Erich Fromm
ERICH FROMM: DJELA u 12 svezaka Izdaju »NAPRIJED« Izdavačko trgovačka radna organizacija Zagreb, Palmotićeva 30 NOLIT Izdavačka radna organizacija Beograd, Terazije 27
Anatomija ljudske destruktivnosti
from Dario to filozofija.net forum
Druga knjiga
Preveli Gvozden Flego Vesna Marčec-Beli
Uredili Zeljko Falout i Gvozden Flego
ZAGREB 1989
Sadržaj
Treći dio: RAZNOLIKOSTI AGRESIJE I DESTRUKTIVNOSTI I NJIHOVA POJEDINAČNA STANJA
IX
X
Naslov izvornika Erich Fromm THE ANATOMY OF HUMAN DESTRUCTIVENESS Holt, Rinehart and Winston, New York, 1973 ©
1973 by Erich Fromm
9
Benigna agresija Uvodne napomene Pseudoagresija Nehotična agresija Nestašna agresija Samopotvrdujuća agresija Defenzivna agresija Razlika između životinja i čovjeka Agresija i sloboda Agresija i narcisoidnost Agresija i otpor Konformistička agresija Instrumentalna agresija O uzrocima rata Uvjeti za smanjenje defenzivne agresije
11 11 14 14 14 15 20 20 24 25 29 31 32 34 39
Maligna agresija: premise Uvodne napomene Priroda čovjeka Egzistencijalne potrebe čovjeka i razne strasti ukorijenjene u karakteru Okvir orijentacije i odanosti Ukorijenjenost Jedinstvo Efektivnost Uzbuđenje i stimulacija Kronična depresija dosade
45 45 46 56 56 58 59 60 63 68
Karakterna struktura Uvjeti za razvoj strasti ukorijenjenih u karakteru Neurofiziološki uvjeti Društveni uvjeti O racionalnosti i iracionalnosti instinkata i strasti Psihička funkcija strasti XI
XII
Maligna agresija: okrutnost i destruktivnost Očigledna destruktivnost Spontani oblici Povijesni zapis Osvetnička destruktivnost Ekstatička destruktivnost Obožavanje destruktivnosti Kern, von Salomon: klinički slučaj idolatrije destrukcije Destruktivni karakter: sadizam Primjeri seksualnog sadizma/mazohizma Josip Staljin: klinički slučaj neseksualnog sadizma Priroda sadizma Stanja koja rađaju sadizam Heinrich Himmler: klinički slučaj analno-zgrtačkog sadizma Zaključak Maligna agresija: nekrofilija Tradicionalni pojam Nekrofilni karakter
Nekrofilijski snovi »Neintendirane« nekrofilijske akcije Nekrofilijski jezik Veza između nekrofilije i obožavanja tehnike Hipoteze o incestu i Edipovom kompleksu Odnos Freudovih instinkata života i smrti prema biofiliji i nekrofiliji Klinički/metodološki principi
77 79 80 84 88 90
97 91 99 99 100 103 105 105 108 111 113 117 125 127 150 157 157 162
XIII
Maligna agresija: Adolf Hitler, klinički slučaj nekrofilije Uvodne napomene Hitlerovo porijeklo i rane godine Klara Hitler Alois Hitler Od rođenja do šeste godine (1889—1895) Djetinjstvo od šeste do jedanaeste godine (1895—1900) Od jedanaeste do sedamnaeste godine (1900—1906) Beč (1907—1913) Miinchen Primjedba o metodologiji Hitlerova destruktivnost Potiskivanje destruktivnosti Drugi aspekti Hitlerove ličnosti Odnosi prema ženama Nadarenosti i talenti Fasada Nedostaci volje i realizma
163 168 171 173 188 194 195
202 202 204 204 206 207 211 213 220 226 228 229 236 238 241 245 254 259
Epilog: O dvoznačnosti nade Dodatak: Freudova teorija agresivnosti i destruktivnosti Evolucija Freudove koncepcije agresivnosti i destruktivnosti Analiza promjenljivosti i kritika Freudove teorije instinkta smrti i Erosa Snaga i ograničenje instinkta smrti Kritika biti Freudove teorije Princip redukcije nadraženosti: osnova principa užitka i instinkta smrti
271
Treći dio
275 275 281 296 302 304
Bibliografija
317
Indeks pojmova i imena
337
Raznolikosti agresije i destruktivnosti i njihova pojedinačna stanja
IX
Benigna agresija
Uvodne napomene Dokaz iznesen u prethodnom poglavlju doveo je do zaključka da je defenzivna agresivnost »ugrađena« u životinjski i ljudski mo¬ zak i da služi funkciji obrane od ugrožavanja životnih interesa. Da je ljudska agresija više ili manje na onom stupnju na kom je kod drugih sisavaca, posebno našeg najbližeg rođaka čimpan¬ ze, ljudsko bi društvo bilo prilično miroljubivo i nenasilno. Ali tome nije tako. Ljudska je povijest zapis izvanredne destruktiv¬ nosti i okrutnosti a ljudska agresija, izgleda, daleko nadmašuje agresiju čovjekovih životinjskih predaka; čovjek je, suprotno od većine životinja, pravi »ubojica«. Kako možemo objasniti tu »hiperagresiju« u čovjeku? Ima li ona isti izvor kao životinjska agresija ili je čovjek obdaren ne¬ kom drugom, posebnom ljudskom sposobnošću za destruktiv¬ nost? Prva se pretpostavka može argumentirati naglašavanjem da ži¬ votinje također pokazuju krajnju i žestoku destruktivnost kada se naruši njihova okolišna i društvena ravnoteža, iako se to jav¬ lja samo kao iznimka — na primjer u uvjetima jata ili krda. Mo¬ glo bi se zaključiti da je čovjek mnogo destruktivniji jer je stvo¬ rio stanja kao što je prenaseljenost ili drugi odnosi koji proiz¬ vode agresiju, a koji su u njegovoj povijesti postali više normalni no izuzetni. Zbog toga čovjekova hiperagresija nije uzrokovana većim agresivnim potencijalom, već činjenicom da su stanja koja proizvode agresiju češća kod ljudi no kod životinja, koje žive u svom prirodnom boravištu.1 Taj argument je valjan — dokle dopire. On je važan jer vodi kritičkoj analizi čovjekovog stanja u povijesti. Sugerira da je čo¬ vjek najveći dio svoje povijesti živio u zoološkom vrtu a ne »u divljini« — tj. u stanju slobode koja vodi ljudskom razvoju i bla11
gostanju. Uistinu, većina podataka o čovjekovoj »prirodi« je u osnovi iste vrste kao Zuckermanovi originalni podaci o pavija¬ nima s Monkev Hilla u londonskom zoološkom vrtu (S. Zuckerman, 1932) Ali ostaje činjenica da čovjek često djeluje okrutno i destruk¬ tivno čak i u situacijama u kojima nije u uvjetima jata ili krda. Destruktivnost i okrutnost mogu u njemu izazvati osjećaj jakog zadovoljstva; mase ljudi može iznenada zahvatiti požuda za krv¬ lju. Pojedinci i grupe mogu imati karakternu strukturu koja ih tjera na žudno čekanje — ili stvaranje — situacija koje dopu¬ štaju izražavanje destruktivnosti. Životinje, s druge strane, ne uživaju u zadavanju boli i patnje drugim životinjama, niti ubijaju »ni zbog čega«. Pokatkad se čini da životinja pokazuje sadističko ponašanje — na primjer mačka koja se igra mišem; no u zaključku da mačka uživa u patnji miša nalazi se antropomorfna interpretacija; što god se brzo kreće može poslužiti kao predmet za igru, bio to miš ili klupko vune. Uzmimo jedan drugi primjer: Lorenz izvještava o slučaju dviju golubica zatvorenih u premalu krletku. Jača je drugoj živoj ču¬ pala pero po pero dok ih Lorenz nije razdvojio. No i u ovom je slučaju ono što bi se moglo činiti manifestacijom neograničene okrutnosti zapravo reakcija na nedostatak prostora, te spada u kategoriju defenzivne agresije Želja za destruiranjem radi destrukcije je drugačija. Čini se da samo čovjek nalazi zadovoljstvo u destruiranju života bez bilo kakvog drugog razloga ili svrhe do same destrukcije. Općenitije rečeno, izgleda da je samo čovjek destruktivan izvan cilja obrane ili postizanja onoga što mu je potrebno. Teza koja će u ovom poglavlju biti razrađena jest: čovjekova destruktivnost i okrutnost ne mogu se objasniti u terminima ži¬ votinjske nasljednosti ili destruktivnog instinkta, već moraju biti shvaćene na osnovu onih faktora kojima se čovjek razlikuje od svojih životinjskih predaka. Problem je ispitati na koji su način i do kojeg stupnja specifična stanja ljudske egzistencije odgovor¬ na za kvalitet i intenzitet čovjekove strasti za ubijanjem i muče¬ njem? čak i kad ima isti defenzivni karakter kao i životinjska, čovje¬ kova agresivnost mnogo je češća zbog razloga koji leže u uvjetima ljudskog života. Ovo će se poglavlje baviti prvo čovjekovom de¬ fenzivnom agresijom, a zatim onim što je u čovjeku jedinstveno. 12
Ako se složimo u tome da »agresijom« nazivamo sva djela koja uzrokuju i koja imaju namjeru uzrokovati štetu drugoj osobi, životinji ili neživom predmetu, najosnovnija razlika između svih vrsta poriva svedenih pod kategoriju agresije je razlika između biološki adaptivne, one koja služi životu, benigne agresije i bio¬ loški neadaptivne, maligne agresije. Ta je razlika već bila spominjana u raspravi o neurofiziološkim vidovima agresije. Da ukratko ponovimo: biološki adaptivna ag¬ resija je odgovor na ugroženosti vitalnih interesa; ona je filogenetski programirana; zajednička je životinjama i ljudima; nije spontana i samorastuća, već je reaktivna i defenzivna; ona teži uklanjanju ugroženosti bilo destruiranjem, bilo uklanjanjem nje¬ nog izvora. Biološki neadaptivna, maligna agresija, tj. destruktivnost i ok¬ rutnost, nije obrana od ugroženosti; ona nije filogenetski progra¬ mirana; isključiva je karakteristika čovjeka; ona je biološki štet¬ na jer je društveno disruptivna; njene glavne manifestacije — ubijanje i okrutnost — stvaraju užitak ne tražeći nikakvu drugu svrhu; ona je štetna ne samo za osobu koja je napadnuta već i za napadača. Maligna agresija, iako nije instinkt, ljudski je poten¬ cijal ukorijenjen u samim uvjetima ljudske egzistencije. Razlika između biološki adaptivne i biološki neadaptivne agre¬ sije može pomoći rasvjetljavanju zbrke u cijeloj raspravi o ljud¬ skoj agresiji. Oni koji objašnjavaju učestalost i intenzitet ljudske agresije polazeći od pretpostavke da je nastala iz urođene crte ljudske prirode, često prisiljavaju one svoje protivnike koji su se odrekli nade u mirni svijet da stupanj ljudske destruktivnosti i okrutnosti svode na najmanju mjeru. Tako su branitelji nade često bili nagnani na zauzimanje defenzivnog i pretjerano optimi¬ stičnog stajališta o čovjeku. Razlika između defenzivne i maligne agresije čini to nepotrebnim. Ona podrazumijeva da maligni dio čovjekove agresije nije urođen, te zato nije neiskorjenjiv, ali uva¬ žava da je maligna agresija ljudski potencijal i više no naučeni uzorak ponašanja koji spremno nestaje kada se uvedu novi uzorci. Treći dio će proučavati prirodu i uvjete obiju, benigne i ma¬ ligne agresije, dok će se više baviti ovom drugom. Prije no što počnem želim podsjetiti čitaoca da, suprotno biheviorističkoj te¬ oriji, slijedeća analiza svih tipova agresije ima za predmet agre¬ sivne porive, bez obzira na to jesu li ili nisu izraženi u agresiv¬ nom ponašanju. 13
Pseudoagresija Pod pseudoagresijom podrazumijevam ona agresivna djela koja mogu uzrokovati štetu, ali im to nije namjera. Nehotična agresija Najočitiji primjer pseudoagresije je slučajna, nenamjerna agre¬ sija, tj. agresivan čin koji ozljeđuje drugu osobu, ali nije imao namjeru nanijeti nikakvu štetu. Klasični primjer tog tipa agresi¬ je je pucanje iz oružja koje slučajno ozlijedi ili ubije onoga tko je u blizini. Psihoanaliza je donekle umanjila jednostavnost de¬ finicije slučajnih djela uvodeći pojam nesvjesne motivacije, te se može postaviti pitanje nije li ono što se čini slučajnim agresor nesvjesno namjeravao. Prihvaćanje ove teze smanjilo bi broj slu¬ čajeva koji potpadaju pod kategoriju nenamjerne agresije,. ali bi bilo sasvim dogmatsko pojednostavnjivanje zaključiti da svaka slučajna agresija potječe iz nesvjesnih motiva. Nestašna agresija Cilj nestašne agresije je primjena vještine a ne destrukcija ili šteta; ta agresija nije motivirana mržnjom. Mačevanje, borba sabljama ili upotreba luka i strijele razvili su se iz potrebe ubi¬ janja neprijatelja u obrani ili napadu, ali su se njihove izvorne funkcije gotovo izgubile a te su igre postale umijeće. Ono se prakticira, na primjer, u zen-budističkoj borbi sabljama, koja za¬ htijeva veliku vještinu, kontrolu cijelog tijela, potpunu koncen¬ traciju — kvalitete koje dijeli s umjetnošću koja je očigledno potpuno različita od umjetnosti čajne ceremonije. Zenovski maj¬ stor u borbi sabljama ne gaji želju za ubijanjem ili destruiranjem, on ne mrzi. On izvodi čist pokret, a ako protivnik bude ubijen, to je zato što je »stajao na pogrešnom mjestu«.3 Klasični psihoanalitičar može dokazivati da je borac sabljama podsvjesno motiviran mržnjom ili željom za destrukcijom svog protivnika; to je psihoanalitičarevo pravo kojim, međutim, pokazuje slabo ra¬ zumijevanje duha zen-budizma. Luk i strijela su također nekada bili oružja napada i obrane s ciljem uništenja (destruction), no danas je umijeće baratanja lu¬ kom i strijelom čista primjena vještine, što je tako instruktivno pokazano u maloj knjizi Zen u umijeću baratanja lukom i strije¬
lom (Zen in the Art of Archery) E. Herrigela (1953). U zapadnoj kulturi nalazimo isti fenomen: mačevanje i borba sabljama po¬ stali su sport. Iako oni mogu ne uključivati duhovne aspekte zenovske umjetnosti, ipak predstavljaju vrstu borbe bez namjere nanošenja povrede. I među primitivnim plemenima često nalazi¬ mo borbu što izgleda da je uveliko pokazivanje vještine, a samo u manjem broju slučajeva izraz destruktivnosti. Samopotvrđujuća agresija Daleko najvažniji slučaj pseudoagresije je ono što je manje i'i više jednako samopotvrđivanju. To je agresija u doslovnom smi¬ slu njezina korijena — aggredi, od ad gradi (gradus znači »ko¬ rak«, a ad »prema«), što znači »kretati se (ići, koračati) naprijed« — upravo kao što regresija, od regredi znači »kretati se natrag«. Aggredi ili u danas zastarjelom engleskom obliku »agresirati« (»to aggress«), neprijelazan je glagol. Može se »agresirati«, tj. kre¬ tati naprijed, ali se ne može »agresirati« nekoga u smislu napasti nekoga. Riječ »agresirati« mora da je rano poprimila značenje napada, jer je u ratu kretanje naprijed obično početak napada. Agresivnost u svom izvornom značenju »agresiranja« može se definirati kao kretanje naprijed prema cilju bez pretjeranog ko¬ lebanja, sumnje ili straha. Čini se da p6jam potvrđujuće agresije nalazi neku potvrdu u promatranjima veze između muškog hormona i agresije. Brojni eksperimenti su pokazali da muški hormon naginje stvaranju agresivnog ponašanja. Da bismo odgovorili zašto je tome tako, moramo uzeti u obzir da je jedna od najosnovnijih razlika muž¬ jaka i ženke razlika u funkciji za vrijeme seksualnog čina. Ana¬ tomski i fiziološki uvjeti muškog seksualnog djelovanja zahtije¬ vaju od mužjaka da bude sposoban probiti himen djevice, da ne bude spriječen strahom, kolebanjem ili čak otporom koje bi žen¬ ka mogla očitovati; kod životinja mužjak mora ženku držati u mjestu za vrijeme penjanja. Budući da je muška sposobnost seksualnog djelovanja osnovni zahtjev za održanje vrste, za očeki¬ vati je da priroda obdaruje mužjaka nekim posebnim agresivnim potencijalom. Izgleda da se to očekivanje potvrđuje brojnim či¬ njenicama. Izvedeni su mnogi eksperimenti da bi se proučila veza između agresije i kastracije mužjaka ili učinka uštrcavanja muških hor¬ mona u kastriranog mužjaka. Osnovna proučavanja na tom polju 15
učinjena su četrdesetih godina.4 Jedan od klasičnih eksperimenata je onaj kojeg opisuje Beeman. On je pokazao da se kastrirani odrasli muški miševi (dvadeset i pet dana stari) određeno vrijeme nakon operacije više ne bore kao što su to činili prije kastracije, već se, umjesto toga, ponašaju miroljubivo. Međutim, ako bi se istim životinjama tada dali muški hormoni, one bi se ponovo po¬ čele boriti, a ponovo bi prestale nakon vađenja muškog hormo¬ na. Beeman je, međutim, također mogao pokazati da se miševi ne prestaju boriti ni ako im se nakon operacije ne da odmor, već ako su uvjetovani konstinuiranom dnevnom rutinom borenja. (E. A. Beeman, 1947). Taj eksperiment ukazuje na to da je muški hormon stimulacija za borbeno ponašanje, a ne uvjet bez kojeg se ono ne bi moglo pojaviti. Slične su eksperimente sa čimpanzama izvodili G. Clark i H. G. Bird (1946). Muški je hormon povećao stupanj agresivnosti (do¬ minacija), a ženski hormon ga je smanjio. Kasniji eksperimenti — na primjer oni o kojima izvještava E. B. Sigg — potvrđuju stariji rad Beemana i drugih. Sigg dolazi do zaključka: »Može se ustanoviti da je nagli pad agresivnog ponašanja kod izoliranog miša vjerojatno zasnovan na multihormonalnoj neravnoteži koja snižava prag do pobude otponca koji izmamljuje agresiju. Muški gonadalni hormoni presudno su uključeni u tu reakciju, dok druge endokrine promjene (adreno-kortikalne, adreno-medularne i tiroidne) mogu biti kontributorne i posljedične.« (S. Garattini i E. B. Sigg, urednici, 1969) Od ostalih radova u istoj knjizi koji se bave problemom odno¬ sa seksualnih hormona i agresije želim spomenuti još samo jed¬ nu studiju, onu K. M. J. Lagerspetza. On izvještava o eksperi¬ mentima koji naginju pokazivanju da su kod miševa koji su uv¬ jetovani da budu krajnje agresivni i tjeranje i sparivanje bili potpuno zaustavljeni, dok kod miševa koji su bili uvjetovani da budu neagresivni seksualno ponašanje nije bilo zaustavljeno. Autor zaključuje da »ti rezultati sugeriraju da su ta dva tipa po¬ našanja alternative koje mogu selektivno biti spriječene ili oja¬ čane [i da] ne potkrepljuju vjerovanje da agresivno i seksualno ponašanje potječe iz zajedničkog podražaja koji je, nadalje, ka¬ naliziran pobudama iz okoline«. (K. M. K. Lagerspetz, 1969). Ta¬ kav zaključak proturječi pretpostavci da agresivni impulsi prido¬ nose muškim seksualnim porivima. Izvan moje kompetencije je da vrednujem tu očitu kontradikciju. Ipak ću, nešto dalje u te¬ kstu, iznijeti hipotetičku sugestiju. 16
Druga moguća osnova za pretpostavku veze muškosti i agresije su otkrića i teorije o prirodi kromosoma Y. Ženka nosi dva sek¬ sualna kromosoma (XX); muški par seksualnih kromosoma sa¬ stoji se od jednog X i jednog Y (XY). Međutim, u procesu dije¬ ljenja stanice može se pojaviti nenormalan razvoj kod kojeg bi najvažnije sa stajališta agresije bilo postojanje mužjaka koji ima jedan X i dva Y kromosoma (XYY). (Postoje i drugi odnosi u kojima se nalazi poseban seksualni kromosom što nas ovdje ne zanima.) Pojedinci XYY, čini se, pokazuju izvjesne fizičke nenor¬ malnosti. Oni su obično natprosječno visoki, prilično tupi, s re¬ lativno visokim postotkom epileptičnih i epileptoformnih stanja. No osobina, nama ovdje zanimljiva, je njihova potencijalna ve¬ lika agresivnost. Ta je pretpostavka prvi put postavljena na os¬ novu proučavanja mentalno nenormalnih (nasilnih i opasnih) sta¬ nara u posebnoj ustanovi za sigurnost u Edinburghu (P. A. Jacobs i drugi, 1965). Sedam od stotinu devedeset i sedam muškara¬ ca bili su konstitucije XYY (3,5%), što je vjerojatno znatno viši postotak no onaj koji se nalazi među običnim stanovništvom.5 Nakon objavljivanja tog rada objavljeno je još oko dvanaest dru¬ gih studija čiji su rezultati pokušali potvrditi i proširiti rezultate iz prve.6 Međutim, te studije ne dopuštaju nikakve definitivne zaključke, a pretpostavke zasnovane na njima moraju sačekati potvrdu od istraživanja zasnovanog na širim uzorcima i upotrebe dotjeranijih metoda.7 Literatura je mušku agresiju obično smatrala istovjetnom ono¬ me što se općenito nazivalo agresijom — tj. ponašanjem napadanja s ciljem nanošenja štete nekoj drugoj osobi. No kad bi to bila priroda muške agresije, ona bi bila vrlo zagonetna s biolo¬ škog stajališta. Što bi mogla biti biološka funkcija neprijatelj¬ skog, ozljeđujućeg držanja mužjaka prema ženki? Ono bi bilo razorno za elementarnu vezu odnosa između mužjaka i ženke i, još važnije s biološkog stajališta, bilo bi usmjereno na povredu ženke na kojoj počiva odgovornost za odgajanje i uzdizanje po¬ tomstva.8 Dok je istina da se u nekim odnosima, posebno onim patrijarhalne dominacije i eksploatacije žena, razvija duboki an¬ tagonizam između spolova, bilo bi neobjašnjivo zašto bi takav antagonizam bio poželjan s biološkog stanovišta i zašto bi se raz¬ vio kao rezultat evolucionog procesa. S druge strane, kao što sam ranije napomenuo, muškarcu je biološki neophodna sposobnost kretanja naprijed i prevladavanja prepreka. To, međutim, nije po sebi neprijateljsko ili napadačko ponašanje; to je samopotvrđujuća agresija. Da je muška agresija u osnovi različita od destruk17
tivnosti ili okrutnosti, dokazano je činjenicom da ne postoji oči¬ tost bilo čega što bi dovelo do pretpostavke da su žene manje destruktivne ili okrutne od muškaraca. Izgledalo bi da taj stav također objašnjava neke od poteškoća koje su implicirane ranije iznesenim eksperimentom Lagerspetza, koji je pronašao da miševi koji izražavaju visok stupanj borbe¬ nog ponašanja nisu zainteresirani za parenje. (K. M. J. Lagerspetz, 1969). Da je agresija, u smislu u kome je općenito upo¬ trebljavana, dio muške seksualnosti ili je čak stimulira, očekivali bismo suprotan rezultat. Izgleda da se očita kontradikcija između eksperimenata Lagerspetza i eksperimenata drugih autora raz¬ rješava jednostavno razlikujemo li neprijateljsku agresiju i agre¬ siju u smislu kretanja naprijed. Možemo pretpostaviti da su bor¬ beni miševi u neprijateljskom, napadačkom raspoloženju, što is¬ ključuje seksualnu stimulaciju. S druge strane, primjena muških hormona u drugim eksperimentima ne rađa neprijateljstvo, već tendenciju kretanja naprijed i zbog toga redukciju kočenja nor¬ malnog borbenog ponašanja. Lagerspetzova teza je potvrđena promatranjem normalnog ljud¬ skog ponašanja. Ljudi u stanju bijesa ili neprijateljstva imaju slab seksualni nagon i seksualni poticaji na njih ne utječu naro¬ čito jako. Govorim o neprijateljskoj srdžbi, o napadačkim ten¬ dencijama, a ne o sadizmu koji je uistinu kompatibilan i često pomiješan sa seksualnim porivima. Ukratko, srdžba, tj. osnovna defenzivna agresija, slabi seksualni interes; sadistički i mazohi¬ stički porivi kompatibilni su seksualnom ponašanju i stimuliraju ga, iako ih ono ne rađa. Samopotvrđujuća agresija nije ograničena na seksualno pona¬ šanje. Ona je osnovna kvaliteta koja se traži u mnogim životnim situacijama kao npr. u ponašanju kirurga i alpiniste, te u većini sportova; ona je kvaliteta neophodna za lovca. Uspješni proda¬ vač također treba taj tip agresije; često slušamo o »agresivnom prodavaču«. U svim tim situacijama uspješno izvođenje je mo¬ guće samo kada je dotična osoba obdarena nesmetanim samopotvrđivanjem — tj. ako može ispuniti svoj cilj odlučno i bez zastrašenosti od teškoća. Naravno, ta je kvaliteta također neop¬ hodna osobi koja napada neprijatelja. General kome nedostaje agresivnost u tom smislu bit će neodlučan i slab oficir; vojnik koji napada i kome ona nedostaje lako će se povući. No, treba razlikovati agresiju kojoj je cilj šteta i samopotvrđujuću agresiju koja samo olakšava ostvarenje svrhe, bila ona oštećenje ili stva¬ ranje. 18
U eksperimentima sa životinjama gdje injekcija muških hor¬ mona obnavlja ili povećava borbenu sposobnost životinje, treba pažljivo razlikovati dvije moguće interpretacije: (1) da hormoni rađaju bijes i agresiju i (2) da povećavaju samopotvrđenje živo¬ tinje u ispunjenju već postojećih neprijateljskih ciljeva koje su integrirali drugi izvori. U ponovnom razmišljanju o eksperimen¬ tima o utjecaju muških hormona na agresiju stječem dojam da su obje interpretacije moguće, ali da zbog bioloških razloga dru¬ ga izgleda vjerojatnijom. Naredni eksperimenti usmjereni na tu razliku vjerojatno će pružiti uvjerljive dokaze za jednu ili drugu hipotezu. Veza između samopotvrđivanja, agresije, muških hormona i — možda — Y kromosoma navodi na mogućnost da muškarci mogu biti obdareni s više samopotvrđujuće agresije no žene i da su bolji generali, kirurzi ili lovci, dok žene mogu biti više zaštitne, brižne, bolji liječnici i učitelji. Naravno, nikakav se zaključak ne može donijeti iz današnjeg ponašanja žena, budući da je ono pre¬ težno rezultat postojećeg patrijarhalnog poretka. Nadalje, cijelo bi pitanje imalo isključivo statistički, a ne individualni značaj. Mnogim ljudima manjka samopotvrđujuća agresivnost, a mnoge žene odlično obavljaju zadatke koji takvu agresivnost traže. Ra¬ zumljivo, ne postoji jednostavan, već krajnje kompleksan odnos između muškosti i samopotvrđujuće agresivnosti o čijim detalji¬ ma ne znamo gotovo ništa. To ne predstavlja iznenađenje gene¬ tičaru koji zna da se genetsko određenje može prenijeti u odre¬ đen tip ponašanja, ali se može shvatiti jedino u pojmovima svo¬ je međupovezanosti s drugim genetičkim određenjima i s cjelo¬ kupnom životnom situacijom u kojoj je osoba rođena i u kojoj treba da živi. Treba, nadalje, shvatiti da je samopotvrđujuća agresija nužna kvaliteta za opstanak, a ne samo za vršenje poseb¬ nih, gore spominjanih, djelatnosti. Stoga je biološki razumljiva pretpostavka da su njome obdarena sva ljudska bića, a ne samo muškarci. Da li se specifična muška agresija tiče samo seksual¬ nog ponašanja ili, s druge strane, da li fenomen inherentne biseksualnosti muškaraca i žena vodi dovoljnu brigu o ženskoj samopotvrđujućoj agresiji, mora ostati jalova spekulacija sve dok ne bude dostupno mnogo više empirijskih podataka o utjecaju mu¬ ških hormona i kromosoma. Međutim, postoji jedna važna činje¬ nica koja je prilično sigurno klinički ustanovljena. Osoba s ne¬ smetanom samopotvrđujućom agresijom općenito manje teži ne¬ prijateljstvu u defenzivnom smislu od osobe čija je samopotvrdljivost defektna. To vrijedi i za defenzivnu i za malignu agresiju 19
kao što je sadizam. Lako je uočiti uzroke tome. Kao prvo, defen¬ zivna agresija je reakcija na ugroženost. Osoba s nesmetanom samopotvrđujućom agresijom teže se osjeća ugroženom, i zbog toga je manje spremna kada je u položaju da reagira agresivno. Sadistička osoba je sadistička jer pati od nemoći srca, od nespo¬ sobnosti da pokrene drugog, da ga potakne na reagiranje, da bude voljena osoba. Tu nemoć kompenzira strašću za posjedovanjem moći nad drugima. Budući da samopotvrđujuća agresija uvećava sposobnost osobe da ispuni svoj cilj, njeno posjedovanje uveliko smanjuje potrebu za sadističkom vlašću.9 Razmišljanje o samopotvrđujućoj agresiji zaključio bih prim¬ jedbom da je stupanj do kojeg je ona u danoj osobi razvijena od velikog značaja za cijelu njenu karakternu strukturu, te za određene oblike neurotičnih simptoma. Plaha i zakočena osoba, kao i ona s kompulzivnim opsesivnim tendencijama, pati od smet¬ nje tog tipa agresije. Zadatak terapeuta je, prvo, pomoći osobi da postane svjesna te smetnje, da shvati kako se razvila i — najvažniji — omogućiti joj da shvati koji su drugi faktori u nje¬ nom karakternom sistemu i njenoj okolini koji je podupiru i op¬ skrbljuju energijom. Možda je najvažniji faktor koji dovodi do slabljenja samopotvrđujuće agresije autoritarna atmosfera u obitelji i društvu, gdje je samopotvrđivanje izjednačeno s neposlušnošću, napadom, grijehom. Za sve iracionalne i eksploatacione oblike autoriteta samopotvrđivanje — zanimanje nekim drugim od svojih stvarnih ciljeva — glavni je grijeh jer ugrožava moć autoriteta; osoba koja mu je podložna indoktrinirana je vjerovanjem da su ciljevi autoriteta također njeni i da poslušnost pruža optimalnu priliku za samoispunjenje. Defenzivna agresija Razlika između životinja i čovjeka Defenzivna agresija je biološki adaptivna zbog već spomenutih razloga u raspravi o neurofiziološkoj osnovi agresije. Da ih ukrat¬ ko ponovimo: mozak životinja filogenetski je programiran da mobilizira impulse za napad ili bijeg kada su vitalni interesi ži¬ votinje kao što su hrana, prostor, mladunče, pristup ženki ugro¬ ženi. U osnovi je njen cilj ukloniti opasnost; to može biti učinje¬ 20
no, i češće no što se čini, bijegom, ili, ako bijeg nije moguć, bor¬ bom ili zauzimanjem djelotvornog prijetećeg stava. Cilj defenziv¬ ne agresije nije strast za uništavanjem (destruction), već očuva¬ nje života. Kada se jednom postigne cilj, agresija i njeni emo¬ cionalni ekvivalenti nestaju. Čovjek je također programiran da reagira napadom ili borbom ako su njegovi vitalni interesi ugroženi. Čak iako ta urođena ten¬ dencija djeluje manje kruto kod čovjeka no kod nižih sisavaca, ne postoji pomanjkanje dokaza da čovjek teži da bude motiviran svojom filogenetski spremnom tendencijom ka defenzivnoj agre¬ siji kada su njegov život, zdravlje, sloboda ili vlasništvo (u onim društvima gdje privatno vlasništvo postoji i gdje je visoko cije¬ njeno) ugroženi. Bez sumnje, ta reakcija može biti svladana mo¬ ralnim ili vjerskim uvjerenjima i odgojem, ali u praksi tako re¬ agira većina pojedinaca i grupa. Štoviše, možda je defenzivna agresija odgovorna za većinu čovjekovih agresivnih poriva. Moglo bi se reći da je nervna opremljenost za defenzivnu agre¬ siju identična kod životinja i čovjeka; međutim, ta tvrdnja je točna samo u ograničenom smislu. Uglavnom zato što se područja koja obuhvaćaju agresiju nalaze po cijelom mozgu i što je ljudski mozak sa svojim velikim neocortexom i daleko većim brojem nervnih veza različit od životinjskog. No iako neurofiziološka osnova defenzivne agresije nije iden¬ tična s onom u životinja dovoljno je slična da dopusti tvrd¬ nju da ista ta neurofiziološka oprema dovodi do pojave defen¬ zivne agresije često snažnije u čovjeka no u životinje. Razlog Log fenomena leži u specifičnim uvjetima ljudske egzistencije. Oni su, uglavnom, slijedeći: 1. Životinja opaža kao ugroženost »samo jasnu i prisutnu opas¬ nost«. Bez sumnje, njena instinktivna opremljenost i njeno indi¬ vidualno stečeno i genetički naslijeđeno pamćenje prouzrokuju svijest o opasnosti i ugroženosti često ispravnije no što ih opaža čovjek. Ali čovjek, budući da je obdaren sposobnošću predviđanja i imaginacije, reagira ne samo na prisutne opasnosti i ugroženosti ili na sjećanja na opasnosti i ugroženosti već i na opasnosti i ug¬ roženosti koje može zamisliti kao mogući budući događaj. On može, na primjer, zaključiti da će, s obzirom na to da je njegovo pleme bogatije no susjedno, koje je dobro obučeno u ratovanju, drugo pleme jednom napasti njegovo. Ili može zaključiti da će se susjed, kojeg je povrijedio, osvetiti kada vrijeme bude povoljno. Na političkom planu kalkulacija o budućim ugroženostima jedna 21
je od središnjih zaokupljenosti političara i generala. Ako se po¬ jedinac ili grupa osjeti ugroženim, mobilizira se mehanizam de¬ fenzivne agresije premda ugroženost nije neposredna; zbog toga čovjekova sposobnost predviđanja budućih ugroženosti poveća¬ va učestalost njegovih agresivnih reakcija. 2. čovjek je sposoban ne samo za predviđanje stvarnih opas¬ nosti u budućnosti; on može vidjeti opasnost i tamo gdje ona stvarno ne postoji zbog toga što su mu nadređeni isprali mozak i pridobili ga. Na primjer, najmoderniji ratovi su bili priprem¬ ljeni sistematskom propagandom tog tipa; vođe su uvjerili narod da je u opasnosti od napada i uništenja i tako iznudili reakcije mržnje protiv nacija koje ih ugrožavaju, često ugroženost nije ni postojala. Posebno poslije francuske revolucije, s pojavom ve¬ likih narodnih armija umjesto relativno malih armija koje su se sastojale od profesionalnih vojnika, vođama nacije nije lako reći narodu da treba ubiti ili biti ubijen zato što industrija treba jef¬ tinije sirovine, jeftiniju radnu snagu ili nova tržišta. Samo bi manjina bila voljna sudjelovati u ratu obrazloženom takvim ci¬ ljevima. Ako, s druge strane, vlada može uvjeriti stanovništvo da je ugroženo, mobilizira se normalna biološka reakcija protiv ug¬ roženosti. Osim toga, takva proricanja ugroženosti izvana često su sama sebi svrhom: država agresora pripremanjem za rat pri¬ siljava i državu koja će biti napadnuta na pripremu, čime pribav¬ lja »dokaz« za navodnu ugroženost. Pobuđivanje defenzivne agresije pranjem mozga može se po¬ javiti samo među ljudima. Da bi se uvjerilo narod u to da je ugrožen, potreban je, iznad svega, medij jezika; bez toga bi go¬ tovo sva sugestija bila nemoguća. Osim toga, potrebna je dru¬ štvena struktura koja pruža dovoljnu osnovu za pranje mozga. Teško je zamisliti da bi, na primjer, ta vrsta sugestije djelovala među Mbutuima, afričkim pigmejskim lovcima, koji zadovoljno žive u šumi i koji nemaju stalne vlasti. U njihovom društvu ne postoji čovjek s dovoljno snage da nevjerojatno učini vjerojat¬ nim. S druge strane, u društvu koje ima osobe s velikim autori¬ tetom — kao što su vračevi ili politički i vjerski vođe — prisutna je osnova za takvu sugestiju. Sve u svemu, moć sugestije koju ima vladajuća grupa proporcionalna je vlasti grupe nad podani¬ cima i/ili sposobnosti vladara da upotrebljavaju razrađen ideo¬ loški sistem kojim se smanjuje mogućnost kritičkog i nezavisnog mišljenja. 3. Treći specifični uvjet ljudske egzistencije pridonosi dalj¬ njem povećanju ljudske defenzivne agresivnosti uspoređene sa 22
životinjskom agresivnošću. Čovjek se, kao životinja, brani od ugrožavanja svojih vitalnih interesa. AH područje čovjekovih vi¬ talnih interesa mnogo je šire od područja životinjskih, čovjek se mora održati ne samo fizički nego i psihički. Njemu je potrebna određena psihička ravnoteža da ne bi izgubio sposobnost djelo¬ vanja; sve što je neophodno za održavanje njegove psihičke rav¬ noteže čovjeku je vitalno važno kao i ono što služi njegovoj fi¬ zičkoj ravnoteži. Prije svega, čovjek je vitalno zainteresiran za održavanje svog okvira orijentacije. O tome ovisi njegova spo¬ sobnost djelovanja, a u krajnjoj liniji i njegov osjećaj identiteta. Ako ga drugi ugrožavaju idejama koje stavljaju u pitanje njegov vlastiti okvir orijentacije, na te će ideje reagirati kao na vitalnu ugroženost. Tu reakciju može racionalizirati na mnogo načina. Reći će da su nove ideje inherentno »nemoralne«, »necivilizira¬ ne«, »lude« ili bilo što drugo što može smisliti da bi izrazio svoju odbojnost, ali taj antagonizam se u stvari pobuđuje jer se »on« (čovjek) osjeća ugroženim. Čovjeku je potreban ne samo okvir orijentacije već i objekti obožavanja koji postaju vitalna nužnost za njegovu emocionalnu ravnotežu. Bilo da su to vrijednosti, ideali, preci, otac, majka, tlo, zemlja, klasa, religija i stotine drugih pojava, oni se doživ¬ ljavaju kao svetinja. Čak i običaji mogu postati sveti jer simbo¬ liziraju postojeće vrijednosti.10 Pojedinac — ili grupa — reagira na napad protiv »svetoga« istom srdžbom i agresivnošću kao i na napad protiv života. Ono što je bilo rečeno o reakcijama na ugrožavanje vitalnih interesa može se izreći na drugačiji i općenitiji način tvrđenjem da strah vodi mobiliziranju bilo agresije, bilo tendencije bježanja. Ova druga mogućnost je česta kada osoba ima izlaz u »spa¬ šavanju obraza«, ali ako je satjerana u kut i ako joj nije ostav¬ ljena mogućnost bijega, vjerojatnije je da će se pojaviti agresiv¬ na reakcija. Jedan faktor, međutim, ne smije biti previđen: re¬ akcija bježanja ovisi o interakciji dvaju faktora: prvi je veličina stvarne ugroženosti, drugi je stupanj fizičke i psihičke snage i samopouzdanja ugrožene osobe. Na jednom kraju niza nalazit će se događaji koji će zaplašiti praktički svakoga; na drugom će se nalaziti takav osjećaj bespomoćnosti i nemoći da će gotovo sve zaplašiti zabrinutu osobu. Zbog toga je strah jednako uvje¬ tovan stvarnim ugroženostima kao i unutrašnjom okolinom koja ga rađa čak i uz neznatnu vanjsku stimulaciju. Strah je, slično bolu, najneugodniji osjećaj i čovjek će učiniti gotovo sve da ga se oslobodi. Postoji mnogo načina oslobađanja 23
od straha i brige kao što su upotreba droga, seksualna stimula¬ cija, san i prisustvo drugih. Jedan od najdjelotvornijih načina da se oslobodimo briga je agresivnost. Kada se osoba može os¬ loboditi pasivnog stanja straha i počne napadati, nestaje bolna priroda straha.11 Agresija i sloboda Izrneđu svih ugrožavanja čovjekovih vitalnih interesa ugrožava¬ nje njegove slobode je od izvanredne važnosti, individualne i društvene. U suprotnosti sa široko rasprostranjenim mišljenjem da je želja za slobodom proizvod kulture i, još specifičnije, da je uvjetovana obrazovanjem, postoji opsežna evidencija koja sugeri¬ ra da je želja za slobodom biološka reakcija ljudskog organizma. To stajalište podupire činjenica da su se tokom povijesti na¬ cije i klase borile protiv svojih ugnjetača ako je postojala bilo kakva mogućnost pobjede, pa čak i ako je uopće nije bilo. Povi¬ jest ljudskog roda je uistinu povijest borbe za slobodu, povijest revolucije, od rata za oslobođenje Jevreja od Egipćana, nacio¬ nalnih ustanaka protiv Rimskog carstva, njemačkih seljačkih po¬ buna u šesnaestom stoljeću do američke, francuske, njemačke, ruske, kineske, alžirske i vijetnamske revolucije.12 Vođe su prečesto koristili parolu da vode svoj narod u borbu za slobodu, dok je stvarno njihov cilj bio porobljavanje. Da nikakvo obeća¬ nje snažnije ne apelira na srce čovjeka, dokazuje pojava da čak i vođe koji žele ugušiti slobodu smatraju neophodnim obećati je. Još jedan razlog u prilog zaključku da u čovjeku postoji inhe¬ rentni poticaj borbe za slobodu leži u činjenici da je sloboda uvjet cjelovitog razvoja ličnosti, njenog mentalnog zdravlja i bla¬ gostanja; njeno odsustvo osakaćuje čovjeka i nezdravo je. Slobo¬ da ne podrazumijeva odsutnost prisile, budući da se svaki napre¬ dak javlja samo unutar strukture, a svaka struktura zahtijeva prisilu (H. von Foerster, 1970). Važno je da li prisila djeluje prvenstveno zbog neke druge osobe ili institucije ili je autonom¬ na — tj. da li rezultira iz nužnosti napretka inherentnog struk¬ turi osobe. Kao uvjet nesmetanog razvoja ljudskog organizma sloboda je vitalni biološki interes čovjeka13, te njeno ugrožavanje izaziva defenzivnu agresiju, kao i u slučaju ugrožavanja drugih vitalnih interesa. Zar je tada začuđujuće da se agresija i nasilje i dalje rađaju u svijetu u kome je većina lišena slobode, posebno među 24
ljudima u tzv. nerazvijenim zemljama? Oni koji su na vlasti — tj. bijelci — možda bi bili manje iznenađeni i ogorčeni da nisu bili naviknuti da žute, smeđe i crne ljude smatraju neljudima i da zbog toga nisu očekivali da će reagirati kao ljudi.14 No postoji dodatni razlog toj sljepoći. Čak su i bijelci, toliko moćni, predali svoju slobodu jer ih je na to prisilio njihov sistem, premda na manje drastičan i otvoren način. Možda mrze sve one koji se danas sve više bore za slobodu jer ih to podsjeća na nji¬ hovu vlastitu predaju. Zbog činjenice da je istinska revolucionarna agresija, kao i sva¬ ka agresija nastala iz poticaja obrane vlastitog života, slobode ili dostojanstva, biološki racionalna i da je dio normalnog ljudskog djelovanja, ne smije se zaboraviti da uništavanje (destruction) života uvijek ostaje uništavanje, čak i kada je biološki opravda¬ no; stvar je nečijih vjerskih, moralnih ili političkih principa vje¬ rovati da je ljudski opravdano ili nije. No bilo kakvi da su u tom pogledu nečiji principi, važno je biti svjestan kako se lako isklju¬ čivo defenzivna agresija miješa s (nedefenzivnom) destruktivnošću i sadističkom željom da se preokrene situacija kontrolira¬ njem drugih umjesto da se bude kontroliran. Ako i kada se to dogodi, revolucionarna agresija je podrovana, te teži obnovi sta¬ nja koja je pokušala ukinuti. Agresija i narcisoidnost15 Uz faktore o kojima smo već raspravljali jedan od najvažnijih iz¬ vora agresije je povreda narcisoidnosti. Pojam narcisoidnosti formulirao je Freud u terminima svoje teorije libida. Budući da je shizofrenični pacijent izgledao kao da nema nikakav »libidinozni« odnos s predmetima (bilo u stvar¬ nosti, bilo u mašti), Freud je došao do pitanja: »Što se u shizo¬ freniji desilo s libidom koji se povukao iz vanjskih predmeta?« Njegov odgovor je glasio: »Libido koji se povukao iz vanjskog svijeta usmjerio se na ego i tako omogućio nastanak držanja koje možemo nazvati narcisoidnošću«. Osim toga Freud je pret¬ postavio da je izvorno stanje čovjeka u ranom djetinjstvu narci¬ soidnost (»primarna narcisoidnost«) u kojem još nema nikakvih odnosa s vanjskim svijetom; u toku normalnog razvoja dijete u širinu i dubinu povećava svoje libidoidne odnose s vanjskim svi¬ jetom, ali se pod posebnim okolnostima (od kojih je najdrastič¬ nija ludilo) libido povlači iz predmeta i ponovo se upravlja na 25
ego (»sekundarna narcisoidnost«); čak i u slučaju normalnog raz¬ voja ljudsko biće ipak do izvjesne mjere ostaje narcisoidno kroz cijeli svoj život. (S. Freud, 1914) Usprkos toj tvrdnji u kliničkim istraživanjima psihoanalitičara pojam narcisoidnosti nije igrao onakvu ulogu kakvu zaslužuje. On se uglavnom primjenjivao na rano djetinjstvo i na psihoze16, no njegova dalekosežna važnost leži upravo u njegovoj ulozi stva¬ ranja normalne ili takozvane neurotične ličnosti. Ta se uloga može u potpunosti shvatiti samo ako je narcisoidnost oslobođe¬ na ograničavajućeg okvira pozivanja na teoriju libida. Narcisoid¬ nost se tada može opisati kao stanje iskustva u kome se jedino osoba sama, njeno tijelo, njene potrebe, njeni osjećaji, njene misli, njeno vlasništvo, sve i svatko što njoj (osobi, prim. prev.) pripada, doživljavaju kao potpuno stvarni, dok je svatko i sve što nije dio osobe ili nije predmet njenih potreba nezanimljiv i nepotpuno stvaran, opažen samo intelektualnim prepoznava¬ njem, sve dok je afektivno bez težine i boje. Osoba, onoliko koli¬ ko je narcisoidna, posjeduje dvostruki standard percipiranja. Jedino ona sama i ono što joj pripada imaju značaj, dok je osta¬ tak svijeta manje ili više beznačajan ili bezbojan te, s obzirom na njen dvostruki standard, narcisoidna osoba pokazuje ozbilj¬ ne nedostatke u prosuđivanju; nedostaje joj sposobnost objektiv¬ nosti.17 Narcisoidna osoba često postiže osjećaj sigurnosti u potpuno subjektivnom uvjerenju o svom savršenstvu, svojoj nadmoćnosti prema drugima, o svojim izvanrednim kvalitetama, a ne putem odnosa prema drugima ili putem ikakvog svog rada ili dostignu¬ ća. Njoj je potrebno da ustraje na svojoj narcisoidnoj predstavi jer su njen osjećaj vrijednosti kao i osjećaj identiteta na njoj za¬ snovani. Ako je njena narcisoidnost ugrožena, ona je ugrožena u vitalno važnom području. Kada drugi ranjavaju njenu narciso¬ idnost prezirući je, kritizirajući je, raskrinkavajući je kada kaže nešto krivo, poražavajući je u igri ili brojnim drugim prilikama, narcisoidna osoba obično reagira intenzivnom ljutnjom ili bije¬ som, pokazivala ga ili ne, bila ga svjesna ili ne. Intenzitet te agre¬ sivne reakcije često se može vidjeti u činjenici da takva osoba nikada ne zaboravlja onoga tko je povrijedio njenu narcisoid¬ nost i često osjeća želju za osvetom, koja bi bila manje intenziv¬ na da je napadnuto njeno tijelo ili vlasništvo. Većina osoba nije svjesna svoje narcisoidnosti, već jedino onih njenih manifestacija koje je ne izražavaju otvoreno. Tako će, na primjer, te osobe osjećati neuobičajeno divljenje prema svojim 26
roditeljima ili svojoj djeci, te nemaju poteškoća u izražavanju tih osjećaja jer je takvo ponašanje obično ocijenjeno pozitivno kao sinovsika ljubav prema roditeljima, roditeljska ljubav ili vjernost; no kad bi izražavali svoje osjećaje o sebi, kao »Ja sam najdivnija osoba na svijetu«, »Bolji sam od bilo koga drugoga«, itd., posumnjalo bi se ne samo u to da su izvanredno tašti već možda čak i u njihovo zdravlje. S druge strane, ako je osoba postigla nešto što nailazi na priznanje u području umjetnosti, znanosti, sporta, poslova ili politike, njeno narcisoidno držanje izgleda ne samo realistično i racionalno već se neprestano hrani divljenjem drugih. U tim slučajevima ona može dati punu slobo¬ du svojoj narcisoidnosti, koja je tada društveno odobrena i po¬ tvrđena.18 U suvremenom zapadnom društvu postoji osebujna međuveza između narcisoidnosti, slave i potrebe za publikom. Posljednja želi biti u dodiru s glasovitim ljudima, jer je život prosječne osobe prazan i dosadan. Masovni mediji žive od pro¬ davanja slave i tako je svatko zadovoljan: narcisoidni izvođač, publika i trgovci slavom. Visok stupanj narcisoidnosti vrlo je čest među političkim vo¬ đama; narcisoidnost se može smatrati profesionalnim oboljenjem — ih" prednošću — posebno među onima koji svoju moć duguju utjecaju na masovni auditorij. Ako je vođa uvjeren u svoje iz¬ vanredne talente i u svoju misiju, bit će mu lakše pridobiti ši¬ roki auditorij koji privlače ljudi apsolutno sigurnog izgleda. Ali narcisoidni vođa ne upotrebljava svoju narcisoidnu karizmu jedi¬ no kao sredstvo političkog uspjeha; njemu su potrebni uspjeh i aplauz radi vlastite mentalne ravnoteže. Ideja njegove veličine i nepogrešivosti u osnovi je zasnovana na njegovoj narcisoidnoj grandioznosti, a ne na stvarnim dostignućima njega kao ljudskog bića.19 Pa ipak, on ne može djelovati bez narcisoidnog naduvavanja, jer njegova ljudska srž — uvjerenje, svijest, ljubav i vjera — nije naročito razvijena. Ekstremno narcisoidne osobe često su gotovo prisiljene na to da postanu slavne, jer u suprotnom mogu postati deprimirane i umobolne. No, da bi se utjecalo na druge do te mjere da njihov aplauz legalizira te narcisoidne snove, za¬ htijeva mnogo talenta i povoljne prilike. Čak ako takve osobe uspiju, prisiljene su tragati za daljnjim uspjehom, jer za njih neuspjeh nosi opasnost od sloma. Javni uspjeh je, tako reći, nji¬ hova samoterapija protiv depresije i ludila. Boreći se za svoje ciljeve, oni se u stvari bore za svoje zdravlje. Kada, u grupnoj narcisoidnosti, predmet nije pojedinac već grupa kojoj on pripada, pojedinac može biti potpuno svjestan 27
narcisoidnosti i izražavati je bez ikakvih ograničenja. Tvrdnja kao »moja domovina« (ili »moja nacija«, ili »moja religija«) je naj¬ divnija, najkulturnija, najmoćnija, najmiroljubivija, itd. uopće ne zvuči ludo; naprotiv, ona zvuči kao izraz patriotizma, vjere i vjernosti. Također izgleda da je takva tvrdnja realistički i racio¬ nalni vrijednosni sud jer ga dijele mnogi članovi iste grupe. Ta jednodušnost uspijeva maštu transformirati u stvarnost budući da se za većinu ljudi stvarnost sastoji od jednodušnosti, a ne za¬ sniva se na razumskom ili kritičkom proučavanju.20 Grupna narcisoidnost ima važne funkcije. Na prvom mjestu ona unapređuje solidarnost i koheziju grupe, te olakšava mani¬ pulaciju apelirajući na narcisoidne predrasude. Drugo, ona je krajnje važna kao element koji zadovoljava članove grupe, a po¬ sebno one koji imaju nekoliko drugih razloga da se osjećaju po¬ nosnima i vrijednima. Čak ako je netko najmizerniji, najjadniji, najmanje poštovani član grupe, postoji kompenzacija za njegovo mizerno stanje u osjećaju »dio sam najdivnije grupe na svijetu. Ja, koji sam zapravo mrav, pripadanjem grupi postajem div«. Prema tome, stupanj grupne narcisoidnosti proporcionalan je nedostatku stvarnog zadovoljstva u životu. One društvene klase koje više uživaju život manje su fanatične (fanatizam je karakte¬ ristična kvaliteta grupne narcisoidnosti) od onih koje, kao na primjer niže srednje klase, pate od oskudice na svim materijal¬ nim i kulturnim područjima i vode život neutažene dosade. Istovremeno je njegovanje grupne narcisoidnosti vrlo jeftino sa stajališta društvenog budžeta; u stvari ona ne košta praktički ništa u usporedbi s društvenim troškovima potrebnim za povi¬ šenje standarda života. Društvo treba samo platiti ideologe koji formuliraju parole što rađaju društvenu narcisoidnost; zapravo mnogi društveni funkcioneri kao što su nastavnici, novinari, mi¬ nistri i profesori sudjeluju a da i nisu plaćeni, najmanje novcem. Oni dobivaju svoju nagradu od osjećaja ponosa i zadovoljstva što su služili tako vrijednoj stvari — te pomoću povećanog ugle¬ da i unapređenja. Oni čija se narcisoidnost poziva na grupu više no na njih same kao pojedince, osjetljivi su kao individualni narcisi, te reagiraju bijesno na svaku povredu, stvarnu ili imaginarnu, počinjenu nji¬ hovoj grupi. U najmanju ruku reagiraju intenzivnije i svjesnije. Pojedinac, osim ako nije mentalno vrlo bolestan, može imati bar nekih sumnji o svojoj ličnoj narcisoidnoj slici. Pripadnik grupe je uopće nema, budući da u njegovoj narcisoidnosti sudjeluje većina. U slučaju sukoba grupa koje uzajamno osporavaju kolek28
tivnu narcisoidnost upravo to osporavanje pobuđuje intenzivno međusobno neprijateljstvo. Narcisoidna slika vlastite grupe raste do najviše točke, dok se obezvređivanje neprijateljske grupe spu¬ šta do najniže. Vlastita grupa postaje branitelj ljudskog dosto¬ janstva, doličnosti, moralnosti i prava. Đavolske kvalitete pripi¬ suju se drugoj grupi; ona je prevarantska, nemilosrdna, okrut¬ na i u osnovi neljudska. Na oskvrnuće jednog od simbola grupne narcisoidnosti — kao što je zastava ili osoba cara, predsjednik ili ambasador — reagira se s tako intenzivnim bijesom i agresi¬ jom, da je narod voljan podržati vođe čak i u ratnoj politici. Grupna narcisoidnost je jedan od najvažnijih izvora ljudske agresije i još k tome, kao i svi ostali oblici agresije, reakcija na napadanje vitalnih interesa. Ona se razlikuje od ostalih oblika defenzivne agresije u tome što je intenzivna narcisoidnost po sebi polupatološka pojava. Razmatrajući uzroke i funkcije krvavih i okrutnih masovnih pokolja kakvi su se javljali između hindusa i muslimana u vrijeme podjele Indije ili nedavno između bengalskih muslimana i njihovih pakistanskih vladara, grupna nar¬ cisoidnost sigurno igra značajnu ulogu; nije začuđujuće ako pri¬ znamo činjenicu da se ovdje radi o zaista najsiromašnijem i naj¬ jadnijem narodu na svijetu. No sigurno je da narcisoidnost nije jedini uzrok tih pojava, o čijim ćemo drugim vidovima rasprav¬ ljati kasnije. Agresija i otpor Drugi važan izvor defenzivne agresije je agresija kao reakcija na svaki pokušaj unošenja u svijest potisnutih težnji i maštanja. Taj je tip reakcije jedan od vidova onoga što je Freud nazvao »otporom«, a koji je sistematski proučavan psihoanalitičkom me¬ todom. Freud je otkrio da se, ako analitičar dotakne potisnuti materijal, pacijent opire njegovom terapeutskom pristupu. To nije stvar svjesne nevoljnosti pacijenta, nepoštenja ili tajanstve¬ nosti; on se brani protiv otkrivanja nesvjesnog materijala, a da pri tom nije svjestan ni materijala, ni svog otpora. Postoje mno¬ gi razlozi zbog kojih je moguće potiskivati određene težnje, če¬ sto i cijelog života. Netko se može bojati da bi bio kažnjen, da ne bi bio voljen ili da bi bio ponižen kada bi za njegove potisnute porive saznali drugi (ili on sam, ukoliko se radi o samopoštovanju i voljenju samoga sebe). 29
Psihoanalitička terapija je pokazala da otpor može uzrokovati mnogo različitih reakcija. Pacijent se može udaljiti od osjetljive teme i pričati o nečem drugom; može se osjećati pospanim i umornim; može naći razlog da ne dođe na razgovor — ili može postati vrlo ljut na analitičara i naći neki razlog da prekine psi¬ hoanalitički postupak. Evo kratkoga primjera: pisac kog sam analizirao, i koji je bio ponosan na to što nije prevrtljiv, rekao mi je da je promijenio rukopis jednog svog djela jer je mislio da će tom promjenom bolje iznijeti svoju poruku. Mislio je da je donio pravu odluku i bio je iznenađen što se kasnije osjećao do¬ nekle potištenim i što je imao glavobolju. Natuknuo sam mu da je njegov stvarni motiv vjerojatno bilo očekivanje da promije¬ njena verzija bude popularnija i da mu donese više slave i novca od izvorne; nadalje, da njegovo potišteno raspoloženje i njegova glavobolja vjerojatno ima nekakve veze s tim činom samoizdaje. Jedva sam to izgovorio kada je skočio intenzivno se srdeći, vi¬ čući na mene da sam sadist, da uživam u kvarenju njegove ra¬ dosti, da sam uskogrudan čovjek koji mu zavidi na budućem uspjehu, neznalica koji ne zna ništa o njegovom području pisa¬ nja i još mnogo pogrda. (Valja napomenuti da je pacijent nor¬ malno bio vrlo uljudan čovjek, koji se prema meni, i prije i po¬ slije te provale gnjeva, odnosio s poštovanjem.) Teško da je mo¬ gao više učiniti za potvrdu moje interpretacije. Spominjanje nje¬ gove nesvjesne motivacije za njega je bilo ugrožavanje njegove predodžbe o sebi i njegovog osjećaja identiteta. Na to je ugro¬ žavanje reagirao intenzivnom agresijom kao da je to bilo ugroža¬ vanje njegovog tijela ili njegovog vlasništva. Agresija u takvim slučajevima ima jedan cilj: uništiti svjedoka koji ima dokaz. U psihoanalitičkoj terapiji može se s velikom pravilnošću utvr¬ diti da otpor nastaje kada se dodirne potisnuti materijal. No, da bismo promatrali tu pojavu, ni u kom slučaju ne moramo ostati samo u psihoanalitičkoj situaciji. Obilni su primjeri iz svako¬ dnevnog života. Tko nije vidio majku koja bijesno reagira kada joj netko kaže da svoju djecu želi zadržati uz sebe jer ih želi posjedovati i njima vladati — a ne jer ih toliko voli? Ili oca ko¬ me je rečeno da je njegova briga za djevičanstvo njegove kćeri motivirana njegovim vlastitim seksualnim interesom za nju? Ili izvjesnog tipa patriota koga smo podsjetili da iza njegovih poli¬ tičkih uvjerenja djeluje interes za profitom? Ili izvjesnog tipa revolucionara koga smo podsjetili da iza njegove ideologije dje¬ luju lični destruktivni porivi? Zapravo, ispitivanje tuđih motiva 30
oskvrnjuje jedan od najrespektiranijih tabua učtivosti — koji je neophodan budući da učtivost ima funkciju svođenja nastanka agresije na minimum. U povijesti se dešava isto. One koji su govorili istinu o pojedi¬ nom režimu protjerali su, zatvorili ili ubili oni koji su bili na vlasti, a čiji je bijes izazvan. Bez sumnje, uobičajeno je objašnje¬ nje da su bili opasni za njihov cijenjeni poredak, pa im je njiho¬ vo ubijanje izgledalo najbolji način da se zaštiti status quo. To je doista istinito, ali ne objašnjava činjenicu da su oni koji su govorili istinu bili tako duboko omraženi čak i kada nisu pred¬ stavljali stvarno ugrožavanje utvrđenog poretka. Vjerujem da razlog leži u tome što oni, govoreći istinu, mobiliziraju otpor kod onih koji je potiskuju. Tim drugima istina je opasna ne samo zato što može ugroziti njihovu vlast već zbog toga što skriva nji¬ hov cijeli svjesni sistem orijentacije, lišava ih njihovih racionali¬ zacija i može ih čak prisiliti da drugačije djeluju. Samo oni koji su proživjeli proces osvještavanja važnih potisnutih impulsa po¬ znaju prevratnički osjećaj zbunjenosti i smetenosti koji se javlja kao rezultat. Nisu svi ljudi voljni upustiti se u tu pustolovinu, a najmanje oni koji bar na trenutak profitiraju jer su slijepi. Konformistička agresija Konformistička agresija podrazumijeva razne činove agresije koji su bili izvedeni ne zato što je agresora nagonila želja za uništa¬ vanjem, već zato što mu je rečeno da tako učini, te je smatrao svojom dužnošću poslušati naređenje. U svim hijerarhijski struk¬ turiranim društvima poslušnost je možda najdublje usađena crta. Ona je izjednačena s vrlinom a neposlušnost s grijehom. Biti neposlušan krajnji je grijeh iz koga proizlaze sva ostala zlodjela. Abraham je zbog poslušnosti bio voljan ubiti svog sina. Kreont je ubio Antigonu zbog njenog nepokoravanja zakonima države. Po¬ slušnost se posebno njeguje u vojsci, budući da je bit vojske sa¬ građena na apsolutnom refleksivnom prihvaćanju komandi koje isključuje svako pitanje. Vojnika koji ubija i osakaćuje, pilota bombardera koji razara tisuće života u jednom trenutku, ne na¬ goni nužno impuls destruktivnosti ili okrutnosti, već princip be¬ zuvjetne poslušnosti. Konformistička agresija dovoljno je raširena da bi zaslužila ozbiljnu pažnju. Od ponašanja dječaka u mladenačkim klapama do vojnika u vojsci, mnoga su destruktivna djela počinjena samo 31
zato da netko ne bi izgledao kukavica i zbog slušanja naređenja. Te su motivacije, a ne ljudska destruktivnost, korijen tog tipa agresivnog ponašanja koje se često pogrešno tumači kao pokazi¬ vanje moći urođenih agresivnih poriva. Konformistička agresija bi se mogla klasificirati kao pseudoagresija; razlog zbog koga se tako ne postupa jest što će poslušnost kao posljedica potrebe uga¬ đanja u mnogo slučajeva mobilizirati agresivne porive koji se drugačije ne mogu izraziti. Nadalje, poriv da se ne posluša ili da se ne ugodi, mnogima predstavlja stvarnu ugroženost protiv koje se brane izvršavajući traženi čin agresije. Instrumentalna agresija Drugi biološki adaptivni tip agresije je instrumentalna agresija čiji je cilj postizanje onoga što je neophodno ili poželjno. Cilj nije destrukcija kao takva; ona služi samo kao instrument za dosiza¬ nje stvarnog cilja. Zbog toga je slična destruktivnoj agresiji, ali je u drugim važnim vidovima od nje različita. Čini se da nema filogenetski programiranu ncrvnu osnovu kao ona koja programi¬ ra defenzivnu agresiju; među sisavcima samo su grabežljive živo¬ tinje, čija je agresija jedino instrument za sticanje hrane, obda¬ rene prirođenim nervnim modelom koji ih potiče na napadanje plijena. Lovačko ponašanje homonida i čovjeka zasnovano je na učenju i iskustvu i izgleda da nije filogenetski programirano. Poteškoća s instrumentalnom agresijom leži u dvoznačnosti pojmova »neophodno« i »poželjno«. Lako je definirati neophodno u pojmovima neosporne fiziolo¬ ške potrebe, kao na primjer očuvanje od skapavanja od gladi. Ako čovjek krade ili pljačka jer on i njegova obitelj nemaju ni mini¬ malnu količinu hrane koja im je potrebna, agresija je, jasno, čin motiviran fiziološkom neophodnošću. Isto bi vrijedilo za primi¬ tivno pleme koje je na rubu skapavanja od gladi, te napada dru¬ go pleme koje je imućnije. Ali takvi slučajevi neophodnosti da¬ nas su relativno rijetki. Mnogo su češći drugi, kompliciraniji. Vođe nacije shvaćaju da će njihova ekonomska situacija biti du¬ goročno ozbiljno ugrožena ako ne osvoje teritorij koji ima siro¬ vine njima potrebne ili ako ne poraze suparničku naciju. Premda su često takvi razlozi jedino ideološki izgovor za želju za poveća¬ njem snaga ili lične ambicije vođa, postoje ratovi koji reagiraju na povijesnu nužnost, bar u širokom, relativnom smislu. 32
Ali što je poželjno? U doslovnom smislu riječi može se odgo¬ voriti: poželjno je ono što je neophodno. U tom je slučaju »po¬ željno« zasnovano na objektivnoj situaciji. Češće je, međutim, po¬ željno definirano kao ono što se želi. Ako upotrebljavamo pojam u tom smislu, problem instrumentalne agresije poprima drugi i zapravo najvažniji vid u motivaciji agresije. Istina je da ljudi žele ne samo ono što je neophodno da bi se preživjelo, ne samo ono što pruža materijalnu osnovu za dobar život; većina je ljudi u našoj kulturi — i sličnim razdobljima povijesti — pohlepna: pohlepna za više hrane, pića, seksa, posjeda, vlasti i slave. Nji¬ hova pohlepa može se odnositi više na jedan no na drugi od tih objekata; svim je ljudima zajedničko da su nezasitni i, zbog toga, nikada zadovoljni. Pohlepa je jedna od najjačih neinstinktivnih strasti u čovjeku i jasni je simptom psihičkog disfunkcioniranja ili unutrašnje praznine i neimanja središta u sebi. Ona je pato¬ loška manifestacija pomanjkanja potpunog razvitka, kao i jedan od osnovnih grijehova budističke, jevrejske i kršćanske etike. Nekoliko primjera će ilustrirati patološki karakter pohlepe: dobro je poznato da je prežderavanje, koje je jedan od oblika pohlepe, često uzrokovano stanjima depresije; ili da je prinudno kupovanje jedan od pokušaja bijega od depresivnog raspoloženja, čin jedenja ili kupovanja je simbolični čin ispunjavanja unutar¬ nje praznine i tako trenutačno svladavanje osjećaja deprimiranosti. Pohlepa je strast — to jest ona je nabijena energijom i ne¬ umoljivo nagoni osobu prema dostignuću svojih ciljeva. U našoj kulturi pohlepa je znatno pojačana svim onim mjera¬ ma koje svakoga nastoje preobratiti u potrošača. Naravno, po¬ hlepna osoba nema potrebe da bude agresivna pod uvjetom da ima dovoljno novca da kupi ono što želi. Ali pohlepna osoba koja nema neophodnih sredstava mora napadati ako želi zadovoljiti svoje želje. Najdrastičniji primjer toga je robovanje drogi čovje¬ ka koji je za njom pohlepan (iako je u njegovom slučaju pohlepa pojačavana fiziološkim izvorima). Mnogi koji nemaju dovoljno novca za kupovinu droga pljačkaju, napadaju ili čak ubijaju da bi došli do neophodnih sredstava. Destruktivni su po ponašanju, instrumentalna je njihova agresija, a ne njihov cilj. Pohlepa je na povijesnoj skali jedan od najčešćih uzroka agresije i vjerojat¬ no je jednako jak motiv za instrumentalnu agresiju kao i želja za onim što je objektivno neophodno. Razumijevanje pohlepe je pomućeno njenom identifikacijom sa sebičnošću. Sebičnost je normalan izraz biološki danog nagona za samoočuvanjem, čiji je cilj dosizanje neophodnog za očuvanje 33
života ili uobičajenog, tradicionalnog standarda življenja. Kao što su pokazali Max Weber, Tawney, von Brentano, Sombart i drugi, čovjek je u srednjem vijeku bio motiviran željom da sačuva svoj tradicionalni standard življenja, bilo kao seljak, bilo kao zanat¬ lija. Zahtjevi revolucionarnih seljaka u šesnaestom stoljeću nisu tražili ono što su zanatlije u gradu imali, niti su zanatlije težili za bogatstvom feudalnih barona ili bogatog trgovca. Čak i u osam¬ naestom stoljeću nalazimo zakone koji zabranjuju trgovcu da po¬ kuša vrbovati mušterije od suparnika primamljivijim izgledom svog dućana ili hvaljenjem svoje robe na štetu robe drugog trgov¬ ca. Tek potpunim razvojem kapitalizma — i ranije, u sličnim društvima kao npr. Rimskom carstvu — pohlepa je postala ključ¬ nim motivom neprestanog povećavanja broja građana. Međutim, pohlepa je motiv koji će, možda zbog još preostale religijske tra¬ dicije, rijetko tko priznati. Dilema je bila riješena racionalizira¬ njem pohlepe kao sebičnosti. Bila je to logika: sebičnost je bio¬ loški dana težnja usidrena u ljudskoj prirodi, sebičnost jednaka pohlepi; dakle: pohlepa je ukorijenjena u ljudskoj prirodi — i nije karakterno uvjetovana ljudska strast, što je trebalo dokazati. O uzrocima rata Najvažniji slučaj instrumentalne agresije je rat. Postalo je mo¬ derno rat smatrati posljedicom moći čovjekovog destruktivnog instinkta. Rat su tako objašnjavali instinktivisti i psihoanaliti¬ čari.21 Tako na primjer značajni predstavnik psihoanalitičke ortodoksije E. Glover istupa protiv M. Ginsberga tvrdeći da »zago¬ netka rata leži... duboko u nesvjesnosti«, te uspoređuje rat s »neprikladnim oblikom instinktivnog prilagođavanja«. (E. Glover i M. Ginsberg, 1934)22 Sam Freud je zastupao mnogo realističnije gledište no njegovi sljedbenici. U svom slavnom pismu Albertu Einsteinu Why War? [Čemu rat?] (S. Freud, 1933) iznosi mišljenje da rat nije uzroko¬ van ljudskom destruktivnošću, već njegov uzrok vidi u stvarnim sukobima među grupama, koji su uvijek bili rješavani nasiljem, budući da nije postojao međunarodni zakon prema kojem bi — kao u civilnom zakonu — sukobi mogli biti mirno riješeni. Fakto¬ ru ljudske destruktivnosti pripisuje samo pomoćnu ulogu i to u vidu olakšavajuće spremnosti ljudi da idu u rat kada ga vlada jednom odluči započeti. Teza da je rat uzrokovan ljudskom destruktivnošću potpuno je apsurdna svakome tko i najpovršnije poznaje povijest. Babi34
lonci, Grci23, svi do državnika našeg vremena planirali su rat zbog, po njihovom uvjerenju, vrlo stvarnih razloga i vrlo su temeljito vagali argumente za i protiv čak iako su, prirodno, njihovi proračuni često bili pogrešni. Motivi su bili mnogostruki: zemlja za obrađivanje, bogatstva, robovi, sirovine, tržišta, ekspanzija — i obrana. Pod posebnim okolnostima želja za osvetom ili u malom plemenu strast za destrukcijom bili su među faktorima koji su motivirali rat, no takvi su slučajevi atipični. Mišljenje da je rat uzrokovan čovjekovom agresijom nije samo nestvarno već i štet¬ no. Ono odvlači pažnju od stvarnih uzroka i tako slabi otpor protiv njih. Tezu o urođenoj težnji ratu odbacuju ne samo povijesne činje¬ nice već također, što je vrlo važno, historija primitivnog ratova¬ nja. Ranije smo pokazali, u kontekstu agresije među primitivnim narodima, da su oni — posebno lovci i sakupljači hrane — naj manje ratoborni i da njihovu borbu karakterizira relativni nedostatak destruktivnosti i krvožednosti. Dalje smo vidjeli da se s razvojem civilizacije povećavala učestalost i krvavost ratova. Da su ratovi bili uzrokovani urođenim destruktivnim porivima, isti¬ nito bi bilo suprotno. Humanitarne težnje u osamnaestom, devet¬ naestom i dvadesetom stoljeću prouzrokovale su smanjivanja de¬ struktivnosti i okrutnosti u ratu koja su bila kodificirana — i poštovana do kraja prvog svjetskog rata — u raznim međunarod¬ nim ugovorima. Iz progresivne perspektive činilo se da je civili¬ zirani čovjek manje agresivan od primitivnog čovjeka, a još po¬ stojeća pojava rata objašnjena je kao da je uzrokovana uporno¬ šću agresivnih instinkata koji odbijaju popustiti blagotvornom utjecaju civilizacije. Ali, zapravo, destruktivnost civiliziranog čo¬ vjeka bila je projicirana u čovjekovu prirodu i tako je povijest bila pobrkana s biologijom. Uvelike bih premašio okvir knjige kada bih pokušao predsta¬ viti, makar i ukratko, analizu uzroka rata, te se moram ograničiti na iznošenje samo jednog primjera, primjera prvog svjetskog rata.24 Prvi svjetski rat je bio motiviran ekonomskim interesima i am¬ bicijama političkih, vojnih i industrijskih vođa na obim strana¬ ma, a ne potrebom raznih nacija da daju oduška svojoj učvršće¬ noj agresiji. Ti su motivi dobro poznati i nije ih potrebno ovdje detaljno opisati. Sve u svemu, može se reći da su glavni motivi njemačkih ciljeva u ratu 1914—1918. bili: ekonomsko proširenje na zapadnu i centralnu Evropu i teritorij na Istoku. (To su, za¬ pravo, također bili ciljevi Hitlera čija je vanjska politika u biti 35
bila nastavak vanjske politike carske vlade.) Ciljevi i motivi za¬ padnih saveznika bili su slični. Francuska je željela Alsace i Lorrainu; Rusija Dardanele; Engleska dijelove njemačkih kolonija, a Italija bar mali dio plijena. Da nije bilo tih ciljeva, od kojih su neki navedeni u tajnim ugovorima, mir bi bio zaključen ne¬ koliko godina ranije i bili bi pošteđeni životi nekoliko milijuna ljudi na obje strane. Obje su se strane u prvom svjetskom ratu morale pozivati na osjećaj samoobrane i slobode. Nijemci su tvrdili da su okruženi i ugroženi, nadalje, da se bore za slobodu boreći se protiv cara; njihovi su neprijatelji tvrdili da su ugroženi agresivnim militariz¬ mom njemačkih junkera i da se bore za slobodu boreći se protiv Kaisera. Misliti da je taj rat svoj izvor imao u želji francuskog, njemačkog, britanskog i ruskog stanovništva da se rasterete svoje agresivnosti neistinito je i služi isključivo funkciji odvlačenja pažnje od osoba i društvenih uvjeta odgovornih za jedno od naj¬ većih krvoprolića u povijesti. Što se tiče oduševljenja za taj rat, treba razlikovati početno oduševljenje i motive pojedinih naroda za nastavak borbe. Što se tiče njemačke strane, medu stanovništvom treba razlikovati dvije grupe. Manja grupa nacionalista — neznatna manjina naroda — bučno se zalagala za ratni pohod mnogo godina prije 1914. Ona se uglavnom sastojala od profesora srednjih škola, nekoliko sve¬ učilišnih profesora, novinara i političara, koje su podržavali neki vode njemačke mornarice i pojedine grane teške industrije. Nji¬ hova psihička motivacija može se opisati kao mješavina grupne narcisoidnosti, instrumentalne agresije i želje za karijerom i vla¬ šću unutar i pomoću tog nacionalističkog pokreta. Velika većina stanovništva pokazivala je dosta oduševljenja samo kratko vrije¬ me prije i nakon izbijanja rata. I tu je moguće naći značajne raz¬ like u reakcijama raznih društvenih klasa; na primjer, intelektu¬ alci i studenti ponašali su se s više oduševljenja no radnička kla¬ sa. (Zanimljiv podatak koji baca određeno svjetlo na to pitanje je ovaj: šef njemačke vlade Reichskanzler von Bethman-Hollweg, kao što pokazuju dokumenti njemačkog ministarstva vanjskih poslova objavljeni nakon rata, bio je svjestan da bi bilo nemo¬ guće dobiti podršku Socijaldemokratske partije, najjače partije u Reichstagu, da rat nije najprije objavljen Rusiji, što je kod radnika izazvalo osjećaj da se bore protiv autokracije i za slobo¬ du.) Nekoliko dana prije izbijanja i nakon početka rata cijelo stanovništvo je bilo pod sistematskim sugestivnim utjecajem vla¬ de i štampe kako bi se uvjerilo da je Njemačka trebala biti po36
nižena i napadnuta što je, dakako, mobiliziralo porive defenzivne agresije. Međutim, narod kao cjelina nije bio motiviran jakim poticajima instrumentalne agresije, tj. željom za zauzimanjem stranog teritorija. To je potvrđeno činjenicom da je vladina pro¬ paganda još na početku rata negirala bilo kakve osvajačke cilje¬ ve, a kasnije je, kad su njemački generali diktirali vojnu politiku, te ciljeve prikazala kao neophodne za buduću sigurnost njemač¬ kog Reicha. No oduševljenje koje je vladalo na početku rata ne¬ stalo je nakon nekoliko mjeseci i nikada se nije obnovilo. Najneobičnije je da je oduševljenje naroda u trenutku kada je ilitler napao Poljsku i tako otpočeo drugi svjetski rat bilo praktički nikakvo. Narod je, usprkos godinama teške militarističke indoktrinacije, pokazao vrlo jasno da ne želi voditi taj rat. (Hitler je čak morao režirati lažni napad na šlesku radio-stanicu od stra¬ ne navodnih Poljaka — u stvari prerušenih nacista — da bi po¬ budio osjećaj obrane protiv napada.) Ali, premda njemačko stanovništvo definitivno nije željelo taj rat (generali su također oklijevali), ušlo je u nj bez otpora i bo¬ rilo se junački do kraja. Psihološki problem koji se ovdje javlja nije uzrokovanje rata, već se nalazi u pitanju: koji psihološki faktori omogućuju rat iako ga ne uzrokuju? Postoje mnogi relevantni faktori koje treba razmotriti prilikom odgovaranja na to pitanje. U prvi svjetski rat (uz neke modifika¬ cije i u drugi) njemački (ili francuski, ruski, britanski) vojnici išli su da bi se borili, jer su osjećali da bi izgubljeni rat značio katastrofu za cijelu naciju. Pojedini vojnici su bili motivirani osjećajem da se bore za svoje živote, te da se radi o ubiti ili biti ubijen. No čak ni ti osjećaji ne bi bili dovoljni da potkrijepe volju za nastavak. Vojnici su znali da bi bili strijeljani kad bi pobjegli, iako ni ti motivi nisu spriječli pobune širokih razmjera koje su se pojavile u mnogim armijama; u Rusiji i Njemačkoj su na kraju dovele do revolucija 1917, 1918. godine. U Francuskoj 1917. go¬ dine gotovo da nije bilo vojnih korpusa u kojima se vojnici nisu bunili; samo zahvaljujući umješnosti francuskih generala u sprečavanju jedne vojne jedinice da sazna za zbivanja u drugim jedi¬ nicama, te su pobune bile ugušene dijelom velikim brojem smak¬ nuća, a dijelom poboljšanjem uvjeta svakodnevnog života voj¬ nika. Drugi važan faktor mogućnosti rata je duboko uvriježen osjećaj poštovanja autoriteta i straha od njega. Vojniku je tradicio nalno usađivan osjećaj da je slušanje vođa moralna i religijska 37
obaveza, za čije bi ispunjenje morao biti spreman platiti živo¬ tom. Da bi se slomila poslušnost, bar kod znatnog dijela vojske i civilnog stanovništva, trebalo je otprilike tri ili četiri godine užasnog života u rovovima i porast uvida u činjenicu da ih njihovi vođe koriste za ciljeve rata koji nemaju ništa zajedničko s obra¬ nom. Postoje i drugi, suptilniji emotivni motivi koji omogućuju rat, a nemaju ništa zajedničko s agresijom. Rat je uzbudljiv čak i kad nameće rizik za vlastiti život i mnoge fizičke patnje. S obzi¬ rom na to da je život prosječne osobe dosadan, rutiniziran i lišen avanture, spremnost da se ide u rat mora se shvatiti kao želja da se okonča s dosadnom rutinom svakodnevnog života — i da se upusti u avanturu, zapravo jedinu avanturu koju prosječna osoba može očekivati u svom životu.25 Rat u stanovitoj mjeri preokreće sve vrijednosti. Rat potiče izražavanje duboko ukorijenjenih ljudskih poriva kao što su al¬ truizam i solidarnost — poriva koji su obuzdani principima sa¬ moljublja i suparništva koje mirnodopski život pobuđuje u mo¬ dernom čovjeku. Klasne razlike, ako postoje, u znatnoj mjeri nestaju. Čovjek je u ratu ponovo čovjek i ima priliku istaći se bez obzira na privilegije koje mu dodjeljuje njegov društveni položaj građanina. Da to posebno naglasimo: rat je posredna pobuna protiv nepravde, nejednakosti i dosade koja vlada dru¬ štvenim životom u mirno doba i ne smije se potcjenjivati činje¬ nica da se vojnik, sve dok se protiv neprijatelja bori za svoj ži¬ vot, ne mora boriti protiv pripadnika svoje grupe za hranu, medi¬ cinsku njegu, krov nad glavom, odjeću; to sve omogućuje neka vrsta izopačenog socijaliziranog sistema. Činjenica da rat ima te pozitivne osobine žalostan je komentar našoj civilizaciji. Kada bi civilni život pružao elemente avanturizma, solidarnosti, jednako¬ sti i idealizma koji se mogu naći u ratu, bilo bi vrlo teško prido¬ biti ljude za rat. Problem vlada zemalja koje ratuju je način na koji će iskoristiti tu pobunu, ujarmljujući je u svrhu rata; isto¬ vremeno se, pojačavanjem striktne discipline i duha poslušnosti vođama koji su prikazani kao nesebični, mudri, hrabri ljudi koji štite svoj narod od destrukcije, mora spriječiti da ta pobuna ne počne ugrožavati vladu.26 Da zaključimo: većina modernih ratova i većina ratova među antičkim državama nisu bili uzrokovani nagomilanom agresijom, već instrumentalnom agresijom vojnih i političkih elita. To se vidi po podacima o razlici u pojavljivanju rata od najprimitiv¬ nijih kultura do onih na višem stupnju razvoja. Što je civiliza38
čija primitivnija, ljudi u njoj manje ratuju. (Q. Wright, 1965).27 Istu tendenciju je moguće vidjeti u činjenici da je broj i intenzi¬ tet ratova rastao s razvojem tehničke civilizacije; on je najviši među moćnim državama s jakom vladom, a najniži među primi¬ tivnim ljudima koji nemaju stalnog poglavice. Kao što je poka¬ zano u slijedećoj tabeli, broj zametnutih bitaka u novom vijeku među glavnim silama Evrope pokazuje istu tendenciju. Tabela navodi broj bitaka po stoljećima, od 1480. (Q. Wright, 1965): GODINE 1480—1499. 1500—1599. 1600—1699. 1700—1799. 1800—1899. 1900—1940.
BROJ BITAKA
9 87 239 781 651 892
Oni autori koji su objašnjavali da rat uzrokuje čovjekova uro¬ đena agresija smatrali su moderni rat normalnim, pretpostav¬ ljajući da rat mora biti uzrokovan čovjekovom »destruktivnom« prirodom. Za tu su pretpostavku pokušali pronaći potvrdu u po¬ dacima o životinjama i o našim prethistorijskim precima koji su, da bi poslužili toj svrsi, morali biti iskrivljeni. To je stajalište proizišlo iz nepokolebljivog uvjerenja o superiornosti današnje civilizacije nad predtehničkim kulturama. Logika je bila slijede¬ ća: ako je civiliziran čovjek zaražen tolikim mnogim ratovima i tolikom destruktivnošću, koliko li je gori morao biti primitivan čovjek koji je u razvoju prema »progresu« daleko zaostao. Budu¬ ći da za destruktivnost ne smije biti okrivljena naša civilizacija, ona se mora objasniti kao rezultat naših instinkata. Ali činjenice govore drugačije. Uvjeti za smanjenje defenzivne agresije Budući da je defenzivna agresija filogenetski pripremljena reak¬ cija na ugroženosti vitalnih interesa, nije moguće izmijeniti njenu biološku osnovu, iako ona može biti kontrolirana i modificirana kao porivi ukorijenjeni u drugim instinktivnim dispozicijama. Međutim, glavni uvjet za smanjenje defenzivne agresije je sma¬ njenje onih stvarnih faktora koji je mobiliziraju. Skiciranje pro¬ grama društvenih promjena koje bi to postigle zadaća je kojom se, očito, nije moguće baviti u okvirima ove knjige.28 Ograničit ću se na samo nekoliko napomena. 39
Glavni uvjet je, naravno, da ni pojedince, ni grupe ne ugrožava¬ ju drugi. To ovisi o postojanju materijalne osnove koja može svim ljudima pružiti dostojan život a dominaciju jedne grupe nad drugom učiniti nemogućom i neprivlačnom. Takav bi se uvjet mogao ostvariti u predvidljivoj budućnosti pomoću dru¬ gačijeg sistema proizvodnje, vlasništva i potrošnje; ali reći da bi takvo stanje moglo biti dostignuto ne znači, naravno, da će biti dostignuto ili da bi ga bilo lako doseći. To je, zapravo, vrlo težak zadatak, te i stoga mnogi ljudi dobrih namjera više vole ne činiti ništa; nadaju se da će katastrofu odvratiti ritualnim pje¬ vanjem pohvala napretku. Ustanovljenje sistema koji garantira pribavljanje osnovnih ne¬ ophodnosti za sve znači nestanak dominantnih klasa. Čovjek će morati prestati živjeti u »zoološkim« uvjetima — tj. njegova pu¬ na sloboda će biti obnovljena i svi oblici eksploatacijske vlasti morat će nestati. Mit je da je čovjek nesposoban osloboditi se vladajućih vođa, a pobijaju ga sva ona društva koja dobro funkcioniraju bez hijerarhije. Takva bi promjena, naravno, obuhvatila radikalne političke i društvene promjene koje bi preinačile sve ljudske odnose, uključivši i obiteljsku strukturu, strukturu od¬ goja, religije i odnosa među pojedincima u radu i dokolici. Sve dok je defenzivna agresija reakcija ne na stvarne već na zamišljene ugroženosti proizvedene masovnom sugestijom i pra¬ njem mozga, utoliko bi temeljne društvene promjene ukinule os¬ novu za korištenje te vrste psihičke sile. Budući da je sugestibilnost zasnovana na bespomoćnosti pojedinca i na njegovom strahopoštovanju prema vođama, upravo bi spomenute društvene i političke promjene dovele do njihovog nestajanja i, shodno tome, do razvoja nezavisnog kritičkog mišljenja. Na kraju, da bi se smanjila grupna narcisoidnost, trebalo bi eliminirati bijedu, monotoniju, tupost i bespomoćnost koji posto¬ je kod velikog dijela stanovništva. To se ne može postići jedno¬ stavno poboljšavanjem materijalnih stanja. To može biti jedino rezultat drastičnih promjena u društvenoj organizaciji koju tre¬ ba preobratiti od orijentacije na vladajuću silu vlasništva na ži¬ votnu orijentaciju; od imanja i nagomilavanja bivstvovanju i su¬ djelovanju. To će zahtijevati najviši stupanj aktivne participacije i odgovornosti svakog pojedinca u njegovoj ulozi radnika ili služ¬ benika u svim vrstama poduzeća kao i u njegovoj ulozi građa¬ nina. Moraju se iznaći potpuno novi oblici decentralizacije kao 40
i nove društvene i političke strukture koje će završiti s društvom anomije, s masovnim društvom koje se sastoji od milijuna ato¬ ma. Nijedan od tih uvjeta nije nezavisan. Oni su dio sistema i zbog toga reaktivna agresija može biti svedena na minimum samo ako cijeli sistem, kakav je postojao posljednjih šest tisuća godina povijesti, bude zamijenjen temeljito drugačijim. Ako se to do¬ godi, utopijske vizije koje su nastale s Buddhom, prorocima, Isu¬ som i humanističkim utopistima renesanse bit će priznate kao racionalna i stvarna rješenja koja služe osnovnom biološkom programu čovjeka: očuvanju i razvoju i pojedinca i ljudske vrste. BILJEŠKE UZ DEVETO POGLAVLJE
1. To su stajalište iznijeli C. i W. M. S. Russel (1968. a). 2. L. von Bertalanffy je zauzeo stav u principu sličan onome koji je ovdje iznesen. On piše: »Nema sumnje o prisutnosti agresivnih i destruktivnih tendencija u ljudskoj psihi koje su po prirodi bi¬ ološki nagoni. Međutim, najškodljiviji fenomeni agresije, koji transcendiraju samoočuvanje i samodestrukciju, zasnovani su na karakterističnoj osobini čovjeka iznad biološkog nivoa, naime na njegovoj sposobnosti stvaranja simboličkih univerzuma misli, je¬ zika i ponašanja.« (L. von Bertalanffv, 1956). 3. Lično saopćenje od pokojnog dra D. T. Suzukija. 4 Usporedi F. A. Beach (1945). 5. Međutim, ta su lica sporna budući da se procjenjuje da postotak XYY među stanovništvom varira između 0,5—3,596). 6. Usporedi M. F. A. Montagu (1968) i J. Nielsen (1968), posebno ovdje navedenu literaturu. 7. Posljednje razmatranje tog pitanja dolazi do zaključka da je veza između agresije i XYY kromosoma još nedokazana. Autor piše: »Među učesnicima konferencije je prevladavalo mišljenje da su odstupanja u ponašanju toliko nagoviještena ili dokumentirana da ne indiciraju vezu neposrednog uzroka i posljedice s kromosomnom konstitucijom XYY. Tako za sada još ne bi bilo moguće reći da je komplement XYY definitivno ili redovito povezan s ne¬ normalnostima u ponašanju . . . Osim toga, usprkos rasprostranje¬ nom publicitetu, nije pronađeno da su pojedinci sa XYY ano¬ malijom bili agresivniji od odgovarajućih prestupnika s normal¬ nim kromosomnim konstitucijama. S tim u vezi čini se da prerane i neoprezne spekulacije dovode do toga da se XYY osobe pogre¬ šno žigošu kao neobično agresivne i nasilne u usporedbi s drugim prestupnicima.« (S. A. Shah, 1970) 8. Parenje životinja pokatkad ostavlja dojam okrutne agresije muž¬ jaka; promatranja obrazovanih promatrača navode da stvarnost 41
9. 10.
11. 12.
13.
14.
15. 16.
17.
42
ne odgovara tom prividu i da, bar među sisavcima, mužjak nika¬ ko ne ozljeđuje ženku. Usporedi raspravu o sadizmu u 11. poglavlju. Za tu je pojavu karakteristično da je grčka riječ ethos — koja doslovno znači ponašanje — poprimila značenje »etičkog«, upravo kao što se »norma« (izvorna riječ za tesarski alat) upotrebljava u dvostrukom smislu za ono što je »normalno« i ono što je »nor¬ mativno«. Zahvalan sam dru Juanu de Dios Hernandezu na njegovim poti¬ cajnim sugestijama o neurofiziološkoj razini, koje ovdje izostav¬ ljam jer bi to zahtijevalo opširnu tehničku raspravu. Revolucije koje su se javljale u povijesti ne smiju zasjeniti činje¬ nicu da bebe i djeca također prave revolucije, ali budući da su nemoćni, moraju se koristiti svojim vlastitim metodama, meto¬ dama gerilskog ratovanja, čini se. Raznim individualnim metoda¬ ma se bore protiv ugnjetavanja svoje slobode kao što su tvrdo¬ glavi negativizam, odbijanje hrane, odbijanje kontroliranja vrše¬ nja nužde, mokrenje u krevet, sve do drastičnijih metoda autističkog povlačenja i pseudomentalne debilnosti. Odrasli se ponašaju kao elita čija je moć izazvana. Da zaštite svoj položaj, upotreblja¬ vaju fizičku silu, često pomiješanu s podmićivanjem. Kao rezul¬ tat, većina djece se predaje i više vole podložnost no stalno mu¬ čenje. Dok se ne dostigne pobjeda, u tom se ratu ne pokazuje ni¬ kakva milost i naše su bolnice pune njegovih ranjenika. Usprkos tome, čudna je činjenica da sva ljudska bića — djeca moćnih kao i ona nemoćnih — dijele zajedničko iskustvo nekadašnje bespo¬ moćnosti i borbe za svoju slobodu. Zbog toga se može pretposta¬ viti da je svako ljudsko biće — bez obzira na njegovu biološku opremu — u svom djetinjstvu steklo revolucionarni potencijal koji, iako uspavan za dugo vrijeme, može biti mobiliziran pod po¬ sebnim okolnostima. Ne samo čovjeka. Ranije je spominjan izopačavajući učinak zoo¬ loškog vrta na život životinja i čini se da je prevagnuo nad su¬ protnim mišljenjem pa čak i tako velikog autoriteta kao što je Hediger. (H. Hediger, 1942) Boja kože ima taj učinak samo ako je kombinirana s bespomoćnošću. Japanci su postali ličnosti budući da su stekli moć počet¬ kom ovog stoljeća; slika Kineza se promijenila iz istih razloga tek prije nekoliko godina. Posjedovanje razvijene tehnologije postalo je kriterij za ljudskost. Radi detaljnog uvida u narcisoidnost vidi E. Fromm (1964). Posljednjih su godina mnogi analitičari proučavali pojam primar¬ ne narcisoidnosti u djetinjstvu i pretpostavili su postojanje objek¬ tivnih odnosa u mnogo ranijem periodu no što je to učinio Freud. Freudovu ideju o potpuno narcisoidnoj prirodi psihoza također je napustila većina psihoanalitičara. U slijedećem se slažem samo s narcisoidnošću što se manifestira u osjećanju grandioznosti. Postoji drugi oblik narcisoidnosti koji je, iako izgleda suprotan, samo druga manifestacija iste stvari; mislim na negativnu narcisoidnost u kojoj je osoba stalno i za-
18. 19.
20. 21.
22.
brinuto zaokupljena svojim zdravljem do točke hipohondrije. Ta manifestacija u ovom kontekstu nema važnosti. Trebalo bi, me¬ đutim, primijetiti da su te dvije manifestacije često izmiješane; trebamo samo pomisliti na Himmlerovu hipohondrijsku zaokup¬ ljenost svojim zdravljem. Problem narcisoidnosti i stvaralaštva vrlo je kompleksan i zahti¬ jevao bi mnogo dužu raspravu no što je to ovdje moguće. To ne znači da je ono samo blef; to je dosta često istina, ali ne uvijek. Woodrow Wilson, Franklin D. Roosevelt i Winston Churchill, na primjer, bili su vrlo narcisoidne osobe pa su ipak posti¬ gli važne političke uspjehe. Ali ti uspjesi nisu bili takvi da bi opravdali njihov osjećaj samosigumosti i nepobitnu ispravnost često manifestiranu u aroganciji; istovremeno je njihova narciso¬ idnost bila ograničena u poređenju s narcisoidnošću čovjeka kao što je bio Hitler. To objašnjava zašto Churchill nije patio od že¬ stokih mentalnih posljedica kada je 1948. izgubio na izborima i pretpostavljam da bi isto bilo s Rooseveltom da je trebao doživ¬ jeti poraz iako se ne smije ignorirati činjenica da bi njih dvojica čak nakon političkog poraza i dalje imali veliki broj poštovalaca. Wilsonov je slučaj možda nešto drugačiji; trebalo bi proučiti nije li njegov politički poraz izazvao ozbiljne psihičke probleme koji su uzajamno djelovali s njegovom fizičkom bolešću. Izgleda da je slučaj s Hitlerom i Staljinom jasan. Hitler je više volio umri¬ jeti no suočiti se s porazom. Staljin je pokazivao znakove psihičke krize u prvim tjednima nakon njemačkog napada 1941. i čini se kao da je patio od paranoidnih tendencija u zadnjih nekoliko go¬ dina svog života nakon što je stvorio toliko neprijatelja da je mogao osjetiti da više nije voljeni otac svojih podanika. Pokatkad je slaganje čak unutar male grupe dovoljno za stvaranje stvarnosti — u najekstremnijim slučajevima čak i slaganje dvoje (folie a deux). Vidi A. Strachey (1957); također vidi E. F. M. Durbin i J. Bowlby (1939) koji, suprotno, rezoniraju s velikom umješnošću da je mir¬ na kooperacija jednako prirodna i osnovna tendencija u ljudskim odnosima kao borba, a opet smatraju rat bitno psihološkim pro¬ blemom. U vrijeme revidiranja ovog dijela rukopisa izgleda da izvještaji sa 27. kongresa Međunarodnog psihoanalitičkog udruženja održanog 1971. u Beču ukazuju na promjenu u stavu prema ratu. Dr A. Mitscherlich je rekao da će »povijest pregaziti sve naše teorije« ukoliko psihoanalizu ne primijenimo na društvene probleme, i dalje »bojim se da nas nitko neće ozbiljno shvaćati budemo li i dalje sugerirali da rat nastaje zato što očevi mrze svoje sinove i žele ih ubiti, da je rat djecoubojstvo. Umjesto toga moramo te¬ žiti nalaženju teorije koja objašnjava grupno ponašanje, teoriju koja slijedi izvore tog ponašanja do sukoba u društvu koji po¬ kreću individualne nagone.« To su zaista pokušavali psihoanaliti¬ čari od ranih tridesetih godina, no to je dovelo do njihovog istje¬ rivanja iz Međunarodnog psihoanalitičkog udruženja pod ovom ili onom izlikom. Zvaničnu dozvolu za taj novi »napor« dala je Anna Freud na kraju kongresa, oprezno dodajući: »Trebali bismo 43
pustiti da formulacija teorije agresije sačeka dok od naših kli¬ ničkih istraživanja ne doznamo mnogo više o stvarnim konstituensima agresivnosti.« (Oba citata su iz pariškog izdanja Herald Tribunea od 29. i 21. srpnja 1971. g.). 23. Kao vrlo dobar primjer vidi Tukididov opis Peloponeskog rata. 24. Literatura o vojnom, političkom i ekonomskom aspektu rata 1914—1918. toliko je obimna da bi čak i skraćena bibliografija ispunila mnoge stranice. Smatram da su dva najdublja i najpo¬ učnija djela o uzrocima prvog svjetskog rata, djela dvojice iz¬ vanrednih povjesničara: G. W. F. Hallgartena (1963) i F. Fischera 25. No ne smije se precjenjivati taj faktor. Primjer zemalja kao što su Švicarska, skandinavski narodi, Belgija i Nizozemska pokazuje da faktor avanturističnosti ne može biti uzrokom da narod zaželi rat ako zemlja nije napadnuta i ako za vlade ne postoji razlog da započnu rat. 26. Za ovu je dilemu karakteristično da su se u internacionalnim ugovorima koji su regulirali odnos prema ratnim zarobljenicima sve sile slagale u pogodbi da se zabranjuje vladi da vrši propa¬ gandu među »svojim« ratnim zarobljenicima protiv njihovih vla¬ stitih vlada. Ukratko, dogovoreno je da svaka vlada ima pravo da ubija neprijateljske vojnike ali ih ne smije činiti nelojalnim. 27. Usporedi »Primitivno ratovanje« u 8. poglavlju. 28. O nekim od ovih problema raspravljao sam u The Sane Societv {Zdravo društvo) (1955) i u The Revolution of Hope (Revolucija nade) (1968. a).
