GRAHAM GREENE: KRAJ LJUBAVNE PRIČE Naslov originala: The End of the Affair Prevela: Ljerka Radović
PREDGOVOR
Uzbudljivo je piščevo sporo otkrivanje individualne metode pisanja romana, ali kad zaĎe u zrele godine ţivota, naiĎe trenutak kad osjeća da više nema kontrole nad svojom metodom, postao je, naime, njenim zatočenikom. Onda se tu usadi i jedno dulje razdoblje — zvano l'ennui'1 — kad mu izgleda da je sve to već ranije učinio. Tada se više boji čitati povoljne kritike o sebi nego one nepovoljne, jer one prve strahovito strpljivo, na njegove oči, odmotavaju nepromjenjivu šaru kao na tepihu. Ako je pisac mnogo zavisio o podsvjesnom, o svojoj sposobnosti da i svoje vlastite knjige zaboravlja, kad se one konačno pojave na policama knjiţara, kritičar ga podsjeća — ova se tema oţivotvorila prije deset godina, ona poredba, koja mu je tako nepromišljeno došla pod pero, prije nekoliko tjedana, upotrebljena je prije skoro dvadeset godina u jednom odlomku gdje on… Pokušavao sam pobjeći iz svoga zatvora pišući za film, ali me je Treći čovjek pozvao u drugi, još luksuzniji zatvor. Prije nego što sam se vratio onome što smatram svojim pravim poslom, čitao sam Velika očekivanja. Dickensa nikada prije toga nisam smatrao vrlo simpatičnim piscem, ali sam sada bio opčinjen prividnom lakoćom kojom je upotrebljavao prvo lice jednine u pripovijedanju. Činilo mi se: ovdje se nalazi izlaz iz odreĎenoga, ustaljenoga uzorka, u ovakvom postupku, u kojemu se još nisam ogledao. Prvo je lice jednine oduvijek pruţalo očigledne prednosti: izabrana je točka gledišta jamčila protiv bilo kakvog iskušenja od zastranjivanja, tj. »ja« moţe promatrati samo ono što »ja« promatra, ali kad sam se upoznao s upotrebom prvog lica u romanima gospodina Somerseta Maughama i njegovih imitatora, mislio sam da je ovakav postupak
1
l'ennui (franc.) = dosada
pomalo prelak i suh, previše blizak nespretnom ljudskom govoru, da je bezbojan… Moţda i jest bio suh i bezbojan, ali ne i lak. Mnogo puta sam zaţalio što sam slijedio to »ja« na njegovom zlosretnom putu i promišljao započeti Kraj ljubavne priče sasvim ispočetka, s Bendrixom viĎenim izvana, u trećem licu. Nikad se prije toga nisam tako naporno morao boriti da bih ostvario zanimljivo pripovijedanje. Na primjer, kako sam mogao učiniti raznolikim onaj najvaţniji »ton«, kad je postojala samo jedna ličnost koja stalno komentira? Već je na prvoj stranici Bendrix odredio ton: »Tako je ovo zabilješka o mrţnji daleko više nego o ljubavi« —a ja sam se uţasavao pomisli da se zbog njegove mrţnje cijela knjiga ne osuši poput dimljene ribe. Dickens je na neki čudesan način varirao svoj ton, ali kad sam pokušao analizirati tajnu njegovog uspjeha, osjećao sam se poput čovjeka koji ne razlikuje boje i koji pokušava razumski razlikovati jednu boju od druge. Za moju su knjigu postojale samo dvije nijanse iste boje — pomamna ljubav i pomamna mrţnja; gospodin Parkis, privatni detektiv, i njegov sin bili su pokušaj da uvedem još dva tona, humoristički i patetični. Knjiga je počela da oţivljava u prosincu 1948. godine, u jednoj sobi hotela Palma, u Capriju. Uvijek zamišljam da je na mene utjecala knjiga što sam je čitao u to vrijeme, tj. jedan izbor djela Barona von Hügela, poimence odlomci iz njegove studije osv. Katarini Denovskoj. Imam običaj da obiljeţavam knjige koje čitam, pišući zabilješke na marginama, pa ipak ne mogu naći ni jednu bilješku uz odlomak o sv. Katarini, nijednu koja bi imala neki značaj. Ali, u drugom jednom Hügelovom eseju nailazim na slijedeći podvučeni odlomak: »pročišćavanje i polagano konstituiranje pojedine osobe u ličnost posredstvom naizgled slijepog determinizma prirodnog zakona i prirodnih dogaĎaja... Ništa ne moţe biti sigurnije od toga da moramo priznati i smjestiti ovaj neporecivi, svenametljivi element i silu negdje u naše ţivote: ako ga ne priznamo posrednikom, ščepat će nas kao našu posljedicu.«
Ništa nije moglo biti dalje od von Hügelovog značenja, od pripovijetke koja je sada počela da mi kopka po glavi — o čovjeku koji je gonjen i nadjačan nagomilavanjem prirodnih slučajnosti, sve dok se nije uplašio da će, zbog samo jedne slučajnosti, isprika o slučajnosti propasti. Na ţalost! Bila je to namjera koju sam ja iznevjerio. Ima mnogo toga što mi se sviĎa u ovoj knjizi — čini mi se da je jednostavnije i bolje napisana od svojih predhodnica i vješto konstruirana da bi izbjegla razvučenost vremenskoga slijeda kojega sam spomenuo negdje drugdje (naučio sam, ponešto, neprekidno i ponovno čitajući izvanredni roman Dobar vojnik — Forda Madoxa Forda), ali sve dok nisam stigao do konačnoga dijela, nisam shvatio ogroman problem koji sam sebi postavio. Sarah je bila mrtva, knjiga je trebala da se nastavi bar isto toliko i poslije njene smrti, a ipak, poput Bendrixa, shvatio sam da nemam velike ţelje nastaviti u trenutku kad je moja glavna ličnost zauvijek nestala i kad je iza nje ostala samo filozofska tema. Počeo sam juriti prema kraju i mada u posljednjem dijelu ima prizora, naročito onih koji izraţavaju razvoj njeţnosti izmeĎu Bendrixa i Sarinog muţa, koji mi se čine dovoljno uspješnim, prekasno sam uvidio kako sam varao — varao samoga sebe, varao čitaoca, varao Barona von Hügela. DogaĎaj sa jagodastim mladeţom nije trebao biti u knjizi; svako takozvano čudo, kao što je izliječenje Parkisova sina, trebalo je imati potpuno prirodno objašnjenje. Slučajnosti su se trebale nastaviti tokom godina, nagraĎujući Bendrixov um, namećući mu neradu sumnju u njegov vlastiti ateizam. Posljednje bi stranice ostale gotovo iste kao što su i napisane (stvarno mi se vrlo sviĎaju posljednje stranice), ali previše sam ubrzavao kako sam se primicao kraju. Ispalo je da sam se u ovom izdanju pokušao vratiti bliţe mojoj prvobitnoj namjeri. Smytheov je jagodičasti biljeg zamijenjen koţnim oboljenjem, koje je moglo biti nervnoga porijekla i prijemljivo ozdravljenju kroz vjeru.
Jedna epizoda u knjizi, koja se mnogim kritičarima nije svidjela, jest otkriće da je Saru njena majka potajno krstila kad je bila malo dijete. Agnostičnom čitaocu — s kojim sve više suosjećam — izgleda kao da ova epizoda uvodi ideju magije. Ali, ako hoćemo vjerovati u neku silu koja je neizmjerno iznad nas, po kapacitetu i znanju, tada magija zaista formira dio našega vjerovanja — ili radije, magija je termin koji upotebljavamo za tajanstveno i neobjašnjivo — poput stigmi2 Oca Pija, koje sam promatrao udaljen nekoliko koraka, dok je on čitao Svetu misu jednog ranog jutra u svom manastiru, u juţnoj Italiji. Epizodu Sarinog tajnog krštenja izveo sam iz ţivota Rogera Casementa. Katolički se kapelan u njegovom zatvoru, koga je on zamolio da ga primi u katoličku vjeru, raspitivao i saznao da je ovaj bio potajno kršten kad je bio dijete. Ovdje nismo nuţno u carstvu »magije« ili slučajnosti — moţda smo u području Dunneovog Eksperimenta s vremenom. Roman Kraj ljubavne priče imao je većeg uspjeha kod čitalaca nego kod kritičara. Toliko sam sumnjao u njega, da sam pretipkani rukopis poslao svom prijatelju Edwardu Sackvill-Westu i zamolio ga za savjet. Treba li da stavim knjigu u ladicu i jednostavno zaboravim na nju? Iskreno mi je odgovorio da mu se roman ne sviĎa, ali ga, ipak, moram objaviti — mi treba da imamo vitalnost viktorijanaca, koji nikada nisu oklijevali objaviti kako dobre tako i loše stvari. I tako sam je objavio. Umnogome su me utješile pohvalne riječi Williama Faulknera. Poslije sam bio zahvalan dvogodišnjem vjeţbanju kroz koje sam prošao u upotrebi prvoga lica jednine pišući ovaj roman, jer sam kasnije moţda mogao strahovati da upotrijebim tu metodu u Mirnom Amerikancu, romanu koji je takav način pisanja imperativno zahtijevao i koji je, moţda, što se tehničke strane tiče, uspješnija knjiga. 2
Stigma, eccl. Pl. stigmata, (lat.) = stigme, rane kakve su na Isusovu tijelu ostavili čavli i koplje (nap. prev.)
Prijevod: Dušanka Jovanović
Posvećeno C.
»Čovjek u svom srcu ima mjesta koja još nisu oţivjela, a patnja se uvlači u njih da bi ta mjesta mogla oţivjeti« LEON BLOY
PRVA KNJIGA 1. Pripovijetka nema ni početka ni kraja: čovjek svojevoljno odabire onaj trenutak doţivljaja od kojega će se osvrnuti unatrag i od kojega će pogledati unaprijed. Kaţem »čovjek odabire« s nemarnim ponosom profesionalnog pisca koga su — kad se sasvim proslavio — hvalili zbog njegove vještine pisanja, ali ja ću zapravo od vlastite volje odabrati tu tamnu kišovitu siječanjsku noć na Commonu, 1946. godine, kad sam ugledao Henryja Milesa kako se nakrivio gazeći preko široke rijeke, a moţda su te slike i prilike odabrale mene? Zgodno je i ispravno, prema pravilima moga zanata, početi baš tamo, ali da sam tada vjerovao u Boga, isto tako sam mogao vjerovati u jednu ruku u blizini koja me je gurkala, i nagovarala »Oslovi ga, još te nije vidio.« Ali zašto bih ga oslovio? Ako mrţnja nije previše krupan izraz da se primijeni na ijedno ljudsko biće, mrzio sam Henryja — a i mrzio sam njegovu ţenu Saru. Mislim da je on mene zamrzio ubrzo poslije dogaĎaja te večeri: kao što je kadšto zacijelo mrzio svoju ţenu i onog drugog u kojega, srećom, u to doba nismo vjerovali. Tako je ovo zabilješka o mrţnji daleko više nego o ljubavi, pa ako kaţem što u prilog Henryja i Sarah, onda mi se moţe vjerovati. Pišem protiv predrasuda, jer moj profesionalni ponos više voli poluistinu, pa čak i, da tako kaţem, polumrţnju. Neobično je bilo vidjeti Henryja vani u takvoj noći: volio je svoju udobnost i, na kraju krajeva — ili sam to tako shvatio — imao je Saru. Za mene je udobnost nešto kao pogrešno sjećanje na krivom mjestu ili vremenu. Ako je čovjek osamljen, više voli neudobnost. Bilo je previše udobnosti čak i u kombiniranoj sobi koju sam imao na krivoj — juţnoj — strani Commona, u uspomenama iz prošlosti
drugih ljudi. Poţelio sam da se malo prošetam po kiši i da popijem nešto u gostionici. Malo prenatrpano predsoblje bilo je puno stranih šešira i kaputa, a ja sam slučajno dohvatio nečiji kišobran — čovjek na prvom katu imao je u gostima prijatelje. Zatvorio sam za sobom vrata od obojena stakla i paţljivo silazio stubištem koje je bilo uništeno eksplozijom 1944. godine i nikad nije bilo popravljeno. Imao sam razloga da se sjećam te zgode, i kako je obojeno staklo, izdrţljivo i ruţno i viktorijansko, podnijelo udarac kao što bi ga podnijeli i naši djedovi. Čim sam prešao preko Commona, opazio sam da sam ponio tuĎi kišobran jer je počeo propuštati vodu koja mi se slijevala pod ovratnik kabanice. Onda sam spazio Henryja. A tako lako sam ga mogao izbjeći; nije imao kišobrana, a na svjetlu svjetiljke vidio sam da su mu oči zaslijepljene od kiše. Tamno drveće bez lišća nije bilo zaštita od kiše; stajalo je poput razbijenih vodovodnih cijevi, a kiša je kapala s Henryjeva crna kaputa drţavnog sluţbenika. Da sam prošao pokraj njega, ne bi me vidio, a da sam stupio s kolnika samo dvije stope, bio bih sasvim siguran, ali ja rekoh: — Henry, izgledaš kao neki stranac — i primijetih kako mu oči zasjaše kao da smo stari prijatelji. — Bendrix — reče on ljubazno, a ipak ljudi bi rekli da je on imao razloga za mrţnju, a ne ja. — Kud si pošao, Henry, po toj kiši? — Ima ljudi prema kojima čovjek osjeća nesavladivu ţelju da ih zadirkiva, ljude čije vrline ne dijelimo. Izbjegavajući otvoren odgovor, on reče: — Oh, ţelio sam se malo prošetati na zraku — i za vrijeme iznenadnog jakog udara vjetra i kiše, on na vrijeme prihvati svoj šešir da se ne otkotrlja prema sjevernoj strani. — Kako je Sarah? — upitah, jer bi se moglo činiti čudno da nisam pitao, premda se ničemu ne bih toliko obradovao kao tome da je bolesna, nesretna, da umire. U to vrijeme zamišljao sam da bi svaka patnja koju je ona trpjela, olakšala moju patnju, a da je mrtva, bio bih
slobodan: više ne bih zamišljao sve one stvari koje čovjek zamišlja pod mojim podlim prilikama. A da je Sarah mrtva, moţda bih mogao zavoljeti tog jadnog glupog Henryja, pomislih. — Oh, večeras je nekamo izašla — a Ďavo u mojoj duši opet se pokrenu, sjetivši se onih dana kad je Henry morao baš tako odgovarati drugim znatiţeljnicima, dok sam samo ja znao gdje je Sarah. — Da popijemo jednu čašicu? — upitah, i na moje iznenaĎenje on poĎe ukorak sa mnom. Nikad još nismo zajedno pili izvan njegove kuće. — Odavno te nismo vidjeli, Bendrix. — Ne znam zbog čega, ali ja sam čovjek poznat po svom prezimenu — nije trebalo ni da me krste jer me svi moji prijatelji nazivaju prilično izvještačenim imenom Maurice, kojim su me moji učeni roditelji nazvali. — Dugo vremena. — Pa mora biti — preko godinu dana. — Lipnja 1944. Godine — rekoh. — Tako dugo — gle, je li moguće. —Budala, pomislih, budala kad ništa nije primijetio tijekom godine i pol dana. Naše dvije »strane« razdvajalo je manje od petsto jardi ravnog travnjaka. Zar mu nikad nije palo na pamet da kaţe Sari: — Kako je Bendrix? Kako bi bilo da pozovemo Bendrixa? — a zar mu se njeni odgovori nikad nisu činili… čudni, izbjegavajući, sumnjivi? Potpuno sam im nestao iz vida kao kamen kad padne u ribnjak. Mislim da je ţubor vode uzbuĎivao Saru tjedan dana, mjesec dana, ali Henryjevi naočnjaci bili su čvrsto privezani. Mrzio sam njegove naočnjake čak i onda kad sam znao da se s njima mogu okoristiti, kao i svi drugi. — Da li je u kinu? — upitah. — Oh ne, ona gotovo nikada ne ide u kino. — Išla je.
»Pontefract Arms« bila je još za Boţić ukrašena papirnatim trakama i zvončićima svijetloljubičaste i narančaste boje, i stajala kao sjećanje na komercijalno boţično veselje, a mlada gostioničarka naslonila se grudima na bar, promatrajući svoje mušterije s omalovaţavanjem. — Lijepo — reče Henry a da nije ozbiljno mislio, pa se, očigledno ne snalazeći se, poče ukočena pogleda srameţljivo osvrtati okolo da negdje objesi šešir. Imao sam dojam da je najsličniji lokal koji je ikad posjetio bio onaj jeftini restoran blizu Northhumberland Avenue, gdje je objedovao sa svojim kolegama iz ministarstva. — Što ćeš ti? — Ništa ne bih imao protiv jednog whiskyja. — Niti ja, ali ćeš se morati zadovoljiti rumom. Sjedili smo za stolom i prebirali prstima po čašama. Nikad nisam imao mnogo toga da kaţem Henryju. Sumnjam da bih se ikad trudio da dobro upoznam Henryja, ili Sarah, da nisam 1939. godine počeo pisati pripovijetku u kojoj je glavna ličnost bio visoki drţavni sluţbenik. Henry James je jednom u razgovoru s Walterom Besantom rekao da jedna mlada ţena s dovoljno talenta treba samo proći ispred prozora zajedničke blagovaonice u baraci straţe i pogledati unutra, i već bi mogla napisati roman o brigadi, ali ja mislim da bi u jednoj fazi pisanja knjige smatrala da je potrebno poći u krevet s jednim od gardista, pa makar da samo provjeri pojedinosti. Razumije se da ja nisam legao s Henryjem u krevet, ali učinio sam nešto bolje, i prve večeri kad sam izveo Saru na večeru imao sam namjeru hladnokrvno izvlačiti ideje iz ţene drţavnog sluţbenika. Ona nije znala što radim; mislila je, siguran sam, da me iskreno zanima njen obiteljski ţivot i moţda je baš to u prvom redu probudilo njenu sklonost prema meni. U koje vrijeme Henry doručkuje, pitao sam je. Ide li u ured podzemnom ţeljeznicom, autobusom ili taksijem? Donosi li uvečer posao kući? Ima li torbu za spise s kraljevskim grbom na torbi? Naše prijateljstvo je cvjetalo na temelju mog interesa; bila je vrlo zadovoljna što netko
uzima Henryja ozbiljno. Henry je bio vaţan, ali bolje rečeno vaţan kao što je slon vaţan, po veličini njegova odsjeka; postoje neke vrste vaţnosti koje ostaju beznadno osuĎene na neozbiljnost. Henry je bio vaţan kao pomoćnik tajnika u ministarstvu za mirovine, a poslije u ministarstvu unutrašnjih poslova — poslije sam se tome smijao u onim trenucima kad mrzite svoga druga i traţite neko oruţje… Došlo je vrijeme kad sam namjerno rekao Sari da sam Henryja izabrao u namjeri da ga kopiram, i to da ga kopiram kao ličnost koja je bila smiješan, komičan element u mojoj knjizi. Tada joj je moja knjiga postala mrska. Osjećala je golemu odanost prema Henryju (to nikad nisam mogao poreći) i za vrijeme tih pomućenih sati kad je vrag uzeo moj mozak u svoje ruke, bezazlenog sam Henryja čak mrzio, iskoristio bih roman i izmišljao epizode previše obične da se napišu… Kad je jednom Sarah provela sa mnom cijelu noć (tome sam se radovao kao što se pisac raduje posljednjoj riječi svoje knjige), tu sam zgodu iznenada pokvario slučajnom riječju koja je uništila raspoloţenje, koje se kadšto satima bez prekida činilo kao prava ljubav. Oko dva sata mrzovoljno sam zaspao i probudio se u tri, a kad sam Saru uhvatio za ruku, ona se probudila. Mislim da sam ţelio da opet sve popravim, dok moja ţrtva nije prema meni okrenula svoje lice, mutnih i od sna lijepih očiju i punih povjerenja. Zaboravila je prepirku, a ja sam u njenoj zaboravljivosti našao čak novi povod. Svi smo mi neurotična ljudska bića, a opet kaţu da nas je Bog stvorio. Kraj svega toga teško mi je zamisliti bilo kakvog Boga, koji nije isto tako jednostavan kao savršena jednadţba i čist kao zrak. Rekoh joj: — Leţim budan i razmišljam o petom poglavlju. Da li Henry prije nekog vaţnog sastanka izgricka zrna kave da pročisti zadah iz usta? — Ona odmahnu glavom pa poče tiho plakati, a ja sam se naravno pravio da ne razumijem razlog — jednostavno pitanje, mučilo me zbog moje ličnosti, to nije bio napad na Henryja, kadšto najsimpatičniji ljudi grickaju zrna kave…
Tako sam nastavljao. Ona je malo plakala, pa zaspala. Imala je tvrd san, a mene se ta njena sposobnost da čvrsto spava dojmila još i kao uvreda. Lutajući tuţno pogledom izmeĎu svijetloljubičastih i narančastih traka, Henry je brzo pio rum. Upitah ga: — Lijepo ste proveli Boţić? — Vrlo lijepo. Vrlo lijepo — reče on. — Kod kuće? — Henry me pogleda kao da je moja modulacija te riječi čudno zvučala. — Kod kuće? Da, naravno. — Kako je Sarah? — Dobro! — Hoćeš li još jedan rum? — Na meni je red. Dok je Henry pošao po pića, ja sam otišao u zahod. Po zidovima bile su naškrabane rečenice: »Gazdo, vrag odnio tebe i tvoju prsatu ţenu.« »Svim svodnicima i kurvama zabavan sifilis i sretna gonoreja.« Brzo sam se vratio veselim papirnatim trakama i zveckanju čaša. Ponekad vidim sebe previše odraţenog u drugim ljudima pa se mogu osjećati udobno, i tada dobijem golemu ţelju da vjerujem u svece, u junačku vrlinu. Ponovio sam Henryju dvije rečenice koje sam pročitao u zahodu. Ţelio sam ga zgranuti, a iznenadilo me kad je rekao jednostavno: — Ljubomora je grozna stvar. — Misliš ono o prsatoj ţeni? — I jedno i drugo. Kad si nesretan, drugim ljudima zavidiš na sreći. Nikad nisam očekivao da će to naučiti u ministarstvu unutrašnjih poslova. A eto — u toj rečenici — gorčina je opet procurila s moga
pera. Kako je ta gorčina bešćutna i bez ţivota. Kad bih mogao, pisao bih s ljubavlju, ali kad bih mogao pisati s ljubavlju, bio bih drugi čovjek: nikad ne bih izgubio ljubav. No odjednom sam preko sjajne površine stola obloţenog pločicama osjetio nešto — ništa tako krajnje veliko kao što je ljubav, moţda ništa više od drugarstva u nesreći. Rekoh Henryju: — Jesi li nesretan? — Bendrix, zabrinut sam. — Kaţi mi. Mislim da ga je rum natjerao da govori, ili je bio svjestan koliko ja znam o njemu? Sarah je bila odana, ali u vezi kakva je bila naša, tomu se ne da pomoći da čovjek ne dozna jednu dvije stvari. .. Znao sam da ima madeţ lijevo od pupka, jer je Saru na to jednom podsjetio jedan moj madeţ: znao sam da pati od kratkovidnosti, ali da nije htio nositi naočale u društvu stranih osoba (ja sam još bio dovoljno stranac i nikad ga nisam vidio s naočalama). Znao sam da u deset sati voli popiti čaj, čak sam znao njegove navike spavanja. Je li on bio svjestan da ja već toliko znam, da jedna nova činjenica neće promijeniti naš odnos? On reče: — Plašim se zbog Sare, Bendrix. Vrata bara se otvoriše a ja sam na svjetlu vidio kako šiba kiša. Neki mali veseli čovjek jurnu unutra i uzviknu: — Zdravo, svima — no nitko mu ne odgovori. — Je li bolesna? Mislim da si rekao… — Ne, nije bolesna. Mislim da nije. — On se tuţno osvrnu okolo — ovo nije bio njegov milieu3. Primijetio sam da su mu bjeloočnice zakrvavljene; moţda nije dosta nosio naočale — uvijek ima tako mnogo stranih osoba, ili je to moţda bila posljedica suza. On reče: — Bendrix, ovdje ne mogu razgovarati — kao da je nekoć imao naviku da negdje razgovara. — Hajde sa mnom kući. 3
Milieu = sredina; (franc.) (Prev.)
— Hoće li se Sarah vratiti? — Mislim da neće. Platio sam piće, a to je opet bio predznak Henryjevog nemira; nikad nije lako prihvaćao ljubaznost drugih ljudi. Uvijek je bio onaj koji u taksiju ima u ruci pripremljen novac, dok smo svi mi ostali prtljali traţeći novac. Kiša je još tekla na avenijama Commona, ali do Henryja nije bilo daleko. Otključao je vrata ključem patentne brave koja se nalazila na ulaznim vratima ispod polukruţnog prozorčića u stilu Kraljice Anne, ušao i doviknuo: — Sarah, Sarah! — Čeznuo sam za odgovorom premda sam ga se bojao, ali nitko nije odgovorio. On reče: — Još se nije vratila. Hajdemo u moju radnu sobu. Još nikad nisam bio u njegovoj radnoj sobi: uvijek sam bio Sarin prijatelj, a kad sam sreo Henryja, bilo je to na Sarinom teritoriju, njezinoj nasumce namještenoj dnevnoj sobi gdje se ništa nije slagalo, ništa nije bilo u stilu ili planirano, gdje se sve činilo kao da pripada onom istom tjednu, jer nikad ničemu nije bilo dopušteno da ostane kao znak sjećanja na nekadašnji ukus ili minule osjećaje. Sve je tamo bilo upotrebljavano, isto tako kao u Henryjevoj radnoj sobi, sada sam osjećao kako je vrlo malo toga ikad bilo upotrebljavano. Sumnjam da su odabrana Gibbonova djela i jednom otvorena, a odabrana Scottova djela bila su tamo jer su vjerojatno — pripadala njegovu ocu, kao i brončana kopija kipa Bacača diska. Pa ipak bio je sretniji u svojoj neupotrebljavanoj sobi jednostavno zbog toga što je bila njegova, njegovo vlasništvo. Pomislio sam s ogorčenjem i zavišću: ako čovjek sigurno posjeduje neku stvar, nije potrebno da je ikad upotrijebi. — Whisky? — upita Henry. Sjetio sam se njegovih očiju i upitao se ne pije li on više nego što je pio nekada. Dva dvostruka whiskyja što ih je natočio svakako su bila obilna. — Što te muči, Henry? — Odavno sam napustio onaj roman o višem drţavnom sluţbeniku, više nisam traţio sliku i priliku ličnosti.
— Sarah. — reče on. Bih li se uplašio da je to rekao na isti način prije dvije godine? Ne, mislim da bih bio ushićen — čovjeku tako očajno dojadi obmana. Sa zadovoljstvom bih prihvatio otvorenu borbu, pa makar postojala ma kako mala šansa, zbog koje sam nekom njegovom taktičkom pogreškom, mogao pobijediti. A nikad u ţivotu, ni prije ni poslije toga, nisam toliko ţelio pobijediti. Čak nikad nisam osjećao ni tako jaku ţelju napisati dobru knjigu. On me pogleda onim svojim od plakanja crvenim očima, pa reče: — Bendrix, bojim se. — Više se nisam prema njemu mogao vladati pokroviteljski. Prošao je istu školu, i prvi put sam ga smatrao sebi ravnim. Sjećam se jedne stare potamnjele fotografije njegova oca, što je u okviru stajala na njegovom pisaćem stolu, i gledajući je pomislio sam kako je bio sličan Henryju (fotografirana je otprilike u istim godinama, sredinom četrdesetih), i opet kako nije slična. Nije se razlikovala zbog brkova — već zbog viktorijanskog izgleda samopouzdanja, što se on osjećao kao kod svoje kuće, što je poznao načine i odjednom me opet obuzeo onaj osjećaj prijateljstva i drugarstva. Više sam ga volio nego što bih volio njegova oca (koji je radio u ministarstvu financija). Mi smo bili znanci, a zapravo stranci. — Čega se bojiš, Henry? On sjede u naslonjač kao da ga je netko gurnuo i reče sa gnušanjem; — Bendrix, uvijek sam mislio da je najgora stvar, zbilja najgora stvar koju jedan čovjek moţe učiniti… — u ono drugo vrijeme svakako bih bio kao na mukama: kako mi je bila strana, kako beskrajno dosadna ta nepomućenost bezazlenosti. — Znaš da mi se moţeš povjeriti, Henry. Moţda je, pomislih, sačuvala jedno moje pismo, premda sam napisao tako malo pisama. To je profesionalni rizik kojemu su izloţeni pisci. Ţene su sklone da uveličavaju vaţnost svojih ljubavnika, a nikada ne predvide dan razočaranja kad će se u autografskom katalogu po cijeni od pet
šilinga, pojaviti jedno indiskretno pismo obiljeţeno oznakom »zanimljivo«. — Pogledaj ovo — reče Henry. Pruţio mi je jedno pismo. Rukopis nije bio moj. — Hajde. Čitaj! — reče Henry. Pismo je bilo od nekog Henryjeva prijatelja koji piše: »Predlaţem da se taj čovjek kome ţelite pomoći, obrati na izvjesnog čovjeka imenom Savage, 159 Vigo Street. Poznato mi je da je taj čovjek sposoban i diskretan, a njegovi pomoćnici manje su odvratni nego što su obično takvi momci.« — Ne razumijem, Henry. — Pisao sam tom čovjeku i rekao da jedan moj znanac traţi moj savjet o privatnim detektivskim agencijama. To je uţasno, Bendrix. Mora da je prozreo tu izliku. — Zaista misliš…? — U tom pogledu ništa nisam poduzeo, ali to pismo stoji na mom pisaćem stolu i podsjeća me… Izgleda tako glupo, zar ne, što potpuno mogu vjerovati da ga ona neće pročitati, premda dolazi ovamo svaki dan po desetak puta. Čak ga i ne stavljam u ladicu. A ipak nemam povjerenja… sada je u šetnji. Šetnji, Bendrix. — Kiša mu je promočila i obrub odijela, pa je rub rukava sušio kraj plinske peći. — Ţao mi je. — Uvijek si bio njen naročiti prijatelj, Bendrix. Uvijek kaţu, zar ne, da je muţ posljednja osoba koja upozna svoju ţenu… Sinoć, kad sam te vidio na Commonu, pomislio sam ako ti to kaţem, a ti mi se budeš smijao, moći ću spaliti pismo. Sjedio je tamo s vlaţnom ispruţenom rukom, odvrativši od mene pogled. Nikad mi nije bilo manje do smijeha, a da sam mogao ipak bih se volio nasmijati. — Nije to situacija kojoj bi se čovjek mogao smijati, makar jest fantastično pomisliti… On me molećivo upita: — I jest fantastično. Ti misliš da sam budala, zar ne…?
Trenutak prije bio sam spreman da se nasmijem, a ipak sada, kad sam samo morao lagati, sva stara ljubomora se vratila. Jesu li muţ i ţena u tolikoj mjeri jedno tijelo, da, kad čovjek mrzi ţenu, takoĎer mrzi i muţa? Njegovo me pitanje podsjetilo kako ga je lako bilo obmanuti: tako lako da se gotovo činilo da je sudionik u nevjeri svoje ţene, kao što čovjek koji ostavlja novčanice u hotelskoj sobi prešutno odobrava kraĎu, i mrzio sam ga zbog iste one osobine koja je jednom pomogla mojoj ljubavi. Rukav njegova kaputa isparavao se ispred plinske peći i on ponovi, i dalje me ne gledajući: — Naravno, vidim da misliš da sam budala. Tada progovori zloduh: — Oh ne, ja te ne smatram budalom, Henry. — Misliš, zaista misliš da je… moguće? — Naravno da je moguće. Sarah je ljudsko biće. On reče ogorčeno, kao da sam ja napisao to pismo: — A ja sam uvijek mislio da si ti njezin prijatelj. — Naravno — rekoh — ti je mnogo bolje poznaješ nego što sam je ja ikad poznavao. — Na neki način — reče on tuţno, a ja sam znao da je mislio upravo na one stvari u kojima sam je ja najviše poznavao. — Pitao si me, Henry, smatram li te budalom. Samo sam rekao da u toj sumnji nema ništa glupo. Ništa nisam rekao protiv Sare. — Znam, Bendrix. Oprosti. U posljednje vrijeme ne spavam dobro. Noću se budim i pitam što da radim s tim nesretnim pismom. — Spali ga. — Ţelio bih da to mogu. — Još ga je drţao u ruci i na tren sam pomislio da će ga zaista zapaliti. — Ili posjeti gospodina Savagea— rekoh.
— Ali pred njim se ne mogu pretvarati da nisam njen muţ. Zamisli, Bendrix, sjedim tamo ispred pisaćeg stola na stolcu na kom su sjedili svi oni ljubomorni muţevi, pričajući istu priču... Misliš li da tamo postoji neka čekaonica tako da jedan drugo me vidimo lica dok prolazimo? — Čudno, pomislih, Henryja bismo gotovo mogli smatrati čovjekom bujne mašte. Osjetio sam kako se moja superiornost uzdrmala, i u meni se probudila stara ţelja za zadirkivanjem. Rekoh: — Zašto ja ne bih pošao onamo, Henry? — Ti? — Za trenutak sam pomislio nisam li otišao predaleko i neće li čak i jedan Henry početi sumnjati? — Da — rekoh, poigravajući se s opasnošću; jer što sad smeta ako Henry sazna nešto o prošlosti? Bit će to dobro za njega, a moţda će ga naučiti da bolje pripazi na svoju ţenu. —Mogao bih se pretvarati da sam ljubomorni ljubavnik — nastavih. — Ljubomorni ljubavnici su poštovaniji, manje smiješni od ljubomornih muţeva. Njih podrţava utjecaj knjiţevnosti. Pomisli na Troila. Neću izgubiti svoje amour propre4 kad budem razgovarao s gospodinom Savageom. Henryjev rukav se osušio, ali ga je još pridrţavao pokraj vatre i tkanina se počela paliti. On reče: — Zar bi ti to zaista uradio za mene, Bendrix? — a oči mu se ispuniše suzama, kao da nikad nije očekivao ili zasluţio taj najveći znak prijateljstva. — Naravno da bih uradio. Gori ti rukav, Henry. On pogleda rukav kao da nije njegov. — Ali to je fantastično — reče. — Ne znam što sam zapravo mislio. Najprije da ti kaţem, a onda da te to zamolim. Čovjek ne moţe uhoditi vlastitu ţenu putem prijatelja, i da se taj prijatelj pretvara kao da je njen ljubavnik. 4
Amour propre = samoljublje; franc. (Prev.)
— Oh, to nije uobičajeno, —rekoh — ali to nisu ni preljub ni kraĎa, niti se ne bjeţi ispred neprijateljske vatre. Svakog dana čine se stvari koje se ne pristoje, Henry. To je dio modernog ţivota. Većinu tih stvari i sam sam učinio. — Ti si dobar čovjek, Bendrix. Meni je bio potreban samo jedan pravi razgovor da razbistrim glavu. — I ovaj put zaista je zapalio pismo. Kad je posljednji neizgoreni komadić papira stavio u pepeljaru, rekoh: — Ime je bilo Savage, a adresa je ili 159 ili 169 Vigo Street. —Zaboravi to — reče Henry. — Zaboravi što sam ti rekao. To je besmisleno. U posljednje vrijeme jako me boli glava. Posjetit ću liječnika. — Čujem škripu vrata — rekoh. — Sarah se vratila. — Oh — reče on — to će biti sluţavka. Bila je u kinu. — Ne, to je Sarin korak. On poĎe prema vratima pa ih otvori, a njegovo lice automatski zadobije izraz njeţnosti i ljubavi. Uvijek me je ljutilo to mehaničko reagiranje na njenu prisutnost jer ništa nije značilo, čovjek se ne moţe uvijek radovati ţeninoj nazočnosti, čak i ako je zaljubljen, a ja sam vjerovao Sari kad mi je rekla da se njih dvoje nikad nisu voljeli. Vjerujem da je u mojim trenucima mrţnje i sumnje, bilo iskrenije dobrodošlice. Ona je za mene bila barem ličnost sa svojim vlastitim pravima, a ne dio kuće, poput komada porculana kojim se mora paţljivo rukovati. — Sarah, — doviknu on. — Sa-rah—rastavljajući slogove s nepodnošljivom neiskrenošću. Kako da je opišem strancu dok je stajala u predsoblju na dnu stubišta i okrenuta prema nama? Čak ni svoje izmišljene ličnosti nikad nisam mogao drukčije opisati nego samo po njihovim postupcima. Uvijek mi se činilo da čitaocu romana mora biti dopušteno da sam sebi predstavi ličnost onako kako je njega volja; ja mu ne ţelim pruţiti gotove ilustracije. Sada me je iznevjerila vlastita tehnika, jer ne ţelim da bilo koja druga ţena zamijeni Saru,
ţelim da čitalac vidi ono široko čelo i samopouzdana usta, oblik lubanje, a sve što mogu izraziti to je da se neka neodreĎena osoba pojavila u kišnom kaputu s kojega kaplje voda, rekavši: — Da, Henry? — a zatim — Ti? — Uvijek me je zvala »ti«. »Jesi li to ti pri telefonu?«— »Moţeš li ti?« »Hoćeš li ti?« tako da sam ja budala već umišljao da na svijetu postoji samo jedan »ti« i da sam to ja. — Milo mi je što te vidim — rekoh. Ovo je opet bio jedan od trenutaka mrţnje. — Bila si u šetnji? — Da. — Gadna noć— rekoh optuţujući, a Henry doda s neprikrivenim strahom: — Posve si mokra, Sarah. Jednog dana ćeš se na smrt nahladiti. Otrcana fraza sa svojom mudrošću ponekad moţe razgovoru dati prizvuk zle kobi, a ipak čak da smo i znali da govori istinu, pitam se bi li i jedan od nas dvojice, hladnokrvnošću, nepovjerenjem i mrţnjom, osjetio pravi strah za njenu sreću.
2. Ne znam koliko je prošlo dana. Stari nemir se vratio, a u tom tmurnom stanju čovjek ne moţe razlikovati dane kao što slijepac ne moţe razlučiti svjetlo od tmine. Je li to bio sedmi ili dvadesetprvi dan kad sam odlučio da krenem u akciju? Sada, pošto su prošle tri godine, nejasno se sjećam, bdijenja duţ granice Commona, kako sam iz daljine promatrao njihovu kuću stojeći pokraj jezera ili ispod trijema crkve iz osamnaestog stoljeća, malo vjerujući da će se vrata otvoriti, a Sarah sići onim nerazbijenim i dobro izglačanim stubama. Pravi čas nikad nije otkucao. Kišni dani su prestali i noći su bile ugodne, rosne, a kao iz neke oštećene kućice s figurama muškarca i ţene, od kojih jedna pokazuje kišovito a druga suho vrijeme, ni muškarac ni ţena nisu izlazili. Nikad više nisam vidio Henryja kako poslije sumraka prolazi Commonom. Moţda se stidio zbog onoga što mi je rekao, jer je bio vrlo konvencionalan čovjek. Pišem taj pridjev uz podrugljivi osmijeh, a ipak ako ispitam sebe, za konvencionalnost osjećam samo divljenje i povjerenje, kao za sela koja čovjek vidi s autoceste kojom prolaze automobili, a pod slamnatim krovovima i s kamenim zidovima čine se tako tiha i ulijevaju mir. Sjećam se da sam u tim mračnim danima i tjednima mnogo sanjario o Sari. Kadšto bih se probudio s osjećanjem bola, kadšto sa zadovoljstvom. Ako čovjek cijeli dan misli na jednu ţenu, ne bi trebalo da noću o njoj sanja. Pokušao sam pisati knjigu koja mi jednostavno nije išla. Napisao sam svojih svakodnevnih pet stotina riječi, ali osobe nikad nisu oţivjele. Pisanje tako mnogo ovisi o površnosti čovjekova dana. Čovjek moţe biti zauzet kupovinom i uštedom na porezu i slučajnim razgovorima, ali tijek podsvijesti, rješavajući probleme i unaprijed planirajući, nesmetano teče dalje. Riječi kao da dolaze s neba, situacije koje su se činile blokirane u nekom beznadnom ćorsokaku počinju se razvijati, posao je obavljen
dok je pisac spavao ili kupovao ili razgovarao s prijateljima. Ali ta mrţnja i sumnja, ta strast za uništenjem, prodire dublje od knjige — podsvijest je dalje radila, dok se jednog jutra nisam probudio i saznao — kao da sam to isplanirao noću — da ću danas posjetiti gospodina Savagea. Kako je čudna ta kolekcija pouzdanih profesija. Čovjek ima povjerenja u svog odvjetnika, svog liječnika, ako je katolik u svog svećenika, a sada sam tom popisu dodao svog privatnog detektiva. Potpuno je bila pogrešna Henryjeva pomisao da će ga drugi klijenti oštro promatrati. Ured je imao dvije čekaonice, i mene su samoga primili u jednu. Bilo je to neobično, i tako nešto nije se moglo očekivati u Vigo Streetu — gdje je vladala neka zagušljiva atmosfera ureda u odvjetničkoj čekaonici, spojenom s pomodnim izborom materijala za čitanje, i koja je više podsjećala na zubarsku čekaonicu — bili su tu Harper's Bazaari Life i mnogo francuskih modnih časopisa. Čovjek koji me je uveo, bio je nešto malo previše paţljiv i dobro odjeven. Privukao mi je stolac do vatre i vrlo paţljivo zatvorio vrata. Osjećao sam se kao pacijent, a mislim da sam to i bio, dovoljno bolestan da pokušam poznato liječenje ljubomore šokom. Prvo sam na gospodinu Savageu uočio njegovu kravatu: mislim da je bila znak nekog udruţenja bivših polaznika istih ekskluzivnih škola, koji sada drţe vodeće poloţaje u društvu. Zatim kako mu je lice dobro izbrijano i naprašeno tankim slojem pudera, pa onda njegovo čelo, s kojeg mu je opala sijeda kosa, a koje je blistalo razumijevanjem, sućuti, ţeljom da pomogne. Kad smo se rukovali, osjetio sam kako mi je na čudan način svinuo prste. Vjerojatno je bio slobodni zidar, i da sam mu mogao uzvratiti znak raspoznavanja, vjerojatno bih kod njega imao posebne privilegije. — Gospodine Bendrix — reče on — sjednite. Mislim da je ovo najudobniji stolac. — Potreptao je po jastuku i briţno stao pokraj mene dok se nisam uspješno spustio na stolac. Onda privuče do mene
običan stolac, kao da će mi opipati bilo. — Sada mi sve recite vlastitim riječima — reče on. Ne mogu zamisliti koje bih inače druge riječi mogao upotrijebiti osim vlastitih. Osjećao sam se zbunjen i ogorčen; nisam došao ovamo zbog sućuti, već da platim za neku praktičnu pomoć, ako budem imao sredstava. Počeo sam: — Ne znam kolike su vaše pristojbe za praćenje? Gospodin Savage je blago gladio svoju prugastu kravatu. — Za to se sada ne brinite, gospodine Bendrix. Za ovo pripremno savjetovanje naplaćujem tri gvineje, ali ako ne ţelite dalje nastaviti, ne naplaćujem ništa, baš ništa. Znate — ubaci on cliche kao da mi stavlja termometar — zadovoljan klijent je najbolja reklama. U običnoj situaciji, mislim, svi se mi ponašamo vrlo slično i upotrebljavamo iste riječi. Rekoh: — Ovo je vrlo jednostavan slučaj — i rasrdivši se razabrao sam da gospodin Savage zapravo sve zna o tome i prije nego sam počeo pripovijedati. Gospodinu Savageu ništa ne bi bilo strano, ništa novo ne bi on mogao iščeprkati iz zemlje što ove godine nije već bezbroj puta bilo iščeprkano. Čak i liječnika kadšto neki pacijent dovede u nepriliku, ali gospodin Savage bio je specijalist koji se bavio samo jednom bolešću koje je svaki simptom poznavao. On reče s neshvatljivom blagošću: — Ne ţurite se, gospodine Bendrix. Zbunio sam se kao svi ostali njegovi pacijenti. — Zaista više ništa nemam reći — objasnih. — Ah, to je moja briga— reče gospodin Savage. — Vi mi samo opišite raspoloţenje, atmosferu. Mislim da razgovaramo o gospoĎi Bendrix? — Ne baš tako. — Ali ona se pojavljuje pod tim imenom?
— Ne, sasvim ste me pogrešno razumjeli. Ona je supruga mog prijatelja. — I on vas je poslao? — Nije. — Moţda ste vi i ta dama — u intimnim odnosima? — Nismo. Vidio sam je samo jednom od 1944. — Ţao mi je, ali još mi nije jasno. Ovo je uhodarenje, rekli ste. Dotad nisam shvatio da me je toliko naljutio. — Zar čovjek ne moţe voljeti ili mrziti — planuo sam na njega, — i nakon toliko vremena? Nemojte griješiti. Ja sam samo jedan od vaših ljubomornih klijenata, ne tvrdim da sam drukčiji od ostalih, ali u mom slučaju postoji vremenski razmak. Gospodin Savage mi spusti ruku na rukav kao da sam neko prgavo dijete. — U ljubomori nema ničeg nečasnog, gospodine Bendrix. Uvijek je pozdravljam pod znakom prave ljubavi. Vi imate razloga da pretpostavljate da je ta dama o kojoj smo razgovarali sada — intimna s drugim? — Njen muţ misli da ga ona vara. Ima tajne sa stanke. Laţe gdje je bila. Ima svoje tajne. — Ah, tajne, da. — Moţda u tome nema ništa, naravno. — U mom dugom iskustvu, gospodine Bendrix, bez iznimke uvijek ima nešto. — Kao da me je sada dovoljno umirio da bi mogao početi s liječenjem, gospodin Savage se vrati pisaćem stolu i pripremi da piše. Ime, adresa. Zanimanje muţa? Vrteći olovku spreman da zapiše, gospodin Savage upita: — Zna li gospodin Miles za ovaj razgovor? — Ne.
— Gospodin Miles ne smije primijetiti našeg čovjeka. — Svakako ne. — S time bi se stvar zamrsila. — Moţda ću mu kasnije pokazati vaše izvještaje. Još ne znam. — Moţete li mi dati neke podatke o njihovu kućanstvu? Imaju li sluţavku? — Imaju. — Koliko joj je godina? — Ne bih znao. Trideset osam? — Znate li ima li ona udvarača? — Ne. A ne znam ni kako je ime njene bake. Gospodin Savage mi se umirujuće osmjehne; za trenutak sam pomislio da namjerava ustati od pisaćeg stola i opet me potreptati. — Vidim, gospodine Bendrix, da niste imali iskustva s raspitivanjem. Sluţavka je vrlo vaţna osoba. Ona nam moţe ako hoće mnogo reći o navikama svoje gospodarice. Vi bi se iznenadili što je sve korisno čak za najjednostavnije raspitivanje. — To jutro svakako je dokazao svoju namjeru: ispisao je cijele stranice svojim sitnim rukopisom. Prekine s pitanjima, pa me upita: — Biste li imali nešto protiv toga — ako bi bilo hitno potrebno — da moj čovjek doĎe k vama kući? Rekao sam mu da nemam ništa protiv i odmah me obuzeo osjećaj da sam pustio neku zarazu u svoju sobu. — Kad bi se to moglo izbjeći… — Naravno. Jasno. Razumijem — i uistinu sam vjerovao da je razumio. Mogao sam mu reći da bi mi nazočnost njegova čovjeka bila kao prašina na pokućstvu što prlja moje knjige poput čaĎe, a on se ne bi ni iznenadio ni razljutio. Moja strast je bila da pišem na čistom
papiru s linijama. Mrlja, pa čak i samo trag čaja na kojoj stranici, čini ga neupotrebljivim, pa me obuze neobična pomisao da moram zaključati svoje papire za slučaj ako doĎe neţeljeni posjetilac. Rekoh: — Bilo bi lakše kad bi najavio dolazak... — Svakako, ali to nije uvijek moguće. Vaša adresa, gospodine Bendrix, i vaš broj telefona? — To nije izravna linija. Moja gazdarica ima priključak. — Svi moji ljudi su izvanredno diskretni. Ţelite li izvještaje tjedno ili više volite da primite konačni rezultat istrage? — Tjedno. Istraga moţda nikad neće biti završena. Vjerojatno nema što da se pronaĎe. — Niste li često bili kod liječnika a da ništa nije pronašao? Znate, gospodine Bendrix, činjenica da čovjek treba naše usluge neminovno znači da ipak ima nešto da se pronaĎe. Čini mi se da sam imao sreću što je gospodin Savage prihvatio taj posao. Preporučen je kao manje neugodan nego što su to obično ljudi njegove profesije, ali meni je njegov način uvjeravanja ipak bio odvratan. Kad čovjek dobro promisli, to nije sasvim častan posao, to uhoĎenje neduţnih, jer — nisu li ljubavnici uvijek neduţni? Oni ne čine nikakav zločin, u duši su uvjereni da nisu učinili nikakvo zlo. »Tako dugo dok nikome ne nanosim bol, osim sebi samom«, — stara otrcana fraza uvijek je spremna na njihovim usnama, i ljubav, naravno, isprika je za sve — tako oni vjeruju, upravo kao što sam i ja vjerovao u ono vrijeme kad sam volio. A kad smo došli do plaćanja, gospodin Savage bio je iznenaĎujuće umjeren: tri gvineje na dan i tekući troškovi koji, naravno, moraju biti odobreni. Objasnio mi je te troškove kao »povremeno po neku kavu, znate, a ponekad u tim zgodama naš čovjek mora nešto i popiti«. — Malo sam se našalio dodavši da ne priznajem whisky, ali gospodin
Savage nije razumio šalu. — Znao sam jedan slučaj — reče mi — kad je jednomjesečno istraţivanje bilo spašeno dvostrukim whiskyjem, ali u pravo vrijeme — i to najjeftinijim whiskyjem što ga je moj klijent ikad platio. — Objasnio je da neki njegovi klijenti vole dobiti dnevne izvještaje, ali sam mu rekao da ću biti zadovoljan tjednim. Sav taj posao obavio se vrlo brzo. Kad sam izlazio iz Vigo Streeta, gotovo me je uvjerio da je to bio razgovor što ga prije ili poslije doţive svi muškarci.
