SVEUĈILIŠTE U MOSTARU PRAVNI FAKULTET Ak. god. 2012./2013
SEMINARSKI RAD COMMON LAW ( pojam, razvoj, značenje)
KOLEGIJ: OPĆA POVIJEST PRAVA I DRŢAVE
MENTOR:
STUDENT:
prof. dr. sc. Ljubomir Zovko
Manuela Mandić
MOSTAR, 2013
SADRŽAJ
Uvod……………………………………………………………………………………..3 1. 2. 3. 4. 5. 6.
Anglosaksonsko pravo………………………….…………………………………..4 Common law – pojam i razvoj općeg (zajedniĉkog) prava………..………………5 Sadrţaj ''common law-a''…………………………………………………………….8 ''Magna Carta Libertatum'' i ''Habeas Corpus Act'' – znaĉenje za englesko pravo…...10 Recepcija ''common law-a''……….…………………………………………………..12 Današnji common law sustav…………………………………………………………14
Zakljuĉak………………………………………………………………………………….16 Popis literature…………………………………………………………………………….17
2
Uvod Ovim seminarskim radom nastojat ću vas što potpunije uvesti u svijet engleske pravne povijesti i prikazati srţ jednog od najznaĉajnijih izvora prava. Anglosaksonski tip prava se iz Engleske, u kojoj je ponikao, proširio, u zemlje engleskog govornog podruĉja, kao i u većinu zemalja koje su bile, ili su to još uvijek, pod politiĉkim utjecajem Engleske. Valja istaknuti to da su zemlje ĉiji sustavi prava pripadaju ovom tipu ĉuvale i njegovale jedinstvenu tradiciju, ali da je u domenu procesnih prava, organizacije sudstva, a naroĉito u praksi konkretnog odluĉivanja, engleski utjecaj, ipak, prevladao. Sistem engleskog prava obiljeţen je drugaĉijim kvalitetama nego što je tip sustava prava zemalja europskog kontinenta. Najdublje je obiljeţen uvaţavanjem povijesti pravnih institucija i uglavnom otuda proisteklim naĉinom pravniĉkog rezoniranja. Zahvaljujući otoĉnoj izolaciji, utjecaj iz Europe bio je ograniĉen, pa tako englesko pravo ne poznaje ni recepciju rimskog prava ni proces kodifikacije. Zato ovo pravo izgleda kao proizvod potresima neprekidane, smirene evolucije, u kojoj saĉuvana tradicija predstavlja osnovu njegove vrijednosti. Nasuprot logiĉkoj ureĊenosti prava, hijerarhiji njegovih izvora i deduktivnom zakljuĉivanju, koji odlikuju kontinentalna prava, u anglosaksonskom sustavu izvori prava imaju usporednu vrijednost, a konkretna rješenja donose se na osnovu poznavanja ĉinjenica – a posteriori, u kontradiktornom postupku što ga odlikuje zaštita liĉnih prava uopće, a naroĉito pravo obrane okrivljenog . Pozivanje presuda iz prošlosti nuţno je ne samo zato što omogućava razumijevanje suvremenih sudskih odluka, već poglavito zbog toga što već izreĉene presude predstavljaju vaţeće, pozitivno pravo. Ovo praksom ustanovljeno pravilo poznato je kao ''zakon presedana'' ili doktrina ''stare decisis'' – drţati se onog što je već presuĊeno (''neka odluka vaţi''). Mnogo više od jedinstvenog oznaĉavanja, uvaţavanje povijesnog kontinuiteta sluţi za razumijevanje sustava engleskog prava – specifiĉnosti njegovih izvora u mehanizmima kojima se pravo stvara i primjenjuje, dakle unutrašnje logike sustava, njegove stabilnosti, ali i klasifikacije pravnih pojmova u terminologiji što je pravna praksa koristi. Sudska praksa je kroz vjekove uspješno harmonizirala nove ideje i stare presedane, i tako osiguravala pravu koje primjenjuje potrebu elastiĉnosti i aktualnosti, ne narušavajući pri tom autonomnu sferu ljudskih sloboda i prava niti ''zakon presedana''. NeodreĊenost izraza izvor prava, o kojoj je bilo rijeĉi, postaje još veća kada je u pitanju anglosaksonski tip prava. Izgleda kao da tamošnja pravna nauka ne mari previše za stroge klasifikacije i precizne definicije osnovnih pravnih pojmova. Mnogo veća paţnja poklanja se pokazivanju strukturalnih i funkcionalnih veza meĊu pravnim institucijama, što, uostalom, ovaj sustav prava i razlikuje od drugih. Obiĉno se izvori prava nabrajaju i pojedinaĉno objašnjavaju. Jednu ''listu'' izvora prava, koju nerijetko navode angloameriĉki pisci bilo da se sa njom slaţu ili da je osporavaju, naĉinio je John Gray. On je najprije napravio opću razliku izmeĊu, kako kaţe, prava(the law), na jednoj strani, i izvora prava (the sources of the law), na drugoj. Za njega se pravo sastoji od pravila što ih sudovi autoritativno postavljaju svojim odlukama, dok izvori prava obuhvaćaju izvjesnu pravnu i nepravnu graĊu kojoj suci uobiĉajeno idu u oblikovanju pravila što saĉinjavaju pravo. Izvore prava, prema njegovom mišljenu, tako ĉine akti zakonodavnih organa, sudski presedani, mišljenja struĉnjaka, obiĉaji i moralna naĉela koja podrazumijevaju i naĉela politike koja se javno vodi. Usprkos tome što meĊu spomenutim izborima zakonske odredbe smatra obaveznim za sudove – što bi moglo navoditi na zakljuĉak da se pravo sastoji iz dva ravnopravna dijela: zakonskog i sudskog – Grej istiĉe da je pravo samo ono koje stvaraju sudovi ''unose ţivot u mrtve rijeĉi zakona''. Sve što prethodi sudskoj odluci jest (samo) izvor prava.