X
Maligna agresija: premise
Uvodne napomene
Biološki adaptivna agresija služi životu. To je razumljivo u prin¬ cipu, biološki i neurofiziološki, premda je za potvrdu te teze potrebno još mnogo podataka. Instinkt je zajednički i čovjeku i os¬ talim životinjama, iako s određenim razlikama, o čemu smo ra¬ nije raspravljali. Čovjek je jedinstven po tome što ga porivi mogu nagnati da ubija i muči druge, pri čemu osjeća zadovoljstvo; on je jedina životinja koja može biti ubojica ili destruktor svoje vrste bez ika¬ kve racionalne dobiti, bilo biološke, bilo ekonomske. Predmet slijedećih stranica je proučavanje prirode te biološki neadaptivne, maligne destruktivnosti. Podsjetimo se na činjenicu da je maligna agresija specifično ljudska i da nije potekla iz životinjskog instinkta. Ona ne služi fiziološkom opstanku čovjeka, a opet je važan dio njegovog menlalnog funkcioniranja. Ona je jedna od strasti koje su domi¬ nantne i moćne u nekim pojedincima i kulturama, premda ne i u drugima. Pokušat ću pokazati da je destruktivnost jedan od mogućih odgovora na psihičke potrebe koje su ukorijenjene u egzi¬ stenciji čovjeka i da njeno rađanje nastaje, kao što je ranije iz¬ neseno, iz međudjelovanja raznih društvenih stanja i čovjekovih egzistencijalnih potreba. Ta hipoteza čini neophodnom izgradnju teoretske osnove na kojoj možemo pokušati razmotriti slijedeća pitanja: koja su specifična stanja ljudske egzistencije? Što je čovjekova priroda ili bit? Iako današnja misao, posebno u psihologiji, nije naročito pri¬ jateljski raspoložena prema takvim pitanjima za koja se obično smatra da pripadaju području filozofije i drugih »subjektivnih spekulacija«, nadam se da ću u slijedećoj raspravi dokazati da zaista postoje područja za empirijsko ispitivanje. 45
Priroda čovjeka Za većinu mislilaca, počevši od grčkih filozofa, potpuno je jasno da postoji nešto što nazivamo ljudskom prirodom, nešto što kon¬ stituira bit čovjeka. Postoje različita mišljenja o tome što to jest, ali se svi slažu da takva bit postoji — to jest da postoji nešto na temelju čega je čovjek čovjek. Tako je čovjek bio definiran kao racionalno biće, kao društvena životinja, životinja koja može pra¬ viti oruđa (homo faber) ili životinja koja pravi simbole. Tek se nedavno taj tradicionalni stav počeo dovoditi u pitanje. Razlog te promjene bilo je sve veće naglašavanje povijesnog pri¬ stupa čovjeku. Proučavanje povijesti ljudskosti nagovještavalo je da je čovjek naše epohe toliko različit od čovjeka iz prethodnih razdoblja da je izgledalo nestvarnim pretpostavljati da su ljudi svih vremena imali nešto zajedničko što bi se moglo nazvati »ljud¬ skom prirodom«. Povijesni pristup je jačao, naročito u Sjedinje¬ nim Američkim Državama, proučavanjima antropologije kulture. Proučavanje primitivnih naroda otkrilo je takvu različnost obi¬ čaja, vrijednosti, osjećaja i misli da su mnogi antropolozi došli do uvjerenja da je čovjek rođen kao bijeli list papira na koji svaka kultura piše svoj tekst. Još jedan razlog pridonio je raz¬ voju tendencije negiranja pretpostavke fiksirane ljudske priro¬ de; taj je pojam, naime, često zloupotrebljavan kao zaklon iza kojeg je počinjeno najviše neljudskih djela. U ime ljudske pri¬ rode, na primjer, Aristotel i većina mislilaca do osamnaestog stoljeća branili su ropstvo.1 Ili, da bi dokazali racionalnost i nuž¬ nost kapitalističkog oblika društva, znanstvenici su pokušali gramzljivost, konkurenciju i sebičnost prikazati kao urođene ljud¬ ske crte. Cinički se pozivalo na »ljudsku prirodu« u prihvaćanju neizbježnosti nepoželjnog ljudskog ponašanja kao što su pohle¬ pa, ubojstvo, varanje i laganje. Razlog skeptičnosti prema pojmu ljudske prirode vjerojatno leži i u utjecaju evolucionog mišljenja. Kada se jednom počelo na čovjeka gledati kao na onoga koji se razvija u procesu evolu¬ cije, ideja supstancije koja je sadržana u njegovoj biti izgledala je neodrživom. Ipak vjerujem da upravo s evolucionog stajališta možemo očekivati nov uvid u problem prirode čovjeka. Nove pri¬ loge u tom pravcu dali su autori kao što su Karl Marx, M. Bucke,2 Teilhard de Chardin, T. Dobzhansky; sličan pristup predložen je i u ovom poglavlju. Glavni argument u prilog pretpostavci postojanja ljudske pri¬ rode je taj što bit homo sapiensa možemo definirati u morfolo46
škim, anatomskim, fiziološkim i neurološkim pojmovima. U stvari dajemo egzaktnu i opće prihvaćenu definiciju čovjekove vrste po¬ dacima koji se pozivaju na uspravno držanje, formiranje mozga, na zube, hranu i mnoge druge činioce kojima ga jasno razlikuje¬ mo od najrazvijenijih neljudskih primata. Nesumnjivo moramo pretpostaviti, a da se ne vraćamo na stajalište koje tijelo i duh smatra odvojenim područjima, da se čovjekova vrsta može de¬ finirati i mentalno i fizički. Sam je Darwin bio vrlo svjestan činjenice da čovjeka kao čov¬ jeka karakteriziraju ne samo specifični fizički već i specifični psi¬ hički atributi. Najvažnije od njih spominje u The Descent of Man (Porijeklo čovjeka) ovim redom (kako ih je skratio i parafrazirao G. G. Simpson): U proporciji sa svojom višom inteligencijom, čovjekovo po¬ našanje je fleksibilnije, manje refleksivno ili instinktivno. Čovjek s drugim, relativno razvijenim životinjama, dijeli tako složene faktore kao što su znatiželja, oponašanje, pažnja, pam¬ ćenje i predočavanje, ali ih posjeduje na višem stupnju i pri¬ mjenjuje ih na složeniji način. Više no druge životinje čovjek na racionalan način pretresa i poboljšava adaptivnu prirodu svog ponašanja. Čovjek redovito i upotrebljava i pravi vrlo različita oruđa. Čovjek je samosvjestan; on razmišlja o svojoj povijesti, bu¬ dućnosti, smrti i tako dalje. Čovjek pravi mentalne apstrakcije i razvija odgovarajući simbolizam; najhitnija i kompleksno najrazvijenija posljedica tih sposobnosti je jezik. Neki ljudi posjeduju osjećaj za ljepotu. Većina ljudi ima religijski osjećaj, uzimajući ga toliko širo¬ kim da uključuje strahopoštovanje, praznovjerje, vjeru u animističko, nadnaravno ili spiritualno. Normalni ljudi imaju osjećaj morala; izraženo novijim poj¬ mom: čovjek etizira. Čovjek je kulturna i društvena životinja i razvio je kulture i društva jedinstvene po vrsti i složenosti. (G. G. Simpson, 1949) Pri ispitivanju Danvinove liste psihičkih crta ističe se više ele¬ menata. On spominje nekoliko disparatnih zasebnih pojedinosti, od kojih su neke jedinstveno ljudske, kao što su samosvijest, stvaranje simbola i kulture, estetički, moralni i religijski osje47
ćaj. Ta lista specifično ljudskih karakteristika trpi od toga što je deskriptivna i enumerativna, što je nesistematska i što ne po¬ kušava analizirati njihova zajednička stanja. On u svojoj listi ne spominje specifične ljudske strasti i emo¬ cije kao što su nježnost, ljubav, mržnja, okrutnost, narcisoidnost, sadizam, mazohizam i tako dalje. Za njega, svi ljudi i životinje, posebno primati, imaju nekoliko zajedničkih instinkata. Svi imaju ista osjetila, intuicije i osjete, slične strasti, uzbuđenja i emocije, čak i složenije, kao što su ljubomora, sumnja, za¬ vist, zahvalnost i velikodušnost; varaju i osvetoljubivi su; po¬ nekad su osjetljivi na ruganje i čak imaju osjećaj za humor; osjećaju divljenje i radoznalost; posjeduju iste sposobnosti oponašanja, asocijaciju ideja i razum, iako na vrlo različitim stupnjevima. (C. Darwin, 1946) Jasno je da naš pokušaj razmatranja najvažnijih ljudskih stra¬ sti kao specifično ljudskih, a ne kao naslijeđenih od naših živo¬ tinjskih predaka, ne može naći potporu u Darwinovom stajalištu. Napredak misli među istraživačima evolucije od Darwina na¬ ovamo manifestira se u pogledima jednog od najeminentnijih suvremenih istraživača, G. G. Simpsona. On inzistira na tome da su čovjekovi bitni atributi drugačiji od atributa životinja. »Važno je shvatili«, piše on, »da je čovjek životinja, ali je čak važnije shvatiti da bit njegove jedinstvene prirode leži upravo u onim karakteristikama koje ne dijeli ni s jednom drugom životinjom. Njegovo mjesto u prirodi i njegov vrhovni značaj nisu definirani njegovom animalnošću već njegovom humanošću.« (G. G. Simp¬ son, 1949) Kao osnovnu definiciju homo sapiensa Simpson sugerira uza¬ jamno povezane faktore inteligencije, fleksibilnosti, individuali¬ zacije i socijalizacije. Čak ako njegov odgovor i nije potpuno za¬ dovoljavajući, njegov pokušaj da shvati čovjekove bitne crte kao uzajamno povezane i ukorijenjene u jednom osnovnom faktoru i njegovo priznavanje transformacije kvantitativne promjene u kvalitativnu čine značajan korak naprijed u odnosu na Darvvina. (G. G. Simpson, 1944; 1953) U psihologiji jedan od najpoznatijih pokušaja opisa čovjeko¬ vih specifičnih potreba je pokušaj Abrahama Maslowa, koji je sastavio listu čovjekovih »osnovnih potreba« — psiholoških i es¬ tetskih, potreba za sigurnošću, pripadanjem, ljubavlju, poštova¬ njem, samostvaranjem, znanjem i razumijevanjem. (A. Maslovv, 48
1954). Ta je lista donekle nesistematsko nabrajanje; Maslow, na žalost, nije pokušao analizirati zajednički izvor takvih potreba u prirodi čovjeka. Pokušaj definiranja prirode čovjeka u pojmovima specifičnih — bioloških i mentalnih — stanja čovjekove vrste vodi nas raz¬ mišljanju o čovjekovu rođenju. Izgleda jednostavno odrediti trenutak postanka ljudske jedin¬ ke, no to je, u stvari, složen problem. Odgovor može biti: u vrije¬ me začeća, u trenutku kada plod poprima definitivan ljudski ob¬ lik, činom rođenja, odbijanjem od majčinih grudi; može se čak tvrditi da većina ljudi nije potpuno ni bila rođena u vrijeme kad je umrla. Najbolje bismo učinili da se okanimo fiksiranja dana ili sata »rođenja« pojedinca i da radije govorimo o procesu to¬ kom kojeg osoba počinje postojati. Na pitanje kada je rođen čovjek kao vrsta, još je teže odgovo¬ riti. Premalo znamo o evolucionom procesu. Tu imamo posla s milijunima godina, a naše se znanje zasniva na slučajnim nala¬ zima kostura i oruđa o čijem se značenju još mnogo raspravlja. Ipak, usprkos nepotpunosti našeg znanja postoje podaci koji nam, premda neki njihovi detalji iziskuju modifikaciju, pružaju opću sliku procesa koji možemo nazvati rođenjem čovjeka. Za¬ čeće čovjeka mogli bismo datirati početkom jednostaničnog živo¬ ta prije po prilici milijardu i po godina ili početkom postojanja primitivnih sisavaca prije gotovo dvije stotine milijuna godina; možemo reći da ljudski razvitak počinje s čovjekovim hominidnim precima koji su mogli živjeti prije oko četrnaest milijuna godina ili možda ranije. Mogli bismo njegovo rođenje datirati pojavom prvog čovjeka, homo erectusa, čiji su različiti uzorci, nađeni u Aziji, stari više od milijun do oko pet stotina tisuća go¬ dina (pekinški čovjek); ili vremenom od samo oko četrdeset tisu¬ ća godina prije pojave modernog čovjeka (homo sapiensa) koji je u svim bitnim biološkim vidovima bio identičan današnjem čovjeku.3 Konačno, pogledamo li na čovjekov razvoj u terminima povijesnog vremena, možemo reći da je čovjek rođen prije samo nekoliko minuta. Možemo čak pomisliti i to da je još u procesu rađanja, da pupčana vrpca još nije prerezana i da su nastupile komplikacije koje izazivaju sumnju u to da li će čovjek ikada biti rođen ili će biti mrtvorođenče. Većina istraživača ljudske evolucije poistovjećuje rođenje čo¬ vjeka s jednim posebnim događajem: izradom oruđa, slijedeći B. Franklinovu definiciju čovjeka kao homo fabera, čovjeka koji pravi oruđa. Tu je definiciju oštro kritizirao Marx, koji ju je 49
smatrao »karakteristikom jenkijevštine«.4 Od modernih pisaca najuvjerljivije je kritizirao tu orijentaciju, zasnovanu na pravlje¬ nju oruđa, Mumford. (L. Mumford, 1967) Bit čovjekove prirode treba tražiti u procesu ljudske evolu¬ cije radije no u izoliranim vidovima, kao što je pravljenje oruđa koje tako jasno nosi oznaku suvremene opsesije proizvodnjom. Trebamo doprijeti do shvaćanja čovjekove prirode na osnovu miješanja dva osnovna biološka uvjeta koji označavaju pojavu čovjeka. Jedan je bio neprestano smanjenje determinacije pona¬ šanja instinktima.5 što je životinja više napredovala u stupnje¬ vima evolucije, to je manja bila količina stereotipnih oblika po¬ našanja koji su striktno determinirani i filogenetski programira¬ ni u mozgu. To je mišljenje prihvaćeno od svih, premda postoje mnogi suprotni pogledi na prirodu instinkata. Proces neprestanog smanjenja determinacije ponašanja prema instinktima može se prikazati kao kontinuitet na čijem ćemo nultom kraju naći najniže oblike životinjske evolucije s najvišim stupnjem instinktivne determinacije; on se smanjuje sa živo¬ tinjskom evolucijom i doseže određenu razinu sa sisavcima; on se dalje smanjuje u razvoju, uspinjući se do primata. Čak i tu nalazimo velik ponor između raznih vrsta majmuna, kao što su to u svom klasičnom istraživanju pokazali Yerkes i Yerkes (R. M. i A. V. Ycrkes, 1829). U homo vrsti instinktivna je determinacija dostigla svoje maksimalno smanjenje. Druga tendencija koja se može naći u životinjskoj evoluciji je rast mozga, posebno neocortexa. I ovdje evoluciju možemo prikazati kao kontinuitet — na jednom je kraju najniža životinja s najprimitivnijom nervnom strukturom i relativno malim bro¬ jem neurona; na drugom čovjek s većom i mnogo složenijom moždanom strukturom, posebno s neocortexom, koji je tri puta veći od neocortexa njegovih hominidnih predaka i sa zaista fan¬ tastičnim brojem međunervnih veza.6 Razmatrajući te podatke, čovjek se može definirati kao primat koji se pojavio na stupnju evolucije na kom je instinktivna de¬ terminacija dostigla minimum, a razvoj mozga maksimum. Ta kombinacija minimalne instinktivne determinacije i maksimal¬ nog razvoja mozga nikad se nije pojavila u evoluciji životinja i tvori, biološki govoreći, potpuno novu pojavu. Kada se čovjek pojavio, njegovim su ponašanjem instinkti tek neznatno upravljali. Ne uzimajući u obzir neke elementarne re¬ akcije, kao što su reakcija na strah ili seksualne pobude, ne po¬ stoji naslijeđen program koji bi mu govorio kako odlučiti u naj50
većem broju slučajeva u kojima njegov život može zavisiti o ispravnoj odluci; izgleda da je čovjek biološki najbespomoćniji i najneotporniji od svih životinja. Može li izvanredni razvitak ljudskog mozga biti nadomjestak za instinkte koji čovjeku nedostaju? U određenim granicama može. Prilikom pravilnog izabiranja čovjeka vodi njegov razum. Ali mi također znamo kako je taj instrument slab i nepouzdan. On je lako podložan čovjekovim željama i strastima i predaje se njihovom utjecaju, čovjekov je mozak nedovoljan ne samo kao zamjena za oslabljene instinkte, već strahovito komplicira zadatak življenja. Time ne mislim na instrumentalnu inteligenciju, upotrebu misli u vidu instrumenta za baratanje predmetima radi zadovoljenja svojih potreba; uos¬ talom čovjeku je to zajedničko sa životinjama, posebno s primatima. Mislim na onaj vid u kome je čovjekovo mišljenje postiglo potpuno novu kvalitetu, samosvijest. Čovjek je jedina životinja koja predmete ne samo spoznaje već koja zna da ih spoznaje, čovjek je jedina životinja koja nema samo instrumentalnu inte¬ ligenciju već i razum, sposobnost upotrebe svog mišljenja za ob¬ jektivno razumijevanje — to jest za spoznaju prirode stvari po sebi a ne samo kao sredstva za njegovo zadovoljenje. Obdaren samosviješću i razumom čovjek je svjestan sebe kao bića odvojenog od prirode i od drugih; on je svjestan svoje nemoći, svog nezna¬ nja; on je svjestan svog kraja: smrti. Samosvijest, razum i imaginacija prekinuli su »harmoniju« ko¬ ja karakterizra životinjsku egzistenciju. Pojava samosvijesti, ra¬ zuma i imaginacije svrstala je čovjeka u nepravilnost, hir sve¬ mira. Čovjek je dio prirode, podređen njenim fizičkim zakonima koje nije sposoban promijeniti, a transcendira prirodu. On je izdvojen, iako je njen dio; on je bez doma, a opet je lancima ve¬ zan za dom koji dijeli sa svim bićima. Bačen u taj svijet na slu¬ čajno mjesto i vrijeme, istisnut je iz njega slučajno i protiv svoje volje. Budući da ima svijest o sebi, shvaća svoju bespomoćnost i ograničenja svog postojanja. Nikada nije slobodan od dihotomije svog postojanja: ne može se osloboditi svoga duha, čak ni kad bi to želio; ne može se osloboditi svoga tijela sve dok je živ — a njegovo mu tijelo stvara želju da bude živ. čovjekov se život ne može živjeti ponavljanjem primjera svoje vrste; on mora živjeti. Čovjek je jedina životinja koja se ne osjeća kod kuće u prirodi, koja se može osjećati protjeranom iz raja, jedina životinja za koju je njeno vlastito postojanje problem koji mora riješiti i od kojeg ne može pobjeći. Ne može se vratiti pred51
ljudskom stanju harmonije s prirodom i ne zna kamo će stići bude li išao naprijed. Čovjekova egzistencijalna kontradikcija re¬ zultira stanjem neprestane neravnoteže. Ta neravnoteža razlikuje ga od životinje koja tako reći živi u skladu s prirodom. To, narav¬ no, ne znači da životinja nužno živi mirnim i sretnim životom, već da ima svoju specifičnu ekološku nišu kojoj su njene fizič¬ ke i mentalne osobine prilagođene procesom evolucije. Čovjeko¬ va egzistencijalna, i zbog toga neizbježna, neravnoteža može biti relativno stabilna kada pronađe, uz pomoć svoje kulture, više ili manje adekvatan način hvatanja ukoštac sa svojim egzistenci¬ jalnim problemima. Ali ta relativna stabilnost ne podrazumijeva nestajanje dihotomije; ona je samo uspavana i postaje vidljiva čim se promijene uvjeti te relativne stabilnosti. Zaista, u procesu čovjekovog samostvaranja, ta se relativna stabilnost neprekidno narušava. Čovjek u svojoj povijesti mije¬ nja svoju okolinu i u tom procesu mijenja samoga sebe. Njegovo znanje raste, ali raste i svijest o njegovom neznanju; on sebe do¬ življava kao pojedinca, a ne samo kao člana svog plemena, a time raste njegov osjećaj odvojenosti i izolacije. Vođen moćnim vođa¬ ma on stvara šire i efikasnije društvene jedinice — i postaje zaplašen i pokoran. Dostiže određenu količinu slobode —i postaje zaplašen od same te slobode. Raste njegova sposobnost za ma¬ terijalnu proizvodnju, ali on postepeno postaje pohlepan i egois¬ tičan, rob stvari koje je stvorio. Svako novo stanje neravnoteže prisiljava čovjeka na traganje za novom ravnotežom. Uistinu, ono što je često smatrano čovje¬ kovim urođenim nagonom za progresom njegov je pokušaj da na¬ đe novu i, ako je moguće, bolju ravnotežu. Novi oblici ravnoteže nikako ne tvore ravnu liniju čovjekova napretka. U povijesti su često nova dostignuća vodila regresivnim razvojima, često, prisiljen da iznađe novo rješenje, čovjek utrči u slijepu ulicu iz koje se mora izvući; uistinu je izvanredno što je dosad u povijesti uvijek bio sposoban to učiniti. Ta razmatranja sugeriraju hipotezu o načinu definiranja biti ili prirode čovjeka. Predlažem da čovjekova priroda ne bude defi¬ nirana u terminima specifične kvalitete kao što su ljubav, mržnja, razum, dobro ili zlo, već jedino u terminima temeljnih kontra¬ dikcija koje karakteriziraju ljudsku egzistenciju i imaju svoj ko¬ rijen u biološkoj dihotomiji nedostatnih instinkata i samosvijesti, čovjekov egzistencijalni sukob proizvodi određene psihičke po¬ trebe zajedničke svim ljudima. On je primoran svladati strahotu odvojenosti, bespomoćnosti i izgubljenosti i naći nove oblike po52
vezivanja sa svijetom što će ga osposobiti da se osjeća kod kuće. Te sam psihičke potrebe nazvao egzistencijalnima, jer su ukorije¬ njene u samim uvjetima ljudske egzistencije. Imaju ih svi ljudi, njihovo je ispunjenje neophodno da bi čovjek ostao zdrav, kao što je zadovoljenje organskih nagona neophodno da bi ostao živ. Ali svaka od tih potreba može se zadovoljiti na različite načine koji mogu varirati prema razlikama njegovog društvenog stanja. Ti različiti načini zadovoljavanja egzistencijalnih potreba manife¬ stiraju se u strastima kao što su ljubav, nježnost, težnja za prav¬ dom, nezavisnost, istina, mržnja, sadizam, mazohizam, destruk¬ tivnost, narcisoidnost. Nazivam ih strastima ukorijenjenima u karakteru — ili jednostavno ljudskim strastima — jer su integri¬ rane u čovjekov karakter. Budući da ćemo o pojmu karaktera potanko raspravljati kas¬ nije, ovdje će biti dovoljno reći da je karakter relativno stalan si¬ stem svih neistinktivnih težnji pomoću kojih se čovjek odnosi prema ljudskom i prirodnom svijetu. Karakter se može shvatiti kao ljudski nadomjestak za nedostatne životinjske instinkte; on je čovjekova druga priroda. Svim su ljudima zajednički njihovi organski instinkti (čak iako ih iskustvo može mnogo modificirati) i njihove egzistencijalne potrebe. Nisu im zajedničke vrste strasti koje dominiraju njihovim pojedinim karakterima — strasti uko¬ rijenjene u karakteru. Razlika u karakteru uvelike potječe od ra¬ zlike u društvenim stanjima (iako genetski dane dispozicije tako¬ đer utječu na formiranje karaktera). Zbog toga je moguće strasti ukorijenjene u karakteru nazvati povijesnom, a instinkte priro¬ dnom kategorijom, premda ove prve nisu sasvim ni povijesna ka¬ tegorija, budući da se društveno može djelovati jedino putem bio¬ loški danih uvjeta ljudske egzistencije.7 Sada smo spremni za raspravu o čovjekovim egzistencijalnim potrebama i o raznolikosti strasti ukorijenjenih u karakteru, koje tvore različite odgovore na te egzistencijalne potrebe. Prije no što započnemo tu raspravu, osvrnimo se na pitanje metode. Sugeri¬ rao sam »rekonstrukciju« čovjekovog duha kakav je mogao biti na početku prethistorije. Očigledan prigovor toj metodi jest da je teorijska rekonstrukcija za koju nema nikakvog dokaza — ili bar tako izgleda. Međutim, dokaz za formulaciju nekih pokusnih hi¬ poteza koje daljnji pronalasci mogu opovrgnuti ili potvrditi ne manjka sasvim. On leži u biti u onim pronalascima koji indiciraju da je čovjek, možda već prije pola milijuna godina (pekinški čovjek), imao kul¬ tove i rituale, pokazujući da su njegovi interesi sezali preko za53
dovoljavanja njegovih materijalnih potreba. Povijest prethistorij¬ ske religije i umjetnosti (neodvojivih u ono vrijeme) glavni je iz¬ vor za proučavanje primitivnog čovjekova duha. Jasno je da se u kontekstu ove studije ne mogu upuštati u to široko i još uvijek kontroverzno područje. Želim naglasiti da sada dostupni podaci, kao i oni koje je još moguće pronaći u vezi s primitivnim religi¬ jama i ritualima, neće otkriti prirodu prethistorijskog čovjekova duha ako nemamo ključ kojim je možemo odgonetnuti. Taj ključ je, vjerujem, naš vlastiti duh. Ne naše svjesne misli, već one kate¬ gorije misli i osjećaja koje su ukopane u našoj nesvjesnosti i još predstavljaju iskustvenu srž prisutnu u svim ljudima i kultura¬ ma; ukratko, to je ono što bih želio nazvati »primarnim ljudskim iskustvom«. To primarno ljudsko iskustvo je po sebi ukorijenje¬ no u čovjekovoj egzistencijalnoj situaciji. Zato je ono zajedničko svim ljudima i nije ga potrebno objašnjavati kao rasno nasljeđe. Prvo pitanje je, naravno: možemo li naći taj ključ; možemo li transcendirati naš normalni okvir duha i prebaciti se u duh »iz¬ vornog čovjeka«. To su učinile drama, poezija, umjetnost, mit, ali ne i psihologija, s izuzetkom psihoanalize. Razne psihoanalitičke škole činile su to na različite načine; Freudov izvorni čovjek bio je historijski konstrukt pripadnika patrijarhalno organizirane sku¬ pine muškaraca kojom je vladao i koju je eksploatirao otac ti¬ ranin, protiv kojeg su se sinovi bunili i čija je internalizacija os¬ nova za formiranje superega i nove društvene organizacije. Freu¬ dov je cilj bio pomoći suvremenom pacijentu da otkrije svoju vlastitu nesvjesnost ostavljajući ga da sudjeluje u iskustvu koje je Freud smatrao iskustvom njegovih najstarijih predaka. Premda je taj model izvornog čovjeka fiktivan, a odgovarajući »Edipov kompleks« nije najdublji stupanj ljudskog iskustva, Freudova je hipoteza otvorila potpuno novu mogućnost: da su svi ljudi svih razdoblja i kultura dijelili osnovno iskustvo sa svo¬ jim zajedničkim precima. Tako je Freud dodao drugi povijesni argument humanističkom vjerovanju da svi ljudi imaju zajednič¬ ku srž ljudskosti. G. G. Jung je pokušao isto na različit i u mnogo čemu poučniji način od Freudovog. On se posebno zanimao za raznolikost mito¬ va, rituala i religija. Ingeniozno i briljantno se koristio mitom kao ključem za razumijevanje nesvjesnosti i tako je, sistematskije i šire no bilo koji od njegovih prethodnika, izgradio most između mitologije i psihologije. Ovdje predlažem ne samo da se služimo prošlošću da bismo razumjeli sadašnjost, našu svijest, već također da našu nesvjes54
nost koristimo kao ključ za razumijevanje prethistorije. To zahti¬ jeva postupak samospoznaje u psihoanalitičkom smislu: uklanja¬ nje većeg dijela našeg otpora protiv svijesti o našoj nesvjesnosti, smanjujući tako teškoću prodiranja iz naše svjesne misli u du¬ binu naše srži. Da smo za to sposobni, mogli bismo shvatiti ljude iste kultu¬ re, ljude potpuno različite kulture pa čak i ludog čovjeka. Uz taj uvjet možemo osjetiti što je izvorni čovjek doživljavao, koje je egzistencijalne potrebe imao i na koji način su ljudi (uključu¬ jući i nas) mogli na njih reagirati. Kad vidimo primitivnu umjetnost, sve do pećinskog slikarstva od prije trideset tisuća godina, ili umjetnost radikalno drugači¬ jih kultura, kao što su afrička, ili grčka, ili srednjovjekovna, smatramo samo po sebi razumljivim da ih razumijemo, usprkos činjenici da su te kulture bile radikalno drugačije od naše. Sa¬ njamo simbole i mitove koji su slični onima koje su začeli ljudi prije tisuća godina u budnom stanju. Zar ne postoji zajednički jezik cijelog ljudskog roda bez obzira na velike razlike u svjesnoj percepciji? (E. Fromm, 1951) Smatrajući da je suvremeno mišljenje na području ljudske evolucije tako jednostrano orijentirano pravcem čovjekovog tje¬ lesnog razvoja i njegove materijalne kulture, čiji su glavni svje¬ doci kosturi i oruđa, ne začuđuje da se malo istraživača zanima za duh ranog čovjeka. Pa ipak, stajalište koje sam ovdje iznio dijele brojni istaknuti znanstvenici čiji se cjelovit filozofski po¬ gled razlikuje od prosječnog; posebno mislim na stajališta pale¬ ontologa F. M. Bergouniouxa, te zoologa i genetičara T. Dobzhanskog, koja su naročito bliska mojima. Bergounioux piše: Makar ga [čovjeka] možemo zakonito smatrati primatom od ko¬ ga posjeduje sve anatomske i fiziološke karakteristike, on jedini tvori biološku grupu čiju izvornost nitko neće osporavati... Čo¬ vjek se osjećao brutalno raskomadan od svoje okoline i izoliran usred svijeta čiju mjeru i zakone nije poznavao; ipak se osjećao primoranim da nauči, neprestanim jakim naporom i vlastitim greškama, sve što je morao znati da bi preživio. Životinje koje su ga okruživale dolazile su i odlazile, neumorno ponavljajući ista djela: lov, sakupljanje plodova, traganje za vodom, skrećući ili bježeći da bi se obranile od bezbrojnih neprijatelja; za njih su se razdoblja odmora i aktivnosti smjenjivala u nepromjenljivom ritmu utvrđenom potrebama za hranom ili snom, reprodukcijom
ili zaštitom, čovjek se odjeljuje od onih koji ga okružuju; osjeća se samim, napuštenim, osjeća da je potpuna neznalica osim što zna da ništa ne z n a . . . Tako je njegov prvi osjećaj bio egzisten¬ cijalna zabrinutost, koja ga je čak mogla obuzeti do granica oča¬ ja. (F. M. Bergounioux, 1964) Vrlo sličan pregled izrazio je Dobzhansky: Samosvijest i predviđanje donijeli su, međutim, užasne daro¬ ve slobode i odgovornosti. Čovjek se osjeća slobodnim neke od svojih planova ostvariti, a druge odložiti. Osjeća radost što je go¬ spodar, a ne rob svijeta i sebe samoga. Ali radost je ublažena osjećajem odgovornosti. Čovjek zna da je odgovoran za svoja djela: stekao je znanje o dobru i zlu. Taj teret je strašno teško nositi. Nijedna druga životinja ne mora podnositi ništa takvo. Postoji tragični nesklad u duši čovjeka. Među manama u ljud¬ skoj prirodi ta je daleko ozbiljnija od boli poroda. (T. Dobzhan¬ sky, 1962) Egzistencijalne potrebe čovjeka i razne strasti ukorijenjene u karakteru8 Okvir orijentacije i odanosti Čovjekova sposobnost za samosvijest, razum i imaginaciju — no¬ ve kvalitete koje prevazilaze sposobnost instrumentalnog mišlje¬ nja čak i najpametnijih životinja — zahtijeva sliku svijeta i čo¬ vjekovog mjesta u njemu koja je strukturirana i ima unutarnju koheziju, čovjeku je potrebna mapa njegovog prirodnog i dru¬ štvenog svijeta bez koje bi bio smeten i nesposoban da djeluje svrhovito i konzistentno. Ne bi se mogao orijentirati i naći za se¬ be čvrstu točku koja mu omogućava organiziranje svih utisaka koji na njega djeluju. Bilo da vjeruje u čarobnjaštvo i magiju kao krajnja objašnjenja svih događaja, bilo u duh svojih pre¬ daka koji rukovode njegovim životom i sudbinom, bilo u svemo¬ gućeg boga koji će ga nagraditi ili kazniti, bilo u moć znanosti koja će dati odgovore na sve ljudske probleme — nema nikakve razlike sa stajališta njegove potrebe za okvirom orijentacije. Nje¬ gov svijet čini mu se osmišljenim a on se osjeća sigurnim u svo¬ je ideje jer vidi da se one podudaraju s onim što ga okružuje, čak ako je karta i pogrešna, ona ispunjava svoju psihološku 56
funkciju. Ali karta nije nikada bila potpuno pogrešna, niti je ikada bila potpuno ispravna. Uvijek je bila dovoljno blizu objašnjenju pojava da bi mogla služiti svrsi življenja. Teorijska sli¬ ka može odgovarati istini samo u onoj mjeri u kojoj je aktivan život oslobođen vlastitih kontradikcija i iracionalnosti. Impresivna je činjenica da ne nalazimo ni jednu kulturu u Kojoj ne postoji takav okvir orijentacije. Pa ni pojedinca. Često pojedinac može zanijekati da ima bilo kakvu sveobuhvatnu sliku i vjerovati da povremeno reagira, prema svojoj razboritosti, na razne pojave i događaje u životu. No lako se može dokazati da on svoju filozofiju uzima kao gotovu činjenicu, jer je ona za njega samo zdrav razum, a nije svjestan da svi njegovi pojmovi počivaju na zajednički prihvaćenom okviru referencije. Kada se takva osoba suoči s temeljno različitim totalnim pogledom na život, ocjenjuje ga »ludim« ili »djetinjastim« budući da jedino sebe smatra logičnom. Potreba za stvaranjem okvira referencije posebno je očita kod djece. Djeca, u određenoj dobi, pokazuju duboku potrebu za okvirom orijentacije i često ga sama izgrađuju na ingeniozan način, upotrebljavajući ono malo podataka koji u im dostupni. Jačinu potrebe za okvirom orijentacije objašnjava činjenica ko¬ ja je dovela u nepriliku mnoge proučavatelje čovjeka, naime, la¬ koća kojom ljude začaravaju iracionalne doktrine, bilo političke, lulo religijske, bilo neke druge prirode, dok drugome, koji nije pod njihovim utjecajem, izgleda očito da su one bezvrijedne konstrukcije. Dio odgovora leži u sugestivnom utjecaju vođa i u sugestibilnosti čovjeka. Ali ne izgleda da je to cijela priča. Čovjek vjerojatno ne bi bio tako sugestivan da njegova potreba za kohezionim okvirom orijentacije nije tako vitalna. Što više ideo¬ logija pretendira da odgovori na sva pitanja, to je atraktivnija; u tome možda leži razlog zbog kog iracionalni, pa čak i očito ne¬ zdravi misaoni sistemi mogu tako lako privući ljude. Ali karta nije dovoljan vodič za akciju; čovjeku je također potreban cilj koji mu govori kamo da ide. Životinja nema takvih problema. Njeni instinkti je opskrbljuju i kartom i ciljevima. Ali čovjeku, kome nedostaje instinktivna determinacija i koji ima mozak koji mu dopušta da misli o mnogim pravcima u kojima bi mogao ići, potreban je predmet totalnog obožavanja; potreban mu je predmet odanosti da bude fokusna točka svih njegovih stremljenja i osnova za sve njegove stvarne — a ne samo prokla¬ mirane — vrijednosti. Takav mu je predmet potreban iz mnogih razloga. On objedinjuje njegovu energiju. Izdiže ga iznad njegove 57
izolirane egzistencije, sa svim njegovim sumnjama i nesigurnošću, i daje značenje životu. Bivajući odan cilju koji je iznad njegovog izoliranog ega, on sebe transcendira i napušta zatvor apsolutne egocentričnosti.9 Različiti su predmeti čovjekove odanosti. On može biti odan idolu koji od njega zahtijeva da ubije svoju djecu ili idealu ko¬ ji ga primorava da štiti djecu; on može biti odan razvoju života ili njegovom uništenju (destruction). Može biti odan cilju gomi¬ lanja bogatstva, stjecanja moći, uništenju (destruction) ili cilju voljenja i bivanja produktivnim i hrabrim. Može biti odan najrazličitijim ciljevima i idolima; još dok postoji razlika u pred¬ metima odanosti od ogromne važnosti, sama potreba za odanošću je primarna, egzistencijalna potreba koja zahtijeva zadovolje¬ nje bez obzira na to kako se zadovoljava. Ukorijenjenost Kada se dijete rađa, ono napušta sigurnost utrobe, situaciju u kojoj je još bilo dio prirode — gdje je živjelo pomoću tijela svoje majke. U trenutku rođenja ono je još simbiotički vezano za majku i čak nakon rođenja to ostaje duže no većina ostalih ži¬ votinja. Ali čak i kada je pupčana vrpca prerezana, ostaje duboka čežnja za uklanjanjem tog razdvajanja, za povratkom u krilo ili za pronalaženjem novog stanja apsolutne zaštite i sigurnosti.10 Ali put u raj je prepriječen čovjekovom biološkom i posebno njegovom neurofiziološkom konstitucijom. On ima samo jednu alternativu: ili ustrajati u svojoj čežnji za povratkom i za njega platiti simboličkom zavisnošću od majke (i od simboličkih zam¬ jena kao što su tlo, priroda, bog, nacija, birokracija), ili napre¬ dovati i svojim vlastitim naporima naći nove korijene u svijetu doživljavanjem bratstva ljudi i oslobađajući se moći prošlosti. Čovjeku je, svjesnom odvojenosti, potrebno naći nove veze sa svojim bližnjima; o tome ovisi njegovo zdravlje. Bez jakih afektivnih veza sa svijetom on bi patio od konačne izolacije i izgub¬ ljenosti. No, prema drugima se može odnositi na različite odredIjive načine. On može voljeti druge, što zahtijeva prisustvo neza¬ visnosti i produktivnosti, ili, ako njegov osjećaj slobode nije ra¬ zvijen, on se može odnositi prema drugima simbolično — tj. po¬ stajući dio njih ili pretvarajući ih u dio sebe. U tim simbiotičkom odnosu on teži ili da vlada drugima (sadizam), ili da drugi njime vladaju (mazohizam). Ako ne može izabrati ni put ljubavi, 58
ni put simbioze, problem se može riješiti tako da se čovjek odno¬ si isključivo prema sebi (narcisoidnost); tada on postaje svijet i voli svijet »voleći« sebe. To je čest, ali i opasan, oblik postupa¬ nja s potrebom za odnošenjem (koja je obično pomiješana sa sadizmom); u svom ekstremnom obliku on dovodi do nekih ob¬ lika ludila. Krajnji i maligni oblik rješavanja problema (obično povezan s ekstremnom narcisoidnošću) je čežnja za uništenjem svih drugih. Ako nitko ne postoji izvan mene, ne moram se bo¬ jati drugih, niti se imam potrebu prema njima odnositi. Uništava¬ njem svijeta postajem siguran da me svijet neće smrskati. Jedinstvo Egzistencijalni bi razdor u čovjeku bio nepodnošljiv kada unutar sebe ne bi mogao uspostaviti osjećaj jedinstva i s prirodnim i s ljudskim svijetom izvan sebe. No, postoje različiti načini ponovnog uspostavljanja jedinstva. Čovjek može anestezirati svoju svijest uvođenjem stanja transa ili ekstaze, posredovanih sredstvima kao što su droge, seksualne orgije, post, ples i drugi rituali kojima obiluju razni kultovi. On se također može pokušati identificirati sa životinjom radi zadobivanja izgubljene harmonije; taj oblik traganja za jedinstvom bit je mnogih primitivnih religija u kojima je predak plemena totemska životinja ili u kojima se čovjek identificira sa životinjom ponašajući se kao ona (na primjer teutonski berserkeri koji su se identificirali s medvjedom) ili noseći masku životinje. Jedinstvo se može uspostaviti i podređivanjem cjelokupne energije jednoj obuhvatnoj strasti, kao što je strast za uništavanjem (destructi¬ on), moći, slavom ili vlasništvom. »Zaboraviti se«, u smislu anesteziranja svog razuma, cilj je svih tih pokušaja obnavljanja jedinstva u sebi. To je tragičan pokušaj jer uspijeva samo trenutačno (kao u transu ili pijanstvu) ili, ako i traje (kao u strasti mržnje ili moći), osakaćuje čovjeka, otuđuje ga od ostalih, iskrivljava njegovu razboritost te ga čini ovisnim o toj posebnoj strasti kao što je netko ovisan o jakim drogama. Postoji samo jedan pristup jedinstvu koji može biti uspješan a
nemarivanjem uma, već potpunim razvijanjem ljudskog uma i lju¬ bavi. Usprkos tako velikim razlikama između taoizma, budizma, proročanskog judaizma i kršćanstva Evanđelja, te religije imaju jedan zajednički cilj: postizanje doživljaja jedinstva ne nazado¬ vanjem prema animalnoj egzistenciji, već postajanjem potpuno ljudskim — jedinstva u čovjeku, jedinstva čovjeka i prirode i je¬ dinstva čovjeka i drugih ljudi. U kratkom povijesnom vremenu od dvadeset i pet stoljeća ne izgleda da je čovjek mnogo napredo¬ vao u dostizanju cilja koji su te religije postulirale. Izgleda da su za to odgovorni neizbježna sporost čovjekovog ekonomskog i društvenog razvoja i činjenica da su religije kooptirali oni čija je društvena funkcija bila vladanje i manipuliranje ljudima. Ipak je novi pojam jedinstva bio jednako revolucionaran događaj u čovjekovu psihičkom razvoju kao pronalazak ratarstva i indus¬ trije u njegovom ekonomskom razvoju. No taj pojam nije ni¬ kada potpuno izgubljen; oživljen je u kršćanskim sektama, me¬ đu misticima svih religija, u idejama Joachima de Fiorea, među renesansnim humanistima i u svjetovnom obliku u filozofiji Marxa. Alternativa između regresivnih i progresivnih puteva postignu¬ ća spasenja nije samo društveno-povijesna. Svaki se pojedinac suočava s istom alternativom; njegova sloboda da ne izabere re¬ gresivno rješenje u društvu koje je izabralo upravo to uistinu je ograničena — ali ipak postoji. Neophodan je velik napor, ja¬ sno mišljenje i vodstvo učenja velikih humanista. (Neuroza se može najbolje shvatiti kao borba tih dviju tendencija unutar pojedinca; duboka analiza karaktera, ako je uspješna, dovodi do progresivnog rješenja). Jedno drugo rješenje čovjekovog egzistencijalnog raskola pot¬ puno je karakteristično za suvremeno kibernetsko društo: iden¬ tifikacija sa svojom društvenom ulogom; osjećaj neznatnosti, gu¬ bitak vlastitosti reduciranjem sebe na stvar; egzistencijalni ra¬ skol je prikriven jer čovjek postaje identificiran sa svojom dru¬ štvenom organizacijom i zaboravlja da je osoba; postaje, da upo¬ trijebimo Heideggerov pojam, »ono«, 'neosoba. On je, možemo reći, u »negativnoj ekstazi«; on zaboravlja sebe prestajući biti osoba i postajući stvar. Efektivnost Čovjekova svijest o sebi kao biću u stranom tegobnom svijetu i posljedični osjećaj nemoći Iako bi mogli njime ovladati. Kad bi sebe doživljavao kao krajnje pasivnog, kao čisti objekt, nedosta60
jao bi mu osjećaj vlastite volje, svog identiteta. Da bi to nadoknadio, mora steći osjećaj sposobnosti da nešto učini, da nekoga po krene, da djeluje ili, da upotrijebimo najadekvatniju riječ, da bu de »efektivan«. Danas upotrebljavamo tu riječ u smislu »efekt nog« govornika ili prodavača, što označava nekoga tko uspijeva postići rezultate. Ali to je izopačenje izvornog značenja riječi efektuirati« (od latinskog ex-facere, činiti). Efektuirati je ekvi valent od: prouzrokovati, ispuniti, ostvariti, iznijeti, izvršiti; efektivna osoba je ona koja ima sposobnost da čini, efektuira, ispu njava nešto. Moći nešto efektuirati znači da netko nije nemoćan, već da je živo, djelatno, ljudsko biće. Moći efektuirati znači biti aktivan, a ne samo biti aficiran; biti aktivan a ne samo pasivan. To je, u krajnjoj liniji, dokaz da netko jest. Princip se može ova ko formulirati: jesam jer efektuiram. To su naglasila brojna istraživanja. Na početku ovog stoljeća klasični interpretator igre K. Groos pisao je da je bitni motiv u dječjoj igri »uživanje u bivanju uzrokom«; to je bilo njegovo objašnjenje dječjeg zadovoljstva u pravljenju buke, razmicanju stvari, igranju u barama i sličnim aktivnostima. Njegov zaključak je bio: »Zahtijevamo da spoznamo efekte i da sami budemo nji hovi proizvođači«. (K. Groos, 1901). Sličnu je ideju pedeset godi na kasnije izrazio J. Piaget, koji je promatrao naročit dječji inte res za predmete koje bi efektuirali svojim pokretima. (J. Piaget, 1952). R. W. White se koristio sličnom koncepcijom opisujući je dnu od osnovnih motivacija u čovjeku kao »motivaciju kompe tencije« i predložio je riječ »efektuacija« za motivacioni aspekt kompetencije. (R. W. White, 1959) Ista se potreba manifestira u činjenici da je prva stvarna re čenica neke djece u dobi od oko petnaest do osamnaest mjeseci neka verzija od »činim — činim« (»I do — I do«), ponovljeno, i Ja se također prvi put »ja« često upotrebljava umjesto »moje«. (I). E. Schecter, 1968).11 Zbog svog biološkog položaja dijete je nužno u stanju izvanredne bespomoćnosti do dobi od osamnaest mjeseci, a i kasnije je znatno ovisno o naklonosti i dobroj volji drugih. Stupanj dječje prirodne bespomoćnosti mijenja se sva kog dana jer odrasli općenito u odnosu na dijete mnogo sporije mijenjaju svoje držanje. Zlovolje djeteta, njegovo plakanje, njerova tvrdoglavost, različiti načini na koje se pokušava boriti protiv odraslih najvidljivije su manifestacije njegovog pokušaja da postigne neki efekt, da se kreće, da mijenja, da izražava svoju volju. Dijete je obično poraženo nadmoćnom snagom odraslo61
ga, ali poraz ne ostaje bez posljedica; izgledalo bi da aktivira ten¬ denciju svladavanja poraza aktivno čineći ono što bi netko bio prisiljen podnijeti pasivno: da vlada onda kada se mora pokori¬ ti; da tuče kada je tučeno; ukratko, da čini ono što bi bilo pri¬ morano trpjeti ili da čini ono što je zabranjeno činiti. Psihoana¬ litički podaci iscrpno pokazuju da su neurotične tendencije i sek¬ sualne neobičnosti kao voajerizam, kompulzivna masturbacija ili kompulzivna potreba za seksualnim odnosom često posljedica takvih ranih zabrana. Gotovo se čini kao da je ta kompulzivna transformacija iz pasivne u aktivnu ulogu bila pokušaj, pa makar i neuspješan, da se izliječe još otvorene rane. Možda se opća pri¬ vlačnost »grijeha«, raditi zabranjeno, također može ovim objas¬ niti.12 Privlači ne samo ono što nije dopušteno već i ono što nije moguće. Izgleda da čovjeka duboko privlači kretanje ka ličnim, društvenim i prirodnim granicama njegove egzistencije, kao da je nagnan gledati preko uskog okvira u kome je prisiljen egzis¬ tirati. Taj poriv može biti važan konduktivni faktor u velikim ot¬ krićima kao i u velikim zločinima. Odrastao čovjek također osjeća potrebu da se dokazuje da jest jer je sposoban efektuirati. Mnogostruki su načini stjecanja osjećaja efektuiranja; izmamljivanjem izraza zadovoljstva nahranjene bebe, osmijehom voljene osobe, seksualnom reakcijom lju¬ bavnika, interesom sudionika u razgovoru; radom — materijalnim, intelektualnim, umjetničkim. Ali ista se potreba može zadovolji¬ ti posjedovanjem vlasti nad drugima, doživljavanjem njihovog straha, ubojičinim gledanjem straha u očima žrtve, osvajanjem zemlje, mučenjem ljudi, uništavanjem (destruction) onoga što je bilo izgrađeno. Potreba da se »efektuira« izražava se u međusob¬ nim vezama, kao i u odnosu prema životinjama, neživoj prirodi i idejama. U odnosu prema drugima temeljna alternativa je osje¬ ćati ili moć efektuiranja ljubavi ili efektuiranja straha i patnje. U odnosu prema stvarima alternativa je u stvaranju ili destruiranju. Ma koliko te alternative bile suprotne, one su odgovori na istu egzistencijalnu potrebu: efektuiranje. U proučavanju depresija i dosade moguće je naći obiman ma¬ terijal koji pokazuje da je osjećaj osuđenosti na neefikasnost — tj. na potpunu životnu nemoć (čiji je seksualna nemoć samo mali dio) — jedan od najbolnijih i gotovo najnepodnošljivih doživ¬ ljaja; čovjek će učiniti gotovo sve da je nadjača, od sklonosti drogi i radu do okrutnosti i ubojstva. 62
Uzbuđenje i stimulacija Ruski neurolog Ivan Sešenov bio je prvi koji je, u Reflexes of the Brain (Refleksi mozga), ustanovio da nervni sistem ima potre¬ bu da bude »uvježban« — tj. da doživljava određeni minimum uzbuđenja. (I. Sechenov, 1863). R. B. Livingston iznosi isti prin¬ cip: Nervni sistem je izvor aktivnosti kao i integracije. Mozak nije reaktivan samo na vanjske pobude; on sam je spontano akti¬ van . . . Moždana stanična aktivnost počinje u embrionalnom životu i vjerojatno pridonosi organizacionom razvoju. Razvoj mozga je najbrži prije rođenja i nekoliko mjeseci nakon rođe¬ nja. Nakon tog naglog rasta brzina razvoja se izrazito smanju¬ je; pa ipak, čak ni kod odrasla čovjeka ne postoji točka nakon koje prestaje razvoj i nestaju mogućnosti za reorganizaciju na¬ kon bolesti ili povrede. I dalje: Mozak troši kisik brzinom koja je usporediva s onom aktivnog mišića. Aktivni mišić može održati takvu brzinu potrošnje ki¬ sika samo kratko vrijeme, dok nervni sistem i dalje troši kisik velikom brzinom tokom cijelog života, budan ili u snu, od ro¬ đenja pa do smrti. (R. B. Livingston, 1967) Čak u laboratorijskim kulturama nervne stanice su i dalje bi¬ ološki i električki aktivne. Snovi su područje u kome se može prepoznati potreba za ne¬ prestanim uzbuđenjem mozga. Već je ustanovljeno da znatan dio vremena našeg spavanja (oko 25%) provodimo u sanjanju (razli¬ ka između pojedinaca nije u tome da li sanjaju ili ne, već da li se sjećaju ili ne svojih snova); izgleda da pojedinci počinju izra¬ žavati polupatološke reakcije ako ih se sprečava da sanjaju. (W. Dement, 1960). Važno je pitanje: zašto je mozak, koji obuhvaća samo 2% tjelesne težine, jedini organ (uz srce i pluća) koji osta¬ je aktivan za vrijeme spavanja, dok se ostali dio tijela odmara; da to izrazimo neurofiziološkim pojmovima: zašto mozak danju i noću koristi 20% cjelokupne potrošnje kisika. Izgleda da to znači da neuroni »moraju« biti u stanju veće aktivnosti no sta¬ nice u drugim dijelovima tijela. Moglo bi se dalje nagađati da je dovoljno opskrbljivanje mozga kisikom od takve vitalne važ¬ nosti za život da je mozak snabdjeven dodatnom marginom aktivnosti i uzbuđenja. 63
Mnogi su istraživali dječju potrebu za stimulacijom. R. Spitz je pokazao patološke efekte nedostatka stimulacije kod djece; S. Harlow i drugi su dokazali da rano lišavanje kontakta s maj¬ kom kod majmuna rezultira žestokim psihičkim oštećenjem.13 Isti je problem proučavao D. E. Schecter slijedeći svoju tezu da društvena stimulacija tvori osnovu dječjeg razvoja. On je došao do zaključka da se »bez adekvatne društvene (uključujući perceptualnu) stimulacije, kao na primjer kod slijepe i institucio¬ nalizirane djece, razvijaju nedostaci u emotivnim i društvenim odnosima, u jeziku, apstraktnom mišljenju i unutarnjoj kontro¬ li«. (D. E. Schecter, 1973) Eksperimentalna proučavanja također su pokazala potrebu za stimulacijom i uzbuđenjem. E. Tauber i F. Koffler (1966) su do¬ kazali optokinetičku nistagmičku reakciju na gibanje kod novo¬ rođenčadi. »Wolff i White (1965) su promatrali vizualno praćenje predmeta s udvojenim pokretima očiju kod beba starih tri do četiri dana; Fantz (1958) je opisao dužu vizualnu fiksaciju na slo¬ ženijim vizualnim uzrocima nasuprot jednostavnijima u prvim tjednima života.« (D. E. Schecter, 1973).14 Schecter dodaje: »Na¬ ravno, ne možemo znati kvalitetu djetetova subjektivnog perceptivnog doživljaja, već samo činjenicu diskriminirajuće vizualne motoričke reakcije. Samo slobodno govoreći možemo zaključiti da djeca 'preferiraju' oblike kompleksnije pobude«. (D. E. Schec¬ ter, 1973). Eksperimenti o senzornom lišavanju na sveučilištu McGill15 pokazali su da je eliminacija vanjskih stimulansa, čak kada je bivala popraćena zadovoljavanjem svih fizioloških potre¬ ba (izuzev seksa) i nagrađena natprosječnom plaćom, rezultira¬ la izvjesnim smetnjama u percepciji; ispitanici su pokazivali iritabilnost, neodmorednost i emotivnu nestabilnost do takvog stupnja da je velik broj njih prestao sudjelovati u eksperimentu nakon samo nekoliko sati, usprkos financijskom gubitku.16 Promatranja svakodnevnog života pokazuju da je ljudskom or¬ ganizmu, kao i životinjskom, potreban određeni minimum uzbu¬ đenja i pobude, kao što im je potreban određeni minimum od¬ mora. Vidimo da čovjek žestoko reagira na uzbuđenje i da ga traži. Beskrajna je lista uzbuđenja iz kojih nastaju pobude. Raz¬ lika među ljudima — i kulturama — leži samo u obliku u kome glavne pobude prerastaju u uzbuđenje. Izvori uzbuđenja su ne¬ sreće, ubojstvo, vatra, rat, seks; to su također ljubav i stvara¬ lački rad; sigurno je da je grčka drama bila jednako uzbudljiva 64
za gledaoce kao i sadističke predstave u rimskom koloseumu, ali drugačije uzbudljiva. Razlika je vrlo važna, pa ipak joj je po¬ svećeno malo pažnje. Izgleda vrijednim raspraviti tu razliku, makar ukratko, iako to znači ići zaobilaznim putem. U psihološkoj i neurofiziološkoj literaturi pojam »pobuda« (»stimulus«) upotrebljavan je gotovo isključivo da označi ono što ov¬ dje nazivam »jednostavnom« pobudom. Ako je čovjek ugrožen opasnošću po život, njegova reakcija će biti jednostavna i nepo¬ sredna, gotovo refleksna, jer je ukorijenjena u njegovoj neurofi¬ ziološkoj organizaciji. Isto vrijedi za druge fiziološke potrebe kao što su glad i, do određene mjere, seks. Takva osoba »reagira«, ali ona ne agira — čime mislim reći da ne obuhvaća aktivno bilo kakvu reakciju preko minimuma aktivnosti nužne za bijeg, na¬ pad ili seksualno uzbuđenje. Također se može reći da u toj vrsti reakcije mozak i cijeli fiziološki aparat djeluju u prilog čovjeku. Obično se previđa činjenica da postoji jedna druga vrsta po¬ bude, ona koja stimulira osobu na aktivnost. Takva aktivirajuća pobuda može biti roman, pjesma, ideja, pejzaž, muzika ili volje¬ na osoba. Nijedna od tih pobuda ne proizvodi jednostavnu re¬ akciju; one vas tako reći pozivaju da reagirate tako da se s nji¬ ma aktivno i suosjećajno povežete; da postanete aktivno zainte¬ resirani, da vidite i otkrivate uvijek nove aspekte u vašem »pred¬ metu« (koji prestaje biti čisti »predmet«), da postanete probuđeniji i svjesniji. Vi ne ostajete pasivni objekt na koji djeluje po¬ buda, na čiju melodiju vaše tijelo mora tako reći plesati; umje¬ sto toga vi izražavate svoje sposobnosti u odnosu prema svijetu; postajete aktivni i produktivni. Jednostavna pobuda proizvodi nagon — tj. osoba je njime nagonjena; aktivirajuća pobuda uz¬ rokuje težnju — tj. osoba aktivno teži cilju. Razlika između tih dviju vrsta pobuda i reakcija ima vrlo va¬ žne posljedice. Pobude prve, jednostavne vrste, ako se ponavlja¬ ju preko određene granice, više se ne registriraju i gube svoj sti¬ mulativni učinak (zbog neurofiziološkog principa ekonomije ko¬ ji eliminira svjesnost o pobudama koje svojim ponavljanjem po¬ kazuju da nisu važne). Daljnje pobuđivanje traži da se pobuda ili pojača u intenzitetu, ili sadržajno promijeni; zahtijeva se odre¬ đeni element novosti. Aktivirajuće pobude imaju drugačiji efekt. One ne ostaju »iste«; s obzirom na produktivnu reakciju na njih, one su uvijek nove, uvijek promjenljive: pobuđena osoba (»pobuđeni«) oživljava po65
bude i mijenja ih neprestanim otkrivanjem novih aspekata u nji¬ ma. Između pobude i »pobuđenoga« postoji uzajamna veza, ne mehanička jednosmjerna relacija P->R.* Razlika se lako potvrđuje svačijim iskustvom. Moguće je čitati grčku dramu, ili Goetheovu pjesmu, ili Kafkin roman, ili propo¬ vijed Meistera Eckharta, ili raspravu Paracelsusa, ili fragmente predsokratskih filozofa, ili spise Spinoze, ili Manta bez ikakve dosade — razumljivo, ti primjeri su lični i svatko bi ih zamije¬ nio drugima, njemu bližima; te pobude su uvijek žive; one bude čitaoca i povećavaju njegovu svijest. S druge strane, loš roman je dosadan kada ga drugi put čitamo i izaziva san. Značaj aktivirajućih i jednostavnih pobuda je odlučan za pro¬ blem učenja. Ako učenje znači prodiranje od površine fenomena njegovim korijenima — tj. njegovim uzrocima, od varavih ideo¬ logija do golih činjenica, i tako se približava istini — to je uve¬ seljavajući, aktivni proces i uvjet ljudskog razvoja. (Ovdje ne mi¬ slim samo na učenje iz knjige, već na otkrića djeteta ili nepis¬ menog člana primitivnog plemena o prirodnim ili ličnim zbiva¬ njima.) Ako je, s druge strane, učenje čisto stjecanje obavijesti posredovano uvjetovanjem, imamo posla s jednostavnom pobu¬ dom u kojoj osoba na nju reagira pobuđivanjem svoje potrebe za isticanjem, sigurnošću, uspjehom i ostalim. Suvremeni život u industrijskim društvima operira gotovo is¬ ključivo s takvim jednostavnim pobudama. Pobuđuju se takvi nagoni kao što je seksualna želja, pohlepa, sadizam, destruktiv¬ nost, narcisoidnost; takve su pobude posredovane filmom, tele¬ vizijom, radiom, novinama, časopisima i robnim tržištem. U cje¬ lini, obavještavanje počiva na stimulaciji društveno proizvedenih želja. Mehanizam je uvijek isti: jednostavna stimulacija -> ne¬ posredna i pasivna reakcija. Ovdje leži razlog zašto se pobude moraju neprestano mijenjati ako ne žele postati neefektivne. Auto koji danas uzbuđuje bit će dosadan za godinu ili dvije — pa ta¬ ko, u potrazi za uzbuđenjem, mora biti promijenjen. Poznato mjesto automatski postaje dosadno, pa se uzbuđenje može po¬ stići samo posjećivanjem različitih mjesta, kolikogod je to na jednom putovanju moguće. U takvom sistemu da bi se proizvelo uzbuđenje, također treba mijenjati seksualne partnere. Dosadašnji opis treba ublažiti isticanjem da se ne može uzima¬ ti u obzir samo pobuda. Najstimulativnija pjesma ili osoba pot¬ puno će zakazati kod nekoga tko je nesposoban reagirati zbog * P = pobuda; R = reakcija 66
svog straha, zakočenosti, tromosti, pasivnosti. Aktivirajuća po¬ buda zahtijeva »dodirljivog« pobuđenog da bi postigla efekt — dodirljivog ne u smislu obrazovanja, već u smislu ljudski pri¬ jemljivog. S druge strane, potpuno živahnoj osobi za aktiviranje nije neophodna nikakva posebna izvanjska pobuda; zapravo, ona sama stvara svoje pobude. Jasno je vidljiva razlika kod djece. Do određene dobi (oko pet godina) djeca su toliko aktivna da sama »proizvode« svoje pobude. Ona stvaraju cijeli svijet od ko¬ madića papira, drva, kamenja, stolica, praktički svega što im je dostupno. Ali kada nakon šeste godine postanu poslušna, nespontana i pasivna, žele da ih se pobuđuje na takav način da mogu ostati pasivna i samo »re-agirati«. Žele savršene igračke koje im nakon kratkog vremena počnu dosađivati; ukratko, čine gotovo isto što i njihovi roditelji sa svojim automobilima, odijelima, mje¬ stima putovanja i ljubavnicima. Postoji još jedna važna razlika između jednostavne i aktivirajuće pobude. Osoba kojom rukovodi jednostavna pobuda doživ¬ ljava mješavinu opuštanja, uzbuđenja, satisfakcije; kada je do¬ bila »satisfakciju« (od latinskog satis-facere, »učiniti dovoljnim«), tada joj »je dosta«. Aktivirajuće pobuđivanje, naprotiv, nema to¬ čke zasićenja — tj. nikada u osobi ne stvara osjećaj da joj »je dosta«, osim, naravno, kada nastupa normalni fizički umor. Vjerujem da je moguće formulirati zakon zasnovan na neuroliziološkim i psihološkim podacima o razlici između dvije vrste pobuda: što pobuda više pasivizira, to se češće mora mijenjati njen intenzitet i vrsta; što je više aktivirajuća, duže zadržava svo¬ ju stimulirajuću kvalitetu i manje je neophodna promjena inten¬ ziteta i sadržaja. Toliko sam se zadržao na potrebi organizma za pobudom i uzbuđenjem, jer je ona jedan od mnogih faktora koji rađaju destruktivnost i okrutnost. Mnogo je lakše uzbuditi se srdžbom, bijesom, okrutnošću ili strašću za destrukcijom nego ljubavlju i produktivnim i aktivnim interesom; ta prva vrsta uzbuđenja ne zahtijeva od pojedinca nikakav napor — nije potrebno strplje¬ nje ni disciplina, učenje, koncentracija, podnošenje frustracije, kritičko mišljenje, svladavanje svoje narcisoidnosti i pohlepe. Ako se osoba nije uspjela razviti, jednostavne pobude uvijek su pri ruci ili se mogu lako proizvesti. O takvim pobudama kao što su nesreće, požari, zločini ili ratovi može se čitati u novinama, slušati u radio-vijestima ili gledati na televiziji ili filmu. Ljudi ih također mogu proizvesti u svojim mislima pronalaženjem razloga /a mržnju, destrukciju i vladanje drugima. (Snaga te čežnje is67
kazuje se kroz milijune dolara koje masovni mediji zarađuju prodajom takve vrste uzbuđenja.) U stvari, mnogi bračni parovi ostaju zajedno iz ovog razloga: brak im pruža mogućnost doživ¬ ljavanja mržnje, svađa, sadizma i podređivanja. Oni ne ostaju zajedno usprkos svojim sukobima, već zbog njih. Mazohističko ponašanje, zadovoljstvo u trpljenju i podređivanju ima jedan od svojih korijena u Joj potrebi za uzbuđenjem. Mazohističke osobe pate od nesposobnost: započinjanja uzbuđenja i spremnog reagiranja na normalne pobude; ali one mogu reagirati kada ih pobuda nadjača, kada se, tako reći, mogu predati uzbuđenju koje im je nametnuto. Kronična depresija dosade Problem stimulacije usko je vezan uz fenomen koji ima ne malu ulogu u rađanju agresije i destruktivnosti: dosadu. Sa logičkog bi stajališta bilo adekvatnije raspravljati o dosadi u prethodnom poglavlju, zajedno s drugim uzrocima agresije, ali bi to bilo ne¬ praktično, jer je rasprava o stimulaciji nužna premisa za razumi¬ jevanje dosade. S obzirom na stimulaciju i dosadu možemo razlikovati tri vr¬ ste osoba: (1) osobi, koja je sposobna produktivno reagirati na aktivirajuće pobude, nije dosadno. (2) osobi, koja stalno osjeća potrebu za neprestanim mijenjanjem, »plitke« pobude su kroni¬ čno dosadne, ali budući da kompenzira svoju dosadu, toga nije svjesna. (3) osoba, kojoj ne uspijeva postići uzbuđenje nikakvom vrstom normalnog pobuđivanja, vrlo je bolestan pojedinac; po¬ katkad je silno svjesna svog stanja uma; pokatkad nije svjesna činjenice da pati. Taj tip dosade temeljito je različit od drugog tipa u kojem je dosada shvaćena u smislu ponašanja; tj. osobi je dosadno kada ne postoji dovoljna stimulacija, ali je sposobna re¬ agirati kada se njena dosada kompenzira. U trećem je slučaju nije moguće kompenzirati. Ovdje govorimo o dosadi u dinamič¬ kom, karakterološkom smislu i možemo je opisati kao stanje kro¬ nične depresije. Ali razlika između kompenzirane i nekompenzirane kronične dosade samo je kvantitativna. U oba tipa dosade osobi nedostaje produktivnost; u prvom se slučaju može liječiti simptom — iako ne i njegov uzrok — samom pobudom; u drugom slučaju je čak i simptom neizlječiv. Razlika je vidljiva i u upotrebi pojma »obuhvaćen dosadom« (»bored«). Ako netko kaže »deprimiran sam«, on obično misli na 68
stanje uma. Ako netko kaže »dosadno mi je«, on obično hoće re¬ ći nešto o vanjskom svijetu, navodeći mu da ne pruža zanimljive ili zabavne pobude. Ali kada govorimo o »dosadnoj osobi«, mislimo na samu osobu, na njen karakter. Ne mislimo da je danas do¬ sadna jer nam nije ispričala zanimljivu priču; kada kažemo da je to dosadna osoba, mislimo da je dosadna kao osoba. U njoj postoji nešto mrtvo, neživo, nezanimljivo. Mnogi ljudi bi sprem¬ no priznali da im je dosadno; samo neki bi priznali da su do¬ sadni. Kronična dosada — kompenzirana ili nekompenzirana — tvo¬ ri jednu od glavnih psihopatoloških pojava u suvremenom tehnotronskom društvu, premda je to tek nedavno priznato.17 Prije no što započnemo raspravu o depresivnoj dosadi (u dina¬ mičkom smislu), trebalo bi iznijeti neke opaske o dosadi u smi¬ slu ponašanja. Osobama, koje su sposobne produktivno reagira¬ ti na »aktivirajuće pobude«, stvarno nikada nije dosadno — ali one su izuzetak u kibernetskom društvu. Za većinu, iako ne pati od teške bolesti, može se ipak reći da pati od blažeg oblika pa¬ tologije: nedovoljne unutarnje produktivnosti. Dosadno im je osim ako sami sebi ne mogu pružiti neprestano promjenljive, je¬ dnostavne-neaktivirajuće-pobude. Postoji više vjerojatnih razloga zbog kojih kronična, kompen¬ zirana dosada nije općenito smatrana patološkom. Možda glavni od njih leži u činjenici da je u suvremenom industrijskom dru¬ štvu većini ljudi dosadno, a zajednička patologija — »patologija normalnosti« — ne doživljava se kao patologija. Nadalje, »nor¬ malna« dosada obično nije svjesna. Većini ju je ljudi uspjelo kompenzirati sudjelujući u velikom broju »aktivnosti« koje ih sprečavaju da svjesno osjećaju dosadu. Osam sati dnevno zapo¬ sleni su zarađivanjem novca; kad dosada zaprijeti da postane svjesna, nakon radnog vremena, oni izbjegavaju tu opasnost broj¬ nim načinima koji sprečavaju manifestiranu dosadu: opijanjem, gledanjem televizijskog programa, jahanjem, odlaskom na zaba¬ ve, angažiranjem u seksualnim aktivnostima i, novijom modom, uzimanjem droga. Na kraju to preuzima njihova prirodna po¬ treba za snom i dan završava uspješno ako ni u jednom trenut¬ ku dosada nije svjesno doživljena. Može se tvrditi da je jedan od glavnih ciljeva čovjeka danas »bijeg od dosade«. Samo ako se uvažava intenzitet reakcija uzrokovanih nesmanjenom dosa¬ dom, moguće je imati neku ideju o moći impulsa koje takva do¬ sada stvara. 69
Radnička klasa je mnogo svjesnija dosade nego srednja i vi¬ ša klasa, što je uvelike vidljivo iz radničkih traženja na prego¬ vorima o uvjetima rada. Nedostaje im istinsko zadovoljstvo koje doživljavaju mnoge osobe na višoj društvenoj razini kojima po¬ sao dopušta, bar do određene mjere, uključenost u stvaralačko planiranje upotrebom svojih imaginativnih, intelektualnih i or¬ ganizacionih sposobnosti. Tako se to jasno potvrđuje činjenicom, vrlo snažno izraženom posljednjih godina, da se radnici plavih ovratnika, uz tradicionalnu pritužbu na nedovoljne nadnice, da¬ nas sve više žale na bolnu dosadu koju osjećaju za radnih sati. Industrija to pokušava izliječiti onim što se često naziva »obo¬ gaćenje rada« («job enrichment«) koje se sastoji od obaveze da radnik obavi više od jedne operacije, da planira i priprema svoj posao kako mu se sviđa i općenito dobiva više odgovornosti. Iz¬ gleda da je traženje odgovora u tom pravcu ispravno, ali vrlo ograničeno u pogledu cijelog duha naše kulture. Često se suge¬ rira da problem ne leži u stvaranju rada zanimljivim, već u nje¬ govom skraćivanju do te mjere da čovjek u slobodnom vreme¬ nu može razvijati svoje sposobnosti i interese. Ali čini se da predlagači te ideje zaboravljaju da je i samo slobodno vrijeme mani¬ pulirano potrošačkom industrijom i da je u temelju dosadno kao i rad, samo manje svjesno. Rad, čovjekova razmjena s prirodom, u tolikoj je mjeri temeljni dio ljudske egzistencije da slobodno vrijeme može postati produktivno tek kada rad prestane biti otu¬ đen. To, međutim, nije samo pitanje mijenjanja prirode rada već totalne društvene i političke promjene u pravcu podređiva¬ nja ekonomije realnim potrebama čovjeka. U slici dviju vrsta nedepresivne, dosad opisane dosade, moglo bi izgledati da je razlika samo u različitim vrstama pobuda; bilo da su aktivirajuće ili ne, one izazivaju dosadu. Ta je slika, među¬ tim, više no pojednostavnjena; razlika ide mnogo dublje i znat¬ no komplicira ono što je izgledalo kao jasna formulacija. Dosada, savladana aktivirajućim pobudama, zaista je ukinuta ili, zapra¬ vo, nikad nije postojala, jer produktivnoj osobi, idealno govoreći, nikada nije dosadno i ona nema poteškoća u pronalaženju pravili pobuda. S druge strane, neproduktivnoj, unutarnje pasivnoj oso¬ bi dosadno je čak i kada se svoje manifestirane, svjesne dosade na trenutak oslobodi. Zašto je to tako? Izgleda da razlog leži u tome što kod umjet¬ nog oslobođenja od dosade cijela osoba i posebno njen dublji osjećaj, njena imaginacija, njen razum, ukratko sve njene bitne sposobnosti i psihičke mogućnosti ostaju nedirnute; one nisu 70
oživljene; sredstva koja kompenziraju dosadu su kao obiman obrok bez ikakve hranjive vrijednosti. Osoba se i dalje osjeća »prazno« i nepokrenuto na dubljem nivou. Ona »anestezira« taj neugodan osjećaj trenutačnim uzbuđenjem, »ushićenjem«, »za¬ bavom«, žestokim pićem ili seksom — ali nesvjesno njoj je i da¬ lje dosadno. Jedan vrlo zaposleni advokat koji je često radio dvanaest ili više sati dnevno i koji je govorio da je zaokupljen svojim poslom pa mu nikada nije dosadno, sanjao je slijedeći san: Vidim sebe kao člana okovane grupe u Georgiji kamo su me protjerali iz mog rodnog grada na istoku zbog nekog nepozna¬ tog zločina. Na svoje iznenađenje lako mogu skinuti lance, ali moram nastaviti raditi propisani posao, nositi vreće pijeska od jednog kamiona do drugog koji je daleko u pozadini, a tada iste vreće nositi natrag do prvog kamiona. Za vrijeme sna osjećam jaku bol u glavi i depresiju i budim se obeshrabren, kao iz mo¬ re s osjećajem olakšanja što je to bio samo san. Dok je za vrijeme prvih tjedana psihoanalitičkog postupka bio sasvim dobre volje, govoreći kako se osjeća zadovoljnim u živo¬ tu, potpuno ga je potresao njegov san i počeo je iznositi mnoge različite misli o svom radu. Ne ulazeći u detalje, želim samo us¬ tvrditi da je počeo govoriti kako ono što je činio zaista nije ima¬ lo nikakvog smisla, da je to u biti bilo uvijek isto i da nije ima¬ lo nikakve svrhe osim zarađivanja novca, što je osjećao nedovolj¬ nom svrhom života. Govorio je o činjenici da su, usprkos dob¬ nom dijelu raznolikosti u problemima koje je trebao riješiti, u osnovi svi bili isti, ili bi se mogli riješiti pomoću nekoliko stalno ponavljanih metoda. Dva tjedna kasnije sanjao je slijedeći san: »Sjedim za stolom u svom uredu, ali se osjećam kao zombi.* Čujem što se dešava i vidim što ljudi rade, ali se osjećam mrtvim i kao da me se ni¬ šta ne tiče.« Asocijacije uz ovaj san iznose više materijala o smislu osje¬ ćaja neživota i depresije. O trećem snu je ispričao: »Zapalila se zgrada u kojoj se nalazi moj ured, ali nitko ne zna kako se to dogodilo. Osjećam se nemoćnim da (sebi) pomognem.« * 1. osoba ravnodušnog, mehaničkog ponašanja; 2. čudna, ekscentri¬ čna, neprivlačna osoba (prim. prev.) 71
Jedva da je potrebno reći da je zadnji san izražavao njegovu duboku mržnju prema advokatskoj agenciji na čijem se čelu na¬ lazio; bio je potpuno nesvjestan toga jer je to »bilo besmisleno«.18 Jedan drugi primjer nesvjesne dosade iznosi H. D. Esler. On izvještava o pacijentu, zgodnom znanstvenom radniku koji se zabavljao s mnogim djevojkama i koji je imao mnogo uspjeha na tom području života; iako je uporno tvrdio da je »život divan«, pokatkad se osjećao donekle deprimiranim. Kada je, za vrijeme postupka, bio hipnotiziran, vidio je »crno jalovo mjesto s mno¬ go maski«. Kada je upitan gdje se crno jalovo mjesto nalazi, od¬ govorio je da se nalazi u njemu. Da je sve bilo glupo, glupo, glu¬ po; da maske predstavljaju različite uloge koje je glumio da bi zavaravao ljude kako mu je dobro. Počeo je izražavati svoje os¬ jećanje o životu: »To je osjećaj ništavila.« Kada ga je terapeut upitao da li je seks također bio glup, rekao je: »Da, ali ne u onoj mjeri kao druge stvari.« Izjavio je da mu je »njegovo troje dje¬ ce iz prvog braka dosadno, iako im se osjeća bližim no većini ostalih ljudi; da je u svojih devet godina braka 'mehanički' ži¬ vio i da je pokatkad davao sebi oduška opijanjem«. Govorio je o svom ocu kao »ambicioznom, glupom, usamljenom čovjeku koji nikada u svom životu nije imao prijatelja«. Terapeut ga je upitao da li se osjećao usamljen sa svojim sinom; odgovor je glasio: »Vrlo uporno sam pokušavao s njim uspostaviti vezu, ali sam za to bio nesposoban.« Kada je bio upitan želi li umri¬ jeti, pacijent je rekao: »Da, zašto ne?«, ali je odgovorio potvrdno i na pitanje želi li živjeti. Na kraju je sanjao san u kome je »bilo sunca, i topline, i trave«. Kada je upitan da li je tamo bilo ljudi, rekao je: »Ne, tamo nije bilo ljudi, ali je postojala mogućnost da dođu.« Probuđen iz hipnotičkog transa, bio je iznenađen stvarima koje je rekao.19 Dok je osjećaj depresije i dosade bio povremeno svjestan, on je postao potpuno svjestan tek u hipnotičkom stanju. Pacijent je uspijevao svojim aktivnim i neprestano novim seksualnim pot¬ hvatima kompenzirati svoju dosadu, upravo kao što je advokat to činio radom, ali kompenzacija se pojavljivala uglavnom u svi¬ jesti. Ona je dopuštala pacijentu da potisne svoju dosadu i što se moglo nastaviti sve dok je kompenzacija čestito djelovala. Ali kompenzacija ne preinačuje činjenicu da se na dubljem nivou unutarnje stvarnosti dosada ne uklanja, pa čak i ne ublažuje. Čini se da kompenzacija dosade potrošnjom koju pružaju nor¬ malni kanali naše kulture ne ispunjava čestito svoju funkciju; zbog toga se traga za drugim sredstvima rasterećenja od dosade. 72
Konzumiranje alkohola je jedno od sredstava koje čovjek upo¬ trebljava kao pomoć. Posljednjih nekoliko godina jedan novi fe¬ nomen je ukazao na intenzitet dosade među pripadnicima srednje klase. Mislim na aktivnost grupnog seksa među »swingerima«*. Procijenjeno je da u Sjedinjenim Američkim Državama postoji jedan ili dva milijuna ljudi, uglavnom srednje klase i pretežno konzervativnih u svojim političkim i religioznim pogledima, čiji je glavni interes u životu seksualna aktivnost između više parova, uz uvjet da nisu muž i žena. Glavni uvjet je da se ne razvija emo¬ tivna veza i da se partneri neprestano izmjenjuju. Prema opisu istraživača koji su proučavali te ljude (G. T. Bartell, 1971), nji¬ ma je, prije no što su se počeli »svingirati«, bilo toliko dosadno da im čak ni mnogosatno gledanje televizije nije pomoglo. U ličnom odnosu muž i žena nisu imali jedno drugome što saopći¬ li. Ta dosada je ublažena neprestanim mijenjanjem seksualnih pobuda i čak su svoje brakove, kako kažu, »poboljšali«, jer sada bar imaju o čemu razgovarati — tj. o seksualnim doživljajima svakog od njih s drugim muškarcima i ženama. »Svingiranje« je nešto složenija verzija onoga što je smatrano jednostavnim bra¬ čnim promiskuitetom koji se teško može smatrati novim feno¬ menom; novo je možda sistematsko isključivanje afekata, kao i to da je grupni seks sada predložen kao sredstvo za »spašavanje umornog braka«. Drugo i drastičnije sredstvo za ublažavanje dosade je upotre¬ ba droga koja počinje među mladima i širi se do grupa starijih, liosebno među onima koji nisu društveno ustaljeni i koji nemaju nikakav zanimljiv posao. Mnogi od onih koji koriste droge, na¬ pose među mladima koji imaju istinsku žudnju za dubljim i istinskijim doživljajem života — zaista, mnogi od njih se ističu svojom afirmacijom života, poštenjem, avanturizmom i nezavis¬ nošću — tvrde da ih upotreba droga »otvara« i proširuje im ho¬ rizont iskustva. Ne dovodim u pitanje tu tvrdnju. Ali uzimanje droga ne mijenja njihov karakter i, prema tome, ne isključuje stalne korijene njihove dosade. Ono ne uvodi viši stupanj razvo¬ ja; to se može postići jedino slijeđenjem puta strpljivog, napor¬ nog rada u sebi, stjecanjem uvida i učenjem kako da se bude koncentriran i discipliniran. Droge nikako ne vode do »trenutnog prosvjetljenja«. * Obrazovana osoba koja se oblači po posljednjoj modi, aktivna i otvorenog ponašanja, posebno sklona uživanjima. (prim. prev.) 73
Ne manje opasan rezultat nedovoljno kompenzirane dosade je nasilje i destruktivnost. Ta posljedica najčešće poprima pasivni oblik u kojem ljude privlači izvještajima o zločinima, kobnim nesrećama i drugim prizorima krvoprolića i okrutnosti koje kao glavnu hranu javnosti pružaju novine, radio i televizija. Ljudi pohlepno reagiraju na takve izvještaje jer su oni najbrži put iza¬ zivanja uzbuđenja, i na taj način ublažavanja dosade, bez ikakve unutarnje aktivnosti. U diskusiji se obično previđa efekt prikaza nasilja, tj. budući da prikaz nasilja ima efekt, dosada mu je ne¬ ophodna kao uzrok. Dapače, potreban je samo korak da bi se od pasivnog uživanja u nasilju i okrutnosti došlo do mnogih na¬ čina aktivnog proizvođenja uzbuđenja sadističkim ili destruktiv¬ nim ponašanjem; razlika između »nevinog« zadovoljstva zbunji¬ vanja ili »zadirkivanja« nekoga i učestvovanja u masovnom linču samo je kvantitativna. U svakom slučaju sama osoba kojoj je do¬ sadno proizvodi izvor uzbuđenja ako ono već ne postoji. Osoba kojoj je dosadno često je organizator »mini-arene« u kojoj pro¬ izvodi u malom svoje ekvivalentne okrutnosti koja se u velikim razmjerima odigravala u areni. Takve osobe nemaju interesa ni za što, i nemaju ni s kim nikakvog kontakta, osim onog najumjetnijeg. Sve i svatko ih ostavlja hladnim. Afektivno su smrznuti, ne osjećaju radost — ali ni žalost, ni bol. Ništa ne osjećaju. Svijet je siv, nebo nije plavo; uopće ne žude za životom i često bi radije bili mrtvi no živi. Pokatkad su jako i bolno svjesni tog stanja uma, ali često nisu. Taj tip patologije prikazuje probleme dijagnoze. U najtežim slučajevima mnogi će psihijatri postaviti dijagnozu psihozne en¬ dogene depresije. Ta dijagnoza ipak izgleda problematična jer manjkaju neke karakteristične osobine endogene depresije. Te osobe ne tendiraju samoosuđivanju, osjećaju krivnje, zaokuplje¬ nosti svojim nedostacima, niti imaju tipičan izraz lica melankoli¬ čnih pacijenata.20 Uz taj najteži tip depresivne dosade postoji mnogo češća klinička slika za koju bi najočitija dijagnoza bila kronična »neurotična depresija«. (E. Bleuler, 1969). U danas tako čestoj kliničkoj slici ni uzroci, a ni stanje depresije, nisu svjesni; takve osobe često nisu svjesne da su deprimirane, pa ipak se lako može dokazati da one to jesu. Pojmovi koji se odnedavno upotrebljavaju, »ma¬ skirana depresija« ili »nasmijana depresija«, izgleda da sasvim dobro karakteriziraju tu sliku. Dijagnostički problem još se više komplicira osobinama u kliničkoj slici koje ne odgovaraju di¬ jagnozi »shizoidnog« karaktera. 74
Neću dalje slijediti taj dijagnostički problem, jer ne izgleda da mnogo pridonosi boljem shvaćanju takvih osoba. Kasnije će¬ mo razmatrati poteškoće oko ispravne dijagnoze. Možda, kod oso¬ ba koje pate od kronične, nekompenzirane dosade, imamo posla sa svojstvenom mješavinom deprimiranih i shizofreničnih eleme¬ nata u promjenljivim stupnjevima malignosti. Našoj svrsi nije važna dijagnostička etiketa, već činjenica da među takvim oso¬ bama nalazimo ekstremne oblike destruktivnosti. Te osobe često uopće ne izgledaju kao da im je dosadno ili kao da su deprimi¬ rane. One se mogu prilagoditi svojoj okolini i često izgledaju sretne; neke su očito tako dobro prilagođene da ih roditelji, uči¬ telji, svećenici ističu kao primjere. Drugi privlače na sebe pažnju vlasti zbog raznolikosti kriminalnih djela i smatrani su »asocijal¬ nima« ili »kriminalnima«, a ne obuzetima dosadom ili deprimiranima. Oni obično nastoje potisnuti svijest o dosadi; više no bilo što drugo žele svakom izgledati savršeno normalno. Kada dođu psihoterapeutu, ispričat će mu da imaju teškoća u izboru kari¬ jere ili studija, ali, općenito, nastoje ostaviti normalnu sliku, ko¬ liko im je moguće. Zainteresiranom i vještom promatraču ostaje da otkrije skrivenu bolest iza uglađene, cinične vanjštine. H. D. Esler je upravo to učinio i pronašao među mnogim omla¬ dincima u učiteljskoj muškoj školi stanje koje naziva »nesvjes¬ nom depresijom«.21 Kasnije ću navesti nekoliko primjera koji ta¬ kođer pokazuju da je to stanje jedan od izvora djela destruktiv¬ nosti koja, u mnogim primjerima, izgledaju kao jedini oblik ras¬ terećenja. Jedna djevojka, liječena u bolnici za mentalne bolesnike, prerezala je žile i objasnila taj čin rekavši da je željela vidjeti da li uopće ima krvi. To je bila djevojka koja se nije osjećala ljudski, koja nije ni na koga reagirala; nije vjerovala da može bilo što izraziti ili, u ovom slučaju, osjećati. (Na osnovu temeljitog klini¬ čkog ispitivanja shizofrenija je bila isključena.) Njen manjak interesa i nemogućnost reagiranja bili su tako veliki da je viđenje njene vlastite krvi bio jedini način na koji se mogla uvjeriti da je živa i da je čovjek. Jedan od dječaka u učiteljskoj školi, na primjer, bacao je ka¬ menje na krov svoje garaže i puštao ih da se niz njega kotrljaju te je pokušavao svaki kamen zahvatiti glavom. Njegovo objašnje¬ nje je bilo da je to jedini način na koji može nešto osjetiti. Pet puta je pokušao samoubojstvo. Ranjavao je one dijelove tijela koji bi ga najviše boljeli i uvijek bi napominjao bolničarima da 75
je postupio tako da bi mogao biti spašen. Izjavio je da mu je osjećaj boli izazivao bar neki osjećaj. Jedan drugi mladić je pričao kako je hodao gradskim ulicama »s otvorenim nožem u svom rukavu, i zarivao bih ga u ljude koji su prolazili«. Doživljavao je zadovoljstvo promatrajući agoniju na licu žrtve. Također je hvatao pse u aleji i ubijao ih nožem, »upra¬ vo za za'bavu«. Jednom je, naglašavajući, rekao: »Sada mislim da su ti psi kada sam zarivao nož u njih to osjećali.« Isti je dje¬ čak priznao da je, dok je sjekao drvo za vrijeme izleta u šumu, na koji je pošao s učiteljem i njegovom ženom, vidio učiteljevu ženu kako stoji sama te ga je obuzeo silan poriv da joj usadi sjekiru u glavu. Na sreću, ona je reagirala nakon što je vidjela čudan izraz na njegovom licu i zatražila da joj da sjekiru. Taj sedamnaesto¬ godišnji dječak imao je lice bebe; stažist koji ga je posjetio zbog stručne konzultacije smatrao je dječaka dražesnim i nije mogao shvatiti zašto je u ustanovi. Šarm kojim je raspolagao bio je manipulativan i vrlo površan. Slični slučajevi se mogu danas naći diljem cijelog zapadnog svijeta i povremeno o njima pišu novine. Slijedeća vijest agencije UPI i AP iz Bisbeea, Arizona, 1972, tipičan je primjer: Šesnaestogodišnji odličan učenik srednje škole i član pje¬ vačkog zbora danas je u zatvoru u maloljetničkom domu, na¬ kon što je, navodno, rekao policiji da je ubio svoje roditelje jer je želio vidjeti kako bi se osjećao da ubije nekoga. Tijela Josepha Rotha, starog 60 godina, i njegove žene Gertrude, stare 57 godina, našli su šerifovi zamjenici u njihovoj kući u blizini Douglasa. Vlasti kažu da su oboje pogođeni s po jed¬ nim metkom iz lovačke puške u prsa, u srijedu uveče. Roth je bio audiovizualni instruktor na srednjoj školi, a gospođa Roth učiteljica. Richard Riley, pravni zastupnik pokrajine Cochise, rekao je da se dječak, Bernard J. Roth, — »najljubazniji dječak, kakvog želite sresti« — obratio policiji u četvrtak, te da je za vrijeme ispitivanja bio priseban i fin. »'Ti ljudi [njegovi roditelji] su ostarili'«, citirao je Riley dječakove riječi. »'Nisam ljut na njih. Nisam neprijateljski raspoložen.'« »Dječak je rekao da je dugo vremena razmišljao o ubojstvu svojih roditelja«, rekao je Riley. »Želio je znati što će osjećati kad nekoga ubije.«22 76
Izgleda da motiv za ta ubojstva nije mržnja, već kao u ranije spomenutim slučajevima nepodnošljiv osjećaj dosade i nemoći i potreba doživljaja da postoji netko tko će reagirati, netko na koga se može djelovati, neko djelo koje će okončati monotoniju svakodnevnog iskustva. Ubijanje je način doživljavanja da se bude i da se može nešto učiniti nekom drugom biću. Rasprava o depresivnoj dosadi ograničila se samo na psihološke aspekte dosade. To ne znači da neurofiziološke anormalnosti ta¬ kođer ne mogu biti uključene, ali, kao što je Bleuler već naglasio, one mogu igrati samo sekundarnu ulogu, dok se odlučujući uvjeti mogu naći u sveopćoj situaciji okoline. Mislim da je vrlo vjero¬ jatno da bi čak slučajevi žestoke depresivne dosade bili manje česti i manje intenzivni, čak unutar istog obiteljskog odnosa, u društvu gdje prevladava sklonost prema nadi i ljubav prema ži¬ votu. Ali u posljednjim desetljećima jača suprotno i tako se stvara plodno tlo za razvoj individualnih depresivnih stanja. Karakterna struktura Postoji potreba drugačije vrste, ukorijenjena isključivo u ljudskoj situaciji — potreba za razvojem karakterne strukture. Ta potreba ima veze s fenomenom s kojim smo se ranije bavili, s opadanjem značaja ljudske instinktivne utemeljenosti. Efektivno ponašanje pretpostavlja mogućnost neposrednog djelovanja — to jest, bez oklijevanja zbog prevelike sumnje i na relativno in¬ tegrirani način. Upravo je to dilema o kojoj je govorio Kortlandt (vidi 6. poglavlje) u vezi sa čimpanzama, kada spominje njihov manjak odlučnosti i njihovo oklijevajuće i donekle neefektivno ponašanje (A. Kortlandt, 1962.) Izgleda uvjerljivim nagađati da bi čovjek, koji je još manje instinktivno determiniran od čimpanze, predstavljao biološki pro¬ mašaj da nije razvio nadomjestak za instinkte koji mu nedo¬ staju. Taj nadomjestak također treba imati funkciju instinkata: osposobljavati čovjeka da djeluje kao da je motiviran instinkti¬ ma. Taj nadomjestak je ljudski karakter. Karakter je specifična struktura u kojoj je ljudska energija organizirana u potrazi za čovjekovim ciljevima; on motivira ponašanje shodno svojim do¬ minantnim ciljevima: kažemo da osoba djeluje »instinktivno« u skladu sa svojim karakterom. Da upotrijebimo Heraklitovu izre¬ ku, karakter je čovjekova sudbina, škrtac ne razbija glavu o to¬ me da li bi trebao štedjeti ili trošiti; on je gonjen štednjom i go77
milanjem; eksploatacijsko-sadistički karakter je gonjen strašću za eksploatacijom; sadistički karakter je gonjen strašću vladanja; ljubavno-produkcioni karakter ne može a da ne teži ljubavi i su¬ djelovanju. Ti karakterno-uvjetovani instinkti i težnje tako su jaki i nesumnjivi za dotične osobe da one osjećaju da su ti in¬ stinkti jednostavno njihova »prirodna« reakcija, te smatraju da je zaista teško vjerovati da postoje drugi ljudi čija je priroda sasvim drugačija. Kako ne mogu postati toga svjesni, više vole misliti da ti drugi pate od neke deformacije i da zastranjuju od ljudske prirode. Svatko tko ima malo osjetljivosti za prosuđiva¬ nje drugih ljudi (to je, naravno, mnogo teže u odnosu na sebe) osjeća da osoba ima ili sadistički, ili destruktivni karakter, ili ka¬ rakter koji voli; on uočava trajna svojstva iza otvorenog ponaša¬ nja i moći će osjetiti neiskrenost destruktivnog karaktera koji se ponaša kao da je osoba koja voli.23 Postavlja se pitanje: zašto je vrsta čovjeka, suprotno od čimpanze, bila sposobna razviti karakter? Odgovor možemo naći u određenim biološkim razmat¬ ranjima. Ljudske grupe su od samog početka živjele u vrlo različitim okolnostima i u pogledu područja i u pogledu klime i vegetacije. Od pojave čovjeka postojala je prilagodba tim različitim okolno¬ stima (prenošena genetskim putem) i bila je relativno mala, iako je ipak postojala. Ali što se čovjek više razvijao, to je adaptacija bila manje rezultat genetskih promjena, te u posljednjih četrde¬ set tisuća godina takvih promjena praktički nije bilo. Pa ipak su ta različita stanja okoline učinila neophodnim da svaka grupa prilagodi svoje ponašanje tim pojedinim situacijama ne samo učenjem već i razvijanjem »socijalnog karaktera«. Pojam socijal¬ nog karaktera zasnovan je na gledištu da svaki oblik društva (ili društvene klase) ljudsku energiju treba upotrebljavati na speci¬ fičan način, neophodan za funkcioniranje tog posebnog društva. Njegovi članovi moraju željeti da rade ono što moraju raditi, da bi društvo normalno funkcioniralo. Taj proces transformiranja opće psihičke energije u specifičnu psihosocijalnu energiju po¬ sredovan je socijalnim karakterom. (E. Fromm, 1932, 1941, 1947, 1970). Sredstva pomoću kojih se oblikuje društveni karakter u biti su kulturna. Putem djelovanja roditelja društvo na mlade prenosi svoje vrijednosti, pravila, zapovijedi, itd. Ali budući da čimpanze nemaju svoj jezik, ne mogu prenositi simbole, vrijed¬ nosti i ideje; drugim riječima, njima nedostaju uvjeti za formi¬ ranje karaktera. Više nego u rudimentarnom smislu karakter je 78
ljudski fenomen; samo je čovjek bio sposoban stvoriti nadomje¬ stak za svoju izgubljenu instinktivnu adaptaciju. Stjecanje karaktera bilo je vrlo važan i neophodan element u procesu ljudskog opstanka, ali je uzrokovalo i mnogo štete, pa čak i opasnosti. Budući da je karakter oblikovan tradicijom i motivira ne pozivajući se na razum, često je neadaptiran, a pokat¬ kad čak u direktnoj kontradikciji s novim stanjima. Na primjer, pojmovi kao što je apsolutni suverenitet države ukorijenjeni su u starijem tipu socijalnog karaktera i opasni su za opstanak čo¬ vjeka u atomskoj eri. Pojam karaktera je presudan za razumijevanje manifestacija maligne agresije. Destruktivne i sadističke strasti u osobi obično su organizirane u karakterni sistem. U sadističkoj osobi, na pri¬ mjer, sadistički nagon je dominantan dio karakterne strukture čovjeka i motivira ga da se ponaša sadistički, u granicama samo njegove brige za samoočuvanjem. U osobi sa sadističkim karak¬ terom sadistički poriv je neprestano aktivan i čeka samo na po¬ voljnu situaciju i prikladnu racionalizaciju. Takva osoba gotovo potpuno odgovara Lorenzovom hidrauličkom modelu (vidi 1. po¬ glavlje), budući da je sadizam, ukorijenjen u karakteru, sponta¬ no nastajući impuls, koji »nagonskim ponašanjem« traga za pri¬ likama u kojima bi se izrazio i stvorio takve prilike tamo gdje one nisu pri ruci. Odlučujuća razlika je u tome što izvor sadisti¬ čke strasti leži u karakteru, a ne u filogenetski programiranom nervnom području; prema tome, sadistička strast nije zajednička svim ljudima, već samo onima koji imaju isti karakter. Kasnije ćemo vidjeti nekoliko primjera sadističkog i destruktivnog karak¬ tera i uvjete neophodne za njihovo formiranje. Uvjeti za razvoj strasti ukorijenjenih u karakteru Rasprava o čovjekovim egzistencijalnim potrebama pokazala je da one mogu biti zadovoljene na različite načine. Potrebi za pred¬ metom odanosti može se odgovoriti odanošću bogu, ljubavi, isti¬ ni — ili obožavanjem destruktivnih idola. Potrebi za odnošenjem može se odgovoriti ljubavlju i ljubaznošću — ili zavisnošću, sa¬ dizmom, mazohizmom, destruktivnošću. Potrebi za jedinstvom i ukorijenjenošću može se odgovoriti strastima za solidarnošću, bratstvom, ljubavlju i mističnim iskustvom — ili opijenošću, oda¬ nošću drogi, depersonalizacijom. Potrebi za efektnošću može se
odgovoriti ljubavlju, proizvodnim radom — ili sadizmom i de79
struktivnošću. Potrebi za stimulacijom i uzbuđenjem može se odgovoriti produktivnim zanimanjem za čovjeka, prirodu, umjet¬ nost, ideje — ili pohlepnim traganjem za uvijek novim užicima. Što uvjetuje razvoj strasti ukorijenjenih u karakteru? Prvo moramo uvažiti da se te strasti ne javljaju kao jednostav¬ ne jedinice, već kao sindromi. Ljubav, solidarnost, pravda, um, međusobno su povezani; svi su oni manifestacije iste proizvodne orijentacije koju ću zvati »sindrom unapređivanja života«. S dru¬ ge strane sadomazohizam, destruktivnost, pohlepa, narcisoidnost, incestualnost također idu zajedno i ukorijenjeni su u istoj osnov¬ noj orijentaciji: »sindromu izopačavanja života«. Gdje se može naći jedan element sindroma, tamo postoje i drugi na raznim stupnjevima, što ne znači da je netko vođen ili jednim ili drugim sindromom. U stvari, izuzeci su ljudi kod kojih je to slučaj: pro¬ sječna osoba je mješavina jednog i drugog sindroma; za pona¬ šanje osobe i mogućnost promjene upravo je važna pojedinačna snaga svakog sindroma. Neurofiziološki uvjeti Što se tiče neurofizioloških uvjeta za razvoj tih dviju vrsta stra¬ sti, moramo početi od činjenice da je čovjek nedovršen i »nepot¬ pun«. (L. Eiseley, 1971). Ne samo da njegov mozak nije potpuno razvijen u trenutku rođenja, već ga stanje neravnoteže u kojem se nalazi stavlja u otvoren proces za koji ne postoji konačno rje¬ šenje. Ali da li ga — nakon što je lišen pomoći instinkata i opskrbljen samo »slabim osloncem« uma kojim se tako lako razočarava — njegova neurofiziološka opremljenost ostavlja bez ikakve pomo¬ ći? Izgleda da bi takva tvrdnja promašila važnu poantu. Njegov mozak, koji je toliko superioran mozgu primata, ne samo po ve¬ ličini već po kvaliteti i strukturi svojih neurona, ima sposobnost raspoznavanja vrsti ciljeva koji vode zdravlju i napretku, kako fizičkom tako i psihičkom. Mozak može postaviti ciljeve koji vode ostvarenju čovjekovih stvarnih, racionalnih potreba i čovjek mo¬ že organizirati svoje društvo tako da ono vodi tom ostvarenju, čovjek nije samo nezavršen, nepotpun, opterećen kontradikcija¬ ma; on može biti definiran kao biće u aktivnom traganju za svo¬ jim optimalnim razvojem, iako to traganje mora često promašiti, jer su vanjski uvjeti odviše nepovoljni. 80
Pretpostavku da je čovjek biće u aktivnom traganju za svojim optimalnim razvojem potkrepljuju neurofiziološke činjenice. Ve¬ liki istraživač C. J. Herrick piše: Čovjekova sposobnost za inteligentno usmjerenim samorazvojem obdaruje ga sposobnošću određenja obrasca svoje kultu¬ re, pa tako i oblikovanja toka ljudske evolucije u pravcima ko¬ je je sam izabrao. Ta sposobnost, koju nemaju druge životinje, čovjekova je najuzvišenija karakteristika i možda najznačajnija činjenica poznata znanosti. (C. J. Herrick, 1928) Livingston iznosi neke vrlo prikladne napomene u vezi s istim problemom: Sada je izvan svake sumnje da su različiti nivoi organizacije nervnog sistema uzajamno povezani. Nekako, na način koji je još misteriozan, svrhovito ponašanje organizirano na svakom od tih različitih nivoa integrativne funkcije postaje izraženo povezanim slijedom sveopćih svrha koje predstavljaju neku vrstu konačnog razumskog ujednačavanja suprotstavljenih funk¬ cija. Svrhe cijelog organizma jasno su manifestirane i nepre¬ stano pomagane shodno nekom cjelovitom unutarnjem stajali¬ štu. (R. B. Livingston, 1967. a, kurziv E. F.) Raspravljajući o problemu potreba koje transcendiraju primar¬ ne fiziološke potrebe, Livingston iznosi: Neki sistemi na nivou molekularnih organizama koji teže cilju mogu se identificirati fizikalno-kemijskom tehnikom. Drugi si¬ stemi koji teže cilju na nivou moždane cirkulacije mogu se identificirati neurofiziološkom tehnikom. Na svakom nivou di¬ jelovi tih sistema povezani su s nagonima (appetites) i zado¬ voljstvima koja upravljaju ponašanjem. Svi ti sistemi koji teže cilju rađaju se u protoplazmičkim materijama i intrinsični su im. Mnogi su takvi sistemi neobično specijalizirani i smješteni u posebne nervne i endokrine sisteme. Evoluciono savršeni or¬ ganizmi posjeduju nagone i zadovoljstva, ne samo za zadovo¬ ljenje vegetativnih potreba; ne jednostavno za obaveznu surad¬ nju potrebnu za seksualno sjedinjenje, podizanje mladunca i zaštićivanje hrane, obitelji i teritorije; ne samo za adaptivna ponašanja koja su bitna za uspješan susret s nestalnostima oko¬ line; već i za suvišnu energiju, težnju i nadvisivanja — preko81
mjernosti koje prevazilaze puki opstanak. (R. B. Livingston, 1967. Kurziv E. F.) I nastavlja: Mozak je proizvod evolucije, upravo kao što su to zubi i pandže; ali od mozga možemo očekivati mnogo više zbog nje¬ govih sposobnosti za konstruktivnu adaptaciju. Neuroscijentisti mogu smatrati svojim dugoročnim zadatkom razumijevanje naj¬ potpunijih mogućnosti ljudskog roda, sa svrhom pomoći čovje¬ čanstvu da postane potpunije samosvjesno i osvjetljavanja čo¬ vjekovih plemenitijih izbora. Ljudski mozak više od svega, svo¬ jim sposobnostima pamćenja, učenja, komuniciranja, predočivanja, stvaranja i snagom samosvijesti, odlikuje ljudski rod. (R. Livingston, 1967) Livingston smatra da su suradnja, vjera, uzajamno povjerenje i altruizam ugrađeni u strukturu nervnog sistema i tjerani unu¬ tarnjim zadovoljstvima koja su uz njih vezana.24 Unutarnja zado¬ voljstva nikako nisu svedena na nagone. Prema Livingstonu: Ugoda je također povezana s pozitivnim zadovoljstvima koja izviru iz poletnog, krepkog i oporavljenog zdravlja; iz užitka koji prati i genetički dane i socijalno stečene vrijednosti; iz ra¬ dosti, samotnih i zajedničkih osjećaja uzbuđenja, stvorenih dje¬ lovanjem novosti i tokom traganja za novošću. Zadovoljstva nastaju iz zadovoljenja radoznalosti i veselja istraživanja, iz stjecanja sve širih mogućnosti individualne i kolektivne slobo¬ de. Pozitivne osobine zadovoljstva osposobljavaju ljudska bića da podnose nevjerojatne nevolje i još k tome da prionu životu i, više od toga, da pridaju važnost vjerovanjima da mogu nadići vrijednosti samog života. (R. B. Livingston, 1967) Livingstonovo odlučno stajalište, kao i stajališta drugih autora koje ćemo kasnije navesti, temeljna su opreka starijem instinktivističkom mišljenju. Oni ne teoretiziraju o tome koje posebno pod¬ ručje mozga rađa viša stremljenja kao što su solidarnost, altru¬ izam, uzajamno povjerenje i istina, već promatraju moždani si¬ stem u cjelini sa stajališta njegove evolucije radi opstanka. C. von Monakow je iznio vrlo zanimljivu sugestiju. Pretpostavio je postojanje biološke savjesti (syneidesis) čija je funkcija osigu¬ ranje optimalne sigurnosti, satisfakcije, adaptacije i stremljenja 82
savršenstvu. Von Monakow dokazuje da funkcioniranje organiz¬ ma u pravcu njegova razvoja pruža klisis (radost, pohotu, sreću) — zbog toga želja teži ponavljanju te vrste ponašanja; s druge strane, ponašanje štetno optimalnom razvoju organizma rezultira ekklesisom (nezadovoljstvom, neugodnim osjećajem) i nagoni oso¬ bu da izbjegava ponašanje koje izaziva bol. (C. von Monakow, 1950) H. von Foerster je dokazao da su empatija i ljubav kvalitete inherentne moždanom sistemu. Njegovo polazište je teorija spo¬ znaje, a pitanje koje postavlja glasi: kako je moguće da dvije osobe komuniciraju, budući da jezik pretpostavlja zajedničko is¬ kustvo? Budući da okolina ne postoji za čovjeka po sebi, već u svom odnosu prema ljudskom promatraču, von Foerster zaklju¬ čuje da komunikacija pretpostavlja postojanje »jednake predo¬ džbe okoline u dva elementa koja su odvojena svojim kožama, ali jednaka po svojoj strukturi. Kada oni shvate i počnu se koristiti tom spoznajom, tada A zna što A* zna, jer se A identificira s A*, pa imamo jednakosti ja-ti... Jasno, identifikacija je najjače ujedinjenje — a njena najsuptilnija manifestacija je ljubav.« (H. von Foerster, 1963)25 Sve te spekulacije, međutim, izgleda proturječe nepobitnoj či¬ njenici da je čovjek u četrdeset tisuća godina, od svog konačnog rođenja, propustio potpunije razviti ta »viša« stremljenja, već je, izgleda, bio prvenstveno upravljan svojom pohlepom i destruktivnošću. Zašto nisu biološki ugrađena stremljenja ostala — ili po¬ stala — prevladavajuća? Prije no što se upustimo u raspravu o tom pitanju, pobliže ga odredimo. Dok smo dopustili da nemamo mnogo neposrednog zna¬ nja o čovjekovoj psihi od prije početka neolitskog perioda, posto¬ je, kao što smo vidjeli, dobri razlozi za pretpostavku da karakte¬ ristike najprimitivnijih ljudi, od lovaca-sakupljača do ranih zem¬ ljoradnika, nisu bile destruktivnost ili sadizam. Zapravo, negativ¬ ne kvalitete koje se zajednički pripisuju ljudskoj prirodi, jačale su i širile se s razvojem civilizacije. Nadalje, treba imati na umu tla su viziju »viših ciljeva« izrazili rano u povijesti veliki učitelji koji su proglasili nove ciljeve u znak protesta protiv principa svojih vlastitih kultura; a i ciljevi i u religijskom i u svjetovnom obliku neprestano su apelirali na srca onih koje je njihovo dru¬ štvo uvjetovalo da vjeruju u suprotno. Zapravo, čovjekova težnja za slobodom, dostojanstvom, solidarnošću i istinom bila je jedan od najjačih motiva za ostvarenje povijesne promjene. 83
Međutim, uza sve te iznimke ostaje činjenica da su ugrađene više tendencije do sada bile često poražavane, a ljudi današnjice taj poraz doživljavaju s određenom zabrinutošću. Društveni uvjeti Koji su razlozi tom porazu? Izgleda da jedini zadovoljavajući odgovor na to pitanje leži u društvenim okolnostima u kojima čovjek živi. Tokom najvećeg dijela povijesti te su okolnosti, za vrijeme unapređivanja čovje¬ kovog intelektualnog i tehničkog razvoja, štetile punom razvoju onih ugrađenih mogućnosti na koje se pozivaju gore citirani autori. Najelementarniji primjeri koji pokazuju utjecaj okolnih faktora na ličnost su primjeri neposrednog utjecaja okoline na rast moz¬ ga. Sada je već potpuno utvrđena činjenica da neishranjenost može spriječiti normalni razvoj dječjeg mozga. Također je ekspe¬ rimentima na životinjama pokazano da ne samo hrana već i drugi faktori, kao što su sloboda kretanja i igranja, imaju neposredan utjecaj na razvoj mozga. Istraživači su razdvojili štakore u dvije grupe i smjestili ih, odvojeno, u »obogaćene« i »ograničene« oko¬ line. Prvi su uzgajani u velikom kavezu gdje su se mogli slobodno kretati, igrati raznim predmetima i međusobno, dok su »ograni¬ čene« životinje uzgajane pojedinačno u malim izoliranim kavezi¬ ma. Drugim riječima, »obogaćene« životinje su imale mnogo veću mogućnost stimulacije i motornih vježbi no »ograničene« životi¬ nje. Istraživači su utvrdili da je u prvoj grupi kortikalna siva tvar bila deblja nego u »ograničenoj« grupi (iako je njihova tjelesna težina bila manja). (E. L. Benett i drugi, 1964) U sličnoj studiji Altman je »pribavio histološki dokaz o pove¬ ćanju korteksa kod obogaćenih životinja i audiografički dokaz o povećanom tempu razmnožavanja stanica kod zrelih obogaćenih životinja«. (J. Altman i G. D. Das, 1964). Preliminarni rezultati iz Altmanove laboratorije »ukazuju da druge varijable ponašanja, kao što je postupanje sa štakorima za vrijeme djetinjstva, mogu radikalno mijenjati razvoj mozga, posebno razmnožavanje stani¬ ca u takvim strukturama kao što je korteks malog mozga, hipokampalni nazubljeni gyrus i neokorteks«. (J. Altman, 1967. a) Primjena tih rezultata na čovjeka sugerirala bi da rast mozga ovisi ne samo o takvim izvanjskim faktorima kao što je hrana već i o »toplini« s kojom se prema bebi ponaša i ophodi, o stup84
nju stimulacije koji ona prima i o stupnju slobode koju ima za kretanje, igranje i samoizražavanje. Ali razvoj mozga ne prestaje u djetinjstvu, pa ni u pubertetu, ni punoljetnosti. Kao što je R. B. Livingston istakao: »Ne postoji točka nakon koje razvoj prestaje, nakon koje nestaju sposobnosti za reorganizaciju nakon bolesti ili ozljede«. (R. B. Livingston, 1967). Izgleda da takvi okolni fak¬ tori kao što su stimulacije, hranjenje i uzbuđenje mogu i dalje, cijelog života, suptilno utjecati na moždane procese. Dosad znamo malo o neposrednom utjecaju okoline na razvoj mozga. Na sreću znamo dobrano više o ulozi društvenih faktora u razvoju karaktera (iako svi efektivni procesi, naravno, imaju podlogu u moždanim procesima). Izgledalo bi da smo se time pri¬ družili glavnoj struji u društvenim znanostima — tezi da društvo u kome čovjek živi oblikuje njegov karakter ili, u biheviorističkim terminima, društvena uvjetovanost kojoj je izložen. Međutim, postoji temeljna razlika između tog stajališta i onoga koje se ovdje predlaže. Environmentalističko shvaćanje društvenih zna¬ nosti bitno je relativističko; prema njemu, čovjek je bijeli list papira na koji kultura piše svoj tekst. Njegovo društvo ga mode¬ lira boljim ili gorim, a »bolje« ili »gore« su smatrani vrijednos¬ nim sudovima s etičkog ili religijskog stajališta.26 Ovdje zauzet stav pretpostavlja da čovjek ima imanentni cilj, da je čovjekova biološka konstitucija izvor normi života. Čovjek ima mogućnosti za potpun razvoj i rast ako vanjski uvjeti, koji su dani, vode tome cilju. To znači da postoje specifični uvjeti okoline koji vode optimal¬ nom napretku čovjeka i, ako su naše prethodne pretpostavke is¬ pravne, do razvoja sindroma koji unapređuje život. S druge stra¬ ne, ukoliko ti uvjeti nedostaju, on postaje osakaćen, zaostao čov¬ jek, koga karakterizira prisustvo sindroma koji osujećuje život. Zaista je zapanjujuće koliko je onih koji to stajalište smatraju »idealističkim« ili »neznanstvenim«, a koji i ne sanjaju o postav¬ ljanju pitanja o odnosu između konstitucije i normi u pogledu fizičkog razvoja i zdravlja. Jedva da je neophodno razraditi to pitanje. Postoji bogatstvo podataka, posebno na području ishra¬ ne, koji pokazuju da određene vrste hrane vode razvoju i zdrav¬ lju tijela, dok su druge odgovorne za nefunkcioniranje organizma, bolest i preranu smrt. Također je dobro poznato da nije samo hrana ta koja može utjecati na zdravlje, već da postoje i drugi faktori kao što su vježbanje ili napor. U tom pogledu čovjek nije drugačiji ni od kojeg drugog organizma. Kao što svaki farmer ili uzgajivač bilja zna, sjemenu, da bi proklijalo i da bi izrasla biljka, 85
treba određen stupanj vlage, topline i tip tla. Ako do tih uvjeta ne dođe, sjeme će istrunuti i uginuti u zemlji; biljka će biti mrtvo¬ rođena. Ako su uvjeti optimalni, voćka će izrasti do svoje opti¬ malne mogućnosti i donijeti svoj maksimalno savršen plod. Ako uvjeti nisu potpuno optimalni, stablo i njegovi plodovi će biti defektni ili osakaćeni. Pitanje s kojim se suočavamo glasi: koji uvjeti okoline vode potpunom razvoju čovjekovih mogućnosti? O tome je pitanju napisano na tisuće knjiga i dano na stotine različitih odgovora. Zacijelo neću pokušati dati odgovor u kon¬ tekstu ove knjige.27 Međutim, možemo iznijeti neke opće iskaze, makar ukratko: Povijesni zapisi kao i proučavanje pojedinaca pokazuju da su prisustvo slobode, aktivirajuće stimulacije, odsustvo eksploatatorske vlasti i prisustvo načina proizvodnje »usredotočene na čo¬ vjeka« povoljni za razvoj čovjeka; i da je prisustvo suprotnih uvjeta nepovoljno. Nadalje, sve veći broj ljudi postaje svjestan činjenice da nije presudan utjecaj prisustva jednog ili dvaju faktora, već čitavog sistema. To znači da je opće uvjete koji vode potpunom razvitku čovjeka — a, naravno, svaki stadij individu¬ alnog razvoja ima svoje vlastite specifične uvjete — moguće naći samo u društvenom sistemu u kome su razni povoljni uvjeti us¬ klađeni tako da osiguravaju prikladno tlo. Razlozi zbog kojih društveni znanstvenici nisu pitanje optimal¬ nih društvenih uvjeta za čovjekov razvoj smatrali primarnom bri¬ gom mogu se lako razabrati ako se uvidi tužna činjenica da su, uz nekoliko istaknutih iznimki, društveni znanstvenici u biti apo¬ logeti, a ne kritičari postojećeg društvenog sistema. To je moguće zato što su, za razliku od prirodnih znanosti, njihovi rezultati od male vrijednosti za funkcioniranje društva. Naprotiv, pogrešni rezultati i površan postupak imaju korisnu funkciju kao ideolo¬ ški »cement« jer istina, kao i uvijek, predstavlja ugrožavanje sta¬ tusa quo.28 Osim toga, zadaća adekvatnog proučavanja problema otežana je pretpostavkom da je »ono što ljudi žele za njih dobro«. Previđa se činjenica da su želje ljudi često za njih štetne i da same želje mogu biti simptomi nefunkcioniranja, sugestije ili obojeg. Svatko danas, na primjer, zna da odavanje drogi nije po¬ željno, čak i kad je mnogi ljudi žele uzimati. Budući da cijeli naš ekonomski sistem počiva na stvaranju želja koje razne robe mo¬ gu unosno zadovoljiti, teško da se može očekivati da kritičke ana¬ lize iracionalnosti želja budu popularne. 86
No ne možemo se ovdje zaustaviti. Moramo se zapitati zašto većina ljudi ne koristi svoj um za spoznaju svojih stvarnih ljud¬ skih interesa. Zar samo zato što su im mozgovi isprani i što su prisiljeni na poslušnost? Nadalje, zašto nije većina vođa priznala da njihovim najboljim ljudskim interesima nisu služili sistemi kojima su upravljali? Objašnjavanjem pomoću teza o njihovoj po¬ hlepi ili lukavstvu, čemu su naginjali filozofi prosvjetiteljstva, ne prodire se do srži problema. Kao što je Marx pokazao u svojoj teoriji povijesnog razvoja, u pokušaju promjene i poboljšanja društvenih stanja čovjek je stal¬ no ograničen materijalnim faktorima svoje okoline, kao što su ekološka stanja, klimatska, tehnička, geografska situacija i kul¬ turne tradicije. Kao što smo vidjeli, primitivni lovci-sakupljači i rani zemljoradnici živjeli su u relativno dobro uravnoteženoj okolini koja je uzrokovala nastanak više konstruktivnih no de¬ struktivnih strasti. Ali u procesu razvoja čovjek se mijenja i mi¬ jenja svoju okolinu. On napreduje intelektualno i tehnološki; taj napredak, međutim, stvara situacije koje dovode do razvoja ka¬ rakternog sindroma koji osujećuje život. Upoznali smo taj razvoj, iako u obrisima, kroz opis transformacije društva od ranih lovaca-sakupljača do »urbane revolucije«. Radi stvaranja neophodne dokolice koja osposobljava ljude da postanu filozofi, naučnici, da izgrađuju umjetnička djela kao što su egipatske piramide — ukratko, radi stvaranja kulture, čovjek je morao imati robove, ratovati i zauzimati zemlje. Radi svog istinskog razvoja u nekim vidovima, napose intelektualnom, umjetničkom i naučnom, čov¬ jek je morao stvarati okolnosti koje su ga osakaćivale i spreča¬ vale njegov razvoj u drugim vidovima, napose afektivnom. Tome je bilo tako jer proizvodne snage nisu bile dovoljno razvijene da bi dopustile koegzistenciju tehničkog i kulturnog napretka i slo¬ bode, neosakaćeni razvoj za sve. Materijalni uvjeti imaju svoje vlastite zakone i sama želja da ih se promijeni nije dovoljna. Uistinu, kad bi zemlja bila stvorena kao raj u kojem čovjek ne bi bio ograničen krutošću materijalne stvarnosti, njegov bi um mo¬ gao biti dovoljan uvjet za stvaranje vlastite okoline za nesmetan razvoj, s dovoljno hrane za sve i, istovremeno, mogućnosti slobo¬ de. Ali govoreći u pojmovima biblijskog mita, čovjek je izgnan iz raja i ne može se vratiti. Opterećen je prokletstvom sukoba između sebe i prirode. Svijet nije napravljen za čovjeka; on je bačen u nj i samo svojom vlastitom djelatnošću i umom može stvoriti svijet koji vodi njegovom potpunom razvoju, svijetu koji je njegov ljudski dom. Sami njegovi vladari bili su izvršioci po87
vijesne nužnosti, čak i kad su bili zli ljudi koji su slijedili svoje hirove i izbjegavali izvršavati svoj povijesni zadatak. Iracionalnost i lična zloća postali su odlučni faktori samo u onim razdobljima kada su vanjski uvjeti bili takvi da su dopuštali ljudski napredak, ali je taj napredak bio spriječen karakternom deformacijom vla¬ dara — i podanika. Unatoč tome, uvijek je bilo vizionara koji su jasno prepoznava¬ li ciljeve čovjekove društvene i pojedinačne evolucije. Ali njihove »utopije« nisu bile »utopijske« u smislu neostvarivih maštarija; one su se zbivale ni-gdje (u-topia). Ali nigdje ne znači 'nikada'. Time hoću reći da su bile 'utopijske' jer u tom trenutku nisu ni¬ gdje postojale — a možda nisu ni mogle postojati; ali utopijsko ne znači da je nemoguće ostvariti ih tokom vremena — u nekom drugom vremenu. M a r x svoj koncept socijalizma, koji do sada nigdje u svijetu nije ostvaren (zacijelo ne u socijalističkim zem¬ ljama) nije smatrao utopijom, jer je vjerovao da su na tom stup¬ nju povijesne evolucije materijalni uvjeti za njegovu realizaciju već prisutni.29 O racionalnosti i iracionalnosti instinkata i strasti Opće je prihvaćeno mišljenje da su instinkti iracionalni jer prko¬ se logičkoj misli. Da li je to ispravno? Nadalje, mogu li u karak¬ teru ukorijenjene strasti biti klasificirane bilo kao racionalne, bilo kao iracionalne? Pojmovi »razum« i »racionalno« konvencionalno se primjenjuju samo na misaone procese; smatra se, da se »racionalna« misao pokorava zakonima logike i da se ne iskrivljava emotivnim i če¬ sto patološkim faktorima. Ali »racionalno« i »iracionalno« se po¬ katkad također primjenjuju na akcije i osjećaje. Tako ekonomist može nazvati iracionalnim uvođenje skupe mašine koja ušteđuje rad u zemlji kojoj nedostaju kvalificirani, a koja obiluje nekva¬ lificiranim radnicima. Ili može nazvati godišnje svjetske troškove od 180 milijardi dolara za naoružanje (od čega 80% otpada na supersile) iracionalnim, jer ono služi proizvodnji predmeta koji nemaju upotrebnu vrijednost u vrijeme mira. Ili psihijatar može nazvati iracionalnim neurotični simptom kao što je kompulzivno pranje ili bezrazložne brige, jer su posljedica disfunkcije uma i teže daljnjem poremećenju njegovog funkcioniranja. Predlažem da se nazivaju racionalnima svaka misao, osjećaj ili čin koji poboljšavaju adekvatno funkcioniranje i razvoj cjeline
čiji su dio, a iracionalnim ono što teži oslabljenju ili destruiranju cjeline. Jasno je da samo empirijska analiza sistema može poka¬ zati što se može smatrati racionalnim, a što iracionalnim.30 Primjenjujući taj koncept racionalnosti na instinkte (organske nagone), neizbježan je zaključak da su oni racionalni. S darvinističkog polazišta funkcija je upravo instinkata da adekvatno od¬ ražavaju život, da osiguraju opstanak pojedinca i vrste. Životinja se ponaša racionalno, jer je gotovo potpuno određena instinktom; i čovjek bi se ponašao racionalno da je sasvim određen instink¬ tom. Njegovo traganje za hranom, njegova defenzivna agresiv¬ nost (ili bijeg) i njegove seksualne želje, sve dok su organski po¬ buđivane, ne vode iracionalnom ponašanju, čovjekovu iracional¬ nost uzrokuje manjak instinkata, a ne njihovo prisustvo. Što je s racionalnošću njegovih strasti ukorijenjenih u karakte¬ ru? Slijedeći naš kriterij za racionalnost, one moraju biti podije¬ ljene. Strasti koje unapređuju život moramo smatrati racionalni¬ ma jer unapređuju razvoj i blagostanje organizma; strasti koje guše život moramo smatrati iracionalnima jer se sukobljavaju s razvojem i blagostanjem. Ali neophodno je ovaj stav ublažiti. De¬ struktivna ili okrutna osoba postala je takvom jer joj nedostaju uvjeti za daljnji razvoj. U danim okolnostima ona tako reći ne može biti bolja. Njene strasti su iracionalne u terminima poseb¬ ne individualne i društvene situacije unutar koje osoba živi. Isto se primjenjuje na povijesni proces. »Megamašine« (L. Mumford, 1967) antičkog doba bijahu racionalne u tom smislu, čak bismo fašizam i staljinizam mogli smatrati racionalnima ako na njih gle¬ damo kao na jedini povijesni mogući korak dalje u danim okol¬ nostima. To, naravno, tvrde njihovi branitelji. Ali oni bi morali dokazati da nisu postojali drugi i povijesno adekvatniji izbori, kao što vjerujem da jesu.31 Potrebno je ponoviti da su strasti koje osujećuju život u istoj mjeri odgovor na čovjekove egzistencijalne potrebe kao i strasti koje unapređuju život: obje su duboko ljudske. Prve se nužno razvijaju kad su stvarne mogućnosti za ostvarenje drugih odsut¬ ne. Covjek-destruktor može biti nazvan poročnim jer je destrukt ivnost porok; ali i destruktor je čovjek. On nije »nazadovao do životinjske egzistencije« i nije motiviran životinjskim instinkti¬ ma; on ne može promijeniti strukturu svog mozga. Moguće ga je smatrati egzistencijalnim promašajem, čovjekom koji je propu¬ stio postati ono što je mogao biti, shodno mogućnostima svoje egzistencije. U svakom slučaju, jednako je stvarna mogućnost za čovjeka da bude onemogućen u razvoju i da postane poročan 89
kao i da se potpuno razvije i da bude produktivan; jedna ili dru¬ ga posljedica uglavnom ovisi o prisustvu — ili odsustvu — dru¬ štvenih uvjeta koji vode razvoju. Istovremeno treba dodati da, govoreći o društvenim okolnosti¬ ma koje izgledaju odgovornima za čovjekov razvoj, pod tim ne mislim da je on bespomoćan objekt okolnosti. Okolni faktori unapređuju ili unazađuju razvoj određenih crta i postavljaju gra¬ nice unutar kojih čovjek djeluje. Usprkos tome, čovjekov um i volja su snažni faktori u procesu njegovog razvoja, individualno i društveno. Ne čini povijest čovjeka; čovjek se sam stvara u pro¬ cesu povijesti. Samo dogmatsko mišljenje, rezultat tromosti duha i srca, pokušava konstruirati pojednostavnjujuće sheme tipa ili-ili koje blokiraju svako stvarno razumijevanje.32 Psihička funkcija strasti Da bi preživio, čovjek mora zadovoljiti svoje tjelesne potrebe i njegovi ga instinkti motiviraju da djeluje u korist svog opstanka. Kada bi njegovi instinkti određivali najveći dio njegova ponaša¬ nja, on ne bi imao posebnih problema u životu i bio bi »zadovolj¬ na krava«, pod uvjetom da dobiva obilnu hranu.33 Ali čovjeka ne usrećuje samo zadovoljenje njegovih organskih nagona, niti ono garantira njegovo zdravlje. Njegov problem nije u tom da prvo zadovolji svoje fizičke potrebe, a tada, kao vrstu luksuza, razvija svoje strasti ukorijenjene u karakteru. Ove druge su prisutne od samog početka njegove egzistencije i često imaju čak veću snagu od njegovih organskih nagona. Kada promatramo individualno i masovno ponašanje, nalazi¬ mo da želja za zadovoljenjem gladi i seksa tvori samo manji dio čovjekove motivacije. Glavni motivi čovjeka su njegove racional¬ ne i iracionalne strasti: težnja za ljubavlju34, nježnošću, solidarnošću, slobodom i istinom kao i nagon za vladanjem, podređiva¬ njem, destruiranjem; narcisoidnost, pohlepa, zavist, ambicija. Te ga strasti pokreću i uzbuđuju; one su građa od koje su sačinjeni ne samo snovi, već sve religije, mitovi, drame, umjetnost — ukra¬ tko, sve što život čini smislenim i življenje vrijednim. Ljudi koji su motivirani tim strastima riskiraju svoje živote. Oni mogu po¬ činiti samoubojstvo kada im ne uspije doseći cilj svojih strasti; ali ne počinjaju samoubojstvo zbog nedostatka seksualnog zado¬ voljstva, pa čak ni zbog gladovanja. No bilo da su gonjeni mrž¬ njom ili ljubavlju, snaga ljudske strasti ostaje ista. 90
Teško da se može i posumnjati da je tome tako. Mnogo je teže odgovoriti na pitanje zašto je tako. Ipak se mogu ponuditi neke hipotetičke spekulacije. Prvu od sugestija mogu proučiti jedino neurofiziolozi. S obzi¬ rom na to da mozgu neprestano treba uzbuđenje, što smo već pre¬ tresli, moguće je zamisliti da ta potreba zahtijeva postojanje težnji iz strasti jer jedino one zadovoljavaju neprestano uzbuđenje. Druga hipoteza leži u području s kojim smo se već bavili — u jedinstvenosti ljudskog iskustva. Kao što smo rekli, činjenica da je čovjek svjestan sebe, svoje nemoći i izolacije, izgleda da mu onemogućava život pukog objekta. Sve to je, naravno, bilo dobro poznato većini mislilaca, dramaturga i romanopisaca tokom cijele povijesti. Može li se stvarno zamisliti da je zbor iz drame o Edipu frustracija Edipove seksualne želje za njegovom majkom? Ili da bi Shakespeare mogao napisati Hamleta usredotočenog na seksu¬ alnu frustraciju glavnog junaka drame? Ipak upravo to, izgleda, zamišljaju klasični psihoanalitičari, a s njima i drugi suvremeni redukcionisti. čovjekovi nagoni su neophodni, ali trivijalni; čovjekove strasti, koje objedinjavaju njegovu energiju u traganju za njegovim ci¬ ljem, pripadaju području odanosti ili svetosti. Sistem trivijalnog je onaj koji omogućuje fizički opstanak; sfera »svetoga« je sfera življenja s onu stranu fizičkog opstanka — to je sfera uz koju čovjek vezuje svoju vjeru, često svoj život, sferu u kojoj su uko¬ rijenjene njegove najdublje motivacije, one koje život čine vri¬ jednim.35 U pokušaju da transcendira trivijalnost svog života čovjek je gonjen u potragu za avanturama, želi gledati preko, čak i prijeći ograničenja ljudske egzistencije. To velike vrline i velike poroke, stvaranje kao i destrukciju, čini tako uzbudljivim i atraktivnim. Heroj je onaj tko ima hrabrosti bez straha i sumnje doći do gra¬ nica. Prosječan čovjek je heroj čak i u svom neuspjelom pokuša¬ ju da bude heroj; on je motiviran željom da stvori neki smisao svog života i strašću da ide onoliko daleko koliko on može do granice strasti. Ovoj je predodžbi potrebno važno ograničenje. Pojedinci žive u društvu koje im pruža dovršene uzorke koji pretendiraju dati značenje njihovim životima. U našem društvu im je, na primjer, rečeno da uspjeti zaraditi, uzdizati obitelj, biti dobar građanin, konzumirati robe i zadovoljstva daje smisao životu. Ali dok za ve¬ ćinu ljudi ta sugestija djeluje na razini svijesti, oni ne dosižu isti¬ nit osjećaj smislenosti, niti imaju svoje središte u sebi. Sugerira91
ni uzorci postaju slabi i sve češće ne uspijevaju. Da se to događa danas na vrlo širokom planu, dokazuje sve veće odavanje droga¬ ma, pomanjkanje istinskog interesa za bilo što, pad intelektual¬ nog i umjetničkog stvaralaštva i porast nasilja i destruktivnosti. BILJEŠKE UZ DESETO POGLAVLJE
1. Iznimke: među Grcima bi to bili stoici, branitelji jednakosti svih ljudi, i u renesansi humanisti kao Erazmo, Thomas Morus i Juan Luis Vives. 2. Richard M. Bucke je bio kanadski psihijatar, prijatelj Emersona, smionog i imaginativnog uma, te u svoje vrijeme jedna od vodećih ličnosti sjevernoameričke psihijatrije. Iako su ga psihijatri pot¬ puno zaboravili, njegovu su knjigu Kozmička svijest (Cosmic Consciousness) (prošireno izdanje, 1946) čitali neprofesionalci gotovo stotinu godina. 3. Usp. raspravu kod D. Pilbeama (1970); također M. F. A. Montagu (1967) i G. Smolla (1967). 4. Radi razumijevanja Marxove koncepcije ljudske prirode usp. E. Fromm (1961, 1968). 5. Pojam »instinkti« upotrijebljen je ovdje staromodno radi pojed¬ nostavnjenja rasprave. Nije upotrijebljen u datiranom smislu »instinkta« koji isključuje učenje, već u smislu »organskih na¬ gona«. 6. C. Judson Herrick je pokušao dati približnu sliku mogućnosti nervnih krugova: »Svaki neuron cerebralnog korteksa zapleten je u čvorove vrlo finih vlakanaca velike složenosti od kojih neka potječu iz vrlo udaljenih dijelova. Gotovo se sa sigurnošću može reći da je većina kortikalnih neurona neposredno ili posredno po¬ vezana sa svakim kortikalnim poljem. To je anatomska osnova kortikalnih asocijativnih procesa. Uzajamne veze tih asocijativ¬ nih vlakana tvore anatomski mehanizam koji dopušta, za vrije¬ me kortikalnih asocijacija, mnogobrojne različite funkcionalne kombinacije kortikalnih neurona koje nadaleko prevazilaze sve iznose koje su ikada nagovijestili astronomi mjereći udaljenosti zvijezda... Sposobnost te vrste kombiniranja i rekombiniranja nervnih elemenata određuje praktičnu vrijednost sistema... Ako je milijun kortikalnih nervnih stanica povezan jedan s drugim u grupe od samo dva neurona od kojih svaka sudjeluje u svim mo¬ gućim kombinacijama, tako nastali broj različitih oblika međuneurotske veze mogao bi se izraziti pomoću 1O2,783000... Na osno¬ vi poznate strukture korteksa... broj međustaničnih veza koje su anatomski prisutne i upotrebljive u malim serijama kortikal¬ nih neurona vidnog područja koji su istovremeno pobuđeni ne¬ kom retinalnom slikom... daleko bi prekoračio ranije spomenuti 102,787.000 kao teoretski moguć broj kombinacija u grupama od samo dva.« (J. C. Herrick, 1928). Radi usporedbe Livingston dodaje: »Podsjetimo se da je broj atoma u svemiru procijenjen na oko 1066«.« 92
7. To razlikovanje dvije vrste nagona u biti odgovara onom koje je učinio Marx. Govorio je o dvije vrste ljudskih nagona i pohota: o »stalnim« ili fiksiranim — kao što su glad i seksualni nagon — koji su integralni dio ljudske prirode i mogu se mijenjati sa¬ mo u onom obliku i pravcu koje poprimaju u raznim kulturama, 1 o »relativnim nagonima« koji »imaju svoje porijeklo u određe¬ nim društvenim strukturama i određenim uvjetima proizvodnje i komunikacije.« (K. Marx und F. Engels, MEGA, B. 5.) Marx je govorio za neke nagone da su »neljudski«, »izopačeni«, »neprirod¬ ni« i »prividni«. 8. Materijal na narednim stranicama predstavlja proširenje raspra¬ ve o temi iz E. Fromm, 1947. a, 1955; da bih, koliko je to mogu¬ će, izbjegao ponavljanje, iznio sam samo skraćenu verziju stari¬ jeg materijala. 9. Pojam »transcendencija« tradicionalno se upotrebljava u teolo¬ škom okviru odnosa. Kršćansko mišljenje smatra gotovom činje¬ nicom da čovjekova transcendencija implicira transcendenciju s onu stranu čovjeka Bogu; tako teologija pokušava dokazati po¬ trebu vjerovanja u Boga ukazujući na čovjekovu potrebu za transcendencijom. Ta je logika, međutim, pogrešna, sve dok se pojam Boga upotrebljava u čisto simboličkom smislu koji ozna¬ čava »ne-sopstvo«. Postoji potreba da se transcendira egocentrično, narcisoidno izolirano stanje onim koje će biti povezano sa drugi¬ ma, otvorenošću prema svijetu, bježeći od pakla egocentrizma i, prema tome, samo-zatočenja. Religijski sistemi, kao npr. budi¬ zam, postulirali su tu vrstu transcendencije bez ikakvog poziva¬ nja na boga ili nadljudsku silu; to je učinio i Meister Eckhart u svojim najsmionijim formulacijama. 10. Jedna od Freudovih zasluga je otkriće dubine kompleksa majke kao centralnog problema normalnog i patološkog razvoja (»Edipov kompleks«). Ali njegove vlastite filozofske premise su ga pri¬ silile da taj kompleks interpretira kao seksualan i da tako ogra¬ niči važnost svog otkrića. Tek je pred kraj svog života počeo uviđati da postoji i pred-edipovska vezanost za majku. No, nije mogao prevazići te marginalnije opaske te nije promijenio staru koncepciju »incesta«. Nekoliko je analitičara, posebno S. Ferenczi i njegovi studenti, i nedavno J. Bowlby (1958. i 1969) uvidjelo stvarnu prirodu kompleksa majke. Nedavni eksperimenti s prima¬ tima (H. R. Harlow, J. L. McGaugh i R. F. Thompson, 1971) i s malom djecom (R. Spitz i G. Cobliner, 1965) su jasno pokazali prvorazrednu važnost vezanosti za majku. Analitički podaci, izne¬ seni na vidjelo, pokazuju koju ulogu igraju neseksualne incestualne težnje u životu i normalne i neurotične osobe. Budući da već mnogo godina taj aspekt naglašavam u svom radu, ovdje ću navesti samo posljednji takav postupak u The Sane Society (Zdra¬ vom društvu) (1965) i u The Heart oj Man (Srcu čovjeka) (1964). O simbiozi usp. E. Fromm (1941, 1955, 1964); također M. S. Mahler (1968), zasnovan na njenim ranijim radovima, od 1951. nadalje. 11. Također D. E. Schecter, lično saopćenje. 93
12. Da bih izbjegao nesporazum, htio bih naglasiti da se ne može izolirati jedan jedini faktor (zabrana) iz cjelokupne interpersonalne situacije, čiji je on dio. Ako se zabrana pojavljuje u neugnjetačkoj situaciji, neće imati posljedice kakve ima u konstelaciji u kojoj služi za sprečavanje dječje volje. 13. Zahvalan sam dru R. G. Heathu što mi je pokazao neke od tih »katatoničkih« majmuna, na Odjelu za psihijatriju na Tulane University, New Orleans, Louisiana. 14. Zahvalan sam dru D. E. Schecteru što mi je dopustio pročitati njegov rad u rukopisu. 15. Usp. serije radova W. H. Bextona i drugi (1954), W. Herona i dru¬ gi (1956), T. H. Scotta i drugi (1959) i B. K. Doanea i drugi (1959). 16. Ideja da ispoljavaju kvazi-psihozne reakcije počiva, po mom mi¬ šljenju, na pogrešnom tumačenju podataka. 17. Usp. A. Burton (1967) koji depresiju naziva »bolešću našeg dru¬ štva« i W. Heron (1957). Naglasio sam značaj dosade koja proži¬ ma naše društvo i njene funkcije proizvodnje agresije u Revolution of Hope (Revolucija nade) (1968. a) kao i u svojim ranijim spisima. 18. Taj san i komentare ispričao mi je suradnik čiji sam rad nadgle¬ dao prije nekoliko godina. 19. Dr H. D. Esler, lično saopćenje. 20. Zahvalan sam dru R. G. Heathu za vrlo stimulativna lična saop¬ ćenja o pacijentima koji pate od ekstremnih oblika dosade te što mi je omogućio da intervjuiram dva takva pacijenta. Također usp. R. G. Heath (1964). 21. Mnogo od ovoga što slijedi zasnovano je na ličnim kontaktima s drom H. D. Eslerom koji će svoj materijal objaviti u svojoj sli¬ jedećoj knjizi: 22. Nenadanu provalu nasilja može, uzrokovati bolest mozga kao što su tumori, i takvi slučajevi, naravno, nemaju nikakve veze sa sta¬ njima depresivne dosade. 23. Time ne mislim reći da životinje nemaju karakter. Nesumnjivo je da imaju svoju individualnost koja je poznata svakome tko dobro poznaje različite vrste životinja. Ali mora se uzeti u obzir da je ta individualnost, do određene mjere, individualnost tem¬ peramenta, genetski dana dispozicija, a ne stečena crta. Nadalje, pitanje »imaju li životinje karakter ili ga nemaju?« jednako je neplodno kao staro pitanje »imaju li životinje inteligenciju ili ne¬ maju?« Može se pretpostaviti da što su životinje više instinktivno određene to manje možemo kod njih naći elemente karaktera, i obratno. 24. On dodaje da sisavci i mnogi drugi oblici života ne bi mogli pre¬ živjeti ni jednu generaciju bez ugrađenog kooperativnog ponaša¬ nja, potvrđujući tako Kropotkinova otkrića iznesena u njegovoj slavnoj knjizi Mutual Aid (Uzajamno pomaganje) (1955). 25. Zajedničko iskustvo naročito služi kao osnova cjelokupnog psiho¬ loškog razumijevanja; razumijevanje nesvjesnosti druge osobe pretpostavlja da razumijemo drugog jer imamo pristup svojoj 94
26.