3. — A ako ima još nešto vaţno što biste mi mogli reći? — sjećam se da mi je rekao gospodin Savage. Mora da je detektivu vaţno, kao i piscu, da nagomila beznačajan materijal prije nego izabere pravu nit. A kako je teško to izabiranje — i stavljanje u pokret prave teme. Golemi pritisak vanjskog svijeta pritišće nas kao peine forte et dure5. Sada kad počinjem pisati vlastitu pripovijest, problem je isti, ali teţi ima mnogo više činjenica, pa ih ne moram izmišljati. Kako mogu iznijeti ponovno na vidjelo ljudski karakter iz dosadnog mjesta radnje - dnevnih novina, dnevnog jela, prometa koji monotono škripi prema Batterseau, galebova koji dolijeću s Temze traţeći kruh, i ranog ljeta 1939. godine koje se svjetluca preko parka gdje djeca puštaju u vodu jedrilice da plove — jednog od onih predratnih izgubljenih ljeta? Pitao sam se bih li mogao, kad bih dugo razmišljao, otkriti njenog budućeg ljubavnika na zabavi koju je prireĎivao Henry. Prvi put smo se vidjeli, pijući loš juţnoafrički sherry, zbog rata u Španjolskoj. Primijetio sam Saru, čini mi se, zbog toga što je bila sretna; tih godina osjećanje sreće dugo je umiralo pod burom koja se pribliţavala. To se osjećalo u pijancima, djeci, rijetko gdje drugdje. Odmah mi se svidjela, jer je rekla da je čitala moje knjige i nije se okanila tih tema — odmah sam osjetio da se prema meni odnosi kao prema ljudskom biću, a ne kao prema piscu. Nisam ni pomislio da ću se u nju zaljubiti. Prije svega, bila je lijepa, a lijepe ţene, naročito ako su i inteligentne, u meni potiču neki duboki osjećaj inferiornosti. Ne znam jesu li psiholozi već pronašli naziv za »Copethua complex«6, ali meni je uvijek bilo teško da probudim seksualnu ţelju bez nekog osjećaja bilo mentalne bilo fizičke superiornosti. Prvi put sam u nje primijetio 5
Peine forte et dure = bol jaka i mučna—franc. (Prev.)
6
»Copethua complex«. Odnosi se na legendu o kralju Copethuai i prosjakinji
samo njenu ljepotu i njenu sreću i način na koji ljude dodiruje rukama kao da ih voli. Sjećam se samo jedne stvari koju mi je rekla, osim one tvrdnje kojom je počela, »Čini se da mnoge ljude ne volite.« Moţda sam zajedljivo govorio o mojim kolegama piscima. Ne sjećam se. Kakvo li je to ljeto bilo. Neću ni pokušati da se sjetim koji je mjesec bio — morao bih se vratiti i proći kroz toliko bola, ali sjećam se da sam izišao iz tople i pretrpane sobe, pošto sam popio previše sherryja, i prošetao se s Henryjem po Commonu. Sunce je palilo zemlju oko Commona i trava je izblijedjela. U daljini kuće su bile u viktorijanskom stilu, male i točno razmaknute i tihe; samo je negdje u daljini plakalo dijete. Crkva iz osamnaestog stoljeća stajala je kao neka igračka na otoku trave — ta igračka se mogla ostaviti noću po lijepom vremenu. Bili su to trenuci kad se čovjek povjerava strancu. Henry reče: — Kako bismo svi mogli biti sretni. — Zaista! Neobično mi se svidio, dok je sa suzama u očima stajao tamo na Commonu, daleko od svog društva. Rekoh: —Imate divnu kuću. — Pronašla ju je moja ţena. Upoznao sam ga tek prije tjedan dana — na nekoj drugoj čajanci. U to doba radio je u ministarstvu financija, a ja sam ga zadrţao i gnjavio zbog materijala za svoju knjigu. Dva dana kasnije primio sam dopisnicu. Potom sam čuo da ga je Sarah nagovorila da je pošalje. — Jeste li dugo oţenjeni? — upitao sam ga. — Deset godina. — Ljupka vam je ţena. — Ona mi je od velike pomoći — odgovori on. Jadni Henry. Ali zašto treba da kaţem jadni Henry? Zar nije on na kraju krajeva dobio igraće karte na koje se dobiva, karte njeţnosti, skromnosti i povjerenja?
— Moram se vratiti — reče on. — Ne smijem joj ostaviti sav teret, Bendrix — i on spusti dlan na moju ruku, kao da se poznajemo godinama. Nije li taj pokret naučio od nje? Bračni drugovi postaju slični jedno drugome. Išli smo jedan pokraj drugoga, a kad smo otvorili vrata predsoblja u zrcalu sam ugledao odsjaj kako se dvije osobe razdvajaju kao nakon poljupca — jedna je bila Sarah. Pogledao sam Henryja. Ili nije vidio ili nije mario. — Ili, pomislih, kako on mora biti nesretan čovjek. Bi li gospodin Savage smatrao taj prizor vaţnim? Poslije sam doznao da je to nije poljubio ljubavnik već neki Henryjev kolega iz ministarstva financija, čija je ţena prije mjesec dana pobjegla s nekim kršnim mornarom. Prvi put ga je srela toga dana, a čini se nevjerojatno da bi on još mogao sudjelovati u prizoru iz kojega sam ja tako odlučno isključen. Ljubav ne treba mnogo vremena da se sama iscrpi. Volio bih da sam ostavio na miru to prošlo vrijeme, jer kad pišem o 1939. godini osjećam kako se sva moja mrţnja vraća. Čini se da mrţnja upravlja istim ţlijezdama kao ljubav: čak proizvodi ista djela. Da nismo naučili kako da protumačimo priču o Muci, bismo li samo iz njihovih djela mogli reći je li ljubomorni Juda ili bijedni Petar volio Krista?
4. Kad sam se vratio kući od gospodina Savagea i kad mi je gazdarica rekla da me je telefonski nazvala gospoĎa Miles, osjetio sam ushićenje kao nekad kad bih čuo kako se prednja vrata zatvaraju i njen korak u predsoblju. Osjetio sam neobuzdanu nadu da je moja pojava u njoj probudila — ne ljubav, naravno, već neki osjećaj, uspomenu na kojoj bih mogao dalje graditi. U to vrijeme činilo mi se, kad bih je mogao imati još jednom — makar kako brzo i grubo i nepotpuno — opet bih stekao mir, odbacio bih je iz svoje duše, a poslije bih ja ostavio nju, a ne ona mene. Čudno je bilo nakon osamnaest mjeseci šutnje nazvati taj broj: Macaulay 7753, a još čudnije što sam ga morao potraţiti u imeniku, jer nisam bio siguran u zadnji broj. Sjedio sam i slušao kako telefon zvoni i razmišljao je li se Henry već vratio iz ministarstva i što ću reći ako se on javi. Tada sam uvidio da u istini nema više ništa loše. Laţi su me napustile i ja sam se osjećao osamljen kao da su one bile moji jedini prijatelji. Glas neke dobro izvjeţbane sluţavke ponovi mi telefonski broj u usni bubnjić. Upitah: — Je li gospoĎa Miles kod kuće? — GospoĎa Miles? — Zar to nije Macaulay 7753? — Jest. — Ţelim razgovarati s gospoĎom Miles. — Imate pogrešan broj — i spusti slušalicu. Ni kad mi nije palo na pamet da se s vremenom i male stvari mijenjaju. Potraţio sam Miles u imeniku, ali stari broj još je bio tu, imenik je zastario više od godinu dana. Upravo sam htio upitati informacije, kad
telefon ponovno zazvoni, a to je bila Sarah osobno. Ona reče zbunjeno: — Jesi li to ti? — Nikad me nije nazvala imenom, pa se sada bez njenih starih ljubavnih izreka našla u neprilici. Rekoh: — Ovdje Bendrix. — Ovdje Sarah. Zar nisi dobio moju poruku? — Oh, htio sam te nazvati, ali sam morao završiti neki članak. MeĎutim mislim da sada ne znam tvoj sadašnji broj. U imeniku je, pretpostavljam...? — Ne, još nije. Promijenili su ga. Sada je Macaulay 6204. Htjela sam te nešto upitati. — Da? — Ništa tako strašno. Htjela bih s tobom na objed, to je sve. — Zašto ne. Bit će mi drago. Kada? — Moţeš li sutra? — Ne. Sutra ne. Znaš, jednostavno moram završiti taj članak... — U srijedu? — Moţe li četvrtak? — Da— reče ona, i gotovo sam mogao zamisliti razočaranje u tom slogu — tako nas obmanjuje naš ponos. — Onda ću te čekati u jedan u Cafe Royal. — To je lijepo od tebe — reče ona, a po njenom glasu mogao sam zaključiti da je tako i mislila. — Do četvrtka. — Do četvrtka. Sjedio sam i drţao telefonsku slušalicu u ruci i gledao na mrţnju kao na nekog ruţnog i glupog čovjeka, koga čovjek nije ţelio poznati. Pozvao sam njen broj; mora da sam je zatekao prije nego je imala
vremena da ode od telefona, pa rekoh: — Sarah. U redu — sutra. Nešto sam zaboravio. Na istom mjestu. U isto vrijeme — i sjedeći tamo, s prstima na tihom aparatu, imajući nešto čemu da se radujem, pomislih u sebi: Sjećam se. Ovako izgleda nada.
5. Raširio sam novine na stolu i više puta pročitao istu stranicu, jer nisam htio gledati prema ulaznim vratima. Ljudi su ulazili, a ja nisam htio biti jedan od onih koji glupim spuštanjem i podizanjem glave odaje iščekivanje. Što svi mi imamo da očekujemo kad sebi dopuštamo da nas razočarenje tako zaokupi? U večernjim novinama pisalo je o uobičajenom umorstvu i prepirci u parlamentu, o racioniranju šećera, a ona je zakasnila pet minuta. Imao sam smolu da me uhvati kako gledam na sat. Začuh je kako reče: — Oprosti. Došla sam autobusom, a promet je zakrčen. Rekoh: —Podzemna ţeljeznica je brţa. — Znam, ali nisam htjela da se ţurim. Često me je istinom dovela u nepriliku. U ono vrijeme kad smo se voljeli, pokušavao sam je nagovoriti da kaţe više od istine — da naša ljubav nikad neće prestati i da ćemo se jednog dana vjenčati. Ne bih joj vjerovao, ali bih volio čuti te riječi s njenih usana, moţda samo zbog toga da mi pruţi to zadovoljstvo da ih odbacim. Ali ona nikad nije igrala tu igru pretvaranja, a onda iznenada, neočekivano, skršila bi moju hladnoću nekom izjavom takve miline i obilja... Sjećam se kako sam jednom bio nesretan zbog njene hladne pretpostavke da će se jednog dana naša veza završiti, i čuo neizmjerno sretan: — Nikad nisam, nikad nisam voljela nekog muškarca kao što volim tebe, i nikada više neću tako ljubiti. — Eto, nije znala — pomislio sam — ali je i ona igrala istu igru pretvaranja. Sjela je pokraj mene i zamolila čašu piva. — Rezervirao sam stol kod Rulesa — rekoh. — Zar ne moţemo ovdje ostati? — Obično smo išli tamo.
— Da. Moţda je naše ponašanje odavalo napetost, jer sam primijetio da smo privukli paţnju jednog malog čovjeka koji je sjedio nedaleko na tapeciranoj klupi. Pokušao sam mu odvratiti pogled zureći u nj i to s uspjehom. Imao je duge brkove, blage oči i brzo je odvratio pogled; pritom je laktom zapeo za čašu piva, srušio je na pod, i sav se zbunio. Bilo mi ga je ţao, jer mi je palo na pamet da me je moţda prepoznao prema fotografijama; moţda je to bio čak jedan od mojih rijetkih čitalaca. S njim je sjedio mali dječak, a kako bi to bilo okrutno poniziti oca u prisutnosti sina. Dječak se zacrvenio kad je konobar ţurno prišao, a njegov se otac počeo ispričavati s nepotrebnom vatrenošću. Rekoh Sari: — Naravno, moţeš objedovati gdje ţeliš. — Znaš, više nikad nisam bila tamo. — Pa to nikad nije bio tvoj restoran, zar ne? — Ideš li često tamo? — Meni je to zgodno. Dva tri puta na tjedan. Ona naglo ustade pa reče: — Idemo — i odjednom je uhvati kašalj. Činilo se da je to prejak kašalj za njeno slabašno tijelo: čelo joj se oznojilo od naprezanja. — Neugodan kašalj... — Oh, nije to ništa. Oprosti. — Taksi? — Radije bih se prošetala. S lijeve strane Maiden Lanea prolazili smo pokraj jedne veţe i ograde od ţeljeznih rešetki a da nismo progovorili ni jednu riječ. Poslije prve večere, na putu do podzemne ţeljeznice, kad sam je ispitivao o
Henryjevim navikama, a ona se zagrijala mojom paţnjom — prilično nespretno sam je poljubio. Ne znam zašto sam to učinio, jedino ako nisam pomislio na onu sliku u ogledalu, zapravo nisam imao namjeru da s njom vodim ljubav, nisam imao naročitu namjeru ni da je ponovno pogledam. Bila je previše lijepa da uzbudi u meni pomisao da bih joj se mogao pribliţiti. Kad smo sjeli, jedan od starih konobara mi reče: — Odavno niste bili ovdje, gospodine — i ja sam poţalio što sam protivno tvrdio Sari. — Oh — rekoh — sada objedujem na gornjem katu. — A vi, gospoĎo, takoĎer odavno... — Gotovo dvije godine — reče ona s točnošću koju sam kadšto mrzio. — Ali sjećam se da ste voljeli veliku čašu piva. — Imate dobro pamćenje, Alfred — a on zasja od zadovoljstva sjećajući se toga. Uvijek je imala običaj da se dobro odnosi prema konobarima. Jelo je prekinulo naše dosadno ćaskanje, i tek kad smo završili objed, nagovijestila je zašto je tu. — Ţeljela sam da sa mnom objeduješ — reče ona. — Htjela sam te pitati nešto o Henryju. — O Henryju? — ponovih pokušavajući da se u mom glasu ne primijeti razočaranje. — Zabrinuta sam za njega. Gdje si ga pronašao one noći? Je li se čudno ponašao? — Nisam ništa neobično primijetio — rekoh. — Ţeljela sam te pitati — oh, znam da si jako zauzet — bi li ga mogao kadšto posjetiti. Mislim da je osamljen.
— Uz tebe? — Ti znaš da on mene zaista nikad ni ne primjećuje. Godinama. — Moţda te počinje primjećivati kad nisi tamo. — Ne izlazim mnogo — reče ona — sada — a kašalj u pravi čas prekide tijek razgovora. Kad se napadaj smirio, ona je smislila početni potez, premda nije bio njen običaj da izbjegava istinu. — Pišeš li novu knjigu? — zapita ona. Činilo se to kao da govori neki stranac i to stranac koga čovjek sretne na koktelu. Nije učinila tu primjedbu čak ni prvi put kad smo pili juţnoafrički sherry. — Naravno. — Posljednja mi se knjiga nije naročito svidjela. — Bila je to prava muka baš tada pisati — rat je završavao... — A isto tako sam mogao reći da je mira nestalo. — Kadšto sam se plašila da ćeš se vratiti na onu staru temu — onu koju sam mrzila. Neki muškarci bi to učinili. — Treba mi godina dana da napišem knjigu. To je previše teţak posao za jednu osvetu. — Kad bi ti samo znao kako malo toga ima zašto bi se morao osvetiti. — Razumije se da sam se šalio. Nas dvoje smo se lijepo zabavili; mi smo odrasli ljudi, znali smo da jednom mora doći kraj. Pa, znaš, moţemo se sastati kao prijatelji i razgovarati o Henryju. Platio sam račun pa smo izišli, a dvadeset jardi niz ulicu bila je ona veţa i ţeljezna rešetka. Zaustavih se na pločniku i rekoh: — Čini mi se da ideš na Strand? — Ne, na Leicester Square. — Ja idem na Strand.
— Stajala je u veţi a ulica je bila prazna. — Ovdje ću se oprostiti. Milo mi je bilo što sam te vidio. — Meni takoĎer. — Nazovi me telefonom kad god budeš slobodna. Pošao sam prema njoj; osjećao sam rešetku pod nogama. — Sarah — rekoh. Ona naglo okrene glavu, kao da hoće vidjeti dolazi li netko, da vidi je li to prilika... ali kad se opet okrenula, uhvatio ju je kašalj. Previjala se u veţi i kašljala i kašljala. Oči su joj se zakrvavjele od kašlja. U krznenom ogrtaču činila se kao neka ţivotinjica stjerana u kut. — Oprosti. Rekoh s gorčinom kao da mi je nešto oteto. — Ti moraš liječniku. — To je samo kašalj. — Ona pruţi ruku i reče, — Zbogom Maurice. — To ime bilo je kao neka uvreda. Rekoh: Zbogom — ali nisam prihvatio njenu ruku. Otišao sam ţurnim korakom a da se nisam ni osvrnuo, pokušavajući ostaviti dojam zaposlena čovjeka i kao da mi je odlanulo što odlazim. A kad sam ponovo čuo kašalj, poţelio sam da zazviţdim neku melodiju, nešto obijesno, pustolovno, sretno; ali nisam imao dara za glazbu.
6. Kad čovjek u mladosti stekne radne navike vjeruje da će one trajati cijelog ţivota i odoljeti svakoj katastrofi. Preko dvadeset godina sam pisao prosječno petsto riječi na dan, radeći pet dana u tjednu. U godinu dana mogu napisati jednu knjigu, tu je uzeto u obzir vrijeme za reviziju i korekturu rukopisa. Uvijek sam bio vrlo metodičan a kad je moja norma rada bila ispunjena prekidao sam čak usred rečenice. Od vremena do vremena tijekom jutarnjeg rada izbrojim što sam učinio i na rukopisu označim stotice. Nije bilo potrebno da se slagar muči s brojenjem redaka, jer je već na prednjoj stranici rukopisa za biljeţena brojka — 83.764. Kad sam bio mlad, čak ni ljubavna avantura nije mogla promijeniti moj raspored. Ljubavna avantura morala je početi poslije objeda, i makar kako kasno otišao spavati tako dugo dok sam spavao u vlastitoj postelji - pročitao bih jutarnji posao i s njim zaspao. Čak je i rat jedva mijenjao tijek mog rada. Zbog sakate noge nisam primljen u vojsku, a kad sam bio u Civilnoj obrani, moji drugovi u poslu bili su presretni što nikad nisam traţio smjenu u prijepodnevnim satima. A rezultat je bio da sam, sasvim nezasluţeno došao na glas po zalaganju, meĎutim, zalagao sam se samo za svojim pisaćim stolom, za svojim listom papira, za onu normu riječi koje su sporo, ali metodično kapale iz pera. Bila je potrebna Sarah da uznemiri moju disciplinu koju sam sebi nametnuo. Bombe su se izmeĎu tih prvih napada po dnevnom svjetlu i VI raketa 1944. godine drţale meni prikladnih noćnih rasporeda, ali najčešće jedino sam ujutro mogao vidjeti Saru, jer poslije podne nikad nije bila sigurna od svojih prijateljica koje su poslije kupovine ţeljele društvo i ćaskanje prije večernjih sirena. Kadšto bi došla izmeĎu dva čekanja u redu, a mi bismo vodili ljubav izmeĎu kupovine u voćarnici i kupovine u mesnici.
Ali čak i pod tim uvjetima bilo je posve lako vratiti se poslu. Tako dugo dok je čovjek sretan, moţe podnijeti svaku disciplinu: nesreća ruši radne navike. Kad sam počeo shvaćati kako smo se često svaĎali, kako sam joj neprestance srdito i nervozno prigovarao, postao sam svjestan da je naša ljubav osuĎena na propast; ljubav se pretvorila u ljubavnu vezu s početkom i krajem. Mogao sam navesti trenutak kad je počela, a jednog dana sam znao da ću moći navesti posljednji čas. Kad bi Sarah otišla iz kuće, nisam se mogao primiti posla; prisjećao bih se što smo jedno drugom rekli, raspirivao bih u sebi gnjev ili griţnju savjesti. A cijelo sam vrijeme znao da ubrzavam kraj. Tjerao sam, tjerao iz svoga ţivota jedino što sam volio. Tako dugo dok sam se pretvarao da ljubav traje bio sam sretan — mislim da se sa mnom moglo dobro ţivjeti, i tako je ljubav trajala. Ali ako je ljubav morala umrijeti, ţelio sam da umre brzo. Činilo se kao da je naša ljubav bila malo stvorenje uhvaćeno u klopku i da smrtno krvari; trebalo je zatvoriti oči i zakrenuti joj vratom. A cijelo to vrijeme nisam mogao raditi. Kao što sam već rekao, u piščevu radu toliko toga odvija se u podsvijesti, u tim dubinama posljednja je riječ napisana prije nego li se prva pojavi na papiru. Pisac pamti pojedinosti priče, ne izmišlja. Rat nije uzmutio te duboke morske spilje, ali sad je za mene postojalo nešto od neusporedivo veće vaţnosti od rata, od mog romana — kraj ljubavi. To se sad završavalo kao pripovijetka. Oštra riječ koja bi Saru natjerala u plač, koja kao da se spontano pojavila na usnama, naoštrila se u tim podvodnim dubinama. Moj roman je polako odmicao, ali je moja ljubav poput inspiracije jurila kraju. Ne čudim se što joj se nije svidjela moja posljednja knjiga. Cijelo vrijeme pisana je na silu, bez pomoći, bez ikakva razloga, osim što sam morao dalje ţivjeti. Kritičari su ocijenili da je to posao umjetnika; to je bilo sve što mi je ostalo od nekadašnje strasti. Pomislio sam da će se strast moţda vratiti sa slijedećim romanom, uzbuĎenje probuditi u sjećanju onoga što čovjek svjesno nikad nije
znao, ali tjedan dana poslije onoga objeda sa Sarom kod Rulesa, više ništa nisam mogao raditi. Ponovno počinje — ono: Ja, ja, kao da je to pripovijest o meni, a ne o Sari, Henryju i, naravno, onom trećem kojega sam mrzio, a da ga još nisam ni poznavao ili čak u nj vjerovao. Pokušao sam raditi ujutro, ali nisam uspio. Za objedom sam previše pio tako da je i poslijepodne propalo. Kad se snoćalo stajao sam kraj prozora pri ugašenom svjetlu i preko ravnog mračnog Commona gledao osvijetljene prozore na sjevernoj strani. Bilo je vrlo hladno, a plinska peć grijala me samo ako sam se skupio kraj nje, a onda bi me opekla. Nekoliko pahuljica snijega zalepršalo je oko svjetiljaka s juţne strane i svojim debelim vlaţnim prstima ovlaţilo prozorska stakla. Nisam čuo kad je zazvonilo zvono. Moja gazdarica zakuca na vrata i reče: — Došao je neki gospodin Parkis — označavajući tom neodreĎenom zamjenicom društveni status moga posjetioca. Nikad nisam čuo to ime, ali sam joj rekao neka ga uvede. Pitao sam se gdje li sam vidio te blage molećive oči, te duge staromodne brkove vlaţne od magle? Čim sam upalio stolnu svjetiljku on mi kratkovidno zureći priĎe, nije me mogao razabrati u sjeni. Upita me: — Gospodin Bendrix, gospodine? — Da. On reče: — Ja sam Parkis — kao da bi to meni trebalo nešto značiti. I doda: — Čovjek gospodina Savagea, gospodine. — Oh, da. Sjednite. Izvolite cigaretu. — Oh ne, gospodine — reče on — ne na duţnosti — osim, naravno, u svrhu privikavanja. — Ali vi sad niste na duţnosti?
— Na neki način, gospodine, jesam. Zapravo ću biti razriješen duţnosti, čim završim izvještaj. Gospodin Savage je rekao da biste ţeljeli imati tjedni izvještaj — s tekućim troškovima. — Imate li neki izvještaj? Nisam bio siguran da li osjećam razočaranje ili uzbuĎenje. — Nije sasvim prazna stranica, gospodine — primijeti on samodopadno, pa iz dţepa izvuče neobično mnogo papira i omotnica, traţeći pravu. — Molim vas sjednite. Inače se osjećam neugodno. — Kako god ţelite, gospodine. — Pošto je sjeo, mogao me je bolje vidjeti. — Zar vas nisam već negdje vidio, gospodine? Izvadio sam prvi list iz omotnice, bio je to popis troškova, ispisan vrlo urednim rukopisom, kao da ga je napisao neki učenik. Rekoh: — Vrlo čitko pišete. — To je pisao moj sin. Vjeţbam ga za posao. — I odmah doda: — Za njega ne podnosim nikakav račun, gospodine, jedino ako ga ostavim na straţi kao sada. — On je na straţi? — Samo dok završim izvještaj, gospodine. — Koliko mu je godina? — Prošao je dvanaest — reče on kao da mu je sin sat. — Mladić moţe biti od koristi a da ne stoji ništa, osim od vremena do vremena koji strip. I nitko ga ne primjećuje. Dječaci su roĎena oklijevala. — Neobičan posao za jednog dječaka.
— Pa, gospodine, on ne shvaća pravi smisao. Kad bi došlo do upadanja u neku spavaonicu, ne bih ga poveo sobom. — Čitao sam: 18. siječnja:
dvoje večernje novine
2d
povratak podzemnom ţeljeznicom
1/8 d
kava, pecivo
2/—
Dok sam čitao, paţljivo me promatrao. — Kava je bila mnogo skuplja nego što sam ţelio — reče on — ali to je bilo najmanje što sam mogao naručiti a da ne privučem paţnju. 19. siječnja:
podzemna ţeljeznica
2/4 d
pivo u bocama
3/—
koktel
2/6 d
vrč piva
1/6 d
Ponovno me prekinuo u čitanju. — Pivo mi je pomalo na savjesti, gospodine, jer sam zbog vlastite nepaţnje prevrnuo čašu. Ali bio sam pomalo nervozan, bilo je nešto za izvještaj. Znate, gospodine, kadšto prolaze tjedni razočaranja, ali ovaj put već drugi dan… Naravno da sam ga se sjetio, kao i njegovog zbunjenog sina, pod 18. siječnja vidio sam na prvi pogled da su bile navedene samo beznačajne stvari: »Stranka o kojoj se radi otišla je autobusom do Piccadilly Circusa. Bila je uzrujana. Nastavila je Air Streetom do Cafe Royala, gdje ju je čekao jedan gospodin. Ja i moj sin... Nije me pustio na miru. — Primijetit ćete, gospodine, da je ovo pisano drugim rukopisom. Nikad ne dam svom sinu da napiše izvještaj ako se slučajno odnosi na neki intimni dogaĎaj.
— Jako se brinete za njega — rekoh. »Ja i moj sin sjeli smo na najbliţu tapeciranu klupu« čitao sam dalje. »Stranka i gospodin bili su očito vrlo bliski, vladali su se jedno prema drugom odano i bez ceremonije, i čini mi se da su se jednom ispod stola drţali za ruke. U to nisam siguran, ali lijevu ruku stranke nije se moglo vidjeti, a ni desnu ruku gospodina, što obično znači stisak takve prirode. Poslije kratkog i intimnog razgovora krenuli su pješice prema jednom mirnom i zabitnom restoranu, što ga njegovi gosti nazivaju Rules, i izabravši tapeciranu klupu, a ne stol, naručili su dva svinjska odreska.« — Jesu li svinjski odresci vaţni? — Oni bi mogli predstavljati znakove za identifikaciju, gospodine, ako često u njima uţivaju. — Dakle, niste identificirali tog čovjeka? — Vidjet ćete, gospodine, ali nastavite čitati. »Tu narudţbu primijetio sam pijući koktel za barom, ali nisam mogao izmamiti ni od kojeg konobara ni od gospoĎe za barom identitet toga gospodina. Premda sam pitanja postavljao zaodjenuto u neki neodreĎen i nehajan način, ona su očito izazvala znatiţelju, pa sam pomislio da je bolje da se toga okanim. MeĎutim sklopivši poznanstvo s vratarom straţnjeg ulaza Vaudeville kazališta, mogao sam restoran drţati na oku.« — Kako ste se — upitah — upoznali? — Za barom »Bedford Heada,« gospodine, videći da su spomenute osobe zauzete narudţbom kotleta, a poslije sam ga otpratio do kazališta, gdje je straţnji ulaz kazališta... — Poznam to mjesto. — Pokušao sam saţeti svoj izvještaj, gospodine, na bitne elemente. — Potpuno ispravno. Izvještaj se nastavljao: »Poslije objeda stranke su nastavile Maiden Laneom i rastale se ispred jedne trgovine mješovitom robom. Imao sam dojam da ih muči veliko uzbuĎenje, i
učinilo mi se kao da se rastaju zauvijek, što bi bio ovoj istrazi sretan završetak, ako mogu reći.« Opet me prekide zabrinuto: — Oprostit ćete ovaj osobni ton? — Naravno. — Čak i u mojoj profesiji, gospodine, kadšto su duboko dirnuti osjećaji, a meni se sviĎala gospoĎa — naime stranka o kojoj je riječ. »Oklijevao sam bih li pratio gospodina ili stranku o kojoj je riječ, ali sam ocijenio da mi moje instrukcije ne bi dopustile ono prvo. Zbog toga sam pratio potonju osobu. Išla je malo prema Charing Cross Roadu i činila se jako uzbuĎena. Onda je skrenula u National Portrait Gallery, ali tamo je ostala samo nekoliko minuta...« — Ima li još što vaţno? — Nema, gospodine. Mislim zapravo da je traţila mjesto gdje da sjedne, jer je zatim ušla u crkvu. — Crkvu? — Rimokatoličku crkvu, gospodine, u Maiden Laneu. Sve ćete pročitati u izvještaju. Ali ne da se moli, gospodine. Samo da sjedi. — Čak i to znate, zar ne? — Naravno. Ušao sam za strankom u crkvu. Kleknuo sam nekoliko klecala iza nje da bih izgledao kao bona fide7 vjernik, a mogu vas uvjeriti, gospodine, ona se nije molila. Ona nije rimokatolikinja, zar ne, gospodine? — Nije. — Morala je sjediti u mraku, dok se ne umiri.
7
bona fide = u dobroj vjeri; lat. (Prev.)
— Moţda je imala sastanak? — Nije, gospodine. Ostala je samo tri minute i ni s kim nije razgovarala. Ako mene pitate, ţeljela se dobro isplakati. — Moţda. Ali ono s rukama griješite, gospodine Parkis. — Rukama, gospodine? Maknuo sam se da bi mi svjetlo potpuno obasjalo lice. — Nismo se čak ni rukama dotakli. Sad mi ga je bilo ţao kad sam se našalio — ţao mi je bilo što sam još više uplašio čovjeka koji je bio tako plašljiv. Promatrao me je malo otvorenih usta, kao da mu je iznenada nanijeta bol, a sad je paraliziran čekao na idući udarac. Rekoh: — Mislim da se takve pogreške često dogaĎaju, gospodine Parkis. Trebalo je da nas gospodin Savage upozna. — Oh, ne, gospodine — reče on nesretan — to ovisi o meni. — Onda obori glavu, i sjedio je zagledavši se u šešir koji mu je bio na koljenima. Pokušao sam ga ohrabriti. — To nije ozbiljno — rekoh. — Ako to promatrate izvana, zaista je jako smiješno. — Ali ja sam već unutra, gospodine — reče on. Vrtio je šešir i nastavio glasom potištenim i turobnim kao što je bio Common. — Ne marim ja zbog gospodina Savagea, gospodine. On je uviĎavan čovjek kakve sve srećete u našoj profesiji — već zbog mog sina. On je o meni stvorio sjajno mišljenje. — Iz dubine svoga jada traţio je omalovaţavajući i uplašen osmijeh. — Znate što oni čitaju, gospodine. Nick Cartera i slično. — Zašto bi trebalo da ikad za ovo sazna? — S djetetom treba postupati pošteno, gospodine, a on će sigurno postavljati pitanja. Ţeljet će znati kako sam pratio — to sada uči, pratiti. — Zar mu ne moţete reći da sam ja uspio identificirati tog čovjeka — samo to, i da me nije zanimalo?
— Ljubazno je od vas što to predlaţete, gospodine, ali vi sve to morate gledati. Ne kaţem da to ne bih učinio čak mom sinu, ali što će on misliti ako vas ikad sretne — tijekom istrage? — To nije potrebno. — Ali bi se moglo dogoditi, gospodine. — Zašto ga ovaj put ne ostavite kod kuće? — To bi bilo mnogo gore, gospodine. On nema majke, a sada ima školske praznike, i ja sam se pri hvatio da ga za vrijeme praznika odgajam — i to s punim odobrenjem gospodina Savagea. Ne. Ovaj put napravio sam od sebe budalu i s time se moram pomiriti. Bar da nije tako ozbiljan, gospodine, pa da ne uzima k srcu kad ja napravim neku grubu pogrešku. Jednog dana rekao je gospodin Prentice — to je pomoćnik gospodina Savagea, gospodine: »Još jedna od vaših grubih pogrešaka, Parkis« tako da je dječak čuo. To mu je prvi put otvorilo oči. — Ustao je, a njegovo drţanje odavalo je veliku odlučnost (tko smo mi da mjerimo hrabrost drugog čovjeka?) i rekao: — Zadrţao sam vas, gospodine, i pripovijedao o svojim problemima. — Bilo mi je milo, gospodine Parkis— rekoh bez ironije. Budite bez brige. Vaš sin se mora ugledati u vas. — On je naslijedio pamet svoje majke, gospodine — reče on tuţno.— Ţuri mi se. Vani je hladno. Prije nego sam pošao, pronašao sam mu lijepo, zaklonjeno mjesto. Ali on je tako revan da nemam povjerenja da će ostati suh. Budite tako dobri pa odobrite troškove, gospodine, ako ste voljni? Promatrao sam ga s prozora kako odlazi sa zavrnutim ovratnikom kišnog kaputa i starim oborenim šeširom; snijeg je sve jače padao, a već se ispod treće svjetiljke činio kao mali snjegović kroz koga je provirivala zemlja. Primijetio sam da, začudo, deset minuta nisam
mislio na Saru ili na svoju ljubomoru; postao sam gotovo dovoljno čovječan da razmišljam o mukama drugog čovjeka.
7. Ljubomora — ili sam barem uvijek tako vjerovao —postoji samo ako to ţelimo. Pisci Starog zavjeta su rado upotrebljavali riječi »ljubomorni Bog«, a moţda su tako na svoj grub i prikriven način izraţavali vjeru u Boţju ljubav prema čovjeku. Ja pak mislim da postoje različite vrste ţelje. Sada je moja ţelja bila bliţa mrţnji nego ljubavi, a Henry je, (imao sam razloga da vjerujem — po onome što mi je jednom rekla Sarah) prestao prema njoj osjećati bilo kakvu fizičku ţelju. A ipak, mislim, bio je tako isto ljubomoran kao i ja. On je jednostavno osjećao ţelju za drugarstvom. Prvi put se osjetio isključenim iz Sarina povjerenja, bio je zabrinut i bez nade — nije znao što se dogaĎa ili što će se dogoditi. Ţivio je u strašnoj nesigurnosti. U toj mjeri njegov neugodan poloţaj bio je gori od moga. Ja sam bio siguran da ništa nemam. Ništa više nemam što bih još mogao izgubiti, dok je on još mogao izgubiti njenu nazočnost za stolom, šum njenih koraka na stubištu, otvaranje i zatvaranje vrata, poljubac u obraz, pa sumnjam da je sada bilo išta više, ali kako je i to mnogo za čovjeka koji umire od čeţnje. A da stvar bude još gora, on je nekoć uţivao u osjećaju sigurnosti dok ga ja nikad nisam imao. Pa, eto, sad kad se gospodin Parkis vraćao preko Commona, čak nije ni znao da smo Sarah i ja jednom bili ljubavnici. I dok pišem tu riječ, moje misli protiv moje volje nesavladivo lutaju točno tamo gdje je bol počela. Prošao je cijeli tjedan poslije onog nespretnog poljupca u Maiden Laneu prije nego sam telefonom nazvao Saru. Spomenula je za ručkom da Henry ne voli kino, pa je rijetko išla u kino. »Warner« je prikazivao film prema jednoj od mojih knjiga i tako — djelomice »da se razmećem«, djelomice zato što sam smatrao da se s tim poljupcem od uljudnosti mora nekako nastaviti veza, a djelomice i zbog toga što me je još uvijek zanimao bračni ţivot drţavnog sluţbenika — pozvao
sam Saru da poĎe sa mnom. — Mislim da nema smisla pozvati Henryja? — Ni najmanje — odgovori ona. — On nam se moţe poslije pridruţiti pri večeri? — On donosi kući mnogo posla. Neki bijedni liberal postavljat će idući tjedan u parlamentu pitanja o udovicama. — Tako biste mogli reći da nam je taj liberal, mislim da je bio Velšanin, a zvao se Lewis, te noći namjestio postelju. Film nije bio dobar, a na trenutke bilo je bolno gledati situacije koje su mi bile tako stvarne, kako se na platnu izvrću u uobičajene klišeje. Poţelio sam da sam sa Sarom išao pogledati što drugo. Najprije sam joj rekao: — To nije ono što sam napisao, znaš — ali nisam mogao to stalno ponavljati. Ona mi je dirljivo dodirnula ruku, i otad smo sjedili drţeći ruke u neduţnom stisku kao što to običavaju djeca i ljubavnici. Iznenada i neočekivano, samo za nekoliko trenutaka, film je oţivio. Zaboravio sam da je to moja priča i da je to barem dio mog dijaloga, a iskreno me dirnuo mali prizor u jednom jeftinom restoranu. Ljubavnik je naručio odrezak s lukom; ţena je za trenutak oklijevala da jede luk, jer njen muţ nije volio taj miris; ljubavnik je bio uvrijeĎen i ljutit, jer je spoznao što se krije iza njenog oklijevanja, a u duši je zamislio neizbjeţan zagrljaj kad se ona vrati kući. Prizor je uspio: ţelio sam izraziti osjećaj strasti putem obične, jednostavne epizode bez ikakve retorike u riječima ili akciji, i to mi je pošlo za rukom. Nekoliko sekundi bio sam sretan — to je bilo pisanje: ništa drugo me nije zanimalo na svijetu. Ţelio sam da odem kući i ponovno pročitam taj prizor; ţelio sam raditi na nečem drugom. Ţalio sam, kako li sam ţalio, što nisam pozvao Saru Miles na večeru. Poslije kad smo bili kod Rulesa i upravo kad su nam posluţivali odreske, ona reče: — Ima jedan prizor što si ga zaista napisao. — Ono s lukom?
— Da. — I isti tren spustili su zdjelu s lukom na stol. Upitao sam je — te večeri nije mi još palo na pamet da je poţelim; — Ima li Henry nešto protiv luka? — Da. Ne podnosi ga. A ti ga voliš? — Da. — Ponudila me lukom, pa se zatim sama posluţila. Je li moguće da se čovjek zaljubi uz porciju luka? To se čini nevjerojatno, a ipak bih se mogao zakleti da sam se baš tada zaljubio. Naravno, nije to bilo izričito zbog luka. Iznenada sam osjetio osebujnost ţene, iskrenost koja me poslije tako često učinila sretnim, ali i nesretnim. Spustio sam ruku pod stolnjak i stavio je na njeno koljeno, a njena ruka je pala na moju i nije je ispuštala. Rekoh: — Dobar odrezak — a njen odgovor začuh kao poeziju: — Najbolji što sam ga igda jela. Nije bilo nikakva traţenja ni nikakva zavoĎenja. Ostavili smo pol toga dobrog odreska na tanjurima i trećinu boce crvenog vina i izašli na Maiden Lane s istom namjerom u našim dušama. Točno na istom mjestu kao i prije, pokraj veţe i rešetke, poljubili smo se. Rekoh: — Zaljubljen sam. — I ja. — Ne moţemo poći kući. — Ne. Kod kolodvora Charing Cross zaustavili smo taksi, i rekao sam šoferu neka nas odveze u Arbuckle Avenue — tako smo meĎu sobom nazivali Eastbourne Terrace, niz hotela što su stajali uzduţ kolodvora Paddington, s raskošnim imenima, kao Ritz, Carlton i tome slično. Vrata tih hotela uvijek su bila otvorena i u bilo koje doba dana uvijek se mogla dobiti soba na sat-dva. Prije tjedan dana ponovno sam
posjetio to mjesto. Pola ga je nestalo. Ona strana gdje su bili hoteli bila je bombama raznesena na komadiće, a ono mjesto gdje smo one noći vodili ljubav, bilo je tračak zraka. Bio je to Bristol. U predvorju stajali su lonci s paprati, plavokosa direktorica uvela nas je u najljepšu sobu; pravi edvardovski stil s velikim pozlaćenim bračnim krevetom i zastorima od crvena baršuna i zrcalom do poda. (Posjetioci Arbuckle Avenue nikad nisu traţili sobu sa dva kreveta.) Vrlo dobro se sjećam beznačajnih pojedinosti: kako me direktorica upitala ţelimo li ostati preko noći; kako je soba stajala petnaest šilinga za kratak boravak; kako je strujomjer primao samo dva šilinga, a nas dvoje nismo imali ni jedan komad od dva šilinga, ne sjećam se ničeg drugog — kako je Sarah prvi put izgledala, ni što smo radili, osim da smo oboje bili nervozni i da smo loše vodili ljubav. No to nije bilo vaţno. Počeli smo — to je bilo bitno! Tad je pred nama bio cio ţivot koji smo s veseljem očekivali. Oh, još se jedne stvari dobro sjećam. Na vratima naše sobe (»naša soba« poslije samo pol sata), kad sam je ponovno poljubio i rekao kako mrzim i samu pomisao da se vraća kući Henryju, ona reče: — Ne brini, on se marljivo bavi udovicama. — Mrzim i pomisao da će te poljubiti — rekoh. — Neće. On ništa ne mrzi tako kao što mrzi luk. Otpratio sam je kući na njenu stranu Commona. Henryjevo svjetlo sjalo je ispod vrata njegove radne sobe, a mi smo se popeli gore. U dnevnoj sobi smo se zagrlili i nismo se mogli rastaviti. — Doći će gore — rekoh — svakog trenutka. — Moţemo ga čuti—reče ona, i doda uţasno razgovijetno: — Jedna stuba uvijek zaškripi. Nisam imao vremena da skinem kaput. Ljubili smo se i začuli škripu stuba, a kad je Henry ušao tuţno sam promatrao mir njena lice. Ona reče: — Nadali smo se da ćeš doći gore i ponuditi nas nekim pićem.
Henry reče: — Naravno. Što ţeliš, Bendrix? — Rekao sam da ne ţelim ništa piti; moram raditi. — Mislio sam da si rekao da nikad ne radiš noću. — Oh, ovo je vaţno. Recenzija. — Zanimljiva knjiga? — Ne osobito. — Ţelio bih da imam tvoju snagu — da pišem. Sarah me otpratila do vrata i mi smo se ponovno poljubili. Toga trenutka ja sam volio Henryja, a ne Saru. Činilo se kao da su svi muškarci u prošlosti, a da će i u budućnosti, zasjenjivati sadašnjost. — Što ti se dogodilo? — zapita me. Uvijek je brzo čitala značenje koje se krilo iza poljupca, pa i šapat u duši. — Ništa — odgovorih.—Ujutro ću ti telefonirati. — Bolje da ja tebe nazovem — reče mi ona. Oprez je oprez, pomislih. Kako li dobro zna voditi takve ljubavne avanture; pa se ponovno sjetih one stube koja uvijek zaškripi — »uvijek« bila je fraza što ju je često upotrebljavala.
DRUGA KNJIGA 1. Osjećaj nesreće mnogo je lakše izraziti negoli osjećaj sreće. Čini se da smo u nevolji svjesni svog vlastitog postojanja, pa makar to bilo u obliku čudovišne sebičnosti: ova bol je moja osobna, taj ţivac koji se trgne od boli pripada meni i nikom drugom. Ali sreća nas, meĎutim, uništava: gubimo svoju osobnost. Sveci su upotrebljavali riječi ljudske ljubavi da bi opisali svoje vizije Boga, i tako, čini mi se, mi moţemo upotrijebiti izraze molitve, meditacije, razmatranja da bismo objasnili snagu ljubavi što je osjećamo prema nekoj ţeni. Mi se odričemo uspomene, duševnosti, inteligencije, i doţivljavamo gubitak, noche oscura8, a kadšto kao nagradu neku vrst mira. Sam ljubavni čin opisan je kao smrt u malom, a ljubavnici kadšto dozive blagi mir. Čudno mi je što otkrivam kako te fraze pišem kao da volim ono što zapravo mrzim. Kadšto ne prepoznajem vlastite misli. Što ja znam o frazama kao što je »mračna noć« ili o molitvi, ja koji znam samo jednu molitvu? Ja sam te fraze naslijedio, to je sve, i to kao muţ kojemu je smrt ostavila beskorisnu ţeninu odjeću, mirise, lončiće s kremom... A ipak, taj mir je postojao... Tako razmišljam o tim prvim ratnim mjesecima — nije li to bio laţan mir kao što je bio laţan rat? Sad se čini kao da je taj mir raskrilio ruke utjehe i umirenja nad svim tim mjesecima sumnje i čekanja, ali da je mir čak i u ono vrijeme bio prekidan nerazumijevanjem i sumnjom. Isto tako kao što sam se one prve večeri vraćao kući bez vedrine i zapravo samo s osjećajem tuge i ravnodušnosti, tako sam se drugih dana opet vraćao kući u uvjerenju da sam ja samo jedan od mnogih muškaraca — zasad omiljeni ljubavnik. Ta ţena, koju sam volio tako 8
noche oscura—mračna noć; španj. (Prev.)
pomamno, čim bih se probudio ovladala mi je mislima, i ako sam se noću probudio bila mi je ponovno u mislima i više nisam mogao zaspati, ta ţena je sve svoje vrijeme posvećivala meni. A ipak nisam osjećao neko povjerenje: u ljubavnom činu znao sam biti drzak, ali kad sam bio sam, bilo je dovoljno da pogledam u ogledalo, pa da vidim sumnju; povod za izborano lice i hrome noge — pa zašto baš ja? Bilo je dana kad se nismo mogli sastati — kad je imala zakazani posjet zubaru ili frizeru, kad je Henry imao goste, ili kad su bili zajedno sami. Ništa mi nije koristilo da se uvjeravam kako u vlastitoj kući nije imala priliku da me prevari (sebičnošću ljubavnika već sam upotrebljavao riječ prijevara kao da je Sarah imala obveze prema meni), dok Henry kod kuće radi na mirovinama za udovice ili — jer je uskoro bio premješten s toga posla — na raspodjeli plinskih maski i na nacrtu odobrenih kartonskih kutija, ali nisam li i sam znao da je — ako postoji ţelja — moguće voditi ljubav i u najopasnijim okolnostima? Nepovjerenje raste s ljubavnikovim uspjehom. Eto, upravo kad smo se idući put sastali, upravo se to dogodilo na način što bih ga mogao nazvati nemogućim. Probudio sam se s tugom u srcu zbog njenog posljednjeg opreznog savjeta koji mi je još počivao na duši, ali za nekoliko minuta nakon buĎenja njen glas na telefonu rastjerao je tu sjetu. Nikad ni prije ni poslije nisam upoznao ţenu koja bi mogla promijeniti raspoloţenje pukim razgovorom putem telefona, a kad je ušla u sobu i stavila ruku na moj bok, odmah je stvorila potpuno povjerenje koje sam gubio pri svakom rastanku. — Halo — reče ona — spavaš li? — Ne. Kada te mogu vidjeti? Danas prije podne? — Henry je nahlaĎen. Ostat će kod kuće. — A kad bi ti mogla doći ovamo... — Moram ostati doma za slučaj da netko nazove telefonom.
— Samo zbog toga što je nahlaĎen? Sinoć sam prema Henryju osjećao prijateljstvo i simpatiju, ali sad mi je već postao neprijatelj kome se valja narugati, mrziti ga i iz potaje zgaziti. — Potpuno je promukao. Osjetio sam zlobnu radost zbog besmislenosti njegove bolesti: drţavni sluţbenik bez glasa koji promuklo i nerazgovjetno šapuće o mirovinama za udovice. Rekoh: — Zar nema načina da te vidim? — Pa naravno da ima. Na telefonskoj liniji na trenutak je zavladala tišina kao da je prekinut spoj. Zvao sam: Halo, halo. — Ali ona je razmišljala i to je bilo sve; paţljivo, sabrano, brzo, tako da bi mogla odmah dati pravi odgovor: — U jedan sat odnijet ću Henryju objed u postelju. Mi moţemo pojesti sendviče u dnevnoj sobi. Reći ću mu da ţeliš sa mnom razgovarati o filmu — odnosno o onoj tvojoj pripovijetki. Čim je spustila slušalicu osjećaj povjerenja se prekinuo i ja pomislih koliko li je puta prije planirala na isti takav način? Kad sam otišao k njenoj kući i pritisnuo zvonce, osjećao sam se kao neki neprijatelj — ili detektiv koji pazi na njene riječi kao što su Parkis i njegov sin pratili njeno kretanje, nekoliko godina kasnije. A onda su se vrata otvorila a s njima i povjerenje. U ono vrijeme nije se postavljalo pitanje tko koga ţeli — ţelja je bila obostrana. Henry je dobio objed na pladnju, sjedio je — podbočen na dva jastuka — u zelenom vunenom kućnom ogrtaču, a u sobi ispod njegove, vodili smo ljubav, na tvrdom drvenom podu i samo s jednim jastukom za podupiranje, dok su vrata bila širom otvorena. Kad je došao trenutak, morao sam joj blago staviti ruku na usta, kako bih prigušio onaj čudni tuţni i ljutiti krik prepuštanja da je Henry gore ne bi čuo. Kad samo pomislim da sam jednom ţelio da iz nje izvlačim činjenice. Čučao sam na podu pokraj nje, gledao je i promatrao, kao da to više nikad neću vidjeti — kosu neodreĎeno smeĎe boje kao
tekućinu razlivenu po parketu, znoj na njenom čelu, teško disanje kao da je trčala na natjecanju pa sada kao mladi atleta leţi iscrpljena nakon pobjede. A onda zaškripaše stube. Za trenutak se nismo ni pomakli. Sendviči su stajali na stolu netaknuti, a čaše prazne. Ona šapnu: — Sišao je dolje. — Sjela je na stolac, a ja sam joj stavio tanjur na krilo i čašu pokraj sebe. — Moţda je čuo — rekoh — dok je prolazio. — Zacijelo nije mogao znati što je to bilo. Mora da sam odavao izgled čovjeka koji ni sam u to ne vjeruje, jer ona neutješno i njeţno doda: — Jadni Henry. Nikad se to nije dogodilo, ne u cijelih deset godina. Ali svejedno nismo baš bili sasvim sigurni: sjedjeli smo tiho osluškujući dok stuba nije ponovno zaškripjela. Kad sam preglasno rekao: — Milo mi je što ti se sviĎa ona scena s lukom, — glas mi je zvučao hrapavo i laţno. Henry otvori vrata i pogleda unutra. Nosio je termofor umotan u sivu flanelsku navlaku. — Zdravo, Bendrix — šapnu on. — Nije trebalo da to sam doneseš — reče ona. — Nisam te htio smetati. — Razgovarali smo o sinoćnjem filmu. — Nadam se da imaš sve što ti treba — šapnu mi pa pogleda crveno vino što mi je Sarah natočila. — Trebala si mu dati vino iz '29. godine — zadahta on glasom neodreĎena raspona i ponovno se izgubi, steţući termofor u flanelskoj navlaci, a mi smo opet ostali sami.