3
1. Anglosaksonsko pravo
Razliĉiti autori, što se podrazumijeva, imaju drugaĉiji pristup, što navodi na zakljuĉak, da se pod izvorima prava podrazumijevaju pojave realne prirode. Tako se izvorima prava oznaĉavaju, najrazliĉitiji spisi iz kojih se mogu dobiti obavještenja o normativnom sadrţaju prava. Smisao izvora odnosi se i na podrijetlo vaţećeg prava – ideje i ĉinjenice iz kojih pravo stvarno nastaje i neprekidno ''teĉe'' – kao što obiĉaj, moral, religija, filozofske ideje, ugovori, nauĉne rasprave, logika, ĉak gramatika, priroda stvari, razum, naĉela pravde, individualna praviĉnost, aktualna politika i društvena kretanja. Pored ''neformalnih izvora prava'' ili ''osnovnih pravaca izvoĊenja prava'', kako se metapravno podrijetlo prava ovdje oznaĉava, izvori prava još i oznaĉavaju autoritativne forme prava (authoritative sources). Edvin Pattersson ih odreĊuje kao ''akte i izjave zvaniĉnih autoriteta što imaju vrijednost prava ili kojima se daje pravno priznanje pravilima što tu vrstu autoriteta nisu imala''. S obzirom na politiĉku podjelu moći, u moderno doba ovaj autoritet imaju zakonodavstvo i sudstvo. Još detaljnije, Edgar Bodenheimer izjednaĉava izvore prava sa ''autoritativnim tekstovima iz kojih formalizirana pravna pravila obiĉno izvode svoju snagu''. Ovi, pravni izvori (legal sources), kako ih naziva John Salmond, jesu u stvari, zakoni, ratificirani meĊunarodni ugovori i drugi sporazumi, naredbe izvršene vlasti i dekreti, sudsko mišljenje, proceduralna sudska pravila i, prema nekim mišljenjima, obiĉaji. Ostavljajući nauĉne rasprave po strani, za naše potrebe i ne odreĊujući bliţe znaĉenje rijeĉi izvor, zakon i obiĉaj, zbog preteţnog znaĉaja sudske prakse i obiĉaja, ovaj se sustav kvalificira kao obiĉajno ili precedentno pravo (common law). Common law – opće (obiĉajno) pravo – ĉesto se identificira sa sustavom engleskog prava u cjelini, mada predstavlja samo jedan, doduše najstariji, dio. Pored općeg prava, englesko pravo sadrţi još pisano (zakonsko) pravo (statute law), sistem praviĉnog prava (equity law) i, prema nekim mišljenjima, kanonsko pravo. Potpuno izgraĊeni, danas ovi sistemi kao sastavni dijelovi engleskog prava postoje paralelno.1
1
ALLEN, C. K., Law in making, Oxford University Press, Oxford, 1964., str. 73.
4
2. Common law- pojam i razvoj općeg (zajedničkog) prava
Poseban razvoj srednjovjekovnog politiĉkog sustava u Engleskoj nije doveo do osamostaljenje feudalaca kao u kontinentalnoj Europi. Štoviše, došlo je do izdizanja sloja feudalaca u sloj visokog plemstva. Izvorište feudalizma je veza ĉovjeka s ĉovjekom: vazalstvo koje simboliziraju podaniĉko poštovanje i vjernost. Iako je kraljeva vlast bila ograniĉena, politiĉki partikularizam nije dosegao stupanj kao u zapadnoj Europi. Posljedica toga bilo je stvaranje općeg prava, koje je vrijedilo za cijelu zemlju. Iako Engleska od 1066. nije bila univerzalno pravno podruĉje, razlike su se ogledale u razliĉitim pravnim obiĉajima pojedinih pokrajina. Obiĉaj je morao biti razuman i u skladu s moralnim normama toga doba. Razum se poistovjećivao s pojmom ''reasonable men'', pa je opće pravo predstavljalo razum ljudi tokom XIII. i XIV. stoljeća. Za obiĉaj William Blackstone kaţe da je temelj Common lawa i engleskog prava uopće.2 Po njemu ovo opće pravo pogodno je podijeljeno u tri vrste: 1. Opći obiĉaji, koji su univerzalna pravila cijele kraljevine i ĉine opće pravo u njegovom striktnijem i u uobiĉajenijem znaĉenju. 2. Posebni obiĉaji koji se odnose na stanovnike pojedinih oblasti. 3. Obiĉajno prilagoĊeni, posebni zakoni (the laws) koje su primjenjivali posebni sudovi opće i dosta široke jurisdikcije.3 Common law je slika cjelokupnog pravnog sustava Engleske, koji se razvio izvan utjecaja rimskog prava. Izvor ovog prava moţemo pronaći u praksi putujućih kraljevskih sudova koje je uveo Henrik II. No,prije objašnjavanja pojma ''putujući kraljevski sudovi'' objasnit ću ulogu i poloţaj kralja u Engleskoj. Prema tekstu Adalberona iz Laona, kralj mora paziti i na tri staleţa: oratores (oni koji mole), bellatores (oni koji ratuju) i laboratores (oni koji rade). Dakle, pomazanjem kralj postaje ''Christus Domini'', Boţji pomazanik, te zahvaljujući tom ĉinu on zauzima mjesto analogno, ali ne identiĉno mjestu Isusa Krista. Status kralja i njegov poloţaj jasno su definirani u tekstu obrednika: '' I što iz veće blizine budeš pazio na kler pokraj svetih oltara, više ćeš mu iskazivati posebno poštovanje na odgovarajućim mjestima, s obzirom na to da je Isus Krist, naš Gospodin, kralj kraljeva i gospodin gospode posrednik između Boga i ljudi taj koji Te drži na ovom kraljevskom prijestolju kao posrednika između klera i naroda i omogućuje ti da zajedno s njim kraljuješ u Vječnom kraljevstvu.''4 Nastanak putujućih sudova još nije do kraja poznat, ali korjeni im se mogu naći u XI.st. za vladavine Williama Osvajaĉa. Henrik II. je sluţbeno uveo putujuće sudove godine 1176., 1178. i 1789. Zadatak tih sudaca laika je bio redovno posjećivanje ĉetiri okruga Engleske i rješavanje odreĊenih sluĉajeva. Magna Carta iz 1215. godine posvetila je ĉlan 18 ovom 2
FESTIĆ, R.: Common law i druge pravno-historijske teme, Pravni fakultet univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2008., str. 190. 3 Blackstone, W.: Commentaries on the Laws of England, fourth edition, Chicago, Callaghan and Company, 1899., str. 1. 4 Biblioteka Jutarnjeg lista: Rani i razvijeni srednji vijek, 2007., str. 457.
