Hrvatski Standardni Jezik - Morfologija

HRVATSKI STANDARDNI JEZIK – MORFOLOGIJA

MORFOLOGIJA

MORFOLOGIJA -

nauk o ustroju riječi

-

u 19. st. afirmirala se kao posebna jezikoslovna grana

-

termin preuzet iz prirodnih znanosti (nauk o oblicima, oblikoslovlje)

-

GRAMATIKA – prešutno, podrazumljeno znanje pravila i načela koje o svojem jeziku govornici nose u umu

-

LEKSIKON – apstraktni umni rječnik

RIJEĈ -

najmanji slobodni oblik koji posreduje značenje; u govoru: najmanja jedinica govora

-

PRAVOPISNA RIJEĈ – jedinica u tiskanom tekstu s obiju strana omeđena bjelinama, ima značenjsku, gramatičku i fonološku cjelovitost

-

LEKSEM – ukupnost oblika i značenja jedne riječi, ostvaruje se putem oblika riječi (rječnička riječ, potencijalna, neostvarena jedinica apstraktnog umnog rječnika)

-

KANONSKI OBLIK – tipičan, najčešći, najmanje obilježen i najmanje kontekstualno uvjetovan oblik kojim se leksem bilježi; on je stvar odabira IMENICE: nominativ jednine (npr. ţena) PRIDJEVI: nominativ jednine muškog roda, pozitiv, neodređeni oblik (npr. crven) ZAMJENICE: nominativ jednine muškog roda (npr. moj, on, tko) GLAGOLI: infinitiv (npr. disati)

-

CITATNI OBLIK – blizak kanonskom, koristi se kada se govori o leksemu kao predmetu, izvađenu iz konteksta (citatni oblik može varirati jer je određen pragmatikom, a kanonski je određen konvencijom)

-

GRAMATIĈKA (MORFOSINTAKTIĈKA) RIJEĈ – riječ razumljena kao dio paradigme, ostvaraj leksema kakav se pojavljuje unutar sintakse, s pridruženim posve određenim morfosintaktičkim obilježjima (razlika između gramatičke riječi i oblika riječi upravo je u morfosintaktičkim obilježjima (npr. dva oblika pridjeva Gsg. crvenoga i crvenog dva su oblika riječi, dvije pravopisne riječi, ali jedna gramatička)

-

PARADIGMA – relativno pravilan i predvidljiv niz gramatičkih riječi leksema koji pripadaju istoj vrsti Kriteriji za određivanje što (ni)je gramatiĉka riječ: 

KOHEZIJA – oblična i značenjska jednost, cjelovitost gramatičkih riječi (ALI: nitko – ni od koga; gledat ću – ću gledati)



NEREKURZIVNOST (NEPONOVLJIVOST) – morfološki procesi koji sudjeluju u gradbi riječi naginju tomu da budu neponovljivi, nerekurzivni (ALI: prapradjed, kupaonica – pekarnica) 

JEDINCATOST FLEKSIJE – na svakoj gramatičkoj riječi bit će samo jedan fleksijski morf (ALI: grad-drţava – grada-drţave)



IZDVOJIVOST – gramatička riječ sama za sebe može činiti cio iskaz (rečenicu), može se pojaviti izolirana, izdvojena (Bloomfield: minimalni slobodni oblik) (ALI: npr. klitike i članovi ne mogu se pojaviti samostalno)

-

PERIFRASTIĈNI (SLOŢENI, OPISNI, ANALITIĈKI) OBLIK – gramatička riječ iskazana je perifrazom; iskazivanje pomoću više oblika riječi onoga za što se drugdje u paradigmi rabi jedan fleksijski oblik riječi (u hrvatskom su perifrastični glagolski oblici perfekt, pluskvamperfekt, futuri, kondicionali i pasivni oblici; ili npr više brz umjesto brţi ili idem kod bake umjesto idem baki) vs. SINTETIĈKI (NESLOŢENI, JEDNOSTAVNI) OBLIK (npr. prezent)

-

FONOLOŠKA (FONETSKA) RIJEĈ – jedinica koja je djelokrug nekog fonološkog procesa u pojedinom jeziku; u hrvatskom je taj kriterij naglasak, odnosno jednu fonološku riječ čini jedna naglasna cjelina (npr. kad li će mu se posrećiti – 6 pravopisnih riječi, ali jedna fonološka, jer izgovaramo: kadlićemuseposrećiti)

Kriteriji određivanja fonološke riječi: 

NAGLASAK (i uopće prozodija)



FONOLOŠKA PRAVILA (npr. VOKALSKA HARMONIJA – asimilacija vokala na daljinu; u hrvatskom: kalodont – kaladont)



USTROJ SLOGA I SLOGOVNI USTROJ RIJEĈI – o njima u jezicima obično postoje dosta čvrsta pravila (npr. u hrvatskom su nemogući sljedovi nazala i okluziva)

-

LEKSIĈKA JEDINICA ili LISTEM – svaka jedinica leksikona i skup obavijesti o njoj koje govornik pamti (npr. leksemi, klitike, afiksi, frazemi, pojedine višečlane jedinice, priložno-konektorske jedinice, uzrečice, poslovice, psovke, citati); Jelaska koristi termin ishodišnica)

VRSTE RIJEĈI -

OTVORENE – velik broj članova, lako primaju nove članove (tvorbom ili posuđivanjem) 

u hrvatskom: imenice, glagoli, pridjevi, prilozi, tek donekle prijedlozi, veznici, čestice, uzvici

-

ZATVORENE – malen broj članova, teško i rijetko primaju nove članove 

-

PROMJENLJIVE – mijenjaju se unutar pojedine paradigme 

-

u hrvatskom: imenice, glagoli, pridjevi, prilozi, zamjenice, brojevi

NEPROMJENLJIVE – ne mijenjaju se unutar kakve paradigme 

-

u hrvatskom: brojevi i zamjenice

u hrvatskom: usklici, čestice, veznici, prijedlozi

SAMOZNAĈNE (SAMOZNAĈNICE, AUTOSEMANTIĈNE) – imaju samostalno značenje i mogu stajati samostalno 

-

u hrvatskom: imenice, glagoli, pridjevi, prilozi i brojevi

SUZNAĈNE (SUZNAĈNICE, SINSEMANTIĈNE) – nemaju samostalno značenje i ne mogu stajati samostalno, nego se pridružuju bilo samostalnim riječima bilo rečenici



u hrvatskom: zamjenice, prijedlozi, veznici, uzvici i čestice



PUNOZNAĈNE (LEKSIĈKE) vs. POMOĆNE (GRAMATIĈKE, FUNKCIONALNE) riječi (ALI: npr. vokativ – padež/uzvik)

MORFEM I MORFOVI -

KOMUTACIJA – smjenjivanje razmatrane sastavnice drugom, kako bismo utvrdili koja sastavnica može biti u kojemu, kakvu kontekstu, te možemo li uopće govoriti o sastavnici; metodom komutacije dolazimo do opozicija ili opreka

-

morfem omogućuje morfovima da budu ostvareni

MORFEM I MORF -

MORFEM – najmanja jezična jedinica koja ima i svoj oblik i svoje značenje (FONEM ima samo razlikovnu ulogu; to su razlikovne jedinice koje nemaju značenje)

-

morfem je apstraktna jedinica, ostvaruje se putem morfa

-

MORF (FORMANT, FORMATIV) – ostvaraj morfema, njegov izraz, njegov fonetski, odnosno fizički oblik 

morf

kojim

predočavamo

morfem

odabiremo

prema

načelu

Ockhamove (Occamove) britve = ako dva postupka jednako dobro opisuju činjenice, valja izabrati onaj jednostavniji 

tako su npr. oblici [ruk], [ruc] i [ruč] morfovi morfema {ruk}koji je najmanje ovisan o kontekstu



iz dubinskog (ishodišnog) prikaza izvode se površinski (fonetski) prikazi ili postave

-

NULTI MORF – ostvaraj morfema koji nije fonološki ili fonetski čujan, vidljiv; bilježi ga se nulom, ništicom – Ø (npr. nos-Ø)

-

ALOMORF (MORFSKA ALTERNANTA) – uvjetovani morf; niz morfova smatramo alomorfima istog morfema ako su ti morfovi u komplementarnoj distribuciji (nadopunskoj raspodjeli) = ako posreduju isto značenje te ako ih nikad ne nalazimo u identičnim kontekstima; uvjetovanost alomorfa može biti trovrsna fonološka, gramatiĉka i leksiĉka 

FONOLOŠKA (FONETSKA) uvjetovanost – odabir alomorfa uvjetovan fonološkim razlozima i promjenama do kojih zbog njih dolazi (npr. ruka-ruci; gradom-muţem; brzji-sporiji) – MORFONOLOGIJA



GRAMATIĈKA uvjetovanost (morfološka ili sintaktička) – odabir alomorfa uvjetovan gramatičkim razlozima (npr. znati-znam, a ne zonem ALI zvati-zovem, a ne zvam; gramatemi za rod u pridjevima: bos-Ø/a/o)



LEKSIĈKA uvjetovanost – odabir alomorfa uvjetovan pojedinačnim leksemom o kojem je riječ, bez fonološki i gramatički utvrdivih razloga (npr. Gpl. imenica ruka i noga nije rukā i nogā, nego rukū i nogū; komparativni sufiks –š u pridjeva lak, mek i lijep; lj u paljba pored ţalba, molba, te seoba i dioba pored ţalba, molba) 

SUPLETIVNOST – odabir alomorfa koji nisu ni u kakvoj fonetskoj vezi (npr. čovjek-ljudi); posebna vrsta leksičke uvjetovanosti

-

SLOBODNI (ili potencijalno slobodni) MORF – onaj koji sam može činiti oblik riječi; u hrvatskom su to morfovi od kojih su sastavljene pojedine nepromjenljive riječi (npr. na, šest, jučer, da)

-

VEZANI (ili obavezno vezani) MORF – onaj koji ne može sam činiti oblik riječi; u hrvatskom su sve promjenljive riječi sastavljene zapravo od slobodnih morfova (npr. ruk-ic-a; pis-a-ti)

-

KONTINUIRANI (NEPREKINUTI) MORF – onaj u koji se ne može umetnuti kakav drugi morf, koji se sastoji od neprekinuta fonetskog odsječka (ruk-a)

-

DISKONTINUIRANI (PREKINUTI) MORF – onaj koji je prekinut kakvim drugim morfom ili materijalom, koji se sastoji od prekinutih fonetskih odsječaka (cirkumfiksi i transfiksi); u hrvatskom u Gpl. npr. kod imenica: pjesma-pjesama, zlo-zala

-

AMALGAMIRANI (AMALGAM, UPAKIRANI) MORF – morf koji istovremeno realizira više morfema, koji je istovremeno ostvaraj više morfema; mogu nastati kao posljedica KUMULACIJE morfema (= realizacija više morfema u jednom morfu, npr. ruk-a, -a = nominativ, singular, e-deklinacija) ili FUZIJE (STAPANJA) morfova (npr. iz + za = iza, iz + pod = ispod)

-

JEDINCATI (UNIFIKS, UNIKATNI, CRANBERRY) MORF – onaj koji se pojavljuje samo u jednoj riječi ili kolokaciji (npr. dok su morfovi -aš i -ic vrlo frekventni: starica, rupica, klupica, morfovi -kelj, -čag i -bać pojavljuju se samo u leksemima starkelja, rupčaga i zelembać; ponovljivi morfovi čije je značenje neprozirno i domišljamo ga tek iz izvedenica, npr. ne postoji glagol četi, ali imamo izvedenice s raznim prefiksima: začeti, načeti, početi)

-

PRAZNI MORF – ponovljiv morf za koji se čini da ne ostvaruje nijedan morfem, koji nije realizacija nikakva značenja, morf bez morfema; nije isto što i nulti morf!!! (npr. -ov i -ev u pluralu: jastrebovi i vukovi, pored jastrebi i vuci; prazni morf -u: procesuirati, akcentuirati, pored adresirati pa bi i oni mogli glasiti: procesirati i akcentirati; navesci ili pokretni vokali, npr. lijepoga i lijepog, nikad i nikada, takoc, njojzi); kadšto se nazivaju postfiksima 

sličan praznim morfovima je i PROŠIRAK OSNOVE (npr. umeci -et, -en i -es u: drveta, ramena i čudesa, no tu bi se prije moglo govoriti o krnjenju osnove u Nsg., a ne o proširivanju u Gsg.)

-

SINKRETIZAM – morfološka homonimija (pojava oblične istosti dvaju morfosintaktički različitih oblika riječi jednog leksema); proces ujednačivanja oblika u kojem dolazi do neutralizacije opreka među njima (npr. selo = NAVsg.)

-

MORFOLOŠKA SINONIMIJA - oprečna morfološkoj homonimiji; iskazivanje istog gramatičkog značenja različitim oblicima (npr. Isg. riječi/riječju; uzimam/uzimljem)

-

KORIJEN (KORIJENSKI, LEKSIĈKI, RADIKALNI MORF) – obavezni, neizostavni dio oblika riječi, nositelj temeljnog značenja i izraza leksema (npr. podvodni; u složenicama imamo dva korijena npr. vodopad)

-

AFIKS (AFIKSALNI, FUNKCIONALNI MORF) – vezani morf koji se pričvršćuje na bazu, svaki morf koji nije korijenski; mogu biti oblikotvorni i rjeĉotvorni 

FLEKSIJSKI (GRAMATEMI, FLEKTIVNI, OBLIĈNI, OBLIKOTVORNI) afiksi – služe za proizvodnju oblika riječi istog leksema, ne mijenjajući obliku pritom osnovno referencijalno značenje (npr. voda, vode; radim, radiš)



DERIVACIJSKI (DERIVATIVNI, TVORBENI, RJEĈOTVORNI) afiksi – služe za proizvodnju novih riječi, bitno modificiraju leksičko značenje baze na koju se pričvršćuju; imaju i sposobnost promjene vrste riječi (npr. rukica-priručni, nerad-zaraditi) 

AFIKSOID (VEZANA OSNOVA) – vrsta derivacijskih afikasa koja ima samostalno leksičko značenje, ali ne dolaze kao osnove samostalnih oblika riječi; ponovljivi su i stalna značenja, a podrijetlo često vuku iz klasičnih jezika (npr. vele, video-, tele- : velegrad, videoigra, televizija; -lik, -slovlje, fil: srcolik, jezikoslovlje, filmofil)

-

BAZA (OSNOVA) – bilo koji segment, odsječak (morf ili slijed morfova) na koji se pričvršćuje afiks 

OBLIĈNA osnova (TEMA) – baza na koju se pričvršćuje fleksijski afiks



TVORBENA osnova – baza na koju se pričvršćuje derivacijski afiks ruk-ic-a: ruk- (korijen) ruk- (tvorbena osnova) ruk- ic- (oblična osnova)

-

afiksi prema mjestu pričvršćivanja na bazu: prefiksi, sufiksi, infiksi, interfiksi, cirkumfiksi, transfiksi i superfiksi

-

vrste afiksoida: prefiksoidi i sufiksoidi

RJEĈOGRADNI POSTUPCI I ELEMENTI -

RJEĈOGRADBA – način građenja oblika riječi neovisno o svrsi te gradnje Rječogradni postupci/procesi (morfološke operacije): KONKATENATIVNI (LANĈANI, LINEARNI) postupci – temelje se na ulančavanju ili konkatenaciji morfova (prevladavaju u hrvatskom): 1) pričvršćivanje afikasa na jedan leksički morf (npr. prefiksacija i sufiksacija) 2) postupci koji uključuju dva ili više leksičkih morfova (npr. kompozicija ili slaganje, srastanje, inkorporacija) NEKONKATENATIVNI (NELANĈANI, NELINEARNI) postupci: 3) supletivnost (npr. dobar-bolji, čovjek-ljudi) 4) modifikacija baze (npr. prijevoj: brati-berem, biti-boj) 5) metateza – premetanje baze (npr. hladno pivo-dnohla vopi) 6) reduplikacija – ponavljane baze ili njezina dijela 7) postupci skraćivanja baze (autobus-bus, haplologija) 8) postupci bez promjene (konverzija ili preobrazba: hrvatska-Hrvatska) 9) postupci koji se temelje na alfabetu (npr. akronimizacija: aids ili stapanje: motel, smog)

-

DERIVACIJA (IZVOĐENJE) – jedan korijen i afiksi DERIVAT (IZVEDENICA) – riječ nastala derivacijom

-

KOMPOZICIJA (SLAGANJE) – dva ili više korijena i afiksi KOMPOZIT (SLOŢENICA) – riječ nastala kompozicijom

-

mjesto koje pojedini morf zauzima unutar riječi zove se morfološki utor

-

najčešći način gradbe riječi u jezicima svijeta je afiksalni, točnije sufiksacija

-

u hrvatskom su svi fleksijski morfovi sufiksalni

-

SUFIKS (DOMETAK) – afiks koji se pričvršćuje desno od baze (osnove); SUFIKSACIJA (uk-i-ti, uk-i-telj-ic-a, uk-i-telj-ic-in-Ø)

-

kada fleksijski i derivacijski sufiksi dolaze u istom obliku riječi, najčešće je derivacijski bliže korijenu (ALI: tkogod – k-oga-god, k-omu-god)

-

PREFIKS (PREDMETAK) – afiks koji se pričvršćuje lijevo od baze (osnove); PREFIKSACIJA (pra-djed, na-učiti, pre-po-znati)

-

CIRKUMFIKS (kadšto se naziva i ambifiks) – složen i diskontinuiran afiks, čiji dijelovi dolaze s lijeve i s desne strane baze i ne mogu doći jedan bez drugog; CIRKUMFIKSACIJA (npr. u indonezijskom: baik = dobar, ke-baik-an = dobrota)

-

INFIKS (UMETAK) – morf koji se umeće u korijen sam; INFIKSACIJA (u hrvatskom u domaćih leksema nema infikasa) (npr. u chamorru: baba = zao, b-in-aba = zlo(ća)

-

TRANSFIKS – diskontinuiran afiks koji se provlači, protiskuje kroz osnovu (od infiksa se razlikuje upravo time što je diskontinuiran, a od cirkumfiksa time što se pričvršćuje na bazu koja je i sama diskontinuirana); TRANSFIKSACIJA (npr. u arapskom: korijen k-t-b ostvaraj je leksema KTB i kroz njega se protiskuju različiti transfiksi, pa imamo npr. oblike kitab = knjiga ili katib = pisar, sluţbenik)

-

KOMPOZICIJA (SLAGANJE) – postupak gradbe riječi od dviju ili više baza koje su korijenski morfovi (riječi ili afiksoidi) (npr. umobolnica, kaţiprst, tabu-tema, seksbomba, velegrad, sjeverozapad, polumjesec)

-

DERIVACIJA (IZVOĐENJE) – pričvršćivanje afikasa na jednu bazu (ili jedan korijenski morf)

-

INTERFIKS (SPOJNIK) – afiks koji se pri slaganju (kompoziciji) umeće između dviju baza; INTERFIKSACIJA 

u hrvatskom spojnik –o (glav-o-bolja, nog-o-met, gol-o-ruk), -e (lic-e-mjer, vrem-e-plov, oč-e-vid), -i (kaţ-i-prst, vis-i-baba, cjepi-i-dlaka), -u (brat-učed, tisuć-u-godišnji), -Ø (stran-Ø-putica, duhan-Ø-kesa, deset-Ø-ljeće)



značenje interfiska nije ni leksičko, ni derivacijsko, ni gramatičko, nego posve funkcionalno = spajanje dviju osnova



različito tretiranje što (ni)je interfiks i uopće prihvaćanje tog pojma

-

vrste složenica: POLUSLOŢENICE (rak-rana, rang-lista, šoping-centar), taj termin nije baš pogodan; i SRASLICE – riječi nastale srastanjem

-

SRASTANJE – poseban rječogradni postupak, rezultat mu je isti kao u slaganja; no dok kod slaganja načelno ne postoji sintaktička veza među polaznim bazama, nego se značenjska veza uspostavlja spojnicima (koji mogu biti i nulti), sraslice nastaju upravo srastanjem postojećih sintagmi ili ustaljenih kolokacija, obično kad im se značenje objedini i osamostali (npr. Očenaš, Zdravomarija, dangubiti, jedanputjedan, kućepazitelj, kućevlasnik, dupelizac, domazet, hvalevrijedan, bogomdan, dajbudi, dabogda, bome, htjedbudem; prilozi: uskoro, nizbrdo, zapravo, nagodinu, natrag, doista, dosita, meĎutim, uostalom; prijedlozi: poput, pokraj, uime, ususret, uoči)

-

u pojedinim složenicama (npr. velegrad, polumjesec, autocesta, videonadzor, narkokartel, oblikoslovlje, mladolik, filmofil, krleţologija) sudjeluju AFIKSOIDI; prema položaju u odnosu na bazu dijele se na prefiksoide i sufiksoide

-

PREFIKSOID – afiksoid koji se pričvršćuje lijevo od baze (npr. veleslalom, polukrug, sveučilište, trokorak, ekoturizam, autoput, mikrovalna, supermodel, videoigra)

-

SUFIKSOID – afiksoid koji se pričvršćuje desno od osnove (npr. srcolik, jezikoslovlje, ţivotopis, stoput, kojigod, slavenofil, filmofilija, oceanografija, papirologija)