27. 28. 29.
30.
vlastitoj nesvjesnosti, te tako možemo podijeliti njegovo iskustvo. Usp. E. Fromm, D. T. Suzuki i R. de Martino (1960) Izvanredna iznimka konvencionalnom environmentalističkom sta¬ vu je stav Marsa, pa makar je vulgarni marksizam u svojoj sta¬ ljinističkoj ili reformističkoj verziji učinio sve da to prikrije. Marx je predlagao pojam »ljudske prirode uopće« za razliku od »ljudske prirode modificirane u svakoj povijesnoj epohi«. (K. Marx, 1906). Za njega izvjesna društvena stanja, kao što je kapi¬ talizam, proizvode »osakaćenog« čovjeka. Socijalizam, kakvim ga je Marx smatrao, dovest će do potpunog samoostvarenja čovjeka. Usp. E. Fromm (1955). Usp. briljantnu kritiku društvenih znanosti od S. Andreskia (1972). To je presudna točka u kojoj Sartre nikada nije istinski shvatio ili nadopunio Marxovu misao pokušavajući kombinirati u biti voluntarističku teoriju s Marxovom teorijom povijesti. Usp. odličnu kritiku Sartrea od R. Dunayevskaye (uskoro izlazi). Iako takva upotreba racionalnog nije uobičajena u današnjoj filo¬ zofskoj terminologiji, ona ima svoju osnovu u zapadnoj tradiciji. Za Heraklita logos (čiji je latinski prijevod ratio) je temeljni orga¬ nizacioni princip svemira, povezan sa zajedničkim značenjem, u ono vrijeme, logosa kao »proporcije« (W. K. Guthrie, 1962). Tako¬ đer, po Heraklitu, slijediti logos znači »biti budan«. Aristotel upo¬ trebljava logos kao um u etičkom kontekstu (Nikomahova etika, V, 1134a) i često u kombinaciji s »ispravnim umom«. Toma Akvinski govori o »racionalnom nagonu« (appetitus rationalis) i pravi razliku između uma koji sudjeluje u činu i djelu i uma koji sudje¬ luje jedino u spoznaji. Spinoza govori o racionalnim i iracional¬ nim afektima, Pascal o emotivnom rezoniranju. Za Kanta prakti¬ čki um (Vernunft) ima funkciju spoznaje onoga što bi trebalo biti učinjeno, dok teorijski (čisti) um omogućava spoznaju onoga što jest. Usp. također Hegelovu upotrebu racionalnosti u vezi s emo¬ cijama. Na kraju, u ovom kratkom pregledu želim spomenuti Whiteheadov iskaz da je »funkcija uma da unapređuje umjetnost života« (A. N. Whitehead, 1967).
31. Taj je problem veoma zamutila frojdovska shema Id-Ego-Superego. Ta je podjela prisilila psihoanalitičku teoriju da smatra da sve što ne pripada idu ili superegu pripada egu i taj je simplicistički (iako često vrlo profinjen) pristup blokirao analize proble¬ ma racionalnosti. 32. Čovjek nikada nije toliko determiniran da osnovna promjena, sti¬ mulirana brojem mogućih događaja i iskustava, ne bi bila moguća u nekom razdoblju njegova života. Njegov potencijal za životnu afirmaciju nikada nije potpuno mrtav i nikada nije moguće predskazati da se neće ponovo pojaviti. Zbog toga je moguće da se istinsko preobraćenje (kajanje) pojavi. Dokazivanje tih teza zahti¬ jevalo bi posebnu knjigu. Ovdje ću se pozvati samo na opsežan materijal o dubokim promjenama koje se mogu pojaviti u psiho¬ analitičkoj terapiji i na mnoge promjene koje se javljaju »spon¬ tano«. Najupečatljiviji dokaz za činjenicu da okolina usmjerava, ali ne determinira pružaju historijski zapisi. Čak i u najporočni95
jim društvima uvijek postoje istaknute ličnosti u kojima je utje¬ lovljen najviši oblik ljudske egzistencije. Neki su od njih bili za¬ stupnici humanosti, »spasitelji«, bez kojih je čovjek mogao izgu¬ biti predodžbu svog cilja; drugi su ostali nepoznati. Bili su to oni na koje se poziva jevrejska legenda o tridesetišestorici praved¬ nih ljudi u svakoj generaciji, čije postojanje garantira opstanak ljudskog roda. 33. Tu sliku treba ublažiti, čak u pogledu životinja koje imaju potre¬ be koje prevazilaze njihov fiziološki opstanak — na primjer, po¬ trebu za igrom. 34. Razumije se da je životinjskim mladuncima također potrebna »ljubav« koja se kvalitativno može malo razlikovati od ljubavi koja je potrebna ljudskim mladuncima. Ali ona se razlikuje od nenarcisoidne ljudske ljubavi o kojoj se ovdje radi. 35. Da bi se točno uvažila ta distinkcija, treba se podsjetiti da ona što se naziva svetim nije nužno sveto. Danas se, na primjer, za pojmove i simbole kršćanstva smatra da su sveti iako oni više ne izazivaju veliku strast kod većine onih koji idu u crkvu; s druge strane, težnja za pobjedom nad prirodom, za slavom, vlašću i nov¬ cem, koji su stvarni predmeti odanosti, ne nazivaju se svetima jer nisu obuhvaćeni eksplicitnim religijskim sistemom. Bilo je dru¬ gačije samo u iznimnim slučajevima, kada se govorilo o »svetom egoizmu« (u nacionalnom smislu) ili o »svetoj osveti«.
XI
Maligna agresija: okrutnost i destruktivnost
Očigledna destruktivnost Vrlo različita od destruktivnosti su neka duboko ukopana arhaička iskustva koja modernom promatraču često izgledaju kao do¬ kazi čovjekove urođene destruktivnosti. Pa ipak, pobliža analiza može pokazati da, iako uzrokuju destruktivna djela, njihov mo¬ tiv nije strast za destrukcijom. Jedan primjer je strast za prolijevanjem krvi, često nazivana »krvoločnost«. Pustiti nečiju krv znači praktično ubiti ga, pa su tako »ubijanje« i »prolijevanje krvi« sinonimi. Ipak se postavlja pitanje ne postoji li možda arhaično zadovoljstvo u prolijevanju krvi koje je različito od zadovoljstva ubijanja. Na dubokom, arhaičkom stupnju iskustva, krv je veoma poseb¬ na supstancija. Sasvim općenito bila je izjednačavana sa životom i životnom moći i jedna je od tri svete supstancije koje emanira¬ ju iz tijela. Druge dvije su sjeme i mlijeko. Sjeme označava muž¬ jaka, dok mlijeko označava ženku i majčinstvo, a oba su, u mno¬ gim kultovima i ritualima, smatrani svetim. Krv transcendira raz¬ liku između mužjaka i ženke. U najdubljim slojevima iskustva prolijevanjem krvi se magijski posiže za samom životnom moći. Dobro je poznata upotreba krvi u religijske svrhe. Svećenici hebrejskog hrama razmazivali su krv ubijenih životinja kao dio službe; svećenici Azteka nudili su svojim bogovima još kucajuća srca svojih žrtava. U mnogim ritualnim običajima bratstvo se simbolički dokazivalo miješanjem krvi. Budući da je krv »sok života«, pijenje krvi se u mnogim sluča¬ jevima doživljava kao povećavanje životne energije. U Bakovim orgijama kao i u ritualima koji su posvećeni Cereri, dio misterije se sastojao od jedenja krvavog, prijesnog mesa životinja. Na dionizijskim svečanostima na Kreti učesnici su običavali odgrizati meso živih životinja. Takvi rituali se također mogu naći u vezi s mnogim htonskim bogovima i boginjama. (J. Bryant, 1775). J. G. Q7
Bourke spominje da su Arijci, koji su zauzeli Indiju, prezirali sta¬ rosjedilačke Dasyue jer su jeli nekuhano ljudsko i životinjsko meso, a svoje prirodno gađenje su izražavali nazivajući ih »prijesnožderima«.1 Uz to pijenje krvi i jedenje prijesnog mesa veoma su usko vezani običaji o kojima se izvještava na osnovu promat¬ ranja još postojećih primitivnih plemena. U nekim religijskim ceremonijama dužnost je Indijanaca Hamatsa iz sjeverne Kanade da zagrizu ruku, nogu ili prsa čovjeka.2 Da je pijenje krvi smat¬ rano ozdravljujućim, moglo se vidjeti još nedavno. Postojao je bugarski običaj da se jako uplašenom čovjeku da trepćuće srce upravo ubijene golubice, što bi mu pomoglo da se oporavi od straha. (J. G. Bourke, 1913). Čak u tako visoko razvijenoj religiji kao što je rimski katolicizam nalazimo arhaički obred pijenja vina nakon što je posvećeno kao Kristova krv; pretpostaviti da je taj ritual izraz destruktivnih pobuda (impulses) više no afirmacije života i izraz zajedništva predstavljalo bi redukcionističko iskriv¬ ljenje. Modernom čovjeku prolijevanje krvi izgleda kao čista destruk¬ tivnost. Naravno, s »realističkog« stajališta ono jest ono što jest, ali ako se ne promatra sam čin već i njegovo značenje u najdub¬ ljim i najarhaičkijim slojevima iskustva, dolazi se do drugačijeg zaključka. Prolijevanjem vlastite krvi ili krvi drugoga dolazi se u kontakt sa životnom silom; to može biti opojan doživljaj na arhaičkoj razini, a ponuditi krv bogovima može značiti najsvetiju odanost; želja za destrukcijom nije neophodan motiv. Slična razmatranja primjenjuju se također na fenomen kani¬ balizma. Oni koji dokazuju čovjekovu urođenu destruktivnost če¬ sto upotrebljavaju kanibalizam kao glavni argument za dokaz svo¬ je teorije. Oni se usredotočuju na činjenicu da su u pećinama Choukoutiena nađene lubanje iz kojih je mozak bio izvađen s do¬ nje strane. Mislilo se da je to učinjeno da bi se mogao pojesti mozak čiji se okus ubojicama, navodno, sviđao. Postoji, naravno, i ta mogućnost, iako ona više odgovara gledištu modernog potro¬ šača. Vjerojatnije objašnjenje je da je mozak bio upotrijebljen u magijsko-ritualne svrhe. Kao što je ranije navedeno, taj stav je zauzeo A. C. Blanc (1961) koji je otkrio veliku sličnost između lubanja pekinškog čovjeka i lubanja pronađenih u Monte Circeou, a koje su gotovo pola milijuna godina mlađe. Ako je ta interpre¬ tacija ispravna, isto vrijedi za ritualni kanibalizam i ritualno pije¬ nje i prolijevanje krvi. Dakako, neritualni kanibalizam je bio zajednički običaj »primi¬ tivnih« ljudi posljednjih stoljeća. Iz svega što znamo o karakteru 98
lovaca-sakupljača hrane koji još danas žive i iz svega što možemo pretpostaviti o prethistorijskim lovcima možemo zaključiti da nisu bili ubojice, te da je vrlo nevjerojatno da su bili kanibali. Kao što je Mumford to jezgrovito izrazio: »Upravo kao što je pri¬ mitivan čovjek nesposoban za naša masovna vršenja okrutnosti, mučenja i istrebljenja, tako je možda bio potpuno nevin u pogle¬ du ubijanja čovjeka radi hrane«. (L. Mumford, 1967). Upravo iznesene primjedbe treba smatrati upozorenjem protiv nepromišljene interpretacije koja cjelokupno destruktivno po¬ našanje smatra posljedicom destruktivnog instinkta radije no da prizna učestalost religijskih i nedestruktivnih motiva takvog po¬ našanja. Cilj tih primjedbi nije minimaliziranje provale stvarne okrutnosti i destruktivnosti kojima se sada posvećujemo. Spontani oblici Destruktivnost3 se javlja u dva oblika: spontanom i u obliku povezanom s karakternom strukturom. Pod prvim mislim na pro¬ valu uspavanih (ne nužno potisnutih) destruktivnih pobuda (im¬ pulses) koje aktiviraju izvanredne okolnosti, za razliku od stalnog, iako ne uvijek izraženog, prisustva destruktivnih crta u ka¬ rakteru. Povijesni zapis Najobimnija — i najužasnija — dokumentacija o prividno spontanim oblicima destruktivnosti nalazi se u zapisima civilizirane povijesti. Povijest rata je izvještaj o nemilosrdnom i bezobzirnom ubijanju i mučenju čije su žrtve ljudi, žene i djeca. Mnoge od tih pojava pružaju utisak orgija destrukcije u kojima ni konvencionalni istinski moralni faktori nemaju nikakav inhibitorni efekt. Ubijanje je još najblaža manifestacija destruktivnosti. No orgije se nisu na tome zaustavile: muškarce su kastrirali, ženama vadili utrobu, zatvorenike razapinjali na križ ili bacali među lavove. Teško da postoji destruktivni čin koji bi ljudska mašta mogla smisliti, a koji se neprestano ne izražava. Bili smo svjedoci takvog pomahnitalog uzajamnog ubijanja stotina hiljada hindusa i muslimana za vrijeme podjele u Indiji, te u Indoneziji za vrijeme komunističkih čistki 1965, gdje je, prema raznim izvorima, pobijeno između četiri stotine tisuća i milijun stvarnih i navodnih 99
komunista zajedno s mnogim Kinezima. (M. Caldwell, 1968). Nije potrebno dalje detaljnije opisivati manifestacije ljudske destruk¬ tivnosti: one su dobro poznate i često ih citiraju oni koji žele do¬ kazati da je destruktivnost urođena, kao na primjer D. Freeman (1964). Što se tiče uzroka destruktivnosti, njima ćemo se baviti u ras¬ pravi o sadizmu i nekrofiliji. Ovdje sam spomenuo te provale da bih iznio primjere za destruktivnost koja nije vezana uz karakter¬ nu strukturu, kao što je slučaj sa sadističkim i nekrofilnim ka¬ rakterom. Ali te destruktivne eksplozije nisu spontane u smislu da izbijaju bez ikakvog razloga. Na prvom mjestu uvijek postoje izvanjski uvjeti koji ih stimuliraju, kao što su ratovi, religijski ili politički sukobi, siromaštvo, krajnja dosada i beznačajnost po¬ jedinca. Zatim, njihovi razlozi su subjektivni: krajnja grupna nar¬ cisoidnost u nacionalnim ili religijskim terminima, kao u Indiji, izvjesna sklonost stanju transa, kao u dijelovima Indonezije. Ne pojavljuje se iznenada ljudska priroda, već destruktivni poten¬ cijal koji se hrani određenim stalnim stanjima i mobilizira izne¬ nadnim traumatičnim događajima. Bez tih provocirajućih fakto¬ ra destruktivna energija u tim ljudima izgleda da je uspavana; nije, kao destruktivni karakter, stalni tekući izvor energije. Osvetnička
destruktivnost
Osvetnička destruktivnost je spontana reakcija na intenzivnu i nepravednu patnju koju podnosi osoba ili članovi grupe, s ko¬ jom se ona identificira. Od normalne defenzivne agresije razliku¬ je se u dva vida: (1) javlja se nakon učinjene štete i, prema tome, nije obrana od ugrožavajuće opasnosti. (2) mnogo je većeg inten¬ ziteta i često okrutna, požudna i nezasitna. Sam jezik tu posebnu kvalitetu osvete izražava pojmom »žeđ za osvetom«. Jedva da je potrebno naglašavati koliko je raširena osvetnička agresija i među pojedincima i među grupama. U obliku krvne osvete nalazimo je kao instituciju praktično rasprostranjenu po cijelom svijetu: u istočnoj i sjeveroistočnoj Africi, gornjem Kon¬ gu, zapadnoj Africi, među mnogim graničnim plemenima u sjeve¬ roistočnoj Indiji, Bengalu, Novoj Gvineji, Polineziji, Korzici (do¬ nedavno), a bila je rasprostranjena i među urođenicima Sjeverne Amerike (R. M. Davie, 1929). Krvna osveta je sveta dužnost koja pada na člana obitelji, klana ili plemena koji mora ubiti člana odgovarajuće grupe ako je netko od njegovih ljudi bio ubijen. 100
Za razliku od jednostavne kazne gdje se zločin ispašta kažnjava¬ njem ubojice ili onih kojima on pripada, u slučaju krvne osvete niz ne završava kažnjavanjem agresora. Ubijanje radi kazne pred¬ stavlja novo ubijanje koje, zauzvrat, obavezuje članove kažnjene Krupe da kazne kaznitelja, i tako u beskraj. Teoretski, krvna os¬ veta je beskrajni lanac, koji pokatkad vodi do istrebljenja poro¬ dica ili širih grupa. Krvnu osvetu čak nalazimo — iako kao iznim¬ ku — među vrlo miroljubivim narodima kao što su Grenlanđani koji ne znaju što je to rat, iako Davie piše: »Vršenje (krvne osve¬ te, prim. prev.) je samo neznatno razvijeno, a dužnost, u pravilu, izgleda da teško ne opterećuje preživjele«. (M. R. Davie, 1929) Izraz osvete nije samo krvna osveta, već su to svi oblici kažnja¬ vanja — od primitivnih do modernih. (K. A. Menninger, 1968). Klasični primjer je lex talionis Starog zavjeta. Prijetnju kažnja¬ vanja zlodjela do treće i četvrte generacije također treba smatra¬ li izrazom osvete boga čijim se zapovijedima ljudi ne pokorava¬ ju, premda izgleda da je bilo pokušaja da se oslabi tradicionalna koncepcija dodavanjem »i koji će biti milostiv do hiljadite gene¬ racije«. Istu je ideju moguće naći u mnogim primitivnim društvi¬ ma — na primjer u zakonu Yakuta koji kaže: »Krv čovjeka, ako je prolivena, zahtijeva ispaštanje.« Među Yakutima djeca ubije¬ noga osvećuju se djeci ubojice do devete generacije. (M. R. Davie, 1929) Ne može se negirati da krvna osveta i krivični zakon, loši ka¬ kvi jesu, ipak imaju određenu društvenu funkciju u održanju društvene stabilnosti. Potpunu snagu strasti za osvetom moguće je vidjeti u onim primjerima gdje te funkcije nema. Tako je velik broj Nijemaca bio motiviran željom za osvetom zbog gubitka rata iz 1914—1918, posebno zbog nepravednosti versajskog mirov¬ nog ugovora u njegovim materijalnim odredbama, a naročito u zahtjevu da jedino njemačka vlada bude proglašena odgovornom za izbijanje rata. Poznato je da stvarne i navodne grozote mogu raspaliti najintenzivniji bijes i osvetoljubivost. Hitler je prije na¬ pada na Ćehoslovačku svoju propagandu usredotočio na navodno zlostavljanje njemačke manjine u toj zemlji; veliki pokolj u Indo¬ neziji 1965. godine na početku je bio rasplamsan pričom o pobuni nekih generala koji su se suprotstavili Sukarnu. Jedan primjer žeđi za osvetom koja se održala gotovo dvije tisuće godina je re¬ akcija na navodno ubojstvo Isusa od strane Jevreja; povik »ubo¬ jice Krista« tradicionalno je jedan od glavnih uzroka žestokog antisemitizma. 101
Zašto je osveta tako duboko uvriježena i intenzivna strast? Mogu iznijeti samo neka razmišljanja. Razmotrimo prvo ideju da je osveta u nekom smislu magični čin. Destruiranjem onoga tko je počinio grozotu njegovo djelo se magijski poništava. To je još danas izraženo u izreci da je putem kazne »kriminalac platio svoj dug«; bar u teoriji on je nakon izdržane kazne isti kao i onaj koji nikada nije počinio zločin. Za osvetu se može reći da je magijska nadoknada; no čak pretpostavljajući da je tome tako, zašto je želja za nadoknadom tako intenzivna? Možda je čovjek obdaren elementarnim osjećajem pravednosti; to je moguće, jer postoji duboko ukorijenjen osjećaj »egzistencijalne jednakosti«: sve nas su rodile majke, jednom smo bili nemoćna djeca i svi ćemo umri¬ jeti.4 Iako se čovjek često ne može obraniti od štetnih nasrtaja na sebe, u svojoj želji za osvetom on pokušava, magijski, negirati nanošenje ozljede. (čini se da zavist5 ima isti korijen. Kain se nije mogao pomiriti s činjenicom da je odbačen, dok je njegov brat prihvaćen. Odbacivanje je bilo neopravdano i nije bilo u njego¬ voj moći da ga izmijeni; ta temeljna nepravda pobudila je takvu zavist da je dug mogao biti izravnan jedino ubojstvom Abela.) Ali mora da postoji nešto više u uzroku osvete. Izgleda da čovjek uzima pravdu u svoje ruke kada to ne uspije bogu ili svjetovnim vlastima. Kao da se u svojoj strasti za osvetom čovjek uzdiže do uloge boga i anđela osvete. Čin osvete može biti njegov najveći trenutak upravo zbog tog samouzdizanja. Razmišljajmo i dalje. Okrutnosti kao što su fizičko sakaćenje, kastracija i mučenje, oskvrnjuju minimalne zahtjeve za sviješću koja je zajednička svim ljudima. Da li je strast za osvetom nad onima koji počinjaju takva neljudska djela mobilizirana tom ele¬ mentarnom sviješću? Ili je, možda, uz to obrana projekcionim sredstvom protiv svijesti o vlastioj destruktivnosti: oni su — a ne ja — destruktivni i okrutni? Odgovori na ta pitanja zahtijevaju daljnja proučavanja feno¬ mena osvete. Dosadašnja razmatranja, međutim, izgleda da podržavaju sta¬ jalište da je strast za osvetom tako duboko uvriježena da upravo tjera na zaključak da je prisutna u svim ljudima. No ta pretpo¬ stavka ne odgovara činjenicama. Premda je zaista rasprostranje¬ na, razlike u stupnju osvetoljubivosti su tolike da izgleda da neke kulture6 i pojedinci posjeduju samo njene minimalne tragove. Moraju postojati faktori koji objašnjavaju razliku. Jedan takav faktor je oskudica nasuprot obilju. Osoba — ili grupa — koja ima povjerenje u život i koja u njemu uživa, čija materijalna 102
sredstva ne moraju biti obilna, ali su dovoljna, te osoba-grupa ne zapada u škrtost, bit će manje pohlepna za nadoknadom štete nego brižna, zgrtačka osoba koja se boji da nikada neće moći nadoknaditi svoje gubitke. Ovoliko se može iznijeti s određenim stupnjem vjerojatnosti: žeđ za osvetom može nastati na liniji na čijem se jednom kraju nalaze ljudi u kojima ništa neće pobuditi želju za osvetom; to su ljudi koji su dostigli stupanj razvoja koji je u budističkim ili kršćanskim terminima ideal za sve ljude. Na drugom kraju su oni koji imaju brižljiv, zgrtački ili krajnje narcisoidan karakter, u ko¬ lima će čak mala povreda izazvati intenzivnu čežnju za osvetom, laj tip ljudi ilustrira čovjek kome je ukradeno nešto novca i koji želi da lopov bude strogo kažnjen; ili profesor, kojeg je student omalovažavao, pa zbog toga o njemu piše loš izvještaj kada se od njega zatraži preporuka; ili kupac s kojim se prodavač »loše« ophodio, i koji se žali upravi i želi da čovjek bude otpušten. U svim navedenim slučajevima radi se o karakteru u kome je osveta stalno prisutno svojstvo. Ekstatička destruktivnost Pateći od svijesti o svojoj bespomoćnosti i odvojenosti čovjek može pokušati svladati svoj egzistencijalni teret postizanjem transnog stanja ekstaze (»biti kod sebe«) i tako ponovo steći jedinstvo unutar sebe kao i s prirodom. Postoje mnogi načini da se to po¬ stigne. Jedan vrlo kratkotrajan priroda omogućava u seksualnom činu. Može se reći da taj doživljaj može biti prirodni prototip potpune koncentracije i trenutačne ekstaze; taj doživljaj može uključiti i seksualnog partnera, ali odviše često ostaje pojedinčevo narcisoidno iskustvo možda začinjeno uzajamnom zahvalno¬ šću za pruženo zadovoljstvo (što se obično doživljava kao 1ju¬ bav). Već smo se pozivali na druge simbiotičke, trajnije i intenzivnije načine postizanja ekstaze. Njih nalazimo u religijskim kultovima kao što su ekstatički plesovi, upotreba droga, masovne seksualne orgije ili samopobuđena stanja transa. Istaknut primjer samopobuđenog stanja su ceremonije na Baliju koje proizvode trans. One su posebno zanimljive za fenomen agresije, jer u jednom od ce¬ remonijalnih plesova7 učesnici upotrebljavaju kris (posebna vrsta bodeža) kojim se ubadaju (povremeno i međusobno), na vrlo vi¬ sokom stupnju transa. (J. Below, 1960 i V. Monteil, 1970) 103
Postoje drugi oblici ekstaza u kojima su mržnja i destruktiv¬ nost središte iskustva. Jedan primjer je »berserkiranje« koje se može naći među teutonskim plemenima (»berserk« znači »med¬ vjeđa košulja«). To je bio inicijacijski obred u kome je mladi mo¬ mak uveden u stanje identifikacije s medvjedom, inicirani bi na¬ padao ljude, pokušavao ih gristi, ne govoreći, već jednostavno mumlajući. Bivanje u stanju transa je najviše dostignuće tog ob¬ reda, a sudjelovanje predstavlja početak nezavisne muževnosti. Izraz furor teutonicus podrazumijeva svetu prirodu tog posebnog stanja bijesa. Vrijedi obratiti pažnju na neke osobine tog obreda. Prije svega, to je bijes radi bijesa, koji nije upravljen protiv prijatelja i nije izazvan nikakvom štetom ili povredom. Uperen je na stanje transa koje je u tom slučaju organizirano oko sveprožimajućeg osjećaja bijesa. Moguće je da upotreba droga pomaže uvođenje u to stanje. (H. D. Fabing, 1956). Ujedinjujuća sila apso¬ lutnog bijesa bila je potrebna kao sredstvo da bi se došlo do do¬ življaja ekstaze. Drugo, to je kolektivno stanje zasnovano na tra¬ diciji, vodstvu šamana i efektu grupne participacije. Treće, to je pokušaj nazadovanja ka životinjskoj egzistenciji, u ovom slučaju egzistenciji medvjeda; inicirani se ponašaju kao grabežljiva živo¬ tinja. Na kraju, to je prolazno, a ne stalno stanje. Jedan drugi primjer obreda koji je preživio do danas i koji po¬ kazuje stanje transa, organizirano na osnovi bijesa i destruktiv¬ nosti, može se vidjeti u jednom španjolskom gradiću. Svake go¬ dine određenog datuma muškarci se skupljaju na glavnom trgu, svaki s malim ili velikim bubnjem. Točno u podne počinju uda¬ rati u bubnjeve i ne prestaju dvadeset i četiri sata. Nakon nekog vremena postižu stanje mahnitosti koje postaje stanje transa u procesu tog stalnog udaranja u bubnjeve. Nakon točno dvadeset i četiri sata ritual završava. Kože mnogih bubnjeva su popucale, ruke bubnjara su natečene i često krvave. Najizrazitija osobina tog procesa su lica učesnika: to su lica ljudi u transu, a izraz koji poprimaju je izraz mahnitog bijesa.8 Očito je da udaranje u bu¬ bnjeve izražava snažne destruktivne pobude (impulses). Dok ri¬ tam na početku rituala vjerojatno pomaže stimuliranju stanja transa, nakon nekog vremena svaki je bubnjar potpuno opsjednut strašću udaranja. Ta strast obuzima potpuno i samo zbog njenog intenziteta bubnjari mogu bubnjati dvadeset i četiri sata usprkos svojim povrijeđenim rukama i svojim sve iscrpljeni] im tijelima. 104
Obožavanje destruktivnosti Predanost cijelog života pojedinaca mržnji i destruktivnosti u mnogo čemu je slična ekstatičkoj destruktivnosti. Iako to nije trenutno stanje kao u ekstazi, ona je ni manje ni više funkcija obuzimanja cijele osobe, njenog objedinjavanja u obožavanju jednog cilja: destrukcije. To stanje je stalna idolatrija boga de¬ strukcije; njegov poklonik mu je tako reći predao svoj život. Kern, von Salomon: klinički slučaj idolatrije destrukcije Odličan primjer tog fenomena može se naći u autobiografskom romanu E. von Salomona (1930), jednog od sudionika u ubojstvu W. Rathenaua 1922. godine, liberalnog i nadarenog ministra vanj¬ skih poslova Njemačke. Von Salomon je rođen 1902. kao sin policijskog oficira i bio je kadet vojne škole kada je izbila njemačka revolucija 1918. go¬ dine. Bio je ispunjen gorućom mržnjom prema revolucionarima, ali i prema građanskoj srednjoj klasi, koja je, osjećao je, bila za¬ dovoljna s udobnostima materijalne egzistencije i koja je izgubila duh požrtvovanja i odanosti naciji. (Povremeno je simpatizirao najradikalnije krilo lijevih revolucionara, jer su oni također že¬ ljeli uništiti postojeći poredak.) Von Salomon se sprijateljio s fanatičnom istomišljeničkom grupom nekadašnjih oficira, među kojima je bio i Kern koji je kasnije ubio Rathenaua. Na kraju je bio uhvaćen i osuđen na pet godina zatvora.9 Kao i njegovog heroja Kerna, von Salomona možemo smatrati prototipom naci¬ sta, ali, suprotno većini njih, von Salomon i njegova grupa su bili ljudi bez oportunizma ili želje za ikakvim udobnostima u životu. U svom autobiografskom romanu von Salomon kaže: »Uvijek sam nalazio poseban užitak u destrukciji, tako da usred svako¬ dnevnih patnji mogu osjetiti obuzimajući užitak u spoznaji koliko se prtljaga ideja i vrijednosti smanjila, koliko se arsenal idealiz¬ ma drobio komad po komad dok nije ostalo ništa osim svežanj mesa sa sirovim živcima; živci kao napete strune od kojih se sva¬ ka predala titrajuće i dvostruko melodiji kao u rijetkom zraku izolacije.« Von Salomon nije uvijek bio tako odan destrukciji kako bi iz¬ gledalo prema ovom odlomku. Izgleda da su neki prijatelji, po¬ sebno Kern koji ga je duboko impresionirao, utjecali na njega 105
svojim fanatičkim stavom. Vrlo zanimljiva diskusija između von Salomona i Kerna pokazuje da se posljednji posvetio apsolutnoj destruktivnosti i mržnji. Von Salomon započinje razgovor rekavši: »Želim vlast. Želim cilj koji će mi ispunjati dan, želim život totalno, sa svom dražesti ovoga svijeta, želim znati da se žrtve isplate.« Kern mu bijesno odgovara: »Prokletstvo, prestani s pitanjima Reci mi poznaš li sreću, ako je sreća ono za čim žudiš, veću od one koju doživljavamo jedino nasiljem pomoću kojega ginemo kao psi.« Nekoliko stranica dalje Kern kaže: »Ne bih mogao podnijeti kada bi nešto veliko opet moglo izrasti iz krša ovog vremena. Ne borimo se toliko da bismo usrećili naciju, borimo se da je satje¬ ramo u pravcu njene sudbine. Ali kad bi taj čovjek (Rathenau) povratio naciji identitet, kad bi je mogao još jednom mobilizirati za volju i način koji su umrli u ratu, to ne bih mogao podnijeti.« U odgovoru na pitanje kako je, kao carski oficir, mogao pre¬ živjeti dan revolucije, on kaže: »Nisam ga preživio; ja sam, kao što je čast nalagala, ispalio sebi metak u glavu 19. decembra 1918; ja sam mrtav, ono što živi u meni to nisam ja. Od tog dana ne znam za 'ja'... Umro sam za naciju. Tako sve u meni živi jedino za naciju. Kako bih mogao podnijeti nešto drugo! činim što mo¬ ram, jer umirem svaki dan. Budući da je ono što činim predano samo jednoj moći, sve što činim u njoj je ukorijenjeno. Ta moć želi destrukciju i ja destruiram Znam da ću biti smrvljen u ništa, da ću pasti kad me ta moć napusti.« (Kurziv E. F.) U Kernovim iskazima vidimo intenzivni mazohizam kojim se do¬ brovoljno podređuje višoj moći, ali najinteresantnije u tom konte¬ kstu je ujedinjujuća snaga mržnje i želja za destrukcijom koju taj čovjek obožava i za koju je voljan bez oklijevanja dati život. Da li je to utjecaj Kernovog samoubojstva prije no što je mo¬ gao biti uhapšen, ili politički neuspjeh njegovih ideja, no izgleda da su u von Salomonu želja za moći i njena slast ustuknule pred apsolutnom mržnjom i gorčinom. U zatvoru se osjećao tako usam¬ ljenim da nije mogao podnijeti kada mu se upravnik pokušao »ljudski« približiti. U toplini prvih dana proljeća nije mogao pod¬ nijeti pitanja svojih zatvorskih drugova. »Upuzao sam u svoju ćeliju koja je prema meni bila neprijateljska — mrzio sam stražu koja je otvorila vrata i čovjeka koji mi je donio sapun, i psa koji se igrao pred prozorom. Bojao sam se radosti.« (Kurziv E. F.) Tada opisuje kako ga je srdilo drvo u dvorištu kada je počelo cvjetati. Izvještava o svojoj reakciji na treći Božić proveden u 106
zatvoru, kada je upravnik pokušao taj dan zatvorenicima učiniti ugodnijim kako bi im pomogao da zaborave: Ali ja, ja ne želim zaboraviti. Proklet bio ako zaboravim! Ne¬ prestano želim predočivati svaki dan i svaki sat prošlosti. To stvara silnu mržnju. Ne želim zaboraviti nijedno poniženje, nije¬ dan prezir, nijednu arogantnu gestu, želim misliti na svaku pod¬ lost koja mi je učinjena, na svaku riječ koja mi je pričinila bol i kojoj je bila namjera da mi pričini bol. Želim se sjećati svakog lica, i svakog doživljaja, i svakog neprijatelja. Želim opteretiti cijeli svoj život svim odvratnim smećem, nagomilanim mnoštvom odvratnih sjećanja. Ne želim zaboraviti; ali ono malo dobra koje mi se zbilo, to želim zaboraviti. (Kurziv E. F.) U izvjesnom smislu von Salomona, Kerna i njihov mali krug moguće je smatrati revolucionarima; željeli su totalnu destruk¬ ciju postojeće društvene i političke strukture i njenu zamjenu nacionalističkim, militarističkim poretkom — o kojem teško da su imali neku konkretnu ideju. Ali revolucionara u karakterološkom smislu ne karakterizira jedino želja za obaranjem starog poretka; sve dok nije motiviran ljubavlju prema životu i slobodi, on je destruktivni pobunjenik. (To također vrijedi za one koji sudjeluju u istinskom revolucionarnom pokretu, ali su motivira¬ ni destruktivnošću.) Ako analiziramo psihičku stvarnost tih ljudi, nalazimo da su destruktori, a ne revolucionari. Oni ne mrze samo svoje neprijatelje, oni mrze sam život. To postaje vrlo jasno u Kernovoj izjavi i von Salomonovom opisu njegove reakcije na ljude u zatvoru, stabla i životinje. Osjećao se do kraja nevezanim i ravnodušnim prema svakomu ili svačemu živom. Osebujnost tog držanja je posebno upadljiva ako se pomisli na držanje mnogih istinskih revolucionara u njihovom privatnom životu, a posebno u zatvoru. Podsjećamo se na slavna pisma Rose Luxemburg iz zatvora u kojima s poetskom nježnošću opisuje pticu koju može promatrati iz svoje ćelije, pisma u kojima se ne može naći ni traga gorčine. Ali ne treba misliti samo na izvan¬ rednu osobu kao što je Rosa Luxemburg. Postojale su, i postoje, tisuće i tisuće revolucionara u zatvorima širom svijeta u kojima se ljubav za sve što je živo nikada nije umanjila za godina prove¬ denih u zatvoru. Da bismo razumjeli zašto su osobe kao Kern i von Salomon tragale u mržnji i destrukciji za zadovoljstvom, morali bismo više znati o njihovoj životnoj povijesti; takvo znanje nije dostupno, te se moramo zadovoljiti znanjem o jednom uvjetu njihovog obo¬ žavanja mržnje. Cijeli njihov svijet se porušio, moralno i društve107
no. Njihove nacionalističke vrijednosti, njihovi feudalni pojmovi časti i pokornosti, sve su te stvari izgubile svoju utemeljenost po¬ razom monarhije. (Iako, u krajnjoj liniji, njihov polufeudalni svi¬ jet nije razorio vojni poraz od strane saveznika, već pobjedničko napredovanje kapitalizma u Njemačkoj.) Ono što su učili kao ofi¬ ciri sada je bilo beskorisno, iako bi četrnaest godina kasnije nji¬ hove profesionalne šanse bile odlične. Njihova žeđ za osvetom, beznačajnost njihovih sadašnjih egzistencija, njihova društvena iskorijenjenost mogu objasniti njihovo obožavanje mržnje. Ali ne znamo do koje je mjere njihova destruktivnost bila izraz karak¬ terne strukture već oblikovane mnogo godina prije prvog svjet¬ skog rata. Vjerojatnije je da je to bio slučaj s Kernom, dok pret¬ postavljam da je von Salomonovo držanje bilo možda više prije¬ lazno i snažno potaknuto Kernovom impresivnom ličnošću. Izgle¬ da da Kern zaista spada u kasniju raspravu o nekrofilnom kara¬ kteru. Spomenuo sam ga ovdje jer je dobar primjer idolatrijskog obožavanja mržnje. Jedno daljnje opažanje može biti važno za ove kao i mnoge druge primjere destruktivnosti, posebno grupne. Mislim na efekt »okidača« destruktivnog ponašanja. Osoba može u prvih mah na ugroženost reagirati defenzivnom agresijom; tim je ponašanjem odbacila neke od konvencionalnih zabrana agresivnog ponašanja. To olakšava druge vrste agresivnosti, kao što su destrukcija i okrutnost, koje se mogu razuzdati. To može dovesti do svojevrsne lančane reakcije u kojoj destruktivnost postaje tako intenzivna da, kada se dostigne »kritična masa«, nastupa stanje ekstaze u osobi, a posebno u grupi. Destruktivni karakter: sadizam Fenomen spontanih, prolaznih provala destruktivnosti ima toliko mnogo vidova da je, zbog jasnijeg razumijevanja, neophodno tom problemu posvetiti mnogo veći prostor od onoga koji najavljuju probne sugestije s prethodnih stranica. S druge strane, podaci o destruktivnosti u njenim oblicima povezanim s karakterom boga¬ tiji su i određeniji; to ne iznenađuje uzmemo li u obzir da su do¬ biveni produženim psihoanalitičkim promatranjima pojedinaca i promatranjima pojedinaca u svakodnevnom životu, i nadalje, da su uvjeti koji rađaju te oblike karaktera relativno stabilni i du¬ gotrajni. 108
Postoje dva uobičajena pojma prirode sadizma; oni se katkad upotrebljavaju odvojeno, katkad u kombinaciji. Jedan je pojam izražen u terminu »algolagnija« (algos, »bol«; lagneia, »požuda«) koji je skovao von Schrenk-Notzing početkom ovog stoljeća. On je razlikovao aktivnu algolagniju (sadizam) od pasivne algolagnije (mazohizam). U tom se pojmu bit sadizma vidi u želji da se nanese bol bez obzira na bilo kakav posebni seksu¬ alni zaplet.10 Drugi pojam vidi sadizam kao bitno seksualni fenomen — u Freudovim terminima, kao djelomični nagon libida (na prvom stupnju njegova mišljenja) — i sadističke želje, koje nisu u otvo¬ renoj vezi sa seksualnim težnjama, objašnjava njihovom nesvjes¬ nom motivacijom. Velik dio psihoanalitičke ingenioznosti razvijen je da bi dokazao da je libido nagonska sila okrutnosti, čak kada se ni golim okom ne može otkriti takav seksualni motiv. Ne može se negirati da je seksualni sadizam, zajedno s mazo¬ hizmom, jedna od najčešćih i najpoznatijih seksualnih perverzija. Za čovjeka koga ta perverzija muči ona je uvjet za seksualno uz¬ buđenje i rasterećenje. Ona se kreće od želje za nanošenjem fi¬ zičke boli ženi — na primjer, tukući je — do njenog ponižavanja — staviti je u lance ili je prisiliti na potpunu pokornost u drugim pravcima. Pokatkad je sadistu potrebno nanošenje intenzivne boli i patnje da bi se seksualno uzbudio; pokatkad će mala doza imati željeni učinak. Često je sadistička fantazija dovoljna da pobudi seksualno uzbuđenje i postoji ne mali broj muškaraca koji imaju normalne odnose sa svojim ženama, a potrebna im je, što njihovi partneri ne znaju, sadistička fantazija da bi se sek¬ sualno uzbudili. U seksualnom mazohizmu postupak je obrnut: uzbuđuje se onaj tko trpi batinanja, grdnje, povrede. I sadizam i mazohizam, kao seksualne perverzije, često možemo naći među muškarcima. Izgleda da je seksualni sadizam češći među mu¬ škarcima nego među ženama, bar u našoj kulturi; teško je tvrditi, zbog nedostatka sigurnih podataka, da li je mazohizam češći me¬ đu ženama. Prije no što započnemo raspravu o sadizmu, izgleda umjesnim pitanje da li je sadizam perverzija, a ako jest, u kom smislu. Među nekim politički radikalnim misliocima, kao što je Herbert Marcuse, postalo je moderno uzdizati sadizam kao jedan od izra¬ za ljudske seksualne slobode. Napise Marquis de Sadea preštampavaju radikalne političke novine kao manifestacije te »slobode«. Oni prihvaćaju Sadeov argument da je sadizam ljudska želja i da 109
sloboda zahtijeva ljudsko pravo zadovoljavanja svoje sadističke i mazohističke želje, kao i svake druge, koja pruža zadovoljstvo. Problem je vrlo kompleksan. Ako se svaki seksualni čin koji ne vodi začeću djece, tj. koji služi jedino seksualnom zadovolj¬ stvu, definira kao perverzija — što je učinjeno — tada će, naravno, u obranu »perverzija« s pravom ustati svi oni koji su protiv tog tradicionalnog gledišta. Međutim, to nikako nije jedina definicija perverzije i zapravo je staromodna. Seksualna želja je, čak i kada ljubav nije prisutna, manifesta¬ cija života i uzajamnog davanja i dijeljenja zadovoljstva. Među¬ tim, seksualne činove za koje je karakteristično da jedna osoba postaje predmetom omalovažavanja druge, njene želje da povri¬ jedi, njene želje da vlada, možemo smatrati jedino istinskim sek¬ sualnim perverzijama; ne zato što ne služe začeću, već zato što poriv (impuls) koji služi životu pervertiraju u poriv( impuls) koji guši život. Ako se uspoređuje sadizam s oblikom seksualnog ponašanja koje često nazivamo perverzijom — tj. sve vrste oralno-genitalnog kontakta — razlika postaje sasvim očita. Ovo drugo ponašanje je perverzija koliko i ljubljenje, jer ne implicira podređivanje ili ponižavanje druge osobe. Argument da je ispunjenje želje čovjekovo prirodno pravo i da ga stoga treba poštovati sasvim je razumljiv s racionalističkog, pretfrojdovskog stajališta, što je pretpostavljalo da čovjek želi samo ono što je za njega dobro i da je, prema tome, zadovoljstvo vodič za poželjnu akciju. Ali nakon Freuda taj argument izgleda upravo otrcano. Znamo da su mnoge čovjekove želje iracionalne, upravo zato što mu štete (ako ne i više od toga) i što ometaju nje¬ gov razvoj. Osoba koju motivira želja za destrukcijom i koja osje¬ ća zadovoljstvo u činu destrukcije teško da bi mogla opravdati pravo svog destruktivnog ponašanja time što je to njena želja i izvor njenog zadovoljstva. Branitelji sadističke perverzije mogu odgovoriti da se ne zalažu za zadovoljenje destruktivnih, ubila¬ čkih želja; da je sadizam upravo jedna od mnogih manifestacija seksualnosti, »stvar ukusa«, i da nije ništa gori od bilo kog dru¬ gog oblika seksualnog zadovoljavanja. Taj argument previđa najvažniju stranu stvari: osoba koja je seksualno pobuđena sadističkim postupcima ima sadistički kara¬ kter — tj. ona jest sadist; osoba s intenzivnom željom da kontro¬ lira, povređuje, ponižava drugu osobu. Intenzitet njenih sadisti¬ čkih želja pobuđuje njene seksualne porive; to se ne razlikuje od činjenice da drugi, nesekšualni motivi, kao što su sklonost 110
moći, bogatstvu ili narcisoidnosti, mogu pobuditi seksualnu želju. Zapravo, ni u kojoj sferi ponašanja karakter osobe se ne poka¬ zuje jasnije no u seksualnom činu — upravo jer je to ponašanje najmanje »naučeno« i kopirano. Ljubav osobe, njena nježnost, njen sadizam ili mazohizam, njena pohlepa, njena narcisoidnost, njene brige — uistinu svaka njena karakterna crta — manifestira se u njenom seksualnom ponašanju. Pokatkad se iznosi argument da je sadistička perverzija zdrava jer omogućava nevino sredstvo izražavanja sadističkih tendencija koje su inherentne svim ljudima. Prema logici tog argumenta čuvari Hitlerovih koncentracionih logora bili su ljubazni prema zatvorenicima da su se kroz svoje seksualne odnose mogli raste¬ retiti svojih sadističkih tendencija. Primjeri seksualnog sadizma/ mazohizma Slijedeći primjeri seksualnog sadizma i mazohizma su iz The Story of O (Priče o O) od Pauline Reage (1965), iz knjige koja je ne¬ što manje čitana od de Sadeovih klasičnih djela. Zazvonila je. Pierre je vezao lancem njene ruke iznad njene glave, za lanac pričvršćen za krevet. Kada je bila tako vezana, njen ljubavnik je ponovo poljubi, stojeći uz nju na krevetu. Ponovo joj reče da je voli, zatim siđe sa kreveta i kimne Pierreu da dođe. Gledao je njenu borbu, tako uzaludnu; slušao je kako njeni jecaji rastu i postaju krici. Kada se izliše njene suze, re¬ kao je Pierreu da ide. Ona je našla još snage da mu kaže da ga voli. Tada je poljubio njeno navlaženo lice, njena zadihana usta, oslobodio je lanaca, položio je dolje i ostavio. (P. Reage, 1965) O nije smjela imati svoju volju; ljubavnik i njegovi prijatelji moraju njome potpuno vladati; ona nalazi svoju sreću u robova¬ nju, a oni u ulozi apsolutnih gospodara. Slijedeći izvadak pruža sliku te sadomazohističke predstave. (Treba objasniti da je jedan od uvjeta vlasti njenog ljubavnika da se mora podrediti njegovim prijateljima jednako pokorno kao što se podređuje njemu. Jedan od njih je Sir Stephen.) Konačno se uspravi i, kao da ju je ono što će reći gušilo, ola¬ bavi gornje kopče svoje tunike sve dok dekolte njenih grudi ne postane vidljiv. Tada ustade. Ruke i koljena su joj drhtali. 111
»Tvoja sam«, kaže napokon Reneu. »Učinit ću što god zaželiš.« »Ne«, upade on, »naša. Ponovi za mnom: pripadam obojici. Učinit ću što god vas dvojica zaželite.« Prodorne sive oči Sir Stephena čvrsto su bile uperene u nju, kao i Reneove, i u njima je bila izgubljena, polako ponavljajući za njim rečenice koje joj je diktirao, ali kao u gramatičkoj vje¬ žbi, pretvarajući ih u prvo lice. »Sir Stephenu i meni dodjeljuješ pravo...« Pravo da raspo¬ lažu njenim tijelom kako god im se svidi, na bilo kome mjestu ili bilo koji način koji izaberu, pravo da je drže u lancima, pra¬ vo da je bičuju kao roba ili zatvorenika za najmanji propust ili prekršaj, ili jednostavno radi njihovog zadovoljstva, pravo da ne obraćaju pažnju na njene molbe i krikove, u slučaju da je prisile da proplače. (P. Reage, 1965) Sadizam (i mazohizam) kao seksualne perverzije čine samo kap u moru sadizma u koji nije uključeno seksualno ponašanje. Neseksualno sadističko ponašanje koje ima za cilj nanošenje fizičke boli, sve do krajnosti smrti, ima kao svoj predmet bespomoćno bivstvovanje, bilo čovjeka bilo životinje. Ratni zarobljenici, robo¬ vi, poraženi neprijatelji, djeca, bolesni ljudi (naročito mentalno bolesni), zatvorenici, ljudi obojene kože bez oružja, psi — svi su oni bili predmet fizičkog sadizma, koji često uključuje i najokrut¬ nije mučenje. Od okrutnih predstava u Rimu do modernih policij¬ skih stanica mučenje se koristilo pod izlikom religijskih ili poli¬ tičkih ciljeva, a pokatkad jednostavno za zabavu osiromašenih ma¬ sa. Koloseum u Rimu je uistinu jedan od najvećih spomenika ljudskom sadizmu. Jedna od najrasprostranjenijih manifestacija neseksualnog sa¬ dizma je zlostavljanje djece. Taj je oblik sadizma postao šire po¬ znat tek posljednjih deset godina zahvaljujući mnogim istraživa¬ njima koja počinju, sada već klasičnim djelom, C. H. Kempea i drugih (1962). Otada su objavljeni11 mnogi drugi radovi, a vrše se daljnja istraživanja. Ona pokazuju da se zlostavljanje djece kreće od prouzrokovanja smrti žestokim batinama ili namjernog sakaćenja, do uzrokovanja oteklina i drugih nekobnih rana. O stvarnom broju takvih djela ne znamo gotovo ništa, jer dostupne podatke dobivamo od javnih izvora (policije, na primjer, koju su pozvali susjedi, i bolnica), ali svi se slažu da se prijavljuje samo mali dio slučajeva. Čini se da najadekvatnije podatke iznosi Gill na osnovu izvještaja iz cijele zemlje. Spomenut ću samo jedan 112
od tih podataka: dob u kojoj su djeca zlostavljana može se podi¬ jeliti u nekoliko perioda: (1) od prve do druge godine; (2) broj slučajeva se udvostručuje u dobi od treće do devete godine; (3) od devete do petnaeste godine broj slučajeva ponovo opada prema otprilike broju slučajeva u prvoj fazi i postepeno nestaje nakon šesnaeste godine. (D. G. Gill, 1970). To znači da je sadizam najin¬ tenzivniji kada je dijete još bespomoćno, ali počinje imati svoju volju i reagirati na želju odrasle osobe da njime potpuno vlada. Mentalna okrutnost, želja da se ponize i povrijede osjećaji dru¬ ge osobe, vjerojatno je čak rasprostranjenija od fizičkog sadizma. Taj tip sadističkog napada mnogo je sigurniji za sadista; nakon svega, nije upotrijebljena nikakva fizička sila već »samo« riječi. S druge strane, psihička bol može biti jednako intenzivna ili još intenzivnija od fizičke. Nije potrebno da dajem primjere tog men¬ talnog sadizma. Roditelji ga primjenjuju na svojoj djeci, profe¬ sori na svojim učenicima, nadređeni na svojim podređenima — drugim riječima, upotrebljava se u svakoj situaciji gdje postoji netko tko se ne može obraniti. (Ako su profesori nemoćni, tada se često studenti preobrate u sadiste.) Mentalni sadizam može se prerušiti u mnoge naizgled neštetne vidove: pitanje, osmijeh, znak smetenosti. Tko ne poznaje »umjetnika« u toj vrsti sadizma, ne¬ koga tko nalazi upravo pravu riječ ili pravi gest da smete ili po¬ nizi nekog drugog na taj nedužni način. Prirodno, ta vrsta sadiz¬ ma je često tim efektnija ako se poniženje izvrši pred drugima.12 Josip Staljin: klinički slučaj neseksualnog sadizma Jedan od istaknutih povijesnih primjera i mentalnog i fizičkog sadizma bio je Staljin. Njegovo ponašanje je školski opis nesek¬ sualnog, kao što su de Sadeovi romani seksualnog, sadizma. On je, od početka revolucije, prvi naredio mučenje političkih zatvo¬ renika, mjeru koje su se do vremena tog njegovog naređenja klo¬ nili ruski revolucionari. (R. A. Medvedev, 1971).13 Metode mučenja kojima se za vrijeme Staljina koristio NKVD nadmašile su u prepredenosti i okrutnosti sve o čemu je carska policija mogla samo pomišljati. Pokatkad je lično izdavao naređenja o vrsti mučenja koju treba primijeniti na zatvorenika. Uglavnom je prakticirao mentalni sadizam, koji želim unekoliko ilustrirati. Jedan poseban oblik u kome je Staljin uživao bio je da uvjeri ljude u njihovu sigurnost da bi ih samo dan ili dva kasnije dao uhapsiti. Naravno, hapšenje je žrtvu pogađalo tim bolnije jer se osjećala posebno 113
sigurnom; osim toga, Staljin je mogao uživati u sadističkom za¬ dovoljstvu znajući čovjekovu stvarnu sudbinu, dok ga je istovre¬ meno uvjeravao u svoju naklonost. Postoji li neka veća nadmoć i vlast nad drugom osobom? Ovdje su neki specifični primjeri koje iznosi Medvedev: Kratko vrijeme prije hapšenja heroja građanskog rata D. F. Serdiča Staljin ga je ugostio na prijemu, sugerirajući da popiju »Bruderschaft«. Upravo nekoliko dana prije pogubljenja Blihera Staljin je o njemu toplo govorio na sastanku. Kada ga je posje¬ tila armenska delegacija, Staljin je pitao za pjesnika Šarenca i rekao da ne bi smio biti ni dirnut, ali nekoliko mjeseci kasnije Šarenc je bio uhapšen i ubijen. Žena zamjenika komesara u Ordžonikidzeu A. Serebovska ispričala je o neočekivanom telefonskom pozivu Staljina jedne večeri 1937. godine, »čujem da idete pje¬ šice«, rekao je Staljin. »To nije dobro. Ljudi bi mogli pomisliti nešto što ne bi trebalo. Poslat ću vam auto ako je vaš na poprav¬ ku.« I slijedećeg je jutra stigao auto iz garaže Kremlja drugarici Serebovskoj na upotrebu. No dva dana kasnije njezin je muž uhapšen, iznesen ravno iz bolnice. Slavni historičar i publicist I. Steklov, uznemiren svim tim hap¬ šenjima, telefonirao je Staljinu i tražio sastanak. »Naravno, sa¬ mo dođi«, rekao je Staljin, i razuvjerio ga kad su se sreli: »Što je tebi? Partija te poznaje i vjeruje ti; ništa ne brini.« Steklov se vratio kući svojim prijateljima i obitelji, a iste večeri NKVD je došao po njega. Prirodno da je prva misao njegovih prijatelja i obitelji bila da zovu Staljina za koga je izgledalo da nije u to¬ ku događaja. Bilo je mnogo lakše vjerovati u Staljinovo neznanje no u suptilnu perfidiju. 1938. godine I. A. Akulov, nekadašnji vi¬ soki činovnik SSSR-a i kasnije sekretar Izvršnog komiteta Cen¬ tralnog komiteta, pao je za vrijeme klizanja i dobio gotovo koban potres mozga. Na Staljinovo traženje dovedeni su istaknuti kirur¬ zi iz inostranstva da spase njegov život. Nakon dugog i teškog oz¬ dravljenja Akulov se vratio na posao, nakon čega je uhapšen i strijeljan. Posebno rafiniran oblik sadizma bio je Staljinov običaj da ha¬ psi žene — a pokatkad i djecu — nekih od najvećih sovjetskih ili partijskih funkcionera i da ih drži u logorima za prisilni rad dok su njihovi muževi morali raditi svoj posao, klanjati se i cviliti pred Staljinom, a da se nisu usudili čak ni pitati ga za njihovo 114
puštanje. Tako je žena Kalinjina, predsjednika Sovjetskog Saveza, bila uhapšena 1937. godine14, zatim žena Molotova i žena i sin Otta Kuusinena, jednog od vodećih funkcionera Kominterne, i svi su bili u logorima za prisilni rad. Neimenovani svjedok izjavljuje da je Staljin u njegovom prisustvu pitao Kuusinena zašto ih nije pokušao osloboditi. »Očito su postojali ozbiljni razlozi za njihovo hapšenje«, odgovorio je Kuusinen. Prema pričanju svjedoka »Sta¬ ljin se nacerio i naredio oslobađanje Kuusinenovog sina.« Kuusinen je svojoj ženio slao pakete u logor za prisilni rad, ali nije čak ni naveo sebe kao pošiljaoca, već je to učinila njegova kućepaziteljica. Staljin je uhapsio ženu svog osobnog sekretara, dok je njen muž zadržao isti položaj. Ne treba mnogo mašte da se zamisli krajnje poniženje tih viokih funkcionera koji nisu mogli napustiti svoje položaje, koji nisu mogli tražiti oslobađanje svojih žena i sinova, i koji su se morali složiti sa Staljinom da je hapšenje bilo opravdano. Ili ta¬ kvi ljudi nisu uopće imali osjećaja, ili su bili moralno slomljeni i izgubili svo samopoštovanje i osjećaj dostojanstva. Drastični primjer je reakcija jedne od najmoćnijih figura u Sovjetskom Sa¬ vezu, Lazara Kaganoviča, na hapšenje njegova brata Mihaila Mojsejeviča, koji je bio ministar avionske industrije prije rata: On je bio staljinist, odgovoran za ugnjetavanje mnogih ljudi. No nakon rata nije više bio u Staljinovoj milosti. Kao rezultat, neki su uhapšeni oficiri, koji su navodno osnovali ilegalan »fa¬ šistički centar«, naveli Mihaila Kaganoviča kao saučesnika. Oni su iznijeli očito izmišljenu (i krajnje apsurdnu) tvrdnju da je on (Jevrej) trebao biti vice-predsjednik fašističke vlade u slučaju da hitlerovci zauzmu Moskvu. Kada je Staljin saznao za te pla¬ nove, koje je očito očekivao, telefonirao je Lazaru Kaganoviču i rekao da bi njegov brat trebao biti uhapšen jer je održavao veze s fašistima. »Dobro, pa šta?«, rekao je Lazar. »Ako je neophodno, uhapsi ga!« Na raspravi Politbiroa o tom predmetu Staljin je pohvalio Lazara Kaganoviča radi njegovih »principa«: on se složio s hapšenjem svoga brata. No Staljin je tada dodao da s hapšenjem ne bi trebalo žuriti. Mihail Mojsejevič je bio u Partiji mnogo godina, rekao je Staljin, i sve bi izjave trebalo još jednom provjeriti. Tako je Mikojanu naređeno da organizira suočenje M. M.-a i osobe koja bi protiv njega trebala svjedočiti. Suočenje se odigralo u Mikojanovom uredu. Čovjek je uveden i ponovio je svoj iskaz u Kaganovičevu prisustvu, dodajući da su neke tvornice aviona namjerno prije rata sagrađene blizu 115
granice tako da ih Nijemci mogu lakše zaposjesti. Kada je Kaganovič čuo to svjedočenje, zatražio je za dopuštenje da na čas ode na zahod koji se nalazio uz Mikojanov ured. Nekoliko se¬ kundi kasnije čuo se pucanj. Jedan drugi oblik Staljinovog sadizma bila je nepredvidljivost njegovog ponašanja. Postoje ljudi za koje je naredio da budu uhapšeni, ali koji su nakon mučenja i strogih osuda bili oslobo¬ đeni nakon nekoliko mjeseci ili godina i imenovani na visoke dužnosti, često bez objašnjenja. Dobar primjer je Staljinovo po¬ našanje prema svom starom prijatelju Sergeju Ivanoviču Kavtaradzeu, . . . koji mu je jednom pomogao da se sakrije od agenata u Petrogradu. Tokom dvadesetih godina Kavtaradze se pridružio trockističkoj opoziciji i napustio ju je tek kada je trockistički cen¬ tar pozvao svoje pristaše da prestanu s opozicionom djelat¬ nošću. Nakon ubojstva Kirova, Kavtaradze je, koji je kao bivši trockist prognan u Kazan, pisao Stalijnu pismo, navodeći da nije radio protiv Partije. Staljin je odmah vratio Kavtaradzea iz prognanstva. Uskoro su mnoge centralne novine donijele čla¬ nak o Kavtaradzeu, potanko iznoseći zgodu iz njegovog ilegal¬ nog rada sa Staljinom. Staljinu se članak dopao, ali Kavtarad¬ ze više nikada nije pisao o tome. Čak se nije vratio u Partiju, a živio je radeći vrlo skroman urednički posao. Pred kraj 1936. g. on i njegova žena iznenada su uhapšeni i, nakon mučenja, osu¬ đeni na smrt strijeljanjem. On je bio optužen da je zajedno s Budu Mdivanijem planirao ubojstvo Staljina. Uskoro nakon suđenja Mdivani je bio strijeljan. Kavtaradze je, međutim, bio dugo vremena u ćeliji smrti. Tada je iznenada odveden u Berijin ured gdje je sreo svoju ženu koja se toliko postarala da ju se nije moglo prepoznati. Oboje bijahu oslobođeni. Isprva je živio u hotelu; zatim je dobio dvije sobe u općinskom stanu i počeo je raditi. Staljin mu je iskazivao razne znake sklonosti, pozivajući ga na večeru; jednom ga je iznenadio posjetivši ga zajedno s Berijom. (Ta posjeta je izazvala veliko uzbuđenje u općinskom stanu. Jedna od Kavtaradzeovih susjeda se onesvi¬ jestila kada se, prema njenim riječima, »portret druga Staljina« pojavio na ulazu.) Kada je večerao s Kavtaradzeom, Staljin bi mu nalijevao juhu, zbijao šale i obnavljao uspomene. Ali za vri¬ jeme jedne od tih večera Staljin je iznenada ustao pred svojim gostom i rekao: »I još si me želio ubiti.«15 116
Staljinovo ponašanje u tom slučaju izuzetno jasno pokazuje je¬ dan element u njegovom karakteru — želju da pokaže ljudima da ima apsolutnu moć i vlast nad njima. Samo jednom svojom riječju mogao ih je ubiti, mučiti, ponovo ih spasiti, nagraditi ih; imao je moć boga nad životom i smrću, moć prirode da uzrokuje napredak i destrukciju, da nanosi bol i da liječi. Život i smrt ovisili su o njegovu hiru. To također može objasniti zašto nije dao pogubiti neke ljude kao što su Litvinov (nakon neuspjeha njegove politike sporazumijevanja sa Zapadom), ili Erenburg koji je ustrajao na svemu što je Staljin mrzio, ili Pasternak koji je skrenuo u suprotnom pravcu od Erenburga. Medvedev objaš¬ njava da je u nekim slučajevima morao neke stare boljševike ostaviti u životu kako bi potkrijepio tvrdnju da nastavlja Lenjinov posao. Ali se to nikako ne bi moglo reći za slučaj Erenburga. Slutim da se i ovdje radilo o motivu Staljinovog uživanja u dojmu vlasti hirom i raspoloženjem koje ne ograničava nikakav - čak ni najpakosniji — princip. Priroda sadizma Iznio sam te primjere Staljinovog sadizma jer vrlo dobro služe kao uvod centralnom problemu: prirodi sadizma. Do sada smo se opisno bavili raznim vrstama sadističkog ponašanja, seksu¬ alnog, fizičkog i mentalnog. Različiti oblici sadizma nisu među¬ sobno nezavisni; problem je u pronalaženju zajedničkog elementa, biti sadizma. Ortodoksna psihoanaliza je tvrdila da je posebni aspekt seksualnosti zajednički svim tim oblicima; u drugoj fazi Freudove teorije se tvrdilo da je sadizam miješanje Erosa (sek¬ sualnost) i instinkta smrti, upravljenog izvan sebe, dok je mazo¬ hizam mješavina Erosa i instinkta smrti, upravljenog prema sebi. Nasuprot tome, predlažem da srž sadizma, zajednička svim nje¬ govim manifestacijama, bude strast za posjedovanjem apsolutne i neograničene vlasti nad živim bićem, bilo životinjom, djetetom, muškarcem ili ženom. Prisiljavati nekoga tko nije sposoban bra¬ niti se da podnosi bol ili poniženje jedna je od manifestacija ap¬ solutne vlasti, ali nikako ne i jedina. Osoba koja ima potpunu vlast nad drugim živim bićem pretvara to biće u svoju stvar, svoje vlasništvo, dok ona postaje bog drugog bića. Pokatkad ta vlast može čak biti od pomoći; u tom slučaju možemo govoriti o benevolentnom sadizmu, kakav nalazimo u slučajevima gdje je¬ dna osoba upravlja drugom u interesu te druge i zapravo je 117
unapređuje na razne načine, osim što je drži u ropstvu. Ali velik dio sadizma je malevolentan. Potpuna vlast nad drugim ljudskim bićem znači njegovo osakaćivanje, njegovo gušenje, njegovo one¬ mogućavanje. Takva vlast može poprimiti sve oblike i sve stup¬ njeve. Caligula, kazališni komad Alberta Camusa, pruža primjer eks¬ tremnog tipa sadističke vlasti koja dopire do želje za svemoći. Vidimo kako Caligula, okolnostima doveden na položaj neogra¬ ničene moći, biva sve dublje zahvaćen čežnjom za moći. Spava sa ženama senatora i uživa u njihovu poniženju kada se moraju ponašati kao prijatelji koji ga obožavaju i koji mu se ulaguju. On ubija neke od njih, a oni koji ostaju još uvijek se moraju smijati i šaliti. No ni sva ta moć ga ne zadovoljava; on želi ap¬ solutnu moć, on želi nemoguće. Camus ga primorava da kaže: »Želim Mjesec«. Dosta je lako reći da je Caligula lud, no to ludilo je način ži¬ vota; ono je jedno rješenje problema ljudske egzistencije jer služi iluziji svemoći, transcendiranja granica ljudske egzistencije. U procesu nastojanja zadobivanja apsolutne moći Caligula gubi svaki kontakt s ljudima. Odbacujući ih, on postaje odbačen; morao je postati lud jer, kada je propao njegov pokušaj da po¬ stane svemoćan, ostao je usamljen, nemoćan pojedinac. Slučaj Caligule je svakako izuzetan. Malo ljudi ima priliku za¬ dobiti toliko moći da se može obmanjivati da je moć apsolutna. Ali neki su postojali tokom cijele povijesti, do danas; kada po¬ bijede, slavljeni su kao veliki državnici ili generali; poraženi, smatrani su luđacima ili kriminalcima. Takvo ekstremno rješenje problema ljudske egzistencije nije dostupno prosječnoj osobi. Ipak, u većini društvenih sistema, uključujući naš, čak i oni na nižim društvenim razinama mogu imati vlast nad nekim tko je predmet njihove moći. Uvijek po¬ stoje djeca, žene ili psi; ili postoje bespomoćni ljudi kao što su zatvorenici, pacijenti u bolnicama ako nisu imućni (posebno mentalno bolesni), učenici u školama, članovi građanske biro¬ kracije. Do kojeg stupnja je stvarna moć nadređenih u svakom od tih slučajeva kontrolirana ili ograničena, i, iz toga, koliko mnogo mogućnosti za sadističku satisfakciju pružaju te situaci¬ je, ovisi o društvenoj strukturi. Osim svih tih situacija, religijske i rasne manjine, kolikogod bile bespomoćne, pružaju široku mo¬ gućnost za sadističku satisfakciju čak i najsiromašnijem pripad¬ niku većine. 118
Kada se ne može doći do boljih, sadizam je jedan od odgovora na problem rađanja čovjeka. Doživljavanje apsolutne vlasti nad drugim bićem, svemoći nad njim, njom ili nečim, stvara iluziju transcendiranja ograničenja ljudske egzistencije, posebno onome čiji je stvarni život lišen produktivnosti i radosti. Sadizam u bi¬ ti nema praktički cilj; on nije »trivijalan« već »devocionalan«. On je transformacija nemoći u doživljaj svemoći: on je religija psihičkih bogalja. Međutim, svaka situacija u kojoj osoba ili grupa ima nekon¬ troliranu vlast nad drugima ne rađa sadizam. Mnogi — možda većina — roditelji, zatvorski čuvari, školski učitelji i birokrati nisu sadisti. Zbog mnogih razloga karakterna struktura mnogih pojedinaca ne vodi razvoju sadizma, čak ni u okolnostima koje to omogućavaju. Vlast neće moći lako zavesti osobe kod kojih prevladava karakter koji unapređuje život. No opasno bih prepojednostavnio stvari kad bih ljude klasificirao u samo dvije grupe: sadističke đavole i nesadističke svece. Važan je intenzitet sadističke strasti u karakternoj strukturi dane osobe. Postoje mnogi u čijim se karakterima mogu naći sadistički elementi, ali uravnoteženi s tako snažnim tendencijama koje unapređuju život da ih se ne može klasificirati kao sadističke karaktere. Nerijetko u takvim pojedincima unutarnji sukob između dvije orijentacije uzrokuje pojačanu osjetljivost prema sadizmu i reaktivno na¬ stajanje alergičnih reakcija protiv svih oblika sadizma. (Tragovi njihovih sadističkih tendencija još se mogu izraziti u nevažnom, marginalnom ponašanju koje je dovoljno slabo da izbjegne svi¬ jest o tome.) Postoje drugi sa sadističkim karakterom u kojima je sadizam bar uravnotežen protutežnim silama (ne jedino poti¬ skivanim) i sve dok mogu osjećati neko uživanje u vladanju be¬ spomoćnim ljudima, oni ne mogu sudjelovati u zadovoljstvu ili ga osjećati kod stvarnog mučenja ili sličnih strahota (osim u iz¬ vanrednim okolnostima, kao što je masovna mahnitost). To se može pokazati držanjem Hitlerovog režima prema sadističkim strahotama koje je taj režim naredio. Režim je istrebljenje Jevreja i poljskih i ruskih civila, za koje je znala samo mala grupa SS elite, morao čuvati u strogoj tajnosti od velike većine njemač¬ kog stanovništva. U mnogim govorima Himmlera i drugih vršila¬ ca strahota naglašavalo se da ubijanja moraju biti obavljena na »ljudski« način, bez sadističkih ispada, jer bi inače bila odviše odbojna čak i ljudima iz SS-a. U nekim je slučajevima naređeno da ruski i poljski civili, koji su trebali biti ubijeni, budu izve¬ deni na kratko, formalno suđenje da bi njihovi egzekutori imali 119
osjećaj da je strijeljanje »legalno«. Dok sve to u svojoj hipokri¬ ziji zvuči apsurdno, to je ipak dokaz da su nacistički vođe vje¬ rovali da će sadistička djela širokih razmjera revoltirati većinu inače vjernih pristaša režima. Velik dio materijala objelodanju¬ je se od 1945. godine, ali još nije obavljeno sitematsko istraži¬ vanje stupnja do kojeg su Nijemci bili privučeni sadističkim djelima — premda su izbjegavali o njima znati. Sadističke karakterne crte nikada ne mogu biti shvaćene ako ih se izdvoji iz cijele karakterne strukture. One su dio sindroma kojeg treba shvatiti kao cjelinu. Za sadistički karakter sve što je živo može se kontrolirati; živa bića postaju stvari. Ili, još točnije, živa su bića transformirana u žive, treptajuće, pulzirajuće predmete vlasti. Njihove reakcije iznuđuje onaj tko njima vla¬ da. Sadist želi postati gospodar života i zbog toga bi kvalitet ži¬ vota trebalo održavati u njegovoj žrtvi. To je, u stvari, ono što ga razlikuje od destruktivne osobe. Destruktor želi odstraniti osobu, ukloniti je, destruirati sam život; sadist želi osjećaj vladanja i gušenja života. Jedna druga crta sadista je njegova stimulacija putem bespo¬ moćnih, nikada jakih. Nanošenje rane neprijatelju u borbi jed¬ nakih ne uzrokuje, na primjer, nikakvo sadističko zadovoljstvo, jer u toj situaciji nanošenje rane nije izraz vlasti. Za sadistički karakter postoji samo jedna divna kvaliteta, a to je moć. On se divi, on voli i podređuje se onima koji imaju moć, a prezire i želi vladati onima koji su bespomoćni i koji se ne mogu obra¬ niti. Sadistički karakter se boji svega što nije sigurno i predvidivo, onoga što pruža iznenađenja koja bi ga prisilila na spontane i izvorne reakcije. Zbog toga se boji i života. Život ga straši upra¬ vo zato što je, po samoj svojoj prirodi, nepredvidiv. On je struk¬ turiran, ali nije metodičan; postoji samo jedna izvjesnost u ži¬ votu: da svi ljudi umiru. Ljubav je jednako neizvjesna. Biti vo¬ ljen zahtijeva od subjekta da sam voli, da pobuđuje ljubav, a to uvijek donosi rizik odbacivanja i neuspjeha. Zbog toga sadistič¬ ki karakter može »voljeti« samo kada vlada, tj. kada ima moć nad predmetom svoje ljubavi. Sadistički karakter je obično ksenofobičan i neofobičan — netko tko je stran tvori novinu, a ono što je novo pobuđuje strah, sumnju i odbojnost jer se tada tra¬ že spontane, žive i nerutinizirane reakcije. Drugi element u sindromu je pokornost i kukavičluk sadista. Može izgledati kontradiktorna tvrdnja da je sadist pokorna oso¬ ba, no to ne samo da nije kontradikcija — to je, dinamički go120
voreći — nužnost. Neka osoba je sadist jer se osjeća nemoćnom, neživom i bespomoćnom. Ona taj nedostatak pokušava kompen¬ zirati moći nad drugima, transformiranjem gusjenice kakvom se osjeća, u boga. Ali čak i sadist koji ima moć pati od svoje ljudske nemoći. On može ubijati i mučiti, ali ostaje nevoljena, izolirana, uplašena osoba kojoj je potrebna viša sila kojoj se može podre¬ diti. Za one koji su bili jedan korak niže od Hitlera, Fuhrer je bio najviša sila; za samog Hitlera to je bila Sudbina, zakoni Evo¬ lucije. Ta potreba za podređivanjem ukorijenjena je u mazohizmu. Sadizam i mazohizam su nerazdvojno povezani; u biheviorističkim terminima ti su pojmovi suprotstavljeni jedan drugom no to su zapravo dva različita lica jedne osnovne situacije: osjećaja životne nemoći. I sadistu i mazohistu potrebno je drugo biće da ih, tako reći, »upotpuni«. Sadist drugo biće čini svojim produ¬ žetkom; mazohist sebe čini produžetkom drugog bića. Oba tragaju za simbiotičkom vezom, jer ni jedan nema u sebi svoje sre¬ dište. Premda izgleda da je sadist slobodan od svoje žrtve, njemu je žrtva ipak potrebna, ali na obrnut način. S obzirom na usku vezu sadizma i mazohizma ispravnije je govoriti o sadomazohističkom karakteru, premda će jedan ili drugi vid biti dominantniji kod pojedine osobe. Sadomazohistom se također naziva »autoritarni karakter«, što je prijevod psihološ¬ kog vida njegove karakterne strukture u termine političkog drža¬ nja. Taj pojam nalazi svoje opravdanje u činjenici da osobe čije je političko držanje općenito opisano kao autoritarno (aktivno i pasivno) obično izražavaju (u našem društvu) crte sadomazohističkog karaktera: vladanje onima ispod i podređivanje onima iz¬ nad.16 Sadomazohistički karakter se ne može potpuno shvatiti bez po¬ zivanja na Freudov pojam »analnog karaktera«, koji su proširili njegovi učenici, posebno K. Abraham i Ernest Jones. Freud je (1908. godine) vjerovao da se analni karakter manife¬ stira u sindromu karakternih crta: tvrdoglavosti, urednosti i štedIjivosti, kojima su kasnije dodani točnost i čistoća. On je pretpo¬ stavljao da je taj sindrom ukorijenjen u »analnom libidu« koji ima svoj izvor u analnoj erogenoj zoni. Karakterne crte sindroma su objašnjene kao nastojanja reakcije ili sublimacije ciljeva tog analnog libida. U pokušaju da teoriju libida zamijenim načinom odnošenja došao sam do hipoteze da su razne crte sindroma manifestacije suzdržljivog, vladajućeg, odbacujućeg i zgrtačkog načina odnoše121
nja (»zgrtački karakter«). (E. Fromm, 1947). To ne podrazumijeva da Freudova klinička promatranja o pojedinoj ulozi svega što pripada fekalijskom i probavnom nisu bila ispravna. Naprotiv, dugogodišnjim psihoanalitičkim promatranjem pojedinca, usta¬ novio sam da su Freudova otkrića potpuno potvrđena. Razlika leži, međutim, u odgovoru na slijedeće pitanje: da li je analni libido izvor preokupacije s fekalijama i, indirektno, analnog ka¬ rakternog sindroma, ili je sindrom manifestacija posebnog nači¬ na odnošenja? U posljednjem slučaju analni interes treba shva¬ titi kao drugi, ali simbolički izraz analnog karaktera, ne kao nje¬ gov uzrok. Fekalije su, uistinu, vrlo pristao simbol: one predstav¬ ljaju ono što je eliminirano iz ljudskog životnog procesa i što više ne služi čovjekovom životu.17 Zgrtački karakter je uredan sa stvarima, mislima i osjećajima, no njegova je urednost sterilna i kruta. On ne može podnijeti da stvari budu razbacane, mora ih dovesti u red; na taj način on vlada prostorom; iracionalnom točnošću vlada vremenom; pri¬ silnom čistoćom uništava kontakt koji je imao sa svijetom koji smatra prljavim i neprijateljskim. (Međutim, pokatkad, kada se nije razvila reakcija ili sublimacija, on nije odviše čist, već naginje prljavštini.) Zgrtački karakter sebe doživljava kao opsjeda¬ nu tvrđavu; on mora spriječiti da bilo što izađe i spasiti ono što je u njoj. Njegova tvrdoglavost i nepopustljivost su kvaziautomatska obrana od prodiranja. Zgrtač teži osjećaju da posjeduje samo fiksnu količinu snage, energije ili mentalne sposobnosti i da se to skladište upotrebom smanjuje i prazni, te da se nikada ne može ponovo napuniti. On ne može shvatiti samonadopunjujuću funkciju cjelokupne život¬ ne supstancije; on ne može shvatiti da aktivnost i upotreba naših moći povećavaju našu snagu dok je stagnacija slabi; za njega smrt i destrukcija imaju više stvarnosti nego život i rast. Čin stvaranja je čudo o kome sluša, ali u koje ne vjeruje. Njegove najviše vrijednosti su poredak i sigurnost; njegov moto: »Nema ničeg novog pod suncem«. U njegovom odnosu s drugima intim¬ nost predstavlja ugroženost; bilo osamljenost, bilo posjedovanje osobe znače sigurnost. Zgrtač naginje sumnjičavosti i ima poseb¬ ni osjećaj za pravednost koja, u biti, glasi: »Moje je moje, a tvoje je tvoje«. Postoji samo jedan način da se analno-zgrtački karakter osjeća sigurnim u svom odnošenju prema svijetu: da ga posjeduje i vlada njime, budući da je nesposoban da svoj odnos zasnuje na ljubavi i produktivnosti. 122
Da je analno-zgrtački karakter u bliskoj vezi sa sadizmom, ko¬ ra su opisali klasični psihoanalitičari, obilno potkrepljuju klinič¬ ki podaci i mala je razlika između tumačenja te veze u termini¬ ma teorije libida ili u terminima odnošenja čovjeka prema svije¬ tu. To je dokazano i činjenicom da društvene grupe s analnozgrtačkim karakterom naginju izražavanju znatnog stupnja sa¬ dizma.18 Grubi ekvivalent sadomazohističkom karakteru, više u društvenom no u političkom smislu, je birokratski karakter.19 U bi¬ rokratskom sistemu svaka osoba upravlja nekim ispod i uprav¬ ljana je nekim iznad sebe. I sadistički i mazohistički porivi mogu se ispuniti u takvom sistemu. One ispod birokratski karakter će ponižavati, onima iznad će se diviti i bojati ih se. Treba samo promatrati izraz lica i glas određenog tipa birokrate koji kriti¬ zira svog podređenog, ili mrštenje kada minutu zakasni, ili inzistiranje na ponašanju koje bar simbolički izražava da za vrijeme radnog vremena »pripada« nadređenom. Možemo zamisliti bi¬ rokrata iza stakla poštanskog šaltera i promatrati njegov teško zamjetljiv slab osmijeh kada točno u trenutku isteka radnog vre¬ mena zatvara šalter, dok dvojici posljednjih ljudi, koji su čekali pola sata, kaže da dođu sutra. Naglasak nije na tome što presta¬ je s prodavanjem maraka točno u trenutku prestanka radnog vre¬ mena: važan aspekt njegovog ponašanja je uživanje u frustrira¬ nju ljudi, pokazujući im da on njima vlada, zadovoljstvo koje se izražava na njegovom licu.20 Nije potrebno ni reći da svi birokrati nisu sadisti. Samo bi temeljita psihološka studija mogla ukazati na postotak sadizma u toj grupi u usporedbi s nebirokratima ili modernim birokrati¬ ma. Da spomenemo samo dva istaknuta primjera: general Marshall i general Eisenhower, oba po činu među najvišim članovi¬ ma vojne birokracije za vrijeme drugog svjetskog rata, isticali su se svojim nesadizmom i svojom istinskom ljudskom brigom za živote svojih vojnika. S druge strane, brojni njemački i francu¬ ski generali iz prvog svjetskog rata bili su poznati po nemilosrd¬ nosti i brutalnosti kojom su žrtvovali živote svojih vojnika za ne¬ adekvatan taktički cilj. U mnogim slučajevima sadizam je maskiran ljubaznošću i onim što izgleda kao dobrohotnost prema određenim ljudima u odre¬ đenim okolnostima. No bilo bi pogrešno misliti da ljubaznost je¬ dnostavno smjera obmanjivanju ili da je samo gest bez ikakvog istinskog osjećaja. Da bi se bolje razumio taj fenomen, neophod123
no je smatrati da najzdraviji ljudi žele sačuvati sliku o sebi koja ih prikazuje ljudima bar u nekim vidovima. Biti potpuno nečov¬ ječan znači biti potpuno izoliran, izgubiti svaki osjećaj pripad¬ nosti ljudskom rodu. Zbog toga nije iznenađujuće što postoji mnogo podataka koji nas prisiljavaju pretpostaviti da potpuno odsustvo svake ljubaznosti, prijateljstva ili nježnosti prema bilo kojem ljudskom biću rađa, dugoročno, nepodnošljivu tjeskobu. Postoje izvještaji21 o slučajevima umobolnosti i psihičkih pore¬ mećaja na primjer među ljudima koji su bili u specijalnim naci¬ stičkim jedinicama i koji su ubili tisuće ljudi. Za vrijeme nacisti¬ čkog režima brojni su funkcioneri, koji su morali izvršavati nare¬ đenja o masovnim ubojstvima, patili od živčanih slomova koji su nazvani Funktionarskrankheit (»funkcionerska bolest«).22 Upotrebljavao sam riječ »vlast« (control) i »moć« (power) u vezi sadizma, ali treba biti vrlo svjestan njihove dvosmislenosti. Moć može značiti moć nad ljudima ili može značiti moć da se nešto učini. Ono čemu sadist teži je moć nad ljudima upravo zbog nedostatka moći da bude. Mnogi pisci, na žalost, upotreb¬ ljavaju to dvosmisleno značenje riječi »moć« i »vlast« da bi prokrijumčarili pohvalu »moći nad« koju identificiraju s »moći za«. Osim toga, nedostatak vlasti ne znači nedostatak bilo kakve or¬ ganizacije, već samo onih vrsta u kojima vlast eksploatira i vladani ne može vladati vladaocima. Brojni su primjeri primitivnih društava i suvremenih intencionalnih zajednica u kojima postoji racionalni autoritet zasnovan na stvarnom — ne manipuliranom — pristanku svih i gdje se ne razvijaju odnosi »moći nad«. Bez sumnje, netko tko nema snage (power) da se brani također karakterno pati. On može posati podrediv i mazohističan umje¬ sto sadističan. Ali njegova stvarna nemoć također može dovesti do razvoja vrlina kao što su solidarnost i sažaljenje, kao i do kreativnosti. Postoje dva zla: biti bespomoćan i zbog toga u opa¬ snosti od porobljavanja ili imati moć i zbog toga biti u opasnosti od dehumaniziranja. Kojeg se zla treba više kloniti, stvar je re¬ ligijskog, moralnog ili političkog uvjerenja. Budizam, jevrejska tradicija koja započinje s prorocima i kršćanska Evanđelja pred¬ stavljaju jasnu odluku, premda suvremeno mišljenje drži suprot¬ no. Potpuno je legitimno praviti male razlike između moći i ne¬ moći, ali treba izbjeći jednu opasnost: opasnost upotrebe dvo¬ smislenog značenja nekih riječi koje istovremeno preporučuju služenje »bogu i caru«, ili još gore, koje ih identificiraju. 124
Stanja koja rađaju sadizam Problem faktora koji dovode do razvoja sadizma odviše je kom¬ pliciran da bi mogao naći adekvatan odgovor u ovoj knjizi. Je¬ dna stvar, međutim, od početka mora biti jasna: ne postoji je¬ dnostavan odnos između okoline i karaktera To je zato što je in¬ dividualni karakter određen takvim individualnim faktorima kao što su konstitucionalno dane dispozicije, idiosinkrazije obitelj¬ skog života, izuzetni događaji u životu ličnosti. Ne radi se samo o tim individualnim faktorima; faktori okoline također su mno¬ go kompleksniji no što se općenito pretpostavlja. Kao što sam ranije naglasio, društvo nije — neko — društvo. Društvo je vrlo složen sistem; stare i nove niže srednje klase, nove srednje kla¬ se, više klase, elite koje propadaju, grupe sa ili bez religijskih ili filozofsko-moralnih tradicija, gradić i veliki gradski centri — to su samo neki od faktora o kojima treba voditi računa; ne može samo jedan izolirani faktor biti odgovoran za razumijevanje ka¬ rakterne strukture kao i strukture društva. Želimo li ispitati od¬ nos socijalne strukture i sadizma, ništa osim temeljite empirij¬ ske analize svih faktora ne može zadovoljiti. Ali istovremeno tre¬ ba dodati da moć pomoću koje jedna grupa eksploatira i drži u pokornosti drugu vodi rađanju sadizma u vladajućoj grupi, čak i ako postoje mnogi pojedinačni izuzeci. Zbog toga će sadizam ne¬ stati (osim kao individualna bolest) jedino ako se ukine eksploatirajuća vlast bilo koje klase, spola ili manjinske grupe. S izuzet¬ kom nekoliko malih društava, to se u povijesti još nikada nije dogodilo. Usprkos tome, izgrađivanje poretka zasnovanog na za¬ konu, i sprečavanje najsamovoljnije upotrebe moći, bio je korak u tom pravcu, premda je njegov razvoj nedavno zaustavljen u mnogim dijelovima svijeta gdje je nekoć postojao, a ugrožen je i u Sjedinjenim Američkim Državama u ime »zakona i reda«. Društvo zasnovano na eksploatacionoj vlasti očituje i druga pred¬ vidljiva svojstva. Teži slabljenju nezavisnosti, integriteta, kritič¬ kog mišljenja i produktivnosti onih koji su mu podređeni. To ne znači da ih ono ne hrani svim vrstama razonoda i stimulacija, ali samo onima koje smanjuju razvoj ličnosti više no što ga una¬ pređuju. Rimski su carevi javnosti pružali spektakle, uglavnom sadističke prirode. Suvremeno društvo pruža slične spektakle u obliku novinskih i televizijskih izvještaja o zločinu, ratu, grozo¬ tama; gdje sadržaji nisu strašni, nehranjivi su kao doručak od žitarica koji su reklamirala sredstva masovnih komunikacija na štetu dječjeg zdravlja. Ta kulturna hrana ne pruža aktivirajuće 125