5
institutu,po kojem se predviĊa da će dvojica kraljevskih sudaca uz pratnju plemića grofovije ĉetiri puta godišnje zakazati suĊenje u grofoviji.5 Suci su bili ti koji stvaraju zakon,a kralj je imao ulogu zaštitnika. No, traţiti kraljevu zaštitu pravde ĉesto je znaĉilo lutati od dvorca do dvorca i traţiti kralja.6 Kralj je presjedao skupovima koji se nazivaju ''assiz'' na kojima je izdavao akte i definirao pravo dajući mu oblik zakona. Postojali su i kraljevski sudovi koji su sudili samo vazalima, dok su slobodnim ljudima i kmetovima sudili mjesni sudovi. Vremenom (posebno u 12.st.) dolazi do nezadovoljstva graĊana radom sudova, jer im uopće nije bilo suĊeno. Kao posljedica toga jest odredba Velike povelje da umjesto kralja sude suci stalno na istom mjestu u Westminsterskoj palaĉi. Od tada se izdvaja nekoliko sudova s razgraniĉenom nadleţnošću: Sud opće sudbenosti, Sud kraljeva stola, Sud vijeća drţavne blagajne. Nadalje, sredstvo pomoću kojeg je sluĉaj dolazio u nadleţnost kraljeva suda bio je kraljev nalog (writ). Taj nalog bio je formalan kao i postupak pred kraljevim sudom. Writovi su izdavani za svaki konkretan sluĉaj, ali prema zahtjevima za odreĊene vrste, npr. ''writ of debt'', ako je neko traţio povrat duga ili ''writ of fright'' za onoga koji hoće da mu se prizna pravo na zemlju,… MeĊutim, kraljevi sudovi mogli su presuĊivati samo u onim sluĉajevima za koje bi imali kraljev nalog,a slobodan ĉovjek bio je duţan prijaviti se kraljevom sudu samo u odreĊenim sluĉajevima. Pred kraljev sud dolaze samo oni predmeti postupkom u kojem bi se stranka tuţila kralju, nakon ĉega bi kralj ili njegov pomoćnik utvrdili je li prema njihovom stajalištu povrijeĊena pravda. Ako bi se ustanovilo da jest, kralj bi nalog poslao upravnosudskom ĉinovniku u grofoviji da je pravda povrijeĊena. Nadalje, sadrţaj naloga se predstavlja protustranki, te ako ona smatra da je pravno stanje koje je predstavljeno kralju netoĉno, kralj ih upućuje pred kraljev sud. To bi znaĉilo da writ moţe biti istovremeno i presuda, a u sluĉaju prigovora kraljev nalog je propusnica za kraljev sud. Za vrijeme Henrika II. izdan je writ ĉak i protiv tuţenog (tenent parvail) koji je zavisio od jednog kraljevog vazala. On bi se tako suprotstavljao nadleţnosti suda svog feudalca.7 Kraljevski sudovi krajem XII. stoljeća uvode registre presuda koji se zapaţaju sve do XIX. st. Tokom XIII. st. oni kojima je bilo potrebno mogli su koristiti registre, te izdavati godišnjake sa najvaţnijim sudskim presudama. Prva donesena presuda kojom je riješena jedna vrsta sluĉaja postaje obvezna za svaki isti sluĉaj u budućnosti. Takva presuda postaje konkretna pravna norma nazivajući se ''presedan'' ili '' precedent''. Kod primjene presedana moramo razlikovati esencijalni dio presude, tzv. ''ratio decidendi'' i mišljenje suca, tzv. ''obiter dicta''. Ovaj oblik pravne norme je odreĊenje obiĉaja. Izmjenu presedana moţe izvršiti samo viši sud,a to je ''Dom lordova''. Sudac nije mogao odbiti primjenu presedana, jer je postupao u skladu s sentencom ''stare decisis et non quieta movere'', tj. pridrţavati se donešenih oduka i ne narušavati riješena pitanja.8 Sudac je presudu temeljio na analizi materijalnih ĉinjenica, te raznih obrazloţenja. Razne su okolnosti utjecale na donošenje jedne odluke: ĉinjenica da je odluka donijeta od stane više sudaca, da stranke nisu imale odvjetnike,…9 Osporavanje 5
FESTIĆ, R.: Common law i druge pravno-historijske teme, Pravni fakultet univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2008., str. 187. 6 KURTOVIĆ, Š.:Opća povijest prava i države(Stari i srednji vijek),Pravni fakultet Sveuĉilišta u Zagrebu, Zagreb, 1994., str. 198. 7 FESTIĆ, R.: Common law i druge pravno-historijske teme, Pravni fakultet univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2008., str. 192. 8 ibid., str. 195. 9 DAVID, R.: Uvod u privatno pravo Engleske, 1960., str. 97.