-

u europskim jezicima česte su složenice sastavljene samo od afiksoida (baza koje ne mogu stajati samostalno, odnosno nikad samostalno ne čine oblik riječi ili u kojima nema domaćih korijena); sastavljene su od baza iz klasičnih jezika, pa se obično nazivaju neoklasiĉnima (npr. morfologija, astronomija, ortopedija, etnografija, aerodrom, oligarhija, meteoropatija, homoseksualizam, telefon, izoglosa, geometrija, oktopod, monogamija, ksenofobija, gastroskopija, otorinolaringologija)

-

SUBORDINATIVNE (SUBORDINIRANE, ODREDBENE, DETERMINATIVNE) sloţenice – one složenice kojima je jedan njihov sastavni element glavni, glava, a drugi je glavnomu subordiniran, podređen (npr. suhozid =

suhi zid, umobolnica = bolnica za um, tamnoplav = tamno plav, tabu-tema = tema koja je tabu) 

međunarodni termin: TATPURUŠA

(PERLOKACIJA, PRELIJEVANJE) – obilježja glave sintagme prenose se na sintagmu u cjelini) Pravilo desne ruke, tj. glave = u jezicima svijeta glavni element najčešće je desno (ALI npr. u hrvatskome grizodušje nije vrsta duše, nego 'ono što dušu grize', razbibriga nije vrsta brige nego ono što brigu razbija , pamtivijek, sjecikesa)

-

KOORDINATIVNE (KOORDINIRANE, USPOREDNE, KOPULATIVNE ) sloţenice – one složenice u kojima ne postoji semantička glava koja dominira, nego su obje baze (ili više njih) semantički ravnopravne, jednako pridonose značenju cijele složenice (npr. grad-drţava, točka-zarez, dţus-votka, Austro-Ugarska, daninoć, vodozemac, crveno-bijel, gluhonijem, gore-dolje) 

-

međunarodni termin: DVANDVA

ENDOCENTRIĈNE sloţenice – znače podvrstu onoga što znači jedna od njihovih leksičkih sastavnica, dakle značenje cijele složenice nalazi se unutar same složenice (npr. suhozid je suhi zid, umobolnica je bolnica za um)

-

EGZOCENTRIĈNE sloţenice – znače nešto što nije podvrsta nijedne od sastavnica, odnosno značenje cijele složenice ne nalazi se unutar , nego izvan same složenice, ne odnosi se na neku riječ iz složenice (npr. vukodlak ne znači ni vrstu vuka ni vrstu dlake; tu se često ubrajaju riječi za ljude, biljke i životinje: bjelouška = vrsta zmije, crnogorica, listopad, suncokret, probisvijet, dugoprstić) 

-

međunarodni termin: BAHUVRIHI

INKORPORACIJA – vrsta slaganja pri kojoj se glagolu pričvršćuju njegovi argumenti, dopune, koji postaju dio novog, složenog glagola, koji dalje normalno služi kao predikat (jedna neobično duga riječ iz npr. čukotskog odgovarala bi čitavoj rečenici u hrvatskom); mogućnost da se više leksičkih morfova ugradi u jednu riječ

-

POLISINTEZA – mogućnost okupljanja više morfova u jednoj riječi, bez obzira na to jesu li oni leksički ili gramatički

-

dosad navedeni primjeri bili su konkatenativni (temelje se na ulančavanju), slijedi pregled nekonkatenativnih postupaka:

-

SUPLETIVNOST (SUPLETIVIZAM) – ostvarivanje leksema oblicima riječi kojih se leksički morfovi ne mogu dovesti u vezu nikakvim sinkronijski vrijedećim fonološkim pravilima (npr. biti-jesam-budem, ja-mene, dobar-bolji, čovjek-ljudi) 

SUPLETIV – baza koja supletivno smjenjuje drugu



JAKA supletivnost – potpuno fonološko razlikovanje dvaju alomorfa (npr. biti-jesam, zao-gori)



SLABA supletivnost – alomorfi koji fonološki nisu posve nepodudarni (npr. kleti-kunem, velik-veći, malen-manji)

-

DEFEKTIVNOST – osobina leksičke jedinice kojoj nedostaju pojedini gramatički oblici koje tipično imaju članovi njezine vrste, nema ostvarenu punu paradigmu (npr. čovjek nema pluralni oblik, nego se za plural rabi oblik ljudi) 

SINGULARIA TANTUM: dijete, braća, dvojica, telad, lišće



PLURALIA TANTUM: hlače, vrata, desni, Tučepi, Alpe, škare, usta



ostali oblici defektivnosti: pojedine imenice nemaju oblik za sve padeže (autostop); neprijelazni glagoli nemaju trpne oblike; svršeni glagoli u hrvatskom nemaju imperfekt; bezlični glagoli (kišiti, sijevati) od ličnih oblika imaju samo one u 3. licu jednine; glagol velim koji nema infinitiva; oblici hajde/mo/te i nemoj/mo/te koji imaju potpunu imperativnu paradigmu, ali nijednu drugu; nemogućnost komparacije pojedinih pridjeva (bratov, sestrin, donji, gornji, zadnji, predobar, svemogući, zimski, današnji)

-

prijeglas, prijevoj i tonska alternacija temelje se na modifikaciji baze pa se kadšto zovu unutarnjim postupcima, odnosno govori se o unutarnjoj fleksiji, unutarnjoj derivaciji ili unutarnjoj mutaciji

-

PRIJEGLAS (METAFONIJA, UMLAUT, VOKALSKA MUTACIJA) – fonetski uvjetovana alternacija vokala, točnije jednačenje vokala prema glasu ispred ili iza njega 

VOKALSKA HARMONIJA kadšto je sinonim za umlaut, a katkad se vokalska harmonija smatra progresivnom, a prijeglas regresivnom asimilacijom



prijeglas ne utječe bitno na promjenu značenja, pa u pravom smislu i nije morfološka promjena



u hrvatskom progresivni prijeglas o/e imamo u sufiksalnom morfu, uvjetovan (ne)palatalnošću krajnjeg konsonanta baze (npr. selo-selom, ALI polje-poljem); u korijenskom morfu ili u glagolskom sufiksu glagola III. vrste hrvatsko se ě regresivno preglašuje u -i ispred -o (vokalizirano l), a, e (npr. děl-Ø – dio, smě-a-ti – smijati, vid-ě-l-Ø – vidio)

-

PRIJEVOJ (APOFONIJA, ABLAUT, VOKALSKA GRADACIJA) – alternacija vokala u korijenskom morfu s gramatičkom svrhom 

u hrvatskom kod glagola I. vrste: pro-rek-Ø-ti – pro-rok-Ø – pro-rik-a-ti – izrěk-om; plesti – plot – preplitati – pleter; umrijeti – umrem – umirati – umor



KVANTITATIVNI prijevoj – mijenja se samo dužina vokala (npr. smislitismišljati)



-

KVALITATIVNI prijevoj – mijenja se kakvoća vokala (npr. ubosti-ubadati)

u tonskim jezicima – sustavna promjena tona u bazi (npr. u hrvatskom: smisliti = silazni ton – smišljati = uzlazni ton, ili u pojedinim riječima: šljiva = rakija/voće, govornica = osoba/prostor iz kojeg se govori)

-

SUPRAFIKS (SUPERFIKS) – suprasegmentalni, nadodsječni tonski afiks koji se 'pričvršćuje poviše' odsječnoga (npr. u jeziku ngiti: àba-du (sg.) – abá-du (pl.))

-

KONVERZIJA (PREOBRAZBA) – gradba novog oblika bez promjene oblika i naglaska; kadšto se rabe i termini: transfiguracija, nulta derivacija, funkcionalni pomak



SUPSTANTIVIZACIJA (poimeniĉenje) – npr. stari (otac), Hrvatska, velečasni, mlada (nevjesta), zeleni (stranka), blago (stoka, bogatstvo), zlo (nevolja), optuţeni, trajna (vrsta frizure); ja, moji (obitelj), svoj; reklakazala (govorkanje); vau-vau (pas), tu-tu (automobil)



ADJEKTIVIZACIJA (popridjevljenje) – npr. buduća (supruga), bivši (suprug), mogući (svjetovi), leteći (tanjur), putujuća (druţina), videća (osoba), ugroţena (vrsta), vrela (voda), zrela (kruška), promukao (glas)



ADVERBIZACIJA (popriloţenje) – npr. istina (doista), fakat (doista), brdo (mnogo), čudo (mnogo), hrpu (mnogo), noću, trkom, časkom, navijeke, dogodine; prvo (najprije)



PREPOZICIONALIZACIJA (popr/ij/edloţenje) – npr. kraj, duţ, čelo, pomoću, diljem, povodom, početkom, krajem



KONJUNKCIONALIZACIJA (povezniĉenje) – npr. koji (knjiga koju čita), što (ne znam čemu da se nadam); bilo (bilo da doĎeš bilo da ne doĎeš); kamo (ne znam kamo da krenem); li (pitaju li za novac, smuljaj nešto)



PRONOMINALIZACIJA (pozamjeniĉenje) – npr. jedan (neki), drugi (ini); čovjek (čovjek tu svašta nauči)



PARTIKULARIZACIJA (poĉestiĉenje) – npr. put (sto puta ti rekoh), god (tko god doĎe, dobro je došao); što (doĎi što prije), čim (doĎi čim prije); jest (jest, u pravu si)



INTERJEKCIONALIZACIJA (pouzviĉenje) – npr. bog/bok, hvala, uzdravlje, uţas; zdravo, van; ţivio



VERBALIZACIJA (poglagoljenje) – u hrvatskom baš i nema primjera, eventualno uzvik hajde s oblicima hajdemo i hajdete, glagol tikati (govoriti komu ti); u engleskom head = glava-(to) head = (pred)voditi

-

REDUPLIKACIJA – ponavljanje baze ili njezina dijela u obliku riječi s morfološkom ili pragmatičkom svrhom; može biti potpuna i djelomiĉna 

REDUPLIKANT – dio baze koji se ponavlja



u hrvatskom npr. pun puncat



oblici dobiveni reduplikacijom s izmjenom jednog segmenta, najčešće početnog, zovu se JEĈNI oblici (oblici jeke), npr. fancy-schmancy, super-

duper, okey-dokey ili u hrvatskom seljo-beljo, tuli-muli, peso-bleso, zekapeka

-

suptraktivni morf (morf koji se jednom obliku oduzima, odbija da bismo dobili drugi) vs. aditivni (morf koji se dodaje)

-

SUPTRAKCIJA – rječogradni postupak u kojemu se dio osnove odbija, oduzima; u hrvatskom se tumači kao sufiksacija nultim sufiksom 

npr. dogovoriti + Ø = dogovor (nije motivirano sa do + govor, kao što su pred-govor, raz-govor i slično), pozdraviti + Ø = pozdrav, prihoditi + Ø = prihod, gol + o + glava + Ø = gologlav, brzonog, noga + o + metati + Ø = nogomet, ljudi + o + ţderati + Ø = ljudoţder, biologija + Ø = biolog, agronom; po Babiću: mukati + Ø = muk (glasanje sa mu), jaukati + Ø = jauk (glasanje sa jau); postupak se katkad naziva unatraţnom ili regresivnom tvorbom



TRUNCATION – suptrakcija iza koje slijedi sufiksacija (kao u primjerima pozdrav i ljudoţder; hipokoristična imena, npr. Krešimir-Krešo, Josip-Jozo, Baltazar-Baldo, August-Gusta, Marija-Mare, Biserka-Biba



CLIPPING – obrezivanje dijelova postojeće riječi – početnih (afereza) ili dočetnih (apokopa) – pri kojemu riječ ne mijenja značenje ili vrstu, ali obično joj se mijenja stilistička vrijednost, npr. autobus-bus, automobil-auto, mobitel-mob, košulja-šulja, kolega-lega, fakultet-faks, frizura-friz/zurka, doviĎenja-Ďenja, sestra-seka, lisica-lija, vibracija-vibra, reprezantacijarepka, vikendica-viksa, Amerikanac-Amer

-

HAPLOLOGIJA (POJEDNOSTAVLJIVANJE) – poseban slučaj morfonološke promjene sinkope (ispadanja, brisanja u sredini riječi) pri kojem ispada jedan od dvaju istih slogova u slijedu, jedan od dvaju sličnih slogova ili pak segment koji uopće ne odgovara slogu, npr. bremenonoša-bremenoša, tankokosa-tankosa, trbuhoboljatrbobolja, mineralologija-mineralogija, kukuruz-kuruz(a), zakononoša-zakonoša, dubokodolina-dubodolina, Trbuhosijek-Trbosijek, tragikokomedija-tragikomedija, plavovojska-plavojska; Splićanin-Splićanina, ali Splićani, a ne Splićanini

-

METATEZA (PREMETANJE) – promjena redoslijeda odsječaka, npr. kto-tko, vsesve, caporale-kaplar, bajrak-barjak 

metateza s morfološkom svrhom (dakle kao rječogradni, morfološki postupak) rijetka, nalazimo je u razgovornom jeziku, slengu, obraćanju djeci ili oponašanju dječjeg govora – odsječci se premeću, ali značenje ostaje isto, npr. stari-rista, kuţiš-ţišku, guţva-ţvagu, zdravo-vozdra, hladno pivo-dnohla vopi, mačji kašalj-kačji mašalj, nevina dušica-devina nušica

-

AKRONIM (SLOŢENA KRATICA) – gradi se od početnih slova riječi, imena, sintagmi; postaju oblici riječi, pa i leksemi, vladaju se kao svi drugi oblici riječi – sklanjaju se, imaju rod, broj, od njih se izvode novi oblici, npr. aids, sida, radar, gulag, laser, BUKA, B.a.B.e., Uskok, FINA, ZeKaeM

-

ABREVIJACIJE – jednostavne kratice, konvencije u pisanju, npr. npr., i sl., itd., prof.

-

STAPANJE (TVORBENA FUZIJA) – rječogradni postupak kombiniranjem i fuzioniranjem neznačenjskih dijelova dviju (eventualno triju) postojećih punoznačnica 

STOPLJENICA (BLEND) – riječ tvorena postupkom stapanja



npr. Maspok, Kavkaz, motel, smog, bulimareksija, Brangelina, Bollywood, TomKat, ćelestonke, figuar, doviĎorno, Bleisenovac, Dikolores, Faker, Herminator, PetrOl, Robbery,metaftonimija, mehatronika, mo(c)kumentarac



koristi se još i termin PORTMANTEAU (Carroll)

KLITIKE -

nenaglasnice, vladanje im je na pola puta između riječi i afiksa

-

značenjski su slične riječima, a po fonetskoj vezanosti za naglašenu riječ/naglasnicu (jer nemaju vlastiti naglasak) slične su afiksima

-

DOMAĆIN (SIDRIŠTE) – naglasnica, naglašena riječ za koju su vezane klitike

-

njihov položaj u odnosu na naglasnicu uvelike je sintaktički uvjetovan (tzv. drugo mjesto, odnosno odmah poslije prve naglašene riječi ili sastavnice = Wackernagelov zakon), u redoslijedu nerijetko vladaju čvrsta pravila

-

naglasne cjeline bilježe se 'donjom polukružnicom' ili znakom jednakosti (=)

-

PROKLITIKE (prednaglasnice, prislonjenice) – klitike koje prethode naglašenoj riječi; u hrvatskom mogu biti naglašene zbog pomicanja silaznog naglaska s naglasnice (ne=volim, u=vodu, u=grad); PROKLIZA (postupak prislanjanja)

-

ENKLITIKE (zanaglasnice, naslonjenice) – klitike koje slijede naglašenu riječ; npr. volim=te, znaš=li, umoran=sam; ENKLIZA

-

ENDOKLITIKE – klitike koje se umeću unutar naglašene riječi (naj-luĎi=smonaj=smo=luĎi); ENDOKLIZA

-

hrvatski prijedlozi mogu biti i poslijelozi, npr. radi, unatoč – nisu klitike, naglašeni su

-

klitike načelno mogu biti svih vrsta riječi, ali najčešće su: pomoćni ili modalni glagoli, lične zamjenice i determinatori (npr. članovi), adpozicije (prijedlozi i poslijelozi), veznici, adverbijalne riječi i čestice svih vrsta (npr. negatori, interogativne i imperativne riječce, intenzifikatori i slično)

-

primjeri: što=li=će=nam=se dogoditi, ne=znam=joj ni=ime, i=on=će doći

-

JEDNOSTAVNE KLITIKE – imaju naglašeni adekvat i njihova distribucija u rečenici jednaka je onoj naglašenog adekvata (npr. volim te-volim tebe, mi smo-mi jesmo, brijem se-brijem sebe)

-

POSEBNE KLITIKE – uvijek i samo nenaglašene (npr. znaš li, smijem se)

-

postoje kriteriji prema kojima klitike razlikujemo od afikasa: 

afiksi se pričvršćuju na bazu točno određene kategorije, a klitike ne (npr. pluralno hrvatsko -ov i -ev pričvrstit će se na imenicu npr. vuk; kategorija naglasnica na koju se klitika naslanja obično nije relevantna)



alomorfija u afikasa česta, u klitika ne



afiksi imaju 'hirovita' značenja, a klitike stalna (npr. prefiks pod- uglavnom znači ispod, ali ne uvijek: podjednak, potpun; negacijska čestica ne uvijek je negacijska, ali kao prefiks ne mora to biti: netko, nešto, ili u glagola: nestati, nedostajati)



sintaktička pravila mogu utjecati na afigirane riječi, a na klitike ne



klitike se slobodno naslanjaju na sintagme koje već sadrže afikse ili klitike, a afiksi se ne mogu pričvrstiti na sintagmu s klitikom (npr. vid-iš=li=me, ali ne: vid-i=li=me-š)



klitike pripadaju sintagmi, naslanjaju se na nju, a afiksi ne, oni se pričvršćuju na bazu



hrvatske klitičke zamjenice iako su reducirane, u njima se i dalje mogu izlučiti dva morfa (npr. Asg. t-e – Dsg. t-i), a afiksi su jednomorfski

FLEKSIJA I DERIVACIJA -

FLEKSIJA (fleksijska morfologija) – nauk o oblicima i promjeni iste riječi, i promjena sama (npr. glav-a – glav-u)

-

DERIVACIJA (derivacijska morfologija) – nauk o tvorbi oblika riječi novih leksema (bavljenje sintaktički uvjetovanom rječogradbom) (npr. glav-a – glav-ic-a)

-

potrebno je razlikovati fleksiju od derivacije, odnosno fleksijske od derivacijskih afikasa, tomu služe sljedeći kriteriji: 1) promjena ili nepromjena leksičkog značenja i kategorije vrste riječi 2) uvjetovanost sintaksom i relevantnost za sintaksu 3) blizina korijenskom morfu i otvorenost za daljnju derivaciju 4) zatvorenost i otvorenost popisa afikasa 5) stalnost i apstraktnost te kumulacija značenja 6) produktivnost

1) fleksija ne mijenja leksiĉko znaĉenje i vrstu rijeĉi, derivacija može promijeniti jedno, drugo ili oboje 

fleksija: glav-a (N) – glav-e (G) (nema promjene značenja)



derivacija: glav-a – glav-n-i – za-glav-i-ti – glav-ar-Ø



ali npr. komparativ i superlativ nastaju derivacijom, a smatramo ih fleksijskim oblicima (crn-Ø, crn-j-i, naj-crn-j-i); a isto tako dobivene oblike aproksimativa (crnkast) i ekscesiva (precrn) ne smatramo njezinim dijelom, nego govorimo o oblicima novih leksema



'kritična' skupina su i participi (u europskim jezicima oni se tradicionalno smatraju dijelom glagolske paradigme)



u hrvatskom se zbirne imenice ne iskazuju fleksijski, nego derivacijski (tele – telad, a ne teleta)



u hrvatskom se glagolski vid mijenja derivacijski, a ne fleksijski (misliti – razmisliti – razmišljati), a tako valja opisati i temeljnu glagolsku kategoriju – glagolsko vrijeme (pomislimo – pomislismo – pomisliste) – tu su fleksijski afiksi samo afiksi za o lice i broj



u hrvatskom se faktitiv i kauzativ (kategorije kojima se iskazuje učinak ili poticaj na čin) iskazuju derivacijom ili kakvim perifrastičnim oblikom (primjerice glagolom dati, učiniti, natjerati: sašiti – dati sašiti), a ne fleksijom



promjena sklonidbe s promjenom značenja u hrvatskom je do neke mjere ostvarena kod pojedinih heteroklitnih imenica, npr. (ovaj) bol (N) – bola (G) – bolovi (Npl.) = 'tjelesna patnja', ALI: (ova) bol (N) – boli (G) – boli (Npl.) = 'duševna patnja'

2) a) fleksija je uvjetovana (određena, determinirana) sintaksom, relevantna (važna) i obavezna za sintaksu, derivacija nije 

npr. položaj subjekta u rečenici uvjetuje imeničku riječ u nominativu (Krava, a ne Kravu čita novine)



glagolska dopuna ličnom obliku glagola željeti zahtijeva infinitiv, ali opet derivacijska obilježja glagola nisu važna (Ţelim poloţiti/polagati vozački, ali ne: Ţelim poloţio/poloţim vozački)



slaganje se tiče samo fleksije, ne ovisi o derivacijskim afiksima (ova knjiga, ove knjige – ova knjiţica, ove knjiţice…)