pobude, već pomaže razvoj pasivnosti i lijenosti. U najboljem slu¬ čaju ona pruža zabavu i ushićenje, ali gotovo nikakvu radost; jer radost zahtijeva slobodu, opuštanje zategnutih uzda vlasti, što je upravo ono tako teško za analno-sadistički tip. što se tiče sadizma u pojedincu, on odgovara društvenom pro¬ sjeku, s individualnim skretanjima prema gore i dolje. Individu¬ alni faktori koji jačaju sadizam su svi oni uvjeti koji tendiraju stvaranju osjećaja praznine i nemoći kod djeteta ili odraslog ljudskog bića (netko tko nije sadist u djetinjstvu može to postati kao punoljetna ili odrasla osoba ako se pojave nove okolnosti). Među takvim uvjetima su oni koji proizvode strah, kao što je terorističko kažnjavanje. Time mislim na onu vrstu kažnjavanja koje nije striktno ograničeno u intenzitetu, povezano sa specifič¬ nim i izraženim ružnim ponašanjem, već je samovoljno, hranje¬ no sadizmom kažnjavaoca, a proizvodi intenzivni strah. Ovisno o temperamentu djeteta, strah od takvog kažnjavanja može postati dominantan motiv u njegovu životu, osjećaj integriteta može biti polako slaman, njegovo samopoštovanje oslabljeno, i konačno, u slučaju kada samoga sebe tako često izdaje, gubi osjećaj identi¬ teta, više nije »on«. Drugi uvjet za rađanje životne bespomoćnosti je stanje psihič¬ ke oskudice. Ako ne postoji stimulacija, ništa što probuđuje spo¬ sobnosti djeteta, ako postoji atmosfera tuposti i neveselja, dije¬ te se paralizira; nema ničeg u čemu bi se moglo izraziti, nikog tko mu odgovara, pa čak ni ikog da ga sluša, dijete se osjeća bespo¬ moćnim i nemoćnim. Takva bespomoćnost ne uzrokuje nužno na¬ stanak sadističkog karaktera; hoće li ili ga neće uzrokovati ovisi o mnogim drugim faktorima. Ipak je bespomoćnost jedan od gla¬ vnih uzroka koji pridonose razvoju sadizma, i individualno i dru¬ štveno gledajući. Kada individualni karakter odstupa od društvenog karaktera, društvena grupa teži da ojača sve one karakterne elemente koji joj odgovaraju, dok suprotni elementi postaju umrtvljeni. Ako, na primjer, sadistička osoba živi unutar grupe gdje je većina nesadistička i gdje je sadističko ponašanje smatrano nepoželjnim i neugodnim, sadistički pojedinac neće nužno promijeniti svoj ka¬ rakter, ali neće djelovati u skladu s njim; njegov sadizam neće nestati, već će tako reći »presahnuti«, jer nije hranjen. Život u kibucima i drugim intencionalnim zajednicama pruža mnoge pri¬ mjere za to, iako postoje slučajevi gdje nova atmosfera proizvo¬ di stvarnu promjenu karaktera.23 126
Osoba čiji je karakter sadistički neće, u biti, biti bezopasna u antisadističkom društvu; smatrat će je bolesnom. Nikada neće hiti popularna i imat će, ako uopće bude imala, slab pristup po¬ ložajima s kojih bi mogla vršiti neki društveni utjecaj. Postavili se pitanje što sadizam čini tako intenzivnim, ne smije se misliti samo na konstitucionalne, biološke faktore (S. Freud, 1937) već i na psihičku atmosferu koja je obilato odgovorna ne samo za ra¬ đanje društvenog sadizma već i za nepostojanosti individualno nastalog, idiosinkratskog sadizma. To je razlog zašto nije nikada moguće razvoj pojedinca potpuno shvatiti samo na osnovu njegove konstitucije i njegove obiteljske pozadine. Dok ne znamo lo¬ kaciju osobe i njegove obitelji unutar društvenog sistema, kao i duh tog sistema, ne možemo shvatiti zašto su neke crte tako po¬ stojane i tako duboko uvriježene. Heinrich Himmler: klinički slučaj analno-zgrtačkog sadizma Heinrich Himmler predstavlja odličan primjer pokvarenog sadi¬ stičkog karaktera koji ilustrira ono što je rečeno o vezi između sadizma i ekstremnih oblika analno-zgrtačkog, birokratskog, auto¬ ritarnog karaktera. »Krvavi pas Evrope«, kako su ga mnogi zvali, Himmler je, za¬ jedno s Hitlerom, odgovoran za ubojstvo između petnaest i dva¬ deset milijuna nenaoružanih i bespomoćnih Rusa, Poljaka i Jevreja. Kakav li je čovjek on bio?24 Možemo započeti razmatranjem nekoliko opisa Himmlerovog karaktera. Možda je najtočniju, najprodorniju karakterizaciju Himmlera dao K. J. Burckhardt, tadašnji predstavnik Lige naroda u Danzigu. Burckhardt piše: »Himmler je impresionirao neprijat¬ nom podređenošću (Subalternitat), uskogrudnom savjesnošću, ne¬ ljudskom metodičnošću pomiješanom s elementom automatskog.« (K. J. Burckhardt, 1960). Ovaj opis sadrži većinu bitnih elemena¬ ta gore opisanog sadističkog autoritarnog karaktera. On ističe Himmlerovo podredljivo, potčinjeno držanje, njegovu neljudsku birokratsku savjesnost i metodičnost; to nije opis onoga koji mr¬ zi ili opis monstruma kakvim su ga obično smatrali, već opis krajnje dehumaniziranog birokrate. Dopunske elemente Himmlerove karakterne strukture dodali su drugi promatrači. Vodeći nacist dr Albert Krebs, koji je 1932. godine isključen iz Partije, proveo je šest sati s Himmlerom, raz127
govarajući u vlaku 1929. godine — to jest kada je Himmler imao malo moći — i zapazio njegovu očitu nesigurnost i nespret¬ nost. Ono što je za Krebsa putovanje učinilo gotovo nepodnošlji¬ vim bilo je »glupo i u osnovi besmisleno brbljanje kojim mi se nametao cijelo vrijeme«. Njegov je razgovor bio osebujna mješa¬ vina ratnog hvalisanja, malograđanskog naklapanja (Stammtischgeschwatz) i vatrenog proročanstva sektaškog propovjednika. (Ci¬ tirano prema: J. Ackermann, 1970). Nametljivost kojom Himmler prisiljava drugu osobu da sluša njegovo beskrajno brbljanje, po¬ kušavajući tako njome dominirati, tipična je za sadistički ka¬ rakter. Također je zanimljiva karakterizacija Himmlera koju iznosi jedan od najnadarenijih njemačkih generala, Heinz Guderian: Najnejasniji od svih Hitlerovih sljedbenika bio je Heinrich Himmler. Taj beznačajan čovjek, sa svim znakovima rasne in¬ feriornosti, ponašao se jednostavno. Pokušavao je biti uljudan. Njegov stil života bio je, nasuprot Goeringovom, gotovo spar¬ tanski jednostavan. No sve neograničenije [ausschweifender] bijahu njegove maštarije... Nakon 20. srpnja Himmler je bio zaražen vojnim ambicijama. Uspio je biti imenovan glavnim ko¬ mandantom rezervne armije i čak glavnim komandantom jed¬ ne vojne grupe. Njegov prvi i potpuni neuspjeh zbio se na voj¬ nom planu. Njegova prognoza o našim neprijateljima mora se jednostavno nazvati djetinjastom. Imao sam prilike više puta promatrati njegov nedostatak samopouzdanja i hrabrosti u Hitlerovom prisustvu. (H. Guderian, 1951) Jedan drugi promatrač, predstavnik njemačke bankarske elite Emil Helfferich, pisao je da je Himmler bio »tip okrutnog odgo¬ jitelja stare škole, koji je strog prema sebi, ali još stroži pre¬ ma drugima... Znakovi suosjećanja i posebno prijateljskog to¬ na pisama-zahvalnica bili su sušta krivotvorina kakva se često nalazi kod očito hladnih priroda.« (E. Helfferich, 1970) Manje negativnu sliku daje Himmlerov ađutant K. Wolff: on spominje samo njegov fanatizam i njegov nedostatak volje, ne njegov sadizam: »Mogao bi biti nježan otac obitelji, korektan starješina i dobar drug. Istovremeno je bio opsjednuti fanatik, ekscentrični sanjar i . . . bezvoljni instrument u Hitlerovim ruka¬ ma za koga je bio vezan čak sve većom ljubavlju/ mržnjom.« (K. Wolff, 1961). Wolff opisuje dvije suprotne ličnosti — prividno 128
jednako jake — ljubaznu i fanatičnu, i ne stavlja u pitanje au¬ tentičnost prve. Himmlerov stariji brat Gebhard opisuje Heinricha samo u pozitivnim terminima, iako ga je mlađi brat povri¬ jedio i ponizio mnogo prije no što je bio politički moćan. Geb¬ hard čak hvali »očinsku ljubaznost i brigu kojima se zanimao za potrebe i brige svojih podređenih«.25 Te karakterizacije obuhvaćaju najznačajnije Himmlerove ka¬ rakterne crte. Njegovu beživotnost, njegovu banalnost, njegovu želju za dominacijom, njegovu beznačajnost, njegovu podređe¬ nost Hitleru, njegov fanatizam. Njegovo prijateljsko zanimanje za druge, koje spominju Wolff i njegov stariji brat, svakako je bilo crta ponašanja, ali je teško procijeniti u kojoj je mjeri ono bilo ka¬ rakterna crta, tj. istinska; što se tiče Himmlerove cjelovite lič¬ nosti, istinski element u njegovoj ljubaznosti mora da je bio vrlo malen. Da bi cijela struktura Himmlerova karaktera postala jasnija, utvrdit ćemo da je on uistinu školska ilustracija za analni (zgrtaćki) sadomazohistički karakter u kome smo već zapazili pretjera¬ nu urednost i istaknutu pedanteriju kao izrazita svojstva. Od svo¬ je petnaeste godine Himmler je vodio zapise o svojoj korespon¬ denciji, u koje je bilježio svako pismo koje je dobio i pisao. [Njegov] entuzijazam za te radnje, te pedanterija i sklonost preciznom zapisivanju koje je pokazivao, budući je bio u tome angažiran, otkrivaju važan vid njegove ličnosti. Njegov knjigo¬ vodstveni mentalitet najjasnije se iskazivao u načinu na koji je postupao s poštom koju je dobivao od Lua i Kaethea [bliski prijatelji]. (Pisma koja je dobivao od članova obitelji nisu sa¬ čuvana.) Na svako od njih je pisao ne samo datum primitka već čak i točan sat i minutu kada mu je pismo dospjelo u ruke. Budući da su mnoga od njih bila rođendanske čestitke i slično, njegova je pedanterija bila više nego apsurdna. (B. F. Smith, 1971) Kasnije, kada je postao šef SS-a, Himmler je imao kartoteku u koju bi bilježio svaki predmet koji bi ikada dao nekoj osobi. (B. F. Smith, 1971). Na sugestiju svog oca pisao je dnevnik od četrnaeste do dvadeset i četvrte godine. Gotovo svaki dan mo¬ žemo naći besmislene zapise kojima je pokatkad dodana neka dublja misao. Himmler je bilježio kako dugo je spavao, kada je išao na večeru, gdje je bio na čaju ili da li je pušio, s kim se sastao 129
tokom dana, koliko je učio, u koju je crkvu išao i kada se na večer vratio kući. Nadalje, bilježio je koga je posjetio, da li su njegovi domaćini bili ljubazni prema njemu, kada je morao ići na vlak da bi se vratio svojim roditeljima, da li je vlak ka snio ili je došao na vrijeme. (B. F. Smith, 1971) Evo primjera zapisa iz njegovog dnevnika od 1. do 16. kolovoza 1915. godine (B. F. Smith, 1971): 1. kolovoz 15h Nedjelja... kupao se [očito u jezeru ili u mo ru] treći p u t . . . Tata, Ernsti i ja kupali se na kon veslanja, po četvrti put. Gebhardu je bilo prevruće... 2. 15h Ponedjeljak... Navečer se kupao po pe ti put. 3. Utorak... po šesti put se kupao . . . 6. Petak . . . kupao se sedmi p u t . . . Kupao se osmi put. 7. Subota. Ujutro se kupao po deveti p u t . . . 8. .. .kupao se po 10. p u t . . . 9. Ujutro se kupao po 11. p u t . . . Nakon toga po 12. p u t . . . 12. Igrao se, tada se kupao po 13. p u t . . . 13. Igrao se, tada se kupao po 14. p u t . . . 16. .. .Tada se kupao po 15. i posljednji p u t . . . Slijedi jedan drugi primjer. 23. kolovoza iste godine Himmler je zabilježio da je u Gumbinnenu zarobljeno osam tisuća Rusa; 28. kolovoza da je već bilo trideset tisuća ruskih zarobljenika u istočnoj Pruskoj, a 29. kolovoza da broj zarobljenika nije bio trideset, već šezdeset tisuća, a kasnije još točniji broj, sedamde set tisuća. 4. listopada je zabilježio da broj ruskih zarobljenika nije bio sedamdeset već devedeset tisuća. Dodao je: »Množe se kao gamad.« (B. F. Smith, 1971) 26. kolovoza 1914. godine zapisao je slijedeće: 26. kolovoz. Igrao se u vrtu s Falkom. Naše trupe istočno od Weichsela zarobile 1000 Rusa. Napredovanje Austrijanaca. Po slije podne radio u vrtu. Svirao klavir. Nakon kave posjetili smo Kissenbarthove. Tamo nam je bilo dopušteno brati šljive. Tako grozno mnogo ih je palo. Sada imamo topove od 42 cm. (J. Ackermann, 1970) 130
Ackerman smatra da ostaje nejasno da li je Himmler bio zao kupljen brojem jestivih šljiva ili brojem ubijenih ljudi. Možda je neku od Himmlerovih pedanterija zahtijevao njegov otac, krajnje pedantan čovjek, profesor na srednjoj školi, kasnije direktor, čija je glavna snaga, izgleda, bila njegova ured nost. Bio je konzervativan, u osnovi slab čovjek, staromodan, autoritaran otac i profesor. Jedna druga izrazita crta u Himmlerovoj karakternoj strukturi je njegova podredljivost, njegova »potčinjenost«, kako ju je nazvao Burckhardt. Premda ne izgleda da se morao pretjerano bojati svoga oca, bio je najvećim dijelom poslušan. Pripadao je onim ljudima koji se podređuju ne zato što je autoritet tako zastrašujući, već zato jer su sami tako zastrašeni — ne od autoriteta već od života — da tragaju za autoritetom i žele mu se podrediti. Njihovo podređenje ima tako reći oportunističku kvalitetu, koja je kod Himmlera vrlo očevidna. On se koristio svojim ocem, svojim učiteljima, kasnije svojim starješinama u vojsci i Partiji, od Gregora Strassera do Hitlera, da bi napredovao u svojoj karijeri i da bi porazio svoje takmace. Nikada se nije bunio do vremena kada je u Strasseru i nacističkim vođama našao nove i moćnije likove oca. Pisao je svoj dnevnik upravo kao što mu je otac rekao i osjećao se krivim kada bi koji dan pro pustio zapisati događaje. On i njegovi roditelji bijahu rimokatolici; redovito su išli u crkvu, tri do četiri puta tjedno za vrijeme rata, i on je uvjerio svoga oca da se ne treba brinuti da će čitati nemoralne knjige kao što su knjige Zole. No ne postoje znaci religijskog žara u povijesti mladog Himmlera; držanje njega i njegove obitelji bilo je konvencionalno, karakteristično za njihovu klasu. Promjena privrženosti od oca Strasser-Hitleru, od kršćanstva arijskom paganizmu nije se javila kao pobuna. Bila je mirna i oprezna. Ništa se nije poduzimalo s rizikom. I na kraju kada njegov idol, Hitler, više nije bio od koristi, pokušao ga je izdati nastojeći raditi za nove gospodare, saveznike, nekadašnje glavne neprijatelje, a ondašnje pobjednike. U tome je možda najdublja karakterna razlika između Himmlera i Hitlera; Hitler je bio po bunjenik (iako ne revolucionar); Himmler uopće nije posjedovao pobunjenički element. Zbog toga i ne postoji osnova za teoriju da je Himmlerova transformacija u nacista bila čin pobune protiv njegova oca. Izgleda da je stvarni motiv te promjene druga čiji. Himmleru je bila potrebna jaka, moćna vodeća figura da kompenzira svoju vlastitu slabost. Njegov otac je bio slab čov131
jek koji je, nakon poraza carskog sistema i njegovih vrijednosti, izgubio mnogo od svog prethodnog društvenog prestiža i ponosa. Mladi nacistički pokret, iako još slab kada mu se Himmler pri¬ družio, bio je jak u žestini svoje kritike ne samo ljevice već i građanskog sistema kome je pripadao njegov otac. Ti su mladi ljudi igrali ulogu heroja koji pred sobom imaju budućnost i Him¬ mler, slab i podredljiv mladić, našao je prikladniju priliku za podređenje no što je njegov otac. Istovremeno je mogao na nje¬ ga gledati prezrivo, s nekom milostivošću, ako ne i sa skrivenim omalovažavanjem, koje je bilo srazmjerno njegovoj pobuni. Najekstremniji primjer podređivanja bilo je podređivanje Hitleru, iako se mora sumnjati da ga je njegov oportunizam naveo na korištenje laskanjem koje nije bilo potpuno istinito. Hitler je za njega bio bog-čovjek, uspoređen sa značenjem Krista u krš¬ ćanskoj religiji ili Kršne u Bhagavad-giti. O njemu piše: »Odre¬ đen je karmom univerzalnog germanstva (Germanentum) da vo¬ di borbu protiv Istoka i da spasi germanstvo svijeta; jedna od veoma velikih figura svjetla našla je u njemu svoju inkarnaci¬ ju.« (J. Ackermann, 1970). Podredio se novom Kršni-Kristu-Hitleru kao nekada starom Kristu/Bogu, ali mnogo gorljivije. Treba, međutim, zapaziti da su u tadašnjim okolnostima novi bogovi pružali veće mogućnosti za slavu i moć. Himmlerovo podređivanje snažnoj očinskoj figuri bilo je po¬ praćeno dubokom i intenzivnom ovisnošću o majci koja ga je voljela i ludovala za njim. Himmler sigurno nije patio od nedo¬ statka ljubavi svoje majke — dokaz o tome moguće je naći u brojnim knjigama i člancima koji su o njemu napisani. Može se reći, međutim, da je njena ljubav bila primitivna; nedostajao joj je uvid ili predodžba o tome što je potrebno dječaku koji se razvija; to je bila ljubav koju majka gaji za svoje malo dijete; ona nije mijenjala svoju prirodu paralelno s dječakovim razvo¬ jem. Tako ga je majčina ljubav kvarila i blokirala njegov raz¬ voj i učinila ga zavisnim od nje. Prije no što opišem tu zavisnost, želim naglasiti da je u Himmleru, kao u tolikim drugima, potre¬ ba za jakim ocem nastala iz osobne bespomoćnosti koja je sama nastala zato što je ostao mali dječak koji čezne za svojom maj¬ kom (ili majčinim likom) da ga voli, štiti, tješi i da ništa ne tra¬ ži od njega. Na taj se način osjećao ne kao čovjek, već kao dijete: slab, bespomoćan, bez volje ili inicijative. Radi toga će često tražiti jakog vođu kome se može podrediti, koji mu daje osjećaj snage i koji — u imitirajućoj vezi, postaje zamjena za kvalitete koje mu nedostaju. 132
Bilo je fizičke i mentalne mlitavosti u Himmleru, koja se često nalazi u takvim »maminim sinovima«, a koju je pokušao nadja¬ čati »provodeći svoju volju« — ali uglavnom osornošću i neljudskošću. Za njega su vlast i okrutnost postali zamjena za snagu; ipak je taj pokušaj morao propasti budući da ni jedan slabić svojom okrutnošću ne postaje jak; on sakriva svoju slabost od sebe i drugih jedino dok ima moć nad njima. Postoje brojni dokazi da je Himmler bio tipičan »mamim sin«. U sedamnaestoj godini kada je bio na vojnoj vježbi, daleko od svojih roditelja, u prvom mjesecu je pisao . . . dvadeset i tri pisma kući, i premda je primio deset ili dva¬ naest odgovora, neprestano se žalio da mu ne pišu dovoljno. Tipična je prva rečenica njegovog pisma od 24. siječnja: »Dra¬ ga mama, mnogo hvala za tvoje drago pismo. Konačno sam pri¬ mio nešto od tebe.« Dva dana kasnije, nakon primitka drugog pisamca od kuće, počinje istini tonom i dodaje: »Dugo vre¬ mena sam bolno čekao na njega.« Ni dva pisma u tri dana ga nisu spriječila od lamentiranja 29. siječnja: »Opet danas nisam ništa primio od tebe.« Njegova rana pisma udruživala su preklinjanje da mu pišu s pritužbama na uvjete života: njegova je soba bila prazna i hladna i patio je od stjenica; hrana mu je bila rijetka i neprivlačna i preklinjao je da mu šalju pakete hrane i dovoljno novca da bi mogao jesti u kantini ili pivnicama u gradu. Obične nezgode, kao što je neoprezno uzimanje pogrešne odjeće u kupatilu, poprima¬ le su dimenzije manjih tragedija i o njima je detaljno izvješta¬ vao obitelj. Djelomično su te pritužbe i lamentacije bile apeli go¬ spođi Himmler za pomoć. Kao odgovor, ona je odašiljala niz nov¬ čanih uputnica i paketa koji su sadržavali hranu, posebnu poste¬ ljinu, prašak protiv insekata i čisto rublje. Očito su zalihe hrane koje su stizale iz Landshuta bile popraćene mnogim savjetima i mnogima znacima brige. Pod utjecajem tih poruka Heinrich bi, svjestan da mora sačuvati svoj izgled hrabrog vojnika, pokatkad pokušao povući pritužbu koja bi pokretala cijeli postupak. No prije no što bi promijenio raspoloženje, sačekao bi paket i nje¬ gova zaliha nikada nije dugo trajala. Bio je potpuno bestidan što se tiče hrane; njegova su pisma ispunjena pohvalnim opaskama o kuhanju njegove majke (»Apfelslrudel koji sam jeo nakon vježbe bio je divan«) i traženjima hrane kao što su jabuke i ko¬ lačići. (B. F. Smith, 1971) 133
Kako je vrijeme prolazilo, njegova su pisma kući postala rjeđa — iako ih nikada nije bilo manje od tri tjedno — ipak su nje¬ gove molbe da mu pišu bile jednako postojane kao uvijek. Po¬ katkad je znao biti vrlo neugodan kada mu majka nije pisala koliko je očekivao. »Draga majko«, započinje pismo 23. ožujka 1917, »mnogo hvala za tvoje drage novosti (koje nisam primio). Stvarno je nisko od tebe što nisi pisala.« Ta potreba da dijeli sve sa svojim roditeljima, posebno sa svo¬ jom majkom, ostala je ista i kad je radio kao praktikant agrono¬ mije. Tada star devetnaest godina, poslao je kući bar osam pisa¬ ma i dopisnica u prva tri i po tjedna, premda je često napominjao kako je previše zaposlen da bi mogao pisati. Kada je obolio od paratifusne groznice, njegova je majka gotovo pomahnitala; na oporavku je proveo dobar dio vremena pišući joj sve detalje o svom zdravstvenom stanju, svojoj temperaturi, probavi, boli¬ ma i patnjama. Istovremeno je bio dovoljno bistar da ne ostavi utisak plačljivca, ispreplićući svoje izvještaje s uvjeravanjima da je dobro, predbacujući svojoj majci zbog brige. Čak je započi¬ njao svoja pisma s tri ili četiri pojedinosti od općeg interesa i tada dodao: »Sada što se tiče mog stanja mogu te vidjeti, draga majko, kako si nestrpljiva i uznemirena.« (B. F. Smith, 1971). To je možda bila istina, no rečenica je primjer metode kojom se Himmler koristio cijelog svog života — da svoje želje i strepnje projicira na druge. Dosada smo upoznavali do opsjednutosti urednog, hipohondrijskog, oportunističkog, narcisoidnog mladog čovjeka, koji se os¬ jećao kao djetešce i koji je čeznuo za majčinskom zaštitom dok je istovremeno pokušavao slijediti i oponašati očev lik. Nesumnjivo je Himmlerovo zavisno držanje, djelomično nasta¬ lo majčinom pretjeranom popustljivošću prema njemu, bilo po¬ većano određenom stvarnom slabošću, i fizičkom i mentalnom. Fizički, Himmler nije bio vrlo jako dijete; bio je bolestan od tre¬ će godine. U to je vrijeme navukao ozbiljnu infekciju dišnih or¬ gana koja je izgleda zahvatila pluća i od koje su neka djeca umrla. Njegovi roditelji bili su silno uzbuđeni, te su doveli li¬ ječnika koji je radi liječenja odveo dijete čak iz Munchena u Passau. Da bi djetetu pružili najbolju njegu, gospođa Himmler je s njim otišla u predio s boljom klimom, i otac ih je posjećivao kada god se mogao osloboditi posla. 1904. godine cijela se obitelj vratila u Munchen zbog djetetovog zdravlja. Valja zapaziti da je 134
otac pristao na sve te mjere, koje su bile vrlo skupe i za njega nepovoljne, očito bez protestiranja.26 U petnaestoj godini počele su poteškoće sa želucem koji će ga mučiti cijelog života. Slika bolesti ukazuje na vjerojatnost po¬ stojanja jakog psihogenog faktora. Premda su ga neprilike sa že¬ lucem ljutile kao simptom slabosti, pružile su mu priliku da bude neprestano zabavljen sobom i da oko sebe ima ljude koji slušaju njegove pritužbe i koji se zbog njega uznemiruju.27 Jedna druga Himmlerova bolest bila je navodna neprilika sa srcem za koju se pretpostavljalo da je rezultat rada na farmi 1919. godine. Isti minhenski liječnik, koji ga je liječio od para¬ tifusne groznice, sada je postavio dijagnozu hipertrofiranog (pro¬ širenog) srca, uzrokovanog pretjeranim naporom za vrijeme od¬ služenja vojnog roka. B. F. Smith primjećuje da je u onim godi¬ nama dijagnoza proširenja srca bila često postavljana i pridavana naporima u ratu, te da se danas većina liječnika ruga takvim di¬ jagnozama. Sadašnje medicinsko mišljenje sugerira da s Himmlerovim srcem nije bilo nikakvih neprilika, te da je, osim nedovolj¬ ne ishrane i posljedica paratifusne groznice, »bio vjerojatno um¬ jereno dobrog zdravlja«. (B. F. Smith, 1971) Što bilo da bilo, dijagnoza mora da je povećala Himmlerove hipohondrijske tendencije i njegove veze s roditeljima koji su se i dalje brinuli i zanimali za nj. No Himmlerova je fizička slabost prevazilazila te tri grupe bolesti — pluća, želuca i srca. Imao je mekan i mlitav izgled, bio je fizički nespretan i nezgrapan. Na primjer, kada je dobio bi¬ cikl i kada je mogao pratiti svoga brata Gebharda na njegovim izlascima, »Heinrich je često padao s bicikla, derući svoju odjeću i trpeći druge nezgode«. (B. F. Smith, 1971). Istu je fizičku ne¬ spretnost pokazivao u školi, što je vjerojatno bilo više ponižava¬ juće. Imamo odličan izvještaj o Himmleru za vrijeme njegovog ško¬ lovanja od njegova kolege G. W. F. Hallgartena, koji je kasnije postao istaknuti historičar.28 U svojoj autobiografiji Hallgarten navodi da je, kada je čuo za Himmlerov uspon na vlast, teško mogao zamisliti da je to ista osoba koja je išla s njim u razred. Hallgarten opisuje Himmlera kao debeljkastog dječaka neobi¬ čno mliječnog lica koji je već nosio naočale i često se »polu-zbunjeno, polu-pokvareno osmjehivao«. Bio je vrlo omiljen kod svih nastavnika i primjeran učenik svih godina školovanja, s najboljim 135
ocjenama iz svih glavnih predmeta. U razredu su ga smatrali preambicioznim (štreberom). Postojao je samo jedan predmet u kome je Himmler bio defektan, a to je bila gimnastika. Hallgarten detaljno opisuje kako je Himmler bio ponižen kada nije mo¬ gao napraviti relativno jednostavne vježbe, te je bio izložen ne samo ismijavanju nastavnika već i razrednih drugova koji su bili sretni da ambicioznog dječaka vide u inferiornom položaju (G W. F. Hallgarten, 1969). Međutim, usprkos svojoj urednosti, Himmleru je nedostajala disciplina i inicijativa. Bio je brbljavac, to je znao i prekoravao se radi toga, te je pokušavao to savladati. Najviše od svega, go¬ tovo mu je potpuno nedostajala jačina volje; tako je, što ne izne¬ nađuje, hvalio jaku volju i grubost kao idealne vrline, ali ih ni¬ kada nije dostigao. Svoj nedostatak snage volje kompenzirao je prisilnom moći nad drugima. Ilustraciju njegove svijesti o svojoj podredljivosti i nedostatku volje predstavlja zapis u dnevnik 27. prosinca 1919. godine: »Bog će svačime obdariti dobar cilj, ali ja se neću bez volje podrediti sudbini već ću njome upravljati, najbolje što mogu.« (J. Ackermann, 1970). Ta rečenica je zapravo vijugava i kontradiktorna. On započinje priznavanjem božje volje (u vrijeme kada je još bio aktivni katolik); tada tvrdi da se »neće podrediti«, ali to ubla¬ žava dodajući »bez volje« — rješavajući tako sukob između svoje stvarne podredljivosti i svog ideala posjedovanja jake volje kom¬ promisom da će 'se podrediti, ali svojom voljom; tada obećava sebi da će upravljati svojom sudbinom, ali ublažava tu »deklara¬ ciju nezavisnosti« traljavim dodatkom »najbolje što mogu«. Pot¬ puno suprotno Hitleru, Himmler je uvijek bio i ostao slabić, i to je znao. Njegov je život bio borba protiv svijesti o tome, pokušaj da postane ja. Himmler je bio mnogo nalik mladiću koji želi, ali još ne može, prestati masturbirati, koji se osjeća krivim i slabim i osuđuje sebe zbog slabosti te to pokušava promijeniti, ali ne uspijeva. No okolnosti i njegova vještina dopustile su mu uspon do položaja takve moći nad drugima da je mogao živjeti u iluziji da je postao »jak«. Himmler se nije osjećao samo fizički slabim i nespretnim već je patio i od osjećaja društvene inferiornosti. Profesori srednjih škola bili su na najnižoj razini monarhijskog sistema i imali su odnos strahopoštovanja prema svim rangovima nad sobom. To je bilo sve izraženije u Himmlerovoj obitelji, budući da je njegov 136
otac jedno vrijeme bio privatni učitelj bavarskog princa Heinricha, s kojim je i kasnije ostao u dosta prisnim odnosima; tako je i mogao zamoliti princa da bude kum njegovom drugom sinu koji je tako dobio ime Heinrich. S ukazanom prinčevskom naklonošću Himmlerova je obitelj dostigla vrhunac svojih dostižnih ambicija; veza bi vjerojatno imala povoljnije posljedice da princ nije bio ubijen u borbi za vrijeme prvog svjetskog rata (jedini njemački princ koji je pretrpio takvu sudbinu). Može se pretpo¬ staviti da je mladom Himmleru, koji je bio tako revan u skriva¬ nju svog osjećaja bezvrijednosti, plemstvo izgledalo kao društve¬ no nebo, za njega uvijek zakračunato. Ipak je njegova ambicija postigla nemoguće. Od sramežljivog, društveno inferiornog mladića koji se divio i zavidio plemićima, postao je glava SS-a, što je značilo biti nov njemački plemić. Iznad njega nije više bio princ Heinrich ni ikakvi grofovi, baroni, »vonovi«. On, Reichsfuhrer SS-a sa svojim podređenima, bio je novi plemić; on je bio princ; u najmanju ruku, tako je moralo biti u njegovoj mašti. Hallgartenova sjećanja na njihove školske godi¬ ne ističu tu vezu. Postojala je grupa sinova plemićkih obitelji u Miinchenu koji su živjeli u svojim kućama, ali su se obrazovali u istoj gimnaziji. Hallgarten se sjeća da su nosili uniformu sličnu kasnijoj uniformi SS-a, samo je boja bila tamnoplava a ne SS-crna. Izgleda vrlo uvjerljivo da je upravo ta uniforma poslužila kao model za kasniju uniformu SS-a. Himmler je neprestano propovijedao hrabrost i samopožrtvovnost. Da je to bio izgovor, postaje vrlo očito u nešto komplicira¬ noj povijesti njegove želje da ide u vojsku i na front 1917. godi¬ ne. Kao njegov stariji brat — i mnogi drugi mladići koji su imali veze s višim slojevima vlasti — Heinrich je nastojao ući u oficir¬ sku školu kako bi postao kadet (Fahnrich, kandidat za aktivnog oficira). To obučavanje je imalo dvije prednosti: očitu prednost dostizanja čina oficira s nadom u kasnije napredovanje, i manje očitu — to obučavanje je trajalo duže no obučavanje mladića koji su bili regruti ili dobrovoljci za obične vojnike. Moglo se očeki¬ vati da će trajati osam ili devet mjeseci. Obični vojnici su u to vrijeme redovito slani na front mnogo brže. Gebhard, Himmlerov stariji brat, već 1916. godine pošao je u oficirsku školu i na kraju bio poslan na front. Buka koju je obitelj podizala oko starijeg brata i odlazak sve većeg broja mladih ljudi na front prisilili su Heinricha Himmlera da, zajed137
no sa svojim roditeljima, moli da mu bude dopušteno napustiti školovanje i stupiti u oficirsku školu. Himmlerov otac je učinio sve što je mogao da ispuni sinovu želju, pokrenuvši svoje dru¬ štvene veze. No usprkos toploj preporuci udovice princa Heinricha, puk kojem je bio preporučen već je imao dovoljno kandi¬ data za oficirsku školu, te ga nije primio. Otac se, na svoj metodični način, obratio na dvadeset i tri puka nakon što je popisao imena važnih ljudi koji mogu imati veze s komandantima pukova. Usprkos tome, dobivao je samo negativne odgovore. Čak ni tada profesor Himmler nije bio spreman priznati poraz. Pet dana kas¬ nije poslao je dvadeset i četvrtu molbu 11. pješadijskom puku. Dok se njegov otac još borio pisanjem molbi, Heinrich je gubio nadu i očito vjerovao da bi mogao biti primljen u službu kao običan vojnik. Koristeći veze svog oca, obratio se gradu Landshutu radi službe u Hilfsdienstu, vrsti ratnog rada za one koji nisu bili pozvani u vojsku. Napustio je školu i stupio u tu službu, očito s nadom da na taj način može biti oslobođen od regrutacije; ali kada je bavarsko Ministarstvo za školstvo izdalo posebno nare¬ đenje kojim se pokazalo da za njega nema nikakve opasnosti da bude regrutiran, Heinrich je ponovo stupio u školu. Malo zatim, na njegovo i očevo veliko iznenađenje, dvadeset i četvrta molba je urodila plodom, te mu je bilo naređeno da se za nekoliko dana javi 11. pješadijskom puku u Regensburg. Krajem prvog tjedna čuo je glasine da neće biti zadržan u ofi¬ cirskoj školi, već da je na popisu onih koji će odmah biti otprem¬ ljeni na front. »Ta ga je priča natjerala u dublju potištenost i ugasila njegov žar za borbu.« (B. F. Smith, 1971). Dok je objaš¬ njavao svojim roditeljima da je očajan samo zato što nije mogao postati oficir, molio ih je da interveniraju kod daljeg rođaka, koji je bio časnik u tom puku, i da zatraže njegovu pomoć. Roditelji, a posebno majka, bili su preplašeni kao i sam dječak, a mjesec dana kasnije poručnik Zahle, rođak, još je uvjeravao Heinricha da neće biti poslan na front, nagovarajući ga da se smiri i prati program nastave. Čim se utišao njegov strah, Heinrich je povratio samopouzda¬ nje. Odvažio se na pušenje (iako je morao moliti oca za duhan) i procijenio političku situaciju označavajući kao pogrešan izvje¬ štaj o Ludendorffovoj ostavci koja »mu se nije sviđala«. Proveo je 1918, od početka godine do ranog listopada, u obučavanju i oče¬ kivanju naređenja da ode na front. Izgleda da je posebno žudio za poslom i trudio se zadobiti posebnu naklonost oficira da bi osi138
gurao imenovanje sebe umjesto svog prijatelja Kistlera, koji je također želio ići na front. No ti napori nisu imali rezultata; vra¬ tio se svojim društvenim pozivima i posjetama kazalištu. Postavlja se pitanje: zašto je u tom trenutku žudio za odlaskom na front kad se nekoliko mjeseci ranije toliko bojao? Postoji više odgovora na tu prividnu kontradikciju. Njegov brat Gebhard je u borbi unaprijeđen u kadeta i to mora da je Heinricha učinilo vrlo ljubomornim; želio je pokazati da je i on heroj. Također je moguće da je takmičenje s Kistlerom bilo upravo dovoljan poti¬ caj da zaboravi svoje brige. No ipak mi izgleda da je glavni raz¬ log bilo nešto drugo. Upravo kad se Heinrich upinjao da bude poslan na front, pisao je: »Političku situaciju vidim vrlo crnom, potpuno crnom... Nikad neću napustiti svoju odluku, čak i da izbije revolucija, što nije nemoguće.« (B. F. Smith, 1971). Him¬ mler je bio dovoljno oštrouman da zna, kao što je gotovo svatko u Njemačkoj u listopadu 1918. godine znao, da je rat završen i izgubljen. Bilo je prilično bezopasno željeti otići na front u vrije¬ me kada se revolucionarni val u Njemačkoj već osjećao; tri tjed¬ na kasnije revolucija je buknula u punoj snazi. Naime, sve jača opozicija i revolucionarno raspoloženje primorali su vojne vlasti da te mlade ljude ne šalju na front. Druga ilustracija Himmlerovog nedostatka volje i njegove ne¬ odlučnosti bio je njegov profesionalni život. Odluka da studira poljoprivredu došla je kao potpuno iznenađenje; motivi te odluke još nisu jasni. Njegova obitelj mora da je očekivala da će biti istog zanimanja kao njegov otac, budući da je dobio klasično ob¬ razovanje. Najvjerojatnije objašnjenje je ono koje pretpostavlja da je sumnjao u svoju sposobnost za studij na egzaktnijem, inte¬ lektualnijem području te da je studij poljoprivrede omogućavao zadobijanje nekog akademskog ranga. Ne smije se zaboraviti da je taj izbor bio rezultat razočaranja zbog toga što nije ostvario svoj prvi cilj: što nije postao profesionalni oficir. Njegova je po¬ ljoprivredna karijera bila prekinuta stvarnom ili navodnom srča¬ nom bolešću koja, međutim, nije osujetila i namjeru da nastavi s praksom poljoprivrednika. Učio je ruski jer se planirao preseliti na istok i postati farmer. Također izgleda da je mislio da će ko¬ načno Freikorps zauzeti neke teritorije na istoku i da će za njega biti mjesta. Pisao je: »U ovom trenutku ne znam zašto radim. Radim zbog toga što je to moja dužnost, što nalazim smirenje u radu i zbog svog njemačkog životnog druga s kojim ću jednog da¬ na na istoku živjeti i boriti se čitav svoj život kao Nijemac, daleko 139
od drage Njemačke.« (B. F. Smith, 1971). I mjesec dana kasnije: »Danas, u sebi sam prekinuo sa svakim i sada ovisim o sebi sa¬ mome. Ako ne nađem djevojku čiji karakter pristaje mojem i koja me voli, otići ću sam u Rusiju.« (B. F. Smith, 1971). Te izjave otkrivaju dosta. Himmler pokušava negirati svoje tje¬ skobe, usamljenost i ovisnost afirmacijom svoje jake volje. Sa ili bez djevojke živjet će daleko od Njemačke, sasvim sam; tak¬ vim načinom govora pokušava samog sebe uvjeriti da više nije »mamin sin«. A zapravo se ponaša kao dječak od šest godina koji odlučuje pobjeći od majke samo zato da bi se sakrio iza slijede¬ ćeg ugla, očekujući da ona dođe po njega. Uzimajući u obzir da je u ono vrijeme bio mladić od dvadeset godina, cijeli je plan, u datim okolnostima, bio jedno od onih nestvarnih, romantičnih maštanja kojima je Himmler bio sklon kada nije bio zaposlen neposrednim bavljenjem svojim interesima. Kad se pokazalo da nema mogućnesti za naseljavanje u Rusiju, počeo je učiti španjolski s mišlju da se kao farmer naseli u Juž¬ noj Americi.29 U raznim razdobljima je razmišljao o mjestima kao što su Peru, Gruzija i Turska, no sve su te ideje bile čiste sanja¬ rije. U tom trenutku svog života Himmler nije mogao nikamo otići. Nije mogao postati oficir. Nije imao dovoljno novaca da postane farmer u Njemačkoj, a još manje u Južnoj Americi. Nedostajalo mu je i potrebne maštovitosti, strpljenja i nezavisnosti. Bio je u istom položaju kao i mnogi drugi koji su postali nacisti jer nisu društveno ili profesionalno imali drugog izlaza, a ipak su bili ambiciozni i imali žarku želju da napreduju. Beznadnost u pogledu postizanja cilja i, vjerojatno, želja da bude daleko, tamo gdje ga nitko ne bi prepoznavao, mora da su uvelike pojačane iskustvom koje je kao student doživio u Miinchenu. Tamo se učlanio u bratstvo i činio sve da postane popu¬ larniji. Posjećivao je bolesnu braću i tražio članove i kolege kamo god bi dolazio. Ipak nije bio naročito popularan i to ga je zabri¬ njavalo. Neki su članovi sasvim otvoreno izražavali nepovjerenje prema njemu a njegove fiksne ideje i neprestano organiziranje i brbljanje samo je povećavalo tu nepopularnost te je bio odbijen kad se kandidirao za člana uprave bratstva. U odnosu prema dje¬ vojkama nikada nije prevladao svoje oprezno i kruto držanje; držao je »tako veliku distancu između sebe i suprotnog spola da gotovo nije postojala opasnost da njegova nevinost bude ugro¬ žena«. (B. F. Smith, 1971) 140
Što su njegovi profesionalni izgledi postajali beznadniji, to su ga više privlačile radikalne desničarske ideje. Čitao je antisemit¬ sku literaturu, i kada je njemački ministar vanjskih poslova Rathenau bio ubijen 1922. godine, bio je zadovoljan i nazvao ga »hu¬ ljom«. Postao je član podosta misteriozne krajnje desničarske organizacije Der Freiweg i upoznao se s Ernstom Rohmom, akti¬ vistom u Hitlerovom pokretu. Usprkos svim tim novim simpati¬ jama i vezama s radikalnom desnicom još je uvijek bio dovoljno oprezan. Nije se sasvim uključio u pokret, već je ostao u Munchenu i nastavio svoj uobičajeni život. »Usprkos njegovom poli¬ tiziranju i njegovoj brizi za sebe i svoju budućnost, mnoge su se od njegovih navika i običaja, uključujući posjećivanje crkve, društvene misije, plesove bratstva i slanja prljavog rublja u Ingolstadt (svojoj majci), još čvrsto održale.« (B. F. Smith, 1971). Iz profesionalnog škripca izbavio ga je brat jednog od njegovih pro¬ fesora koji mu je ponudio posao tehničkog asistenta u kompaniji za dušična gnojiva, gdje je bio dodijeljen na posao istraživanja. No dosta čudno, to je bio upravo onaj posao koji ga je ravno doveo u aktivnu politiku. Postrojenje u kom je radio bilo je u Schleissheimu, sjeverno od Munchena, gdje je i jedna od novih vojnih jedinica — Bund Blucher — imala svoj štab. Teško da je mogao izbjeći da bude uvučen u to žarište aktivnosti; nakon mnogo oklijevanja na kraju se pridružio Hitlerovoj NSDAP30, jed¬ noj od aktivnijih takmičarskih grupa desnog krila. Opisivanje događaja u Njemačkoj i Bavarskoj onog vremena zauzelo bi pre¬ više prostora. Ukratko, vlada Bavarske se poigravala s idejom da se okrene protiv savezne vlade u Berlinu uz pomoć grupa desnog krila, ali na kraju to nije učinila. U međuvremenu je Himmler napustio svoj posao u Schleissheimu i stupio u vojnu jedinicu, koja je zamijenila puk Reichswehra. Reichswehr je, međutim, raspustio njegovu trupu jer je u njoj bilo previše onih koji su htjeli sudjelovati u akciji protiv Berlina; tako se nakon samo se¬ dam tjedana završila nova Himmlerova vojna karijera. No u me¬ đuvremenu je uspostavio bliske veze s Rohmom i na dan minhenskog puča Himmler je bio taj koji je nosio staru carsku ratnu zastavu i koji je marširao uz Rohma na čelu kolone koja je po¬ kušavala zauzeti Ministarstvo rata. Rohm i njegovi ljudi opkolili su Ministarstvo rata, ali je njih, zauzvrat, opkolila bavarska po¬ licija. Hitlerov pokušaj da olakša Rohmovu poziciju završio je neuspjelim maršem protiv vojnih trupa u Feldherrnhalleu. Vođe Rohmove grupe (Reichskriegsflagge) bijahu zatvoreni, a Himmler 141
i ostali predali su oružje, legitimirali se na policiji i razišli ku¬ ćama. Himmler se, iako još impresioniran samim sobom zbog nošenja zastave, bojao hapšenja i bio razočaran što se vlada za njega ne zanima. Nije se usudio raditi bilo što što bi ga moglo odvesti u zatvor, kao što je npr. suradnja sa zabranjenim organizacijama. (Treba znati da odlazak u zatvor ne bi imao nikakvih strašnih po¬ sljedica. Najvjerojatnije bi bio pušten ili oslobođen krivnje, ili bi dobio kratku vremensku kaznu kojom se osuđuje na zatvor u Festungu — ugodno mjesto sa svim prednostima, osim prava da ga napusti, kao Hitler.) Umjesto toga zadovoljio se racionalizaci¬ jama: »Kao prijatelj i posebno kao vojnik i privržen član volkisch pokreta nikada neću bježati od opasnosti, ali mi imamo obavezu jedan prema drugome i prema pokretu da budemo spremni za borbu.« (B. F. Smith, 1971). Prema tome, radio je u volkisch po¬ kretu koji nije bio zabranejn, stalno se trudio da dobije posao; očijukao je s idejom da nađe privlačan položaj u Turskoj. Čak je pisao sovjetskoj ambasadi da se raspita postoji li bilo kakva mogućnost da ide u Ukrajinu — čudan postupak za tog fanatičnog antikomunistu. U tom je razdoblju njegov antisemitizam također postao žešći i bio seksualno obojen, vjerojatno jer je i dalje bio zaokupljen seksom. Razmišljao je o moralu djevojaka koje je su¬ sretao i grabio erotsku literaturu kad god bi je našao. Prilikom posjete starim prijateljima 1924. godine našao je Ein Sadist im Priesterrock (Sadist u svećeničkoj odjeći) od C. F. Schlichtegrollsa, knjigu koja je u Njemačkoj bila zabranjena 1904. Preletio ju je u jednom danu. Općenito govoreći, pružao je sliku, kakva se mogla i očekivati, zakočenog i zastrašenog mladića koji pati zbog nesposobnosti da se odnosi prema ženama. Na koncu je problem njegove budućnosti bio riješen. Gregor Strasser, vođa Nationalsozialistische Freiheitsbewegunga i njen Gauleiter za Donju Bavarsku, ponudio mu je posao svog sekre¬ tara i glavnog pomoćnika. To je odmah prihvatio, otišao u Landshut i napredovao sa Strasserom u Partiji. Strasser je zastupao ideje sasvim drugačije od Hitlerovih. On je naglašavao socijalne revolucionarne osobine u nacističkom programu te je, zajedno sa svojim bratom Ottom kao i Josephom Goebbelsom, bio vođa tog radikalnijeg krila. Željeli su udaljiti Hitlera od njegove orijenta¬ cije na više klase i vjerovali su da bi Partija trebala »izdati pro¬ glas o socijalnoj revoluciji samo začinjen antisemitizmom«. (B. F. Smith, 1971). No Hitler nije mijenjao svoj smjer. Goebbels je, 142
znajući čija je strana jača, napustio svoje ideje i slijedio Hitlera. Strasser je napustio Partiju, a Rohm, rukovodilac SA-a koji je također zastupao radikalnije revolucionarne ideje, ubijen je pre¬ ma Hitlerovom naređenju, zapravo od ruku Himmlerovih esesovaca. Smrt Rohma i drugih vođa SA-a bio je početak i uvjet Himmlerova uspona ka vrhu. Međutim, 1925—1926. godine NSDAP je bila mala partija; či¬ nilo se da se Weimarska republika stabilizirala i Himmlera su očito mučile neke sumnje. Izgubio je nekadašnje prijatelje i »čak su mu njegovi roditelji dali jasno do znanja da ne samo da ne odobravaju rad njegove partije već da na njega gledaju kao na poslovično izgubljenog sina«. (B. F. Smith, 1971). Imao je malu plaću, pa je često morao posuđivati novac. Tako ne iznenađuje što ga je opet obuzela stara želja da dođe do solidnog mjesta upravitelja farme i da se još jednom poigra s idejom emigracije u Tursku. Ostao je, međutim, na svom partijskom poslu, jer su svi njegovi pokušaji da nađe posao ostali potpuno besplodni, a ne zato što je njegova vjernost idejama Partije bila tako jaka i ne¬ pokolebljiva. Malo zatim, stvari su se razbistrile. Gregor Strasser je 1926. godine postao rukovodilac državne propagande, a Him¬ mler je bio njegov zamjenik. Samo tri godine kasnije Himmler je komandirao s tristo ljudi Schutz Staffelna koji je do 1933. godine izrastao u vojsku od pe¬ deset tisuća ljudi. U biografiji Himmlera Smith objašnjava: »Ono što nas tako duboko uznemiruje nije organizacija SS-a ni Himmlerov vrhovni položaj šefa policije Reicha već mučenje milijuna ljudskih bića i istrebljenje još većeg broja ljudi. U Himmlerovom djetinjstvu i mladosti nije moguće naći neposredan odgovor na ta pitanja.« (B. F. Smith, 1971). Ja ne vjerujem da je Smith u pravu i pokušat ću dokazati da je Himmlerov sadizam bio duboko ukorijenjen u njegovoj karakternoj strukturi mnogo prije no što je imao prili¬ ku primijeniti ga u onim razmjerima koji će ga uvrstiti u povijest kao krvavog monstruma. Zadržat ćemo u sjećanju široku definiciju sadizma kao strasti za apsolutnom i neograničenom moći nad drugim ljudskim bi¬ ćem; nanošenje fizičke boli samo je jedna od manifestacija te želje za svemoći. Također ne smijemo zaboraviti da mazohistička podredljivost nije suprotna sadizmu, već da je dio simbiotičkog sistema u kome su potpuna vlast i potpuno podređenje manife¬ stacije iste osnovne životne nemoći. 143
Jedna od najranijih indikacija Himmlerovog uživanja u denun¬ cijacijama s veoma zloćudnim posljedicama po druge ljude može biti incident koji se odigrao za vrijeme rata; tada je Himmleru bilo tek šesnaest godina. Neki imućni Sasi koji su proveli odmor u Bavarskoj nagomilali su hranu i poslali je kući gdje su se ta¬ kve stvari mnogo teže nabavljale. Bili su žigosani u novinama i Smith vjeruje da obilje obavijesti koje je Himmler imao o poje¬ dinim artiklima koje su nakupovali »svakako sugerira da je imao neku ulogu u njihovu objavljivanju«. (B. F. Smith, 1971). Pjesmica koju je Himmler napisao 1919. godine također izražava njegovu okrutnost (B. F. Smith, 1971): Franzosen, Franzosen, O gebt nur recht acht Fur euch wird kein Pardon gemacht. Uns're Kugeln pfeifen und sausen Und verbreiten euch Schrecken und Grausen Wenn wir da so unheimlich hausen. (Francuzi, Francuzi, jako se pazite Jer za vas neće biti pardonna. Naši će meci zviždukati i prolaziti Sijući među vama strah i užas Jer to činimo onoliko strašno koliko želimo.)
Od dvadesetprve godine, kada se osjeća nekako nezavisnijim jer je počeo nalaziti prijatelje i očinske likove, počinje se prema ocu ponašati neljubaznije, iako prikladno, dok prema svom stari¬ jem bratu postaje sve zlobniji. Da bi se ocrtao razvoj Himmlerovog sadizma, neophodno je shvatiti značaj njegovog odnosa prema Gebhardu.31 Gebhard je u stvari suprotnost Heinrichu; bio je bezbrižan, omiljen, neuplašen i djevojkama privlačan. Kada su bili mlađi, izgledalo je da se Heinrich divi Gebhardu, no to se divljenje pretvorilo u gorku zavist kada je Heinrich ustanovio da Gebhard uspijeva u stvari¬ ma u kojima je on doživljavao neuspjehe. Otišao je u rat, napre¬ dovao na bojnom polju i bio odlikovan Željeznim križem I klase. Zaljubio se u privlačnu djevojku i zaručio se dok je njegov mla¬ đi brat, i bez slave i bez ljubavi, bio nesretan, slab i neomiljen. Heinrich je svoju vjernost s Gebharda prebacio na svog bratića Ludwiga jer je imao razloga za ljubomoru prema Gebhardu. U početku ga je samo jetko kritizirao zbog nedostatka discipline i ciljeva, nedovoljnog herojstva i nemarnosti — kritizirajući, kao i 144
obično, druge upravo zbog onih nedostataka koje je sam imao. No budući ministar policije izgleda da se sasvim osamostalio u odnosu prema Gebhardu nakon što je ovaj uspješno udvarao njihovoj dalekoj i vidljivo privlačnoj rođaci Pauli. Djevojka nije odgovarala Heinrichovoj ideji stidljive, povučene i nevine zaruč¬ nice i, na nesreću, postojao je neki spor između Paule i Gebharda zbog njene navodne ranije »indiskrecije«. Gebhard je pisao Hein¬ richu zaklinjući ga da ode Pauli i da im pomogne da riješe pro¬ blem. Taj neobičan zahtjev pokazuje do koje mjere je Heinrich uspio podjarmiti svog starijeg brata, vjerojatno intrigirajući s roditeljima. Heinrich je otišao Pauli, ali nije poznato što se dogo¬ dilo. Međutim, pismo koje joj je poslao nekoliko tjedana kasnije, nakon što je očigledno iznijela četiri dokaza vjernosti, pokazuje nam nešto od njegovog kompulzivnog karaktera: Rado ću vjerovati da ćete održati te četiri stvari, bar tako dugo dok Gebhard bude neposredno djelovao na vas svojim lič¬ nim prisustvom. Ah' to nije dovoljno. Muškarac mora biti sigu¬ ran u svoju nevjestu, pa makar bio odsutan godinama, ako je ne viđa i ako dugo vremena ništa ne čuju jedno o drugome (što bi se u narednim strašnim ratnim godinama također lako mo¬ glo dogoditi), da mu neće ni riječju, ni pogledom, ni poljupcem, ni gestom, a ni mišlju biti nevjerna... Na kušnji ste kojoj biste se trebali i morali [potcrtano u originalu] moći oduprijeti, a kojoj se sramno niste oduprli... Da bi vaš brak mogao biti sretan za vas dvoje i za zdravlje naroda (das Volk) — koji mora biti izgrađen na nepokvarenim, moralnim obiteljima — morate se kontrolirati barbarskom [potcrtano u originalu] snagom. Budući da ne postupate sa sobom snažno i strogo i da sobom vladate samo u malom stupnju, i s obzirom na to da je vaš bu¬ dući muž, kao što sam već rekao, predobar za vas i da premalo razumije ljude i ne može ih upoznati jer mu ovo doba to ne dopušta, netko drugi to mora učiniti. S obzirom na to da ste mi se oboje obratili radi te stvari i u nju me uvukli, osjećam se oba¬ veznim da to učinim. Slijedećih sedam mjeseci Heinrich je izbjegavao otvoreno uplitanje, dok u veljači 1924. godine nije dobio neku vrstu obavijesti koja ga je uvjerila, ispravno ili pogrešno, da je Paula opet poči¬ nila »indiskreciju«. Tada nije čak ni rekao bratu, već je odmah priču ispričao roditeljima i pokušao ih uvjeriti da obiteljska čast 145
zahtijeva prekidanje vjeridbe. Njegova je majka popustila i pri¬ stala u suzama, na kraju je nagovoren i otac, a tek tada je obavi¬ jestio Gebharda. »Kada je Gebhard pristao da se ide dalje i do¬ pustio da se zaruke raskinu, Heinrich je trijumfirao i istovreme¬ no je bio podrugljiv, jer se njegov brat nije opirao. 'Bilo je'«, re¬ kao je, 'kao da Gebhard uopće nema dušu'«. Taj dvadesetčetverogodišnji mladić uspio je slomiti svog oca, svoju majku i svog starijeg brata i učiniti sebe pravim diktatorom obitelji. Kraj zaruka bio je posebno nemio obitelji Himmler, tim više što je obitelj Paule bila s njima u dalekom rodu. »Ipak, kad god bi roditelji ili Gebhard pokazivali bilo kakvo oklijevanje, Hein¬ rich je bio spreman napraviti veći pritisak. Posjećivao je zajed¬ ničke prijatelje da im objasni zašto se zaruke moraju raskinuti i tom prilikom komadao u mrvice djevojčinu reputaciju. Kad je stiglo pismo od Paule, njegova je reakcija bila naglašavanje po¬ trebe 'da se ostane čvrst i da se ne dopusti zastrašivanje sumnja¬ ma'«. U tom trenutku želja da se vlada bratom i roditeljima po¬ primila je osobine čiste sadističke opakosti. Želio je uništiti re¬ putaciju djevojke i, da bi ponizio roditelje, Gebharda i naročito djevojčinu obitelj, inzistirao je da se svi pokloni, koji su bili iz¬ mijenjeni, vrate. Očevu želju da se zaruke dogovorno raskinu Heinrich je otklonio. Njegova gruba linija je pobijedila. Himmler je izborio totalnu pobjedu i svakoga sasvim unesrećio. U većini slučajeva priča bi ovdje završila; ali ne i za Heinricha Himmlera. Unajmio je privatnog detektiva do promatra Paulino ponašanje i tražio od njega da sakupi priče »koje čujete i koje možete dokazati!« Privatni detektiv mu je poslao čitavu zbirku govorkanja koja su mogla biti kompromitirajuća. Himmler je iskoristio taj izgovor da bi još više ponizio Paulinu obitelj i vratio im neke poklone koje je od njih dobio, a koje je navodno zabora¬ vio ranije vratiti, priloživši svoju posjetnicu. »Njegov konačni napad došao je dva mjeseca kasnije u pismu zajedničkim prija¬ teljima. On traži od njih da kažu Pauli da prestane loše govoriti o Himmlerovima i upozorava da, premda im je dragi drug, 'bit ću potpuno drugačiji ako me netko na to prisili. Tada neću pre¬ stati imati nikakav neiskreni osjećaj milosti sve dok protivnik ne bude socijalno i moralno izbačen iz redova društva.'« (Kurziv E. F.) To je bio vrhunac opake vlasti koju je Himmler mogao iskaza¬ ti u datim okolnostima. Kada se ukazala prilika da svoju lukavost pomoću novih političkih okolnosti upotrijebi za vlastite ciljeve, 146
otvorila se mogućnost za iskazivanje sadizma u povijesnim raz¬ mjerima. Reichsfuhrer se služio terminima koji u biti nisu bili drugačiji od onih koje je upotrebljavao mladi Himmler prijeteći Pauli. To ilustrira njegov govor, otprilike dvadeset godina kasnije (1943. godine), o etici crnog reda: Princip koji mora esesovcu biti apsolutan jest: biti pošten, častan, vjeran i biti dobar drug pripadnicima naše krvi i nikom drugom. Potpuno mi je svejdno što se dešava Rusima ili Česi¬ ma. Ono što drugi narodi imaju od dobre krvi uzet ćemo od njih, otet ćemo im djecu ako bude neophodno i odgajati ih među nama. Da li druge nacije žive u blagostanju ili skapavaju od gladi, zanima me samo utoliko što su nam potrebne kao ro¬ bovi za našu kulturu; inače me ne zanima. Hoće li za vrijeme gradnje jaraka za »panzere« poginuti ili ne 10.000 Ruskinja, za¬ nima me samo utoliko što želim znati da li je jarak spreman za Njemačku. Nikada nećemo biti okrutni i bez srca ako ne bu¬ de nužno. (J. Ackermann, 1970. Kurziv E. F.) U toj izjavi sadist se potpuno manifestira. On će otimati djecu drugih ljudi ako je njihova krv dobra. Starije će uzeti kao »robo¬ ve za našu kulturu«, a da li oni žive ili umiru, ne zanima ga. Za¬ vršetak govora tipična je himlerovska i nacistička dvoličnost. On iskazuje svoju moralnu dobrohotnost uvjeravajući slušaoce i sebe da je okrutan i bez srca samo ako je to neophodno. To je ista racionalizacija koju je već upotrijebio u svojoj prijetnji Pa¬ uli: bit ću nemilostiv »ako me netko na to prisili«. Himmler je bio zastrašen čovjek i uvijek su mu bile potrebne racionalizacije da bi ukrasio svoj sadizam. Možda mu je bilo po¬ trebno i da se zaštiti od suočavanja s dokazom svoje okrutnosti. Karl Wolff izvještava da je Himmler prisustvovao masovnim po¬ gubljenjima u Minsku u kasno ljeto 1941. godine i da je time bio upravo potresen. Ali je rekao: »Usprkos tome, mislim da je is¬ pravno da to gledamo. Onaj tko odlučuje o životu i smrti mora znati kako izgleda umiranje i što traži od komandanta egzekuci¬ je.« (K. VVolff, 1961). Mnogi esesovci su se razboljeli nakon tih masovnih pogubljenja; neki su počinili samoubojstvo, postali ne¬ normalni ili patili od kakvog drugog žestokog mentalnog ošteće¬ nja.32 Ne može se govoriti o Himmlerovom sadističkom karakteru a da se ne pretrese ono što se često opisivalo kao njegova ljubaz147
nost. Već sam spomenuo da je pokušao postati popularan posje¬ ćivanjem bolesne braće iz bratstva; slične je stvari radio i u dru¬ gim prilikama. Nekoj staroj ženi je dao kolač i pecivo i zapisao u svoj dnevnik: »Da sam bar mogao učiniti više, ali mi sami smo siromasi« (što nije istina, jer je njegova obitelj bila iz imućne srednje klase, daleko od toga da bude siromašna). Sa svojim je prijateljima organizirao dobrotvorne predstave, a prihod dao be¬ čkoj djeci i na »očinski« se način ponašao prema svojim esesov¬ cima, kao što su mnogi komentirali. Iz cjelokupne slike Himmlerovog karaktera, međutim, stječem dojam da većina tih prijatelj¬ skih čina nisu izrazi istinskog prijateljstva. Imao je potrebu za kompenziranjem nedostatka osjećaja i hladne ravnodušnosti; že¬ lio je uvjeriti sebe i druge da nije onakav kakav jest, ili, drugači¬ je rečeno, da osjeća ono što osjeća. Morao je negirati svoju ok¬ rutnost i hladnoću izražavanjem ljubaznosti i brige. Čak ni od¬ bojnost koju je osjećao prema lovu, koji je smatrao kukavičkim, nije bila vrlo ozbiljna budući da u jednom od svojih pisama pred¬ laže lov na velike životinje kao nagradu za dobro vladanje esesovaca. Bio je ljubazan prema djeci i životinjama, no i tu valja biti skeptičan jer gotovo da ne postoji ništa što je taj čovjek ra¬ dio a što kao cilj nije imalo unapređenje karijere. Naravno, čak i sadist kao Himmler može imati neka pozitivna ljudska svojstva kao što je ljubaznost prema nekim ljudima u nekim situacijama; od njega bi se moglo očekivati da ima takve crte. Ono što toliko otežava vjerovanje da ih je Himmler imao jest njegova potpuna hladnoća i isključivo bavljenje svojim sebičnim ciljevima. Postoji i benevolentni tip sadizma u kome vlast nad nekim dru¬ gim nema za cilj da mu nanese zlo, ali smjera djelovanju za svo¬ je dobro.33 Moguće je da je Himmler imao neku vrstu tog sadiz¬ ma, koji često ostavlja utisak ljubaznosti. (U pismima roditeljima njegovo ljubazno pripovijedanje ima možda benevolentni aspekt, kao i njegov odnos prema esesovcima.) Jedan primjer je Himmlerovo pismo od 16. rujna 1938. godine visokom SS-oficiru grofu Kottulinskom: »Dragi Kottulinsky, bili ste vrlo bolesni i imali ste mnogo neprilika sa svojim srcem. U interesu vašeg zdravlja za¬ branio sam vam svako pušenje u slijedeće dvije godine. Nakon te dvije godine poslat ćete mi liječnički izvještaj o vašem zdravlju; nakon toga ću odlučiti da li će zabrana pušenja biti ukinuta ili produžena. Heil Hitler«. (Citirano prema: H. Heiber, 1958). Isti ton školskog učitelja nalazimo u pismu (od 30. rujna 1942) glav¬ nom liječniku SS-a Grawitzu, koji je podnio nezadovoljavajući 148
izvještaj o medicinskim eksperimentima vršenim na zatvorenici¬ ma koncentracionih logora. Ovo pismo ne bi trebalo biti uzrok vašeg dugosatnog preispi¬ tivanja da li ću vas kao glavnog liječnika otpustiti; njegova je jedina namjera da vas natjera da sada, nakon mnogo godina, otklonite svoj glavni nedostatak — svoju taštinu, te da se ipak ozbiljno i stvarno s odvažnošću prihvatite svojih dužnosti, pa i najneugodnijih, i konačno napustite sklonost uvjerenju da je moguće stvari srediti pomoću mnogo pričanja i brbljanja. Ako to shvatite i ako budete imali povjerenja u sebe, tada je sve u redu i ja ću opet biti zadovoljan vama i vašim radom. (Citi¬ rano prema: H. Heiber, 1958) Himmlerovo pismo Grawitzu zanimljivo je ne samo zbog nje¬ govog učiteljskog tona već i zbog toga što je Himmler opominjao doktora da ukloni svoje istinske nedostatke koji su tako jasno njegovi vlastiti — taština, neimanje hrabrosti i pričljivost. Zbirka je puna sličnih pisama u kojima on igra ulogu strogog i mudrog oca. Mnogi od oficira koji su mu pisali bili su članovi feudalne klase i nećemo mnogo zastraniti pretpostavimo li da je Himmleru pružalo posebno zadovoljstvo da im pokaže svoju nadmoć i da s njima postupa kao s đacima. (To više nije benevolentno.) Himmlerov je cilj bio na istoj liniji s njegovim karakterom, kao što je to bio i njegov život. Kada je postalo jasno da je Nje¬ mačka izgubila rat, pripremao je preko švedskih posrednika pre¬ govore sa zapadnim silama koji bi mu trebali omogućiti i dalje vodeću ulogu i smanjiti njegovu odgovornost za sudbinu Jevreja. U pregovorima napušta, jednu po jednu, političke dogme za koje je bio tako čvrsto vezan. Naravno, samim pokretanjem pregovora der treue Heinrich (vjerni Heinrich), kako su ga zvali, počinio je posljednji čin izdaje svog idola Hitlera. To što je mislio da bi ga saveznici mogli prihvatiti kao novog njemačkog »Fuhrera« bio je znak njegove prosječne inteligencije i nedostatka političkog pro¬ suđivanja, kao i narcisoidne grandioznosti koja ga je uvjeravala da je najvažniji čovjek u poraženoj Njemačkoj. Odbacio je su¬ gestiju generala Ohlendorfa da se preda saveznicima i da preuzme odgovornost za SS. Čovjek koji je propovijedao odanost i odgo¬ vornost sada je pokazao, vjeran svom karakteru, potpunu neodanost i neodgovornost. Pobjegao je s crnim povezom preko oka i bez brkova, s lažnim dokumentima i u uniformi dezertera. Kada 149
je uhapšen i sproveden u logor zarobljenika, njegova narcisoid¬ nost očito nije mogla podnijeti da se prema njemu odnose kao prema tisućama nepoznatih vojnika. Zahtijevao je da vidi koman¬ danta logora i rekao mu: »Ja sam Heinrich Himmler.« Nešto ka¬ snije je zagrizao u kapsulu cijankalija koju je nosio u šupljem zubu. Samo nekoliko godina ranije, 1938, u jednom je govoru re¬ kao svojim oficirima: »Nemam razumijevanja za osobu koja od¬ bacuje svoj život kao prljavu košulju jer vjeruje da će na taj na¬ čin izbjeći poteškoće. Takva osoba mora biti pokopana kao živo¬ tinja.« (J. Ackermann, 1970) Tako se zatvorio krug njegova života. Morao je dostići apso¬ lutnu moć da bi svladao svoj osjećaj slabosti i životne nemoći. Nakon postizanja tog cilja pokušao se vezati za tu moć izdajom idola. U logoru, kao običan vojnik, jedan među stotinama i tisu¬ ćama, nije mogao podnijeti redukciju na potpunu nemoć. Više je volio umrijeti no biti vraćen u ulogu čovjeka bez moći jer je to smatrao ulogom slabića. ZAKLJUČAK Himmler je primjer tipičnog analno-zgrtačkog, sadističkog, auto¬ ritarnog karaktera. Bio je slab (a nije se samo osjećao slabim); određen osjećaj sigurnosti našao je u svojoj urednosti, cjepidla¬ čenju, podređivanju jakom očevom liku i na kraju je razvio strast za neograničenom vlašću nad drugima kao način prevladavanja osjećaja životne nemoći, plahosti, unutarnjeg nemira. Bio je kraj¬ nje zavidan drugima čiji je život bio obdaren s više snage i samopoštovanja. Njegova životna nemoć i iz nje proizašla zavist dove¬ le su do maliciozne želje da ponižava i destruira ljude, bilo da se radilo o zaručnici njegovog brata Gebharda, bilo o Jevrejima. Bio je neograničeno hladan i bez milosti, zbog čega se osjećao izoli¬ ranijim i ustrašenijim. Himmler je bio i apsolutni oportunist. Njegova sadistička strast uvijek je bila upravljana onim što je smatrao za sebe povoljnim; bio je uvjeren i okorjeli lažov — ne samo prema drugima već i prema sebi. Svaka od vrlina koje je vječno propovijedao nedosta¬ jala je njemu samom. Iskovao je moto SS-a »Vjernost je naša čast« i izdao Hitlera. Propovijedao je jačinu, čvrstinu i hrabrost, pa ipak je bio slab, mlitav i kukavica. »Treue Heinrich« bio je čista laž. Možda je jedina istinita stvar koju je ikada rekao o sebi 150
rečenica koju je napisao svom ocu dok je bio na vojnoj obuci: »Ne boj se zbog mene jer sam lukav kao lisica«. (B. F. Smith, 1971)34 Biheviorist se može još uvijek pitati zar Himmler nije bio nor¬ malan čovjek dok mu okolnosti nisu omogućile da djeluje sadi¬ stički. Vjerujem da je naša analiza već dala odgovor na to pitanje. Vidjeli smo da su svi uvjeti za sadistički razvoj bili dati u njego¬ voj ranoj mladosti. Slijedili smo razvoj njegove rane nesigurnosti, nemuževnosti, kukavičluka, osjećaja nemoći; i sami bi ti atributi indicirali vjerojatnost sadističkih kompenzacija. Povrh toga, vi¬ djeli smo razvoj njegovog više nego urednog, pedantnog, tipično analno-zgrtačkog, autoritarnog karaktera. Konačno smo vidjeli njegov otvoreni pogubni sadizam u postupanju sa zaručnicom svoga brata, mnogo ranije no što je imao ikakvu moć. Moramo zaključiti da je Reichsfuhrer SS-a bio sadističkog karaktera prije no što je postao Reichsfuhrer; njegov položaj mu je omogućio da svoj sadizam izražava na povijesnoj sceni; ali sadizam je bio od ranije. To pitanje vodi do drugoga, koje se često postavljalo: što bi na¬ stalo od Himmlera da nije bio rođen u vrijeme nacističke moći, a da je ipak bio obdaren istim karakterom koji je imao u vrije¬ me svog uplitanja u zaruke svoga brata? Nije odviše teško naći odgovor. Kako je bio prosječne inteligencije i vrlo uredan, vjero¬ jatno bi našao mjesto u birokratskom sistemu, na primjer kao školski učitelj, poštanski činovnik ili službenik u velikom poslov¬ nom poduzeću. Budući da je nemilosrdno slijedio svoju korist vješto laskajući svojim nadređenima i intrigirajući protiv svojih kolega, mogao se uspeti na dosta visok položaj; vjerojatno ne na vrhunski, jer mu je nedostajala bilo kakva maštovitost ili dobro prosuđivanje. Bio bi potpuno omražen od svojih kolega i možda miljenik moćnog šefa. Mogao bi biti dobar agent Forda koji bi djelovao protiv sindikata, no teško da bi mogao postati dobar šef osoblja u modernom dioničarskom društvu jer bi ga njegova hladnoća učinila odviše nepopularnim. Na njegovom pogrebu nje¬ gov bi ga šef i ministar hvalili kao prijaznog oca i muža, odgo¬ vornog građanina čije bi nesebične usluge, kao svjetovnog funkcionera crkve, uvijek trebale ostati primjer i nadahnuće. Postoje tisuće Himmlera koji žive među nama. Socijalno govo¬ reći, oni nanose samo malu štetu u normalnom životu, iako se ne smije potcijeniti broj ljudi koje oštećuju i potpuno unesrećuju. 151
No kada sile destrukcije i mržnje zaprijete da zaguše cijeli poli¬ tički sistem, takvi ljudi postaju krajnje opasni; to su oni koji čeznu da služe vladi kao njeni agenti za teror, za mučenje i ubi¬ janje. Mnogi ljudi ozbiljno griješe vjerujući da je izdaleka lako prepoznati potencijalnog Hitnmlera. Jedna od svrha karakteroloških studija je da se pokaže da potencijalni Himmler izgleda kao bilo tko drugi, izuzev onima koji su naučili prepoznavati ka¬ rakter i koji ne moraju čekati dok okolnosti dopuste »monstru¬ mu« da pokaže svoje boje. Koji su faktori Himmlera učinili nemilosrdnim sadistom? Jed¬ nostavan odgovor se može naći pozivanjem na našu prethodnu raspravu o faktorima koji teže ka proizvođenju zgrtačkog karak¬ tera. No taj odgovor ne bi bio zadovoljavajući jer Himmlerov karakter predstavlja ekstremni i vrlo maligni oblik zgrtačkog ka¬ raktera koji je mnogo rjeđi od umjerenog sadističkog zgrtača. Ako pokušavamo istražiti faktore odgovorne za razvoj karaktera »krvavog psa Evrope«, prvo se susrećemo s njegovim odnosom prema roditeljima. Bio je vezan za svoju majku koja je bodrila njegovu zavisnost i imao je autoritarnog, zapravo slabog oca. No zar ne postoje milijuni koji imaju iste predispozicije a ipak ne postaju Himmleri? Zaista, jedan ili dva izolirana faktora nikada ne mogu objasniti specifični karakter osobe; jedino cijeli sistem međusobno povezanih faktora može biti više ili manje potpuno odgovoran za razvoj karaktera. Kod Himmlera smo vidjeli neke druge faktore: njegova fizička slabost i nespretnost možda je na¬ stala brojnim fizičkim bolestima i oštećenom konstitucijom; nje¬ gov osjećaj društvene inferiornosti zasnovan na društveno-perifernom položaju bio je pojačan podredljivim i obožavateljskim držanjem njegova oca prema aristokraciji; njegova sramežljivost prema ženama, koja je možda imala svoj uzrok u upravljenosti na majku, koja mu je stvorila osjećaj bespomoćnosti i nemuževnosti; njegova ekstremna narcisoidnost i ljubomora prema stari¬ jem bratu koji je imao sve odlike koje su Himmleru nedostajale. Postoje brojni drugi faktori na kojima se nismo zadržavali, djelo¬ mično i zbog pomanjkanja podataka koji bi nam dali potpuniju sliku. Moramo uzeti u obzir i mogućnost postojanja genetski de¬ terminiranih faktora koji su, iako ne izvor sadizma, odgovorni za dispoziciju prema njemu. No možda više nego o bilo kojem dru¬ gom faktoru moramo misliti na patogenetski utjecaj opore, ba¬ nalne, pedantne, nečasne, beživotne atmosfere u kojoj je živjela Himmlerova obitelj. Nije bilo drugih vrijednosti izuzev neiskrenog 152
ispovijedanja patriotizma i poštenja, nije postojala nada, osim nade u očuvanje svog neizvjesnog položaja na društvenoj ljestvi¬ ci. Nije bilo duhovne ili mentalne svježine, koja bi mogla potaći slabog malog dječaka da se razgrana i razvije. I nije samo Him¬ mlerova obitelj bila takva. Oni su bili dio društvene klase na naj¬ nižoj razini carskog sistema koji je patio od negodovanja, nemo¬ ći i neveselosti. To je bilo tlo na kojem je Himmler rastao — i postajao sve opakiji nakon što je revolucija razorila njegov dru¬ štveni status i vrijednosti te nakon što mu je postalo jasnije da nema nikakve budućnosti u profesionalnim okvirima. BILJEŠKE UZ JEDANAESTO POGLAVLJE
1. Do kada je taj ritual jedenja mesa žive životinje postojao, može se vidjeti iz talmudske tradicije koja navodi da se među sedam etičkih normi koje je prihvatio već Noa (a kroz njega sav ljudski rod) nalazila zabrana jedenja sirovog mesa žive životinje. 2. Izvještaj o sjeverozapadnim Indijancima Kanade, u Proceedings of the British Association for the Advancement of Science Meeting at Newcastle-upon-Tyne, 1880 (citirano prema: J. G. Bourke 1913). 3. Upotrebljavam pojam »destruktivnost« da bih ovdje obuhvatio i čistu destruktivnost (»nekrofilija«) i sadizam, a razliku među nji¬ ma ću navesti kasnije. 4. Shylock u Mletačkom trgovcu, IH čin, 1. scena, daje lijep i uzbu¬ đujući izraz tom elementarnom osjećaju jednakosti. 5. Usp. G. M. Foster (1972). 6. Na primjer, kontrast između kultura sistema A i sistema C, o če¬ mu smo raspravljali u 8. poglavlju. 7. Ti plesovi imaju visoku umjetničku vrijednost i njihova funkcija prerasta funkciju koju sam ovdje naglasio. 8. Ime grada je Calanda. Gledao sam film o tom ritualu i nikada neću zaboraviti izvanredan utisak koji je na mene ostavila orgija mržnje. 9. Ne znam da li se ili koja vrsta promjena zbila u njegovoj ličnosti tokom njegovog kasnijeg života. Moja je analiza ograničena na ono što je rekao o sebi i svojim prijateljima otprilike u vrijeme kada je pisao, pod uvjetom da je roman striktno autobiografski. 10. Usp. J. P. de River (1956). Knjiga sadrži zbirku priča zanimljivih kriminalnih slučajeva koji graniče sa sadističkim djelima, ali gu¬ bi na vrijednosti zbog neprecizne upotrebe pojma »sadizam«, koji ovdje obuhvaća razne porive koji štete drugima. 11. Usp. D. G. Gill (1970); u R. Helfner i C. H. Kempe, urednici (1968) usp. S. X. Radhill, također B. F. Steele i C. B. Pollock. 153
12. Talmud navodi da onoga koji ponizi nekoga u prisustvu ostalih treba smatrati ubojicom. 13. Citati u ovom dijelu iz istog su djela. 14. Medvedev izvještava da su je istražitelji mučili sve dok nije pot¬ pisala priznanje koje tereti njenog muža; Staljin ga je neko vri¬ jeme ignorirao; želio ga je kao osnovu za hapšenje Kalinjina i drugih kada mu se dopadne to učiniti. 15. Naravno, Staljin je znao sasvim dobro, kaže Medvedev, da ga Kavtaradze nije želio ubiti. 16. Autoritarni karakter prvi put je bio analiziran u jednoj njemač¬ koj studiji o kojoj smo govorili u fusnoti pod brojem 8, u 2. poglavlju. Analiza podataka je pokazala da 78% ispitanika nema ni autoritarni ni antiautoritarni karakter i da stoga ne bi, u slučaju Hitlerove pobjede, postali ni vatreni nacisti ni vatreni antinacisti. Oko 12% je imalo antiautoritarni karakter i ostali bi uvjereni neprijatelji nacizma, dok je 10% imalo autoritarni karakter i po¬ stali bi gorući nacisti. Rezultati vrlo grubo odgovaraju onome što se desilo nakon 1933. g. (E. From i drugi, 1936). Kasnije je autori¬ tarni karakter proučavao T. Adorno. Međutim, u toj je studiji autoritarni karakter razmatran bihevioristički, ne psihoanalitički u terminima sadomazohističkog karaktera. (T. Adorno i drugi, 1950). 17. Oni koji žele razmišljati mogu smatrati da opčaranost izmetinama i mirisima predstavlja vrstu neurofiziološke regresije na evolucioni nivo u kojem su se životinje orijentirale više njuhom no vidom. 18. Usp. E. Fromm (1941), gdje sam pokazao tu vezu kod njemačke donje srednje klase. 19. Govoreći ovdje o birokratima mislim na staromodne, hladne, autoritarne birokrate kakve je još moguće naći u mnogim staro¬ modnim školama, bolnicama, zatvorima, željeznicama i poštan¬ skim uredima. Krupna industrija koja je također u velikoj mjeri birokratska organizacija, razvila je potpuno drugačiji karakterni tip — prijatnog, nasmijanog birokrata koji ima razumijevanja i koji je možda bio na tečaju o »ljudskim odnosima«. Razlozi za tu promjenu leže u prirodi moderne industrije, njenoj potrebi za timskim radom, za izbjegavanjem nesloge, za boljim radnim odno¬ sima i brojnim drugim faktorima. Ne može se reći da su novi prijatni birokrati neiskreni, da su pravi sadisti koji se smješkaju umjesto da pokažu svoja prava lica; u stvari, staromodni sadist nije pogodan za modernog birokrata zbog upravo spomenutih razloga. Moderni birokrat nije sadist prijateljski preobraćen, već je sam sebi stvar, upravo kao što su mu to i drugi ljudi. On malo osjeća, bilo za njih, bilo za sebe, a njegov postupak, dok nije la¬ žan, toliko je umjetan i proziran da postaje lažan. Ali čak ni to nije sasvim pošteno jer nitko stvarno ne očekuje da će biti nešto više no umjetan i proziran, osim možda za kratak tren kada se oboje 154
smiju i prepuštaju obmani da je to ljudski kontakt. Dvije opširne i temeljite studije o karakteru modernog menedžera potvrdit će ili ispraviti te utiske. (M. Maccoby; I. Millan, treba da budu ob¬ javljene 1974) 20. To je primjer mnogobrojnih podataka o ponašanju koji izbjega¬ vaju prostranu stupicu većine psiholoških eksperimenata i testo¬ va. 21. Indirektno dopušteno od strane Himmlera u govoru od 6. listo¬ pada 1943. g. Koblenz: Nacistički arhiv. NS 19, H. R. 10. 22. H. Brandt, lično saopćenje. 23. Dr Moshe Budmore, lično saopćenje. 24. Analiza Himmlera uglavnom slijedi podatke koje je iznio B. F. Smith (1971) u svojoj odličnoj biografiji Himmlera. Smith se ko¬ ristio svim raspoloživim podacima o Himmleru, uključivši: šest svezaka Himmleroyog dnevnika (pronađeni 1957. g.) iz razdoblja 1910—1922. g. kao i neke izgubljene stranice dnevnika iz 1924. g; Himmlerovu listu pošte koju je primio i poslao između 1918. i 1926. g.; Himmlerovu dugu, bilješkama popraćenu listu njegovih govora, koja sadrži nekih dvije stotine i sedamdeset stavaka; brojne obiteljske dokumente i Himmlerovu ličnu zbirku zvaničnih papira i ličnih podsjetnika. Također sam se koristio studijom J. Ackermanna (1970) koja sadrži veliki broj navoda iz Himmlerovih dnevnika, kao i W. T. Angressa i B. F. Smitha (1859). 25. Gebhard Himmler, iz neobjavljenog kratkog prikaza ličnosti Heinricha Himmlera. 26. To je drugi faktor koji me navodi na pretpostavku da otac nije bio tako grub i zastrašujuće privržen održanju discipline kakvim ga se ponekad prikazivalo. 27. Kada je bio na vlasti, našao je takav lik u dru Kerstenu, za koga je izgledalo da ima na njega nešto utjecaja, što nije iznenađujuće ako se uzme u obzir da je dr Kersten imao funkciju majčinskog lika. 28. Usp. G. W. F. Hallgarten (1963) 29. Njegova metoda je također karakteristična po svojoj pedantnoj, metodološkoj orijentaciji. On uči jezik prije no što je stekao i najosnovniju ideju o tome kakve su praktične mogućnosti za do¬ stignuće cilja radi kojega se jezik uči. No učenje jezika ne priči¬ nja nikakvu štetu; ono ne zahtijeva donošenje odluke i dopušta mu da vjeruje da ima veliki plan, dok u stvarnosti ne čini ništa osim što se prepušta struji. To je upravo njegov položaj u ra¬ nim 1920-im godinama. 30. Nationalsozialistische Deutsche Arbeiterpartei (»Nacionalsocijalistička njemačka radnička partija«)
155
31. Moj izvor za narednu raspravu o odnosu Heinricha i Gebharda je opis kod B. F. Smitha (1971). 32. Usp. R. Hoss, komandant u Auschwitzu (citirano prema: J. Ackermann, 1970). Vidi također Himmlerov govor listopada 1943. naj¬ višim vođama SS-a o »živčanim slomovima« kao mogućoj poslje¬ dici kampanje istrebljenja. (Koblenz: Nacistički arhiv. NS 19, H. R. 10.)
XII
Maligna agresija: nekrofilija
33. Usp. raspravu o »benevolentnom« sadizmu kod E. Fromma (1941). 34. Himmler je dobar primjer kontradikcije između predodžbe i stvarnosti, što je nalazimo među mnogim političkim vođama: on je nemilosrdan sadist i kukavica koji gradi sliku o prijatnom, vjernom, hrabrom čovjeku. Hitler »spasilac« Njemačke, koji je »volio« tu zemlju iznad svega, bio je nemilosrdan destruktor ne samo svojih neprijatelja već i same Njemačke. Staljin, »ljubazni otac svoje zemlje«, gotovo da ju je destruirao i moralno otrovao. Jedan drugi istaknuti primjer krivotvoritelja bio je Mussolini; on, koji je igrao ulogu agresivnog hrabrog mužjaka čiji moto je bio »živjeti opasno«, lično je bio izuzetna kukavica. Angelica Balabanof, koja je bila jedan od urednika Avantia u Milanu, dok je Mussolini još bio socijalist, rekla mi je da je liječnik, koji mu je izvadio krv za pregled, rekao da je rijetko viđao čovjeka koji se u toj situaciji tako kukavički ponašao kao Mussolini. Nadalje, Mus¬ solini ju je svakog poslijepodneva čekao nakon posla da bi se mogao zajedno s njom prošetati do kuće. Govorio je: »Bojim se svake sjene i svakog drveta«. (U to vrijeme nije bilo nikakve opasnosti po njegovu sigurnost.) Postoje mnogi drugi primjeri njegovog kukavičluka: jedan iz njegovih posljednjih godina je onaj kada je njegov zet, grof Ciano, bio osuđen na smrt i kada se do njega, Mussolinija — jedinog koji je mogao preinačiti pre¬ sudu — nije moglo doći čitava dvadeset i četiri sata u kojem roku je mogao narediti odgodu smaknuća.