6
presedana je rijetka pojava kod sudaca. U sluĉaju da doĊe do osporavanja onda to ĉini neki ''viši'' sud, npr. Dom lordova. Presuda koja nije presedan zove se odluka ''per incuriam''. Da bi presuda imala oblik presedana obvezna je ispunjavati sljedeće: 1. Presedan je presuda koja rješava zbiljski spor koji su stranke iznijele pred sud u okviru ĉinjenica. 2. Ako su pravni zastupnici svoje zahtjeve temeljili na navoĊenju autoriteta (ranijih odluka sudova,…). 3. Presuda koja ima više ĉlanova ima svojstvo presedana ako su se ĉlanovi suda suglasili ne samo s rješenjem nego i s pravnom osnovom. 4. Cijela presuda nema naĉelo presedana nego samo dio koji izlaţe naĉela i zakone. 5. Presedan ne zastarijeva neuporabom.10 Pravilo presedana je posljedica naĉela zakonitosti, jer su sudovi putem presedana stvarali pravna pravila putem prešutnog parlamenta. Kad parlament ne bi odobrio rješenje suda mijenjao bi ih putem statuta. Vaţno je i napomenuti da je većinu temeljnih pravila današnjeg common law-a izloţio Coke u svojim Reports u XVII. stoljeću. Jedni od najstarijih presedana koji i danas vaţe jesu oni na podruĉju vlasniĉkih prava, kriviĉnog postupka, obveznog prava,… Dakle, moţemo zakljuĉiti da su kraljevski sudovi bili ''sudovi velikih liĉnosti i velikih sporova''. Odluke kraljevskih sudaca i knjige pisane o engleskom common law-u u XII. i XIII. stoljeću u suštini opisuju englesko pravo koje i danas postoji, te pokazuju da su engleski kraljevski suci u biti radili kao rimski pretori.
10
KURTOVIĆ, Š.: Opća povijest prava i države(Novi vijek), Pravni fakultet Sveuĉilišta u Zagrebu, Zagreb, 1993., str. 63.
7
3. Sadržaj common law-a Common law je gotovo cijeli ponikao na vlasniĉkim pravima na zemlju. Ustvari, zemlja i prava na njoj su srţ common law, i sve posebnosti engleskog pravnog sustava. 11 Vlasništvo na zemlju moţemo nazvati glavnim djelom stvarnog prava. Na zemlji ovlaštenja mogu imati razni subjekti. Vaţno je naglasiti i razliku izmeĊu vlasništva nad zemljom i vlasništva pokretnih stvari, koja se bazira na zaštiti navedenih (putem ugovora i naknade štete). Prava koja ulaze u okvir ''real property'' su ona koja su zaštićena common law sudovima te vlasniĉkom tuţbom (real action), dok ona prava koja nemaju takvu zaštitu svrstavamo u ''personal property'', npr. (zakup zemlje). Prava na zemlju dijelimo na:
Fee tail - doţivotno uţivanje, neotuĊivo pravnim poslovima i oporukom, jer nakon ovlaštenika prava prelazi na njegove odreĊene nasljednike ako ih ima, a sukladno s tim nasljedni red se ne moţe mijenjati. Fee simple – predstavlja najšire pravo na zemlju, vremenski je neograniĉeno, dok je otuĊivo u pravnim poslovima inter vivos i mortis causa. Life estate, Estate pura utre vie – odnosi se na doţivotno vlasništvo koje netko posjeduje za ţivota, te na vlasništvo koje netko ima za ţivota nekog drugog.
Postoji i ĉetvrta vrsta podjele prava na zemlju, a to je ''estates in futuro'', tj. ovlaštenja koja biti uţivana u budućnosti od strane nekog subjekta ili pak više njih. Ova ovlaštenja se dijele na: reversion (ovlaštenja koja se vraćaju) i remainder. U takozvanoj ''Knjizi strašnog suda'' (Domesday Book) iz 1086. Izvršen je popis svih engleskih zemljoposjeda prema svojim proizvodnim sposobnostima. Najvaţniji statuti za poznavanje zemljišnih prava su: ''Statue de Donis'' i ''Quia Emptores''. Jedno vaţno podruĉje prava je bilo ureĊeno kanonskim pravom, a dijelom i common law pravom. Dakako, govorim o obiteljskom pravu. Common law je na obitelj gledao kao moralnu i pravnu zajednicu na ĉelu koje stoji muţ ili otac. Brakom muţ postaje pravni zastupnik svoje ţene; on postaje vlasnik njezine pokretne imovine,ali je on upravitelj njezinog vlasništva samo za vrijeme trajanja braka.12 Dok muţ ne umre ţena nema nikakvu pravnu sposobnost. No, ovaj dio common law-a odnosi se samo na supruţnike viših feudalnih slojeva,dok je za niţe slojeve vrijedilo partikularno pravo. Odnos oca prema djeci nije uvelike pravno definiran. Zna se da common law nije priznavao patria potestas nad maloljetnom djecom. Nadalje, vanbraĉna djeca nisu imala nikakva prava prema roditeljima. Po Mertonskom statutu (1235.) zabranjuje se pozakonjenje vanbraĉne djece naknadnim brakom vanbraĉnih roditelja.13
11
Kurtović, Š.: Opća povijest prava i države (Stari i srednji vijek), Pravni fakultet Sveuĉilišta u Zagrebu, Zagreb, 1994., str. 202. 12 ibid., str. 209. 13 ibid., str. 210.