Greenberg – razlučio korijene, derivacijske i fleksijske afikse = kriterij obaveznosti – o fleksiji je riječ onda kad na različitim točkama rečenice

sintaksa nameće obavezan odabir iz ponude afikasa; ako odabir nije dobar, rezultat je negramatična rečenica 

Andersonova odredba sintaktiĉke determiniranosti (uvjetovanosti) – fleksijska se morfologija bavi svakom obaviješću o ustroju riječi koja je relevantna za sintaksu; fleksijska svojstva oblika riječi pripisana su od sintakse i ovise o tome kako riječ interagira s ostalim riječima u sintagmi, surečenici ili rečenici

b) fleksijska morfologija prozirna je, providna sintaksi, a derivacijska je neprozirna; leksem je sintaksi 'dohvatljiv' sve dok se ostvaruje unutar paradigme, kad se derivacijom promijeni (postane nov leksem), sintaksi postaje 'nedohvatljiv' 

anaforička zamjenica koji prepoznaje svoj antecedent bez obzira na to u kojem je on padežu – fleksija ne utječe na transparentnost antecedenta, no kad se on promijeni derivacijski, rečenica postaje teško ovjerljiva, osim kada se radi o posvojnom pridjevu vlastitih muških imena (Vozim se u automobilu svoje prijateljice, koja mi ga je posudila; Vozim se u prijateljičinu automobilu, koja mi ga je posudila; Vozim se u Markovu automobilu, koji je moj prijatelj)



SINTAKTIĈKA UVJETOVANOST : inherentna obilježja, obilježja slaganja, konfiguracijska i sintagmatska obilježja



INHERENTNA (UNUTARNJA) obilježja – leksičke i gramatičke značajke koje se tiču oblika riječi sama ili su u njemu sadržane (npr. kod imenica rod ili pripadnost sklonidbi)



obilježja SLAGANJA – obilježja pridružena obliku riječi ovisno o obilježjima drugog oblika riječi unutar iste sintaktičke konstrukcije (npr. slaganje pridjevskih afikasa prema rodu ili padežu imenice koju pridjev dopunjuje)



KONFIGURACIJSKA (strukturna, relacijska, upravljana, kontekstualna) obilježja – određena su mjestom koje oblik riječi zauzima u većoj sintaktičkoj konstrukciji (konfiguraciji), odnosno njegovom službom kao sastavnice većeg sintaktičkog ustrojstva (npr. fleksijski oblik imenice u akuzativu nametnut je sintaksom s obzirom na upravljanje glagola: Vidim ţenu)



SINTAGMATSKA obilježja – ona koja se pridružuju većoj sastavnici, tipično sintagmi, ali tako da se ostvaruju na pojedinoj riječi unutar te sintagme (npr. engleski posvojni genitiv 's)

3) a) fleksija se iskazuje na periferiji oblika rijeĉi, odnosno derivacijski afiksi bliže su korijenskom morfu od fleksijskih (uk-i-telj-ic-in-Ø) b) fleksija prijeĉi daljnju derivaciju oblika riječi, zatvara gradbu oblika, sama derivacija ne; fleksija je zadnji korak u gradbi oblika 

no u pojedinim je slučajevima fleksijski afiks bliži korijenu od derivacijskog, to se zove UNUTARNJA FLEKSIJA (npr. tkogod, štogod – kogagod, čegagod – komugod, čemugod)

4) fleksija rabi zatvoren skup afikasa, a skup derivacijskih afikasa otvoren je – teško da će se uvesti npr. novi afiks za neki padež, dok je uvođenje novih derivacijskih afikasa znatno češće, npr. posuđivanje prefikasa i prefiksoida iz stranih jezika: re-, papa-: reizbor, papatest; -mat, -holičar: ledomat, studomat, radoholičar 

no ovo je sinkronijski uvid, treba imati na umu da jezici kroz vrijeme gube/dobivaju fleksijske afikse, te da poredbenojezično nije posve sigurno da je broj fleksijskih afikasa baš uvijek manji od broja derivacijskih (npr. finski jezik)

5) a) fleksijski afiksi imaju stalno i apstraktnije znaĉenje, dok je značenje derivacijskih afikasa manje stalno i konkretnije (značenja fleksijskih afikasa su predvidljiva) 

npr. derivacijski sufiks -ić-Ø može značiti umanjenicu (mišić = mali miš, lavić = mali lav), ali ne uvijek (mladić nije umanjenica, nego znači: mlada muška osoba)



u fleksiji je npr. -a uvijek Nsg. e-sklonidbe, -ti je uvijek infinitiv (iznimka je npr. regionalno obilježen vokativ na -e kod ženskih imena: Marija – Mare)

b) u fleksiji su mogući amalgami, kumulacija značenja, a u derivaciji načelno ne 

no npr. u: misl-i-te, gled-a-te – misl-i-te, gled-aj-te – misl-jas-te, gled-as-te derivacijski sufiksi -i, -a, -i, -aj, -jas, -as obavještavaju nas i o načinu (indikativ/imperativ) i o vremenu (prezent/imperfekt) i o glagolskoj

vrsti(IV./V.), a fleksijski sufiks -te samo o licu i broju (2. lice pl.) – dakle tu je u derivacijskom morfu amalgamirano više morfema nego u fleksijskom; što je afiks produktivniji, to će njegovo značenje biti stalnije 6) fleksija je produktivna, derivacija poluproduktivna (odnosno fleksijski afiksi načelno su primjenljivi na svaku odgovarajuću bazu, a kod derivacijskih često postoji neka 'nelogična' praznina; npr. spor i blag – imenica sporost i blagost, na -ost, a npr. brz – imenica brzina, a ne brzost, brzoća ili brzota) 

no i neki derivacijski postupci itekako su produktivni, npr. komparacija pridjeva



MORFOM – skup morfema s istom službom (npr. -j i -ij su dva morfema, različita, ali je njihovo značenje isto = komparativ)

-

derivaciju i fleksiju prije treba smatrati uporabama, a ne vrstama morfologije; fleksija – morfološka realizacija sintakse; derivacija – morfološka realizacija tvorbe leksema

-

prototipno promatranje – blaže razgraničenje, generaliziranje onoga što je najčešće

PRODUKTIVNOST (PROIZVODNOST) -

jedan od osnovnih zadataka morfologije: prepoznati način na koji govornici razumiju postojeće riječi svoga jezika, te način na koji kuju nove, POTENCIJALNE/MOGUĆE riječi (riječi koje bi se u jeziku mogle skovati, mogle postojati, ali ih (još) nema, nisu realizirane/postojeće/ostvarene)

-

PRODUKTIVNOST ili PROIZVODNOST 

u širem smislu: sposobnost rječogradnog postupka ili obrasca da se njime u kojem jeziku nesvjesno i ponovljivo proizvode novi oblici riječi ili leksema



u uţem smislu: sposobnost pojedinog morfološkog obrasca ili morfa da sudjeluje u proizvodnji novih oblika riječi ili oblika riječi novih leksema (npr. prezentsko -m produktivnije je od -u)



produktivnost nije apsolutna, nego je pitanje stupnja; ona je sinkronijski pojam; dijakronijski se može mijenjati; nije u izravnoj vezi s količinom oblika ili leksema tvorenih tim postupkom; ona ima neka stvarna ograničenja, čimbenike koje skupnim imenom zovemo ZAPREKAMA



unutar produktivnosti razlikujemo nekoliko pojmova koji utječu na ukupan 'dojam' produktivnosti, a to su: otvorenost, plodnost, poopćenost, pojedinĉeva i zajedniĉka produktivnost, prigodna ili okazionalna gradba i sl.

-

OTVORENOST (DOSTUPNOST) – sposobnost postupka ili uzorka da bude uporabljen u gradbi novih oblika

-

PLODNOST (IZDAŠNOST) – mjera u kojoj neki postupak sudjeluje u gradbi oblika, odnosno količina novih oblika koji se tim postupkom grade 

-

otvoren postupak može biti: plodan, slabo plodan i neplodan, jalov

POOPĆENOST (GENERALIZIRANOST) – mjera u kojoj se rezultat kojeg postupka očituje u postojećim oblicima (zapravo rezultat nekadašnje otvorenosti i plodnosti)

-

otvorenost, plodnost i poopćenost – lica morfološke produktivnosti

-

INDIVIDUALNA produktivnost (u okviru derivacije, rijetko fleksije) vs. produktivnost NA RAZINI JEZIĈNE ZAJEDNICE (postupak koji je produktivan za dovoljno velik broj govornika)

-

OKAZIONALIZAM (PRIGODNICA) – oblik riječi koji se kuje prigodno ili slučajno, ovisno o trenutnoj potrebi komunikacijske situacije; ne ulazi u opći leksik (npr. uljubiti, uzljubiti, neglavni, razodobriti, čovjetina) 

kad novoskovani oblik nadiđe individualnu razinu, pa eventualno postane i dio leksičke norme kojeg jezika, govorimo o NEOLOGIZMU (NOVOTVORENICI), još ih je bolje zvati jednostavno NOVIM RIJEĈIMA ili pak (NOVO)KOVANICAMA



HAPAKS – riječ za koju imamo samo jednu potvrdu u korpusu (obično samo u jednog pisca ili samo u jednom rječniku

-

VJEROJATNE riječi (+ one manje vjerojatne i nevjerojatne)

-

KREATIVNOST – građenje novih elemenata na temelju ponuđenih elemenata + svjesno narušavanje pravila

-

POSTOJEĆA riječ – svaka ona koja je ikad sagrađena i izrečena ili napisana i to od trenutka kad je izrečena ili napisana

-

PRIHVAĆENA riječ – postojeća riječ je prihvaćena onda kad postoji za dovoljan broj govornika

-

ZAPREKE – realna jezična ograničenja koja utječu na to hoće li MOGUĆA (POTENCIJALNA) riječ postati ostvarena, postojeća, te u kojoj je mjeri ona uopće VJEROJATNA

ZAPREKE -

ZAPREKE (BLOKADE) – ograničenja u proizvođenju novih oblika pojedinim morfološkim postupkom; mogu biti raznovrsne, npr. sinonimija, homonimija, fonološke, morfološke, sintaktiĉke, semantiĉke, pragmatiĉke i estetske zapreke

-

SINONIMI – riječi s istim onim značenjem koje bi imala novoskovana riječ blokirat će gradbu; pri rječogradbi se izbjegava sinonimija (npr. prema glagolima pisati i učiti mogle bi nastati riječi pisalac i učilac, ali one ne nastaju jednostavno zato što već postoje riječi pisac i učenik s istim značenjem; prema mačka-mačić moglo bi nastati srna-srnić, ali ne nastaje jer takva tvorba ima zapreku u riječi lane; isto tako ne nastaje oblik jelenica prema jelen, jer je zapriječena riječju košuta; pluralni oblik čovjeci blokiran je supletivnim oblikom ljudi, i obratno – ljud je blokirano oblikom čovjek)

-

HOMONIMI – istozvučne riječi drugačijeg značenja također će blokirati gradbu, osobito kad homonimna riječ ima neugodnu ili neželjenu konotaciju (npr. za tvorbu nazivaka glasova u hrvatskom veoma je plodan sufiks -n-ik – otvornik, zubnik, usnik, međutim prema svod – palatum durum imamo svodnjake, dok svodnik znači nešto drugo; imperfekt od grabiti i grabljati isti je, pa se nekad kaže da se grabih nametnulo da bi se razlikovalo od grabljah, što je imperfekt obaju glagola)

-

FONOLOŠKE zapreke – u temelju im je kakva god poteškoća u fonetskom procesiranju riječi, bila ona izgovorna ili slušna; poteškoću ponajprije može prouzročiti izrazita alomorfija (npr. tako će se zbog nje u hrvatskom počesto izbjegavati pojedini vokativni gramatemi i/ili zamjenjivati se drugima: Novak-Ø ili Novak-u umjesto Novač-e; u derivaciji i fleksiji neće se provoditi neke morfonološke promjene: bakica umjesto bačica, krletki umjesto krleci; izbjegavanje ponavljanja istovjetnih segmenata npr. posvojni pridjev od Badrov je Badrovljev, a ne Badrovov) 

ipak pojedini udvojeni morfovi nisu zapriječeni, npr. pra-pra-djed i prekprek-sutra

-

MORFOLOŠKE zapreke – baza pripada pojedinoj paradigmi, pa se morfovi na nju pričvršćuju u skladu s tom paradigmom (npr. čitati-čitam, misliti-mislim); katkad je slučaj da se na pozajmljenice pričvršćuju drugačiji afiksi (npr. u hrvatskom sufiks -ist redovito dolazi na pozajmljene baze: biciklist, gitarist, stilist, esejist, šahist, tek u par primjera na domaće: vezist; u glagola je tako sa sufiksom -ira-ti: telefonirati, dirigirati, bankrotirati, koji tek u pokojem primjeru imamo s domaćom bazom: strukirati, ţivcirati, te -ova/eva-ti: mirovati, bičevati, s tek pokojom posuđenom bazom: linčovati, šefovati, agovati, školovati; u pozajmljenih će imenica a-sklonidbe tzv. duga množina (-ov/ev) također često biti blokirana, rabit će se samo kratka: gen-geni, faktfakti, ali ipak: sic-sicovi/sičevi; plodan hrvatski sufiks -ost u golemoj većini slučajeva dolazi na pridjevsku bazu: mladost, starost, darovitost, a ne dolazi na nepridjevsku – prema voda bit će vodenost,a ne vodost; posvojni sufiksi -ov, -ev i -in izrazito će se opirati tomu da se sufigiraju na imeničke baze koje u sebi imaju -sk)

-

SINTAKTIĈKE zapreke – nemogućnost gradbe kauzativnih oblika od prijelaznih glagola ili pak nemogućnost gradbe pasivnih oblika od neprijelaznih glagola (npr. od glagola sjediti ne postoji pasivni oblik sjeĎen)

-

SEMANTIĈKE zapreke – ograničenja do kojih dolazi zbog značenja koje se pojedinim postupkom ostvaruje, zbog nesukladnosti značenja afiksa i baze, zbog ograničenosti pojedinih značenjskih polja i sl. (npr. posvojno -ov/ev sufigira se na baze koje načelno znače što živo i pojedinačno, no to ne znači da u hrvatskom neće postojati npr. bančini (krediti), iako pridjev bančin govorniku hrvatskog neće dobro

zvučati; zbog složenica koje znače 'neotuđivo posjedovanje' kao npr. dugokos (koji ima dugu kosu), dugouh, skupocjen, crvenokos, obično su moguće i tvorbe poput dvostan (koji ima dva stana), crvenoaut (koji ima crven auto) i sl.; prefigiranje hrvatskih glagola sa -pre može imati nekoliko značenja, primjerice neki prijelaz: pregaziti, prekriti, završenost kakve radnje ili stanja: preboljeti, prenoćiti, prekomjernost: prejesti se, prekipjeti, opetovanost: preobući, precrtati); ograničenost pojedine značenjske skupine ili semantičkog polja možemo ogledati na hrvatskim imenicama za mjesece u godini – njih je 12 i nema načina da nastane riječ za trinaesti, stoga i inače slabo plodan i slabo poopćen sufiks -(a)nj – kao u bubanj, čučanj, pucanj, stupanj ostaje blokiran premda je pet naziva mjeseci građeno njime

-

PRAGMATIĈKE zapreke – nepostojanje pragmatičke potrebe da se kakav oblik gradi (npr. iz pragmatičke potrebe proizlazi da razlikujemo spol većih životinja s kojima smo u doticaju – konj/kobila, košuta/jelen, krava/bik, kokoš/pijevac dok za manje, s kojima nismo u dodiru, opreke po spolu nema – crv, muha, glista; tako npr. postoje riječi protueuropski, protuamerički, proturatno, ali još nismo čuli npr. za riječ protuparagvajsko ili proturosno – jednostavno nam nije trebalo da takve riječi sagradimo; također vrlo vjerojatno nećemo skovati riječ usedamnaestero, jer se akcije ljudi uglavnom rade udvoje, eventualno do 5 ljudi)

-

ESTETSKE zapreke – iz estetskih razloga kadšto novotvoreni oblik, premda je načinjen u skladu s kakvim plodnim uzorkom, ne uspijeva ući u opći leksik (npr. umjesto posuđenice procent, obična je i puno češća riječ postotak, tako je i umjesto promila skovana riječ potisućak, čija je čestotnost zbog nekih teško uhvatljivih estetskih razloga nikakva; prije se koristila riječ milijuner, a danas (se forsira) milijunaš, unatoč tome riječ milijarder ne zamjenjuje se s milijardaš; pridjev prema svezak je sveščan, no često se umjesto o jednosveščanim rječnicima govori o jednosvezačnima)

MORFOLOŠKA TIPOLOGIJA I UNIVERZALIJE -

JEZIĈNA TIPOLOGIJA – jezikoslovna disciplina koja se bavi raspoređivanjem jezika prema obilježjima njihova ustroja

-

JEZIĈNE UNIVERZALIJE – obilježja ustroja jezika koji se dadu prepoznati u svima ili u većini jezika svijeta

MORFOLOŠKA TIPOLOGIJA

-

jezici: fuzijski (hrvatski, latinski), aglutinativni (turski, mađarski), izolativni (engleski, kineski), polisintetski (inuit)

-

A. von Schlegel – podjela jezika na izolativne, aglutinativne i fleksijske (iskonski sintetički i pozniji analitički) W. von Humboldt – ovim trima tipovima dodao još inkorporativne ili polisintetičke jezike

-

5 tipova jezika: izolativni, aglutinativni, flektivni, inkorporativni, introflektivni 

IZOLATIVNI (ANALITIĈKI) jezik – onaj u kojemu su svi morfovi slobodni, u kojem nema vezanih morfova, afikasa, fleksije, dakle sve su riječi nepromjenljive (kineski i uglavnom engleski)



AGLUTINATIVNI jezik – onaj u kojemu je odnos morfova i morfema jedan za jedan – svaki morf je ostvaraj jednog morfema; morfovi redovito imaju isti oblik te se jedan do drugog priljepljuju, aglutiniraju na bazu (turski, ugro-finski jezici)



FLEKTIVNI (SINTETIĈKI, FUZIJSKI) jezik – onaj u kojemu se oblici riječi sastoje od više vezanih morfova, ali odnos morfova i morfema rijetko je jedan za jedan; jedan morf često istodobno, amalgamirano ostvaruje više morfema (latinski, hrvatski, sanskrt)



POLISINTETIĈKI (INKORPORATIVNI) jezik – onaj koji združuje aglutinaciju i fleksiju, i to tako da u jednom obliku riječi okuplja glagol i njegove dopune; veoma duge riječi (inuit, jupik) 

INKORPORACIJA – mogućnost da se više leksičkih morfova ugradi u jednu riječ (čukotski = 'pravi' inkorporativni jezik)



POLISINTEZA – mogućnost da se u kojem jeziku u jednoj riječi okupi više (ili neobično mnogo) morfova, bili on leksički ili gramatički



INTROFLEKTIVNI (OKOSNIĈKI, UZORAĈNI, ŠABLONSKI) jezik – onaj koji sustavno rabi konsonantske kosture, okosnice i transfikse; morfološke paradigme nastaju sustavnim ispunjavanjem konsonantskih korijena različitim vokalnim transfiksima (semitski jezici)

-

nijedan jezik ne pripada u potpunosti samo jednom tipu

-

hrvatski – flektivni, ali ima i neflektivnosti (brojevi od 5 naviše ne sklanjaju se); ima TMEZU, koju možemo smatrati vrstom infiksacije (premda se ne razbija korijenski morf, npr. ni od koga, a ne: od nikoga; ni s kim, a ne: s nikim)

-

Greenberg (rad iz 1954.) – pokušao uvesti solidnije kvantitativne kriterije za odredbu pripadnosti pojedinog jezika pojedinom tipu; utvrdio 5 parametara (složenost riječi, sintaksa, derivacija, redoslijed podređenih elemenata u odnosu na korijen i tehnika pričvršćivanja značenjskih elemenata); usporedio 8 jezika (engleski, staroengleski, sanskrt, inuit, svahili, vijetnamski, jakutski i perzijski) – klasifikacija prema indeksu sinteze

MORFOLOŠKE UNIVERZALIJE -

mogu se motriti na kojoj god jezičnoj razini: fonološke, morfološke, sintaktičke, semantičke univerzalije

-

mogu biti i: neimplikacijske, implikacijske, apsolutne, tendencijske, univerzalije supstancije i univerzalije forme

-

NEIMPLIKACIJSKE univerzalije – ona obilježja ljudskih jezika za koja se može tvrditi da nisu u vezi s kojim drugim obilježjima (npr. da svi jezici imaju oralne vokale)

-

IMPLIKACIJSKE univerzalije – one koje posjedovanje jednog jezičnog obilježja dovode u vezu s drugim obilježjima i imaju oblik implikacije tipa: ako-onda (npr. ako jezik ima fleksiju, uvijek ima i derivaciju ili: nema jezika koji bi imao povratnu zamjenicu za 1./2. lice, a da istodobno ne bi imao povratnu zamjenicu za 3. lice)

-

APSOLUTNE univerzalije – one koje su beziznimne (npr. da svi jezici imaju oralne vokale – ujedno i neimplikacijska te implikacijska o povratnim zamjenicama)

-

TENDENCIJSKE univerzalije (TENDENCIJE) – ona jezična obilježja koja u jezicima svijeta prevladavaju, ali ne bez iznimaka (npr. gotovo svi jezici svijeta imaju nazalne konsonante, ali u nekim sališkim jezicima ih nema)

-

SUPSTANCIJSKE univerzalije – jedinice neke vrste u ma kojem jeziku moraju potjecati iz kakva zatvorena skupa obilježja

-

FORMALNE univerzalije – tiču se pravila ili uvjeta koje gramatika bilo kojeg jezika mora zadovoljavati (npr. svaki jezik ima transformacijska sintaktička pravila koja semantiku dubinske strukture prenosi u fonetski ostvarene površinske strukture)

-

Greenberg – rodonačelnik proučavanja jezičnih univerzalija (u dobroj mjeri temeljenih na redoslijedu rečeničnih komponenata S, V, O) 1963.