Tradicionalni pojam Pojam »nekrofilija«, ljubav prema mrtvacima,1 primjenjivao se najčešće samo na dvije vrste fenomena: (1) seksualnu nekrofiliju, čovjekovu želju da ima snošaj ili bilo koju vrstu seksualnog od¬ nosa sa ženskim lešom i (2) neseksualnu nekrofiliju, želju da do¬ diruje, da bude blizu leša i da zuri u nj, kao i želju da ga koma¬ da. Pojam najčešće nije bio primjenjivan na strast ukorijenjenu u karakteru, na tlu na kojem raste njena otvorenija i sirovija ma¬ nifestacija. Pogled na neke primjere nekrofilije u tradicionalnom smislu olakšat će identifikaciju manje očitog nekrofilnog karak¬ tera. Izvještaji o slučajevima nekrofilije mogu se naći u brojnim dje¬ lima posebno onima o seksualnim nastranostima i kriminologiji. Najpotpuniji izbor daje H. von Hentig, jedan od najistaknutijih njemačkih kriminologa, u djelu koje se bavi isključivo tim pred¬ metom. (U njemačkom, kao i u krivičnom zakonu drugih zemalja, nekrofilija predstavlja zločin.) Kao primjere nekrofilije navodi: (1) djela seksualnog kontakta sa ženskim lešom (sporni odnos, manipuliranje seksualnim organima), (2) seksualno uzbuđenje proizvedeno gledanjem ženskog leša, (3) sklonost leševima i gro¬ bovima, te predmetima vezanim za grob, kao što su cvijeće ili slike2, (4) djela komadanja leša i (5) čežnja za dodirom ili mirisanjem leševa ili bilo čega gnjilog. (H. von Hentig, 1964) Von Hentig dijeli mišljenje drugih autora — npr. T. Spoerrija (1959), kojeg i citira — da je nekrofilija mnogo učestalija no što se to pretpostavlja. Iz praktičnih razloga, međutim, ta perverzija nailazi na vrlo ograničene mogućnosti zadovoljavanja. Jedini lju¬ di koji imaju lak pristup leševima i mogućnost izražavanja takve perverzije su grobari i čuvari mrtvačnica. Stoga nije iznenađujuće otkriće da se većina opisanih primjera bavi tom grupom ljudi. Naravno, moguće je da ta zanimanja sama po sebi pridonose pri157
vlačenju nekrofilnih osoba. I ubojice imaju mogućnosti za prak¬ ticiranje nekrofilije, ali s obzirom na to da je ubojstvo relativno rijetko, ne možemo očekivati velik broj nekrofila u toj kategoriji; izuzetak su neki slučajevi klasificirani kao »umorstvo iz požude«. Međutim, von Hentig navodi brojne primjere u kojima laici isko¬ pavaju leševe, otimaju ih i seksualno ih koriste za zadovoljavanje svoje nekrofilne čežnje. Neizbježan je zaključak: kako je nekrofilija relativno česta među onima koji za njeno prakticiranje imaju prilike, ona mora da je prisutna, bar u mašti ili izražena na drugi, manje očit način, i kod mnogih koji takvih prilika ne¬ maju. Navodim povijest slučaja dvadesetjednogodišnjeg čuvara mrt¬ vačnice koji iznosi J. P. de River. U osamnaestoj se godini zalju¬ bio u djevojku s kojom je imao seksualni odnos samo jednom, jer je bila slabog zdravlja (tuberkuloza pluća). On izjavljuje: »Ni¬ kada nisam prebolio smrt svoje drage, i uvijek kad bih mastur¬ birao zamišljao sam da s njom imam seksualni odnos.« De Riverov izvještaj se nastavlja: Prilikom smrti svoje drage bio je toliko emotivno uzrujan da je, kada ju je vidio kako leži na bijelom mrtvačkom pokrovu, dobio napad plača, te je s velikim protivljenjem dopustio da ga uklone od lijesa. U tom je trenutku osjetio poriv da skoči u njen lijes i uistinu je želio biti živ sahranjen. Napravio je pra¬ vu scenu na pogrebu. Kada su svi, uključujući njegovu obitelj, mislili da je to rezultat velikog bola izazvanog sahranom, on počinje shvaćati da je to bila navala strasti i da je bio savla¬ dan snažnim seksualnim porivom vidjevši kako preminula iz¬ gleda. U to je vrijeme upravo završio posljednju godinu na sred¬ njoj školi i pokušao je nagovoriti majku da mu dopusti upisati se u medicinsku školu, ali u tome nije uspio zbog pomanjkanja financijskih sredstava. Međutim, na njegovu sugestiju majka mu je dopustila upis u školu za organiziranje pogreba i balzamiranje, jer je nastava bila jeftinija i kraća. D. W. je u toj školi vrlo marljivo učio shvaćajući da je ko¬ načno našao profesiju u kojoj će biti najsretniji. Uvijek se in¬ tenzivno zanimao za ženska tijela u prostoriji za balzamiranje i u brojnim je prilikama imao veliku želju za općenjem sa žen¬ skim lešom. Shvatio je da je to pogrešno, te je često susprezao tu želju. No jednog dana, pred završetak studija, kada je bio sam u prostoriji s tijelom mlade djevojke, poriv za izvršenjem seksualnog akta na tijelu preminule žrtve bio je tako snažan, 158
a okolnosti tako idealne, da se u to upustio. Iskoristio je tu priliku i razotkrio svoje genitalije, dotičući svojim penisom njeno bedro, što ga je snažno uzbudilo. Gubeći kontrolu nad sobom, navalio je na tijelo priljubio svoja usta na skrovite dije¬ love leša. Izjavio je da ga je to tako seksualno uzbudilo da je izbacio sjeme. Tada ga je obuzela velika grižnja savjesti i strah — strah da ga ne otkriju i ne odaju njegove kolege. Kratko vri¬ jeme nakon što je počinio taj akt diplomirao je i našao posao čuvara mrtvačnice. S obzirom na to da je među čuvarima mrt¬ vačnice bio mladi član, često je bio zamoljen da noću sam os¬ taje u mrtvačnici. D. W. izjavljuje: »Bio sam zadovoljan zbog mogućnosti da budem sam i kao da sam shvatio da sam dru¬ gačiji od drugih ljudi u tome što sam čeznuo za tim da budem sam sa mrtvacem. To bi mi pružalo izvrsnu priliku da pokušam općiti s lešom. Ta je želja, shvatio sam, stalno postojala od smrti moje drage.« U dvije godine izvršio je nasilje nad mnoštvom ženskih leše¬ va, od djevojčica do starijih žena, vršeći na njima razne per¬ verzije, tako da je ostao vezan za mrtvačnicu. Obično je poči¬ njao sisanjem njihovih grudi i priljubljivanjem svojih usta na njihove genitalije, nakon čega bi postao tako uzbuđen da bi puzao po njihovim tijelima i nadljudskim naporom vršio koitus. Tjedno je obavljao četiri do pet činova takve vrste, ovisno o broju ženskih leševa u mrtvačnici. . . . Jednom je prilikom bio toliko impresioniran lešom mla¬ de petnaestogodišnje djevojke da je, ostavši s njom sam prve noći nakon njene smrti, popio nešto njene krvi. To ga je toliko seksualno uzbudilo da je gumenu cijev stavio u njen mokraćo¬ vod i sisao urin iz njenog mjehura. Tom je prilikom osjetio sve jači i jači poriv da ide dalje; osjetio je da bi mu pružilo veliko zadovoljstvo kada bi je mogao rastrgati, pojesti ili bar zagristi dio njena tijela. Nije mogao odoljeti toj želji, pa je, okrenuvši tijelo licem prema stolu, zagrizao u meso stražnjice blizu rectuma. Puzao je po lešu i na njemu izvršio čin sodomije. (J. P. de River, 1956) Povijest tog slučaja je posebno zanimljiva zbog nekoliko razlo¬ ga. Prvo i najočitije, jer kombinira nekrofiliju s nekrofagijom i analnim erotizmom. Druga, manje očita strana, leži u započinja¬ nju perverzije. Kada bi netko znao priču samo do smrti njegove drage, bio bi sklon njegovo ponašanje tumačiti izrazom jačine njegove ljubavi. Ali ostatak priče baca sasvim drugačije svjetlo 159
na početak; teško bi se moglo objasniti da su njegove nerazlučive nekrofilne i nekrofagne želje uzrokovane ljubavlju. Prisiljeni smo pretpostaviti da to »tugujuće« ponašanje nije bilo izraz ljubavi, već prvi simptom njegovih nekrofilnih želja. Tada postaje jasnije i to da je činjenica što je sa svojom dragom imao samo jedan seksualni odnos slabo racionaliziran njenom bolešću. Vjerojatnije je da je zbog svojih nekrofilnih tendencija imao slabu želju za seksualnim snošajem sa živom ženom. De River iznosi i drugu, manje kompleksnu povijest slučaja nekrofilnog čuvara mrtvačnice. On je neoženjen, star četrdeset tri godine i priča: U jedanaestoj godini, otkad sam grobar u Milanu, počeo sam masturbirati, a kad bih bio sam, to bih radio dodirujući tijela mrtvih, mladih, lijepih žena. Kasnije sam svoj penis počinjao stavljati u mrtve djevojke. Došao sam u Ameriku i nakon krat¬ kog vremena preselio s istočne na zapadnu obalu, gdje sam našao posao perača tijela u mrtvačnici. Nastavio sam s prakti¬ ciranjem snošaja s mrtvim djevojkama, pokatkad u ljesovima ili na stolovima gdje bi se tijela prala. Izvještaj se nastavlja: Priznaje da je prislanjao svoja usta na genitalije i sisao grudi leševa mladih djevojaka. Kada je upitan koliko je žena imao, on kaže: »Možda stotine, budući da je to počelo u mojoj jeda¬ naestoj godini.« (J. P. de River, 1956) Literatura koju citira von Hentig navodi mnoge slične sluča¬ jeve. Vrlo blag oblik nekrofilije može se naći u osoba koje se seksu¬ alno uzbuđuju gledanjem leševa i koje su pokatkad pred njima masturbirale. Broj takvih osoba teško da se može procijeniti jer ih je teško otkriti. Drugi oblik nekrofilije javlja se bez ikakve povezanosti sa sek¬ som, u djelima čiste strasti za destrukcijom. Taj poriv za razara¬ njem često je vidljiv već u djetinjstvu. Von Hentig piše da je cilj nekrofilne destruktivnosti strast za »trganjem živih struktu¬ ra« (lebendige Zusammenhdnge). Ta želja za trganjem onoga što je živo nalazi svoj najjasniji izraz u čežnji za komadanjem tjelesa. Tipičan slučaj, koji iznosi Spoerri, je slučaj čovjeka koji no¬ ću ide na groblje sa svim potrebnim instrumentima, iskopava li160
jes, otvara ga i sobom odnosi leš na mjesto gdje ga može sakriti; odsijeca mu udove, glavu i izrezuje želudac. (T. Spoerri, 1959). Pokatkad predmet komadanja nije ljudsko biće, već životinja. Von Hentig govori o čovjeku koji je smrtno ranio trideset i šest krava i kobila, a zatim odsijecao razne dijelove tijela. No jedva da nam je potrebna literatura; postoji dovoljno novinskih izvje¬ štaja o ubojstvima gdje je žrtva bila raskomadana ili osakaćena. Ti su slučajevi obično svrstani u klasu ubojstava, no počinile su ih nekrofilne ubojice, različite od većine ostalih, čiji motiv je po¬ bjeda, ljubomora ili osveta. Stvarni cilj nekrofilnih ubojica nije smrt žrtve — što je, naravno, neophodni uvjet — već čin koma¬ danja. U vlastitom kliničkom iskustvu vidio sam dovoljno dokaza da je želja za komadanjem jako karakteristična za nekrofilni ka¬ rakter. Na primjer, vidio sam (neposredno ili putem nadziranja) više osoba koje su želju za komadanjem izražavale u vrlo blagom obliku; nacrtali bi lik gole žene, tada mu odrezali ruke, noge, gla¬ vu, itd., i igrali se s tim dijelovima raskomadanog crteža. Među¬ tim, ta »igra« je u stvari zadovoljenje intenzivne čežnje za koma¬ danjem, ispoljene na siguran i neštetan način. Opazio sam da mnogi nekrofilni ljudi često sanjaju kako dije¬ lovi raskomadanih tijela plivaju ili leže naokolo, pokatkad u krvi, često u prljavoj vodi zajedno s fekalijama. Želja za komadanjem tijela, ako se često javlja u mašti i snovima, jedan je od najpouz¬ danijih faktora koji upućuje na dijagnozu nekrofilnog karaktera. Postoje i drugi, manje drastični oblici otvorene nekrofilije. Je¬ dan od njih je čežnja da se bude kraj leša, groblja ili bilo kojeg predmeta u raspadanju. H. J. Rauch priča o djevojci koja je pa¬ tila od poriva da bude uz leševe, u čijem bi prisustvu postala ukočena i nemoćna da se od njih otrgne. (H. J. Rauch, 1947).3 Steckel priča o ženi koja je izjavila: »Često mislim na groblja i na način na koji leševi trunu.« (Citirano prema: H. von Hentig, 1964) To zanimanje za truljenje često je izraženo u čežnji da se mi¬ riše nešto što trune. To se lijepo vidi u slijedećem slučaju tridesetdvogodišnjeg visokoobrazovanog čovjeka koji je bio gotovo potpuno slijep. Bojao se buke »ali je volio slušati ženske bolne krikove i miris trulog mesa. Čeznuo je za leševima visokih, gojaznih žena i želio upuzati u njih.« Pitao je baku da li može nakon njene smrti dobiti njen leš. »Volio bih se utopiti u truležu njenih ostataka.« (T. Spoerri, 1959). Von Hentig govori o »sniferima« (Schniiffler), koje uzbuđuje miris ljudskih izmetina ili bilo čega gnjilog; on tu crtu smatra manifestacijom nekrofilije. Napome161
nuvši slučajeve nekrofilnog fetišizma — obožavanje predmeta ko¬ ji su povezani s grobovima kao što su trava, cvijeće, slike — mo¬ žemo završiti ovaj kratak pregled nekrofilnih postupaka o koji¬ ma se govori u literaturi. Nekrofilni karakter 4 Pojam »nekrofilni«, da bi označio karakternu crtu više no per¬ verzni čin u tradicionalnom smislu, upotrijebio je španjolski fi¬ lozof Miguel de Unamuno 1936. godine 5 prilikom govora naciona¬ lističkog generala Millana Astraya na sveučilištu Salamanca, gdje je početkom španjolskog građanskog rata Unamuno bio rektor. Generalov omiljeni moto bio je »Viva la muerte!« (»Živjela smrt!«) i jedan od njegovih sljedbenika ga je povikao iz dna dvo¬ rane. Kada je general završio svoj govor, Unamuno je ustao i re¬ kao: Upravo sam čuo nekrofilni i besmislen povik: »Živjela smrt!« A ja, koji sam proveo čitav život uobličavajući paradokse koji su izazivali neshvatljiv bijes drugih, moram vam, kao stručni autoritet, reći da mi je taj nezemaljski paradoks odvratan. Ge¬ neral Millan Astrav je bogalj. Dopustite mi da tako kažem bez ikakvog omalovažavajućeg tona. On je ratni invalid. To je bio i Cervantes. Na nesreću, upravo sada u Španjolskoj ima daleko previše bogalja. A uskoro će ih biti još i više, ako nam Bog ne dođe u pomoć. Muka mi je kad pomislim da bi general Millan Astray trebao diktirati model psihologije masa. Bogalj koji ne¬ ma veličine duha jednog Cervantesa obično traži olakšanje u tome da oko sebe vidi osakaćene. (M. de Unamuno, 1936) Na to se Millan Astray više nije mogao suzdržati. »Abajo la inteligencia!« (Dolje inteligencija!), povikao je. »Živjela smrt!« Na tu primjedbu došla je graja podrške od strane falangista. No Unamuno je nastavio: Ovo je hram razuma. A ja sam njegov vrhovni svećenik. Vi ste taj koji obeščašćuje njegove svete prostorije. Pobijedit ćete jer imate više no dovoljno surove sile. Ali vi nećete ubijediti. Jer da biste ubijedili, trebali biste uvjeriti. A da biste uvjerili, trebali biste imati ono što vam nedostaje: Um i Pravo u borbi. 162
Smatram uzaludnim opominjali vas da mislite na Španjolsku. Svršio sam. (M. de Unamuno, 1936)6 Prihvativši upotrebu pojma od Unamuna, proučavao sam feno¬ men karakterno-ukorijenjene nekrofilije od oko 1961. godine.7 Moji teorijski pojmovi uglavnom su stečeni promatranjem psihoanaliziranih osoba. 8 Proučavanje određenih historijskih ličnosti — na primjer Hitlera — i promatranje pojedinaca i karaktera, kao i ponašanje društvenih klasa — pružili su dodatne podatke za analizu nekrofilnog karaktera. No premda su na mene utjecala moja klinička promatranja, vjerujem da je odlučujući poticaj do¬ šao od Freudove teorije instinkata života i smrti. Duboko me im¬ presionirala njegova koncepcija da su težnja za životom i težnja za smrću dvije najosnovnije sile u čovjeku; ali nisam se mogao pomiriti s Freudovim teorijskim objašnjenjem. Ipak me Freudova ideja uputila da kliničke podatke vidim u novom svjetlu i da ponovo formuliram — i tako sačuvam — Freudovu koncepciju na različitim teorijskim osnovama i osnovanu na kliničkim poda¬ cima koji su, kao što će kasnije pokazati, povezani s Freudovim ranijim pronalascima o analnom karakteru. Nekrofilija u karakterološkom smislu može se opisati kao strasna sklonost svemu što je mrtvo, gnjilo, trulo, nezdravo; to je strast za pretvaranjem živog u neživo; za destrukcijom radi de¬ strukcije; to je isključiv interes za sve što je mehaničko. To je strast za traganjem živih struktura. Nekrofilijski
snovi
Sklonost svemu što je mrtvo i trulo može se najjasnije promat¬ rati kroz snove nekrofilnih osoba. San 1. »Zatičem se kako sjedini na zahodu; imam dijareju i praznim se takvom eksplozivnom snagom koja pravi buku kao da je eksplodirala bomba i kao da će srušiti kuću. Želim se okupati ali kada pokušavam otvoriti vodu, otkrivam da je kada već ispu¬ njena prljavom vodom; vidim fekalije zajedno s odrezanom no¬ gom i rukom kako plivaju u vodi.« Sanjač je intenzivno nekrofilna osoba koja je imala brojne sli¬ čne snove. Kada je analitičar upitao sanjača što je u snu osjećao prema onome što se događalo, izvijestio je da nije osjećao da je situacija tako zastrašujuća, ali da ga je zbunilo to što je san is¬ pričao analitičaru. 163
San pokazuje više elemenata karakterističnih za nekrofiliju, među kojima je najočitija tema raskomadanih dijelova tijela. Uz to postoji uska veza između nekrofilije, analnosti (o čemu će ka¬ snije biti govora) i teme destrukcije; ako san prevedemo sa sim¬ boličkog jezika, vidimo da sanjač osjeća želju da uništi cijelu zgradu snagom svog izlučivanja. San 2. »Idem prijatelju u posjet; krećem se prema njegovoj kući koja mi je dobro poznata. Iznenada se okolina mijenja. Ja sam u nekom suhom, pustinjskom predjelu bez raslinja. Čini se da se još trudim naći kuću svog prijatelja, ali jedina kuća na vi¬ diku je neobična građevina koja nema nijednog prozora. Ulazim kroz mala vrata; zatvarajući ih čujem neobičan zvuk, kao da su se vrata zaključala, ne samo zalupila. Hvatam kvaku i ne mogu ih otvoriti. Jako zabrinut idem kroz vrlo uzan hodnik — u stvari on je tako nizak da moram puzati — i dolazim u prostranu oval¬ nu zamračenu sobu. Izgleda kao velika grobnica. Kada sam se priviknuo na mrak, vidim brojne leševe kako leže na podu i znani da je to moj grob. Budim se s osjećajem panike.« Tom snu teško da je potrebno bilo kakva interpretacija. »Grob¬ nica« je grob i istovremeno simbolizira maternicu. »Kuća prija¬ telja« je simbol života. Umjesto da se kreće prema životu, da po¬ sjeti prijatelja, sanjač se kreće prema mjestu smrti. Sam po sebi, takav san nije nužno indikativ nekrofilije; on može biti simboli¬ čan izraz straha od umiranja. No drugačije je ako, kao što je to slučaj s ovim sanjačem, on sanja mnogo snova u kojima vidi grobove, mumije, kosture; drugim riječima, kada je imaginacija njegovog života snova uglavnom zaokupljena vizijama svijeta smrti. San 3. Ovo je kratak san žene koja pati od žestoke depresije: »Praznim se; to se nastavlja i nastavlja dok se izmet ne počne pre¬ lijevati preko zahodske školjke, puniti kupaonicu, rasti sve više i više — utapam se u njemu9 — u taj se čas budim s neopisivim užasom.« Za tu je ženu cijeli život transformiran u prljavštinu; ona može proizvesti jedino prljavštinu; njen svijet postaje prljav i njena smrt je konačno sjedinjenje s prljavštinom. Istu temu nalazimo u mitu o Midasu; sve što on dodirne pretvara se u zlato — sim¬ bolično, kao što je Freud pokazao, prljavštinu ili fekalije.10 San 4. Ovo je san Alberta Speera koji je sanjao 12. rujna 1962. godine dok je bio u zatvoru Spandau. »Hitler može doći u inspekciju. Ja, u to vrijeme još državni ministar, uzimam metlu u ruke da bih pomogao da se u tvornici 164
pomele prljavština. Nakon inspekcije nalazim se u njegovom autu uzalud pokušavajući staviti ruku u rukav kaputa koji sam skinuo za vrijeme metenja. Ruka se neprestano spušta u džep. Naša vožnja završava na velikom trgu okruženom zgradama vla¬ de. Na jednoj strani je spomenik palima u ratu. Hitler mu se približava i polaže vijenac. Ulazimo u mramorno predvorje jedne od vladinih zgrada. Hitler kaže svom ađutantu: 'Gdje su vijenci?' Ađutant oficiru: 'Kao što znaš, on sada posvuda polaže vijence. Oficir je odjeven u svijetlu, gotovo bijelu uniformu koja je na¬ pravljena od neke vrste kože za rukavice; preko kaputa nosi, kao da je ministrant, halju ukrašenu čipkom i vezom. Stiže vijenac. Hitler korača prema desnom dijelu prostorije u kojem se nalazi jedan drugi spomenik na čijem se podnožju već nalaze mnogi vijenci. Klekne i zapjeva tugaljiv napjev u stilu gregorijanske pjesme u kojoj se neprestano ponavljao otegnuti 'Jesus Maria'. Brojne spomen-ploče prekrivaju zidove te duge, visoke, mramor¬ ne dvorane. Hitler sve brže polaže vijenac za vijencem koje mu dodaju njegovi zaposleni ađutanti. Tugaljivi tonovi postaju sve monotoniji, red spomen-ploča izgleda beskrajan.«11 Ovaj je san zanimljiv iz mnogo razloga. To je jedan od onih u kojima sanjač svoj uvid izražava kroz drugu osobu radije no kroz svoje osjećaje i želje.12 Ti su uvidi pokatkad precizniji no sanjačev svjestan dojam o drugoj osobi. U ovom slučaju Speer u čaplinovskom stilu jasno izražava svoje viđenje Hitlerovog nekrofilnog karaktera. On ga vidi kao čovjeka koji posvećuje sve svoje vrijeme ukazivanju časti mrtvima, ali na vrlo poseban način nje¬ gova su djela potpuno mehanička, ne ostavljaju mjesta za osjeća je. Polaganje vijenaca postaje organizacioni ritual sve do apsur¬ da. U jukstapoziciji isti je Hitler, nakon što se vratio religiji svog djetinjstva, potpuno utonuo u pjevanje tugaljivih tonova. San za¬ vršava naglašavanjem monotonije i mehaniziranog stila njegovog tužnog rituala. Na početku sna sanjač oživljava nestvarnu situaciju iz vremena kada je još bio državni ministar i vrlo aktivan čovjek koji je sam odlučivao. Možda je prljavština koju mete simbolički izraz prljavštine nacističkog režima, nemogućnost da stavi ruku u ru¬ kav kaputa je najvjerojatnije simbolički izraz osjećaja da više ne može sudjelovati u tom sistemu; to čini prijelaz na glavni dio sna u kome Speer spoznaje da je sve što je napustio mrtav i nekrofilni, mehanički, dosadni Hitler. San 5. »Pronašao sam nešto veliko, 'superdestruktora'. To je naprava koja, ako se pritisne jedno tajno dugme za koje samo ja 165
znam, može uništiti sav život u Sjevernoj Americi u prvom satu, a u slijedećem sav život na Zemlji. Samo ja, koji znam formulu kemijske supstancije, mogu se spasiti. (Slijedeći prizor.) Pritisnuo sam dugme; više ne opažam život, sam sam, osjećam se presret¬ nim.« Taj je san izraz čiste destruktivnosti u krajnje narcisoidnoj oso¬ bi koja nema nikakve odnose s drugima i kojoj nitko nije potre¬ ban. Ta osoba je često sanjala taj san, zajedno s drugim nekrofilnim snovima. Patila je od žestoke mentalne bolesti. San 6. »Pozvan sam na zabavu s mnogim mladićima i djevoj¬ kama. Svi plešemo. Ali dešava se nešto čudno; ritam postaje sve polaganiji i polaganiji i izgleda da se uskoro više nitko neće kre¬ tati. U tom trenutku u sobu ulaze muškarac i žena natprosječnih dimenzija; izgleda da velik dio opreme imaju u dvije velike ku¬ tije. Prilaze prvom paru koji pleše; čovjek uzima nož i zarije ga mladiću u stražnjicu; začudo, krv ne teče i mladić, izgleda, ne os¬ jeća nikakvu bol; veliki čovjek tada uzima nešto što ne mogu vi¬ djeti, kao malu kutiju, i stavlja je u stražnjicu mladića; kutija je vrlo mala. Tada stavlja nekakav mali ključ, ili možda dugme, u malu kutiju (ali tako da ga momak ne može dotaći) i pravi pokre¬ te kao da navija sat. Dok to veliki čovjek radi s momkom, nje¬ gova partnerica obavlja istu operaciju na djevojci. Kada su za¬ vršili, mladi par nastavlja plesati, ali brzo i energično. Par veli¬ kih obavlja istu operaciju na drugih devet prisutnih parova i na¬ kon njihovog odlaska izgleda da su svi u uzbudljivom i sretnom raspoloženju.« Značenje sna je jasnije kada ga prevedemo sa simboličkog je¬ zika. Sanjač osjeća da život polagano otiče, da je njegova ener¬ gija potrošena. Ali mala sprava može postati nadomjestak. Osobe se, kao i satovi, mogu navinuti i tada će izgledati da su intenziv¬ no »žive«, iako će, u stvari, postati automati. Sanjač je mladić od devetnaest godina koji studira strojarstvo i koji je potpuno zaokupljen svime što je tehničko. Da je sanjao samo taj jedan san, moglo bi se pomisliti da je on izraz njegovog zanimanja za tehniku. Sanjao je, međutim, mnoge snove u koji¬ ma su prisutni drugi vidovi nekrofilije. San u biti nije bio odraz njegovih profesionalnih interesa; njegovi profesionalni interesi su, zapravo, odraz njegove nekrofilne orijentacije. San 7. Ovo je san uspješnog poslovnog čovjeka koji je posebno zanimljiv jer ilustrira aspekt koji se odnosi na nekrofilni karakter moderne tehnike, o čemu ćemo kasnije raspravljati. 166
»Polako se približavam ulazu u spilju i već mogu vidjeti u njoj nešto što me jako impresionira; unutra su dvije očovječene svinje koje upravljaju malim starim vagonom kakav se upotrebljava u rudnicima; polažu ga na tračnice koje vode u unutrašnjost spilje. U malom vagonu vidim normalna ljudska bića; izgledaju mrtva, ali ja znam da spavaju. Ne znam da li je to drugi san ili nastavak prethodnoga — vje¬ rujem da sam budan, ali nisam siguran. Početak je isti, približa¬ vam se ulazu u spilju; napuštam sunce i plavo nebo; idem dublje i vidim na kraju vrlo intenzivan bljesak; divim se izgledu neo¬ bično modernog grada; sve je puno svjetlosti za koju sada znam da je umjetna — električna. Cijeli je grad napravljen od čelika i stakla — budućnost. Nastavljam šetnjom i iznenada shvaćam da nisam nikoga vidio — ni životinju, ni čovjeka. Tada dolazim pred veliku mašinu, neku vrstu ogromnog, vrlo modernog električnog transformatora koji je povezan s brojnim debelim kablovima, kao kablovima za visoki napon; izgledaju kao crne cijevi. Odjednom pomišljam da ti kablovi provode krv; osjećam se vrlo uzbuđenim i u džepu svojih hlača nalazim predmet koji odmah prepoznajem; to je mali džepni nožić koji mi je otac poklonio kada sam imao dvanaestak godina. Prilazim mašini i džepnim nožićem zarezujem jedan od kablova; iznenada nešto šikne i smoči me. To je krv. Budim se vrlo uznemiren i znojim se.« Nakon što je ispričao svoj san, sanjač je dodao: »Ne razumi¬ jem se jako u mašine i krv, ali ovdje krv zamjenjuje elektricitet, jer oboje predstavljaju energiju. Ne znam zašto o tome tako mi¬ slim; možda mislim da mašina uzima krv od ljudi.« Ovaj san, kao i kod Speera, nije san nekrofilne, već biofilne osobe koja prepoznaje nekrofilni karakter suvremenog svijeta. Spilja je, kao što to često biva, simbol smrti, kao i grob. Spilja je rudnik, a ljudi koji tamo rade su svinje ili mrtvaci. (»Znanje« da nisu stvarno mrtvi je ispravka svijesti o stvarnosti koja pokat¬ kad ulazi u slikovitost sna.) Značenje je: to je mjesto degradiranih ljudi nalik na leševe. Ta scena prvog čina sna odvija se na ranijem stupnju industrijskog razvoja. Drugi čin se odvija u pot¬ puno razvijenom kibernetskom dobu budućnosti. Lijepi moderni grad je mrtav; nema životinja ni ljudi. Moćna tehnika isisava ži¬ vot (krv) iz čovjeka i transformira ga u elektricitet. Kada sanjač pokušava zarezati električne kablove (možda ih pokušava uništiti), natopljen je krvlju koja šiklja — kao da je počinio ubojstvo. U svom snu sanjač ima viziju mrtvosti totalno tehniziranog društva 167
s jasnoćom i umjetničkim smislom koje možemo naći u Blakeovom ili nadrealističkom slikarstvu. Ipak, u svjesnom stanju zna malo o onome što »zna« dok nije izložen buci općeg besmisla. »Neintendirane« nekrofilijske akcije Snovi su jedan od najeksplicitnijih, ali nikako ne i jedini izraz nekrofilnih težnji. Katkad se nekrofilijske tendencije mogu izra¬ ziti u marginalnim, neintendiranim, »beznačajnim« akcijama, »psi¬ hopatologiji svakodnevnog života« koju je Freud tumačio kao iz¬ raz potisnutih težnji. Ovdje je primjer uzet iz života vrlo kom¬ pleksne ličnosti Winstona Churchilla. Evo zgode: feldmaršal Sir Alan F. Brooke, načelnik kraljevskog štaba, i Churchill ručaju u sjevernoj Africi za vrijeme drugog svjetskog rata; bio je vruć dan i bilo je mnogo muha. Churchill ih je poubijao onoliko koliko je mogao, kao što bi vjerojatno postupila većina ljudi. No tada je učinio nešto bizarno. (Sir Allan izvještava o svojoj zapanjenosti.) Pred kraj ručka sakupio je sve mrtve muhe i poredao ih na stolnjaku, ponašajući se kao aristokratski lovac, čiji su ljudi pore¬ dali ubijene životinje da bi on mogao uživati gledajući ih. (Vikont Alanbrooke, 1957)13 Kad bi se Churchillovo ponašanje »objasnilo« upravo kao »na¬ vika«, ostalo bi pitanje: što zapravo ta neobična navika znači? Iako se čini da izražava nekrofilnu tendenciju, to nužno ne podra¬ zumijeva da je Churchill imao nekrofilni karakter, već da je mo¬ gao imati jaku nekrofilnu crtu. (Churchillov karakter je suviše kompleksan da bi ga se moglo analizirati na nekoliko stranica.) Spomenuo sam to držanje Churchilla jer je vrlo autentično i jer je njegova ličnost dobro poznata. Slični marginalni detalji ponašanja mogu se promatrati kod mnogih ljudi. Jedan od naj¬ češćih je običaj nekih osoba da trgaju ili unakazuju male stvari kao što su šibice ili cvijeće; neki nanose sebi bol čeprkajući po ranama. Tendencija je drastičnije izražena kada ljudi oštećuju nešto lijepo kao što je zgrada, dio namještaja — a u ekstremnim slučajevima isijeku sliku u muzeju ili rane sebe. Jedna druga ilustracija nekrofilnog ponašanja može se naći kod ljudi — posebno studenata medicine i liječnika — koje posebno privlače kosturi. Takva se sklonost obično tumači njihovim pro¬ fesionalnim interesima, ali slijedeći izvještaj iz psihoanalitičkih podataka pokazuje da tome nije uvijek tako. Student medicine, koji je u svojoj spavaćoj sobi imao kostur, rekao je analitičaru 168
nakon nekog vremena i s velikom zbunjenošću da je kostur če¬ sto stavljao u svoj krevet, grlio ga i pokatkad ljubio. Ista je osoba pokazivala brojne druge nekrofilne crte. Jedna druga manifestacija nekrofilnog karaktera je uvjerenje da se problem ili sukob može riješiti jedino snagom i nasiljem. Problem se ne sastoji u pitanju da li bi snagu trebalo koristiti u određenim okolnostima; za nekrofila je karakteristično da je sila — kao što je rekla Simone Weil »moć transformacije čovjeka u leš« — prvo i posljednje rješenje svega; da gordijski čvor uvi¬ jek treba prerezati, a ne strpljivo razrješavati. Na probleme živo¬ ta te osobe u osnovi odgovaraju destrukcijom, nikada dobrohot¬ nim naporom, konstrukcijom ili primjerom. Njihov odgovor je odgovor kraljice iz Alise u zemlji čudesa: »Skinite im glave!« Mo¬ tiviranima tim porivom obično promaknu mogućnosti koje ne zahtijevaju destrukciju; oni ne uviđaju da se sila često pokaziva¬ la besplodnom na dugoj stazi. Klasični izraz tog držanja je pre¬ suda kralja Salomona u slučaju dviju žena od koji je svaka tvrdila da je dijete njeno. Kada je kralj predložio da podijele dijete, prava majka je više voljela dopustiti da ga dobije druga žena; ona koja nije bila prava majka glasala je za podjelu djeteta. Nje¬ no rješenje je tipična odluka nekrofilne, vlasništvom opsjednute osobe. Nešto manje drastičan izraz nekrofilije je naglašeno zanimanje za bolest u svim njenim oblicima, kao i za smrt. Primjer je maj¬ ka koja se uvijek zanima za bolesti svog djeteta, njegove manj¬ kavosti i pravi mračne prognoze za budućnost; istovremeno nije impresionirana povoljnom promjenom, ne reagira na djetetovu radost ili entuzijazam i ne opaža novost koja se u njemu rađa. Ona ne šteti djetetu ni na kakav očit način, a opet može polako gušiti njegovu životnu radost, njegovu vjeru u razvoj i konačno će ga inficirati svojom nekrofilnom orijentacijom. Netko tko ima priliku slušati razgovore ljudi svih društvenih klasa od srednjih godina nadalje bit će impresioniran količinom koju u njihovim razgovorima zauzimaju teme bolesti i smrti dru¬ gih ljudi. Bez sumnje, postoje brojni faktori za to odgovorni. Mno¬ gim ljudima, posebno onima koji nemaju nikakvih interesa izvan sebe, bolest i smrt su jedini dramatični elementi u njihovim živo¬ tima; to je jedan od nekoliko sadržaja, uz događaje u obitelji, o kojima mogu razgovarati. No postoje mnoge osobe za koje ta objašnjenja nisu dovoljna. Obično ih se može prepoznati po ži¬ vosti i uzbuđenju koje ih spopada kada govore o bolesti ili dru¬ gim žalosnim, događajima kao što su smrt, financijske teškoće i 169
tako dalje. Posebni interes nekrofilne osobe za smrt često se po¬ kazuje ne samo u njenom razgovoru, već i u načinu na koji čita novine. Nju najviše interesiraju — i zbog toga prvo njih čita — bilješke o smrtnim slučajevima i nekrolozi; ona također voli go¬ voriti o smrti s raznih stajališta; od čega ljudi umiru, uz kakve uvjete, tko je nedavno umro, tko izgleda kao da će umrijeti i tako dalje. Ona voli ići u prostorije za ispraćaj mrtvaca i na groblja i obično ne propušta priliku to učiniti. Lako se može vidjeti da je taj afinitet prema sprovodima i grobljima samo nešto blaži ob¬ lik ranije opisanog većeg, manifestiranog interesa za mrtvačnice i grobove. Jedna druga crta nekrofilne osobe, koju je nešto teže identi¬ ficirati, jest posebna vrsta beživotnosti koja se izražava u njenom govoru. To se odnosi na sadržaj razgovora. Vrlo inteligentna, uče¬ na nekrofilna osoba može govoriti o stvarima koje mogu biti vrlo zanimljive, što se ne bi moglo reći i za način na koji iznosi svoje ideje. Ona ostaje ukočena, hladna, daleka; njeno izlaganje je pe¬ dantno i beživotno. S druge strane, suprotni tip karaktera, osoba koja voli život, može govoriti o iskustvu koje nije naročito zanim¬ ljivo, ali postoji živost u načinu na koji ga iznosi; ona je stimu¬ lativna; zbog toga se sluša sa zanimanjem i zadovoljstvom. Nekro¬ filna osoba je čovjek koji kvari raspoloženje u društvu i koji je ubojica radosti; ona je više dosadna no animirajuća; ona svakog umrtvljuje i zamara, za razliku od biofilne osobe koja oživljava. Još jedna dimenzija nekrofilnih reakcija je stav prema prošlo¬ sti i vlasništvu. Za nekrofilni karakter samo je prošlost sasvim stvarno doživljena. Ono što je bilo, tj. ono što je mrtvo, upravlja njenim životom: institucije, zakoni, vlasništvo, tradicije i posje¬ di. Ukratko, stvari upravljaju čovjekom; imanje upravlja bivstvovanjem; mrtvo upravlja živim. U mišljenju nekrofila — ličnom, filozofskom i političkom — prošlost je sveta, ništa novo nije vrijed¬ no, drastična promjena predstavlja zločin protiv »prirodnog« po¬ retka.14 Jedan drugi vid nekrofilije je odnos prema boji. Nekrofilna oso¬ ba uglavnom je sklona tamnim bojama, onima koje upijaju svjet¬ lost, kao što su crna ili smeđa, i osjeća odbojnost prema svijet¬ lim, blještavim bojama.15 Ta se osobita sklonost može opaziti na njihovoj odjeći ili, ako slikaju, u bojama koje izabiru. Naravno, ako tamna odjeća spada u tradiciju, boja nema značaja u odno¬ su na karakter. Kao što smo vidjeli u ranijem kliničkom materijalu, nekrofilnu osobu karakterizira poseban afinitet prema smradu — mirisu
trulog ili gnjilog mesa. Manifestira se u dva oblika: (1) iskreno uživanje u smradu; takve ljude privlači miris fekalija, urina ili truleži i imaju tendenciju obilaženja smradnih zahoda; (2) — uče¬ staliji oblik — potiskivanje želje za uživanjem u smradu; taj ob¬ lik vodi do reaktivnog nastanka želje za oslobađanjem od smra¬ dova koji u stvarnosti ne postoje. (To je slično pretjeranoj čisto¬ ći analnog karaktera.) Bilo u jednom ili drugom obliku, nekrofil¬ ne osobe su zainteresirane za smrad. Kao što je ranije naglašeno, očaravanje smradom takvim osobama često daje izgled »snifera«. (H. von Hentig, 1964). Nije rijetkost da se ta tendencija mirisanja ispoljava čak i na njihovom izrazu lica. Mnogi nekrofilni pojedinci izgledaju kao da neprestano osjećaju smrad. Onaj tko proučava slike Hitlera taj izraz mirisanja može lako otkriti. On nije uvijek prisutan, ali kada jest predstavlja jedan od najpouzdanijih krite¬ rija za identifikaciju takve strasti. Drugi element karakterističan za izraz lica nekrofila je njegova nesposobnost da se smije. Nje¬ govo smijanje je zapravo vrsta glupog smijuljenja; ono je neživo i nedostaje mu oslobađajuća i radosna osobina normalnog smi¬ jeha. Nekrofila zapravo ne karakterizira samo odsustvo sposob¬ nosti za »slobodni« smijeh već opća ukočenost i nedostatak izra¬ za na licu. Gledajući televiziju, možemo ponekad primijetiti spike ra čije lice ostaje potpuno nepokretno dok govori; on se naceri samo na početku ili na kraju svoga govora kada, prema američ¬ kom običaju, zna da se smiješak očekuje. Takve osobe ne mogu govoriti i smješkati se u isto vrijeme, jer svoju pažnju mogu us¬ mjeriti samo na jednu ili drugu aktivnost; njihov smijeh nije spontan, već planiran, kao nespontane geste slabog glumca. Koža je često indikativ nekrofila: ona ostavlja utisak kao da je beži¬ votna, »suha«, blijedožuta; ako pokatkad imamo utisak da osoba ima »prljavo« lice, ne tvrdimo da je lice neoprano, već da odgo¬ vara posebnoj osobini nekrofilnog izraza. Nekrofilijski jezik Jezik nekrofilne osobe karakterizira predominantna upotreba ri¬ ječi koje se odnose na destrukciju, te na fekalije i zahode. Dok je upotreba riječi »govno« danas postala vrlo raširena, ipak nije teško razlučiti ljude kojima je to omiljena riječ. Primjer je dvadesetčetverogodišnji čovjek za koga je sve bilo »govnasto«: život, ljudi, ideje i priroda. Isti je mladić ponosno rekao o sebi: »Ja sam umjetnik destrukcije.« Na mnoge primjere nekrofilnog jezika na-
170 171
ilazimo analizirajući odgovore na ranije spomenuti upitnik (u 2. poglavlju, fusnota 8. i u 8. poglavlju, fusnota 15), koji je podije¬ ljen njemačkim radnicima i službenicima. To ilustriraju odgovo¬ ri na pitanje: »Koje je vaše mišljenje o crvenilu za usne i šminki koju upotrebljavaju žene?«16 Mnogi ispitanici su odgovorili: »To je buržoasko« ili »neprirodno« ili »nehigijenski«. Jednostavno su odgovorili u terminima prevladavajuće ideologije. No manji dio je dao ovakve odgovore: »to je otrovno« ili »zbog toga žene izgle¬ daju kao kurve«. Upotreba takvih stvarno neopravdanih termina vrlo je indikativna za njihovu karakternu strukturu; ispitanici ko¬ ji su upotrebljavali takve riječi gotovo su redovito pokazivali de¬ struktivnu tendenciju u većini drugih odgovora. Da bismo provjerili valjanost hipoteze o nekrofiliji, Michacl Maccoby i ja sastavili smo interpretativni upitnik na osnovu ono¬ ga koji je korišten u frankfurtskoj studiji, ali sa ukupno devet¬ naest više fiksiranih no nezavršenih pitanja; neka su se odnosila na ponašanja tipična za analno-zgrtački karakter, dok su se druga odnosila na nekrofilne karakteristike koje sam dosad opisao. Mac¬ coby je ispitao uzorke ljudi iz šest vrlo različitih kategorija sta¬ novništva (različitih po klasi, rasi i obrazovanju). Prostor ne do¬ pušta detaljnije raspravljanje o metodi ili dobivenim rezultati¬ ma. Dovoljno je reći da je analiza utvrdila: (1) prisustvo nekrofilnog sindroma koji potvrđuje teorijski model; (2) da se tenden¬ cije ljubavi prema životu i one nekrofilne mogu mjeriti; (3) da su te tendencije, zapravo, znatno povezane s društveno-političkim odnosima. Na osnovu interpretativne analize upitnika procjenju¬ jemo da bi oko 10 do 15% intervjuiranih ljudi moglo biti izrazito nekrofilno... Istraživači su zapazili sterilnost sredine oko mno¬ gih takvih ljudi i njihovih kuća. Oni žive u umrtvljenoj, neradosnoj atmosferi . . . (M. Maccobv, 1972) Studija je postavila ispitanicima brojna pitanja koja su omo¬ gućila da se njihova politička shvaćanja povežu s njihovim karak¬ terom. Upućujem čitaoca na vrlo velik broj podataka u Maccobyjevom radu; ovdje ću spomenuti samo slijedeći: »Kod svih smo uzoraka ustanovili da su antiživotne tendencije značajno u skladu s političkim stavovima podržavanja rastuće vojne sile i odobra¬ vanja represije protiv neistomišljenika. Pojedinci kod kojih su dominantne antiživotne tendencije smatraju najvažnijim slijede¬ će: čvršću kontrolu izgrednika, strože provođenje zakona protiv droga, dobivanje rata u Vijetnamu, kontroliranje subverzivnih grupa, jačanje policije i suzbijanje komunizma u cijelom svijetu. (M. Maccoby, 1972) 172
Veza između nekrofilije i obožavanja tehnike Lewis Mumford je ukazao na vezu između destruktivnosti i »megamašina« (u kojima je skoncentrirana moć) kakve su postojale u Mezopotamiji i Egiptu prije nekih pet tisuća godina, u društvi¬ ma koja imaju, kako je naglasio, mnogo zajedničkog s megamašinama današnje Evrope i Sjeverne Amerike. On piše: Pojmovno su instrumenti mehanizacije već prije pet tisuća go¬ dina bili odijeljeni od svih ostalih ljudskih funkcija i ciljeva osim od neprestanog jačanja reda, moći, predviđanja i, iznad svega, kontrole. S tom protoznanstvenom ideologjiom došla je odgovarajuća organizacija i degradacija nekada autonomnih ljudskih aktivnosti: po prvi puta su se pojavile »masovna kul¬ tura« i »masovna kontrola«. S jetkim simbolizmom, najviši proizvodi megamašine u Egiptu bili su divovski grobovi, na¬ stanjeni mumificiranim leševima; dok je kasnije u Asiriji, kao i iznova u svakom drugom ekspandirajućem carstvu, glavno svjedočanstvo njegove tehničke efikasnosti bila pustoš razore¬ nih sela i gradova i zatrovanih tla: prototip sličnim »civilizira¬ nim« strahotama današnjice. (L. Mumford, 1967) Počnimo s razmatranjem najjednostavnijih i najočitijih karak¬ teristika suvremenog industrijskog čovjeka: gušenje središnjeg zanimanja za ljude, prirodu i žive strukture zajedno sa sve ve¬ ćom sklonošću mehaničkim, neživim artefaktima. Postoji obilje primjera. Diljem cijelog industrijaliziranog svijeta postoje mnogi ljudi koji osjećaju više nježnosti prema svojim automobilima i više zanimanja za njih no za svoje žene. Ponosni su na svoj auto; njeguju ga; peru ga (čak i mnogi od onih koji bi pranje mogli platiti), a u nekim zemljama mu nadijevaju nadimke pu¬ ne ljubavi; oni ga promatraju i postaju zabrinuti kod najmanjeg simptoma disfunkcije. Auto, bez sumnje, nije seksualni objekt — no on je objekt ljubavi; nekima život bez auta izgleda nepodnošljiviji no život bez žene. Nije li ta sklonost prema automobili¬ ma donekle osebujna, ili čak perverzna? Ili jedan drugi primjer: fotografiranje. Svatko tko ima priliku promatrati turiste — ili možda sebe — može otkriti da je fo¬ tografiranje postalo zamjena za viđenje. Naravno, morate po¬ gledati da biste upravili svoj objekt prema željenom predmetu; tada pritisnete dugme, film se razvije i donese kući. Ali gle¬ danje nije viđenje. Viđenje je ljudska funkcija, jedan od najve173
ćih darova kojima je čovjek obdaren; ono zahtijeva aktivnost, unutarnju otvorenost, zanimanje, strpljenje, koncentraciju. Tre nutačno pritiskanje okidača (taking a snapshot) (značajan je ag resivan izraz) u biti znači čin viđenja transformirati u predmet — sliku koju kasnije možete pokazati prijateljima kao dokaz da »ste bili tamo«. Isti je slučaj s onim ljubiteljima muzike za koje je slušanje muzike jedino izlika za eksperimentiranje s kvalite tom njihovih gramofona ili high-fidelity uređaja i posebnih teh ničkih poboljšanja. Slušanje muzike za njih je transformirano u proučavanje proizvoda visoke tehničke kvalitete. Drugi primjer je spravar (gadgeteer), osoba koja je usredoto čena na zamjenjivanje svake primjene ljudskog napora »spret nom«, »radnoštednom« tehničkom novotarijom. Među takve lju de možemo ubrojiti trgovce koji čak najjednostavnija zbrajanja obavljaju pomoću mašine, kao i ljude koji odbijaju propješačiti: blok kuća, već automatski idu automobilom. A mnogi od nas vje rojatno poznaju ljude koji u svojoj kućnoj radionici izrađuju naprave koje samim pritiskom na dugme ili okretanjem prekida ča uključuju vodoskok ili otvaraju vrata; neki se od tih proiz vođača naprava posvećuju čak i nepraktičnijim, često apsurdnim pronalascima. Nadam se da je jasno da ne mislim da je svaka upotreba auto mobila, svako fotografiranje ili upotreba sprava manifestacija nekrofilnih tendencija. Ali ona tu kvalitetu pretpostavlja kada po staje zamjena zanimanju za život i obavljanju mnogih funkcija kojima je obdareno ljudsko biće. Ne mislim da inženjer, koji je strasno zainteresiran za konstrukciju mašina svih vrsta, mani festira nekrofilnu tendenciju. On može biti vrlo produktivna oso ba s velikom ljubavlju prema životu koja se izražava u njego vom stavu prema ljudima, prema prirodi, prema umjetnosti i u njegovim konstruktivnim tehničkim idejama. Mislim, zapravo, na one pojedince čije je zanimanje za artefakte zamijenilo zani manje za ono što je živo, te na one koji se tehničkim stvarima bave na pedantan i neživ način. Nekrofilna osobina tih pojava postaje očitija ako neposrednije ispitamo dokaz o stapanju tehnike i destruktivnosti, za koje naše vrijeme pruža tako mnogo primjera. Otvorena veza između de strukcije i obožavanja tehnike našla je svoj prvi eksplicitni i rje čit izraz kod F. T. Marinettija, osnivača i vođe talijanskog futurizma i doživotnog fašiste. Njegov prvi Furtunistički manifest (1909) proklamira ideale koji svoje potpuno ostvarenje mogu naći u nacionalsocijalizmu i metodama korištenim u ratovanju na po-
četku drugog svjetskog rata.17 Njegova osobita senzitivnost um¬ jetnika omogućava mu da snažno izrazi tendenciju, tako teško vidljivu u ono vrijeme: 1. Namjeravamo opjevati voljene opasnosti, sklonost prema snazi i neustrašivosti. 2. Hrabrost, odvažnost i revolt bit će bitni elementi naše poezije. 3. Do sada je književnost veličala sjetnu nepokretnost, eks¬ tazu i spavanje. Mi namjeravamo veličati agresivnu akciju, grozničavu nesanicu, trkačev korak, smrtni skok, udarac i ćušku. 4. Kažemo da je veličanstvo svijeta obogaćeno novom ljepo¬ tom; ljepotom brzine. Trkaći auto čiji je poklopac ukrašen ve¬ likim ispušnim cijevima, kao zmijama eksplozivnog daha — tutnjeći auto koji izgleda kao da jaše na velikoj topovskoj granati — ljepši je no »Pobjeda kod Samotrake«. 5. Ispjevat ćemo himnu čovjeku za volanom koji koplje svo¬ ga duha baca preko cijele Zemlje, uz kružnicu njene orbite. 6. Pjesnik se mora trošiti sa žarom, sjajem i plemenitošću, da nabuja entuzijastička gorljivost prvobitnih elemenata. 7. Ljepota postoji samo u borbi. Nijedno djelo bez agresivnog karaktera ne može biti remek-djelo. Poezija mora biti shvaće¬ na kao žestoki napad na nepoznate sile, da bi ih reducirala i prostrla pred čovjeka. 8. Stojimo na posljednjem predgorju stoljeća! Zašto bismo gledali unatrag kada je ono što želimo rušenje misterioznih vrata u Nemoguće? Vrijeme i Prostor umrli su jučer. Mi već živimo u apsolutu jer smo stvorili vječnu sveprisutnu brzinu. 9. Slavit ćemo rat — jedinu higijenu svijeta — militarizam, patriotizam, destruktivnu gestu donosilaca slobode, lijepe ide¬ je za koje vrijedi umrijeti i prezir prema ženi. 10. Destruirat ćemo muzeje, knjižnice, akademije svih vrsta, suzbiti moralizam, -feminizam, svaki oportunistički ili utilitarni kukavičluk. 11. Opjevat ćemo velike gomile uzbuđene radom, veseljem i galamom; opjevat ćemo mnogobojna, polifonska doba revolu¬ cije u modernim metropolama; opjevat ćemo treperavu noćnu gorljivost arsenala i brodogradilišta koja plamte žestokom električnom mjesečinom; lakome željezničke stanice koje proždiru dimom operjane zmije; tvornice grčevito uhvaćene zavinutim linijama vlastitog dima; mostove koji prekoračuju rije¬ ke kao gigantski gimnastičari, koji na suncu bliješte bljeskom
174 175
noževa; pustolovne parobrode koji omirisuju ne lokomotive čiji kotači grebu tračnice kao gvozdenih konja zauzdanih cijevima; i gladak propeleri klopoću zrakom kao zastave i izgleda ćena gomila. (R. W. Flint, 1971. Kurziv E. F.)
horizont; snaž¬ kopita golemih let aviona čiji kliču kao ushi¬
Ovdje vidimo bitne elemente nekrofilije: obožavanje brzine i mašine; poeziju kao sredstvo napada; slavljenje rata; destruk¬ ciju kulture; mržnju prema ženama; lokomotive i avione kao žive sile. Drugi Futuristički manifest (1916) razvija ideju nove religije brzine: Brzina, čija je bit intuitivna sinteza svake sile u kretanju, prirodno je čista. Sporost, čija je bit racionalna analiza sva¬ kog iscrpljenja u odmoru, prirodno je nečista. Nakon destruk¬ cije starog dobra i starog zla stvaramo novo dobro, brzinu, i novo zlo, sporost. Brzina = sinteza svake hrabrosti u akciji. Agresivne i ra¬ toborne. Sporost = analiza svake stagnantne razboritosti. Pasivne i pacifističke... Ako molitva znači vezu s božanstvom, jurnjava velikom brzinom je molitva. Svetost kotača i tračnica. Treba kleknuti na tračnice radi molitve božanskoj brzini. Treba kleknuti pred vrtoglavom brzinom žiroskopskog kompasa: 20 000 okretaja u minuti, najviša mehanička brzina koju je čovjek postigao. Opijanje velikim brzinama u automobilima samo je radost osjećaja jedinstva sebe s jednim božanstvom. Sportaši su pr¬ vi katekumeni te religije. Nadolazi destrukcija kuća i gradova da bi se napravila sastajališta za automobile i avione. (R. W Flint, 1971. Kurziv E. F.) Rečeno je da je Marinetti bio revolucionar, da je raskinuo s prošlošću, da je otvorio vrata viziji novog svijeta ničeanskog natčovjeka, da je zajedno s Picassom i Apollinaireom bio jed¬ na od najvažnijih sila u modernoj umjetnosti. Dopustite da od¬ govorim da ga njegove ideje smještavaju uz Mussolinija i, još više, uz Hitlera. Nacizam karakterizira upravo to miješanje re¬ toričkih priznavanja revolucionarnog duha, obožavanja tehnike i ciljeva destrukcije. Mussolini i Hitler su možda bili pobunjeni¬ ci (Hitler više nego Mussolini), ali nisu bili revolucionari. Nisu 176
imali istinski stvaralačkih ideja, nisu izvršili nikakvu značajnu promjenu koja bi koristila čovjeku. Nisu posjedovali bitan kri¬ terij revolucionarnog duha: ljubav prema životu, želju da služe njegovom odvajanju, razvoju i strasti za nezavisnošću.18 Stapanje tehnike i destruktivnosti u prvom svjetskom ratu još nije bilo vidljivo. Bilo je malo uništavanja (destruction) pomoću aviona a tenk je bio samo daljnja evolucija tradicionalnih oruž¬ ja. Drugi svjetski rat je izazvao odlučujuću promjenu: upotrebu aviona za masovno ubijanje.19 Ljudi koji su bacali bombe teško da su bili svjesni da su u nekoliko minuta ubili ili spalili tisuće ljudskih bića. Posada aviona je bila tim: jedan je čovjek bio pi¬ lot aviona, drugi navigator, a treći je bacao bombe. Oni nisu bili zabrinuti zbog ubijanja i jedva da su bili svjesni neprijatelja. Bili su zaokupljeni rukovanjem svojom kompliciranom mašinom u pravcima zacrtanim u više no pažljivo razrađenim planovima. Da će kao rezultat njihovih akcija mnogo, a ponekad preko sto¬ tinu tisuća, ljudi biti ubijeno, spaljeno i osakaćeno, bilo im je, naravno, poznato cerebralno, no teško da su to shvaćali afektivno; to nije bila, kolikogod to paradoksalno zvučalo, njihova bri¬ ga. Zbog toga se vjerojatno nitko — ili bar većina njih — nije osjećao krivim za djela, koja spadaju među najgroznija koja ljudsko biće može izvršiti. U modernom zračnom ratovanju destrukcija slijedi princip moderne tehničke proizvodnje20 u kojoj su i radnik i inženjer potpuno otuđeni od proizvoda svoga rada. Oni obavljaju tehničke zadatke u skladu s općim planom koji je izradila uprava, ali če¬ sto čak i ne vide gotov proizvod; čak ako ga i vide, on nije predmet njihove brige ili odgovornosti. Od njih se ne očekuje da misle o tome da li je proizvod koristan ili štetan — o tome od¬ lučuje uprava; međutim, »koristan«, što se tiče uprave, znači »unosan«, i ne odnosi se na stvarnu upotrebu proizvoda. U ratu »unosan« znači »sve što služi za pobjeđivanje neprijatelja« i če¬ sto je odluka o tome što je unosno zasnovana na podacima koji su magloviti kao oni koji su doveli do gradnje Fordovog Edsela. Inženjeru, kao i pilotu, dovoljno je znati odluke uprave; nije mu ostavljena mogućnost da se o njima raspituje, niti je zainteresi¬ ran to učiniti. Bilo da se radi o ubijanju stotina tisuća ljudi u Dresdenu ili Hirošimi, ili o opustošivanju zemlje naroda Vijet¬ nama, nije na njemu da se brine o vojnoj ili moralnoj oprav¬ danosti naređenja; jedini je njegov zadatak ispravno poslužiti mašinu. 177
Ovoj se interpretaciji može prigovoriti naglašavanjem činjeni¬ ce da su vojnici oduvijek bili obavezni bezuvjetno se pokoriti naređenju. To je točno, ali taj prigovor ne uzima u obzir važ¬ nu razliku između vojnika na zemlji i pilota bombardera. Voj¬ nik na zemlji ostaje u granicama destrukcije oružjima i jedno¬ stavnom radnjom ne izaziva masovno uništenje (destruction) ljud¬ skih bića koja nikada nije vidio. Najviše što se može reći jest da će tradicionalna vojna disciplina i osjećaj patriotske dužnosti kod pilota povećati spremnost za bezuvjetno izvršavanje nare¬ đenja; ali izgleda da se ne radi samo o tome, kao što je to ne¬ sumnjivo slučaj s vojnikom koji se bori na zemlji. Piloti su visoko obrazovani, ljudi tehničkih sklonosti kojima teško da je potreban taj dodatni motiv da bi svoj posao obavljali ispravno i bez oklijevanja. Čak i nacističko masovno ubijanje Jevreja bilo je organizirano sokoobrazovani, ljudi tehničkih sklonosti kojima teško da je morama nije zahtijevalo visok stupanj tehničke naobrazbe. Na jednoj strani procesa žrtve su bile odabirane prema sposobnosti¬ ma za obavljanje korisnog posla. Oni koji nisu bili svrstani u tu kategoriju odvođeni su u komore; rečeno im je da idu na tu¬ širanje; pušten je plin; odjeća i drugi korisni predmeti kao što su kosa, zlatni zubi odstranjeni su, razvrstavani i »prerađivani«; leševi spaljivani. Žrtve su »prerađivane« sustavno, efikasno; eg¬ zekutori nisu smjeli vidjeti agoniju; oni su sudjelovali u ekonomsko-političkom programu Fuhrera; no ipak su bili samo ko¬ rak udaljeni od direktnog i neposrednog ubijanja svojim ruka¬ ma.21 Bez sumnje, da bi nečije srce toliko otvrdnulo da ne bude pogođeno sudbinom ljudskih bića koja vidi i odabire za ubija¬ nje, treba mnogo više temeljite dresure no kod pilota koji baca bombe. No usprkos toj razlici ostaje činjenica da obje situacije imaju vrlo važan zajednički element: tehnizaciju destrukcije i s njom potpuno uklanjanje afektivne spoznaje onoga što se čini. Kada se jednom taj proces potpuno utemelji, ne postoje granice destruktivnosti jer nitko ne destruira; on poslužuje mašinu za programirane — i zbog toga, naizgled racionalne — svrhe. Ako su ta razmatranja u pogledu tehničko-birokratske prirode moderne destruktivnosti velikih razmjera ispravna, zar ne vode nepriznavanju moje centralne hipoteze koja se odnosi na nekrofilnu prirodu duha totalne tehnike? Zar ne moramo dopustiti da čovjek suvremene tehnike nije motiviran strašću za destruk¬ cijom, već da bi bio ispravnije opisan kao potpuno otuđen čov¬ jek, čija je dominantna orijentacija cerebralna, koji osjeća ma178
lo ljubavi, ali i malo želje za destrukcijom, koji je, u karakterološkom smislu, postao automat, ali ne i destruktor? Na to pitanje nije lako odgovoriti. Bez sumnje, u Marinettiju, Hitleru, u tisućama pripadnika nacističke i staljinističke tajne policije, čuvara u koncentracionim logorima, pripadnika egzekutorskih jedinica strast za destrukcijom je dominantan motiv. Ali zar oni nisu »staromodni« tipovi? Jesmo li u pravu kada duh »tehnokratskog« društva interpretiramo kao nekrofilan? Da bi se odgovorilo na ta pitanja, potrebno je rasvijetliti neke druge probleme, koje do sada nisam uključivao u izlaganje. Prvi je veza između analno-zgrtačkog karaktera i nekrofilije Klinički podaci i primjeri snova nekrofila ilustrirali su zapa¬ ženu prisutnost crta analnog karaktera. Zaokupljenost procesom eliminacije i fekalijama je, kao što smo vidjeli, simbolični izraz interesa za sve što je trulo ili gnjilo, za sve što nije živo. Među¬ tim, premda »normalnom« analno-zgrtačkom karakteru nedosta¬ je živosti, on nije nekrofilan. Freud i njegovi suradnici otišli su korak dalje; otkrili su da je sadizam često popratni proizvod analnog karaktera, koji se javlja kod ljudi koji su više neprija¬ teljski i više narcisoidni od prosječnog zgrtačkog karaktera. No čak su i sadisti još u odnosu s drugima; žele njima vladati, ali ne i uništiti ih. Oni, kojima nedostaje čak i ta perverzna vrsta odnošenja, koji su još narcisoidniji i još neprijateljskiji, to su nekrofili. Njihov cilj je da sve živo pretvore u mrtvu stvar; oni žele destruirati sve i svakoga, pa čak i sebe; njihov neprijatelj je sam život. Ova hipoteza sugerira da je razvoj: normalni analni karakter -> sadistički karakter -> nekrofilni karakter determiniran poveća¬ njem narcisoidnosti, neodnošenja i destruktivnosti (u tom konti¬ nuitetu postoje bezbrojne nijanse između dva pola), te da se nekrofilija može opisati kao maligni oblik analnog karaktera. Da je pojam uske veze između analnog karaktera i nekrofilije lako jednostavan kao što sam ga opisao u ovom shematskom iz¬ laganju, ovo bi bilo dovoljno jasno da budemo teorijski zado¬ voljni. No veze ni u kom slučaju nisu tako jednostavne. Analni karakter, tipičan za srednju klasu devetnaestog stoljeća, postaje sve rjeđi među onim stanovništvom koje je potpuno integrirano u ekonomski najnapredniji oblik proizvodnje.22 Dok, statistički go¬ voreći, pojava totalnog otuđivanja vjerojatno još ne postoji kod većine američkog stanovništva, ona je karakteristika sektora koji je najindikativniji za pravac u kojem se kreće cijelo društvo. U stvari, karakter novog tipa čovjeka izgleda da ne pristaje u bilo
koju od starijih kategorija kao što su oralni, analni ili genitalni karakteri. Pokušao sam taj novi tip shvatiti kao »tržišni karak¬ ter« (»marketing character«) (E. Fromm, 1947). Za tržišni karakter sve je transformirano u robu — ne samo stvari, već i sama osoba, njena fizička energija, njene vještine, njeno znanje, njeni nazori, njeni osjećaji, pa čak i osmijesi. Taj karakterni tip je povijesno novi fenomen, jer je proizvod potpu¬ no razvijenog kapitalizma koji je usredotočen na tržište — tr¬ žište robe, tržište rada i tržište ličnosti — i čiji je princip stva¬ ranje dobiti uz pomoć povoljne razmjene.23 Analni karakter, kao i oralni ili genitalni, pripada razdoblju u kojem totalno otuđenje još nije bilo potpuno razvijeno. Ti karakterni tipovi su mogući dok postoji realno osjetilno iskus¬ tvo vlastitoga tijela, njegovih funkcija i njegovih proizvoda. Kibemetski čovjek je toliko otuđen da svoje tijelo doživljava samo kao instrument za postizanje uspjeha. Njegovo tijelo mora iz¬ gledati mladenačko i zdravo; ono se narcisoidno doživljava kao najdragocjenija imovina na tržištu ličnosti. Ovdje se vraćamo pitanju koje je dovelo do digresije. Da li je nekrofilija zaista karakteristična za čovjeka u drugoj polovici dvadesetog stoljeća u Sjedinjenim Američkim Državama i drugim jednako visoko razvijenim kapitalističkim ili državno-kapitalističkim društvima? Taj novi tip čovjeka, na koncu konca, nije zainteresiran za fe¬ kalije i leševe. On se, zapravo, toliko boji leševa da mu se le¬ ševi priviđaju življima no žive osobe. (Izgleda da to nije stva¬ ranje reakcije, već zapravo dio cjelokupne orijentacije koja ne¬ gira prirodu, ne od-čovjeka-učinjenu stvarnost.) Ali on čini nešto mnogo drastičnije. On odvraća svoj interes od života, osoba, prirode, ideja — ukratko od svega što je živo; on sav život pre¬ tvara u stvari, uključujući sebe i manifestaciju svojih ljudskih sposobnosti uma, viđenja, slušanja, kušanja, voljenja. Seksualnost postaje tehnička vještina (»ljubavna mašina«); osjećaji su otup¬ ljeni i pokatkad zamijenjeni sentimentalnošću; radost, izraz in¬ tenzivne životnosti, zamijenjena je »zabavom« ili uzbuđenjem; i ako ima neku ljubav ili nježnost, ona je upravljena prema maši¬ nama i spravama. Svijet postaje suma beživotnih artefakata; od sintetičke hrane do sintetičkih organa, cijeli čovjek postaje dio totalne mašinerije kojom on upravlja, ali kojom je istovremeno upravljan. On nema plana, nema svrhe u životu do izvršavanja 180
onog što mu logika tehnike određuje. On teži da napravi robota kao jedno od najvećih dostignuća svog tehničkog uma; neki nas specijalisti uvjeravaju da će se robot jedva razlikovati od živih ljudi. To dostignuće neće izgledati tako zapanjujuće — čo¬ vjeka je ionako već teško razlikovati od robota. Svijet života postao je svijet »neživota«; osobe su postale »neosobe«, svijet smrti. Smrt se više ne izražava neugodno-mirišućim fekalijama ili leševima. Njeni simboli sada su čiste, blještave ma¬ šine; ljude ne privlače smradni zahodi, već strukture aluminija i stakla.24 Ali stvarnost iza te raskužene fasade postaje sve vidlji¬ vija. Čovjek, u ime napretka, transformira svijet u smradno i zatrovano mjesto (i to nije simbolično). On zagađuje zrak, vodu, zemlju, životinje — i sebe. On to čini do tog stupnja da postaje problematično hoće li se na Zemlji moći živjeti za slijedećih sto godina. On zna činjenice, ali usprkos mnogima koji protestiraju, oni koji upravljaju nastavljaju trku za tehničkim »napretkom« i voljni su obožavanju svog idola žrtvovati sav život. Nekada su ljudi također žrtvovali svoju djecu i ratne zarobljenike, ali ni¬ kada ranije čovjek nije bio voljan Molohu žrtvovati sav život — svoj i svojih potomaka. Mala je razlika čini li to namjerno ili ne. Ako nije spoznao moguću opasnost, može biti oslobođen od¬ govornosti. Ali nekrofilni element u njegovom karakteru spreča¬ va ga da se koristi znanjem koje ima. Isto vrijedi za pripremanje nuklearnog rata. Dvije supersile neprestano povećavaju svoju sposobnost za međusobno uništenje uz koje bi išlo i uništenje velikih dijelova ljudskog roda. Do sa¬ da nisu učinile ništa ozbiljno da se ukloni opasnost — a jedina ozbiljna stvar bi bila destrukcija svih nuklearnih oružja. U stva¬ ri, oni koji upravljaju bili su nekoliko puta skloni upotrebi nu¬ klearnih oružja — i kockali su se opasnošću. Strategijsko rezoni¬ ranje — na primjer knjiga On Thermonuclear War (O termonuklearnom ratu) (1960) Hermana Kahna — hladnokrvno postavlja pitanje da li bi pedeset milijuna mrtvih bilo »prihvatljivo«. Teš¬ ko da se može sumnjati u nekrofilski duh tog pitanja. Sve pojave koje toliko indigniraju — odanost drogi, zločin, kul¬ turno i duhovno propadanje, zanemarivanje istinskih etičkih vri¬ jednosti — povezane su s rastućom privlačnošću smrti i prljavštine. Kako se može očekivati da mladi, siromašni i oni koji su bez nade ne budu privučeni propadanju, kad ga unapređuju oni koji usmjeravaju tok društva? Moramo zaključiti da je beživotni svijet totalne tehnizacije samo drugi oblik svijeta smrti i propadanja. Te činjenice većina nije 181
svjesna ali, da upotrijebimo Freudov izraz, potisnuto se često vraća i očaranost smrću i propadanjem postaje vidljiva kao i u slučaju malignog analnog karaktera. Do sada smo razmatrali vezu: mehaničko-beživotno-analno. Ali teško bi bilo ne sjetiti se jedne druge veze ako razmatramo ka¬ rakter totalno otuđenog, kibernetskog čovjeka: njegovih shizoidnih ili shizofrenih osobina. Možda je u njemu najupadljivija crta razdor između misli-afekata-volje. (Taj je razdor naveo E. Bleulera kod izbora imenice »shizophrenia« — od grčkog shizo, raskoliti, raspući se; phren, psiha — za taj tip bolesti.) U opisu kibernetskog čovjeka već smo vidjeli neke ilustracije tog razdo¬ ra (primjer odsustva osjećaja kod pilota bombardera, kombini¬ ranog s jasnim znanjem da pritiskom na dugme ubija stotine ti¬ suća ljudi). Da bismo promatrali tu pojavu, ne moramo ići u tak¬ ve krajnosti. Već smo je opisali u njenim općenitim manifestaci¬ jama. Kibernetski čovjek je gotovo isključivo cerebralno orijen¬ tiran: on je rnonocerebralni čovjek. Njegov pristup cijelom svije¬ tu oko njega — i sebi samome — je intelektualan; on želi znati što stvari jesu, kako funkcioniraju i kako mogu biti konstruirane ili upravljane. Taj pristup njeguje znanost i on dominira od kra¬ ja srednjeg vijeka. To je sama bit modernog napretka, osnova tehničke dominacije svijetom i masovne potrošnje. Postoji li nešto kobno u toj orijentaciji? Zaista, taj aspekt »na¬ pretka« ne bi bio koban da ga ne prate neke tegobne činjenice. Prvo, tu »monocerebralnu« orijentaciju ne nalazimo samo kod onih koji su angažirani naučnim radom; ona je zajednička veli¬ kom dijelu stanovništva: činovnicima, prodavačima, inženjerima, liječnicima, direktorima i posebno mnogim intelektualcima i um¬ jetnicima25 — u stvari, može se nagađati, većini urbanog stanov¬ ništva. Svi oni pristupaju svijetu kao konglomeratu stvari koji treba shvatiti da bi se mogle efektno koristiti. Drugo, i ne manje važno, taj cerebralno-intelektualni pristup javlja se zajedno s od¬ sustvom afektivne reakcije. Može se reći da su osjećaji više presahnuli no što su potisnuti; ukoliko su živi, nisu njegovani i rela¬ tivno su sirovi; poprimaju oblik strasti, kao što je strast za po¬ bjedom da bi se pokazala nadmoć nad drugima, za destrukcijom, ili oblik uzbuđenja u seksu, brzini i galami. Treba dodati još je¬ dan faktor. Monocerebralnog čovjeka karakterizira i ovo značajno svojstvo: posebna vrsta narcisoidnosti po kojoj je samome sebi predmet; svoje tijelo i vještinu — ukratko, sebe sa¬ mog — doživljava kao instrument uspjeha. Monocerebralni čovjek je toliko dio mašinerije koju je izgradio da su mašine upravo 182
onoliko predmet njegove narcisoidnosti koliko i on sam; zapravo, između njih postoji simbiotički odnos: »ujedinjenje sebe s nekim drugim (ili nekom drugom silom izvan sebe) na takav način da svaki od njih gubi svoj integritet, te postaju uzajamno zavisni.« (E. Fromm, 1941).26 U simbiotičkom smislu priroda više nije maj¬ ka čovjeka, već je to »sekundarna priroda« koju je on izgradio, mašine koje ga hrane i štite. Druga osobina kibernetskog čovjeka — njegova tendencija da se ponaša na rutiniziran, stereotipiziran i nespontan način — može se naći u drastičnijim oblicima kod mnogih shizofreničnih, opsjednutih stereotipova. Upadljive su sličnosti između shizofre¬ ničnih pacijenata i monocerebralnih ljudi; možda su još upadljivije u slici koju pružaju »autistička djeca«, koju je prvi opisao L. Kanner (1944), a kasnije, još opširnije, M. S. Mahler (1968). (Ta¬ kođer vidi raspravu L. Bendera o shizofreničnoj djeci [1942.]) Pre¬ ma Mahierovkinom opisu autističkog sindroma, najvažnije su ove crte: (1) »gubitak prvobitnog razlikovanja između žive i ne¬ žive materije, što von Monakow naziva protodijakriza« (M. S. Mahler, 1968); (2) sklonost neživim predmetima kao što su stoli¬ ca ili igračka, kombinirana s nesposobnošću da se uspostave veze sa živim osobama, posebno s majkom, koja često izjavljuje da »ne može doprijeti do svoje djece«; (3) opsesivni nagon za promatra¬ njem jednoličnosti koji opisuje Kanner kao klasičnu osobinu dječjeg autizma; (4) intezivna želja za samoćom (»Najupadljivija osobina autističkog djeteta je njegova spektakularna borba pro¬ tiv svakog zahtjeva za ljudskim, društvenim kontaktom.« [M. S. Mahler, 1968]); (5) upotreba jezika (ako govore) u manipulativne svrhe, ali ne kao sredstva međuljudske komunikacije (»Ta autistička djeca znakovima i gestama naređuju odraslima da im slu¬ že kao izvršna ekstenzija polužive ili nežive mehaničke vrste, kao prekidač ili poluga mašine.« [M. S. Mahler, 1968]); (6) Mahler spo¬ minje još jednu crtu koja je od posebnog interesa za moje dalj¬ nje primjedbe o sve manjoj važnosti »analnog« kompleksa kod monocerebralnog čovjeka: »Najautističkija djeca relativno su ma¬ lo opsjednuta svojim tijelom, što uzrokuje njihovu vrlo slabu osjetljivost na bol. Zajedno s tom kathektiokom neosjetljivošću javlja se nedostatak hijerarhijske stratifikacije, zonalne libidinizacije i slijeda.« (M. S. Mahler, 1968)27 Teško da je potrebno posebno napominjati da su te osobine vr¬ lo podudarne s onima koje karakteriziraju kibernetskog čovjeka. Posebno mislim na nedostatak razlikovanja žive i nežive materije, 183
nepovezanost s drugim ljudima, upotrebu jezika više za mani¬ pulaciju nego za komunikaciju, daleko veći interes za mehaničko no za živo. Samo bi duža proučavanja mogla ustanoviti da li u odraslima postoji, tako izrazito kao što sličnosti ukazuju, oblik mentalne patologije koji bi odgovarao onome kod autističke djece. Možda se s manje nagađanja može razmišljati o vezi funkcioni¬ ranja kibernetskog čovjeka i shizofreničnog procesa. Ali to pred¬ stavlja krajnje težak problem zbog nekoliko razloga: 1. Razne psihijatrijske škole imaju silno različite definicije shi¬ zofrenije. One se kreću od tradicionalne definicije koja shizofre¬ niju smatra organski uzrokovanom bolešću i drugih, u određenoj mjeri zajedničkih školi Adolfa Meyera (Sullivan, Lidz), do Fromm-Reichmannove, pa i do radikalnije škole Lainga koji shizofreniju ne definira kao bolest već kao psihološki proces koji treba shva¬ titi u terminima reakcije na suptilne i kompleksne međuljudske veze koje djeluju od ranog djetinjstva. Sve tjelesne promjene ko¬ je možemo otkriti Laing objašnjava kao rezultate a ne kao uzro¬ ke međuljudskih procesa. 2. Shizofrenija nije jedna pojava već obuhvaća brojne različite oblike smetnji tako da se, od E. Bleulera nadalje, radije govori o shizofrenijama. 3. Dinamičko istraživanje shizofrenije relativno je mlađeg da¬ tuma. Sve dok na taj način ne bude dublje istražena, naše zna¬ nje o njoj ostat će vrlo neadekvatno. Jedan vid problema kojemu je, vjerujem, naročito potrebno daljnje razjašnjenje, je veza između shizofrenije i drugih tipova psihoznih procesa, posebno onih koje obično nazivamo endoge¬ nim depresijama. Nema sumnje da je čak i tako obaviješten i napredan istraživač kao Eugen Bleuler pravio razliku između psihozne depresije i shizofrenije, te izgleda nepobitnim da se dva procesa, sve u svemu, manifestiraju u dva različita oblika (čak iako potreba za mnogim mješovitim etiketama — koje kombini¬ raju shizofrenične, depresivne i paranoidne osobine — tu razli¬ ku dovodi u pitanje). Nisu li dvije mentalne bolesti različiti oblici istog osnovnog procesa, i s druge strane, nisu li razlike među raznim vrstama shizofrenije katkad veće od razlika između sta¬ novitih manifestacija depresivnih i shizofreničnih procesa? Da je tome tako, ne bismo bili previše zabrinuti zbog očite kontra¬ dikcije između pretpostavke shizofreničnih elemenata u moder¬ nom čovjeku i ranije postavljene dijagnoze kronične depresije u 184
vezi s analizom dosade. Možemo pretpostaviti da nijedna etiketa nije potpuno adekvatna — ili da upotrebu etiketa24 možemo pot¬ puno zaboraviti. Zaista bi bilo iznenađujuće kada monocerebralni kibernetski čo¬ vjek ne bi ostavljao sliku slabog kroničnog shizofreničnog — da zbog jednostavnosti upotrijebimo pojam — procesa. On živi u atmosferi koja je samo kvalitativno praznija od one na koju su ukazali Laing i drugi predstavljajući shizogenetične (one koje proizvode shizofreniju) obitelji. Vjerujem da je dozvoljeno govoriti o »nezdravom društvu« i o problemu onoga što se dešava zdravom čovjeku u takvom druš¬ tvu (E. Fromm, 1955). Kada bi društvo proizvelo većinu članova koji pate od žestoke shizofrenije, ono bi miniralo svoju vlastitu egzistenciju. Potpuno shizofreničnu osobu karakterizira činjenica da je prekinula sve veze s vanjskim svijetom; ona se povukla u svoj privatni svijet i glavni razlog zbog koga je smatrana boles¬ nom je društveni: ona društveno ne funkcionira; ona se ne može čestito o sebi brinuti; njoj je, na neki način, potrebna pomoć dru¬ gih. (Prema iskustvu stečenom na svim onim mjestima na koji¬ ma su kronični shizofreničari radili ili se brinuli o sebi, premda uz pomoć ljudi koji su im omogućili povoljne uvjete ili neku ma¬ terijalnu pomoć od države, to nije sasvim točno.) Shizofrenične osobe ne bi mogle održavati u pogonu društvo, pogotovo ne ve¬ liko i kompleksno društvo. Ipak, njime mogu vrlo dobro uprav¬ ljati one osobe koje pate od niskog stupnja shizofrenije, ali koje su savršeno sposobne za upravljanje stvarima neophodnim za funkcioniranje društva. Takvi ljudi nisu izgubili sposobnost »rea¬ lističkog« gledanja na svijet, pod uvjetom da time mislimo na intelektualno shvaćanje stvari. Oni mogu potpuno izgubiti spo¬ sobnost da stvari doživljavaju lično, tj. subjektivno i sa srcem. Potpuno razvijena osoba može, na primjer, vidjeti ružu i doživ¬ jeti je kao toplu ili čak vatrenu (te ako taj doživljaj izražava riječima, nazivamo je pjesnikom) ali ona također zna da ruža — u okviru fizičke stvarnosti — ne grije kao vatra. Moderni čov¬ jek doživljava svijet jedino u granicama praktičnih ciljeva. Ali njegova mana nije manja od one takozvanog bolesnog čovjeka koji ne može svijet doživjeti »objektivno«, ali koji je zadržao dru¬ gu ljudsku sposobnost: ličnog, subjektivnog, simboličkog iskus¬ tva. Spinoza je, vjerujem, bio prvi koji je u svojoj Etici izrekao po¬ jam »normalno« ludilo: 185
Mnogi su ljudi snažno obuzeti jednim te istim afektom. Svi njihovi osjeti su tako snažno pobuđeni jednim predmetom da vjeruju da je taj predmet prisutan čak i kada nije. Ako se to dešava dok je osoba budna, vjeruje se da je umobolna... Ali ako pohlepna osoba misli samo o novcu i posjedima, ambiciozna jedino o slavi, njih se ne smatra umobolnima, već samo gnja¬ vatorima; najčešće ih se prezire. Ali uistinu pohlepnost, ambi¬ cija i tako dalje su oblici umobolnosti, iako ih se obično ne smatra »bolešću«. (B. de Spinoza, 1927) Promjena je vidljiva u činjenici da ponašanje, za koje Spinoza kaže da se »najčešće prezire«, danas nije smatrano vrijednim prezira već pohvale. Moramo ići korak dalje. »Patologija normalnosti« (E. Fromm, 1955) rijetko se pogoršava u teže oblike mentalne bolesti jer društvo proizvodi protulijek protiv takvih pogoršanja. Kada pa¬ tološki procesi postanu društveno modelirani, oni gube svoj in¬ dividualni karakter. Suprotno tome, bolesni pojedinac se dobro snalazi među svim drugim slično bolesnim pojedincima. Cijela kultura je prilagođena toj vrsti patologije i pribavlja sredstva za pružanje svega onoga što patologija zahtijeva. Rezultat: prosje¬ čni pojedinac ne doživljava tu odvojenost i izolaciju koju osjeća potpuno shizofrenična osoba. On se ugodno osjeća među onima koji pate od iste deformacije: u stvari, potpuno je zdrava osoba ona koja se osjeća izoliranom u nezdravom društvu; ona može toliko patiti od nesposobnosti komuniciranja u takvom društvu da može posati psihoznom. U kontekstu ove studije presudno je pitanje da li bi nam hipo¬ teza o kvaziautističkim i slabo shizofreničnim smetnjama pomog¬ la da objasnimo neka od nasilja koja se danas šire. Ovdje smo na području gotovo čiste spekulacije i potrebna su daljnja istra¬ živanja i novi podaci. Dakako, u autizmu je moguće naći dobar dio destruktivnosti, ali još ne znamo može li se ta kategorija ov¬ dje primijeniti. Što se tiče shizofreničnih. procesa, prije pedeset godina bi izgledalo da je odgovor jasan. Općenito se pretpostav¬ ljalo da su shizofrenični pacijenti nasilni i da zbog toga trebaju biti smješteni u institucije iz kojih neće moći pobjeći. Iskustva s kroničnim shizofrenicima koji rade na farmama ili pod svojom upravom (što je Laing uredio u Londonu) pokazala su da je shi¬ zofrenična osoba rijetko nasilna ako je ostavljena na miru.29 Ali »normalna«, slabo shizofrenična osoba nije ostavljena na miru. I nekoliko puta dnevno ona je odgurnuta, s nekim sukoblje186
na, njena ekstremna osjetljivost je povrijeđena tako da zaista možemo razumjeti da ta patologija normalnosti može u mno¬ gim pojedincima proizvesti destruktivnost. Svakako najmanje u onima koji su najbolje prilagođeni društvenom sistemu, a naj¬ više kod onih koji nisu ni društveno nagrađeni, niti imaju svoje mjesto u socijalnoj strukturi koja im nešto znači: kod siroma¬ šnih, crnih, mladih, nezaposlenih. Sva ta nagađanja o vezi slabog shizofreničnog (i autističkog) procesa i destruktivnosti ovdje moramo ostaviti neriješena. Na koncu će diskusija dovesti do pitanja da li uopće postoji veza između nekih vrsta shizofreničnih procesa i nekrofilije. Ali na osnovu svog znanja i iskustva ne mogu ići dalje; mogu jedino postaviti pitanje u nadi da će ono stimulirati druge na daljnja proučavanja. Moramo se zadovoljiti navođenjem da atmosfera obiteljskog života, koja se pokazala shizogeničnom, vrlo intenziv¬ no liči na društvenu atmosferu koja rađa nekrofiliju. Ali ipak još nešto treba dodati. Monocerebralna orijentacija je nesposob¬ na predočiti ciljeve koji unapređuju razvoj članova društva i sam društveni opstanak. Za formuliranje tih ciljeva zahtijeva se um, a um je više od same inteligencije; on se razvija samo kada su mozak i srce ujedinjeni, kada su osjećaj i mišljenje integrirani i kada su oba racionalni (u ranije predloženom smislu). Gubitak sposobnosti mišljenja u okvirima konstruktivnih vizija po sebi je žestoko ugrožavanje opstanka. Kada bismo se ovdje zaustavili, slika bi bila nepotpuna i nedijalektička. S rastućim nekrofilnim razvojem razvija se i suprotna tendencija, tendencija ljubavi prema životu. Ona se manifestira u mnogim oblicima: u protestu protiv umrtvljivanja života, pro¬ testu ljudi svih društvenih slojeva i dobi, ali naročito mladih. Postoji nada u sve većem protestu protiv zagađivanja i rata; u sve većoj brizi za kvalitet života; u stavu mnogih mladih struč¬ njak koji više vole smislen i zanimljiv posao no veliku plaću i ugled; u nadaleko rasprostranjenom traganju za duhovnim vri¬ jednostima — iako je ono često krivo usmjereno i naivno. Taj se proces nalazi i u sklonosti drogama među mladima, usprkos krivom načinu postizanja veće živosti upotrebom metoda potro¬ šačkog društva. Antinekrofilne tendencije također su se mani¬ festirale u mnogim političko-ljudskim obraćenjima koja su se do¬ godila u vezi s vijetnamskim ratom. Takvi slučajevi pokazuju da ono što je potisnuto (ljubav prema životu) nije i mrtvo. Voljenje života je u čovjeku u tako velikoj mjeri biološki dana kvaliteta da bi trebalo pretpostaviti da se, osim u malom broju slučajeva, 187
ono uvijek izražava, iako obično jedino pod posebnim ličnim i povijesnim okolnostima. (Može se dogoditi i u psihoanalitičkim procesima.) Zaista, prisustvo sve jačih antinekrofilnih tendencija je ono zbog čega se nadamo da veliki eksperiment homo sapiens neće propasti. Vjerujem da ne postoji zemlja u kojoj su šanse za takvu reafirmaciju života veće no u tehnički najrazvijenijoj zemlji, Sjedinjenim Američkim Državama, gdje je dokazano da je nada da će više »napretka« donijeti sreću, iluzija za većinu onih koji su već imali prilike kušati okus novog »raja«. Da li će se takva temeljita promjena dogoditi, nitko ne zna. Ogromne su snage koje rade protiv nje i nema razloga za optimizam. Ali vjerujem da ima razloga za nadu. Hipoteze o Incestu i Edipovom kompleksu Naše znanje o uvjetima koji sudjeluju u razvoju nekrofilije još je vrlo ograničeno; daljnje istraživanje bacit će više svjetla na taj problem. Sa sigurnošću možemo pretpostaviti da će vrlo ne¬ živa, nekrofilna okolina obitelji često biti faktor koji pridonosi formiranju nekrofilije. Nedostatak oživljavajuće stimulacije, od¬ sustvo nade i destruktivni duh društva kao cjeline sigurno pred¬ stavljaju stvarnu hranu za nekrofiliju. Smatram vrlo vjerojat¬ nim da genetski faktori imaju udjela u njenom formiranju. U nastavku želim iznijeti hipotezu o onome za što vjerujem da može predstavljati najranije korijene nekrofilije, hipotezu ko¬ ja je teorijska, iako je zasnovana na promatranju brojnih slu¬ čajeva i potkrijepljena obiljem materijala s područja mita i re¬ ligije. Vjerujem da je njena važnost dovoljna da bi bila objav¬ ljena, pod uvjetom da se ima u vidu njen probni karakter. Ta hipoteza vodi nas do pojave koja naizgled ima malo veze s nekrofilijom: pojave incesta, koji je postao tako poznat kroz Freudovu koncepciju Edipovog kompleksa. Prvo moramo ukrat¬ ko razmotriti frojdovsku koncepciju da bismo položili temelj onome što slijedi. Prema klasičnoj koncepciji mali dječak u petoj ili šestoj go¬ dini izabere svoju majku kao prvi objekt svojih seksualnih (fa¬ lusnih) želja (»falusni stadij«). Zbog obiteljske situacije njegov otac postaje omraženi rival. (Ortodoksni psihoanalitičari uvelike su preuveličali mržnju malog dječaka prema ocu. Izjave kao: »Kada otac umre, oženit ću se majkom« koje su pripisivane ma¬ lim dječacima i često citirane kao dokaz njihovih želja ne treba 188
doslovno uzimati, jer u toj dobi smrt još nije potpuno doživljena kao stvarnost, već kao »odsustvovamje«. Nadalje, iako postoji ne¬ ko rivalstvo s ocem, glavni izvor dubokog antagonizma leži u po¬ buni dječaka protiv patrijarhalnog, ugnjetavajućeg autoriteta [E. Fromm, 1951]. Doprinos »edipovske mržnje« destruktivnosti je, po mom mišljenju, relativno malen.) Budući da ne može raski¬ nuti sa svojim ocem, on ga se počinje bojati — posebno strahu¬ jući od kastracije. Taj »kastracioni strah« prisiljava dječaka da napusti seksualne želje za majkom. U normalnom razvoju sin je sposoban za pomicanje svog inte¬ resa na druge žene, posebno nakon što je dostigao pun seksualno-genitalni razvoj — otprilike u vrijeme puberteta. On svladava svoje rivalstvo s ocem indentificirajući se s njim i posebno s nje¬ govim zapovijedima i zabranama. Očeve su norme internalizirane i postaju superego sina. U slučajevima patološkog razvoja sukob se ne rješava na taj način. Sin ne prekida svoju seksualnu sklo¬ nost prema majci i u njegovom kasnijem životu privlače ga žene koje ispunjavaju funkciju koju je ispunjavala majka. Rezultat je nesposobnost da se zaljubi u ženu svojih godina, te se i dalje boji prijetnji oca ili očevih zamjenika. Od majčinih zamjenica obično očekuje iste kvalitete koje je nekada dobivao od majke: neuvjetovanu ljubav, zaštitu, divljenje, sigurnost. Dobro je poznat taj tip ljudi usmjerenih na majku; oni su obi¬ čno vrlo ljubazni i u ograničenom smislu »puni ljubavi«, ali su također sasvim narcisoidni. Osjećaj da su majci važniji od oca rađa u njima osjećaj i da su »divni«; kako već jesu »očevi«, u stvarnosti im ništa nije potrebno da ustanove svoju veličinu; ve¬ liki su jer — i sve dok — ih njihove majke (ili zamjenice njiho¬ vih majki) vole isključivo i bezuvjetno. Posljedica toga je težnja ekstremnoj ljubomori — moraju sačuvati svoj jedinstveni polo¬ žaj — i istovremena nesigurnost i zabrinutost kad god moraju obaviti stvarni zadatak; budući da ne mogu ne uspjeti, njihovo zbiljsko djelovanje se nikada ne može izjednačiti s njihovim narcisoidnim uvjerenjem da su superiorni svim ljudima (dok u isto vrijeme osjećaju, prigovarajući, nesvjesni osjećaj inferiornosti). Tip koji sam upravo opisao je ekstremniji slučaj. Postoje mnogi ljudi usmjereni na majku, čija je veza s njom manje intenzivna i u kojima je narcisoidna iluzija uspjeha pomiješana sa stvarnim dostignućima. Freud je pretpostavljao da je bit vezanosti za majku seksualna sklonost malog dječaka prema njoj i da je mržnja prema ocu lo¬ gična posljedica. Moja dugogodišnja promatranja težila su da do189
kažu moje uvjerenje po kome seksualna sklonost prema majci najčešće nije uzrok intenzivnoj afektivnoj vezi. Kako ograniče¬ nost prostora ne dopušta cjelovitu raspravu o razlozima mog uv¬ jerenja, slijedeće primjedbe mogu pomoći rasvjetljavanju bar jednog od njegovih vidova. Kod rođenja, i još neko vrijeme, bebina sklonost majci javlja se uglavnom u narcisoidnom okviru odnosa (iako ubrzo nakon rođenja dijete već počinje pokazivati neko zanimanje i reagira¬ nje na predmete izvan sebe). Dok fiziološki dijete ima svoju ne¬ zavisnu egzistenciju, psihološki ono nastavlja »unutarmaternični« život u nekim vidovima i do stanovitog stupnja. Ono još živi pomoću majke: ona ga hrani, brine se o njemu, stimulira ga i daje mu toplinu — tjelesnu i emotivnu — što je uvjet njegovog zdravog razvoja. U procesu daljnjeg razvitka bebina sklonost majci postaje toplija, tako reći ličnija; majka se mijenja od kvazi-unutarmaterničkog doma u osobu za koju dijete osjeća topiti ljubav. U tom procesu mališan probija narcisoidnu školjku; on voli majku iako je ta njegova ljubav još karakterizirana nedos¬ tatkom jednakosti i uzajamnosti i obojena inherentnom zavisnošću. U razdoblju kada dječak počinje seksualno reagirati (u Freudovoj »falusnoj fazi«), afektivni osjećaj za majku također uz¬ rokuje erotsku i seksualnu želju za njom. Međutim, seksualna sklonost prema majci obično nije isključiva. Kao što Freud sam navodi, u povijesti slučaja malog Hansa na primjer (S. Freud 1909), seksualna sklonost prema majci može se opaziti kod malih dječaka otprilike u petoj godini, ali ih u isto vrijeme jednako privlače i djevojčice njihove dobi. To ne iznenađuje; dobro je provjerena činjenica da seksualni nagon kao takav nije strogo vezan za jedan predmet, već je zapravo nestalan; ono što odnos prema jednoj osobi može učiniti tako intenzivnim i trajnim je njegova afektivna funkcija. Razlog za usmjerenost na majku nakon puberteta i tokom cijelog života leži u snazi afektivne ve¬ zanosti za nju. Zaista, ta usmjerenost nije samo problem razvoja djeteta. Di¬ jete je, bez sumnje, primorano na intenzivnu, simbiotičku ovis¬ nost o majci iz očitih bioloških razloga. Ali se i odrastao čovjek, premda je sposoban brinuti se o sebi, također može naći u si¬ tuaciji bespomoćnosti koja je, kao što smo ranije pokazali, uko¬ rijenjena u uvjetima ljudske egzistencije. Shvatiti moć sklonosti prema majci možemo jedino onda ako njen korijen ne tražimo samo u dječjoj ovisnosti, već u »ljudskoj situaciji«. Afektivma vezanost za majku je tako intenzivna jer predstavlja jedan od te190
meljnih odgovora na čovjekovu egzistencijalnu situaciju: želju da se vrati »raju« gdje se egzistencijalne dihotomije još nisu razvile — gdje čovjek može živjeti bez samosvijesti, bez rada, bez patnji, u harmoniji s prirodom, sobom i svojim drugom. S no¬ vom dimenzijom svijesti (drvo spoznaje Dobra i Zla) dolazi u su¬ kob, te čovjek — i muško i žensko — biva proklet. Čovjek je prognan iz raja i nije mu dopušteno da se vrati. Zar nije zapa¬ njujuće što se ta želja za povratkom nikada ne gubi, premda svatko »zna« da to ne može učiniti budući da je opterećen svo¬ jom čovječnošću? Seksualni aspekt sklonosti majci je pozitivan znak. Ona poka¬ zuje da je majka postala osoba, žena, a dječak već mali čovjek. Posebna jakost seksualne sklonosti koja se susreće u nekim slu¬ čajevima, može se smatrati obranom protiv infantilnije pasivne zavisnosti. U slučajevima incestuozne vezanosti za majku cijelog života30 radi se o neurotskom razvoju; muškarac će ostati zavi¬ san o majci ili njenoj zamjeni, i dalje će se bojati žena i bit će više dijete no što bi to koristilo bilo kojoj odrasloj osobi. Takav razvoj često uzrokuje majka koja je, iz bilo kojih razloga — ne¬ dostatak ljubavi prema svome mužu, narcisoidan ponos ili pos¬ jedovanje svog sina — odviše sklona malom sinu i mnogim ga načinima (maženjem, pretjeranim zaštićivanjem, pretjeranim div¬ ljenjem itd.) navodi na odviše veliku vezanost za sebe.31 Ta topla, erotička i često seksualno obojena vezanost za majku jest ono što je Freud mislio opisujući Edipov kompleks. Dok je taj tip incestuozne usmjerenosti najčešći, postoji druga, manje česta vrsta incestuozne usmjerenosti koja ima vrlo različite osobine i koja se može nazvati malignom. Taj tip incestuozne us¬ mjerenosti je, prema mojoj hipotezi, povezan s nekrofilijom — možemo ga, zapravo, smatrati jednim od njenih najranijih ko¬ rijena. Razmotrimo djecu koju nikakve afektivne veze prema majci ne potiču na probijanje školjke autističke samodovoljnosti. Poznati su nam ekstremni oblici takve samodovoljnosti kod autističke djece.32 Ta djeca nikada ne probijaju školjku svoje narcisoidnosti: ona nikada ne doživljavaju majku kao predmet ljubavi; ona nikada ne formiraju nikakvu afektivnu sklonost prema drugima, već im drugi, zapravo, izgledaju kao neživi predmeti, te često pokazuju posebno zanimanje za mehaničke stvari. Izgleda da autistička djeca predstavljaju jedan kraj kontinu¬ uma — na čiji drugi kraj možemo smjestiti djecu čija je ljubav 191
za majku i druge najpotpunije razvijena. Čini se zdravom pret¬ postavka da u tom kontinuumu nalazimo djecu koja nisu autistička, ali su blizu autizma i koja autističke crte izražavaju na manje drastičan način. Postavlja se pitanje: što se događa s incestuoznom usmjerenošću na majku kod takve autističke ili gotovo autističke djece? Izgleda da takva djeca nikada ne razviju tople, erotske, i, kas¬ nije, seksualne osjećaje prema majci ili da nikada nisu imala želju biti uz nju. Ni kasnije se ne zaljubljuju u majčine zamje¬ nice. Za njih je majka simbol; više utvara no stvarna osoba. Ona je simbol zemlje, doma, krvi, rase, nacije, najdubljeg tla iz kojeg se život rađa i u koji se vraća. Ali ona je također simbol kaosa i smrti; ona nije majka koja daje život, već majka koja daje smrt; njen zagrljaj je smrt, njeno krilo je grob. Privlačnost majci-smrti ne može biti afekcija ili ljubav; to nije privlačnost u pozna¬ tom psihološkom smislu koji označava nešto ugodno i toplo; o njoj se govori kao i o magnetskoj privlačnosti ili privlačnosti gra¬ vitacije. Osoba vezana za majku malignim incestuoznim vezama ostaje narcisoidna, hladna, bez reakcije; ona joj je privučena kao što je željezo privučeno magnetu; majka je ocean u kojem se osoba želi utopiti;33 tlo u kojem želi biti pokopana. Izgleda da je uzrok tom razvoju nepodnošljivost stanja neublažene narcisoid¬ ne usamljenosti; ako ne postoji način da se bude povezan s maj¬ kom ili s njenom zamjenicom toplim, ugodnim vezama, odnošenje prema majci i cijelom svijetu mora postati odnošenje konačnog stapanja u smrti. Dvostruka uloga majke kao boginje stvaranja i boginje destruk¬ cije dobro je dokumentirana u mnogim mitovima i religijskim idejama. Ista zemlja iz koje je napravljen čovjek, krilo iz koga su rođena sva stabla i sve trave je mjesto u koje se tijelo vraća; krilo majke postaje grob. Klasični primjer za boginju majku dvostrukog lica je indijska boginja Kali, darovateljica života i uništavateljica. Postoje i boginje neolitskog perioda sa dva lica Previše bi prostora zauzelo navođenje mnogih drugih primjera dvostruke uloge boginje majke. Ipak bi trebalo spomenuti još jedan podatak o dvostrukoj funkciji majke: dvostruko lice maj¬ čine slike u snovima. Dok se majka u snovima često može poja¬ viti kao dobroćudan, svevoleći lik, u snovima mnogih osoba ona je simbolizirana opasnom zmijom, opasnom životinjom kao što je lav, tigar ili hijena. Kliničkim istraživanjima sam otkrio da je strah od destruktivne majke daleko intenzivniji no strah od oca koji kažnjava i kastrira. Izgleda da se pokornošću može oču192
vati od opasnosti koja dolazi od oca; ali nema obrane od majčine destruktivnosti; njena se ljubav ne može zavrijediti, jer je neo¬ graničena; njena mržnja se ne može spriječiti, budući da ni za nju nema »razloga«. Njena ljubav je milost, njena mržnja je pro¬ kletstvo i ni jedna nije ovisna o djelovanju onoga tko im je izložen. U zaključku se može navesti da je benigna incestuoznost po sebi normalno, prijelazno stanje razvoja, dok je maligna inces¬ tuoznost patološka pojava kada stanoviti uvjeti spriječe razvoj benignih incestuoznih veza. Ovu posljednju smatram, hipotetički, jednim od najranijih korijena, ako ne samim korijenom, nekrofilije. Ta incestuozna privlačnost smrti, gdje postoji, je strast u su¬ kobu sa svim drugim impulsima koji se bore za očuvanje života. Zbog toga ona djeluje u tami i obično je sasvim nesvjesna. Oso¬ ba s takvom malignom incestuoznošću pokušat će se prema ljudi¬ ma odnositi s manje destruktivnim vezama, npr. vladajući se sa¬ distički ili zadovoljavajući svoju narcisoidnost zadobivanjem be¬ skrajnog divljenja. Ako život čovjeku pruža takva relativno zado¬ voljavajuća rješenja kao što su uspjeh u radu, ugled, itd., mo¬ guće je da se destruktivnost nikad i ne izrazi otvoreno. Ako, s druge strane, čovjek doživljava neuspjehe, maligne će tendencije doći u prvi plan i neograničeno će zavladati čežnja za destrukci¬ jom — sebe ili drugih. Dok mnogo znamo o faktorima koji uzrokuju benignu incestu¬ oznost, malo znamo o uvjetima odgovornim za dječji autizam i, zbog toga, malignu incestuoznost. Možemo samo nagađati u raz¬ ličitim pravcima. Teško da možemo izbjeći pretpostavku da ge¬ netski faktori moraju biti obuhvaćeni; naravno, ne mislim na gene koji su odgovorni za taj tip incestuoznosti, već imam na umu djetetovu genetski danu dispoziciju za hladnoću, koja je od¬ govorna za propuštanje razvoja tople sklonosti prema majci. Oče¬ kivali bismo da ćemo drugi uvjet za to stanje naći u karakteru majke. Ako je ona sama hladna, odbojna, nekrofilna osoba, svo¬ me će djetetu otežati da prema njoj razvije topao, srdačan odnos. Moramo uzeti u obzir, međutim, da majku i dijete ne možemo promatrati drugačije osim u procesu njihovog uzajamnog dje¬ lovanja. Dijete s jakom dispozicijom za toplinu može ili izazvati promjenu u majčinom držanju ili postati žarko sklono majčinoj zamjeni: baki ili djedu, starijem rođaku ili nekom trećem. S druge strane, na hladno se dijete može utjecati i promijeniti ga do neke mjere majčinskom natprosječnom toplinom i brigom. 193
Ponekad je teško doprijeti do temeljne hladnoće majke prema djetetu, jer je dijete okruženo konvencionalnim osobinama pri¬ jazne i ljubavlju ispunjene majke. Treća mogućnost su traumatski doživljaji u prvim godinama života djeteta koji su stvorili takvu aktivnu mržnju i ogorčenost da se dijete »smrznulo«, te se tako razvila maligna incestuoznost. Uvijek treba siti spreman na takve mogućnosti. No u potrazi za traumatskim iskustvima trebalo bi biti vrlo jasno da su ona zapravo izuzetna. U ranije citiranoj literaturi izneseno je mnogo vrlo vrijednih hipoteza o uzrocima razvoja autizma i rane shi¬ zofrenije, koje posebno naglašavaju defenzivnu funkciju autizma protiv nametljive majke. Hipoteza o malignoj incestuoznosti i njenoj ulozi kao ranom korijenu nekrofilije zahtijeva daljnje proučavanje.34 U narednom poglavlju analiza Hitlera pružit će primjer incestuozne usmjere¬ nosti na majku, osebujnosti koje se mogu najbolje objasniti na temelju te hipoteze. Odnos Freudovih instinkata života i smrti prema biofiliji i nekrofiliji Da bismo zaključili ovu raspravu o nekrofiliji i njenoj suprot¬ nosti biofiliji, može biti od pomoći kratko ocrtavanje odnosa te koncepcije prema Freudovoj koncepciji instinkta smrti i instin¬ kta života (Eros). Eros ulaže napor da organsku supstanciju kom¬ binira u sve šire jedinice, dok instinkt smrti pokušava odvojiti i dezintegrirati živu strukturu. Odnosu instinkta smrti i nekrofi¬ lije teško da je potrebno daljnje tumačenje. Da bi se razjasnio odnos između instinkta života i biofilije, neophodno je, međutim, kratko tumačenje ove druge. Biofilija je strasno voljenje života i svega što je živo; ona pred¬ stavlja želju za daljnjim razvojem, bilo u osobi, biljci, ideji ili društvenoj grupi. Biofilna osoba više voli graditi no onemoguća¬ vati. Ona preferira »biti više« od »imati više«. Sposobna je za divljenje i više voli vidjeti nešto novo no naći potvrdu staroga. Više voli avanturu no izvjesnost. Radije vidi cjelinu no samo dijelove, radije strukture no zbrajanja. Želi oblikovati i vršiti utjecaj ljubavlju, umom i primjerom; ne silom, odvajanjem stva¬ ri, birokratskim načinom upravljanja ljudima kao da su stvari. Budući da uživa život i sve njegove manifestacije, ona nije stra¬ stveni potrošač »uzbuđenja« pakiranog na nov način. 194
Biofilijska etika ima svoj princip dobra i zla. Dobro je sve što služi životu; zlo je sve što služi smrti. Dobro je poštivanje života,35 sve što potpomaže život, rast, razvoj. Zlo je sve što guši život, sužava ga i komada. Razlika između Freudove koncepcije i ove ovdje ne leži u nji¬ hovoj supstanciji, već u činjenici da u Freudovoj koncepciji obje tendencije imaju tako reći isti rang, da su obje biološki dane. BioliLija je, s druge strane, shvaćena kao odnos prema biološki nor¬ malnom impulsu, dok je nekrofilija shvaćena kao psihopatološka pojava. Ova druga se nužno javlja kao rezultat spriječenog razvo¬ ja, psihičke »osakaćenosti«. Ona je posljedica neživljenog života, propusta da se dođe na izvjesnu razinu s onu stranu narcisoidno¬ sti i indiferencije. Destruktivnost nije paralelna, već alternativna biofiliji. Voljenje života i voljenje smrti temeljna je alternativa s kojom se suočava svako ljudsko biće. Nekrofilija raste kada je razvoj biofilije onemogućen. Čovjek je biološki obdaren sposob¬ nošću za biofiliju, ali psihološki posjeduje potencijal za nekrofiliju kao alternativno rješenje. Psihička neophodnost za razvoj nekrofilije kao rezultata osaka¬ ćenosti mora se sagledati u odnosu prema čovjekovoj egzistenci¬ jalnoj situaciji, kao što sam ranije iznio. Ali čovjek ne može ni¬ šta stvoriti i nikoga pokrenuti, ako se ne može probiti iz zatvora svoje totalne narcisoidnosti i izolacije, on može izbjeći nepod¬ nošljiv osjećaj životne nemoći i ništavnosti jedino afirmirajući se u činu destrukcije života, koji nije kadar stvarati. Veliki na¬ por, strpljenje i briga nisu potrebni; sve što je za destrukciju po¬ trebno jesu jake ruke, nož ili vatreno oružje.36 Klinički/metodološki principi Raspravu o nekrofiliji završit ću nekim kliničkim i metodolo¬ škim opaskama. 1. Prisustvo jedne ili dvije orte nedovoljno je za dijagnozu nekrofilnog karaktera, i to iz raznih razloga. Pokatkad posebno po¬ našanje koje bi, izgleda, ukazivalo na nekrofiliju, ne mora biti ka¬ rakterna crta, već može pripadati kulturnoj tradiciji ili drugim sličnim faktorima. 2. S druge strane, nije neophodno da se sve karakteristične nekrofime osobine nađu zajedno da bi se postavila dijagnoza. Po¬ stoje mnogi faktori, lični i kulturni, koji su odgovorni za tu ne195
jednakost; osim toga, neke nekrofilne crte mogu ostati neotkri¬ vene kod ljudi koji ih uspješno kriju. 3. Nije od posebne važnosti shvatiti da je potpuno nekrofilan samo manji dio ljudi; moguće je smatrati ih vrlo patološkim slu¬ čajevima i tražiti genetske dispozicije te bolesti. Kao što se može očekivati, na biološkom polju velika većina njih nije sasvim lišena nekih, pa makar i slabih, biofilnih tendencija. Među njima će biti određeni postotak ljudi kod kojih nekrofilija prevladava Jako da je opravdano nazivati ih nekrofilnim osobama. Daleko je veći broj onih u kojima se nekrofilne tendencije mogu naći zajedno s biofilnim tendencijama koje su dovoljno jake da stvore unutarnji sukob koji je često vrlo produktivan. Rezultat tog sukoba oko mo¬ tivacije osobe ovisi o mnogim varijablama. Prije svega, o pojedi¬ načnoj jačini svake tendencije; drugo, o prisustvu društvenih uv¬ jeta koji bi ojačali jednu od dvije pojedine orijentacije; nadalje, o naročitim događajima u životu osobe koji je mogu skrenuti u jednom ili drugom pravcu. U tom slijedu dolaze ljudi koji su pre¬ težno toliko biofilni da se njihovi nekrofilni porivi lako obuzda¬ vaju, potiskuju ili služe izgradnji posebne senzitivnosti protiv nekrofilnih tendencija u njima i drugima. Konačno, tu je grupa ljudi — opet samo neznatna manjina — u kojima nema traga nekroiiliji, koji su čisti biofili, motivirani najjačom i najčišćom ljubavlju za sve živo. Albert Schvveitzer, Albert Einstein i papa Ivan XXIII su vrlo dobro poznati ljudi koji spadaju u tu grupu. Dakle, ne postoji čvrsta granica između nekrofilne i biofilne orijentacije. Kod većine drugih karakternih crta postoji gotovo toliko kombinacija koliko i pojedinaca. Za sve praktične svrhe, međutim, moguće je potpuno razlikovati pretežno nekrofilne od pretežno biofilnih osoba. 4. Budući da je većina metoda koje se mogu upotrebljavati za otkrivanje nekrofilnog karaktera već bila spomenuta, mogu ih samo ukratko ponoviti. To su: (a) pažljivo promatranje ponaša¬ nja osobe, posebno onog neočekivanog, uključujući izraz lica, iz¬ bor riječi, ali također njenu opću filozofiju i najvažnije odluke koje je osoba donijela u svom životu; (b) proučavanje sna, šala, mašte; (c) vrednovanje postupanja s drugima, djelovanja na njih, te proučavanje vrsta ljudi koje osoba voli ili ne voli; (d) upotreba projekcionih testova kao Rorschachova mrlja tinte. (M. Maccobv je uz zadovoljavajuće rezultate koristio taj test za dijagnozu ne-krofilije.) 5. Teško da je potrebno naglašavati da su vrlo nekrofilne osobe jako opasne. One mrze, one su rasisti, one se zalažu za rat, krvo196
proliće i destrukciju. Opasne su ne samo kao politički vode već i kao potencijalne kohorte za diktatorskog vođu. One postaju krv¬ nici, teroristi, mučitelji; bez njih se ne bi mogao izgraditi terori¬ stički sistem. Ali i manje intenzivni nekrofili politički su važni; oni su neophodni za postojanje režima terora jer čine solidnu osnovu, iako ne nužno većinu, koja omogućuje da teror zavlada i da se održi. 6. Razmatrajući te činjenice, zar ne bi bilo od velikog društve¬ nog i političkog značaja znati koliki se postotak stanovništva mo¬ že smatrati pretežno nekrofilnim ili pretežno biofilnim? Znati ne samo pojedinačno pojavljivanje svake od tih grupa već u kakvom su odnosu prema dobi, spolu, obrazovanju, zanimanju i geograf¬ skom položaju? Proučavamo politička shvaćanja, vrijednosne su¬ dove, itd. i upotrebom adekvatne metode uzoraka dobivamo za¬ dovoljavajuće rezultate za stanovništvo cijele Amerike. Ali rezul¬ tati nam govore samo kakva shvaćanja ljudi imaju, ne kakav je njihov karakter — drugim riječima: koja su djelotvorna uvjere¬ nja što ih motiviraju. Kad bismo proučavali jednako adekvatan uzorak drugačijom metodom, koja bi nam dopustila spoznati na¬ gonske i uglavnom nesvjesne snage iza vidljivog ponašanja i shva¬ ćanja, doista bismo znali mnogo više o jačini i pravcu ljudske energije u Sjedinjenim Američkim Državama. Mogli bismo se čak zaštititi od nekih iznenađenja koja su, nakon što su se jednom pojavila, proglašena neobjašnjivima. Ili smo zaista zainteresirani samo za energiju koja je potrebna za materijalnu proizvodnju, a ne u obliku ljudske energije koja je odlučujući faktor u dru¬ štvenom procesu? BILJEŠKE UZ DVANAESTO POGLAVLJE
1. Grčka riječ nekros znači »leš«, mrtvac, stanovnik podzemlja. Na latinskom nex, necs znači nasilna smrt, ubojstvo. Sasvim jasno nekros se ne odnosi na smrt, već na mrtvaca, leš i ubijenoga (čija se smrt vidljivo razlikuje od prirodne smrti). »Umrijeti«, »smrt« ima drugačije značenje; ono se ne odnosi na leš, već na čin umi¬ ranja. Na grčkom thanatos, na latinskom mors, mori. Riječi »um¬ rijeti« i »smrt« vraćaju se do indogermanskog korijena dheu, dhou. (Zahvalan sam dru Ivanu Illichu što mi je dao obiman ma¬ terijal o etimologiji tih pojmova, od kojeg sam iznio samo naj¬ važnije podatke.) 2. U nekim zemljama je običaj da se portret pokojnika izloži na grobu. 3. Neautentična priča o Hitleru opisuje sličnu scenu njegove nespo¬ sobnosti da se otrgne od gledanja trulog leša vojnika. 197
4. Da bih izbjegao nesporazume, na kraju ove rasprave želim na¬ glasiti da opisivanje ovdje potpuno razvijenog »nekrofilnog ka¬ raktera« ne implicira da su ljudi ili nekrofilni — ili ne. Nekrofilni karakter je ekstremni oblik u kome je nekrofilija dominantna crta. U stvarnosti, većina ljudi su mješavina nekrofilnih i biofilnih tendencija i sukob između njih često je izvor produktivnog raz¬ voja. 5. Prema R. A. Medvedevu Let History Judge (Neka povijest sudi, A. A. Knopf, New York 1971) izgleda da je Lenjin bio prvi koji je pojam »nekrofilija« (trupoložestvo) upotrijebio u tom psihološkom smislu. (V. I. Lenjin, Sočinenia.) 6. Unamuno je ostao u kućnom zatvoru do svoje smrti, nekoliko mje¬ seci kasnije. (H. Thomas, 1961) 7. Prethodni izvještaj o mojim pronalascima javlja se u E. Fromm (1964). 8. Na osnovu ponovnog ispitivanja povijesti starijih slučajeva anali¬ zirao sam i povijest slučajeva koje su iznosili mlađi psihoanaliti¬ čari u seminarima ili oni koji su radili pod mojim nadzorom. 9. Usp. raniji primjer svjesne želje jednog muškarca da se utopi u truleži svoje bake. 10. Usp. bogati materijal o prljavštini i fekalijama kod J. G. Bourkea 11. Albert Speer, lično saopćenie. 12. Takve sam sne iznio u knjizi The Forgotten Language (Zaboravljeni jezik) (1951). 13. Činjenica da Churchillov liječnik, Lord Moran, isti događaj spomi¬ nje u svom dnevniku (Lord Moran, 1966), dovodi do pretpostavke da je Churchill to zapravo morao često raditi. 14. Za Marxa kapital i rad nisu samo dvije ekonomske kategorije. Ka¬ pital je za njega manifestacija prošlosti, rada transformiranog i nagomilanog u stvari; rad je bio manifestacija života, ljudske energije primijenjene na prirodu u procesu njenog transformira¬ nja. Izbor između kapitalizma i socijalizma (kako ga je on shvatio) doveo je do toga: tko (što) može da vlada nad čime (kime)? Ono što je mrtvo nad onim što je živo ili ono što je živo nad onim što je mrtvo? (Usp. E. Fromm, 1961, 1968). 15. To preferiranje boje je slično onome koje se često nalazi kod po¬ tištenih osoba. 16. U ranim tridesetim godinama to je biia prijeporna točka među stanovništvom tog kruga, budući da su mnogi smatrali da je upo¬ treba šminke buržoaska, neprirodna navika. 17. R. W. Flint (1971), urednik Marinettijevog djela, pokušava ne istaći Marinettijevu privrženost fašizmu, ali, po mom mišljenju, njegovi argumenti nisu uvjerljivi. 18. Ovo nije mjesto za analizu stanovitih pojava u modernoj umjet¬ nosti i književnosti da bi se ustvrdilo da li ispoljavaju nekrofilne elemente. Na području slikarstva problem je izvan moje ovla198
19.
20. 21.
22.
23. 24. 25.
26. 27.
28.
sti; što se tiče književnosti, ona je odviše kompleksna da bismo se njome ukratko pozabavili; planiram da se tim područjem po¬ zabavim u jednoj narednoj knjizi. Bitka za Britaniju na početku rata još je bila vođena u staro¬ modnom stilu; britanski piloti lovaca upuštali su se u borbu sa svojim njemačkim protivnicima; njihov avion je bio njihovo in¬ dividualno vozilo; bili su motivirani strašću za spašavanjem svoje zemlje od njemačke najezde. O ishodu je odlučivala njihova lična umješnost, hrabrost i odlučnost; u principu, njihova borba nije bila različita od borbe heroja trojanskog rata. Levvis Mumford je ukazao na dva pola civilizacije, »mehanički or¬ ganiziran rad i mehanički organiziranu destrukciju«. (L. Mumford, 1967) Htio bih podsjetiti one koji mogu reći da je taj »jedan korak« previše malen da bi nešto značio, da milijuni inače pristojnih ljudi ne reagiraju kada njihova vlada ili partija počinja mno¬ ge okrutnosti koje su od njih udaljene. Koliko su bili udaljeni ljudi koji su imali koristi od strahota što su ih Belgijanci poči¬ nili nad crncima u Africi na početku stoljeća? Svakako, jedan ko¬ rak je manje od pet, ali to je samo kvantitativna razlika. Proučavanja koja su obavili M. Maccobv o karakteru direktora u Sjedinjenim Američkim Državama (u Harvardskom projektu o tehnologiji, radu i karakteru; uskoro izlazi) I. Millan o mek¬ sičkim direktorima (Cardcter Social y Desarrollo [Društveni ka¬ rakter i razvoj], Nacionalni autonomni univerzitet Meksika; usko¬ ro izlazi) bez sumnje će pomoći velikim dijelom potvrditi ili sta¬ viti u pitanje moju hipotezu. To tržište nikako nije potpuno slobodno u suvremenom kapita¬ lizmu. Tržište rada je velikim dijelom određeno društvenim i po¬ litičkim faktorima a tržište roba je jako manipulirano. Usp. »San 7«, gore u ovom poglavlju. Zapažena je činjenica da su najkreativniji suvremeni znanstve¬ nici, ljudi kao Einstein, Born, Heisenberg, Schrodinger, bili među najmanje alijeniranim i monocerebralnim pojedincima. Njihova znanstvena preokupacija nije imala nikakvu shizoidnu kvalitetu većine. Za njih je karakteristično da su njihova filozofska, mo¬ ralna i duhovna zanimanja prožela cijelu njihovu ličnost. Poka¬ zali su da znanstveni pristup kao takav ne mora dovesti do otu¬ đenja; zapravo je društvena klima ta koja znanstveni pristup de¬ formira u shizoidni pristup. Margaret S. Mahler je primijenila pojam »simbioza« u svojoj is¬ taknutoj studiji o simbiotičkom odnosu između majke i djeteta (M. S. Mahler, 1968). Posebno sam, među ostalima, zahvalan Davidu S. Schecteru i Gertrudi Hunziker-Fromm; njihovo iznošenje kliničkih iskustava i pogleda o autističkoj djeci bilo je za mene naročito dragocjeno jer ja sam nisam radio s autističkom djecom. Na osnovu takvih razmatranja, meyerijanski psihijatri i Laing od¬ bijaju svaku upotrebu nosoloških etiketa. Ta je promjena uglav¬ nom uzrokovana novim pristupom mentalnom bolesniku. Sve dok 199
29.
30. 31.
32. 33. 34. 35. 36.
200
se psihoterapeutski nije moglo pristupiti pacijentu, glavna točka zanimanja bila je dijagnostička etiketa, korisna za odluku hoće li ga se ili neće smjestiti u instituciju za mentalno bolesne. Od kada se pacijentima počelo pomagati psihoanalitički orijentiranom terapijom, etikete su postale nevažne, jer je zanimanje psihija¬ tra usredotočeno na shvaćanje procesa koji se zbiva u pacijentu, doživljavajući ga kao ljudsko biće koje u osnovi nije različito od »učesnika promatrača«. Taj novi stav prema psihoznom pacijen¬ tu može se smatrati izrazom radikalnog humanizma koji se raz¬ vija u naše vrijeme usprkos procesu dehumanizacije koji prevla¬ dava. Slika autističke djece je donekle drugačija. Izgleda da je kod njih intenzivna destruktivnost češća. Za objašnjenje razlike može biti od pomoći smatrati da je shizofrenični pacijent prekinuo svoje veze s društvenom stvarnošću, zbog čega se ne osjeća ugroženim i nije sklon nasilju, ako ga se ostavi na miru. Autističko dijete, s druge strane, nije ostavljeno na miru. Roditelji pokušavaju privo¬ ljeti ga da igra igru normalnog života i uvući se u njegov privat¬ ni život. Uz to, dijete je, zbog godina, prisiljeno održavati veze sa svojom obitelji i još sebi, tako reći, ne može dopustiti da se povuče u sebe. Ta situacija može proizvesti jaku mržnju i destruk¬ tivnost i objasniti relativno veću učestalost tendencija nasilja me¬ đu autističkom djecom no među odraslim shizofreničnim osoba¬ ma (ako ih se ostavi na miru). Ta su razmišljanja, naravno, vrlo hipotetička, i bit će potrebno da ih specijalisti za to područje potvrde ili odbace. Inicijacijski obredi imaju funkciju prekidanja te veze i označava¬ nja prijelaza u život odraslog čovjeka. Freud je, u svom poštovanju konvencija buržoaskog života, siste¬ matski roditelje svojih dječjih pacijenata oslobađao krivnje da su pozlijedili dijete. Za sve, uključujući incestuozne želje, se pret¬ postavljalo da je dio dječje neizazvane mašte. Usp. E. Fromm (1970. b). Taj rad je zasnovan na diskusiji što je održana u Mek¬ sičkom institutu za psihoanalizu u kojoj su, uz autora, sudjelova¬ li doktori F. Narvaez Manzano, Victor F. Saavedra Mancera, L. Santarelli Carmelo, J. Silva Garcia i E. Zajur Dip. Usp. E. Bleuler (1951); H. S. Sullivan (1953); M. S. Mahler i B. J. Gosliner (1955); L. Bender (1927); M. R. Green i D. E. Schecter (1957). Vidio sam velik broj incestuoznih pacijenata tog tipa sa čežnjom da budu utopljeni u oceanu, često simbolu majke. Namjeravam objaviti dužu, dokumentiraniju verziju onoga što je ovdje bilo samo ukratko ocrtano. To je glavna teza Alberta Schweitzera, jednog od najvećih pred¬ stavnika onih koji vole život — i u njegovoj ličnosti i u njegovim spisima. Kao što je vrlo detaljno pokazano u mojoj raspravi u Dodatku o Freudovoj teoriji agresije, u svojoj promjeni od starijih pojmo¬ va do nove polarnosti: Eros — instinkt smrti, Freud je u stvar¬ nosti promijenio cijeli svoj pojam instinkta. U starijoj verziji,
seksualnost je bila fiziološki, mehanički pojam izazvan uzbuđivanjem raznih erogenih zona a njeno se zadovoljenje sastojalo u smanjivanju napetosti proizvedene sve većim uzbuđenjem. Nasu¬ prot tome, instinkti smrti i života nisu bili povezani ni s jednom posebnom tjelesnom zonom; njima je nedostajao ritmički ka¬ rakter napetosti -> opuštanja -> napetosti; shvaćeni su u biološ¬ kim, vitalističkim terminima. Freud nikada nije pokušao premo¬ stiti provaliju između tih dvaju pojmova; njihovo jedinstvo je bilo semantički sačuvano izjednačenjem: živo = eros = seksual¬ nost (libido). U gore predloženoj hipotezi starija i kasnija faza Freudove teorije bile bi spojene pretpostavkom da je nekrofilija maligni oblik analnog karaktera a biofilija potpuno razvijen oblik »genitalnog« karaktera. Naravno, ne smije se zaboraviti da sam u svojoj upotrebi pojmova »analnog« (zgrtačkog) i »genitalnog« (produktivnog) karaktera zadržao Freudov klinički opis, ali sam se odrekao ideje fizioloških korijena tih strasti.
