigurnost trgovaca robljem. Ruka mu potraži dršku noža, no onda se sjeti da bi Ibn Mohammed i Kasim uživali u takvom izazovu te da su itekako sposobni obraniti se. Kada taj čovjek nakon nekoliko trenutaka opet izađe, zagleda se u karavanu, razmišljajući nekoliko trenutaka, a onda nestane u malenom, sivom šatoru podignutom na suncu malo dalje od ostalih. Čudno, pomisli Wellsted, jer ostali je dio tabora podignut u hladu, no onaj šator nema nikakav zaklon. Kao da su ga postavili upravo zato da skuplja vrućinu. Razmišlja grickajući štap araqa. Onda odluči istražiti. »Ostani tu«, šapne Zeni. Još noseći šalicu kave u rukama, ode zaobilaznim putem. Najprije malo promatra stoku koja pase na jugu,
zatim nekoliko minuta gleda u vatru koju su pripremili. Ponovno napuni šalicu, izmijeni koju šalu s jednim od robova, malo promatra igru što je igraju na pijesku i napokon pred svima krene prema šatoru. Varka je upalila. Nitko ga ne gleda. Razgovor uz kavu se nastavlja, djeca se igraju lopticom i nekakvom napravom za bacanje koja nalikuje na praćku. Uspije gotovo sasvim prijeći tabor dok onaj momak grubog izgleda ne izađe iz sivoga šatora. Ljubazno čovjek nazove selam, potom čvrsto obgrli Wellsteda i odvede ga natrag onamo odakle je krenuo. »Došli ste izdaleka? Iz Muscata?« upita ga pristojno. Wellsted kimne glavom. »Pustinja je okrutna, ali prekrasna«, reče. »Sultan nas je poslao po Nazarene.« Momak pazi da mu ništa ne izleti o onome što zna. »Emir razgovara s tvojim gospodarima«, reče. »Misliš li da će pustiti bijelce da odu?« »Emir će učiniti ono što je ispravno.« Prava agonija! Wellsted čučne na trenutak. Djeca se prestanu igrati i približe se strancima, još nezainteresirano dobacuju lopticu. Jednu od djevojčica odvuče njezina majka, no većina samo stoji širom otvorenih očiju. »Je li Alah kaznio ovu ženu?« pita jedan dječak, zureći u Zenu. Muškarci se nasmiju ovakvu neznanju, no dječak na vlastitim nogama ima ožiljke od opekotina koji su tamnije boje, pa je lako zaključiti odakle mu takva ideja. Nakon nekih sat vremena, začuje se poziv na molitvu dok sunce zalazi, nestaje ispod niske linije horizonta, jednakom brzinom kojom kamen uranja u sirup. Cijeli krajolik obojio se u narančasto. Kasim i Ibn Mohammed još nisu izašli iz emirova šatora. S vremena na vrijeme začuje se smijeh te karavana može biti sigurna da je sve u redu. Životinje su spremne za noćenje, a Kasimov sokol, zavezan za nosiljku, počne mlatarati krilima te privuče pozornost djece i nekih muškaraca. Wellsted dade ptici malo vode i
komadić dva sušena mesa. Žene stanu kuhati večeru na vatri koju su zapalile blizu obiteljskoga šatora, a zrak ispuni miris češnjaka i mesa što se peče na tankim štapovima. Muškarci čekaju hranu, razgovaraju i piju kavu. Atmosfera je opuštena. S beduinima je lakše nego s vahabitima. Opet se raspravlja o dugom putovanju i pješčanoj oluji. Samo jedan od emirovih ljudi, usamljeni tuareški rob, drži se po strani. Dok zuri u crni mrak, Wellsted primjećuje da nema svjetla u onom odvojenom šatoru. Pita se drže li u njemu zalihe, iako se prisjetio kako sve ovo vrijeme nijedna žena nije išla u nj po brašno za kruh ili začine za meso. Ako je u njemu nešto veoma vrijedno, razmišlja, i ako ga uhvate dok to pregledava, pretpostavit će da krade. Zato me ne smiju uhvatiti, zaključi, zadnji put pogleda u smjeru emirova šatora da bi procijenio kako napreduju. Šapne Zeni da se ne miče. »Ovo je najvažnije: spasiti moje kolege odavde«, promrsi. »Ništa nas ne smije spriječiti u tome.« Ona kimne glavom i njezin gospodar ponovno ode. Ovaj put se nehajno odšeće u smjeru tame izvan tabora gdje muškarci odlaze obaviti nuždu. Cijelo je poslijepodne pio kavu, a još nije posjetio područje gdje se obavlja nužda. Bio bi to logičan razlog da napusti grupu. Pod okriljem noći, izbjegava logorsku vatru boje meda koja svjetluca u tmini. S jedne strane pucketa plamen, širi se zvuk smijeha, pjesme. S druge, primjećuje povremeno potiho glasanje životinja — deve spavaju na koljenima, nisu tihe, pogotovo kad se dobro najedu. Bio je to dan neobičnog obilja te sada preživaju na sigurnome, s vremena na vrijeme se jave. Wellsted hitro korača. Zaobilazi granice logora i zadnjih nekoliko metara do šatora puže na trbuhu. Nikakav zvuk ne dopire iznutra. Osvrne se iza sebe, no vidi da ga nitko nije primijetio pa oprezno podigne preklop šatora. Iznutra ga
zapuhne težak zrak. Ustajao, težak, prljav, životinjski smrad. Zakašlje se protiv svoje volje i zaškilji u tamu, no ništa ne uspije razabrati. »Pssst!« zamalo da ne zazviždi jer očekuje da bi unutra mogla biti neka životinja. Netko mu odgovori tihim i polaganim stenjanjem. »Ima li koga?« upita Wellsted. »Selam!« Ništa. Zatim začuje glas koji ne bi bio neprimjeren u palačama u Richmondu ili čak na dvoru kralja Williama. »Tko je to?« Zvuk komešanja. Tresak, kao da je čovjek pao. »Jesi li to ti, Jessope? Doktore Jessop?« Uzdah. Jecaj. »Da. Hvala bogu! Tko si ti?« »Ja sam. Poručnik James Wellsted. Je li Jones s tobom?« »Umro je, James! Danas je umro. Hvala bogu da si tu! Hoće li me emir sada osloboditi?« »Pokušavamo. Sultan Muscata je poslao izaslanstvo i ja sam u njegovu sastavu. Cijelo su poslijepodne u emirovu šatoru.« Čuje se zvuk kao da se nešto miče. Wellsted posegne rukom i opipa ukočeni ud, tanak i tvrd poput grane drveta. Koža je voštana. »Isuse!« kaže povlačeći ruku. »Zar je to Jones? Zar je još ovdje?« »Gdje si, James?« Glas dopire iz dubine šatora, shvati Wellsted. Kratko se sabere i pripremi da se progura pokraj trupla. Dotakne neku ruku. Tanka je, no ovaj put živa. Primi za njega, prstima zgrabi nabore njegove džube. »Mirišeš na vjetar!« kaže Jessop. Wellsted obuhvati doktora rukama. Bio je to kršan čovjek, iz Lancashirea, ako se poručnik dobro sjeća. Sada strše same kosti, krhak je poput djevojčice. Dah mu zaudara na trulo meso — smrad je to njegova vlastita tijela koje
samo sebe jede kako bi preživjelo. Wellsted gurne ruku u svoju torbicu i izvuče nekoliko datulja i zadnji komad mesa koji je bio namijenio sokolu. Gurne ih u doktorovu ruku. »Je li te Haines poslao?« Wellsted odmahne glavom, no tako su blizu da doktor shvati što je time htio reći. »Nisam mogao dočekati da se maknem od tebe i Hainesa, znaš to. I ona glupa prokleta svađa zbog onog tvojeg rukopisa! Prokleta Sokotra i tko je otkrio koji vražji grm!« Doktorov smijeh je suho, posprdno štektanje. »Još je bijesan zbog toga. Zabranio mi je pristup stolu zadnjih nekoliko tjedana prije nego što sam otišao. I meni je bilo drago što sam se iskrcao s Palinurusa« priznaje Wellsted sa smiješkom. »Izbavit ćemo te odavde u tren oka, Jessope. Bez brige!« Doktor stavi datulju u usta i pusti da se njezina slatkoća rastopi. Božanstvena je, mora priznati. »Imaš li vode?« Wellsted skine mješinu s remena. »Naravno, kako sam glup. Oprosti.« Izvuče čep i pomogne doktoru da se napije. Isprva su to očajnički gutljaji, no polako se uspore i smire. »Hvala ti.« »Trebat će nam tjedan dana do obale, a onda ćemo otploviti natrag u Muscat«, kaže poručnik, već planirajući unaprijed. Mozak mu ubrzano radi. Zasigurno će moći unajmiti neki brod, tako će otploviti na jug. Arapska plovila spajana palminim vlaknima teško da mogu parirati najboljim lađama Njegova Veličanstva, no poslužit će svrsi. U Muscatu će se ukrcati na prvi mornarički brod koji pristane. Wellsted se samo nada da će doktor preživjeti. Ne mora vidjeti Jessopa da se uvjeri koliko je fizički postao krhak, iako ga duh nije napustio — grdi ga zbog Hainesa i one glupe svađe oko rukopisa. Da, to je dobar znak, svakako. Jessop pjevuši dok siše datulju.
»Wellsted, je li već Božić?« upita ga. »Ne baš, stari. Prema mom računu, tek smo ušli u studeni.« Očito je ova situacija ostavila traga na doktorovu umu, no s nešto dobre hrane i skrbi, Jessop će se ubrzo gostiti u Bombaju. »Moram ići sada«, šapne Wellsted. »Ne smiju me zateći ovdje s tobom. Samo sam se htio uvjeriti da si ovdje. Vratit ću se čim budem mogao.« Odmakne se, no Jessop ga ne želi pustiti. Prstima je čvrsto uhvatio poručnikovu podlakticu. »Obećaj mi«, reče. »Zakuni se.« »Kunem se!« kaže mu Wellsted svečano. »Uplovit ćemo u Muscat za dva, najviše tri tjedna. Pod svaku cijenu. Ako želiš, priredit ćemo božičnu večeru. Ranije. Gusku i desert od šljiva. Obećavam! Kada otputujemo i budemo na sigurnome.« Iako je mornar, Wellsted je oduvijek more smatrao barijerom. Zapravo, počeo ga je doživljavati kao prepreku između sebe i svojih želja — ono što mora prevladati. Sada zna da je prava barijera neumoljivi pješčani ocean te da je prijeći nekoliko milja slane vode, čak i po olujnome vremenu, mnogo manji izazov od ove pješčane pustinje. »Brod!« Jessop se nasmiješio, Wellsted to čuje u njegovu glasu. Doktor ga pusti. »Volio bih da povedemo Jonesa i pokopamo ga.« »Znam, stari. Znam.« Wellsted stisne doktorovo rame. Nije to ugodno — ništa od ovoga nije. Polako izađe iz šatora na čisti večernji zrak i nestane. Dok se Wellsted u mraku kotrlja niz pješčani nanos, srce mu lupa od uzbuđenja, a lice mu se razvuče u osmijeh. Ovo je prava pustolovina! Otkako je bio dijete, stalno su mu govorili da mora postići nešto važno, da se mora uzdignuti. Još malo i uspjet će! Šteta za Jonesa, dakako, no ako kući
uspije dovesti Jessopa, slavit će ga cijeli Bombaj, ako ne i London. Bit će junak koji će držati predavanja u Kraljevskom društvu, a zasigurno će ga i promaknuti — sve o čemu je oduvijek sanjao nadohvat mu je ruke. Zamišlja kako će se vratiti u ulicu Molyneux kao časnik i džentlmen, kako ponosno stišće očevu ruku, starčeve oči blistaju, planovi su mu se ispunili. Nakon svih tih godina, to je to! Tu je. Milom ili silom, baš kao što je stari Thomas predvidio. Dok zaobilazi skup palmi, spusti pogled sa zvjezdanoga neba i zastane na trenutak jer vidi nekakvo kretanje u blizini emirova šatora. Začuje se glazba — bubanj — i zvuk muškaraca kako plješću. Jedan od nižih robova zazviždi od uzbuđenja, a troje djece trči u krugovima poput pasa koji su poludjeli na suncu. To će mi pružiti zaklon, razveseli se. Razmišlja kako je za Jonesa prekasno, ali je barem doktor dobro raspoložen. Dobro će se oporaviti, Wellsted je u to uvjeren. Wellsted se vrati istim putem kroz tamu i odluči: pojavit će se na svjetlu logorske vatre i svjetiljki na naftu s druge strane onoga što se događa, što god to bilo. Glazba je, pomisli neodređeno, zacijelo u čast dogovora koji su trgovci robljem postigli za Jessopa. Da, to je sigurno zato — cijela stvar će uskoro biti gotova. Ustane, strese pijesak sa svoje džube i stane nehajno i neprimjetno šetati kroz tminu sve do gomile. No dok se tako približava, odjednom mu se sledi krv u žilama — ugleda kako bubanj udara s razlogom: Zena, koja više nije u burki, opet nosi one krpice što ih je nosila kad mu ju je Mickey dao, prije svih ovih tjedana. Djevojka je u središtu svačije pozornosti: okretna i bosa, pleše gipko oko vatre. Tijelo joj podrhtava poput lista što ga njiše povjetarac. Izraz lica joj je drzak, ili se možda samo izgubila u ritmu, jer okreće se poput derviša, ruke su joj iznad glave, a korak joj je nekako istodobno i mahnit i elegantan, dok paučina njezine halje leprša oko nje poput
dima. Stariji čovjek, Wellsted pretpostavlja da je to emir, izađe iz šatora s trgovcima robljem i stane promatrati. Bogato je odjeven i po izrazu lica vidljivo je da je očaran. Ma svakom muškarcu u taboru praktički cure sline! Osim Ibn Mohammedu i Kasimu, dakako, čija lica imaju onaj kameni izraz suzdržane blage razonode dok Zena pokazuje gipkost svojega tijela što se uvija u ludom zanosu. Na trenutak uspori, a zatim se ponovno stane hipnotički kretati u ritmu bubnja, snažno udarajući nogama o tlo. Jedva razabire prkos u njezinu pogledu. Nije joj drago što pleše za emira, u to je siguran. »Prokletstvo!« opsuje Wellsted sebi u bradu, srce mu počne brzo kucati od bijesa dok se približava svjetlosti. »Što to rade?« Nakon svega što su učinili kako bi je sakrili, ovo nema smisla. Osim toga, Kasim mu je naredio da pazi na djevojku. Pijesak je mekan i teško je njime trčati, te se poručnik umalo ne spotakne žureći se u tabor da je pokrije i tako okonča ovaj prizor, no baš kada je ušao u gomilu, glazba završi i začuju se žene kako plješću i viču, a muškarci kako kliču i dobacuju. Zenu dovedu do emira koji djevojci stavi ruku na glavu dok razgovara s Kasimom i Ibn Mohammedom. Nema nikakva izgleda da Wellsted čuje što govore, samo vidi kako njih dvojica kimaju glavom dok odvode Zenu u šator. Robovi jure amo-tamo i donose vrelu vodu za kavu, a muškarci još jednom sjednu oko vatre te ostave poručnika da stoji sam dok mu srce tuče i on bijesno zuri u preklop šatora koji se upravo zatvorio.
Trideset i peto poglavlje
Robert
Townsend Farquhar primijetio je da se polako prilagođava. Trebalo mu je neko vrijeme, no nastojanje da postane zastupnik u parlamentu zaokupilo ga je, a i sviđa mu se izborna jedinica Hythe u Kentu koju je preuzeo. To, zajedno s položajem upravitelja Istočnoindijske kompanije, jamči da mu nikada neće biti dosadno. Uvečer Townsend (jer prestao je upotrebljavati pravo prezime te umjesto toga rabi barunski naslov kojim je bio počašćen 1821. godine) voli šetati duž rijeke od svoje palače u gradu sve do Westminsterskoga mosta. Rado promatra staru Westminstersku palaču — sam simbol, pomišlja, nesalomljive moći. Ima nešto tako engleskog u šetnji Whitehallom u suton. Pogled na rijeku u sumrak sažima sve o Engleskoj u čemu Townsend uživa i nakon godina provedenih u tropima — Madrasu i Madagaskaru, Reunionu i Muscatu — zavolio je London i njegovu pouzdanu hladnoću u svemu. Središte svega, kako on to kaže. Njegove prijašnje dužnosti u kolonijama čine se kao veslanje u žabokrečini kada ovdje, niti milju od mjesta na kojem stoje, pa čak niti milju od mjesta gdje je išao u školu u Westminsteru, može večerati s engleskim premijerom ili ići na operu gdje će ga u njegovoj loži obično pozdraviti kralj. Townsend ne zna, ali ostalo mu je još samo nekoliko tjedana života — odapet će u svojoj ložnici u četvrtak za tri tjedna. Da je toga bio svjestan, pitanje je bi li bio tako zainteresiran za geodetska mjerenja koja časnici Indijske mornarice upravo poduzimaju na Arapskome poluotoku.
Možda bi, primjerice, radije zadnje dane proveo sa svojom ženom Marijom, nasljednicom iz Madrasa kojom se oženio radi njezina novca, a onda ustanovio da je unatoč tome voli do ludila. Ili sa svojim sinom Walterom, koji će, s iskrenim žaljenjem kojim se ne može podičiti baš svaki prijevremeni nasljednik, naslijediti naslov baruna za samo dvadeset i četiri dana. Međutim, kao i svi mi, Townsend nema pojma što budućnost sprema za četvrtak za tri tjedna te kad sretne prijatelja i kolegu upravitelja Williama Thorntona Astella, koji je u grad došao iz dalekoga sela Clapham u Surreyu, razgovor se okrene prema poslu. Nakon što su, dakako, obavili neizbježnu raspravu koju svatko vodi sa svojim znancima kad ih prvi put sretne otkako je nacija ucviljena jer Wilberforceova je smrt London zavila u crno zbog čega će se morati još mjesecima tješiti. »Baš šteta za Wilberforcea!« kimne glavom Townsend. Astell je Wilberforcea poznavao veći dio svojega života i dijelio je poglede toga velikoga čovjeka o aboliciji još od onih ranih dana kad su mnogi smatrali liberalnu širokogrudnost tog vatrenog borca opasnim buncanjem jednoga radikala, te su ih optuživali da potkopavaju društveni poredak koji je postavio sam svemogući Bog. Neko vrijeme su Wilberforce i njegovi suradnici čak nosili nadimak Claphamska sekta, iako su napadi na cilj ukidanja ropstva tijekom godina oslabjeli — zapravo, njihovi se pogledi sada smatraju sasvim respektabilnima i štoviše općenito ispravnima. Astellu je teško spavati ovih mjeseci nakon sprovoda, jer ga je Wilberforceova smrt, koliko god bila gubitak sama po sebi, podsjetila na vlastitu smrtnost. Njih su dvojica bili jednako bliski po godinama kao i po političkim nazorima. »Bio je divan čovjek«, kaže on jednostavno, nastojeći držati se hrabro koliko je to moguće. Kako bi pomogao Astellu da ostane suzdržan, Townsend se odjednom zainteresira za mali trošni čamac na
vesla na Temzi kojim je upravljao neki ribar. Brodić krivuda prema istoku, a čovjek naizmjence pije iz glinene boce i pjeva prostačku pjesmu čije se stihove, prema Townsendovu mišljenju, ne bi smjelo čuti u javnosti. U svakom bi trenutku negdje u blizini mogla biti neka dama. Brodica skrene prema mostu i jedva izbjegne da se ne zaleti u jedan od kamenih lukova te zatim u jedan brik koji je dolazio iz suprotnoga smjera. »Sjajan momak!« kaže. Astell se pribere. »Kamo ideš?« upita ga. »Oh, ma samo se šetam, znaš. Razmišljam o ovome s Francuzima.« »U Egiptu?« »Pa, ako opet postanu nestašni, možda neće biti tako lako kao prošli put. Škakljiva situacija, kako je rekao jedan od naših časnika. Ovo naše mjerenje predugo traje. Obala jest nezgodna, ali ipak! To je zapravo ulaganje. Previše smo izgubili jer nemamo kartu. I to još u današnje doba! Premijer misli da vražji Francuzići još trguju robljem usprkos embargu, i to pod svojom vražjom zastavom! Ima i neki dokaz. Neki brod koji su presreli — krivo mjesto, krivo vrijeme i svakako krivi teret. Svi su oni amoralni! Stoga je karta, no, ključna je za naše interese. Najbolje da se nastavi s time, rekao mi je, a kad Charles Grey nešto kaže, svi mi moramo skočiti, zar ne? Još će oni baciti svoje pohlepno oko na Indiju! Osim toga, ako se i dalje bave trgovinom robljem... Pa to se više ne smije, zar ne? Nije to samo da se štitimo od tih zvijeri.« Astell kimne glavom u znak odobravanja. Trgovina robljem je opačina. Francuzi su prokletnici što se i dalje time bave. Njegova žena, gorljiva abolicionistica još iz davnih dana, divi se svojemu mužu zbog njegove uloge u političkom i moralnom valu promjena, a Astell francusko ignoriranje embarga doživljava osobno kao da su njegovoj boljoj polovici predložili nešto nepristojno jer ako ona za to
čuje, bit će izvan sebe kao i on. Međutim, ima važnijih stvari čak i od toga. Kao iskusan političar, dobro zna da se mnogo toga svodi na funte, šilinge i penije, te nakon što je trgovina robljem ukinuta, britanska domišljatost mora nadoknaditi financijski deficit koji će se zbog toga pojaviti. »To je ključan posao, slažem se, Townsende. Osim toga, ako nađemo izravni put, onda će nam to značiti pravo bogatstvo«, reče. Iako je Astell svjetski čovjek po mnogo čemu, nikada nije putovao dalje od Brightona. Međutim, on je i pronicav i znatiželjan glede svega što se zbiva onkraj La Manchea te pazi da bude dobro informiran. »Vrlo su lukavi ti Arapi, zar ne? Zakon džungle!« Townsend ignorira činjenicu da na Arapskom poluotoku nema džungle i jednostavno kimne glavom. Bilo mu je lijepo u Muscatu kada je ondje bio u službi, no situacija je bila vrlo vruća. Djeca islama nisu najugodniji domoroci s kojima je imao prilike surađivati te su se pokazali nepotkupljivima. Arapski temperament, kako ga se često može čuti da govori, obojen je crno-bijelo. Nema nikakve nijanse sive. »Nisam siguran da ovdašnji ljudi razumiju poteškoće. Naši kolege zastupnici često misle da će, kad smo jednom već izvojevali pobjedu, biti prirodno da se to ponovi. Bilo je vrlo škakljivo, Astell, to ti mogu reći.« Stariji čovjek razmisli na trenutak. »Wilberforce je uvijek govorio da je u tim stvarima najvažnije znanje. Kada ljudi znaju kakva je situacija, donijet će pravu odluku. Staviti novac na pravoga konja, tako reći. Zato je doveo bivše robove u London. Da se čuje iz prve ruke. I upalilo je. Nema dvojbe.« Townsend zastane na trenutak. »Pa, mogu ja to ponavljati do iznemoglosti — primijeti — no možda neću biti dovoljan.« »Jedan od momaka s terena, misliš?« Townsend se nasmiješi, sinula mu je ideja. »Da, upravo
to! To bi moglo upaliti. Perspektivan časnik. Hrabar. Odvažan. Britanac!« »Možda znam pravog momka!« Astella uzbudi ta zamisao — jer ako uspije doprinijeti zaustavljanju trgovine robljem koju Francuzi tako opako i dalje vode, bit će to divno — prikladan spomenik u čast dragoga Wilberforcea. Astell je uvijek presretan kada može pomoći. Volio bi da je mogao doprinijeti tomu sve ovo vrijeme. »Večerao sam s onim izdavačem Murrayem neku večer i govorio je o nekom momku — jednom našem. Bio je na nekom otoku. Napisao knjigu koju će Murray izdati. On bi ti bio kao naručen! Čujem da je geodet. Trebamo vratiti nekog takvog i postaviti ga u odbor u Westminsterskoj palači. Možda i u Kraljevsko društvo! Neka ga nevjerni Tome pitaju što god hoće. On će znati Arapski poluotok i sigurno je bio na brodovima koji sudjeluju u embargu. On može o svemu posvjedočiti. Murray će biti oduševljen, siguran sam. Sve za dobro Engleske! Navodno mu je knjiga izvrsna. Savršen plan, zar ne?« »Fantastičan! Da. Imaš pravo. Sasvim pravo! Prepusti to meni!« Townsend stisne Astellovu ruku. »Vidjet ću što mogu učiniti. Očevici, nema do njih, a ako uspijemo vratiti tog mladića kući na dopust, to će otvoriti oči. Objavit će ga, dakle? Murray? I još geodet? To daje određenu težinu.« Te večeri Townsend piše Murrayu, sir Charlesu Malcolmu i predsjedniku Geografskoga društva. Treba nam zagovornik. Podcrta tu riječ. Bi li ovaj Wellsted mogao biti naš
čovjek?
Trideset i šesto poglavlje
Emir
sjedne na jastuke i pokretom ruke pozove trgovce robljem da mu se pridruže. Zena stoji ukipljena, jedva da je ušla u šator. Lice joj je bezizražajno te gleda u tlo gdje hrpa otrcanih sagova pokriva pijesak pod njezinim prašnjavim nogama. Šator je osvijetljen svjetiljkama na naftu, pa emir pozove djevojku da dođe na jače osvijetljeni prostor pred njime. Čim krene prema njemu, on uzdahne. »Pravo blago«, reče. Zena bi se najradije sklupčala na tlu tako da je on ne može promatrati s takvom tromom žudnjom, no prisili se da stoji mirno. Ibn Mohammed i Kasim ne kažu ni riječ. Znaju da je pogled na Zenu mnogo zanimljiviji od bilo čega što bi oni mogli reći. »Imate pravo!« potvrdi emir izravno, gladeći bradu dok razmišlja o njezinoj ljepoti. »Doista je oživjela noć.« Ibn Mohammed navlaži usne i dopusti Kasimu da zapečati dogovor. Već su s emirom razgovarali o cijeni za puštanje Jessopa i Jonesa, i ono što su dogovorili ispalo je iznenađujuće povoljno. Emir im nije dopustio da pregledaju bijelce. »Sada ih držimo već mjesecima — iskreno prizna — i smrde poput pasa što i jesu. Zgadit će vam večeru.« To samo po sebi nije neočekivano. Bijelci su zasigurno u groznome stanju, a dobar trgovac neće dopustiti kupcu da vidi lošu robu. Međutim, svaki put kada dođe vrijeme za rukovanje, emir izbjegava zaključiti dogovor. Već su mu dva puta oprezno ponudili više novca (jer dogovor koji su postigli znatno je jeftiniji od onoga što je sultan očekivao) i
dva puta su podigli cijenu, no svaki put kada dođe konačni trenutak, emir ne želi dati svoju riječ. Nešto ga sprečava i budući da ne uspijevaju zaključiti posao nuđenjem više novca, Ibn Mohammed je instinktivno smislio nešto što će pomoći da zapečate dogovor. »Imamo jednu plesačicu«, rekao je. »Pustinjske su noći veoma duge. Zašto ne priredimo zabavu?« Trgovci robljem uglavnom uživaju u izazovu dugotrajnih pregovora. Čak i u suku, običaj je cjenkati se sat vremena oko komada robe što vrijedi manje od jednog talira. Svaki je zanat u Arabiji otvoren za raspravu. Izvukavši Zenu iz šešira, Ibn Mohammed je povukao majstorski potez. Kasim se nakašlje. Vrijeme je da emir odluči. »Prijatelju«, kaže Kasim, kao da se radi o tričariji, nečemu nevažnomu, kakvom smatra Zenu, »kada sutra odemo s bijelcima, možete zadržati ovu djevojku. Smatrajte to darom na rastanku.« Emirove oči zablistaju. Nastupi lascivna stanka tijekom koje, nema sumnje, razmišlja što bi sve radio s ovom ženom kad bi je posjedovao. Ispod nosa pojavi mu se kapljica znoja. Zeni se okrene želudac. Na prstima osjeća kao da je prljava. Ništa ne može reći niti učiniti da to spriječi i zna da će je Ibn Mohammed ubiti pobjegne li iz šatora. Skamenila se od jeze i poniženja, u glavi joj se roje misli. Pomisao da s ovim starim jarcem učini ono što je prošlu noć radila sa svojim gospodarom nezamisliva joj je. Gospodar joj ne posjeduje samo tijelo, nego i dušu. Prije samo jednoga dana nije imala pojma — mogla je pokušati — ali sada, to je jednostavno nemoguće. Gdje je Wellsted? Gdje je? Emir se nasmiješi. Nagne glavu i primi se za srce. »Da. Sve je dogovoreno, prijatelji. I to časno! Možete uzeti svoje
Nazarene.« Atmosfera u šatoru naglo postane vesela, muškarci slave sporazum. Tapšaju jedan drugoga po leđima, čestitajući si.
»Večera! Večera!« naredi starac. Sama pomisao na Zenu pomladila ga je za deset godinu. Smiješi se oduševljeno i ispija čašu kave koja mu se pojavila kraj lakta. U šator ulaze emirovi ljudi, hrana pristiže na velikim pladnjevima, a djevojka je odgurnuta u stranu. Dođe joj da vrišti. Proklinje što joj je handžar ostao vani s ostatkom odjeće. Rastrgala bi ih na komadiće da može, ili barem poginula u nastojanju. Muškarcima njezin gnjev ništa ne znači. Dobro ga skriva. »Čekaj vani!« Ibn Mohammed mlitavo odmahne rukom i muškarci sjednu da bi blagovali. Kada se Zena opet pojavila kraj vatre, glazba se ponovno začula kao i žamor uzbuđenja. Djeca vrište. Večera je spremna i hrpe kruha dijele se uokolo dok ljudi iz emirova tabora i ekspedicije trgovaca robljem traže sebi mjesto. »Pleši opet! Pleši opet!« Muškarci je gurkaju. Žene samo zure. Neke od tih žena, po misli ona, zacijelo su emirove supruge. Jedna se graciozno nagne prema drugoj i nešto joj prišapne u uho, elegantno zaklonivši usta svojom kanom oslikanom rukom. Veo se lagano pomakne (možda od smijeha?) i sve opet bulje u nju. Iz obiteljskoga šatora izađu dvije žene u visokom stupnju trudnoće, znatiželja im se toliko probudila da su spremne riskirati da ih vide stranci. Zena odbije naredbu da nastavi s plesom. Ipak, u gužvi glazba i dalje svira i neki od muškaraca šepire se u ritmu dok se hrana poslužuje. Zatim se u cijelom tom kaosu pojavi Wellsted. Nikada joj u životu nije bilo tako drago vidjeti nekoga kao sada njega. Odvede Zenu, doda joj burku i osigura joj šator u kojem se može presvući, »Jesu li oslobodili Jessopa?« pita je, oči mu sjaje. »Što se dogodilo?« Zena ga blijedo pogleda. Dakako, njegovi su mu
prijatelji glavna briga. Gospodar joj je ionako prije manje od sata rekao da mu je jedino stalo do njihove slobode. Sigurna je da joj neće pomoći ako se bude tužila na svoju nedaću. Neće pridobiti gospodara na svoju stranu bude li mu rekla kako Kasimu želi iščupati srce, a Ibn Mohammedu iskopati oči. Zapravo, polako shvati, njezin gospodar možda uopće nije na njezinoj strani. Bude li primoran da bira, zapita se, komu će ostati vjeran? Polako zagrize usnicu i odmahne glavom. »Što se dogodilo?« ustraje. Zena počne drhtati, ne želi plakati pred njime, no čvrsto je odlučila. Negdje u roju misli što joj prolaze glavom shvati da ne može imati povjerenja u Wellsteda da će joj pomoći. On ima druge brige. Sve čemu se nadala je uništeno, no odlučnost joj je čelična. Dosta joj je. Oteli su je, prodali, prokockali i na svemu tome zaradili i bez obzira na cijenu, ovaj put neće poslušati. »Moram se obući.« Djevojka zgrabi odjeću i zahvalno se pokrije burkom. »Zena!« preklinje je Wellsted, kao da je nerazumna. »Reci mi! Zašto su te natjerali da plešeš? Hoće li osloboditi Jessopa? Što događa?« »Mislim da su mu dogovorili slobodu«, odgovori oprezno. U rukavu svoje burke nađe handžar na svome mjestu i čvrsto ga stisne, glavom joj prolaze razne mogućnosti. Pogled joj skrene u stranu, u smjeru Jessopova šatora te ga pita što je otkrio. To će joj dati vremena da o svemu razmisli. Wellsted se nasmiješi. »Da. Ondje su. No, jedan od njih. Trebaš ga vidjeti, Zena, pravi je kostur! Hvala bogu da smo stigli na vrijeme!« Ona ustukne. Wellsted je zagrli. Pomakne joj veo u stranu. »Sada si na sigurnome«, pokuša je utješiti. »Ja sam
ovdje.« Zena prikrije nalet bijesa koji ju je obuzeo i ovladao svakim dijelićemnjezina tijela. Ponavlja sve što joj je Wellsted ikad rekao.
Ako mu kažem, pomisli, držat će me na oku kao kobac. Ako mu kažem, neću moći ništa učiniti za sebe. Zlo mi je od toga da sam stalno na raspolaganju drugima! Wellsted zna da nešto nije u redu. Djevojka je uznemirena i ne može dobiti pravi odgovor ni na jedno pitanje. »Zena!« podigne glas i primi je za ruku kako bi je pretresao. »Ne ignoriraj me!« Zena se pribere. Neće mu ništa reći. Tako ima najviše izgleda da sama odluči što treba učiniti. Zastane na trenutak, držeći ruku na oštrici noža. Ideja joj se iskristalizira. Radi se o najvećoj odluci njezina života. »Oprostite«, kaže. »Svi su buljili u mene. Vratimo se vatri.« Wellstedove plave oči zablistaju. »Hvala bogu!« nasmiješi se. »Na trenutak sam se zabrinuo za tebe.« Kad su se vratili u društvo, Zena je i dalje u središtu pozornosti. Djeca opet postavljaju pitanja, a emirovi je muškarci mrko promatraju. Ona sjedi i čeka da se svi u taboru smire, a Wellsted je uz nju poput vjerna psa. Donosi joj hranu, no ona je ne može jesti. Kako večer odmiče, ona razrađuje svoj plan dok jedan po jedan svi ne odu na počinak. Muk i tmina pravo su joj olakšanje.