— Imaš li što protiv? — upitah je, a ona klimne glavom. Uistinu nisam znao što sam time zapravo mislio — valjda sam pomislio da se u njoj probudilo kajanje kad je ugledala Henryja. Za razliku od ostalih ljudi, nju nije progonio osjećaj krivnje. Po njenom rasuĎivanju, kad je nešto bilo učinjeno, bilo je učinjeno; kajanje se ugasilo s činom. Da nas je zatekao, ona bi smatrala od Henryja nerazumnim, što se ljuti više od nekoliko časaka. Kaţu da katolici u ispovjedaonici bivaju osloboĎeni tereta prošlosti; s tog stanovišta mogli biste je nazvati roĎenom katolikinjom, premda smo oboje malo vjerovali u Boga. I sad se pitam: jesam li tada zaista tako mislio. Ako ova moja knjiga ne uspije odrţati predviĎeni tijek, onda je to zbog toga što sam se izgubio u stranom kraju i nemam zemljopisnu kartu. Kadšto se upitam je li išta istinito od ovoga što sam ovdje napisao. Toga poslijepodneva osjetio sam potpuno povjerenje kad mi je iznenada rekla a da je nisam pitao: — Nikad nisam ništa i nikoga voljela kao tebe. Sjedeći tamo na stolcu s preostalom polovicom sendviča u ruci, činilo se da se potpuno prepustila kao što se prepustila prije pet minuta na tvrdom drvenom podu. Većina ljudi oklijeva da da jednu tako potpunu izjavu, mi se sjećamo i slutimo i sumnjamo. Ona nije gajila sumnje. Vaţan je bio samo trenutak. Kaţu da vječnost nije produţeno vrijeme, već nepostojanje vremena, a meni se kadšto činilo da njeno prepuštanje dostiţe onu zagonetnu matematičku točku beskonačnosti, točku bez širine, koja ne ispunjava nikakav prostor. Kakva smisla je imalo vrijeme — svi budući i bivši muškarci koje je poznala (opet ta ista riječ) od vremena do vremena ili sva budućnost u kojoj će davati isto takvo očitovanje s osjećajem za istinu? Kad sam joj odgovorio da je volim na isti takav način, ja sam bio laţljivac, a ne ona, jer ja nikad ne gubim svijest o vremenu, za mene sadašnjost nikad nije nazočna, ona uvijek znači prošlu godinu ili idući tjedan. Nije lagala ni onda kad je rekla: — Nikog drugog. Nikad više.
U vremenu postoje protuslovlja koja ne postoje u matematičkoj točki, to je sve. Imala je tako mnogo više snage da voli nego što sam je imao ja. Ja nisam mogao navući zastor oko toga trenutka, nisam mogao zaboraviti, a nisam mogao da se ne bojim. Čak u trenucima ljubavi bio sam poput policajca što skuplja dokaze o zločinu koji još nije počinjen, a kad sam nakon više od sedam godina otvorio Parkisovo pismo, dokazi su se nagomilali u sjećanju da mi povećaju gorčinu.
2. »Poštovani gospodine«, počinjalo je pismo. »Milo mi je što vas mogu obavijestiti da smo ja i moj sin stupili u prijateljsku vezu sa sluţavkom na broju 17. To je omogućilo da se istraga nastavi mnogo brţe, jer kadšto mogu kradomice pogledati u rokovnik stranke i na taj način više saznati o njezinom kretanju. TakoĎer mogu povremeno provjeriti košaru za otpatke, iz koje prilaţem zanimljiv dokument, koji molim da mi uz primjedbu vratite. Stranka takoĎer vodi dnevnik i vodi ga već nekoliko godina, ali do sad sluţavka — koju ću ubuduće zbog veće sigurnosti zvati moj prijatelj — nije ga se mogla domoći, jer ga stranka drţi pod ključem, što moţe ali ne mora biti povod za sumnju. Bez obzira na vaţnost dokumenta što ga prilaţem, čini se da stranka troši mnogo vremena ne odrţavajući zakazane sastanke prema svom rokovniku, pa rokovnik treba smatrati krinkom, premda osobno ne ţelim steći loše mišljenje ili da ne budem objektivan u istrazi koja zahtijeva točnu istinu na korist svih zainteresiranih stranaka.« Ne povreĎuje nas samo tragedija. I groteska nosi sa sobom oruţje, nedostojno, smiješno oruţje. Kadšto sam poţelio da te nesuvisle vrludave i neefikasne izvještaje strpam gospodinu Parkisu u usta, i to u nazočnosti onog njegovog sina. Saru sam ţelio namamiti u stupicu (ali u koju svrhu?). Da ranim Henryja ili da povrijedim sebe? S time bih pustio jednog klovna da bezglavo uleti u našu prisnost. Prisnost. Čak i ta riječ miriši na izvještaje gospodina Parkisa. Nije li on jednom napisao: »Premda nemam nikakva pravog dokaza o intimnosti koja se dogodila u Cedar Roadu broj 16, stranka je svakako pokazala namjeru da nekoga zavara«. Ali to je bilo poslije. Iz tog njegovog izvještaja saznao sam da se Sarah u dva maha nije pojavila na zakazanim sastancima, kao što je zapisala, kod zubara i krojačice; ako su ti sastanci igda bili dogovoreni, izbjegla je progoniteljima. A onda, okrenuvši neotesan izvještaj gospodina Parkisa, napisan njegovim
sitnim drhtavim rukopisom na jeftinom svijetloljubičastom listovnom papiru, vidio sam izraziti i čisti Sarin rukopis. Nisam znao da ću ga prepoznati poslije gotovo dvije godine. To je bio samo otrgnuti komadić papira priboden na poleĎini izvještaja, i bio je crvenom olovkom označen velikim slovom A. Ispod A, gospodin Parkis je napisao: »S obzirom na mogući ponovni postupak, vaţno je da se sav dokazni materijal vrati zbog odlaganja u kartoteku.« Papirić je bio pokupljen iz košare za papir i paţljivo izravnan, kao da ga je gladila ljubavnikova ruka. U svakom slučaju bio je pisan ljubavniku: »Nemam potrebe da ti pišem ili da s tobom razgovaram, ti sve znaš prije nego što ja mogu izreći, ali kad čovjek voli, osjeća potrebu da se posluţi istim starim sredstvima koje je i dosad upotrebljavao. Znam da tek počinjem ljubiti, ali već sada ţelim napustiti sve i svakoga, osim tebe; priječe me samo strah i navika. Dragi…« To je bilo sve. Riječi su me uporno gledale, a ja nisam mogao da ne pomislim kako sam zaboravio svaki redak svih onih pisama koje mi je nekoć napisala. Zar ih ja ne bih sačuvao da su igda tako potpuno iskazivala njenu ljubav, a zar nije, od straha da ih ne bih sačuvao, ona u onim danima bila oprezna i pisala »izmeĎu redaka« kao što je to i sama govorila? Ali ova posljednja ljubav provalila je rešetke kaveza. Odbila je da se drţi i krije izmeĎu redaka. Sjećam se da je ipak postojala jedna šifrirana riječ — »luk«. Bilo je dopušteno da se ta riječ unese u naše dopisivanje i da potajno predstavlja našu strast. Ljubav je postala »luk«, čak i sam ljubavni čin postao je »luk«. »Već ţelim da napustim sve i svakoga, osim tebe«, a luk, pomislio sam s mrţnjom, luk — tako je to bilo u moje vrijeme. Na dnu tog komadića papira napisao sam »nemam primjedbi«, stavio ga natrag u omotnicu i naslovio na gospodina Parkisa, ali kad sam se u noći probudio, mogao sam cijelu stvar izgovoriti napamet, a riječ »napustiti« poprimila je mnogo vrsta fizičkih predodţbi. Leţao sam i nisam mogao spavati, dok me je sjećanje za sjećanjem podbadalo mrţnjom i ţeljom. Njena kosa raširena kao lepeza na parketu, i stuba
koja škripi, dan u prirodi kad smo legli u jarak da nas ne vide sa ceste i kad sam gledao kako se mraz iskri izmeĎu perastih pramenova njene kose na tvrdoj zemlji i traktor koji je vozio cestom u našem najslaĎem trenutku a da se vozač uopće nije osvrnuo. Zašto mrţnja ne ubije ţelju? Sve bih dao da sam mogao zaspati. Ponašao bih se kao neki školarac da sam vjerovao u mogućnost da nešto moţe zamijeniti nju. Ali bilo je razdoblje kad sam pokušao naći zamjenu, ali nije uspjelo. Ja sam ljubomoran čovjek — mislim da je glupo pisati te riječi u nečem što je, čini mi se, dugačak zapis o ljubomori — na Henryja, ljubomori na Saru i ljubomori na onog drugog kojem je gospodin Parkis tako nespretno slijedio trag. Kako to sve sad pripada prošlosti, osjećam ljubomoru prema Henryju samo onda kad sjećanja naročito oţive (jer, kunem se, da smo se vjenčali, uz njen pristanak, i moju ţelju, mogli smo do kraja ţivota biti sretni). Ali još ostaje ljubomora prema mom suparniku — melodramska riječ, do boli nedovoljna da bi se njome izrazilo nepodnošljivo samozadovoljstvo, povjerenje i uspjeh koji on uvijek uţiva. Kadšto pomislim da me on čak ne bi ni prepoznao kao dio te slike, pa osjetim veliku ţelju da svratim pozornost na sebe, da mu zavičem u uho: »Ne moţeš me ignorirati. Tu sam. Makar što se poslije dogodilo, Sarah me je tada ljubila.« Sarah i ja smo vodili duge prepirke o ljubomori. Bio sam ljubomoran čak i na prošlost o kojoj mi je iskreno pripovijedala onako kako se dogaĎalo — o avanturama koje uopće ništa nisu značile (osim moţda nesvjesne ţelje da upozna onaj krajnji grč koji Henry, na ţalost, nije uspio izazvati). Svojim ljubavnicima bila je isto tako odana kao i Henryju, ali ono što je trebalo da mi pruţi neku utjehu (jer bi ona nesumnjivo i meni bila odana), to me ljutilo. Jedno vrijeme smijala bi se mojoj srdţbi, jednostavno odbijajući da vjeruje da sam iskren. Isto tako kao što je odbijala da vjeruje u svoju vlastitu ljepotu; ja sam se ljutio što nije bila ljubomorna na moju prošlost, na moju eventualnu budućnost. Nisam htio vjerovati da ljubav moţe zadobiti bilo kakav drugi oblik osim mog oblika: mjerio sam ljubav prema stupnju svoje
ljubomore, a prema tom sam mjerilu, naravno, zaključio da me ona uopće ne ljubi. Prepirke su uvijek poprimale isti tijek; opisat ću samo jedan osobit slučaj, jer se tom prilikom prepirka svršila glupošću koja nije ničemu vodila, osim moţda do ove sumnje koja se uvijek pojavljuje kad počinjem pisati; osjećaj da je ona na kraju krajeva imala pravo, a ja krivo. Sjećam se kako sam ljutito rekao: »To je samo ostatak tvoje nekadašnje frigidnosti. Frigidna ţena nikad nije ljubomorna; ti jednostavno još nisi nadoknadila zaostale obične ljudske osjećaje. Ljutio sam se što se nije usprotivila. — Moţda imaš pravo. Ja samo kaţem da ţelim da budeš sretan. Nije mi drago kad si nesretan. Neće me smetati makar što ti uradio samo da budeš sretan. — Ti traţiš izgovor. Ako ja spavam s nekom drugom, ti smatraš da moţeš isto to učiniti — bilo kad. — To je bez osnove. Ja ţelim da budeš sretan, to je sve. — I krevet bi mi pripremila? — Moţda i to. Nesigurnost je najgori osjećaj koji obuzima ljubavnike; kadšto se i najdosadniji brak bez ţelje čini boljim. Nepovjerenje izvrće značenja i truje povjerenje. U čvrsto opsjednutom gradu svaki straţar je potencijalni izdajnik. Čak i prije vremena gospodina Parkisa kušao sam da je iskušavam: uhvatio bih je u malim laţima, u riječima koje nisu značile ništa osim straha preda mnom. Jer ja sam znao svaku laţ uvećati do izdajstva, pa sam čak u najiskrenijim riječima znao čitati skriveno značenje. Kako nisam mogao podnijeti ni pomisao da bi ona rukom mogla dodirnuti nekog drugog muškarca, cijelo sam vrijeme bio u strahu i u svakom najmanjem pokretu njene ruke vidio sam intimnost.
— Zar ti ne bi više volio da sam sretna nego da sam nesretna? — upitala me s neumoljivom logikom. — Radije bih umro ili tebe vidio mrtvu — odgovorio sam — nego da te vidim s drugim muškarcem. Nisam čudak. To je obična ljudska ljubav. Pitaj bilo koga. Svi će ti reći isto — ako su ikada ljubili. — Iz rugivao sam joj se. — Svatko tko ljubi taj je i ljubomoran. Bili smo u mojoj sobi. Došli smo tamo u sigurno doba dana, u kasno proljetno poslijepodne da vodimo ljubav; konačno smo jednom imali sate i sate vremena, ali sam ih ja sve potratio u svaĎi tako da nismo imali vremena za ljubav. Sjela je na krevet i rekla: — Ţao mi je. Nisam te htjela naljutiti. Mislim da imaš pravo. — Ali je nisam ostavio na miru. Mrzio sam je, jer sam sam sebe ţelio uvjeriti da me ne voli; ţelio sam da je udaljim iz svog ţivčanog sustava. Pitam se sada kakvu sam ja to zamjerku gajio protiv nje, voljela me ili ne voljela? Bila mi je odana gotovo godinu dana, pruţila mi je mnogo zadovoljstva, podnosila je moje ćudi, a što sam ja njoj pruţio za uzvrat osim trenutnog zadovoljstva? Ušao sam u tu avanturu otvorenih očiju, znajući da će jednog dana ipak doći kraj, a ipak kad me je iznenada obuzeo osjećaj nesigurnosti, logično vjerovanje u bespomoćnu budućnost, ja bih je mučio i mučio kao da sam tog časa ţelio uvesti budućnost na vrata, toga neţeljenog i preranog gosta. Moja ljubav i moj strah djelovali su kao savjest. Da smo vjerovali u grijeh jedva da bi naše ponašanje bilo drugačije. — Ti bi bila ljubomorna na Henryja — rekoh. — Ne. Ne bih mogla biti ljubomorna. To je besmislica. — Kad bi vidjela da ti je brak ugroţen? — To se nikad ne bi moglo dogoditi — reče ona hladno, a ja sam njene riječi primio kao uvredu i izašao iz sobe, spustio se stubištem i ravno na ulicu. Je li ovo kraj? — pitao sam se glumeći sam sebi.
Nema potrebe da se ikad vratim. Ako je budem uspio izbaciti iz svoje duše, ne bih li mogao negdje pronaći miran prijateljski brak koji bi jednostavno trajao? Tada moţda ne bih bio ljubomoran, jer ne bih dovoljno ljubio; bio bih siguran, a moje samosaţaljenje i mrţnja išli bi podruku preko Commona, nad kojim se spustila tama, kao dva idiota bez čuvara. Kad sam počeo pisati rekao sam da je ovo pripovijetka o mrţnji, ali sada nisam u to uvjeren. Moţda je moja mrţnja isto tako nepotpuna kao i moja ljubav. Upravo sam digao pogled s rukopisa i uhvatio sliku svoga vlastitog lica u ogledalu blizu pisaćeg stola, pa pomislih: da li mrţnja zbilja tako izgleda? Jer me je ono lice podsjetilo na ono lice koje smo svi mi vidjeli u djetinjstvu kako nas gleda iz izloga, crte lica zamagljene našim dahom, dok s toliko čeţnje zurimo na sjajne i nedohvatne predmete u izlogu. Mora da se ta prepirka dogodila nekako u svibnju 1940. godine. Rat nam je pomogao na vrlo mnogo načina, i zbog toga sam ga smatrao zapravo svojim nečasnim i nepouzdanim ortakom u toj avanturi. (Namjerno bih stavio kaustičnu sodu riječi »priča« na svoj jezik, s nagovještajem da je to početak kraja.) Mislim da su Nijemci tada već izveli invaziju u Nizozemsku: proljeće je poput lešine mirisalo na zle kobi, ali mene ništa drugo nije zanimalo osim dviju praktičnih činjenica — Henry je bio premješten u ministarstvo sigurnosti i radio do kasno u noć, a moja gazdarica, od straha pred zračnim napadima, preselila se u podrum i više nije vrebala preko ograda stubišta nepoţeljne posjetioce. Moj se ţivot ništa nije promijenio, zahvaljujući mojoj hromosti (jedna noga mi je bila malo kraća od druge zbog jednog nesretnog slučaja u djetinjstvu); tek kad su počeli zračni napadaji, smatrao sam svojom duţnošću da se javim civilnoj protuavionskoj zaštiti. Dosad kao da sam se bio ogradio od rata. Te večeri kad sam stigao na Piccadilly još sam bio pun mrţnje i nepovjerenja. Više nego išta na svijetu ţelio sam povrijediti Saru.
Ţelio sam povesti neku ţenu i legnuti s njom na isti krevet na kome sam vodio ljubav sa Sarom; kao da sam znao da je jedini način da je mogu povrijediti samo takav da povrijedim sebe. U to doba noći ulice su bile mračne i tihe, premda su po nebu bez mjesečine šarali krugovi i snopovi reflektora. Nisu se mogla vidjeti lica ţena koje su stajale u veţama i na ulazima u prazna skloništa. Poput krijesnica one su morale signalizirati svojim dţepnim svjetiljkama. Duţ cijele Sackville Street palila su se i gasila mala svjetla. Zatekao sam se kako razmišljam o tome što sada radi Sarah. Je li otišla kući ili čeka da se ja kojom srećom vratim kući? Neka ţena zasvijetli svjetiljkom pa reče: — Hoćeš sa mnom kući, dragi? — Odmahnuo sam glavom i produţio. Malo dalje na ulici jedna djevojka je razgovarala s jednim muškarcem: kad si je osvijetlila lice, načas sam ugledao nešto mlado, tamno i sretno i još nepokvareno: ţivotinju koja još nije svjesna da je u ropstvu. Prošao sam, ali sam se ipak vratio i pošao prema njima; dok sam se pribliţavao, onaj muškarac ode, a ja je upitah: — Hoćeš li nešto popiti? — Hoćeš li poslije sa mnom kući? — Hoću! — Rado bih jednu čašicu na brzinu. Ušli smo u gostionicu na kraju ulice i ja sam naručio dva whiskyja, ali dok je pila, nisam joj mogao vidjeti lice, jer mi je pred očima stalno bilo Sarino. Bila je mlaĎa od Sare, nije joj moglo biti više od devetnaest, bila je ljepša, moglo bi se čak reći manje pokvarena, ali jedino zbog toga što je u njoj bilo mnogo manje pokvarljivog: spoznao sam da je ne ţelim više nego što ţelim društvo psa ili mačke. Pripovijedala mi je kako ima lijep stan na najvišem katu samo nekoliko kuća dalje; rekla mi je koliko plaća stanarinu i koliko joj je godina i gdje je roĎena i kako već godinu dana radi u kavani. Kazala mi je da ne ide kući sa svakim tko je nagovori, ali da je odmah vidjela da sam gentleman. Rekla je i da ima
kanarinca koga naziva Jones po nekom gentlemanu koji joj ga je darovao. Počela je objašnjavati kako je u Londonu teško nabaviti hranu za ptice. Pomislio sam: ako je Sarah još u mojoj sobi, mogao bih je nazvati. Čuo sam djevojku kako me pita imam li vrt i bih li se ponekad sjetio njenog kanarinca i donio joj ptičje hrane. Reče: — Ne ljutite se što vas to pitam, zar ne? Gledajući je preko čaše whiskyja pomislio sam kako je to čudno da prema njoj uopće ne osjećam nikakvu ţelju. Kao da sam nakon svih tih godina slobodnog seksualnog ţivota najednom sazreo. Moja strast prema Sari zauvijek je ubila jednostavnu poţudu. Nikad više neću moči uţivati ţenu bez ljubavi. A ipak, zacijelo me nije ljubav dovela u ovu gostionicu; cijelo vrijeme dok sam išao od Commona govorio sam sam sebi da je to mrţnja, kao što još uvijek sebi govorim dok pišem ovu priču o Sari, pokušavajući da je zauvijek izbacim iz svojih misli. Uvijek sam znao reći — mogao bih je zaboraviti samo da je mrtva. Izašao sam iz gostionice, ostavivši djevojku da ispije svoj whisky i s novčanicom od jedne funte kao melem za njen ponos, i pošao New Burlington Streetom do telefonske govornice. Nisam ponio dţepnu svjetiljku pa sam morao kresati šibicu za šibicom dok nisam okrenuo svoj broj. Čuo sam isprekidani zvuk i mogao sam zamisliti telefon na mom pisaćem stolu; točno sam znao koliko je Sari potrebno koraka do telefona ako sjedi u naslonjaču ili leţi na krevetu. A ipak sam pustio da telefon zvoni u praznoj sobi pol minute. Zatim sam telefonirao njenoj kući, a njena djevojka mi je rekla da se Sarah još nije vratila. Zamišljao sam kako se šeta Commonom za vrijeme zamračenja — u one dane to nije bilo baš sigurno mjesto i pogledavši na sat, pomislih: da nisam bio budala, mogli smo još tri sata provesti zajedno. Vratio sam se kući i pokušao čitati knjigu, ali sam cijelo vrijeme uzalud osluškivao neće li telefon zazvoniti. Moj ponos mi nije dao da joj ponovno telefoniram. Najzad sam otišao u krevet i uzeo dvostruku dozu napitka za spavanje. Prva stvar koje sam ujutro bio svjestan bio
je Sarin glas na telefonu; razgovarala je kao da se ništa nije dogodilo. Osjećao sam ponovno potpun mir, ali čim sam spustio slušalicu stari mi je Ďavao došapnuo misao kako ona tri protraćena sata njoj uopće ništa nisu značila. Nikad nisam razumio zašto se ljudi, koji mogu progutati golemu nevjerojatnost osobnog Boga, usteţu od osobnog Ďavola. Ali sam intimno tako točno znao na koji način Ďavao radi u mojoj mašti. Nikakva tvrdnja koju je Sarah igda izrekla nije bila dokaz protiv njegovih prepredenih sumnji, premda bi obično čekao dok ona ode prije negoli ih je izgovorio. On bi poticao naše svaĎe davno prije nego su se odigrale; on nije bio toliko Sarin neprijatelj, koliko je bio neprijatelj ljubavi, a zar se to nije moglo očekivati od Ďavola? Mogu zamisliti — kad bi postojao Bog koji ljubi, Ďavao bi se osjetio ponukan da uništi čak i najslabiju i najlošiju imitaciju te ljubavi. Zar se on ne bi bojao da bi navika ljubavi mogla rasti, i zar ne bi pokušao da nas sve namami u stupicu, pa da svi postanemo izdajnici i da mu pomognemo u iskorjenjivanju ljubavi? Ako postoji Bog kojemu sluţimo kao materijal za pravljenje svetaca, onda i Ďavao moţda ima svoje ambicije; moţda sanja da uvjeţba čak i takve osobe kao što sam ja, ili čak jadni Parkis, da postanu njegovi sveci, spremni s posuĎenim fanatizmom da uništimo ljubav gdje god je naĎemo.
3. Učinilo mi se da sam u narednom Parkisovu izvještaju otkrio pravo oduševljenje za Ďavolsku igru. Najzad je uistinu nanjušio ljubav i kradom je slijedio, dok mu je sin bio za petama kao lovački pas. Otkrio je gdje je Sarah provodila toliko dragocjenog vremena: štaviše, zacijelo je znao da su ti posjeti bili potajni. Morao sam priznati da je gospodin Parkis dokazao da je lukav detektiv. Uz pomoć svog sina uspio je izvesti Milesovu sluţavku iz kuće baš u onom trenutku kad je »osoba u pitanju« išla Cedar Roadom prema broju 16. Sarah se zaustavila i razgovarala sa sluţavkom, koja je imala slobodan dan, a sluţavka joj je predstavila mladog Parkisa. Zatim je Sarah produţila i zamakla za idući ugao, gdje je osobno čekao Parkis. On je vidio kako se malo prošetala i vratila. Kad je vidjela da su mali Parkis i djevojka nestali iz vida, pozvonila je na broju 16. Gospodin Parkis se tada bacio na posao da provjeri stanovnike broja 16. To nije bilo lako, jer je kuća imala više stanova, a on nije znao na koje je od triju zvona Sarah pozvonila. Obećao je konačni izvještaj za nekoliko dana. Sve što je trebao uraditi kad se Sarah ponovno uputi u tom smjeru, bilo je da poĎe prije nje i da sva tri puceta napraši puderom. Razumije se, bez obzira na prikaz. A, jer ne postoji dokaz da je »osoba u pitanju« učinila nešto loše. Ako budu potrebni takvi dokazi na temelju izvještaja u svrhu sudskog postupka, moţda će biti potrebno da se stranku, nakon nekog vremena, prati u stan. Bit će potreban i drugi svjedok koji će identificirati stranku. Nije potrebno uhvatiti stranku na djelu: da bi sud donio presudu dovoljna je izvjesna neurednost haljina i uzbuĎenost. Mrţnja je vrlo slična fizičkoj ljubavi: ima svoje krize a zatim razdoblja mira. Jadna Sarah, pomislio sam čitajući izvještaj gospodina Parkisa, to je bio taj trenutak orgazma moje mrţnje, i sad sam bio zadovoljan. Sad kad je bila opkoljena, mogao sam je ţaliti. Ništa nije
počinila osim ljubavi, a tu su bili Parkis i njegov sin i pazili na svaki pokret, kujući zavjeru s njenom sluţavkom, stavljajući puder na zvonca, planirajući ţestoke upade, moţda u jedini mir u kojemu je danas uţivala. Gotovo sam htio poderati izvještaj i opozvati uhode. Moţda bih to i učinio da nisam, u otrcanom klubu kome sam pripadao, otvorio Tatler i ugledao Henryjevu fotografiju. Henry je sada brao lovorike: u povodu kraljeva roĎendana za vrijeme dijeljenja plemstva i odlikovanja za svoje zasluge u ministarstvu primio je orden komtura britanske imperije; imenovan je predsjednikom Kraljevske komisije: a ovdje je bio na svečanoj večeri britanskog filma »Posljednja sirena«, blijed i touljook pod fleševima, drţeći Saru ispod ruke. Sarah je spustila glavu da izbjegne bljesku, ali ja sam prepoznao onu gustu isprepletenu kosu koja je hvatala prste ili im se odupirala. Odjednom sam poţelio da pruţim ruku i dotaknem je, kosu na njenoj glavi i tijelu. Poţelio sam da leţi pokraj mene i da okrenem glavu na jastuku i razgovaram s njom; ţelio sam gotovo nezamjetljiv miris i okus njene koţe, a tu je bio Henry, gledajući u novinarsku kameru samodopadnošću i sigurnošću šefa odjela u ministarstvu. Sjeo sam ispod uštavljene jelenje glave što ju je darovao Sir Walter Besant 1898, i napisao pismo Henryju. Pisao sam mu da imam nešto vaţno s njim raspraviti i bi li htio sa mnom objedovati — neka izabere bilo koji dan idućeg tjedna. Bilo je tipično za Henryja da me je odmah nazvao i u isto vrijeme predloţio da ja objedujem s njim; nikad nisam sreo nikoga tko bi bio neugodniji gost. Ne sjećam se točno što je bio izgovor, ali me je ljutio. Mislim da je rekao da njegov klub ima neki osobito dobar portugizac, ali pravi razlog bio je taj što ga je osjećaj obveze zamarao — čak i obveza na besplatni objed. Nije ni slutio kako će malena biti njegova obveza. Odabrao je subotu, a toga je dana moj klub gotovo prazan. Novinari dnevnih novina ne izdaju novine, školski inspektori su otišli kući u Bromley i Streatham, a nikad mi nije bilo sasvim jasno što se toga dana dogaĎa sa svećenicima — moţda ostaju kod kuće da pripremaju nedjeljne propovijedi. Što se
tiče pisaca (za koje je klub osnovan), gotovo svi vise na zidu — Conan Doyle, Charles Garvice, Stanley Weyman, Nat Gould, i još pokoje slavnije i glasovitije lice; ţive pisce moţete izbrojati na prste jedne ruke. U klubu sam se uvijek osjećao kao kod svoje kuće, jer je bilo malo vjerojatnosti da ću sresti kojeg kolegu pisca. Sjećam se da je Henry izabrao bečki odrezak — bio je to znak njegove bezazlenosti. Uistinu vjerujem da nije imao pojma što naručuje i da je očekivao nešto poput »Wiener-Schnitzela«. Izvan svoje kuće osjećao se nesigurno i bilo mu je neugodno da prigovara jelu, ali je ipak nekako uspio da primora tu ruţičastu raskvašenu smjesu da siĎe niz grlo. Sjetio sam se one pompozne pojave pred fleševima i nisam pokušao da ga opomenem kad je naručio Cabinet Pudding. Za vrijeme tog odvratnog obroka razgovarali smo opširno — ni o čemu! Henry se trudio što je najbolje mogao da velom tajnovitosti prekrije sjednice Kraljevske komisije o kojima su svakog dana izvještavale novine. Zatim smo pošli u predvorje da popijemo kavu i našli se posve sami ispred kamina i izmeĎu praznih crnih naslonjača ispunjenih konjskom dlakom. Pomislio sam kako rogovi po zidovima odgovaraju situaciji, i spustivši noge na starinsku nisku ogradu kamina, potpuno sam zatvorio Henryju izlaz iz njegovog kuta. Promiješao sam kavu i upitao: — Kako je Sarah? — Prilično dobro — reče Henry izbjegavajući iskren odgovor. Paţljivo je i sumnjičavo okusio svoje vino; i pretpostavljam da nije zaboravio bečki odrezak. — Jesi li još uvijek zabrinut? — upitah ga. On tuţno podigne pogled. — Zabrinut? — Bio si zabrinut. Tako si mi rekao. — Ne sjećam se. Ona je prilično dobro — objasni on kao da sam ga pitao za njeno zdravlje. — Jesi li igda konzultirao onog detektiva?
— Nadao sam se da si to zaboravio. Nisam se dobro osjećao — znaš, kuhalo se ono oko Kraljevske komisije. Bio sam izmoren radom. — Sjećaš li se da sam ti ponudio da ću ga posjetiti umjesto tebe? — Mora da smo obojica bili pomalo premoreni. Zagledao se gore u stare rogove iznad naših glava stisnuvši oči i pokušavajući da pročita ime darovatelja. Reče glupo: — Čini se da ovdje imate mnogo trofeja. — Nisam namjeravao da ga pustim da se izvuče, pa rekoh: — Posjetio sam ga nekoliko dana kasnije. On spusti čašu pa reče: — Bendrix, ti uopće nisi imao nikakva prava da... — Ja plaćam sve troškove. — To je strahovita drskost. — Ustade, ali sam ga ukliještio tako da nije mogao izaći bez sile, a sila nije pristajala Henryjevu karakteru. — Sigurno bi volio da se provjeri i opravda? — rekoh. — Ništa nema da se provjeri i opravda. Molim te hoću da odem. — Mislim da bi trebalo da pročitaš izvještaje. — Nemam namjeru... — Onda smatram da bi trebalo da ti pročitam nešto o potajnim sastancima. Njeno ljubavno pismo sam vratio detektivima za odlaganje u kartoteku. Dragi moj Henry, potpuno si nasamaren. Pomislio sam da će me zaista udariti. Da me je udario, ja bih mu sa zadovoljstvom uzvratio udarac, udario bih tog glupana kome je Sarah na svoj način ostala odana kroz toliko godina, ali u taj čas uĎe u klub tajnik kluba. Bio je to čovjek duge sijede brade, a nosio je prsluk zamrljan juhom, podsjećao je na viktorijanskog pjesnika, ali je zapravo pisao kratke tuţne uspomene na pse koje je nekoć vidio. (Njegov »Zauvijek Fido« imao je veliki uspjeh 1912.)
— Ah, Bendrix — reče on — dugo vas nisam ovdje vidio. — Predstavio sam ga Henryju, a on reče brzo poput frizera: — Svaki dan pratim izvještaje. — Kakve izvještaje? — Henryju valjda prvi put nije pao na pamet njegov posao kad je ta riječ bila izgovorena. — Kraljevske komisije. Kad je napokon otišao, Henry reče: — Sad mi daj te izvještaje i pusti me da idem. Pomislio sam da je promišljao o tim stvarima dok je tajnik bio s nama, pa sam mu pruţio posljednji izvještaj. Bacio ga je ravno u vatru i ţaračem ga nabio u ognjište. Nisam mogao a da ne pomislim kako u toj gesti ima dostojanstva. — Što ćeš poduzeti? — upitah. — Ništa. — Nisi se oslobodio činjenica. — Do Ďavola s činjenicama— reče Henry. Nikada ga prije nisam čuo da psuje. — Uvijek ti mogu dati kopiju. — Hoćeš li me konačno pustiti da odem? — reče Henry. Demon je završio svoj posao; osjećao sam kao da mi je sav otrov istekao. Skinuo sam noge s ograde i pustio Henryja da proĎe. Smjesta je otišao iz kluba, zaboravio šešir, onaj crni naduti šešir s kojeg se cijedila kiša kad sam ga sreo na Commonu. Činilo mi se da se to zbilo bogzna otkada, a ne prije nekoliko tjedana.
4. Nadao sam se da ću ga dostići, ili barem da ću ga ugledati na dugačkom preglednom Whitehallu, pa sam ponio sa sobom njegov šešir, ali ga nigdje nisam vidio. Okrenuo sam se ne znajući kamo da poĎem. Danas je najgore s vremenom — ima ga previše. Svratio sam u malu knjiţaru blizu kolodvora podzemne ţeljeznice Charing Cross i pitao se je li Sarah u ovaj čas moţda spustila ruku na napudrano zvonce u Cedar Roadu, a gospodin Parkis čeka iza ugla. Da sam mogao vratiti vrijeme natrag mislim da bih pustio da Henry, zaslijepljen kišom, proĎe pokraj mene. Ali počinjem sumnjati bih li igda mogao svojom voljom promijeniti tijek dogaĎaja. Sad smo Henry i ja saveznici, svaki na svoj način, no nismo li mi saveznici protiv sve bujnijeg tijeka dogaĎaja? Prešao sam preko ulice, pa pokraj uličnih prodavača voća, ušao u Victoria Gardens. Toga tmurnog i vjetrovitog dana nije mnogo ljudi sjedilo na klupama, i odjednom sam primijetio Henryja, ali mi je trebao koji tren da ga prepoznam. Vani, bez šešira, kao da se pridruţio anonimnim i izvlaštenim ljudima koji dolaze iz najsiromašnijih predgraĎa i koje nitko ne poznaje; starac koji hrani vrapce, ţena sa smeĎim paketom označenim »Swan & Edgar's«. Sjedio je tamo pognute glave gledajući u cipele. Tako dugo sam ţalio isključivo sam sebe da mi se činilo čudno što ţalim svog neprijatelja. Tiho sam stavio šešir na klupu pokraj njega i bio bih otišao da nije digao pogled iz kojeg sam primijetio da je plakao. Mora da je prešao dugačak put. Suze pripadaju jednom svijetu koji se razlikuje od Kraljevske komisije. — Oprosti, Henry — rekoh. Kako li je lako vjerovati da se običnim kajanjem moţemo ukloniti svojoj krivnji.
— Sjedni — zapovjedi Henry autoritetom svojih suza, a ja ga poslušah. On reče: — Razmišljao sam. — Jeste li vas dvoje bili ljubavnici, Bendrix? — Po čemu sudiš...? — To je jedino objašnjenje. — Ne znam o čemu govoriš. — To je takoĎer jedino opravdanje, Bendrix. Zar ti ne shvaćaš da je to što si učinio — čudovišno? — Dok je to govorio, prevrtao je šešir i provjeravao ime proizvoĎača. — Čini mi se da me drţiš strašnom budalom, Bendrix, što to nisam naslutio. Zašto me nije napustila? Zar da ja njega podučavam o karakteru vlastite ţene? Otrov je u meni ponovno proradio. Rekoh: — Imaš dobar siguran prihod. Ti si način ţivota koji je ona prihvatila. Ti si sigurnost. — Slušao je ozbiljno i paţljivo kao da sam ja svjedok koji pod zakletvom svjedoči pred Kraljevskom komisijom. Ogorčeno sam nastavio: — Nisi nam zadao neprilika više nego drugima. — Zar je bilo i drugih? — Ponekad sam mislio da ti je sve poznato, ali da te nije briga. Katkad sam čeznuo da se s tobom otvoreno porazgovaram — kao što to sada radimo kad je prekasno. Htio sam ti reći što mislim o tebi. — Što si mislio? — Da si njen svodnik. Podvodio si je meni i podvodio si je njima, a sad je podvodiš onom posljednjem. Vječni makro. Zašto se ne naljutiš, Henry? — Nikad nisam ništa znao. — Podvodio si svojim neznanjem. Podvodio si je, jer nikad nisi znao kako da vodiš s njom ljubav, pa ju je morala traţiti drugdje. Podvodio
si pruţajući joj priliku... Podvodio si, jer si bio gnjavator i budala tako da sada netko tko nije dosadan i budala, doţivljava s njom izvanbračne avanture u Cedar Roadu. — Zašto je tebe ostavila? — Zbog toga što sam i ja postao gnjavator i glup. Ali se nisam takav rodio, Henry. Ti si me takvim stvorio. Nije te ostavila, pa sam ja postao gnjavator, dosaĎivao sam joj svojim tuţaljkama i ljubomorom. On reče: — Ljudi imaju visoko mišljenje o tvojim knjigama. — A kaţu da si ti prvorazredan predsjednik komisije. Koga bijesa znači naš posao? On reče tuţno: — Ne znam što bi drugo moglo biti vaţnije, — i nastavi promatrati tmuran kumulus što je plovio iznad juţne obale. Galebovi su nisko letjeli iznad teretnih brodića, a kula s topovskim puškarnicama stajala je crna u zimskom svjetlu izmeĎu porušenih skladišta. Otišao je čovjek koji je hranio vrapce kao i ţena s paketom od smeĎeg papira, a prodavači voća u sumraku ispred stanice urlali su poput ţivotinja. Činilo se kao da će cijeli svijet zatvoriti zastore, kao da ćemo uskoro svi biti prepušteni sami sebi. — Pitao sam se zašto me cijelo vrijeme nisi posjetio — reče Henry. — Slutim — na neki način — da se naša ljubav završila. Više nije bilo ničeg drugog što bismo mogli zajedno raditi. S tobom je mogla ići u kupovinu, kuhati i zaspati, ali sa mnom je mogla samo voditi ljubav. — Ona te jako voli — reče on kao da je bio njegov posao da mene tješi, kao da su moje oči nabrekle od suza. — Čovjek se ne zadovoljava njeţnošću. — Ja sam bio zadovoljan.
— Ţelio sam da ljubav traje u nedogled i da se nikad ne umanji… — Nikad nisam tako ni s kim razgovarao, osim sa Sarom, ali Henryjev odgovor ni je bio Sarin odgovor. On reče: — To nije u ljudskoj prirodi. Čovjek se mora zadovoljiti... — Ali to nije bilo ono što je Sarah rekla, i sjedeći tamo pokraj Henryja u Victoria Gardensu i gledajući kako se dan gasi, prisjetio sam se svršetka cijele »ljubavne priče«.
5. Rekla mi je — bile su to gotovo posljednje riječi koje sam čuo od nje prije nego što je ušla u trijem sa zakazanog sastanka: — Ne trebaš se toliko bojati. Ljubav neće prestati samo zato što se nećemo viĎati... — Već je stvorila odluku, ali nisam to znao do idućeg dana kad telefon ništa drugo nije predstavljao do tiha otvorena usta nekog mrtvaca. Ona reče: — Dragi, dragi moj. Ljudi cijeli ţivot vole Boga a da ga ne vide, zar ne? — Naša ljubav nije te vrste. — Kadšto ne vjerujem da postoji neka druga vrst ljubavi. — Mislim da je trebalo da već tada uočim da je bila pod utjecajem nekog stranca — nikad tako nije govorila kad smo prvi put bili zajedno. Mi smo se bili sretno sloţili da isključimo Boga iz našeg svijeta. Dok sam joj paţljivo dţepnom lampom osvjetljavao put kroz opustošeno predsoblje, ona ponovno reče: — Sve će biti u redu ako se dovoljno volimo. — Ja te ne mogu jače voljeti — rekoh. — Već si dobila sve. — Ne znaš — reče ona. — Ti to ne znaš. Prozorsko se staklo mrvilo pod našim nogama. Samo je staro viktorijansko obojeno staklo iznad vrata ostalo čitavo. Staklo je bivalo bijelo gdje se raspadalo u prašinu, kao led što ga djeca razbiju na mokrim poljima ili pokraj ceste. Ona mi ponovno reče: — Nemoj se bojati. — Znao sam da ne misli na ona čudna nova oruţja koja još uvijek, poslije pet sati, monotono kao pčele zuje s juga. Bila je to prva noć što smo je poslije lipnja 1944. godine, nazvali V-l. Bili smo se odvikli od zračnih napadaja. Osim kratkih razdoblja u veljači 1944. nije bilo uznemiravanja otkako je »blitz« presahnuo nakon zadnjih velikih zračnih napadaja 1941. Kad su opet počele
zavijati sirene i kad su dolijetali prvi roboti, pretpostavljali smo da se nekoliko aviona probilo kroz našu noćnu obranu. Tjeskobno smo se osjećali kad se znak prestanka uzbune nije začuo ni nakon sat vremena. Sjećam se da sam rekao Sari: — Mora da su naši popustili. Predugo nisu imali posla. — I u taj tren, leţeći u mraku na mom krevetu, ugledali smo prvog robota. Preletio je nisko iznad Commona i mi smo pomislili da je to avion u plamenu, a njegovo čudno duboko brujanje poput bumbara učinilo nam se kao da je to odjek motora bez kontrolnog ureĎaja. Došao je drugi, pa treći. Tad smo promijenili mišljenje o našoj obrani: — Ruše ih kao golubove — rekoh, — mora da su poludjeli kad i dalje nastavljaju. — Ali su navaljivali, sat za satom, čak i kad je zora svanula, dok i mi nismo spoznali da je to nešto novo. Upravo smo bili legli u krevet kad je počeo napadaj. Bilo nam je svejedno. U ono vrijeme smrt nije ništa značila; u početku sam čak ţelio da doĎe smrt; to razorno uništenje koje bi zauvijek spriječilo ustajanje, odijevanje, gledanje kako njena dţepna svjetiljka klizi na drugu stranu Commona, poput straţnjeg svjetla nekog sporog automobila koji se polagano udaljava. Kadšto sam se pitao nije li vječnost na kraju krajeva beskonačno produţenje trenutka smrti, a to je bio trenutak koji bih ja odabrao, koji bih još i sad izabrao da je ona još uvijek ţiva, čas potpunog povjerenja i potpunog uţitka, čas kad je bilo nemoguće svaĎati se, jer nismo mogli misliti. Tuţio sam se na njenu opreznost, i s gorčinom usporeĎivao naše upotrebljavanje riječi »luk« s komadićem pisma što ga je gospodin Parkis skupio iz otpadaka, ali čitajući njenu poruku mom nepoznatom nasljedniku manje bih bio povrijeĎen da nisam znao kako je u stanju da se poda. Ne, V-l nas se nisu ticali, sve dok ljubavni čin nije bio završen. Iscrpio sam sve što sam imao, leţao sam na leĎima s glavom na njenom trbuhu i s njenim okusom — rijetkim i neuhvatljivim poput vode — u mojim ustima, kad se jedan robot srušio na Common i mi smo čuli kako se lomi staklo tamo preko, dolje na juţnoj strani.
— Mislim da bismo trebali sići u podrum — rekoh. — Tamo će biti tvoja gazdarica. Ne mogu se pojaviti pred drugim ljudima. Nakon posjedovanja pojavljuje se njeţnost pomiješana s odgovornosti, i kad čovjek zaboravi da je samo ljubavnik koji uopće ni za što nije odgovoran. Rekoh: — Moţda je ona otišla. Idem dolje da vidim. — Nemoj ići. Molim te, ne idi. — Vratit ću se za čas. — Bila je to fraza koju smo stalno upotrebljavali, premda smo znali da u tim danima taj trenutak lako moţe biti vječno dug. Obukao sam kućni kaput i upalio dţepnu svjetiljku. Gotovo je nisam trebao: nebo je bilo sivo i u neosvijetljenoj sobi mogao sam vidjeti obrise Sarina lica. Ona reče: — Poţuri se! Dok sam trčao niza stube, čuo sam kako dolijeće slijedeći robot, a onda kad je motor bio ugašen, nastade iznenadna tišina iščekivanja. Još nismo imali vremena da naučimo da je to trenutak opasnosti kada se trebalo maknuti od stakla i ispruţiti po zemlji. Uopće nisam čuo eksploziju, a probudio sam se nakon pet sekundi ili pet minuta u promijenjenom svijetu. Mislio sam da sam još na nogama, a tama me zbunila: činilo se kao da mi netko pritiska hladnu pesnicu na obraz, a usta su mi bila slana od krvi. Tijekom nekoliko trenutaka duh mi je bio od svega osloboĎen, osim osjećaja umora, kao da sam dugo putovao. Uopće se nisam sjećao Sare i bio sam potpuno slobodan od straha, ljubomore, nesigurnosti, mrţnje. Duh mi je bio čisti list papira, na kojemu je netko upravo htio napisati poruku sreće. Bio sam siguran, kad mi se sjećanje vrati, da će se pisanje nastaviti i da ću biti sretan.
Ali kad se sjećanje vratilo bilo je drukčije. Prvo sam razabrao da leţim na leĎima; ono što je iznad mene balansiralo, bila su prednja vrata i da mi ona zaklanjaju svjetlo. Neke druge krhotine su udarile po vratima i zadrţale ih nekoliko desetaka centimetara iznad mog tijela. Bilo je čudno kad sam poslije primijetio da sam imao modrice od ramena do koljena kao da me izubijala sjena tih vrata. Šaka, koja mi je pritiskala obraz, bila je porculanska kvaka na vratima, i ona mi je izbila dva zuba. Nakon toga sam se, naravno, sjetio Sare i Henryja i straha od svršetka ljubavi. Izvukao sam se ispod vrata i stresao sa sebe prašinu. Viknuo sam u podrum, ali ni tamo nije bilo nikoga. Kroz veţu uništenu od artiljerijske vatre, ugledao sam sivo jutarnje svjetlo; zatim me obuzeo osjećaj velike praznine koja se širila iz porušenog predvorja: spoznao sam da je ono drvo, što je zaklanjalo svjetlo, jednostavno nestalo — čak nije bilo ni traga oborenom stablu. Negdje daleko poţarne straţe zviţdaljkom su davale znakove. Popeo sam se uza stube. Na prvom nizu stuba ograda je nestala i bila pokrivena stopu debelom ţbukom, ali — u tadašnjim računanjima — kuća zapravo i nije bila teško oštećena. Pun su pogodak pretrpjeli naši susjedi. Vrata moje sobe bila su otvorena i idući hodnikom ugledao sam Saru; sišla je s kreveta i zgurila se na podu — od straha, čini mi se. Izgledala je smiješno mlada, poput golog djeteta. Rekoh: — Ovaj put je bilo blizu. Ona se naglo okrenu i sa strahom zagleda u mene. Nisam znao da je moj kućni kaput bio razderan i sav zaprašen ţbukom; kosa mi je bila bijela od ţbuke, a na usnama i obrazu zgrušala mi se krv. — Oh, Boţe — reče ona— ţiv si. — Glas ti zvuči kao da si razočarana. Ustala je s poda i dohvatila svoju odjeću. Rekoh joj: — Nema smisla da već ideš. Uskoro će sirena dati znak svršetka uzbune. — Ja moram ići — odgovori ona.
— Dvije bombe ne padaju na isto mjesto — rekoh automatski, jer to je bila poslovica koja se često pokazala pogrešnom. — Ranjen si. — Izgubio sam dva zuba, to je sve. — DoĎi ovamo da ti operem lice. — Obukla se prije nego sam uspio bilo što odgovoriti — nijedna ţena koju sam igda poznavao nije se znala tako brzo obući. Isprala mi je lice vrlo polagano i paţljivo. — Što si radila na podu? — upitah. — Molila sam se. — Komu? — Bilo komu ili čemu što moţda postoji. — Bilo bi razumnije da si sišla dolje. — Njena ozbiljnost me plašila. Htio sam da je od toga odvratim zadirkivanjem. — Sišla sam — reče ona. — Nisam te čuo. — Tamo nije bilo nikoga. Nisam te mogla vidjeti, a onda sam ugledala tvoju ruku ispruţenu ispod vrata. Pomislila sam da si mrtav. — Mogla si prići i provjeriti. — Pokušala sam, ali nisam mogla dignuti vrata. — Bilo je mjesta da me izvučeš. Vrata me nisu pritisnula. Osvijestio bih se. — Ne razumijem. Bila sam uvjerena da si mrtav. — Onda nisi imala zašto da se moliš, zar ne? — zadirkivao sam je. — Osim za čudo.