-

proučavanja 1966. proširio pojmovima OBILJEŢENIH i NEOBILJEŢENIH kategorija preuzetima iz fonologije 

NEOBILJEŢENA kategorija – ona koja je češća (frekventnija) i ima više pripadnika (npr. u hrvatskom imenice muškog i ženskog roda daleko brojnije od imenica srednjeg roda)



OBILJEŢENA kategorija – manje podložna neutralizaciji i sinkretiziranju (npr. plural oni odnosi se na muške ili i na muške i ženske)

-

Bybee – nudi odgovor na pitanje zašto je redoslijed univerzalija upravo takav i pronalazi ga u pojmovima RELEVANTNOST i GENERALNOST 

RELEVANTNOST (VAŢNOST) – mjera u kojoj značenje jednog jezičnog elementa utječe na značenje drugog; što je koja značenjska kategorija relevantnija, bit će prije iskazana; uvjetovana je kognitivno, ali i kulturalno (npr. glagolski vid relevantniji od lica glagola)



GENERALNOST (UOPĆENOST) – mjera primjenljivosti koje fleksijske kategorije na sve odgovarajuće baze i mjera obaveznosti ostvarivanja fleksijske kategorije u odgovarajućem sintaktičkom kontekstu; generalnost je mjera niske semantičnosti, jer da bi fleksijska kategorija bila što primjenljivija, njezina semantika treba biti što manja (npr. padež nije relevantan za leksički sadržaj imenice, ali je visoke uopćenosti jer se može primijeniti na gotovo svaku imenicu, zato je padež u mnogim jezicima iskazan fleksijski; a npr. broj imenice ima puno veću važnost za značenje imeničkog pojma, pa otuda i mogućnost da se iskaže leksički: stoka, narod, derivacijski: telad, lišće, pa na kraju i fleksijski: krava-krave); relevantnost – derivacija, generalnost – fleksija

-

Carstairs-McCarthy – načelo gospodarnosti paradigme: paradigme koje će pojedinoj vrsti riječi stajati na raspolaganju nastojat će biti matematički ograničene na što manji broj – teorija o distinkciji morfologije i sintakse prema paradigmatskom ustroju (morfologija ima paradigme, sintaksa ne) – uvodi načelo fleksijske štedljivosti – jedna paradigma komplementarno isključuje drugu 

gospodarni naĉini pojednostavljivanja paradigmi 

jedan oblik rabi se kao baza za drugi (npr. u hrvatskom se GPS tvori od oblika za 3. lice pl. prezenta + -ći ili tvorba perifrastičnih glagolskih oblika)



sinkretizam – do njega (odnosno homonimije) dolazi neutralizacijom (npr. u hrvatskom su D i L sinkretični i u sg. i u pl. jer za to postoje uvjeti) – smanjenje broja oblika koje treba usvojiti

OBILJEŢAVANJE GLAVE/ZAVISNIKA I ERGATIVNOST -

hrvatski – jezik s morfološkim obilježavanjem zavisnika, zavisnog ili upravljanog dijela sintaktičke konstrukcije = DM-jezik

-

HM-jezici – morfološki dosljedno obilježavaju glavu, glavni/upravni dio sintaktičke konstrukcije; takvo obilježavanje iznijela Nichols 1986.

-

SUBJEKT – vršilac radnje u nominativu

-

OBJEKT – trpilac radnje; objekt prijelaznog glagola

-

hrvatski (prema padežnom obilježavanju dopuna glagolu) = nominativno-akuzativni jezik, ili kraće: AKUZATIVNI jezik – jezik u kojem su u aktivnoj konstrukciji istim padežom obilježeni subjekti neprijelaznih i subjekti prijelaznih glagola, a drugim padežom objekt prijelaznog glagola

-

ERGATIVNI (apsolutivno-ergativni) jezik – u aktivnim konstrukcijama jednim te istim padežom obilježeni vršilac radnje neprijelaznog glagola i trpilac radnje prijelaznog glagola, a drugim padežom obilježen vršilac radnje prijelaznog glagola 

APSOLUTIV – padež vršioca neprijelazne radnje i trpioca prijelazne radnje

-



ERGATIV – padež vršioca prijelazne radnje



citatni oblik u takvim jezicima tipično u apsolutivu

S (subjekt neprijelaznog glagola) A (subjekt prijelaznog glagola) O (objekt)

-

istančanija podjela unutar O: P (PACIJENS) – objekt jednoprijelaznog glagola T (TEMA) – bliži objekt dvoprijelaznog glagola R (RECIPIJENS) ili D (DATIV) – dalji objekt dvoprijelaznog glagola

-

primjer ergativnih jezika: čukotski, tibetski, eskimsko-aleutski inuit,baskijski, gruzijski, većina australskih jezika, djirbal

-

MORFOLOŠKA ergativnost

-

SINTAKTIĈKA ergativnost - puno rjeđa, podrazumijeva da će se tretman S i O drugačiji od tretmana A protegnuti i na veće konstrukcije, na koordinirane i subordinirane, relativne rečenice

-

ANTIPASIV – svojevrstan adekvat pasiva iz nominativno-akuzativnih jezika, njime se izvodi neprijelazna konstrukcija

-

DJELOMIĈNA ergativnost – npr. djirbal nije posve ergativan jer iako se imenice, pridjevi i zamjenice za 3. lice sklanjaju apsolutivno-ergativno, zamjenice za 1. i 2. lice posve su nominativno-akuzativne

-

ljestvica potencijalnog vršioca

-

u hrvatskom Kačić ergativnost promatrao kao svojstvo prijelaznih glagola (ne kao razliku prijelaznih i neprijelaznih glagola) da se u kojem jeziku neki prijelazni glagoli vladaju drugačije od drugih prijelaznih glagola 

RAZLOMLJENA/DJELOMIĈNA akuzativnost – nešto poput logičkog subjekta (npr. u rečenici: Boli me glava = Ja imam glavobolju)

BROJEVI -

iskazuju točnu, prebrojenu i prebrojivu količinu, brojnost; ili točan redoslijed pojma iskazana imenicom, ili pak jednostavno služe za brojenje

-

kada govorimo o brojevnom sustavu, valja govoriti o brojevima ili pravim brojevima kao vrsti riječi s jedne strane te svim ostalim brojevnim izrazima s druge

-

BROJKE – posebni simboli za bilježenje brojeva

-

55 Greenbergovih generalizacija o brojevima

-

GLAVNI ili KARDINALNI brojevi – najmanje obilježeni

-

REDNI ili ORDINALNI brojevi

-

PRILOŢNI ili ADVERBALNI brojevi (npr. jednom, dvaput, drugi put i sl.)

-

PARTITIVNI i DISTRIBUTIVNI brojevi (npr. po jedan, po dva, svaki treći, jedan po jedan i sl.)

-

u priličnu broju jezika svijeta unutar glavnih brojeva naići ćemo na razliku KONTEKSTUALNIH (DISKURSNIH) i APSOLUTNIH (NEDISKURSNIH); kontekstualni su neobilježeni

-

hrvatski nema kontekstualne i apsolutne brojeve, ali u brojevima jedan i dva moglo bi se govoriti o razlici, naime pri apstraktnom brojenju ti se brojevi pojavljuju u oblicima jedan i dva, nikako jedna, jedno i dvije, dakle za apstraktno brojenje služimo se uvijek 'nominativom muškog roda'

Neke od generalizacija: -

svi jezici imaju brojevni sustav ograničena dosega

-

ništica nikad nije iskazana kao dio brojevnog sustava

-

od dviju vrsta leksema koje razlikujemo u brojevnim sustavima, jednu čine jednostavni, neizvedeni, osnovni brojevi, koji se nazivaju i ATOMIMA, a temelje se na funkciji identiteta (npr. u hrvatskom jedan – 1, deset – 10, sto – 100, tri– 3); drugi brojevi, izvedeni, mogu biti jednoĉlani i višeĉlani, mogu se prikazati kao izvedeni od atoma pojedinim temeljnim aritmetičkim operacijama (zbrajanje ili adicija, množenje ili multiplikacija, oduzimanje ili suptrakcija, dijeljenje ili divizija, npr. dvadeset = 2 x 10, 101 = 100 + 1)

-

u jezicima se pojavljuju ove morfske POVEZNICE (otkrit izraz za matematičku operaciju), prema čestotnosti: nulta (odnosno nepostojanje vezanog morfa),

komitativna (morf sa značenjem 'i' ili 'sa'), superesivna (morf sa značenjem 'na, ponad, vrh'), posesivna (morf sa značenjem 'ima') -

BAZA – onaj broj u brojevnom sustavu pomoću kojega se grade izvedeni brojevi; najmanje je baza temeljna (fundamentalna) 

hrvatski je brojevni sustav dekadski (decimalni, desetični), jer mu je najmanja baza 10



vigezimalni (dvadesetični) brojevni sustavi – oni u kojima se pojavljuje i baza 20

-

ako su sve više baze potencije temeljne baze, brojevni sustav zovemo savršenim (u hrvatskom su više baze – 100, 1000, 1000000 doista potencije od 10)

-

sustav rimskih brojeva spada u tzv. iterativne sustave, dok sustav arapskih spada u znamenačne, sustave sa znamenkama, ciframa

HRVATSKE BROJEVNE RIJEĈI -

u hrvatskom razlikujemo ove brojevne riječi: glavni brojevi (s trima sintaktički i oblično bitno različitim razredima), redni brojevi, brojevne imenice i brojevni pridjevi

-

GLAVNI ili KARDINALNI BROJEVI – iskazuju točnu, izmjerenu, upravo prebrojenu brojnost onoga što je iskazano imenicom 

broj jedan – sintaktički se vlada kao pridjevska riječ, a sklanja se prema singularu II. pridjevske deklinacije; ima kategorije padeža i roda; kao broj jedan vlada se i nijedan (nijedna, nijedno), koji se redovito tretira kao neodređena zamjenica



brojevi dva (oba, obadva), tri, četiri; dva, oba, obadva sklanjaju se prema zasebnoj deklinaciji, imaju kategorije padeža i roda; a tri i četiri prema pluralu III. imeničke deklinacije i imaju samo kategoriju padeža



ostali glavni brojevi (npr. nula, pet, trinaest, dvadeset, dvjesto, tisuću, milijardu, sto trideset pet…) – nepromjenljivi su, a sintaktički se vladaju slično količinskim prilozima, odnosno dobivaju imeničku dopunu u Gpl.; jednako kao prilozi glava su sintagme koja se predikatno slaže sa srednjim rodom singulara: Pet ljudi je preţivjelo



valja razlikovati brojeve sto/stotinu, tisuću, milijun, milijardu itd., koji su nesklonjivi (tzv. okamenjeni akuzativi mjere) od imenica stotina, tisuća, milijun, milijarda, koji su sklonjivi

-

REDNI ili ORDINALNI BROJEVI – iskazuju točan položaj u redoslijedu prebrojivih jedinica onoga što je iskazano imenicom (npr. nulti, peti, stoti, tisućiti, milijunti, milijarditi); sklanjaju se prema II. pridjevskoj deklinaciji, imaju kategorije padeža, broja i roda

-

BROJEVNE IMENICE – imenice sa značenjem brojnosti, a izvedene od brojeva, imaju samo jedninu, tj. one su singularia tantum; za razliku od brojeva nose obavijest o ţivosti prebrojenih referenata; razlikujemo dva razreda: 

brojevne imenice za muške osobe: -oj-ic-a, -or-ic-a (trojica, dvadesetdvojica, četvorica, dvanaestorica); sklanjaju se prema edeklinaciji; prema atributnom slaganju – ženski rod singulara, a prema predikatnom i relativnom – srednji rod plurala (eventualno i muški)



brojevne imenice za raznospolno, neţivo i nebrojivo: -oj-e, -er-o (dvoje, troje, petero, dvadesetšestero); imaju zasebnu deklinaciju; slaganje je načelno u srednjem rodu singulara



brojevnim imenicama u širem smislu mogu se smatrati i ostale izvedenice s brojevnim bazama, npr one izvedene sufiksima: -aš-Ø (sedmaš), -ic-a (dvica, osmica, stotica), -in-a (trećina, petina), -in-k-a (četvrtinka, stotinka), -k-a (dvojka, četvorka), -k-Ø (desetak); imenice stotina, tisuća, milijun, milijarda, koje su sklonjive, a dolaze kao dopuna drugim brojevima i prilozima ili pak samostalno (ali rijetko)

-

BROJEVNI PRIDJEVI – pridjevi u bazi kojih je brojevna imenica (za raznospolno, neživo, nebrojivo) ili broj jedan; imaju samo plural (npr. jedni, nijedni, dvoji, troji, obadvoji, peteri, deseteri, četveri); sklanjaju se prema II. pridjevskoj deklinaciji, imaju kategorije padeža, broja (pluralia tantum) i roda (mijenjaju se mocijski) 

zbog sklonjivosti prikladni su za izražavanje sintagmatskih odnosa brojeva, tako npr. sintagma (brojevna) imenica + imenica postaje sintagmom

brojevni pridjev + imenica (govori dvoje studenata – govore dvoji studenti), slično je i sa sintagmom broj + imenica (govori pet studenata – govore peteri studenti) 

poseban je slučaj uporaba brojevnog pridjeva jedni bez eliptirane imenice, kad dolazi u opreci i u vezi s drugi (ljudi): Jedni su bili za, drugi protiv – u takvu značenju i opreci jedan i drugi postoje i u singularu, pa nije posve sigurno da ne bi trebalo razmišljati o potpunu poimeničenju: Stoje jedna uz drugu

-

BROJEVNI TEKSTNI KONEKTORI – tekstni veznici postali od rednih brojeva srednjeg roda, odnosno redni brojevi srednjeg roda uporabljeni kao tekstni veznici: (Na to pitanje moţemo odgovoriti na dva načina: prvo,…; drugo,…); često u obliku: kao + broj (O tome se moţe kazati ovo: kao prvo,…; kao drugo,...) 

kao tekstni konektori vladaju se i prijedložne sintagme s imenicom strana, tada s glavnim brojem jedan u opreci s rednim brojevima drugi, eventualno treći (s jedne strane, s druge strane)

-

brojevi dva (oba, obadva), tri, četiri – imaju posebnu sintagmatiku; u vezi s njima u gramatikama se često spominje DUAL (DVOJINA), premda bi – jer nije riječ samo o broju dva – preciznije bilo govoriti o PAUKALU (MALINI); problematični su oblici u NAV imenica a-vrste: NAV pl.: dva grada/ramena nasuprot: ti gradovi/ta ramena

-

u razgovornom jeziku brojevne sintagme se obično ne sklanjaju, osobito kad su u prijedložnoj sintagmi, tako npr. umjesto: izmeĎu dviju olimpijada, izmeĎu dvaju ratova, u četirima hrvatskim riječima, s dvama francuskim ključevima, dolazi: izmeĎu dvije olimpijade, izmeĎu dva rata, u četiri hrvatske riječi, s dva francuska ključa 

u pojedinim sintagmama (ustaljenim, frazeologiziranim) sklonidba skoro da i ne dolazi u obzir: u dva navrata, a ne: u dvama navratima; u četiri primjerka,a ne: u četirima primjercima

PRIDJEVI -

riječi kojima se izriču svojstva predmeta i pojava, označenih drugim vrstama riječi, i odnosi među njima

-

u hrvatskom je svojstvo kategorijalno pridjevsko značenje; to svojstvo može opisivati predmet (plav, ţut, visok, dobar) ili pak označavati kakav odnos prema predmetu (hrvatski, majčin, kravlji, Anin), pa ih stoga ugrubo dijelimo na opisne i odnosne

-

DEONTIĈKA MODALNSOT – orječuje se kao pridjev, npr. duţan u hrvatskim konstrukcijama poput: duţan raditi

-

inherentne kategorije: komparacija, mocija, glagolske kategorije glagolikih pridjeva, deklinacijska vrsta

-

kategorije slaganja: slaganje pridjeva s imenicom i sa zamjenicom

-

konfiguracijske kategorije: deklinacijska vrsta

INHERENTNE KATEGORIJE -

KOMPARACIJA (GRADACIJA, STUPNJEVANJE) 

u uţem smislu – morfološka (najčešće derivacijska) promjena riječi (najčešće pridjeva i/ili priloga) kojom se iskazuje manji ili veći stupanj leksičkog značenja riječi



u širem smislu – podrazumijeva i sintaktičke načine iskazivanja stupnja, koji u jezicima često (tako i u hrvatskom) supostoje s morfološkima

-

POZITIV (rjeđe: apsolutiv) – osnovni, polazni i u smislu stupnjevanja neobilježeni oblik pridjeva (brz, spor, mek)

-

KOMPARATIV – oblik koji iskazuje veći stupanj značenja pridjeva (brţi, sporiji, mekši)

-

SUPERLATIV – oblik kojim se iskazuje najveći stupanj značenja pridjeva (najbrţi, najsporiji, najmekši)

-

stupnjevi komparacije mogu biti različiti – nemaju svi jezici, odnosno svi sustavi komparacije tri morfološki iskazana stupnja, neki imaju dva, neki više od tri

-

komparacija uglavnom podrazumijeva usporedbu čega prema nečemu (parametar komparacije/usporedbe) s čime (standard komparacije/usporedbe); parametar komparacije u hrvatskom je najčešće komparativ pridjeva, a standard komparacije obično je prijedložna konstrukcija: od + G ili konstrukcija: nego + N (Luka je viši od Ane; Dani su ljeti duţi nego zimi)

-

ako standarda komparacije nema, komparativ i superlativ zovu se obično APSOLUTNIM KOMPARATIVOM – iskazuje neodređeno viši stupanj (npr. stariji ljudi, novija hrvatska knjiţevnost, mlaĎi svijet) i APSOLUTNIM SUPERLATIVOM – iskazuje najveći mogući stupanj iskazana značenja (npr. prepun stadion, puna puncata vreća, sveznajući pripovjedač)

-

apsolutni komparativ i apsolutni superlativ zovu se nerijetko i ELATIVOM

-

ELATIV – oblik koji iskazuje viši stupanj svojstva iskazana pridjevom u jezicima s dvama stupnjevima

-

EKSCESIV – oblik koji iskazuje prekomjernost svojstva iskazana pridjevom (npr. loš – preloš)

-

INTENZIV – oblik koji iskazuje pojačanost, 'vrlo X' (nešto kao u hrvatskom crven – jako crven)

-

APROKSIMATIV – oblik koji iskazuje približnost, 'X-kast' (nešto kao u hrvatskom crven – crvenkast)

-

EKVATIV – oblik koji iskazuje jednakost, 'tako X kao, X poput' (npr. čist poput)

-

SIMILATIVNI AFIKSI – afiksi koji znače 'isto, jednako'; hrvatsko isto- u: istodobno, istostranični, istoznačnost, istovjerac i sl. na neki je način similativni afiksoid koji može doći i na pridjeve i na imenice

-

osim sintetičkih oblika, postoje i perifrastiĉne, opisne konstrukcije za iskazivanje stupnja, npr. hrvatska intenzivna konstrukcija vrlo crven

-

u hrvatskom je kod pridjeva kod kojih je moguća sintetička, moguća i perifrastična komparacija (crn-crnji-najcrnji pored crn-više crn-najviše crn); a nekad je perifrastična komparacija jedina moguća: (više) iscrpljujući, (više)seksi, (više) nalik, a ne: iscrpljujućiji, seksiji i nalikiji

-

postoje i pridjevi koji su značenjski ili oblično takvi da se ne kompariraju nikako: bos, tronoţan, plinski, majčin, gornji, zadnji; tu spadaju i pridjevi koji iskazuju apsolutni superlativ: predobar, prebogat, svemogući, svakojak, sveznajući

-

sve dosad spomenute komparacije i stupnjevanja bila su stupnjevanja ili prema superiornosti (višemu stupnju, 'naviše') ili ekvativnosti (istomu stupnju); no isto tako postoji i stupnjevanje prema inferiornosti (nižemu stupnju, 'naniže') – kod takva stupnjevanja u hrvatskom je perifrastična komparacija jedina moguća (glup(naj)manje glup) – nema afikasa ili su takvi izrazito rijetki, koji bi stupnjevali 'naniže'; ako se sivkast (na neki način manje siv) i tumači inferiornom komparacijom, rijetko se smatra dijelom komparacijske paradigme