Trideset i sedmo poglavlje
Emir
lagano poškropi Ibn Mohammeda i Kasima ružinom vodicom iz graviranog srebrnog škropila i pozove jednog od svojih robova da ih okadi tamjanom. Ibn Mohammed napravi pokret rukama kao da pliva u dimu, a Kasim jednostavno pusti da se njegova odjeća prožme mošusnim mirisom. Kasno je i vani u taboru ostalo je samo nekoliko ljudi uz vatru. Emir ustane jer nitko ne smije sjediti kad se tamjan pali — takav je običaj. Duboko udahne i potapša se po trbuhu, još je sit od bogate gozbe. Žena mu je pripremila najdraži marokanski recept koji je dobila od svoje majke kao dio miraza zajedno s nešto stoke, zbirkom nakita iz Tuarega i jednim robom. Emir odluči da će si večer zasladiti kod nje. Zena je pobudila u njemu želju za bračnom ložnicom, a lijepa robinja neće biti njegova do sutra. Ipak, bio je to vrlo ugodan dan. Emir je uživao u društvu trgovaca robljem. Možda je vrijeme, pomisli, da se vrati u grad, gdje ima ovakvih ljudi s kojima može blagovati. Njegov je otac bio iz drevne prijestolnice Nizwe. Vratit će se onamo. Nasmiješi se dok razmišlja o tome. Da, vratit će se, barem na neko vrijeme. Ondje je tržnica deva i obilje vode koju dovodi falaj daris — jedan od najstarijih kanala na Arapskome poluotoku. Ovo s Jessopovim oslobađanjem brzo će biti gotovo. Ujutro će reći trgovcima robljem da je Jones mrtav. Reći će im da je taj nevjernik jednostavno neočekivano umro po noći. Takva je očito bila Alahova volja. Ponovno će se rukovati, možda malo promijeniti uvjete te će
ih ispratiti na put prema Muscatu. Zatim će biti lako dići tabor i krenuti prema prašnjavim ulicama punima palmi kojih se sjeća još iz svojega djetinjstva. Jedva čeka krenuti na put. »Hvala na gostoprimstvu, brate!« naklone se Kasim i Ibn Mohammed. »Sultan će biti zadovoljan. Zahvalit će vam još tisuću puta«, zakunu se dok se iza njih zatvara preklop na šatoru. Vani se vatra polako gasi, a mjesec je tek srebrni odsjaj na tamnom, baršunastom nebu. Neko dijete zakašlje, a jedan od konja zanjišti te povuče konopac kojim je vezan. Trgovci robljem u mirisnom oblaku prolaze između usnulih tijela. Treba im tek sekunda da uoče Wellsteda koji budan leži kraj Zene, nijemo sklupčane u svojoj burki. On skoči na noge. »Što se dogodilo?« upita. »Zašto vam je trebalo toliko dugo?« Ibn Mohammed pokaže prema mraku izvan tabora. Razgovarat će tek kada budu dovoljno daleko da ih nitko ne čuje. Zena se okrene da ih ne gleda dok se udaljavaju u tami. Ne želi da trgovci robljem vide vatru u njezinim očima, no ne mora se brinuti jer, ponosni na svoj uspjeh, jedino žele Wellstedu prenijeti dobre vijesti da su zaključili posao te da sljedeći dan mogu krenuti na dug put prema Muscatu. Daleko na dinama, njih trojica stave glave zajedno kako ih nitko ne bi čuo. »Dobre vijesti, prijatelju. Oslobodit će ljude«, Kasim zagrli Wellsteda. Njihov uspjeh objavi svečanim šaptom. »Polazimo u zoru.« Wellsted ispravi Kasima. »Misliš, oslobodit će čovjeka. Više nisu dvojica.« Kasim širom otvori oči. »Kako to misliš?« »Jones je mrtav. Sam sam vidio njegovo tijelo. Drže ih u šatoru s druge strane tabora. Razgovarao sam s Jessopom prije manje od dva sata i rekao bih da je vrlo slab, ali je živ
i dobrog raspoloženja. Ipak, sada je ostao samo jedan.« Kasim se skameni. Ibn Mohammed se primi za nož. »Siguran si da onaj drugi nije živ?« »Jesam. Jones je umro danas, po prilici kad smo došli. Doktor mi je tako rekao. Opipao sam njegovo tijelo jer su ih ostavili zajedno vezane. Koliko ja znam, njegovo je truplo još ondje. Nisam vidio da je itko išao po njega. Što se dogodilo u šatoru?« ponovi pitanje. »Zena se doima...« nije siguran kako bi to sročio, »... uznemirenom!« Uslijedi kratka šutnja. Ibn Mohammed razmišlja o svemu što se dogodilo i prizna da mu tek sada posao koji su zaključili ima smisla. Sve mu se vrijeme činilo da je cijena previše niska. Ako je emir izgubio jednog od zatočenika, istina je da ne može tražiti više novca. »No dobro«, Ibn Mohammed slegne ramenima, »emir će nam zasigurno dati tijelo. Nije spomenuo da je umro, no sada to više nije važno. Imamo jednoga živoga i on će dobiti slobodu, prijatelju. Ispunili smo zadatak.« »Važno je Jonesu«, inzistira Wellsted. Čak i u tami vidi da je preko lica trgovaca robljem prešla sjenka. »Ne želiš da ti daju tijelo tvojega prijatelja? Da ga dostojno pokopaš?« upita ga Kasim ledeno. Wellsted obori glavu. »Oprostite. Nisam tako mislio. Želim ga pokopati, naravno. Samo, nije vam rekao, je li? Emir je to zatajio. Zar vam to nije sumnjivo?« »Kako je umro?« upita. »Od gladi, pretpostavljam. Doktor je vrlo mršav. Dao sam mu malo hrane.« »Znači, nisu ga nasilno ubili?« »Ne, ne. Vjerojatno nisu. Nisam napipao nikakvu krv i nije je bilo na mojoj odjeći kada sam izašao iz šatora. Jessop bi mi rekao, siguran sam. Mislim da siroti momak jednostavno nije više mogao izdržati ove uvjete.« Ibn Mohammed slegne ramenima. Bijelci nikad nisu razumjeli kako se valja cjenkati niti kako se zaključuje
posao. Nemaju pojma kako ovdašnji ljudi gledaju na čast te što je sramotno priznati, a što je lako. Nije siguran kako rastumačiti Wellstedu da se emir našao u nezgodnoj situaciji, u kojoj bi morao objašnjavati dvojici uglednih gostiju koji su proputovali mnogo milja radi zarobljenika da je jedan od njih mrtav. Pogotovo kad ga nisu ni ubili u pravom smislu rijeci, jednostavno je umro. Sada bolje razumije dogovor koji su postigli — Jonesova smrt u najmanju ruku razjašnjava situaciju. Ipak, kako to predočiti poručniku pravi je misterij, a čak i ako uspije, već vidi da će Wellsted pisati o tome u svojoj vražjoj knjizi. Nevjernici to jednostavno nikada neće razumjeti. Nitko ništa ne govori, tišinu prekida jedino zvuk kozjih zvončića u daljini. Wellsted sjeda na dinu. Želi znati zašto je Zena tako uznemirena. Poželi da je može vidjeti odavde. »Kakva je cijena?« upita. »Tisuću talira i rob«, kaže Kasim mahnuvši rukom, očito oduševljen. »Manje nego što smo predviđali. Sultan je rekao da možemo platiti i pet puta toliko. Bili smo spremni dodati novac i iz vlastita džepa da ih oslobodimo. Za sultanovo veselje, dakako.« Wellstedu je odjednom sve jasno. Želudac mu se okrene i u grlu osjeti mučninu. »Radi se o djevojci, zar ne? Taj rob — to je Zena!« Kasima polako počinje obuzimati srdžba. Sklopili su izvrstan posao u samo nekoliko sati. Kao prvo, nitko nije ubijen, a to je samo po sebi pravo postignuće. Ipak, Wellsted im nije čestitao i čini se da nije ni najmanje zadovoljan njihovim uspjesima. Emir im je rekao da mu je kći mrtva i još oslobađa za to odgovornoga čovjeka za manji iznos nego što su bili spremni platiti. To je vjerojatno stoga što je drugi čovjek umro i što ga je dovelo u nezgodan položaj. Ipak, što bi više Wellsted mogao poželjeti? Što mu je? »Naravno da se radi o djevojci«, odbrusi Kasim. »To je
najmanje što smo mu mogli ponuditi. No sada se ti i tvoj prijatelj možete slobodno vratiti u Muscat i gostiti se sa sultanom. Misliš li da ti je Ibn Mudar dao djevojku iz nekog drugog razloga?« Wellstedu se počnu tresti ruke. To je tek blagi tremor, no on osjeća kako mu se širi cijelim tijelom. Odjednom mu je vruće i misli da će mu pozliti. Zna što mu je dužnost, ali mu je mrska koliko i nezamisliva. Unatoč vrelom suncu, gnjevu svojih sudruga, napadu vahabita, do sada je sve bilo, ako ne baš lagano, onda svakako sasvim jednostavno. Pustolovine nisu uvijek onakve kakvima se prikazuju u pričama za kapetanovim stolom ili kasno uvečer u menzi. Grozne su, odvratne, pune opačina, a junacima postaju hrabri ljudi iz tisuču razloga zbog kojih bi se, bez sumnje, trebali istinski stidjeti. Um mu je bio usredotočen na izradu karata i na slavu, shvatio je, a sada mu se želudac okreće zbog pogreške koju je počinio. »Niste imali pravo trgovati njome. Trebali ste mu dati dvije tisuće talira. Tri tisuće. Svih pet! Ali ne...« Kasim udari poručnika posred lica. »Nije htio više novca! Želio je djevojku«, kaže jednostavno, ubadajući prstom Wellsteda u prsa kako bi to naglasio. Ibn Mohammed se okrene prema taboru. Ne može pogledati poručnika u oči. Umoran je, a Wellsted je budala. Večeras neće spavati jer će morati paziti na njega. Tko zna što bi sve taj bijelac mogao učiniti pod okriljem noći kad ne može sakriti osjećaje niti pred onima kojima bi trebao biti zahvalan i poštovati ih kao prijatelje? Unatoč svim svojim obećanjima, Ibn Mohammed se nakratko zapita bi li trebao poručniku prerezati vrat. Bilo bi to jednostavnije, a njegov je zadatak ionako vratiti se s taocima. Ako to učini, zar će mu sultan zbilja zamjeriti ako je ovaj plavooki usput negdje zaglavio? Kasim će potvrditi njegovu priču — možda o kakvoj svađi. Razmišlja o tome. Wellsted je ustao prije nego što je Ibn Mohammed
uspio donijeti odluku. Pogleda u zvijezde i nadvlada poriv da glasno zaurla. »Prokletstvo!« reče. »Trebao bih vam zahvaliti, znam to. Žao mi je. Djevojka mi je pomutila razum. Kako mogu zamjeriti emiru što je želi ?« Niti jednu riječ ne misli iskreno, no zna da mora dobiti na vremenu. Pogleda prema karavani, traži Zenu. Nije ni čudo što nije htjela razgovarati s njime. Ako je ostavim ovdje i
otpratim Jessopa do luke, mogu se vratiti i spasiti nju, otkupiti je. Jessop neće još dugo izdržati živ i moramo ga osloboditi, pomisli. Glavom mu prolaze sve mogućnosti, no situacija je bezizlazna. Želi je samo zagrliti. Ima vremena cijelu noć da nešto smisli. Bilo što. Je li Mickey znao da će ovo biti dio dogovora? Može li se povući riječ? »Trebali bismo na počinak«, kaže. Njih se trojica s osjećajem nelagode i u tišini vrate do Wellstedova mjesta kraj vatre. Na tlu je samo prazna udubina gdje je Zena ležala i hrpa pokrivača, odgurnuta na brzinu. U isti čas sva trojica pogledaju prema vatri jer ona često ne može spavati pa noću održava plamen, no ondje nema nikakve siluete u burki, nitko ne čuči u pepelu. U logoru vlada posvemašnja tišina. Kasim neodređeno pokaže prema području za vršenje nužde, a Ibn Mohammed podigne pokrivač. On prvi shvati o čemu se radi. »Gdje su joj bisage?« upita Ijutito. Svi spavaju s bisagama pod glavom, kao jastukom. Ako je Zena uzela svoje, to dokazuje da je pobjegla. Odbjegli robovi u Ibn Mohammedu uvijek izazovu nezadrživu srdžbu. Ne može podnijeti neposluh. Porobljavanje je činjenica te se stoga bjegunci opiru nečemu što je prirodno. To je opačina i on je smatra osobnom uvredom. Zagleda se u tamu. »Nestala je«, kaže kao da je to otkriće zapravo odluka. »Jesi li ti tome kumovao, Wellstede?« U njegovu glasu ima nečega zastrašujućeg i izgleda napeto, kao da bi mogao svaki čas napasti. »Ne!« odgovori Wellsted iskreno. »Čak mi nije ni rekla
što se dogodilo.« Wellstedov glas jasno odaje da mu je drago što je pobjegla. Nemaju vremena sada se time baviti. Trgovci robljem moraju naći djevojku. »Provjeri deve!« Ibn Mohammed prosikće. »Nije mogla daleko odmaknuti.« Najprije su krenuli prema zavezanim životinjama. Emirova je stoka izmiješana s njihovom te je u mraku nemoguće vidjeti nedostaje li koja. Lakše je uočiti zalihe. Nestale su dvije mješine s vodom te vreća brašna i masti. »Kako se usudila!« iz Ibn Mohammeda sijeva bijes, riječima bljuje otrov. »Glupa, nezahvalna...« U prošlosti je znao odbjeglim robovima odrubiti glave radi vlastite zabave. Jednom je do vrata zakopao dvije žene u pijesak i ostavio ih da umru polaganom smrću na paklenoj vrućini. U ovom slučaju, niti jedno od ta dva rješenja ne bi im ni na koji način pomoglo (koliki god užitak da bi im pružilo), a Kasim je i praktičniji. On nema nikakve osjećaje, razmišlja samo o strategiji. »Zora je za pet sati«, razmišlja naglas. »Zna li se orijentirati?« Poručnik slegne ramenima. Ne želi je uhvatiti. Bravo, djevojko, pomisli, bravo, djevojko! Zena ga stalno iznenađuje. Osjeća nalet nade, pa čak i ljubavi. On joj ne bi predložio da pobjegne, no sada kada je to učinila, oduševljen je. Jedino što želi jest pomoći joj na bilo koji način. »Trebao bih te odmah ubiti!« odbrusi Ibn Mohammed, siguran da je Wellsted morao znati za ovu pobunu. Ovaj se nimalo ne uznemiri. Kasim primi svojega prijatelja za ruku. »Ne vadi nož«, savjetuje mu. »Možda ćemo ga još trebati.« Kasim se zagleda u tlo. Situacija je nemoguća. Prokleta djevojka! Prokleta bila! Pokušava smisliti neki častan izlaz ili barem način na koji može spasiti situaciju. Na brzinu računa. Ako pobjegnu u noći, mogli bi barem ispuniti
sultanovu želju, zaključi. Moraju nešto poduzeti. »Gdje drže tvog prijatelja?« Wellsted pokaže u pravcu šatora. »I misliš da može putovati? Nemamo nosiljku — hoće li moći jahati na devi?« Wellsted kimne glavom. »Uz malo pomoći«, prizna. Kasim dade znak rukom ostalima da priđu. »Gledajte«, reče, »ne možemo naći djevojku po mraku. Sve nas je osramotila jer smo dali riječ da ćemo je predati. Ujutro, emir će biti bijesan. Možda će nam dopustiti da je uhvatimo i dovedemo natrag. Mogao bi pristati na to, no ne možemo biti sigurni da ćemo je naći prije nego što umre, a, istini za volju, ne znamo što bi on mogao učiniti u bijesu. Prati ga glas čovjeka koji bi mogao poduzeti drastične mjere. Kako bilo, sada kada nema djevojke i kada je dogovor prekršen, ima pravo ubiti Jessopa ako želi. Imat ćemo sreće ako to bude jedino što će učiniti. Ne možemo večeras pobjeći s cijelom ekspedicijom. To bi probudilo cijeli tabor, a čak i ako se uspijemo odšuljati sa svim ljudima i devama, imat će nas pravo goniti. Sklopili smo sporazum s njim, a nismo održali riječ. Njegovi ljudi dobro poznaju ovaj teren i imaju konje umjesto deva. Nećemo imati šanse. Kada bismo mogli pobjeći, predložio bih da to učinimo. Kada bismo znali da je možemo naći, sigurno bih predložio to. No nema nikakvih jamstava i zato predlažem ovo.« Ibn Mohammed i Wellsted se nagnu naprijed. »Moramo ponijeti samo ono najpotrebnije. Ostavimo robove i povedimo pet ili šest slugu — najbolje jahače deva. Ibrahima, Jusufa, Hamzu i Hasana. Možda Tarika i Sudara. Ne više od toga. Oni su najbolji. Otet ćemo tvojega doktora, poručniče, radi sultana. A zauzvrat, u nadi da će ga to udobrovoljiti, emir može dobiti naše robove, ostale deve i zalihe, a ostavit ćemo mu i dvije tisuće talira — tisuću koju smo dogovorili i još tisuću kao naknadu. To je više nego što djevojka vrijedi. Bit će ljut, jer to nije častan
potez. Vjerojatno će pobiti naše ljude. No ako mu ostavimo dovoljnu naknadu, možda nas neće slijediti. Zapravo, time će spasiti obraz jer neće trebati priznati što se dogodilo Jonesu. Osim toga, ako ne pobije one koje ostavimo, imat će barem još šest stotina talira vrijednosti u stoci i robovima — možda i više. S malom skupinom i putujući noću, možemo krenuti prema obali. Nećemo ispuniti Said Ibn Sultanov zadatak časno, ali stajat će ga manje od pet tisuća talira koliko je bio voljan platiti, dobit će doktora i, koliko ja vidim, to je najbolje što možemo postići.« »Ako nađemo djevojku, ja ću je ubiti«, zareži Ibn Mohammed iako kimne glavom u znak slaganja. Kasim ništa ne reče na Ibn Mohammedovu prijetnju. On ima pravo kazniti odbjeglu robinju kako mu drago, a što se tiče zadatka, kada je nađu više neće biti važno je li djevojka živa ili ne, iako je prema njegovu mišljenju to gubitak od nekoliko stotina srebrnih novčića. No Ibn Mohammed ima dovoljno novca te ga slobodno može trošiti uludo ako želi, a Kasim prema djevojci ne gaji ni ljubav ni mržnju. Samo želi dovršiti ono zbog čega je došao te ponovno biti slobodan poći u lov na svoje Aigue. Wellsted se zagleda u tminu. Nada se da će Zena uspjeti doći do Muscata. Ima devu i zalihe, te iako to nije nikomu rekao, zna da ima i torbicu sa srebrnim novčićima. Nasmiješi se jer je upravo shvatio da te iste torbice nema na njegovu remenu. Nevjerojatna je, pomisli ponosno. Ako je uhvate i ako je Ibn Mohammed bude želio ubiti, jednostavno će morati prvi udariti. Na prvi znak, presjeći će mu grkljan. U međuvremenu, moraju spasiti doktora. »Dobro«, reče. »Vi probudite ljude, a ja idem po Jessopa.« »Poći ću s tobom. Možda ćeš trebati pomoć«, nasmiješi se Kasim. Možda ne želi ubiti Wellsteda, no više mu ne vjeruje. Ibn Mohammed pokaže glavom prema taboru. »Ja ću
dovesti ljude«, šapne. »Trebat će mi pet minuta.« U tišini sam sebi čestita što nisu skinuli sedla i teret s deva te pomisli kako se uvijek isplati biti oprezan. »Naći ćemo se kod deva«, naredi. Wellsted i Kasim obilaze tabor bez ijedne riječi. Wellsted pokaže prema šatoru i njih se dvojica spretno spuste nagibom mekoga pijeska. Iza njih se Ibn Mohammed kreće poput sjene među spavačima i budi ljude koje je odabrao za noćni put. »Jessop«, zovne Wellsted. »Ovdje sam, James«, stigne odgovor. Uđu u šator. »Moramo ići«, objasni Wellsted. »Ovo je Kasim«, pokaže prema svom sudrugu. Trgovac robljem nešto promrsi, nije baš progunđao, no nije to bio ni pravi selam. »Vezan sam«, objasni doktor. Kasim napipa uže. Izvuče svoj handžar i lako prereže sponu. Začuje se kako je Jonesovo sada već sasvim ukočeno truplo palo u stranu. Nitko se na to ne obazire. Nemaju vremena brinuti se za mrtve, a Kasim drži: ako ostave tijelo, podsjećaju emira da je i on prekršio dogovor time što im je zatajio Jonesovu smrt. Wellsted se nagne prema doktoru. »Možeš li hodati, Jessope?« Začuje se veselo cerekanje. »Već dugo nisam. Pokušat ću!« Zatim uslijedi mukli udarac. Kasim krene prema naprijed, no Wellsted mu dade znak da se makne i obuhvati doktorovo mršavo tijelo koje je palo na pješčano tlo šatora. Neće ga trebati nositi obojica. »Znači, nije nas htio pustiti?« »Duga priča, stari.« Dok dodiruje doktorovo tijelo, poručniku pozli shvativši koliko je Jessop oslabio, a dakako, tu je i smrad. Pribere se.
»Hopla!« šapne mu dok ga podiže. »Samo budi vrlo tih i drži fige, ako možeš.« Odšuljaju se natrag u tamu prema devama. Ibn Mohammed već odlučuje koje će životinje uzeti. Deset je čistokrvnih deva, ostale će ostaviti, zajedno s robovima. Time ne plaćaju previsoku cijenu. Ibn Mohammed naredi da se veliki sanduk s talirima stavi na vidljivo mjesto. Dok ga sluge nose i stavljaju na tlo, Wellsted zastane i duboko udahne. Na mjesečini prvi put jasno vidi svojega prijatelja. Trudi se da ne pokaže koliko je zabrinut. Jessop je sama kost i koža. Džuba mu je prljava smrdljiva krpa, mjestimice zalijepljena izmetom za kožu. Doktorova je kosa prorijeđena i sva slijepljena, a neuredna mu je brada paučinasta. Koža mu je puna mrlja, tako je strašno blijed da na mjesečini izgleda kao da svijetli. Izgleda jadno, djeluje kao prosjak, ako ne i luđak. Međutim, oči mu se još sjaje. Poručnik se trudi ne gledati u njega sa zgražanjem videći što se događa obrazovanu džentlmenu kada mu se uskrati hrana. »Zvijezde!« doktor pokaže u daljinu. Dakako, prekrasne su. Isti je to svjetlucavi beskraj što svake noći ukrašava pustinjsko nebo. Wellsted zatomi sažaljenje i nastoji ostati praktičan. »Imamo sreće što je mjesečina tako slaba. Dat ću ti da nešto pojedeš«, obeća mu potiho. Na doktorovu licu zatitra osmijeh. Tako je tanak da mu zubi izgledaju jezivo — jedini dio njegova tijela koji se nije smanjio. »Ne smijem pretjerivati s hranom, James. Moram se polako privikavati. Obilan bi me obrok sada uništio — vjerojatno ga ne bih mogao podnijeti, no ako mi daš hrane, pojest ću je. Ne bih se uspio zaustaviti.« »Onda ćemo obilan obrok sačuvati za Bombaj. No možda bi mogao popiti malo devina mlijeka?« Doktor kimne glavom. »Malo«, složi se. »Malo svaka dva sata — kao dojenče.«
»Dat ću ti čim budem mogao. I jahat ću s tobom.« Taj čovjek ne može stajati na nogama, pomisli Wellsted. Ako zajaše devu, vjerojatno će joj jednostavno skliznuti niz bok i pasti na pijesak. Bilo bi ga lako izgubiti u tami. Kada bi pao, bilo bi to gotovo nečujno — jedva da nešto teži. Wellsted shvati da su stigli u zadnji čas. Još malo i Jessop bi prošao kao i Jones. Ovako je najbolje. Zena će se, pomisli, morati neko vrijeme sama snalaziti. Zasad se pokazala iznenađujuće sposobnom. Ibn Mohammed iznenada dade svima znak da budu mirno i svi budno stanu uz deve. Netko se miče kod šatora iza njih. Neka žena izađe da bi obavila nuždu, slijedi je dijete u plaču. Svi zadrže dah i stoje mirno kao ukipljeni dok ona hoda taborom, a dijete je slijedi u stopu. Nije primijetila da netko nedostaje — zašto i bi? Ipak, ako pokrenu deve, ona će ih sigurno primijetiti. Sve stane, noć je još jednom tiha kao što bi i trebala biti. Jedan od robova promeškolji se u snu i okrene se. Magarac zareve. Zatim, možda dvije minute poslije, žena se vrati noseći dijete i pjevušeći uspavanku u pola glasa. Uđe u obiteljski šator. Ibn Mohammed svima dade znak da ostanu mirni još jednu minutu. Vrijeme prolazi očajno sporo. Čuju jedni druge kako dišu i kako im lupaju srca. Potom, kao predvodnik stada, povede muškarce i njihove deve u noć. Uzjahat će ih kada budu dovoljno daleko. Wellsted u naručju nosi doktora, koji još nije prestao gledati svojega spasioca. Smrad dolazi na mahove i Wellsted odvraća lice, pretvarajući se da provjerava pijesak pod nogama da ne stane na kamen. Doktor ništa ne govori. Kada su se dovoljno udaljili od tabora, uspnu se na deve i Wellsted zaveže Jessopa za sedlo. Kao da jaše s djetetom koje još ne zna sjediti. »Sve u redu?« provjeri poručnik. Doktor se okrene. »Živ sam«, šapne.
Wellsted posumnja da plače. Primi mu ruku i lagano je stisne. Nitko to ne vidi. Arapi čekaju da Wellsted kimne glavom i dade im do znanja da je doktor čvrsto svezan. Tada i sam zajaše devu, a Ibn Mohammed im pokaže put te karavana brzo odjaše prema istoku. Imaju četiri sata vremena do izlaska sunca. To i nije bog zna kakva prednost.
Treći dio
»Ne dopustite da vam se rasprše snovi i nade. Ako se to dogodi, možda ćete i dalje postojati, ali prestat ćete živjeti.« Henry David Thoreau (1817. - 1862.), pjesnik, naturalist i povjesničar
Trideset i osmo poglavlje
Kada
u daljini više nije vidjela tabor i kada je svjetlost vatre postala samo točkica na obzoru, Zena je od straha povratila na pijesak te pokušala smiriti misli koje joj se roje u glavi. Polako se sabere i snagom volje stane jasno razmišljati. Iz bisaga izvuče svijetlo- plavi dišdaš i narančasti hauza turban. Ukrala je tu živopisnu odjeću iz šatora u logoru i sada umjesto burke odjene tu mušku odjeću, pomno smota kosu u narančasti turban kako bi izdaleka izgledala kao siromašni beduin. Zatim si pričvrsti handžar onako kako je viđala muškarce da to čine i sakrije torbicu s novčićima. Zna da maska neće prevariti nikoga iz ekspedicije trgovaca robljem koji će ići u potragu za njom. Čak iz daljine prepoznat će njezinu devu, no možda će je svi ostali na koje putem naiđe ostaviti na miru. Putovati slobodno kao žena nezamislivo je. Zatim počne razmišljati o snalaženju u prostoru. Zna iz kojega je smjera došla i sjeća se gdje sunce zalazi, stoga joj se nije teško orijentirati. Razmisli o tome i zatim okrene devu prema istoku. Vratiti se u Rijad ne dolazi u obzir — to je najbliže emirovo naselje i onamo će vijesti o onome što je učinila stići munjevitom brzinom kojom vijesti putuju u pustinji. Na zapadu i jugu malo je toga osim stotina kilometara otvorenoga prostora, no na istoku je ocean. Veliko plavetnilo. Vidjela ga je na karti koju je nacrtao gospodar. Sigurna je u to. Zena zapravo i ne očekuje da će poživjeti dovoljno dugo da vidi more, no znala je da nikada neće imati više izgleda za bijeg ako odmah ne krene. Stoga je čvrsto odlučila, nikako
neće dopustiti da bude emirova robinja. Napokon je smogla hrabrosti da donese odluku. Baš kao što joj je gospodar rekao — i sam bi pobjegao kada bi mu prijetila sudbina roba u pustinji. Mora sama pobjeći, shvatila je, nitko to ne može učiniti za nju. Isprva je mislila da joj je jedini spas prerezati si grkljan handžarom. No što je više razmišljala o tome, sve joj se to više činilo kao lakomisleno dramatična gesta i radije bi poživjela ako može. Pomisao na to kako bi njezino samoubojstvo pred gospodarom djelovalo na njega užasavala ju je gotovo koliko i sam čin. Dok uzjahuje, osjeća iznenađujuću mirnoću. Pomisli na dječaka koji je potrčao u more onoga prvog dana kada su je oteli prije svih ovih mjeseci. Sjeća se Kasima i Ibn Mohammeda kako su se smijali njegovim izgledima da preživi. Imali su pravo, naravno, jer dječak je umro dva dana nakon što su se ukrcali na mašu i, istini za volju, zna da su njoj šanse sada manje nego što su bile njegove. No dat ću sve od sebe, pomisli i na usnama joj zatitra tračak smješka, kao da se radi o čaroliji. Naposljetku, na svakome putovanju neki dječak potrči u more, no robinja koja ukrade svoju najdražu devu i pobjegne u noći zasigurno je rijetka pojava. To nije u okviru uobičajenoga. Voljela bi da im je mogla vidjeti lica. A u ovome trenutku, osjeća uzbuđenje, gotovo je zabavno biti — zastane na trenutak — slobodna. Slobodna! Da! Prošlo je mnogo vremena. Deva se glatko kreće, a ona pazi da održava brzinu, te svako toliko gleda preko ramena u tamu. Prilično dobro zna sve što treba znati. Za početak, svjesna je toga da je neće dobrovoljno pustiti da ode te da znaju tiho putovati noću, no ako nisu uspjeli slijediti odbjeglog vahabita prije zore, onda neće moći ni nju. Noć joj daje dovoljno predaha i barem za sada sve teče dobro. Proći će popriličnu udaljenost prije nego što sunce izađe. Zenina su usta suha, više od uzbuđenja nego ičega drugoga, no ne otvara mješinu. Umjesto toga, pjeva uspavanku — ne na arapskome, nego
na vlastitom jeziku. Zvuči utješno kao potočić koji žubori iz njezine nutrine. Devi se to sviđa, ona to vidi, te ubrza tempo kako bi potaknula devu da i ona ubrza. Isprva pjeva vrlo tiho, no kako se kilometri nižu, postaje sve hrabrija te počne slobodno pjevati. Nakon nekoliko sati, baš kad ju je umor počeo svladavati, na horizontu se pojavio prvi trag sunčeve svjetlosti, a onda, kao da je iza dine skrivena posuda svjetlosti, zora zarudi. To zaustavi Zenu. Mir je neopisiv — tišina samoće. Osvrne se na sve strane, no nigdje nema ničega. Gdje su svi? To je zaista predobro da bi bilo istinito. Zena slegne ramenima. »Seent!« kaže da bi potjerala devu, no sada kada je stala, ta životinja više ne haje ni za što. »Seent!« Životinja se nevoljko pokrene i uputi se nešto južnije od sunca. Zena primijeti to skretanje, no jednom je čula nekog beduina koji je rekao kako njegova deva bolje poznaje pustinju od njega te da deve znaju naći vodu, pa je pusti da odredi put. Istok-jugoistok je isto sasvim u redu. Naposljetku su stigle do oaze koja se doima presušenom te Zena sjaše. Biljke su uglavnom uvenule, no ipak izvuče ono malo vode iz bunara, stavi mješine u plitku udubinu obrubljenu kamenjem, sagrađenu za napajanje deva. Tekućina je slankasta i zamućena blatom, no ona se napije i zatim dade devi da popije ostatak, tapšući je po dugome vratu, više da bi utješila sebe. Nakon što se deva napojila, pomuzla ju je i napunila vlastiti želudac. Trebala sam ukrasti kavu, pomisli dok pije mlijeko, iako ne želi stajati dovoljno dugo da je skuha. Imala je pravo kada je poslušala devu. Sada, sasvim svjesna da je tek jedna malena figura u nepreglednom području, pustinja joj se čini zapanjujuće praznom i ne može u potpunosti vjerovati da je uspjela pobjeći. Deva se oglasi, jednako je umorna kao i njezina jahačica. Obje će se trebati uskoro naspavati, iako je Zena sigurna da mogu prijeći još nekoliko kilometara
prije nego što budu morale stati i odmoriti se. Zatim, dok se priprema da je ponovno uzjaše, nogu ukočenih od iscrpljenosti, osjeti kretanje na horizontu, negdje u daljini. Njezine tamne oči sijevnu, jedna ruka poleti na handžar i ona u trenu uzjaše, spremna na uzmak. Kada se figura približila, ona spazi da to nije ni Kasim ni Ibn Mohammed. A ni Wellsted. Odjeća je posve drukčija, a deva ima prekratke noge. Zatim se iza prvoga jahača pojave još trojica te shvati, dok joj se želudac grči, da su to sigurno emirovi ljudi. Ako pojuri, slijedit će je, a nije sigurna da im može pobjeći — zapravo, to je nemoguće. Oklijeva nekoliko trenutaka, a zatim sjaši, nastojeći se smiriti. Očekivala je, ako ne ovo, onda nešto slično i što god da se dogodi, želi sačuvati svoje dostojanstvo. Oštrica noža bit će vruća od krvi, pomisli tužno, no bar će to biti njezin izbor, a njezin gospodar neće je morati gledati kako umire. Dok joj se muškarci približavaju, zamišlja ga, njegovo snažno tijelo, plave oči i priče o Londonu koje joj je pripovijedao u pola glasa. Ne može se boriti protiv njih četvorice, no odluči pričekati dok ne sjašu prije nego što se ubije. Ima nešto reći. Čudno je, zna to, no želi im reći kako se osjeća. Želi im reći da je odabrala slobodu ne iz nelojalnosti prema gospodaru, nego iz užasa od onoga na što bi je trgovci robljem prisilili. Osjeća kako joj naviru osjećaji, drago joj je da je provela onu noć s njim u Rijadu. Barem je to iskusila i sada je smrt beskrajno draža toj Abesinki plemenita roda s kojom je sudbina tako okrutno postupala da su je prodali kao da je nitko i ništa. Da, to će im reći. Ipak, srce joj lupa kada oblačak prašine od prvoga jahača dopre do njezinih nogu te taj beduin sjaše. Zena duboko udahne i primi dršku noža, no prije nego što će izgovoriti svoje posljednje riječi, čovjek joj se nasmiješi i pozdravi je kao brata. Muškarca.
»Selam alejkum!«, reče joj. Ne prepoznaje ga. Sigurna je da njegovo lice nije bilo u
raskalašenoj publici koja je gledala njezin ples. Ostali muškarci nisu sjahali te ona lagano zaškilji dok joj pogled skače s lica na lice i zaključi da ne poznaje niti jednoga od njih. Ne čine se ljutitima — sasvim suprotno. »Alejkum selam!« odgovori nesigurno. »Moja te obitelj vidjela s dina. Sam si. Trebaš li pomoć, prijatelju? Možemo li ti ponuditi gostoprimstvo?« Zenini se udovi opuste. Ova grupa ipak nije došla iz emirova tabora. Vidjeli su samo ono što očekuju — muškarca u svijetloplavom dišdašu na devi koji putuje sam. Ne znaju tko je ona niti što je učinila, a nemaju pojma o Kasimu ili Ibn Mohammedu, kao ni o dogovoru koji su sklopili kada su trgovali njome. Ovo je slučajan susret u pustinji kao i stotine drugih. I prije je viđala ovakva lica, gotovo u svakoj karavani, još od Muscata. Ovi ljudi žele vijesti, a mogli bi joj uzvratiti ljubaznomu, a možda je i ponuditi kavom. Zahvali svojoj sretnoj zvijezdi što je ukrala ovu odjeću te promijeni kretnje da bi djelovala muževnije — čvršće. Odluku je donijela u trenutku — ne više od toga. Ovo nije opasno. Ti muškarci rade ono što svi beduini rade u cijelom Rub’AlKhaliju, a s njihovom pomoći sigurno ima više izgleda za preživljavanje nego da putuje sama. »Tražim svojega gospodara«, nasmiješi se i nakloni otmjeno dok pokušava govoriti dubljim glasom. »Njegov sam rob. Došlo je do svađe i napustio je svoju obitelj. Jadan moj gospodar! Ne mogu mu dopustiti da ode do obale sam. Kaže da će vaditi bisere iz mora, no tko će paziti na njega? Već dugo putujem. Idem li u pravcu mora?« Beduinu zasjaju oči. Nema toga pripadnika njegova naroda koji bi mogao odoljeti tako velikoj mogućnosti obiteljskoga skandala i robu tako odanom dužnosti i svojemu gospodaru da riskira život. »Da«, kaže, »more.« Mahne u smjeru kojim je Zena išla. »No, molim te, jedi s nama i pridruži se našoj grupi. Kao i ti, idemo do obale, a puno je bolje putovati u društvu. Takav je
običaj našega plemena. Kako se zove tvoj gospodar?« Zena oklijeva, kao da ne želi osramotiti plemenitu obitelj kojoj pripada. Beduin odmahne rukom te time odustane od pitanja. Svaki beduin u pustinji zna na koju obitelj misli — o mladom odmetniku koji želi vaditi bisere kruže glasine u karavanama na cijelom sjeveru. Nastavi još žešće. »Gospodar mi je spasio život kad je došao simum. Dužan sam mu sve. Ne mogu ga iznevjeriti.« »Naravno, naravno!« kaže on tonom punim razumijevanja. »Hajde. Jesi li gladan? Stali smo radi kave i datulja. Nije daleko...« Ponovno oklijeva, upravo koliko treba. »Hvala!« kaže ona ljubazno. »Zovem se Malik.« Uzjaše s lakoćom, a želudac joj zakruli na samu pomisao krute hrane jer se opet naviknula na nju. Potapša devu i slijedi beduine do njihove postaje. Ovo je najbolji mogući ishod. Ti ljudi imaju zalihe i poznaju put. Njezini progonitelji tražit će usamljenoga jahača — ženu — ne roba u grupi beduina, a ona zna da će je netko slijediti, na ovaj ili onaj način. Moram igrati ovu ulogu, pomisli, držeći se s malo manje ljupkosti, a s više čvrstine, poput muškarca. Samo da je još omotala grudi. Učinit će to navečer dok muškarci budu spavali, a u međuvremenu pazi da stalno bude pogrbljena. Možda, pomisli, gotovo ne vjerujući da je to moguće, možda ću sada preživjeti. Kada se pred njima pojavio mali logor, ona se nasmiješila. U skupini je desetoro muškaraca raznih dobi. Sjaši i sve ih pozdravi, a oni pijuckaju kavu pružajući je prema njoj i sišu slatke, sočne datulje. Vode deve na tržnicu. »Šukran«, šapne i sjedne postrance, spremna igrati ulogu koju si je dodijelila. »Je li more daleko?« Beduini slegnu ramenima. »Nije daleko. Tri dana. Dobar put. Uživat ćemo!« Sve ljepše od ljepšega! Tri dana nije toliko dugo da bi
vijesti o njezinu pravom identitetu doprle do njih čak i ako su (kao što beduini znaju biti) previše optimistični u svojim procjenama. Oko tri dana barem će biti sita, a ako dođu po nju, morat će joj se približiti prije nego što otkriju njezin identitet. »Ispričaj nam svoju priču!« zamoli ju jedan od muškaraca. Zena odvrati pogled s horizonta i prihvati da je, barem u ovome trenutku, na sigurnome. »Sa zadovoljstvom, prijatelju!«, kaže, približivši mu se. »Dakako. Ispričat ću ti cijelu svoju priču.«
Trideset i deveto poglavlje
Prvi
koji je primijetio što se dogodilo bio je tuareški rob. Ustao je da bi potpirio vatru samo deset minuta prije nego što se ostali muškarci dignu na molitvu. Stoji ukipljeno i zuri, kao da ono što vidi nije moguće. Njegov prazni pogled krije paniku te se stane osvrtati oko sebe. Osjeća kako ga obuzima užas — kao da je netko u logoru primijetio otrovnu zmiju te je on mora naći i uhvatiti. Stalno iznova prebrojava usnule posjetitelje i utvrđuje da ih je premalo te da među ispruženim tijelima, raštrkanima oko vatre, nema trgovaca robljem. Zna da bi čovjek koji ove vijesti donese emiru mogao biti u najmanju ruku premlaćen, no bolna srca pita se bi li ikako mogao izbjeći tu dužnost. Ionako će ga prebiti ako ne potpiri vatru prije nego što muškarci ustanu na molitvu. Kao da želi provjeriti razmjere katastrofe, tiho otrči do šatora u kojem drže Nazarene i povuče preklop. Jonesovo truplo leži skvrčeno na tlu, te mu srce zastane od tog prizora jer ne zna da je Jones umro dan prije. Osim toga, drugoga nevjernika, onoga koji ima kosu boje blata, jednostavno nema. Robova je dužnost nezavidna, no, dovraga, zna što mora učiniti. U strahu se okrene i krene natrag prema logoru te naiđe na jednog od emirovih slobodnih ljudi, koji je rano ustao i otišao donijeti vodu Nazarenima te ih oprati, jednoga mrtvoga, drugoga živoga, prije nego što ih predaju trgovcima robljem. Drago mu je što će se riješiti bijelaca, jer paziti na njih, ako to uopće možete tako reći, ovih zadnjih mjeseci bila mu je mrska dužnost te on veselo
korača, sretan što se danas zadnji put mora gnjaviti time. »Što radiš ovdje?« zgrabi Tuarega za uho. Roba izdaju noge. »Posjetitelji su nestali, neki od njih. I jedan od Nazarena! Nestao!« Slobodni čovjek krene prema logoru — nije dobro pogledao zaspale došljake jer su mu oči još bile snene i razmišljao je o onome što je trebao napraviti. Sada se usredotoči. Zatim opsuje i pojuri prema emirovu šatoru, urlajući putem kako bi pozvao braću na oružje. Odjednom su se sa svih krajeva pojavili muškarci u plavičastoj sjeni zore, svaki od njih drži isukani nož. Robovi koje su Ibn Mohammed i Kasim ostavili također skoče na noge. Prva im je pomisao da je netko oteo i zaklao njihove sudrugove. Izvuku noževe i, opkoljeni, postave se u obrambeni položaj — grubi krug isukanih oštrica. Sve se dogodilo vrlo brzo, a povici su tako nerazumljivi da je objema stranama teško shvatiti što govori ona druga. Jedan od emirovih ljudi ubio je jednoga roba i na trenutak je izgledalo kao da će doći do pokolja, no začuo se emirov glas, a njegov je autoritet toliko jak da se svi istog trena ukipe. U šatorima žene drže djecu u zagrljaju. Emir pogledom obuhvati cijeli prizor. Čovjek ne treba biti fakir da bi shvatio što se dogodilo. Zaurla od bijesa i zatim kretnjom ruke pozove preostale članove Ibn Mohammedove ekspedicije. »Dovedite ih ovamo!« naredi emir. Robove dotjeraju kao stoku. Emir dade signal i muškarci dobrovoljno predaju oružje. Ipak su oni robovi, a ne vojnici. »Gdje su vam gospodari?« upita ih. Nitko ništa ne odgovara. Gledaju u tlo. Emir probode jednoga od njih takvom brzinom da je teško shvatiti kako je uspio tako hitro isukati nož. Osuđen na smrt jer se našao u blizini emira, momak ispusti hroptaj i padne u lokvu krvi.