— Kad je čovjek potpuno bespomoćan— reče ona — moţeš moliti i da se dogodi čudo. Čuda se dogaĎaju bijednima, zar ne, a ja sam bila bijedna. — Ostani do svršetka uzbune. — Ona odmahnu glavom i izaĎe ravno iz sobe. Pratio sam je niza stube i protiv svoje volje počeo sam je zadirkivati. — Hoću li te vidjeti danas poslije podne? — Ne. Ne mogu. — Sutra bilo u koje doba ... — Henry se vraća. Henry, Henry — to ime odzvanjalo je kroz naš odnos, prigušujući svaki ugoĎaj sreće ili radosti ili vedrine podsjećavajući nas da ljubav umire, a privrţenost i navika odnose pobjedu. — Ne trebaš se toliko plašiti — reče ona — ljubav nema kraja... — I prošle su gotovo dvije godine do onog sastanka u predsoblju i. . . Ti?
6. Danima iza toga, ja sam se naravno, nadao. Pomislio sam da je to samo slučaj što telefon ne odgovara, a kad sam nakon tjedan dana sreo njenu sluţavku i upitao je za Milesove i saznao da su na selu, uvjeravao sam sam sebe da se u ratno doba pisma lako izgube. Jutro za jutrom osluškivao bih klopotanje u poštanskom ormariću i namjerno sam ostao gore, dok mi gazdarica nije donijela poštu. Nisam htio pregledati pisma — kako bih odgodio razočaranje i odrţao nadu što je moguće dulje. Čitao sam pisma po redu i tek kad sam stigao do dna hrpe, bio sam siguran da od Sare nema ništa. Zatim se dan otezao do poslijepodnevne pošte u četiri sata i onda sam morao opet progurati noć. Gotovo tjedan dana nisam joj pisao, sprečavao me ponos, dok ga jednog jutra nisam potpuno odbacio. Pisao sam zabrinuto i ogorčeno, naslovio na sjevernu stranu Commona i na omotu dodao »hitno« i »Molim uputite dalje«. Nisam dobio odgovor i tada sam izgubio nadu; točno sam se sjetio što je rekla: — Ljudi cijelog ţivota vole Boga, zar ne, a da ga ne vide. — Pomislio sam s mrţnjom: ona se uvijek ţeli isticati u svojim očima, miješa religiju s bijegom da bi joj to samoj zvučalo plemenito što me je napustila. Neće priznati da sada više voli ići u krevet s X-om. To je uopće bilo najgore razdoblje: moja je profesija da zamišljam i da mislim u slikama pedeset puta na dan, a čim bih se noću probudio, zastor bi se digao a igra počela; uvijek ista igra, Sarah vodi ljubav, Sarah sa X-om, radi isto ono što smo nas dvoje radili. Sarah cjeliva na svoj naročiti način, izvija se u luk u seksualnom činu i ispušta krik kao od bola, Sarah se prepušta. Noću bih uzimao pilule da odmah zaspim, ali nikad nisam našao pilule od kojih bih spavao do jutra. Tijekom dana samo su me roboti mogli rastresti, samo nekoliko
sekundi izmeĎu tišine i pada bombe moj duh je bio osloboĎen Sare. Prošla su dva tjedna a slike su bile jednako jasne i česte, i činilo se da neće nikada prestati, i sasvim ozbiljno sam počeo razmišljati o samoubojstvu. Čak sam bio odredio dan, te sam skupljao pilule za spavanje s nekim osjećajem nade. Govorio sam sebi: na kraju krajeva ne mora se ţivjeti beskonačno. Tada je došlo vrijeme, a igra se i dalje nastavljala i nastavljala i ja se nisam ubio. Bio je to kukavičluk, spriječila me jedna uspomena — sjećanje na razočarani izgled Sarinog lica kad sam ušao u sobu nakon pada V-l. Nije li se ona u duši nadala mojoj smrti tako da bi njena nova veza s X-om manje pekla njenu savjest? Jer ona je imala neku vrstu elementarne savjesti. Ako se sad ubijem, ona se uopće više neće morati zbog mene uznemirivati, a svakako nakon naših četiriju zajednički provedenih godina bilo bi zacijelo trenutaka zabrinutosti čak i uz X-a. Neću joj pruţiti to zadovoljstvo. Da sam znao način, ja bih povećao njenu zabrinutost da je do kraja slomi. Ljutila me moja nemoć. A kako sam je mrzio! Naravno, i mrţnja i ljubav imaju svoj kraj. Nakon šest mjeseci primijetio sam da jedan cijeli dan nisam mislio o Sari i da sam bio sretan. Nije to mogao biti baš kraj mrţnje, jer sam odmah otišao u papirnicu da kupim razglednicu i napišem ushićenu poruku koja bi joj mogla — tko zna? — prouzročiti trenutačnu bol. Ali kad sam napisao njenu adresu, izgubio sam ţelju da je povrijedim, pa sam razglednicu bacio na cestu. Bilo je čudno kako je moj sastanak s Henryjem oţivio mrţnju. Sjećam se kako sam — dok sam otvarao idući izvještaj gospodina Parkisa razmišljao: kad bi samo i ljubav mogla tako oţivjeti. Gospodin Parkis je dobro obavio svoj posao: puder je uspio i stan je bio pronaĎen — stan na najgornjem katu u Cedar Roadu broj 16: stanari, neka gospoĎica Smythe i njen brat Richard. Pitao sam se je li gospoĎica Smythe bila isto tako pogodna sestra kao što je Henry bio pogodan muţ. To ime raspalilo je sav moj pritajen snobizam — taj
»y«, a na kraju ono »e«. Razmišljao sam, zar je pala tako nisko kao što je jedan Smythe u Cedar Roadu? Je li on bio kraj jednog dugog lanca ljubavnika posljednje dvije godine, ili ću — kad ga budem sreo (a odlučio sam da ga vidim manje nejasno nego u izvještajima gospodina Parkisa) — ugledati čovjeka zbog koga me napustila u lipnju 1944.? — Bih li pozvonio i odmah ušao i suočio se s njim kao uvrijeĎeni muţ? — upitao sam gospodina Parkisa (s kim sam se sastao prema dogovoru u restoranu A. B. C. — sam je to predloţio, jer je njegov sin bio s njim i on ga nije mogao odvesti u bar). — Ja sam protiv toga, gospodine — reče gospodin Parkis, dodajući treću ţličicu šećera u čaj. Njegov sin sjedio je za stolom tako da nije mogao čuti razgovor, zabavljajući se čašom oranţade i kolačićem s groţĎicama i voćem. Primijetio je svakoga tko bi ušao. Dok su gosti otresali vodenasti snijeg sa šešira i kaputa, promatrao ih je smeĎim, okruglim i sjajnim očima, kao da poslije mora podnijeti izvještaj — moţda je morao, kao dio Parkisova učenja. — Znate, gospodine — reče Parkis — to komplicira stvar pred sudom, osim ako moţete pruţiti dokaze. — To nikad neće stići pred sud. — Prijateljska nagodba? — Nedostatak interesa — rekoh ja. — Zbilja, ne moţe se napraviti guţvu zbog nekoga tko se zove Smythe. Jednostavno ţelim ga vidjeti — to je sve. — Najsigurniji način bio bi, gospodine, da se pojavite kao pregledač brojila za plin. — Ne mogu valjda staviti tu šiljastu kapu. — Razumijem vaše osjećaje, gospodine. To je stvar koju pokušavam izbjeći. A volio bih da to i moj sin izbjegne kad doĎe vrijeme. —
Pogled mu je pratio svaku dječakovu kretnju. — Zaţelio je sladoled, ali sam rekao da danas nije vrijeme za sladoled — i on malo zadrhta kao da ga je od pomisli na sladoled zazeblo. U prvi tren nisam shvaćao značenje njegovih riječi kad je rekao: — Svako zanimanje ima svoje dostojanstvo, gospodine. Upitao sam ga: — Biste li mi posudili svog sina? — Ako mi obećate da neće biti ni šta neugodno, gospodine. — odgovori on sumnjičavo. — Neću ga posjetiti dok je tamo gospoĎa Miles. Taj prizor dobit će univerzalnu svjedodţbu. — Ali što vam treba moj sin, gospodine? — Reći ću da mu je pozlilo, da smo se zabunili u adresi. Uvjeren sam da će pustiti da malo sjedne. — Dječak će to dobro izvesti — reče gospodin Parkis ponosno — i nitko ne moţe odoljeti Lanceu. — Ime mu je Lance, zar ne? — Po Sir Lancelotu, gospodine; od Okruglog stola. — IznenaĎen sam. To je bila prilično neugodna epizoda. — Našao je svetog Grala — reče gospodin Parkis. — To je bio Galahad. Lancelota su zatekli u krevetu s Guineverom. — Zašto osjećamo ţelju da za dirkujemo neduţnog? Je li to zavist? Gospodin Parkis reče tuţno, gledajući preko stola u svog sina kao da ga je izdao: — Nisam znao.
7. Idući dan, prije nego što smo pošli u Cedar Road, — za inat njegovu ocu — kupio sam dječaku sladoled u High Streetu. Henry Miles je priredio koktel-partiju — tako je obavijestio gospodin Parkis, i zrak je bio čist. Predao mi je dječaka, poravnavši mu odijelo. Dječak je, u čast prvog stupanja na pozornicu s jednim klijentom, obukao najbolje odijelo, dok sam ja obukao najlošije. Malo sladoleda od jagoda palo mu je sa ţličice i uprskalo odijelo. Sjedio sam šuteći dok nije progutao zadnju kap. Zatim sam ga upitao: —Još jedan? — On kimne glavom. — Opet jagode? On reče: — Vaniliju — i nakon duţe stanke doda: —Molim. Drugi sladoled je jeo jako polako, paţljivo liţući ţličicu kao da odstranjuje otiske prstiju. Zatim smo, drţeći se za ruku, otišli kao otac i sin, preko Commona prema Cedar Roadu. Ni Sarah ni ja nismo imali djece. Zar ne bi bilo pametnije da smo se vjenčali i da smo imali djecu i ţivjeli zajedno u slatkom i dosadnom miru, a ne u ovoj mješavini poţude i ljubomore i izvještaja gospodina Parkisa? Pozvonio sam na najgornjem katu u Cedar Roadu broj 16. Rekoh dječaku: — Zapamti — tebi je zlo. — A ako mi daju sladoled... — poče on: Parkis ga je naučio da bude na sve spreman. — Neće. Pretpostavio sam da je vrata otvorila gospoĎica Smythe — ţena srednjih godina sijede ukrašene kose kao na sajmu u dobrotvorne svrhe. Rekoh: — Stanuje li ovdje gospodin Wilson? — Ne. Ţao mi je ... — A znate li slučajno stanuje li kat niţe?
— U ovoj kući ne stanuje nitko s imenom Wilson. — Oh, boţe — rekoh — doveo sam ovog dječaka čak dovle, a sada mu je zlo... Nisam se usudio pogledati dječaka, ali po načinu kako ga je gospoĎica Smythe motrila, bio sam siguran da on tiho i uspješno glumi svoju ulogu. Gospodin Savage bi bio ponosan da ga prizna članom svoga tima. — Molim vas uĎite, neka malo sjedne — reče gospoĎica Smythe. — Vrlo ste ljubazni. Pitao sam se koliko puta je Sarah prošla kroz ova vrata u malo prenatrpano predsoblje. Evo me u X-ovu stanu. SmeĎi meki šešir na kuki vjerojatno je pripadao njemu. Prsti mog nasljednika — prsti koji su dirali Saru — svaki dan su hvatali kvaku ovih vrata koja su sada bila otvorena prema blijedom plamenu plinske peći, prema ruţičastim sjenilima svjetiljki koje su sjale kroz tmurno snjeţno poslijepodne i na mnoštvo kretonskih nepotpuno zategnutih navlaka na pokućstvu. — Mogu li donijeti dječaku čašu vode? — To je vrlo ljubazno. — Prisjetio sam se da sam to već rekao. — Ili malo oranţade? — Nemojte se truditi. — Oranţade — reče dječak odlučno. Opet duga stanka i: — molim — dok je ona izlazila kroz vrata. Sad smo bili sami pa sam ga pogledao: šćućurivši se na kretonu zaista je izgledao bolestan. Da mi nije namignuo pomislio bih da je zaista bolestan... GospoĎica Smythe se vratila, noseći oranţadu, a ja rekoh: — Pa kaţi hvala, Arthur. — Ime mu je Arthur? — Arthur James — rekoh.
— Posve staromodno ime. — Mi smo staromodna obitelj. Njegova majka je voljela Tennysona. — Ona je...? — Da — rekoh, a ona sa saţaljenjem pogleda dječaka. — Mora da vam je on utjeha. — I briga — rekoh. Počeo sam se stidjeti; ni malo nije posumnjala, a kakva mi korist od toga što sam ovdje? Moj sastanak s X-om ništa nije bio bliţi, a da li bih bio išta sretniji da sam se s tim čovjekom našao licem u lice? Promijenio sam taktiku. Rekoh: — Trebalo je da se predstavim. Zovem se Bridges. — A ja Smythe. — Čini mi se da smo se već negdje upoznali. — Mislim da nismo. Vrlo dobro pamtim lica. — Moţda sam vas vidio na Commonu. — Kadšto proĎem onuda sa svojim bratom. — Da to nije slučajno John Smythe? — Ne — reče ona — Richard. Kako se osjeća mali dječak? — Gore — reče Parkisov sin. — Da mu izmjerimo temperaturu? — Mogu li dobiti još malo oranţade? — To ne moţe ništa škoditi, zar ne? — upita gospoĎica Smythe. — Jadno dijete. Moţda ima groznicu. — Dovoljno smo vam smetali.
— Moj brat mi nikad ne bi oprostio da vas nisam zadrţala. On jako voli djecu. — Je li vaš brat kod kuće? — Očekujem ga svaki čas. — Vraća se s posla? — Pa njegov radni dan je u stvari nedjelja. — Svećenik? — upitao sam s prikrivenom zlobom i dobio zagonetan odgovor. — Zapravo nije. — Izraz zabrinutosti spustio se izmeĎu nas poput zastora i ona se povukla iza njega sa svojim osobnim brigama. Kad je ustala, vrata predsoblja se otvoriše a na njima se pojavi X. U polumraku predsoblja ostavljao je dojam čovjeka s lijepim glumačkim licem — licem koje se prečesto gledalo u ogledalo, s licem na kojem je tračak prostote, a ja sam tuţno i bez zadovoljstva pomislio kako bih ţelio da je imala bolji ukus. Onda se to lice pokazalo u svjetlu svjetiljaka. Debele modrice koje su mu prekrivale lijevi obraz, izgledale su skoro kao znakovi prepoznavanja — oklevetao sam ga, on nije mogao biti zadovoljan gledajući se u ogledalo. GospoĎica Smythe reče: — Moj brat Richard. Gospodin Bridges. Sinčić gospodina Bridgesa se osjeća slabo. Pozvala sam ih da uĎu. Dok smo se rukovali on je gledao dječaka: primijetio sam kako su mu ruke suhe i tople. On reče: — Vašeg sina sam već negdje vidio. — Na Commonu? — Moţda. Bio je previše snaţan za ovu sobu; nije pristajao uz kreton. Je li njegova sestra tamo sjedila dok su oni u drugoj sobi... ili su je poslali iz kuće da posvršava sitne poslove dok su oni vodili ljubav?
Dakle, vidio sam tog čovjeka; nije bilo razloga da dulje ostanem — sad kad sam ga ugledao javilo se mnoštvo pitanja — gdje su se upoznali? Je li ona prva počela? Što je vidjela u njemu? Kako dugo, kako često su bili ljubavnici? Znao sam napamet njene riječi, koje je napisala: »Nemam potrebe da ti pišem ili da razgovaram s tobom... Znam da tek počinjem voljeti, a već sve ţelim napustiti svakoga osim tebe«, i zagledao sam se u oteklinu jagodaste boje na njegovu obrazu i pomislio — nigdje nema sigurnosti; grbavac, bogalj — svi oni imaju okidač koji pokreće ljubav. — Što je bio pravi razlog vašeg dolaska? — upadne on iznenada u moje misli. — Rekao sam vašoj sestri, gospoĎici Smythe — neki čovjek imenom Wilson... — Ne sjećam se vašeg lica, ali se sjećam lica vašeg sina. — Učinio je kratak bojaţljivi pokret, kao da je ţelio pomilovati dječakovu ruku: oči su mu odavale neku apstraktnu njeţnost. On reče: — Ne trebate me se bojati. Navikao sam da ljudi dolaze ovamo. Uvjeravam vas da sam vam ţelio samo pomoći. GospoĎica Smythe objasni: — Ljudi su često tako stidljivi. — Ni za ţivu glavu nisam mogao razumjeti o čemu se sve tu radi. — Samo sam traţio čovjeka koji se zove Wilson. — Vi znate da ja znam da takav čovjek ne postoji. — Molim vas da mi dopustite da pogledam u telefonski imenik, kako bih provjerio njegovu adresu... — Sjedite još časak — reče on i turobno se prepusti teškim mislima o dječaku. — Moram ići. Arthur se osjeća bolje, a Wilson .. . — njegova dvosmislenost me je zbunjivala.
— Ako ţelite, vi moţete otići, naravno, ali mogli biste ostaviti dječaka ovdje — barem samo na pol sata? Ţelim s njim razgovarati. — Učinilo mi se kao da je prepoznao Parkisova pomoćnika i da će mu po stavljati unakrsna pitanja. Rekoh: — Sve što ga ţelite pitati, moţete pitati mene. — Svaki put kad je prema meni okrenuo svoj neobiljeţen obraz, moj bijes je rastao, jer svaki put kad sam ugledao njegov ruţni tamnomodri obraz, moja se srdţba ugasila i nisam mogao vjerovati — kao što nisam mogao vjerovati da ovdje meĎu kretonom sa cvjetnim šarama postoji ţudnja, dok gospoĎica Smythe priprema čaj. Očaj uvijek moţe naći odgovor, ali me očaj sada i pitao: bih li više volio da se radi o ljubavi, a ne o poţudi? — Vi i ja smo prestari — reče on — Ali profesori i svećenici — tek oni su počeli da ga kvare svojim laţima. — Nemam, dovraga pojma što vi to govorite, — rekoh i odmah prema gospoĎici Smythe dodah: — Oprostite. — Eto vidite, tako — reče on — dovraga, a da sam vas naljutio, vi biste vjerojatno rekli moj Boţe! Učinilo mi se da sam ga šokirao; moţda je bio nekonformistički propovjednik. GospoĎica Smythe je rekla da radi nedjeljom, ali ipak je to strašno bizarno da takav čovjek bude Sarin ljubavnik. To je odjednom smanjilo njenu vaţnost, njena ljubavna avantura postala je vic. Na mojoj idućoj večeri Saru bih mogao iskoristiti kao junaka komične anegdote. Načas sam je se oslobodio. Dječak reče: — Zlo mi je. Mogu li dobiti još čašu oranţade? GospoĎica Smythe reče: — Dragi moj, mislim da bi bilo bolje da više ne piješ. — Zaista moramo otići. Ovo je bilo vrlo lijepo od vas. — Nastojao sam da modre mrlje dobro drţim pred očima. Rekoh: — Vrlo mi je ţao ako sam vas moţda uvrijedio. To je bilo sasvim slučajno. Ja, eto, ne dijelim vaše religiozno vjerovanje.
On me začuĎeno pogleda. — Pa ja nemam nikakvo religiozno uvjerenje. Ni u što ne vjerujem. — Pomislio sam da se niste sloţili... — Mrzim pompu koja je preostala. Oprostite mi. Pretjerao sam, gospodine Bridges, znam, ali kadšto se bojim da će čak konvencionalne riječi — kao na primjer zbogom, ljude podsjetiti na pompu. Kad bih barem mogao vjerovati da moj unuk čak neće ni znati da nam jedna riječ, kao Bog, nije značila više nego što nam je značila ikoja riječ u svahili jeziku. — Imate unuka? On reče potišteno: — Nemam djece. Zavidim vam na vašem sinu. To je velika duţnost i velika odgovornost. — Što ste ga htjeli pitati? — Ţelio sam da se osjeća kao kod svoje kuće jer moţda bi tada opet došao. Čovjek toliko toga ţeli reći svom djetetu. Kako je postao svijet… Ţelio sam mu pripovijedati o smrti. Ţelio sam ga osloboditi svih onih laţi koje im ubrizgavaju u školi. — Mnogo za pol sata. — Sjeme se moţe posijati. Rekoh zlobno: — To je iz EvanĎelja. — Oh, i mene su pokvarili. Nije potrebno da mi na to ukazujete. — Da li vas ljudi zaista posjećuju — potajno? — Bili biste iznenaĎeni — reče gospoĎica Smythe. — Ljudi čeznu za porukom nade. — Nade? — Da, nade — reče Smythe. — Zar ne shvaćate kakvo bi to bilo smirenje, kad bi svi na svijetu znali da ne postoji ništa drugo, već
samo ovo što mi ovdje imamo? Nikakve buduće naknade, nagrade, kazne. — Lice mu je odavalo neku luĎačku plemenitost kad se jagodasta oteklina na jednom obrazu nije vidjela. — Onda bismo počeli ureĎivati ovaj svijet poput raja. — Zaista ima mnogo toga da se najprije objasni — rekoh. — Smijem li vam pokazati svoju knjiţnicu? — To je najbolja racionalistička knjiţnica u juţnom Londonu — objasni gospoĎica Smythe. — Mene ne treba obraćati, gospodine Smythe. Onako ni u što ne vjerujem. Osim od zgode do zgode. — S tim se moramo pozabaviti — od zgode do zgode. — Čudno, baš to su trenuci nade. — Ponos se moţe prerušiti u nadu. Ili sebičnost. — Mislim da to nema nikakve veze. To se dogaĎa iznenada, bez ikakvog razloga, miris... — Oh — reče Smythe — graĎa cvijeta, dokazivanje zbog konstrukcije, sve ono o satu kojemu je po treban urar. To je staromodno. Schwenigen je na to sve odgovorio prije dvadeset pet godina. Da vam protumačim... — Ne danas. Zaista moram odvesti sina kući. Ponovno je učinio onaj pokret nemoćne njeţnosti, poput odbijenog ljubavnika. Odjednom sam pomislio na koliko mu je smrtnih postelja bio zabranjen pristup. Poţelio sam da ja njemu pruţim neku poruku nade, ali kada je okrenuo onaj ruţni obraz, ugledao sam samo arogantno glumačko lice. Više mi se sviĎao kad je bio za ţaljenje, nedorastao, zastario. Ayer, Russell, oni su danas u modi, ali sam sumnjao da on ima mnogo baš tih logičkih pozitivista u svojoj knjiţnici. On je imao samo kriţare, a ne nepristrane.
Primijetio sam da na odlasku nije upotrijebio opasni izraz — zbogom. Odapeo sam ravno u njegov lijepi obraz: — Trebali biste se upoznati s mojom prijateljicom, gospoĎom Miles. Nju zanima... i tada sam zastao. Strelica je pogodila. Činilo se kao da je oteklina jače pocrvenjela, i ja začuh gospoĎicu Smythe kako reče: — Oh, moj Boţe — a on se naglo okrenuo. Nije bilo sumnje da sam mu zadao bol, ali ta je bol bila isto toliko moja koliko i njegova. Kako li sam poţelio da je moje tane promašilo. Vani, Parkisov sin je povraćao u slivnik uz pločnik. Pustio sam ga da povraća, stojeći tamo i pitajući se, zar ju je i on izgubio? Zar tome nema kraja? Moram li sada otkriti Y-a?
8. Parkis reče: — Zbilja je to bilo vrlo lako, gospodine. Nastala je takva guţva, i gospoĎa Miles je mislila da sam jedan od njegovih prijatelja iz ministarstva, a gospodin Miles je mislio da sam jedan od njenih prijatelja. — Je li bila ugodna koktel-partija? — upitah, sjetivši se ponovno onog prvog susreta kad sam ugledao Saru s onim strancem. — Rekao bih vrlo uspješna, gospodine, ali mi se čini da se gospoĎa Miles nije osjećala dobro. Domogla se vrlo gadnog kašlja. Slušao sam ga sa zadovoljstvom: moţda na toj zabavi nije bilo ljubljenja po kutovima ni pipanja. — On s ponosom spusti na moj pisaći stol paketić zamotan u smeĎi papir. — Od djevojke sam doznao gdje je njena soba. Da me je netko primijetio, rekao bih da traţim nuţnik; ali nitko me nije primijetio. Bio je tamo, na njenom pisaćem stolu; mora da je toga dana na njemu radila. Naravno, moţda je bila vrlo oprezna, ali moje iskustvo s dnevnicima mi uvijek govori da oni odaju tajne. Ljudi izmišljaju svoje male šifre, ali ih se vrlo brzo prozre, gospodine. Ili izostave pojedinosti, ali uskoro doznate što su izostavili. — Dok je on govorio, odmotao sam knjigu i otvorio je. — To je u ljudskoj naravi, gospodine, ako već vodite dnevnik, onda i ţelite da se nekih dogaĎaja sjećate. Čemu biste ga inače pisali? — Jeste li ga pročitali? — zapitah. — Ocijenio sam njegovu prirodu, gospodine, a po jednom opisu procijenio sam da ona nije oprezan tip. — Nije od ove godine — rekoh. — Star je dvije godine. Na trenutak se zbunio. — Ipak će mi posluţiti — rekoh.
— TakoĎer će postići cilj, gospodine — osim ako joj oprostite. Dnevnik je pisan u velikoj trgovačkoj knjizi, njenim poznatim čvrstim rukopisom precrtanim crvenim i plavim linijama. Nije bilo svakodnevnog upisivanja, pa sam mogao umiriti Parkisa: — Obuhvaća nekoliko godina. — Mislim da ju je nešto nagnalo da ga izvadi i čita. — Je li moguće, pitao sam se, da se u njoj toga dana probudila neka uspomena na mene, na našu ljubav, pa je nešto uzmutilo njen mir? Rekoh Parkisu: — Drago mi je što sam to dobio, vrlo drago. Znate, zaista mislim da sad moţemo zaključiti naše račune. — Nadam se da ste zadovoljni, gospodine. — Sasvim zadovoljan. — I da ćete tako pisati gospodinu Savageu, gospodine. On dobiva loše izvještaje od klijenata, a dobre nikad nitko ne napiše. Što je neki klijent zadovoljniji, to više ţeli zaboraviti; odmah nas izbrisati iz sjećanja. Zbog toga ih se ne moţe osuĎivati. — Napisat ću. — I hvala vam, gospodine, što ste bili ljubazni prema mom dječaku. Bio je malo uzbuĎen, ali ja znam kako je — teško je dječacima kao što je Lance, zabraniti da jedu sladoled. Izvuče vam ga gotovo bez riječi. Ţelio sam čitati, ali Parkis je odugovlačio. Moţda mi zapravo nije posve vjerovao da ću ga se sjetiti, pa je ţelio da mi čvršće usiječe u sjećanje te molećive oči i otegnute brkove. — Uţivao sam u vašem društvu, gospodine — ako se uopće moţe reći da čovjek uţiva pod tim tuţnim okolnostima. Ne radimo mi uvijek za prave gentlemane, pa makar oni imali i titule. Jednom sam radio za nekog plemića iz Gornjeg doma, gospodine, koji se razbjesnio kad sam mu predao izvještaj, kao da sam ja krivac. To
čovjeku oduzima volju, gospodine, što više uspijete, to im je milije da vas više ne vide. Znao sam da više ne ţelim vidjeti Parkisa i njegove su riječi pobudile u meni osjećaj krivnje. Nisam mogao čovjeka najuriti. On nastavi: — Razmišljao sam, gospodine, htio bih vam dati neku malenkost za uspomenu — ali se bojim da ne biste htjeli primiti. Kako je to čudno kad te netko voli. To automatski izaziva izvjesnu odanost. Pa sam slagao Parkisu: — Uvijek sam uţivao u našim razgovorima. — Koji su počeli, gospodine, tako nesretno zbog one glupe zabune. — Jeste li to ikad ispripovjedili dječaku? — Jesam, gospodine, ali tek nakon nekoliko dana, poslije uspjeha s košarom za papir. To je otupilo griţnju savjesti. Spustio sam pogled na dnevnik i pročitao: »Tako sam sretna. M. se sutra vraća.« Na časak se nisam dosjetio tko je taj M. Kako je to čudno i neobično kad čovjek pomisli da je bio voljen, da je nečija nazočnost jednoć imala tu moć da stvori razliku izmeĎu sreće i mrtvila u jednom danu drugog čovjeka. — Ali ako zaista ne biste zamjerili za jednu uspomenu, gospodine... — Naravno da ne bih, Parkis. — Imam ovdje nešto, gospodine, što bi vas moţda moglo zanimati i što biste mogli upotrijebiti. — On izvadi iz dţepa jedan predmet zamotan u svileni papir i stidljivo ga spusti na pisaći stol. Odmotao sam ga. Bila je to jeftina pepeljara s oznakom »Hotel Metropole, Brightlingsea.« — Ima o tome cijela pripovijetka, gospodine. Sjećate li se slučaja Bolton? — Ne bih mogao reći da se sjećam. — Svojedobno bila je to velika senzacija, gospodine. Lady Bolton, njena sluţavka i muškarac,
gospodine. Svi su zatečeni zajedno! Ova pepeljara stajala je pokraj kreveta. Na onoj strani gdje je bila gospoĎa. — Mora da ste sakupili cijeli mali muzej. — Trebao sam to predati gospodinu Savageu — to bi ga naročito zanimalo — ali sad mi je drago, gospodine, što mu nisam dao. Vidjet ćete da će ta oznaka pobuditi komentare kad vaši prijatelji budu stresali pepeo sa cigareta — a vi imate spreman odgovor — slučaj Bolton. Svi će poţeljeti da čuju više o tome. — Zvuči senzacionalno. — Sve je to ljudska priroda, gospodine, zar ne, i ljudska ljubav. Premda sam bio iznenaĎen. Nisam očekivao trećeg partnera. A soba nije bila ni velika ni otmjena. Tada je gospoĎa Parkis još bila ţiva, ali nisam imao volje da joj opisujem pojedinosti. Takve su je stvari uzbuĎivale. — Svakako će mi ovo biti draga uspomena — rekoh. — Kad bi pepeljare mogle govoriti, gospodine. — Da, zaista. S tom dubokoumnom mišlju čak je i Parkis završio svoje pripovijedanje. Posljednji pomalo ljepljivi stisak ruke (moţda je bio u dodiru s Lanceovom rukom), i otišao je. Nije bio jedan od onih ljudi koje čovjek očekuje da će ih ponovno vidjeti. Tada sam otvorio Sarin dnevnik. Najprije sam potraţio onaj dan u lipnju 1944, kad se sve završilo. Kad sam otkrio razlog tome, pronašao sam mnogo drugih datuma iz kojih sam mogao točno saznati usporeĎujući ih sa svojim dnevnikom, kako se njena ljubav postupno izgubila. Ţelio sam da s ovim postupam kao što se postupa s dokumentom u parnici pred sudom — jednoj od Parkisovih parnica — ali nisam imao potrebnu mjeru mirnoće. Jer ono što sam našao kad sam otvorio dnevnik, nije bilo ono što sam očekivao. Mrţnja i sumnjičavost i zavist odveli su
me tako daleko da sam njene riječi čitao kao ljubavnu izjavu stranca. Očekivao sam mnoštvo dokaza protiv nje — zar je nisam tako često uhvatio u laţi? — a sad je ovdje bio napisan potpun odgovor u koji sam mogao vjerovati kad već nisam mogao vjerovati njenim riječima. Najprije sam pročitao nekoliko posljednjih stranica, a onda sam ih ponovno pročitao da bih bio potpuno siguran. Čudno je to kad čovjek otkrije da ga netko voli, a zna da u njemu ne postoji ništa što bi itko osim roditelja ili Boga, mogao voljeti.
TREĆA KNJIGA
1. …ništa nije ostalo, kad smo završili, osim tebe. Ni za jedno od nas dvoje. Mogla sam provesti cijeli ţivot trošeći zaredom po malo ljubavi, dopunjavajući je tu i tamo s ovim ili onim muškarcem. Ali već prvi put, u hotelu blizu Paddingtona, potrošili smo svu ljubav koju smo imali. Ti si bio tamo, učeći nas kako da je potratimo kao što si učio onog bogataša, tako da nam jednog dana ne ostane ništa osim te Tvoje ljubavi. Ali ti si previše dobar prema meni. Kad Te molim za bol, Ti mi pruţaš mir. Daj ga i njemu. Daj mu moj mir — njemu je više potreban.
12. veljače 1946. Prije dva dana obuzeo me poseban osjećaj mira i ljubavi. Ţivot će opet biti sretan, ali noćas sam sanjala da se penjem dugačkim stubama da bih se na vrhu sastala s Mauriceom. Još sam uvijek bila sretna jer kad doĎem na vrh stubišta, mi ćemo voditi ljubav. Doviknula sam mu da dolazim, ali mi nije odgovorio Mauriceov glas; bio je to glas nekog stranca koji je tutnjao kao sirena u magli opominjući izgubljene brodove, i uplašio me. Pomislila sam: iznajmio je svoj stan i otišao, a ja ne znam gdje je; i spuštajući se niza stube, voda se podigla i doprla mi iznad struka, a predsoblje je bilo puno guste magle. Tada sam se probudila. Više nemam mira. Isto ga toliko ţelim kao što sam ga nekad ţeljela. Htjela bih s njim jesti sendviče. Ţelim s njim piti u baru. Umorna sam i ne ţelim više nikakve patnje. Ţelim Mauricea. Ţelim običnu pokvarenu ljudsku ljubav. Dragi Boţe, ti znaš da ţelim
Tvoju patnju, ali ja je ne ţelim sada. Uzmi je na neko vrijeme i daj mi je drugom zgodom. Poslije toga počeo sam čitati dnevnik od početka. Nije ga pisala svaki dan, a ja nisam ni ţelio pročitati sve odlomke. Kazališta koja je posjećivala s Henryjem, restorane, društva — sav taj ţivot o kojem nisam ništa znao još je uvijek mogao raniti.
2. 12. lipnja 1944. Kadšto se tako umorim pokušavajući ga uvjeriti da ga volim i da ću ga uvijek voljeti. On se obara na moje riječi kao tuţitelj na sudu i izvrće ih. Znam da se boji one pustinje koja bi ga opkolila kad bi naša ljubav prestala, ali on ne moţe shvatiti da ja to isto osjećam. Ono što on kaţe glasno, ja tiho govorim sama sebi i ovdje upisujem. Što moţe čovjek izgraditi u pustinji? Kadšto, nakon dana tijekom kojeg smo nekoliko puta vodili ljubav, pitam se je li uopće moguće doći do kraja seksa, a znam da se i on to isto pita i boji one točke gdje počinje pustinja. Što ćemo raditi u pustinji ako izgubimo jedno drugo? Kako čovjek moţe poslije toga ţivjeti? On je ljubomoran na prošlost i sadašnjost i budućnost. Njegova ljubav je poput srednjovjekovnog pojasa nevinosti. Samo kad je nazočan, sa mnom, u meni, onda se osjeća sigurnim. Kad bih samo mogla u njemu pobuditi osjećaj sigurnosti, onda bismo se mogli voljeti mirno, sretno a ne divljački, pretjerano, i pustinja bi se polako udaljila. Moţda za cijeli ţivot. Kad bi čovjek mogao vjerovati u Boga, bi li On ispunio pustinju? Uvijek sam ţeljela da me netko voli ili da mi se divi. Osjećam strašnu nesigurnost ako me koji muškarac napadne ili ako izgubim prijatelja. Čak ne ţelim izgubiti muţa. Ja ţelim sve, zauvijek, svuda. Bojim se pustinje. Bog vas voli, govore u crkvama, Bog je sve. Ljudima koji to vjeruju ne treba divljenja, oni ne moraju spavati s nekim, oni se osjećaju sigurni. Ali ja ne mogu izmisliti neko vjerovanje. Maurice je cijeli današnji dan bio prema meni vrlo drag. Često mi govori da još nikad ni jednu ţenu nije toliko volio. Misli da ću mu vjerovati ako mi to često kaţe. Ali ja to jednostavno vjerujem, jer i ja njega na isti način volim. Kad bih ga prestala voljeti, prestala bih
vjerovati u njegovu ljubav. Kad bih voljela Boga, vjerovala bih u Njegovu ljubav prema meni. Nije dovoljno samo to da čovjek nešto treba. Prvo moramo sami voljeti, no ja ne znam na koji način. Ipak, meni je to potrebno, još kako mi je potrebno. Cijelog dana bio mi je drag. Samo jednom, kad je bilo spomenuto ime nekog muškarca, primijetila sam kako je odvratio pogled. On misli da ja još uvijek spavam s drugim muškarcima, a kad bih i spavala, zar bi to bilo tako vaţno? Ako on kadšto ima neku ţenu, da li se ja tuţim? Ja ga ne bih lišila nekog malog društva u pustinji, ako tamo ne bismo mogli imati jedno drugo? Katkad pomislim kad bi do toga došlo, odbio bi mi čak i čašu vode; natjerao bi me u takvu potpunu osamljenost da bih bila sama bez igdje ikoga i ičega — poput pustinjaka; ali pustinjaci nikad nisu sami, ili barem tako kaţu. Tako sam smušena. Što mi to jedno drugome činimo? Jer ja znam da mu činim isto ono što on radi meni. Kadšto smo tako sretni, a nikad u ţivotu nismo znali za veću nesreću. To je kao da zajedno klešemo isti kip klešući ga iz uzajamne nevolje. Ali ja čak ne znam ni skicu toga kipa.
17. srpnja 1944. Jučer sam otišla s njim njegovoj kući i radili smo sve kao obično. Nemam hrabrosti da sve to zapišem, ali bih voljela, jer sada — dok ovo pišem — već je sutra, i bojim se doći do kraja od jučer. Tako dugo dok ovo pišem, jučer je danas i mi smo još zajedno. Dok sam ga jučer čekala na Commonu, tamo je bilo govornika. Po jedan član nezavisne laburističke partije i komunističke partije, zatim neki čovjek koji je jednostavno pripovijedao viceve, i jedan koji je napadao kršćanstvo, koji je — mislim — pripadao Racionalističkom društvu South Londona ili tome slično. Bio bi lijep da nije imao neku oteklinu koja mu je pokrivala jedan obraz. Imao je jako malo
slušatelja i nitko ga nije prekidao upadicama. Napadao je nešto što je već mrtvo, i ja sam se pitala čemu se muči. Stajala sam i slušala ga nekoliko minuta: pobijao je dokaze da postoji Bog. Uistinu nisam znala da postoje — osim ove kukavičke potrebe koju osjećam da ne budem sama. Iznenada me obuzeo strah da je Henry promijenio mišljenje i da je poslao brzojav kojim me obavještava da će se vratiti kući. Nikad ne znam čega se najviše bojim — svoga ili Mauriceovog razočaranja. Djeluje isto: počinjemo se svaĎati. Ja se ljutim na samu sebe, a on na mene. Otišla sam kući, a brzojav nije stigao. Zakasnila sam deset minuta na sastanak s Mauriceom i počela se ljutiti kako bih se sukobila s njegovom srdţbom, a on je neočekivano postao ljubazan prema meni. Još nikad nismo zajedno proveli tako dug dan, nakon kojeg je slijedila cijela noć. Kupili smo zelene salate i zemičke i racionirani maslac; nismo namjeravali mnogo jesti, i bilo je vrlo toplo. I sad je toplo; svatko će reći: kakvo divno ljeto, a ja sam u vlaku, putujem na selo da se pridruţim Henryju, i svemu ja zauvijek kraj. Strah me je: ovo jest pustinja, i nema nikoga i ničega milje i milje naokolo. Da sam u Londonu, moţda bih brzo poginula, ali kad bih bila u Londonu otišla bih do telefona i nazvala onaj jedini broj što ga znam napamet. Često zaboravim i vlastiti broj; mislim da bi Freud rekao da ga ţelim zaboraviti, jer je to i Henryjev broj. Ali ja volim Henryja i ţelim da bude sretan. Samo ga danas mrzim, jer on i jest sretan, a ja i Maurice nismo. A Henry neće ništa znati. Reći će da izgledam umorna i mislit će da je to zbog menstruacije — on se više ne trudi da vodi računa o tim danima. Večeras su opet zavijale sirene — mislim sinoć, ali zar je to vaţno? U pustinji ne postoji vrijeme. Ali ja mogu izaći iz pustinje kad god zaţelim. Mogu sutra stići na vlak, odvesti se kući i telefonirati Mauriceu. Henry će moţda još biti na selu, i mi ćemo moći zajedno
provesti noć. Zavjet uopće nije tako vaţan — i to nekomu koga nikad nisam poznala, nekome u koga zapravo ne vjerujem. Osim mene i Njega nitko neće znati da sam prekršila zavjet. — On ne postoji, zar ne? On ne moţe postojati. Ne moţe postojati milosrdan Bog i ovaj očaj. Ako se vratim, gdje ćemo biti? Tamo gdje smo bili jučer prije nego su počele zavijati sirene, i godinu dana prije toga. Bijesni jedno na drugo od straha da će doći kraj, pitajući se što ćemo učiniti sa ţivotom kad nam više ništa ne ostane. Više se ništa ne moram pitati; više se nemam čega bojati. Ovo je svršetak. Ali, dragi Boţe, što da radim s tom ţeljom da volim? Zašto pišem »dragi Boţe«? On nije drag — ne, meni on nije drag. Ako postoji, onda mi je on usadio taj zavjet u dušu i ja ga zbog toga mrzim. Mrzim. Svakih nekoliko minuta projuri natraške niz prugu neka siva kamena crkva ili gostionica; pustinja je puna crkava i gostionica. I poduzeća s mnogo prodavaonica, i ljudi na biciklima, i trave i krava, i tvorničkih dimnjaka. Vidim ih kroz pijesak kao ribu kroz vodu u akvariju. I Henry čeka u akvariju i pruţa svoju gubicu na poljubac. Nismo obraćali paţnju na sirene. Nisu nam bile vaţne. Nismo se plašili umrijeti na taj način. Ali napadaj se i dalje nastavljao i nastavljao. Nije to bio običan napadaj; još nije dopušteno da o tome novine pišu, ipak to svi znaju. To je ona nova stvar o kojoj su nam govorili. Maurice je sišao niza stube da vidi ima li koga u podrumu — bojao se za mene, a ja za njega. Znala sam da će se nešto dogoditi. Nisu prošle ni dvije minute kako je otišao, kad li je na ulici eksplodiralo. Njegova soba nalazila se na straţnjoj strani i ništa se nije dogodilo, osim što je otpalo malo ţbuke, a vrata se razvalila. Znala sam da je on bio u prednjem dijelu kuće kad je pala bomba. Sišla sam niza stube; bile su zakrčene krhotinama i polomljenom ogradom, a predsoblje je bilo u uţasnom neredu. U prvi čas nisam
vidjela Mauricea, a onda sam ugledala njegovu ruku kako se pruţa ispod vrata. Dodirnula sam mu ruku: zaklela bih se da je to bila mrtva ruka. Kad se dvoje ljudi vole, oni ne mogu prikriti nedostatak njeţnosti u poljupcu, a zar ja ne bih otkrila ţivot da ga je i malo ostalo, kad sam mu dodirnula ruku? Znala sam ako ga primim za ruku i povučem je k sebi, da će ona sama od sebe otpasti. Sada, naravno, znam da je to bila histerija. Bila sam prevarena. Nije bio mrtav. Je li čovjek odgovoran za ono što obeća u histeriji? Ili za ona obećanja koja prekrši? Sad sam histerična, dok sve ovo zapisujem. Ali nigdje nema ni jedne jedine osobe kojoj bih čak mogla reći da sam nesretna, jer bi me upitali zašto, i ispitivanja bi počela, a meni popustili ţivci. Ne smiju mi popustiti ţivci, jer ja moram braniti Henryja. Oh, dovraga s Henryjem, dovraga s Henryjem. Hoću nekoga tko će prihvatiti istinu o meni i kome zaštita nije potrebna. Ja sam beštija i varalica, zar nema nikoga tko moţe voljeti beštiju i varalicu? Klekla sam na pod; bila sam luda što sam tako nešto učinila: nisam to morala raditi čak ni kad sam bila dijete — moji roditelji nikad nisu vjerovali u molitvu kao ni ja. Nisam imala pojma što da kaţem. Maurice je bio mrtav. Umro je. Nešto kao duša nije postojalo. Čak i ono polusreće koju sam mu pruţila isteklo je iz njega poput krvi. Više nikad neće imati prilike da bude sretan; nikad ni s kim neće biti sretan. Razmišljala sam: moţda bi ga neka druga mogla voljeti i usrećiti više nego što sam mogla ja, ali sada on više neće imati prilike. Kleknula sam i spustila glavu na krevet i poţeljela da mogu vjerovati. Dragi Boţe, rekla sam — zašto dragi, zašto dragi? — učini da vjerujem. Ja ne mogu vjerovati. Učini da vjerujem. Rekla sam: ja sam beštija i laţljivica i mrzim samu sebe. Ja ništa ne mogu učiniti od sebe. Učini da vjerujem? Čvrsto sam zatvorila oči i zarinula nokte u dlanove dok više ništa drugo nisam mogla osjećati već samo bol, i rekla sam: ja ću vjerovati. Daj da bude ţiv, i ja ću vjerovati. Daj mi priliku. Daruj mi sreću. Učini to i ja ću vjerovati. Ali to nije bilo dovoljno. Vjerovati ne nanosi bol. Zato sam rekla: volim ga i učinit ću
sve samo ako ga oţiviš. Rekla sam vrlo polagano: odreći ću ga se zauvijek, samo daj da ţivi i daj mu priliku; i stiskala sam nokte i stiskala dok nisam osjetila kako mi koţa puca, i rekla sam; ljudi mogu voljeti i ako jedno drugo ne vide, zar ne, oni Tebe vole cijelog svog ţivota a da Te ne vide; i tada se on pojavio na vratima, i bio je ţiv, i ja sam pomislila: sada počinje smrtna muka zbog toga što sam bez njega, i poţeljela sam da je opet tamo pod vratima, siguran, mrtav.
9. srpnja 1944. Henry i ja uhvatili smo vlak u 8,30. Prazan vagon prvog razreda. Henry je glasno čitao izvještaje Kraljevske komisije. Uhvatili smo taksi kod Paddingtona i Henryja sam ostavila kod ministarstva. Natjerala ga da obeća da će večeras doći kući. Vozač je pogriješio i odvezao me na juţnu stranu, iza broja 14. Vrata su popravljena, a prednji prozori zabijeni daskama. Uţasno je osjećati se mrtvim. Čovjek ţeli da se opet osjeća ţiv na bilo koji način. Kad sam stigla na sjevernu stranu, našla sam tamo stara pisma, koja nisu otpremljena dalje, jer sam naredila »ne otpremajte ništa«. Stari katalozi, stari računi, jedno pismo označeno sa »Hitno. Molim proslijediti«. Htjela sam ga otvoriti i vidjeti da sam još ţiva, ali sam ga poderala zajedno s katalozima.
3. 10. srpnja 1944. Mislila sam da neću prekršiti svoje obećanje ako na Commonu slučajno sretnem Mauricea, pa sam izašla poslije zajutarka a onda opet poslije objeda pa rano uvečer i šetala se unaokolo, ali ga nisam vidjela. Nisam mogla ostati vani poslije šest, jer je Henry imao goste na večeri. Govornici su opet bili na Commonu kao u lipnju, a čovjek s oteklinom na licu još je uvijek napadao kršćanstvo, ali nitko se nije na nj obazirao. Pomislila sam, kad bi me bar on mogao uvjeriti da čovjek ne mora drţati obećanje nekome u koga ne vjeruje i da se čuda ne dogaĎaju, i prišla sam i neko ga vrijeme slušala, ali sam se stalno osvrtala ne bih li slučajno ugledala Mauricea. Čovjek je govorio i o postanku EvanĎelja i kako je najranije EvanĎelje napisano više od sto godina od Kristova roĎenja. Nikad nisam znala da su tako rana, ali nisam razumjela zašto je tako vaţno kad je legenda nastala. A zatim je govornik rekao da Krist u EvanĎelju nikad nije tvrdio da je Bog. Ali, je li uopće postojao taj čovjek Krist i što uopće znači EvanĎelje u usporedbi s patnjom čekanja i patnje što ne vidim Mauricea? Neka ţena sijede kose dijelila je male posjetnice, na kojima je bilo otisnuto ime, Richard Smythe, i njegova adresa u Cedar Roadu; bio je to poziv svima neka doĎu i osobno s njim razgovaraju. Neki slušatelji su odbili primiti posjetnice i otišli kao da ţena skuplja milodare, a drugi ih bacili na travu. Vidjela sam kako je neke pokupila, vjerojatno zbog štednje. Činilo se to vrlo tuţno — uţasna oteklina, pripovijedanje o nečem što nikoga ne zanima, a odbačene posjetnice bile su kao odbačeno prijateljstvo. Stavila sam karticu u dţep i nadala se da me je vidio kako to činim. Na večeru je došao Sir William Mallock. On je bio jedan od savjetnika Lloyda Georgea u pitanju nacionalnog osiguranja, vrlo star
i ugledan čovjek. Henry naravno više nije imao veza s mirovinama, ali ga taj predmet dalje zanima i rado se sjeća onih dana. Nije li on radio na mirovinama za udovice kad smo Maurice i ja prvi put zajedno večerali i kad je sve počelo? Henry je počeo dugu debatu s Mallockom punu statistike o tome bi li mirovine udovica dosegle istu onu visinu koju su imale prije deset godina, kad bi im se mirovina podigla za jedan šiling. Nisu se slagali u pitanju ţivotnih troškova; bila je to vrlo akademska diskusija, jer su obojica tvrdili da nacija ne bi mogla podnijeti povišenje mirovina. Morala sam razgovarati s Henryjevim šefom u Ministarstvu sigurnosti, a ništa mi nije palo na pamet o čemu sam mogla razgovarati, osim o V-1, i odjednom sam poţeljela da svima ispripovijedam kako sam sišla niza stube i kako sam našla Mauricea zatrpanog. Htjela sam im reći, da sam bila gola, jer nisam imala vremena da se obučem. Bi li se Sir William Mallock barem osvrnuo, i bi li Henry i čuo? Imao je divnu sposobnost da ništa ne čuje, osim ono o čemu se upravo razgovara, a predmet razgovora tog časa bio je indeks ţivotnih troškova za 1943. Htjela sam im reći da sam bila gola, jer smo Maurice i ja čitavu večer vodili ljubav. Pogledala sam Henryjeva šefa. Njegovo ime je Dunstan. Imao je slomljen nos, a njegovo zgnječeno lice podsjećalo je na lončarske otpatke — lice odbijeno za izvoz. Jedino je znao, pomislila sam, da se smiješi: i ne bi se naljutio i ostao bi ravnodušan — on bi to prihvatio kao nešto što čine ljudska bića. Imala sam osjećaj da moram učiniti samo prvi korak, pa će on odgovoriti. Pitala sam se: zašto ne bih? Zašto ne bih pobjegla iz te pustinje, pa makar na pol sata? Ništa nisam osjećala za strane ljude, samo za Mauricea. Ne mogu cijelog svog ţivota ostati sama s Henryjem a da mi se nitko ne divi, da nikoga ne uzbudim, da slušam kako Henry razgovara s drugim ljudima, da se skamenjujem pod kapanjem razgovora kao onaj polucilindar siga u Cheddar spiljama.