-

DEMINUTIV – oblik koji iskazuje umanjenost svojstva iskazana pridjevom (malenomanji)

-

perifrastičnom komparacijom mogu se stupnjevati i imenice i glagoli, npr. u hrvatskom: ja sam budala-ja sam manja budala od njega; ja radim-ja radim najviše od svih

-

nerijedak je slučaj i superlativ imenica u hrvatskom (najosoba godine, najgol kola), kao i glagola (najvoljeti)

-

MOCIJA (POKRETNOST) – inherentno svojstvo pridjeva u jezicima s gramatičkim rodom da se mijenja prema rodu, odnosno svojstvo pridjeva da ima onoliko oblika koliko u danom jeziku ima rodova; omogućuje pridjevima slaganje s imenicom 

u širem smislu kadšto se razumije i kao odnos među imenicama kojih se referent razlikuje po spolu, a iskazan je afiksalno: suprug-supruga, kraljkraljica, dok u: djed-baka, kokoš-pijetao ne bi bila riječ o mociji, nego je spol tu iskazan leksički

-

u hrvatskom pridjevi služe bilo kao modifikatori imenice bilo kao dopuna kopuli ili kopulativnom glagolu u predikatu (pametan mladić, mladić je pametan)

-

pridjeve u jezicima poput hrvatskog smatramo imenskim rijeĉima – vladaju se vrlo slično imenici i dijele s njom pojedina gramatička svojstva; druga 'polovica' pridjevskog vladanja nije u hrvatskom ostvarena, ali u dobru dijelu jezika svijeta jest – pridjev se vlada kao neprijelazni ili stativni glagol, takvi pridjevi zovu se glagolikima (hrvatsko: Jabuka je crvena tada bi glasilo otprilike: Jabuka crveni/biva crvenom, slično hrvatskoj konstrukciji: Teret teţi (100 kilograma))

-

pridjevske deklinacijske vrste – četvrta inherentna pridjevska kategorija; u dobroj su mjeri uvjetovane i sintaktički, pa bi mogle biti i konfiguracijsko pridjevsko obilježje

KATEGORIJE SLAGANJA -

SLAGANJE – veoma raširena i poznata gramatička pojava obličnog podudaranja jedne rečenične sastavnice s drugom; često se u jezicima svijeta pridjev slaţe s imenicom koju modificira, to slaganje omogućuje mu mocija, tako i u hrvatskom: pridjev se s imenicom ili ličnom zamjenicom slaže u rodu, broju i padežu, i u određenosti (lijep grad, lijepi grad)

-

u hrvatskom postoje i nepromjenljivi pridjevi (3. pridjevska vrsta), koji nemaju mociju, pa ne pokazuju nikakvo slaganje (lila sako, lila kravata, lila odijelo; on/ona/dijete je nalik)

-

prema ljestvici slaganja atributno slaganje je odlučujuće, pa ćemo za imenice braća, gospoda, dvojica, vlastela reći da su to ipak imenice ženskog roda (singulara)

KONFIGURACIJSKE KATEGORIJE -

deklinacija je uvjetovana konfiguracijski; slično se može reći za hrvatske deklinacije, npr. tzv. određeni oblik opisnih pridjeva ne može se naći u predikatu (zgodan mladić, zgodni mladić, mladić je zgodan, ALI NE: mladić je zgodni)

HRVATSKE PRIDJEVSKE VRSTE -

hrvatske gramatike tradicionalno razlikuju pridjeve prema pridjevskom vidu, odnosno određenosti, pa onda razlikuju odreĊene i neodreĊene pridjeve (određeni: N ţuti kaput, G ţutog kaputa; neodređeni: N ţut kaput, G ţuta kaputa); to se smatra gramatičkim, inherentnim svojstvom pridjeva, no to nije pridjevu inherentno, to se ostvaruje zbog slaganja

-

tzv. određeni pridjevi dijakronijski su postali od spojeva pridjeva i zamjenice i, ja, je; daljnjim razvojem dobili smo današnji oblik

-

podjela pridjeva na određene i neodređene iz više razloga nije dobra, pa slijedi podjela prema njihovim deklinacijama (prema kojoj će se vrsti koji pridjev moći sklanjati ovisi ponajprije o načinu na koji je tvoren, a po kojoj će se vrsti doista i sklanjati uvelike ovisi o sintaktičkoj službi u kojoj se pridjev nađe, sklonidba je tako i konfiguracijski uvjetovana): 

I. (imeniĉka, imeniĉko-pridjevska, neodreĊena ili a-) vrsta (npr. muški rod: N crn-Ø, G crn-a, D crn-u) Toj pridjevskoj vrsti pripadaju pridjevi ovog oblika: 1) oni koji u Nsg. muškog roda imaju morf -Ø, a najčešće su opisni: crn, velik, nov, lijep, aktualan (ti pridjevi jedini mogu pripadati i II. vrsti) 2) posvojni pridjevi sa sufiksima -ov/ev, -ljev, -in: muţev, ţenin, Markov, Jakovljev (u realnom jeziku slabo se drži norma da se ovakvi pridjevi sklanjaju prema I. vrsti) Ova sintaktička okružja zahtijevaju pridjeve I. vrste:

1) pridjev kao predikatno ime ili kao dopuna semikopulativnom glagolu (kruh je svjeţ, postao je osjetljiv, smatraju ga glupim) 2) pridjev kao predikatni proširak; uglavnom u 'biranu' jeziku (IziĎe(,) ljut, Sjećam ga se(,) zbunjena) 3) u kvalitativnome genitivu; također uglavnom u 'biranu' jeziku (čovjek dobra izgleda) 4) uz intenzifikatore poput tako, jako, vrlo, veoma, sasvim (vrlo poznat čovjek) 

II. (zamjeniĉka, zamjeniĉko-pridjevska, odreĊena ili g-) vrsta (npr. muški rod: N crn-i, G crn-oga, D crn-omu) Toj pridjevskoj vrsti pripadaju pridjevi ovog oblika: 1) oni koji u Nsg. muškog roda imaju morf -i, a najčešće su opisni: crni, veliki, novi, lijepi, aktualni (ti pridjevi jedini mogu pripadati i I. vrsti) 2) pridjevi sa sufiksima -sk, -j, -nj, -šnj i sl.: hrvatski, gradski, muški, vraţji, jutarnji, unutrašnji 3) pridjevi sa sufiksima -n, -an, -en i sl.: glavni, kućni, ručni, kopneni, drţavni, mjesni, vjenčani; među njima i pridjevi koji značenjski imenicu određuju u vremenu i prostoru: desni, lijevi, donji, dnevni, tjedni, davni, srednjovjekovni 4) pridjevi participskog podrijetla: budući, sljedeći, mogući, brijući, pisaći, bivši 5) komparativi i superlativi svih pridjeva: jači, veći, ljepši, bolji 6) broj i/ili zamjenica jedan Ova sintaktička okružja zahtijevaju pridjeve II. vrste: 1) imenička sintagma s pokaznom ili posvojnom zamjenicom: (moj novi auto, taj poznati pisac) 2) kad pridjev anaforički upućuje na imenički referent iz prethodnog konteksta, dakle onaj koji je već određen (Imam dva sakoa. Crni i sivi. Crni mi je draţi) 3) pridjev kao atribut uz vlastitu imenicu (zaigrani Slamnig, dosadni Šegedin) 4) pridjev kao dio imena ili termina (Ivan Grozni, plavac mali, Stari zavjet, Veliki petak, dragi kamen, divlji kesten, Dugi rat, bjeloglavi sup)



III. (Ø-) vrsta – nepromjenljivi pridjevi (mocijski se ne mijenjaju) Toj pridjevskoj vrsti pripadaju ovi pridjevi: 1) domaći pridjev nalik (s obaveznom dopunom u D ili u prijedložnoj sintagmi): To mu nije nalik, Ona je nalik na majku 2) pedesetak pridjeva stranog podrijetla: npr. beţ, blond, drap, fer, flegma, fora, gala, gratis, košer, krem, lila, metalik, rahmetli, roza, super, šarf, šlank, taze

-

METATONIJA – promjena tona

-

METATAKSA – pomicanje naglaska

IMENICE -

riječi kojima je svojstvena kategorija predmetnosti, a predmet može biti istinski predmet (knjiga), opredmećeno svojstvo (čistina) ili pak opredmećeni proces (čitanje); njima imenujemo pojave vanjskog svijeta i ljudskog doživljaja svijeta

-

kao imenice u jezicima svijeta orječuju se: 

semantički tipovi s konkretnom referencijom (ţena, vojska, gospoĎa, ujak, noga, list, muha, mjesec, voda, vjetar, kiša, puška, kuća)



neki semantički tipovi s apstraktnom referencijom (vrijeme, ljeto, trenutak, kraj, smjer, mjesto, milja, veličina, broj, vrsta, tip, krug, crta, zvuk, misao, metoda, istina)

-



mentalno i fizičko stanje ili svojstvo (čast, radost, sposobnost, bol, snaga)



aktivnost (rat, igra)



govorni čin (govor, opis, pitanje)

podjela imenica u hrvatskoj tradiciji na stvarne i mislene, odnosno konkretne i apstraktne nije velika dosega

-

univerzalno je u većini jezika važna podjela na OPĆE (APELATIV, KOINONIM) i VLASTITE imenice (IME, IDIONIM)

-

inherentne kategorije: broj, rod ili razred (klasa), oblik, veličina, (ne)određenost, (ne)otuđivost, deklinacijska vrsta

-

kategorije slaganja: pitanje je ima li ih u jezicima svijeta uopće, odnosno slažu li se imenice i sa čime

-

konfiguracijske kategorije: padež


BROJ – najčešća, najraširenija obilježena inherentna kategorija imenice

-

najčešća je distinkcija u jezicima ona između jednoga i više od jednoga, dakle jednina i mnoţina, odnosno singular i plural

-

neki jezici imaju i DVOJINU ili DUAL (ostaci vidljivi u hrvatskom u nekoliko imenica za parne organe: Gpl. ruku, nogu, očiju, ušiju te u posebnom obliku s morfom-a imenica a-sklonidbe i pridjevskih riječi koje uz njih dolaze uz brojeve dva, oba, tri, četiri: dva najveća hrvatska grada)

-

PAUKAL ili MALINA – nastaje kada se dualni oblici s dvaju referenata prošire na nekoliko njih, dakle više od dvoga, ali i dalje manje od mnogo (tako u hrvatskom paukal dolazi uz brojeve od dva do četiri)

-

nije malen broj jezika koji razlikuju dva plurala – dva morfološki različita plurala; značenje većeg ili globalnog plurala može biti različito (golemo mnoštvo, neprebrojivo mnoštvo, sveukupnost)

-

singular – osim značenja jednosti može imati i značenje vrstnosti, generičnosti, to Corbett naziva općim brojem; npr. hrvatska rečenica Zec je brz može značiti da je neki konkretan zec brz, ali i to da je zec brz kao vrsta, dakle da su (svi) zečevi brzi

-

SINGULATIV – termin za oblike sa značenjem i morfološkim obilježjima singulara, a nastale derivacijom od plurala ili jednostavno od oblika koji znače zbirnost, kolektivnost; nešto slično imamo i u hrvatskim (slavenskim) imenicama s individualizacijskim sufiksom -in: graĎanin-graĎani, Turčin-Turci, gdje je singularni oblik fizički veći od pluralnog

-

jezici nerijetko imaju posebne riječi kojima iskazuju količinu ili brojeve ili pak (brojevne) klasifikatore, posebne funkcionalne riječi koje dolaze uz brojevne imenice, dakle nešto poput hrvatske imenice glavica (luka, zelja, salate) ili pak najopćenitiji klasifikator za neživo u hrvatskom, imenica komad (u značenju pojedinačnog primjerka, a ne dijela kakve cjeline), npr. komad odjeće, nakita, namještaja

-

OBLIK – druga inherentna imenička kategorija; nerijetko ovisi o okvirnoj semantici imeničkog pojma, pa jedni klasifikatori dolaze uz primjerice duguljaste predmete, drugi uz okrugle, treći uz visoke, četvrti uz malo i živo i sl.; možemo ga smatrati inherentnom kategorijom imenice s dvama licima, semantiĉkim i formalnim 

oblik u semantiĉkom smislu – blizak veličini



oblik u formalnom smislu – jednostavno, oblik imenice – bilo morfološki, bilo fonološki

-

ROD (RAZRED, KLASA) – riječ je o gramatičkoj, ne semantičkoj kategoriji; kategorija koju prepoznajemo prema slaganju pridjevske, modifikatorske riječi s imenicom, odnosno promjeni njezinih gramatičkih afikasa ovisno o rodu imenice = rodovi su razredi imenica odraženi u vladanju pridruženih im riječi; rod imenice zapravo ne znamo dok uz nju ne stoji modifikator (moja mama, moj tata); rod nema veze sa spolnom kategorijom

-

pluralia tantum: npr. imenica vrata – plural srednjeg roda

-

kriteriji raspoređivanja imenica u rodne razrede najčešće su: živost, ljudskost ili osobnost, spol, veličina, oblik

-

u sustavima s više rodova (4 i više) rodovi se obično nazivaju imeničkim razredima (klasama)

-

VELIĈINA – razlikujemo DEMINUTIVE i AUGMENTATIVE; gotovo uvijek iskazana derivacijski (iznimka npr. afrički jezik fula)

-

(NE)ODREĐENOST imeničkog pojma – jedna od najneuhvatljivijih kategorija: (ne)poznatost, (ne)mogućnost identifikacije, (ne)izdvojivost iz istovrsnog skupa; hrvatski nema posebno gramatikalizirano sredstvo za iskazivanje (ne)određenosti, ali jedan je vrlo blizu da se za to specijalizira (jedna ţena – neodređeno)

-

(NE)OTUĐIVOST – ovisi o tome smatraju li se pojmovi koje imenice označuju neotuĊivo ili otuĊivo posjedovanima 

neotuĊivo posjedovani imenički pojmovi – oni koji se ne stječu niti se gube, nedjeljiv su dio drugog imeničkog pojma (Ana je slomila ruku nasuprot Ana je slomila svoju ruku)



otuĊivo posjedovani imenički pojmovi – oni koji se pojme kao stečeni ili akcidentalni



-

problematično je što se u kojem jeziku poima kao (ne)otuđivo

DEKLINACIJSKE VRSTE – također inherentna imenička kategorija 

DEKLINACIJA (SKLONIDBA) – imenička fleksija



zbog jezične ekonomije pri fleksiji se imenice prema fleksijskim morfovima okupljaju u skupove koji se zovu deklinacijskim vrstama ili jednostavno deklinacijama


zapravo preslikavanje inherentnih kategorija imenice na pridjevske modifikatore imenice + slaganje glagola s imenicom u broju

-

među rijetkim situacijama kad se imenica morfološki obilježava tako da se složi s nečim drugim navodno je dosta česta situacija da u posvojnim konstrukcijama jezici

sklanjaju imenicu koja znači posjedovano (possessum) prema licu i broju imenice koja znači posjednika (possessor)

-

nekoliko hrvatskih leksema tradicionalno se smatraju zamjenicama, a upravo svojim slaganjem pokazuju da su im rod i broj inherentni te da su zapravo imenice ili barem da se prema tim svojim odlikama bitno razlikuju od drugih zamjenica: ja, ti, mi, vi, tko, što (pa onda i: netko, nešto, nitko, ništa, kojetko, koješta i sl.) – prema slaganju vidi se da je riječ o leksemima koji rod i broj ne preuzimaju od imenice, nego ga imaju sami po sebi, inherentno, npr. Tko je došao, a ne: Tko su došli – u hrvatskim gramatikama takve se zamjenice kadšto zovu imeničkima


PADEŢ – semantičko-sintaktička kategorija koja se može i ne mora realizirati morfološki (npr. hrvatski ima 7, a njemački 4 morfološka padežna oblika); padež je imenici nametnut, odnosno ovisan je o semantičko-sintaktičkom okružju u kojem se imenica nalazi i ne proizlazi iz imenice same, stoga se i uvrstava u konfiguracijske, a ne u inherentne imeničke kategorije

-

kada govorimo o padežu, valja uvesti dvije važne distinkcije: prva distinkcija je ona između semantiĉkih ili dubinskih padeža s jedne i ostvarenih površinskih padeža s druge strane; ostvareni, realizirani padeži iskazani su padeţnim obiljeţivaĉima ili markerima; druga distinkcija jest ona između gramatiĉkih i semantiĉkih padeža (pričem se ponajprije misli na nominativ i akuzativ s jedne i ostale padeže s druge strane), koja tek djelomično ima veze s tradicionalnom podjelom na nezavisne i kose (zavisne) padeže (nominativ i vokativ s jedne strane i svi ostali padeži s druge)

-

POVRŠINSKI PADEŢI (PADEŢNI OBLICI) – oblici koji sadrže sredstva za iskazivanje dubinskih padeža, primjerice sufikse, supletivnost, adpozicije (prijedloge i poslijeloge), redoslijed rečeničnih sastavnica i sl.; za svaki su jezik specifični

-

DUBINSKI PADEŢI (SEMANTIĈKE, TEMATSKE ili THETA-ULOGE) – dubinski semantičko-sintaktički odnosi uspostavljeni između glagola i imeničkih sintagmi koje su mu dopune; gramatički opis kreće od sintakse; pregled:

-

PACIJENS (TEMA, TRPILAC) – entitet koji je u kakvu stanju ili podvrgnut promjeni stanja, entitet koji je smješten ili je podvrgnut promjeni mjesta, entitet koji je pod utjecajem kojeg drugog entiteta; sintaktički će to u hrvatskom obično biti subjekt neprijelaznog neakuzativnog predikata ili objekt prijelaznog (Plamen tinja, Ptica je u kavezu, Ptica pjeva pjesmu)

-

AGENS (VRŠILAC) – entitet koji načelno svjesno i voljno vrši radnju ili uzrokuje promjenu stanja; sintaktički u hrvatskom najčešće subjekt prijelaznog predikata (Radnici su sazidali kuću, Predsjednik je okruţen tjelohraniteljima); u rečenici Sunce je otopilo led imamo ne-voljni agens (ako je živ), ako je riječ o ne-živoj prirodnoj pojavi ili ne-živom pokretaču radnje, nazivamo ga EFEKTOROM ili SILOM

-

DOŢIVLJAVAĈ – entitet koji opaža, spoznaje ili osjeća (Nedostaješ mi, To nas je rastuţilo, (Ja) pretpostavljam da (oni) razumiju o čemu govore); unutar doživljavača mogu se dalje razlikovati: promatrač, spoznavalac, onaj koji osjeća i sl.

-

STIMULATOR (POTICAJ/NIK) – ono što doživljavač opaža, spoznaje i sl. (Oni vole glazbu, Vidjeli smo automobilsku nesreću, (Ti) mi nedostaješ, SviĎa mi se Ana)

-

BENEFAKTIV (RECIPIJENS, PRIMALAC, UŢIVALAC) – 'dobitnik', onaj koji predikacijom dobiva, okorištava se, uživa njezin rezultat (Posudio sam mu novac, Obavio sam kupovinu za staru susjedu); ta uloga često se promatra objedinjeno, tada se obično zove jednostavno dativ

-

MALEFAKTIV – entitet 'suprotan' od dobitnika, koji predikacijom gubi (Ukrao sam mu novac, Vlada i poslodavci postigli su dogovor na štetu radnika)

-

SREDSTVO – sredstvo kojim se izvodi radnja ili promjena stanje (Ugasio je čik cipelom, Ubili su ga ciglama)

-

MJESTO – (Vaza je na stolu, Uskrs pada na nedjelju)

-

IZVOR(IŠTE) – točka iz koje entitet kreće ili potječe (Dobio sam paket od kuće, Od lipnja sve ide nabolje)

-

PUT – prostor kroz koji se entitet kreće, miče (Pas lovi mačku po ulici, Uspjeli su se provući kroz nevolje)

-

ODREDIŠTE, CILJ, SMJER i PRAVAC – (U Split = odredište i cilj smo stigli tek navečer jer smo išli starom cestom = pravac, Jučer sam Branimiru = cilj i primalac, a ne odredište poslao knjigu

-

SVRHA i NAMJERA – (Sve će učiniti za svoju obitelj, Otišao sam na kiosk po cigarete)

-

NAĈIN – (Učinio je to s velikim umijećem, Učinio je to bez pol muke)

-

OPSEG, MJERA, DOSEG ili RAZMJER – (Rat je trajao godinama, Trčao je deset kilometara)

-

POSJEDNIK – (Upoznao sam mu sestru, Upoznao sam muţa Lukine sestre)

-

POSJEDOVANO – (Upoznao sam muţa Lukine sestre, Upoznao sam mu sestru)

-

semantičke mikrouloge: npr. kuhar i čitalac vršioci su glagola kuhati i čitati; postoje i dvije još općenitije makrouloge, koje se onda zovu opći vršilac (uloga agensa,ali on može biti i doživljavač, prosuđivač, ne-živi agens, efektor, sila i sl.) i opći trpilac (uloga pacijensa, ali on može biti i tema, primalac i sl.)