»Gdje su vam gospodari?« emir se okrene prema ostalima. Jedan smogne hrabrosti da progovori. »Ne znamo. Kada smo se probudili, nije ih više bilo.« Tada svi padnu na koljena, a jedan ili dvojica zajecaju jer su sada shvatili kako su prepušteni emirovoj milosti. Gospodari su ih napustili. »Nazareni?« upita emir. Čovjek koji je digao uzbunu prenese mu vijesti.
»A habši?.« »Nema je.« »Idi!« naredi emir pokretom brade. »Moraš provjeriti deve.« Za manje od minute dvojica se muškaraca vrate s kovčegom punim talira. Emir otvori poklopac i udari nogom kovčeg od bijesa, novčići se razlete na sve strane. Ostavili su mrtvo tijelo. Čini mu se da su vjerojatno kasno navečer saznali da je jedan od njihovih ljudi umro. U kovčegu je mnogo više od tisuću talira Marije Terezije koliko su dogovorili. Ibn Mohammed i Kasim jednostavno su preinačili dogovor zbog promijenjenih okolnosti. Emir promotri robove pred sobom, zbrajajući njihovu vrijednost dok se raspituje koliko su deva ostavili za sobom. Dobar je to posao za jednog polumrtvog Nazarena, iako bi volio da su mu ostavili i djevojku. Međutim, na svoje veliko iznenađenje, ustanovi da nije ljut koliko bi mogao biti. Pomisli da je možda ostario. Ili možda razumije zašto se to dogodilo. Bit će ih lako naći, ako tako odluči. Sigurno su otišli na istok, a to nije, razmišlja na trenutak, smjer u kojem se nalazi Nizwa. Promućuran kao i uvijek, emir je tijekom noći razmatrao svoje planove. Želi ići kući. Pita se kako će na ovu priču reagirati uglednici u njegovu rodnu gradu i zaključi da može, prikaže li događaje na pravi način, ispasti junak. Trgovci robljem, koliko god veliki ljudi bili, toliko su
se prestrašili njegova gnjeva da su pobjegli u noći poput kukavica. Jednom bi se mogao gostiti i sa samim sultanom te se u ovom slučaju pokazati nadmoćnim jer ponos Muscata nije obavio dužnost na častan način. Ta ga pomisao razveseli. Sultan je jedan od najbogatijih ljudi na Arapskom poluotoku, no emir mu ovime može ukaljati ugled. Ipak, volio bi znati što se uistinu dogodilo. »Potraži znakove u pijesku«, kaže svom najstarijem sinu. »Daj mi da ih slijedim, oče«, preklinje ga dječak. Ovo je prilika na koju je čekao. Ako uspije naći ove lopove i osvetiti uvredu, proslavit će se. Emir, međutim, djeluje nezainteresirano. Dječakova potreba da stekne ugled nije u njegovu interesu — još nije mrtav. »Vrati se i izvijesti me«, reče. »Ja ću odlučiti kada budemo znali u kojem su smjeru otišli.« Na to njegov sin nestane. Emir duboko udahne. Nije ovako kanio započeti dan. »Ti!« otrese se, izabravši jednog od robova iz vrste — onoga koji je do sada nekako uspio ne upišati se od straha. Polako digne pogled te je jasno da očekuje kako će ga emir ubiti. Polako zakorači naprijed s onoliko dostojanstva koliko je uspio skupiti. »Skuhaj kavu!« naredi emir, te nakon tih riječi cijeli tabor odahne s olakšanjem. Žene se vrate u šatore, a muškarci spuste oružje. »Sarife, moraš ovo prebrojiti!«, reče emir svojemu najodanijem slugi. Čak i ako ne zna koliko ih ima, veliki kovčeg pun talira dovoljan je plijen da se njime može razmetati, a osim toga, u sebi razmišlja emir maštajući o svom povratku u Nizwu, nitko nikada ne mora znati što su se bili dogovorili za djevojku.
Četrdeseto poglavlje
Wellsted dugo nije bio siguran hoće li doktor preživjeti put. Žustro jašu već pet dana i noći, a odmori su veoma kratki. Nitko nije spavao više od tri ili četiri sata u cijelosti. No Jessop uspijeva probaviti mlijeko i čini se da jača, usprkos putovanju po neumoljivoj vrućini, jedini zaklon koji mu mogu priuštiti odrpana je hauza koja mu prekriva čelo. Drijema u sedlu, zavezan grubim konopima načinjenim od rogožine, a jučer je svojim tankim prstom pokazao na komad khubza u vatri i zatražio ga sa željom koju prije nije imao snage iskazati. Pojeo ga je i nije mu pozlilo, zajedno s dvije datulje, a otad s mlijekom jede i kruh. Danas se njegov tanki obraz i malo zarumenio, no to, dakako, može biti tek od visoke temperature. Većinu vremena spava ili, točnije, provodi u nesvijesti. Wellsted se tješi da je sve to dio doktorova oporavka. Nakon što su prošli vrh brda, zagledaju se u veoma dobrodošao vidik: nekoliko su kilometara od obale te mogu vidjeti blistavi dragulj oceana. Ibn Mohammed je, kao i uvijek, na oprezu. Zakleo se da će ubiti djevojku čim je nađe i kani ispuniti svoj zavjet. Međutim, nema joj ni traga ni glasa. Wellsted gurne doktora laktom i pokaže mu vodeno prostranstvo. Sada se dolazak u Bombaj čini ostvarivom mogućnošću i doktor se široko osmjehne. »James«, šapne mu. »Želim se oprati i obrijati kako treba. Kada god budemo mogli.« Wellsted kimne glavom. Drago mu je što je Jessop dovoljno snažan da mu je važno kako izgleda. No koliko god se trudio, ne može se prestati pitati što se dogodilo s
djevojkom. S obzirom na Ibn Mohammedovu srdžbu, možda je i dobro da je netragom nestala. Wellsted se samo može nadati da je krenula u pravome smjeru. Zena nije glupa, kaže on u sebi. Kad joj je pokazao karte koje je načinio, znala ih je čitati. Noću osjeća čudnu povezanost s njom, kao da bi nekako mogao znati gdje je samo zahvaljujući mislima. Maštanja mu prerastaju u lude planove o tome kako će je odvesti u London, iako zna da bi bilo nemoguće predstaviti je društvu bilo kao robinju bilo kao ljubavnicu. Crna bi sluškinja bila jedva prihvatljiva, no ne želi obvezati Zenu da bude u njegovoj službi, a sveopće neodobravanje ičega što bi bilo više od toga, onemogućilo bi im sretan život u Engleskoj. Wellsted pusti da mu misli lutaju i poigravaju se najzabranjenijom riječi: supruga. Djevojka ga je duboko dirnula. Ima nečega u njihovoj vezi što ne može objasniti, a to ga, zajedno s činjenicom da mu se čini kako ju je obeščastio, potiče da mašta o zakonitom braku, nečemu što bi ih vezalo, nešto što bi joj osiguralo stvarnu zaštitu. Strasti mu se uzburkaju te gotovo prvi put u životu poželi nešto za sebe — nešto osobno, što nema veze s njegovom obitelji, ocem, djedom, društvom ili potrebama Kraljevske indijske mornarice. Želi da se Zena uda za njega i bude samo njegova. Wellsted zna da nijedan bijelac nije oženjen crnkinjom i duboko je svjestan da bi takav skandal doživotno ukaljao njegov ugled — nikada nije čuo ni da bi neki lučki radnik pokušao takvo što, a kamoli mornarički časnik Njegova Veličanstva. Za jednoga perspektivnog džentlmena, takav bi postupak bio nečuven, posebice za čovjeka čiji je položaj u društvu tako nizak. Mora se prilagoditi jer London ne može probaviti takav izazov. Već bi bilo dovoljno strašno priznati da je samo spavao s njom. Međutim, već je našao izlaz u svojim snatrenjima jer u Arabiji njihov brak ne bi bio samo prihvaćen, čak bi se smatrao normalnim. Čudnim se zapravo
doima što u domovini ovu zemlju smatraju manje civiliziranom od Engleske, a ovdje se robinja može udati za gospodara, crnac se može oženiti bjelkinjom, a Zena može biti njegova žena. U mislima se stalno vrača na Zeninu tamnu kožu prekrivenu njegovim mliječnim tijelom te osjeti drhtaj uzbuđenja, opijen njezinim duhom jednako kao i njezinom ljepotom. Naći će joj smještaj ovdje ili u Bombaju i nada se da će mu prema arapskome zakonu moći postati ženom, iako u finome društvu, to jest, među Europljanima, to nikada neće moći priznati. Arabija je u tom pogledu mnogo otvorenija nego što bi to Wellstedova domovina ikada mogla biti. Međutim, to sada nije važno. Jednostavno želi biti blizu nje. Da je barem uspjela pobjeći i kada bi barem on to uspio ostvariti. Kada bi ga barem prihvatila jer, savjest ga peče, on ju je iznevjerio. Ne samo da se drznuo uzeti je, nego ju je i prisilio da se sama snalazi, što se, srećom, zasad pokazalo izvanrednim. Dok se spuštaju u podnožje brda, po tisućiti put izjavljuje u sebi: Sigurno bih osjetio da joj se dogodi išta loše. Za to, dakako, nema nikakve osnove te se ne obazire na stid koji osjeća zbog ovakvoga neznanstvenog razmišljanja. Ljudi se često izgube u pustinji, a prema pričanjima beduina zna da se uglavnom ne vrate živi. Iako mu je ta misao samo nakratko prošla glavom, ispunja ga jezom te je brzo potisne. Zena je čvrsta. Ima vode, hrane, dobru devu i obilje novca. Zna kako valja putovati. »O čemu ti to sanjariš?« zadirkuje ga Jessop. Doktor ne može ne primijetiti da je poručnik u mislima često miljama daleko te se svako toliko okreće i zuri u nepregledno prostranstvo iza karavane, kao da očekuje da će se pojaviti fijaker. To ga veoma zabrinjava. Sada su stali i sjašili na pola puta do sela, no Wellsted i dalje pogledava iza sebe. Poručnik ništa ne govori o Zeni. Ovakve se stvari nikoga ne tiču.
»Razmišljam o svojoj dužnosti«, uzvrati doktoru ozbiljnim glasom. Naposljetku, dužnost mu je održati riječ. Obećanja je dao svojom voljom i do sada ih nije uspio održati. Sada mu i nije preostalo previše izbora. Zna da ne može poslati Jessopa u Muscat samoga, jer doktor je i dalje previše slab, a čak i ako se poželi vratiti u potragu za Zenom, Ibn Mohammed će inzistirati da ide s njime. Ne, Jessopov je život na kocki te se jedna dužnost natječe s drugom, a za sada prvenstvo ima doktorovo preživljavanje i odanost prema njegovoj obitelji i domovini. Ipak, kada stignu u Muscat i kada njegov štićenik bude u dobrim rukama, Wellsted će se smjesta vratiti u pustinju i otići u potragu za njom, to je čvrsto odlučio. Ekspedicija se spušta niz brdo u smjeru malene luke na obali Perzijskoga zaljeva. To je lijepo i dobro zaštićeno mjesto u dubini Bahreinskoga zaljeva. Ocean je ovdje boje safira i pravo je iznenađenje nakon mjeseci muljevite vode iz bunara te panorame koja se sastojala isključivo od nepreglednoga pijeska iz kojeg je vjetar oblikovao dine. Kao i u Rijadu, kuće su sagrađene od svijetlog, pečenog blata, a u daljini se vidi niz lađa svih veličina koje se može unajmiti, a možda i kupiti. Kada su bili tek nekih kilometar i pol udaljeni od luke, Wellsted primijeti Kasima i Ibn Mohammeda kako se došaptavaju, a sluge se meškolje kao da im je neudobno. Nešto nije u redu. Poručnik se uspravi u sedlu, uznemiren od pomisli da su možda našli nju. U tom slučaju, morat će se boriti protiv njih obojice. Spreman je na to. Kada je ugledao na što pokazuju, zagledao se u kuće. Odavde se jasno vidi kako je seoska granica zatvorena. Na rubu sela podignut je privremeni logor, a čak i iz ove udaljenosti, čuju žene kako nariču. Wellstedu padne kamen sa srca. Baš i ne vjeruje da bi pobijedio u borbi prsa o prsa s noževima protiv trgovaca robljem. Ipak, nije spreman na opasnost koja ih čeka.
» Kuga !« objavi Ibn Mohammed. »Zatvorili su vrata i zaključali se u selu, čekaju da vide koga će Alah poštedjeti. Vidite«, pokaže i objasni Nazarenima, »izvan sela, njihovi rođaci motre kako bi po dimu vatre za kuhanje vidjeli ima li života u zaraženim kućama.« Ovdje napravi nejasnu kretnju. »Mnogi će umrijeti. Ne smijemo prijeći granicu.« »Možemo li ipak...« počne Wellsted, no Ibn Mohammedov ga pogled spriječi da dovrši pitanje. Večeras neće zaspati uz ljuljanje broda. Previše je opasno te će morati nastaviti put obalom u potrazi za prijevozom. Karavana je okrenula na jug, putnicima je teško, moraju nastaviti obalom još jedan dan i noć. Sada kada kuga prijeti i kada vide druge putnike, zaustavljanje ne dolazi u obzir. Nakon ceremonijalne gostoljubivosti u pustinji, čini se neprirodnim izbjegavati društvo, no jahači se ovdje mimoilaze na pristojnoj udaljenosti i najviše što možete očekivati jest kimanje glavom i usiljeni osmijeh. Zvuk valova, sada posve blizu, noću ih nježno uljuljkuje u san. »Pitam se je li to uopće kuga«, razmišlja doktor. »Dakako, mnogo je vjerojatnije da se radi o velikim boginjama. Ljudi često pogriješe u dijagnozi. Sve što ima gnoj na Arapskom poluotoku nazivaju kugom. Ovdje vjerojatno nemaju cjepiva. Najdalje dokle je doprlo jest Turska. Jesi li se ti cijepio, stari?« upita ga. Wellsted kimne glavom. Svi su mornari cijepljeni protiv boginja, već se mnogo godina cijepe. »No, onda smo obojica imuni. Pitam se, što misliš, bih li mogao pregledati neke pacijente?« Wellsted prasne u smijeh. »Pogledaj se! Imaš pedeset kilograma, sjena si od čovjeka koja čak ne može ostati budna više od nekoliko minuta, ne možeš jesti meso jer ti je želudac preslab. Ne znam kako bi preživio pregled Arapina koji ima kugu, stari. Čak i snažni ljudi umiru od nje, zar ne?
Što ako nisu velike boginje i nisi tako imun kako misliš?« Jessop se u tami nasmiješio na svoj jezivi način. »Oh, ako misliš da sam preživio zlostavljanje onog prokletog emira samo zato da bih se zarazio, onda se grdno varaš. Ja se nikada ničime nisam zarazio, James. Nikada u životu. Bio je to jedan od razloga zašto je moj otac smatrao da trebam studirati medicinu. Osim toga, ako i budem umro od nečega, ne bih odabrao kugu. Odlučio bih se za tuberkulozu. Veoma moderno — umjetnici i pjesnici umiru od tuberkuloze, sjeti se Keatsa i Henryja Purcella — Johna Calvina, zaboga — sa svom tom romansom direktne veze s Bogom. Danas više nitko ne umire od kuge. Zbilja. Nepobjediv sam! Siguran sam u to!« Wellsted se nasmije. Jessopov je duh vrijedan divljenja i ne može ga odbiti. No doktorove ruke još su tanke kao štap, a nekad kad se prebrzo kreće, ostaje bez daha. »Pobrinut ću se da budeš moderan, doktore, ničega se ti ne boj.« Ujutro stignu u sljedeći grad dalje niz obalu. I ovdje su vrata zatvorena. Međutim, ovaj put svrha karantene nije obuzdati infekciju, nego spriječiti sve posjetitelje koji bi je mogli prenijeti da uđu u grad. Naoružana do zuba, dva stražara stoje na visokim gradskim zidinama i zlokobno promatraju ekspediciju. Tako su dobro omotani u prašnjavu tkaninu da im se ni oči ne vide. »Odlazite!« poviču, tjerajući posjetitelje isukanim oštricama. »Imši! Imši! Nitko ne smije ući ovamo!« Kasim im odgovori, izvikne njihova imena, izvijesti ih o zadatku za sultana i objasni da su izbjegli zaraženi grad — nisu mu se približili niti na osamsto metara, naglasi precizno. Svaki od njih je zdrav (ovdje se svečano zakune) i samo žele poslovati — unajmiti dhow i kupiti neke robove, ako im ih itko u gradu bude htio prodati. Stražari ne odgovore. Na trenutak se posavjetuju, a zatim nestanu bez riječi. To je dobar znak.
Sluge umorno sjašu u hladovini gradskih zidina. Skuhaju kavu na malenoj vatri dok karavana čeka odluku. Takve su odluke u nadležnosti glavara i vijećnika. Prošlo je oko dvadeset minuta prije nego što se na kruništu bedema pojavio starac. »Vaše ime?« poviče. Ibn Mohammed odgovori i izvijesti o svojoj misiji za sultana. »Poslat će vam tisuću zahvala za svaku pomoć koju nam pružite. Želimo samo trgovati. Imamo novac.« Starac, imam, zagleda se. »Niste bili u gradu zaraženom kugom?« »Kunem se, brate!« Ibn Mohammed stavi ruku na srce. »Dolazimo iz pustinje.« Imam razmisli na trenutak. »Jednom sam upoznao sultana!« odgovori. Minutu poslije okovana drvena gradska vrata se otvore i otkriju prašnjave, bosonoge mačevaoce. Iza njih se pojavi niz građana kamena lica, koji izlaze iz kuća da bi vidjeli posjetitelje, jer to su prvi ljudi koji ulaze u grad u zadnjih mjesec dana. Atmosfera je suzdržana, stražari uvedu karavanu u glavarevu kuću — on je stariji nego što se činilo iz udaljenosti te nosi najdulju bradu koju je Wellsted ikada vidio. Crne imamove oči sjaje poput plamena, usađene u njegovo naborano lice. Starac ih pozdravi kretnjom, njegovi suhi dlanovi ispruženi su, a jednostavni mu svijetli, bijeli dišdaš blista. Putnici to ne znaju, no ovaj dojam čistoće obična je iluzija. Imam je lukavac koji iz svake situacije iscijedi najbolje. Nakon simuma prisvojio je pedeset deva i više od stotinu koza koje su pripadale mrtvima. Njegovi su ljudi pročešljali područje u krugu od šezdeset i pet kilometara te je pod starčevim vodstvom mali grad potiho trgovao i napunio svoju riznicu dok su oni što su preživjeli oluju uokolo lutali poluslijepi i poluludi. Imam živi u skromnoj kući i ne razmeće se novcem. Prezire sultane i emire koji drže velike hareme
žena te kite svoje domove nepotrebnim ukrasima. On je, po zapadnjačkoj terminologiji, opasna vrsta redovnika, sličan Isusu. Svečano pozdravlja posjetitelje. »Imamo samo ribu«, reče poniznim tonom. »No dobrodošli ste.« Zalihe u gradu su na izmaku, ili se barem tako čini. Stada životinja drže se na jugu, daleko od očiju. Mještani bacaju mreže nekoliko stotina metara od obale, jer u doba kuge nitko neće ići dalje. Imam objašnjava da se dnevni ulov dijeli na sve stanovnike, no sada kada je opskrba odsječena, malo je toga osim nešto kruha, mlijeka i, objašnjava kao da se stidi, nekoliko jaja, koja je rezervirao za noseće žene i dojilje, bolesnu djecu i veoma stare ljude. Dok govori što im sve nedostaje, promatra trgovce robljem, procjenjuje okom stručnjaka vrijednost svakoga komada njihove odjeće i svake deve. Vrlo je upućen u sve oblike prosuđivanja. »Izvolite«, reče, »napojite životinje. Ako ništa drugo, Alah je obilato napunio naše bunare.« Starac sumnjičavo baci oko na doktorovu bijelu kožu i brzo ocijeni odakle Wellsted uistinu potječe. Glas mu je zvučao zabrinuto kada je Kasima upitao: »Brate, jesu li te ovi nevjernici iskvarili?« Wellsted se nasmiješio na samu pomisao da bi on ili Jessop mogli imati ikakva učinka na trgovce robljem i poslušao kako Kasim umiruje starca, prikrivajući veselje. »Prije bismo umrli, oče!« »Dođite, pridružite mi se!« ponudi ih imam. »Sjednite do mene!« Prije nego što su ušli u kuću, Kasim je starcu dao dvije grane datulja — sve što im je ostalo. U kući, soba je bez ikakva ukrasa, namještena je jedino jastucima od kozje kože na zemljanome podu, koji je gol osim jednoga izblijedjeloga saga. Razgovaraju uz kavu koja je poslužena u običnim, debelim šalicama od gline, razgovaraju o selima koja je pogodila pošast. Kuća ima blagi miris po prženoj ribi i
tamjanu, iako se nigdje ne vidi žeravnik. Čuje se i zvuk kretanja — najvjerojatnije se negdje vuku žene. Imam ima tri supruge koje žive na gornjem katu kuće. Nijedna od njih nema ništa više od dvije burke i jedan par sandala. »Ovu je bolest poslao sam Alah«, počne imam. Vjeruje da je to kazna za one koji su skrenuli s Njegova puta. Možda i kazna za one čije žene nose nakit, ili one muškarce koji su tašti, pa popločavaju podove svojih kuća ili si dopuštaju luksuz obilnih gozbi. Sela na sjeveru prva su na koja putnici naiđu kada dolaze s dina te su smještena na povoljnom mjestu za isplovljavanje. Zbog toga je u njima veći promet, kozmopolitskija su i u njima žive trgovci koji žele pokazati svoje bogatstvo umjesto svetih ljudi koji ga žele sakriti. Imam se kune da Alahov gnjev pogađa vrlo brzo — groznica i delirij, a zatim u većini slučajeva brza smrt. Za one koji prežive, bolest ostavlja strašne ožiljke na koži. Jedna se žena koja je primila Alahovu milost i ozdravila bacila sa zidina u ocean kada je vidjela da joj je ljepota uništena. Ta je žena bila poznata po svome izgledu i mislila je da je muž više neće željeti. U drugom slučaju, dva su se nećaka ubila čuvši vijesti o smrti najdraže tete koja je zaglavila u gradu kada su se zadržali prateći je u njezin rodni grad, negdje na sjeveru. Ibn Mohammed i Kasim slušaju te tragične priče s ozbiljnim izrazom lica. »Oprostite, gospodine«, prekine ga Jessop, »gdje se na tijelu pojavljuje gnoj?« Imam oklijeva, a onda nehajno pokaže kretnjom da su posvuda. Ne želi izravno razgovarati s Nazarenima. »Posvuda?« Ponovno kimne glavom. »I pojavljuju se s groznicom?« Još jedanput kimne. Jessop zašuti, no u sljedećoj prilici svojem prijatelju reče: »Velike boginje.«
»Alahovom milošću ovdje smo pošteđeni«, završi imam. Ibn Mohammeda, dakako, ni najmanje ne zanima kakvu je nevolju donijela bolest, niti ga interesira postavljanje ispravne dijagnoze. Formalnosti su obavljene te on prelazi na posao. Nudi deve u zamjenu za imamovu dozvolu da ublaži embargo i dopusti im da uzmu brod i zaplove prema Muscatu. Deset čistokrvnih deva hranit će cijeli grad barem četiri dana, a ako rasporede meso, trajat će i dvostruko dulje. Imam to pomno razmotri, kao da ga takva skromna ponuda može dovesti u napast. Njegovo skromno držanje tijekom godina pokazalo se vrlo učinkovitom klopkom. Uistinu, tako je dobar u pretvaranju da je zavarao i samoga sebe. »Bilo bi to vrlo ljubazno od vas, doista, vrlo ljubazno, da ostavite ta stvorenja. A i imate pravo, dakako — ne mogu dobro podnijeti putovanje morem, a i teško biste uspjeli smjestiti njih osam — ili ste rekli devet? — na jednoj lađi.« Namjerno podcjenjuje njihov broj. Želi da ga smatraju naivnim i povjerljivim — šeprtljavim fakirom koji slabo razumije svjetovna pitanja. Ibn Mohammed se nakloni. Starac ga je ovdje zaskočio. Što je kanio učiniti — nakrcati životinje i odvesti ih na jug na nečemu što bi bilo jedva malo bolje od splavi? Ne može nikako znati kakvo je plovilo na raspolaganju. »Naravno, želimo unajmiti brod za koji smo spremni vrlo velikodušno platiti. Povrh ostaloga.« Imam se ogleda kao da je iznenađen. »Ne mogu dopustiti nijednom od mojih ljudi da plovi na jug«, kaže tužno. Time pokušava reći da je takav put previše opasan. Tko zna kakvu bi zarazu mogli prenijeti, a u ovakvom opasnom vremenu svi muškarci žele ostati sa svojim obiteljima. To je nepristojan prijedlog i Ibn Mohammed ga brzo ispravlja. »Onda ćemo kupiti brod, ako je to moguće.« Imam zastane kao da mu je ta zamisao tek pala na pamet. Zapravo ima tri lađe u luci što pripadaju muškarcima
koji su trenutačno na sjeveru sa svojim obiteljima, zatočeni baš u gradu koji je pogodila kuga. Nema nikakvih vijesti o njihovu stanju. Ipak, starac se šutke nada, pa i očekuje, da nitko od njih neće preživjeti. Kuga ubija više od polovine svojih žrtava, tako da vjerojatno ima pravo. Čak i ako nema, uvijek im može dati novac kada se vrate kući — ili barem dio novca — i još izigravati časnoga slugu koji se velikodušno pobrinuo za njihov posao dok ih nije bilo. Zna da će ti prevaranti iz Muscata platiti sve što od njih zatraži. Imam im kani prodati indijski dhangi koji pripada najmlađem trgovcu. Starac ionako više voli arapske brodove te će mu biti drago kad se bude riješio te lađe prepoznatljivog oblika iz svoje luke. Grozi se bilo čega što je stranoga podrijetla. Brod je nosivosti od gotovo sto tona te je mnogo veći nego što je potrebno za prijevoz desetorice muškaraca niz obalu do omanske prijestolnice. Međutim, kada je napokon progovorio, rekao je samo: »Kada donosim odluku, moram razmotriti interese svakoga tko živi u ovome gradu, braćo moja.« Starac se smjestio na svoj jastuk od kozje kože i pustio trgovce robljem da čekaju. Ovakvi pregovori znaju dugo trajati. Štoviše, prema njegovu iskustvu, ostavlja to bolji dojam što ih više može razvući. Imam duboko uzdahne, kao da je odmjeravanje njegove građanske dužnosti ozbiljan i mrzak posao. »Čaj od metvice«, nehajno kaže žgoljavom robu koji stoji kraj vrata. Pričekat će da ga skuhaju prije nego što im kaže koliko će ih brod stajati. Možda će im trebati neko osvježenje nakon šoka kada saznaju cijenu.
Četrdeset i prvo poglavlje
Zena
ne može skinuti pogled s horizonta i spava samo na mahove. Stalno očekuje da će je presresti emirovi ljudi na konjima ili već poznati likovi trgovaca robljem na devama i razotkriti njezinu masku. Prerušavanje je upalilo, no ovi je muškarci ne poznaju i nemaju pojma da se u regiji nalazi odbjegla habši. Ispalo je da putuje sa skupinom rođaka. Naspram svjetlu muškarci toliko nalikuju jedni drugima da ih Zena nikako ne može raspoznati. Stalno se šale i smiju gotovo svemu. Prve večeri srce joj je lupalo, a ruke onemoćale dok su je zadirkivali uz logorsku vatru. No brzo je uvidjela da su ovi muškarci uistinu ugodni ljudi u kojima nema ni trunke zloće — barem ne u situaciji u kojoj misle da se nalaze. Ipak, boji se da bi njezin pravi identitet uskoro mogao biti razotkriven u tom lakrdijanju nakon zalaska sunca, a onda bi se situacija promijenila. Kad bi otkrili da je žena, ova bi je nasmiješena obitelj otela kao i bilo tko drugi na poluotoku. Prve večeri kada su je u šali gurnuli, tako se žestoko obranila da su muškarci zaključili kako je crni momak malo čudan. »Robovi znaju biti takvi«, čuje jednoga kako šapće drugomu. »Malik je izgubio svojega gospodara i sada putuje sam. Tko zna što je sve morao pretrpjeti?« Ovo je za beduine dovoljno da potvrde kako je putujući rob čudan, a Zena je zadovoljna što vjeruju kako je njezin usamljeni put ono najčudnije u njoj. Voljela bi da se može vidjeti u zrcalu. Neugodno joj je što ne zna kako sada izgleda, odjevena u mušku odjeću.
Prve noći iskrade se od usnulih suputnika. Što je tiše mogla, otkine dio tkanine od burke koju je sakrila i čvrsto si omota grudi. Mršava je i visoka, a obline joj nisu jako izražene pa ih može lako sakriti. Kada namjesti povez, obris njezina tijela mogao bi pripadati bilo kojem momku njezinih godina. Osjećala se sigurnijom pa je usmjerila svu svoju pažnju da prikrije sve što bi moglo odati njezin pravi identitet. Ne smije si dozvoliti niti jednu pogrešku, mora kontrolirati izraz lica (što nije uvijek lako jer je naviknula da joj je lice pokriveno), mora moliti s muškarcima jer njezina dužnost prema Alahu mora biti jasno vidljiva, a mora paziti i kad vrši nuždu. Beduini mokre čučeći, a pritom zadignu džubu. Ne zadižu je posve, no ipak, ako ne bude oprezna, mogli bi primijetiti da nije ono što se pretvara da jest.
Moram biti svjesna svakoga trenutka, razmišljati o svemu, jer me i najmanja sitnica može odati, pomisli. Na rubu je živaca. Tih šest dana dugoga putovanja (izvorna procjena beduina bila je, po običaju, previše optimistična), uvijek bi zadnja zaspala i prva se probudila. Stalno je pazila ima li kakvih znakova da je netko od muškaraca primijetio kako neki detalj nije na mjestu i je li se na horizontu pojavio poznati obris njezinih progonitelja. Bjesomučno se pokušava sjetiti svakog i najmanjeg pokreta, svake riječi koju su izgovorili robovi u čijem je društvu putovala tri duga mjeseca te ih u svemu oponaša. Čak sramežljivo povjeri suputnicima da je zaljubljena u sluškinju iz karavane njezina gospodara. U djevojčicu od trinaest godina koju je nazvala Jaminda i koju je morala ostaviti za sobom. Da bi uvjerljivo pokazala osjećaje, samo se mora sjetiti Wellsteda i zatim je obuzme takva tuga da nijedan čovjek ne bi posumnjao kako je jadni Malik morao ostaviti svoju istinsku ljubav da bi ispunio svoju dužnost. Beduini već znaju o bolesti na obali. Oni i njihovi sudruzi trguju s lučkim gradovima i vijesti o onome što se
ondje događa redovito im pristižu. Stoga su usmjerili karavanu sjevernije nego što je običaj kako bi izbjegli zaražena područja. Taj je put za Muscat dulji, no Zena se ne želi dovesti u opasnost da se zarazi. Putovanje je već samo po sebi riskantno. *** Kada je ugledala more, poželjela je skočiti u zrak od sreće. »Uspjela sam opet doći ovamo«, uzdahne veoma tiho. Zaljubila se u Veliko plavetnilo kad ga je prvi put vidjela prije mnogo mjeseci, a sada kada ga je ponovno ugledala, njezin ushit i uzbuđenje nisu ništa manji. Sjeti se pogleda na tjesnac Hormuz iz sobe svojega gospodara u Muscatu te zaključi da je more i ovdje jednako lijepo. Kretanje velikih plavih valova s krijestom bijele pjene hipnotičko je i očaravajuće, a beskrajno prostranstvo horizonta potiče maštu. Zalazak sunca, razmišlja Zena, nikada nije tako lijep kao kada narančasta kugla ponire u udaljenu liniju svjetlucave vode. Nakon suhoga pijeska, osjeća kako joj pogled na toliko vode krijepi, iako se sjetila dječaka koji je potrčao plažom u Abesiniji, pa nije sjahala niti pohitala prema valu, nego umjesto toga prikriva oduševljenje čarolijom oceana. Skupina prolazi duž prašnjavog puta gdje se litice spuštaju na izblijedjele stijene u podnožju. Malo dalje je luka s raštrkanim kućama. Stado ovaca crnih glava i prljavosmeđeg runa spušta se niz obronak prema selu. Ronioci bisera imaju ovakva naselja duž cijele obale. Ova je regija poznata po svojim egzotičnim koraljnim grebenima koje moreplovci smatraju smrtonosnima. Prirodna je to obrana za obilje bisera, zbog kojih se isplati izložiti život roneći među čudnim ribama i krhotinama stijena i koralja. Ovdje je, tako se kunu, jedan muškarac našao osam velikih bisernica — tajno skrovište prirode — u svakoj od njih bio je svjetlucavi biser velik poput djetetove šake. Takvim se blagom može obogatiti za cijeli život i osigurati budućnost
cijele obitelji. Djedovi prepričavaju tu priču svojoj najmlađoj unučadi, majke je šapuću djetetu u kolijevci, nadajući se da će njihova djeca imati snažna pluća kako bi mogla duboko roniti. Starci kože poput pergamenta prisjećaju se kako su proveli cijeli život u potrazi za savršenom svjetlucajućom kuglicom i na samrtnoj postelji uzdišu u očaju što je nikada nisu našli. To je ovdje poput mita. Iako su ljudi siromašni, vjeruju da se do pravoga bogatstva može doći samo jednim zaronom. Sveti ljudi u ovim krajevima uspoređuju čovjekov duh sa sjajem bisera, žene nižu ogrlice od školjkica žaleći što ne mogu nositi prave bisere. Rođaci se smiju dok se spuštaju stjenovitim putem. Kada su došli do obale uz naselje, najmlađi od njih, dječak od trinaest godina, skoči na pijesak i udari nogom po površini vode dok ga ostali gledaju, njihove tamne oči sasvim su jednake. Deve zastenju jer znaju da morska voda nije za piće i ne shvaćaju zašto je ekspedicija stala kada će za nekoliko minuta biti kod bunara. Zvuk devina glasanja nasmije rođake te se stanu šaliti vode li muškarci životinje ili obrnuto. Usred ovog zadirkivanja, približe im se trojica muškaraca iz sela i oprezno ih upitaju odakle dolaze. Bude li opasnosti od zaraze, upozorit će ih da moraju otići. Kada su se uvjerili da je sve u redu, toplo pozdrave rođake i rukom im dadu znak da mogu proći, dajući se u trk iza njih. Uz rub vode, gdje počinju kuće, tri su kratka pristaništa gdje dvije ribarske brodice istovaruju dnevni ulov. Tu su neobična morska stvorenja svih vrsta i boja jer ova regija obiluje ribom. Danas se tu našao i mali morski pas te puna košara, gotovo cijelo jato, listova ovalnih tijela rumene kože. »Došli smo prodati deve«, objave beduini. »I donosimo vijesti. No trebamo i vašu pomoć. Ovaj tamnoputi brat zove se Malik. Traži svojega gospodara koji je pošao ovamo prije nekoliko tjedana. Jeste li vidjeli Ben Ibn Ahmeda ili čuli za njega?« Ponove ime koje je Zena dala svojem izmišljenom
gospodaru. Zena jedva diše. Tek joj je sada palo na pamet da ne zna što će učiniti ako rođaci uspiju naći odbjegloga sina koji bi je trebao posjedovati. Je li ovdje? Je li netko čuo za njega? Ne prozbori ni riječi. Ribari odmahuju glavom. »Ronioci i ribari vratit će se za neko vrijeme«, kaže im neki starac. »Nisam čuo za tog beduinskoga sina Ibn Ahmeda, no možda ga poznaje netko na moru.« Pokažu prema brdu gdje se nalazi tržnica s kamenim bunarom. Ako ne mogu saznati vijesti o tome čovjeku, barem će se deve moći osvježiti, a oni će uživati u kavi u hladu palmina lišća. Kada su stigli gore, Zena napoji svoju devu zajedno s ostalima i popije šalicu čaja od metvice. »Ako moj gospodar nije ovdje, otići ću u Muscat. Ondje ima strica«, reče ležerno. Kažu joj da odavde nikakvi brodovi ne idu za Muscat. Omanska je prijestolnica udaljena više od osamsto kilometara na jug. Putovanje je najbrže brodom, dakako, mnogo brže nego kopnenim putem koji bi je ponovno odveo u Prazni prostor te zatim na jug. Ipak, ovo je selo premaleno za redoviti promet bilo kamo osim nekoliko lokalnih trgovačkih luka, odakle svaki tjedan dolaze trgovci po bisere ili je barem tako bilo dok nije izbila kuga. Sada seljani skupljaju svoje blago dok se ne proglasi da je zaraza prošla te će onda opet moći putovati u trgovačke ispostave. Rođaci razgovaraju s ribarima, kupe nekoliko listova qata od čovjeka koji ima bogatu zalihu, a zatim se smjeste, sjednu u hlad da provedu ostatak poslijepodneva u odmaranju. Zena hoda bosa do kraja pristaništa. Zagleda se preko namreškanoga mora i spazi ribu kako hitro pliva ispod dasaka, privukla ju je, pomisli, njezina sjena na površini vode. Ne zna upravljati brodom. Čak joj i malene ribarske
barke koje su ovdje na vezu djeluju kao nerazumljivi splet kompliciranih konopa, čvorova te hrpa platna i mreža. Dalje na pučini vidi jedrenjak koji se okreće na vjetru i elegantno krivuda prema luci. Na palubi tri ili četiri muškarca vise na jednoj strani te svojom težinom upravljaju jedrom i tako usmjeravaju brod koji ih glatko vodi na njihovo odredište.