15. srpnja 1944. Ručala s Dunstanom u Jardin des Gourmets. Rekao je... 21. srpnja 1944. Popila nekoliko čaša pića s Dunstanom kod kuće, dok je on čekao Henryja. Sve je išlo... 23. srpnja 1944. Večerala sa D. Poslije je došao sa mnom kući na još jednu čašicu. Ali nije uspjelo; nije uspjelo. 23. — 30. srpnja 1944. Telefonirao D. Rekla da nisam doma. Pošla na put s Henryjem. Civilna zaštita u juţnoj Engleskoj. Konferencija sa šefovima civilne protuavionske zaštite i gradskim inţenjerima. Problem štete od eksplozija. Problemi dubokih skloništa. Problem da se čovjek pravi da je ţiv. Henry i ja spavamo jedno pokraj drugog noć na noć kao figure na nadgrobnim spomenicima. U novom pojačanom skloništu u Bigwell-on-Sea načelnik civilne zaštite me poljubio. Henry otišao u drugu prostoriju s gradonačelnikom i inţenjerom, a ja zaustavila načelnika zaštite, dodirnula mu ruku i postavila pitanje o ugraĎenim čeličnim leţajima u kabini, nešto glupo o tome zašto nema dvostrukih leţajeva za oţenjene. Htjela sam ga navesti da me poljubi. On me okrenuo i pritisnuo o jedan leţaj, tako da me metal zabolio u leĎima, i poljubio me. Zatim je izgledao tako začuĎen da sam se nasmijala i uzvratila mu poljubac. Ali ništa nije uspjelo. Zar više nikad neće uspjeti? Gradonačelnik i Henry su se vratili. Govorio je: — U slučaju nuţde moţemo naći mjesta za dvije stotine. — Te noći, dok je Henry bio na sluţbenoj večeri, zamolila sam glavnu telefonsku centralu da mi da Mauriceov broj. Leţala na krevetu i čekala spoj. Rekla sam Bogu: odrţala sam svoje obećanje šest tjedana. Ne mogu u Tebe vjerovati, ne mogu Te voljeti, ali sam odrţala obećanje. Ako opet ne
oţivim, postat ću drolja, jednostavno drolja. Sama ću sebe namjerno uništiti. Svake ću se godine sve više navikavati. Hoće li se Tebi to nešto više svidjeti nego da prekršim svoje obećanje? Bit ću poput onih ţena po barovima što se glasno smiju, a oko njih se tiska po trojica muškaraca, diraju ih bez intimnosti. Već se raspadam na komadiće. Strpala sam slušalicu uz rame, a telefonska centrala je odgovorila: — Sad nazivamo vaš broj. — Rekla sam Bogu: ako on odgovori, vraćam se sutra. Točno sam znala gdje stoji njegov telefon pokraj kreveta. Jednom sam ga u snu oborila, udarivši ga rukom. Glas jedne djevojke reče: — Halo — a ja sam gotovo spustila slušalicu. Ţeljela sam da Maurice bude sretan, no jesam li ţeljela da baš tako brzo naĎe sreću? Noćas me spopala muka u ţelucu; ali mi je logika pritekla u pomoć, pa sam počela diskutirati sa svojim razumom — zašto on ne bi bio sretan? Ostavila si ga; ti ţeliš da on bude sretan. Rekoh: — Mogu li razgovarati s gospodinom Bendrixom? Ali sve je propalo. On moţda ne bi ni htio da ja sada prekršim svoje obećanje; moţda je našao neku koja će ostati s njim, jesti s njim, ići svakamo s njim, spavati s njim jednu noć za drugom, sve dok mu se ne osladi i postane navika, odgovarati mjesto njega na telefonske pozive. Onda glas reče: — Gospodin Bendrix nije ovdje. Otišao je na nekoliko tjedana. Ja sam u meĎuvremenu unajmila njegov stan. Spustila sam slušalicu. Najprije sam bila sretna, a zatim sam opet postala nesretna. Nisam znala gdje je. Izgubili smo vezu. U istoj pustinji, moţda traţeći isti izvor, ali ne videći jedno drugo, uvijek sami. Jer da smo bili zajedno to ne bi bila pustinja. Rekla sam Bogu: Dakle to je to. Počinjem vjerovati u Tebe, a ako budem vjerovala u Tebe, ja ću Te mrziti. Imam slobodnu volju da prekršim svoje obećanje, zar ne, ali nemam snage da bilo što postignem ako ga prekršim. Dopustio si da telefoniram, a onda si mi pred nosom zatvorio vrata. Pustio si me da griješim, ali si mi oduzeo plodove moga grijeha. Pustio si me da pobjegnem s Dunstanom, ali mi nisi
dopustio da u tome uţivam. Natjerao si me da otjeram ljubav, a onda kaţeš da za mene nema ni poţude. Što očekuješ da ću sada uraditi, Boţe? Kamo da idem odavle? Kad sam išla u školu učila sam o jednom kralju — bio je to jedan od Henryja, onaj koji je dao ubiti Becketa — i on se, kad je vidio da su njegovi neprijatelji zapalili njegovo rodno mjesto, zakleo, jer mu je to Bog učinio, »zbog toga što si mi oteo grad koji sam najviše volio, mjesto gdje sam roĎen i odgojen, ja ću Ti oteti ono što u meni najviše voliš.« Začudo sjetila sam se te molitve nakon šesnaest godina. Kralj se tako zakleo na svom konju prije sedam stotina godina, a ja to sada molim i ponavljam, u hotelskoj sobi hotela Bigwell Regis u Bigwellon-Sea: otet ću ti, Boţe, ono što najviše u meni voliš. Nikad nisam napamet znala Očenaš, ali ovoga se sjećam — je li to molitva? Je li to ono što u meni najviše voliš? Što najviše voliš? Da vjerujem u Tebe, mislim da bih vjerovala u besmrtnu dušu, no je li to ono što Ti voliš? Zar je zbilja moţeš vidjeti ispod moje koţe? Čak ni Bog ne moţe voljeti nešto što ne postoji, ne moţe voljeti nešto što ne moţe vidjeti. Kad me on pogleda, vidi li nešto što ja ne vidim? Mora da je to krasno kad on to moţe voljeti. Previše od mene traţi da vjerujem — da u meni ima nešto vrijedno ljubavi. Ţelim da mi se muškarci dive, ali to je smicalica koju se nauči u školi — pokret očiju, boja glasa, laki dodir prstima na ramenu ili na glavi. Kad oni misle da im se divite, oni će vam se diviti što imate dobar ukus, a kad vas oboţavaju, za trenutak imate iluziju da tu ima nešto što je vrijedno divljenja. Cijeli svoj ţivot pokušavala sam ţivjeti u toj iluziji — to je umirujući lijek koji mi pomaţe da zaboravim da sam beštija i laţljivka. Ali što Ti onda moţeš voljeti u ovakvoj beštiji i laţljivki? Gdje nalaziš tu besmrtnu dušu o kojoj toliko pripovijedaju? Gdje vidiš u meni tu divnu stvar vrijednu ljubavi — baš u meni izmeĎu svih ljudi? Mogu razumjeti da to nalaziš u Henryju — mom Henryju, hoću reći. Moţeš to naći u Mauriceu. On je plemenit i dobar i strpljiv i voli me, uvijek me voli. On voli čak i
svoje neprijatelje. Ali u toj beštiji i laţljivki, gdje nalaziš išta što se moţe voljeti? Kaţi mi to, Boţe, a ja ću se latiti da Ti to otmem zauvijek. Kako je kralj odrţao svoje obećanje? Ţeljela bih da se mogu sjetiti. Ničeg drugog se ne sjećam osim što je naredio da ga redovnici bičuju na Becketovom grobu. To ne zvuči kao odgovor. Mora da se to dogodilo prije. Henry opet noćas nije kod kuće. Ako siĎem dolje u bar i slučajno upoznam kojega muškarca i odvedem ga na plaţu pa legnem s njim izmeĎu pješčanih humaka, zar Ti neću oteti ono što najviše voliš? Ali ne vrijedi. To više ne ide. Ne mogu Te raniti, ako u tome ništa ne uţivam. Mogla bih isto tako zabadati u sebe čavle kao što su činili pustinjaci. Pustinja. Hoću učiniti nešto u čemu ću uţivati i što će Tebe raniti. Inače što je to nego samo obamiranje, a to je kao neki izraz vjerovanja. I vjeruj mi, Boţe, ja još u Tebe ne vjerujem još ne vjerujem u Te.
4. 12. rujna 1944. Objedovala kod Petera Jonesa i kupila novu svjetiljku za Henryjevu radnu sobu. Usiljen objed, okruţena drugim ţenama. Nigdje muškarca. Kao da sam bila dio neke vojničke čete. Gotovo osjećaj mira. Poslije otišla na Piccadilly u kino s jednosatnim programom kratkih filmova i vidjela ruševine u Normandiji i dolazak nekog američkog političara. Ništa nemam da radim do sedam kad dolazi Henry. Sama popila nekoliko čašica pića. Bila je to pogreška. Moram li se odreći i pića? Ako izbacim sve, kako ću postojati? Ja sam bila osoba koja je voljela Mauricea, a provodila se s drugim muškarcima i uţivala u piću. Što se dogaĎa kad čovjek raskrsti sa svim onim što čini njegovo ja? Henry se vratio. Primijetila sam da je zbog nečeg vrlo zadovoljan: očigledno je ţelio da ga pitam zbog čega, ali nisam htjela. Ipak mi je rekao u krevetu: — Predlaţu me za O. B. E. — Što je to? — upitah. Prilično se začudio što ja to ne znam. Objasnio je da će iduća etapa za godinu dvije, kad bude šef svog odjela, biti C. B. E, »a poslije toga« — rekao je — kad odem u mirovinu, vjerojatno će mi dati K. B. E. — To je konfuzno — rekoh — zar se ne moţeš drţati istih slova? — Zar ti ne bi bilo drago da budeš Lady Miles? — upita Henry, a u meni se nešto pobuni: jedino što ţelim jest da budem gospoĎa Bendrix, ali sam tu nadu zauvijek napustila. Lady Miles — koja nema ljubavnika i ne pije, nego razgovara sa Sir Williamom Mallockom o mirovinama. Gdje bi moje ja bilo cijelo to vrijeme? Sinoć sam promatrala Henryja dok je spavao. Tako dugo dok sam bila ono što zakon naziva okrivljenom strankom, mogla sam ga gledati s privrţenošću kao da je dijete kome je potrebna moja zaštita. Sad sam
bila ono što nazivaju neduţnom, i on me stalno dovodi do ludila. Imao je tajnicu koja mu je kadšto telefonirala kući. Rekla bi: — Oh, gospoĎo Miles, je li H. M. doma? — Sve tajnice upotrebljavaju te nepodnošljive inicijale, što ne znači intimnost već kolegijalnost. H. M. — razmišljala sam gledajući ga kako spava — H. M. His Majesty9 i supruga His Majestyja. Kadšto bi se nasmiješio u snu kao da kaţe: da, vrlo zabavno, ali bolje da se nastavi s poslom, zar ne? Jednom sam ga bila upitala: — Jesi li ikad imao koju avanturu s nekom tajnicom? — Avanturu? — Ljubavnu avanturu. — Ne, naravno da nisam. Kako si došla na tu pomisao? — Ne znam. Jednostavno me zanima. — Nikad nisam volio neku drugu ţenu — reče on i poče čitati večernje novine. Nisam mogla a da se ne upitam: zar je moj muţ tako neprivlačan da ga nikad nijedna ţena nije poţeljela? Osim mene, naravno. Mora da sam ga nekoć na neki način ţeljela, ali sam zaboravila zašto; i bila sam premlada da bih znala što izabirem. To je tako nepravedno. Dok sam voljela Mauricea, voljela sam Henryja, a sada sam, što se kaţe, dobra i nikoga uopće ne volim. A ponajmanje Tebe.
9
His Majesty = Njegovo Veličanstvo; engl. (Prev.)
5. 8. svibnja 1945. Sišli smo u St James's Park uvečer da promatramo proslavu dana pobjede. Pokraj vode obasjane reflektorima, izmeĎu zgrade konjaničke garde i kraljevske palače bilo je vrlo tiho. Nitko nije vikao niti pjevao niti se opio. Ljudi su po dvoje sjedili na travi, drţeći se za ruke. Vjerujem da su bili sretni, jer je tada bio mir i više nije bilo bombi. Rekoh Henryju: — Ne sviĎa mi se ovaj mir. — Razmišljam kamo će me premjestiti iz ministarstva sigurnosti. — U ministarstvo informacija? — upitah pokušavajući da budem zainteresirana. — Ne, ne, to ne bih prihvatio. Ono je puno privremenih drţavnih sluţbenika. Kako bi ti se sviĎalo ministarstvo unutrašnjih poslova? — Sve što se tebi sviĎa, Henry — rekoh. Uto je kraljevska obitelj izašla na balkon, a gomila svijeta je vrlo pristojno zapjevala. Nisu to bili voĎe poput Hitlera, Staljina, Churchilla, Roosvelta: bila je to jednostavno obitelj koja nikome nije ni šta naţao učinila. Poţeljela sam da je Maurice uz mene. Ţeljela sam početi iznova i da i ja takoĎer pripadam jednoj obitelji. — Vrlo dirljivo, zar ne? — reče Henry. — Eto, sada svi moţemo noću mirno spavati — kao da smo igda noću radili što drugo već samo mirno spavali.
10. rujna 1945. Moram biti razumna. Prije dva dana kad sam ispraznila svoju staru torbicu — Henry mi je neočekivano darovao novu kao »dar mira« — zacijelo ga je stajala mnogo novaca — našla sam posjetnicu na kojoj je pisalo: »Richard Smythe, 16 Cedar Road, privatno i savjeti, dnevno od 4 do 6. Svatko je dobro došao.« Pomislila sam: — Dosta su sa mnom nemilo postupali. Sad ću uzeti drukčiji lijek. Ako me on uspije uvjeriti da se ništa nije dogodilo, da moje obećanje ne vrijedi, pisat ću Mauriceu i upitati ga ţeli li nastaviti. Moţda ću čak napustiti Henryja. Ne znam. Ali najprije moram biti razumna. Vi še neću biti histerična. Bit ću razumna. I tako sam otišla i pozvonila u Cedar Roadu. Sad se pokušavam sjetiti što se dogodilo. GospoĎica Smythe je pripremila čaj i poslije čaja otišla ostavivši me nasamu s njenim bratom. Pitao me kakve imam poteškoće. Sjedila sam na sofi presvučenoj satiniranom tkaninom, a on je sjedio na prilično tvrdom stolcu s mačkom u krilu. Gladio je mačku, i imao je lijepe ruke, ali meni se nisu sviĎale. Gotovo da mi se više dopala jagodasta oteklina, ali on je namjerno sjedio tako da mi je pokazivao samo zdravi obraz. Rekoh: — Recite zašto ste tako sigurni da nema Boga? Promatrao je svoje ruke što su gladile mačku, i meni ga je bilo ţao, jer se ponosio svojim rukama. Da njegovo lice nije bilo nagrĎeno, moţda se s time ne bi ponosio. — Slušali ste moje govore na Commonu? — Da — rekoh. — Tamo moram postavljati stvari u vrlo jednostavnom obliku da potaknem ljude da sami razmišljaju. Vi ste počeli sami razmišljati? — Mislim da jesam. — U kojoj ste Crkvi odgojeni?
— Ni u kojoj. — Znači niste kršćanka? — Moţda sam krštena — to je društveni običaj, zar ne? — Ako ni u što ne vjerujete, zašto traţite moju pomoć? Zaista, zašto? Nisam mu mogla ispripovijedati o Mauriceu kako je leţao ispod vrata i o svom obećanju. Zasad još nisam mogla. A to nije bilo sve, jer koliko sam obećanja dala i prekršila u ţivotu? Zašto je ovo obećanje trajno ostalo, poput neke ruţne vaze dobivene na dar od nekog prijatelja; čovjek čeka da je sluţavka razbije; godinama ona razbija vrijedne predmete, a ruţna vaza ostaje. Zapravo nikad prije nije mi to pitanje palo na um, a sada ga je baš on morao ponoviti. Rekoh: — Nisam sigurna da ne vjerujem. Ali i ne ţelim vjerovati. — Pripovijedajte mi — reče on, i kako je zaboravio ljepotu svojih ruku i okrenuo prema meni svoj ruţni obraz zaboravivši se u ţelji da pomogne, počela sam pripovijedati — o onoj noći i kako je pala bomba i o onom glupom zavjetu. — I vi zbilja vjerujete — reče on — da je moţda... — Da. — Pomislite na tisuće ljudi širom cijelog svijeta koji se ovog časa mole, a molitve im ne bivaju uslišane. — Tisuće su ljudi umirale u Palestini kad je Lazar... — Mi ne vjerujemo u tu priču, vi i ja, zar ne? — reče on kao da smo sudionici. — Naravno da ne vjerujem, ali milijuni ljudi jesu vjerovali. Mora da su to drţali neophodnim...
— Ljudi ne zahtijevaju da neka stvar bude razumna, ako su im povrijeĎeni osjećaji. Ljubavnici nisu razumni, zar ne? — Moţete li razjasniti i ljubav? — upitah. — Oh da — odgovori on. — U nekih je to ţelja za posjedovanjem, poput pohlepe; u drugih ţelja da se predaju, da izgube osjećaj odgovornosti, ţelja da im se netko divi. Kadšto jednostavno ţelja da se moţe s nekim razgovarati, da predaju svoj teret nekome komu to neće biti teško. Ţelja da ponovno naĎu oca ili majku. I pod svim tim, naravno, biološki motiv. Pomislih: — Sve je to istina, ali nema li povrh toga još nešto? Sve sam ja to u sebi iskopala, i u Mauriceu takoĎer, ali lopata još uvijek nije dodirnula stijenu. — A ljubav prema Bogu? — upitah ga. — Sve je to isto. Čovjek je stvorio Boga na svoju sliku, pa je prirodno da ga voli. Znate ona ogledala na sajmovima što izobličuju. Čovjek je napravio i jedno ogledalo koje uljepšava, u kojem sebe vidi lijepa i moćna i pravedna i razumna. To je njegova predodţba o samom sebi. On se ovdje lakše prepoznaje nego u ogledalu koje izobličuje i koje ga nagoni da se smije, a kako li on sam sebe voli u ovom ogledalu. Dok je govorio o ogledalima koja izobličuju i poljepšavaju, nisam se mogla sjetiti o čemu on to zapravo pripovijeda, jer sam razmišljala o onom vremenu od njegova puberteta kad se cijelo to vrijeme gledao u ogledalo i jednostavnim namještanjem glave pokušavao da ga ogledala uljepšavaju, a ne izobličuju. Pitala sam se zašto nije pustio dovoljno dugu bradu da sakrije oteklinu; moţda na tom mjestu nije rasla dlaka, ili moţda zbog toga što je mrzio obmanu? Palo mi je na pamet da je to čovjek koji zaista voli istinu, ali tu je opet bila ta riječ — ljubav, a bilo je sasvim jasno na koliko se ţelja njegova ljubav prema istini mogla razdijeliti. Naknada za nedostatak od roĎenja, čeţnja za vlašću, ţelja da mu se dive, to više što njegovo jadno sablasno lice nikad neće moći pobuditi poţudu. Obuzela me strašna
ţelja da mu lice dodirnem rukom, da ga tješim ljubavnim riječima, trajnim kao što je trajna njegova oteklina. Činilo mi se kao onda kad sam ugledala Mauricea pod vratima. Ţeljela sam se moliti, pridonijeti neku pretjeranu ţrtvu samo da se izliječi, ali mi nije preostalo ništa što bih mogla ţrtvovati. — Draga moja — reče on — izostavite iz toga po misao o Bogu. To je samo pitanje vašeg ljubavnika i vašeg muţa. Nemojte tu stvar brkati s fantomima. — Ali kako da se odlučim — ako ne postoji nešto kao što je ljubav? — Morate se odlučiti za ono što će na kraju krajeva biti najveća sreća. — Vjerujete li vi u sreću? — Ne vjerujem ni u kakvu potpunu sreću. Pomislila sam da je njegova jedina sreća koju ikad moţe postići ovo: pomisao da moţe utješiti, savjetovati, pomoći, spoznaja da moţe nekome koristiti. To ga svakog tjedna tjera na Common da govori ljudima koji naiĎu pa odu ne pitajući ga ništa, a njegove posjetnice bacaju na tratinu. Ima li ljudi koji tako često dolaze kao što sam ja danas došla? Pitala sam ga: — Imate li mnogo posjetilaca? — Ne — reče on. Njegova ljubav prema istini bila je jača od njegova ponosa. On reče: — Nakon dugog vremena — vi ste prva. — Koristio mi je razgovor s vama — rekoh. — Vi ste mi razbistrili mnoge pojmove. — To je bila jedina utjeha koju mu čovjek moţe pruţiti — podrţati njegovu iluziju. On reče stidljivo: — Ako imate vremena, zaista bismo mogli početi od početka i ići do korijena pitanja. Hoću reći, na filozofske argumente i povijesne dokaze.
Vjerojatno sam odgovorila nešto izbjegavajući otvoren odgovor, jer on nastavi: — To je zaista vaţno. Ne smijemo potcjenjivati svoje neprijatelje. Oni imaju svoje argumente. — Imaju? — Da, ali to nisu čvrsti argumenti, već nešto površno. To su varavi dokazi. Promatrao me zabrinuto. Mislim da se pitao nisam li i ja jedna od onih koje samo prolaze. Činilo se da malo traţi kad nervozno reče: — Jedan sat na tjedan. To bi Vam mnogo pomoglo. — A ja pomislih: zar ja nemam sada i previše vremena? Mogu čitati knjigu ili ići u kino, a ne shvaćam riječi ni slike ne pamtim. Ja i moja nesreća — stalno mi bubnja u ušima i puni oči suzama. Ovo poslijepodne načas sam ih zaboravila. — Da — rekoh — doći ću. Lijepo je od vas što nalazite vremena i za mene. — Rekoh to zgrtajući svu nadu koju sam mogla u njegovo krilo, moleći se Bogu od kojeg me obećao izliječiti: — Daj da mu pomognem.
2. listopada 1945. Danas je bilo jako vruće i sipila je kiša. Otišla sam u mračnu crkvu na uglu Park Roada da tamo malo posjedim. Henry je bio kod kuće, a ja ga nisam ţeljela vidjeti. Kad je bio kod kuće, pokušala sam da za zajutrakom budem srdačna, prijazna za objedom i večerom, ali sam kadšto zaboravila na to; on je ipak bio srdačan. Eto, dvoje ljudi koji su cijelog ţivota srdačni jedno prema drugom. Kad sam ušla i sjela i osvrnula se naokolo, vidjela sam da je to rimokatolička crkva, puna sadrenih kipova i loše umjetnosti, realističke umjetnosti. Mrzim te kipove, to raspelo, sve to isticanje ljudskog tijela. Nastojala sam pobjeći od ljudskog tijela i svega onoga što mu je potrebno. Mislila sam da bih mogla vjerovati u neku vrst Boga koji nije sličan nama, nešto neodreĎeno, bez oblika, svemirsko — čemu sam ja nešto
obećala, a koje mi je nešto dalo zauzvrat — nešto što se proteţe iz neodreĎenosti u stvaran ljudski ţivot, poput guste pare koja se provlači izmeĎu stolaca i zidova. Jednog dana i ja ću postati dio te pare — i zauvijek pobjeći od sebe same. A onda sam ušla u tu mračnu crkvu u Park Roadu i ugledala sva ona tijela kako stoje oko mene na svim oltarima — odvratni sadreni kipovi spokojnih lica. Sjetila sam se da katolici vjeruju u uskrsnuće tijela, onog tijela koje sam zauvijek htjela uništiti. Ovom tijelu nanijela sam toliko rana. Pa kako bih mogla poţeljeti da ga sačuvam za vječnost. Iznenada sam se sjetila jedne Richardove izreke — kako ljudska bića izmišljaju doktrine da bi zadovoljila svoje ţelje, i pomislila sam kako griješi. Kad bih ja izmislila neku doktrinu, postavila bih da se tijelo ponovno ne rodi, da istrune sa svim prošlogodišnjim crvima. Čudno je to kako se ljudska duša njiše amo-tamo, od jedne krajnosti do druge. Leţi li istina u nekoj točki putanje njihala, u točki u kojoj njihalo nikad ne miruje, a ne na sporoj vertikali gdje se na kraju njiše kao zastava bez vjetra, već pod nekim kutom, bliţe jednoj krajnosti nego drugoj? Kad bi barem neko čudo moglo zaustaviti njihalo pod kutom od šezdeset stupnjeva, čovjek bi mogao povjerovati da je istina tamo. Pa njihalo se i danas njihalo, a ja sam razmišljala o Mauriceovu tijelu umjesto o svom. Razmišljala sam o izvjesnim crtama koje mu je ţivot urezao u lice, crtama koje su isto tako lične, kao što su crte njegova rukopisa. Razmišljala sam o svjeţoj brazgotini na njegovu ramenu, koju ne bi zadobio da nije jednom zgodom pokušao zaštiti tijelo drugog čovjeka od zida koji se rušio. Nije mi htio reći zašto je ta tri dana proveo u bolnici; Henry mi je to ispripovijedao. Ta brazgotina bila je dio njegova karaktera kao i njegova ljubomora. I tako sam razmišljala, ţelim li da to tijelo bude para (moje da, ali njegovo?), i spoznala sam da ţelim da ta brazgotina traje kroz svu vječnost. Ali bi li moja para mogla voljeti tu brazgotinu? Tada sam počela ţeljeti da i moje tijelo koje sam mrzila postoji, ali samo zbog toga što je moglo voljeti tu brazgotinu. Moţemo voljeti u duhu, ali moţemo li voljeti samo duhom? Ljubav se stalno širi tako da moţemo voljeti čak i svojim
neosjetljivim noktima; volimo čak i svojom odjećom tako da rukav moţe osjetiti rukav. Richard ima pravo, pomislih, mi smo izmislili uskrsnuće tijela, jer su nam potrebna naša tijela, i odmah sam priznala da on ima pravo, a da je ovo bajka koju pričamo jedno drugom za utjehu; otad više nisam osjećala nikakvu mrţnju prema tim kipovima. Oni su bili kao obojene slike u Hansu Andersenu; bili su poput loše poezije, ali netko je osjetio potrebu da je napiše, netko tko nije bio tako ponosan da te kipove radije sakrije nego da izloţi svoju glupost. Hodala sam crkvom promatrajući te kipove jednog za drugim. Pred najruţnijim od svih — ne znam koja je to bila svetica — molio je jedan sredovječan čovjek. Spustio je pokraj sebe svoj polucilindar, a u polucilindru bilo je nekoliko korijena celera umotanog u novinski papir. A na oltaru, naravno, bilo je i jedno tijelo — tako poznato tijelo, poznatije od Mauriceova, tako poznato da mi nikad nije palo na pamet da je to tijelo sa svim tjelesnim dijelovima, čak s onim dijelovima koje je sakrivala tkanina oko bokova, što je bila jedina odjeća. Sjetila sam se jednog takvog tijela u nekoj španjolskoj crkvi koju sam bila posjetila s Henryjem, tijela s kojeg je tekla krv skrletne boje iz očiju i ruku. To mi se smučilo. Henry je ţelio da se divim stupovima iz dvanaestog stoljeća, ali mi je bilo zlo i ţeljela sam izaći na svjeţi zrak. Pomislila sam: — Ovi ljudi vole okrutnost. Para ne bi mogla šokirati krvlju i kricima. Kad sam izašla na plaţu, rekla sam Henryju: — Ne mogu podnijeti sve te obojene rane. — Henry je bio vrlo razborit; on je uvijek razborit. On reče: — Naravno, to je vrlo materijalistička vjera. Puna magije... — Zar je magija materijalistička? — upitah. — Jest. Daţdevnjakovo oko i ţablja noga, prst djeteta koje se ugušilo pri porodu. Ništa ne moţe biti više materijalističko od toga. Oni još
uvijek vjeruju da u misi dolazi do pretvorbe kruha i vina u tijelo i krv Isusovu. Sve sam to znala, ali sam mislila da je to više manje nestalo za vrijeme reformacije, osim, naravno, za sirotinju. Henry me je ispravio (kako je često Henry ispravio moje zbrkane misli): — Materijalizam nije samo razmišljanje siromaha — reče on. — I neki najizvrsniji umovi bili su materijalisti: Pascal, Newman; tako oštroumni u nekim smjerovima, a tako nemilosrdno praznovjerni u drugim. Moţda ćemo jednog dana znati zašto; moţda je to neki nedostatak u ţlijezdama. I tako sam danas gledala to materijalno tijelo na tom materijalnom kriţu i pitala se: kako je svijet mogao tamo zabiti čavlima u paru? Para, naravno, ne osjeća ni bol ni radost. Bilo je to samo moje praznovjerje kad sam zamišljala da ona moţe odgovoriti na moje molitve. Dragi Boţe, rekla sam, a trebalo je da kaţem: draga paro. Rekla sam da mrzim, ali kako se moţe mrziti paru? Mogla bih mrziti taj lik na kriţu s njegovim prisvajanjem prava na moju zahvalnost — »Ja sam ovo propatio zbog tebe«, ali paru... A ipak Richard je vjerovao u nešto još ništavnije od pare. Mrzio je bajku, borio se protiv bajke, shvaćao je bajku ozbiljno. Ja ne bih mogla mrziti Ivicu i Maricu, ne bih mogla mrziti njihovu kućicu od šećera kao što je on mrzio legendu o raju. Dok sam bila dijete, mogla sam mrziti zlu kraljicu iz Snjeguljice, ali Richard nije mrzio svog Đavola iz bajke. Đavao ne postoji, ni Bog ne postoji, ali sva njegova mrţnja bila je uperena protiv dobrog lika iz vilinske bajke, ne protiv zlog u vilinskoj bajci. Zašto? Pogledala sam gore na to dobro poznato tijelo, protegnuto u imaginarnoj boli, spuštene glave kao u čovjeka koji spava. Pomislila sam: kadšto sam mrzila Mauricea, ali bih li ga mrzila da ga nisam i voljela? Oh, Boţe, kad bih Te zaista mogla mrziti, što bi to značilo? Jesam li ja na kraju krajeva materijalist?, pitala sam se. Imam li neki nedostatak u ţlijezdama da me tako malo zanimaju te uistinu vaţne
nepraznovjerne stvari i ideje — kao što su Dobrotvorna komisija i indeks ţivotnih troškova i više kalorija za radničku klasu? Jesam li ja materijalist jer vjerujem u nezavisan ţivot onog čovjeka s cilindrom, metal na kriţu, u ove ruke kojima se ne mogu moliti? Pretpostavimo da Bog postoji i da je imao tijelo poput ovoga — zašto je krivo vjerovati da je njegovo tijelo postojalo u istoj mjeri kao i moje? Zar bi ga itko mogao voljeti ili mrziti da nema tijelo? Ne mogu voljeti paru koja je bila Maurice. To je surovo, to je ţivotinjski, to je materijalistički, znam, ali zašto da ne budem ţivotinjska i surova i materijalistička? Izašla sam iz crkve. Kipeći od bijesa, i uprkos Henryju i sveg razumnog i objektivnog učinila sam nešto što sam vidjela da ljudi čine u španjolskim crkvama: umočila sam prste u takozvanu svetu vodicu i učinila nekakav znak kriţa na čelu.
6. 10. siječnja 1946. Noćas nisam mogla izdrţati kod kuće, pa sam izašla na kišu. Sjetila sam se onog trenutka kad sam zarila nokte u svoje dlanove; ja tada nisam znala da si se to Ti uselio u bol. Rekla sam: — Daj mu da ţivi — ne vjerujući u Tebe, ali moje nevjerovanje Tebi nije bilo vaţno. Ti si ga obuhvatio svojom ljubavlju i prihvatio kao ţrtvu. A noćas mi je kiša promočila kaput i haljinu i koţu, i ja sam drhtala od hladnoće, i tada kao da sam Te prvi put gotovo voljela. Šetala sam po kiši ispred Tvojih prozora i ţeljela sam čekati ispred njih cijelu noć, samo da bih Ti pokazala da nakon svega mogu naučiti da volim i da se više ne bojim pustinje, jer si Ti bio tamo. Vratila sam se kući i tamo našla Mauricea s Henryjem. Tako si ga po drugi put vratio u moj ţivot; prvi put sam Te zbog toga mrzila, a Ti si moju mrţnju kao i moje nevjerovanje obuhvatio svojom ljubavlju, čuvajući ih da bi mi ih kasnije pokazao tako da bismo se oboje mogli smijati — kao što sam se kadšto smijala Mauriceu govoreći: —Sjećaš se kako smo nekada bili glupi…?
7. 18. siječnja 1946. Objedovala sam s Mauriceom prvi put nakon dvije godine; — telefonirala i zamolila ga da se vidimo, a moj autobus je zapeo u prometu na Stockwellu i zakasnila sam deset minuta. Načas sam osjetila nekadašnji strah da će se nešto dogoditi da pokvari dan, da će se naljutiti na mene. Ali nisam imala ţelju da mu se najprije umiljavam svojom srdţbom. Kao i toliko drugih stvari čini se da se u meni ugasila i sposobnost da se srdim. Ţeljela sam ga vidjeti i pitati o Henryju. U posljednje vrijeme Henry je bio nekako čudan. Bilo je neobično za njega da izaĎe i s Mauriceom pije u pubu. Henry pije samo kod kuće ili u svom klubu. Pomislila sam da je moţda razgovarao s Mauriceom. Čudila bih se da se brine za mene. Otkako smo se vjenčali nije bilo manje razloga da se brine. Ali kad sam bila s Mauriceom činilo se da nema drugog razloga da budem s njim osim da — budem s njim. O Henryju ništa nisam doznala. Od vremena do vremena Maurice je pokušao da me uvrijedi i uspio je, jer je zapravo sebi nanosio bol, a ja ne mogu podnositi da on sebe ranjava. Jesam li prekršila ono staro obećanje s tim što sam objedovala s Mauriceom? Prije godinu dana tako bih mislila, ali sad ne mislim tako. U ono vrijeme sve sam to shvaćala doslovno, jer sam se bojala i jer nisam znala o čemu se sve radi, jer nisam imala povjerenje u ljubav. Objedovali smo kod Rulesa i bila sam sretna, jednostavno zato što sam bila s njim. Samo sam na kratko bila nesretna kad smo se opraštali iznad one rešetke. Vjerovala sam da će me opet poljubiti i čeznula sam za tim, a zatim me uhvatio napadaj kašlja i taj trenutak je nestao. Znala sam, kad je odlazio, da razmišlja o svim mogućim neistinitim stvarima i da ga one bole, a mene su takoĎer boljele jer su njega boljele.
Htjela sam zaplakati a da me nitko ne vidi, pa sam ušla u Nacionalnu galeriju portreta, ali na studentski dan — bilo je tamo previše ljudi, zato sam se vratila u Maiden Lane i ušla u jednu crkvu, koja je uvijek previše mračna da bi čovjek mogao promatrati svog susjeda. I sjela sam. Bila je gotovo prazna osim mene i nekog malog čovjeka koji je ušao i tiho se molio u klupi iza mene. Sjetila sam se kako sam prvi put bila u jednoj od tih crkava i kako sam ih mrzila. Nisam se molila. Jednom sam se i previše molila. Rekla sam Bogu, kao što bih rekla svom ocu, da sam se mogla sjetiti da sam imala oca: — Dragi Boţe, umorna sam.
3. veljače 1946. Danas sam vidjela Mauricea, ali on mene nije vidio. Išao je u »Pontefract Arms«, a ja sam ga pratila. Provela sam jedan sat u Cedar Roadu — dugi, otegnuti sat, pokušavajući da pratim dokazivanja jadnog Richarda, a iz njih sam samo izvukla osjećaj izvrnutog vjerovanja. Zar bi itko mogao tako ozbiljno i tako polemično raspravljati o jednoj legendi? Ako sam uopće išta razumjela, bila je to pokoja neobična činjenica koju nisam poznala, a čini mi se da bi ta činjenica teško pomogla njegovom dokazivanju. Dokazivao je da je postojao čovjek koji se zvao Krist. Izašla sam osjećajući se umorna i bespomoćna. Išla sam k njemu da me oslobodi praznovjerja, ali svaki put kad sam se vratila, njegov fanatizam je još dublje učvršćivao to praznovjerje. Ja sam pomagala njemu, ali on meni nije. Ili jest? Cijeli sat uopće nisam mislila na Mauricea, ali se on odjednom pojavio prelazeći ulicu. Drţeći ga na oku cijelim sam ga putem pratila. Tako smo često bili zajedno kod »Pontefract Armsa «. Znala sam u koji bar će otići, što će naručiti. Bih li ušla za njim, upitala sam se, i naručila piće da vidim kako se okreće i sve počinje iznova? Jutra bi bila puna nade, jer bih
mu mogla telefonirati, čim Henry ode, a onda bih se radovala večerima kad bi mi Henry rekao da će se kasno vratiti kući. A moţda bih sada napustila Henryja. Učinila sam sve najbolje što sam mogla. Nisam imala novaca da ih donesem Mauriceu, a njegove knjige donosile su nešto malo više nego što je bilo dovoljno za njega samog. Ja bih mu tipkala, pa bismo mogli uštedjeti pedeset funti na godinu. Ne plašim se siromaštva. Uvijek je bolje pruţiti se prema veličini pokrivača, jer ćeš i onako poţnjeti kako si posijao. Stajala sam u vratima lokala i promatrala ga kako ide prema baru. Ako se okrene i ugleda me, rekla sam Bogu, ući ću, ali on se nije okrenuo. Pošla sam kući, ali sam stalno mislila na nj. Gotovo dvije godine bili smo stranci. Nisam znala što radi u odreĎeno doba dana, ali sad on više nije bio stranac jer sam znala kao nekoć gdje se nalazi. Popio bi još jednu čašu piva, a zatim bi se vratio u onu poznatu sobu da piše. Njegove dnevne navike bile su još uvijek iste, i ja sam ih voljela kao što čovjek voli stari kaput. Osjećala sam se zaštićena s tim njegovim navikama. Nikad nisam voljela nepoznatost. I pomislila sam kako bih ga mogla učiniti sretnim i kako lako. Čeznula sam da ga opet vidim kako se smije od sreće. Henry nije bio kod kuće. Bio je pozvan na objed poslije ureda i telefonirao je da se neće vratiti do sedam. Čekala bih do šest i trideset, a onda telefonirala Mauriceu. Rekla bih: dolazim k tebi noćas i sve ostale noći. Sita sam ţivota bez tebe. Spremila bih modri veliki kovčeg i onaj mali smeĎi. Uzela bih dovoljno odjeće kao za mjesec dana ljetovanja. Henry je civiliziran čovjek i za mjesec dana sve bi se pravne stvari sredile, trenutačna bi gorčina prestala, a sve ostalo što bi mi trebalo od kuće mogla bih uzeti bez ţurbe. Ne bi bilo mnogo gorčine; Henry i ja više nismo bili ljubavnici. Brak je postao prijateljstvo, a to prijateljstvo bi se ubrzo moglo nastaviti kao i prije. Odjednom sam se osjetila slobodnom i sretnom. Više se neću zbog Tebe brinuti, rekla sam Bogu dok sam prelazila preko Commona,
postojiš li ili ne postojiš, jesi li Ti Mauriceu pruţio drugu šansu ili sam ja to sve zamislila. Moţda je to ta druga šansa koju sam molila za njega. Ja ću ga usrećiti, to je moja druga zakletva, Boţe, i zabrani mi ako moţeš, zabrani mi ako moţeš. Popela sam se uza stube u svoju sobu i počela pisati Henryju. »Dragi Henry«, napisala sam, ali to je zvučalo neiskreno. »Najdraţi« bila je laţ, i tako je moralo biti kao znancu: — Dragi Henry, tako sam napisala — Dragi Henry, bojim se da će ti ovo biti priličan udarac, ali posljednjih pet godina voljela sam Mauricea Bendrixa. Dvije godine se nismo vidjeli i nismo jedno drugom pisali, ali ne pomaţe. Ja ne mogu sretno ţivjeti bez njega; zato sam otišla. Znam da dugo vremena nisam bila osobita ţena, ali uopće nisam bila ničija ljubavnica od lipnja 1944. tako da smo svi odreda jadni. Nekoć sam mislila da ću jednostavno samo doţivjeti tu ljubavnu avanturu i da će ona polagano i sa zadovoljstvom iščeznuti, ali nije se tako dogodilo. Volim Mauricea više nego sam ga voljela 1939. Čini mi se da sam bila djetinjasta, ali sad znam da svaki čovjek prije ili poslije mora izabrati svoj put, inače će napraviti neprilike na sve strane. Zbogom. Bog te blagoslovio. Precrtala sam »Bog te blagoslovio« tako jako da se nije moglo pročitati. Zvučalo je samozadovoljno, a uostalom Henry ne vjeruje u Boga. Zatim sam htjela napisati »Voli te«, ali je ta riječ bila neprikladna, premda sam znala da je to istina. Ja volim Henryja na neki svoj neobičan način. Stavila sam pismo u omotnicu i označila »Vrlo osobno«. Mislila sam da će to opomenuti Henryja da ga ne otvara ni u čijoj nazočnosti — jer je mogao dovesti kući kojeg prijatelja, a nisam ţeljela da povrijedim njegov ponos. Izvukla sam kovčeg i počela spremati stvari, a onda sam odjednom pomislila: kamo sam stavila pismo? Odmah sam ga našla i opet pomislila: pretpostavimo da ga u brzini zaboravim ostaviti u predsoblju, a Henry me čeka i čeka da se vratim kući. Zato sam pismo odnijela dolje da ga ostavim u predsoblju.
Gotovo sam sve spremila — samo da smotam večernju haljinu, a Henry neće doći još pola sata. Upravo sam spustila pismo na stol u predsoblju na vrh popodnevne pošte kad začuh ključ u bravi. Ponovno sam zgrabila pismo, ne znam zašto, a onda je ušao Henry. Činio se bolestan i uznemiren. Reče: — Oh, ti si tu? — i proĎe pokraj mene ravno u svoju radnu sobu. Čekala sam časak i pošla za njim. Pomislila sam: — Sad mu moram predati ovo pismo u ruke; za to će biti potrebno više hrabrosti. Kad sam otvorila vrata ugledala sam ga kako sjedi pokraj kamina da se nije potrudio da zapali vatru i plače. — Što je, Henry? — upitah ga. On reče: — Ništa. Jako me boli glava, to je sve. Zapalila sam vatru u kaminu. Rekoh: — Imam malo veganina. — Nemoj se mučiti, — reče on. — Već mi je bolje. — Kako si proveo današnji dan? — Oh, gotovo kao i obično. Malo napornije. — S kim si objedovao? — S Bendrixom. — S Bendrixom? — rekoh. — Zašto ne s Bendrixom? Pozvao me na objed u svoj klub. Uţasno jelo. Stala sam iza njega i stavila ruku na njegovo čelo. Bilo je neobično ovo što sam uradila čas prije nego što ću ga napustiti zauvijek. Poslije vjenčanja on bi to tako meni učinio kad sam bila nervozna i imala strašne glavobolje, jer ništa nije išlo kako treba. Načas sam zaboravila da sam se onda samo pretvarala da me je na taj način izliječio. On stavi svoju ruku na moju pa mi je čvrsto pritisne na svoje čelo. — Volim te — reče on — Znaš li ti to?
— Znam — rekoh. Mogla sam ga mrziti zbog toga što je to rekao; to je bilo kao da postavlja svoje pravo na mene. Da me zbilja voliš, pomislila sam, ponašao bi se kao svaki drugi povrijeĎeni muţ. Naljutio bi se i tvoja bi me ljutnja oslobodila. — Ne mogu bez tebe — reče on. Oh, moţeš, ţeljela sam da se pobunim. Bit će nezgodno, ali moţeš. Jednom si promijenio novine i brzo si se privikao. To su riječi, konvencionalne riječi konvencionalnog muţa, i one uopće ništa ne znače; a onda sam pogledala njegovo lice u ogledalu i vidjela da još plače. — Henry? — rekoh — Što ti je? — Ništa. Rekao sam ti. — Ne vjerujem ti. Je li se nešto dogodilo u uredu? On reče s nekom čudnom gorčinom — Što bi se tamo moglo dogoditi? — Je li te Bendrix na neki način uzrujao? — Naravno da nije. Kako bi mogao? Htjela sam maknuti ruku, ali ju je dalje čvrsto drţao. Bojala sam se što će zatim reći; bojala sam se nepodnošljivog tereta kojim mi je opterećivao savjest. Maurice je već sada zacijelo kod kuće; da se Henry nije vratio, ja bih za pet minuta bila s njim. Vidjela bih sreću umjesto jada. Ako čovjek ne vidi nesreću, ne vjeruje u nju. Svakome moţemo bol zadati iz daljine. Henry reče: — Draga moja, nisam mnogo vrijedio kao muţ. — Ne znam što misliš — rekoh. — Dosadan sam ti. Moji prijatelji su dosadni. Mi više — znaš — ništa ne radimo zajedno.
Rekoh: — U svakom braku jednom to mora prestati. Mi smo dobri prijatelji. — To je trebala da bude taktika za moj bijeg. Kad on to prihvati, dat ću mu pismo, reći što namjeravam i izići iz kuće. Ali on je taj mig propustio, i ja sam još ovdje, a vrata su se pred Mauriceom opet zatvorila. Samo ovaj put za to ne mogu kriviti Boga: sama sam zatvorila vrata. Henry reče: — Nikad ne mogu o tebi misliti kao o prijatelju. Čovjek moţe biti bez prijatelja. — Pogleda me iz ogledala i reče: — Nemoj me ostaviti, Sarah. Ustraj još nekoliko godina. Pokušat ću... — ali se nije mogao dosjetiti što će to pokušati. Oh, bilo bi bolje za nas oboje da sam ga napustila prije mnogo godina, ali mu ne mogu zadati taj udarac kad je prisutan. I sad će uvijek biti tu, jer sam vidjela kako izgleda njegov jad. Rekoh: — Neću te napustiti. Obećajem. — Još jedno obećanje koje moram drţati, a kad sam ga već dala, više nisam mogla izdrţati uza nj. On je pobijedio, Maurice izgubio, a ja sam ga mrzila zbog njegove pobjede. Bih li mrzila Mauricea da je on pobijedio? Popela sam se uza stube i poderala pismo u tako sitne komadiće da ga više nitko ne bi mogao sastaviti, i gurnula nogom kovčeg pod krevet, jer sam bila previše umorna da ga ispraznim, i počela pisati ovo. Mauriceova bol ulazi u njegovo pisanje; u njegovim rečenicama moţe se čuti trzanje ţivaca. Pa ako bol moţe stvoriti pisca, i ja takoĎer učim pisati, Maurice. Ţeljela bih samo jednom s tobom razgovarati. Ne mogu razgovarati s Henryjem. Ni s kim ne mogu razgovarati. Dragi Boţe, daj mi da razgovaram. Jučer sam kupila raspelo, jeftino ruţno raspelo, jer sam kupovala na brzinu. Pocrvenjela sam kad sam zamolila da ga kupim. Mogao me je netko vidjeti u trgovini. Trebali bi na vrata staviti neprozirna stakla kao u trgovinama prezervativa. Kad zaključam vrata svoje sobe, mogu ga izvaditi s dna svoje kutije za nakit. Ţeljela bih da znam jednu molitvu koja nije ja, pa ja, ja. Pomozi mi. Daj mi da budem sretnija. Daj mi da uskoro umrem. Ja, ja, ja.
Daj mi da mislim na onu strašnu oteklinu na Richardovu licu. Daj mi da vidim Henryjevo lice niz koje teku suze. Daj mi da zaboravim sebe. Dragi Boţe, pokušala sam voljeti, a napravila sam takvu zbrku od toga. Kad bih mogla voljeti Tebe znala bih kako da volim njih. Vjerujem u legendu. Vjerujem da si se rodio. Vjerujem da si umro za nas. Vjerujem da si Bog. Nauči me kako da volim. Ne marim za bol. Njihovu bol ne mogu izdrţati. Daj da ja i dalje patim, ali ublaţi njihovu bol. Dragi Boţe, kad bi Ti mogao samo na kratko vrijeme sići sa svog Kriţa i pustiti mene da se tamo popnem umjesto Tebe. Kad bih mogla patiti poput Tebe, mogla bih liječiti kao što to Ti činiš.
4. veljače 1946. Henry danas nije pošao na posao. Ne znam zašto. Pozvao me na objed, zatim smo otišli u Nacionalnu galeriju, rano večerali i pošli u kazalište. Ponašao se poput roditelja koji doĎe pred školu i izvede dijete u šetnju. Ali dijete je bio on.