XIII
Maligna agresija: Adolf Hitler, klinički slučaj nekrofilije
Uvodne napomene Cilj analitičke psihobiografske studije je odgovoriti na dva pita¬ nja: (1) koje pokretačke snage motiviraju osobu, koje je strasti tjeraju ili navode da se ponaša kao što se ponaša? (2) Koji su uvjeti — unutarnji i vanjski — odgovorni za razvoj tih specifičnih strasti (karakternih crta)? Slijedeća analiza Hitlera ima te cilje¬ ve, ali se razlikuje od klasične frojdovske metode u nekim zna¬ čajnim vidovima. Jedna razlika, o kojoj smo već raspravljali i koju, zbog toga, ovdje treba samo ukratko spomenuti, leži u ideji da te strasti nisu uglavnom instinktivne ili, specifičnije, seksualne prirode. Druga razlika leži u pretpostavci da analiza snova, nenamjernog ponašanja, gesta, jezika i ponašanja, koji racionalno nisu potpuno objašnjivi, dopušta stvaranje slike bitnih i uglavnom nesvjesnih strasti (»rendgenski pristup«) čak i kada ništa ne znamo o djetinj¬ stvu neke osobe. Tumačenje takvih podataka zahtijeva posebnu obučenost i vještinu u psihoanalizi. Najvažnija razlika je u slijedećem: klasični psihoanalitičari pretpostavljaju da se razvoj karaktera završava oko pete ili šeste godine i da se nakon toga ne javljaju nikakve bitne promjene, osim promjena izazvanih terapijom. Iskustvo me dovelo do uvje¬ renja da je ta koncepcija neodrživa; ona je mehanicistička, te cjeloviti proces življenja i karaktera ne smatra razvojnim siste¬ mom. Kada se pojedinac rodi, on nikako nije bezličan. Ne samo da je rođen s genetski određenim temperamentnim i drugim inhe¬ rentnim dispozicijama koje imaju veću sklonost prema nekim karakternim crtama no prema drugim, već prenatalni događaji i samo rođenje formiraju dodatne dispozicije. Sve to, tako reći, ispunjava »ličnost« pojedinca u času rođenja. Tada pojedinac stupa u kontakt s posebnom vrstom okoline — roditeljima i dru202
gim značajnim ljudima oko sebe — na koje reagira, a koji na¬ stoje utjecati na daljnji razvoj njegovog karaktera. U dobi od osamnaest mjeseci karakter djeteta je mnogo definitivnije obli¬ kovan i određen no u času rođenja. Pa ipak nije završen i njegov bi se razvoj mogao kretati u raznim pravcima, ovisno o utjecaji¬ ma koji na njega djeluju. Na primjer, u šestoj godini karakter je još određeniji i učvršćeniji, ali ne bez sposobnosti za promjenu pod uvjetom da se pojave nove, značajne okolnosti koje mogu takvu promjenu izazvati. Govoreći općenitije, formiranje i učvršćenost karaktera mogu se shvatiti u terminima pomične ljestvi¬ ce; pojedinac počinje život s određenim kvalitetima koji ga us¬ mjeravaju u određenim pravcima, ali je njegova ličnost još do¬ voljno savitljiva da dopusti karakteru da se razvija u mnogo raz¬ nih pravaca, unutar danog okvira. Svaki korak u životu sužava broj mogućih budućih posljedica. Što je karakter učvršćeniji, to utjecaj novih faktora mora biti veći da bi proizveli temeljite pro¬ mjene u pravcu daljnje evolucije sistema. Na kraju, sloboda pro¬ mjene postaje tako minimalna da bi je samo čudo moglo izvršiti. To ne znači da utjecaji u ranom djetinjstvu nisu u pravilu dje¬ lotvorniji od kasnijih događaja. No oni više usmjeruju, a ne u potpunosti određuju osobu. Da bi ti kasniji događaji u višem stupnju savladali impresibilnost djeteta, moraju biti intenzivniji i dramatičniji. Utisak da se karakter ljudi nikada ne mijenja ug¬ lavnom je zasnovan na činjenici da je život većine ljudi tako una¬ prijed određen i nespontan da se ništa novo nikada zapravo ne zbiva, te da kasniji događaji samo potvrđuju ranije. Broj stvarnih mogućnosti za razvoj karaktera u različitim prav¬ cima obrnuto je proporcionalan čvrstini koju je poprimio karak¬ terni sistem. Ali u principu karakterni sistem nikada nije tako potpuno učvršćen da se, kao rezultat izvanrednih iskustava, ne bi mogle pojaviti nove pojave ili procesi, premda, statistički govore¬ ći, nisu vjerojatne. Praktični vid tih teorijskih razmatranja je ovaj: ne može se očekivati zaključak da je karakter, kakav imamo na primjer u dvadesetoj godini, ponovljeni karakter iz pete godine; određenije, uzimajući Hitlera kao primjer, ne možemo očekivati da ćemo u njegovom djetinjstvu naći potpuno razvijen nekrofilni karakter¬ ni sistem, ali možemo očekivati da ćemo naći neke nekrofilne korijene koji vode do razvoja sasvim razvijenog nekrofilnog ka¬ raktera, ikao jedne od više stvarnih mogućnosti. Ali tek nakon što velik broj unutarnjih i vanjskih događaja uzrokuje nastanak vo¬ lje, karakterni sistem se razvija na takav način da nekrofilija po203
staje (gotovo) nepromjenljiva posljedica i tada je možemo otkriti u raznim otvorenim i pritajenim oblicima. Pokušat ću, u analiz: Hitlerovog karaktera, ukazati na te rane korijene, te na poveća¬ vanje uvjeta za razvoj nekrofilije na raznim razinama njegovog razvitka dok, konačno, gotovo da i nije bilo druge mogućnosti. U slijedećoj analizi Hitlerovog karaktera uglavnom sam se usredo¬ točio na nekrofiliju i samo sam ukratko dotakao druge aspekte kao što su njegov eksploatatorski karakter, te Njemačka kao sim¬ bolična predstava lika njegove majke. Hitlerovo porijeklo i rane godine1 Klara Hitler Najvažniji utjecaj na dijete vrši karakter njegovih roditelja, više no ovaj ili onaj pojedinačni događaj. Za one koji vjeruju u simplicističku formulu da je loš razvoj djeteta grubo proporcionalan »opakosti« roditelja, proučavanje karaktera Hitlerovih roditelja, koliko pokazuju poznati podaci, donosi iznenađenje: i majka i otac izgleda da su bili stabilni, dobronamjerni i nedestruktivni ljudi. Hitlerova majka, Klara, izgleda da je bila dobro prilagođena i simpatična žena. Bila je neobrazovana, jednostavna djevojka iz unutrašnjosti koja je kao sluškinja radila u kući Aloisa Hitlera koji je bio njen ujak i budući muž. Klara je postala Aloisova ljubavnica i bila je noseća u vrijeme kada mu je umrla žena. Uda¬ la se za udovca Aloisa 7. siječnja 1885. godine; njoj je bilo dvadesetčetiri, a njemu četrdesetsedam godina. Bila je vrlo vrijedna i odgovorna; usprkos braku koji nije bio previše sretan, nikada se nije žalila. Svoje dužnosti je izvršavala humano i savjesno. Život joj je bio usredotočen na zadatke održavanja kuće i brigu za muža i djecu. Bila je uzorna domaćica koja je održa¬ vala čistu kuću i precizno obavljala svoje dužnosti. Ništa ju ne bi moglo odvratiti od njenih kućanskih briga, čak ni mo¬ gućnost čavrljanja. Njen dom i napredovanje obiteljskih inte¬ resa bili su najvažniji; pažljivim upravljanjem bila je u stanju povećati obiteljske posjede, na svoju veliku radost. Čak su joj važnija od kuće bila djeca. Svatko tko ju je poznavao slagao se 204
da je Klarin život bio usredotočen na njenu ljubav i posveće¬ nost djeci. Protiv nje se podigla samo jedna ozbiljna optužba: da je, zbog svoje ljubavi i posvećenosti, bila previše popustljiva i tako potakla osjećaj jedinstvenosti u svom sinu — ponešto čudna optužba protiv majke. Djeca nisu dijelila to mišljenje. Njeni pastorci i njeni potomci, koji su preživjeli djetinjstvo, vo¬ ljeli su i poštovali svoju majku. (B. F. Smith, 1967) Optužba da je bila previše popustljiva prema sinu i da je pota¬ kla osjećaj jedinstvenosti (čitaj narcisoidnosti) u njemu nije tako čudna kao što Smith misli — i nadalje, ona je vjerojatno istinita. Ali to razdoblje pretjerane popustljivosti trajalo je samo do vre¬ mena kada je Hitler završio djetinjstvo i pošao u školu. Ta pro¬ mjena u njenom ponašanju bila je vjerojatno uvjetovana, ili bar olakšana, rođenjem drugog sina u vrijeme kad je Hitleru bilo pet godina. Ali svo njeno ponašanje dokazuje da rođenje novog dje¬ teta nije bilo tako traumatičan događaj kao što neki psihoanaliti¬ čari vole misliti; ona je vjerojatno prestala maziti Adolfa, ali ga nije iznenada zanemarila. Bila je sve svjesnija neophodnosti od¬ goja, priprema za stvarnost i, kao što ćemo vidjeti, učinila je sve što je mogla da unaprijedi taj proces. Ta slika majke pune topline i ljubavi postavlja neka ozbiljna pitanja u odnosu na hipotezu o Hitlerovom kvaziautističkom dje¬ tinjstvu i njegovoj »malignoj incestuoznosti«. Kako je moguće ob¬ jasniti Hitlerov rani razvoj pod tim okolnostima? Možemo pomi¬ sliti na nekoliko mogućnosti: 1. da je Hitler po konstituciji bio tako hladan i povučen da je njegova gotovo autistička orijentacija postojala usprkos majčinoj toplini i ljubavi. 2. Moguće je da je Klarinu preveliku naklonost prema sinu, o čemu imamo dokaza, već tada sramežljivo dijete doživjelo kao snažno uplitanje na koje je reagiralo još drastičnijim povlačenjem.2 Nemamo dovoljno po¬ dataka o Klarinoj ličnosti da bismo mogli biti sigurni koje je od tih stanja prevladavalo, ali oba su spojiva sa slikom Klarinog po¬ našanja koju možemo rekonstruirati na osnovu podataka kojima raspolažemo. Druga mogućnost je da je Klara bila tužna osoba, motivirana osjećajem dužnosti, ali majka koja je svome sinu podarila malo topline ili radosti. Uostalom, ona nije imala sretan život. Kao što je bilo uobičajeno u njemačko-austrijskoj srednjoj klasi, od nje se očekivalo da rađa djecu, da se brine o kućanstvu i da se pod¬ redi svom autoritarnom mužu. Njena dob, njen manjak obrazo¬ vanja, njegov visoki društveni položaj i njegova sebična — iako 205
ne pokvarena — narav, naginjale su jačanju tog tradicionalnog položaja. Tako je postala žalosna, neraspoložena žena možda više zbog okolnosti no zbog svog karaktera. Konačno, moguće je da je osnova njenog brižnog držanja bilo duboko ukorijenjeno shizoidno i povučeno ponašanje. Ali od svih mogućnosti ova je najma¬ nje vjerojatna. U svakom slučaju, ne raspolažemo s dovoljno kon¬ kretnim detaljima o njenoj ličnosti da bismo mogli donijeti od¬ luku o tome koja je od ovih hipoteza najispravnija. Alois Hitler Alois Hitler bio je mnogo manje simpatičan. Rođen kao nezako¬ nito dijete, noseći ime svoje majke, Schicklgruber (koje je mnogo kasnije promijenio u Hitler), počevši sa siromašnim financijskim izvorima, bio je čovjek koji se stvarno uzdigao vlastitim radom. Pomoću napornog rada i discipline uspio se uzdići do niskog či¬ novnika u austro-ugarskoj carinskoj službi do relativno visokog položaja — »višeg sakupljača carine« — što mu je jasno pružalo status poštovanog pripadnika srednje klase. Bio je štedljiv te je uspio sakupiti dovoljno novaca za kuću, farmu i imetak koji je, zajedno s penzijom, obitelji osigurao financijski udobnu egzisten¬ ciju. Nesumnjivo je bio sebičan čovjek koji se malo brinuo za osjećaje svoje žene, ali očito u tome nije bio previše drugačiji od prosječnog pripadnika svoje klase. Alois Hitler je bio čovjek koji je volio život, naročito u obliku žena i vina. Nije progonio žene, ali nije bio vezan moralnim ogra¬ ničenjima austrijske srednje klase. Osim toga, uživao je u svojoj čaši vina; možda je pokatkad i popio koju čašu previše, ali nika¬ ko nije bio pijanica kao što je navedeno u raznim člancima. Me¬ đutim, najistaknutija manifestacija prirode njegovog voljenja ži¬ vota bio je dubok i trajni interes za pčele i pčelarstvo. S velikim bi veseljem najveći dio svog slobodnog vremena provodio sa svo¬ jim košnicama koje su bile jedino ozbiljno, aktivno zanimanje kojim se bavio izvan svog rada. Njegov životni san je bio da ima farmu na kojoj bi uzgajao pčele na veliko. Na kraju je ostvario svoj san; iako se ispostavilo da je prva farma koju je kupio bila prevelika, pred kraj svog života imao je farmu pogodne površine i u tome je silno uživao. Alois Hitler je katkad opisivan kao brutalni tiranin — pretpo¬ stavljam zato što bi to bolje pristajalo simplicističkom objašnje¬ nju karaktera njegovog sina. Nije bio tiranin već autoritaran 206
čovjek koji je vjerovao u dužnost i odgovornost i koji je mislio da mora određivati život svog sina sve dok ovaj ne odraste. Pre¬ ma podacima kojima raspolažemo, nikada nije tukao svog sina; grdio ga je, prepirao se s njim, pokušavao mu pokazati što je za njega dobro, ali nije bio zastrašujući lik koji bi ulivao užas. Kao što ćemo kasnije vidjeti, razvoj sinovljeve neodgovornosti i izbje¬ gavanje stvarnosti ocu je sve imperativnije nalagalo da ga pokuša poučiti i ispraviti. Postoje mnogi podaci koji pokazuju da Alois nije prema ljudima bio neobazriv ili arogantan, ni u kom slučaju fanatičan, te da je, sve u svemu, bio, zapravo, tolerantan. Njegovo političko držanje odgovara ovom opisu: bio je antiklerikalan i liberalan, s mnogo zanimanja za politiku. Njegove posljednje ri¬ ječi pred samu smrt od srčanog udara, dok je čitao novine, bile su izraz ljutnje protiv »onih crnih«, kako su nazivali reakcionarne klerikalce. Kako možemo objasniti da su te dvije dobronamjerne, stabilne, vrlo normalne i zasigurno nedestruktivne osobe rodile budućeg »monstruma«, Adolfa Hitlera?3 Od rođenja do šeste godine (1889—1895) Izgleda da je mali dječak bio zjenica u majčinu oku. Tetošila ga je, nikada ga nije grdila, divila mu se; nije mogao pogriješiti. Sav njen interes i ljubav bili su usredotočeni na njega. To je, vrlo vje¬ rojatno, izgradilo njegovu narcisoidnost i pasivnost. Bio je divan bez ikakvog napora, budući da mu se majka na svaki način divi¬ la; nije se morao truditi jer se majka brinula o svim njegovim željama. On je njome dominirao i dobivao bi napadaje gnjeva kada bi se osjećao frustriranim. Ali, kao što smo ranije utvrdili, njenu preveliku naklonost mogao je osjećati kao nametanje na koje je reagirao sve većim povlačenjem, polažući tako osnovu za rano poluautističko držanje. Taj je odnos bio naglašen činjenicom da njegov otac, zbog po¬ sebnosti uvjeta u kojima je radio, nije mnogo vremena provodio kod kuće. Uravnotežujući utjecaj muškog autoriteta izostao je. Pasivnost i ovisnost malog dječaka možda je bila povećana stano¬ vitom boležljivošću koja je neprestano naginjala povećanju paž¬ nje koju mu je posvećivala njegova majka. Ta se faza bližila kraju kada je Hitleru bilo šest godina. Neko¬ liko činjenica obilježilo je njen kraj. 207
Najočitija, posebno sa stajališta klasičnog psihoanalitičkog gle¬ dišta, bilo je rođenje brata kada je Adolfu bilo pet godina, koje je Adolfa uklonilo s položaja glavnog objekta majčine odanosti. U stvari, takav događaj ima češće zdrav no traumatičan utjecaj; on smanjuje razloge zavisnosti o majci i, uslijed toga, pasivnosti. Nasuprot klišeu, stvarnost pokazuje da je, umjesto paćeničkih boli ljubomore, mladi Hitler potpuno uživao godinu dana nakon bratovog rođenja.4 Za to je uvelike bio zaslužan premještaj njego¬ vog oca na novo radno mjesto u Linz, dok je obitelj, očito se bojeći selidbe s bebom, ostala u Passauu još punu godinu dana. Još cijelu jednu godinu Adolf je živio u raju petogodišnjaka, igrajući se i tukući se s djecom iz susjedstva. Minijaturni ra¬ tovi i borbe između kauboja i Indijanaca izgleda da su mu bili najdraži, te su i ostali njegovom glavnom razonodom tokom mnogih godina. Budući je Passau bio u Njemačkoj — na nje¬ mačkoj strani austrijsko-njemačke granice, gdje se smjestila austrijska carinska inspekcija — ratne igre bi se vodile izme¬ đu »Francuza« i »Nijemaca«, u duhu 1870, no tada još nacional¬ nost žrtava nije bila od posebne važnosti. Evropa je bila puna herojskih mališana koji su nepristrano masakrirali sve nacio¬ nalne i etničke grupe. Ta godina djetinjih borbi bila je važna u Hitlerovom životu ne zato što je bila provedena na njemaokom tlu i što je ostavila bavarski naglasak u njegovu govoru, već zato što je bila godina bijega u gotovo potpunu slobodu. Kod kuće se počeo više potvrđivati i vjerojatno pokazivati prve zna¬ kove ljutnje kada nešto nije bilo po njegovom. Igranje vani, bez ograničenosti akcije ili imaginacije, bilo je za njega nešto naj¬ više. (B. F. Smith, 1967) Taj je rajski život iznenada bio završen kada se otac povukao iz carinske službe, a obitelj se preselila u Hafeld, blizu Lambacha; tada je njegov šestogodišnji sin morao poći u školu. Adolf je »iznenada vidio da je njegov život ograničen uskim krugom aktivnosti koje su tražile odgovornost i disciplinu. Po prvi put je bio čvrsto i sistematski prisiljen da se prilagodi«. (B. F. Smith, 1967) Što možemo reći o razvoju dječjeg karaktera na kraju tog prvog razdoblja njegova života? To je period u kome su, prema frojdovskoj teoriji, oba aspekta Edipovog kompleksa potpuno razvijena: seksualna sklonost maj¬ ci i neprijateljstvo prema ocu. Podaci izgleda potvrđuju frojdov208
sku pretpostavku: mladi Hitler je bio duboko vezan uz majku i antagonističan prema svom ocu; ali je propustio riješiti Edipov kompleks identificirajući se s ocem stvaranjem superega i svla¬ davanjem svoje vezanosti za majku; budući da ga je izdala rođe¬ njem rivala, on se od nje povukao. Međutim, postavlja se ozbiljno pitanje o ispravnosti frojdovskog tumačenja. Ako je rođenje njegovog brata, kada je Adolf imao pet godina, bilo tako traumatično da je dovelo do raskida veze s majkom i zamjene »ljubavi« prema njoj kivnošću i mrž¬ njom, kako je godina nakon toga događaja mogla biti tako sret¬ na — u stvari, vjerojatno najsretniji period njegovog djetinjstva? Možemo li zaista njegovu mržnju prema ocu objasniti kao rezul¬ tat edipovskog rivalstva ako razmotrimo činjenicu da je odnos njegove majke prema mužu izgleda bio slabog intenziteta i topli¬ ne? Ne bi li je prije trebalo shvatiti kao antagonizam prema ocu koji je zahtijevao disciplinu i odgovornost? Činilo bi se da ta pitanja nalaze odgovor u hipotezi o ranije raspravljenoj malignoj incestuoznosti. Ta bi hipoteza dovela do pretpostavke da Hitlerova usmjerenost ka majci nije bila tako topla i afektivna; da je ostao hladan i da nije probio svoju nar¬ cisoidnu školjku; da ona za njega nije poprimila ulogu stvarne osobe već simbola impersonalne snage zemlje, sudbine — i smrti. Međutim, usprkos hladnoći, bio je simbiozno vezan za lik majke i njene simbolizacije kojih je krajnji cilj jedinstvo s majkom u smrti. Ako je tome bilo tako, može se shvatiti zašto rođenje bra¬ ta nije bilo uzrok povlačenja od majke. U stvari, čak se ne bi moglo reći da se on povukao od nje ako je istina da joj afektivno nikada nije bio blizak. Što je najvažnije, može se shvatiti da se početak Hitlerovog kasnijeg očitog nekrofilnog razvoja može naći u malignoj incestuoznosti koja karakterizira njegov rani odnos prema majci. Ta hipoteza bi također objasnila zašto se Hitler kasnije nikada nije zaljubljivao u likove majke, zašto je veza s njegovom stvarnom majkom kao osobom bila izražena vezom krvi, tla, rase i, na kraju, kaosa i smrti. Njemačka je postala cen¬ tralni simbol za majku. Njegova usmjerenost na majku-Njemačku bila je osnova njegove mržnje prema otrovu (sifilisu i Jevrejima) od kojeg ju je trebao spasiti, ali, na dubljem stupnju, njegove dugo potiskivane želje da destruira majku-Njemačku; izgleda da njegov kraj potvrđuje hipotezu o njegovoj malignoj incestuoz¬ nosti. Hitlerov odnos prema majci i likovima majki bio je sasvim drugačiji od onoga što nalazimo kod većine ljudi »usmjerenih na 209
majku«. Kod takvih ljudi je povezanost s majkom mnogo toplija, intenzivnija, možemo reći: stvarnija; takvi ljudi imaju jaku želju da budu uz majku, da joj sve kažu; stvarno su »zaljubljeni« u nju (ako »ljubav« točno okvalificiramo njenom dječjom prirodom). Kasnije u životu imaju tendenciju da se zaljube u likove majke, to jest, jako su skloni da s njima imaju ljubavne odnose ili da se s njima ožene. (Da li je korijen tog privlačenja seksualan ili je seksualno privlačenje sekundarna manifestacija primarno afektivnog privlačenja, u ovom trenutku nije važno.) Ali Hitlera nje¬ gova majka nije nikada privlačila na taj način, bar ne nakon pete godine, a vjerojatno ni ranije; kao dijete radovao se isključivo odlasku od kuće da se igra vojnika ili Indijanaca s drugim dje¬ čacima. Majka ga je malo zanimala i za nju nije mario. Njegova majka je bila svjesna toga. Kubizek navodi da mu je rekla da je njen sin neodgovoran i da rasipa svoje malo nasljeđe; da ona ima mnogo odgovornosti za svoju malenu kćerku »ali Adolf ne misli na to; on radi po svojem kao da je sam na svijetu«. Taj manjak obzirnosti i brige za svoju majku karakterizirao je tako¬ đer njegovu reakciju na njenu bolest. Usprkos utvrđenom i ope¬ riranom raku siječnja 1907. godine, od kojega je umrla u prosin¬ cu, on je rujna iste godine otišao u Beč. Ona je pokušala, brinući se za njega, ublaženo mu prikazati svoje stanje, što je on i prihva¬ tio; no nije otišao posjetiti je i istražiti kako se uistinu osjeća — putovanje nije predstavljalo problem ni što se tiče vremena ni novca — i jedva da joj je pisao iz Beča. Obavijestio ju je kako se on osjeća, stvarajući joj tako dosta brige. Prema Smithu, došao je kući tek nakon što je obaviješten o njenoj smrti. Prema Kubizekovom izvještaju, kada ju je bolest potpuno onesposobila, tražila je od njega da dođe kući i da se brine o njoj jer nije bilo nikog drugog. Došao je krajem studenog i brinuo se o njoj oko tri tjedna, do njene smrti. Kubizek izvještava kako je bio iznenađen kada je vidio svog prijatelja kako čisti pod i kuha. Hitler je čak išao tako daleko u svom zanimanju za dobrobit svoje jedanaestogodišnje sestre da ju je nagovorio da obeća majci da će marljivo učiti. Kubizek opisuje Hitlerovo ponašanje prema majci vrlo sen¬ timentalnim riječima, pokušavajući pokazati sinovljevu duboku ljubav. Ali tom svjedočanstvu ne treba odviše vjerovati: Hitler bi se, kao i uvijek, trudio datnaksimalno iskoristi priliku da ostavi dobar utisak; teško da bi mogao odbiti majčin poziv; tri tjedna nije dugo za igranje uloge sina koji voli svoju majku. Opis lju¬ baznosti i obazrivosti u suprotnosti je s cijelim Hitlerovim pona-
210
šanjem prema majci, te Kubizekov opis ne smatramo naročito uvjerljivim.5 Izgleda da majka Hitlera nikada nije postala osoba kojoj je bio ljubavno ili nježno sklon. Ona je bila simbol boginje koja štiti i koja se divi, ali i boginje smrti i kaosa. Istovremeno je bila predmet njegove sadističke vlasti, jer je u njemu izazivala du¬ boki bijes čim ne bi bila potpuno uslužna. Djetinjstvo od šeste do jedanaeste godine (1895—1900) Promjena od ranog na kasno djetinjstvo bila je nagla. Alois Hit¬ ler se penzionirao i, budući da je tako dobio slobodan cijeli dan, želio se posvetiti svojoj obitelji i posebno odgoju sina. Kupio je kuću s tri stotine i šezdeset ara zemljišta u Hafeldu, blizu Lambacha. Mladi Hitler se morao upisati u malu seosku školu u Fischlamu blizu Hafelda, gdje je imao mnogo uspjeha. Prilagodio se očevim zahtjevima, bar izvana, ali kao što Smith piše: »Posto¬ jala su ograničenja. Još je bio sposoban da do nekog stupnja ma¬ nipulira svojom majkom i njegova bi narav eksplodirala bilo ka¬ da protiv bilo koga.« Taj način života morao se malenom dječaku učiniti nezadovoljavajućim, usprkos činjenici da nije bilo žesto¬ kih sukoba s ocem. Ali Adolf je za sebe našao područje na kom je mogao zaboraviti svo podvrgavanje disciplini, a ono što je os¬ jećao bio je manjak slobode. To je područje bilo i dalje njegov interes za igranje Indijanaca i vojnika s drugim dječacima. Već u to rano doba »sloboda« za Hitlera znači neodgovornost, nepo¬ stojanje primoravanja i »slobodu od stvarnosti«, što je i najvaž¬ nije; ona znači i upravljanje družinama dječaka. Ako se ispituje značenje i funkcija tih družina za Hitlera, otkriva se da su one bile prvi izraz crta koje su se u njemu sve više razvijale: potreba da vlada, te nedostatak realizma. Deskriptivno, te igre izgledaju vrlo neškodljive i normalne u toj dobi; da tome nije bilo tako, uvidjet ćemo kad ustanovimo da im je ostao odan do dobi kada normalni dječaci prerastaju tu mladalačku zabavu. U obitelji je došlo do nekih promjena. Najstariji Aloisov sin napustio je kuću u četrnaestoj godini, na veliku očevu nepriliku, tako da je sada Adolf preuzeo ulogu najstarijeg sina. Alois je pro¬ dao farmu i preselio se u Lambach. Adolf je tu nastavio školova¬ nje u relativno modernoj osnovnoj školi; vrlo je dobro učio, te je izbjegao neke veće konfrontacije sa svojim često ljutitim i neraspoloženim ocem. 211
1898. godine obitelj se ponovo preselila, sada u Leonding, u predgrađe Linza, i Adolf je pošao u svoju treću osnovnu školu. Izgleda da se Alois Hitler osjećao mnogo zadovoljnijim na novom mjestu. Brinuo se o svojim pčelama i o dva ara zemlje, u krčmi je razgovarao o politici. Ipak je ostao striktno autoritaran čovjek i nije ostavljao nikakve sumnje o tome tko je »gazda«. Josef Maverhofe'r, njegov najbolji prijatelj u Leondingu, kasnije je o njemu rekao: »Bio je strog sa svojom obitelji, bez nježnosti prema njima; njegova se žena ničemu nije smjela nasmijati.« Mayerhofer je naglašavao, uostalom, da je njegova gruba vanjština bila djelo¬ mično varka i da djeca nisu bila fizički zlostavljana. »Nikada ga [Adolfa] nije taknuo. Ne vjerujem da [ga je tukao], ali če¬ sto ga je grdio i urlao na njega. 'Taj bijedni deran!', običavao je reći, 'tresnut ću ga!' Ali njegovo psovanje bilo je gore od njegovog udarca. Dječak ga se bojao, uostalom.« (B. F. Smith, 1967) To nije slika brutalnog tiranina, već autoritarnog čovjeka, do¬ nekle nepristupačnog oca kojeg se sin boji; taj strah je možda bio jedan od uzroka Hitlerove pokornosti, o kojoj ćemo kasnije više čuti. Ali ta se očeva kvaliteta, koja uliva strahopoštovanje, ne smije uzimati izvan konteksta; sin koji ne bi toliko inzistirao na tome da ga ostave na miru i u neodgovornosti mogao bi posti¬ ći prijateljskiji odnos s tim tipom oca koji je, konačno, dobro mislio i koji nikako nije bio destruktivan čovjek. Kliše o »mržnji prema autoritarnom ocu« katkada je prerazrađen kao i onaj o Edipovom kompleksu. Svih pet godina osnovne škole prošlo je, iz već spomenutih raz¬ loga i objektivnih okolnosti u školi, mnogo bolje no što se moglo očekivati. Hitler je najvjerojatnije bio iznad prosječne inteligen¬ cije drugih dječaka, učitelji su s njim dobro postupali zbog nje¬ gove superiorne obiteljske pozadine; dobivao je najbolje ocjene bez mnogo napora. Takav školski rad stvarno nije predstavljao ugrožavanje i nije ozbiljno poremetio njegov fino izbalansiran sistem kompromisa između buntovništva i adaptacije. Na kraju tog razdoblja nije vidljivo nikakvo znatno pogorša¬ nje u usporedbi s početkom, a ipak je bilo alarmnih obilježja: nije uspio svladati svoju ranu narcisoidnost, nije se približio stvarnosti, nije razvio nikakve aktivne interese, umjesto njih je izgradio magično područje slobode i moći. Prve godine školova212
nja nisu mu pomogle da se razvije. Stalno je postojao lagan otvo¬ reni sukob, premda je na površini izgledalo da se dosta dobro prilagodio. Od jedanaeste do sedamnaeste godine (1900—1906) Hitler je pošao u gimnaziju (Realschule); godine koje su slijedile do smrti oca proizvele su odlučan obrat na lošije i pojačale uvje¬ te za njegov maligni razvoj. Odlučni događaji u slijedeće tri godine, do smrti njegova oca 1903. godine, su: (1) neuspjeh u srednjoj školi; (2) sukob s ocem koji je inzistirao da Adolf postane državni činovnik i (3) Adolfovo sve veće i veće gubljenje u svijetu mašte iz svojih igara. U knjizi Mein Kampf Hitler sam nudi plauzibilnu i za sebe ko¬ risnu sliku tih događaja: on, slobodno i nezavisno ljudsko biće, nije mogao podnijeti da bude birokrat, već je želio postati umjet¬ nik; pobunio se protiv škole i loše je učio kako bi prinudio oca da mu dopusti postati umjetnikom. Ako pažljivo proučimo poznate podatke, slika koja se javlja je obrnuta: (1) Bijedno je učio u školi iz brojnih razloga koje sada treba raspraviti. (2) Njegova ideja o tome da postane umjetnik u biti je racionalizacija nesposobnosti za bilo kakvu vrstu discipli¬ niranog rada i napora. (3) Njegov sukob s ocem nije bio jedno¬ stavno usredotočen na odbijanje da postane državni službenik, već je bio uzrokovan njegovim odbacivanjem svih zahtjeva stvar¬ nosti. O neuspjehu ne može biti sumnje budući da je, zapravo, bio drastičan. Već je u prvoj godini učio tako slabo da je morao po¬ navljati razred. Slijedećih je godina morao polagati popravne is¬ pite iz nekih predmeta da bi mu bilo dopušteno da se upiše u viši razred, a treći je razred prošao samo pod uvjetom da napu¬ sti školu. Zbog toga se upisao u gimnaziju u Steyru, ali je na kraju četvrte (pretposljednje) godine u Steyru odlučio ne nasta¬ viti sa školovanjem. Događaj na kraju posljednje školske godine upravo je simboličan za njegovo školovanje. Nakon podjele svje¬ dodžbi otišao je s razrednim kolegama na čašu vina i, došavši kući, otkrio da je izgubio svoju svjedodžbu. Još se pitao kakvu ispriku da iznese kada je bio pozvan kod direktora škole; svje¬ dodžba je nađena na ulici; upotrijebio ju je kao toaletni papir! Čak i uz pretpostavku da je bio pijan, to ponašanje simbolički izražava mnogo mržnje i prezira prema školi. 213
Neki od razloga Hitlerovog neuspjeha u srednjoj školi vidljiviji su od drugih. Najočitija od svih je činjenica da je u osnovnoj školi bio u povlaštenom položaju. Kako je bio natprosječno inte¬ ligentan i talentiran, te dobar govornik, nije se morao mnogo naprezati da bude superioran svojim razrednim kolegama i da dobije odlične ocjene. U srednjoj školi situacija je bila drugači¬ ja. Tamo je prosječna inteligencija bila viša no u osnovnoj školi. Njegovi nastavnici su bili mnogo obrazovaniji i više su zahtijeva¬ li; nisu bili impresionirani njegovim socijalnim porijeklom bu¬ dući da nije bio istaknut u socijalnom sastavu učenika gimnazije. Ukratko, za uspjeh u gimnaziji trebalo je stvarno raditi; količina potrebnog rada nije bila naporna, ali je bila znatno veća no ona na koju je Hitler bio naviknut, voljan ili sposoban. Za tog krajnje narcisoidnog dječaka koji je u osnovnoj školi bio sposoban »us¬ pjeti bez truda« nova situacija mora da je bila strašna. Ugroža¬ vala je njegov narcisoidni način ponašanja i pokazala da se sa stvarnošću ne može postupati kao prije. Ta situacija neuspjeha u gimnaziji nakon uspješnih godina osnovne škole nije rijetka; ona često stimulira dijete da promije¬ ni svoje ponašanje, da svlada — bar do neke mjere — svoje dje¬ čje držanje i da se nauči naprezati. U Hitlerovom slučaju nije postignut takav učinak. Naprotiv, umjesto da zakorakne prema stvarnosti, još više se povukao u svoj svijet mašte, daleko od tješnjeg kontakta s ljudima. Da je njegov neuspjeh u srednjoj školi bio uzrokovan činjeni¬ com što ga većina predmeta koji su se u školi predavali nije za¬ nimala, morao bi marljivo raditi na onim predmetima koji su ga zanimali. Da to nije bio slučaj, dokazuje činjenica da se nije po¬ trudio dobiti istaknutu ocjenu čak ni iz njemačke povijesti, pred¬ meta koji je pobuđivao njegovo oduševljenje i jako ga uzbuđivao. (Jedine dobre ocjene dobio je iz crtanja — no budući da je imao talenta za umjetnost, u to nije trebao uložiti mnogo napora.) Tu hipotezu najjasnije potvrđuje činjenica da se u kasnijem životu nije bio sposoban ustrajno napregnuti čak ni na području koje je možda bilo jedino koje ga je stvarno zanimalo — područje arhi¬ tekture. Temom Hitlerove nesposobnosti za sistematski rad, osim pod utjecajem najhitnijih potreba ili svojih strasti, bavit ćemo se kasnije. Ovdje sam je spomenuo samo zato da bih naglasio da se njegov neuspjeh u srednjoj školi ne može tumačiti »umjetni¬ čkim« interesima. Tih godina u srednjoj školi Hitler se sve više povlačio iz stvar¬ nosti. Nitko ga stvarno nije zanimao — ni majka, ni otac, ni bra214
ća, ni sestre. Zanimao se za njih onoliko koliko je to pogodovalo njegovom interesu da bude ostavljen sam, ali oni su afektivno bili daleko od njega. Jedino strasno zanimanje pokazivao je za ratne igre u kojima je on bio vođa i organizator. Dok su te igre bile sa¬ svim primjerene dječaku od devet, deset ili jedanaest godina, bile su vrlo čudne za dječaka koji je pohađao gimnaziju. Karak¬ teristična je scena s krizme, u petnaestoj godini. Rodbina je pri¬ redila malu svečanost u njegovu čast, no Hitler je bio zlovoljan i neprijazan; pobjegao je čim je mogao da bi se igrao s drugim dječacima. Te igre su imale više funkcija. Pružale su mu zadvoljstvo što je vođa i potvrđivale njegovo uvjerenje da svojom snagom može uvjeriti druge da ga slijede; one su povećale njegovu narcisoid¬ nost i, što je najvažnije, smjestile središte njegovog života u ma¬ štu, unapređujući tako proces povlačenja iz stvarnosti, od stvar¬ nih osoba, stvarnog dostignuća i stvarnog znanja. Druga manife¬ stacija njegove sklonosti mašti bio je njegov gorući interes za ro¬ mane Karla Maya. Taj je njemački pisac napisao mnoge očara¬ vajuće priče o sjevernoameričkim Indijancima koje su imale boju stvarnosti, iako autor nikada nije ni vidio Indijance. Zaista su svi dječaci u Njemačkoj i Austriji čitali Mayeve priče; bile su jednako popularne kao priče Jamesa Fenimorea Coopera u Sjedinjenim Američkim Državama. Hitlerovo oduševljenje za ta djela sasvim je normalno za nekoga tko je u posljednjim razredima osnovne škole, ali Smith piše: Posljednjih godina Hitler je ozbiljno pretjerivao. On nikada nije ostavljao Karla Maya. Čitao ga je u svojoj ranoj mladosti i kao mlad čovjek u svojim dvadesetim godinama. Čak je i kao kancelar Reicha bio njime fasciniran, ponovo čitajući cijele se¬ rije o američkom Zapadu. Nadalje, nikada nije pokušao hiniti ili skrivati svoje uživanje i divljenje za Mayeve knjige. U Hitlers Tischgesprache im Fuhrershauptquartier (Razgovori za stolom) (H. Picker, 1963) on Maya uzdiže do neba i opisuje kako je uži¬ vao u njegovom djelu. 0 njemu je razgovarao gotovo sa svima — šefom za štampu svoga kabineta, sekretarom, ađutantom i starim partijskim drugovima. (B. F. Smith, 1967) Međutim moje tumačenje te činjenice razlikuje se od Smithovog. Smith vjeruje da se zanesenost Mayevim romanima činila tako sretnim doživljajem da ga je Hitler želio »prenijeti i na raz¬ doblje kada njegova rana prilagođavanja nisu uspjela riješiti iza215
zove mladosti«. Iako to može biti točno do neke mjere, vjerujem da ne dotiče glavni problem. Mayevi romani se moraju povezati s njegovim ratnim igrama i izraz su života u mašti. Premda pri¬ mjerene određenoj dobi, to što ga i dalje fasciniraju sugerira nji¬ hov značaj kao bijega od stvarnosti, manifestaciju narcisoidnog držanja usmjerenog na jednu temu: Hitler, vođa, borac i pobjed¬ nik. Naravno, dokaz nije dovoljan da bi bio uvjerljiv. Ali ako se poveže Hitlerovo ponašanje u tim mladenačkim godinama s po¬ dacima iz njegovog kasnijeg života, pojavljuje se model: model jako narcisoidne, povučene osobe kojoj je mašta stvarnija od stvarnosti. Kada vidimo mladog Hitlera u šesnaestoj godini, već toliko predanog životu mašte, možemo postaviti pitanje: kako je taj povučeni sanjar mogao uspjeti od sebe učiniti gospodara Ev¬ rope — pa makar samo za neko vrijeme? Odgovor na to pitanje mora sačekati daljnje napredovanje u analizi Hitlerovog kasnijeg razvoja. Bez obzira na razloge neuspjeha u Realschule, postoji mala sumnja da je taj neuspjeh imao posljedica za mladog Hitlera. Adolf je dječak kome se divi njegova majka, koji je uspješan u osnovnoj školi, vođa dječačkih družina, za koga su svi ti neočeki¬ vani uspjesi potvrda njegovog narcisoidnog uvjerenja da je iz¬ vanredno nadaren. S gotovo nikakvim prijelazom odjednom do¬ življava neuspjeh; nikako nije mogao od svog oca i majke sakriti neuspjeh; njegova narcisoidnost mora da je bila teško ranjena, njegov ponos povrijeđen. Da je priznao da je njegov neuspjeh bio uzrokovan nesposobnošću da marljivo uči, možda bi mogao svla¬ dati posljedice, budući da nema sumnje da je bio više nego do¬ voljno nadaren za uspjeh u srednjoj školi,6 ali je njegova nedo¬ dirljiva narcisoidnost onemogućila takav uvid. Budući da nije bio sposoban promijeniti stvarnost, morao ju je falsificirati i od¬ baciti. Falsificirao ju je optužujući učitelje i oca da su uzrok ne¬ uspjeha i tvrdeći da je taj neuspjeh izraz strasti za slobodom i ne¬ zavisnošću. Odbacio ju je stvaranjem simbola »umjetnika«. Za njega je stvarnost bila san da će postati veliki umjetnik, ali či¬ njenica da nije ozbiljno radio da bi postigao taj cilj pokazuje fantastični karakter te ideje. Neuspjeh u školi bio je Hitlerov prvi poraz i poniženje, za kojim slijede brojni drugi; zasigurno se može pretpostaviti da je to moralo uvelike ojačati njegov pre¬ zir i ogorčenost prema svakome tko je bio uzrok ili svjedok nje¬ gova poraza; ta ogorčenost bi vrlo lako mogla predstavljati poče¬ tak nekrofilije kada ne bismo imali razloga vjerovati da se njeni korijeni mogu naći već u njegovoj malignoj incestuoznosti. 216
Kada je Hitlera bilo četrnaest godina, umro mu je otac, no to nije imalo znatnih posljedica. Da je bilo istina, kao što je sam Hitler kasnije pisao, da je njegov neuspjeh u školi nastao iz su¬ koba s ocem, oslobođenje nakon smrti brutalnog tiranina i rivala bilo bi postignuto. Tada bi se osjećao slobodnim, pravio bi stvar¬ ne planove za svoju budućnost, marljivo radio na njihovu ostva¬ renju — i možda još jednom svoju ljubav upravio prema majci. Ali ništa se od toga nije dogodilo. I dalje je živio na isti način kao prije; bio je, kao što to Smith iznosi, »malo više no sklop ugodnih igara i snova« i nije se mogao osloboditi toga stanja. Pogledajmo još jednom Adolfov sukob s ocem nakon upisa u Realschule. Alois Hitler je odlučio da njegov sin polazi srednju školu; premda je Hitler za taj plan pokazivao malo zanimanja, pomirio se. Stvarni sukob, kao što iznosi u Mein Kampfu, izbio je kada je otac inzistirao na tome da postane državni službenik. Ta je želja bila sasvim prirodna, budući da je otac bio impresioniran svojim uspjehom na tom polju, te je smatrao da bi to bila naj¬ bolja karijera i za njegovog sina. Kada je Hitler iznio protupri¬ jedlog, želju da postane umjetnik, slikar, otac je, prema Hitlerovom navodu, rekao: »Ne, nikada dok sam ja živ.« Hitler je tad zaprijetio da će sasvim napustiti učenje, a kada otac nije popu¬ stio, »svoju sam prijetnju tiho proveo u stvarnost«. (A. Hitler, 1943). To je Hitlerovo objašnjenje neuspjeha u školi, no ono mu previše ide na ruku da bi bilo istinito. Ono se točno podudara s Hitlerovom slikom o sebi kao mar¬ ljivom i odlučnom čovjeku koji je mnogo postigao do 1924. go¬ dine (kada je napisao Mein Kampf) da bi nastavio do konačne pobjede. U isto vrijeme ono je osnova za sliku frustriranog umjetnika koji je ušao u politiku s odlukom da spasi Njema¬ čku. Najvažnije je to da on pokušava ublažiti bijedne ocjene u Realschule i polagano dozrijevanje, dok istovremeno svoje mladalaštvo prikazuje herojskim — što je težak zadatak za svakog politički svjesnog autobiografa. U stvari, priča je kasnijoj Fuhrerovoj svrsi služila tako dobro da se može s pravom postaviti pitanje nije li cijelu epizodu izmislio. (B. F. Smith, 1967) Može zaista biti istina da je otac želio da njegov sin postane državni službenik; no otac nije poduzimao drastične mjere i nije ga prisiljavao. Niti je Hitler učinio ono što je u svojoj četrnaestoj godini učinio njegov stariji brat — pokazao nezavisnost i napustio 217
oca poduzimanjem drastičnog koraka, napuštanjem kuće. Napro¬ tiv, prilagodio se situaciji i još se više povukao u sebe. Da bismo shvatili sukob, moramo procijeniti očev položaj. Mora da je opazio, kao i majka, da njegov sin nema osjećaj odgovorno¬ sti, da ne želi raditi i da ne pokazuje nikakav interes. Kao inte¬ ligentan i dobronamjeran čovjek, mora da se brinuo ne toliko o tome da njegov sin postane državni službenik, već da postane netko. Morao je osjetiti da je plan da postane umjetnik bio ispri¬ ka za daljnje skretanje i neozbiljnost. Da je njegov sin iznio pro¬ tuprijedlog — na primjer, da želi studirati arhitekturu — i da je dokazao ozbiljnost dobrim ocjenama u školi, odgovor oca bio bi možda sasvim drugačiji. Ali Hitler nije iznio nikakav prijedlog kojim bi se pokazao ozbiljnim. Nije tražio čak ni da mu se omo¬ guće poduke iz crtanja, uz uvjet da dobro uči. Da ga nije prkos prema ocu naveo na tako bijedno učenje, dokazuje reakcija na po¬ kušaj majke da ga povrati stvarnosti. Nakon očeve smrti i napu¬ štanja Realschule odlučio je ostati u kući »čitajući, crtajući i sanjareći. Udobno smješten u stanu u Humboldstrasse [kamo se preselila njegova majka] mogao si je dopustiti lagodu. Trpio je prisustvo mlade Paule (svoje pet godina mlađe sestre) i majke u tom svom svetištu, jer nije mogao pobjeći od njih bez donošenja niske odluke da napusti kuću i da ode raditi. Međutim, nije im dopuštao miješanje u svoj život, iako je majka plaćala račune, a sestra čistila za njim.« (B. F. Smith, 1967) Klara se, očito, brinula zbog njega i upozoravala ga da bude ozbiljniji. Ona nije inzistirala na službeničkoj karijeri, ali se tru¬ dila da mu pomogne pronaći ozbiljan interes za nešto. Poslala ga je u umjetničku školu u Miinchen. Ostao je tamo nekoliko mje¬ seci, ali to je bilo sve. Hitler se volio elegantno oblačiti i njegova je majka »plaćala račune za odjeću, što ga je preobražavala u nešto poput dendija, možda u nadi da će to poslužiti kao most prema širim društvenim horizontima. Ako je to bio njen plan, potpuno je propao. Odjeća je služila samo kao simbol nezavisno¬ sti, te izolacije u samodostatnost.« (B. F. Smith, 1967) Klara je još nešto pokušala da bi oživjela Hitlerov interes. Dala mu je novac da ode na četiri tjedna u Beč. Poslao joj je nekoliko razglednica koje su zanosno govorile o »silnoj veličanstvenosti«, »dostojanstvu« i »veličini« zgrada. Međutim, pogreške u ortogra¬ fiji i interpunkciji bile su znatno veće od standardnih kakve bi se mogle očekivati od sedamnaestogodišnjaka koji je završio četiri godine srednje škole. Majka mu je dopustila da uzima satove iz muzike (otac mu je prije nekoliko godina sugerirao da uzme po218
duku iz pjevanja), no to je trajalo oko četiri mjeseca. Prestao ih je pohađati početkom 1907. godine jer nije volio izvoditi ljestvice, premda bi lekcije ionako morale prestati jer je ozbiljno pogorša¬ nje majčine bolesti prisililo obitelj na smanjenje troškova. Njegova reakcija na majčine, ni na koji način autoritarne — i gotovo psihoterapeutske — pokušaje da probudi zanimanje za ne¬ što stvarno pokazuje da njegova negativna reakcija prema ocu nije bila samo prkos zahtjevu da postane državni službenik, već reakcija povučenog, skrenulog dječaka na čovjeka koji je pred¬ stavljao stvarnost i odgovornost. To je bila srž sukoba — ona nije bila jednostavno odbojnost prema državnoj službi, a još manje je bila edipovsko suparništvo. Hitlerova tendencija da dangubi i da izbjegava težak — pa čak i lakši — posao zahtijeva objašnjenje. Pomoći će nam ako zadržimo u sjećanju dobro provjereno opažanje da se ta vrsta ponašanja često može naći među djecom vezanom za majku. Ona nesvjesno očekuju da će majka sve za njih učiniti, upravo kao što je činila kada su bili bebe. Osjećaju da ne moraju činiti nikakav aktivan napor, da se ne moraju držati reda: mogu ostaviti svoje stvari da leže okolo očekujući da majka počisti za njima. Žive u nekoj vrsti »raja« u kojem se ništa od njih ne očekuje, a sve im je osigurano. Vjerujem da to objašnjenje vrijedi i za Hitlera. Po mom sudu, ono ne proturječi hipotezi o hladnom impersonalnom karakteru njegove veze s majkom. Ona ispunjava tu funkciju kao majka, iako je Hitler ne voli i ne brine se o njoj na ličan način. Opis Hitlerove lijenosti u školi, njegove nesposobnosti za ozbi¬ ljan rad i odbijanje da nastavi školovanje nametnut će pitanje mnogim čitaocima: što je u tome tako osobito? Danas postoji ve¬ lik broj otpadnika iz srednje škole, od kojih se mnogi žale na pedantnu i sterilnu prirodu školskog rada, koji imaju planove za slobodan život koji nije sputan očinskim ili drugim autoritetima. Ali ipak nisu nekrofilni pojedinci; naprotiv, mnogi predstavljaju ljude koji iskreno vole život, nezavisan, otvoren tip ličnosti. Neki čitaoci mogu se čak upitati nije li moj opis Hitlerovog neuspjeha napisan u vrlo konzervativnom duhu. Želio bih odgovoriti na takve prigovore: (1) postoje, naravno, mnoge vrste otpadnika i o njima nije moguće ništa općenito tvr¬ diti; zapravo svakim različitim tipom otpadnika možemo se baviti samo u specifičnim okvirama. (2) Za razliku od današnjeg vre¬ mena, otpadnici su bili krajnje rijetki u doba kada je Hitler bio mladić; zbog toga nije bilo uzora koji bi mogao olakšati pojedin¬ cu da postane otpadnik. (3) Mnogo odlučniji od prethodnih raz219
loga je onaj koji se posebno odnosi na Hitlera: on nije bio samo nezainteresiran za školske predmete; on je bio nezainteresiran za sve. Ni u čemu nije marljivo radio — ni tada ni kasnije. (To ćemo vidjeti u njegovom nedostatku napora prilikom studiranja arhi¬ tekture.) Nije bio lijen zbog toga što je bio zadovoljan s uživa¬ njem života, ne brinući se posebno za postizanje cilja. Naprotiv, bio je ispunjen gorućom ambicijom za moći; obdaren izvanred¬ nom vitalnom energijom, bio je napet i gotovo nesposoban za bilo kakvo mirno uživanje. Ali to ne pristaje slici koju ostavlja većina otpadnika; a oni otpadnici koji pristaju Hitlerovoj slici, ako istovremeno pokazuju žestoku želju za moći i potpun nedosta¬ tak ljubavi za bilo koga, predstavljaju vrlo velik problem — u stvari — ozbiljnu opasnost. Mogući prigovor da sam »konzervativan« u svojim stavovima kada inzistiram na tome da su nedostatak sposobnosti za rad i odgovornost negativne kvalitete dovodi nas do razmatranja naj¬ istaknutije strane današnjeg mladalačkog radikalizma. Jedna je stvar osoba nezainteresirana za neke predmete, ona koja više voli neke druge ili odbacuje školu u cjelini. Ali izbjegavanje odgovor¬ nosti i ozbiljnog napora predstavljaju stanoviti neuspjeh u pro¬ cesu razvoja, činjenicu koja se ne mijenja prebacivanjem krivnje na društvo. A svatko tko misli da ga dangubljenje kvalificira re¬ volucionarom ima potpuno krivo. Napor, posvećivanje, koncentra¬ cija bitni su za potpuno razvijenu osobu, uključujući revolucio¬ nara; mladi ljudi koji misle drugačije dobro bi učinili da pomisle na ličnosti Marxa, Engelsa, Lenjina, Rose Luxemburg, Mao Ce Tunga — od kojih svatko ima dvije vitalne kvalitete: sposobnost za težak rad i osjećaj odgovornosti. Beč (1907—1913)
Početkom 1907. Hitlerova majka daje sinu dovoljno novca da se preseli u Beč da bi studirao slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti. Tim je preseljenjem Hitler konačno postao nezavisan; slobodan od pritiska svoga oca, sada se oslobodio i blagih opome¬ na majke; mogao je planirati i činiti što mu je drago. Čak se nije morao boriti s financijskim problemima budući da su mu naslje¬ đe od oca i penzija koju je država plaćala djeci preminulih činov¬ nika dopuštali da neko vrijeme udobno živi.7 Ostao je u Beču od 1907—1913. godine, od kasne mladosti do rane muževnosti. Sto je učinio od sebe u tom odlučujućem periodu? 220
Na početku je olakšao svoju situaciju uvjerivši svog druga iz posljednjih godina provedenih u Linzu A. Kubizeka da mu se pri¬ druži. Sam Kubizek je jako želio ići u Beč; ali pridobiti Kubizekovog oca koji je bio odlučno protiv sinovljevih umjetničkih pla¬ nova bio je nemalen majstorluk — to je bila jedna od ranijih de¬ monstracija Hitlerove moći uvjeravanja. Kubizek je, kao i Hitler, bio vatreni obožavalac Wagnerove muzike i zbog tog zajedničkog oduševljenja sreli su se u Operi u Linzu i brzo postali prijatelji. Kubizek je radio kao naučnik u tapetarskoj radnji svoga oca, ali je također imao velike snove: želio je postati umjetnik, muzičar. Bio je odgovorniji i marljiviji od Hitlera, ali manje jaka ličnost. Tako je uskoro došao pod Hitlerov dominantan utjecaj. Na njemu je Hitler vježbao svoju moć utjecaja na ljude; primao je divljenje i tako dobivao stalnu potvrdu svoje narcisoidnosti. U mnogim vidovima to je prijateljstvo Hitleru pružalo zamjenu za zadovolj¬ stvo koje su mu pružale igre s družinama dječaka: da bude vođa i da mu se dive. Kratko nakon dolaska u Beč Hitler je otišao na Akademiju li¬ kovnih umjetnosti i prijavio se za prijemni ispit. Po svemu sude¬ ći, uopće nije sumnjao u to da će biti primljen. Međutim, nije uspio; bio je odbijen na drugom dijelu ispita, nakon što je s us¬ pjehom položio prvi dio. (W. Maser, 1971). Kao što je Hitler pisao u Mein Kampfu: »Saznanje da sam odbijen pogodilo me kao grom iz vedra neba.« On izvještava da mu je jedan od profesora na Akademiji rekao da izgleda nadareniji za arhitekturu nego za sli¬ karstvo. Pretpostavimo da je taj izvještaj istinit; Hitler ipak nije slijedio ta savjet. Mogao je biti »primljen u arhitektonsku školu da je još jednu godinu išao u Realschule; ali nema dokaza da je ikada o tome ozbiljno mislio. Hitlerov izvještaj u Mein Kampfu je neiskren. Pisao je da je, budući da nema diplome srednje ško¬ le, ispunjenje njegove želje da postane arhitekt bilo »fizički ne¬ moguće«. Tada se počeo hvalisati: »Želio sam postati arhitekt, ali zapreke ne postoje zato da im se predamo, već jedino zato da ih pobijedimo. Bio sam odlučan u namjeri da svladam te zapre¬ ke ...« činjenice su upravo suprotne: Njegova ličnost i njegov način života onemogućili su ga da prizna svoje greške i da neuspjeh na prijemnom ispitu shvati kao znak potrebe za nekom promjenom. Njegovo bježanje je bilo pojačano njegovim društvenim prenemaganjem i prezirom prema radu koji mu je izgledao prljav, ponižavajući i zamoran. 221
Bio je smeten i snobovski mladić koji je ugađao sebi do te mje¬ re da nije želio raditi ni na kakvom neugodnom zadatku niti uvažavati bilo koga osim sebe i načina života koji ga je zabav¬ ljao. Njegovo rješenje nakon neuspjeha ma prijemnom ispitu u Akademiji sastojalo se u tome da se vrati u Stumpergasse i da se smiri kao da se ništa nije dogodilo. U tom svetištu je nasta¬ vio s onim što je veličanstveno nazivao svojim »studijem«, dangubeći i čitajući, praveći izlete u okolicu grada ili Operu. (B. F. Smith, 1967) Svakog je zavaravao da je upisan kao student umjetnosti na Akademiji; slagao je čak i Kubizeku kada je ovaj došao u Beč. Kako je Kubizek na kraju postao sumnjičav jer nije mogao shva¬ titi da njegov prijatelj može do kasnog jutra spavati i uz to biti student, Hitler mu je rekao istinu u žestokoj eksploziji bijesa na profesore na Akademiji. Obećao je da će im pokazati i da će sam studirati arhitekturu. Njegova metoda »studiranja« sastojala se u hodanju ulicama, promatranju monumentalnih zgrada, dolasku kući i pravljenju beskonačnih nacrta fasada. Vjerovanje da se na taj način pripremao postati arhitekt bijaše simptom nedostat¬ ka realizma. Govorio je Kubizeku o svojim planovima da rekon¬ struira cijeli Beč ili da napiše operu; išao je u Parlament da sluša rasprave u Reichsratu; prijavio se po drugi put za prijem na Aka¬ demiju umjetnosti, i nije stigao ni do prvog dijela ispita. Proveo je preko godinu dana u Beču, ne radeći nikakav ozbi¬ ljan posao, propavši dva puta na ispitu, još se zavaravajući da je na putu da postane velik umjetnik. Ali usprkos zavaravanju mora da je osjetio da mu je ta godina donijela poraz. Taj je po¬ raz bio mnogo žešći od onoga u srednjoj školi koji je mogao ob¬ jasniti idejom da je namjeravao biti umjetnik. Kada nije uspio kao umjetnik, nikakvo objašnjenje nije bilo moguće. Bio je odbi¬ jen upravo na onom području za ikoje je bio siguran da će ga proslaviti; ništa mu nije preostalo nego da krivi profesore umjet¬ nosti, društvo, cijeli svijet. Njegov prezir prema životu morao je rasti. Njegova narcisoidnost — čak više no u vrijeme prvog ne¬ uspjeha — morala ga je nagnati u daljnje povlačenje iz stvarno¬ sti da bi je zaštitio od uništenja.8 U tom trenutku je počeo gotovo potpun proces povlačenja od ljudi koji je svoj glavni izraz našao u činjenici da je drastično prekinuo jedini bliski odnos koji je imao: vezu s Kubizekom. Na¬ pustio je sobu u kojoj je živio s Kubizekom i u koju se ovaj tre222
bao vratiti nakon posjete kući, i nije ostavio novu adresu. Kubi¬ zek nije imao kontakta s njim sve dok Hitler već nije postao Reichskanzelar. Ugodan period dangubljenja, razgovaranja, šetanja i skiciranja postepeno se bližio kraju. Hitleru je ostalo novaca za manje od godinu dana uz uvjet da štedi. Nemajući publike za razgovor, po¬ čeo je više čitati. Austrija je u ono vrijeme proživljavala mnoga politička i ideološka grupiranja, usredotočena oko njemačkog na¬ cionalizma, rasizma, »nacionalnog socijalizma« (u Češkoj) i anti¬ semitizma. Svaka je od tih grupa objavljivala svoje pamflete, pro¬ povijedala svoju ideologiju koja je bila specifična te nudila pravo rješenje. Hitler je pohlepno čitao pamflete i sticao sirovinu iz koje će kasnije izgraditi svoju vrstu rasizma, antisemitizma i »so¬ cijalizma«. Tako je, budući da se u to vrijeme u Beču nije pri¬ premao za karijeru umjetnika, položio temelje za svoju stvarnu buduću profesiju — političkog vođu. Krajem 1909. godine njegov je novac presušio te je Hitler pobje¬ gao iz stana ne plativši najamninu. Od tog trenutka počinje naj¬ gori period. Spavao je na klupama, pokatkad u najjeftinijim ho¬ telima a u prosincu 1909. godine pridružuje se redovima pravih skitnica, provodeći noći na mjestima za siromahe koja je potpomagalo filantropsko društvo. Mladić koji je prije dvije godine došao u Beč s uvjerenjem da će postati veliki umjetnik sveo se na status beskućnog skitnice koji je žudio za žlicom vrele juhe, ni sa kakvim izgledima i ne naprežući se da bi se održao. Zaista je, kako to Smith piše, njegov odlazak u kuću za beskućnike »bio priznanje potpunog poraza«. To nije bio poraz samo Hitlera-umjetnika već i Hitlera, ponos¬ nog i dobro odjevenog buržuja koji je gajio samo prezir prema nižim klasama. Sada je postao protuha, izopćenik; pripadao je talogu društva. To bi bilo veliko poniženje čak i za manje narci¬ soidnog pripadnika srednje klase. Budući da je bio dovoljno sna¬ žna ličnost da se ne dezintegrira, ta situacija mora da ga je oja¬ čala. Najgore se dogodilo i on je postao žilav, njegova narcisoid¬ nost nije slomljena; sada je sve ovisilo o brisanju poniženja os¬ većivanjem svim svojim »neprijateljima« i posvećivanju svog živo¬ ta cilju dokazivanja da njegova narcisoidna samoslika nije bila mašta već stvarnost. Taj se proces može bolje shvatiti ako se podsjetimo ranije ob¬ javljenih kliničkih promatranja o sudbini krajnje narcisoidnih osoba koje su poražene. Takve se osobe obično ne oporavljaju. Budući da su njihova unutarnja, subjektivna, i vanjska, objektiv223
na, stvarnost međusobno potpuno odijeljene, oni mogu postati psihozni ili mogu patiti od drugih žestokih mentalnih smetnji; ako imaju sreću, mogu naći neku nišu u stvarnosti — manji po¬ sao, na primjer, koji im dopušta da ostanu kod svoje narcisoidne mašte dok grde svijet i uspijevaju se provući kroz život bez veće katastrofe. Ali postoji drugi izlaz, samo za one koji imaju poseb¬ ne sklonosti; oni mogu pokušati promijeniti svijet na takav način da dokažu da su njihove grandiozne fantazije stvarnost. To za¬ htijeva ne samo talent već i pogodne povijesne okolnosti. Najče¬ šće je ta mogućnost otvorena političkim vođama u razdobljima društvenih kriza; ako imaju talenta da djeluju na mase i ako su dovoljno oštroumni da znaju kako ih treba organizirati, oni mogu stvarnost prilagoditi svojim snovima. Često demagog s ovu stranu granice psihoze spašava svoje zdravlje tako da se ideja koja se prije činila »ludom« sada javlja kao »zdrava«. U svojoj političkoj borbi on nije gonjen samo strašću za moći već i potrebom spa¬ šavanja svog zdravlja. Moramo se sada vratiti tamo gdje smo ostavili Hitlera u najočajnijem i najjadnijem trenutku njegovog života. Taj period nije trajao dugo — možda dva mjeseca; Hitler nikada nije radio nikakav manuelni posao, kako tvrdi u Mein Kampfu. Njegovo stanje uskoro se počelo popravljati kada se jedan stari skitnica, Hanisch, sprijateljio s njim; Hanisch je bio prljavog karaktera, s političkim nazorom sličnim Hitlerovom i sa zanimanjem za slikarstvo.9 Što je najvažnije, imao je praktičnu ideju kako da obojica iz¬ bjegnu oskudicu: kada bi Hitler od svoje obitelji zatražio malu sumu novca da kupi materijal za slikanje, on bi mogao slikati razglednice, a Hanisch bi ih prodavao. Hitler je poslušao njegov savjet: s pedeset kruna koje je primio kupio je materijal i neop¬ hodan kaput i preselio se s Hanischem u Mannerheim, dobro pre¬ noćište za muškarce, gdje je mogao koristiti veliku zajedničku sobu da bi u njoj slikao. Sve je dobro krenulo. Slikao je razgled¬ nice, a Hanisch ih je prodavao; tada su došli na red veći akvareli i ulja koje je Hanisch prodavao uramljivačima slika i trgovcima umjetninama. Postojao je samo jedan problem: Hitler nije radio dovoljno marljivo; čim bi imao malo novca, prestao bi slikati i počeo bi trošiti vrijeme razgovarajući o politici s ostalim stanov¬ nicima kuće. Usprkos tome imao je stalan, iako malen prihod. Na kraju je izbila svađa s Hanischem koga je Hitler optužio da je prodao sliku a da mu nije dao njegov dio (50%). Prijavio ga je policiji zbog krađe i Hanisch je uhapšen. Hitler je tada sam na¬ 224
stavio s poslom, slikajući i prodajući svoja djela (posebno dvojici Jevreja, trgovcima umjetninama). Tada je, izgleda, radio sistematičnije; postao je mali biznismen; štedljivo je živio i čak uštedio nešto novaca. Teško da se može reći da je postao »slikar« ili »umjetnik« budući da je uglavnom kopirao fotografije i ponavljao te slike, što dokazuje da je bio tražen na tržištu. Ostao je u Mannerheimu; njegov se položaj u »Heimu«, međutim, promijenio. Postao je stalan stanar, a to znači da je pripadao maloj grupi »stalnih« koji su prezrivo gledali na »prolazne« kao na inferiorne i koji su tvorili poštovanu elitu u sistemu kuće. Vjerojatno je bilo više razloga za donošenje odluke da ostane u toj kući. Najmanje vjerojatan je onaj, kao što naglašava Maser, da je to bilo jeftinije. Za petnaest kruna mjesečno, koliko je ta¬ mo plaćao, mogao je naći adekvatnu privatnu sobu. No nameću se brojni psihološki razlozi. Hitler se, kao mnoge osobe bez kontakata, bojao ostati sam. Osjećao je potrebu da svoju unutarnju samoću kompenzira umjetnim kontaktom s drugima. Više od toga trebao je publiku koju bi mogao impresionirati; imao je dovoljno publike u Mannerheimu, čija se većina stanovnika sastojala od marginalnih tipova, samotnjaka, koji su nekako propustili steći normalniji život. Hitler im je bio očito superioran u inteligen¬ ciji i vitalnosti. Oni su imali istu funkciju koju su imale družine dječaka i Kubizek. Dopustili su mu da vježba svoju sposobnost impresioniranja ljudi i utjecanja na njih, čime je potvrđivao svoj osjećaj moći. Sjedio bi i slikao, zatim prekidao slikanje i zapo¬ činjao žestoke političke govore u stilu po kojem će kasnije biti dobro poznat. Mannerheim je za njega postao vježbaonica za kari¬ jeru političkog demagoga. Razmatrajući Hitlerovu egzistenciju u tom razdoblju postavlja se presudno pitanje: nije li stekao sposobnost za uporan rad, mi¬ jenjajući se od lijenog zanesenjaka do donekle uspješnog biznis¬ mena? Nije li našao svoje mjesto i postigao zdravu mentalnu rav¬ notežu? Gledajući površinu stvari, može tako i izgledati. Možda je to bio slučaj kasnog sazrijevanja; no može li ga se smatrati normal¬ nim? Ako je bio, detaljna analiza njegovog emotivnog razvoja bila bi sasvim suvišna. Bilo bi dovoljno iznijeti da je nakon izvjesnih karakternih poteškoća u svojoj mladosti Hitler postao, u dvadesettrećoj ili dvadesetčetvrtoj godini, dobro prilagođen i mentalno zdrav čovjek, Ako se situacija temeljitije ispita, to se tumačenje teško može održati. 225
Nalazimo čovjeka s izvanrednom vitalnošću, gorućom strašću za moći i veličinom, s čvrstim uvjerenjem da će postati velik sli¬ kar ili arhitekt, što je bila stvarnost? Potpuno je neuspio u svom cilju; postao je mali biznismen; njegova snaga sastojala se u impresioniranju male grupe samot¬ njaka koje je stalno bodrio, a da nije uspio čak ni među njima naći sljedbenike. Da je Hitler bio skromniji čovjek, s manje vital¬ nosti i manje megalomanije, možda bi mu se to rješenje dopa¬ dalo i možda bi bio zadovoljan dostignućem stalne malograđan¬ ske egzistencije komercijalnog umjetnika. Ali zamisliti to o Hitleru bilo bi gotovo apsurdno. Postojala je samo jedna promjena: mjeseci velikog siromaštva naučili su ga da radi — osrednje, ka¬ kav je i bio njegov rad. Ali inače se njegov karakter nije mijenjao — osim, možda, u tome što je postao snažnije izražen. Ostao je krajnje narcisoidan čovjek bez ikakvog zanimanja za bilo koga iii bilo što, čovjek koji živi u atmosferi polumašte i poluistine, s gorućom željom da pobijedi, a ispunjen mržnjom i prezirom; ostao je čovjek bez ikakvog stvarnog cilja, plana ili koncepcije kako da ostvari svoje ambicije. Munchen Ta besciljnost je postala vidljiva u njegovoj iznenadnoj odluci da prekine svoju egzistenciju u Mannerheimu i da se preseli u Miinchen, te da se tamo upiše na Akademiju likovnih umjetnosti. Go¬ tovo ništa nije znao o situaciji u Miinchenu; najmanje od svega se raspitao postoji li tržište za njegove slike. Jednostavno se tamo preselio, s malo novca koji je uštedio da mu bude od pomoći u prvim mjesecima. Pokazalo se da je odluka bila pogrešna. Njegov san da bude primljen na Akademiju u Miinchenu nije se uspio ostvariti. Tržište slika bilo je slabije i bio je, prema Smithu, prisi¬ ljen prodavati ih u pivnicama i od vrata do vrata. Prema Maseru, Hitlerova potvrda o porezu na prihod pokazuje da je zasluživao oko stotinu maraka mjesečno, što bi bilo usporedivo s bečkim prihodom. Ali ostaje činjenica da je u Miinchenu također ostao komercijalni umjetnik koji se uglavnom bavio kopiranjem. Hitlerov san da postane velik slikar definitivno je propao. Kraj sla¬ bog talenta, nedostatnog obrazovanja nije ni mogao postpjati re¬ alan odnos između najboljih izgleda za slikarsku karijeru i nje¬ govih velikih nada. Zar je onda iznenađujuće da je izbijanje prvog svjetskog rata za njega bilo bogomdano i da je zahvaljivao nebu za taj događaj 226
koji je jednim udarcem izbrisao neophodnost odlučivanja o tome što želi raditi u svom životu? Rat je izbio upravo u času kada je već jedva mogao izbjegavati potpuno priznavanje svog neuspje¬ ha kao umjetnika, te je osjećaj poniženja zamijenio osjećajem ponosa i sebe kao »heroja«. Hitler je bio poslušan vojnik i prem¬ da nije bio znatnije unaprijeđen, bio je odlikovan za hrabrost i poštovan od svojih starješina. Više nije bio izopćenik; bio je he¬ roj koji se bori za Njemačku, za njenu egzistenciju, slavu i za vrijednosti nacionalizma. Mogao je udovoljavati svojim težnjama za destrukcijom i pobjedom — ali sada je rat bio stvaran, nije više bio mašta dječaka; a možda je i sam bio realniji u te četiri godine no u bilo koje drugo vrijeme. Bio je odgovoran, disciplini¬ ran i potpuno drugačiji čovjek od skitnice iz bečkih dana. Rat je završio s onim što mu je izgledalo kao njegov posljednji ne¬ uspjeh: porazom i revolucijom. Poraz bi još mogao biti podnoš¬ ljiv, ali revolucija ne. Revolucionari su napali sve što je bilo sve¬ to Hitlerovom reakcionarnom nacionalizmu i pobijedili; bili su junaci dana, posebno u Miinchenu gdje su stvorili kratkotrajnu »Rate Republik«. Pobjeda revolucionara dala je Hitlerovoj destruktivnosti njen konačan i neiskorjenjiv oblik. Revolucija je bila napad na njega, na njegove vrijednosti, na njegove nade, na njegovu megaloma¬ niju u kojoj su on i Njemačka bili jedno. Njegovo je poniženje bilo to veće budući da su neki revolucionarni vođe bili Jevreji koje je mnogo godina smatrao arhineprijateljima i koji su od njega načinili bespomoćnog promatrača destrukcije njegovih na¬ cionalističkih, malograđanskih ideala. To krajnje poniženje mo¬ glo je biti izbrisano jedino uništenjem svih koje je smatrao od¬ govornima. Njegova mržnja i žeđ za osvetom bila je upravljena i prema savezničkim snagama koje su prisilile Njemačku da pri¬ hvati Versajski mir, ali u manjem stupnju no prema revolucio¬ narima, posebno prema Jevrejima. Hitlerovi su neuspjesi rasli stupnjevito: nije uspio kao učenik srednje škole, otpadnik je iz srednje klase u Beču, bio je odbijen na Akademiji. Svaki neuspjeh je uzrokovao teže rane njegovoj narcisoidnosti, te poniženje dublje od prethodnog; proporcional¬ no s neuspjesima raslo je njegovo uživanje u mašti, prezir, želja za osvetom i nekrofilija koja je vjerojatno svoje najranije kori¬ jene imala u malignoj incestuoznosti. Izgledalo je da početkom rata završavaju njegovi neuspjesi; ali rat je završio novim poni¬ ženjem: porazom njemačke vojske i pobjedom revolucionara. Tada je Hitler imao mogućnost da svoj lični poraz i poniženje
transformira u nacionalni i društveni poraz i poniženje, što mu je omogućilo da zaboravi svoje lične neuspjehe. Nije on neuspio i ponižen, već Njemačka; osvećujući i spašavajući Njemačku, os¬ vetio bi sebe, brišući njemačku sramotu, izbrisao bi svoju vlasti¬ tu. Njegov cilj je tada bio: postati veliki demagog, a ne više ve¬ liki umjetnik; našao je područje za koje je imao stvarnog dara i, zbog toga, stvarnu priliku za uspjeh. Nemamo dovoljno detalja iz vremena do tog perioda da bismo dokazali prisustvo jakih manifestnih nekrofilnih tendencija u nje¬ govom ponašanju. Vidjeli smo samo karakterološku osnovu koja je pogodovala rastu takvih tendencija: njegovu malignu incestuoznost, narcisoidnost, hladnoću, nedostatak interesa, samouživanje, nedostatak realizma što je sve nužno uzrokovalo neuspjehe i poniženja. Od 1918. godine, budući da je dostupan obiman ma¬ terijal o Hitlerovom životu, možemo prepoznati, sa sve većom jasnoćom, manifestacije njegove nekrofilije.
njegovog nekrofilnog karaktera na osnovu detaljne analize cijele njegove ličnosti. Crescendo destrukcije, koji je rastao počevši od zauzimanja Poljske pa do njegovih naređenja da se destruira naj¬ veći dio Njemačke i njenog stanovništva, bio bi samo konačna potvrda ranije karakterološke dijagnoze. S druge strane, čak da nismo znali ništa o njegovoj prošlosti do 1933. godine, mnogi de¬ talji njegovog kasnijeg ponašanja potvrđuju dijagnozu žestoke nekrofilije, više no što samo indiciraju da je bio, u biheviorističkim terminima, čovjek koji je uzrokovao mnogo destrukcije. S biheviorističkog stajališta ta distinkcija između ponašanja i motivacionih snaga je, naravno, beznačajna; međutim, želimo li shva¬ titi dinamiku cijele osobe i njenog nesvjesnog područja posebno, ona je bitna. U Hitlerovom slučaju je korištenje psihoanalitičke metode to važnije što je svijest o svojoj nekrofilnoj strasti poti¬ skivao do izvanrednog stupnja i na mnoge načine.
Hitlerova destruktivnost10 Primjedba o metodologiji Neki čitaoci mogu prigovoriti i pitati: »Zar je potrebno dokazati Hitlerovu nekrofiliju? Nije li njegova destruktivnost činjenica koja prerasta postavljanje pitanja?« Svakako, ne moramo dokazivati stvarnost Hitlerovih izvanred¬ no destruktivnih djela. Ali destruktivna djela nisu nužno manife¬ stacije destruktivnog, nekrofilnog karaktera. Da li je Napoleon bio nekrofil zato što nikada nije oklijevao da žrtvuje živote svo¬ jih vojnika za svoju ličnu ambiciju i taštinu? Da li su mnogi poli¬ tički i vojni vođe tokom povijesti, koji su naređivali destrukciju širokih razmjera, nekrofili? Naravno, svatko tko naređuje ili op¬ rašta destrukciju, odaje da je otvrdnuo svoje srce. Ipak, ovisno o motivacijama i okolnostima, čak ne-nekrofilni general ili politički vođa može narediti potpuno uništavanje. Pitanje koje se postav¬ lja u ovoj knjizi ne bavi se ponašanjem, već karakterom. Da bu¬ dem još određeniji: nije u pitanju da li se Hitler ponašao de¬ struktivno već da li je bio motiviran jakom strašću za destruk¬ cijom, strašću za destrukcijom koja je bila dio njegovog karak¬ tera. To treba dokazati, a ne uzeti za gotovo. Psihološka studija mora se uvijek naprezati da bude objektivna, a posebno u slučaju osobe kao što je Adolf Hitler. Čak da je Hitler umro 1933. godine, prije no što je zaista počinio mnoga otvorena djela destrukcije širokih razmjera, mogla bi se, vrlo vjerojatno, postaviti dijagnoza 228
Objekti Hitlerove destruktivnosti bili su gradovi i ljudi. Veliki gra¬ ditelj, oduševljeni planer novog Beča, LLnza Miinchena i Berlina bio je isti čovjek koji je želio razoriti Pariz, sravniti sa zemljom Lenjingrad i na kraju razrušiti cijelu Njemačku. Te su namjere temeljito dokazane. Speer izvještava da mu je, na vrhuncu uspje¬ ha, nakon posjete nedavno zaposjednutom Parizu, Hitler rekao: »Zar Pariz nije lijep?... U prošlosti sam često razmišljao ne bi¬ smo li morali razrušiti Pariz. Ali kada završimo izgradnju Berlina, Pariz će biti samo sjena. Pa zašto da ga razrušimo?« (A. Speer, 1970). Na kraju, naravno, Hitler je naredio da se Pariz razruši — naređenje koje njemački komandant Pariza nije izvršio. Najekstremniji izraz njegove manije za destruiranjem zgrada i gradova bio je njegov dekret »Spaljena zemlja« za Njemačku, izdan u rujnu 1944. godine, u kome je naredio da, prije no što neprijatelj zauzme njemački teritorij, sve, jednostavno sve bitno za održanje života bude razoreno: zapisi o bonovima za snabdijevanje, matične knjige vjenčanih i registri stanovnika, bankovna računovodstva. Uz to, zalihe hrane trebaju biti uništene, farme spaljene i stoka poklana. Ne treba sačuvati čak ni umjetnička djela koja su bombe poštedile. Spomenici, palače, dvorci i crkve, kazališta i operne kuće također moraju biti sravnjeni sa zemljom. (A. Speer, 1970) 229
To je također značilo, naravno, da ne bi bilo vode, ni struje, ni sanitarnih uređaja — tj. da bi bilo epidemija, bolesti i smrti za milijune koji ne bi mogli pobjeći. Za Speera, ne nekrofilnog destruktora već biofilnog graditelja, to je naređenje otvorilo bez¬ dan između njega i Hitlera. Tražeći suradnju brojnih generala i rukovodilaca Partije koji nisu bili gonjeni Hitlerovom žudnjom za destrukcijom, Speer je riskirao svoj život da bi sabotirao Hitlerova naređenja. Zbog njegovih napora i napora brojnih drugih ljudi, kao i brojnih drugih okolnosti, Hitlerova politika »spalje¬ ne zemlje« nikada nije provedena. Hitlerova strast za destrukcijom zgrada i gradova zaslužuje po¬ sebnu pažnju zbog svoje veze s njegovom strašću za gradnjom. Čak se može ići tako daleko i reći da su njegovi planovi za re¬ konstrukciju gradova bili isprika za to da ih najprije destruira. Ali vjerujem da bi bilo pogrešno misliti da njegovo zanimanje za arhitekturu nije bilo ništa drugo do prikrivač želje za destruk¬ cijom. Njegovo zanimanje za arhitekturu bilo je vjerojatno istin¬ sko i, kao što ćemo kasnije vidjeti, jedina stvar u životu — uz moć, pobjedu i destrukciju — koja ga je istinski zanimala. Hitlerova destruktivnost se može vidjeti i u njegovim planovi¬ ma za budućnost Poljaka. Trebalo ih je kulturno kastrirati; uče¬ nje će biti svedeno na poznavanje saobraćajnih znakova, maio njemačkog i, što se tiče geografije, na činjenicu da je Berlin glav¬ ni grad Njemačke; aritmetika je sasvim suvišna. Neće biti zdrav¬ stvene zaštite; treba zadržati nizak životni standard; Poljaci su dobri jedino za to da budu jeftina radna snaga i pokorni robovi. (H. Picker, 1965) Među prvim ljudskim predmetima koje je trebalo ubiti bili su defektni ljudi. Hitler je pisao već u Mein Kampfu: »Defektne lju¬ de treba spriječiti da šire jednako defektno potomstvo... Ako bude neophodno, neizlječivo bolesni će bez milosti biti odvojeni — barbarska mjera za nesretnika koji je time pogođen, ali bla¬ ženstvo za njegove bližnje i potomstvo«. (A. Hitler, 1943). On je te ideje provodio u cijelo ubijanjem defektnih više no izoliranjem. Druga, rana manifestacija njegove destruktivnosti je izdajničko ubojstvo Ernsta Rohma (s kojim je viđen u prijateljskom čavrlja¬ nju samo nekoliko dana prije) i drugih vođa SA-a samo zbog po¬ litičke koristi (da bi industrijalci i generali dobili ohrabrenje istrebljenjem vođa »antikapitahstičkog« krila pokreta). Druga manifestacija Hitlerovog zadovoljavanja u maštanjima o neograničenoj destrukciji su primjedbe o mjerama koje bi podu¬ zeo da se dogodi pobuna kao ona 1918. godine. Istog časa bi po230
ubijao sve vođe opozicionih političkih struja, vođe političkog ka¬ tolicizma i sve zatvorenike koncentracionih logora. Računao je da bi na takav način ubio više stotina tisuća ljudi. (H. Picker, 1965) Glavne žrtve fizičke destrukcije bili su Jevreji, Poljaci i Rusi. Pozabavimo se samo destrukcijom Jevreja; činjenice su predobro poznate da bi ih bilo potrebno ovdje razrađivati. Međutim, treba posebno spomenuti da je sistematsko ubijanje Jevreja počelo tek s izbijanjem drugog svjetskog rata. Nema uvjerljivog dokaza da je Hitler namjeravao uništiti Jevreje prije tog događaja, iako po¬ stoji mogućnost da je tu ideju držao u tajnosti; do tog vremena se pospješivalo iseljenje svih Jevreja iz Njemačke; nacistička vla¬ da se trudila to iseljenje olakšati. Ali 30. siječnja 1939, godine Hitler je rekao čehoslovačkom ministru vanjskih poslova Čvalkovskom sasvim iskreno: »Uništit ćemo sve Jevreje. Neće im uspjeti umaći kao što su to učinili 9. novembra 1918. Došao je dan obra¬ čuna.« (H. Krausnick i drugi, 1968).11 Istoga je dana pred Reichstagom dao manje ekspiicitnu izjavu: »Ako međunarodni jevrejski financijeri unutar Evrope i izvan nje uspiju uvući nacije u drugi rat, rezultat neće biti svjetski boljševizam i uslijed toga pobjeda judaizma; to će biti kraj Jevreja u Evropi.«12 Sa psihološkog stajališta posebno je zanimljiva izjava upućena Čvalkovskom. U njoj Hitler ne daje nikakvo racionalizirajuće ob¬ jašnjenje (na primjer da su Jevreji opasnost za Njemačku), već otkriva jedan od svojih stvarnih motiva: osveta za »zločin« što su bili revolucionari, koji je počinio malen broj Jevreja prije dvade¬ set godina. Sadistička kvaliteta njegove mržnje prema Jevrejima otkriva se iz »nekih primjedbi koje je svojim najbližim kolegama iznio nakon partijskog zbora: 'Van s njima iz svih zvanja i u geto s njima; zatvorite ih negdje gdje mogu ginuti kao što zaslužuju dok će ih njemački narod gledati, kao što se zuri u divlje živo¬ tinje.'« (H. Krausnick i drugi, 1968) Hitler je osjećao da Jevreji truju arijsku krv i arijsku dušu. Da bismo shvatili kako je taj osjećaj povezan s cijelim nekrofilnim kompleksom, moramo se pozabaviti s naizgled potpuno dru¬ gačijom Hitlerovom brigom: sifilisom. U Mein Kampfu je govo¬ rio o sifilisu kao o problemu koji se nalazi među »najvažnijim životnim pitanjima nacije«. Pisao je: Paralelno političkoj, etičkoj i moralnoj kontaminaciji naroda, rokom mnogih godina nije bilo manje strašnog trovanja zdrav¬ ija nacionalnog tijela. Posebno u velikim gradovima sifilis se 231.
počeo širiti sve više i više dok je tuberkuloza nepokolebljivo požnjela svoju žetvu smrti diljem gotovo cijele zemlje. (A. Hitler, 1943). To nije bilo istina; ni tuberkuloza ni sifilis nisu predstavljali glavnu prijetnju u onim razmjerima koje im je Hitler pridao. No ta je maštarija tipična za nekrofila: strah od prljavštine i otrova, te od opasnosti da se njima zarazi. To je manifestacija nekrofilnog stava koji vanjski svijet doživljava kao prljav i otrovan što je, istovremeno, obrana od njega. Najvjerojatnije je njegova mržnja prema Jevrejima bila ukorijenjena u tom kompleksu: Jevreji su stranci; stranci su otrovni (kao sifilis); zbog toga strance treba iskorijeniti. Da oni truju ne samo krv već i dušu, samo je produbljenje izvorne koncepcije. Što je više osjećao da je pobjeda u pitanju, to je više Hitler-destruktor potpuno dolazio na svoje: za svaki korak prema po¬ razu moralo je umrijeti mnogo hekatomba. Na kraju je došlo vri¬ jeme da sami Nijemci budu uništeni. Već 27. siječnja 1942. godi¬ ne, godinu dana prije Staljingrada, Hitler je rekao: »Ako se nje¬ mački narod nije spreman boriti za svoj opstanak (Selbstbehauptung), dakle, tada treba nestati (dann soll es verschwinden)«. (H. Picker, 1965). Kada je poraz postao neizbježan, naredio je da za¬ počne ta grozna destrukcija Njemačke — njenog tla, zgrada, tvor¬ nica, umjetničkih djela. Kada su Rusi gotovo zauzeli Hitlerov bun¬ ker, došao je trenutak za veliki finale destrukcije. S njim je mo¬ rao umrijeti njegov pas i njegova ljubavnica Eva Braun (koja je protiv njegovog naređenja došla u sklonište da bi s njim umrla). Hitler, dirnut činom vjernosti gospođice Braun, nagradio ju je sklapanjem legalnog braka; spremnost da umre s njim bila je očito jedini čin kojim bi žena mogla dokazati da ga voli. Goebbels je također ostao vjeran čovjeku kome je prodao svoju dušu; na¬ redio je svojoj ženi i svojoj maloj djeci (bilo ih je šestoro) da umru s njim. Kao svaka normalna majka Goebbelsova žena nikada ne bi ubila svoju djecu, a najmanje zbog prozirne propagande, kakvu joj je iznio njen muž, ali nije imala izbora; kada ju je Speer po¬ sjetio posljednji put, Goebbels joj je onemogućio svaki razgovor, čak i od jedne minute. Sve što je mogla reći bilo je da je sretna što njen najstariji sin (iz prethodnog braka) nije tamo.13 Hitlerov poraz i smrt morali su biti popraćeni smrću njemu bliskih, smrću Nijemaca, destrukcijom svijeta, da je moglo biti po njegovom. To¬ talna destrukcija bila bi pozadina za njegovo vlastito uništenje. 232
Vratimo se pitanju da li se Hitlerova djela mogu objasniti i op¬ ravdati tradicionalnim razlozima države: da li je bio ljudski dru¬ gačiji od bilo kojeg drugog državnika ili generala koji započinje rat i izdaje naređenja kojima se ubijaju milijuni osoba. U nekim vidovima Hitler je bio kao mnogi »normalni« vođe velikih sila; s obzirom na to da imamo zapise o tome što su činili vođe drugih moćnih nacija, hipokritski bi bilo izjaviti da je njegova politika rata bila jedinstvena. U tom je slučaju posebna neproporcionalnost između destrukcije koju je naredio i stvarnih razloga za nju. Njegova djela, od ubijanja milijuna Jevreja, Rusa, Poljaka, do konačnog naređenja za uništenje svih Nijemaca, ne mogu se ob¬ jasniti strateškom motiviranošću, već su proizvod strasti duboko nekrofilnog čovjeka. Ta je činjenica pokatkad zatamnjena stav¬ ljanjem cijelog naglaska na Hitlerovu destrukciju Jevreja, nagla¬ ska koji previđa činjenicu da Jevreji nisu jedine žrtve koje je Hitler želio destruirati. Dakako, ispravno je reći da je Hitler mrzio Jevreje, ali je jednako ispravno reći i da je mrzio Nijemce. Mrzio je ljudski rod, mrzio je sam život. To će postati jasnije ako promatramo Hitlera u okviru drugih nekrofilijskih manifestacija kojima smo se bavili u općoj raspravi o nekrofiliji. Pogledajmo prvo neke spontane manifestacije njegove nekrofilne orijentacije. Speer izvještava o konačnoj Hitlerovoj reakciji na završnu scenu filmskih novosti o bombardiranju Varšave: Oblaci dima zatamnjeli su nebo; bombarderi za obrušavanje su se nagnuli i pojurili prema svom cilju; možemo vidjeti let bačenih bombi, uzdizanje aviona i oblak od eksplozije koji se gigantski širi. Učinak je bio pojačan usporenim prikazivanjem filma. Hitler je bio očaran. Film je završavao montažom koja je predstavljala avion kako se obrušava prema horizontu bri¬ tanskih otoka. Buknuli su plameni i otok je u krpama odletio u zrak. Hitlerovo oduševljenje bilo je bezgranično. »To će im se dogoditi«, povikao je zanesen. »Tako ćemo ih uništiti.« (A. Spe¬ er, 1970) Hanfstaengel izvještava o razgovoru sredinom dvadesetih godi¬ na u kome je pokušao nagovoriti Hitlera da posjeti Englesku; govorio je Hitleru o zanimljivim znamenitostima i spomenuo Henrika VIII. Hitler je reagirao: »Šest žena — hm, šest žena — nije loše, a dvije od njih eliminirane na stratištu. Trebali bismo zaista posjetiti Englesku i ići u Tower da pogledamo mjesto na 233
kome su bile pogubljene. To bi bilo vrijedno truda«. (E. Hanfstaengl, 1970). Uistinu, to mjesto pogubljenja više ga je zanimalo no ostatak Engleske. Karakteristična je, također, Hitlerova reakcija na film Fredericus Rex iz 1923. godine. U tom filmu Frederickov otac želi smak¬ nuti i svog sina i svog prijatelja radi pokušaja bijega iz zemlje. Još dok je bio u kinu i ponovo na putu kući, Hitler je ponav¬ ljao: »Njega (sina) također bi trebalo ubiti — veličanstveno. To znači: dolje s glavom svakoga tko griješi protiv države, pa ma¬ kar to bio vlastiti sin!« I dalje je govorio da bi se ta metoda mo¬ rala primijeniti na Francuze (koji su u to vrijeme zauzeli zna¬ čajan dio rurskog područja) i zaključio: »Što smeta ako dvanaestak naših gradova na Rajni i u Ruhru proždre vatra i ako nekoliko stotina tisuća ljudi izgubi živote!« (E. Hanfstaengl, 1970) Karakteristične za njegovu nekrofilnu orijentaciju su neke če¬ sto ponavljane šale. Budući da je Hitler držao vegetarijansku di¬ jetu, njegovim gostima je bila poslužena redovna večera. Speer izvještava: »Kada je bila gusta juha od mesa, mogao sam se po¬ uzdati da će govoriti o 'čaju od lešina'; u vezi sa slatkovodnim rakom ispričao je priču o preminuloj baki koju su rođaci bacili u potok da bi namamila Ijuskare; za jegulje da se najbolje tove i love pomoću mrtvih mačaka.« (A. Speer, 1970) Hitlerovo je lice također odavalo izraz mirisanja koji smo spo¬ minjali u raspravi o nekrofiliji, kao da neprestano njuši smrad; to je potpuno vidljivo na velikom broju fotografija. Njegov smi¬ jeh nikada nije bio slobodan, već vrsta namještenog smješkanja, što se također može raspoznati na fotografijama. Ta crta je po¬ sebno uočljiva na vrhuncu njegove karijere, nakon predaje Fran¬ cuske u vagonu u Compiegneu. Kao što je prikazano u filmskim novostima onoga vremena, nakon što je napustio vagon izveo je kratki »ples«, udario je svoja stegna i trbuh rukama i ružno i na¬ mješteno se nasmijao, kao da je upravo progutao Francusku.13a Druga Hitlerova nekrofilna crta bila je dosada. Njegovi razgo¬ vori za stolom bili su najdrastičnija manifestacija tog oblika beživotnosti. U Obersalzbergu, nakon ručka, on i njegovo društvo bi prošetali do čajne kuće gdje će biti posluženi čaj i kava s ko¬ lačima i drugim slatkišima. »Ovdje, za stolom za kavu, Hitler je bio posebno zaljubljen u prepuštanje beskrajnim monolozima. Teme su bile uglavnom poznate društvu koje je, dakle, odsutno 234
slušalo, iako glumeći pažnju. Pokatkad bi Hitler sam zaspao na¬ kon nekog od svojih monologa. Društvo je tada nastavljalo ča¬ vrljati šapatom, nadajući se da će se Hitler probuditi na vrijeme za večernji obrok.« (A. Speer, 1970). Nakon toga bi se svi vratili kući i dva sata kasnije bila bi poslužena večera. Nakon večere bi¬ la bi prikazana dva filma, nakon čega bi povremeno slijedio neki trivijalni razgovor o njima. Od jedan sat nadalje neki članovi društva, usprkos naporima da vladaju sobom, nisu mogli više potiskivati zijevanje. Ali mali prijem se otegao u monotonu iscrpljujući! prazninu još jedan sat ili više, dok na kraju Eva Braun ne bi razmijenila nekoliko riječi s Hitlerom i dok joj ne bi bilo dopušteno da ode na kat.'4 Hitler bi ustao otprilike četvrt sata kasnije da svom društvu zaželi laku noć. Oni koji su ostali, oslobođeni, često su te gluhe sate provodili radosno se zabavljajući uz šampanjac i konjak. (A. Speer, 1970)15 Hitlerova destruktivnost može se prepoznati u njenim glavnim manifestacijama, od kojih sam neke spomenuo, ali je nisu prepoznali milijuni Nijemaca, a ni državnici i političari diljem svi¬ jeta. Naprotiv, bio je smatran velikim patriotom koji je motivi¬ ran ljubavlju za svoju zemlju; spasiocem koji bi Njemačku htio osloboditi Versajskog ugovora i žestoke ekonomske katastrofe; velikim graditeljem koji bi izgradio novu, naprednu Njemačku. Kako Nijemci i svijet nisu mogli vidjeti velikog destruktora iza maske graditelja? Postoje mnogi razlozi. Hitler je savršeno lagao i glumio. Obja¬ vio je svoju želju za mirom i nakon svakog novog uspjeha je inzistirao na tome da je to posljednji zahtjev koji postavlja; on je to uvjerljivo postizao i riječima i vrlo kontroliranim glasom. Ali obmanjivao je samo svoje buduće neprijatelje. Na primjer, u jed¬ nom od svojih govora generalima je izjavio: »Čovjek ima smisao za otkrivanje ljepote. Kako je bogat svijet za onoga tko se tim smislom koristi... Ljepota mora imati moć nad ljudima . . . [Na¬ kon završetka rata] želim se pet do deset godina posvetiti svojim mislima i napisati ih. Ratovi dolaze i odlaze. Ostaju jedino vrijed¬ nosti kulture...« On želi stvoriti novu eru tolerancije i optužuje Jevreje za uvođenje netolerancije putem kršćanstva. (H. Picker, 1965) 235
Potiskivanje
destruktivnosti
Hitler vjerojatno čak nije svjesno lagao kada je to govorio; jed¬ nostavno je poprimio staru ulogu »umjetnika« i »pisca«, nikada ne priznajući svoj neupsjeh na ta dva polja. Izgovori te vrste, međutim, imali su mnogo važniju funkciju, onu koja je povezana sa srži Hitlerove karakterne strukture: funkciju potiskivanja svi¬ jesti o vlastitoj destruktivnosti. Prvo, u racionalizacijama: svaku destrukciju koju je naredio racionalizirao bi kao neophodnu za opstanak, razvoj, sjaj njemačke nacije: ona je upravljena protiv neprijatelja koji su željeli uništiti Njemačku (protiv Jevreja, Ru¬ sa, na koncu protiv Engleske i Amerike); djelovao je u ime bio¬ loškog zakona opstanka (»Ako mogu vjerovati u božju zapovijed, ona može jedino nalagati očuvanje vrste«). (H. Picker, 1965). Dru¬ gim riječima, izdajući naređenja za destrukciju Hitler je bio svjestan jedino svoje »dužnosti« i svojih plemenitih namjera; one su zahtijevale destruktivna djela; on je potiskivao svijest o svojoj čežnji za destrukcijom. Tako je izbjegavao suočenje sa svo¬ jim istinskim motivacijama. Još efikasniji oblik potiskivanja je stvaranje reakcije. To je klinički dobro provjeren oblik, zajednički potisnutim nastojanji¬ ma; osoba negira njihovo postojanje razvijanjem crta koje su upravo suprotne. Jedan primjer tih stvaranja reakcije je njegovo vegetarijanstvo. Vegetarijanizam nema tu funkciju, ali da je to kod Hitlera bio slučaj, indicira činjenica da je prestao jesti meso nakon samoubojstva svoje polunećakinje Geli Raubal, koja je bila njegova ljubavnica. Cjelokupno njegovo ponašanje u to vrije¬ me pokazuje da se osjećao vrlo krivim za taj čin. Čak i da otklo¬ nimo nedokazanu sumnju, koju možemo naći u literaturi, da ju je ubio on u napadu bijesa zbog njene zaljubljenosti u umjetnika Jevreja, nesumnjiva je njegova krivnja za njeno samoubojstvo. Držao ju je kao zatvorenicu, bio je krajnje ljubomoran i započeo je živo očijukati s Evom Braun. Nakon Geline smrti pao je u sta¬ nje depresije, započeo je s nekom vrstom kulta oplakivanja (nje¬ na soba je ostala netaknuta sve dok je živio u Miinchenu i posje¬ ćivao ju je svakog Božića). Suzdržavanje od mesa bilo je okajanje njegove krivice i dokaz njegove nesposobnosti da ubije. Anti¬ patija prema lovu imala je vjerojatno istu funkciju. Najizrazitije manifestacije tog stvaranja reakcije mogu se vi¬ djeti u slijedećim činjenicama koje navodi W. Maser (1971). Hitler nije bio uključen ni u kakvu borbu s političkim protivnicima u 236
godinama prije zauzimanja vlasti. Samo jednom je dotakao poli¬ tičkog protivnika. Nikada nije prisustvovao ubojstvu ili smaknu¬ ća. (Kada je Rohm, prije no što je bio ubijen, tražio da Fiihrer sam dođe i ubije ga, znao je o čemu govori.) Kada su neki od njegovih prijatelja bili ubijeni u neuspjelom puču (9. studenog 1923. godine), borio se s idejom o samoubojstvu i počeo je patiti od trzanja lijeve ruke, stanja koje se vratilo nakon poraza pod Staljingradom. Njegovim generalima nije uspjelo da ga nagovore da posjeti front. »Mnogi vojnici i druge osobe bili su uvjereni da je izbjegavao takve posjete jer nije mogao podnijeti izgled mrtvih i ranjenih vojnika.« (W. Maser, 1971 ).16 Razlog tom ponašanju nije bio nedostatak fizičke hrabrosti, obilno manifestirane u prvom svjetskom ratu, ni njegovi nježni osjećaji za njemačke vojnike za koje je osjećao jednako malo kao za bilo koga drugog. (W. Ma¬ ser, 1971)17 Po mom mišljenju, ta fobična reakcija na gledanje leševa je obrambena reakcija protiv svijesti o vlastitoj destruk¬ tivnosti. Sve dok je samo davao i potpisivao naređenja, morao je samo pisati i govoriti. Drugim riječima, »on« nije prolijevao krv sve dok je izbjegavao vidjeti leševe u stvarnosti i dok se štitio od svijesti o svojoj strasti za destrukcijom. Ta fobična obrambena reakcija je u osnovi isti mehanizam kao i onaj u biti Hitlerove donekle kompulzivne pretjerane čistoće koju spominje Speer.18 Taj simptom u blagom obliku, kakav se nalazio kod Hitlera, kao i u žestokom obliku sasvim razvijene kompulzije pranja, obično ima jednu funkciju: funkciju spiranja prljavštine, krvi koja sim¬ bolički prianja nečijim rukama (ili cijelom tijelu); svijest o krvi i prljavštini je potisnuta; jedino je svjesna potreba da se bude »čist«. Odbijanje da vidi leševe slično je toj kompulziji; obje služe negaciji destruktivnosti. Pred kraj života, kada je osjetio približavanje svog konačnog poraza, Hitler više nije bio sposoban i dalje potiskivati svoju de¬ struktivnost. Drastičan primjer je reakcija na viđenje mrtvih ti¬ jela vođa neuspjelog pokušaja pobune generala iz 1944. godine, čovjek koji nije bio sposoban gledati leševe sada je izdao nare¬ đenje da se pokažu filmovi o mučenjima i smaknuću generala i o leševima u njihovoj zatvorskoj odjeći obješenim o kuke za meso. Fotografiju te scene je stavio na svoj radni stol.19 Njegova pret¬ hodna prijetnja da će uništiti Njemačku u slučaju poraza sad se mogla ostvariti; Njemačka je bila pošteđena, ali ne zaslugom Hitlera. 237
Drugi aspekti Hitlerove ličnosti Ne možemo razumjeti Hitlera ili bilo koga drugoga uvidom u samo jednu od njegovih strasti, pa čak i ako je najtemeljnija. Da bismo shvatili kako je taj čovjek, gonjen destruktivnošću, uspio postati najmoćnijim čovjekom u Evropi, kome su se divili mnogi Nijemci (i mnogi drugi ljudi), moramo pokušati uočiti njegovu cijelu karakternu strukturu, njegove posebne talente i nadareno¬ sti i društvenu situaciju u kojoj je djelovao. Uz nekrofiliju Hitler također pruža sliku sadizma, premda je ona zasjenjena snagom njegove žudnje za otvorenom destrukci¬ jom. Budući da sam Hitlerov sadomazohistički, autoritarni karak¬ ter analizirao u jednom ranijem djelu (E. Fromm, 1941), ovdje mogu biti vrlo kratak. I u svom napisanom djelu i u svojim go¬ vorima Hitler je izražavao čežnju za moći nad slabijim ljudima. Ovako je objasnio prednost održavanja masovnih mitinga uveče: Crni se da se ujutro i čak tokom dana moć volje ljudi s naj¬ više energije buni protiv pokušaja da ih se prisili da prihvate tuđu volju i tuđe mišljenje. Navečer, međutim, lakše podliježu dominantnoj sili jace volje. Jer zaista svaki takav miting pred¬ stavlja borbenu utakmicu između dvije suprotstavljene sile. Su¬ periorni govornički talent gospodujuće apostolske prirode sada će lakše uspjeti pridobiti za novo htijenje ljude koji su sami, zbog toga, doživjeli slabljenje svoje moći opiranja na najpri¬ rodniji način no ljude koji još imaju potpunu komandu nad energijom svojih misli i svoje snage volje. (A. Hitler, 1943) Istovremeno njegovo podredljivo držanje uzrokovalo je osjećaj da djeluje u ime više sile, »providnosti« ili biološkog zakona. U jednoj rečenici Hitler izražava i svoje sadističke i nekrofilne as¬ pekte: »One (mase) žele pobjedu jačega i uništenje ili bezuvjetnu predaju slabijeg«. (A. Hitler, 1943). Sadist bi zahtijevao bezuvjet¬ nu predaju; jedino nekrofil zahtijeva uništenje. Riječ »ili« pove¬ zuje sadističku i nekrofilnu stranu Hitlerovog karaktera; ali iz zapisa znamo da je želja za uništenjem u njemu bila jača od želje za predajom. Tri druge karakterne crte, međusobno usko povezane, bile su njegova narcisoidnost, njegovo povučeno držanje i nedostatak bilo kakvog osjećaja ljubavi, topline ili suosjećanja. Na slikama je, od svih crta, najlakše prepoznatljiva njegova nar¬ cisoidnost.20 On ispoljava sve tipične simptome krajnje narciso238
idne osobe: on je zainteresiran samo za sebe, svoje želje, svoju misao, svoje čežnje: beskonačno je govorio o svojim idejama, svojoj prošlosti, svojim planovima; svijet je realan samo ukoliko je predmet njegovih shema i želja; drugi ljudi su važni samo ukoli¬ ko mu služe ili mogu biti od koristi; on uvijek sve zna bolje no bilo tko drugi. Ta izvjesnost u svoje vlastite ideje i sheme tipična je karakteristika intenzivne narcisoidnosti. Hitler je do svojih zaključaka došao uglavnom na emotivnoj osnovi; oni nisu rezultat ispitivanja činjenica. Za njega su politi¬ čke, ekonomske i društvene spoznaje bile zamijenjene ideologi¬ jom. Kada je jednom povjerovao u ideologiju, jer je djelovala na njegove emocije, vjerovao je činjenicama koje je ideologija pro¬ glasila istinitima. To ne znači da je činjenice potpuno zanemario; do određene mjere je bio oštrouman promatrač te je neke činje¬ nice procijenio bolje no mnogi manje narcisoidni ljudi. Ali ta spo¬ sobnost, o kojoj ću kasnije govoriti, ne isključuje njegov nedosta¬ tak realizma u bitnim stvarima u vezi s njegovim vjerovanjima i odlukama donesenim uglavnom na narcisoidnoj osnovi. Hanfstaengl iznosi vrlo upečatljivu ilustraciju Hitlerove narci¬ soidnosti: Goebbels je naručio magnetofonsku vrpcu s nekim Hitierovim govorima. Uvijek kad bi ga Hitler posjetio, Goebbels je reproducirao te snimke; Hitler bi se »zavalio u veliku tapeciranu sjedalicu i uživao u svom glasu kao u stanju transa (in einer Art von Vollnarkose) kao grčki mladić koji je bio tragično zaljubljen u sebe i koji je našao smrt u vodi dok se na njenoj glatkoj povr¬ šini divio svojoj slici«. (E. Hanfstaengl, 1970). P. E. Schramm go¬ vori o Hitlerovom »kultu ega. Hitler je bio obuzet, prema (gene¬ ralu) Alfredu Jodlu, 'gotovo mističnim uvjerenjem o svojoj nepo¬ grešivosti kao vođe nacije i rata'.« (H. Picker, 1965). Speer piše o Hitlerovoj »megalomaniji« koja se manifestirala u njegovim pla¬ novima izgradnje. Njegova palača u Berlinu trebala je biti naj¬ veća rezidencija koja je ikada sagrađena, sto i pedeset puta veća od palače kancelara u vrijeme Bismarcka. (A. Speer, 1970) S Hitlerovom narcisoidnošću je povezan potpuni nedostatak zanimanja za bilo koga i za bilo što, izuzev onoga što mu je kori¬ stilo, i njegova hladna udaljenost od svakoga. Toj apsolutnoj narcisoidnosti odgovaralo je gotovo apsolutno neimanje ljubavi, nježnosti ili suosjećanja za bilo koga. U cijeloj njegovoj povijesti nije moguće naći nijednu osobu koju bismo mogli nazvati njego¬ vim prijateljem; Kubizek i Speer približili su se tom opisu više no bilo tko drugi, pa ipak ih nikako ne bismo mogli nazvati »pri¬ jateljima«. Kubizek, iste dobi kao on, služio mu je kao slušalac, 239
obožavalac i društvo; ali Hitler s njim nikada nije bio iskren. Odnos sa Speerom bio je drugačiji; Speer je vjerojatno za Hitlera predstavljao predodžbu sebe samoga kao arhitekta; on, Hitler, bio bi veliki graditelj posredstvom Speera. Izgleda da je gajio ne¬ ke istinske osjećaje prema Speeru — jedini primjer gdje to na¬ lazimo, možda s izuzetkom Kubizeka — i slutim da bi jedan raz¬ log za tu rijetku pojavu mogao biti u tome što je arhitektura je¬ dino područje za koje je Hitler imao stvarni interes izvan sebe, jedino područje u kojem je bio živ. Unatoč tome, Speer nije bio njegov prijatelj; kao što je Speer jasno iznio na nirnberškom procesu: »Da je Hitler uopće imao prijatelja, ja bih bio taj.« Či¬ njenica je da Hitler nije imao prijatelja; uvijek je bio tajnoviti samotnjak, bilo kao slikar razglednica u Beču ili kao Fiihrer Reicha. Speer ukazuje na njegovu »nesposobnost da uspostavi ljudske kontakte«. Hitler sam je bio svjestan svoje potpune usa¬ mljenosti. Speer iznosi da mu je Hitler rekao da bi nakon svog (Hitlerovog) eventualnog povlačenja s političke scene uskoro po¬ stao zaboravljen: Ljudi bi se okrenuli njegovom nasljedniku dovoljno brzo na¬ kon što bi postalo jasno da je sada vlast u tim rukama... Svatko bi ga napustio. Igrajući se tom idejom, s velikom do¬ zom samosažaljenja, nastavio je: »Možda će me netko od mo¬ jih prijašnjih drugova povremeno posjetiti. Ali na to ne raču¬ nam. Osim gospođice Braun nikoga neću povesti sa sobom. Gospođicu Braun i svog psa. Bit ću usamljen. Zašto bi bilo tko dalje ostao sa mnom? Nitko me više neće zapažati. Svi će trčati za mojim nasljednikom. Možda će se jednom godišnje pojaviti, na moj rođendan.« (A. Speer, 1970) U tim osjećajima Hitler ne izražava samo slutnju da nitko ni¬ šta ne osjeća za njega, već također uvjerenje da je jedini razlog sklonosti prema njemu njegova moć; njegovi jedini prijatelji bili su njegov pas i žena koju nije ni volio, ni poštovao, ali kojom je potpuno vladao. Hitler je bio hladan i nemilosrdan. To su primijetili tako osjet¬ ljivi ljudi kao H. Rauschning (1940) i Speer. Speer iznosi vrlo po¬ učan primjer; on, kao i Goebbels, pokušali su nagovoriti Hitlera da, u propagandne svrhe, posjeti bombardirane gradove. »Ali Hit¬ ler je redovito otklanjao svaku takvu sugestiju. Za vrijeme svo¬ jih vožnji od stanice Stettin do svog ureda ili od svog stana u Prinzregentenstrasse u Miinchenu, sada je naredio svom šoferu 240
da ide najkraćim putem, dok je ranije, naprotiv, volio duge zaobilaske. Budući da sam ga više puta pratio na takvim vožnjama, vidio sam s kakvom je odsutnošću emocija zapažao nova područja krša kroz koja bi prolazio njegov auto.« (A. Speer, 1970), Jedino živo stvorenje »koje je pobudilo bilo kakav trzaj ljudskog osjeća¬ ja u Hitleru« bio je njegov pas. (A. Speer, 1970). Mnogi drugi, ma¬ nje senzitivni ljudi, bili su zavedeni; ono što su smatrali toplinom bilo je u stvari uzbuđenje koje se javljalo kada je Hitler govorio o svojim omiljenim sadržajima ili kada je bio u osvetničkom ili destruktivnom raspoloženju. U cijeloj literaturi o Hitleru nisam mogao naći nijedan primjer u kome bi Hitler pokazao suosjeća¬ nje za bilo koga; naravno, ne za svoje neprijatelje, ali ni za voj¬ nike koji su se borili, i na kraju ni za njemačke civile. Nikada na njegove taktičke odluke u ratu — uglavnom njegovo inzistiranje na nepovlačenju (na primjer u bici za Staljingrad) nije utjecala briga o broju vojnika koji trebaju biti žrtvovani; oni su pred¬ stavljali samo toliko »pušaka«. Sumirajući, Speer iznosi: »Hitleru su manjkale sve plemeniti¬ je vrline čovjeka: nježnost, ljubav, poezija, koje su bile tuđe nje¬ govoj prirodi. Na površini je pokazivao učtivost, šarm, mirnoću, korektnost, prijateljstvo, samokontroiu. Ta vanjska ljuska očito je imala funkciju da potpunim, iako tankim slojem prekrije stvar¬ no dominantne crte«. (Pogovor A. Speera, u J. Brosse, 1972) Odnosi prema ženama Hitlerovi odnosi prema ženama pokazuju isti nedostatak ljubavi i nježnosti ili suosjećanja kao i njegovi odnosi prema muškarci¬ ma. Izgledalo bi da taj iskaz proturječi tvrdnji da je Hitler bio vrlo vezan za svoju majku; ali ako pretpostavimo da je Hitlerova incestuoznost bila malignog tipa, tj. da je bio vezan za svoju maj¬ ku, ali da je ta veza bila hladna i impersonalna, bit ćemo spremni zaključiti da su njegovi odnosi prema ženama, u njegovom kasni¬ jem životu, također bili hladni i impersonalni. Među ženama za koje se Hitler zanimao možemo razlikovati u biti dvije kategorije, uglavnom karakterizirane njihovim druš¬ tvenim položajem: (1) »ugledne« žene koje odskaču svojim bogatstvom, socijalnim statusom ili svojom glumačkom slavom, i (2) žene koje su bile društveno »niže« od njega, kao njegova polunećakinja Geli Raubal i njegova dugogodišnja ljubavnica Eva Braun. Njegovo ponašanje i osjećaji prema ženama iz prve grupe bili su sasvim drugačiji od onih prema ženama iz druge grupe. 241
Među ženama iz prve grupe bile su brojne postarije dame iz bogatog društva u Miinchenu koje su se sprijateljile s njim i koje su njemu lično i Partiji mnogo darovale. Što je još važnije, uvele su ga u život i običaje viših klasa. Dobrodušno je primao njihove darove i njihovo obožavanje, ali se nikada nije zaljubio, niti je bio erotski sklon tim majčinskim likovima. S drugim društveno superiornim ženama uvijek je bio donekle plah i sramežljiv. Njegova mladalačka zaljubljenost u Stephanie, mladu i zgodnu djevojku iz više klase u Linzu, bila je prototip njegovog držanja; bio je zanesen njome, i ako slijedimo Kubizekov izvještaj, šetao bi uz njenu kuću i pokušavao je vidjeti, šetajući, pa ipak se nikada nije usudio obratiti joj se niti je pokušao, pre¬ ko treće osobe, s njom se upoznati. Na kraju joj je napisao pi¬ smo koje izražava njegovu želju da se kasnije, kada postane ne¬ tko, njome oženi, ali to pismo nije potpisao. Cijelo to ponašanje, koje nosi pečat nedostatka realizma, može se pripisati njegovoj mladosti, ali prema mnogim drugim izvještajima, kao onima Hanfstaengla i Speera, u kasnijim je godinama pokazivao istu sramežljivost. Izgleda da je njegovo držanje prema ženama koje je želio i kojima se divio ostalo divljenje na daljinu. U Miinchenu je volio gledati žene lijepog izgleda; kada je došao na vlast, volio je biti okružen lijepim ženama, posebno filmskim glumicama, ali nema dokaza da se ikada zaljubio u neku od njih. Prema tim že¬ nama »Hitler se ponašao kao diplomirani učenik plesne škole na završnom plesu. Ispoljavao je plahu revnost da ne učini ništa pogrešno, da udijeli dovoljan broj komplimenata, da im poželi dobrodošlicu i da im kaže doviđenja uz austrijski poljubac u ru¬ ku«. (A. Speer, 1970) Postojale su i žene kojima se nije divio i koje nije poštovao, kao Geli Raubal i Eva Braun, ali koje su mu se pokoravale. Iz¬ gleda da je seksualne odnose imao uglavnom s takvim tipom žena. Hitlerov seksualni život bio je predmet mnogih nagađanja. Često se tvrdilo da je bio homoseksualac, ali za to nije bilo dokaza, niti izgleda vjerojatno da je to točno.21 S druge strane, nema dokaza da su njegovi seksualni odnosi bili normalni, pa čak ni da je bio seksualno potentan. Većina podataka u vezi s Hitlerovim seksual¬ nim životom dolazi od Hanfstaengla, koji je imao brojnih prilika da ga promatra u Miinchenu i Berlinu tokom dvadesetih i ranih tri¬ desetih godina.22 Hanfstaengl navodi izjavu Geli Raubal svom prijatelju: »Moj stric je monstrum. Nitko ne može zamisliti što traži od mene!« 242
Taj iskaz donekle je potkrijepljen drugom pričom koju navodi Hanfstaengl, koju mu je ispričao F. Schwartz, blagajnik Partije tokom dvadesetih godina. Blagajnik je ispričao kako je Hitlera ucjenjivao čovjek koji je posjedovao pornografske crteže na koji¬ ma je Hitler nacrtao Geli u položaju »koji bi svaki profesionalni model odbio da izvede«. Hitler je naredio da se čovjek isplati, ali nije dopustio da se crteži unište; morali su biti pohranjeni u sef u Smeđoj kući. Nitko ne zna što su ti crteži prikazivali, ali se sa sigurnošću može pretpostaviti da nisu bili samo crteži gole Geli, budući da bi u Miinchenu dvadesetih godina teško mogli biti do¬ voljno kompromitirajući za ucjenjivanje Hitlera. Vjerojatno je da su crteži prikazivali neku perverznu pozu ili položaj te ukazivali na to da su Hitlerove seksualne želje bile donekle nenormalne; da li je bio potpuno nesposoban za seksualni čin, kao što Hanfsta¬ engl tvrdi, prevazilazi naše znanje. Ali je vjerojatno da su seksu¬ alni interesi hladnog, sramežljivog, sadističkog i destruktivnog čovjeka kao što je Hitler, bili uglavnom perverzne prirode. Budući da nemamo podataka, ne pomaže nam mnogo pokušaj da izgra¬ dimo detaljnu sliku njegovih seksualnih ukusa. Najviše što se može pogoditi, vjerujem, jest da su njegove seksualne želje bile uvelike voajerističke, analno sadističke prema inferiornom tipu žena i mazohističke prema ženama kojima se divio. Nemamo nikakvih uvida u njegove seksualne odnose s Evom Braun, ali znamo mnogo više o njegovom afektivnom odnosu pre¬ ma njoj. Jasno je da se prema njoj odnosio potpuno bezobzirno. Njegovi pokloni za njen rođendan samo su jedan primjer; rekao bi ađutantu da joj kupi neki jeftin nakit i obavezno cvijeće.23 » Općenito, Hitler je pokazivao malo obzira za njene osjećaje. U njenom bi prisustvu razglabao o svom držanju prema ženama kao da ona nije prisutna: 'Vrlo inteligentan čovjek trebao bi uzeti primitivnu i glupu ženu'.« (A. Speer, 1970) Iz dnevnika Eve Braun možemo steći daljnji uvid u Hitlerovo ponašanje prema njoj. Njen rukopis je mjestimice teško odgonet¬ nuti, ali vjerojatno kaže ovako: 1. ožujak 1935. Želim samo jednu stvar — da budem strašno bolesna i da bar tjedan dana ne znam ništa o njemu. Zašto mi se ništa ne dogodi? Zašto moram proživjeti sve to? Da ga bar nikada nisam srela. Očajna sam. Opet kupujem praške za spa¬ vanje, tada padnem u stanje sna i više ne mislim toliko o tome. Zašto me vrag ne uzme? Sigurna sam da bi s njim bilo ugod¬ nije no ovdje. 243
3 sata sam čekala pred Carltonom i morala sam gledati kako kupuje cvijeće... i kako je vodi na večeru. [Opaska dodana kasnije, 16. ožujka:] luda imaginacija. Koristi me samo za neke svrhe, nije moguće drugačije. [Kas¬ nije dodano:] glupost! Kada mi kaže da je zaljubljen u mene (er hat mich lieb), on to misli jedino u tom trenutku, upravo kao na obećanja koja nikada ne održi. i, travanj 1935. godine. Sinoć nas je pozvao u Vier Jahreszeiten [restaurant u Munchenu]. Tri sata sam sjedila pokraj njega a nisam mu mogla reći nijednu riječ. Na odlasku mi je dao, kao jednom ranije, kovertu s novcem. Kako dražesno bi bilo da mi je napisao pozdrav ili ljubaznu riječ uz to: to bi mi pružilo toliko zadovoljstva. Ali on ne misli na takve stvari. 28. svibanj 1935. Upravo sam mu poslala pismo da je za me¬ ne odlučujuće hoće l i . . . [nečitljivo] Dobro, vidjet ćemo. Ako ne dobijem odgovor večeras do 10 sati, jednostavno ću uzeti svojih 25 pilula i meko ć u . . . zaspati. Je li to njegova... ljubav u koju me tako često uvjeravao, ako nema ljubazne riječi za mene u tri mjeseca? . . . Dobri Gospode, bojim se da mi neće danas odgovoriti. Kada bi mi bar netko pomogao, sve je tako strašno i beznadno. Mo¬ žda je moje pismo dobio u nepodesnom trenutku. Možda mu uopće nisam trebala pisati? što bilo da bilo, mnogo je stras¬ nije podnijeti neizvjesnost nego nenadan kraj. Odlučila sam se za 35 [pilula za spavanje]; ovoga puta je de¬ finitivno. Da je bar rekao nekome da mi telefonira. (Eva Braun, 1935)24 U istom dnevniku Eva Braun se žali da joj za rođendan nije poklonio ni jednu od stvari koje je tako mnogo željela (malog psa i haljine), već joj je poslao cvijeće; sama je kupila nešto nakita (u vrijednosti od otprilike dvanaest dolara), nadajući se da će mu se bar svidjeti kada ga ugleda. Postoje neki podaci o Hitlerovom mazohističkom ponašanju prema ženama kojima se divio. Hanfstaengl izvještava o jednom takvom događaju u vezi s Hitlerovim držanjem prema njegovoj (Hanfstaenglovoj) ženi. Prilikom posjeta Hanfstaenglovoj kući, kada se Hanfstaengl morao udaljiti na nekoliko minuta, Hitler je pao na koljena pred gospođom Hanfstaengl, nazvao se njenim robom i oplakivao sudbinu koja mu je prekasno dala bolnoslatki
doživljaj susreta s njom. Osnovnu stranu tog izvještaja, Hitlerovo mazohistično ponašanje, potprepljuje dokument koij je uspio iš¬ čeprkati W. C. Langer (1972). Renee Muller, filmska glumica, po¬ vjerila je svom direktoru A. Zeissleru što se dogodilo one večeri koju je provela u uredu kancelara: Bila je sigurna da s njom namjerava imati seksualni odnos; oboje su se svukli i očito bili spremni za krevet kada se Hitler bacio na pod i preklinjao je da ga udari nogom. Ona se skanji¬ vala, ali on ju je molio i proglasio se nevrijednim, svalio na svoju glavu sve vrste osuda i upravo puzao kao u agoniji. Pri¬ zor joj je postao nepodnošljiv i ona je na kraju pristala da udo¬ volji njegovim željama i udarila ga nogom. To ga je snažno uz¬ budilo i zaklinjao je, da ga udara sve više i više neprestano govoreći da je to čak bolje no što je zaslužio i da nije vrijedan da bude u istoj sobi s njom. Što ga je više udarala nogom, to je on postajao uzbuđeniji. (A, Zeissler, 1943) Kratko nakon toga Renee Muller je počinila samoubojstvo. Postoje brojne druge žene iz viših klasa koje kažu da su bile zaljubljene u Hitlera; ali nema dovoljno znakova da se dokaže da je on s njima imao seksualne odnose. Neobično je velik broj žena, koje su bile bliske Hitleru, počinio — ili. pokušao počiniti — samoubojstvo: Geli Raubal, Eva Braun (dva puta), Renee Miil¬ ler, Unity Mitford i nekoliko sumnjivih slučajeva koje navodi Maser. Teško da može pomoći nagađanje da Hitlerova destruktiv¬ nost nije na njih djelovala. Bilo kakva da je priroda Hitlerove perverzije, detalji su jedva važni; ni njegov seksualni život ne objašnjava više no što o njemu već znamo. U stvari, vjerojatnost rijetkih podataka koje imamo o njegovom seksualnom životu počiva uglavnom na našem pozna¬ vanju njegovog karaktera. Nadarenosti i talenti Karakterološka analiza Hitlera pokazala nam je povučenu, eks¬ tremno narcisoidnu, s ljudima nepovezanu, nediscipliniranu, sadomazohističnu i nekrofilnu osobu. Nesumnjivo ta svojstva ne bi objasnila njegov uspjeh da nije bio čovjek znatnih nadarenosti i talenata. Kojih?