Ako kanim ići u Muscat preko mora, pomisli, trebat će mi pomoć. Ruka joj padne na torbicu koju je ukrala Wellstedu. Načinjena je od jareće mošnje — veličine dovoljne upravo za šaku talira. Mnogi muškarci nose ovakve torbice. Sakrila ju je ispod dišdaša i ispunila tkaninom tako da novčići ne zveckaju dok se kreće. Ipak, platiti nekomu bilo bi opasno — nijedan rob nema novca, a priča koju je isplela govori da je napustila obitelj i pošla tražiti gospodara bez ičije pripreme ili upute. Nikako ne bi mogla objasniti kako je došla do novca. Niz brežuljak, ispod palmina lišća širi se razuzdani smijeh. Rođaci se ne mogu suzdržati, qat im je dodatno digao raspoloženje. Zena im se ne želi pridružiti, Sjedi na daskama i mlatara nogama po hladnoj vodi dok razmišlja što bi bilo najbolje učiniti. Svako malo pomisli na Wellsteda. Putovanje s rođacima bilo je neobično, ako ništa drugo, zbog toga što je njezin blijedi gospodar čudna izgleda nije pratio. Ako preživi emirov gnjev, Wellsted će se vratiti u Muscat i ona ga želi vidjeti. Zapravo, želi ga ponovno dodirnuti. Taj žarki osjećaj privlačnosti, pripadanja nekomu dušom i tijelom, potpuno joj je nov, ne želi razmišljati o tome jer je to zbunjuje. Jednostavno mora poći na jug. Muscat joj je jedina mogućnost. Zena zna da Ibn Mohammed i Kasim ondje imaju kuće. Zna, ukoliko treći put susretne trgovce robljem, neće je samo oteti i prodati. Sada je u bijegu, a to za sobom povlači određenu kaznu koja će joj doživotno visjeti nad glavom. Ipak, mora u Muscat. Bilo kako. Ponovno naći Wellsteda jedini joj je put do slobode i oprosta. A i zaljubljena je.
Dok ribarski brodić plovi prema njoj, ona gleda ulov na palubi. Ribari se nasmiješe, a jedan joj mahne. Zena odmahne glavom kao da želi iz sjećanja odagnati prizor Wellstedova osmijeha na mjesečini i njegovih pustih obećanja kako bi je utješio. Sada kada njega nema, primjećuje da i ona sebi obećava te iste stvari — da će sve biti u redu, da će biti slobodna i sigurna. Skoči i pomogne brodici da pristane dok mršavi dječak, još dijete, veže uže veoma zamršenim čvorom za pristanište.
Selam alejkum! Alejkum selam! Tako je lako biti muško, pomisli ona. Kamo god da se okrene, nailazi na bratstvo. Osmijeh, naklon i tri poljupca u obraz. Te noći, kada se plamen vatre stišao te nakon izvrsne večere od pečene ribe i riže, ribari ponude Zeni da će je sljedeći dan povesti sa sobom. Na moru često nailaze na brodove koji dolaze s juga. »Pođi s nama u ribolov. Izgledaš kao da bi znao roniti«, nasmiješi se krezubi starac, otkrivajući pokoji krnji zub što je stršao iz njegovih desni. »Sutra ćemo isploviti samo malo, no ići ćemo prema jugu. Naići ćemo na ribare iz sela kojima ti moraš proći. Možda će znati ako je ondje tvoj gospodar.« »Ne znam plivati!« kaže im Zena, iako zapravo misli kako se ne smije smočiti. Tanka tkanina dišdaša lako bi postala prozirna i nije sigurna koliko će se njezine tamne kože vidjeti. Ipak, bit će to lakše nego da putuje kopnom. »No mogao bih pomoći«, ponudi se. »Volio bih pomoći.« Starac kimne glavom i objasni da bi prelazeći s brodice na brodicu malo-pomalo mogla napredovati prema jugu i radom zaslužiti prijevoz. Mornarima obično dobro dođe još jedan par ruku. Zatim, kako se bude spuštala sve južnije, mogla bi otputovati za Muscat iz jednog od većih naselja — brodovi redovito odlaze za omansku prijestolnicu iz luka Shams ili Ras al-Khaimah ili Sharjah, pa čak i s otoka
Rafeen. Koliko svi znaju, kuga nije doprla ni do jednog od tih gradova. Ipak, bilo bi bolje kad bi znala roniti. Zena odmahne glavom. »Bojim se!« prizna, razmišljajući koja će laž biti uvjerljivija. »Moj se otac utopio pa se zato bojim!« Muškarci kimnu glavom s razumijevanjem. Dobro joj ide. Mjeseci u pustinji naučili su je kako se robovi izražavaju, kako valja sjediti za vrijeme molitve, kako jesti. Svako toliko sjetno spomene davno izgubljenu obitelj. Dašak tuge. Rođaci su zadrijemali. Rekli su da će pričuvati njezinu devu. Obitelj spava zbijeno — hrpa uspavanih udova. Zena odluči da će prestati pričati o svojemu izmišljenom gospodaru kada počne putovati na jug jer bi ga mogla nehotice pronaći. Te je noći spavala oslonjena na zemljani zid neke kuće i prvi se put nije probudila prije ostatka grupe. Ribari odlaze rano, prije izlaska sunca. »Idemo, idemo!« kažu joj, tresući je za ramena. Oči su joj teške, no nekako uspije ustati u mraku. Na brzinu je potapšala devu pri rastanku, no nije probudila nikoga od svojih suputnika. Dok se približava obali s ostalima, mjesec se još zrcali na namreškanoj vodi u nejednakim prugama bijele svjetlosti. »Evo!« dječak koji je jučer zavezao uže doda joj presavijenu mrežu da je ponese na brodić. »Ovako!« pokaže joj gdje da je položi i kako da sjedne na drvenu palubu dok je ne budu trebali. Čim su izašli iz luke, muškarci podijele kruh koji je još topao. Kada je izašlo sunce, ta blistava kugla svjetlosti boje meda, selo je već bilo daleko izvan vidokruga te kamo god pogleda, Zena uočava samo svjetlucave valove. Na mašui su robovi tijekom cijelog putovanja bili u potpalublju. Sada se osjeća usamljeno na svoj toj vodi i u krhkoj brodici, osjeća se opasno blizu plavom bezdanu koji je, iako blještav na površini, u dubini nalik tinti. Sinoć su oko vatre pripovijedali
duge priče o morskim zmijama. Prisjećajući ih se, Zena napravi takvu grimasu da se dječak nasmije ugledavši njezino lice. Zatim ih ribari oboje pozovu da im pomognu baciti mreže. Zena je otkrila da su ribari usredotočeni na ribolov i plovidbu te ne razmišljaju o veličanstvenosti prizora koji njoj oduzima dah. »Sav taj život pod površinom«, nasmiješi se dječak. »Dobra riba, dobra riba!« Tresne štapom jednu veliku koja se koprca na palubi. »Inače bi predugo umirala«, objasni joj. »Sada ti«, ponudi joj. Zena uzme štap, pazeći da se previše ne poprska vodom. Ovo se doima kao rad. Osjećaj je ugodan. Kada jato riba nestane, starac promijeni kurs. »Sada ćemo ploviti uz obalu«, pokaže, iako je obala izvan vidokruga. »Susrest ćemo druge brodove. Možda će te neki od njih povesti.« Zena namota konop i odloži ga na palubu. Dječak kimne glavom u znak odobravanja jer je bila dobra za jednu početnicu. »Nikada prije to nisi radio?« provjeri. Ovdje nema drugih zanimanja, pa mu je čudno da može postojati netko tko se ne razumije u konopce, čvorove, mreže i štapove. Čini mu se da i malo dijete zna sve o smjerovima vjetra i ravnoteži jedra, jer u njegovu selu mnoga djeca znaju izvrsno plivati prije nego što su do kraja savladali hodanje. Ona odmahne glavom. »Nikada! Cijeli sam život proveo u unutrašnjosti.« »Dobro!« kimne glavom kao da mu je ispričala vic. »Dobro.« Zajedno sjednu na pramac kako bi promatrali horizont. Kretanje broda brzo je u usporedbi s putovanjem u pustinji. Nervoznim prstima Zena spusti ruku u vodu i osjeti je kako joj prolazi kroz prste. »Ne!« zaustavi ju jedan od starijih muškaraca. »Poštuj
more!« kaže jednostavno. Zena se ispriča. Dakako. Prema moru se valja odnositi sa strahopoštovanjem. »Ima li dna?« šapne dječaku. On se nasmije i kimne glavom. »Pijesak je na dnu. Dolje je kao u pustinji!« odvrati joj šaptom. Zena odluči da neće razmišljati o tome. Podigne pogled i osjeti povjetarac na koži. Pitam se, razmišlja, što će mi se
sljedeće dogoditi?
Četrdeset i drugo poglavlje
John
Murray smjestio se u svom otmjenom salonu kanarinski žute boje i baš je raspoložen za zabavu. Danas nema što raditi, bio petak ili ne, studeni je i tako jako kiši da nema smisla razmišljati o redovitoj šetnji Hyde Parkom, pa čak ni o odlasku u klub. U parku neće biti ničega osim blatnjave močvare, jer vrijeme je užasno već tjedan dana. Murrayev je radni stol pun rukopisa iako je prošla dva dana proveo čitajući i odbacujući veliku hrpu onoga što mu je bilo poslano. Čini se da je trenutačno u modi da dame pišu poeziju o opačinama ropstva ili još gore — romane. Gospodin Murray, dakako, osuđuje instituciju ropstva te se svim srcem zalaže za emancipaciju, međutim, po svemu sudeći, mnogo više prezire poeziju i romane dama koje se zalažu za taj isti cilj. Dovoljno je samo da ugleda njihov rukopis i već počne škrgutati zubima, jer rukopisi koje napišu muškarci, prema njegovu mišljenju, imaju više karaktera. Nakon što je samo ovo jutro morao podnijeti više od dvadeset pokušaja da se zabilježi duh današnjega doba, teško bi se mogao odlučiti između ukidanja ropstva i zabrane pisanja dobronamjernim damama s literarnim pretenzijama. Prozorski okviri visokih prozora škripe na vjetru i Murray bi se mogao zakleti da osjeća gromove u zraku. Sivi nebeski svod nisko se spustio nad cijeli grad, a ulica Albermarle tako je mračna da ljudi nose fenjere kako bi se mogli kretati. Murray dođe do vatre i razgrne cjepanice kako bi u elegantno izrađenom kaminu novi plamičci mogli treperiti i pucketati. Pomisao da mora pregledati još
rukopisa osobito je neprivlačna. Valjda će taj čovjek uskoro doći. U tom se času začuje brzo kucanje na vratima te uđe batler. »Stigao je tapetar, gospodine«, te riječi izgovori kao da su pitanje. Obično se gospođa Murray bavi ovakvim stvarima. Gospodina Murrayja poslovi kućanstva ne zanimaju previše, kao ni njegova vlastita odjeća. Gospođa Murray, iako je njezin muž smatra napornom, naručuje mu prsluke i cipele, pazi da se punjenje jastuka u salonu obavlja po potrebi te s vremena na vrijeme kupuje kućanske potrepštine na dražbama ili šalje madrace na popravak, naručuje posteljinu i zastore krojene prema njezinim željama u cijelom nizu radionica u obližnjim ulicama. »Ah!« kaže gospodin Murray, očito oduševljen. »Da. Fino! Pošaljite ga ovamo!« Gospodin Wellsted se nakloni ulazeći u prostoriju. Skinuo je svoj promočeni zimski kaput i šešir, no cipele su mu mokre, a kapljice vode vise mu na uškama. Nos mu je svijetloružičast. Murray kimne glavom i pruži mu ruku. Čovjek je možda mokar, no očito nije siromašan niti zaplašen što su ga pozvali u tako kratkome roku u ovakvu velebnu kuću u ulici Albemarle. Štap kojim se služi za hodanje dobre je kvalitete i sasvim je jednostavan. Murray je ugovorio ovaj sastanak da ispita kako stvari stoje — da sazna što je više moguće o Jamesu Raymondu Wellstedu. Uostalom, do momka se ne može doći, bar se tako čini, a Murray želi saznati što god može. Nada se da će mu to pružiti zadovoljstvo. U tren oka ocijeni Wellsteda starijeg. Ne bi bio na sramotu. Dobro za početak. »Radi li se o nekom hitnom slučaju, gospodine Murray?« pita Wellsted dok se rukuje s izdavačem. »Ah, pa... Da. Radi se o ovom stolcu«, Murray pokaže komad na koji misli. Obično traćenje vremena, ništa više.
»Treba ga presvući. Nekom tkaninom koja pristaje u ovu sobu. Žutom, znate.« James Wellsted stariji baci pogled na taj komad. Čak i za čovjeka koji veoma drži do svoje profesije, ovo nipošto nije hitan slučaj. Stolac nije nimalo istrošen, čak ni oko rubova. »A tako...«, kaže, oči su mu mirne i ne odaju kako je uzrujan što je pozvan na posao kojim neće zaraditi više od šilinga ili dva i to još po ovakvu danu. »Mogu poslati po neke tkanine da izaberete, a moj će pomoćnik poslije pokupiti stolac ako vam tako odgovara.« »Oh, da. Tkanine. No, nema potrebe. Mislim da se mogu pouzdati u vaš ukus. Markiz od Malverna kaže mi da imate dobro oko.« Wellsted ne pocrveni na kompliment. »Svakako. Pobrinut ću se za to«, kimne glavom, zadrži se samo trenutak te se nakloni i okrene se spreman da ode. Ovo nije prošlo onako kako se Murray nadao. Neopravdano je mislio da će se tema koja ga uistinu zanima sama od sebe pojaviti. Sada je mora načeti prije nego što gospodin Wellsted napusti salon. »Pitam se, gospodine«, zaustavi ga Murray, »imate tako neobično ime. Pitam se jeste li... Ne, to je glupavo.« Kada je poslao po ovoga obrtnika, odlučio je da mu neće reći kako zna da je povezan s predmetom njegova istinskoga interesa. Ovo je zamislio kao igru, jer Murray voli igre. No sada kada je stigao, ispada da je ovo teška zadaća, momak nije ni najmanje razgovorljiv. James Wellsted stariji se okrene. »Iz Kenta sam, gospodine«, kaže da bi mu udovoljio. Ne žele svi Wellstedovi klijenti razgovor, no spreman je preuzeti zadatak ako se pojavi potreba. »Iz Kenta sam. Ondje Wellsted nije neobično ime, znate. Iako moja obitelj već neko vrijeme živi u Londonu.« Zagleda se u hrpe papira razbacane posvuda po
Murrayevu radnom stolu. Došao je čim su ga pozvali, više zbog adrese ovoga novoga klijenta, nego njegova imena. Budući da je nepismen, ne zna da je čovjek s kojim razgovara najveći izdavač u zemlji te se pita je li taj gospodin u svemu ovako neuredan kao što je to s papirima. Očito je mnogo pisao, ako je suditi prema svim ovim naslaganim gomilama. »Ah, Kent. No ne mislim na to. Bojim se...« Murray se nasmiješi. »Zapravo«, odlučio je biti otvoren, »pitam se jeste li što u rodu stanovitom poručniku Wellstedu. Jamesu Wellstedu. Iz Indijske mornarice.« Wellsted stariji se začudi. James je otišao iz Londona još kad je bio deran — otada ga nisu niti spomenuli u razgovoru, barem ne izvan obiteljskoga kruga. »Taj je gospodin moj sin«, reče. »Ćuli ste za njega? Mi nismo ništa čuli već nekoliko mjeseci.« »Jesam«, nasmiješi se Murray. »Čuo sam za njega, gospodine Wellsted. Izvolite, sjednite kraj mene. Hladno vam je, zar ne? Poslat ću po čaj ili još bolje, malo ugrijana konjaka. Jeste li za konjak, gospodine Wellsted? Ili možda viski? To je moja slabost. Moj je djed bio Škot i moj dragi pokojni otac smatrao se Škotom, iako se rodio ovdje u ovoj kući, previše kilometara na jugu da bi mogao opravdati takvu tvrdnju. Toddy?« Tapetar kimne svojom prosjedom glavom. Oprezno sjedne na stolac kraj vatre, a Murray pozvoni i naruči piće. Kao da su ga primili poput gosta u kući u ulici Albemarle. Osjećaj je fantastičan! »Radi se o tome«, počne Murray, »da mi je vaš sin poslao vrlo zanimljiv opis svojih putovanja. Kanim ga objaviti.« »Objaviti?« zausti Wellsted. »Pa da«, nastavi Murray. »Strašno zanimljiv putopis, vidite. Opisuje Sokotru — otočić u Indijskom oceanu.« »U knjizi?«
Murray se ne obazire na pitanje. »Vaš je sin veoma talentiran, gospodine Wellsted. Oh, zbilja sam se nadao da ste u rodu. Vidite, kada nađemo vašega sina — čujem da će ga uskoro vratiti s dužnosti na neko vrijeme — Geografsko društvo ga želi vidjeti, a tu su i neka pitanja od članova Doma na koja se ministri nadaju da će moći odgovoriti.« »Doma?« ponovi Wellsted. »Da, gospodine. Parlamenta Njegova Veličanstva. Westminsterske palače.« Uto uđe batler s pladnjem i stavi mirisni toddy kraj gospodina Wellsteda, a zatim pruži jedan Murrayu. Već se naviknuo da gospodin Murray s vremena na vrijeme prima neobične goste, no njegov gospodar još nikada nije popio piće s obrtnikom. Zajedljivo se upita hoće li uskoro posluživati večeru Nedu Spenceru koji dva puta na tjedan dostavlja ribu ili možda naručiti kočiju za Molly Rankin, dimnjačarevu suprugu. Međutim, gospodin Wellsted previše je zaprepašten da bi primijetio batlerovu neuljudnost, a Murraya ona samo dodatno zabavlja. »James se vraća kući — i to zbog svega toga što ste rekli?« »Nadam se, gospodine. Imate zbilja sjajnoga sina.« Wellstedove se ruke toliko tresu da ne želi ni pokušati podignuti čašu, no očajnički mu treba piće. »Tko bi rekao!« kaže, željno zureći u piće, iz kojega se diže oblačak pare. Duboko udahne. »Tko bi rekao! Dječak je uspio! Uspio je! Zamislite vi to!« »U čemu je uspio, gospodine?« upita Murray. Wellsted se pribere. Nije siguran što bi trebao reći, no uvjeren je da je James sada dostojan da se oženi kćerkom barem nekoga lorda, ako ne i nekoga još velebnijega. Sve je moguće čovjeku koji će govoriti u parlamentu i održati predavanje u Geografskom društvu. Taj može izabrati bilo koju djevojku!
»Uspio je u svojoj dužnosti«, nasmiješi se tapetar. »Momak je uspio u svojoj dužnosti! Murray nastavi: »To svakako jest. No nitko ga ne može naći. Čest je to problem s ljudima od akcije. Vrhovno zapovjedništvo u Bombaju kaže da je otišao u unutrašnjost. U pustinju. Dobio je dopuštenje od sultana — prvi je koji ga je ikada dobio. To je poprilična čast. Nadam se da sve bilježi. Ministarstvo ratne mornarice će mu, dakako, platiti smještaj kada se vrati kući. Mislim da jedan visoki časnik ima kuću na Edgware Roadu. Siguran sam da će vam biti drago vidjeti sina.« Wellsted kimne glavom. Da, kuća u ulici Molyneux sada nije ni približno otmjena. James mora živjeti negdje drugdje i graditi ugled kad se vrati u London. Stari napokon uspije prinijeti čašu ustima. »Živjeli, gospodine!« kaže, dok zadovoljno pije. »Ovo su divne vijesti. Divne!« »Da«, složi se Murray. »Želim čuti još toga o vašem sinu, gospodine Wellsted. Želim znati sve o njemu. On je, vidite, prava zvijezda u usponu.« Wellsted cmokne usnama. »Oduvijek je bio perspektivan, to moram reći. Oduvijek se vidjelo da je stvoren za velika djela.« Shvati da je prvi put u životu neopisivo ponosan. Ova je vijest iznad svih očekivanja. Stari je Thomas imao pravo što se tiče djeteta. Zamislite vi to! Wellsted se ne može prestati osmjehivati. Cijeli je život radio na tome, no sada su napokon uspjeli. Mlađa će djeca letjeti na krilima ovoga uspjeha i napokon će svi napredovati za koju stepenicu. Osjećaj je predivan. Momak je uspio! »Hvala vam, gospodine!« zausti. »Hvala vam na ovoj dobrodošloj vijesti!« Murray ne može, a da ne bude zadovoljan vidjevši kako je stari Wellsted sretan. »No«, reče, »sigurno već dugo niste vidjeli sina, pa mi je drago što ste spomenuli da vam ipak
povremeno piše. Vidite, vrlo se veselim što ću osobno upoznati Jamesa, no do tada, hoćete li me vi izvještavati?« Gospodin Wellsted kimne glavom. »Što god želite, gospodine! Što god vas zanima!« Nešto kasnije, Murray raščisti dio svojega radnog stola. Bilo je to uistinu zabavno poslijepodne. Napiše kratko pisamce Georgeu, adresiravši ga na Geografsko društvo, te jedno Williamu Thorntonu Astellu koji je preuzeo ovo pitanje u Donjem domu Parlamenta, sada kada je Townsend mrtav. Ako je suditi prema gospodinu Wellstedu starijem, obitelj neće nikoga osramotiti. Zapravo mu se baš i svidio taj čovjek. Čini se da ima smisla za ono što je prikladno. Prema svemu sudeći, momak je redovito pisao kući. Nije ništa posebno otkrio o poručnikovu karakteru, niti išta zbog čega bi propali njegovi planovi. Murray pozove poslugu i preda pisma koja valja dostaviti. »Pošaljite momka«, naredi, jer ne vjeruje poštanskoj službi po ovakvom vremenu. Zatim naposljetku još jednom uzme pero i izvadi novi list papira.
Poštovani poručniče Wellsted, još Vam jedanput pišem u nadi da će Vas ovo pismo zateći u dobrom zdravlju te da su se vaše ekspedicije u unutrašnjost Arabije pokazale plodonosnima. U očekivanju da je tako upravo i bilo te s obzirom da ćemo Vam uskoro objaviti putopis o Sokotri, nadam se da ćete imati još priča o nedavnim putovanjima koje biste mogli ispričati na sličan način. Kao što znate, vlada sve veći interes za putopise, poglavito one koji sadržavaju detalje kakve časnik poput Vas sa svojim iskustvom geodeta može pružiti. Kao što ćete nesumnjivo doznati prije nego što primite ovo pismo, pozvani ste u London kako biste dali svoje svjedočanstvo pred odborom Donjega doma Parlamenta. Čujem i da Vam se obratilo Geografsko društvo u nadi da ćete sudjelovati u njegovu radu. Nadam se, gospodine, da će Vam putovanje u domovinu pružiti mogućnost da svoje bilješke
o najnovijim putovanjima, koja su Vas, koliko čujem, odvela u unutrašnjost arabijske pustinje s domorodačkim vodičima, pretočite u knjigu. Našim će čitateljima, siguran sam, to biti veoma zanimljivo te se nadam da ćete mi što je prije moguće moći donijeti nešto za njih. Razmišljam o naslovu Putovanje u grad kalifa. Srdačno Vaš, John Murray III. Murray pažljivo preklopi pismo i zapečati ga. Uživao je u ravnoteži u Wellstedovu djelu o Sokotri između znanstvenih i geografskih detalja, te njegovog zanimanja za mjesne običaje. Momak očito zna držati oči otvorenima i ne osuđuje domoroce previše strogo. To je čest problem s Murrayevim dopisnicima — pretpostavljaju svakakve grozne stvari o domorodačkom stanovništvu koje se poslije pokažu sasvim neutemeljenima. Često ne može suditi ni po čemu drugome osim opisima koje mu pošalju. Ovaj Wellsted ima smisla za opažanje te Murrayu rastu nade nakon što je pročitao njegov opis Sokotre. Što li će taj momak napisati o pustinji... No, može se samo nadati. Murray se pita što jedu u unutrašnjosti Arapskoga poluotoka. Koze, zaključi. Nije baš osobito privlačno, no njegova čitalačka publika upravo uživa u takvim stvarima — što je gozba jezovitija, to bolje. Očne jabučice i testisi, prženi u masti. Večeras mu je, koliko je shvatio, žena naručila nekakvu divljač za večeru. Par jarebica koje mu je na dar poslao grof od Salisburyja. Taj je grof, ispada, napisao knjigu i sigurno će ga zamoliti da je pročita i zatim objavi. Ipak, jarebica je jedno od Murrayevih najdražih jela te se nada da je kuhar bio dovoljno dalekovidan da napravi umak s maderom. Otpuhne prašinu s preklopljene omotnice i pozvoni za poslugu. »Ovo«, reče, »može ići sutra ujutro. Za Kraljevsku indijsku mornaricu.« »Da, gospodine!« kaže batler, zahvalan što je gospodar, čini se, prestao sa svojim ekscentričnim ponašanjem na
neko vrijeme. »Pred vratima je momak koji je došao pokupiti stolac. Da ga pošaljem ovamo?« Murray pogleda kroz prozor. Ispred vrata stoji konjska kočija. Polako pada mrak i pale se ulične lampe. »Stolac?« ponovi Murray odsutno. »Ma ne. Otpravite ga. Bila je to samo varka. Uopće ga ne treba presvući.«
Četrdeset i treće poglavlje
Čim
su došli do vode, sve se promijenilo. Dok su Ibn Mohammed i Kasim rođeni za pustinju, ni jedan ni drugi ne znaju mnogo o plovidbi morem te su se oduvijek oslanjali na posade koje su upravljale njihovim brodovima. Ibn Mohammed bi obično prespavao cijelo putovanje, zadrijemao bi u jednoj luci i ustao za obrok kada bi stigli u drugu. Tako Wellsted pa čak i Jessop sa svojim slabašnim tijelom nakon dugog vremena dođu na svoje kada imam napokon pristane na iznuđivačku cijenu za dhangi, jedini brod koji im, čini se, smije prodati. Kasim čestita sam sebi što je u emirovu logoru spriječio Ibn Mohammeda da ubije jedinog čovjeka koji sada zna kako ih za tjedan dana dovesti u Muscat. Na pristaništu, vješto olakšani za deve i većinu novca, otisnu se na putovanje zajedno s plimom. Nervozni zbog koraljnih grebena oko obale, po kojima je ovo područje na zlu glasu, Wellsted i Jessop odluče da će isploviti dalje na pučinu nego što to obično rade domoroci u svojim lađama te da će ploviti ne prema obali nego prema zvijezdama. Južni kurs je lako slijediti, a stabilnim tempom uz pomoć dobrih vjetrova, misle da bi putovanje moglo trajati samo pet dana. Jessop sjedi na pramcu, poput drvenoga kipa, i udiše morski zrak. »Držim te za riječ za guske i puding«, kaže Wellstedu. »Budemo li morali proći kroz Muscat, inzistiram na tome.« »Prijala bi mi guska«, odgovori Wellsted. Imamovo gostoprimstvo tijekom jednoga dana i noći uključivalo je samo prženu ribu i malo riže. Na brodu imaju
malo dvopeka, usoljene ribe, nekoliko svježih naranči i tri neprivlačne bačve kisele vode. Ipak, barem su na pravome putu. Prvi je podlegao Tarik, jedan od slugu. Ujutro drugoga dana na moru, noge su mu otkazale poslušnost te se srušio uz bolan krik, kao da ga je netko ubo nožem, prevrnuvši kipuću kavu i prolivši talog po debelim daskama palube. Kada mu je doktor skinuo džubu kako bi ga pregledao, odmah je vidio da mu je koža posuta gnojnim čirevima te su ostali kriknuli od užasa i stali zazivati Alaha u pomoć. U panici Hamza skoči u more te su ga ostali morali izvlačiti. Dok je sav mokar čučao na palubi, Kasim ga snažno udari. »Predaleko smo od obale da bismo plivali natrag!« zareži. »Budi muško!« Udaljenost od obale sada je nevažna, kao što oba mornara znaju. Čak i ako uspiju doći do obale, nijedna ih luka neće primiti ako je na brodu zaraza. »Svi ćemo umrijeti!« poviče Hamza. I baš kao da je htio dokazati kako ima pravo, upravo on sljedeći oboli, zajedno s Jusufom. Tijekom poslijepodneva, upali su u jak delirij te su se ubrzo kupali u znoju. »Groznica će ih ubiti. Tijelo ne može podnijeti ovu vrućinu«, reče Jessop hladnokrvno dok pomaže očistiti bljuvotinu i mokraću s palube. »Barem će biti brzo, osim ako im vrućica ne popusti.« Očisti bolesnike slanom vodom i pokuša umiriti histerično urlanje dok se trzaju i grče. Velike boginje mogu biti užasne i grozno je slušati bolne krikove oboljelih iako su oni rijetko pri svijesti. Hamza recitira duge odlomke iz Kurana, no Tarik viče, na mahove pada u delirij, a u svojim lucidnijim trenucima između bolova preklinje smrt da ga uzme. Na kraju počne tako cviljeti da ostali na brodu ne mogu spavati. Jessop je veoma svjestan kako je teško kada čovjek dugo umire. Uvijek je bio milosrdan prema bolesnicima i
potpuno jednako je postupao prema malome od palube kao i prema admiralu. Međutim, kada su u prošlosti pacijenti zazivali smrt, on je smatrao da su slaboga karaktera. Nakon što je i sam tako patio, izgradio je senzibilitet — produbio svoju sposobnost razumijevanja. Nije slabost odustati. Shvatio je da se to može dogoditi svakome, jer nemoguće je boriti se sve vrijeme, a bol, bolest i poniženje mogu shrvati i najodvažnije ljude. Prvi je umro pobožni Hamza. Dok se sunce dizalo, a zdravi odmotavali prostirke za molitvu, Wellsted i Jessop bacili su njegovo mrtvo tijelo preko palube. Dok sluge koji to još mogu padaju ničice u iskrenoj molitvi, kraj doktora se pojavi Kasim i pozove ga na pramac. Ibn Mohammed, za kojega je Kasim najprije mislio da jednostavno spava, zapravo je cijelu noć proveo bolestan. »Odnio sam mu kavu«, kaže Kasim, »i onda sam vidio. Morate mi reći što da radim.« Nakon kratkog pregleda, doktor naredi da ga očiste hladnom morskom vodom, kao i ostale. Jessop ne vjeruje u puštanje krvi bolesnicima. To je, uvijek kaže, kao da iz arsenala uzimate municiju kad je rat u punom zamahu. Njegovi su pogledi revolucionarni, no temelje se na opažanjima. On krv pušta samo kao mjeru prevencije, a ne kao lijek. »Više ne možemo ništa učiniti osim pokušati spustiti temperaturu«, kaže odrješito. Kasimovo se lice skameni. »Koliko će muškaraca ovo preživjeti?« prošapće. Jessop slegne ramenima. »Polovica će umrijeti. Najmanje. Budući da smo ovako zarobljeni na moru, možda i više.« »Snažan je«, istakne Kasim. Doktor stavi ruku na Kasimovo rame. »To će pomoći«, kimne glavom.
Jusuf je umro nakon podneva, potočić krvi iz nosa zamrljao mu je vrh džube kad je preminuo, a da tijekom cijele bolesti nije nijednom zajauknuo. Nakon što su ga bacili preko palube, Wellsted upita doktora na engleskom kako ga Arapi ne bi razumjeli. »Svi će oboljeti, zar ne?« Jessop kratko kimne glavom. »Najvjerojatnije. Ili gotovo svi.« »A mi?« »Imuni smo. Ipak, postoji mali rizik, no neznatan je.« Uslijedi trenutak šutnje. Wellsted se ne usuđuje postaviti pitanje, no s obzirom na ovo što se događa, ne mora. Doktor ga razumije. »Zbog bolesnika moram poduzeti sve potrebne mjere, stari«, kaže Jessop veselo, citirajući Hipokratovu zakletvu. »Ne mogu napustiti ove ljude kada trebaju medicinsku pomoć.« »Samo sam se pitao«, reče Wellsted. »Prošli smo sav taj put da te spasimo, a ti se sada izlažeš riziku...« »Za mene je rizik manji nego za bilo koga od njih. Ubili bi nas, zar ne? Da je obrnuto.« Wellsted ugleda Kasima koji je nagnut nad Ibn Mohammedom kod pramca. »Možda«, reče. »No spasili su mi život stotinu puta. Čuvali su me u pustinji. Bez njih bih bio mrtav.« »Naravno«, Jessop shvaća. Treći dan bolesti je turoban. Oni koji još nisu oboljeli gotovo se neprestance mole, njihove su prostirke za molitvu stalno na palubi. Alah Akbar! Alah Akbar! Cijelo to vrijeme Jessop i Wellsted čiste oboljele i pomiču ih da budu stalno u hladu koji baca veliko jedro. Na pramcu Kasim ne dopušta da se itko brine za Ibn Mohammeda osim njega. Šapuće svom pacijentu u uho, iako je ovaj u komi. Wellsted ne čuje što mu Kasim govori, no do večeri je Ibn
Mohammed jedini ostao na životu od oboljelih, a Tarikovo su tijelo već predali dubinama. Doktor ga još jedanput pregleda. Čirevi su posvuda po tijelu, tijelo mu je istočkano žutim prištevima i grči se od boli i groznice. »Zajedno smo odrasli«, šapne Kasim Wellstedu. »U Muscatu?« »Da. Zajedno smo naučili jahati. Učili smo loviti. Kad mi je otac umro, njegov me otac prihvatio kao svojega.« *** Dugo nakon ponoći Wellsted se probudi, spavao je naslonjen na jarbol. Na trenutak pomisli na Zenu i ponada se da je na sigurnome. Možda bi bilo najbolje da ipak nije krenula na istok. Provjeri kako je Jessop koji spava kraj njega. Zatim poručnik ustane i ode do bačve da popije malo vode. Uzme samo gutljaj — jer moraju je štedjeti, sada će teško doći do nove. Kad se okrenuo, ugledao je Kasima, nagnutog nad Ibn Mohammedovim tijelom. U mraku, trgovac robovima uzdahne. Njih dvojica razgovaraju. »Smrt ne bi trebala biti ovakva. Muškarac bi trebao zazivati Alaha. Trebalo bi biti nekakvoga dostojanstva«, šmrca Kasim. »Tako je kako je.« Ibn Mohammed je praktičan kao i uvijek. »Alah nikada nije učinio ništa za mene. Nikada. Ti si moj brat«, zapinje mu dah. »Ti ćeš uvijek biti moj brat.« Kasim poljubi Ibn Mohammedove obraze pune gnoja. Wellsted se odmakne. Ovo je previše intimno. Nekoliko trenutaka poslije začuje potresno plakanje i shvati da Ibn Mohammeda više nema. Neko vrijeme ostavi Kasima da plače na miru, a kada se pribrao, Wellsted se pretvara da se tek probudio. »Jako mi je žao«, kaže, nagnuvši se da pregleda truplo. Na mjesečini Ibn Mohammed je već blijed. Kasim se primi za nož koji mu visi o remenu. »Ubit ću te ako ga pokušaš baciti preko palube!« zakune se. Wellsted ustukne. »Ali to nije sigurno... Zar Kuran ne
zahtijeva brzi ukop?« »Bit će pokopan u Muscatu, okrenut prema kabi!« zareži Kasim. Ujutro Kasim dopusti Wellstedu i Jessopu da natope tijelo slanom vodom za koju doktor kaže da je bolja od ničega u odgađanju neizbježnog raspadanja. Kasim omota Ibn Mohammedovo tijelo crnim pokrovom načinjenim od njegove džube tako da ne moraju gledati njegovo lice, a zatim ga odnese na drugi kraj broda i okrene prema kabi u znak poštovanja, ili barem otprilike s obzirom da se lađa stalno kreće. Promrmlja nekoliko riječi molitve te izvadi svoj handžar i stane stražariti. »Sve nas izlažete opasnosti dok ga držite ovdje«, doktor ga pokuša urazumiti, no u svojoj tuzi, trgovac robljem ne želi slušati. »Neću da ga bacite preko palube kao prljavoga roba!« zaprijeti. »Pokopat ću ga u zemlju, kako valja. Ubit ću vas ako ga pokušate pomaknuti!« Jessop se povuče da bi popio kavu i pojeo dvopek kao da su ga poslužili u njegovu klubu. Sudar ima blago povišenu temperaturu, ali nema čireve. Odbija pomoć, vjerujući da će još više oboljeti ako se preda u doktorove ruke. Doktor se pokuša odmoriti. Neko vrijeme neće trebati nikoga liječiti, no opasnost nije prošla. Za velike boginje inkubacija može trajati tjedan dana, pa i više. »Više ne želim mrtve — zanimaju me oporavci. Nisam baš bog zna kakav doktor ako nijedan ne preživi, zar ne?« reče. No ne preostaje mu ništa drugo nego čekati da bolest prođe. Časnici provjeravaju zalihe. Ostalo je nešto hrane, no vode nema ni približno dovoljno. »Morali bismo biti u karanteni barem sedam dana bez daljnjih žrtava prije nego što pristanemo u luku«, naredi
Jessop. »Do tada ćemo umrijeti od žeđi!« reče Wellsted. »Moramo pristati.« »Pričekajmo jedan dan«, odgovori Jessop. »Imamo dovoljno vode za jedan dan. Ako se nitko više ne razboli, morat ćemo riskirati.«
Četrdeset i četvrto poglavlje
Ormsby
stražari na palubi broda Psyche. Jedino na noćnoj straži čovjek ima dojam kako je sasvim sam na brodu, a s tamom dolazi i svježiji zrak. U klimi kao što je ova, svaki je povjetarac upravo ono što bi Ormsbyjev presvijetli djed nazvao nebeskim blagoslovom. No prema Ormsbyjevu iskustvu, u Perzijskom zaljevu čak i u najcrnjoj studenačkoj noći zrak je uvijek u najmanju ruku blag, a onih večeri kada bjesni oluja, klima je i dalje tropske prirode čak i ako kiša pljušti, a vjetar fijuče. Međutim, večeras je voda mirna kao u jezercu u parku St. James gdje je nekad puštao svoj brodićigračku. Izvuče svoju srebrnu pljosku iz džepa i povuče gutljaj. U Bombaju je uzeo nove zalihe te sada među svojim stvarima ima skriven viski. Ovih je dana kadetu indijsko svijetlo pivo preslabo, a standardni rum previše sladak. Njegov se ukus okrenuo žestokomu piću, a viski se pokazao njegovim najdražim pićem. Čini se da najbolje klizi. Prošli je mjesec navršio četrnaest godina. Obitelj mu je povećala džeparac što je proslavio kupivši mali sanduk viskija Strathspey. Već je popio gotovo pola. Položaj na Psychi je, razmišlja on, mnogo ugodniji od onoga na Palinurusu. Oslobodio se kapetana Hainesa. Iako svi brodovi slijede istu strogu rutinu, kapetanova se ćud odražava na moral posade. Psychom zapovijeda natporučnik Denton pod kojim je mnogo zabavnije služiti. Denton
čvrstom rukom vodi brod, no pravedan je i dobroćudan. Postao je mentor kadetima. Ormsby je siguran da će poručnik uskoro biti promaknut — kapetan Denton zvuči baš dobro — a kada se to dogodi, bit će promjena u cijeloj službi, jer kada se uzdigne poručnik, mora se uzdići i pokoji kadet. Nakon što je pomogao u zarobljavanju francuske škune pod Hainesovim zapovjedništvom, Ormsby zna da dobro kotira, premda je prilično mlad, te se nada da mu se smiješi promaknuće. Kadet zaškilji u tamu. Na horizontu ugleda nešto što izgleda poput zvijezde padalice. Posegne za mjedenim dalekozorom i prisloni ga na oko. Svjetlost je bijela, prenisko je u odnosu na površinu vode da bi pripadala ikojem europskom brodu, no teško da pripada i mjesnim plovilima jer Arapi su noću uglavnom usidreni. Ipak, jasno razabire kretanje. Radi se o malenom brodu s jedrom, to je sigurno. Iznenada, svjetlo se ugasi. Ormsbyju zapne dah. Bolje spriječiti nego liječiti, slegne ramenima i pozvoni na uzbunu koja će probuditi posadu. Ugasiti svjetla je, prema kadetovu iskustvu, premda prilično ograničenom, rijetko častan čin, te Psyche za vlastitu zaštitu smjesta pogasi svoja. Denton se probudi i pospano stigne na zapovjednički most, navlačeći putem kaput. Zapovjedi da bude tišina te posada čeka na palubi, sasvim ukipljena i sluša ne bi li čula bilo kakav zvuk prema kojem bi mogli prepoznati tajanstveni brod. Nema ničega — samo škripanje Psychinog drva dok lađa održava svoj položaj na moru. »Siguran si da je bio u tom smjeru?« šapne Denton. Ormsby kimne glavom. »Da, gospodine!« odgovori. Možda jest pijan, no otkrio je kako može, pod uvjetom da je pri svijesti, procijeniti stupanj unutar jedne decimale i bez pomoći ikakvih instrumenata izračunati neke od lakših matematičkih jednadžbi koje su potrebne za upravljanje brodom. Štoviše, od nekoliko čašica viskija postaje bistriji.