8
U nasljednom pravu bile su ukorijenjene velike, ali i bitne razlike. Vlasniĉka prava na zemlju zakonski se nasljeĊuju od XII. stoljeća do 1540. Krajem XII. st. common law sudovi najstarijem sinu daju pravo na ĉitavu nepokretnu imovinu. NasljeĊivanje ostale imovine je u nadleţnosti crkvenih sudova. Ukoliko ţena nadţivi muţa ima pravo uţivanja svoje trećine zemlje, koju je muţ imao za ţivota. Kazneno pravo je do XIII. stoljeća imalo u vidu povredu privatne sfere ovlaštenika. U XII. st. izgraĊuje se svijest o pojmu kriviĉne radnje, kao protupravne. Ta protupravna radnja moţe biti zloĉin (crime) ili trot (imovinska odgovornost za štetu). Tijekom vremena uviĊa se da zloĉin ima i teţi oblik (felony), te blaţi (misdemeanour). Oštre kazne za felony potiĉu još jednu posebnost common law-a, a to je ''povlastica svećenstva''. Nakon što okrivljenog proglase krivim za felony predaju ga crkvenom sudu. Osnova engleskog kaznenog prava je Statut iz 1352.14 Bit common law prava jest zapravo u sudskom postupku. Postoje razne vrste sudova, njihove organizacije, te nadleţnosti. Mjesni sudovi su sudovi upravnih jedinica,a a njihove nadleţnosti ovisile su od grada do grada. Sporove izmeĊu kralja i vazala rješavala je Curia regis, kojoj je nadleţnost predstavljala neku vrstu sudbenosti, tj. svaka odluka bila je zapravo presuda. Zbog velikog broja sporova, tijekom vremena iz Curiae regis se izdvajaju sudovi: Sud drţavne blagajne (Court of exchequer), Sud opće sudbenosti (Court of Common pleas), Sud kraljeva stola (Court of King's bench) i Sud vijeća drţavne blagajne (Court of exchequer chamber).15
14 15
ibid., str. 212. ibid., str. 214.
9
4. Magna Carta Libertatum i Habeas Corpus Act – značaj za englesko pravo
Prestankom vladavine Richarda Lavljeg Srca 1199. u Francuskoj, nasljeĊuje ga, kao engleski kralj, njegov brat John Lockland, tzv. Ivan Bez Zemlje (1199.- 1216.). Ivan nastavlja ratovati s Francuskom. Visoke troškove što su mu prouzrokovale borbe s francuskim kraljem, te angaţman u njemaĉkim prestolonasljednim sporovima nastojao je Ivan pokriti povećanim zahtjevima od baruna i Crkve. Kad je 1213. zaprijetio francuski napad na Englesku, sklopio je Ivan s papom mir, uz obvezu da Rimu svake godine plaća danak. Godine 1214. pokušao je u savezu s Otonom IV. ponovno osvojiti engleske posjede na kopnu. U osvajaĉkim pohodima biva poraţen, a posljedica tih poraza je gubitak svih posjeda na kopnu osim Guyenne. Time je Ivanov poloţaj bio jako uzdrman. Ponovnom kraljevom traţenju novca baruni su se usprotivili, te su pregovori propali. Oni kralju otkazuju vjernost, pa nastaje kavga u okvirima feudalnog prava.16 Pobunjeni baruni su ţeljeli dobiti potvrdu svojih ''starih prava'', u ĉemu im se pridruţio i grad London. U lipnju 1215. Ivan je bio primoran svojim peĉatom potvrditi povelju ''Magna carta libertatum''. Povelja predstavlja feudalni ugovor koji je utvrĊivao i jamĉio prava feudalnog plemstva, grada Londona i povrh svega svih slobodnih ljudi nasuprot kralju. Prava feudalnih sudova ponovo su uspostavljena, a seljaci su bili zaštićeni od kralja (ali ne i od plemstva). Svakom slobodnom ĉovjeku osiguran je i zajamĉen sud društveno njemu jednakih sudaca i odreĊeno je da ne moţe biti uhićen bez sudskog postupka.
Slika 1.- Magna Carta Libertatum
16
Verlag Herder KG: Die Weltgeschichte (Wissen im Uberblick), Freiburg im Breisgau, 1971., str. 364.
10
Velika povelja slobode se obiĉno naziva prvim ustavnim aktom ne samo u Engleskoj, već i u cijelom svijetu.17 Ovaj feudalni ugovor je pretvoren u kamen temeljac engleskog ustavnog prava. Povelja je simbol slobode ljudi, ograniĉenja vlasti postojećih organa, pravne sigurnosti,… Tekst Velike povelje napisan je na latinskom, sluţbenom jeziku drţavnih dokumenata. Zanimljivo je napomenuti kako ni na jednom od saĉuvanih rukopisa nije pronaĊen kraljev peĉat. Mnogi pravnici su u dvoumljenju je li zapravo Velika povelja ugovor izmeĊu kralja i baruna (jednostrani ili dvostrani) ili je u pitanju kraljeva darovnica. Koplja se lome oko toga je li to uopće ustavni akt ili je u pitanju neka vrsta kodifikacije obiĉajnog prava?18 No, vaţno je napomenuti kako je upravo ova povelja poĉela graditi put Engleske k ustavnoj monarhiji. Aleksandar Fira smatra da je Engleska kolijevka ustavnosti, ali da nikad nije imala niti danas ima svoj ustav u formalnom smislu te rijeĉi, koji odgovara ''zahtjevima krute ustavnosti''.19 Moţemo reći kako se ustavnost i zakonitost u Engleskoj ne zasnivaju na jednom dokumentu, jer osnovnu potvrdu o tome moţemo naći u sustavu common law prava i zakona koje su stvarali suci. Prema tome, moţemo zakljuĉiti kako Velika povelja sloboda, te drugi izvori ĉine englesku ustavnost fleksibilnom,povijesnom, ali ipak i modernom.