244
245
Najveći Hitlerovi talenti bili su sposobnost da utječe na ljude, da ih impresionira i da ih uvjeri. Vidjeli smo da je tu sposobnost imao već kao dijete. On ju je spoznao i koristio u svom odnosu vođe dječačkih družina u ratnim igrama; kasnije u svom odnosu prema Kubizeku, prvom stvarnom sljedbeniku; tada sa stanov¬ nicima Mannerheima u Beču. Kratko nakon revolucije, 1919. go¬ dine, poslan je sa svojim vojnim starješinama u misiju koja je imala za cilj pridobivanje vojnika za desničarske ideje i buđenje mržnje prema revolucionarima. Sreo se s malom i beznačajnom grupom Socijalističke radničke partije (pedeset članova) i uspio je da u toku godine dana postane neosporni vođa, preimenujući je u Nacionalsocijalističku njemačku radničku partiju, mijenja¬ jući njen pravilnik, te postao jedan od najpopularnijih govorni¬ ka u Miinchenu. Razlozi te sposobnosti da utječe na ljude — koja je, naravno, bitni talent svih demagoga — su mnogostruki. Mora se prvo pomisliti na ono što je često nazivano njegovim magnetizmom koji je, prema mnogim promatračima, dolazio iz njegovih očiju. (H. Picker, 1965; W. Maser, 1971; A. Speer, 1970). Postoje brojni izvještaji koji pokazuju da su čak i protivnici izne¬ nada postali preobraćeni kad bi gledao ravno u njih. Profesor A. von Miiller koji je u Miinchenu držao predavanja iz povijesti voj¬ nicima koji su bili na obučavanju za obavještajni rad iznosi sli¬ jedeću sliku o svom prvom susretu s Hitlerom: Na kraju predavanja zapazio sam malu grupu koja me je za¬ ustavila. Stajali su kao hipnotizirani čovjekom u njihovoj sre¬ dini koji im je govorio čudnim guturalnim glasom bez zaustav¬ ljanja i sa sve većini i većim uzbuđenjem: imao sam naročit osjećaj da je njihovo uzbuđenje bilo uzrokovano njegovim, te da su istovremeno njihova uzbuđenja davala energiju njegovom glasu. Vidio sam blijedo, mršavo lice. .. kratko podrezanih brkova i upadljivo velikih, svijetloplavih, fanatično hladnih, svijetlećih očiju. (W. Maser, 1971) Postoje mnogi izvještaji koji spominju magnetske osobine Hitlerovih očiju. Budući da ga nikada nisam vidio, osim na slikama koje pružaju najneadekvatniju impresiju te osebujne osobine, mogu o tome samo nagađati. Takvo nagađanje je, međutim, olak¬ šano čestim opažanjem da krajnje narcisoidni ljudi — posebno fa¬ natici — često pokazuju poseban sjaj u svojim očima, što im daje izgled velike snage, onostranosti i odanosti. U stvari, pokatkad 246
nije lako razlikovati izraz u očima krajnje odanog, gotovo svetog čovjeka od izraza vrlo narcisoidnog, pokatkad čak poluludog čo¬ vjeka. Jedina osobina koja ih razlikuje je prisustvo — ili odsu¬ stvo — topline, i svi izvještaji se slažu da je Hitler cimao hladne oči, da je cijeli njegov izraz lica bio hladan, da nije imao ni to¬ pline ni suosjećanja. Budući da je ta crta mogla imati negativni efekt — kao što je, u stvari, na mnoge imala — ona često poja¬ čava magnetsku snagu. Hladna nemilosrdnost i nedostatak ljud¬ skosti na licu proizvodi strah; više se volimo diviti no bojati. Ri¬ ječ »strahopoštovanje« najbolje karakterizira tu mješavinu osje¬ ćaja; strahopoštovanje znači nešto strasno (kao u »grozno«) kao i nešto divno (kao u strahopoštovanju prema nekome).25 Drugi faktor u Hitlerovoj impresivnosti bila je njegova narciso¬ idnost i nepokolebljiva izvjesnost koju je, kao toliki mnogi nar¬ cisi, osjećao prema svojim idejama. Da bismo shvatili taj feno¬ men, moramo smatrati da, shodno dosegu našeg znanja, ništa nije izvjesno osim smrti. Ali kada kažemo da ništa nije izvjesno, to ne znači da je sve stvar pogađanja. Od obrazovanog pogađanja do hi¬ poteze, do teorije, postoji sve veće približavanje izvjesnosti po¬ sredovano umom, realističkim promatranjem stvarnosti, kriti¬ čkom mišlju i imaginacijom. Za nekoga tko ima te sposobnosti relativna neizvjesnost je vrlo prihvatljiva jer je ona rezultat ak¬ tivne upotrebe tih sposobnosti, dok je izvjesnost dosadna jer je mrtva. Ali za one bez tih sposobnosti, posebno u vrijeme tako ve¬ like društvene i političke neizvjesnosti kao one u Njemačkoj u dvadesetim godinama, fanatik koji se pretvara da je siguran po¬ staje najprivlačniji lik, netko sličan spasitelju. Srodan faktor koj je olakšavao Hitlerov utjecaj bila je njegova nadarenost za pretjerano pojednostavnjenje. Njegovi govori nisu bili ograničeni intelektualnim ili moralnim skrupulama. Izabirao je činjenice koje su koristile njegovoj tezi, povezivao je dijelove i sastavio vjerojatan argument, vjerojatan bar za nekritičke umo¬ ve. Bio je i savršen glumac pokazujući izvanrednu sposobnost za oponašanje govora i pokreta naj razlicitijih ljudi.26 Imao je potpu¬ nu vlast nad svojim glasom svjesno igrajući na njega da bi posti¬ gao željeni učinak. Kada je govorio studentima, mogao je biti mi¬ ran i razuman. Također je znao odabrati pravi ton za govor svo¬ jim krutim i neobrazovanim starim minhenskim dobrim prijate¬ ljima i njemačkom princu ili svojim generalima. Mogao je pri¬ rediti scenu srdžbe kada je želio slomiti čehoslovačkog ili polj¬ skog ministra i prisiliti ih na predaju, a mogao je biti savršen i ljubazan domaćin Nevilleu Chamberlainu. 247
Nemoguće je govoriti o Hitlerovom talentu da impresionira druge ako se ne spominju njegovi napadi bijesa. Te povremene provale uvelike su pridonijele stvaranju klišea o Hitleru, posebno raširenog izvan Njemačke, koji ga prikazuje kao nekoga tko je stalno ljutit, viče, tko se nije sposoban kontrolirati. Takva slika nikako nije ispravna. Hitler je općenito bio učtiv, uglađen i kon¬ troliran; razdoblja bijesa, premda nisu bila rijetka, bila su izu¬ zetak, ali su mogla biti najvećeg intenziteta. Te provale bijesa javljale su se u dvije vrste prilika: u govorima, posebno približa¬ vajući se zaključku. Taj bijes je bio sasvim autentičan jer je bio hranjen njegovom zaista istinskom strašću za mržnjom i destruk¬ cijom kojoj je davao pun i nesmetan izraz u određenom trenut¬ ku svojih govora. Prava autentičnost njegove mržnje činila ga je tako impresivnim i zaraznim. Kolikogod su te govorničke mani¬ festacije mržnje bile istinske, one, međutim, nisu bile nekontro¬ lirane. Hitler je vrlo dobro znao kada je vrijeme da razdraži i raz¬ bukta emocije slušalaca i jedino je tada otvarao branu svoje mržnje. Izgleda da su njegove provale bijesa u razgovorima bile druge prirode, slične onima koje je imao kao dijete, kad se osjećao frustriranim.27 Speer ih je usporedio s napadima zlovolje šestgodišnjaka, iz razdoblja koje je u mnogim aspektima bilo Hitlerovo »emotivno doba«. Koristio se tim provalama da zastraši ljude, ali se također mogao svladati kada je osjetio da bi to bilo od koristi. Dobru ilustraciju pruža scena koju opisuje jedan od najistak¬ nutijih njemačkih vojnih vođa, general Heinz Guderian: »Bijesnog, crvenog lica, uzdignutih šaka, dršćući čovjek (Hitler stajao je preda mnom, izvan sebe od bijesa i izgubivši svu svoju sabranost (fassunglos)... Vikao je sve glasnije i glasnije, njegovo je lice bilo izobličeno.« Kako Guderian nije bio impre¬ sioniran tim prizorom i ikako je inzistirao na svom prvobitnom stavu koji ga je tako ražestio, Hitler se iznenada promijenio, vrlo ljubazno se nasmiješio i rekao Guderianu: »Molim vas na¬ stavite s vašim izvještajem; danas je generalštab dobio bitku«. (A. Bullock, 1965) Speerovu ocjenu Hitlerovih provala potvrđuju mnogi izvještaji koje nalazimo u literaturi: Nakon dramatičnih pregovora Hitler se znao narugati svojim protivnicima. Jednom je opisao Schuschniggov dolazak u Ober248
salzberg 12. veljače 1939. godine. Rekao je da je, glumeći pro¬ valu strasti, uvjerio austrijskog kancelara u težinu situacije, i na kraju ga prisilio da se preda. Mnoge od onih histeričnih scena (o kojima je bilo riječi) vjerojatno su pažljivo priprem¬ ljene. Općenito, samokontrola je bila jedna od Hitlerovih naju¬ padljivijih karakteristika. U tim ranim danima izgubio je kon¬ trolu nad sobom samo nekoliko puta, bar u mom prisustvu. (A. Speer, 1970) Druga od Hitlerovih osobitih nadarenosti bila je njegova izvan¬ redna memorija. P. E. Schramm to živo opisuje: Jedna sposobnost koja je neprestano svakoga zapanjivala — uključujući i one koji nisu bili njime očarani — bila je njego¬ va golema memorija; memorija koja je mogla točno zadržati čak nevažne detalje kao što su karakteri u romanima Karla Maya, autori knjiga koje je jednom pročitao, čak marka bicik¬ la koji je vozio 1915. godine. Točno se sjećao datuma iz svoje političke karijere, krčmi u kojima je bio, ulica kojima se kre¬ tao. (H. Picker, 1965) Brojni izvještaji ukazuju na Hitlerovu sposobnost sjećanja li¬ kova i tehničkih detalja — točnog kalibra i dometa bilo ko¬ jeg tipa topova, broja podmornica na moru i u domaćim lukama i mnogih drugih detalja od vojne važnosti. Nije čudo da su nje¬ govi generali bili duboko impresionirani temeljitošću njegovog znanja koje je, zapravo, bilo majstorluk memorije. To nas dovodi do vrlo važnog pitanja, pitanja Hitlerove eru¬ dicije i znanja, pitanja koje je posebno važno danas kada postoji sve veća i veća tendencija obnavljanja slike Hitlera, a nerazblaženo divljenje Hitlerovoj veličini manifestira se u brojnim nedav¬ no izdanim knjigama nekadašnjih nacista.28 Maser zauzima donekle kontradiktorno stajalište. On upozora¬ va čitaoca da su mnogi iskazi Hitlera o svojoj erudiciji sumnjive vrijednosti u odsustvu objektivne potvrde. (Na primjer, Hitler je tvrdio da svake noći pročita jednu ozbiljnu knjigu i da je na¬ kon svoje dvadeset i druge godine ozbiljno proučio svjetsku po¬ vijest; povijest umjetnosti, kulture, arhitekture i političke znano¬ sti.) Usprkos tom uvodnom upozorenju Maser tvrdi, a da ne ci¬ tira izvore, da je prema »vrlo autentičnim« izvještajima svjedoka Hitler u svojim kasnijim godinama školovanja počeo proučava¬ ti stručna djela s područja znanosti i umjetnosti, ali se najviše 249
udomaćio u onim granama povijesti za koje je sam tvrdio da ih je svladao. Kako je nekritično takvo vrednovanje Hitlerovog znanja može se vidjeti na jednom drastičnom primjeru: Maser priča da Hitlerove opaske u Zwiegesprache potvrđuju jedino »ono što je Hitler uvjerljivo ranije dokazao, i javno i u privatnim raz¬ govorima: njegovo neobično poznavanje Biblije i Talmuda«. (W. Maser, 1971). Talmud je obimno i teško djelo i samo netko tko je posvetio godine njegovom proučavanju može ga »izvanredno poznavati«. Činjenice su proste: antisemitska literatura, koja je Hitleru bila dobro poznata, citira brojne izreke iz Talmuda, po¬ katkad iskrivljene ili izvučene iz konteksta da bi se dokazala opa¬ ka priroda Jevreja. Hitler se sjećao tih rečenica i obmanjivao je svoje slušaoce da je svladao cijelu literaturu. Razumljivo je da je svoje slušaoce trebao obmanjivati; ali je žalosno da još tride¬ set godina kasnije može obmanuti povjesničara. Hitler je, zaista, mogao spretno govoriti i tvrditi da zna goto¬ vo o svemu pod suncem, kao što se svatko, tko čita Razgovore: za stolom (H. Picker, 1965) u to može lako uvjeriti. Hitler je javno govorio o paleontologiji, antropologiji i svim aspektima historije, filozofije, religije, psihologije žena i biologije. Sto pokazuje kritičko ispitivanje Hitlerove erudicije i znanja? U školi nikada nije bio sposoban za ozbiljan napor čitanja, čak ni predmeta kao što je povijest, koja je zaokupljala njegovo za¬ nimanje. Tokom godina provedenih u Beču najveći dio vremena proveo je šetajući ulicama, gledajući zgrade, crtajući i razgova¬ rajući. Sposobnost za ustrajno studiranje i ozbiljno, mukotrpno čitanje mogla se pojaviti nakon rata, ali nema dokaza za to, osim Hitlerovih tvrdnji. (Pretpostavlja se da je za vrijeme rata sa so¬ bom nosio jednu Schopenhauerovu knjigu. Ne znamo koliko ju je čitao.) S druge strane, proučavanje Razgovora za stolom, nje¬ govih govora i Mein Kampfa sugerira da je morao zaista biti po¬ hlepan i proždrljiv čitalac sa silnom sposobnošću da pabirči i za¬ država činjenice, te da ih tada upotrebljava, kadgod je imao mogućnosti da podvuče svoje sklonosti. Čitan objektivno, Mein Kampf teško da je djelo čovjeka s bilo kakvim solidnim znanjem, već izgleda kao vješto — i nepošteno — konstruiran propagandni pamflet. A njegovi govori, budući da su bili strahovito efektni, bili su govori demagoga koji je podizao na noge svjetinu, demagoga, a ne obrazovanog (samoobrazovanog ili drugačije obrazovanog) čovjeka. Razgovori za stolom ga pri¬ kazuju u vrhunskom stupnju njegovih sposobnosti za konverza¬ ciju. Ali oni ga također otkrivaju kao čovjeka vrlo nadarenog 250
poluobrazovanog, bez čvrstih temelja u bilo kom području, koji je lutao od jednog područja znanja drugome, pa ipak je, pomog¬ nut svojom zapanjujućom memorijom, nastojao iskombinirati, u više ili manje koherentnu cjelinu, sve mrvice informacija koje je sakupio u nekoj vrsti informacionog čitanja. Pokatkad je počinjao glupe greške koje su pokazale njegovo osnovno neznanje, ali izgleda da je sve u svemu impresionirao svoje slušaoce, iako naj¬ vjerojatnije ne sve. (U pokušaju da se odredi učinak Razgovora za stolom na Hitle¬ rove goste, trebalo bi se podsjetiti, budući da su ljudi koji su ga slušali bili vrlo obrazovani i inteligentni, da su neki od njih bili njime fascinirani i da su zbog toga bili spremni previdjeti bestemeljnost njegovih brbljarija. Također su mogli biti impresioni¬ rani izuzetno širokim područjem sadržaja o kojima je Hitler go¬ vorio s velikom samouvjerenošću; kako su bili odgojeni u tradi¬ ciji intelektualnog poštenja, bilo bi im teško povjerovati da je tamo sjedio čovjek koji se uvelike pretvarao.) Postoje dokazi da Hitler, uz rijetke izuzetke, nije čitao ništa što bi osporavalo predrasudne fanatične premise ili što bi zahti¬ jevalo kritičko i objektivno mišljenje. U skladu s njegovim ka¬ rakterom njegov motiv za čitanje nije bilo znanje, već municija za njegovu strast da uvjerava druge — i sebe. Želio se uzbuđiva¬ ti svime što je čitao; tražio je neposredno emotivno zadovolje¬ nje afirmacijom svojih sklonosti. Upravo kao što ga nije zanima¬ la muzika Bacha i Mozarta, već jedino Wagnerove opere, tako ga nisu zanimale knjige koje su zahtijevale učešće i strpljenje i koje su sadržavale ljepotu istine. Proždirao je štampane stranice, ali na sasvim receptivan i pohlepan način. Na takav se način može pročitati vrlo malo ozbiljnih knjiga iz bilo kog područja; pravi materijal za takvu vrstu čitanja su politički pamfleti i pseudonaučne knjige kao što su one o rasi od Gobineaua ili Chamberlaina, kao i popularizirane knjige o darvinizmu i druge koje nije odviše teško razumjeti, iz kojih je Hitler izvadio što mu se svidjelo. Mož¬ da je i čitao knjige s područja koja su ga istinski zanimala, kao što su arhitektura i vojna povijest, ali ne znamo do koje mjere. Sve u svemu, može se pretpostaviti da je čitao popularnu litera¬ turu (uključujući pamflete) u kojoj je našao mnoge citate iz oz¬ biljnih izvora; njih je pamtio i citirao na svoj način kao da je či¬ tao originale. Stvarni problem nije u količini knjiga koje je Hit¬ ler pročitao, već u pitanju da li je stekao osnovnu kvalitetu ob¬ razovanog čovjeka — tj. sposobnost za objektivnost i razumnost u asimilaciji znanja. Često se govorilo da je Hitler bio samouk, 251
ali ti pojmovi zavode: Hitler nije bio samoobrazovan već poluob¬ razovan čovjek, a polovica koja je nedostajala bila je spoznaja o tome što znanje jest. Hitlerov osnovni nedostatak znanja manifestira se na još jedan način. Imao je, naravno, mogućnost da pozove njemačke naučenjake s bilo kog područja da nauči od njih i da poveća svoje znanje. Ali prema izvještajima Schramma, kao i Speera, on je go¬ tovo potpuno izbjegavao to činiti.29 Osjećao se neugodno s ljudi¬ ma sebi ravnima — ili sebi superiornima — u bilo kom pogledu, kao što je često slučaj s narcisoidnim i autoritativnim karakte¬ rima. Morao je biti u položaju gdje je mogao igrati ulogu nepo¬ grešivoga; da to nije bilo moguće, takva diskusija bi ugrožavala cijelu zgradu njegovog naduvenog znanja, upravo kao što bi to učinila ozbiljna knjiga. Jedini izuzetak Hitlerovog izbjegavanja stručnjaka nalazimo u njegovom odnosu prema arhitektima, posebno prema profesoru P. L. Troostu. Troost nije bio servilan prema Hitleru; na primjer, kada je Hitler dolazio u Troostov stan, on mu nikada nije izišao u susret, da ga dočeka na stepenicama, niti je ikada Hitlera ispraćivao do prizemlja kada je odlazio. Una¬ toč tome, Hitlerovo divljenje Troostu bilo je neublaženo. Prema njemu nikada nije bio arogantan ni svadljiv, već se ponašao kao student. (A. Speer, 1970). čak na fotografiji objavljenoj u Speerovoj knjizi može se prepoznati Hitlerovo gotovo sramežljivo drža¬ nje prema profesoru. Naslućujem da se Hitler tako ponašao pre¬ ma Troostu zbog svog zanimanja za arhitekturu, što sam već naglasio. Hitlerov ukus u muzici i slikarstvu, kao u povijesti i filozofiji, bio je gotovo isključivo određen njegovim strastima. Svake ve¬ čeri, nakon večere, u Obersalzbergu je gledao dva filma; njegovi omiljeni filmovi bili su operete i musicali; ne putopisni filmovi, filmovi o prirodi ili obrazovni filmovi. (A. Speer, 1970). Već sam spomenuo da su ga filmovi kao Fredericus Rex veselili. U muzici su ga zanimale gotovo isključivo operete i vagnerijanska muzika, čiji je emocionalizam bio za njega vrsta okrepe. Hanfstaengl je često za njega svirao nekoliko minuta Wagnera, naročito kada bi se osjećao slabo ili deprimirano i Hitler bi reagirao kao na drogu koja daje energiju. Nema dokaza da se veliki slikar ikada ozbiljno zanimao za sli¬ karstvo. Više je volio razgledati eksterijer muzeja, njegovu arhi¬ tekturu, no ući unutra i pogledati slike. Hanfstaengl živo opisuje posjetu Muzeju Kaisera Friedricha u Berlinu početkom dvade¬ setih godina. Prva slika pred kojom se Hitler zaustavio bila je 252
Rembrandtov Čovjek za zlatnim šljemom. »Zar nije jedinstve¬ na?«, rekao je sinu jednog člana Partije koga je poveo sa sobom u taj obilazak. »Njegov herojski vojnički izraz. Borac skroz-naskroz. Ovdje se može vidjeti, nakon svega, da je Rembrandt bio Arijac i Nijemac, pa makar je povremeno za svoje modele uzimao ljude iz židovske četvrti Amsterdama.« Hitler, »slikar«, uglavnom je kopirao razglednice i stare gravure; to su najčešće bile fasade zgrada (»arhitekturno crtanje«), ali i pejzaži i portreti, te ilustracije za zabavu. Princip koji ga je vodio bio je isključivo princip lake zarade i on bi, kao što smo vidjeli, ponavljao neke crteže i akvarele dokle god bi ih mogao prodava¬ li. Način na koji je radio svoje crteže i slike manifestira osobine čovjeka. Ugodni su ali neživi i bez ličnog izraza. Izgleda da su naj¬ bolji od njegovih radova arhitektonske skice. Ali čak kada nije kopirao, kao za vrijeme rata, bili su to crteži preciznog, strplji¬ vog i pedantnog stila; u njima se ne može naći nikakav lični im¬ puls, iako su bili »dobro izvedeni«. (A. Speer, 1970). Cak je i sam Hitler kasnije priznao da je njegov motiv za slikanje bila jedno¬ stavno zarada sredstava za život i da je bio samo »mali slikar (ein kleiner Mahler). 1944 godine rekao je svom starom prijate¬ lju Hofmannu, fotografu: »Nisam želio postati slikar. Slikao sam da bih mogao živjeti i studirati«. (W. Maser, 1971). Može se za¬ ključiti da je bio komercijalni umjetnik, kopirač s talentom za crtanje; nije imao dovoljno talenta da postane veliki slikar.30 Taj utisak Hitlerove neoriginalnosti pojačava se kada se raz¬ gleda više od stotine skica koje posjeduje Speer. Premda nisam kompetentan suditi o likovnoj umjetnosti, vjerujem da nijedna psihološki senzitivna osoba neće propustiti da zapazi krajnje pe¬ dantan i beživotan karakter tih skica. Postoji, na primjer, jedan mali detalj skice za interijer kazališta koji je Hitler ponavljao mnogo puta, uistinu bez ikakve promjene; postoje slična ponav¬ ljanja skice obeliska. Pokatkad se može vidjeti agresija u jakim potezima olovkom, dok drugi slikama nedostaje svaki lični izraz. Vrlo je zanimljivo utvrditi da se, razbacani s tim skicama (nastalim između 1925. i 1940), nalaze neumjetnički crteži podmorni¬ ca, tenkova i druge vojne opreme.31 Činjenica da je Hitler bio malo zainteresiran za slikarstvo ne bi nas trebala dovesti do pretpostavke da njegovo zanimanje za ar¬ hitekturu nije bilo istinsko. To je od velike važnosti za razumije¬ vanje Hitlerove ličnosti, jer izgleda da je zanimanje za arhitekturu u njegovom životu bilo jedini istinski interes. Time mislim na in¬ teres koji nije primarno narcisoidan, koji nije manifestacija de253
struktivnosti, koji nije krivotvoren. Nije, naravno, lako prosuđi¬ vati koliko su autentični interesi čovjeka koji je tako naviknut da o sebi laže. Ipak vjerujem da postoji dovoljno podataka da se dokaže nepatvorenost njegovih interesa za arhitekturu. Najvaž¬ nija činjenica u tom pogledu je Hitlerovo beskrajno oduševljenje za raspravljanje o arhitektonskim planovima, o kojima tako živo izvještava Speer; može se vidjeti da je u tome bio motiviran stvarnim zanimanjem za nešto što je bilo izvan njega. Nije držao predavanja, već je postavljao pitanja i angažirao se u stvarnoj diskusiji. Vjerujem da je u njegovom zanimanju za arhitekturu bezosje¬ ćajan, destruktivan i čovjek rukovođen moći odjednom oživio, pa makar je, svaki put, totalni utejcaj njegovog karaktera iscrplji¬ vao Speera. Ne mislim da je Hitler bio promijenjen čovjek kada je govorio o arhitekturi, već je to bila situacija kada je »mon¬ strum« bio najbliže ljudskosti. Ta razmatranja ne impliciraju da je Hitler bio u pravu kada je tvrdio da su ga vanjske okolnosti prisilile da odustane od svog plana da postane arhitekt. Vidjeli smo da je bio spreman učiniti relativno malo da dostigne taj cilj, ali se nije naprezao jer je bio više gonjen čežnjom za svemoći i destrukcijom no stimuliran svojom ljubavlju za arhitekturom. Ta pretpostavka nepatvorenosti njegovog zanimanja za arhitekturu ne negira megalomanski kvalitet njegovog zanimanja ili njegovog lošeg ukusa. Kao što Speer primjećuje, njegova sklonost je bila usmjerena neobaroku osamdesetih i devedesetih godina i okrenuta njegovim dekaden¬ tnim oblicima koje popularizirao Kaiser Wilhelm II. Ne iznena¬ đuje da je njegov ukus bio jednako loš u arhitekturi kao u dru¬ gim područjima. Ukus ne može biti odijeljen od karaktera; bru¬ talna, primitivna, neosjetljiva osoba kao što je Hitler, slijepa za sve osim za ono što bi mu moglo biti od koristi, teško da bi mo¬ gla imati ukus koji ne bi bio loš. Pa ipak mislim da je važno primijetiti da je Hitlerovo zanimanje za arhitekturu bilo jedan konstruktivni element u njegovom karakteru — možda most koji ga je povezivao sa životom. Fasada
Razumijevanje Hitlerove ličnosti zahtijeva priznavanje da je fa¬ sada koja prekriva supstanciju tog nemirom gonjenog čovjeka fasada ljubaznog, učtivog, kontroliranog, gotovo stidljivog čov¬ jeka. Posebno je bio učtiv prema ženama i nikada nije propustio 254
da im donese ili pošalje cvijeće u pravoj prilici; nudio ih je slat¬ kišima i čajem; ne bi sjeo prije svoje sekretarice. Schramm, u svom uvodu Razgovorima za stolom živo iznosi sliku učinka koji je Hitler imao na svoju okolinu: »Krug bliskih prijatelja bio je pod utiskom da se 'gazda' mnogo zanima za dobrobit onih oko sebe, sudjelujući u njihovim radostima i bolima. Tako je, na primjer, razbijao glavu pred njihove rođendane koji poklon bi Im priredio posebno zadovoljstvo...« Dr H. Picker, mladić koji je, dok se nije pridružio grupi za Hitlerovim stolom, Hitlera doživljavao samo izdaleka kao »državnika«, bio je impre¬ sioniran ljudskošću koju je Hitler zračio unutar svog kruga, dobrohotnošću koju je pokazivao prema mlađima, njegovom spremnošću da se smije... Da, u svom krugu je Hitler, čovjek bez obitelji ili prijatelja, bio dobar »drug« — i u prvom svjet¬ skom ratu je naučio što znači drugarstvo, zapamtivši to za ka¬ sniji život. Ljudi oko Hitlera također su znali kako je intenzivno reagirao na lijepe i dobro odjevene žene. Oni su poznavali nje¬ govu zaluđenost djecom; promatrali su kako je bio privržen svojim psima i kako bi postao opušten kada je mogao prou¬ čavati ponašanje tih životinja. (H. Picker, 1965) Hitler je vrlo dobro mogao igrati tu ulogu prijateljskog, lju¬ baznog, prijaznog, obazrivog čovjeka; ne samo jer je bio odličan glumac, već i zato što je volio tu ulogu. Za njega je predstavljalo dragocjenost zavarati svoje najbliže suradnike što se tiče du¬ bine njegove destruktivnosti i, najviše od svega, zavarati sebe.32 Tko može znati da li je postojao neki istinski element prijaznosti ili dobre volje u Hitlerovom ponašanju? Pretpostavili bi¬ smo da jest, jer ima ljudi u kojima nema ni traga prijaznosti i afekcije. Ali ostatak onoga što smo vidjeli o njegovom karak¬ teru dovodi nas do pretpostavke da je većina te ljubaznosti je¬ dino fasada. Hitlerova briga za rođendane, na primjer, u suprot¬ nosti je s njegovim ponašanjem prema Evi Braun, koju nije na¬ mjeravao impresionirati kao kavalir. Što se tiče Hitlerovog smi¬ jeha — očito je da Picker nije bio dovoljno osjetljiv da zamijeti njegovu osebujnost. Što se tiče Hitlerovog prijateljskog držanja u ratu, kao što je zabilježio Picker — Hanfstaengl citira izvještaj koji je napisao Hitlerov pretpostavljeni oficir koji navodi da je, premda je Hitler bio revan i poslušan vojnik, »bio isključen iz daljnjeg unapređenja zbog arogantnog držanja prema drugovi¬ ma i zbog ulizičke podložnosti prema nadređenima«. (E. Hanfs255
taengl, 1970). što se tiče njegove ljubavi prema djeci — crta ko¬ jom se razmeću mnogi političari — Speer sumnja u njenu nepatvorenost.33 U vezi s ljubavi prema psima — Schramm otkriva njenu prirodu: on piše da je Hitler naredio da se izgradi staza s preprekama u njegovom glavnom stanu, slična onoj koja se koristi za obučavanje konja, na kojoj su njegovi psi trebali doka¬ zati svoju hrabrost kao i svoju inteligenciju. Podoficir koji se brinuo o psima pokazao je Schrammu dokle psi mogu slijediti al¬ ternativne komande »gore« i »dolje«. Schramm komentira: »Imao sam utisak da promatram mašinu, a ne psa i pitao sam se nije li Hitler, uvježbavajući psa, bio sa¬ vladan namjerom da uništi volju u toj životinji.« (H. Picker, 1965) Schramm piše da je Hitler imao dva lica: prijatno i užasavajuće — i da su oba bila istinska. Često se isto takva ideja izražava kada ljudi govore o ličnosti Jekyll-i-Hydea,* podrazumijevajući da su obje istinske. Ali to je stajalište psihološki neodrživo, posebno nakon Freuda. Stvarna podjela vrši se na nesvjesnu srž karakter¬ ne strukture i ulogu koju osoba igra, uključujući racionalizacije, kompenzacije i druge obrambene mehanizme koji pokrivaju pra¬ vu stvarnost, čak bez obzira na Freuda, to je stajalište često opa¬ sno naivno. Tko nije sreo ljude koji obmanjuju ne samo riječi¬ ma — što je neznatno — već cijelim svojim ponašanjem, svojim stilom, svojim tonom glasa i svojim gestama? Mnogi pojedinci su dovoljno vješti da svoj karakter razumno predstave onakvim ka¬ kvim bi željeli da bude; tako su vješti u igranju te uloge da po¬ katkad zavedu čak ljude koji nikako nisu psihološki naivni. Bez ikakvog centra u sebi, bez ikakvih istinskih principa, vrijednosti ili uvjerenja, Hitler je mogao »izigravati« ljubaznog džentlmena i sam trenutačno ne biti svjestan da je to uloga. Hitler je volio tu ulogu, ne samo zbog obmanjivanja; njegova ljubav prema toj ulozi povezana je s njegovom društvenom po¬ zadinom. Ne mislim toliko mnogo na činjenicu da je njegov otac bio nezakonito dijete ni da je njegova majka bila neobrazovana, već na osebujan društveni položaj njegove obitelji. Djelomično zbog svog posla, djelomično zbog ličnih razloga, njegov je otac sa svojom obitelji živio u pet različitih gradova. Uz to, njegova uloga carskog carinskog službenika društveno ga je donekle odje* U priči R. L. Stevensona The Strange Case of Dr. Jekyll and Mr. Hyde (Čudnovati slučaj doktora Jekylla i gospodina Hydea) dobar i ljubazan dr. Jekyll nalazi drogu koja ga za vrijeme djelovanja, transformira u zlog čovjeka po imenu Hyde. Jekyll-i-Hyde označava dvostruku ličnost. (Prim. prev.) 256
ljivala od lokalne srednje klase, iako joj je, što se tiče prihoda i društvenog položaja, bio jednak. Tako Hitlerova obitelj, u raz¬ nim mjestima gdje je živjela, nikada nije bila potpuno integrira¬ na u društvo srednje klase. Uz to, premda su bili imućni, kultur¬ no su bili na nižem stupnju buržoaskog života. Otac je potekao iz niskog društvenog sloja, zanimao se samo za politiku i pčele i proveo je veliki dio svog slobodnog vremena u krčmi; majka mu je bila neobrazovana i zanimala ju je jedino njena obitelj. Kao ambiciozan, tašt mladić, Hitler se morao osjećati društveno nesigurnim; želio je biti svrstan među uspješnije i imućnije slo¬ jeve srednje klase. Čak je u Linzu čeznuo za elegantnom odjećom; na svojim je šetnjama bio odviše pedantno obučen i nosio je štap. Maser izvještava da je Hitler u Miinchenu imao crno večernje odijelo (bijela kravata), te da su njegova odijela bila uvijek ure¬ dna i nikada izlizana. Kasnije se uniforma pobrinula za problem odjeće, ali su njegove manire bile manire dobro odgojenog buržuja. Cvijeće, ukus kojim je dekorirao svoju kuću i uopće njego¬ vo držanje otkrivaju donekle usiljen pokušaj dokazivanja da je »uspio«. Hitler je bio pravi bourgeois-gentilhomme: skorojević koji žudi pokazati da je džentlmen.34 Mrzio je niže klase jer je morao dokazati da im ne pripada — posebno od godina prove¬ denih u Beču kada im je pripadao. Hitler je bio iskorijenjen čov¬ jek; ne toliko zbog toga što je bio Austrijanac koji se držao kao Nijemac, već zbog toga što nije bio ukorijenjen ni u kojoj dru¬ štvenoj klasi. Nije pripadao radničkoj klasi; nije pripadao ni buržoaziji. I društveno je bio samotnjak, ne samo psihološki. Jedini korijeni koje je mogao osjećati bili su najarhaičniji — ko¬ rijeni rase i krvi. Hitlerovo divljenje višim klasama nikako nije bilo rijetka po¬ java; isto takvo držanje nalazimo — obično duboko potisnuto — među društvenim vođama istog razdoblja kao što je na primjer Ramsay MacDonald. Takvi ljudi potječu iz niže srednje klase i duboko čeznu da ih »prihvati« viša klasa, industrijalci i generali. Hitler je bio manje skroman; želio je prisiliti one koji su raspo¬ lagali stvarnom moći da je podijele s njim i čak u formalnijem smislu, da mu se pokore. Hitler, pobunjenik, vođa radničke par¬ tije, bio je očaran bogatašima i njihovim stilom života, usprkos mnogim njihovim njemu upućenim prigovorima prije no što je do¬ šao na vlast. Hitler, ljubazan i brižljiv čovjek, igrao je ulogu; njegova želja da »pripada« i da bude »džentlmen« bila je stvar¬ na. Hitler je na neki način bio groteskni lik: čovjek gonjen straš¬ ću destrukcije, čovjek bez suosjećanja, vulkan arhaičnih strasti 257
— koji se trudio da izgleda kao dobro odgojen, brižan, čak bes¬ pomoćan džentlmen. Nije čudo što je mogao zavesti mnoge koji zbog mnoštva raznih razloga nisu mislili da su zavedeni. Groteskni simbol mješavine korektnog buržuja i ubojice je nje¬ govo vjenčanje s Evom Braun u bunkeru, kratko prije njihove smrti. Formalno vjenčanje bilo je najviša čast koju je Hitler, malograđanin, mogao ukazati svojoj ljubavnici i najviše dostig¬ nuće za nju, čije su vrijednosti bile potpuno tradicionalne, buržoaske norme. Sve je bilo korektno; trebalo je naći pravog činov¬ nika koji ima pravo obaviti ceremoniju vjenčanja; to je potra¬ jalo mnogo sati jer je u malom dijelu Berlina koji još nisu zau¬ zele sovjetske jedinice bilo teško naći mirovnog suca. Ali vrhov¬ ni vođa nije osjetio da može promijeniti pravila te birokratske procedure imenujući nekoga od prisutnih mirovnim sucem. Bilo je neophodno čekati nekoliko sati do dolaska pravog činovnika. Ceremonija vjenčanja valjano je obavljena, poslužen je šampa¬ njac. »Džentlmen« Hitler ispravno se vladao — objašnjavajući, međutim, da ga jedino neizbježna smrt može pokrenuti da oza¬ koni svoj odnos prema svojoj ljubavnici. (Da je malo promislio, da ne govorimo o ljubavi, taj je potez mogao učiniti nekoliko tje¬ dana ranije.) Hitler-ubojica funkcionirao je kao ranije. Čak ni njegovo vjenčanje s Evom nije ga spriječilo da da pogubiti svog šogora zbog navodne nevjernosti. Kratko prije toga on je svog liječnika dra Karla Brandta, koji mu je bio vjeran od 1934. goclne, osudio na smrt uz pomoć prijekog suda koji se sastojao od Goebbelsa, SS generala Bergera i vođe omladine Axmanna; Hitler je glumio i »tužioca« i vrhovnu vlast. Razlog za osudu na smrt, na kojoj je Hitler inzistirao, bio je podatak da je Brandt ostavio svoju obitelj u Thuringiji da je »pokupe Amerikanci« ra¬ dije no da je dovede u Obersalzberg; sumnjalo se da je Brandt svoju ženu koristio za vezu s Amerikancima. (Brandtovu ženu je spasio Himmler koji se u to vrijeme pokušao i sam dodvoriti Amerikancima.) Bez obzira na lične i društvene razoge Hitlerove fasade, ona je bila i važna prednost. Pomogla mu je da zavede one industrij¬ ske, vojne i nacionalističke političke vođe Njemačke, kao i mno¬ ge političare stranih zemalja, koji su mogli biti odbijeni njego¬ vom brutalnošću i destruktivnošću. Svakako, mnogi su vidjeli kroz njegovu fasadu, ali bilo je mnogo više onih koji nisu, i tako je bila stvorena povoljna kuma koja je dopustila Hitleru da sli¬ jedi svoj put destrukcije. 258
Nedostaci volje i realizma Hitler je sam smatrao da je njegova najveća prednost njegova ne¬ popustljiva volja. Da li je bio u pravu, ovisi o tome što se označa¬ va »voljom«. Promatrajući njegovu karijeru, izgledalo bi na prvi pogled da je zaista bio čovjek izvanredne snage volje. Njegov je cilj bio da bude velik, i usprkos tome što je započeo kao nitko, u samo dvadeset godina ostvario je svoje ciljeve iznad svakog oče¬ kivanja. Zar nije potrebna izvanredna volja da bi se dostigao takav cilj? Međutim, ta ideja postaje problematična ako se prisjetimo ka¬ ko je slabu snagu volje Hitler pokazivao kao dijete i kao mladić. Vidjeli smo da je bio danguba, nediscipliniran i ni za kakav na¬ por. Te karakteristike ne bismo očekivali kod osobe jake volje. Činjenica je da su ono što je Hitler nazivao svojom »voljom« bile njegove strasti koje su ga zapaljivale i nemilosrdno ga gonile da teži njihovom ostvarenju. Kao što je Speer rekao, njegova volja je bila bezgranična i sirova kao u šestogodišnjeg djeteta. Za šestogodišnjaka koji ne pravi kompromise i koji iskazuje srdžbu ka¬ da je frustriran može se reći da ima jaku »volju«, ali bilo bi ispravnije reći da je gonjen svojim impulsima i da nije sposoban pod¬ nijeti frustraciju. Kada Hitler nije vidio mogućnost postizanja svog cilja, samo je čekao da mu prođe vrijeme, dangubio je i radio upravo dovoljno da bi zaradio za život. U godinama do pr¬ vog svjetskog rata nije imao ni najbljeđu ideju, ni bilo kakvu predodžbu o planu za postizanje cilja. Da se to nije promijenilo zbog političke situacije nakon rata, vjerojatno bi nastavio dan¬ gubiti, možda dobivajući manje poslove, premda bi to za njega bilo vrlo teško zbog nediscipline. Imao bi najvećih izgleda u za¬ nimanju prodavača robe problematične vrijednosti čiji uspjeh ovisi uglavnom o snazi uvjeravanja. Ali njegovo je čekanje bilo nagrađeno; njegove fantastične želje i njegov veliki talent za uvjeravanje postali su povezani s društvenom i političkom stvar¬ nošću. Reakcionarni vojni oficiri su ga unajmili ne samo da špi¬ junira druge vojnike već da ih pridobija za reakcionarne milita¬ rističke ideje. Iz tih malih početaka Hitler je postao superprodavač robe — nacionalističke, antikomunističke, militarističke ide¬ ologije — koju su mnogo potraživali razočarani i frustrirani »ma¬ li ljudi« i za čiju su prodaju bili životno zainteresirani prvo voj¬ ska, a zatim druge moćne grupe. Kada se pokazao uspješnim na tom poslu, mnogi njemački bankari potpomogli su ga financijski do te mjere da mu je bilo moguće zauzeti vlast. 259
Slabost Hitlerove volje pokazuje se u njegovom oklijevanju i sumnji kada je morao donijeti odluku, što su komentirali mnogi promatrači. Imao je tendenciju, koja se može naći kod mnogih ljudi kojima manjka jaka volja, da pusti da događaji dođu do točke koja bi ga poštedila potrebe donošenja odluke jer bi odlu¬ ka obavezivala i primoravala; ali to ne djeluje samo po sebi. Hitler je podržavao vatru, sve više i više je zatvarao putove uz¬ maka, doveo je cijelu situaciju do vrenja gdje će morati djelo¬ vati kao što je djelovao. Svojom samozavaravajućom tehnikom po¬ štedio se poteškoća odlučivanja. Njegova »odluka« je zaista bila podređenje neizbježnom fait accompliju, ali onom njegovog dje¬ lovanja. Samo da navedemo primjer: izgleda sumnjivo da je prvo¬ bitno želio zaposjesti Poljsku za čijeg je reakcionarnog vođu pu¬ kovnika Becka imao velikih simpatija. Ali kada je Beck odbacio relativno blage Hitlerove zahtjeve, Hitler se razbjesnio i podgri¬ jao situaciju s Poljskom do točke koja nije ostavljala drugi izlaz do rata. Kada bi Hitler odlučio o putu, slijedio bi ga nepokolebljivom odlučnošću i onim što bi se moglo nazvati »željeznom voljom« za pobjedu. Da bi se izbjegla ta prividna kontradikcija, moramo ispi¬ tati, iako ukratko, pojam volje. Prvo, korisno je razlikovati »raci¬ onalnu volju« i »iracionalnu volju«. Pod racionalnom voljom pod¬ razumijevam energični napor da se dostigne racionalno željeni cilj; ona zahtijeva realizam, disciplinu, strpljenje i prevladavanje samougađanja. Iracionalnom voljom označavam strastvenu težnju hranjenu energijom iracionalnih strasti kojima nedostaju kvali¬ tete potrebne za racionalnu volju.35 Iracionalna volja je kao ri¬ jeka koja probija nasip; ona je moćna, ali čovjek nije njen gos¬ podar; on je njome gonjen, njome prisiljen, njen rob. Hitlerova volja je, zaista, bila jaka, ako je shvatimo kao iracionalnu volju. Ali njegova je racionalna volja bila slaba. Uz slabost njegove volje, jedna druga osobina je težila k tome da pokvari ono što su mu druge nadarenosti pomagale da postig¬ ne: njegov manjkav osjećaj za stvarnost. Hitlerov slab kontakt sa stvarnošću, kao što smo vidjeli, bio je vidljiv već u njegovoj zaokupljenosti dječačkim ratnim igrama sve do šesnaeste godi¬ ne. Taj svijet mašte bio je za njega mnogo stvarniji od stvarnog svijeta. Njegov plan da bude umjetnik imao je malo veze sa stvarnošću —- bio je uglavnom sanjarenje — i aktivnost komer¬ cijalnog umjetnika nikako nije odgovarala njegovoj viziji. Ljudi za njega nisu bili stvarni, nijedan; svi su bili sredstva; nije bio 260
u kontaktu s njima, premda je često bio oštroumni sudija.36 Iako Hitler nije potpuno opažao stvarnost, nije živio isključivo u svi¬ jetu mašte. Njegov svijet bio je svijet osebujne mješavine stvar¬ nosti i mašte u kome ništa nije bilo sasvim stvarno i ništa nije bilo savim nestvarno. U nekim slučajevima, posebno kod uvida u motive svojih protivnika, izvanredno je zamjećivao stvarnost. Nije ga imperesioniralo ono što su ljudi rekli, već ono što je sma¬ trao njihovim stvarnim — implicitnim ili čak ne potpuno svjes¬ nim — motivacijama. Dobar primjer je njegova procjena britansko-francuskog političkog ponašanja. Može se reći da je u nekom smislu Hitlerova pobjeda počela nespremnošću Velike Britanije da provede odluku Lige naroda o djelotvornoj blokadi Italije na¬ kon početka Mussolinijevog napada na Etiopiju 1935—1936. go¬ dine. Pod svim vrstama izlika Italija je i dalje primala naftu ko¬ ja je bila životno neophodna za vođenje rata, dok je Etiopija imala najveće poteškoće da dobije oružje izvana. Slijedeći doga¬ đaj koji je osmjelio Hitlera bilo je rukovanje španjolskim gra¬ đanskim ratom, 1936—1939. godine. Velika Britanija je sprije¬ čila ustavnu vladu Španjolske da uvozi oružje za svoju obra¬ nu, a francuska vlada, pod socijalistom Blumom, nije se usu¬ dila djelovati bez britanskog odobrenja. Međutim, komitet demo¬ kratskih snaga koji je bio zadužen za sprečavanja intervencije u španjolskoj, ništa nije učinio da spriječi Hitlera ili Mussolinija u nastavljanju njihove vojne intervencije u korist Franca.37 Slije¬ deći propust Francuza i Britanaca bio je nedostatak otpora Hitlerovom zauzimanju demilitarizirane rajnske oblasti 1936. godine, u vrijeme kada je njemačka vojska bila potpuno nespremna za rat. (Hitler je u Razgovorima za stolom [H. Picker, 1965] primi¬ jetio da bi se Francuzi, da je Francuska u ono vrijeme imala pra¬ vog državnika, oduprli njegovom zauzimanju rajnske oblasti.) Posljednji korak, Chamberlainov posjet s ciljem da zamoli Hit¬ lera za umjerenost, teško da je bio neophodan da potvrdi Hitlerovo uvjerenje da Velika Britanija i Francuska nisu bile voljne održati danu riječ. U tom slučaju Hitler je imao stvarni uvid u ljudsko ponašanje, kao oštrouman konjski trgovac koji uviđa ka¬ da se druga strana pretvara. Hitler nije vidio širu političku i eko¬ nomsku stvarnost. Propustio je zamijetiti tradicionalni interes Velike Britanije za ravnotežu snaga na kontinentu; nije uvidio da Chamberlain i njegov krug nisu predstavljali političke interese svih konzervativaca, a još mnogo manje javno mnijenje cijelog britanskog stanovništva. Pouzdao se u mišljenje Joachima von Ribbentropa, čovjeka okretne ali vrlo površne inteligencije, koji 261
je bio potpuno nespreman razumjeti političke, ekonomske i druš¬ tvene zamršenosti britanskog sistema. Isti propust realističke procjene manifestira se u njegovom nemanju ikakvog stvarnog znanja o Sjedinjenim Američkim Drža¬ vama i u njegovom propustu da se pokuša obavijestiti. Svi važni izvještaji se slažu da je bio zadovoljan s površnim idejama kao na primjer da su Amerikanci odviše nježni da bi mogli biti dobri vojnici, da Amerikom upravljaju Jevreji, da se američka vlada neće usuditi ući u rat jer je zemlja bila toliko puna sukoba da bi mogla izbiti revolucija. Hitlerova strategija pokazuje jednaki nedostatak potpunog zamjećivanja stvarnosti i objektivnosti. U svojoj bogato dokumenti¬ ranoj i prodornoj analizi P. E. Schramm (1965) ističe taj nedosta¬ tak u Hitlerovom strateškom pristupu. Schramm ne pokušava minimalizirati Hitlerove zasluge kao stratega i spominje, tri prim¬ jera (prema generalu A. Jodlu) smionih i imaginativnih planova. Ali od 1942. godine Hitlerov sud u vojnim pitanjima bio je vrlo manjkav. Činio je isto što i sa svojim štivom; iz vojnih izvještaja je izdvajao one podatke koji su se slagali s njegovim planovima i nije poklanjao pažnju onima koji su ih stavljali u pitanje. Nje¬ gova naređenja protiv povlačenja, koja su dovela do katastrofe kod Staljingrada i teških gubitaka na mnogim dijelovima fronta, Schramm je okarakterizirao kao »sve nerazumnija«. Čineći pla¬ nove za posljednji ofenzivni napad u Ardenima propustio je uzeti u obzir važne faktore aktualne taktičke situacije. Schramm prim¬ jećuje da je Hitlerova strategija bila strategija »prestiža« i »pro¬ pagande«. Odsustvo realizma natjeralo ga je da potpuno propusti priznati da su ratovanje i propaganda određeni različitim zako¬ nima i principima. Njegovo otuđenje od stvarnosti postaje gro¬ teskno vidljivo kada je 24. travnja 1945. godine, dva dana prije samoubojstva, već isplaniravši svoj kraj, izdao naređenje da »va¬ žne odluke moraju biti prezentirane Fuhreru 36 sati prije (njiho¬ va izvršenja)«. (P. E. Schramm, 1965) Miješanje Hitlerove defektne volje s njegovim defektnim osje¬ ćajem za stvarnost vodi do pitanja da li je stvarno imao volju za pobjedom ili je nesvjesno, i usprkos svim očitim naporima ka suprotnom, njegov put bio usmjeren prema katastrofi. Nekoliko vrlo senzibilnih promatrača dozvoljava mogućnost da je druga pretpostavka točna. C. Burckhardt, jedan od najoštroumnijih, pi¬ še: »Nije sasvim nategnuto pretpostaviti da je nezasitni mrzilac koji je u njemu [Hitleru] djelovao bio povezan u nesvjesnim dije¬ lovima njegovog bića sa zastrtom ali uvijek prisutnom izvjesnoš262
ću da bi kraj mogao biti obilježen najgroznijim neuspjehom i li¬ čnim ugasnućem, kao što se, u stvari, dogodilo u uredu predsjed¬ nika Reicha 30. travnja 1945.« (C. Burckhardt, 1965). Speer izvje¬ štava o tome da je i prije rata, kada je vrlo oduševljeno diskuti¬ rao o svojim arhitektonskim planovima, mutno osjećao da Hitler zapravo ne vjeruje u njihovo ostvarenje: to vjerovanje nije bilo uvjerenje, već neka vrsta intuitivnog osjećaja.38 J. Brosse iz¬ ražava istu ideju; on pita da li je Hitler ikada vjerovao u konač¬ nu pobjedu i da li ju je i želio. (J. Brosse, 1972). Na osnovu svoje analize Hitlera došao sam do sličnog zaključka. Pitam se da li je čovjek s tako jakom voljom i svezaokupljujućom destruktivnošću mogao u dubini svog bića stvarno željeti konstruktivan rad koji bi pobjeda implicirala. Naravno, Burckhardt, Speer, Brosse i ja ne opisujemo svjesni dio Hitlerovog uma. Pretpostavka da nije ni vjerovao, a ni želio ostvarenje svojih umjetničkih i političkih snova, odnosi se na ono što se može smatrati potpuno nesvjesnim; bez pojma nesvjesnih motivacija tvrdnja da je Hitler mogao ne željeti pobjedu zvuči apsurdno.39 Hitler je bio kockar; kockao se životima svih Nijemaca kao i svojim vlastitim. Kada je igra završila, a on izgubio, nije bilo čak ni prevelikog razloga za žaljenje. Imao je što je uvijek želio: moć i zadovoljenje svoje mržnje i žudnje za destrukcijom. Nje¬ govalo poraz nije mu mogao oduzeti to zadovoljstvo. Megaloman i destruktor nisu stvarno izgubili. Stvarno su izgubili milijuni ljudskih bića — Nijemci, pripadnici drugih nacija i manjina — za koje je smrt u borbi bila najblaži oblik patnje. Budući da je Hitler bio potpuno bez milosti, njihova patnja nije u njemu iza¬ zvala ni bol, ni kajanje. Analizirajući Hitlera, našli smo brojne žestoke patološke crte: postavili smo hipotezu o prisustvu poluautističke crte u djetetu; nalazimo ekstremnu narcisoidnost, nepostojanje kontakta s dru¬ gima, pukotine u njegovoj percepciji stvarnosti, intenzivnu nekrofiliju. Legitimno se može pretpostaviti prisustvo psihozne, možda shizofrenične crte. Ali znači li to da je Hitler bio »luđak«, da je patio od psihoze ili paranoje, kao što se pokatkad govori? Odgo¬ vor je, vjerujem, negativan. Usprkos crti ludila, on je bio dovolj¬ no zdrav da svrhovito slijedi svoje ciljeve i to — bar neko vrije¬ me — uspješno. Sa svim pogreškama u prosuđivanju koje je po¬ činio zbog svoje narcisoidnosti i destruktivnosti ne može se negi¬ rati da je bio demagog i političar istaknutog umijeća koji ni u kom času nije otvoreno pokazivao psihozne reakcije. Čak u svo¬ jim posljednjim danima, kada je bio psihički i mentalno slomljen 263
čovjek, vladao je sobom. U pogledu njegovih paranoidnih tenden¬ cija, njegova sumnjičavost bila je realistički dovoljno dobro ute¬ meljena — kao što su razne zavjere protiv njega pakazale — da ju se teško može nazvati manifestacijom paranoje. Svakako, da je Hitler optuženik na sudu, čak na najnepristranijem, isprika bolešću ne bi imala šanse. Pa ipak, premda u konvencionalnim terminima Hitler nije bio psihozan čovjek, u dinamičkim, među¬ ljudskim terminima on je bio vrlo bolestan. Cijelo pitanje da li se Hitlera može smatrati bolesnim pritiješnjeno je poteškoćom koju smo ranije raspravili o prijepornoj vrijednosti psihijatrij¬ skih etiketa; iskazi o razlici između psihozne crte i potpune psi¬ hoze mogu imati svoju vrijednost na sudu za donošenje odluke da li osobu treba poslati u zatvor ili u duševnu bolnicu, ali u ko¬ načnoj analizi kojom se bavimo međuljudski procesi prkose tak¬ vim etiketama. No klinička se analiza ne smije koristiti za zatamnjenje moralnog problema zla. Upravo kao što postoje zli i dobro¬ ćudno »zdravi« ljudi, tako postoje zli i dobroćudni luđaci. Mora se vidjeti zašto je zlo zlo; moralni se sud ne može stvarati sumnji¬ vom kliničkom dijagnozom. Ali i čovjek koji je najviše zao ljud¬ sko je biće i izaziva naše suosjećanje. Zaključujući ovu analizu Hitlerovog karaktera može koristiti nekoliko riječi o svrsi uvrštavanja ovog opširnog materijala, kao i onoga o Himmleru, u ovu studiju. Osim očitog teorijskog cilja razjašnjenja pojma sadizma i nekrofilije prezentiranjem klinič¬ kih ilustracija imao sam još jedan cilj: isticanje glavne zablude koja sprečava ljude da prepoznaju potencijalne Hitlere prije no što ovi pokažu svoja prava lica. Ta zabluda leži u vjerovanju da sasvim destruktivan i zao čovjek mora biti vrag — i tako izgle¬ dati; da mora biti lišen svake pozitivne osobine; da mora nositi znak Kaina tako vidljivo da svatko izdaleka može prepoznati nje¬ govu destruktivnost. Takvi vragovi postoje, ali su vrlo rijetki. Kao što sam ranije naveo, mnogo češće će intenzivno de¬ struktivna osoba pokazati ljubazno lice; ljubav za obitelj, djecu, životinje; govorit će o svojim idealima i dobrim namjerama. Ali ne samo to. Teško da postoji čovjek koji je do krajnosti li¬ šen svake ljubaznosti, svake dobre namjere. Da postoji — bio bi na granici bolesti, izuzev »moralnih idiota« od rođenja. Zbog toga, sve dok se vjeruje da zao čovjek nosi rogove, neće biti mo¬ guće zlog čovjeka otkriti. Naivna pretpostavka da je zao čovjek lako prepoznatljiv uzro¬ kuje veliku opasnost: ne uspijevamo prepoznati zle ljude prije no što otpočnu svoj posao destrukcije. Vjerujem da većina ljudi 264
nema intenzivno destruktivni karakter Hitlera. Ali čak kada bismo procijenili da takve osobe sačinjavaju 10 posto stanovništva, do¬ voljno ih je da budu vrlo opasne ako steknu utjecaj i moć. Da¬ kako, svaki destruktor ne bi postao Hitler jer bi mu nedostajali Hitlerovi talenti; mogao bi jedino postati efikasni pripadnik SS-a. Ali s druge strane, Hitler nije bio genij i njegovi talenti nisu bili jedinstveni.. Jedinstvena je bila društveno-politička situacija u kojoj se mogao uzdizati; postoje, vjerojatno, stotine Hitlera me¬ đu nama koji bi mogli nastupiti da dođe njihov čas. Analizirati Hitlera objektivno i bez strasti nije diktirano jedi¬ no znanstveničkom savješću, već i time što je to uvjet učenja va¬ žne lekcije za sadašnjost i budućnost. Svaka analiza koja bi iskri¬ vila Hitlerovu sliku lišavajući ga njegove ljudskosti samo bi in¬ tenzivirala tendenciju sljepoće pred potencijalnim Hitlerima, uko¬ liko oni ne nose rogove. BILJEŠKE UZ TRINAESTO POGLAVLJE
1. U opisima Hitlerovih roditelja i njegovog djetinjstva i mladosti slijedim uglavnom dva najvažnija djela koja prikazuju njegove rane godine, odlične knjige B. F. Smitha (1967) i W. Masera (1971). Također sam se koristio A. Kubizekom (1954) i A. Hitlerom (1943). Hitlerova knjiga uvelike služi propagandnim svrhama i sadrži mnoge neistine; Kubizek, prijatelj iz Hitlerove mladosti koji mu se divio dok su bili mladi, kao i kada je Hitler bio na vlasti, može se koristiti uz određen oprez. Maser, iako historičar, često je nepouzdan prilikom upotrebe njegovih izvora. Smith je daleko najobjektivniji i najpouzdaniji izvor o Hitlerovoj mladosti. 2. Kao što je već ranije napomenuto, naučnici koji su proučavali autističku djecu otkrili su da je uplitanje uvjet za autizam. 3. Postoji nekoliko psihoanalitičkih pokušaja objašnjenja Hitlerove zloćudnosti: (1) konvencionalna ortodoksna analiza W. C. Langera (1972) koja je napisana 1943. g. kao izvještaj za Ured strateških službi i klasificirana kao »tajna«; (2) studija J. Brossea (1972). Langerova analiza, pogotovo u vrijeme kada su podaci o Hitlerovom životu bili oskudni, ima nekih dobrih strana, premda je uve¬ like ometana teorijskim okvirom. Langer naglašava da je Hitle¬ rova rana sklonost prema majci dovela do stvaranja posebno ja¬ kog Edipovog kompleksa (tj. želje da se oslobodi oca) i nadalje, da je Hitler morao promatrati svoje roditelje za vrijeme snoša¬ ja, te da je morao postati ozlojeđen i na oca, zbog njegove »bru¬ talnosti«, i na majku, zbog njene »izdaje«. Budući da se pretpo¬ stavlja da svi dječaci imaju Edipov kompleks i da su bili svjedo¬ ci seksualnog čina svojih roditelja (pogotovo kod onih klasa ko¬ je imaju manje životnog prostora no srednja klasa), teško je vi¬ djeti zašto bi stanje, koje je praktički univerzalno, objašnjavalo specifični karakter, da ne govorimo o tako nenormalnom karak¬ teru kao što je Hitlerov. 265
Psihoanalitička studija J. Brossea o Hitleru iznosi mnogo ma¬ terijala i pisana je s mnogo osjetljivosti; Brosse je jasno pre¬ poznao Hitlerovu mržnju prema životu i u tom vidu dolazi do zaključka koji su slični zaključcima u ovoj knjizi. Jedini element koji kvari Brosseovu knjigu je njegova potreba da svoje prona¬ laske izrazi u terminima teorije libida. On ide korak dalje od konvencionalne teorije Edipovog kompleksa i »prvobitnog pri¬ zora«. Najdublja, nagonska, nesvjesna snaga u Hitleru »sastojala se u ubojstvu falusne majke, tj. ne samo oca već i majke-oca i majke sjedinjene u seksualnom činu... Ono što želi uništiti nije toliko njegovo rođenje koliko njegovo začeće, to jest, drugim ri¬ ječima, 'prvobitni prizor', izvorni prizor snošaja njegovih rodite¬ lja; i ne prizor kome je dijete moglo biti svjedokom, već onaj ko¬ ji se odigrao upravo pred njim... kome je prisustvovao u imagi¬ naciji i retrospektivno, u kome je, na stanovitom stupnju, bio čak potencijalno prisutan, budući da se morao baviti svojim vlastitim začećem . . . Mržnja prema životu nije ništa drugo već to: mržnja prema činu kojim su mu roditelji podarili život...« (J. Brosse, 1972. Ove, kao i daljnje citate iz Brosseove knjige, sam sam pre¬ veo.) Kao simboličan, nadrealistički opis totalne mržnje prema životu, ta slikovitost ima svojih zasluga. Ali kao činjenična ana¬ liza uzroka Hitlerovoj mržnji prema životu ona graniči s apsur¬ dom. Pokušao sam ukratko analizirati Hitlerov karakter na osnovu poj¬ ma autoritarno-sadomazohističkog karaktera, ali ne baveći se po¬ viješću Hitlerovog djetinjstva. (E. Fromm, 1941). Vjerujem da je ono što sam tada napisao još valjano, ali da je Hitlerov sadizam sekundaran u usporedbi s njegovom nekrofilijom, kojom se bavi slijedeća analiza. 4. Može se dokazati, naravno, da nam evidencija ne pokazuje nje¬ govo nesvjesno razočaranje i neraspoloženje. Ali budući da se ne mogu otkriti nikakvi znaci nečeg takvog, argument je bez vrijednosti. Njegova jedina osnova je dogmatska pretpostavka da je rođenje brata ili sestre moralo imati takav učinak. To uzrokuje zaobilazno zaključivanje u kome se uzima kao činjenica ono što teorija zahtijeva i tada se tvrdi da je teorija potvrđena činjeni¬ cama. 5. Budući da se Kubizek divio Hitleru kada su bili mladi kao i ka¬ snije, kada je Hitler bio na vlasti, nemoguće je reći da li su činjenice koje Kubizek iznosi istinite, osim kada su potkrijeplje¬ ne drugim izvorima; njegovi »utisci« su vrlo jednostrani, Hitleru u prilog. Maser čak vatrenije opisuje Hitlerovu ljubaznost punu ljubavi prema majci i njegov očaj prilikom njene smrti. Maserov opis je baziran na bilješci koju je židovski liječnik, dr E. Bloch, koji je liječio Hitlerovu majku, napisao trideset i jednu godinu kasnije, 1938. g., za nacističke vlasti. Sa svim dužnim poštovanjem za dra E. Blocha, izjavu koju 1938. godine u Njemačkoj piše Jevrej za nacističke vlasti teško da možemo smatrati nepristra¬ nom: možemo je smatrati upravo motiviranim pokušajem da za¬ dobije njihovu naklonost; to je ljudski shvatljivo, ali lišava dokument svake historijske vrijednosti. To što povjesničar Maser čak ne stavlja u pitanje valjanost izjave dra Blocha jedan je od 266
primjera koji ilustriraju mnoge druge ozbiljne nedostatke njegove metode korištenja izvora, o čemu ću imati prilike kasnije nešto kazati. 6. Njegov učitelj E. Huemer rekao je o svom nekadašnjem učeniku, kada je bio svjedok na procesu protiv Hitlera, nakon neuspjelog pokušaja puča u Miinchenu: »Hitler je nesumnjivo bio talentiran, iako jednostrano, ali je imao malo samokontrole; u najmanju ruku smo ga smatrali tvrdoglavim, svojeglavim, svadljivim i raz¬ dražljivim, i njemu je sigurno bilo teško da se prilagodi osnova¬ ma školske organizacije. Nije baš bio vrlo marljiv; da je bio, imao bi mnogo uspjeha, uzimajući u obzir njegove nesumnjive talente.« (W. Maser, 1971) 7. Hitlerove izjave u Mein Kampfu o njegovom siromaštvu u biti su neistinite. 8. li svom pokušaju da u najboljem svjetlu prikaže Hitlerovu ozbilj¬ nost u pristupu studiranju umjetnosti Maser izvještava da je Hit¬ ler uzimao poduke od kipara Panholzera, profesora srednje ško¬ le. Ali jedini dokaz kojim Maser potkrepljuje svoju tvrdnju je pismo koje je napisala kućevlasnica Hitlerove majke profesoru umjetničkog crtanja Rolleru moleći ga da posjeti Hitlera i da ga savjetuje. Maser ne navodi nikakav dokaz o rezultatu te posjete, ako je do nje uopće došlo. On samo navodi da je Hitler, trideset godina kasnije, spominjao Panholzera (prema gramatičkoj kon¬ strukciji Maserove rečenice to je trebao biti Roller) kao svog uči¬ telja. To je jedan od mnogih primjera gdje Maser Hitlerove izja¬ ve o sebi samome uzima kao dovoljan dokaz. Ali ostaje misterij kako je Maser mogao znati da je Hitler morao »disciplinirano i uredno« raditi u atelieru Panholzera kao i zašto bi nastajući slikar i arhitekt trebao željeti instrukcije kipara. (W. Maser, 1971) 9. Daljnji tekst je zasnovan uglavnom na: B. F. Smith (1967). 10. Iz obimne literature o Hitleru i razdoblju njegovog života od 1914—1945. g. uglavnom sam se koristio djelima A. Speera (1970) i W. Masera (1971), međutim kod Masera s određenim oprezom, kao što sam već napomenuo u vezi s njegovim izvještajima o Hit¬ lerovoj mladosti. Također sam za velik dio informacija i uvida zahvalan ličnim saopćenjima Alberta Speera. (Speer se istinski kaje zbog svog sudjelovanja u nacističkom režimu i ja vjerujem izjavi da je postao potpuno drugačiji čovjek.) Dodatni valjani iz¬ vori su: P. E. Schramm (1965), H. Krausnick i drugi (1968), oba su značajna jer citiraju mnoge važne izvore, kao i odličan izvor Hitlers Tischgesprache im Fuhrershauptquartier (u Frommovom tekstu: Razgovori za stolom, prim. prev.) (H. Picker, 1965), s »Uvo¬ dom« Schramma. Također sam se koristio djelom E. Hanfstaengla (1970), ali s velikim oprezom. Hitlerov Mein Kampf je kao histo¬ rijski izvor poslužio vrlo malo. Konzultirao sam mnoge druge knji¬ ge, od kojih su neke također navedene u tekstu. 11. Ovaj, kao i ostale citate s njemačkog i francuskog originala, sam sam preveo. 12. Ovo su rukom učinjene bilješke nekadašnjeg Hitlerovog mlađeg oficira i kasnijeg ađutanta, generalnog konzula Fritza Wiedemana (penzioniran). Hitler je to izjavio gotovo istog dana kada je 267
Goering naredio da se »Centralni ured Reicha« za iseljenje Jevreja povjeri Eichmannu. Eichmann je već ranije razradio metodu istjerivanja Jevreja. H. Krausnick i drugi (1968) sugeriraju da se Hitleru možda nije sviđalo to manje ekstremno rješenje, ali da se s njime složio »jer je to bilo jedino praktično rješenje«. 13. A. Speer, lično saopćenje. 13a. To je značajna manifestacija njegovog »oralno-sadističkog«, eks¬ plozivnog karaktera. 14. Speer izvještava da ni razgovori za vrijeme objeda u Berlinu nisu bili manje trivijalni i dosadni te da Hitler »čak nije ni po¬ kušavao prikriti česta ponavljanja koja su bila tako neugodna slušaocima«. (A. Speer, 1970) 15. U Razgovorima za stolom s generalima u svom glavnom stanu, u vremenu od 1941. g. do 1942. g., Hitler se očito jako naprezao i trudio da svojom erudicijom i znanjem impresionira svoje goste. Ti razgovori su se uglavnom sastojali od beskrajnih monologa o svim mogućim područjima. Bio je to isti Hitler koji je držao predavanja samotnjacima u Mannerheimu. Ali sada su njegovi slušatelji bili vođe njemačke vojske; njegovo samopouzdanje zna¬ tno je ojačalo, i ekstenzitet (premda ne i intenzitet) njegovog zna¬ nja se proširio godinama daljnjeg čitanja. Pa ipak je, u krajnjoj liniji, promjena bila površna. 16. Maserovu izjavu također potvrđuje Speer, u ličnom kontaktu. 17. Maserov iskaz zasnovan je na svjedočanstvu generala W. Warlimonta. 18. A. Speer, lično saopćenje. 19. A. Speer, lično saopćenje. 20. Usporedi raspravu o narcisoidnosti, u 9. poglavlju. 21. Usporedi W. Maser (1971) i J. Brosse (1972). Iako pretpostavlja da za to ne postoji neposredan dokaz, on zasniva svoju tvrdnju da je Hitler posjedovao snažne latentne homoseksualne tendencije na krivom argumentu da je tome tako jer je Hitler imao para¬ noidne tendencije, pa se tako njegovo zaključivanje bazira na frojdovskoj pretpostavci tijesnog odnosa paranoje i nesvjesne homo¬ seksualnosti. 22. Na žalost, Hanfstaengl nije pouzdani svjedok. Njegova autobio¬ grafija je uvelike sama sebi svrhom; u njoj se autor pokušava predstaviti kao čovjek koji se trudio da pozitivno djeluje na Hit¬ lera i koji je, nakon svog raskida s njim, postao »savjetnika pred¬ sjednika Roosevelta — što je upravo pretjerano. Unatoč tome, u osnovi možemo imati povjerenja u njegov opis Hitlerovog odno¬ sa prema ženama, jer to područje ne može povećati autorov po¬ litički ugled. 23. A. Speer, lično saopćenje. 24. Prijevod: E. F. 25. Na hebrejskom jeziku riječ norah ima isto dvostruko značenje; koristi se kao atribut Boga i predstavlja arhaički stav po kome je Bog istovremeno strašan i plemenit. 26. A. Speer, lično saopćenje. 268
27. Moramo ostaviti otvorenim pitanje da li su Hitlerove eksplozije bijesa bile rezultat organskih neurofizioloških faktora ili su takvi faktori barem smanjivali početak njegove srdžbe. 2S. Usp. H. S. Ziegler (1965); također H. S. Ziegler, urednik (1970). Prema raznim izvještajima možemo očekivati da će se u bliskoj budućnosti pojaviti velik broj knjiga i članaka u Njemačkoj, En¬ gleskoj i Sjedinjenim Američkim Državama koji će pokušati do¬ nijeti ponovo izglačanu sliku Hitlera, velikog vođe. 29. Jednom je prilikom racionalizirao tu nespremnost rekavši Speeru da većina njemačkih naučenjaka najvjerojatnije ne bi htjela doći k njemu. To, možda na žalost, nije bilo istina i Hitler je to mo¬ rao znati. (A. Speer, 1970) 30. Maser, da bi najbolje prikazao Hitlerov talent za slikanje, obja¬ šnjava Hitlerovu metodu kopiranja: »Hitler je kopirao ne zato što nije imao t a l e n t a . . . već zato što je bio odviše lijen da iziđe i da slika.« (W. Maser, 1971). Ta izjava je primjer Mascrove ten¬ dencije uzdizanja Hitlerove veličine, pogotovo budući da je tako očito pogriješio — bar u pogledu jednoga: jedina aktivnost koju je Hitler volio bila je da izlazi, premda da samo šeta ulicama. Jedan drugi primjer Maserove naklonosti Hitlerovom talentu za slikanje predstavlja njegova izjava da dr Bloch (liječnik jevrejskog porijekla koji je liječio Hitlerovu majku), čuvajući neke ak¬ varele koje mu je Hitler dao, »sigurno (ih) nije čuvao sve do na¬ kon 1938. g. jer su Adolf i Klara Hitler bili njegovi pacijenti sve do 1937. g.«. Maser tako nagovještava da činjenica što je doktor sačuvao slike indicira da su slike imale umjetničku vrijednost. Ali zašto ih doktor ne bi čuvao upravo zato što su Hitlerovi nekada. bili njegovi pacijenti? Ne bi bio prvi liječnik koji je čuvao uspomenu koja izražava zahvalnost pacijenata — a nakon 1933. g. svaka uspomena od Hitlera sigurno je bila od velike važnosti za čo¬ vjeka u Blochovoj situaciji. 51. Zahvalan sam gospodinu Speeru koji mi je pokazao te skice; one predstavljaju ključ prirode Hitlerovog pedantnog, beživotnog ka¬ raktera. 32. Schramm napominje da Hitler tokom razgovora za stolom nije spomenuo nijedno od strašnih naređenja koja je izdao u vrije¬ me kada su se ti razgovori održavali. 33. A. Speer, lično saopćenje. 34. Chaplinov gospodin Verdoux, ljubazan muž, pripadnik srednje kla¬ se koji zarađuje za život ubijajući bogate žene, pruža izvjesnu paralelu. 35. Usp. raspravu o racionalnim i iracionalnim strastima u 10. po¬ glavlju. 56. Hitlerov nedostatak kontakta sa stvarnošću Speer izražava u po¬ nešto drugačijoj, vrlo intuitivnoj formulaciji: »U njemu zapravo postoji nešto nestvarno. Ali to je možda bila stalna osobina. U retrospektivi se pokatkad pitam nije li ta nedodirljivost, ta nestvarnost bila njegova karakteristika od njegove rane mladosti do trenutka njegovog samoubojstva. Pokatkad mi se čini da su sve žešći napadi bijesa mogli nastupati zato što u njemu nije bilo 269
ljudskih emocija da im se suprotstave. On jednostavno nije ni¬ kome mogao dopustiti da se približi njegovom unutarnjem biću jer je ta srž bila beživotna, prazna.« (A. Speer, 1970) 37. Sir A. Cadogan, stalni podsekretar u britanskom ministarstvu za vanjske poslove, konzervativac koji je pomogao kreiranju britan¬ ske politike onoga vremena, iznosi odličnu i detaljnu sliku stava prema španjolskom građanskom ratu koji je uvelike bio motivi¬ ran simpatijama konzervativaca prema Mussoliniju i Hitleru, nji¬ hovom sklonošću da dopuste Hitleru napasti Sovjetski Savez i njihovom nesposobnošću da prozni Hitlerove namjere. (Sir A. Cadogan, 1972) 38. A. Speer, lično saopćenje. 39. Postoji obilje kliničkog materijala koji dokazuje da ljudi mogu težiti svojoj destrukciji, iako je njihov svjesni cilj upravo supro¬ tan. Takav materijal ne pruža samo psihoanaliza, već svako ve¬ liko dramsko djelo.
Epilog: O dvoznačnosti nade U ovoj sam studiji pokušao pokazati da je prethistorijskog čo¬ vjeka, koji je živio u skupinama kao lovac i kao sakupljač hrane, karakterizirao minimum destruktivnosti i optimum kooperacije i dijeljenja, te da su se tek s povećanjem produktivnosti i podje¬ lom rada, stvaranjem ogromnog viška rada i izgradnjom država s hijerarhijom i elitama, pojavile destruktivnost i okrutnost širo¬ kih razmjera i napredovale paralelno s civilizacijom i razvitkom moći. Da li je ova studija iznijela valjanu argumentaciju u korist teze da agresija i destruktivnost mogu opet poprimiti minimalnu ulo¬ gu u proizvodnji motivacija? Vjerujem da jest i nadam se da to misle i moji čitaoci. Sve dok je agresija biološki dana u ljudskim genima ona nije spontana već je obrana od ugroženosti ljudskih vitalnih interesa, interesa razvoja, te opstanka jedinke i vrste. Ta defenzivna agre¬ sija bila je relativno niskog stupnja u određenim primitivnim uvjetima — kada jedan čovjek nije tako mnogo ugrožavao dru¬ goga. Ali čovjek se otada izvanredno razvio. Opravdano je zami¬ sliti da će čovjek zatvoriti krug i da će izgraditi društvo u kome nitko neće biti ugrožen: ni djeca od strane roditelja; ni roditelji od svojih nadređenih; ni jedna klasa od strane druge klase; ni nacija od strane supersile. Postizanje takvog cilja strahovito je otežano ekonomskim, političkim, kulturnim i psihološkim razlo¬ zima — i dodatnom poteškoćom, da nacije ovoga svijeta oboža¬ vaju idole — i to različite — i tako se međusobno ne razumiju, čak ni kada bi razumjeli razne jezike. Bilo bi ludo ignorirati te poteškoće; ali empirijska studija svih podataka pokazuje da po¬ stoji stvarna mogućnost izgradnje takvog svijeta u doglednoj bu¬ dućnosti, ukoliko se uklone političke i psihološke barikade. Maligni oblici agresije, s druge strane — sadizam i nekrofilija — nisu urođeni; zbog toga ih je stvarno moguće reducirati kada se društveno-ekonomski uvjeti zamijene uvjetima koji su povoljni 271
za potpuni razvoj čovjekovih istinskih potreba i sposobnosti: do razvoja ljudske samodjelatnosti i čovjekove stvaralačke moći kao svog cilja. Eksploatacija i manipulacija stvaraju dosadu i trivi¬ jalnost; one osakaćuju čovjeka i svi faktori koji čovjeka pretva¬ raju u psihičkog bogalja preobraćaju ga u sadista ili destruktora. Taj će stav neki okarakterizirati kao »preoptimističan«, »uto¬ pijski« ili »nestvaran«. Da bi priznali zasluge takve kritike, izgle¬ da da im je potrebna rasprava o koncepciji dvoznačnosti nado i prirode optimizma i pesimizma. Pretpostavimo da se preko vikenda spremam na izlet i da nije sigurno da li će vrijeme biti lijepo. Mogu reći: »Optimist sam«, što se tiče vremena. Ali ako mi je dijete teško bolesno i njegov život visi o koncu, osjetljivom bi uhu čudno zvučalo kada bih rekao: »Ja sam optimist«, jer u tom kontekstu izjava izgleda rav¬ nodušna i distancirana. Ne mogu čak reći: »Uvjeren sam da će moje dijete živjeti«, jer u takvim okolnostima nemam stvarne osnove da u to budem uvjeren. Što mogu tada reći? Najadekvatnije bi riječi možda bile: »Vjerujem da će moje di¬ jete preživjeti.« Ali »vjerujem«, zbog svojih teoloških implikacija, nije riječ koja bi odgovarala današnjici. Pa ipak je ona najbolje što imamo, jer vjera implicira jedan krajnje važan element: moju žarku, intenzivnu želju da moje dijete živi i zbog toga ću učiniti sve što mogu da ono ozdravi. Nisam samo promatrač, odvojen od svog djeteta, kao što sam to kao »optimist«. Sada sam dio situacije koju promatram; angažiran sam; moje dijete o kome ja, »subjekt«, iznosim prognozirajući iskaz, nije »objekt«; moja vje¬ ra je ukorijenjena u mom odnosu prema mojem djetetu; ona je mješavina znanja i sudjelovanja. To je istina jedino u slučaju ako pod vjerom podrazumijevamo »racionalnu vjeru« (E. Fromm, 1947) koja je zasnovana na jasnoj svijesti o svim važnim podaci¬ ma, a ne iluziju, kao »iracionalnu vjeru« koja je zasnovana na našim željama. Optimizam je otuđeni oblik vjere, pesimizam je otuđeni oblik očaja. Ako se istinski reagira na čovjeka i njegovu budućnost, tj. brižno i »odgovorno«, može se reagirati samo vjerom ili očajem. Racionalna vjera kao i racionalni očaj zasnovani su na najcjelo¬ vitijem, najkritičnijem poznavanju svih faktora koji su važni za opstanak čovjeka. Osnova racionalne vjere u čovjeka je prisustvo stvarne mogućnosti njegovog spasenja; osnova racionalnog očaja bila bi spoznaja da takvu mogućnost nije moguće sagledati. 272
U ovom kontekstu treba naglasiti slijedeće: većina ljudi je spremna da vjeru u čovjekovo poboljšanje odmah proglasi ne¬ stvarnom; ali oni ne priznaju da je često upravo očaj nestvaran. La¬ ko je reći: »Čovjek je oduvijek bio ubojica.« Ali taj iskaz nije ispra¬ van jer ne uzima u obzir zamršenosti povijesti destruktivnosti. Jednako je tako lako reći: »Želja za eksploatacijom drugih ima upravo ljudsku prirodu«; ali ponovo, taj iskaz negira (ili iskriv¬ ljuje) činjenicu. Ukratko, iskaz »ljudska priroda je zla« nije ni malo stvarniji od iskaza »ljudska priroda je dobra«. Ali mnogo je lakše potvrditi prvi iskaz; tko god želi dokazati ljudsku zloću najlakše nalazi sljedbenike jer svakome nudi alibi za njegove gri¬ jehe — i prividno ništa ne riskira. Pa ipak je širenje iracionalnog očaja destruktivno, kao što je i neistinito; ono obeshrabruje i zbunjuje. Propovijedanje iracionalne vjere ili nagovještavanje lažnih Mesija jedva da je manje destruktivno — ono obmanjuje i zatim paralizira. Stav većine nije ni stav vjere ni stav očaja već, na žalost, stav potpune indiferentnosti prema budućnosti čovjeka. Oni koji nisu potpuno indiferentni ponašaju se kao »optimisti« ili »pesimisti«. Optimisti vjeruju u dogmu neprekinutog toka »progresa«. Na¬ viknuti su da identificiraju ljudsko dostignuće s tehničkim do¬ stignućem, ljudsku slobodu sa slobodom od prinude i potroša¬ čkom slobodom izbora mnogih navodno različitih roba. Dosto¬ janstvo, kooperativnost, ljubaznost primitivca ih ne impresioni¬ ra; ali ih impresioniraju tehnička dostignuća, bogatstvo, upor¬ nost. Stoljeća vladavine nad tehnički zaostalim narodima razli¬ čite boje kože ostavila su svoj pečat u umovima optimista. Kako bi »divljak« mogao biti human ili jednak, da ne kažemo superi¬ oran, ljudima koji lete na Mjesec — ili ljudima koji pritiskom na dugme mogu uništiti milijune ljudskih bića? Optimisti dosta dobro žive i, bar za sada, mogu sebi priuštiti da budu »optimisti«. Ili, u najmanju ruku, to je ono što oni misle jer su toliko otuđeni da ih čak ni ugrožavanje budućnosti njiho¬ vim praunucima ne može istinski uzbuditi. »Pesimisti« u stvari nisu mnogo drugačiji od optimista. Žive upravo kao da im je udobno i kao da su upravo malo angažirani. Sudbina ljudskog roda brine ih jednako malo kao i optimiste. Ne očajavaju; kad bi očajavali, ne bi živjeli, i ne bi mogli živjeti tako zadovoljno kao što žive. I dok njihov pesimizam funkcionira tako da ih uvelike štiti od bilo kakvog unutarnjeg zahtjeva da ne¬ što urade, štiteći ideju da se ništa ne može uraditi, optimisti se 273
brane od istog unutarnjeg zahtjeva, uvjeravajući sami sebe da se sve kreće ionako u ispravnom pravcu tako da ništa ne treba uraditi. Stav koji je zauzet u ovoj knjizi je stav racionalne vjere u čo¬ vjekovu sposobnost da se izvuče iz onoga što izgleda pogubna mreža okolnosti koju je sam ispleo. To je stav onih koji nisu ni »optimisti« ni »pesimisti« već radikali koji imaju racionalnu vje¬ ru u čovjekovu sposobnost da će izbjeći krajnju katastrofu. Taj humanistički radikalizam ide do korijena i tako do uzroka; on teži oslobođenju čovjeka od lanaca iluzija; on pretpostavlja ne¬ ophodnost temeljnih promjena, ne samo u našoj ekonomskoj i političkoj strukturi već i u našim vrijednostima, našoj koncepciji čovjekovih ciljeva i u našem ličnom ponašanju. Imati vjeru znači usuditi se, misliti nemislivo, pa ipak djelo¬ vati unutar granica stvarno mogućeg; to je paradoksalna nada svakodnevnog očekivanja Mesije, a opet ne gubljenje vjere kada nije došao u očekivano vrijeme. Ta nada nije pasivna i nije strp¬ ljiva; naprotiv, ona je nestrpljiva i aktivna, tražeći svaku moguć¬ nost akcije unutar stvarnih mogućnosti. Ona je najmanje pasivna u pogledu vlastitog razvoja i oslobođenja. Dakako, postoje oštre granice ličnog razvoja, determinirane društvenom strukturom. Ali oni navodni radikali koji smatraju da nikakva lična promjena nije moguća, pa čak ni poželjna unutar današnjeg društva, koriste svoju revolucionarnu ideologiju kao ispriku za svoj lični otpor unutarnjoj promjeni. Stanje ljudskog roda danas je odviše ozbiljno da bismo mogli sebi dopustiti da slušamo demagoge — a najmanje sve one dema¬ goge koji su skloni destrukciji — ili čak vođe koji se koriste samo svojim mozgovima, a čija su srca otvrdnula. Kritička i radikalna misao bit će plodotvorna samo ako je pomiješana s najdrago¬ cjenijom osobinom kojom je čovjek obdaren — ljubavlju prema životu.