Ova prirodna inteligencija prikrivat će Ormsbyjev alkoholizam cijeli njegov život, a lakouman stav koji ide ruku pod ruku s unosom alkohola svaki božji sat priskrbit će mu glas srčana borca čiju odvažnost Indijska mornarica rado nagrađuje kod svojih časnika. Za manje od deset godina bit će kapetan. Denton mu već sada vjeruje. »Uzmi čamac i pet-šest ljudi. Naoružaj sve, Ormsby, no ne pucajte ako ne budete trebali. Samo istražite koji se to vrag događa. Predaleko smo da bi se taj brod samo usidrio preko noći. Arapi to ne čine s trgovačkim brodovima, a pogotovo ne s ribarskima. Možda su to Francuzi na izvidničkoj misiji. Pokušaj čuti kojim jezikom govore. Budite sasvim tihi i nadasve oprezni.« Ormsby se odmah dade na posao. Dok prolazi palubom, povuče ljude koje želi povesti na zadatak, te u vodu spuste čamac na vesla. »Ne pokazujte se osim ako ne upadnete u nevolju. Zapalite svjetiljku ako želite da dođemo po vas«, obeća Denton. »Zapalite dvije i podignite ih ako želite da otvorimo vatru.« S time salutira i zauzme mjesto za kormilom kako bi stražario. Ormsby uzvrati pozdrav i skoči preko palube. Ovo je baš pustolovina kakvoj se svaki kadet nada u ovo doba nakon ponoći. Pomisao da odveslaju u tminu uzbudljiva je, a ako uspiju zarobiti još jednu francusku lađu, dobit će dvostruku novčanu nagradu. Muškarci spuste vesla u vodu i otisnu se. Što se vremena tiče, večeras je savršeno — posve je mirno, a valovi su gotovo neprimjetni, pa je lako veslati, a tihi šapat dovoljan je za davanje naredbi. Ormsby upravlja čamcem u smjeru u kojem je zadnji put vidio svjetlost i željno iščekuje da spazi sjenu broda. Oči su mu se naviknule na prepoznavanje brodova u tami, kao što zna uočiti obalu kroz gusti oblak. Kada je ocijenio da su prešli pola puta, začuo se zvuk zviždaljke. Jeziv je to poziv, no Ormsby se
naglas nasmije. To je zviždaljka engleskog vođe palube. Obična uzlazno-silazna melodija koju je čuo sto puta. Naredi svojim ljudima da prestanu veslati. To je rizik, no zvuk zviždaljke ga je osokolio. Francuski su signali drukčiji, a zvuk zviždaljke tako je neobičan pokušaj komuniciranja, tko bi to mogao biti nego njegovi kolege? »Hej vi! Jeste li mornaričko plovilo?« poviče naslijepo. Tišina. »Jeste li jedan od brodova Njegova Veličanstva?« zadere se Ormsby. »Ormsby? Jesi li to ti?« začuje se povik na udaljenosti od dvjestotinjak metara. Glas je poznat i autoritativan, no kadet ga ne može smjestiti. »To je jedini vražji poziv koji znam odzviždati bez, no, zviždaljke. Ne približavaj se. To želim reći. Ne približavaj se.« »Tko je to? Reci tko si!« Vesla pljusnu u vodu. »Ne približavaj se, čovječe! Stani! Zaboga! Koliko je ljudi s tobom?« »Šest, gospodine.« »Na kojem brodu služiš?« »Na Psyche, gospodine. Pod poručnikom Dentonom.« »Onda se vrati na Psyche, Ormsby, i reci Dentonu da nas zaobiđe. U karanteni smo.« »Ali«, Ormsby pita prvo što mu padne na pamet, »zašto niste jednostavno podignuli zastavu?« Začuje se kako je netko prasnuo u smijeh. »To je duga priča, sinko. Nemamo zastava. Na domorodačkom smo plovilu. I nismo znali tko ste vi.« »Smijem li se ukrcati?« »Ne osim ako ne želiš oboljeti od velikih boginja. Jesi li siguran da su svi na Psyche imuni?« U malenom čamcu mornari se počnu meškoljiti, a čamac se stane nesigurno ljuljati na vodi. Mornari su praznovjerni i
u najmanjim sitnicama, a ovo je stvarna i velika prijetnja. Oko polovice ih je cijepljeno, dakako, no mnogo manje ih vjeruje kako je mala ogrebotina koju su primili na ruci stvarna zaštita. Povremeni slučaj imuniziranoga mornara koji umre u agoniji raspiruje glasine u potpalublju te su mornari istinski prestrašeni. Sigurno je da se bolesti na brodu šire brzinom kojom se vatra širi suhim raslinjem. Ormsby strogo pogleda mornare koji su mnogo stariji od njega. Posjeduje prirodni autoritet, a kazna za oglušivanje na zapovijedi čak i najmlađega časnika je drakonska. Mornari se odmah priberu. »Potpuna imunizacija nije vjerojatna, gospodine. Udaljit ćemo se. Možemo li prenijeti kakvu poruku u vaše ime?« »Samo moli za nas. Već su nam umrla četvorica mjesnih saveznika. Kad se vratiš u Bombaj, reci im da su Wellsted i Jessop živi. Uplovit ćemo u Muscat kada to bude sigurno — sa svima koji prežive.« Ormsby je osupnut. U menzi i za kapetanovim stolom časnici su često pili u Wellstedovo, Jessopovo i Jonesovo ime, a da niti jednom nisu očekivali da će ih ikada više vidjeti. No to je poručnikov glas — sada ga se sjeća. »Uspjeli ste, gospodine! Uspjeli ste, Wellsted!« Ponovno se začuje smijeh. »Nisam još, Ormsby! A Jones je umro prije nego što smo izašli iz pustinje. I to im reci u Bombaju. Trebalo bi nam biti dobro jer Jessop i ja smo cijepljeni, a doktor se oporavlja nakon svih muka koje je proživio. No ne možemo prepustiti ove ljude sudbini, a dakako, mogli bismo i prenijeti zarazu ako prijeđemo na vaš brod. Otići ćemo u Muscat kada bude sigurno — to nam je najbliža luka.« Na dhangiju Wellsted pogleda Jessopa u tami i doktor kimne glavom. Složili su se da moraju ostati. U mraku nisu bili sigurni približava li im se francuski ili engleski čamac. Sada kada su sigurni da je prijateljski, odbijanje pomoći je nešto sasvim drugo od puke hipotetske rasprave što bi
mogli učiniti ako se pruži prilika. Dakako, Psyche će ih pokupiti ako inzistiraju, no nema šanse da bi dopustili Arapima da se ukrcaju na brod jer to je previše riskantno, a ne služi pomorskim interesima Njegova Veličanstva. »Potpuno ste sigurni da želite ostati?« Wellsted provjeri s doktorom uza zvuk veslanja koji dopire s Ormsbyjeva čamca stotinjak metara dalje. »Ovo vam je spas ako ga prihvatite.« Uslijedi tišina — tek trenutak. Kasim ih promatra iz sjene — ne razumije niti riječ razgovora, no to ne utječe na doktorovu odluku. »Da, siguran sam!« Jessop ni ne trzne. »Potpuno! Moja je dužnost ostati i pomoći ovim ljudima.« Poručnik duboko udahne i ponovno podigne glas. »Vrati se na brod, Ormsby! Prije nego što se predomislimo! I pošalji nam vode. Trebamo vodu. Ne možemo pristati u luku da obnovimo zalihe.« Na Psychi Denton odluči da moraju nastaviti plovidbu. Vjeruje Wellstedovoj i doktorovoj prosudbi jer ih obojicu dobro poznaje. Iako je četiri godine stariji, bio je kadet s Wellstedom kada je stigao u Bombaj kao blijedi, žgoljavi dječarac. Također, poznaje doktorovu obitelj u Lancashireu. Osobito mu je draga Jessopova sestra Sarah. Ona prekrasno pjeva i igra remi poput prave vragolanke i to za tako visoke uloge da bi mnoge vojvotkinje izgubile hladnokrvnost za istim stolom. Ostaviti ih u malom brodu dok zaraza bjesni za njega nije jednostavna odluka. Denton je dobar čovjek i povodi se za savješću u svemu što čini. Osim toga, kada sljedeći put bude u domovini na dopustu, susrest će Saru za koju zna da nije mimoza. »Oh, Bože moj!« promrmlja u pola glasa dok povlači Ormsbyja i njegove ljude na palubu. Ormsby prepriča razgovor, a poručnikove oči zvjeraju. Siguran je da sir Charles Malcom ne bi mario za Hipokratovu zakletvu radi zaštite pustinjskih Arapa ili za odanost koju Wellsted osjeća prema ljudima koje je
mornarica platila. Kraljevska indijska mornarica treba svoje časnike i liječnike kako bi služili njihovim interesima. Mora biti oprezan kada bude pisao o ovome u izvješćima i pobrinuti se da se doima kako su na njihovu odluku utjecali isključivo medicinski razlozi. No svejedno će poštovati njihovu odluku. »Bog vam pomogao!« vikne u tamu i naredi da se čamac usidri i ostavi napunjen bocom ruma, dvjema bačvama vode, nešto dvopeka i usoljenim goveđim butom. Na sve to stave upaljenu svjetiljku kako bi lako našli zalihe te zatim Psyche glatko nestane u noći. Hrana i voda itekako su dobrodošle. Jessop sada skrbi samo za jednoga bolesnika. Hasan je te večeri obolio i srušio se. Otad se nije pomaknuo niti ispustio glasa, no još diše. U međuvremenu Ibn Mohammedovo truplo, još omotano crnom tkaninom, počinje zaudarati, čirevi na koži su pobijeljeli te su čvrsti kao kamen, a kada su podigli njegovu džubu kako bi mu kožu namočili morskom vodom, primijetili su da su mu usne crne. Kasim nije rekao bijelcima kako i on osjeća da ga bolest polako obuzima. U preponama i na prsima osjeća svrbež, a u trbuhu začetak tupe boli. Siguran je da će preživjeti. Nakon što je Psyche ponovno upalio svoje svjetiljke i nestao prema sjeveru, koža mu gori, a udovi mu se trzaju. Kada je brod sasvim nestao i kada su pokupili zalihe, doktor primijeti da Kasim ne može usredotočiti ni misli ni pogled. Alah nije uvijek milostiv, no Kasim se nada da je mudar. Suočen s takvim kušnjama, čovjek sve preispituje. Povuče se na krmu i legne kraj Ibn Mohammedova tijela, nadajući se da će spavati, no umjesto toga niz obraze mu poteknu suze. Drago mu je da je noć mračna i da ga nitko ne vidi. »Evo!« kaže Wellsted, došuljavši se po palubi i dodajući svježe napunjenu mješinu trgovcu robljem. Kasim je uzme iz njegovih ruku, a da ga ni ne pogleda.
Ne želi da bijelac primijeti kako su mu obrazi vlažni. »Sukran!« uzvrati. »Ti znaš što valja činiti u pustinji. Ja znam što treba činiti na moru«, nasmiješi se Wellsted. Kasim popije vodu. »Doktor kaže da ti nije dobro, prijatelju.« Kasim uzdahne. »Neću umrijeti«, reče jednostavno. »Neću umrijeti.« Netko mora i preživjeti bolest. »Brinut ćemo se za tebe najbolje što možemo.« Kasim se zagleda u bijelčeve oči. »Pazi na Ibn Mohammeda i mene, prijatelju«, reče. »Ako odem s njime, morate nas pokopati. Odvedite naša tijela u Muscat. Obećaj mi to.« »Možeš mi vjerovati«, uvjeri ga Wellsted. Misli iskreno. Plovidba na jug u poručniku budi podvojene osjećaje. Wellstedu se čini da mu žilama teče snažna kava, a da mu srce kuca u ritmu bubnja dumbek. Suha pustinja vratila ga je u život. Pita se gdje je Zena. Svim se srcem nada da je dobro. Za novog obraćenika u tajnama ljubavi ovo putovanje kao da je samo neka neobična međuigra. Zapravo je bolje što ona nije s njime. Ne bi imala izgleda preživjeti ovu smrtonosnu bolest. Naći će je ponovno, siguran je u to.
Negdje je na sigurnome, kaže sam sebi. *** U zoru Kasim već bulazni. Jessop ga polijeva slanom vodom kako bi mu ohladio kožu. Dok plove prema jugu, dvojica preostalih beduina koji su izbjegli zarazu nastavljaju se moliti više puta na dan nego što Alah zahtijeva. Razvuku svoje prostirke na palubi i zvuk njihovih glasova stvara pozadinski žagor od trenutka kada sunce izađe do trenutka kada zađe. Doktor im zapovjedi da operu palubu dok on liječi Kasima morskom vodom. Wellsted postavi jedro tako da uhvate najviše vjetra.
»E pa, učinili smo sve što možemo, više ne možemo ništa.« Jessop ispere ruke u kanti morske vode dok sunce zalazi. Wellsted sjedne kako bi s njim pojeo usoljeno meso i zadnje preostale naranče. »Ako se do sada nismo razboljeli, ni nećemo, a ako budu imali sreće, neće ni oni«, pokaže Jessop na preostale muškarce, koji još uvijek mole u mraku palube. To su veoma dobre vijesti jer bit će vraški teško upravljati brodom ako na njemu živi ostanu samo dvojica bijelaca. Sluge čas pjevaju, a čas mrmljaju molitve, trzaju se poput sufijskih mistika, koje bi u normalnoj situaciji a priori prezirali. Doktor zagrize zalogaj mesa i s užitkom ga žvače dok daje prognozu. »Večeras ćemo znati za Kasima. Nijedan od njih nije dulje preživio delirij. Imaš li pojma koliko smo udaljeni od Muscata?« Wellsted slegne ramenima. U zbrci je izgubio orijentaciju, no zna da se može lako snaći — jednostavno mora slijediti obalu i ići prema jugu. Nebo je vedro i lako se može odrediti položaj prema zvijezdama. Dhangi nije loše plovilo s obzirom na njegovu tonažu. Jednomu mornaričkom časniku nije teško upravljati njime. Bilo bi i ugodno da nema mrtvih. »Tri dana?« pretpostavi poput beduina, učinivši pokret rukom da bi naglasio kako samo pogađa. »Dobro je to putovanje«, odvrati Jessop, s rukom na srcu, jer tako bi postupili beduini. »No bolje bi ti bilo da izvadiš instrumente iz bisaga«, reče. »Trebali bismo provjeriti uobičajenim načinom. Haines bi inzistirao.«
Četrdeset i peto poglavlje
Mali otok Rafeen poznat je pod imenom Ruža jer se njegovo kopno poput pješčanih latica pruža u vodu u obliku toga cvijeta. Tri nasipa povezuju otok s kopnom istočno prema Manami. Stoga ga je lako braniti u ovoj često veoma nemirnoj regiji, pa ga je obitelj Al Khalifa mudro izabrala za svoju prijestolnicu te kao bazu za sve trgovačke pothvate. To je njihovo uporište već dvadeset i pet godina te će upravo iz tog razloga vlast te obitelji u ovoj regiji trajati još više od stotinu godina — što je veoma dugo u području gdje se granice žestoko osporavaju i sklapaju se složeni plemenski savezi. Kao i na bilo kojem otoku, većina ljudi ima svoj čamac. Pristup nasipima u različito doba godine može biti neizvjestan, a ako bjesni oluja čak i nemoguć, pa iako Ruža cvjeta blizu kopna, svi su otočani ribari, jer nema smisla putovati čamcem, a usput ne baciti mrežu. U ovo doba godine nema oluja. More je uspavano, duboko plavetnilo obrubljeno je blijedim plićakom koji se širi iz svijetlih dina boje pijeska što vode do naselja u središtu. Niske, bijele građevine uspinju se blagim nagibom, koji krase palme. Izgleda kao da ste u raju. Otok se nalazi nešto južnije od mjesta na kojem je Zena počela svoje putovanje i do njega je stigla nakon otprilike tri tjedna putujući s jedne ribarice na drugu, spuštajući se krivudavom linijom prema Muscatu. Dodatni par ruku uvijek je dobrodošao, te je brodovi vrlo rado uzimaju u službu i
povezu dio puta, a zatim predaju sljedećoj posadi kojoj je baza bliže njezinu odredištu. Da je Zena uistinu rob u potrazi za svojim gospodarom, uživala bi u ovoj pustolovini. Svi su bili veoma ljubazni prema njoj na ovom putovanju prema jugu, a i plovidba je sama po sebi očaravajuća. Vrlo je zanimljivo izračunati najbolji kut pod kojim treba razapeti jedro kako bi se uhvatilo povoljan vjetar, a za vrijeme putovanja brodom naučila je raditi u ekipi što prije nikada nije iskusila. Zeni se plovidba čini poput letenja, plesanja i vođenja ljubavi u isti mah. No uvijek postoji opasnost da je otkriju, pa tijekom dana neprestano budno pazi, a noću spava tek na prekide, stalno je na oprezu. Nekoliko je puta za dlaku izbjegla da je razotkriju. Kao one noći uz vatru nakon njezine prve ribarske ekspedicije, kad joj se dječak od kojih četrnaest godina veselo bacio u zagrljaj. Očito nije prepoznao da je tijelo koje je spontano zagrlio sasvim različito od njegova. Zena ga je snažno udarila šakom. »Nisam ti htio učiniti ništa nažao, Malik«, objašnjavao joj je dječak, gledajući je izbezumljeno svojim smeđim očima dok mu je iz nosa kapala krv. Ljudi na Arapskome poluotoku vole se dodirivati — mladići još i više. Zena nije znala što bi rekla, samo je prošaptala ispriku dok joj je srce lupalo i dodala mu komad tkanine da zaustavi krvarenje. Zbog tog se događaja otad o njoj govori kao o teškoj osobi, ali ipak dobrom radniku. Najveći joj je problem paziti da se ne smoči. Ribari svako malo skaču u vodu i prskaju se iz zabave. Na svakom je brodu pitaju zna li roniti i ona svaki put odgovara niječno. Jedan joj je muškarac ponudio da će je naučiti te ga je jedva uspjela uvjeriti kako to nije vrijedno truda. Jedna je stvar kloniti se lakrdijanja, no nemoguće je izvlačiti mreže, a da se čovjek ne smoči. Jednom je izgubila ravnotežu i preko pramca pala u vodu, zadnji se čas uhvatila za kuku pričvršćenu za bok broda, tako da se smočila samo do
bedara. Sva izbezumljena, uspjela se povući na brod. Njezin tanki dišdaš bio je sasvim mokar, noge su joj se jasno vidjele. Pamučna se tkanina brzo osušila na suncu, no sram i strah još su je dugo potresali. Nije se usudila niti pomisliti što bi se dogodilo da je cijela pala u vodu i da su joj vidjeli poprsje. Još gore, stalno se brine što će biti ako dobije mjesečnicu, iako je zbog straha koji ju je stalno putem držao, do sada nije imala. Samo jedna pogreška bila bi dovoljna. Obična zabuna u govoru mogla bi odati da je žena, ako padne, dišdaš bi joj se mogao zadići i otkriti istinu, dovoljno da je morska voda zapljusne na nezgodnome mjestu i putovanje bi za nju postalo nemoguće. U jednom ju je selu neki džepar pokušao opljačkati. Bio je vješt i većina ljudi ne bi primijetila njegove spretne prste dok im prekapaju po odjeći, no Zena je bila na oprezu. Izvukla je svoj handžar i on je pobjegao. Što je dalje putovala, to je više vjerovala da će stići na odredište. Došla sam sve do Rafeena, kaže ona sama sebi. Stići
ću u Muscat ako me sreća posluži. Sada, na kraju dana, jede s ostalim ribarima kraj pristaništa. Varivo je skuhano od riba koje se ne mogu prodati jer su premale ili oštećene. Usprkos tome, jelo je ukusno i Zena komadićem kruha zahvaća sočne zalogaje i oblizuje usne, uživajući u okusu mekanog bijelog ribljeg mesa. Još se sjeća mjeseci koje je proživjela na devinu mlijeku i kavi pa joj se svaki obrok plodova mora čini posebni i savršeno ukusnim. Dok je putovala pustinjom, smjela je jesti tek nakon svih ostalih jer je bila samo robinja. Gotovo svake večeri kada bi na nju došao red, u loncu bi ostale samo masnoća, kosti i hrskavica. Ovdje ima više jednakosti. Ribari jedu zajedno, pa može dobiti jednako dobre komade ribe kao i ostali. Svi su iscrpljeni jer rano počinju s poslom, čak i prije nego što izađe sunce. Nije lako vaditi mreže. Zena je primijetila da su joj ruke veoma ojačale zadnjih tri ili četiri
tjedna. Sada je dobila mišiće od razapinjanja jedara, bacanja mreža i nošenja košara punih različitih vrsta ribe s ribarskih brodova do mjesta gdje se prodaju. To joj je pomoglo da izgleda kao muškarac. Nakon što su njezini sudruzi završili s jelom, Zena gleda kako pristanište nestaje u ravnoj širini svjetlucave vode. Još malo i sunce će zaći. Zena ispije čaj od metvice i ustane, bosonoga se uputi šljunčanim puteljkom kako bi promatrala horizont. Čovjek koji je za večerom sjedio uz nju slijedi je. »Malik, želiš ići u smjeru Muscata?« upita. Već je četiri dana ovdje i u svakoj prilici pita kako može doći do prijestolnice. Zena kimne glavom. Ne može se sjetiti njegova imena jer jedni druge zovu »bratom« i »prijateljem«. Budući da je na jednome mjestu samo dan ili dva, glupavo je uopće pitati. Nakon dana provedena na moru, nekako joj se čini nepristojnim ne znati im imena. Muškarac se nasmiješi i otkrije razmake u nizu svojih zubi. »Mogao bih ti pomoći«, kaže. »Moj rođak ide onamo. Polazi za dva dana. Možeš ribariti s nama do tada.« Naišla je na mnogo ljubazne neimenovane braće na svojemu putu niz obalu. Činilo joj se da im treba uzvratiti jedino svojim radom, molitvom u pravom trenutku i spravljanjem čaja od metvice. »Hvala, prijatelju. Mogu li upoznati tvojega rođaka? Kakav ga posao nosi u Muscat?« Muškarac slegne ramenima. » Odvest ću te u njegovu kuću«, reče. »Dođi.« U podnožju brda nalaze se trgovački stolovi i malene trgovine gdje ljudi trguju pod klimavim nizom onoga što su nekoć bili baldahini različitih boja, a sada su na vrelome suncu izblijedjeli do jednoličnog sivila. Raštrkane jednokatnice iskoristile su hlad pod drvećem. Koze su vezane za pokrajnja vrata. Jedna usamljena deva leži i preživa do mazge šarene dlake. Zena i njezin sudrug opušteno ušeću u polumrak. Dok se uspinju, kuće postaju
sve veće, najprije se pojavljuju dvokatnice, a pri vrhu kuće su sagrađene oko niza dvorišta. »Moj rođak radi ovdje«, kaže ribar ponosno. »Radi za samoga Al Khalifa!« Kroz vrata uđu u dvorište, preplašivši kokoši koje počnu uznemireno kokodakati. Zatim je uvede kroz širom otvorena stražnja vrata te uđu u malenu kuhinju gdje sidi robinja miješa nešto u loncu iz kojega se prema stropu diže para u gustim oblacima. Prostorija se doima mračnijom od sumraka, a u zraku se osjeća miris čilija. »Moj rođak putuje u Muscat za svojega gospodara«, povjeri joj muškarac. »Znaš ribariti i složiti jedro pa će te povesti sa sobom, siguran sam u to.« Kimne kuharici i zatim pođe dalje. »Dođi, dođi«, pozove Zenu. Zena ga slijedi puteljkom te stanu pred teškim drvenim vratima. Muškarac zastane, pokuca, a zatim se začuje glas koji ga pozove da uđe. Unutra je debeo čovjek koji nimalo ne sliči ovom ribaru, sjedi okružen poklopljenim glinenim posudama, hrpama smotaka pergamenta i pera za pisanje, kamenom tintom, svinutim mjedenim ukrasima i velikom gomilom tkanina. Gore tri svjetiljke, postavljene u razmacima po zidovima, a prostorija zaudara po ustajaloj kavi. »Ah, rođače!« debeljko skoči na noge s neočekivanom gipkošću te pohrli k ribaru, oduševljeno ga poljubi u obraze tri puta. Njih dvojica veselo potapšaju jedan drugoga po leđima. »Ovo je Malik«, reče muškarac ponosno. »Dobar je pomoćnik. Radi s nama zadnjih nekoliko dana, na putu je niz obalu. Želi otići u Muscat.« »Ah. Dobro«, rođak se ponovno zavali na kožni stolac i promotri Zenu. Neobično je čist. Zena već dugo nije susrela nikoga osim ribara koji su zbog svojega zvanja vrlo snažni, ali često neuredni, pa čak i kad se operu u morskoj vodi, još zaudaraju na svoj ulov. Ovaj muškarac pripada sasvim drugom staležu. Njegova je džuba svježa i čista, a nokti su
mu pomno uređeni. Kosa mu je očešljana u sitne kovrčice te namazana uljem slatkastoga mirisa koji se širi prema njoj preko radnoga stola. »Znaš li ploviti?« upita je. »Da, gospodine. Malo.« »A dolaziš iz...?« »Moj gospodar i njegova obitelj su u Muscatu«, reče. »Iz njegove sam kuće.« »Jesi li dobar musliman?« »Jesam, gospodine.« Svakoga je dana molila s ostalim ribarima otkad je stigla ovamo. »Dobro«, nasmiješi se. »Polazimo za dva dana u cik zore na jom al-ahad.« Nedjelja. Na Zeninu licu zaigra osmijeh. »Koji je razlog tvojega puta u Muscat?« upita je. »Tražim svojega gospodara. Razdvojili smo se u pustinji — izgubili smo jedan drugoga.« Malo-pomalo, Zena je prekrojila svoju priču. Nije htjela i dalje tražiti odbjegloga beduinskoga gospodara jer na putu niz obalu vjerojatnost da bi ga našla bila je sve veća. Sada ono što govori o potrazi za gospodarom više nije laž. Govori da je u Muscatu i da su se razdvojili u pustinji. Želi ponovno dodirnuti Wellsteda i ljubiti ga. Nije više odbjegla robinja, sada je robinja koja se vraća svojemu gospodaru, sasvim sigurno. U samotnim trenucima svakoga dana zamišlja što će biti kada ga napokon nađe. Misli da će se nekako opet osjećati sigurnom unatoč blizini trgovaca robljem. Preuzet će taj rizik. Nema kamo drugamo, razmišlja. A kada više ne bude trebao voditi brigu o kolegi časniku, Wellsted će je zaštititi. Sigurna je u to. Zeni se Muscat sviđa — gradska je djevojka po prirodi — a nekad je bolje skrivati se u gužvi, razmišlja, nego na otvorenome. Čovjek za radnim stolom pojma nema o svemu tome.
Prihvaća ono što mu je rekla. »Takva predanost gospodaru veoma je pohvalna. Dođi u nedjelju na brod prije zore. Moj će ti rođak pokazati gdje je usidren. Dobro će nam doći još jedan par ruku, a za svoje godine izgledaš snažno.« Zena se duboko nakloni, padne na koljena. Nije mu mogla prestati zahvaljivati. Nakon što su zaključili posao, Zena i ribar krenu nizbrdo prema luci. U kućicama duž zaljeva stanovnici pale svoje svjetiljke. Jedan ili dva člana posade postavila su žeravnike koji služe za okupljanje kao i za grijanje. S mora dolazi ugodan povjetarac, a u naselju svi užurbano završavaju svoje poslove — obitelj i prijatelji dolaze u posjet probijajući se kroz uske ulice prepune trgovina, koje rade do kasno u noć. U očekivanju ugodne noći koja slijedi i ranoga odlaska u ribolov, Zena veselo korača. Uskoro će opet vidjeti svjetlucavi tjesnac Hormuz i goleme bijele palače grada Muscata. Nevjerojatna je sreća što brod plovi sve do prijestolnice. »Vidiš«, reče ribar, »nema problema. A sada ti i oči sjaje. Voliš svojega gospodara?« »Da«, reče Zena i ne odmakne ruku koju joj je ribar položio na rame. Nakon onoga što je bilo s onim dječakom, shvatila je da ne smije preburno reagirati jer bi to moglo biti opasno te se mora potruditi da se ponaša normalno. Za večeri koje je provela u raznim seoskim lukama, vidjela je muškarce svih vrsta kako ovako zajedno šeću na blagom večernjem zraku. Budući da su žene prognane u sjenu te su sva prijateljstva između spolova zabranjena, muškarci se ponašaju kao školarci, hodaju zagrljeni dok ne dođe vrijeme da pođu kući svojim sestrama, ženama i majkama kojima pažnju mogu pokloniti isključivo nasamo. Zena je nervozna, no uspije se suzdržati. Ribar se stalno smješka. »Fino. Tvoj će gospodar biti sretan«, kaže smijuljeći se. Ovako u sumraku glas mu je čudan, Zena se mora
naprezati da bi mu mogla razabrati lice. Na brdu je zapaljeno nekoliko svjetiljki, čija svjetlost dopire do ulice. »Siguran sam da mu nedostaješ. Koliko ste već dugo razdvojeni?« »Mnogo tjedana.« »Ah, onda mu sigurno nedostaješ.« Dok izgovara ove riječi, ribar klizi dlanom po tkanini Ženina dišdaša niz njezina leđa. Srce joj stane. Ovakav dodir nije primjeren između prijatelja i braće. Kretnja je lascivna, a i nasilna. Srce joj zamalo prestane kucati, a krv kao da joj se ledi u žilama. Grozničavo se pokušava sjetiti je li takvo što uobičajeno. Kao da želi potvrditi svoje namjere, ribar pomiluje oblinu njezine stražnjice preko tanke pamučne tkanine i malo je uštipne. »Hej!« snažno ga odgurne i uzmakne ne zaustavljajući se. Instinkt joj nalaže da gleda u tlo, no kada oprezno podigne pogled, izraz njegova lica ništa ne odaje. Najjasnije mu u svom tom mraku vidi zube — on se i dalje široko osmjehuje dok hoda uz nju. Zatim kimne glavom kao da ga je nešto upitala, a on se s time slaže. »Da, da«, reče, glas mu je ugodan, a kretnje gipke. »U redu je, Malik, prijatelju moj!« No čak i dok izgovara te riječi položi dlan na njezino rame i odlučno je odvuče podalje od kuća, u stranu, gdje se ulica sužava. Pijesak je posut oštrim krhotinama školjaka i prašnjavim kamenčićima, a jedina svjetlost koja ovamo dopire jest svjetlost mjeseca koji je noćas dijelom zastrt oblacima. »Što to radiš?« tržne se i ustukne, no on je krupan i veoma snažan. Ona oklijeva na trenutak. Njegov je osmijeh uznemiruje. Zena nije sigurna je li nešto krivo shvatila. »Da, da, da«, ribarov glas djeluje umirujuće dok je vodi onamo kamo želi. »Moj će te rođak odvesti tvom gospodaru. Odvest će te, da, da...« Sada kada su izvan vidokruga kuća, grubo je prikliješti uz veliku stijenu. Shvati da je bila prespora. Osjeća smrad
ribe u njegovu dahu, sol na njegovoj koži. »Sve sam to učinio za tebe«, nasmiješi se zlokobno, milujući je još jednom po boku, »no to nije bilo ni za što. Bio sam ti prijatelj i sada želim nešto zauzvrat, Malik.« Zeni se grlo stisne. Ne može dosegnuti nož. Kroz tanku tkaninu dišdaša osjeti da mu je ud ukrućen. Želi vrisnuti, no suzdrži se jer ako pozove u pomoć, dotrčat će njegovi prijatelji, susjedi i rođaci. On im može reći što god poželi i vjerovat će njemu, a ne crnome strancu kojega poznaju samo nekoliko dana. Čak i da znaju kakav je, tko zna kakva bi bila kazna što je uopće došla u ovu situaciju? Ako vrisne, previše je toga na kocki za oboje. To nije pravi izlaz. Glavom joj prolaze svakakve misli, pokušava se sjetiti nečega čime će ga otjerati, nečega zbog čega ni on ni ona neće izgubiti čast. Uspije maknuti lice od njegovih usana koje traže njezina usta. »Alah sve vidi«, procijedi. »Alah će ti suditi! Neka ti Alah sada sudi, brate!« Ribar se nasmije, no ona osjeća njegovu nelagodu. Čvršće je stisne, a ona poželi da može dosegnuti handžar.
»Alah Akbar«, izusti. Pala bi na koljena da može, no on je još pritišće uz kamen. Svojom snažnom rukom povuče joj lice prema svome. »Alah Akbar«, ponovi ona. »Molim te!« »Opusti se«, reče joj, glas mu je nježan kao da tješi dijete koje se ponijelo lakomisleno. »Da. Da.« Ruka mu klizne na njezino međunožje. Odjednom zastane. Opipava lijevo pa desno, jer ne nalazi ono što očekuje. Zatim podigne dlan prema njezinim prsima. Nakon što shvati da Malik nije baš onakav muškarac kakvom se nadao, zagleda se u Zenu i s užasom uzmakne. Na trenutak oboje stoje kao ukopani i sasvim nijemi. Zatim ribar ispusti zvuk poput prestrašene životinje i okrene se prema luci. Kao da razmišlja o ostalim muškarcima — možda o njihovoj reakciji — a zatim se trzne kao da bi mogao pobjeći. Zena
se toliko boji onoga što bi se moglo dogoditi ako on oda njezinu tajnu svojim prijateljima da ga u očaju snažno udari šakom u lice prije nego što je uspio išta učiniti. Tjedni povlačenja mreža iz mora bili su korisni te se muškarac sruši leđima na kameno tlo. No Zena zna da je time dobila samo nekoliko trenutaka. Diše ubrzano, smišlja što da učini. Provjeri je li joj torbica od kozje kože i dalje na mjestu, svezana oko pasa. Da ju je barem objesila niže, pomisli i zatim se gorko nasmije suludoj situaciji u kojoj se našla. Ribar zastenje i okrene se, polako dolazeći k svijesti, već se i u ovom mraku vidi da mu se pojavljuje modrica. Ona se nadvije nad njega s isukanim handžarom. »Ako im kažeš«, prosikće kad on otvori oči, »morat ćeš im objasniti i zašto si pipao ribara Malika, je li?« Ne želi je pogledati u oči. Umjesto toga zuri u njezina stopala. »Zar ne voliš žene?« upita ga. Pitanje je to koje se za vrijeme njezina boravka na Arapskome poluotoku nekako često ponavljalo. Čudno, prije samo nekoliko mjeseci nije imala pojma što neki muškarci vole raditi noću s pripadnicima bilo kojeg spola. »Naravno da volim žene!« odvrati joj bijesno. »Nisam kaval! Oženjen sam! Moja žena živi s mojom obitelji na kopnu. No ti... Ovo je zločin! Molila si se s nama! Ti si, ti si...« pokušava se sjetiti čime je Zena još prekršila čovjekove i Alahove zakone, no glava ga toliko boli da odustane. »Meni se baš čini da jesi kaval, prijatelju. A ako ostali to otkriju, kaznit će te. Moram naći svojega gospodara«, reče mu, »a žena ne smije putovati sama. Ako budeš čuvao moju tajnu i pustio me da otputujem s tvojim rođakom, ja ću čuvati tvoju. Neću te raniti i dat ću ti pet talira«, obeća mu. Veliki je to iznos za ribara s malenoga otoka iako je itekako svjesna da može dobiti mnogo više ako je raskrinka i proda. Sve ovisi o tome, shvati ona, koliko se on srami i koliko se boji da ga ne razotkrije.
»Ne zaboravi, mogu im reći što si pokušao raditi sa mnom. Svi će znati što si napravio. Svi!« Ribar protrlja glavu. Zena vidi da je njezina prijetnja pala na plodno do. Za jednoga ribara iz tako maloga sela gubitak ugleda je ozbiljna stvar, a da ga Zena optuži za nešto tako sramotno, mogao bi ostati okaljan. Zna da muškarci za takvo ponašanje mogu biti i kamenovani. U nekim područjima, gdje je šerijatski zakon na snazi, padale su glave. »Dobro«, kimne glavom polako. »No želim više od pet talira«, reče joj, nesigurno ustajući. Zena se malo opusti i polako vrati nož u korice. »To je sve što imam«, odvrati mu. Bila je to laž, no pet talira je sasvim dovoljno. »Dat ću ti ih ono jutro kada budem odlazila.« No jedva da je završila rečenicu i okrenula se kad je ribar, brz poput strijele, ponovno pritisne uza stijenu. Najprije joj s pojasa uzme nož i baci ga u tamu. Zena tiho vrisne. »Ti bi mene udarila, ha?« prosikće. »Kažeš da imaš pet talira. No, prijateljice moja, nijedna žena ne bi smjela imati vlastiti novac. Gdje ga držiš?« Ako joj uzme novčiće, Zena zna da je s njom gotovo. Bijesno se trza i udara nogama. On je nekoliko trenutaka uspijeva zadržati, no Zena ga uspije snažno udariti koljenom u međunožje. Ribar se presavije, a ona odskoči u stranu. No istoga trenutka spazi da on drži torbicu s novčićima u ruci. Ne smije je ostaviti. Skoči na njega i otme mu torbicu iz ruke, a zatim ga dva puta snažno udari po glavi. Nema smisla pokušavati ga urazumiti. Neće moći s njim postići nikakav dogovor. Stane ga zasipati udarcima i u tom se bijesu jedva uspije zaustaviti, iako je ribar već ležao nepomično. Na kraju shvati da može doći do svojega oružja. Ostavi ga da leži te u tami uspije naći handžar i vrati ga za pojas. Zatim razmisli na trenutak. Upita se je li ribar mrtav te joj se želudac zgrči, ne zna bi li željela da je mrtav
ili ne. Još je gnjevna, no kad se nagnula nad njega, osjeti da duboko diše. Bocne ga, no on je u nesvijesti. Možda je i bolje tako. Da ga je ubila, poslali bi potjeru za njom. A dosad je sve išlo kao po loju! »Ne!« vikne naglas. »Prokletstvo!« Pokušava smisliti drugi plan, no Zena zna da sada više ne smije riskirati te da joj se ne nudi mnogo rješenja. Brod za Muscat neće otići još nekoliko dana, a sada mora otići odavde. Mornarskim čvorovima koje je naučila, ribaru zaveže ruke i noge tako da je ne može slijediti. Bezbrižnim hodom vrati se na cestu koja vodi do luke, ne pozdravivši nikoga putem. Stigavši na pristanište, pozove jednoga od muškaraca u stranu. On je ribar kao i ostali te prijatelj muškarca kojega je ostavila na brdu.