5. veljače 1946. Henry računa da u proljeće odemo na odmor u inozemstvo. Ne moţemo se odlučiti izmeĎu dvoraca u dolini Loire i Njemačke gdje bi mogao napisati izvještaj o drţanju Nijemaca za vrijeme bombardiranja. Ţeljela bih da proljeće nikad ne doĎe. Opet počinjem: ţelim, ne ţelim. Kad bih mogla voljeti Tebe, mogla bih voljeti i Henryja. Bog je postao čovjekom. On je bio Henry sa svojim astigmatizmom, Richard sa svojom oteklinom, samo ne Maurice. Kad bih mogla voljeti rane gubavca, zar ne bih mogla voljeti Henryjevo dosaĎivanje? Ali mi se čini da bih se okrenula od gubavca da je ovdje isto tako kao što se zatvaram od Henryja. Ţelim uvijek nešto dramatično. Umišljam sebi da sam spremna za bol Tvojih čavala, a ne mogu izdrţati dvadeset četiri sata zemljopisnih karata i Michelinovih
vodiča. Dragi Boţe, ja nisam ni od kakve koristi. Ja sam još uvijek ista beštija i laţljivka. Makni me s puta.
6. veljače 1946. Danas sam imala strašnu scenu s Richardom. Govorio mi je o kontradikcijama u kršćanskim Crkvama; pokušala sam slušati, ali nisam najbolje uspijevala i on je to primijetio. Odjednom me upita: — Zbog čega vi dolazite ovamo? — a prije nego sam se snašla, uteče mi: — Da vas vidim. — Mislio sam da dolazite učiti — reče on, a ja sam odgovorila da sam to i htjela reći. Znala sam da mi ne vjeruje i mislila da će njegov ponos biti povrijeĎen i da će se naljutiti, ali on se uopće nije naljutio. Ustao je iz svog naslonjača presvučenog satiniranom tkaninom i sjeo pokraj mene na baršunastu sofu s one strane s koje se nije vidio njegov bolesni obraz. On reče: — Mnogo mi znači što vas vidim svaki tjedan — a tada sam znala da će mi se udvarati. Spustio je svoju ruku na moj zglob i upitao: — Volite li me? — Da, Richard, naravno — rekoh — inače ne bih bila ovdje. — Hoćete li se udati za mene? — upita on, a njegov ponos ga natjera da me tako upita kao da me pita ţelim li još jednu šalicu čaja. — Henry bi se mogao usprotiviti —rekoh pokušavajući da to skrenem u šalu. — Ništa vas ne bi moglo natjerati da napustite Henryja? — a ja ljutito pomislih, ako ga nisam ostavila zbog Mauricea, koga Ďavola očekuješ da ću ga zbog tebe ostaviti? — Udata sam.
— To ništa ne znači ni vama ni meni. — Ipak znači — rekoh. — Jednom sam mu to mo rala reći. — Ja vjerujem u Boga — rekoh — i u sve ostalo. Vi ste me tome naučili. Vi i Maurice. — Ne razumijem. — Uvijek ste govorili da su vas svećenici naučili da ne vjerujete. Pa moţe biti i obrnuto. On pogleda svoje lijepe ruke — one su mu preostale. Reče vrlo polagano: — Nije me briga što vi vjerujete. Što se mene tiče moţete vjerovati u cijelu tu glupu torbu trikova. Ja vas volim, Sarah. — Ţao mi je — rekoh. — Volim vas više nego što sve to mrzim. Kad bih s vama imao djecu dopustio bih vam da ih pokvarite. — Ne biste trebali tako nešto reći. — Nisam bogat čovjek. To je jedino mito koje mogu ponuditi — da se odreknem svoje vjere. — Ja volim drugoga, Richard. — Ali ga ne volite mnogo kad se osjećate vezani onom glupom zakletvom. Rekoh očajno: — Učinila sam sve najbolje što sam mogla da je prekršim, ali nije uspjelo. — Zar me smatrate budalom? — Zašto? — Zar da očekujem da ćete voljeti muškarca s ovim — i okrene svoj ruţni obraz prema meni. — Vi vjerujete u Boga, — reče on. — To je lako. Vi ste lijepi. Nemate se na što ţaliti, ali zašto da ja volim nekog Boga koji je ovo dao jednom djetetu?
— Dragi Richard — rekoh — nema ničega tako jako lošeg... — zatvorila sam oči i stavila usne na njegov ruţni obraz. Načas mi se smučilo, jer se bojim nakaznosti, a on je mirno sjedio i pustio da ga cjelivam. Mislila sam da cjelivam bol, a bol pripada Tebi kao što sreća nikad ne pripada. Volim Te u Tvojoj patnji. Gotovo sam osjetila metalni okus slane koţe i pomislila: kako si Ti dobar. Mogao si nas ubiti srećom, a puštaš nas da budemo s Tobom u patnji. Osjetila sam kako se naglo odmaknuo i otvorila oči. On reče: — Zbogom. — Zbogom, Richard. — Više se ne vraćajte — reče on — ne mogu podnijeti vaše ţaljenje. — To nije ţaljenje. — Učinio sam budalu od sebe. Otišla sam. Nije vrijedilo ostati. Nisam mu mogla reći da mu zavidim što nosi na sebi znak patnje i što vidi Tebe svaki dan u ogledalu umjesto one dosadne ljudske stvari koju nazivamo ljepota.
10. veljače 1946. Nemam potrebe da Ti pišem ili da razgovaram s Tobom, tako sam Ti počela pisati pismo prije nekoliko dana, i stidjela sam se i poderala ga, jer se činilo tako glupo pisati pismo Tebi koji znaš sve prije negoli ja i pomislim. Jesam li igda tako jako voljela Mauricea prije nego što sam Tebe zavoljela? Ili sam uistinu cijelo vrijeme samo Tebe voljela? Jesam li dodirnula Tebe kad sam njega dotakla? Jesam li mogla dodirnuti Tebe a da nisam najprije dodirnula njega, dodirnula ga tako kao što nikad nisam dodirnula Henryja ili bilo koga? A Maurice me volio i doticao kao što nikad nije dodirnuo neku drugu ţenu. Ali je li on volio mene ili Tebe? Jer je on u meni mrzio one stvari koje Ti
mrziš. On je uvijek bio na Tvojoj strani a da toga nije bio svjestan. Ti si ţelio naš rastanak, ali i on ga je ţelio. Radio je na tome svom svojom srdţbom i svojom ljubomorom, i radio na tome svojom ljubavlju. Jer on mi je pruţio toliko mnogo ljubavi, a ja sam njemu pruţila takoĎer mnogo ljubavi, da osim Tebe ubrzo drugo ništa i nije ostalo. Ni za jedno ni za drugo. Mogla sam provesti cijeli ţivot darujući pomalo ljubavi zaredom, dopunjujući je tu i tamo, na ovog ili onog muškarca. Ali već prvi put, u hotelu blizu Paddingtona, mi smo svu svoju ljubav iscrpjeli. Ti si bio tamo učeći nas kako da je potratimo kao što si učio onog bogataša tako da nam jednog dana ne preostane ništa drugo osim ove ljubavi prema Tebi. Ali Ti si previše dobar prema meni. Kad Te molim patnju, Ti mi pruţaš mir. Daj ga i njemu. Daj mu moj mir — njemu je potrebniji.
12. veljače 1946. Prije dva dana imala sam divan osjećaj mira i spokojstva i ljubavi. Ţivot će opet biti sretan, ali sinoć sam sanjala kako se penjem uz dugačke stube da bih se na vrhu sastala s Mauriceom. Još sam uvijek bila sretna, jer kad se popnem na vrh stuba mi ćemo voditi ljubav. Doviknula sam mu da dolazim, ali mi nije odgovorio Mauriceov glas; bio je to glas nekog stranca koji je tutnjao poput sirene u magli što opominje zalutale brodove, i uplašio me. Pomislila sam: napustio je svoj stan i otišao, a ja ne znam gdje je on. I dok sam silazila niza stube, podigla se voda i doprla mi iznad struka, a predsoblje je bilo puno guste magle. Uto sam se probudila. Više nemam mira. Ţelim ga kao što sam ga nekad ţeljela. Htjela bih s njim jesti sendvič, i piti s njim u baru. Umorna sam i ne ţelim više nikakve patnje. Ţelim Mauricea. Ţelim običnu pokvarenu ljudsku ljubav. Dragi Boţe, Ti znaš da sam htjela ţeljeti Tvoju patnju, ali je sad ne ţelim. Uzmi je na neko vrijeme i daj mi je drugi put.
ČETVRTA KNJIGA 1. Više nisam mogao čitati. Neprestano sam preskakao neki odlomak koji bi me previše zabolio. Ţelio sam otkriti sve o Dunstanu, premda nisam ţelio otkriti previše, ali sada — pošto sam čitao dalje — sve se vraćalo u daleko vremensko razdoblje kao neki dosadan datum u povijesti. I nije imalo vaţnosti za sadašnjost. Ostalo mi je poglavlje koje je bilo staro tjedan dana. »Ţelim Mauricea. Ţelim običnu pokvarenu ljudsku ljubav.« To je sve što ti mogu dati, pomislih. Ne poznam nikakvu drugu ljubav, ali ako misliš da sam svu potratio griješiš. Ostalo je dovoljno za naša dva ţivota, i pomislio sam na onaj dan kad je spremila svoj kovčeg, a ja sam sjedio ovdje, ne znajući da je sreća tako blizu. Bilo mi je jako drago što nisam znao i što sada znam. Sad sam mogao nešto poduzeti. Dunstan nije bio vaţan. Pripadnik civilne protuavionske zaštite nije bio vaţan. Pošao sam do telefona i nazvao njen broj. Odgovorila je sluţavka. Rekoh: — Ovdje gospodin Bendrix. Ţelim razgovarati s gospoĎom Miles. — Ona mi reče neka pričekam. Dok sam čekao Sarin glas, osjećao sam da mi ponestaje dah kao da sam pri kraju duge trke. Ali javio se opet glas sluţavke koji mi reče da gospoĎa Miles nije kod kuće. Ne znam zašto joj nisam vjerovao. Pričekao sam pet minuta, a onda sam čvrsto nategnuo rupčić preko mikrofona, i ponovno nazvao. — Je li gospodin Miles kod kuće? — Ne, gospodine. — Mogu li onda razgovarati s gospoĎom Miles? Ovdje Sir William Mallock. Nakon samo kratke stanke javila se Sarah. — Dobar večer. Ovdje gospoĎa Miles.
— Znam — rekoh. — Poznam ti glas, Sarah. — Ti… ja sam mislila… — Sarah — rekoh — doći ću da te vidim. — Ne, molim te, nemoj. Slušaj, Maurice. U krevetu sam. Govorim iz kreveta. — To bolje. — Ne budi lud, Maurice. Hoću reći da sam bolesna. — Onda ćeš me morati vidjeti. Što je, Sarah? — Oh, ništa. Jaka nahlada. Slušaj, Maurice. — Polagano je rastavljala riječ po riječ kao neka guvernanta, i to me je naljutilo. — Molim-tene-moj doći- ne-mo-gu-te-primiti. — Volim te, Sarah, i dolazim. — Neću biti ovdje. Ustat ću. — Pomislih, ako potrčim, trebat će mi samo četiri minute da prijeĎem Common; za to vrijeme ona se ne moţe obući. — Reći ću sluţavki da nikoga ne pusti unutra. — Ona nema takvu tjelesnu gradu da bi me mogla izbaciti. A mene bi trebalo izbaciti, Sarah. — Molim te, Maurice... Ja te molim. Nisam od tebe već dugo ništa traţila. — Osim jednog objeda. — Maurice, nisam baš zdrava. Jednostavno te da nas ne mogu primiti. Idući tjedan... — Prošlo je uţasno mnogo tjedana. Hoću da te vidim sad. Večeras. — Zašto, Maurice. — Ti me voliš. — Kako znaš? — Svejedno. Hoću da te zamolim da poĎeš sa mnom. — Ali, Maurice, to ti isto tako mogu odgovoriti putem telefona. Odgovor je: ne. — Ne mogu te dodirnuti putem telefona, Sarah. — Maurice, dragi moj. Obećaj da nećeš doći. — Dolazim.
— Slušaj, Maurice. Uţasno sam bolesna. Imam jake bolove. Ne ţelim ustati. — I ne moraš. — Kunem se da ću ustati i otići iz kuće, ako mi ne obećaš... — Ovo je za nas oboje vaţnije, Sarah, od nahlade. — Molim te, Maurice. Molim te. Henry će se uskoro vratiti kući. — Neka se vrati — i spustih slušalicu. Ovo je bila gora noć od one kad sam prije mjesec dana sreo Henryja. Ovaj put je padala susnjeţica umjesto kiše; snijeg je već bio na pol puta, i kapi su se probijale kroz rupice za dugmad kišnog kaputa; zasjenile su svjetiljke na Commonu tako da je bilo nemoguće trčati, a ja i onako nisam mogao brzo trčati zbog svoje noge. Krivo mi je što nisam ponio dţepnu svjetiljku iz doba rata, jer mi je trebalo dobrih osam minuta da stignem do kuće na sjevernoj strani. Upravo sam sišao s pločnika da prijeĎem ulicu, kad se vrata otvoriše, a Sarah iziĎe. Pomislio sam pun sreće: sad je imam. Znao sam posve sigurno da ćemo prije nego što proĎe noć opet spavati zajedno. A kad se to jednom obnovi, sve se moţe dogoditi. Nikad je prije nisam poznao i nikad prije toliko volio. Što čovjek više pozna, to više voli, pomislim. Vratilo mi se opet povjerenje. Previše se ţurila a da bi me mogla vidjeti kroz susnjeţicu preko širokog kolnika. Skrenula je ulijevo i brzo se udaljavala. Pomislih: morat će negdje sjesti, pa ću je uhvatiti u klopku. Išao sam za njom na udaljenosti od dvadesetak metara, ali ona se ni jednom nije osvrnula. Obišla je Common, prošla pokraj ribnjaka i bombardirane knjiţare, kao da ide prema podzemnoj ţeljeznici. Pa ako bude potrebno, bio sam spreman da razgovaram s njom čak i u prepunoj podzemnoj ţeljeznici. Sišla je niza stube podzemne ţeljeznice i prišla blagajni, ali nije ponijela torbicu, a kad je pretraţila dţepove, nije našla ni sitniša — čak ni tri novčića od po pol penija, što bi joj omogućilo da se vozi amo-tamo od jutra do ponoći. Ponovno se popela uza stube pa prešla ulicu kojom voze tramvaji. U jednu jazbinu bila je utjerana, a sigurno se dosjetila i druge. Likovao sam. Bojala se sebe, ali se nije bojala
mene, bojala se sebe i onoga što će se dogoditi kad se sretnemo. Osjećao sam da sam već dobio igru, i već sam mogao osjećati izvjesnu samilost prema svojoj ţrtvi. Ţelio sam joj reći: ne brini se, nemaš se čega bojati, oboje ćemo uskoro biti sretni, noćna mora je gotovo prošla. Uto sam je izgubio. Bio sam previše siguran u sebe i dao joj preveliku prednost. Prešla je cestu dvadeset metara ispred mene (opet sam zbog bolesne noge zakasnio kad sam se penjao uza stube); jedan tramvaj je izmeĎu nas prošao i ona je nestala. Moţda je skrenula lijevo niz High Street ili pošla ravno Park Roadom, ali je nisam mogao vidjeti. Nisam se jako zabrinuo — ako je ne naĎem danas, naći ću je sutra. Sad sam znao cijelu tu apsurdnu pripovijest o zavjetu; sad sam bio siguran u njenu ljubav — ona me u to uvjerila. Ako se dvoje ljudi vole, oni spavaju zajedno; to je matematička formula, iskušana i dokazana ljudskim iskustvom. U High Streetu bio je jedan A. B. C. restoran pa sam i tamo pokušao. Tamo je nije bilo. Zatim sam se sjetio crkve na uglu Park Roada i odmah sam znao da je otišla tamo. Slijedio sam je i, zaista, sjedila je tamo u sporednoj laĎi blizu jednog stupa i ruţnog kipa Djevice. Nije se molila. Jednostavno sjedila je zatvorenih očiju. Vidio sam je samo pri svjetlu svijeća ispred kipa, jer je cijela crkva bila vrlo mračna. Sjeo sam iza nje, kao nekad gospodin Parkis, i čekao. Sad kad sam znao kraj priče, mogao sam godinama čekati. Bilo mi je hladno i bio sam prokisao, ali vrlo sretan. Čak sam s blagošću mogao gledati na oltar i na lik koji je tamo visio. Ona nas obojicu voli, pomislih, ali ako treba da doĎe do sukoba izmeĎu lika i čovjeka, znam tko će pobijediti. Ja sam mogao spustiti ruku na njeno bedro ili usne na njene grudi; lik je zatvoren iza oltara i nije se mogao maknuti da brani svoj ideal. Odjednom je počela kašljati, pritiskajući ruku na grudi. Znao sam da je boli i nisam je mogao ostaviti samu u boli. Prišao sam i sjeo pokraj nje i stavio ruku na njeno koljeno dok je kašljala. Pomislio sam: kad
bi bar čovjek posjedovao moć da dodirom moţe izliječiti. Kad je napadaj kašlja prestao, ona reče: — Molim te, pusti me na miru. — Nikad te neću pustiti na miru — rekoh. — Što te spopalo, Maurice? Onog dana na objedu nisi bio takav. — Bio sam ogorčen. Nisam znao da me voliš. — Zašto misliš da te volim? — zapita ona, ali je pustila da drţim ruku na njenom koljenu. Onda sam joj ispripovijedao kako je Parkis ukrao njen dnevnik — nisam ţelio da meĎu nama bude ikakve laţi. — To nije bilo lijepo — reče ona. — Nije. — Ponovno je počela kašljati, a zatim se iscrpljena ramenom naslonila na mene. — Mila moja — rekoh — sve je prošlo. Čekanje, hoću reći. Odlazimo zajedno. — Ne — reče ona. Zagrlio sam je i rukom joj dodirnuo grudi. — Ovdje počinjemo ispočetka — rekoh. — Bio sam loš ljubavnik, Sarah. Tome je bila kriva nesigurnost. Nisam ti vjerovao, nisam te dovoljno poznao. Ali sad sam siguran. Ništa nije rekla, ali se i dalje naslanjala na mene. To se činilo kao pristanak. Rekoh: — Reći ću ti kako bi bilo najbolje. Vrati se kući i odleţi u krevetu nekoliko dana — ne moţeš putovati s takvom nahladom. Telefonirat ću ti svaki dan i pitati kako ti je. Kad se budeš dovoljno oporavila, doći ću i pomoći ti da spremiš stvari. Nećemo ostati ovdje. U Dorsetu imam roĎaka koji ima praznu kuću; moţemo se koristiti njome. Ostat ćemo tamo tjedan dana i odmoriti se. Ja ću moći završiti svoju knjigu. Zatim moţemo urediti s odvjetnicima. Potreban nam je odmor oboma. Umoran sam i nasmrt izmučen bez tebe, Sarah. — I ja. — Rekla je to tako tiho da ne bih mogao čuti te riječi da mi nisu bile poznate. Ali bio je to karakterističan znak koji je odjekivao kroz cijeli naš odnos, od prvog ljubavnog čina u Paddington hotelu. — I ja — to se odnosilo na usamljenost, tugu, razočaranje, radost i očaj, to je bila tvrdnja da ćemo sve podijeliti.
— Novaca će biti malo — rekoh — ali ne premalo. Naručili su da napišem Ţivot generala Gordona i predujam je dovoljan da moţemo tri mjeseca udobno ţivjeti. Zatim ću moći predati roman i za njega dobiti predujam. Obadvije knjige će izići ove godine i one će nas uzdrţavati dok ne dovršim iduću. Kad si uza me moći ću raditi. Znaš, sad svakog trenutka mogu uspjeti. No ipak bit će to običan uspjeh i ti ćeš ga mrziti, i ja ću ga mrziti, ali ćemo kupiti svega, pa i raskošnih stvari i bit će nam lijepo, jer ćemo biti zajedno. Odjednom sam primijetio da spava. Iscrpljena bijegom, zaspala mi je na ramenu kao toliko puta u taksiju, u autobusima, na klupi u parku. Sjedio sam mirno i pustio je da se odmara. U mračnoj crkvi ništa je nije moglo uznemiriti. Svijeće su treperile oko Djevice, a nikog drugog nije bilo u crkvi. Zbog njene teţine sve više me je boljela ruka, ali to mi je bio najveći uţitak koji sam ikad iskusio. Kaţu da na djecu utječe što im se šapće u snu, i ja sam počeo šaptati Sari, tiho da je ne probudim, nadajući se da će moje riječi hipnotički ući u njenu podsvijest. — Volim te, Sarah — šaptao sam. — Nikad te prije nitko nije volio, kao što te ja volim. Bit ćemo sretni. Henry neće mariti, osim zbog ponosa, a ponos brzo zacijeliti. U zamjenu za tebe, on će pronaći neku novu naviku — moţda će skupljati grčke novčiće. Odlazimo, Sarah, odlazimo. Sad nas nitko ne moţe zaustaviti. Ti me voliš, Sarah, — i zašutio sam jer sam počeo razmišljati treba li kupiti novi kovčeg. Onda ju je kašalj probudio. — Spavala sam — reče ona. — Sad moraš poći kući, Sarah. Ozebla si. — Ono nije moj dom, Maurice — reče ona. — Neću nikamo odavle. — Hladno je. — Svejedno mi je što je hladno. A mračno je. U mraku mogu u sve vjerovati. — Jednostavno vjeruj u nas. — To sam i mislila.
— Opet je zatvorila oči, a kad je pogledala na oltar pomislio sam pobjedonosno, gotovo kao da je On ţivi suparnik: Vidiš — ovi argumenti pobjeĎuju, i blago sam joj milovao grudi. — Umorna si, zar ne? — upitah. — Vrlo umorna. — Nisi trebala tako bjeţati preda mnom. — Nisam ja bjeţala od tebe. — Ona odmakne rame. — Molim te, Maurice, sad idi. — Ti bi morala biti u krevetu. — Bit ću uskoro. Neću da se vratim s tobom. Jednostavno ţelim da se ovdje oprostimo. — Obećaj mi da nećeš dugo ostati. — Obećajem. — I da ćeš mi telefonirati? Kimnula je glavom, ali kad sam pogledao njene ruke, što ih je drţala u krilu kao nešto odbačeno, vidio sam da je prekriţila prste. Upitah je sa sumnjom: — Govoriš li mi istinu? — Rastavio sam joj prste, pa rekoh: — Ne planiraš li opet pobjeći od mene? — Maurice, dragi Maurice, — reče ona — nemam snage za to. — I zaplače stavivši šake na oči kao što rade djeca. — Oprosti — reče ona. — Sad idi. Molim te, Maurice, smiluj se. Nakon te molbe više nisam mogao nastaviti dodijavanjem i domišljanjem; nisam mogao nastaviti slušajući tu molbu. Poljubio sam joj gustu kovrčastu kosu, a odmičući se osjetio njene usne, vlaţne i slane u kutu svojih usana. — Bog te blagoslovio — reče ona, a ja pomislih: — Te riječi prekriţila je u svom pismu Henryju. Kad se kaţe zbogom, onda mu čovjek uzvrati zbogom, jedino ako taj čovjek nije Smythe, i tako sam nehotice odgovorio na njen blagoslov. Ali kad sam se na izlazu iz crkve okrenuo i ugledao je onako sklupčanu na rubu svjetla svijeće, poput prosjaka koji je ušao da se ogrije, zamislio sam Boga kako je blagosliva, ili Boga koji je voli. Kad sam počeo pisati našu priču mislio sam da pišem priču o mrţnji, ali mrţnja se nekamo zametnula i ja jedino znam da je Sarah usprkos njenim
pogreškama i nepouzdanosti bila bolja od većine ljudi. Isto tako je dobro što bar jedno od nas dvoje u nju vjeruje; ona sama nikad nije u sebe vjerovala.
2. Idućih nekoliko dana morao sam se dobro potruditi da budem razborit. Sad sam radio za nas oboje. Odredio sam sebi ujutro najmanje sedamsto pedeset riječi romana, ali obično sam uspio da do jedanaest sati napišem tisuću riječi. Djelovanje nade zapanjuje; roman koji se vukao cijelu prošlu godinu, ţurno se pribliţavao kraju. Znao sam da Henry odlazi na posao oko devet i pol, i najvjerojatnije je bilo da će ona telefonirati izmeĎu deset i dvanaest i pol. Henry je počeo dolaziti kući na objed (tako mi je rekao Parkis); nije se moglo očekivati da će mi telefonirati sve do tri sata. Do dvanaest i pol, ja bih pregledao svoj dnevni rad i pisao pisma, a tad sam bio osloboĎen očekivanja, makar kako da mi je bilo teško. Do dva i pol mogao sam provesti u čitaonici Britanskog muzeja praveći zabilješke za Ţivot generala Gordona. Nisam se mogao tako usredotočiti na čitanje i unošenje zabilješki kao što sam to mogao pišući knjigu, a pomisao na Saru razdvojila bi me od misionarskog ţivota u Kini. Često sam se pitao zašto su meni povjerili da napišem tu biografiju. Bolje bi bili uradili da su izabrali pisca koji je vjerovao u Gordonova Boga. Mogao sam ga cijeniti zbog nepopustljiva stava kod Khartouma, zbog mrţnje prema političarima koji su zaštićeni sjedili kod kuće, ali Biblija na pisaćem stolu pripada drukčijem svijetu misli nego što je moj. Moţda se izdavač ponadao da će moj cinički način obraĎivanja Gordonova kršćanstva izazvati succes de scandale10. Nisam imao nikakve namjere da mu ugodim; taj Bog bio je takoĎer Sarin Bog, i ja se neću bacati kamenjem ni na kakva fantoma kojeg je ona vjerovala da ga voli. Za vrijeme tog razdoblja nisam osjećao nikakve mrţnje prema njenom Bogu, pa — zar se na kraju nije pokazalo da sam ja jači?
10
succes de scandale = uspješan skandal; franc. (Prev.)
Jednog dana dok sam jeo sendviče koji su uvijek, i ne znam zašto, bili uprljani mojom tintanom olovkom, sa susjednog stola pozdravi me poznati glas prigušenim tonom iz obzira prema drugim čitaocima. — Nadam se da je sad sve u redu, gospodine, ako ćete mi oprostiti osobnu nametljivost. Pogledao sam preko svog pisaćeg stola u te nezaboravne brkove. — Vrlo dobro, Parkis, hvala. Izvolite jedan zabranjeni sendvič? — Oh, ne, gospodine. Nikako ne bih mogao... — Hajdete, izvolite. Zamislite da je to na račun tekućih troškova. — Oklijevajući uzeo je jedan, a kad ga je počeo jesti, primijeti s nekom vrsti uţasa kao da je primio novčić, a onda vidio da je zlatan. — To je prava šunka. — Moj izdavač poslao mi je jednu konzervu iz Amerike. — To je vrlo lijepo, gospodine. — Još uvijek imam vašu pepeljaru, Parkis — prošaptah, jer me je moj susjed ljutito pogledao. — Pepeljara predstavlja samo sentimentalnu vrijednost — odvrati on šaptom. — Kako vaš sin? — Pomalo je razdraţljiv, gospodine. — IznenaĎen sam što vas nalazim ovdje. Posao? Nadam se da ne uhodite koga od nas? — Nisam mogao zamisliti da bi itko od ovih prašnjavih ţitelja čitaonice — ljudi koji su i u sobi nosili šešire i šalove da bi se ugrijali, ovaj Indijac koji je s mukom proučavao sabrana djela Georgea Eliota, ili onaj čovjek koji je svaki dan spavao glavom poloţenom pored iste gomile knjiga — da bi bilo koji od njih bio upleten u neku dramu seksualne ljubomore. — Oh ne, gospodine. Ovo nije posao. Danas imam slobodan dan, a dječak je danas otišao u školu. — Što čitate? — Sudske izvještaje iz »Timesa«, gospodine. Danas proučavam Russellov slučaj. To našem radu pruţa neku vrst podloge, gospodine. Otvara vidike. Čovjeka odvraća od svakodnevnih sitnih detalja.
Poznavao sam jednog od svjedoka u ovom slučaju, gospodine. Radili smo u istom uredu. Pa on je ušao u povijest, što ja neću nikada postići. — Oh, nikad se ne zna, Parkis. — Zna se, gospodine. To je ono što obeshrabruje. Slučaj Bolton bio je sve što sam mogao dostići. Zakon kojim se zabranjuje da se svjedočenje u brakorazvodnim parnicama objavljuje bio je udarac za ljude iz moje profesije. Sudac, gospodine, nikad nas ne spominje imenom, a često ima predrasuda prema našoj profesiji. — To mi nikad nije palo na pamet — rekoh sućutno. Čak je i Parkis mogao pobuditi čeţnju. Nikad ga nisam mogao vidjeti a da ne pomislim na Saru. Vratio sam se kući podzemnom ţeljeznicom u nadi da ću biti u njenom društvu, i sjedeći kod kuće, očekujući telefonski poziv, spoznao sam da se moja druţica ponovno udaljila, to neće biti danas. U pet sati nazvao sam njen broj, ali čim sam čuo kako telefon zvoni, spustio sam slušalicu; moţda se Henry ranije vratio, a ja sad nisam mogao razgovarati s Henryjem, jer sam ja bio pobjednik, jer je Sarah voljela mene i htjela napustiti njega. Ali odgoĎena pobjeda isto tako moţe napeti ţivce kao i odgoĎeni poraz. Prošlo je osam dana kad je telefon opet zazvonio. To nije bilo u doba dana kad sam ga očekivao, jer je zazvonio prije devet sati ujutro, a kad sam rekao: — »Halo«— javio se Henry. — Je li tamo Bendrix? — zapita on. U njegovu glasu bilo je nešto vrlo čudno i ja pomislih: je li mu rekla? — Da, pri aparatu. — Dogodilo se nešto uţasno. Moraš znati. Sarah je mrtva. Kako se konvencionalno vladamo u takvim trenucima. Rekoh: — Strašno mi je ţao, Henry. — Radiš li nešto večeras? — Ne. — Ţelio bih da doĎeš na čašicu. Da ne budem sam.
PETA KNJIGA 1. Ostao sam cijelu noć s Henryjem. Prvi put sam spavao u Henryjevom domu. Imali su samo jednu sobu za goste, a Sarah se u nju preselila prije tjedan dana (da ne bi uznemiravala Henryja svojim kašljem), i tako sam spavao na sofi u dnevnoj sobi gdje smo nekoć vodili ljubav. Nisam htio prenoćiti, ali me je on molio. Mora da smo skupa ispili bocu i pol whiskyja. Sjećam se da je Henry rekao: — Čudno je to, Bendrix, kako čovjek ne moţe biti ljubomoran na mrtve. Mrtva je samo nekoliko sati, a već sam zaţelio da budeš sa mnom. — Nisi imao razloga da budeš tako ljubomoran. Odavno se sve to završilo. — Sad mi takva utjeha nije potrebna, Bendrix. Ni u jednog ni u drugog od vas dvoje nikad nije sve prošlo. Ja sam bio sretan čovjek. Bila je moja sve ove godine. Mrziš li me? — Ne znam, Henry. Mislio sam da te mrzim, ali sad ne znam. Sjedili smo u njegovoj radnoj sobi bez svjetla. Plinska peć nije davala dovoljno svjetla da bismo mogli vidjeti lica, pa sam samo po zvuku njegova glasa mogao znati kad je Henry plakao. Bacač diska ciljao je iz tame na nas obojicu. — Pripovijedaj mi Henry, kako se to dogodilo. — Sjećaš li se one noći kad sam te sreo na Commonu? Prije tri ili četiri tjedna, zar ne? Te noći se jako nahladila. Nije htjela uzimati lijekove. Nisam ni znao da joj je zahvatilo pluća. O tim stvarima nikad nikom nije pripovijedala, čak ni svom dnevniku, pomislih. U njemu nije bilo ni riječi o bolesti. Nije imala vremena da u dnevniku bude bolesna. — Na kraju je legla u krevet — nastavi Henry— ali nitko je tamo nije mogao zadrţati, i nije htjela k liječniku — nikad nije u njih vjerovala.
Ustala je i prije tjedan dana izišla van. Bog zna kamo i zašto. Rekla je da joj je potrebno gibanje. Prvi sam se vratio kući i vidio da je izišla. Vratila se tek u devet, sva prokisla, gore nego prvi put. Mora da je satima hodala po kiši. Cijelu noć ju je tresla groznica, nekome je govorila, ne znam kome; ni tebi, ni meni, Bendrix. Poslije toga sam je natjerao da primi liječnika. Rekao je da bi se spasila da je prije tjedan dana dobila penicilin. Obojica nismo imali što da radimo, osim da natačemo whisky. Mislio sam na stranca za koga sam platio Parkisu da ga otkrije; stranac je sigurno na kraju pobijedio. Ne, pomislih, ne mrzim Henryja. Mrzim Tebe, ako postojiš. Sjećam se što je rekla Richardu Smytheu: da sam je ja naučio vjerovati. Ni za ţivu glavu ne znam kako; ali kad pomislim što sam odbacio, onda mrzim i samog sebe. Henry reče: — Umrla je jutros u četiri. Nisam bio nazočan. Bolničarka me nije na vrijeme pozvala. — Gdje je bolničarka? — Obavila je svoj posao vrlo uredno. Imala je drugi hitan slučaj i otišla prije objeda. — Ţelio bih ti pomoći. — Pa već jesi s tim što tu sjediš. Bio je to grozan dan, Bendrix. Znaš, nikad nisam imao posla sa smrću. Uvijek sam pretpostavljao da ću ja prvi umrijeti — a Sarah bi znala što treba da radi — ako bi tako dugo ostala sa mnom. — Na neki način to je ţenski posao — kao raĎanje djece. — Mislim da ti je liječnik pomogao. — On je ove zime u strašnoj ţurbi. Telefonirao je pogrebniku. Ja ne bih znao kamo da se obratim. Nikad nismo imali poslovni telefonski imenik. Ali liječnik mi ne moţe reći što da uradim s njenom odjećom — ormari su je puni. Pudrijere, mirisi — ne mogu te stvari tek tako baciti… Kad bi bar imala sestru… — Odjednom je zastao, jer su se kućna vrata otvorila i zatvorila, isto onako kao one noći kad je on rekao: — Sluţavka — a ja odgovorio. — To je Sarah. — Osluškivali smo kako sluţavka korača uza stube. Kako neobično prazna moţe biti
kuća u kojoj se nekoć nalazilo troje ljudi. Ispili smo whisky i ja sam natočio još po jednu čašu. — Imam puno whiskyja u kući — reče Henry. — Sarah je pronašla nov izvor… — on ponovno zastane. Ona je stajala na kraju svakog puta. Više nije imalo nikakva smisla pokušavati da je izbjegne makar na trenutak. Pomislih: — Zašto si nam Ti to morao učiniti? Da nije vjerovala u Tebe, još bi bila ţiva, i još uvijek bismo bili ljubavnici. Bilo je tuţno i čudno sjetiti se da sam prije bio nezadovoljan s tom situacijom. Sad bih je rado dijelio s Henryjem. Rekoh: — A pogreb? — Bendrix, ne znam što da radim. Dogodilo se nešto vrlo zagonetno. Kad je bila u bunilu (naravno, nije znala što govori) bolničarka mi je rekla da je stalno traţila svećenika. Stalno je ponavljala: Oče! Oče!, a to nije mogao biti njezin roĎeni otac. Nikad ga nije upoznala. Naravno, bolničarka je znala da mi nismo katolici. Bila je vrlo razborita. Umirila ju je. Ali ja sam zabrinut, Bendrix. Pomislio sam ogorčeno i srdito: — Ti si mogao ostaviti na miru jadnog Henryja. Godinama smo ţivjeli bez Tebe. Zašto se odjednom uplićeš u sve situacije poput nekog nepoznatog roĎaka koji se vratio s drugog kraja svijeta? Henry reče: — Kako ţivimo u Londonu, spaljivanje je najjednostavnija stvar. Dok mi to bolničarka nije rekla, imao sam namjeru da se to obavi u Golders Greenu. Pogrebnik je nazvao krematorij. Oni mogu urediti za Saru prekosutra. — Bila je u bunilu — rekoh — ne moraš se obazirati na ono što je rekla. — Pitam se bih li se trebao o tome posavjetovati sa svećenikom. Ona je tako mnogo krila. Koliko ja znam, moţda je postala katolkinja. U posljednje vrijeme bila je tako čudna. — Oh, ne, Henry. Ni u što ona nije vjerovala, ni šta više od tebe ili od mene. Htio sam da je spale. Ţelio sam da mogu reći: Uskrisi to tijelo ako moţeš! Moja ljubomora nije završila njenom smrću kao Henryjeva. Bilo je to kao da je još uvijek ţiva, u društvu ljubavnika
kojega je više voljela od mene. Kako li sam samo ţelio da mogu poslati za njom Parkisa da uznemiri njihovu vječnost. — Jesi li sasvim siguran? — Sasvim siguran, Henry. — Pomislih, moram biti oprezan. Ne smijem biti kao Richard Smythe, ne smijem mrziti, jer kad bih zaista mrzio ja bih vjerovao, a kad bih vjerovao kakve li pobjede za Tebe i za nju. To je kao igranje teatra, to pripovijedanje o osveti i ljubomori, to je nešto s čime sebi punim mozak kako bih zaboravio stvarnost njene smrti. Prije tjedan dana trebalo je samo da joj kaţem: — Sjećaš li se kad smo ono prvi put bili zajedno i kako nisam imao šiling za plinski sat? — i taj prizor pojavio bi se pred nama oboma. Sad je taj prizor bio samo preda mnom. Ona je zauvijek izgubila sve naše uspomene i kao da mi je svojom smrću otela dio mene samog. Gubio sam svoju individualnost. Bila je to prva faza moje smrti, uspomene su otpadale poput gangrenastih udova. — Mrzim sve te gluposti oko molitava i kopača grobova, ali ako je to Sarah ţeljela, pokušat ću sve to urediti. — Odabrala je vjenčanje u matičnom uredu — rekoh — pa prema tome ne bi ţeljela svoj pogreb u crkvi. — Ne, mislim da je to uistinu tako, zar ne? — Matični ured i spaljivanje — rekoh — idu zajedno. — A Henry u tami podiţe glavu kao da je po sumnjao ne govorim li ironično. — Prepusti sve to meni — predloţih isto tako kao što sam u ovoj istoj sobi, kraj ovog istog kamina, bio predloţio da posjetim gospodina Savagea umjesto njega. — To je lijepo od tebe, Bendrix. — On natoči pre ostali whisky u naše čaše, vrlo paţljivo i do iste visine. — Ponoć je — rekoh — moraš malo odspavati. Ako moţeš. — Liječnik mi je ostavio neke pilule. — Ali još nije ţelio ostati sam. Znao sam točno kako se osjeća, jer sam i ja poslije jednog dana provedenog sa Sarom odlagao što sam dulje mogao samoću svoje sobe.
— Stalno zaboravljam da je ona mrtva — reče Henry. I ja sam isto iskusio tijekom cijele 1945. — teška godina — ujutro kad sam se probudio zaboravljao sam da je naša ljubavna priča svršila, da će telefon prenijeti svaki drugi glas osim njenog. Bila je isto tako mrtva tada kao i sada. Mjesec dva ove godine neki me duh mučio nadom, ali duh je otjeran u grob, a bol će uskoro prestati. Svakog ću dana pomalo umirati, ali kako li sam čeznuo da to usporim. Čovjek ţivi dok pati. — Idi u krevet, Henry. — Bojim se da ću sanjati o njoj. — Nećeš ako uzmeš jednu liječnikovu tabletu. — Hoćeš li i ti jednu, Bendrix? — Ne. — Zar ne bi htio... moţda... ostati preko noći? Vani je ruţno. — Ne smeta mi vrijeme. — Učinit ćeš mi veliku uslugu. — Onda ću, naravno, ostati. — Donijet ću dolje plahte i pokrivače. — Nemoj se mučiti, Henry — ali on je već otišao. Pogledao sam parkete i sjetio se točno boje zvuka njenog krika. Na pisaćem stolu, gdje je pisala pisma, stajala je hrpa raznih predmeta, a svaki sam predmet mogao protumačiti poput šifre. Pomislih: Nije čak bacila ni taj oblutak. Smijali smo se njegovu obliku, a eto još je tu kao pritiskač za papire. Što će Henry uraditi s njim, i s minijaturnom bočicom likera za koju ni jedno od nas dvoje nije marilo, i s komadićem stakla što ga je uglačalo more, i s malim drvenim kunićem što sam ga našao u Nottinghamu? Bih li sve te predmete ponio sa sobom? Inače će otići u košaru za otpatke kad Henry najzad stigne sve očistiti; a hoću li moći podnijeti njihovo društvo? Dok sam ih gledao, ušao je Henry natovaren pokrivačima. — Zaboravio sam ti reći, Bendrix, ako tu ima nešto što ţeliš... ne vjerujem da je ostavila poruku. — To je jako lijepo od tebe. — Sad sam zahvalan svima koji su je voljeli.
— Uzet ću ovaj kamenčić ako smijem. — Čuvala je najčudnovatije stvari. Donio sam ti svoju pidţamu, Bendrix. Henry je zaboravio donijeti jastuk, pa sam leţao glavom na tvrdom jastučiću. Učinilo mi se da osjećam njen miris. Ţelio sam stvari koje više nikad neću imati — jer zamjena ne postoji. Nisam mogao spavati. Utisnuo sam nokte u dlanove, kao što je ona činila, kako bi bol spriječila mozak da radi, klatno moje ţelje njihalo se zamorno amo-tamo kao ţelja da zaboravim i da se sjećam, ţelja da umrem i da još neko vrijeme ţivim. I napokon sam zaspao. Šetao sam se Oxford Streetom i bio zabrinut, jer sam morao kupiti neki dar, a sve trgovine bile su pune jeftinog nakita koji se svjetlucao pod prigušenim osvjetljenjem. Od vremena do vremena učinilo mi se da sam vidio nešto lijepo, a kad bih se pribliţio izlogu i vidio nakit izbliza, bio je isto tako umjetan kao svi ostali; na primjer neka grozna ptica sa skrletnim očima, koje su trebale pruţiti dojam rubina. Imao sam malo vremena, pa sam ţurio od dućana do dućana. Tad je iz jednog dućana izišla Sarah, i ja sam znao da će mi pomoći. — Jesi li nešto kupila, Sarah? — Ne ovdje — reče ona — ali tamo malo dalje imaju neke lijepe bočice. — Ţuri mi se — zamolih je — pomozi mi. Moram nešto naći, jer je sutra roĎendan. — Ne brini se — reče ona. — Nešto će se naći. Ne brini se — i odjednom se više nisam brinuo. Oxford Street se protegnuo u veliko sivo zamagljeno polje, noge su mi bile bose, a ja sam hodao po rosi, sam, i posrnuvši u nekoj plitkoj udubini probudio sam se, a još uvijek mi je u ušima zvučao glas: — Ne brini se —poput šapta, proljetnog zvuka koji pripada djetinjstvu. U vrijeme zajutraka Henry je još uvijek spavao, a sobarica koju je Parkis potkupio donijela je kavu i prţeni kruh na pladnju. Razmakla je zastore, a susnjeţica se pretvorila u snijeg zaslijepljive bjeline. Još su mi oči bile mutne od spavanja i zadovoljna sna, pa sam se
iznenadio kad sam vidio da su sluţavkine oči crvene od plača. — Nešto nije u redu, Maud? — upitao sam, i tek kad je spustila pladanj na stol i bijesno izišla, ja sam se posve razbudio — u praznoj kući i praznom svijetu. Uspeo sam se gore i pogledao u Henryjevu sobu. On je još uvijek bio u dubokom snu, smiješio se poput pseta, a ja sam mu zavidio. Zatim sam sišao dolje i pokušao pojesti prţeni kruh. Zvonce je zazvonilo i ja sam čuo kako sluţavka vodi nekoga gore — pogrebnika, čini mi se, jer sam čuo da se vrata gostinjske sobe otvaraju. Taj čovjek je gleda mrtvu: ja je nisam vidio, nisam to ni ţelio, kao što ne bih ţelio da je vidim u naručju nekog drugog muškarca. Neki bi se muškarac moţda u tom slučaju uzbudio; ja nisam. Ja ne. Nitko me neće natjerati da smrti postanem svodnik. Sabrao sam svoje misli i razmišljao: Sada kad je zbilja svemu kraj, moram početi ispočetka. Jednom sam se bio zaljubio; a mogu se opet zaljubiti. Premda nisam bio uvjeren u to: činilo mi se da sam razdao sav svoj seks. Opet zvono. Koliko se posla obavljalo u ovoj kući, dok je Henry spavao. Ovaj put mi priĎe Maud i reče: — Dolje je neki gospodin i pita za gospodina Milesa, ali ga ne bih htjela probuditi. — Tko je to? — Onaj prijatelj gospoĎe Miles — reče ona i s tim je prvi i jedini put priznala svoj udjel u našoj bijednoj suradnji. — Radije ga dovedite gore — rekoh. Sada sam se osjećao superioran prema Smytheu, sjedeći u Sarinoj dnevnoj sobi obučen u Henryjevu pidţamu, znajući toliko toga o njemu, dok on nije ni šta znao o meni. On me zbunjeno pogleda, pa otrese snijeg na parket. Rekoh: — Već smo se jednom upoznali. Ja sam prijatelj gospoĎe Miles. — S vama je bio jedan mali dječak. Tako je. Došao sam u posjet gospodinu Milesu — reče on. — Čuli ste novost? — Zbog toga sam i došao.
— On spava. Liječnik mu je dao neke tablete. Bio je to strašan udarac za sve nas — dodah glupo. On se osvrtao po sobi; u Cedar Roadu, dolazeći ni od kuda, bila je bez dimenzija, čini mi se, poput sna. Ali ova joj je soba davala sadrţajnost — i to je bila Sarah. Snijeg je polagano napadao na prozorski ţlijeb poput hrpe na lopati. I sobu su zakopali sa Sarom. On reče: — Doći ću ponovno — i okrene se turobno tako da je njegov ruţni obraz bio okrenut prema meni. Pomislih: Ovo je ljubila svojim usnama. Saţaljenje ju je uvijek moglo namamiti u zamku. On ponovi glupo: — Došao sam posjetiti gospodina Milesa i reći mu kako mi je ţao... — U takvim prilikama obično se nešto napiše. — Mislio sam da bih moţda mogao nešto pomoći — reče on neodlučno. — Nije potrebno da obratite gospodina Milesa. — Obratim? — zapita on osjećajući se u neprilici i zbunjeno. — Za krutu zbilju da od nje ništa nije ostalo. Kraj. Nestanak. On odjednom plane: — Ţelio sam je vidjeti, to je sve. — Gospodin Miles čak ne zna da vi postojite. To nije od vas jako razborito, Smythe, što dolazite ovamo. — Kad je pogreb? — Sutra u Golders Greenu. — To ona ne bi ţeljela — iznenadi me on. — Ona ni u što nije vjerovala, upravo kao što vi tvrdite za sebe. On reče: — Zar nitko od vas ne zna? Ona je trebala postati katolkinja. — Glupost. — Pisala mi je. Ona se odlučila. Moje riječi ništa nisu pomogle. Počela je s... poukom; upotrebljavaju li oni tu riječ? — Tako, imala je još tajni, pomislih. To nije nikad zapisala u dnevnik, kao ni svoju bolest. Koliko će se toga još otkriti? Ta pomisao bila je poput očaja. — To je za vas bio udarac, zar ne? — doviknuh mu podrugljivo, pokušavajući da na njega prebacim svoju bol. — Oh, naravno, ljutio sam se. Ali ne moţemo svi u isto vjerovati.
— Nekoć niste to tvrdili. On me pogleda kao da ga moje neprijateljstvo zbunjuje. Pa upita: — Nije li slučajno vama ime Maurice? — Tako je. — Pripovijedala mi je o vama. — A ja sam čitao o vama. Napravila je budalu od nas obojice. — Bio sam nerazuman — reče. — Zar je ne bih mogao vidjeti? — doda — a ja začuh teške cipele pogrebnika kako silaze niza stube i začuh onu istu stubu kako škripi. — Leţi gore. Prva vrata lijevo. — Ako gospodin Miles... — Nećete ga probuditi. Dok je sišao ja sam se obukao. On reče: — Hvala vam. — Meni ne zahvaljujte. Ona više nije moja kao što nije ni vaša. — Nemam prava pitati — reče on — ali bih ţelio kad biste vi — voljeli ste je, znam, — i doda kao da guta gorak lijek — ona je vas voljela. — Što hoćete s tim reći? — Ţelio bih da za nju nešto učinite. — Za nju? — Dajte joj njen katolički pogreb. To bi ona voljela. — U čemu je tu uopće razlika? — Za nju mislim da nema razlike. Ali uvijek se isplati biti plemenit. — A kakve veze imam ja s tim? — Uvijek je govorila da vas njen muţ vrlo poštuje. Ţelio sam smijehom razbiti mrtvilo ove pokojničine sobe. Sjeo sam na sofu i počeo se grohotom smijati. Pomislio sam kako gore leţi mrtva Sarah, Henry spava s glupim osmijehom na licu, a ljubavnik s oteklinom na licu raspravlja o pokopu s ljubavnikom što je uposlio Parkisa da pospe puderom njegovo zvono na vratima. Suze su mi potekle niz obraze koliko sam se smijao. Jednom sam za vrijeme bombardiranja vidio čovjeka kako se smije ispred svoje kuće ispod koje su bili pokopani njegova ţena i dijete.