Dodatak: Freudova teorija agresivnosti i destruktivnosti Evolucija Freudove koncepcije agresivnosti i destruktivnosti Možda je najznačajniji element u Freudovom proučavanju agre¬ sije taj što sve do 1920. godine gotovo nije obraćao pažnju na ljudsku agresivnost i destruktivnost. On je sam mnogo godina kasnije izrazio čuđenje nad tom činjenicom u djelu Nelagodnosti u kulturi (1930). »Ali više ne mogu shvatiti kako smo mogli zane¬ mariti neerotičnu agresivnost i destruktivnost koja je svugdje prisutna i ne dati joj odgovarajuće mjesto u našem tumačenju života.« (S. Freud, 1930) Da bismo razumjeli tu posebnu slijepu točku, bit će korisno da pokušamo sebi predočiti raspoloženje u kojem je bila srednja klasa u Evropi u doba prije prvog svjetskog rata. Od 1871. nije bilo velikog rata. Buržoazija je sigurno napredovala, i politički i društveno, a oštar antagonizam između klasa postajao je, zbog stalnog poboljšanja situacije radničke klase, blaži. Svijet se činio miroljubivim i sve civiliziranijim, naročito ako čovjek nije obra¬ ćao mnogo pažnje na veći dio ljudske rase koji je živio u Africi, Aziji i Južnoj Americi, u uvjetima krajnjeg siromaštva i poniže¬ nja. Ljudska destruktivnost izgledala je kao faktor koji je igrao ulogu u mračno doba i u ranijim stoljećima, ali koji je sada bio zamijenjen razumom i dobronamjernošću. Psihološki problemi koji su bili otkriveni proizlazili su iz prestrogih moralnih zakona srednje klase, a Freud je bio toliko impresioniran dokazima o štetnom djelovanju seksualnog potiskivanja da jednostavno nije pridavao važnost problemu agresivnosti, dok ga zbog prvog svjet¬ skog rata nije više mogao ignorirati. Taj rat predstavlja prekret¬ nicu u razvoju Freudove teorije agresivnosti. U Tri eseja o teoriji seksualnosti (1905) Freud je smatrao agre¬ sivnost jednim od »sastavnih instinkata« seksualnog instinkta. On 275
piše: »Tako bi sadizam odgovarao agresivnom dijelu seksualnog instinkta, koji je postao samostalan i pretjerano naglašen i koji je, zamijeniviši ga, preuzeo glavno mjesto.« (S. Freud, 1905)1 Ipak, kao što je to često slučaj kod Freuda, upravo suprotno glavnom pravcu njegove teorije, kod njega je bila prisutna misao koja je ostala još dugo potisnuta. U četvrtom poglavlju Tri eseja on piše: »Može se pretpostaviti da impulsi okrutnosti imaju izvore koji su zapravo neovisni o seksualnosti, ali se mogu s njome sje¬ diniti u ranom stadiju.« (S. Freud, 1905. Potcrtao E. F.) Međutim, unatoč toj primjedbi, Freud je u priči o Malom Han¬ su u svom radu Analiza fobije kod petogodišnjeg dječaka, veoma jasno rekao: »Ne mogu nikako pretpostaviti ravnopravnu prisut¬ nost posebnog agresivnog instinkta uz poznate instinkte samoočuvanja i seksa.« (S. Freud, 1909). Možemo primijetiti stanovitu neodlučnost u formulaciji ove Freudove tvrdnje. »Ne mogu ni¬ kako pretpostaviti« nije tako čvrsto kao što bi bilo jednostavno i potpuno poricanje, a njegovim daljnjim ograđivanjem riječju »ravnopravan« izgleda da on dopušta mogućnost postojanja samo¬ stalne agresivnosti, ali samo ako ona nije ravnopravna u odnosu na druge instinkte. U radu Instinkti i njihove promjenljivosti (1915, Freud) prisut¬ na su oba shvaćanja — jedno da je destruktivnost sastavni dio seksualnog instinkta, drugo da je neovisna od seksualnosti: Preliminarni stadiji ljubavi pojavljuju se kao privremeni seksualni ciljevi u razdoblju kada seksualni instinkti prolaze kroz njihov složeni razvitak. Kao prvi od ovih ciljeva prepo¬ znajemo fazu spajanja i proždiranja — vrsta ljubavi koja od¬ govara otklanjanju zasebne egzistencije objekta i koja se stoga može opisati kao ambivalentna. Kod višeg stadija pregenitalne sadističko-analne organizacije, težnja za objektom pojavljuje se u obliku poziva za vlašću, za koji je povreda ili uništenje objekta nevažna. Ljubav u ovom prvom obliku i u ovom uvod¬ nom stadiju jedva se može razlikovati od mržnje. Tek kada do¬ đe do genitalne organizacije, ljubav postaje suprotna mržnji. (S. Freud, 1915) Ali u tom istom radu Freud zauzima i drugu poziciju koju je izrazio u Tri eseja — iako izmijenjenu 1915 — da je agresivnost samostalna u odnosu na seksualni instinkt. Ta druga hipoteza pretpostavlja da su ego instinkti izvori agresivnosti. Freud piše: 276
Mržnja, kao odnos prema stvarima, starija je od ljubavi. Ona proizlazi iz primordijalnog odbijanja vanjskog svijeta2 i svih njegovih stimulansa, od narcisoidnog ega. Kao izraz reakcije nezadovoljstva izazvanog objektima ona uvijek ostaje u intim¬ noj vezi s instinktima samoočuvanja: tako seksualni i ego in¬ stinkti mogu lako razviti antitezu koja je jednaka onoj između ljubavi i mržnje. Kad instinkti ega vladaju seksualnom funkci¬ jom, kao što je to slučaj u stadiju sadističko-analne organizaci¬ je, oni i instinktivnom cilju daju svojstva mržnje. (S. Freud, 1915. Potcrtao E. F.) Ovdje Freud pretpostavlja da je mržnja starija od ljubavi, te da je ukorijenjena u instinktima ega, ili instinktima samoočuva¬ nja, koji najprije odbacuju »bujicu stimulansa« koji dolaze iz vanjskog svijeta i koji su antiteza seksualnih impulsa. Važno je uzgred napomenuti koliko je ovo gledište značajno za čitav Freudov model čovjeka. Prema njemu, novorođenče odbija stimulan¬ se i mrzi svijet zbog toga što mu smeta. Ovo je gledište suprotno gledištu o kojem se u posljednje vrijeme pojavilo mnoštvo kli¬ ničkih podataka, koji pokazuju da je čovjek, čak i novorođenče staro tek nekoliko dana, željan stimulansa, da su mu oni potrebni i da uvijek ne mrzi svijet zbog toga što mu smeta. U istom radu Freud ide čak jedan korak dalje u svojoj formu¬ laciji o mržnji: Ego mrzi, prezire i progoni s namjerom da uništi sve objekte koji su izvor neugodnih osjećaja, bez obzira na to da li oni frustriraju njegovo seksualno zadovoljstvo, ili zadovoljavanje potreba za samoočuvanje. U stvari, može se dokazati da pravi prototipovi odnosa mržnje ne proizlaze iz seksualnog života, već iz borbe ega da se očuva i održi. (S. Freud, 1915. Potcrtao E. F.) S radom na djelu Instinkti i njihove promjenljivosti (1915) za¬ vršava prva faza Freudove misli o agresivnosti. Vidimo da je isto¬ vremeno slijedio dva shvaćanja: agresivnost kao dio seksualnog nagona (oralni i analni sadizam) i agresivnost nezavisnu od sek¬ sualnog instinkta, kao svojstvo instinkata ega koji se suprotstav¬ ljaju i mrze prodiranje vanjskih stimulansa i prepreka zadovo¬ ljavanju seksualnih potreba i potreba samoočuvanja. 1920, radom S onu stranu principa užitka, Freud je počeo iz temelja mijenjati čitavu svoju teoriju instinkata. U tom radu on 277
je »neobuzdanoj težnji za ponavljanjem« dao karakteristike instin¬ kta: ovdje je također prvi put postulirao novu dihotomiju izme¬ đu Erosa i instinkta smrti, o kojoj opširno govori u knjizi Ego i id (1923) i u svojim kasnijim radovima. Ova nova dihotomija između instinkta/instinkata3 života (Eros) i smrti zamjenjuje prvobitnu dihotomiju između instinkta ega i seksualnih instinkata. Iako Freud nastoji poistovjetiti Eros s libidom, ova nova polarnost označava u potpunosti drugačije shvaćanje nagona od ranijeg.4 Sam Freud daje sažet prikaz razvoja njegove nove teorije u radu Nelagodnosti u kulturi (1930). On piše: Na početku, instinkti ega i instinkti objekta bili su suprot¬ stavljeni jedni drugima. Uveo sam pojam »libida«5 da bih opi¬ sao ove posljednje. Tako je postojala antiteza između instinkata ega i »libidinoznih« instinkata ljubavi (u najširem obliku) koji su bili usmjereni na neki objekt.6 Ali ove suprotnosti (u odnosu na sadizam) bile su nadvladane: sadizam je ipak, sa¬ svim jasno, bio dio seksualnog života u djelima u kojima je nježnost bila zamijenjena okrutnošću... Značajan korak na¬ prijed bilo je uvođenje pojma narcisoidnosti — što znači, otkri¬ će da je sam ego ispunjen libidom, da je ego zaista prvi dom libida i da u određenoj mjeri i dalje ostaje njegovo glavno sje¬ dište... 7 Moj slijedeći korak učinjen je u radu S onu stranu principa užitka (1920), kada je moju pažnju privukla neobuzda¬ na težnja za ponavljanjem i konzervativan karakter instinktiv¬ nog života. Počevši od nagađanja o počecima života i od bio¬ loških paralela, došao sam do zaključka da, osim instinkta za očuvanje žive tvari i za povezivanje u sve šire cjeline, mora postojati i drugi, suprotan instinkt koji teži razbiti te cjeline i odvesti ih natrag u njihovo prvobitno neorgansko stanje. To znači da uz Eros postoji i instinkt smrti. (S. Freud, 1930. Potcrtao E. F.) Freud uopće nije bio uvjeren da je njegova hipoteza ispravna, kada je napisao S onu stranu principa užitka. »Može se postaviti pitanje«, napisao je, »da li sam, i u kojoj mjeri, ja sam uvjeren u istinitost hipoteza iznesenih na ovim stranicama. Moj odgovor je da ja sam nisam uvjeren, i da ne želim uvjeravati druge da u njih vjeruju. Ili, drugim riječima, da ne znam u kojoj mjeri ja u njih vjerujem.« (S. Freud, 1920). On je pokušao s velikim inte¬ lektualnim naporom izgraditi teoretsku građevinu, koja bi dovela 278
u opasnost valjanost mnogih ranijih shvaćanja. Ova Freudova is¬ krenost koja se tako blistavo provlači kroz sav njegov rad, ostav¬ lja naročit utisak. Slijedećih osamnaest godina proveo je radeći na novoj teoriji, i s vremenom je stekao sve više uvjerenja koje na početku nije imao. Nije dodao nove aspekte toj hipotezi, već je poduzeo intelektualno razrađivanje koje mu je donijelo uvje¬ renje, a činjenica da ga njegovi vlastiti sljedbenici nisu razumjeli i nisu dijelili njegova shvaćanja, tim više ga je razočarala. Nova teorija prvi put je detaljno prikazana u Ego i id (1923). Od naročite važnosti je pretpostavka o specijalnom fiziološkom procesu (anabolizam ili katabolizam) [koji] bi mogao biti povezan sa svakom od dvije klase instin¬ kata; obje vrste instinkata djelovale bi u svakoj čestici žive tvari, iako ne u istoj jačini, tako da bi neka tvar mogla biti glavni predstavnik Erosa. Ova hipoteza ne govori ništa o nači¬ nu na koji su ove dvije klase instinkata spojene, sjedinjene i međusobno pomiješane; ali da do toga dolazi stalno i u velikoj mjeri pretpostavka je koja je neophodna našim shvaćanjima. Čini se da, kao rezultat spajanja jednostaničnih organizama u višestanične oblike života, instinkt smrti jedne stanice može se uspješno neutralizirati, a da se destruktivni impulsi mogu instrumentalnošću posebnog organa skrenuti na vanjski svijet. Izgleda da bi taj poseban organ bio muskularni sistem; instinkt smrti bi se prema tome ispoljavao — iako vjerojatno samo dje¬ lomično — kao instinkt destruktivnosti usmjeren prema vanj¬ skom svijetu i drugim organizmima. (S. Freud, 1933. Potcrtao E. F.) U ovim formulacijama Freud otkriva novi pravac svoje misli, mnogo jasnije nego u S onu stranu principa užitka. Umjesto me¬ hanicističkog, fiziološkog pristupa starije teorije koja je bila iz¬ građena na modelu kemijski izazvane napetosti i potrebe da se ona smanji do normalne razine (princip zadovoljstva), pristup nove teorije je biološki, u kojem svaka živa stanica posjeduje dva osnovna svojstva žive materije, Eros i težnju prema smrti; daka¬ ko, princip smanjivanja napetosti očuvan je u radikalnijem obli¬ ku — snižavanju nadražaja na nulu (Nirvana princip). Godinu dana kasnije (1924) u radu Ekonomski problem mazo¬ hizma Freud ide jedan korak dalje u objašnjavanju odnosa izme¬ đu ova dva instinkta. On piše: 279
Zadatak je libida da učini uništavalački instinkt bezazlenim, i on izvršava taj zadatak time što u velikoj mjeri skreće taj in¬ stinkt prema van — brzo, uz pomoć posebnog organskog siste¬ ma — muskularnog aparata, prema objektima u vanjskom svijetu. Taj se instinkt tada zove destruktivan instinkt, instinkt za vladanjem ili želja za moći.8 Jedan dio instinkta direktno je u službi seksualne funkcije, gdje igra važnu ulogu. Ovo je sa¬ dizam u užem, pravom smislu. Drugi dio ne sudjeluje u ovom prenošenju prema van, on ostaje unutar organizma i uz pomoć popratnog seksualnog uzbuđenja, opisanog gore, postaje tamo libidinozno vezan. U ovom dijelu moramo prepoznati prvobitan erotogenički mazohizam. (S. Freud, 1924) Stav ranije zauzet zadržan je u Novim uvodnim predavanjima (1933). On govori o »erotskim instinktima koji teže da sve više povezuju žive tvari u neprestano povećavajuće cjeline, i o instin¬ ktima smrti koji se suprotstavljaju tom nastojanju i vode ono što je živo natrag u neorgansko stanje.« (S. Freud, 1933). U istim predavanjima Freud je napisao o prvobitnom destruktivnom in¬ stinktu: Možemo ga vidjeti pod dvjema okolnostima: ako je zajedno s erotičnim instinktima udružen u mazohizam, ili ako je — s manjim ili većim dodatkom erotike — usmjeren prema vanj¬ skom svijetu kao agresivnost. Zapanjeni smo značajnošcu mo¬ gućnosti da agresivnost možda neće naći zadovoljstvo u vanj¬ skom svijetu, jer će naići na stvarne prepreke. Ako se to do¬ godi, ona će se možda povući i povećati količinu samodestruktivnosti koja je spremljena u unutrašnjosti. Vidjet ćemo kako, u stvari, do toga dolazi i koliko je taj proces važan. Čini se da spriječena agresija uključuje ozbiljnu povredu. Izgleda kao da je zaista neophodno da uništimo neku drugu stvar ili osobu, da ne bi uništili sebe, da bi se zaštitili od težnje za samounište¬ njem. Zaista strašno saznanje za moralistu! (S. Freud, 1933. Potcrtao E. F.) U svoja posljednja dva rada, napisana dvije godine prije smrti, Freud nije učinio nikakve važne izmjene u shvaćanjima do kojih je došao u prijašnjim godinama. U radu Analiza završna i nezavršna (1937) još više naglašava snagu instinkta smrti. »Ali naj¬ snažniji sprečavajući faktor od svih«, napisao je, »i onaj koji je u potpunosti izvan mogućnosti kontrole... je instinkt smrti.« (S. 280
Freud, 1937. Potcrtao E. F.) U radu Skice psihoanalize (napisanom 1938; izdanom 1940), Freud na sistematičan način potvrđuje svo¬ je ranije pretpostavke bez ikakvih važnih promjena.
Analiza promjenljivosti i kritika Freudove teorije instinkta smrti i Erosa Gornji kratki prikaz Freudovih novih teorija Erosa i instinkta smrti ne može nam predočiti koliko je bila radikalna promjena od stare teorije na novu, ili da Freud nije uvidio radikalnu priro¬ du ove promjene i da je zbog toga upao u mnoge teoretske nekonzistentnosti i imanentna proturječja. Na stranama koje slije¬ de nastojat ću prikazati važnost ovih izmjena i analizirati kon¬ flikt između nove i stare teorije. Freud je nakon prvog svjetskog rata imao dvije nove vizije. Prva je bila o moći i intenzivnosti agresivno-destruktivnih težnji u čovjeku koje su neovisne od seksualnosti. Kad kažemo da je to bila nova vizija, nismo sasvim u pravu. Kao što sam već rekao, on je u određenoj mjeri bio svjestan postojanja agresivnih impulsa neovisnih o seksualnosti. Ali to njegovo zapažanje bilo je izraže¬ no samo sporadično i nije nikada izmijenilo glavnu hipotezu o osnovnoj polarnosti između seksualnih instinkata i instinkata ega, iako je kasnije uvođenjem pojma narcisoidnosti tu teoriju modificirao. U teoriji instinkta smrti ova svijest o ljudskoj de¬ struktivnosti došla je do punog izražaja. Destruktivnost je postala jedan pol egzistencije, koji u borbi s drugim polom, Erosom, čini samu bit života. Destruktivnost je postala primarna pojava života. Druga vizija koja karakterizira Freudovu novu teoriju, ne samo da nije imala presedana u njegovoj prijašnjoj teoriji već joj je bila u potpunosti proturječna. To je vizija da Eros, prisutan u stanici svake žive tvari, teži sjedinjavanju i integraciji svih sta¬ nica, i još više, da je u službi civilizacije, da integrira manje cje¬ line u jedinstvo čovječanstva (S. Freud, 1930). Freud otkriva neseksualnu ljubav. Naziva i instinkt života »instinktom ljubavi«. Ljubav je poistovjećena sa životom i rastom, a — borba s instin¬ ktom smrti — to određuje ljudsku egzistenciju. Freud je u svojoj starijoj teoriji čovjeka smatrao izoliranim sistemom, kojim ru¬ kovode dva impulsa: instinkt nadživljavanja (ego instinkt) i in¬ stinkt užitka u nadvladavanju napetosti koje su u tijelu kemijski 281
proizvedene i lokalizirane u »erogenim zonama«, a jedna od njih su genitalni organi. Ova slika uglavnom prikazuje čovjeka kao izolirano lice, on ulazi u odnose s članovima drugog spola da bi zadovoljio svoju težnju za uživanjem. Odnos između dva spola zamišljen je na način koji podsjeća na ljudske odnose u trgovini. Svaki se brine samo o zadovoljavanju svojih potreba, ali upravo radi zadovoljavanja tih potreba on mora ući u odnose s drugima, koji mu nuđaju ono što on traži, a trebaju ono što on nudi. U te¬ oriji Erosa to je sasvim drugačije. Čovjek se više ne smatra prven¬ stveno izoliranim i egoističnim, kao l'homme machine, već je po¬ vezan s drugima, a instinkti života nameću mu potrebu za sjedi¬ njenje. Život, ljubav i rast su jedno te isto, dublje ukorijenjeni i fundamentalniji od seksualnosti i »užitka«. Promjena u Freudovoj novoj viziji jasno se očituje u njego¬ vom novom shvaćanju biblijske zapovijedi: »Ljubi bližnjega svoga kao samog sebe«. U Čemu rat? (1933 a) on piše: Sve što pomaže razvijanju emotivnih veza među ljudima mo¬ ra djelovati protiv rata. Te veze mogu biti dvovrsne. Prvo, one mogu biti odnosi slični onima prema voljenom objektu, iako bez seksualnog cilja. Psihoanaliza se ne mora stidjeti govoriti o ljubavi u ovom smislu, jer sama religija upotrebljava iste riječi: 'Ljubi bližnjega svoga kao samog sebe.' To je svakako lakše reći nego učiniti. Druga vrsta emotivne veze je putem identifikacije. Sve što navodi ljude da dijele zajedničke intere¬ se dovodi do zajedničkih osjećaja, do identifikacije. Na njima u velikoj mjeri počiva struktura ljudskog društva. (Freud, 1933 a. Potcrtao E. F.) Ovo je napisao čovjek koji je tri godine ranije rekao slijedeće o istoj biblijskoj zapovijedi: »Od kakve je koristi savjet, tako oz¬ biljno izrečen, ako se njegovo ostvarenje ne može preporučiti kao razumno?« (S. Freud, 1930)9 Ovdje se radi o ništa manje nego radikalnoj izmjeni gledišta. Freud, neprijatelj religije, koju je nazvao iluzijom koja sprečava čovjeka da postane zreo i samostalan, sada citira jednu od najosnovnijih zapovijedi, koja se može naći u svim velikim humani¬ stičkim religijama, da bi podržao svoju psihološku pretpostavku. Naglašava da »nema potrebe da se psihoanaliza stidi govoriti o ljubavi u ovom smislu« (Freud, 1933 a),10 međutim, njemu je zaista potrebna ova tvrdnja da bi nadvladao neugodnost koju je 282
morao osjećati zbog ove velike promjene u svom shvaćanju brat¬ ske ljubavi. Da li je Freud znao koliko je bila drastična promjena u ovom pristupu? Da li je bio svjestan duboke i nepomirljive suprotnosti između stare i nove teorije? Očito je da nije bio. U Ego i id (1923) poistovjetio je Eros (instinkt ljubavi ili instinkt života) sa seksu¬ alnim instinktima (zajedno sa instinktom samoočuvanja): Prema ovom gledištu moramo razlikovati dvije vrste instinkata, jedna od njih, seksualni instinkti ili Eros, mnogo su oči¬ tiji i pristupačniji proučavanju. Oni ne sadrže samo neinhibirane uže seksualne instinkte i instinktivne impulse, koji iz ovih proizlaze, kod kojih je cilj inhibiran ili su sublimirani, već i instinkt samoočuvanja koji se mora pripisati egu i koji smo na početku našeg analitičkog rada, iz dobrog razloga, suprot¬ stavljali instinktima seksualnog objekta. (S. Freud, 1923. Potcrtao E. F.) Upravo zato jer nije bio svjestan proturječnosti, pokušao je pomiriti stare i nove teorije na takav način da je izgledalo kao da one sačinjavaju kontinuitet bez oštrog prekida. Ovaj pokušaj doveo je do neizbježnih proturječnosti i nedosljednosti u novoj teoriji, koje je Freud nastojao premostiti, izgladiti ili poricati, a da nikada u tome nije uspio. Na slijedećim stranicama nastojat ću opisati nestalnosti u ovoj teoriji koje su bile rezultat Freudovog neprepoznavanja novog vina — u ovom slučaju vjerujem bo¬ ljeg vina — i nastojanja da se ono stavi u stare boce. Prije no što započnemo ovu analizu, moramo napomenuti još jednu izmjenu, koja je, jer nije bila uočena, još više zakomplicirala stvari. Freud je svoju stariju teoriju izgradio na naučnom modelu kojeg je lako prepoznati: mehanističko-materijalističkom modelu koji je bio naučni ideal njegovog učitelja von Bruckea i čitavog kruga mehanističkih materijalista, kao što su Helmholtz, Buchner, von Brucke i drugi.11 Oni su shvaćali čovjeka kao mašinu koju pokreću kemijski procesi; osjećaji i emocije bili su objašnjeni kao rezultat specifičnih i odredivih fizioloških proce¬ sa. Premda je veći dio hormonologije i neurofizioloških otkrića posljednjih desetljeća bio nepoznat tim ljudima, ipak su sa smjelošću i oštroumnošću inzistirali na ispravnosti svojih pristupa. Ignorirali su potrebe i interese za koje nisu našli somatske izraze, a razumijevanje onih procesa koje nisu zapostavili slijedilo je principe mehanističke misli. Model von Briickeove fiziologije i 283
Freudov model čovjeka mogli bi se danas ponoviti u ispravno programiranom kompjutoru. »On« razvija izvjesnu količinu na petosti koja se, ikada dosegne određenu granicu, mora rasteretiti i smanjiti, a to kontrolira drugi dio, ego, koji promatra stvarnost i sprečava rasterećenje kad ono dolazi u konflikt s potrebama opstanka. Ovaj Freudov robot bio bi sličan Isaac Asimovom naučno-fantastičnom robotu, ali bio bi drugačije programiran. Nje¬ gov prvi zakon me bi bio ne povrijediti druga ljudska bića, već izbjegavati da sam sebe oštećuje ili uništava. Nova teorija ne slijedi ovaj mehanistički »fiziologirajući« mo¬ del. Ona je usredotočena na biološku orijentaciju u kojoj osnov¬ ne sile života (i obrnuto: smrti) postaju bitne sile koje motivira¬ ju čovjeka. Priroda stanice, tj. svih živih tvari, postaje teoretska osnova teorije motivacije, a ne fiziološki proces koji se odvija unutar određenih organa tijela. Nova je teorija možda bila bliža vitalističkoj filozofiji12 nego shvaćanju njemačkih mehanističkih materijalista. Ali, kao što sam već rekao, Freud nije bio sasvim svjestan ove promjene, stoga on nanovo i nanovo nastoji primijeniti svoju fiziologirajuću metodu na novu teoriju i nužno ne uspijeva u po¬ kušaju da iz kruga načini četverokut. Ipak, u jednom važnom smislu obje teorije imaju zajedničku premisu koja je nepromjen¬ ljiv aksiom Freudove misli: shvaćanje, da psihičkim sistemom vlada zakon o tendenciji svođenja napetosti (ili uzbuđenja) na stalan nizak nivo (princip konstantnosti — na kojem se zasniva princip zadovoljstva) ili na nivo nule (Nirvana princip, na kojem se zasniva instinkt smrti). Moramo se sada vratiti detaljnoj analizi Freudovih dviju vizija o instinktu smrti i života kao osnovnim determinirajućim silama ljudske egzistencije." Koji su razlozi motivirali Freuda da postulira instinkt smrti? Jedan razlog koji sam već napomenuo bio je vjerojatno utjecaj prvog svjetskog rata. On je, kao i mnogi drugi ljudi njegovog vremena i dobi, dijelio optimističku viziju, toliko karakterističnu za evropsku srednju klasu, i odjednom se našao suočen sa žesti¬ nom mržnje i destruktivnosti koja je jedva bila pojmljiva prije 1. kolovoza 1914. Možemo nagađati da se ovom historijskom faktoru može do¬ dati i lični faktor. Kao što znamo iz Ernest Jonesove biografije (E. Jones, 1957), Freud je bio čovjek preokupiran smrću. Nakon svoje četrdesete godine svaki dan mislio je o smrti, imao je napa284
daje Todesangsta (»straha od smrti«) i katkada bi na svoje »doviđenja« nadovezao: »Možda me više nikada nećete vidjeti.« Čo¬ vjek bi mogao zaključiti da se Freuda njegova teška bolest doj¬ mila kao potvrđenje njegovog straha od smrti i tako pridonijela formulaciji instinkta smrti. Ova pretpostavka je, međutim, u ovom pojednostavnjenom obliku, ipak neodrživa, jer se prvi zna¬ kovi njegove bolesti nisu pojavili sve do veljače 1923, nekoliko godina nakon njegove koncepcije instinkta smrti. (E. Jones, 1957). Ali možda nije pretjerano ako pretpostavimo da je njegova ranija preokupacija smrću postala intenzivnija kada je obolio, i dovela ga do shvaćanja u kojem je konflikt između života i smrti bio središte ljudskog iskustva, a ne konflikt između dva nagona koja potvrđuju život, seksualnih želja i ego nagona. Pretpostaviti da čovjek mora umrijeti jer je smrt skriveni cilj njegovog života, može se smatrati svojevrsnom utjehom koja mora ublažiti strah od smrti. Dok ovi historijski i lični faktori sačinjavaju jedan skup moti¬ vacija za postuliranje instinkta smrti, postoji drugi skup faktora koji mora da su ga naveli da dođe do teorije instinkta smrti. Freud je uvijek mislio u dualističkim pojmovima. Vidio je suprotne sile koje se bore jedna protiv druge, a životni proces kao rezultat te borbe. Seks u suprotnosti s nagonom za samoočuvanjem bio je prvobitan oblik koji je poprimila njegova dualistička teorija. Ali s pojmom narcisoidnosti, koji je instinkt samoočuvanja stavio u područje libida, stari je dualizam bio ugrožen. Nije li teorija nar¬ cisoidnosti nametnula monističku teoriju da su svi instinkti libidinozni? Još gore, ne bi li to opravdalo jednu od glavnih Jungovih hereza, shvaćanje da libido određuje sve psihičke energije? Freud se morao osloboditi ove nepodnošljive dileme, nepodnoš¬ ljive jer bi to značilo da se on slaže s Jungovim shvaćanjem li¬ bida. Morao je naći novi instinkt, suprotan libidu, kao osnovu za novi dualistički pristup. Instinkt smrti ispunio je ovaj zahtjev. Umjesto starog dualizma nađen je novi, egzistencija se ponovo mogla shvaćati dualistički kao mjesto sukoba suprotnih instinkata, instinkata Erosa i Smrti. U slučaju ovog novog dualizma Freud je slijedio obrazac razmi¬ šljanja o kojem će biti govora kasnije, naime, on je razvio dvije koncepcije u koje se mogla smjestiti svaka pojava. To je učinio s pojmom seksualnosti proširivši ga da bi uključio sve što nije bilo uključeno u instinkt ega. Slijedio je istu metodu s instink¬ tom smrti. Učinio ga je tako širokim da je svaka težnja koja nije bila obuhvaćena Erosom pripadala instinktu smrti ili obrnuto. 285
Tako su agresivnost, destruktivnost, sadizam i nagon za vlada¬ njem, unatoč njihovim kvalitativnim razlikama, manifestacije iste sile — instinkta smrti. Još je u jednom aspektu Freud slijedio isti obrazac razmišlja¬ nja koji je imao tako jak utjecaj u ranijoj fazi njegovog teoret¬ skog sistema. 0 instinktu smrti on kaže da je najprije sve to iznutra; tada se jedan dio šalje prema van i djeluje kao agresiv¬ nost, dok jedan dio ostaje u unutrašnjosti u obliku primarnog mazohizmu. Ali kad dio koji je usmjeren prema van naiđe na pre¬ velike prepreke koje ne može nadvladati, instinkt smrti se po¬ novo okreće prema unutra i manifestira se kao sekundarni mazo¬ hizam. Ovaj način zaključivanja potpuno je jednak onom koji je Freud primijenio u svojoj diskusiji o narcisoidnosti. Prvo se sav libido nalazi u egu (primarna narcisoidnost), tada se proširuje prema van na objekte (objekt libido), ali se često vraća natrag i tada se pretvara u takozvanu sekundarnu narcisoidnost. »Instinkt smrti« se često naizmjenično upotrebljava s »uništavalačkim instinktom« i »agresivnim instinktima«.14 Ali Freud isto¬ vremeno pravi suptilne razlike među ovim pojmovima. Uglav¬ nom, kao što je ukazao James Strachey u svom Uvodu u djelo Nelagodnosti u kulturi (S. Freud, 1930), u Freudovim kasnijim radovima (na primjer, Nelagodnosti u kulturi, 1930; Ego i id, 1923; Nova uvodna predavanja, 1933; Skica psihoanalize, 1938) agresivan je instinkt nešto sekundarno što proizlazi iz primarne samodestruktivnosti. U slijedećem odlomku citiram neke primjere odnosa između instinkta smrti i agresivnosti. U Nelagodnosti u kulturi Freud govori da je instinkt smrti »okrenut prema vanjskom svijetu i dolazi do izražaja kao instinkt agresivnosti i destruktivnosti«. U radu Nova uvodna predavanja govori da je »samodestruktivnost izraz 'instinkta smrti' koji ne može biti odsutan ni u jednom vital¬ nom procesu«. (Potcrtao E. F.). Freud u istom radu ovu misao iz¬ ražava još jasnije: »Navedeni smo na gledište da je mazohizam stariji od sadizma i da je sadizam destruktivan instinkt usmje¬ ren prema van, stičući tako svojstvo agresivnosti.« (S. Freud, 1933). Količina destruktivnog instinkta koja ostaje u unutrašnjo¬ sti, »sjedinjuje se s erotskim instinktima u mazohizam, ili je — s većim ili manjim dodatkom erotike — usmjerena protiv vanjskog svijeta u obliku agresivnosti.« (S. Freud, 1933). Ali, nastavlja Freud, ako agresivnost naiđe na prevelike prepreke, ona se vraća i povećava količinu samodestruktivnosti koja se nalazi potisnuta u unutrašnjosti. Ovaj teoretski i pomalo kontradiktoran razvoj za286
vršava u posljednja dva rada. U Skici on kaže da unutar ida »dje¬ luju organski instinkti koji se sami sastoje od fuzije dviju osnov¬ nih sila (Erosa i destruktivnosti), u promjenljivom odnosu...« (S. Freud, 1938. Potcrtao E. F.). U djelu Analiza završna i nezavršna Freud govori o instinktu smrti i Erosu kao o dva »glavna instink¬ ta«. (S. Freud, 1937) Začuđujuće je i dojmljivo kako čvrsto se Freud držao svoje koncepcije instinkta smrti unatoč velikim teoretskim poteškoća¬ ma koje je nastojao s mnogo napora i, po mom mišljenju, uza¬ ludno riješiti. Glavna poteškoća možda leži u pretpostavci o istovjetnosti dvi¬ ju tendencija, tendencije tijela vraćanju prvobitnom neorganskom stanju (rezultat principa neobuzdanog ponavljanja) i tendencije instinkta uništavanju ili sebe ili drugih. Za prvu tendenciju ade¬ kvatan je pojam thanatos (prvi put ga je upotrijebio P. Federn — govoreći o smrti) ili čak »Nirvana princip« koji ukazuje na tendenciju smanjivanja napetosti energije do točke gdje prestaju sve energetske težnje.15 Ali da li je ovo postepeno smanjivanje sile-života isto što i destruktivnost? Možemo, naravno, logički tvrditi — Freud to indirektno i čini — ako je tendencija k smrti svojstvena organizmu, onda mora postojati aktivna sila koja teži uništavanju. (Ovo je u stvari isti način razmišljanja koji nalazimo kod instinktivista, koji postuliraju poseban instinkt za svaku vrst ponašanja.) Ali ako napustimo ovakvo zaobilazno zaključiva¬ nje, postoje li bilo kakvi dokazi ili razlozi da poistovjetimo ovu tendenciju prekidanja svakog uzbuđenja s impulsom za uništava¬ njem? Teško da je tako. Slijedeći Freudovo zaključivanje na os¬ novu neobuzdanog ponavljanja, da je životu svojstvena tendenci¬ ja k usporavanju i s vremenom k smrti, takva biološka tendencija sasvim bi se razlikovala od aktivnog impulsa za uništavanjem. Ako još dodamo da bi ova ista tendencija k smrti također trebala biti izvor strasti za moć i instinkta za upravljanjem i — kada je pomiješana za seksualnošću — izvor sadizma16 i mazohizma, ovaj teoretski tour de force mora završiti u neuspjehu. »Nirvana prin¬ cip« i uništavalačka strast dvije su sasvim odvojene stvari koje se ne mogu staviti u istu kategoriju s instinktom/instinktima smrti. Daljnja poteškoća leži u činjenici da »instinkt« smrti ne odgo¬ vara Freudovom općem shvaćanju instinkata. Prvo, on ne posje¬ duje, kao instinkt u Freudovoj ranijoj teoriji, posebno područje u tijelu iz kojeg potječe, već predstavlja biološku silu koja je 287
svojstvena svim živim tvarima. Otto Fenichel uvjerljivo je ukazao na ovaj problem: Disimilacija u stanicama... — tj. objektivna destrukcija ne može biti izvor destruktivnog instinkta u istom smislu kao što je kemijski determinirano nadraživanje centralnog organa pu¬ tem stimulacije erotogenetskih zona izvor seksualnog instinkta. Jer, prema toj definiciji, instinkt nastoji eliminirati somatsku promjenu koju mi označavamo kao izvor tog instinkta; ali in¬ stinkt smrti ne nastoji eliminirati disimilaciju. Iz tog razloga ne čini mi se mogućim da bi »instinkt smrti« mogao postojali kao jedna vrst instinkta nasuprot drugoj vrsti. (0. Fenichel, 1953) Fenichel ovdje ukazuje na jednu od teoretskih poteškoća 'koju je Freud sebi stvorio, iako je, možemo reći, potiskivao svijest o tome. Ova poteškoća je utoliko ozbiljnija što je Freud, a što ću kasnije pokazati, morao doći do rezultata da niti Eros ne ispu¬ njava teoretske uvjete instinkta. Sasvim je sigurno, da Freud nije imao čvrstih ličnih motivacija, on ne bi upotrijebio pojam »in¬ stinkt« u potpuno drugačijem smislu od onog prvog, a da sam ne bi ukazao na tu razliku. (Ova se poteškoća očituje čak i u termi¬ nologiji. Eros se ne može upotrebljavati zajedno s »instinktom«, i logično, Freud nije nikada govorio o »instinktu Erosa«. Ali uči¬ nio je mjesto za pojam »instinkt« upotrebljavajući »instinkt ži¬ vota« naizmjenično s Erosom.) U biti, instinkt smrti nije ni u kakvoj vezi s Freudovom rani¬ jom teorijom, osim u pojmovima općeg aksioma o redukciji na¬ gona. Kao što smo vidjeli, u ranijoj teoriji agresija je bila, ili sastavni dio nagona pregenitalne seksualnosti, ili nagon ega us¬ mjeren na vanjske stimulanse. Ova teorija instinkta smrti nije ni u čemu povezana s ranijim izvorima agresije, osim što se sada instinktom smrti objašnjava sadizam (kao povezan sa seksualno¬ šću). (S. Freud, 1933)17 Ukratko, pojam instinkta smrti bio je određen dvjema glavnim potrebama: prvo, potrebom prilagođavanja Freudovog novog uv¬ jerenja o snazi ljudske agresije, drugo, potrebom da ostane pri dualističkom shvaćanju instinkata. Kako je instinkte ega također smatrao libidinoznim, Freud je morao naći novu dihotomiju, te mu se ova između Erosa i instinkta smrti nudila kao najprihvat¬ ljivija. Ali dok je bila prihvatljiva sa stanovišta brzog rješavanja te poteškoće, bila je veoma nezgodna sa stanovišta razvoja čitave 288
Freudove teorije instinktualne motivacije. Instinkt smrti postao je »sveobuhvatan« pojam čijom upotrebom se bez uspjeha na¬ stoje riješiti nepomirljive proturječnosti. Freud, možda zbog sta¬ rosti ili bolesti, nije frontalno pristupio problemu da bi tako po¬ mirio proturječnosti. Većina drugih psihoanalitičara, koji nisu prihvatili ovo shvaćanje Erosa i instinkta smrti, našli su lako rje¬ šenje; preobrazili su instinkt smrti u »destruktivan instinkt« i su¬ protstavili ga starom seksualnom instinktu. Tako su spojili svoju odanost Freudu sa svojom nesposobnošću da idu izvan okvira zastarjele instinktivističke teorije. Cak i uzevši u obzir poteškoće nove teorije ona je predstavljala određeni uspjeli: uočila je izbor između života i smrti kao novi konflikt ljudske egzistencije i na¬ pustila staro fiziološko shvaćanje nagona za dublje biološke spe¬ kulacije. Freud nije uspio naći rješenje i morao je ostaviti svoju instinktivističku teoriju kao torzo. Daljnji razvitak njegove teori¬ je mora se suočiti s tim problemom u nadi da će naći nova rje¬ šenja. Iz diskusije o teoriji instinkta života i Erosa, vidimo da su te¬ oretske poteškoće, ako išta, onda čak ozbiljnije od onih poveza¬ nih sa shvaćanjem instinkta smrti. Razlog tih poteškoća je dosta očit. U teoriji libida uzbuđenost je bila izazvana kemijski deter¬ miniranim nadraživanjem, stimulacijom raznih erotogenih zona. U slučaju instinkta života radi se o tendenciji, karakterističnoj za sve žive tvari, za koju ne postoji poseban fiziološki izvor ili organ. Kako bi stari seksualni instinkt i novi instinkt života — kako bi seksualnost i Eros mogli biti jedno te isto? Premda je Freud pisao u Novim uvodnim predavanjima da je nova teorija »zamijenila« teoriju libida, on potvrđuje, u istim pre¬ davanjima i drugdje, da su seksualni instinkt i Eros identični. On je napisao: »Naša hipoteza je da postoje dvije bitno različite klase instinkata: seksualni instinkt u najširem smislu — Eros, ako vam se više sviđa taj naziv — i agresivni instinkti, čiji cilj je uništavanje.« (S. Freud, 1933). Ili u Skici psihoanalize: »Svu energiju koja je Erosu na raspolaganju, . . . odsada ćemo zvati libido'...« (S. Freud, 1938). Katkad on poistovjećuje Eros sa seksualnim instinktom i instinktom samoočuvanja (S. Freud, 1923), što je samo logično nakon što je izmijenio prvobitnu teo¬ riju i klasificirao oba neprijatelja, instinkt samoočuvanja i seksu¬ alni instinkt, kao libidinozne. Iako Freud katkada izjednačuje Eros i libido, on izražava nešto drugačije stajalište u svom po¬ sljednjem radu Skica psihoanalize. Tu on piše: »Veći dio onoga što znamo o Erosu — tj. o njegovom predstavniku, libidu — ste289
čeno je proučavanjem seksualne funkcije, koja se, zaista, prema vladajućem gledištu, čak ako i ne prema našoj teoriji, poklapa s Erosom.« (S. Freud, 1938. Potcrtao E. F.). Prema ovoj tvrdnji, a u suprotnosti s onom ranije citiranom, Eros i seksualnost se ne poklapaju. Čini se da je Freud ovdje mislio na to da je Eros »osnovni instinkt« (osim instinkta smrti), jedan od čijih pred¬ stavnika je i seksualni instinkt. U biti, on se ovdje vraća gledištu koje je izrazio već u S onu stranu principa užitka gdje u fusnoti kaže da je seksualni instinkt »bio za nas preobražen u Eros, koji teži natjerati zajedno ili držati zajedno dijelove žive tvari. Ono što se obično smatra seksualnim instinktima mi smatramo dijelom Erosa koji je usmjeren na objekte.« (S. Freud, 1920) Jednom prilikom Freud čak pokušava ukazati na to da njegovo prvobitno shvaćanje seksualnosti »nije ni u kom slučaju bilo isto¬ vjetno s impulsom za sjedinjavanje dvaju spolova ili za stvaranje ugodnog osjećaja u genitalnim organima; ono je više podsjećalo na Eros iz Platonovog Simpozijuma koji sve uključuje i sve odr¬ žava.« (S. Freud, 1925). Istinitost prvog dijela tvrdnje je očita. Freud je uvijek definirao seksualnost šire od genitalne seksual¬ nosti. Ali teško je vidjeti na osnovu čega on tvrdi da je njegovo ranije shvaćanje seksualnosti podsjećalo na platonski Eros. Starija teorija seksualnosti bila je upravo suprotna Platono¬ voj. Libido je, prema Freudu, bio muški i nije bilo odgovaraju¬ ćeg ženskog libida. Žena, prema Freudovoj krajnje patrijarhalnoj pristranosti, nije jednaka muškarcu, već je osakaćeni, kastrirani muškarac. Sama suština Platonovog mita sastoji se u tome da su muška¬ rac i žena najprije bili jedno, a onda su raspolovljeni, što znači, naravno, da su dvije polovice jednake, da sačinjavaju polarnost i da kod njih postoji tendencija ponovnom sjedinjenju. Jedini razlog Freudovog pokušaja objašnjavanja stare teorije libida prema Platonovom Erosu mora da je bila želja za porica¬ njem diskontinuiteta dviju faza, čak i nauštrb očiglednog isklju¬ čivanja njegove starije teorije. Kao i u slučaju instinkta smrti Freud je zapao u poteškoće u vezi s instinktualnom prirodom instinkta života. Kao što je Fenichel ukazao, instinkt smrti ne može se nazvati »instinktom« u terminima Freudovog novog shvaćanja instinkta, razvijenog naj¬ prije u S onu stranu principa užitka i razrađenom u njegovim kasnijim radovima, uključujući Skicu psihoanalize. (O. Fenichel, 1953). Freud piše: »Iako su oni (instinkti) krajnji izvor sve aktiv¬ nosti, oni su konzervativne prirode: stanje u koje je organizam 290
došao, kakvo ono bilo, dovodi do tendencije k ponovnom uspo¬ stavljanju tog stanja čim je ono napušteno.« (S. Freud, 1938) Imaju li Eros i instinkt života ovo konzervativno svojstvo svih instinkata, pa prema tome mogu li se oni s pravom nazvati in¬ stinktima? Freud je uporno nastojao naći rješenje koje bi sačuva¬ lo konzervativan karakter instinkata života. Govoreći o rasplodnim stanicama koje »se bore protiv smrti živih tvari i uspiju steći za njih ono što mi možemo samo zvati potencijalnom besmrtnošću«, on je rekao: Instinkti koji čuvaju sudbine onih elementarnih organizama koji nadživljuju samu osobu, koji im daju sigurno sklonište dok su bespomoćni protiv poticaja vanjskog svijeta, koji do¬ vode do njihovog susretanja s drugim stanicama života itd., sačinjavaju grupu seksualnih instinkata. Konzervativni su u is¬ tom smislu kao i drugi instinkti u tome što vraćaju živu ma¬ teriju u prijašnja stanja, ali oni su konzervativni u mnogo ve¬ ćoj mjeri jer se naročito opiru vanjskim utjecajima. Konzerva¬ tivni su još u jednom smislu — štite sam život kroz relativno dugi period. Oni su pravi instinkti života. Djeluju suprotno ci¬ lju drugih instinkata koji, s obzirom na njihovu funkciju, vode smrti. Ova činjenica pokazuje da postoji oprečnost među njima i drugim instinktima, oprečnost čiju je važnost odavno shva¬ tila teorija neuroze. To je kao da se život organizma odvija ne¬ stalnim ritmom. Jedna grupa instinkata juri naprijed da što prije i što brže dođe do konačnog cilja, ali kada dođe do na¬ prednijeg stadija, druga se grupa naglo vraća natrag da bi po¬ čela sve ispočetka, i tako produljuje put. Iako je sasvim sigur¬ no da seksualnost i razlika među spolovima nije postojala kada je život počeo, ostaje mogućnost da su instinkti, koji su kasnije opisani, djelovali kao seksualni od samog početka, i možda nije istina da su se oni tek kasnije počeli suprotstavljati djelovanji¬ ma instinkta ega. (S, Freud, 1920. Potcrtao E. F.) Ono što je najzanimljivije u ovom odlomku i razlog zašto sam ga ja u ovoj duljini citirao, gotovo je očajnički pokušaj Freuda da sačuva konzervativno shvaćanje svih instinkata pa tako i in¬ stinkta života. Freud je tražio utočište u novoj formulaciji sek¬ sualnog instinkta kao onog koji se brine za sudbinu rasplodnih stanica, definicija koja se razlikuje od čitavog shvaćanja instinkta u njegovom prijašnjem radu. 29.1
Nekoliko godina kasnije, u Ego i id Freud ponovo pokušava dati Erosu status pravog instinkta, pripisujući mu konzervativnu prirodu. On piše: Na osnovu teoretskih razmatranja, koja podržava biologija, istupili smo s hipotezom o instinktu smrti, čiji je zadatak da organski život vodi natrag u neživo stanje; na drugoj strani, pretpostavili smo da Eros, koji dovodi do sve dalekosežnijeg sjedinjavanja čestica u koje se živa materija raspada, teži k složenosti života i istovremeno, naravno, k njegovom očuvanju. Djelujući tako, oba bi instinkta bila u najstrožem smislu kon¬ zervativna, pošto bi oba nastojala ponovo uspostaviti stanje stvari koje je bilo poremećeno pojavom života. Pojava života bi tako bila razlog za njegovo nastavljanje, a istovremeno i te¬ žnja k smrti, a sam život predstavljao bi borbu i kompromis između ove dvije tendencije. Problem porijekla života ostao bi kozmološki, a odgovor na problem cilja i namjere života bio bi dualistički. (S. Freud, 1923) Eros teži kompliciranju i očuvanju života, pa je isto tako kon¬ zervativan, jer s pojavom života rađa se instinkt za njegovo oču¬ vanje, ali moramo postaviti pitanje, ako je priroda instinkta u tome da ponovo uspostavi najraniji stadij postojanja, neorgansku materiju, kako može istovremeno težiti da uspostavi kasniji oblik postojanja, tj. život? Nakon ovih uzaludnih pokušaja da sačuva konzervativan ka¬ rakter instinkta života, Freud u Skici konačno dolazi do negativ¬ nog rješenja: »U slučaju Erosa (i instinkta ljubavi) ne možemo primijeniti ovu formulu [o konzervativnom karakteru instinkata]. To bi značilo pretpostaviti da je živa materija bila jedinstvo koje je kasnije razoreno i sada ponovo teži sjedinjenju.« (S. Fre¬ ud, 1938. Potcrtao E. F.). Freud ovdje dodaje značajnu bilješku: »Izvjesni pisci zamislili su nešto slično, ali iz historije žive tvari meni nije poznato ništa slično.« (S. Freud, 1938). Freud ovdje sa¬ svim jasno misli na Platonov mit o Erosu, mada ga odbacuje kao stvar pjesničke mašte. Ovo odbacivanje zaista iznenađuje. Platonov odgovor bi, u stvari, zadovoljio teorijski zahtjev o kon¬ zervativnoj prirodi Erosa. Ako su muško i žensko bili na početku sjedinjeni i tada razdvojeni i vođeni željom za ponovnim sjedinje¬ njem, što bi bolje odgovaralo formuli da instinkt teži k uspo¬ stavljanju ranijeg stanja? Zašto Freud nije prihvatio ovo rješenje 292
i tako izbjegao teoretske neugodnosti koje proizlaze iz činjenice da Eros nije pravi instinkt? Možda ćemo bolje shvatiti ovo pitanje ako usporedimo ovu fusnotu u Skici s veoma razrađenom ranijom tvrdnjom u S onu stranu principa užitka. Ovdje je on citirao Platonov izvještaj u Symposionu koji se odnosio na prvobitno jedinstvo čovjeka kojeg je tada Zeus razdijelio u dvije polovice, nakon čega je svaka po¬ lovica tražila svoju drugu polovicu, dok se nisu sastale i zagrlile željne da srastu u jedno. On piše: Dali da slijedimo znak koji nam je dao pjesnik-filozof i odvažno prihvatimo hipotezu da je živa materija na početku nje¬ nog života bila raznesena u male čestice, koje su od tada nasto¬ jale da se putem seksualnih instinkata sjedine? Da li su ti in¬ stinkti u kojima je i dalje prevladavala kemijska sklonost k neživoj materiji, s vremenom uspjeli, kako su se razvijali u carstvu protista, nadvladati poteškoće na njihovom putu k sje¬ dinjavanju koje im je postavljala okolina puna opasnih stimu¬ lansa koji su ih primorali da razviju zaštitni kortikalni sloj? Da li su ti rastrgani dijelovi žive materije na taj način postali mnogostanični i prenijeli instinkt za sjedinjenje u najkoncentriranijem obliku, rasplodnim stanicama? — Ali ovdje, mislim da je došao čas da se stane. (S. Freud, 1920)18 Lako ćemo uočiti razliku između dvije tvrdnje: u ranijoj for¬ mulaciji (S onu stranu principa užitka) Freud ostavlja odgovor otvoren, dok u kasnijoj tvrdnji (Skica psihoanalize) odgovor je de¬ finitivno negativan. Ali mnogo je važnija posebna formulacija zajednička objema tvrdnjama. U oba navrata on govori o »životnoj tvari« raznesenoj u komadiće. Dok, Platonski mit ne govori o »životnoj tvari« raz¬ nesenoj u komadiće, već o muškom i o ženskom koji su razdvo¬ jeni i teže sjedinjenju. Zašto je Freud inzistirao na »živoj tvari« kao presudnom pojmu? Vjerujem da je odgovor možda u subjektivnom aspektu. Freuci je bio ispunjen patrijarhalnim osjećajem da su muškarci superi¬ orni u odnosu na žene, a ne njima jednaki. Stoga teorija o polarnosti muško-žensko, koja kao svaka polarnost znači razliku i jed¬ nakost — nije za njega bila prihvatljiva. Ova ga je emotivna mu¬ ška prisutnost u mnogo ranijem periodu navela na teoriju da su žene osakaćeni muškarci, rukovođene kompleksom kastracije i zaviđanja na penisu, inferiorne muškarcima još i zbog činjenice 293
da je njihov superego slabiji, a njihova narcisoidnost jača nego kod muškaraca. Dok se možemo diviti oštroumnosti njegovih kon¬ strukcija, teško je osporavati da je pretpostavka da je polovica ljudske rase osakaćena verzija druge polovice najjednostavnija apsurdnost, objašnjiva samo dubokim seksualnim predrasudama (koje se mnogo ne razlikuju od rasnih i/ili religioznih). Da li je začuđujuće, dakle, da je Freud i ovdje bio blokiran budući da bi slijedeći Platonov mit morao prihvatiti pretpostavku o muško-ženskoj jednakosti? Freud zaista nije mogao učiniti ovaj korak; stoga je jedinstvo muško-žensko zamijenio jedinstvom »žive tvari« i dobio logičan izlaz iz poteškoće da Eros nije imao udio u kon¬ zervativnoj prirodi instinkata. Zadržao sam se tako dugo na ovom problemu iz nekoliko raz¬ loga. Prvo, jer ćemo lakše shvatiti neizbježne proturječnosti Freudove teorije ako su nam poznate motivacije koje su ga navele da dođe do tih proturječnih rješenja. Drugo, jer je problem o kojem se ovdje govorilo zanimljiv i bez obzira na poseban problem pro¬ mjenljivosti Freudove teorije instinkta. Mi pokušavamo ovdje shvatiti Freudovu svjesnu misao kao kompromis između nove vizije i starijih misaonih navika ukorijenjenih u njegovom »patri¬ jarhalnom kompleksu«, koji mu nije dozvolio da izrazi svoju no¬ vu viziju na jasan i nedvoznačan način. Drugim riječima, Freud je bio rob svojih osjećaja i navika, načina mišljenja svog društva koje on nije mogao nadvladati.19 Kad ga je obuzela nova vizija, samo dio — ili njene posljedice — postale su svjesne, dok je dru¬ gi dio ostao nesvjestan jer se nije slagao s njegovim »komplek¬ som« i ranijom svjesnom mišlju. Njegovo svjesno razmišljanje moralo je pokušati negirati proturječnosti i neslaganja stvara¬ njem konstrukcija koje su bile dovoljno prihvatljive da bi zado¬ voljile svjesne misaone procese.20 Freud nije i — kao što sam nastojao pokazati — nije mogao izabrati rješenje po kojemu bi Eros odgovarao njegovoj definiciji instinkata, tj. njihovoj konzervativnoj prirodi. Da li mu je bila otvorena koja druga teoretska mogućnost? Vjerujem da jeste. Mogao je pronaći drugo rješenje, u koje bi se uklapala njegova nova vizija dominantne uloge ljubavi i destruktivnosti, unutar njegove stare tradicionalne teorije libida. Mogao je pregenitalnu seksualnost (oralni i analni sadizam) kao izvor destruktivnosti suprotstaviti genitalnoj seksualnosti kao izvoru ljubavi.21 Ali na¬ ravno za Freuda je to bilo teško prihvatiti, iz razloga koje smo spomenuli u drugom kontekstu. To bi bilo preblizu monističkom gledištu, jer bi i destruktivnost i ljubav bili libidinozni. Freud je 294
ipak sagradio osnovu za povezivanje destruktivnosti s pregenitalnom seksualnošću došavši do zaključka da je destruktivan dio analno sadističkog libida instinkt smrti. (S. Freud, 1923, 1920). Ako je to tako, čini se da je opravdano nagađati da je sam analni libido imao duboki afinitet prema instinktu smrti, u stvari, oprav¬ dano je nadalje zaključiti da je bit analnog libida težnja ka uni¬ štavanju. Ali Freud ne dolazi do tog zaključka i zanimljivo je nagađati zašto ne. Prvi razlog je u preuskoj interpretaciji analnog libida. Za Freu¬ da i njegove učenike osnovni aspekt analnosli je u sklonosti ka upravljanju i posjedovanju (osim prijateljskog aspekta zadržava¬ nja). Upravljanje i posjedovanje su svakako tendencije suprotne ljubavi, unapređivanju, oslobađanju, koje sačinjavaju zaseban sindrom. Ali »posjedovanje« i »upravljanje« ne sadrži samu bit destruktivnosti, želje za uništenjem i neprijateljstvo prema živo tu. Moje vlastito iskustvo u proučavanju analnog karaktera na¬ velo me je da vjerujem da se ovdje radi o osobama koje imaju duboki interes i afinitet prema fecesu kao dio njegovog općeg afiniteta prema svemu što nije živo. Feces je produkt koji se ko¬ načno izbacuje iz tijela, pošto mu ne može biti od daljnje koristi. Feces privlači analni karakter, jer njega privlači sve što je bes¬ korisno za život, kao što je prljavština, smrt, raspadanje.22 Sklo¬ nost ka upravljanju i posjedovanju je samo jedan aspekt analnog karaktera, ali blaži i ne toliko zloćudan kao mržnja prema životu. Vjerujem da je Freud uvidio ovu direktnu vezu između fecesa i smrti da bi možda došao do zaključka, da je glavna polarnost ona između genitalne i analne orijentacije, dva klinički proučena en¬ titeta koji su jednaki Erosu i instinktu smrti. Da je to učinio, Eros i instinkt smrti ne bi izgledali kao dvije biološki date i jed¬ nako jake tendencije, već bi se Eros smatrao biološki normalnim ciljem razvitka, dok bi se instinkt smrti smatrao rezultatom ne¬ normalnog razvoja i u tom smislu patološka, iako duboko ukori¬ jenjena težnja. Ako se želimo pozabaviti biološkim nagađanjem, možemo povezati analnost s činjenicom da je orijentacija pomoću mirisa karakteristična za sve četveronožne sisavce i da uspravno držanje povlači za sobom i promjenu s orijentacije mirisa na orijentaciju vida. Promjena u funkciji starog olfaktivnog mozga odgovarala bi ovakvoj izmjeni orijentacije. Imajući to u vidu, mo¬ gli bismo smatrati da analni karakter predstavlja regresivnu fazu biološkog razvoja za koju čak možda postoji konstituciono-genetička osnova, a analnost novorođenčeta da predstavlja evoluciono 295
ponavljanje biološki ranije faze u procesu prelaza u potpuno razvijeno ljudsko funkcioniranje. U Freudovim pojmovima, analnost-destruktivnost bi posjedovala konzervativnu prirodu instink¬ ta, tj. vraćanje s genitalne-ljubavne-vidne orijentacije na analno-destruktivnu-olfaktivnu orijentaciju. U Freudovoj shemi razvoja odnos između instinkta smrti i in¬ stinkta života bio bi u osnovi isti kao i odnos između pregenitalnog i genitalnog libida. Libido fiksacija na analnom nivou bila bi patološka pojava, ali ona s dubokim korijenima u psiho-seksualnoj konstituciji, dok bi genitalan nivo bio svojstven zdravoj osobi. U ovom nagađanju analan bi nivo, znači, imao dva dosta različita aspekta: jedan bi bio nagon za upravljanjem; drugi, na gon za uništavanjem. Kao što sam nastojao pokazati, u tome bi se sastojala razlika između sadizma i nekrofilije. Ali Freud nije do toga došao, možda nije mogao iz. razloga o kojima je bilo govora ranije u vezi s poteškoćama u njegovoj te¬ oriji Erosa.
Snaga i ograničenje instinkta smrti Na ranijim stranicama ukazao sam na neizbježne proturječnosti u koje je Freud bio natjeran kada je svoju teoriju libida zamije¬ nio teorijom Eros-smrt-instinkt. Postoji još jedan konflikt u kas¬ nijoj teoriji na koji moramo obratiti pažnju: konflikt između Freu¬ da teoretičara i Freuda humanista. Teoretičar dolazi do zaklju¬ čka da čovjek može birati samo između uništavanja sebe (pola¬ gano, kroz bolest), ili uništavanja drugih; ili — drugim riječima — između zadavanja patnje sebi ili drugima. Humanist se buni protiv ideje ovog tragičnog izbora koji bi činio rat nacionalnim rješenjem ovog vida ljudske egzistencije. Freud nije bio protiv tragičnih alternativa. Upravo suprotno, u svojoj ranijoj teoriji on je postavio jednu takvu tragičnu alter¬ nativu: potiskivanje instinktualnih zahtjeva (naročito pregenitalnih) trebalo je biti osnova razvoja civilizacije; potisnuti instinktualni nagon bio je »sublimiran« u vrijedne kulturne kanale, ali još uvijek nauštrb potpune ljudske sreće. S druge strane, potiskiva¬ nje nije vodilo samo rastu civilizacije, već također i razvitku ne¬ uroze među mnogima kod kojih proces potiskivanja nije tekao 296
uspješno. Nedostatak civilizacije zajedno sa potpunom srećom, ili civilizacija zajedno sa neurozom (i štoviše opće pomanjkanje sreće) izgledale su kao alternative.23,24 Proturječnost između instinkta smrti i Erosa suočava čovjeka sa zaista tragičnom alternativom. Stvarnom alternativom jer on može odlučiti da napada i vodi rat, da bude agresivan i da izraža¬ va svoje neprijateljstvo, jer će radije činiti to nego biti bolestan. Nije uopće potrebno dokazivati da je ova alternativa tragična, ba¬ rem što se tiče Freuda ili bilo kojeg drugog humanista. Freud ne nastoji zamagliti problem smanjivanjem oštrine kon¬ flikta. Kao što sam ranije citirao, u Novini uvodnim predavanji¬ ma on piše: Začuđeni smo značajnošću mogućnosti da agresivnost možda neće naći zadovoljstvo u vanjskom svijetu jer će naići na stvar ne prepreke. Ako se to desi, ona se povlači i povećava količinu samodestruktivnosti koja se nalazi u unutrašnjosti. Čut ćemo kako je to zaista ono što se događa i koliko je važan taj pro¬ ces. (S. Freud, 1933) U Skici psihoanalize on piše: »Potiskivanje agresivnosti općeni¬ to je nezdravo i dovodi do bolesti.« (S. Freud, 1938). Nakon što je povukao tako oštre linije, kako je Freud reagirao na impuls da ne ostavi ljudske probleme u tako beznadnom stanju i da ne pru¬ ži podršku onima koji preporučuju rat kao najbolji lijek za ljud¬ sku rasu? Freud je uistinu pokušao naći izlaz iz ove dileme između teore¬ tičara i humanista. Jedan pokušaj bio je u ideji da se destrukti¬ van instinkt može preobraziti u savjest. U Nelagodnostima u kul¬ turi on pita: »Što se njemu (agresoru) događa, ako svoju želju za agresijom učini bezazlenom?« Freud odgovara ovako: Nešto veoma posebno, što ne bismo nikada pogodili, a što je ipak dosta očito. Njegova agresivnost nesvjesno postane dio njegove ličnosti, internalizira se; u stvari, vraća se natrag oda¬ kle je i došla — što znači usmjerena je natrag prema njegovom vlastitom egu. Tamo je preuzima jedan dio ega koji se kao superego stavlja u suprotnost ostatku ega i koji je sada u obliku »savjesti« spreman da djeluje protiv ega istom grubom agresivnošću koju je ego želio ispoljiti nad drugim stranim osoba¬ ma. Napetost između grubog superega i ega koji mu je potčinjen nazivamo osjećaj krivnje; to se izražava kao potreba za 297
kažnjavanjem. Civilizacija, dakle, stiče prevlast nad pojedinče¬ vom opasnom željom za agresijom time što ga čini slabijim i razoružava ga uspostavljanjem posrednika, unutar njega, koji ga nadgledava, kao što garnizon nadgledava osvojeni grad. (S. Freud, 193O)25 Ovo preobraženje destruktivnosti u samokažnjavajuću savjest ne izgleda da bi bilo od tolike prednosti kao što to Freud im¬ plicira. Prema njegovoj teoriji savjest bi trebala biti isto toliko okrutna kao i instinkt smrti, pošto je nabijena njegovom energi¬ jom, i ne daje se nikakvo objašnjenje zašto bi pod kontrolom ovog okrutnog «garnizona« instinkt smrti bio »oslabljen« ili »ra¬ zoružan«, čini mi se da bi slijedeća analogija mnogo logičnije iz¬ razila stvarne konzekvence Freudove misli: grad koji je bio pod vlašću okrutnog neprijatelja, pobjeđuje ga uz pomoć diktatora koji tada uspostavlja sistem koji je isto tako okrutan kao i onaj pobijeđenog neprijatelja; i što se time dobiva? Međutim, ova teorija stroge savjesti kao manifestacije instinkta smrti nije jedini Freudov pokušaj da ublaži svoj pojam tragične alternative. Drugo manje tragično objašnjenje izraženo je u sli¬ jedećem: »Uništavalački instinkt, ublažen i ukroćen, i da tako kažemo, spriječen u njegovom cilju, mora kada je usmjeren prema objektima zadovoljiti vitalne potrebe ega i dati mu vlast nad pri¬ rodom.« (S. Freud, 1930). Čini se da je ovo dobar primjer »subli¬ macije«;26 cilj instinkta nije oslabljen već je usmjeren prema dru¬ gim društveno vrijednim ciljevima, u ovom slučaju »vlasti nad prirodom«. Ovo zaista zvuči kao idealno rješenje. Čovjek je oslobođen tra¬ gičnog izbora između uništavanja ili drugih ili sebe, jer se ener¬ gija uništavalačkog instinkta koristi da bi se stekla vlast nad pri¬ rodom. Ali, moramo pitati, može li to stvarno biti tako? Da li je istina da se destruktivnost može pretvoriti u konstruktivnost? Što može značiti »vlast nad prirodom«? Pripitomljavanje i uzga¬ janje životinja, sakupljanje i kultiviranje biljaka, tkanje, gradnja koliba, lončarstvo i mnoge druge aktivnosti uključujući konstru¬ iranje strojeva, željeznica, aviona i nebodera. Sve su to djela kon¬ struiranja, izgrađivanja, sjedinjavanja, sinteze, i doista, ako ih želimo pripisati jednom od dva osnovna instinkta, možemo smat¬ rati da su motivirana Erosom, a ne instinktom smrti. S mogućim isključenjem ubijanja životinja za potrošnju i ubijanja ljudi u ratu, djela za koja možemo smatrati da su ukorijenjena u destruk¬ tivnosti, vlast nad prirodom nije destruktivna već konstruktivna. 298
Freud čini još jedan pokušaj da u svom odgovoru na pismo Alberta Einsteina o pitanju Čemu rat? ublaži oštrinu svoje alter¬ native, čak niti u ovom slučaju, kada je bio suočen s pitanjem o psihološkim razlozima rata jednog od najvećih znanstvenika i hu¬ manista ovog stoljeća, Freud nije pokušao sakriti ili ublažiti oštri¬ nu svojih ranijih alternativa. S potpunom jasnoćom on je napi¬ sao: Kao rezultat malog razmišljanja, pretpostavili smo da taj in¬ stinkt djeluje u svakom živom stvoru i teži sjedinjavanju i svo¬ đenju života na prvobitne uvjete nežive materije. Stoga sasvim ozbiljno zavređuje da ga se nazove instinktom smrti, dok erot¬ ski instinkti predstavljaju težnju za životom, Instinkt smrti pretvara se u destruktivan instinkt kada se uz pomoć posebnih organa usmjerava prema vanjskim objektima. Organizam tako reći štiti vlastiti život uništavanjem njemu stranih života. Ali jedan dio instinkta smrti i dalje djeluje unutar organizma; u ovoj internalizaciji destruktivnog instinkta nastojali smo naći izvore mnogih normalnih i patoloških pojava. Čak smo počinili herezu kad smo porijeklo savjesti pripisali ovom kretanju agre¬ sivnosti prema unutra. Primijetit ćete da nije mala stvar ako ovaj proces ode predaleko: to je apsolutno nezdravo. U drugu ruku, ako se ove sile okrenu uništavanju vanjskog svijeta, or¬ ganizam će biti rasterećen i efekt mora biti koristan. To bi slu¬ žilo kao biološko opravdanje za sve odvratne i opasne impulse protiv kojih se borimo. Moramo priznati da su oni bliži Prirodi nego naša otpornost prema njima, za što također treba naći objašnjenje. (S. Freud, 1933 a. Potcrtao E. F.) Nakon ove veoma jasne i nekompromisne tvrdnje u kojoj je sažeo svoja ranija shvaćanja instinkta smrti, i nakon što je izja¬ vio da teško može vjerovati u priče o onim sretnim dijelovima svi¬ jeta gdje postoje rase »koje ne znaju niti za prisilu niti za agre¬ siju«, Freud je pokušao na kraju svog pisma doći do manje pesimističkog rješenja nego što je to sam početak nagovještavao. Nje¬ gova nada temeljila se na nekoliko mogućnosti: >Ako je sprem¬ nost na ratovanje«, on piše, »rezultat destruktivnog instinkta, najočigledniji plan bit će staviti Eros, njegovog neprijatelja, da mu se suprotstavi. Sve što učvršćuje razvitak emotivnih veza među ljudima mora djelovati protiv rata.« (S. Freud, 1933 a.) Nevjerojatno je i dirljivo kako Freud humanist, i kao što se sam naziva, »pacifist«, pokušava ovdje gotovo bjesomučno izbjeći lo299
gične konzekvence svojih premisa. Ako je instinkt smrti tako snažan i tako značajan, kao što Freud stalno tvrdi, kako može njegovo djelovanje biti znatno smanjeno djelovanjem Erosa, bu¬ dući da su oba instinkta sadržana u svakoj stanici i da sačinjava¬ ju nereduktivno svojstvo žive materije? Freudov drugi argument za mir još je fundamentalniji. Na kra¬ ju svoga pisma Einsteinu on piše: Rat je, znači, u krajnjoj suprotnosti psihičkom stavu koji nam nameće proces civilizacije, i zbog toga se moramo protiv njega buniti; mi ga jednostavno ne možemo dalje podnositi. Ovo nije samo intelektualno i emotivno zgražanje; mi pacifisti posjedu¬ jemo konstitucijsku intoleranciju prema ratu, jednu idiosinkraziju uveličanu, da tako kažemo, do najvećeg stupnja. Zaista, či¬ ni se, da sniženje estetskih standarda u ratu ne igra ništa ma¬ nju ulogu u našoj pobuni protiv rata nego njegove okrutnosti. Kako ćemo dugo morati čekati da ostatak čovječanstva postane također miroljubiv? Tko to zna. (S. Freud, 1933 a). I na kraju svog pisma Freud dodiruje misao, koju povremeno nalazimo u njegovim djelima27 — proces civilizacije vodi stalnom, tako reći »konstitucijskom«, organskom« potiskivanju instinkta. Freud je veo mnogo ranije izrazio to gledište u Tri eseja kada je govorio o oštrom konfliktu između instinkta i civilizacije: »Do¬ biva se utisak od civilizirane djece da je izgradnja tih brana rezultat školovanja; bez sumnje, školovanje ovdje igra veliku ulogu, ali u stvarnosti ovaj je razvitak organski determiniran i hereditarno određen i povremeno dolazi do njega bez ikakve po¬ moći od školovanja.« (S. Freud, 1905. Potcrtao E. F.) U djelu Nelagodnosti u kulturi Freud je nastavio ovaj način mišljenja govoreći o »organskom potiskivanju«, koje, na prim¬ jer, kod tabua koji se odnose na menstruaciju i analni eroticizam, tako krči put civilizaciji. Saznajemo da je već 1897. izrazio u pis¬ mu Fliessu (14. studeni 1897; sedamdeset i peto pismo) da »je ne¬ što organsko imalo udio u potiskivanju«, (S. Freud, 1897)28 Razne tvrdnje, ovdje citirane, pokazuju da je Freudovo osla¬ njanje na »konstitucijsku« netolerantnost prema ratu bilo poku¬ šaj ne samo da nadvlada tragičnu perspektivu svoje koncepcije instinkta smrti, do koje je došao tako reći ad hoc u svojim dis¬ kusijama s Einsteinom, već se i slagalo s njegovim načinom mi¬ šljenja, koji iako nikada nije bio dominantan, bio je prisutan u njegovoj misli od 1897. 300
Da su Freudove pretpostavke da civilizacija izaziva »konstitucijska« i hereditarna potiskivanja bile ispravne, tj. da su u proce¬ su civilizacije oslabljene izvjesne instinktualne potrebe, tada bi on našao izlaz iz ove dileme. Tada civilizirani čovjek ne bi bio potican nekim instinktualnim zahtjevima suprotnim civilizaciji u istoj mjeri u kojoj je to primitivan čovjek. Impuls za uništa¬ vanjem ne bi imao isti intenzitet i snagu kod civiliziranog čov¬ jeka kao i kod primitivnog. Ovaj način mišljenja bi također vo¬ dio nagađanju da su možda u procesu civilizacije bile stvorene izvjesne inhibicije protiv ubijanja koje su putem nasljeđa posta¬ le stalne. Međutim, čak ako bismo i mogli otkriti takve hereditarne faktore općenito, bilo bi nevjerojatno teško pretpostaviti da oni postoje i kod instinkta smrti. Prema Freudovom shvaćanju instinkt smrti je tendencija svoj¬ stvena svim živim materijama; čini se da je teoretski teško pret¬ postaviti da bi ta osnovna biološka sila mogla biti u procesu ci¬ vilizacije oslabljena. Istom logikom možemo pretpostaviti da bi Eros mogao u procesu civilizacije biti konstitucijski oslabljen, a ta pretpostavka vodila bi do općenitije pretpostavke da bi se sa¬ ma priroda žive materije mogla »organskim« potiskivanjem u procesu civilizacije izmijeniti.29 Kako god to bilo, čini se da je danas jedan od najvažnijih pred¬ meta istraživanja utvrditi činjenice koje se na ovo odnose. Po¬ stoje li dovoljni dokazi da je u procesu civilizacije došlo do konstitucijskog, organskog potiskivanja izvjesnih instinktualnih za¬ htjeva? Da li se to potiskivanje razlikuje od potiskivanja u Freu¬ dovom uobičajenom smislu utoliko što slabi instinktualni zah¬ tjev a ne odvodi ga iz svijesti, niti ga usmjerava drugim ciljevi¬ ma? Još točnije, da li su u toku historije čovjekovi destruktivni impulsi oslabili ili su se razvili inhibirajući impulsi koji su sada postali hereditarno fiksirani? Odgovor na ovo pitanje zahtijevao bi opširna proučavanja, naročito u antropologiji, socijalnoj psi¬ hologiji i genetici. Gledajući natrag na razna Freudova nastojanja da ublaži oštri¬ nu svoje osnovne alternative — uništavanje drugih ili sebe — mo¬ žemo se samo diviti njegovoj upornosti u traženju izlaza iz ove dileme, kao i činjenici da je bio svjestan da nije našao zadovo¬ ljavajuće rješenje. Tako u Skici on više ne govori o faktorima koji ograničavaju snagu destruktivnosti (osim o ulozi superega) i završava time što kaže: »To je jedna od opasnosti za zdravlje 301
s kojom su suočena ljudska bića na njihovom putu ka kulturnom razvitku. Potiskivanje agresivnosti općenito je nezdravo i vodi bolesti (mučenju tijela).« (S. Freud, 1938)30
Kritika biti Freudove teorije Moramo sada prijeći od imanentne kritike Freudove teorije instinkata života i smrti na kritiku biti njegovog argumenta. Po¬ što je mnogo o tome pisano, ne moram ulaziti u diskusijiu svih točaka ovakve kritike. Napomenut ću one koje su od naročitog interesa s mog stajališta, ili one kojima drugi pisci nisu obra¬ tili dovoljno pažnje. Možda najveća slabost Freudove pretpostavke, i ovdje i u od¬ nosu na neke druge probleme, leži u tome da je teoretičar i gra¬ ditelj sistema u Freudu otišao dalje od kliničkog promatrača. Nadalje, Freud je bio jednostrano rukovođen intelektualnom um¬ jesto iskustvenom imaginacijom; da to nije bilo tako, on bi na¬ slutio da su sadizam, agresivnost, destruktivnost, moć i želja za vladanjem kvalitativno potpuno različite pojave, iako granice me¬ đu njima možda nisu jasno naznačene. Ali Freud je mislio u ap¬ straktnim teoretskim pojmovima koji su implicirali da sve što nije ljubav instinkt je smrti; tako je svaka tendencija morala biti podvedena pod novu dihotomiju. Rezultat podvođenja razli¬ čitih i djelomično kontradiktornih psiholoških tendencija u je¬ dnu kategoriju nužno dovodi do toga da se ni jedna od njih ne shvati; natjerani smo da govorimo alijeniranim jezikom o pojava¬ ma o kojima možemo pametno govoriti samo ako se naše riječi odnose na različite, specifične oblike iskustva. Ali potvrda je Freudove sposobnosti da povremeno nadvlada svoju odanost analitičkoj teoriji instinkta u tome što je uočio neke bitne razlike u svojstvima različitih oblika agresivnosti iako ih nije razlikovao različitim pojmovima. Navodim tri osnovna oblika agresivnosti koje je uočio: 1. Impulsi okrutnosti, neovisni od seksualnosti, koji se teme¬ lje na instinktima samoočuvanja; njihov cilj je prepoznavanje stvarne opasnosti i obrana protiv napada. (Freud, 1905). Funkcija ove agresije postizanje je onoga što je neophodno za održanje ili obranu od opasnosti koje prijete životnim interesima. Ovaj bi tip agresije približno odgovarao onome što ja nazivam »defenziv¬ nom agresijom«. 302
2. U svom shvaćanju sadizma Freud je vidio jedan oblik de¬ struktivnosti kod kojeg je čin uništavanja, prisiljavanja i mu¬ čenja požudan, iako je objasnio specifično svojstvo ove vrste destruktivnosti kao kombinaciju seksualne požude i neseksualnog instinkta smrti. Ova vrst agresivnosti odgovarala bi »sa¬ dizmu«. 3. Na kraju, Freud je prepoznao i treću vrstu agresivnosti koju je opisao ovako: »Ali čak i gdje se pojavljuje bez ikakvog seksu¬ alnog cilja, u slijepom bijesu destruktivnosti, moramo shvatiti da je zadovoljavanje instinkta praćeno nevjerojatno visokim stup¬ njem narcisoidnog uživanja, jer dozvoljava egu da ispuni svoje stare želje za svemoći.« Nije lako reći na koju pojavu Freud ovdje misli. Cistu destruk¬ tivnost nekrofilske ličnosti ili ekstreman oblik moći opijenog sadističnog člana gomile spremne na linčovanje ili silovanje. Pote¬ škoća je možda u općem problemu razlikovanja ekstremnih obli¬ ka sadističkog svemoćnog gnjeva od čiste nekrofilije, poteškoća o kojoj sam govorio u tekstu. Bilo da je riječ o jednom ili drugom, činjenica je da je Freud prepoznao različite pojave, iako ih nije razlikovao kad je kliničke činjenice prilagodio teoretskim zahtje¬ vima. Gdje smo nakon ove analize Freudove teorije instinkta smrti? Da li se ona bitno razlikuje od zamisli »destruktivnog instinkta« do koje su došli mnogi psihoanalitičari ili od Freudove ranije te¬ orije libida? U toku ove diskusije ukazali smo na mnoge jedva zamjetljive izmjene i kontradiktornosti u Freudovom razrađiva¬ nju teorije agresije. Vidjeli smo, iz pisma Einsteinu, da se Freud neko vrijeme prepustio spekulacijama koje bi učinile njegovu poziciju manje oštrom i manje primjenljivom u opravdavanju ra¬ ta. Ali kada još jednom razmotrimo Freudovu teoretsku građe¬ vinu, postaje jasno da unatoč svemu ovome, osnovna karakteri¬ stika instinkta smrti slijedi logiku hidrauličkog modela koji je Freud najprije primijenio na seksualni instinkt. Težnja ka smrti neprestano se rađa u svim živim materijama, ostavljajući samo jedan izbor: ili ispoljiti ljudsku destruktivnost unutar samog se¬ be, ili je usmjeriti prema van i uništavanjem drugih spasiti se od samouništavanja. Kao što Freud kaže: »Potiskivanje agresivnosti je općenito nezdravo i vodi bolesti (mučenju)« (S. Freud 1938) Na kraju ovog razmatranja Freudove teorije instinkta života i smrti teško je izbjeći zaključak da je Freud, od 1920, zastupao dva, u stvari, različita shvaćanja i dva različita pristupa proble¬ mu ljudske motivacije. Prvo shvaćanje konflikta između samo303
očuvanja i seksualnosti bilo je tradicionalno, razum protiv stra¬ sti, obaveza protiv prirodne sklonosti, ili glad protiv ljubavi, kao sile koje rukovode čovjekom. Kasnija teorija, koja se zasni¬ vala na konfliktu između sklonosti životu i sklonosti smrti, iz¬ među integracije i raspadanja, između ljubavi i mržnje, bila je potpuno drugačija. Dok možemo reći da se temeljila na popular¬ nom shvaćanju ljubavi i mržnje kao dviju sila koje rukovode čo¬ vjekom, bila je u stvari dublja i originalnija; slijedila je platon¬ sku tradiciju Erosa i smatrala ljubav energijom koja spaja sve žive materije i koja je garant života. Još točnije, izgleda da je slijedila Empedoklovu ideju da svijet živih stvorenja može po¬ stojati samo dok traje borba između suprotnih sila Razdora i Af¬ rodite ili ljubavi, dok sile privlačenja i odbijanja djeluju za¬ jedno.31
Princip redukcije nadraženosti: osnova principa užitka i instinkta smrti Ne smijemo, međutim, zbog razlika između Freudove stare i no¬ ve teorije zaboraviti da je jedan aksiom koji je zajednički obje¬ ma teorijama bio duboko uvriježen u Freudovom umu otkako je studirao s von Briickeom. Ovaj aksiom je »princip redukcije napetosti« koji se provlači kroz Freudovu misao od 1888. do nje¬ govog posljednjeg razmatranja instinkta smrti. Već na samom početku svog rada 1888. Freud je govorio o »sta¬ bilnoj količini nadraženosti«. (S. Freud, 1888). Ovaj princip jas¬ nije je formulirao 1892, kad je napisao: »Nervni sistem teži odr¬ žavanju stalnog nivoa onog u njegovim funkcionalnim odnosima, što možemo opisati kao sumu nadraženosti. On taj preduvjet za zdravlje postiže tako da se asocijativno rješava svakog razumnog porasta nadraženosti (Erregungszuwachs) ili ga se oslobađa od¬ govarajućom motornom reakcijom.« (S. Freud, 1892. Potcrtao E. F.) U skladu s ovim, Freud je definirao pisihičku traumu, kako ju primjenjuje u svojoj teoriji histerije, ovako: »Svaki utisak kojeg se nervni sistem ne može bez problema riješiti asocijativnom ili motornom reakcijom postaje psihička trauma.* (S. Freud, 1892. Potcrtao E. F.) 304
U Projektu za naučnu psihologiju (1895 a) Freud govori o »prin¬ cipu neuronične inercije« koji potvrđuje da »neuroni teže da se oslobode Q. Na osnovu ovoga treba shvatiti strukturu i razvoj kao i funkcije (neurona).« (Freud, 1895 a). Što za Freuda znači ovaj Q nije sasvim jasno. On ga u ovom radu definira kao »ono što raz¬ likuje aktivnost od mirovanja« (Freud, 1895a),32 znači, nervna energija.33 U svakom slučaju, na sigurnom smo tlu ako kažemo da u tim ranim godinama leži početak onoga što je Freud kasnije na¬ zvao principom »konstantnosti«, ili ono što implicira redukciju svake nervne aktivnosti na najniži nivo. Freud je dvadeset i pet godina kasnije u S onu stranu principa užitka formulirao taj prin¬ cip u psihološkim pojmovima na slijedeći način: »Mentalni sis¬ tem nastoji održati količinu nadraženosti koja je prisutna na najnižem mogućem ili barem na stalnom nivou.« (S. Freud 1920. Potcrtao E. Fromm). Freud ovdje govori da se isti princip — »konstantnosti« i »inercije« — ispoljava u dva oblika: jedan održava uzbuđenje na nepromjenljivom nivou, drugi ga smanju¬ je na najniži mogući nivo. Freud je katkada upotrebljavao jedan od ova dva pojma da bi označio jedan ili drugi oblik ovog osnov nog principa.34 Princip užitka počiva na principu konstantnosti. Kemijski pro¬ izvedeno libidinozno uzbuđenje zahtijeva da bude sniženo na nor¬ malan nivo; ovaj princip održavanja napetosti na stalnoj razini rukovodi funkcioniranjem nervnog sistema. Napetost koja se po¬ većava iznad normalne razine osjeća se kao »neužitak«, njeno sni¬ ženje na stalan nivo osjeća se kao »užitak«. »Činjenice koje su nas navele da vjerujemo u dominantnost principa užitka također su izražene u hipotezi da mentalni sistem nastoji držati količinu nadraženosti koja je u njemu prisutna na najnižem mogućem ili barem konstantnom nivou... Princip užitka proizlazi iz principa konstantnosti.« (S. Freud, 1920. Potcrtao E. F.) Ne shvatimo li Freudov aksiom redukcije napetosti, nikada nećemo razumjeti njegovu poziciju koja nije bila usredotočena na hedonističku te¬ žnju za užitkom, već na pretpostavku o fiziološkoj potrebi da se reducira napetost i zajedno s time — psihički — neužitak. Princip zadovoljstva počiva na održavanju uzbuđenja na određenom stal¬ nom nivou. Ali princip konstantnosti također sadrži u sebi tenden¬ ciju ka održavanju uzbuđenja na najnižem nivou; u ovom obliku on postaje osnova instinkta smrti. Kao što je Freud rekao: »Dominirajuća tendencija mentalnog života, možda nervnog života uopće, nastojanje je da se smanji, drži na stalnom nivou, ili ot¬ kloni unutrašnja napetost koja je izazvana stimulansima (Nirva305
na princip, da upotrijebimo pojam Barbare Law) — tendencija koja se manifestira u principu užitka; naše prepoznavanje te činjenice jedan je od najjačih razloga za vjerovanje u postojanje instinkta smrti.« (S. Freud, 1920) Freud ovdje dolazi do gotovo neodržive pozicije; principi konstantnosti, inercije i Nirvane identični su; princip redukcije na¬ petosti upravlja seksualnim instinktom (u pojmovima principa užitka) i u isto vrijeme sačinjava bit instinkta smrti. Kako Freud instinktu smrti pripisuje ne samo samodestruktivnost već i de¬ struktivnost usmjerenu na druge, dolazi do paradoksalne ideje da princip užitka i instinkt destruktivnosti proizlaze iz istog prin¬ cipa. Freud se, naravno, nije mogao zadovoljiti s ovakvom idejom, naročito ne pošto bi ona odgovarala monističkom, a ne dualisti¬ čkom modelu suprotnih sila kojeg se Freud nikada ne bi odre¬ kao. Četiri godine kasnije Freud piše u Ekonomskom problemu mazohizma: Ali mi smo bez predomišljanja princip užitka-neužitka poi¬ stovjetili s ovim Nirvana principom... Nirvana princip (i prin¬ cip užitka koji bi mu trebao biti identičan) bio bi potpuno u službi instinkata smrti, čiji je cilj da nemirnost života dovede do stabilnosti neorganskog stanja, i imao bi funkciju upozoravanja na zahtjeve instinkata života — libida — koji nastoje poremetiti intendirani tok života. Ali ovo gledište ne može biti ispravno. (S. Freud, 1924. Potcrtao E. F.) Da bi dokazao neispravnost ovog gledišta, Freud čini ono što bi obično iskustvo preporučilo od samog početka. On piše: Izgleda da u nizu osjećaja napetosti imamo neposredan os¬ jećaj o povećanju i smanjenju količine stimulansa, i nema sumnje da postoje ugodne i neugodne relaksacije te napetosti. Stanje seksualnog uzbuđenja je najočitiji primjer ugodnog po¬ većanja stimulansa ove vrste, ali sigurno nije jedini. Užitak i neužitak se, prema tome, ne mogu pripisati porastu i padu kvantiteta (koji opisujemo kao »napetost izazvanu sti¬ mulansom«) iako je ovaj faktor očito od velike važnosti. Izgle¬ da da oni ne ovise o tom kvantitativnom faktoru, već o nekom njegovom svojstvu za koje mi možemo samo reći da je kvali¬ tativno. Da bismo mogli reći što je to kvalitativno svojstvo, trebali bismo biti mnogo dalje u psihologiji. Možda je to ri¬ tam, vremenski slijed promjena porasta i padova u kvantitetu stimulansa. To još ne znamo. (S. Freud, 1924) 306
Freud ipak nije dalje slijedio ovu misao, iako, izgleda, nije bio zadovoljan s ovakvim objašnjenjem. Umjesto njega on je dao jedno drugo koje bi trebalo nadići opasnost sadržanu u poisto¬ vjećivanju užitka s destruktivnošću. On dalje kaže: Kako god to bilo, moramo uvidjeti da je Nirvana princip koji pripada instinktu smrti prošao u živim organizmima kroz određene promjene i tako postao princip užitka; od sada će¬ mo izbjegavati smatrati ova dva principa identičnima... Nir¬ vana princip izražava trend instinkta smrti; princip užitka iz¬ ražava zahtjeve libida; a modifikacija ovog drugog principa, princip stvarnosti, predstavlja utjecaje vanjskog svijeta. (S. Freud, 1924) Izgleda da je ovo obrazloženje teoretska naredba, a ne objaš¬ njenje tvrdnje da princip užitka i instinkt smrti nisu jedno te isto. Dok je Freudov pokušaj da se izbori iz ovog paradoksalno« gledišta, po mom mišljenju, neuspješan, iako sjajan, važan prob¬ lem sada nije da li je uspio ili ne, stvar je prije u tome da je Freudova čitava psihološka misao od samog početka pa do kra¬ ja bila rukovođena aksiomom da je princip redukcije nadraženosti princip koji upravlja svim psihičkim i nervnim životom. Nama je poznato porijeklo ovog aksioma. Sam Freud je citi¬ rao G. T. Fechnera (1823) kao začetnika ove ideje. On piše: Ne možemo, dakako, ostati indiferentni na otkriće da je oš¬ trouman istraživač kao što je G. T. Fechner zastupao gledište o užitku i neužitku koje se u svim bitnim pojmovima poduda¬ ralo s onim koje je nama nametnuo psihoanalitički rad. Fechnerova tvrdnja može se naći u malom djelu Einige Ideen zur Schopfungs und Entwicklungsgeschichte der Organismen, 1873 (XI dio, Dodatak, 94), i ona glasi: »Ukoliko su svjesni impulsi uvijek u nekoj vezi s užitkom i neužitkom, možemo smatrati da su užitak i neužitak također u psiho-fizičkom odnosu pre¬ ma uvjetima stabilnosti i nestabilnosti. Ovo pruža osnovu za hipotezu o kojoj ću podrobnije govoriti drugom prilikom. Pre¬ ma ovoj hipotezi svaka psihofizička kretnja koja se diže iz¬ nad granice svijesti praćena je zadovoljstvom u onoj mjeri da se iznad izvjesne granice približava potpunom ostvarenju stabilnosti, a praćena je neužitkom u onoj mjeri da iznad iz¬ vjesne granice napušta potpunu stabilnost, dok između dviju 307
granica, koje možemo opisati kao kvalitativne granice užitka i neužitka, postoji izvjesno granično područje estetske indiferentnosti . . . 3 5 Činjenice koje su nas navele da vjerujemo da u mentalnom životu dominira princip užitka, također dolaze do izražaja i u hipotezi da mentalni sistem teži održanju kvantiteta nadraženosti na najnižem mogućem nivou ili barem na stalnom. Ova druga hipoteza samo je drugi način izražavanja principa užitka, jer ako je rad mentalnog sistema usmjeren održavanju nadraženosti na niskom nivou onda će se sve što dovodi do povećanja kvantiteta osjećati kao nešto što je suprotno djelovanju siste¬ ma, tj. kao neužitak. Princip užitka slijedi iz principa konstantnosti, u stvari, ovaj drugi princip proizlazi iz činjenice koja nas je primorala da prihvatimo princip užitka. Štoviše, po¬ drobnija diskusija pokazat će da se tendencija koju pripisu¬ jemo mentalnom aparatu podvodi, kao specijalan slučaj, pod Fechnerov princip o »tendenciji prema stabilnosti« s kojim je on povezao osjećaje užitka i neužitka, (S. Freud 1920) Ali Fechner nije nipošto bio jedini predstavnik principa redukcije napetosti. Stimuliran shvaćanjem energije u fizici, pojam energi¬ je i očuvanja energije postao je popularan i među fiziolozima. Ako su te teorije iz fizike utjecale na Freuda, to bi značilo da je instinkt smrti samo jedan poseban primjer općeg zakona fi¬ zike, ali pogrešku ovakvog zaključivanja postaje očita razmot¬ rimo li razliku između neorganske i organske teorije. Rene Dubos je to izrazio veoma sažeto. On piše: Prema jednom od najosnovnijih zakona fizike, univerzalna tendencija u svijetu materije jest da sve ide prema dolje, da dođe do najnižeg mogućeg nivoa napetosti, sa stalnim gubit¬ kom potencijalne energije i organizacije. Upravo suprotno, ži¬ vot neprestano stvara i održava red u neorganiziranoj materiji. Da bismo shvatili važnost ove činjenice, trebamo se samo sje¬ titi što se događa svim živim organizmima — najmanjima, kao i najvećima i najrazvijenijima, kad konačno umru. (R. Dubos, 1962) Dva su engleska pisca, R. Kapp (1931) i L. S. Penrose (1931), tako uvjerljivo kritizirali pokušaje nekih autora da povežu fi¬ zičku teoriju s instinktom smrti da »konačno moramo odbaciti 308
ideju da bi mogao postojati bilo kakav odnos između entropije i instinkta smrti.«36 Da li je Freud imao na umu vezu između entropije i instinkta smrti nije toliko važno. Čak ako i nije, čitav princip nadraženosti i redukcije energije na najniži nivo temelji se na osnovnoj pogrešci na koju je Dubos ukazao u ranijem citatu: ona se sa¬ stojala u zanemarivanju osnovne razlike između života i neživota, između »organizma« i »stvari«. Da bi se izbjegli zakoni koji vrijede samo za organsku mate¬ riju, kasnije je umjesto entropije postala prihvatljivija jedna dru¬ ga analogija, naime pojam »homeostaze« koji je razvio Walter B. Cannon (1963). Jones i drugi koji vide u ovom pojmu analogi¬ ju Freudovom Nirvana principu brkaju ova dva principa. Freud govori o tendenciji da se odstrani ili snizi nadraženost. Među¬ tim, Cannon i mnogi kasniji istraživači govore o potrebi održa¬ vanja relativne stabilnosti unutarnjih uvjeta. Ova stabilnost zna či da unutarnji uvjeti teže stabilnosti, ali ne teže reduciranju energije na minimalnu razinu. Ova zbrka očito proizlazi iz dvo¬ smislenosti riječi »stabilnost« i »konstantnost«. Jednostavan pri¬ mjer ukazat će na pogrešku. Ako se temperatura sobe drži na stabilnom ili konstantnom nivou pomoću termostata, to znači da ne smije ići niti iznad niti ispod određenog stupnja; ali tenden¬ cija da se temperatura drži na minimalnom stupnju bila bi ne¬ što sasvim drugo; u stvari, homeostatički princip stabilnosti su¬ protan je Nirvana principu potpunog ili relativnog reduciranja energije. Postoji malo sumnje da Freudov osnovni aksiom reduciranja napetosti, iz kojeg proizlaze i princip užitka i instinkt smrti, du¬ guje svoje postojanje načinu mišljenja koje je karakteristično za njemački mehanistički materijalizam a još više orijentaciji koja gleda na čovjeka kao na mašinu, što je karakteristično za zapadnu misao u posljednjim stoljećima. Kliničko iskustvo nije bilo ono što je navelo Freuda na ovo shvaćanje; Freudova du¬ boka privrženost teorijama njegovih učitelja nametnula je nje¬ mu i kasnijoj psihoanalizi ovaj »aksiom«. Natjerala je kliničko promatranje i formulaciju teorije koja je slijedila u uski okvir redukcije napetosti, što se jedva može uskladiti s bogatstvom podataka koji pokazuju da čovjek, u svim dobima, traži uzbu¬ đenje, stimulaciju, odnose ljubavi i prijateljstva, i da je željan povećati svoju povezanost sa svijetom; ukratko, čovjek je izgle¬ da isto toliko motiviran povećavanjem kao i reduciranjem nape¬ tosti. No, iako su mnogi psihoanalisti bili impresionirani ograni309
čenom valjanošcu redukcije napetosti, nisu izmijenili svoje os¬ novno gledište i nastavili su i dalje da se petljaju s posebnom mješavinom Freudovih metapsiholoških pojmova i logike svojih kliničkih podataka. Možda zagonetka Freudovog samozavaravanja o valjanosti poj¬ ma instinkta smrti zahtijeva još jedan element da bi se riješila. Veoma pažljiv čitalac Freudovih radova mora biti svjestan da je Freud s neizvjesnošću i s oprezom tretirao svoje nove teoretske konstrukcije kada ih je po prvi put izlagao. Nije inzistirao na njihovoj valjanosti, a katkada je, štoviše, i loše govorio o njiho¬ voj vrijednosti. Ali što je više vremena prošlo to se više hipotetičkih konstrukcija pretvorilo u teorije na kojima su se izgra¬ đivale nove konstrukcije i teorije. Freud, teoretičar, bio je do¬ voljno svjestan sumnjive valjanosti mnogih svojih konstrukcija. Zašto je zaboravio te prvobitne sumnje? Teško je odgovoriti na to pitanje; jedan mogući odgovor nalazi se možda u njegovoj ulozi vođe psihoanalitičkog pokreta.37 Oni učenici koji su se usu¬ dili kritizirati osnovne aspekte njegovih teorija napustili su ga ili su bili potisnuti na ovaj ili onaj način. Oni koji su stvo¬ rili pokret bili su većinom ljudi bez imaginacije, što se tiče njihovih teoretskih sposobnosti, i bilo bi im teško slijediti Freudove osnovne teoretske izmjene. Njima je bila potrebna dogma u koju su mogli vjerovati i organizirati svoj pokret oko nje.38 Ta¬ ko je Freud znanstvenik postao u izvjesnoj mjeri rob Freuda vođe pokreta; ili, drugačije rečeno, Freud, učitelj, postao je rob svojih vjernih ali nekreativnih učenika. BILJEŠKE UZ DODATAK
1. Radi evolucije Freudove teorije agresije usporedi također J. Stracheyev kratak prikaz u urednikovom Uvodu u djelu Nelagodnosti u kulturi (Freud, 1930). 2. U ovom iskazu nalazimo formulaciju Freudovog općeg aksioma o redukciji napetosti kao fundamentalnom zakonu nervnog dje¬ lovanja. Usporedi podrobnu diskusiju ovog aksioma na kraju Dodatka. 3. U daljnjem razvoju ovog pojma Freud je sklon govoriti više o je¬ dnom instinktu života (Eros) i jednom instinktu smrti. 4. Da bismo u detalje razmotrili Freudov pokušaj da Eros poistovjeti sa seksualnošću, bilo bi potrebno čitavo poglavlje, koje bi vjerojatno bilo zanimljivo samo proučavateljima Freudove teo¬ rije. 5. Freud ovdje ima na umu II dio svog rada o neurozi tjeskobe (Freud, 1895). 310
6. U ovoj formulaciji izgleda da je osnovni konflikt između egoizma i altruizma. U Freudovoj teoriji Ida i Ega (principa užitka i prin¬ cipa stvarnosti) obje strane polarnosti su egoistične: zadovoljava¬ nje vlastitih libidinoznih potreba, i zadovoljavanje vlastitih po¬ treba samoodržanja. 7. U stvari, Freud je naizmjenično držao to gledište i gledište da je id gnijezdo, ili »rezervoar« libida. J. Strachcv, urednik Stan¬ dard Edition (Standardnog izdanja) dao je detaljan prikaz histo¬ rije ovih nestalnosti kroz čitav Freudov rad. Vidi Dodatak B radu Ego i id. (Freud, 1923). 8. Freud ovdje spaja tri veoma različite tendencije. Instinkt za uni¬ štavanjem se fundamentalnu razlikuje od želje za moći: u prvom slučaju želim uništiti objekt; u drugom ga želim zadržati i njime upravljati, a oboje se u potpunosti razlikuje od nagona za vla¬ danjem, čiij je cilj stvaranje i proizvođenje, koje je u stvari up¬ ravo obrnuto od želje za uništavanjem. 9. Freud je došao do ovog zaključka na osnovu slijedećeg argumenta: »Ključ se može naći u jednom od, što smo nazvali, idealnih za¬ htjeva civiliziranog društva. On glasi: 'Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe'. Poznat je po čitavom svijetu i bez sumnje je sta¬ riji od kršćanstva koje ga smatra svojim najpuritanskijim zahtje¬ vom. Ipak, sigurno nije veoma star; čak je u historijskim vreme¬ nima bio stran čovječanstvu. Pristupimo mu s naivnog stajališta, kao da ga čujemo prvi put; nećemo moći sakriti osjećaj iznena¬ đenja i čuđenja. Zašto da to činimo? Kakvu ćemo korist imati od toga? Ali iznad svega, kako ćemo to postići? Kako to može biti moguće? Moja je ljubav za mene nešto vrijedno i ja se ne smijem njome razbacivati bez razmišljanja. Ona mi nameće du¬ žnosti koje da bih ispunio, moram biti spreman žrtvovati se. Ako nekoga volim, on to mora na neki način zavrijediti. (Ovdje ne uzimam u obzir korist koju bih od njega mogao imati ili značenje koje on može imati za mene kao seksualni objekt, jer nijedan od ova dva odnosa nije u pitanju kada se radi o zapovi¬ jedi da ljubim bližnjega svoga.) On to zaslužuje ako je tako sli¬ čan meni u važnim stvarima da u njemu mogu voljeti sebe; za¬ služuje to i onda kao je toliko savršeniji od mene da u njemu mogu voljeti ideala sebe. Nadalje, trebam ga voljeti ako je on sin mog prijatelja, jer bih ja s njim morao dijeliti bol kada bi njegovog sina zadesila kakva nesreća. Ali ako je on meni stran i ako me ne može privući svojom vrijednošću ili važnošću koju je stekao u mom emotivnom životu, bit će mi teško da ga volim. Štoviše, bilo bi pogrešno da to činim, jer svi moji prijatelji cijene moju ljubav kao znak da preferiram njih i bilo bi nepravedno prema njima da stavim stranca na položaj ravnopravan njihovom. Ali ako ga budem volio (ovom univerzalnom ljubavlju) zato jer je kao i insekt, kao glista ili zmija, stanovnik ove Zemlje, bojim se da će ga dopasti samo malo moje ljubavi, nikakvom mogućnošću ne toliko, koliko prema ocjeni mog razuma smijem zadržati za sebe.« (S. Freud, 1930). Zanimljivo je primijetiti kako je Freud za¬ mislio ljubav sasvim u okvirima odnosa građanske etike, naroči¬ to društvenog karaktera srednje klase devetnaestog stoljeća. Pita¬ nje je »Kakve ćemo koristi imati od toga?« — princip profita. Sli311
10. 11.
12. 13.
14. 15.
16.
17. 18. 19. 312
jedeća premisa je da se ljubav mora zavrijediti; patrijarhalni princip u suprotnosti s matrijarhalnim principom bezuvjetne i nezavrijeđene ljubavi i nadalje narcisoidni princip da drugi zavre¬ đuje moju ljubav samo utoliko ukoliko je u važnim stvarima sli¬ čan meni; čak i ljubav za prijateljeva sina smatra se egoističnom, jer ako ga zadesi neko zlo, ono indirektno zadesi i mog prijate¬ lja a njegova bol bila bi moja bol. Na kraju je ljubav zamišljena kao izvjesna kvantitativno određena količina, ljubav za sva stvo¬ renja ostavila bi samo malo ljubavi za svakog pojedinačno. Usp. također S. Freud (1908a). Ovisnost izgradnje Freudove teorije o mišljenju njegovih učitelja prikazao je Peter Ammacher (1962). Robert R. Holt daje odobra¬ vajući kratak prikaz glavne teze tog rada u slijedećem: »Mnogi od veoma zbunjujućih i naizgled arbitražnih preokreta u psihoana¬ litičkoj teoriji kod kojih se radi o propozicijama koje su pogrešne barem u onoj mjeri u kojoj su uopće provjerljive ili su sakrivene biološke pretpostavke ili su neposredan rezultat ovakvih pretpo¬ stavki koje je Freud naučio od svojih učitelja na medicinskom fakultetu. One su postale osnovni dio njegovog intelektualnog ala¬ ta, nesporne, kao pretpostavka o univerzalnom determinizmu, a on uvijek nije prepoznao da su biološke i tako ih je zadržao kao potrebne sastojke kada je pokušao napustiti neurologiziranje i baviti se konstrukcijom apstraktnih psiholoških modela.« (R. R. Holt, 1965) Usp. J. Pratt (1958). Freudova terminologija nije uvijek dosljedna. Ona katkada govo¬ ri o instinktu (ima) života i smrti, katkada o instinktu života i smrti (jednina). Instinkt(i) smrti se također naziva(ju) destruk¬ tivan/destruktivni instinkt(i). Riječ thanatos (paralelnu Erosu), je¬ dnaku instinktu smrti, Freud nije koristio već ju je u diskusiju uveo P. Federn. Usp., npr., S. Freud (1930). Upotreba »Nirvana« principa je utoliko nezgodna što pogrešno objašnjava budističku Nirvanu. Nirvana zapravo nije beživotno stanje izazvano prirodom (koja, prema budizmu, ima upravo obr¬ nutu tendenciju), već spiritualnim nastojanjem čovjeka koji na¬ lazi spasenje i potpunost života ako uspije nadvladati pohlepu i egoizam i ako je ispunjen suosjećanjem za sva bića koja osje¬ ćaju. U stanju Nirvane Buddha je doživljavao vrhunsko zadovolj¬ stvo. Freud ne obraća pažnju činjenici da destruktivan instinkt teži uništenju objekta, dok ga sadizam želi zadržati da bi njime up¬ ravljao, ponižavao ga ili mu nanosio bol. Usp. diskusiju o sadiz¬ mu u jedanaestom poglavlju. Kasnije ću pokušati pokazati da doista postoji moguća veza izme¬ đu teorije libida i teorije instinkta smrti preko teorije analnog li¬ bida. U fusnoti Freud citira sličnu ideju iz Bahadaranyaka Upanišade. Kao što su, na primjer, učinili John Stuart Mill, J. J. Bachofen, Karl Marx, Friedrich Engels i neki drugi.
20. Do ovog procesa dolazi kod mnogih velikih kreativnih mislilaca. Spinoza je očiti primjer. Na primjer, problem, da li je on bio teista ili ne, ne može se u potpunosti shvatiti ne uzmemo li u obzir razliku između njegovih svjesnih misaonih navika (u teističkim pojmovima), novu viziju (koja nije bila teistička) i na kra¬ ju kompromis u definiciji Boga, koji je u stvari njegovo poricanje. Ova metoda ispitivanja autorovih radova u ne¬ kim je važnim aspektima psihoanalitička. Čitamo između re¬ dova napisanog teksta kao što psihoanalitičar čita između redova pacijentovih slobodnih asocijacija ili snova. Početna točka je či¬ njenica da nalazimo kontradiktornosti u mislima eminentnog mi¬ slioca. Pošto bi on sam te kontradiktornosti uočio, a vjerojatno ih i riješio kada bi bio u pitanju samo teoretski talent, moramo pretpostaviti da su te neizbježne kontradiktornosti izazvane kon¬ fliktom između dviju struktura. Stare, koja još uvijek zauzima ve¬ ćinu svjesnog teritorija, i radikalno nove, koja ne uspijeva da se u potpunosti izrazi u svjesnim mislima; što znači da jedan njen dio ostaje nesvjestan. Neizbježna kontradiktornost može se tre¬ tirati kao simptom ili san, kao kompromis između starije struktu¬ re afektivno ukorijenjene u svijesti i nove strukture teoretske vi¬ zije koja se ne može u potpunosti izraziti zbog jačine starih ide¬ ja i osjećaja. Katkada ta nova vizija može biti u potpunosti uko¬ rijenjena u snazi razuma; katkada može imati novu emocional¬ nu komponentu. Ali ako ova nova nema dovoljnu snagu, ona ne¬ će biti u stanju da se jasno izrazi; rezultat su neizbježne kontra¬ diktornosti. Autor, čak ako je i genij, može biti potpuno nesvjes¬ tan postojanja ili prirode ovih kontradiktornosti, dok ih netko izvana — tko nije blokiran istim premisama — može lako uočiti. Kant je možda mislio na to kada je rekao: »Ponekad bolje ra¬ zumijemo autora nego on sam sebe.« 21. Ernst Simmel predložio je upravo takvo rješenje. (E. Simmel, 1944). 22. O sličnosti između analnosti i nekrofilije govorili smo u dvanae¬ stom poglavlju. Tamo sam spomenuo da je tipični nekrofilijski san pun simbola kao što su feces, leševi — čitavi ili rastrgani — grobovi, ruševine, itd. i dajem primjere takvih nekrofilijskih snova. 23. Usp. npr. Civilizirana seksualna moralnost i moderno nervno obo¬ ljenje, gdje Freud piše: »Možemo s opravdanjem smatrati našu ci¬ vilizaciju odgovornom za neurasteniju.« (S. Freud, 1908a.) 24. Herbert Marcuse ukazuje da je Freud rekao da potpuna sreća za¬ htijeva potpuno ispoljavanje svih seksualnih instinkata (što bi u Freudovom smislu značilo naročito pregenitalne komponente) (H. Marcuse, 1955). Bez obzira na to da li je Freudovo mišljenje ispravno, Marcuse nije obratio pažnju činjenici da je Freudova gla¬ vna ideja, ideja tragičnih alternativa. Prema tome, Freud ne smat¬ ra da bi cilj trebao biti neograničeno ispoljavanje svih kompone¬ nata seksualnog instinkta. Upravo suprotno, Freud — na strani ci¬ vilizacije protiv barbarstva — daje prednost represiji, a ne obr¬ nuto. Freud je ionako uvijek govorio o represivnom utjecaju ci¬ vilizacije na instinkte, a ideja da se to događa samo u kapitalizmu 313
25. 26.
27. 28.
29. 30.
31.
32. 33.
314
i da se ne mora događati u socijalizmu u potpunosti je kontradik¬ torna njegovom shvaćanju. Marcuseove ideje o ovom slučaju pa¬ te od nedovoljnog poznavanja pojedinosti Freudove teorije. Freudova koncepcija savjesti kao kažnjavatelja veoma je uska. u tradiciji izvjesnih religioznih ideja; koncepcija »autoritativne«, a ne »humanističke« savjesti. Usp. E. Fromm (1947). Freud nije upotrebljavao pojam »sublimacija« u vezi s instinktom smrti, ali čini mi se da je pojam s kojim se slijedeći odlomak bavi isti kao i onaj koji Freud u vezi s libidom naziva sublima¬ cijom. Pojam »sublimacije« diskutabilan je čak i kad ga je Freud primijenio na seksualne, a naročito pregenitalne instinkte. S obzi¬ rom na njegovu stariju teoriju, popularan je primjer da kirurg upotrebljava sublimiranu energiju svog sadizma. Ali da li je to stvarno istina? Konačno od kirurga se ne zahtijeva da samo reže: on također liječi i vjerojatnije je da najbolji kirurzi nisu motivira¬ ni sublimiranim sadizmom, već mnogim drugim faktorima, kao što su ručna spretnost, želja za liječenjem drugih putem neposred¬ nog djelovanja, mogućnost donošenja brzih odluka, itd. Usp. F. Freud (1930), kao i izvore citirane u urednikovom Uvodu u ovaj rad. Zahvalan sam Jamesu Stracheyu, uredniku Standardnog izdanja, za veoma koristan kratak prikaz Freudovih gledišta o »organskoj represiji«, koji je dao u Uvodu u djelu Nelagodnosti u kulturi. (Freud, 1930). Ova zahvalnost vrijedi i za sve njegove druge uvo¬ de koji omogućuju čitaocu, čak ako je i dobro upoznat sa Freudovim radom, da brže nađe citat koji traži i još više od toga, da se sjeti citata koji mu nisu nadohvat ruke a koje je zaboravio. Ne treba govoriti da su oni također veoma korisni i za onoga koji nije tako dobro upoznat s Freudovim radom. Činjenica koja najviše govori protiv Freudove pretpostavke jest da je prethistorijski čovjek bio manje, a ne više agresivan od civili¬ ziranog čovjeka. Želim još jednom ukazati na promjenu u Freudovom shvaćanju odnosa između instinkta i civilizacije. U pojmovima teorije libida, civilizacija dovodi do potiskivanja seksualnih težnji i može izaz¬ vati neurozu. U novoj teoriji, civilizacija dovodi do potiskivanja agresivnosti i može izazvati fizičku bolest. Sličnosti između Empedoklovih i Freudovih koncepcija možda nisu stvarno toliko velike kao što to izgleda na prvi pogled. Za Empedokla, Ljubav je privlačenje dviju različitih stvari; Razdor je privlačnost između sličnih stvari. Ozbiljno uspoređivanje za¬ htijeva ispitivanje čitavog Empedoklovog sistema. (Usp. W. K. C. Guthrie, 1965) Radi detaljne diskusije o značenju »Q« usp. J. Strachev Standard Edition, 3. tom, Dodatak C. Usp. J. Stracheveva objašnjenja za tom 3, Standard Edition. Strachev naglašava činjenicu da se koncept psihičke energije ne nalazi nigdje u Projektu, dok se često upotrebljava u Tumačenju snova. Nadalje, Strachev skreće pažnju na činjenicu da se trago¬ vi starog neurološkog porijekla mogu naći u Freudovim radovi-
ma dugo nakon što je prihvatio pojam »psihička« energija; jo§ 1915. Freud u radu Nesvjesno govori o »nervnoj« a ne psihičkoj energiji. Strachev kaže, da su se u stvari »mnoge glavne karakte¬ ristike Q zadržale u nekom izmijenjenom obliku u Freudovim ra¬ dovima sve do kraja«. (1. tom, str. 345). Freud je sam došao do zaključka da ne znamo što je Q. On piše u S onu stranu principa užitka: »Neodređenost svih naših diskusija o onome što smo opi¬ sali kao metapsihologiju proizlazi iz činjenice da nam nije poz¬ nato ništa o prirodi procesa razdražijivosti do kojeg dolazi u ele¬ mentima psihičkog sistema i da se ne osjećamo opravdanim u prihvaćanju bilo kakve hipoteze o ovom predmetu. Mi prema tome čitavo vrijeme radimo s velikim nepoznatim faktorom koji smo prinuđeni unositi u svaku novu formulu.« (S. Freud, 1920) 34. J. Bowlby, u svojoj izvanrednoj diskusiji o ovom problemu, ka¬ že da je Freud najprije smatrao princip inercije primarnim, a princip konstantnosti sekundarnim. Čitanje relevantnih odloma¬ ka navodi me na drugačiju pretpostavku, koja se izgleda slaže sa J. Strachevovom interpretacijom. (Usp. J. Bowlby, 1969) 35. Freud kaže u Ego i id: »Istina je da Fechnerov princip konstant¬ nosti upravlja životom koji se tako sastoji od kontinuiranog kre¬ tanja ka s m r t i . . .< (S. Freud, 1923). Ovo »kretanje ka smrti« ne nalazi se u Fechnerovom iskazu; to je Freudova specijalna verzija proširivanja Fechnerovog principa. 36 E Jones (1957). Usp. literaturu koju je citirao Jones, naročito S. Bernfield i S. Feitellberg (1930). Usp. također K. H. Pribram (1962). 37. Usp. E. Fromm (1959). 38. To potvrđuje reakcija većine Freudovih sljedbenika na instinkt smrti. Oni nisu mogli slijediti ovu novu i duboku spekulaciju, pa su našli izlaz u formuliranju Freudovih ideja o agresiji u ter¬ minima stare teorije instinkta.