Ne može ga izravno optužiti da ju je napao, no sasvim je moguće da bi netko od njemu bliskih mogao znati za njegove sklonosti i naslutiti istinu kada je napustio logorsku vatru s ljepuškastim mladićem i otišao u mrak. »Tvoj prijatelj«, glas joj je hrapav, »odveo me svojemu rođaku. Ponudili su mi da će me odvesti u Muscat, no cijena je bila previsoka«, pogleda ribara izravno u oči. »Udario sam ga i ostao je ležati kod stijena. Uzbrdo u onome smjeru. Ondje. Žao mi je. Moram sada ići. Bjesnio je. Rekao je lude stvari. No dobro je. Jednostavno sam morao pobjeći.« »Kako to misliš?« Muškarac joj ljubazno stavi ruku na rame, no nakon onoga što se dogodilo, Zena instinktivno ustukne. »Malik...« počne muškarac kao da će joj se ispričati, no ona odmahne rukom na njegov pokušaj da završi rečenicu. »Sve je u redu«, reče mu. »Hoćeš li ići po njega? Dobro je, no zavezao sam ga da me ne može slijediti. Moram ići.« Kada se okrenula, ribar je pozove i potrči za njome.
»Izvoli«, ponudi joj tikvicu punu vode. »Uzmi ovo.« Tako dakle, pomisli Zena, on zna. Objesi čuturu oko pasa i nestane u tami prema nasipu koji vodi do kopna. Bit će i drugih sela i drugih brodova. Bude li slijedila obalu, negdje će već naići na svjetla nekog naseljenog mjesta uz more. Ovaj će se čovjek pobrinuti za svojega prijatelja, a Zena se nada da je zbog stida neće slijediti. Osim toga, oni neće znati kojim je nasipom pošla niti u kojem se smjeru kreće. U Arabiji, naučila je, najbolje je uvredu zaboraviti ili zanemariti. Baci pogled prema nebu kako bi otprilike procijenila kojim je smjerom najbolje poći, a onda se samo jednom osvrne i pogleda otok, bila joj je to prva prilika izravnoga putovanja u Muscat. Ah, što se može — utješi samu sebe — moglo je to biti i mnogo, mnogo gore, te trljajući ruke koje su joj odjednom veoma krute i pune modrica na mjestu gdje ju je ribar držao, krene dalje prema jugu, spremna hodati u noći koliko god bude trebalo, dok joj Sjevernjača svjetluca iza leđa.
Četrdeset i šesto poglavlje
Časnici Kraljevske indijske mornarice, pa i sam sir Charles kad smo već kod toga, ovo jutro imaju strašnu kolektivnu glavobolju kakva nije viđena od jutra nakon bala potpore ukidanju ropstva koji je organizirala Lady Malcom prije nekih osamnaest mjeseci. Cijela je engleska zajednica bila tako oduševljena tim događajem (u to vrijeme bio je to prvi pravi ples u Bombaju u gotovo godinu dana) da su isprva suzdržane dame ispile, velike količine koktela od šampanjca u znak potpore ukidanju ropstva, vodio se jedan dvoboj, a večer je završila ne jednim nego dvoma zarukama, od kojih su obje dosad već bile posvećene bračnim zavjetima. Danas, međutim, samo je časnicima i pokojem vojniku teško obavljati svoje dužnosti, a niti jedan jedini brak nije bio objavljen. Umjesto toga, časničku je menzu obavila neobična tišina, a gospoda su, ovisno o svojim sklonostima, ili izrazito razdražljiva ili potpuno apatična na sve oko sebe. Sve se to može zahvaliti onome o čemu su izvijestili s Psyche, broda Njegova Veličanstva, što je zatim prenio Nancowry dok se vraćao u prijestolnicu, kako su Wellsted i Jessop uočeni na moru, da upravljaju arapskim plovilom te da, dobivši nove zalihe, kreću prema sigurnoj luci. Odvažnost njihovih napora predmet je mnogih nagađanja (kao i više obilno zalivenih zdravica) te dokaz, kada bi dokaz uopće bio potreban, da Britanci mogu postići što god požele. Sve je to pitanje odvažnosti.
Sir Charles s prezirom gleda šalicu slaboga kineskog čaja koju su mu donijeli na radni stol. U normalnim okolnostima, on je čovjek koji tijekom prosječnoga radnoga dana mora donijeti nekoliko teških odluka, no ovo se jutro čak i odluka treba li dodati šećera ili ne, čini tako reći nemogućom. Pokušava naći riječi kojima bi izrazio svoje želje. »Odnesite to«, reče otresito nakon nekog vremena i kretnjom ruke pokaže kako želi da maknu šalicu. Od mirisa aromatičnoga čaja poprilično mu je mučno. Polako prema sebi povuče list papira te umoči šiljak pera u posrebrenu bočicu indijske tinte.
Na ruke poručnika Jamesa Raymonda Wellsteda u Muscatu, počne, a onda se dugo zagleda u oblik dvostrukoga slova >l<.
Gospodine, nastavlja, s oduševljenjem smo primili vijesti o spašavanju doktora Jessopa. Dužni smo Vam sve čestitke, kao i izraze sućuti poradi izvještaja o gubitku poručnika Jonesa, vrijednoga časnika koji će svojim drugovima i prijateljima veoma nedostajati. Doktor Jessop mora se vratiti u Bombaj sljedećim raspoloživim brodom. Pošaljite svoj zapečaćeni izvještaj o onome što se dogodilo po njemu i, molim Vas, budite sasvim otvoreni. U međuvremenu, Vaše su naredbe, gospodine, da sljedećim brodom pođete u London i ondje se javite na dužnost, što je prije moguće, u rezidenciju admirala Rosea na adresu Edgivare Road 43. Admiral Vas očekuje, nadamo se, unutar sljedećih šest tjedana budući da je vrijeme od velike važnosti. Admiral će Vas izvijestiti po dolasku. Nemojte odgađati. Čujem da je prvo izdanje Vašega putopisa o Sokotri koje je nedavno objavljeno rasprodano te da vlada veliki interes za nastavkom. Čestitam. Charles Malcolm Potpis sklizne prema rubu papira i sir Charles pomisli da bi mu od napora koje pisanje zahtijeva moglo poprilično pozliti. Nasloni se u fotelji odakle ima izvrstan pogled na svoj dobro opskrbljeni ormarić s pićem.
»Donesi...« mahne rukom momku koji ga poslužuje. »... konjak.« Momak skoči. Natoči piće u kristalnu čašu za konjak i donese ga Malcolmu za stol na malenom, srebrnom pladnju. Malcom ga iskapi u jednom gutljaju. »Sad je bolje«, jedva prošapće. »Eh, sada. Evo.« Sir Charles voskom zapečati papir usporenom kretnjom. Preda poslanicu momku. »Nađi mi tajnika«, uspije izgovoriti. Whitelock se jutros nije pojavio na dužnosti. Ako se Malcolm točno sjeća, poručnik se nešto kladio s jednim od časnika, iako se ni za vraga ne može sjetiti uvjeta oklade. U zadnje vrijeme smicalice osobito vatrenih mladića sir Charlesu su nevjerojatno dosadne. Zanimaju se za ludosti i gluposti, a i mnogi od tih mladića jednostavno ne znaju piti. Tako neće ići, pomisli neodređeno nakon što pogurne momka da što prije izvrši zadatak. »Nađi Whitelocka i reci mu da smjesta ovo pošalje našem agentu u Muscat!« reče. Pred sir Charlesom dug je dan i već se osjeća iscrpljeno. Na pamet mu padne da mladi časnici možda jesu bezveznjaci, no ipak su oni svi do jednoga izvanredno hrabri. Pri toj pomisli potpuno se uspravi i pokuša oprostiti Whitelocku što je odsutan. Naposljetku, i sir Charles i njegov brat Pultney su, bez sumnje, također bili vatreni kad su bili mladi. U glavi mu počne pulsirati i stane čeznutljivo gledati u svoj ormarić s pićem, no ne može se prisiliti da prijeđe na drugu stranu sobe. Neki od momaka će zasigurno uskoro doći. »Prokleto vrijeme!« promrmlja u pola glasa te izvuče još jedan list papira iz pisaćega stola. Poslu u ime Njegova Veličanstva nikad kraja i Malcolm to dobro zna. »No, najbolje je ne stati...« prekori sam sebe i razmisli na trenutak prije nego što se posveti teškoćama u nabavci drvene građe oko Crvenoga mora, kako bi Britanija mogla
zadovoljiti svoje potrebe ili, dapače, došla do tolikih količina da bi Kompanija mogla ubirati profit od potreba lokalnog tržišta. Uz malo planiranja to nije nemoguće, samo što lokalno stanovništvo ne razmišlja na taj način.
Četrdeset i sedmo poglavlje
Zena
šepa. Pustinja kraj obale bila je stjenovita, te je u mraku pala. Prošlo je već nekoliko dana, a gležanj joj se još nije oporavio iako ga je cijelo vrijeme držala povijenog. Osjeća tupu bol koja usporava njezino kretanje. Stoga joj je trebalo više vremena da dođe do grada Al Qira nego što je očekivala, a ispalo je da se radi o prometnoj luci prepunoj ornih i iskusnih ribara — previše da bi nepoznati ozlijeđeni crnac okušao sreću. Osim toga, trza se dok hoda te je očito da ne može preuzeti niti polovicu dužnosti koje bi se očekivale od momka na brodu. Stoga ne vidi razloga za čekanje dok je ne povedu na neki brod kada joj u torbici besposleno čame novčići, a izravno putovanje morem (napokon) traje manje od tjedan dana. Pokuša se sabrati i odluči da će jednostavno ponuditi novac. To je škakljivo, dakako. Nitko ne smije znati koliko novca ima niti gdje ga drži. Ipak, nema drugog izbora. Zena duboko udahne i pomisli kako se napokon približava cilju. »Onaj brod!« kažu joj kada upita koja lađa plovi u Muscat sa sljedećom plimom. Dovoljno je velika i kapetan izađe na mostić da vidi crnog roba koji nudi novac. Kapetan je osoran. Sumnjičavo je promatra, a njegov način poslovanja nije kao u trgovaca koji toče kavu i laskaju, bezobzirno nagovaraju svoje klijente na kupnju. Očito je da Zeninu molbu smatra čudnom te je suzdržan. Ipak, ona mu nudi novac. »Ozlijeđen si«, istakne.
Ona se ne osvrne na ovaj početni potez. Možda je ozlijeđena, no može stajati i boriti se. »Obavljam posao za svojega gospodara«, reče mu. »Dao mi je novac za putovanje u Muscat. Koliko stoji?« Kapetan razmisli na trenutak. Zuri u obližnje trgovačke stolove i ne gleda je u oči. »Pet talira!« kaže. »Spavat ćeš na palubi i ponijeti vlastitu hranu.« Zena nije tako lakomislena da bi prihvatila bilo čiju prvu ponudu, osobito ovako precijenjenu. Nasmije se kao da se kapetan našalio. »To vrijedi samo jedan talir!« ustvrdi odvažno. »Prevozit ćete me kao stoku!« »Jedan talir!« odvrati kapetan. Glumi zaprepaštenje kao da razgovara s ludom. »Jedan talir?!« Nakon nekog vremena sporazume se za dva talira, a Zena oprezno predloži da će mu, ako uključi i hranu te joj dade da spava u kabini ispod palube, podalje od ostalih muškaraca, platiti ukupno tri talira. Dodatni novčić smatra dobrim ulaganjem. Mora se naspavati i želi odmoriti gležanj. Neće se oporaviti ako to ne učini. Kapetan pristane kratko kimnuvši glavom, malo iznenađen da netko ovako odrpan može išta platiti. Mladićev gospodar očito je bogat kada može ovako rasipati novac na robove. »Jest ćeš s posadom«, reče. »Ribu!« Zena ništa više nije ni očekivala te se šepajući ukrca na brod, najbolje što je mogla. Nakon što su isplovili, kapetan je i dalje otresit. No Zena ne plaća za njegovo društvo te se drži podalje od svih. Na palubi kapetan zapodjene razgovor, pokušavajući doznati odakle je. »Tvoj je gospodar u Muscatu?« pitanje postavi gotovo kao da reži. Kimne glavom. »Donosim mu vijesti.« Kapetan je tužno pogleda. Ne vjeruje joj ni jednu jedinu
riječ. No dobio je tri talira. Ipak, ona osjeća neku vrstu nelagode. »Nosiš vijesti? Znaš čitati?« To je jedini razlog koji mu pada na pamet zašto bi rob bio toliko vrijedan da mu se plati putovanje. Zena kimne glavom. »On je moćan čovjek«, objasni. Kapetan zastane na trenutak, a onda je pozove u stranu. Zena se nervozno osvrne. Posada se bavi svojim poslom. Nitko ne obraća pažnju na njih. »Ne idem s vama«, odvrati mu. Kapetan se nelagodno prebaci s noge na nogu. »Neću ti učiniti ništa nažao, momče. Kunem se! Alahom. Molim te!« Zena oklijeva. Nakon ugodna glasa muškarca koji ju je pokušao silovati, ne vidi zašto bi ikomu vjerovala. Kapetan izvadi svoj nož. Stavi ga na bačvu koja stoji na palubi. »Vidiš?« inzistira. »Nenaoružan sam, a ti možeš zadržati svoj nož. Izvadi ga ako poželiš.« Oprezno, slijedi ga prema pramcu. Doima se podmuklim pa je Zena spremna upotrijebiti oružje. Kapetan nestrpljivo izvuče kutijicu iz maloga pretinca i pokaže joj dokument koji je unutra pomno presavijen. »Možeš li mi pročitati ovo?« upita je. Zena kimne glavom. »Polako«, prizna. S poteškoćama, uspije izgovoriti riječi. Radi se o ugovoru s vlasnikom broda. Kapetan sluša i gladi bradu. Već se neko vrijeme pitao što piše u njemu. Zapamti ponešto o čemu će razgovarati kada se vrati u Al Qir. Kada Zena završi, zahvali joj. Sukran. Nakloni mu se s poštovanjem i u njemu osjeti promjenu. Sada više nema razloga sumnjati u svrhu njezina putovanja niti propitivati zašto nosi torbicu punu talira. Čudno je, pomisli Zena, kako se percepcija može promijeniti — toliko toga ovisi o prijevari, o predstavi. Muškarci se, primijeti
ona, prema njoj odnose s poštovanjem na koje nije naviknula. Kada bi ijedan od njih doznao istinu, dignuo bi pravu graju. Te večeri zaključa vrata malene kabine. Nakon što je to učinila, prepusti se najmirnijem snu otkako je napustila pustinjsku karavanu i sigurnost koju joj je pružao Wellsted. Nada se da će ga uskoro vidjeti. Od same pomisli zatitra joj u želucu i sve se teškoće čine vrijednima truda. Dok brod plovi prema jugu, cijelo vrijeme razmišlja o svome bljedolikom gospodaru i žudi za njegovim dodirima. Istodobno joj se čini kao da je prošlo godinu dana otkako joj je položio ruke na kožu i kao da je ono što se dogodilo na krovu u Rijadu bilo tek sinoć. Zena je prestala izmišljati razloge za svoje osjećaje te umjesto toga stoji na pramcu i prepušta se uživanju u vlastitom uzbuđenju. Muscat je blizu. Možda je on već ondje. Na doku. Čeka. Koža mu je blijeda poput ljiljana, a njegov snažni dodir nježan poput svile. Nada se da trgovci robljem nisu s njim te iz svijesti istisne sva sjećanja na Kasima i Ibn Mohammeda. Čudan je osjećaj ne imati posla na brodu, samo sjediti i čekati, dan za danom, promatrajući obzor. Nitko joj se ne obraća osim kada joj nude hranu. Jednom ju je kapetan, kojega je i dalje zanimala njezina misija, pitao što nosi u torbici, no nije mu odgovorila, samo se primila za nož. Za svaki slučaj. Nakon toga, nije joj više smetao. Petoga dana na palubi se začuju povici. Jedan od muškaraca ugledao je grad. Kapetan izvadi svoje naočale, osvjedoči se da je tako te izda neke naredbe. Zena osjeti kako joj bride prsti. Nikako ne može odvratiti pogled s prizora dok iz jedne svjetlucave točkice u daljini izviru blistavi redovi bijelih kuća. Dugo je čekala na ovo. Prešla je više od tisuću milja. Zadnji put kada je stigla u ovu luku, bila je puna strepnji. Sada pokušava sakriti uzbuđenje dok se izvija kako bi bolje vidjela, a brod plovi zadnjim, kratkim pojasom mora
koji je dijeli od omanske prijestolnice. Kao da očima upija prizore grada. Za dvadeset minuta dovoljno je blizu da može razabrati trgovce koji kuhaju čaj od metvice i tjeraju prosjake — iste one ljude koje je vidjela kroz proreze skladišta onoga prvog dana. Napreže se ne bi li razaznala Ibn Mohammedovo imanje, no ne može ocijeniti jesu li njezini neprijatelji ondje. Ruke joj počnu drhtati od same pomisli. Sada već može jasno vidjeti da u luci nije usidren niti jedan europski brod. No to ne znači da njezin gospodar nije ondje. Ovako uzbuđena, kada je već tako daleko stigla, gotovo očekuje da će ga smjesta ugledati. Uostalom, radi njega se i vratila u Muscat. Dok usporavaju i traže mjesto gdje će privezati brod, Zena jedva čeka da se mornari pobrinu za užad prije nego što stavi torbu na rame i žurno se iskrca. »Malik!« vikne kapetan, kao da su se sprijateljili. »Zbogom!« No Zene više nema. Tješi se da je u velikome gradu lako nestati. Odmah primijeti da u gradu ima još Abesinaca, zapravo popriličan broj, te prvi put njezina boja kože više nije zanimljiva onima oko nje. Prekrasno je ponovno se negdje uklapati, opet biti u žarištu kulturnoga i trgovačkoga života Arapskog poluotoka pravi je užitak. Više nikada ne želi razgovarati s ljudima kao što je bio kapetan, s pohlepnim i sumnjičavim ljudima koji bi joj mogli nanijeti zlo. Čim budem mogla, presvući ću se u burku, odluči. Dio koji je odrezala s vela neće joj nedostajati da prekrije lice. Poderana odjeća označit će je kao siromašnu ženu, ali ne kao odbjeglu robinju. To joj je najbolji izbor. Muscat nije kao unutrašnjost, pa osamljena žena u burki neće pobuditi interes. Bit će joj drago riješiti se narančastoga turbana i otrcanoga dišdaša, jer onda može biti bilo koja žena. Da, pomisli, ako ga ugledam s trgovcima robljem, jednostavno ću potpuno prekriti lice. Čak ni mogućnost da naiđe na Ibn Mohammeda i
Kasima ne može joj umanjiti radost što opet vidi Muscat. Zena se veselo izgubi u gomili. Traži Jamesa Raymonda Wellsteda, no dok s dokova ulazi na bazar, odjednom joj postaje jasno da ne zna kako da ga nađe. Istini za volju, nije razmišljala toliko unaprijed.
Četrdeset i osmo poglavlje
Zena
nije jedina žena koja se veseli prizoru muskatskih ulica tog sunčanog prosinačkog dana, štoviše, nije jedina koju zanima poručnik. Jer dvadeseti je u mjesecu — dan svete Amonarije — a Farida osobito voli svetice. Žena Mickeya Ibn Mudara nije nimalo pobožna, nipošto, no voli dobru priču, a pripovijest o katoličkoj mučenici Amonariji ne govori o jednoj djevojci koja je ubijena zbog svoje vjere, nego o dvjema. Osim toga, sveti Antun vraški se namučio dok je odolijevao žudnji prema ženi koja se zvala Amonarija — prijateljici svoje sestre prema kojoj je očito gajio, ako već ne ljubav, onda snažnu požudu. Farida često krati vrijeme takvim pričama — dan posvećen uspomeni na sveca ili mitološku ličnost čija pripovijest utjelovljuje duh promjena ili u sjećanje priziva neko određeno razdoblje života. Farida ne zna datum vlastita rođendana jer njezina obitelj nije bilježila takve tričarije, no dok je bila dijete, sveci su se slavili, a cijeli život na imanju ravnao se prema tim svetkovinama. U slavu Amonarijina mučeništva, kao i u slavu ljubavi svetog Antuna, Farida je odjenula svoju burku, iskrala se stražnjim stubištem i kriomice izašla na prašnjavu ulicu. Prvi je put vani od onog ljetnog popodneva kada je vidjela Wellsteda kako sjedi i puši lulu s trgovcem sagovima. Odrješito korača, najprije prema suku, a u prolazu prosjaku udijeli slatkiš. Vrijeme je ugodno — sunčano je, ali ne previše vruće — te Farida odluči da će prošetati pokraj
Mickeyeva ureda (iz čistog užitka) nakon što vidi konje, a zatim nastaviti prema dokovima. Pomisao da bi svojima mogla poslati pismo po nekome kome bi mogla vjerovati zaokupila je Faridinu bujnu maštu. Vijesti o Wellstedovu povratku još nisu stigle u Muscat pa Farida ne očekuje previše. Ako se ne vrati, nada se da će uspjeti naći nekoga drugoga po kome može poslati takvu poruku. Prošlo je previše vremena, stalno si ponavlja, i osjeća kako je lagano počinje peći savjest jer kad je Farida odlazila niz Dublin Road, lakomisleno im je obećala da će im pisati i javiti kako se snašla. Nakon svih ovih godina, ne zna kakvu bi poruku bilo najbolje poslati i treba li se posavjetovati s Mickeyem, no razmišlja o mogućnostima i nada se da će se Wellsted uskoro vratiti kako bi mogla nešto smisliti. Ipak, mora uzeti u obzir sve okolnosti i razmisliti o nekom drugom časniku. Možda je upravo zato ovog poslijepodneva osjetila da je grad zove. Dok prolazi pokraj pekara, gdje miris svježega kruha ispunja topli zrak, Farida duboko udahne i nasmiješi se. Već godinama nije morala kuhati, no peći kruh jedan je od kućanskih poslova u kojem je uistinu uživala. Ostaviti tijesto da se digne. Čekati. Povremeno dodati malo raženog brašna ili mrvicu heljdina za promjenu. Ponekad si moći priuštiti bijele roščiće koje bi jela već iz pećnice s rastopljenim, zlatnim maslacem. Ako postoji hrana koja Faridi nedostaje onda je to dobri stari irski maslac, u kockama, s malo soli. Arapski maslac miriše na kozu, tu nema pomoći. Prođe pokraj Mickeyeva ureda i zastane u ulici nasuprot ulaza. Kao i uvijek, pozorno sluša, za slučaj da začuje njegov glas iz sobe na katu. Bilo bi joj nezamislivo uzbudljivo samo da čuje svojega muža kako naručuje svilu ili se žali na izbor mogućih boja ili obruba. Bilo bi to, uvjerena je, kao da posjeduje djelić njegova svakodnevnoga života — prorez na rebrenici harema. Poželi da se vrata otvore i da Rašid prođe pokraj nje dok ide izvršiti neke Mickeyeve
naredbe, no kuća je sasvim mirna i ne odaje nikakva znaka da ikoga ima unutra. Slegnuvši ramenima odustaje od prisluškivanja jer danas ima drugog posla. Burka joj šušti oko gležnjeva dok korača kroz Matrah, pokraj mnoštva prenatrpanih trgovačkih stolova, prosjaka, torova za životinje (danas su tu koze, ovce i mazge, no zamjetna je nestašica lijepih konja) te se napokon uspije probiti do obale. Sve ovo vrijeme u gomili nije zamijetila niti jednog Europljanina. U luci su uglavnom usidreni arapski drveni jedrenjaci i nekoliko većih indijskih trgovačkih lađa. Ništa europsko. Farida uzdahne. »No dobro, Amonarijo, nisi mi donijela nikakvu sreću, djevojko«, prošapne. Čudno je to — instinkti su joj obično nepogrešivi, a kada osjeti da je nešto zove iz njezinih odaja, uvijek naiđe na nekakvu pustolovinu. No danas na doku vidi samo prilično veliku pošiljku klinčića koju ukrcavaju na brod te koja, iako čvrsto zapakirana, širi svoj miris toplim zrakom i prekriva smrad lučke vode. Farida gleda preko tjesnaca, primijeti kako je lijep te pomisli da bi se trebala vratiti kući. Odjednom osjeti neobjašnjivu glad i odluči se zasladiti voćem što su joj ga donijeli u njezinu ložnicu, a možda će zatražiti da joj posluže kavu. Dok korača uzbrdo, Farida začuje djelić razgovora, samo dio rečenice, zbog čega stane na mjestu te odjednom shvati zašto ju je obuzela želja da prošeće gradom. Glas se čuje iza nje. »Jesi li vidio bijelca? Zove se Wellsted, no putuje prerušen u Turčina pod imenom Aga Kalil Efendi. Je li taj čovjek došao u Muscat? Imam važnoga posla s njime.« Farida se polako okrene i zakorači u sjenu obične, okrečene, dvokatnice u kojoj se nalazila carina. Zagleda se u momka koji je postavio to pitanje. Jadničak nosi izblijedjeli dišdaš i loše omotan turban. Nema još ni dvadeset godina, a tako crnu kožu Farida nikada nije vidjela. Preko jednoga
ramena nosi torbu od kozje kože i lagano šepa dok hoda, slijedi mornare koji ne žele zastati da porazgovaraju s njim. Na njegova pitanja odmahuju rukom i tjeraju ga od sebe, no mladić ne odustaje. »Molim te, brate, moram naći tog čovjeka! On je Englez! Jesi li čuo za njega?« Jedan indijski mornar umalo da ne pljune na momka. Drugi pak kaže: »Idi Ibn Mudaru. On obavlja posao za bijelce. Ibn Mudar će znati.« Momak oklijeva. Kratko zastane, no Farida shvati o čemu se radi. Iz nekoga razloga ne može ići Ibn Mudaru. Zna njegovo ime. »Gdje je taj Ibn Mudar?« upita, no glas mu nije uvjerljiv. Ako su mornari to i primijetili, ničime ne pokazuju. »Gore, uz brijeg!« pokaže mu jedan. »Idi do pisara sa zelenim turbanom. Pitaj ondje. U ulici sa slijepim prosjakom. Bježi sada! — Imši!« Momak se sasvim lagano nakloni i uzmakne. Farida ga slijedi s razmakom od nekoliko koraka. Dalje na dokovima on upita mornare na nekom brodu jesu li vidjeli Wellsteda, no nitko od njih ne zna za to ime, a ovaj ga put pošalju u smjeru grčkoga pivara. »On poznaje svakoga stranca u Muscatu!« uvjeravaju ga.
To je vjerojatno i istina, pomisli Farida. No dječak ne slijedi njihove upute. Umjesto toga, on se otklati u smjeru Matraha. Farida mu vidi pogled, tužan i očajan, pokušava smisliti što će dalje. Iz torbe izvadi komadić kruha i počne ga grickati, kao da će mu to pomoći u razmišljanju. Iz kojeg god razloga traži Wellsteda, Farida je očarana ovom slučajnošću. Ne može se sjetiti nikakva načina da to dozna osim da se izravno obrati momku — to još nikada nije pokušala za svojih izlazaka u grad. On je tek dječarac, pomisli, iako joj srce lupa. Vrlo dobro zna kako je opasno da žena pokaže bilo kakav interes — već
da upita za smjer bilo bi previše, a kamoli da se raspituje o zajedničkom poznaniku. No momak je crn i vjerojatno je rob. Ako bi se s ikime usudila razgovarati, bio bi to neslobodan muškarac, netko mlad komu bi lako nametnula svoj autoritet — trebalo bi biti sve u redu, zaključuje. Nema drugog načina da dobije što želi. Farida duboko udahne. Dođavola, kaže sama sebi i pristupi mu. »Ispričavam se, tražiš bijelca, poručnika Wellsteda? Zašto ga trebaš?« Momak trepne. Trepavice su mu duge, a kretnja osobito polagana. Čini se kao da mu treba nekoliko trenutaka, baš kao da prosuđuje pitanje. »On je moj gospodar«, reče oprezno. »Razdvojili smo se.« Farida oklijeva. Prema Mickeyevoj priči, Wellsted je otišao u pustinju s crnim robom, no to je bila žena. Bio je, ako se dobro sjeća, abolicionist i protivio se posjedovanju i te jedne robinje. »Gdje te tvoj gospodar kupio?« upita. Preko dječakova lica prijeđe jedva vidljiv tračak nelagode. »U Muscatu!« odgovori. »Ovdje. Zato sam se vratio. Da ga nađem.« »I poveo te sa sobom u pustinju?« Kimne glavom. »Reci mi još, je li tvoj gospodar našao svoje prijatelje?« »Jednoga od njih.« »I vraćaju li se?« »Da.« Farida se nasmije. Zbilja, taj Wellsted je osobit momak — zapravo junak! Ushićeno sklopi svoje kanom potamnjene ruke i u tom trenutku otkrije dio svoje podlaktice koja je bijela poput mlijeka, prije nego što se tkanina vrati na mjesto. Momak zine. »Tvoja koža!« kaže u šoku. »Poput njegove je! Tvoja je koža bijela!«
Farida se ustoboči. »Mogla bih te dati izbičevati zbog toga!« odvrati oštro. Mora strogo reagirati. Takav komentar od običnoga roba posvemašnja je drskost! Muškarci nikada ne spominju ni kako žena izgleda, a kamoli kakve joj je boje koža. Da je Mickey ovdje (osim što bi bio užasnut otkrićem da mu žena povremeno odlazi u šetnje gradom), odrezao bi jaja tom bezveznjaku zbog drskosti! Momak shvati u čemu je pogriješio. Malo ustukne i promrmlja ispriku, podižući torbu na ramenu. Doima se tako ranjivim i, štoviše, istinski skrušenim, da se Farida sažali nad njime. Očito nikoga nije htio uvrijediti. Odluči da će ga uputiti na pravo mjesto. »Ljudi na brodu imali su pravo«, kaže momku, »trebao bi ići Ibn Mudaru. On će ti dati stan i hranu dok ti se gospodar ne vrati. Bit će mu drago čuti tvoje vijesti.« Momak ponovno nijemo kimne glavom, no u očima mu se može vidjeti da ga ta pomisao ispunjava nelagodom. Zena zna da nikomu ne može vjerovati. A Ibn Mudar ju je, uostalom, i dao Wellstedu. Bio je u Ibn Mohammedovoj kući, pio je kavu s njima. Ne smije riskirati. Farida je zamišljena. Ako momak uistinu želi naći Wellsteda, onda mu je Mickey najbolji izbor. »Postoji li neki razlog zašto ne možeš ići Ibn Mudaru?« upita ga. Momak ne odgovori, što je zanimljivo, samo stoji kao ukopan i doima se bespomoćnim. Farida zuri kao da su je njegove trepavice hipnotizirale. Ima nečeg čudnog u tom dječaku. »Mogu ti pokazati gdje je Ibn Mudar«, reče. Momak se nespretno uzvrpolji i za to vrijeme Farida primijeti da je u torbi od kozje kože na vrhu presavijena neka tkanina. To je, ako je oči ne varaju, burka! Još jedanput se zagleda u nježne crte momkova lica i elegantna zapešća. Zuri kao da gleda neko čudno, novo stvorenje u zoološkome vrtu. Liniju kose ispod narančastog hauza turbana. Nježnu tjelesnu građu — snažan je, no ipak...
Dakako, nema nikakva razloga zašto bi momak sa sobom nosio burku. Farida se osjeća kao da joj je u glavi abak i da kuglice lete amo-tamo. Poručnik je u pustinju sa sobom poveo samo jednog roba. »Jesi li ti njegova habš?.« upita polako. »Jesi li ti djevojka koja zna plesati?« To dijete izgleda kao da bi se moglo dati u bijeg. S usana joj se otme uzdah. Zatim kimne glavom. »Nemam kamo poći«, prošapće. Faridina prva reakcija jest da se to nje uopće ne tiče. Zatim se sjeti kako su razmišljale one žene iz otmjenih krugova. Zene koje su živjele u Bathu kada je ondje živjela od prijevara. Njihovi su svjetovi bili maleni, baš su odgovarali veličini njihovih umova. Od te spoznaje zašuti na trenutak. Oduvijek je govorila da se nikada neće tako ponašati pa joj savjest ne da mira. Sada, pomisli, ima priliku to i dokazati. »Kako se zoveš?« pita je nježno. »Zena«, odgovori djevojka. Zatim, vidjevši da je ova žena ljubazna, doda na brzinu: »Pobjegla sam i samo mi Nazaren može oprostiti! Mislila sam da će biti ovdje.« Djevojka počne tiho plakati. Savršeno oblikovana suza klizne joj niz obraz i padne na do. Farida odluči u trenutku. Ovo je i previše intrigantno. Želi saznati sve — kako može napustiti ovu djevojku? Pa Mickey joj nikada ne bi oprostio. »No, no«, kaže joj. »Ibn Mudar je stara sentimentalna budala, vjeruj mi«, objašnjava joj. »U braku smo već dvadeset godina tako da znam. Moraš poći sa mnom, dušo. Zanimat će ga sve o tvojemu putovanju, a onda, kada se Wellsted vrati, mi ćemo prve saznati.« Zena prestane plakati. »Ibn Mudar je tvoj muž?« Farida se ogleda kako bi se uvjerila da je nitko nije čuo. »Pst!« naredi i kimne glavom. Nije sigurna kako će objasniti ovu novu akviziciju u haremu, no sigurna je da je ispravno
povesti djevojku kući. Stavi joj ruku na rame da je utješi. »I išla si u pustinju? Putovala si s njima i spasili ste bijelce?« Zena kimne glavom. »Koliko milja?« Zena slegne ramenima. »Ne znam«, prizna. »Plovila sam s ribarima da bih se vratila. Trebalo mi je mnogo vremena. No morala sam mu se vratiti, a ovo je jedino mjesto gdje mislim da bi mogao biti.« Faridine oči zasjaje. »To svjedoči o velikoj odanosti!« Mozak joj polako obrađuje što je čula. »Kakve li pustolovine! A ja sam žena koja voli dobru priču, to se mora priznati. U haremu, dušo... No, recimo da zna biti malo dosadno. Zašto još plačeš, pobogu? Nakon svega što si sigurno prošla! I to još kao momak! A crna si poput sjene i nosiš vijesti o našem omiljenom poručniku! Moraš se preodjenuti u svoju burku. Dođi. Dobrodošla si! Pođi za mnom.« Farida pozove djevojku kretnjom ruke, a Zena samo kratko oklijeva. Ovo bi mogla biti vješto smišljena varka, no ne čini joj se da je tako. Na trenutak Faridi proviri njezin bijeli gležanj. »Zasad ćeš se pretvarati da si moja robinja. Tako je najbolje«, naredi joj. »Možeš me zvati Farida.« »Hvala«, odvrati Zena polako. I žene nestanu uz brijeg prema Ibn Mudarovu imanju kroz graju prašnjavih ulica. Sveta Amonarija, pomisli Farida u sebi, imala je ipak pravo. Sada joj samo treba neko čudo da objasni kako je ovo dijete došlo, a da Mickey ništa ne otkrije o njezinim izletima u grad. No, uvjeri samu sebe, taj će problem riješiti kada se pojavi.
Četrdeset i deveto poglavlje
Tri
dana poslije, nakon što je dhanghi pristao, Jessop i Wellsted isprate Kasima na njegov svečani zadatak. Odbivši sve ponude za pomoć, trgovac robljem službeno se oprosti od njih i zahvali obojici na svemu što su učinili. »Ovo moram obaviti sam«, reče Kasim. »Zar ti ne možemo pomoći?« »Dođite u džamiju prije zalaska sunca.« Kasim krene prema brijegu. Nema snage reći išta više o Ibn Mohammedovu pogrebu. Wellsted i Jessop ga promatraju dok nestaje u gomili zajedno s robovima koji za njim nose pokriveno mrtvo tijelo. Kasimova pustinjska odjeća i njegov siguran hod dugo se ističu u rijeci ljudi dok se u daljini ne stope s njom. On mora obaviti mrsku dužnost jer je Ibn Mohammedov otac još živ i mora mu reći što se dogodilo. Mohammed Ibn Mohammed već godinama nije napustio sinovu kuću u Muscatu. On je postariji čovjek duge sijede brade i živih tamnih očiju. Podrijetlom beduin, nije očekivao da će uživati u životu unutar četiri zida kada ga je sin pozvao da mu dođe u posjet, a zatim nagovorio da ostane živjeti s njime. Pa ipak, Asaf Ibn Mohammed svojim je marljivim naporima stekao takvo bogatstvo da je njegova palača mnogo više od četiri puka zida, te mnogo više nalikuje naselju nego kući. Njegov se otac stoga prilično
iznenadio kad je otkrio kako se u sinovu domu osjeća prilično udobno. U kući Ibn Mohammeda nitko ne putuje, osim dakako Asafa, no svakodnevne dužnosti manje-više su jednake kao u pokretnim beduinskim logorima. Mohammedu Ibn Mohammedu drago je što mu je sin tako uspješan, no često se brine za svojega najstarijeg sina. Mohammed je smiren i neambiciozan čovjek koji najviše uživa u partiji šeš beša sa svojim prijateljima i prilici za razgovor uz slastice i kavu. Volio bi vidjeti Asafa jednako tako sretnoga. Prošlo je više od tri godine otkako je starac izgubio snagu u nogama te je sada uglavnom zatvoren u svojoj sobi i posjećuje ga sve manji broj pokretnih staraca i njegov doktor, koji je zavolio ovoga mudroga pacijenta bijele kose. Oduševljen njegovom otvorenom prirodom, mladi doktor tijekom svojih posjeta uglavnom ostaje mnogo dulje nego što mu nalaže profesionalna dužnost te mu je postao odanim prijateljem. Mohammeda Ibn Mohammeda također njeguje mnoštvo prelijepih mladih robinja koje mu je darovao njegov najstariji sin, a nad kojima brigu vodi jedna od njegovih žena (starac više nije u stanju razlikovati snahe, pa ni raspoznavati žene uopće — onih kojih se još sjeća odavno više nema među živima, a i vid mu slabi). Međutim, uživa u promatranju djevojaka (miomirisne igre svjetlosti i sjena) koje se ljupko kreću njegovom spavaonicom. Podsjećaju ga na njegove vlastite žene kojih već dugo nema. Odavno starac nije poželio nikakve usluge od svojih sluškinja u onom smislu te mu one samo donose što ustreba i nekad mu sviraju glazbu koju u današnje vrijeme, da budemo iskreni, jedva čuje. Starac sam priznaje da je uvelike blagoslovljen. Kada je svojemu sinu dao ime Asaf, učinio je to kako bi prekinuo ciklus generacija jer su se on, njegov otac i djed svi zvali po Proroku te je smatrao kako je došlo vrijeme za promjenu. Iako su bili sretni i osobito uspješni u pustinjskome životu, Mohammedovi su sinovi bili siromašni.