Ono što daje još jednu veliku posebnost anglosaksonskom pravu jest dokument o pravima ĉovjeka zvan ''Habeas Corpus Act''. U skladu s ovim aktom izvršna vlast se stavlja pod kontrolu sudske vlasti, te je jasno odreĊen njihov djelokrug. Habeas Corpus Act predviĊa brz i djelotvoran postupak da se osigura puštanje na slobodu onih koji su nezakonito uhićeni ili drţani u zatvoru.20 Zanimljivo je i naglasiti kako se u Engleskoj dugo vremena koristio ''writ of Habeas Corpus'', kao vrsta naloga drţavnom sluţbeniku. U skladu s tim, on mora tuţenika dovesti pred sud, što bi bukvalno znaĉilo ''moraš tijelo privesti'' (habeas corpus). Oblik ove naredbe koji je preţivio i do danas nazivan je ''Habeas Corpus ad subjiciendum''. Po svemu reĉenom, moţemo zakljuĉiti da se ovaj akt koristio u kaznenom postupku, tj. tuţenog za kazneno djelo trebalo je dovesti pred sud. Habeas Corpus Act po svemu sudeći nije bio neka opća deklaracija ljudskih prava, nego ej više nalikovao na postupak privoĊenja tuţenog pred sud. Common law sudovi radi suţavanja djelokruga feudalnih sudova poĉinju koristiti ustanovu Habeas Corpus. O ovome nam svjedoĉi Sir Edward Coke u svojim Reports, kad je izabran za vrhovnog suca, te je na temelju ustanove Habeas Corpus osloboĊen velik broj zatvorenika.
17
Avramović, S. i Stanimirović, V.: Uporedna pravna tradicija, Beograd, 2006., str. 201. Ibid., str. 204. 19 Fira, A.: Ustavno pravo, 1976., str. 25. 20 David, R.: Uvod u privatno pravo Engleske, 1960., str. 147. 18
11
5. Recepcija common law-a
Pojam recepcije prava je višeznaĉan. Engleska je jedina zemlja u kojoj nije došlo do recepcije rimskog prava. Ona je drţava koja je zadrţala svoj poseban sustav prava ĉiju okosnicu ĉini common law. Ovaj pravni sustav se tijekom vremena proširio na gotovo sve engleske kolonije diljem svijeta. Pravnici se slaţu samo u jednom, a to je da je jedina teškoća upoznavanja engleskih kolonija s common law sustavom bila njihova udaljenost i njihov naĉin stvaranja. Te kolonije su se vremenom nastojale osamostaliti i izgraditi svoju jedinstvenu ustavnost ili po rijeĉima A. Nevinsa i N. S. Commagera: ''…ĉinile su napore da izgrade sebi ustavnu vladavinu koja bi im dala jaĉi predstavniĉki sustav, kontrolu nad financijama i osiguranje za osobnu slobodu''.21 Svaka kolonija se pozivala na pisana prava u obliku povelja ili ustava, stvarajući tako bitnu razliku prema Engleskoj. Prvo stvarno zakonodavno reguliranje kolonijalnog ţivota bio je zakon donesen 1649., koji je proglasio Englesku skupa sa svojim kolonijama za ''commonwelth'', kojim će upravljati ''vrhovni organ''– parlament. 22 Ovaj naziv prvi je uporabio Oliver Cromwell. Razvoj recepcije common law-a u kolonijama zavisio je od njihovih pojedinaĉnih odnosa sa Engleskom, te politiĉkim prilikama samih kolonija. Da bi mogli promatrati recepciju common law sustava u kolonijama bitno je i osvrnuti se na sami naĉin primjene tog sustava u Engleskoj. Kao što sam već spomenula, common law je nepisano pravo koje su stvarali suci prilikom donošenja razliĉitih presuda. Te sudske presude moţemo navesti kao temelj tog pravnog sustava. Nadalje, za stvaranje takvog sustava u engleskim kolonijama bilo je potrebno osposobiti struĉni kadar, koji je upoznat s naĉinom rada u common law sustavu. Dakle, kolonijalno pravo prema pravilu ne bi trebalo odstupati od pravnog sustava ''matiĉne zemlje''. Realno gledajući, pojedine zemlje i nisu bile u mogućnosti pridrţavati se svih pravila koje nalaţe engleski pravni sustav, jer je u poĉetku on imao samo teorijski karakter. Kolonije su donosile svoje statute kojima su regulirale društveni ţivot. U svim engleskim kolonijama ti statuti su doneseni vrlo rano, osim u koloniji Maryland. U njoj je donošenje statuta bilo onemogućeno zbog sukoba kolonista i vlasnika kolonije.23 Vremenom dolazi do jaĉe kontrole kolonijalnog pravnog sustava i prakse da se svi kolonijalni statuti tiskaju. U koloniji Maryland bio je tako 1712. objavljen jedan pamflet koji je poticao koloniste da usvoje common law i engleske statute.24
21
Nevins, A. i Commager, H. S.: Historija Sjedinjenih Američkih Država, Subotica, 1953., str. 14. Festić, R.: Common law i druge pravno-historijske teme, Pravni fakultet univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2008., str. 15. 23 Ibid., str. 21. 24 Warren: History of American Bar, 1913., str. 128. 22
12