— Ne razumijem — reče Smythe. Stisnuo je pesnice kao da se pripremio na obranu. Bilo je toliko toga što ni jedan od nas dvojice nije razumio. Patnja je bila poput neke neobjašnjive eksplozije koja nas je srušila na jednu hrpu. — Idem — reče on i lijevom rukom uhvati kvaku. Obuze me čudna pomisao, jer nisam imao razloga da pretpostavljam da je ljevak. — Morate mi oprostiti — reče on. — Uzrujan sam. Svi smo uzrujani. Pruţih mu ruku. On je oklijevao a onda je prihvati svojom lijevom rukom. — Smythe — rekoh — što imate u ruci? Jeste li nešto uzeli iz njene sobe? — On otvori šaku i pokaţe mi čuperak kose. — To je sve — reče. — Niste imali nikakva prava... — Oh, ona sada ne pripada nikome — reče on, i odjednom je ugledah onakvu kakva je bila — otpadak koji čeka da ga uklone. Ako vam je potreban pramen kose, uzmite ga, ili joj odsijecite nokte, ako odresci nokata imaju za vas neku vrijednost. Kao u svetice, njene kosti se mogu podijeliti — ako ih netko traţi. Uskoro će je spaliti, pa zašto ne bi svatko prije toga mogao imati ono što ţeli? Kakav sam ja bio glupan za te tri godine kad sam zamišljao da je na neki način posjedujem. Nitko nas ne posjeduje, čak ni sami sebe ne posjedujemo. — Oprostite — rekoh. — Znate li što mi je napisala? — zapita Smythe. — Bilo je to tek prije četiri dana — a ja s tugom pomislih kako je imala vremena da piše njemu, a nije imala vremena da telefonira meni. — Pisala je: »Molite se za mene«. Zar to ne zvuči čudno, traţi od mene da molim za nju? — Što ste uradili? — Oh — reče on — kad sam čuo da je umrla, molio sam se. — Jeste li znali neke molitve? — Nisam. — Ne čini mi se ispravnim moliti se Bogu u koga ne vjerujete.
Izišao sam s njim iz kuće; nije imalo smisla ostati dok se Henry probudi. Prije ili poslije morat će se suočiti s činjenicom da ostane sam, isto kao i ja. Promatrao sam Smythea kako trzajući se korača ispred mene preko Commona, pa pomislih: histeričan tip. Nevjerovanje moţe biti proizvod histerije isto kao i vjerovanje. Mokar snijeg, što se topio pod koracima mnoštva ljudi koji su prolazili, ulazio mi je kroz potplate i podsjećao me na rosu iz mog sna, ali kad sam se pokušao sjetiti njenog glasa koji kaţe: — Ne brini se — spoznao sam da ne pamtim zvukove. Nisam mogao imitirati njen glas. Čak ga nisam mogao ni karikirati. Kad sam ga se pokušao sjetiti bio je anoniman — kao svaki drugi ţenski glas. Počeo je proces zaboravljanja. Moramo čuvati glasove na gramofonskim pločama kao što čuvamo fotografije. Uspeo sam se razbijenim stubama u predsoblje. Ništa nije bilo isto kao one noći 1944., osim obojenog stakla na vratima. Nitko ne zna ničemu početka. Sarah je zaista vjerovala da je kraj počeo kad je ugledala moje tijelo pred vratima. Nikad nije htjela priznati da je kraj već odavno počeo –ve rjeĎi telefonski pozivi zbog ovog ili onog nedovoljnog razloga, svaĎe koje sam s njom počinjao jer sam razabrao opasnost od svršetka ljubavi. Počeli smo gledati iznad ljubavi, ali sam samo ja bio svjestan puta kojim smo gonjeni. Da je bomba pala godinu dana prije, ona ne bi dala to obećanje. Pokidala bi nokte pokušavajući da me oslobodi. Kad doĎemo do kraja ljudskih bića, moramo se zavaravati vjerom u Boga, poput gurmana koji traţi sloţenije umake uz svoja jela. Pogledao sam u predsoblje, prazno poput ćelije, odvratne zelene boje, pa pomislih: ţeljela je da imam drugu priliku i eto je – prazan ţivot, bez mirisa, antiseptičan, zatvorski ţivot. I optuţivao sam je za to kao da su njene molitve zaista izazvale tu promjenu. Što sam ti učinio da si me morala osuditi na ţivot? Nove stube i ograda škripale su sve do gore. Nikad se nije njima penjala. Čak su i kućni popravci bili dio procesa zaboravljanja. Kad se sve mijenja, potreban je Bog izvan vremena koji ne zaboravlja. Jesam li još volio ili sam samo ţalio ljubav?
Ušao sam u sobu, a na mom pisaćem stolu leţalo je pismo od Sare. Bila je mrtva više od dvadeset i četiri sata, a još dulje bez svijesti. Zašto je pismo trebalo tako dugo da prijeĎe preko komada tratine? Tada sam vidio da je napisala pogrešan kućni broj, pa se opet iskopalo malo stare gorčine. Prije dvije godine ne bi zaboravila moj broj. Obuzela me takva bol pri pomisli da ću čitati njen rukopis da sam pismo gotovo primakao plinskoj peći, ali je radoznalost bila jača od boli. Bilo je napisano olovkom, vjerojatno zato što je pisala u krevetu. »Najdraţi Maurice« — pisala je, »ţeljela sam ti pisati one noći kad si otišao, ali sam se prilično slabo osjećala, a Henry se mnogo brinuo oko mene. Pišem ti umjesto da telefoniram. Ne mogu ti telefonirati jer bih mogla čuti tvoj pomalo smušeni glas kad bih ti rekla da neću poći s tobom. Jer ja zbilja neću otići s tobom, Maurice, najdraţi Maurice. Volim te, ali više te neću vidjeti. Ne znam kako ću ţivjeti u toj patnji i čeţnji i cijelo vrijeme molim se Bogu da ne bude prema meni nesmiljen i neka me ne ostavi na ţivotu. Dragi Maurice, ja ţelim imati i jedno i drugo, kao svaki drugi čovjek. Dva dana prije nego si me nazvao otišla sam jednom svećeniku i rekla mu da ţelim postati katolkinja. Ispripovijedala sam mu o svom obećanju i o tebi. Rekla sam mu da zapravo više nisam udana za Henryja. Ne spavamo zajedno — od prve godine provedene s tobom. A to zapravo i nije bio brak, rekla sam; matični ured ne moţeš nazvati vjenčanjem. Pitala sam mogu li postati katolkinja i udati se za tebe? Znam da se ti ne bi protivio da proĎeš taj obred. Svaki put kad sam mu postavila neko pitanje, imala sam mnogo nade; upravo kao da sam otvarala kapke na prozorima nove kuće i traţila vidik, a svaki prozor je jednostavno gledao u prazan zid. Ne, ne, ne — govorio je on; ja se ne mogu udati za tebe, ne mogu se više s tobom sastajati, ako postanem katolkinja. Pomislila sam: dovraga sa svima njima i izišla sam iz sobe u kojoj sam ga posjetila i zalupila vratima da pokaţem što mislim o svećenicima. Oni su se postavili izmeĎu nas i Boga, pomislila sam; Bog ima više milosrĎa. Tada sam izišla iz crkve i ugledala raspelo koje tamo stoji i pomislila: naravno, On ima milosrĎa, samo što je to
neko čudno milosrĎe, koje kadšto izgleda kao kazna. Maurice, moj najdraţi, osjećam neku podmuklu glavobolju, kao da ću umrijeti. Bar da nisam tako jaka kao konj. Ne ţelim ţivjeti bez tebe, i znam da ću te jednog dana sresti na Commonu, ali tada baš neću mariti ni za Henryja ni za Boga ni za što drugo. Ali kakve mi koristi, Maurice? Vjerujem da postoji Bog — vjerujem u svu tu vreću smicalica i nema ničega u što ne vjerujem; oni bi mogli rastaviti Trojstvo na bezbroj dijelova, i ja bih vjerovala. Mogli bi iskopati zapise koji bi dokazivali da je Pilat izmislio Krista kako bi bio unaprijeĎen, a ja bih i u to vjerovala. Zaraţena sam vjerom kao nekom bolešću. Zavoljela sam vjeru kao da sam se u nju zaljubila. Nikad prije nisam voljela kao što tebe volim i nikad nisam ni u što vjerovala kao što sada vjerujem. Sigurna sam. Prije nikad nisam ni u što bila sigurna. Kad si se pojavio na vratima krvav u licu, postala sam sigurna. Jednom za svagda. Premda to tada nisam znala. Borila sam se protiv vjere dulje nego što sam se borila protiv ljubavi, ali izgubila sam bitku potpuno.« »Maurice, dragi, nemoj se ljutiti. Ţali za mnom, ali se nemoj ljutiti. Ja sam varalica i laţljivka, ali ovo nije ni varanje ni laţ. Mislila sam da sam sigurna u sebe i da znam što je pravo a što krivo, a ti si me naučio da ne budem sigurna. Ti si uklonio sve moje laţi i varanje same sebe, kao što se počisti krš sa ceste da bi netko nesmetano prošao tim putem. Netko vaţan, i sada je On došao, ali ti si mu sam očistio put. Kad pišeš pokušavaš biti točan, a naučio si me da i ja traţim istinu, i upozorio si me kad nisam govorila istinu. Zar zaista tako misliš, rekao bi, ili samo smatraš da tako misliš? Eto vidiš, svemu si ti kriv, Maurice, svemu si ti kriv. Molim se Bogu da me ne ostavi ovako na ţivotu.« To je bilo sve. Bila je majstor da joj se molitve uslišaju prije nego ih izgovori, jer nije li počela umirati one noći kad je izišla na kišu i našla me s Henryjem? Da sam pisao roman, mogao sam ga tu završiti; roman — tako mislim — negdje mora svršiti. Ali počinjem vjerovati da je moj realizam cijelo to vrijeme bio na krivom putu, jer kao da se u ţivotu nikad ništa ne završava. Kemičari tvrde da se materija nikad
ne moţe potpuno uništiti, a matematičari kaţu da čovjek kad prelazi sobu, svaki korak smanji na polovicu, nikad neće stići do suprotnog zida. Pa kakav li bih ja bio optimist da sam i pomislio da se ova priča ovdje završava. Uza sve to, poţelio sam, kao i Sarah, da nisam tako jak kao konj.
2. Zakasnio sam na sprovod. Otišao sam u grad da se sastanem s čovjekom po imenu Waterbury, koji je namjeravao u jednom od malih časopisa napisati članak o mom radu. Bacio sam novčić uvis hoću li se sastati s njim ili ne. Vrlo dobro sam poznavao pompozne fraze u njegovu članku, pa prikrivena značenja koja će njegov članak otkriti, a kojih nisam uopće bio svjestan, i pogrešaka kojih sam bio sit da se s njima suočim. Na kraju će me pokroviteljski staviti — vjerojatno nešto iznad Maughama, jer je Maugham popularan, a ja još nisam počinio taj zločin — još ne; ali premda sam zadrţao malo ekskluzivnosti neuspješnog pisca, mali časopisi, kao mudri detektivi, mogu nanjušiti da je popularnost na vidiku. Zašto sam se uopće mučio da bacim novčić uvis? Nisam se ţelio sastati s Waterburyjem, a svakako nisam ţelio da piše o meni. Jer sad je prestalo moje zanimanje za posao; nitko me ne moţe mnogo obradovati hvalom niti me uvrijediti pokudom. Kad sam počeo pisati roman o drţavnom sluţbeniku još sam bio zainteresiran, ali kad me je Sarah ostavila, otkrio sam kakav je moj posao: tako neduţna droga, poput cigarete, da proguram tjedne i godine. Ako se gasimo smrću kao što pokušavam vjerovati, zar ima više svrhe da čovjek za sobom ostavi nekoliko knjiga, umjesto bočica, odjeće ili jeftinog nakita? A ako Sarah ima pravo, kako li je nevaţna sva vaţnost umjetnosti. Bacio sam uvis novčić, mislim, jednostavno zbog osamljenosti. Nisam imao što da radim prije sprovoda; htio sam se samo ohrabriti čašom, dvije pića. Čovjek moţe prestati obazirati se na svoj rad, ali se nikad ne smije prestati obazirati na konvencije, a muškarcu ne smiju popustiti ţivci na javnom mjestu. Waterbury je čekao u malom baru u ulici koja vodi od Tottenham Court Roada. Nosio je crne hlače od rebrasta baršuna i pušio jeftine cigarete; poveo je djevojku koja je bila mnogo viša i zgodnija od njega, nosila istu vrst hlača i pušila iste cigarete. Bila je vrlo mlada, a
ime joj je bilo Sylvia. Vidjelo se da je na dugom tečaju studija što ga je tek počela s Waterburyjem — bila je u fazi imitiranja svoga učitelja. Pitao sam se gdje će završiti s tim pogledima, s tim ţivahnim dobroćudnim očima i zlatnom kosom. Hoće li se za deset godina uopće sjećati Waterburyja i bara pokraj Tottenham Court Roada? Bilo mi ga je ţao. Sad je bio tako ponosan, tako se prema nama oboma ponašao pokroviteljski, ali je bio na strani koja gubi. Pa, pomislih, uhvativši njen pogled preko svoje čaše, dok je on izricao neku osobito idiotsku primjedbu o tijeku svijesti, čak sam mu je i sad mogao oteti. Njegovi su članci bili uvezani u papir, a moje knjige u platno. Znala je da od mene moţe više naučiti. A ipak, jadnik, imao je hrabrosti da je ignorira kad bi povremeno stavila neku jednostavnu, ljudsku neinteligentnu primjedbu. Htio sam ga opomenuti na praznu budućnost, ali umjesto toga popio sam još jednu čašu, pa rekoh: — Ne mogu dugo ostati. Moram stići na pokop u Golders Greenu. — Pokop u Golders Greenu! — uzviknu Waterbury. — Tipično za osobe iz vaših romana. Morao je biti Golders Green, zar ne? — Nisam ja izabrao to mjesto. — Ţivot oponaša umjetnost. — Neki prijatelj? — upita Sylvia suosjećajno, a Waterbury se zagleda u nju zbog te njene primjedbe, bez veze s prethodnim predmetom razgovora. — Da. Primijetio sam da ona razmišlja — muškarac? — ţena? — kakav prijatelj? i to mi je godilo. Jer sam za nju bio ljudsko biće, a ne pisac: čovjek čiji su prijatelji umirali i koji je išao na njihove pogrebe, koji je osjećao radost i bol, kojemu bi moţda čak utjeha bila potrebna, a ne samo vješt pisac čija djela uţivaju moţda veću simpatiju nego gospodina Maughama, premda ga naravno ne moţemo svrstati tako visoko kao… — Što mislite o Forsteru? — zapita Waterbury. — Forster? Oh, oprostite. Upravo sam razmišljao koliko vremena mi treba do Golders Greena.
— Morate računati dobrih četrdeset minuta — reče Sylvia. — Morate čekati na vlak za Edgware. — O Forsteru — ponovi Waterbury razdraţljivo. — Od stanice morate autobusom — reče Sylvia. — Zaista, Sylvia, Bendrix nije došao ovamo da razgovara o tome kako će stići u Golders Green. — Oprosti, Peter, samo sam mislila... — Prvo ispeci, pa reci, Sylvia — reče Waterbury. — A sad, moţemo li se vratiti na Forstera? — Moramo li? — upitah. — Bilo bi zanimljivo, jer pripadate tako različitim školama... — Pripada li on nekoj školi? Čak nisam znao da i ja pripadam nekoj školi. Pišete li udţbenik? Sylvia se osmjehnu, a ja primijetih njen osmijeh. Znao sam da će on od toga trenutka oštro nabrusiti oruţje svog zanata, ali bilo mi je svejedno. Ravnodušnost i oholost su vrlo slične, a on je vjerojatno mislio da sam ja ohol. Rekoh: — Zaista moram otići. — Ta ovdje smo samo pet minuta. Zaista je vaţno da taj članak bude dobar. — Meni je zaista vaţno da ne zakasnim u Golders Green. — Ne razumijem zašto. Sylvia reče: — I ja idem do Hampsteada. Pokazat ću vam put. — Nisi mi o tome rekla ni riječi — reče Waterbury sumnjičavo. — Znaš da svake srijede posjećujem svoju majku. — Danas je utorak. — Onda ne moram ići sutra. — To je vrlo lijepo od vas — rekoh. — Bit će mi ugodno vaše društvo. — U jednom od vaših romana sluţili ste se tijekom svijesti — reče Waterbury u očajničkoj ţurbi. — Zašto ste taj način napustili? — Oh, ne znam. Zašto čovjek promijeni stan? — Jeste li to smatrali neuspjehom?
— Tako smatram sve svoje knjige. Pa zbogom, Waterbury. — Poslat ću vam otisak članka — reče on kao da se prijeti. — Hvala. — Nemoj kasno, Sylvia. Bartok je na trećem programu u šest i pol. Zajedno smo izašli u ruševine Tottenham CourtRoada. Rekoh: — Hvala vam što ste prekinuli sastanak. — Oh, znala sam da ţelite otići — reče ona. — Kako vam je prezime? — Black. — Sylvia Black — rekoh — to je dobra kombinacija. Gotovo predobra. — Je li bio dobar prijatelj? — Da. — Ţena? — Da. — Ţao mi je — reče ona. Imao sam dojam da to iskreno kaţe. Imala je mnogo toga da nauči što se tiče knjiga i glazbe, i kako da se odijeva i razgovara, ali nikad je neće trebati učiti čovjekoljublju. Sišla je sa mnom u prenatrpanu podzemnu ţeljeznicu i stajali smo jedno uz drugo drţeći se za koţnate drţače. Osjećajući je pripijenu uza me, podsjetio sam se ţelje. Hoće li to sad uvijek biti tako? Ne ţelja, već samo sjećanje na ţelju. U Goodge Streetu okrenula se da propusti novog putnika, a ja samo sjetio njeno bedro na svojoj nozi kao nešto čega je čovjek svjestan da se dogodilo prije mnogo vremena. — Ovo je prvi pogreb kojemu prisustvujem — rekoh samo da povedem razgovor.
— Onda su vam majka i otac ţivi? — Otac mi je ţiv. Majka mi je umrla dok sam biona školovanju. Htio sam uzeti nekoliko dana dopusta, ali moj otac je drţao da bi me to uzrujalo tako da me se to nije dojmilo. Samo su me one večeri kad je stigla vijest oslobodili učenja. — Ne bih voljela da me spale — reče ona. — Više volite crve? — Da, više bih voljela crve. Glave su nam bile tako blizu da smo mogli razgovarati a da ne podiţemo glas, ali zbog stiske nismo se mogli gledati. Rekoh: — Meni bi bilo sasvim svejedno — i odmah se upitah zašto li sam slagao, jer je bilo vaţno, mora da je bilo vaţno, jer ja sam na kraju nagovorio Henryja da je ne pokopa.
3. Jučer poslije podne Henry se pokolebao. Telefonirao mi je i molio me da doĎem. Čudno kako smo se zbliţili otkako je nestalo Sare. Ovisio je sada o meni isto onoliko koliko je prije ovisio o Sari — bio sam domaćin u kući. Čak sam sebi prisvajao pravo da se upitam hoće li me on zamoliti da se preselim k njemu kući kad proĎe pogreb, i kakav bih mu dao odgovor. Što se tiče ţelje da zaboravim Saru, bilo je svejedno u kojoj sam kući. Sarah je pripadala i jednoj i drugoj. Kad sam stigao, on je još uvijek bio omamljen lijekovima. Inače bih imao s njim više muke. Neki svećenik ukočeno je sjedio na rubu naslonjača u njegovoj radnoj sobi — čovjek zlovoljna upala lica, vjerojatno jedan od redemptorista, koji nedjeljama servira priče o paklu u onoj mračnoj crkvi u kojoj sam posljednji put vidio Saru. Vjerojatno se ispočetka protivio Henryju i to mi je pomoglo. — Ovo je gospodin Bendrix, pisac — reče Henry. — Otac Crompton. Bendrix je bio vrlo dobar prijatelj moje supruge. — Imao sam dojam da to otac Crompton već zna. Nos mu se objesio niz lice poput potpornja, a ja pomislih: — Moţda je baš taj čovjek pred Sarom zalupio vrata nade. — Dobar dan — reče otac Crompton tako zlovoljno, da sam osjetio da nije daleko od toga da me prokune u deseto koljeno. — Gospodin Bendrix mi je vrlo mnogo pomogao oko pogreba — objasni Henry. — Da sam znao vrlo rado bih za vas sve poduzeo. Nekoć sam mrzio Henryja. Sad mi se moja mrţnja činila bezvrijednom. Henry je bio ţrtva isto tako kao što sam i ja bio ţrtva, a pobjednik je bio taj grozni čovjek sa smiješnim ovratnikom. Rekoh: — To sigurno ne biste mogli učiniti. Vi ne odobravate spaljivanje.
— Mogao sam urediti katolički pogreb. — Ona nije bila katolkinja. — Izrazila je ţelju da to postane. — Je li to dovoljno da postane katolkinja? Otac Crompton je iznio jednu formulu. Poloţio ju je pred nas kao neku novčanicu. — Mi priznajemo ţelju za krštenjem. — Novčanica je leţala tamo izmeĎu nas očekujući da je netko podigne. Nitko nije posegnuo. Otac Crompton nastavi: — Još ima vremena da otkaţete svoje aranţmane. — Pa ponovi: — Sve ću za vas urediti — i to tonom upozorenja kao da se obraća Lady Macbeth i obećava joj neki bolji postupak da namiriše svoje ruke, nego što su to miomirisi iz Arabije. Henry reče iznenada: — Je li to zbilja jako vaţno? Naravno, ja nisam katolik, oče, ali ne razumijem… — Ona bi bila sretnija… — Ali zašto? — Crkva daje povlastice, gospodine Miles, a ne samo odgovornosti. Za naše mrtve sluţe se posebne mise. Redovno se čitaju molitve. Mi se sjećamo naših mrtvih — doda on, a ja ljutito pomislih: kako ih se to sjećaš? Tvoje su teorije u redu. Propovijedaš vaţnost pojedinca. Naša kosa je sva izbrojena, kaţeš, ali ja osjećam njenu kosu na dlanu svoje ruke; sjećam se finih pahuljica na završetku njene hrptenjače dok je potrbuške leţala na mom krevetu. I mi se sjećamo naših mrtvih, ali na svoj način. Promatrajući Henryja kako postaje neodlučan, smjelo slagah: — Mi apsolutno nemamo razloga da vjerujemo da bi ona postala katolkinja. Henry poče: — Naravno bolničarka je rekla — ali ga prekinuh: — Na kraju bila je u bunilu. Otac Crompton reče: — Nikada ne bih mogao ni sanjati da vam se namećem, gospodine Miles, bez nekoga ozbiljnog razloga.
— Dobio sam pismo od gospoĎe Miles tjedan da na prije njene smrti — rekoh mu. — Kad ste je vi posljednji put vidjeli? — Otprilike u isto vrijeme. Prije pet-šest dana. — Čini mi se vrlo čudno što taj predmet čak nije ni napomenula u svom pismu. — Moţda vi, gospodine… gospodine Bendrix, niste uţivali njeno povjerenje. — Moţda vi, oče, prenaglo stvarate i to pogrešne zaključke. Ljude moţe zanimati vaša vjera, mogu oni o toj vjeri postavljati pitanja, ali ne zato da bezuvjetno postanu katolici. — Brzo sam nastavio Henryju: — Bilo bi apsurdno da sad sve promijenimo. Upute su izdane. Pozvani su prijatelji. Sarah nikad nije bila fanatik. Ona bi bila posljednja koja bi ţeljela neugodnosti zbog nekog hira. Napokon — tjerao sam dalje, fiksirajući pogledom Henryja — to će biti savršen kršćanski obred. Makar Sarah nije ni bila kršćanka. Mi nigdje o tome nismo vidjeli nikakav znak. Ali uvijek moţemo ocu Cromptonu dati novac za jednu misu. — To nije potrebno. Jutros sam jednu odsluţio. — On pokrene ruke na krilu; bila je to prva promjena u njegovoj ukočenosti. Činilo se kao da gledaš kako se pomiče i naginje debeli zid nakon pada bombe. — Svakako ću je danas spomenuti u misi — reče on. Henry reče s olakšanjem kao da je to riješilo stvar. — Vrlo lijepo od vas, oče — i pomakne kutiju za cigarete. — Čini se čudno i drsko što vam to kaţem, gospodine Miles, ali čini mi se da vi ne razumijete kako je bila dobra vaša supruga. — Ona mi je bila sve — reče Henry. — Mnogi ljudi su je voljeli — rekoh.
Otac Crompton okrene pogled prema meni poput školskog ravnatelja koji je čuo kako neki balavac iz dna razreda dobacuje upadicu. — Moţda ne dovoljno — reče on. — Pa — rekoh — da se vratimo na ono o čemu smo raspravljali. Mislim da sad ne moţemo promijeniti stvar, oče. To bi prouzročilo i mnogo govorkanja. Tebi se ta naklapanja ne bi sviĎala, zar ne, Henry? — Ne. Oh, ne. — Izašao je oglas u The Timesu. Morali bismo tiskati ispravak. Ljudi primjećuju takve stvari. Izazvalo bi komentare. Napokon, ti nisi nepoznat, Henry. Trebalo bi razaslati brzojave. Mnogi ljudi su već poslali vijence u krematorij. Razumijete što mislim, oče. — Ne mogu reći da razumijem. — Ono što vi traţite nije nerazumno. — Čini se da vi imate čudnu skalu vrijednosti, gospodine Bendrix. — Ali vi sigurno ne vjerujete da spaljivanje utječe na uskrsnuće tijela, oče? — Naravno da ne vjerujem. Već sam vam rekao svoje razloge. Ako se oni gospodinu Milesu ne čine dovoljno jakima, onda se tu više nema što reći. — On ustade sa stolca; kako je to bio ruţan čovjek! Dok je sjedio, barem je odavao dojam snage, ali su mu noge bile prekratke za njegovo tijelo, a kad je ustao, začudio sam se kako je nizak. Činilo se kao da je iznenada krenuo u daljinu. Henry reče: — Da ste došli malo ranije, oče. Molim vas, nemojte mislit… — Ne mislim o vama ništa loše, gospodine Miles. — Moţda o meni, oče? — upitah ga izazovno.
— Oh, ne brinite, gospodine Bendrix. Makar što učinili, to sad neće na nju djelovati. Ispovijedanje nauči čovjeka da prepozna mrţnju. On pruţi ruku Henryju, a meni okrene leĎa. Ţelio sam mu reći: — O meni krivo sudite. Ja ne mrzim Saru. Griješite i prema Henryju. On ju je pokvario, ne ja. Htio sam se obraniti: »Ja sam je volio«, a u ispovjedaonici sigurno nauče kako da prepoznaju i taj osjećaj.
4. — Iduća stanica je Hampstead — reče Sylvia. — Morate sići da posjetite svoju majku? — Mogla bih produljiti do Golders Greena da vam pokaţem put. Obično ne posjećujem majku utorkom. — To bi bilo dobro djelo — rekoh. — Mislim da morate uzeti taksi, ako ţelite stići na vrijeme. — Čini mi se da zapravo nije grijeh ako propustim početak obreda. Ispratila me do izlaska iz stanice, a zatim se htjela vratiti. Činilo mi se čudnim što se toliko trudila. Nikad u sebi nisam vidio nikakve vrednote koje bi neka ţena voljela, a sada manje nego ikad. Bol i razočaranje su poput mrţnje. Čovjek postane ruţan od samoţaljenja i gorčine. A kako ga takoĎer čine sebičnim. Nisam imao ništa da pruţim Sylviji; ja nikad ne bih mogao biti jedan od njenih učitelja. Ali trebao sam njenu ljepotu da me podrţi, jer sam se bojao idućih pola sata, bojao sam se lica koja će uhoditi moju osamljenost pokušavajući da otkriju po mom ponašanju kakve su bile moje veze sa Sarom, tko je koga napustio. — Ali ne mogu se pojaviti ovako obučena — pobunila se ona kad sam je zamolio da mi pravi društvo. Vidio sam kako joj je milo što sam ţelio da bude sa mnom. Znao sam da bih je odmah mogao oduzeti Waterburyju. Njegovo vrijeme je već isteklo. Ako hoću, on će slušati Bartoka sam. — Stajat ćemo otraga — rekoh. — Vi moţete biti strana osoba koja okolo šeta.
— One su barem crne — reče ona misleći na svo je hlače. U taksiju sam spustio svoju ruku na njenu nogu kao neko obećanje, ali nisam imao namjeru da obećanje odrţim. Iz tornja krematorija se dizao dim, a voda je stajala u pol tuceta napola smrznutih barica na pošljunčanim stazama. Mimo nas prošlo je mnogo ljudi — s prethodne kremacije, pretpostavljam; imali su ţivahno veselo drţanje ljudi koji su napustili neku dosadnu zabavu i sada mogu »nastaviti«. — Ovim putem — reče Sylvia. — Vi vrlo dobro poznajete ovo mjesto. — Tata je ovdje pokopan prije dvije godine. Kad smo stigli do kapelice, svi su se razilazili. Waterburyjeva pitanja o tijeku svijesti baš su me predugo zadrţala. Osjetio sam čudan konvencionalni ţalac boli što na kraju nisam vidio Sarin kraj i tupo pomislih: — To je, dakle, bio njen dim što se vijao iznad vrtova u predgraĎu. Henry je izašao sam, sav zaslijepljen od plača; plakao je i nije me vidio. Nikog drugog nisam poznao osim Sir Williama Mallocka koji je nosio cilindar. On me pogleda s negodovanjem i poţuri dalje. Bilo je tu tucet muškaraca s izgledom drţavnih sluţbenika. Je li tu bio Dunstan? No to nije bilo tako vaţno. Neke supruge bile su u društvu svojih muţeva. Barem su one bile zadovoljne obredom — to im se gotovo moglo pročitati na šeširima. Poslije Sarina nestanka sve su se osjećale sigurnijima. — Ţao mi je — reče Sylvia. — Nije vaša krivnja. Pomislih: Da smo je balzamirali, one nikad ne bi bile sigurne. Čak bi i njeno mrtvo tijelo odreĎivalo mjerilo po kojemu bi se sudilo o drugim tijelima.
Prošao je Smythe i brzo odgacao po baricama ne govoreći ni s kim. Začuh kako neka ţena reče: — Carterovi su nas pozvali za vikend desetog u mjesecu. — Ţelite li da odem? — upita Sylvia. — Ne, ne — rekoh — volio bih da ostanete. Prišao sam vratima kapelice i pogledao unutra. Pristup do peći bio je na časak prazan, ali onda su počeli iznositi stare vijence i unositi nove. Neka starica klečala je tu i molila se, što se nije podudaralo s ovom situacijom; bila je kao neki glumac iz neke druge predstave koga je iznenadilo dizanje zavjese. Neki poznati glas iza mene reče: — Drago mi je, ali i tuţno što vas vidim ovdje, gospodine, odakle se mrtvi ne vraćaju. — Došli ste, Parkis! — uzviknuh. — Vidio sam osmrtnicu u The Timesu, gospodine, pa sam zamolio gospodina Savagea da mi da slobodan dan. — Pratite li uvijek svoje ljude čak tako daleko? — Ona je bila vrlo fina gospoĎa — reče on prijekorno. — Jednom me je na ulici upitala za put ne znajući dakako razlog zašto se tu nalazim. A na koktel-partiji pruţila mi je čašu šerija. — Juţnoafričkog serija? — zapitah ga s mukom. — Ne bih znao reći, gospodine, ali način kako je to uradila — oh, takvih kao što je ona bila nije bilo mnogo. I moj sin takoĎer… Stalno pripovijeda onjoj. — Kako vaš sin, Parkis? — Nije dobro, gospodine. Ima ţestoke bolove u ţelucu. — Jeste li bili kod liječnika?
— Još ne, gospodine. Vjerujem da je najbolje stvari prepustiti prirodi. Do neke granice. Ogledao sam se na te strane ljude koji su svi poznali Saru. Upitah: — Tko su ovi ljudi, Parkis? — Onu mladu djevojku ne poznam, gospodine. — Ona je došla sa mnom. — Oprostite. Onaj tamo dalje je Sir William Mallock, gospodine. — Poznam ga. — Onaj gospodin što je upravo zaobišao baricu, gospodine, šef je odjela u kojem radi gospodin Miles. — Dunstan? — Tako mu je ime, gospodine. — Kako vi mnogo znate, Parkis. Mislio sam da je ljubomora posve mrtva; mislio sam da bih bio spreman da je dijelim s mnoštvom muškaraca kad bi samo opet bila ţiva. Ali kad sam ugledao Dunstana u meni se na nekoliko sekundi probudila stara mrţnja. — Sylvia — viknuh kao da bi me Sarah mogla čuti — jeste li večeras kamo pozvani na večeru? — Obećala sam Peteru… — Peteru? — Waterburyju. — Zaboravite ga. Jesi li tu, Sarah. Promatraš li me? Gledaj kako mogu bez tebe. Nije to tako teško, rekao sam joj. Moja mrţnja mogla je vjerovati u njeno preţivljenje, samo moja ljubav je znala da ona više ne postoji, kao da je neka mrtva ptica.
Skupljao se novi pogreb, a ţena pokraj ograde zbunjeno ustade ugledavši strane ljude kako ulaze. Umalo se nije našla na spaljivanju nekog drugog. — Mislim da bih mu mogla telefonirati. Mrţnja se prevukla preko predstojeće večeri kao dosada. Opredijelio sam se. Bez ljubavi morat ću izvoditi ljubavne pokrete. Osjećao sam krivnju prije nego sam počinio zločin — zločin što neduţnog uvlačim u svoj labirint. Seksualni čin ne mora predstavljati ništa, ali kad čovjek doĎe u moje godine onda nauči da se u svako doba moţe pokazati da moţe biti sve. Ja sam bio zaštićen, ali tko zna na kakve bih mogao neuroze naići u tog djeteta? Na kraju večeri ja bih nespretno vodio ljubav i sama moja nespretnost, čak moja impotencija, ako se pokaţe da sam impotentan, mogla bi riješiti pitanje. Ili ću stručno voditi ljubav, pa bi je i moje iskustvo takoĎer moglo dovesti u nepriliku. Zaklinjao sam Saru: — Izvuci me iz ovoga, izvuci me, zbog nje, ne zbog mene. Sylvia reče: — Mogla bih mu reći da mi je majka bolesna. — Bila je spremna lagati; bio je to kraj za Waterburyja. Jadni Waterbury. S tom prvom laţi trebali smo postati sukrivci. Stajala je tamo u crnim hlačama izmeĎu zaleĎenih barica, a ja pomislih, da ovdje moţe početi čitava duga budućnost. Zaklinjao sam Saru: »Izvuci me iz toga. Neću počinjati sve ispočetka i nanijeti joj bol. Ja sam nesposoban za ljubav. Osim prema tebi, prema tebi«. Ona sijeda starica krene prema meni, drobeći tanki led. — Jeste li vi gospodin Bendrix? — upita ona. — Jesam. — Sarah mi je pripovijedala — reče ona, i dok je oklijevala obuze me neka luda nada da ona ima da mi preda neku poruku, da mrtvi mogu govoriti.
— Vi ste bili njen najbolji prijatelj — često mi je pripovijedala. — Bio sam jedan od njenih prijatelja. — Ja sam njena majka. — Nisam se čak ni sjetio je li njena majka ţiva. U ono vrijeme uvijek smo imali tako mnogo toga da pripovijedamo tako da su cijela područja naših ţivota bila prazna poput ravne novootkrivene zemljopisne karte koju je trebalo poslije popuniti. Ona reče: — Vi niste znali za mene, zar ne? — Pa zapravo… — Henry me nije volio. To je bilo prilično nezgodno, pa sam se drţala po strani. Govorila je mirno i razborito, a ipak su joj suze tekle iz očiju kao same od sebe. Muškarci i njihove supruge svi su se razišli; drugi su ljudi prolazili izmeĎu nas troje i ulazili u kapelu. Samo je Parkis oklijevao. Mislio je valjda kako mi moţda moţe biti na pomoći dajući mi daljnje obavijesti, ali se drţao podalje, znajući, kako bih rekao, svoje mjesto. — Moram vas zamoliti za veliku uslugu — reče Sarina majka. Pokušao sam se sjetiti njenog prezimena — Cameron, Chandler, počinjalo je sa C. — Došla sam danas u takvoj ţurbi iz Great Missendena… — ona obriše suze s očiju tako ravnodušno kao da briše krpom za pranje posuĎa. Bertram, sjetih se, tako joj je ime, Bertram. — Da, gospoĎo Bertram — rekoh. — I zaboravila sam premjestiti novac u svoju crnu torbicu. — Mogu li vam nešto pomoći? — Ako biste mi mogli posuditi jednu funtu, gospodine Bendrix. Znate, treba da nešto večeram prije odlaska. U Great Missendenu rano zatvaraju lokale — i dok je govorila ponovno obriše oči. Nešto me na
njoj podsjećalo na Saru. Trijeznost u njenoj boli, moţda neka neodreĎenost. Nije li nekoć pre često vrijeĎala Henryja? Rekoh: — Večerajte sa mnom, rano. — Ne bih vam htjela smetati. — Volio sam Saru — rekoh. — I ja sam je voljela. Vratio sam se Sylviji i objasnio joj: — To je njena majka. Moram je pozvati na večeru. Ispričavam se. Mogu li vas nazvati da se dogovorimo za drugu priliku? — Naravno. — Je li vaše ime u telefonskom imeniku? — Waterbury je u imeniku — reče ona turobno. — Idući tjedan. — Bit će mi drago. — Ona mi pruţi ruku i reče: — Zbogom. Vidio sam da ona zna da je to bio propušten trenutak koji se ne ponavlja. Hvala Bogu, to nije bilo vaţno. Blago ţaljenje i radoznalost dok ne doĎe do stanice podzemne ţeljeznice i jedna ljutita riječ Waterburyju zbog Bartoka. Dok sam se vraćao gospoĎi Bertram, opazio sam da govorim opet Sari: »Vidiš, volim te. Ali ljubav se ne moţe čuti tako uvjerljivo kao što se moţe čuti mrţnju.« Kad smo se pribliţavali vratima krematorija, primijetio sam da je Parkis nestao. Nisam vidio kad je otišao. Jamačno je shvatio da mi više nije potreban. GospoĎa Bertram i ja večerali smo u Isola Belli. Nisam htio onamo gdje sam igda bio sa Sarom, i naravno, odmah sam počeo usporeĎivati ovaj restoran sa svim ostalim restoranima koje smo zajedno posjećivali. Sarah i ja nikad nismo pili chianti i sad me je način pijenja podsjetio na tu činjenicu. Mogao sam baš naručiti naše
omiljelo crveno vino; i mislio sam na nju najviše što je bilo moguće. Čak je ispunila i prazninu. — Obred mi se nije sviĎao — reče gospoĎa Bertram. — Ţao mi je. — Bio je tako neljudski. Kao na tekućoj vrpci. — Činilo mi se prikladno. Napokon bilo je i molitava. — Onaj svećenik — tko je bio onaj svećenik? — Nisam ga vidio. — Govorio je o Velikom Svemu. Dugo ga nisam razumjela. Mislila sam da kaţe Veliki Sem. — Ponovno su joj suze počele kapati u juhu. Ona nastavi: — Gotovo sam se nasmijala i Henry me vidio. Vidjela sam da mi je to pripisao na teret. — Ne slaţete se s njim? — On je vrlo podao čovjek — reče ona, pa obriše suze ubrusom i počne ţestoko zveckati ţlicom po juhi miješajući rezance. — Jednom sam morala od njega posuditi deset funti, jer sam došla u London u namjeri da ostanem, a zaboravila torbicu. To se svakome moţe dogoditi. — Naravno da moţe. — Uvijek se ponosim s tim što nikome na svijetu ništa ne dugujem. Njeno pripovijedanje podsjećalo je na sistem podzemne ţeljeznice; kretalo se u krugovima i zavojima. Uz kavu sam počeo primjećivati povratne stanice: Henryjeva podlost, njeno financijsko poštenje, njena ljubav prema Sari, njeno nezadovoljstvo s pogrebnim obredom, Veliko Sve — iz tih stanica neki su vlakovi išli prema Henryju. — Bilo je tako smiješno — reče ona. — Nisam se htjela smijati. Nitko nije volio Saru više od mene. — Kako mi svi uvijek to isto
tvrdimo i kako se ljutimo kad to čujemo iz tuĎih usta. — Ali Henry to nije htio razumjeti. On je hladan čovjek. Jako sam se trudio da promijenim tijek razgovora. — Ne znam kakav smo drukčiji obred mogli izabrati. — Sarah je bila katolkinja — reče ona. Uzela je čašu i u jednom gutljaju ispila pol čaše vina. — Glupost — rekoh. — Oh — reče gospoĎa Bertram — ona to ni sama nije znala. Odjednom, neobjašnjivo, osjetio sam strah poput čovjeka koji je počinio takozvani savršeni zločin, pa promatra prve neočekivane pukotine u zidu svoje obmane. Kako duboko zadire ta pukotina? Moţe li se na vrijeme zatrpati? — Ništa ne razumijem što govorite. — Zar vam Sarah nikad nije rekla da sam nekoć bila katolkinja? — Nije. — Nisam bila neka naročita katolkinja. Znate, moj muţ je mrzio sve to. Ja sam bila njegova treća ţena, i prve godine, kad bih se naljutila na njega, znala bih mu reći da nismo propisno vjenčani. Bio je opak čovjek — doda ona mehanički. — Ako ste vi katolkinja, to ne znači da je i Sarah. Ona otpije još jedan gutljaj vina i reče: — To još nikad ni ţivoj duši nisam rekla. Mislim da sam malo pripita. Mislite li da sam pripita, gospodine Bendrix? — Naravno da niste. Ţelite li još vina? Dok smo čekali vino pokušala je prebaciti razgovor, ali sam je nepopustljivo vraćao natrag. — Što ste s tim htjeli reći — Sarah je bila katolkinja? — Obećajte da nećete reći Henryju. — Obećajem.
— Neko vrijeme bili smo u Normandiji. Sarah je tek navršila dvije godine. Moj muţ je običavao ići u Deauville. Tako je on govorio, ali sam znala da posjećuje svoju prvu ţenu. Jako sam se razljutila. Sarah i ja pošle smo u šetnju duţ pješčane obale. Sarah je stalno htjela sjesti, a ja sam joj dopustila da se malo odmori pa smo se opet još malo šetale. Rekla sam: — »Sarah, ovo je tajna izmeĎu tebe i mene.« Već tada je znala čuvati tajnu — ako je htjela. Bojala sam se da vam to ispripovijedam, ali to je bila dobra osveta, zar ne? — Osveta? Ne razumijem vas dobro, gospoĎo Bertram. — Mom muţu, naravno. Nije to bilo samo zbog njegove prve ţene. Rekla sam vam da mi nije dopuštao da budem katolkinja? Oh, nastale bi takve scene kad sam pokušala poći na misu, pa sam pomislila: Sarah će postati katolkinja, a on neće znati i ja mu neću reći, osim ako se stvarno razljutim. — I rekli ste mu? — Godinu dana poslije toga otišao je i ostavio me. — Tako ste opet mogli biti katolkinja? — Oh, pa nisam mnogo vjerovala, znate. A tada sam se udala za Ţidova; i on je bio teţak. Kaţu da su Ţidovi vrlo plemeniti. Ne vjerujte. Oh, ovaj je bio opak čovjek. — Ali što se dogodilo na obali? — Ništa se, naravno, nije dogodilo na obali. Htjela sam samo reći da smo se tim putem šetale. Ostavila sam Saru pred vratima i ušla da naĎem svećenika. Morala sam mu malo slagati — neduţne laţi — da bih mu objasnila stvar. Mogla sam sve svaliti na svog muţa. Rekla sam da je prije vjenčanja obećao, a poslije prekršio obećanje. Mnogo je pomoglo što nisam znala dobro francuski. Kad čovjek ne zna prave riječi sve zvuči strašno istinito. Uostalom, on je to odmah učinio, a mi smo poslije objeda uhvatile autobus da se vratimo.
— Što je učinio? — Krstio je na katoličku vjeru. — Je li to sve? — upitah s olakšanjem. — Pa to je sakrament — bar tako kaţu. — Najprije sam pomislio da ste rekli da je Sarah bila prava katolkinja. — Pa, znate, bila je, samo to nije znala. Ţeljela bih da ju je Henry propisno pokopao — reče gospoĎa Bertram, a groteskne suze ponovno počeše kapati. — Ne moţete ga kriviti kad čak ni Sarah nije znala. — Uvijek sam ţeljela da je se to »primi«. Kao cijepljenje. — Čini mi se da se kod vas baš nije jako »primilo« — nisam se mogao suzdrţati da to ne kaţem, ali ona se nije uvrijedila. — Oh — reče ona — imala sam mnogo iskušenja u svom ţivotu. Nadam se da će na kraju sve biti dobro. Sarah je bila vrlo strpljiva sa mnom. Bila je dobra djevojka. Nitko je nije bolje razumio od mene. — Popila je još malo vina, pa reče: — Da ste je bar vi dobro poznavali. Eto, da je bila odgojena kako treba, da se ja nisam udala za tako nemoguće muškarce, iskreno vjerujem da je mogla postati svetica. — Ali se jednostavno nije primilo — rekoh surovo i doviknuh konobaru neka donese račun. Na leĎima sam osjetio kao da me je uhvatio vjetar od leta onih sivih gusaka što lete iznad naših budućih grobova, ili sam se nahladio u ledenom perivoju. Samo da je to smrtonosna nahlada kao što je bila u Sare. Nije se primilo, ponavljao sam sam sebi cijelim putem kući u podzemnoj ţeljeznici, pošto sam ostavio gospoĎu Bertram kod Marylebonea i posudio joj još tri funte »jer je sutra srijeda i ja moram biti kod kuće zbog dvorkinje«. Jadna Sarah, ono što se »primilo« to je bio taj niz muţeva i očuha. Njena majka ju je uspješno naučila da
jedan muškarac nije dovoljan za cijeli ţivot, ali ona sama je prozrela laţne razloge udaja svoje majke. Kad se udala za Henryja, udala se za cijeli ţivot; to sam u očaju spoznao. Ali ta mudrost nema veze s onim podmuklim obredom blizu obale. Nisi se Ti »primio«, rekao sam Bogu, u koga nisam vjerovao, tom imaginarnom Bogu za koga je Sarah mislila da mi je spasio ţivot (moţe li se zamisliti: u koju svrhu?) i koji je u svom nepostojanju uništio jedinu duboku sreću koju sam igda doţivio. O, ne, nisi se Ti primio, jer to bi bila magija, a ja u magiju vjerujem još manje nego što vjerujem u Tebe. Magija je Tvoj kriţ, Tvoje uskrsnuće tijela, Tvoja sveta katolička Crkva, Tvoja zajednica svetaca. Leţao sam na leĎima i promatrao kako se sjene drveća Commona prepliću na mom stropu. To je samo slučajnost, pomislih, uţasna slučajnost koja ju je na kraju gotovo vratila Tebi. Ne moţe se s malo vode i jednom molitvom za cijeli ţivot obiljeţiti dvogodišnje dijete. Kad bih u to vjerovao, vjerovao bih u Tijelo i Krv. Nije bila Tvoja sve ove godine, bila je moja. Ti si na kraju pobijedio. Nije potrebno da me na to podsjećaš, ali ona me nije varala s Tobom, dok je ovdje leţala sa mnom, na ovom krevetu s ovim jastukom pod kriţima. Dok je spavala, ja sam bio s njom, ne Ti. Ja sam je uzimao, ne Ti. Sva su se svjetla pogasila i tama pala preko kreveta, a ja sam sanjao da sam na sajmu s puškom u ruci. Pucao sam u boce koje su se činile kao da su napravljene od stakla, ali moja tanad odskakala je od boca kao da su bile presvučene čelikom. Pucao sam i pucao i ni jednu nisam mogao razbiti. U pet ujutro sam se probudio s istom mišlju u glavi: tijekom onih godina ti si bila moja, a ne Njegova.
5. Kad sam pomislio da bi me moţda Henry mogao pozvati da ţivim s njim u njegovoj kući, bila je to moja sablasna šala. Nisam zapravo očekivao tu ponudu, a kad ju je iznio bio sam iznenaĎen. Čak i njegov posjet tjedan dana nakon pogreba bio je iznenaĎenje; još nikad nije bio u mojoj kući. Sumnjam da se igda pribliţio mnogo bliţe juţnoj strani Commona nego li one noći kad sam ga po kiši sreo na Commonu. Čuo sam da netko zvoni i pogledao kroz prozor, jer nisam ţelio nikakvih posjetilaca; pomislio sam da bi to mogao biti Waterbury i Sylvija. Svjetiljka pokraj platane išarala je Henryjev crni šešir. Sišao sam niza stube i otvorio vrata. — Slučajno ovuda prolazim — lagao je Henry. — UĎi. Stajao je i nespretno oklijevao dok sam vadio piće iz ormarića. On reče: — Čini mi se da te zanima general Gordon. — Traţe da napišem biografiju. — Hoćeš li je napisati? — Mislim da hoću. Sada mi se baš ne radi. — Ni meni se ne radi — reče Henry. — Zasijeda li još Kraljevska komisija? — Da. — To ti daje mogućnost da o nečem razmišljaš. — Zbilja? Da, mislim da je tako. Do prekida za objed. — Uostalom, to je vaţan posao. Izvoli svoj sherry. — To nije ni ţivoj duši od koristi.
Kako je dugačak put prevalio Henry od one samodopadne fotografije u »Tatleru« koja me je onako naljutila. Dao sam povećati Sarinu fotografiju s obične amaterske fotografije, pa sada leţi preokrenuta na mom pisaćem stolu. On je prevrne. — Sjećam se kad sam je fotografirao — reče on. Sarah mi je rekla da ju je fotografirala jedna njezina prijateljica. Pretpostavljam da je lagala da bi poštedjela moje osjećaje. Na slici se činila mlaĎa i sretnija, ali ne i ljepša nego u godinama kad sam je ja upoznao. Ţelio bih da sam joj ja mogao pridonijeti da tako izgleda, ali sudbina je ljubavnika da promatra kako se nesreća poput sadre stvrdnjava oko njegove ljubavnice. Henry reče: — Pravio sam budalu od sebe da bih je natjerao da se nasmiješi. Je li general Gordon zanimljiva ličnost? — Na neki način jest. — Ovih dana čudno se osjećam u kući. Pokušavam što je više moguće da ne ulazim u kuću. Pretpostavljam da nisi slobodan da večeramo u klubu? — reče Henry. — Imam mnogo posla koji moram dovršiti. On se ogleda po mojoj sobi i reče: — Ovdje nemaš mnogo mjesta za svoje knjige. — Nemam. Neke moram drţati pod krevetom. On podiţe časopis što mi ga je poslao Waterbury prije intervjua da mi pokaţe primjerak svog rada i reče: — U mojoj kući ima mjesta. Zapravo bi mogao imati vlastiti stan. — Bio sam previše zapanjen da bih mogao odgovoriti. On ţurno nastavi, prevrćući stranice časopisa kao da ga u stvari ne zanima njegov prijedlog. — Razmisli. Ne moraš sada odlučiti. — To je vrlo lijepo od tebe, Henry. — Ti bi meni učinio uslugu, Bendrix.