Otkako je starac prekinuo tradiciju, sreća cijeloga klana procvjetala je te su sada oba njegova sina uspješna i u poslu i u borbama, a kćeri su mu već odavno udane za uglednike Arapskoga poluotoka. Starac ima blizu osamdeset unučadi, na što je neizmjerno ponosan, iako još nije upoznao većinu pripadnika te najmlađe generacije. Prvo što je Mohammed Ibn Mohammed čuo jest naricanje. Uši ga baš ne služe najbolje, no povici mu još zvuče glasno, odjekuju iz dvorišta i niz hodnike. Pridigne se i otpije malo čaja od metvice. Robinje se pogledaju te jedna ustane i ode do prozora da vidi što se događa. » Onda? « upita Ibn Mohammed. »Ne znam, gospodaru.« Počne lupati o pod svojim drvenim štapom, ne iz ljutnje, nego jednostavno kako bi privukao njihovu pozornost. »Jedna od vas morat će izaći i doznati što se dogodilo«, objasni. Ne radi se o tome da su žene glupe, no moraju im se dati upute, smatra on. Jato velova i zveckanje ukrasnih lančića oko gležnjeva ispuni sobu dok se pripremaju. Baš su bile spremne rastrčati se po kući, kada se na vratima začuje glasno kucanje. Mohammed Ibn Mohammed mahne rukom i vrata se otvore. Sjena u hodniku nije odmah prepoznatljiva. Kasim je ogrnut tamnom tkaninom i ne usuđuje se pogledati starca u oči. Polako uđe u prostoriju i svima koji ga poznaju jasno je da se trgovac robljem ne osjeća dobro. Tanak je kao prut i teško korača. Ono malo što mu se vidi od očiju je žuto, a ako bolje promotrite, vidite da mu se ruke tresu. Kasim padne na koljena. »Mohammed Ibn Mohammed«, glas mu je smiren, »došao sam...« oklijeva. »Ne čujem te!« vikne starac. »Priđi bliže, Kasime. Priđi bliže.« Stane lupkati štapom i naruči kavu.
Kasim podigne pogled. Ne može si pomoći. Pobjegne mu suza. Starac se zagleda u njegovu sumornu pojavu. »Ne izgledaš dobro«, kaže mu i dade znak rukom da mu priđe još bliže. Kasim se jedva digne na noge i priđe. Veći dio lica čvrsto je omotan kajijom, no ondje gdje je koža vidljiva, može se primijetiti da je pun ružnih ožiljaka koji su još upaljeni. Odustane od pokušaja da govori s litamom koji mu smeta te olabavi masku. Mohammed Ibn Mohammed ima mnogo godina iskustva i prednost kratkovidnosti, pa ne pokaže da je šokiran Kasimovim izgledom, no dvije žene ustuknu, a jedna glasno uzdahne. Koža mu je mjestimično crvena, puna točkica krvi i gnoja. Infekcija je prošla, no ostavila mu je ožiljke za cijeli život. Proći će još tjedni prije nego što upala napokon prođe, a Kasimu ostane samo razrovana koža. »Dječače«, kaže starac, »dođi sjesti kraj svojega strica. Reci mi što ti se dogodilo.« Kasim poslušno sjedne na jastuk kraj Ibn Mohammedova kreveta. »Vaš sin nije imao sreće kao ja«, kaže mu tužno. »Volio bih da je Alah odabrao uzeti mene.« Čim je starac shvatio što znače ove riječi, iz ruke mu ispadne štap. »Tko smo mi da sudimo o Alahovim odlukama?« prošapće. Prikladne su to riječi, no starčev glas odaje koliko je potresen. »Vratio sam se s njegovim tijelom kako bismo ga mogli dostojno pokopati«, Kasim uspije prozboriti. »Bili smo na moru«, objasni, »nismo ga mogli nigdje pokopati.« Mohammed Ibn Mohammed toliko je zaprepašten ovim otkrićem kojega pomalo postaje svjestan da ne može naći vlastite riječi, pa citira Proroka. Šutnja, uostalom, u ovakvim okolnostima bila bi nepristojna. »Oči liju suze, a srce je zavijeno u tugu, no nećemo reći ništa osim onoga što je milo Gospodinu«, grlo mu se stegne, a onda starac zagrli Kasima te njih dvojica zajedno zaplaču. »Moj sin!« jeca Ibn Mohammed potiho, jer čak i u tuzi
pobožan je i nježan čovjek. »Jadno moje dijete!« Iz dubine duše Kasim krikne poput životinje te se čini kao da cijela kuća zajedno tuguje — sve supruge i djeca, sva služinčad i robovi. Vrata lupaju kako se vijest širi iz prostorije u prostoriju. Dvorištem odzvanja vrisak užasa, sluge padaju na koljena, a supruge grle svoju djecu dok ih obuzima tuga zbog gubitka ovoga tiranina. Dok se valovi žalovanja šire, Mohammedovi osobni sluge odnose tijelo iz dvorišta gdje ga je Kasim ostavio pod stražom. Puni strahopoštovanja operu truplo, bojeći se strašne truleži, no još više prestrašeni da ne pokažu svoje gađenje. Balzamiraju tijelo kako bi ublažili užasan smrad, a zatim ga omotaju u kufan i pozovu imama. Kada je on došao, uveden je barem privid reda. Svi zadržavaju suze koliko mogu (jer tako je propovijedao i sam Prorok), a Kasim ispriča sve pojedinosti oko Ibn Mohammedove smrti. Prisiljen je lagati starcu o onome što se dogodilo, jer posljednje riječi njegova sina nisu bile posveta Alahu, kao što bi se nadao svaki dobar muslimanski otac. Daleko od toga. Istina je previše intimna pa se Kasim oslonio na uobičajene fraze umirućih te umjesto da je priznao kako je preklinjao Ibn Mohammeda da ne ode, kaže da je citirao Kuran. »Dobro«, kimne starac glavom. »To je dobro.« Imam se pomoli i Kasimu je drago što je sve završilo te više nikada ni sa kim neće morati razgovarati o onome što se dogodilo. Riječi ga guše. Nijemo se zakune da se, kada sljedeći put ode iz prijestolnice, neće više vratiti.
Posvetit ću se svojemu poslu, što god morao učiniti. A onda ću otići odavde. Ovdje za mene više nema ničega, kaže sam sebi. U ovome gradu više nema ničega za mene.
Za sat-dva pomoći će Mohammedu Ibn Mohammedu da prvi put nakon tri godine izađe iz svoje sobe. Pobrinut će se da utješi starca, koliko je to moguće kada netko izgubi najstarije i najdraže dijete. Zajedno će proći kratak put do groblja. Kasim iskreno poželi da nije preživio.
Pedeseto poglavlje
Nakon
što su privezali dhangi i nakon što je Kasim već otišao, dvojica bijelaca okrenu se jedan drugome na palubi, njihova je misija ispunjena. Oko sebe osjete mir. U luci nema nijednog europskog broda. »Gdje su?« Jessop napravi grimasu. »Vražje lijenčine! Čovjek bi pomislio da će barem poslati kliper da nam poželi dobrodošlicu!« »Ništa zato. Ne prođe ni tjedan dana, a da u Muscat ne pristane neki britanski brod. Glavno da smo stigli na vrijeme za Božić!« istakne Wellsted. »Zapravo, prema mojem proračunu, imamo više od tjedan dana. Danas je petnaesti, rekao bih. Pitam se što će Mickey napraviti za nas!« »Iznenadimo ga!« doktoru se to čini izvrsnom šalom. »Imamo nekoliko sati! Kasim je rekao da će pogreb biti tek u sumrak.« »Dogovoreno!« složi se Wellsted te u veselom raspoloženju njih dvojica prikupe svoju skromnu prtljagu i odu kupiti slastice u suk te ispiti svježu kavu čak i prije nego što pođu uz brijeg jer već dugo nisu uživali u pošteno skuhanoj hrani ili vrućim napicima. Divno je vratiti se ovamo! Popodnevne ulice pravo su osvježenje, a momci se osjećaju poput mladih mornara koji su prvi put dobili kratki dopust na kopnu. Radosno krenu prema Mickeyevu uredu, nadajući se engleskoj odjeći, toplom obroku, a u slučaju doktora Jessopa, povratku u Bombaj čim pristane sljedeća škuna. Wellsted mu još nije povjerio svoju istinsku nakanu da se vrati i potraži djevojku.
»Sunce uvijek sja u Muscatu!« kaže doktor uz osmijeh. To što sunce vječno sja na cijelom Arapskom poluotoku nije osobito važno jer gdje god da jesu, Englezi uživaju u vremenu. Osim toga, prije dva dana prošli su kroz malenu oluju koja je iziskivala popriličnu navigacijsku vještinu pa im je ugodno ponovno uživati u suncu i osjećati kako se vrijeme smirilo. Zadnji dio plovidbe prema Muscatu bio je pravi izazov. Nisu znali kako će se dhangi ponašati u tim uvjetima te su uspjeli izdržati ujedinivši svoje snage i nasmrt prestrašivši Arape. »Baš bi bilo krasno da smo preživjeli pustinju, izgladnjivanje i velike boginje te zatim da smo poginuli u oluji na moru! Oluja je jedino za što nas je školovanje pripremilo!« viknuo je doktor da nadglasa vjetar. Wellsted se složio. Lice mu je odavalo beskompromisnu i hvalevrijednu odlučnost dok je bičevao sluge ne bi li ih natjerao na posao i pobrinuo se da je sva užad pravilno osigurana. Kasima, koji se dovoljno oporavio od bolesti da je mogao stajati, pokosila je morska bolest. Čak su mu i ožiljci od velikih boginja djelovali blijedo dok je povraćao preko palube. Ploviti u dhangiju kroz oluju sa samo četvoricom sposobnih ljudi nije bilo lako, no uspjeli su, a ovo im je nagrada, pomisli Wellsted dok se smješka na suncu. Iako sve ovo vrijeme nije rekao ni riječi o Zeni, stalno misli na nju. Čim preda Jessopa u Ibn Mudarove ruke, ponovno će otići na sjever, vratit će se istim putem dok ne nađe svoju habši. Muscat je utješno poznat. Uredska vrata otvara dječak u žutoj halji i nudi im onu istu bakrenu zdjelu ružine vodice. Ovaj put Wellsted primijeti kako mu se to više ne doima čudnim običajem. Dok mu se prije ružina vodica činila provincijalnom, sada mu to u potpunosti ima smisla. Muscat po njegovoj procjeni više nije siromašni rođak Londona. On je velik i impresivan grad te itekako cijeni njegovu gostoljubivost. Možda bi, pomisli, trebali nuditi ružinu
vodicu i u londonskim klubovima na Pall Mallu. Jessop i Wellsted operu ruke, a zatim ih dječak odvede na kat u Mickeyev ured. Mornarički agent dočeka ih veselo. »Gospodo!« ustane da ih pozdravi s iskrenim oduševljenjem, dobrodošlicu izražava i pruženom rukom. »Poručniče Wellsted, dobrodošli! A vi ste, gospodine, jamačno doktor Jessop! Veoma mi je drago što vas vidim!« Jessop se naglas nasmije Mickeyevu akcentu i srdačno se rukuje s njime. »Svi smo radoznali«, izgovori Mickey pažljivo, jer tek je prije nekoliko dana naučio tu riječ, »i želimo čuti sve o vašem dolasku.« »Ne činite se...« Wellsted se pita kako da to sroči, »baš iznenađeni kako smo očekivali. Jeste li čuli vijesti o nama?« »Ah, da. Vijesti. Očekivali smo vas, dakako. Izvolite, sjednite!« Kava je poslužena i na Mickeyevo inzistiranje časnici ispričaju svoje pustolovine. Nakon što ispričaju priču o Ibn Mohammedovoj smrti, agent izgovori molitvu. »I donijeli ste tijelo natrag u Muscat?« »Jesmo. Kasim ga je odnio njegovu ocu.« Mickey kimne glavom i pozove svojega slugu. »Pošalji vijesti sultanu«, naredi, »kao i u džamiju! Pretpostavljam da će ga pokopati kasno poslijepodne. Svi moramo doći na sprovod.« Wellsted i Jessop se slože. »Dakako!« kažu. »Kasim je rekao prije zalaska sunca.« »Provjerit ću«, reče Mickey. »Prepustite to meni.« »Kada sam otišao, niste mislili da ćete me ponovno vidjeti, zar ne? Priznajte!« Wellsted zadirkuje agenta dok on udobno sjedi na jastucima. Mickey slegne ramenima. »Pa i nisam«, počne, pitajući se kako u razgovoru spomenuti da doista nije očekivao kako će ikada više vidjeti Wellsteda do prije tri dana kada su vijesti o njemu stigle po veoma mršavoj djevojci za koju
je očekivao da će je prodati, a odmah nakon nje, stigla je i pošta te vijest s klipera koji je isplovio iz Bombaja, a pristaje između plima. »No primio sam poštu, gospodo, naredbe i slično. Svi u Indijskoj mornarici pričaju o vašem uspjehu! Prema svim izvještajima slavlje u menzi bilo je legendarno. Čak titansko!« Jessop podigne šalicu kave u nadi da će je netko ponovno napuniti. »Još kave?« Mickey kretnjom ruke naloži dječaku da mu natoči. »Očekujemo dva broda danas ili sutra, a s njima bi moglo stići još vijesti za vas. No, gospodo, jeste li spremni primiti svoje naredbe?« Časnici se slože i Mickey ustane te krene prema pretincima odakle izvuče nekoliko pisama. »Ovo«, kaže, »je iz Londona, poručniče. Došlo je baš u vrijeme vašeg odlaska. Ovo je iz Bombaja, od samoga sir Charlesa Malcolma, ako se ne varam. A ovo je još jedno iz Londona, ne prepoznajem pečat. Doktore, ovo su vaše naredbe te također neka pisma koja su vam proslijeđena zajedno s njima. Vjerojatno su vam ih čuvali u menzi te su ih poslali kada su doznali da plovite za Muscat.« Debeli snop papira je od Jessopove obitelji, a pisama je toliko da ih je narednik zadužen za poštu pažljivo svezao u dva debela omota koja doktor lako otvori zubima. Jessop se baci na pisma kao da je izgladnio. Pomiriše blijedo žućkasti papir za koji zna da dolazi s radnoga stola njegove sestre. Pomno razvrsta sva pisma prema datumu prije nego što otvori ijedno od njih. U međuvremenu, Wellsted rastvori prvo pismo iz Londona i lice mu se ozari kada pročita vijesti od Johna Murraya. Zatim, primijeti Mickey, drugo pismo, koje je stiglo iz ulice Molyneux, poručnika navede na razmišljanje. Kratko je i slatko, jednostavno mu kaže da se njegov otac veoma ponosi njegovom predanošću dužnosti i veseli se što će ga uskoro vidjeti. Wellsted na to samo slegne ramenima. No prije nego što otvori naredbe, pozove
Mickeya u stranu. Jessop se, siguran je, još satima neće vratiti u stvarni svijet — očito je udubljen u sestrin opis tržnice u Lancashireu gdje je odrastao i u vijesti o njihovim prijateljima i poznanicima. Ima čeznutljiv izraz lica i povremeno se naglas nasmije. »Taj čovjek zaslužuje dopust u Engleskoj«, kaže Wellsted usput prije nego što prijeđe na stvar jer ako kani naći Zenu, trebat će mu Ibn Mudarova pomoć. »Mickey«, počne Wellsted i onda shvati što mu se omaknulo. »Ah, molim vas, poručniče, u potpunosti sam svjestan kako me ljudi zovu. Izvolite, slobodno me zovite kakvim god nadimkom želite. Smatram to izrazom od milja.« »Hvala vam. Nisam gotov sa svojim zadatkom, gospodine. Moram se vratiti na sjever. Čast i dužnost nalažu da se vratim.« Mickeyeve oči zablistaju. »Ne, nimalo!« reče. Wellsted je uporan. »Da, smjesta. Sutra! Mislio sam krenuti brodom na sjever, što je dalje moguće. Moram stići barem do Bahreina. Trebat ću dovoljno novca za deve i nekoliko ljudi. Hoćete li mi to osigurati?« »Ne, ne!« Mickey se nastavi otvoreno smijati. »Nemate nikakve dužnosti ići na sjever, a osim toga, vaše naredbe nalažu upravo suprotno!« »Pečat je neotvoren. Nisam još pročitao svoje naredbe!« Wellsted podigne pismo. U glavi mu se roje misli. Mora objasniti Mickeyu. Mornarički agent može mu uštedjeti dragocjeno vrijeme oko organizacije ekspedicije, a treba mu i novac jer mu nije ostao gotovo nijedan talir. »Pa, mogu vam reći koje su vam naredbe ako želite, poručniče. Malo toga prođe mimo mene. No nema potrebe da nam to stvara probleme. Mislim da vam mogu pomoći. Radi li se to o vašoj robinji?« Wellsted je zatečen. »Zena? Imate li vijesti o njoj?« Mickey se ne žuri. Zastane samo na trenutak. »Djevojka
je ovdje, gospodine. U Muscatu.« Wellsted uspije prikriti oduševljenje, ali ne i šok. »Ovdje?!« »Da, ovdje je. Moja žena...« Mickey nije siguran kako objasniti što se dogodilo s njegovom ženom. Ni sam to posve ne razumije. Prije tog događaja nikad mu nije bilo teško razgovarati s Faridom. Uostalom, ona izvrsno zna arapski, no čini se da ju je u ovom slučaju njezin bogati rječnik iznevjerio. Uspio je shvatiti samo da je naletjela na Zenu koja ga je, kako mu je rekla, tražila. Ne razumije, a čini mu se i da bi mu bilo mnogo lakše kada ne bi više pokušavao ni shvatiti, gdje su se točno te dvije žene susrele te kako su došle na temu poručnika Wellsteda. Sjeća se da je svojoj supruzi prije nekoliko mjeseci ispričao poručnikovu priču, no ipak, čini se da je ona bolje pohvatala detalje nego što bi on očekivao. »Ovdje je?« ponovi Wellsted. Mickeyeva se ramena spuste kada shvati da Wellsteda nimalo ne zanima kako se sve to dogodilo. Arapin bi odmah posumnjao i želio saznati detalje, dok je bijelac samo ushićen što je djevojka na sigurnome. »Da, u mom je haremu. Sinoć je plesala za moju ženu. Djevojka je izvanredna plesačica!« »Jest«, složi se Wellsted, a na licu mu zatitra osmijeh. »To je predivno!« reče, ne vjerujući dok otvara pečat sir Charlesovih naredbi i letimično baca pogled na načrčkano pismo. Ne zapaža sve detalje, ali mora uposliti ruke. Ovdje je! Na sigurnome je! Ta je djevojka zbilja izvanredna! Wellsted osjeća kako mu je laknulo, ali je i dalje uzbuđen. »I pleše, kažete? Oh da, zna ona plesati! Hoćete li me odvesti k njoj, Mickey? Možemo li odmah ići?« »Samo trenutak!« Mickey podigne ruku. »Gospodo, morate prenoćiti u mojem domu. Inzistiram! Postali ste slavni, znate. No najprije moramo na Ibn Mohammedov
pogreb. Moram vas pripremiti. Nemamo mnogo vremena. Sigurno ćete se složiti da je sprovod važniji.« »Važniji od čega?« upita doktor, podigavši pogled s lista koji je pred njime. »Ići ćemo uskoro«, Mickey uputi Wellstedu pogled pun obećanja. Pozove pomoć, jer ovo nije vrijeme za ugodnu šetnju uzbrdo. Rašid će se uskoro vratiti s vijestima iz džamije. Sada naruči palankin. Mickey ga smatra najprikladnijim prijevoznim sredstvom jer bi bijelci trebali ostati skriveni od očiju. Pogrebi su emocijama nabijene prilike, a agent, koji sada pod svojom brigom ima najslavnije časnike Indijske mornarice, želi da ostanu na sigurnome. Uostalom, mora ih poslati da se operu i odjenu — ovako vonjaju kao ribari i nose džube koje bi najbolje mogao opisati, ako bi bio osobito blagonaklon, kao skromne. Tako se časnici Kraljevske indijske mornarice jednostavno ne mogu predstavljati. »Vidi zašto još nema Rašida!« drekne na dječaka. »I donesi vode za pranje i britansku odjeću iz trgovine!« Kasno je poslijepodne i malo je vremena, a puno posla. »Hajde!« požuruje dječaka. »Moraš ići na dokove! Svakoga trenutka stići će brodovi, a mi moramo doznati kamo dalje putuju. Brzo! Brzo!«
Pedeset i prvo poglavlje
Wellsted
još nikada nije prisustvovao muslimanskome pogrebu. Na groblju povrh Muscata okupili su se svi važni ljudi iz zajednice kako bi ispratili Ibn Mohammedovo mrtvo tijelo, koje se pokapa polegnuto na desni bok, okrenuto na istok kao svakog pravog muslimana, tako da bude okrenut prema Meki. Vijest o njegovoj smrti pronijela se munjevitom brzinom među njegovim poznanicima, pa je ovdje stotinu žalovatelja odjevenih u bijele džube, a možda i više. Imamov glas odjekuje dok pjeva tužni salat, a i sam je sultan poslao izraze svoje sućuti kada je čuo što se dogodilo. Kraj Wellstedova i Jessopova prijevoznog sredstva nekoliko je palankina. Dok promatra obred iz hlada, Wellsted razmišlja kako je uzvišen u svojoj jednostavnosti. Zna da vjerojatno većina ovdje okupljenih ljudi nije dobro poznavala Ibn Mohammeda, no lijepo je, pomisli, kako su se svi zajedno sabrali u oplakivanju. »Nisam mogao poželjeti boljega sina!« ponavlja starac bez prestanka. Wellsted se zagleda. Čovjek je toliko star da mu koža djeluje kao pergament, no ipak vidi sličnost. Ibn Mohammed i njegov otac imali su jednaku liniju brade i osobito široka ramena. No starac ima blaže oči. Kako je to užasno, pomisli Wellsted, izgubiti dijete. Nikada nije razmišljao o Ibn Mohammedu kao o nekome tko ima obitelj. U životu, taj se
trgovac robljem jedva doimao ljudskim, prije bi se reklo da je načinjen od stijene. Iznenadilo ga je što je umro tako brzo, umjesto da kopni dulje vrijeme. Priča o Asafu Ibn Mohammedu već prerasta u legendu Muscata jer je bio ratnik, bogatiji je od Kreza i umro je u sultanovoj službi. Ta pripovijest ima sve elemente za narodnu pjesmu. Jessop baš i ne obraća pozornost. Zaklonjen tankim zastorom, sklupčao se nasuprot Wellstedu, još je sasvim zadubljen u pisma te samo povremeno podijeli njihov sadržaj s poručnikom. Kao da mu je, napokon, vraćen njegov život. »Moj je rođak dobio sinčića!« šapne mu. »Sarah se kune da su ljubičaste kravate posljednji modni krik! Možeš li ti to zamisliti?« Engleska mu je mnogo stvarnija od Muscata i u svojim je mislima već otputovao u domovinu na odmor. Dovoljno je da samo proviri kroz zastor i doktor je vidio sve što ga zanima. Wellsted mu to ne može zamjeriti, međutim, što se njega tiče, volio bi da se može pridružiti muškarcima (jer tu su samo muškarci) koji se okupljaju da bi tugovali oko groba. No Mickey im je ostavio stroge upute: bijelci moraju ostati skriveni od pogleda. »Recite Kasimu da sam ovdje«, ustraje Wellsted. Mickey kimne glavom. Kada je prenio taj podatak, agent nije bio siguran je li ga trgovac robljem uopće čuo. Djeluje tako dalek, kao da je drogiran. I kada je dobro raspoložen, mrzi društvo, a u ovoj najgoroj od svih prilika, stoji mračan poput olujnoga oblaka u središtu obreda, tako zlovoljno i kivno razmišljajući da njegova pojava izaziva istu grozu kao i truplo. »Bio si bolestan?« stalno mu prilaze i pitaju ga. »Hvala Alahu što si se oporavio, brate!« Kasim zna da se nikada neće oporaviti. Ne može gledati kako spuštaju tijelo Ibn Mohammeda u zemlju i kako se muškarci zajedno mole.
Kada se pogrebna povorka razišla, grobari zatrpaju raku, a Wellsted se u svojemu skrovištu pomoli u sebi. Drago mu što Ibn Mohammed nije dugo patio. Uostalom, bili su braća u pustinji. Odlučio je da će se vratiti na groblje i obići njegov grob kada za to bude prikladno vrijeme. Ovdje ne vlada običaj da se ostavi cvijeće, no pomisli da će možda izabrati nešto od kamena ili metala što će za spomen ostaviti na grobu. Kasim prođe tako blizu palankina da ga je Wellsted mogao dotaknuti. Lice mu je bezizražajno, a pogled oštar. Svatko tko ga zna vidi da on nikada ne bi prihvatio da ga itko tješi. Ibn Mudar se vrati i nosači krenu. Wellsted, koji jedva čeka vidjeti Zenu, osjeti kako sav treperi. Dok sunce zalazi, a zvuk žalopojnih pjesama putuje niz obronak, on se jedva suzdrži da ne iskoči iz nosiljke i potrči. Jedino na što sada može misliti jest da će uskoro zagrliti Zenu.
Pedeset i drugo poglavlje
Kada
je pao mrak, Kasima kao da je obavio još jedan sloj tame, dok sjedi sa svojom braćom u džamiji te se, usprkos njihovu društvu, osjeća sasvim sam u svojoj tuzi. Prisutnost tolikih ljudi silno ga muči. Jedva da može raspoznati lica i jedino na što može misliti jest da Ibn Mohammed nije smio umrijeti. Zašto je morao napustiti ovaj svijet kad je Kasim preživio bolest? Oko njega istaknuti članovi muskatskoga društva razgovaraju o njegovu prijatelju, no Ibn Mohammed toliko je dugo znao izbivati iz grada da mnogima nije bio poznat ili ga barem nisu dobro poznavali. Starac sjedi u kutu i prepušta se sjećanjima na svojega najdražega sina — na roba kojega je ljubazno oteo po narudžbi, na novac koji je poslao potrebitomu bratu ili na dar za vrijednoga klijenta — dok je Kasim sasvim zanijemio, a te isprazne priče smatra posve ništavnima. Ne može reći kako se osjeća jer ne može naći riječi kojima bi to opisao. Zna da se od njega očekuje da ovdje sjedi i sudjeluje. To je ionako samo jedna večer. No minute su se već nepodnošljivo oduljile, a emocije ga razdiru poput bijesa. Ne okrivljuje doktora, za kojega zna da je učinio sve što je mogao. Niti je pribjegao bogohuljenju i ljutnji na Alaha. Očajnički želi da je drukčije, no, dakako, ništa ne može poduzeti. Za čovjeka poput Kasima, to je najgore od svega. Trgovac robljem čuo je to od jednoga od okupljenih. Jadni momak je samo kratio vrijeme spomenuvši tu vijest i nije očekivao tako žestoku reakciju. Ipak, Kasim tuguje,
usprkos Prorokovim opomenama o glasnom plakanju i cviljenju te razmetljivim znakovima što okružuju smrt prijatelja, trgovac robljem ne može si pomoći. Momak koji kleči do njega običan je — ako se Kasim dobro sjeća, on je stolar i poznat je po svom finom radu u sedefu. »Vidim da je Ibn Mudar otišao kući svojoj novoj ženi!« vragolanski se nasmije. Čovjek samo želi zapodjenuti razgovor i pokušava oraspoložiti Kasima. »Ima ženu kože bijele poput mlijeka i sad ovu! Ona je habši. Sasvim crna. I mlada, čujem«, povjeri se, »a tek je pristigla. Plesačica je, tako je jedan od njegovih robova rekao mom čovjeku.« Kada shvati što znači ova vijest, Kasim osjeća kao da će mu glava eksplodirati. »Ima crnu robinju? Mladu habši?. Znaš li kako se zove?« nasrće. Stolar lakonski slegne ramenima. »Kažu da ju je Farida prokrijumčarila u harem. Iako je Aziz rekao da ju je Ibn Mudar kupio kao dar. Glasine kruže, znate. Tko zna? Iako je stigla u Muscat prije dva dana. U tome se svi slažu. Ibn Mudar ima divnu zbirku žena. Moram te zamoliti za pomoć, Kasime. I mojem bi haremu dobro došlo malo osvježenja.« Kasim osjeća kako ga razdire bijes. Ne može se prisiliti niti da pristojno uzvrati stolaru kao što se očekuje od njega: »Dakako, prijatelju, potražit ću ti dostojan primjerak!« te da ga potapša po ramenu. Zaurla kao teško ranjeni čovjek, lice mu se smrači i ustane bez pozdrava. Jedino na što može misliti jest da Ibn Mohammed ne bi umro da djevojka nije pobjegla iz emirova tabora. Okolnosti bi bile drukčije. Možda bi nekako izbjegli pošast. Možda bi pošli drugim putem ili na vrijeme čuli o njoj. A sada ova djevojka koja je sav taj užas izazvala ima drskost vratiti se u Muscat i zauzeti mjesto u bogataševu haremu kao da se ništa nije dogodilo! Čini mu se da mu je Ibn Mudar prenio izraze sućuti od bijelaca, no nije spomenuo ništa o ovome — gad! Svi su znali i nitko nije ništa rekao! Wellsted i Jessop sigurno mu se smiju dok planiraju oteti upravo onu osobu koja je odgovorna za Ibn Mohammedovu smrt. Neće
dopustiti nešto tako sramotno i nepravedno! »Ta je djevojka pobjegla!« zaštekće Kasim. »Zahtijevam da je pogube!« Žalovatelji se izmiču pred trgovcem robljem koji se ne osvrće na okupljene u prostoriji dok se probija prema vratima, ostavivši stolara za sobom. Taj je jadnik potpuno osupnut žestinom Kasimova ispada. »Prijatelju«, pokušava udobrovoljiti svojega brata, ispričavajući se dok ga slijedi prostorijom. »Čime sam te uvrijedio?« pita ga, položivši ruku na Kasimovo rame. Trgovac robljem odgurne mu ruku tako snažno da stolar izgubi ravnotežu i ispusti šalicu čaja od metvice koju je držao. Krhotine se razlete po podu. »Treba joj odrubiti glavu!« zaurla trgovac robljem. »Sam ću to učiniti!« Zaustavivši se samo da bi se kratko naklonio pred Mohammedom Ibn Mohammedom, izjuri iz kuće žalosti i pođe prema domu Ali Ibn Mudara, odlučan u svojoj namjeri. Njegov handžar nije prikladan za odrubljivanje glave, pomisli. Oštrica mu je premalena. Morat će putem naći ubojitije oružje.
Pedeset i treće poglavlje
Vrativši
se s pogreba, Wellsted čeka pred nadsvođenim vratima glavne sobe za primanje gostiju Ali Ibn Mudarova velebnog doma. Već su poslali po žene, ili barem po Zenu, a Farida je bila dala do znanja da ni za što na svijetu ne želi propustiti taj susret te da će se spustiti iz harema kako bi dočekala muževa gosta. Čim su stigli, doktor Jessop se povukao u svoje odaje. Zakleo se da će spavati najmanje tri dana bez prestanka. Jessopa resi blaga i vedra narav, no ne i dovoljna oštroumnost, barem u ovom slučaju, da bi shvatio zašto je Wellstedu tako važan susret s tom djevojkom. Uostalom, nisu je spomenuli niti u jednom razgovoru zadnjih nekoliko tjedana. Njega, međutim, jedino zanimaju pisma koja stalno iznova čita te uživa u svakoj obiteljskoj vijesti. »Samo ću spavati i spavati, a ustajat ću jedino radi slatkiša!« doktorove riječi izgovara s užitkom, dok mu pisma još vire iz džepova. »Ili možda da se opet okupam!« »Samo izvolite, prijatelju! A ako poželite kakvu zabavu...« Mickey ne mora više ništa reći. Dovoljno je žena u ovoj palači i doktor može izabrati koju god želi. »Ah, hvala. No nisam se u potpunosti oporavio. Najprije ću spavati, a onda ću vidjeti kako ću biti raspoložen. To je moje medicinsko mišljenje!« reče ironično dok ga Aziz odvodi u njegovu spavaonicu.
Wellsted čeka u prizemlju sa svojim domaćinom. Soba je raskošna — popločeni pod pun je udobnih jastuka i lijepo satkanih sagova, a zrak čarobno miriše. Niz ljupkih mjedenih svjetiljki osvjetljava prostoriju, dok kroz prozor prodire svježi noćni zrak. Ipak, poručnik se ne može opustiti. Previše je nervozan. Mickey sa zanimanjem promatra ovoga dotjeranoga gosta. Nijedan Arapin ne bi ovako otvoreno iskazivao osjećaje prema običnoj ženi. Momak nalikuje čistokrvnom konju koji čeka početak utrke. »Što mislite da rade?« upita. Mickey prinese ustima kockicu slatkiša od ružinih latica. »Žene!« kaže neodređeno, iako, istini za volju, većina žena, bilo da se radi o robinjama ili suprugama, pohita kada ih njihov gospodar ili muž pozove. Zato zna da je trebao reći: »Farida!«, no nije važno. Voli čekati. Tako je još sretniji što je vidi. Zanima ga što će se sve večeras dogoditi. Farida se kune da je djevojka ludo zaljubljena u bijelca, a sada kada promatra poručnika, Mickey nimalo ne sumnja da joj on uzvraća osjećaje. Na katu, Zena korača, samo nekoliko metara iznad glave svoga gospodara. Mickeyeva je pretpostavka točna jer ih Farida zadržava. Gotovo je završila s odijevanjem i uskoro će izaći iz jata robinja koje su se okupile kako bi joj pomogle. »Sjedni«, pokaže na habši. »Ponudi se kolačem.« Zena odmahne rukom na tu pomisao. »Ovdje je!« usklikne.
Farida se nasmije. »Prolazim uz ove zidove i ljubim- ovaj zid pa onaj zid. Moje srce nije obuzela ljubav prema ciglama i žbuki, nego prema onome koji živi iza njih«, citira pjesmu koju su zajedno pročitale prethodno poslijepodne. Zena slegne ramenima. »Idemo!« reče. Zajedno su čitale poeziju otkad je stigla, ili da budemo
precizniji, nekoliko sati nakon što je stigla, kada je Farida, izvukavši iz nje detaljan opis putovanja u Prazan prostor, njezina bijega iz emirova tabora i osjećaje prema njezinu gospodaru, shvatila da Zena ne samo što lijepo pripovijeda, nego je i pismena. Robinja je uživala listajući knjige i čitajući poeziju naglas. Iako je kuća njezine bake bila raskošna, nikada nisu imali knjižnicu, no ovdje Farida ima zanimljivu i bogatu zbirku, uključujući neke knjige (s ilustracijama) posvećene umijeću ljubavi. Upravo su joj one pobudile osobiti interes u ova tri dana koliko je čekala vijesti o poručniku. »Ah, to!« Farida namigne dok Zena lista knjigu. »Uvijek možeš naučiti nešto novo o tome.« No, Zena bi spremno zapalila sve te knjige samo da se nađe u njegovu zagrljaju. Farida napokon ustane i zabaci kosu preko ramena. Nepodnošljivo sporo, sluškinja joj preko glave stavi prozirni veo jake zelene boje, dok druga otvori vrata. Zena pokušava suspregnuti uzbuđenje i ne potrčati. Wellsted je ugleda kako silazi stubama. Oboje na tren oklijevaju. Zatim, kada se Zena približi, Wellsted je privine uza se, niti ne primijetivši da je Farida prošla mimo njih i smjestila se na jastucima do svojega muža. Ovakvo javno pokazivanje osjećaja nečuveno je, no Mickey i njegova žena jednostavno sjede jedno do drugoga poput ponosnih roditelja i gledaju Wellsteda i Zenu kako se grle. Wellsted dotakne Zenine usne svojima. Ljubiti je isto je što piti slanu vodu, pomisli. Žeđ se samo povećava. Ona ga sramežljivo odgurne uz osmijeh. »Kako si dospjela ovamo?« upita je. Ne može skinuti oči s nje. »Brodovima.« »I zaobišla si gradove pogođene kugom?« Kimne glavom.