Uporaba common law sudstva u kolonijama (posebno u Americi), nije se mogla zamisliti bez obrazovanog, struĉnog osoblja. Prema rijeĉima guvernera koji su upravljali kolonijama, postupci pred sudovima bili su pak neformalni,ali ni malo bezvrjedniji od onih postupaka pred engleskim common law sudovima. TakoĊer su primjenjivali i forme common law tuţbi, iako su bile vrlo komplicirane. Prema svemu navedenom moţemo zakljuĉiti, kako je kroz XVII. st. sama primjena common law-a bila vrlo slaba, pa prema tome i pokušaj njegove recepcije. Poĉetak XVIII. st. oznaĉava preokret u pokušaju recepcije common law-a. Valja istaknuti kako je u ovom razdoblju broj pravnika na podruĉju engleskih kolonija se znatno povećao. Na podruĉju Amerike većina tih pravnika bila je s podruĉja Juţne Karoline (47), Virginije (27), Marylanda (16), Pensilvanije (11), New Yorka (5), te sa podruĉja nekih drugih kolonija.25 Općenito govoreći, pitanje recepcije common law sustava u engleskim kolonijama je i do dan danas ostalo vrlo nepregledno i maglovito. Moţemo reći kako se današnji stupanj vrijednosti uporabe common law-a na tim podruĉjima cijeni kroz praksu pravne profesije i materijalnih izvora nuţnih za njihovu primjenu. Kao zakljuĉak o ovome navodim veliko poboljšanje i razvoj obrazovanih pravnika koji su uspjeli odrţati primjenu engleskog pravnog sustava u tzv. ''commonwelthu''. Ova zajednica danas broji 53 zemlje ĉlanice.
25
Festić, R.: Common law i druge pravno-historijske teme, Pravni fakultet univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2008., str. 24.
13
6. Današnji common law sustav
Uobliĉavanjem i stvarnim uvaţavanjem tradicionalnih naĉela common law-a nastala je dalekoseţna i plodotvorna ideja vladavine prava. Temeljni obrazac common-law presedana opisan je kao "proces u kojem se opis premise prethodnog sluĉaja pretvara u pravno pravilo i nakon toga primjenjuje na sliĉnu situaciju." Taj postupak ukljuĉuje najmanje tri odvojena ali meĊusobno blisko povezana koraka u sudskom razmišljanju: prepoznavanje sliĉnosti izmeĊu sluĉajeva; izricanje pravila koje proizlazi iz bitnih ĉinjenica prvog predmeta; primjenu pravila na drugi predmet. Common-law teorija presedana dopušta sudu da u sporu koji rješava bude jako fleksibilan pri odluĉivanju koji je prethodni predmet dovoljno sliĉan da bi mogao biti izabran kao presedan, te pri formuliranju pravila koje se temelji na bitnim ĉinjenicama presedana. Svaki iskreni opis korištenja presedana u angloameriĉkom pravu mora priznati slijedeće: 1. Ne postoji jedna jedinstvena ispravna metoda za odreĊivanje pravila na kojemu se odluka u predmetu temelji. 2. Obiĉno moţe postojati više od jedne prihvatljive formulacije pravila koje se moţe ekstrahirati iz presedana, i svako pravno pravilo koje se izvodi iz predmeta podloţno je dvjema vrstama kreativne sudaĉke aktivnosti: suţavanju pravila na naĉin da se prizna odreĊeni izuzetak koji prethodno nije bio razmatran, te na naĉin da se pravno pravilo proširi na naĉin da se odbaci ograniĉenje pravila kako je bilo formulirano u ranijem sluĉaju. To se temelji na pretpostavci da to nije zahtijevalo nikakvo drugo pravno pravilo zakona ili sudskog presedana. Ukratko, za razliku od metodologije graĊanskog prava, common-law tehnika osmišljena je da dopusti sucima primarnu zakonodavnu ulogu, te da prethodno odluĉeni predmet bude njihov primarni izvor prava. To je suprotno sistemu graĊanskog prava koje odreĊuje da je zakon primarni izvor prava.26 Glavna karakteristika tradicije common law-a je orijentiranje sudstva na proceduralne sluĉajeve, tj. shematske odluke, koje se opet mogu opozvati u novim sluĉajevima i koje se mogu razviti sukladno novim zakonima. Polazna toĉka za pravnu odluku je uvijek konkretan sluĉaj, a ne opće pravilo. Ne postoji nikakav zakonik, kao što je to npr. sluĉaj u Njemaĉkoj. Ta ĉinjenica daje izuzetnu fleksibilnost izricanju zakona ili interpretaciji Ustava. Politiĉki najvaţnija funkcija britanskog pravnog sustava danas je premijer. Njihova moć poĉiva na lojalnosti stranke, ĉiji su oni predsjednici. Mnogo vaţnija je sposobnost premijera da odrţi široku kompetenciju odluĉivanja koju mu ne ograniĉavaju ni koalicijski partneri, ni ustavni sud, ni vladar drţave, ni parlament. Anglosaksonski tip prava do svog punog izraţaja dolazi stvaranjem SAD-a i njenim politiĉkim utjecajem na druge zemlje. Jedna od osnovnih karakteristika ovog sistema je što suci imaju znatno veću slobodu u donošenju odluke i izboru sankcija. U SAD-u je bila i ostala cijenjena uloga suda tako da se ponekad govori i o sudskoj prevlasti. Zabiljeţeno je dosta sluĉajeva kada je Vrhovni sud donio odluku da neki akt predsjednika SAD-a nije u skladu sa ustavom ili zakonom pa ga je stavio van snage, što nam jasno ilustrira nezavisnost suda. U 26
Dennis J.L., Interpretation and Application of the Civil Code and the Evaluation of Judicial Precedent, 54.L.A., Rev.7, 1994.god., str 47.