Pomislih: zašto ne? Smatraju da pisci nisu nekonvencionalni. Zar sam ja konvencionalniji od nekog višeg drţavnog sluţbenika? — Noćas sam sanjao — reče Henry — o svima nama. — Zaista? — Mnogo toga se ne sjećam. Zajedno smo pili. Bili smo sretni. Kad sam se probudio mislio sam da nije mrtva. — Ja o njoj sada ne sanjam. — Ţelio bih da smo pustili onog svećenika da radi kako ţeli. — To bi bilo apsurdno, Henry. Ona nije bila ništa veća katolkinja od tebe ili mene. — Vjeruješ li u zagrobni ţivot, Bendrix? — Ako misliš osobni ţivot poslije smrti — ne. — Ne moţe se pobiti, Bendrix. — Nemoguće je bilo što pobiti. Pišem, recimo, roman, pa kako moţeš dokazati da se opisani dogaĎaji nikad nisu dogodili, da ličnosti nisu stvarne? Slušaj. Danas sam na Commonu sreo čovjeka sa tri noge. — Uţas — reče Henry ozbiljno. Izrod? — I bile su pokrivene ribljim ljuskama. — Šališ se. — Ali dokaţi mi da se šalim, Henry. Ti ništa više ne moţeš pobiti moju priču, kao što ja ne mogu pobiti postojanje Boga. Ja jednostavno znam da je on laţ, isto kao što ti znaš da je moja priča laţna. — Naravno, postoje dokazi. — Oh, mogao bih i ja izmisliti filozofski dokaz za svoju priču, rekao bih, zasnovan na Aristotelu.
Henry naglo vrati razgovor na svoju prethodnu temu. — Ako doĎeš i stanuješ u mene, moţeš nešto i uštedjeti. Sarah je uvijek govorila da tvoje knjige nemaju onaj uspjeh koji zasluţuju. — Oh, sjena uspjeha pala je na njih. — Pomislio sam na Waterburyjev članak. Rekoh: — NaiĎe trenutak kad moţeš čuti kako popularni kritičari zamaču pera za pisanje hvalospjeva čak prije nego li je iduća knjiga napisana. To je samo pitanje vremena. — Govorio sam, jer se još nisam odlučio. Henry reče: — Nema više gorčine, zar ne, Bendrix? Naljutio sam se na tebe u tvom klubu — zbog onog čovjeka. Ali zar je to sad uopće vaţno? — Pogriješio sam. On je bio samo neki suludi raspaljivački racionalist koji ju je zainteresirao sa svojim teorijama. Zaboravi to, Henry. — Ona je bila dobra, Bendrix. Ljudi pripovijedaju, ali ona je bila dobra. Nije bila njena krivnja da je ja nisam mogao… pa… voljeti kako treba. Znaš da sam strašno razborit i oprezan. Nisam od one vrsti koja moţe biti ljubavnik. Ona je ţeljela nekoga kao što si ti. — Ostavila je i mene. Otišla, Henry. — Znaš li da sam jednoć pročitao jednu tvoju knjigu; Sarah me natjerala. Opisao si kuću poslije ţenine smrti. — »Častohlepan domaćin.« — To je bio naslov. U ono vrijeme mi se činilo da je sve u redu. Smatrao sam da je vrlo uvjerljiva, ali si potpuno pogriješio, Bendrix. Opisivao si kako se muţu kuća činila uţasno prazna; hodao je sobama, pomicao stolce, pokušavajući stvoriti dojam kretanja kao da je još netko tamo. Kadšto bi si natočio piće u dvije čaše. — Zaboravio sam. Zvuči pomalo knjiţevno.
— To nekako ne pristaje, Bendrix. Muka je u tome što se kuća ne čini prazna. Vidiš, u staro vrijeme često sam se vraćao kući iz ureda, a ona bi bila negdje vani — moţda s tobom. Dozivao bih je, a ona ne bi odgovorila. Tada je kuća bila prazna. Gotovo sam očekivao da neću naći ni pokućstva. Znaš da sam je na svoj način volio, Bendrix. Posljednjih mjeseci, kad sam se vratio kući a nje nije bilo tamo, uţasavao sam se da me čeka pismo. »Dragi Henry«… znaš kako se to već piše u romanima? — Da. — Ali sad se kuća više nikad ne čini tako prazna. Ne znam kako da to opišem. Zato što je više nema — uopće nije otišla. Znaš, nikad nije negdje drugdje. Ne objeduje ni s kim, nije s tobom u kinu. Nigdje ona ne moţe biti osim u svom domu. — Ali gdje je njen dom? — upitah. — Oh, moraš mi oprostiti, Bendrix. Vrlo sam napet i umoran. Ne spavam dobro. Kako ne mogu razgovarati s njom, razgovaram o njoj; a to mogu jedino s tobom. — Ona je imala mnogo prijatelja. Sir William Mallock, Dunstan… — S njima ne mogu razgovarati o njoj. Kao ni s onim čovjekom, Parkisom. — Parkis! — uzviknuh, zar je on zauvijek ušao u naše ţivote? — Rekao mi je da je bio na njenoj koktel-partiji. Sarah je skupljala čudne ljude. Rekao je da ga i ti poznaš. — Što je zaboga htio od tebe? — Rekao je da je ona bila vrlo ljubazna prema njegovu sinu — sam Bog zna kada. Dječak je bolestan. Čini se da ţeli nešto njeno za uspomenu. Dao sam mu jednu ili dvije njene stare dječje knjige. Bilo ih je mnogo u njenoj spavaonici i sve išarane olovkom. To je dobar
način da ih se riješim. Čovjek ih jednostavno ne moţe poslati »Fovlesu«, zar ne? Nema ništa loše u tome da ih poklonim, zar ne? — Ne. To je bio čovjek iz Savageove detektivske agencije koga sam namjestio da je prati. — Mili Boţe, da sam to znao… Ali činilo mi se da ju je zaista volio. — Parkis je čovječan — rekoh. — Njega je lako ganuti. Ogledao sam se po svojoj sobi. Odakle Henry dolazi, tamo neće biti ništa više od Sare, čak moţda i manje, jer će ona tamo biti razvodnjena. — Preselit ću se k tebi, Henry, ali mi moraš dopustiti da platim dio stanarine. — Vrlo mi je milo, Bendrix. Ali ta kuća je slobodan posjed i ne plaćam ništa. Ali moţeš platiti svoj dio općinskog prireza. — Uz tromjesečni otkaz kako bih mogao naći drugi stan za iznajmljivanje kad se budeš ponovno oţenio. Shvatio me je sasvim ozbiljno. — Nikad se više ne bih ţelio oţeniti. Nisam tip za brak. Sari sam nanio veliko zlo kad sam se njome oţenio. To sada znam.
6. I tako sam se preselio na sjevernu stranu Commona. Propala mi je stanarina za tjedan dana, jer je Henry ţelio da se odmah preselim. Platio sam pet funti za kamion koji je prevezao moje knjige i odjeću. Dobio sam gostinjsku sobu, a ostavu je Henry preuredio u moju radnu sobu. Gore na katu bila je kupaonica. Henry se preselio u svoju dnevnu sobu, a njihova zajednička soba s hladnim bračnim krevetima ostavljena je za goste, koji nikad nisu dolazili. Nakon nekoliko dana počeo sam razumijevati što je Henry mislio kad je rekao da kuća nikad nije prazna. Radio sam u Britanskom muzeju do zatvaranja, a zatim se vratio i čekao Henryja, pa smo obično izišli da nešto popijemo u »Pontefract Arms«. Jednoć kad je Henry otišao na neko savjetovanje u Bournemouth, pokupio sam neku djevojku i doveo je kući. Nije išlo. Znao sam to odmah; bio sam impotentan. I da poštedim njene osjećaje rekao sam joj da sam jednoj ţeni, koju sam volio, obećao da to nikad neću činiti ni s jednom drugom. Bila je vrlo zlatna i puna razumijevanja; prostitutke imaju veliko poštovanje prema osjećajima. Taj put u duši nisam traţio nikakve osvete, nego sam samo osjećao tugu što zauvijek napuštam nešto u čemu sam tako mnogo uţivao. Poslije sam sanjao o Sari; bili smo opet ljubavnici u mojoj staroj sobi na juţnoj strani, ali i opet nije išlo, samo ovaj put zbog toga nisam bio tuţan. Bili smo sretni i nismo se ţalili. Nekoliko dana poslije otvorio sam ormar u svojoj spavaonici i našao hrpu dječjih knjiga. Henry je opljačkao ovaj ormar za Parkisova sina. Bilo je tu nekoliko knjiga bajki Andrewa Langa s koricama u boji, mnogo knjiga Beatrix Potters, »Djeca iz Nove Šume«, »Rugoba na Sjevernom polu«, i još nekoliko starijih knjiga za odraslu djecu — »Posljednja ekspedicija Kapetana Scotta« i pjesme Thomasa Hooda. Ova posljednja bila je uvezana u koţu na školski način, s natpisom da
je ta knjiga poklonjena Sari Bertram za napredak u algebri. Algebra! Kako se čovjek mijenja. Te večeri nisam mogao raditi. Leţao sam na podu meĎu knjigama i pokušao otkriti barem nekoliko značajki u praznim poljima Sarinog ţivota. Kadšto ljubavnik čezne da bude takoĎer otac i brat; ljubomoran je na godine koje nije podijelio s njom. »Rugoba na Sjevernom polu« vjerojatno je jedna od Sarinih prvih knjiga jer je gotovo sva bila zaprljana kredama šarenih boja, besmisleno, uništavajuće. U jednoj od knjiga Beatrix Potters ime joj je bilo napisano olovkom; jedno štampano slovo bilo je napisano naopako. U knjizi »Djeca iz nove šume« napisala je vrlo uredno i točno: »Sarah Bertram. Njena knjiga. Molim traţi dozvolu da posudiš, a ako je ukradeš, bit će to na tvoju ţalost.« Bile su to primjedbe svojstvene svakom djetetu koje je igda ţivjelo; tragovi tako anonimni kao otisci ptičjih nogu zimi u snijegu. Kad sam zatvorio knjigu, odmah ju je prekrila prolaznost vremena. Sumnjam da je igda čitala Hoodove pjesme. Stranice su bile jednako čiste kao onda kad joj je njena razrednica ili neki odličan posjetilac predao tu knjigu. A kad sam htio vratiti knjigu u ormar, na pod je ispao tiskani list papira — vjerojatno program tog istog dodjeljivanja nagrade. Meni poznatim rukopisom na cedulji je bilo napisano: »Kakva jezovita glupost « (Ali čak i naši rukopisi počinju kao mladi pa s vremenom prelaze u umorne arabeske). Mogao sam zamisliti Saru kako to piše i pokazuje svojoj susjedi dok se razrednica vraća na svoje mjesto, a roditelji joj s poštovanjem plješću. Ne znam zašto, ali kad sam ugledao tu izreku jedne učenice, s uzbuĎenjem, nerazumijevanjem i povjerenjem — sjetio sam se jedne druge njene rečenice: »Ja sam laţljivka i varalica«. Ovdje pod rukom bila je neduţnost. Kakva šteta što nije ţivjela još samo dvadeset godina da bi to sama na sebi osjetila. Laţljivka i varalica. Jesam li je ja tako opisao u trenutku bijesa? Uvijek je podrţavala moju kritiku, samo su se pohvale okliznule od nje poput snijega.
Okrenuo sam list i pročitao program od 23. srpnja 1926: »Muzika na vodi« J. Handela, svira gospoĎica Duncan, R. C. M11; recitacija Beatrice Collins: »Lutah usamljena kao oblak« Tudora Avresa izvodi Školsko pjevačko društvo; Chopinov valcer u A-molu, violinski recital izvodi Mary Pippitt. Dugo ljetno poslijepodne od prije dvadeset godina proteglo je svoje sjene prema meni, a ja sam mrzio ţivot, koji nas tako mijenja na gore. Pomislih, da sam tog ljeta upravo počeo pisati svoj prvi roman; kad sam počeo raditi, bilo je tako mnogo uzbuĎenja, ambicije, nade; tada nisam bio ogorčen, bio sam sretan. Vratio sam list u nepročitanu knjigu i gurnuo je u dno ormara ispod »Rugobe« i Beatrix Potters. Oboje smo bili sretni dok nas je razdvajalo samo deset godina i nekoliko pokrajina, koje će se poslije spojiti bez neke osobite svrhe, osim da jedno drugom zadamo tako mnogo boli. Uzeo sam Scottovu »Posljednju ekspediciju«. To je nekoć bila jedna od mojih omiljenih knjiga. Sada se činila neobično zastarjela. To junaštvo gdje je led bio jedini neprijatelj, samoţrtvovanje koje uključuje vlastitu smrt i ničiju drugu. IzmeĎu nas i njih stajala su dva rata. Pogledao sam fotografije: brade i zaštitne naočale, male mogile od snijega, britanska drţavna zastava, poniji dugačkih griva kao staromodnih frizura izmeĎu ogoljenih stijena. Čak je i smrt predstavljala »odsjek onog vremena«, kao i učenica što je označila stranice crtama, uskličnicima i koja je uredno napisala na rubu Scottovog posljednjeg pisma kući: »A što dolazi poslije? Bog? Robert Browning« takoĎer je bila »odsjek vremena«. Čak joj je onda, pomislih, On bio na pameti. On je bio isto tako potajni ljubavnik, koji iskorištava prolazno raspoloţenje kao neki junak koji nas namamljuje svojim nevjerojatnostima i svojim legendama. Stavio sam natrag posljednju knjigu i okrenuo ključ u bravi.
R.C.M. – Royal College Of Music — Kraljevska visoka muzička škola; eng. (Prev.) 11
7. — Gdje si bio, Henry— upitah. Obično je bio prvi pri zajutraku a kadšto je odlazio od kuće prije nego sam sišao, ali jutros njegov tanjur nije bio taknut. Čuo sam kako se prednja vrata tiho otvaraju i on se pojavio. — Oh, samo sam se malo prošetao ulicom — reče on neodreĎeno. — Cijelu noć bio si vani? — zapitah. — Ne, naravno, nisam. — Da bi se oslobodio te optuţbe, reče mi istinu: — Danas je otac Crompton sluţio misu za Saru. — To još uvijek radi? — Jednom mjesečno. Smatrao sam da uljudnost zahtijeva da se pojavim. — Mislim da nije znao da si tamo. — Poslije sam prišao da mu zahvalim. Zapravo pozvao sam ga na večeru. — Onda ću ja izići. — Ţelio bih da ne izaĎeš, Bendrix. Napokon, on je na svoj način bio Sarin prijatelj. — Nećeš i ti valjda postati vjernik, Henry? — Naravno da neću. Ali oni imaju isto toliko prava na svoje mišljenje kao što i mi imamo na svoje. I tako je došao na večeru. Ruţan, upalih obraza, nezgrapan, s nosom Torquemade — to je bio čovjek koji je čuvao Saru od mene. On ju je
podrţavao u apsurdnom zavjetu, koji je trebala zaboraviti za tjedan dana. Ona je po kiši išla u njegovu crkvu traţeći utočište, a umjesto toga našla je smrt. Bilo mi je teško da pokaţem čak i najosnovniju uljudnost i Henry je morao sam izgurati sav teret večere. Otac Crompton nije bio naviknut da večera izvan svoje kuće. Imao sam dojam da on to prima kao duţnost na koju je teško mogao sabrati misli. Bio je vičan samo lakoj društvenoj konverzaciji, a odgovori su mu padali kao panjevi preko ceste. — U ovom kraju imate mnogo sirotinje; tako mi se čini — reče Henry dok smo jeli sir, i bio je prilično umoran. Pokušao je tako mnogo tema — utjecaj knjiga, kino, nedavan posjet Francuskoj, mogućnost trećeg rata. — To nije problem — odgovori otac Crompton. Henry se jako trudio. — Nemoral? — zapita u pomalo neiskrenom tonu koji ne moţemo izbjeći u takvom razgovoru. — To nikad nije problem — reče otac Crompton. — Mislio sam, moţda… na Commonu se noću vidi… — To se, kako vidite, dogaĎa na svakom otvorenom prostoru. Osim toga, sada je zima. — I s tim je okončana ova tema. — Izvolite još malo sira, oče? — Ne, hvala. — Pretpostavljam da u ovakvom predjelu imate mnogo muke da skupite prilog — hoću reći — za dobrotvorne svrhe. — Ljudi daju koliko mogu. — Malo brandyja uz kavu?
— Ne, hvala vam. — Nećete imati ništa protiv ako mi… — Naravno da neću. Od brandyja ne mogu zaspati, to je sve; a moram ustati u šest. — Ali zašto? — Molitve. Čovjek se navikne. — Bojim se da nikad nisam mogao mnogo moliti — reče Henry, — od dječačkog doba. Molio bih da proĎem s odličnim. — I jeste li prošli? — S vrlo dobrim. Kako vidim, takva vrst molitve ne pomaţe mnogo, zar ne, oče? — Bolje ikakva nego nikakva. U svakom slučaju, to je priznanje Boţje moći, i to je — mislim — neka vrsta hvalospjeva. Otkako je počela večera, nisam ga čuo da tako mnogo govori. — A ja sam mislio — rekoh — da je to slično kucanju o drvo ili kao izbjegavanje crte na rubu pločnika. U toj dobi svakako. — Oh — reče on — pa nisam ja protiv malo praznovjerja. Tako ljudi doĎu na pomisao da ovaj svijet nije sve. — Pogledao me ruţno niza svoj nos. — To bi mogao biti početak mudrosti. — Vaša je crkva svakako duboko utonula u praznovjerje: sv. Januarije, kipovi koji krvare, vizije Djevice, i sve takve stvari. — Pokušavamo da odijelimo ono što nije istinito. A zar nije pametnije vjerovati da se bilo što moţe dogoditi, nego…? Zvonce zazvoni. Henry reče: — Rekao sam djevojci da moţe poći na spavanje. Molim vas oprostite, oče, samo časak.
— Idem ja — rekoh. Bio sam sretan, što sam pobjegao od njegove teške prisutnosti. Odgovori su mu bili previše spremni; jedan amater se nikad ne bi smio nadati da će ga uhvatiti u pogrešci. On je bio poput čarobnjaka koji samo svojom vještinom gnjavi čovjeka. Otvorio sam ulazna vrata i ugledao krupnu ţenu u crnini kako drţi neki paketić. Pomislio sam da je to naša dvorkinja dok nije rekla: — Jeste li vi gospodin Bendrix, gospodine? — Jesam. — Moram vam ovo predati — i brzo mi gurne paketić u ruku kao da je sadrţavao nešto eksplozivno. — Od koga je paket? — Od gospodina Parkisa, gospodine. — Prevrtao sam paket s nevjericom. Pomislio sam da je moţda zametnuo neki od svojih dokaza pa mi ga sad naknadno šalje. Ţelio sam da zaboravim gospodina Parkisa. — Hoćete li mi dati potvrdu; gospodine? Moram paket predati vama u ruke. — Nemam ni olovke — ni papira. Zaista, ne mogu se gnjaviti. — Vi znate kakav je gospodin Parkis kad su u pitanju dokumenti, gospodine. Imam olovku u torbici. Napisao sam joj potvrdu primitka na poleĎini neke stare omotnice. Paţljivo ju je spremila u torbicu i zatim je sitnim koracima odjurila prema vratima kao da je ţeljela otići što je moguće dalje i brţe. Stajao sam u predsoblju i odvagnuo predmet u ruci. Henry mi doviknuo iz blagovaonice. — Što je, Bendrix? — Paket od Parkisa — rekoh. To je zvučalo kao fraza koja se teško izgovara. — Vjerojatno vraća knjigu.
— U ovo doba? Na mene je adresirano. — Pa što je onda? — Nisam htio otvoriti paketić; zar nismo obojica bili zauzeti bolnim stanjem zaboravljanja? Osjećao sam da sam dovoljno kaţnjen za svoje posjete agenciji gospodina Savagea. Začuh glas oca Cromptona kako reče: — Gospodine Miles, sada moram poći. — Još je rano. Pomislih, ako ostanem u sobi, neću se morati pridruţiti ljubaznošću Henryjevoj ljubaznosti, moţda će prije otići. Otvorio sam paketić. Henry je imao pravo. Bile su to bajke Andrewa Langa, ali izmeĎu listova bio je umetnut jedan listovni papir. Bilo je to Parkisovo pismo. »Poštovani gospodine Bendrix« — pročitao sam, i pomislivši da je to pismo zahvalnosti, uočio sam posljednje rečenice. — I tako pod tim okolnostima ne bih ţelio dalje drţati ovu knjigu u kući, pa se nadam da ćete objasniti gospodinu Milesu da ne postoji nezahvalnost sa strane Vama odanog — Alfreda Parkisa.« Sjeo sam na stolac u predsoblju. Čuo sam Henryja kako kaţe: — Nemojte misliti da sam ograničena mišljenja, oče Crompton… — i počeh čitati Parkisovo pismo od početka. »Poštovani gospodine Bendrix, pišem vama a ne gospodinu Milesu, jer sam siguran u vašu simpatiju zbog našeg bliskog, premda tuţnog, druţenja i zbog toga što ste vi knjiţevni gentleman mašte i naviknut na neobične dogaĎaje. Vi znate da se moj sin u posljednje vrijeme loše osjeća, i kako to nije zbog sladoleda, bojao sam se upale slijepog crijeva. Liječnik kaţe da treba operirati — to ne moţe škoditi — ali ja se jako bojim mog jadnog sina dati pod noţ, jer je njegova majka umrla pod noţem. Siguran sam da je to bilo zbog nepaţnje, i što bih ja učinio kad bih na isti način izgubio sina? Bio bih potpuno sam. Oprostite zbog ovih detalja, gospodine Bendrix, ali u mojoj profesiji navikli smo da stvari iznosimo redom i da stvari najprije objasnimo
tako da se sudac ne moţe poţaliti da mu činjenice već nisu jasno prikazane. Tako sam u ponedjeljak rekao liječniku da pričekamo dok ne budemo posve sigurni. Ipak ja kadšto pomislim da mu je to donijela nahlada i čekanje vani, dok je uhodio ispred kuće gospoĎe Miles, a vi ćete mi oprostiti ako kaţem da je ona bila vrlo ljubazna gospoĎa koja je zasluţila da je ostavimo na miru. U mom poslu ne moţe čovjek uzimati i birati po volji, ali sve od onog prvog dana u Maiden Laneu poţelio sam da smo uhodili neku drugu ţenu. No moj sin je bio strahovito uzbuĎen kad je čuo da je jadnica umrla. Samo je jednom s njim razgovarala, ali nekako je došao do zaključka, mislim, da je njegova majka bila poput nje, što ona u stvari nije bila, premda je bila uistinu na svoj način dobra ţena koja mi nedostaje svakog dana mog ţivota. Pa kad mu se temperatura popela na 39.5, što je za dječaka kao što je on visoka temperatura, počeo je razgovarati s gospoĎom Miles isto onako kao onda na ulici, pa joj je rekao da je uhodi što, naravno, ne bi učinio, jer je čak u svojoj dobi imao svoj profesionalni ponos. Zatim je počeo plakati kad je ona otišla, a zatim je spavao, ali kad se probudio, temperatura mu je još uvijek bila 38,9, i traţio je dar što mu ga je u snu obećala. Zbog toga sam gnjavio gospodina Milesa i prevario ga, zbog čega se stidim, jer nije postojao profesionalni razlog, već je to bilo samo zbog moga jadnog sina«. »Kad sam dobio knjigu i dao mu je, on se smirio. Ali sam bio zabrinut, jer je liječnik rekao da više neće preuzeti nikakav rizik i da u srijedu mora otići u bolnicu, a da je bilo slobodnih kreveta, poslao bi ga još noćas. Pa vidite, zbog moje jadne ţene i mog jadnog sina, nisam mogao spavati od briga i bojao sam se noţa. Vama, gospodine Bendrix, mogu slobodno reći da sam se usrdno molio. Molio sam se Bogu, a zatim sam se molio svojoj ţeni da uradi što moţe, jer ako je itko u raju, onda je ona sada tamo, a molio sam gospoĎu Miles ako je tamo neka takoĎer učini što moţe. Pa ako se odrastao čovjek moţe tako vladati, gospodine Bendrix, moţete razumjeti da je moj jadni sin u mašti vidio razne stvari. Kad sam se jutros probudio, temperatura
mu je bila 37,3 i nije osjećao bolove, a kad je došao liječnik više uopće nije bilo otekline, pa je liječnik rekao da moţemo još malo pričekati, i on se cijeli dan osjećao dobro. Ali rekao je liječniku da je došla gospoĎa Miles i odnijela mu bol — dodirnula mu lijevu stranu trbuha, oprostite mi taj nepristojni izraz — i nešto mu je napisala u knjizi. Ali liječnik je rekao da mora biti jako miran, da ga ta knjiga uzbuĎuje, pa tako pod tim okolnostima više bih volio da nemam tu knjigu u kući…« Kad sam okrenuo pismo našao sam post scriptum. »Nešto je napisano u knjizi, ali svatko moţe vidjeti da je to napisano prije mnogo godina, dok je gospoĎa Miles bila malena djevojčica, samo što ja to ne mogu objasniti svom jadnom sinu od straha da mu se bol ne vrati. S poštovanjem A. P.« Okrenuo sam čisti list na početku knjige i tamo našao neuobličenu črčkariju tintanom olovkom, istu onakvu kakvu sam prije vidio u drugim knjigama u kojima je dijete imenom Sarah Bertram sastavljalo svoje bilješke. »Bolesna kad bijah, majka da mi knjigu, Bolestan tko leţi, bolest od nje bjeţi. Knjigu Lang napisao, brigu s njom je brisao, Al, tko je ukrade bit će modre brade!« Odnio sam je u blagovaonicu. — Što je to? — zapita Henry.
— Knjiga — odgovorih. — Jesi li pročitao što je Sarah u njoj napisala prije nego si je dao Parkisu? — Nisam. Zašto? — Slučajna podudarnost, to je sve. Ali čini se da nije potrebno da dijeliš vjersko uvjerenje s ocem Cromptonom, pa da ipak budeš praznovjeran. — Dao sam pismo Henryju, a on ga pročita i pruţi ocu Cromptonu. — Ne sviĎa mi se — reče Henry. — Sarah je mrtva. Ne volim da se o njoj okolo pripovijeda… — Znam što misliš. I ja tako osjećam. — To je kao da slušam kako strani ljudi o njoj razglabaju. — Oni ništa loše o njoj ne govore — reče otac Crompton, spustivši pismo. — Sad moram poći. — Ali se nije pomakao, nego je gledao u pismo na stolu. On upita: — A ta pisana posveta? Gurnuh mu knjigu preko stola: — Oh, to je napisano prije mnogo godina. Napisala je takve stvari u mnogim svojim knjigama, kao sva djeca. — Vrijeme je čudna stvar — reče otac Crompton. — Naravno, dijete ne bi razumjelo da je to sve bilo napisano u prošlosti. — Sveti Augustin se pitao odakle dolazi vrijeme. Rekao je da dolazi iz budućnosti, koja još ne postoji, u sadašnjost koja ne traje, a odlazi u prošlost koja je prestala postojati. Mislim da mi ništa bolje ne moţemo razumjeti vrijeme od djeteta.
— Nisam mislio… — No, dobro — reče on, ustajući — ne smijete to uzeti k srcu, gospodine Miles. To samo pokazuje kako je vaša supruga bila dobra ţena. — To mi ništa ne pomaţe, zar ne? Ona je dio prošlosti koja je prestala postojati. — Čovjek koji je napisao ovo pismo ima u sebi mnogo osjećaja. Ništa ne škodi moliti se mrtvima kao i za mrtve. — On ponovi svoju frazu: — Bila je dobra ţena. Posve iznenada sam se razljutio. Vjerujem da me je najviše razljutila njegova samodopadnost, osjećaj da ga nikad ništa intelektualno ne bi moglo uznemiriti, njegovo svojatanje da je intimno poznavao svakoga koga je poznavao samo nekoliko sati ili dana, a koga smo mi poznavali godinama. Rekoh: — Ona uopće nije bila takva. — Bendrix — reče Henry oštro. — Svakom muškarcu znala je staviti naočnjake — rekoh — čak i svećeniku. Ne samo da je vas obmanula, oče, već je prevarila svog muţa i mene. Bila je laţljivka od glave do pete. — Nikad se nije izdavala za nešto što nije bila. — Ja nisam bio njen jedini ljubavnik… — Prestani — reče Henry. — Nemaš prava… —Pustite ga — reče otac Crompton — neka se jadnik izbjesni. — Ne treba mi vaša profesionalna samilost, oče. Zadrţite je za svoje pokajnike. — Vi meni ne moţete zapovijedati koga moram saţalijevati, gospodine Bendrix.
— Nju je mogao imati svaki muškarac. — Ţelio sam da vjerujem u ono što sam rekao, jer mi onda ništa ne bi nedostajalo i ništa ne bih ţalio. Onda više ne bih bio vezan uz nju, makar gdje bila. Bio bih slobodan. — A o pokajanju vi me ništa ne moţete naučiti, gospodine Bendrix. Ispovijedam dvadeset i pet godina. Ništa ne moţemo učiniti što već neki sveci nisu učinili prije nas. — Nemam zašto da se kajem, osim za neuspjeh. Vratite se svojem vlastitom stadu, oče, vratite se svojoj prokletoj ispovjedaonici i svojoj krunici. — Naći ćete me tamo u svako doba kad vam budem potreban. — Ja da vas trebam? Oče, ne ţelim biti surov, ali ja nisam Sarah, Sarah — ne! Henry reče zbunjeno: — Ţao mi je, oče. — Ne treba vam biti ţao. Znam ja kad čovjek pati. Nisam mogao probiti debelu koţu njegove samouvjerenosti. Odgurnuh stolac i rekoh: — Griješite, oče. To nije ništa tako istančano kao patnja. Ja ne patim, ja mrzim. Mrzim Saru, jer je bila mala drolja, mrzim Henryja, jer se prilijepila uza nj, i mrzim vas i vašeg imaginarnog Boga jer ste nam je vi svima uzeli. — Vi zaista znate mrziti — reče otac Crompton. Suze su mi navrle na oči, jer sam bio bespomoćan da bilo koga od njih dvojice povrijedim. — Idite svi doĎavola — viknuh. Tresnuo sam za sobom vrata i njih dvojicu ostavio zatvorene. Neka izlije svu svoju svetu mudrost na Henryja, pomislih, ja ostajem sam. Ţelim biti sam. Ako tebe ne mogu imati, uvijek ću biti sam. Oh, kadar sam vjerovati kao svaki drugi čovjek. Trebalo bi samo da dosta dugo drţim zatvorene oči svoje duše, pa bih mogao vjerovati da si ti noću
došla Parkisovu sinu i dotakla ga rukom koja donosi mir. Prošlog mjeseca u krematoriju molio sam te da spasiš onu djevojku od mene, a ti si meĎu nas gurnula svoju majku — ili bi oni tako rekli. Ako počnem u to vjerovati, onda moram vjerovati u tvog Boga. Morao bih voljeti tvog Boga. Prije bih zavolio muškarce s kojima si spavala. Moram biti razuman, govorio sam sam sebi dok sam se uspinjao stubama. Sarah je već dugo mrtva, a mrtve se ne voli takvom snagom, samo ţive, a ona nije ţiva, ne moţe biti ţiva. Ne smijem vjerovati da je ţiva. Legao sam na krevet, zatvorio oči i pokušao da budem razuman. Ako je kadšto tako jako mrzim kao što to ponekad biva, kako je onda mogu voljeti? Moţe li čovjek zaista i mrziti i voljeti? Ili ja to zapravo samo sebe zaista mrzim? Mrzim knjige koje pišem i njihovu sitnu i nevaţnu vještinu, mrzim dušu umjetnika u sebi tako pohlepnu za oponašanjem da sam imao namjeru da zavedem ţenu koju nisam volio da dobijem podatke koje mi je mogla dati; mrzim ovo tijelo koje je toliko uţivalo, ali nije moglo izraziti ono što je srce osjećalo, i mrzim svoju nepovjerljivu dušu što je poslala Parkisa da te uhodi, da zvonce na vratima posipa praškom, da kopa po košari za papir, da krade tvoje tajne. Iz ladice ormarića pokraj kreveta izvadio sam dnevnik i otvorivši ga nasumce pod datumom prošlog siječnja čitao sam: »O Boţe, kad bih Te zaista mogla mrziti, što bi to značilo?« I pomislih da mrziti Saru znači samo voljeti Saru, a mrziti sebe znači samo voljeti sebe. Nisam vrijedan mrţnje — Maurice Bendrix, pisac romana »Častohlepni domaćin«, »Okrunjena slika«, »Grob u luci«. Bendrix piskaralo. Ništa, čak ni Sarah — nije vrijedna naše mrţnje, ako Ti postojiš, ništa osim tebe. »A ja sam kadšto mislila da mrzim Mauricea, ali bih li ga mrzila da ga isto tako nisam i voljela? O Boţe, kad bih te zaista mogla mrziti…« Sjećam se kako se Sarah molila Bogu u koga nije vjerovala, a sada sam ja govorio toj istoj Sari u koju nisam vjerovao. — Jednom si nas
oboje ţrtvovala da bi mene vratila u ţivot, ali kakav je to ţivot bez tebe? Lako je tebi voljeti Boga. Ti si mrtva. Ti ga imaš. Ali meni je ţivot dojadio, trunem od zdravlja. Ako počnem voljeti Boga, ne mogu jednostavno umrijeti. Moram nešto učiniti. Moram te doticati rukama, moram te okusiti svojim jezikom. Čovjek ne moţe voljeti i ništa ne činiti. Ne koristi što mi govoriš da se ne brinem, kao što si mi jednom rekla u snu. Ako bih igda volio na taj način, to bi bio kraj svemu. Voleći tebe nemam teka za hranu, ne osjećam poţudu ni za kojom drugom ţenom, ali kad bih Njega volio, ne bi bilo zadovoljstva ni u čemu kad On nije prisutan. Čak bih izgubio i svoj rad, prestao bih biti Bendrix. Sarah, bojim se… Te noći bio sam potpuno budan u dva sata ujutro. Sišao sam do smočnice i pojeo malo biskvita i popio čašu vode. Bilo mi je ţao što sam onako govorio o Sari pred Henryjem. Onaj svećenik je rekao da mi ništa ne moţemo učiniti što već neki sveci nisu učinili. To je moţda istina što se tiče ubojstva ili preljube, tih neobičnih grijeha, ali bi li i jedan svetac mogao imati na duši zavist i zlobu? Moja mrţnja bila je isto tako sićušna kao i moja ljubav. Tiho sam otvorio vrata i pogledao Henryja. Spavao je pri svjetlu i rukom štitio oči. Skrivenih očiju tijelo mu je odavalo neku anonimnost. Bio je jednostavno samo čovjek — jedan od nas. Činio se kao prvi neprijateljski vojnik kojega čovjek sretne na bojnom polju, mrtav čovjek koga se ne moţe razlikovati, ni bijeli ni crveni, već samo ljudsko biće kao što je bio i sam. Ostavio sam dva biskvita pokraj njegova kreveta u slučaju da se probudi i ugasi svjetlo.
8. Posao na knjizi mi nije dobro napredovao (kakvo traćenje vremena je pisanje romana, ali kako bih drukčije utukao vrijeme?), pa sam pošao preko Commona da slušam govornike. Bio je tamo jedan čovjek koji me je znao zabaviti za predratnih dana, i bilo mi je milo kad sam ga ugledao ţiva i zdrava na njegovu stajalištu. Nije iznosio neku poruku kao što to čine politički i religiozni govornici. Bio je to neki bivši glumac i jednostavno je pripovijedao pripovijetke i recitirao po koji stih. Izazivao je svoju publiku da ga uhvate u pogrešci, traţeći bilo koji stih. »Stari mornar«, doviknuo bi netko, i on bi odmah, s naročitim zanosom, izgovorio prvu kiticu od četiri stiha. Neki šaljivac vikne: »Shakespeareov trideset drugi sonet«, a on nasumce izrecitira četiri kitice, a kad je šaljivac prigovorio, on reče: »Imate krivo izdanje«. Ogledao sam se oko sebe i meĎu slušaocima ugledao Smythea. Moţda me on prvi vidio, jer je imao prema meni okrenutu lijepu stranu lica, onu stranu koju Sarah nije poljubila, ali ako je bilo tako, izbjegavao je moj pogled. Zašto sam uvijek ţelio razgovarati s nekim koga je Sarah poznavala? Progurao sam se do njega i rekao: — Halo, Smythy. — On pritisne rupčić na bolesni obraz i okrene se prema meni. — Ah, to ste vi, gospodine Bendrix — reče. — Nisam vas vidio od pogreba. — Bio sam odsutan. — Zar još uvijek ovdje govorite? — Ne. — Oklijevao je i zatim dodao nevoljko: — Odustao sam od javnih govora.
— Ali još uvijek dajete kućne satove? — bockao sam ga. — Ne, i toga sam se odrekao. — Nadam se da niste promijenili svoje uvjerenje. On reče tuţno: — Ne znam u što da vjerujem. — Ni u što. Dakako, u tome je stvar. — Tako je bilo. — Krenuo je iz gomile svijeta, a ja se naĎoh na njegovoj bolesnoj strani. Nisam se mogao suzdrţati a da ga i dalje malo ne bockam. — Boli vas zub? — upitah. — Ne. Zašto? — Tako mi se učinilo. Zbog rupčića. Nije odgovorio, nego je skinuo rupčić. Nije bilo nikakve ruţnoće da se sakrije. Koţa mu je bila potpuno svjeţa i mlada, osim jedne beznačajne plave mrlje. On reče: — Dojadilo mi je da objašnjavam znancima kad ih sretnem. — Našli ste lijek? — Da. Rekao sam vam da sam bio odsutan. — U sanatoriju? — Da. — Operacija? — Zapravo ne. — I nevoljko doda: — Ovo je učinjeno dodirom. —Liječenje vjerom u moć molitve? — Ja ni u što ne vjerujem. Nikad ne bih išao nekom nadriliječniku. — Što je bilo? Urtikarija? On reče neodreĎeno, kako bi završio razgovor: — Moderne metode. Elektricitet.
Vratio sam se kući i pokušao navaliti na posao. Kad god počnem pisati, uvijek se pojavi neko lice u romanu koje tvrdokorno neće oţivjeti. Na njemu nema ništa psihološki pogrešno, ali ono zapinje, moram ga gurati, pronalaziti nove riječi i upotrijebiti svu tehničku vještinu što sam je prikupljao godinama napornog rada kako bih svojim čitaocima prikazao ţivo. Kadšto dobijem gorku zadovoljštinu da ga neki kritičar pohvali kao najbolje ocrtano lice u romanu. Ali ako ga nisam jasno nacrtao, ono je svakako s mukom razvučeno. Kad god počnem pisati, ono mi teško leţi na duši, kao slabo probavljena hrana u ţelucu, i lišava me stvaralačkog zadovoljstva u svakom prizoru u kojem je prisutno. To lice nikad ne učini ništa neočekivano, nikad me ne iznenadi i nikad ne preuzme odgovornost na sebe. Svako mi drugo lice romana pomaţe, a ovo samo smeta. A ipak čovjek ne moţe bez njega. Mislim da Bog isto tako osjeća prema nekim ljudima. Sveci, moglo bi se pretpostaviti, na neki način sami sebe stvaraju. Oni oţivljuju. Oni su sposobni da učine ili kaţu nešto što iznenaĎuje. Oni stoje izvan radnje; radnja ih ne uvjetuje. Ali nas treba podstrekavati. Mi posjedujemo tvrdoglavost nepostojanja. Mi smo nerazrješivo vezani uz radnju i Bog nas tu i tamo umorno tjera, već prema svojoj namjeri, lica bez poezije, bez slobodne volje; naša je jedina vaţnost u tome da negdje i gdjekad pomognemo da se opremi scena u kojoj se ţivo lice kreće i govori, osiguravajući svecima mogućnosti da pokaţu svoju slobodnu volju. Bio sam sretan kad sam čuo zatvaranje vrata i Henryjeve korake u predsoblju. To je bila izlika da prestanem pisati. Ono lice moţe tako do sutra ujutro ostati nepomično. Najzad je došao čas da odemo u »Pontefract Arms«. Čekao sam da me zovne. Već smo za mjesec dana uskladili naš način ţivota poput dvojice neţenja koji ţive sedam godina zajedno. Ali on me nije pozvao, čuo sam kako ulazi u svoju radnu sobu. Malo zatim pošao sam za njim; nedostajalo mi je moje piće.
Sjetio sam se one zgode kad sam zajedno s njim prvi put došao ovamo. Sjedio je tamo, pokraj zelenog Bacača diska, zabrinut i klonuo duhom, ali kad sam ga sada promatrao, nisam osjećao ni zavist ni zadovoljstvo. — Da nešto popijemo, Henry? — Da, da. Naravno. Samo sam htio obuti druge cipele. — Imao je gradske i seoske cipele, a Common je po njegovu mišljenju bilo selo. Sagnuo se nad vezicama za cipele; jedan čvor nije mogao razvezati — uvijek je petljao s prstima. Kad mu je dojadilo da se gnjavi, silom je skinuo cipelu. Podigao sam je i razvezao čvor. — Hvala, Bendrix. — Moţda mu je čak i tako mali znak drugarstva ulio samopouzdanje. — Danas mi se nešto vrlo neugodno dogodilo u uredu — reče. — Ispripovjedaj mi. — Nazvala me gospoĎa Bertram. Mislim da ne poznaš gospoĎu Bertram. — O, da. Neki dan sam je upoznao. — Čudan izraz, »neki dan«, kao da su svi dani isti osim onog jednog. — Nikad se nismo osobito dobro slagali. — To mi je pripovijedala. — Sarah se u tome uvijek dobro snalazila. Nije joj dala blizu. — Je li došla posuditi novaca? — Da. Htjela je deset funti. Njena uobičajena pripovijetka, došla je u grad samo na jedan dan, kupovala, ponestalo joj novca, banke zatvorene… Bendrix, nisam škrtac, ali me njezin način razbjesni. Ona ima svoje dvije tisuće funti godišnje. Gotovo isto toliko koliko ja zaraĎujem.
— Jesi li joj dao? — Jesam. Uvijek joj dam, ali nevolja je u tome što se nisam mogao suzdrţati da joj ne očitam bukvicu. To ju je razbjesnilo. Rekao sam joj koliko puta je posudila i nije vratila novac. Izvadila je čekovnu knjiţicu i rekla da će mi smjesta napisati ček na cijelu svotu. Bila je tako ljuta da sam uvjeren da je to ozbiljno mislila. Zaista je zaboravila da je već iskoristila posljednji ček. Htjela me poniziti, a uspjela je poniziti samo sebe, jadnica. Naravno, to je bilo još gore. — Što je učinila? — Ubijedila me da nisam Sari priredio dostojan pogreb. Ispripovijedala mi je neobičnu priču… — Znam. Ispripovijedala mi je to uz nekoliko čašica vina. — Misliš da laţe? — Ne. — To je neobična slučajnost, zar ne? Krštena s dvije godine, a onda se počela vraćati nečemu čega se nije mogla sjetiti… To je poput infekcije. — Tako je kako ti kaţeš, čudna slučajnost. — Jednom prije vratio sam Henryju potrebnu snagu; sada mu neću dopustiti da oslabi. — Doţivio sam ja takve slučajnosti — nastavih. — Prošle godine, Henry, bilo mi je tako dosadno da sam čak biljeţio brojeve automobila. Iz toga vidiš kakva je slučajnost. Deset tisuća svih mogućih brojeva i sam Bog zna koliko kombinacija, a ipak sam u prometnom zastoju više puta vidio dva automobila s istim brojevima jedan pokraj drugog. — Da. Tako se to dogaĎa.
— Nikad neću izgubiti vjeru u slučajnost, Henry. Telefon je u gornjem katu slabo zazvonio; dosad ga nismo čuli, jer je u radnoj sobi prekidač bio isključen. — Oh, Boţe moj, Boţe moj — reče Henry. — Ništa me ne bi iznenadilo da je to opet ona ista ţena. — Pusti je neka zvoni — i dok sam mu govorio, zvono je prestalo zvoniti. — Nije to zato što sam ja škrt — reče Henry. — Mislim da u deset godina nije posudila više od sto funti. — Hajdemo van da nešto popijemo. — Slaţem se. Oh, nisam obuo cipele. — Sagnuo se, i ja sam ugledao njegovo ćelavo tjeme, kao da su mu ga brige razorile. I ja sam bio jedna od njegovih briga. Reče: — Ne znam što bih bez tebe, Bendrix. — Oprašio sam nekoliko pahuljica prhuti s njegova ramena. — I tako, Henry… — a onda prije nego što smo uspjeli krenuti, zvono ponovno zazvoni. — Pusti — rekoh. — Bolje je da se javim. Nikad ne znaš… — On ustane. Vezice su mu visjele s cipela, i priĎe pisaćem stolu. — Halo — reče on. — Ovdje Miles. — Pruţi mi slušalicu i reče s olakšanjem. — Za tebe. — Da — rekoh. — Ovdje Bendrix. — Gospodine Bendrix — reče muški glas. — Morao sam vas nazvati. Jutros vam nisam rekao istinu. — Tko ste vi? — Smythe — reče glas. — Ne razumijem.
— Rekao sam vam da sam bio u sanatoriju. A ni kad nisam bio u sanatoriju. — To me ni najmanje ne zanima. Njegov glas dopirao je do mene putem ţice. — Mislim da vas ipak zanima. Niste me dobro razumjeli. Nitko nije liječio moje lice. Izliječilo se iznenada, preko noći. — Kako? Još uvijek ne… On reče afektirano, urotnički. — Vi i ja znamo kako. To se ne moţe zaobići. Nije pravo što sam to od vas skrivao. To je bilo… — ali spustio sam slušalicu prije nego je uspio upotrijebiti onu glupu novinarsku riječ koja je bila alternativa za »slučajnost «. Sjetio sam se njegove čvrsto stisnute desne šake, sjetio sam se i svog bijesa da se mrtvi mogu tako razdijeliti na komadiće, dijeliti kao njihovo odijelo. Pomislih: Tako je umišljen da uvijek mora imati neku vrst otkrića. Za tjedan ili dva on će govoriti o tome na Commonu i pokazivati svoje iscijeljeno lice. To će se pojaviti u novinama: »Racionalistički govornik izliječen čudotvornim lijekom«. Pokušavao sam skupiti svu svoju vjeru u slučajnost, ali jedino na što sam mogao pomisliti, i to sa zavišću, jer nisam imao nikakvu relikviju, bio je unakaţen obraz koji je noću leţao na njenoj kosi. Ako si ti svetica, onda nije teško postati svetac. To je nešto što On moţe zahtijevati od bilo koga: skoči! Ali ja neću skočiti. Sjedio sam na krevetu i rekao Bogu: Ti si je uzeo, ali mene još nisi uhvatio. Poznam ja Tvoju lukavost. Ti nas podiţeš na visoko mjesto i nudiš nam cijeli svemir. Ti si Ďavao, Boţe, koji nas mamiš da skočimo. Ali meni Tvoj mir nije potreban i ne ţelim Tvoju ljubav. Ţelio sam nešto posve jednostavno i vrlo mirno, ţelio sam Saru za cijeli ţivot, a Ti si mi je uzeo. Svojim sjajnim spletkama upropastio si nam sreću, kao što ţetelac razori mišje gnijezdo. Mrzim Te, Boţe, mrzim Te kao da postojiš.
Pogledao sam na blok papira. Bio je bezličniji od čuperka kose. Kosu moţeš dodirnuti usnama i prstima, a od duha sam bio smrtno umoran. Ţivio sam za njeno tijelo i ţelio sam njeno tijelo. Ali dnevnik je bio sve što sam imao, pa sam ga zaključao natrag u ladicu. Jer ne bi li to bila još jedna Njegova pobjeda kad bih ga uništio i ostao još potpunije bez nje? Rekoh Sari: U redu, neka bude kako ti hoćeš. Vjerujem da ţiviš i da On postoji, ali bilo bi potrebno nešto više nego što su tvoje molitve kad bih svoju mrţnju prema Njemu mogao pretvoriti u ljubav. On me je opljačkao, a ja ću, kao onaj kralj o kome si pisala, opljačkati Njega za ono što On u meni traţi. Mrţnja je u mom mozgu, ne u ţelucu ili na koţi. Mrţnju ne mogu odstraniti kao onaj osip na koţi ili bol u trbuhu. Zar te nisam mrzio koliko i volio? A zar ja ne mrzim i sam sebe. Doviknuh Henryju: — Spreman sam. I rame uz rame uputili smo se preko Commona prema »Pontefract Arms«. Svjetla su bila utrnuta, ljubavnici su se sastajali na raskršćima, a na drugoj strani trave bila je kuća s porušenim stubama gdje mi je On vratio ovaj beznadni osakaćeni ţivot. — Radujem se ovim našim večernjim šetnjama — reče Henry. — Da. Pomislih da ću ujutro nazvati liječnika i upitati ga je li moguće liječenje vjere. A onda pomislih: Radije ne, tako dugo dok čovjek ne zna, moţe sebi zamišljati bezbrojna liječenja… Stavio sam dlan na Henryjevu ruku i tako je drţao. Sad sam morao biti jak za nas obojicu, a on još nije bio ni ozbiljno zabrinut. — Te šetnje su jedina stvar kojima se radujem — reče Henry. Na početku sam napisao da je ovo zapis o mrţnji, i šetajući tako uz Henryja prema večernjoj čaši piva, zaključio sam da bi jedna molitva mogla odgovarati ovom zimskom raspoloţenju: O Boţe, dosta si
učinio, dosta si me opljačkao, ali ja sam preumoran i prestar da bih naučio voljeti; pusti me na miru zauvijek.