»Imaš sreće. Ibn Mohammed je umro od kuge.« Zena osjeti olakšanje čuvši tu vijest, no mnogo je više zanima kako je prošao njezin gospodar. »A vi?« Wellsted izgleda veoma naočito u svojoj uniformi, no ona želi od njega čuti da je dobro. »Kao što vidiš!« potvrdi. »Kupili smo brod. Dhangi. Plovili smo duž obale, iako nas je bolest zadržala na neko vrijeme. Tako mi je žao što si morala otići sama...« glas mu zapne u grlu. »Bilo je to tako naglo, morala si se snalaziti bez ičije pomoći. Zbog toga me pekla savjest, no doktor je bio u tako lošem stanju...« Zena ga nježno odgurne. »Vi ste ovdje«, reče, »ja sam ovdje. Sve je u redu.« Mickey pljesne rukama i pozove poslugu. Čarolija je prekinuta i ljubavnici se iz svojega svijeta vrate u sobu za primanje. Stigne pladanj s čašama punim krvavo crvenog soka od nara. »Divna zabava, ha, poručniče?« nasmiješi se Farida. »Gospođo«, pozdravi je. »Velika mi je čast...« »Divna je ta vaša djevojka«, prekine ga Farida, koja ne podnosi nikakve formalnosti i više voli opuštenu atmosferu. Nastavlja: »Moram priznati da mi se Zena već sviđa. Inteligentna je i odvažna mlada žena. Ne podnosim ženske koje se svaki čas lickaju. Doista ih ne podnosim!« »Primijetio sam da je Zena samosvjesna osoba«, odgovori Wellsted, zarumenivši se. »Zapravo, moram održati jedno obećanje. Kada mi ju je Mickey darovao, zakleo sam se da ću je osloboditi nakon što se vratimo iz pustinje. Postoji li neka pravna procedura koju moram obaviti?« Mickey odmahne glavom. »Pravedan je to čin i možete jednostavno donijeti tu odluku, ako želite«, odgovori. »Onda te oslobađam«, reče Wellsted. »Sada te oslobađam!«
Farida podigne čašu. »U to ime!« nazdravi. Zena oklijeva. »No što ću sada?« upita nervozno. Kosa na vratu joj se naježi od uzbuđenja. Ovo je cijelo vrijeme željela, no ipak. »Slobodna ili ne, nemam ništa!« reče. Mickey se nasmiješi. »Ne, ne bih to rekao.« »Ne brini se, Zena«, utješi je Wellsted. »Pobrinut ćemo se za sve.« Baš je zaustio da iznese neko objašnjenje, poziv ili možda i prosidbu kada ga prekine galama u dvorištu. Netko je podigao strašnu graju. Mickey podigne pogled, na usni mu je mrlja soka od nara, crvena poput krvi. Uvijek pribran, ničime ne odaje zabrinutost, kao da je sasvim normalno da se navečer njegovim dvorištem prolama buka kao što je normalno da naruči večeru ili gleda u svoju ženu. Međutim, kada se vrata naglo otvore i u prostoriju upadne Kasim s isukanom sabljom u rukama, vodeći Aziza za ruku, Mickey ustane i postavi se između oružja i Faride. Dug je put od vrata do njega, no već je dovoljna uvreda što je Kasim upao u njegov dom dok je u društvu svoje supruge, a kamoli još što maše sabljom. Lice trgovca robljem iskrivi se dok promatra zatečeni prizor. On je za njega, u najmanju ruku, previše intiman, no još da je Zena ovdje dok Ibn Mohammed leži u svježem grobu, velika je nepravda. Upravo je onako kako je sumnjao. Svi su znali kamo je djevojka pobjegla. Zaurla poput ranjene životinje i baci Aziza na pod. »Znači istina je! Tražim je za sebe! Tražim tu djevojku za sebe! Ona je odbjegli rob i podliježe zakonima Muscata!« kaže dubokim i zlokobnim glasom dok im se približava. Wellsted ne vadi svoj mač, no stavi ruku na korice. »Kasime«, reče, »oslobodio sam Zenu. Ona više nije robinja.« Kasim ne sluša. Ne zanima ga. Djevojka mora umrijeti. U trenutku prijeđe sobu, brzo zgrabi Zenu, baci je na koljena i podigne oštricu da joj prereže vrat. Prije nego što
joj odrubi glavu, mora proglasiti kaznu, kako nalaže običaj. U tom trenutku Zena se počne otimati, ne može se osloboditi njegova stiska, pa ga iz sve snage ugrize za podlakticu, što ga samo još više razjari. Kada ju je odgurnuo, oštrica njegova mača zahvatila je djevojčino rame, krv poteče i umrlja prozirnu tkaninu njezina džilbaba. »Sada sam slobodna«, prosvjedovala je, »on me oslobodio i nemate nikakva prava! Nikada ga niste niti imali! Oteli ste me! Običan ste lopov!« Kasim zgrabi Zenu za kosu i podigne je na koljena. Pokušava je obuzdati dok podiže sablju, spreman da hitro izvrši pravdu. »U ime Said Ibn Sultana, osuđujem te na smrt!« Zena snažno udari Kasima u međunožje. Sablja padne, no promaši cilj te je samo ponovno rani kod ključne kosti. Zaurla od boli dok se Wellsted svom snagom baci na Kasima. Obori trgovca robljem i njih se dvojica nađu na podu. Wellsted otkrije da je, odjeven u zapadnjačku odjeću, u lošijem položaju jer je mnogo lakše kretati se u džubi. Međutim, dobro poznaje Kasimov način borbe. Svaki bratski osjećaj između njih je nestao. Obojica kipte od gnjeva. »Mrtav je!« Kasim uzvikne. »Zar ne shvaćaš da je mrtav zbog nje?« Wellsted ne oklijeva. Udari ga šakom u vilicu i zatim mu bijesno pokuša oteti sablju iz ruke. Ne želi ubiti Kasima, no shvaća da možda neće imati drugoga izbora. »Prijatelju!« obrati mu se. »Borili smo se na istoj strani! Prekini ovo! Molim te!« Kasim udari Wellsteda u trbuh, poručnik ostane bez zraka, no uspije zadržati prednost. »Ti bi odabrao nju umjesto svojega brata?« trgovac robljem zacvili u nevjerici. »Zakleo si se na vjernost Ibn Mohammedu, a ova djevojka«, jedva uspije ispljunuti te riječi; odvratno je i neprirodno da bijelcu ova žena može više značiti od odanosti prema suputniku, »ona je nitko i
ništa! Ona je odbjegla robinja, bez obzira jesi li je oslobodio! Ona je samo kurva! Habši!« Wellsted posegne iza svojih leđa i isuče handžar iza pojasa. To oružje već mjesecima neprekidno nosi iz navike i nije ga mogao staviti nikamo drugamo na svojoj zapadnjačkoj odjeći. Uviđa kakva je prednost moći ga neočekivano izvući. Stavi kratku zakrivljenu oštricu Kasimu pod vrat. »Moja je«, zareži, »i neću ti dopustiti da je ubiješ! On je mrtav, Kasime! Nema ga više! Zena nije kriva! Obolio je. Bio je preslab. Ona se sama uspjela vratiti u Muscat i neću dopustiti da joj učiniš išta nažao!« »Slab!« Kasimu se stisne grlo. Čudno je to reći za Ibn Mohammeda. Ta riječ nikada ne bi nikomu pala na pamet u normalnim okolnostima. Ne može to podnijeti. Počne se koprcati da se oslobodi. »Slab!« ponovi još jedanput ogorčeno. »Ne želim te ubiti, ali ću to učiniti!« zaprijeti Wellsted. Kasimove oči sijevnu. Opire se, no poručnik ga je prikliještio za pod. Od očaja ga pokuša udariti šakom. Wellsted stavi ruku na vrat trgovca robljem kako bi mu ograničio kretanje. Zatim prisloni handžar na Kasimova rebra, spreman da ga probode bude li morao. Kasim osjeti kako mu se grlo stisnulo. Izgubiti borbu pod ovakvim uvjetima strašna je sramota. Sada kada bi Ibn Mohammed očekivao od njega da bude čvrst i da obrani njegovu čast, bespomoćan je. Upao je u klopku. Ovo obično Kasim čini drugima i gade mu se kada ih savlada. »Mohammed!« uspije procijediti kroz zube dok pokušava odgurnuti poručnika, no Wellsted je u prednosti. Kada je shvatio da je potpuno poražen, Kasim osjeti kako ga obuzima val očaja. Jedina mu je želja da i sam umre. Ne želi živjeti s ovakvom sramotom. Život mu je bezvrijedan. Sam je sebi to dokazao. U očaju, pridigne se i nabije se na Wellstedovu oštricu tako da su se pojavile
malene kapljice krvi na mjestu gdje ga je probio nož. Upro se svom snagom i čak nije osjetio bol kada je oštrica handžara prošla tkaninom njegove džube i završila duboko pod njegovim rebrom. Wellsted ustukne u šoku, a Kasim uz kletvu nauznak padne na pločice, dok mu krv lijeva iz rane. Bol ga odvrati od osjećaja bespomoćnosti i tuge koji ga je pratio cijeli dan. »Časno...« kaže on zadovoljno. Zena je uspjela ustati i zaustaviti krvarenje iz svojih rana. Nadvije se nad njega. »Časno?« reče prezirno. »Kako se usuđuješ govoriti o časti?« Mickey joj dade znak rukom da mu se ne približava. Tako je savršeno hladnokrvan da se Wellsted načas zapita što bi čovjek trebao napraviti da njega šokira. »Poručniče Wellsted«, reče, »dopustite mi. Aziz, pozovi doktora i imama, Kasim večeras treba i medicinsku i duhovnu pomoć. A što se tiče tebe, draga«, obrati se svojoj ženi, »mislim da je najbolje da se vas dvije vratite u harem. Pođi gore, Zena, neka ti žene previju rane.« Nakon trenutka oklijevanja, svi bespogovorno učine što je Mickey naredio. Atmosfera je teška. Farida pomogne Zeni da izađe iz prostorije. Mickey se zagleda u Kasimovu ranu. Čak i odavde vidi da trgovac robljem nije zadobio teške rane. Agent položi ruku na Kasimovo rame, a Wellsted vrati nož u korice, ruke mu se tresu. Ušavši, Jessop se stane zbunjeno osvrtati oko sebe no ništa ne pita. Samo priđe Kasimu da ga pregleda. »Ostavite me na miru!« zareži trgovac robljem izbjegavajući doktorovu ruku. »Spreman sam umrijeti!« »Tuga«, objasni Jessop, »i bolest. Nekada vrućica prođe, no neuračunljivo ponašanje ostaje. U šoku je. Možda ćete mi morati pomoći da ga smirim.« Mickey kimne glavom i time dade do znanja da će pomoći, za Wellsteda je bolje da ne prilazi. Kada je progovorio, učinio je to s jednakim autoritetom.
»Moraš biti miran, prijatelju. Nitko ne mora doznati za ovo. Djevojka je nedužna. Pobjegla je svojemu gospodaru, a ne od njega, a prema svemu sudeći, darovao si je emiru bez poručnikova dopuštenja. Ibn Mohammed je bio izniman čovjek, no tvoja je dužnost prema prijatelju da živiš. Uvijek je tako. Moraš zaboraviti na ovo, brate. Moraš još dugo živjeti.« Wellsted stoji poput zlokobne sjene, zadubljen u svoje misli. Nikada neće oprostiti Kasimu. »Dodaj mi jastuk, stari!« prekine Jessop. Povio je ranu nekom tkaninom koju je našao na pokrajnjem stolu te sada pokušava udobno smjestiti bolesnika. Kasim to ne želi. Nikakve mu riječi ne mogu pomoći. Nikakav mu doktor ne može ublažiti bol. On je čovjek pustinje — ne oprašta nikakvu slabost. Wellsted se okrene. U tom trenutku Kasim skoči poput kobre. U rukama mu je Wellstedov nož, zgrabio ga je prije nego što je to itko primijetio. Na trenutak ga drži u zraku i nije jasno što njime kani učiniti. Wellsted izvadi svoj mač, no prije nego što ga uspije upotrijebiti, Kasim okrene handžar prema sebi i bez oklijevanja zarine ga iznad rane koju mu je doktor brižno previo, zarine ga duboko u svoje srce.
Pedeset i četvrto poglavlje
Farida opere slanom vodom ranu na Zeninu ramenu i naredi da joj iz kuhinje donesu jogurt s medom. »Ta je hrana najbolja utjeha, zar ne?« reče. Zena nijemo kimne glavom. »Dakle!« doda. »Neki od ovih Arapa pravi su luđaci!« Zena šmrca dok Farida razmišlja o sudbini njezina prijatelja Edwarda koji je tako davno poginuo u Bathu, boreći se u besmislenome dvoboju, svojom vlastitom voljom. Brzo shvati da nisu samo Arapi usijane glave koje pribjegavaju sili, nego muškarci općenito. No to ne kaže Zeni. Kada su joj donijeli jogurt s medom, uzme žličicu. Farida već dugo nije voljela nikoga osim Mickeya, a on je, uostalom, njezin muž. Svjesna je Wellstedovih naredbi i činjenice da, barem na neko vrijeme, poručnik mora natrag u London. Stoga ovoj intrigantnoj djevojci iznese prijedlog. Zagrabi malo jogurta i prinese žličicu Zeninim ustima. »Ako želiš ostati ovdje, dušo«, reče joj, »bit će mi drago. Možeš ostati u ovoj kući koliko god želiš.« »Hvala. Ne znam što je poručnik mislio kad mi je dao slobodu«, Zena uzdahne. »S njom ne mogu ništa.« Kasimova je predstava to zorno pokazala. Ona još drhti. »Tiho. Ne mislimo sada na to.«
Kada su pojele cijelu zdjelicu, Farida odvede djevojku na spavanje. Priguši svjetla i Zena se smjesti na jastucima. Zatim se Farida povuče. Mickey će poslije doći u harem, a dan je bio naporan. Farida se raduje što će večeras biti u muževu naručju. Želi osjetiti toplinu njegova tijela. Kada je doznala što se dogodilo u prizemlju, Farida odluči da neće probuditi djevojku. Prema svemu sudeći, to je bio napadaj ludila, no dijete spava, a vijesti mogu i pričekati. Postavili su stražara, a imam već moli za izgubljenu dušu. Sluge već pronose vijest gradom. Farida ih vidi s prozora, kako su se raspršili ulicom, njihove malene svjetiljke koje nestaju u tami. Jedan je poslan u Kasimovu kuću, koju ni on sam nije posjetio od svojega povratka, drugi u džamiju gdje su zadnji preostali žalovatelji za Ibn Mohammedom sigurno još okupljeni, neki odlaze sultanovim ljudima koji uvijek o svemu moraju biti obaviješteni. Kasim je, ona pomisli, oteo i Zenu i
mene. Obje nas je doveo ovamo. Možda ćemo zajedno na neko vrijeme naći utjehu. Ova vijest nedvojbeno znači da će Mickey kasno stići u krevet, a Farida će se morati pobrinuti za njega — masirati mu ramena i umiriti ga. U međuvremenu sjedi i gleda veliki mjesec, nisko ovješen iznad krovova i razmišlja kako je imala sreće. Osjetila je blagu ljubomoru kada je slušala o Zeninim pustolovinama, no večerašnji događaji dočarali su joj kakve sve opasnosti skriva vanjski svijet. »Ja sam više za priče, rekla bih, nego za akciju«, promrmlja sama za sebe i pođe na počinak.
Pedeset i peto poglavlje
Sat
nakon ponoći u hodnicima se osjeća olakšanje. Svi su otišli na počinak, kućom je zavladala tišina, a poručnik čuje samo tapkanje svojih bosih nogu po pločicama dok se u hlačama i košulji šulja hodnikom iz svojih odaja u drugo krilo. Pustinja je, pomisli, sklonija ponoćnom ljubavniku i lakše je nezamijećeno kretati se njome. Stražar stane u stav mirno kada Wellsted dođe do vrata ženskih odaja. »Hoćeš li je dovesti, molim?« Stražar se prebacuje s noge na nogu. Koliko god da su večeras zbivanja u palači bila neobična, on ipak ne može ući u gospodarev harem, pogotovo ne usred noći. »Čekajte!« reče i izgubi se niz hodnik. Vrati se trenutak poslije sa snenom robinjom koja je spavala u obližnjoj sobi. »Al habši!« naredi djevojci koja nestane kroz zabranjena vrata. Kada su se ona opet otvorila, pred njima stoji Zena. Više nije odjevena u krvlju umrljani džilbab nego u jednostavan bijeli pamučni. Noge su joj bose. »Selam«, kaže tiho. Wellstedovo se lice razvedri. »Dođi!« povede je za ruku. »Pođi za mnom.« Odvede je niz hodnik u sobu koju su mu dodijelili. Velika je to prostorija s prostorom za sjedenje, a otvorio je i prozore kako bi mogli uživati u pogledu na brežuljak jer ova soba ne gleda na more. Mjesec je na suprotnoj strani
neba i baca sablasnu svjetlost na drveće, perivoje i dvorišta što se uzdižu na obroncima brežuljka, ne pokazujući svoje lice. »Nismo završili razgovor.« Zena sjedne na jastuke. Čini joj se kao da bi Kasim mogao biti ovdje negdje te stoga osjeća nelagodu. »Je li otišao?« upita. »Nisu ti rekli? Umro je. Ubio se.« Zena hladno primi tu vijest. »Oteo me«, reče. »Ubio mi je strica.« »Nisam to znao.« Ona kimne glavom. »Nisam ti rekla.« »Žao mi je.« »Razmišljala sam da ga ubijem«, prizna Zena. »To mi je bila prva pomisao kada mi je dao handžar. Nakon što me danas onako napao, mislim da se nikada ne bih mogla osjećati sigurnom. Drago mi je da ga više nema.« »Meni je drago da si na sigurnome«, odgovori Wellsted. Njezina je hrabrost nevjerojatna i bez obzira što se s vremenom počeo diviti Kasimu i Ibn Mohammedu, učinio bi što bi bilo potrebno. Wellsted sjedi do Zene i miluje je po obrazu i niz vrat. Ona se opusti. Tijelom joj ponovno prođu trnci od uzbuđenja i osjeća se kao da se topi. Ugrize se za usnicu. Kada on vrškom prsta dođe do rane na njezinu ramenu, naglo stane. »Boli li te?« Zena kimne glavom. »Veoma mi je žao. Kasimovo je ponašanje bilo...« »Za ludnicu?« predloži Zena. »Tako je Farida rekla.« Wellsted se nasmije. »Da! Upravo tako. Bio je lud od tuge, mislim. Nije imao pravo tako nastupiti.« »Bi li ga ubio?« Wellsted zastane na trenutak. »Bih! Volim te«, kaže mirno, ne skinuvši pogled s nje. »Silno te volim i ne bih mu dopustio da ti naudi, bez obzira što morao učiniti!«
Zena se nasmiješi. Nagne se prema njemu i poljubi ga u obraz. Ona prisloni svoj obraz na njegovu neobrijanu bradu i duboko udahne. U europskoj odjeći drukčije miriše, no to joj se sviđa. »Hoćeš li me čekati?« prošapće Wellsted. »Kako to misliš?« »Moram otići u London, Zena. No vratit ću se. Hoćeš li me čekati? Dogovorio sam sve s Mickeyem: on će paziti na tebe ovdje, no mislio sam, kada se vratim, možda bismo mogli naći kuću. U Bombaju. Mornarički se časnici uvijek vraćaju u Bombaj. Mislim da će ti se ondje svidjeti i ja ću se brinuti za tebe.« Zena se nagne naprijed. »Zašto me nećeš povesti sa sobom? U London! Voljela bih ga vidjeti. Parlament i veliku rijeku Temzu. Ulične trgovce voćem i sajmišta.« Wellsted odmahne glavom. »Ne«, reče nježno. »Ne možemo. Jedina korist od Londona jest što ondje moram zaraditi za nas oboje. Nisam ti ispričao neke stvari o Londonu. Nisam ti rekao razloge zašto ne možeš ići onamo. No neću se dugo zadržati. Kunem se! Vratit ću ti se. Zena, hoćeš li me čekati? Želiš li to?« Pogleda ga sjetno. Ovdje nema izbora, osjećaji su joj snažni. »Ni o čemu drugome nisam razmišljala«, reče. »Nikada se nisam ovako osjećala. Nikada u životu! Da ti je Kasim naudio, ubila bih ga!« Wellsted se nasmije. Ova je žena izvanredna! Kao da je na sve spremna. Sviđa mu se to. Nagne se prema njoj i nježno je poljubi, strast mu se probudi te je polegne na jastuk i zavuče ruku pod njezin džilbab. Zatim se naglo uspravi. Zena ga zagrli. »Dođi«, kaže joj. »Pođi sa mnom.« Ponovno su u svježem hodniku, Wellsted nađe stube i za ruku je povede njima, prema gore. Na gornjim su katovima spremišta i velika dječja soba. Prođu pokraj njih i nađu drugo stubište.
»Ovuda«, vodi je te se još jednom uspinju i izađu van, pod zvjezdani svod. »Krov! Opet!« nasmije se Zena. »Radije bih bio na krovu s tobom nego u sobi u najskupljem hotelu u Parizu!« zagrli je. »Molim te, reci da ćeš me čekati, Zena.« U njoj nema ni tračka sumnje. »Hoću, hoću!« obeća mu, ljubeći ga toplo. Poželi isprobati nešto što je vidjela u jednoj od Faridinih knjiga. »Koliko vremena imamo?« Wellsted pokaže rukom prema panorami. »Nedovoljno da izmijenimo sve vijesti i da uživamo jedno u drugome. Stiže brod koji će me odvesti do Cape Towna. Smjesta se moram vratiti u London, znaš. Uplovio je nakon zalaska sunca. Mickey se nada da će isploviti sutra. Moram rano otići.« »Samo jednu noć?« nezahvalna je, no ne može si pomoći, želi više vremena. »No nećemo spavati. Ni trenutka«, obeća joj. »I vratit ću se, Zena. Vratit ću se prije nego što se budeš nadala.« Zena skine džilbab preko glave i malo se pomakne, okrene se tako da je može vidjeti u tami. »Želim čuti sve o tvojim pustolovinama, dakako«, reče mu. Wellsted se nasmije. »I ja o tvojima, djevojko moja«, šapne joj dok je polaže na krov te njih dvoje u trenutku zaborave na sve osim jedno na drugo, dok se prepuštaju strastima na mjesečini. Sve će pustolovine jednostavno morati pričekati dok se on ne vrati.
Pedeset i šesto poglavlje
U
Londonu su se supruge članova Kraljevskoga društva naviknule da večeraju kasnije nego što je uobičajeno ukoliko je ugovoren zanimljiv sastanak. Međutim, onog turobnog poslijepodneva u veljači kada se poručnik James Raymond Wellsted obratio okupljenomu mnoštvu, dvije večere u strogom središtu Londona počele su tek nešto prije ponoći, a jedna je čak bila otkazana. Admiral Rose nije zaslužio svoj visoki čin samo zbog izvanrednih sposobnosti iskazanih u borbama, krasi ga i izvanredna sposobnost uvjeravanja te su novouvedenim plinskim svjetiljkama osvijetljene prostorije Društva dupkom pune. Svi su došli čuti što taj ozbiljni mladić, čija je koža još ružičasta od pustinje, ima reći. Sir Joseph Hooker predstavi ga publici i najljepšim riječima govori o Wellstedovim pustolovinama i njegovoj uspješnoj mornaričkoj karijeri. »Prvi bijelac koji je prešao Arapski poluotok«, kaže, »i junak!« Članovi Društva nisu razočarani. Wellsted je izvrstan govornik i ne samo da im je pružio detaljne podatke o geografskim obilježjima Arapskoga poluotoka te političkoj situaciji s Francuzima, nego je zorno predočio usijanu vrućinu dina, miris metvice u suku, divljaštvo u gradovima koje je pokosila kuga te promućurni duh pustinjskih plemena. Nekoliko mlađih članova bilo je tako zadivljeno njegovim govorom da su htjeli još te noći krenuti za Portsmouth odakle bi i sami otputovali u ta čarobna mjesta.
»Sjajna večer!« admiral Rose čestita Wellstedu dok s Murrayem silaze stepenicama prema kočiji što ih čeka. Momak je doista učinio ono što su očekivali od njega. Cijelo londonsko društvo bruji o odvratnim francuskim trgovcima robljem i o potrebi za uvođenjem britanske kontrole u vodama Crvenoga mora i Indijskoga oceana. Wellsted će sljedeći tjedan upoznati premijera i govoriti pred parlamentarnim odborom. Pokazao se potpuno pouzdanim, iako pomalo ekscentričnim. Jednom kada se admiral Rose vratio kući, zatekao je poručnika kako stoji u vrtu mokar do gole kože. Navodno je razmišljao o kiši. Wellsted nikada prije nije čeznuo za domom ili za bilo kim drugim, no sada toliko žudi za Zenom da se boji kako tu žudnju nikada neće moći utažiti i unatoč zanimanju koje mu je iskazalo nekoliko slobodnih djevojaka iz dobrih obitelji (jedna je čak i nasljednica), njegovo srce ostaje pod nisko ovješenim punim mjesecom, na krovu ili u Rijadu ili u Muscatu. »Niste podlegli šarmu niti jedne od onih ljepotica čije su vam ih majke tako oduševljeno predstavile neku večer na balu?« zadirkuje ga Murray u kočiji. »Ćudi me da vam neka već nije ukrala srce! Slobodan čovjek u vašim godinama!« U Londonu teško da postoji majka koja bi mogla poželjeti privlačnijega kavalira za svoju kćer. S jednom uspješnom knjigom iza sebe, Wellsted je dovršio svoj drugi rukopis. Murray je uvjeren da će njegova nova knjiga izaći u nekoliko izdanja. Opis Sokotre prodaje se brže nego što ga može tiskati. Wellsted odmahne glavom. »Žene!« reče, kao da je ogorčen. »Strastven momak kao što ste vi...« primijeti admiral. »Kada je momak strastven, čitateljstvo to osjeti«, Murray ponudi Wellstedu svoju pljosku. »Još je i bolje ako se dokaže prokleto čitkim! Hoćemo li večerati u Claridgesu?« predloži. »Ili u klubu?«
Događaj u Kraljevskome društvu bio je, dakako, izvanredan, no već je kasno, a Murray mrzi poći u krevet prazna želuca. Wellsted zuri kroz prozor dok se kočija klati blatnjavim ulicama. London je za njega šok. Studen, vlažan i siv, ovdje osjeća neopisivu samoću i pritisak. U Mayfairu, Westminsteru i Whitehallu nikada neće moći biti ono što uistinu jest. Kada je posjetio ulicu Molyneux, nije ju zatekao onakvom kakvom ju je pamtio — otac mu je sada starac koji ga gotovo nije prepoznao, a braća su mu stranci. »Prvi bijelac koji je prešao pustinju!« zagrlio je Wellsted stariji svojega sina. »Mi Wellstedi jest ćemo kolače!« Nije bilo neugodno, pomisli James, no bilo je čudno. Ne može nikomu reći ono što mu je najvažnije. Razlog zašto se mora vratiti. Pa ipak, bio je obilno nagrađen — Times je izvijestio o njegovu predavanju u Geografskom društvu, a Rose je dao naslutiti da ga čeka promaknuće. Jedva čeka da se vrati u Muscat. Dobije li čin kapetana, moći će započeti novi život sa Zenom. Plaća će mu biti mnogo viša i moći će joj stvoriti dom. Razvedri se od same pomisli na to. Njegova ljubav prema Zeni naučila ga je što je pravi život, za razliku od ovoga što se doima samo nizom postignuća. Jedva čeka da je vidi. Govori se o ekspediciji u unutrašnjost Perzije. Poći će s njim, siguran je u to. Ovaj će put ići kao muž i žena. Vjenčat će se, odlučio je. Kočija se zaustavi kod Claridgesa i Wellsted izađe na sjajni pločnik. »O čemu razmišljaš, stari?« upita ga Rose. »O pustinji i svim njezinim dražima!« reče Wcllsted s osmijehom. »Jedva se čekaš vratiti, ha? Našem junaku nedostaju uzbuđenja, rekao bih!« dometne Rose. Murray se veselo nasmiješi. »Tko bi mu mogao
zamjeriti!« reče. »Zvuči vraški čudesno! Dakako, Murray nema ni najmanju namjeru napustiti London. Više voli uživati u pustolovinama iz druge ruke.« Wellsted se elegantno počne uspinjati stepenicama i uđe u foaje. Izraz lica mu je nehajan. On je čovjek s tajnom. Predivnom tajnom. Tajnom pustinje.
Epilog
Na tržnici robljem stoji palankin u kojemu su žene, a nosači čekaju upute. Pažnja gomile usredotočena je na dražbu, koja traje već nekoliko minuta. Faridine oči ništa ne propuštaju — pokazuje na debeloga dražbovatelja, nekolicinu ljudi koji puše nargilu. Trinaestogodišnja sidi robinja koja se, nakon svega što je prošla, otima, dok je čvrsto drže snažni čuvari. »Nekoć su mi djelovali mnogo većima«, prisjeća se Zena. Više se ne boji. Zena navuče burku preko odjeće i podigne košaru koju su žene ponijele sa sobom. Potajno izađe iz palankina te nosači niti ne primijete kako je nestala u smjeru dokova. Kolibu u kojoj drže robove sada nitko ne čuva, no vrata su zakračunana. Ona odmakne zasun. Uvijek je šokira ono što zatekne unutra. Masa tijela i smrad. Ima samo nekoliko minuta vremena. »Evo«, položi košaru na tlo i otvori je. Miris voća probija se kroz smrad i ruke počnu grabiti. Zena ustukne, poput prikaze, ostavlja otvorena vrata iza sebe. Nitko od njih neće otići, zna to. Ipak, dobro je da imaju izbor. Burka prikriva njezin identitet te lako nestaje čim skrene iza ugla. »Sve je u redu?« provjeri Farida kada se djevojka vratila kroz tanke zastore. Zena kimne glavom. Što god bi pokušala, bilo bi besmisleno: voljela bi da može ukrasti teret, no to bi dovelo
do njezina pogubljenja, ili ih sve otkupiti i osloboditi, što bi samo potaknulo trgovce robljem. Ovo malo milosrđa najbolje je čega su se te dvije žene uspjele dosjetiti. Dolaze na dokove dva puta na tjedan. Zena skine burku i sjedne prekriženih nogu kraj svoje prijateljice. »Uskoro će se vratiti, dušice, sa svim svojim bogatstvom!« reče Farida. Zena se nada da će biti tako. Farida je podučava engleskome i Zena jedva čeka pokazati to znanje poručniku. A i druga znanja. »A sada«, predloži Farida, »hoćemo li se uključiti u dražbu prije povratka kući? Vjerojatno im možemo podići cijenu za koji talir.« Zena to danas ne bi mogla probaviti. »Nemojmo ostati na dražbi«, reče. Farida slegne ramenima. Lupi po okviru palankina i nosiljka se malo zaljulja dok je muškarci podižu te odlaze u poslijepodnevnu omaru. »Stanite kod tržnice konja!« naredi i namjesti se na jastucima kako bi uživala u putovanju.
Bilješka o povijesti
Ova bilješka sadrži napomene koje bi vam mogle otkriti dijelove sadržaja romana
»Robovanje točnosti nužno svodi roman na arheološku pedanteriju umjesto da on bude živa slika vremena.« Edith Wharton Nisam povjesničarka, no povijest me fascinira. Pišući ovaj roman više sam se bavila fikcijom nego rekonstrukcijom stvarnih događaja. Međutim, provela sam mnogo vremena istražujući arhive o misiji Kraljevske indijske mornarice na Crvenome moru i Arapskome poluotoku. Istražila sam kako se živjelo u kući Wellstedovih u ulici Molyneux 13 i drugdje. Njuškala sam i čeprkala po povijesti Londona u razdoblju između 1820. i 1842. godine te skupila cijelu kartoteku raznih podataka o području koje danas čine Etiopija, Eritreja, Egipat, Jemen, Somalija, Ujedinjeni Arapski Emirati i Oman u tom istom razdoblju. Pročitala sam putopise Jamesa Raymonda Wellsteda u kojima je opisao svoja putovanja po pustinji i dugo sam razmišljala o onome što je izostavio iz svojih priča. Od povijesti mi cure sline —
i to upravo zbog praznina na koje nailazimo u dokumentima i na kamenim natpisima. Često me dirne hrabrost mnogih istraživača i pustolova kojima su jedini spomenici pokoji zapis u brodskome dnevniku ili platnom popisu i čiju smrt bilježi samo činovničko brisanje njihova imena kada se dokumenti ažuriraju. Tajna pustinje pripada onome žanru koji je Truman Capote nazvao »fakcijom« (faction). Ono što sam napisala uglavnom odgovara spisima koji prate život Jamesa Raymonda Wellsteda — i u Engleskoj i dok je bio na aktivnoj dužnosti za vrijeme geodetskih mjerenja na Crvenome moru i Arapskome poluotoku. Priča također dosljedno opisuje atmosferu onoga vremena kakvom je ja vidim — ukidanje ropstva, rivalstvo između Britanaca i Francuza te avanturistički duh zaslužan za širenje Britanskoga Carstva (u dobru i u zlu). Wellsted je bio jedan od prvih Europljana koji je dobio dopuštenje da putuje unutar omanskih granica. Čini se da je ostavio izvrstan dojam na sultana te iako sam si mjestimično uzela slobodu što se tiče stvarne rute kojom je putovao, kao i što se tiče razdoblja, doista je u to vrijeme mnogo putovao, između ostaloga, proveo je mnogo vremena u pustinji (doduše ne u Rub’ al Kaliju), a posjetio je i gradove na istočnoj obali Arapskoga poluotoka koje je pogodila epidemija. Povremeno, kada su se povijesne činjenice pokazale preprekom za maštu, jednostavno sam pomaknula neku pojedinost na ovu ili onu stranu, ili izmislila novu priču kako bih svoje likove izvukla iz škripca na što razulareniji način (povijest je najbolja kada je odvažna i prljava). Stoga sam poprilično iskrivila neke istine te osjećam da jednu moram istaknuti. Doktor Jessop Hulton je postojao i umro je od malarije (ili neke druge tropske groznice) u službi Indijske mornarice 1836. godine. Napisao je Palinurusove dnevnike u kojima je spomenuo neugodnu atmosferu na tom brodu kada se Wellsted sukobio s kapetanom. Međutim, iako (kao i
danas) nije bilo nepoznato da u toj regiji otimaju Europljane, doktora Hultona nije oteo nikakav razjareni emir niti ga je mjesecima držao u zarobljeništvu u pustinji. No doktora Jessopa u romanu sam utemeljila na liku koji progovara iz samih zapisa Jessopa Hultona te na dirljivom nekrologu koji je napisao kapetan Haines i u kojem je spomenuo kako je doktor bio omiljen među kolegama časnicima i ostalim članovima posade. Sada kada ovo pišem, osjećam se poput mađioničara koji je svojoj publici odao tajnu svojih trikova, no što je, tu je. U stvarnosti je postojala mlada robinja iz istočne Afrike po imenu Zena. Oteli su je iz Wellstedove karavane u pustinji za vrijeme njegovih putovanja. Iako su ga dirnule priče koje mu je ispričala o svojoj domovini, iako ju je namjeravao osloboditi nakon što završe putovanje i iskreno žalio kada su je oteli, ne postoje nikakvi povijesni dokazi da ju je ikada više susreo ili da je postojala veza između njih koja bi bila intimnija nego što bi džentlmen mogao priznati u svojim zapisima. Ipak, lik Zene, kao i Mary Penney, protagonistice moje knjige Tajni mandarin, inspiriran je pričama o stvarnim ženama koje su putovale pod krinkom. Postoji primjer žene koja se maskirala u slugu na zadatku Louisa de Bougainvillea. Ova dvadesetpetgodišnja žena nadjenula si je ime gospodin Bare i putovala mnogo mjeseci prije nego što ju je de Bougainville razotkrio. Postoji i kasniji slučaj iz viktorijanske Engleske znamenite doktorice Barry koja se toliko željela baviti se medicinom da je cijelu karijeru vojnoga liječnika provela prerušena u muškarca. Varku su otkrili tek kada je umrla. Isto tako, otkriveni su ženski kosturi, odjeveni u oklope, na mjestima gdje su pokopani križari. Postojale su uistinu hrabre žene koje su bile odlučne u svojemu nastojanju da putuju i istražuju, bez obzira što su morale učiniti, a vjerujem i još mnoge druge kojima su pustolovine (poput onih Zene i Mary) bile nametnute i koje su se jednostavno morale snaći u onome
što im je sudbina namijenila. Za Tajnu pustinje odabrala sam određeno razdoblje, nekoliko mjeseci Wellstedova života. Dakako, nakon toga vremena, njegova prava životna priča se nastavlja. James Raymond Wellsted osvojio je London kada se vratio sa svoje arapske misije. Smjestili su ga u kuću visokoga časnika u ulici Edgeware Road 43, svjedočio je pred odborom Britanskoga parlamenta i sudjelovao na sastancima Kraljevskoga geografskog društva i Kraljevskoga društva. Međutim, ubrzo nakon toga Wellsted je teško obolio od tropske groznice koju je pokupio na svom putovanju. Bolest ga je shrvala te su ga u vrlo teškom stanju poslali u zaljev Herne u Kentu kako bi se nekoliko tjedana oporavljao. Wellsted je u to vrijeme bio tako bolestan da nije mogao održavati ni vlastitu korespondenciju te mu je njegov mlađi brat William, koji se brinuo za njega, služio kao tajnik. Do dana današnjega očuvana su pisma koja je James diktirao Williamu (u Williamovu izvornom rukopisu) u Arhivu Johna Murraya u Škotskoj nacionalnoj knjižnici (John Murray Archive, National Library of Scotland) zajedno s dnevnicima sir Charlesa Malcolma koje je pisao dok je služio u Bombaju. Čim je za to bio sposoban, Wellsted se vratio u Bombaj i kanio se odatle vratiti u Oman, no ponovno ga je pogodila groznica, koja je uznapredovala do delirija. Kasno jedne večeri, prema svim izvorima, u bunilu je stavio pištolj u usta i povukao obarač. Hitac ga, što je bilo nevjerojatno, nije ubio, no zbog te ozljede i činjenice da se jednostavno nikada nije u potpunosti oporavio od groznice, otpustili su ga iz vojske, odobrili mu velikodušnu mirovinu od 270 £ na godinu (koja je poslije bila smanjena na 240 £ nakon prigovora kapetana Hainesa) te su ga, još slabog i ranjivog, poslali natrag u London. John Murray je poslije izdao dva Wellstedova putopisa, memoare naslovljene Putovanje Arabijom i Putovanje u grad kalifa (Travels in Arabia-, Travels to the
City of the Caliphs). Oba su putopisa bila odlično primljena među dobrim poznavateljima u Londonu. Poručnik je, međutim, bio trajno unakažen i nikada se nije oporavio. Proveo je nekoliko godina u Blacklands Houseu u Chelseaju, ludnici za gospodu koju je vodio prijatelj obitelji Darwin. Dana 25. listopada 1842. nakon mnogo patnje, doveli su ga u očevu kuću u ulici Molyneux 13 gdje je umro. Imao je trideset i sedam godina. Dva dana poslije u Timesu je objavljen kratki nekrolog te on zatim praktički nestaje iz povijesti, osim zapisa u Rječniku nacionalnih biografija (Dictionary of National Biography), nekih detalja u memoarima doktora Jessopa Hultona, bijesnih tirada u korespondenciji kapetana Hainesa (koja se danas čuva u arhivi Kraljevskoga geografskog društva) i jednog spomena u pismima Charlesa Darwina, koji se osobno zainteresirao za opis Wellstedova putovanja na Sokotri. Ovo, moram to reći, nije sudbina koju bih mu ja namijenila (mi spisatelji često se smatramo bogovima). Zaslužio je mnogo slavniji i uzvišeniji život. Divim se Jamesu Raymondu Wellstedu. Da je bio sin nekoga vojvode ili da je diplomirao na Oxfordu, njegova sjajna postignuća, pustolovni duh i širokogrudnost, čvrsto sam uvjerena, ne bi bili ovako zanemareni i tako lako zaboravljeni. Sara Sheridan Edinburgh, 2010.