-

u Katičićevoj gramatici 'Sintaksa' spominju se ove semantičke, tj. sadržajne uloge rečeničnih dijelova: vršilac (agens), družilac (socijativ), učinak (faktitiv), pripadak (objektiv, predmet zahvaćen sadržajem radnje, ali ne kao proizvod kakve radnje), sredstvo (instrument), priložak (adverbijal, skupno za mjesnu, vremensku i načinsku odredbu, odnosno za lokal, temporal i modal

-

PADEŢ – semantičko-sintaktički odnos između glagola i njegovih imeničkih dopuna ili pak odnos imenice prema značenju rečenice u cjelini (imenice u službi dodatka, kad ona nije dopuna glagolu); padež može, ali i ne mora biti morfološki iskazan

-

PADEŢNI OBILJEŢIVAĈI ili MARKERI – sredstva kojima se dubinski, semantički padeži izriču; mogu biti različiti u različitim jezicima: 

afiksi, odnosno sufiksi ili prefiksi (škol-a, škol-e, škol-i)



adpozicije (Govorim Ø/o/s roditeljima = D/L/I) (za padežne afikse i adpozicije, budući da im je funkcija ista, kadšto se rabe nadređeni, objedinjujući termini poput flag ili relator)



ĉlanovi (npr. u njemačkom je padež češće obilježen na članu, nego na samoj imenici)



tonovi (npr. u hrvatskom naglasak u L i D singulara: Lsg. gradu i svijetu, stojim nasuprot zidu = dugosilazni; Lsg. u gradu i svijetu, slika visi o zidu = dugouzlazni)



redoslijed rijeĉi (npr. nekad nam tek redoslijed riječi i kontekst daju do znanja što je doživljavač, a što pacijens, a onda i što je subjekt i nominativ, a što objekt i akuzativ: Selo voli grad, Grad voli selo)

-

u hrvatskom je morfološki – sufiksom – obilježeno 7 padeža, padežnih oblika: 

NOMINATIV – padež imenovanja, identifikacije i opisivanja, odnosno vršioca ili doživljavača te trpioca u pasivu, stoga mu je služba u rečenici najčešće ona subjekta, imenskog dijela predikata ili poredbe s kao (gluh kao top)



AKUZATIV - padež granične usmjerenosti, jedan predmet cilj kretanja ili kakve druge aktivnosti vezane uz drugi predmet, stoga ima službu izravnog objekta, no s prijedlozima ima i druga značenja – vremena, mjesta, načina, mjere, prostora, svrhe, namjene i sl.



GENITIV - padež doticanja, relacije, predmet je u odnosu s drugim predmetom (vremenskom, prostornome, posvojnome itd.), dolazi uz mnogo prijedloga koje njegovo opće značenje konkretiziraju



DATIV - padež negranične usmjerenosti, približavanja u kojemu se doticanje ne pretpostavlja, zbog toga ima značenje cilja, davanja, namjene, s prijedlozima poredbe i nasuprotnosti



LOKATIV - padež sa značenjem prostora, mjesta za koje je vezana statičnost, nepokretnost kakva predmeta (kretanje ograničeno na mjestu), služba priložna



INSTRUMNENTAL - padež sa značenjem sredstva, načina, društva, podrijetla, vremena, prostora



VOKATIV - oblik za oslovljavanje, dozivanje, uspostavu govornoga čina, vokativna je sintagma zapravo samostalna rečenica (pa se odvaja zarezom), pitanje je je li vokativ uopće padež, u hrvatskom standardnom jeziku drži se da on to jest – kako oblikom, tako i službom

-

PADEŢNI JEZICI – jezici svijeta s morfološki obilježenim padežima; tu spada i hrvatski Pregled nekih češćih površinskih padeža, odnosno padežnih oblika u ostalim padežnim jezicima:

-

APSOLUTIV – u ergativnim jezicima padež vršioca neprijelazne radnje i trpioca prijelazne (odnosno 'pokriva' ono za što u akuzativnim jezicima služe nominativ i akuzativ)

-

ERGATIV – u ergativnim jezicima padež vršioca prijelazne radnje (odnosno 'pokriva' ono za što u akuzativnim jezicima služi nominativ)

-

RELATIV – termin koji se u gramatikama mnogih jezika rabi za onaj oblik koji iskazuje vršioca prijelazne radnje ili posjednika (ti jezici mogu imati zaseban ergativ i ne moraju), dakle ono što u hrvatskom iskazuju nominativ i genitiv

-

EKVATIV – termin za oblik koji se pojavljuje u predikatu ekvativnih komparativnih rečenica (tipa x je poput y)

-

PARTITIV – znači dijelnost i iz nje izvedena značenja, primjerice djelomičnu podvrgnutost radnji, neodređenost i sl. (npr. N mlijeko, P nešto mlijeka)

-

KOMITATIV (SOCIJATIV) – znači društvo, suradništvo (kao čovjek – s čovjekom)

-

KONKOMITATIV (PROPRIJETIV) – znači imanje, posjedovanje (suprotno od privativa) – (trbuh –trudnica, doslovno: ima trbuh)

-

BENEFAKTIV – znači onoga koji dobiva nekom radnjom (kao čovjek – za čovjeka)

-

PURPOSIV – znači cilj, namjenu; u mađarskom se zove kauzal

-

MOTIVACIONAL – u baskijskom znači uzrok, obično dolazi na genitivnu bazu (kao čovjek – zbog čovjeka) 

slični motivacionalu jesu kauzal, aversiv i evitativ u australskim jezicima koji svi znače uzrok; aversiv s dodatnim značenjem 'iz straha'

-

DISTRIBUTIV – u mađarskom znači pravilnu raspodjelu (otprilike kao u hrvatskom po … ; svaki …)

-

ABLATIV – znači odvajanje 'od-izvana' čega, udaljavanje, oduzimanje, lišavanje, izvor ili početnu točku kretanja, nekad vrijeme, mjesto, uzrok, sredstvo, svojstvo 

hrvatski ablativni genitiv: osloboditi se treme, čuvati se prehlade, stidjeti se svojih postupaka, lišiti se svega, potjecati iz drevne porodice)



ablativno značenje u mađarskom ima DELATIV, koji može imati i značenje 'o čemu'

-

ELATIV – znači odvajanje 'od-iznutra' čega, udaljavanje, izlaženje (kao kuća – iz kuće)

-

ILATIV – znači kretanje u nešto, u prostor čega (kao kuća – u kuću)

-

ALATIV – znači odredište ili cilj kretanja (upravo površinu odredišta ili cilja, dakle suprotan je od ablativa) – (kao selo – u selo)

-

SUBLATIV – u mađarskom znači kretanje prema vanjskom odredištu, ali i krajnju vremensku točku, pa i cilj (kao Budimpešta – u Budimpeštu, ili autobus – na autobus)

-

SUPERLATIV – znači kretanje prema vrhu, povrh ili preko čega

-

TRANSLATIV – znači krajnju točku kretanja kroza što, pa npr. u mađarskom i finskom načelno znači ono čime što postaje na kraju kretanja ili promjene (kao poklon – postati poklonom)

-

PERLATIV (PROSEKUTIV) – znači prostorno i vremensko prostiranje ili kretanje kroza što (uz/duž čega, preko čega) – (kao led – po ledu) 

tomu bi odgovarao hrvatski prosekutivni instrumental: Prosto zrakom ptica leti

-

TERMINAL (TERMINATIV) – znači prostorno i vremenski završno odredište kretanja (kao rijeka – sve do rijeke)

-

TENDENCIJAL – u baskijskom znači smjerano odredište kretanja (kao rijeka – prema rijeci)

-

ABESIV (PRIVATI V) – znači oskudicu, bivanje bez pojma iskazana imenicom (kao novac – bez novca)

-

INESIV – znači bivanje unutar čega (prostora, vremena) – (kao kuća – u kući)

-

ADESIV – znači bivanje na predmetu, uz predmet, do predmeta, čak i sredstvo (kao stol – na stolu, automobil – automobilom)

-

SUPERESIV – u mađarskom znači bivanje ili vršenje radnje na kakvu vanjskome prostoru te vrijeme (kao MaĎarska – u MaĎarskoj, ponedjeljak – ponedjeljkom)

-

LOKALISTIĈKA PRETPOSTAVKA i TEORIJA – prostorni iskazi su temeljniji – gramatički i semantički – od raznih vrsta neprostornih iskaza

-

GRAMATIĈKI PADEŢ – onaj koji služi za iskazivanje jezgrenih rečeničnih funkcija imeničke sintagme, ovisno o njezinu odnosu prema glagolu rečenice i njegovoj valenciji – on služi dakle za iskazivanje sintaktičkih uloga subjekta i izravnog objekta, koje se često zovu jezgrenima

-

SEMANTIĈKI PADEŢ – ne iskazuje sintaktičku, nego ponajprije semantičku funkciju

-

jedini padež koji u pravom smislu jest samostalan jest vokativ – oblik dozivanja, uzvika, koji slučajno kao bazu ima imenicu (obično vlastitu)

-

genitiv pokazuje gramatičku uvjetovanost ; jedna imenica je glava, a druga modifikator koji glavi dodaje neku daljnju specifikaciju 

u hrvatskom ta specifikacija može biti posjedništvo (kuća moga djeda), dijelnost (zrno soli), vršilac radnje (pjev ptica), trpilac radnje (gledanje filmova), svojstvo (djevojka duge kose), preciznije objašnjenje (tema dana, mis svijeta, knjiga godine)



kadšto će genitiv u hrvatskom biti izravno uvjetovan glagolskom valencijom (bojati se, sjećati se, sramiti se, čuvati se + G) ili umjesto akuzativa može doći kao padež izravnog objekta uz prijelazni glagol, ako objekt ima značenje dijelnosti (Daj mi vode) ili ako je glagol zanijekan (Ne skidam pogleda s nje) – takva uporaba genitiva svojstvena je slavenskim jezicima, pa se takav genitiv zove i slavenskim genitivom

-

dativ – njime je često u jezicima svijeta iskazan neizravni, dalji objekt, no u hrvatskom dativ često znači i podređenost, subordiniranost (uzrok svaĎi), kao genitiv, a mnogo je glagola koji ga nužno imaju kao dopunu (zahvaliti + D)

-

instrumental – u hrvatskom može biti sintaktički uvjetovan, ne samo kao 'biranija' zamjena nominativu (Bit ću mu suprugom), nego i kao obavezna dopuna pojedinim glagolima (upravljati vozilom) ili obavezan padež u semikopulativnim predikatima (Smatraju ga budalom)

HRVATSKE IMENIĈKE VRSTE -

u hrvatskoj tradiciji dvije podjele imeničkih sklonidaba: prema rodu (muški, ženski, srednji) i prema genitivnom morfu

-

podjela prema genitivnom morfu , odnosno genitiv kao kriterij razvrstavanja podrazumijeva tri imeničke sklonidbe: a-, e- i i-sklonidba

Podjela hrvatskih imenica prema 5 sklonidbenih vrsta: -

I. vrsta (a-vrsta) – temeljna sklonidbena vrsta imenica muškog i srednjeg roda – prema njoj sklanja se velika većina imenica muškog i gotovo sve imenice srednjeg roda (muški rod: grad, Marko, Zdravko, čovjek, dečko, fakultet, taksi, Dante, separe, René, radio, Marlboro, bijenale; srednji rod: ljeto, more, tele, nevinašce, doba – ako je sklonjivo, kopile); otvorena, plodna i generalizirana vrsta, preuzima gotovo sve posuđenice (auto, vaterpolo, kimono, labelo, tango, salto) 

sklonidba imena – zaseban problem zbog velike podložnosti regionalnom utjecaju; još je problematičnija sklonidba trosložnih imena s dugouzlaznim naglaskom (Korade, Vitale)



pluralni oblici prezimena i imena nisu nemogući (Gotovčevi, Petrovićevi)



pluralia tantum – (ljudi, starci – 'roditelji', svatovi, dvori, okovi, pregovori, ravioli, tortelini, Vinkovci, Kriţevci, Tučepi; vrata, usta, kola, kliješta, leĎa, pleća, pluća, prsa, njedra, jetra – mogu biti i ženskog roda singulara); osobito su zanimljivi i toponimi na -ane i -ove (Pakoštane, Petrčane, Dragove, NeviĎane) – priručnici im uglavnom pripisuju muški rod – riječ je o imenicama izvedenima sufiksom -jan-in-Ø koje su doista muškog roda, ali u Npl. imaju stari morf -e (kao staro graţdane = graĎani)



singularia tantum – (dijete, tele, prase, dugme, momče, uţe); za iskazivanje značenjskog mnoštva koristi se sufiks -ad ili kakav poseban oblik (djeca, telad, dugmad, momčad, uţad; granje, lišće, groţĎe, smilje, bosilje; braća, gospoda, vlastela; oči, uši)



pojedine riječi imaju tzv. dugu mnoţinu na -ov/ev, čak i one koje odstupaju od fonološkog oblika koji bi zahtijevao dugu množinu (SMS-ovi, MP3-evi, selebovi)



u imenica srednjeg roda valja razlikovati ono što se tradicionalno zove JEDNAKOSLOŢNA ili PARISILABIĈNA (govn-o, govn-a) te

NEJEDNAKOSLOŢNA ili IMPARISILABIĈNA (govn-o-Ø, govn-et-a) deklinacija – odnosno dva su podtipa u deklinaciji: onaj bez osnovskog (tematskog) sufiksa i onaj s osnovskim sufiksom 

dual, točnije paukal uz brojeve dva, oba, tri, četiri



ţivost kao kriterij razvrstavanja imenica – Asg. za živo i neživo (kojeg dosadnog frajera vs. koji dosadni film); uz zamjenice tko (nasuprot što) te brojevne imenice tipa petorica i petero (nasuprot pet) – to su zapravo jedina mjesta hrvatske morfologije gdje je opreka prema živosti iskazana



pojedine imenice u Gpl. od padežnih morfova osim redovitog -a imaju –i (par, zub, mjesec, sat, ar, hvat, volt, vat, rjeđe prst, gost, eventualno mrav, crv, dečko, ljudi) ili -iju (gost, prst, nokat, zub, vrata, usta, prsa, eventualno pluća, dečko)

-

II. vrsta (e-vrsta) – temeljna sklonidbena vrsta imenica ženskog roda – prema njoj se sklanja većina imenica ženskog roda te neke muškog (ženski rod: kuća, Ana, djeca, braća, gospoda, vlastela, dvojica, trojica; Kate, Mare, mati, inflacija, Himalaja; muški rod: tata, Ilija, Krešo, Švrćo, medo, Maradona) 

imenice tipa djeca, dječica, braća, gospoda, vlastela, dvojica, trojica su prema atributnom slaganju imenice ženskog roda singulara (ova ţena-ove ţene, ova djeca-ove djece), ali prema predikatnom slaganju one su srednji rod plurala (rijeke su velike, djeca su velika)



pluralia tantum – (škare, gaće, hlače, jasl(ic)e, ljestve, grablje, sanjke, tačke, vile (oruđe), naočale, orgulje, gusle, gajde, diple, ralje, toplice, novine, boginje, ospice, poklade, karmine, financije, kastanjete, lazanje, orgije, naćve, Ploče, Vodice, Alpe, Ande)



singularia tantum – (djeca, braća, gospoda, vlastela, dvojica, trojica)



gramatički morfovi u Gpl. – osim redovitog -a imamo -i (molba, tvrtka, bajka, optuţba) te -u (ruka, noga eventualno sluga)

-

III. vrsta (i-vrsta) – sklonidbena vrsta imenica ženskog roda (obitelj, mladost, noć, misao, pogibao; oči, uši; kći; varoš, avet, pelud, telad); vrsta plodna i otvorena samo za imenice sufigirane sa -ost i -ad ili za one izvedene od postojećih (moć – nemoć – pomoć)



pluralia tantum – (čini, moći, desni, dveri, grudi, oči, osti, sapi, uši, Kali, Sali)



singularia tantum – sve imenice sufigirane sa -ad osim imenice momčad



u Gpl. osim redovitog -i pojedine imenice mogu imati i gramatem -iju (kokoš, kost, grudi, uši, oči)



u Isg. mnoge imenice imaju sinonimne morfove -ju i -i (riječju-riječi, mišlju-misli, glaĎu-gladi, stvarju-stvari)

-

IV. vrsta (g-vrsta) – u ovu sklonidbu spadaju konverzijom od pridjeva postale domaće opće imenice te domaća i strana (slavenska) imena i prezimena pridjevskog postanja (stari, Zrinski, Dostojevski, stara, Hrvatska, slatko, Visoko); vrsta je otvorena, osobito za ženski rod, ali slabo plodna 

ako bismo zamjenice tko, što i njihove izvedenice smatrali imenicama, pripadale bi ovoj vrsti

-

V. vrsta (Ø-vrsta) – zapravo je nedeklinacijska, pa je stoga metodološki najupitnija; obuhvaća nesklonjive imenice, metodološki je problem treba li u njima raščlanjivati gramatički morf koji je uvijek -Ø; 'istinski' nesklonjivih imenica u hrvatskom veoma je malo, osim doba (pradoba, meĎudoba) i još nekoliko njih, sve su posuđenice, a na isti se način vladaju i neke titule, te mnoga ženska imena i prezimena (deci-Ø, don-Ø, misØ, Karmen-Ø, Yoko-Ø Ono-Ø, doba-Ø, podne-Ø); vrsta je slabo plodna i slabo generalizirana, pripadaju joj rijetke imenice tipa doba ili niškoristi 

u okviru ove vrste dale bi se promatrati još dvije sintaktičke činjenice – infinitiv i supin (Spavati-Ø je zdravo, Tip je dosadan za poludjet-Ø) – nepromjenljivi su i neodređeni prema licu i broju



riječi koje iz pragmatičkih potreba želimo učiniti imenicama (Sve je to jedno veliko ništa-Ø, Sve si rekao s onim ali-Ø, U tom moţda-Ø dade se prepoznati svašta, Italija se piše s velikim početnim i-Ø, To mi je reklo moje drugo ja-Ø)



ovdje je riječ o jeziĉnom spominjanju , koje podliježe pravilima nešto drugačijima od onih koji vrijede u tipičnoj jezičnoj uporabi

ROD I SPOL -

ROD – gramatička kategorija koja se ogleda u promjeni, odnosno slaganju fleksijskog morfa pridjevske modifikatorske riječi koja s imenicom čini imeničku skupinu (sintagmu) ili je predikatno ime; to slaganje u hrvatskom se odvija unutar triju nizova morfova, koje zovemo muškim, ţenskim i srednjim rodom (naš grad je velik, naša zemlja je velika, naše selo je veliko)

-

SPOL – izvanjezična kategorija koja tek donekle utječe na jezični rod imenica, no u dobroj mjeri odnos roda, spola i deklinacijske vrste arbitraran je (npr. djevojčurak je muškog, a djevojče srednjeg roda, a oboje znači žensku osobu, odnosno spol); spol međutim izravno utječe na rod participskih dijelova predikata, pa je govornik u Ti si rekao zasigurno muško, a u Ti si rekla zasigurno žensko

-

HIBRID (HIBRIDNA IMENICA) – imenica u kojoj dolazi do 'sukoba' referencijalnog roda (dakle spola) i gramatičkog roda, odnosno nesklada spola sa sklonidbenim tipom (curetak, djevojčurak ne sklanjaju se kao cura, djevojka; Franjo, Luka ne sklanjaju se kao Ivan, Fran; momčina, mladoţenja ne sklanjaju se kao momak, ţenik)

-

EPICEN – imenica koja znače osobe obaju spolova, ali ima stabilan gramatički rod (čovjek, snob, supermodel, osoba, ţrtva, individua, dijete, čeljade, novoroĎenče); treba ga razlikovati od imenice općeg ili zajedniĉkog roda, upravo stoga što mu je rod stabilan (nemoguće je reći ova čovjek ili ovaj ţrtva)

-

IMENICA OPĆEG ili ZAJEDNIĈKOG RODA – također obično znači osobu obaju spolova, ali taj spol utječe i na gramatički rod imenice, odnosno za razliku od epicena, imenice općeg roda mogu biti dvorod(ov)ne (budala, ništarija, štediša, uhoda, bitanga, raspikuća, tuţibaba, lijenčina, izdajica, ubojica, pijanica, varalica, pristalica, lutalica, piskaralo, zanovijetalo, škrabalo, njuškalo) – te imenice mogu imati modifikatore različitih rodova (ovaj/ova izdajica, ovaj/ovo piskaralo) 

u širem smislu imenice općega roda su sve imenice kolebljiva roda, a ne samo one koje znače osobu (finale, kino, labelo, jugo, oštro)



npr. imenice tipa gazda, vojvoda nisu ni epiceni, ni imenice općeg roda, jer postoje adekvati za ženski rod (gazdarica, vojvotkinja), a ove uvijek znače osobu jednog spola, one su samo hibridne



u nekim jezicima opći rod termin je za onaj rod koji je objedinio nekadašnji muški i ženski rod, te danas stoji u opreci prema srednjemu