14
Engleskoj i SAD-u za sudce se biraju najugledniji dugogodišnji pravnici i njihov moralni i drugi utjecaj je nemjerljiv. U anglosaksonskom sistemu profesionalni sudac je odvojen od porote, odnosno ţirija kako ga oni nazivaju, i imaju razliĉite uloge. Razvojem tehnologije, posebno masovnih medija, satelitskih TV programa, masovna kompjuterizacije, interneta, engleski jezik je postao jezik kojim se koristi cijeli svijet i on nam pomaţe pri stvaranju „globalnog sela“, dovodi do toga da tehnološko snaţniji to koriste i utjeĉu u više smjerova na slabije. To se moţe vidjeti iz teksta Statuta Haškog suda, Daytonskog sporazuma te mnogih drugih ustava i zakona. Moram naglasiti da trećina svjetske populacije danas ţivi u common law pravnom sustavu, prije svega to su: Australija, SAD, Novi Zeland, Kanada, Barbados, Namibia, Izrael,…
15
Zaključak
Nakon opseţne analize engleskog pravnog sustava zvanog common law, mogu zakljuĉiti kako su pravnici (suci) koji su ga stvarali bili nadahnuti rimskim pravom,grĉkom filozofijom te religijskom etikom. Na ta ''crpilišta'' prava ukazao je i veliki engleski drţavnik Edmund Burke kazavši: ''Pravo svake zemlje u Europi izvedeno je iz istih izvora''. Nastanak common law sustava moţemo pratiti od 1066. do 1485., kada na prijestolje stupa kralj Henrik VII. No, gotovo najvaţniju ulogu u procesu stvaranja common law-a imao je kralj Henrik II., uvoĊenjem ustanove putujućih kraljevskih sudova. Zapravo ovaj pravni sustav zasnivao se na ''presedanu'', pravnim pravilima koje su stvorili suci u rješavanju odreĊenih sluĉajeva. Jer kao što kaţe Rene David: ''Common law je bio i ostao garancija engleskih sloboda i ustaljenih pravila koja su uvijek in favorem libertatis''. Već spomenutu slobodu predstavljala je Magna Carta Libertatum, koja se veţe za englesku pravnu povijest iz vrlo bitnih razloga. Ovaj dokument predstavlja ne samo engleski, veći i ustav mnogih drugih drţava. Iako engleski ustav nije kodificiran, kroz povijest su se uvijek pozivali na Veliku povelju sloboda kao izraz anglosaksonske demokracije, ograniĉenja vlasti kralja i osobne slobode. Nadalje, spomenula sam i Habeas Corpus Act kao vaţan dio engleske, povijesne ustavnosti. Ovaj akt predstavlja najvaţniji dokument o pravima ĉovjeka u anglosaksonskom pravu. Common law, kao jedan od oblika anglosaksonskog prava vremenom se širio i na osvojena engleska podruĉja, tzv. kolonije. U poĉetku je bilo vrlo teško promijeniti lokalne obiĉaje, tj. potisnuti ih, a dati prednost common law-u. Ipak za razvoj i recepciju common law-a zasluţni su obrazovani pravnici, suci,.. Iz svega reĉenog, zakljuĉujem da je common law jedna bitna karika ne samo u anglosaksonskom pravnom podruĉju,već i diljem svijeta. Kao primjer toga navodim uporabu ovog pravnog sustava u mnogim zemljama svijeta, te je on vrlo intenzivno utjecao na pravni razvoj tih zemalja. S ovim završavam svoj seminarski rad na temu ''common law''. Hvala!
16
Popis literature 1. Dennis J.L., Interpretation and Application of the Civil Code and the Evaluation of Judicial Precedent, 54.L.A., Rev.7, 1994.god. 2. Festić, R.: Common law i druge pravno-historijske teme, Pravni fakultet univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2008. 3. Warren: History of American Bar, 1913. 4. Nevins, A. i Commager, H. S.: Historija Sjedinjenih Američkih Država, Subotica, 1953. 5. David, R.: Uvod u privatno pravo Engleske, 1960. 6. Fira, A.: Ustavno pravo, 1976. 7. Avramović, S. i Stanimirović, V.: Uporedna pravna tradicija, Beograd, 2006. 8. Verlag Herder KG: Die Weltgeschichte (Wissen im Uberblick), Freiburg im Breisgau, 1971. 9. Kurtović, Š.: Opća povijest prava i države (Stari i srednji vijek), Pravni fakultet Sveuĉilišta u Zagrebu, Zagreb, 1994. 10. KURTOVIĆ, Š.: Opća povijest prava i države(Novi vijek), Pravni fakultet Sveuĉilišta u Zagrebu, Zagreb, 1993. 11. Biblioteka Jutarnjeg lista: Rani i razvijeni srednji vijek, 2007. 12. Blackstone, W.: Commentaries on the Laws of England, fourth edition, Chicago, Callaghan and Company, 1899. 13. Allen, C. K., Law in making, Oxford University Press, Oxford, 1964.
17