-

HETEROKLIT – također dvorod(ov)na imenica, a za razliku od epicena i imenica općeg roda, u heteroklita promjena roda mijenja i sklonidbu (načelno ne i značenje) – (npr. bol, glad, splav, gareţ mogu biti i muškog i ženskog roda, a jetra srednjeg i ženskog 

do pomaka značenja ipak može doći: ovi bolovi (fizičke patnje) vs. ove boli (psihičke patnje); ovaj bodeţ (oružje) vs. ova bodeţ (psihička bol probadanja)

-

HETEROGEN – raznorod(ov)na imenica, ona koja različit gramatički rod ima u različitim gramatičkim brojevima, odnosno rod heterogena razlikuje se u singularu i pluralu (torzo, korzo, torpedo, salto, finale – muški rod singulara, a torza, korza, torpeda, salta, finala – srednji rod plurala), tako i imenica posao – hrvatska posla 

heterogenima se obično smatraju i one imenice kod kojih je opreka u gramatičkom broju iskazana riječima različita roda te one koje imaju razliĉito atributno i predikatno slaganje (oko-oči, uho-uši, tele-telad, pilepilići, grana-granje, list-lišće, brat-braća, gospodin-gospoda, dijete-djeca)



kadšto je problematično pridruživanje roda kraticama (MH, HAZU, HDZ, SAD) – oblikom a-deklinacija, ali nosiva imenica u njima ženskoga je roda (matica, akademija, zajednica, drţave)



u engleskom su npr. imenice klasificirane semantički, to se ogleda ne u slaganju s pridjevskom riječju, nego u njihovom koreferencijskom odnosu s ličnim, upitnim i povratnim zamjenicama – Corbett sustave u kojima rod tako funkcionira naziva zamjeniĉkima

GLAGOLI -

riječi kojima se izriču procesi – radnja, stanje i zbivanje; svjesno djelovanje kakva vršioca te prirodno zbivanje koje ne ovisi o volji nikakva vršioca; radnja

-

kao glagoli u jezicima svijeta orječuju se: 

kretanje/kretnja (trčati), mirovanje (sjediti), utjecaj/djelovanje (spaliti), davanje (dati), pozornost (čuti), govorenje (reći)



tjelesne radnje (ljubiti), meteorološko vrijeme (snijeţiti), natjecanje (pobijediti), društveni ugovor (udati se), uporaba (trošiti), razmišljanje (pretpostaviti), sviđanje (voljeti), emocionalni utjecaj (dosaĎivati), odlučivanje (izabrati), ponašanje (oponašati), događanje (iskusiti), uspoređivanje, odnos, pokoravanje i sl.



modalnost i polumodalnost (htjeti, moći, trebati), počinjanje (završiti), pokušavanje (probati), požurivanje (hitati), usuđivanje (usuditi se)



željenje/htijenje (nadati se), odgađanje (izbjeći), činjenje (uzrokovati), pomaganje (pomoći)



-

doimanje (činiti se), vrijednost (računati se)

ako ogledamo u smislu radnje i stanja, glagoli mogu biti AKTIVNI (pisati, trčati, graditi) i STATIVNI (sjediti, leţati, venuti, bijeljeti se)

-

ako ogledamo u smislu prijelaza vršiočeve radnje na trpioca, svi jezici u značenjskom i gramatičkom smislu razlikuju PRIJELAZNE (TRANZITIVNE) – radnja se na neki način tiče trpioca radnje (čitam knjigu, gledam film) i NEPRIJELAZNE (INTRANZITIVNE) glagole – radnja se tiče samo vršioca, ne 'prelazi' (trčim, hodam, sjedim)

-

glagol je punoznaĉna vrsta riječi, no nemaju svi glagoli jednak stupanj punoznačnosti; tako u hrvatskom razlikujemo ove značenjsko-funkcionalne skupine glagola, od najmanje značenjskih do punoznačnih : 

POMOĆNI (SPONSKI, KOPULATIVNI) glagoli – značenje im je posve funkcionalno (znače lice i broj), neleksičko, sponsko; sudjeluju u

gradbi perifrastičnih glagolskih oblika, odnosno uvijek imaju participsku, infinitivnu ili imensku dopunu; u hrvatskom su to glagoli biti i htjeti 

MODALNI glagoli – ne označuju konkretnu radnju, nego modificiraju kakvu drugu radnju (stoga uvijek imaju dopunu u infinitivu ili, rjeđe, u konstrukciji da + prezent) uspostavljajući modalni odnos – voljni, željni, poticajni i sl.; u hrvatskom su to npr. htjeti, ţeljeti, morati, trebati, valjati, moći, voljeti, smjeti, znati



POLUSPONSKI (SEMIKOPULATIVNI) glagoli – sudjeluju u gradbi polusponskih predikata (veoma slični sponskima, samo što glagol u njima ne gubi svoje leksičko značenje), pa su na neki način i sponski i modalni; dobivaju nominativnu, instrumentalnu, prijedložnu ili dopunu kao + nominativ; u hrvatskom su to npr. posta(ja)ti, praviti (se), ostati, smatrati, drţati, imenovati, proglasiti



FAZNI glagoli – slični modalnima, ali radnju ne modificiraju, nego označuju njezine različite faze; u hrvatskom su to npr. početi, stati, nastaviti, prestati



PERIFRAZNI glagoli – samoznačni su, ali su dio PERIFRAZE – čvrste, nerijetko frazeologizirane sveze glagola i imenske sintagme; u hrvatskom su to npr. biti (biti od koristi), dati (dati do znanja), doći (doći na svoje), gubiti (gubiti ţivce), praviti (praviti face)



PUNOZNAĈNI (AUTOSEMANTIĈNI) glagoli – svi ostali glagoli (pričem i neki iz prethodnih skupina mogu, naravno, biti punoznačni); npr. Trebam savjet = punoznačno vs. Trebam raditi da bih preţivio = modalno, Stane on kraj mene i počne pričati = punoznačno vs. Stane on galamiti na nas = fazno, Hoću poklon za roĎendan = punoznačno vs. Ja hoću raditi = modalno vs. Radit ću = pomoćno

-

inherentne kategorije: vid (aspekt), vrijeme, način, polaritet, konjugacijska vrsta

-

kategorije slaganja: lice, broj, rod

-

konfiguracijske kategorije: stanje (dijateza), subjunktiv (konjunktiv), promjene u neupravnom govoru, promjena referencije


glagol iskazuje neki događaj, radnju, stanje, zbivanje ili proces – sve to skupnim imenom zovemo PREDIKACIJA (katkad se rabe termini SITUACIJA ili RIJEK); predikacija se dalje može specificirati, pobliže odrediti na nekoliko načina, neki od načina (inherentne glagolske kategorije su): vid, vrijeme, naĉin i polaritet

-

vid, vrijeme i način – izrazito međusobno povezane i isprepletene kategorije; u jezicima svijeta nerijetko se iskazuju istim afiksima koji se zovu TAM-obiljeţivaĉi

-

GLAGOLSKI VID ili ASPEKT – iskazuje unutarnji ustroj predikacije 

SVRŠENI (PERFEKTIVNI) vid – predikacija iskazana kao neraščlanjiva cjelina, viđena 'izvana', bez obzira na njezin unutrašnji vremenski i razvojni ustroj



NESVRŠENI (IMPERFEKTIVNI) vid – predikacija iskazana kao viđena 'iznutra', s obzirom na njezin unutarnji vremenski i razvojni ustroj

-

radnja svršenog glagola može se odnositi samo na prošlost i budućnost, ne i na apsolutnu sadašnjost, svršeni glagoli ne mogu biti u apsolutnom prezentu, već samo u relativnome (Kad završim, reći ću ti) ili onomu koji je relativiziran (Uvijek prvo napišem, a tek onda provjerim), svršeni glagoli ne mogu biti dopuna faznim glagolima (neispravno je reći: Počinjem napisati)

-

NESVRŠENI (IMPERFEKTIVNI) glagoli – mogu iskazivati predikacije koje se ponavljaju ili koje traju bez prestanka (znati, raditi, crtati, govoriti, gurati, bacati)

-

SVRŠENI (PERFEKTIVNI) glagoli – njihovo značenje obično podrazumijeva dovršenost predikacije (saznati, zaraditi, nacrtati, nagovoriti, gurnuti, baciti)

-

DVOVIDNI glagoli – njihov vid može biti svršen i nesvršen; dijele se u 3 skupine: 

pojedinaĉni: biti, moći, htjeti, čuti, vidjeti, razumjeti, morati, kazati, vezati, kaniti se, krstiti, čestitati, cjelivati, stradati, vjenčati, strijeljati, večerati, uţinati, ručati, kročiti, noćiti, daniti se



većina glagola na -ova-ti/eva-ti: obrazovati, silovati, kamenovati, korjenovati, rukovati, prosvjedovati, poštovati, očitovati, oblikovati, opetovati, imenovati, objedovati, darovati, linčovati, rimovati



gotovo svi glagoli na -ira-ti: operirati, registrirati, telefonirati, dirigirati, lakirati, cenzurirati, datirati, citirati, definirati, abdicirati, minirati, razminirati

-

Comrie: načelna podjela aspekatskih opreka: aspekt – perfektivni – imperfektivni – habitualni – kontinuirani – neprogresivni – progresivni

-

glagolska znaĉenja koja se u širem smislu također mogu držati vidskima mogu biti specifičnija no što temeljna podjela kazuje; tako u hrvatskom razlikujemo primjerice ova: 

DURATIVNOST – trajnost: boriti se, cvjetati, spavati



ITERATIVNOST – učestalost, radnja se ponavlja, prekida pa nastavlja: pogledavati, zatvarati, prigovarati



MOMENTALNOST (PUNKTUALNOST) – trenutnost: jurnuti, maknuti, skočiti



INKOATIVNOST (INGRESIVNOST) – početnost: poći, začeti, poletjeti



FINITIVNOST – završnost: dograditi, dopisati, dopuniti



INTENZIVNOST – pojačanost: raspaliti, razveseliti, razmahati se



SATIVNOST – dovoljnost: naspavati se, napiti se, nauţivati se



PANTIVNOST – postupnost: graditi, pisati



TOTIVNOST – cijelost: skuhati, izliječiti



DEMINUTIVNOST – umanjenost: grickati, gricnuti, poigravati se



AUGMENTATIVNOST – uvećanost: prejesti se, prestići



DISTRIBUTIVNOST – raspodijeljenost, radnja koja ima više vršilaca ili više trpilaca: poiskakati, poispremještati, porazmjestiti, pozatvarati

-

HABITUALNO ZNAĈENJE – predikacija svojstvena nekom dužem periodu – u engleskom i španjolskom iskazuje se konstrukcijom s glagolom običavati (use, soler) + infinitiv, a adekvate imamo i u hrvatskom: (He used to smoke) – Pušio je/Nekad je pušio, doslovno: Običavao je pušiti; Običavao je/znao je raditi po cijele dane, Radio bi po cijele dane, Često je radio cijele dane

-

PROGRESIVNO ZNAĈENJE – nerijetko se iskazuje lokativnim prijedlozima, npr. u hrvatskom radim se može izreći i kao u radu/radnji sam; proces, napredovanje, hod u hrvatskom ima adekvat u često korištenom izrazu u tijeku (upisi su u tijeku)

-

u hrvatskom se opreka prema vidu može iskazati: 

prefiksacijom: crtati-nacrtati, krasti-ukrasti, pisati-napisati



smjenom sufiksa: zaraditi-zaraĎivati, opisati-opisivati, gurati-gurnuti



prijevojem: okopati-okapati



kombinacijom smjene sufiksa i prijevoja: pomoći-pomagati, roditi-raĎati, maknuti-micati



-

supletivnošću: (iz)ići-(iz)laziti + leksiĉki parovi poput: reći-govoriti

GLAGOLSKO VRIJEME – predikaciju smješta u vremenu, točnije vrijeme predikacije smješta u odnos prema nekom trenutku (taj trenutak ili vremenski locus tipično je trenutak govorenja ili pisanja); glagolsko vrijeme kazuje je li predikacija iskazana glagolom prethodila tom trenutku, je li mu istodobna (simultana) ili ga slijedi

-

APSOLUTNI sustavi (oni sustavi u kojima je vremenski locus trenutak govorenja) vs. RELATIVNI (pod)sustavi (oni u kojima je locus neki drugi trenutak) 

u širem smislu, tako i u hrvatskoj gramatičkoj tradiciji, apsolutnost i relativnost tumače se kao uporabe glagolskih vremena (oblika) u značenju koje im nije tipično, npr. uporaba prezenta i aorista za buduću predikaciju

-

segmentiranje hrvatskog izvanjezičnog vremenskog kontinuuma: prošlost, sadašnjost i budućnost – ta se segmentacija jezika ostvaruje glagolskim vremenima (oblicima): perfektom/aoristom/imperfektom, prezentom i futurom I. – temeljno im je značenje smjestiti vrijeme predikacije u odnos prema vremenu govorenja

-

hrvatski ima i dva oblika kojima se iskazuje nešto što bismo nazvali predvrijeme – to su pluskvamperfekt (iskazuje pretprošlost) i futur II. (iskazuje predbudućnost) – možemo ih smatrati relativnima, jer predikaciju vremenski smještaju ne u odnosu prema vremenu govorenja, nego prema vremenu druge predikacije

-

na isti se način mogu promatrati i hrvatski glagolski prilozi; glagolski prilog prošli iskazuje radnju koja je neposredno prethodila drugoj radnji, a glagolski prilog sadašnji radnju koja je istodobna s drugom radnjom

-

temeljno značenje prezenta je sadašnjost, ali njime se mogu iskazivati i druge značenjske kategorije (takva uporaba nerijetko se zove relativnom), ista je stvar i s drugim glagolskim vremenima – pripovjedaĉki, historijski prezent: Hodam jučer Ilicom i sretnem njega; futurski prezent: Sljedeći tjedan imamo ispit; futurski perfekt: Nastradali smo ako ne poloţimo ispit; futurski aorist: Odoh!; prezentski futur: Što mu je danas? –Bit će da je bolestan; pogodbena uporaba GPP: Ne upozorivši ga, nećeš ništa postići; kondicional I. za iterativnu prošlost: Sjedili bismo tako satima i šutjeli; pogodbena uporaba glagolskog pridjeva radnog: Vjerovao ti ili ne, bilo je upravo tako

-

u hrvatskom su i vid i vrijeme derivacijske kategorije, fleksijskim sufiksima iskazuju se samo lice i broj

-

postoje i jezici koji imaju dvojnu segmentaciju, pa razlikuju npr. prošlost i neprošlost ili pak budućnost i nebudućnost; u takvim jezicima ključna je podjela na realne predikacije (REALIS) koje su ili prošle ili sadašnje i nerealne (IRREALIS), odnosno buduće; dakle vremenskost (temporalnost) podređena je izvjesnosti, što glagolsko vrijeme izravno povezuje i isprepliće s načinom

-

postoje jezici s veoma razvijenim metriĉkim vremenskim sustavima – u takvim jezicima postoje oblici s posebnim afiksima koji služe, ugrubo rečeno, za ono što se dogodilo primjerice davno (prije nekoliko mjeseci, dana, godina i sl.)

-

GLAGOLSKI NAĈIN – iskazuje stav govornika o iskazanoj predikaciji u smislu njezine stvarnosti, ostvarivosti, mogućnosti, nužnosti, poželjnosti, vjerodostojnosti i sl.

-

govornik svoje stavove može iskazivati na mnogo načina (Moţda će ona ipak doći, Ona mora doći, Ona će sigurno doći, Čini se da ona ne ţeli doći) – takvo iskazivanje zove se MODALNOŠĆU (glagolski način zapravo je modalnost u užem smislu)

-

jezici tipično u okviru modalnosti i načina razlikuju stvarne i nestvarne, realne i irealne predikacije; u različitim jezicima različito se tretiraju, no ta se razlika morfološki najčešće ostvaruje kao razlika indikativa s jedne te ne-indikativa (kondicionala, optativa i sl.) s druge strane; usto jezici obično morfološki ostvaruju imperativni način

-

svi ostali načini posljedica su nijansiranja temeljne podjele prema kriterijima epistemiĉnosti i evidencijalnosti te deontiĉnosti i dinamiĉnosti 

EPISTEMIĈNA modalnost – govornik iskazuje svoj sud o predikacijskom stanju stvari, taj sud može biti spekulativan (moglo bi biti), deduktivan (mora da jest) ili asumptivan, pretpostavni (bit će da jest)



EVIDENCIJALNA modalnost – govornik podastire dokaz o predikacijskom stanju stvari, a taj dokaz može biti iskustven iz prve ruke (vidom, čuvenjem i sl.) i iz druge ruke (općepoznat, prenesen od drugog govornika, rekla-kazala i sl.)



DEONTIĈKA modalnost – predikacijsko stanje stvari nametnuto je sudioniku predikacije, pa ono može biti permisivno (može biti), obligativno (mora biti) ili komisivno, obvezujuće (bit će)



DINAMIĈKA modalnost – predikacijsko stanje stvari ovisi o sudioniku predikacije, pa može biti abilitivno (mogu, sposoban sam) ili volitivno, voljno (želim, hoću)



osim ovih, u okviru načina valja uzeti u obzir još neke kategorije, koje se u jezicima mogu iskazivati kao oblici modalnosti, a to su primjerice: budućnost, negativnost, interogativnost, kondicionalnost, purposivnost (namjenskost ili svrhovitost), rezultativnost, deziderativnost (željnost) i sl.

-

u hrvatskom se glagolom iskazuju 4 naĉina: indikativ, imperativ, kondicional i optativ 

INDIKATIV (DEKLARATIV) – izjavni način, govornik iskazuje glagolsku radnju koju drži istinitom ili o kojoj ne iskazuje nikakav dodatni

stav; u jezicima svijeta najneobilježeniji način; u hrvatskom su indikativni oni oblici što ih zovemo glagolskim vremenima (radim, gledamo) 

IMPERATIV – poticajni ili zapovjedni način, njime govornik potiče sugovornika na što, zapovijeda mu, moli ga, brani mu, opominje ga i sl.; u hrvatskom se u 3. licu imperativ iskazuje perifrastiĉno: neka + prezent (neka radi vs. radi, radimo, radite)



KONDICIONAL – uvjetni ili pretpostavni način, njime govornik iskazuje da se glagolska radnja ostvaruje pod nekim uvjetom, uz prethodno ispunjenje neke pretpostavke (radio bih, bio bih radio)



OPTATIV – željni način, njime govornik iskazuje ostvarivu želju ili nadu; u hrvatskom nema poseban oblik, nego se iskazuje glagolskim pridjevom radnim (ţivio, zdravi bili, dobro došli, sram te bilo, ne ponovilo se, vrag ga odnio, počivao u miru, Ţivi bili pa vidjeli, Bog te blagoslovio)

Pregled ostalih glagolskih oblika koji se u jezicima svijeta smatraju dijelom sustava načina, a kojih u hrvatskom nema kao posebnih oblika: -

JUSIV – vrsta zapovjednog načina kojom govornik dopušta ili zapovijeda predikaciju 3. i/ili 1. licu, zapravo imperativ 3. licu ili pak takav način kojim govornik zahtijeva dopuštenje za vlastito činjenje; u hrvatskom za to služe perifrastiĉne konstrukcije neka + prezent te konstrukcije s imperativom glagola dati (pustiti i sl.) + D (A) + da + prezent (neka uĎe, daj mi da pijem); u starijem jeziku imperativ je imao posebne oblike za 3. lice singulara (Sveti se ime tvoje, Budi volja tvoja, DoĎi kraljevstvo tvoje, Vrag te nosi, Bog budi s vama)

-

HORTATIV – veoma sličan jusivu, također poticajni način upućen 1. licu; u hrvatskom se iskazuje imperativom ili kakvom drugom konstrukcijom (npr. poĎimo, pogledajmo, da poĎemo, idemo vidjeti) ili konstrukcijom s pozajmljenim oblikom haj(de)mo (hajde da ludujemo ove noći); u engleskom je hortativna konstrukcija npr. let's go

-

DEZIDERATIV – željni način kojim govornik iskazuje želju, nadanje, čak čežnju; u hrvatskom primjerice konstrukcije: Ţelim spavati, Spava mi se

-

NECESITATIV (OBLIGATIV) – način kojim govornik iskazuje nužnost, potrebnost ili obaveznost predikacije (kao volim – moram voljeti)

-

EVIDENCIJAL – način kojim govornik iskazuje odakle zna, naslućuje ili zaključuje o predikaciji (kao Padala je kiša, zaključujem to po tome što je sve mokro)

-

EVALUATIV – procjembeni, prosudbeni način

-

PERMISIV (KONCESIV) – način kojim se iskazuje dopuštanje, odobrenje

-

VOLITIV (VOLUNTATIV) – način s voljnim značenjem

-

TENTATIV – način sa značenjem pretpostavke

-

ABILITATIV – način kojim se iskazuje da je tko od sudionika predikacije za nju sposoban

-

INTEROGATIV – upitni način

-

DUBITATIV – način kojim se iskazuje sumnja u vjerojatnost predikacije

-

nerijetko se glagolskim načinom smatra i NEGATIV; ovdje će pod terminom polaritet biti izdvojen kao zasebna inherentna glagolska kategorija

-

POLARITET – iskazuje razliku afirmativnoga i negativnoga, izjavnoga i odričnoga, odnosno predikaciju određuje u smislu odnosa jest i nije; u hrvatskom se ta razlika u glagola iskazuje sintaktički, negacijskom česticom (radim – ne radim), u imenica i pridjeva derivacijski, prefiksom (par – nepar) ili leksički (dobar – loš) 

morfološko izricanje polariteta na hrvatskim glagolima iznimka je, posljedica srastanja i kontrakcije (imati-nemati, hoću-neću, jesam-nisam) ili regionalno (idem-nedem, morem-nemrem) ili se u nekoliko glagola prefiks ne- javlja u značenju koje nije antonimno (nestati, nedostajati) ili je prefiks ne- zarobljen kojim drugim prefiksom (iznemoći, obneveseliti se)

-

KONJUGACIJSKE VRSTE (KLASE) – također inherentna glagolska kategorija; skupine u koje se glagoli okupljaju prema fleksijskim i derivacijskim morfovima zbog jedne vrste jezične ekonomije

-

KONJUGACIJA (SPREZANJE) – glagolska fleksija po licima (fleksija finitnih, ličnih oblika)


samo se tri kategorije hrvatskih glagola iskazuju fleksijskim morfovima: lice, broj i rod – one se iskazuju na glagolu, ali nisu glagolu inherentne, te kategorije nisu relevantne za glagol, za radnju je irelevantan podatak o onome tko ju vrši

-

PNG-obiljeţivaĉi – podaci o licu, broju i rodu (tiču se onoga tko ili što vrši radnju, a ne radnje same)

-

LICE – načelno deiktička, pokazna kategorija kojom se sudionici u govornoj (ili pisanoj) komunikaciji dijele na govornike (adresante) – iskazuju se 1. licem, sugovornike (adresate) – iskazuju se 2. licem i na sve ostale/ostalo (nesudionike komunikacije) – iskazuju se 3. licem

-

LIĈNI (SPREZIVI, FINITNI) oblici – oblici koji imaju morf za iskazivanje lica; u hrvatskom prezent, aorist, imperfekt, imperativ, a preko pomoćnog glagola i pluskvamperfekt, futur I., futur II., kondicional I. i kondicional II.

-

NELIĈNI (NESPREZIVI, INFINITNI) oblici – oblici koji nemaju morf za iskazivanje lica; u hrvatskom infinitiv, glagolski prilozi i glagolski pridjevi

-

BEZLIĈNI (IMPERSONALNI) glagoli – glagoli takva značenja da je vršilac predikacije nepoznat, nevažan, neodrediv ili ga jednostavno nema; javljaju se samo u obliku za 3. lice i bez iskazana vršioca, npr. glagoli koji znače meteorološke pojave (kiši, snijeţilo je, smrkava se, grmjelo je) 

bezlično se mogu upotrijebiti i lični glagoli, samostalno u 3. licu ili u bezličnoj povratnoj konstrukciji (bit će svega, govori se da, čini mi se da, treba raditi, pozlilo mi je, ne da mi se, to se ne radi, pjevalo se)

-

BROJ – ne tiče se radnje, nego vršioca radnje, točnije ne tiče se količine radnje, nego količine vršilaca radnje, nije inherentna glagolska kategorija, nego je riječ o kategoriji slaganja

-

ROD – također nije inherentno glagolski; imamo ga samo u glagolskim pridjevima, dakle u perifrastičnim glagolskim oblicima kojih je on dio

-

najčešće je slaganje glagola s nominativnom i apsolutivnom sintagmom; a postoji i ono slaganje koje obuhvaća (i subjekt) i objekt – u hrvatskom takva slaganja nema


one koje su pokrenute unutar točno određenog sintaktičkog okružja; u hrvatskom su lice i broj i konfiguracijske kategorije; glagolsko vrijeme je konfiguracijska kategorija; konfiguracijom uvjetovan može biti i pojedini oblik, pa možemo reći da je u hrvatskom konfiguracijom uvjetovana pojava infinitiva (Morali smo to napraviti)

-

podrobnije će biti prikazane 4 konfiguracijske glagolske kategorije: dijateza, subjunktiv, promjene glagola u neupravnom govoru i promjena referencije

-

GLAGOLSKO STANJE (DIJATEZA) – iskazuje odnos između semantičkih i gramatičkih uloga glagolskih dopuna, promjene u argumentnoj strukturi ili valenciji glagola (predikata) polučene afiksacijom; gramatičke uloge glagolskih dopuna jesu subjekt, izravni i neizravni objekt 

najčešća tako uspostavljena opreka u jezicima svijeta jest ona između AKTIVA (radnog stanja) i PASIVA (trpnog stanja); u aktivu vršilac radnje (agens) ujedno je i subjekt rečenice, trpilac (pacijens) je objekt



u tipičnom pasivu trpilac radnje postaje subjektom, a vršilac neobaveznim dodatkom (u hrvatskom u prijedložnom genitivu: Domovina je branjena od branitelja ili eventualno u instrumentalu: Domovina je branjena braniteljima)



stanje – konfiguracijska kategorija jer ovisi o okružju

-

pomoćni glagoli u perifrastičnim pasivima u jezicima svijeta tipološki se mogu rasporediti u 4 skupine: 

glagoli bivanja i postajanja (biti, postati)



glagoli primanja (dobiti, primiti, čak jesti)



glagoli kretanja (ići, doći)



glagoli doživljavanja (trpjeti, dirnuti)

Pregled još nekih glagolskih stanja, odnosno glagolskih oblika koji se u konkretnim jezicima drže dijelom sustava glagolskih stanja: -

ANTIPASIV – u apsolutivno-ergativnim jezicima svojevrstan adekvat pasivu u nominativno-akuzativnim jezicima; u takvoj konstrukciji vršilac prijelazne radnje (A) postaje vršilac neprijelazne radnje (S), tranzitivna konstrukcija biva intranzitivnom; antipasiv se rabi u povezivanju dviju rečenica

-

MEDIOPASIV (MEDIJ) – u praindoeuropskom bio je stanje nasuprotno aktivu i služio je za izricanje radnje kojoj se vršilac ne želi ili ne može izreći; u indoeuropskim jezicima iz tog su se oblika razvili oblici različitih značenja – refleksivnosti (perem se), recipročnosti (rukujemo se), pasiva (biva slavljen), bezličnosti (to se ne radi), u nekih glagola značenje mediopasiva nije se razlikovalo od značenja aktiva, a u nekih su mediopasivni oblici imali aktivno značenje (deponentni glagoli); u hrvatskom refleksivnost sa značenjem pasiva (sramiti se, crnjeti se) ili glagolski oblik izveden od onog glagola koji je oblikom jednak aktivu, a ima značenje pasiva (pokisao, iznemogao, ozebao)

-

REFLEKSIV – stanje u kojemu su vršilac radnje i trpilac radnje isti, odnosno subjekt i objekt rečenice imaju isti referent; u hrvatskom se uspostavlja povratnom zamjenicom (hvaliti se); u jezicima nije neočekivano da refleksiv ima pasivno (medijalno) značenje, npr. u hrvatskom (Ravnatelj se proziva za malverzacije = prozvan je, Gradi se novi most = biva graĎen)

-

RECIPROCITATIV – uzajamno i nerijetko istodobno i/ili suradničko vršenje radnje dvaju ili više vršilaca koji su istovremeno i trpioci (Oni se tuku = Oni tuku jedan drugoga, Dopisujem se s njim, Upoznali smo se)

-

APLIKATIV – stanje u kojemu argument glagola s mjesta daljnjeg, neizravnog, kosog objekta (a ima značenje benefaktiva, malefaktiva, sredstva, cilja, posjednika i sl.) biva p(r)omaknut na mjesto bližeg, izravnog objekta (na neki način postaje trpilac); u hrvatskom nema primjera prave aplikativnosti, ali približno bi izgledala ovako: Taylor je slomio nogu Eduarda da Silve – Taylor je Eduardu da Silvi slomio nogu

-

CIRKUMSTANCIJAL – stanje u kojemu argument ili čak adjunkt s mjesta daljega, neizravnog objekta ili čak adverbijala biva p(r)omaknut na položaj subjekta; dakle kad bismo u hrvatskom sredstvo p(r)omaknuli na položaj subjekta: Andrija odjeću pere sapunom – Sapun se od Andrije rabi za pranje odjeće

-

u primjeru: Mi ţivimo u toj kući – Ta kuća je obitavana od nas, kuća je dio prijedložnog izraza, dakle dopuna prijedlogu (u kući), pomak takve dopune na mjesto subjekta neprijelaznog glagola kadšto se naziva i PSEUDOPASIVOM

-

KAUZATIV – u smislu glagolskog stanja i valencije značio bi takav glagolski oblik koji nekom početnom glagolu povećava valentnost, primjerice koji od neprijelaznog glagola oblikuje prijelazni, od prijelaznog dvoprijelazni (ubiti – učiniti da ubije) i sl. 

obratan slučaj, kad se valencija glagola smanjuje, zove se ANTIKAUZATIV



u najširem smislu kauzativ bi značio učinskost ili uzročnost, kakvu u hrvatskom imamo u glagola crniti, ocrniti, pocrniti (sve učiniti x crnim)

-

FAKTITIV – kategorija dosta bliska kauzativu; možemo ga smatrati učinskim ili uzročnim stanjem u kojemu vršilac sam čini da što bude kakvo, a kauzativ uzročnim ili poticajnim stanjem u kojemu vršilac potiče drugog vršioca na radnju; u hrvatskom bi tada faktitivni bili npr. glagoli (po)crniti = učiniti crnim, bijeliti = činiti bijelim, ubiti = učiniti da umre, a kauzativni npr. pojiti = činiti da tko drugi pije ili konstrukcije s dati, regionalno činiti: Dao sam si sašiti odijelo = Učinio sam da mi tko drugi sašije odijelo; Činiš me plakat = Ti činiš da ja plačem

-

ADJUTATIV – stanje u kojemu vršilac pomaže drugom vršiocu u radnji (kao ubio je – pomogao je ubiti)

-

SUBJUNKTIV (KONJUNKTIV) – u europskim se jezicima smatra dijelom sustava glagolskih načina, načinom kojim se izriče želja, volja, mogućnost, kakva zamisao ili mišljenje govornika, te se značenjski podudara i/ili preklapa s načinima poput optativa, volitiva, kondicionala, jusiva, imperativa, dubitativa i sl. 

počesto je riječ o obliku koji se mora pojaviti ako se u rečenici za to steknu uvjeti, dakle sintaktički je uvjetovan, pa se u novije doba o subjunktivu govori kao o konfiguracijskoj glagolskoj kategoriji

-

PROMJENE PRI PRENOŠENJU IZ UPARVNOG U NEUPRAVNI GOVOR – česta konfiguracijska uvjetovanost glagola (Rekao sam mu: „PoĎi s nama“ – Rekao sam mu da poĎe s nama)

-

pojava morfološkog obilježavanja PROMJENE REFERENCIJE na glagolu – na glagolu se iskazuje je li u jukstaponiranim, subordiniranim ili konsekutivnim rečenicama (dakle može biti uvjetovano i diskursno) došlo do promjene sudionika predikacije (nosioca kakve semantičke uloge); otprilike kao kad bi u hrvatskim rečenicama: Pojeo1 sam grah i ostavio kobasicu i Pojeo2 sam grah, ti si smazao kobasicu oblici pojeo1 i pojeo2 bili različiti, imali različite afikse, jer se oblikom pojeo2 najavljuje da će dalje u tekstu doći do promjene vršioca

HRVATSKE GLAGOLSKE VRSTE -

konjugacijske vrste – inherentna glagolska kategorija

-

slavenski jezici – glagoli se dadu rasporediti u nekoliko fleksijskih vrsta, konjugacija ili sprega; u tradiciji su dva glavna razvrstavanja, prema dvjema tradicionalno prepoznatim osnovama: infinitvno-aoristnoj (od nje se u hrvatskom tvore INF, AO, GPP i glagolski pridjevi) i prezentskoj (od nje se u hrvatskom tvore PZ, IMP!, GPS); npr. glagol brati – infinitivna osnova = bra (ubrah, ubravši, brao, bran) – prezentska osnova = ber (berem, beri, berući)

-

u hrvatskoj gramatičkoj tradiciji preteže razvrstavanje prema infinitivnoj osnovi – na šest vrsta i 'sedmu', koja je zapravo skup nepravilnih glagola (biti, htjeti, ići, spati) Glagolske vrste prema infinitivnoj osnovi – Barić et al.: II. vrsta – infinitiv ima morf nu, a prezent ne viknuti-viknem, dignuti-dignem, venuti-venem vik-nu-ti, vik-ne-m IV. vrsta – i infinitiv i prezent imaju i misliti-mislim, nositi-nosim, ljubiti-ljubim, ploviti-plovim misl-i-ti, misl-i-m VI. vrsta – infinitiv ima ova, eva, iva, a prezent uje kupovati-kupujem, bičevati-bičujem, dobacivati-dobacujem kup-ova-ti, kup-uje-m VII. vrsta – 'nepravilni' glagoli biti – jesam, sam, budem, nisam htjeti – hoću, ću, neću; tako i prohtjeti se, ushtjeti ići – idem; tako i doći – doĎem, izaći, izići, naići, otići, poći, sići, ući, zaći spati – spim III. vrsta – infinitiv ima je/e ili a, a prezent i 1. je/e iza lj, nj, r vidjeti-vidim, ţeljeti-ţelim, starjeti-starim, defektivni glagol velim vid-ě-ti, vid-i-m 2. a iza ĉ, ţ, št, ţd, j drţati-drţim, vrištati-vrištim, klečati-klečim, stajati-stojim drţ-a-ti, drţ-i-m V. vrsta – infinitiv ima a, a prezent a ili e 1. prezent s morfom a čitati-čitam, plivati-plivam, kupati-kupam, stati-stanem, saznati-saznam

sa-zn-a-ti, sa-zn-a-m 

tako i glagoli s morfom (j)ava: spašavati, pregledavati ALI davatidajem po-gled-ava-ti, po-gled-ava-m



neki glagoli mogu i po 2. razredu, kao šetati (šetam i šećem se), štipati (štipam i štipljem), škakljati (škakljam i škakljem), izabirati (izabirem, izabiram)

2. prezent s morfom e, korijen jotiran glodati-gloĎem, lagati-laţem, pisati-pišem, iskati-išćem i ištem lag-a-ti, lag-je-m skak-ut-a-ti, skak-ut-je-m 

neki glagoli mogu i po 1. i po 2. razredu: gibati (gibam i gibljem), dozivati, drijemati, pljeskati, sipati, sisati, šetati, zidati, uzimati i sl.

3. prezent s morfom e, korijen na r, v orati-orem, ţderati-ţderem, brati-berem, zvati-zovem br-a-ti, ber-e-m zv-a-ti, zov-e-m 4. prezent s morfom e, infinitiv ima j, v ispred a smijati-smijem, sijati-sijem, stajati-stajem, pljuvati-pljujem, lajati-lajem bri-a-ti, bri-e-m plju-a-ti, plju-e-m 

glagoli s osnovom znava: saznavati, poznavati, priznavati

I. vrsta – infinitivna osnova 'nema sufiksa', infinitivna i prezentska jednake su (osim u 5. i 6. razredu); ima 7 razreda cvat-Ø-ti, cvat-e-m

pek-Ø-ti, pek-e-m

do-ved-Ø-ti, do-ved-e-m

rek-Ø-ti, rek-e-m

jed-Ø-ti, jed-e-m

mog-Ø-ti, mog-u-Ø, mog-e-š

pro-bod-Ø-ti, pro-bod-e-m

vrh-Ø-ti, vrh-e-m

tres-Ø-ti, tres-e-m

kle-Ø-ti, kun-e-m

griz-Ø-ti, griz-e-m

u-ze-Ø-ti, u-zm-e-m

do-ně-Ø-ti, do-nes-e-m

u-mrě-Ø-ti, u-mr-e-m

do-vez-Ø-ti, do-vez-e-m

kla-Ø-ti, kolj-e-m

crp-Ø-ti, crp-e-m

pi-Ø-ti, pi-e-m

greb-Ø-ti, greb-e-m

ču-Ø-ti, ču-e-m

na-su-Ø-ti, na-sp-e-m

smě-Ø-ti, smě-e-m

po-su-Ø-ti, po-sp-e-m

raz-umě-Ø-ti, raz-umě-e-m

Glagolske vrste prema prezentskoj osnovi – Silić-Pranjković:

II. vrsta viknuti-viknem, čeznuti-čeznem

V.vrsta 1. kopati-kopam, pričati-pričam, umnaţati-umnaţam 2. pogledavati-pogledavam

VI. vrsta 1. kupovati-kupujem, bičevati-bičujem 2. smanjivati-smanjujem

IV. vrsta 1. raditi-radim, nositi-nosim 2. vidjeti-vidim, ţeljeti-ţelim 3. trčati-trčim, bjeţati-bjeţim, vrištati-vrištim, ţviţdati-ţviţdim

III. vrsta 1. glodati-gloĎem, metati-mećem, vagati-vaţem, skakati-skačem, micati-mičem, mahati-mašem, vezati-veţem, pisati-pišem, kapati-kapljem, hramati-hramljem 2. kljuvati-kljujem 3. grijati-grijem I. vrsta – 18 razreda dovesti-dovedem, krasti-kradem, plesti-pletem, gristi-grizem, ţeti-ţmem, početipočnem, kleti-kunem, klati-koljem, slati-šaljem/šljem, brati-berem, zvati-zovem, trtitarem, mljeti-meljem, prodrijeti-prodrem, donijeti/donesti-donesem, smjeti-smijem, piti-pijem, čuti-čujem, moći-mogu, reći-rečem, vrći-vršem, posuti-pospem, stati-

stanem, moći-mognem, reći-reknem, dati-dadem, dati-dadnem, htjeti-htjednem, ićiidem, naići-naiĎem, naći-naĎem, zreti-zrem

VALENTNOST -

GLAVA – upravna, glavna, središnja sastavnica sintagme, o kojoj druge sastavnice unutar sintagme sintaktički ili semantički ovise

-

ZAVISNICE – zavisni, upravljani članovi sintagme koji ovise o glavi

-

glagol – upravlja rečenicom, središte je rečenice i među svim vrstama riječi ima povlašten status

-

VALENTNOST (VALENCIJA) 

sposobnost glave da upravlja zavisnim sastavnicama (da im 'otvara mjesto')



broj obaveznih zavisnih sastavnica



vrsta obaveznih zavisnih sastavnica

-

ARGUMENT (DOPUNA) – obavezna zavisna sastavnica

-

ADJUNKT (DODATAK) – neobavezna zavisna sastavnica

-

glagoli mogu biti: 

avalentni ili nulte valencije – nemaju vršioca ni trpioca radnje (kišiti, snijeţiti)



jednovalentni – imaju vršioca (hodati, umrijeti): Ja hodam



dvovalentni – imaju i trpioca (znati, voljeti): Ja volim ljeto



trovalentni – imaju vršioca i dvije dopune (pisati, dati): Ja pišem pismo tebi

-

prijedlozi su jednovalentni – imaju dopunu (iz kuće, na kući)

-

pridjevi mogu biti: 

jednovalentni – imaju dopunu (sklon piću, pun para)



dvovalentni – s dvjema dopunama (duţan si mi ispriku)

-

imenice su jednovalentne (gledanje televizije, uzrok svaĎi)

-

valentnost ponajprije promatramo semantički

-

glagoli poput hrvatskog kišiti sintaktički su jednovalentni – i oni imaju subjekt, samo se on u nekim jezicima može ne iskazati, kao u hrvatskom (kiši, a ne: ono kiši); po tome je hrvatski tzv. null-subject language ili pro-drop language – jezik s mogućnošću ispuštanja subjektne zamjenice

-

sve semantičke dopune pojedinog leksema čine njegovu ARGUMENTNU STRUKTURU; npr. argumentna struktura hrvatskog glagola pisati uključuje najmanje: Ana piše, a može uključivati i: Ana piše pismo prijateljici

-

REKCIJA – valentnost glagola (ili ponajprije glagola) koja ne uključuje subjekt /nego ponajprije objekte); prema rekciji glagoli mogu biti: 

neprijelazni (intranzitivni) – ne otvaraju mjesto objektu (naići, umrijeti, rasti, očajavati), ali otvaraju mjesto subjektu, pa se zovu i jednomjesni



prijelazni (tranzitivni) – otvaraju mjesto objektu koji može biti izravni (taknuti, vidjeti) ili neizravni (osloboditi se, bojati se, sličiti, goditi, vladati), te subjektu, pa se zovi i dvomjesni



dvoprijelazni (ditranzitivni) – otvaraju mjesto dvama objektima, bližemu i daljemu, izravnom i neizravnom (pisati u: Pišem pismo djevojci; moliti u: Molim te olovku), te subjektu, pa se zovi i tromjesni

-

među neprijelaznim glagolima razlikuju se: 

NEERGATIVNI – oni kod kojih je (jedini) argument aktivan, agentivan, vršilac (govoriti, hodati, lajati, smijati se, kihati)



NEAKUZATIVNI – oni kod kojih je argument zapravo pasivan, neagentivan, trpilac (gorjeti, padati, postojati, smrdjeti, topiti se)

Hrvatski Standardni Jezik - Morfologija

Recommend Documents